1.

U centru šuplje sfere od dielektričnog materijala relativne dielektrične permitivnosti

𝜀𝑟 = 𝑘𝑜𝑛𝑠𝑡. unutrašnjeg poluprečnika R1 i vanjskog R2 je postavljeno tačkasto
naelektrisanje +q. Odrediti:
a. Raspodjelu gustoće električnog fluksa 𝐷 ⃗ , električnog polja 𝐸⃗ , vektor
polarizacije 𝑃⃗ i površinske gustoće polarizacionih naelektrisanja 𝜎𝑃− 𝑖 𝜎𝑃+ ,
izvan u zidu i unutrašnjosti sfere.
⃗ , 𝐸⃗ , 𝑃⃗, 𝜎𝑃− 𝑖 𝜎𝑃+ .
b. Grafički prikazati intenzitete raspodjele 𝐷
c. Komentarisati slučaj kad je tačkasto naelektrisanje q pomjereno unutar šupljine
iz centra sfere.

Rješenje:
a. Dielektrični materijali uneseni u elektrostatičko polje ispunjavaju sljedeće
uvjete:
 Za homogeni dielektrik 𝜀𝑟 = 𝑘𝑜𝑛𝑠𝑡. U unutrašnjosti je zapreminska
gustoća polarizacionog naelektrisanja ρp=0.
 Polarizaciono naelektrisanje se može pojaviti na površini dielektrika
površinske gustoće 𝜎𝑃− 𝑖 𝜎𝑃+ .
 Na graničnoj površini dva dielektrična materijala moraju biti ispunjeni
⃗⃗⃗⃗1 − ⃗⃗⃗⃗
granični uvjeti: 𝑛⃗ ∙ (𝐷 ⃗⃗⃗⃗1 − ⃗⃗⃗⃗
𝐷2 ) = 𝜎𝑠 , 𝑛⃗ × (𝐸 𝐸2 ) = 0 odnosno zakon
loma za slučaj 𝜎𝑠 = 0.
𝑡𝑔𝛼1 𝜀1
=
𝑡𝑔𝛼2 𝜀2

Primjenjujući Gausov zakon u integralnom obliku

0 0
⃗ ⃗⃗⃗⃗
∮ 𝐷 𝑑𝑆 = ∫ 𝜌𝑠 𝑑𝑉 = 𝑄
𝑆 𝑉
gdje je:
𝜌𝑠 - zapreminska gustoća slobodnog naelektrisanja
Q - ukupna količina slobodnog naelektrisanja na zatvorene površine S1, S2 i S3
Za zatvorenu površinu S1 u oblasti r<R1 analogno se može pisati:
0

𝐷1 ⃗⃗⃗⃗⃗⃗
∮ ⃗⃗⃗⃗ 𝑑𝑆1 = 𝐷1 4𝜋𝑟 2 = 𝑞
𝑆1
𝑞
𝐷1 =
4𝜋𝑟 2
𝑞
⃗⃗⃗⃗
𝐷1 = ⃗⃗⃗⃗
1
4𝜋𝑟 2 𝑟

⃗⃗⃗⃗ ⃗⃗⃗⃗1 = 𝜀0 ⃗⃗⃗⃗

𝐷1 = 𝜀𝐸 𝐸1

𝑞
⃗⃗⃗⃗
𝐸1 = ⃗⃗⃗⃗
1
4𝜋𝜀0 𝑟 2 𝑟

⃗⃗⃗
𝑃1 = ⃗⃗⃗⃗
𝐷1 − 𝜀0 𝐸⃗1 = 𝜀0 𝐸⃗1 − 𝜀0 𝐸⃗1 = 0

Za zatvorenu površinu S2 u oblasti R1<r<R2 analogno se može pisati:

0

𝐷2 ⃗⃗⃗⃗⃗⃗
∮ ⃗⃗⃗⃗ 𝑑𝑆2 = 𝐷2 4𝜋𝑟 2 = 𝑞
𝑆2
𝑞
𝐷2 =
4𝜋𝑟 2
𝑞
⃗⃗⃗⃗
𝐷2 = ⃗⃗⃗⃗
1
4𝜋𝑟 2 𝑟

⃗⃗⃗⃗ ⃗⃗⃗⃗2
𝐷2 = 𝜀𝐸

𝑞
⃗⃗⃗⃗
𝐸2 = ⃗⃗⃗⃗
1
4𝜋𝜀0 𝜀𝑟 𝑟 2 𝑟

𝑞 𝜀𝑟 − 1
⃗⃗⃗⃗
𝑃2 = ⃗⃗⃗⃗
𝐷2 − 𝜀0 𝐸⃗2 = 𝜀0 𝜀𝑟 𝐸⃗2 − 𝜀0 𝐸⃗2 = 2
∙ ∙ ⃗⃗⃗⃗
1𝑟
4𝜋𝑟 𝜀𝑟

Za zatvorenu površinu S3 u oblasti r<R2 može se pisati:

0 0 0

𝐷3 ⃗⃗⃗⃗⃗⃗
∮ ⃗⃗⃗⃗ 𝑑𝑆3 = ∮ 𝐷3 𝑑𝑆3 = 𝐷3 ∮ 𝑑𝑆3 = 𝐷3 4𝜋𝑟 2 = 𝑞
𝑆3 𝑆3 𝑆3
𝑞
𝐷3 =
4𝜋𝑟 2
𝑞
⃗⃗⃗⃗
𝐷3 = ⃗⃗⃗⃗
1
4𝜋𝑟 2 𝑟

⃗⃗⃗⃗
𝐷3 = 𝜀𝐸⃗⃗⃗⃗3 = 𝜀0 ⃗⃗⃗⃗
𝐸3
𝑞
⃗⃗⃗⃗
𝐸3 = ⃗⃗⃗⃗
1
4𝜋𝜀0 𝑟 2 𝑟
Vektor polarizacije iznosi:

⃗⃗⃗⃗
𝑃3 = ⃗⃗⃗⃗
𝐷3 − 𝜀0 𝐸⃗3 = 𝜀0 𝐸⃗3 − 𝜀0 𝐸⃗3 = 0

U oblasti R1<r<R2 ispunjenog dielektričnim materijalom 𝜀𝑟 = 𝑘𝑜𝑛𝑠𝑡. će doći do

polarizacije materijala i shodno navedenim uvjetima slijedi:

⃗⃗⃗⃗2
𝜌𝑝 = −∇𝑃
𝑆𝐾𝑆
1 ∂ ∂ ∂
∇𝑃⃗ = 2 [ (Pr ∙ r 2 ∙ sinθ) + (Pθ ∙ rsinθ) + (P ∙ r)]
r sinθ ∂r ∂θ ∂α α

𝑃 = 𝑃(𝑟)

1 𝜕 2
⃗⃗⃗⃗2 = −
𝜌𝑝 = −∇𝑃 (𝑟 ∙ 𝑃2 )
𝑟 2 𝜕𝑟

1 𝜕 2 𝑞 𝜀𝑟 − 1
𝜌𝑝 = − 2
(𝑟 ∙ )
𝑟 𝜕𝑟 4𝜋𝑟 2 𝜀𝑟

1 𝜕 𝑞 𝜀𝑟 − 1
𝜌𝑝 = ( )=0
𝑟 2 𝜕𝑟 4𝜋 𝜀𝑟

za r=R1
𝑞 𝜀𝑟 − 1
⃗⃗⃗⃗𝑟 𝑃⃗ = −
𝜎𝑝− = −1
4𝜋𝑅12 𝜀𝑟
za r=R2
𝑞 𝜀𝑟 − 1
𝜎𝑝+ = ⃗⃗⃗⃗
1𝑟 𝑃⃗ = −
4𝜋𝑅22 𝜀𝑟
 Ukoliko se tačkasto naelektrisanje pomjeri iz centra unutar šuplje sfere od
dielektričnog materijala doći će do sljedećeg stanja:
 Raspodjela polarizacionih 𝜎𝑃− 𝑖 𝜎𝑃+ površinskih gustoća naelektrisanja
neće biti ravnomijerna
 Na površinama sfere r=R1 i r=R2 doći će do loma linija polja 𝐸⃗ i linija 𝐷
⃗
𝑡𝑔𝛼 𝜀
shodno lomnom zakonu 𝑡𝑔𝛼1 = 𝜀1
2 2

 Potencijal φ će biti neprekidna funkcija kao i u slučaju kad je tačkasto

naelektrisanje u centru.

2. Za nehomogeni materijal (loši vodiči i loš dielektrik) je poznata specifična vodljivost

1
𝜅 = 𝜅0 1+𝑦 i dielektrična konstanta 𝜀 = 5𝜀0 . Ako kroz materijal protiče struja gustoće
𝐽 = ⃗⃗⃗⃗
1𝑦 𝐽0 (slika 3) odrediti zapreminske gustoće:
a. Slobodnih naelekrisanja ρs
b. Polarizacionih naelektrisanja ρp

Rješenje:

Polazeći od relacija:

𝐽 = 𝜅𝐸⃗
⃗ = 𝜀𝐸⃗
𝐷
⃗ = 𝜀0 𝐸⃗ + 𝑃⃗
𝐷
može se pisati:

a. ⃗ = ∇(𝜀𝐸⃗ ) = ∇ (𝜀 𝑗) = ∇ (5𝜀0 𝐽0 ∙ (1 + 𝑦)) ⃗⃗⃗⃗

𝜌𝑠 = ∇𝐷 1𝑦 =
𝜅 𝜅 0

∂Dx ∂Dy ∂DZ

⃗ =
∇𝐷 + +
∂x ∂y ∂z

𝜕 5𝜀0 𝐽0 5𝜀0 𝐽0 𝐶
𝜌𝑠 = ( ∙ (1 + 𝑦)) = [ ]
𝜕𝑦 𝜅0 𝜅0 𝑚3

b. 𝜌𝑝 = −∇𝑃⃗ = −∇(𝐷
⃗ − 𝜀0 𝐸⃗ ) = ∇ ((𝜀 − 𝜀0 )𝐸⃗ ) =

𝜕 (1 + 𝑦) 4𝜀0 𝐽0 𝐶
𝜌𝑝 = − ((𝜀 − 𝜀0 ) ∙ 𝐽0 ⃗⃗⃗⃗
1𝑦 ) = − [ ]
𝜕𝑦 𝜅0 𝜅0 𝑚3
3. U izotropnom dielektriku u obliku cilindrične ljuske unutrašnjeg i vanjskog
poluprečnika R1=3 [cm] i R2=6 [cm] respektivno i dužine l=30 [cm] je uspostavljen
6 𝐶
vektor polarizacija 𝑃⃗ = 10−10 [ 2 ] za R1<r<R2, kad u dielektriku egzistira električno
𝑟 𝑚
50 𝑉
polje 𝐸⃗ = [𝑚]. Izračunati:
𝑟
a. Površinsku gustoću polarizacionih naelektrisanja na unutrašnjoj i vanjskoj
površini dielektrika 𝜎𝑝
b. Ukupnu količinu polarizacionih površinskih naelektrisanja Qp
c. Zapreminsku gustoću polarizacionih naelektrisanja ρp
d. Dielektričnu konstantu dielektrika

Rješenje:

Za rješavanje zadatka odabran je cilindrični koordinatni sistem.

a. Polazeći od relacije da je na površini polarizacionog dielektrika ispunjen uvjet

𝑃 = 𝜎𝑝 mogu se izračunati površinske gustoće naelektrisanja kao:
Za r=R1 (unutrašnja površina) važi:
6 −6 ∙ 10−10 𝐶
𝜎𝑝𝑅1 = −𝑃𝑅1 = − 10−10 = −2
= −2 ∙ 10−8 [ 2 ]
𝑅1 3 ∙ 10 𝑚
Za r=R2 (vanjska površina) važi:
6 6 ∙ 10−10 𝐶
𝜎𝑝𝑅2 = 𝑃𝑅2 = 10−10 = −2
= 1 ∙ 10−8 [ 2 ]
𝑅2 6 ∙ 10 𝑚

b. Ukupna količina površinskog polariziranog naelektrisanja iznosi:

0 0 0

𝑄𝑝 = ∫ 𝜎𝑝 𝑑𝑆 = ∫ 𝜎𝑝𝑅1 𝑑𝑆𝑢 + ∫ 𝜎𝑝𝑅2 𝑑𝑆𝑣 = 𝜎𝑝𝑅1 𝑆𝑢 + 𝜎𝑝𝑅2 𝑆𝑣 =

𝑆 𝑆𝑢 𝑆𝑣
𝑄𝑝 = 𝜎𝑝𝑅1 2𝑅1 𝜋𝑙 + 𝜎𝑝𝑅2 2𝑅2 𝜋𝑙 = 𝜋𝑙(𝜎𝑝𝑅1 𝑅1 + 𝜎𝑝𝑅2 𝑅2 ) =
𝑄𝑝 = 𝜋𝑙(−2 ∙ 10−8 ∙ 3 ∙ 10−2 + 1 ∙ 10−8 ∙ 6 ∙ 10−2 ) = 0

c. Polazeći od relacije ∇𝑃⃗ = −𝜌𝑝 koja znači da je izvor vektorskog polja 𝑃⃗

negativno zapreminsko polarizaciono naelektrisanje se dobija da je:

1𝜕 1 𝜕 6 −8
𝜌𝑝 = −∇𝑃⃗ = − (𝑃 ∙ 𝑟) = − ( 10 𝑟) = 0
𝑟 𝜕𝑟 𝑟 𝜕𝑟 𝑟
𝜌𝑝 = 0

d. ⃗ = 𝜀0 𝐸⃗ + 𝑃⃗ se
Polazeći od definicije vektorske gustoće električnog fluksa 𝐷
dobija:
⃗ = 𝜀0 𝐸⃗ + 𝑃⃗
𝐷
𝜀𝐸⃗ = 𝜀0 𝐸⃗ + 𝑃⃗
 Vektori 𝐸⃗ i 𝑃⃗ kao i 𝐷
⃗ su kolinearni vektori (dielektrični materijal je izotropan)
pa se može pisati:
𝜀𝐸 = 𝜀0 𝐸 + 𝑃
6 −8
𝑃 𝑃 10
𝜀 = 𝜀0 + = 𝜀0 (1 + ) = 𝜀0 (1 + 𝑟 )
𝐸 𝜀0 𝐸 5
𝜀0 𝑟
6 ∙ 10−10
𝜀 = 𝜀0 (1 + ) = 𝜀0 (1 + 1.35)
8.85 10−12 ∙ 50

𝜀 = 2.35 𝜀0

4. Imeđu obloga pločastog kondenzatora površine S je postavljen dvoslojni nesavršeni

dielektrik debljin d1 i d2 , relativih dielektričnih konstanti εr1 i εr2 i specifičnih
provodnosti κ1 i κ2. Ako je kondenzator priključen na jednosmijerni izvor napona U
odrediti:
a. Gustoću struje koja protiče između obloge kondenzatora 𝐽
b. Jačinu električnog polja u oba dielektrika ⃗⃗⃗⃗
𝐸1 𝑖 ⃗⃗⃗⃗
𝐸2
c. površinsku gustoću slobodnih naelektrisanja 𝜎𝑆1 , 𝜎𝑆2 𝑖 𝜎𝑆12
d. površinsku gustoću slobodnih naelektrisanja 𝜎𝑆1 , 𝜎𝑆2 𝑖 𝜎𝑆12 ukoliko je ispunjen
𝜀 𝜅
uvjet 𝜀1 = 𝜅1
2 2

Rješenje:

a. Gustoća struje 𝐽 je normalna na obloge kondenzatora i isto vrijedi kroz oba

nesavršena dielektrika. Teče duž d1 i d2 kroz površinu S. Ovo je bitno znati
𝑙
kako bi pravilno primjenili relaciju za otpor 𝑅 = 𝜅𝑆. Prema II Kirhofovom
zakonu može se pisati:
𝑑1 𝑑2
𝑢 = (𝑅1 + 𝑅2 )𝐼 = ( + )𝐼
𝜅1 𝑆 𝜅2 𝑆
𝐼 𝑈 𝜅1 𝜅2 𝑈 𝐴
𝐽= = = [ 2]
𝑆 𝑑1 + 𝑑2 𝜅2 𝑑1 + 𝜅1 𝑑2 𝑚
𝜅1 𝜅2

b. Zanemarujući ivični efekat može se pisati:

𝑈 = 𝐸1 𝑑1 + 𝐸2 𝑑2
𝜅1 𝐸1 = 𝜅2 𝐸2
Odnosno
𝜅2 𝑈 𝑉
𝐸1 = [ ]
𝜅2 𝑑1 + 𝜅1 𝑑2 𝑚
𝜅1 𝑈 𝑉
𝐸2 = [ ]
𝜅2 𝑑1 + 𝜅1 𝑑2 𝑚
 c. Površinske gustoće slobodnih naelektrisanja uz gornju i donju oblogu
kondenzatora 𝜎𝑆1 𝑖 𝜎𝑆2 se mogu naći iz uvjeta na granici dobar vodič-dielektrik
iz relacija:
𝐷1𝑛 = 𝜎𝑠1 𝑖 𝐷2𝑛 = 𝜎𝑠2

𝜀1 𝜅2
𝜎𝑠1 = 𝐷1𝑛 = 𝐷1 = 𝜀1 𝐸1 = 𝑈
𝜅2 𝑑1 + 𝜅1 𝑑2

𝜀2 𝜅1
𝜎𝑠2 = −𝐷2𝑛 = −𝐷2 = −𝜀2 𝐸2 = − 𝑈
𝜅2 𝑑1 + 𝜅1 𝑑2

Znak - dolazi zbog toga što su vektori 𝐷 ⃗⃗⃗⃗ uz donju elektrodu suprotnog
⃗ 𝑖 𝑑𝑆
smijera.
Površinska gustoća slobodnih naelektrisanja na granici dva nesavršena
dielektrika se može naći iz graničnog uvjeta 𝑛⃗(𝐷⃗⃗⃗⃗2 − ⃗⃗⃗⃗
𝐷1 ) = 𝜎𝑆 ili u skalarnoj
12
formi 𝐷2𝑛 − 𝐷1𝑛 = 𝜎𝑆12 odnosno:

𝜀2 𝜅1 − 𝜀1 𝜅2
𝜎𝑆12 = 𝐷2𝑛 − 𝐷1𝑛 = 𝐷2 − 𝐷1 = 𝜀2 𝐸2 − 𝜀1 𝐸1 = 𝑈
𝜅2 𝑑1 + 𝜅1 𝑑2

Iz dobivenih izraza da se zaključiti da je:

𝜎𝑆1 ≠ 𝜎𝑆2
𝜎𝑆1 + 𝜎𝑆2 + 𝜎𝑆12 = 0

𝜎 𝜀
d. Ukoliko je ispunjen uvjet 𝜎1 = 𝜀1 iz gornjih relacija da se zaključiti da je 𝜎𝑠1 =
2 2
𝜎𝑠2 , 𝜎𝑠12 = 0.

𝑟
6. U praznom prostoru naelektrisane čestice zapreminske gustoće 𝜌𝑠 = 𝜌0 𝑅 se kreću
brzinom 𝑣 = 𝑘𝑜𝑛𝑠𝑡𝑎. u cilindričnoj zapremini poluprečnika R u pravcu ose cilindrične
zapremine. Izračunati vektore jačine električnog 𝐸⃗ i magnetskog 𝐵⃗ polja koristeći
Maxwellove jednačine u:
a) diferencijalnom obliku
b) integralnom obliku
c) komparirajte ta dva pristupa rješavanja zadatka
Rješenje:

Zadatak ćemo rješavati u cilindričnom koordinatnom sistemu koji je prirodni

koordinatni sistem za ovu geometriju problema. Izborom prirodnog koordinatnog
sistema trodimenzionalni problem (3D) u opštem slučaju svodimo na
jednodimenzionalni problem (1D) što daje mogućnost uspiješnog analitičkog
rješavanja zadatka (slika 8.1).

Uvažavajući geometrijsku simetričnost položaja tačaka u području 1 i 2 u kojima se

računaju polja 𝐸⃗ i 𝐵
⃗ u odnosu na izvore polja 𝜌𝑠 i 𝐽𝑠 da se zaključiti da električno polje
𝐸⃗ ima samo radijalnu komponentu Er koja je funkcija r, a magnetsko polje 𝐵
⃗ ima samo
komponentu Bα koja je funkcija r, odnosno:

⃗𝑟
𝐸⃗ = 𝐸𝑟 (𝑟)1

⃗𝛼
⃗ = 𝐵𝛼 (𝑟)1
𝐵

a) Diferencijalni pristup:
Maxwellove jednačine u diferencijalnom obliku za prazan prostor glase:
𝜕𝐵⃗
∇ × 𝐸⃗ = −
𝜕𝑡
𝜕𝐸⃗
∇×𝐵 ⃗ = 𝜇0 (𝐽𝑠 + 𝜀0 )
𝜕𝑡
∇𝐵 ⃗ =0
𝜌𝑆
∇𝐸⃗ =
𝜀0

Obzirom da izvori polja 𝜌𝑠 i 𝐽𝑠 kao uzroci nisu ovisni o vremenu i njihova posljedica
vektor jačine električnog polja 𝐸⃗ i vektor jačine magnetskog polja𝐵 ⃗ takođe neće
𝜕𝐸⃗ ⃗
𝜕𝐵
ovisiti o vremenu što znači da u gornjim jednačinama članovi =0i = 0 pa se
𝜕𝑡 𝜕𝑡
sistem Maxwell-ovih jednačina svodi na:

∇ × 𝐸⃗ = 0
 ⃗ = 𝜇0 𝐽𝑠
∇×𝐵

⃗ =0
∇𝐵
𝜌𝑆
∇𝐸⃗ =
𝜀0

Prva i četvrta jednačina se mogu neovisno koristiti od druge i treće jednačine i obratno
jer polja 𝐸⃗ i 𝐵
⃗ nisu međusobno ovisna. Također, prva i treća jednačina se svode na
matematski identitet 0 ≡ 0 i nisu nam od koristi za rješavanje ovog zadatka, te nam
preostaje da koristimo drugu i četvrtu jednačinu.

Opšte rješenje za vektor jačine električnog polja nalazimo rješenjem četvrte jednačine
koja za bilo koju tačku:

Područje 1, za (𝟎 < 𝑟 < 𝑅)

𝜌𝑠
∇𝐸⃗1 =
𝜀0

1 𝜕 𝜕 𝜕 𝜌𝑠
[ (𝐸𝑟1 𝑟) + (𝐸𝛼1 ) + (𝐸𝑧1 𝑟)] =
𝑟 𝜕𝑟 𝜕𝛼 𝜕𝑧 𝜀0

obzirom da je 𝐸𝑟1 ≠ 0, 𝐸𝛼1 = 0, 𝐸𝑧1 = 0, jednačina se svodi na:

1 𝜕 𝜌𝑠
[ (𝐸𝑟1 𝑟)] = /𝑟𝑑𝑟
𝑟 𝜕𝑟 𝜀0
𝜌𝑠
𝑑(𝐸𝑟1 𝑟) = ∙ 𝑟𝑑𝑟
𝜀0
𝜌𝑠
(𝐸𝑟1 𝑟) = ∫ ∙ 𝑟𝑑𝑟
𝜀0

1 𝜌0
𝐸𝑟1 = (∫ 𝑟 ∙ 𝑟𝑑𝑟)
𝑟 𝜀0 𝑅

1 𝜌0 2
𝐸𝑟1 = (∫ 𝑟 𝑑𝑟)
𝑟 𝜀0 𝑅

1 𝜌0 𝑟 3
𝐸𝑟1 = ( ∙ + 𝑐1 )
𝑟 𝜀0 𝑅 3
𝜌0 2 𝑐1
𝐸𝑟1 = 𝑟 +
3𝜀0 𝑅 𝑟

što predstavlja opšte rješenje za 𝐸𝑟1 .

 Područje 2, za (𝑹 < 𝑟 < ∞)

∇𝐸⃗2 = 0

Analogno prethodnom rješavanju se svodi na:

1 𝜕
[ (𝐸 𝑟)] = 0
𝑟 𝜕𝑟 𝑟2
𝑐2
𝐸𝑟2 =
𝑟
što predstavlja opšte rješenje za 𝐸𝑟2 .

Konstante c1 i c2 nalazimo iz sljedećih graničnih uvjeta:

 za 𝑟 = 0 ⇒ 𝐸𝑟1 → ∞ što je fizički apsurd, te da bi ga eliminirali uzima se da je 𝑐1 = 0

𝜌0 𝑅 𝑐2 𝜌0 𝑅 2
 za 𝑟 = 𝑅 ⇒ 𝐸𝑟1 = 𝐸𝑟2 odnosno = ⇒ 𝑐2 =
3𝜀0 𝑅 3𝜀0

prema tome vektori jačine električnog polja u području 1 i području 2 iznose:

𝜌0 2
𝐸⃗1 = ⃗1𝑟 𝐸𝑟1 = ⃗1𝑟 𝑟
3𝜀0 𝑅

𝜌0 𝑅 2 1
𝐸⃗2 = ⃗1𝑟 𝐸𝑟2 = ⃗1𝑟 ∙
3𝜀0 𝑟

Opšte rješenje za vektor magnetskog polja nalazimo rješavanjem druge jednačine koja
za bilo koju tačku gdje teku struje ⃗⃗𝐽𝑠 = 𝜌𝑠 𝑣 glasi:

⃗ = 𝜇0 𝐽𝑠
∇×𝐵

Područje 1, za (𝟎 < 𝑟 < 𝑅)

⃗ 1 = 𝜇0 𝐽𝑠
∇×𝐵

1 ∂ ∂ ∂ ∂ 1 ∂ ∂
⃗1r [ Bz1 − (Bα1 r)] + ⃗1α [ Br1 − Bz1 ] + ⃗1z [ (Bα1 r) − B ] = 𝜇0 𝐽𝑠
r ∂α ∂z ∂z ∂r r ∂r ∂α r1

obzirom da je 𝐵𝑟1 = 0, 𝐵𝛼1 ≠ 0, 𝐵𝑧1 = 0, jednačina se svodi na:

1 ∂
⃗1z [ (Bα1 r)] = 𝜇0⃗1z 𝜌𝑠 𝑣
r ∂r
odnosno

1𝜕 𝜇0 𝜌0
(𝐵𝛼1 𝑟) = 𝑟 ∙ 𝑣 /𝑟𝑑𝑟
𝑟 𝜕𝑟 𝑅
 𝜇0 𝜌0
𝑑(𝐵𝛼1 𝑟) = 𝑟 ∙ 𝑣 ∙ 𝑟𝑑𝑟
𝑅
1 𝜇0 𝜌0 𝑣
𝐵𝛼1 = (∫ 𝑟 ∙ 𝑟𝑑𝑟)
𝑟 𝑅
1 𝜇0 𝜌0 𝑣 2
𝐵𝛼1 = (∫ 𝑟 𝑑𝑟)
𝑟 𝑅

1 𝜇0 𝜌0 𝑣 𝑟 3
𝐵𝛼1 = ( ∙ + 𝑐3 )
𝑟 𝑅 3
𝜇0 𝜌0 𝑣 2 𝑐3
𝐵𝛼1 = 𝑟 +
3𝑅 𝑟
što predstavlja opšte rješenje za 𝐵𝛼1 .

Područje 2, za (𝑹 < 𝑟 < ∞)

⃗2 =0
∇×𝐵

Analogno prethodnom rješavanju se svodi na:

1 𝜕
[ (𝐵 𝑟)] = 0
𝑟 𝜕𝑟 𝛼2
𝑐4
𝐵𝛼2 =
𝑟
što predstavlja opšte rješenje za 𝐵𝛼2 .

Konstante c3 i c4 nalazimo iz sljedećih graničnih uvjeta:

 za 𝑟 = 0 ⇒ 𝐵𝛼1 → ∞ što je fizički apsurd, te da bi ga eliminirali uzima se da je 𝑐3 = 0

𝜇0 𝜌0 𝑅𝑣 𝑐4 𝜇0 𝜌0 𝑣𝑅 2
 za 𝑟 = 𝑅 ⇒ 𝐵𝛼1 = 𝐵𝛼2 odnosno = ⇒ 𝑐4 =
3 𝑅 3

prema tome vektori jačine magnetskog polja u području 1 i području 2 iznose:

𝜇0 𝜌0 𝑣 2
⃗ 1 = ⃗1𝛼 𝐵𝛼1 = ⃗1𝛼
𝐵 𝑟
3𝑅
𝜇0 𝜌0 𝑣𝑅 2 1
⃗ 2 = ⃗1𝛼 𝐵𝛼2 = ⃗1𝛼
𝐵 ∙
3 𝑟
b) Integralni pristup
Maxwellove jednačine u integralnom obliku za prazan prostor glase:
0 0
𝑑
∮ 𝐸⃗ ⃗⃗⃗ ⃗ ⃗⃗⃗⃗
𝑑𝑙 = − ∫ 𝐵 𝑑𝑆
𝑑𝑡
𝐶𝑠 𝑆
0 0
𝜕𝐸⃗
⃗ ⃗⃗⃗
∮𝐵 𝑑𝑙 = 𝜇0 ∫ (𝐽𝑆 + 𝜀0 ) ⃗⃗⃗⃗
𝑑𝑆
𝜕𝑡
𝐶𝑠 𝑆
0
⃗⃗⃗⃗ = 0
⃗ 𝑑𝑆
∮𝐵
𝑆
0 0
1
∮ 𝐸⃗ ⃗⃗⃗⃗
𝑑𝑆 = ∫ 𝜌𝑆 𝑑𝑉
𝜀0
𝑆 𝑉
Obzirom da izvori 𝜌𝑆 i 𝐽𝑆 kao uzroci nisu ovisni o vremenu i njihove posljedice vektor
jačine električnog polja i vektor jačine magnetskog polja, također neće ovisiti o
𝑑 0
vremenu, što znači da su u gornjim jednačinama članovi − ∫ 𝐵 ⃗ ⃗⃗⃗⃗
𝑑𝑆 = 0 i
𝑑𝑡 𝑆
0 𝜕𝐸⃗
𝜇0 ∫𝑆 (𝜀0 𝜕𝑡 ) ⃗⃗⃗⃗
𝑑𝑆 = 0 pa se sistem Maxwellovih jednačina svodi na:
0

∮ 𝐸⃗ ⃗⃗⃗
𝑑𝑙 = 0
𝐶𝑠
0 0
⃗⃗⃗ = 𝜇0 ∫ 𝐽𝑆 𝑑𝑆
⃗ 𝑑𝑙
∮𝐵 ⃗⃗⃗⃗
𝐶𝑠 𝑆
0

⃗ ⃗⃗⃗⃗
∮𝐵 𝑑𝑆 = 0
𝑆
0 0
1
∮ 𝐸⃗ ⃗⃗⃗⃗
𝑑𝑆 = ∫ 𝜌𝑆 𝑑𝑉
𝜀0
𝑆 𝑉
Prva i treća jednačina se svode na matematički identitet 0 ≡ 0i nisu nam od koristi
za rješavanje ovog zadatka, te nam preostaje da koristimo drugu i četvrtu jednačinu.
Za proračun raspodjele vektora jačine električnog polja koristimo četvrtu jednačinu
koja vrijedi za bilo kakvu zapreminu V obuhvaćenu po obliku i veličini zatvorenom
površinom S. Ako vrijedi za bilo koju zapreminu V onda vrijedi i za zapremine V1 i
V2 prikazane na slici 8.2. izbor ovakvih zapremina omogućava analitičko rješenje
površinskih i zapreminskih integrala.

Za područje 1 (0 < 𝑟 < 𝑅) i odabranu zapreminu V1 vrijedi:

0 0
1
∮ 𝐸⃗1 ⃗⃗⃗⃗
𝑑𝑆 = ∫ 𝜌𝑆 𝑑𝑉
𝜀0
𝑆1 𝑉1
 0 0 0 0
1
∮ 𝐸⃗1 ⃗⃗⃗⃗
𝑑𝑆 + ∮ 𝐸⃗1 ⃗⃗⃗⃗
𝑑𝑆 + ∮ 𝐸⃗1 ⃗⃗⃗⃗
𝑑𝑆 = ∫ 𝜌𝑆 𝑑𝑉
𝜀0
𝑆𝑏11 𝑆01 𝑆𝑏21 𝑉1

1 𝜌0
∬ ⃗1𝑟 𝐸𝑟1 ⃗1𝑟 𝑟𝑑𝛼𝑑𝑧 = ∭ 𝑟𝑑𝑟𝑟𝑑𝛼𝑑𝑧
𝜀0 𝑅

2𝜋 𝐿1 𝑟 2𝜋 𝐿1
𝜌0
𝐸𝑟1 𝑟 ∫ 𝑑𝛼 ∫ 𝑑𝑧 = ∫ 𝑟 2 𝑑𝑟 ∫ 𝑑𝛼 ∫ 𝑑𝑧
𝜀0 𝑅
0 0 0 0 0

𝜌0 3
𝐸𝑟1 𝑟 ∙ 2𝜋 ∙ 𝐿1 = 𝑟 ∙ 2𝜋 ∙ 𝐿1
3𝜀0 𝑅

𝜌0 2
𝐸𝑟1 = 𝑟
3𝜀0 𝑅

Za područje 2 (𝑅 < 𝑟 < ∞) i odabranu zapreminu V2 vrijedi:

0 0
1
∮ 𝐸⃗2 ⃗⃗⃗⃗
𝑑𝑆 = ∫ 𝜌𝑆 𝑑𝑉
𝜀0
𝑆2 𝑉2
0 0 0 0
1
∮ 𝐸⃗2 ⃗⃗⃗⃗
𝑑𝑆 + ∮ 𝐸⃗2 ⃗⃗⃗⃗
𝑑𝑆 + ∮ 𝐸⃗2 ⃗⃗⃗⃗
𝑑𝑆 = ∫ 𝜌𝑆 𝑑𝑉
𝜀0
𝑆𝑏12 𝑆02 𝑆𝑏22 𝑉2

1 𝜌0
∬ ⃗1𝑟 𝐸𝑟2 ⃗1𝑟 𝑟𝑑𝛼𝑑𝑧 = ∭ 𝑟𝑑𝑟𝑟𝑑𝛼𝑑𝑧
𝜀0 𝑅

2𝜋 𝐿2 𝑅 2𝜋 𝐿2
𝜌0
𝐸𝑟2 𝑟 ∫ 𝑑𝛼 ∫ 𝑑𝑧 = ∫ 𝑟 2 𝑑𝑟 ∫ 𝑑𝛼 ∫ 𝑑𝑧
𝜀0 𝑅
0 0 0 0 0

𝜌0 3
𝐸𝑟2 𝑟 ∙ 2𝜋 ∙ 𝐿2 = 𝑅 ∙ 2𝜋 ∙ 𝐿2
3𝜀0 𝑅

𝜌0 𝑅 2 1
𝐸𝑟2 =
3𝜀0 𝑟

prema tome vektori jačine električnog polja u području 1 i području 2 iznose:

𝜌0 2
𝐸⃗1 = ⃗1𝑟 𝐸𝑟1 = ⃗1𝑟 𝑟
3𝜀0 𝑅

𝜌0 𝑅 2 1
𝐸⃗2 = ⃗1𝑟 𝐸𝑟2 = ⃗1𝑟 ∙
3𝜀0 𝑟
Za proračun raspodjele vektora jačine magnetskog polja koristimo drugu jednačinu
koja vrijedi za bilo koju konturu CS po obliku i veličini i na koju se oslanja bilo kakva
površina S. Ako vrijedi za bilo koju konturu CS i površinu S koja se oslanja na konturu
CS onda vrijedi i za konture CS21 i CS22 na koje se oslanjaju ravne površine S21 i S22.
Izbor ovakvih kontura CS i površina S omogućava analitičko rješenje linijskih i
površinskih integrala.

Za područje 1 (0 < 𝑟 < 𝑅) i izabranu zatvorenu konturu CS21 na koju se oslanja ravna
površina S21 vrijedi:
0 0
⃗ 1 ⃗⃗⃗
∮𝐵 𝑑𝑙 = 𝜇0 ∫ 𝐽𝑆 ⃗⃗⃗⃗
𝑑𝑆
𝐶𝑠21 𝑆21

∫ ⃗1𝛼 𝐵1𝛼 ⃗1𝛼 𝑟𝑑𝛼 = 𝜇0 ∬ ⃗1𝑧 𝜌𝑠 𝑣 ∙ ⃗1𝑧 𝑟𝑑𝛼𝑑𝑟

2𝜋 𝑟 2𝜋
𝜇0 𝜌0 𝑣
𝐵1𝛼 𝑟 ∫ 𝑑𝛼 = ∫ 𝑟 2 𝑑𝑟 ∫ 𝑑𝛼
𝑅
0 0 0

𝜇0 𝜌0 𝑣 𝑟 3
𝐵1𝛼 𝑟 ∙ 2𝜋 = ∙ ∙ 2𝜋
𝑅 3
𝜇0 𝜌0 𝑣 𝑟 2
𝐵1𝛼 = ∙
𝑅 3
Za područje 2 (𝑅 < 𝑟 < ∞) i izabranu zatvorenu konturu CS22 na koju se oslanja ravna
površina S22 vrijedi:
0 0

⃗ 2 ⃗⃗⃗
∮𝐵 𝑑𝑙 = 𝜇0 ∫ 𝐽𝑆 ⃗⃗⃗⃗
𝑑𝑆
𝐶𝑠22 𝑆22

∫ ⃗1𝛼 𝐵2𝛼 ⃗1𝛼 𝑟𝑑𝛼 = 𝜇0 ∬ ⃗1𝑧 𝜌𝑠 𝑣 ∙ ⃗1𝑧 𝑟𝑑𝛼𝑑𝑟

2𝜋 𝑅 2𝜋
𝜇0 𝜌0 𝑣
𝐵2𝛼 𝑟 ∫ 𝑑𝛼 = ∫ 𝑟 2 𝑑𝑟 ∫ 𝑑𝛼
𝑅
0 0 0

𝜇0 𝜌0 𝑣 𝑅 3
𝐵2𝛼 𝑟 ∙ 2𝜋 = ∙ ∙ 2𝜋
𝑅 3
𝜇0 𝜌0 𝑣 𝑅 2
𝐵2𝛼 = ∙
𝑟 3
Prema tome vektori jačine magnetskog polja u područjima 1 i 2 iznose:
 𝜇0 𝜌0 𝑣 2
⃗ 1 = ⃗1𝛼 𝐵𝛼1 = ⃗1𝛼
𝐵 𝑟
3𝑅
𝜇0 𝜌0 𝑣𝑅 2 1
⃗ 2 = ⃗1𝛼 𝐵𝛼2 = ⃗1𝛼
𝐵 ∙
3 𝑟

c) Analizirajući postupke rješavanja raspodjele električnog i magnetskog polja putem

diferencijalnih i integralnih Maxwellovih jednačina možemo zaključiti sljedeće:
 oba pristupa daju identična rješenja za raspodjelu polja 𝐸⃗ i 𝐵
⃗
 oba pristupa zahtjevaju izbor i pravilnu postavku prirodnog koordinatnog
sistema kako bi problem sveli na što manje dimenzije
 oba pristupa zahtijevaju prethodnu fizikalnu analizu egzistencije pojedinih
komponenti polja i njihovu ovisnost za datu geometriju problema i datu
postavku i izbor koordinatnog sistema
 diferencijalni pristup zahtijeva matematska znanja rješavanja najčešće
diferencijalnih jednačina prvog reda (a u složenijim problemima sistema
parcijalnih diferencijalnih jednačina prvog reda) te određivanje integracionih
konstanti iz zadovoljavanja graničnih uvjeta (a u složenijim problemima i
početnih uvjeta)
 integralni pristup zahtijeva matematska znanja rješavanja linijskih,
površinskih i zapreminskih integrala koji se povoljnim izborom linija,
površina i zapremina svode na rješavanje običnih, dvostrukih i trostrukih
određenih integrala. Također, integralni pristup zahtijeva dodatnu fizikalnu
analizu promjene polja duž linija i po površinama kako bi se mogli riješiti
integrali.
 Koji pristup koristiti iz ovog primjera ne možemo sa sigurnošću zaključiti
obzirom da su za 1D probleme oba pristupa prihvatljiva, ali se u praksi
pokazalo da je za 2D probleme povoljnije koristiti diferencijalni pristup a za
3D probleme integralni pristup.