Život nakon traume

O psihoterapijskom postupanju sa užasom

Willi Butollo
Marion Kruesmann
Maria Hagl

Translation and printing funded by the Volkswagen-Stiftung

through the Munich-BiH Psychology Program: http://www.psih.org
Order from info@psih.org
Online version at http://www.psih.org/docs/zivot.pdf

1
O ovoj knjizi
Ljudi koji su bili izloženi traumatskim iskustvima (zlostavljanju, zloupotrebi u
djetinjstvu, ratnim i ostalim iskustvima nasilja) često razvijaju mnogostruke reakcije i
oblike prevladavanja, koje je teško opisati pomoću jednoznačnih dijagnoza. Knjiga –
orijentirana prema shvatanjima humanističke psihologije - polazi od mnogostrukosti
reakcija koje se mogu susresti u praksi; posttraumatski stresni poremećaj je samo jedna
od mnogih mogućih reakcija. Ona predstavlja koncepciju koja nadilazi okvire jedne
škole razumijevanja i terapije poremećaja uzrokovanih traumom. Važno težište terapije
predstavljaju terapijske intervencije.
Praktičarima u području psihosocijalnog rada ovim se pruža, kako teoretski tako i u
praksi osmišljeni, integrativni pristup posttraumatskom stresnom poremećaju.

Willi Butollo, dr.phil., profesor je kliničke psihologije i psihoterapije na Institutu za

psihologiju, na Ludwig-Maximilians Univerzitetu u Muenchenu. Objavio je brojne
radove, između ostalog o integraciji bihevioralne i geštalt-terapije, o posttraumatskim i
anksioznim poremećajima.
Marion Kruesmann i Maria Hagl, diplomirani psiholozi, znanstvene su saradnice na
istom institutu.

Willi Butollo
Marion Kruesmann
Maria Hagl

2
Naslov originala:
Leben nach dem Trauma
Über dem therapeutischen Umgang mit dem Entsetzen
Pfeiffer Verlag, bei Klett-Cotta

Prijevod: prof. Edita Ostojić

Urednik: prof. Redžo Čaušević

CIP- Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
159.97:615.851
615.851:159.97
ISBN 9958-42-044-9

3
Sadržaj
Život nakon traume.........................................................................................1
O ovoj knjizi ...................................................................................................2
Sadržaj.............................................................................................................4
Predgovor........................................................................................................6
Uvod................................................................................................................6
Poglavlje 1: Slučajevi .....................................................................................9
Duge sjenke ....................................................................................................................9
Gubitak .........................................................................................................................12
Neprijatelj je izbjegao zajedno sa mnom......................................................................14
Počinitelj – žrtva ...........................................................................................................16
Kada se sruši most između sadašnjosti i prošlosti ........................................................18
Rano odvajanje i stara čežnja .......................................................................................21
Poglavlje 2: Geštalt-terapija – humanistički doprinos liječenju od
nečovječnih iskustava? .................................................................................24
Humanistička slika čovjeka ..........................................................................................31
O osnovnim postavkama humanističke psihologije .....................................................33
Egzistencijalistička filozofija........................................................................................35
Fenomenološka perspektiva..........................................................................................36
Dijaloški stav ................................................................................................................37
Poglavlje 3: Posttraumatske reakcije – pojavni oblici, dijagnoze, učestalost
.......................................................................................................................39
Poglavlje 4: Trauma i odgovor Selfa - posttraumatski razvoj Selfa.............49
Trauma mijenja Self .................................................................................................50
Gubitak empatije i reaktivni narcizam – dvije mogućnosti Self-odgovora ..............60
Kolektivna traumatizacija.........................................................................................91
Poglavlje 5: Uvjeti i mogućnosti posttraumatskih kontakata .....................102
Geštalt-psihologija......................................................................................................102
Od geštalt-psihologije ka geštalt-terapiji ....................................................................105
Koncepti geštalt-terapije.............................................................................................105
O geštalt-procesima ....................................................................................................106
Organizmička samoregulacija ....................................................................................107
Kontakt na granici.......................................................................................................107
Fiksiranje granica kontakta.........................................................................................108
Dalji razvoj geštalt-terapije.........................................................................................109
Kurt Lewin i teorija polja ...........................................................................................111
Poglavlje 6: O dijagnostici posttraumatskih poremećaja ...........................113
Poglavlje 7: Integrativni pristup tretiranju smetnji uzrokovanih traumom 120
Ciljevi terapije i terapijski postupak u okvirima geštalt-terapije traume....................121
Faze terapijskog tretmana smetnji uzrokovanih traumom..........................................123
Ravan sigurnosti .........................................................................................................125
Sigurnost nakon traumatskog iskustva ...................................................................127
Konkretni početak terapije......................................................................................129
Sigurnost unutar terapije.........................................................................................132
Setting .....................................................................................................................132
Terapijski odnos......................................................................................................133

4
 Intervencije .............................................................................................................134
Sigurnost u životnom prostoru................................................................................137
Ravan stabilnosti.........................................................................................................139
Poboljšanje samoopažanja ......................................................................................140
Samoopažanje u vezi sa sadašnjim odnosima ........................................................142
Samoopažanje u vezi s prošlim odnosima ..............................................................144
Ravan konfrontacije....................................................................................................146
Stabilizacija granica................................................................................................147
Konfrontacija s djelovanjem traume.......................................................................148
Ravan integracije ........................................................................................................151
Terapeutova pomoć u poticanju integracije............................................................152
Integracija dijelova Selfa agresora..........................................................................154
Noćne more i integracija otcijepljenih dijelova Selfa.............................................157
Praktična uputstva za rad s traumatiziranim ljudima.................................................160
O diferenciranom postupanju sa specifičnim problemima u ponašanju i
doživljavanju: Od rada na simptomima do samostabilizacije ................................160
Fiksiranje simptoma putem pažnje .........................................................................161
Izgradnja povjerenja u vlastite tjelesne procese .....................................................162
Rad sa posttraumatskim emocijama: diferenciranje osjećaja .................................164
Aktiviranje konstruktivnih Self-odgovora..............................................................166
Aktiviranje pretraumatskih sadržaja u iskustvu......................................................167
Poglavlje 8: Neke komplikacije koje mogu nastupiti u radu sa
traumatiziranim ljudima..............................................................................169
Odbrana od projekcija.............................................................................................169
Regresije .................................................................................................................170
Motivacija za terapiju .............................................................................................170
Prerana i prejaka konfrontacija...............................................................................170
Konfluencija ...........................................................................................................171
“Suhe” seanse .........................................................................................................172
Pogrešne dijagnoze .................................................................................................172
Terapeutska reaktanca ............................................................................................173
Terapijski fetiši .......................................................................................................173
Smisao u traumi ......................................................................................................174
Epilog..........................................................................................................175
O časti žrtve ................................................................................................................175
Literatura.....................................................................................................177

5
Predgovor
Želimo zahvaliti svima koji su pomogli nastajanje ove knjige: gospođi dr. Christine
Treml iz izdavačke kuće »Pfeiffer«, koja nas je podržavala svojim poticajima i
povremeno motivirala, i gospođi Brigitte Langhof, sekretarici na katedri, koja je uvijek
bila smirena i koja je očuvala pregled nad različitim podacima. Zatim, naravno, svim
saradnicama i saradnicima PTSD-projekta na Institutu za psihologiju na Ludwig-
Maximilians Univerzitetu u Muenchenu, kolegama i prijateljima koji su doprinijeli
uspjehu. Ali, prije svega, klijentima i klijenticama koji su dolazili kod nas i sa nama
podijelili svoje priče.
Ovu knjigu želimo posvetiti članovima naših porodica:
Andrei, Simonu, Veri, Florianu, Asisi, Leopoldu i Manuelu,
Gottfriedu i Pauli, Anni, Lindi, Tini, Janu
i Viktoru,
koji su nas podržavali u vrijeme pisanja (i ponekad morali podnositi našu psihičku
odsutnost).
Na kraju, još o upotrebi jezika: Nismo se složili o tome da li ćemo s vremena na vrijeme
u tekstu upotrebljavati oba spola ili radije, zbog bolje čitljivosti, pisati u uobičajenoj
muškoj formi. Rezultat: ponekad pišemo u muškoj formi, ponekad u ženskoj, a ponekad
spominjemo oba spola istovremeno. A zašto i ne bismo?

Muenchen, juna 1998.

Willi Butollo
Marion Kruesmann
Maria Hagl

Uvod

Možda ima nešto neobjašnjivo u tome da život većim dijelom izgleda pouzdan, da je
njime lahko upravljati, baš onako kako to zamišljamo i kako ga, ustvari, i pokušavamo
uobličiti. Iz tog uvjerenja o predvidljivosti i mogućnosti kontroliranja života i crpemo
osjećaj – ili bolje rečeno iluziju? – o vlastitoj sigurnosti i kompetenciji.
Oboje je značajno, a pod posebnim okolnostima uzdrmano do psihičkog sloma, kada
smo pogođeni velikom nesrećom, kada postanemo žrtve nasilja, ili kada, na bilo koji
način, naša dotadašnja socijalna mreža nestane. Nevjerovatna lomljivost ne samo naše
fizičke, nego i psihičke, egzistencije tada postaje vidljivija, a dotadašnja uvjerenja o
našoj sposobnosti da rješavamo i teške životne događaje dobivaju snažan, ponekad
ireverzibilan protuudarac.
Kako to da postoje tipični tokovi psihičkih i tjelesnih reakcija prilagođavanja na
šokantne događaje? Koje okolnosti pogoduju, a koje otežavaju “normalizaciju”, ima li
psiholoških pomagala koja mogu pospješiti neku drugačiju stabilnost na nekom novom
nivou, a koja će uključivati i traumatizirajući događaj?
Razrada neke teške povrede, nekog gubitka, bilo da je nastao putem prirodne katastrofe,
nesreće, putem ljudskog nasilja ili iznenadnog, po život ugrožavajućeg, oboljenja,
svakoga stavlja pred težak ispit, možda najvažniji u cijelom životu. Na ovom izazovu se

6
odlučuje da li se neko sa svojim stavovima, uvjerenjima i svojom slikom o sebi i svijetu
doslovno slama, ili mu uspijeva da se ponovno okrene životu – opreznije, čak i kao
obilježen, ali ipak sa novim ciljevima.
Jer, težina događaja i šoka koji on izaziva sama po sebi nije indikator toga kako će
pogođeni ići dalje sa duševnom razradom.
Njegova sposobnost da ponovno, da tako kažemo, nađe sebe i svoj balans, ovisi, mnogo
više nego što se pretpostavlja, i od posttraumatskih uvjeta. Postoje li saosjećajne osobe i
pomagači? Kako se psihičke sposobnosti kojima je raspolagao prije traume mogu
ponovno mobilizirati i upotrijebiti za prevladavanje? U kojoj mjeri će bujica
posttraumatskog očajanja povući za sobom i druga područja života? Postoji li luka, koju
je sačinio neko blizak, u kojoj će se psiha moći oporaviti od nepogode, od potonuća
broda vlastitog Selfa?
Kao ljudi, cijelog svog života bavimo se tim da pridamo neki smisao svemu što
doživljavamo kao takozvane vanjske i takozvane unutarnje signale iz svijeta djelovanja.
Činimo to tako što od percepcija, sjećanja, mišljenja i predstava, u našoj svijesti,
konstruiramo model tog svijeta i nas samih u djelovanju prema svijetu i prema drugima.
Prošli utisci se uvijek iznova nadovezuju na sadašnja iskustva. Ovaj model nam dopušta
da određene događaje predviđamo sa rastućom tačnošću. Ako događaji odstupaju od
naših očekivanja, mi težimo – a ponekad smo i prisiljeni – da reformiramo model tako da
u budućnosti savladamo i ono što mu proturječi da bismo na taj način to mogli bolje
integrirati. To je način na koji stječemo znanje o sebi, o svijetu i jedni o drugima.
Čini se da je našem mišljenju prirođen jedinstven paradoks da nam ovaj model, ako je
uspješan, daje sigurnost – pa ipak učimo tražiti hranu, razlikovati ono u čemu uživamo
od onoga u čemu ne uživamo, održavati stabilna prijateljstva, zasnovati porodicu, itd., a
istovremeno nas putem rastućeg osjećaja sigurnosti čini ranjivijima. Paradoksalna
suprotnost pokazuje se kada uspješno mišljenje počne pokazivati tendenciju da se
ustoliči kao apsolutno. Model stvarnosti podiže se na nivo stvarnosti same. Teorija koja
bi trebala da odslika stvarnost odjednom postaje važnija od onoga što opisuje, što bi
trebala objasniti, od onoga čemu pokušava ustanoviti smisao. Općenito bismo tada radije
stvarnost prilagodili teoriji umjesto obrnuto – model nije više dovoljno fleksibilan da
preradi nove utiske iz životnog sučeljavanja sa svijetom dok se i sam ne promijeni.
Umjesto da sebe podredi stvarnosti, on “režira” stvarnost.
Ponekad ta stvarnost, koja, naravno, podrazumijeva i ono što se događa između ljudi,
barem nakratko, pristane na poricanje i tolerira ga. Ipak, prije ili kasnije, diskrepanca
između aktuelnog iskustva i njegovog modela postane prevelika.

Nastupe događaji koji su nam strani: nesreća, prepad, prirodna katastrofa, gubitak ili
neka teška uvreda, koji su tako daleko od uobičajenih očekivanja i štaviše tako masivni i
zahtjevni da se ne mogu ignorirati. Na ovoj tački, sposobnost prilagođavanja modela na
nove činjenice više nije dovoljna, ovaj oblik modela i psihički procesi se slamaju. Dolazi
do traume-do tada važeća gledišta o sebi, svijetu, drugima i o ustrojstvu cjeline se
rasprskavaju, izgleda kao da više ne važe zakoni njihovog funkcioniranja i oni bivaju
stavljeni van snage. Čovjek se psihički slama, a time i dijelovi njegove percepcije,
mišljenja, osjećaja, djelovanja, kao i njegova slika o samome sebi. Slom je ponekad
dalekosežniji od onoga što je stvarni događaj prouzrokovao – gubitak osjećaja sigurnosti
i uvjerenja o vlastitoj kompetenciji istovremeno uzrokuju slijedeću traumatizaciju -
fizičku. A kada se pogođeni oporavi, to biva najprije na jednom reduciranom nivou i
češće uz defanzivne pokušaje prevladavanja.

7
Psihološka podrška traumatiziranim ljudima sada se usmjerava na to da se podstakne
fleksibilnost istih onih procesa koji su odgovorni za stvaranje modela stvarnosti. Uspije li
ovo, unatoč udaru traumatskog šoka, traumatsko iskustvo postaje integrirano u modele
stvarnosti, čime se šteta koju je nanijela trauma može čak pretvoriti u lični napredak – ali
ovaj proces može biti bolan.

Na izvjestan način, ista ona psihička instanca koja je odgovorna za gradnju modela
stvarnosti ponovno je zadobila svoju fleksibilnost i postala kompleksnija i
sveobuhvatnija nego prije šoka, koji je ranije izgledao nesavladiv. I, barem za neko
vrijeme, skice koje čovjek stvara o svojoj stvarnosti bit će približnije upravo toj
stvarnosti u kojoj živi i koju živi.

U ovoj knjizi govori se o ometajućem do razornom delovanju traumatskog iskustva na

psihički život i o načinima da se podrži njegovo ponovno uspostavljanje na novom
nivou. Bazira se na pristupu da duhovni rast zahtijeva, u doziranom obliku, stimulaciju,
uz pomoć koje bi, tamo gdje je bio nadjačan, uzmogao ponovno susresti tu stimulaciju.
Kontakt između Selfa i stvarnosti ponovno se može uspostaviti.

Jasno je da ovo, prije svega, zahtijeva stabilizaciju predtraumatskih intaktnih procesa.

Prevladavanje traume nikada se ne smije, niti može, zadovoljiti reuspostavljanjem
predtraumatskog stanja, jer niko nakon traume nije kao prije – i niko nikada to neće ni
biti. Ipak, razvit će nove strane, i, ako duševna prerada šoka uspije, on će se ponovno
naći na jednom diferenciranijem, zrelijem stupnju. Dopustite sebi, draga čiteteljice, dragi
čitatelju, da u ovoj knjizi klizite kroz različite korake psihološkoterapijske pomoći.

Osnovu metoda ovog poduhvata daju perspektive iz psihoterapija koje se oslanjaju na

psihologiju učenja, ali prvenstveno one koje su orijentirane na rast. Psihička trauma se
promatra kao posljedica jednog (ili više) izopačenih iskustava kontakta, koje prevazilazi
normalno ljudsko životno iskustvo. Jedan od centralnih ciljeva psihološke pomoći je
ponovno dostizanje, odnosno razvijanje, traumom izgubljene, odnosno osiromašene,
sposobnosti uobličavanja kontakata. Misao vodilja heuristike rada predstavljene u ovoj
knjizi je podsticanje sposobnosti za kontakte, unatoč rezignaciji koju je uzrokovala
trauma, ali i unatoč funkcioniranju koje je trauma zanegirala. Da bismo stigli dotle,
predstavit ćemo osnove humanističke terapije i dati pregled pojavnih slika i učestalosti
oblika posttraumatskih reakcija.
Iscrpno sučeljavanje s aktuelnim stanjem na polju istraživanja poduzet ćemo na drugom
mjestu (Butollo, Hagl & Kruesmann, u štampi).
U poglavljima o traumatiziranom Selfu i šansama za njegov razvoj, koja slijede nakon
toga, razvit ćemo model koji je postao osnova integrativne terapije, pretežno na
osnovama psihologije učenja i geštalt-terapije. Iscrpan opis jedne tako koncipirane
terapije posttraumatskog stresa zatvara krug koji ova knjiga pokušava ocrtati do epiloga.

8
Poglavlje 1: Slučajevi
Reakcije na užasna iskustva su tako mnogostruke kao i ljudi koji ih doživljavaju. Na
početku naše knjige željeli bismo dati primjere, ili, bolje, priče koje su ispričali ljudi u
čijim se životima dogodilo zlo. Mi smo ih susreli na različitim etapama tog puta. Niko ne
može reći kako bi trebalo teći pravilno prevladavanje. Mi učimo od svojih klijenata i
klijentica i doima nas se njihova kreativnost i snaga.
Šta se razvija nakon jednog traumatskog iskustva, kakve psihičke, psihosomatske,
porodične i poslovne posljedice jedan ili više takvih doživljaja nose sa sobom, o tome,
prije svega, odlučuju procesi razrade koji nastupaju neposredno nakon traume. Tu spada
i ponašanje, sa reakcijama i simptomima koji se razvijaju. Na ovu razradu se, u osnovi,
može utjecati vlastitom snagom ili putem terapijske pomoći. Primjeri koji slijede vode
nas od više-manje kreativnih odgovora na traumu ka slijedećim teoretskim poglavljima.

Duge sjenke
Sigruno je na terapiju došla sa mnogo otpora, prvenstveno po preporuci svoga kućnog
ljekara. Visok krvni pritisak, glavobolje, rastući nemir očito se nisu mogli kontrolirati
lijekovima. Imala je pripremljen čitav niz argumenata zbog čega joj psiholozi ne mogu
pomoći – i u prvim razgovorima bila je jako šutljiva. To što je prihvatila termin jasno je
govorilo o tome da je sve više patila od straha. A taj strah je djelovao tako da je već duže
vrijeme bila razdražljiva i nemirna, što joj se ranije u životu nije događalo. Sada joj je
pedeset i šest godina i uobičajena biološka objašnjenja za takva stanja, u njenom slučaju,
nisu dolazila u obzir. Najradije bi ipak prihvatila nedvosmislenu organsku dijagnozu,
koja bi joj, uz ciljanu medikaciju, omogućila da ponovno uspostavi svoje ranije stanje.
Ali sve te somatske smetnje, kojima su se pridodale još smetnje spavanja i teški snovi,
nisu je mogle potaknuti da se upusti u razgovor sa nekim psihologom. Sadržaj njenih
strahova, o kojima do tada nije ni sa kim razgovarala, pa ni sa svojim kućnim ljekarom,
bio je povezan sa bojaznima od neke porodične katastrofe. Prije toga se ispostavilo da je
njena kćerka, 36-godišnja samica, prije nekoliko sedmica jedva preživjela pokušaj
samoubistva. Sigrun se pribojavala da bi njena kćerka mogla ponovno pokušati, i to ovaj
put uspješno.
U razgovoru je postalo jasno da je briga za kćerku apsolutno u prvom planu njenih
razmišljanja i da ta prijetnja uzrokuje njeno loše psihičko stanje. Sigrunina teza je
potkrijepljena izvjesnom logikom: vjerovala je da bi njeni problemi odmah nestali kada
njena kćerka ne bi više bila suicidalna. I, budući da je smatrala da se suicidalnost kćerke
veoma malo može promijeniti psihološkim tretmanom majke, ona je, sve u svemu,
nezainteresirana za razgovore.
Unatoč tome, za jednu ženu koja je stvarno u nevolji, ona se čini neuobičajeno
suzdržanom. Ne dolazi sa stavom osobe kojoj treba pomoć i koja je zaista traži. Stanje
svojih osjećaja izražava neobično zatvoreno, čak jogunasto, tako da se stječe utisak da se
jako želi koncentrirati na jedan problem, a neko drugi je stalno uvlači u razgovor čiji
sadržaj sa tim nema nikakve veze. Izgledalo je kao da svaki razgovor kojem je predmet
njena ličnost Sigrun doživljava kao neprikladno odstupanje od stvarnog problema, koji
je, ustvari, opasnost za kćerku. Dakle, nije preostalo ništa drugo nego pričati o kćerki.
Ona je pretežno bila mirno i u sebe povučeno dijete. Nakon dobrih rezultata u školi i na
studiju, ali sa ograničenim profesionalnim ambicijama, sasvim dobro je uspijevala kao
učiteljica. Naginjala je dužim fazama tuge, u kojima je sumnjala u svoje pravo na
postojanje, i stalno govorila o svojoj tetki. Tetka, Sigrunina starija sestra, nakon duševne
krize koja je trajala oko pola godine, oduzela je sebi život kada je Sigrunina kćerka imala

9
deset godina. Tada su joj prešutjeli okolnosti tetkine smrti, i nisu joj dozvolili da
prisustvuje sahrani. Djevojčica se osjećala na neki način veoma povezanom sa tom
tetkom: bile su sličnog temperamenta, i, uz to, obje su bile najstarija djeca. U porodici se
nije šutjelo samo o smrti Sigrunine sestre, nego i o njenom životu prije toga, njenoj ulozi
u porodici, a, naravno, i o okolnostima smrti. Niko izuzev Sigrunine kćerke nije više
pričao o njoj. Kada su se i kod nje razvili slični problemi, izgledalo je kao da je počela
podsjećati na zaboravljenu tetku u porodici. Govorila je o tome da, s vremena na vrijeme,
osjeća snažnu privlačnost prema toj tetki i pritom se javljao osjećaj kao da bi trebala
prinijeti žrtvu.
Sigrunina najstarija sestra je, isto tako, prije smrti imala faze u kojima je patila od
osjećaja krivnje. Dva puta je bila na stacionarnom psihijatrijskom tretmanu i nakon jedne
terapije predlagalo se da živi u porodici jedne od sestara umjesto da ponovno živi sama.
Iz razloga o kojima se danas vrlo nerado priča, to se tada nije moglo realizirati.
Upitana o tome otkuda je mogao potjecati sestrin osjećaj krivnje, Sigrun je počela
izbjegavati direktan odgovor. Sumnjala je u to da bi svi ti događaji mogli imati neke veze
sa problemima njene kćerke i da uopće ima nekog smisla ponovno odmotavati tu staru
priču. Razgovarali smo o tome kako nerazriješeni konflikti ili nerazriješena krivica, bilo
iz vlastitog života ili iz ranijih generacija, mogu izazvati psihička i somatska opterećenja,
čije porijeklo pogođenom ostaje sasvim prikriveno. Naravno, u pogledu tih oboljenja, u
suštini, uvijek postoji mogućnost da se radi o isključivo organskom poremećaju, sa
odgovarajućim posljedicama po razvoj. Ipak, kada se ne može postaviti dovoljno jasna
somatska dijagnoza, isplati se obratiti pažnju na eventualne psihičke međupovezanosti.
Bilo je očito da je za Sigrun razgovor o ovim temama bio veoma neugodan, a i da se
različite smetnje, zbog kojih je prvobitno došla, zbog ovog razgovora još pojačavaju:
postala je još uzbuđenija, još nemirnija, povremeno ljutita, odbojna i nestrpljiva prema
sebi i drugima.
Nakon izvjesnog ustezanja, u razgovoru se došlo do njenog oca. Prije rata jedan
svestrano obrazovan gimnazijski profesor, filolog klasičnih jezika i religiozno angažiran,
za vrijeme rata postao je komandant jedne jedinice u Grčkoj, odgovoran za ubijanje
mnoštva civila na Balkanu. Ubrzo nakon rata je, kao ratni zločinac, bio osuđen na smrt,
zatim ipak pomilovan, i uskoro potom otpušten sa naredbom o zabrani daljneg rada. On
je u porodici bio težak, kao neki zatvorenik. Živio je još dugo nakon samoubistva
njegove najstarije kćerke, kao i mnogi iz njegove generacije, bez svijesti o vlastitoj
krivici. Na ono što je počinio u toku rata gledao je više kao na ratne neminovnosti, koje
su činile sve strane i koje će se i dalje činiti. Samo prema pravdi koju je kreirao
pobjednik moglo je doći do toga da bude osuđen. Ostatak njegove porodice zastupao je
isto mišljenje, sa jednim izuzetkom: njegova najstarija kćerka bila je zbog toga duboko
posramljena. Bila je užasnuta onim što je njen otac počinio u toku rata i patila je od
konflikta, jer je bila jedina u porodici koja je sve to preuzela na sebe. Taj konflikt se
ispoljavao u vidu napada osjećaja krivnje i stalnih depresija. Govorila je o tome da ima
osjećaj da mora prinijeti žrtvu, i molila je oca da u porodici više priča o prošlim
događajima, koji ga terete. No, u tome je bila usamljena. Otac samoinicijativno nije
pričao, a ostali članovi porodice nikada nisu pokušali da, po potrebi, i protiv njegove
volje, dobiju informacije, iako su dokumenti o istrazi protiv njihovog oca bili dostupni. I
tabu je ostao nedirnut. Tako ni najstarija sestra to više nije spominjala.
Kada smo razgovarali o ovim povezanostima, nikada nije izgledalo kao da se Sigrun
dvoumi oko očevih stavova. Ona je kao kćerka i dalje čvrsto stajala na njegovoj strani,
uvijek branila sve hipoteze o njegovoj, uglavnom pravno, imputiranoj krivici i odbijala
da vidi povezanost između očeve prošlosti, priče njene najstarije sestre i problema njene
najstarije kćerke. Kada joj je skrenuta pažnja na to da je nijedna druga tema u razgovoru

10
nije tako uznemirila kao ta tema, i da bi to moglo ukazivati na mogući uzrok njenog
stresnog oboljenja, reagirala je odlučno i ponovno odbrambeno. Ovo insistiranje je
smatrala čudnim i ljutila se zbog psihologiziranja životnih događaja koji se više ne mogu
ispraviti.
Ipak, sadržaj Sigruninog protesta, značenje njenih riječi, bilo je u neobičnoj suprotnosti
sa njenim ponašanjem i izrazom. U razgovoru je počela praviti duže pauze, kao da je
usput razmišljala o rečenom, kao da je napukla njena odbrana od teze o djelovanju ratnih
zločina njenog oca na slijedeće generacije. Suprotno njenom omalovažavajućem
izražavanju, postala je više zainteresirana za naredne termine. Tačno se držala termina i
izvještavala o tome kako su je razgovori uznemiravali, ali je ipak od tada dobila bolji
osjećaj, u smislu bolje diferenciranosti za sebe samu. Na mjesto somatskih i
emocionalnih poteškoća, izgledalo je da su stupile jasnije omeđene emocionalne
turbulencije, koje su stajale u razumljivoj vezi sa temama razgovora.
Sigrun je počela pričati o svom ocu, prije svega o njegovom odnosu prema kćerkama.
(Nije imala braće.) Ispostavilo se da je otac, kao svestrano obrazovan čovjek, bio cijenjen
u porodici, čak idealiziran. Majka je igrala više drugorazrednu ulogu. U prvom planu su
bile očeve ambicije, a on, teško povrijeđen presudom i zabranom rada koja je uslijedila,
želio ih je ostvariti preko kćerki. Kćerke su njegovu želju tek djelimično ispunile.
Najstarija je bila uspješna u školi, ali ipak nedovoljno ambiciozna, a obje mlađe su se,
nakon dobrih rezultata u školi, odlučile rano zasnovati porodicu.
Postepeno se Sigrun počela interesirati za detalje o onome što se zamjeralo njenom ocu.
Prvi put je počela razmišljati o sudbini žrtava. Počela se uživljavati u to kako je moralo
biti, na obje strane i u svim ratovima, bilo to uobičajeno ili ne, »običnim« i »manje
običnim« ljudima, na selu ili u gradovima, kada bi ih strani vojnici izvukli iz njihovih
kuća da bi ih, bez suđenja, bez ikakve informacije o tome zbog čega su krivi, ubili ili
objesili.
Jednog dana je zaboravila zbog kojih poteškoća je prvobitno došla na razgovor. Počela je
svoju kćerku uključivati u suočavanje sa onim u šta se upleo njen otac, i počela je sa
njom razgovarati o sudbini svoje starije sestre. Tabu koji je trajao decenijama
otključavan je korak po korak. Svako područje o kome se smjelo ponovno razgovarati
izgleda da je oslobađalo kaskade napetosti. Objema je postajalo jasno koliko je snage i
napora bilo vezano uz potiskivanje tamnih strana porodične prošlosti i kako se ta snaga
indirektno pretočila u patnje onih članova porodice kojima te međupovezanosti nisu niti
su mogle biti jasne.
U početnoj fazi razgovora Sigrun nije mogla prihvatiti ovo gledište. Uzmogla je to tek
nakon što je sama mogla, praktično na svojoj duši, steći iskustvo. Kada je iskusila
promjenu svog vlastitog stanja: svoju rastuću slobodu, sigurnost i unutarnje
razgraničavanje prema očevoj odgovornosti, odgovornosti starije sestre, a, na izvjestan
način, i odgovornosti prema očevim žrtvama, postala je otvorena za neobično
meandričnu međuzavisnost krivnje, patnje i nedaća.
Ustvari, poticaj za razgovore bila je čitava serija poteškoća koje su nastale kao posljedica
akutne traumatizacije, koju je Sigrun doživjela zbog kćerkinog pokušaja samoubistva.
Razrada akutne traumatizacije vodila je do postepene integracije tabuiziranih i potisnutih
starih traumatizacija: prešućenog samoubistva njene starije sestre i traumatizacije zbog
prilijepljenosti za očevu krivicu i optužbe nad njim, srazmjerne toj krivici, odnosno
traumatizacije zbog očeve nesposobnosti da umjesto poricanjem i odbrambeno na
drugačiji način izađe nakraj sa svojom krivicom.
Teret koji je time natovario svojoj porodici pokazao se u drugoj i trećoj generaciji.
Razrješenje, izgleda, može nastupiti ako se obazrivo razrade tabui i postigne jasno
razgraničenje i od odgovornosti i od neodgovornosti. Jer, u ratu jedino žrtve mogu

11
očuvati svoju čast. Svi ostali, bilo aktivni učesnici, bilo savremenici koji su ostali po
strani, izgubili su svoju čast, a neće to da shvate!
Ali ako ne spoznaju ovo, prokockavaju i čast svoga potomstva. Sav savremeni stid druge
i treće generacije njemačko–austrijske poslijeratne generacije, iako ponekad poprima
neobična lica, otplaćuje ovaj račun. Ne vjerujete? Onda u javnosti izgovorite riječ
»Židov«, ali ako možete tako da je ne prošapćete, da žurno ne pogledate lijevo ili desno,
tako da se grudi ne napnu zbog osjećaja koji se pritom javi. Obratite pažnju i na reakciju
ostalih.
Sigruno je naučila da uoči nijanse između svjesne idealizacije i nesvjesne osude svoga
oca. Ona danas može priznati privrženost svome ocu, kao i dopustiti bol zbog toga što je
on, sa svojom nadarenošću, ali i zbog svojih slabosti, u ratu postao ubicom velikog broja
civila. Čim sebi dopusti bliskost sa voljenim ocem, kao naslijeđe dobiva još nešto:
njegovo ubilaštvo – ko ne želi shvatiti ovaj konflikt, koji nastaje iz dopuštanja bliskosti
koja je nečim opterećena, mora prisilno uljepšavati i time, možda, počiniti novo ubistvo.
U ovome leži šansa za savjest počinitelja i njegovog potomstva. Djeci žrtava je u ovom
procesu vjerovatno još teže diferenciranje odnosa sa očevima.
Sigrun je mogla uočiti kako su se ovi događaji i stid zbog njih zamagljivali u svjesnom
životu porodice. Postepeno su se mogle rekonstruirati mnoge male traumatizacije njenog
emocionalnog života u jako suženoj i, prema vani, zatvorenoj porodici. Ona je mogla
vidjeti kako je sama presjekla razvoj svojih emocija prema ocu, kako je postala čak
prilagođena osoba, koja je kroz dugo vrijeme i funkcionirala, ali emocionalno
nediferencirano.
Čim je u svoj život postepeno pustila stid zbog uloge svoga oca i svoje generacije, počeo
je popuštati difuzni pritisak i u njoj i u njenoj kćerki. Sigrunina sudbina nas uči da se
razrada ratnih događaja, stida i krivnje, bilo da su posljedica aktivne ili pasivne
pripadnosti, koja je u njemačko-austrijskoj poslijeratnoj historiji bila kolektivno otežana,
vjerojatno može prevladati tek ako se Self ljudi, u kontaktu sa saosjećajnim partnerima
za razgovor, uzmogne toliko stabilizirati da bez posipanja pepelom po glavi svjesno
iskusi i proosjeti teret tabuiziranih događaja.
Ne radi se o tome da se sudi onima koji su ranije postojali, bilo da ih doživljavamo kao
počinitelje ili kao žrtve, nego o tome da se integriraju traume koje su bile zamagljene
zavjerom šutnje. I, također, radi se o tome da se prizna kako ti događaji dugoročno
određuju psihički razvoj čovjeka, a posebno onda kada ih on nije svjestan.
Tek kada ponovno prepoznamo Hitlera i njegove pomagače - i to iznutra, u sebi – moći
ćemo se najpravilnije zaštititi od ponavljanja takve nepravde. Tek tada možemo
vjerodostojno i energično nastupiti prema onima, i na jednoj, i na drugoj strani, koji se na
bilo koji način ne mogu suočiti sa konfliktom. Već je poznato da je ponekad teško postići
to što nas čini čovjekom: uživjeti se, a pritom i sam ne postati takav. Najžešći izazov u
tom smislu je suočavanje sa našom njemačkom i austrijskom prošlošću. Ne usuditi se na
ovo suočavanje vodi površnom prevladavanju prošlosti, a svaki onaj koji moralizira
pripada upravo toj prošlosti.

Gubitak
Johanna je dobrovoljno došla na razgovor. Prije tri mjeseca je izgubila, nakon nekoliko
dana, svoju prerano rođenu bebu. Od tada se još nije oporavila. Nakon, bez sumnje,
komplicirane trudnoće, porod je uslijedio u sedmom mjesecu. Dijete je živjelo još deset
dana i onda umrlo. Tih deset dana je za Johannu bilo najteže vrijeme u dotadašnjem
životu. Lebdjela je između nade, straha i očajanja, sve dok joj, dva dana prije bebine
smrti, nije postalo jasno da je pogoršanje zdravstvenog stanja nepovratno i da beba nema

12
više šansi da preživi. Smogla je snage da još organizira sahranu, ali se pritom mogla
osloniti samo na sebe samu. Porodice, u tom smislu, nije imala: njena, već duže vrijeme
psihički oboljela, majka je bila na dugotrajnom stacionarnom tretmanu. Njen »prijatelj«,
otac djeteta, potpuno se povukao nakon djetetove smrti i nije više želio kontaktirati sa
njom. Otac je bio alkoholičar, i očito nije bio u mogućnosti da joj pruži podršku. Samo
njena baka sa majčine strane je, u vremenu nakon gubitka, bila uz nju.
Njene poteškoće se, prije svega, nisu mogle tačno utvrditi. Problem se, naime, sastojao u
tome da je ona osjećala strah od pričanja o poteškoćama. Počela bi pričati zastajkujući,
kad god bi započela rečenicu, na pola puta bi izgledalo kao da su je osjećaji nadvladali, i
prekidala bi je. Verbalno je bila jako diferencirana, mogla je veoma dobro opisati svoju
situaciju i izraziti svoje osjećaje. U prvom planu njenih poteškoća stajala je dugotrajna
depresija, koja se, između ostalog, ispoljavala u velikoj potištenosti, besperspektivnosti,
osjećaju besmisla i jako generaliziranoj pasivnosti. Tek nedavno je počela raditi, ali tamo
je imala utisak da je kolege tretiraju kao uljeza. Čini se kao da im nije drago što se
ponovno vratila na radno mjesto. Radi u personalnom odjeljenju u velikoj robnoj kući i
bavi se obučavanjem i nadgledanjem prodavača.
Sve u svemu, u razgovoru ostavlja utisak osobe koja je previše zaokupljena sobom da bi
se okrenula drugima. Ali izgleda kao i da od drugih ništa ni ne treba. Istovremeno, ona se
i trudi da djeluje kao da joj oslonac ne treba. Dodatno je muči strah da nije dovoljno
dobra namještenica, da će nešto pogriješiti i da će biti otpuštena. Aktuelni traumatski
događaj, gubitak novorođenčeta, pogodio ju je u stanju pojačane psihičke labilnosti.
Strah za trudnoću, preuranjeni porođaj, nedostatak podrške od djetetovog oca, s kojim
nije zajedno živjela, i razbijena porodica iz koje potječe, sve to značajno je oslabilo i
njenu samopodršku. Kao posljednje uporište ostao joj je kontakt sa radnim kolegicama,
koji se, ipak, nakon njenog povratka sa bolovanja, nije pokazao zadovoljavajućim.
U ovoj fazi ponekad je pomišljala i na samoubistvo. Zamišljala je da je njeno dijete,
ipak, na neki način, kao živo biće povezano sa njom i očekuje od nje, svoje majke, da se
brine o njemu. Zamišljala je da njeno dijete, tamo u onostranosti, hitno treba njenu
pomoć. A onda bi postajala svjesna koliko su te misli lude i plašila se da u takvim
raspoloženjima ne uradi nešto. Na radnom mjestu se još donekle osjećala snažnom.
Mogla je obavljati posao korektno i pažljivo, a nakon posla njena unutarnja i vanjska
struktura se doslovno slamala. Ona je, barem na početku naših kontakata, jedva bila u
stanju da strukturira svoje slobodno vrijeme, a možda za to nije bila ni zainteresirana.
Rijetko bi nazivala prijatelje, više se nije bavila ranije uobičajenim aktivnostima, npr.
vožnjom biciklom, klizanjem ili džogingom.
Donosila je gotovu hranu, a njen stan je bio u haotičnom stanju. Bilo je kao da je nakon
smrti svog novorođenčeta odustala od volje za životom, i, gotovo uinad, ostavljala
mnoge dužnosti neobavljenim. Iako je imala novac, nije plaćala račune, morala je
računati sa prinudnom naplatom, a mogućnošću da dospije u zatvor ili na psihijatriju nije
bila posebno zaplašena.
Suicidalne misli su se ponovno javile i dovele je do toga da ponovno potraži razgovor.
Vjerovatno je naročito teško prevladati odvajanje od djeteta zbog gubitka u tako ranom
stadijumu simbiotskog odnosa. Majka i dijete su psihički, na izvjestan način, jedno, i
smrću djeteta kao da i majka umire. Ono što ostaje je Self, koji se kroz duže vrijeme
mučno oporavlja i koji se ponovno mora orijentirati prema svijetu sa novim ciljevima i
novim kontaktima.

13
Neprijatelj je izbjegao zajedno sa mnom
Gordanu sam upoznao (W.B.) na jednom kongresu. Nazvala me je u hotelsku sobu i
predstavila se kao simultana prevoditeljica mog predavanja. Između ostalog, na njemu se
govorilo o oštećenjima koje traumatski događaji nanose čovjekovom Selfu, čime su
povrijeđene granice između njegovog Ja i drugih. Tačnije rečeno, radilo se o sistemu
reprezentacija, u kojem interakcija između osobe koja je nešto doživjela i druge osobe
biva razgrađena, što je određivalo i ostale buduće kontakte. U slučaju traumatiziranih, ti
procesi su ekstremno izmijenjeni, a granice Ja srazmjerno oštećene.
Iako se radilo o stručnom predavanju, tokom kojeg je ona kao prevoditeljica bila
zaokupljena što je moguće bržim prevođenjem, usput je i razmišljala. Činilo joj se kao da
bi mogla dobiti važna uputstva za rješenje jednog ličnog problema. Stoga je nazvala,
ispričala se što smeta i pitala da li joj mogu dati rukopis predavanja na čitanje.
S obzirom na to da ja formulacije većinom razvijam iz kontakta sa slušateljima, i da ne
postoji pisano predavanje, ja sam joj ponudio da uz jednu kahvicu prodiskutiramo o
njenim pitanjima. Osim toga, interesiralo me je ko je ta žena koja za vrijeme simultanog
prijevoda obraća pažnju na stručni sadržaj, upoređuje ono što čuje sa vlastitim temama,
da bi predavača nazvala u hotel: Gordana je decentno obučena žena pedesetih godina,
koja skriva svoje oči iza lagahno toniranih naočala. Njen glas, koji za vrijeme
prevodilačkog posla iz slušalica zvuči hladno, činjenično, gotovo metalno, u prirodi je
bio čak napuknut, a iza njene ljubaznosti nazirala se jedna zdrava odlučnost. Bez dugog
dvoumljenja brzo je prešla na stvar. Razgovor je protekao otprilike ovako:
»Dolazim iz Sarajeva, Hrvatica sam i živim od početka rata u blizini Zagreba. Živjeli
smo u dijelu Sarajeva uz aerodrom, u području koje je kasnije trpjelo žestoke napade.
Kada su srpske okupatorske trupe u logor odvele moga muža, ja sam sa kćerkom, koja je
tada imala četrnaest godina, i sinom od deset godina izbjegla kod rođaka u Hrvatsku.
Problem zbog koga sam vas nazvala tiče se moje kćerke. Ranije je bila jedno veselo i
kontaktibilno dijete, ali od izbijanja rata ona se sve više i više povlačila, većinu vremena
provodi ležeći u krevetu, jedva da i govori, ali nikada o onome što je muči. U školi je i u
Hrvatskoj dobro uspijevala i maturirala je bez problema, ali o školi općenito nije mnogo
pričala. Sve vrijeme koje smo proveli u Hrvatskoj nije uspostavila nikakve kontakte sa
drugim učenicima. Samo jedanput se njeno ponašanje promijenilo, kada se jedan njen
prijašnji prijatelj, sa svojom sestrom, nekoliko sedmica zadržao u Zagrebu, na svom
izbjegličkom putu, dok im nije stigla viza za Australiju. S tim prijateljem se često
susretala, bila vedra i spremna na kontakte. Kada su to dvoje mladih otputovali, za nju je
to bilo još jedno tužno iskustvo.
Brinem se da se moja kćerka suviše ne povuče iz života i kontaktiranja s vršnjacima, da
nije psihički oboljela, da sebi jednog dana nešto ne učini.«
Započeo sam sa Gordanom razgovor o tome da li je njena kćerka bila žrtva fizičkog
nasilja, što je negirala. Razgovarali smo o tome da li je u Sarajevu imala ponižavajućih
iskustava, ili onih koja su je mogla razočarati, možda od školskih kolega ili učitelja
druge nacionalne skupine. Htio sam znati da li bi krivnja preživljavanja zbog pogibije ili
teškog ranjavanja nekog od školskih kolega, ili neke njoj emotivno važne osobe u ratnim
zbivanjima, mogla igrati ulogu. Gordana misli da, osim što je otac odveden i što je jedno
vrijeme bilo neizvjesno da li će se vratiti, nije bilo nikakvih naročito dramatičnih
događaja te vrste, koji bi joj bili poznati. A onda se sjetila nečega što joj se činilo
važnim: »Bio je jedan slučaj, koji se odigrao, ustvari, pola godine prije izbijanja rata.
Živjeli smo u jednom redu kuća. Jedan naš susjed, Srbin, koji je zbog propagande koja je
prethodila ratu postao nešto agresivniji, napao me je u prisustvu djece. Opća atmosfera je

14
već tada bila jako bremenita. Uz sve to, on je jednog dana parkirao svoj automobil
direktno pred ulazom u moju garažu. Kada sam ga pozvala i zamolila da auto premjesti,
napravio je ispad, potegao revolver i zaprijetio mi. Moja djeca su bila tu i sve su vidjela.
Uz to je izrekao čitav niz gadnih prijetnji i obećao da će jednog dana rasporiti i mene i
čitav moj nakot zajedno sa mnom.
Kada sam mu uspjela umaći, nazvala sam policiju, koja je stvarno i došla. Ipak, niko od
susjeda, koji su dijelom pripadali drugim nacionalnim skupinama, dakle ne samo Srbi,
nego i Hrvati i Muslimani, nisu bili spremni da posvjedoče. Svi su se plašili nasilnog
susjeda i objašnjavali da nisu ništa vidjeli. Osjećala sam se ostavljenom na cjedilu, tri
dana se zatvorila u stan i plakala.
Ni kod jednog od moje djece nije se moglo primijetiti gotovo ništa kao posljedica tog
stresa. Ali ja sam imala osjećaj da se taj susjed svojom nasilnošću ugnijezdio u moju
dušu, da sam se praktično morala s njim satima u sebi sukobljavati koliko mi je to bilo
neprijatno. Uz to je došao čitav niz problema. Kada sam npr. htjela poći u banku da
unovčim ček, nisam se usuđivala potpisati ček i predati ga na šalter. Obuzela bi me neka
neobjašnjiva klonulost, udružena sa strahom da bi me mogli zbog nečega zadržati,
otkriti, raskrinkati, iako nisam imala apsolutno nikakvih dugova.
Budući da se politička situacija i atmosfera u gradu stalno pogoršavala, svoje stanje sam
pripisivala tim okolnostima. Općenito su se moji strahovi u to vrijeme povećali, u
međuvremenu sam postala klaustrofobična, tj. osjećala sam strah od zatvorenih prostora,
naročito liftova, i pojačane smetnje spavanja. Ponekad sam sanjala da se taj susjed
pojavljuje i puca na mene i moju porodicu. Od tada sam tri puta na dan uzimala sredstva
za umirenje i sredstva za spavanje.
Prije nekog vremena, kad sam već bila u Hrvatskoj, pokušala sam prekinuti sa
sredstvima za umirenje. Zbog pogoršanja mog općeg stanja, koje je ubrzo potom
nastupilo, nakon nekoliko dana sam ipak počela sa uzimanjem lijekova. Znam da to nije
rješenje, ali ja se ne usuđujem da ih isključim.«

Neko vrijeme smo pričali o tome da je događaj s agresivnim susjedom bio jako
zastrašujući za djecu, čak i ako, izvana gledano, nisu pokazivala znake akutne stresne
reakcije. Naprosto je kod njih naknadno moralo doći do destabilizirajućeg djelovanja.
Može biti da nisu htjeli govoriti o tome, jer nisu htjeli činiti još nesigurnijom svoju
majku, koju je susjedov prepad, bez daljneg, uplašio.
Ipak, činjenica je da je, do tada sigurna, roditeljska kuća izgubila svoj kvalitet sigurnosti,
kako zbog očevog odvođenja, koje je, ustvari, kasnije uslijedilo, tako i zbog prijetnji
majci.
Uz to se dogodilo i to da se u susjedstvu niko nije pobunio protiv nasilnog susjeda, i,
porodica se, i zbog socijalnog okruženja, morala osjećati ostavljenom na cjedilu. Može
biti da je kćerka svu tu situaciju razumjela, ali je šutjela o tome i pokušala da, u izvjesnoj
mjeri, događaj zanegira. Vjerojatno se željela zaštititi od mogućnosti da, putem misaone i
emocionalne razrade doživljenog napada, gubitak sigurnog skloništa njenog djetinjstva
postane konačan.
Ustvari, kćerka je naročito brižljivo sačuvala i cijeni mnoštvo predmeta - uspomena iz
svog stana u Sarajevu. Kada su, nakon rata, prvi put zajedno posjetili Sarajevo i vidjeli
svoju staru kuću, vidjeli su da je sasvim razrušena. Povratak, ukoliko bi se ponovna
gradnja i isplatila i mogla financijski podnijeti, čini se nemogućim iz psiholoških
razloga. Izgled tog mjesta ranije zaštićenosti i neopterećenosti, sada potpuno
demoliranog, nikada se neće izbrisati iz njene duše.

15
Govorimo o tome da bi za kćerku, a naravno i za majku, ozdravljujuće mogla djelovati
bilo kakva vrsta unutarnje pobune protiv susjeda, čak i kada bi to bilo samo simbolično.
Taj susjed je, uostalom, kasnije, kada su za vrijeme rata taj dio grada zaposjeli Srbi,
provodio deportacije onih susjeda koji su se prije toga još nadali da će za sebe, svojom
šutnjom, osigurati njegovu naklonost.
Spominjem da postoji terapijska pomoć za podršku unutarnjoj pobuni protiv agresora,
preporučujem jednu kolegicu u Zagrebu. Dalje razgovaramo o tome da izražavanje
agresivnih osjećaja pomaže ponovnom stabiliziranju ja-granica, koje su oštećene
ponižavajućim događajima. Ovo bi možda moglo kćerki ponovno vratiti osjećaj
sigurnosti.
To je Gordanu još jednom uzbudilo: »Da, tako je, moja kćerka ostavlja utisak napetosti;
ali ispod te napetosti izgleda kao da njeni osjećaji neprekidno ključaju. Ona ne govori ni
riječi o tome, ali na najmanji podražaj reagira veoma preplašeno, a često i ljutito. Događa
se da se iznenada obrecne na mene, ali se onda na pola puta ponovno povuče. Vjerojatno
ne govori zbog toga, jer se plaši bujice bijesa koji bi onda izbio iz nje. Možda se plaši da
nekoga ne povrijedi, barem riječima. Otkada studira, izgleda da je emocionalni pritisak
nešto popustio, ali je još uvijek daleko od toga da bude opušten, živahan čovjek, koji
svoje osjećaje slobodno izražava.«
Naš se razgovor potom okrenuo ostalim članovima porodice, sinu, mužu koji nosi pečat
logora. Govorimo o skromnim poboljšanjima, koja su, unatoč njihovoj nemjerljivosti,
ekonomski gledano, za njenu porodicu u međuvremenu nastala, o njenom poslu i
planovima. Oprašta se s osjećajem da je, unatoč teškim udarcima koje je doživjela,
iznijela veliki zadatak preživljavanja i nešto umirenija u pogledu kćerkinih problema.

Počinitelj – žrtva
Franz je bio pomoćni vozač u vatrogasnoj službi. Volio je svoj posao i što je teža bila
katastrofa u koju bi ga poslali, to je on bio pouzdaniji. Najdraže bi mu bilo kada bi
mogao sve vrijeme voziti. Kao vozač bio je dobar, ali među kolegama govorkalo se da se
ne drži strogo propisa. Ako je negdje neki hitan slučaj, onda ostali učesnici u saobraćaju
moraju malo žešće kočiti, a predbacivalo mu se da su se mnogi pješaci morali, zbog
njegovog načina vožnje, spašavati ekstremnim manevrima. Općenito, o tome nije bilo
nikakvog službenog prigovora, dok jedanput nije došlo do teške nesreće.
Bili su pozvani zbog jednog hitnog slučaja, te je on vozio kroz crveno svjetlo na jednoj
raskrsnici i jedna žena se nije mogla dovoljno brzo povući sa zebre. Za Franza je ostalo
nejasno da li ju je on zaista pregazio, ili je ona nesretno pala, prežustro izbjegavajući
nesreću. Slučajno se dogodilo da je ona pala tako da je udarila o stub jednog
saobraćajnog znaka. Bila je jako povrijeđena i, kao posljedicu nesretnog slučaja, četiri
dana kasnije rodila je mrtvo dijete. Od tada je Franz psihički »pokleknuo«. Nije smio
dalje voziti. Izjave svjedoka dale su, po njega, deprimirajuće rezultate, izgledalo je da
nema sumnje da je on prouzrokovao nesreću. Psihološki kontakt je tražio on sam da bi
»otklonio« smetnje spavanja koje su od tada nastupile. Osim toga, proganjao ga je stalno
prisutni unutarnji nemir, koji ga je onemogućavao i u malim, svakodnevnim zadacima.
Očekivao je od razgovora neke recepte za to kako bi se trebao ponašati da bi se
oslobodio ovih neugodnih psihičkih posljedica nesreće. Ustvari, on je sasvim jasno vidio
da one moraju biti u vezi sa nesrećom, da su u ovoj mjeri nastupile tek od tada, pa ipak ih
je osjećao na neki način »tuđim sebi«, kao da one sa stresom koji je u razradi, a prije
svega sa odgovornošću za posljedice nesreće, nemaju nikakve veze. Uz to se počeo

16
fobično ponašati prema svemu što, u bilo kom obliku, ima neke veze sa vatrogascima ili
sa vatrogasnim vozilima: plavo svjetlo, alarmna sirena, vatrogasna kola, itd., izazivalo je
kod njega enorman nemir.
U razgovorima je Franz vrlo šutljiv. Šuti, odgovara na pitanja jednom, maksimalno
dvjema rečenicama, i očekuje da dobije uputstva. Pritom je u kontaktu prijateljski,
pažljiv; očito se prilično nada. Razgovore o toku nesreće blokira, napominjući da on za
udes ne snosi nikakvu krivnju. Žena je bila nepažljiva, izjave svjedoka su netačne i
neprijateljske. Osjeća se progonjenim od »izvjesnih krugova«. Tada postaje prilično
napet i ispoljava latentno agresivno raspoloženje.
Za partnera u razgovoru, dakle za mene kao terapeuta, mučno je voditi ovakve
razgovore, jer Franz potpuno odustaje od strukturiranja toka razgovora. Njegovi
odgovori su takvi da stalno guše izrečenu poruku, još i prije nego je zapravo i nastala –
nedostaje crvena nit koja, u izvjesnoj mjeri, podržava tok razgovora i čini da on »sam od
sebe« teče. Ako se razgovor skrene na ženu koja je povrijeđena u nesreći i na njen
gubitak djeteta, on ne pokazuje nikakovu vrstu saosjećanja. Ona se pogrešno ponašala,
nesreća je posljedica toga, tu se više ništa ne može učiniti. U nezgrapnoj suprotnosti sa
saznanjima dobivenim iz saopćenja o nesreći, vjeruje da on nije odgovoran za strašni
ishod nesreće. Konačno, do svega toga je došlo jer je on naročito savjesno i efikasno
želio da pomogne, a žena nije obratila pažnju na alarmnu sirenu.
Prije tog događaja Franz je, koji je živio kao mladi šegrt, težio da vodi uredan život.
Dobrih intelektualnih sposobnosti, živio je kao samac, nakon čega je u svojoj 32-oj
godini »presjekao pupčanu vrpcu« sa svojom primarnom porodicom. O svojim
roditeljima, braći i sestrama, ne priča baš pozitivno. Niko od njih nije baš napredovao, on
je bio jedini koji je imao sigurno radno mjesto, i uz to još i ugledno. On je mišljenja da
nesreća nema nikakve veze sa njegovim načinom rada, sa pravilima i propisima.
Sigurnosne standarde u službi on nije nikada povrijedio.
Za sagovornika je gotovo zastrašujuće kako on, uz jedno sasvim nedodirljivo, uvjereno,
mada pasivno, držanje u razgovoru, s druge strane zamagljuje, odnosno osporava
činjenice o nesreći, a prije svega one koje ukazuju na njegovu odgovornost.
Upadljivo malo se brine o žrtvi nesreće: nije znao ništa o uvjetima života žene koja još
uvijek pati od posljedica nesreće, o tome da li je udata, ima li još djece ili srodnika.
Izgledalo je kao da je zaključio da ne želi imati bilo šta sa »drugom stranom«. Očito je
da je Franz jednostavno čvrsto odlučio da razgovor ne proteže na područja koja bi mogla
ugroziti njegovo odbrambeno držanje i oslabiti njegovu odbranu od moguće krivnje. On
se svjesno ne osjeća krivim, sve što bude izneseno protiv njega rezultat je zavjere koju
insceniraju neprijatelji vozača službe da bi sabotirali njihove privilegije na cesti.
On poriče svaku povezanost između šoka koji je kod njega prouzrokovala nesreća i
problema – nesanica, hronični unutarnji nemir i praktični problemi u svakodnevnici -
zbog kojih traži razgovore. On te probleme izvodi isključivo iz suspenzije iz službe i iz
prisilne nezaposlenosti. Problemi kao posttraumatska stresna reakcija za njega izgledaju
kao priznanje krivice.
Razočaran je što mu razgovori očito ne mogu priskrbiti neposredno poboljšanje njegovih
simptoma, naglašava da je više očekivao i da je dosadašnjim tokom nezadovoljan.
Razgovor postaje tečan onda kada može govoriti o područjima u kojima je nedvojbeno
kompetentan. To se odnosi na određene sportove, sposobnosti u prirodi, npr. poznavanje
ptica i gajenja pčela, i u praktičnom zanatskom području. Tu se pokazuje da ima veoma
solidno, praktično znanje, preko koga definira svoju samovrijednost. Žali što rijetko
dolazi u priliku da to znanje, i praktičnu kompetenciju koja s njim ide, pokaže pred
drugima.

17
Razgovori su na jedan ugodan način stvarni kada se načnu ta područja. Kada može
pokazati svoju stvarnu kompetenciju, on »procvjeta«. Precizno opisuje bavljenje
predmetima, njihovom upotrebom, zakonitost određenih načina postupanja, kao da on
ima odnos prema njima, kao da prema predmetima na neki način ima urođeni
emocionalni odnos, koji do sada nije mogao izgraditi prema živim bićima.
Čim se razgovori vrate na međuljudske odnose, postaje odsutan, štur u izražavanju, kao
da nema na raspolaganju rječnik za imenovanje, odnosno spoznavanje, osjećaja koji se u
tim procesima susreću. Kada su ih o tome pitali, radne kolege su naglašavali da Franz
prije nesreće nije bio takav. Očito da se ovdje dogodila dramatična promjena njegovog
doživljavanja i uobličavanja odnosa.
U daljnem toku razgovora, Franz se, prvenstveno, nije mogao motivirati za temu njegove
odgovornosti u nesreći, a time ni za moguće povezanosti nesreće sa iznesenim
poteškoćama. U skladu s tim, izgledalo je da će terapijske kontakte okončati ne došavši
do rješenja svojih simptoma ili konflikata.
Sagovorniku je ostavio osjećaj da nije dopro do njega, da je sam u osnovi
nekompetentan, kao da je radio protiv riječne struje. Ostali su osjećaji nemoći i
neslobode. Uvezani u niz tabua koje je Franz naznačio, vjerojatno je sagovorniku
proslijedio osjećaje koji su u njemu bili prisutni i ranije, koje on nije spoznao, odnosno
priznao, da i ne govorimo o njihovom imenovanju: strah, krivnja, stid, tjeskoba i nemoć.
Oko pola godine kasnije Franz je ipak, sam od sebe, potražio kontakt i zamolio za
nekoliko sastanaka. Njegove poteškoće se nisu popravile, nego čak i pogoršale, a uz to su
došli i novi problemi. Razvili su se strahovi za budućnost, a ponekad je doživljavao
situacije koje su ga podsjećale na nesreću. Kada vidi vatrogasno vozilo koje, po
njegovom shvatanju, prebrzo vozi, upada u stanje paničnog napada, želi da istrči na ulicu
i da ga zaustavi. Na raskrsnicama ponekad ima osjećaj kao da će se već u slijedećem
trenutku dogoditi nesreća.
U razgovoru sada djeluje promišljenije. Njegovom sjećanju su ponovno dostupni
određeni dijelovi nesreće. Prije svega, potpuno se promijenilo ranije, gotovo tvrdoglavo
zahtijevajuće, defanzivno držanje. Franz sada zna da treba pomoć i ne dolazi samo zbog
toga da utječe na svoje smetnje spavanja. Očito je zainteresiran da upozna i razumije
stvarne uvjete svoje traumatizacije, sada, u izvjesnoj mjeri, terapeutu »dopušta« i
neugodna pitanja. Sada može govoriti o tome da su se njegovi socijalni kontakti nakon
nesreće znatno pogoršali, isto kao i njegovo zdravstveno stanje. Priča da je počeo
razmišljati o povrijeđenoj ženi i njenoj porodici. Sada bi rado uspostavio kontakt s
njenom rodbinom, ponudio izvinjenje, odnosno izrazio svoje iskreno žaljenje zbog onoga
što se dogodilo i zbog gubitka.
Ipak, teško mu pada da to učini, jer osjeća veliki strah od svoje nemoći i od toga da će
srodnicima žrtve njegova krivnja pod tim okolnostima biti očita.

Kada se sruši most između sadašnjosti i

prošlosti
To je bila neka vrsta dnevne bolnice, u kojoj je Kemal jedno vrijeme terapijski tretiran.
Bio je naročito omiljen od saradnika i važio je za omiljenog klijenta. U to vrijeme,
njegov problem se sastojao uglavnom u tome, da je, u izvjesnim razmacima, imao veoma
depresivne faze, u kojima nije bio teret samo sebi, nego i drugima koji su sa njim htjeli
stupiti u kontakt. Pritom je teško opisati u čemu je bila stvar kada bi, iako pasivan, bivao

18
napet. Iako se njegovo ponašanje u tim fazama nije posebno razlikovalo od toga što je
inače pokazivao – hodao je kroz sobe bez mnogo kontakta s drugima, čučnuo bi u neki
ugao dnevne sobe, govorio malo i imao pogled koji je izgledao upravljen negdje u
daljinu. U njegovim »normalnim« fazama, saradnici i ostali klijenti prijateljski su ga
oslovljavali, tu i tamo doticali po ramenu, pozdravljali, ili ga uvlačili u neke šale. Kada je
pak imao svoje depresivne faze, bilo je kao da je u njemu postojao jedan vrtlog, koji se,
što si mu bliže stajao, zgušnjavao u neku bujicu. Taj vrtlog kao da je oduzimao
koncentraciju ne samo njemu, nego i svima onima koji su htjeli stupiti u kontakt s njim.
Činilo se kao da je to neko samostalno biće.
Ko bi se tada našao u njegovoj neposrednoj blizini, govorio bi da je bio zahvaćen nekim
neobjašnjivim strahom i uzbuđenjem. Kemal, sam po sebi uglavnom šutljiv, potpuno bi
zanijemio u tim fazama. Nasreću, te faze su u posljednje vrijeme bivale rjeđe i činilo se
kao da će, i onda kada započnu, prestati nakon dan-dva. Nakon toga bi ponovno
postajalo lakše u njegovom prisustvu, iako on ne bi činio ništa bitno drugačije nego prije.
Nestajao bi taj vrtlog.

Ranije je Kemal bio inženjer u Vodovodu, imao redovna primanja, bio pouzdan u poslu i
zadovoljan otac porodice, sa ženom i dvoje djece. Kuća koju je sagradio na jednoj
nizbrdici starog dijela grada u Sarajevu, na očevom imanju, bila je velika i moderno
uređena. Oko kuće je bio mali voćnjak i nekoliko gredica povrća. Na nesreću, od početka
opsade, udaljen otprilike dva i po kilometra zračne linije, bio je stacioniran srpski
minobacač, koji je u početnoj fazi pucao prema centru Sarajeva, a Kemalovu kuću je u
svako doba lahko mogao doseći. Također, udaljeni oko 200 metara, ugnijezdili su se
snajperi sa MG i streljačka oprema.
Od početka bilo je veoma opasno napuštati kuću. Onda je prestalo snabdijevanje vodom.
Da bi pribavio za porodicu vodu za piće, svakodnevno je morao ići prema liniji fronta.
Činio je to redovno, pod zaštitom tame i kada bi oružje mirovalo. Već su preduzeli mjere
da žena sa djecom napusti Sarajevo i ode u Austriju ili Njemačku, kada se dogodila
nesreća.

Bilo je to pred svitanje, kada je trebalo donijeti vodu za taj dan. Kemal je taj put imao
neki loš predosjećaj. Noć je bila nemirna, puno se pucalo i on je zaključio da u kući ima
dovoljno vode tako da će danas radije ostati kod kuće. Boravio je na gornjem spratu da bi
bolje mogao osmatrati situaciju, dok je porodica spavala na središnjem spratu. Pred
kućom je mjaukala, vjerojatno gladna, mačka i, budući da nije želio da ona prerano
probudi porodicu mjaukanjem, odlučio je da siđe dolje i da joj da hljeba. Zbog nestašice
hrane, za mačku nije bilo ničega drugog. Budući da je već bio dolje, sjeo je još u auto da
bi na radiju čuo rane vijesti. Zbog prekida struje u kući nije mogao slušati radio.
Onda se dogodilo da je jedna granata udarila u gornji dio kuće i eksplodirala. Kćerka je
odmah poginula, žena je zadobila povrede po nogama, a sin je ostao nepovrijeđen. Uz
pomoć susjeda, Kemal je sve troje izvukao iz ruševina i sam ih još odveo u obližnju
bolnicu. Tek kada je shvatio razmjere katastrofe, promijenio se, praktično golih ruku htio
je odjuriti na bacače granata i snajpere da se osveti. Zadržali su ga i smjestili u obližnju
kliniku. Nakon kratkog zadržavanja mogao je biti otpušten. Žena i sin su izbjegli u
Njemačku, kasnije dalje u Kanadu. Izgledalo je kao da nijedno od njih više nije bilo
spremno da se vrati. Kemal je potresen, naprotiv, ostao u Sarajevu. Još za vrijeme rata
postao je upadljiv zbog ponavljanih agresivnih ispada, uglavnom povezanih sa
alkoholom, i čak bio zatvaran na kratko vrijeme. Nakon završetka rata pao je u jednu
dužu depresiju, tretiran je i stacionarno, ali je kasnije ipak otpušten. Tada je započeo
popravljati kuću. U toj fazi je dolazio u dnevnu kliniku. U okviru tretmana, Kemalu sam

19
ponudio da s njim odem do njegove kuće. Trebalo je da sa mnom, kao posjetiteljem, na
mjestu nesreće još jedanput prođe kroz različite stadijume traumatskog događaja.
Onda je počeo pričati o svom osjećaju krivnje, o tome da je bilo nepravedno da on
preživi, a njegovo dijete ne. Bilo je lahko vidjeti da bi se on rado mijenjao i da mu teško
pada da nađe neki smisao svom sadašnjem postojanju. U poređenju sa ostalim odnosima
koje je imao, prilikom posjete mjestu katastrofe, bio je začuđujuće koncentriran i
komunikativan. Čak se ni depresivna bujica koja je, kada bi se pojavila, gušila svaku
komunikaciju i kontakt, u ovoj situaciji nije uopće mogla osjetiti. Bilo je kao da je
Kemal, koji je inače, takoreći, isisavao snagu iz drugih, ponovno razvio neku vlastitu
snagu čim je na mjestu događaja mogao pričati o njegovom toku. U međuvremenu je
opet pao u pesimizam, sumnjao u smisao razgovora, jer, konačno, ono što je izgubio oni
ne mogu vratiti. Ipak, sama činjenica da je barem to mogao izraziti kao da je otapala
blokadu te su se njegovi osjećaji opet pokrenuli.
Šta je upadljivo u Kemalovom ponašanju prilikom kontakta s drugima? Prije svega,
izgleda da ne opaža ljude u svome okruženju. Ako ga neko oslovi, on većinom izbjegava
odgovor ili se brani. Ne uspije li mu to, jer ga praktično zadrže u kontaktu, odnosno u
situaciji kontakta, on još uvijek izbjegava kontakt očima, tako da nemirno gleda okolo ili
ugasi pogled. Izgleda kao da je odlučio da od svijeta, posebno od ljudi, više ništa ne
treba. Izgleda kao da je njegov pogled upravljen prema nekim unutarnjim slikama
događaja, koje ga ne napuštaju i koje ga pritišću. Samo u svojim depresivnim fazama,
kada se stvori bujica potreba, on djeluje kao da bi iz te potrebe sve moguće povukao u
sebe – i to sve, bez razlike.
Također, u tim fazama ne dolazi do bilo kakvog kontakta, nego do neke vrste psihičkog
»proždiranja« onoga ko je do njega. Tada se može osjetiti njegova slomljenost. To ima
za posljedicu da svakoga ko s njim želi stupiti u kontakt on vidi, ali ne doživljava kao
drugu osobu. Umjesto toga, privuče ga nešto drugo, neko unutarnje mjesto, gdje je
svemu kraj. Ljudi koji Kemala znaju duže, u tim fazama ga izbjegavaju. Smatraju da on
ne osjeća razliku između toga da li mu se obraćaju ili ne. Ali oni sami osjećaju ogromnu
razliku – kada Kemala izbjegnu, osjećaju se dobro, kada se upuste u kontakt s njim,
osjećaju se loše, a da im nije jasno zašto i da ne raspolažu ničim čime bi se tome mogli
suprotstaviti.
Kada smo razgledali njegovu kuću, koja je još uvijek bila u bijednom stanju, Kemalovo
ponašanje se promijenilo. Izgledalo je kao da će prvi put tražiti susret i ostati u njemu,
kao da ja, kao njegov sagovornik, s njim stupam u stvarni odnos. Ovaj kontakt nije uopće
više imao kvalitet »proždiranja«, naprotiv, Kemal je nudio informacije i pričajući
izražavao sebe ili barem jedan dio svog doživljaja. Njegov lahko agitirani, nemirni način
bio je njegovo rješenje da uzmakne svojoj usmjerenosti na cilj, koja je doticala samo
onoga kome je bilo stalo. Njegova je namjera očito bila da promatraču pokaže užas i
pritom poruči nešto o tome kako se odvijao događaj. On je pokazivao odakle je došao
hitac, na kojoj strani krova je ušla granata i kako je pokušavao pomoći dok se
granatiranje i djelovanje snajpera nastavilo.
Izgledalo je kao da su se ondašnji događaji ponovno aktivirali, ipak tadašnje stanje
odsustva bilo kakve riječi, koje se zadržalo svih ovih godina, uzmicalo je pred jednim, za
njega, opširnim govorom o toku tragičnih događaja. Imao je izgled kao da je sada
spreman da tada pogubljene niti barem iznutra ponovno spozna. Kao da je na taj način
mogao ponovno uhvatiti traumom pocijepanu priču svoga života, prekinuti kontinuitet
svog doživljaja. Dok je govorio, izgledalo je kao da se ponovno uspostavio most između
prošlosti i sadašnjosti. Bitan preduvjet za gradnju jednog novog mosta, mosta između
sadašnjosti i budućnosti.

20
Kod Kemala je dugo bila poljuljana sposobnost planiranja budućnosti: iznijeti svoje želje
i tako stvoriti bazu za djelovanje koje je usmjereno cilju, a koja je izgubljena kod mnogih
traumatiziranih. Rezignacija i strah od ponovnog javljanja doživljenog bola rezultirali su
bijegom u jednu neprekidnu sadašnjost. Čim je ponovno počeo povezivati niti između
prošlosti i budućnosti, izgledalo je kao da se odlučio da ponovno rizikuje svoju ljudsku
egzistenciju nekoga ko stalno živi u sadašnjosti, u kojoj ta sadašnjost, ipak, zahvaljujući
prošlosti, sadrži svoje individualno značenje, koje shvatiti znači oblikovati ga i dalje ga
ostvarivati sa pogledom na budućnost. Tek ako je gubitak koherencije vlastitog Selfa
moguće učiniti reverzibilnim, tj. ako se teški doživljaj nasilja i užasa, koji se ne može
uglaviti u dotadašnji svijet iskustava, može integrirati u cjelokupno iskustvo, otprilike
tako da se o njemu može razgovarati s drugima, tada je to kraj dezorijentacije i povratak
intencionalnosti: nastaju odluke i s njima uvjerenje da se svaki cilj koji se razvije iz
namjere može učiniti i ostvarljivim. Izgubljena sigurnost postepeno se opet vraća,
»svijet« je više ne proganja i ne škodi joj, nego je, čak, može i uobličavati. Preduvjet za
to izgleda da je podrška pojedinih dijelova Selfa, koja ponovno čini mogućom
komunikaciju o, očito, neizrecivom. Ona stvara osnovu za to da se ponovno uzmogne
potražiti unutarnje i vanjsko mjesto doživljenog užasa, a istovremeno da se sa drugima
ostane u verbalnom kontaktu.

Rano odvajanje i stara čežnja

Za Paola je doći na terapijske sastanke svaki put poniženje. On, koji je, presađen iz
Apulije, ovdje postao poslovođa, konačno uspješan i imućan, ne može shvatiti da mu je
potreban terapeut. Stoga i prije i poslije svakog sastanka potanko ispituje da li je zaista
neophodno da ponovno dođe. On neće da prihvati da mu je potrebna pomoć, a prije
svega neće da ima bilo kakvih problema. Sa svojih četrdeset godina, do nedavno agilan i
atraktivan kao i ranije, iznenada je osjetio strah zbog promjene životnog ritma.
Osjeća se jako deprimirano, ima malo interesa za sve ono što mu je ranije bilo važno,
danju spava, noću puši i pije na litre kahvu, sam u svome uredu. Povukao se od svojih
prijatelja, pušta da propada preduzeće koje je s njima podigao uz mnogo vještine i
inteligencije, i još kao da doprinosi katastrofi.
Šta se dogodilo? Prema uobičajenim mjerilima, dobro oženjen Njemicom, ima troje
djece, koje voli. Njegov san o povratku u domovinu, iz godine u godinu, sve je manje i
manje ostvarljiv. Prije godinu dana neočekivano je dobio primamljivu poslovnu ponudu
iz svog rodnog grada. Kada je tada o tome razgovarao sa svojom ženom, postalo je jasno
da ga ni ona ni djeca neće u tome pratiti. Razmišljao je neko vrijeme da ide sam, ali se
onda ipak odlučio da ostane sa svojom porodicom.
Za Paola se srušio više nego samo jedan svijet: bio je deprimiran i uskoro je počeo svijet
promatrati kroz jedno zatamnjeno staklo. Izgledalo mu je kao da je izgubio vezu sa
stvarnošću. Sve što se oko njega događalo promatrao je više sa jedne usamljene,
izolirane pozicije, takoreći, profiltrirano i kao sa velike udaljenosti.
To stanje, koje ga je jako uznemirilo, nastupilo je prvo u posebnim trenucima, a onda, što
se više koncentrirao na to, u sve dužim periodima i sada je to otuđenje postalo
dominirajući životni osjećaj. Na pitanje da li postoje tipične situacije u kojima se gubi taj
osjećaj stajati-po-strani-stvarnosti odgovara: »Kada u poslu imam neki zadatak koji me
ispunjava, i kada sam pod izvjesnim vremenskim pritiskom, dakle, kad moram brzo
rješavati različite korake u poslu, tada se otuđenje gubi. Ali kada na nekom mjestu
stanem, jer mi uzmanjka podloga ili nešto drugo nije pravovremeno urađeno, tada me

21
ponovno obuzme taj osjećaj distanciranosti od svega i svakoga. Onda odustajem od tog
posla, osjećam rezignaciju i počnem se plašiti da više neću moći ispuniti zahtjeve.
Tada nemam bilo kakvog saosjećanja za druge. Naravno, ja volim svoju djecu, svoju
ženu, ali mi tada teško pada da se uživim u njihovu situaciju, da osjetim njihove brige i
da ih u sebi razumijem. To je kao da je moja sposobnost da s njima saosjećam potpuno
potrošena.
Sve se to gubi kada slušam određene pjesme iz svoje domovine. Tada otuđenje pokulja i
preplave me snažni osjećaji, te najčešće moram plakati, ispunjen dubokom tugom i
čežnjom. Upravo se radi o tekstu tih pjesama, o čežnji za starim vremenima. Ipak, ne
razumijem zašto upravo sada nastupa ta teška čežnja kada je povratak definitivno
pokopan. Prije nisam bio sentimentalan prema pjesmama iz domovine. One su mi se
dopadale, ali me nikada prije nisu tjerale na plač.«
Govorimo o tome da se u mislima uvijek vraća u svoju italijansku domovinu. Pri tome ne
misli puno o nekim konkretnim situacijama iz svog djetinjstva, kojih se sjeća, iako
nejasno, nego je to prije dnevno sanjaranje o jednoj kući na proplanku s pogledom na
more. Govorimo o njegovoj čežnji da ovdje skupi šator i vrati se u Apuliju. I
primjećujem neobičnu proturječnost: on je prestrukturirao preduzeće tako da je za njega
vezan slijedećih deset do dvadeset godina.
Naravno, nezaobilazno je da razgovaramo i o tome kakav je bio život u njegovom
djetinjstvu, kada sada toliko čezne za njim. Ispostavlja se da je Paolo prvih godinu i po
živio u jednoj toploj, velikoj porodici, sa ocem, majkom, starijom sestrom, tetkom,
djedom i bakom. Onda je otac otišao u Njemačku na rad, a nakon dva mjeseca otišla je i
majka. Htjeli su samo da se snađu, a onda će dovesti i djecu. To »snalaženje« potrajalo
je pola godine. U to vrijeme baka i mlađa sestra Paolove majke bile su najvažnije osobe
u njegovom životu. Onda su se roditelji vratili na odmor, ostali tri nedjelje i ponovno
otišli na pola godine. Nakon slijedećeg odmora, kada su se roditelji ponovno vratili u
Njemačku, on je sa mlađim bratom upućen u dom. Baka i djed više nisu mogli da se
brinu za djecu. Godinu kasnije, nakon slijedećeg odmora, roditelji su ga poveli sa sobom
u Njemačku dok su brat i sestra ostali u Italiji.
Budući da su u Njemačkoj oba roditelja radila, a njega je cijelog dana čuvao neko drugi,
on se nije osjećao dobro. Nakon pola godine opet su ga vratili u Italiju i ostao je bez
roditelja, kod bake i tetke, kojima je u međuvremenu jako prirastao za srce. Onda je dvije
godine išao u školu u Apuliji, nakon čega je definitivno otišao u Njemačku, gdje od tada
stalno živi. Kada je imao deset godina, majka se ponovno vratila u Italiju, dok je on ostao
sa ocem. Njegova sestra i brat tada su živjeli s majkom »kod kuće«.
Paolo se jako bori protiv toga da prepozna povezanost između, s jedne strane, mnogih
odvajanja u svome djetinjstvu, koja nisu bila samo odvajanje od njemu važnih osoba,
nego i od životnih navika i okruženja, i njegove snažne reakcije na definitivno opraštanje
od sna o povratku u domovinu. On to smatra pretjerano psihologiziranom
interpretacijom. Konačno, on je već i prije toga mislio o tome da ovdje mora ostati i to
nikada prije nije izazivalo snažne reakcije.
Počeli smo se približavati izvana dobrom, ali iznutra jako prošaranom odnosu prema
majci. Put prema osjećajima ljubavi, zaštićenosti i prema domovini vodi preko
kamenitog područja osjećaja izdaje, proizvoljnosti i nasilnog povlačenja tamo-ovamo.
Paolo bi uvijek iznova da sazna šta može dobiti ako tim starim osjećajima dopusti da se
jave i ako razmišlja o tim starim događajima. Kako to da je odrastao s uvjerenjem da
treba na miru pustiti ono što je prošlo? Ipak, ponekad izgleda kao da on taj argument
koristi da ponovno ne bi osjećao bol odvajanja, koji ga je, zbog definitivnog odustajanja
od povratka u domovinu, zadesio, takoreći, niotkud. Da ne bi morao osjećati bol, koju je

22
kao dijete uvijek ponovno morao osjećati i protiv koje se, kasnije, cijelog života
pokušavao naoružati, da ga nikada više ne bi snašlo to očajanje i ta usamljenost.

23
Poglavlje 2: Geštalt-terapija – humanistički
doprinos liječenju od nečovječnih
iskustava?
Samo dvije stvari

Uzeh razna obličja

Ja i Vi i Ti
i sve izdržah
uz vječno pitanje čemu?

To je pitanje iz djetinjstva.
Tek kasnije postaneš svjestan
Postoji samo jedno: podnesi
-ili smisao, ili čežnju, ili izričaj -
tvoje davno zadato: moraš.

Da li ruže, da li snijeg, da li mora,

Šta sve u riječima nije procvjetalo.
Postoje samo dvije stvari: praznina
I Ja na koje smo pristali.

Gottfried Benn

Živjeti nakon traume – ova knjiga se hvata ukoštac sa psihičkim posljedicama doživljene
traume. Ona bi trebala pomoći da bolje razumijemo često zastrašujuće, a, unatoč tome,
normalne reakcije preživjelih, povlačenje ili agresiju, i da pospješi njihovo
prevladavanje. Ni preživjeli često ne razumiju svoje osjećaje, potpuni slom ranije
podrazumijevajućih aktivnosti ili osjeta. Mnogi vide povezanost između svojih
poteškoća i događaja, drugi opet ne uspostavljaju tu povezanost ili se čak brane od tog da
je vide i priznaju.
Preživjeti nakon traume, katastrofe često znači živjeti sa strahom, izbjegavanjem,
apatijom, osjećajima stida i krivice. Živjeti u ustalasanoj nervozi, opterećen mislima,
slikama, mirisima i dodirima, koji neprestano uzrokuju teško podnošljiva sjećanja. Ili, u
slučaju ekstremno nepovoljnog ishoda, živjeti u dubokom očaju, biti progonjen težnjom
ka samouništenju da bi se tako zbrisala i vlastita ličnost i svijet, koji se doživljava tako
zastrašujućim.
Život nakon traume može, s druge strane, značiti i uvažavanje činjenice preživljavanja,
promišljanje života na novi način da bi se svjesnije, zrelije i intenzivnije ophodilo sa
sobom i svojim životom. Moguće je i da se nakon izvjesnog vremena »prerade« i
prilagođavanja, prevladaju traumatska iskustva i da se nastavi živjeti relativno
nepromijenjeno.
Ali upravo kod dugotrajnih ili naročito strašnih traumatizacija koje je prouzrokovao
čovjek preživljavanje nakon traume u mnogim slučajevima povezano je sa radikalnim
povlačenjem u sebe. Čak je lakše podnijeti i da se tamo nađu samo praznina, bol i zastoj,

24
nego odnose sa drugim ljudima, kontakte sa svijetom, jer tamo postoji opasnost od
ponovnog povređivanja.
Terapija, onako kako je mi razumijevamo, trebala bi pomoći u tome da se ovi kontakti
ponovno izgrade, da se ponovno uspostavi sposobnost prihvatanja sebe kao vidljivog i
dodirljivog. U terapiji bi, također, trebalo naučiti ponovno koristiti »stara oruđa«, oruđa
koja nas stavljaju u situaciju da uobličimo dan, dovršimo neki posao, budemo zajedno sa
prijateljima, osjetimo smirenje - sposobnosti koje su nakon nekog traumatskog događaja
često pokopane i izgleda kao da ih je više nemoguće ponovno uspostaviti.
Posttraumatski simptomi su, za preživjele, ekstremno opterećujući i oni koji unose
nesigurnost. Oni mogu dovesti i do dodatnog traumatiziranja putem šoka zbog simptoma
koji se kod sebe opažaju. Ali egzistencijalna ugroženost u slici poremećaja kod
posttraumatske stresne reakcije, u prvom redu, prema našem iskustvu, nastaje zbog
gubitka povjerenja i sigurnosti - sigurnosti koja se odnosi na svijet, ljude, ili samoga
sebe, što često za sobom povlači gubitak ispunjavajućih i podržavajućih odnosa.
Principi geštalt-terapije na raspolaganje stavljaju, s jedne strane, konkretne strategije za
intervencije, za obradu posttraumatskih simptoma, s druge, koncepte za liječenje stresnih
posljedica na planu sposobnosti za odnose i život preživjelih klijenata i klijentica.
U radu sa traumatiziranim klijentima upravo ovo predstavlja odlučujući faktor. Čitamo li
izvještaje o radu sa traumatiziranim klijentima, proizilazi da mnoge kolege dijele ova
iskustva.
Geštalt-terapija predstavlja mogućnost da se ova iskustva razumiju i poredaju da bi se
onda sistematski i promišljeno mogla uključiti u tok terapije.
»Klasični simptomi« akutne, kao i hronične, stresne reakcije – intruzije, izbjegavanje i
stanja pojačane pobuđenosti – mogu se razviti kod gotovo svih vrsta traumatizacije. Ali
postoji cijeli kompleks reakcija prilagodbe, koje nastupaju kod teških, dugotrajnih i
čovjekom prouzrokovanih traumatizacija. (Herman, 1993) One podrazumijevaju
strukture ličnosti (geštalt-terapeut bi ovdje govorio o funkcijama pozadine), dakle,
varijable kao što su: sposobnost za uspostavljanje odnosa, samopouzdanje, slika o sebi i
svijetu i emocionalna stabilnost. Mi smatramo da je ove varijable neophodno eksplicitno
uvažavati i u konceptima tretmana. Konstrukti geštalt-terapije stavljaju na raspolaganje
teorijsku osnovu kao i razrađene koncepte djelovanja za ovu potrebu. Sada, u uvodu u
ovu knjigu, možemo predstaviti najvažnije osnovne principe geštalt-terapije i njihovo
značenje za razmatranje mogućnosti razrade traumatskih iskustava.
Nakon toga ćemo govoriti o suštinskim osnovnim smjernicama humanističke
psihologije. Putem jasne i jednoznačne pozicije prema individualnoj dimenziji
traumatizacije, njihov egzistencijalni i fenomenološki pristup pomaže nam u
sučeljavanju s uvjetima života nakon traumatizacije. Martin Buber i njegov dijaloški
pristup ukazuju nam na pravac u kojem bi se trebao kretati terapijski pristup u radu s
traumatiziranim klijentima. Upravo stoga što je to bezuvjetno prihvatanje, potvrda
drugoga u njegovom bitku, čovjeka, onima koji su izbačeni iz svojih životnih veza može
pomoći u tome da prihvate nove i nepoznate životne uvjete.
Ali, kao što smo nagovijestili, na stranicama koje slijede željeli bismo predstaviti
najvažnije principe praktičnog geštalt-terapijskog rada. Da bismo pojasnili naše navode,
ovdje prikazujemo pojedine komponente našeg geštalt-terapijskog modela:

25
Slika 1: Principi geštalt-terapijskog načina rada
Nadređena važnost odnosa
Rad u sadašnjosti
Dovršavanje nepotpunih oblika

Osnovni
terapijski
principi

Terapijski Terapijski
principi rada eksperimenti
u okvirima u okvirima
osnovnih principa
principa rada

Podrška (preko podrške od Scensko predstavljanje

drugih prema samopodršci) vođenog ponašanja,
Svjesnost vođenih predstava
Rad s emocijama i rad na Rad na snovima
emocijama Rad na tijelu – rad sa
Konfrontacija materijalima – domaće
zadaće

Na stranicama koje predstoje bit će predstavljeni osnovni geštalt-terapijski principi, kako terapijski principi
rada, tako i geštalt-eksperimenti u poglavlju o geštalt-terapijskim intervencijama u tretiranju smetnji
uzrokovanih traumom.

Prvim osnovnim principom nazvano je nadređeno značenje terapijskog odnosa u geštalt-

terapijskom settingu. Za Fritza Perlsa, osnivača geštalt-terapije, primaran je bio njegov
koncept terapijskog odnosa, preko koga se on oštro ogradio od etabliranih terapijskih
pravaca. Ovi su početkom 60-ih godina bili obilježeni jasnim nesrazmjerom moći
između klijenta i terapeuta.
Geštalt-terapija upravo je pošla od toga da je psihoterapijska situacija, koja predstavlja
primjenu psiholoških metoda od stručnjaka profesionalaca, isključivala najbitniji i najjači
faktor promjene: terapijski odnos sam po sebi. Psihički poremećaji (ili osobine) nastaju
putem odnosa između osobe i okruženja, a tu se i ispoljavaju. Oni se, isto tako, mogu
zamijetiti samo u odnosima i preko odnosa, jedino su tako dostupni promjenama, i
geštalt-terapiji.
Stoga, terapijski odnos biva viđen kao eksplicitno ravnopravan, autentičan susret između
dva čovjeka. Ovim se kontaktu pripisuje stabilizirajuće, izlječujuće djelovanje i
sposobnost da bude uzrok promjene. Jedna od najvećih zasluga humanističkih terapeuta,
kao što je Fritz Perls, je u tome što su postali svjesni ove sistemske energije, a zatim je i
eksplicitno konceptualizirali kao faktor djelovanja u terapiji.
Koliko znamo, važna značajka posttraumatskog poremećaja je klijentova poteškoća da
osjeti ili da razvije povjerenje. Ovaj gubitak, pod određenim okolnostima, otežava
terapijski proces. Upravo se povjerenje u terapijskom odnosu smatra važnim
prognozerom uspjeha terapije. Povjerenje se razvija kroz kontakt, te privrženost i
pripadanje, kroz interakciju između osobe i okruženja, a putem odnosa se i modificira,
biva ometeno ili razoreno. Na ovaj način, upravo terapijski odnos dobija posebno

26
značenje u tretiranju poremećaja uzrokovanih traumom, značenje medija u kom je
sadržan potencijal da se izgubljeno povjerenje ponovno uspostavi.
Geštalt-terapija polazi od toga da su, u prvom redu, iskustva iz odnosa između terapeuta i
klijenta ona koja započinju proces terapijske promjene. Ova iskustva dobijaju značenje
prema onome što se trenutno događa između učesnika terapijskog procesa (to mogu biti
terapeut i klijent, ali i svi članovi jedne terapijske grupe), a ne prema onome što se
događalo ili će se događati.
Ovo nas dovodi do slijedećeg važnog, osnovnog principa u geštalt-terapiji, rada
prvenstveno na sadašnjim procesima – rada sa “ovdje i sada”. Ovaj princip nam olakšava
percipiranje, susretanje i prihvatanje traumatiziranog klijenta upravo tamo gdje se on u
ovom trenutku nalazi.
To, naprimjer, klijentu može pomoći da sam sebe prihvati sa svojim reakcijama na
traumu, a da ne mora odmah nešto promijeniti.
Ali to može značiti i da je klijent dosegao granicu svojih kapaciteta podnošenja stresa i
da u takvom stanju niti može, niti hoće prihvatiti sebe. U tom slučaju se, kroz izvjesno
vrijeme, može raditi na tome da se klijent podrži u mijenjanju svoje psihičke ili socijalne
sredine. Zajedno će se proraditi nove mogućnosti doživljavanja ili ponašanja. Tek kada
je dostignuta određena stabilnost, može se raditi na tome da on prihvati sebe i kao slabog
i u stanju potrebe.
Princip rada u sadašnjosti ne znači da nema prostora za rad na prošlim iskustvima.
Predstave o prošlom se, u terapiji, mogu tretirati onda kada su one u prvom planu
svijesti. Da bi se obradi podarila životnost aktuelnog doživljavanja, geštalt-terapija je
razvila metode, takozvane geštalt-eksperimente, uz pomoć kojih se prošli sadržaji mogu
doživjeti u sadašnjosti.1 Prošla iskustva, koja kad-tad djeluju patogeno, geštalt-terapija
označava pojmom otvorenog geštalta /oblika, op.prev./.2 Ovdje na prvom mjestu,
naravno, spominjemo nerazrađena traumatska iskustva. Ona se mogu preispitati i
modificirati u terapiji da bi se njihovo djelovanje promijenilo. Govorimo o zatvaranju
geštalta.
Ovo “zatvaranje geštalta” predstavlja treći osnovni terapijski princip: mogućnost
promjene unutarnjih stavova ili uvjerenja o vlastitim mogućnostima reagiranja ili
djelovanja u odnosu prema svijetu.
Kao što svako novo iskustvo može promijeniti uvjerenja o načinu našeg postojanja,
uvjerenja izgrađena putem naših ranijih iskustava u nama se učvršćuju i utječu na naš
sadašnji bitak. Ova uvjerenja stvaraju osjećaj jednog koherentnog Selfa – pod čim
podrazumijevamo “znati ko smo i kakvi smo” – ali ona mogu biti i disfunkcionalna, što,
sa geštalt-terapijskog aspekta, znači da ta uvjerenja onemogućavaju zadovoljenje
aktuelnih potreba.
Ta disfunkcionalna uvjerenja se, u izvjesnoj mjeri, i brane od falsificiranja tako što svaka
nova interakcija biva interpretirana na način da potvrđuje već formirana uvjerenja. Ako
se, naprotiv, uz odgovarajuću samopodršku ona odbace, geštalt-terapijski se uspostavlja
promjena mišljenja, a time i reorganizacija Selfa.
U geštalt-terapiji polazi se od toga da se aktivnim radom na percepciji vlastitih osjećaja i
aktuelnih potreba mogu aktivirati sjećanja na prošla iskustva.
Pretpostavka je da se povezivanjem ovih sadašnjih procesa (osjećaja, osjeta, misli) sa
prošlim situacijama, mogu ponovno, emocionalno i spoznajno, oživjeti ranija iskustva.

1
Opis geštalt-eksperimenta nalazi se u poglavlju o intervencijama, na str.
2
Geštalt kao sinonim za iskustva, doživljaje, percepcije, načine ponašanja ili fenomene,
koji nisu definirani svojim pojedinim elementima, nego postižu svoje samosvojno i
posebno značenje, svoj geštalt, tek preko svoje organiziranosti.

27
Konfrontacija s emocijama, koje su tada vjerovatno već potisnute, predstavlja suštinski
dio pravog rada: proživjeti, nanovo vrednovati, zatvoriti. Ako bude moguće oživjeti te
osjećaje u sadašnjosti, u bliskom kontaktu sa terapeutkinjom ili terapeutom, i na taj način
integrirati ih, promijenit će se unutarnji odnos prema jednom preživljenom iskustvu.
Geštalt-terapija polazi od toga da kada kontakt teče slobodno, emocionalni, spoznajni i
tjelesni procesi čine nerazdvojivu cjelinu. U hronično neriješenim ili dijelom potisnutim
iskustvima, ove različite ravni doživljaja su inkongruentne - osjećaji, mišljenje i
djelovanje otcijepljeni su jedni od drugih. Stoga se u ovom radu uvode mediji koji
korespondiraju sa svim elementima naše cjelovitosti, npr. rad s pokretima, izražavanje
osjećaja slikanjem, crtanjem, spontano i kreativno modeliranje u glini, ili drugi mediji.
Reaktiviranjem i prestrukturiranjem sadržaja prošlih doživljaja može se, npr. sjećanju na
iskustvo jednog mučnog odnosa, oduzeti patogeno djelovanje na sadašnje kontakte.
Mi polazimo od toga da su tri gore spomenuta osnovna principa, terapijski odnos kao
izlječujući susret, rad u ovdje i sada, koji podstiče svjesnost-uključujući prevladavanje
akutnih simptoma-i zatvaranje geštalta, optimalno primjereni poremećajima
uzrokovanim traumom. O tome govore Besems & Van Vugt (1990, str. 45): “Budući da
je trauma jedno tako sveobuhvatno iskustvo, smatramo da i terapija mora biti
sveobuhvatna. To znači da u terapiji neprestano moraju biti uključeni tijelo, osjećaji i
spoznajno, u stalnom uzajamnom djelovanju. To nas vodi do geštalt-terapije.”
Geštalt-terapija polazi, kao što smo već rekli, od toga da će traumatska iskustva kao
otvoreni geštalt, kao “unfinished business” (nezavršen posao, op.prev.), podsjećati:
“when using gestalt terminology, we can understand trauma and behavior resulting from
a trauma as an unfinished event which strives towards completion, but which a person
finds impossible to complete.” /Serok, 1985, str.78/3 U terapiji sada postoji čitav niz
tehnika koje – uvijek u bliskom kontaktu s terapeutom – pomažu reaktiviranje i preradu,
promjenu osjećajnog kvaliteta ranijih iskustava i na taj način zatvaranje “geštalta”. To je
jedna vrsta pristupa čiji značaj dolazi do izražaja naročito u radu s traumatiziranim
klijentima. Upravo, ne radi se samo o tome da se sjetimo jednog “geštalta” iz prošlosti,
npr. nekog traumatskog iskustva, ili da se naviknemo na sjećanje. Radi se – prema
geštalt-terapijskom gledanju – prije svega o tome da u sebi nešto promijenimo, da se
preobrazi unutarnji odnos prema tim iskustvima, da uspostavimo granice, da se
izgalamimo, odžalimo, itd. “The past of course cannot be relived, but since the
“unfinished busines” are experiences which occurred in the past, we must create
conditions which will simulate as closely as possible the original “unfinished business”
in order to enable an individual to reach completion in the therapeutic setting. Under
such circumstances, an individual will be able to release those emotions which have been
suppressed for long periods of time. It will bring a better opportunity for bringing an
individual to release and then to normal functioning in the present.” /Serok, 1985,
str.79/4

3
“Ako koristimo geštalt-terminologiju, traumu i ponašanje koje rezultira iz traume
možemo razumjeti kao nedovršen događaj, koji teži da bude kompletiran, ali za koji
osoba smatra da ga je nemoguće kompletirati.”(op.prev.)
4
“Prošlost naravno ne možemo oživjeti, ali dok god je iskustvo koje se dogodilo u
prošlosti “nezavršen posao”, moramo kreirati uvjete koji će, što je moguće vjernije,
simulirati “nezavršeni posao” da bismo omogućili osobi da u terapijskoj situaciji
postigne upotpunjenje. Pod ovim okolnostima pojedinac će uzmoći otpustiti te emocije
koje su bile potisnute dugo vremena. To će pružiti bolju priliku da se osoba oslobodi i
da, zahvaljujući tome, u sadašnjosti funkcionira normalno.”(op.prev.)

28
Ovaj rad može se provesti samo uz oslonac na stabilan terapijski odnos. Iz toga
proistječe da se nakon traumatizacije prvo mora uspostaviti psihička, somatska i
socijalna sigurnost klijenta. Tek potom se može početi, u ovdje i sada, razrada starih
sjećanja i stvaranje prostora za život bogat kontaktima u sadašnjosti.
Druga važna tačka, koja se može razraditi putem geštalt-terapijske metode /Coronas,
1994; Evans, 1994/ tiče se npr. procesa zahvaćenih ekstremnim stidom i krivnjom, koji
često nastupaju pri razradi teških traumatizirajućih iskustava. /Stone, 1992; Wong &
Cook, 1992; Hendlin & Haas, 1991/ Destruktivno djelovanje ovih emocija svoju snagu
crpe iz tobožnje neophodnosti da se one prikrivaju od drugih ljudi. Preživjeli se
inkapsuliraju od svojih vlastitih osjećaja i od svoje okoline upravo u onim stvarima u
kojima im je potrebna podrška. “Zadaća je terapeuta omogućiti pacijentu verbaliziranje
doživljaja stanja stida.”/Coronas, 1994, str. 223/ Doživi li klijent u toku terapije da svoje
osjećaje stida ili krivnje shvati, izgovori i uzmogne dozvoliti terapeutu da učestvuje u
tome, moguće je da upravi pogled i dalje, prema unutra, i suoči se sa posljedicama
traumatskih iskustava.
U osnovi, geštalt-terapijski način rada znači da se mi upravo osvrćemo na “kako”
klijentovog ukupnog bitka, a manje na “zašto”. Ja također pokušavam npr., zajedno sa
jednom klijenticom, iznaći kako se ona stidi ili sebe okrivljuje, kako se pritom osjeća u
tijelu, koje osjećaje može opaziti i šta pritom misli, odnosno i kako misli. I, oslanjajući se
na to kako, ona uobličava svoj odnos prema meni (kao terapeutkinji) ako se (ovdje i
sada) stidi ili okrivljuje, šta se mijenja između nas, koliko ona može izdržati susret, a da
npr. ne odvrati pogled, ne okrene se na drugu stranu, ne prekine susret. Klijentica treba
doživjeti kako ona razvija osjećaje stida ili krivnje, kako ona upada u negativnu sliku o
sebi, kako ona tu sliku održava. Manje nas interesira pitanje zašto? Tek kada se u svijest
dovede vlastita odgovornost za to “kako”, ono se može promijeniti na način da se može
živjeti jedan pozitivan Self u odnosu prema terapeutkinji. Sada između mene i klijentice
može opstati kontakt očima, mogući su toplina i povjerenje i ja smijem vidjeti bol, tugu,
koji stoje iza stida ili krivnje. Tek sada, iz te pozitivne i osnažujuće energije, moguće je
prisjetiti se jedne prošle situacije i oživjeti je, da bi se, u ovdje i sada, postavile granice i
usmjerilo nasilje. U sebi, ali ipak prema osobama koje su nanijele povredu.
Prenesen na ostale emocije ili načine ponašanja, smisao ovog načina je u tome da ja, ne
negirajući traumatsko iskustvo, podržavam klijenticu u preuzimanju odgovornosti za
svoje sadašnje preživljavanje i ponašanje i u njihovom mijenjanju po njenoj želji. Tek
tada ja mogu oprezno razraditi pitanje “otkuda”, a da se pritom ne rukovodim
dijagnozom- traumatizacija - da skrenem pažnju sa aktuelnih deficita i snaga, a da ne
zurim, da tako kažem, kao opčinjena u traumu. Besems i Van Vugt opisujući geštalt-
terapijski postupak s onima koji su preživjeli incest primjećuju: “Niti jedan terapeut ne
može poništiti realno iskustvo incesta. Jedino što možemo učiniti je da pomognemo
klijentici u tome da uzmogne drugačije postupati s tim iskustvom i sa samom sobom.”
(Besems & Van Vugt, 1990, str. 104)
Pored terapijskih principa, filozofska pozadina geštalt-terapije nudi okvir u kome se
mogu pravično prevladati ekstremne situacije, u kojima se mogu naći ljudi, a s njima i
terapeut. Geštalt-terapija konfrontira se sa patnjom, bolom, smrću, gubitkom i
neuspjehom, kao i sa srećom, zaštićenošću, životom, rastom i povjerenjem.
Ovo eksplicitno suočavanje sa graničnim ljudskim iskustvima, koje ima čvrsto uporište u
svim humanističkim formama terapije, oslanja se na preuzimanje egzistencijalističke
filozofske misli. U svom traganju za sobom, čovjek je konfrontiran sa strahom, bolešću,
gubicima, stradanjem i smrću. “Šansa čovjeka u tom strahu, u tim graničnim situacijama,
počiva u tome da on ne izbjegava nepojmljivost svoga postojanja, nego da ga potvrđuje.

29
On mora reći da ili ne. On mora prihvatiti smrt, patnju, borbu i očaj, i stradanje kao
neizbježni dio svoje egzistencije.” (Quitmann, 1996, str.75)
Evidentno je da rad s traumatiziranim klijentima postavlja visoke zahtjeve za našu, kako
terapeutsku, tako i ljudsku kompetenciju, da je često ekstremno naporan i uvijek jako
kompleksan. Otuda će sučeljavanje s posljedicama traumatskih iskustava i kod terapeuta
dotaknuti životne veze i pitanja smisla, koja prevazilaze uobičajene okvire
psihoterapeutskog zbrinjavanja. Tako kod terapeuta može nastati pometnja i nesigurnost,
on može izgubiti sposobnost za empatiju i pažnju, ili se može pojaviti neprimijećena
odbrana od klijentovih osjećaja. Sve je to, iako potpuno normalno, ipak ometajuće za
daljni terapijski rad ako nije pravovremeno prepoznato, i može traumatiziranog klijenta
ponovno vratiti u izolaciju.
Da bi ove specifične zahtjeve na tretman traumatskih poremećaja dugoročno mogao
podnositi, neophodan je dodatak koji, takoreći, pored terapijskih tehnika, podržava i naše
vlastite emocionalne procese. Iako terapeutovi psihički procesi ne stoje u prvom planu
našeg interesovanja, o njima treba voditi računa u vezi sa liječenjem traumatske stresne
reakcije posebno iz dva razloga:Prvi razlog je, izravno i jednostavno, kao prevencija
protiv pregorijevanja, a drugi taj što mislimo da pri terapiji PTSD-a postoji opasnost da
terapeut odbaci egzistencijalna pitanja i da se povuče na jednu čisto promatračku ili
pomagačku poziciju (poziciju pomagača ili istraživača). Ako se od klijentovog užasa
distanciramo i ograničimo na gledište reducirano na simptome i dijagnoze, brzo ćemo
izgubiti njegovo povjerenje.
Šta to konkretno za nas znači? Znači da moramo upoznati način da integriramo iskustva
ugroženosti ili uništenja u svoju sliku o sebi i svijetu. Znači da se moramo zapitati koje
stavove, koje osjećaje posjedujemo u odnosu na ljudski užas, u odnosu na bespomoćnost
spram događaja koje je nemoguće kontrolirati i na koje je nemoguće utjecati, na povrede,
gubitke i smrt. Također, i kako se ja nosim sa mogućnošću stradanja, u kojoj mjeri mogu
prihvatiti sudbinsko i nepromjenljivo, ali i činjenicu da za mnoge rane izlječenje ne
postoji?
Ova konfrontacija za nas predstavlja osnovu na kojoj postaje mogućim kontakt, susret i
odnos prema traumatiziranim ljudima. Tek na ovoj osnovi moguće je pripremiti i
provoditi intervencije.
Na ovom mjestu želimo potcrtati da naš pristup ne vidimo kao alternativu bihevioralnim
teorijama i terapijskim mogućnostima. Upravo za reduciranje akutnih simptoma
izbjegavanja i straha od izuzetne pomoći su spoznajne metode, bazirane na teorijama
učenja i često ih se ne možemo odreći kao uvoda u terapiju i terapijski odnos.
Terapija PTSD-a je širi pojam od same redukcije simptoma, npr. straha ili izbjegavanja.
Traumatsko iskustvo može razoriti niz osnovnih potreba i pretpostavki, pa su kod ljudi
koji se upuštaju u tretman one često ugrožene ili razorene i mogu voditi u izolaciju.5
Nalaženje puta iz nepostojanja odnosa izvorno odgovara geštalt-terapijskom razmišljanju
i konceptima. Na jednoj strani je terapijski susret, koji u smislu Buberovog Ja – Ti
odnosa može podstaći iscjeljujuće i životno afirmirajuće impulse. Na drugoj strani je
terapijski cilj integriranja polarnosti da bi se na taj način našla vlastita ravnoteža u
punini osjećaja, koji postoje u povezanosti sa svijetom, a da se pritom ne moraju
otcijepiti pojedini dijelovi. Traumatizirani ljudi tako u terapiji mogu kročiti na put
integriranja u sliku o sebi “velikih” polarnosti: užasa i nježnosti, prolaznosti i nastajanja,
razaranja i stvaranja, dobrog i životno vrijednog svijeta i onoga koji je loš i nepodnošljiv
da ne bi, kao u slučaju posttraumatskih poremećaja, ostali zatočenicima tamne strane.

5
Djelovanje ovog razaranja na sliku o sebi i svijetu bit će detaljno rasvijetljeno u
odjeljku o povezanosti između PTDS i Self-procesa.

30
Sažeto, može se reći da se u slučaju tretiranja poremećaja uzrokovanih traumom uvijek
radi o tome da se na pozadini povjerljivog odnosa i s budnim okom, sposobnim da
diferencira realne opasnosti, ipak dopusti i/ili ojača kontakt s onim što je u ovom svijetu
pozitivno, vrijedno povjerenja, životno.
U svrhu razumijevanja do sada rečenog, u narednim odjeljcima željeli bismo predstaviti
osnovne pozicije humanističke psihologije i najvažnije stubove-međaše geštalt-terapijske
teorije, kao i njihove implikacije na život nakon traume.

Humanistička slika čovjeka

»Svaki organizam nam, već prema tome kako ga promatramo, izgleda kao relativno
savršen i relativno nesavršen. Relativno savršen, kao postojanje uređeno kako to
odgovara njegovom individualnom biću; više ili manje nesavršen, s obzirom na suštinu
njegove klase ili vrste, ili čak s obzirom na cijelo postojanje. Ova nesavršenost, koja se
izražava putem individualnosti i proistječe iz umjetne izdvojenosti individuuma iz
cjeline, očituje se u neophodnosti katastrofalnog oblika obračuna između organizma i
svijeta i prolaznosti svega živog u svojoj individualnosti.« (Goldstein, 1934, str. 355)
Ova knjiga bavi se mnogobrojnošću mogućnosti da se traumatska iskustva integriraju u
individualne životne odnose. Neki preživjeli opisuju promjene koje su uzrokovane
traumom kao teške i egzistencijalne, ali, općenito, pozitivne i razvojno poticajne procese.
(Tedeschi & Calhoun, 1996) Mnogi nakon akutne faze užasa i uskomešanosti nalaze
svoj predtraumatski balans i nakon događaja ostanu bez teških, dugotrajnih promjena.
Ali za neke život poslije traume postaje samo trajno opterećenje, oni se muče noćnim
morama, slikama užasa, bojažljivo se sve više i više povlače, pate od svih mogućih
oblika psihičkih i somatskih pojava vezanih za stres, njihov razvoj stagnira i oni se
osjećaju blokiranim i otuđenim od sebe.
Mislimo da moramo prepoznati i moći shvatiti procese različitih oblika prevladavanja,
čak i onda kada se veoma teško možemo uživjeti u to šta se npr. dogodilo žrtvi mučenja i
šta je ona pritom doživjela. Da bismo procese koje smo opazili mogli imenovati i da
bismo o njima mogli komunicirati, potrebna nam je teorijska osnova.6
Teorijska osnova našeg rada je geštalt-terapija, kao temelj i oruđe, kao i spoznajno-
bihevioralne »pozajmice«. Za mnoge od tih pozajmica moglo bi se, uz nešto dobre volje,
otkriti da su izvorno geštalt-terapijske. Smatramo da je prepirka oko metoda i, s njom
povezano, klasificiranje preuzetih ili čak pozajmljenih strategija stvar prestiža. Upravo se
u području PTSD-a mogu naći neki eklektični ili multidimenzionalni integralni pristupi,
koji mnogo obećavaju. (Harvey, 1996, Marshall & Dobson, 1995, Butollo, 1997a)
Izvorno »skladište« intervencija biva sve omiljenije.
Ali, naša omiljena slika čovjeka nije nikako ona koja leži u osnovi svakog
psihoterapijskog pristupa. Po preživjele dalekosežne posljedice može imati činjenica da
je ordinirajući liječnik ili psihoterapeut zatočenik kartezijanske slike svijeta, obilježene
jednodimenzionalnim mehanicističkim shvatanjem tijela i duše. Isto tako, presudno može
biti i to da li u prvom redu uzima u obzir preživjelu osobu, ili svako ponašanje shvata
ovisnim o, ili usmjerenim ka, njenom okruženju. Bugental je 1964. formulirao centralne
6
Svaka teorija daje neki poredak i mnogi geštalt-terapeuti bi ovu umjetnu klasifikaciju
možda shvatili kao akt koji je protivan životnosti. Mi osjećamo poticajnom,
plodonosnom i neophodnom refleksiju našeg znanja i konfrontiranje tog znanja s ostalim
iskustvima.

31
formulacije humanističke psihologije i ovako opisao sliku čovjeka, koja se nalazi u
njenoj osnovi (Bugental, 1964, str. 23-24):
Man, as man, suprecedes the sum of his parts.
Man has his being in a human context.
Man is aware.
Man has choice.
Man is intentional.7
Otuda će se u različitim izdanjima ovog vremena prihvaćeni čovjekovi potencijali,
kreativnost, ljubav, prirođena toplina, autonomija, itd., suprotstaviti pogledima
psihoanalize i biheviorizma. Zastupnici humanističke psihologije također zastupaju
»uvjerenje o bazičnoj slobodi i stvaralačkoj snazi pojedinca. Čovjek je aktivan, dobar i
pozitivan, on svjesno doživljava svoju egzistenciju.« (Hansen & Hansberg-Schroeder,
1990, str.28) Primamljivo je bez promišljanja slijediti ovaj visoki standard i njegove
iluzije o jednom zdravom svijetu nadograđivati na željenu i jednostranu sliku čovjeka.
Ipak je čovjek, upravo kad je konfrontiran s temom traume, uvijek konfrontiran i s
ekstremnim užasom, povredom, umiranjem, koje se čini besmislenim, samovoljom i
okrutnošću sudbine, sa događajima i osjećajima koji se, na prvi pogled, ne mogu lahko
povezati s pristupom humanističke psihologije. Upravo u radu s traumatiziranim ljudima
osnovne antropološke pretpostavke od kojih polaze terapeuti dobijaju posebnu težinu.
Ovdje postaje jasnije vidljivo ono što, vjerovatno, vrijedi za svaku drugu životnu
situaciju: ono u šta i sami vjerujemo u izvjesnoj mjeri čini osnovu našeg djelovanja
prema ljudima, i postaje samostvoreni »holding environment« duše. Tako on obilježava i
naš vlastiti modus, kako u ophođenju s ekstremnim situacijama vanjskog realiteta, tako i
naš unutarnji, imaginarni odnos prema takvim situacijama. Na taj način, prirodno, on ima
odlučujući utjecaj i na terapijski odnos.
Jedna žena iz Sarajeva ukratko mi je rekla:
»Niko ko nije bio ovdje neće nikada moći shvatiti šta smo mi u Sarajevu prošli, i to
nikad neće moći ni zamisliti.«
To me je podsjetilo na izjave onih koji su preživjeli holokaust i na izjave žrtava mučenja.
Znam, ja to sebi »iznutra« zaista ne mogu zamisliti, ali, ustvari, to nije ono što je
zastrašujuće. Jer, u terapijskim situacijama radi se o tome da emocionalno pratimo ljude
u njihovim doživljavanjima, a ne da mi to sami doživljavamo. Pritom je za mene važan
moj stav: ja ostajem tu, slušam, ti za mene nisi ono što me užasava, ono od čega moram
pobjeći u sebe, ja te pratim kroz doživljeno, ponekad mogu zamisliti tvoju patnju,
ponekad sam preneražena i ne znam nikakav odgovor, žalim zajedno s tobom i smatram
da je to dovoljno. Ne, ono što me užasava je, ustvari, što ja, da budem iskrena,
jednostavno ponekad ne mogu pojmiti cjelokupne razmjere ljudske razaračke obijesti, ili,
možda ne želim da prihvatim njeno postojanje. Užasava me to da sam, razmišljajući o
pričama, o onome što se događalo u koncentracijskim logorima, doslovno postajala samo
jedan upitnik, prekopavala po svome humanističkom repertoaru da bih nakon svega
ponekad ostajala bez ikakvog rješenja. Ono što me je tada spašavalo, što mi je dopuštalo
da nađem svoj mir, bio je pogled na samu suštinu života, na postojanje i prolaznost, to su
bili razgovori, susreti sa prijateljima ili kolegama, kontakti koji su me ispunjavali. Tamo
bih ponovno nalazila svoje vlastito »postojanje-u-svijetu«, svoju ljubav prema životu,

7
Čovjek, kao čovjek, nadilazi sumu svojih pojedinih dijelova.
Čovjekov bitak postoji u ljudskom kontekstu.
Čovjek je svjestan.
Čovjek ima izbora.
Čovjek je biće namjere.

32
svoj osjećaj »ovdje sam, živote, i ja te uzimam sa svim onim što dođe, sa svim što će me
vani presresti, sa svim što svijet za mene ima, sa svim što mogu dati i uzeti.« I otuda, iz
tog pozitivnog unutarnjeg jezgra, gledala bih, obnovljena, na svoj svijet, svoju, poslije
svega, uvijek životno afirmirajuću humanističku sliku čovjeka i pokušavala razumjeti
žrtve, kao i počinitelje.« (M.K.)
Iako se u ovoj knjizi primarno bavimo psihologijom žrtve, uvijek se radi i o pitanju kako
mi razumijevamo »neshvatljivo«, kako mu pridajemo smisao da bismo ga mogli tretirati.
Ali također, radi se i o pitanju da li, i ako da, neke zajedničke crte ostaju između
počinitelja, žrtve i pomagača. I mogu li se različite razvojne linije, unatoč svemu,
podvesti pod jednu teoriju, koja, konačno, proizilazi iz nedokučivosti čovjekove časti i iz
principa ljudskog stremljenja ka rastu i samoostvarenju kroz susret.
Željeli bismo na stranicama koje slijede ukratko predstaviti postavke humanističke
psihologije. One čine pozadinu psihološke teorije koja je davno prije razvoja sistemskih
teorija, u najrazličitijim razvojnim linijama, uvijek bila upravljena na uzajamno
približavanje i izražavanje, dakle u produktivnom smislu, na uzajamnu prilagodbu
organizma i njegovog okruženja. To da ova prilagodba može završiti i u destruktivnom,
užasnom i ubilačkom ponašanju ne znači – polazeći od pretpostavki humanističke
psihologije – da se čovjek, izvorno, razvija prema destruktivnim osjećajima ili oblicima
ponašanja. To je uvijek uzajamna igra između individuuma i socijalnog ili kulturalnog
okruženja, što znači da, u osnovi, humani tok razvoja biva ili osujećen ili pospješen.

O osnovnim postavkama humanističke

psihologije
Pojam »humanistička psihologija« označava pravac u psihologiji koji je nastao krajem
pedesetih godina u USA, a krajem šezdesetih bio prihvaćen i razvijan u Njemačkoj i
Evropi. Poticaj za ovu paradigmu potekao je od čitavog niza poznatih psihologa, koji su,
velikim dijelom, emigrirali iz Njemačke u vrijeme nacional-socijalizma (Buehler,
Bugental, Goldstein, Maslow, Rogers). Zastupnici humanističke psihologije i
psihoterapije, pored psihoanalize i biheviorizma, smatrali su se »trećom silom«. Oni su
kritizirali njihova deterministička i mehanicistička shvatanja, u kojima je ljudska psiha
bila raščlanjena na ono što se može opaziti, odnosno na izrazito bolesne nivoe
funkcioniranja. U suprotnosti s tim, humanistička slika čovjeka proizilazi iz jedne
smislene težnje ka egzistencijalnoj slobodi i samoostvarenju. Čak i ako bi ti pojmovi
danas mogli djelovati malo neopipljivo i čak malo zanesenjački, ipak se može
napomenuti da je ovaj način razmišljanja, ili bolje, način postojanja, pokrenuo čitav niz
promjena u, do tada, hermetički zatvorenim bastionima tradicionalnih znanosti. Danas se
široko prihvaćeni pojam orijentacije na resurse, terapijskog traganja za nespoznatim,
odnosno nekorištenim čovjekovim snagama, oslanja na ovu konceptualizaciju čovjeka
unutar njegovog polja odnosa. U prvi plan se stavljaju snage koje podstiču ozdravljenje,
a odvraća se pogled od deficita. Mnogo kasnije, ova će razmišljanja ponovno biti
prihvaćena u zdravstvenoj psihologiji, pod nazivom salutogeneza.
Preneseno na rad s traumatiziranima, orijentacija na resurse znači npr. ne fiksirati
preživjelog fokusiranjem isključivo njegovih deficita, nastalih zbog preživljenog šoka, ne
fiksirati ga u ulozi žrtve, nego, nadovezujući se na predtraumatske sadržaje, dovesti u
prvi plan zdrave procese koji podstiču ozdravljenje. (Butollo, 1997 a)

33
S aspekta današnjice, humanistički pokret može se smatrati pokušajem promjene
paradigme. Shvatamo ga kao spoznajno-teoretski zaokret od pozitivističkog naučnog
shvatanja prema fenomenologiji. Istovremeno, događa se preokret u perspektivi
čovjekovog gledanja na samog sebe i svoje mjesto u svijetu. Dualno shvatanje o tijelu i
duši biva izostavljeno iz slike čovjeka, u okviru koje se individuum sada promatra kao
organsko jedinstvo spoznajnih, duševnih i tjelesnih aspekata.
Postavka jedne cjelovite sistemske samoregulacije, ili značaja međuljudskih odnosa kao
centralnog uzroka zdravlja ili bolesti, sada su postavke koje su uključene u humanistički
orijentirane postupke. Najpoznatiji među njima su, sigurno, geštalt-terapija, terapija
razgovorom i na klijenta usmjerena psihoterapija. U humanističkim oblicima terapije su i
svi oni oblici terapije koji tragaju za kreativnim, humanim, životno afirmirajućim
rješenjima psihičkih problema i razvojnih smetnji, dakle, koji razvijaju teorije, modele i
postupke koji teže promjenama u smislu mobilizacije ljudske kreativnosti u
prevladavanju intrapsihičkih i međuljudskih problema.
U odnosu na cjelokupni razvitak nauke, izgleda da je socijalno-politički karakter, onako
kako on dolazi do izražaja u humanističkoj psihologiji, danas dobrano klonuo. Naprotiv,
nailazimo na široku primjenu humanističkog terapijskog postupka, i to kako u
ambulantnom, tako i u stacionarnom settingu. Pored uobičajene individualne terapije,
ravnopravnu ulogu imaju pristupi terapije u paru i grupne terapije. Osnovne teorijske
postavke humanističke psihologije nude široko područje primjene, u kome se psihička
smetnja uvijek shvata kao smetnja cijelog sistema organizam-okruženje, tako da
terapijski odgovor leži u preuzimanju vlastite odgovornosti za poboljšanje kvaliteta
susretanja među ljudima, umjesto dovođenja u svijest ometenih procesa unutar tog
sistema.
Na ovom mjestu želimo kratko progovoriti o jednom prigovoru, ne pretendirajući da ga
kompletno razriješimo. Mi postuliramo, s jedne strane, terapiju koja nije unaprijed
sadržajno propisana, čije ciljeve promjena ne utvrđuje i ne razvija terapeut, i čiji
terapijski koraci, također, nisu unaprijed propisani. Terapija svoj pravac nalazi isključivo
preko klijentovih impulsa i odluka. Fenomenološko zračenje doživljenih situacija, te
želje i ciljevi koji se iz toga razvijaju, kao i odbacivanja i izbjegavanja koja se terapeutski
promatraju kao kroz uvećavajuće staklo, predstavljaju osnovu za promjene, odluke i
djelovanje, koje onda zastupa i sam klijent. Različite uloge terapijskog odnosa, kao što
su podrška i vođena koncentracija, na ovaj način prelaze u domen klijentove
odgovornosti. Ovi faktori terapijskog djelovanja, teoretski gledano, dovoljni su da
prokrče put promjenama. S druge strane, imamo konkretnu predstavu o tome kako bi
trebao izgledati terapijski proces, ako ne i njegov sadržaj, da bi bio uspješan. Otvorene
geštalte iz prošlosti npr. treba dovesti u sadašnjost, aktuelizirati ih i preraditi. Na ovaj
način, terapijski ciljevi formalno će biti unaprijed zadani u pogledu odvijanja procesa, ali
ne i u pogledu sadržaja iskustava koja se obrađuju. Ovdje će se, u principu, polaziti od
modela koji nema sadržaja. Na taj način, pred očima imamo model terapijskog procesa
koji je snažno orijentiran na postavke humanističke psihologije, a koji se ovdje
najdirektnije oslanja na egzistencijalističke pozicije. Možda je on bez sadržaja u tom
smislu što nije unaprijed propisano razdvajanje na »pravilne« i »pogrešne«, odnosno
kontraproduktivne razrade iskustava; ali ipak, ovaj rad nije ni u kom slučaju bez
strukture, naprotiv.
To znači da polazimo od – iako ponekad više nejasne – zamisli o uvjetima pod kojima bi
ljudski razvoj bio najuspješniji. Postuliramo da se svaki čovjek, ako uvjeti u polju
okruženja to dopuste, može približiti tom optimalnom razvitku, odnosno, da će se on i
sam uobličiti. U tom smislu, terapiju smatramo jednom od mnogih mogućnosti, jednom
varijablom okruženja za podržavanje tog razvoja. Također, iz toga proizilazi da imamo

34
konkretne predstave o psihološkim zadacima koje treba obaviti za uspješnu razradu neke
traumatizacije, kao npr. postavljanje granica, sjećanje, integraciju, žalovanje. Samo se po
sebi razumije da su to misli vodilje u našem terapijskom radu.
Unatoč tome, u terapijskom radu nećemo dopustiti da budemo vođeni našim
preduvjerenjima i teorijama, i to je, takoreći, fenomenološko razrješenje proturječnosti,
nego onim što opažamo u sada postojećem odnosu, dakle, u onome što jeste. To znači da
barem razvijamo zahtjev da klijente susretnemo tamo gdje se oni upravo nalaze, da ih
pratimo, a, sigurno, dijelom i usmjeravamo.
Upravo kod traumatiziranih klijenata nailazimo na ljude najrazličitijih razvojnih
stupnjeva, iz najrazličitijih miljea. To, u ekstremnom slučaju, upravo kod traumatizacija
u dječijoj dobi, može značiti zbrinjavajući način rada, kroz jedno određeno vrijeme.
Stoga, način rada koji nema sadržaja naravno ne znači da klijenti u svom procesu ostaju
prepušteni sami sebi. Naš rad neprestano mora biti rukovođen poštovanjem prema
drugom »biću kakvo ono jeste«, prema drugoj jedinstvenoj egzistenciji.
U upravo rečenom već su sadržana tri slijedeća važna koncepta humanističkog postupka,
koja su, također, u skladu sa geštalt-terapijom: egzistencijalistička filozofija,
fenomenološka metoda i dijaloški stav terapeuta. Ove koncepte ćemo u nastavku ukratko
skicirati.
Prije toga, željeli bismo općenito dotaći još jednu tačku, koja nam se čini značajnom za
povezanost humanističke psihologije i teme traumatizacije.
Humanističko mišljenje je u naukama nastalo na pozadini iskustva rata, smrti i razaranja,
kao neki pokret protiv noćne more Drugog svjetskog rata. Rastućem otuđenju između
ljudi suprotstavljaju se konstruktivni ciljevi, ljudskom užasu ljudska dobrota i mogućnost
individualne slobode da se odluči za način postojanja koji će pružiti smisao.
Humanistička psihologija, dakle, ne negira sudbinski užas ili užas koji je počinio čovjek,
nego se, u tom kontaktu i susretu, stavlja nasuprot njemu. Oni kažu: pogledajte ovamo,
ovdje ima još nečega što je drugačije, postoji mir, ljubav i solidarnost, i to je naša ljudska
suština. I, također, kažu: budite budni, budite politični, budite glasni, borite se protiv
onoga što na vas djeluje tako da zanijemite.
Preneseno na terapijsku situaciju, kako se može realizirati u geštalt-terapiji, ovo za
tretman traumatiziranih ljudi znači snažno razgraničavanje prema agresoru, na jednoj, ali
i prihvatanje onoga što je nepromjenljivo i okretanje životnom odnosu tamo gdje je on
podržavajući i ispunjavajući, na drugoj strani.
Ali, da sada pređemo na egzistencijalističku filozofiju, koja upravo govori o ljudskim
iskustvima koja je nemoguće kontrolirati i promijeniti. Traumatska iskustva, koja često
mogu imati i pozitivne i životno afirmirajuće ishode, pogođenog dovode u kontakt s
njegovom konačnošću i povredljivošću. Posljedice tih sučeljavanja mogu voditi do
usmjeravanja ka sadašnjem bitku, ali i do odvraćanja od njega, dakle, u izolaciju. Ali,
sučeljavanje s traumatskim događajem uvijek sa sobom nosi egzistencijalna pitanja o
individualnim ljudskim sudbinama i pitanja o mogućnosti da se te sudbine prihvate.
Neke odgovore na ta pitanja nalazimo kod egzistencijalista, druga opet ostaju bez
odgovora, možda i stoga što odgovora nema, možda stoga što svaki i svaka od nas svoje
vlastite odgovore nosi u sebi.

Egzistencijalistička filozofija
Filozofija egzistencije, koja se nadovezuje na životnu filozofiju 19. vijeka (Nietsche,
Bergson, Dilthey) i na pojam egzistencije, kako ga je označio Kierkegard, doživjela je u

35
četrdesetim godinama preko J.P.Sartrea novi zenit. Škola filozofije egzistencije, koja je
nastala u Njemačkoj između dva svjetska rata, i, u prvom redu, bila obilježena radovima
M. Heidegera i K. Jaspersa, u vremenu nacional-socijalizma doživjela je svoje dalje
opadanje.
Koncepti humanističke psihologije u USA nadovezali su se na egzistencijalistička
stajališta. U Evropi, zahvaljujući svome utemeljenju kao samosvojne snage, a, prema
Bollnowu, »i posljedicama Drugog svjetskog rata, koje su još dublje zadrle u cjelokupni
sklop našeg postojanja, i još potpunijem historijskom slomu cijelog našeg dotadašnjeg
duhovnog svijeta«. (Bollnow, 1960, cit. prema Quitmanu, 1996, str. 66)
Središnja tačka egzistencijalističke filozofije je pogled u unutarnju srž čovjeka,
promatranje ljudskog bića u njegovoj povredljivosti i njegovoj izručenosti
nerazjašnjivom postojanju. Čovjek se, odgovoran za svoj individualni način egzistencije,
mora snaći u jednom apsurdnom poretku, sa svojim strahom, iskustvom smrti i
mogućnošću svoga stradanja. Pritom je slobodan da sam uobličava sliku svog života u
okvirima jedne zastrašujuće determiniranosti, dakle, da odlučuje o sebi.
Utjecaj filozofije egzistencije na humanističku psihologiju pokazuje se u postavci
individualnog prostora uobličavanja, koji je smješten između polova socijalne i biološke
determiniranosti i međuzavisnosti, i bića kao autonomne instance, koja djeluje
svrsishodno i smisleno. Zastupnici humanističkog postupka, kao npr. Fritz Perls, vidjeli
su u preuzimanju egzistencijalističkih stavova mogućnost prevazilaženja
redukcionističkih terapijskih pristupa.
»Geštalt-terapija je egzistencijalni pristup koji znači da se ne bavimo samo tretiranjem
simptoma i karakternih struktura, nego da se bavimo cjelokupnom egzistencijom jednog
čovjeka.« (Perls, 1974, str.74)
Pored ovih centralnih koncepata, i naučna metoda filozofije egzistencije,
fenomenologija, izvršila je isto tako važan utjecaj na humanističku psihologiju. Također,
Perls je u svojim konceptima preuzeo fenomenološki pristup. Pritom je općenito
potrebno jasno reći da fenomenološka perspektiva geštalt-terapije u mnogim tačkama
predstavlja skraćenu replikaciju fenomenološke filozofije.

Fenomenološka perspektiva
»Postao sam svjestan prekretnice u svom pristupu kad mi je postalo jasno da je
fenomenologija najvažniji korak i korak oko koga nema pogađanja, koji moramo
napraviti da bismo znali ono što je potrebno znati.« (Perls, 1981, str.72)
Fenomenologija pokušava obuhvatiti sklop iskustava jedne osobe o njenom svijetu i
samoj sebi, uz isključenje unaprijed stvorenih pretpostavki. Pritom, svjesno doživljeni
sadržaji, koji otvoreno, intuitivno i istraživački prodiru u samu bit fenomena, stoje u
središtu fenomenološke metode. Šta znači njihovo prenošenje u terapijsku situaciju?
Fenomenološki orijentirana terapija pomaže terapeutu i klijentu da usmjere pažnju na to
šta se u tom trenutku opaža i osjeća. Pritom se uvijek mora polaziti od toga da su oboje, i
terapeut i klijent, u svom opažanju pod utjecajem subjektivnih iskustava i trenutnih
raspoloženja. Ova proturječnost rješava se tako da se
potpuni opis pojave, na način kako je vidi promatrač, ograniči na fenomene koji se
aktuelno mogu registrirati našim osjetilima, i pritom
učini eksplicitnim, da se svako razumijevanje okruženja uvijek razumijeva u svojoj
povezanosti sa promatračem, i da se

36
vlastite pretpostavke, predrasude i predznanja ostave po strani da bismo se u potpunosti
koncentrirali na fenomene koji postoje u sadašnjosti.
Koji su ishodi ovakvog pristupa po proces stjecanja spoznaje u istraživanju i praksi
geštalt-terapije?
U svakoj fazi terapijskog procesa prirodno je sadržano sagovornikovo prosuđivanje. Bilo
bi pretjerano tvrditi da geštalt-terapeut ne postavlja dijagnoze. Svaka dijagnostička
situacija čin je spoznavanja, i svako spoznavanje je i dijagnostička situacija. Ali
formalna dijagnostika znači, u pravilu, proces kategoriziranja, kojim ja, kao promatrač, u
postojeće sisteme raspoređujem sadržaje koje opažam. Fenomenološki orijentirana
dijagnostika, naprotiv, odriče se objektivne istine ili objektivnog interesovanja, ona
obraća pažnju na to šta predmeti ili pojave u svijetu znače meni. Tako onaj koji spoznaje,
ili onaj koji intuitivno promatra, nikada sebe ne doživljava odvojenim od svega onoga
što spoznaje /promatra/, u svakom opažanju istovremeno je obuhvaćen i dio njegovog
Selfa.
Perls, Hefferline & Goodman opisuju taj proces na slijedeći način: »Moramo, naprimjer,
priznati da mi, draga srca, činimo za eksperimentalno orijentirane psihologe
najneoprostiviji od svih grijehova: Mi u eksperiment uključujemo samog
eksperimentatora!« (Perls i dr. 1993, str. 26)
Tako terapeuta promatramo neodvojeno i u međuovisnosti sa njegovim klijentom. Često
kritizirani odnos moći, koji, upravo kod klijenata koji su i mogli biti traumatizirani zbog
postojanja neravnoteže odnosa moći, održava nepovjerenje, biva uklonjen u korist
jednog zajedničkog »postojanja-u-svijetu«.
Ovaj ravnopravni pristup u geštalt-terapiji ponovno nas vraća do Martina Bubera. On je
ispunjenje u čovjekovom životu vidio u trenucima izravnog, prisnog i uzbudljivog
zajedništva, koje isključuje svako frakcioniranje Selfa, u trenucima jednog uzajamno
privlačećeg susreta, koji transcendira našu usamljenost.

Dijaloški stav
Dijaloški stav prema klijentu, prije svega, obilježen je fenomenološkom orijentacijom, u
kojoj je terapeutu - a ako je to moguće i klijentu- jasno da su oni ti koji zajedno tvore ne
samo konkretni kontakt nego implicitno i svijet u kome se taj kontakt odigrava.
Unaprijed stvorena mišljenja, postavke o eventualnim psihičkim poremećajima
sagovornika, ali i odluke o cilju neke terapije, terapeut premješta u drugi plan, dok se u
sadašnjosti upušta u otvoreni i, upravo na taj način, neosigurani susret.
Dijaloški princip – življena stvarnost egzistencijalnog odnosa, bljeskajući, barem u
pristupu i po modelu, između terapeuta i klijenta, da bi omogućila da se i u drugim
odnosima uzmogne ući u takav rizik – odlično je skicirao Martin Buber, u nekim fazama
čak zaklinjući se u njega i uzdižući ga u centar ljudske egzistencije.
Buber postojanje opisuje kao ono što se događa između mene i drugih. U tom »između«
mogu se izgovoriti dvije osnovne riječi Ja-Ti ili Ja-Ono. Govori li se Ja-Ono, Ja se, u
prostoru između, distancira od onog što mu stoji nasuprot. Naprotiv, ako se izgovore
osnovne riječi Ja-Ti, »tada u njemu Ja i Ti smiju neograničeno biti ono što jesu…«
(Helg, 1992, str. 214)
U čovjekovoj »dualnosti« tako leži i njegovo određenje u životu, između
objektivizirajućeg opredmećivanja i susreta. »Oba oblika odnosa su neophodna,
pretezanje na jednu stranu dovodi do propadanja i poteškoća.« (Maurer, 1992, str. 174)

37
Ali isključivo u susretu, pod čim se podrazumijevaju trenuci u kojima se govori u
osnovnim izričajima Ja-Ti, čovjeku uspijeva potvrditi egzistenciju i na taj način
smislenost. U ovome počiva, za Bubera, centralni trenutak promjene ili zastoja, praznine
ili ispunjenja.
Dijaloški princip u geštalt-terapiji proizilazi iz toga da kvalitet odnosa između terapeuta i
klijenta čini najvažniji aspekt u terapijskom procesu. Ovaj odnos iskazuje se osnovnim
izričajima Ja-Ono, ili Ja-Ti. Egzistencijalni dijalog obilježen je stavom uzajamnosti u
ravnopravnoj strukturi odnosa, koji se iskazuje toplinom, prihvatanjem, odgovornošću za
sebe i podrškom.
»Dijaloški princip« Martina Bubera podvlači da ljudski odnosi – da bi bili istinski ljudski
– iziskuju sveobuhvatno uzajamno potvrđivanje. To znači, da bismo jedni druge mogli
susresti s uvažavanjem, moraju se poštovati različita mišljenja; partneri u dijalogu
trebali bi pokušati da se nađu u onoj tački u kojoj postoji dovoljno prostora za
podsticanje njihovih različitosti, za rast i kreativno prilagođavanje. (Coronas, 1994, str.
225) Traumatizirani ljudi često su uskraćeni za sposobnost kontakata – i to ne samo
nakon traumatizacija koje je prouzrokovao čovjek. Često nas oni susreću s
nepovjerenjem, puni straha, povlače se već kod prvog kontakta u sebe i tek uz veliku
muku moguće je doprijeti do njih. Uvažavati ovu granicu i istovremeno prenijeti vlastitu
zainteresiranost i spremnost na učestvovanje, biti otvoren za povrede, ne forsirati njihovo
zanemarivanje, to je, po našem mišljenju, način pristupa koji je izrastao upravo iz
dijaloškog pristupa i posebno je indiciran u odnosu s traumatiziranim.
Ovim smo već u središtu terapije i specijalno geštalt-terapijskog ophođenja s ljudima
koji pate od poremećaja uzrokovanih traumom. Željeli bismo da kao slijedeće ukratko
predstavimo pojavnu sliku poremećaja uzrokovanih traumom i sliku posljedica na Self,
da bismo se potom ponovno, s osloncem na te informacije, posvetili terapijskom
postupku u tretiranju poremećaja uzrokovanih traumom.

38
Poglavlje 3: Posttraumatske reakcije –
pojavni oblici, dijagnoze, učestalost
Posttraumatski stresni poremećaj (PTSD) definira se kao »razvijanje karakterističnih
simptoma nakon konfrontacije s nekim ekstremno traumatskim događajem«. (DSM IV:
American Psychiatric Association, 1994; njem.obrada. Sass, Wittchen & Zaudig, 1996,
str. 487)
Takvi karakteristični simptomi su:
1) oblici ponovnog proživljavanja događaja, npr. ponavljajuće noćne more, ili, u
budnom stanju, nametajuća sjećanja;
2) pokušaji da se izbjegne sjećanje na događaj i bavljenje njim tako što se npr.
izbjegavaju određene osobe ili situacije; osim toga, općenito smanjena
emocionalna dostupnost, emocionalna otupjelost;
3) permanentna prenadraženost, koja dolazi do izražaja npr. u poteškoćama
koncentracije, ili pojačane pobuđenosti.
Ovo su ukratko predstavljeni kriteriji za jednu »službenu« dijagnozu posttraumatskog
stresnog poremećaja. Ali uz to važi i slijedeće: u osnovi postoji toliko načina
prevladavanja traumatskog iskustva koliko i različitih ljudi.
Unatoč ovom varijabilitetu, nezaobilazan je pokušaj kategoriziranja već i zbog
komunikacije između istraživanja i prakse.
Sada želimo dati jedan kratki pregled problematičnih oblika reakcija, koje mogu
nastupiti nakon doživljavanja traumatskog događaja, i njihov daljni tok.
PTSD je, kako se on danas opisuje u oba velika klasifikacijska sistema DSM-IV
(Diagnostical and Statistical Manual of Mental Disorders; APA, 1994) i ICD-10
(International Classification of Deseases; WHO, 1992), relativno nova dijagnoza, a u
ovom obliku primjenjuje se tek od 80-ih godina. Suprotno mnogim psihičkim
poremećajima, u definiciji poremećaja sadržan je etiološki momenat: dijagnoza
posttraumatskog stresnog poremećaja može se dati tek ako je pogođena osoba doživjela
neki traumatski doživljaj. Kao primjere za takve traumatske događaje (stresore) DSM-IV
navodi: “ratne sukobe, nasilničke prepade na samu osobu (silovanje, tjelesni napad,
razbojnički prepad, ulični prepad), odvođenje, uzimanje talaca, teroristički napad,
mučenje, ratno zarobljeništvo, zatočeništvo u koncentracionom logoru, prirodne
katastrofe, ili one koje uzrokuje čovjek, teške saobraćajne udese, ili dijagnoze po život
ugrožavajućih bolesti”. (APA, 1996, str. 487) Traumatizirajuće iskustvo može djelovati
ne samo kada smo sami pogođeni, nego i kada smo svjedoci da su drugi propatili takve
nasilne događaje, ili po saznanju da je voljena osoba proživjela takav događaj. Svi ovi
stresori sadrže prijetnju za vlastiti ili tuđi život, ili tjelesni integritet, dakle, uvijek sadrže
egzistencijalnu dimenziju.
Ova egzistencijalna dimenzija odslikava se u razvoju PTSD-a: Van der Kolk, McFarlane
i Van der Hart (1996) koncipiraju posttraumatski poremećaj kao “zaglavljenost” u
sjećanje na traumu. Osobe sa PTSD-om u svom sjećanju uvijek iznova proživljavaju
traumu, njihov vlastiti unutarnji svijet postaje zona opasnosti, koja se stoga pokušava
izbjeći, kao i izvanjski okidači sjećanja. Kako dolazi do takvog razvoja?
Neposredno za vrijeme i nakon doživljaja jednog traumatskog događaja, praktično svaki
ili svaka reagira potresenošću, užasnutošću, strahom i osjećajem bespomoćnosti.
Traumatski događaji upravo su definirani kao oni koji preplavljuju i ne mogu se

39
kontrolirati. Općenito, određeni načini reagiranja već mogu ukazivati na otežanu
prilagodbu. Disocijativni doživljaj, za vrijeme traumatskog iskustva ili kao reakcija na
njega, iskristalizirao se kao jedan od prognozera za razvoj posttraumatskog stresnog
poremećaja. (Marmar, Weiss, Metzler & Delucci, 1996; Tichenor, Marmar, Weiss,
Metzler & Ronfeldt, 1996) Stoga bi kod akutno traumatiziranih uvijek trebalo obratiti
pažnju na naznake disocijativnog ponašanja, npr. ako se oni ne mogu sjetiti važnih
aspekata događaja, ako izgledaju teško dostupni ili izvještavaju o naglašenom osjećaju
derealizacije ili depersonalizacije. Ovo može značiti da pogođena osoba pokušava
preraditi preživljenu prepadnutost tako što odgovarajuća iskustva otcjepljuje od svjesnog
poimanja.

Da bismo mogli imenovati problematične reakcije, koje u mnogim slučajevima nastupaju

neposredno nakon nekog traumatskog iskustva, stvorena je dijagnostička kategorija,
“akutni stresni poremećaj” (DSM- IV), odnosno “akutna stresna reakcija” (ICD-10).
Pored uključenih, već navedenih simptoma ponovnog proživljavanja, izbjegavanja i
pojačane pobuđenosti, dijagnoza akutnog stresnog poremećaja po DSM-IV sadrži i
pojavljivanje disocijativnih reakcija. Ova dijagnoza ima smisla u slučaju kad razrada
nekog traumatskog događaja dopušta zaključak da postoji naročito oštećenje, a simptomi
traju duže od dva dana. Ona se može dati i unutar jednog mjeseca nakon nekog
traumatskog iskustva.

Obrnuto, dijagnoza posttraumatskog stresnog poremećaja može se dati tek onda kada
simptomi traju duže od jednog mjeseca. Smisao ovog je u tome što se u prvom mjesecu
nakon traumatskog iskustva izlječenje može dogoditi u značajnom iznosu. U jednoj
studiji žena koje su doživjele silovanje, 94% žena su u prve dvije sedmice pokazivale
brojne simptome za utvrđivanje dijagnoze PTSD-a. Nakon jednog mjeseca 65% žena, a
nakon otprilike tri mjeseca 47% žena ispunjavalo je kriterije za PTSD. (Rothbaum, Foa,
Riggs, Murdock & Walsh, 1992) Dok su praktično sve reagirale izraženim
posttraumatskim simptomima, nakon tri mjeseca se čak polovina žena oporavila u tolikoj
mjeri da barem više nisu ispunjavale kriterije za DSM-dijagnozu PTSD-a. Ove
vrijednosti bile su neznatno drugačije u jednom narednom istraživanju tako da o
kronificiranju poremećaja ima smisla govoriti tek nakon isteka ovog roka. (Rothbaaum
& Foa, 1993)
Kako se ispoljava posttraumatski stresni poremećaj? Mi smo već imenovali tri grupe
koje su uključene u posttraumatske simptome: simptome ponovnog proživljavanja,
izbjegavanja i pojačane pobuđenosti. Nadalje ćemo predstaviti dijagnostičke kriterije
DSM-IV. (Pri čemu smo izostavili tipične izražajne forme simptoma kakvi mogu
nastupiti kod djece, jer se u ovoj knjizi bavimo isključivo odraslima.)

A. Osoba je konfrontirana s nekim traumatskim događajem, kod koga su prisutna oba kriterija:
1. Osoba je doživjela, promatrala ili je bila konfrontirana s jednim ili više događaja koji su
sadržavali stvarnu ili prijeteću smrt, ili ozbiljno povređivanje, ili opasnost ličnog tjelesnog
povređivanja ili povređivanja druge osobe.
2. Reakcija osobe obuhvata intenzivan strah, bespomoćnost ili užasnutost.

B. Traumatski događaj uporno se ponovno proživljava na najmanje jedan od slijedećih načina:

1. ponavljajuća i nametajuća stresna sjećanja na događaj, koja mogu sadržavati slike, misli ili
percepcije,
2. ponavljajući, opterećujući snovi o događaju,
3. ponašanje ili osjećaj kao da se traumatski događaj ponovno događa (Sadržava osjećaj da se
događaj ponovno proživljava, iluzije, halucinacije i disocijativne flash-back epizode, uključujući i
takve koje nastupaju prilikom buđenja ili intoksikacije.),

40
 4. intenzivan psihički stres pri suočavanju s unutarnjim ili vanjskim podražajima, koji upućuju na
simbole aspekata traumatskog događaja ili aspekte sjećanja na njega,
5. tjelesne reakcije pri suočavanju s unutarnjim ili vanjskim podražajima, koji upućuju na simbole
aspekata traumatskog događaja ili aspekte sjećanja na njega.

C. Neprestano izbjegavanje podražaja koji su povezani s traumom ili smanjenje opće reaktibilnosti (koje
nije postojalo prije traume). Prisutna su najmanje tri od slijedećih simptoma:
1. svjesno izbjegavanje misli, osjećaja i razgovora koji su povezani s traumom,
2. svjesno izbjegavanje aktivnosti, mjesta ili ljudi koji pobuđuju sjećanja na traumu,
3. nesposobnost prisjećanja nekog važnog aspekta traume,
4. značajno smanjeno interesovanje za učešće u važnim aktivnostima,
5. osjećaj napuštenosti ili otuđenja od drugih,
6. ograničen dijapazon afekata (npr. nemogućnost osjećaja nježnosti),
7. osjećaj ograničene budućnosti (npr. neočekivanje da se stvori karijera, brak, da se imaju djeca ili
normalan dug život).

D. Neprestani simptomi pojačane pobuđenosti (koji nisu postojali prije traume). Postoje najmanje dva od
slijedećih simptoma:
1. poteškoće uspavljivanja ili održavanja sna,
2. razdražljivost i napadi bijesa,
3. poteškoće koncentracije,
4. pojačana pobuđenost,
5. pretjerane reakcije trzanja.

E. Slika poremećaja (simptomi i pod kriterijima B,C i D) traje duže od mjesec dana.

F. Slika poremećaja uzrokuje patnju ili štetu u socijalnim, poslovnim ili drugim važnim područjima
funkcioniranja, na klinički značajan način.
Utvrditi da li je:
Akutno: ako simptomi traju manje od tri mjeseca.
Hronično: ako simptomi traju više od 3 mjeseca.
Utvrditi da li je:
Sa naknadnim početkom: ako se simptomi pojave najmanje 6 mjeseci nakon faktora stresa.
(APA, 1996, str. 491 f)

Ponovno proživljavanje traumatskog sjećanja ispoljava se, s jedne strane, u tzv.

intruzivnim fenomenima, dakle, nametajućim mislima, slikama i drugim perceptivnim
fenomenima. U (rjeđim) ekstremnim slučajevima pogođena osoba može imati osjećaj da
se ponovno nalazi u traumatizirajućoj situaciji, i ponovno je doživljavati. (tzv. “flash-
back”-fenomeni) Mnogi pogođeni događaje preživljavaju još godinama u mučnim
noćnim morama. Intruzivni fenomeni, izuzetno česti nakon traumatskih utisaka, sami po
sebi nisu znak disfunkcionalnog procesa prilagodbe. Streil, Ehlers & Clark (1997)
smatraju da je ono što pogoduje kronificiranju posttraumatskih simptoma manja
prisutnost intruzivnih misli ili slika, zbog pokušaja izbjegavanja intruzija, a time i stresa
koji uz njih ide.

Posttraumatsko ponovno preživljavanje, s druge strane, ispoljava se i u psihičkim i

tjelesnim stresnim reakcijama prilikom konfrontiranja s podražajima koji podsjećaju na
traumatski događaj. Ono što pritom može djelovati kao okidač za svaku osobu je
različito i obuhvata kako vanjske tako i unutarnje podražaje: neki film, miris, osjećaj
nemoći ili gubitka kontrole, koji djeluje tako da ga premješta u raniju situaciju, bolovi
koji ishode iz ranije povrede, ili godišnjica događaja.

Razumljivo je da se pogođeni žele kloniti takvih sjećanja, ali na taj način razvija se
fobično ponašanje izbjegavanja, kao što je opisano u drugoj grupi trijasa posttraumatskih

41
simptoma: svjesno izbjegavanje unutarnjih i vanjskih okidača sjećanja, dakle, misli,
osjećaja (npr. uzbuđenja), ali i razgovora o događaju, mjesta, situacija i aktivnosti.
Pored ovog usmjerenog ponašanja izbjegavanja, može doći i do općeg otupljivanja
osjećaja, jednog “povlačenja u sebe” (konstrikcije). Pogođeni mogu izgubiti
interesovanja za stvari koje su im ranije pričinjavale zadovoljstvo, oni se povlače i
osjećaju se otuđeni od ljudi oko sebe. Imaju osjećaj da se ne mogu tako smijati, voljeti,
ali niti tugovati kao ostali, “neoštećeni” ljudi, i da im budućnost nema više šta donijeti.
Slijedeći simptom, koji se podvodi pod ponašanje izbjegavanja, je psihogena amnezija,
dakle, nesposobnost prisjećanja važnih aspekata traume.
Treća grupa simptoma opisuje neprestane promjene nivoa pobuđenosti, koje mogu
nastupiti nakon traumatskih događaja (Hyperarousal). Pogođeni ostaju u pravilu zatočeni
u gotovo nenormalnom uzbuđenju, tj. oni su pretjerano pobuđeni (hypervigilant) ili
podložni reakcijama trzanja, pate od poremećaja spavanja i poteškoća s koncentracijom.
Mnogi pogođeni izvještavaju o razdražljivosti, koju ranije kod sebe nisu primjećivali,
stalno su spremni na reakciju i teško se mogu opustiti.
Ovdje prikazana područja simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja predstavljaju,
takoreći, klasični primjer tipične stresne reakcije, kakva može nastupiti kod neke odrasle
osobe koja je nekim traumatskim događajem izvučena iz svog dotadašnjeg životnog
ritma. Posttraumatska stresna reakcija u ovoj “čistoj” formi nastupa rjeđe, u pravilu je
povezana s nizom drugih problematičnih reakcija. Za to postoje, prije svega, dva razloga:
s jedne strane, PTSD je u osnovi u velikoj mjeri povezan s komorbidnim reakcijama.
Prema trenutno najaktuelnijoj epidemiološkoj studiji, koju su izradili Kessler, Sonega,
Bromet, Hughes & Nelson (1995), a koja je, između ostalog, prikupila učestalost PTSD-
a među stanovništvom USA (u dobi 15-54 godine, n=5877), 88,3% muškaraca i 79%
žena je barem jednom u svom životu ispunjavalo kriterije za dijagnozu PTSD-a, a
nekada i kriterije za neki drugi psihički poremećaj, u prvom redu iz područja depresije,
anksioznih poremećaja i ovisnosti. Međusobne povezanosti su komplicirane: rezultati
dosadašnjih istraživanja upućuju na to da, npr. depresija koja je prethodila, s jedne
strane, uzrokuje ranjivost da se nakon doživljenog traumatskog iskustva reagira
pojačanom posttraumatskom simptomatikom (i kronifikacijom simptoma). (Breslau,
Davis, Peterson & Schultz, 1997) S druge strane, depresija se može razviti i kao dodatna
reakcija na traumu i stresnu PTD simptomatiku. (Kessler et al., 1995) Isto tako, simptomi
ovisnosti dijelom se mogu shvatiti kao pokušaj prevladavanja posttraumatskih simptoma,
dakle, kao samoliječenje, ali, s druge strane, povećavaju rizik traumatskih iskustava (npr.
preko opasnosti od nesreća).
Drugi razlog za veliku kompleksnost i mnogostruko oblikovanje poremećaja uvjetovanih
traumom leži u samim traumatskim iskustvima. Pojedini strašni događaji koje osoba
pohrani u sebi, i koji je iščupaju iz inače nedodirljivog života, nisu pravilo. Traumatska
iskustva su u mnogim slučajevima dugotrajni ili ponavljajući događaji, kao što se događa
u ratu ili u nasilnim porodicama.
Istraživanja su u međuvremenu pokazala da postoje dva različita tipa traumatskih
iskustava: oznaka “trauma tipa I” koristi se za jednokratne, kratkotrajne i iznenadne
događaje, kakvi su npr. nesreće, prepadi i silovanja, prirodne katastrofe. Oznakom
“trauma tipa II” obilježavaju se stresori koji se ili ponavljaju, ili duže traju, i na taj način
za individuuma postaju očekivanim stresom, na koji se ovaj pokušava prilagoditi. Takvi
događaji su fizičko i seksualno zlostavljanje, ali i rat, izbjeglištvo, zatočeništvo i
mučenje, a, prije svega, užasi koje su ljudima nanijeli drugi ljudi. Žrtva takvih okolnosti
pokušava da se prilagodi kako bi preživjela i pritom, da ne bi osjećala bol, razvija
strategije kao što je disocijativno otcjepljivanje iskustva ili emocionalno otupljivanje.
Gubitak povjerenja, koji nastaje povredom koju nanosi čovjek i egzistencijalna prijetnja

42
od okruženja, duboko zadire i utječe na cjelokupnu ličnost čovjeka. Ovakva iskustva
naročito razorno djeluju na djecu. Djelovanje druge osobe na ličnost dugotrajnog
traumatiziranja samo približno može se opisati kategorijama simptoma posttraumatskog
stresnog poremećaja. Ustvari, i ovdje u pravilu susrećemo tri grupe simptoma: ponovno
proživljavanje, izbjegavanje i pojačanu pobuđenost, ali one nisu srazmjerne razmjerama
oštećenja. Posttraumatski stresni poremećaj samo je jedna od mogućih posljedica
traumatskih iskustava.

Dok u ICD-10 već postoji kategorija koja opisuje promjene ličnosti nakon teških trauma,
naime, “dugotrajna promjena ličnosti nakon ekstremnog stresa”, u DSM-IV nedostaje
takva dijagnostička mogućnost (a samim tim nedostaje i u istraživanjima). Čitav niz
autora stoga zahtijeva uvođenje jedne odgovarajuće kategorije i njenu kompleksnu
simptomatiku opisuje pojmovima “Disorder of Extreme Stress”6 (DES) ili “Complex
Posttraumatic Stress Disorder”7. (npr. Herman, 1992; van der Kolk, 1996) Ovaj
kompleksni posttraumatski stresni poremećaj primjećuje se u mnogim slučajevima, a
prije svega kod onih koji su preživjeli seksualno i fizičko traumatiziranje u djetinjstvu
(samim tim većinom kod žena), ali se pokazuje u sasvim sličnom obliku i kod odraslih
žrtava dugotrajne traumatizacije, npr. kod osoba koje su preživjele mučenje i
zarobljeništvo. (Herman, 1993)
Tipične posljedice traumatizacije tipa II, koje prevazilaze trijas simptoma PTSD-a,
nalaze se u području somatizacije, disocijacija, regulacije afekata, sposobnosti za
uspostavljanje odnosa, identiteta i kao sklonost ka ponovnoj ulozi žrtve. Željeli bismo
objasniti ovu kompleksnu simptomatologiju (prema Hermanu, 1992).
Somatizacija: na somatskoj ravni, pored općenito pojačane pobuđenosti, može se
pokazati mnoštvo psihosomatskih smetnji (ovo općenito vrijedi za sve poremećaje
prouzrokovane traumatizacijom). Van der Kolk (1996) ovo dovodi u vezu s pojmom
aleksitimije (Alexithymia): mnogim pogođenim ne uspijeva da traumatska iskustva i
osjećaje povezane s njima iskažu riječima, čak ni sebi. Moguće je da ovo vodi tome da se
trauma izražava preko somatskih smetnji. Mnogi autori govore o “tjelesnim sjećanjima”,
kod kojih bolovi i napetosti u tijelu upućuju na doživljaje za koje nužno ne postoji
potpuno sjećanje. (Brenneis, 1994; Terr, 1991: “behavioral reenactments”)
Disocijacija: Za disocijativni doživljaj za vrijeme neke traumatske situacije možemo čuti
kako od odraslih, tako i od djece, i on se može shvatiti kao strategija prevladavanja onih
situacija koje bi na drugi način bile nepodnošljive. Tako mnoga djeca u situacijama
zlostavljanja zamišljaju npr. da, ustvari, nisu tu, da su neko drugi, da su nevidljiva ili
neosjetljiva na bol. (Terr, 1991) Žene koje su bile silovane svjedoče o tome da su
zamišljale kako cijelu scenu promatraju izvan svog tijela. (Classen, Koopman & Spiegel,
1993) Zarobljenici svoju situaciju zamišljaju podnošljivijom. (Herman, 1993) Takvi
disocijativni fenomeni mogu nastupiti i nakon okončanja neke traumatske situacije,
naročito u stanju stresa, a pogođeni ih opisuju npr. kao osjećaje depersonalizacije i
derealizacije.
Regulacija afekta: Kao posljedica dugotrajne traumatizacije mogu nastupiti teški
emocionalni poremećaji: depresija, bojažljivost, očajanje, agresija prema sebi i prema
drugima, suicidalnost. Kod ranih traumatizacija u djetinjstvu (kao i kod izolacije i
zanemarivanja), dolazi do poremećaja u izgradnji modulacije afekta i kontrole impulsa
(npr. mogućnosti da sam sebe utješi), i, na taj način, do prenaglašenih reakcija, s jedne

6
“poremećaj zbog ekstremnog stresa” - op.prev.
7
“kompleksni posttraumatski stresni poremećaj”- op.prev.

43
strane (npr. agresivnog ponašanja prema sebi ili drugima), i do depresivnih i disociranih
stanja, s druge (npr. smanjena dostupnost, emocionalno otupljivanje). Kod osoba koje su
traumatizirane tek u odrasloj dobi, ova sposobnost za regulaciju unutarnjih stanja je (u
idealnom slučaju) izgrađena, ali, naročito nakon teških traumatizacija koje su
prouzrokovali drugi ljudi (npr. mučenje), može biti osjetno poremećena.
Sposobnost za odnose: Kod dugotrajnog interpersonalnog nasilja razvija se neka vrsta
patološke povezanosti između počinitelja i žrtve, koja će davati ton narednim odnosima
preživjelog ili preživjele. Prvo, suštinski aspekti ovog patološkog modela odnosa su da
je, putem počiniteljeve kontrole i ovisnosti žrtve (a samo u takvom “settingu” se i može
zamisliti ponavljajuća interpersonalna traumatizacija), žrtvi, gotovo u potpunosti,
oduzeta mogućnost kontrole. Drugo, počinitelj je često istovremeno jedina ili jako važna
osoba (ovo važi prije svega za nasilje unutar porodice). Naročito ako ne postoje nikakvi
drugi, zdravi modeli odnosa, pojedinac može, u tom svjetlu, opažati i naredne odnose.
Mnogi koji su preživjeli zloupotrebe od drugog čovjeka osciliraju između intimnosti i
povlačenja, idealizacije i bijesa i imaju velike poteškoće da povjeruju drugim ljudima.
Osjećaj identiteta, slike o sebi i drugima: Poruka koju zloupotreba šalje ne ostaje bez
posljedica po sliku o sebi i po osjećaj identiteta. Sistematsko obezvređivanje i
prihvatanje sebe preko počinitelja potkopava vlastitu samovrijednost i osjećaj
sopstvenog, neovisnog identiteta. Žrtve interpersonalnog nasilja često se osjećaju trajno
oštećenim i pate od osjećaja nevrijednosti, stida i krivnje. Ne utječe isključivo
interpersonalna traumatizacija na koncept Selfa i drugih, nego se, naročito ako uslijedi u
djetinjstvu, posebno razorno odražava na izgradnju tih pojmova ili utječe na njih. Svijet
se (više) neće doživljavati kao u suštini pozitivno mjesto, nego kao opasno i
ugrožavajuće mjesto; također, opasnost prijeti i od ostalih ljudi iz okoline (i oni se stoga
mogu, samo uvjetno, doživjeti kao zaštita i resurs), a ni sopstvena ličnost se ne
doživljava sposobnom (niti dovoljno vrijednom) da se zaštiti (upor. Janoff-Bulman,
1989).

Ponovna uloga žrtve: Za žrtvu interpersonalnog nasilja postoji povećani rizik da ponovno
doživi traumatske situacije. Ova opasnost od ponovne uloge žrtve (uloge koju mogu
preuzeti i drugi) može se najbolje razumjeti kao posljedica ulančavanja različitih deficita:
manjkave sposobnosti kontrole impulsa; sniženog osjećaja samovrijednosti, kojim se
može objasniti nedostatak samozaštite i smanjena sposobnost za postignuće; nedostajući
modeli u djetinjstvu, koji bi mogli uputiti na brižljivo ponašanje (kao i samoodgovorno
ponašanje); i, konačno, tendencija da se ulazi u slične patološke veze, kao u prošlim
situacijama zloupotrebe, jer je takav stil vezivanja blizak i jer na raspolaganju ne stoje
nikakvi drugačiji načini kontaktiranja pošto životno okruženje ostaje isto.

Kada se promatra područje simptoma kompleksnog PTSD-a, ne mogu se previdjeti

preklapanja s ostalim psihičkim poremećajima: s grupom disocijativnih poremećaja,
somatizirajućih poremećaja, i, prije svega, takozvanih borderline poremećaja ličnosti.
Zaista se u okviru svih ovih kompleksnih simptoma ističe broj pacijenata i pacijentica
koji u anamnezi imaju iskustvo interpersonalnog nasilja, ili teškog zanemarivanja.
(Pribor, Yutzy, Dean & Wetzel, 1993; Saxe i dr., 1993; Van der Kolk, Hostetler, Herron
& Fisler, 1994) Dok bi dijagnostički pogrešno bilo iz takvih kompleks-simptoma
zaključivati o postojećim traumatskim stresorima, obrnuto, kod teške traumatizacije
trebalo bi neizostavno obratiti pažnju na opisana područja simptoma. Osim toga,
dosadašnje studije upućuju na to da osobe čija se simptomatika da svesti na kompleksni
posttraumatski stresni poremećaj gotovo uvijek ispunjavaju i kriterije “jednostavnog”

44
PTSD-a, dakle, bore se s intruzijama, ponašanjem izbjegavanja i pojačanom
pobuđenošću. (Roth, Newman, Pelcovitz, Van der Kolk & Mandel, 1997)
Nepotpuna slika poremećaja prouzrokovanih traumom može se najbolje interpretirati na
slijedeći način: Nakon nekog traumatskog iskustva može doći do razvoja niza simptoma,
i mnogi problemi se mogu razviti tek prilagodbom na proistekle simptome (npr. fobično
ponašanje izbjegavanja da bi se zaštitio od intruzija i pojačane pobuđenosti). Već prema
težini i značenju traumatizacije, ali i prema početnom psihičkom stanju i stupnju razvoja
pogođene osobe, a prije svega ako se traumatizacija ponavlja ili nastavlja i samim tim
zahtijeva proces prilagodbe, ovi primarni i sekundarni tokovi se mogu slabije ili jače
formirati. Na jednoj strani kontinuuma stoji takozvani “jednostavni” PTSD, moguće s
jednom otežavajućom depresijom, na drugoj strani kontinuuma stoji kompleksni PTSD
sve do teških poremećaja ličnosti, koji su, prirodno, praćeni nizom psihosocijalnih
problema, kao npr. suicidalnošću i ovisnošću o supstancama.
Imajući ovo u vidu, trebalo bi shvatiti pregled učestalosti traumatskih iskustava i
posttraumatskih stresnih poremećaja u ukupnom stanovništvu, koje klinička praksa može
samo nepotpuno pružiti, a koji slijedi.

Mnogo citirana studija Kesslera i dr. (1995; National Comorbidity Survey; NCS) o
učestalosti PTSD-a u populaciji USA nalazi životnu prevalencu od 7,8%. To znači da
gotovo svaki(a) trinaesti(a) nekada u svome životu razviju PTSD (ispitivano je 5.877
osoba u dobi 15-54 godine). Prema ovome, PTSD je učestao poremećaj, otprilike kao
depresija i anksiozni poremećaji zajedno.
Ovi brojevi se, naravno, ne mogu u potpunosti prenijeti na evropske ili njemačke odnose,
jer vjerovatnost da se razvije PTSD ovisi o vjerovatnosti da će se doživjeti traumatsko
iskustvo. NCS dodaje da je 60,7% ispitivanih muškaraca i 51,2% ispitivanih žena u toku
svog života doživjelo neki stresor, kako je utvrđeno u kriteriju -A DSM-III-R. Rizik po
takvo jedno iskustvo bi u USA, iz više razloga, mogao biti veći (procenat zločina, klima,
učešće u borbi) nego npr. u Saveznoj Republici Njemačkoj. U zemljama s građanskim
ratovima ili u zemljama s prijetećom klimatskom situacijom rizici su, naravno, značajno
veći nego u našoj, u svakom pogledu, “umjerenoj» zoni.

Stoga je pokazatelj vjerovatnosti s kojom će neko razviti posttraumatski stresni

poremećaj, ako je izložen nekom traumatskom iskustvu, važniji podatak. Ta vjerovatnost
se razlikuje od stresora do stresora. Prosječno u NCS, ona kod muškaraca iznosi 8,2 %, a
kod žena 20,4%. Kod oba spola vjerovatnost je najveća nakon silovanja (i to između
45,9% do 65%). Muškarci navode slijedeća iskustva kao događaje koje bi najvjerojatnije
najgore doživjeli (kada bi im bili izloženi): silovanje, učešće u borbi, zanemarivanje ili
fizičko zlostavljanje u djetinjstvu. 44,6% muškaraca koji su doživjeli bilo koji stresor
izvještavaju o nekom od navedenih. 67,6% žena koje su doživjele neki traumatski
događaj, naprotiv, navode kao najgori onaj koji je, za njih, povezan s visokim rizikom
obolijevanja: silovanje, seksualno uznemiravanje, tjelesni napad i zastrašivanje oružjem,
fizičko zlostavljanje u djetinjstvu. Ova uporedba je važna, jer NCS, konzistentno s
ostalim studijama, nalazi kod žena dvostruko višu prevalencu PTSD-a nego kod
muškaraca (10,4% u odnosu na 5%). Ova povećana vrijednost kod žena, s jedne strane,
odgovara povišenoj vjerovatnosti obolijevanja, kao i povišenoj vjerovatnosti ostalih
anksioznih poremećaja i depresija. S druge strane, vjerovatnije je da će žene doživjeti
traumatizirajuće događaje, prije svega upravo iskustva seksualnog nasilja. Tab.1
pokazuje, odvojeno za muškarce i za žene, učestalosti s kojima su izvještavali o
pojedinim stresorima, i vjerovatnost da ti stresori budu upareni s PTSD-om, kada ga
učesnici ili učesnice istraživanja izaberu kao najgori događaj.

45
Tab.1: Učestalosti pojedinih stresora i PTSD rizik povezan s njima (prema Kessleru i dr.,
1995)

muškarci žene
učestalost PTSD prema učestalost PTSD prema
stresora stresoru stresora stresoru
vrsta stresora (u %)a (u %) (u %) (u %)
silovanje 0,7 65 9,2 45,9
seksualno uznemiravanje 2,8 12,2 12,3 26,5
tjelesni prepad 11,1 1,8 6,9 21,3
učešće u borbi 6,3 38,8 0
prijetnja oružjem, taoci, 19 1,9 6,8 32,6
odvođenje
po život ugrožavajuća nezgoda 25 6,3 13,8 8,8
prirodna katastrofa/požar 18,9 3,7 15,2 5,4
fizičko zlostavljanje u djetinjstvu 3,2 22,3 4,8 48,5
teško zanemarivanje u djetinjstvu 2,1 23,9 3,4 19,7
prisustvo nasilnoj smrti
ili teškom povređivanju 35,6 6,4 14,5 7,5
šok uzrokovan tim što je neko
blizak pogođen tim događajem 11,4 4,4 12,4 10,4
ostale traumeb 2,2 12,7 2,7 33,4

O toku posttraumatskog stresnog poremećaja, prema NCS-u (čiji su rezultati

retrospektivne prirode), dobija se slijedeća slika: u prvih 12 mjeseci nakon pojavljivanja
simptoma postoji velika vjerovatnost ozdravljenja (za otprilike trećinu osoba koje su
ispunile kriterije PTSD dijagnoze). Naprotiv, više od trećine osoba nakon mnogo godina
nisu se oslobodili simptoma! Ovi dugotrajni simptomi, jednim dijelom, su također
potvrđeni i u drugim studijama. Jedno istraživanje, koje su proveli Kulke i dr. (1990),
našlo je kod američkih vijetnamskih veterana, u vrijeme istraživanja, prevalencu PTSD-a
od 15,2% (muškarci), odnosno 8,5% (žene), gotovo dvije decenije nakon njihovog
boravka u Vijetnamu. Otuda se posttraumatski stresni poremećaj može manifestirati i
godinama nakon traumatskog događaja, kako je već opisano u Holandiji (1968).
Različit tok ukazuje na kompleksnost sklopa uvjeta posttraumatske prilagodbe. Iz toga
proizilazi da, u različito vrijeme, u prvom planu ponekad mogu biti druga područja
simptoma.

Kakva se pojavna slika poremećaja uzrokovanih traumom može utvrditi?

a
Ovaj broj označava vjerovatnost da će osobe koje su taj događaj navele kao najgori,
nekada, nakon tog događaja u svom životu, ispuniti kriterije za PTSD dijagnozu.
b
Kessler i dr. (1995, str. 1051) ne objašnjavaju pobliže ovu kategoriju, pitanje je glasilo:
Ostalo (“bilo koje drugo zastrašujuće iskustvo koje većina ljudi nikada ne doživi”).

46
Posttraumatska simptomatika nije rijetka. Čak iako je u našoj zemlji rizik traumatiziranja
manji nego npr. u USA, u kliničkoj praksi moramo polaziti od visoke prevalence. (Ovo,
naravno, u naročitoj mjeri važi za rizične grupe, npr. izbjeglice iz zona građanskog rata.)
Ako oni ne dođu akutno traumatizirani, ili ako simptomi ponovnog proživljavanja nisu u
prvom planu, pogođeni ne dovode uvijek svoje simptome u vezu sa životnim događajima
koji su im prethodili. Sklonost fobičnom ponašanju izbjegavanja ovo još više pojačava:
pogođeni bi najradije da zaborave ono što su doživjeli i stoga ne pričaju o tome. Kod
tabuiziranih iskustava, kao što je nasilje od partnera, silovanje ili iskustva nasilja u
djetinjstvu, posebno je često sputavanje. To znači da se u suštini moramo obazrivo
raspitivati za takva iskustva.
Vidjeli smo da nije jednostavno razgraničiti jedne od drugih poremećaje uzrokovane
traumom, ali ni od drugih psihičkih poremećaja: osobe koje su izdržale užasne situacije
razvijaju sve moguće reakcije, kako pozitivne tako i one koje to očito nisu.
Mnogi terapeuti i terapeutkinje svojim klijentima govore o tome da se u slučaju
posttraumatskog stresnog poremećaja radi o jednoj normalnoj reakciji na abnormalan
događaj. Oni ih time žele uvjeriti da nisu ludi niti slabići i da bi praktično svako od
takvog događaja bio egzistencijalno uzdrman. Ovo je sigurno jedna dobra mogućnost da
se barem odvrate od nestrpljenja ili samooptuživanja, koje im ne može nimalo pomoći.
Unatoč tome, pogođeni uvijek iznova pitaju kako to da se upravo oni moraju toliko boriti
s tim simptomima.
Koliko su posttraumatski oblici reagiranja “normalni”? Kada bi oni bili normalni u
smislu da svi reagiraju na takav način, teško da bi se moglo govoriti o poremećaju.
Općenito, u suočenju sa svakom katastrofom ili stresom, mogu se naći ljudi koji nakon
jedne faze potresenosti nastavljaju svoj život neoštećeni, dok drugi razvijaju simptome
koji ih i dalje ostavljaju u krizi. Ovi posljednji sigurno predstavljaju manjinu.
U osnovi, trauma se može opisati kao događaj koji u velikoj mjeri, ili čak potpuno,
nadjačava kapacitete za prevladavanje nekog individuuma, u njegovom specifičnom
organizam-okruženje polju. Ako je ovo nadjačavanje dugotrajno, što znači da
individuumu ne uspijeva da na jednom novom, za traumatski događaj integrirajućem
nivou, postigne funkcionalnu ravnotežu, razvija se posttraumatski poremećaj. Tako
postignuta ravnoteža disfunkcionalna je i nestabilna. Sigurno je da se ne može
sveobuhvatno i pritom općevažeće u jednoj rečenici objasniti zašto se ovo događa.
Moglo bi se reći da su mnoga iskustva i njihove neposredne posljedice tako
nadjačavajuće da praktično prevazilaze njegove ili njene mogućnosti prevladavanja, tako
da iz njih neoštećene izlaze samo posebno jake i nepovredljive osobe. Ali, moglo bi se
reći i da ljudska sposobnost prilagodbe gotovo da i nema granica. Mnogi ljudi su, iz
određenih razloga, naročito povredljivi i stoga je za njih prevladavanje određenih
iskustava prezahtjevno. Ova gledišta su suprotstavljena: na jednoj strani, fokus je na
snazi ljudske otpornosti (Amerikanci je opisuju konceptom “resilience”), te, na drugoj
strani, na ljudskoj povredljivosti (upor. McFarlane & Yehuda, 1996). Dok su se na
početku stoljeća posttraumatske reakcije samo izuzetno pripisivale psihopatološkim
predispozicijama individuuma, a kod “ponovnog otkrivanja” ove problematike 70-ih
godina, prije svega, u prvom planu bila univerzalnost posttraumatskih reakcija, a time i
značaj premoćne prirode stresora, danas je u vidno polje istraživanja došla ova, za
svakog individuuma specifična, interakcija između faktora ličnosti i situacije. (McCann
& Pearlman, 1990) U razvoju i održavanju posttraumatskih poremećaja važnu ulogu igra
čitav niz modificirajućih faktora: oni koji imaju zaštitnu funkciju, kao npr. resursi za
prevladavanje, koji individuumu stoje na raspolaganju, i oni koji imaju ulogu da
povrijede pojedinca, npr. dispozicionalna prenadražljivost. Zadatak je istraživanja da
identificira moguće prediktore–pregled današnjeg stanja u nauci dajemo na drugom

47
mjestu. (Butollo, Hagl, Kruesmann, u štampi) Zadatak terapeutske djelatnosti je da, uz
pomoć istraživača, dokuči jedinstvene konstelacije ovih faktora i da ih ugradi u terapijski
plan. Pritom se čovjek mora promatrati u cjelokupnosti njegove povezanosti sa životom,
i uzeti u obzir i egzistencijalna dimenzija traumatskog iskustva.
U slijedećim poglavljima detaljnije ćemo se upustiti u djelovanje traumatskih iskustava i
njihovo egzistencijalno značenje za razvoj Selfa.

48
Poglavlje 4: Trauma i odgovor Selfa -
posttraumatski razvoj Selfa

Traumatska iskustva trajno poljuljaju uvjerenja o sigurnosti, koja su formirana i

izgrađena u toku života. Koliko god traumatizirajući događaji mogu biti različiti, psihički
ishodi neposredno nakon izgledaju prilično slični: generalna reakcija pobuđenosti, koja,
između ostalog, može narastati do panike, slom kompleksnih psihičkih funkcija (kao što
je mišljenje, opažanje, uobličavanje kontakata), praćen osjećajem preosjetljivosti,
nesanice i trajno povišenog uzbuđenja.
Srednjoročno, kada akutna traumatizacija u izvjesnoj mjeri izgleda savladana, treba
računati na neke tipične reakcije, koje, u daljnem toku, utječu na prevladavanje:
a) intruzivne misli i predstave,
b) trajno povišena nervoza i reakcije trzanja, povezane sa smetnjama sna,
c) aktivno izbjegavanje misli, predstava i realnih situacija koje podsjećaju na
doživljaj koji je uzrokovao povredu,
d) osiromašenje osjećaja, reducirano opažanje tijela.
Pritom se u principu radi i o zaštitnim procesima, koji bivaju odmah refleksno aktivirani
radi zaštite Selfa, koji je lišen svoje uobičajene podrške. U ovoj fazi, što nije posebno
iznenađujuće, sposobnost za kontakte je jako ograničena. Pod povoljnim uvjetima ovi,
ustvari, zaštitni procesi, ali i „simptomi“, koji su ipak ometajući za diferencirano
življenje, postaju sve slabiji. Pod nepovoljnim okolnostima, naprotiv, nastupa
kronifikacija tih reakcija, koje u početku nastaju iz nužde, ali koje su od pomoći, što
onda vodi do održavanja smanjene sposobnosti za kontaktiranje.
O čemu u pojedinačnom slučaju ovisi da li će se uspostaviti brza psihička stabilizacija,
da li će biti kolebljiva, da li će doći do eskalacije panike, koja će se vraćati, da li će se
formirati klinički simptomi?
Koje su vrste psihičke posljedice stresa nakon traume i onda kad ne poprimaju oblik
psihičkog oboljenja? Mnoge povrede se pokazuju tek mnogo kasnije, kada u djelovanju s
drugim životnim događajima ponovno proizvedu akutne simptome. Iz studija o onima
koji su preživjeli holokaust poznato je da je, npr. vrijeme odlaska u penziju, koje je samo
po sebi destabilizirajuće i tabuizirano, za te osobe posebno alarmantno i vodi do
pojačanog formiranja psihijatrijskih simptoma. (Solomon, 1996)
A tu je i pitanje o zaštitnim faktorima. Šta je potrebno jednom čovjeku da bi bio
opremljen za prevladavanje neke traumatizacije? I šta mu je pored toga još potrebno da
bi čak pozitivno prevladao to iskustvo? Da li je udarac sudbine uvijek katastrofa sa
posljedičnim oštećenjem ili iz uspješnog prevladavanja životnih događaja koji su
povrijedili može rezultirati i duševno jačanje? Ako da, koji uvjeti modificiraju daljni
razvoj nakon traumatizacije? Kakvu ulogu pritom igraju odgovornost za sebe,
samopodrška, odlučivanje? Ova diskusija izravno vodi do pitanja o vrsti i sadržaju
psihičkih procesa za vrijeme i nakon traumatizacije. Kakvu ulogu igra takozvana
„produkcija simptoma“ kao jedan od različito funkcionalnih pokušaja prevladavanja u
raznim fazama nakon šoka, koji katkada košta više životnosti, nego što doprinosi
osjećaju sigurnosti? Intrapsihički procesi unutarnje razgradnje traume i njenih posljedica
(„reprezentacija“) imaju implikacije po slijedeće Self-procese (da bi se izbjegao statični
pojam Selfa) i posljedice po buduće sučeljavanje subjekta sa svijetom. To vrijedi za

49
sučeljavanje u realnosti kao i za intrapsihičko: drugim riječima, radi se o procesima
uobličavanja kontakata koji su promijenjeni traumom.

Trauma mijenja Self

Ljudi koji moraju preraditi neko traumatsko iskustvo se mijenjaju. To je nepovratna
činjenica, koja je praćena željom da se ponovno bude „kao nekad“. U ovome leži
spoznavanje ili naslućivanje gubitka. Naslućuje se da se iznutra izgubio neki kvalitet, pri
čemu taj gubitak često nastupa tek kao posljedica traumatizacije, kao neka vrsta
popratnog produkta prerade traume. Nismo više isti kakvi smo bili prije katastrofe, kako
u dobrom, tako i u lošem smislu. Ali šta je to što je izgubljeno? To su određene osobine
ili aspekti dijela našeg Selfa, koji uobličavaju odnos prema okruženju i ljudima oko nas, i
dijelovi koji internaliziraju te odnose.
Internalizirani odnosi su čak možda i pretežni „konstituent“ našeg Selfa. To znači da
trauma mijenja konstituirajuće procese Selfa a time i naše poimanje „Selfa“. Ustvari, to
se naročito događa tek nakon traume, u fazi reorganizacije Selfa. Sam traumatski događaj
slama dotadašnje Self-procese, a pokušaji posttraumatske reorganizacije na nepovratan
način mijenjaju Self. I psihička prorada, koja psihološki i terapijski stoji u prvom planu,
može postati disfunkcionalnom, ali upravo je prorada područje u koje se može i
preventivno i terapijski zahvatiti.
Misli se na spoznajne i emocionalne procese koji se javljaju kao reakcija na traumu.
Specijalna forma ovih procesa je razvoj dugoročnih, često narcističkih, simptoma: oni se
mogu razumjeti kao pokušaj prevladavanja, koji za cilj ima promjenu stanja koje se na
drugi način ne može podnijeti. On nastupa kada propadnu drugi, diferencirani putevi za
prevladavanje traume, ili kada na raspolaganju ne stoji ništa drugo. Također, kada ni na
taj način ne dođe do bilo kakve optimalne prilagodbe, koja bi bila praćena
odgovarajućim subjektivnim zadovoljstvom, na drugoj ravni moguće je da razvoj
simptoma uzrokuje, barem u izvjesnoj mjeri, dobit, i to putem kontrole stanja stresa, koje
se drugačije ne može kontrolirati. Ova okolnost naplaćuje račun traženjem promjene
putem terapije.
Koji su psihološki modeli korisni za objašnjenje stvaranja simptoma? U tu svrhu je
neophodno postaviti pitanja o tome kako nastaju simptomi. Kako traumatski događaj
djeluje? Kako na traumu odgovara cijeli psiho-biološki sistem čovjeka?
Od kojih vrsta poruka iz „svijeta“ koji je okružuje osoba konstruira koji sadržaj? Ona
traumu doživljava kao stav ili akciju „svijeta“ prema njoj samoj. Kojim jezikom, kojim
kodovima (biološkim, spoznajnim, emocionalnim) se služi čovjekov sistem da bi, s jedne
strane, simbolizirao traumu a, s druge, „mobilizirao“ odgovor?
Koji „odgovori“ stoje na raspolaganju? Da li su možda upravo odgovori koji su konačno
odgovorni za subjektivno stanje pogođenog čovjeka primarno oni koji formiraju njegov
Self nakon traume? Da li su to „odgovori“ sebi samom, „vanjskom“ izvoru povrede, ili
mogu biti upravljeni nekom trećem? U najudaljenijem smislu, da li su priče („naracije“)
koje se pričaju samom sebi o sebi i svojim odnosima prema drugima, te koje
konstituiraju Self i koje su odgovorne za subjektivno stanje. Koje odluke o sebi donosi
osoba u tim „pričama“ i na kojoj se ravni njene egzistencije to odigrava (preverbalnoj,
verbalnoj, svjesnoj)? Kako dolazi do prolaznih, a kako do trajnih promjena u Self-
procesima, čije strukture su se razvile davno prije traumatiziranja, a sada se, u
posttraumatskoj aktuelizaciji Selfa, nalaze pod pritiskom?
I ako se, u kontekstu psihološke traumatizacije, bavimo pitanjem kako, ne treba očekivati
da time proniknemo u „suštinu odnosa“. Ovim bi se samo otvorila pitanja da li s one

50
strane intrapsihičkih procesa postoji realnost odnosa i da li se ona ispoljava. Naša
individualistička slika o svijetu i o sebi, koju, u pravilu, više ni ne preispitujemo,
uskraćuje nam mogućnost da se u potpunosti predamo takvim zamišljanjima. Konkretno
bi to opet značilo da su sistemski procesi aktivni i s one strane intrapsihičkih
reprezentacija sistema - ponovno oslanjajući se na Bubera (1983): „Cijeli stvarni svijet je
susret.“ (str. 18) Ali ne radi se samo o susretu između reprezentacija (ja i drugi, ja i ti),
nego o realnom susretu dvaju realnih bića s one strane njihovih uzajamnih reprezentacija.

Psihički kanibalizam
Traumatizacija bi, prema ovom načinu gledanja, bila jedna posebna forma susreta, ali,
izvan svake sumnje, „stvarni“ život. Moglo bi se govoriti o nekoj vrsti psihičkog
kanibalizma, kod koga se agresor učvršćuje u biću progonjenog. Agresor sebe gura u
stvarnost odnosa, u kojoj on nikada ne bi imao šanse. On primorava svoju žrtvu da ga
doživi kao, iako strašno izobličenu, realnost jednog Ti. To može ići tako daleko da Self
žrtve postane Selfom agresora. Agresor porobljava psihički teritorij, i, tako reći,
umnožava se u žrtvi. Nesistematska promatranja pokazuju da mnoge žrtve i izvana, u
svome ponašanju, mogu postati slične počinitelju. Granica između Selfa žrtve i Selfa
počinitelja unutar žrtve se briše. Žrtva u svom Selfu upada u opasnost da, u prenesenom
smislu, postane onim što ju je povrijedilo. Počinitelj sa žrtvom stvara duboki, ako ne i
destruktivni, odnos privrženosti i pripadanja, sa kojim se ova mora boriti cijelog života.
Druga je priča čemu služi taj odnos počinitelju...
Tačno formulirano radi se, dakle, o nekoj vrsti kanibalizma reprezentacije počinitelja u
Selfu žrtve. Ne sam počinitelj, nego njegova spoznajna prisutnost u žrtvi, doslovno
„proždire“ to što je u žrtvinom Selfu izvorno bila ona sama.
Sve što je do sada kazano o teoriji traumatiziranja prividno ne uzima u obzir povrede
koje su nanesene nepersonalno, kao što se događa prilikom prirodnih katastrofa. Ali
ovdje zastupamo tezu da na ravni ne-Self-reprezentacija („svijet“ ili „ne-ja“) lično i
bezlično izazvane povrede prenose, u suštini, slične Self-poruke. „Počinitelj“ je ili
poplava, brdo, vatra, svijet ili čak Bog.
Ovdje još spada i aspekt krivnje preživljavanja; kada su u katastrofi uništeni drugi,
postoji tendencija da sebi ne dopuštamo zaista živjeti. Kao da se preživjeli osjeća
povezanim s moći koja stoji iza katastrofe i kao da time postaje počinitelj.
Ali razmjere i stupanj generalizacije traumatizacije uvijek bivaju određene putem
suštinske bliskosti „počinitelja“ sa Selfom (živi - neživi agresor, životinja - čovjek,
stranac - poznati, stranac - srodnik): što je bliskost agresora sa vlastitim Selfom veća,
veći je destruktivni efekt, a ponovna uspostava posttraumatskog razgraničavanja utoliko
teža.

O Self-procesima
Kao ključ za razvoj neke psihološke teorije, koja sebi može postaviti takva pitanja, nude
se modeli Self-procesa. „Self“, kao koncept sadržan u različitim psihološkim teorijama i
terapijskim heuristikama, potencijalno predstavlja integraciju različitih terapijskih škola.
Iz terapeutske prakse su se uvijek iznova, po mogućnosti, pokušavala ugraditi
interesantna opažanja iz rada u teorijske predstave Selfa. Koliko god da su važna i
intuitivno impresivna klinička opažanja s tim u vezi, za dogradnju teorije nedostaje još
nešto. Senzitivni, praktičnošću obdareni terapeuti u pravilu pokazuju malo talenta za

51
stvaranje teorija ili barem nemaju volje za to. Tako dolazi do toga da su izvedene
teoretske zamisli u pravilu kitnjaste i da previđaju mnoge lucidne primjere iz prakse.
U pogledu logike izloženog, jasnoće pojmova, provjerljivosti modela, ove zamisli su
većinom nedostatne. Ovo onda ima sumnjivu prednost da se zamisli sadržane u
modelima ne mogu oboriti stoga što su neprecizno formulirane, što onda i proizvodi
klinički prihvatljive heuristike. Ali one svoj životni vijek manje zasnivaju na svojoj
znanstvenoj uvjerljivosti, a više na trajanju i sujeti njihovih, manje ili više, karizmatskih
osnivača.
Ono što nedostaje je, naprimjer, očigledno predstavljanje modela Self-procesa: to,
umjesto statičnih opisa, zahtijeva jednu procesno orijentiranu teoriju traumatizacije, kao i
patogenih promjena koje se iz traumatizacije razvijaju. Trebalo bi težiti tome da se
teorija formulira na način da uzmogne procesno objasniti, odnosno prognozirati,
promjene uvjetovane traumom. Osim toga, ona bi morala biti kompatibilna sa
nekliničkim dostignućima (npr. u biologiji, socijalnoj i razvojnoj psihologiji i psihologiji
ličnosti).

Pokušaj sistematizacije Self-procesa

Već su formulirani neki pristupi Self-teorije traumatizacije. (Butollo, 1996b, 1997a)
Zbog prostornog ograničenja ovdje možemo skicirati samo neke osnovne smjernice:

1) Self-procesi su spoznajno-emocionalne pojave koje reguliraju ukupno događanje

kontakata jedne osobe s njenim svijetom. Oni omogućavaju izgradnju sistema
simbolizacije „svijeta“ i odgovore osobe na njega. Reprezentirani bivaju „svijet“ i
odgovor, u smislu Kurta Lewina mogli bismo reći - polje interakcije. Ali reprezentacija
odgovora fenomenološki određuje „Self“ (Self-koncept Selfa). „Self“ je tim u svakom
momentu procesno uobličen, i to kako iz reaktivacije svih Self-reprezentacija (iskustava),
tako i iz aktiviranog aktuelnog opažanja preko akutnog kontakta (sa odgovarajućim
interakcijama).

2) Dijaloški i opredmećujući8 Self: Self-procesi su uvijek reprezentirani preko

interakcije, tj. sastoje se iz verbalnih i neverbalnih, eksplicitnih i implicitnih poruka
(značenja).
Ovdje se radi o porukama:
„svijet“ o sebi (svijetu),
svijet o Selfu osobe koja aktivira,
o odgovoru osobe na „svijet“.
Pored razmjene poruka između osobe i svijeta, prije svega, odlučujući je i stav prema
svijetu. Da li je on dijaloški ili opredmećujući? Dijaloški znači da osoba direktno
oslovljava svijet – zahtijeva Ti, obraćajući mu se tako, i time ga konstruira. Ili se osoba u
interakciji ponaša na opredmećujući način, u trećem licu prema svijetu - i, ako to možda i
ne izražava izborom riječi, onda na način kako poima sve oko sebe? Buber bi kazao:
izražava se osnovnim izričajem ja-ono, načinom ophođenja koji je ranije bio vrlo
upotrebljavan da bi se naglasile statusne razlike. U vezi sa Self-procesima važno je
obratiti pažnju na to da li osoba razmišlja dijaloški, dakle, tražeći Ti, ili u srednjem rodu
trećeg lica. Ova mala razlika u dikciji za Self-procese ima enormno značenje.

8
U engleskom govornom području upotrebljava se pojam „aboutism“ (about – o
/nečemu/), u njemačkom „verdinglichen“ (što u korijenu ima riječ „das Ding“ – stvar,
predmet). (op.prev.)

52
Poremećaji Self-procesa mogu nastupiti u sve tri ranije spomenute forme i voditi do
karakterističnih posljedičnih problema u slici svijeta, slici o sebi, i samoodgovornosti.

3) Selektivna aktivacija: Aktuelni Self aktiviran u kontaktu je selektivna aktivacija

unutarnje i izvanjske simbolizacije u aktuelnom događanju kontakta (s drugim ljudima, s
okruženjem, sa sobom). On aktuelizira, kako pohranjene Self-informacije iz prošlih
iskustava, tako i aktuelno prenesene poruke. Ali, u prvom redu Self-procesi pripremaju
zauzimanje stava na tim eksplicitnim ili implicitnim odrednicama i upravljaju
odgovarajuće djelovanje (odgovor).

4) Self-konfigura: Odlučujuće je da svi ti procesi konačno uranjaju u intrapsihičke

pojave, odnosno, oni ih čine. To naravno vrijedi i za aktuelne poruke od svijeta. Na
osnovu prisutne „spremnosti“ za odgovor, odnosno kodiranja, koja je prikupljena iz
dotadašnjih iskustava, dolazeće aktuelne informacije se uskladištavaju i dobijaju obličje
u terminologiji dotad postojećih oblika Self-konfigure. Na taj način, ona predstavlja
stalni izvor promjena, ali i izobličenja transakcija značenja, koje se događaju u
komunikaciji između reprezentacija Selfa i vanjskih reprezentacija (selektivno
konstituiranje Selfa).

5) Pridavanje važnosti Self-porukama: postoje različiti aspekti koji uvjetuju važnost

poruka koje konstituiraju Self (Self-poruke). Nekoliko primjera:
a) Što je privrženost i pripadanje /Bindung, attachment/ (s pozitivnim i
negativnim valencijama) jednog individuuma prema ostalim ljudima veće, utoliko više
težine imaju prenesene Self-odrednice od tih ljudi. Njihovo djelovanje ovisi o tome da li
privrženost drugima podstiče ili onemogućava sposobnost odgovora osobe. Ranija
iskustva s osobama, iz odnosa važnih za osobu, daju pečat budućoj spremnosti na
odgovor, već prema tome kako je bio prihvaćen Self-odgovor.
Konfluentna ili izolirana privrženost, tj. fiksirana kroz naviknuto razgraničavanje (djeluje
paradoksalno, ali postoji), reducira sposobnost za odgovor. Neuzvraćena, nepodržavajuća
privrženost je pospješuje. Ovisno dijete se teže može suprotstaviti npr. destruktivnim, ali
po ovisnost pojačavajućim Self-odrednicama, nego samosvjestan odrasli. Ono se, na
određeni način, stavlja na stranu odraslog koji napada, stapa se sa njim, tačnije sa
unutarnjom slikom tog odraslog i odbacuje vlastite dijelove Selfa, odnosno, otcjepljuje ih
(„ostavlja na cjedilu“). Onda ono „jeste“ odrasli, a ne više „ono samo“.
Ovo odgađa izgradnju izvornih dijelova Selfa, tj. onih koji nisu posljedica prilagodbom
uvjetovanih introjekcija, koje se prihvataju u bloku, nepreispitane i „neprovarene“, dakle,
neintegrirane. Razlikovanje vlastitih od potreba introjiciranih od drugih, u smislu koji mu
pridaje Lacans, postaje nemoguće ili jako otežano. Sazrijevanje Selfa na ovaj način
suštinski ovisi od spremnosti na odgovor i repertoara odgovora.
b) Kompetencija za govorenje i djelovanje općenito popravlja odgovornost
čovjeka, a time i njegove Self-procese (jezik, socijalno ponašanje, poslovne sposobnosti,
itd.). Jezička diferencijacija opažanja, sjećanja i uobličavanja odnosa, na taj način, visoko
je kovarijantna s ličnom autonomijom.
Ovim putem je fleksibilnost u jezičkom području važna za mobiliziranje Self-odgovora
nakon traumatizacije, dok u suprotnom slučaju doživljeni šok vodi nediferenciranoj
pregeneralizaciji zaključaka. Jezik u suštini živi od sposobnosti diskriminiranja. Ona se
ipak može naučiti, može postati unutarnji stav i tako spriječiti preplavljivanje
destruktivnim spoznajama, koje su uzrokovane traumom.
c) Intenzitet sadašnjeg iskustva (osjećaji, bolovi, egzistencijalna prijetnja) daje
važnost porukama/značenjima aktiviranim u Self-procesima. Naročito intenzivnim,

53
aktuelnim iskustvima postaju relativizirane ranije stečene Self-poruke. Traumatski šok
destruktivno djeluje na druga osjećajna iskustva, koja su prethodila i bila već
uskladištena u repertoaru.
d) Iskustva odnosa, koja odslikavaju rane uvjete razvoja Selfa, dovode do slične
važnosti aktuelno oformljenih značenja. To znači da sličnost s ranim iskustvima daje
dodatnu težinu i valenciju aktuelnim iskustvima. Odstupa li njihov sadržaj od ranijih,
ranija iskustva će biti dijelom zamijenjena. Primjeri za to su:
ekstremna bespomoćnost („blokada odgovora”),
ovisnost, u smislu poslušnosti prema osobi koja prividno ima roditeljski status (partner,
učitelj, religiozna ili politička zajednica, mučitelj),
reegresija ili fiksacija na preverbalne stupnjeve razvoja Selfa, bez mogućnosti da
doživljeno preradimo putem diferenciranog govora (mutizam).

6) Traumatizacija mijenja na naročito dramatičan način važnost Self-procesa. Ona ne

mijenja samo samovrijednost i samokompetenciju, nego retrogradno mijenja i izgrađene
odnose privrženosti odraslog. Ne razvijaju samo osobe sa, a priori, oslabljenim odnosima
privrženosti smetnje Selfa uzrokovane traumom, nego svako ko je izložen
ponižavajućim traumatizacijama, koje mogu povrijediti i koje proizvode gubitak,
dovoljno intenzivnim da on mijenja svoj Self. Traumatizacija, dakle, retrospektivno
oslabljuje reprezentacije odnosa privrženosti, a tim putem i Self. Ona doslovno poljulja
dotadašnju sliku o sebi i svijetu. Ponekad, iako rijetko, opaženo je da ljudi s traumatskim
prediskustvima, koji kao da su već naviknuti na to, izlaze nakraj s događajem koji
poljuljava „Self i svijet“ i nove traume prerađuju fleksibilnije od drugih.

7) Rascjep Selfa: Traumatizacija dovodi do gubitka dijaloškog Selfa. Šta je „dijaloški

Self“? Kako je ranije spomenuto, Self se formira u sasvim novom procesu aktuelizacije,
koji svoju vrijednost dobija prema situaciji i poruci koju ona šalje, prema odgovoru
osobe i dotadašnjim iskustvima sa situacijama i odgovorima. Self je „dijaloški“ onda kad
stupa u odnos i kada, direktno ga oslovljavajući, dopušta da on postane „Ti“. U
Buberovom smislu (Buber, 1983), izgovaranjem osnovnog izričaja „Ja-Ti“ mijenja se
čovjekovo „Ja – Ono“ i cijelim svojim bićem biva u odnosu. U opredmećujućem
osnovnom izričaju „Ja-Ono“ naprotiv, Ja ne sudjeluje, ono ima objekte svog opažanja,
može upoređivati, imenovati, prosuđivati, ima kontrolu nad „svojim“ svijetom - ali nije u
odnosu.
Self osnovnog izričaja „Ja-Ono“ također se različito konfigurira, već prema onome ko
mu je preko puta. Budući da on - prema Buberu - ne govori „cijelim bićem“, on
otcjepljuje svoje dijelove. Tome se može dodati da su, prije svega, oni ti koji su
neprimjereni aktuelnoj situaciji, koji su konfliktni, i koji izazivaju odbojnost.
Konkretno, to znači da takav Self u kontaktu s vlastitim ocem, kad taj kontakt proizilazi
iz osnovnog izričaja „Ja-Ono“, konfigurira Self, koji je u kontaktu drugačiji od onog s
radnim kolegama, učenicima ili životnim partnerom. To znači da u kontaktu s različitim
ljudima dijelovi Selfa katkada bivaju različito zasjenjeni.
U pojedinačnim slučajevima u terapijskom radu značajno je tačno iznaći koji dijelovi
Selfa, kako i zašto bivaju otcijepljeni, odnosno umrtvljeni. Tako se može ući u trag
ograničenjima Selfa, zapitati se o njima, i prevladati ih putem dijaloškog ulaska u odnos
s osobom koja je ranije izazvala otcjepljenje. Nakon traumatizacije, pod određenim
okolnostima, slijedi ekstremna i pregeneralizirana redukcija sposobnosti za odnose. Ovo
se događa stoga jer su poruke Selfu pretjerano zastrašujuće i praktično je, zbog prijetećeg
nasilja, isključena mogućnost Selfa za dograđen odgovor.

54
Uvijek iznova valja naglasiti da je ovo velikim dijelom rezultat intrapsihičkih procesa
nakon traumatizacije - aktiviranih radi zaštite od ponavljanja realne traumatizacije. Ono
što ostaje je odgovor potčinjavanja, u kome su granice prema agresoru zbrisane (moraju
biti). Nastupe li ponovno u budućnosti signali odnosa, s drugim osobama i u drugom
kontekstu, koji podsjećaju na traumatizaciju, traumatizirani Self će se reaktivirati.
Istovremeno će se isključiti djelovanje drugih konfiguracija Selfa.
Samosvijest u tom traumatskom Selfu potpuno je ograničena aktueliziranim dijelom
Selfa. Kao da nema nikakvog mosta između upravo aktueliziranog „izoliranog Selfa“ i
ostalih dijelova Selfa, ili Self-konfiguracija. I to je ono što u tome najviše začuđuje. Kao
da je javljanjem nekog novog signala opasnosti (okidača) izbrisano sve znanje o sebi
samome, da i ne govorimo o mogućnosti stupanja u neki odnos „cijelim bićem“. „Cijelo
biće“ je traumatskim iskustvom frakcionirano i govori samo unutar međusobno
nepovezanih, u sebe zatvorenih, dijelova cjeline.

8) Terapija traumatiziranog Selfa

Izlječenje, odnosno rehabilitacija nakon traumatizacije ima, prema ovom modelu, u
osnovi dva cilja:
a) ponovnu uspostavu spremnosti na odgovor, koja bi, po mogućnosti, integrirala
mnoge dijelove Selfa,
b) mobilizaciju resursa za stupanje u dijaloški odnos.
Ukratko, pogođeni stupaju u jedan novi zalet da ponovno uvežu prije toga dezintegrirani,
disocijativnim procesima rascijepljeni Self putem integracije traume u cjelovito iskustvo.
Pritom, od manjeg značaja mora biti vrsta terapijske tehnike koja se primjenjuje i to na
kojim će se aspektima traumatskih simptoma prvo raditi. Odlučujuće bi, u znatno većoj
mjeri, u tom model-pristupu moralo biti da trauma u terapijskom procesu ne bude ni
otcijepljena, odnosno poricana, ni prenaglašena.
Terapeutski susret se odvija u jednom podržavajućem terapijskom dijalogu, kojim se
podstiče uzajamno poštovanje. On iz konteksta nudi iskustvo odnosa, koje pokušava
ponuditi riječi intruzivnim porukama traume. Po ovom se jedna tako uobličena terapija
razlikuje od klasičnih terapijskih nastojanja, koja su do sada bila uobičajena za
traumatizirane, i koja je priznavalo zdravstveno osiguranje. Prenaglašavanje deficita
uzrokovanih traumom u terapiji, naime, dovodi, i ne htijući, do toga da trauma bude prije
fiksirana nego transformirana putem integracije.

U slučaju psihičkih smetnji uzrokovanih traumom postaje jasnije vidljivo ono što, u
osnovi, važi za sve psihičke smetnje: psihoterapija budućnosti razvija se u pravcu
strategije prema kojoj raste klijentovo opažanje, a time i utjecaj na svoj
samoaktuelizirajući Self.
U okvirima terapeutske podrške, pored toga, potrebni su:
ƒ poseban osvrt na unutarnje odgovore u reprezentiranim, tj. unutarnjim, tokovima
odnosa (npr. dijalozima) između traumatiziranog i agresora,
ƒ izbalansirana raspodjela aktivnog i pasivnog terapeutskog stava,
ƒ razuman balans u razradi starih i sadašnjih klijentovih tema,
ƒ dijaloški rad kroz igranje uloga (prazna stolica),
ƒ fleksibilna izmjena terapijskog stava u pogledu orijentacije na susret, na uvid i na
cilj, i posljednje, ali ne i manje važno,
ƒ empirijska dokumentacija terapijskog toka, koja postaje princip koji se
podrazumijeva u terapijskom radu svjesnom svoje odgovornosti.
Naglašavanje značaja klijentovog djelovanja u okvirima psihoterapije, naravno, nije
novo. Bihevioralna terapija se npr. smatra pristupom koji klijentu približava novo

55
djelovanje. Ovdje se ipak u većoj mjeri radi i o unutarnjem djelovanju, a i o unutarnjem
odgovoru na zastrašujuće ili nasilno proizvedene povrede psihičkih granica. Manifestno,
izvanjsko djelovanje je, pritom, važan, često nezaobilazan korak. Odlučujuća je, ipak,
ponovna uspostava kompetencije za postupanje i djelovanje s ciljem proširenja
unutarnjeg prostora za ponašanje i odgovor. Oni su, konačno, suštinski za ozdravljenje
na ravni Self-procesa.
Pristupi iz kliničke razvojne psihologije također naglašavaju aspekt nastajanja Selfa
putem djelovanja, npr. Lichtenberg (1983, 1989) ali i Stern (1985). Slično kao kod
dojenčadi, prihvaćeni su „otvoreni prostori“ - vremenski prozori - (Sander, 1889), u
kojima vanjski utisci bivaju prerađeni, „poredani“, vrednovani, kao što su takvi procesi
pretpostavljeni i kod traumatiziranih. Kao disocijativna stanja shvaćeni apsansi su, pod
određenim okolnostima, upravo faze prerade veoma konfliktnih pojava, koja u tom času
nije moguća uz pomoć vanjskih kontakata.
Iz svega rečenog, postaje jasno da jedno tako udaljeno i tako važno polje kao što je
istraživanje, dijagnoza i terapeutski utjecaj na traumatske smetnje nudi incidentalno
izvrsnu priliku da pomogne razvoju psihoterapije u budućnosti. Putem znanja o
traumatizaciji, jasnije je razgraničeno pitanje etiologije „smetnji“, uvaženih kao pokušaj
ponovne adaptacije, i lakše ga je opaziti u svom aktuelnom razvoju, za razliku od drugih
dijagnoza. Problem je više u tome da se klijenti, što je moguće brže nakon traume,
motiviraju za terapiju.

Self-procesi pod traumatizacijom

Da bismo mogli biti ciljano terapijski djelotvorni preporučuje se da razvijemo
prihvatljive modele o tome kako može uslijediti psihička prerada nekog traumatskog
iskustva. Misli se na spoznajne i emocionalne procese s pokušajima prevladavanja koji
im pripadaju i koji se uspostavljaju kao reakcija na traumu. Razvijanje simptoma je, prije
svega, jedna specijalna forma pokušaja prevladavanja: može se shvatiti kao pokušaj
prevladavanja koji za cilj ima promjenu nekog stanja, drugačije nepodnošljivog, što
naposljetku rastače Self. Ovo “stvaranje simptoma kao pokušaja prevladavanja“ uvodi se
kada drugi, diferencirani načini propadnu ili kada čak ne stoje ni na raspolaganju. Oni ne
omogućavaju nikakav optimalni odgovor na doživljenu povredu, ali ipak, na jednoj
drugoj ravni, vjerovatno pružaju dobit, barem u izvjesnoj mjeri, u smislu kontrole nad
stanjem stresa, koje je inače nemoguće kontrolirati. Ova okolnost plaća danak traženjem
promjene putem terapije.
Drugačije formulirano, ovdje se podupire jedna psihologija traumatizacije, koja u općim
crtama pokušava sastaviti i formulirati modele za objašnjenje zaštitne funkcije stvaranja
simptoma: radi se o pitanju kako. Kako djeluje neki traumatski događaj? Kako cijeli
psiho-biološki sistem čovjeka odgovara na traumu?
Od koje vrste poruka iz svijeta koji okružuje osobu ona konstruira koji sadržaj? Ona
doživljava traumu kao stav ili akciju „svijeta“ protiv sebe. I – još jedanput – kojim
jezikom, kojim kodovima (biološkim, spoznajnim, emocionalnim) se služi sistem
spoznajne reprezentacije jednog čovjeka da bi, s jedne strane, simbolizirao traumu, a s
druge strane, mobilizirao odgovor?
Ovi modeli uz to ne smiju ispustiti iz vida da su u najdaljem smislu i „svijet“ i „Self“
reprezentacije spoznajnog sistema pogođenog, koje komuniciraju, manje ili više
prijateljski, jedna sa drugom. Dugotrajni efekti traumatizacije tada nisu samo posljedica
realnog traumatskog događaja, nego i posljedica traumatiziranja putem reprezentacije
agresora u Selfu traumatiziranog. Razmislite o primjeru jedne krađe. Zamislite da neko iz
vašeg stana odnese nekoliko vrijednih predmeta. Pretpostavimo da se to dogodilo kada

56
ste bili odsutni. Otkrili ste provalu tek nakon jednog dana. Tek tada počinju raditi Self-
procesi – dosadašnji modeli sigurnosti, povjerenja, prijetnje poljuljani su u sistemu
fantazija i moraju se presložiti. Ne uspije li to, ostaju traumatski simptomi, koji su
proslijeđeni putem reprezentacija: trajna uzbuđenost, ponavljajuće misli o provali i uz to
odgovarajući strah, emocionalno otupljivanje, izbjegavanje, osamljivanje, poremećaj
spavanja, itd., iako krađu niste doživjeli realno, licem u lice. Vi prije svega patite od
fantazija o njoj.
Koji „odgovori“ Selfu stoje na raspolaganju? Nisu li to primarno upravo oni odgovori
koji traumatiziraju, koji su konačno i odgovorni za subjektivno stanje pogođenog
čovjeka, koji formiraju njegov Self nakon traume? Koje odluke donosi osoba i, ako ih
donosi, na kojoj ravni svoje egzistencije (svjesnoj, regresivnoj)? Kako uslijede prolazne,
kako trajne promjene Self-procesa, koje su se razvile davno prije traumatizacije, a sada
se nalaze pod pritiskom?
Prema ovom načinu promatranja, traumatizacija je posljedica jedne dvostruke i
ekstremne forme sudara snaga (susret ovdje nije odgovarajući pojam): s jedne strane
realnih, u toku opažene povrede, koju je nanio agresor, i intrapsihičkog ponavljanja ove
povrede, putem intruzija reprezentacije agresora u spoznajnom sistemu žrtve, s druge
strane. Kako smo opisali, moglo bi se govoriti o jednoj vrsti psihičkog kanibalizma, pri
kome agresor kao da se, putem intenziteta svog djela, ugnijezdi u biću progonjenog i,
zastupljen u tim reprezentacijama, nastavi ga proganjati. Na taj način se on probija u
stvarnost odnosa, u kojoj nikada ne bi imao nikakve šanse. On primorava svoju žrtvu da
ga doživi kao, iako strašno izobličenu, realnost jednog Ti. Ne uspije li žrtvi očuvati
unutarnje razgraničenje prema agresoru, može se dogoditi da Self žrtve bude preplavljen
Selfom agresora i da Self žrtve postane Selfom agresora.
Počinitelj porobljava psihički teritorij, on se, takoreći, umnožava u žrtvi. Tako on stvara
jednu duboku, iako ekstremno destruktivnu, povezanost sa žrtvom, s kojom se ova, pod
određenim okolnostima, mora boriti cijelog života.
Terapijski rad se, u skladu s tim, koncentrira na aktiviranje, odnosno reaktiviranje
određenih aspekata u svijesti, koji se nalaze na fenomenološkoj pozadini traumatskog
iskustva. Vrijedno je pokloniti važnost slijedećim sadržajima toka svijesti, i to tako što
ćemo ih razraditi:
1) Naglašavanje sadašnjeg unutarnjeg i vanjskog opažanja i jasnog zapažanja razlika
između sadržaja zamišljanja i mišljenja.
2) Podsjećati na ranije snage i sposobnosti, dovesti ih u sadašnjost, ponovno opaziti i
potvrditi. Uvažiti, potvrditi i izgraditi sadašnje konkretno prisutne kompetencije /
uspjehe.
3) Isto vrijedi i za ranije pozitivne veze.
4) Raspoložive sadašnje veze (uključujući terapijsku) prepoznati u značenju koje imaju
za stabilizaciju Selfa i pospješiti njihovo njegovanje.
5) Preuveličano značenje, koje se u klijentovom toku svijesti pridaje, za njegov Self,
traumatskom iskustvu, sagledati u odnosu prema značenju koje traumatsko iskustvo
prema viđenju nekog trećeg ima za Self. U pravilu, radi se o relativizaciji
prenaglašeno signaliziranih pripisanih značenja. Obratiti pažnju na, često nesvjesni,
unutarnji dijalog i tragati za alternativnim mogućnostima odgovora.
6) Nakon svega prethodno rečenog, dobiti širi prostor za rad na budućim
mogućnostima za razvoj.
7) Izgraditi tjelesne i imaginarne mjere samopodrške: opuštanja, bliskosti, povjerenja,
prihvatanja sebe sa traumatskim iskustvom.
Na osnovu dotadašnjih iskustava pretežno su kontraindicirani:

57
Emocionalna abreakcija, slobodne asocijacije, tumačenje traumatskog djelovanja preko
ranog djetinjstva, pasivni terapijski stav, zamjena uloga i prerana namjerna identifikacija
sa agresorom.
Još nekoliko riječi o temi odbrana/otpor:
Traumatizirani osjećaju strah od psihoterapije – oni naslućuju konfrontaciju i
reaktivaciju osjećaja vezanih za traumu. Gotovo niko zbog traumatskih iskustava ne ide
sam i dobrovoljno na terapiju ili savjetovanje. Psihičke posljedice traume ne uzimaju se
tako ozbiljno, konačno se sasvim zaglavi u „realnim“ problemima izazvanim događajem:
u prvom redu, to su gubici, tjelesne povrede, razaranje stana, prehranjivanje i prvi
psihosomatski simptomi kao što su stanja pobuđenosti i poremećaji spavanja.
Motivacija za terapiju se, ako uopće, formira veoma kasno, otprilike nakon kronifikacije
simptoma. Ali tada se problemi pogođenog često više ne sagledavaju u povezanosti s
traumatizacijom. Prije svega, neprimijećeni ostaju suptilniji poremećaji, kao što su
stavovi rezignacije, otupljivanje osjećaja, simptomi stresa, reaktivno depresivno
raspoloženje, odsustvo volje, problemi motivacije i/ili poremećaji kontaktiranja i na taj
način djeluju i dalje. To vodi tome da pogođeni gotovo da i nemaju interesa za
poboljšanje simptoma, a kamoli za razradu traume. Poricanje i potiskivanje su prvobitno
važni procesi, koji omogućavaju barem stabilizaciju dijelova sistema.
Horowitz (1993) je napravio čuveni pokušaj da opiše faze nakon traumatizacije. On
razlikuje „normalne“ reakcije na jedan šokantni događaj od patoloških. Posljednje ne
označava općenito kao „psihološki bolesne“ u uobičajenom smislu, nego su to upravo
prirodne reakcije na naročito jake i/ili dugotrajne duševne potrese. Ovo, za nuždu, važi
čak i za snabdijevanje samodestruktivnim, dakle, „patološkim“ reakcijama. Faza
poricanja, shodno tome, igra naročitu ulogu u pokušaju prevladavanja traume. Ona
slijedi fazu „krika“ (outcry), stalno se smjenjujući sa „provalom“ (Intrusion), prije nego
što se uzmogne doći do prorade, a time do psihičke integracije iskustva. Za vrijeme faze
poricanja čini se da za psihološke intervencije nema mogućnosti pristupa, sve dok se ne
aktivira puna svijest o značenju psihičkih procesa nakon traumatiziranja i senzibilizacija
za to. Drugačije je u fazi intruzije, fazi prorade (Working-through) i dovršavanja
(Completion). Faza poricanja može trajati veoma dugo i ne mora kod svih ljudi biti
prekidana intruzijama. Ustvari, ona je prva faza koja pospješuje prilagodbu – ponovno se
kako-tako funkcionira, ali u to vrijeme se razvijaju i različiti simptomi. Tek veoma kasno
dođe, ako uopće i dođe, do posjete psihoterapeutu. Ovdje je, dugoročno gledano, bolje
naći druge načine motiviranja.
Horowitz (Tabela 2, Horowitz et al., 1981) je pokazao da je čak tačno da traumatizirani s
jačim simptomima traže terapeutsku pomoć. Ali njegovi podaci jasno pokazuju i nešto
drugo: ekstremno visok procenat onih koji razvijaju jake simptome i ne traže terapijsku
podršku.

58
Tab. 2: Subjektivno opterećenje stresom osoba koje su nakon smrti jednog roditelja
tražile kratkotrajni terapijski tretman i onih koje se nisu javile na terapijua

opterećenje broj osoba koje su broj osoba koje nisu

stresom
željele željele
terapiju terapiju
postupak mjerenjab nisko srednje visoko nisko srednj visoko x P<
e
intruzije
(prema samoprocjeni u IES) 3 36 61 28 39 33 8,98 0,01
izbjegavanje
(u IES) 10 32 58 61 17 22 19,02 0,001
depresija
(SCL-90) 7 32 61 46 31 23 15,23 0,001
strah
(SCL-90) 23 26 51 65 6 29 13,32 0,001
opća simptomatika
(SCL-90) 23 23 54 66 17 17 13,69 0,001
intruzije
klinička procjena od drugih 17 40 43 67 19 14 16,91 0,001
(SRRS)
zbir neurotskih simptoma
(BPRS) 3 52 45 42 47 11 17,56 0,001

Ako se ima na umu kako poricanje savršeno djeluje, onda ovi rezultati ne iznenađuju.
Ako želimo da klijent ostane u terapiji, njegovo poricanje se mora uvažavati! To vodi do
sigurno nerješivog problema, do neke vrste hodanja po užetu: terapijski kontakt valja
uobličiti tako sigurno da se klijent sa svojom odbranom ne osjeća ugroženim i da mu,
upravo zahvaljujući toj sigurnosti, postane moguće olabaviti svoj otpor. Ako neko
primarno dolazi zbog specifičnih simptoma koji ga ometaju, to vjerojatno rezultira
dugotrajnom, nestabilnom motivacijom za terapiju.
Koja uporišta zahtijeva jedna tome primjerena terapija?
terapijski stav orijentiran na susret,
rad orijentiran na resurse,
osnažujuće u djelovanju i odlučivanju ukazivati na samovrijednost i kompetenciju,
praćenje upraviti na integraciju Selfa,
i sve to sa terapeutom koji je sagovornik klijentu.
Tako kroz kontakt narastaju iskustva koja vode ponovnom uspostavljanju i daljnem
razvitku jednog kompetetnog, životnog Selfa. Ako se na ove načine reuspostavi

a
Prema Horowitz, M., Krupnick, H.J., Kaltreider, N., Wilner, N., Leong, A. & Marmar,
C. (1981): Initial psychological response to parental death, Archives of General
Psychiatry, 38, 316-323.
b
IES je oznaka za Impact Event Scale; SCL-90 za Symtom Checklist-90; SRRS za
Stress Response Rating Scale; i BPRS za Brief Psychiatric Scale.

59
stabilnost Self-procesa, a time i kompetencija u važnim životnim područjima (rad, odnos,
perspektive), pogođeni može na svjež zrak iznijeti i preraditi često brižljivo skrivanu
tajnu jednog traumatskog iskustva. Uz pomoć ponovno izgrađene sigurnosti Selfa,
trauma može biti integrirana u cjelokupnu ličnost, a duševna snaga, koja je ranije bila
potrebna za čuvanje tajne, oslobađa se i ponovno je na raspolaganju. U prihvatanju
činjenice o doživljenoj traumatizaciji i propaćenom oštećenju, taj događaj, na
paradoksalan način, gubi na svojoj težini. Introjicirani agresor, s kojim se dugo vremena
borilo i koji je izazivao strah, postaje priznat kao biografska činjenica i u određenoj mjeri
ostavljen po strani. Biti traumatiziran nije više stigma povezana sa stidom, nego to
ponovno postaje ono što i jeste: lanac okolnosti sa, već prema situaciji, trajnom
krivičnom odgovornošću agresora i sa vlastitom uključenošću, koja se svakom može
dogoditi. Pod određenim uvjetima smo vjerovatno svi podložni povredi, iskorištavanju,
zloupotrebi, a i sami možemo povređivati, iskorištavati, zloupotrebljavati.

Gubitak empatije i reaktivni narcizam – dvije mogućnosti

Self-odgovora
Promjene u doživljavanju empatije
Ekstremna traumatizacija u pravilu za sobom ostavlja dramatičnu promjenu u području
empatijskog doživljavanja i ponašanja – od ekstremnog povećanja do potpunog sloma
empatije.
Na jednoj strani su, dakle, promjene koje vode do ekstremnog i trajnog porasta
empatičkog doživljavanja, uglavnom u odnosu na ličnost počinitelja. Ovdje se
empatijsko doživljavanje čini rascijepljenim: malo senzitivnosti prema područjima koja
se ne dovode u vezu s traumatizacijom koja se propatila, i ekstremna senzitivnost prema
počinitelju ili prema potencijalnom počinitelju.
Često su opisivani ishodi porasta empatijskog doživljavanja reakcije koje češće
susrećemo kod traumatizacija u kojima su počinitelj i žrtva usko povezani (vidi npr.
Herman, 1993; Besems & van Vugt, 1990). Mora se napomenuti da su pogođene žrtve u
pravilu žene ili djeca, ali i žrtve mučenja, npr. Često se, u vezi s ovim, govori o tome da
žrtve većinom dobro poznaju svoje počinitelje. U toj situaciji dolazi do izražaja da su
žrtve prisiljene da stvaraju hipoteze o tome šta su počiniteljevi motivi, ili da bi s njim
stupile u kontakt i mogle otkloniti djelo, ili da bi ga same sebi mogle nekako objasniti.
Uvijek iznova se uvjerljivo opisivalo da ovo žrtvino upoznavanje počinitelja nije samo
spoznajno, nego da ima i emocionalne strane. Tako, naprimjer, Mika Fatouros (lično
saopćenje), koja je kao klinički psiholog Univerziteta u Solunu, nakon okončanja vojne
diktature, istraživala način na koji se postaje mučiteljem, izvještava o neobičnom
događaju. Nakon jedne lokalne sesije išla je s jednim od mučitelja u jednom gradiću
preko gradskog trga, kad je iznenada, u jednom kafiću, neki čovjek skočio, pozvao
mučitelja po imenu i namigujući pritrčao oboma. Mučitelj je u smrtnom strahu pokušao
pobjeći, ali ga je njegova nekadašnja žrtva zadržala. Na njegovo veliko iznenađenje, ovaj
nije pritrčao tako brzo da bi mu se osvetio, nego da ga predstavi svojim prijateljima.
Uvijek im je pričao o doživljajima za vrijeme mučenja, a sada je počinitelj iznenada
stajao tu, kao dokaz njegovih priča. Žrtva očigledno stvara jednu vezanost za počinitelja,
jaču nego što je ona koju počinitelj stvara prema žrtvi.
Ali povećanje empatije je samo jedna od mogućnosti da se preradi traumatizacija. Jer, s
druge strane, može doći i do smanjenja empatije, koje može ići tako daleko da

60
empatijsko doživljavanje bude dugoročno otcijepljeno, tako da žrtve mogu postati
počinitelji. Ali češće se ovaj gubitak empatije pokazuje preko smetnji u strukturiranju
odnosa i u agresivnom ili destruktivnom ponašanju prema vani. Rezultati istraživanja
Kulka i dr. (1990), koji je kod vijetnamskih veterana sa PTSD-om našao više
unutarporodičnog nasilja i partnerskih problema, pokazuju da je i ovdje došlo do gubitka
empatijskog osjećaja. Ovi nalazi stoje u vezi, koja mnogo toga objašnjava, sa rezultatima
drugih istraživanja, u kojima je uzrok nasilja i seksualnih prepada nađen, izmedu ostalog,
u manjkavoj empatiji, kao u studiji Roysa (1997) ili Lisaka & Ivana (1995).
Lisak i Ivan su ispitivali kod muškaraca s agresivnim seksualnim ponašanjem deficite u
područjima empatije i intimnosti. Oni su utvrdili da su niže vrijednosti u području
empatije povezane sa seksualno agresivnim ponašanjem.
Na interesantan način je utvrđena i veza između ovih sniženih empatijskih vrijednosti i odbacivanja
takozvanih femininalnih obilježja kod muškaraca, odbacivanjem kod sebe samih i kod drugih. Može se,
također, pretpostaviti da određeni Rambo-stavovi, kakvi se prirodno kultiviraju kao samozaštita u
vojničkom obrazovanju, ali i u paramedicinskim, možda i medicinskim, zanimanjima vode poricanju
femininalnih dijelova ili obilježja, a time, u krajnjoj liniji, slabljenju empatije, i/ili su već izraz tog
odbacivanja.
Procesi kontakta, koji podstiču opažanje, osjećaje i prihvatanje, vjerovatno također spadaju među
receptivne, više “femininalne” osobine – barem prema općem ustrojstvu jezika. U istom istraživanju je
utvrđeno i da je kod osoba koje raspolažu sa malo empatije i istovremeno odbacuju svoje femininalne
dijelove u prosjeku konstatiran loš odnos s ocem. Autori ovu okolnost interpretiraju polazeći od toga da u
slučaju jednog dobrog odnosa sa ocem, idealiziranje oca, tj. jednostrano isticanje njegove muške strane, u
izvjesnoj mjeri biva oljušteno putem konkretnih životnih iskustava. Moguće je da je u određenoj dobi ta
idealizacija neophodna za pronalaženje identiteta spolnih uloga, kao što je kasnije isto tako neophodno
ukidanje te idealizacije. Ako uz to još ne postoji nikakva prilika da se dođe u kontakt s realnim ocem, tada
ostaje izvjestan strah od ženske strane u čovjeku, koji se kompenzira izraženim mačo-ponašanjem. Moglo
bi se unaprijed samo špekulirati da li sadašnji, mnogo diskutirani, val nasilja, sa počiniteljima koji su sve
mlađi, ima bilo šta sa tom otuđenom femininalnom stranom muškaraca i da li su za to odgovorni
nedostajući očinski modeli, odnosno nedovoljno prihvaćeni modeli oca.
Jedna druga studija osvjetljava neposrednu povezanost između traumatskog iskustva i
gubitka empatije. Bradshaw, Olde i Horne (1993) istraživali su spektar reakcija koje su
mogle nastupiti u vezi s učešćem u ratu. Oni su pronašli da su oni vojnici koji su, nakon
učešća u teškim borbama, izgradili “identitet ubice”, pored poriva za ubijanjem i osjećaja
nepovredivosti, pokazivali nesposobnost da osjete empatiju prema svojim ubijenim
neprijateljima.
U oba opisana slučaja – i gubitka empatije i njenog povećanja – dolazi, u pravilu, do
neke vrste neosjetljivosti za vlastite osjećaje i za empatijska doživljavanja prema unutra,
dakle, opažanje osjećaja i potreba je putem traume naknadno oštećeno. Neka ovdje bude
samo ukratko napomenuto da su terapijske implikacije za tretman bilo kakvog razvitka
empatije slične ako se polazi od geštalt - terapijskog razmišljanja o promjenama.
Individualni, socijalni i društveni ishodi su naprotiv različiti, jer se u slučaju gubitka
empatije zaštita od narednih traumatizacija nerijetko oblikuje u vidu agresivnog i
destruktivnog ponašanja. Ponašanje, koje, kako smo već rekli, od žrtava može načiniti
počinitelja, je u malobrojnim ekstremnim slučajevima samo po sebi izuzetno stresno i
teško za bližnje, odnosno za društvo.
To što se pitanja povezana s razvojnim putem od žrtve do počinitelja rijetko postavljaju
sigurno je u vezi s tim da nas odgovori na ta pitanja mogu dovesti do toga da
uzmognemo razumjeti i najužasnijeg počinitelja - i to, možda, izaziva otpor. Ali, ima li
se u vidu da to prihvatanje u sebi reprezentacije počinitelja za klijenta konačno
predstavlja korak koji najodlučnije označava put prema dugoročnom prevazilaženju
traumatskog iskustva, jasno je zašto je ovo pitanje upravo najbliže onima koji rade s
traumatiziranim ljudima.

61
Iz navedenih razloga, zbog malobrojne literature o toj temi, zbog društvenog značaja te
tematike i veze s terapijskim radom, nadalje ćemo razmatrati uvjete koji mogu dovesti do
gubitka empatije.

Razvoj empatije i socijalna rezonanca

Da bismo ovo razmatranje mogli voditi, preporučuje se da se nakratko posvetimo tome
šta je empatija, kako nastaje i kako na njen razvitak utječu različiti životni događaji,
između ostalih i događaji traumatske prirode. U tome nam može pomoći izlaganje onoga
što je otkriveno o razvitku rane interakcije između novorođenčadi i male djece, s jedne
strane, i njihovih roditelja, s druge. Mnogo toga upućuje na to, a svi roditelji to prirodno
znaju, da nešto što bismo mogli nazvati društvenim prostorom za rezonancu, nastaje
najkasnije u trenutku rođenja. U tom prostoru se događaju suptilne interakcije, brzine
koju je često nemoguće svjesno registrirati, u obliku signala između majke i djeteteta,
koje, kako za majku tako i za dijete, stvaraju, učvršćuju, diferenciraju i produbljuju vezu.
Može se govoriti o tome da nastaje jedna vrsta prostora socijalne rezonance između
majke i djeteta, a i između djeteta i ostalih osoba s kojima je dijete u odnosu, npr. oca,
ako je prisutan, ili braće i sestara. U čitavom nizu studija o najranijim kontaktima
roditelja i djeteta istraživalo se djelovanje odstupanja od uobičajenih obrazaca
interakcije. Ako majka, ili neka druga važna osoba, namjerno potisne te interakcije sa
djetetom, tj. ne reagira sličnim brbljanjem na djetetovo brbljanje, nego ostane mirna kao
da negira djetetov znak, to kod djeteta prvo vodi do neke vrste šoka. Ono kratko vrijeme
djeluje potpuno ukočeno, vjerovatno pokušavajući da razumije ovu novu situaciju. Onda,
u pravilu, dolazi do dva različita načina reagiranja:
Dijete prvo pokušava, vjerujući u dotadašnji kontakt, da ga ponovno energično zadobije.
To eskalira i ono pojačava svoje pokušaje, počinje vikati, upotrebljavati sve više načina
da bi prekinulo “unutarnje odsustvo” važne osobe, na koje nije naviknuto, i da bi je
primoralo da obrati pažnju.
Ovo ponašanje, na određeni način, stvara doživljaj da je dijete u poziciji da svojim
ponašanjem djeluje na važnu osobu. Pojačavanje ili eskalacija ovih njegovih mjera
trebalo bi dovesti do uspjeha. Odavno je poznato da već kod dojenčadi diskrepance u
opažanju vode tome da su prvo iritirani (“Startle” – refleks), ali onda pažljivo
pokušavaju nanovo preraditi te diskrepantne informacije. Među diskrepantne informacije
ubraja se npr. razumijevanje mimike, u kojoj su pojedini dijelovi lica pogrešno plasirani,
kao npr. pogrešno postavljen nos, usta na čelu, ili slično. Znači da dijete veoma rano
može apstrahirati i da zna koja su odstupanja relativno apstrakcija, koja su neobična, a
koja nemoguća, prema onome kako bi lica trebala izgledati.
Ova sposobnost za ranu apstrakciju preduvjet je za takozvane Self-invarijante, koje su,
opet, preduvjeti za izgradnju kompleksnijeg Selfa: naime, znanje o prvobitnim
pokretačima i učinku vlastitog djelovanja, koherentnosti vlastitog Selfa, pripadajućem
afektivitetu i kontinuitetu osjećanja sebe. O tome više kasnije.
Ima li dijete pozitivna iskustva o zadobijanju, odnosno iznuđivanju, kontakta od jedne
važne osobe, koju doživljava odsutnom, ova kompetencija će biti moguća i kasnije, u
drugim socijalnim situacijama, sa prirodno moduliranim načinima ponašanja. To se
može ispoljiti tako da ljudi kasnije, npr. u radnoj situaciji u kojoj osjećaju da su
nepravedno tretirani, u jednom hijerarhijskom sistemu, istupe prema svojim
pretpostavljenim, zahtijevaju iskren i autentičan kontakt, i rasprave uvjete koji su doveli
do osjećaja zapostavljenosti ili uvrede. Ako se ova pozitivna iskustva ne steknu u ranom
djetinjstvu, može se desiti da se ne razvije pouzdanje u uspješnost, odnosno umjesnost

62
djelovanja jednog takvog izravnog apela. Umjesto toga se moraju birati različiti
zaobilazni putevi da bi se uspostavili neophodni osjećaji sigurnosti i zaštićenosti.
Kao primjer neka bude slučaj jedne žene koja je odgojena kao jedino dijete veoma
saosjećajne majke, bez oca. Ona se kasnije, u svom području rada, žalila da ne raspolaže
nikakvim repertoarom prema njoj pretpostavljenim muškarcima da bi mogla osigurati
kontakt, čak ni u konfliktnim situacijama. Kada bi osjećala da je njeni pretpostavljeni
tretiraju nepravedno, žalila bi se drugima, kolegama koji su imali isti rang kao i ona, ali
se nije usuđivala da se u vezi sa svojim osjećajima izravno obrati pretpostavljenima.
Uvjerena je da bi oni reagirali s nerazumijevanjem, da bi je odbacili kao ličnost, a kasnije
bi mogla očekivati samo još gore posljedice.
Ovaj primjer i rezultati opažanja male djece pokazuju kako se kasnije ispoljavaju rani
uvjeti u kojima se ličnost razvija. Ali ovo pokazuje i to da djeca razvijaju enormne
sposobnosti da sebi osiguraju kontakt s osobama s kojima su vezana. Predugo se u
razvojnoj psihologiji i u dubinskopsihološkim teorijama jednostrano gledalo na ove
procese, kojima se razvojno napredna djeca pokušavaju razgraničiti od majke, od
roditelja, diferencirati se da bi postigli autonomiju vlastite ličnosti. Premalo je uočavano
da se djeca u istoj ili možda većoj mjeri staraju, i to naročito predano, da tu vezu prvo
formiraju, a da je zatim održavaju, diferenciraju i učvrste.

Izbjegavanje socijalne rezonance

U spomenutom eksperimentu, u kome se majka iznenada ponašala neuobičajeno ukočeno
i udaljeno, do sada je diskutiran samo prvi oblik djetetovog “odgovora”. Naravno, postoji
i druga varijanta. Ona se nadovezuje na prvu, ako ova ostane bez uspjeha, odnosno,
dijete je stavlja u pogon ako je steklo loše iskustvo s djelovanjem svog apelirajućeg
ponašanja: dijete pada u pasivnost, u izvjesnoj mjeri uči bespomoćnost, prepušteno samo
sebi da razradi ovaj neočekivani, prolazni šok odvajanja.
Pri traumatiziranju koje je prozrokovao čovjek, putem nasilja, ali i putem izolacije od
kontakta, na određeni način se radi o ekstremnom obliku ne-rezonance. Neodgovaranje
će prekinuti “samoinicijativno treperenje” u obliku djetetovih signala za kontakt. Svojim
načinima kontaktiranja, koji nisu u skladu s djetetovim uvjetima, ili čak odbacuju te
uvjete, odrasli mogu “pregaziti” djetetovo nuđenje kontakta i praktično učiniti dijete
nijemim.
Na naročito dojmljiv način, ovaj fenomen je opisao Stern (1992, str. 286), koji je
promatrao interakciju majka-dijete kod jedne majke s dijagnosticiranom shizofrenijom.
Ispostavilo se da je majka raspolagala prividno optimalnim sposobnostima da
saosjećajno tretira dijete. Bila je nježna, imala je tjelesni kontakt s djetetom, nakratko je
izgledalo da se u svemu ponaša kao psihički zdrava majka. Unatoč tome, medicinske
sestre su alarmirale ovu dijadu majka - dijete, a da nisu mogle tačno formulirati u čemu
se sastojala. Imale su osjećaj da nešto bazično u tretmanu tog djeteta nije u redu.
Podrobnije ispitivanje je pokazalo da je majka izražavala i primjenjivala sve oblike
majčinskog ponašanja, ali ipak ni na koji način nije uzimala u obzir djetetove signale!
Djetetovi signali su odlazili u prazno, a majka je, ispostavilo se, bila jedno, u sebe
zaključano, autistično jezgro, i svoje je ponašanje ispoljavala jednostavno na osnovu
vlastitih impulsa. Dijete je često reagiralo očajanjem, pasivnošću i letargijom. Ono nije
moglo naučiti da razvije pouzdanje u efekte svog ponašanja kontaktiranja.
Ovi primjeri još jedanput jasno stavljaju u prvi plan ono što je već više puta naglašeno
prilikom formuliranja modela Selfa: Self formiraju samoaktivacija, npr. uobličavanje
apela za kontakt, i odgovor na apel za kontaktom. Psihički život primarno opstaje u

63
interakciji reprezentacija prema vani upravljenih impulsa (akcija prema vani, odgovor na
akciju izvana) i reprezentacija izvanjskih, na Self upravljenih, akcija ili poruka. A da se
ovo događa već u dobi malog djeteta i dojenčeta, mogu potvrditi empirijska opažanja.
Ovim je trajno uzdrmana teza, koju je zastupala još Margaret Mahler (1978), po kojoj se
djetetov Self ustanovljava u obliku neke vrste jednostranog utiskivanja od majke,
odnosno primarne važne osobe, i da je djetetova zadaća da se primarno koncentrira na
diferenciranje i razgraničavanje s majkom, što je duže od decenije diskutirano kao
sveopća istina. U međuvremenu se više saznalo o tome da dijete samo brine o kontaktu i
pridobiva za njega. Ono to ne čini samo prema majci nego i prema drugim osobama s
kojima je u odnosu te razvija nevjerojatnu kompetenciju i nadarenost u tom ranom
socijalnom ponašanju. Tačno je da se dijete diferencira, “individuira” se, ali se
istovremeno brine i za povezivanje na novoj ravni.
Ako je dijete uspješno u svom pokušaju da uspostavi kontakt i povezivanje, ono stječe
iskustvo da je njegovo djelovanje efikasno i da može proizvesti socijalnu rezonancu.
Osnažujuće je zajedništvo, uzajamnost, ritmičnost, plesno podešavanje slanja i primanja:
svaki samoinicijativni treptaj se dijelom predaje, ponovno uspostavlja, iznova prenosi na
drugoga, koji na svoj način odgovara na njega. Na ovaj oblik neverbalnog socijalnog
kontakta je, prirodno, i odrasli, kako-tako, u velikoj mjeri upućen.
Nešto slično se doživljava i u slučaju rezonance auditorijuma, kada manje ili više reagira
na impulse nekog predavača. Prate li slušatelji, daju li se na neki način ponijeti
neverbalnim treperenjima predavača – intonacijom, pauzama, kontaktom. Oni na svoj
način odgovaraju na to, što onda predavaču daje krila – ako on nije, bez obzira na to,
svoj govor već unaprijed formulirao i ne odstupa od sadržaja, čime ga pušta da ostane
neživotan.

Razvoj Selfa preko reprezentacija iskustva kontakata

Vratimo se sada ranoj interakciji majka - dijete. Daljnim opažanjima je utvrđeno da
preko majke nastaje neka vrsta modulacije kontakta između majke i djeteta, i to putem
selektivnog izostajanja njene rezonance na djetetove ponude kontakta. To znači da se
određeni oblici djetetovog kontakta mogu putem rezonance pojačati i podržati, drugi
zaustaviti izostajanjem rezonance. Izgleda prihvatljivo da majka mnoga upravljanja čini
namjerno, ali neka i nesvjesno. I ovdje može traumatizacijom blokirana majčina
emocionalnost ispoljiti svoje djelovanje. Tabui, koje djeca doživljavaju i usvajaju, u
pravilu su ne samo tabui u vidu spoznajnih govornih sadržaja, nego u naročitoj mjeri i
tabui vezani za određene neverbalne životne pojave, uključujući i određene osjećajne
kvalitete. Dijete uči da su određeni osjećaji, kao npr. tuga, apsolutno nepoželjni i da se
moraju zaustaviti, ne znajući zašto, niti o kojoj vrsti tuge se radi. Ono ne zna da ono tugu
blokira i da jednostavno nedostaje iskustvo s tim osjećajem.

Što dublje seže traumatizacija nekog čovjeka i što je manje razrađena, to će više biti
ograničena njegova sposobnost za socijalnu rezonancu. To reducira njegovu sposobnost
doživljavanja, a naravno, i kvalitet njegovih socijalnih kontakata. Ako ovako
promatramo, nije iznenađujuće da traumatizirani, u pravilu, i kad samostalno ne mogu
uspostaviti ovu povezanost, u mjesecima nakon traumatiziranja doživljavaju stalno
pogoršanje svojih socijalnih odnosa. Ne samo da nisu svjesni povezanosti s traumom, oni
se čak brane protiv tumačenja ove veze.

64
Vozači podzemne željeznice, npr., koji za upravljačem kola podzemne željeznice
pregaze samoubicu, u pravilu su traumatizirani. Oni, na posebno dramatičan način,
doživljavaju osiromašenje svojih socijalnih kontakata, naročito u intimnom području.
Ekstremno je oštećeno i zabavno uzajamno usklađivanje socijalnih signala, istraživanje
istovjetnosti i odstupanja. Gubitak kontakta može biti ubrzan na dvojak način: prvo,
potiskivanje vlastitih impulsa vodi tome da se signali ne šalju, dakle, uslijedi odsustvo
istupanja prema drugome, u smislu “aggredere”. Oblik agresije usmjeren na kontakt,
spriječen na ovaj način, u ekstremnom slučaju biva zamijenjen razaračkom agresijom.
Kao drugo, dolazi do aktivnog potiskivanja reakcija na impulse drugih, tako što
pogođeni ne reagiraju na njih. Ova aktivna odbrana od kontakta vodi odsustvu
senzitivnosti, samovolji i strahu. Onaj ko je ranije nudio kontakt, partner, prijatelj,
srodnik, doživjet će neku vrstu razočarenja. Njihovi pokušaji kontaktiranja odlaze
uprazno, oni ustvari žive jedan pored drugog, ali bez uzajamno podešenog treperenja, oni
se u psihološkom emocionalnom smislu više ne mogu dotaknuti. Ovo razočarenje vodi
smanjenju interesovanja za održavanje jednog takvog kontakta i osobe se, bez sumnje,
već oštećene traumatizacijom, odbijaju.
Terapija traume koja se bavi smetnjama kontakta već tim nalazi se u srži problema.
Ponovna aktivacija sposobnosti za socijalnu rezonancu, koja općenito ide skupa s
ponovnim nastupanjem ne uvijek ugodnih osjećaja, u terapiji se nanovo podstiče
ovladavanjem životnošću i kontaktom.
Ljudi koje smatramo “društvenim”, dakle, ljudi koji ne mudruju, ovo rade prirodno, i to
u različitim oblicima, i selektivno: u određenim situacijama, prilikom određenih tema i
prema određenim ljudima su opušteniji, kod drugih opet potiču zanimanje. Postoji, dakle,
jedan način selektivnog opuštanja i napetosti, koji prema drugima otvara i zatvara
određene isječke prostora kontaktiranja. Tako gledano, potiskivanje je, u izvjesnoj mjeri,
napetost, uz pomoć koje se, preko tjelesnih senzacija, može spriječiti tjelesno sjećanje na
osjećaje i njihova ponovna aktivacija.
A sada da se vratimo empatiji. Traumatizirani često imaju reduciran ili prerazvijen oblik
empatije. Oni su ili suviše sa sobom samima i zabavljeni odbranom njihovog vlastitog
osjećajnog svijeta, a da bi se mogli upustiti sa drugima, ili žive u trajnom strahu od
obnovljene traumatizacije i kreću se u jednom permanentnom “pazi-stavu”, istovremeno
braneći vlastiti osjećajni svijet.
Slično vrijedi i za pomagače traumatiziranih. Oni upadaju u opasnost da se
organiziranjem praktične pomoći i sami uguše, tako da to omete njihovu sposobnost
emocionalne rezonance. Ponekad se, ipak, stvara dojam da i pomagač biva nesposoban
da osjeti položaj traumatiziranog. Da ne bi upali u opasnost da se u kontemplaciji suviše
užive u položaj svojih štićenika, oni se moraju brinuti za neposrednu pomoć. To, kada
pomagač odmah poduzme sve da onaj kome hoće pomoći više uopće ne iskusi osjećaje,
nije jako uspješna forma empatije. Kada pomagač sam ne može podnijeti osjećaje koji
idu sa povredom, gubitkom, poniženjem, on je malo vjerovatno u poziciji da bude uz
svog klijenta kada on doživljava takve osjećaje. Jer, pomagači moraju podržati osjećaje
koji su primjereni određenoj situaciji, iako ih je veoma teško podnijeti. Također,
nailazimo na pomagače sa ekstremno razvijenom empatijom, koji svoje klijente,
takoreći, preplave svojim saosjećanjem.
Ali, traumatiziranim treba ponuditi socijalnu rezonancu s tim osjećajima da bismo ih
tako pozvali da svoje osjećaje dožive kao primjerenu reakciju na položaj u kome se
nalaze, da ih izraze i, konačno, prihvate. Time otvaramo mogućnost da pomoć ne vodi
daljem klijentovom okamenjivanju ili preplavljivanju osjećajima.
Također se radi o nekoj vrsti zajedničkog osjećaja, pri kojem na strani pomagača stalno
mora biti prisutna svjesnost o kontekstu, resursima i cjelokupnoj životnoj situaciji,

65
naročito kada onaj koji je preopterećen ili pritisnut osjećajima izgubi taj kontekst. To, na
neki način, zahtijeva od kontakt-osobe da izdrži osjećaj, da ga ne promatra samo kao
ugrožavajući. Na taj način, ona drugima pomaže da prođu kroz taj osjećaj umjesto da ga
prekidaju ili potiskuju. To iziskuje takve trauma-terapeute koji sami raspolažu izvjesnom
kompetencijom u iskustvu i razradi teških osjećaja, koji sami ne reagiraju fobično prema
određenim osjećajima zato što se pribojavaju gubitka kontrole, bola, usamljenosti, stida i
sl. Na ovom mjestu ćemo još jedanput jasno ukazati na značenje samoiskustva za
terapeute, pri čemu ovo naravno važi za takve terapeute čije terapijske škole ne propisuju
brza rješenja za simptome koji “smetaju” ili za probleme u ponašanju.
Bihevioralna terapija, u kojoj, kako se može u posljednje vrijeme primijetiti, njeni
zastupnici nagovještavaju dvoumljenje oko značaja samoiskustva dotičnih terapeuta,
upada u opasnost da postane svoja vlastita karikatura. Bihevioralna terapija i empatija su
općenito nespojive.
Zbog postojanja, među mnogima, raširenih predstava o bihevioralnoj terapiji kao
ekstremno kratkoj i mehanicističkoj postoji opasnost od efekta selekcije. To može voditi
tome da se za tu vrstu terapije odlučuju ljudi koji i sami pokazuju deficitnu sposobnost
empatiziranja i koji se potajno nadaju da u toj formi terapije neće biti upadljivi.
Može biti da izvjesni osnovni ton unutar sistema zdravstva dodatno podržava ovu vrstu
psihoterapija orijentiranih na rješenje prema iskustvu neprijateljski nastrojenih
interpretacija psihoterapije. Ali možda je sadašnja kriza terapija orijentiranih na iskustvo,
koje u zdravstvenom sistemu uopće nisu priznate kao terapije, a koju je provociralo
društvo, u vezi s društvenim potiskivanjem teorije promjene građene na usmjerenosti
prema osjećajima i susretu, prema spoznavanju i samoiskustvu, dakle, predstavlja, ako
znaci ne varaju, neku vrstu gubitka empatije društva.
Na ovom mjestu je možda smisleno vratiti se na psihologiju razvoja empatije, npr.
istraživanju Demos (1986), koje ćemo ovdje nešto podrobnije razmotriti.

Rana modulacija emocija

Demos (1986) je promatrala interakciju dviju majki i njihove novorođenčadi u periodu
od jedne godine (vremenski uzorak), pri čemu su obje majke, ustvari, zastupale
odgovarajuće, ali međusobno različite ideologije tretmana. Obje majke su se slagale da je
zdravo biti pažljiva, s ljubavlju posvećena i emocionalna, stalno biti kod kuće, dakle, biti
prva osoba u odnosu s djetetom. Djeca su u početku imala slične temperamente.
Ali majke su se razlikovale u jednoj bitnoj stvari: jedna majka je bila sklona da se djetetu
obrati odmah kada bi ono od sebe davalo znak da mu nešto ne prija, da ga uzme i tješi.
Druga majka je također smatrala jako važnim registrirati djetetovu neprijatnost, ali je
prvo htjela da dijete malo prepusti samom sebi. Ono je trebalo imati priliku, barem kroz
nekoliko sekundi, a ponekad i minuta, da nađe svoj vlastiti način za prevazilaženje te
neprijatnosti. To znači, ona je isto tako išla naruku djetetu, tješila ga, iako s izvjesnim
odlaganjem i samo onda ako se dijete ne bi samo snašlo. Na taj način je kod svog djeteta
kreirala izvjesnu tenziju između nelagode i pomoći sa strane.
Obje majke i njihova djeca su, za vrijeme prvih dvanaest mjeseci nakon poroda, u više
navrata promatrane isključivo u njihovoj kućnoj sredini. Načini ponašanja i majke i
djeteta su registrirani na videotraci i vrednovani. Opažanja su trebala, u prvom redu,
istraživati ponavljane obrasce ponašanja majčinskih reakcija na dječije negativne afekte.
Dakle, kada bi dijete imalo bilo kakvu poteškoću, strah, bolove ili kada bi se ljutilo,
istraživalo se kako je dijete izražavalo tu nelagodu i kako je majka na to reagirala. Dok je
u jednom slučaju majka odmah reagirala i pokušavala otkloniti i mala zanovijetanja

66
odmah tako što bi nudila utješni tjelesni kontakt, druga majka je reagirala s odlaganjem.
Interesantno je da su oba ova načina ponašanja ostala gotovo konstantna za vrijeme
dvanaestomjesečnog istraživanja. Obje su bile svjesne svog ponašanja, ono se baziralo na
svjesnoj odluci, koja je kod obje bila dobro utemeljena. Važno je da je u slučaju majke
koja je na dječije plakanje reagirala svjesno odlaganom reakcijom bilo jasno da ona nije
bila jednostavno nepažljiva. Ona je obraćala pažnju na plakanje, osluškivala njegov
“kvalitet”, čekala na slijedeći znak da bi vidjela kako se beba snalazi. Općenito, stupala
je u akciju tek ako bi problem opstajao ili se povećavao. Umjereniji oblici ljutitog
plakanja smjeli su trajati neko vrijeme, tek ako bi postajali intenzivniji, majka je
prihvatala kontakt. Ona bi se tada javila djetetu, ili mu ponudila smirujući tjelesni
kontakt, koji se u pogledu emocionalne topline i nježnosti mogao uporediti s kontaktom
majke koja je odmah reagirala. Ponekad je također pokušavala da djetetu na drugi način
odvrati pažnju, tako da njegovu pažnju usmjeri na neku igračku ili neki drugi predmet.
Rezultati, iako zbog kratkih perioda opažanja samo preliminarni (n=2 para roditelj-
dijete), bili su izuzetno interesantni:
Već nakon tri i po mjeseca, beba čija je majka reagirala s pažnjom ali i odlaganjem,
počela je mijenjati svoje ponašanje plakanja. Ustvari, jedno vrijeme bi plakala kao i do
tada, a onda bi se ipak pojavili novi oblici plakanja: kraće, suzdržanije i ekonomičnije. S
aspekta psihologije učenja gledano, moglo se reći da je dijete plakalo instrumentalno:
znači da je plakanje bilo promijenjeno tako da funkcionira kao signal za majku. Ovaj
oblik instrumentalnog plakanja (“signalno plakanje”) se, ponovno, izražavao na dva
načina. Jedan je izražavao više strah i ojađenost, drugi više ljutnju i protest. To se, prije
svega, moglo prepoznati po različitom tonu i različitom izrazu lica, koji se javljao uz
plakanje. Ovi oblici igre plakanjem praktično su bili početak jednog prilično
kompleksnog razvoja, u čijim okvirima se dalje razvijao repertoar instrumentalnog
plakanja ovog djeteta i bio produbljen drugim oblicima izražavanja, tjelesnim gestama,
itd.
Ali naročito je važno bilo da je nakon tih prvih tri i po mjeseca dijete naučilo neovisno
od majke, kroz neko vrijeme, regulirati negativna afektivna stanja. Ono je, pored
plakanja, naučilo i druge oblike ponašanja i unutarnje prorade, kojima je moglo samo
sebe utješiti u fazi negativnog raspoloženja. Tu je, između ostalog, spadalo sisanje palca,
igranje sa predmetima, ali i jednostavno čekanje da se averzivno stanje eventualno
izgubi.
Nakon isteka prve godine, ova beba je stekla zapanjujuću količinu sposobnosti da sa
osrednjim neugodnostima sama izađe nakraj. Ipak je važno da je i u ovim slučajevima
dijete odmah slalo poruke o svim negativnim afektivnim stanjima, tj. ono je na svoj
način moglo majci slati različite signale o tome da je nastupila neka nelagoda te koliko je
ona hitna ili ugrožavajuća. Na izvjestan način, ta beba je stekla neku vrstu kompetencije
u registriranju, a konačno i u prevladavanju averzivnih stanja, pa tjelesni osjeti koji su je
mučili nisu bili prvenstveno stanja ugrožavanja, koja su se morala otkloniti odmah i
samo uz majčinu pomoć.
Suprotno ovome, beba čija bi majka, odmah i bez odlaganja, reagirala na svaki zvuk koji
je ukazivao na neko averzivno stanje nije razvila različite vrste signalnog plača. To je
važilo kako za afektivno raspoloženje ojađenosti i straha, tako i za raspoloženje ljutnje i
protesta. Sve u svemu, ova beba je ipak veoma rijetko plakala, što se činilo da majka, u
svom žrtvujućem stilu odgoja, u cijelosti odobrava. Kada bi beba ipak plakala, činila je
to uvijek u prvobitnom obliku. Autorica, Virginia Demos, nazvala je ovaj oblik plakanja
“osnovni izraz”, suprotno“signalnom plaču”, ovdje ne dolazi do bilo kakve promjene,
niti do instrumentalnog plakanja, kojim bi dijete majci moglo poslati različite signale o
diferenciranim unutarnjim stanjima. Unutarnja diferencijacija nije imala nikakve

67
izvanjske posljedice! Bez obzira na to šta je dijete osjećalo, bez obzira kako intenzivno,
majka je bila tu i odmah pomagala da se to stanje promijeni. Iz tog se također može
zaključiti da je zbog promptne pomoći razvoj određenog emocionalnog spektra bio
ometen usljed nerazvijenih sposobnosti za diferenciranje unutarnjih stanja. Beba nije
imala prilike da stekne iskustvo različitog djelovanja raznih vrsta plakanja. Također, nije
bilo važno, a otuda ni moguće, odgovarajućim varijacijama plakanja diferencirati
različita unutarnja stanja. Majka i dijete su očito bili “uigrani” da afekte, već u početnom
stadijumu, još prije nego što su se počeli diferencirati, odmah “izvana” ušutkaju. To je
spriječilo da se izgrade unutarnji osjeti, a kao posljedicu toga, i da se uzmognu
proosjetiti. Na ovaj način, i u ovako ranom stadijumu čovjekovog razvoja može biti
ometeno važno “svjedočenje” osjećajima, koje izgleda da je slabije razvijeno kod
mnogih ljudi naše civilizacije i odgovorno za toliku psihičku problematiku. Općenito, to
nije jedini način kako može nastati ova šteta. Traumatiziranje, kako ćemo još pokazati,
predstavlja daljni rizik za deficite u opažanju osjećaja i opažanju samoga sebe.
Uz to, i to je također naročito značajno, beba u ovoj studiji razvila je manje mogućnosti
da sama izađe nakraj s negativnim unutarnjim stanjima. I na kraju prve godine ova
sposobnost još nije bila razvijena, tj. nije mogla samostalno prevladati ili regulirati neko
negativno afektivno stanje koje bi se pojavilo. Kad god bi nastupili strah, nevolja, ljutnja,
ako bi uopće mogla diferencirati ove osjećaje, beba nije imala na raspolaganju nikakvih
diferenciranih mogućnosti izražavanja izvan prvobitnih oblika apsolutnog,
nekontroliranog plakanja, dakle, izvan osnovnog izražaja neugode. Uvijek kada bi
nastupila negativna emocionalna stanja, stjecao se dojam kao da je u stanju pasivne
bespomoćnosti bila nadvladana afektom, pri čemu je izgledalo da postoji samo jedan
izlaz iz te nadvladanosti, naime, panično, nediferencirano vrištanje iz sveg glasa.
Iz ovih zapažanja se također može spoznati da su za razvoj emocionalne kompetencije
(“zrelosti”) neophodni uvjeti u kojima dijete dobija, barem za neko vrijeme, priliku da
stvarno opazi unutarnja stanja, da ih doživi. Ako polazimo od toga, kako to mnogi
istraživači emocija rade, da su izvjesne osnovne kvalitete afekata urođene (Izard, 1994)
za diferenciranje afekata, za doživljeno nijansiranje osjećaja u djetetovom doživljaju i
odgovarajuće izražavanje osjećaja za to doživljavanje potreban je sasvim određeni
tretman djeteta, koji podstiče “pounutrašnjenje” pažnje usmjerene na osjećaje: majka
mora djetetu omogućiti određeni optimalni dijapazon konkretnih iskustava s negativnim
afektima. Ona, s jedne strane, treba da reagira na signale, s druge strane, ne treba odmah
poduzeti sve od sebe da bi uklonila izvor nezadovoljstva–toliko da se količina
nezadovoljstva kreće u okvirima koji djetetu izgledaju još uvijek dobro podnošljivi. U
skiciranoj studiji, beba čija je majka reagirala s oklijevanjem mogla je naučiti
diferenciranje osjećaja, a s njima i njihovu regulaciju, veoma potrebne za komunikaciju,
a da taj proces učenja i osjećaji koji su uz to išli za nju nisu bili prezahtjevni. Beba je,
dakle, naučila prepoznati ove afekte, osjećati ih i razlikovati. Učila je također razvijati
svoje mogućnosti za djelovanje u ovom području i spoznati ih. Učila je da njeno vlastito
djelovanje na određeni način može nešto prouzrokovati, i to kako kod pažljive majke,
koja je u principu reagirala, iako s nešto odlaganja, tako i u području vlastitih strategija
za prevladavanje averzivnih osjećaja. Dijete sada, pojednostavljeno rečeno, nije odmah
po doživljavanju neke neugodne situacije padalo u paniku. Nije bilo potrebno odmah
inscenirati pretjerani “teror” prema majci, kojim bi se vlastito stanje neugode u istoj
mjeri prenijelo na majku, kako bi ga stoga majka odmah morala uzeti na ruke. Beba je u
većoj mjeri mogla opažati svoje osjećaje, diferencirati ih, vrednovati i ponašati se prema
majci shodno tome. Beba čija majka je odmah i uvijek reagirala tješeći je i otklanjajući
nezadovoljstvo imala je manje šansi da prođe kroz ove procese učenja. Ona, također, nije
u toj mjeri mogla razviti iskustvo da ona sama može promijeniti stanja nezadovoljstva ili

68
druga averzivna afektivna stanja, a da joj pritom nije potrebna neka druga osoba. Ovo
umirivanje afekata je bebi neprestano ometano, iako u najboljoj namjeri. Općenito
gledano, ova beba je manje plakala, kako je već ranije spomenuto, ali je imala i manje
prilika da se upozna sa svojim tijelom, a samim time i sa svojim najranijim unutarnjim
životom. Demos je to ovako formulirala: “Jedan važan izvor informacija, koji se, prije
svega, sastoji od unutarnjih afektivnih signala, bio je isključen.” (Demos, 1986, str. 64)
Sposobnost da se komunicira preko unutarnjih stanja, a time i preko osjećaja, ostala je
rudimentarna. Samoregulacija emocija je u izvjesnoj mjeri nespoznato područje.
Izgledalo je da je time majčina zaštitnička ideologija naplatila račun: dijete je razvilo
izvjesnu pasivnost i bespomoćnost, združenu sa panikom prema averzivnim unutarnjim
stanjima, i, posljedično, generalno prigušenu emocionalnost s reduciranim osjećajem
vlastite djelotvornosti. Pritom, okolnost da je majčina zaštitnička ideologija bila
upotrijebljena u najboljoj namjeri, nije ništa mijenjala.
Tačnije rečeno, djetetove mogućnosti djelovanja su stagnirale na jednom primitivnom
stupnju, dijete se predalo hroničnoj pasivnosti i plakalo u osnovnom obliku s izrazom
potpune bespomoćnosti. Ovo je vodilo promptnoj pomoći izvana i ublažavanju prisutnog
osjećaja nezadovoljstva. Ako se, dakle, pođe od toga da su izvjesni osnovni osjećajni
kvaliteti urođeni, ipak izgleda da je afektivna kompetencija, tj. sposobnost da se s tim
osjećajima diferencirano postupa, da se diferencirano opažaju i diferencirano izražavaju,
posljedica oblika ranog tretmana. Izgleda da postoji jedan optimalni dijapazon između
zanemarivanja i predzaštitne regulacije afekata izvana. Upitno je da li model koji su
predstavili Blank & Blank (1974) ili Kohut (1991), koji govore o pounutrašnjenju
samoumirivanja putem internalizacije majčine pomoći, ovdje izgleda potpuno
primjenljiv. Slijedeći ovaj model, pounutrašnjeno samoumirivanje kod djece koja su
odmah i bez odlaganja umirivana moralo bi se naučiti brže i efektivnije, nego kod djece
koja su bila nešto duže izlagana averzivnim osjećajima. Prije izgleda da pounutrašnjeni
oblik samoumirivanja nije jednostavno preuzimanje doživljenog samoumirivanja od
bliske osobe, nego da dijete kompetenciju samo razvija. Ova kompetencija se usvaja
kreativno, učenjem putem pokušaja i pogrešaka, uz samostimulaciju, odvraćanje, ali i
proširenu kompetenciju u opažanju osjećaja, kada je djetetu ostavljeno neko vrijeme da
mobilizira ovaj oblik regulacije osjećaja, da svoju modulaciju isproba i, konačno,
ustanovi kontingent unutarnjih i vanjskih pojava. Naravno, ovim ne govorimo o drugom
ekstremu, kao što je potpuno zanemarivanje ili nediferenciran roditeljski tretman,
naprotiv. Drugi ekstremni oblik interakcije roditelj – dijete, kada se uopće ne reagira na
djetetove signale, predstavlja još veću opasnost za razvoj osjećaja, nego neposredna
regulacija osjećaja izvana.
Naravno, rezultate koje je dobila Demos, treba promatrati kao prvi putokaz. Rad je
metodički proveden potpuno uredno, s upotrebljivim videoanalizama i opažanjima na
terenu, ali za dalekosežnije interpretacije ipak nedostaje baza podataka. Za obavezne
generalizacije bilo bi nužno istraživanje provesti na većem broju parova majka-dijete.
Dalje, i to ćemo spomenuti samo zbog potpunosti, situacija nije pravi eksperiment, nego
kvazieksperiment. Samo se po sebi razumije da se ovdje nije moglo zahtijevati da se
stvore uvjeti za jedan pravi eksperiment. Jer, to bi onda značilo da slučajno izabranim
roditeljima treba propisati kako treba da se ponašaju prema svom novorođenčetu. U
studiji Demos, roditelji su u eksperiment unijeli svoja predeksperimetalna uvjerenja o
odgoju, i samo je utvrđeno kako se oni razlikuju na osnovu tih uvjerenja, kako se ta
uvjerenja odražavaju na njihovo ponašanje prema djeci i, konačno, kako to ponašanje
ostavlja pečat na emocionalni razvoj djece. Pa ipak, ovo malo istraživanje dovoljno jasno
pokazuje da procesi emocionalnog razvoja zahtijevaju suptilnu interakciju roditelj -
dijete i, ako se roditelji potpuno rastoče u djetetovim potrebama, oni djetetu ne

69
predstavljaju dobrog partnera za kontakt. Na taj način, razvoj djetetove autonomije,
unatoč enormnom ulaganju vremena, njege i pažnje, biva prije ometen nego podstaknut.
Općenito je postalo jasno da je za podsticanje emocionalne zrelosti potreban optimalni
dijapazon osrednje frustracije. U vezi s ovim uputili bismo na retrospektivnu studiju
pacijenata s teškim fobijama. (Butollo, Kruesmann, et al., 1997; Butollo, Kelwing, et al.,
1997; Kruesmann, 1997; Wentzel, 1997) U ovim studijama pacijenti s različitim vrstama
anksioznih poremećaja pitali su se kako oni sami sada, naknadno, doživljavaju situaciju
svog odgajanja. Ispostavilo se da je relativno veliki broj pacijenata doživio realne
traumatizacije. Jedan približno velik dio doživio je posredne traumatizacije, i to tako što
su njihovi roditelji bili traumatizirani: doživljavanje teških gubitaka, povrede, itd. Bilo je
upadljivo da su ti događaji, kao što je smrt pacijentovog djeda ili bake dok su njihovi
roditelji još bili mladi, za vrijeme pacijentovog djetinjstva bili tabuizirani.

Konkretno roditeljsko odgojno ponašanje, koliko su ga njihova djeca mogla

rekonstruirati, u poređenju s kliničkim kontrolnim grupama, nije se, po tretmanu,
reaktivno značajnije i ekstremnije smjestilo na oba pola, hiperzaštitnom ili
distanciranom. Pritom se posebno doima ono što je našao Wentzel (1997), koji je
pokazao da je, u prvom redu, zajedničko djelovanje oba roditelja u interakciji s djetetom,
kada je jedan hiperzaštitan, a drugi pretjerano distanciran, činilo razvojnu konstelaciju u
kojoj se nije mogla naučiti kompetencija za postupanje s averzivnim osjećajima.

Promatra li se pojavna forma jednog fobičnog poremećaja, on je u pravilu snažno

obilježen tim da stanja uzbuđenja, koja pacijent više ne može sam regulirati, nastupaju u
fazama emocionalne i tjelesne nestabilnosti. Oni tada pokušavaju postići regulaciju tih
stanja pobuđenosti izbjegavanjem okidača ili uskakanjem bliske osobe izvana.
Zapanjujuće je, a to je rijetko opisano, da osobe s anksioznim poremećajima izgleda ne
mogu diferencirati različita emocionalna stanja. Oni raspolažu dobrim verbalnim
sposobnostima za imenovanje i opisivanje takvih stanja, ali izgleda da im dovoljno ne
uspijeva da uspostave vezu između verbalnog opisa i stvarnog događaja. Paradoksalno,
izgleda da osobe s anksioznim poremećajima nisu u stanju da dopuste uzbuđenje
dovoljno dugo da bi se ono diferenciralo i napravilo mjesta nekoj drugoj emociji, koja je
možda primjerenija životnoj situaciji te osobe.

Teoretska formulacija za to razvijena je već prije mnogo vremena u Teoriji diferenciranja

straha perseveracije pažnje (APTAD /Aufmerksamkeits-Perseverations-Theorie der
Angstdifferenzierung/) (Butollo, 1979). Ona se bazira na pretpostavci da se ugrožavajući
osjećaji izbjegavaju tako što se pomiješaju s jednim nediferenciranim “emocionalnim
šumom”. Ovaj model objašnjava i ono što inače ostaje nerazumljivo, naime, zašto
averzivni osjećaji ipak mogu biti pojačavajući: oni štite od zastrašujuće osjećajne
diferencijacije. Ovaj model manje-više nije izgubio na svojoj aktuelnosti.

Imamo li na umu da je za osobe s anksioznim poremećajima, izgleda, naročito teško da

svjesno opaze i izraze osjećaje tuge, stida, ali i ljutnje, ovaj rezultat nije neočekivan.
Možemo zamisliti da su osobe s anksioznim poremećajima upravo stekle ta rana iskustva
da se prema stanjima pobuđenosti može biti samo pasivan, bespomoćan i nediferenciran.
Onda se bespomoćnost može tako jasno izraziti da se drugi prihvate problema, pobrinu
se za odgovarajuću zaštitu ili promijene situaciju. Razmišljamo li dalje da je
traumatizacija često iskustvo koje prethodi nastajanju anksioznih poremećaja, imamo već
neke naznake za to koji su procesi odgovorni za kronifikaciju posttraumatskih
poremećaja.

70
Sad se može špekulirati o tome da i sindrom pomagača proistječe iz sličnih uvjeta. Ako
pomagači zastupaju gledište da se svaka nedaća, svaki osjećaj nezadovoljstva mora
odmah otkloniti i umiriti, tada se oni ponašaju slično hiperzaštitnoj majci, koja odmah
reagira na svaki izraz djetetovog nezadovoljstva. Da li je stvar u tome što sami pomagači
teško podnose te oblike nezadovoljstva? Dobar pomagač, dobar učitelj, dobar terapeut,
dobra terapeutkinja – podržavaju iskustva koja su teška, ali se čine savladivima. Oni
dovode ljude u situacije u kojima mogu da uče, iz kojih naknadno mogu naučiti
kompetenciju, koju ranije nisu razvili. Često postoji neka vrsta borbe s klijentima o tome
koliko stresa u terapiji mogu podnijeti, a koliko ne.

Shodno strategiji dozirane frustracije, pacijent će lagano biti navođen da stekne

povjerenje u vlastite sposobnosti, da iskusi unutarnja averzivna stanja i da ih prevlada.
Razmišljamo li koliko je toga pokrenuto u ovom svijetu, ne samo u terapiji, da bi se
promijenila unutarnja averzivna stanja, onda sebi samo možemo poželjeti da sposobnost
podnošenja takvih averzivnih stanja postane važan razvojni i odgojni cilj. Ovdje nije
riječ o patnji, prije o relativnom oslobađanju od prisile da se averzivni osjećaji
bezuvjetno moraju izbjeći.
Možemo samo nagađati koliko je od svih sekundarnih i tercijarnih čovjekovih motiva,
koji su, naizgled, potrebni za regulaciju emocionalnih stanja, u međuvremenu namjerno
ekonomski proizvedeno i izneseno na tržište. Ako hoćete, možemo se poigrati
zamišljanjem kako bi mogao izgledati svijet u kome bi vladala emocionalna zrelost, koja
dozvoljava da se osjećaji pažljivo opaze i izraze u obliku potpunog kontakta. Sasvim je
izvjesno da bi se promijenila slika čovjeka, koji je prisilom pokretan da averzivna stanja
mora otklanjati odmah, bez čekanja.
Dijete koje je razvilo privrženost svom psu, a onda mora doživjeti da on ugine, može
naučiti da stvarno iskusi i, na vlastiti način, razriješi osjećaje tuge, gubitka. Ako roditelji,
ipak, nakon smrti jedne životinje djetetu odmah – bez obzira na to da li je ono prevladalo
gubitak – “pribave” neku drugu, još bolju i ljepšu životinju, emocionalno zrenje će
sigurno biti ometeno umjesto podstaknuto. Ipak, zašto to roditelji čine? Sve što je rečeno
o strahu i nezreloj regulaciji straha, naravno, važi i za druge forme prevladavanja
averzivnih stanja. Ako se djetetu putem modela, bili oni živi ili simbolički kao u
televizijskim filmovima, pokaže da se averzivna stanja, u prvom redu, otklanjaju na
agresivan način, ono će oponašati ovakvo “prevladavanje”. Tada postoji opasnost da će
ono u budućnosti imati deficit u pogledu izdržavanja težih osjećaja i konflikata.
Jednostrano “prevladavanje” osjećaja, kao što su tuga, stid, poniženje, usamljenost ili
slabost, agresivnim otklanjanjem izvora tih osjećaja, vodi osiromašenju emocionalnog
dijapazona i stilu prevladavanja koji, u krajnjoj liniji, ima za cilj prebrzu redukciju onoga
što je te osjećaje izazvalo. Metoda sistematske konfrontacije, kako je razvijena u
području tretiranja anksioznih poremećaja (Marks, 1975; Rachmann, 1976; Butollo,
1979, 1984), primjenljiva je, naravno, i na sve druge oblike osjećaja. Pritom je vrijedno
upraviti unutarnju pažnju na opažanje tih osjećaja, uz podsticanje izvora podrške “protiv
njih”, dok se ona potpuno ne dožive. Vanjski oblik konfrontacije s vanjskim okidačima
osjećaja je u tom slučaju samo sredstvo da se osigura unutarnja kompetencija u regulaciji
osjećaja.
Izgleda da se različite civilizacije različito odnose i različito vrednuju ponašanje prema
emocijama. Dok je u jednom društvu život izvana čak savršeno organiziran, gube se,
kako se čini, takoreći “prirodne, a ipak prinudne” mogućnosti kontakata među ljudima,
prije svega između ljudi različitih društvenih slojeva. Na taj način se uopće više ne
aktiviraju određene emocije i izgleda da iz toga slijedi kako postoji manje prilika da se s

71
drugima, na emocionalan način, stupi u kontakt. S “međuljudskim biotopom” ponašamo
se slično kao prema rijeci koju poplava “pročišćava”, tako da nestaju životinje, ekološke
rijetkosti i mrtvaje. U ekstremnom obliku ovo važi za potpuno kompjuterizirano uređenje
ili odvijanje mnogih međuljudskih pojava preko Interneta. U malobrojnim visoko
tehniciziranim civilizacijama izgleda da malo toga ide kako treba, i ono što je u toj
situaciji često frustrirajuće i neprijatno prečesto vodi do iznenađujućih novih oblika
susretanja. Iluzija sigurnosti putem potpune kontrole nad životom odstupa pred boljim
prihvatanjem vlastite ovisnosti. I orijentacija na rješenja i efekat odstupa pred
orijentacijom na kontakt i opažanje. Kao rezultat toga, izgleda paradoksalno da ljudi iz
manje tehnokratskih zemalja očito doživljavaju više radosti i razvijaju više empatije, dok
ova područja života izgleda da se gube u visoko civiliziranim državama. Možda su stoga,
u širokom spektru terapija, više vrednovane one orijentirane na rješenje od iskustveno
orijentiranih. Efikasnost i uspjeh intervencije, koji se mogu kontrolirati, očito su važniji
od samoodgovornosti i samoiskustva klijenta, koji se na ovaj način mora diferenciranije
suočiti sa svojom situacijom. Postavlja se pitanje da li oni koji daju smjernice za javno
priznavanje oblika terapije nisu već i sami postali žrtve tog pritiska za perfekcionizmom.
Ovdje već implicitno padaju vrijednosne odluke, koje nisu prodiskutirane, u obliku da to
nije neznačajno u odrješivanju daljneg razvoja jednog društva.

Emocionalna zrelost i traumatizacija

Pokušajmo sada napraviti zaokret ka posebnoj situaciji traumatiziranih ljudi: naravno,
moguće je da su već predtraumatski postojale razlike u emocionalnoj zrelosti, a lahko je
prihvatiti da se te razlike odražavaju na način razrade traumatskih iskustava. Ipak, često
iznošena teza da su posttraumatski stresni poremećaji više ili manje samo kristalizacija
već predtraumatski postojećih deficita, u ovako jednostavnom obliku, vjerovatno ne stoji.
Traumatizacija predstavlja tako jak, retrogradno djelujući, zahvat u psihičku strukturu
predverbalnog perioda razvoja da naknadno vodi do teške nesigurnosti predverbalnih
osjećaja Selfa, koherencije i kontinuiteta Selfa. Takoreći, normalno je nakon
traumatizacije abnormalno reagirati, jer ona mijenja senzibilitet za unutarnja stanja i
ponovno je destabilizirano već uspostavljeno prevladavanje težih osjećaja u vidu
nediferencirane panike prema averzivnim unutarnjim iskustvima.
Unatoč tome, ovdje vrijedi i to, analogno s anksioznim poremećajima, da bi, uz puno
poštovanje odbrana i izbjegavanja koje je pogođeni uspostavio, trebalo težiti postepenom
povećanju stresa u posttraumatskoj fazi. Ovo povećanje stresa bi, u smislu postepene
konfrontacije, bez jačanja resursa, vodilo ponavljanju traume, što za sobom povlači
pojačavanje povrede. Ponovna izgradnja resursa i integracija dijelova Selfa koja s tim ide
pretpostavlja da se prvo zadovolje primarne potrebe za sigurnošću, prehranom,
priznanjem i kontaktom. Ovako gledano dobro je ako osobe u posttraumatskoj fazi
ponovno razviju rutinu tako što započnu raditi, uspostave socijalne kontakte ili aktiviraju
sposobnosti koje su postojale prije traume. Tako one nalaze smisao za svoj vlastiti Self i
psihičke granice prema drugima. Ovo, prije svega, može važiti i kad traumatizaciju prate
trajne fizičke povrede, koje vode tjelesnom, a u slučaju povreda mozga, i psihičkom
oštećenju (ispadanje pojedinih spoznajnih funkcija).

U svim ovim slučajevima, oni su u stanju da se ponovno, kako tjelesno tako i psihički,
postepeno, uz puni kontakt, konfrontiraju sa stresom. Pored specifičnog djelovanja, ovo
iskustvo pojačava i traumatizacijom izgubljeni osjećaj djelotvornosti (odnosno, uvjerenje
u djelotvornost). Tako pogođeni mogu iskusiti da ponovno mogu sami ovladati različitim

72
aspektima života, dobiti priznanje, da ponovno mogu stupiti u kontakt. Ova iskustva
mogu, u početku, stvarati veliki strah, no konfrontacija s odgovarajućim opterećenjima, a
time i savladavanje straha uspješnim prevladavanjem neke konfrontacije sa signalima i
osjećajima koji su povezani s traumom, ipak sukcesivno osnažuje Self osoba i podstiče
njihovu autonomiju. Terapeuti, koji se u ovim fazama suviše plaše toga da one koje je
sudbina već obilježila još jedanput opterete, upadaju u opasnost da pacijenta zadržavaju
u ovisnosti ranog djetinjstva, slično kao hiperzaštitna majka, koja na svaku malu
djetetovu neugodu odmah reagira tješenjem. Pacijenti se, pod određenim okolnostima,
brzo navikavaju na to i razvijaju »identitet pacijenta«, iz koga se sekundarno razvija
uvjerenje da su nesposobni za život i da će ostati stalno upućeni na druge.

Dva primjera skicirana na početku knjige demonstriraju obje ove važne faze u terapiji.
Faza primarne podrške zahtijeva saosjećajno i prihvatajuće praćenje procesa. Druga faza
iziskuje terapeutov nastup, obilježen puninom kontakta, koji počinje postepeno
provocirati, odnosno dopuštati, napetosti u odnosu terapeut-pacijent. Iz ove napetosti, on
pred pacijenta postavlja izazove i stimulira njihovu sposobnost za samostalno
prevladavanje.
U slučaju žene koja, nakon rane smrti svog upravo rođenog djeteta, duže vrijeme nije mogla uspostaviti
svoj socijalni život, ili možda uopće nije više htjela da ga uspostavi, odlučujuća tačka u terapiji je
dostignuta kada je terapeut počeo govoriti o stagnaciji i ponavljanju određenih tema. On je ukazao na to da
su, barem verbalno, mnoge teme već dotaknute, ali da pacijentica nije bila u situaciji, ili nije bila spremna
u svakodnevnici provesti mnoge od tih konkretnih zadataka strukturiranja. Obzirno ukazivanje na to da se
u terapiji zahtijeva njena aktivna saradnja kao bitan dio očito je prouzrokovalo da se pacijentica trgne.
Klijentica je spoznala da nije potrebno biti jadna i ovisna o pomoći da bi je terapeut priznao – naprotiv, da
terapeut ponegdje ima više povjerenja u nju nego ona sama u sebe. U ovoj fazi terapeut prolazno
supstituira funkciju pozadine za klijenticu.
Nakon toga je značajno više nego ranije bila u stanju da razradi, ne samo svoje, ciljeve u ponašanju i
terapijskim promjenama, ali i da stvarno uspostavi mnoge od aktivnosti koje je do tada izbjegavala:
razmještanje stana, brižljivo odijevanje u veselije boje, izdržavanje konflikata sa radnim kolegicama, nove
impulse i konkretne mjere u traženju partnera.

U slučaju Paola, Italijana koji je izgubio svoje korijene, bilo je slično s njegovom čežnjom za domovinom.
Za njega, osjećaji depresije i tuge, kojih se stidio, prelazili su u ljutnju na te osjećaje. Ta ljutnja na sebe
vodila je u disocijaciju, u jednu unutarnju otupjelost, ne samo za vlastite osjećaje, nego i u kontaktu s
njegovim kompletnim socijalnim okruženjem. Ovdje je bilo potrebno sukcesivno ga ponovno navoditi na
osjećaje tuge i bespomoćnosti, čime se rastakalo otuđenje koje je doživljavao prema samome sebi i
drugima. Rad je bio dvostruko otežan tim što je Paolo stalno dovodio u pitanje smislenost terapije i,
praktično, na svakoj seansi se morao iznova uvjeravati da je taj rad potreban i da bi od njega zaista mogao
očekivati poboljšanje. Ponovljena konfrontacija s ovim stavom i stagnacija, koja je iz toga rezultirala,
pojasnila mu je ambivalenciju njegove motivacije za terapiju. S druge strane otpora terapijskom radu, sama
terapija mu je ipak postala veoma važna, čak iako ga je svaki put iznova rastuživala.

Već je više puta ukazano na to da se u slučaju traumatizacije naročito moraju razdvojiti

dva aspekta, naime, direktno djelovanje samog traumatskog iskustva, a onda oblik
posttraumatskog ophođenja sa sjećanjem na traumatizaciju u najširem smislu. Mnoga od
posttraumatskih oštećenja ne mogu se svesti samo na disfunkcionalne oblike zaštite od
ponovnog proživljavanja traumatskog iskustva. Prije svega izbjegavanje, ako postane
hronično i ekscesivno, dodatno sprečava mogućnost ponovne konfrontacije s osjećajima
koje je prouzrokovala trauma. Izbjegavanje, koje bi samo po sebi trebalo štititi život,
dovodi do osiromašenja posttraumatskog života. Na izvjestan način, traumatizirani koji
izbjegavaju prestali su očekivati da će drugi primjereno reagirati i sa socijalnom
rezonancom odgovarati na njihove pokušaje kontakta. U osnovi same traumatske pojave
nije samo ekstremni oblik neusklađivanja, nego i iskustva nakon traumatizacije, koja su
obilježena izbjegavanjem. Konačno, mnogi od masivnih poremećaja prouzrokovanih

73
traumom prvobitno se postepeno razvijaju kao posljedica pokušaja psihičkog
prevladavanja traumatskog iskustva. Naročito kod ponavljane traumatizacije tipa II, kada
se vlastiti pokušaji kontakta, nakon lišavanja ljudskih oblika kontakta, percipiraju kao
nedjelotvorni, kod traumatiziranih se formira uvjerenje, fatalno po buduće kontakte.
Uvjerenje da on više neće moći uspostaviti zadovoljavajući kontakt, odnosno, da se, ako
ga i uzmogne uspostaviti, neće moći pouzdati u taj kontakt, formira dalji realitet.
Ekstremna mrzovolja i negativna očekivanja od budućnosti, tipične reakcije na
traumatizaciju tipa II, su, naprimjer, u vremenu nakon Drugog svjetskog rata, zahvatili
veliki dio čovječanstva. Traumatizirani, takoreći, regrediraju na predverbalne oblike
interakcije ranog djetinjstva, u kojima tjelesni kontakt prednjači u odnosu na kontakte
ponašanjem, očima i verbalne kontakte. Uspješni tjelesni kontakti su suštinski za razvoj
osjećaja, ali su kod traumatizacija uzrokovanih nasiljem retrogradno ometeni.
Traumatizirani se i u budućnosti štite od usklađivanja jer je to za njih previše riskantno.
Oni se čine povredljivima kad istupaju prema drugima. Štite se tim što čine ono što je, na
izvjestan način, učinjeno njima, naime, tako što ne reagiraju na ponudu kontakta i sami
od sebe ne nude kontakt. Kolektivna poslijeratna emocionalna zakočenost, u
poslijeratnom njemačkom i austrijskom društvu, koja se više naslućivala nego svjesno
doživjela, sada je prisutna u Bosni. To ne znači da su tamošnji ljudi pretežno jednostavno
depresivni, ne, još i više: oni sarađuju, ali u svom najintimnijem kutku ostaju nijemi, bez
emocionalne rezonance.
Uobličavanju kontakata prethodi gubitak rezonance i kompetencije za djelovanje, koji se,
takoreći, multipliciraju u traumatizaciji.

Socijalna rezonanca i transgeneracijska, sekundarna traumatizacija

Bliske osobe, a naročito djeca traumatiziranih ljudi, su sekundarno traumatizirani samim
tim što su stalno frustrirani u svojim pokušajima uobličavanja kontakata. Ranije
spomenuti primjer, koji navodi Daniel Stern, a koji se tiče interakcije jedne bebe i njene
shizofrene majke, ekstremni je primjer za to kako ne-stupanje-u-kontakt negativno utječe
na izgradnju kompetencije za djelovanje kod djeteta. Slično se ponašaju teško
traumatizirani ljudi. Oni ne doživljavaju rezonancu kojoj se nadaju prilikom njihovih
očajničkih pokušaja kontakta s agresorom i tako ne doživljavaju nikakav efekat svog
djelovanja, te ne stječu, ili čak gube, svoju kompetenciju da na bilo koji način uobliče
kontakt, i to, povoljnije za sebe.
Česti su brojni pokušaji, koji kod zlostavljane djece, na posebno tragičan način, vode
očajničkoj želji da se uspostavi kontakt da bi se spasila iz situacije zlostavljanja i životne
ugroženosti, koja s njom ide. Može se zamisliti da se, na fatalan način, kompetencija za
kontakt razvija i preuzima u kasnijim životnim fazama, upravo tamo gdje se on postiže
preko seksualne kooperacije.
Svi ovi primjeri upućuju na to da se u fazama nakon traumatizacije apsolutni prioritet
mora dati ponovnoj izgradnji Self-odgovora i uobličavanju kontakata. Uz to je potrebno
diferencirano opažanje vlastitih osjećaja i kompetencije da se na odgovarajući način
uzmognu »čitati« osjećajni signali od drugih osoba i da ponovno i sami šaljemo signale.
Abruptno raditi na jednoj ravni na štetu druge ometa Self-regulaciju traumatiziranih
ljudi.
Terapijska promjena poruka Selfu, koje reprezentiraju traumu, veoma je važna, ali ipak
bi u prvom planu trebalo stajati jačanje sposobnosti da se izgradi Self-odgovor na te
poruke. Upravo unutarnje i izvanjsko djelovanje jača ja-granice i tako dopušta da se
kontakti ponovno fleksibilno uobličavaju. Ponovna uspostava sposobnosti kontaktiranja,

74
a tim i kompetencije za djelovanje u socijalnim odnosima, centralna je potreba u
liječenju traume.
Pritužbe sekundarno traumatiziranih, npr. onih koji su druga generacija nakon ratne
traumatizacije, sastoje se u tome da su njihovi traumatizirani roditelji pokazivali premalo
reaktibilnosti, premalo rezonance. Djeca su se osjećala nezapaženim, nisu osjećala da su
u kontaktu s odraslima, prije svega s očevima. Njima je otpuštanje odbrane, koje su se
čvrsto držali, bilo suviše ugrožavajuće. Radije su žrtvovali jedan autentičan kontakt sa
svojom djecom i kontakte pomjerali na ravan predstava i klišea, nego da riskiraju
opasnost preplavljivanja starim osjećajima. I što se duže održavala ova inkapsuliranost,
sve rjeđe su bivale i ponude kontakta, koje su bile prilika za popravljanje kompetencije
za diferencirano postupanje s ovim osjećajima. Onaj ko dugo potiskuje određene osjećaje
i sjećanja, oslabljuje, ranije možda i postojeće, sposobnosti modulacije i regulacije tih
osjećaja. Ova modulacija i regulacija kontakata i osjećaja je nešto što se u ranom razvoju
može naučiti putem suptilnog oblika usklađivanja između roditelja i djeteta.
Traumatizacijom ta, možda nekad prisutna, kompetencija biva ponovno razorena. Stern
(1971, 1979, 1983, 1989, 1992) je veoma diferencirano predstavio kako određeni
roditeljski postupci mogu pospješiti ili omesti sposobnosti uobličavanja kontakata, a time
i razvoj Selfa u području emocija. Pritom se radi o načinima ponašanja kojih su roditelji
u većoj mjeri nesvjesni. Oni daju prednost, u nekoj mjeri, zdravoj emocionalnosti
roditelja. Dok je Demos obratila pažnju upravo na to da li je majka mogla dopustiti da
malo dijete samo nalazi svoj način ophođenja s emocijama, u svojim istraživanjima,
Stern se interesirao za usklađivanje ritmike u kontaktu između roditelja i njihove djece.
On je istraživao fine nijanse roditeljskih tjelesnih reakcija u trenucima kada bi dijete
slalo naznake emocija, bila to tuga, ljutnja, radost ili slično. On je također utvrdio, prema
tome koliko su roditelji bili u situaciji da sami sebi dopuste te osjećaje, da su utoliko
mogli i kod djece podsticati ili podržavati pristup tim osjećajima, odnosno ometati ih na
suptilan način. Druga generacija nakon Drugog svjetskog rata žalila se na roditeljsku
nesposobnost za rezonancu. Oni nisu mogli, ili nisu htjeli, prepoznati osjećaje svoje
djece, barem djeci nisu stvarali dojam da ih s tim osjećajima razumijevaju i prihvataju.
Ova optužba postaje razumljiva na pozadini spomenute Sternove studije.

Neverbalne ponude kontakta malog djeteta odvijaju se na brz, oku često neuhvatljiv
način. Roditelji su tada manje ili više u situaciji da prihvate taj dječiji ritam, bilo u
ritmičkoj promjeni glasnosti ili tjelesnim pokretima, kojima oni djetetu u istom ritmu
odgovaraju. Ovim putem dijete prima poruku da je njegov signal shvaćen, svoje
djelovanje doživljava na ravni najelementarnije komunikacije, i smatra da je njegova
poruka pogodila cilj. Ali, roditelji počinju, u nekoj formi kao u plesu, lagano mijenjati i
modalitet reakcije kao i detalje ritmike tako da dijete može registrirati ta odstupanja i
samo opet slati znake prepoznavanja tog odstupanja. Na taj način, nastaje neka vrsta
kontakta kroz igru, koja se sastoji od ritma, signala i odgovora, čime dijete proširuje svoj
repertoar reakcija.

Općenito bi se moglo utvrditi da roditelji podstiču mnoge od tih načina izražavanja;

ostale podržavaju tako što manipuliraju djetetovim ritmom. Mnoge od tih afekata na ovaj
način mogu pojačati, a druge omesti. Na taj način roditelji, dakle, obavljaju, a da to ne
mogu svjesno formulirati, selektivnu podršku, odnosno blokiranje kod djeteta.
Ali također može doći i do toga da djeca sama od sebe blokiraju mnoge od tih emocija
ako kod roditelja nastupe uobičajeni osjećaji koje dijete teško podnosi (npr. depresija).
Možemo pretpostaviti da djeca vlastitim blokiranjem svoje rezonance emocionalno
upravljaju u drugom pravcu. Ili dolazi do diskrepance u roditeljskim porukama između

75
neverbalnih i verbalnih zahtjeva. To je slučaj kada roditelji na neverbalnoj ravni
podržavaju djetetovu ljutnju, možda je čak i provociraju, a na verbalnoj ravni je
sprečavaju tako što omalovažavaju neverbalni izraz ljutnje. Ovo roditeljsko prigušivanje
i naglašavanje osjećaja djeca preuzimaju, tako da se veoma rano kod djeteta može
dogoditi naučeni prekid cijelog emocionalnog obrasca, a da im specifični izazivač toga
ostane potpuno nepoznat.
Pritom dijete uči i da razdvoji šta je unutarnje stanje koje osjeća i šta od toga drugi mogu
opaziti, dakle, šta će od unutarnjeg stanja »prema-van-gurnuti«, šta će izraziti. I ovdje
vrijedi da traumatizirani roditelji u svojim reakcijama često promaše prirodne djetetove
procese, iz straha za sebe same ili iz straha za dijete, tako da dolazi ili do premalo ili do
previše usklađivanja. To kod djece vodi tome da oni u mnogim životnim područjima
preuzimaju roditeljske tabue, verbalno ili predverbalno, prije svega prema određenim
osjećajima, ne poznajući ni same tabue, ni način njihovog nastanka.
U istraživanju smo kod osoba s anksioznim poremećajima pronašli mnoge maglovite
tabue o ugrožavajućem svijetu, i nesposobnost samoregulacije emocija, koje su imale
oblik više ili manje maglovitih predsvjesnih uvjerenja o vlastitoj nekompetentnosti. Ta
djeca u svojoj biografiji nisu stvorila tabue koji bi se mogli opravdati traumatskim
iskustvom. Prije su im njihovi roditelji, čija traumatizacija je ostala neprerađena,
prenijeli svoje tabue, takoreći, bez preispitivanja.
Njihova djeca su tako bila, manje-više, konačni ishod traume, koja je prenesena u obliku
inkapsuliranih odbrana, koje su podupirale traumu. Za tu djecu je dvostruko teže da
postignu razrješenje te posredne traumatizacije, jer ona sadržajno nije postala vidljiva.
Općeniti ishodi tog prigušivanja emocija usložnjavaju se u razvoju djetetovog Selfa,
dolazi do bazičnog gubitka reprezentacija Selfa, kao dijela cjelovitog bića, koje je
trepereće, upravljeno na rezonancu i djelovanje, slanje i primanje poruka.
Ako određena područja emocija budu odbačena kao neživa u toku kontakta, ostaje
nerazvijena kompetencija za slaganje, praćenje, podržavanje određenih osjećaja. Osim
toga, gubi se šansa da se reprezentacije Selfa koji osjeća dopune reprezetacijama drugih
koji osjećaju. Jer, za zdravi razvoj Selfa poticajna je istovremenost reprezentacija
»Selfa« i »ne-Selfa«, a interakcija obaju dijelova dobija poseban značaj. Ako pritom
nedostaje aspekt rezonance, to se odražava na razvoj empatije.
Dijete bi trebalo, putem uzajamnog usklađivanja u susretu, učiti putem iskustva o tuđem
subjektivitetu i, na taj način, s tim novim subjektom moći stupiti u kontakt. Ako,
naprotiv, afektivne reprezentacije i ritmovi interakcije ne postoje zbog nedostajućeg
usklađivanja, iskustvo toga će biti odvojeno, a bivanje-u-kontaktu otežano. Vlastita
ritmika će biti ometena nečim stranim. Dijete se štiti od npr. roditeljeve otuđenosti, koja
je prouzrokovana traumom, otuđivanjem, tako što će težiti da nema nikakav unutarnji
kontakt s reprezentacijama »ne-Selfa«, koji ne stupa u rezonancu. Rezultat je izolacija od
»Selfa« i »ne-Selfa« u reprezentacijama. Posljedica toga je otuđenje djeteta »u sebi«, a
kao daljna posljedica, u kontaktima koje iznova oblikuje - početak jednog svijeta bez
empatije?
Neusklađivanjem roditeljske emocionalnosti sa djetetovom, već na toj ravni nastupa
nešto što je u traumatizaciji već označeno kao kanibalizam u području Selfa. Roditelji
koji ne stupaju u rezonancu blokiraju teritoriju Selfa, primoravaju dijete da bude kao
»ne--Self« da ne bi bilo isključeno. Na taj način, djeca postaju bićima koja ispunjavaju
roditeljsku želju za samoreplikacijom, umjesto da budu ona sama.
Kada bliska osoba pretjerano kontrolira djetetovu emocionalnost, dijete postaje -
slikovito rečeno - prečesto izbačeno iz kolosijeka, gubi svoju životnost i pomaže se
klišeima kako bi se prilagodilo onome što pruža dominantna, ali ne i saosjećajna bliska
osoba. Ovdje je prisutna analogija s manifestnom traumatizacijom, u kojoj agresor

76
traumatiziranom oduzima njegovu ritmiku. Self počinitelja i Self žrtve više se ne mogu
razlikovati. To se ne postiže samo nekom vrstom miješanja obaju Selfova, nego tako da
Self žrtve više praktično ne postoji, nego postaje duplikatom počiniteljevog Selfa.
Žrtva postaje, psihološki rečeno, preplavljena počiniteljem. Lacan, koji se, između
ostalog, bavio i psihologijom žudnje, u vezi s ovim, kao centralni terapijski cilj vidi
razlikovanje vlastitih potreba od potreba drugih. (Lacan, 1987) Ovo razlikovanje bi
također trebalo moći i izraziti. Oduvijek nam je želja da se ovo unutar geštalt-terapije
smatra terapijskim ciljem prvog reda i suštinskom prednošću za zdravo uobličavanje
kontakata.
Stern govori, u vezi s ovim, o gubitku Self-afektiviteta i Self-kontinuiteta. On polazi od
toga da reprezentacije iskustava nastaju u obliku generaliziranih epizoda interaktivnih
iskustava (»Regs«). On pretpostavlja da postoje neki predstupnjevi empatije u razvoju
djetetovog Selfa, npr. različiti rani oblici bivanja zajedno: dopunjavanje između Selfa i
drugih, podešavanje unutarnjeg doživljavanja i učestvovanje u njemu u obliku
interaktivnog usklađivanja između majke i djeteta. Reprezentacija Selfa i drugih bi se,
prema tome, morala formirati otprilike istovremeno. Pretpostavlja se da se
intersubjektivni Self formira između 9. i 12. mjeseca života kada dijete počinje promjene
psihičkih stanja sagledavati kao posljedicu interakcije.
Downing (1996) pretpostavlja da ovi procesi slaganja i usaglašavanja ipak nastupaju
prije, vjerojatno već neposredno nakon rođenja, za šta navodi i dobre argumente.
Kako god, ovdje vođenu diskusiju zaključujemo tvrdnjom da je usaglašavanje afekata
neka vrsta predstupnja empatije. Ovim je ona više nego roditeljevo odslikavanje
djetetovog afekta. Prije možemo reći da ovdje dolazi do neke vrste neverbalne razmjene.
Prava empatija, ipak, pretpostavlja više spoznajne procese, koji su vjerovatno mogući tek
kad dijete zaista uzmogne staviti se u ulogu vanjskog promatrača.
Bishof-Koehler (1989) zastupaju gledište da je ovo konačno moguće tek ako dijete ima
Self-koncept, tj. spoznajnu reprezentaciju toga ko je ono samo, od kojih osobina i
sposobnosti je sazdano. Odvajanjem predverbalnog i verbalnog Selfa nastaje verbalna
povezanost djeteta s njegovim okruženjem. Ono nije više upućeno samo na tjelesni
kontakt, zvukove, pokrete očiju, razmjenu ritmova, itd., nego imenovanjem vlastitih
stanja i shvatanjem izvještavanja o stanju drugih može izgrađivati vlastite reprezentacije
Selfa u kontaktu s drugima.
Ova pojava je ireverzibilna i smatra se da je osnova za često opisivani nemir djece u toj
dobi. Sposobnost govora uzrokuje, na izvjestan način, proširenje interpersonalnog
iskustva u dva oblika, i to u življenom predverbalnom i verbalno reprezentiranom. (Pod
određenim preduvjetima sveproširenje se može pretvoriti u rascjep, pojavu koja će još
biti opisana u narednim odjeljcima.)
Tim proširenjem počinje i razvoj takozvanog narativnog Selfa, u kome se više radi o
tome koje priče dijete stvara samo o sebi, a ne toliko koja iskustva je zaista doživjelo.
Većina psihoterapija koje primarno rade u verbalnom području sučeljavaju se s
narativnim Selfom, tj. konstrukcijama koje su ljudi sebi kasnije stvorili o svom razvoju.
Jerome Bruner (1983, 1987, citirano prema Ludwig-Koerner, 1992) zastupa tezu da je
neverbalna sposobnost dijaloga, kako je ranije opisana, u smislu razmjene ritma između
roditelja i djeteta, s naizmjeničnom, međusobno povezanom emocionalnom rezonancom,
općenito pretpostavka za govornu sposobnost. Jer upotreba jezika pretpostavlja oblik
kooperacije, pretpostavlja interaktivno djelovanje. Pritom se vlastita ličnost mora
doživjeti kao djelujuća, imati cilj djelovanja i motiv, te raspolagati odgovarajućim
kompetencijama za stupanje u socijalni kontakt.
Mi se također bavimo zamisli da u osnovi postoje dva »pojavna« svijeta, onaj koji
neposredno doživljavamo, koji otprilike odgovara struji svijesti u ovdje i sada,

77
neprestano sadašnji, koji kao da nema historiju i događa se primarno procesno
(»experienced world«), i priče o tim iskustvima, koje naknadno, sekundarno bivaju
stvorene kao »story world«. Općenito, postoji tendencija da se stvarna sadašnjost
prilagodi tom »story worldu«, tako da taj narativni svijet postane filter kroz koji će se
konstruirati sadašnji svijet. Vjerovatno ovdje ne postoji ili-ili, u smislu apsolutne
sadašnjosti ili potpune naracije, nego stalno variranje udjela jednog na račun onog
drugog.

Naracija traume
Ako se »experienced world« i »story world« suviše razlikuju, to je prijetnja za psihičko
zdravlje. Već se djeca jako razlikuju po načinu kako sastavljaju te narativne konstrukcije.
Stern (1983) to pojašnjava tako što jednom klaunu da zadatak da ispriča jednu emotivnu
priču, u kojoj postoje određeni ključni momenti. Nekoliko djece ima tendenciju da se
kasnije, kod prepričavanja priče, konfrontira s ključnim momentima priče
(»confronters«). Druga djeca upravo te ključne momente poriču (»deniers«). Suprotno
tome, mnoga djeca su pričom očito preplavljena i na kraju ne mogu ništa od toga
ispričati, a možda su i malo shvatila od cijele priče.
»Confronters« izabiraju upravo afektivne ključne momente i tek tada su u stanju da je
prepričaju. »Deniers«, naprotiv, ispuštaju dio priče koji obiluje afektima s ključnim
momentima i izvještavaju o beznačajnostima.
Sastavljanje priče nakon nekog iskustva otkriva definiciju djetetovog Selfa. Na određeni
način, on tako stvara svoju prošlost u sferi verbalnih reprezentacija – a time i svoj
verbalno-spoznajni identitet. Naravno, postoji i nešto kao neverbalna prošlost – u tijelu
pohranjeno predverbalno iskustvo – osnova tjelesne psihoterapije.
Različiti terapijski pravci razlikuju se, između ostalog, i po tome koliko se bave
verbalnim, narativnim dijelom Selfa, a koliko predverbalnim Selfom »experienced
worlda«.
Stern zastupa stajalište da se psihoanaliza praktično isključivo bavi naracijama, dakle,
verbalnim rekonstrukcijama, koje su izgrađene na stvarnosti iskustava. Geštalt-terapija i
tjelesna psihoterapija pokušavaju da uspostave bolji kontakt sa »experienced worldom«,
ali, prije svega, i da ponovno učine raspoloživom povezanost iskustva i riječi.
Izostanak govora kod traumatiziranih - promatran na ovaj način – može se shvatiti kao
rascjep između iskustva i naracije, doživljenog i priče koja je konstruirana o
doživljenom. U terapiji se pokušava ukinuti ovaj rascjep tako što ćemo preraditi
slabljenje i asinhroniju između doživljenog i rečenog. Verbalne i neverbalne
reprezentacije se ponovno združuju da bi se tako postigao integrirani Self.
Jer, reprezentacija našeg iskustva čuva sveukupnost afekta, opažanja i spoznaje kao
cjeline. Isključiva koncentracija u terapiji samo na pojedinačne aspekte reprezentacije,
biranjem isključivo jednog terapijskog pristupa, zanemaruje sveukupnost iskustva i
njegovo kodiranje.
U slučaju traumatizacije postoji opasnost da se svijet iskustva i svijet naracije razdvoje
još više tako da čovjek koji priča o sebi, u svojoj ispričanoj svjesnosti, izgleda sasvim
drugačije od čovjeka koji je to doživio. Slika o sebi, kreirana u naraciji, ukoliko se
aktuelizira u interakcijama, više ne odgovara Selfu, upravo po sveukupnosti
reprezentacije afekta, percepcije i spoznaje.
Traumatizacijom agresor, u izvjesnoj mjeri, posredstvom sile, uspijeva prodrijeti u
arhetipove primarnog odnosa, koji su kodirani i sačuvani u verbalnom, ali, prije svega, i
u predverbalnom području. On tako postojeće reprezentacije Selfa potiskuje akutno

78
izazvanim arhaičnim predverbalnim afektima. Pritom on koristi isti medijum, ali i sa
naročito afektivnom valencom.
To rezultira paradoksalnim i tragičnim fenomenom: traumatizacijom izaziva, htjeli mi to
ili ne, određeni oblik emocionalne dirnutosti. Emocionalna dirnutost postignuta putem
bola stvara kod traumatizirane osobe privrženost, koja za sobom, kao rezultat, povlači
prekomjerno izobličenje dotadašnjih okvira iskustva i kodiranja. To može voditi
pokušaju da se iskustvo izrazi putem simbola.
Poznata posljedica je selektivno nepostojanje riječi kod traumatiziranih. Doživljeno
traumatizirajuće iskustvo izgleda apsolutno besmisleno, jer je, za pogođenog, daleko od
već poznatih ljudskih iskustava, i jednostavno se ne može ujediniti sa pred- i
posttraumatski doživljenom životnom stvarnošću. Prvobitno se povezanost uopće ni ne
pokušava uspostaviti. Netraumatska slika svijeta bi se, pokušajem integracije
traumatizacije, morala previše izmijeniti.
Otcjepljivanje može, opet, voditi tome da postane nemogućim traumatsko iskustvo
integrirati u cjelokupnu ličnost i predverbalno i verbalno, tako da ga bilo koji okidač
može ponovno aktivirati s nesputanom snagom. Terapijska integracija, u smislu ugradnje
iskustava koja je do tada bilo nemoguće integrirati u područje verbalnog i afektivnog
kodiranja, trebala bi sputati ovu opasnost i omogućiti prevladavanje traumatizacije putem
integriranja.
Traumom izazvani poremećaj, već odavno latentne, primarne privrženosti vodi, naprotiv,
u poremećaj Selfa, koji se ne može identificirati, a, pod određenim okolnostima, i do
poremećaja identiteta. Ovo se može predusresti pokušajem ponovne uspostave primarne
reprezentacije privrženosti uz pomoć drugih, pod nekim okolnostima, i uz pomoć
agresora. Naime, ako se on pokuša bolje shvatiti, upoznati razlozi koji ga pokreću i tako
mu omogućiti da od neidentificiranog »monstruma« postane sačovjek, uhvaćen u svoju
mrežu.
Ipak, nezaobilazna pretpostavka za to je ponovno uspostavljena sigurnost na ravni
predverbalnog iskustva - granice predverbalnog Selfa opet treba zacijeliti, a upad učiniti
reverzibilnim putem predverbalnih sredstava izražavanja. Ne uspije li ovo, verbalno
posredovane intervencije će biti pucanj uprazno. Tek ako se daljni prepadi mogu
otkloniti na predverbalnoj ravni, rad se može prevesti na viši razvojni stupanj.

Posttraumatski gubitak empatije

U jednoj superviziji bosanskih terapeuta, jedan kolega je iznio primjer vojnika koji se, po
završetku rata, vratio u svoje zavičajno selo. On je u ratu očito morao proći ekstremna
borbena iskustva, između ostalog, morao je proživjeti i smrt svog najbližeg druga,
događaj u kome je u potpunosti morao iskusiti svoju vlastitu bespomoćnost. Po povratku
u selo dogodilo se da se njegova majka posvađala s jednim susjedom, koji joj je u toku
svađe dobacivao psovke. Vojnik koji se vratio kući sam nije prisustvovao svađi, nego mu
je majka opisala njen tok. Nakon toga je mirno izišao vani s puškom, otišao do susjedove
kuće i ustrijelio nenaoružanog čovjeka, ne izmijenivši s njim nijednu riječ.
Pred civilnim sudom čovjek je objasnio, ne izgledajući nimalo pogođen, da se on ne kaje
zbog onog što je učinio i da bi postupio potpuno isto ako bi se takav događaj ponovio.
Upitan da li ima saosjećanja za žrtvu, odnosno za njegovu porodicu, ne djelujući
pogođeno, odvratio je da nema i da je susjed učinio neoprostivu grešku tim što je
uvrijedio njegovu majku.
Ovaj primjer, u kome je došlo do prelaska iz uloge žrtve u ulogu počinitelja, pokazuje
da, pod određenim okolnostima, praktično nestaje sposobnost, odnosno spremnost, da se

79
uživimo u ulogu ili gledište drugoga. Empatija je sposobnost da, za probu, usvojimo tuđa
gledišta i da iz pozicije drugoga, barem u zametku, doživimo njegovu situaciju i njegove
osjećaje, dakle, da se uživimo u razloge koji ga pokreću, u potrebe i osjećaje. Gubitak
ove sposobnosti se, izgleda, događa kao posljedica traumatizacije. Traumatizacija nije
jedini razlog koji dovodi do gubitka empatije, ali je jedan od važnijih.
Ovaj gubitak empatije može se naći kod žrtava, počinitelja, ali i kod svjedoka i
pomagača. Upravo kod pomagača se ovaj fenomen opisuje pojmovima »burnout« ili
»compassion fatigue«. U skiciranom primjeru, naravno, ulogu igraju mnogi faktori.
Vjerojatno i razočarenje po povratku kući: nakon preživljene životne opasnosti i užasnih
situacija, domovina se nije pokazala tako harmoničnom i bez konflikata, kakvu su
priželjkivali na linijama fronta. To se dijelom kompenzira stvaranjem idola, vjerojatno u
ovom slučaju u obliku vlastite majke, »idealiziranog Self-objekta«, na čijoj preuveličanoj
vrijednosti onaj koji idealizira pokušava sam sebe uzdići. Ko god kritizira ili uvrijedi taj
idealizirani Self-objekt, najdublje ugrožava preostale strukture Selfa traumatiziranog,
konfluentno povezane sa Self-objektom.
Onaj ko je tako posredno povrijeđen djeluje, u izvjesnoj mjeri, ne obazirući se na ukupni
kontekst socijalne stvarnosti, kako svoje majke tako i susjeda. On također nije u situaciji
da predviđa posljedice svoga djelovanja. Njega vodi poriv da spriječi beskrajnu prijetnju
i poniženje, takoreći, na majku proširenog vlastitog Selfa, koga je »razočarenje
povratkom kući«, bez dvojbe, teško poljuljalo. Sada je ugrožena vrijednost njegove
idealizirane bliske osobe, koja mu je potrebna za izgradnju njegovog vlastitog Selfa.
On u izvjesnoj mjeri regredira na neobično pojednostavljen spoznajni stadij uobičajene
svijesti, koji, izgleda, zamjenjuje djelovanje na osnovu uživljavanja i saosjećanja:
»prijatelj« je kao »Self«, a »neprijatelja« (tj. onoga koji se upravlja protiv »prijatelja«)
treba uništiti. Smatra da onaj ko se konformira s ovim arhaičnim pravilima, ne čini ništa
pogrešno – bez obzira na to koliko su drugi time pogođeni. Povreda konfluence,
bezgranične povezanosti između »prijatelja« i »Selfa«, čini nekoga krivim, i to
radikalno.
Pritom se ne obazire na posljedice koje drugi trpe od djelovanja po ovom pravilu, ne
postoji razumijevanje za moguće krivično gonjenje. On ni kada je optužen ne spoznaje
svoju krivicu, osjećaja krivnje nema.
To što je sada žrtva-počinitelj postala nasilna znači da se u poslijeratnoj fazi kao
traumatizirani ratnik koji u miru nema više nikakve funkcije, a ne može ni steći nikakvu
praktičnu vještinu za život da bi se odbranio od poremećaja osjećaja vlastite vrijednosti,
laća istih sredstava za prevladavanje konflikata koja su u ratu bila prihvaćena i uspješna,
naime, ubijanja. Ambigvitet, konflikt, diferencirani odnos prema većini osoba su
nepodnošljivi i moraju se otkloniti brzo i bezuvjetno – čak i uništavanjem osobe koja je
prouzrokovala konflikt.

Odnos prema »trećoj osobi«

Mišljenje i djelovanje po pravilima, na izvjestan način, proizilazi iz jednog
međuljudskog odnosa »opredmećivanja«. »O drugima« - koji su prema Sartreu pakao -
misli se u trećem licu. Putem te unutarnje odluke, oni, u izvjesnoj mjeri, postaju objekti
mišljenja, a ne osobe s kojima se stupa u odnos, kojima se direktno i neposredno
pristupa.
U skladu s tim, žrtva-počinitelj u prethodnom primjeru nije pokušala uspostaviti nikakav
kontakt sa susjedom. Nije pokušao upozoriti susjeda na to čime mu se zamjerio, šta je to
što on nije mogao prihvatiti, nego ga je ustrijelio bez komentara. Majčina žalba je

80
pretočena u presudu. Da bi se mogla razviti empatija, mora se u sebi uspostaviti barem
neka vrsta dijaloškog kontakta prema drugoj osobi. To znači da predstava o nekome s
kim nemamo ništa, ili ne želimo imati ništa, koja ga ne »dotiče«, mora postati
predstavom o nekome s kim se u toj predstavi, u izvjesnoj mjeri, može stupiti u odnos.
Ovo stupanje u odnos je unutarnji postupak, neka vrsta prekopčavanja s kontakta u
trećem licu na kontakt u drugom licu, u Buberovom smislu od odnosa Ja-Ono prema Ja-
Ti odnosu. U odnosu označenom sa Ja-Ono, uspostavlja se unutarnja veza prema
pojedinim osobinama »drugoga«. Ove osobine se mogu vrednovati, upoređivati, cijeniti
ili odbacivati, ali te osobine ne dotiču Self. Reprezentacije drugoga i reprezentacije
vlastitog Selfa na izvjestan način nisu povezane.
Geštalt-terapijskom vježbom dijaloga s nekom zamišljenom osobom, npr. kada je
zamišljamo na stolici preko puta, pobuđuje se takvo prekopčavanje. Izražavanje vlastitih
osjećaja, upravljeno izravno prema drugome, intrapsihički uspostavlja kontakt tamo gdje
on ranije nije bio moguć. U slučaju ulaženja u neku drugu ulogu, kada se radi probe
zauzima mjesto nekog drugog, kroz igru se nakratko biva »on«, raste uživljavanje u
poziciju i način postojanja tog drugog. Nastaje intrapsihička veza između vlastitog
osjećaja za sebe i osjećaja za sebe partnera u razgovoru, pri jasnoj razdvojenosti Ja i Ti, a
ipak s osjećajem za uvjetovanost i kvalitet doživljavanja onog drugog – ustvari, empatija.
Čim je ta veza uspostavljena, otvaraju se nove mogućnosti ponašanja. Nastaju drugačiji
oblici rješavanja konflikata, forme izražavanja nelagode ili odbacivanja načina
ponašanja, različiti od bezličnog i radikalnog isključivanja nečega stranog što nam smeta.
U skiciranom primjeru, etničke razlike uopće nisu igrale dodatnu ulogu. Susjed je
poticao iz istog naroda, dakle, uobičajene metode izostajanja empatije, koje su se mogle
primijetiti u ratu na Balkanu - ili bilo gdje drugdje, na možda još neshvatljiviji način -
ovdje nisu bile prisutne.
Ali, sve ranije rečeno o mehanizmu gubitka empatije, naravno, vrijedi i za objašnjenje
užasa između etničkih grupa. Povlači se granica između jedne etničke grupe i »onih
drugih«. Ova granica izgleda da postaje dijaloški nepremostiva, »oni drugi« se njom
isključuju iz kruga »ljudskih bića«. Oni se više ne primjećuju, nego postaju isključivo
proizvodom zamišljanja, tako da se mogu proizvoljno mijenjati i, bez konflikta,
upotrebljavati za podržavanje vlastite dinamike. S njima se može činiti sve ono što se
normalno sa ljudima ne čini, eliminirani su iz kruga ljudi, žigosani kao »pod-ljudi«.
Unutar vlastite etničke grupe se njeguje neka vrsta idealizacije, koja bi trebala da
stabilizira krhki Self. Što se više nagomilavaju strahote prema »drugima«, sve manje je
moguć povratak na dijaloški odnos, te se mora jače kompenzirati. U protivnom, kada bi
iznenada postao vidljiv, enormni teret krivnje bi postao nepodnošljiv, ponašanje bi, na
neki način, postalo neuravnoteženo i postojala bi opasnost od psihotične
dekompenzacije.
Kako se događa gubitak empatije? Postoji čitav niz mogućih faktora koji utječu na ovaj
proces, kao umor, hronični stres ili, također, navikavanje. Svi ovi oblici odbrane od
empatije zajedno izgledaju kao da se radi o nekoj vrsti odvraćanja s ciljem da se ne stupi
u odnos sa drugom osobom.

Gubitak empatije kod počinitelja

Doris Bishof-Koehler (1988,1989) je u jednoj empirijskoj analizi, izvrsnoj po uvođenju
specifičnih eksperimenata, navela uvjete pod kojima se razvija, odnosno ne razvija,
empatija kod male djece. Tako je npr. utvrdila da djeca koja se još ne mogu prepoznati u
ogledalu, dakle, koja još ne raspolažu nikakvim Self-konceptom, ne pokazuju empatiju u

81
smislu Bishof-Koehlerove. A djeca se, na zapanjujući način, međusobno razlikuju po
sposobnosti da se prepoznaju u ogledalu.
Empatija, kako je ovdje razumijevamo, je razgraničena od neke vrste saosjećanja, naime,
zaraze osjećajima, koja više izgleda da je prethodnica - pojava koja se dovoljno često
javlja i u svakodnevnici odraslih, a ipak nema kvalitet kontakta sa sagovornikom i
osjećaja za njegovu sudbinu. Pregorijevanje terapeuta, da usput spomenemo, moglo bi se
svesti na pretjeranu dozu zaraze osjećajima-bazirane na nejasnim granicama u kontaktu-
možda i na uobičajeno razgraničavanje s njima. Ne samo klijenti, nego i terapeuti,
naprotiv, empatiju jačaju i kristaliziraju upravo u svjesnom kontaktu.
Bishof-Koehler je kod djece koja su se prepoznala u ogledalu, ali se nisu empatično
ponašala prema drugima, mogla opažanjem identificirati dvije varijante odbrane od
empatije: odvraćanje, u obliku bijega u igru, i ponašanje imponiranja.
Uspije li djeci jedna od ove dvije »defleksije«, ona izgledaju kao da ne saučestvuju s
bolom nekog drugog djeteta (npr. bol zbog razdvajanja u promatranoj situaciji). Ne
uspije li ova odbrana od »zaraze« osjećajima drugog djeteta, djeca izgledaju smeteno.
Na osnovu smetenosti izgleda da upravo možemo pretpostaviti postojanje zaraze
osjećajima, neku vrstu preplavljenosti osjećajem drugoga. Iako djeca pritom djeluju više
empatično od onih koji, zbog uspješne odbrane, djeluju kao da ne saučestvuju, ovo stanje
je još uvijek daleko od prave empatije. Ono je blisko jednoj posebnoj smjesi osjećaja,
koja se sastoji od nemoći i konfuzije.
Bijeg u igru i ponašanje imponiranja, dakle, izgleda da imaju funkciju ponovne
uspostave sigurnosti i okončanja smetenosti. Slično kao što se u terapijskoj situaciji prije
bavljenja teškim temama mora ojačati klijentova samopodrška i on se mora u
terapijskom odnosu osjećati sigurno i dobro, kada već ne može snažnim, čini se da i
dijete to intuitivno pokušava postići. Ono se pravi hrabrim. Ako nakon toga u ispoljenom
ponašanju demonstrira više hrabrosti nego što je ima (imponirajuće ponašanje), sakupit
će više bodova na sigurnosti.
Bishof-Koehler (1989) o tome piše: »…Dakle, ako dijete nekom situacijom bude
uplašeno, npr. načinom našeg žalovanja, možda stoga što ne razumije šta se događa, ono
ima dvije mogućnosti ponašanja. Može tražiti pribježište kod majke ili se može, putem
imponirajućeg ponašanja, suprotstaviti svom uzbuđenju i na taj način uspješnije se
izboriti sa zastrašujućom situacijom.« (str. 159 f)
Moglo bi se dodati da postoji još čitav niz mogućnosti kao što je skretanje u igru,
privlačenje pažnje na sebe, napadanje drugog djeteta. Ali sve su to mjere koje uzrokuju,
u izvjesnoj mjeri, prekid kontakta da bi se dijete pribralo i iznova stupilo u kontakt s
ugrožavajućim osjećajem, naprimjer tugom. I, budući da je taj osjećaj ugrožavajući,
prvobitno ga želimo izbjeći.
Steward i Marvin (1984) daju jedan primjer za ovo: dijete u dobi između tri i četiri
godine ostavljali su u sobi za promatranje, bez majke, sa mlađom braćom i sestrama.
Ponekad su djeca u ovoj dobi sposobna tješiti mlađe, ispoljiti empatično ponašanje.
Drugoj djeci je ova situacija bila prezahtjevna i ponašala su se »samostabilizirajuće«.
Okrenula su se od braće koja su plakala, začepila uši, ludirala se okolo, pokušavala se
igrati nečeg drugog, glasno pjevala ili su počela uništavati igračke. Izgledalo je kao da su
se pribojavala da budu zaražena tugom manje djece – konačno, i ona su bila ostavljena u
toj nepoznatoj situaciji.
Bishof-Koehler (1989) opisuje jednog četvorogodišnjeg dječaka koji je u takvoj situaciji
pokušao tješiti svoju sestru, koja je tek navršila 18 mjeseci, tako što ju je »…bez
vidljivog saučestvovanja, nekoliko puta pomilovao po glavi, onda je postao agresivan
prema njoj i konačno riješio situaciju tako što je, glasno udarajući o pod, velikim
koracima hodao po sobi«. (str. 160) Ona naglašava da se o odbrani od empatije može

82
govoriti tek ako emocionalna reakcija ostane centrirana na druge. Tada se odvija borba
da se učini nešto za druge, a ne da se odbranimo od neugode, koju sami osjećamo. Njen
pojam empatije pretpostavlja pokazivanje prosocijalnog ponašanja. O odbrani od
empatije moglo bi se govoriti tek onda kada se dijete brani protiv prosocijalnog
ponašanja. Sve ostalo bi jednostavno bile mjere sigurnosti, koje bi trebale zaustaviti
vlastiti averzivni osjećaj, mjere koje »reaktivno« uslijede u cilju prevladavanja
emocionalnog ponašanja koje je ispoljilo drugo dijete.
Ako se ovi zaključci prenesu na slučaj bosanskog ubice, koji je ustrijelio svog susjeda,
kao pomoć u razumijevanju događaja se nudi:
Reducirana samovrijednost ratnih veterana, neuspješno uklapanje u poslijeratnu
zajednicu i konfluentna porodična unutarnja struktura (majka i sin su psihološki ponovno
jedna ličnost), doveli su do nesposobnosti da se, prije svega, empatijski ponaša prema
vlastitoj majci, da u kontaktu s njom saosjeća zbog uvrede koju joj je nanio susjed, da
podnese taj osjećaj, a da odmah ne postupi protiv njega, s težnjom da »pomogne« kako
bi zbrisao izvor uvrede za majku. Umjesto toga, on reagira imponirajućim ponašanjem,
koje prevazilazi granice čistog imponiranja. Prije svega, on imponira samom sebi, ali i
svojoj majci, da se ovo poniženje za oboje, koji su kao jedna osoba, ne bi moralo osjetiti.
Jer dok imponira, on nije u kontaktu, niti sa svojom majkom, niti sa susjedom. Na
osnovu ovog procesa se može razumjeti naredno ubilačko ponašanje, koje je uslijedilo
bez saosjećanja za susjeda i koje potom nije izazvalo nikakvo kajanje.

Model ovog slučaja se možda može primijeniti i na mnoge druge, pa i na njemačku i

austrijsku prošlost. Gubitak empatije, odnosno odbrana od nje, čini se da nije samo
problem poslijeratnih, nego općenito i visoko civiliziranih društava. Cvjetanjem
privredne i tehničke organizacije izgleda da se gube međuljudske sposobnosti
saosjećanja koje nije pomagački intonirano. Ovdje smo nagovijestili neke od mogućih
uzroka, mnoge vjerovatno još treba otkriti, odnosno formulirati. Iako je već spomenuta
uloga ovih procesa u društvenom vrednovanju različitih terapijskih pristupa, prije svega
u pogledu uloge empatije, treba je još jedanput ukratko naglasiti.

Pogrešno shvaćeni, pretenciozni nacionalizam može preuzeti funkciju sličnu

konfluentnoj porodici bez unutarnje strukture. Slično vrijedi i za podgrupe militarne,
političke ili religiozne provenijencije. Zajedničko im je odricanje od dijaloškog odnosa,
humanog svijeta u kojem se poštuje Self drugoga, i u kome se on ne smatra samo
izvršnim organom jedne ideologije.

Moderni historičari mogu kritizirati izvještaj Hanah Arendt o Eichmannu u Jerusalemu.

Neprocjenjivo je kako je egzistencijalistička filozofija razradila Eichmannovu
nesposobnost, koja je reprezentativna za mnoge iz njegove generacije, njegovu
nesposobnost - ili nehtijenje - da vidi i prihvati svoju krivnju. (Arendt, 1986)
Do samog kraja, Eichmann izgleda nije bio u stanju u punoj mjeri sagledati patnje koje je
prouzrokovalo njegovo djelovanje, i nije bio u stanju da sa svojim žrtvama, odnosno sa
onim kako je bio reprezentiran u njihovom Selfu, riskira barem dijelom dijaloški kontakt.
Hanah Arendt je također pojasnila da moramo praviti razliku između čovjeka i onoga što
je učinio.
Djelo može biti izmješteno iz čovjekove snage predočavanja. Počinitelj postaje sposoban
za nečovječno djelo tako što sebe isključuje iz dijaloškog kontakta. Zato što je izgubio
empatiju i osjećaj za ono što se među ljudima apsolutno ne bi smjelo moći događati, on
prihvata pravila koja mu se nalažu, odnosno koja je bio spreman prihvatiti od jedne
subkulture, koja ima funkciju zamjenske porodice.

83
Vojnici se, u pravilu, obučavaju krutom dresurom, koja njihovu raniju ličnost reducira na
povinovanje naredbama, pri čemu se trupe nude kao zamjenska, čak i bolja porodica.
Ovim se od njih također zahtijeva da zamijene vrijednosti primarne porodice i
privrženost toj porodici. Novi sistem vrijednosti obećava socijalno prevrednovanje, on
raspolaže internom hijerarhijom kojoj mogu težiti, čak i ako se »dobit« sastoji samo u
tome ko će biti najbolji u uklapanju u grupne norme. Imamo li sve ovo na umu, u
izvjesnoj mjeri postaje jasno zašto takve, dijelom i pomoću nasilja uspostavljene,
strukture mogu dovesti do promjena ličnosti, koje su naročito drastične u eventualno
ratnoj situaciji. S jedne strane, zdravi, mladi ljudi upadaju u mlinove militarnog
obučavanja, idu na front i vraćaju se kao olupine. Opasnost spiralnog otuđenja od svog
ranijeg identiteta postoji naročito ako su unaprijeđeni u »specijalce«.
Naročito upečatljiv primjer odigrao se nakon pada hunte u Grčkoj. Otac jednog vojnika
je vodio proces protiv države. Njegov sin je bio obučavan u specijalnim »kampovima«
za mučitelje. Otvoreno je optuživao državu da joj je predao zdravog, vrijednog ljubavi i
dobro odgojenog sina, od koga je vojska napravila mučitelja. Nakon pada hunte vratili su
mu, praktično, monstruma od čovjeka.
Traumatizacija se također događa i na strani počinitelja. Ona razara empatiju i
poštovanje prema životu i doživljavanju drugoga. Ona slama dijalošku sposobnost,
svojim djelovanjem slama obzir prema historiji i svijetu koji pripada onom životnom
drugome.
Ovo se otuđenje i djelovanje koje mu pripada, sve do novih užasa prema drugima,
ponekad podnosi i zbog očajničkog pokušaja da se, pomoću ekstremnih iskustava,
ponovno uspostavi priključenje na vlastitu sposobnost osjećanja, time i na sposobnost za
kontakt.
U odnosu Ja-Ono, u Buberovom smislu, čovjek je prinudno otuđen od cijelog svog bića.
Prema Buberu, Ja koje se konstituira iz osnovnog izričaja Ja-Ono uvijek je u kontaktu s
jednim dijelom vlastitog bića, dok u slučaju izričaja Ja-Ti razgovara kompletnim bićem.
(Buber, 1983) To znači da je ono Ja koje pripada Ja-Ono odnosu, odnosu
opredmećivanja, u krajnjoj liniji, otuđeno. Muči ga ponekad očajnička potraga za
zaštićenošću i sigurnošću. Čovjek je pokušavao da sebi tu sigurnost i zaštitu pribavi
preko više znanja o svijetu i drugima. Nagomilavanje znanja vodi, na neki način, većoj
rutini, ali ne i poboljšanju dijaloške sposobnosti.
Postati dijaloški sposoban znači procijeniti sigurnost Ono-svijeta i cijelim bićem stupiti u
odnos sa Ti - umjesto klizanja po površini drugih, okrenuti se izravno njima, njihovom
biću, njihovom Ti.
Dijaloški odnos znači ne imati, ništa ne zadržavati, nego biti u odnosu.
Čežnja mnogih ljudi ka cjelovitosti se, u izvjesnom smislu, može razumjeti kao čežnja za
dijaloškim odnosom. Preko Ti, Ja postaje stvarno.
U geštalt-dijalogu, koji osobu vodi od mišljenja o sebi, o drugima, o osjećajima itd., ka
izravnom kontaktu s njima, nudi se, u izvjesnoj mjeri, jedno uvježbavanje empatije. To
uvježbavanje, paradoksalno, počinje time da se opazi i izrazi vlastito osjećanje, vlastita
potreba. To je prvi korak udaljavanja od čiste svijesti o pravilu, u kome vlastiti osjećaji,
vlastito gledište, u odnosu na pravila o njima, nemaju nikakav značaj.

Iz tog izražavanja vlastitog osjećaja i htijenja proizilazi izravno oslovljavanje

zamišljenog partnera u razgovoru, kome, po mogućnosti, sveobuhvatno izražavamo te
osjećaje. Onaj drugi postaje Ti na osnovu unutarnjeg stava, koji stoji iza izravnog
oslovljavanja. Ova promjena vodi, paradoksalno, do jedne nove povezanosti između Ja i
Ti, čime granica među njima postaje jasnijom. A to podstiče empatiju. Pretpostavka za to
je sposobnost za zamjenu uloga: ulaženje u način gledanja, u fenomenologiju

84
sagovornika. Kada se ovakvom zamjenom uloga uzmogne izgraditi neka vrsta Ja-Ti
stava, to vodi do stabilizacije i, konačno, do integracije ličnosti.

Činjenica je da se empatija, tamo gdje uspije, može iscrpiti. Proces kojim dolazi do ovog
iscrpljenja i način kako se ono može izbjeći zaslužuju podrobnije istraživanje. Kada
pripadnici pomagačkih zanimanja stoje na strani traumatiziranih ljudi i to žele raditi na
empatičan način, oni, na izvjestan način, nose jedan dio patnji svojih klijenata. I oni
doživljavaju strah, bijes i bespomoćnost. Oni uz pomoć svoje empatije šalju poruku o
povezanosti, ali koja ih, takoreći, može na mala vrata uvući u njihovu vlastitu
povredljivost. Naprimjer, u obliku osjećaja krivnje, koji mogu nastati ako terapeuti osjete
sreću zbog toga što nisu bili na mjestu traumatiziranih i ako osjete olakšanje jer to nisu
iskusili. Iz tog osjećaja krivnje, ako se ne prepozna, proizilazi opasnost da se, iz težnje ka
empatijskom poravnanju, preuzme još više klijentovog tereta. To vodi do preopterećenja
- »Pogledaj, ja tako puno činim za vas« - koje dovodi na granicu vlastitih emocionalnih
resursa, pa i preko toga.
Pojmovi »burnout« i »compassion fatigue« označavaju okolnost da saosjećajni ljudi
odjednom više ne mogu saosjećati. Umjesto toga, javlja se agresija prema klijentima i
čini se kao da njihove probleme više ne mogu cijeniti u punom obimu. To dovodi do
neke vrste ograđivanja od tuđih patnji, što je proces koji nastupa i kod vozača hitne
pomoći, vatrogasaca, ljekara, a ne samo kod terapeuta.
Patnja traumatiziranih se tada doživljava kao neka vrsta napada na vlastiti Self, kao
posezanje za emocionalnim resursima, protv čega se izgrađuje agresivna odbrana. To
može voditi tome da ljudi koji su dugo vremena radili u zemljama u razvoju, nakon
okončanja svog angažmana, ne mogu više nikada održavati kontakt s ljudima tog naroda
jer su postali do te mjere alergični na određeni obrazac izražavanja potreba. Znači,
»burnout« se događa onda kada se granice vlastitih resursa više ne opažaju i kada,
suočeni s bezgraničnim potrebama klijenata, ignoriramo vlastite potrebe za odmorom,
oporavkom i kontaktom, koji nas može nahraniti. To se osvećuje, a jedan od simptoma je
gubitak empatije. Ovaj proces se može osjetiti subjektivno, a ipak, u pravilu, jedva da se
govori o njemu, jer on proturječi pomagačevoj slici o sebi i normama profesionalne
grupe. Samo rijetke organizacije koje pružaju pomoć mogu, ili su voljne, da osiguraju
superviziju, u odgovarajućoj mjeri, za svoje saradnike, jer često svoje izvore ostvaruju iz
novca od donacija i moraju naročito tijesno kalkulirati, pa rado pokazuju prema svojim
saradnicima krute stavove u pogledu rada.
Stavovi koji se srednjoročno osvećuju su u obliku redukcije kvaliteta rada i njegove
efektivnosti, velike fluktuacije zaposlenih i agresivnih osjećaja, zajedno sa
dezangažiranjem saradnika prema organizaciji, odnosno prema poslodavcu.

Posttraumatski narcizam
Dakle, može se reći da postoji izvjesni paralelizam između gubitka empatije, kakav se
zapaža kod primarno traumatiziranih u posttraumatskoj fazi, i gubitka empatije kod
pomagača, koji rade s njima kao s klijentima. Oboji se na taj način štite od gubitka Self-
teritorije.
Posebno poglavlje je gubitak empatije kod počinitelja, iako ponekad može biti veoma
teško napraviti razliku. Konačno, nije rijetkost da žrtva postane počinitelj. U slučaju
povratnika, koji je ustrijelio svog susjeda, može se poći od toga da je jedan od faktora
bio fenomen gubitka empatije. On čak nije ni inscenirao da bijesno odjuri, kako se
ponekad izvještavalo o vijetnamskim veteranima, nije se ni sekunde bavio time šta

85
njegov naum znači za njegovu žrtvu i njenu porodicu. On, također, ni trenutka nije
razmišljao o tome da su razmjere uvrede, koju je on doživio posredno preko uvrede
njegovoj majci, u nesrazmjeri sa posljedicama njegovog djela. Potpuni izostanak osjećaja
krivnje, koji se nije izmijenio ni u fazi sudskog procesa, upućuje na to da se nakon svega
nije pokušao ni uživjeti u ulogu drugoga. Zaziranje od ubijanja je, usto, u ratu, izgleda u
tolikoj mjeri razgrađeno da se, kada sredstva stoje na raspolaganju, najmanja nelagoda
otklanja na destruktivan način.
Dojmljivo je da se ovi, veoma dramatični, oblici odbrane zapažaju u poslijeratnoj fazi
kao opći društveni fenomen. Prije svega se, pritom, radi o poricanju vlastitog udjela u
eskalaciji katastrofe. Prema našim znanjima, poricanje, kao jedan primitivni oblik
odbrane, igra posebnu ulogu u posttraumatskom pokušaju razrade doživljenog.
Primjer: Kolega iz Sarajeva, koji potiče iz okoline Banje Luke, je sa jednim kanadskim
kolegom prvi put nakon rata posjetio svoje rodno mjesto. Tada je utvrdio da nacionalna
grupa, koja je u međuvremenu tamo vladala, nije samo digla u vazduh staru Ferhadija
džamiju iz 16. stoljeća, kulturni spomenik Banje Luke, i zaravnala tlo gdje je ona bila
izgrađena, nego su i sva pripadajuća groblja u okolini bila “zaravnjena”. Tamo gdje su
ranije bile Ferhadija džamija i groblja, sada su parkirališta. Ostaci građevine su
uklonjeni. Kanadski kolega je oprezno pitao jednog studenta iz Banje Luke da li bi mu
mogao pokazati džamiju koja je prije ovdje postojala. Na to je student odgovorio da u
Banjoj Luci nema džamija i da ih nikada nije niti bilo. Područje u kome ima džamija leži
mnogo dalje prema jugu. On je poricao realnost uništene Ferhadija džamije.
Isto tako je teško preuzeti nečiji način promatranja, dakle, ući u nečiju ulogu, i pritom
zamišljati kako izgleda život iz perspektive nekog drugog čovjeka. Između ostalog, u
vezi s tim pitanjem, kao nadređeni pojam, nastupa posttraumatski narcizam. On
podrazumijeva određene procese, koji su istraživani nakon intenzivne traumatizacije,
prije svega ratne traumatizacije. (Parson, 1993) Naročito kad traumatizacija ide zajedno s
odgovornošću za nesreću drugoga, ona na dramatičan način poljulja Self i oštećuje
sposobnost preživjelog za Self-regulaciju i psihičku koheziju. Uz to, ona remeti
spoznajnu i afektivnu kontrolu, a biva oslabljeno i svjesno upravljanje, koje je bitno za
unutarnji osjećaj sigurnosti, predviđanje i stabilnost. Time se gubi smisao za kontinuitet
svjesnih procesa.
Svi ovi procesi čine gubitak sposobnosti razumijevanja unutarnjih stanja i upravljanja
njima. Ovo prirodno ima enormne posljedice po uobličavanje međuljudskih odnosa. Ako
se gubitak empatije shvati kao jedan aspekt posttraumatskog narcizma, to implicira
određene slabe tačke za uspješan tretman posttraumatskih pacijenata.

Traumatizacija prvog i drugog reda

Fenomen posttraumatskog narcizma se smatra posljedicom neke vrste dvostruke
traumatizacije (double traumatization), naime, traumatizacije prvog reda, putem
traumatskog događaja, i traumatizacije drugog reda, koja nastaje opažanjem
nesposobnosti u postizanju prilagodbe na normalan život. Za ljude iz okoline to izgleda
kao ponovno postizanje svakodnevne normalnosti, dok pogođeni ima mnogostruke
probleme u odnosima, poremećaj kontaktiranja u najširem smislu riječi, i čitav niz
simptoma. Može biti da u svemu ovome svog udjela imaju predtraumatski faktori. Teza
da posttraumatske simptome razvijaju oni ljudi čija je predtraumatska psiha već bila
načeta problematična je sa više aspekata. Prije svega, to je oduvijek bila omiljena teza za
izbjegavanje i individualne i društvene odgovornosti za traumatizirane ljude. Kao tužan
primjer koji izaziva ljutnju možemo navesti dugo vremena odobravanu ekspertnu praksu

86
u odnosu na žrtve Drugog svjetskog rata. Čak ni danas nije rijetkost da se traumatizirani
ljudi, pored problema koji nastaju kao posljedica traumatiziranja, moraju boriti sa
diskriminirajućim, nepravednim sučeljavanjem sa državom i sistemom zdravstvenog
osiguranja. Nije se bez razloga formirao čitav niz organizacija i grupa za samopomoć da
bi se “zaštita žrtava” poboljšala.
Drugo, jednostrano zastupanje jedne takve teze može se odraziti na terapijski odnos. Jer,
pretpostavljanjem nekog predtraumatskog poremećaja dijagnostičar ili terapeut možda
može štititi sebe od razmjera klijentovog užasa, gubeći pod tim okolnostima svoju
empatiju.
Svaka posttraumatska reakcija je, prije svega, u izvjesnoj mjeri, normalna reakcija u
abnormalnoj pojavnoj slici reakcija na abnormalne životne događaje. A te
posttraumatske reakcije, unutar kojih se, kako je rečeno, mogu razlikovati reakcije prvog
i drugog reda, različite su i mnogostruke.
Iskustvo pokazuje da mnogi traumatizirani ljudi doživljavaju dramatičnu promjenu
svojih stavova i svog ponašanja prema sebi, svojim partnerima, svojoj djeci, srodnicima i
prijateljima, ali, prije svega, prema javnim institucijama i osobama od autoriteta. Pored
gubitka empatije, često se može opaziti jedna sveprisutna egocentričnost, iracionalni
zahtjevi prema drugima, zahtjev da drugi prema njima postupaju kao s posebnima, i
tendencija da se ne daju nizašta, da ništa ne daju od sebe drugima (“non giving
behaviour”).
Uz to ide i izbjegavanje kako intrapsihičko (osjećaja), tako i međuljudsko (kontakata),
kao izraz narcističke odbrane nakon traume, iako se ovo može smatrati karakterističnim
za različite probleme. Isto vrijedi i za psihički rascjep (rascjep Selfa, rascjep socijalnog
polja, rascijepljeno opažanje neke osobe ili iste osobe u različitim kontekstima,
otcjepljenje specifičnih vlastitih iskustava ili osobina). Nadalje, treba spomenuti
otupljivanje čulne percepcije i svijesti (“numbing”), različite oblike disocijacije,
fragmentaciju identiteta, depersonalizaciju, derealizaciju, demoralizaciju, krivnju,
depresiju i manične pokušaje prevladavanja. Također se često opaža ponašanje traženja
podražaja i uzbuđenja (“sensation seeking”, Wilson, 1989).
Područje gubitka empatije i posttraumatskog narcističkog poremećaja ne oštećuje kod
traumatiziranih ljudi samo sposobnost poklanjanja ljubavi, nego i stvarnog prihvatanja
ljubavi. Oni imaju poteškoća da se upuste u rizik emocionalne bliskosti i da na primjeren
način traže i prihvate pomoć. (Brende i Parson, 1985)
Narcizam, u vezi s ovim, ne znači da se radi o ljudima koji pretjerano vole sebe. Prije bi
se moglo reći obrnuto, da oni svoj Self premalo vole i poštuju, a možda ga čak jedva i
poznaju. Njima treba pretjerana doza pažnje za sebe same upravo stoga što tu pažnju
sami sebi ne mogu pružiti. Istovremeno, oni imaju velike poteškoće da svoje potrebe, ili
čak ono što im smeta, otvoreno i izravnno iskažu drugima.
Tipična zamjena ekstremnog samoprecjenjivanja, isto tako ekstremnim
samoodbacivanjem, također je znak poteškoće da se realistično procijeni sopstvena
ličnost, indirektni pokušaj da se provocira pažnja, naklonost i potvrđivanje. Drugi se
“koriste” kao ogledalo, jer je nerazvijeno neposredno samoopažanje. Oni u pravilu nisu u
partnerskom odnosu sa drugima. To potiče od toga što oni u situaciji kontakta dominiraju
i kontroliraju, što znači da nisu istinski zainteresirani za odgovor od drugih.
Ili, oni se pribojavaju kontakta ako u njemu ne mogu dominirati. To znači da se oni na
izvjestan način postavljaju iznad druge osobe, ili toliko obezvređuju sebe da druge
vrednuju kao sebi nadređene, a time i idealizirane, pa zato, u izvjesnoj mjeri, uzmiču od
kontakta. Izgleda da je, u svakom slučaju, karakteristično da je nemoguć, ili postaje
nemoguć, jedan kontakt ravnopravnosti, koji počiva na razmjeni.

87
Prihvaćeno je da narcizam, općenito, nastaje kada u najranijem djetinjstvu, iz bilo kog
razloga, ne funkcioniraju sinhrone, odnosno kontingentne povratne informacije od one
primarne osobe sa kojom je dijete u odnosu. Ali ne radi se samo o tome da dijete doživi
ko je ono - u smislu jednosmjerne poruke - nego da ono te informacije neposredno i
pouzdano dobija, da se, zapravo, neverbalnim sredstvima izražavanja omogući kontakt
djeteta i osobe sa kojom je u odnosu, da ona u ritmu prima signale, odgovara na njih,
djelimično ih modulira, razvijajući tako interakciju.
Posttraumatski narcizam je specifičan oblik utoliko ukoliko je raspoznatljiv kao pokušaj
prevladavanja, koji, na neki način, održava koherenciju Self-strukture, koja je
traumatskim događajima poljuljana i veoma krhka. Narcizam, koji po sebi nije patološki,
nego zapravo kompleksan obrazac samozaštitnih procesa, varira duž jednog kontinuuma
od normalnih ili zdravih, do abnormalnih ili patoloških razvojnih oblika, ili od nezrele do
zrele Self-zaštite. (Kohut, 1977)
U posttraumatskoj fazi je samoopažanje, koje treba preraditi, iskustvom šoka izbačeno iz
balansa. U geštalt-terapijskoj literaturi pokušava se prevladati statični način gledanja na
narcistička obilježja, kakav ima klasična dubinskopsihološka literatura. Govori se npr. o
krhkim Self-procesima, namjesto narcizma, da bi se u prvi plan izvukao karakter procesa
koji konstituiraju specifični Self. (Beaumont, 1987)
Ovdje se polazi od toga da su isti oni procesi u kojima se aktuelizira Self nakon traume,
sami po sebi lahko podložni poremećaju, što ima za posljedicu da je i Self lahko
podložan poremećaju. Self-procesi, o kojima se ovdje govori su prije svega:
ƒ kompleksno područje opažanja (samoopažanje i opažanje drugih, i opažanje
vlastitih potreba),
ƒ procesi stvaranja predstava, pa tako i empatijsko uživljavanje u potrebe drugih,
ƒ pokušaji kontakta da bi se uspostavila razmjena koja vodi zadovoljenju potreba,
uz uzajamno vođenje računa o postojećim uvjetima.
Posttraumatski poremećaj može, već prema vrsti traumatizacije, pogoditi prije svega
različite aspekte ovih Self-procesa. U slučaju silovanja ili incesta možemo najprije
očekivati poremećaj samoopažanja, prije svega potrebe za intimnim kontaktom, i
poremećaj u uobličavanju tog kontakta. U slučaju traumatizacije prirodnom katastrofom
ili nesretnim slučajem, poremećaj će se prije javiti u području spoznajnog uvjerenja o
vlastitoj kompetenciji i mogućnosti kontrole.
Ipak, svima je zajedničko da se traumom uzrokovano povlačenje Self-procesa primarno
manifestira kao poricanje, otupljivanje ili, općenito, kao izbjegavanje susreta. Pritom se
prije radi o očajničkim pokušajima ponovnog zadobijanja kontrole nad samovrijednošću
i samoopažanjem, putem redukcije, usporavanja ili pojednostavljenja psihičkih procesa.
Oni su neka vrsta oruđa, uz čiju pomoć se ponovno mogu stabilizirati Self-procesi koji su
ispali iz ležišta.
Specijalan oblik posttraumatskog narcističkog stanja opažen je kod vojnika po okončanju
rata (ratni veterani). Parson (1993) je imenovao faktore koji su najviše pojačavali
traumatizaciju kod vijetnamskih veterana:
1) izravna traumatizacija putem ratnih događaja,
2) socijalna traumatizacija putem obezvređivanja ratnih djelovanja nakon povratka
kući,
3) narcistički stres na osnovu slabosti koja je dolazila do izražaja u PTSD simptomima;
pogođeni su primijetili da se oni više ne snalaze u miru,
4) povreda muškog narcizma koja traje cijeli život - metode savladavanja narcističkih
povreda, naime, putem borbe i nasilja, koje su naučili kao mladići, postale su
neupotrebljive.

88
Koja vrsta promjene Selfa nastaje traumatskim iskustvom tako da može doći do primarne
narcističke simptomatike? Kod mladih vojnika možemo poći od toga da putem ratnog
iskustva i ranih doživljaja gubitaka uzrokovanih nasiljem postaje ojačana normalna
mladalačka grandioznost, koja dolazi do izražaja u fantazijama o veličini, pojačanoj
spremnosti na rizik, itd. To prije svega vrijedi za slučajeve doživljavanja smrti najbližih
ratnih drugova, s kojima vojnici često stoje u uskoj, konfluentnoj povezanosti. Događaji
ove vrste vode do, sa mladalačkom grandioznošću nespojivog i bolnog, iskustva nemoći
i nevažnosti, tako da se žestoko i nediferencirano mora okrenuti na suprotnu stranu
pomoću poricanja, otcjepljivanja događaja, otcjepljivanja dijelova Selfa i otcjepljivanja
empatije, ili fiksacije irealne grandioznosti.

Sistemsko iskorjenjivanje i mladalačka grandioznost

Prije svega, treba razmisliti o činjenici da vojne organizacije često vojnike treniraju na
specifičan način, polazeći od toga da pojačaju njihove “rambo-fantazije” sve do
ekstatičnih stanja svijesti. U sklopu primjene određenih principa ispiranja mozga,
“nadograđuju” se tako da razviju iluzije o besmrtnosti njihove trupe. (Lifton, 1973)
Može se pretpostaviti da ta stanja - slična transu – vojnicima omogućavaju da izvedu
ekstremna zalaganja, pri kojima su sposobni za gotovo sve. Shatan (1974) ukazuje na to
da kod vojne izobrazbe prateća indoktrinacija regruta često upućuje na to da je
komandant od sada nešto kao majka i otac zajedno. Radi se o jednom, institucionalno i
politički osiguranom, pokušaju slabljenja internaliziranih porodičnih sistema vrijednosti i
zamjene novim, strateški korisnim.
Putem traumatizacije se ova, sada indoktrinacijom ojačana, ali ranije sasvim normalna,
mladalačka grandioznost u izvjesnoj mjeri fiksira i tako onemogućava njen prelazak u
zrelije procese konstituiranja Selfa. Dakle, putem traumatizacije, u mladalačkoj i ranoj
odrasloj dobi, dolazi do zakasnjelog, a kasnije samo još teže otklonjivog, poremećaja
psihičkih procesa sazrijevanja. Cilj jedne kasnije terapije bi, unatoč tome, morao biti
ponovno omogućavanje tih procesa sazrijevanja, tako što će se, u podnošljivim dozama,
iskusiti nova realnost, a time, na bolan način, i granice vlastite moći. Ovaj rad će
podstaći razvoj u pravcu jednog stabilnog Selfa i realističnih životnih ciljeva.
Ali, još smo kod pitanja koje promjene u posttraumatskoj fazi dovode do narcističke
simptomatike. Fantaziranje u posttraumatskoj fazi ima jednu posebnu funkciju. Ulman i
Brothers (1988) smatraju da je to pokušaj ponovnog stabiliziranja poljuljanog Selfa,
ugroženog dezintegracijom. Pritom se radi o unutarnjim procesima interakcije između
reprezentacija “Selfa” i “osoba s kojima smo u odnosu”. Internalizirane osobe s kojima
smo u odnosu, u ovim fantazijama, fungiraju kao neka vrsta ogledala za vlastiti Self i
tako prenose, iako skrojenu prema sebi, po svojoj želji, nekakvu povratnu informaciju, i s
njom neku vrstu pronalaska Selfa, koji nije podvrgnut kontroli realnosti.
Ove fantazije, također, često ostaju zaglavljene na ravni magičnog mišljenja, koje u
konfliktima prvenstveno traži jednostavno strukturirane načine rješavanja: nasilje, koje je
u slučaju vojnika ranije čak bilo poželjno, zahtijevano i time društveno odobreno. Van
der Kolk (1987) ukazuje na to da je povezanost s bliskim drugovima u borbi neka vrsta
konfluentne povezanosti, tako da drug fungira kao neka vrsta proširenog vlastitog Selfa, i
ne doživljava se kao nezavisna, druga osoba, s kojom je moguć jedan zreo kontakt.
Smrću druga više se događa povreda vlastitog Selfa a manje doživljaj gubitka.
Ovo objašnjava i često enormno pojačanu potrebu da se smrt druga osveti, s kojom ide i
nesposobnost da se gubitak odžali. Van der Kolk, Greenberg i Boyd (1987) nalaze i vezu

89
između opterećenja ratom i gubitka drugova iz borbe, s jedne strane, i razvijanja
hroničnog PTSD-a, s druge.
Posttraumatski narcizam, prirodno, nužno ne pojednostavljuje terapeutski rad. Pogođene
osobe razvijaju crte ličnosti koje odlikuje velika zahtjevnost, njih je teško zadovoljiti,
razdražljive su, ljutite i naginju koleričnim ispadima temperamenta, pri kojima se
porijeklo vlastitih problema uvijek vidi u drugima.
Ove odlike shvataju se kao rezultat agresije, koja zahtijeva neku vrstu popravljanja.
Povredu, koja je nanesena Selfu, sada mora iscijeliti društvo. Parson (1989) citira jednog
pacijenta: “you have deprived me, devastated me, coerced me to do everything what you
wanted me to do in Vietnam, now you take care of my needs, all of them without
question…” (str. 11)9
Ova rečenica upravo zorno karakterizira stav u stadiju posttraumatskog narcizma. Već
ranije je spomenuto da pogođeni pate i od toga da više zapravo ne znaju ko su i gdje
pripadaju. Indoktrinacijom u toku vojne obuke i intenzivnim iskustvima zajedništva u
borbenim situacijama, oni su dobili, takoreći, jednu novu, adoptivnu porodicu. Prije
svega, za svakog povratnika čija je ratna djelovanja javnost kritizirala u poslijeratnoj fazi
to još jedanput predstavlja gubitak, sada sekundarni, sistema odnosa i vrijednosti
uspostavljenih u primarnoj porodici. Na izvjestan način, ne postoji nikakav povratak
kući, niti integracija u prvobitnu porodicu, ali ni u vojnu zajednicu. Otuđenje, kako
prema “novoj porodici”, koja se praktično raspala, tako i od prvobitne porodice,
destruktivno se odražava na Self-procese. “Ponovna izgradnja” predtraumatskih,
internaliziranih porodičnih odnosa, u smislu svjesnog jačanja emocionalne privrženosti,
čak samo prema umrlim članovima porodice, izgleda apsolutno neophodnom za
reuspostavljanje stabilnijih Self-procesa. Ako to ne uspije, pogođeni povratnik ostaje
praktično zbunjen i zaglavljen između oslabljene internalizirane strukture odnosa svoje
primarne porodice i nad-ja u uniformi. Osjećaj nepravde i povrijeđenosti, kako ga
povratnici izražavaju, dolazi iz osjećaja ostavljenosti na cjedilu od “holding
environmenta”10, koji je vojnička porodica obećala i u čijoj se sigurnosti pogođeni dugo
vremena uljuljkivao.
Sažeto se može reći da koncept posttraumatskog patološkog narcizma reflektira jedno
višedimenzionalno oštećenje Self-procesa, pri čemu su Self-procesi oni psihički procesi
koji omogućavaju kontakt, razmjenu sa drugima. Intrapsihički, oni konstituiraju
reprezentacije “sebe” i “drugih”, odnosno “Ja” i “Ti”, i, posredno, interakciju između
obiju reprezentacija.
Atwood i Stolorov (1984) postavili su koncept Selfa kao jednog specifičnog termina za
stukturu iskustva neke osobe o samoj sebi. Self je centar inicijative, iskustva i lične
snage, on organizira mišljenje, osjećaje i iskustva, kao i međuljudske, socijalne,
spiritualne i kulturalne procese. U kasnim radovima Kohut (1991) vidi Self, oslanjajući
se na geštalt-terapijski način gledanja, kao konfiguraciju nadređenu mentalnim
procesima, čije je značenje veće od sume pojedinih dijelova. Prema klasičnom gledanju,
Self-procese, u prvom redu, mogu dramatično oštetiti neempatični roditelji, koji ne
prenose uživljavanje u ogledalsku sliku njegovog Selfa i tako sprečavaju psihički
razvitak, u smislu postepene djetetove diferencijacije iz konfluence s roditeljem. Ali,
razvoj Selfa može biti ometen i traumatskim potresom, putem koga jedno već uspješno,
dobro organizirano i diferencirano Self-iskustvo upada u nered. Prolazne polarnosti

9
“Vi ste me uskratili, opustošili, primorali da radim sve ono što ste htjeli u Vijetnamu,
sada vi brinite o mojim potrebama, o svim mojim potrebama, bez pogovora…”
(op.prev.)
10
“podržavajuća okolina”

90
grandioznog Selfa i idealizirane slike roditelja, već opisane kao pretpostavke zdravog
razvoja u dubinskopsihološkoj i razvojnopsihološkoj literaturi, bivaju naknadno oštećene
traumatskim iskustvom, a time destabiliziran postaje i razvoj Selfa, što je proces koji za
sobom povlači gubitak prvobitne slike o sebi. Jer, Self se formira u relaciji prema
osobama s kojima je u odnosu, a u traumatizaciji dolazi do ekstremnog izopačenja tih
internaliziranih odnosa. Interesantno je, s tim u vezi, zapažanje Von Zetzela (1973), koji
je utvrdio da traumatizirane osobe imaju velike poteškoće da stvore predstavu o tome
kakve su bile u pretraumatskoj fazi. Slika o sebi je bila suštinski poljuljana.
Posljedica toga je osiromašenje motivacijskih i voljnih procesa, životnih planova,
nedostatak ljudskih ciljeva i vrijednosti. Zajedno s tim idu i enormna povredljivost i
tendencija ka izljevima bijesa, slabija socijalna prilagodba i nesposobnost podnošenja
narcističkih povreda. Već je Ferenczi (1938) ukazao na to da su u ovoj fazi međuljudski
odnosi obilježeni povećanim strahom od ljubavi i seksualnosti, i da je tim strahom
ometena intimnost.
Razvitak sve jačih narcističkih simptoma predstavlja pokušaj ponovnog uspostavljanja
poljuljanih struktura formiranih iskustava, iako uz pomoć veoma krhkih, po život,
konačno, izuzetno limitirajućih sredstava. Štaviše, ovi pokušaji stabiliziranja Selfa
izgleda da djelimično imaju uspjeha, jer osjećaj kontinuiteta Selfa i samovrijednosti
ponovno rastu, osjećaji koji su posljedica formiranja simptoma kao da se iznutra
urušavaju, te se čini da nestaju.
Postane li pogođenom jasno da ustrajna simptomatologija posttraumatskog stresnog
poremećaja još uvijek ne predstavlja zreli, diferencirani oblik prevladavanja doživljenog
stresa, to je daljni korak u pravcu oporavka od posljedica traume.
Kolektivna traumatizacija
Psihologija traumatizacije primarno se bavi djelovanjem šokantnih događaja na
pojedince i možda još posljedicama koje ti događaji za sobom povlače kod srodnika,
odnosno članova neposrednog socijalnog okruženja pogođenog. U širem smislu se, u tom
slučaju, može govoriti o specijalnoj vrsti traumatizacije svjedoka, ali bolje o sekundarnoj
ili posrednoj traumatizaciji: srodnici doživljavaju povredu, poniženje ili gubitak člana
porodice.
Ako traumatizacija ipak prevazilazi individualnu sudbinu tako masivno, u pogledu broja
pogođenih, učestalosti, intenziteta i trajanja, možemo očekivati kolektivnu
traumatizaciju. Cijela jedna zajednica ili jedan narod na tu traumatizaciju razvija reakcije
koje se ne mogu identificirati.
U malome, ovo se može dogoditi putem potresne vijesti o naročito tragičnom događaju,
kao što je to bilo u Muenchenu, kada su, prije nekog vremena, šetači u olimpijskom
parku promatrali kako su dva dječaka pala u nepotpuno zaleđeno jezero i utopila se a da
oni nisu priskočili u pomoć. Danima potom, stanovništvo grada je bilo kao u šoku,
kolektivno posramljeno, kolektivno deprimirano.
Od tada, uz svaku vodenu površinu u gradu stoje, i ljeti i zimi, pomagala za spašavanje.
Stoje i kao podsjetnik na izdaju “prolaznika”, koja je doživljena kao sramota jer je
dovela do smrti oba učenika.
Ono što se ovdje moglo primijetiti u malim razmjerama, odigrava se i naveliko.
Doslovno neizrecivi užas zbog masovnih ubistava jevrejske i ostalih manjina u
nacionalsocijalističkoj Njemačkoj za sobom je povukao lančanu reakciju kolektivne
traumatizacije, kako kod srodnika žrtava, tako i kod srodnika počinitelja, kod posljednjih
i transgeneracijski stid, kao vrstu dominantnog osjećaja, ukoliko su uopće još bili, ili
jesu, psihički dovoljno jaki za emocionalni susret s tim užasom.

91
Dan Bar-On (1993) se posvetio tome da rasvijetli psihičke posljedice na obje strane.
Utvrdio je da se kolektivna šutnja u Njemačkoj i Austriji ne može svesti isključivo na
potcjenjivanje onoga što se dogodilo, kako je to izraelska strana, ponekad, optužujući
kvalificirala. Ne, razmjere stida, koje ta djela još i danas izazivaju, a vjerojatno će
izazivati i u narednim generacijama, u svojoj cjelokupnosti, jednostavno se ne mogu
savladati. Potrebna je dobra psihička snaga cijele generacije da bi se kolektivno mogao
zauzeti stav prema tim događajima. (Vidi o ovome i Heimansberg und Schmidt, 1992, i
Butollo, 1988)
Ipak, dok se još borimo da shvatimo vrijeme nacionalsocijalizma, praktično pred našim
vratima odigrava se slično - ustvari, neuporedivo u pogledu broja pogođenih stanovnika,
a ipak potpuno uporedivo u pogledu međuljudske provalije, koja se pritom otvara. I
ovdje bi bilo pogrešno stigmatizirati jednu naciju - prije svega, postoje konkretni ljudi
koji su to počinili. Oni su mogli doći na vlast na osnovu jednog prolaznog političkog
vakuuma, koji je postao nepredvidiv, i pomoću nasilja se tamo i održavati. Nije jedna ili
druga nacija ta koja pokazuje određeno agresivno ili destruktivno ponašanje i uzrokuje
užase, u svakom društvu postoje ljudi koji ubijaju, muče ili zlostavljaju. Moramo naučiti
prepoznati užas kao nešto što uzrokujemo mi sami - delegirati ga prema vani, na neki
narod, partiju ili religiju nije ništa do jedan jeftini, disocijativni pokušaj onih koji kod
sebe žele poreći potencijal za isto. Oni su ti koji održavaju tu opasnost – da li je ikada
bilo počinitelja genocida koji sebe nisu smatrali boljim od ostalih ljudi?
Dojmove sa nekoliko mojih putovanja u Bosnu, za vrijeme i nakon rata, djelimično već
objavljene na drugim mjestima, ovdje ću sažeti u najbitnije. (Butollo, 1997d) Oni bi
trebali ukazati na ono što se podrazumijeva pod pojmom “kolektivna traumatizacija”:
slom povjerenja u djelotvornost vlastitog djelovanja i planiranja, koncentracija na
djelatnosti koje održavaju život, ekstremna podložnost stresu u socijalnim sistemima i
tendencija ka autoritarno-hijerarhijskim oblicima organizacije, otklon od konstruktivnih
političkih aktivnosti, prigušivanje nerazrađenih povreda zloupotrebom supstanci
(lijekovi, alkohol, nikotin, itd.), kolektivni sarkazam i negativna očekivanja od
budućnosti, duboko nepovjerenje u državu i političke strukture.
Početkom 1997, dakle godinu i po nakon “Daytona”, susreo sam se sa bosanskim
kolegama u Sarajevu da bismo pokrenuli jedan zajednički projekat. U zgradi Filozofskog
fakulteta, u kojoj je smješten Psihološki institut, od moje posjete prethodne godine već je
postignut neki napredak. Glavni ulaz je ponovno ustakljen, neki radni prostori su, u
izvjesnoj mjeri, upotrebljivi. Struja izgleda nije problem, voda dolazi slučajno, samo
grijanje još uvijek ne funkcionira. Seminari se slušaju u zimskim kaputima.
Dekan, čovjek pedesetih godina, ima prostoriju sa prenosnom grijalicom na plin. U
razgovorima sudjeluju dva profesora psihologije iz Sarajeva, jedan metodičar bosanskog
porijekla, koji predaje u Zagrebu, dvije asistentice i, pored mene, jedan zastupnik
UNICEF-a. Ja, gost iz jedne od najbogatijih zemalja planete, koja ipak, po svojoj
vlastitoj percepciji, stalno izgleda da stoji pred ekonomskim kolapsom, osjećam se
nekako smeteno, suočen sa tolikom neimaštinom. Domaće kolege zarađuju otprilike pet
stotina maraka mjesečno, pri cijenama koje nisu značajno niže od onih u Njemačkoj.
Sve u svemu, oni unazad četiri mjeseca nisu dobili plaću. Pričaju sarkastične viceve o
uzrocima, pri čemu odgovornim smatraju svoje “mobilno vođstvo” (jedna sarajevska
krilatica). Pritom, izražavaju da ne samo vlada, nego posebno vodeće službe vlasti kao i
Univerziteta vrebaju svaku priliku da budu pozvani u inozemstvo. Zbog toga trpi
odlučivanje, u jednom manje-više hijerarhično organiziranom rukovodstvu, uključujući i
priliv oskudnih plaća.
Razgovor o temama tog dana: želimo da programe izobrazbe i usavršavanja, koje sam ja,
u kooperaciji sa UNICEF-om, planirao i proveo za vrijeme ratnih godina 1993-1995. u

92
centralnoj Bosni (u Zenici, Tuzli, kasnije u Makarskoj, na dalmatinskoj obali), sada
uvedemo na Univerzitet u Sarajevu da bismo ih tako i formalno integrirali. Na taj način
bi apsolventi, koji su opskrbljeni veoma nepotpunom osnovnom izobrazbom, trebali
dobiti podlogu za svoj akademski stupanj. To bi ojačalo njihovu poziciju na stručnom
polju, ponovno im otvorilo akademsku karijeru i općenito popravilo njihove stručne
kompetencije. UNICEF bi bio spreman da projekat finansira kao probni model, u obliku
jednogodišnjeg pohađanja specijalističkog studija.
Dekan je preuzeo vođenje razgovora, jedna sekretarica UNICEF-a prevodi. On počinje
prijateljskim riječima zahvale gostima i objašnjava kako je njemu, kao historičaru, važna
tema traumatske psihologije. Praktično, svaki od profesora i docenata koji su za vrijeme
rata ostali u Sarajevu doživio je teške i mnogostruke traume. Sam on je, s jedne strane,
kao oficir bio ovlašten za organizaciju odbrane, a s druge je pokušao održavati
poslovanje studija. To je bilo teško i zbog toga što se linija fronta prema Grbavici,
srpskom dijelu grada, pružala direktno iza fakultetske zgrade, i s jedne visoke zgrade iz
tog pravca i fakultet i njegovi radnici su praktično bili u viziru snajperista, koji sami nisu
bili izloženi. Unatoč tome, predavanja su se održavala, studenti su organizirali neku vrstu
stražarenja za biblioteku: knjige koje su preostale nakon granatiranja, naime, bile su jako
cijenjene kao gorivo. Barem neko vrijeme su skladište knjiga štitili i snajperisti, makar
nedobrovoljno, bilo je previše opasno riskirati život zbog nekoliko sagorljivih stranica. I
općenito, fakultetska zgrada je posebno na srcu kolegama. Ona je bila izuzetno lijepo i,
uz to, funkcionalno i moderno oblikovana, kao djelo jednog domaćeg arhitekte, koji je
stekao internacionalni ugled. Sada je cijela zgrada samo olupina.
Ja dodajem da se mogu primijetiti mnoge pozitivne promjene. Barem dekan je u
međuvremenu dobio faks, telefon i grijanje. On odmahuje. To je bilo moguće samo stoga
što je Univerzitet na slijedećih pet godina iznajmio trećinu zgrade jednoj banci. Oni
ustvari ne plaćaju najamninu, ali svoj dio renoviraju. Nakon pet godina se iznajmljeni dio
zgrade ponovno vraća fakultetu.
Kolege počinju da daju sebi oduška pričajući da oni troše puno vremena na “sastanke”,
na kojima zastupnici inozemnih organizacija obećavaju Bog zna šta, a od toga jedva da
nešto i ispune. Dok kolega iz UNICEF-a pokušava shvatiti, ja se trudim da smanjim
štetu: pokušavam sa spašavanjem časti onih posjetitelja koji dolaze, obećavaju i zaborave
obećanje kada dođu kući. Naravno, u tu svrhu bi moglo poslužiti jedno psihološko
objašnjenje: suočeni sa patnjom ljudi, mnogima je njihova nemoć, njihova nesposobnost
da pomognu nepodnošljiva. Oni uzmiču tom averzivnom osjećaju tako što uzimaju na
sebe da organiziraju nešto u pravcu obnove. Time žele dati nadu i sebi i pogođenima.
Kasnije, kada su opet kod kuće, u najboljem slučaju ostaje averzivno sjećanje na nemoć -
i ono postaje žrtvom univerzalno ljudskog procesa potiskivanja.
Dekan postaje žestok. Mi psiholozi ćemo sa svojim relativizirajućim tumačenjima
međuljudskih istina tako osakatiti odgovornost da će konačno ostati još samo jedan
difuzan čovjek, i to sa svim svojim deficitima, koga ipak treba razumjeti, ali koji ni za šta
neće biti odgovoran. Jedno pogaženo obećanje je pogaženo obećanje - i tačka! A nada
kupljena u trenutku obećanja mora biti naplaćena kasnijim mnogo trajnijim,
generaliziranim razočarenjem. Psihologija ipak ne bi smjela dopustiti da proizvoljnim
mijenjanjem značenja iskustvima postane bezvrijedna. Konačno, on je ipak historičar i
bolje upoznat sa problemima falsificiranja historije. Možda bi psihologija mogla ponešto
naučiti od historijske znanosti: šta su to činjenice, šta su tumačenja, kako kasniji interesi
utječu na predstave, selekciju, a time i na rekonstruiranje događaja?
Nakon jedne kratke, ali žestoke debate, sa izletom u prostranstva smisla i besmisla
konstruktivističkog promatranja psiholoških i historijskih činjenica, kao i naprednih i
razornih aspekata sjećanja, pokušavamo se vratiti dnevnom redu. Ipak, dekan se još

93
jedanput ubacuje s temom koja žestoko pokreće sve u sobi: u to vrijeme se odvijala
ogorčena bitka između onih koji su za vrijeme opsade ostali i onih koji su izbjegli, i sada
se vraćaju. Slično kao sa neodržanim obećanjima, događa se i sa povratnicima. Te kolege
bi sada, sa tobože veličanstvenim iskustvima, koja su sakupili u inozemstvu, da potisnu
sa položaja one koji su za vrijeme rata ovdje ostali. Oni sada izigravaju da su postali
eksperti u području traume. On to smatra besramnim. Dvije prisutne kolegice, ne tako
neprimjetno, spuštaju glave.
Kada je šutnje bilo dosta, nastavlja se sa podnošenjem izvještaja o projektu. Podržan
kahvom, koja je u međuvremenu servirana, razgovor se poslovno uobličava. Sadržaj
podučavanja, oblik prenošenja, ko ispituje koji materijal? Ko može učestvovati?
Konačno isplivavaju statusni problemi zanimanja: da li bi se i ljekarima trebao omogućiti
pristup ovom usavršavanju? Za vrijeme rata smo s tim imali dobra iskustva. (Butollo,
1996a, 1997b) I tada je na početku bilo animoziteta, naravno, i različitih stručnih
polazišta - sadržajne i međuljudske prirode. Ipak, pod pritiskom vanjske psihičke
prijetnje i u okvirima našeg integrativnoterapijskog i na susret orijentiranog pristupa,
članovi grupe su srasli i još danas formiraju blisku socijalnu i profesionalnu mrežu, koja
je praktično premrežila cijelu zemlju. To bi mogao biti model za psihoterapijsko
zbrinjavanje u budućnosti.

Bosanske kolege sa Univerziteta su skeptični. Prvo, šta je to, znanstveno gledano, ustvari
pristup orijentiran na susret? Oni su se, konačno, žestoko borili da bi bili priznati kao
samosvojna znanstvena struka. Za lično susretanje nije potrebno nikakvo stručno znanje,
i ko zna da li to uopće terapijski pomaže. Čuje se da mnogi pacijenti nakon takvih
terapija pokazuju pogoršanje ili pad radne sposobnosti ili motivacije. Ukratko -
raspoloženje domaćih je protiv integracije.

Na ovom mjestu se dekan ponovno uključuje. Psiholozi bi trebali pripaziti da se potpuno

ne izoliraju od akademske zajednice. Ostale struke će, bez sumnje, već sa pomiješanim
osjećajima promatrati upadljivu ekspanziju psihologije. Zbog dvije male sobe kao
institutske prostorije i jednim i po starim profesorom, ubacuje voditeljica Instituta, to bi
bilo pretjerano. Dekan, ostaje pri svome, konačno, njemu se, kao historičaru, ni za
vrijeme rata, ni poslije, nikada nije javio neki strani kolega. Osim toga, psiholozi nemaju
monopol niti nad znanjem, niti nad iskustvom o traumi. On je za vrijeme rata
traumatiziranim vojnicima, kao njihov oficir, morao pružati uspješnu psihološku pomoć,
koju je crpio iz svog životnog iskustva. Osim toga, on je proveo jednu malu studiju na
traumatiziranim vojnicima, koja je dala zapanjujuće rezultate: što je brže nakon
doživljenog šoka – npr. doživljavanja nasilne smrti druga u borbi, vlastitog ranjavanja,
masivne prijetnje za vlastiti život u borbi, itd. – međuljudska komunikacija bila ponovno
uspostavljena, pa čak i nasilno, ako je to bilo potrebno, uz pomoć vikanja i drmusanja, to
je brži i jasniji bivao psihički oporavak. Osim toga, svi oni su ovdje bili manje ili više
traumatizirani. On sam, pričao je dalje, potječe iz Srebrenice.
Njegove roditelje i tri njegova brata su u Srebrenici srpske trupe jednostavno ubile.
Njegova žena je, kada je najmlađeg, tada trogodišnjeg, sina u Sarajevu htjela dovesti iz
obdaništa, pogođena granatom i ubijena. Od tada oba mlađa djeteta žive kod njegovog
jedinog preživjelog brata u USA, a oboje starije djece žive kod njega u Sarajevu, gdje on
pokušava da fakultet ponovno stavi u pogon.
Kada je njegova žena umrla, on se nalazio na frontu i branio Sarajevo. Najtežim
iskustvom koje je morao prevladati smatra osjećaj nemoći vojnika tamo gore, kada bi
preko njih granate prelijetale i padale po naseljenim dijelovima grada. U njegovom
slučaju su se, konačno, sva njegova strahovanja ostvarila.

94
Dok smo se mi borili sa svojim zaprepaštenjem i pokušavali mu izraziti svoje
saosjećanje, on je dalje govorio, održavajući sa svima kontakt očima, bez ijednog grča na
tijelu, ne htijući susprezati suze koje su tekle. To je bio samo jedan dio njegove lične
traumatizacije. Bilo je mnogo ovakvih priča, produžio je on.
Znaju li psiholozi, zaista, kako živjeti s tim kada se doživi da četnici u jednom potezu
izvrše prepad na vrtić, svu djecu satjeraju u jednu prostoriju i onda ih jednom bombom
dignu u zrak? Ko je taj koji nas ikada može osloboditi tih slika? Da li je uopće to
potrebno i pokušavati? Koja je cijena toga? Ali šta je alternativa? Moramo li ubiti sami
sebe da bismo “ušutkali” te unutarnje slike?

Samoubistvo kao izraz kolektivne traumatizacije

Jedna kolegica, koja je sve vrijeme opsade bila u Sarajevu, pored napora da preživi,
sakupljala je podatke o samoubistvima. Ona “socijalnu patologiju” smatra svojom
specijalnošću. U početku, kada je počela govoriti, jedva da je stupala u kontakt sa
slušateljima. Nakon prvih rečenica je postalo jasno zbog čega. Gotovo ritualizirano su
svoje morali pokušati one kolege koji su za vrijeme opsade tražili sreću u bijegu ili
odsutnosti. Njene optužbe su još žešće nego dekanove. I ona se pogrdno izražava o tome
da su povratnici iznenada postali eksperti za područje traume, jer su u međuvremenu loše
prošli tražeći azil u Njemačkoj. Nikakve geste pomirenja, samo prezir i gorčina. Kolege,
koji nisu izravno imenovani, nego neizravno dotaknuti, polagahno počinju izgledati
vidljivo pogođeni. Oni ne odgovaraju, ne suprotstavljaju se, i još dugo potom ostaju
pasivni.
Onda se vraća na stvar. Istraživala je 300 dokumenata o slučajevima smrti, intervjuirala
srodnike, svjedoke. Glavni problem kod statističkog vrednovanja podataka izgleda da je
promjena dotične referentne populacije, koju je nemoguće kontrolirati. Tako je u 1991.
registrirano 65 slučajeva smrti na širem području Sarajeva, koji su bez sumnje suicidi,
samo mali broj njih je imao neku psihijatrijsku dijagnozu. Na početku rata, u 1992.
godini, njih je samo 27. Općenito je zbog masovnog bijega stanovništva ovaj broj
smanjen za više od polovine slučajeva. U toj godini nisu dati podaci o udjelu
psihijatrijskih dijagnoza.
Naredne, 1993, godine brojka je ponovno 57, s obzirom na daljni pad broja stanovnika,
to je relativni porast za više od polovine. Enormno visok udio u njemu imaju oni koji su
ranije dobili psihijatrijsku dijagnozu, odnosno, odgovarajući tretman. Također, broj
pokušaja samoubistava koji nisu rezultirali smrću je drastično porastao. U slijedećim
godinama, 1994. i 1995, brojke ostaju gotovo iste (1994: 58; 1995:53). U to vrijeme je
većina slučajeva suicida, odnosno pokušaja suicida, bila na psihijatrijskom tretmanu.
Među samoubicama praktično nema vojnika, naprotiv, više nego što bi to bila posljedica
slučajnosti, mnoge žene, ubrzo nakon porođaja. Rat i opsada su očito pojačali
mogućnosti postnatalne depresije, a s njom i suicidalnosti. Rezultat koji šokira, ali
istovremeno i nije naročito iznenađujući ako se ima na umu enormna nesigurnost zbog
dugotrajnog granatiranja, snajpera, ali i zbog gubitaka srodnika, odsutnosti partnera,
problema sa namirnicama, itd. Pod tim okolnostima morati donijeti na svijet dijete
izgleda da je značajno više deprimirajuće nego u vremenu mira.
Pored tih postnatalnih suicida, slijedeći najčešći motiv za suicid je bila reakcija na
gubitak ili ranjavanje.
Iz poslijeratnog vremena još uvijek se ne raspolaže konačnim brojkama. Dosadašnje
vrednovanje je, ipak, za prva tri mjeseca 1996. godine dalo već 32 suicida, a do sredine
godine 57! Ukupni broj, dakle, mogao bi se nakon završetka rata povećati za 200%. To

95
se, prije svega, odnosi na enorman porast suicida među vojnicima, koje za vrijeme rata
jedva da je neko brojao. Za vrijeme rata oni su imali zadatak, dan je bio strukturiran, oni
su se osjećali i kad su bili negdje u rovovima kao branitelji domovine. Nakon rata je ovaj
oslonac nestao. Većina je ostala bez posla, mnogi su ranjeni, izgubili su mnoge drugove i
srodnike, nisu više mogli ni o čemu odlučivati. Posljednja preostala odluka bila je odluka
između života i smrti, koju su sami izabrali. Općenito relativno povoljna statistika
suicida za vojnike za vrijeme rata je i mogla nastati tako da takozvani kaširani suicidi, tj.
slučajevi smrti nakon naročito riskantnih borbenih djelovanja, ne budu proglašeni
suicidom. A unatoč tome, u mnogim slučajevima je “hrabrost očajnika” mogla biti samo
drugi pojam za suicidalno izazivanje smrti.
Relativni udio samoubica s psihijatrijskim dijagnozama se nakon rata ponovno smanjio.
Za vrijeme opsade je odnos samoubistava između žena i muškaraca bio 3:1, većina
samoubica je imala preko 50 godina, sa širokim rasponom – najmlađa je bila djevojčica
stara 11 godina. Kao metoda samoubistva većinom se biralo vješanje. Nakon rata se
značajno smanjio prosjek starosti i samoubistva su prvenstveno vršena iz vatrenog oružja
(pucanje u usta).
Staru, pretežno u psihoanalitičkim krugovima zastupanu, tezu, prema kojoj je svaki
samoubica potencijalni ubica, kolegica nije mogla potvrditi. Samoubice, naročito vojnici,
su se naročito trudili da aktom suicida nikog drugog ne povrijede. Stalno su se događali
slučajevi u kojima bi samoubica ostale osobe nekuda poslao prije nego bi sebi oduzeo
život. Jedan od njih je prisilio sve goste jednog kafića da napuste lokal, prije nego je sebi
ručnom granatom oduzeo život.
Razgovor se tada počeo koncentrirati na pitanje da li se prevencija suicida može
realizirati u poslijeratnom vremenu.
Kolegica je smatrala da je u ovo vrijeme to praktično nemoguće realizirati. Previše
problema zaokuplja pažnju ljudi i javnosti u periodu fizičke i socijalne obnove. Najbolja
prevencija bi, prema njenom gledištu, bila da se omogući socijalna i fizička sigurnost,
radna mjesta koja bi bila plaćena, kao i izgradnja stabilnih odnosa.
Na pitanje, ona još odgovara o problemu tamnih brojki u slučaju suicida. Naravno, lahko
je u ratu kaširati suicid, npr. tako što će se bez potrebe proći nekom alejom snajpera, ili
potražiti minsko polje, o čemu je često bilo izvještavano. Ove slučajeve statistike nikada
neće prikazati.
Oni koji namjeravaju izvršiti suicid, u toj posebnoj situaciji, u pravilu nagovještavaju tu
svoju namjeru. Istraživanje je čak pokazalo da gotovo da i nije bilo oproštajnih pisama,
ali da je suicidalna namjera, u pravilu u direktom kontaktu, bila izrečena okolini
(srodnicima, pomagaču, javnosti).
Na moje pitanje kako se kolegica bori sa opasnošću vlastitog pregorijevanja, ona je
odvratila odgovorom da ju je najviše hrabrilo da izdrži kada bi prijatelji odustajali i
bježali iz Sarajeva. Svaki koji je otišao napravio je veliku pukotinu u zidu nade građana
da će preživjeti. Ona je sebi pomagala time što je radila na sakupljanju podataka. Zvuči
tako paradoksalno, ali istraživanje sudbine samoubica pomoglo joj je da obuzdava svoje
očajanje.

Tugovanje za djetetom koje se vratilo

Kada je nastavila govoriti, počela se gubiti napetost koja se do tada osjećala. Pričala je o
svom dugotrajnom stresu majke dvoje djece. Od mlađeg djeteta, kćerke koja je na
početku rata imala osam godina, bila je razdvojena dvije i po godine. Njeno starije dijete,
sin, imao je šesnaest godina kada je počela opsada. On je ostao u Sarajevu, fizički nije

96
bio povrijeđen, ali svaku noć se budi sa noćnim morama i očito je pod jakom psihičkom
napetošću.
Sa kćerkom je imala drugačiji problem: dijete je bilo u srpskom dijelu grada kada je
počela opsada. Ponekad su, unatoč snajperima, stajale blizu mosta preko Miljacke,
pritoke rijeke Bosne, koji vodi direktno na liniju fronta - majka na jednoj, a kćerka na
drugoj strani. Jedna drugu su mogle vidjeti iz daljine, ali susret, a kamoli spajanje, ipak
kroz dvije godine straha i nesigurnosti, nije bio moguć.
Ona je sebi pomagala, kao što bi vjerovatno svaka majka na njenom mjestu pomagala
sebi, tako što bi aktivirala sliku svog djeteta pred svojim unutarnjim očima da bi lakše
podnijela razdvajanje. Unutarnja slika bi uskoro postajala jako živahna predstava. Ovo
“spoznajno prevladavanje” je ipak vodilo jednom fatalnom problemu, kada je ponovno
našla svoju kćerku nakon okončanja rata: unutarnja slika prirodno, za razliku od
djevojčice, nije starila! Otkada je majka ugledala, sada jedanaestogodišnju, kćerku, koja
se vratila nakon dvije i po godine, oko koje ju je gledalo žalilo je za svojim
osmogodišnjim djetetom. Razumski, ona taj osjećaj može odgurnuti kao nešto
ometajuće, ipak, njen osjećaj tuge je realan. Ona je izgubila osmogodišnje dijete i nikada
ga neće ponovno imati. Ono što je dobila, bilo je tri godine starije, prirodno razvijenije
dijete, koje više nije odgovaralo toj tako duboko urezanoj unutarnjoj slici.
Dijete je, naprotiv, činilo se, imalo mnogo manje problema sa ponovnim približavanjem
majci. Ona se, štaviše, u međuvremenu, barem izvana, i nije toliko promijenila.
Mnoga djeca su za vrijeme opsade poslana iz Sarajeva poznanicima ili rodbini, da bi
sigurnije preživjela, dok su roditelji ostali. Mnogi izvještavaju o sličnim fenomenima. To
je kao da je kod roditelja za vrijeme razdvojenosti nešto zastalo, kao da je unutarnja slika
njihovog odsutnog djeteta bila zamrznuti oblik. Ali stvarno dijete se nastavilo razvijati,
čak i uz nove bliske osobe, razvilo je nove osobine i načine ponašanja. Slika roditelja,
barem kod osmogodišnjaka, ostaje, ipak, odgovarajući načini ponašanja su se i kod njih
izgubili: duševni gubici, o kojima, suočeni sa mnogim “realnijim”, dakle fizičkim
gubicima srodnika u ratu, niko i ne govori. Ipak, da li su duševni gubici manje značajni
od fizičkih?
Kolegica sa sociološkog fakulteta je došla do kraja svog izlaganja. Razgovor, koji je bio
gotovo monolog, očito ju je pokrenuo, prije svega lični sadržaji posljednjih minuta.
Djeluje olakšano; gotovo na krilima oprašta se od mene, dekana i jedne studentice, od
“onih koji su ostali”, naravno, za vrijeme opsade. Ostali joj na odlasku nisu vrijedni niti
jednog pogleda. Koliko će takvih tura povratnika biti potrebno dok njihova
svakodnevnica ponovno ne postane rasterećena i normalna?
Sa diskusijom o našem prijedlogu nismo daleko dogurali, jer je očito bilo važnijih stvari
da se urade. I konačno, gdje bi drugo ako ne u jednoj zemlji koja nakon rata ponovno
staje na svoje noge jednostavno moralo biti dopušteno da se “ide sa procesom
međuljudskih stvarnosti”, umjesto da se ropski provodi određena struktura razgovora.
Osim toga, ovo je konačno Balkan, što više opisuje jedno psihičko stanje, nego što ima
geografsko značenje jednog od dijelova Evrope. Stanje, koje je u ovo vrijeme
prvenstveno, kako se čini, zabavljeno izlječenjem svojih akutnih rana. O starim, kada je
bio uvučen u dva svjetska rata, a prije toga o ranama zadobijenim u bosanskim ratovima
sa kraja prošlog stoljeća, ovdje se već odavno ne govori. Ipak, znači li to da one više
uopće ne djeluju?
“Prevladavaju” li se traumatizacije doživljene u jednom ratu tako što se novi sukob otme
kontroli? Možda psihologija ovdje može ipak ponuditi jednu novu, upotrebljivu
alternativu. Samo kada bi se, na kraju, došlo do toga da se prodiskutiraju prijedlozi
psiholoških projekata.

97
Nestali – ne samo, ali i spoznajni problem
Razgovor se sada počinje doticati pitanja kako se u sebi ophoditi sa gubitkom. Šta
ustvari biva izgubljeno gubitkom neke važne osobe s kojom smo u odnosu: rutina jednog
odnosa, onaj kome upravljamo unutarnji dijalog, predstava koju imamo o nekom
čovjeku? Posljednje sigurno ne, jer oni koji žaluju imaju žive predstave osobe koju su
izgubili, a ipak očito nije dovoljno samo zadržati te predstave. Predstave povezane sa
znanjem o smrti zamišljane osobe, izgleda da, prvenstveno pojačavaju bol. U prirodu
žalovanja je ugrađeno da ponavljanje te predstave, povezane sa reaktivacijom bola zbog
gubitka, uzrokuje neku vrstu navikavanja - od osjećaja panike, odbijanja da se prihvati
činjenica, preko osjećaja pobune protiv sudbine, do prihvatanja činjenice, možda čak i do
saglasnosti.
Pretpostavka za taj proces izgleda da je neoborivost činjenice smrti bliskog srodnika.
Ustvari, osoba koja žali se, u svojoj regresiji, brani protiv te istine, dok dio njenog bića
pouzdano već zna šta je istina. Ali šta se događa kada sudbina srodnika ostane
neizvjesna? Ko se ne sjeća slika krajnje ogorčenih žena iz Srebrenice, kada su u
izbjegličkom kampu u Tuzli napale UN-vojnike u oklopnim vozilima - prosto slomljene
strahom za svoje, u Srebrenici nestale, a, koliko danas znamo, u ogromnom broju
poubijane, zarobljene muževe i sinove. Neizvjesnost produbljuje i produžava muku,
stvara trajno opterećenje na najvišem nivou stresa, ne omogućavajući bilo kakvo
rješenje, olakšanje ili konačno saznavanje tužne činjenice.
Jedan od kolega koji je prisustvovao razgovoru u dekanatu Filozofskog fakulteta
Univerziteta u Sarajevu, potječe iz Kozarca, sela na sjeveru Bosne, koje su odredi smrti
pohodili na samom početku konflikata na Balkanu. Jedan od njegova dva brata je bio
ubijen, drugi odveden i niti od njega, niti o njemu nisu stigle nikakve vijesti. Smrt jednog
brata je mogao žaliti i, u međuvremenu, postići neko smirenje. Gubitak drugog je u
klasičnom smislu nezavršen. Njegove misli su fiksirane na traganje za informacijama, na
razrješenje neizvjesnosti. Kada sanja, sanja samo još o nestalima, njegovim mislima se
vrzmaju različite misli o tome šta su mu mogli uraditi da bi one uvijek počinjale
ispočetka. Odluči li se da svog nestalog brata smatra mrtvim, osjeća krivnju, kao da ga je
ostavio na cjedilu, kao da ga je izdao. U podsvijesti kao da djeluje uvjerenje da
očuvanjem nade može u stvarnosti očuvati bratov život.
Vjerovatno postoji neka vrsta prisile, kada razdvajanje u nekoj mjeri ostane nezavršeno -
misli se da se suprotstavljamo gubitku tako što stalno podstičemo bavljenje nestalim.
Tako u slučaju kolege iz Kozarca, koji, htio on to ili ne, mora održavati unutarnju sliku
brata živom. Oprostiti se od njega izgleda krajnje teško dok god smrt nije utvrđena,
odnosno potvrđena odgovarajućim ritualom (urnom, službenim saopćenjem, potvrdom,
itd.). Psihološki rad na opraštanju od nestalih je poseban izazov za terapiju traume.
Istraživanja su o ovome još uvijek malo rekla. To je kao da je problematika žalovanja za
nestalima tabuizirana kao i razmišljanja o smrti nestalih srodnika.

Tjelesno zdravlje i kolektivna traumatizacija

U sedmicama nakon razgovora u dekanatu naši istraživački projekti i projekti

usavršavanja za traumatsku psihologiju i psihoterapiju traume na Univerzitetu u Sarajevu
su se jako dobro razvijali. Pored kolega iz struke, prije svih tu je bio dekan, koji je uvijek
na nekonvencionalan način podržavao naše namjere i nerijetko uzimao na sebe da na

98
jednostavan način prevlada formalne prepreke, odnosno da se provuče pored njih da bi
omogućio napredovanje našeg rada.
Raspolagao je jednom osobitom mješavinom pragmatične socijalne inteligencije, sa
nepogrešivim okom za ono što je suštinsko, jedan duboko humanistički osnovni stav.
Ljudi, prije svega studenti njegovog fakulteta, su bili u samom centru njegovih
nastojanja. Trebalo je da ponovno dobiju bolje uvjete, trebalo je da prevladaju prošlost.
Ali ih je također trebalo stavljati i pred izazove, da bi mogli, sa akademskih pozicija koje
budu dostigli, postizati ono najbolje za svoj narod.
Za ovo što sam rekao, izabrao sam prošlo vrijeme, jer je dekan, pola godine nakon našeg
prvog susreta, umro od srčanog udara. Sudbina, koja je, kao u mnogim sličnim
slučajevima, ako površno gledamo, dovela do tjelesnog sloma (zakazivanja funkcije
koronarne arterije srca).

Podrobnije promatrano, ta smrt se može smatrati isto tako zakasnjelom posljedicom

ratnih zbivanja, kao i u mnogim drugim slučajevima: unatoč enormnoj prisutnosti u
svom poslu, svojim aktivnostima dekana, koje su ponekad više ličile aktivnostima
voditelja gradilišta nego znanstvenika, oko njega je lebdjela jedna stalno prisutna tuga,
sigurno zbog teških udaraca sudbine unutar porodice i svjedočenja o nezamislivim
užasima za vrijeme rata. Ta tuga ga nije napuštala ni dvije godina po završetku rata. On
ju je čak rijetko izravno izražavao, time nije htio opterećivati ljude oko sebe, ali se u
njegovoj sadašnjici ipak mogla osjetiti. On nije bio depresivan, ipak, teško mu je padalo
da, pored zadataka koje je preuzeo i obavljao za zajednicu, nađe neku perspektivu za
svoju porodicu, a na to su djelovali: ženina smrt, smrt braće, roditelja, djeca koja su
živjela daleko od njega i uskraćivanje sebi mogućnosti da zasnuje novu porodicu zbog
lojalnosti izgubljenoj porodici, da uđe u nove bliske odnose.

Dvije sedmice prije smrti govorio je sa mnom o konfliktu, da li da svoju djecu ponovno
vrati u Sarajevo, ili bi bolje bilo da ih ostavi kod svoga brata. Na jednoj strani bila je
čežnja za djecom, briga za njihovu budućnost, njegovo pravo kao oca da uobliči njihov
odgoj i da prati njihov razvoj. Na drugoj strani je bio uvid da su se djeca već integrirala u
američko društvo, da su tamo mnogo sigurnija nego u, uz puno muke »smirenoj«,
poslijeratnoj Bosni. Znao je da će tamo dobiti bolje obrazovanje, da on u dogledno
vrijeme neće biti u prilici da im ponudi novu porodicu.

Dok se doslovno dan i noć bavio time da restaurira fakultetsku zgradu, njegov mali stan
je bio jedna prava ruina, u kojoj je popodne sam zamjenjivao vodovodne cijevi i
ugrađivao okvire za prozore. A tu negdje je još bio i njegov projekat da kao historičar
završi jednu knjigu sa komentarima historijskih karata političkog razvoja Balkana.
Doživio sam samo jedanput da ga je nadvladala tuga, kada je, prilikom jedne kratke
posjete Muenchenu, gledao kako se ja sa svojim najmlađim na Oktoberfestu vozim na
»Divljem mišu« i »Vodenom toboganu«. Može se samo pretpostaviti koliko je patio
zbog rastrganosti svoje porodice i da mu je stalno prisutna, a neizreciva, tuga bukvalno
rastrgla srce.
Organska objašnjenja: suviše pušenja, suviše kahve, ekstremni gubitak težine za vrijeme
rata (48 kg), nasuprot brzom dobitku na težini nakon rata (85 kg), stalno sastančenje,
nikakvo kretanje, ničega što bi nakratko odvratilo pažnju; sve to nisu dovoljna
objašnjenja - ovi samorazarajući načini ponašanja su također posljedične pojave jedne
tuge, koja je mukom zauzdavana uz pomoć rada.
Tako kako je bilo tom hrabrom dekanu, bilo je i nebrojenim drugim ljudima. Izjava da je
cijeli narod traumatiziran, bili oni izbjeglice ili oni koji su do kraja rata istrajali, bili stari

99
ili mladi, muškarci ili žene, istina je jer su svi oni u svojoj glavi i srcu zakopali svoje
tajne, svoje strahote koje su doživjeli. Svi oni pokušavaju na neki način nastaviti i izaći
na kraj, i nekako prevladati tugu, užas, strah od sloma povjerenja. Ipak, tjelesno i
psihičko stanje ljudi je veoma loše. Već male iritacije, male nepravilnosti, oduzimaju im
prisebnost duha, vode do najžešćih stresnih reakcija i afekata. Suviše lahko tada izađu na
vidjelo njihovi strahovi i njihovo unutarnje uzbuđenje, a na račun drugih, većinom onih
koji nisu krivi.
Jedva da postoje statistike o zdravstvenom stanju za poslijeratni period, prije svega u
području psihosomatike. Ljudi u ovom vremenu jednostavno imaju drugih briga a da bi
pravili statistike o svom stanju. U Hrvatskoj se sve više izvještava da su psihosomatska
oboljenja, prije svega u području organa srca i krvotoka, u dramatičnom porastu. Ta
oboljenja su samo primjer za to kako traumatizacija, koja psihički nije mogla biti
prerađena na jedan rasterećujući način, može voditi, kao tempirana bomba, sa izvjesnim
vremenskim pomakom, do tjelesnih oboljenja i smrti, a da se o njihovoj povezanosti sa
ratnim događajima ne može izravno zaključivati. A to naročito vrijedi za one koji, unatoč
teških traumatskih iskustava, prividno ne pokazuju psihičke simptome traume. Mora se
jako dobro osluškivati da bi se mogli čuti, odnosno pročitati između redova, apeli za
pomoć.

Koje psihološke intervencije bi se u slučaju kao što je dekanova sudbina još mogle
primijeniti? Da li je ispoljavanje tuge, prilike da nekome povjeri sve te osjećaje, ono što
mu je nedostajalo? To bi iziskivalo priznanje da samog sebe smatra bolesnim i da mu je
potrebna terapija. To priznanje je uskraćeno upravo onima koji su sposobni praktičari i
imaju vodeće pozicije, na osnovu nepisanog društvenog kodeksa. A prikrivene naznake u
privatnim razgovorima nisu dostatne da dovedu do neophodnog rasterećenja.

Kao i uvijek u slučaju traumatizacije, i ovdje je motivacija za terapiju, uvid u bolesno

stanje, jedan od glavnih problema. Traumatizirani pate, ako uopće, od tjelesnih
opterećenja i bolesti, oni ne prepoznaju da su njihovi psihički problemi uzrokovani
traumom, nego su ih, u najboljem slučaju, spremni promatrati kao reakciju na postojeće
oprečne životne uvjete. Traumatizacija također reducira i samoopažanje, samouvid i
opažanje vlastitih psihičkih i tjelesnih potreba. Samoregulacija tijela i duše izgleda kao
da je nekako stavljena van funkcije.

Traumatizacija djeluje kao ošamućenost, koja često biva i pojačana zloupotrebom

opijata. Tjelesni stres se time ipak ne smanjuje, nego se samo isključi opažanje tog
opterećenja. Ponuda terapije se samo u rijetkim slučajevima primijeti na pozadini tog
više odbrambenog osnovnog stava. Uz to, postoji potreba za jednim sveobuhvatnim
objašnjenjem međupovezanosti, o djelovanju traumatizacije, pratećeg psihičkog i
tjelesnog stanja, tipičnim bolestima i opasnosti da se i povodom vidljivih okidača reagira
depresijom, bijesom ili očajanjem. Prije svega bi ljudima trebalo osvijestiti povezanost
između traumatskih iskustava i tipičnih traumatskih simptoma, uključujući i odbrambene
reakcije.
U poslijeratnoj Bosni, koja je poljuljana stresom, gdje iznenada ponovno svako izgleda
najbliži sebi samom, gdje se zajednička sudbina, na koju su se zakleli, ponovno raspada,
a pojedinci se čak približavaju izolaciji po tipičnom uzoru zapadnih društava, unatoč
tome se uvijek iznova događaju pauze. One dopuštaju da se ljudi još jedanput zagledaju
u sebe, a tada isplivaju sva ona iskustva koja su izdržali zajedno. To se, prije svega,
događa onda kada umre neka omiljena vodeća ličnost iz vremena rata. Tako je bilo i u
slučaju dekana, ili, uskoro potom, u povodu rane smrti jednog generala, koji je rukovodio

100
odbranom Sarajeva - jednog dekanovog prijatelja. I on je umro u četrdesetoj godini, od
oboljenja srca. O njemu su se pričale dirljive zgode i na njegovoj sahrani je cijeli grad
bio na nogama. Kao u jednom kolektivnom ritualu, smrt tih ljudi još jedanput pomogne
svim drugima da ponovno osjete svoju tugu i da je u jednom, socijalno prihvaćenom
obliku, još jedanput izraze. Val tuge koji tada obujmi grad odnosi se i na sve one za čijim
se gubitkom, za vrijeme rata, zbog straha i borbe za preživljavanje, nije moglo
primjereno žaliti. U tim fazama kolektivne tuge može se prepoznati da nervozna
marljivost poslijeratne svakodnevnice pokazuje samo površinu duše i da ispod nje vlada
egzistencijalna potresenost i međusobna povezanost, koja se razvila u ratu.
Ovako postaje razumljivo da je kontakt s onima koji taj užas nisu neposredno proživjeli
u pravilu čak i prijateljski, ali samo rijetko seže duboko. Prevelike su razlike u onome što
se preživjelo, a time i u Self-procesima kod ljudi. To će povratnici, koji su za vrijeme
rata napustili zemlju, još dugo morati podnositi. Oni će vjerojatno ostati »izvan«, i kada
već dugo budu živjeli u zemlji. Nedostaju im upravo ta zajednička iskustva onih koji su
ostali kod kuće.

101
Poglavlje 5: Uvjeti i mogućnosti
posttraumatskih kontakata

Ono što je na kraju jasno usaglašeno su međuovisnosti koje se odigravaju između ljudi i
njihovog okruženja. Onaj ko živi u jednom nemilosrdnom i neprijateljskom svijetu u
pravilu će se nekako morati prilagoditi tim uvjetima da bi osigurao svoje preživljavanje.
Kako smo već ukratko spomenuli, te međuovisnosti je već teoretski spoznao i empirijski
istraživao Kurt Lewin, geštalt-psiholog, u svojoj teoriji životnog prostora. Pored
Lewinove teorije polja, koja je nazvana i teorijom životnog prostora, u dosadašnjem
razvoju je zabilježen ili prihvaćen čitav niz daljnih koncepata, u čijoj razvojnoj liniji se
može pronaći zajednička pozadina sastavljena od elemenata geštalt-psihologije do
geštalt-terapije. Martin Buber i njegova filozofija dijaloga, koncept terapije Fritza Perlsa
orijentirane na doživljavanje, geštalt-psihološki zakoni percipiranja, mnoge ranije
spomenute teorije i pretpostavke i svi ovdje razvijeni pristupi tretmanu poremećaja
uzrokovanih traumom, zasnivaju se, u velikom dijelu, na geštalt-terapiji, a time i na
geštalt-psihologiji. Stoga ćemo u ovom poglavlju dati kratki pregled obaju ovih pravaca.
Pritom se općenito koncentriramo na koncepte za koje pretpostavljamo da su posebno
relevantni za temu “postupak sa traumatizacijom”.

Geštalt-psihologija
“Okruženje nekog organizma nije nikako nešto dovršeno, nego stalno nastaje u istoj
mjeri u kojoj organizam živi i djeluje. Može se reći da se okruženje putem postojanja
organizma razlistava iz svijeta, ne prejudicirajući da organizam može postojati samo ako
mu uspije da u svijetu nađe jedno adekvatno okruženje, da ga oblikuje (pri čemu,
naravno, svijet mora pružiti mogućnost za to). (Goldstein, 1934, str. 58)11
Geštalt-psihologija, koju je 1912. osnovao Max Wertheimer, smatra se suprotnim polom
u odnosu na psihologiju asocijacija, koja je pošla od analognog preslikavanja stvarnosti u
određenim arealima mozga.12 Polazeći od Wertheimerovog eksperimenta, spoznalo se
da ljudska percepcija podliježe procesnom odabiranju i konfiguriranju elemenata koji su
prisutni u stvarnosti. (Wertheimer, 1925) To što percipiramo nije određeno isključivo
poretkom promatranih elemenata, nego mu se u procesu percipiranja pridodaje neki
određeni oblik (geštalt). Ljudsko percipiranje je pritom determinirano takozvanim
geštalt--zakonima, što znači da se konstrukcija percipiranih elemenata odvija prema
određenim principima. Prvi od njih je nazvan principom cjelovitosti. Objekte u
okruženju ljudi ne percipiraju neovisno (i u slučaju kada oni to jesu), nego ih, manje ili
više, organiziraju u smislene cjeline. U osnovi, tu je već sadržana i tendecija ka
pojednostavljivanju, kojoj moramo biti zahvalni, ali koja također nosi i opasnost. O
“ustrojstvu osjetila” će više riječi biti u odjeljku o praktičnim terapijskim mjerama.

11
istaknuto u originalu
12
Pojam «geštalt» je prvi put spomenuo, 1890. godine, Ehrenfels. (Koffka, 1935)

102
Proces figura-pozadina se smatra narednom pretpostavkom, važnom za svaki oblik
perceptivne spoznaje, jer uključuje spoznaju da neka figura može nastati samo ispred
neke pozadine. Ako nema pozadine, onaj koji promatra ne može percipirati figuralni
oblik, dakle, ne može ništa spoznati. I ostaje još pretpostavka da postoji tendencija ka
stvaranju “dobrog” geštalta.
Postulirano je također da pri svakoj percepciji teče proces organizacije, koji se, s jedne
strane, sastoji u odvajanju senzoričkih jedinica, a, s druge strane, u povezivanju jedinica
percipiranjem formiranih u predmete. Koehler je podrobno istraživao taj proces
pripuštanja predmeta u vidno polje. (Koehler, 1971)
Pritom je formuliran čitav niz postavki o principima koji su odgovorni za naš selektivni
izbor i uređivanje cjelovitih konfiguracija (geštalt-zakoni). Naprimjer, principi blizine i
istovrsnosti, pregnantnosti, zatvorenosti, stabilnosti i mnogi drugi.
Percepcija se, dakle, odvija u skladu s određenim zakonima.
Za pitanja kliničke psihologije i psihologije ličnosti važna je postavka Wertheimera i
njegovih kolega o bazičnoj tendenciji ka stvaranju »dobrih« oblika, pri čemu na početku
nije bilo sasvim jasno u čemu se to dobro sastojalo. Stoga se pretpostavilo da se neke
specifične i individualne perceptivne konfiguracije upravljaju uz pomoć impulsa iz
izvanjskog svijeta. Radovima Koehlera, Koffke, Lewina, i Goldsteina ti koncepti su
prošireni, pa se spoznalo da izbor percipiranog geštalta određuju individualne potrebe,
interesovanja i neophodnosti.
Sada se konstruktu »dobri« geštalt moglo prići sa neke druge strane. Dobro je bilo ono
što, za osobu koja percipira, na bilo koji način predstavlja nešto funkcionalno ili
pozitivno, što, dakle, nije zasnovano na vanjskom svijetu, nego ovisi o potrebama onoga
ko percipira.
Te potrebe su, dalje se pretpostavlja, ustrojene hijerarhijski (Maslow, 1973), i unutar njih
razlikujemo deficite ili osnovne potrebe (npr. zrak, hrana, sigurnost, samopoštovanje) i
potrebe za rastom (npr. odsustvo patnje, životnost, istinoljubivost). Ove potrebe, odnosno
njihova percepcija, uvijek stoje u dinamičkom odnosu sa datostima okruženja, dakle, sa
našim životnim prostorom (ovo gledište zastupa Kurt Lewin). To znači da se one ne
razvijaju isključivo iz organizma, nego predstavljaju odgovore na zbivanja u životnom
prostoru, one su u isto vrijeme i akcija i reakcija.
Geštalt-teoretičari su, između ostalog, također spoznali da se ljudsko doživljavanje i
ponašanje uvijek uobličava kroz procese koji se oblikuju iz organizacije cijelog
organizma, pod uvjetima njegovog specifičnog životnog prostora. »Može se, prije svega,
utvrditi: prilikom svake promjene u jednom dijelu organizma istovremeno nastupaju iste
takve promjene i na različitim drugim mjestima.«13 (Goldstein, 1934, str.131)
Ove teze su zatim proširene i pretpostavlja se da je svaki potpuni oblik ljudskog bića
upravljan putem percepcije, mišljenja, emocija i djelovanja, konfiguracijom i
organizacijom svih elemenata koji učestvuju.
Dakle, individuum stavlja cjelovite procese figura-pozadina, koji se odvijaju unutar
organizma, u dinamični i recipročni odnos s percipiranim procesima figura-pozadina iz
vanjskog svijeta. Taj odnos, ili procjena tog odnosa, se onda ponovno organizira, s
obzirom na hijerarhijski izgrađene ciljeve. Svjesni dio percipiranja, koji je izabran iz tih
procesa koji se stalno odvijaju, označava se pojmom geštalta.
»Kvalitet« tog geštalta je koncipiran kao funkcija organizma. »Dobar geštalt, ili kako
god ga željeli nazvati, predstavlja sasvim određeni oblik sučeljavanja organizma sa
svijetom, naime onaj u kojem se organizam ostvaruje na način kako to najbolje odgovara
njegovom biću.« (Goldstein, 1934, str. 321)

13
potcrtao Goldstein

103
Kurt Goldstein i njegova teorija nas, u osnovi, uči da upravimo pogled na cijeli spektar
ljudske egzistencije, uvijek polazeći od toga da svaki individuum teži tome da se razvija,
srazmjerno mogućnostima koje u njemu leže. Traumatizacija često na dramatičan način
mijenja te mogućnosti za razvoj, i djeluje na sva područja doživljavanja i ponašanja.
Tako od Goldsteina učimo poštovati razvoj prema nekom višem nivou, koji je čovjeku
prirođen, a istovremeno i sveobuhvatno djelovanje traumatizacije, i uključivati to u
tretman.
Naravno, možemo se pitati zašto su ovdje prikazane te »stare« teze, koje su u
međuvremenu potvrđene, precizirane i proširene sistemskom teorijom i
konstruktivizmom. Ono što je u ovome zanimljivo je činjenica da je geštalt-terapija svoje
osnovne i radne terapijske principe izgradila i na ovim geštalt-psihološkim principima,
koji su u tadašnje vrijeme bili oštro kritizirani. (Jačanjem naci-režima su i njeni vodeći
instituti bili sasvim razbijeni.) Geštalt-terapija je, dakle, u osnovi, bila daleko ispred
svoga vremena kada je razvila terapeutsku heuristiku, koja u fokus nije stavljala
inidividuuma, nego individuuma u svojoj uzajamnoj povezanosti s drugim ljudima i
svijetom. Koncept koji se pokazao posebno primjerenim teoretskim i praktičnim
zahtjevima razmišljanja o mogućnostima i uvjetima života nakon traume.
Važno za povezanost geštalt-terapije i poremećaja uzrokovanih traumom je i otkriće
Zeigarnikove, Lewinove učenice. (Zeigarnik, 1927) Ona je provodila niz eksperimenata,
u kojima su učesnici ispunjavali određene zadatke. Jedna polovina osoba koje su
učestvovale u eksperimentu mogla je završiti zadatke, drugu je voditelj eksperimenta
prekinuo pred samim rješenjem. Pokazalo se da su se u testu dosjećanja, koji je slijedio,
oni više sjećali nezavršenih nego završenih zadataka. Ovi i slični rezultati pokazuju da
prekinute radnje, u poređenju sa zaključenim, imaju prilikom dosjećanja prednost, i da to
vodi potrebi da se ponovno prihvatimo prekinute radnje. Ovi nalazi su u literaturu ušli
kao Zeigarnik efekt. Perls je preuzeo ovaj koncept i govorio o tome da u organizmu
postoji jedna snažna tendencija da se ti »unfinished businesses« kompletiraju, da bi, kao
zatvoreni geštalti, mogli preći u pozadinu. »Feeling unfinished business consists of
feelings, emotions and experiences that have not been resolved in the past. Individuals
are left with unfinished situations if they have been unable to express feelings of
disappointment, anger, grief, morning, resentement resulting from past events in relation
to significant others i.e. parents, siblings, lovers and spouses. Perls contended that
resentiments is the most common kind of unfinished bussines. (Perls, 1971) A feeling of
Unfinishedness can also arise from unexpressed love, unresolved guilt and unaccepted
past action. (Korb et al.,1989)« (cit. prema: Mazur, 1996, str. 21)14
Kao što smo već rekli, istaknut značaj pripada (pored rada na potrebama i emocijama)
radu na nedovršenim geštaltima u okviru geštalt-terapijski orijentirane terapije
poremećaja uzrokovanih traumom (uporedi i Little, 1990; Crump, 1984; Serok, 1985).
Stoga konfrontacija sa traumom i pokušajima prevladavanja, koji potom slijede,
konfrontacija s gubicima, bolom i tugom, predstavlja proces koji zatvara otvorene i
uvijek iznova djelujuće geštalte traume, te na taj način otvara nove mogućnosti kontakta
i susreta u sadašnjosti.

14
“Osjećaj” nezavršenog posla sastoji se od osjećaja, emocija i iskustava koji nisu bili
razriješeni u prošlosti. Individuumi su ostavljeni sa nedovršenim situacijama onda kada
nisu bili u mogućnosti da izraze osjećaje razočarenja, bijesa, tuge, žaljenja, ljutnje, koji
su proistekli iz prošlih događaja, u odnosu sa značajnim drugima, tj. roditeljima, braćom
i sestrama, ljubavnicima ili bračnim patrnerom. Perls dodaje da je ljutnja najčešća vrsta
nedovršenog posla. (Perls, 1971) Osjećaj nedovršenosti također može proisteći iz
neispoljene ljubavi, nerazriješene krivnje i neprihvaćenih prošlih akcija. – prim.prev.

104
Nadalje ćemo ukratko predstaviti najvažnije koncepte geštalt-terapije.

Od geštalt-psihologije ka geštalt-terapiji
Bolesti duše su uvijek i bolesti odnosa. (Buber, 1968) Ova izjava – sržna pretpostavka
humanističkih oblika terapije15 - možda najsažetije pojašnjava praktične i teoretske
koncepte geštalt-terapije. Pristup koji se ne koncentrira samo na očite poteškoće, nego na
pozadinu problema, konačno promatra čovjeka u njegovoj sveukupnoj egzistenciji.
Frederick Perls, osnivač geštalt-terapije, 1883. rođen je kao sin roditelja Židova u
Berlinu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je prinuđen da prekine studij medicine i,
kao medicinski pomagač na frontu, doživi strahote rata. Nakon rata okončava svoj studij
i započinje rad kao psihijatar.
Asistentom kod Kurta Goldsteina postaje 1926. i započinje psihoanalitičku izobrazbu, u
toku koje stupa u vezu sa čitavim nizom znamenitih psihoanalitičara.
Preuzimanjem vlasti od strane nacionalsocijalista, smatra se primoranim da sa svojom
porodicom ode u Holandiju, u sigurnost. Nakon konačne emigracije u Južnu Afriku
(1934), otvara svoj vlastiti psihoanalitički institut, ali se sve više udaljava od
psihoanalitičkih koncepata u terapiji. Sve više i više, sa svojom suprugom Lore, razvija
vlastite terapeutske ideje, koje se nadovezuju na egzistencijalističke, fenomenološke i
geštalt-psihološke spoznaje.

Koncepti geštalt-terapije
»Danas ima mnogo »psihologija« i svaka škola ima pravo, barem djelimično. Ali,
nažalost, svaka škola je zbog svoje samodopadnosti u pravu. Tolerantni profesori
psihologije većinom izvlače iz svojih ladica različite škole, diskutiraju ih, pokazuju svoju
naklonost za jednu ili drugu – ali vrlo malo čine za njihovu integraciju. Pokušao sam
pokazati da se može učiniti nešto takvo, pod uvjetom da se premoste provalije koje ih
razdvajaju, i mogu se samo nadati da mogu podstaći stotine drugih psihologa,
psihoanalitičara, psihijatara, itd., da učine isto.« (Fritz Perls, 1944, iz predgovora za
»Ego, glad i agresija«, iz njemačkog prijevoda, 1987, str.9)

Vjeran konceptu humanističke psihologije, Fritz Perls je sa svojom suprugom Lore (i u

kasnijim radovima zajedno sa Ralphom Hefferlinom16 i Paulom Goodmanom) razvio
terapijski pristup, strogo razgraničen od njegovog psihološkog gnijezda – psihoanalize.
Njegov prvi rad – »Ego, glad i agresija« – 1947. je, s jedne strane, protkan napadima na
Freuda i njegovu analizu - od diferenciranih do polemičkih, ali, s druge, obilježen i
fragmentima dubinskopsihološke teorije.
Izgleda da nije mnogo držao do teoretskih razmišljanja i iscrpnosti, to je jedna životna
forma, koja je njemu lično možda koristila, ali njegovim kolegama i sljedbenicima je
ostavila mnogo proturječnosti i pitanja. Njegovi teoretski radovi, koje je formulirao u

15
A u međuvremenu promjena paradigme, koju su potvrdili i drugi naučnici (vidi npr. B.
von Uexkuell, 1996).
16
koji se inače ne ubraja u osnivače geštalt-terapije

105
nekoliko malobrojnih djela (dijelom zajedno s Hefferlinom & Goodmanom), bila su
kritizirana zbog mnogih nepreciznosti i teorijskih nedostataka. Njegov lični terapeutski
stil, naprotiv, godinama se razvijao do jednog impresivnog i vitalnog terapijskog
koncepta, čija se inspirativna snaga pobrinula za dalje širenje geštalt-terapije.17 Wheeler
npr. misli da jedna čista kritika Perlsovih teoretskih koncepata »ne uzima u obzir nešto
suštinsko u samom tom čovjeku - njegovu prisutnost, njegovu posvećenost životnosti i
autentičnosti, njegov vlastiti, posebni način integriteta ili cjelovitosti.« (Wheeler, 1993,
str.13)
Željeli bismo se nadovezati na ovo, jer smatramo Perlsov terapeutski postupak
jedinstvenim u svojoj životnosti, integritetu i kreativnosti. Zahvaljujući njegovom
ravnopravnom pristupu susretu, napušta se distancirana razlika moći, čime su ljudi koji
traže tretman zadržali svoju čast, a time i svoju snagu.
Beaumont piše 1986. godine: “Geštalt-terapija je integrativna. To je sinteza zapanjujućeg
mnoštva izvora. Pobrojat ću ovdje samo one najvažnije: psihoanaliza, kakvu su razvili
Freud, Rank, Reich, Fenichel, Horney i Jung, teatar i moderni ples, filozofske ideje
Tillicha, Bubera, Landauera, Friedlaendera, Whitereada, Deweya i Meada, geštalt-
psihologija, rad na tijelu i s pokretima Feldenkraisa, Alexandera i Rolfa, Sensory
Awareness od Selversa, elementi zena i uzbudljiva mješavina političke anarhije i
socijalističkog optimizma. Jednu osobinu dijele sva tri osnivača: otvorenost za nova
iskustva i zapanjujuću sposobnost za integraciju najrazličitijih tradicija.” (Beaumont.
1986, str. 30)
U radu s traumatiziranim ljudima, odustajanje od nesrazmjera moći između terapeutkinje
i klijentice, kao što je postulirano u geštalt-terapiji, po našem mišljenju, osnovna je
pretpostavka za bilo kakvu vrstu intervencije. Jer, u mnogim slučajevima je do
traumatske situacije došlo upravo na osnovu stvarne premoći počinitelja. Uvijek postoji
opasnost da traumatizirani klijent na programski odnos moći reagira povlačenjem ili
podložnošću, a to su pozicije koje mogu samo nastaviti da slabe njegovo prihvatanje
sebe i odgovornost za sebe.
Čitatelj se sada možda može pitati šta predstavlja specifičnost geštalt-terapije. Tri
osnovna principa terapijskog rada - značajnost odnosa, rad u ovdje i sada i zatvaranje
geštalta - predstavljeni su već na početku ove knjige.
Klijent kroz ovaj oblik terapijskog rada, kao i teorije, može otkriti sebe u ukupnoj širini
svojih sposobnosti izražavanja i doživljavanja emocija. Iza ove pretpostavke stoji geštalt-
-terapijska teorija ličnosti, koja se, u prvom redu, razvila iz elemenata geštalt-psihologije
(a dalje i psihoanalize), i iz koncepta osnivača u svom vlastitom, specifičnom obliku.
Glavne odrednice geštalt-terapijske teorije ličnosti - stvaranje geštalta, samoregulacija
organizma i koncept kontakta na ja-granicama - bit će pobliže objašnjeni na slijedećim
stranicama.

O geštalt-procesima
Perls je preuzeo dijelove koncepta geštalt-psihologije i doveo ih u sklad sa svojim
terapeutskim i teoretskim idejama. "Geštalt” je za njega sinonim za smisleno
organiziranu cjelinu, u kojoj se, prema određenom dinamičkom načinu, konfiguriraju
17
S jedne strane, Perls je vodio mnoge radionice i mnogi njegovi učenici su postali
geštalt-treneri, s druge, postoji cijelo mnoštvo terapijskih zapisa, npr. “Geštalt-terapija u
akciji” (1974) ili “”Testament geštalt-terapije” (1990).

106
pojedini elementi. On polazi od toga da jedan slobodno lebdeći geštalt stavlja organizam
u situaciju da neometeno, spontano i integrirano zadovolji svoje potrebe. Ako se neka
“figura” izdvaja od pozadine (npr. glad, potreba za bliskošću), ona se razvija u jedan
cjelovit geštalt, u potrebu koja će biti zadovoljena putem akcije. Individuum tako dostiže
stanje balansa i rasterećenja. Figura, koja je postala geštalt, će se nakon kontakta, koji će
izjednačiti napetost, ponovno apsorbirati u pozadinu, tako da mogu nastati nove potrebe.
Centralno jezgro teorije je pretpostavka da se potrebe koje nastaju iz organizma mogu
percipirati i zadovoljiti samo pri neometanom razvoju geštalta. Tok tog stalno postojećeg
ciklusa stvaranja i zatvaranja geštalta je osnova organizmičke samoregulacije. Ako je ova
ometena, naprimjer tako da se geštalti ne mogu zatvoriti, dolazi do blokada i organizam
gubi sposobnost da sam sebe funkcionalno regulira.
U svom početničkom djelu “Ego, glad i agresija”, Perls zastupa gledište da je centralna
odrednica neuroze sprečavanje zadovoljenja organizmičkih potreba, što vodi blokiranju
stvaranja geštalta i emocionalnoj otupjelosti, te proces organizmičke samoregulacije biva
isključen i čovjek postaje bolestan.

Organizmička samoregulacija
“Princip organizmičke samoregulacije implicira da je organizam sposoban samostalno
upravljati svojim potrebama, bilo onim biološke, psihičke ili emocionalne vrste.”
(Hansen & Hansberg-Schroeder, 1990, str. 39, 40) Pritom, situaciona potreba postaje iz
sebe same geštalt i traži, stupanjem u kontakt sa svojim okruženjem, ili sa svojim ja (pod
tim geštalt-terapija podrazumijeva misaonu svjesnost o sebi, npr. kada se u mislima
razmišlja o sebi), mogućnost zadovoljenja. Organizmička samoregulacija nastaje
prirodno, bez muke, u toku života. Ali ako je ona dugoročno ometena, samoregulacija
organizma se može, na neki način, kao zamrznuti. To znači da organizam može svoje
funkcije i dalje održavati, ali mnoge potrebe se više ne mogu adekvatno percipirati,
njihovo ostvarenje je blokirano, razvoj stagnira.
Iz ovih postavki slijedi konsekventno centralno jezgro terapije: Putem kontakta i
podrške, treba ponovno stvoriti mogućnosti da se potrebe, koje nastaju iz organizma,
percipiraju i zadovolje. Mjesto na kome će se vršiti zadovoljenje za njega su ja-granice
ili granice kontakta.

Kontakt na granici
U geštalt-terapiji se pod kontaktom podrazumijeva “svaka vrsta životnog odnosa koji se
događa na granici, u interakciji organizma i okruženja”. (Perls, Hefferline & Goodman,
1992, str. 12-13)
Funkcije kontakta su procesi preko kojih je jedan individuum u mogućnosti da stupi u
odnos sa svojim okruženjem. Oni, u prvom redu, obuhvataju naših pet osjetila, a otuda se
u funkcije kontakta moraju uračunati i naši pokreti, a, prije svega, veze - kao što je jezik
kao osnova svake interakcije.
Funkcije kontakta se aktiviraju na pozadini ukupnih organizmičkih funkcija - potreba,
emocija, saznanja, djelovanja. Ta pozadina pruža neophodnu podršku za proces kontakta
- formiranje figure koja stoji u u prednjem planu. Figura nastaje putem akcije

107
individuuma kada se dogodi kontakt, putem djelovanja na svijet. Kontakt se, dakle, može
samo živjeti, ako je podrška strukture pozadine pouzdana.
Putem kontakta se aktiviraju procesi koji individuumu omogućavaju svijest o njegovom
Selfu. Self je definiran kao sistem koji biva aktiviran putem kontakta između osobe i
svijeta. Ništa nije konstantno, nego nastaje iznova svakim kontaktom u polju organizam-
okruženje. (Perls i dr., 1992) Self nastaje samo tamo gdje se događa kontakt i direktno
prelazi u figuru, koja postaje trenutno nastali centar pažnje.
Granice kontakta ili ja-granice, koje somatski kao i psihički (ovdje apstrahiramo),
razdvajaju organizam i okruženje, predstavljaju mjesto gdje se događa susret. Ja-granice,
kako su ih prihvatili geštalt-terapeuti, sastoje se od mogućnosti jednog čovjeka za
kontakt. ”Granice ljudskog bića, ja-granice, određene su njegovim ukupnim životnim
iskustvima i raspoloživim sposobnostima da asimilira nova i intenzivirana iskustva.”
(Polster & Polster, 1993, str.110) Postanu li te ja-granice ugrožene akcijama okruženja ili
vlastitim impulsima, čovjek reagira pokušajem da osigura svoje granice, da bi prilikom
kontakta zaštitio svoj Self, što je reakcija koja općenito dugoročno reducira mogućnosti
jednog čovjeka za kontakt.
Jedna mogućnost da osigura svoje granice sastoji se, naprimjer, u tome da se otcijepe
određene potrebe. Dijete, koje uvijek iznova doživljava da na pokušaj kontakta s njegove
strane slijedi agresivno ili ponižavajuće ponašanje roditelja, otcijepit će želju za
kontaktom, a time i dijelove Selfa koji reprezentiraju tu potrebu.
Jedna druga mogućnost bi bila da to dijete, na neki način, sebe počne smatrati
odgovornim što se na njegove pokušaje kontakta reagira agresivno. Oba procesa vode do
struktura koje dugoročno vode poremećajima integracije i organizacije iskustava. Ovo
terapeuti uočavaju, s jedne strane, putem načina na koji jedan klijent stupa u kontakt, ali i
putem simptoma i smetnji koji to sprečavaju.
Opisani proces reduciranja sposobnosti za kontakt može se prepoznati u svoj svojoj
jasnoći kod prevladavanja traumatskih iskustava, jer tu čovjek doživljava svoje
okruženje, u najradikalnijem obliku, disfunkcionalnim i razornim.

Fiksiranje granica kontakta

“Ako su granice krute, pogođeni se pribojava proširivanja tih granica, možda iz straha da
bi mogao eksplodirati, da neće više biti u mogućnosti kontrolirati nastupajuće snažno
osjećajno uzbuđenje. Njegova bojazan od sužavanja ja-granica je strah od osjećaja
praznine, slabosti ili obeshrabrenosti pred nadvladavajućim pritiskom izvana. U svakom
slučaju, pribojava se cijepanja uobičajenih ja-granica. On ima osjećaj da teške pukotine
ja-granica stavljaju na kocku njegovu egzistenciju, a prijeteća pukotina pojačava njegove
funkcije u slučaju nužde. Ovo izaziva ili nastajanje snažnog uzbuđenja, ili njegovu
suprotnost, potiskivanje tog uzbuđenja, koje se doživljava kao strah.” (Polster & Polster,
1993, str. 112)
Također i za Perlsa na tim granicama kontakta postoje “dva procesa koja služe da bi se
presrela stanja očaja: otupjelost i halucinacije18. Oni su, to želimo naglastiti, privremene
funkcije, koje djeluju iscjeljujuće u kompliciranom polju organizam-okruženje.” (Perls i
dr., 1979, str. 45)
18
Prema današnjim shvatanjima, ove dvije reakcije na “stanje očaja”, koje je opisao
Perls, mogu se direktno primijeniti i na traumatska iskustva sa procesima emocionalnog
numbinga (otupljenja) i disocijativnih fenomena (halucinacije).

108
Oba ova procesa se individualno različito razrađuju i uzrokuju čvrsto određene i
nefleksibilne oblike ponašanja, koji vode poremećajima kontakta. Poremećaji kontakta,
koji svoj izraz nalaze u poremećajima odnosa i neurotičnim konfliktima (Perls i dr.,
1992), zapremaju u geštalt-terapijskom teorijskom zdanju široko područje, oni definiraju
sliku poremećaja. Razlikujemo:
Introjekciju: kao pasivno i nekritičko prihvatanje onoga što svijet nudi. “Introjekt je,
prema tome, materijal… koji se prihvata u sistemu ponašanja, ali se ne asimilira u toj
mjeri da postane dio organizma.” (Perls i dr., 1993, str. 210)
Projekcija: u kojoj su određeni vlastiti dijelovi odbačeni i pripisani okruženju. “Onaj koji
projicira, naprimjer, nije svjestan da on odbija druge, i vjeruje da oni odbijaju njega.”
(isto, str.232)
Retrofleksija: u kojoj se impulsi, koji su prvobitno bili upravljeni prema vani, upravljaju
prema sebi. “Ako kažemo da neko “retroflektira” ponašanje, to znači da on sebi čini ono
što je ranije činio drugim osobama ili stvarima, ili što im je htio učiniti.” (isto, str. 166)
Konfluenca: ovim su osjećaji pripadanja, želja da se uđe u socijalno okruženje, takoreći
da se stopimo s okruženjem, važniji od vlastite autonomije i identiteta, koji bivaju
ugroženi. “Konfluenca je stanje nepostojanja kontakta (Self bez granica), dok se ostale
važne interakcije nastavljaju, naprimjer fiziološki procesi, podražaji iz okoline, itd.”
(Perls i dr., 1992, str. 250)
Defleksija (Perls je to nazivao pojmom “egoizam”, koji je malo zbunjujući u značenju u
kome se upotrebljava danas): izbjegavanje kontakta putem mehanizama koji odvraćaju
od realnih (interakcijskih) iskustava, kao npr. odvraćanje pogleda ili rasplinjavanje u
govoru. “U egoizmu je neurotičarima sve u svijesti i o svemu on zna nešto reći, dok se
Self u koncentraciji osjeća praznim, bez potreba ili interesovanja.” (isto, str. 263)
Treba imati u vidu da se kod posttraumatskih poremećaja nalaze prisilno izraženi
poremećaji kontakta nastali zbog intruzivnog okruženja. Poremećaji uzrokovani
traumom su, u krajnjoj liniji, poremećaji funkcija kontakta (čula, govora, dodira, mimike,
gestikulacije), jer tamo gdje su granice masivno povrijeđene, kao nakon traumatizacije, u
pravilu nalazimo očajničke pokušaje da se te granice ojačaju.

Dalji razvoj geštalt-terapije

Toliko o konceptima geštalt-terapije, koje je prvobitno razvio Perls i drugi. Na ovom
mjestu želimo ukazati na neka proširenja ili konkretizacije koncepata koji su opisani, i to
u odnosu na rad s traumatiziranim ljudima.
Može se poći od toga da u ranim konceptima nije vođeno dovoljno računa o dvije važne
tačke: 1) značenju pozadine, a pritom, naročito, o hijerarhijskom ustrojstvu naših
potreba, i 2) značenju uvijek postojećeg i uzajamnog utjecaja između okruženja i osobe.
Iako je u terapiji bila posvećena “velika pažnja kreativnom naboju u životu između
prirode i kulture, kao i između samopotvrđivanja i prilagodbe na društvo” (Parlett, 1994,
str. 121), “u osnovi geštalt-terapije (misli se na geštalt-terapeute19) mogli smo bolje
raspoznati ono što potječe iz teorije polja”. (Parlett, 1994, str. 124)
Rani teoretičari geštalt-terapije upravo naglašavaju da njihov pristup tretira živi
organizam u njegovom okruženju i, ustvari, odnosi se na individuume u njihovoj
upravljenosti na svijet. Njihov najvažniji koncept je koncept kontakta, konstrukt koji po
definiciji iziskuje dva elementa. Ali u središtu njihovog rada je subjekt, kojeg stavljaju u
19
napomena autora

109
odnos prema okruženju, percepcija i zadovoljenje potreba za njih predstavljaju kraljevski
put izlječenja.
Ono na šta se, pritom, manje obaziru je činjenica da potrebe, želje, dakle, figure jednog
individuuma, izvorno ne nastaju iz čovjeka, nego i same uvijek predstavljaju reakcije,
ako hoćemo “Self-odgovore” na određene uvjete okruženja. To je činjenica koju u radu
sa traumatiziranim ljudima posebno treba uzeti u obzir.
Također se i koncepcija organizmičke samoregulacije može promatrati diferenciranije.
Tu se (barem kod Perlsa) polazi od toga da u prvi plan uvijek spontano stupaju one
potrebe koje pokreću prema zadovoljenju i koje trebaju biti zadovoljene. Koncept
postulira da figurom uvijek postaje ona potreba koja se mora odmah zadovoljiti da ne bi
došlo do poremećaja i blokiranja.
Naravno, mi se ne krećemo u svom svijetu samo na osnovu zahtjeva okruženja, nego i iz
potpuno individualnih potreba, jer želimo da ostvarimo nadređene ciljeve i dominirajuće
potrebe, ili čak na osnovu traumatskih iskustava, koja otupljuju naše želje i potrebe.
Konceptu organizmičke samoregulacije može se prigovoriti da je regredirao na jednu
pretjerano biologističku shemu podražaj-reakcija, i da cjelokupna struktura vodi premalo
računa o konfiguraciji svih dijelova Selfa.
Koncept se time suviše koncentrira na figuru, na vidljivo. To u osnovi nije pogrešno, taj
rad ima svoje opravdanje, naročito za ljude čija biološka, psihološka i socijalna
ravnoteža počiva na jednom stabilnom ličnom i socijalnom sklopu. Ali ako to nije slučaj,
a nije kod mnogih teških poremećaja ili kod traumom uzrokovanih reakcija prilagodbe,
moramo se u svom radu koncentrirati, prije svega, na sigurnost i stabilnost pogođenog.
Već je Lore Perls ukazala na značenje rada na pozadini klijenta. “Kontakt, kao granični
fenomen, moguć je samo u onoj mjeri u kojoj se raspolaže podrškom (support) za njega.
Podrška (support) je cjelokupna pozadina koja mi stoji na raspolaganju.” (L. Perls, 1989,
str. 183) Ona izvještava o svom postupku: “U radu pazim na prisustvo ili nedostatak
podrške (support)” «...ja ne forsiram promjenu, nego mu (klijentu20) predlažem da
istraži kako on sebe lišava podrške ili na koji način je sebi ne dozvoljava ». (L. Perls,
1989, str. 184) Na njenom tragu stoji niz terapeuta i terapeutkinja (upor. npr. Helg, 1992;
Kloekner, 1994; Butollo & Gavranidou, u štampi; Butollo, Kruesmann i dr.), koji su radu
na samopodršci i podršci od drugih, kao uvjetu za dalji geštalt-terapijski rad, pridavali
posebno značenje.
U praktičnom radu s traumatiziranim ljudima, konsekventna podrška pozadine klijenta
predstavlja, pored jednog podržavajućeg odnosa, fundament terapije. Teza glasi da će se
svako dalje razvijati srazmjerno svom vlastitom biću ako a) zadovolji potrebu za
sigurnošću, i b) uzmogne zatvoriti nezavršeni geštalt – traumu. Dakle, prije rada na višim
potrebama, kao npr. onim za pripadanjem, moraju biti zadovoljene osnovne potrebe. To
znači da moramo razviti precizan osjećaj za to “gdje” klijenti, u svom posttraumatskom
razvoju, upravo sada stoje, i tretirati taj način postojanja sa uvažavanjem. Mislimo da
mnogi prekidi terapije, ali i eskaliranje simptoma, imaju veze s tim da klijenti ili nisu
našli dostatnu podršku u sebi ili u svom okruženju, ili čak ni u terapiji.
Uvjeti okruženja su, kod poremećaja prouzrokovanih traumom, od centralnog značenja.
Za teoretska sučeljavanja sa ishodima posttraumatskih poremećaja su otuda posebno
primjereni pristupi teorije polja, koji fenomenološki opisuju percipirane načine
doživljavanja i ponašanja.
Teorija polja (prema Kurtu Lewinu) polazi od toga da se naš unutarnji način postojanja
uvijek mora promatrati u odnosu na naše okruženje. Svako ponašanje i osjetilnost,
pozicija žrtve ili počinitelja, uvijek je odgovor na naš životni prostor, ali i neka vrsta

20
napomena autora

110
upita upućenog u istom pravcu. Odgovor Selfa je reakcija i akcija u isto vrijeme.
“Životni prostor” opet, tako bi se moralo dalje razmišljati, je također jedna
reprezentacija, dakle, jedna unutarnja, ako hoćete, spoznajna pojava. U kontaktu između
Selfa i reprezentacije okruženja, i “okruženje”, a ne samo “Self”, u svakom kontaktu biva
nanovo ocrtan. Iz ove tvrdnje proizilazi da linearni princip uzrok-posljedica više nije
održiv. Jer naše reakcije i akcije su ovisne o našem individualnom i jedinstvenom
balansu u našem okruženju, na trenutno “postojanje-u-svijetu” se više može gledati kao
na kružni tok, nego kao na uzročno-posljedični lanac. Važno je da razvijemo i očuvamo
slobodu variranja naših Self-odgovora, i da imamo mogućnost preuzeti odgovornost za
sebe i svoje djelovanje.
I to nas sada ponovno vodi nazad, do početaka geštalt-terapije, koja se, kao terapeutski
postupak, trudila da ljudima osvijesti tu slobodu i odgovornost. U terapiji
posttraumatskih poremećaja je ovo, naravno, jedan važan dio rada. Ako je neki klijent
dostigao tačku na kojoj ponovno može birati između povlačenja i učestvovanja, između
pripadanja i ograničavanja, između naklonosti i odbijanja, i ako on za to, kakav god taj
željeni ishod bio, može preuzeti odgovornost, samim tim je napustio ulogu žtrve i
nanovo odlučio kojim putem je spreman ići.
Iz razmišljanja koja su upravo prethodila postaje jasno da je ovdje potrebno podrobnije
predstaviti model K. Lewina.

Kurt Lewin i teorija polja

“Rečeno je da je za predviđanje ponašanja dostatno predstaviti ili okruženje ili osobu. U
stvarnosti je, ipak, nemoguće predvidjeti psihološke pojave u životnom prostoru, a da se,
isto tako, ne unese u prikaz promjena, kako osobe tako i okruženja.” (Lewin, 1969, str.
157)
U osnovnim crtama topološke psihologije, koja se prvi put pojavljuje 1936. godine u
USA, Lewin izvodi svoju teoriju psihičkih pokreta u njihovim prostornim i vremenskim
dimenzijama. U njegovom djelu se nalaze osnove, koje za geštalt-terapiju imaju
suštinsko značenje. S jedne strane, premisa je da se ljudsko ponašanje uvijek može
opisati preko opisa i osvrta na cjelokupno polje. Time se misli na sve one koji s osobom
stoje u uzajamnom djelovanju i na datosti koje uvjetuju ponašanje. Pritom, također, i
pojedini elementi polja uvijek stoje u uzajamnom odnosu. Nijedan element polja ne
može smatrati da ne podliježe utjecaju drugih elemenata.
Iz toga slijedi da se u geštalt-terapiji poklanja fenomenološka pažnja cjelokupnom polju
jedne osobe, tretman se, dakle, nikada ne može ograničiti samo na jedan simptom, jedan
poremećaj, jedan uvjet.
Zatim Lewin opisuje, u svojim razmatranjima o psihološki djelujućoj međupovezanosti,
da se može konkretno egzistirajući djelovati samo tamo “gdje ni prošle ni buduće
psihološke činjenice ne utječu na sadašnje događaje, nego samo cjelokupna situacija”.
(Lewin, 1969, str. 55) Svako ponašanje i svaka promjena je tim određena isključivo
psihološkim poljem sadašnjosti. Prošlo ima svoje mjesto u “kauzalnom lancu …, čije
pletenje je stvorilo sadašnju situaciju” (Lewin, 1969, str. 56), budućnost utječe na
sadašnjost u obliku očekivanja, koja, bez obzira na to da li će se ostvariti ili neće, čine
“suštinski sastavni dio sadašnjeg životnog prostora”. (Lewin, 1969, str. 57)
Rani teoretičari geštalt-terapije su očito preuzeli neke od tih pretpostavki, barem
implicitno, kada su npr. opisivali: “Kontakt se događa u polju, na površini koja je granica

111
između organizma-okruženja.”21 (Perls i dr., 1969, str. 42), ili, ako govorimo o
“prošlosti i budućnosti - u sadašnjosti”. (isto, str. 77) Raditi u ovdje i sada, a pritom
dopustiti i prošlom i budućem da se konkretizira putem aktivnog rada u sadašnjosti,
dakle, konsekventno u odnosu sa sadašnjim poljem, je svakako geštalt-terapeutski način
rada, koji je već u Lewinovom konceptu raspoznao svoje kamene temeljce.
Ono što nam nije bila namjera postići upravo rečenim je način gledanja isključivo
orijentiran na princip uzrok-posljedica. Jer, teorija polja nas poučava da ni psihička ni
fizička stanja ne možemo promatrati kao da se, poput serijskog slijeda, pokreću od
jednog ka slijedećem događaju. To je prije neka vrsta poljuljane, ili čak zanjihane
ravnoteže u našem životnom prostoru, uvjetovana mnoštvom elemenata, koji djeluju
simultano...
Taj balans se u svakom trenutku iznova pronalazi, mijenja, prilagođava. Situacije koje
unose nesigurnost, odstupanja od tog balansa, proizvode iritaciju i izazivaju mjere koje
im se suprotstavljaju.
Prilikom razrade nekog traumatskog iskustva ovu tačku smatramo posebno važnom. Jer i
ona je ovisna o čitavom mnoštvu elemenata. Fenomenološka razrada tih elemenata je,
pritom, polazi li se od pretpostavki teorije polja, prinudno nužna za tretman. Moramo
uzimati u obzir pozadinu naših klijenata, njihove odnose, njihove materijalne i socijalne
resurse, njihove razvojne priče i kako su one u njihovom sadašnjem biću reprezentirane
kao takozvane “naracije”, a ne da u centru terapeutove pažnje isključivo bude utjecaj
traumatskog iskustva.
Ovdje se, u jednoj važnoj tački, koja ima odlučujući utjecaj na naše shvatanje terapije,
susreću dosadašnja razmatranja.
Uvijek je doživljavanje i ponašanje klijenta, a ne terapeutova istina, ono do čega nam je
stalo: to je u trenutku izgubljeno povjerenje u svijet, u odnose, to je sada subjektivna
stvarnost izgubljene ravnoteže u akutnim geštaltima, ono što se računa, ono što treba
priznati, a što je možda toliko različito od našeg vlastitog da moramo dozvoliti da nam
ga klijent opiše, objasni. Kod tretmana posljedica uzrokovanih traumom važno je slušati,
vidjeti i prihvatiti drugačije stvarnosti. A to posebno vrijedi za tretman ljudi koji su,
zločinima mučenja i ratnim zločinima, istrgnuti iz svoje vlastite kulture i tretiraju se kod
nas. Tu se najjasnije može vidjeti da moramo mnogo više pitati: “Kako si ti u svom
svijetu postupio, da li si se osjećao sigurnim ili nesigurnim?” i “Šta ti je potrebno da bi se
u svom životu osjećao sigurnim?”

21
potcrtao Perls

112
Poglavlje 6: O dijagnostici posttraumatskih
poremećaja

Prije nego predstavimo svoj integrativni pristup tretmanu klijenata, željeli bismo kratko
ući u standardne dijagnostičke postupke, koji nam stoje na raspolaganju za
produbljivanje informacija o traumom uzrokovanim poremećajima. Uz terapeutsko-
dijagnostički razgovor, oni nude dodatnu mogućnost da saznamo više o unutarnjem
svijetu klijenata ili klijentica.
Da bi se podaci sakupljeni u istraživanjima i praksi mogli upoređivati, nezaobilazno je
postići saglasnost oko određenih definicija psihičkih poremećaja. Ovom cilju služe,
između ostalih, oba velika dijagnostička sistema, ICD-10 i DSM-IV, izdati od Svjetske
zdravstvene organizacije (WHO,1993), odnosno Američke psihijatrijske asocijacije
(APA,1996). Dok u njemačkom zdravstvenom sistemu svoju primjenu nalazi
nomenklatura ICD-10, npr. kod zahtjeva da zdravstveno osiguranje preuzme troškove,
psihološka istraživanja primjenjuju gotovo isključivo DSM-IV, odnosno, još i prethodnu
verziju DSM-III-R. Prednost takvih klasifikacijskih sistema je u tome što su podrobnije
operacionalizirani kriteriji za psihički poremećaj, čime je ovaj definiran. Nepotpuna
saglasnost, koja se može pojaviti u psihološkoj dijagnostici, je ovim korigirana na
podnošljivu mjeru.
U okvirima humanističkih terapija dugo nije bila pokrenuta bilo kakva eksplicitna
dijagnostika, prvenstveno iz dva razloga: iz iskustva da rezultat dijagnoze može voditi
nekoj vrsti kategorijalnog mišljenja, pri čemu se klijent ili klijentica reducira na
određenu dijagnozu, a pogled na individualnu konstelaciju problema i, još više, na
individualne resurse, se gubi. Osim toga, prenaglašeno mišljenje, orijentirano na davanje
dijagnoza, remeti empatijski kontakt između terapeutkinje i klijentice, dakle, osnovni
djelujući terapeutski faktor, u odnosu na koga mora odstupiti želja za “savršenom
dijagnozom”. Takva dvoumljenja treba uzeti u obzir, s druge strane, fenomenološki opisi
neke grupe poremećaja, kao što su ovdje oblici posttraumatske reakcije, služe
dijagnostici, i važno su pomoćno sredstvo da bi se znalo koja pitanja svakako treba
postaviti. S jedne strane, da bi se postavila jednoznačna dijagnoza, što je, prema
današnjim shvatanjima, važna prednost za profesionalni rad, a s druge strane, da bi se
mogle prikupiti važne prateće pojave, koje iz vlastitog iskustva možda još ne znamo
(npr. samopovređujuće ponašanje). Naše iskustvo je da klijenti čak profitiraju kad se
“djetetu da ime”, jer na taj način mogu vidjeti da oni nisu sami sa svojim problemima
(nego se jedna čitava grana istraživanja bavi tim i poznata joj je ta zbunjujuća
simptomatologija).
Na našem institutu prakticiramo standardiziranu, razvojno orijentiranu dijagnostiku, na
pozadini humanističkog stava u terapiji. Standardizirane postupke smatramo
nezaobilaznim unutar iscrpljujuće dijagnostike, ne samo zato što terapeutskoj praksi
želimo pridružiti i istraživačka pitanja, nego i stoga što tako izbjegavamo vlastite slijepe
mrlje, npr. zaboravljanje pitanja o određenim simptomima ili problemima.
Preporučujemo da se neizostavno i u primarnoj praksi paralelno primjenjuje jedan
standardizirani oblik dijagnostike, i želimo, nadalje, predložiti postupke koje u
dijagnostici posttraumatskih poremećaja smatramo smislenim. Pritom, želimo naglasiti
da se takvi postupci nikada ne provode na početku prvog kontakta, nego bi se trebali

113
uraditi nakon prvih razgovora. Upravo se jako opterećeni klijenti ili klijentice mogu
osjećati pregaženim ispunjavanjem upitnika (a njihovi suspregnuti simptomi tako mogu
postati eksplicitni) (uporedi uz ovo razmatranja Maerckera, 1997a). Uz to, upravo kod
žrtava interpersonalnog nasilja, postoji jedno posebno nepovjerenje, i oni imaju
poteškoće da se otvore, tako da insistiranje na upitniku može okončati kontakt prije nego
što je zaista i počeo. U osnovi, potrebe klijenata i klijentica imaju prednost pred
značajem jedne formalne dijagnostike - također i u istraživanjima. S druge strane, upravo
upitnici mogu biti vrijedno pomoćno sredstvo za dobijanje dodatnih informacija o
simptomima na koje do sada nismo mislili, ili koje je lakše zaokružiti na upitniku nego ih
izreći.
Postoji čitav niz postupaka koji na engleskom govornom području stoje na raspolaganju
za dijagnosticiranje posttraumatskih stresnih poremećaja. Na njemački jezik je dio tih
instrumenata već preveden, ali često nedostaje dovoljno podataka o valjanosti i
pouzdanosti, te o uporednim normama u populaciji22. Umjesto da nabrajamo sve te
postupke, predložit ćemo primijenjenu dijagnostiku, na koju se mi oslanjamo u našem
institutu.
Standardizirana dijagnostika je najčešće smislena samo onda ako sami stojimo iza te
vrste postupka. Neiskusni saradnici istraživačkih projekata ponekad naginju tome da
kažu otprilike slijedeće: “Ja vam sada moram postaviti sva ova pitanja i ostaviti vas da
ispunite ovaj upitnik, jer to spada u našu dijagnostiku.” Oni ovim stvaraju mogućnost da
se prozre da možda ni oni sami uopće nisu zainteresirani za te upitnike, a tim ostavljaju i
dojam da ih niko neće ni vrednovati. Naprotiv, ispravno je standardizirane intervjue i
psihometrijske postupke predstaviti kao ono što oni ustvari i jesu, naime dijagnostičko,
pomoćno sredstvo za produbljeno prikupljanje podataka: “Ja ću vam sada postaviti niz
pitanja. O mnogima od tih stvari već smo razgovarali, druga pitanja će vas možda
iznenaditi. Budući da se neke stvari ponekad zaborave, možda jer se čine nevažnim ili
stoga što se misli da ih već znamo, ja ću sada slijediti propisani redoslijed.” Uz ovo,
moramo biti spremni da se klijentu ili klijentici saopće i objasne rezultati, i to na, za njih,
razumljiv i neuvredljiv način. Npr.: “Sa konstelacijom problema koje imate niste jedini.
Mi tu problematiku nazivamo”kompleksni posttraumatski stresni poremećaj”, što govori
o tome da pored tipičnih simptoma, koji su povezani sa doživljavanjem traumatizirajućih
događaja, kao npr. ponavljano viđenje traumatskih slika pred sobom, postoji još niz
dodatnih problema, npr. u području prihvatanja sebe i odnosa sa drugima.”
Psihoterapija koja se oslanja na humanističku sliku čovjeka može se dogoditi samo na
bazi transparentnosti i uzajamnog uvažavanja. Ako postavimo dijagnozu, onda je klijentu
moramo, na primjeren način i otvoreno, i reći.
Za opću dijagnostiku i provjeru koje dijagnostičke kriterije klijentica ispunjava
preporučujemo primjenu internacionalne dijagnostičke ček-liste za DSM-IV i ICD-10.
(IDCL; Hiller, Zaudig & Mombour, 1997) Ove ček-liste sadrže pitanja smjernice za
pojedine kategorije poremećaja, i, ako se klijentica s njima saglasi, na raspolaganju stoji
još niz pitanja za produbljivanje da bi se postavila dijagnoza prema DSM-IV, odnosno
prema ICD-10. Pritom je prepušteno terapeutkinji da odredi kako će te informacije
dobiti; tako je IDCL standardizirani postupak, ali se može veoma fleksibilno
primjenjivati. Na ovaj način se može sistematski tragati za komorbidnim poremećajima,
tako da se može otkriti i dodatna problematika.
U području istraživanja se, u cilju zahvatanja komorbiditeta, na prvom mjestu
primjenjuje SKID (na njemačkom govornom području Wittchen, Zaudig & Fydrich,

22
Detaljne opise dijagnostičkih postupaka daju Litz, Penk, Gerardi & Keane (1995) i
Schuetzwohl (1997).

114
1997). SKID je polustrukturirani intervju, pomoću koga se mogu dijagnosticirati izabrani
poremećaji prema DSM-IV, pri čemu je dozvoljeno preskakati pitanja, izostavljati
dijagnoze koje su na osnovu nekih klijentovih odgovora već isključene, i produbljivati
samo ona područja poremećaja za koja postoje uputstva iza pitanja-smjernica. SKID je
veoma zahtjevan instrument i iziskuje nešto vježbe da bi se provodio prema pravilima.
Ali, pokazao se kao validan i priznat postupak u standardiziranoj dijagnostici.
Za dodatnu procjenu prateće, teže depresivne simptomatike, preporučuje se Beckov
inventar depresije (BDI), jedan, u istraživanjima, davno potvrđeni upitnik, koji ispituje
važne aspekte depresivnog ponašanja i doživljavanja u njihovom ispoljavanju, a koji se
može jednostavno vrednovati (njem. verzija: Hautzinger, Bailer, Worall & Keller, 1992;
original - Beck, Ward, Mendelsohn, Mock & Erbaugh, 1961). Na početku terapije ne
dajemo da se takvi instrumenti rade kod kuće. BDI je jednostavan i transparentan test,
koji i klijentici čini vidljivim njeno vlastito raspoloženje. Optimalno rješenje je, prema
našem mišljenju, takav upitnik dati na početku trećeg ili četvrtog razgovora. U
slijedećem razgovoru terapeutkinja može, nakon jednog kratkog pregleda upitnika,
direktno ići na neka pitanja (npr. prepuštanje suicidalnim mislima), tako da klijentica
također osjeća da je primijećeno njeno raspoloženje.
Opća mjera za simptome, bez koje se u istraživanjima više ne može razmišljati, a i mi je
smatramo dobro smišljenom da pruži sliku najvažnijih područja simptoma, je Ček-lista
simptoma (SCL-90-R; original - Derogatis, 1986; njem. verzija Franke, 1995). Ovaj
upitnik ispituje 90 simptoma i daje rezultate svrstane u 9 skala (somatizacija, prisile,
socijalna nesigurnost, depresija, anksioznost, fobični strah, paranoidnost, psihotizam), te
zajednički rezultat. Ove tačne vrijednosti mogu se uporediti sa vrijednostima za opću i
psihijatrijsku populaciju. SCL-90-R se može, također, uspješno primijeniti za mjerenje
rezultata na kraju terapije. Za istraživanja je interesantno da je u međuvremenu razvijena
i jedna podskala (koja sadržava pitanja iz ranije spomenutih 9 skala), koja se može
primijeniti kao dodatna mjera za dijagnosticiranje PTSD-a. Iako se Crime-Related PTSD
skala (Saunders, Arata & Kilpatrick, 1990) ne primjenjuje nužno kao samostalna mjera u
dijagnostici, ona ipak posjeduje prihvatljivu osjetljivost i može se npr. koristiti kod osoba
koje su već ispitivane SCL-90-R-om i naknadno kao instrument za skrining.
Za specijalnu dijagnostiku PTSD-a čak se primjenjuje metoda kojom jednostavno pitamo
o kriterijima sadržanim u IDCL-u ili direktno u DSM-IV. Loša strana toga je da se ovim
postupkom ne može saznati ništa objektivno o težini simptoma i razmjerama stresa. Za to
je na njemačkom govornom području najbolje primijeniti prijevod PTSD Symptom Scale
–Self Report (PSS-SR; Foa, Riggs, Dancu & Rothbaum, 1993; njem. proširena verzija
Steil & Ehlers, 1992), koju su njemačke autorice, u odnosu na američku verziju, proširile
još za procjenu stresa. Upitnik pita o mogućim događajima i klijentici ostavlja da odredi
koji je za nju bio najviše stresan. U odnosu na te događaje, ona onda može dodati da li je
od nabrojanih simptoma patila u proteklih mjesec dana, koliko često i koliko je stresa
zbog toga osjećala. Prema tim podacima, može se verificirati dijagnoza PTSD prema
DSM-IV. Primijeniti ovaj upitnik na početku dijagnostike bi zaista značilo “upasti u
kuću noseći vrata”, i predlažemo da se da na kraju dijagnostičkih razgovora. Budući da
se tu pita i o učestalosti simptoma i o stresu koji oni prouzrokuju, taj upitnik je također
pogodan da se ispuni još jedanput, radi poređenja, na kraju terapije. PSS-SR u principu
testira upravo DSM-IV kriterije za PTSD i na taj način je upravo podesan za posljedice
ograničenih događaja u odrasloj dobi. PSS-SR nije primjeren žrtvama dugotrajnih
traumatizacija u dječijoj dobi, kojima obično teško pada da izvuku jedan određeni
događaj i za koje je, ponekad, praktično teško da se sjete vremena prije traumatizacije,
kao što je i pomoću kriterija DSM-IV teško moguće obuhvatiti tu posebnu problematiku.
Ovdje se preporučuje na primjeren način pitati za “klasična” područja simptoma

115
(ponovno proživljavanje, izbjegavanje i hiperpobuđenost) i to proširiti odgovarajućom
problematikom, koja je opisana za kompleksni posttraumatski stresni poremećaj.
Više iskustva zahtijeva Clinician-Administered PTSD Scale (CAPS; Blake i dr., 1995;
njem. prijevod Nyberg & Frommberger, 1997), jer je nešto kompliciraniji i zahtjevniji za
primjenu. On nam stavlja na raspolaganje veoma precizan i, po načinu postavljanja
pitanja, ponašanju bliži i operacionalniji instrument za obuhvatanje PTSD simptomatike.
Učestalost i intenzitet simptoma se odvojeno kodiraju na skali od 5 tačaka. Dodatno, za
kriterije prema DSM-IV, može se ispitati još 8 pratećih simptoma, koji nisu sadržani u
DSM-IV dijagnozi, kao npr. osjećaj krivnje i depresija.
Za potrebe tekuće dijagnostike primjenjuje se Impact of Event Scale (IES; prvobitni
originalni oblik Horowitz, Wilner & Alvarez, 1979; njem. prijevod Ferring & Filipp,
1991), koji je neka vrsta klasičnog PTSD upitnika i primjenjuje se u gotovo svakom
nacrtu istraživanja o PTSD-u. Pitanja ovog upitnika se sadržajno mogu također odnositi i
na posljedice davno prošle traumatizacije tipa II. U međuvremenu je napravljena
revidirana forma, u kojoj se, pored simptoma intruzije i izbjegavanja, pita i za simptome
hiperpobuđenosti (original Weiss & Marmar, 1997; njem. prijevod dodatnih pitanja
Maercker & Schutzwohl, 1997). Općenito se sa IES-om ne može postaviti formalna
DSM-IV dijagnoza, jer pitanja u tom upitniku nisu u skladu s kriterijima priručnika.
Postoji jedan specijalni postupak, kojim su obuhvaćeni disocijativni fenomeni-Upitnik
disocijativnih simptoma (FDS; proširena verzija Freyberger i dr., u štampi). U njemu se,
sa 44 pitanja, ispituju disocijativni doživljaji i njihova učestalost, npr. amnezije za
određene periode, neosjetljivost na bol, osjećaj depersonalizacije, među njima nekoliko
simptoma tipičnih za disocijativni poremećaj identiteta. Nasuprot originalu Bernsteina &
Putnama (1986; Dissociative Experiences Scale, DES), njemačka verzija je proširena sa
16 pitanja, koja više uključuju koncept disocijacije prema ICD-10, u prvom redu
pseudoneurološke konverzivne simptome (kao nesvjestice ili napade grčenja, bez
medicinski dokazanog uzroka). Zbog ovog proširenja, rezultati američkih studija nisu
neposredno prenosivi na verziju njemačkog govornog područja, a u ovom času nedostaju
još referentne vrijednosti za određene kliničke grupe, između ostalog za osobe sa PTSD-
om. Kritička primjedba je, stoga, da bi skala (od 0% - “nikad” do 100% -“uvijek” na
pitanje koliko često se javlja određeni simptom) mogla potaknuti na inflaciju u davanju
odgovora. Unatoč tome, taj instrument smatramo korisnim, jer nudi mogućnost
ispitivanja, preko ponašanja, čitavog niza disocijativnih fenomena.
Preporučujemo primjenu nabrojanih psihometrijskih postupaka ne samo na početku,
nego i na kraju terapije, u smislu dijagnoze rezultata. Kao što primjer grupe oko
Solomona pokazuje (npr. Solomon, Bleich, Shoham, Nardi & Kotler,1992), klijentov, a
isto tako i terapeutov, subjektivni dojam o rezultatu ne slaže se uvijek sa klijentovim
poteškoćama opisanim pomoću upitnika: “Koach projekt” je bio ambiciozni program (sa
vježbama konfrontacije, individualnom i grupnom terapijom, u nekoj vrsti kampa za
umjetnički trening) za 41 vojnika sa kronificiranim PTSD-om iz Libanonskog rata,
urađen radi pospješivanja njihovog ponovnog uklapanja. I terapeuti i vojnici program su
ocijenili u rasponu od pozitivnih do entuzijastičkih ocjena. Ovom pozitivnom rezultatu
tretmana bili su potpuno proturječni rezultati dobiveni primjenom psihometrijskih
postupaka. Nasuprot očekivanjima i navodima pogođenih, u rezultatima upitnika se
odslikavalo veće pogoršanje, odnosno nikakvo poboljšanje, u poređenju s kontrolnom
grupom. U najboljem slučaju, ovo se moglo tumačiti tako da su pogođeni postali
kritičniji i senzibilizirani za svoju problematiku. Entuzijazam koji su pokazivali na
osnovu percipiranog poboljšanja nije potrajao, pri slijedećim follow-up telefonskim
intervjuima, učesnici su naknadno dali oduška svom razočarenju.

116
Ovim smo manje željeli reći da psihometrijski postupci nekada mogu doći do validnijih
izjava nego subjektivni terapeutov i klijentov dojam o uspjehu; mislimo, u krajnjoj liniji,
da se prije svega računa subjektivni doživljaj klijenata ili klijentica. Ovaj primjer bi
trebao pokazati koliko dodatno korisni mogu biti upitnici i drugi standardizirani postupci
za dobijanje sveobuhvatne procjene izuzetno važnih informacija. Ali, prije svega “Koach
projekt” pokazuje kako je teško naći pravi pristup za tretiranje kronificiranog PTSD-a.
Do sada je riječ bila samo o simptomima i područjima problema koji nastaju kao
posljedica traumatskih iskustava. O dvjema stvarima treba voditi računa: prvo, postoji
opasnost da se upadne u pojednostavljeno inventariziranje simptoma. Ne radi se samo o
tome da se dobije podatak koji disfunkcionalni načini ponašanja postoje kod pojedinaca,
nego, prije svega, da se dobije podatak o njihovoj funkcionalnoj povezanosti u procesu
prilagodbe na traumatsko iskustvo i o pokušajima njegovog prevladavanja. I, konačno,
kako se u kontaktu prema vani, s tim simptomima, osjeća pogođena ili pogođeni?
Dijagnostički kriteriji PTSD-a premalo važnosti poklanjaju međuljudskom značenju
pojedinih načina ponašanja koji proistječu iz simptoma, prvenstveno iz skupine
simptoma izbjegavanja i hiperpobuđenosti. Kakav utjecaj ti simptomi imaju na
sposobnost mobiliziranja međuljudskih resursa i mogućnosti njihovog korištenja? Gdje
pogođenim kontakt uspijeva, a gdje ga izbjegavaju?
Pored sveobuhvatne teme sposobnosti za kontakt, mogućnosti prevladavanja i resursi
predstavljaju jedan važan aspekt dijagnostike. Otkuda klijenti crpe snagu, kako se
opuštaju, u kojim ljudima nalaze podršku? Interesovanje je upravljeno na strategije
prevladavanja tipične za klijenticu, jer će one također igrati ulogu u prevladavanju
traumatskih iskustava. Uz razgovor se također nude i psihometrijski postupci. Jedna
mogućnost za to je COPE (Carver, Scheier & Weitraub, 1989; njem. prijevod Kaelin,
1994, 1995). Skale u COPE-u sadržavaju takve strategije prevladavanja kao što su
planirano ili očekivano ponašanje, pribavljanje podrške za sebe, prihvatanje, negiranje,
odbijanje, i upotreba supstanci. Šezdeset pitanja je senzitivno formulirano i za žrtve
traumatskih iskustava. COPE se može dati da se ponese kući i, pored svoje isključivo
informativne funkcije za terapeutkinju, može klijentici otvoriti vidike za njene vlastite
strategije prevladavanja, isto i za one problematične, kao i za funkcionalne strategije, a
time i za vlastite snage.
Možda u osnovi moramo paziti na to da ne upadnemo u jedan negativni, a time, možda, i
beznadni, način gledanja na to kako se strašno može odraziti traumatsko iskustvo na
život individuuma (ne htijući ovim umanjivati patnju). Što se više bavimo mogućnostima
rasta i resursima, koji pomažu prevladavanje, to ih prije možda možemo i ostvariti. Iz
takvih razmišljanja su različiti autori razvili pristupe za mjerenje i pozitivnih promjena
koje se mogu dogoditi nakon jednog traumatskog iskustva. Joseph, Williams & Yule
(1993) su npr. sastavili Change of Outlook Questionare, kojim su htjeli obuhvatiti kako
pozitivne, tako i negativne promjene u životnim stavovima nakon jedne brodske
katastrofe. Mnogi od ispitivanih su potvrdili takve pozitivne promjene stavova, kao npr.
da vlastiti život i odnos prema njima važnim osobama više ne smatraju
podrazumijevajućim, koriste svaki dan, tolerantniji su nego prije nesreće. I Tedeschi &
Calhoun (1996) su razvili jednu sličnu mjeru-Posttraumatic Growth Inventory (PTGI).
Njim je trebalo obuhvatiti pozitivne promjene, koje se događaju u područjima
samovrijednosti, odnosa prema drugima, stava prema životu i njegovim mogućnostima,
spiritualnosti. Takve pristupe smatramo veoma vrijednim praćenja i možda bi se samo

117
davanje jednog takvog upitnika moglo suprotstaviti negativnom raspoloženju, koje se
može pojaviti tokom ispunjavanja ček-liste simptoma.23
U priručniku Meichenbauma (1994) nalazi se čitav niz mogućnosti kako već u
dijagnostičkom razgovoru, ciljanim pitanjima, možemo identificirati i podržati pozitivno
prevladavajuće ponašanje. Pritom nam mora biti jasno da ne postoji neka “čista”
dijagnostika: već sam način na koji postavljamo pitanja jeste intervencija. Svaki
dijagnostički razgovor, svaki upitnik - također i u istraživanju - je dijelom stupanje u
kontakt, terapeutska poruka, dokaz povjerenja. To je naročito značajno tamo gdje postoji
akutna traumatizacija. Posebno u tom slučaju “čista” dijagnostika mora odstupiti pred
potrebama pogođene osobe. Moramo biti svjesni toga da te osobe ne dolaze nama jer one
imaju psihički problem, nego zato što im se nešto dogodilo. One nemaju potrebu za
ekspertizom, nego traže konkretnu pomoć u krizi. Primjena općih psihopatoloških
mjerila, kao npr. SCL-90-R, može na pogođenog djelovati čudnovato i uvredljivo.
Općenito, primjena upitnika može opteretiti i uplašiti. Konačno, pogođeni se nalaze u
stanju emocionalne uzbune – ili se osjećaju kao ošamućeni. Vodeće pitanje bi moglo biti:
Šta bi onome preko puta sada moglo trebati? Koji resursi stoje na raspolaganju, gdje se
može nadati podršci, gdje rasterećenju?
S druge strane, i u ovom ranom stadijumu dijagnostike izuzetno je važno pitati: da li je ta
osoba u izrazitoj opasnosti da razvije PTSD, reagira li npr. u prevelikoj mjeri
disocijativnom odbranom? Kako izlazi na kraj s uzbuđenjem i intruzivnim slikama? Da
li, u osnovi, naginje fobičnom izbjegavanju? Samo tako je moguća ciljana intervencija.
Dodatna standardizirana dijagnostika je poželjna jer su postupci kriznih intervencija do
sada stajali na empirijski klimavim nogama. Drugim riječima, još je sporno koje
intervencije su djelotvorne, tako da bi postupci koji u ovom području garantiraju kvalitet
morali biti na visokoj cijeni.
U takvim slučajevima primjenjujemo, po mogućnosti, takve upitnike u kojima je za
klijenta ili klijenticu vidljiva veza sa traumatskim iskustvom, npr. Impact of Event Scale
(Maercker & Schutzwohl, 1997), i coping upitnik kao što je COPE. U svakom slučaju,
isplati se pokazati mnogo fine osjetljivosti za to šta je odgovarajuće i primjereno.
Možda ćemo ovim našim prikazom stvoriti dojam da je standardizirana dijagnostika
teška, naporna i primjerena samo za “standardne” klijente. Ustvari, upravo u tretiranju
posttraumatskih poremećaja, dijagnostika može biti teža nego kod ostalih klijenata.
Osobe koje su doživjele traumu često žele izbjeći sve što ima veze s tim. One možda
neće ni sebi priznati koliko ih je to iskustvo promijenilo. Može im biti teško povjerovati
da će drugi ljudi poštovati njihove granice, ili da će se pokazati kao kompetentni. I,
nakon svega toga, još bi trebali ispuniti upitnike, kao da su psihički poremećeni?
Kako smo na početku već opisali, dobra formalizirana dijagnostika treba biti u skladu sa
stavom dijagnostičara. Ako terapeutkinja nije uvjerena u vrijednost određenih
dijagnostičkih mjera, ona će ih, ako uopće, upotrebljavati nevoljko. Njeno odbacujuće ili
nesigurno držanje može se prenijeti i na klijenticu. Ako terapeutkinja može zastupati
primjenu standardizirane dijagnostike kao izraz svog interesovanja za produbljivanje
informacija u vezi s problematikom klijentice, onda će se i klijentica osjećati spremnom
da ispuni upitnik.
Dijagnostičkim postupcima smo ovdje dali toliko prostora jer smo uvjereni da oni čine
vrijednu i nužnu nadopunu osjećajnom terapeutskom razgovoru. Standardizirana
dijagnostika je smislena i važna iz četiriju razloga: 1) ona nudi mogućnost da, pomoću

23
Planiramo prevesti jedan od spomenutih mjernih instrumenata da bismo isprobali
njegovu primjenu u praksi. Maercker (1997b) je to već učinio sa jednom sličnom skalom,
Stress-Related Growth Scale. (Park, Cohen &Murch, 1996)

118
unaprijed zadanih pitanja, izbjegnemo vlastite slijepe mrlje i zaboravljivost u
dijagnostičkom procesu. Zbog toga, psihometrijski postupci dozvoljavaju 2) da se za
planiranje terapije dobiju dodatne informacije, koje bi inače, zbog pomanjkanja vremena,
možda propale za vrijeme prvih razgovora. Ponekad se simptomi povezani sa stidom u
početku mogu lakše iskazati popunjavanjem upitnika nego u prvom razgovoru. Ali, prije
svega, standardizirani postupci omogućavaju 3) objektivno poređenje različitih osoba,
čime čini upotrebljivim, za terapijski proces, već postojeće znanje vezano za određenu
simptomatiku, a istovremeno i dostizanje novih spoznaja, koje međusobno bolje
komuniciraju jer su bolje operacionalizirane. I, konačno, 4) oni omogućavaju poređenje
jedne osobe s njom samom, a time mjerenje promjena, neovisno o terapeutovom
očekivanju uspjeha i subjektivnosti ispunjene nadom.
Iz ovih razloga standardizirane postupke smatramo nezaobilaznim i u kliničkoj praksi, i
vrijednima “prividne muke”. Tab.3 još jedanput daje pregled predstavljenih postupaka.

Tab. 3: Postupci za dijagnosticiranje poremećaja uzrokovanih traumom

opća dijagnostika: Ček-lista, Intervju: IDCL, SKID

komorbiditet: Upitnik: SCL-90-R
dijagnostika posttra- Intervju CAPS-1
umatskih simptoma: Upitnik: PSS-SR, IES
(Crime Related PTSD Scale)
depresija: BDI
disocijacija: FDS
strategije prevladavanja: COPE
pozitivne promjene: Change of Outlook Questionaire, PTGI
(još se ne može dobiti u Njemačkoj)

119
Poglavlje 7: Integrativni pristup tretiranju
smetnji uzrokovanih traumom

“Naša životna snaga struji samo u one dijelove naše ličnosti sa kojima se identificiramo.”
(Perls, 1974, str. 66)
Ovo su neke od osnovnih postavki našeg terapijskog modela.
Integrativna terapija traume, koju ćemo ovdje predstaviti, uključuje metode bihevioralne
terapije u geštaltistički orijentirani koncept terapije. Cilj ove terapije nije zaboraviti ili
naviknuti se na traumu. Cilj je u život nakon traume integrirati traumatsko iskustvo i
zastrašujuću promjenu.
O ciljevima i implikacijama terapijskih bihevioralnih metoda govorimo na drugom
mjestu (Butollo, Hagl & Kruesmann, u štampi), njihova primjena u području fobičnih
PTSD simptoma je smisleno i dobro potkrijepljena. (Foa & Meadows, 1997) Metode
teorija učenja, naime, princip izlaganja stimulusu i navikavanje na njega će, prije svega,
biti uključene kada se radi o prevladavanju izbjegavajućeg ponašanja. One se također
primjenjuju u našem integrativnom terapijskom pristupu, koji će nadalje biti opisan u
radu na fobičnom ponašanju izbjegavanja. Ove metode su naročito korisne za početak
terapije, ali su također našle mjesta u geštalt-terapiji traume, koja ima dugu tradiciju u
tretmanu žrtava incesta i ratnih traumatizacija.
Crump opisuje npr. geštalt-terapijski pristup u radu sa vijetnamskim veteranima. Prema
njemu, u terapiji se radi o slijedećem: “...to unblock the Vietnam veteran by bringing him
in emotional contact with those aspects of Vietnam which are emotionaly unfinished. (...)
Such a development might be followed by an emotionally charged and catartic
expression of the guilt and grief he has been carryng around inside himself since leaving
Vietnam”.(Crump, 1984, str. 96)24 U zaključku, on primjećuje da njegov uspjeh u
primjeni geštalt-terapije općenito ne znači da jednostavna primjena geštalt-tehnika,
samih po sebi, uvjetuje poboljšanje. On naglašava da je pored plodotvornosti terapijskog
odnosa u radu sa traumatiziranim ljudima “timing (...) of critical importance in the
productive use of Gestalt techniques” .(Crump, 1984, str.97)25
Serok (1985) proširuje implikacije geštalt-terapije općenito na rad sa traumatiziranim
pacijetima. On polazi od toga da je ova metoda naročito primjerena u radu sa “unfinished
business”26, koji je povezan sa snažnim ili preplavljujućim emocijama.
Također, Faria i Belohavek upućuju na to da je geštal- terapija “valuable for uncovering
feelings, working with dreams, and integrating the incest experience”.27 (1984, str. 470)
Oni naglašavaju da geštalt-terapijske tehnike, kao što su igranje uloga, dijalog u geštaltu
i tehnika dviju stolica, podstiču percipiranje i izražavanje emocija koje su povezane s
traumatskim sjećanjem.

24
”...deblokirati vijetnamskog veterana dovodeći ga u emocionalni kontakt s onim
aspektima Vijetnama koji su emocionalno nezavršeni. (...) Takav postupak može biti
praćen pretežno emocionalnom i katarzičnom ekspresijom krivnje i tuge, koje je nosio u
sebi otkako je došao iz Vijetnama.”
25
”pravovremenost (...) od kritične važnosti u produktivnoj upotrebi geštalt-tehnika”
26
”nezavršenim poslom”
27
”korisna za neotkrivene osjećaje, rad sa snovima i integraciju iskustva incesta”

120
Kod geštalt-terapijskog postupka u terapiji žrtava incesta i žena žrtava silovanja ili
teškog nasilja, opisani su grupni i individualni pristup u radu. (Joy,1987, Rencken, 1989,
Little, 1990, Reichert, 1994) Veoma dobar opis geštalt-terapijskog rada sa žrtvama
incesta nalazi se u knjizi “Wo Worte nicht reichen”. (Besems &Van Vugt, 1990)
Ovdje predstavljena povezanost geštalt-terapije i bihevioralne terapije u tretmanu smetnji
uzrokovanih traumom oslanja se na relevantne pozitivne rezultate ovog koncepta
tretmana u našim istraživačkim radovima o klijentima sa anksioznim poremećajima (vidi
također Butollo, 1996).

Ciljevi terapije i terapijski postupak u okvirima

geštalt-terapije traume
Ono što je najvažniji cilj u radu sa traumatiziranim ljudima u geštaltistički orijentiranom
pristupu je rad na tome da se nepovezane polarnosti jednog čovjeka ponovno dovedu u
međusobnu povezanost. U osnovi, putem takvog rada postaju prepoznatljive
suprotstavljene pozicije, dakle percipirane, da bi tako poprimile precizniji oblik. U
okvirima ovog rada klijent se onda može odlučiti da svjesno prihvati obje polarnosti i
integrira ih. Geštalt-terapija, dakle, radi na integraciji polariziranih suprotnosti našeg
bića. Još jedanput, šta to znači? Mi definiramo Self kao modus koji se aktivira kada smo
mi, in vivo ili in senu, unutar nas ili u realnosti, u odnosima sa drugim ljudima. Unutar
tih odnosa je moguć jedan široki spektar emocionalnih kvaliteta. Kada su dijelovi Selfa
dobro integrirani, i kada su svi dijelovi u vezi sa trenutno aktiviranim Selfom, moguće je
osjetiti i saopćiti drugome npr. bojazan i/ili hrabrost, sreću i/ili tugu, lahkoću i/ili bol, jer
se čovjek nalazi u ravnoteži. Ali ako dijelovi našeg Selfa nisu dobro integrirani, svaki
polaritet jedne emocije gubi svoju podržavajuću funkciju i pogođena osoba gubi
sigurnost da će ponovno doći u ravnotežu. Ovo može voditi u narastajući gubitak
centriranja i sposobnosti za susretanje svijeta u punini njegovih mogućnosti.
Traumatizacije mijenjaju konfiguraciju dijelova Selfa (vidi str. 95-102 o traumatiziranom
Selfu), što, na naročito dramatičan način, uvjetuje strukturu pozadine.
Ove promjene u strukturi pozadine, iz koje se konstituira Self u sadašnjim odnosima
(analogno principu geštalt-psihologije figura-pozadina, vidi str. 188), radikalno utječe na
naš odnos prema svijetu. Promjene uvjetovane traumom mogu voditi tome da se dijelovi
Selfa više ne mogu percipirati, dakle, ne mogu se više aktivirati, ili, dotada uvezani dio
Selfa biva otcijepljen. Oba procesa uzrokuju da ti dijelovi Selfa ili uopće više ne stoje na
raspolaganju Selfu, ili mu više ne mogu istovremeno stajati na raspolaganju.
Dakle, kada se neki traumatizirani čovjek osjeća samo slabim, malim, bespomoćnim ili
prljavim, kad je njegov Self isključivo povezan sa traumatiziranim Self-dijelovima, on
onda ne zna, ne osjeća da, također, postoji i druga strana, ili da je barem postojala. U
osnovi, jedan od glavnih ciljeva terapije je moći ponovno percipirati, ili moći ponovno
izgraditi pretraumatske dijelove Selfa, koji su bili razoreni ili otcijepljeni traumom. U
najvažnijoj geštalt-tehnici, u dijalogu jedne osobe sa sobom samom, “ni terapeut ni
klijent ne pričaju o njegovim problemima, nego on, putem igranja uloga, preuzima uloge
različitih dijelova svoga Selfa, i dovodi ih u međusobnu argumentaciju”. (Revensdorf,
1993, str. 70)28 Lahko je prihvatiti da ovaj postupak može biti naročito djelotvoran

28
Potcrtao Ravensburg: “on putem igranja...”, pod čim se misli: “klijent putem igranja...”

121
nakon jednog traumatskog iskustva, koje čini ekstremno vjerojatnom fragmentaciju
dijelova Selfa.
Da bi se podržao taj proces integracije dijelova Selfa i povezivanja emocionalnih
polarnosti našeg bića, sada postoji već čitav niz takozvanih geštalt-eksperimenata.
Geštalt-dijalog sa sobom je samo jedna od mogućnosti da se podrže ovi procesi. On
može, zajedno sa osnovnim terapijskim i radnim principima, omogućiti osvještavanje,
prihvatanje i integraciju dijelova Selfa koji su otcijepljeni u dinamici nezatvorenog
geštalta.
Geštalt-terapija polazi pritom od geštalt-psihološkog pristupa, što znači da naše
doživljavanje i ponašanje nije determinirano pojedinim elementima našeg organizma,
nego se razvija iz našeg cijelog organizma putem specifične konfiguracije. Ako bi se
pojedini elementi promatrali izolirano ili izolirano terapijski tretirali, bili bismo
uskraćeni za cjelokupnost međupovezanosti i samim tim za povezanost tog rada sa
realnošću, kao i za pretpostavke utemeljene na tom načinu promatranja. Putem geštalt-
eksperimenata bi trebalo ostvariti, po mogućnosti, holistički pristup da bi se
sveobuhvatno predstavili Self-odgovori traumatiziranog čovjeka.
Kao dodatak ovoj poziciji, geštalt-terapijski rad je ukorijenjen, u skladu sa
fenomenološkom orijentacijom geštalt-terapije, u unutarnjem iskustvu klijenta, a ne u
pretpostavkama koje terapeuti stvaraju o iskustvu svojih klijenata. Budući da
terapeutkinja ili terapeut uvodi klijente u geštalt-eksperiment, ponekad su zadaci
unaprijed određeni (npr. “zamisli sebe kako stojiš ispred svakog člana grupe i kaži mu:
“ja sebe poštujem”), a ponekad se opet radi slobodno (“vidi, kako taj osjećaj možeš
izraziti svojim tijelom, iskaži ga nekim tonom, ili nekako drugačije”).
Upravo stoga što ovaj način rada ponekad može biti veoma direktivan, veoma je važno
da terapeutkinja pazi na to da sadržaje geštalt-eksperimenta razvija iz doživljavanja i
ponašanja klijenata, dakle, da radi fenomenološki. Kada su geštalt-eksperimenti jako
začinjeni zamislima terapeuta, oni gube svoju uzbudljivost. Terapeutkinja ili terapeut
tada, u dosta slučajeva, osjeća da je zalijepljen za periferiju problema i da ne dopire do
njegove srži. Zinker ovo opisuje na slijedeći način: “Elegantni eksperimenti imaju ljupki,
tečan, prijelaz s jednog aspekta ili dimenzije u doživljaju klijenta, na drugi. Rad je mehak
i tečan, i bez užurbanosti. Ja doživljavam eleganciju u svom radu kada sam u stanju da se
podesim na doživljavanje nekog drugog čovjeka i neprekidno ga pratim, a da me
pretjerano ne odvraćaju irelevantni detalji... Kreativni eksperiment proističe iz niza
zamisli, tako da izabrani odnos odgovara klijentovim doživljajima - on se upravlja prema
srži problema, umjesto na neki rubni fenomen, koji je u vezi s problemom.” (1993,
str.154)
Pristup koji promatra cjelovitog čovjeka u njegovom životnom prostoru ne može biti
reduciran na ravan doživljavanja, nego mora u rad uključiti i djelovanje. Geštalt-
eksperimenti podržavaju proces, koji u okvirima terapije omogućava da iz doživljaja
klijenta proistekne konkretno ponašanje.
Kako se to može, u terapijskoj situaciji, predstaviti konkretnim ponašanjem? Jedan
klijent može npr. ustati i hodati ukrug i izraziti svoj osjećaj nesigurnosti ili straha tako
što će se “sklupčati u nekom sigurnom uglu sobe” (možda se pokriti dekom). Ili se on, u
imaginarnoj igri uloga, okreće prema nekoj, za njega važnoj, osobi i traži podršku i
pomoć. Moguće su također vježbe za istraživanje različitih dijelova Selfa, dakle, svjesno
se otcijepiti, s ciljem da se poboljšanjem samoopažanja pospješi integracija tih dijelova
Selfa.
U dijalogu sa sobom, ili sa nekom osobom koja nije prisutna, najčešće se, da bi se
pospješila sposobnost stvaranja predstave i uživljavanje, radi sa dvije stolice. Na jednoj

122
stolici sjedi klijent, koji zamišlja neki dio Selfa ili neku osobu sa kojom će stupiti u
dijalog. Kada klijent mijenja ulogu, mijenja i stolicu na kojoj sjedi.
Kada se radi s dijelovima Selfa, kod traumatiziranih ljudi je izuzetno važno završiti rad u
snažnijim i vitalnijim ulogama.
Osnovno u ovom radu je, također, da terapeutkinja ili terapeut opaža klijentov tjelesni
stav, i - pod pretpostavkom da time rad neće biti sadržajno prekinut - klijenticu ili
klijenta ohrabri da upravo to i čini.
U geštalt-terapiji se, između ostalog, primjenjuju vođeno ili slobodno igranje uloga,
vođeno zamišljanje dijelova Selfa ili realnih osoba, predstavljanje osjećaja, putovanja u
mašti, ili, također, izražavanje osjećaja ili misli u različitim materijalima, dakle, sve što u
akciju stavlja emocije i spoznaju. Ovo konkretno ponašanje može omogućiti da se
unutarnje pojave prevedu u odnos koji se može realno doživjeti i saopćiti drugome,
odnos koji uključuje dodir, pokret, aktivno učešće disanja, tjelesni stav, mimiku ili
gestikulaciju. “Eksperimenti mogu uključiti svako područje ljudskog funkcioniranja;
ipak, većina eksperimenata imaju jednu zajedničku karakteristiku: oni podstiču klijente
da nešto izraze putem ponašanja, umjesto da jedan doživljaj spoznaju samo u sebi.”
(Zinker, 1993, str. 127)
U terapiji posttraumatske stresne reakcije, geštalt-eksperimenti se provode da bi podržali
opažanje i prihvatanje podražaja koji signaliziraju sigurnost i/ili nesigurnost. S druge
strane, oni podstiču zatvaranje “otvorenog geštalta”, dakle, aktiviraju jedan prošli ili
budući odnos, na kome će se potom raditi.
Geštalt-eksperimenti se mogu izvoditi u terapiji smetnji uzrokovanih traumom, u svim
fazama tretmana, koji se, teorijski, dijeli u četiri ravni:
ƒ sigurnost,
ƒ stabilnost,
ƒ konfrontacija,
ƒ integracija.
Ove ravni se mogu zamisliti kao hijerarhijski nadograđene jedna na drugu. Prije nego se
bude moglo raditi na konfrontaciji i integraciji traumatskog iskustva i promjenama koje
je trauma izazvala, mora se pružiti izdašna sigurnost i stabilnost.
Rad na sigurnosti i stabilnosti često predstavlja dugotrajan proces. Geštalt-terapija nudi,
svojim konceptom samopodrške i podrške izvana, pristup koji se potvrdio u tretmanu
poremećaja, kod kojih se polazi od ekstremne destabilizacije i fragmentacije (vidi npr.
također: Jansen & Wecke, 1994; Roesser, 1994; Beaumont, 1988; Hartmann-Kottek,
1979). U području traumatizacije ovaj koncept je, u prvom redu, dokumentiran u radu sa
onima koji su preživjeli incest, jer oni, zbog rane i masivne traumatizacije, često
pokazuju naročito nestabilne, konfuzne i fragmentirane strukture, koje u terapiji valja
posebno uzeti u obzir (vidi također: Besems &van Vugt, 1990; Ramin, 1993; Kaempfen-
Heer, 1993).
Usput da naglasimo, proces potpunog i apsolutnog rascjepa dijelova Selfa nalazi se kod
ljudi koji pate od višestrukog rascjepa ličnosti - najekstremnijeg i najtužnijeg primjera za
traumom uzrokovano fragmentiranje strukture pozadine.

Faze terapijskog tretmana smetnji uzrokovanih

traumom

123
Terapija traume protiče u fazama, analogno faznom toku reakcije prevladavanja.
Teorijski polazimo od četiri terapijske faze ili terapijske ravni, unutar kojih se postavljaju
različiti ciljevi, koji se međusobno preklapaju. Unutar terapijskih faza ili stadija razvoja,
teorijski se postuliraju različiti razvojni zadaci, koraci promjene ili zadaci prilagodbe
(kako god ih imenovali), koji se uvijek konkretno konstituiraju u doživljavanju i
ponašanju klijenta.
Na početku terapije radi se na tome da se osjete aspekti sigurnosti i da se uzmognu
integrirati. S ovom, nanovo uspostavljenom sigurnošću, može se ponovno poći u susret
svijetu, da bi se tek tada, na drugoj ravni, ponovno spoznale i mogle integrirati
nesigurnosti: realne opasnosti, nesigurnosti u odnosima, ali također i nesigurnost u sebe.
Da bi konfrontacija sa posljedicama traumatskog iskustva uopće mogla doći u obzir, na
trećoj ravni se pojačano radi na aktiviranju i stabiliziranju ličnih granica. Cilj ovog dijela
terapije je moći ustrajati na svojim potrebama, svojoj stabilnosti, svom dostojanstvu,
svojoj volji, licem u lice sa traumom ili okolnostima traumatiziranja. Na posljednjoj
ravni se, nakon toga, radi na integraciji ukupnog iskustva traumatskog događaja, i to,
polazeći od toga da se pogođeni cijelom svojom osobom, dakle i sa unutarnjom
reprezentacijom počinitelja ili traume, može posvetiti životu, i prihvatiti ga onakvog
kakav on jeste.

Prihvatanje traume
Prihvatanje promjene
Ja-Ti dijalog sa traumom
Integracija
Aktiviranje sadržaja ranijih doživljaja
Kognitivni i emocionalni rad
na učincima traume
Aktiviranje i održavanje granica
Konfrontacija
Samospoznaja
u odnosima s ljudima, aktivacija granica - prihvatanje
sebe - poboljšanje samoopažanja
Opaziti nesigurnost i prevladati je
Stabilnost
Diferencirani rad sa simptomima - aktivacija socijalnih resursa
Učenje tehnika opuštanja, disanja, mijenjanje ponašanja izbjegavanja
Uspostavljanje terapijskog odnosa - terapijskog settinga
Osjetiti sigurnost i učvrstiti je

124
 Sigurnost
Slika 2: Faze terapijskog tretmana

Ravan sigurnosti
Sigurnost znači, prije svega, sigurnost u međuljudskim odnosima, dakle pouzdanje u
opažanje signala koji teku među ljudima, koji ukazuju na opasnost nastupanja ili
odsustvo prijetnje. Koliko je pouzdanja, koliko vrijedna povjerenja stvarno dobivena,
odnosno dosegnuta izvjesnost da se sada ne može očekivati prijetnja? Ovi signali mogu
izgubiti svoju vjerodostojnost u slučaju određenih traumatskih iskustava, i to u smislu da
su preživjeli ili pretjerano i generalizirano sumnjičavi, ili razvijaju sigurnost u poruke od
ljudi ili u situacijama jednostavno zato jer to odgovara njihovim unutarnjim potrebama, a
da realni podaci ne mogu opravdati taj osjećaj sigurnosti. Naivnost može, ma kako to
paradoksalno zvučalo, također biti jedan oblik posttraumatske loše adaptacije.
Terapijski rad na traumatizacijom nastalim procesima proizvođenja sigurnosti trebao bi
da, prema tome, za predmet ima opažanje, diferenciranje, preispitivanje i vrednovanje
signala sigurnosti. To se odvija npr. tako što se sigurnost ili nesigurnost opaža kao
osjećaj i primjerenost tog osjećaja se preispituje u odnosu prema stvarnoj životnoj
situaciji. Pritom se razrađuju i tjelesni i emocionalni indikatori sigurnosti, odnosno
nesigurnosti, kao što je generalizirana ili specifična napetost, generalizirani ili specifični
strahovi, strategije izbjegavanja, tipični oblici potčinjavanja ili konfluence u odnosima,
spremnost da se potčinimo jednom hijerarhijskom sistemu, vjerovanje u autoritete, itd.
Ako se osjećaji nesigurnosti prepoznaju kao iracionalni, tj. neprimjereni situaciji, na
ravni sigurnosti se radi na reviziji ovih procesa, putem diferenciranja opažanja i
konfrontacije sa iracionalnim procjenama. Pritom je važno prepoznati potrebu za
sigurnošću, ali, istovremen, i ukazati na načine koji predstavljaju neadekvatan put za
uspostavu osjećaja sigurnosti i korigirati ih. Ovaj rad se odnosi na osjećaj u realnom,
fizičkom i socijalnom životnom okruženju, kao i na intrapsihičke procese u interakciji
između reprezentacija “sebe” i “drugih”.
Nakon diferencijacije signala sigurnosti, na ravni stabilnosti će također biti važno
podsticati toleranciju prema osjećaju nesigurnosti. I traumatizirani moraju učiti da
ponekad donose odluke, da djeluju, prave planove, čak i kada uvjeti za sve te operacije
još nisu potpuno jasni. Nesigurnost kao sržni osjećaj, odnosno osnovna egzistencijalna
pozicija čovjeka, može se tek tada spoznati i prihvatiti kao prateća okolnost našeg života.
Radi se još i o tome da se doživljaj sigurnosti, koji je traumatizacijom uništen, ili barem
veoma oštećen, ponovno razvije ili ponovno izgradi.
Naravno, ovdje postoje postepene razlike, ali mi govorimo o tome da mnogi ljudi, prije
svega nakon traumatizacije, postaju pretjerano senzibilizirani na uvjete koji unose
nesigurnost i zamrzavaju ukupne životne procese sve dok ne postoji apsolutna sigurnost.
Slijedeći aspekt je intrapsihička sigurnost: ono što je poznato, blisko iz opažanja ili
sjećanja povezano je sa drugačijim sadržajima svijesti, odnosno iskustva, čime se gradi
određena kognitivna mreža sigurnosti. U njoj su unutarnja kao i vanjska opažanja
reprezentirana tjelesnim osjetima koji uključuju osjećaje. Tu spada i samoprocjena
sposobnosti da se savladaju određeni zadaci, problemske situacije, itd.
Traumatizacijom je ta mreža već jedanput snažno oštećena, i, u pravilu se oporavlja do
određene mjere, ukoliko uspije aktivacija pretraumatskih dijelova Selfa (spontana
remisija nakon traumatizacije). Ako se traumatizirani Self ne može povezati sa
pretraumatskim dijelovima Selfa, postoji opasnost da dođe do frakcioniranja dijelova

125
Selfa, koji bivaju prizvani na različite načine, u zavisnosti od životne situacije, odnosno
od sadržaja svijesti koji su u prvom planu. To, opet, vodi tome da, takoreći, postoji
intrapsihička nesigurnost u vezi s tim da li se možemo primjereno ophoditi sa određenim
unutarnjim stanjima. Strah da će poludjeti, strah od gubitka kontrole, strah od gubljenja
sebe, sve su to primjeri mogućih načina reagiranja, koji iz toga mogu nastati.
Za terapijski rad s ovim problemom je nužno prvo uspostavljanje kontakta putem
razgovora sa pretraumatskim dijelovima Selfa, da se još jedanput izreknu, imenuju i
vrednuju ranija životna iskustva, sposobnosti i slabosti, uspjesi i neuspjesi, i preispitaju u
odnosu prema ostalim iskustvima. Na ovaj način, ove osobine, koje su izgubljene u toku
posttraumatske prilagodbe, bivaju još jedanput, na neki način, markirane, potvrđene i
time ponovno prepoznate kao dio Selfa. Ovakav način rada, u pravilu, vodi stabiliziranju
pacijentovog osjećaja samovrijednosti, ovim razgovorom ljudi se osjećaju osnaženi i kao
osobe bolje integrirani.
Iz ove stabilne baze, i to ostajući u kontaktu sa osjećajem kompetencije, može se još
jedanput, u razgovoru, pretražiti traumatsko iskustvo i faze obesnaživanja i
frakcioniranja koje su slijedile nakon njega, ali ovaj rad već predstavlja prelazak na ravan
konfrontacije. Na ovaj način se uspostavlja veza između izvora stabilnosti, osnaženih i
ponovno dovedenih u prvi plan, i problematičnih iskustava slabosti i bespomoćnosti.
Drugačije formulirano, radi se o tome da osjećaji koji nastaju ponovnim aktiviranjem
traumatskog iskustva budu prihvaćeni i razrađeni iz pozicije jednog ojačanog i, u
terapijskom kontaktu, priznatog Selfa, na način drugačiji od onog kako je to u
traumatskoj situaciji jedino bilo moguće.
Pored toga će kognitivna diferencijacija situacije, retrospektivno očitavanje signala sigurnosti i
nesigurnosti u traumatizirajućim situacijama, naravno, igrati značajnu ulogu na ravni konfrontacije.
Opažanje, diferenciranje i vrednovanje značenja uistinu proživljenih događaja i svrstavanje tih događaja u
odnos prema određenoj osobi, je vjerojatno moguće na jedan nov i diferenciraniji način, nego što je to
pogođenom bilo moguće neposredno nakon traume. Ovaj način rada, naravno, podrazumijeva da terapeut
sjedi preko puta klijenta, ostaje u stalnom, brižljivom kontaktu, opaža, imenuje, ali možda, ako je to
klijentu potrebno, i tolerira klijentovu tendenciju ka pregeneralizaciji ili izbjegavanju. Ovo ipak ne bi
trebalo uslijediti ako ovaj postupak nije plod svjesne odluke. Također, za klijenta je u ovoj fazi rada važno
da fizički bude uspravan (da sjedi, a ne da leži) da bi sam sebe podržavao i načinom sjedenja, stajanja,
govorenja, da bi se mogla registrirati i, primjereno prilikama, zaustaviti, ne samo na emocionalno-
psihičkom području, nego i na tjelesnom planu, njegova tendencija ka bježanju od konflikta u povlačenju
samopodrške.
Mnoga iskustva stečena pomoću kognitivno-emocionalnog diferenciranja i integrirana sa dotadašnjim
dijelovima Selfa zahtijevaju dalju podršku. Ona se mogu prevesti u igranje uloga, u djelovanje u okvirima
odnosa prema drugim ljudima, da bi se kognitivno, u razgovoru, stečene spoznaje mogle prevesti u
kompetentnost djelovanja u međuljudskim odnosima: imenovati opažanja, iskazati želje, izraziti osjećaje,
zahtjeve izvana odbaciti ili prihvatiti prema ličnim sklonostima, zadovoljiti interese, ali ih i ispoljiti, itd.

Dakle, u osnovi se ne radi samo o nekoj vrsti uvezivanja krhkih i stabilnih dijelova Selfa,
ili, bolje rečeno, fragiliziranih i stabiliziranih Self-procesa na svim ravnima, nego o
mobiliziranju emocionalno-kognitivne stabilnosti. Na opisane načine se stvara osnova za
bolju emocionalnu razradu posttraumatskog iskustva, koje bez toga vodi u samo-
destruktivne procese atribuiranja i zatvaranja. U prvoj fazi je naročito važno da
terapeutkinja ili terapeut ne slijedi samo pasivno asocijacije klijenta, nego da aktivno
podstiče povezanost. Isto tako je od značaja da se ona/on prije ispunjavanja ovog uvjeta
pozabavi reaktiviranjem resursa Selfa (“zdravih dijelova Selfa”) i da za sve vrijeme
lagahnog približavanja iskustvima uzrokovanim traumom pazi na održavanje ove
integrativne snage Selfa i da je, u slučaju potrebe, ponovno podrži.
U ovom procesu će, korak po korak, postajati moguće da se, uz potpuni kontakt,
ponovno aktiviraju teški osjećaji, koji mogu biti povezani sa gubitkom kontrole, stidom,
socijalnim odbacivanjem, itd. Ako to uspije, tada se ovi osjećaji možda budu mogli

126
prevesti i u druge izražajne forme, a ne da samo budu izrečeni, mogu se razviti u okviru
eksperimenta i prevesti u stvarno djelovanje u nekim kritičnim situacijama, koje
izazivaju nesigurnost u sebe. Na ovaj način, raste kompetencija za to da se i teška
iskustva, i osjećaji koje je do tada bilo teško kontrolirati, dožive ne samo defanzivno,
nego da se mogu i izraziti sa novim interesovanjem. Kao i socijalna interakcija, tako i
procesi koje konstituira Self postaju stabilniji, i primjereniji situaciji.
U svim tim fazama pacijent se sve više upućuje na to da kod sebe registrira promjene
subjektivnog opažanja sigurnosti u toku jednog takvog razgovora. Prije svega, radi se
također i o tome da se još jedanput svjesno iskaže uvažavanje prema porastu sigurnosti i
jasnoće.
Na taj način će klijent također biti senzibiliziran za svoje lične mogućnosti, opazit će
svoje unutarnje procese, preispitati ih, i, prema potrebi, stvoriti sigurnost u svom
ponašanju prilikom kontakata i u izražavanju, i tamo gdje terapeutski rad još nije mogao
prodrijeti.
Ovaj kognitivni sistem, koji je ocrtao fenomenološki prostor svijeta i Selfa, ima
tendenciju da neposredno stvorena iskustva tumači kao apsolutna - kako aktuelne tako i
doživljaje reproducirane iz sjećanja. To dovodi do toga da se izjave o Selfu, koje su
implicitno sadržane u tim iskustvima, također smatraju apsolutnim. U jednom, ili nakon
jednog negativnog iskustva, a, naravno, naročito nakon traumatskog događaja,
pokazujemo tendenciju da sebe i svijet procjenjujemo apsolutno negativno. Otprilike kao
da je svijet premoćan i zao, a mi nekompetentni i slabi. U takvim trenucima su mali
izgledi da se u svijesti istaknu suprotna iskustva, koja su još i vremenski udaljena i ne
mogu biti tako markantna, i da barem relativiziraju samodestruktivne generalizacije.
Terapeutova odgovornost je sadržana u tome da upravo u tim fazama ostane aktivan.
Svojim zahvatima on sprečava destruktivni kognitivni proces i stvara realističnu
protivtežu fiksaciji negativnog iskustva, koje predstavlja retraumatizaciju. Ovim on
pomaže u aktiviranju drugačijih iskustava, pokazuje put iz beskrajnog gliba izbjegavanja
i retraumatizacije.

Sigurnost nakon traumatskog iskustva

Prvi korak u liječenju od smetnji uzrokovanih traumom, kada polazimo od geštalt-
terapijskog koncepta, sastoji se, dakle, u poboljšanju, diferenciranju i učvršćivanju
opažanja. Opažanja vlastitih procesa, ali i životnog prostora.
Putem traumatskog iskustva, spektar svjesno opaženih iskustava može se koncentrirati na
podražaje i reakcije relevantne za traumu. Traumatizirani čovjek se često bori sa
opasnošću sjećanja na traumu, koja se uvijek mogu vratiti, sa osjećajem sveobuhvatne
nesigurnosti. Dugoročne smetnje uzrokovane traumom mogu se, također, promatrati kao
pokušaj da se zaštitimo od te nesigurnosti. Ako budu otcijepljeni svi dijelovi Selfa, koji
su bili povezani sa ranijim doživljajem sigurnosti, opasnost ponovnog traumatiziranja će
biti svedena na minimum. Izgleda da tako funkcionira zaštitni mehanizam
samoregulacije. Prije traumatizacije, u određenim situacijama, sebe smo doživljavali
sigurnim, jakim, kompetentnim, privrženim životu. Ovi dijelovi Selfa, kako su to naučili
traumatizirani ljudi, ne mogu se zaštititi od traume. Ako sada budu aktivirani isključivo
bojažljivi, flegmatični, depresivni, panični, nejaki dijelovi, ako životne veze budu
svedene na minimum, možda se uzmognemo zaštititi od ponovne traume - prema
principu: ko ne voli ne može biti povrijeđen.
Za početak jednog tremana je, dakle, neophodno sa klijentom preraditi mogućnosti da se
uspostavi jedna životna situacija, koja:
1) faktički pruža vanjsku sigurnost,

127
2) jamči u velikoj mjeri umirujuće kontakte i one koji pospješuju sigurnost,
3) podržava unutarnji doživljaj sigurnosti kod klijenta.
Pritom je, naravno, kontakt sa terapeutkinjom ili terapeutom tačka od koje počinje
terapija. Ali, također se radi - kako je rečeno - i o tome da se aktiviraju ili učvrste
socijalni resursi i odnosi podrške, koji postoje izvan terapijske situacije.
Otuda je također važno s klijentom upraviti pogled na način njegovog nošenja s očitim
posljedicama traumatskih iskustava. Tu spada upoznavanje klijenta sa slikom smetnji
post-traumatske stresne reakcije, i, zajedno s njom, razrada metoda njihovog
prevladavanja. Često je znanje o tome da upravo intruzije, doživljaj straha ili čak i panika
nakon traumatizacije predstavljaju normalne i primjerene reakcije važan faktor, koji
gradi doživljaj sigurnosti kod pacijenata.
Ovo je, također, jedan od doprinosa intervencija koje se oslanjaju na teorije učenja.
Ponašanje izbjegavanja, koje nastaje kao posljedica straha, može se veoma dobro tretirati
i može biti promijenjeno uobičajenim i poznatim metodama klasičnog bihevioralnog
tretmana straha. Također su u ovom dijelu tretmana indicirane i metode orijentirane na
tijelo, ukoliko im je težište na opažanju tijela, svjesnom disanju i opuštanju. Sve što
olakšava nošenje sa simptomima - vezano za funkcije organizma kao i uvjete sredine - i
što na klijenta djeluje umirujuće, ovdje se može preporučiti.
To u istoj mjeri važi kako za akutne tako i za hronične reakcije na stres.
Direktno nakon jedne traumatske reakcije na stres, klijenti se nalaze u fazi akutnog šoka,
pri čemu način kako će se on neposredno savladati ima odlučujući utjecaj na razvoj
dugoročne simptomatike. Rana intervencija je tako najdjelotvornija prevencija kasnijih
posljedica, ali se mora prilagoditi reduciranim mogućnostima ostvarivanja kontakta
nakon šoka (vidi Butollo, 1997a, 1997 c). Kod hroničnih reakcija, savladavanje ovih
prvih reakcija, koje neposredno slijede traumatizaciju, većinom je proteklo nepovoljno.
Ono se u početku terapije mora na odgovarajući način naknadno preraditi.
Mi polazimo od toga da kod hroničnih posttraumatskih posljedica stresa impulsi podrške,
koji daju sigurnost, nisu bili prisutni ni kod osobe pogođene traumatskim iskustvom, ni u
njenom socijalnom okruženju. Pod tim okolnostima se nije ni mogao obaviti proces
razrade primjeren traumi, odnosno, zbog toga je i mogao poprimiti patološku formu.
Nakon postupka sa simptomima koji slijede nakon traumatizacije, što je od odlučujućeg
značaja, u ovoj fazi terapije se mora tačno istražiti, naročito kod hroničnih stresnih
reakcija (pored učenja kako se nositi sa simptomima), koji faktori su kod nekog klijenta
uvjetovali i uvjetuju svaki specifični način nošenja. To nisu uvijek samo faktori ličnosti,
nego isto tako i faktori koji potječu iz njegovog okruženja. Zbog toga je posebno važno
fenomenološki u tretman uključiti cijeli klijentov životni prostor.
Konačno, u slučaju traumatizacije, odlučujući “impuls” za dramatičnu promjenu u životu
jednog klijenta je i uslijedio iz njegovog okruženja. Često ovi uvjeti sredine leže izvan
kontrole preživjelog. Tako je eksplicitno uključivanje tog okruženja suštinsko za
terapijski rad sa traumatiziranim klijentima, te se radi o tome da se, što je moguće
sigurnije, oblikuju uvjeti koji su vladali prije.
Što je moguće ranije, u rehabilitaciji je općenito potrebno ukazati na to da ne postoji
potpuna zaštita - koliko god i mi sami to željeli u fazi ekstremnog stresa - jer, na kraju,
svaki je život konačan. Kako živjeti sa nesigurnošću, naravno, mora biti jedna od tema u
okvirima terapije na ravni stabilnosti.
Bez objektivne sigurnosti i/ili subjektivnog osjećaja sigurnosti, u mnogim slučajevima
nije moguće raditi na promjenama koje je uzrokovala trauma. Povećanje osjećaja
sigurnosti je, stoga, u prvoj fazi tretmana, primarni zadatak terapije.

128
Konkretni početak terapije
Na početku terapijskog tretmana klijenti su, u pravilu, potreseni traumatskim događajem
i poteškoćama koje su iz toga nastale. Često ta potresenost ide tako daleko da pogođeni
izvještavaju još samo o difuznim i haotičnim iskustvima, vezanim za područja života
koja ne stoje u vezi s traumatskim događajem. Oni se, sa jedne strane, osjećaju izmučeni
simptomima relevantnim za traumu, na drugoj strani, emocionalno prazni i nijemi. Put
izlječenja je ponovno povezati traumom uzdrmane ili fragmentirane dijelove Selfa, da bi
se klijent ponovno mogao upustiti u životne kontakte. Pritom je jedan od važnijih koraka
u tretmanu emocionalna i kognitivna konfrontacija sa dijelovima Selfa relevantnim za
traumu.
Da bi se klijent mogao suočiti sa iskustvima koja su ga potresla, da bi se moglo raditi na
opažanju i zadovoljavanju potreba i želja, preduvjet je stabilna struktura pozadine.
Rad na konkretnim traumatskim iskustvima, dakle, rad na snažnim emocijama, na
uskomešanim sjećanjima može se provesti tek onda kada su i okruženje i organizam
sigurni i stabilni. Naša zadaća kao terapeuta je da sjećanja, koja ponekad već na početku
terapije izbijaju u prvi plan, obazrivo sakupimo, da se prema njima odnosimo sa
prihvatanjem i da ih imenujemo, ali da rad na njima uvjetujemo stabilnošću pozadine, i,
ako je to potrebno, odložimo na stranu. To u određenim uvjetima može značiti da jednog
klijenta, koji se uključio u tretman neposredno nakon traumatskog iskustva, koji je jako
pobuđen i pati od teških strahova i reakcija trzanja, podržimo u tome da, za sada,
traumatski događaj ostavi po strani da bi se koncentrirao na mogućnosti opuštanja i
smirenja.

Gospodja K. se u našu praksu obraća tri dana nakon što je, prilikom kupovine, bila sudionikom teškog
pljačkaškog prepada. Jedno vrijeme su je držali kao taoca, dok je naoružani počinitelj prijetio vlasniku
radnje i pljačkao ga.
Jedna njena prijateljica je poznavala našu praksu i savjetovala joj da nam se odmah obrati za pomoć.
Dogovorili smo termin što je moguće skorije, što je gospođa K. sa zahvalnošću prihvatila. Čim je, zajedno
sa mnom (M.K.), stupila u sobu, počela je uzbuđeno opisivati tok prepada. Ja sam zaustavila njenu bujicu
riječi i rekla da bih joj se rado predstavila, da bih joj rado nešto ispričala o sebi i našoj praksi. Tada bi ona
mogla tačnije znati s kim ili čim će imati posla. Gospođa K. je sjela i čekala šta će se dogoditi. Počela sam
smireno, u nekoliko riječi, pričati o sebi i našem radu ovdje. Tada sam je, kao prvo upitala, kako je za nju
bilo doći ovamo, i kako se danas osjeća. Ona me je tada izvijestila o svojim strahovima koje osjeća kada
ujutro ide u kupovinu, iako je prodavnica udaljena od mjesta zločina, i ni po čemu ne podsjeća na to
mjesto. Dalje je pričala da je sada prilično bojažljiva, i da nikako ne može izbrisati iz glave jednu određenu
sliku. Na ovom mjestu je ponovno počela da opisuje tok prepada, i odmah se moglo prepoznati da je njeno
uzbuđenje poraslo. Trljala je ruke, počela brže govoriti, a i disanje se promijenilo: duboko je udahnula, pri
čemu zrak kao da je povećao područje ramena, a da se nije moglo primijetiti da ga uopće izdiše, što mi je
signaliziralo koliko snažno ju je pritiskivalo sjećanje.

Prilikom prvog kontakta, ali također i kasnije, važno je klijenta podržati u tome da
donese svjesnu odluku da ispriča ili ne ispriča svoje traumatsko iskustvo. Pritom,
također, ima smisla uputiti ga u moguće posljedice njegove odluke. Upravo u početnoj
fazi terapijskog odnosa moramo paziti na to da klijenti osjete terapijski setting kao
ugodan i olakšavajući. Često klijenti misle da prvo moraju opisati traumatsko iskustvo da
bi im se moglo pomoći. Ovo je trenutak da ovaj proces stavimo u prvi plan i da jasnije
rasvijetlimo motivaciju da se ispriča događaj.
U slučaju upravo opisane klijentice, ovaj postupak bi značio da bi se razgovor dalje
odvijao približno na slijedeći način:
“Ja sada ne očekujem od Vas da mi odmah ispričate šta Vam se dogodilo, ako je to za
Vas važno, to je u redu, ali možda bismo mogli prije toga popričati o tome kako ste se

129
danas osjećali, ili kakav je osjećaj za Vas sjediti ovdje kod mene.” Ili: ”Mogu zamisliti
da je za Vas veoma opterećujuće još jedanput biti prisiljen ispričati šta Vam se dogodilo,
i možda je bolje da prije toga još jedanput vidimo kako Vam je uspjelo da se nosite s
opterećenjem koje ste mi telefonom opisali.”

Ustvari je bilo tako da je klijentica sa olakšanjem reagirala na riječi da nije neophodno da detaljno ispriča
tok prepada. Objasnila sam joj da je onoliko informacija koliko sam o pozadini slučaja primila telefonom,
za sada, bilo dovoljno za naš zajednički rad. U prvoj seansi smo se uglavnom koncentrirale na mogućnosti
nošenja sa simptomima stresa i čak smo usmjerile pogled na budućnost, dakle, na pitanje kako bi u
narednim danima i nedjeljama sebi mogla priskrbiti najbolju moguću podršku, a manje unazad, na prošlost.
Također sam joj objasnila da ti simptomi predstavljaju potpuno normalnu i primjerenu reakciju. Prvu
seansu smo završile uputstvom vezanim za njeno disanje, posebno tim koliko je važno svjesno opažanje
disanja, prije svega izdisanja u trenucima straha i dogovorile smo se za prvi od slijedeća četiri termina.

U pravilu postupamo tako da kod akutne traumatizacije u prvim seansama pažnju

usmjerimo na smirivanje i djelimično opuštanje. To može značiti da, pored rada na
mogućnostima samopodrške ili osiguravanja podrške izvana, npr. radimo lakše vježbe
disanja, ili da nekoliko seansi posvetimo uvježbavanju metoda opuštanja, npr.
progresivne mišićne relaksacije (po Jacobsonu). Naročito je važno klijente, što je
moguće ranije, informirati da simptomi o kojima izvještavaju - intruzije, reakcije straha i
trzanja, smetnje spavanja, noćne more - predstavljaju potpuno normalne reakcije na
traumatsko iskustvo.
O čemu se, u principu, radi u prvim terapijskim satima sa čovjekom, koji nakon jednog
traumatskog događaja ne može više sam sebi pomoći i koji traži profesionalnu pomoć?
Institucionalizirani terapeutski kontakt s traumatiziranim ljudima se, u osnovi, najviše
razlikuje od početnih kontakata sa ostalim ljudima koji traže pomoć. Često klijenti ne
dolaze na vlastiti poticaj, nego srodnici ili prijatelji, ljekari i psihijatri ili saradnici
psihosocijalnih službi na njih vrše pritisak da traže pomoć. Nerijetko srodnici, prijatelji
ili radne kolege, koji su u dodiru sa pogođenom osobom, više ne znaju kako da
pomognu.
To znači da je većinom prisutna mala motivacija za terapiju, i kada nas takav čovjek
susretne, gleda nas sa skepsom.
Prije svega, dakle, radi se o tome da klijenta susretnemo na način da se on uzmogne
prepustiti terapeutkinji ili terapeutu i samom terapijskom procesu. Prve terapijske seanse
bi trebale biti što je moguće manje naporne i uzrokovati što je moguće manje
nesigurnosti. Također, u ovaj stadijum spada stvaranje jedne relativno jasne strukture da
terapeutkinja ili terapeut postavljaju jasna pitanja i da uobličavanje prve seanse ne
prepuste klijentu, nego da relativno pravolinijski slijede unaprijed određeni pravac.
Zadatak je da se podrži sve što potpomaže smirenje, opuštanje, dobro stanje,
potvrđivanje samoopažanja i opažanja situacije, sve što olakšava izgradnju povjerenja.
Zaključili smo da nije neophodno već na početku terapije istraživati traumatske situacije.
Klijentu treba, po mogućnosti, olakšati pritisak da prvo mora ispričati svoje traumatsko
iskustvo zato što je on ovdje da preradi ono što se dogodilo. Ovdje je općenito važno
paziti na to da ne generaliziramo, jer neki klijenti imaju izraženu potrebu da saopće svoje
iskustvo, i to onda ne treba zanemariti.

Ponekad klijenti nahrupe upravo na to da se oslobode svoga užasa, i ponekad izgleda kao
da je to neka vrsta kamena kušnje - da li terapeut ili terapeutkinja uopće mogu izdržati
moje iskustvo, da li će me on ili ona moći slušati i pratiti?

130
Odluka o tome da li će se, u terapijskom procesu, veoma rano ići u sjećanja na traumu,
ovisi naravno, u prvom redu, o težini simptoma i opaženoj stabilnosti klijenta. Odlučimo
li se za to da ne idemo na traumatsko iskustvo, klijentima to moramo objasniti, jer će oni
u protivnom biti iritirani tim što se, pored tako strašnih iskustava, razgovara o
“banalnostima”.

Intenzitet opterećujućih simptoma je, naravno, u vezi s tim koliko je vremena prošlo od
traumatskog događaja. Klijenti koji se već dugo bore sa svojim simptomima ponekad kao
da su naučili nositi se sa njima kako-tako. Ovdje ponekad može biti ispravnije već na
početku terapije okrenuti pogled prema prošlosti i pratiti izvještavanje o preživljenoj
traumi, jer zajedničko istraživanje traumatskog iskustva (ovim se ne misli na
konfrontiranje s emocionalnim učinkom traume) može eventualno pospješiti stvaranje
tijesne veze između terapeutkinje i klijenta. Ovo je poticajno, pod određenim uvjetima,
za tok buduće terapije upravo kod klijenata koji već dugo pate od posljedica traume i koji
su već iskusili jedno rastuće otuđenje od važnih osoba.

Drugačije je - kako je već rečeno - kod klijenata koji se još uvijek suočavaju sa
neposrednim posljedicama traumatskog iskustva, ali i kod hroničnih smetnji uzrokovanih
traumom: prerano istraživanje traumatskog iskustva može stvoriti prejako pobuđenje, a
tim nepovoljne dojmove o terapiji i nepovoljne uvjete za nju.
Kao što se može vidjeti, ne postoji univerzalni patent-recept i ne može se ni dati, važno
je da izoštrimo svoja opažanja vezana za klijentove procese i započnemo na onom mjestu
gdje se dotični klijent u ovom momentu nalazi.
Nadređena heuristika se već tiče ponovne uspostave kontakt-procesa, tamo gdje su oni
prekinuti - putem samopodrške i podrške od drugih, putem opažanja, izražavanja i
uvažavanja ponekad ograničenih mogućnosti jednog traumatiziranog čovjeka. To znači
da jednog traumatiziranog klijenta susrećemo tamo “gdje se on upravo sada nalazi”, da
bismo, korak po korak, radili na njegovoj sigurnosti i da bismo tek potom usmjerili
pogled na traumu. Trebalo bi da pri prvoj dijagnostici i procesnoj dijagnostici imamo u
vidu, unutar reakcije prilagodbe, fazni tok prevladavanja da bismo opažali i uživjeli se u
klijentov proces. U osnovi, pritom bi trebalo odati priznanje klijentovim dosadašnjim
načinima prevladavanja. Na taj način, principijelno podstičemo klijentovo prihvatanje
sebe. U protivnom, ovo bi značilo da pokazano ponašanje odbijamo i da ono, po svaku
cijenu, mora biti promijenjeno. Promjene koje bi trebalo postići terapijskim postupkom,
u ovoj fazi, proističu manje iz terapijski planiranih i čvrsto razrađenih promjena u
ponašanju. Promjena se postiže povećanjem klijentove svjesnosti, s ciljem da se, npr.
proces izbjegavanja, povlačenja i izolacije prenese u zonu odgovornosti samog klijenta.
Ali također, nastojanje da on ponovno uzmogne opaziti pozitivne aspekte sebe i svijeta,
naime, aspekte koji traumatskim iskustvom nisu samo razoreni ili više ne postoje, nego i
one koje više ne može ni opažati. Naravno, radit će se na promjenama koje klijent želi, a
podrška za taj proces dolazi s terapeutove strane. Ali preko tih željenih promjena, uvijek
se pitamo: Čega još ima u tebi i oko tebe?

Prije nego što pređemo na dalje predstavljanje terapijskih ravni, trebalo bi navesti još
jedan aspekt, koji temeljno treba uzeti u obzir:
Terapijske mogućnosti koje smo opisali odnose se, s jedne strane, na rad s ljudima koji
su traumatizirani u odrasloj dobi. S druge strane, i na rad s odraslima koji su u djetinjstvu
bili traumatizirani. Kod klijenata koji su u djetinjstvu iskusili seksualnu zloupotrebu,
nasilje ili ekstremne gubitke, terapijski postupak treba prilagoditi činjenici da u tim
okolnostima ne postoji potpuno sjećanje na traumatsko iskustvo i da je ono često još i

131
tabuizirano. To znači u osnovi gotovo isti postupak u pogledu opisanih ravni. Ali, s
obzirom na navedeno, mora se uzeti u obzir da je ponovno prisjećanje i iskazivanje
traumatskog iskustva jedan enormno težak zadatak i, čak i kada je to moguće, sam po
sebi, predstavlja veliki korak naprijed. Klijenti ne trebaju samo sigurnost i stabilnost u
vezi s načinom kako se nose sa svakodnevnim poteškoćama, nego i najveću moguću
podršku da bi se uopće mogli sjetiti i imenovati ono što je do sada bilo otcijepljeno i
zabranjeno. Sjetiti se i imenovati ne znači, ovo treba još jedanput podvući, konfrontirati
se s djelovanjem traumatskog iskustva, nego zaista samo moći ispričati šta se dogodilo.
Slični procesi se nalaze kod traumatizacija u odrasloj dobi, koje su snažno povezane sa
stidom. Također, i ovdje je za klijente veoma dugotrajan proces doći do toga da to
iskustvo uvaže i da ga sebi iskažu. U vezi s tim, također je važno ukazati na to da nije
malo klijenata koji npr. osjećaju strahove, koji su u djetinjstvu doživjeli traumatska
iskustva, ali ih nikada nisu mogli tematizirati. Važno je imati na umu ovu mogućnost i
reagirati na znakove koji upućuju na to. A sada o sigurnosti u terapijskom odnosu, prvom
preduvjetu za zajednički put ka izlječenju.

Sigurnost unutar terapije

U konkretnoj terapijskoj situaciji, pored settinga, na prvom mjestu, osjećaj sigurnosti
klijenta uvjetuje terapijski odnos u početku tretmana. Ako imamo u vidu da se radi o
tome da klijente, u najdoslovnijem smislu riječi, umirimo, bit će jasno na šta bi bilo
potrebno paziti. Terapijski setting, ponašanje terapeuta, a također i intervencije u ovoj
fazi, trebalo bi urediti tako da se spriječi sve što bi moglo povećati pobuđenost klijenta.
Ovdje je, također, posebno važna stabilnost terapeutovih ličnih granica. Često klijenti
zahtijevaju veoma puno, npr. već na početku terapije učestalije terapijske seanse, iz
sasvim razumljive potrebe da spriječe slamanje vlastite strukture, ili da dobiju uljudne
izjave o svojoj kompetenciji i uspjehu terapije.
U trenutku kada terapeutkinja postane preplavljena strahom i bespomoćnošću klijenta,
dakle, kada postane konfluentna sa trenutno škodljivim strukturama, ona gubi mogućnost
da te strukture zamijeni, dakle, da preuzme pravolinijsko zastupanje sigurnosti, reda i
zdravlja.
Stoga je važno paziti na svoje lične granice i stabilnost, da bismo iz uloge terapeutkinje
rasteretile klijenta, da bismo u ovoj prvoj fazi tretmana mogle funkcionirati kao podrška.
Potreba za testiranjem granica, u širem smislu, ima, naravno, uvijek veze sa legitimnom
potrebom traumatiziranog klijenta za kontrolom. Naša dosljednost u vezi s ličnim
granicama i ličnim načinom postupanja, u krajnjoj liniji, omogućava klijentu rasterećenje
od njegovog zadatka da kontrolira, te, na taj način, znači stvaranje prostora za rad na
drugim vidovima samopodrške ili podrške izvana.

Setting
Mirna i neometana atmosfera, u kojoj će klijent za neko određeno vrijeme naći zaštitu,
trebala bi se podrazumijevati. Ako se takvo okruženje ne može realizirati, važno je
klijente unaprijed pripremiti na smetnje i ukazati na to da one ne predstavljaju manjak
brižljivosti, nego da je to nešto što se, u ovom trenutku, ne može spriječiti.

132
Druga varijabla koja utječe na proces je ličnost terapeutkinje. Rečenim ne želimo
poručiti da “terapeutkinja traume” na bilo koji način mora biti savršena. Terapeutovu
svjesnot treba izoštriti za to da traumatizirani klijent, u prvom redu, treba znatnu
podršku. Ako mi kao terapeutkinje i terapeuti ne možemo pružiti tu podršku (možda
samo trenutno, ali možda i dugoročno), moramo to spoznati i uzeti u obzir. To npr. ne
znači da smijemo preskočiti oba prva stupnja i raditi na ravni konfrontacije ili
integracije, iako to može biti zavodljivo, samo zato što mi vjerujemo da će taj rad, sam
od sebe, poroditi stabilnost i podršku. Stabilnost i podrška su, prema našem iskustvu,
nezaobilazne pretpostavke za rad na konfrontaciji. Stoga više pomaže, a i neopasnije je,
već prema prilikama, duže vrijeme pomagati da se razviju podrška i sigurnost, i
zadovoljiti se postignutim, nego provocirati “iscjeljenje” putem konfrontacije.
Pokazatelji za to kada je došlo vrijeme za konfrontaciju, bez sumnje, dolaze od klijenta.

Terapijski odnos
Druga varijabla, koja je u prvoj fazi terapije naročito važna, je odnos koji nudi
terapeutkinja ili terapeut.
U početku terapije često je neophodno biti zamjenom za nepostojeću klijentovu
sigurnost. Gerunde govori o tome da “terapeut u okvirima dijaloškog odnosa opaža
zadatke “oslonca” i “podrške” “. (Gerunde, 1990, str. 27)
To znači da je važno proslijediti mir, prijateljstvo, integritet i pouzdanost. Terapeut bi
trebao paziti na melodiju glasa, tjelesni govor, neverbalne signale. U ovoj fazi terapije se
preporučuje seansama dati preciznu strukturu.
Još jedanput želimo naglasiti da je potpuno nemoguće uvijek biti miran, siguran i/ili
opušten, ali nužno je biti svjestan kada smo takvi da to možemo i proslijediti, ili kada
nismo takvi.
Važna za terapijski odnos je, također, i stabilnost granica terepeutkinje i terapeuta.
Traumatizirani klijenti su, u većini slučajeva, skloni tome da svoja stanja potrebe prenose
u vidu jednog konglomerata poruka, žalbi i zahtjeva. Tu je važno paziti na granice, a da
pritom klijentu ne stvorimo dojam da ga omalovažavamo. To od terepeuta zahtijeva
pažljivo ophođenje s vlastitim resursima i s vlastitom ličnošću.
Unutar terapije moramo preuzeti, kao što je već kazano, pravolinijski strukturiranu,
uređenu i podržavajuću strukturu pozadine. To je moguće samo onda ako se krećemo u
okvirima koji hrane i podržavaju našu ličnost, u kojima ima prostora i za smijeh. Jedan
pouzdan radni tim, u kome se kolege uzajamno podržavaju, je osnovna pretpostavka ako
se radi u okvirima institucije. Za terapeute koji rade sami, a bave se traumatiziranim
ljudima, supervizija i redovna razmjena sa kolegicama i kolegama savjetuje se kao
neophodna.
Prvi vanjski znak koji upućuje na to da sa granicama nešto nije u redu može npr. biti
prekoračenje definiranog radnog vremena. To još uvijek nije razlog za paniku, i samo po
sebi nije naročita pogreška, a također nije uvijek znak za nestabilne granice. U mnogim
slučajevima, prekoračenje utvrđenog vremena se može nametnuti, ali, u pravilu, to je
terapeutu prvi znak da razmisli o odnosu, i da posebno obrati pažnju na to gdje i kako
klijentu uspijeva narušiti njegovo spokojstvo i određenost.
Slijedeći znak nejasnih terapeutovih granica je kada on prije seanse s klijentom osjeća
strah, nevoljkost i impulse da pobjegne, koji prevazilaze nevoljkost za rad koja se
ponekad javlja u svakodnevnici, te kada ova nastupa specifično vezana za određenog
klijenta.

133
Pored settinga, odnos prema terapeutu je taj koji jednu terapijsku situaciju za klijenta čini
sigurnom i pouzdanom, dakle povjerljivom, ili nesigurnom. Treće što uvjetuje razmjere
povjerenja u terapeuta u terapijskoj situaciji su konkretne intervencije, odnosno, tačnije
rečeno, to je djelovanje tih intervencija koje klijent može opaziti. Da još jedanput
pogledamo o čemu se ovdje radi.

Intervencije
U prvoj fazi tretmana je važno da klijenti razvijaju osjećaj za to kako mogu postupati sa
svojim konkretnim opterećenjima u ponašanju, osjećanju i razmišljanju. To znači da se
konkretni problemi moraju istražiti i ozbiljno razmotriti, a želja za promjenom
bezuvjetno podržati.
Naročito potcrtavamo da je ovo korak u tretmanu gdje najjasnije do izražaja dolazi
integrativni pristup. Da bi se razgradio pritisak simptoma, mogu se upotrijebiti sve
zamislive intervencijske strategije. Kod fobičnog ponašanja izbjegavanja, u pravilu se
dobro uklapaju klasične metode psihologije učenja. (Butollo, 1979; Butollo & Hoefling,
1984; Butollo, 1996)
Važno je, u ovoj fazi terapije, da klijent ili klijentica uče kako postupati s nadirućim
simptomima, da bi se stvorio prostor za daljne korake u radu, koji su usmjereni na to da
postoje određena iskustva, određeni doživljaji i ponašanje, koje vrijedi prihvatiti. Očito
da će kod traumatiziranih ljudi biti neophodno razraditi i činjenicu o postojanju
nepovratnih tjelesnih oštećenja, koja će ostati. Analogno promatramo i rad na psihičkim
procesima, koji predstavljaju nepovratne duševne promjene. Klijenti koji na terapiju
dolaze nakon traumatskih iskustava izvještavaju, u okviru akutne reakcije, uglavnom o
strahovima, intruzijama i reakcijama trzanja. Klijenti kod kojih je akutna simptomatika
kronificirana žale se na odbojnost prema određenim mjestima, osobama ili situacijama,
na gubitak interesovanja, na depresivna, ali i agresivna raspoloženja, na česte i teško
podnošljive konflikte s bliskim srodnicima i kolegama. Također se žale i na strahove i
intruzije, često i na smetnje spavanja i noćne more. Često smetnje sažimaju u rečenicu:
“Jednostavno ne mogu izaći nakraj sa svojim životom, ništa više nije kao prije.”
Sada su već detaljno predstavljene mogućnosti za povećanje klijentovog osjećaja
sigurnosti. U ovoj fazi terapije na ove aspekte treba obratiti najveću pažnju. Ali također
je važno da se kod akutnih i hroničnih posljedica stresa, u prvom redu, olakšaju
nastupajući simptomi: fobični strahovi, strahovi sami po sebi, intruzije i smetnje
spavanja. Nešto drugo se događa sa konstruktom “izbjegavanja”, jer izbjegavanje klijenti
ne doživljavaju kao simptom nego kao olakšanje.
U narednom dijelu prvo ćemo se posvetiti određenim grupama simptoma da bismo
pojasnili vezu između geštalt-terapije i intervencija koje se oslanjaju na psihologiju
učenja.

Postupak sa strahom

Naravno, i ovdje se mogu primijeniti sve mogućnosti postupanja sa fobičnim strahovima

koje su opisane u općem dijelu o terapiji, npr. produžena ekspozicija.
U osnovi je važno kod smetnji uzrokovanih traumom obratiti pažnju na to koji su
strahovi, ustvari, fobični, a koji imaju realnu pozadinu. Strah da se ponovno sretne
silovatelj ili provalnik - i ponašanje izbjegavanja zbog toga – sastoji se od fobičnih i
realnih strahova.

134
U tretmanu straha ponuđenom unutar geštalt-terapijskog koncepta, težište je na tome da
se strahovi prvo tačno percipiraju, i također iskuse u svojoj stvarnoj mjeri, svom
stvarnom značenju. Drugi korak je, potom, da se strah prihvati kao dio sebe samog,
barem tamo gdje se ne može promijeniti. Paradoksalno, doživljaj straha se mijenja u času
kada se svjesno percipira, time on postaje manje zastrašujući, a onda se može reducirati
izbjegavanje bazirano na strahu.
Ovaj postupak se može preporučiti i kod strahova uzrokovanih traumom, dok se fobični
strahovi, prije nego što postane moguće osloboditi ih se, prvo moraju osjetiti, tako da,
nakraju, ostaju realni strahovi. Isto tako je važno naučiti kako se i s njima ophoditi. U
ovom pomažu intervencije koje se odnose na tijelo, a čiji je fokus na percipiranju i
opuštanju. Ovdje je naročito važna koncentracija na disanje u fazama narastanja i
otpuštanja straha.

Postupak s izbjegavanjem

Kao što smo već rekli, postupak s ponašanjem izbjegavanja kod smetnji uzrokovanih
traumom nije tako jednoznačan kao npr. kod smetnji straha, iako bi, pod određenim
uvjetima, prije svega, pravilnije bilo ponašanje izbjegavanja prihvatiti da bi se dobilo
prostora za svjesnu odluku o izbjegavanju. Ako traumatizirani ljudi izbjegavaju,
izbjegavanje se proširuje na vanjske okolnosti - mjesto na kome se dogodilo, određene
osobe ili situacije koje podsjećaju na traumu, ili na unutarnje procese - sjećanja, intruzije,
stanja opuštenosti, u kojima bi se mogla pojaviti osjećanja.
Ono što bi u osnovi moralo uslijediti na početku terapije je razjašnjenje mogućih
posljedica, koje mogu nastati iz određenog ponašanja izbjegavanja. Često klijenti
upadaju u spiralu koja se sastoji od proširenih fobičnih strategija izbjegavanja, a da ih
svjesno ne primjećuju, ali budući da izbjegavanje umanjuje stanja straha uzrokovana
traumom, klijent ga opaža kao nešto pozitivno. Ovdje je važno pojasniti:
ponašanje izbjegavanja se neće ugasiti bez svjesne odluke da se napusti izbjegavanje;
ponašanje izbjegavanja ima tendenciju da se proširi i generalizira na slične situacije;
ponašanje izbjegavanja ograničava mogućnosti osobe, i važno je sebi ovo rasvijetliti da
bismo se odlučili za izbjegavanje u situacijama gdje je strah prevelik, ili gdje je
realističan.
Ponašanje izbjegavanja, koje treba promijeniti, može se tretirati putem navikavanja na
reakciju straha, na stimulus i na fobični strah koji pritom nastaje. Navikavanje na
stimulus u ovom slučaju ne znači konfrontaciju s traumom i s djelovanjem traumatskih
iskustava nego ponovno približavanje, npr. mjestu prepada, automobilu u kome se
odigrala nesreća. Ako ovo približavanje poprimi konfrontativni karakter, potrebno je
tačno paziti na opće stanje klijenta. Često će biti neophodno za neko vrijeme odgoditi, u
dogovoru s klijentom, ovaj rad i izbjegavanje prihvatiti kao trenutnu činjenicu. Pritom je
važno paziti na to da se ponašanje izbjegavanja neopaženo ne proširi.

Postupak s intruzijama

Tretman intruzija ima neke sličnosti s opisanim postupkom, koji se odnosi na ponašanje
izbjegavanja. I kod intruzija često na početku terapije nije moguće provesti
konfrontativni tretman, a neophodno je klijentu olakšati nošenje s intruzijama. Ovdje se
naročito nudi osnovni geštalt-terapijski postupak - simptome, strahove, sebe samog
prihvatiti, bez navaljivanja da se promijenimo.

135
Mogućnost tretmana intruzija, u osnovi, ima također više dimenzija:
jedanput pokazati kako se nositi s intruzijama;
potom aktivirati traumatsko sjećanje da bi se na taj način postiglo privikavanje;
javlja se mogućnost konfrontacije s traumom da bi se prihvatile i integrirale razmjere
promjene - također da bi se postigao kontinuitet s pretraumatskim doživljavanjem i
ponašanjem.
Sve tri mogućnosti pozitivno djeluju na učestalost intruzija. Ali, uvijek je neophodno
vježbati s klijentom postupanje s intruzijama, jer će se terapijom uglavnom postići
smanjenje frekvence intruzija, ali se mnoge slike nikada neće zaboraviti.
Postupak s intruzijama prije svega znači objašnjenje značenja i suštine intruzija:
one se ne mogu potisnuti snagom volje;
one pripadaju normalnom procesu obrade jednog traumatskog iskustva;
u pravilu, ako se ne borimo protiv njih, one iz dana u dan bivaju rjeđe.
Nakon toga se može dogovoriti postupak s intruzijama i nakon toga se može uvježbavati.
Klijent treba naučiti da ih ne potiskuje nego da ih razgleda, da pokuša osjetiti prateće
emocije da bi ih onda pustio da prođu same od sebe. Intruzije se, kroz jedno izvjesno
vrijeme, podrazumijevaju kod osoba koje su imale traumatsko iskustvo. Klijent može
učiti da sa sobom (a na taj način i s intruzijama) postupa s ljubavlju i pažnjom. Ovdje se
nudi geštalt-dijalog sa dijelom sebe koji reprezentira intruzije. Klijent se pritom može
podstaći da tom dijelu uputi podršku, toplinu i prihvatanje.
Ako se radi na konfrontaciji sa sadržajem intruzija, dakle, s traumatskim iskustvom i
njegovim djelovanjem, tada već radimo na ravni konfrontacije. Prije svega, ovakav
postupak se, u pravilu, ne preporučuje. Ako je to ipak slučaj, onda je važno učiniti što je
moguće svjesnijim sjećanje na traumu i jasnost intruzije, da bi se omogućilo
prestrukturiranje, “zatvaranje otvorenog geštalta”. U geštalt-terapiji je uobičajeno da se
retroaktivno promijene, zatvore, pomoću vođene fantazije, naročito teška i opterećujuća
sjećanja koja su u bilo kojem obliku ostala otvorena, u kojima misli nisu izgovorene, u
kojima tuga ili bijes nisu mogli biti ispoljeni. Ovo zatvaranje mijenja - kako prema teoriji
tako i prema praktičnim iskustvima - tendenciju da nezavršeni geštalt ponovno poziva na
podsjećanje, bilo kroz snove, intruzije, stalno razmišljanje ili jednostavno kroz neugodna
sjećanja.
Serok u radu u kome navodi geštalt-terapijski postupak s traumatiziranim pacijentima,
opisuje primjer rada sa jednom osobom koja je preživjela holokaust, koja je kao
djevojčica od četiri, pet godina bila u jednom getu odvojena od svoje majke. Majka nije
preživjela. Kćerka se još mogla tačno sjetiti scene kad ju je majka spasila (za vrijeme
razdvajanja). Njena tetka je imala dozvolu da napusti geto, i klijentica je toj tetki
povjerena kao “kćerka”. U terapiji se radilo na toj sceni. Sada već odrasla žena
preobrazila se u dijete i ponašala se drugačije nego u tadašnjoj situaciji, u kojoj je šutjela
i dopustila da je odvedu. Sada je glasno zvala u pomoć, u zamišljenoj sceni se zakačila
za majku, nije se htjela odvojiti od nje, preklinjala ju je da joj dopusti da ostane uz nju da
ne mora otići sa tetkom. Ali majka, također u njenoj predodžbi, je odgovorila: “Idi sa
svojom majkom” i pritom pokazivala na tetku. U terapiji je sada lagahno, kroz mnoge
terapijske seanse oživljen oproštaj od majke, koji se onda nije dogodio. U svojoj
zamišljenoj sceni, kćerka se opraštala od majke dok je lagahno s tetkom napuštala
prostor. Na ovaj način se ona opraštala zauvijek, i sada, u terapiji, proživljavala užas,
očaj i tugu male djevojčice zbog razdvajanja od majke i gubitka. “This part of the
separation from the mother continues for two entire session. Our patient left, wet with
tears and perspiration. She was exhausted by the effort. In an emotion filled state which

136
had been left unfinished for so many years, now she completed it to a large extent."29
(Serok, 1985, str. 82)

Sigurnost u životnom prostoru

U prikazanom slučaju zavirili smo u jednu kasniju ravan terapije, ravan konfrontacije.
Ali sada nazad na ravan sigurnosti, gdje predstoji još rad na konkretnom uobličavanju
života, dakle, na planiranju, preuzimanju inicijative i djelovanju, kao najvažniji terapijski
cilj na ovoj ravni. Pored toga, tu je i prvi korak u razradi diferencirane percepcije
stvarnih mogućnosti uobličavanja života nakon traumatizacije. Koliko je stvaran život s
promijenjenim mogućnostima, uz stalna poređenja s ranijim? Koja se interesovanja
možda ipak mogu nanovo razviti?
Da bi se ponovno mogla percipirati ili ponovno uspostaviti sigurnost u životnom
prostoru, klijent se potiče na to da svoje okruženje osvijetli sa aspekata sigurnosti i
resursa. Pritom je, u pravilu, neophodno raditi s klijentom na diferenciranju njegove
percepcije i svjesnosti. Često se unutarnji impulsi i vanjski podražaji percipiraju
jednodimenzionalno, samo kao nesigurni i kao izvor straha, bez preispitivanja percepcije,
osjećaja i ponašanja aktiviranih tim povodom. Trebalo bi raditi na tome da se pažnja
prenese sa unutarnjih i vanjskih aspekata na diferenciranje i povećanje svjesnosti
(awareness) i percepcije. Na ravni sigurnosti cilj tog rada je uočiti podržavajuće,
pozitivne i umirujuće situacije i odnose i aktivirati ih, ili, čak, nanovo ih razviti.
Razraditi sigurnost u životnom prostoru znači, također, stvoriti jednu realnu životnu
situaciju, u kojoj je, po mogućnosti, smanjena vjerovatnost ponovne traumatizacije. To,
pored ostalog, može značiti uspostavljanje prostorne udaljenosti od mjesta i osoba koji su
u vezi s traumatizacijom, ali i spoznavanje rizičnih ponašanja i ograđivanje od njih. I
jedno i drugo pod ovim okolnostima zahtijevaju dugotrajni terapijski proces.

Gospodin K., koga su napali njegovi susjedi i prijetili mu pištoljem, dvije godine nakon tog događaja
dolazi kod nas. U to vrijeme je već imao za sobom nekoliko kratkotrajnih terapija, koje su bile
koncentrirane na ponašanje izbjegavanja, somatske smetnje i na otvaranje traumatskih iskustava. Gospodin
K. stanuje sa svojom porodicom u polovini jedne dupleks kuće, koju je većim dijelom uredio po svojoj
zamisli. On, njegova supruga i njihovo četvero djece, voljeli su kuću i malo mjesto u kome je bila
smještena. Gospodin K. je radio kao slobodni novinar, i uvijek se osjećao naročito ugodno kada je mogao
raditi kod kuće. Nakon događaja, bilo mu je sve manje i manje moguće koncentrirati se na rad. Iako je bilo
kratkotrajnih poboljšanja, simptomatika se u toku dvije godine općenito pogoršala. U tretmanu se pokazalo
da je nedostajuća sigurnost, koju je osjećao u neposrednom susjedstvu počinitelja, bila najodgovornija za
sukcesivno pogoršanje zdravlja. Čak i kada je susjed, na osnovu sudske odluke, morao predati oružje i
dozvolu za nošenje oružja, osjećaj permanentne prijetnje se nije promijenio. Samo polagahno i oprezno
moglo se govoriti o promjeni mjesta stanovanja, koja je za cijelu porodicu bila povezana s rastućim
finansijskim i socijalnim gubitkom. Razrada rastućeg otpora i, uz to, još postupak s preplavljujućim
osjećajem bespomoćnosti i tuge, koji su bili povezani s preseljenjem, iziskivali su više od jedne godine.
Tek kada je proživljena tuga zbog posljedica učinjenog i vlastite povredljivosti, i kada je integrirana, prvi
put je bilo moguće konkretizirati plan iseljenja, a lagahno se počela buditi i mogućnost za pozitivne
osjećaje i kreativno suočavanje sa svijetom.

"Ovaj dio separacije od majke se nastavio kroz slijedeće dvije seanse. Naša pacijentica
29

je otišla mokra od suza i znoja. Bila je iscrpljena od napora. Stanje ispunjeno emocijama,
koje je prije mnogo godina ostalo nezavršeno, sada je u velikoj mjeri kompletirala.”

137
Mnogi klijenti nakon traumatskog iskustva izgube svoje unutarnje znanje o tome kako bi
smisleno i ugodno mogli uobličiti svoj život. I kada imaju neku slutnju o tome kako je
ranije, prije traume, za njih bilo normalno ići u kino, uređivati vrt, čitati knjigu, sada ne
mogu provesti ni planove koje su npr. napravili u terapiji. Klijentima je često potpuno
nerazumljivo kako se moglo dogoditi da stvari koje su se ranije podrazumijevale danas
mogu ostvarivati samo uz veliki napor. U modusu traumatiziranog Selfa izgubljen je
pristup dijelovima Selfa koji su ranije omogućavali uobličavanje životnog prostora. U
radu se, dakle, radi o tome da se reaktivira veza sa otcijepljenom kompetentnošću za
djelovanje, i trenira sposobnost da se stvori sigurnost u sebe. Ovdje se nudi geštalt-
dijalog, u kome sada traumatizirani Self susreće dijelove Selfa koji su prije
traumatiziranja u sebi nosili to znanje o pozitivnom uobličavanju života. Terapeutkinja
pri takvom radu učestvuje utoliko što ona npr. formulira pitanja koja bi oba dijela jedan
drugome mogli postavljati.
Cilj ovog rada je, s jedne strane, da klijenti bolje percipiraju oba dijela, s druge, da
razviju razumijevanje i toplinu za oba.
Isto tako je važno raditi na strukturi klijentove svakodnevnice.
Ovo, u određenim okolnostima, može voditi tako daleko da se nedjeljama radi na tome
kako bi klijent mogao sam sebe motivirati da dobrovoljno ustane, obavi male poslove ili
ponovno uzme da čita neku knjigu. Često su klijenti još i nekako u stanju da polovično
ispunjavaju neophodne stvari u životu, ali se slamaju u području “slobodnog vremena”,
cijelog vikenda ne izlaze iz kreveta, nemaju interesovanja više ni za šta, reduciraju
prijateljske kontakte. Frižider je prazan, ništa se više ne pomjera, a istovremeno se
osjećaju i praznim i izmučenim.
Rad na ponovnom uspostavljanju polustrukturiranih životnih veza je na početku terapije
obično važan, ali često i dugotrajan i težak rad. Ovdje je neophodno da terapeut jasno
stavi do znanja svoje pouzdanje da će klijent biti u mogućnosti provesti ove promjene, da
ga ohrabri i redovno podstiče na to da se usudi na taj korak prema životu.
Tako raditi znači psihološki podržati nestabilnu strukturu klijenta i proći s njime još
jedan dio puta zajedno.
Ovaj rad se možda može uporediti sa onim što se događa između odraslih i djece u
nekim procesima učenja. Ako vjerujemo u to (jer to znamo iz svoga iskustva) da će naše
dijete naučiti da trči, vozi bicikl, pliva, mi praktično prolazimo put zajedno s djetetom,
da bi ono ovo naučilo. Pritom smo mi u nekim koracima ispred i podržavamo djetetov
proces tako što ga hrabrimo, motiviramo, oduševljeno reagiramo na uspjeh i pružamo
utjehu za mala nazadovanja.
Slično se događa unutar terapije smetnji uzrokovanih traumom. Klijenti su u tolikoj mjeri
izbačeni iz svoje ravnoteže da su za jedno dugo vrijeme upućeni na zaštitu pozitivnih
terapeuta, koji također - analogno roditeljima - malo, ali stalno napredovanje očekuju i
podstiču.
Sigurnost u životnom prostoru znači i stalno, zajedno s klijentom, raditi na tome kako da
od važnih osoba uzmogne dobiti podršku i pomoć. Često se u tome susrećemo s njihovim
otporima da prihvate pomoć, što upravo traumatiziranim ljudima teško pada. Jedno od
mogućih objašnjenja za ove poteškoće je da spoznaja slabosti i stanja potrebe suviše
podsjeća na opasnost ponovnog povređivanja. Ovdje je važno, zajedno s pacijentom,
tragati, preko difuznih strahova, za pozitivnim sjećanjima vezanim za iskustva podrške.
Strahovi mogu biti relativizirani i, načas, potisnuti u stranu, ako postoji sigurna svjesnost
o pozitivnim iskustvima u odnosima. I ovdje, kao i u svakom drugom radu na ravni
sigurnosti, najvažniji cilj intervencija je dovesti u prvi plan pozitivne i
samopodržavajuće, sigurne aspekte.

138
Sigurnost i, u narednom stupnju, intrapsihička stabilizacija, ne postižu se ravnomjerno
nego u skokovima, koji mogu biti prekidani nazadovanjem. Ova kolebanja fleksibilne
prilagodbe na promjene u klijentovom stanju zaslužuju terapeutovu pažnju i on bi trebao
s njima pažljivo postupati. Tako se, već u prvoj fazi terapije, često mogu dotaknuti
egzistencijalna pitanja pogođene osobe a da se fokus ne upravi na razradu traumatizacije.
U osnovi, želimo ukazati na to da ovaj terapijski pristup ne treba shvatiti kao
programirane sekvence pojedinačnih koraka - kod pristupa koji se u bitnim dijelovima
zasniva na geštalt- -terapiji, ovo se mora spomenuti. Za mnoge od klijenata je smisleno i
pravilno npr. da se sigurnost postigne putem emocionalno uskomešane konfrontacije s
nekim prošlim traumatskim iskustvom. U pravilu se takav rad preporučuje tek nakon
postizanja jedne dovoljno stabilne sigurnosti. Kada je ova tačka dosegnuta, odluka se
uvijek može donijeti samo na osnovu živućeg odnosa u terapijskoj situaciji. Često je
promjena kontakta, doživljaj jedne dublje uzajamnosti u odnosu, indikator za klijentov
rastući doživljaj sigurnosti. Ako je to slučaj, onda je vrijeme da se obrati pažnja na
unutarnju stabilnost stečene sigurnosti. To nas vodi do druge ravni, do procesa
produbljivanja dostignute sigurnosti, dakle, do ravni stabilnosti unutarnjih procesa
uspostave i očuvanja sigurnosti (samostvorene sigurnosti).

Ravan stabilnosti
“Sigurnost”, konstrukt koji se tiče našeg odnosa prema našem životnom prostoru, razvija
se samo dijelom iz “objektivnih” aspekata predvidljivosti i mogućnosti kontrole nad
događajima. U pravilu, moramo izaći nakraj sa pripadajućom dozom nesigurnosti u
životu30. Ne izbjegavati ovu nesigurnost, nego je prevladati i prihvatiti, bitan je
preduvjet za dostizanje unutarpsihičke stabilnosti. Stabilnost ovdje označava mogućnost
diferenciranog opažanja i prihvatanja, kako sigurnih i nesigurnih aspekata života tako i
sigurnih i nesigurnih dijelova Selfa. Rad je, dakle, sada fokusiran na diferenciranje
opažanja, s ciljem da se uzmognu ponovno opaziti i prihvatiti i opasnosti i strahovi i
slabost.
Do sada se u terapiji radilo na tome da se i u okruženju i u sebi ponovno prepoznaju
aspekti sigurnosti i da se ojača osjećaj sigurnosti koji na taj način nastane. U
međuljudskom kontaktu ovaj napredak se, u pravilu, ispoljava u tome da klijenti počinju
raditi na odnosima koji su ometeni ili prekinuti traumom. Svi pokušaji u tom pravcu se
bezuvjetno i bez rezerve moraju podržati. Pozitivan osnovni stav može nastati u mjeri u
kojoj klijent uči da sebe ponovno opaža u odnosima, da impulse šalje i prima ih. Osjećaj
da sada ponovno uzima učešća u životu, da osjeća želje i potrebe, nakon toga, u pravilu,
postaje jači. Općenito je moguće da se paralelno razviju snažni strahovi, koji su povezani
s osjećajem prijetnje i nesigurnosti. Jer, na proces otupjelosti se, u krajnjoj liniji, može
gledati kao na zaštitnu reakciju, koja je, zbog pretjeranih zahtjeva na sistem osoba-
30
U osnovi se može reći da svaki pretjerani pokušaj da kontroliramo tu nesigurnost
neizbježno vodi do osiromašenja životnog prostora, do nazadovanja u zadovoljavajućim
kontaktima, do rastućeg ograničavanja životnosti. Mnogi ljudi koje označavamo kao
klijente sa smetnjama straha ili depresijom, u krajnjoj liniji, pate upravo od posljedica te
potrebe za kontrolom. Nesiguran odnos privrženosti prema primarnoj osobi od značaja,
također, veoma rani nedostatak osjećaja sigurnosti ili, također, elementarni doživljaj
gubitka u dječijoj dobi, često vode, sa znatnom latencijom, do takvih smetnji. (Butollo &
Gavranidou, u štampi)

139
okruženje, bila neophodna nakon traumatskog iskustva. Kao posljedica promjena, koje
su, same po sebi, pozitivne, mogu nastati strahovi, odnosno svjesnost koja je povezana s
iskustvom da se u svakom međuljudskom kontaktu i svakom kontaktu sa svijeto, može
skrivati mogućnost ponovnog povređivanja.
Naravno, cilj terapije ne može biti da klijentu oduzmemo te strahove, jer oni imaju i
realističnu pozadinu. Geštalt-terapija radi na tome da tačno opazimo i upoznamo te
strahove i nesigurnost, koja se nalazi iza njih. Konačno, radi se o tome da traumatizirani
klijenti prestanu izbjegavati svoje vlastito unutarnje biće, da pogledaju prema unutra da
bi ono što tamo nađu opazili i prijateljski i samopodržavajući upoznali.

Poboljšanje samoopažanja
Traumatizirani klijenti su u traumatskom iskustvu u najvećoj mjeri doživjeli nesigurnost,
gubitak kontrole, bol i povredu.
Traumatski događaj često trajno mijenja ili oštećuje sliku o sebi i sliku svijeta pogođene
osobe. On može promijeniti strukture shvatanja, koje su postojale prije traume, o tome
koliko se efikasno možemo zaštititi, koliko smo jaki i kompetentni, koliko sami sebi
možemo pomoći u opasnim situacijama. Koncept Selfa, reprezentacije nas samih, dakle,
ono što o sebi mislimo i osjećamo, biva nakon nekog traumatskog iskustva putem
otcjepljenja dijelova Selfa često dramatično promijenjen, ljudi često gube
samopoštovanje. Traumatizirani čovjek može potpuno izgubiti povjerenje u to da je on
sam u mogućnosti da savlada teške, iznenadne, ili, u ekstremnim slučajevima, također i
sasvim normalne životne situacije.

Ovaj gubitak kompetentnosti za djelovanje može kod traumatiziranih ljudi, koji nakon traume osjećaju da
su izloženi naročitim izazovima, imati naročito fatalne posljedice. Za razmišljanje je primjer izbjeglica iz
bivše Jugoslavije, koji nakon ekstremno traumatskih logorskih iskustava nisu bili u stanju da, u zemljama
koje su ih prihvatile, zasnuju samostalan i finansijski neovisan oblik života. Ova bespomoćnost
uzrokovana traumom može zatim voditi obnavljanju obeshrabrujućih i traumatičnih iskustava, naročito
kad društvo koje ih je prihvatilo (ili također kulturalni milje iz kojeg potječu) odbacuje psihičku bolest i
smetnje uzrokovane traumom promatra kao slabost ili nesposobnost, te pravi ponižavajuća poređenja
između izbjeglica kojima je to “uspjelo” i onih koji još uvijek žive u ovisnosti od države koja ih je
prihvatila, poređenja koja ne uzimaju u obzir različita ratna iskustva izbjeglica i koja negiraju zapažanja ili
znanja o teškim posljedicama traumatskih iskustava.

Traumatizirani ljudi, dakle, često gube znanje o vlastitoj kompetentnosti za djelovanje i

sposobnost da je opaze. Dodatno, uz ovaj gubitak, oni se, zbog simptoma uzrokovanih
traumom, ne osjećaju sigurnim u sebe. Njihovo unutarnje biće: strahovi, osjećaji krivnje i
stida, intruzije mogu postati masivna prijetnja i voditi u izraženu strategiju izbjegavanja,
koja za sobom može vući čitav niz hroničnih posttraumatskih simptoma. Ovdje se
primarno ne radi o izbjegavanju određenih situacija ili osoba, nego o izbjegavanju
opažanja svojih emocija. Slično kao kod procesa -strah od straha- ovdje dolazi do straha i
izbjegavanja osjećaja, koji su povezani sa krivnjom, stidom, agresivnošću ili beznađem.
Na prvoj ravni tretmana se radilo, korak po korak, na ponovnoj izgradnji pozitivnih i
sigurnih iskustava i istovremeno su se pokušavali reducirati simptomi. Budući da će to
reduciranje, rijetko uspijevati u potpunosti, da će realistični strahovi, nesigurnost ili
osjećaj krivnje uvijek ponovno izazivati traumatsko iskustvo, u okvirima terapije smetnji
uzrokovanih traumom bit će neophodno podsticati opažanje, integraciju i prihvatanje tih
negativnih emocija.

140
Ponovno približavanje strahovima, koji su prvobitno nastali kao posljedica
traumatizacije, predstavlja prvi korak u ovom dijelu tretmana. Težište još nije na
konfrontaciji sa strahovima koji su se pojavili direktno za vrijeme traumatskog događaja,
nego se radi na tome da se averzivne emocije, koje su nastale nakon traume i za vrijeme
dugotrajne prerade, sada svjesno opaze i istraže. Naravno da je striktno odvajanje ovih
procesa moguće samo teoretski postići. Unatoč tome, terapijski je smisleno da se pažnja
u ovoj fazi terapije upravi na preradu traumatskog iskustva a ne na traumu samu.
Uglavnom je za klijente rasterećujuće konkretno se suočiti sa svojim osjećajima, koji ih
opterećuju i razraditi mogućnosti nošenja s njima. Najvažniji terapeutski posao, nakon
fokusiranja na njihovo opažanje, je podsticanje samopodrške za slabe, bespomoćne i
uplašene dijelove Selfa. To se može uraditi u formi geštalt-dijaloga, ali i tako da
terapeuti, zajedno s klijentima, istraže mogućnosti da klijenti sami sebe podrže.
Najjednostavniji način da se ovo uradi bio bi npr. usmjeriti pažnju na disanje, na držanje
i na trenutno uporište u podlozi - dakle, na vezu sa podlogom, tzv. “grounding” - da bi se
nakon toga razradile pozicije, tehnike disanja, držanje tijela, koji podstiču samopodršku.
Druga mogućnost se sastoji u podsticanju opažanja i prihvatanja unutanjih procesa -
bojazni, strahova, potreba i zahtjeva.

U okviru terapije sa jednom 30-godišnjom ženom, koja je kao dijete bila teško zlostavljana, radilo se na
tome kako da ona bolje zastupa svoje potrebe ili zahtjeve u odnosu spram muža. Uvijek kada bi njen muž
bio naprasit prema njoj, ili čak snishodljivo pun razumijevanja, ili ponekad, također, kada je jednostavno
nije razumio, ona bi se urušavala u sebe, osjećala bi se prljavom, nevoljenom i nevrijednom. Prema vani
bi tada reagirala kao da za nju konflikti nisu jako važni, relativno hladno i bez unošenja bi završila
razgovor, ali se ponekad još danima nakon toga osjećala praznom i bezvoljnom. Potrebu da sebe povrijedi
ili da sebi nešto učini je prevladala nakon rođenja sina, ali očaj ili praznina, koja bi se pojavljivala nakon
povlačenja pred nekim konfliktom s njenim mužem, su je opterećivali kao i ranije.
Gospođi S. je u drugoj trećini tretmana ponuđena igra uloga, u kojoj se trebala kao i obično sukobiti sa
svojim mužem, ali da pritom tačno opazi trenutak kada se u njoj pojavi povlačenje.
(U osnovi se u geštalt-terapiji radi tako da se klijentu predloži i u grubim crtama objasni određeni dijaloški
eksperiment; klijenti tada donose odluku da li hoće ili neće da rade taj eksperiment, tu vrstu “rada”.)
Gospođa S. se složila i rad se odvijao otprilike ovako:
Mogla je zamisliti svog muža te je počela odigravati jedan konflikt, koji se dogodio u protekloj nedjelji.
(Pritom je važno paziti na to da se klijenti direktno obraćaju zamišljenom partneru u razgovoru.) Mogla je
dobro zapaziti trenutak u kome je “zaboravila” ko je ona, šta je za nju važno i šta je željela. I u
zamišljenom razgovoru sa svojim mužem ona se povukla u sebe i nije nalazila riječi da se izrazi. Nakon
scene (otvorenog geštalta), ona je sebi jasno mogla predstaviti, dakle, u njenom doživljaju je bilo jasno
aktivirano traganje za mogućnostima samopodrške, da bi u trenutku povlačenja mogla stvoriti drugačiji
doživljaj i ispoljiti drugačije ponašanje.
Relativno očit aspekt bio je njen tjelesni stav. Klijentica se u trenutku unutarnjeg sloma, u trenutku kada
više nije mogla održavati stabilnim svoje Ja-granice prema mužu, kao u predstavljenom konfliktu,
doslovno urušila u sebe. Sama koncentracija na držanje tijela i disanje promijenila je “dostojanstvo”, s
kojim je žena, unutar sebe, sada mogla nastupiti prema mužu. Dalje se istraživalo kako je ona samu sebe
sprečavala u tome da i dalje zastupa svoje pozicije kada je muž imao drugačije mišljenje od nje. Sada je
slijedila jedna faza u kojoj smo gospođu S. uputili da to unutarnje odstupanje čini namjerno i svjesno. Ovo
je trebalo izoštriti njeno opažanje tog postupka. Intervencije su se, nakon toga, upravljale na to da se
gospođa S. ohrabri da uvažava svoje potrebe i da zamisli da ih zastupa, a ne da već sama u sebi odstupa od
njih. Nakon toga je ona zauzela poziciju svog muža i mogla dokučiti da su i njega opterećivala ova njena
unutarnja odstupanja. S druge strane, mogla je spoznati da je on u mnogim stvarima jednostavno zastupao
drugačije, ali, istovremeno, podjednako opravdane stavove. Ponovno, u svojoj poziciji, primijetila je da za
nju nije bilo ničeg pretjerano ugrožavajućeg ako njen muž zastupa drugačiji stav, sve dotle dok je ona u
stanju da svoje potrebe iskaže i zastupa.

U razgovoru koji je uslijedio nakon rada, klijentica je postala svjesna da ju je do sloma u

ovim konfliktima, u prvom redu, dovodilo njeno nedostajuće samopoštovanje, a manje
konkretno ponašanje njenog muža. Da bi se mogla zauzeti za svoje potrebe, zajedno smo
razradile mogućnosti kako bi mogla održati unutarnje samopoštovanje i dostojanstvo u

141
konfliktnim trenucima, ili u trenucima u kojima se sjećala prošlih, ekstremno
ponižavajućih situacija. Klijentica je kasnije objasnila da je za nju bilo naročito važno da
svjesno opazi automatske procese koji su se odvijali, a koje do sada nije primjećivala.
Već samim tim, za nju se promijenila zastrašujuća kvaliteta njenih reakcija. Na osnovu
toga, sama je razvila konkretne koncepte kako bi mogla podržati sebe u stresnim
međuljudskim situacijama ili nakon njih, tako što će, naprimjer, upraviti svoju pažnju na
mirne, pozitivne i ugodne aspekte, ili se sjetiti dobrih prijatelja, ili ugodnih, osnažujućih i
pozitivnih trenutaka u životu. Faza u kojoj je namjerno ispoljavala svoje unutarnje
odstupanje pomogla joj je da ove, većinom negativne, procese, koji su se često odvijali
automatski, bolje spozna i modificira. Ona ih je nakon toga mogla svjesno upotrijebiti
kao reakcije podrške, kao jedan način pozitivnog odstupanja u situacijama kada je
potrebno, i pritom poštovati i takvu reakciju. Ako ne ide drugačije, ovakvo povlačenje je
uvijek moguće i “dozvoljeno”.
Iskustva stečena u dijaloškom eksperimentu, u pravilu, vode daljnem radu, u kome
opažanje i iskazivanje unutarnjih pojava, barem teoretski, prelaze u područja koja se tiču
međuljudskih odnosa. Naravno, u praksi se ova različita područja preklapaju ili se
neosjetno pretaču jedno u drugo, a da uopće nije potrebno uočiti liniju razdvajanja. Ali,
važno je, u vezi s ovim, razraditi terapijsku bazu, iz koje se, barem teoretski, mogu
imenovati tačke pristupa različitih intervencija.
Kod upravo opisane klijentice rad na trenutačnim odnosima je uvijek iznova bio
prekidan vraćanjem na iskustva iz odnosa sa primarnim osobama. Klijentica sama je
neke, za nju opterećujuće, životne situacije povezivala s tim iskustvima. U daljnem toku
terapije pažnja je bila upravljana na takozvane otvorene geštalte - na bolna sjećanja, koja
su uvijek bila povezana s emocijama, koje je bilo teško podnijeti, i koja su klijenticu još
uvijek ometala u životu, u slobodnom toku razvoja geštalta, u njenom formiranju odnosa
prema svijetu.
Kada se ti otvoreni geštalti zatvore, kada aktiviraju emocije koje su povezane s tim
geštaltima, kad se proosjete, prožive i iskažu u sigurnosti terapijske situacije, energija se,
iz pozicije odraslog, ne mora više usmjeravati na potiskivanje tih emocija. Biva smanjen
teret izbjegavanja i potiskivanja mučnih sjećanja.

Samoopažanje u vezi sa sadašnjim odnosima

Pored promjena u unutarnjem doživljaju, jedno traumatsko iskustvo, u pravilu, pomjera i
opažanja ili pretpostavke u odnosu na povjerenje, mogućnost kontrole i sigurnost u
okruženju, socijalnim sklopovima i međuljudskim odnosima. I kompleksni simptomi kao
npr. gubitak interesovanja ili otupjelost emocija mogu se shvatiti kao pokušaj zaštite od
mogućnosti ponovne traumatizacije u socijalnom svijetu i okruženju, pokušaj koji se
sada doživljava kao nešto što se ne može kontrolirati, koji je većinom refleksan, koji se,
dakle, događa mimo svijesti.
Da bi sebe reducirali tako da se opasnost ponovljene traumatizacije - bilo iz
međuljudskih odnosa bilo iz okruženja - svede na minimum, otcjepljuju se dijelovi Selfa
u kojima se čuvaju sigurnost, povjerenje i mogućnosti kontrole. Oni više nisu dostupni,
slično naučenom znanju, do koga pristup više ne postoji. Znamo da nešto znamo, ali ne
nalazimo put do toga.
U prvoj fazi terapije se radi na tome da se ti putevi ponovno aktiviraju. Klijent koji može
ponovno izgraditi svoj razoreni osjećaj sigurnosti, koji, dakle, ponovno može naći
pristup tim dijelovima Selfa i ojačati ih, može se dalje stabilizirati. On se može usuditi da
se svjesno suoči sa većinom, uz veliku muku, potisnutih osjećaja nesigurnosti,

142
povrijeđenosti, bespomoćnosti i nezaštićenosti u međuljudskim odnosima, da bi tamo
opet zauzeo vlastitu poziciju, iskazao svoje potrebe i zauzeo se za njih.
Veliki dio tih strahova sigurno ima realnu pozadinu, drugi opet mogu biti pre-
generalizirani, fobični; neće svaki susjed posegnuti za pištoljem, nije svaki čovjek
neljubazna izgleda nasilnik.
U osnovi se mnoge nesigurnosti u životu mogu dobro kontrolirati, druge su opet izvan
mogućnosti našeg utjecaja. Slično kao kod poremećaja straha, nakon traumatizacije
dolazi do toga da se kao posljedica dugotrajnog doživljavanja i ponašanja izbjegavanja
(jedne vrste egzistencijalnog ponašanja izbjegavanja, kako je ranije opisano) više ne
mogu konkretno opaziti stvarni sadržaji strahova i nesigurnosti, a istovremeno s tim biva
otcijepljeno opažanje vlastite pozicije i potreba. Ako se terapijski forsira opažanje
averzivnih emocija, koje se javljaju u vezi s međuljudskim odnosima, mogu se svjesno
razlikovati realne od nerealnih nesigurnosti. To je diferenciranje, koje do tada uglavnom
nije uspijevalo.
Sada klijenti mogu, u drugom koraku, svjesno izabrati kako i u kojoj mjeri se žele
uskladiti s tim nesigurnostima, kako i u kojim područjima će ostati pri svojim potrebama
i zauzeti se za njih.
Mogu odlučiti u kojim područjima se neće izložiti tim strahovima, u kojim područjima
im je potrebna veća zaštita, te gdje će se usuditi da nesigurnosti shvate kao zadane i
prihvatljive opasnosti. Najjednostavnija mogućnost da se zaštite je, naravno, ponašati se
tako da se realne opasnosti svedu na najmanju moguću mjeru. Donijeti svjesnu odluku o
uobličavanju svog života tako da se opasnost ponovljene traumatizacije svede na
vrijednost blisku nuli je - ako se ne izbjegavaju emocionalne posljedice te odluke -
legitimna i razumljiva odluka. Odluka koja, u okolnostima teških međuljudskih
traumatizacija, može biti ona pomoću koje će žrtva ponovno moći zadobiti
samopoštovanje, kompetenciju i samoodređenje31.
Druge mogućnosti da se zaštitimo od prepada su sadržane, naprimjer, u tome da
stabiliziram Ja-granice i pritom dođem u kontakt s agresivnim dijelovima Selfa, da
naučim kako se aktivno staviti u svoju odbranu ili, također, da određeno i usmjereno na
cilj opazim svoje potrebe, iskažem ih i zauzmem se za njih.
Na ophođenje s potrebama treba u okvirima terapije smetnji uzrokovanih traumom
posebno obratiti pažnju, jer kod ranih, ali i masivnih kasnijih traumatizacija, često se
može naići na kompletno odricanje i otcjepljivanje svojih potreba. Ovdje treba obazrivo i
oprezno prvo raditi na opažanju i prihvatanju tih potreba, a onda, u nekom slijedećem
koraku, na mogućnosti da se one iskažu i zastupe u odnosima. Terapijski odnos, kao
odnos u kome se vježba iskazivanje, a ponekad i zastupanje, ovim dobija važnu ulogu.
Daljna mogućnost da se od prepada zaštitimo u jednom bliskom, povjerljivom i važnom
odnosu sastoji se u tome da u jednom dijaloškom, tj. direktnom, i ličnom kontaktu
naučimo realizirati susrete koji obostrano sadržavaju obzirnost i empatiziranje.
Terapijska situacija nudi zaštićene okvire za učenje takve vrste odnosa, za vježbu. Ali to
su sada već veoma uznapredovali terapijski ciljevi. U prvom planu je još uvijek postupak
sa svjesno opaženim strahovima i nesigurnostima, na jednoj strani, i želje i potrebe na
drugoj. U ovom trenutku još uvijek je glavni cilj terapijskog rada stabilizacija dostignute
sigurnosti, sada i u stresnim situacijama.

31
Postoji priča o osobi koja je preživjela holokaust, koja je iz svog stana izlazila samo
kada je to bilo neophodno. Ali ona je, u granicama svog malog dvosobnog stana, vodila
ispunjen i kreativan život, život pun kontakata.

143
Samoopažanje u vezi s prošlim odnosima
Ako stabilizaciju nije moguće izgraditi radom na sadašnjim vezama i pod sadašnjim
uvjetima, neophodno je tematizirati odnose i uvjete iz vremena prije traumatizacije. Ako
se zahvati u prošla iskustva, primarno se radi na istraživanju iskustava koje je klijentica
ili klijent imao u ranijim situacijama nesigurnosti ili sigurnosti, bliskosti ili distance. Cilj
ovog rada je diferencirano postupanje s tim sjećanjima. Istovremeno, namjera je otkriti u
pamćenju stavove u kojima su, takoreći, pohranjene priče o vlastitom razvoju, i, po
mogućnosti, naknadno osjetiti koji je cilj imalo njihovo eventualno preoblikovanje. Iz
razumljive potrebe da se zaštitimo, u prvi plan često prodru sjećanja koja podržavaju
trenutni način zaštićivanja (izbjegavanje, povlačenje, izolaciju). To znači, klijenti se
sjećaju samo i isključivo toga da npr. majka ili otac nisu bili tu kada su ih trebali, ili da
su brat ili sestra uvijek bili favorizirani, a da su oni sami oduvijek bili gubitnici bez
zaštite. To da su u tim okolnostima, isto tako ili još češće, imali suprotna iskustva,
odstupa u zadnji plan. Često je to prisjećanje povezano s dramatičnim, agresivnim
osjećajima ili osjećajima punim predbacivanja, ali koji, na neki način, bez traga
iščezavaju, i upravo tim jačaju i hrane sadašnja iskustva i ponašanje. Uspije li u terapiji
uspostaviti odnos koji klijentu pruža dovoljno osjećaja sigurnosti i podrške, on može
napustiti ova, a sjetiti se i imenovati i druga, pozitivna iskustva. Dopustiti pristup
nečemu podržavajućem iz prošlosti može, također, značiti prihvatanje onog što je
podržavajuće iz sadašnjosti. To može voditi otvaranju za nove kontakte, što uvijek u
sebi sadrži mogućnost da se ponovno bude povrijeđen. Za čovjeka sa zastrašujućim
iskustvima čak i ovo predstavlja aspolutni rizik.
Sigurnost doživljena u toku razvoja u atačmentu s važnim osobama može - kao što je
rečeno - modelirati reakcije prilagodbe na neko traumatsko iskustvo. U slučaju
pozitivnih iskustava sigurno je smisleno, u okvirima terapije, nakon traumatizacije
aktivirati te resurse i upotrijebiti ih za samoosnaživanje. U slučaju negativnih iskustava,
ili čak masivnih traumatskih iskustava, jedna od tema u okvirima tretmana treba da bude
i terapijski susret sa tim ranim traumatizacijama.
Rezultati istraživanja ukazuju na to da doživljaj traumatskih iskustava u djetinjstvu
povećava rizik za pojavu dugoročnih posttraumatskih smetnji nakon ponovljenih
traumatizacija u odrasloj dobi. Ovo se događa i onda kada su traumatski doživljaji u
djetinjstvu očito bili dostatno integrirani i prerađeni. Druga istraživanja pokazuju da pre-
traumatska ličnost može modificirati razradu traumatskih iskustava i njihovih posljedica.
Također, ako trauma sama po sebi predstavlja faktor koji je izbacio iz ravnoteže sistem,
koji je do tada funkcionirao na svoj način (čovjek u svome okruženju), moramo poći od
toga da pretraumatski uvjeti razvoja utječu na tok reakcija prevladavanja.
Već smo opisali mogućnosti da, u zavisnosti od kvaliteta atačmenta, svjesno nakon
traumatizacije reaktiviramo prošla pozitivna iskustva i iskustva podrške iz odnosa, u
sklopu orijentacije na resurse. S druge strane, suprotno je s negativnim iskustvima iz
odnosa, koja nepovoljno modificiraju pokušaje prevladavanja traumatiziranog čovjeka, i,
naprimjer, onemogućavaju iskustva i ponašanje kojim bi on tragao za pomoći, utjehom i
podrškom.
U takvim slučajevima je važno podstaći samoopažanje u odnosima (dakle, nespremnost
da se npr. prihvati podrška) i svjesno aktivirati sjećanje na prošla iskustva iz odnosa da bi
se osvijestila povezanost. Ovaj rad je uglavnom povezan s poteškoćama, jer dozvoljava
pristup emocijama koje su zbog tadašnjih iskustava bile otcijepljene. Ovdje kao
terapeutkinje i terapeuti možemo, pomoću naše unutarnje prisutnosti, pomoću naše
koncentriranosti na podržavanje klijenta, djelovati kao "vatrogasno platno", pomoću čije
izdržljivosti će klijent moći razviti povjerenje. Odluku da pripusti i proosjeti emocije,

144
čak iako je strah velik, iako bi želio nestati, iako će biti preplavljen bolom, iako neće
moći podnijeti realitet osjećaja, klijent će, naravno, lakše donijeti ako ima pouzdan
osjećaj da će ga terapeut ili terapeutkinja dočekati i prihvatiti u “slučaju nužde”.
Ovaj rad može poprimiti konfrontativan karakter upravo ako se radi o iskustvima koja su
naročito teška. On liči postupku konfrontacije s traumatskim iskustvom. Upravo kao i pri
tom radu, neophodno je paziti na stabilnost klijenta; da bi klijenti uzmogli prilikom
sjećanja na prošlo iskustvo očuvati svoje Ja-granice, stabilnost mora biti uspostavljena.

Gospođa H. je nakon iznenadne smrti svog muža razvila izraženo agorafobično ponašanje izbjegavanja, a
dodatno se žalila na čitav niz psihosomatskih simptoma. Tada 55-godišnju klijenticu uputio nam je njen
kućni ljekar, koji je tada mislio da ona ne može izaći nakraj sa smrću svoga muža, i da su njeni strahovi
možda u vezi sa smrću. Klijentica nije potpuno ispunjavala PTSD kriterije, jer nije imala intruzije u vezi s
muževom smrću. Mi smo ovaj slučaj shvatili kao primjer za slom ravnoteže u životnom prostoru klijentice,
dakle, kao disfunkcionalnu reakciju prilagodbe nakon odlučujućeg događaja na pozadini prošlih
traumatskih iskustava.
U svom životu klijentica je morala izaći nakraj s čitavim nizom odvajanja i relativno ranim gubitkom oca.
On je u prvim godinama njenog života, kao njemački vojnik, bio u Rusiji, a vratio se kući tek pola godine
nakon završetka rata. U prvim godinama života klijentica je rasla s majkom i bakom. Oca se nejasno
sjećala, što je bilo šteta, ali ne i tako loše, jer je imala bliži kontakt s majkom, i ima ga još uvijek, smatrala
je klijentica na početku terapije. Otac je umro kada je klijentica imala 18 godina, i ona izvještava o gubitku
na relativno bezizražajan i stereotipan način.
Življe, ali uz jasnu kritiku, klijentica, naprotiv, priča o svojoj majci, koju je doživljavala kao dominantnu i
autoritarnu, kako je i sada doživljava. Unatoč kritici spram majke, ona se kod nje u kući osjeća sigurnom i
tamo nikada nema napade straha. Udalji li se nekoliko kilometara od kuće, počinje osjećaj straha, koji se
manifestira u izraženim napadima panike.
Nakon podrobnijeg istraživanja odnosa prema majci, klijentica izvještava o zastrašujućim slikama, koje se
uvijek vraćaju kada se više od 10 km udalji od zajedničkog mjesta stanovanja. Stalno su joj se nametale
slike da je njena bolesna majka sama kod kuće, da je možda već pala niz stepenice, da možda leži na podu
usljed srčanog udara.
Gospođa H. je također patila od intruzija. One se nisu odnosile na smrt njenog muža nego na moguću smrt
njene majke. Klijentica je živjela u stalnoj brizi za majku, i te brige su bile povezane sa katastrofičnim
fantazijama o mogućim udesima.
U okviru terapije su prvo razrađivani fobično ponašanje izbjegavanja, te strahovi i nesigurnost u vezi s
majkom. Pritom je postalo jasno da događaji vezani za životnu historiju u velikoj mjeri utječu na trenutne
procese prorade, pa su oni zauzeli centralno mjesto u radu.
Putem na tijelo orijentiranih intervencija i onih koje se oslanjaju na psihologiju učenja, mogli su se, u
okvirima terapijskog tretmana, reducirati napadi straha i ponašanje izbjegavanja. U okvirima terapijskog
odnosa razvio se intenzivan i povjerljiv radni kontakt. Nakon nekoliko nedjelja, klijentica se osjećala
tjelesno jačom, psihički sigurnijom i zdravijom, tako da se moglo početi sa razgovorom o aspektima
nesigurnosti, dakle, moglo se raditi na stabilizaciji novonaučene sigurnosti.
Uskoro je u prvi plan došla briga za majčino zdravlje. Udaljavanje od kuće je uvijek značilo ostaviti kod
kuće samu staru i slabašnu staricu. Iako je klijentica imala česte i sve teže strahove za majku, oni su
ostajali difuzni i nekako panični. Klijentica je nakon toga mogla opaziti da je ona sebe pomoću tih strahova
sprečavala da proosjeti osjećaje koji su bili povezani s činjenicom da će majka u skoroj budućnosti
umrijeti. Smatrala je da ne bi mogla podnijeti da izgubi nju, posljednjeg živućeg člana porodice iz koje
potječe. Nakon što se mogla konfrontirati s realnom nesigurnošću, s jedne strane, radile smo na
mogućnostima da za majku uredi jedno sigurno okruženje i onda kada ona nije prisutna. S druge strane,
klijentica se suočila s mogućnošću majčine smrti, pri čemu je osjetila bol, za koji je vjerovala da mu nije
dorasla.
Istovremeno je slika oca postala važnija, i klijentica je osjetila unutarnju potrebu da se približi toj nejasnoj
slici.
Sjećanja na oca su se lagahno vraćala, i, na svoje zaprepaštenje, prvo je osjetila ljutnju i bijes zbog toga što
je imao tako malo kontakta s njom. Jedanput, za vrijeme rada, klijentica je zauzela očevo mjesto, i iz te
pozicije objasnila je maloj djevojčici (sebi samoj) da je za njega bilo veoma teško kad ju je nakon rata
upoznao kao već veliku. Klijentica je potom ponovno zauzela mjesto male djevojčice, i sada je mogla
pustiti i izraziti svu tugu zbog odsustva i gubitka oca. Istovremeno je osjećala i veliku naklonost prema ocu
i mogla se sjetiti situacije u kojoj se osjećala veoma bliskom s njim. Osjećala je snagu, energiju i veselost,
jasno se sjećala zajedničkih šala i smijeha, koje je doživljavala u nekim situacijama s ocem. Iz te jake
pozicije, iz te povezanosti s ocem, koji je do tada bio slabo integriran u njenom Selfu, ona je mogla raditi

145
na egzistencijalnoj nesigurnosti u sadašnjosti, na muževoj smrti, konfliktima s majkom, i na svojim ličnim
strahovima.
Sada je primjećivala da je za nju bilo lakše da se suoči s mogućnošću majčine smrti, nego da živi sa svojim
katastrofičnim fantazijama. Sebe je sada opisivala kao snažniju i pozitivnije okrenutu prema životu, čak
iako se životni uvjeti nisu značajno izmijenili i u suštini su bili teški.

Na primjeru ovog slučaja veoma jasno se pokazuje da su pozitivni aspekti atačmenta u

sjećanju bili prisutni kao manje jasni geštalti. Klijentica nije mogla nositi osjećaje
naklonosti i tuge povezane s jasnim sjećanjem na bliskost i zaštićenost. Tek joj je
povjerenje u vlastitu sigurnost i u sposobnost terapijskog odnosa da to izdrži omogućilo
da podnese bolne osjećaje tuge i gubitka.
Kad su ta iskustva podržana ranijim figurama atačmenta, pažnja se ponovno može
upraviti na sadašnje procese. Pod ovim okolnostima mogu opaziti, prihvatiti i integrirati
nesigurnost i sigurnost u sadašnjim odnosima i uvjetima.
Dakle, tada ne postoje samo i isključivo ekstremni osjećaji nesigurnosti i izloženosti, ili,
na drugoj strani, nerealistični osjećaj sigurnosti, koji je moguće postići npr. pomoću
potpunog povlačenja od svih mogućih opasnosti. Postići stabilnost u odnosu prema
polaritetima sigurnosti i nesigurnosti upravo znači dostići diferenciranu i balansiranu
ravnotežu između ta dva pola, i, također, u trenutku potpune nesigurnosti (npr. prilikom
konfrontacije sa sjećanjem na traumatsku situaciju) imati na raspolaganju pol sigurnosti
kao podržavajuću pozadinsku strukturu.
Sada dolazimo do trećeg stadijuma, do procesa konfrontacije s posljedicama jednog
traumatskog iskustva, pri čemu ne promatramo samo ravan straha, izbjegavanja i tjelesne
simptome nego cijeli spektar iskustava, ponašanja i područje međuljudskih odnosa.

Ravan konfrontacije
“Dopustiti duboku tugu nije samo najneophodnije, nego najčešće i zadaća koja na ovom
stadijumu razvoja najviše zastrašuje.” (Herman, 1993, str. 226)
U pravilu, terapeuti su već u toku prošlih terapijskih koraka čuli o traumatskom
događaju. To su bili izvještaji, za koje se uglavnom lijepilo nešto beživotno i zbrkano,
priče, koje su vidljivo iznošene bez emocija, ali istovremeno sa svim znacima tjelesne
nervoze. Sada, na ravni konfrontacije, klijent se može odlučiti (uz podržavajuću pratnju
terapeuta) da svjesno pripusti emocionalne procese koji prate priče, da ih opazi, imenuje
i izloži se osjećajima.
Izuzetno je teško još jedanput svjesno se upustiti u ranija traumatska iskustva, koja
ustvari već pripadaju prošlosti i već su kako-tako “prevladana”. Još teža, i gotovo na
granici psihičke podnošljivosti, je konfrontacija sa ekstremnim posljedicama
traumatskog iskustva na sve inter- i intrapsihičke procese. Žrtve izvještavaju da nakon
traumatskog iskustva u njihovom životu ništa više nije kao prije. Još decenijama nakon
toga žive u stanju emocionalne otupjelosti, uz istovremenu pretjeranu tjelesnu
podražljivost. Da bi se mogli upustiti u konfrontaciju sa traumom i, prije svega, u
konfrontaciju sa destruktivnim djelovanjem traume, koje poništava životnost, vlastita
stabilnost i terapeutska podrška je ono što im je, u najvećoj mjeri, potrebno.
Preduvjet za taj korak u tretmanu je klijentovo samopouzdanje da će moći održati svoje
Ja-granice, svoje samopoštovanje i dostojanstvo i pri susretu sa teškim međuljudskim
konfliktima i sa užasom traumatskog iskustva. Ovdje ima smisla da unutar terapije, u
okvirima geštalt-dijaloga, steknu iskustvo naknadnog odbijanja napada, da bi mogli da

146
potvrde samopoštovanje i svoju koherentnost. Tek tada će im biti moguće da se približe
ekstremno bolnim osjećajima, koji se tiču:
ƒ gubitka i tugovanja,
ƒ izloženosti i bespomoćnosti i
ƒ svjesnosti o nepovratno izgubljenom dijelu života koji je ekstremno opterećen
traumatskim iskustvom.

Stabilizacija granica
U terapiji traumatiziranih ljudi stabiliziranje Ja-granica je važno i prije i za vrijeme
konfrontativnog rada. Ova stabilizacija se provlači, ustvari, kroz sve faze terapije, ali je
pri radu na konfrontaciji s traumatskim iskustvom i njegovim posljedicama naročito
važno o njoj voditi računa. Kako može izgledati takav jedan rad na”granicama”, odnosno
kako se može znati da granica nije stabilna?
Aktivirati granice ili ih štititi u suštini znači raditi s klijentom u tom pravcu da on u
jednoj realnoj ili zamišljenoj epizodi kontakta može održati osjećaj integriteta i
dostojanstva. Tu spada potreba da osjeti vlastite želje i potrebe i da ih održi, čak i ako ih
onaj preko puta ne može ispuniti. Kod traumatiziranih klijenata čije granice nisu stabilne,
upravo u vezi s opažanjem i zastupanjem vlastitih potreba, u stresnim međuljudskim
situacijama često dolazi do potpunog povlačenja. Umjesto da pokušaju neki drugi put,
klijenti počinju još samo difuzno opažati vlastite potrebe i više ih ne slijede. Umjesto
toga postaju deprimirani, preplavljeni ili sumnjom u sebe ili mržnjom prema sebi,
osjećaju se praznim, beskorisnim i bezvrijednim. Ili, u drugoj krajnosti, oni štite svoje
granice tako što prema drugima nastupaju agresivno, zastrašujući ih. To je proces koji
može voditi do već opisanog potpunog nedostatka empatije, u kome se gubi opažanje
vlastitih potreba ili vlastite povredljivosti.
Nestabilne granice se često nalaze i kod klijenata koji iza sebe nemaju nikakvih
traumatskih iskustava. U pravilu, u osnovi uvijek leže izuzetno stresna iskustva u
odnosima s najvažnijim osobama koje su obilježile njihov Self.
U slučaju traumatizacije preživjeli doživljavaju ekstremnu formu povrede granica.
Stoga je kod smetnji uzrokovanih traumom posebno važno raditi na propusnosti granica,
uz istovremenu sposobnost njihovog očuvanja. Ovaj rad može početi s “jednostavnim”
vježbama opažanja. Traumatiziranim ljudima općenito nije uvijek lahko odgovoriti na
pitanja kao što su: "šta upravo osjećaš u tijelu, šta osjećaš, ili šta ti je potrebno da bi se
osjećao sigurnijim?" Klijenti bi, u ovom stadiju terapije, trebali moći naći odgovore na ta
pitanja. Trebalo bi da mogu diferencirano postajati svjesniji svojih želja i potreba,
svjesniji strahova i bojazni koji su povezani sa "jednostavno biti uz sebe i uz svoje želje”.
Ako nije tako, možda je jednostavno još prerano konfrontativno raditi na sjećanjima.
Tada bi moglo biti ispravnije pustiti klijenta da još jedanput, bez podsticanja, ispriča
suočavanja sa emocijama. Ponekad je već mnogo postignuto ako se klijentica ili klijent
osjećaju stabilnim i sigurnim, i konfrontativni i emocionalni geštalt-rad bi mogao samo
ugroziti postignuto.
Ali ako klijenti nalaze odgovor na ta pitanja, ako mogu formulirati kako se osjećaju, koje
misli i spoznaje se u njima pojavljuju kada se npr. približavaju sjećanju na traumatsko
iskustvo, tada bi se u terapiji moglo tragati za tim kako tačno nastaju strah, panika, stid
ili krivnja, i kako bi u tim momentima mogli osnažiti vlastiti Self. Ti trenuci, koji su
često povezani sa konkretnim situacijama u kojima se odigrao traumatski događaj, mogu,
nakon što su svjesno opaženi, biti u terapiji ponovno aktivirani. Klijentica ili klijent
mogu se sada, iz današnje jače pozicije, ograničiti prema tadašnjim povredama i time

147
stabilizirati svoje granice - npr. uz pomoć verbalizirane podrške iz pozicije odraslog ili
jakog dijela Selfa, ali također uz pomoć podrške iz terapijskog odnosa. Ova vrsta rada ,
stabiliziranje granica, sama po sebi, u geštalt-terapiji se smatra važnim terapijskim
ciljem. U radu s traumatiziranim ljudima rad na granicama dobija posebno značenje. Ako
se klijenti sada osjećaju tako sigurnim i stabilnim da se mogu upustiti u obnovljenu
konfrontaciju s počiniteljem ili događajem, rad na očuvanju granice u zamišljenoj
traumatskoj situaciji, u krajnjem ishodu, može voditi tome da se klijent više ne mora, u
sebi, braniti od iskustva. Jer sjećanja ili osjećaji, koji su s tim iskustvom povezani, gube
kvalitet egzistencijalne prijetnje. Tako se u jednom zamišljenom geštalt-dijalogu
počinitelj može napasti, može se natjerati u bijeg, odbiti i na taj način stvoriti jedan novi
osjećaj mogućnosti samozaštite i samopoštovanja. Tek kada se to postigne, uspjet će rad
na tugovanju, prihvatanju i tim na integraciji traumatskog iskustva.

Konfrontacija s djelovanjem traume

Šta sada konkretno znači na različitim ravnima "terapijski se konfrontirati" s jednim
traumatskim iskustvom, odnosno s posljedicama jednog traumatskog iskustva? U
principu, radi se o tome da svjesna opažanja, predstave, sjećanja, izbačeni iz svijesti,
korak po korak, omoguće susret izmedju "Selfa" i "Self reprezentacija traumatskog
iskustva". Sve što difuzno podsjeća na traumu, kod snažnih traumatskih poremećaja se
izbjegava. Otupljenje i splašnjavanje na emocionalnom i međuljudskom planu je
posljedica reakcija koje imaju zaštitnu funkciju. Pukotina izmedju pretraumatskog i
traumatskog Selfa, koji nije povezan s njim, svakim danom postaje veća. Da bi se
zatvorila ta pukotina, moraju se prihvatiti nepovratne posljedice uzrokovane traumom i
vrijeme od traume koje se, kako-tako, proživjelo. Već prema vrsti traumatizacije, taj
proces konfrontacije može poprimiti različite forme.

Kod oca iz Sarajeva, čija je kćerka poginula prilikom jednog granatiranja, konfrontacija podrazumijeva ne
samo ponovno doći na mjesto događaja, nego, prije svega, sjetiti se onoga što se dogodilo, dozvoliti da
ožive emocije koje su s time povezane, i podijeliti ih s terapeutom. Tim on uspostavlja unutarnju vezu
između traume i sadašnjosti.
Za čovjeka kojeg je zastrašivao njegov susjed, konfrontacija znači prihvatiti slijedeće činjenice: ranije
sigurno i ugodno mjesto, njegov dom, postalo je mjesto užasa, a on nema načina da se zaštiti od određenih
prepada. On se mogao suočiti s tim da sve povrede nije moguće zacijeliti, čak ni naporom volje, snage i
discipline, nego da iscjeljenje ponekad znači prihvatiti povredu i ne braniti se više od nje. Konfrontacija,
pritom, ne označava neki postupak, koji će klijent provesti sa sobom, iako se u ovom slučaju radi o
konfrontaciji s određenim konceptima o sebi i s vlastitim odnosom prema svijetu. Misli koje su se često
vrzmale po glavi tog čovjeka tek su formuliranjem kroz razgovor postale jaki osjećaji, koji su očito mogli
biti bolje prihvaćeni na pozadini terapijskog odnosa.
Kod oba klijenta konfrontacija također znači prihvatiti i integrirati ono što je “trauma” dugoročno ostavila
za sobom, prazninu, usamljenost ili letargiju. Pripuštanje emocija koje su povezane s konfrontacijom za
klijente predstavlja korak dalje, a za terapeute predstavlja izazov, koji u terapiji moraju zajedno savladati.

Kod konfrontacije s iskustvima relevantnim za traumu od odlučujućeg značaja je istaći

da su klijenti često blokirani ili zakočeni u opažanju svojih osjećaja. Terapeuti koji se
upuštaju u klijentov proces s punim poštovanjem mogu pomoći tim što će biti u
rezonanci s klijentom i podržati opažanje njegovih osjećaja. Kao terapeuti, mi klijentovo
očajanje ili tugu prihvatamo kao temu za razgovor. Ponekad se to događa prije nego što
klijent svjesno opazi te osjećaje. Reagiramo tako što saosjećamo, prepoznamo patnju,
možda i sami postanemo tužni i to pokažemo. Na taj način, klijentu može biti lakše da
otpusti svoje vlastite blokade, i da, da tako kažemo, reagira svojim emocijama. Naše

148
interesovanje za njega i njegovo doživljavanje podržava ga u konfrontiranju sa
sjećanjima koja je ranije izbjegavao i osjećajima koji ih prate.
Često će se prošla iskustva moći ponovno aktivirati tek pomoću različitih intervencija i
klijent će tada moći pobliže osjetiti svoj odnos prema tim iskustvima - ovisno o vlastitoj
stabilnosti i podršci terapeuta. Iskustva s kojima se klijent konfrontira, mogu se odigrati
na različitim ravnima. U osnovi se mogućnosti konfrontacije kreću na dvije ravni:
1) konfrontacija s realnim objektom, osobom ili situacijom; ova vrsta rada se događa
izvan terapijskog settinga, ali, po mogućnosti, uz pratnju terapeuta, i
2) konfrontacija u okvirima terapijske situacije, sa zamišljenim i verbaliziranim ili
odglumljenim, možda također izmaštanim, ali svakako s objektima, ličnostima ili
situacijama koje klijent doživljava kao realne.

Pored ova dva, u osnovi različita, postupka, koja je, naravno, moguće proširiti, dodatno
razlikujemo, kao što je već rečeno, nivoe, različite prema egzistencijalnom značenju
konfrontacije:
ƒ konfrontacija s mjestima na kojima su se dogodila traumatska iskustva;
ƒ konfrontacija s ljudima koji su uzrokovali ta traumatska iskustva;
ƒ konfrontacija s osjećajima koji su nastali u vezi sa sjećanjem na traumu;
ƒ konfrontacija s pokušajima ovladavanja simptomima koji su nastali nakon
traumatskog iskustva, dakle, konfrontacija sa simptomima ili nevoljama koje je
klijent propatio u vremenu od traume do sada;
ƒ konfrontacija s osjećajima koji su povezani sa sviješću o tome da ne možemo
utjecati i da smo izloženi našoj individualnoj ljudskoj sudbini;
ƒ konfrontacija sa spoznajom da odluka za svijet, za životnost međuljudskih
susretanja također uključuje mogućnost ili barem izvjesnost ponovljenih povreda;
ƒ konfrontacija sa mogućnošću da u sebi prihvatimo traumatski događaj.

Sve ove različite ravni konfrontacije, naravno, imaju nešto zajedničko. Radi se o tome da
se prihvati kontakt sa nečim tabuiziranim, sa nečim što bi trebalo isključiti iz svjesnog
doživljaja. Konačno, to je kontakt s osjećajima, za koje smo vjerovali da ih ne možemo
podnijeti, te jasan postaje zadatak da se izađe nakraj s emocijama koje prate tu
konfrontaciju. Istovremeno se radi o tome da se za vrijeme rada na emocijama održe
psihičke granice, dakle, da se, kako smo opisali, ne bude preplavljen traumom.
Izgraditi mnogo samopodrške i dovoljno povjerenja u terapijskom odnosu da bi se
usudilo ući u rizik da se pripusti bujica svojih emocija u vezi s nekim određenim,
otcijepljenim dijelom Selfa, za klijente često predstavlja dug put. Opisane dimenzije
promjene - u reakcijama Selfa, u povlačenju nakon traumatizacije, u gubitku empatije ili
u ekstremnom samonegiranju, u otcjepljenju od dijelova Selfa ili u fiksaciji u jednom
nerealnom svijetu - su pokušaji da se zaštitimo od preplavljujućih emocija, a te zaštite
klijent sada treba da se odrekne.
Važno je taj emocionalno uskomešani rad provesti u pravo vrijeme, dakle, ne prerano,
što u mnogim slučajevima znači tek nakon duge terapije ili čak da ga uopće nije moguće
provesti. Jer za neke klijente je u ovom trenutku najveći mogući uspjeh razviti ili
ponovno, putem terapijskih iskustava, naći sigurnost i stabilnost. Možda može biti
neophodno jedno vrijeme postojati u svijetu s tim novim, stabilnim Selfom. Ponekad i
mi, kao terapeutkinje i terapeuti, moramo moći dopustiti i cijeniti ono što je već
postignuto, i na klijentovu budućnost gledati sa povjerenjem u njegovu vlastitu snagu.
Ali ako se počne sa konfrontativnim radom, terapeut uvijek mora paziti na promjene u
općem klijentovom stanju ili na moguće pogoršanje kontakta sa klijentom.

149
Konfrontacija, uz to, uvijek znači emocionalno i spoznajno osvještavanje traumatskog
događaja i njegovih posljedica, i, u našem smislu, znači opažanje i komunikativno
izražavanje emocija, spoznaja i tjelesnih osjeta, koji pritom nastaju. Cilj nije navikavanje
na emocije odbijanja, cilj je prihvatanje i integriranje procesa, životnih iskustava, koja im
nakraju i pripadaju, čak i kada su takva da ih ne bismo po svojoj volji izabrali.
“Saopćavanje” tih procesa u okvirima terapije ima dvostruko značenje. S jedne strane,
putem komunikativnog izražavanja unutarnjih procesa stvara se mogućnost da ih realno
opazimo, i da sebi osvijestimo prateće emocije. S druge strane, mnogi pogođeni iza sebe
imaju duge godine izolacije od međuljudskih kontakata, oni u terapijskoj situaciji prvi
put mogu iskusiti da je moguće opaziti i saopćiti svoj užas, i prihvatiti utjehu i podršku.
Može se promatrati kako se način izražavanja u saopćavanju snažno mijenja. Često u
početku za “transport” osjećaja isključivo služe neverbalne forme komunikacije. Geštalt-
terapeuti rade npr. s glinom (Besems& Van Vugt, 1990), s papirom i bojom (Kaempfer-
Heer, 1993), s pokrivačima i jastucima. Mnogi klijenti ne nalaze riječi za ono što im se
dogodilo, imaju tjelesne osjete koje je često lakše iskazati neverbalno nego verbalno.
Kasnije se može raditi na tome da se neverbalni izraz prevede u govorni, da se užas
ispriča i da mu se da ime.
Pritom je uvijek važan bliski kontakt između terapeuta i klijenta, no on se ne smije
zamijeniti konfluentnim ili čak intruzivnim. Terapeut ili terapeutkinja mora strogo paziti
na to da ne povrijedi klijentove granice, jer bi ovo moglo radikalno oštetiti klijentovo
povjerenje. Klijenti su naročito lahko povredljivi upravo u fazi konfrontacije, dakle,
sjećanja na ekstremne povrede granica. Bliski kontakt se održava poštovanjem i
uvažavanjem drugoga, a geštalt-terapijski dijaloški pristup je posebno primjeren ovom
zahtjevu.
Ako se terapeut ili terapeutkinja sa dijaloškim stavom usudi da zajedno s klijentom
pogleda u dubinu njegove ranjene duše, a da se pritom ne prepadne, ne povuče, nego
uzmogne ostati uz njega s toplim osjećajem priznanja i uvažavanja klijentovih osjećaja,
to može pomoći da nestane dio njegovog otuđenja od vlastitog unutarnjeg svijeta.
S ovim u vezi, važno je ukazati na različite dimenzije konstrukta konfrontacije.
Konfrontacija može značiti izlaganje jednom određenom stimulusu da bismo se na njega
priviknuli. Naravno, težak je zadatak izložiti se nečemu kao što je već samo pričanje
priče, koje sadrži konfrontativne elemente i kod traumatizacija koje sa sobom nose stid
može biti izvanredno stresno. Konfrontacija, kako je ovdje shvatamo, je sve to i još više.
To je konfrontacija sa sadržajima traume, sa učincima traumatskog iskustva na cijeli
život. Možda su u toku prevladavanja traume razorene životne veze koje se neće moći
ponovno izgraditi.
Konfrontacija u ovom smislu također znači da se pogođeni suočava sa svojim vlastitim
vrednovanjem traume i tim kako je u prošlosti prevladavao traumatsko iskustvo. To npr.
može značiti da se klijent konfrontira s tim da je npr. pet godina zapostavljao svoju
djecu, dakle, u krajnjoj liniji, to je konfrontacija sa često gorkom istinom da je kroz
određeno vrijeme izgubio svoju životnost.
Upravo u ovoj tački je izuzetno važno podržati klijente u tome da izgrade poštovanje i
topao odnos prema sebi, da prihvate sebe sa onim što se dogodilo. Prvi korak u tom
prihvatanju je sigurno taj da terapeut ili terapeutkinja prihvate klijenta onakvim kakav on
jeste. Može se također raditi na odbacivanju sebe, pri čemu će se pokušavati da klijent to
sebi osvijesti. Ovdje može pomoći geštalt-dijalog sa "odbacujućim" klijentovim dijelom
da svjesnije opazi i proradi eventualni prezir prema sebi.
Konfrontacija se, dakle, može dogoditi na različitim ravnima. Možda se kvalitativne
razlike između tih različitih ravni konfrontacije najjednostavnije mogu izraziti
oslanjajući se na Martina Bubera. Postoji mogućnost da se izgradi unutarnji stav u smislu

150
Buberovih ključnih riječi Ja-Ono za reprezentaciju traume, da bismo se navikli na
sjećanje i razgradili ponašanje izbjegavanja. Ali, također, postoji mogućnost da se onda,
u smislu Ja-Ti odnosa, "cijelim bićem" upustimo u egzistencijalnu konfrontaciju.

Ravan integracije
Reagirajući na traumu, Self otcjepljuje zastrašujuće reprezentacije agresora.
Time on otcjepljuje i sebe jer je veliki dio snage vezan za, prema unutra upravljene,
odsječke zastrašujućih reprezentacija. Kada, dakle, neko pokuša da više ne misli na
traumatske događaje, stalno mora dodavati “psihičku energiju” i onda ta snaga nedostaje
za ostale procese kontaktiranja između ja i okruženja, odnosno između unutarpsihičkih
instanci Selfa, koje, takoreći, transportiraju taj kontakt. Posljedica toga je da je Self
rascijepljen na dio koji sa svijetom može stupiti u neopterećenu razmjenu i na dio koji
zbog traume biva definiran kao nevrijedan života, nevoljen, kao nepoštovano biće.
Osjećaj za sebe će se formirati već prema tome koji je od ta dva dijela prozvan, i čovjek
će se, u skladu s tim, ponašati prema svom okruženju. Također, u dijelovima Selfa koji
se sada, nakon uspješnog otcjepljenja traumatiziranog Selfa, čine nedodirljivim za
traumatska iskustva, uprkos tome će se održati stalna budnost za signale, koja će
nagovještavati zastrašujuću aktivaciju traumatiziranih dijelova Selfa.
To znači da će, također, preostali, na prvi pogled, zdravi dio Selfa biti obilježen stalnim
nadzorom: ni sjećanja, ni akutni signali o agresoru, ni traumatski događaj ne smiju
prodrijeti u svijest. To čini da su svi načini ponašanja koji, površno gledano, djeluju
prilagođeno, prožeti napetošću, koja, između ostalog, može ostavljati dojam
neautentičnosti u smislu da ta osoba, u Buberovom smislu, ne može govoriti svojim
cijelim bićem.
Integracija u značenju koje ovdje primjenjujemo ima za cilj da ponovno dovede u
kontakt, možda čak i u stanje sklada traumatizirane i netraumatizirane dijelove Selfa. Da
umjesto dva odvojena, međusobno nepovezana “Selfa” (“dijela ličnosti”), egzistira jedan
koji integrira obje (ili više) forme uobličenja i tako obuhvata različite načine postojanja,
koji čekaju na to da budu alternativno prozivani. Ako bude prozvan netraumatizirani dio
Selfa, ne mora biti prije toga aktiviran i traumatizirani i obratno. U slučaju uspješne
integracije traumatskih događaja u Self osobe, sa svakom aktivacijom dijelova Selfa
uvijek će i traumatizirani i netraumatizirani aspekt funkcionirati zajedno. To znači da
traumatizirani Self nikada više neće konfigurirati bez traumatskog iskustva, da će
trauma, dakle, biti čvrsti sastavni dio daljneg života.
Integracija stoga uspijeva upravo putem prihvatanja činjenice traume kao i putem
prihvatanja promjene koju je trauma prouzrokovala u vlastitom životu. Čovjek se više ne
treba odupirati realnosti jednom doživljene traume, njegova snaga je u mnogo većoj
mjeri slobodna za suočavanje sa sadašnjim ili drugim neriješenim problemima. Nakon,
na ovaj način, uspjele integracije uobličavanje kontakata će barem manje biti
onemogućavano ograničenjima iz prošlosti.
Zdrava posttraumatska ličnost je u osnovi opuštenija, ima kontakt sa svojim potrebama,
prihvata vlastite granice i zaključila je mir s činjenicom da zlo i užas, pod određenim
okolnostima i u određenim situacijama, mogu postati sastavni dio našeg života. Zdravi
posttraumatski Self na ovaj način postaje manje sanjalački, manje idealizirajući. Ali
također nije ni pregeneralizirano pesimističan i defanzivan. On poznaje svoje mogućnosti
i svoja ograničenja u uobličavanju svoje životne situacije i u stanju je, također, da te
mogućnosti realizira.

151
“Neizliječeni” traumatizirani su skloni tome da ostanu naučeno defanzivni, depresivni,
nepovjerljivi i puni primjedaba. Pritom, ipak, ne treba zaboraviti da se u tom slučaju radi
o, isto tako, u skladu s navikama, ustanovljenim pokušajima spašavanja Selfa - koji bi
da, po navici, spriječi ponovljeno povređivanje. Odbrana od agresora ostaje stalno
aktivirana, čak i ako ga nema ni na vidiku. Slično vrijedi ako se negira činjenica traume:
preživjeli izgrađuju, bez obzira na činjeničnu situaciju, jedan “zdravi” svijet, u kome žive
samo ljudi koji ne izgledaju sposobni za takve radnje i uz koje bi, zbog toga, život bio
siguran. Opasnost ovakvog pokušaja prevladavanja je u razvijanju suženog modela
ljudske stvarnosti, čime se povećava rizik da se ponovno proživi traumatsko iskustvo. Ko
je, naprotiv, integrirao i prihvatio traumatsko iskustvo, dobio je, također, jednu
realističniju sliku ljudi i uvjeta pod kojima se rešeta čovječanstvo. Njegova pažnja i
energija će se upraviti na to da se čuva od ponovnog nastupanja takvih životnih uvjeta, a
ne na to da se, po mogućnosti, potpuno zaštiti i da, stoga, preventivno preostali život
svede na minimum.

Terapeutova pomoć u poticanju integracije

Kada je riječ o integraciji, većinom se misli na dva različita aspekta:
a) integraciju različitih ravni iskustva (senzornih, emocionalnih, imaginativnih i
verbalno-spoznajnih) i
b) identifikaciju, a nakon toga integraciju izoliranih, otuđenih, osamljenih dijelova
Selfa.
Oba ova aspekta se često preklapaju, ali se promatraju kao u osnovi odvojeni terapijski
ciljevi.
U slučaju terapijski posredovane integracije različitih ravni iskustva (tačka a), radi se o
tome da određeni doživljaji budu rekonstruirani i time ponovno aktivirani u različitim
modalitetima u kojima nastaje iskustvo. Npr., moguće je da se određeni događaji
iskazuju verbalno-misaono, a da se to ipak događa bez emocionalnog i senzornog
učestvovanja, da čak bude zamagljena predstava izrečene situacije.
U terapijskom radu se tada ponovno pokušavaju aktivirati osjećaji primjereni
događajima, traumatskim iskustvima, odnosno, ako ova još uopće nisu proživljena,
pospješiti njihov nastup. To se događa tako što se klijentova pažnja upravi na zamagljene
procese. Istražit ćemo koji su osjećajni i izražajni kvaliteti skriveni u nesvjesnim
tjelesnim pojavama kao što su pojačano disanje, napinjanje, crvenjenje kože, lutajući
pogled. Izmjerit će se u kojoj mjeri određena izbjegavanja u vidu blokada oštećuju
izvanverbalne procese opažanja i povezivanja emocionalnih, senzorno-motornih,
imaginativnih i verbalno-spoznajnih sadržaja. U terapiji će se skrenuti pažnja na ovo
izbjegavanje u vidu neopažanja cijelog spektra iskustava i tako će se izgraditi neophodna
podrška, koja može podstaći da se izbjegavanje napusti. Korak po korak se tako, u
procesu razrade traume, može integrirati emocionalna strana iskustva.
Za podržavanje ovih procesa postoji mnoštvo tehničkih pomagala koja su se razvila u
području humanističkog terapijskog pristupa, naročito u okviru geštalt-terapije i tjelesne
psihoterapije. Neka od njih su već opisana, druga se mogu naći u izvrsnim udžbenicima,
čiji su autori: Downing (1996), Rosenberg, Rent & Asay (1993), Wheeler & Backman
(1994), Polster & Polster (1993), Zinker (1993).

Drugi aspekt, koji se tiče integracije iskustvenih ravni, odnosi se na integraciju dijelova
Selfa (tačka b). U različitim odjeljcima ove knjige bilo je riječi o tome kako
traumatizacija utječe na rascjep, odnosno na frakcioniranje Selfa. Cilj terapije je,

152
općenito formulirano, prije svega, reaktivacija različitih dijelova Selfa s ciljem da se
potom ti dijelovi Selfa integriraju u smislu uvezivanja. Uzajamno otvaranje za samo-
podršku tim ranije izoliranim i nedovoljno podržanim dijelovima Selfa i priznavanje da
su oni druga strana vlastitog doživljaja vodi uvezivanju iskustava u Selfu. Prvo
sukcesivna a potom simultana aktivacija dijelova Selfa poticajna je iz razloga što kod
rascijepljenih Self-procesa osobe mogu unutar jednog od tih pojavnih Selfova sebe
doživljavati izolirano kao na otoku, ograđene od svih drugih dijelova Selfa, kao jedan
svijet iskustava zatvoren u sebe samog. Pritom se polazi od implicitnog uvjerenja da je
Self koji se u tom trenutku doživljava jedini i potpuni Self. To je apsolutno fatalan
proces, jer u trenutku aktivacije traumatiziranog Selfa, osoba ima osjećaj da je ona samo
traumatizirani Self i ništa više. Ova apsolutizacija aktueliziranog dijela Selfa mogla bi
biti utemeljena u psihičkom refleksu preživljavanja, koji bi trebao spriječiti psihotični
raspad sadržaja iskustva - refleks za koherenciju Selfa.
Terapijska promjena je upravljena na to da se klijentu prije svega učini vidljivim taj
proces, njegovo fatalno djelovanje, ali i da se izmjeri njegova konstruktivna, zaštitna
uloga. Tada se mogu razmotriti uvjerenja o sebi i drugima, koja dolaze do izražaja u
refleksu koherencije.
Kao drugo, aktiviraju se drugi, netraumatizirani dijelovi Selfa i time se još jedanput
svjesno u prvi plan dovode različiti životni osjećaji potpuno drugačiji od onih koji
postoje u traumatiziranom Selfu. Preko ovih, sasvim drugačijih osnovnih osjećaja, a tim i
potpuno drugačijih resursa Selfa, osoba je nakon aktivacije zdravih dijelova Selfa
sposobnija da se posveti iskustvima Selfa koja potječu iz traumatizacije. Na ovaj način
će osoba biti podignuta na jednu novu, kompetentniju ravan, na kojoj je sposobnija za
uspostavljanje kontakta. Konkretno se to može dogoditi tako da se zdravi dijelovi Selfa
aktiviraju tako što će se npr. razgovor upraviti na pretraumatska iskustva, čime će se ona
aktivirati u predstavama. Pritom će se obratiti pažnja na osjećaje i uvjerenja o sebi koja
su vezana za reaktivirana pretraumatska iskustva i koja se (nadajmo se) razlikuju od onih
prije povezivanja sa zdravim dijelovima Selfa.
Jedna druga mogućnost bila bi da se traga za posttraumatskim iskustvima, u kojima se
Self očitovao kao kompetentan, zaštitnički, snažan, odlučan ili barem nekako
nedotaknut, čega klijenti u tom trenutku nisu bili svjesni, niti su to kasnije registrirali.
Nakon tako uspjele reaktivacije jednog kompetentnog Selfa, uspostavlja se kontakt s
ranije izoliranim, ograđenim, traumatiziranim Selfom, tako što ćemo u geštalt-dijalogu s
praznom stolicom oba dijela Selfa dovesti u dijalog. Kompetentni, jaki, vitalni Self tada
se obraća uplašenom, prepadnutom Selfu i obratno - kao da su to dvije različite osobe,
kako one fenomenološki zaista i izgledaju.
Terapeut pritom ne treba ništa “namjerno” činiti u pravcu integracije, tako što će ih npr.
podsticati u smislu bratimljenja ili povezivanja obaju dijelova Selfa koji su u dijalogu.
Dovoljno je za početak da oni “međusobno razgovaraju”, da stupe u kontakt da bi se
uspostavilo i spoznajno uvezivanje, usklađeno s iskustvom.
Slijedeći korak u jednom ovakvom radu mogao bi se sastojati u tome da se u dijaloškoj
vježbi stupi u kontakt s agresorom - i to naizmjenično, jedanput iz kompetentnog,
jedanput iz uplašenog, traumatiziranog dijela Selfa. Ako se ovdje mnogo toga i ne ispolji
u riječima ili izrazu, pažnja će se prvi put upraviti samo na osjećaj onog dijela Selfa koji
je ušao u rizik ovog kontakta, da bi se opazile i promatrale razlike koje su izazvane
intervencijama. Integracija se u tom pravcu općenito može aktivno pospješiti ako osoba,
koja oba ova iskustvena prostora nosi u sebi, počne raditi na tome da u izvjesnoj mjeri
nađe razumijevanja za oba načina postojanja: i za kompetentno-prevladavajući, životu
odani, i za uplašeno-traumatizirani, koji izbjegava kontakte.

153
To, naravno, ne bi smjelo voditi tome da pogođena osoba opet od sebe zahtijeva da bude
jaka i posvećena životu ako je njeni osjećaji pozivaju na povlačenje, odnosno obrnuto.
Mnogo više se teži tome da se uzmogne sve lakše i svjesnije mijenjati od izolacije i
povlačenja, s jedne strane, i prihvatanja kontakata, nadolazećih zahtjeva iz vanjskog
svijeta, s druge strane. Tako će se postići jedna fleksibilnija, lakša, brža, potpunija
promjena. Ovo stoga što su i povlačenje i izolacija također pokušaj zaštite i, pod
određenim uvjetima, kakvo-takvo, ali važno pomoćno sredstvo.
Pritom je novo to da i u fazi povlačenja pogođena osoba ne zaboravlja komplementarne
dijelove svoga Selfa, da ona povlačenje stvarno shvata onakvim kakvo ono i jeste,
prelaznim obrascem zaštite, koji se može modulirati u skladu s realnim odnosima. Kada
se odnosi promijene, odnosno, kada se dobiju tačnija saznanja o opasnosti, defanziva se
opet može opozvati, a drugim dijelovima Selfa dati manifestni izraz. Time se postiže da
osoba, umjesto da ustrajava jednom defanzivnom, od svijeta okrenutom,
samodestruktivnom osnovnom stavu, može djelovati fleksibilno, u tješnjem kontaktu sa
realnim životnim uvjetima i vlastitim potrebama.
Sažeto se ovaj aspekt integracije može skicirati na slijedeći način: terapija pokušava da
se kod ustrajnih, potpuno izoliranih, od ostatka iskustva otuđenih dijelova Selfa, kakvi se
često nalaze kod traumatiziranih, pobrine za to
ƒ da Self opazi te dijelove ličnosti i
ƒ da se cijene njihovo značenje i zaštitna funkcija.
Nakon toga će se ponovno kao iskustvo aktivirati drugi, stabilniji, "zdravi" dijelovi Selfa
- ne da se o njima samo razmišlja i razgovara, nego da se "ožive" putem zamišljanja i
igranja uloga.
Integracija: osoba koja sebe sada drugačije doživljava stupa u unutarnji kontakt s
traumatiziranim Selfom, čime se u mislima ili in vivo pristupom reaktivira
traumatizirajuće iskustvo. Ona stvara povezanost u kojoj biva razrađeno uzajamno
prihvatanje i fleksibilno osciliranje između tih dijelova Selfa.
Uspije li ovo, tada se ova dva, sada bolje podržana, dijela Selfa mogu usuditi na kontakt
s agresorom. Tačnije uzeto, radi se, prije svega, o reprezentaciji agresora u Selfu. Ona će
se aktivirati tako što će njegova predstava biti eksternalizirana u igranju uloga (geštalt-
dijalogu), čime će se prvi put uspostaviti odnos. On sadrži novi kvalitet ako prvobitno
traumatizirani Self više nije tako oslabljen i ako može drugačije istupiti prema agresoru.
Ovaj proces se uvijek može dorađivati stalno mijenjajući fokus - samopodržavanje,
samoopažanje, opažanje drugih, izražavanje želja i ograđivanje, postavljanje granica.

Integracija dijelova Selfa agresora

Slijedeći korak je sada istražiti dijelove Selfa koji su opaženi, odnosno naslućeni kod
agresora. Usljed traumatiziranja, oni zaposjedaju Self preživjelog ili putem konfluence
(“oslabljeni teritorij Selfa”) ili putem gubitka Selfa traumatizacijom, a potom bivaju
odbačeni autoagresivnim doživljavanjem i ponašanjem. Ili ostali dijelovi Selfa, sačuvani
od agresora, blokiraju akcije i reakcije opažene kod agresora. I ovo dovodi do toga da
takvi vlastiti dijelovi, koji unekoliko mogu podsjećati na dijelove agresora, budu
odbačeni, otcijepljeni i potisnuti.
Prethodno osnaživanje Selfa u terapiji, postignuto premošćavanjem izoliranih dijelova
Selfa i proširenje baze samopodrške, koja je rezultat toga, sada pruža veću sigurnost za
ponovni rizik kontakta s agresorom. Sada je vrijedno iznutra istražiti dijelove Selfa
agresora, da bi se jasno ograničili od nekih dijelova, a ostali prihvatili i integrirali kao oni
koji pripadaju nama.

154
Ovom stadijumu ipak treba težiti tek ako su uspjeli prethodni koraci nadogradnje,
reorganizacije i osnaživanja Selfa. Žrtva ulazi u ulogu počinitelja, i to ne na konfluentan
način, postajući i sama agresorom! Teži se tome da se klijenti užive. Na ovaj način će se
opet pojaviti ranije, iz razumljivih razloga, blokirana empatija traumatiziranih, koja se,
nažalost, u pravilu, generalizira na ostale kontakte, ne samo na one sa počiniteljem.
Praktično, to se događa tako što se u igranju uloga klijentu predloži zamjena uloga: on bi
sada trebao igrati počinitelja, “biti” počinitelj.
Postoji čitav niz različitih emocionalnih stanja koja se mogu odigravati u jednom
počinitelju, a ono što će žrtva empatijski proosjetiti u počinitelju, ako to želi, može
poprimiti različite oblike. Agresija i strah, osjećaji moći i zadovoljstva, ali i bezgranična
praznina i hladnoća, da navedemo samo neke od emocija koje traumatizirana žrtva može
proosjetiti kada uđe u ulogu počinitelja. Sve su to emocije koje se, u nekoj kontroliranoj
mjeri, nalaze u svakom od nas. Također, i najužasnija ljudska otupjelost, koja rezultira
potpunom osjećajnom prazninom, unutarnje stanje koje se javlja u situacijama ledenog
mučenja, za koje su ljudi sposobni, koje želimo odbiti što dalje od sebe, može
predstavljati dio Selfa koji se u manjoj ili većoj mjeri nalazi i u nama.
Mnogi ljudi, ne samo traumatizirani, mogu na ovom mjestu pomisliti: “Ja se ne mogu i
ne želim uživjeti u to šta osjeća neko ko, naprimjer, zloupotrebljava neko dijete, niti u
ljekara u koncentracionom logoru, koji ubrizgava ženama tečni beton u maternicu i
promatra kako one umiru. Kako bih mogao i kako to da bih se trebao uživjeti u to šta se
događa u jednom mučitelju. Sigurno je da treba pokušati razumjeti šta utječe na to da
neki čovjek postane takav, da sebi dopusti da radi takve stvari. Ali, uživljavati se, nije li
to ipak previše?”
Zadatak je, ustvari, da, s jedne strane, razvijemo razumijevanje za to šta čovjeka dovodi
do toga da postane tako destruktivan, a istovremeno, s druge strane, da uzmognemo
odbiti od sebe destruktivne napade, a da pritom ne otcjepljujemo svoju vlastitu
agresivnost i destruktivnost. Ući u ulogu čovjeka koji je spreman mučiti druge ljude - oči
u oči, satima, bez milosti, je sigurno jedna od najtežih vježbi.
Naravno da se ne radi o tome da se putem uživljavanja umanji krivnja, nego o tome da
iskustveno upoznamo potencijal koji je u nama. Budući da potiskujemo i odbacujemo u
sebi one dijelove koje pripisujemo isključivo počinitelju, dolazi do osiromašenja Selfa.
Na ovaj način se može objasniti da se ovim, veoma uskomešanim i teškim, procesom
stupanja u kontakt s agresorom, konačno, u pogon mogu staviti pozitivne promjene.
Paradoksalno, ovo opušta žrtvu i čini da bude blaža prema svojim vlastitim slabostima.
Ipak, može biti da će ova vježba postati moguća tek u nekom kasnijem stadijumu njenog
liječenja. Ali često se doživljava da - nakon početnih otpora - znatni dijelovi vitaliteta
mogu biti ponovno aktivirani tek u ovoj ulozi, a pacijenti su iznenađeni, čak uplašeni,
osjećajem živahnosti i otvorenosti prema životu kada se, u sebi, pokušaju približiti
počinitelju. U pravilu, ovo ne uspijeva otprve i ponekad će biti potrebno razraditi mnoge
otpore, koji uvijek iznova traže da budu rasvijetljeni, prije nego što se, korak po korak,
zaključi ova teza.
Razumljivo je da u preživjelom postoje enormni otpori, koji potječu otud što on samo
ponegdje, u nekom kutku svoga Selfa, može biti kao počinitelj. I upravo stoga, da nekada
kod sebe ne bi našao ni trag neke sličnosti, bivaju otcijepljeni svi impulsi koji bi barem
ovlaš mogli odgovarati počiniteljevim, prije svega, agresivni impulsi. Ukupno područje
vlastitog Selfa može ponovno postati dostupno reintegracijom agresivnih potencijala, ali
i svih onih koje će posttraumatski Self pripisivati drugom ili drugima.
Ponovno kod sebe otkriti agresivni potencijal i dobro ga upoznati ne znači prometnuti taj
agresivni potencijal u destruktivni, koji će razarati druge osobe ili se ispoljavati na račun
drugih. To više ima smisao da se agresivni potencijal ponovno učini dostupnim, da bi se

155
agresivnim napadima u budućnosti mogla postaviti odlučna i djelotvorna granica. Ovo ne
vodi samo boljoj zaštiti vlastitih granica Selfa, nego i zaštiti protiv nespoznate, potisnute
agresivnosti u nama samima, kojom upravo stoga što nam je nepoznata ne možemo
dobro upravljati.
Bilo bi primamljivo u njemačkoj i austrijskoj poslijeratnoj situaciji istražiti odnos ratne
generacije prema žrtvama nepravednog režima i njegovim posljedicama. Ovdje neka
ipak ostane samo nagoviješteno da je u skladu sa ovakvim terapijskim ratiom stvarno
prevladavanje traumatizacije, koja je nastala događanjima prije i za vrijeme Drugog
svjetskog rata, moguće tek ako i oni koji su došli poslije počinitelja, pa čak i potomci
žrtava, uzmognu uživjeti se u tadašnje događaje, odnosno pokazati spremnost prihvatanja
tog rizika.
Rezultat ovakvog načina dijaloške integracije s agresorom je opušteni Self. Ne mora se
više svim sredstvima voditi odbrambeni rat protiv dijelova Selfa koji u našoj vlastitoj
slici Selfa nisu dopušteni, odnosno, čije je postojanje bilo ekstremno zastrašujuće.
Prihvatanjem i pripuštanjem i destruktivnih potencijala razvija se realističnija slika
vlastitog Selfa i ljudi općenito, koja, suprotno raširenim bojaznima, tek sada omogućava
kompetentnu i diferenciranu kontrolu agresivnosti. Jer život bez agresije je apsolutno
nerealan, ali je tu agresiju, kada je upoznamo, kad postane bliska, i time podložna
kontroli, moguće kanalizirati i učiniti je konstruktivnom a ne destruktivnom.
Sada još dva kratka primjera za ilustraciju rečenog:

U prvom slučaju se radi o jednom mladom čovjeku koji je od razvoda roditelja prije četiri godine, sada kao
šesnaestogodišnjak, živio sa svojim ocem. Sa ocem je, u principu, imao dobar odnos, koji je bio loš samo
onda kada je otac bio pijan, što se događalo općenito jedan do dva puta u nedjelji. U tim fazama, otac bi
postajao pretjerano kritičan prema sinu, koji se, sa svoje strane, pasivnošću i slaganjem htio prilagoditi
ocu.U pravilu mu to, ipak, nije uspijevalo, i otac bi postajao nasilan. U jednoj takvoj prilici je, braneći se
od udaraca, sin odgurnuo oca od sebe. Ovaj je pao na leđa i pritom povrijedio glavu. Ova povreda u prvi
čas nije bila primijećena, otac je još mogao sam otići u krevet, ali je tokom noći umro od te povrede. Sin je
tada preživio jak šok, i otada je patio od posttraumatskog stresnog poremećaja, koji se očitovao, prije
svega, u depresijama, naglašenom osjećaju krivnje i enormnom strahu od svoje vlastite agresivnosti.
Da bismo omogućili rad na toj agresivnosti, učinjeni su prethodni koraci u radu kako bi osvijestio vlastiti
strah, poticano je iskustvo traumatiziranog Selfa i upriličeno je povezivanje sa pre-traumatskim dijelovima
Selfa. Nakon ovog osnaživanja i proširenja traumatiziranog Selfa putem integracije zdravih dijelova Selfa,
klijent je postepeno postajao dovoljno siguran da bi mogao stupiti u dijaloški kontakt sa svojim umrlim
ocem.
Ova vrsta rada je klijentu pala ekstremno teško, jer je uvijek upadao u samopredbacivanja i osjećaj krivnje.
Istovremeno, ni pod kojim uvjetima nije htio biti onakav kakav je bio otac, naročito ekstremno nasilan,
kakav je pod utjecajem alkohola bio otac. Tek kada mu je uspjelo, putem zamjene uloga, iznutra
uspostaviti kontakt s tom agresivnošću i prihvatiti kao dio svoje sudbine tu agresivnost, koja mu je očito
bila dostupna i kao iskustvo, pacijentu je postalo moguće da se iz svoje vlastite “kože” energično
suprotstavi ocu.
On je sada mogao razlikovati šta je bio njegov stvarni udio u nesretnom događaju, a šta je pretežno dio
zajedničke krivnje s ocem. Sada je mogao i na energičniji način istražiti dio koji se mogao promatrati kao
kraj dugog niza ponižavanja, koja je podnosio od svog oca. Iako mu je to teško palo, bilo mu je ipak
moguće spoznati i da je jedan dio njega osjećao olakšanje što je otac bio mrtav.
Paradoksalno, izgledalo je da se od tog trenutka unutarnji sinov odnos prema ocu pozitivno promijenio.
Odnos ljubavi, koji je i pretraumatski bio prisutan, sve više i više je dolazio u prvi plan, nakon što je ranije
bio prekriven osjećajima krivnje i samopredbacivanjem. Sin je sada mogao cijeli tok nesretnog slučaja
vidjeti više kao zajedničku sudbinu oca i sina. Sada se mogla podijeliti odgovornost za nesumnjivo
nesretan tok događaja, koju je do tada sam preuzimao. I dalje je osjećao krivnju, ali je ipak preostala
krivnja bila podnošljiva. Prihvatao je da je ubio oca u svojoj potrebi da se odbrani od neprimjerenog
očevog napada. On zna da vjerojatno ne bi došlo do nesretnog slučaja da se nije branio. Međutim, sada
smatra da takve agresivne napade ne bi tolerirao ni od svoga oca ni od neke druge osobe. Istovremeno,
može spoznati da svaki pokušaj da se odbrani ne mora odmah rezultirati smrtnim ishodom. Nakon što je
sebi ponovno dopustio samoodbranu, kao ličnost djeluje sigurnije, općenito opuštenije. Ove dobre faze

156
ponekad nakratko imaju svoje padove kada mediji objave slične nesretne slučajeve. Ipak, sada mu lakše
nego ranije uspijeva da te izvještaje ne uzima kao povod da sebe ponovno osuđuje.

U drugom slučaju radi se o jednoj mladoj ženi koja je u najranijem djetinjstvu bila konfrontirana s time da
je njena teško bolesna majka u dvije godine donijela na svijet dva mrtvorođenčeta, prije nego što je dvije
godine poslije toga rodila jednu zdravu djevojčicu. Pacijentkinja je u toj dobi, naravno, željela da mlađa
braća i sestre umru. Vjerojatno zbog nesretne vremenske koincidencije tih želja sa njihovim stvarnim
umiranjem, bila je prilično šokirana. Kasnije je razvila enorman strah od svoje agresivnosti. Ovaj strah je
narastao do prisilnih poremećaja u ponašanju, tako da je ona sebe, iz straha da bi mogla nekome nešto
učiniti, sve više i više kontrolirala. Ako joj to ne bi uspijevalo, podnosila je enormne strahove, kao da je
stvarno nekoga ubila iz nepažnje.
U njenom slučaju rad se snažno koncentrirao na ponavljano iskustvo njenih agresivnih impulsa prema
drugim ljudima, ali naročito prema mlađoj braći i sestrama. Time što je percipirala te agresivne impulse i
naučila ih izražavati, mogla je steći iskustvo da ona, iako doživljava te impulse, niti je agresivna niti ubija.
Na taj način se nisu izgubile njene ostale osobine, naprotiv. Njen odnos prema vlastitoj destruktivnosti
postajao je opušteniji. Važan korak u radu s njom bio je da je uživljavanjem u “žrtve”, za koje je smatrala
da su njene žrtve, mogla ustanoviti da i žrtva isto tako može biti agresivna - iako možda drugim
sredstvima. Konačno joj je uspjelo, upravo u ulozi žrtve, da ustanovi počinitelja u Selfu - iako samo u
svojoj fantaziji. Unutarnja reprezentacija počinitelja u žrtvi teško bi je opterećivala cijelog života.
Reintegracijom svoje agresivnosti, njena ličnost je dobila i jednu lijepu dodatnu dimenziju, koja je zbog
ranije blokade ostala nepotpuna - od te drage djevojčice, koja je u neskladu sa svojom djetinjom dobi,
postala je žena koja je u skladu sa svojom dobi, sigurna u sebe, a, na osnovu toga, ponekad i žena koja
snažno nastupa i postavlja svoje granice primjereno kontaktu.

Sažimajući, da još jedanput utvrdimo da se kroz više stadijuma teži približavanju

unutarnjem načinu postojanja, koji je reprezentiran agresorom, ali se istovremeno
osnažuje vlastitim unutarnjim iskustvima. Integracija ne samo traumatskih iskustava,
nego i iz njih proisteklih simptoma i posljedica po kasniji život, ali i bolja reintegracija
načina postojanja agresora, čini cijeli spektar ličnosti ponovno životnim. Tim se ponovno
oslobađaju one snage koje su nezaobilazne za razvoj ličnosti: opažanje sebe i drugih,
samopodrška i uobličavanje kontakata.
Na ovaj način, traumatizirani uče prihvatiti da je moguće da budu zlostavljani, ali i da su,
u osnovi, i sami sposobni da zlostavljaju, i da se pritom - nažalost - radi o dva aspekta
realnosti međuljudskih događaja. Činjenica da su oni mogući ne znači da su neizbježni,
željeni ili čak Bogom dani, naprotiv. Tim što spoznamo mogućnosti tih procesa, ne
moramo ih više u sebi zamagljivati, bolje ih upoznajemo, podnosimo i vladamo njima.
Onaj ko spozna svoje zlostavljačke impulse, moći će se primjerenije braniti protiv
stvarnog zlostavljanja i kao počinitelj i kao žrtva. Možda ovo nikada potpuno ne uspije,
ali je veća vjerovatnost da ćemo to činiti bolje nego pomoću fobičnog ograničavanja od
ovog kompleksa tema.

Noćne more i integracija otcijepljenih dijelova Selfa

Za traumatizirane ljude noćne more i smetnje spavanja, koje ih prate, su jedan od
najvažnijih praktičnih problema, koji najviše ugrožavaju kvalitet njihovog života. Zato
noćne more u terapiji imaju posebno mjesto, a ne samo zbog toga što one daju podatak o
tome koji su dijelovi Selfa bilo kada bili otuđeni.
Na početku rada s noćnim morama preporučuje se da pacijenti sami ispričaju svoj san,
kao da se on dogodio u sadašnjosti. Ovo je uobičajeni postupak u terapiji koja je
orijentirana na iskustvo, pri kome se naročito mora paziti na to da sadržaje sna ne treba
tumačiti. Na taj način će pažnja biti upravljena na to da se u toku ponovnog
doživljavanja sna, koji se odvija kao neki sadašnji film, dožive vlastiti osjeti, vlastiti

157
osjećaji. Ako bismo se bavili značenjem, pažnja bi bila upravljena na verbalno-spoznajnu
ravan, a udaljena od opažanja osjećaja. Pitanja klijenta o značenju određenih aspekata
sna ostavljaju se po strani tako što ih uputimo na važnost ponovnog doživljavanja sna.
U pravilu, noćne more se prekidaju. Kada se san prepričava, važno je na tom mjestu san
odvrtiti dalje, kao da se piše scenario nedostajućeg kraja sna. Pritom treba proosjetiti
skrivene bojazni, koje su bile izbjegnute prekidanjem sna. Važno je da se sada, u
terapijskoj seansi, osigura samopodrška, koja sanjaču nije na raspolaganju za vrijeme
spavanja, npr. putem priznanja klijentovoj snazi, putem potvrde i podrške koju dobiva od
terapeuta, kao i putem priznanja naznakama snage u snu.
Nakon toga se preporučuje da se preispita sadržaj sna, polazeći od toga gdje se događaju
sučeljavanja nejednakih, naprimjer između agresora i žrtve. Ako se nađe jedna takva
polarnost, preporučuje se, prije svega, podstaći identifikacija sa slabijim, ugroženim
dijelom sna. Čim se klijent uživi u tu figuru u snu, čim “postane” ta figura, on može
istražiti tu stranu Selfa. Čak i kada se u snu radi o nekom neživom predmetu, npr. o
jednoj vazi koja se razbija, ona se pomoću uživljavanja može oživjeti. Klijent se
uživljava u egzistenciju ugrožene vaze, artikulira njene osjećaje, njene bojazni, njenu
bespomoćnost, strahove, itd. Terapeut pritom podržava klijenta da te osjećaje, po
mogućnosti, snažno i jasno izrazi. Pritom, on sve više i više postaje sagovornik kome se
kazuju ti neugodni osjećaji. Većinom se već radi o dijelu koji je, u snu, suprotstavljen
agresivnom.
Kao slijedeći korak preporučuje se da se podrška potraži unutar scenarija sna. To može
biti osoba, životinja, ali i predmeti, npr. oružje, oprema, itd. Klijent se ponovno suočava
sa agresorom uz pomoć ovog novog pojačanja, da bi se ponovno izgradile prethodno
pokidane granice, koje dijele agresora i žrtvu. Ovo sučeljavanje može, a možda bi i
trebalo, proteći uz ispoljavanje veoma agresivnih osjećaja. Ako osjećaji potpuno
izostanu, to je znak da su granice još krhke. Ako je razgraničavanje s agresivnim dijelom
sna konačno uspjelo, može se - postepeno - sa tako dobivene osnove, upustiti i u
identifikaciju s agresivnim dijelom sna. Ovdje se radi o uživljavanju u agresivne dijelove
protivnika, s ciljem da ih proosjeti i izrazi ono što agresivni dio ima reći. Samo u slučaju
kada se žrtva s time ne slaže, pronaći će se druga forma komunikacije, kao da je to
ispoljavanje agresivnih postupaka i kao da je to samo u snu.
Rezultat ovog dijaloga, u kome će se naizmjenično ulaziti u uloge žrtve i agresora, može
biti da namjera agresora bude viđena samo kao nešto strano. Na taj način će se
uspostaviti neka vrsta dijaloškog mosta između agresivnog i prituljenog dijela Selfa.
Posljedica ovog je veća širina međuljudskih tokova, sa prostorom za razmjenu između
obaju dijelova, i njihova integracija.
Snovi, uključujući i noćne more, tako nude izvanrednu mogućnost da se radi na
nadogradnji struktura Selfa ako su realna traumatska iskustva još suviše senzibilizirana
da bi klijent rad fokusirao na njih.
U radu sa snovima se mogu prirediti svi koraci diferenciranja Selfa kao “trening
nasuho”, bez potrebe da se moraju aktivirati veoma stresni, realni, iskustveni sadržaji.
Aktivacija tih sadržaja zahtijeva još osnaženiji Self, koji tokom razrade može podnijeti
za traumu relativno perifernije sadržaje.
Kao i u radu na traumatskim iskustvima, i u radu na snovima traumatiziranih ljudi mogu
se opažati različiti stadijumi.
U fazi, dakle, u kojoj se još primarno radi o sigurnosti i općoj stabilizaciji psihičkih
procesa rad na snovima služi da podrži ove procese. Pritom će se terapijske mjere
sastojati samo u tome da se snovi ispričaju, prvo kao priča koja se dogodila, bez
specifičnih dodatnih intervencija - dakle, bez značenja ili fokusiranja na odjeljke, ili bez
akcentuiranja iskustva. Radi se samo o “naraciji”, o tome da se izrekne priča, koja u

158
početku stoji samo u labavoj vezi sa stvarnim sadržajima traume. Mogu se rekonstruirati
samo neki komadići sna. U ovoj fazi se ostaje samo pri ovim rekonstrukcijama -
produbljivanje ili razvijanje priče sna u ovom stadijumu je preuranjeno.
Ovaj rad se donekle može uporediti sa metodom debrifinga nakon događaja koji su
izazvali šok. Ovdje se primarno radi o smještanju preverbalno doživljenih i neverbalno
sačuvanih događaja u svijet verbalno-spoznajnih reprezentacija stvarnosti. Događaji se
opišu, imenuju, uporede i vrednuju. Time dobijaju mjesto u mreži narativno obrađenih
iskustava. Isto vrijedi za rani stadij posttraumatske terapije noćnih mora. Komadići sna,
nepovezani, prividno došli niotkud, s težnjom da se tamo opet izgube, na ovaj način se
usidravaju u mreži svjesnih doživljaja.
Ako je terapija već uznapredovala do faze konfrontacije, za rad sa snovima na
raspolaganju imamo druga pomoćna sredstva. U ovoj fazi se nudi da se pojedini elementi
antropomorfiziraju, tj. da im se, takoreći, dodaju glasovi na konferenciji dijelova Selfa.
Kompleksniji scenarij sa snovima izgledat će kao ogledalska slika interakcije dijelova
Selfa. Kvalitet ovih interakcija će se popraviti tamo gdje je potrebno, tako što će se
pojedini dijelovi personificirati i dovesti u međusobni “geštalt-dijalog”: “Budi kamen
koji je zaronio u podlogu i neka taj kamen govori zemlji, koja popušta i koja ti
dozvoljava da padneš”. Ovo bi mogla npr. biti jedna interakcija, ako je jedna takva scena
dio slike iz sna.
U ovoj fazi se također više ne radi o tome da se komadići sna smjeste ili označe, nego da
se obrati pažnja na odnos između elemenata scene sna, da se taj odnos izrazi i dalje
razvije. Već u ovoj fazi treba obratiti pažnju na to da li samopodrška može slijediti
sadržaj kolizija u snu. Ako postoji sumnja u to, mora se na samopodršci dalje raditi:
ƒ putem sjećanja i osvještavanja aktuelnog samoopažanja i opažanja drugih,
ƒ putem osnažujućih stvarnih odnosa izvan slike sna (npr.: “Sada se nalazim ovdje,
u terapijskoj sobi, u sadašnjosti, sa terapeutom, nakon toga idem kući da bih...”),
ƒ pomoću uvjeravanja u kontrolu nad procesom reaktivacije scena sna - u svakom
trenutku to mogu zaustaviti, klijent kontrolira mjeru u kojoj će se upustiti u taj
proces.
Budući da se u ovoj fazi traga za prvim kontaktima s otuđenim dijelovima Selfa koji se
prvi put uspostavljaju, ovdje bi se, kao i ranije, mogao primijeniti rad sa praznom
stolicom. Ono što je tuđe, u najširem smislu riječi, zamisli se na stolici preko puta, čime
postaje dostupno za kontakt, konfrontaciju, dijalog. Ova metoda pruža mogućnost da se
izraze teški, neriješeni procesi, ali koji, isto tako, stabiliziraju granice u intrapsihičkom
dijalogu. Instance sna većinom reprezentiraju ranjive partnere interakcije iz svjesno
doživljene stvarnosti, a traga se za odnosom prema njima. Ova faza, na ovaj način, jača
sposobnost da se povuku granice, da se one očuvaju, brane, da pri razmjeni na tim
granicama pregovaramo. Radi se o razjašnjavanju toga gdje prestaje “Ja” i gdje počinje
“Ti”. Rasplinute granice postaju vidljive, blatnjavo, granično područje biva isušeno da bi
se iskoristilo mjesto susretanja.
U fazi integracije se naglašenije radi o sposobnosti da se prenesemo u tuđi način
postojanja, i upoznamo ga, takoreći, iznutra prema van. Dok smo ranije psihičku energiju
usmjeravali na jačanje granice prema intruzivnom tuđem, sada se radi o uživljavanju,
empatiji sa onim što je ranije bilo tuđe. Na taj način će životne forme koje se izvana
opažaju kao zastrašujuće, jer su nepoznate, biti istražene “iznutra” i, kao i dijelovi
otuđeni od Selfa, ponovno će se ispuniti životnošću, sa sviješću o onome što smo
iskusili.
Ako neko npr. sanja da ga prati jedan strašni pas, u fazi razgraničavanja u prvom planu
će biti aktiviranje snaga za odbranu od psa, za konfrontaciju s njim. U fazi integracije
radi se o tome da se uživimo u suštinu nekog psa koji ujeda, da “budemo pas” u igri

159
uloga. Možda se tim čak stekne iskustvo zadovoljstva agresivnim elementima, koji su u
snu bili uobličeni kao nešto strano, kao nešto što ugrožava Self. To nas uči da agresivne
impulse, koje simbolizira slika “psa” iz sna, identificiramo u sebi, i da ih se usudimo
izraziti. Dakle, ne radi se o tome da san objasnimo znakom skrivene agresije, nego da,
uživljavajući se, iskustveno istražimo agresivnu suštinu psa, pronađemo te strane u sebi,
izrazimo ih i, kao slijedeće, dopustimo im da se, kao do sada otcijepljeni dio Selfa, uliju
u jedan veći, raznolikiji Self, koji fleksibilno reagira na različite situacije.

Praktična uputstva za rad s traumatiziranim

ljudima
Razumljivo je da je ovdje teško dati poticaje za konkretne terapijske korake, odnosno
heuristiku, koja, pod određenim okolnostima, može biti i apsolutno kontraindicirana.
Terapija traume je u pojedinim fazama veoma raznolika. Ono što važi za početak ne
mora ili čak ne smije kasnije ostati nepromijenjeno, a ono što vrijedi kasnije, ne smije
biti prisutno ranije. Čitatelja molimo da ove poticaje shvati upravo tako – trebali bi se,
ipak, primjenjivati uz superviziju, čak i ako čitatelj raspolaže obimnim terapijskim
iskustvom u drugim područjima primjene.
Doživljavanje traumatiziranih je umnogome tako različito od drugih klijenata da je
ponekad teško terapijski primjereno prema tome se postaviti. Kod preuzimanja
terapeutskih uvjerenja iz drugih polja primjene, potrebno je uključiti odgovarajući oprez.

O diferenciranom postupanju sa specifičnim problemima u

ponašanju i doživljavanju: Od rada na simptomima do
samostabilizacije
U pravilu su pacijenti motivirani za terapiju jer se žele osloboditi ometajućeg i mučnog
problema. Ovo u još jačoj mjeri vrijedi za traumatizirane. Paolo je došao zbog svog
doživljaja otuđenosti, Franz zbog svojih poremećaja spavanja. Ne primijete li nikakvu
pozitivnu promjenu u pogledu ovih problema, oni prestaju dolaziti prije nego terapija
dosegne neke psihičke uvjete koji bi se odrazili na ove probleme ponašanja.
Otuda je fundamentalni princip ovdje predstavljenog terapijskog pristupa da se želje za
promjenom, koje se odnose na specifične probleme, uzimaju ozbiljno, da se na njima, po
mogućnosti, radi da bi se postigle te promjene. Konkretno će to, kako je već u ranijim
odjeljcima dijelom opisano, rezultirati slijedećim mjerama:
1) analiza ponavljajućeg izazivača ponašanja koje je doživljeno kao problematično,
utemeljena u psihologiji učenja;
2) traganje za održivim procesima (primarno i sekundarno potkrepljenje, pozitivno i
negativno potkrepljenje);
3) bilježenje spontanih promjena učestalosti i intenziteta problema;
4) spoznavanje koji dodatni uvjeti pouzdano intenziviraju, odnosno oslabljuju problem;
5) planiranje i primjena vježbi za kontrolu problema (spoznaje koje reduciraju strah,
blokada izbjegavanja i ekspozicija, kao kod straha; spoznajne vježbe dijaloškog
razgraničavanja kod intruzija; opuštanje i opažanje tijela kod pretjerane aktivacije,
itd.);
6) analiza djelotvornosti odnosa prema problemu: šta u uobličavanju odnosa “rješava”
problem, a šta pomaže njegovom izbjegavanju?

160
Ponekad je samo sistematsko bavljenje referentnim problemom dovoljno za postizanje
promjene, a ponekad su potrebne specifične mjere. A tu i tamo ni jedno ni drugo nije
dovoljno da bi se postigla stabilna promjena. Tada izgleda da pojačanom pažnjom
problem tek treba ispravno fiksirati.

Fiksiranje simptoma putem pažnje

Znamo da mnogi problemi ostaju da postoje, i to neobjašnjivo tvrdokorno, kada postanu
objektom samoopažanja na jedan način odbacivanja. To naročito važi za autonomno
nervne pojave. Kada neko definira svoje “zdravlje”, svoju “normalnost” odsustvom
neobičnih, ometajućih psihičkih simptoma, ili problema u ponašanju, on će, naravno,
reagirati alarmom ako nastupe takvi problemi - depresivni napadi, intruzivne misli i
predstave, napadi straha, smetnje koncentracije, itd.
Na ovaj način, želje za promjenom, koje motiviraju za terapiju, mogu prouzrokovati
upravo sprečavanje promjene. Otud je u svim terapijskim pristupima kod traume postalo
uobičajeno da se uvijek i iznova naglasi normalnost traumatskih simptoma - kao
normalnih reakcija, koje održavaju život, na abnormalne događaje koje smo iskusili u
životu.
Na početku, često uz klijentov otpor, terapeutkinja će ga podstaći da zamisli život bez
promjene problema: šta bi tada zaista bilo problematično u kontaktu s drugima, ustvari,
šta bi u tom slučaju bilo suština problema samovrednovanja?
Onda bi se radilo na tome da se zamisli kakav bi se smisao dao životu, koja bi se
interesovanja mogla njegovati ako se ometajući simptomi ne bi mogli kontrolirati.
Vidljiva abnormalnost može se dovesti do “nestajanja” tako što se pažnja usmjeri na
druge životne sadržaje. Tada se pokazuje da se problem upravo održava fiksiranjem
pažnje na promjenu u određenim područjima. Paradoksalni poticaji su nezaobilazni u
ovom radu: Zar ne biste mogli, ako se to od Vas traži, zamisliti i ljubičaste slonove?
Oni koji svoju pažnju, odbacujući simptome, upravljaju protiv spoznajnih procesa,
predstava i mišljenja/prosuđivanja fiksiraju problem i svoju emocionalnu ovisnost o
njemu. Uspije li se, unatoč tome, razviti izvjesna opuštenost prema problemu tako što
ćemo ga posvojiti, uzmognemo li uvažavati ga sa interesovanjem i bez unutarnje prisile
na promjenu, promjena se, na paradoksalan način, događa takoreći neopaženo.
Nezgodno u tome je, ipak, da se ta promjena unutarnjeg stava prema problemu ne smije
pretvoriti u trik, u pokušaj instrumentaliziranja: ako se postojanje problema prihvati,
dogodit će se samo od sebe - dakle, prihvatam a pritom stalno mjerkam da li se problem
već promijenio.
Vjerovatno je odlučujuće u ovome priznati nemoć u odnosu na ometajući problem,
prihvatiti egzistenciju problema u životu nakon traume, ustanoviti mjere za promjenu,
bez stava da se uspjeh mora postići.
Tako usmjereno prihvatanje problema obrazac je za prihvatanje činjenice traume i
udaraca sudbine općenito. Ovo je suštinski korak sazrijevanja u prevladavanju post-
traumatskog stresa, a, istovremeno, kamen kušnje u vezi s promjenama na planu
simptoma, odnosno katalizator posttraumatskog razvoja ličnosti.
“Prijeti “ li izvjesno opuštanje u odnosu prema simptomima uzrokovanim traumom,
ispostavlja se da se kod klijenata javlja do tada nepoznat strah od novozadobivene
slobode. Oni slute prazninu u svojoj sposobnosti da razviju interesovanja i da ih ostvare,
da uspostave nove kontakte, u novoj spremnosti za učenje, itd. Što je svjesnije doživljen
taj strah, to će se ranije prevladati. Tada ponovno uspijeva izdržati napetost u/od
praznine, i, u slučaju zadovoljavajućeg iskustva s novim zadacima, ponovno uspijeva

161
uspostavljanje novih kontakata. Ako bude ojačan osjećaj vlastite kompetencije, a s njom
i samovrijednosti - to je najbolja garancija povoljnog posttraumatskog razvoja.

Izgradnja povjerenja u vlastite tjelesne procese

Što je ranije važilo kod razrade pritiska simptoma, vrijedi i u slučaju tjelesnih pojava
koje se doživljavaju kao neobični i odranije nepoznati procesi (stanja pobuđenja,
disocijacije, smetnje mišljenja, intruzije, reakcije trzanja, itd.), jer su upravo oni ti koji
naročito fiksiraju reakciju alarma zbog simptoma. To vodi u osjećanja o osjećajima,
odnosno o tjelesnim pojavama, a pažnja pogođenog se počinje koncentrirati na te
događaje. Uskoro, već kod prvog znaka sličnih reakcija reagira se nesigurnošću,
izbjegavanjem, samoponižavanjem, i tendencijom da prikrijemo svoje simptome i sebe
same. Slično kao kod rada na ometajućim simptomima, ovdje se radi o tome da se
omekša stav prema takvim pojavama. Klijenti uče da sami sebe opažaju i da pritom
konstatiraju krhkost svojih procesa, a da se ne moraju odmah pokrenuti protiv njih.
Preduvjet za to je da u kontaktu uspiju prevladati stid zbog svog desolatnog unutarnjeg
stanja, i da pred terapeutom mogu opisati iskustva koja odbacuju kod sebe. Terapeutovo
prihvatanje tih opisa je model za samoopažanje i samoprocjenu. Umjesto da se regaira
fobično i odbrambeno, dakle, prekidanjem unutarnjih procesa, prati se njihov tok. Na taj
način, oni se mogu drugačije odvijati i drugačije izražavati pred drugima.
Kada je neko npr. veoma tužan i deprimiran, a do tada je pokušavao da to, ili iz straha od
tog osjećaja ili iz bojazni od gubitka kontrole nad njim, pobijedi, u terapiji biva ohrabren
da dopusti osjećaj tuge kroz neko vrijeme, da osjeti sebe u toj tuzi, da je opaža kao i da
registrira strahove koji su usmjereni protiv tuge, da bi je potom mogao i izraziti. Ili
zamislite, naprimjer, smetnje koncentracije, koje ljudi ponekad pokušavaju pobijediti
neobičnim trikovima. Ako se smetnja koncentracije prizna kao normalna reakcija u
posttraumatskoj fazi klijenta, on je može iskazati kad se pojavi. Time ona gubi barem
nešto od svoje neugode, a klijent se čak možda može i šaliti na njen račun. Na ovaj način
se smanjuje strah od smetnji koncentracije, koji je jedan od najsigurnijih načina da se
smetnje proizvedu, a smanjenje straha, opet, umanjuje vjerovatnost njihovog
pojavljivanja. Radi se također o povjerenju u unutarnje procese, u izvjesnoj mjeri, o
povjerenju u “samoregulaciju organizma” - moguće je prepustiti se ovim procesima, čak
i ako to dovodi do njihovog pojačavanja i čak ako prolazno oslabljuje osobu. Prihvatanje
ovih tjelesnih automatizama, terapeutova podrška tim automatizmima, njegovo
interesovanje za te pojave vodi tome da se i klijenti mogu posvetiti ovim pojavama s
interesovanjem umjesto defanzivno i odbrambeno. To će im uspjeti ako ih opažaju
konstatirajući ih, a da se odmah ne moraju baciti na njihovo mijenjanje.
Stanja onakva kakva jesu, čak i kada pogođeni pati zbog toga, prvo treba opažati,
prihvatiti kao sastavni dio sadašnjeg života i saopćiti ih partneru u razgovoru, u ovom
slučaju terapeutkinji, na neki način potpuno prihvatajući moć koja leži u tim procesima.
Terapeutkinja je model za opušteni način samoopažanja, također i u područjima koja ne
odgovaraju klišeima dobro prilagođenog čovjeka, čovjeka koji dobro funkcionira.
Rezulatat ovoga može biti da se ne pokaže gotovo nikakva promjena na samom post-
traumatskom stresu i na oštećenju vlastitih spoznajnih i emocionalnih sistema, ali
pacijenti unatoč tome opuštenije gledaju na njih i mogu sebi dopustiti to što je prisutno.
Time oni uskraćuju fiksiranu pažnju procesima koji stvaraju problem, a time, u izvjesnoj
mjeri, i psihičku energiju koja ih održava.
U principu, u osnovi ovih pojava leži sličan uzrok kao u radu na fobijama, kod kojih
izvanjski okidač uzrokuje stanja straha. Ovdje se ipak radi o fobijama od unutarnjeg

162
stanja i pojava, pri čemu se i kod njih teži desenzibilizaciji, kao što je slučaj i kod
klasičnih fobija od izvanjskih situacija. Kada se unutarnje stanje, iz bilo kojih razloga,
više ne može tolerirati, klijent ga više ne mora potiskivati, a napregnuta odbrana protiv
njega više ne apsorbira veliki dio svjesnog doživljaja. Pažnja je sada slobodna za ono što
čovjek želi i nije više zarobljena onim protiv čega se mora boriti.
Vjerovatno je ovaj princip uzrok i klasičnih fobija: uspješne terapije straha prvenstveno
ne čine da se, pomoću vježbe, strah više ne doživljava u situacijama u kojima se do sada
doživljavao, nego da se strah koji se doživljava u tim situacijama bolje tolerira i da
postane bolje integriran. Strah se može izraziti i više se ne mora ulagati rad u odbranu od
unutarnjih pojava te čovjek, u izvjesnoj mjeri, postaje opušteniji prema sebi.
Preduvjet za postizanje takvog procesa u radu sa posttraumatskim stresnim reakcijama je
terapeutov zainteresiran i empatičan pristup tim pojavama. Tim on postaje model
respektirajućeg ophođenja sa “smetnjom”. Na ovaj način, pacijenti uče da prema sebi
budu zainteresirani i empatični, i to ne samo tamo gdje su dobri, uspješni i bez problema,
nego i tamo gdje se njihov život čini teškim, nerazumljivim prema uobičajenim
gledištima i gdje ga je nemoguće kontrolirati. Ovako empatija za sebe samoga, koja
ponovno postaje dostupna, na raspolaganju, i to za široki spektar različitih unutarnjih
iskustava, postepeno vodi tome da ponovno postane moguća prava empatija i pravo
interesovanje za druge. Proces o kome smo u ranijim odjeljcima iscrpno izvještavali kao
o suštinskom uzroku posttraumatskog osiromašenja osjećajnog života također se okreće
u drugom pravcu.
Ovaj porast tolerancije prema svojim doživljavanjima, stvoren empatičkim iskustvima
odnosa, ne odnosi se, možda ovo ni ne treba posebno spominjati, samo na spoznajne
procese kao što su problemi sa koncentracijom, intruzivne predstave, itd., nego, naravno,
i na emocionalne pojave: osjećaje straha, panike, ali i ekscesivni bijes, osjećaj nemoći, na
tugu, depresiju i beznadežnost.
Ova povećana ili ponovno zadobijena tolerancija prema načinu "biti onakav kakav jesi"
ili "sebe doživljavati tako i tako" stavit će u pogon jednu pozitivnu spiralu. Kontakti s
drugima oblikuju se na način koji više zadovoljava, što opet doprinosi jačanju osjećaja
samovrijednosti i općenito aktivaciji životnih iskustava nezaposjednutih traumom. Što
veći psihički teritorij postaje slobodan od traume i što je taj teritorij bolje umrežen sa
reprezentacijama pozitivnih iskustava vezanih za druge, utoliko postaje vjerovatnije da
se odatle, u izvjesnoj mjeri, ponovno osvoji traumatizirani teritorij.
Da dodamo još jedno uputstvo vezano za tezu da prihvatanje i opažanje problemskih
procesa, koje nije svjesno usmjereno na njihovu promjenu, najbolje gasi te procese.
Postoji opasnost da se klijentima objasni ova terapijska racionala metode i da se ovo
prihvatanje propiše na verbalnoj ravni kao neka vrsta samoinstrukcije, da bi se time
postiglo gašenje simptoma. Ova vrsta prihvatanja većinom se prepoznaje kao
neautentična i u emocionalnom izražavanju i u kontaktu prema terapeutu, i klijenti bi se
na odgovarajući, oprezan način trebali upozoriti na to. Stvarno prihvatanje ima kvalitet
dopuštanja da umru određeni ideali o sebi, to je jedan mučan spoznajni i emocionalni
proces, praćen strahovima i mukama, budući da se mora, u principu, odustati od jednog
puta spasa i, samim tim, od jedne nade, a da se iotkud može ponuditi bilo kakva
garancija da će novo, koje dolazi potom, biti bolje od onoga što je napušteno. Prihvatanje
ćorsokaka, prihvatanje bespomoćnosti vlastitih želja za promjenom je kapija kroz koju
treba proći da bi se započelo nešto novo. Ova kapija se otvara samo ako prihvatanje nije
instrumentalizirani trik kojim, takoreći, zavaravamo sami sebe.

163
Rad sa posttraumatskim emocijama: diferenciranje osjećaja
Osjećaje prate određene scenične pojave, dakle, životni događaji. U posttraumatskim
nastojanjima da se, takoreći, ponovno stane na noge, u pravilu su u prvom planu takvi
osjećaji koji prate proživljene kao i postojeće prijetnje - strah, bojazan, povlačenje,
pretjerano prilagođavanje. Radi se o osjećajima koji, u najširem smislu, imaju veze sa
povredom: doživljenom tjelesnom povredom, psihičkom povredom u smislu poniženja,
odbacivanja ili nepoštivanja. Ekstremne forme sceničnih iskustava su povezane sa
povredom koja ide uz tjelesne, emocionalne i seksualne zloupotrebe. Jedna daljna grupa
osjećaja ima veze sa doživljajem gubitka. To može biti gubitak tjelesnih funkcija, važnih
osoba, ali i do tada važnih aspekata slike o sebi ili cijele životne stvarnosti.
Tipična emocionalna reakcija na gubitak je u vezi sa tugovanjem, jednim relativno
diferenciranim osjećajem, koje pogođeni rado izbjegavaju jer implicira konačnost
rastanka. Rad na tim osjećajima, u principu, ima sličan tok: pomoću terapijskog
fokusiranja na tjelesna stanja koja se mogu iskusiti, na predstave koje idu uz njih i
pomoću dostupnih mogućnosti izražavanja, postepeno se diferenciraju prvobitno difuzno
stanje pobuđenosti ili odsustvo osjećaja s difuznim stanjem neugode i konfuzija.
Očekivani povoljni rezultat ovakvog toka rada je opažanje, pripuštanje i izražavanje
nekog specifičnog osjećaja, koje uvijek sadrži neku vrstu govora, ili realnog ili
zastupljenog kroz predstavu. U svakom slučaju, on je upravljen na neku osobu ili
instancu koja je dovedena u vezu sa traumatizacijom.
U ovom postupku pacijenti stvaraju iznenađujuća iskustva da difuzna stanja pobuđenosti,
u pravilu, znače da nisu pripuštene, odnosno da nisu mogle biti izražene, međusobno
oprečne emocije. Pažljivo ogoljavanje pojedinih komponenti ovih difuznih smjesa
emocija vodi tome da se pojedini osjećaji ponovno dožive u kontekstu i da se mogu
izraziti. Kada im uspije da ih izraze, pacijenti doživljavaju olakšanje.
U osnovi se, dakle, radi o tome da se identificiraju osjećaji blokirani u difuznom
uzbuđenju i serijski, jedan s drugim, da se izrazi ono što se istovremeno ne može iskusiti:
sreća i ljutnja, ljubav i nepovjerenje. Ljutnja i strah se teško mogu simultano doživjeti i
izraziti, a ipak su oni često komponente jedne doživljene scene. Klijenti, dakle, ne samo
da su u prilici da iskuse da se difuzna stanja mogu razriješiti, nego i da osjećaji, koji su
dio tih stanja, gube svoj zastrašujući kvalitet, mogu biti “riješeni" čim se dožive, izraze i
time zaključe.
Najvažnija sredstva za ovaj rad su sve metode koje vode tome da se najprije pojača jedno
rastuće uzbuđenje. To se može postići podsticanjem tjelesnog izražavanja pokretima, ali i
forsiranim disanjem i obraćanjem pažnje na tjelesne znakove tog uzbuđenja. Uspije li
intenziviranje tog uzbuđenja, uglavnom se nađe pravac u kojem će se kanalizirati
njegovo izražavanje, dakle, u strah, ljutnju, rezignaciju, stanje potrebe, itd. Onda se traži
neka jednostavna rečenica koja može imenovati i tako dati značenje nekom od tih
iskristaliziranih emocionalnih diferenciranja u relevantnom odnosu. Ako onaj s kim je
ovo izražavanje u vezi nije prisutan, riječi će se izreći u vezi s tjelesnim izrazom, i, po
mogućnosti, tako da izraze afektivni intenzitet koji postoji u osobi.
Ako se ovo izražavanje ponovi nekoliko puta, u pravilu postaje moguće naći i adresante
odgovorne za taj izraz, čime se opažanje i izražavanje osjećaja u potpunosti razvija. Taj
osjećaj se, imenovan, može putem zamišljanja izraziti prema onome ko ga u sceni
izaziva, i to toliko intenzivno i toliko dugo dok se osjećaj ne iscrpi, odnosno, dok se izraz
trans-agira dovoljno da bi se neriješeni afekt mogao zaključiti. Terapeuti pritom paze na
to da se sve više i više usaglase verbalne i neverbalne forme izražavanja, što klijentu
isprva teže uspijeva, jer je ovaj oblik vježbe, ali i samoizražavanje, ipak podređen
određenim socijalnim kočnicama.

164
Naravno, u posttraumatskoj fazi može biti stanja u kojima još nije korisno podsticati ovo
diferenciranje emocija. Ako je cijeli psihički sistem još suviše opterećen iskustvima koja
treba razraditi, terapeutski će se primarno podržavati potreba za mirom, zaštićenošću i
sigurnošću. Već u fazi stabilnosti, a posebno u fazi konfrontacije, diferenciranje osjećaja
će biti bitno sredstvo i cilj terapijskog rada.
Prije svega, u početnoj fazi je za ovu vrstu rada neizostavno ponuditi pomoć u
strukturiranju. Ovo znači da će terapeut nuditi formulacije za imenovanje i izražavanje
određenih unutarnjih stanja. Nudi se, dakle, formulacija, imenovanje, uz naknadnu
provjeru da li taj prijedlog odgovara. “To je nesreća! To me boli! To ne smije biti! Ja ne
pristajem na to! To mi izaziva strah! Osjećam se napetim, osjećam tugu, ljutnju, bijes,
itd.!" Klijenti preuzimaju ove formulacije da bi ih isprobali i utvrdili da li one, kada ih
izreknu na ovaj način, primjereno izražavaju njihovo doživljeno unutarnje stanje. Pritom
je važno paziti na to da pacijenti, koji često imaju prefinjen osjećaj za to šta terapeut želi
čuti od njih, u ovoj prilici djeluju zaista u saglasnosti sa svojim unutarnjim iskustvom, a
da jednostavno ne preuzimaju prijedloge formulacija kako bi zadovoljili terapeuta.
Ova pomoć u formuliranju ne tiče se samo izražavanja unutarnjih stanja, nego i
ograničavanja prema poticajima ili napadima drugih. Kod ponude pomoći u
strukturiranju se, naravno, ne radi o tome da pacijenti preuzmu pojmove za unutarnja
stanja tako da oni postanu novi introjekti. U tom slučaju, to ne bi bile pojave “otkrivene”
u vlastitom doživljavanju, koje se uz pomoć ovakvog rada stavljaju u verbalni odnos,
nego samo koncepti emocija koji su dobili ime.
Cilj rada je, s druge strane, bolja integracija stvarnih emocionalnih pojava u sceničnom
iskustvu. Treba paziti na finu razliku između klišea u načinu izražavanja, koji
ispunjavaju očekivanja drugih, ali su sadržajno prazni, i izraza koji se baziraju na
sadašnjem iskustvu, i posebno se treba podržati ovo razlikovanje kod klijenata. Stvarna
emocionalna iskustva, koja su ranije bila pomiješana, u konfuziji, vremenom će biti
izražena u slijedu jedan za drugim.

Tako se može desiti da se osjećaji straha, ljutnje, tuge, itd., prvo uzajamno
onemogućavaju, i, ako se uopće bilo šta osjeća, subjektivno se doživljava neka vrsta
difuznog šuma uzbuđenja i napetosti. Traumatski okidač aktivira ovu smjesu uzbuđenja
jer joj je konotativno blizak. Ranije skicirani rezervni položaji potom kanaliziraju ovo
difuzno uzbuđenje, npr. prvo u osjećaje straha, koji se jasno mogu osjetiti, koji tokom
izražavanja straha možda mutiraju u ljutnju, da bi nakon izražavanja ljutnje utonuli u
osjećaje tuge. Na ovaj način se omogućava da se oprostimo i rastanemo od tih osjećaja,
što je ranije izgledalo kao da se ne može tolerirati.
Rad sa osjećajima ponekad zahtijeva zaokret od klasičnog geštalt-terapijskog načina rada
utoliko što se u radu na osjećajima, kroz razgovor s nekim trećim, može dobro raspraviti
o osjećaju koji se doživljavao ili koji se doživljava prema drugim osobama. U klasičnom
geštalt-radu podvlači se da ne treba govoriti o osjećajima (“Aboutism”), nego treba
zamisliti kao da se direktno obraćamo osobi koje se taj osjećaj tiče. U radu s
traumatiziranima razgovor o nekom osjećaju je nezaobilazan sastavni dio stadija
terapijskog razvoja. Npr. sa terapeutkinjom se razgovara o osjećaju prema agresoru, čime
se nudi važna pomoćna pozicija da se tako teška iskustva uopće mogu tretirati u
razgovoru. U pravilu je prezahtjevno ako klijenti u ovoj fazi prihvate takvu pomoćnu
poziciju. Tako se može duže vrijeme sa terapeutkinjom razgovarati o osjećaju, i pred
njom izraziti osjećaj koji se, u osnovi, odnosi na agresora. Na taj način će se aktuelizirati
doživljaj osjećaja na jednom relativno neopasnom međustupnju. Potom se ono može
terapijski dalje razraditi i u vidu diferenciranja osjećaja.

165
Ako ovo stabilno uspijeva kroz duže vrijeme, onda se tek može pokušati riskirati
direktan dijaloški pristup. Preduvjeti da bi se konfrontativni rad mogao smisleno provesti
su: dostupnost ličnih resursa, doživljaj terapeutove podrške i dovoljno razvijena
stabilnost unutarnjih procesa.
Empatija terapeutkinje u ovom dijelu dobiva naročito značenje. Putem njenog
uživljavanja klijentica će steći iskustvo prihvaćenosti i iskustvo teških emotivnih stanja,
koje njena partnerica u razgovoru razumije, i koja shvata da su i poteškoće u
prevladavanju ovih osjećaja razumljive. Na ovaj način je, kako je već ranije naglašeno,
terapeutkinja model prema kome klijentica može ponovno otkriti vlastitu sposobnost
empatije. Na ovaj način će ona, takoreći, pomoću svog odraslog Selfa sve više i više
prihvatati svoje djetinje osjećaje i tako će se, uz pomoć povezivanja različitih stadija
djetinjeg razvoja Selfa, ponovno moći integrirati traumom poljuljana osnova njene
ličnosti.

Aktiviranje konstruktivnih Self-odgovora

U odjeljcima o implikacijama traumatiziranja na Self pacijenata stalno je naglašavano
značenje Self-odgovora. U suprotnosti sa mnogim teorijama Selfa, u ovom pristupu se
smatra da se Self konstituira preko čovjekovog unutarnjeg djelovanja. Naš Self nije
određen onim što nam pripisuju drugi, nego našim impulsima za djelovanje, odnosno,
našim unutarnjim odgovorom na poruke izvana. Ovaj odgovor u najjednostavnijem
slučaju može biti prihvaćajući, povezujući, ili odbacujući, ograđujući. Ova sposobnost
davanja Self-odgovora traumatizacijom je ometena. Ono što agresor pripisuje Selfu mora
biti novi Self-odgovor, praktično bez preispitivanja i filtriranja. Na taj način, nastaje
vrsta Self-odgovora, koja je, ustvari, određena izvana.
U terapiji treba paziti na to da se prvo identificiraju otuđeni Self-odgovori, da se izraze i
da se vidi na koji način ovi introjicirani odgovori Selfa stoje u skladu s ostatkom
postojećih dijelova Selfa. Čim se nađu barem minimalni tragovi Self-odgovora, koji su
proturječni introjektima, na njih bi trebalo obratiti pažnju, da bi se, pod lupom povećani,
doveli u prvi plan. Ovdje je potrebno uložiti mnogo podržavajućeg rada, jer strah i stid,
prije svega bojazan, koji se ne opaze, ometaju izražavanje pretraumatskih Self-odgovora.
Praktično, ovo može teći tako da se npr. u razgovoru o jednom teškom ličnom iskustvu,
o kome se, prividno, klijentica ne može odreći nijednog izvornog stava, postavi pitanje
kako bi ona prije traumatizacije mislila o ovom događaju, kako bi odgovorila toj osobi,
kako bi nastupila prema agresoru, itd. Onda se može u igranju uloga, pomoću jednog od
proturječnih introjekata, isprobati ova pretraumatski postojeća mogućnost ograđivanja
Self-odgovora, "turpijati" na tome i pojačati izražavanje.
Ponovna izgradnja Self-odgovora, koji su traumatizacijom postali deficijentni, vodi, prije
svega, preko ponovnog ojačavanja konflikata od kojih se, upravo predajom Selfa,
klijentica povukla, odnosno, morala povući. Ovu fazu će klijentice doživjeti kao veoma
neugodnu i stoga se ona obavezno mora objasniti. One moraju razumjeti koji smisao ima
to da ponovno postane uznemirena, da ponovno loše spava, da ponovno osjeća pojačan
strah od konfrontacije. Moraju znati da ovu fazu, koju prolazno mogu doživjeti kao
averzivnu, mogu podnijeti uz određenu motivaciju da izdrže.
U kasnijim fazama terapije će se također raditi o tome da se postojeći Self-odgovori
preispituju u odnosu na to da li su jednostrani i da li ograničavaju spektar potencijala
jedne ličnosti. Jer, ako osoba, nakon uspješno postignutog razgraničavanja u svojoj
egzistenciji, više ne tolerira sve one osobine koje su reprezentirane agresorom, ona
praktično živi s reduciranim potencijalom. Na taj način, ona postiže viši osjećaj vlastite

166
vrijednosti, u kome može reći da nikada neće biti takva kao agresor, ali zato ipak plaća
cijenu reducirane mnogostrukosti načina doživljavanja i izražavanja, jer će trošiti suviše
snage na odbranu od vlastitih tabua, snage koja će nedostajati negdje drugdje. Često se
na ovaj način preko palube baci čitav niz osobina, koje su bile neophodne za stabilizaciju
Selfa i ličnosti klijentice.
Veoma oprezno se tada testiraju Self-odgovori, koji su do tada bili tabuizirani, prije
svega, izražavanje agresivnih osjećaja ili agresivnih želja, da bi se, korak po korak,
riskiralo da se poduzme jedna takva diferencijacija između egzistencijalno određenih
osobina i mogućnosti njihovog izražavanja i samog destruktivnog dodatka. Također,
mora biti diferencirana destruktivnost, koja pod određenim uvjetima ima funkciju
održanja života i funkciju zaštite kvalitete života, a koja pod drugim okolnostima ne
izgleda tolerabilna. U cijelosti, radi se o tome da se identificiraju prvobitno introjicirani
destruktivni Self-odgovori, da se spozna njihovo negativno djelovanje i da se podrže
konstruktivni Self-odgovori, uz čiju pomoć će se omogućiti razgraničavanje od
introjekata. Ako je ovaj proces u dovoljnoj mjeri uspio i stabilno razvijen, slijedeći korak
je rad na tome da se ogole aspekti destruktivnih introjekata, primjerenih vlastitom Selfu,
i da se integriraju u već stabilne Self-procese.

Aktiviranje pretraumatskih sadržaja u iskustvu

Specijalni aspekt rada na Self-odgovorima je ciljana aktivacija pretraumatskih iskustava i
naglašavanje njihovih implikacija na klijentov Self. Izgleda kao da su traumatizirani
zaboravili ko su bili prije traume i koje su sposobnosti imali. Kada misle o tome, oni to
čine s nekom vrstom odluke (Self-odgovora) da im te sposobnosti više ne stoje na
raspolaganju. Ipak je upečatljivo promatrati kako neko u razgovoru o svom životu nakon
traume izgleda ulovljen u veoma depresivni osjećaj, a kako se njegovo raspoloženje
promijeni kada može pričati o radosnim pretraumatskim iskustvima. I bosanskim
terapeutkinjama, koje smo educirali i koje su i same iskusile mnogostruke traumatizacije,
uvijek je bilo veoma važno da dobijemo tačniju sliku o tome ko su one bile prije traume.
Podržavali smo ove napore i nadali se da ćemo tim pospješiti reorganizaciju njihove
samovrijednosti.
Isto, naravno u još većoj mjeri, važi za pacijente koji ne raspolažu resursom psiholoških i
psihoterapijskih znanja. Prije svega, na to ih se mora eksplicitno potaknuti. Dugotrajna
zarobljenost u traumatiziranom Selfu vodi rušenju mostova prema drugim dijelovima
Selfa, klijenti u pravilu više uopće ne dolaze na ideju da pričaju o pretraumatskim
iskustvima, a time i o pretraumatskom Selfu, čime bi ponovno bili aktivirani ti dijelovi
Selfa.
Pritom pomaže da ta sjećanja ne aktiviramo samo kroz razgovor, nego da stvarno
ponovno pokrenemo aktivnosti. To mogu biti aktivnosti u kojima klijenti mogu
raspolagati svojim ranijim dobrim vještinama, ali se može raditi i o učenju novih
vještina.
U konkretnom radu je važno paziti na to da pacijenti ne govore beskrajno i plačno o
svijetu koji je potonuo - a onda, stvarno, i sami potonu s njim - nego da, pomoću igranja
uloga, ponovno uđu u tadašnji način postojanja i svjesno pričaju kao da su sada ta
tadašnja osoba. Možemo ih pozvati da na taj način pričaju terapeutkinji ili nekoj osobi,
koju oni zamisle. Kad-tad, kada ti pretraumatski, nedodirljivi dijelovi Selfa budu stabilno
i u dovoljnoj mjeri aktivirani, mogu se, iz ponovno otkrivenog osjećaja za sebe, obratiti
agresoru.

167
Na ovom mjestu važno je poći od govora o, što smo pomenuli kao međustadijum, koji
može imati posebno značenje, na direktan govor osobi koje se to tiče. Na ovaj način će se
od govorenja o ranijim doživljajima napredovati do reaktivacije tih doživljaja.
Zapanjujuće je kako jedna takva inscenacija brzo promijeni raspoloženje klijenta. Ali
ovo, ipak, nije dovoljno. Tada se mora naći povezanost između jakih dijelova Selfa,
reaktiviranih iz pretraumatskog doživljaja, i posttraumatskih, oslabljenih dijelova Selfa.
To znači da se slabljenje i obeshrabrenje posttraumatske ličnosti na bilo koji način mora
dovesti u kontakt sa snagom, koja u riznici iskustava osobe počiva u tim starim
iskustvima. To se npr. može dogoditi tako što se oba dijela Selfa susretnu u nekom
odnosu, u formi geštalt-dijaloga.
Naročit značaj za aktivaciju ranijih iskustvenih sadržaja imaju internalizirani primarni
odnosi. Raniji značajni odnosi ljubavi, npr. prema roditeljima, braći i sestrama,
partnerima, itd., ponovno se aktiviraju u igranju uloga. Na izvjestan način se, za vježbu,
može zamisliti da posjećujemo te bliske osobe, koje su u djetinjem razvoju Selfa igrale
veliku ulogu, i, na taj način, ponovno se može aktivirati tadašnji kvalitet odnosa. Ovi
pokušaji su u pravilu praćeni snažnim osjećajima, jer će se još jedanput naročito jasno
doživjeti i tuga zbog promjene. Iz ovih osjećaja ipak dolazi osnaženje veze s tim
osobama, čak i ako su davno umrle.
Iskustvo klijenata je da ih ovaj atačment osnažuje, ponovno im pruža osjećaj identiteta,
koji im traumatizacija ne može oduzeti, te ih uvjerava da su oni sami osobe koje su, u
svom očajanju, prekinule unutarnju povezanost sa značajnim primarnim osobama.
Ispostavlja se kao apsolutno suštinsko u posttraumatskoj terapiji učiniti ove procese
reverzibilnim, jer je sigurnost pripadanja (atačmenta), koja je odnjihana u primarnim
odnosima, odlučujuća za naš Self (Butollo & Gavranidou, u štampi). Jedan od zadataka,
dakle, može biti to da se unutar stana uredi neka vrsta spomen-ugla, nešto što se u
ranijim tradicionalnim porodicama podrazumijevalo. U tom spomen-uglu će se smjestiti
slike predaka i osoba sa kojima smo u značajnom odnosu, tako da se osigura jednostavna
mogućnost da se svakodnevno pozdrave značajne osobe sa kojima smo u odnosu, da se
povezanost s njima ojača i, već prema okolnostima, otvori srce prema njima u nekoj vrsti
meditativnog razgovora. U terapijskoj situaciji se takva vrsta unutarnjeg dijaloga
uvježba, učini se vidljivim njegovo djelovanje, čime se stvori motivacija da se ovo
primijeni za jačanje vlastitog Selfa i za reorganizaciju osjećaja identiteta i izvan
terapijske situacije.

168
Poglavlje 8: Neke komplikacije koje mogu
nastupiti u radu sa traumatiziranim ljudima

Mnoge poteškoće su već implicitno pomenute. Ovdje ćemo dati samo jedan mali sažetak,
da bismo naglasili neke od najvažnijih stanovišta. Ona nisu važna samo za terapiju
traume, ali ipak baš tu imaju posebno značenje.

Odbrana od projekcija
Svaki čovjek projicira, ponekad više, ponekad manje. Projekcije traumatiziranih imaju,
kao i kod ostalih, i funkciju da štite koherentnost vlastitog selfa. Uzmu li projekcije
maha, odnosno, ako dovedu u opasnost sadašnju prilagodbu klijenta, na njih se svakako
mora reagirati. Primjer za to je tendencija da u drugim ljudima, specijalno u terapeutu
vide, odnosno naslute, osobine koje na sebi samima ne smiju opaziti, jer u protivnom
mučno sklopljena slika o sebi biva dovedena u opasnost. Za terapeuta može biti očito da
je neka projekcija disfunkcionalna, unatoč tome se preporučuje da se odgodi klijentova
konfrontacija sa njegovim opažanjem koje odstupa od terapeutovog. U mnogim fazama
terapije procesi selfa su suviše fragilni, da se čini važnijim zadržati klijenta u odnosu i
time u valenciji koju je odbacio, nego ga konfrontirati sa njegovom “pogreškom”.
Preporučuje se da se klijentima signalizira da se njihovo gledanje na svijet, neku osobu
ili njene namjere uzimaju na znanje, unaprijed respektiraju, ali da se, ako bude prilike,
želimo kasnije još jedamput vratiti na njihovo preispitivanje. Također se preporučuje
osnažiti, time da se pozdravlja i podržava ako klijent stvara svoju vlastitu sliku o
određenim pojavama.
Istovremeno treba oprezno ukazati da, u skladu sa time, različiti ljudi razvijaju različite
poglede i da postojanje takovih različitosti znači, prije svega, da su različiti načini
gledanja mogući.
Jedna od najčesćih formi porojektivnih stavova je klijentova idealizacija terapeuta. Ovo
može biti važna mjera, koja daje sigurnost: “Moj zaštitnik je sveznajući i omnipotentan,
dok ga slijedim, ništa mi se ne može desiti.” Ovako regresivno pripisivanje idealizacija
im uprkos svemu pomaže pri zastrašujucoj fragilnosti selfa. Za preispitati je nije li tako
postignuta zaštita privremeno dobra - u poređenju sa jednim jos previše bolnim testom
realnosti. Terapeut se, takoreći, otvorenih očiju prepušta u jednom konfluentno
uobličenom odnosu, opaža da li tako nastala zaštita koristi klijentu, da bi je u terapijskom
ugovoru podržao, i ponavljanjem, potvrđivanjem i stabilnošću ponovno jačao one
procese selfa, koji će onda dozvoliti konfrontaciju sa iracionalnim aspektima idealizacije,
bez da se klijentov self raspadne u komadiće.
Pri tome je važno da se slijedeća reakcija terapeuta, odbijanje projekcije, privremeno
mora ostaviti po strani. To znači rad u tom smislu da terapeut ne unosi sebe izravno sa
svojim opažanjima i reakcijama - što je u geštalt terapiji ponekad posebno visoko
cijenjen, možda po svojoj terapijskoj korisnosti čak i precijenjen znak autentičnosti. Da
bi pojačao umekšane poruke, terapeut mora u mnogo većoj mjeri voditi računa o
mogućnostima klijenta.

169
Regresije
Rad sa traumatiziranima u pravilu vodi u regresivne reakcije klijenata. U osnovi bi za to
trebalo da važi da se u ambulantnoj terapiji ne podržavaju regresije na ranije stupnjeve
razvoja, ako istovremeno ne postoji suglasnost o radnom ugovoru, o kome se stalno
može dogovarati. Konkretno ovo znači, da se blokiraju tendence mnogih klijenata da se
preture u regresivna stanja, čim se podstakne kontakt na nekom odraslom funkcionalnom
nivou. Posljedica toga npr. može biti da se klijenta ponekad energično oslovi i uputi na
ugovor. Njegova potreba da pomoću regresije izbjegne nekom zastrašujućem osjećanju
se prihvata, ali regresija, osim u definiranom eksperimentu, se odbija. Klijent se može na
ovaj način jako dobro zakačiti kao malo dijete i pri tome osjetiti svoju paniku, ali ipak
ovo se može provesti tek nakon što se ovo uživljavanje u rana životna iskustva prije toga
dogovorilo i ispregovarlo iskustveno uranjanje u to stanje, kao i signali pomoću kojih će
ovaj eksperiment biti prekinut. Dok se u radu sa netraumatiziranim klijentima naznaka
regresivne emocionalne reakcije pozdravlja i podržava, za rad sa traumatiziranima vrijedi
upravo suprotno, barem u fazama terapije u kojima u prvom planu stoji stabiliziranje
procesa selfa.

Motivacija za terapiju
Ljudi pogođeni traumom rijetko dolaze na terapiju ili savjetovanje sami od sebe,
“dobrovoljno”. Oni su na to natjerani od svojih bližnjih, uputio ih je kućni ljekar ili je to
od njih tražio poslodavac. U skladu sa time i njihova motivacija da ostanu u terapiji ili
savjetovanju je fragilna. Može biti također da klijent osjeća strah od reaktivacije
traumatskih sjećanja i bespomoćnosti koja je prati, a koju isto tako osjeća i
terapeut/savjetnik, jer se povratno plaši toga da će biti konfrontiran sa granicama svoga
umijeća. Ovdje može lako doći do toga da tendenciju klijenta da na jednom ranom
stadijumu prekine i terapeut sa olakšanjem prihvati i podrži. To bi ipak bila jedna teška
pogreška. Terapeuti moraju jasno znati o klijentovom fragilitetu motivacije za terapiju,
kao i o tipičnim impulsima pomagača. Ovdje važi, da “jednostavnije” rješenje, prekid
terapijske alijanse, stave na stranu i pruže aktivnu pomoć u strukturiranju.
Klijentima se ovi otpori prema terapiji objasne kao tipične reakcije traumtiziranih. U tom
cilju se naprave eksplicitni dogovori o trajanju rada i znakovi koji signaliziraju
poboljšanje, čime će se možda signalizirati i promjena terapijskog kontakta. To općenito
znači napor, terapeutovu aktivnu, strukturirajuću koncentraciju i intervenciju, zapravo
više rada a manje njegujuće raspoloživosti. U ovoj fazi se ne smije prepustiti da klijent
spontano uobličava odgovornost za tok terapije, motivaciju i nastavljanje rada. Kod
traumatiziranih klijenata ovo mora uraditi terapeut - aktivno, strukturirajuće i uvijek
iznova u svrhu motiviranja za terapiju. On pri tome mora sagledati svoje vlastite otpore,
jer nerijetko se iz njih izrodi nerealistična slika o njegovim vlastitim mogućnostima i
zadacima.

Prerana i prejaka konfrontacija

Klijenti sa traumatskim iskustvima su se, u pravilu, prvo bavili time da svoje doživljaje i
svoje smetnje skriju od drugih. Nerijetko je pokretač za to stid zbog preživljenog, ali i
psihičko stanje koje se otada pogoršavalo. Terapeuti ne žele, kao i većina ostalih ljudi,

170
stvoriti jasnu predodžbu o razmjerama štete i stida koji mogu nastupiti specijalno kao
posljedica traumatizacije. Prije svega se često previđa stid. Možda se uopće ne misli o
tome da kao i izbjegavanje i potiskivanje, i osjećanja stida predstavljaju pokušaje da se u
izvjesnoj mjeri spasi koherencija selfa. Klijent neće tolerirati promjenu ovih, do sada,
uspješnih, iako intra-psihički ekstremno skupocjenih, napora da se zaštiti, samo zbog
toga što na raspolaganju stoje nove, djelotvornije ponude zaštite selfa i što su se već
osvjedočile, samo zato da bi uspostavio kontakt oslobodjen kritike i odbacivanja i koji
garantira empatiju i prihvaćanje.
Ponekad se terapeutima nameće da forsiraju konfrontaciju klijenta sa stresnim
iskustvima, jer se sami pribojavaju manje djelotvornosti svoga rada. Bespomoćnost
klijenta je za terapeuta samog u određenim okolnostima nepodnošljiva, a on se štiti tako
što ga požuruje. “Moć” ako ništa drugo, jer je očito do koga je ako izostane brzi uspjeh -
barem naizgled.
Umjesto ovoga preporučuje se razgovarati o kočnicama, dotaći određene teme ili
napustiti izbjegavanje osjećanja, u bliskom fenomenološkom praćenju unutarnjeg
klijentovog procesa. Ovim putem klijent dobiva sigurnost da je uvijek on taj koji
odlučuje o sadržaju i vremenu konfrontacije, da si on pri tome može dozvoliti onoliko
vremena koliko mu je potrebno.

Konfluencija
Preveliki terapeutov strah da nije dovoljno suosjećajan, prihvaćajući, požrtvovan, itd. je
donekle u suprotnosti sa ranije rečenim izvorom pogrešaka. Ako ta zabrinutost postoji,
klijent ne bi mogao lako postići razgraničenje uz terapeutovu pomoć, dobrovoljno bi
žrtvovao ove granice i to bez stvarnog preispitivanja “izlaženja u susret” koje je,
zapravo, samo-rastakanje.
Ovaj simbiotski obrazac interakcija, u pravilu, kod klijenta pojačava uvjerenje da zaista
nije u mogućnosti da podnese razdvajanje, razgraničenje i konfrontaciju. To ga općenito,
pod tim okolnostima, duže drži u pasivnoj ovisnosti, koja uistinu nije izlječujuća.
Nasuprot tome potreban je rezervni položaj za ponovnu izgradnju sigurnosti i unutarnje
stabilnosti. Tek tada može uslijediti ponuda da se, korak po korak, rizikuje sa stresnim
iskustvima. Ali i u stadijumu razrade sigurnosti i stabilnosti vrijedi kao osnovno pravilo
da se suosjećanju teži iz pozicije jasno povučenih terapeutovih granica. U stvari, događa
se, od vremena do vremena, da granice postanu nejasne, naročito u radu sa
traumatiziranima. Naznake za to terapeutu ipak moraju biti poznate, a i metode da se iz
toga ponovno izbavi. Osim toga, postoji mogućnost da se izvan seansi uzme supervizija.
Potrebno je paziti na terapeutov strah da od klijenta u oporavku još nešto i zahtijeva,
stoga što klijenti relativno brzo otkriju kako mogu izvrdati napetost između terapeuta i
klijenta, koju oni doživljavaju kao neugodnu. Ova napetost je, sa druge strane, indikator
za self koji se regenerira, i već samim time cilj terapije. Vrijedno je također raditi na toj
napetosti, a prema klijentu je izričito podcrtati sa dobrodošlicom, i tražiti je još više.
Podržati je možemo, tako što ćemo moguće konflikte u terapijskom odnosu anticipirati u
razgovoru, a u igranju uloga ih iznijeti na vidjelo u vidu probe. Pri tome će se proslijediti
iskustvo da smiju postojati različite potrebe, očekivanja i vrednovanja, da se mogu
izraziti i da se time odnos neće pokidati, nego naprotiv, čak oživjeti i ojačati, ako o tome
možemo raspravljati uz očuvanje uzajamnog respekta.

171
“Suhe” seanse
Ponekad terapeutkinje osjećaju pritisak da moraju voditi emocionalno “izdašne” seanse,
jer kvalitet svoga rada procjenjuju upravo na osnvu toga koliko suza poteče. U radu sa
traumatiziranim klijentkinjama ta potreba katkada može biti pakosno iznevjerena. To
ipak ne govori ništa o kvalitetu izvršenog rada. Proživjeti osjećanja i izraziti ih, moguće
je tek na način koji podstiče integraciju. Samo ako je self ponovno stabilan i dovoljno
razgraničen, poruka koja je iz osjećanja dovedena do izražavanja će se doživjeti kao ona
koja dolazi iz vlastitog selfa.
“Suhe” seanse prije svega znače da su klijenti prvenstveno preokupirani time da se
zaštite unutar odnosa, da preispitaju svoj utisak na sagovornika i jednostavno da se ne
razotkriju. Ako pomoću terapeutskih “umješnih zahvata” budu zavedeni da emocionalno
reagiraju, oni to lako mogu osjetiti kao ponižavajući poraz, kao bolno iskakanje iz šina.
Povjerenje prema terapeutu na ovaj način sa većom vjerojatnošću dobiva značajan
protuudarac, a vjerojatno zbog toga pati i povjerenje u sebe. Unatoč tome klijentova
nastojanja ka stabilizaciji i razgraničenju, treba prepoznati kao takove, imenovati ih i
podržati. Uspije li ovo, može se raditi na uvjerenju koliko su stvarno strašna tako
doživljena osjećanja iskakanja iz šina ili slamanja, i kako ih sagovornik prima.
Signalizira li klijentkinja na ovom mjestu rastuću otvorenost, možemo se usuditi u malim
dozama na rad na emocijama.
Upravo predstavljena razmišljanja ipak ne treba da sugeriraju zaključak da terapeutkinja
ne smije davati ponudu koja bi mogla voditi klijentkinju ka novim iskustvima. Naprotiv.
Ipak, ona mora paziti da se ovo dogodi na način koji uzima u obzir samo-podršku kao i
interesovanja klijentkinje.
Kontakt - sa sobom, svojim opažanjima, osjećanjima i potrebama, isto kao i prema
drugim ljudima - je preduvjet za procese učenja. Ovaj kontakt treba podsticati ukoliko je
ponovno uspostavljena klijentova samo-podrška, njegove granice dovoljno stabilne, a on
je i sam zainteresiran za takav kontakt. Ako ovi preduvjeti još ne postoje, prvo treba
raditi na njihovoj izgradnji, a upravo kada su oni još daleko javljaju se “suhe” seanse.

Pogrešne dijagnoze
Traumatizirani klijenti odcjepljuju, kako je u prethodnoj raspravi uvijek iznova
naglašavano, na često začudjujući način svoja traumatska iskustva od svojih “kliničkih”
problema (simptoma). To lako dovodi do toga da i anamneza ostaje suviše uhvaćena
referentnim problemima, naročito klijenti, i to ne rijetko, zamagljuju traumatske
doživljaje, izbjegavaju ili ih se uopće ne sjećaju. Konačno, mnogi od problema u post-
traumatskoj prilagodbi prolazno liče onima koji su poznati iz područja poremećaja
ličnosti, te može doći do zamjene. Zloupotreba hemijskih sredstava, nestabilnost u
odnosima, panični napadi, suicidalnost i autoagresija, manipulativna kontrola socijalne
distance odnosno bliskosti, da navedemo samo neke primjere, mogu se pojaviti u obadva
područja problema.
Potreban je oprez kod postavljanja dijagnoze, općenito u oba pravca. Ponekad se neka
problematika prikazuje kao post-traumatski stresni poremećaj, čime se kaširaju već pre-
traumatski postojeće smetnje. Konačno pojedini pod-oblici poremećaja ličnosti
predstavljaju već sami po sebi i eksplicitno veći riziko zapetljavanja u traumatske
događaje. Sklonost nesrećama, uplitanje u agresivne ishode, slaba svjesnost o tijelu kao i
neprimjereno ponašanje izbjegavanja i samo-zaštite, kakovo može nastupiti kod
borderline-poremećaja ličnosti, naravno povećavaju vjerojatnost traumatskih događaja.

172
Osim toga, mnogi problemni slučajevi dijagnosticirani kao poremećaji ličnosti morali su,
iako možda jako davno, iskusiti traume prvenstveno u toku najranijeg razvoja.

Terapeutska reaktanca
Iz diferencijalnih psihoterapijskih istraživanja (npr. Beutler & Clarkin, 1990, Beutler et
al., 1991) zna se da reaktanca klijenta može biti jedan od odlučujucih faktora za uspjeh
terapije. Naginje li klijent upravo tome da se brani od direktivnog terapeutovog
postupka, kontraidicirane su i odgovarajuće strategije interveniranja kao u direktivnim
pristupima iz bihevioralne terapije. Isti klijenti profitiraju onda, kako se to može i
dokazati od nedirektivnog načina terapeutovog rada. Ako je neki klijent više od drugih
otvoren za podsticaje, više ga unapređuju strukturirani terapijski pristupi, koji za predmet
mogu imati direktne prijedloge za njegovo ponašanje.
Terapeutima je time stavljeno u dužnost da, kada utvrđuju metode svoga rada, odnosno
kada treba da odluče o nekoj indikaciji, sa svoje strane paze na nekliničke značajke
ličnosti svojih klijenata.
Slično vrijedi, u principu, naravno, i za terapeutovu reaktancu. Ona će se aktivirati ako
klijenti prema terapeutkniji zauzmu poziciju da kritiziraju njene metode rada ili se žale
zbog nedovoljnog napretka u terapiji. Reaktantni terapeuti će se protiv tog ponašanja
svoga klijenta, koje doživljavaju kao vrijeđanje, možda “naoružati”, predbaciti mu
možda pogreške ili nedostajuću motivaciju, ili im čak možda preporučiti da promijene
terapeuta. Ovdje se treba osvrnuti na to da se pobuna klijenta protiv odluka terapeuta
može prepoznati kao znak zaštite selfa i poboljšanog povlačenja granica. Vlastitu bi
uvrijeđenost, koja se doživljava ako klijent nije dovoljno poslušan, trebalo istražiti
polazeći od razmišljanja koja potvrda, odnosno predusretljivost, je potrebna terapeutu od
njegovih klijenata. Ponekad ovo ne uspije, klijenti su ponekad zaista nadareni u tome da
lociraju slaba mjesta kod terapeuta i da njihovim aktiviranjem učine terapeute nešto
podložnijima svojoj kontroli. Paradoksalno, ako reaktantno reagira na klijentove
provokacije terapeut gubi nešto od svoje snage (therapeutic impact). Ovdje (donekle)
pomaže dobro samo-opažanje i još bolja samo-disciplina u pogledu odreagiranja
negativnih osjećanja prema klijentima. Priznanje granica učinkovitosti psihoterapije,
iako će ga klijenti skloni idealizaciji uvijek iznova torpedirati, štiti od pada u jarak. Jer u
ovom pozivu je naročito važno ne zaboraviti tko smo, sta možemo, a prije svega, šta ne
možemo.

Terapijski fetiši
Ponekad i klijenti trebaju prelazne objekte. Ako se u post-traumatskoj rekonstrukciji
izgubila sposobnost za “konstantnost objekta”, teško je osjećati se sigurnim ako
nedostaje osoba koja daje sigurnost. Jedan konkretni sadašnji zamjenski objekt može
napraviti most do nedostajućeg pomagača. Slika, talisman, naslijeđeni komad odjeće...
kome nisu poznati primjeri takovih “pomagača u nuždi”?
Pri tome je važno da barem terapeuti ne izgube iz vida psihološko djelovanje takovih
eksternaliziranih pomoćnih sredstava, jer katkad i sami mogu postati fetiš svojih
klijenata. Ni u kom slučaju ne bi trebalo klijenta razuvjeravati u pogledu zaštitne
funkcije, jer očito oni je trebaju. Ipak se ne smije zaboraviti, da se pri tome radi o nekoj

173
vrsti pozajmljenog selfa, koji drži samo onoliko dugo koliko se može održati i uvjerenje
o svemoći, koje stoji iza ovog.
Ponekad je u tim prelaznim objektima lako prepoznati, slično kao i u lutkama i medama
iz djetinjstva, ono što bi trebalo olakšati korak u samostalnost. Ali ponekad se prelazni
objekti skrivaju u kompliciranim i emancipiranim ljupkim filozofijama ili teologijama.
Terapeutu pripada uloga da funkciju tih objekata i koncepata preispita zajedno sa
klijentom u pravo vrijeme, ni na koji način ih obezvrjeđujući ili ismijavajući. Jer, možda
niti “metoda” trapeuta da si pribavi osjećaj sigurnosti nije tako daleko od metode
idealizirajućeg pristalice fetiša. Čak može biti da se ona njemu ne čini kao fetiš, jer je
zamaskirana zvučnim izrazima kao autonomija, sigurnost u sebe, i lična neovisnost, a
ipak je u osnovi proces isti: mi sebi skiciramo neki koncept prema kojem osjećamo
privrženost, i preko kojeg, putem naše privrženosti, pokušavamo da se izgradimo.
Priznanje našeg zatočeništva u, i naše ovisnosti o vezanosti, omogućava nam nešto više
poniznosti prema ugaonim stubovima i granicama naše ograničene egzistencije.
U vezi sa ovim je naročito i pitanje smisla.

Smisao u traumi
Leži li u nalaženju smisla kraljevski put za liječenje od traumatskog iskustva?
Zamislimo li sebi mnoštvo literature i iskustava iz ovog područja - na naročit način
kristaliziranog kroz život i djelo Viktora Frankla - i milsimo li na našu, u ranijim
odjeljcima propagiranu, integraciju dijelova selfa, moramo se suglasiti sa ovim.
Nalaženje smisla nakon traumatskog iskustva je blagotvorno, opuštajuće i izlječujuće.
Konačno će se traumom, takoreći, falsificirani kognitivni modeli stvarnosti, ponovno
konstruirati na novom nivou. Ali unatoč tome to ostaje djelo ljudske konstrukcije, iako se
može činiti kao nalaženje a-priornih i izvan pojedinca egzistirajućih među-povezanosti.
životno- afirmirajuće u tome je da se ponovno usuđujemo razvijati modele stvarnosti.
Jer, konačno, to jeste rizik, na kome se, kako se ranije već dogodilo, može nasukati.
Traumatizirani ljudi napuštaju svoje namjere za budućnost, svoje planiranje, svoje
mišljenje koje stvara strukturu. Učiniti ovu odluku reverzibilnom je jedna od važnih
zadaća terapije.
Ponekad se općenito susreću očajnicki pokušaji traumatiziranih ljudi da ponovno
uspostave stare strukture smisla. To mora biti podržano i onda kada pomagač može
prepoznati ograničenost napretka, jer self koji funkcionira nakon traumatizacije nije u
stanju da se osnovano suoči sa posljednjim pitanjem smisla naše egzistencije. Tko tako
“postojeći” nađe smisao, on mu može pomoći da prođe akutnu traumatizaciju. I sigurno
je pogrešno i uobraženo htjeti u tom pokušaju nekoga prodrmusati. Ipak bi netko, tko
pomažući prati traumatizirane ljude, trebao prihvatiti da se time ne mora kazati zadnja
riječ. Iako takova konstrukcija može biti i od pomoći i rasterećujuća, ona ipak nosi u sebi
značajke prečice i privremenog rješenja.
Jer za mnoge može posljedni izazov biti to da se prikloni mišljenju da smisao naše
egzistencije - ako ga ima - bez sumnje ostaje skriven. Tendencija da se egzistencijalna
činjenica konačnosti, rastanka i okolnosti da krajnji smisao ostaje skriven, pokuša učiniti
bezopasnijom, povećava opasnost da se smisao želi iznuditi na umjetan način. Iako to u
trenutku može i opustiti, cijena je ipak visoka. Možda previsoka da bi se platila
otuđenjem od stvarnosti, neshvatljive kakova jeste, a ipak bliže od svega ostalog.

174
Epilog
O časti žrtve
Njihove majice su najljepše, najbolje, i ako i nisu najjeftinije, ipak im je cijena
najpovoljnija u Jerusalemu. Jedan čovjek ih prodaje, uz ostale suvenire, u prodavnici na
uglu jednog hotela. Kada sam (W.B.) pokušao pregovarati o cijeni, rekao je da on nije
vlasnik radnje i stoga nije ovlašten smanjiti cijenu. Vjerovatno mu je već bilo prilično
jasno da ja želim kupiti te majice, i ako ih nakraju ne kupim, on stvara dojam da nije
nadležan za to.
Ja imam lošije adute u rukama: moram na aerodrom, ne želim ići kući praznih ruku i
moram, ako već uđem u pogađanje, dobiti barem mali popust da bih spasio obraz. Onaj
ko se cjenka, a nakon toga ipak pristane na punu cijenu, taj ne gubi samo svoj novac.
Čak i prodavač izgleda kao da će u ovom razgovoru, koji se vodi na engleskom jeziku,
dobiti igru. Za svojih, otprilike, šezdeset godina, on zrači prijateljski i mladalački. Ne
djeluje opterećeno, nego smireno, očito u skladu sa svojim spolom i svojom
egzistencijom.
Prije svega, on od mene, emocionalno, ništa ne treba, ne treba priznanje za svoju robu, ni
pohvalu za svoj posao, nikakvo podilaženje. On ima ono što mu je potrebno i, ako bi
trebalo da dođe do neke razmjene, tada preko stola mora poteći stvarna protuvrijednost
za njegovu robu. Pokušavam još jedanput s popustom na količinu robe. Navodim mu
različite veličine koje mi trebaju, starost i spol onih koje namjeravam darivati, i
počinjemo zajedno birati različite majice s odgovarajućim slikama. On se počinje
interesirati za motive moje kupovine i preko uobičajenog držanja jednog prodavca:
počinjemo razgovarati o temperamentu djece i uzorcima koji bi im se posebno svidjeli.
Kada smo stigli do plaćanja, još jedanput spominjem popust na količinu.
On me, prijateljski i sasvim jasno, upućuje u to da je cijena sasvim tijesno određena, da
svaki komad već ima svoju stvarnu cijenu, i da je, jednostavno, to već veoma povoljno.
Konačno, ja sam taj koji popušta i kupujem. Nakon što je svaki komad pažljivo zamotao,
ja mu pružam svoju kreditnu karticu. On je jednim pogledom osmotri i progovori na
njemačkom jeziku: “Ah, vi ste Nijemac.“ Pognuvši glavu, naoružao sam se da
uzmognem primjereno prihvatiti očekivano zahladnjenje našeg, gotovo nježnog susreta,
prikrivenog iza pogodbe. Mogućnost da se predstavim kao Austrijanac, malo po strani od
prve borbene linije, u ovom trenutku mi nije izgledala fer. Osim toga, onome ko je
informiran o relativnom udjelu Austrijanaca u nečovječnostima Trećeg rajha časnost
ovog pokušaja uzmicanja bi sigurno promašila cilj.
Ipak, on šuti, ne uspostavlja kontakt očima, čini se da je zabavljen svojom registar-
kasom. Onda se vraća i pita, ponovno na njemačkom: „Poznajete li Bonn?“
„Naravno. Da li ste već bili tamo?“
„Tamo sam rođen, ali sam živio samo dvije godine, kada sam sa tetkom otišao u
Englesku, gdje sam odrastao. Moji ljubljeni roditelji, moji ljubljeni djed i baka, moja
braća i sestre su, nažalost, morali poći na drugu stranu.“ Sada me je ponovno pogledao.
„Nisu ništa bili zgriješili, samo zato što su bili Jevreji. Moj otac je u Prvom svjetskom
ratu čak bio njemački oficir.“
Kad sam mu rekao da mi je to veoma, veoma žao, pružio mi je moje pakete i račune
preko tezge i dodao: „Razgovarajte sa svojim ljudima kod kuće, takvo nešto se nikada
više ne bi smjelo dogoditi.“
Pružio mi je ruku i zaželio sretan put. Oboje sam primio i zaželio mu mir.

175
Kad sam pogledao račun, ustanovio sam da mi nije zaračunao cijenu koju mi je rekao
kao svoju posljednju cijenu, i od koje nije namjeravao odstupiti. Umjesto toga mi je dao
popust, i to u visini koju sam predložio u svom najtupoglavijem pokušaju da smanjim
cijenu.
Stigavši kući, nabavio sam jednu zbirku razglednica Bonna, i poslao ih na „vlasnika
suvenirnice u hotelu ... u Jerusalemu“ - jer tada još nisam znao njegovo ime. Uskoro sam
primio slijedeće pismo, koje navodim doslovno, jer me je zamolio da njegovu poruku
objavim u Njemačkoj:

Dear Professor,32
It was a great pleasure hearing from you and I wish to thank you for the lovely BONN
book. It brings back to me, many sad memories. That what happened is NOT because
they did anything wrong, BUT because they were Jewish. As a matter of fact my father
was a sergeant in the German army during W.W.I. THIS MUST AND WILL NEVER
HAPPEN AGAIN: Please convey this message to ALL your friends and familly. Once
again, it was a pleasure having met you,
Gustav Jacob M.

32
Dragi profesore,
vaše pismo mi je pričinilo veliko zadovoljstvo i želim vam zahvaliti za divnu knjigu o
BONNu. To mi vraća mnoge, mnoge tužne uspomene. U to što se dogodilo NIJE lahko
povjerovati. Da dodam, moji dragi roditelji, moja baka, ujak, brat i snaha su bili poslani
u gasnu komoru. NE zato što su učinili nešto pogrešno, NEGO zato što su bili Jevreji.
Činjenica je da je moj otac bio oficir njemačke armije za vrijeme Prvog svjetskog rata.
TO SE NE BI SMJELO NITI TREBALO DESITI NIKADA VIŠE. Molim vas prenesite
ovu poruku SVIM vašim prijateljima i porodici. Još jedanput, bilo je veliko zadovoljstvo
susresti vas,
Gustav Jacob M.

176
Literatura
APA (American Psychiatric Association) (1994). Diagnostic and statistical manuals of
mental disorders. (4. Aufl.). Washington D.C.: American Psychiatric Association.
APA (American Psychiatric Association) (1996). Diagnostisches und stastistisches
Manual psychisches Stoerungen. DSM-IV. (4. Aufl.). Dt. Bearb. v. Sass, H.,
Wittchen, H.-U. & Zaudig, M. Goettingen: Hogrefe, Verlag fuer Psychologie.
Arendt, H. (1986). Eichman in Jeruzalem. Muenchen: Piper.
Atwood, G. & Storolow, R. (1984). Structures of subjectivity. Hillsdale, N.J.: Analytic
Press.
Bar-On, D. (1993). Die Last des Schweigens. Gespraeche mit Kindern von Nazitaetern.
Reinbek bei Hamburg: Rowohlt.
Beaumont, H. (1986). Gestalttherapie ist mehr als Fritz Perls. Psychologie heute, 7, 29-
35.
Beaumont, H. (1987). Prozesse des Selbst in der Paartherapie. Gestalttherapie,1, 38-51.
Beaumont, H. (1988). Ein Beitrag zur Gestalttherapietheorie und zur Behandlung
schizioder Prozesse. Gestalttherapie,2, 16-26.
Beck, A.T., Ward,C.H., Mendelsohn, M., Mock,J. & Erbaugh, J. (1961). An inventory
for measuring depression. Archives of General Psychiatry, 4, 561-571.
Bernstein,E.M. & Putnam, , F.W. (1986). Developmet, reliability, and validity of a
dissociation scale. Journal of Nervous and Mental Disease, 174, 727-735.
Besems, T. & van Vugt, G. (1990). Wo Worte nicht reichen - Therapie mit
Inzestbetroffenen. Muenchen: Koesel.
Beutler, L. E.,Engle, D., Mohr, D., Daldrup, R.J., Bergan, J., Meredith, K. & Merry, W.
(1991). Predictors of differential response to cognitive, experiential, and self-directed
psychoterapeutic procedures. Journal of Consulting and Clinical Psychology, 59, 333-
340.
Beutler, L.E. & Clarcin, J.F. (1990). Systematic treatment selection. Toward targeted
therapeutic interventions. New York: Brunner/Mazel.
Bischof-Koehler, D. (1988). Ueber den Zusammenhang von Empathie und der
Faehigkeit, sich im Spiegel zu erkennen. Schweizerische Zeitschrift fuer Psychologie,
47, 147-159.
Bischof-Koehler, D. (1989). Spiegelbild und Empathie. Die Anfage der sozialen
Kognition. Bern: Huber.
Blake, D. D., Weathers, F.W., Nagy, L.M., Kaloupek, D.G., Gusman, F. Charney, D.S.
& Keane, T.M. (1995). The development of a Cliniciam- Administered PTSD Scale.
Journal of Traumatic Stress, 8, 75-90.
Blank, G., Blank, R. (1974). Ego psychology: Theory and practice. New York: Columbia
University Press.
Bollnow, O.F. (1960). Existenzphilosophie. Stuttgart: Kohlhammer.

177
Bradshaw, S.L., Ohlde, C.D. & Horne, J.B. (1993). Combat and personality change.
Bulletin of Meninger Clinic, 57 (4), 466-478.
Brende, J.O. & Parson, E.R. (1985). Vietnam veterans: The road to recovery. New York:
Plenum Press.
Brenneis, B.C. (1994). Belief and suggestion in the recovery of memories of childhood
sexual abuse. Journal of the American Psychoanalytic Association, 42 (4), 1027-1053.
Breslau, N., Davis, G.C., Peterson, E.L. & Schultz, L. (1997). Psychiatric sequelae of
posttraumatic stress disorder in women. Archives of General Psychiatry, 54, 81-87.
Bruner, J. (1983). Child's talk: Learning to use language. Oxford: University Press.
Bruner, J. (1987). Wie das Kind sprechen lernt. Bern: Huber.
Buber, M. (1962). Das dialogische Prinzip: 7. Aufl. (1994). Gerlingen: Schneider.
Buber, M. (1983). (11. Aufl.). Ich und du. Heidelberg: Lambert Schneider.
Bugental, J.F. (1964). The third force in psychology. Journal of Humanistic Psycholigy,
1, 19-26.
Butollo, W. & Gavranidou, M. (in Druck). Interventionen bei traumatischen Ereignissen.
In R. Oerter, C. v. Hagen, G. Roeper & G. Noam (Hrsg.), Klinische
Entwicklungspsychologie, Weinheim: Psychologie Verlags Union.
Butollo, W. & Hoefling, S. (1984). Behandlung chronischer Aengste Und Phobien.
Erfahrensorientiertes Lernen, systematische Konfrontation, kognitive
Verhaltenstherapie. Stuttgart: Enke Verlag.
Butollo, W. (1979). Cronische Angst: Theorie und Praxis der Konfrontationstherapie.
Fortschritte der Klinischen Psychologie, Bd. 19. Muenchen: Urban &
Schwartzenberg.
Butollo, , W. (1988). Spuren deutscher Zaertlichkeit. In H. Latka (Hrsg.), Muencher
Gestalt Tage 87 (S. 29-33). Eurasburg: GFE.
Butollo, W. (1996). Konfrotation und Kontakt: Integration von Gestalt- und
Verhaltenstherapie bei Angststoerungen. Gestalttherapie, 1, 60-70.
Butollo, W. (1996a). Psychotherapy Integration for War Traumatization – A Training
Project in Central Bosnia. The European Psychologist, Vol. 1 (2), 140-146.
Butollo, W. (1996b). Selbstunterstuetzung, Kontakt und Dialog als Komponenten in der
integrativen Behandlung Posttraumatischen Belastungsstoerungen. Hypnose und
Kognition, Band 13, 4, 5-22.
Butollo, W. (1997a). Traumatherapie - Die Bewaeltigung schwerer posttraumatischer
Stoerungen. Muenchen: CIP – Mediendienst.
Butollo, W. (1997b). Psychologische Behandlung von Kriegstraumatisierten: Projekte in
Bosnien. In H. Mandl (Hrsg.), Bericht des 40. Kongresses der Deutschen Gesellschaft
fuer Psychologie, 1996 (S. 187-194). Goettingen: Hogrefe.
Butollo, W. (1997c). Traumapsychologie und Traumapsychotherapie – Eine
Herausforderung fuer Psychotherapeutisce Praxis und Forschung. Psychotherapie in
Psychiatrie, Psychotherapeutischer Medizin und Klinischer Psychologie, 1 (2), 1997,
23-34.

178
Butollo, W. (1997d). »Denn traumatisiert sind wir hier alle«: Psycologische Notizen aus
Sarajevo. Report Psychologie, 10, 766-772.
Butollo, W., Kelwing, Ch., Kruesmann, M., Maragkos, M. & Wentzel A. (1997a).
Integration verschidener psychoterapeutischer Ansaetze bei Angststoerungen: Gestalt-
und Verhaltenstherapie. In P. Hofmann, M. Lux, Ch Probst, M. Steinbauer, J.
Taucher, H. G. Zapotoczky (Hrsg.), Klinische psychotherapie (S. 274-283). Wien:
Springer.
Butollo, W., Hagl, M. & Kruesmann, M. (in Druck). Kreativitaet und Destruktion
posttraumatischer Bewaeltigung: Forschungsergebnisse und Thesen zum Leben nach
dem Trauma. Muenchen: Pfeiffer.
Butollo, W., Kruesmann, M., Margakos, M. & Wentzel A. (1997b). Integration
verschidener terapeutische Ansaetze bei Angststoerungen: Verhaltens- und
Gestalttherapie. In C. Mundt (Hrsg.), DGPPN Statuskolloquium, Psychotherapie in
der Psychiatrie,3.
Carver, C.S., Scheier, M.F. & Weintraub, J.K. (1989). Assessing coping strategies: A
theoretically based aproach. Journal of Personality and Social Psychology, 56 (2),
267-284.
Classen, C. Koopman, C. & Spiegel, D. (1993). Trauma and dissociation. Bulletin of the
Menninger Clinic, 5 (2), 178-194.
Coronas, M. (1994). Das Arbeiten mit dem Schambegriff in der Gestalttherapie. IN C.
Freiler, D. Ventouratou-Schmetterer, C. Reiner- Lawugger & R. Boesel, 100 Jahre
Fritz Perls. Wien: Facultas-Universitaetsverlag, S. 222-227.
Crump, L.D. (1984). Gestalt Therapy in the Treatment of Vietnam Veterans Expiriencing
PTSD Symptomatology. Journal of Contemporary Psychotherapy, 14 (1), 90-98.
Demos, V. 81986). Crying in early infancy. In brazelton, T. & Yogman, M. (eds.),
Affective development in infancy. Norwood: Ablex.
Derogatis, L.R. (1986). Symtom-Check-Liste (SCL-90-R). In collegium Internationale
psychiatriae Scalarum (Hrsg.), Internationale Skalen fuer Psychiatrie. Weinheim:
Beltz.
Downing, G. (1996). Koerper und Wort in der Psychotherapie. Koesel, Muenchen.
Evans, K. R. (1994). Healing Shame: A Gestalt Perspective. Transactional Analysis
Journal, 24(2), 103-108.
Ferenczi, S. (1938, 1964 2. Aufl.). Die Psychoanalyse der Kriegneurosen. In S. Ferenczi,
Bausteine zur Psychoanalyse (S. 95-118). Bern- Hans Huber.
Ferring, D. & Filipp, S.-H. (1991). Die Skala zur Erfassung von
Ereignissbelastungsreaktionen: Reliabilitaet, Validitaet und Stabilitaet.
Forschungsbericht Nr. 30. Projekt Psychologie der Krankheitsbewaeltigung.
Universitaet Trier, FB I-Psychologie.
Foa, E. B. & Meadows, E.A. (1997). Psychosocial treatments for posttraumatic stress
disorder: A critical review. Annual Review of psychology, 48, 449-480.
Foa, E, B., Riggs, D. S., Dancu, C. V. & Rothbaum, B. O. (1993). Reliability and
validity of a brief instrument for assessing post-traumatic stress disorder. Journal of
Traumatic Stress, 6 (49), 459-473.

179
Franke, G. H. (1995). SCL-90-R. Die Symtom- Checkliste von Derogatis- Deutsche
Version. Goettingen: Beltz-Test-Gesellschaft.
Freyberger, H. J., Spitzer, C. & Stieglitz, R. D. (in Druck). Fragebogen zu disoziativen
Symptomen (FDS). Deutsche Adaption der Dissociative Experiences Scale (DES).
Bern: Hans Huber.
Gerunde, H. (1990). Zur gestalttherapeutisch orientierten Arbeit mit Schizophrenen.
Gestalttherapie, 1, 22-29.
Goldstein, K. (1934). Der Aufbau des Organismus. Hagg: Nijhoff.
Grevin, F. (1996). Posttraumatic stress disorder, ego defense mechanisms, an empathy
among urban paramedics. Psychological Reports, 79, 483-495.
Hansen, G. & Hansenberg- Schroeder, D.( 1990). Analytische Gestalttherapie. Bad
Heilbrunn: Verlag Julius Klinkhardt.
Hartmann-Kottek, L. (1979). Schwerpunkt »Gestalttherapie« im Grenzgebiet der
Psychiatrie. Psychotherapie- Medizinische Psychologie, 29, 1-13.
Harvey, M. R. (1996). An ecological view of psychological trauma and trauma recovery.
Journal of Traumatic Stress, 9 (1), 3-23.
Hautzinger, M., Bailer, M., Worall, H. & Keller, F. (1992). Das Beck
Depressioninventar-BDI. Bern; Huber.
Heimannsberg, B. & Und Schmidt, C: J. (Hrsg.) (1992). Kollektives Schweigen. Koeln:
Edition Humanistische Psychologie.
Helg, F. (1992). Begegnung und Kontakt. Der Einfluss Martin Bubers auf Fritz Perls und
die Gestaltherapie. Integrative Therapie, 3, 211-244.
Hendin, H & Hass, A. P. (1991). Suicide and guilt as manifestations of PTSD in Vietnam
combat veterans. American Journal of Psychiatry, 148, 5, 586-591.
Herman, J.L. (1992). Complex PTSD: A syndrome in survivors of prolonged and
repeated trauma. Journal of Traumatic Stress, 5(3), 377-391.
Herman, J. L. (1993). Die Narben der Gewalt. Muenchen: Kindler.
Hiller, W., Zaudig, M. & Mombour, W. (1997). Internationale Diagnosen Checklisten
fuer DSM-IV und ICD-10. Goetingen: Hogrefe, Verlag fuer Psychologie.
Horowitz, M., Wilner, N. & Alvarez, W. (1979). Impact of scale: A measure of
subjective stress. Psychosomatic Medicine, 41(3), 209-218.
Horowitz, M. D. (1993). Stress-Response Syndromes. A review of posttreumatic stress
and adjustment disorders. In J. P. Wilson & B. Raphael ( Eds.), International
Handbook of Traumatic Stress, Chapter 4, 49-60. New York: Plenum Press.
Horowitz, M. D., Krupnick, H. J., Kaltreider, N., Wilner, N., Leong, A. & Marmar, C.
(1981). Initial psychological response to parental death. Archives of General
Psychiatry, 38, 316-323.
Izard, C. E.(1994). Die Emotionen des Menschen. Eine Einfuerung in die Grundlagen
der Emotionspsychologie. Weinheim: Psychologie Verlagsunion.
Janoff-Bulman, R. (1989). Assumptive worlds and the stress of traumatic events:
Applications of the schema construct. Special Issue: Stress, coping and social
cognition. Social cognition, 7, 113-136.

180
Janssen, N. & Wecke, K.F. (1994). Stationaere Fruehgestoerten- Therapie aus
Gestalttherapeutischer Sicht. Gestalttherapie,1, 37-53.
Jongedijk, R. A., Carlier, I. V. E., Schreuder, B. J. N. & Gersons, B. P. R. (1996).
Complex posttraumatic stress diorder: An exploatory investigation of PTSD and DES
NOS among Dutch war veterans. Journal of Traumatic Stress, 9 (3), 577-586.
Joseph, S., Williams, R. & Yule, W, (1993). Changes in outlook following disaster: the
premilinary development of a measure to assess positive and negative responses.
Journal of Traumatic Stress, 6, 271-279.
Joy, S. (1987). Retrospective presentations of incest: Treatment strategies for use with
adult women. Journal of Counselig and Development 65, 317-319.
Kaelin, W. (1994). COPE. Dt. Uebersetzung des »COPE« von C. S. Carver, M. F.
Scheier & J. K. Weintraub ( unveroeffentlicher Fragebogen). Bern: Universitaet,
Institut fuer Psychologie.
Kaelin, W. (1995). Drei Coping-Frageboegen im Verglich Faktorenstruktur,
psychometrische Guete und Gemeinsamkeiten des »COPE«, des »Coping Inventory
for stressful situations« und des » Ways of Coping Questionaire« ( unveroeffentliche
Lizenzitsarbeit). Bern: Universitaet, Institut fuer Psychologie.
Kaempfen Herr, M. (1993). Integrative Therapie mit einer inzest-traumatisierten Frau. In
G. Ramin, Inzest und sexueller Missbrauch. Beratung und Therapie. Ein Hndbuch,
1993 (S. 129-155). Paderborn: Junfermann.
Kessler, R.C., Sonnega, A., Bromet, E., Hughes, M. & Nelson, C.B. (1995).
Posttraumatic stress disorder in the National Comorbidity Survey. Archives of
General Psychiatry, 52 (12), 1048-1060.
Kloeckner, D. (1994). Theoretische und praktische Anmerkungen zum Figur-Grund-
Konzept der Gestalttherapie. Gestalttherapie, 1, 53-68.
Koffka, K. (1935). Principles of Gestalt Psychology. London: Kegan Paul.
Koehler, W. (1971). Die Aufgabe der Gestaltpsychologie. Berlin, New York: de Gruyter.
Kohut, H. (1977). The restoration of the self. New york: International University Press.
Kohut, H. (1991). Die Heilung des Selbst. Frankfurt: Suhrkamp.
Korb, M., Corell, J. & van de Riet, V (1989). Gestalt therapy: Practice and Theory. New
York: Pergamon Press.
Kruesmann, M. (1997). Bindung, Trennung und Angst. Diplomarbeit, LMU Muenchen.
Kulka, R.A., Schlenger, W.E., Fairbank, J.A., Hough; R.L., Jordan, B.K., Marmar, C.R.
& Weiss, D.S. (1990). Trauma and the Vietnam war generation: Report of findings
from the National Vietnam Veterans Readjustment Study. New York: Bruner-Mazel.
Lacan, J. (1987). Die Grundbegrife der Psychoanalyse. Weinheim: Quadriga.
Lewin, K. (1969). Grundzuege der topologischen Psychologie. Bern, Stuttgart: Verlag
Hans Huber.
Lichtenberg, J.D. (1983). Psychoanalysis and infant research. In J.D. Lichtenberg (1991),
Psychoanalyse und Saeuglingsforschung. Berlin: Springer.
Lichtenberg, J.D. (1989). Psychoanalysis and motivation. Hillsdale, N.J:: Analityc Press.

181
Lifton, R.J. (1973). Home from the war: Vietnam veterans: Neither victims nor
executioners. New York: Simon and Schuster.
Lisak, D. & Ivan, C. (1995). Deficits in intimacy and empathy in sexually aggressive
men. Journal of interpersonal violence, 10, 286-308.
Little, L. (1990). Gestalt Therapy with females involved in intimate violence. In Stith,
S.M. (1990). (eds.), Violence hits home: Comprehensive treatment approaches to
domestic violence. New York: Springer, S. 132-167.
Litz, B.T., Penk, W.E., Gerardi, R.J. & Keane, T.M. (1995). Diagnostik der
posttraumatischen Belastungsstoerung. In P.A. Saigh (Hrsg.), Posttraumatische
Belastungsstoerung. Diagnose und Behandlung psychischer Stoerung bei Opfern von
Gewalttaten und Katastrophen ( S. 64-101). Bern Hans Huber.
Ludwig-Koerner, C. (1992). Wiesbaden Der Selbstbegriff in Psychologie und
Psychotherapie.: Deutscher Universitaets Verlag.
Maercker, A. & Schuetzwohl, M. (1997). Die Erfassung von psychischen
Belastungsfolgen: Impact of Event-Skala- R(evidierte Version). Dresden: Technische
Universitaet, Fachrichtung Psychologie.
Maercker, A. (1997a). Besonderheiten bei der Behandlung der posttraumetischen
Belastungsstoerung. In A: Maecker (Hrsg.), Therapie der posttraumatischen
Belastungsstoerungen ( S: 51-73). Berlin, Heidelberg: Springer.
Maercker, A. (1997b). Posttraumatsche Belastungsstoerungen: Psychologie der
Extrembelastungsfolgen bei Opfern politischer Gewalt. Unveroeffentlichte
Habilitationsschrift, Techniche Universitaet Dresden.
Mahler, M. S., Pine, F. & Bergmann, A. (1978). Die psychische Geburt des Men-
schen. Symbiose und Individuation. Frankfurt: Fischer.
Marks, I. (1975). Modern Trends in the management of morbid anxiety. In:
Spielberger, C. D. & Sarason, I. G., Stress and Anxiety, Voi. 5, S. 213-235.
New York, London: Wiley & Sons.
Marmar, C. R., Weiss, D. S., Metzler, T. J. & Delucchi, K. (1996). Characte-
ristics of emergency services personnel related to peritraumatic dissociation
during critical incident exposure. American Journal of Psychiatry, 153, 94-
102.
Marshall, R. P. & Dobson, M. (1995). A general model for the treatment of
posttraumatic stress disorder in war veterans. Psychotherapy, 32 (3), 389-
396.
Maslow, A. H. (1973). Psychologie des Seins. München: Kindler.
Maurer, T. (1992). Anmerkungen zu Martin Buber - seine Bedeutung für eine
dialogische Psychotherapie. In: Gestalt-Bildung in Pädagogik und Therapie.
Dokumentation der Münchner Gestalt-Tage. Grassau/Chiemgau: Copy-
druck A. Bruckner.
Mazur, E. (1996). The Zeigarnik effect and the concept of unfinished business
in Gestalt therapy. British Gestalt Journal, 5 (1),18-23.
McCann, I. L. & Pearlman, L. A. (1990). Psychological trauma and the adult
survivor: Theory, therapy, and transformation. New York: Brunner/Mazel.

182
McFarlane, A. C. & Yehuda, R. A. (1996). Resilience, vulnerability, and the
course of posttraumatic reactions. In B. A. van der Kolk, A. C. McFarlane &
L. Weisaeth (Hrsg.), Traumatic stress: The effects of overwhelming experience
on mind, body, and society (S. 155-181). New York: Guilford Press.
Meichenbaum, D. (1994). A clinical handbook/practical therapist manual for
assessing and treating adults with post-traumatic stress disorder šPTSD).
Waterloo, ON, Canada: Institute Press.
Newman, E., Orsillo, S. M., Herman, D. S., Niles, B. L. & Litz, B. T. (1995).
Clinical presentation of disorders of extreme stress in combat veterans. Jour-
nal of Nervous and Mental Disease, 183 (10),628-632.
Niederland, W. G. (1968). The problem of the survivor. The psychiatric evalua-
tion of emotional disorders in survivors of Nazi persecution. In H. Krystal
(Hrsg.), Massive psychic trauma (S. 8-22). New York: International Univer-
sities Press.
Nyberg, E. & Frommberger, U. (1997). Clinician-Administered PTSD Scale
(CAPS). Dt. Übersetzung und Bearbeitung. Freiburg: Albert-Ludwigs-Uni-
versität, Abt. für Psychiatrie und Psychotherapie der Universitätsklinik.
Park, C.L., Cohen, L.H. & Murch, R.L. (1996). Assesment and prediction of stress-
related growth. Journal of Personality, 64 (1), 71-105.
Parlet, M. (1994). Variationen im therapeutischen Dialog. In Freiler, C., Ventouratou-
Schmetterer, D., Reiner-Lawugger, C. & Boesel, R., 100 Jahre Fritz Perls. Wien:
Facultas-Universitaetsverlag, S. 222-227.
Parson, E.R. (1989). Vietnam traumatic war stress: Considerations in the psychological
treatment of veterans. New York State Psychologist, 40, 10-12.
Parson, E.R. (1993). Posttraumatic Narcissism. In J.P. Wilson & B. Raphael (Eds.),
International Handbook of Traumatic Stress Syndromes. New York: Plenum.
Perls, F.S. & Baumgardner, P. (1990). Das Vermaechtnis der Gestalttherapie. Stuttgart:
Klett-Cotta.
Perls F.S. (1971). Four Lectures. In J. Fagan & I Shepard (1971) (Eds.), Gestalt Therapy
Now: Theory, Techniques, Applications. New York: Harper Colophon Books.
Perls, F.S. (1974). Gestalttherapie in Aktion. Stuttgart: Ernst Klett Verlag.
Perls, F.S. (1981). Gestalt-Wahrnehmung. Verworfenes und Wiedergefundenesaus
meiner Muelltonne. Frankfurt-Main: Verlag fuer humanistische Psychologie-Werner
Flach KG.
Perls, F.S. (1987). Das ich, der Hunger und die Aggression. 4. Aufl. Stuttgart: Klett-
Cotta.
Perls, F.S., Hefferline, R.F. & Goodmann, P. (1990). Gestalt.Therapie-Wiederbelebung
des Selbst. 6. Aufl. Stuttgart: Klett-Cotta.
Perls, F.S., Hefferline, R.F. & Goodmann, P. (1992). Gestalttherapie-Grundlagen. 2.
Aufl. Muenchen: dtv.
Perls, F.S., Hefferline, R.F. & Goodmann, P. (1993). Gestalttherapie-Praxis. 2. Aufl.
Muenchen: dtv.
Perls, L. (1989). Leben an der Grenze. Koeln: Edition Humanistische Psychologie.

183
Polster, E & Polster, M. (1993). Gestalttherapie - Theorie und Praxis der integrativen
Gestalttherapie. Frankfurt am Main: Fischen Taschenbuch.
Pribor, E.F., Yutzy, S.H., Dean, J.T. & Wetzel, R.D. (1993). Briquet s syndrome,
dissociation, and abuse. American Journalof Psychiatry, 150 (10), 1507-1511.
Quitmann, H., (1996). Humanistische Psychologie. Goettingen, Bern, Toronto, Seattle:
Hogrefe.
Rachmann, S. (1976). The passing of the two-stage theory of fear and avoidance.
Behavior Research and Therapy, 14 (2), 125-131.
Ramin, G. (1993). Konzepte der Integrativen Therapie im Umgang mit Opfern von,
Inzest und sexuellem Missbrauch. Beratung und Therapie. Ein Handbuch, 1993 (S.
129-155). Paderborn: Junfermann.
Reichert, E. (1994). Expressive group therapy with adult survivors of sexual abuse.
Family-Therapy, 21 (2), 99-105.
Rencken, R.H.(1989). Intervention strategies for sexual abuse ( Report No. Cgo22806)
Alexandria VA: American Association for Counseling and Development.
Revenstorf, D. (1993). Psychotherapeutische Verfahren – Band III. Stuttgart. Berlin,
Koeln: Kohlhammer.
Rosenberg, J.L., Rand, M.L. & Asay, D. (1993). Koerper, Selbst und Seele. Oldenburg:
Transform Verlag.
Roeser, U. (1994). Drogenabhaengigkeit und Drogenidentitaet. Gestalttherapie, 2, 65-74.
Roth, S., Newman, E., Pelovitz, D., van der Kolk, B.A. & Mandel, F.S. (1997). Complex
PTSD in victims exposed to sexual and physical abuse: results from the DSM-IV filed
trial for posttraumatic stress disorder. Journal of Traumatic Stress, 10 (4), 539-556.
Rothbaum, B.O. & Foa, E.B. (1993). Subtypes of Posttraumatic Stress Disorder and
Duration of Symptoms. In R.T. Davidson & E.B. Foa (Hrsg.), Posttraumatic Stress
Disorder: DSM-IV and beyond. (S. 22-35). Washington D.C.: American Psychiatric
Press.
Rothbaum, B.O., Foa, E.B., Riggs, D.S., Mudrock, T. & Walsh, W. (1992). A
prospective examination of post-traumatic stress disorder in rape victims. Journal of
Traumatic Stress, 5 (3), 455-475.
Roys, D.T. (1997). Empirical and theoretical considerations of empathy in sex offenders.
International journal of offender therapy and comparative criminology, 41 (1), 53-64.
Sander, L.W. (1989). Investigation of the infant and its caregiving environment as a
biological system. In S.I. Greenspan, G.H. Pollock (ed.), The course of life. Vol. 1,
Infancy (S. 359-391). Madison, Connecticut: International University Press.
Saunders, B.E., Arata, C.M. & Klipatrick, D.G.(1990). Development of a Crime-Related
Post-Traumatic Stress Disorder scale for women within the Symptom Checklist-90-
Revised. Journal ofTraumatic Stress, 3 (3), 439-448.
Saxe, G.N., van der Kolk, B.A., Berkowitz, R., Chinman, G., Hall, K., Lieberg, G. &
Schwartz, J. (1993). Dissociative disorders in psychiatric inpatients. American Journal
of Psychiatry, 150 (7), 1037-1042.

184
Schuetzwohl, M. (1997). Diagnostik und Differentialdiagnostik. In A Maercker (Hrsg.),
Therapie der pottraumatischen Belastungsstoerungen (S. 75-101). Berlin, Heidelberg:
Springer.
Serok,S. (1985). Implications of Gestalt Therapy with Post Traumatic Patients. The
Gestalt Journal, 8 (1), 78-89.
Shatan, C.F. (1974). Through the membrane of reality: Impacted grief and perceptual
dissonance in Vietnam combat veterans. Psychiatric Opinion, 11, 6-15.
Solomon, Z. (1996). The intergenerational transmission of trauma. In Second World
Conference of the International Society for Traumatic Stress Studies, A139, 9-13
June, Jerusalem, Kongressband.
Solomon, Z., Bleich, A., Shoham, S., Nardi, C. & Kotler, M. (1992). the »Koach«
project for treatment of combat-related PTSD: Rationale, aims, and methodology.
Journal of Traumatic Stress, 5 (2), 175-193.
Steil, R. & Ehlers, A. (1992). Erweiterte deutsche Uebersetzung der PTSD-Symptom-
Scale Self Report. Goettingen: Georg-August-Universitaet, Institut fuer Psychologie.
Steil, R., Ehlers, A: & Clark, D. M. (1997). Kognitiva Aspekte bei der Behandlung der
posttraumatischen Belastungsstoerung. In A. Maerker (Hrsg.), Therapie der
posttraumatischer Belastungsstoerungen (S. 123-143). Berlin, Heidelberg: Springer.
Stern, D. (1971). A micro-analysis of mother-infant interaction: behaviour regulating
social contavt between a mother and her 3,5 months-old twins. Journal of the
American Academy of Child Psychiatry, 10, 501-517.
Stern, D. (1979). Mutter und Kind. Die erste Beziehung. Stuttgart: Klett.
Stern, D.(1983). The early development of schemas of self, other and slef with other. In
J. Lichtenberg & S. Kaplan (ed.), Reflections of self psychology. Hillsdale: Analytic
Press.
Stern, D. (1985). The interpersonal world of the infant: a view from psychoanlysis and
developmental psychology. New York: Basic Books.
Stern, D. (1989). The representation of relational patterns: developmental considerations.
In D. Cicchetti & Beehgly (eds.). The self in transition: Infancy to childhood.
Chicago: Chicago Press.
Stern, D. (1992). Die Lebenserfahrung des Saeuglings. Stuttgart: Klett-Cotta.
Steward, R. B. & Marvin, R. S. (1984). The role of conceptual perspective taking in the
ontogeny of sibling caregiving. Child Development,55, 1322-1332.
Stone, A. M. (1992). The role of shame in post-traumatic-stress disorder. American
Orthopsychiatric Association, 62 (1), 131-136.
Tedeschi, R. G. & Calhoun, L. G. (1996). The Posttraumatic Growth Inventory:
Measuring the positive legacy of trauma. Journal of Traumatic Stress, 9, 455-472.
Terr, L. C. (1991). Childhood traumas: An outline and overview. American Journal of
Psychiatry, 148 (1), 10-20.
Tichenor, V., Marmar, C. R., Weiss,D. S., Metzler, T. J. & Rofeldt, H. M. (1996). The
relationship of peritraumatic dissociation and posttraumatic stress: Findings in female
Vietnam theater veterans. Journal of Consulting and Clinical Psychology, 64, 1054-
1059.

185
Ulman, R. & Brothers, D. (1988). The shattered self: A psychoanalytic study of trauma.
Hillsdale, N. J.: Analytic Press.
van der Kolk, B. A. (1987). Psychological trauma. Washington, D. C.: American
Psychiatric Press.
van der Kolk, B. A. (1996). The complexity of adaption to trauma: Self-regulation,
stimulus discrimination, and characterological develoment. In B. A. van der Kolk; A.
C. McFarlane & L. Weisaeth (Hrsg.), Traumatic Stress: The effects of overwhelming
experience on mind, body, and society (S. 182-213). New York: Gulford Press.
van der Kolk, B. A., Greenberg, M. S. & Boyd, H. (1985). Inescapable shock,
neurotransmitters and addiction to traum: Towards a psychobiology of post-traumatic
stress. Biological Psychiatry, 20, 314-325.
van der Kolk, B. A., Hostetler, A., Herron, N. & Fisler, R. E. (1994). Trauma and the
development of bordeline personality disorder. Psyciatric Clinics of North America,
17 (4), 715-730.
van der Kolk. B. A., McFarlane, A. C. & van der Hart, O. (1996). A general approach to
treatment of posttraumatic stress disorder. In B. A. van der Kolk, A. C. McFarlane &
L. Weisaeth (Hrsg.), Traumatic stress: The effects of overwhelming experience on
mind, body, and society (S. 417-440). New York: Guilford Press.
von Uezkuell, T. (1996). Psychosomatische Medizin. Muenchen, wien Baltimore: Urban
und Schwartzenberg.
Weiss, D. S. & Marmar, C. R. (1997). The Impact of Event Scale-Revised. In J. p.
Wilson & T. M. Keane (Hrsg.), Assessing psychological trauma and PTSD (S. 399-
411). New York: Gulford Press.
Wentzel, A. (1997). Psychologie der Angststoerungen unter besonderer
Beruecksichtigung entwicklungspsychologischer Faktoren. Dissertation. Universitaet
Muenchen.
Wertheimer, M. (1925). Ueber Gestalttheorie. Erlangen: Verlag der philosophischen
Akademie.
Wheeler, G. (Hrsg.) (1994). On intimate ground: A Gestalt approach of working with
couples. San Francisco: Jossey-Bass Inc.
Wheeler, G. (1993). Kontakt und Wilderstand. Koeln: Edition Humanistische
Psychologie.
WHO (Weltgesundheitoranisation) (1993). Internationale Klasiffikation psychischer
Stoerungen. IDC-10 Kapitel V (f) (2. korr. Aufl.; uebersetztund herausg. v. Dilling,
H., Mombour, W. & Schmidt, M. H. ). Bern: Hans Huber.
WHO (World Health Organisation) (1992), The Icd-10 classification of mental and
behavioral disorders: clinical descriptions and guidelines. Genf: WHO.
Wilson, J. P. (1989). Trauma, Transformation and healing: An integrative approach to
theory, research, and post-traumatic therapy. New York: Brunner/Mazel.
Wittchen, H.-U., Zaudig, M. & Fydrich, T. (1997). SKID-I/II. Strukturiertes Klinisches
Interviewfuer DSM-IV. Goettingen: Hogrefe.
Wong, R. M. & Cook, D. (1992). Shame and its contribution to PTSD. Journal of
Traumatic Stress, 5 (4), 557-563.

186
Zeigarnik, B. (1927). Das behalten erledigter und unerlegdigter Handlungen.
Psychologie Forschung, 9, 1-85.
Zetzel, E. (1973). The capacity for emotional growth.New York: University Press.

187