Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet
Katedra za arheologiju

Durmo Najda
Hadžimuhamedović Derviš
Merdanić Dženefa

Delmatska prijestolnica Delminium u vrijeme rimske uprave

(seminarski rad)

Mentor: viši ass. Šačić Amra, MA

Sarajevo
2015.
 SADRŽAJ

I. UVOD ......................................................................................................................................... 1
II. PROBLEMATIKA UBIKACIJE PREDRIMSKOG DELMIONA I.......................................... 2
2.1. Izvori o Delmionu/Delminiumu .............................................................................................. 6

2.2. “Prijestolnica” Delmata........................................................................................................... 8

III. RATOVI DELMATA I RIMLJANA ....................................................................................... 10

3.1. Delmati pod rimskom vlašću ................................................................................................ 15

IV. ARHEOLOŠKI NALAZI SA PODRUČJA DELMINIUMA .................................................. 16

PRILOZI ............................................................................................................................................... 22
Katalog .............................................................................................................................................. 22

ZAKLJUČAK ....................................................................................................................................... 27
BIBLIOGRAFIJA ................................................................................................................................. 28
Literatura ............................................................................................................................................... 31
 I. UVOD

Pitanje ubikacije delmatske prijestolnice Delminiuma je bilo naučni problem dugo

vremena. Nauka je pokušavala riješiti to pitanje pomoću historijskih izvora i arheoloških
nalaza koji se u velikom broju slučajeva nisu slagali, što je ustvari posljedica subjektivne
interpretacije nalaza. Sasvim je sigurno da se delmatska prijestolnica nalazila na području
Duvanjskog polja, a u općoj kulturi je danas ubicirana u Duvno, iako struka nikad nije bila
jednoglasna po tom pitanju.

Cilj ovog rada je da kroz literaturu i arheološku građu prikaže utjecaj historijskih
dešavanja i ratovanja na Delmate i njihovu prijestolnicu i širu okolinu te da približi problem
ubikacije Delminiuma. Ovo složeno pitanje je vrijedno konstantnog pomena u stručnim
djelima i raspravama. Samim tim se ukazuje na njegov izuzetan značaj te se potiče
mogućnost preciznijeg istraživanja i novih spoznaja. Najznačajniji u tom domenu istraživanja
za sad su epigrafski natpisi tog područja i antički izvori.

Rad je pisan hronološkom i tematskom metodom te je podijeljen u tematske cjeline. Prvi

dio govori o geografskom položaju rimskog Delminiuma i njegovog prahistorijskog
prethodnika, te o pokušajima njihovog ubiciranja i nedostacima istih. Drugi dio je vezan za
delmatske ratove, njihove odnose sa susjedima i Carstvom te kako je to sve utjecalo na
njihovo jedinstvo na tako velikom području. Treći dio rada se odnosi na epigrafske natpise i
ostale arheološke nalaze tog područja koji približavaju delmatska vjerovanja i kulturu nakon
dolaska Rimljana. Zaključni dio rada sumira sve navedene cjeline te ukazuje na važnost tog
ilirskog naroda koji je dugo pružao otpor Carstvu i romanizaciji, a toliko je velik bio da se
čitava jedna regija zvala po njima, pa čak i u moderno doba.

Delmatskom teritorijom su se bavili mnogi, nažalost više su pisali nego iskopavali, ali je
literatura ipak obimna. Za pisanje ovog rada su korištena djela istaknutih autora, ponajprije
antičara, poput Ive Bojanovskog, Marina Zaninovića, Marjete Šašel Kos, kao i Esada
Pašalića, Radoslava Dodiga, Ante Škegre i Danijela Džine. Od stranih autora tu je Wilkes i
njegova ''Dalmacija''.

1
 II. PROBLEMATIKA UBIKACIJE PREDRIMSKOG
DELMIONA I RIMSKOG DELMINIUMA

Municipium Delminensium se nalazio u unutrašnjem dijelu delmatske zemlje, u kojoj se

sve do 2. stoljeća pr. n. e. nalazilo jezgro delmatskog teritorija, koji je zahvatao sva tri
zapadnobosanska kraška polja — Duvanjsko, Livanjsko i Glamočko polje.1 Na sjeveru prema
Mezejima graničili su na Vitorogu, a na zapadu prema Sardeatima i Dicionima na Šator-
planini. Kasnije su se Delmati iz svog matičnog područja spustili sve do mora, pa zauzeli i
Salonu (119. g. pr. n. e.),2 ali je Delminium, njihov centralni i eponimni grad, za njih i dalje
ostao vrlo značajan kao centar cijelog naroda. Ova teritorijalna ekspanzija je, pored ostalog, i
dovela Delmate u sukob s Rimom.3

Municipium Delminensium je zahvatao područje cijelog Duvanjskog polja i pretežno

močvarno Buško blato, u zapadnom dijelu municipija. To je prostor Duvna (današnjeg
Tomislavgrada),4 koji zatvaraju visoke planine: Kamešnica (1849 m) i Tušnica (1700 m) na
jugozapadu, Ljubuša (1797 m) na sjeveru, Vran (2074 m) na sjeveroistoku i Zavelim (1346 m)
na jugu. Delmatima je pripadalo i Imotsko polje na jugoistoku, gdje se u rimsko doba
formirao Municipium Novensium.5

Kontroverzi oko delmatskog predrimskog uporišta i rimskog Delminija pridonijela su i

sama njihova imena. Izvorna građa imena delmatskog uporišta i rimskog naselja donosi u
različitim formama. Ptolomej i Apijan naveli su u svojim djelima ime Delminion, Strabon6 i
Stjepan Bizantinac koristili su naziv Dalmion tj. Delmion, dok su se Frontin, Livije i Flor
služili imenom Delminium.7 Rješavanju ovih pitanja kritičkom analizom izvora posvetio se
Slobodan Čače koji je došao do zaključka kako se središnje delmatsko uporište do njegovog

1
Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988., 33.
2
Bojanovski, 1988, 216; Da je Salona bila u vlasti Delmata potvrđuje nam Apijan. Vijest se odnosi na godinu
119. kada se Salona prvi put i spominje. Zaninović, 1967 A., 40.
3
Posebno poglavlje ovog rada biti će posvećeno sukobu Delmata s Rimom (op.a.).
4
Iako od 1990. grad i općina službeno zovu Tomislavgrad, koristiti ćemo pojam Duvno, koji je u povijesnom i
etnografskom smislu nomen designatum. Dodig, 2009, 47, foot 2; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988., 31.
5
Bojanovski, 1988, 216.
6
Strabon nam daje važan podatak o delmatskim naseljima, od kojih su neka gradovi. To su Salona, Promona,
Ninia, Sinotion stari i novi Andetrion i Delmion, veliki grad, po kojem je i ime naroda. Zaninović, 1967 A., 39.
7
Delminium - Ptol. II, 16, 7; App. III, 11;Strab. VII, 5, 5;  Steph. Byz.;
Delminium, Flor. II, 25; Front. strat. III, 6, 2. Zaninović, 1967 B., 10; Najstariji u cjelini sačuvani pisani izvor
za našu obalu, Pseudo-Skilakov Periplus, ne spominje Delmate. Zaninović, 1967 A., 60.
2
pustošenja i razaranja 156./155. g. pr. n. e. zvalo Dalmion, odnosno Delmion,8

Dalmati, tj. Delmati je bio etnik kojem je uporište pripadalo, a područje gdje se nalazilo
bila je Dalmatike, Dalmatia, odnosno Delmatia. Prema Salustiju i rimskim natpisima
Rimljani su za navedeni etnik koristili naziv Dalmate (Dalmatae), tj. Delmate (Delmatae). Na
natpisu, na osnovu kojeg je Theodor Mommsen Delminium povezao s logorom VII legije na
Gardunu, upotrijebljen je naziv Delminenses9 kao i na natpisu iz Prisoja kod Duvna gdje se
spominje rimsko naselje municipium Delminensium.10

Rasprave su se najčešće vodile oko pitanja lokacije središnjeg delmatskog uporišta te

rimskog Delminija. Mommsen je lociranje Delminija na duvanjskim prostorima, na osnovu
natpisa o popravci mosta preko Cetine iz 184. g., doveo u vezu s Gardunom. 11 Njegovo
rješenje su prihvatili naučnici poput Georga Zippela, Wilchelma Tomascheka, H. Consa, Otta
Hirschfelda, Antuna Bauera, Hermanna Dessaua, H. M. D. Parkera, Mihaela Rostovtzeffa i
dr.12

Tezu ο lokaciji Delminija na Duvanjsko polje postavio je još u 18. st. Daniel Farlati, a
nju su podržali Stojan Novaković, Frane Bulić, Arthur John Evans i Carl Patsch. Kada su
terenska istraživanja Vaclava Radimskog i Patscha ukazala na bogatstvo nalaza iz rimskog
doba, malo pomalo je prevladala lokacija na Duvanjsko polje, ali je to dovelo i do nove
dileme. Patsch je rimski Delminium locirao u Duvno, a predrimskog prethodnika na
delmatsku gradinu Lib u Borčanima.13 Patschevu ubikaciju Delminija u Duvno su prihvatili i

8
Škegro, 1999, 396.
9
CIL III 3202: Imp(erator) Caesar / M(arcus) Aurelius / Commodus / Antoninus / 5Aug(ustus) Pius
Sarm(aticus) / Germ(anicus) Maximus / Brittanicus / pont(ifex) max(imus) trib(unitia) / pot(estate) VIIII
imp(erator) VI / 10co(n)s(ul) III p(ater) p(atriae). / Pontem / Hippi flumi/nis vetustate cor/ruptum restituit /
sumptum et operas / 15subministrantibus / Novensibus Delmi/nensibus Riditis. Cu/rante et dedicante / L(ucio)
Iunio Rufino Procu/20liano leg(ato) pr(o) pr(aetore). Ibid, foot 7.
10
ILIug. 782: D(is) M(anibus) / P(ublio) Aelio P(ublii) filio / Iuvenali, dec(urioni) / municipi Delmine/5nsium,
quaestori / II viro. Vixit annos / XXXIII. P(ublius) / Aelius / Victor Varanus, / dec(urio) municipi eius/10dem,
IIII vir q(uin)q(uennalis) et / Aelia Buo parentes / filio pientissimo / posuerunt, et sib(i) / et suis. Ibid, foot 8.
11
Jedan od glavnih aduta Mommsena i njegovih sljedbenika za lociranje Delminija na Gardun kod Trilja bio je
prigovor da na Duvanjskom polju nema značajnijih tragova rimskodobnih naselja. Stoga je starija teza ο
Delminiju na Duvanjskom koja je išla od Tome Arhiđakona i Farlatija, dobila nove snage tek kada su Radimsky
i Patsch otkrili brojna predrimska i rimska nalazišta na Duvanjskom polju. Bojanovski, 1988, 223-224.
12
Zaninović, 1966., 44.
13
Bojanovski, 1988, 216-217; Arheološka istraživanja na ovom teritoriju sprovedena su u periodu 1896.-1898.,
Škegro, 1999, 396.
3
brojni istraživači: Dimitrije Sergejevski, Massimiliano Pavan, Esad Pašalić,14 Geza Alföldy,
John Wilkes, 15 Marin Zaninović, Attilio Budrovich i drugi, mada dvojica posljednjih u
modificiranoj formi.16

Patscheva teza ο dva Delminija, jednoga na Libu u Borčanima, a drugog u 9 km

udaljenom Duvnu, naišla je i na kritiku. Rimski grad — nasljednik kako su pokazala
istraživanja na području delmatske zemlje, najčešće se nalazi ili ispod ili u neposrednoj
blizini, ili se čak srastao sa svojim gradinskim prethodnikom. U tom pogledu, Patscheva
ubikacija Delminija na liniji Lib—Duvno bila bi bez analogija.17

Zaninović i Budrovich,18 u nastojanju da uspostave jedinstvo mjesta ilirskog prethodnika

s njegovim rimskim nasljednikom, predložili su da se predrimski Delminion smjesti na
Gradinu kod Gaja, odmah iznad Duvna. Ne sumnjajući u Patschevu lokaciju rimskog
Delminiuma u Duvno, Zaninović je smatrao da Gradina kod Gaja 19 , čija je relativna i
apsolutna visina nešto viša i od one na Libu, a koja svojim položajem još bolje nadzire
komunikacije na Duvanjskom polju od one na Libu, u svemu odgovara podacima izvora koji
govore ο predrimskom Delminiju.20 Do istog je zaključka, nezavisno od Zaninovića, došao i
Budrovich.21

Nikoli Vuliću Patschovo lociranje delmatskog uporišta na Lib nije bilo uvjerljivo, a nije
bio siguran niti u njegovo identificiranje Delminija s ostacima rimskog naselja na Crkvini i
Karauli u Duvnu, ali nije nudio niti vlastita rješenja iako se to od njega moglo očekivati. 22

14
U rimsko doba Delminium je ležao u ravnici na otvorenom i pristupačnom mjestu. Epihoriska naselja na
utvrđenom i nepristupačnom uzvišenju, sračunata na odbranu i borbu napadača, gube takav značaj po dolasku
Rimljana. To znači da su postojala dva Delminiuma: predrimski i rimski. Pašalić, 1960, 37.
15
Wilkes, 1969, 179.
16
Bojanovski, 1988, 217; Patschovu su lokaciju prihvatili brojni naučnici uključujući i F. Šišića, V. Čorovića,
Č. Truhelku, A. Mayera, M. Mandića, M. Vanina, G. Novaka, B. Sariu, M. Šepera i dr. Škergo, 1999, 396.
17
Bojanovski, 1974, 234-235.
18
Raspravljajući o ubikaciji Delminija, Budrovich i Zaninović nisu uzeli u obzir sve arheološke, napose
topografske i hodološke faktore. Među ostalim, njima nije bio poznat ni natpis iz Prisoja, kao ni ostaci većih
antičkih naseobina na Prisoju i Crvenicama. Ibid, 235.
19
“Ako je rimski Delminium zaista bio na Karauli i Crkvinama, što danas držimo prihvaćenim, onda bismo
njegovog gradinskog prethodnika tražili prije u nekoj bližoj gradini, naročito na Gradini kod Gaja, a ne na 9
km udaljenom Libu.” Zaninović, 1967 B., 11.
20
Bojanovski, 1974, 234.
21
Obojica su na ovu gradinu primijenili podatke pisanih izvora ο velikom gradu na visokom položaju (čvrst
položaj, široki pogled, bolja komunikativnost). A. Budrovich je, prihvatajući Patschevu ubikaciju rimskog
Delminija u Duvno, predrimski Delminion identificirao s Gradinom kod Gaja (Podgaja). Bojanovski, 1988, 228.
22
Škegro, 1999, 396.
4
Pašalić je podržao tezu o predrimskoj utvrdi na Libu i rimskoj u Duvnu. 23 Aleksandar
Stipčević je “delmatsko plemensko središte” smjestio neodređeno “u unutrašnjost današnje
Hercegovine”, dok se pitanjem rimskog Delminija nije ni bavio.24 Ivo Bojanovski, potaknut
nalazom epigrafske potvrde Delminija u Prisoju, a i u želji da nastavi dalju raspravu ο tom
pitanju, predložio alternativnu ubikaciju Delminija u Prisoje (Buško blato) ili u Crvenice na
Duvanjskom polju, u mjesta u kojima je otkrio značajne ostatke predrimskih i rimskih
aglomeracija s jakim predrimskim gradinskim sistemima.25

Na kraju se u diskusiju uključio i Αlojz Benac. Razmatrajući problem lociranja

predrimskog Delminija kroz jedinstveni delmatski obrambeni sistem na Duvanjskom polju,
Benac je došao do uvjerljivog zaključka da se predrimski Delminion ne može tražiti izvan tog
sistema sa centrom na Duvanjskom polju (u užem smislu), te tako potvrdio ispravnost
Patscheve teze ο predrimskom Delminiju na Gradini Lib u Borčanima.26

Neki naučnici su se izjašnjavali isključivo o rimskom Delminiju, poput Ane i Jare Šašela,
koji su ga također povezali s ostacima antičkog naselja na Crkvini u Duvnu. Sličnog je
mišljenja bio i Sergejevski. Lociranje Delminija na područje Duvna prihvatili su također i
Đuro Basler, Nenad Cambi, Ivo Goldstein i dr. U diskusiju oko delmatskog uporišta uključio
se i duvnjak Ivo Bagarić, prema kojem se delmatski “teško dohvatni grad” nalazio na planini
Libu.27

23
“Na osnovi otkrića Radimskog o velikom naselju u Duvnu, Pač je pravilno procijenio da je baš na tom mjestu
bio glavni grad cijelog područja i da je to Delminium koji su raniji istraživači stavljali u Gardun kod Trilja.”
Pašalić, 1960, 36.
24
Škegro, 1999, 397.
25
Bojanovski, 1988, 217; “U Prisoje, koje se nalazi na trasi rimskog puta Salona—Duvanjsko polje,
alternativno sam locirao i rimski Delminium.” Ibid, 226.
26
Ibid., 218; Za A. Benca gotovo da i nema dileme kako je Lib sa svojim padinama mjesto gdje treba tražiti
središnje predrimsko naselje Delmata. Škergo, 1999, 398; Benac je do tih zaključaka došao na osnovu
reambulacije (inventure) svih gradinskih (suhozidnih) objekata na Duvanjskom polju, sistematske analize
njihova položaja i oblika (arhitekture), kao i ekspertize keramičkih nalaza iz kompaktnih slojeva. Time je, u
stvari, revalorizirao podatke koje je ο tim objektima sakupio V. Radimsky 1894. g. Osnovni cilj Benčevih
nastojanja bila je provjera Patscheve lokacije predrimskog Delminija na Libu u Borčanima. Na osnovu tako
prikupljenih podataka Benac je došao do zaključka da se radi ο jedinstvenom obrambenom sistemu Duvanjskog
polja u užem smislu, izgrađenom još prije sukoba Delmata i Rimljana. Bila su to brojna castella iz protourbane
faze, pa i ranije. Zato se izvan toga sistema i ne može tražiti predrimski Delminion, kome, po svom centralnom i
čvrstom položaju, odgovara jedino Gradina na Libu. (...) Benac je došao do čvrstog i uvjerljivog zaključka da je
lociranje predrimskog Delminija moguće jedino na Libu u Borčanima, dakle samo na mjestu na koje ga je
locirao i Patsch. Lib je najmoćniji obrambeni položaj od svih na Duvanjskom polju i u širem smislu. Iako Benac
ne raspravlja ο položaju rimskog Delminiuma, iznosi mišljenje da je upravo to pitanje urgentnije od pitanja
ubikacije delmatskog Delminija. Bojanovski, 1988, 229.
27
Škegro, 1999, 398.
5
 Borivoj Čović ne prihvata lokaciju predrimskog “političkog centra Delmata” na Gradini
na Libu, baš kao što i Veljko Paškvalin ne prihvata identificiranje rimskog Delminija s
ostacima antičkog naselja na Crkvini u Duvnu. Za Čovića pojam političkog centra ne mora
nužno uključivati i naselje velikih dimenzija, zanemarujući jasne Strabonove navode. Čače je
smatrao da, i pored prevladavajućeg mišljenja kako staro delmatsko središte treba tražiti na
Gradini na Libu, još uvijek oko toga “ostaju nedoumice”.28 Marjeta Šašel-Kos je problemu
lokacije predrimskog Delminija pristupila slično kao i Zaninović, ali je podvukla kako rimski
Delminij još uvijek ne može sa sigurnošću biti lokaliziran.29

Ante Škergo, upoređujući dosadašnja istraživanja30 i teorije o ubikaciji, naglašava kako

duvanjski prostori, na kojima isključivo treba tražiti središnje delmatsko uporište kao i rimski
Delminij, gotovo da uopće nisu sistematski arheološki istraživani. Bez istraživanja pojedinih
lokaliteta, posebno Liba, njegovih terasastih padina te njegovog podnožja (Kamenice i Seline
u Borčanima), ne može se definitivno riješiti ni pitanje lokacije delmatskog središnjeg
uporišta niti rimskog Delminija.31

2.1. Izvori o Delmionu/Delminiumu

Delminium je nasljednik delmatskog grada Delmiona. Za Delmate je Delmion bio

značajan etnički centar, jer je po njemu cijeli delmatski etnos dobio ime. Godine 156. pr. n. e.
Delmion je spalio rimski konzul Gaj Marcije Figul, a 155. pokorio P. Kornelije Scipion
Nasika. 32 U carsko ga doba spominju Frontin, Flor i Ptolemej. Na njega se odnosi i
Strabonova vijest u kojoj uz Sinotion, novi i stari, što ih je popalio August 33. g. pr. n. e.,
spominje Andetrion i Delmion, ali posljednji s reminiscencijom na pobjedu Nasike 155. g.
pr .n. e.

Strabon ističe veličinu Delminija i njegov značaj za Delmate u ranijoj prošlosti. Apijan

28
Pitanje smještaja rimskog Delminija ovom znanstveniku je “izrazito upitno”. Škegro, 1999, 398.
29
Ibid.
30
Od prvih arheoloških iskopavanja 1896.-1898. do zadnjih zaštitnih istraživanja krajem 20. st., na području
delminijskoga municipija zabilježeno je dvanaest naselja, četrnaest fortifikacija, šest bazilika, dvadeset
lokaliteta s numizmatičkim nalazima i deset lokaliteta s natpisima. Dodig, 2009, 47-48.
31
Škegro, 1999, 399-400.
32
Zbog postignutog uspjeha proslavio je trijumf de Delmaties. Džino, 2010, 63.
6
ga opisuje kao čvrst grad na visokom položaju.33 Iako su podaci iz pisanih izvora relativno
brojni, ne pružaju nam konkretne elemente, pa se smještaj Delminija može tražiti samo u
kontekstu historijskih, epigrafskih, arheoloških i hodoloških podataka. Jedini konkretniji
topografski podatak za lokalizaciju Delminija ima Ptolemej, koji ga ubraja među unutrašnje
gradove Dalmacije i stavlja na 44°45' geografske dužine i 43°50' geografske širine. To bi
iznosilo 89 rimskih milja istočno od Salone, a oko 70 milja sjeverno od Narone. 34 Iako je to
locirano previše na istok, iz Ptolemejeva podatka se ipak kao sigurno može zaključiti da se
Delminij nalazio sjeverno od Dinare, a sjeveroistočno od Salone, 35 dakle u onome dijelu
delmatske zemlje koji Strabon naziva unutrašnjom Dalmacijom, u kojem leži i Duvanjsko
polje. I Strabonov podatak ukazuje na prostranije polje, neobrađeno, upotrebljivo za ovčiju
ispašu, od koristi i za ljude, dakle na jedno od kraških polja.36

Delminium se spominje i na natpisima iz carskog doba:

1. Na natpisu iz Trilja na Cetini postavljenom 184. g., ovjekovječena je obnova mosta na toj
rijeci. Preko Trilja vodila je cesta koja je povezivala municipije Novae, Delminium i
Rider (Novensibus, Delminensibus, Riditis), na čiji je trošak most i bio obnovljen.37
2. Jedini municipalni natpis sa područja Duvanjskog polja, ali s punim imenom municipija,
nađen je u Prisoju na Buškom blatu. To je epigrafsko svjedočanstvo municipija koje
pokazuje da je bilo sasvim ispravno Patschevo mišljenje da Delminium treba tražiti na
Duvanjskom polju38.

Na tri se natpisa s Duvanjskog polja ne navodi ime municipija, ali se spominju njegovi
dekurioni (decuriones), što potvrđuje da je na Duvanjskom polju postojao grad municipalnog
ranga:

33
Bojanovski, 1974, 237.
34
Bojanovski, 1988, 218-219.
35
Ptolomej se poslužio starijim i savremenim geografskim podacima i itinerarima. Stoga se kod Ptolomeja oni
ilirski krajevi koji se nalaze na teritoriji rimske provincije Dalmacije dati onakvi kakvi su bili od druge polovine
III st. pr. n. e. do prve polovine I st., što znači da je ovom geografu za ubikaciju i naziv mjesta Delminium
takođe poslužio neki stariji izvor. Pašalić, 1960, 37.
36
Bojanovski, 1988, 219.
37
Natpis je pronađen 1849. godine. Zaninović 1967 A., 44.
38
D(is) M(anibus) / [P(ublio)] Aelio P(ubli) filio / [I]uvenali dec(urioni) / municipi Delmine- /5 snsium
quaestori / (duum)viro. Vixit annos / XXXIII. P(ublius) Aelius / Victor Varanus / dec(urio) municipi eius- /
10dem (quattuor)vir q(uin)-q(uennalis) et / Aelia Buo parentes / filio pientissimo / posuerunt et sibi / et suis17.
Bojanovski, 1974, 241; Natpis je definitivno otklonio tezu Mommsena i njegovih sljedbenika da se Delminium
nalazio na Gardunu kod Trilja. Bojanovski, 1988, 219.
7
a) Natpis iz Žbanice (Stipanići na Duvanjskom polju) svojom formulom l(oco) d(ato)
d(ecurionum) d(ecreto) potvrđuje da je rimsko naselje u Žbanici bilo kao vicus
adtribuirano municipiju na Duvanjskom polju (Delminium).39
b) Slična formula stoji i na natpisu iz Mokronoga, sjeverno od Duvna.40
c) Na natpisu iz Bogdašica (Šuica), sjeverno od Duvna, slična formula također ukazuje na
autonomni grad.41
Natpisi iz Prisoja, Žbanice, Mokronoga i Šuice svjedoče da je municipium
Delminensium bio čvrsto vezan za teritorij Duvanjskog polja.

2.2. “Prijestolnica” Delmata

Patsch je uporištu, koje je na sebe skrenulo pažnju svojim položajem, čvrstinom i

otporom rimskoj vojsci 156./155. g. pr. n. e. dao epitet “glavne varoši plemena Delmata”.
Zaninović u ovom mjestu je vidio plemensko središte Delmata, dok je ono za Suića važan
delmatski centar, opći delmatski narodni centar poput Metuluma kod Japoda i Nesactiuma
kod Histra. Bojanovski je u njemu vidio delmatski oppidum, odnosno značajan plemenski
centar, Čače “staro sjedište etnarhije” a Šašel-Kos glavno mjesto Delmata. Za Šepera je
glavna utvrda ilirskog plemena Delmata tokom II. st. pr. n. e.42

O ulozi ovog mjesta raspravljalo se usputno, uglavnom na temelju Strabona, Apijana i

Flora, koji su zabilježili događaje vezane za sredinu II. st. pr. n. e. Kakvu je ulogu ovo mjesto
imalo za delmatsku populaciju prije tog vremena i nakon njegova zauzeća i razaranja od
strane Rimljana, ne može se još uvijek tačno kazati. Najveća prepreka tome je činjenica da
njegova lokacija još uvijek nije utvrđena, baš kao niti mjesto rimskog Delminija.43

Arheološka istraživanja kao i rasprave, koje su se kroz proteklih više od stotinu godina
intenzivno vodile o pitanju delmatskog uporišta iz II. st. pr. n. e. i rimskog Delminija,

39
——— / [——] Nep[——] / [—— b(ene)] m(erenti) p(osuit). / [L(oco) d(ato)] d(ecurionum) d(ecreto).
Škergo, 1999, 399, foot 12.
40
I(ovi) Cap(itolino) / Victor(i) dec(reto) / d(ecurionum) l(oco) c(onceso) v(otum) s(olvit) / l(ibens) m(erito).
Ibid, foot 11.
41
Bojanovski, 1988, 219-220.
42
Škegro, 1999, 398.
43
Ibid.
8
rezultirala su konsensusom kako se oni isključivo mogu tražiti na duvanjskim prostorima, a
nikako na Gardunu kod Trilja.44 Navedene je prostore u predrimsko doba osiguravao cijeli
sistem utvrda od kojih su neke bile i trajnije naseljene. Glavnina se duvanjskih prostora
mogla nadzirati s Gradine na Libu kao i Gradine kod Gaja. Strabonovom, Apijanovom i
Florovom opisu delmatskog uporišta najviše odgovaraju Gradina na Libu, Gradina u Prisoju
te gradine iznad Crvenica.

U ostacima istraživanog rimskog naselja u Duvnu nije posvjedočen nijedan magistrat

delmatskog municipija, dok je na području Liba pronađen natpis općinskog pisara (scriba
publicus Delminensium). Ista se osoba spominje i na žrtveniku Jupitru u nekoliko kilometara
udaljenom rimskom naselju iz Crvenica. Magistrati delmatskog municipija potvrđeni su i u
rimskim naseljima u Prisoju, Mokronogama te u Stipanićima. Osim pripadnika općinskog
vijeća, (ordo decurionum) i pisara, poznati su i duoviri, quaestori, quatuorviri quinquennales
te duoviri quinquennales.45

Delminij je municipalni status stekao najkasnije za cara Hadrijana (117.-138.), u vrijeme

čije vladavine je i najveći broj rimskih građana na duvanjskim prostorima stekao civitet.
Natpis cara Domicijana (81.-96.) iz Prisoja, kao i nekolicina Flavijevaca, ukazuju na
mogućnost da je Delminij municipalni rang mogao steći i za flavijevske dinastije.46

Propašću, Delminiuma u invaziji Avara oko 600. g. pomalo nestaje i toga toponima.
Preživjelo je jedino ime regije u obliku civitas Delmina, koje su novi stanovnici prilagodili
svome izgovoru: Delmina — Dlmn-o sc. polje, odatle Dumn-o, Duvn-o. Kao grad se Duvno
prvi put spominje 1615/16. g. u putopisu Hadži Jusufa Livnjaka, pod imenom Županj Potok, a

44
Što se tiče teze Mommsena i dr. treba ukazati i na ove momente: Gardun je bio vojnički centar koji je
izgrađen u vrijeme kada su Rimljani kontrolisali samo područje oko Dinare i imao je da čuva prolaz preko
Prologa i Ržana. Iz ovog mjesta nemamo dokaza municipalne samouprave. U prilog mišljenju da je Delminium
bio u Gardunu navodi se i to što ovo mjesto nije pripadalo ni opštini Novae ni opštini Riditae i što je za most
trebalo da troškove snosi opština na čijoj se teritoriji nalazi, tj. Delminenses. Pač ističe da su za oporavak mosta
zajedničkim troškovima ove tri opštine postojali drugi razlozi, a ne to što su se njihove granice doticale. Pašić,
1960, 37.
45
“Potaknut otkrićem rimskih naselja u Crvenicama i Prisoju, a napose nalazom značajnog natpisa dekuriona,
duovira i kvestora municipi Delminensium u Prisoju, predložio alternativno rješenje — lociranje Delminija u
Crvenice ili u Prisoje. U oba mjesta postoje jaki obrambeni sistemi iz predrimskog doba, prostrani ostaci
naselja iz carskog doba i objekti bazilika i refugija iz kasne antike.” Bojanovski, 1988,
46
Škegro, 1999, 399; Obično se smatra da je Delminium municipalni rang dobio tek od cara Hadrijana otprilike
u trećem deceniju 2. st. Tom prilikom nisu svi slobodni stanovnici dobili civitet; dio stanovništva je tu koncesiju
dobio tek u kasnijoj (intenzivnoj) fazi romanizacije, što potvrđuju gentiliciji Aurelii, vjerojatno tek po Karakali.
Bojanovski, 1988, 220-221.
9
u turskom obliku Dune i Duna 1660. g. kod Evlije Čelebije. Još u popisu stanovništva iz
1896. g. navodi se pod imenom Županjac, kao i u Patschevim radovima. Grad Duvno svoje
ime je dobio po polju kao njegovo glavno mjesto, kao što su po poljima nazvani i gradovi
Livno i Glamoč. Livanjski se grad u srednjem vijeku zvao Bistrica, a glamočki Biograd,
čemu u Duvnu odgovara ime Županjac.47

III. RATOVI DELMATA I RIMLJANA

Prije nego što se iznese bilo kakav historiografski pregled sukoba Delmata i Rima,
važno je pokušati analizirati kako je jedna relativno mala zajednica više puta isprovocirala
velike vojne intervencije moćnog neprijatelja, kao i koji su to interesi Rima bili ugroženi.

Kroz rimskodobne izvore pohodi Rima su najčešće predstavljani kao pokretani

idealiziranim motivima, gdje je Rim vječni zaštitnik slabijih od nasilja i nepravde divljaka, te
uvijek juri u pomoć potlačenima donoseći slobodu i ljudskost. Ipak, teško je vjerovati da su
tako velike, skupe i komplicirane pohode kao što su oni protiv Delmata, kojima prethodi duga
i naporna organizacija, a slijede ih potencijalno katastrofalni gubici, Rimljani pokrenuli
motivirani uzvišenim vrijednostima civiliziranog čovjeka u borbi da se oduprije divljacima.
Upravo zbog obima tih sukoba kao i veličine rimske vojske poslane da smiri Delmate,
stvarne motive treba tražiti u ekonomskom i strateškom značaju područja na kojem su se ovi
ratovi vodili.

Imajući u vidu da na području o kojem se govori nema velikih i bogatih gradova koji
bi bili izvor nekog izrazito privlačnog ratnog plijena (iako je unutrašnjost kopna izrazito
bogata rudama) može se pretpostaviti da je Rim potencijalnu ekonomsku dobit u ovim
krajevima nalazio na drugi način. Prije svega, istočna jadranska obala privlačna je jer otvara
puteve za trgovinu Rimljana i sa narodima iz unutrašnjosti kopna. Prisustvo Delmata je
ugrožavalo i dunavski put koji je povezivao glavne dijelove Rima sa onim na istoku.
Istovremeno, od delmatske obale morski putevi vode i prema grčkim kolonijama i narodima
južnije od prostora Delmata. Ista ta obala ima i veliku stratešku važnost- od nje se otvaraju i
morski pravci prema Apeninskom poluotoku, zbog čega je ključna za kontrolisanje istočnih

47
Bojanovski, 1974, 242-243.
10
granica Rima. Osiguravanjem te kontrole Jadransko more se pretvara u neku vrstu
zatvorenog, privatnog rimskog mora. Postojanje zajednice koja uznemirava ove, za Rim jako
važne puteve zasigurno nije moglo biti blagonaklono posmatrano.

Jedan od najboljih priloga razumijevanju rimskog pogleda na Delmate daje grčki

historičar Polibije kada objašnjava da su spomenuti sukobi u rimskom Senatu dočekani kao
prilika da se vojska, koja dvanaest godina (od pobjede nad Perzejem u Trećem makedonskom
ratu 167. g. pne.) nije ozbiljno ratovala, opet učini spremnom.48 Wilkes spori ovu tvrdnju i
izražava čuđenje takvim razmišljanjem Senata, napominjući da se u tom periodu- 2. stoljeću
stare ere, vode pohodi u Hispaniji, što je zasigurno značilo da je rimska vojska bila na
visokom nivou bojne spremnosti. 49 On piše da i pored toga uopće nije neobično rimsko
shvatanje prostora na kojem su živjeli ilirski narodi kao neke vrste vojnog poligona, koje
zadržava i u kasnijim periodima rimskog prisustva. 50

Dakle, po Polibiju, Delmati su ispočetka viđeni kao odličan protivnik za uvježbavanje

trupa, ali je sigurno da se nakon početnih neuspjeha rimske vojske pristup sukobu brzo
uozbiljio, što je osiguralo da se ovaj narod makar na neko vrijeme umiri.

Već i prvi spomeni Delmata u pisanim izvorima govore o pozivima Rimu da smiri
njihovo divljaštvo.51 Naime, Polibije piše kako su Isejci molili da se zaustavi kontinuirana
pljačka Epetiona i Treguriona, trgovačkih središta na kopnu koje su upravo grčki kolonisti sa
Isse i osnovali.52 I drugi rimski saveznici u području žale se na nasilje Delmata, pogotovo
Daorsi, kojima su vjerovatno nametnuli i danak u stoci i žitu. Pokušavajući da zaštiti
saveznike, štiteći istovremeno svoje interese na području, Rim 158. godine p. n. e. šalje
izaslanstvo Delmatima. Na njegovom čelu bio je Gaj Fani Strabon, koji je imao zadatak da
provjeri kakvo je zapravo stanje na tom prostoru.53 Ostalo je zabilježeno da je izaslanstvo
primljeno kako je bilo i očekivati od divljeg, pljačkaškog naroda- Delmati ih nisu htjeli
saslušati a kamoli se složiti sa zahtjevima Rimljana po pitanju Isejaca i Daorsa. Oduzeli su im
konje, a neki historičari navode kako su i napadnuti u povratku. Cijela ova situacija podsjeća
na dešavanja iz 229. godine pne., samo što je tada glavni akter, umjesto Delmata, bila ilirska

48
Polibije, XXXII, 13 (23), 7
49
Wilkes, 1969., 15
50
Ibid, 16
51
Šašel-Kos, 1997, 184.
52
Polibije. XXXII,13 (23), 7
53
Wilkes, 1969., 15
11
država.54 Ovo je bio početak perioda od 160 godina u kojem su, sa prekidima, Rimljani i
Delmati bili u sukobu.

Izvještaj izaslanstva o odgovoru Delmata na diplomatski pristup Rima bio je dovoljan

Senatu da se već 156. pokrene prvi pohod sa ciljem umirivanja ovog naroda. Na čelu rimske
vojske bio je konzul Gaj Marcije Figul, čija je baza za ovaj rat bila u Naroni.55 Na samom
početku Delmati su Rimljane iznenadili napadom dok su još postavljali logor, što ih je
natjeralo u povlačenje. U kontranapadu Rimljani su potisnuli protivnike od ušća Neretve ka
sjeveru, prolazeći dolinama njenih pritoka prema unutrašnjosti. Nadali su se da će blizina
zimskog perioda značiti da su Delmati manje spremni za borbu, što se nije pokazalo tačnim,
te je brojnoj i dobro opremljenoj rimskoj vojsci pružen snažan otpor. 56 Vremenom su
Rimljani dospjeli i do Delminiuma, koji se smatra za središnju utvrdu Delmata. Kao takav,
bio je dobro osiguran, pa ga rimska vojska pod Figulom isprva čak ni sa bojnim spravama
nije uspjela osvojiti. Ipak, nastavili su opsadu za vrijeme zime, a nasljednik Gaja Marcija
Figula, konzul Publije Kornelije Scipion Nasika 57 uspio je iscrpljene Delmate poraziti,
osvojiti Delminium, te rušenjem utvrde do temelja i pretvaranjem okolnih livada u pašnjake
osigurati veliku pobjedu. 58 On se sa mnogim zarobljenim Delmatima vraća u Rim i
proglašava triumf de Dalmateis.59

O ovom sukobu, prvom u nizu između Delmata i Rimljana, pisao je Appian,

izostavivši ipak informacije o djelovanju drugog konzula - Publija Kornelija Scipiona
Nasike.60 Wilkes navodi da je obim ovog pohoda značajno veći od ostalih vođenih protiv
Delmata, pored Oktavijanovih pohoda 34.-33. godine pne.. 61 Moguće je da su uništenje
Delminiuma, svo ostalo razaranje koje je pratilo ovaj rat, kao i veliki broj ljudi odvedenih u
rimsko roblje bili veliki udarac Delmatima, te im je trebalo dosta vremena da se oporave.
Iduće tri decenije - vrijeme potrebno da stasa jedna nova, za borbu sposobna, delmatska
generacija - između ove dvije strane nije bilo sukoba.

54
Bojanovski, 1988., 36
55
Zaninović., 1966., 28
56
Wilkes, 1966., 18
57
Džino, 2010., 63.
58
Wilkes, 1966., 17
59
Zaninović, 1966., 28
60
Appian, III., 11. Metelov trijumf: Inscr. It., XIII., 1, 83
61
Wilkes, 1996., 18
12
 Konzul Lucije Cecilije Metel, nakon zauzimanja Segestike u Panoniji, 119. godine p.
n. e. pustoši prostore Delmata i osvaja Salonu62. Slavno se vraća u Rim gdje 117. godine p. n.
e. dobija naslov Delmaticus.63 O razlozima za ovaj rat se ne zna puno, vjeruje se da je sama
kampanja proizašla iz pohoda po sjeveroistočnoj Italiji.64 Na tu temu Appian bilježi: "Kasnije
... objavljen je rat protiv Delmata, iako oni nisu bili ništa krivi, jer je on (Metel) želio trijumf.
Oni su ga primili kao prijatelja, a on je zimovao među njima u gradu Saloni, nakon čega se
vratio u Rim i bio nagrađen trijumfom".65 Wilkes postavlja sumnju u ovu tvrdnju, pripisujući
njenu moguću neistinost Appianovom korištenju pristrasnih izvora za pisanje svog rada. 66 Od
ratnog plijena konzul gradi Kastorov hram da bi ovjekovječio pobjedu nad protivnikom.67

Ova pobjeda dodatno je učvrstila kontrolu Rima nad istočnom obalom Jadrana, koju
su osigurali još u prvom ratu protiv Delmata. Koliko je održavanje te kontrole bilo važno
svjedoči i podatak da su se nakon 117. godine pne. u Naronu i Epidaurus počeli naseljavati
prvi Italici- što govori koliko je strateški kontrola nad Delmatima bila važna.68 Ipak, ona se
još nije proširila na unutrašnjost kopna.

Nekoliko desetljeća je Rim bio u potpunosti zaokupljen unutrašnjim sukobima, što je

dovelo do postepenog slabljenja njegovog utjecaja na istočnu jadransku obalu, ali i ponovnog
jačanja delmatske zajednice. 69 Salona je opet postala važna luka. Vjerovatno ohrabreni
okrenutošću Rima internim problemima, 78. godine p. n. e. Delmat dižu ustanak koji je bio
tako velik da je prokonzulu Gaju Koskoniju trebalo dvije cijele godine da ga uguši. 70
Kontrola nad primorjem je vraćena, a Salona je u potpunosti prešla u rimske ruke te su je u
idućih 20 godina naselili mnogi rimski trgovci. 71 U idućih 25 godina nema nikakvih
značajnijih sukoba sa Delmatima.

Neizbježno je bilo da Delmati i ostali narodi iz istočnog jadranskog primorja budu

uvučeni u građanske ratove Rima u kojima je Gnej Pompej sa jedne a prokonzul Gaj Cezar sa
druge strane.

62
Džino, 2010, 65
63
Zaninović, 1966., 29
64
Wilkes, 1966., 17
65
Appian, III., 11. Metelov trijumf: Inscr. It., XIII., 1, 83
66
Wilkes, 1969., 17
67
Zaninović, 1966., 29
68
Bojanovski, 1988., 22
69
Wilkes, 1966., 18
70
Bojanovski, 1988., 23
71
Zaninović, 1966., 30
13
 Agresivni i uporni Delmati, zajedno sa nekim drugim ilirskim narodima, 51. godine
pne. koriste Cezarevu okrenutost pitanjima u Galiji i Italiji te zauzimaju Promonu, liburnski
grad.72 Liburni se žale Cezaru koji na Delmate šalje vojsku, ali sa malo uspjeha. Ohrabreni
pobjedom, Delmati postaju saveznici Cezarovom protivniku Pompeju. Već 48. godine prvo
veliko iskušenje za njih je sukob sa vojskovođom Aulom Gabinijem, kojeg Cezar šalje u
borbu sa 15 kohorti i 3 000 konjanika. Delmati su Gabinija dočekali u riječnom klancu kod
nedaleko od Sinodija, i nanijeli mu veliki poraz. Ova pobjeda se vjerovatno može smatrati i
najvećom u historiji Delmata, budući da su od moćne rimske vojske oduzeli vojne znakove
legija- orlove.73 To se smatralo velikim porazom i sramotom za Rimljane. Ipak, Aulo Gabini
uporno nastavlja prodor, te se uspijeva probiti do Salone u zimu 48.-47. godine p. n. e. i tu ga
Delmati pritišću, što ga primorava da se nastavi boriti.74

Pompej biva poražen, a Cezar na Delmate šalje prokonzula Publija Vatinija sa 3

legije. Daje mu instrukciju da od Delmata traži taoce i tribut, na što oni kao poraženi, a u
strahu od budućih Cezarovih pohoda i osvete za njihov savez sa Pompejem, isprva i pristaju.
Ipak, njegove uvjete su smatrali prestrogim, te se suprostavljaju Vatiniju. Na početku on
uspijeva uništiti 6 delmatski utvrđenja, ali zbog zimskog perioda prisiljen je povući se u
Naronu. 75 Cezarova smrt 44. godine pne. Delmatima je bila signal da još jače napadnu
Publija Vatinija, uništavajući mu pritom 5 kohorti. On se sa vojskom povlači u Dirahion, a
Delmati vraćaju kontrolu nad Salonom.76

Oktavijan 39. godine p. n. e. šalje Azinija Poliona sa lađama prema jugu, gdje on
osvaja Salonu i pustoši zemlju Delmata, a od plijena gradi prvu javnu biblioteku u Rimu. 77 I
nakon ovog pohoda Rimljani drže samo primorje, ali ne kontrolišu unutrašnjost obale.

U sklopu velikoh pohoda na narode Ilirika, kojim je želio konačno cijelo područje
staviti pod rimsku vlast, Oktavijan se 34. godine pne. sukobljava sa Delmatima. Svjesni
snage protivnika, 12 000 Delmata se udružuje pod vojskovođom Versom. Nakon teških borbi
na Rimljanima nepoznatom i nepristupačnom terenu, u kojima je i Oktavijan bio ranjen, on
osvaja delmatske gradove Promonu, Sinodium i Setoviu. Na taj način stjerao je Delmate u
ćošak, te se oni 33. godine pne. bezuvjetno predaju, daju 700 mladića kao taoce i pristaju

72
Zaninović, 1966., 30
73
Wilkes, 1966., 21
74
Ibid, 1966., 23
75
Bojanovski, 1988.., 26
76
Zaninović, 1966., 31
77
Ibid, 1966., 32
14
platiti danak koji su ostali dužni još Cezaru. Najvažniji za Rimljane je povrat bojnih znakova
izgubljenih u prethodnim ratovima.78

Nakon ovog velikog poraza, Delmati su prestali biti opasan protivnik Rimu. Još samo
male grupe dižu pobune- 16. godine pne., sukobljuju se sa prokonzulom provincije Ilirik-
Publijem Silijem Nervom 79 a Tiberije 80 se 11. godine pne. sukobljava sa malim grupama
Delmata oko Salone.81
Ovi nemiri nagovjestili su veliki ustanak ilirskih naroda 6. godine u kojem su
učestvovali i Delmati. Trogodišnji rat od 6.- 9. godine nove ere 82 je okončan porazom i
predajom ilirskih naroda. Vođa ustanka, Baton je zarobljen, a ilirski gradovi su spaljeni i
uništeni. Ovaj prostor je tim ishodom konačno pao u potpunosti pod rimsku upravu, a
Delmati nastavljaju život pod novom vlasti protiv koje su dugo vodili ljute borbe.

3.1. Delmati pod rimskom vlašću

Šireći i potvrđujući svoju vlast na istočnoj jadranskoj obali i dubljem kopnu, Rimljani
direktno uvode i novu organizaciju prostora. Tako je prostor Delmata postao civitas koji se
proteže od rijeke Krke i zaleđa salonitanskog agera do Duvanjskog polja i zapadne
Hercegovine a dio je Gornjeg Ilirika.83
Plinije Stariji delmatsku civitas svrstava u salonitanski konvent, zajedno sa Deurima,
Dicionima, Mezejima i Sardeatima. 84 Mesihović zaključuje da se na osnovu Plinijevog
detaljnog popisa broja dekurija u delmatskom civitasu, a imajući u vidu da su Rimljani
detaljno popisivanje vršili isključivo zbog preciznog prikupljanja poreza i drugih nameta,
potvrđuje da su Delmati, kao kaznu za suprostavljanje Rimu i učestvovanje u Batonovom
ustanku, bili prisiljeni davati značajne poreze novoj vlasti na tom prostoru.85
Broj dekurija značajan je jer omogućava da se izračuna približan broj Delmata pod
rimskom upravom, kao i da se pretpostavi površina prostora na kojem su oni živjeli. Tako je,

78
Bojanovski, 1988., 25
79
Ibid, 1988., 27
80
Šašel Kos, 2011., 108.
81
Wilkes, 1966., 35
82
Mesihović 2011. A, 145
83
Mesihović, 2011., B, 60
84
Plinije Stariji, NH III
85
Mesihović, 2011. B, 66
15
po Gabričeviću, Delmata koji su živjeli u 342 dekurije moglo biti između 51 000 i 85 000 86,
dok Čače njihov životni prostor procjenjuje na 7 000 metara kvadratnih. 87 Ove informacije su
izrazito važne, budući da potvrđuju brojnost Delmata i značaj prostora koji su naseljavali, što
objašnjava zašto ih moćni Rim, i pored velikog truda, u periodu od 160 godina nije uspijevao
umiriti.

IV. ARHEOLOŠKI NALAZI SA PODRUČJA DELMINIUMA

Od 1896.-1898. godine do kraja dvadesetog stoljeća na području koje je nekad pripadalo

delminijskom municipiju je pronađeno četrnaest fortifikacija, šest bazilika, dvanaest naselja,
deset lokaliteta sa natpisima te dvadeset lokaliteta numizmatičkih nalaza.88

Na samo području Duvanjskog polja je pronađeno pedeset i pet epigrafskih natpisa, u

deset mjesta: dvadeset u Duvnu, što je i najveći broj, u Borčanima dvanaest, Crvenicama
sedam, pet u Prisoju i Letki, dva u Stipanićima, a samo po jedan u Donjem Brišniku,
Bogdašiću, Šuici i Mokronogama. 89 Ovaj iz Mokronoga ima ogroman značaj za potvrdu
ubikacije Delminiuma.

Na južnom rubu Buškog Blata pronađena su četiri cijela miljokaza sa natpisima i jedan u
dijelovima.90 Ovi miljokazi su iz III stoljeća, tačnije iz doba vladavine careva: Gordijana III,
Decija Trajana, Klaudija Gotskog i Klaudija Tacita, te predstavljaju oznake popravaka ceste
iz doba svakog vladara.91

Najznačajnija nalazišta u duvanjskom području iz rimskog doba se nalaze na Karauli i

Crkvini. Dodatna istraživanja Crkvine, koja su dala podrobnije podatke o ranije pronađenom
rimskom forumu sa rimskom zgradom, su izvršena 1897. i 1898. godine. Uz forum tu su
pronađeni i dijelovi rimske brončane statue, carski građevinski natpisi, ulomci rimske opeke,
te ostali građevinski i arhitektonski materijal koji svjedoči o importovanoj rimskoj kulturi92
kojoj pripadaju i ostaci termalnog objekta, u vidu stubova od hypocausiusa, pronađeni na

86
Gabričević 1956, 114
87
Čače, 1995., 88
88
Dodig, 2009., 47., foot 5-6
89
Ibid., 48., foot 9
90
CIL III, 13320-13324
91
Pašalić, 1960., 36
92
Bojanovski, 1988., 224., foot 45
16
istom mjestu te stotinjak metara dalje ostaci podnog mozaika i vodovodne cijevi od crvene
opeke. 93 Jedan natpis pronađen u Crkvini (XX tribuncia protestates) govori o Tiberijevoj
ulozi u građenju tog foruma i ceste koja je išla od Tiluriuma preko Delminiuma u
unutrašnjost.94

V. Radimsky 1894. i K. Patsch 1895. godine su na lokalitetu Karaula, kod Duvna,

pronašli ulomke nadgrobnih spomenika, tačnije urni, a koji su objavljeni kao dijelovi
sarkofaga:95

1. Ulomak poklopca urne u obliku krova kuće, sa profiliranim zabatom na prednjem

dijelu, dječijom glavom u sredini i malom rozetom sa desne strane. Ispod zabata natpis:
[I]ulio Teutmeitis fil[i]o Pla[tori?... 96

2. Ulomak poklopca urne sa dentikulima kao ukrasom na zabatu. Natpis glasi: D M P.

Ael(io) C...97

Još ulomaka je pronađeno 1896 godine.:98

3. Dva ulomka koja tvore poklopac u obliku krova kuće, te zabata ukrašenog dentikulima.
Na sredini je prikaz kuće sa dva stupa sa žljebovima, krovom i amforom između stubova, a sa
obje strane kuće po jedan delfin te polumjesec ispod njih. Natpis: Te(ius?) Ursio Lavoni
con[iug]i...99 Dimenzije: 24 x 66 x 35 cm.

4. Ulomak desnog prednjeg ugla poklopca s reljefom delfina sa koncentričnim krugovima

ispred sebe. Natpis: Vict[or] a[n(norum)?]100. Dimenzije: 20 x 23 x 26 cm.

Na Karauli i Crkvini je 1897. godine pronađeno jos ulomaka. To su bili sve sami dijelovi
urni, sličnih ukrasa i arhitekture ranije pronađenih ulomaka. Slični nalazi iz Borčana, jednako
tako bitnog nalazišta101, nude odgovore na pitanja kako su izgledale osnove tih urni koje su
išle u paru sa pronađenim poklopcima. Urne su izrađene u obliku kuće, sa širokim arealom
ukrasa, a natpisi govore o domaćem stanovništvu. Datiraju se u 2. i 3. st. 102 Osim toga, tu su

93
Dodig, 2009., 55
94
Pašalić, 1960., 37
95
Zaninović, 1967., 29-31, foot 100
96
CIL III, 12 812
97
Zaninović 1967., 30
98
Ibid.
99
CIL III, 14 320
100
Patsch, 1897., 233.-43
101
Pašalić, 1960., 38
102
Zaninović, 1967., 30; Bojanovski, 1988., 223
17
pronađeni i žrtvenici sa nepotpunim natpisima, a na samom brdu Lib jedno brončano
zvono.103

Na jednoj gradini, kod sela Zidine u blizini Buškog Blata su pronađeni tkalački utezi. Oni
svjedoče o postojanju tkalačkih stanova i procesu proizvodnje tkanine na tom području.
Delmati su bili stočari, tako da su nosili odjeću i obuću životinjskog porijekla iz domaće
radinosti.104

Radoslav Dodig je 2009. objavio reviziju čitanja dva spomenika, žrtvenika iz Crvenica
posvećenog bogu Silvanu i ulomka cipusa iz Borčana 105 , te im dodao, do tad, dva
neobjavljena 106 . Preko Crvenica je prolazila rimska regionalna cesta iz Rakitna, a kroz
Borčane su prolazile rimske ceste Seonica − Borčani − Rašćani − Oplećani − Letka − Šuica, a
druga od Borčana do Brišnika. Ivo Bojanovski je tražio Delminium i u Crvenicama i
Borčanima.107

Cipus iz Duvna:

[D(is) M(anibus)?]

Aur(elius) [Var?]ro

def( unctus) [ann]o(rum)

XVI[II?] Aur(elius)

Cand[idus?]

et A(urelia) A[- - - -]

o par[entes?]

[fi]lio [c]a[riss]

[i]mo et [opt?]

[imo?] v(ivi) v(ivis) f(ecerunt) t(itulum)?

103
CIL III, 12811 upor. str. 2328 122 ; 149762 ; 14976; 149766 sa ispravkom
104
Zaninović, 1967., 36
105
CIL III, 12811, p. 2328, 122
106
Dodig, 2009., 48
107
Dodig, 2009., 51.; Bojanovski 1988., 228
18
 Prvi red slova natpisa je visine šest centimetara, a sa svakim redom poslije visina opada,
do tri centimetra. Upotreba cognomena Aurelius je česta i koristi se više uz epihorska nego uz
rimska imena. Iako je romanizacija bila itekako prisutna, tradicionalna imenska formula se
dugo zadržala u unutrašnjosti Dalmacije.

Pored cipusa pronađena su i dva kamena ulomka: jedan kapitel pilastra, a drugi akroterij
gljivastog oblika, a par godina ranije i dosta drugih nalaza među kojima su i dva epigrafska
spomenika. 108 Krajem 19. st. tu je pronađeno dvanaest žrtvenika, od kojih pet imaju
epigrafske natpise. Dva žrtvenika su posvećena Armatu, sedam Dijani, jedan Dijani i Silvanu,
jedan samo Silvanu i jedan Liberu. Brojnost ostataka zgrade ili zgrada upućuje na mogućnost
svetišta sub divo ili možda Armatovog hrama na tom mjestu.109

Žrtvenik iz Sarajlija:

I(ovi) O(ptimo) M(aximo)

Aur(elia) Sergia M(arci) f(ilia)

[Aur(elia)?] Maxima

[Ge?]melli[na?] L(uci) l(iberta?)

[V(otum)] s(olverunt) l(ibentes) [m(erito)]

Ovaj nalaz se u imenskoj formuli razlikuje malo od ostalih nalaza iz Duvna koji sadrže
autohtonu onomastiku. U drugome redu natpisa se pojavljuje dvočlana imenska formula
Aur(elia) Sergia, a carski gentilicj Aurelius se odnosi na razdoblje 2. i 3. st. Kako ispred
imena nema prenomena M(arcus) ili T(itus), onda se pretpostavlja da se ono odnosi na
razdoblje nakon Constitutio Antoniana iz 212. godine. Aurelii se pojavljuju u Duvnu u
manjem broju nego Aelii. Sergius/Sergia u najvećem je broju nomen gentile. Kognomen
Sergia je rijetkost, ali se jedan javlja u Dalmaciji 110 . Maxima spada među najčešće
kognomene. Ovo je jedini nalaz iz rimskog doba iz Sarajlija, a preko njih je prolazila jedna
sporedna rimska cesta Rašćani – Oplećani – Letka – Kuk.111

Onomastički element je jako bitan za delmatsko područje. Zajednička domaća imena tog
prostranstva ga, pored kultova i naselja, čine jedinstvenim, a neka od najčešćih su: Anna,

108
Dodig, 2009., 56, foot 55
109
Dodig, 2009., 55
110
CIL III, 1730;
111
Dodig, 2009., 53.
19
Aplis, Aplo, Beuzas, Darmocus, Dasas, Dasantilla, Dasto, Lavo, Melandrica, Messorius,
Panes, Panto, Pantis, Pantia, Sinus, Titus, Varro pronađena na spomenicima iz Salone,
Promone, Delminiuma i drugih mjesta.112

Delmati su imali raznoliku paletu božanstava i kultova kojima su podizali spomenike. U

Duvanjskom polju su pronađeni spomenici posvećeni: Jupiteru, Dijani, Liberu, Silvanu,
Herkulu te božanstvima na konjima:113

Jupiter:

1. Ulomak are s natpisom: Iovi inturb(ato)114

2. Ara s natpisom: I(ovi) Cap(itolino) Victor(i) dec(uriones) D(e)l(minensium)
c(ivitatis?) v.s.l.m.115

Dijana:

1. 3 žrtvenika sa natpisima iz Karaule116

2. Reljef Dijane, oštećen, pronađen sa žrtvenicima u Karauli te jedan ulomak reljefa
3. Votivni reljef Dijane sa natpisom u prisustvu psa i košute. Dijana nosi kratki
potpasani hiton sa ogrtačem te luk i strijelu
4. Votivni reljef Dijane u prisustvu Silvana, te košute i koze

Liber:

1. Ulomak reljefa iz Karaule. Na reljefu je prikazan golobradi mladić s tirsom117

Silvan:

1. Osim onog votivnog reljefa sa Dijanom još jedan reljef samog Silvana, prikazanog
kao Pan u društvu koze. Silvan ima rogove na glavi, te u rukama pedum i siringu.
Reljef je iz Kamenoloma u Duvnu118

Herkul:

112
Zaninović, 1966., 47.
113
Zaninović, 1967., 40.
114
CIL III, 14-976
115
Zaninović, 1967., 40.
116
CIL III, 14 320;
117
Patsch, 1897., 232.
118
Zaninović, 1967., 40
20
 1. Ulomak are te jedna ara, oboje sa natpisima, iz Karaule119

Božanstva na konjanicima:

1. Reljef sa božanstvima na konjima između kojih se nalazi jedan ženski lik. Osim njih
tu je prikazan i jedan žrtveni sto te životinje: ptica, riba, ovan te iznad njega posuda s
tri noge.120

119
CIL III, 14 320;
120
Zaninović, 1967., 39-41
21
 PRILOZI
Katalog
Tabla I

Slika 1
Karta delmatskog područja
(Zaninović, 1967., 93.)

22
 Tabla II

Slika 2
Topografija delminijskog municipija sa obilježenim epigrafičkim lokalitetima
(R. Dodig, 2009., 66.)

23
 Tabla III

Slika 3
Opseg rimskog Delminiuma s forumom
(Dodig, 2009., 63.)

24
 Tabla IV

Slika 4
Iskopine rimskog termalnog objekta
(Dodig, 2009., 64.)

25
 Slika 5
Žrtvenik posvećen Jupiteru Kapitolskom, Mokrovode
(Bojanovski, 1974., 238.)

Tabla V

Slika 6
Žrtvenik posvećen Silvanu, Crvenice
(Dodig, 2009., 63.)

26
 Slika 7 Slika 8
Cipus, Karaula Natpis Aurelije Sergije
(Dodig, 2009., 63.) (Dodig, 2009., 63.)

ZAKLJUČAK

Iako je teritorij zapadne Bosne, pa tako i Duvanjskog polja, epicentra Delmatskog tla,
prava riznica kulturnog bogatstva, ilirske i rimske historije, on je u jako maloj mjeri istražen.
O Delmatima se mnogo toga zna, ali je to samo mali dio svega onog što su Delmati
predstavljali i živjeli. Historijski izvori i dosadašnja istraživanja i dalje nude samo nepotupne
indikatore, na osnovu kojih su i proistekle mnogobrojne teze i razmatranja.

Delmati su imali izuzetan osjećaj jedinstva iako su nastali asimiliranjem više ilirskih
zajednica. Bili su izuzetno mnogobrojan i primitivan narod, u odnosu na neke od svojih
susjeda, ali su bili i veoma ratoborni te su prolazili kroz burne i krvave procese odupiranja
Rimu. Delmatska terirotija se sastojala od primorskog i unutrašnjeg dijela, što je dovelo do
znantih kulturoloških razlika u tim dijelovima dolaskom Rima. Unutrašnjost je mnogo duže
opstala pod tim utjecajima i do krajnjih napora se odupirala. Čak i kad su konačno pali pod
potpunu rimsku vlast, Delmati su zadržali, većim dijelom, svoje autohtone elemente i
nastavili se baviti stočarstvom.

Upravo zbog tog otpora koji su pružali i dugo u historiji ostajali potpuno svoji, Delmati su
zaslužili mjesto u nauci. Nauka se Delmatima bavi puno više u historiografskoj nego u
arheološkoj formi. Delmatske gradine i čitavo delmatsko tlo nikad nije u zadovoljavajućoj
mjeri istraženo, a jednu od najvećih nedoumica i kontroverzi je stvarala potencijala ubikacija
njihove prijestolnice Delminiuma, kako u rimsko doba, tako i prije njega.

Zajednički element u nauci su epigrafski natpisi koji daju najviše informacija o svim
delmatskih pitanjima. Zahvaljujući njima se vidi da, i kad su pali pod rimsku upravu, Delmati
se odupirali potpunom procesu romanizacije, pa su zadržali svoja imena, božanstva, kultove,
te općenito način života. Oni također govore o preciznoj dataciji tog procesa sudara kultura.

Delmati u historiji ostaju zapamćeni kao simbol otpora rimskoj vlasti. Ni jedan narod se
nije toliko dugo vremenski i fizički odupirao svemu onom što je Rim predstavljao.

27
 BIBLIOGRAFIJA

Izdanja izvora

Apijan 2005.: Marjeta Šašel Kos, Appian and Illyricum, Situla 43, Narodni muzej Slovenije,
Ljubljana, 52 – 81
Plinije Stariji 2003.: prijevod Brune Kuntić Makvić u dodatku «Izvori» u knjizi «Antički grad
na istočnom Jadranu» (2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje) str. 421, Zagreb
Polibije 1988.: Polibije, Istorije, Marijana Ricl, Novi Sad: MS

Natpisi

1. CIL 3, 12 812

[I]ulio Teutmeitis fil[i]o Pla[tori?...

Dimenzije: 39 x 45 x 43 cm.

Lit.: GZM 9/1897, 239, sl. 14 a

2. CIL 3, 14 320

Te(ius?) Ursio Lavoni con[iug]i...

Dimenzije: 24 x 66 x 35 cm.

Lit.: GZM 9/1897, 235, br. 9, sl. 9

3. CIL III, 13320-13324

28
 Silvano
Conserv(atori)
Aug(usto) sac(rum)
Ael(ius) [- - -
- - - V(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)?]

Crvenice
Dimenzije: 39 x 22 x 20 cm
Literatura: Bojanovski 1974, 239, bilj. 26; Bojanovski 1988, 221, bilj. 27, br. 2; 223,
bilj. 36;

4. CIL III, 12811, p. 2328, 122

[- - - - Vict?]
ori me(renti?)
f(ilio) pientissi(mo)

Borčani
Dimenzije: 59 x 52 x 27 cm
Literatura: CIL III, 12811, p. 2328,122;

5. [D(is) M(anibus)?]
Aur(elius) [Var?]ro
def( unctus) [ann]o(rum)
XVI[II?] Aur(elius)
Cand[idus?]
et A(urelia) A[- - - -]
o par[entes?]
[fi]lio [c]a[riss]
[i]mo et [opt?]
[imo?] v(ivi) v(ivis) f(ecerunt) t(itulum)?

29
 Duvno, 3. st.

Dimenzije: 98 x 55 x 76 cm

Literatura: Dodig, 2009., 53.

6. I(ovi) O(ptimo) M(aximo)

Aur(elia) Sergia M(arci) f(ilia)
[Aur(elia)?] Maxima
[Ge?]melli[na?] L(uci) l(iberta?)
[V(otum)] s(olverunt) l(ibentes) [m(erito)]

Sarajlije, početak 3. st.

Dimenzije: 76 x 35 x 38 cm

Literatura: Dodig, 2009., 52.

7. CIL 3, 14-976

Iovi inturb(ato)

Letka

Literatura: GZM 16/1904, 347, sl. 69.

8. I(ovi) Cap(itolino) Victor(i) dec(uriones) D(e)l(minensium) c(ivitatis?) v.s.l.m.

Mokronoge
Literatura: Dodig, 2009., 52.

30
 Literatura

ARHEOLOŠKI LEKSIKON BIH, TOM (I – III), 1988: Arheološki leksikon Bosne i

Hercegovine, Tom I – III: Mape 1 – 4; Sarajevo: Zemaljski muzej

BOJANOVSKI 1974.: Ivo Bojanovski, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji

Dalmaciji, ANUBiH, Djela XLVII, CBI 2, Sarajevo

BOJANOVSKI 1988.: Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, ANUBiH, Djela
LXVI, CBI 6, Sarajevo

ČAČE, 1995: Slobodan Čače, Civitates Dalmatiae u “Kozmografiji” Anonima Ravenjanina,

Zadar

DODIG 2009.: Radoslav Dodig, Rimski spomenici iz delminijskog municipija, HAZU,

Razred za društvene znanosti, Arheološki radovi i rasprave 16

DŽINO 2010.: Danijel Džino, Illyricum in Roman Politics, 229 BC-AD 68, Cambridge

GABRIČEVIĆ, 1956.: Branimir Gabričević, Dvije ilirske općine s područja Vrlike, VAPD
55 (1953), Split

MESIHOVIĆ 2011.: Salmedin Mesihović, Rimski vuk i ilirska zmija: Posljednja Borba,
Sarajevo

MESIHOVIĆ, 2011: Salmedin Mesihović, Plinijevske peregrinske civitates na prostoru

današnje Bosne i Hercegovine, VAPD 104., Split

PAŠALIĆ 1960.: Esad Pašalić, Antička naselja i komunikacije u Bosni i Hercegovini,

Sarajevo: Zemaljski muzej

PATSCH 1897.: Karl Patsch, Novi spomenici iz Županjac – Delminiuma, GZM N.S.
Arheologija IX

31
PATSCH 1904.: Karl Patsch, Prilog topografiji i povijesti Županjca – Delminiuma, GZM
N.S. Arheologija XVI

ŠAŠEL KOS 1997.: Marjeta Šašel Kos, Appian and Dio on the Illyrian wars of Octavian,
Živa Antika 47, Skopje

ŠAŠEL KOS 2011.: Marjeta Šašel Kos, The Roman conquest of Dalmatia and Pannonia
under Augustus – some of the latest research results, u: Fines imperii – imperium sine fine?,
Rahden/Westf.: Verlag Marie Leidorf GmbH

ŠKEGRO 1999.: Ante Škegro, Dalmion/Delmion i Delminium – kontroverze i činjenice,

Opuscula Archaeologica 23 – 24

WILKES 1969.: John Wilkes, Dalmatia, London: Routledge and Kegan Paul.

ZANINOVIĆ 1966.: Marin Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, I dio, ANUBIH, Godišnjak IV,
CBI 2, Sarajevo

ZANINOVIĆ 1967.: Marin Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, II dio, ANUBIH, Godišnjak V,
CBI 3, Sarajevo

32
Cijenjene kolegice i kolega,

Vas rad je ODLICAN! Svi metodološki i faktografski parametri su zadovoljni. Jedina krupna
greška koju sam uočila i koju trebate ispraviti jeste da ne možete navoditi GZM u fusnotama
već morate navesti prezime autora članka, godinu izdanja tog broja GZM i stranicu. Takodjer
u popisu literature nemate niti jedan članak iz GZM iako GZM citirate. Svaka bibliografska
jedinica koja se citira u radu mora biti navedena na kraju u popisu literature. Takodjer u
tekstu sam Vam dala jos neke manje sugestije. Izuzev toga sve je urađeno jako dobro. Prije
svega, sva zadana literatura je korištena na metodloški isprvan način. Uvod i zaključak jako
dobri. Struktura rada odlična, terminologija ispravno korištena, analiza zadanog problema
urađenja na pravilan način. Molim Vas da na dan odbrane, 2.12.2015. donesite isprintnu ovu
radnu verziju sa mojim komentarima i naravno novu ispravljenu. U ispravljenoj dodajte ovaj
moj finalni komentar. Trenutna ocjena je između devet (9) i deset (10), te će konačna ocjena
ovisiti od Vaše odbrane i pismenog osvrta na moje sugestije.
Srdačan pozdrav,
Viši ass. Amra Šačić, MA

33