Andrzej Sapkowski - Lastavičja Kula (#6)

NAKLADNIK
Egmont d.o.o.
Višnjevac 3, Zagreb
ZA NAKLADNIKA
Bruno Barbić
UREDNIK
Davor Uskoković
LEKTORICA
Mirjana Paić-Jurinić
GRAFIČKO OBLIKOVANJE
Blid
DIZAJN KORICA
Studio 2M d.o.o.
TISAK
Gra čki zavod Hrvatske d.o.o.
Zagreb, srpanj 2020.
NASLOV IZVORNIKA
Wieza jaskòƚki
Copyright © by Andrzej Sapkowski, Warszawa 2014.

Published by arrangement with Patricia Pasqualini Literary Agency.
© za hrvatsko izdanje Egmont d.o.o., 2020.
Naslovna ilustracija © Alejandro Colucci
1
2
U noći kao katran crnoj prispješe u Dun Dâre
Gdje vještica skrivala se mlada
Baš sa svih strana selo okružiše
Za bijeg da nestane joj nada
U noći kao katran crnoj prevarom je ščepati htjedoše
No praznih ruku ostadoše
Prije no što je blijedo sunce uzašlo, na smrznutoj cesti
Trideset leševa na kraju bješe
Prosjačka pjesma o strahovitom krvoproliću koje se u noći Saovine zbilo u Dun

Dâreu
3
Andrzej Sapkowski
»Mogu ti dati sve što poželiš«, rekla je vračara. »Bogatstvo, vlast i žezlo, sla‐
vu, dug i sretan život. Biraj.«
»Ne želim ni bogatstvo ni slavu, vlast ni žezlo«, odvratila je vještica. »Želim
konja crnog i hitrog poput noćnog vjetra. Želim mač svijetao i oštar poput mje‐
sečeve zrake. Želim u crnoj noći na svom crnom konju optrčati svijet, želim svo‐
jim svijetlim mačem uništiti sile Zla i Tame. To želim.«
»Dat ću ti konja koji će biti crnji od noći i hitriji od noćnoga vjetra«, priseg‐
nuta je vračara. »Dat ću ti mač koji će biti svjetliji i oštriji od mjesečeve zrake.
Ali, vještice, ne tražiš malo, pa ćeš mi morati skupo platiti.«
»Čime? Pa nemam ničega.«
»Svojom krvlju.«
Flourens Delannoy, Bajke i predaje
Prvo poglavlje
K     , svemir – slično kao i život – okreće se u krug. U krug
na čijemu je obodu označeno osam magičnih točaka što daju pun obrtaj, odnosno
godišnji ciklus. Te točke, koje u parovima leže na obodu kruga točno jedna nasu‐
prot drugoj, sljedeće su: Imbaelk – ili Klijanje, Lammas – ili Dozrijevanje, Belle‐
teyn – Procvat te Saovine – Zamiranje. Na krugu su naznačena i dva solsticija, ili
suncostaja – zimski, zvan Midinvaerne, te Midaete, ljetni. Tu su i dva ekvinocija,
ili ravnodnevice – Birke, proljetna, i Veleb, jesenska. Ti nadnevci dijele kružnicu
na osam dijelova – a tako se u vilenjačkom kalendaru dijeli i godina.
Iskrcavši se na plaže u okolici ušća Jaruge i Pontara, ljudi su sa sobom donijeli
vlastiti kalendar, zasnovan na mjesecu, koji godinu dijeli na dvanaest mjeseci što
čine ciklus godišnjega rada ratara – od početka, od kolaca djeljanih u siječnju, pa
sve do kraja, do vremena kada mraz zemlju pretvara u tvrdu grudu. Ali, iako su lju‐
di drukčije dijelili godinu i računali datume, prihvatili su vilenjački krug i osam
točaka na njegovu obodu. Iz vilenjačkog kalendara prihvaćeni Imbaelk i Lammas,
Saovine i Belleteyn, oba Suncostaja i obje Ravnodnevice, postali su važni blagdani i
među ljudima, svečani nadnevci. Jako su se izdvajali među drugim nadnevcima,
kao što se i usamljeno drvo izdvaja na livadi.
4
www.balkandownload.org
Lastavičja kula
Jer te nadnevke izdvaja magija.

Nije bilo – a nije ni sada – nikakva tajna da su tih osam nadnevaka upravo oni
dani i noći za kojih neobično jača čarobnjačka aura. Više nikoga ne čude magični
fenomeni i zagonetne pojave koje prate tih osam nadnevaka, a osobito ekvinocije i
solsticije. Na takve su fenomene svi navikli i stoga rijetko izazivaju veću senzaciju.
Ali te je godine bilo drukčije.
Te su godine ljudi kao i obično proslavili jesenski Ekvinocij svečanom obitelj‐
skom večerom za koje se na stolu moralo naći što više plodova ovogodišnjih uroda,
barem po malo od svakoga. Tako je nalagao običaj. Povečeravši i zahvalivši boginji
Melitele na urodu, ljudi su otišli na počinak. A tada je započeo užas.
Tik pred ponoć digla se strahovita vijavica, zapuhao je grozan vihor u kojemu se
kroz šumorenje stabala što su se povijala gotovo do zemlje, škripu rožnika i štropot
prozorskih kapaka, čulo sablasno zavijanje, krici i naricanja. Oblaci tjerani nebom
poprimili su fantastične oblike među kojima su se najčešće ponavljali obrisi konja i
jednoroga u galopu. Vjetrušina se nije stišavala dobar sat, a u iznenadnoj tišini koja
je potom nastupila, noć je oživjela kliktanjem i lepetom krila stotina leganja
mračnjaka, tih tajanstvenih ptica koje se po pučkome vjerovanju okupljaju da bi
nad nekim tko dogorijeva otpjevale demonsku posmrtnu pjesan. Ovaj je put zbor
leganja bio tako velik i glasan kao da će skončati cijeli svijet.
Legnji su divljim glasovima pjevali naricaljku, nebosklon su prekrili oblaci, tr‐
nući ostatke mjesečeva svjetla. Tada je zacviljela strašna bearin’shie, vjesnica nečije
brze i nagle smrti, a preko crnoga neba progalopirala je Divlja hajka – povorka pla‐
menookih sablasti na konjskim kosturima, šumno vijoreći dronjcima plašteva i zas‐
tava. Kao i svakih nekoliko godina, Divlja je hajka žela svoju žetvu, ali već deset‐
ljećima nije bila tako strašna – samo u Novigradu izbrojeno je dvadesetak osoba
nestalih bez traga i glasa.
Kada je Hajka odgalopirala i razišli se oblaci, ljudi su ugledali mjesec – smanji‐
vao se, kao i obično u vrijeme Ravnodnevice. Ali te je noći mjesec bio boje krvi.
Prosti je puk imao za ekvinocijske pojave mnoga tumačenja koja su se, uosta‐
lom, znatno razlikovala, ovisno o posebnostima regionalnih demonologija. Astrolo‐
zi, druidi i čarobnjaci također su imali svoja tumačenja, ali većinom pogrešna i
sklepana na brzinu. Malo, neobično je malo bilo ljudi koji su uspijevali te pojave
povezati sa zbiljskim činjenicama.
Na Skelliškom otočju, na primjer, malobrojni jako praznovjerni vidjeli su u
čudnovatim i neobičnim događajima najavu Tedda Deireadha, kraja svijeta, koje‐
5
Andrzej Sapkowski
mu će prethoditi bitka Ragh nar Roog, završna borba Svjetla i Mraka. Silovitu olu‐
ju koja je u noći jesenske Ravnodnevice potresla Otočje, praznovjerni su proglasili
valom koji je podigao kljun strašnoga Naglfara iz Morhögga, drakara čiji su bokovi
građeni od mrtvačkih noktiju, a kojim brodi vojska utvara i demona Kaosa. Pros‐
vjećeniji ili bolje obaviješteni, pak, povezivali su mahnitanje neba i mora sa zlom
čarobnicom Yennefer – i njezinom strašnom smrću. Treći – još bolje upućeni – vi‐
djeli su u uzavrelu moru znak da upravo umire netko čijim žilama teče krv kraljeva
Skelligea i Cintre.
Koliko je svijet dug i širok, noć jesenskoga Ekvinocija bila je i noć snomorica,
košmara i priviđenja, noć nenadanih, gušećih i užasom pulsirajućih buđenja među
proznojenim i izgužvanim plahtama. Prikaze i buđenja nisu mimoilazili ni glave
najprosvjećenijih – u Nilfgaardu se u Zlatnim kulama s krikom probudio car Em‐
hyr var Emreis. Na Sjeveru, u Kan Exeteru, skočio je iz postelje kralj Esterad y‐
ssen, probudivši suprugu, kraljicu Zuleyku. U Tretogoru je skočio i posegnuo za
bodežom nadšpijun Dijkstra, probudivši suprugu ministra riznice. U golemom
zamku Montecalvo skočila je iz damastne posteljine čarobnica Filippa Eilhart, ne
budeći suprugu grofa de Noaillesa. Probudili su se – manje ili više naglo – patuljak
Yarpen Zigrin u Mahakamu, stari vještac Vesemir u planinskoj tvrđi Kaer Morhen,
bankovni činovnik Fabio Sachs u gradu Gors Velenu, jarl Crach an Craite na palu‐
bi dakara »Ringhorn«. Probudila se čarobnica Fringilla Vigo u zamku Beauclaireu,
probudila se svećenica Sigrdrifa u hramu boginje Freye na otoku Hindarsallu.
Probudio se Daniel Etcheverry, grof Garramone, u opsjednutoj tvrđavi Mariboru.
Zyvik, desetnik Crnoga stijega, u tvrđi Ban Gleann. Trgovac Dominik Bombastus
Houvenaghel u gradiću Claremontu. I puno, puno drugih.
No malo je bilo ljudi koji su bili u stanju sve te pojave i fenomene povezati sa
stvarnom, konkretnom činjenicom. I s konkretnom osobom. Slučaj je htio da je
troje od tih ljudi noć jesenskoga Ekvinocija provodilo pod jednim krovom. U sve‐
tištu boginje Melitele u Ellanderu.
»Legnji mračnjaci...« zastenjao je pisar Jarre, zagledan u tamu koja je prekrivala

park svetišta. »Valjda ih je na tisuće, cijeli oblaci... Krikom navješćuju nečiju smrt...
Njezinu smrt... Ona umire...«
»Ne pričaj gluposti!« Triss Merigold se silovito okrenula, podignula stisnutu
šaku, na tren je izgledalo da će gurnuti ili udariti dječaka u grudi. »Vjeruješ u glupa
6
Lastavičja kula
praznovjerja? Rujan ide kraju i legnji se skupljaju pred odlijetanje! To je posve pri‐
rodno!«
»Ona umire:..«
»Nitko ne umire!« povikala je čarobnica, blijedeći od bijesa. »Nitko, shvaćaš?
Prestani drobiti!«
U hodnik knjižnice pristizale su novakinje, probuđene noćnom uzbunom. Lica
su im bila ozbiljna i blijeda.
»Jarre.« Triss se smirila, položila dječaku dlan na rame, snažno ga stisnula. »Jedi‐
ni si muškarac u svetištu. Sve gledamo tebe, u tebi tražimo oslonac i pomoć. Ne
smiješ se bojati, ne smiješ paničariti. Svladaj se. Nemoj nas razočarati.«
Jarre je duboko udahnuo, nastojeći umiriti podrhtavanje ruku i usana.
»To nije strah...« šapnuo je izbjegavajući čarobničin pogled. »Ja se ne bojim, ja
se brinem! Za nju. Vidio sam u snu....«
»I ja sam vidjela«, stisnula je usne Triss. »Sanjali smo isti san, ti, ja i Nenneke.
Ni riječi o tome.«
»Krv na njezinu licu... Toliko krvi...«
»Šuti, zamolila sam te. Nenneke dolazi.«
Prvosvećenica im je prišla. Lice joj je bilo umorno. Na nijemo Trissino pitanje
odgovorila je niječnim pokretom glave. Primijetivši da Jarre otvara usta, preduhitri‐
la ga je.
»Nažalost, ništa. Dok je Divlja hajka prelijetala svetište gotovo sve su se probu‐
dile, ali ni jedna nije imala viziju. Čak ni tako maglovitu kakve su bile naše. Idi
spavati, mladiću, ovdje nemaš nikakva posla. Djevojke, pođite u spavaonicu!«
Objema je rukama protrljala lice i oči.
»Eh... Ekvinocij! Užasna noć... Idi leći, Triss. Ne možemo ništa učiniti.«
»Ta me bespomoćnost«, stisnula je šake čarobnica, »dovodi do ludila. Kad po‐
mislim da ona negdje tamo pati, da krvari, da joj prijeti... Prokleto bilo, kada bih
barem znala što učiniti!«
Nenneke, prvosvećenica Melitelina svetišta, okrenula se.
»A jesi li se pokušala moliti?«
Na Jugu, tik za gorjem Amellom, u Ebbingu, u krajini zvanoj Pereplut, na prostra‐

nim močvarama koje presijecaju rijeke Velda, Leta i Areta, na mjestu udaljenom od
grada Ellandera i Melitelina svetišta osamsto milja vranina leta, snomorica je naglo
7
Andrzej Sapkowski
probudila staroga pustinjaka Vysogotu. Probuđeni Vysogota nije se nikako mogao

sjetiti sadržaja sna, ali mu čudni nemir nije dopustio da ponovo usne.
»Hladno, hladno, hladno, brrrr«, razgovarao je sam sa sobom Vysogota, stupajući

stazom kroz trsku. »Hladno, hladno, brrr.«
Još jedna zamka bila je prazna. Ni jednog bizamskog štakora. Posebno neus‐
pješan lov. Vysogota je očistio zamku od mulja i vodenog bilja, mrmljajući kletve i
šmrcajući prehlađenim nosom.
»Hladno, brrr, hu-ha«, govorio je hodajući prema rubu močvare. »A još je rujan!
Ta tek su četiri dana poslije Ekvinocija! Ha, takve se studeni potkraj rujna ne
sjećam otkako živim. A živim već poduže!«
I sljedeća zamka – već predzadnja – bila je prazna. Vysogoti se nije dalo više ni
psovati.
»Nema dvojbe«, rogoborio je, hodajući – »da je klima iz godine u godinu sve
hladnija. A sada se čini da će učinak zahladnjenja napredovati kao lavina. Ha, vile‐
njaci su to odavno predvidjeli, ali tko je vjerovao u vilenjačka pretkazanja?«
Nad starčevom su glavom ponovo zalepršala krila, promaknuti sivi, nevjerojatno
brzi obrisi. Magla nad močvarama ponovo je odjeknula divljim, isprekidanim klik‐
tajima legnjeva mračnjaka, brzim lepetom krila. Vysigota nije obraćao pozornost
na ptice. Nije bio praznovjeran, a legnjeva je u močvarama bilo uvijek mnogo, oso‐
bito su za svitanja letjeli tako gusto da se uplašiš da će ti zapeti o glavu. No, možda
ih nije uvijek bilo tako mnogo kao danas, možda se nisu uvijek glasali tako jezivo...
Ali što reći, priroda je u posljednje vrijeme izvodila čudne šale, a neobična su zbiva‐
nja sustizala jedna drugo i svako je bilo čudnije od prethodnog.
Upravo je iz vode izvlačio zadnju – praznu – zamku, kada je začuo rzanje konja.
Legnji su iznenada zamukli, kao na zapovijed.
U močvarama Perepluta bilo je ada, suhih, više položenih mjesta, obraslih cr‐
nom brezom, johom, svibom, drijenkom i tminom. Većinu ada okruživale su ba‐
ruštine tako pomno da je bilo posve nemoguće da bi tamo dospio konj ili jahač
koji ne poznaje putove. A ipak je rzanje – Vysogota ga je ponovo začuo – dopiralo
baš s takve ade.
Radoznalost je nadvladala oprez.
Vysogota se slabo razumio u konje i njihove pasmine, ali je bio estet, znao je
prepoznati i procijeniti ljepotu. A vranac dlake sjajne poput antracita, kojega je
8
Lastavičja kula
ugledao na pozadini brezovih debala, bio je istinski lijep. Bio je sušta ljepota. Bio je
tako lijep da se doimao nestvarnim.
Ali bio je stvaran. I posve stvarno uhvaćen u zamku, uzdama i ularom za krva‐
vocrvene grane sviba kao stvorene da zapnu. Kada mu je Vysogota prišao bliže,
konj je potulio uši, zatopotao tako da je tlo zadrhtalo, stresao skladnu glavu, okre‐
nuo se. Sada se vidjelo da je to kobila. Vidjelo se još nešto. Nešto zbog čega je
Vysogotino srce zalupalo kao ludo, a nevidljiva kliješta adrenalina stegnula mu
grlo.
Iza konja, u plitkoj jami, ležalo je truplo.
Vysogota je bacio vreću na zemlju. I postidio se prve pomisli koja mu je rekla da
se okrene i bježi. Približio se, čuvajući oprez, jer je vrana kobila topotala, strigla uši‐
ma, kesila zube na žvalama i samo čekala priliku da ga ugrize ili ritne.
Truplo je bilo truplo dječaka od petnaestak godina. Ležao je licem na zemlji, s
jednom rukom pod tijelom, drugom ispruženom u stranu i prstiju zarivenih u
zemlju. Dječak je na sebi imao jaknu od antilopa, tijesne kožne hlače i meke vile‐
njačke čizme s kopčama visoke do koljena.
Vysogota se sagnuo i u tom je trenu truplo glasno zaječalo. Vrana kobila je pro‐
dorno zarzala, udarila kopitima o tlo.
Pustinjak je kleknuo, oprezno okrenuo ranjenika. Nagonski je trgnuo glavom i
siknuo ugledavši jezivu masku od prljavštine i skorene krvi koju je dječak imao
umjesto lica. Nježno je skinuo mahovinu, lišće i pijesak s usana pokrivenih sluzi i
slinom, pokušao odvojiti od obraza kosu slijepljenu krvlju u čvrsto klupko. Ranje‐
nik je potmulo zaječao, ispružio se. I zadrhtao. Vysogota mu je odlijepio kosu od
lica.
»Djevojka«, rekao je glasno, ne mogavši povjerovati u to što mu je bilo ravno
pod nosom. »To je djevojka.«
Da se toga dana netko nakon spuštanja mraka uspio potiho prikrasti kolibi s upa‐
lim, mahovinom obraslim trščanim krovom, izgubljenoj posred močvara, da je za‐
virio kroz pukotine u prozorskim kapcima, ugledao bi u lojanicama škrto osvijetlje‐
noj unutrašnjosti petnaestogodišnju djevojku glave debelo omotane zavojima, kako
počiva u mrtvoj, umalo mrtvačkoj nepomičnosti na ležaju zastrtom kožama. Spazio
bi i starca sa sivom klinastom bradom i dugom bijelom kosom spuštenom niz ra‐
mena i leđa s ruba povelike ćele što mu je naborano čelo produžavalo daleko iza
9
Andrzej Sapkowski
tjemena. Spazio bi kako starac pali još jednu lojanicu, kako na stol stavlja klepsi‐
dru, kako oštri pero, kako se saginje nad arkom pergamenta. Kako zapada u misli i
nešto zamišljeno govori sam sebi, ne skidajući pogleda s djevojke na postelji.
Ali to nije bilo moguće. Nitko to nije mogao vidjeti. Koliba pustinjaka Vysogo‐
te bila je dobro skrivena u močvarama. U vječito maglom pokrivenoj pustoši u
koju se nitko nije usuđivao zaći.
»Zapišimo«, Vysogota je uronio pero u crnilo, »što se događa. Treći je sat nakon
zahvata. Dijagnoza: vulnus incisivum, rezna rana zadana velikom snagom nepozna‐
tim oštrim predmetom, vjerojatno zakrivljene oštrice. Zahvaća lijevi dio lica, poči‐
nje ispod područja vidnoga živca, teče preko obraza i doseže sve do podušne žlijez‐
de slinovnice. Rana je najdublja, doseže pokosnicu, u početnom dijelu, ispod očne
duplje, na ličnoj kosti. Pretpostavljeno vrijeme proteklo od ranjavanja do prve sa‐
nacije rane: deset sati.«
Pero je zaškripilo po pergamentu, ali škripa nije trajala duže od nekoliko trenu‐
taka. I redaka. Vysogota nije držao vrijednim zapisivanja sve što si je govorio.
»Vrativši se saniranju rane«, nastavio je starac tren poslije, zagledan u treperavi i
zamirući plamen lojanice, »zapišimo kako slijedi. Nisam izrezao rubove ozljede,
ograničio sam se samo na uklanjanje nekoliko mrtvih komadića i, naravno, kraste.
Ranu sam isprao iscrpkom vrbove kore. Uklonio sam onečišćenja i strana tijela.
Sašio. Konopljanom niti. Drugom vrstom konca, neka i to bude zapisano, nisam
raspolagao. Primijenio sam oblog od planinske veprine i previo zavojem od musli‐
na.«
Nasred sobe istrčao je miš. Vysogota mu je dobacio komadić kruha. Djevojka
na postelji je nemirno disala, ječala je u snu.
»Osam sati od zahvata. Pacijentičino stanje bez promjena. Stanje liječnika... To

jest, moje, popravilo se, jer sam uhvatio malo sna... Mogu nastaviti bilježenje. Jer
dolikovalo bi na ove listove pretočiti nekoliko podataka o mojoj pacijentici. Za po‐
tomstvo. Ako ikakvo potomstvo dospije u ove močvare prije no što tu sve sagnjije i
raspadne se u prah.«
Vysogota je teško uzdahnuo, umočio pero i obrisao ga o rub tintarnice.
»Što se pak tiče pacijentice«, promrmljao je, »neka bude zapisano kako slijedi.
Dob, otprilike šesnaestak godina, visoka, građe razmjerno vitke, ali ne slabašne,
10
Lastavičja kula
ništa ne upućuje ne neuhranjenost. Mišićje i tjelesna građa tipična prije za mladu

vilenjakinju, ali nisu utvrđene nikakve osobine mješanke... sve do uključivo kvarte‐
ronke. Niži postotak vilenjačke krvi može, kako znamo, ne ostaviti tragove.«
Vysogota kao da se tek sada sjetio da na arku nije zapisao nijednu runu, nijednu
riječ. Spustio je pero na papir, ali je crnilo isparilo. Starcu to nije nimalo zasmetalo.
»Neka bude zabilježeno i to«, nastavio je, »da djevojka nije nikada rodila. A i to
da na tijelu nema nikakvih starijih znakova, ožiljaka, brazgotina, nikakvih tragova
kakve ostavljaju težak rad, nesreće, rizičan život. Naglašavam da je riječ o starijim
tragovima. Svježih joj na tijelu ne manjka. Djevojka je pretučena. Ispremlaćena i to
nimalo očinskom rukom. Udarana je vjerojatno i nogom.«
»Pronašao sam na njezinu tijelu i dosta čudan posebni znak... Hmmm... Zapiši‐
mo to za dobro znanosti... Na preponi, tik uz venerin brežuljak, djevojka ima ute‐
toviranu crvenu ružu.«
Vysogota je usredotočeno pogledao zaoštreni vrh pera nakon čega ga je uronio u
tintarnicu. No ovaj put nije zaboravio s kojim ciljem je to učinio – brzo je arak
počeo pokrivati ravnim retcima ukošena rukopisa. Pisao je dok se pero nije osušilo.
»Poluprisebna, govorila je i vikala«, nastavio je. »Njezin naglasak i način izraža‐
vanja, izostavimo li počeste upadice u opscenom žargonu kriminalaca, poprilično
zbunjuju, teško ih je locirati, ali bih riskirao tvrdnju da potječu prije sa Sjevera
nego s Juga. Neke riječi...«
Ponovo je zaškripio perom po pergamentu, ne predugo, prekratko da bi mogao
zapisati sve što je maloprije izrekao. Nakon čega je nastavio monolog točno ondje
gdje ga je prekinuo.
»Neke riječi, imena i nazivi, koje je djevojka promrmljala u bunilu, vrijedni su
pamćenja. Sve upućuje na to da je put do kolibe staroga Vysogote našla vrlo, ali
doista vrlo nesvakidašnja osoba...«
Šutio je nakratko, osluškujući.
»Samo da se«, progunđao je, »koliba staroga Vysogote ne pokaže krajem njezina
puta.«
Vysogota se pognuo nad pergament i čak spustio na njega pero, ali nije zapisao
ništa, nijednu runu. Bacio je pero na stol. Na tren je puhao, srdito gunđao, šmr‐
cao. Gledao je postelju, slušao zvuke koji su dopirali odatle.
11
Andrzej Sapkowski
»Treba ustanoviti i zapisati«, rekao je umornim glasom, »da je stanje jako loše.
Sva se moja nastojanja i zahvati mogu pokazati nedostatnima, a napori uzaludni‐
ma. Moje su bojazni bile utemeljene. Rana se zagnojila. Djevojka je u silnoj vrući‐
ci. Pojavila su se tri od četiri kardinalna simptoma žestokog upalnog stanja. Rubor,
calor i tumor, crvenilo, toplina i oteklina, mogu se u ovom trenutku već lako utvr‐
diti pogledom i dodirom. Kada prođe postoperativni šok pojavit će se i četvrti: do‐
lor, bol. Neka ostane zapisano da je minulo već blizu pola stoljeća otkako sam se
prestao baviti medicinskom praksom, osjećam kako te godine opterećuju moje
pamćenje i spretnost mojih prstiju. Znam napraviti malo, a još manje mogu napra‐
viti. Pribora i medikamenata imam manje od najmanjega. Sva je nada u obrambe‐
nim mehanizmima mladoga organizma...«
»Dvanaesti sat nakon zahvata. Sukladno očekivanjima došao je i četvrti kardinalni

simptom upale: dolor. Bolesnica viče od boli, vrućica i groznica se pojačavaju. Ne‐
mam ništa, nikakvo sredstvo koje bih joj mogao dati. Raspolažem malom količi‐
nom eliksira od kužnjaka, ali djevojka je preslaba da bi preživjela njegovo djelova‐
nje. Imam i nešto jedića, ali jedić bi je neizbježno ubio.«
»Petnaesti sat nakon zahvata. Svitanje. Bolesnica nije pri svijesti. Vrućica silovito
raste, groznica se pojačava. Usto dolazi do snažnih grčenja mišića lica. Ako je to te‐
tanus, djevojka je izgubljena. Nadajmo se ipak da je samo lični živac... Ili trodijelni
živac. Ili oba... Djevojka će u tom slučaju biti nagrđena... Ali će živjeti...«
Vysogota je pogledao pergament na koji nije zapisao nijednu runu, nijednu ri‐
ječ.
»Pod uvjetom«, izustio je glasno, »da preživi upalu.«
»Dvadeseti sat nakon zahvata. Vrućica raste. Rubor, calor, tumor i dolor dosežu,
kako mi se čini, graničnu točku. Ali nema šansi da djevojka preživi, da doživi ma‐
kar i tu točku. Stoga eto zapisujem... Ja, Vysogota iz Corva, ne vjerujem u postoja‐
nje bogova. Ali ako nekim slučajem ipak postoje, neka čuvaju tu djevojku. I neka
mi oproste to što sam učinio.... Ako se to što sam učinio pokaže pogrešnim.«
Vysogota je odložio pero, protrljao natečene kapke koji su ga svrbjeli, pritisnuo
šake na sljepoočnice.
12
Lastavičja kula
»Dao sam joj mješavinu kužnjaka i jedića«, rekao je muklo. »Sljedeći sati će sve
razriješiti.«
Nije spavao, samo je drijemao, kada su ga iz drijemeža trgnuli lupa i tresak praćen
jaukom. Više bijesa no boli.
Vani je svitalo, pukotine prozorskih kapaka propuštale su slabašnu svjetlost.
Klepsidra se presula dokraja, i to davno – Vysogota ju je kao i obično zaboravio
okrenuti. Lojanica je jedva tinjala, rubinski žar s ognjišta slabo je osvjetljavao kut
izbe. Starac je ustao, podignuo improvizirani paravan od gunjeva kojim je ogradio
postelju od ostatka prostorije kako bi bolesnici osigurao mir.
Bolesnica se već stigla dići s poda na koji je maloprije pala, sjedila je pogrbljena
na rubu ležaja, pokušavajući se počešati po licu pod zavojem. Vysogota se na‐
kašljao.
»Molio sam te da ne ustaješ. Preslaba si. Ako nešto trebaš, pozovi. Uvijek sam u
blizini.«
»Ja baš ne želim da budeš u blizini«, rekla je tiho, jedva otvarajući usta, ali posve
razgovijetno. »Hoću se pomokriti.«
Kada se vratio uzeti noćnu posudu, ležala je na postelji nauznak, opipavajući za‐
voj pričvršćen za obraz trakama koje su opasivale čelo i vrat. Kada joj je uskoro
opet prišao, nije promijenila položaj.
»Četiri dana?« upitala je, zureći u strop.
»Pet. Prošli su gotovo cijeli dan i noć od našeg posljednjeg razgovora. Prespavala
si cijelo vrijeme. To je dobro. Treba ti sna.«
»Bolje mi je.«
»Drago mi je što to čujem. Skinut ćemo zavoj. Pomoći ću ti da sjedneš. Uhvati
me za ruku.«
Rana je zarastala lijepo i suho, ovaj put je gotovo pa prošlo bez bolnoga otkida‐
nja zavoja od kraste. Djevojka je oprezno dodirnula obraz. Namrštila se, ali je
Vysogota znao da to nije samo zbog boli. Svaki se put ponovo uvjeravala u veličinu
ozljede, postajala svjesna ozbiljnosti rane. Uvjeravala se – s užasom – da to što je ra‐
nije osjetila dodirom, nije bio košmar izazvan groznicom.
»Imaš li ovdje kakvo zrcalo?«
»Nemam«, slagao je.
Pogledala ga je, valjda prvi put posve prisebno.
13
Andrzej Sapkowski
»Znači da je tako loše?« upitala je, oprezno prelazeći prstima po šavovima.

»To je vrlo opsežna ozljeda«, propentao je, srdit na sebe što se opravdava i is‐
pričava pred balavicom. »Lice ti je još uvijek natečeno. Za nekoliko dana ću izvadi‐
ti konce, dotad ću ti stavljati obloge od jedića i ekstrakt od vrbine kore. Neću ti
više omatati cijelu glavu. To lijepo zarasta. Zbilja lijepo.«
Nije odgovorila. Pomicala je usta i čeljust, mrštila je i krivila lice, iskušavajući
što rana dopušta, a što ne.
»Skuhao sam ti juhu od goluba. Hoćeš li jesti?«
»Hoću. Ali ovoga puta pokušat ću sama. Ponižavajuće je kada te hrane kao pa‐
ralitičarku.«
Jela je dugo. Drvenu je žlicu prinosila usnama oprezno i s takvim naporom kao
da teži dvije funte. Ali uspijevala je bez pomoći Vysogote, koji ju je sa zanimanjem
promatrao. Vysogota je bio radoznalac – i gorio je od znatiželje. Znao je da će dje‐
vojčino ozdravljenje pratiti razgovor koji bi mogao baciti svjetlo na tajanstvenu
stvar. Znao je to i nije mogao dočekati taj trenutak. Predugo je živio sam u pustoši.
Djevojka je završila s jelom, pala na jastuke. Na tren je mrtvo zurila u strop,
onda je okrenula glavu. Neobično krupne zelene oči, ustanovio je još jednom
Vysogota, davale su njezinu licu nevin dječji izraz, koji se u tom trenutku svađao s
grozno unakaženim obrazom. Vysogota je poznavao taj tip ljepote – krupnooko
vječno dijete, zionomija koja nagonski izaziva simpatiju. Vječna djevojčica, čak i
kada već dvadeseti, pa čak i trideseti rođendan odavno ode u zaborav. Da, Vysogo‐
ta je dobro poznavao taj tip ljepote. Njegova je druga žena bila takva. Njegova je
kći bila takva.
»Moram pobjeći odavde«, rekla je iznenada djevojka. »I to žurno. Progone me.
Pa znaš to.«
»Znam«, kimnuo je. »To su bile prve tvoje riječi koje unatoč prividu nisu bile
izgovorene u bunilu. Točnije, među prvima. Prvo si pitala za svoga konja i za svoj
mač. Tim redom. Kada sam te uvjerio da su i konj i mač dobro zbrinuti, posum‐
njala si da sam ortak nekakvoga Bonharta i da te ne liječim, nego mučim dajući ti
nadu. Kada sam te ne bez muke razuvjerio, predstavila si se kao Falka i zahvalila mi
što sam te spasio.«
»To je dobro.« Okrenula je glavu na jastuku kao da hoće izbjeći nužnost da ga
gleda u oči. »Dobro je da ti nisam zaboravila zahvaliti. Ja se svega onoga sjećam kao
kroz maglu. Ne znam što je bilo java, a što san. Bojala sam se da ti nisam zahvalila.
Ne zovem se Falka.«
14
Lastavičja kula
»I to sam doznao, iako više slučajno. Govorila si u vrućici.«

»U bijegu sam«, rekla je ne okrećući se. »Bjegunka. Pogibeljno je pružiti mi
sklonište. Pogibeljno je znati kako se doista zovem. Moram sjesti na konja i pobjeći
prije no što me ovdje nanjuše...«
»Malo prije si se mučila da sjedneš na noćnu posudu. Ne vidim te baš na konju.
Ali uvjeravam te da si ovdje sigurna. Nitko te ovdje neće nanjušiti.«
»Sigurno me progone. Slijede tragove, češljaju okolicu...«
»Umiri se. Svakodnevno pada, nitko neće pronaći tragove. A ti si u pustoši, u
pustinji. U domu pustinjaka koji se odvojio od svijeta. Da ga i svijet može teško
pronaći. No ako želiš, mogu potražiti način da prenesem vijesti o tebi tvojim
bližnjima ili prijateljima.«
»Ne znaš čak ni tko sam...«
»Ti si ranjena djevojka«, prekinuo ju je. »Koja bježi pred nekim tko ne oklijeva
ozlijediti djevojke. Želiš li da prenesem neku poruku?«
»Nemam kome«, odvratila je oklijevajući, a Vysogota je sluhom ulovio promje‐
nu glasa. »Moji su prijatelji mrtvi. Svi su pobijeni.«
Nije komentirao.
»Ja sam smrt«, nastavila je čudnim glasom. »Svatko tko dođe sa mnom u dodir,
umre.«
»Ne svatko«, zanijekao je pozorno je gledajući. »Nije Bonhart, taj čije ime si iz‐
vikivala u groznici, taj pred kojim sada želiš bježati. Vaš kontakt je naštetio tebi,
njemu nije. On ti je... ranio lice?«
»Ne.« Stisnula je usta da priguši nešto što bi bilo ili jauk ili psovka.
»Lice mi je ranio Sova. Stefan Skellen. A Bonhart... Bonhart me ranio puno oz‐
biljnije. Dublje. Jesam li ti i o tome govorila u bunilu?«
»Smiri se. Slaba si, trebala bi izbjegavati jača uzbuđenja.«
»Zovem se Ciri.«
»Napravit ću ti oblog od jedića, Ciri.«
»Pričekaj... malo. Daj mi nekakvo zrcalo.«
»Rekao sam ti...«
»Molim te!«
Poslušao ju je zaključivši da tako treba, da ne može više otezati. Donio je čak i
lojanicu. Da može bolje vidjeti što joj je učinjeno od lica.
»No, da«, rekla je promijenjenim glasom koji je pucao. »No, da. Tako sam i
mislila. Gotovo je tako kako sam mislila.«
15
Andrzej Sapkowski
Izašao je povukavši za sobom improvizirani paravan od gunjeva.

Trudila se jecati tiho, tako da je ne čuje. Jako se trudila.
Sutradan je Vysogota izvadio pola šavova. Ciri je opipala obraz, siknula kao zmija,
tužeći se na jako bolno uho i preosjetljivost vrata u blizini čeljusti. Ipak je ustala,
odjenula se i izašla u dvorište. Vysogota nije prosvjedovao. Pratio ju je. Nije joj
morao pomagati, niti je pridržavati. Djevojka je bila zdrava i puno jača no što se
moglo pretpostaviti.
Zateturala je tek vani, pridržala se za vrata i dovratak.
»Kako je...« snažno se zagrcnula udahnuvši. »Kako je studeno! Mraz, što li? Već
je zima? Koliko sam ovdje preležala? Nekoliko tjedana?«
»Točno šest dana. Sada je peti listopada. Ali izgleda da nam stiže jako hladan lis‐
topad.«
»Peti listopada?« Namrštila se, zastenjala od boli. »Kako to? Dva tjedna...«
»Što? Kakva dva tjedna?«
»Nije važno«, slegnula je ramenima. »Možda sam to ja nešto pobrkala... A
možda i nisam. Reci mi što ovdje tako strašno smrdi?«
»Kože. Lovim ondatre, dabrove, nutrije i vidre, štavim kože. Čak i pustinjaci
moraju od nečega živjeti.«
»Gdje mi je konj?«
»U štalici.«
Vrana kobila pozdravila je posjetitelje glasnim rzanjem, a Vysogotina koza ju je
pratila meketanjem u kojemu se čulo veliko nezadovoljstvo zbog prisilnog sustanar‐
stva. Ciri je zagrlila konja oko vrata, potapšala ga, pogladila po grivi. Kobila je frk‐
tala i kopala slamu kopitom.
»Gdje mi je sedlo? Pokrovac? Orma?«
»Ovdje.«
Nije prosvjedovao, nije imao primjedbi, nije iznosio svoje mišljenje. Šutio je os‐
lonjen na štap. Nije se pomaknuo kada je zastenjala pokušavši podignuti sedlo, nije
ni trepnuo kada se zanijela pod teretom i teško, s glasnim jaukom, tresnula na zem‐
ljani pod posut slamom. Nije joj prišao, nije joj pomogao ustati. Ozbiljno ju je
promatrao.
»No, da«, procijedila je kroz stisnute zube, odgurnuvši kobilu koja joj je pokuša‐
vala ugurati njušku u ovratnik. »Sve je jasno. Ali ja, dođavola, moram bježati odav‐
16
Lastavičja kula
de! Jednostavno moram!«

»Kamo?« upitao je hladno.
Opipala je lice i dalje sjedeći na slami pored ispuštenoga sedla.
»Što je dalje moguće.«
Kimnuo je glavom, kao da odgovor zadovoljava, sve objašnjava i ne ostavlja
mjesta dvojbama. Ciri je s naporom ustala. Po sedlo i ormu se nije ni pokušala sag‐
nuti. Provjerila je samo ima li kobila u jaslama sijena i zobi i počela joj trljati leđa i
bokove s pregršti slame. Vysogota je čekao šuteći pa i dočekao. Djevojka je posrnu‐
la na stup koji je pridržavao strop, problijedjela kao platno. Bez riječi joj je pružio
štap.
»Nije mi ništa. Samo...«
»Samo ti se zavrtjelo u glavi, jer si bolesna i slaba kao novorođenče. Hajdemo
natrag. Moraš leći.«
Za sunčeva zalaska, odspavavši nekoliko lijepih sati, Ciri je ponovo izašla. Vysogo‐
ta, vraćajući se s rijeke, naletio je na nju kod živice od kupina.
»Nemoj se previše udaljavati od kolibe«, rekao je strogo. »Kao prvo, preslaba
si...«
»Bolje mi je.«
»Kao drugo, to je opasno. Uokolo je golema močvara, beskrajni trstik. Ne poz‐
naješ staze, možeš zalutati ili utonuti u živi pijesak.«
»A ti«, pokazala je vreću koju je vukao, »staze naravno poznaješ. I čak ih povre‐
meno obilaziš, pa močvara znači nije uopće tako velika. Štaviš kože da bi imao za
život, jasno. Moja kobila Kelpie ima zobi, a ovdje ne vidim polja. Mi smo jeli ko‐
koš i kašu. I kruh. Pravi kruh, ne pogaču. Kruha nisi dobio od lovaca sa zamkama.
Znači da je u blizini selo.«
»Deducirano bez greške«, mirno je potvrdio. »Stvarno, provijant pribavljam iz
najbližega sela. Najbližega, ali ne i blizog, leži na kraju pištalina. Rijeka dodiruje
močvaru. Kože razmjenjujem za živež koju mi dopremaju čamcem. Kruh, kašu,
brašno, sol, sir, ponekad kunića ili kokoš. Ponekad vijesti.«
Nije dočekao pitanje, pa je nastavio.
»Konjička je potjera bila u seocu dvaput. Prvi put su upozoravali neka te ne
skrivaju, seljacima su prijetili mačem i ognjem, ako te uhvate u selu. Drugi su put
17
Andrzej Sapkowski
obećavali nagradu. Za pronalaženje trupla. Tvoji su progonitelji uvjereni da ležiš

mrtva u šumama, u nekakvoj jaruzi ili klancu.«
»I neće stati«, progunđala je, »dok ne pronađu leš. Znam to dobro. Moraju ima‐
ti dokaz da sam mrtva. Bez toga neće odustati. Posvuda će tražiti. Na kraju će ba‐
nuti i ovamo...«
»Jako im je stalo«, primijetio je. »Rekao bih, neobično im je stalo...«
Stisnula je usne.
»Ne boj se. Otići ću prije no što me pronađu ovdje. Neću te izložiti... Ne boj
se.«
»Odakle pretpostavka da se bojim?« slegnuo je ramenima. »Da postoji razlog za
strah? Ovamo neće nitko banuti, nitko te neće ovdje otkriti. No ako gurneš nos iz
trstika, uletjet ćeš svojim progoniteljima ravno u ruke.«
»Drugim riječima«, podigla je ponosno glavu, »moram ostati ovdje? To si htio
reći?«
»Nisi zatvorenica. Možeš odjahati kada poželiš. Točnije: kada uspiješ. Ali možeš
i ostati kod mene i pričekati. Progonitelji će jednom odustati. Uvijek odustanu,
prije ili poslije. Uvijek. Možeš mi vjerovati. Razumijem se u to.«
Njezine su zelene oči bljesnule kada ga je pogledala.
»Uostalom«, brzo je rekao, sliježući ramenima i bježeći pred njezinim pogle‐
dom, »postupit ćeš kako budeš htjela. Ponavljam, nisi ovdje zavezana.«
»Danas vjerojatno neću odjahati«, frknula je. »Slaba sam... I začas će zaći sun‐
ce... A ja ne poznajem staze. Hajdemo onda u kolibu. Smrzla sam se.«
»Rekao si da sam kod tebe ležala šest dana. Je li to istina?«

»Zašto bih lagao?«
»Ne uzbuđuj se. Pokušavam izračunati dane... Pobjegla sam... Ranjena sam... na
Ravnodnevicu. Dvadeset i trećega rujna. Ako ti je draže računati po vilenjački, zad‐
njega dana Lammasa.«
»To je nemoguće.«
»Zašto bih trebala lagati?« uzviknula je i zastenjala, hvatajući se za lice. Vysogota
ju je mirno promatrao.
»Ne znam zašto«, rekao je hladno. »Ali ja sam nekoć bio liječnik, Ciri. Prije
puno vremena, ali i dalje umijem razlikovati ranu zadanu prije deset sati od rane
18
Lastavičja kula
zadane prije četiri dana. Pronašao sam te dvadeset i sedmog rujna. Trećega dana
Velena, ako ti je draže računati po vilenjački. Tri dana nakon Ekvinocija.«
»Bila sam ranjena na sam Ekvinocij.«
»Nemoguće, Ciri. Mora da si pomiješala datume.«
»Sigurno nisam. Ti imaš nekakav zastarjeli pustinjački kalendar.«
»Neka ti bude. Zar je to tako važno?«
»Ne. Nije nimalo.«
Tri dana poslije Vysogota je uklonio i zadnje šavove. Imao je puno razloga biti za‐
dovoljan i ponositi se svojim djelom – sašivena linija bila je ravna i čista, nije se tre‐
balo bojati tetovaže nečistoćom sraslom u ranu. No kirurgu je zadovoljstvo ipak
kvario pogled na Ciri koja je u sumornoj tišini proučavala ožiljak u zrcalu pod raz‐
nim kutovima i nastojala ga pokriti – bezuspješno – kosom češljanom na obraz.
Brazgotina ju je unakazila. Što jest jest. Nije bilo pomoći. Pretvaranje da nije tako
nije moglo pomoći. Ožiljak, i dalje crven, otečen kao konop, istočkan tragovima
uboda igle i obilježen otiscima niti, izgledao je zbilja zastrašujuće. Bilo je šansi da se
to postupno, pa čak i brzo popravi. Vysogota je ipak znao da nema šansi da brazgo‐
tina zaraste i prestane nagrđivati.
Ciri se osjećala znatno bolje, ali na Vysogotovo čuđenje i zadovoljstvo odlazak
nije uopće spominjala. Izvela je iz staje svoju vranu Kelpie – Vysogota je znao da na
Sjeveru »kelpom« zovu moržulja, strašno morsko čudovište, koje je po vjerovanjima
moglo poprimiti obličje lijepog ata, dupina, pa čak i prekrasne žene, a zapravo je
uvijek izgledao kao hrpa morskih trava. Ciri je osedlala kobilu i nekoliko puta
objahala dvorište i kuću, nakon čega se Kelpie vratila u stajicu praviti društvo kozi,
a Ciri u kolibu praviti društvo Vysogoti. Pomagala mu je čak – vjerojatno iz dosade
– u poslu oko koža. Dok je on razvrstavao nutrije prema veličini i boji krzna, ona
je dijelila ondatre na leđa i trbuhe, rasijecajući kožice duž daščice uvedene u njih.
Prsti su joj bili izvanredno spretni.
I baš pri tom poslu među njima je došlo do prilično čudnog razgovora.
»Ne znaš tko sam. Ni ne slutiš tko sam.«

Nekoliko je puta ponovila tu banalnu tvrdnju i time ga malo uzrujala. Jasna
stvar, nije dao da se uzrujanost vidi – ne bi mu dolikovalo otkrivati osjećaje pred
19
Andrzej Sapkowski
takvom balavicom. Ne, to nije mogao dopustiti, nije mogao odati znatiželju koja
mu nije davala mira.
Znatiželju zapravo neutemeljenu, jer mogao se bez napora domisliti tko je. I u
Vysogotino vrijeme mladenačke bande nisu bile rijetkost. Minule godine nisu mo‐
gle ukloniti magnetsku privlačnost takvih družina za balavurdiju željnu pustolovina
i jakih dojmova. Koja ih je i prečesto vodila u propast. Šmrkavci koji su se izvukli s
ožiljkom na licu mogli su govoriti o sreći – one manje sretne čekali su krvnikov ko‐
tač, omča, kuka ili kolac.
Ha, od Vysogotinih vremena samo se jedno promijenilo – postupna emancipa‐
cija. Bande nisu privlačile samo junoše, već i pomahnitale curičke koji su konja,
mač i pustolovinu pretpostavljali igli, koncu i čekanju na prosce.
Vysogota joj sve to nije rekao izravno. Rekao je s ogradama. Ali tako da ona zna
da on zna. Da bude svjesna, da ako netko i jest zagonetka, ona sigurno nije – malo‐
ljetna razbojnica iz bande maloljetnih razbojnika. Nagrđena balavica koja se po‐
kušava okružiti aureolom tajanstvenosti...
»Ne znaš tko sam. Ali ne boj se. Ubrzo ću otići. Neću te dovesti u pogibelj.«
Vysogoti je bilo dosta.
»Ne prijeti mi nikakva pogibelj«, rekao je suho. »Ma odakle? Čak i ako se potje‐
ra ovdje i pojavi, kakvo bi mene zlo moglo snaći? Pomagati zločincima u bijegu jest
kažnjivo, ali ne ako je riječ o pustinjaku, jer pustinjak nije svjestan svjetovnih stva‐
ri. Moja je povlastica da mogu ugostiti svakoga tko dospije u moju pustinju. Do‐
bro si rekla: ne znam tko si. Odakle bih ja, pustinjak, mogao znati tko si, što si za‐
ribala i zbog čega te progoni zakon? I koji zakon? Pa ja čak ne znam ni čiji zakon
obvezuje u ovim krajevima, tko je ovdje i kako nadležan. I to me se ni ne tiče. Ja
sam pustinjak.«
Malo je previše puta spomenuo pustinjaštvo, osjećao je to. Ali nije odustajao,
njezine bijesne zelene oči bole su ga kao ostruge.
»Ja sam ubogi remeta. Umro sam za svijet i njegove probleme. Prost sam čovjek
i neobrazovan, ne razumijem se u svjetovne stvari...«
Pretjerao je.
»Ma baš!« vrisnula je, bacivši kožicu i nož na pod. »Smatraš me glupačom, ili
što? Ja nisam glupa, nemoj si to misliti. Pustinjače, ubogi remeto! Dok si bio na‐
okolo, malo sam razgledala. Zavirila sam onamo, eno, u kut, iza one ne previše čis‐
te zavjese. Odakle na polici učene knjige, prosti i neobrazovani čovječe?«
Vysogota je odbacio nutrijino krzno na hrpu.
20
Lastavičja kula
»Ovdje je nekoć živio poreznik«, rekao je bezbrižno. »Ostali su zemljišnici i pos‐

lovne knjige.«
»Lažeš.« Ciri se namrštila, protrljala ožiljak. »Lažeš mi u lice!«
Nije odgovorio, pretvarajući se da procjenjuje nijansu još jedne kože.
»Možda misliš«, uskoro je nastavila djevojka, »da ćeš, ako imaš bijelu bradu,
bore i sto godina na grbači, bez po muke zavarati naivnu mladicu, ha? Ovo ću ti
reći: neku bi možda i prevario. Ali ja nisam neka.«
Izvio je obrve u znak nijemog, ali provokativnog pitanja. Nije mu dopustila
dugo čekati.
»Ja sam ti, moj pustinjače, učila na mjestima gdje je bilo puno knjiga, pa i istih
naslova kao na tvojim policama. Mnoge od tih naslova poznajem.«
Vysogota je obrve izvio još više. Gledala ga je ravno u oči.
»Čudne stvari«, prorijedila je, »brblja musava zamazanka, odrpana sirotica, zaci‐
jelo lupežica ili razbojnica pronađena razvaljene njuške u grmlju. A ipak trebaš zna‐
ti, gospodine pustinjače, da sam ja čitala Povijest Rodericka de Novembrea. Listala
sam, i to ne jednom, djelo pod naslovom Materia medica. Poznajem i Herbarius,
isti takav kakav je i na tvojoj polici. Znam također što znači hermelinski križ na cr‐
venom štitu na hrptovima knjiga. To je znak da je knjige objavilo sveučilište u
Oxenfurtu.«
Zastala je, ne prestajući ga pozorno promatrati. Vysogota je šutio, nastojeći da
mu lice ništa ne odaje.
»Zato mislim«, rekla je, zabacujući glavu njoj uobičajenim, gordim i pomalo si‐
lovitim pokretom, »da ti uopće nisi prost čovjek i da nisi pustinjak. I da nisi umro
za svijet nego pobjegao pred njim. I da se ovdje, u pustoši, skrivaš zamaskiran privi‐
dima i beskrajnim trsticima.«
»Ako je tako«, nasmiješio se Vysogota, »zbilja su se čudno preplele naše sudbine,
načitana moja gospođice. Usud nas je zbližio na jako zagonetan način. Jer i ti se ov‐
dje skrivaš. Jer i ti, Ciri, oko sebe vijoriš velove privida. No ja sam čovjek star, pun
sumnji i ogorčena staračkog nepovjerenja...«
»Nepovjerenja prema meni?«
»Prema svijetu, Ciri. Svijetu u kojemu prevarantski privid navlači masku istine
da bi iznio drugu istinu, lažnu, uzgred rečeno, koja također pokušava zavarati. Svi‐
jetu u kojemu se grb sveučilišta u Oxenfurtu malja na vrata bordela. Svijetu u koje‐
mu se ranjene razbojnice izdaju za bezgrješne, učene, pa možda čak plemenito
rođene gospođice, intelektualke i eruditkinje što čitaju Rodericka de Novembrea i
21
Andrzej Sapkowski
poznaju grb Akademije. Svim prividima unatoč. Unatoč tome što same nose drugi
znak. Banditsku tetovažu. Crvenu ružu, zabodenu u preponu.«
»Stvarno, imao si pravo.« Zagrizla je usnu, a lice joj je pokrilo tako duboko ru‐
menilo da se linija ožiljka učinila crnom. »Ti si ogorčeni starac. I staro zabadalo.«
»Na mojoj polici, iza zavjese«, pokazao je pokretom glave, »stoji Aen N’og Mab
Taedh’morc, zbirka vilenjačkih bajki i priča u stihu. Ima u njoj i pričica o starom
gavranu i mlađahnoj lastavici, koja pristaje uz našu situaciju i razgovor. Budući da
sam erudit kao i ti, dopustit ću si da navedem odgovarajući ulomak. Gavran, sigur‐
no se sjećaš, predbacuje lastavici lakomislenost i nepristojnu zvrckavost.
Hen Cerbin dic’ss aen n’og Zireael

Aark, aark, caelmfoile, te veloe, ell?
Zireael...
Zastao je, nalaktio se na stol, a podbradak naslonio na prepletene prste. Ciri je

trgnula glavom, uspravila se, pogledala ga izazovno. I dovršila.
... Zireael veloe que’ss aen en’ssan irch

Mab og, Hen Cerbin, vean ni, quirk, quirk!
»Ogorčeni i nepovjerljivi starac«, rekao je nakon stanke Vysogota, ne mijenja‐

jući položaj, »ispričava se mladoj eruditkinji. Stari gavran koji posvuda njuši podva‐
lu i laž moli za oproštenje lastavicu čija je jedina krivnja to što je mlada i puna živo‐
ta. I lijepa.«
»Sada lupetaš«, obrecnula se, nagonski pokrivajući rukom brazgotinu na obrazu.
»Poštedi me takvih komplimenata. Neće popraviti krivudave šavove kojima si mi
izbušio kožu. Nemoj misliti ni da ćeš tako steći moje povjerenje. Ja i nadalje ne
znam tko si ti zapravo. Zašto si me slagao u vezi s tim datumima i danima. I s ko‐
jim si mi se ciljem nalukavao među noge, iako sam bila ranjena u lice. I je li ostalo
samo na nalukavanju.«
Ovaj ga je put uspjela izbaciti iz ravnoteže.
»Što si ti zamišljaš, balavice jedna?!« povikao je. »Mogao bih ti biti otac!«
22
Lastavičja kula
»Djed«, ispravila ga je hladno. »Ili čak pradjed. Ali nisi. Ja ne znam tko si. Ali si‐
gurno nisi taj za koga se želiš izdavati.«
»Ja sam taj koji te našao u močvari, gotovo zaleđenu za mahovinu, s crnom
krastom umjesto lica, onesviještenu, blatnjavu i prljavu. Ja sam taj koji te odnio
kući, iako nije znao tko si, a imao je pravo očekivati najgore. Taj tko te previo i po‐
ložio u postelju. Liječio, kada si skapavala od groznice. Njegovao. Prao. Pomno. U
okolici tetovaže također.«
Opet je pocrvenjela, ali joj drsko izazivanje nije kanilo nestati iz očiju.
»Na ovome svijetu«, zarežala je, »prevarantske obmane ponekad hine istinu, sam
si to rekao. I ja, zamisli, taj svijet već pomalo poznajem. Spasio si me, previo, nje‐
govao. Hvala ti na tome. Zahvalna sam ti za... za dobrotu. Ali ja znam da ne posto‐
ji nešto kao što je dobrota bez...«
»Bez računa i očekivanja koristi«, dovršio je sa smiješkom. »Da, da, znam, isku‐
san sam čovjek, možda svijet poznajem jednako dobro kao i ti, Ciri. Ranjenim se
djevojkama, poznato je, grabi sve što ima ikakvu vrijednost. Ako nisu pri svijesti ili
su preslabe da se brane, obično se dade maha vlastitim strastima i pohotama, neri‐
jetko na nedopuštene i protuprirodne načine. Istina?«
»Ništa nije takvo kako izgleda«, odvratila je Ciri, još jednom se oblivši rumeni‐
lom.
»Kako istinita tvrdnja.« Odbacio je još jednu kožu na odgovarajuću hrpu. »I
kako nas nemilosrdno vodi do zaključka da nas dvoje, Ciri, ne znamo ništa jedno o
drugome. Znamo samo privide, a oni varaju.«
Pričekao je trenutak, ali se Ciri nije žurila progovoriti.
»Iako smo oboje uspjeli provesti neku vrst uvodne inkvizicije, i nadalje ne zna‐
mo ništa o sebi. Ja ne znam tko si ti, ti ne znaš tko sam ja...«
Ovoga puta je proračunato čekao. Gledala ga je, a u očima joj se naziralo pitanje
koje je očekivao. Nešto joj je čudno bljesnulo u pogledu kada ga je postavila.
»Tko će početi?«
Da se nakon sumraka netko prikrao kolibi s upalim, mahovinom obraslim tršča‐

nim krovom, da je zavirio unutra, u svjetlosti plamena i žara ognjišta ugledao bi
sjedobradog starca pogrbljenog nad gomilom koža. Ugledao bi i pepeljastokosu
djevojku s gadnim ožiljkom na obrazu, ožiljkom koji nije nimalo pristajao uz kao u
djeteta krupne zelene oči.
23
Andrzej Sapkowski
Ali nitko to nije mogao vidjeti. Koliba je stajala posred trščaka, u močvarama u
koje se nitko nije usuđivao zaći.
»Zovem se Vysogota iz Corva. Bio sam liječnik. Kirurg. Bio sam alkemičar. Bio
sam istraživač, povjesničar, lozof, etičar. Bio sam profesor na oxenfurtskoj Akade‐
miji. Morao sam odande pobjeći nakon što sam objavio jedno djelo koje je pro‐
glašeno bezbožnim za što mi je u to vrijeme, prije pedeset godina, prijetila smrtna
kazna. Morao sam emigrirati. Moja žena nije htjela emigrirati, pa me ostavila. A ja
sam stao tek daleko na jugu, u Nilfgaardskom carstvu. Na kraju sam postao preda‐
vač etike na Carskoj akademiji u Castell Graupianu, tu sam čast obnašao gotovo
deset godina. Ali i odatle sam morao pobjeći nakon objavljivanja stanovitog trakta‐
ta... Uzgred budi rečeno, rad je govorio o totalitarnoj vlasti i zločinačkom karakte‐
ru osvajačkih ratova, ali službeno smo rad i ja optuženi za meta zički misticizam i
klerikalnu shizmu. Obznanjeno je da sam djelovao po nagovoru ekspanzionističkih
i revizionističkih svećeničkih krugova, stvarnih vladara nordlinških kraljevstava.
Prilično zabavno, uzme li se u obzir da sam dvadeset godina prije osuđen na smrt
zbog ateizma! Ekspanzionistički svećenici su na Sjeveru već odavno pali u zaborav;
ali se to u Nilfgaardu nije primalo na znanje. Povezivanje misticizma i praznovjerja
s politikom progonilo se i strogo kažnjavalo.«
»Danas, ocjenjujući to s vremenske distance, mislim da bi se afera, da sam se
pokorio i pokajao, zanemarila, a car ograničio na nemilost, bez posezanja za kraj‐
njim sredstvima. Ali ja sam bio ogorčen. Uvjeren u svoje razloge za koje sam sma‐
trao da nadilaze vrijeme, da su nadređeni svakoj vlasti ili politici. Osjećao sam se
uvrijeđenim, nepravedno uvrijeđenim. Tiranski. Pa sam uspostavio aktivne dodire
s disidentima koji su se potajno borili protiv tirana. Prije no što sam se snašao, već
sam skupa s disidentima sjedio u tamnici, a neki su, kada su im pokazali oruđe za
mučenje, ukazali na mene kao glavnoga ideologa pokreta.«
»Car je iskoristio pravo na pomilovanje, no osuđen sam na progonstvo... pod
prijetnjom smrtne kazne u slučaju povratka u carske zemlje.«
»Tada sam se uvrijedio na cijeli svijet, na kraljevstva, carstva i sveučilišta, na di‐
sidente, službenike, pravnike. Na kolege i prijatelje koji su mi to, kao na dodir ča‐
robnog štapića, prestali biti. Na drugu ženu, koja je slično prvoj smatrala da su
muževljevi problemi dovoljan razlog za razvod. Na djecu, koja su me se odrekla.
Postao sam pustinjak. Ovdje, u Ebbingu, u močvarama Perepluta. Baštinio sam
nastambu od jednoga remete kojega sam svojedobno slučajno upoznao. Peh je htio
da je Nilfgaard anektirao Ebbing pa sam se, htio ne htio, opet našao u Carstvu. Ni‐
24
Lastavičja kula
sam imao više ni snage, ni volje za daljnje potucanje, stoga se moram skrivati. Car‐
ske presude ne podliježu zastari, čak ni kada je imperator koji ih je izdao odavno
mrtav, a sadašnji car nema razloga da prethodnika spominje po dobru i dijeli nje‐
gove nazore. Smrtna kazna ostaje na snazi. Takvi su zakon i običaj u Nilfgaardu.
Osude za veleizdaju ne zastarijevaju i ne podliježu amnestiji koju svaki car obzna‐
njuje nakon krunidbe. Nakon što novi car stupi na prijestolje, amnestira sve koje je
njegov prethodnik osudio... s iznimkom okrivljenih za veleizdaju. Bez obzira na to
tko vlada u Nilfgaardu, ako se otkrije da sam živ i da boraveći na carskom teritoriju
kršim zakon o protjerivanju, glava će mi se zakotrljati na stratištu.«
»Znači, kako vidiš, Ciri, nas smo dvoje u posve sličnoj situaciji.«
»Što je etika? Znala sam, ali sam zaboravila.«

»Znanost o moralu. O pravilima moralnog, plemenitog, uljudnog i čestitog pos‐
tupanja. O visinama dobra na koje ljudsku dušu uzdižu pravičnost i moralnost. I o
bezdanima zla u koje ju bacaju nepoštenje i nemoralnost...«
»Visine dobra!« prasnula je. »Pravičnost! Moralnost! Nemoj me nasmijavati, jer
će mi pući ožiljak na faci. Imao si sreće da te nisu progonili, da nisu za tobom pos‐
lali lovce na nagrade, takve kakav je... Bonhart. Vidio bi što su to bezdani zla. Eti‐
ka? Govno vrijedi ta tvoja etika, Vysogoto iz Corva. Nisu zli i nečasni ti koji bivaju
bačeni na dno, ne! O, ne! Zli, ali odlučni, tamo bacaju takve koji su moralni, čestiti
i plemeniti, ali nevješti, nesigurni i puni skrupula.«
»Hvala ti na pouci«, našalio se. »Makar čovjek proživio i cijeli vijek, uvijek može
naučiti nešto novo. Zbilja, uvijek vrijedi poslušati zrele, iskusne i upućene osobe.«
»Samo se ti rugaj, rugaj se«, trgnula je glavom. »Dok možeš. Jer sada je moj red.
Sada ću ja tebe zabaviti pričom. Ispričat ću ti što se događalo sa mnom. A kada za‐
vršim, vidjet ćemo hoćeš li i dalje imati volje za ruganje.«
Da se toga dana nakon sumraka netko prikrao kolibi s upalim, mahovinom obras‐
lim trščanim krovom, da je zavirio kroz pukotine na prozorskom kapku, ugledao bi
u škrto osvijetljenoj unutrašnjosti sjedobradog starca kako usredotočeno sluša priču
pepeljastokose djevojke koja sjedi na kladi pri ognjištu. Opazio bi da djevojka go‐
vori polako, kao da s naporom traži riječi, da nervozno tare obraz unakažen jezivim
ožiljkom, da priču o svojoj povijesti prepleće dugim trenucima šutnje. Priču o po‐
ukama koje je stekla, a koje su se sve do jedne pokazale lažne i himbene. O tome
25
Andrzej Sapkowski
što su joj obećavali i što nisu ispunili. Priču o tome kako ju je sudbina, za koju su
govorili da joj treba vjerovati, izdala i lišila naslijeđa. O tome kako su je svaki put
kada bi počela vjerovati snašli prezir, bol, nepravda i poniženje. O tome kako su je
ti kojima je vjerovala i koje je voljela izdali, nisu joj priskočili u pomoć kada je pati‐
la, kada su joj prijetili oskvrnuće, muka i smrt. Priča o idealima, kojima su je učili
da vjeruje, a koji su je iznevjerili, izdali, napustili kada ih je trebala, dokazujući
kako su malo vrijedili. O tome kako je pomoć, prijateljstvo – i ljubav – na kraju
našla kod onih kod kojih nije trebalo tražiti ni pomoći, ni prijateljstva. Ljubav da i
ne spominje.
Ali to nije nitko mogao ugledati, a još manje čuti. Koliba s upalim, mahovinom
obraslim trščanim krovom bila je dobro skrivena među maglama, na močvarištima
u koja se nitko nije usuđivao zaći.
26
Lastavičja kula
Kročivši u doba sazrijevanja, mlada djevojka počinje poduzimati pokušaje pene‐

tracije životnih područja koja su joj prije bila nedostupna, što u bajkama simbo‐
lizira ulazak u tajanstvenu kulu i traženje u njoj skrivene odaje. Djevojka se us‐
pinje na vrh kule, stupajući po kružnim stubama – stube su u snovima simbol
erotskog doživljaja. Zabranjena odaja, ta mala zaključana soba, simbolizira va‐
ginu; okretanje ključa u bravi je simbol seksualnog čina.
Bruno Bettelheim, e Uses od Enchantment,

e Meaning and Importance of Fairy Tales
Drugo poglavlje
Z    noćnu oluju.
Tamnoljubičasto nebo raspuklo se duž linije munje, eksplodiralo prodornim
praskom groma. Iznenadna kiša ošinula je prašinu ceste kapima gustim poput ulja,
zašumjela po krovovima, razmazala prljavštinu na prozorskim mjehurima. Ali jak je
vjetar pljusak brzo otjerao, pognao oluju nekamo naprijed, daleko, iza obzora us‐
plamtjelog od munja.
I tada su se razlajali psi. Zatutnjala su kopita, zazvečalo je oružje. Divlje arlauka‐
nje i zvižduci podignuli su kosu na glavama probuđenih seljaka koji su poskakali u
panici podupirući kolcima vrata i prozore. Znojnim dlanovima stezali su toporišta
sjekira, drške vila. Stezali snažno. Ali nemoćno.
Teror, teror juri kroz selo. Progonjeni ili progonitelji? Mahniti i divlji od bijesa
ili od straha? Hoće li projuriti ne zaustavivši konje? Ili će noć začas obasjati vatre
gorućih krovova?
Tiho, tiho, djeco...
Mama, jesu li to demoni? Je li to Divlja hajka? Paklene sablasti? Mama, mama!
Tiho, tiho, djeco. Nisu to demoni, nisu vrazi...
Gore.
To su ljudi.
Psi su lajali. Vihor je zavijao. Rzali su konji, grmjela kopita.
Kroz selo i noć jurila je razbojnička banda.
27
Andrzej Sapkowski
Hotsporn je izjahao na brijeg, zaustavio i okrenuo konja. Bio je smotren i oprezan,

nije volio rizik, osobito kada budnost ništa ne košta. Nije se žurio sa spuštanjem
dolje, na rijeku, do poštanske postaje. Više je volio prvo dobro promotriti.
Pred postajom nije bilo konja ni zaprega, stajala su samo jedna mala pokrivena
kola s upregnutim parom mazgi. Na ceradi se vidio natpis koji Hotsporn iz daljine
nije mogao pročitati. Ali na pogibelj nije mirisalo. Hotsporn je umio osjetiti pogi‐
belj. Bio je profesionalac.
Spustio se na obalu obraslu grmljem i vrbama, odlučno utjerao konja u rijeku,
prešao je galopirajući posred vode što je prštala iznad sedla. Patke koje su se gegale
uz obalu razbježale su se glasno gačući.
Hotsporn je požurio konja, ujahao kroz razvaljenu ogradu u dvorište postaje.
Sada je već mogao pročitati natpis na ceradi kola koji je glasio: »Majstor Almavera,
Umjetnik Tetovaže«. Svaka je riječ u natpisu bila obojena drugom bojom i počinja‐
la pretjerano velikim, ukrasno izvijenim slovom. A na sanduku kola, iznad desnoga
prednjeg kotača, vidjela se grimiznom bojom naslikana nevelika rascijepljena strije‐
la.
»S konja!« Začuo je iza leđa. »Na zemlju, ali brzo! Ruke daleko od balčaka!«
Prišli su mu i opkolili ga bešumno – zdesna Asse, u crnoj kožnoj jakni sa srebr‐
nim zakovicama, slijeva Falka, u zelenom prsluku od jelenje kože i beretki s peri‐
ma. Hotsporn je zbacio kapuljaču i otkrio lice.
»Ha!« Asse je spustio mač. »To ste vi, Hotsporne. Prepoznao bih vas, ali me
zbunio taj vranac!«
»Baš lijepa kobilica«, rekla je oduševljeno Falka, zabacujući beretku na uho.
»Crna i sjajna kao ugljen, nijedne svjetlije dlake. A skladna! Eh, krasotica!«
»Jest, našla se takva za nepunih sto orena«, nacerio se Hotsporn. »Gdje je Gi‐
selher? Unutra?«
Asse je kimnuo glavom. Falka je kobilu potapšala po vratu zureći u nju kao
opčinjena.
»Dok je trčala kroz vodu«, podignula je na Hotsporna krupne zelene oči, »bila je
poput prave kelpie! Da je izronila iz mora, a ne iz rijeke, ne bih povjerovala da nije
prava kelpie.«
»A jeste li vidjeli, gospođice Falka, pravu kelpie?«
»Na slici.« Djevojka se iznenada natmurila. »Puno bi se o tome moglo pričati.
Uđite unutra. Giselher čeka.«
28
Lastavičja kula
Pored prozora koji je propuštao nešto svjetlosti, stajao je stol. Na stolu je napola
ležala Mistle, oslonjena na laktove, od pojasa nadolje gola, bez ičega na sebi osim
crnih čarapa. Među njezinim razvratno raširenim nogama klečao je mršav i dugo‐
kos prikan u tamnom halatu. Nije to mogao biti nitko drugi do majstor Almavera,
umjetnik tetovaže, koji je upravo bio zauzet bockanjem šarene sličice na Mistleinu
bedru.
»Priđi bliže, Hotsporne«, pozvao je Giselher, odmičući stolac od podaljega stola
za kojim je sjedio s Iskrom, Kayleighom i Reefom. I dva su potonja, kao i Asse, bili
odjeveni u crnu teleću kožu posijanu kopčama, zakovicama, lančićima i drugim
maštovitim uresima od srebra. Mora da je neki zanatlija dobro zaradio na njima,
pomislio je Hotsporn. Štakori, kada bi ih spopala želja za lijepim odijevanjem, do‐
ista su kraljevski plaćali krojače, postolare i kožare. Jasna stvar, nisu zazirali ni od
toga da odjeću ili nakit koji im zapne za oko naprosto strgnu s osobe koju su napa‐
li.
»Pronašao si, kako vidim, našu poruku u ruševinama staroga konačišta?« proteg‐
nuo se Giselher. »Ma, što pričam, pa inače ne bi bio ovdje. Čak si, moram priznati,
brzo i dojahao.«
»Jer je kobila prekrasna«, ubacila je Falka. »Kladim se da je i žustra!«
»Ja sam vašu poruku pronašao.« Hotsporn nije spuštao pogled s Giselhera. »A
što je s mojom? Jesi je primio?«
»Jesam...« zastao je kolovođa Štakora. »Ali... No, ukratko... Tada se nije našlo
vremena. A onda smo se naroljali i valjalo je malo otpočinuti. A poslije su nas
odveli drugi puti...«
Prokleti seronje, pomislio je Hotsporn.
»Ukratko, nisi izvršio zapovijed?«
»Ma ne. Oprosti, Hotsporne. Nije se moglo... Ali idući put, ho, ho! Bez greške!«
»Bez greške!« potvrdio je ushićeno Kayleigh, iako ga nije nitko molio za potvr‐
du.
Prokleti, neodgovorni seronje, Naroljali su se. A onda ih odveli drugi puti. Kro‐
jačima po probrane krpice, dakako.
»Jesi li za piće?«
»Ne hvala.«
»A hoćeš li kušati ovoga?« Giselher je pokazao na ukrašenu lakiranu kutijicu
među buteljama i kupicama. Hotsporn je već znao zašto Štakorima tako čudno
blistaju oči, zašto su im kretnje tako nervozne i hitre.
29
Andrzej Sapkowski
»Prvorazredni prah«, zajamčio je Giselher. »Nećeš mrvu?«

»Ne hvala.« Hotsporn je značajno pogledao mrlju krvi i trag po piljevini koji je
nestajao u komori jasno pokazujući kojim putem i kamo je odvučeno truplo. Gi‐
selher je primijetio pogled.
»Neki se seljo poželio napraviti važan«, prasnuo je. »Pa ga je Iskra morala ukori‐
ti.«
Iskra se grleno nasmijala. Odmah se vidjelo da je pod jakim utjecajem droge.
»Tako sam ga ukorila da se zagrcnuo krvlju«, pohvalila se. »A onda su svi ostali
smjesta postali krotki. To se zove teror!«
Bila je kao i obično okićena draguljima, dijamantnu naušnicu je imala čak i na
nosnici. Nije nosila kožu, već brokatni kaftančić u boji višnje, već toliko razglašen
da je postao posljednji modni krik među zlatnom mladeži iz urna. Slično kao i
svilena marama kojom si je Giselher ovijao glavu. Hotsporn je čak čuo za djevojke
koje su se šišale »na Mistle«.
»To se zove teror«, ponovio je zamišljeno i dalje gledajući krvavu mlaku na
podu. »A gazda postaje? Njegova žena? Sin?«
»Ne, ne«, namrštio se Giselher. »Misliš da smo sve pobili? Ma kakvi. Zatvorili
smo ih privremeno u smočnicu. Sada je postaja, kako vidiš, naša.«
Kayleigh je glasno oplahnuo usta vinom, ispljunuo ga na pod. Žličicom je iz ku‐
tijice uzeo malo sstecha, pažljivo ga posuo po zaslinjenoj jagodici kažiprsta i utr‐
ljao si drogu u desni. Predao je kutijicu Falki, koja je ponovila, ritual i proslijedila
sstech dalje Reefu. Nilfgaarđanin je odbio, zauzet pregledavanjem kataloga šare‐
nih tetovaža dodao je škatulju Iskri. Vilenjakinja ju je predala Giselheru, ne uzevši
narkotik.
»Teror!« zarežala je, mršteći blistave oči i šmrcajući. »Postaju držimo pod tero‐
rom! Car Emhyr tako drži cijeli svijet, mi samo ovu straćaru. Ali princip je isti!«
»Auuuu, dođavola!« vrisnula je sa stola Mistle. »Pazi u što bodeš! Napravi mi to
još jednom, pa ću ja tebe ubosti i to skroz!«
Štakori – osim Falke i Giselhera – zaurlali su od smijeha.
»Ako hoćeš biti lijepa, moraš pretrpjeti!« povikala je Iskra.
»Bodi je, majstore, bodi«, dodao je Kayleigh. »Ona je među nogama prekalje‐
na!«
Falka je gadno opsovala i bacila na njega kupicu. Kayleigh se izmaknuo, Štakori
su ponovo prasnuli u smijeh.
30
Lastavičja kula
»Dobro dakle«, Hotsporn je odlučio okončati veselje, »držite postaju pod tero‐
rom. A zbog čega? Ako zanemarimo zadovoljstvo koje donosi teroriziranje?«
»Mi smo ovdje«, odvratio je Giselher, utrljavajući si sstech u desni, »u zasjedi.
Kada netko zastane promijeniti konje ili se odmoriti, oderemo ga. Ovdje je udob‐
nije nego čekati negdje na raskrižju ili u grmlju pored ceste. A to je, kako je Iskra
upravo rekla, isti princip.«
»Ali danas nam je od zore samo ovaj upao«, ubacio je Reef, pokazujući majstora
Almaveru, čija je glava bila gotovo skrivena među raširenim Mistleinim bedrima.
»Goljo, kao svaki artist, nije imao ništa za opljačkati, pa mu sada pljačkamo umjet‐
nost. Pogledajte samo kako je vješt crtanju.«
Ogolio je podlakticu i pokazao tetovažu – nagu ženu koja je mrdala stražnjicom
kada bi stisnuo šaku. I Kayleigh se pohvalio – oko njegove ruke, iznad narukvice sa
šiljcima, omotala se zelena zmija razjapljenih usta i grimiznoga, račvastog jezika.
»Elegantna stvarca«, rekao je ravnodušno Hotsporn. »I od pomoći pri identi ‐
kaciji leševa. S grabežom ste znači loše prošli. A morat ćete artistu i platiti za njego‐
vu umjetnost. Nisam vas imao kada upozoriti: otprije sedam dana, od prvoga rujna
znak je rascijepljena grimizna strijela. Njemu je takva naslikana na kolima.«
Reef je opsovao sebi u bradu, Kayleigh se nasmijao. Giselher je ravnodušno od‐
mahnuo rukom.
»Što se može. Ako se mora, platit ćemo za njegove igle i boje. Grimizna strijela,
kažeš? Upamtit ćemo. Ako do sutra naiđe još koji sa znakom strijele, nećemo ga di‐
rati.«
»Namjeravate ovdje ostati do sutra?« začudio se Hotsporn pomalo prenaglašeno.
»Nerazborito, Štakori. Rizično i pogibeljno!«
»Kakvo?«
»Rizično i pogibeljno.«
Giselher je slegnuo ramenima, Iskra šmrknula i useknula se na pod. Reef,
Kayleigh i Falka gledali su trgovca kao da im je upravo obznanio da je sunce upalo
u rječicu i da ga valja hitro izvaditi prije no što ga rakovi ištipaju. Hotsporn je shva‐
tio da se upravo obratio razumu mahnitih balavaca. Da je na rizik i pogibelj upozo‐
rio razmetljivce prepune luđačke neustrašivosti kojima su ti pojmovi posve strani.
»Potjera juri za vama, Štakori.«
»I što s tim?«
Hotsporn je uzdahnuo.
31
Andrzej Sapkowski
Raspru je prekinula Mistle, koja im je prišla ne potrudivši se odjenuti. Podignu‐

la je nogu na klupu i vrteći bedrima pokazala svima i svakome djelo majstora Al‐
mavere: crvenu ružu na zelenoj stabljici s dva listića, smještenu na bedru – tik do
prepone.
»Ha?« upitala je podbočivši se. Narukvice koje su joj sezale umalo do laktova za‐
sjale su brilijantima. »Što kažete?«
»Divota!« frknuo je Kayleigh, zabacivši kosu. Hotsporn je primijetio da Štakor
nosi naušnice u probušenim ušnim resicama. Nije bilo dvojbe da će ubrzo takve
naušnice postati modom – slično kao i koža okovana metalom – zlatne mladeži u
urnu i u cijelom Gesou.
»Red je na tebi, Falka«, rekla je Mistle. »Što ćeš si dati izbockati?«
Falka joj je dodirnula bedro, sagnula se i pogledala tetovažu. Izbliza. Mistle joj
je mazno raskuštrala pepeljastu kosu. Falka se nasmijala i počela se bez ikakva okli‐
jevanja svlačiti.
»Hoću istu takvu ružu«, obznanila je. »Na istom mjestu kao i ti, draga.«
»Koliko je u tebe miševa, Vysogoto.« Ciri je prekinula priču, gledajući pod na koje‐
mu se u krugu svjetlosti svjetiljke odvijalo pravo mišje natjecanje. Moglo se samo
zamisliti što se događalo izvan kruga, u tami. »Dobro bi ti došla mačka. Ili još bo‐
lje: dvije mačke.«
»Glodavci«, nakašljao se pustinjak, »ulaze u kolibu, jer stiže zima. A mačku sam
imao. Ali nekamo je, zloća, odlutala i nestala.«
»Sigurno ju je pojela lisica ili kuna.«
»Nisi vidjela tu mačku, Ciri. Ako ju je nešto pojelo, onda je to bio zmaj. Ništa
manje.«
»Takva je bila? Ha, šteta. Ona ne bi ovim miševima dopustila da mi hodaju po
krevetu. Šteta.«
»Šteta. Ali ja mislim da će se vratiti. Mačke su uvijek vraćaju.«
»Primetnut ću na vatru. Hladno je.«
»Hladno. Noći su postale vraški hladne... A još nije ni polovica studenoga...
Nastavi s pričom, Ciri.«
Ciri je na tren sjedila nepomično, zagledana u ognjište. Ubačena cjepanica je
oživila vatru koja je zapucketala, zabrujala, obasjala zlatnim sjajem i razigranim sje‐
nama nagrđeno djevojčino lice.
32
Lastavičja kula
»Pričaj.«
Majstor Almavera je bockao, a Ciri osjećala kako joj se suze gnijezde po kutovima
očiju. Iako se prije zahvata smotreno omamila vinom i bijelim prahom, bol je bila
nesnosna. Stiskala je zube da ne jauče. Ali naravno da nije jaukala, pretvarala se da
je nije briga za igle, a da bol prezire. Nastojala je, kao da se ništa ne događa, sudje‐
lovati u razgovoru koji su Štakori vodili s Hotspornom, čovjekom koji se volio iz‐
davati za trgovca, a s trgovinom – unatoč činjenici da živi od trgovaca – nije imao
ništa.
»Tanani su se oblaci navukli nad vaše glave«, govorio je Hotsporn, prelazeći
mračnim pogledom po licima Štakora. »Nije dosta što vas lovi prefekt iz Amarilla,
malo vam je što to čine i Varnhageni, a malo i to da barun Casadei...«
»Taj?« namrgodio se Giselher. »Prefekta i Varnahagene razumijem, ali čemu se
taj nekakav Casadei napopastio na nas?«
»Ogrnuo se vuk ovčjom kožom«, nasmiješio se Hotsporn, »i žalosno bleji, bleee,
bleee, nitko me ne voli, nitko me ne razumije, gdje god se pojavim kamenjem me
gađaju, ›nosi se odavde‹ viču, zašto tako, odakle ta krivda i nepravda? Kći baruna
Casadeija, dragi Štakori, nakon pustolovine kraj rijeke Pliszke nije se ni do danas
oporavila, slaba je i u vrućici...«
»Aaa«, prisjetio se Giselher. »Kočija s četiri šarca! To je ta gospođica?«
»Ta. Sada, kako rekoh, boluje, noću s krikom skače, gospodina Kayleigha spo‐
minje... Ali naročito gospođicu Falku. I broš, uspomenu na pokojnu mamicu, koji
joj je gospođica Falka nasilno s haljine strgnula. Razne riječi pritom ponavlja.«
»Nije uopće bilo tako!« proderala se sa stola Ciri, dobivši priliku da drekom
odreagira bol. »Barunici smo ukazali prezir i nepoštovanje, dopustivši da prođe na‐
suho! Trebalo je gospodičnu poševiti!«
»Točno tako.« Ciri je osjećala Hotspornov pogled na svojim golim bedrima.
»Stvarno je velika uvreda ne poševiti. Nije čudo da je uvrijeđeni Casadei sazvao
oružane osvetnike, odredio nagradu. Javno se zakleo da ćete svi visjeti glavama na‐
dolje po zidinama njegova dvorca. Najavio je također da će za taj broš strgnut s
kćeri, oderati s gospođice Falke kožu. U trakama.«
Ciri je opsovala, a Štakori prasnuli u divlji smijeh. Iskra je kihnula i gadno se za‐
balavila – sstech joj je dražio sluznicu.
33
Andrzej Sapkowski
»Baš nas briga za te potjere«, obznanila je, brišući šalom nos, usta, podbradak i
stol. »Prefekt, barun, Varnhageni! Love, ali neće uloviti! Mi smo Štakori! Iza Velde
smo uhvatili tri krivine i sada mahnitaju prateći hladni trag. Prije no što shvate, bit
će im predaleko da se vrate.«
»A neka se i vrate!« rekao je vatreno Asse, koji je prije nekog vremena došao sa
straže na kojoj ga nije nitko zamijenio, a nije ni namjeravao zamijeniti. »Pobit
ćemo ih i gotovo!«
»Sigurno!« povikala je Ciri sa stola, zaboravivši već kako su prošle noći jurili
pred potjerom kroz sela duž Velde i koliko se bojala.
»Dobro.« Giselher je udario otvorenim dlanom po stolu, okončavši u trenu
bučno brbljanje. »Pričaj, Hotsporne. Jer vidim da nam želiš nešto ispričati, nešto
važnije od prefekta, Varnahagena, baruna Casadeija i njegove osjetljive kćerčice.«
»Slijedi vas Bonhart.«
Zapala je tišina, neobično duga. Čak je i majstor Almavera prestao na trenutak
bosti.
»Bonhart«, ponovio je otegnuto Giselher. »Stari sijedi podlac. Mora da smo ne‐
kome gadno stali na žulj.«
»Nekom bogatom«, ustvrdila je Mistle. »Ne može si svatko priuštiti Bonharta.«
Ciri je već zaustila upitati tko je taj Bonhart, ali su je preduhitrili – gotovo isto‐
dobno, u jedan glas – Asse i Reef.
»Lovac na nagrade«, objasnio je turobno Giselher. »Nekoć davno se navodno
bavio ratovanjem, potom putujućom trgovinom, a na kraju se prihvatio ubijanja
ljudi za nagradu. To je kurvin sin kakvih je malo.«
»Pričaju«, rekao je poprilično bezbrižno Kayleigh, »da kada bi netko poželio po‐
kopati sve koje je ubio Bonhart na jednom groblju, to bi groblje moralo biti veliko
bar pola hektara.«
Mistle je nasula prstohvat bijeloga praha u udubinu između palca i kažiprsta,
žestoko ušmrknula.
»Bonhart je razbio družinu Velikoga Lothara«, rekla je. »Posjekao je i njegova
brata, onoga kojega su zvali Muhomor.«
»Pričaju da ga je smaknuo s leđa«, dometnuo je Kayleigh.
»Ubio je i Valdeza«, dodao je Giselher. »A kada je Valdez poginuo, raspala se i
njegova družina. Bila je jedna od boljih. Čestita, žestoka banda. Dobri pajde. Svo‐
jedobno sam razmišljao da im se pridružim. Prije no što smo se mi našli.«
34
Lastavičja kula
»Sve je to istina«, rekao je Hotsporn. »Družine kakva je Valdezova niti je bilo,

niti će biti. O tome kako su se izvukli iz okruženja kod Sarda pjevaju se pjesme.
Domišljate glave i srčani momci! Malotko im je bio ravan.«
Štakori su odjednom ušutjeli i zapiljili u njega srdite i sjajne oči.
»Nas se šestero«, procijedio je nakon trenutka tišine Kayleigh, »probilo jednom
kroz eskadron nilfgaardske konjice!«
»Oteli smo Kayleigha Nissircima!«, zarežao je Asse.
»I nama je«, zasiktao je Reef, »malotko ravan!«
»Tako je, Hotsporne«, isprsio se Giselher. »Nisu Štakori lošiji ni od jedne druži‐
ne, nisu lošiji ni od Valdezove bande. Srčani momci, rekao si? Ja ću tebi nešto reći
o djevojačkoj srčanosti. Iskra, Mistle i Falka, njih tri, ovako kako ovdje sjede, pro‐
jahale su u pola bijelog dana posred gradića Druigha, pa su još, saznavši da u svra‐
tištu sjede Varnhageni, projahale galopom i kroz svratište! Naskroz! Ujahale su
sprijeda, izjahale s dvorišne strane. A Varnahageni su ostali zijevajući nad razbije‐
nim vrčevima i prolivenim pivom. Hoćeš li možda reći da je to mala srčanost?«
»Neće reći«, presrela je Mistle odgovor, opako se smiješeći. »Neće reći, jer zna
tko su Štakori. I njegov ceh to znade.«
Majstor Almavera je završio tetovažu. Ciri mu je ponosna izraza zahvalila, odje‐
nula se i priključila družbi. Frknula je, osjećajući na sebi čudan, procjenjiteljski – i
nekako podsmješljiv – Hotspornov pogled. Ošinula ga je srditim pogledom, de‐
monstrativno se privila uz Mistleinu ruku. Već je uspjela shvatiti da takve manifes‐
tacije zbunjuju i uspješno hlade zanos gospode kojima je na pameti očijukanje. U
Hotspornovu slučaju bilo je to malo pretjerano, jer se tobožnji trgovac nije name‐
tao u tom smislu.
Hotsporn je za Ciri bio zagonetka. Vidjela ga je prije samo jedan jedini put, os‐
talo joj je ispričala Mistle. Hotsporn i Giselher, objasnila je, poznaju se i u dobrim
su odnosima odavno, imaju dogovorene znakove, lozinke i mjesta susreta. Za vrije‐
me tih susreta Hotsporn prenosi obavijesti – i tada se ide na određenu cestu i napa‐
da određenog trgovca, konvoj ili karavanu. Ponekad se određena osoba ubija. Uvi‐
jek se dogovara i znak – trgovce s takvim znakom na kolima nije dopušteno napas‐
ti.
Ciri je isprva bila iznenađena i blago razočarana – Giselheru se divila, Štakore je
držala uzorom slobode i nezavisnosti, i sama je zavoljela tu slobodu, taj prezir
spram svega i svih. A tu odjednom ispada da rade po narudžbi. Netko im kao
35
Andrzej Sapkowski
plaćenim ubojicama zapovijeda koga da napadnu. I još gore – netko im zabranjuje

da napadnu, a oni slušaju, podvivši repove.
Usluga za uslugu, slegnula je ramenima Mistle kada ju je pitala o tome. Hots‐
porn nam izdaje zapovijedi, ali i daje informacije zahvaljujući kojima preživljava‐
mo. Sloboda i prezir imaju svoje granice. Na kraju, uvijek si nečije oruđe.
Takav je život, Sokolice.
Ciri je bila osupnuta i razočarana, ali ju je brzo prošlo. Učila je. Pa i to da se ne
čudi previše i da previše ne očekuje – jer tako razočaranje biva manje bolno.
»Ja bih, dragi Štakori«, govorio je za to vrijeme Hotsporn, »imao lijek za sve
vaše brige. Za Nissirce, barune, prefekte, čak i Bonharta. Da, da. Jer, iako se oko
vaših vratova steže omča, imam način da se iz nje izvučete.«
Iskra je prasnula, Reef zagrohotao. Ali Giselher ih je utišao rukom i dopustio
Hotspornu da nastavi.
»Vijest glasi«, rekao je tren potom trgovac, »da će za koji dan biti proglašena
amnestija. Čak i ako je netko već osuđen, ma, čak i ako nekoga već čeka omča, bit
će mu oprošteno, samo neka se pojavi i prizna krivnju. To se tiče i vas.«
»Sranje!« proderao se Kayleigh, suznih očiju, jer je upravo ušmrknuo prstohvat
sstecha. »Nilfgaardska varka, lukavština! Nećemo se mi, stari lisci, dati navući na
takvo sranje!«
»Polako«, prekinuo ga je Giselher. »Ne uzbuđuj se, Kayleigh. Hotsporn, koliko
ga znamo, ne običava izmišljati, ni bacati riječi u vjetar. Svikao je znati što i zašto
govori. Stoga sigurno zna, pa će nam i reći, odakle ta iznenadna nilfgaardska milos‐
tivost.«
»Car se Emhyr«, rekao je spokojno Hotsporn, »ženi. Uskoro ćemo u Nilfgaardu
imati caricu. Zato će proglasiti amnestiju. Jer car je očito silno sretan, pa želi sreću i
drugima.«
»Briga mene za carsku sreću«, obznanila je ponosno Mistle. »A dopustit ću si da
amnestiju ne iskoristim, jer mi ta nilfgaardska milost miriše na svježe iverje. Neka‐
ko kao da nam kolac šilje, ha, ha!«
»Sumnjam«, slegnuo je ramenima Hotsporn, »da je to prevara. To je politička
stvar. I to velika. Veća od vas, Štakori, skupa sa svim ovdašnjim družinama uzeto.
Tu je riječ o politici.«
»O čemu to?« namrštio se Giselher. »Nisam razumio ni vraga.«
»Emhyrov je brak politički i s pomoću toga braka trebaju se postići politički ci‐
ljevi. Car vjenčanjem stvara uniju, hoće još više ujediniti Carstvo, okončati pogra‐
36
Lastavičja kula
nične nerede, uvesti mir. Jer znate li kim se on ženi? Cirillom, nasljednicom prijes‐
tolja Cintre.«
»Laž!« vrisnula je Ciri. »Izmišljotina!«
»Na temelju čega mi, gospođice Falka, predbacujete da lažem?« Hotsporn je po‐
digao pogled na nju. »Jeste li možda bolje obaviješteni?«
»Naravno!«
»Tiše, Falka«, namrgodio se Giselher. »Šutjela si dok su te na stolu bockali po
guzici, a sada se dereš? Kakva to Cintra, Hotsporne? Kakva Cirilla? Zašto bi to bilo
toliko važno?«
»Cintra je«, upao je Reef, sipajući si sstech na prst, »državica na sjeveru za koju
je Carstvo ratovalo s tamošnjim vladarima. Bilo je to prije tri ili četiri godine.«
»Tako je«, potvrdio je Hotsporn. »Careva je vojska osvojila Cintru i čak prešla
rijeku Yarru, ali se poslije morala povući.«
»Jer je dobila batina pod Soddenskim brijegom«, zarežala je Ciri. »Povlačila se
tako da umalo nije ostala bez gaća!«
»Gospođica Falka je kako vidim upućena u najnoviju povijest. Pohvalno je to,
pohvalno za tu mladu dob. A smijem li vas upitati, gospođice Falka, koju ste školu
pohađali?«
»Ne smijete!«
»Dosta!« ponovio je Giselher opomenu. »Pričaj o toj Cintri, Hotsporne. I o am‐
nestiji.«
»Imperator Emhyr«, rekao je trgovac, »odlučio je od Cintre stvoriti bršljansku
državu...«
»Kakvu?«
»Bršljansku. Koja poput bršljana neće moći postojati bez snažnoga stabla oko
kojega se ovija. A to je deblo, naravno, Nilfgaard. Već ima takvih država, uzmimo
na primjer Metinnu, Maecht, Toussant... Ondje kraljuju lokalne dinastije. Tobože,
razumije se.«
»To se zove pohlepna autonomija«, pohvalio se Reef. »Čuo sam za to.«
»Problem s tom Cintrom bio je u tome što se tamošnja kraljevska linija ugasi‐
la...«
»Ugasila?!« Iz Cirinih očiju samo što nisu frcnule zelene iskre. »Baš se lijepo uga‐
sila! Nilfgaarđani su ubili kraljicu Calanthe! Jednostavno ubili!«
»Priznajem«, Hotsporn je kretnjom ruke zaustavio Giselhera koji je opet htio
prekoriti Ciri zbog upletanja, »da nam ovdje gospođica Ciri stalno blista znanjem.
37
Andrzej Sapkowski
Kraljica Cintre je doista pala za vrijeme rata. Tada je nestala, kako se mislilo, i nje‐
zina unuka Cirilla, posljednja od kraljevske krvi. Stoga Emhyr nije imao baš od
čega stvoriti tu, kako je mudro rekao gospodin Reef, pohlepnu autonomiju. No
odjednom se ta Cirilla našla niotkuda.«
»To su nekakve bajčice«, frknula je Iskra, naslanjajući se na Giselherovo rame.
»Stvarno«, kimnuo je glavom Hotsporn. »Valja priznati da to i jest pomalo kao
u bajci. Pričaju da je tu Cirillu negdje na dalekom Sjeveru zasužnjila zla čarobnica
u čarobnu kulu. Ali je uspjela, ta Cirilla, ne kula, pobjeći i zatražiti azil u Carstvu.«
»To je jedna velika, vražja, besmislica i budalaština!« proderala se Ciri, posežući
drhtavim rukama za kutijicom s sstechom.
»A imperator Emhyr, kako se priča«, neometeno je nastavljao Hotsporn, »čim ju
je ugledao, izgubio je za njom glavu i hoće ju uzeti za ženu.«
»Sokolica ima pravo«, rekla je odlučno Mistle, potkrijepivši izrečeno udarcem
šake o stol. »To je vražja besmislica! Vraga mu vražjega, ne mogu shvatiti o čemu je
tu riječ. Jedno je sigurno: temeljiti na toj besmislici nadu u nilfgaardsku milost bilo
bi još većom besmislicom.«
»Tako je!« podržao ju je Reef. »Briga nas za carsko vjenčanje. S kim god se car
ženio, nas će uvijek druga zaručnica čekati. Od konoplje ispletena!«
»Ne visi ta stvar vama oko vrata, dragi Štakori«, podsjetio je Hotsporn. »To je
politika. Na sjevernim granicama Carstva i dalje traju ustanci, bune i neredi, osobi‐
to u toj Cintri i okolici. A ako imperator oženi nasljednicu Cintre, Cintra će se
umiriti. Bit će lijepa amnestija, pobunjeničke će skupine sići s planina, prestat će
napadati carske ljude i činiti nemile stvari. Štoviše, sjedne li Cintranka na carsko
prijestolje, pobunjenici će stupiti u carsku armiju. A vi znate da na sjeveru, preko
rijeke Yarre, vlada rat, svaki je vojnik dobrodošao.«
»Aha«, namrštio se Kayleigh. »Sada sam shvatio! Takva je to amnestija! Dat će
nam da biramo, ili našiljeni kolac, ili odoru na grbaču. I ratuj, krepaj za imperij!«
»U ratu«, rekao je polagano Hotsporn, »zbilja svašta biva, kao u onoj pjesmi.
No ne mora svatko vojevati, dragi Štakori. Moguća je, naravno nakon što se ispune
uvjeti za amnestiju, to jest poslije javljanja i priznavanja krivice, neka vrst... za‐
mjenske službe.«
»Što?«
»Ja znam u čemu je stvar.« Giselherovi zubi su kratko bljesnuli na preplanulom
licu, plavkastom od obrijane brade. »Trgovački bi nas ceh, djeco, trebao prigrliti.
Priviti i uzeti pod okrilje. Kao majčica.«
38
Lastavičja kula
»Prije kao pas mater«, promrsila je kroza zube Iskra. Hotsporn je hinio da nije
čuo.
»Imaš potpuno pravo, Giselheru«, rekao je hladno. »Ceh vas može, ako poželi,
zaposliti. Službeno, za promjenu. I uzeti vas pod okrilje. Zaštititi vas. Također
službeno i također za promjenu.«
Kayleigh je htio nešto reći, Mistle je htjela nešto reći, ali im je Giselherov brzi
pogled oduzeo oboma volju za govorom.
»Prenesi cehu, Hotsporne«, rekao je ledeno vođa Štakora, »da smo na ponudi
zahvalni. Promislit ćemo, mućnuti glavom, popričati. Odlučit ćemo što nam je či‐
niti.«
Hotsporn je ustao.
»Idem.«
»Sada, pred noć?«
»Prenoćit ću u selu. Ovdje mi je nekako nezgodno. A sutra ravno na granicu s
Metinnom, onda glavnom cestom u Forgeham, gdje ću se zabaviti do Ravnodnevi‐
ce, a tko zna, možda i duže. Jer ondje ću čekati one koji su već mućnuli glavom i
odlučili se prijaviti i pod mojom zaštitom čekati amnestiju. Ni vi ne otežite, savje‐
tujem, s promišljanjem i mućkanjem. Jer Bonhart je spreman preduhitriti amnesti‐
ju.«
»Stalno nas plašiš s tim Bonhartom«, rekao je polagano Giselher, također usta‐
jući. »Netko bi pomislio da je hulja već iza ugla... A on je sigurno iza devet gora i
devet mora...«
»... u Ljubomori je«, mirno je dovršio Hotsporn. »U svratištu ›Kod himerine
glave‹. Tridesetak milja odavde. Da niste krivudali uz Veldu, sigurno biste na njega
naletjeli već jučer. Ali znam da vas to ne plaši. Zbogom, Giselhem. Zbogom, Šta‐
kori. Majstore Almavera? Putujem u Metinnu, a uvijek se veselim družbi na putu...
Što kažeš, majstore? Da ćeš rado? To sam i mislio. Pakuj onda svoj dućan. Platite
majstoru, Štakori, za njegov umjetnički posao.«
Poštanska postaja vonjala je po prženom luku i čorbi od krumpira koju je kuhala

žena gazde postaje, privremeno puštena iz pritvora u smočnici. Svijeća je na stolu
pucketala, podrhtavala, lelujala plamenom. Štakori su se nagnuli nad stol tako da
im je plamen grijao glave koje samo što se nisu dodirivale.
39
Andrzej Sapkowski
»U Ljubomori je«, govorio je tiho Giselher. »U svratištu ›Kod himerine glave‹.

Niti dan puta odavde. Što mislite o tome?«
»Isto što i ti«, zarežao je Kayleigh. »Pođimo tamo i ubijmo kurvinog sina.«
»Osvetimo Valdeza«, rekao je Reef. »I Muhomora.«
»I neće nas«, zasiktala je Iskra, »nekakvi Hotsporni podbadati tuđom slavom i
srčanošću. Ucmekat ćemo toga Bonharta, toga strvinara, toga vukodlaka. Pribit
ćemo mu glavu nad vrata krčme da se slaže s nazivom! I da svi vide da nije nikakav
čarobnjak, nego običan smrtnik, kao i svi drugi, i da se na kraju namjerio na bolje
od sebe. Pokazat će se koja je banda najbolja od Koratha do Perepluta!«
»Pođimo.« Asse je udario dlanom po stolu. »Pođimo i ubijmo gada.«
»A poslije ćemo«, zamislio se Giselher, »porazmisliti o toj amnestiji... O Cehu...
Što se mrštiš, Kayleigh, kao da si stjenicu zagrizao? Za petama su nam, a zima ide.
Ovako si ja mislim, Štakorčići: prezimit ćemo, grijući guzice uz vatricu, amnesti‐
jom se zakloniti od studeni, cugajući amnestijsko vruće pivce. Izdržat ćemo u toj
amnestiji pošteno i časno... tako nekako, do proljeća. A s proljeća... Kad travica is‐
pod snijega poviri...«
Štakori su se zborski nasmijali, tiho, zloslutno. Oči su im gorjele kao pravim šta‐
korima kada noću po mračnoj uličici prilaze ranjenom čovjeku koji se nije u stanju
obraniti.
»Ispijmo«, rekao je Giselher, »Bonhartu za propast! Pojedimo ovu čorbu, a onda
na spavanje. Da se odmorimo i krenemo prije dana.«
»Jasno«, frknula je Iskra. »Uzmite Mistle i Falku za primjer, one su već sat vre‐
mena u postelji.«
Žena gazde postaje zadrhtala je za kotlićem, začuvši za stolom ponovo tihi, zlo‐
kobni, opaki hihot.
Ciri je digla glavu, podulje šutjela, zagledana u slabašan plamen lojanice u kojoj je
izgarao već ostatak loja.
»Umakla sam tada iz postaje kao kradljivica«, počela je pričati. »Prije zore, u
potpunoj tami... Ali nisam uspjela pobjeći neopaženo. Sustigla me u staji dok sam
sedlala konja. Ali nije pokazala čuđenje. I uopće me nije pokušala zadržati... Već je
počinjalo svitati...«
»Ni sada nije predaleko od svitanja«, zijevnuo je Vysogota. »Vrijeme je za spava‐
nje, Ciri. Sutra ćeš nastaviti priču.«
40
Lastavičja kula
»Možda i imaš pravo.« I ona je zijevnula, ustala, snažno se protegnula. »Jer i

meni su već kapci otežali. Ali ovim tempom, pustinjače, neću nikada završiti. Koli‐
ko je već večeri za nama? Najmanje deset. Bojim se da cijela priča može potrajati ti‐
suću i jednu noć.«
»Imamo vremena, Ciri. Imamo vremena.«
***
»Od koga želiš pobjeći, Sokolice? Od mene? Ili od sebe?«
»Završila sam s bježanjem. Sada hoću nešto sustići. Zato se moram vratiti...
tamo gdje je sve započelo. Moram. Shvati to, Mistle.«
»Zato si ti... Zato si bila danas draga prema meni. Prvi put nakon toliko dana...
Zadnji put, za oproštaj? A onda ćeš zaboraviti?«
»Ja te nikada neću zaboraviti, Mistle.«
»Zaboravit ćeš.«
»Nikada. Obećavam ti. I nije ovo zadnji put. Pronaći ću te. Doći ću po tebe...
Doći ću zlatnim šesteropregom. Sa svitom dvorjana. Vidjet ćeš. Ja ću ubrzo imati...
mogućnosti. Puno mogućnosti. Promijenit ću ti sudbinu... Vidjet ćeš. Uvjerit ćeš
se koliko ću puno moći učiniti. Koliko promijeniti.«
»Puno bi za to trebalo moći«, uzdahnula je Mistle. »I moćne magije...«
»I to je moguće.« Ciri je oblizala usne. »Magija isto... Mogu ju vratiti... Sve što
sam nekoć izgubila, mogu vratiti... I opet će biti moje. Obećavam ti, začudit ćeš se
kada se opet sretnemo.«
Mistle je okrenula ošišanu glavu, zagledala se u modro-ružičaste pruge koje je
zora već bojila nad istočnim rubom svijeta.
»Zbilja«, rekla je tiho. »Zbilja ću se jako začuditi, ako se još ikad sretnemo. Ako
te još jednom vidim, malena. No, kreni. Ne rastežimo ovo.«
»Čekaj me.« Ciri je šmrcnula. »I nemoj se dati ubiti. Razmisli o toj amnestiji o
kojoj je govorio Hotsporn. Čak i ako Giselher i ostali ne budu htjeli... Ti ipak raz‐
misli o tome, Mistle. To može biti način da preživiš... Jer ja ću se vratiti po tebe.
Prisežem.«
»Poljubi me.«
Svitalo je. Bivalo je sve svjetlije, studen je jačala.
»Volim te, Svilorepa.«
»Volim te, Sokolice. Kreni.«
41
Andrzej Sapkowski
»Naravno da mi nije vjerovala. Bila je uvjerena da sam se uplašila, da sam požurila

za Hotspornom potražiti spas, izmoliti tu amnestiju kojom nas je tako mamio.
Odakle je mogla znati kakvi su me osjećaji obuzeli dok sam slušala to što je Hots‐
porn pričao o Cintri, o mojoj baki Calanthe... I o tome da će nekakva ›Cirilla‹ pos‐
tati ženom cara Nilfgaarda. Toga istog cara koji je ubio baku Calanthe. I za mnom
poslao onoga crnog viteza s perjanicom na kacigi. Pričala sam ti, sjećaš se? Na oto‐
ku aneddu, kada je posegnuo za mnom, ranila sam ga! Trebala sam ga tada ubi‐
ti... Ali nekako nisam mogla... Bila sam glupa! A, što ćeš, uostalom možda je ondje
na aneddu i iskrvario i umro... Zašto me tako gledaš?«
»Pričaj. Pričaj kako si pošla za Hotspornom vratiti nasljedstvo. Vratiti što ti pri‐
pada.«
»Nepotrebno si zajedljiv, nepotrebno se podruguješ. Da, znam, bilo je to glupo,
sada to vidim, tada pak... Bila sam pametnija u Kaer Morhenu i u Melitelinu sve‐
tištu, ondje sam znala da se ono što je prošlo više ne može vratiti, da više nisam
kraljevna Cintre, već netko posve drugi, da više nemam nikakvo nasljedstvo, da je
izgubljeno i da se s time moram pomiriti. Objašnjeno mi je to mudro i spokojno i
ja sam to prihvatila. Isto spokojno. I odjednom se to počelo vraćati. Najprije kada
su mi pokušali nabiti na nos titulu te barunice Casadei. Nikada me nisu uzbuđivale
takve stvari, a tada sam se iznenada razbjesnila, digla nos i razgalamila da ja nosim
još viši naslov i da sam puno boljega roda. I otada sam počela o tome razmišljati.
Osjećala sam kako u meni raste srdžba. Shvaćaš li to, Vysogoto?«
»Shvaćam.«
»A Hotspornova je priča prevršila mjeru. Umalo sam zakuhala od ljutnje... Prije
su mi toliko pričali o sudbini... A ovdje bi tu sudbinu trebao koristiti netko drugi,
zahvaljujući običnoj prijevari. Netko tko se izdao za mene, za Ciri iz Cintre, imat
će sve, plivat će u luksuzu... Ne, nisam mogla razmišljati ni o čemu drugom...
Odjednom sam postala svjesna da sam napola gladna, da mrznem spavajući pod
golim nebom, da intimna mjesta moram prati u ledenim potocima... Ja! Ja koja bih
trebala imati kadu od zlatnoga lima! Vodu što miriše po nardu i ružama! Tople
ručnike! Čistu posteljinu! Razumiješ, Vysogoto?«
»Razumijem.«
»Odjednom sam bila spremna otići u najbližu prefekturu, u najbližu tvrđu, tim
Crnim Nilfgaarđanima kojih sam se toliko bojala i koje sam toliko mrzila... Bila
sam spremna reći: ›Ja sam Ciri, vi nilfgaardske budale, mene bi trebao oženiti vaš
glupi car, podmetnuli su mu nekakvu besramnu prevaranticu, a taj idiot nije pre‐
42
Lastavičja kula
poznao prevaru?‹ Bila sam tako bijesna da bih, da je bilo prilike, to i učinila. Bez
razmišljanja. Razumiješ, Vysogoto?«
»Razumijem.«
»Na sreću sam se ohladila.«
»Na veliku tvoju sreću«, ozbiljno je kimnuo glavom. »Slučaj te carske ženidbe
ima sve značajke državne afere, borbe stranaka ili frakcija. Da si se razotkrila, pok‐
varivši planove nekim utjecajnim moćnicima, ne bi izbjegla stilet ili otrov.«
»I ja sam to shvatila. I upamtila. Dobro upamtila. Priznati tko sam, značilo bi
smrt. Imala sam načina da se u to uvjerim. Ali ne trčimo pred rudo.«
Neko su vrijeme šutjeli, baratajući kožama. Prije nekoliko dana ulov je bio neo‐
čekivano dobar, u zamke i klopke upalo je puno ondatri i nutrija, dvije vidre i je‐
dan dabar. Pa su imali puno posla.
»Jesi li sustigla Hotsporna?« upitao je konačno Vysogota.
»Sustigla sam.« Ciri je obrisala čelo rukavom. »Čak i brzo, jer on nije žurio. I
uopće se nije iznenadio kada me ugledao!«
***
»Gospođica Falka!« Hotsporn je povukao uzde, plesno okrenuo vranu kobilu.
»Ugodna li iznenađenja! Makar moram priznati da i nije preveliko. Nadao sam se,
ne krijem da sam se nadao. Znao sam, gospođice, da ćeš odabrati. Pametno oda‐
brati. Zamijetio sam bljesak inteligencije u tvojim prelijepim i očaravajućim oči‐
ma.«
Ciri mu je dojahala bliže, tako da su se umalo dodirnuli uzengijama. Potom je
iznenada žestoko hraknula, sagnula se i pljunula na pijesak ceste. Naučila se pljuva‐
ti na takav način – odvratan, ali učinkovit kada je trebalo ohladiti nečiji zavodnički
žar.
»Pretpostavljam«, blago se nasmiješio Hotsporn, »da želiš iskoristiti amnestiju?«
»Loše pretpostavljaš.«
»Čemu onda mogu pripisati radost koju mi stvara pogled na tvoje lijepo lišće?«
»Mora li postojati razlog?« prasnula je. »Spominjao si u postaji da voliš imati
društvo na putu.«
»Uvijek«, nasmiješio se šire. »Ali ako se varam u vezi s amnestijom, nije sigurno
da ćemo se družiti na putu. Našli smo se, kako vidiš, na raskrižju puteva. Raskrižje,
četiri strane svijeta, valja odabrati... Simbolika, kao u onoj poznatoj legendi. Pođeš
43
Andrzej Sapkowski
li na istok, vratiti se nećeš... Pođeš li na zapad, vratiti se nećeš... Na sjever...

Hmmm... Na sjever od ovoga stupa je amnestija...«
»Skini mi se s tom tvojom amnestijom.«
»Na zapovijed, gospođice. Kojim ćeš onda, ako smijem upitati, putem poći? Na
koju stranu simboličnoga raskrižja? Majstor Almavera, umjetnik igle, potjerao je
svoje mazge na zapad, prema gradiću Fanou. Istočna cesta vodi do naselja Ljubo‐
mora, ali je taj smjer ne bih nikako savjetovao...«
»Rijeka Yarra«, rekla je polagano Ciri, »o kojoj se pričalo na postaji, to je nilfga‐
ardski naziv za rijeku Jarugu, je li tako?«
»Tako si učena«, sagnuo se, pogledao ju je u oči, »a to ne znaš?«
»Zar ne možeš odgovoriti ljudski kada te se ljudski pita?«
»Pa našalio sam se, čemu odmah srdžba? Da, to je ista rijeka. Na vilenjačkom i
nilfgaardskom Yarra, na Sjeveru Jaruga.«
»A ušće te rijeke«, nastavila je Ciri, »to je Cintra?«
»Tako je. Cintra.«
»Odavde gdje smo sada, koliko je daleko do Cintre? Koliko milja?«
»Nije malo. I zavisi u kojim se miljama računa. Gotovo svaka nacija ima drukči‐
je, nije teško pogriješiti. Bolje je, metodom svih putujućih trgovaca, takve razdalji‐
ne računati u danima. Da bi se odavde došlo do Cintre, potrebno je nekih dvadeset
i pet, trideset dana puta.«
»Kuda? Ravno na sjever?«
»Nekako te, gospođice Falka, ta Cintra jako zanima. Zašto?«
»Želim stupiti na tamošnje prijestolje.«
»Dobro, dobro.« Hotsporn je podignuo dlan u obrambenoj gesti. »Razumio
sam delikatnu aluziju, neću više postavljati pitanja. Najjednostavniji put do Cintre
paradoksalno ne vodi ravno na sjever, jer smetaju bespuća i močvarni predjeli. Naj‐
prije bi valjalo poći prema gradu Forgehamu, a potom putovati na sjeverozapad, do
Metinne, prijestolnice države istoga imena. Onda bi trebalo ići preko ravnice Mag
Deira, trgovačkom rutom sve do građa Neunreutha. Tek odande treba krenuti sje‐
vernim putem što vodi dolinom rijeke Yelene. Odatle je već lako pogoditi: tom ru‐
tom neprestano prolaze vojne postrojbe i transporti, preko Nazaira i Marnadalskih
stuba, prijevoja koji od doline Marnadal vodi na sjever. A Marnadalska dolina je
već Cintra.«
»Hmmm...« Ciri se zagledala u magličasti obzor, u nejasnu liniju crnih brda. »U
Forgeham, a poslije na sjeverozapad... Znači... Kuda?«
44
Lastavičja kula
»Znate što?« Hotsporn se blago nasmiješio. »Ja sam upravo na putu za Forge‐
ham, a potom do Metinne. Evo, ovom cesticom čiji se pijesak zlati među borićima.
Pođite sa mnom i nećete zalutati. Na stranu amnestija, ali bit će mi ugodno puto‐
vati s tako lijepom gospođicom.«
Ciri ga je odmjerila najhladnijim mogućim pogledom. Hotsporn je zagrizao
usnu u koketnom smiješku.
»Kako onda?«
»Krenimo.«
»Bravo, gospođice Falka. Mudra odluka. Rekoh već, gospođice, pametna si koli‐
ko i lijepa.«
»Prestani me oslovljavati s gospođice, Hotsporne. U tvojim ustima to zvuči ne‐
kako uvredljivo, a ja ne dopuštam da me se nekažnjeno vrijeđa.«
»Kako god, gospođice, zapovijedate.«
Lijepo svitanje nije ispunilo očekivanja, zavaralo je. Dan koji je nakon njega nastu‐
pio bio je siv i mokar. Vlažna magla uspješno je prigušivala jarkost jesenskoga lišća
po stablima nagnutima nad put koje je plamtjelo u tisućama nijansi okera, crvenog
i žutog.
Vlažni je zrak mirisao po kori i gljivama.
Jahali su korakom po tepihu od otpaloga lišća, ali je Hotsporn svoju kobilu čes‐
to tjerao u lagan kas ili galop. Ciri ju je tada oduševljeno promatrala.
»Ima li ona neko ime?«
»Nema«, bljesnuo je zubima Hotsporn. »Ja kod konja gledam koliko su korisni,
često ih mijenjam, ne vežem se s njima. Davati konjima ime, ako se ne baviš uzgo‐
jem, smatram preuzetnim. Slažeš li se sa mnom? Konj Vranac, pas Bundaš, a
mačka Maza. Preuzetno!«
Ciri se nisu sviđala njegova pogledavanja i dvosmisleni osmijesi, a osobito blago

podrugljiv ton kojim ju je oslovljavao i odgovarao joj na pitanja. Primijenila je sto‐
ga jednostavnu taktiku – šutjela je, govorila kratko, nije provocirala. Ako se dalo. A
nije se uvijek dalo. Naročito kada je govorio o toj svojoj amnestiji. Kada je još jed‐
nom – i to prilično oštro – izrazila odbojnost, Hotsporn je iznenada promijenio
ploču: odjednom je počeo dokazivati da je u njezinu slučaju amnestija suvišna, čak
45
Andrzej Sapkowski
da se na nju ne odnosi. Amnestija obuhvaća zločince, rekao je, a ne žrtve zločinaca.

Ciri je prasnula u smijeh.
»Sam si žrtva, Hotsporne!«
»Rekao sam to posve ozbiljno«, uvjeravao je. »Ne zato da probudim tvoju ptičju
veselost, već da ti sugeriram kako ćeš spasiti kožu u slučaju uhićenja. Razumije se
da na baruna Casadeija takvo što neće utjecati, a ni od Varnhagena ne možeš očeki‐
vati blagost, oni će te u najpovoljnijem slučaju zatući na licu mjesta, brzo i, ako do‐
bro prođe, bezbolno. No ako padneš u ruke prefekta i nađeš se pred strogim, ali
pravednim carskim sudom... Ha, tada bih ti savjetovao baš ovakvu crtu obrane:
obliješ se suzama i izjaviš da si nevina žrtva spleta okolnosti.«
»I tko će u to povjerovati?«
»Svatko.« Hotsporn se nagnuo u sedlu, pogledao je u oči. »Jer je to i istina. Pa ti
si, Falko, nevina žrtva. Nemaš još ni šesnaest godina, po zakonima Carstva nisi ni
punoljetna. U bandi Štakora našla si se slučajno. Nije tvoja krivica što si zapela za
oko jednoj od razbojnica, Mistle, čije protuprirodne sklonosti nisu nikakva tajna.
Mistle te podčinila, seksualno iskoristila i prisilila na...«
»Sve se eto razjasnilo«, prekinula ga je Ciri i sama se čudeći svojemu miru. »Na‐
pokon se razjasnilo što tebe zanima, Hotsporne. Viđala sam već takve poput tebe.«
»Zbilja?«
»Kao i svakom pjetliću«, i dalje je bila mirna, »diže ti se kresta na pomisao o
meni i o Mistle. Kao i svakom glupom mužjaku svića ti u glupoj glavi pomisao da
me pokušaš izliječiti od protuprirodne bolesti, vratiti zabludjelu na pravi put. A
znaš što je u tome odvratno i protuprirodno? Upravo takve misli!«
Hotsporn ju je pogledao šuteći i s podosta zagonetnim smiješkom na uskim us‐
nama.
»Moje misli, draga Falko«, rekao je tren poslije, »možda i nisu pristojne, možda
i nisu lijepe, štoviše, očito nisu ni nevine... Ali zaboga, one su u skladu s prirodom.
S mojom prirodom. Podcjenjuješ me misleći da moja naklonost prema tebi ima
podlogu u nekakvoj... perverznoj radoznalosti. Ha, podcjenjuješ i samu sebe, ne
primjećujući ili ne želeći primiti na znanje činjenicu da su tvoj nevjerojatni šarm i
nesvakidašnja ljepota u stanju baciti na koljena svakog muškarca. Da čarolija tvoga
pogleda...«
»Čuj me, Hotsporne«, presjekla je. »Nastojiš li ti sa mnom leći?«
»Koja inteligencija«, raširio je ruke. »Ostao sam bez riječi.«
46
Lastavičja kula
»Onda ću ti ja pomoći.« Blago je podbola konja da ga može pogledati preko ra‐

mena. »Jer meni riječi ne manjka. Osjećam se počašćenom. U drukčijim uvjetima
tko zna... Da je riječ o nekom drugom, ha! Ali ti mi se, Hotsporne, uopće ne
sviđaš. Ništa, ama baš ništa me na tebi ne privlači. Pa čak bih rekla i da je posve
obratno: sve me na tebi odbija. I sam vidiš da bi u takvim okolnostima spolni čin
bio protuprirodan.«
Hotsporn se nasmijao, također požurivši konja. Vrana kobila je zaplesala po ces‐
ti, ljupko podižući glavu. Ciri se uzvrpoljila u sedlu, boreći se s čudnim osjećajem
koji je iznenada oživio u njoj, oživio negdje duboko, u dnu trbuha, ali se brzo i us‐
trajno otimao van, na kožu nadraženu odjećom. Rekla sam mu istinu, pomislila je.
On mi se ne sviđa, vrag ga odnio, ali njegov konj mi se sviđa, ta vrana kobila. Ne
on, nego konj... Kakva grozna glupost! Ne, ne, ne! Čak i ako ne uzmem u obzir
Mistle, bilo bi smiješno i glupo da mu podlegnem samo zato što me uzbuđuje po‐
gled na vranu kolibu koja pleše po cesti.
Hotsporn joj je dopustio da mu se približi, gledao joj je u oči čudno se smi‐
ješeći. Potom je ponovo povukao uzde, prisilio kobilu da usitni korak, zavrti se i
plesno zakorači u stranu. Zna, pomislila je Ciri, zna stara hulja što osjećam.
Prokleto bilo. Samo sam radoznala!
»Borove iglice«, rekao je blago Hotsporn, prilazeći joj blizu i pružajući ruku,
»uplele su ti se u kosu. Izvadit ću ih, ako dopustiš. Napominjem da ta gesta potječe
od moje galantnosti, ne od perverzne žudnje.«
Dodir joj je – Ciri to nije bilo nimalo čudno – pričinio ugodu. Bila je još daleko
od odluke, ali je za svaki slučaj prebrojila dane od posljednjeg krvarenja. Tome ju
je naučila Yennefer – računati unaprijed i hladne glave, jer poslije, kada postane
vruće, nastupa čudna nesklonost računanju spojena sa sklonošću podcjenjivanju is‐
hoda.
Hotsporn ju je gledao u oči i smiješio se, kao da je znao da je račun ispao u nje‐
govu korist. Samo da nije tako star, uzdahnula je krišom Ciri. Ali njemu je možda i
više od trideset godina...
»Turmalini.« Hotspornovi prsti blago su dodirnuli njezino uho i naušnicu. »Li‐
jepi, ali samo turmalini. Rado bih ti darovao i pričvrstio smaragde. Skupocjenije i
intenzivno zelene, koji mnogo više pristaju tvojoj ljepoti i boji očiju.«
»Znaj«, procijedila je promatrajući ga besramno, »da bih, čak i da dođe do neče‐
ga, zatražila smaragde unaprijed. Jer sigurno nisi praktičan samo s konjima, Hots‐
47
Andrzej Sapkowski
porne. U zoru, nakon opojne noći, sjetiti se moga imena za tebe bi sigurno bilo
preuzetnost. Pas Bundaš, mačka Maza, a gospođica: Mariška!«
»Časti mi«, nasmijao se usiljeno. »U stanju si zalediti i najvruću žudnju, Snježna
kraljice.«
»Prošla sam dobru školu.«
Magla se malo podigla, ali je i dalje bilo sumorno. I pospano. Pospanost su brutal‐
no prekinuli povici i topot. Iza hrastova pokraj kojih su prolazili, iskočili su konja‐
nici.
Oboje su reagirali tako brzo i tako uigrano kao da su se uvježbavali tjednima.
Podboli su i okrenuli konje, u trenu prešli u trk, u kenter, u bijesni galop, prile‐
gavši uz grive, požurujući konje poklicima i udarcima peta. Nad njihovim su glava‐
ma za jukala krilca strijela, digla se dreka, zveket, topot.
»U šumu!« povikao je Hotsporn. »Skreni u šumu! U šipražje!«
Skrenuli su ne usporavajući. Ciri je tijesno i još jače prilegla uz konjski vrat, jer
su je grane koje su je šibale u trku mogle izbaciti iz sedla. Vidjela je kako je hitac iz
samostrela otkinuo iver s debla johe pokraj kojega je prolazila. Potjerala je vriskom
konja, očekujući u svakom trenu udarac šiljka u leđa. Jašući tik pred njom, Hots‐
porn je odjednom čudno zastenjao.
Preskočili su duboki vjetrolom, vratolomno se spustili niz strminu, u trnoviti
cestar. I tada se Hotsporn iznenada svalio iz sedla i tresnuo u brusnice. Vrana kobi‐
la je zarzala, ritnula se, zamahnula repom i pojurila dalje. Ciri nije razmišljala. Sa‐
skočila je, tresnula svoga konja po stražnjici. Kada je odjurio za vranom kobilom,
pomogla je Hotspornu da ustane, oboje su zaronili u grmlje, u šibljak, prevrnuli se,
skotrljali niz strminu i upali među visoku paprat na dnu jaruge. Mahovina im je
ublažila pad.
Odozgo, s vrha litice, čuo se topot kopita potjere koja je na sreću jurila visoko
kroz šumu za odbjeglim konjima. Njihov nestanak u paprati nije čini se nitko za‐
mijetio.
»Tko su ovi?« siknula je Ciri, izvlačeći se ispod Hotsporna i istresajući iz kose
zgnječene krasnice. »Prefektovi ljudi? Varnhageni?«
»Obični razbojnici...« Hotsporn je ispljunuo lišće. »Pljačkaši...«
»Ponudi im amnestiju«, škripnula je pijeskom u zubima. »Obećaj im...«
»Tiho. Čut će nas.«
48
Lastavičja kula
»Hoooo! Hooooo! Ovuda!« dopiralo je odozgo. »Zaobiđi slijeeeeva! Slijevaaaa!«

»Hotsporne?«
»Što je?«
»Leđa su ti krvava.«
»Znam«, odvratio je hladno, izvlačeći ispod pazuha zamotaj platna i okrećući joj
se bokom. »Uguraj mi to pod košulju. U visini lijeve lopatice...«
»Kamo te pogodilo? Ne vidim držak...«
»To je bila arbaleta... Željezna sječka, najvjerojatnije prerezani potkivački čavao.
Pusti, ne diraj. Tik je uz kralježnicu.«
»Kvragu. Što da radim?«
»Budi tiho. Vraćaju se.«
Zatopotala su kopita, netko je prodorno zviznuo. Netko se derao, dozivao, za‐
povijedao nekome da se vrati. Ciri je naćulila uši.
»Odlaze«, progunđala je. »Odustali su od potjere. Nisu uhvatili konje.«
»To je dobro.«
»Nećemo ih ni mi uhvatiti. Hoćeš li moći hodati?«
»Neću morati«, nasmiješio se pokazujući na zapešću narukvicu poprilično jefti‐
na izgleda. »Kupio sam ovu grivnu skupa s konjem. Čarobna je. Kobila ju je nosila
još otkako je bila ždrijebe. Kada je protrljam, evo ovako, kao da je pozivam. Kao da
mi čuje glas. Dojurit će ovamo. Malo će potrajati, ali će svakako dotrčati. Uz malo
sreće i tvoja će šarka dotrčati za njom.«
»A uz malo peha? Odjahat ćeš sam?«
»Falko«, rekao je, uozbiljivši se. »Ja neću otići sam, ja računam na tvoju pomoć.
Trebat će me pridržavati u sedlu. Već mi trnu prsti na nogama. Mogu izgubiti svi‐
jest. Poslušaj: ovaj će te klanac dovesti do doline s potokom. Krenut ćeš gore,
uzvodno, na sjever. Odvest ćeš me u mjesto koje se zove Tegamo. Ondje ćemo
pronaći nekoga tko će znati izvući to željezo iz leđa, a da pritom ne usmrti ili para‐
lizira.«
»To je najbliže naselje?«
»Ne. Bliža je Ljubomora, nekih dvadeset milja dolinom odavde, na suprotnu
stranu, niz potok. Ali nipošto ne idi onamo.«
»Zašto?«
»Nipošto«, ponovio je mrsteći se. »Nije riječ o meni, već o tebi. Ljubomora je za
tebe smrt.«
»Ne razumijem.«
49
Andrzej Sapkowski
»Ne moraš. Naprosto mi povjeruj.«

»Giselheru si rekao...«
»Zaboravi Giselhera. Ako hoćeš živjeti, zaboravi sve njih.«
»Zašto?«
»Ostani sa mnom. Održat ću obećanje, Snježna kraljice. Uresit ću te smaragdi‐
ma... Obasut ću te njima...«
»Baš sjajan trenutak za šale.«
»Uvijek je vrijeme za šale.«
Hotsporn ju je iznenada zagrlio, pritisnuo rukom i počeo joj raskopčavati bluzu.
Bez prenemaganja, ali i bez žurbe. Ciri mu je odgurnula ruku.
»Baš«, zarežala je. »Sjajan trenutak i za to!«
»Za to je svaki trenutak dobar. Osobito za mene, sada. Rekao sam ti, ovo je kra‐
lježnica. Sutra se mogu pojaviti teškoće... Što radiš? Ah, prokletstvo...«
Ovaj ga je put odgurnula jače. Prejako. Hotsporn je problijedio, zagrizao usne,
zastenjao od boli.
»Oprosti. Ali ako je netko ranjen, trebao bi ležati mirno.«
»Od blizine tvoga tijela zaboravljam bol.«
»Prestani, dovraga!«
»Falko... Budi dobra prema čovjeku koji pati.«
»Patit ćeš ako ne povučeš ruku. Smjesta!«
»Tiše... Mogu nas čuti razbojnici... Koža ti je poput atlasa... Nemoj se vrpoljiti,
dovraga.«
Ah, đavo da ga nosi, pomislila je Ciri, neka ide kvragu. Pa, napokon, što onda?
Radoznala sam. Smijem biti radoznala. Nema u tome nikakva osjećaja. Ponijet ću
se prema njemu praktično i gotovo. I nepreuzetno ću zaboraviti.
Prepustila se dodiru i ugodi koju joj je donosio. Okrenula je glavu, ali je za‐
ključila da je to pretjerano skromno i huljski licemjerno – nije htjela ispasti kao po‐
srnula nevinost. Pogledala ga je ravno u oči, ali to joj se učinilo odviše smjelim i iz‐
azovnim – a tako nije željela ispasti. Zato je jednostavno zažmirila, obgrlila ga oko
vrata i pomogla mu s pucetima, jer je bio spor i gubio je vrijeme.
Dodiru prstiju pridružio se dodir usana. Bila je već blizu toga da zaboravi cijeli
svijet kada je Hotsporn iznenada zamro bez pokreta. Nakratko je strpljivo ležala.
Imala je na umu da je ranjen i da ga rana sigurno muči. Ali potrajalo je to predugo.
Njegova joj se slina sušila na bradavicama.
»Hej, Hotsporne? Spavaš?«
50
Lastavičja kula
Nešto joj je poteklo na dojku i bok. Dodirnula je prstima. Krv.

»Hotsporne!« Zbacila ga je sa sebe. »Hotsporne, jesi li umro?«
Glupo pitanje, pomislila je. Pa vidim.
Pa vidim da je umro.
»Umro je s glavom na mojim grudima.« Ciri je okrenula glavu. Žar s ognjišta za‐
plesao je crveno na njezinu unakaženom obrazu. A možda je crvenilo potjecalo od
stida. Vysogota nije bio siguran.
»Jedino što sam tada osjećala«, dodala je i nadalje okrenuta, »bilo je razočaranje.
Jesi li šokiran?«
»Ne. Baš to nisam.«
»Shvaćam. Nastojim ne uljepšavati priču, ništa ne popravljati. Ništa ne tajiti.
Iako bih ponekad željela, osobito ovo zadnje.« Šmrknula je, pročeprkala zglavkom
prsta po kutu oka.
»Zatrpala sam ga granama i kamenjem. Površno, priznajem. Banditi su se i dalje
vrzmali uokolo, Čula sam njihova dozivanja i bila više no sigurna da nisu obični
razbojnici. Nisam samo znala koga love: mene ili njega. No morala sam biti tiho.
Cijelu noć. Do svitanja. Pokraj trupla. Brrrr.«
»U zoru«, nastavila je tren poslije, »potjera se već odavno nije čula i mogla sam
krenuti. Konja sam već imala. Čarobna narukvica koju sam skinula s Hotspornove
ruke stvarno je djelovala. Vrana kobila se vratila. Pripala mi je. Sada je bila moja.
Bila je moj dar. Postoji takav običaj na Skeliškom otočju, znaš? Djevojci njezin prvi
ljubavnik daruje skupocjen dar. Pa što onda ako je moj umro prije no što je to sti‐
gao postati?«
Kobila je udarila prednjim kopitima o zemlju, zarzala, stala postrance, kao da traži
da joj se divi. Ciri nije mogla zadržati uzdah ushita gledajući taj vrat nalik na leđa
dupina, ravan i vitak, ali mišićav, malu lijepo oblikovanu glavu izbočena čela, viso‐
ka grebena, građu zadivljujućeg sklada.
Približila se oprezno, pokazujući kobili narukvicu na zapešću. Kobila je snažno
frknula, spustila živahne uši, ali je dopustila da je uhvati za vodice i pomiluje po
baršunastoj njušci.
»Kelpie«, rekla je Ciri. »Crna si i gipka kao morska kelpie. Čarobna si kao kel‐
pie. Pa ćeš se zvati Kelpie. I briga me je li to preuzetno ili nije.«
51
Andrzej Sapkowski
Kobila je frknula, podignula uši, mahnula svilenim repom koji je dosezao do

kičica. Ciri – koja je voljela visoka sedla – skratila je remenje stremena, opipala ne‐
tipično, plitko sedlo bez stražnjeg unkaša i jabuke. Umetnula je čizmu u stremen i
uhvatila konja za grivu.
»Mirno, Kelpie.«
Sedlo je unatoč izgledu bilo posve ugodno. I iz očitih razloga puno lakše od
običnih konjičkih sedala.
»Sada ćemo«, rekla je Ciri, gladeći kobilu po vrućem vratu, »vidjeti jesi li i hitra
koliko si lijepa. Jesi li punokrvna ili samo mješanka. Što kažeš na dvadeset milja ga‐
lopa, Kelpie?«
Da se netko duboko u noć uspio krišom prikrasti toj u močvarama izgubljenoj ko‐
libi s upalim i mahovinom obraslim trščanim krovom, da je zavirio kroz pukotine
u prozorskim kapcima, ugledao bi sjedobradog starca kako sluša priču djevojčeta
zelenih očiju i pepeljaste kose.
Vidio bi kako žar koji dogorijeva na ognjištu oživljava i postaje svjetliji, kao da
sluti što će bih ispričano.
Ali to nije bilo moguće. Nitko to nije mogao vidjeti. Koliba staroga Vysogote
bila je dobro skrivena među močvarnom trskom. U vječito maglom pokrivenoj
pustari u koju se nitko nije usuđivao kročiti.
»Dolina s rječicom bila je ravna, pogodna za jahanje, pa je Kelpie jurila kao vihor.
Naravno da nisam jahala uzvodno, već niz rječicu. Pamtila sam taj neobični naziv:
Ljubomora. Prisjećala sam se onoga što je Hotsporn govorio u postaji Giselheru.
Shvatila sam zašto me upozoravao na to naselje. U Ljubomori je sigurno čekala za‐
sjeda. Kada je Giselher omalovažio ponudu amnestije i rada za ceh, Hotsporn mu
je namjerno spomenuo lovca na nagrade koji je zasjeo u naselju. Znao je da će ta‐
kav mamac Štakori progutati, da će otići onamo i upasti u zamku. Morala sam dos‐
pjeti do Ljubomore prije njih, presjeći im put, upozoriti ih. Vratiti ih. Sve. Ili ba‐
rem Mistle samu.«
»Domišljam se«, promrmljao je Vysogota, »da nisi uspjela.«
»Tada sam«, rekla je tiho, »držala da u Ljubomori čeka brojan i do zuba na‐
oružan odred. Nije mi bilo ni nakraj pameti da tu zasjedu čini jedan čovjek...«
Ušutjela je, zagledana u tamu.
52
Lastavičja kula
»A nisam imala ni pojma kakav čovjek.«
***
Birka je nekoć bila bogato selo, lijepo i nadasve slikovito položeno – njezine žute
slamnate strehe i crveni crijepovi zbijeno su ispunjavali kotlinu strmih, šumovitih
strana što su mijenjale boje ovisno o godišnjem dobu. Jesenska slika Birke osobito
je veselila oko sklono ljepoti i tankoćutno srce.
Tako je bilo do vremena kada je naselje promijenilo ime. A zbilo se to ovako:
Mladi ratar, vilenjak iz obližnje vilenjačke kolonije, nasmrt se zaljubio u kćer
mlinara iz Birke. Mlada mlinarica-đavolica ismijala je vilenjakovo udvaranje i nas‐
tavljala ljubovati sa susjedima, znancima, pa čak i rođacima. Oni su se počeli rugati
vilenjaku i njegovoj ljubavi slijepoj kao krtica. Vilenjak – podosta netipično za vile‐
njaka – eksplodirao je gnjevom i osvetom, eksplodirao strahovito. Jedne je noći za
povoljna vjetra podmetnuo požar i spalio cijelu Birku.
Uništeni pogorelci klonuli su duhom. Jedni su otišli u svijet, drugi se prepustili
neradu i pijančevanju. Novac prikupljan za obnovu redovito su potkradali i zapija‐
li, a naselje je postalo slikom bijede i očaja: skupina ružnih i nemarno sklepanih
straćara pod golim i osmuđenim padinama kotline. Prije požara Birka je imala ova‐
lan oblik s malenim središnjim trgom, sada se od malobrojnih valjano obnovljenih
kuća, žitnica i pecara oblikovalo nešto nalik na dugu uličicu koju zatvara pročelje
zajednički podignutog svratišta »Kod himerine glave«, koje je vodila udovica Go‐
ulue.
I već sedam godina nitko nije koristio naziv Birka. Govorilo se Žarka Ljubomo‐
ra, skraćeno – samo Ljubomora.
Uličicom Ljubomore jahali su Štakori. Bilo je hladno, oblačno, sumorno jutro.
Ljudi su bježali kućama, skrivali se u daščarama i straćarama. Tko je imao pro‐
zorske kapke, zatvarao ih je s treskom, tko je imao vrata, podupirao ih je kolcem.
Tko je još imao rakije, pio je da se ohrabri. Štakori su jahali korakom, demonstra‐
tivno polagano, stremen uz stremen. Na licima im se ocrtavao ravnodušni prezir,
ali su im namrštene oči pozorno motrile prozore, trijemove i uglove.
»Samo jedna strijela iz samostrela!« upozorio je Giselher, gromko i unaprijed.
»Jedan zvižduk tetive i ovdje će nastati klaonica!«
»I još će jednom ovuda zalepetati crveni pijetao!« primetnula je Iskra visokim
djevojačkim sopranom. »Ostat će samo zemlja i voda!«
53
Andrzej Sapkowski
Neki od stanovnika sigurno su imali samostrele, ali nije se našao nitko tko bi
poželio provjeriti prijete li Štakori uprazno.
Štakori su sjahali. Posljednjih pedesetak metara koliko ih je dijelilo od svratišta
»Kod himerine glave« prešli su pješice, jedni uz druge, ritmički zvoneći i zveckajući
ostrugama, ukrasima i nakitom.
Sa svratišnih su stuba, ugledavši ih, umaknula tri Ljubomorca koji su pivom
tažili mamurluk od sinoć.
»Samo da je još ovdje«, progunđao je Kayleigh. »Okasnili smo. Nismo se trebali
odmarati, trebali smo ovamo upasti još noćas...«
»Glup si«, nacerila se Iskra. »Ako hoćemo da se o ovome pjevaju pjesme, ne
možemo to učiniti noću i krišom. Ljudi to moraju vidjeti! Jutro je najbolje jer su
svi još trijezni, nije li tako, Giselheru?«
Giselher nije odgovorio. Podignuo je kamen, zamahnuo i tresnuo ga o vrata
krčme.
»Izlazi, Bonharte!«
»Izlazi, Bonharte!« ponovili su u zboru Štakori. »Izlazi, Bonharte!«
Iznutra su se začuli koraci. Polagani i teški. Mistle je osjetila žmarce koji su joj
prešli po šiji i ramenima.
Bonhart je stao u dovratak.
Štakori su se nagonski povukli korak, pete visokih čizama uprle su se u zemlju,
dlanovi su priskočili dršcima mačeva. Lovac na nagrade svoj je mač držao pod pa‐
zuhom. Tako su mu ruke bile slobodne – u jednoj je držao oljušteno jaje, u drugoj
komadić kruha.
Polagano je prišao ogradici, pogledao ih odozgo, s visine. Stajao je na trijemu,
ali je i sam bio visok. Golem, premda mršav kao ghul.
Promatrao ih je, prelazio vodenastim pogledom preko svih redom. Odgrizao je
najprije komadić jajeta, potom komadić kruha.
»A gdje je Falka?« upitao je nerazgovijetno. Mrve žutanjka spale su mu s brkova
i usana.
»Hitaj, Kelpie! Hitaj, ljepotice! Hitaj svim silama!«

Vrana kobila je glasno zarzala, ispruživši vrat u vratolomnom galopu. Šljunak je
prštao pod kopitima poput tuče, iako se činilo da kopita jedva dodiruju zemlju.
54
Lastavičja kula
Bonhart se lijeno protegnuo, škripeći kožnim kaputom, polagano navukao i pom‐

no namjestio rukavice od losove kože.
»Pa što je ovo?« namrštio se. »Hoćete me ubiti? A zašto?«
»Za Muhomora da ne tražimo dalje«, odvratio je Kayleigh.
»I za zabavu«, dodala je Iskra.
»I za blaženi mir«, dodao je Reef.
»Aaaa«, rekao je polagano Bonhart. »A, o tome je riječ! A ako vam obećam da ću
vas pustiti na miru, hoćete li odustati?«
»Ne, ti sijedi psu, nećemo odustati«, nasmiješila se dražesno Mistle. »Poznamo
te. Znamo da nam nećeš oprostiti, da ćeš se vucarati našim tragom i čekati priliku
da probodeš nekog od nas sleđa. Izađi!«
»Pomalo, pomalo.« Bonhart se nasmiješio, cereći se zlokobno pod sijedim brko‐
vima. »Zaplesati uvijek stignemo, ne treba se uzbuđivati. Najprije ću vam nešto
predložiti, Štakori. Dopustit ću vam da birate, a vi postupite kako vam drago.«
»Što trokeljaš, stari panju?« dreknuo je Kayleigh, pogrbivši se. »Govori razumlji‐
vije!«
Bonhart je kimnuo glavom i počešao se po bedru.
»Nagrada je za vas raspisana, Štakori. Nemala. A od nečega treba živjeti.«
Iskra je frknula kao divlja mačka, šireći mačji oči. Bonhart je prekrižio ruke na
prsima, držeći mač u pregibu lakta.
»Nemala nagrada«, ponovio je, »za vas mrtve, a za žive ne puno viša. Meni je
stoga, da budem iskren, svejedno. Nemam ništa protiv vas osobno. Još jučer sam
mislio da ću vas pobiti tek tako, iz zabave i za veselje, ali sami ste došli, poštedjevši
me gnjavaže, pa ste me dirnuli. Zato ću vam dopustiti da birate. Kako biste radije
da vas sredim: na dobar ili gadan način?«
Mišići na Kayleighovoj čeljusti su zatreperili. Mistle se sagnula spremna na
skok. Giselher ju je uhvatio za ruku.
»Hoće nas razbjesniti«, zasiktao je. »Pusti hulju neka priča.«
Bonhart je prasnuo.
»No?« ponovio je. »Na dobar ili gadan način? Ja vam savjetujem prvi. Jer vidite:
na dobar boli znatno, ali zbilja znatno manje.«
Štakori su kao na zapovijed zgrabili oružje. Giselher je zamahnuo oštricom
ukriž, zamro u položaju za dvoboj. Mistle je sočno pljunula na zemlju.
»Dođi amo, koščati starkeljo«, rekla je prividno mirno. »Dođi, podlače. Ubit
ćemo te kao starog, sijedog psa.«
55
Andrzej Sapkowski
»Draži vam je znači gadan način.« Bonhart je, gledajući nekamo iznad krovova
kuća, polagano izvukao mač, odbacio korice. Bez žurbe je sišao s trijema, zvecka‐
jući ostrugama.
Štakori su se brzo rasporedili širom uličice. Kayleigh je otišao najdalje ulijevo,
gotovo uza zid pecare. Kraj njega je stala Iskra, cereći svoje uske usne u uobičajeni,
strašni smiješak. Mistle, Asse i Reef pošli su nadesno. Giselher je ostao u sredini,
zureći u lovca na nagrade ispod namrštenih vjeđa.
»Pa, dobro, Štakori.« Bonhart se osvrnuo u stranu, pogledao u nebo, zatim po‐
dignuo mač i pljunuo na oštricu.
»Kad je bal, neka je maskenbal. Glazbo, sviraj!«
Skočili su jedni na druge kao vuci, munjevito, tiho, bez upozorenja. Zviznule su
zrakom oštrice, ispunjavajući uličicu bučnim zveckanjem čelika. Isprva su se čuli
samo zveket oštrica, uzdasi, stenjanje i ubrzano disanje.
A onda su iznenada i neočekivano Štakori počeli vrištati. I umirati.
Reef je izletio iz klupka prvi, tresnuo je leđima o zid, poprskavši krvlju prljavo‐
bijeli kreč. Za njim je nesigurnim korakom zateturao Asse, savio se, pao na stranu,
naizmjence savijajući i pružajući koljena.
Bonhart se izvijao i skakao kao čigra, okružen svjetlucanjem i zviždukom sječi‐
va. Štakori su se povlačili pred njim, priskačući, udarajući i odskačući, bijesno, žes‐
toko, nemilosrdno. I neuspješno. Bonhart je parirao, udarao, odvraćao, udarao, na‐
padao, neprekidno napadao, nije dopuštao predah, nametao je tempo. A Štakori su
se povlačili. I umirali.
Iskra, zasječena po vratu, pala je u blato, sklupčavši se kao mačka, krv joj je iz
kucavice briznula po listovima i koljenima Bonharta koji ju je prekoračio. Lovac je
širokim zamahom odbio napade Mistle i Giselhera, nakon čega se zavrtio i munje‐
vitim udarcem rasjekao Kayleigha, sijekući ga samim vrhom mača – od ključne
kosti do bedra. Kayleigh je ispustio mač, ali nije pao – samo se zgrčio i objeručke
uhvatio za prsa i trbuh, a ispod dlanova mu je briznula krv. Bonhart je opet izbje‐
gao Giselherov udarac, odbio Mistlein napad i još jednom posjekao Kayleigha, pre‐
tvorivši mu ovaj put jednu stranu glave u purpurnu kašu. Svjetlokosi Štakor je pao,
rasprsnuvši kaljužu krvi pomiješanu s blatom.
Mistle i Giselher su na tren zastali. I umjesto da pobjegnu, zaurlali su uglas, div‐
lje i bijesno. I bacili se na Bonharta.
Našli su smrt.
56
Lastavičja kula
Ciri je uletjela u naselje i pojurila ulicom u galopu. Pod kopitima vrane kobile po‐
letjelo je blato.
Bonhart je petom gurnuo Giselhara koji je ležao uza zid. Vođa Štakora nije davao
znakove života. Iz rasječene lubanje već je prestala teći krv.
Mistle je na koljenima tražila mač, opipavala je objema rukama blato i gnoj, ne
vidjevši da kleči u crvenoj mlaki koja se brzo širi. Bonhart joj je polagano prišao.
»Neeeeeee!«
Lovac je digao glavu.
Ciri je u trku saskočila s konja, zateturala, pala na jedno koljeno.
Bonhart se nasmiješio.
»Štakorica«, rekao je. »Sedma štakorica. Dobro je da si tu. Manjkala si mi za
komplet.«
Mistle je pronašla mač, ali nije ga bila u stanju podignuti. Zakašljala je i bacila
se Bonhartu pod noge, zabivši prste u sare njegovih čizama. Otvorila je usta da
krikne, umjesto krika iz usta joj se izlio svjetlucav grimizni mlaz. Bonhart ju je žes‐
toko udario nogom, svalivši je u kal. Mistle se ipak, držeći objeručke rasporem tr‐
buh, uspjela ponovo dići.
»Neeeee!« vrisnula je Ciri. »Miiiistle!«
Lovac na nagrade nije obratio pozornost na njezin vrisak, čak ni glavu nije okre‐
nuo. Zamahnuo je mačem i široko udario, kao kosom, snažnim udarcem koji je
podignuo Mistle sa zemlje i tresnuo je čak pod zid, meku poput krpene lutke, po‐
put crveno obojena dronjka.
Krik je zamro u Cirinu grlu. Ruke su joj se tresle dok je posezala za mačem.
»Ubojico«, rekla je čudeći se stranosti svoga glasa. Stranosti usana koje su izne‐
nada postale užasno suhe.
»Ubojico! Huljo!«
Bonhart ju je radoznalo promatrao, naginjući blago glavu.
»Jesmo li za umiranje?« upitao je.
Ciri je išla prema njemu, obilazeći ga u polukrugu. Mač u podignutim i ispruže‐
nim rukama se pomicao, zavaravao, obmanjivao.
Lovac na nagrade se gromko nasmijao.
»Umiranje!« ponovio je. »Štakorici se umire!«
57
Andrzej Sapkowski
Okretao se polagano, ostajući na mjestu, ne dajući se dovabiti u polukružnu

klopku. Ali Ciri je bilo svejedno. Zakuhala je od bijesa i mržnje, tresla se od žudnje
za ubijanjem. Htjela je dograbiti toga strašnog starca, osjetiti kako mu se oštrica
urezuje u tijelo. Htjela je vidjeti njegovu krv kako brizga iz žila kucavica u ritmu
posljednjih otkucaja srca.
»No, Štakorice.« Bonhart je podignuo okrvavljeni mač i pljunuo na oštricu.
»Prije nego krepaš, pokaži što se skriva u tebi! Glazbo, sviraj!«
»Zbilja ne znam kako se dogodilo da se nisu poubijali u tom prvom okršaju«,

pričao je šest dan poslije Nycklar, sin tesara mrtvačkih sanduka. »Jako su se htjeli
poubijati, moglo se opaziti. Ona njega, on nju. Nasrnuli su jedno na drugo, našli se
na tren u klinču i odmah je započeo sveopći zveket mačeva. Možda su dvaput, a
možda i triput razmijenili udarce. Nije bilo čovjeka koji bi to uspio pobrojiti, bilo
pogledom, bilo sluhom. Tako su se brzo tukli, zlatni moj gospodine, da to ljudsko
oko ni uho nisu hvatali. A plesali su i skakali jedno oko drugoga kao dvije lasice!«
Stefan Skellen, zvan Sova, slušao je pozorno, igrajući se korbačem.
»Razdvojili su se«, nastavljao je momak, »a ni jedno nije bilo ni okrznuto. Šta‐
korica je bila, dalo se vidjeti, bijesna kao sam vrag, a siktala je kao mačak kada mu
poželiš oduzeti miša. A gospodar Bonhart bio je posve spokojan.«
»Falka«, rekao je Bonhart, nasmiješen i naceren kao pravi ghul. »Ti zbilja znaš ple‐
sati i baratati mačem! Zainteresirala si me, curo. Tko si ti? Reci mi prije no što
umreš.«
Ciri je predisala. Osjećala je kako je počinje obuzimati užas. Shvatila je s kime
ima posla.
»Reci mi tko si i poštedjet ću ti život.«
Još je čvršće stegnula balčak u šaci. Morala je, morala je probiti njegovu obranu,
posjeći ga, prije no što se zakloni. Nije mogla dopustiti da odbija njezine parade,
nije mogla prihvaćati mačem njegove napade, nije mogla više ni jednom riskirati
bol i uzetost koji su joj pri obranama probadali i prožimali lakat i podlakticu. Nije
mogla gubiti energiju na pasivno izmicanje njegovim nasrtajima koji su je promaši‐
vali jedva za dlaku. Moram izbjeći paradu, pomislila je. Odmah. U ovom srazu. Ili
umrijeti.
58
Lastavičja kula
»Umrijet ćeš, Štakorice«, rekao je, približavajući joj se s mačem pruženim daleko
preda se. »Ne bojiš se? To je zato što ne znaš kako izgleda smrt.«
Kaer Morhen, pomislila je, skočivši. Lambert. Češalj. Salto.
Prešla je tri koraka i izvela poluokret, a kada je napao, omalovaživši ntu, izvela
je salto unatrag, pala u vješt poklek i smjesta se bacila na njega, zaronivši pod nje‐
govu oštricu i okrećući zapešće na bod, na strašan udarac, podržan snažnim zakre‐
tom bedara. Odjednom ju je obuzela euforija, već je gotovo osjećala kako oštrica
probada tijelo.
Ubod je zamijenio tvrd, glasan sudar metala s metalom. I iznenadan bljesak u
očima, udarac i bol. Osjetila je da pada, osjetila je da je pala. Parirao je i odbio, po‐
mislila je. Umirem, pomislila je.
Bonhart ju je nogom udario u trbuh. Drugim udarcem noge, precizno i bolno
odmjerenim u lakat, izbio joj je mač. Ciri se uhvatila za glavu, osjećala je tupu bol,
ali pod prstima nije napipala ranu i krv. Tresnuo me šakom, pomislila je s užasom.
Najobičnije šakom. Ili glavicom mača. Nije me ubio. Isprašio me kao balavicu.
Otvorila je oči.
Lovac je stajao nad njom, strašan, mršav kao kostur, nadvijajući se nad nju kao
bolesno i bezlisno drvo. Smrdio je po znoju i krvi.
Dohvatio ju je za kosu na zatiljku, na silu podigao, prisilio da ustane, ali odmah
potom protresao, izmičući joj tlo pod nogama, i povukao, vrištavu poput proklet‐
nika, prema Mistle koja je ležala pod zidom.
»Ne bojiš se smrti, ha?« zarežao je pritišćući joj glavu dolje. »Pogledaj onda, Šta‐
korice. Ovo je smrt. Tako se umire. Pogledaj, ovo su crijeva. Ovo je krv. A ovo
govno. To čovjek ima u sebi.«
Ciri se napregnula, presamitila, pritisnuta njegovom rukom, zakrkljala u suhim
grčevima povraćanja. Mistle je još bila živa, ali su joj oči bile zamagljene, staklene,
riblje. Njezin dlan, kao jastrebova kandža, zatvarao se i otvarao, zariven u blato i
kal. Ciri je osjetila oštar, prodoran vonj urina. Bonhart je zagrohotao.
»Tako se umire, Štakorice. U vlastitoj mokraći!«
Pustio joj je kosu. Ciri se podignula na koljena, potresana suhim, isprekidanim
jecajima. Mistle je bila tik do nje. Mistlein dlan, uzak, delikatan, mekan, pametan
Mistlein dlan...
Nije se više micala.
59
Andrzej Sapkowski
»Nije me ubio. Obje mi je ruke privezao za gredu za vezanje konja.«

Vysogota je sjedio nepomično. Tako je sjedio već poduže vrijeme. Susprezao je
čak i disanje. Ciri je nastavljala priču, a glas joj je postajao sve mukliji, sve nepri‐
rodniji i sve neugodniji.
»Zapovjedio je tima koji su se strčali da mu donesu vrećicu soli i bačvicu octa. I
pilu. Nisam znala... Nisam mogla shvatiti što namjerava... Tada još nisam znala za
što je sposoban. Ja sam bila privezana... za konjsko privezište... Pozvao je nekakve
bijednike da me drže za kosu... i za očne kapke. Pokazao im je kako... Tako da ne
mogu okrenuti glavu ni zatvoriti oči... Da moram gledati to što radi. Treba paziti
da se roba ne pokvari, rekao je. Da se ne raspadne...«
Cirin je glas pukao, suho zapeo u grlu. Vysogota, odjednom znajući što će čuti,
osjetio je kako mu se u ustima skuplja slina kao val povodnja.
»Odrezao im je glave«, rekla je muklo Ciri. »Pilom. Giselheru, Kayleighu,
Asseu, Reefu, Iskri... I Mistle. Otpilio im je glave... Redom. Pred mojim očima.«
Da se netko te noći uspio krišom prikrasti toj u močvarama izgubljenoj kolibi s

upalim i mahovinom obraslim trščanim krovom, da je zavirio kroz pukotine u pro‐
zorskim kapcima, ugledao bi u škrto osvijetljenoj unutrašnjosti sjedobradog starca
u kožuhu i djevojče pepeljaste kose s licem unakaženim ožiljkom na obrazu. Vidio
bi kako se djevojka trese od plača, kako se guši od jecaja u starčevu zagrljaju, dok je
on pokušava umiriti, nespretno je i makinalno milujući i lupkajući po drhtavim ra‐
menima.
Vidio bi kako žar na ognjištu oživljava i postaje svjetliji, kao da sluti to što će
biti ispričano.
Ali to nije bilo moguće. Nitko to nije mogao vidjeti. Koliba je bila dobro skrive‐
na među močvarnom trskom. U vječito maglom pokrivenoj pustari u koju se nitko
nije usuđivao kročiti.
60
Lastavičja kula
Često su mi postavljali pitanje kako se dogodilo, te sam odlučio početi zapisivati

svoja sjećanja. Izgleda da je trenutak u kojemu su počeli nastajati moji memoari
zanimao mnoge – koji su zapravo činjenica, događaj ili poticaj, pratili početak
pisanja ili me potaknuli na pisanje. Prije sam davao različita objašnjenja i neri‐
jetko lagao, no sada ću se prikloniti istini, jer danas, kada mi je kosa pobijeljela i
dobrano se prorijedila, znam da je istina dragocjeno zrno, dok je laž – bezvrijed‐
na pljeva.
A istina je ova: osobiti događaj koji je sve potaknuo, kojemu zahvaljujem prve
zapise iz kojih se poslije počelo oblikovati moje životno djelo, bio je slučajno pro‐
nalaženje papira i olovke među stvarima koje smo ja i moji kompanjoni ukrali
iz lyrijskih vojnih zaliha. Dogodilo se to...
Maslačak, Pola stoljeća pjesništva
Treće poglavlje
... DOGODILO SE TO petoga dana nakon rujanskoga mlađaka, točno tridesetog dana
našeg pohoda, računajući od polaska iz Brokilona, a šest dana poslije Bitke na mostu.
Sada ću se, dragi budući štioče, malo povući u vremenu i opisati događaje koji su se
zbili neposredno nakon glasovite i posljedicama bremenite Bitke na mostu. No prvo ću
ipak poučiti onu brojnu skupinu štilaca koji o Bitki na mostu ne znaju ništa – ili zbog
zanimanja za druge stvari, ili zbog sveopćeg neznanja. Objašnjavam: ta se bitka vodila
zadnjega dana mjeseca kolovoza Godine velikoga rata u Angrenu, na mostu koji spaja
obje obale rijeke Jaruge u okolici postaje Crveno splavište. Strane u tom oružanom su‐
kobu bile su: vojska Nilfgaarda, lyrijski korpus kojim je zapovijedala kraljica Meve te
mi, naša sjajna družba – ja, to jest nižepotpisani, a također i vještac Geralt, vampir
Emiel Regis Rohellec Terzieff-Godefroy, strijelkinja Maria Barring zvana Milva i Ca‐
hir Mawr Dyffryn aep Ceallach, Nilfgaarđanin koji s upornošću dostojnom bolje stvari
voli dokazivati da nije Nilfgaarđanin.
Nejasnim ti se može također učiniti, dragi štioče, odakle se u Angrenu našla kraljica
Meve, za koju se tada mislilo da je skupa sa svojom vojskom pala i nestala za srpanjske
inkurzije na Lyriju, Riviju i Aedrin koja je završila potpunim osvajanjem tih zemalja i
njihovom okupacijom od strane imperijalnih vojski. Ali Meve nije pala, kako se držalo,
61
Andrzej Sapkowski
u boju, nije dospjela u nilfgaardsko sužanjstvo. Sazvavši pod svoj barjak dičnu konjicu
preživjele lyrijske vojske i privukavši koga se dalo, među inim i najamnike te obične
razbojnike, junačna Meve povela je protiv Nilfgaarda gerilski rat. A za takvo je rato‐
vanje divlji Angren bio idealan – bilo da je valjalo udariti iz zasjede, bilo da se trebalo
pritajiti u kakvoj guštari, jer guštara ima u Angrenu i više no dovoljno, istinu govoreći,
osim guštara u toj zemlji i nema ničega što bi vrijedilo spominjati.
Odred kraljice Meve – koju je njezina vojska već nazivala Bijelom kraljicom – brzo
je ojačao i stekao takvu samouvjerenost da se uspio bez straha prebaciti na lijevu obalu
Jaruge te je ondje, u neprijateljevoj dubokoj pozadini, do mile volje dizao galamu i ha‐
račio.
Ovdje se vraćamo našoj temi, to jest Bitki na mostu. Situacija je taktički izgledala
ovako: gerilci kraljice Meve, poharavši lijevu obalu Jaruge, htjeli su pobjeći na desnu
obalu Jaruge, ali naletjeli su na Nilfgaarđane koji su pustošili po desnoj obali Jaruge i
upravo htjeli pobjeći na lijevu obalu. Na spomenute smo naletjeli i mi, sa središnjeg po‐
ložaja, to jest iz same matice rijeke Jaruge, s obje strane, lijeve kao i desne, okruženi na‐
oružanim ljudstvom. Nemajući tako kamo pobjeći, postadosmo junacima i ovjenčasmo
se besmrtnom slavom. Bitku su, usput budi rečeno, dobili Lyrijci, jer im je uspjelo ono
što su i nakanili, to jest pobjeći na desnu obalu. Nilfgaarđani su pobjegli u nepoznatom
smjeru i samim time bitku izgubili. Svjestan sam da sve ovo zvuči vrlo konfuzno, i
neću propustiti da se prije objave ovih zapisa konzultiram s nekim vojnim analitiča‐
rom. Zasad se oslanjam na autoritet Cahira aep Ceallacha, jedinoga vojnika u našoj
družbi – a Cahir je potvrdio da većina militarnih doktrina dopušta mogućnost da se
bitku dobije brzim bijegom s bojnoga polja.
Udio naše družbe u bitki bio je nesporno hvalevrijedan, ali je imao i loših posljedi‐
ca. Milva, koja je bila u drugom stanju, doživjela je tragičnu nesreću. Nama se ostali‐
ma pofortunilo utoliko što nitko nije bio ozbiljnije ozlijeđen. Ali nitko nije stekao ni
pro t, pa čak ni dočekao zahvale. Iznimku je predstavljao vještac Geralt. Jer vještac
Geralt, unatoč tome što je višekratno – a očito licemjerno – obznanjivao indiferentnost
te ne jednom deklarirao neutralnost, pokazao je u bitki žar koliko velik, toliko i pretje‐
rano spektakularan, drugim riječima: borio se zbilja pokazno, da se ne kaže: na pokaz.
Bio je zapažen, a Meve, kraljica Lyrije, vlastoručno ga je proizvela u viteza. Od toga je
viteštva, kako se ubrzo pokazalo, poteklo više neugode no avantaže.
Jer moraš znati, mili štioče, da je vještac Geralt uvijek bio skroman, razborit i suz‐
držan čovjek, a iznutra jednostavan i nekompliciran poput drška za helebardu. Neoče‐
kivani avans i prividna naklonost kraljice Meve ipak su ga promijenili – te bih, da ga
62
Lastavičja kula
nisam bolje poznavao, rekao da se umislio. Umjesto da žurno i anonimno nestane sa

scene, Geralt se vrzmao oko kraljevske svite, radovao počastima, uživao u milosti i nas‐
lađivao slavom.
A nama su upravo slava i popularnost bile najmanje potrebne. Napominjem onima,
koji se ne sjećaju, da su toga istog vješca Geralta, sada proglašenog vitezom, progonili
organi sigurnosti sva Četiri kraljevstva u vezi s rebelijom čarobnjaka na otoku aned‐
du. Mene, osobu nevinu i čistu kao suza, pokušavalo se optužiti za špijunažu. Tomu
valja dodati Milvu, koja je kolaborirala s drijadama i Scoia’taelom, te bila umiješana,
kako se pokazalo, u glasovite masakre ljudi na granicama Brokilonske šume. Usto treba
primetnuti i Cahira aep Ceallacha, Nilfgaarđanina, pripadnika kako god okrenuo ne‐
prijateljske nacije, čiju se nazočnost s krive strane bojišnice ne bi dalo lako eksplicirati i
opravdati. Ispalo je tako da je jedini član naše družbe životopis kojega nisu prljale poli‐
tičke ili kriminalne stvari, bio vampir. Tako je demaskiranje i prepoznavanje ikoga od
nas prijetilo svima ostalima nabijanjem na naoštrene jasikove kolce. Svaki dan prove‐
den – isprva uostalom ugodan, sit i siguran – u sjeni lyrijskih barjaka, taj je rizik po‐
većavao.
Geralt, kada sam ga na to oštro upozorio, blago se smrknuo, ali je iznio svoje razlo‐
ge, a bila su dva. Kao prvo, Milva je nakon njezina nemilog slučaja i dalje trebala skrb
i njegu, a vojska je imala ranarnike. Kao drugo, armija kraljice Meve zaputila se na is‐
tok, prema Caed Dhuu. A i naša je družina, prije no što je promijenila smjer i uvalila
se u gore opisanu bitku, također smjerala Caed Dhuu – jer nadali smo se da će nam ta‐
mošnji druidi pružiti neke informacije koje bi nam mogle pomoći u potrazi za Ciri. S
ravnoga puta prema navedenim druidima skrenule su nas konjičke izvidnice i raspušte‐
ne skupine koje su harale Angrenom. Sada, pod zaštitom prijateljske lyrijske vojske, u
milosti i blagonaklonosti kraljice Meve, put do Caed Dhua bio nam je otvoren, štoviše
činio se jednostavnim i sigurnim.
Upozoravao sam vješca da se tako samo čini, da je to samo privid, da je kraljevska
milost varljiva i kratkovječna. Vještac nije htio ni čuti. A tko je od nas imao pravo, po‐
kazalo se ubrzo. Čim se proširila vijest da na Angren s istoka, od prijevoja Klamata,
nastupa vrlo jaka nilfgaardska kaznena ekspedicija, vojska Lyrije se ne oklijevajući vra‐
tila na sjever, prema Mahakamskom gorju. Geraltu, lako se domisliti, ta promjena
pravca nije nikako konvenirala – žurilo mu se druidima, a ne u Mahakam! Naivan
poput djeteta, poletio je kraljici Meve u nakani da ga oslobodi vojne službe i dade mu
kraljevski blagoslov za njegove privatne interese. I u istom se trenu kraljevska milost i
blagonaklonost okončala, a poštovanje i divljenje junaku Bitke za most raspršilo se po‐
63
Andrzej Sapkowski
put dima. Vitez Geralt od Rivije bio je hladnim, pače oštrim tonom, upozoren na svoje
viteške obveze spram Krune. Još uvijek neoporavljenoj Milvi, vampiru Regisu i dolje
potpisanomu, preporučeno je da se priključe koloni izbjeglica i civila koja se vukla za
vojnim postrojbama. Cahir aep Ceallach, stasiti mladić koji ni po čemu nije podsjećao
na civila, bio je opasan bijelo-plavom vrpcom i uvršten u takozvanu slobodnu kompa‐
niju, to jest konjički odred sastavljen od najrazličitijeg ološa koji je lyrijski korpus pri‐
kupio usput. Na taj smo način podijeljeni i sve je upućivalo na to da je naše putovanje
završilo de nitivno i skroz-naskroz.
No kako se domišljaš, dragi štioče, nije to uopće bio kraj, štoviše, nije to bio čak ni
početak! Milva se, doznavši za razvoj događaja, smjesta proglasila zdravom i spremnom
– te je prva dala znak za uzmak. Cahir je odbacio kraljevske boje u grmlje i zbrisao iz
slobodne kompanije, a Geralt pobjegao iz luksuznih šatora probranoga viteštva.
Neću se upuštati u pojedinosti, a skromnost mi ne dopušta pretjerano eksponiranje
mojih vlastitih i to nemalih zasluga u pothvatu koji opisujem. Konstatirat ću činjenicu:
u noći s petoga na šesti rujna cijela je naša družba kriomice napustila korpus kraljice
Meve. Prije oproštaja s lyrijskom vojskom nismo propustili obilno se opskrbiti, ne za‐
traživši pritom dopuštenje šefa opskrbničkih službi. Riječ »pljačka«, koju je uporabila
Milva, smatram odveć izravnom. U svakom slučaju, pripadala nam je nekakva grati ‐
kacija za naš udio u nezaboravnoj Bitki za most. A ako ne grati kacija, onda makar
obeštećenje i naknada pretrpljenih šteta! Ne spominjući Milvinu tragičnu nesreću, ne
računajući Geraltove i Cahirove ozljede i modrice, u bitki su nam ubijeni ili osakaćeni
svi konji – osim moga vjernog Pegaza i pakosne Crvenperke, vješčeve kobile. U okviru
rekompenzacije pokupili smo stoga tri punokrvna kavalerijska jahača konja i jednog te‐
glećeg konja. Pokupili smo također toliko različite opreme koliko nam je dopalo ruku –
za volju istine moram dodati da smo pola poslije morali baciti. Kako je rekla Milva,
biva tako kada se krade u mraku. Najviše je korisnih stvari iz javnih zaliha uzeo vam‐
pir Regis, koji po mraku vidi bolje nego za dana. Regis je dodatno umanjio obrambenu
gotovost lyrijske armije za debelog sivog mula, kojega je izveo iz obora tako vješto da ni
jedna životinja nije frknula ni udarila kopitom. Stoga priče o životinjama, koje osjeća‐
ju vampire i reagiraju na njihov vonj paničnim strahom, valja svrstati u bajke – valjda
je riječ o nekim među životinjama i nekima među vampirima. Dodat ću da tog sivog
mula imamo i danas. Nakon što smo izgubili teglećeg konja koji nam je poslije,
uplašivši se vukova, nestao u šumama Zarječja, mul nosi naš imutak – ili, točnije, ono
što je od njega ostalo. Mul se zove Drakula. Tako ga je nazvao Regis odmah poslije
krađe i tako je ostalo. Regisa očito zabavlja to ime, očito ima neko duhovito značenje u
64
Lastavičja kula
vampirskoj kulturi i govoru, ali nam to nije htio objasniti, tvrdeći da je to neprevodiva
igra riječi.
Na takav se način naša družba našla ponovo na putu, a već otprije dug popis ljudi
koji nas nisu voljeli još se više produljio. Geralt iz Rivije, bistri vitez bez mane, napus‐
tio je redove viteštva, još i prije no što je njegovo promaknuće potvrđeno patentom i pri‐
je no što mu je dvorski heraldičar izmislio grb. A Cahir aep Ceallach se u velikom suko‐
bu Nilfgaarda s Nordlinzima već stigao boriti u objema armijama i iz obiju dezertira‐
ti, zaradivši u objema smrtnu kaznu u odsutnosti. Ni mi ostali nismo bili u boljoj situ‐
aciji – napokon, uže je uže i mala je razlika zbog čega se visi: za uvredu viteške časti,
dezertiranje ili nazivanje vojnoga mula imenom Drakula.
Neka te stoga ne začudi, štioče, što smo ulagali titanske napore da maksimalno po‐
većamo udaljenost koja nas dijeli od korpusa kraljice Meve. Tjerali smo na jug koliko je
bilo snage u konjima, prema Jaruzi, namjeravajući se prebaciti na lijevu obalu. Ne da
bismo se rijekom odijelili od kraljice i njezinih gerilaca, već zato što su pustare Zarječja
bile manje pogibeljne od ratom zahvaćenog Angrena – druidima u Caed Dhuu bilo je
mnogo razboritije putovati lijevom, nego desnom obalom. Paradoksalno – jer lijeva je
obala Jaruge bila već Nilfgaardsko carstvo. Ocem te ljevoobalne koncepcije bio je vještac
Geralt, koji je nakon istupanja iz bratstva proizvedenih napuhanaca, u dobroj mjeri
povratio razboritost, sposobnost logičnoga razmišljanja i za sebe uobičajenu smotrenost.
Budućnost će pokazati da je vješčev plan bio bremenit posljedicama i da je utjecao na
sudbinu cijele ekspedicije. Ali o tome poslije.
Na Jaruzi, kada smo dospjeli do nje, bilo je već sve puno Nilfgaarđana koji su se
prebacivali preko obnovljenoga mosta u Crvenom splavištu, nastavljajući ofenzivu na
Angren – a zasigurno i dalje, na Temeriju, Mahakam i vrag će znati kamo, što je is‐
planirao nilfgaardski glavni stožer. Nije moglo biti ni govora o bezodvlačnom forsira‐
nju rijeke, morali smo se pritajiti i čekati prelazak vojske. Stoga smo puna dva dana
sjedili u prirječnom trščaku, uzgajajući reumatizam i hraneći komarce. Ionako loše vri‐
jeme ubrzo se dodatno pokvarilo, rosilo je, puhalo kao vrag, a od hladnoće nismo mogli
ni cvokotati. Slično hladnog rujna se ne sjećam među brojnim rujnima koji su mi ostali
u sjećanju. Upravo sam tada, dragi čitatelju, našavši među opremom posuđenom od
lyrijske vojske papir i olovku, počeo – da ubijem vrijeme i zaboravim na neprilike – is‐
pisivati i ovjekovječivati neke od naših pustolovina.
Nesnosna rosulja i prisilna besposlenost pokvarile su nam raspoloženje i potaknule
različite crne misli. Osobito u vješca. Geralt je već otprije bio navikao bilancirati dane
koji ga dijele od Ciri – a svaki dan bez putovanja sve ga je više, po njegovu mišljenju,
65
Andrzej Sapkowski
udaljavao od djevojke. Sada, u mokrom ševaru, na hladnoći i kiši, vještac je gotovo iz

sata u sat postajao sve sumorniji i zagrižljiviji. Primijetio sam također da jako šepa, a
kada je mislio da ga nitko ne vidi i ne čuje, psovao je i stenjao od boli. Jer valja ti zna‐
ti, mili štioče, da su Geraltu polomili kosti za čarobnjačke bune na otoku aneddu.
Frakture su srasle i izliječile se magijskim nastojanjima drijada iz Brokilonske šume, ali
ga očito nisu prestale mučiti. Vještac je dakle trpio, kako se to kaže, podjednako tjelesne,
kao i duševne boli, te je zbog toga bio ljut kao hren, ne prilazi mu nikako.
I opet su ga počeli progoniti snovi. Devetoga rujna, ujutro, jer je nadoknađivao
snom stražu, sve nas je uplašio, skočivši s krikom i zgrabivši mač. Izgledalo je kao
amok, ali je na sreću u tren prošlo.
Otišao je u stranu, ubrzo se mračna izraza lica vratio i obznanio, ni manje, ni više,
da istoga trena raspušta družbu te put nastavlja sam, jer se ondje negdje događaju
strašne stvari, jer vrijeme juri, jer postaje pogibeljno, a on ne želi nikoga izlagati i ni za
koga snositi odgovornost. Govorio je i razmišljao tako nujno i tako neuvjerljivo da se
nikome nije dalo raspravljati. Čak ga se i obično elokventni vampir riješio slijeganjem
ramena, Milva pljuvanjem, Cahir suhom primjedbom da odgovara sam za sebe, a što
se rizika tiče, mač ne nosi zato da mu visi o pojasu. Potom su pak svi šuteći zamrli i us‐
mjerili značajne poglede u dolje potpisanog, očito očekujući da ću iskoristiti priliku i
vratiti se kući. Valjda ne moram dodati da su se jako prevarili.
No taj nas je događaj naveo da prekinemo umrtvljenost i potaknuo na smion čin –
na forsiranje Jaruge. Priznat ću da je pothvat u meni izazvao nemir – jer plan je pre‐
dviđao noćni prelazak plivanjem, citirajući Milvu i Cahira »za konjskim repovima«.
Čak i ako je to bila metafora – a pretpostavljam da nije – nekako si nisam mogao za
takva prelaska zamisliti ni sebe, ni svoga ata, Pegaza, o čijem bih repu trebao ovisiti.
Plivanje, blago rečeno, nije bilo i nije moja najjača strana. Da je Majka priroda htjela
da plivam, ne bi me propustila za čina postanka i u procesu evolucije opremiti plivaćim
opnama među prstima. Isto se ticalo i Pegaza.
Pokazalo se da moji nespokoji nisu imali temelja – barem ako je riječ o plivanju za
konjskim repom, jer, prebacili smo se na drukčiji način. Tko zna nije li taj bio još luđi.
Na zbilja drzak način – po obnovljenom mostu u Crvenom splavištu, pred nosom nilf‐
gaardske straže i ophodnji. Pothvat je, kako se pokazalo, samo naizgled mirisao na
luđačku bezobraštinu i smrtonosni hazard, a u stvarnosti je prošao posve glatko. Nakon
prelaska borbenih postrojbi mostom je na obje strane putovao transport za transportom,
kola za kolima, stado za stadom, različite gomile, među njima i civilne skupine, među
kojima se naša družba nije uopće izdvajala i upadala u oči. Tako smo desetoga dana
66
Lastavičja kula
mjeseca rujna svi prešli na lijevu obalu Jaruge, samo jednom oslovljeni od stražara, ko‐
jima je Cahir, zapovjednički se namrštivši, odrezao nešto prijeteće o carskoj službi, po‐
duprijevši riječi klasičnim vojničkim i uvijek učinkovitim spominjanjem psa i majke.
Prije no što se netko stigao zainteresirati za nas, bili smo već na lijevoj obali Jaruge, u
dubini zarječanskih šuma – jer ondje je postojala samo jedna cesta koja je vodila na
jug, a nama nije odgovarao ni taj smjer, ni obilje Nilfgaarđana koji su se pleli po njoj.
Na prvom taborovanju u šumama Zarječja i mene je noću pohodio čudan san – no
za razliku od Geralta nisam sanjao Ciri, već čarobnicu Yennefer. San je bio čudan, uz‐
nemirujuć – Yennefer, kao i uvijek odjevena crno-bijelo, dizala se u zraku nad sumor‐
nim planinskim zamkom, a odozdo su joj druge čarobnice prijetile šakama i gadno je
psovale. Yennefer je zamahnula dugim rukavima haljine i odletjela, kao crni albatros,
na beskrajno more, ravno u izlazeće sunce. Od toga se trenutka san pretvorio u košmar.
Nakon buđenja su mi pojedinosti iščezle iz sjećanja, pretvorile se u nejasne, slabo smis‐
lene slike, ali te su slike bile užasne – torture, krik, bol, strah, smrt... Jednom riječju:
strava.
Nisam se pohvalio Geraltu tim snom. Nisam ni pisnuo o njemu. Kako se poslije po‐
kazalo, ispravno.
***
»Zvala se Yennefer! Yennefer iz Vengerberga. I bila je glasovita čarobnica! Ne doče‐
kala jutra ako lažem!«
Triss Merigold se stresla, okrenula, pokušavajući pogledom probiti stisku i pla‐
vičasti dim koji su tijesno ispunjavali glavnu salu taverne. Na kraju je ustala od sto‐
la, ostavljajući s blagim žaljenjem let iverka u umaku od maslaca sa slanim srdela‐
ma, lokalni specijalitet i pravu delikatesu. Po tavernama i krčmama Bremevoorda
povlačila se ipak ne zato da blaguje delikatese, već da prikuplja informacije. Osim
toga, morala je paziti na liniju.
Krug ljudi u koji se morala sada ugurati bio je već gust i zbijen – u Bremevoor‐
du su ljudi voljeli priče i nisu propuštali ni jednu priliku da čuju novu. A brojni
mornari koji su ovamo stizali nisu nikada razočaravali – uvijek su imali nov i svjež
repertoar morskih priča i dogodovština. Jasna stvar, većinom izmišljenih, ali to nije
bilo važno. Priča je priča. Ima svoje zakonitosti.
Ta koja je upravo pripovijedala – i koja je spomenula Yennefer – bila je ribarica
sa Skeliškog otočja, snažna, plećata, kratko ošišana, te kao i njezine četiri drugarice
odjevena u prsluk od narvalove kože izlizan do sjaja.
67
Andrzej Sapkowski
»Bilo je to devetnaestoga dana mjeseca kolovoza, u zoru nakon druge noći ušta‐
pa«, nastavila je priču otočanka, prinoseći ustima vrč piva. Dlan joj je, kako je pri‐
mijetila Triss, bio boje stare opeke, a ogoljena, čvornato mišićava ruka imala je i
više od dvadeset palaca obujma. Trissin struk je imao dvadeset.
»U samo svitanje«, pričala je ribarica, prelazeći pogledom po licima slušatelja,
»isplovila je naša brodica na more, u tjesnac između An Skelliga i Spikerooga, na
pličinu kraj koje obično bacamo mreže za losose. Bili smo u velikoj žurbi jer je da‐
valo na neveru, nebo se jako mračilo sa zapada. Trebalo je što brže povaditi losose
iz mreža, jer i sami znate da kada se nakon oluje napokon može ponovo izaći na
more, u mrežama se nađu samo sagnjile glave, ogrizene, sav ulov propadne.«
Slušatelji, većinom građani Bremevoorda i Cidarisa, koji su uglavnom živjeli od
mora i o njemu ovisili, kimnuli su glavama i odobrili gunđanjem. Triss je losose
obično vidjela u obliku ružičastih odrezaka, ali je također kimnula i progunđala jer
se nije htjela razlikovati. Bila je ovdje incognito, u tajnoj misiji.
»Doplovismo...« Ribarica je odložila vrč, dajući na znanje da je neki od slušate‐
lja smije počastiti novim. »Doplovismo i počesmo dizati mreže, kada ti odjednom
Gudrun, Sturlina kći, dreknu na sav glas! I pokazuje prstom na desni bok! Gleda‐
mo ti mi, a tu nešto zrakom leti, a nije ptica! Srce mi na tren zastade, jer odmah
pomislih da bi mogla biti viverna ili mali grifon, dolijeću takvi ponekad na Spike‐
roog, istina, najčešće zimi, osobito uz pulenat. Ali to crno leteće u taj mah pljusnu
ravno u vodu! I kliznu niz val! Drito u naše mreže. Zaplelo se u mreže i puše kao
tuljan, pa se mi skupismo, koliko nas je bilo, a bilo nas je osam ženskih, dograbi‐
smo mreže i izvukosmo to na palubu! I tek smo tu zinule! Jer se pokazalo da je to
žena! U crnoj haljini i sama crna, kao ta vrana. Mrežom omotana, između dva loso‐
sa, od čega je jedan, zdravlja mi, imao četrdeset dvije i pol funte.«
Ribarica sa Skelligea otpuhnula je pjenu s vrča i dobrano potegnula. Ni jedan
od slušatelja nije komentirao ni izrazio nevjericu, iako se hvatanja lososa tako ve‐
ličanstvene težine nisu sjećali ni najstariji ljudi.
»Crnokosa u mreži«, nastavila je pripovijedati otočanka, »kašlje, vodu morsku
pljuje i batrga se, a Gudrun, živčana, jer čeka prinovu, u dreku: ›Kelpie! Kelpie! Si‐
rena!‹ A svatko je, pa i glup, vidio da to nije kelpie, jer kelpie bi već odavno mrežu
rastrgala, ma ne bi se ta gadura dala na brodicu izvući! I nije to sirena, jer nema rib‐
lji rep, a morska divica vazda ima riblji rep! A i u more je s neba pala, a je li itko vi‐
dio da kelpie ili sirena nebom lete? Ali nato će Skadi, Unina kćer, ona vazda mah‐
nita, isto u dreku: ›Kelpie!!‹ i kada ti je ćapala lantinu! I s lantinom po mreži! A iz
68
Lastavičja kula
mreže ako ti nije modro zalampalo, a Skadi zaskvičala! Lantina poleti nalijevo, ona
nadesno, ako lažem neka krepam, triput ti se ona prekobacila i tres gujicom o palu‐
bu! Ha, pokazalo se da je takva čarobnica u mreži gora nego meduza, škrpina ili
električna jegulja! A usto vištica počela vrištati i kriviti se da umreš od straha! A iz
mreže sikće, smrdi i para ide, takve je ona unutra čarolije spravljala! Vidjesmo, nije
šala...«
Otočanka je dokrajčila vrč i ne oklijevajući posegnula za sljedećim.
»Nije šala mala«, gromko je podrignula, obrisala nos i usta, »uhvatiti magičarku
u mreži! Osjećalo se kako se od čarolija, zdravlja mi moga, brodica sve jače ljulja.
Nije se imalo što otezati! Britta, kći Karenina, pritisnula mrežu čakijom, a ja zgra‐
bih veslo i bum! Bum! Bum!!!«
Pivo je briznulo visoko i prolilo se po stolu, nekoliko je oborenih vrčeva palo na
pod. Slušatelji su brisali obraze i usta, ali ni jedan nije izustio ni riječ pritužbe ili
opomene. Priča je priča. Ima svoje zakonitosti.
»Razumila je vištica s kime ima posla.« Ribarica je isprsila bujne grudi i izazovno
se osvrnula uokolo. »Da se sa ženskama sa Skelligea ne valja bosti! Te nam reče da
se predaje drage volje i obeća da neće ni čari ni uroke bacati. I izreče svoje ime:
Yennefer iz Vengerborga.«
Slušatelji su zažamorili. Od događaja na otoku aneddu prošla su jedva dva
mjeseca, pamtila su se imena izdajica koje je potkupio Nilfgaard. Ime znamenite
Yennefer također.
»Odvezle smo je«, nastavljala je otočanka, »na Ard Skellig, u Kaer Trolde, jarlu
Crachu an Craiteu. Ja je više i nisam vidjela. Jarl je bio na pohodu, pričalo se da je
po povratku magičarku strogo dočekao, ali se poslije prema njoj odnosio ljubazno i
uljudno. Hmmm... A ja sam samo čekala da me čarobnica iznenadi zbog toga što
sam je veslom istukla. Mislila sam da će me pred jarlom olajati. Ali nije. Nije rekla
ni riječi, nije se potužila, znam to. Časna ženska. Poslije, kada se ubila, čak sam je i
požalila...«
»Yennefer je mrtva?« kriknula je Triss, zaboravivši od dojma svoj incognito i taj‐
nost misije. »Yennefer iz Vengerborga je mrtva?«
»Jest, mrtva.« Ribarica je dovršila pivo. »Mrtva kao ova skuša. Ubila se vlastitim
čarolijama, izvodeći čarobnjačke čini. Dogodilo se to posve nedavno, zadnjega
dana kolovoza, tik pred mlađak. Ali to je već posve druga priča...«
69
Andrzej Sapkowski
»Maslačku! Ne spavaj u sedlu!«

»Ja ne spavam. Ja stvaram u mislima!«
Putovali smo dakle, mili čitatelju, šumama Zarječja, smjerajući na istok, prema
Caed Dhuu, tražeći druide koji su nam trebali pomoći da pronađemo Ciri. Kako je to
prošlo, već ću ispričati. No najprije, za volju povijesne istine, zapisat ću nešto o našoj
družbi – o pojedinim njezinim članovima.
Vampiru Regisu bilo je više od četiristo godina. Ako nije lagao, znači da je bio naj‐
stariji među nama. Mogla je to naravno biti obična bajka, tko bi mogao provjeriti?
Više sam volio pretpostavljati da naš vampir govori istinu, jer nam je objavio da se pot‐
puno i neopozivo odrekao sisanja ljudske krvi – zahvaljujući toj objavi nekako smo
mirnije spavali na noćnim zastancima. Primijetio sam da su isprva Milva i Cahir bili
svikli odmah nakon buđenja uplašeno i zabrinuto opipavati vratove – ali su ubrzo
prestali. Vampir Regis je bio – ili se činilo da jest – posve častan vampir. Ako je rekao
da neće sisati, onda i nije sisao.
Imao je on ipak i mana, koje nipošto nisu proizlazile iz njegove vampirske naravi.
Regis je bio intelektualac – i volio je to demonstrirati. Imao je enervantan običaj izno‐
siti tvrdnje i istine proročkim tonom i izrazom, na što smo brzo prestali reagirati, jer su
iznošene tvrdnje bile ili stvarno istinite, ili su zvučale kao istinite, što je izlazilo na isto.
No zbilja je nesnosna bila Regisova manira da na pitanje odgovara još i prije no što ga
je onaj što pita dokraja sročio – ma, ponekad čak i prije no što ga je onaj koji pita
uopće i počeo sricati. Ja sam taj navodni pokazatelj visoke inteligencije uvijek držao
prije pokazateljem prostaštva i arogancije, a te su osobine, koje inače pristaju sveuči‐
lišnoj sredini ili dvorskim krugovima, teško podnošljive kod sudruga s kojim danima
putuješ stremen uz stremen, a noću spavaš pod istim gunjem. Do ozbiljnijih svađa ipak
nije došlo i to zahvaljujući Milvi. Za razliku od Geralta i Cahira, kojima je očito
urođeni oportunizam nalagao da pristanu na vampirove manire, pa čak i da mu u tom
smislu konkuriraju, strijelkinja Milva je pretpostavljala jednostavnija i nepretenciozna
rješenja. Kada joj je Regis treći put odgovorio na pitanje u pola njegova postavljanja,
gadno ga je opsovala, rabeći riječi i određenja koja su u stanju izazvati čak i starom sol‐
datu rumenilo na licu. Začudo, djelovalo je – vampir se u trenu riješio enervantne ma‐
nire. Iz čega proizlazi da se od intelektualne dominacije možeš najučinkovitije obraniti
ako intelektualcu koji pokušava dominirati spomeneš nekoliko puta psa i mater.
70
Lastavičja kula
Milva je, kako mi se čini, prilično teško proživjela svoju tragičnu nesreću – i gubi‐
tak. Pišem kako mi se čini, jer sam svjestan da kao muškarac ne mogu ni zamisliti kak‐
vu nesreću i gubitak to predstavlja ženi. Iako sam pjesnik i čovjek od pera, čak i moja
školovana i uvježbana mašta tu iznevjerava i posve je nemoćna.
Fizičku je sposobnost strijelkinja povratila brzo – s psihičkom je bilo gore. Događalo
se da po cijeli dan, od svitanja do mraka, ne izusti ni riječ. Voljela je nestati i držati se
po strani što je sve pomalo uznemirivalo. Sve dok nije došlo do preokreta. Milva je re‐
agirala kao drijada ili kao vilenjakinja – silovito, impulzivno i ne dokraja shvatljivo.
Jednoga je jutra pred našim očima zgrabila nož i bez riječi si odsjekla pletenicu uza
sam vrat. »Ne pristoji mi, jer nisam gospođica«, rekla je, vidjevši naše zaprepaštene iz‐
raze. »Ali nisam ni udovica«, dodala je, »pa ovime okončavam tugovanje.« Od toga je
trenutka bila ista kao nekoć – osorna, zajedljiva, jezičava i sklona neparlamentarnim
riječima. Iz čega smo zaključili da je krizu sretno prebrodila.
Treći, ne manje čudan član družine, bio je Nilfgaarđanin koji je volio dokazivati
da nije Nilfgaarđanin. Zvao se, kako je tvrdio, Cahir Mawr Dyffryn aep Ceallach...
»Cahire Mawru Dyffryne, sine Ceallachov«, značajno je izjavio Maslačak, uperivši

olovnu pisaljku u Nilfgaarđanina. »S puno stvari koje ne volim, koje štoviše ne
podnosim, morao sam se pomiriti u ovoj časnoj kompaniji. Ali ne pristajem na sve!
Ne podnosim da mi netko zaviruje preko ramena dok pišem! I s tim se miriti ne
kanim!«
Nilfgaarđanin se odmaknuo do pjesnika, nakon trena razmišljanje dohvatio je
svoje sedlo, kožuh i gunj, odvukao sve zajedno bliže Milvi koja se pravila da drije‐
ma.
»Oprosti«, rekao je. »Oprosti mi zbog nametljivosti, Maslačku. Zavirio sam bez
razmišljanja, iz obične radoznalosti. Mislio sam da crtaš zemljovid ili sređuješ neke
račune...«
»Nisam knjigovođa!« Pjesnik se podignuo, i preneseno i doslovno. »Ni karto‐
graf! Pa čak i da jesam, to ne bi opravdavalo virenje u moje zapise!«
»Već sam se ispričao«, suho je podsjetio Cahir, namještajući ležaj na novome
mjestu. »S puno sam se stvari pomirio u ovoj časnoj kompaniji i na mnoge sam se
naviknuo. Ali ostajem i pri navici da se ispričavam samo jednom.«
»Stvarno«, oglasio se vještac, posve neočekivano za sve, za sebe također, stajući
na stranu mladoga Nilfgaarđanina. »Postao si prokleto osjetljiv, Maslačku. Ne
71
Andrzej Sapkowski
može se ne zamijetiti da je to nekako povezano s papirom koji si odnedavno počeo

mrčiti komadićem olova.«
»Točno«, potvrdio je vampir Regis dodajući na vatru brezove grane. »Osjetljiv je
postao u zadnje naš menestrel, usto tajanstven, povučen i sklon samoći. O, ne, dok
obavlja prirodne potrebe, svjedoci mu nimalo ne smetaju, čemu se uostalom u
našoj situaciji i nije za čuditi. Plaha tajanstvenost i osjetljivost na nečiji pogled od‐
nose se isključivo na papir koji ispisuje sitnim slovima. Nastaje li to u našoj na‐
zočnosti poema? Rapsodija? Ep? Romanca? Kancona?«
»Ne«, nije se suglasio Geralt, primaknuvši se ognjištu i prebacivši preko leđa
deku. »Ja njega poznajem. To ne mogu biti rimovani stihovi, jer ne psuje, ne mrm‐
lja i ne računa slogove na prste. Piše u tišini, to je znači proza.«
»Proza!« Vampir je bljesnuo šiljastim očnjacima što je obično nastojao ne činiti.
»Možda roman? Ili esej? Moralitet? Sto mu gromova, Maslačku! Nemoj nas mučiti!
Otkrij nam što pišeš!«
»Memoare.«
»Što to?«
»Iz ovih ovdje bilježaka«, Maslačak je pokazao tubus ispunjen papirima, »nastat
će moje životno djelo. Memoari pod naslovom Pedeset godina pjesništva.«
»Besmislen naslov«, ustvrdio je suho Cahir. »Pjesništvo je bezvremeno.«
»A ako se ipak prihvati da je mjerljivo vremenom«, dometnuo je vampir, »dale‐
ko je starije.«
»Ne razumijete. Naslov kaže da je autor ovoga djela proveo, ni manje ni više,
nego pedeset godina u službi Gospe Poezije.«
»U takvom je slučaju to još veća besmislica«, presudio je vještac. »Pa ti, Mas‐
lačku, nemaš još ni četrdeset. Umijeće pisanja ti je šibom po turu uliveno u prvom
razredu škole, u dobi od osam godina. Čak i ako prihvatimo da si pisao rime već
kao prvoškolac, svojoj Gospi Poeziji ne služiš dulje od trideset godina. Ali meni je
barem dobro poznato, jer si o tome i sâm ne jednom govorio, da si ozbiljno rimo‐
vati i skladati melodije počeo navršivši devetnaest, nadahnut ljubavlju prema gro ‐
ci de Staël. Prema tome, službuješ manje od dvadeset godina, Maslačku. Odakle si
onda izvukao tih naslovnih pedeset godina? Treba li to biti nekakva metafora?«
»Ja«, napuhao se bard, »mišlju ocrtavam široka obzorja. Opisujem sadašnjost, ali
utječem se budućnosti. Djelo koje počinjem pisati namjeravam objaviti za nekih
dvadeset do trideset godina, a tada nitko neće moći podvrgavati sumnji kalkulacije
iz naslova.«
72
Lastavičja kula
»Ha. Sada razumijem. Ako me nešto čudi, onda je to pomisao na budućnost.

Sutrašnji te dan obično slabo zanimao.«
»Za sutrašnji dan i dalje se previše ne brinem«, obznanio je pjesnik oholo. »Raz‐
mišljam o potomstvu. I o vječnosti!«
»S gledišta potomstva«, primijetio je Regis, »nije baš etično započeti pisanje već
sada, za pričuvu. Nakon takvog naslova potomstvo ima pravo očekivati djelo napi‐
sano iz stvarne polustoljetne perspektive, čijim je autorom osoba koja stvarno po‐
sjeduje polustoljetnu zalihu znanja i eksperijencije...«
»Netko čija eksperijencija broji pola stoljeća«, osorno ga je prekinuo Maslačak,
»mora biti po samoj prirodi stvari sedamdesetogodišnji istrošeni djedo kojeg je mo‐
zak erodirala skleroza. Takav treba sjediti na verandi i puštati prdce niz vjetar, a ne
diktirati memoare, jer će samo nasmijavati ljude. Ja tu grešku neću počiniti, napisat
ću sjećanja prije, pri punoj stvaralačkoj snazi. Kasnije, prije samoga objavljivanja,
provest ću tek kozmetičke popravke.«
»Ima to svoje prednosti.« Geralt je promasirao i oprezno savio bolno koljeno.
»Osobito za nas. Jer, premda smo zacijelo prisutni u njegovu djelu, premda nam se
zacijelo dobrano narugao, za pola stoljeća nam to više i neće biti osobito važno.«
»Ma što je to pola stoljeća?« nasmiješio se vampir. »Tek hip, prolazni časak...
Aha, Maslačku, mala napomena: Pola vijeka pjesništva po meni zvuči bolje od Pe‐
deset godina.«
»Ne niječem.« Trubadur se sagnuo nad papirom i pošarao po njemu olovkom.
»Hvala, Regise. Napokon nešto konstruktivno. Ima li još tko kakvu primjedbu?«
»Ja imam«, oglasila se neočekivano Milva, izvukavši glavu ispod gunja. »Što ste
se izbečili? Zato što nemam škole? Ako sam nepismena, nisam glupava! Mi smo u
pohodu, idemo Ciri u pomoć, naoružani kroz dušmanske zemlje. Može ispasti da
se te Maslačkove pisanije dočepa dušmanin. A stihoklepca poznajemo, nije tajna da
je blebetalo, pirivatra i burgijaš. Neka onda pazi što črčka. Da nas zbog tih njego‐
vih črčkarija ne bi slučajno na granu digli.«
»Pretjeruješ, Milva«, rekao je blago vampir.
»I to čak debelo«, ustvrdio je Maslačak.
»I meni se čini«, dodao je nehajno Cahir. »Ne znam kako je kod Nordlinga, ali
u Carstvu se posjedovanje rukopisa ne smatra crimenom, a književna djelatnost ne
podliježe kažnjavanju.«
Geralt ga je pogledao iskosa i bučno slomio štapić kojim se igrao.
73
Andrzej Sapkowski
»Ali u gradovima koje ta kulturna nacija osvoji zato knjižnice podliježu spaljiva‐
nju«, rekao je ne svađalački, ali zajedljivo. »Ma nema veze. Marijo, i meni se čini da
pretjeruješ. Maslačkova pisanija je, kao i obično, posve bezazlena. Nije važna ni za
našu sigurnost.«
»Ma baš!« zaintačila se strijelkinja, sjedajući. »Ja svoje znam! Moj je očuh, kada
su kraljevski opskrbnici u nas popisivali čeljad, dao petama vjetra i zbrisao u gušta‐
ru te u njoj odsjedio dvije sedmice, nosa nije promolio. Gdje je pergament, ondje
je i jurament, običavao je govoriti, a koga danas tintom zapišu, sutra kotačem polo‐
me. I znao je znanje, a to što je bio podlac, posve je druga stvar! Nadam se da se
cvrlji u paklu, kurvin sin!«
Milva je odbacila gunj i sjela uz vatru, de nitivno razbuđena. Sprema se, primi‐
jetio je Geralt, još jedan dugi noćni razgovor.
»Nisi voljela svoga očuha, slutim«, primijetio je Maslačak nakon trena šutnje.
»Nisam voljela.« Milva je čujno zaškrgutala zubima. »Jer je bio hulja. Kada mati
nisu pazili, počeo bi šapama posezati. Što govorim nije slušao, pak sam mu napo‐
kon, nisam izdržala, izrekla par riječi i grabljama, a kada je pao, još sam ga par puta
šutnula, preko rebara i u slabinu. Dva je dana potom ležao i krv pljuvao... A ja sam
otišla u svijet, ne čekajući da ozdravi. Potom su me stigli glasi da je umro, a majčica
moja brzo za njim... Hej, Maslačku! Ti to zapisuješ? Da se nisi usudio! Da se nisi
usudio, čuješ što velim?«
Bilo je čudno što s nama putuje Milva, zapanjujuća je bila činjenica da nas prati vam‐
pir. No svakako su najčudniji – i posve neshvatljivi – bili Cahirovi motivi, koji nam je
iznenada od neprijatelja postao ako ne sudrugom, onda saveznikom. Mladić je to doka‐
zao u Bitki na mostu, stajući bez oklijevanja s mačem u ruci uz vješca protiv svojih
zemljaka. Tim je činom osvojio našu simpatiju i dokraja rastjerao naše sumnje. Pišući
»naše«, mislim na sebe, vampira i strijelkinju. Jer Geralt, iako se borio s Cahirom rame
uz rame, premda je s njim pored sebe zagledao smrti u oči, bio je i nadalje prema Nilf‐
gaarđaninu nepovjerljiv i nije mu bio sklon. Svoje je osjećaje, istina, nastojao skrivati,
ali kako je – vjerojatno sam to već spominjao – osoba jednostavna poput drška helebar‐
de, nije se umio pretvarati i njegova je antipatija izlazila na svakom koraku kao jegu‐
lja iz prošupljene vrše.
Razlog je bio očit, a bila je to Ciri.
74
Lastavičja kula
Sudbina je htjela da sam bio na aneddu za srpanjskoga mlađaka kada je došlo do

krvavog obračuna između čarobnjaka vjernih kraljevima i izdajnika koje je Nilfgaard
potaknuo na bunu. Izdajnicima su pomogle Vjeverice, pobunjeni vilenjaci – i Cahir,
sin Ceallachov. Cahir je bio na aneddu, poslan je tamo u posebnoj misiji – trebao je
uhvatiti i privesti Ciri. Braneći se, Ciri ga je ranila – Cahir ima na lijevoj šaci ožiljak
koji mi, kada ga god pogledam, osuši usta. Mora da ga je vraški boljelo, a dva prsta i
dalje ne može saviti.
A nakon svega toga upravo smo ga mi spasili, na Traci, kamo su ga njegovi vlastiti
zemljaci vodili okovanog na okrutno smaknuće. Zbog čega, pitam se, zbog kakvih su ga
grijeha htjeli pogubiti? Zar samo zbog poraza na aneddu? Cahir nije pričljiv, ali
moje je uho osjetljivo i na neizrečeno. Momak nema još ni trideset, a čini se da je u nil‐
fgaardskoj vojsci bio časnik visoka ranga. Budući da se zajedničkim jezikom služi bes‐
prijekorno, a to je u Nilfgaardu rijetko, mislim da znam u kojemu je rodu Cahir služio
i zašto je tako brzo napredovao. I zašto su mu povjeravali tako čudne misije. Među
inim i u inozemstvu.
Jer, upravo je Cahir bio taj koji je već jednom pokušao oteti Ciri. Prije nepune četiri
godine, za krvoprolića u Cintri. Tada se prvi put pokazala na djelu sudbina koja
upravlja životom te djevojke.
Slučaj je htio da sam o tome razgovarao s Geraltom. Bilo je to trećega dana nakon
prelaska Jaruge, deset dana prije Ravnodnevice, tijekom probijanja kroz šume Zarječja.
Taj je razgovor, premda vrlo kratak, bio pun neugodnih i uznemirujućih tonova. A na
vješčevu se licu i u njegovu pogledu već tada naslućivala najava užasa koji su eksplodi‐
rali poslije, u noći Ravnodnevice, nakon što nam se pridružila plavokosa Angoulâme.
Vještac nije gledao Maslačka. Nije gledao preda se. Gledao je u Crvenperkinu gri‐
vu.
»Calanthe«, odlutao je u misli, »tik pred smrt iznudila je da joj nekoliko vitezo‐
va prisegne. Trebali su ne dopustiti da Ciri padne Nilfgaarđanima u ruke. Za vrije‐
me bijega ti su vitezovi ubijeni, a Ciri je ostala sama među truplima i posred poža‐
ra, u zamci uličica plamtećega grada. Ne bi preživjela, to je izvan svake sumnje. Ali
on ju je pronašao. On, Cahir. Izveo ju je iz ralja vatre i smrti. Spasio ju je. Junački!
Plemenito!«
Maslačak je malo usporio Pegaza. Jahali su pozadi, Regis, Milva i Cahir bili su
nekih pedesetak metara ispred njih, ali pjesnik nije htio da ijedna riječ toga razgo‐
75
Andrzej Sapkowski
vora dopre do ušiju sudrugova.

»Problem je u tome«, nastavljao je vještac, »što je plemenitost našega Cahira
proizlazila iz zapovijedi. Bio je plemenit kao kormoran: Nije progutao ribu, jer mu
je oko vrata bio prsten. Morao je ribu donijeti u kljunu svom gospodaru. Nije us‐
pio, pa se gospodar razljutio na kormorana! Kormoran je sada u nemilosti! Traži li
zato prijateljstvo i društvo riba? Što misliš, Maslačku?«
Trubadur se pognuo u sedlu, izbjegavajući nisko spuštenu granu lipe. Lišće na
toj grani bilo je već posve žuto.
»Pa ipak, spasio joj je život, i sam si rekao. Zahvaljujući njemu Ciri je iz Cintre
izašla živa.«
»I vikala noćima, videći ga u snu.«
»No on je taj koji ju je spasio. Prestani mozgati o tome, Geralte. Previše se toga
promijenilo, ma, mijenja se svakodnevno, pretresanjem tih događaja nećeš dobiti
ništa osim briga koje ti očito ne koriste. On je spasio Ciri. Tako je bilo i tako jest.«
Geralt je napokon odvojio pogled od konjske grive, podignuo glavu. Maslačak
mu je na tren pogledao lice i brzo pobjegao pogledom u stranu.
»Tako je bilo i tako jest«, ponovio je vještac zlokobnim, metalnim glasom. »O,
da! On mi je tu činjenicu istresao u lice na aneddu, a od užasa mu se glas popeo
u grlo jer je zurio u oštricu moga mača. Ta činjenica i taj krik trebali su biti argu‐
menti da ga ne ubijem. Što se može, tako se dogodilo i neće se promijeniti. A šteta.
Jer je već tada, na aneddu, trebalo započeti lanac. Dug lanac smrti, lanac osvete
o kojoj bi se pričalo i sto godina nakon što prođe. Priče koje se ne bi usudio slušati
po mraku. Shvaćaš li to, Maslačku?«
»Ne baš.«
»Idi onda dovraga.«
Gadan je bio taj razgovor i gadan mu je izraz tada bio na licu. Joj, nije mi se sviđalo
kada bi padao u takvo raspoloženje i kada bi načinjao takvu temu.
No moram priznati da je slikovita usporedba s kormoranom ispunila svoju ulogu –
uznemirio sam se. Riba u kljunu koju nose onamo gdje će ju obezglaviti, izvaditi joj
drob i ispržiti je! Zbilja simpatična analogija, vesele perspektive...
Razum se ipak protivio takvim bojaznima. Na kraju, ako bismo se i dalje držali
ribljih metafora, tko smo onda mi? Crvenperke, malene, koščate crvenperke. U zamje‐
nu za takav bezvrijedan ulov, kormoran Cahir nije mogao računati na carsku milost.
76
Lastavičja kula
Uostalom, ni on sam više zacijelo nije bio onoliko velika štuka kakvom je želio da ga
smatraju. Bio je crvenperka, isto kao i mi. U vremenima u kojima rat poput željezne
drljače preorava, kako zemlju, tako i ljudske sudbine, tko se uopće obazire na crvenper‐
ke?
Dajem glavu da se u Nilfgaardu više nitko ne sjeća Cahira.
Vattier de Rideaux, šef nilfgaardske vojne obavještajne službe, pognute je glave

slušao carske prijekore.
»Dakle tako«, nastavljao je zajedljivo Emhyr var Emreis, »institucija koja guta
državnoga proračuna triput koliko školstvo, kultura i umjetnost zajedno, nije u sta‐
nju pronaći jednoga čovjeka. Čovjek, eto, samo tako nestane, skriva se, iako ja iz‐
dajem basnoslovne svote za instituciju pred kojom se nitko nema prava sakriti! Je‐
dan se čovjek koji je skrivio izdaju ruga u lice ustanovi kojoj sam dao dovoljno
povlastica i sredstava da bi mogla otjerati san s očiju čak i nevinima. Eto, možeš mi
vjerovati, Vattiere, da ću, kada se na vijeću sljedeći put pokrene tema nužnosti
smanjenja fondova za tajne službe, biti voljan poslušati. Možeš mi vjerovati!«
»Vaša će carska milosti«, nakašljao se Vattier de Rideaux – »donijeti, ne dvojim,
najbolju odluku razmotrivši prethodno sve argumente za i protiv, podjednako ne‐
uspjehe, kao i uspjehe koje je postigla obavještajna služba. Vaša visost može također
biti sigurna da izdajica Cahir aep Ceallach neće izbjeći kaznu. Poduzeo sam mje‐
re...«
»Ne plaćam vas za poduzimanje, nego za rezultate poduzimanja. A ti su mizerni,
Vattiere, mizerni! Što je s Vilgefortzovim slučajem? Gdje je dovraga Cirilla? Što
mrmljaš? Glasnije!«
»Mislim da bi Vaša visost trebala oženiti tu djevojku koju držimo u Dam Rowa‐
nu. Potrebno nam je to vjenčanje, legalnost suverenog lena Cintre, umirenje Skel‐
liškoga otočja i pobunjenika iz Attre, Strepta, Mag Turga i Padina. Potrebna je
opća amnestija, mir u pozadini i na linijama opskrbe... Potrebna je neutralnost Es‐
terada yssena iz Kovira.«
»Znam to. Ali ta iz Dam Rowana nije prava. Ne mogu ju oženiti.«
»Neka mi vaša carska visost ljubazno oprosti, ali što znači prava ili manje prava?
Politička situacija zahtijeva svečano vjenčanje. Žurno. Mlada će biti pod velom. A
kada napokon pronađemo pravu Cirillu, nevjeste ćemo naprosto... zamijeniti...«
»Zar si ti poludio, Vattiere?«
77
Andrzej Sapkowski
»Ova lažna kod nas je pokazana samo ovlaš. Onu pravu nije u Cintri nitko vidio
već četiri godine, uostalom vijesti kažu da je više boravila na Skelligeu nego u sa‐
moj Cintri. Jamčim da nitko neće otkriti prijevaru.«
»Ne!«
»Vaša carska...«
»Ne, Vattiere! Pronađi mi pravu Ciri! Dignite konačno guzice. Pronađite mi
Ciri. Pronađite Cahira. I Vilgefortza. Ponajprije Vilgefortza. Jer on ima Ciri, sigu‐
ran sam u to.«
»Vaša carska visosti...«
»Slušam, Vattiere! Cijelo vrijeme slušam!«
»Svojedobno sam sumnjao da je takozvani slučaj Vilgefortz obična provokacija.
Da je čarobnjak ubijen ili zasužnjen, a da spektakularan i bučan lov Dijkstri služi
samo da nas ocrni i opravda krvavu represiju.«
»I ja sam imao takvih sumnji.«
»Pa ipak... U Redaniji to nije objavljeno, ali znam od svojih agenata da je Dijks‐
tra pronašao jedno od Vilgefortzovih skrovišta, a u njemu dokaze da je čarobnjak
izvodio bestijalne eksperimente na ljudima. Točnije, na ljudskim zametcima... i
trudnim ženama. Stoga, ako je Vilgefortz imao Cirillu, bojim se da je daljnja potra‐
ga za njom...«
»Šuti, dođavola!«
»S druge strane«, rekao je brzo Vattier de Rideaux, gledajući srdžbom izobličeno
imperatorovo lice, »sve to može biti dezinformacija. Da bi se čarobnjak ocrnio. To
nalikuje Dijkstri.«
»Imate naći Vilgefortza i oduzeti mu Ciri! Prokletstvo! Nemojte se baviti spo‐
rednim stvarima i smišljati pretpostavke! Gdje je Sova? I dalje u Gesou? Ondje je
navodno već prevrnuo svaki kamen i zavirio u svaku rupu? A djevojka ondje na‐
vodno nije ni bila? Astrolog je pogriješio ili laže? Sve ovo su navodi iz njegovih iz‐
vješća. Što on dakle još uvijek radi ondje?«
»Koroner Skellen, usudit ću se primijetiti, poduzima ne posve jasne radnje...
Svoj odred, taj koji mu je Vaša visost naložila ustrojiti, vrbuje u Maechtu, u utvrdi
Rocayne, gdje je utemeljio bazu. Taj je odred, dopustit ću si da dodam, vrlo sum‐
njiva družina. Osobito je čudno da je potkraj kolovoza gospodin Skellen unajmio
glasovitog plaćenog ubojicu...«
»Što?«
78
Lastavičja kula
»Unajmio je plaćenog ubojicu s nalogom da likvidira razbojničku bandu koja

harači po Gesou. Stvar je sama po sebi pohvalna, ali zar je to zadatak za carskog ko‐
ronera?«
»Da kroz tebe nekim slučajem ne progovara ljubomora, Vattiere? I nije li ona ta
koja tvojim dojavama daje slikovitost i zanos?«
»Samo utvrđujem činjenice, Vaše visočanstvo.«
»Činjenice«, car je skočio na noge, »su ono što ja želim vidjeti. Već mi je dosadi‐
lo o njima slušati.«
Bio je to zbilja težak dan. Vattier de Rideaux bio je umoran. U dnevnom je raspo‐
redu planirao još, istina, satić ili dva papirnatoga posla koji ga je trebao osigurati da
se ne utopi u neriješenim dokumentima, ali se stresao i na samu pomisao na to.
Ne, pomislio je, ništa na silu. Posao nije zec. Idem kući... Ne, ne kući. Žena će
pričekati. Idem Cantarelli. Slađanoj Cantarelli uz koju se tako dobro počiva.
Nije dugo razmišljao. Jednostavno je ustao, uzeo ogrtač i izašao, zaustavivši
kretnjom punom gnušanja tajnika koji mu je htio ugurati u ruke fascikl od sa jana
s žurnim dokumentima za potpis. Sutra! I sutra je dan!
Iz palače je izašao na stražnji izlaz, od strane vrtova, krenuo je alejom čempresa.
Prošao je pored umjetnoga ribnjaka u kojemu je duboku starost proživljavao šaran
od sto trideset i dvije godine kojega je pustio još car Torres, o čemu je svjedočila
zlatna spomen-medalja pričvršćena za škrge goleme ribe.
»Dobra večer, vikonte.«
Vattier je kratkim pokretom podlaktice oslobodio u rukavu skriven stilet. Držak
mu je sam uletio u dlan.
»Jako riskiraš, Rience«, rekao je hladno. »Jako riskiraš pokazujući u Nilfgaardu
svoju opečenu njušku. Čak i u obliku magijske teleprojekcije.«
»Primijetio si? A Vilgefortz mi je jamčio da, ako me ne dotakneš, nećeš primije‐
titi iluziju.«
Vattier je spremio stilet. Nije uopće pogodio da je riječ o iluziji, ali sada je to
znao.
»Prevelika si kukavica, Rience«, rekao je, »da bi se ovdje pojavio vlastitom, stvar‐
nom osobom. Dobro znaš što bi te snašlo.«
»Car je i dalje toliko bijesan na mene? I na moga meštra Vilgefortza?«
»Tvoja besramnost razoružava.«
79
Andrzej Sapkowski
»Dođavola, Vattiere. Uvjeravam te da smo i dalje na vašoj strani, ja i Vilgefortz.

No, priznajem, prevarili smo vas dajući vam lažnu Cirillu, ali učinili smo to u do‐
broj vjeri, bilo je to u dobroj vjeri, neka me utope ako lažem. Vilgefortz je pretpos‐
tavljao da će, s obzirom na to da je prava iščezla, biti bolja lažna nego nikakva.
Držali smo da vam je svejedno...«
»Tvoja me besramnost prestala razoružavati, počela me vrijeđati. Nemam na‐
mjeru trošiti vrijeme na ćaskanje s priviđenjem koje me vrijeđa. Kada te se konačno
dočepam u stvarnom obličju, popričat ćemo, i to nadugo, obećavam. A dotad...
Apage, Rience.«
»Ne prepoznajem te, Vattiere. Nekoć, da se pred tobom pojavio i sam đavao, ne
bi prije egzorcizma propustio istražiti može li se iz toga slučajno izvući neka korist.«
Vattier nije iluziju počastio pogledom, umjesto toga promatrao je algama obras‐
log šarana koji je lijeno podizao mulj u ribnjaku.
»Korist?« ponovio je napokon, podrugljivo napuhavši usne. »Od tebe? A što bi
mi ti mogao dati? Možda pravu Cirillu? Možda svoga patrona, Vilgefortza? Možda
Cahira aep Ceallacha?«
»Stop!« Iluzija je podigla iluzornu ruku. »Spomenuo si.«
»Što sam spomenuo?«
»Cahira. Isporučit ćemo vam Cahirovu glavu. Ja i moj meštar, Vilgefortz...«
»Smiluj se, Rience«, prasnuo je Vattier. »Obrni redoslijed.«
»Kako hoćeš. Vilgefortz će vam, uz moju skromnu pomoć, dati glavu Cahira,
sina Ceallachova. Znamo gdje je, možemo ga izvući kao mačka iz vreće, ako vam je
po volji.«
»Samo izvolite, ako imate tolike mogućnosti. Tako dobre veze u vojsci kraljice
Meve?«
»Iskušavaš me?« namrštio se Rience. »Zar zbilja ne znaš? Bit će ovo potonje. Ca‐
hir je, dragi moj vikonte... Mi znamo gdje je. Znamo kamo smjera, znamo u kakvu
društvu. Hoćeš njegovu glavu? Dobit ćeš je.«
»Glavu«, nasmiješio se Vattier, »koja neće moći ispričati što se doista dogodilo
na aneddu.«
»Tako će valjda biti bolje«, rekao je cinično Rience. »Zašto davati Cahiru mo‐
gućnost da govori? Našom je zadaćom ublažiti, a ne produbiti animozitet između
Vilgefortza i cara. Dostavit ću ti šutljivu glavu Cahira aep Ceallacha. Sredit ćemo
stvar tako da sve ispadne kao tvoja i isključivo tvoja zasluga. Dostava tijekom slje‐
deća tri tjedna.«
80
Lastavičja kula
Prastara šarančina u ribnjaku mreškala je vodu prsnim perajama. Mora da je

beštija, pomislio je Vattier, jako mudra. Samo što ima od mudrosti? Stalno isti
mulj i iste lopoče.
»Tvoja cijena, Rience?«
»Sitnica. Gdje je i što snuje Stefan Skellen?«
»Rekao sam mu što je htio znati.« Vattier de Rideaux ispružio se na jastucima, igra‐
jući se uvojkom zlatne kose Carthije van Canten. »Vidiš, slatka moja, nekim stvari‐
ma treba prilaziti mudro. Ako se postupa drukčije, ne dobije se ništa. Samo gnjilu
vodu i smrdljivi mulj u bazenu. Pa što onda ako je bazen od mramora i ako je na
tri koraka od dvorca? Nemam li pravo, slatka moja?«
Carthia van Canten, od milja zvana Cantarella, nije odgovorila. Vattier odgovor
nije ni očekivao. Djevojci je bilo osamnaest godina i – obazrivo rečeno – nije bila
genij. Njezino zanimanje – barem trenutačno – svodilo se na vođenje ljubavi s –
barem trenutačno – Vattierom. Cantarella je u pitanjima seksa bila prirodni talent
koji je spajao gorljivost i angažman s tehnikom i umjetnošću. No nije to ipak bilo
najvažnije.
Cantarella je govorila malo i rijetko, no zato je savršeno i rado slušala. Uz Can‐
tarellu si se mogao ispovjediti, odmoriti, duhovno opustiti i psihički regenerirati.
»Čovjek u toj službi može dočekati samo prigovore«, rekao je ogorčeno Vattier.
»Jer nije pronašao nekakvu Cirillu! A zar je malo to što vojska zahvaljujući mojim
ljudima niže uspjehe? A zar je ništa to što glavni stožer zna za svaki pokret neprija‐
telja? I zar su moji agenti carskim postrojbama otvorili malo tvrđava koje bi inače
osvajale tjednima? Ali ne, za to nema pohvala. Važna je samo nekakva tamo Ciril‐
la!«
Gnjevno otpuhujući, Vattier de Rideaux uzeo je iz Cantarellinih ruku vrč napu‐
njen izvrsnim Est Estom iz Toussainta, vinom iz godine koja pamti vremena kada
je car Emhyr var Emreis bio dječačić kojemu je nanesena gadna nepravda i oduzeto
pravo na prijestolje, a Vattier de Rideaux mlad i nisko rangiran obavještajni časnik.
Bila je to dobra godina. Za vina.
Vattier je pijuckao, igrao se bujnim Cantarellinim grudima i govorio. Cantarella
je savršeno slušala.
»Stefan Skellen, slatka moja«, mrmljao je šef carske obavještajne službe, »taj ti je
kombinator i urotnik. Ali ja ću njegove kombinacije znati i prije no što onamo
81
Andrzej Sapkowski
dospije Rience... Ja već ondje imam čovjeka... Vrlo blizu Skellena... Vrlo blizu...«
Cantarella je razvezala vrpcu kojom je bila vezala Vattierov kućni ogrtač, sagnu‐
la se. Vattier je osjetio njezin dah i zastenjao predviđajući nasladu. Talent, pomislio
je. A potom mu je mekan i topao dodir baršunastih usana istjerao sve misli iz glave.
Carthia van Canten je polagano, vješto i talentirano pružala nasladu Vattieru de
Rideauxu, šefu carske obavještajne službe. No nije to bio jedini Carthijin talent. Ali
Vattier de Rideaux nije o tome imao pojma.
Nije znao da je unatoč prividu Carthia van Canten raspolagala izvrsnim sjeća‐
njem i živahnom inteligencijom.
Sve što joj je pripovijedao Vattier, svaku informaciju, svaku riječ koju je izgovo‐
rio, Carthia je već sutradan prenosila čarobnici Assirei var Anahid.
Da, dajem glavu da su u Nilfgaardu zasigurno već odavno svi zaboravili Cahira, a
time i zaručnicu, ako ju je imao.
Ali o tome poslije, vratimo se zasad u dan i mjesto prelaska Jaruge. Razmjerno smo
brzo odmicali na istok, hoteći stići u okolicu Crne šume, koja se na starom govoru zove
Caed Dhu. Jer ondje su živjeli druidi koji su u stanju pretkazati mjesto na kojemu pre‐
biva Ciri, možda naslutiti to mjesto iz čudnih snova koji su mučili Geralta. Putovali
smo kroz šume Gornjega zarječja, zvanog također i Lijevoobalje, divljeg i praktično ne‐
naseljenog kraja smještenog između Jaruge i krajine zvane Padine, položene u podnožju
Amellskoga gorja, s istoka omeđene dolinom Dol Angra, a sa zapada močvarnim jezer‐
skim predjelom čiji mi je naziv nekako pobjegao iz sjećanja.
Za tim područjem nije nitko nikada posezao, pa se nikada nije ni znalo kome taj
kraj doista pripada i tko njime vlada. U tom su pogledu nešto reći imali, kako se čini,
uvijek novi vladari Temerije, Soddena, Cintre i Rivije, koji su se s različitim učincima
odnosili prema Lijevoobalju kao lenu vlastite krune i ponekad pokušavali izboriti to
svoje pravo ognjem i mačem. A potom su preko Amellskoga gorja nagrnule vojske Nilf‐
gaarda i nitko više nije imao išta reći. Niti je dvojio u pogledu pitanja čije je to leno ili
tko je vlasnik tih krajeva. Sve je na jug od Jaruge pripadalo Carstvu. U trenutku u ko‐
jemu ispisujem ove riječi, Carstvo je već pripojilo i puna zemalja na sjever od Jaruge.
Zbog pomanjkanja točnih informacija, ne znam koliko i kako daleko položenih na sje‐
veru.
Vraćajući se Zarječju, dopusti mi, dragi štioče, digresiju u vezi s povijesnim procesi‐
ma: povijest danoga područja često se stvara i oblikuje nekako slučajno, kao sporedan
82
Lastavičja kula
učinak sukoba vanjskih sila. Povijest dane zemlje i prečesto stvaraju neovdašnji. Neov‐
dašnji bivaju uzrokom – ali posljedice snose uvijek i nepromjenjivo ovdašnji.
Zarječja se to pravilo ticalo u svoj punini.
Zarječje je imalo svoje stanovništvo, rođene Zarječane. Njih su neprestane, dugotraj‐
ne borbe i sukobi pretvorili u prosjake i primorali na emigraciju. Sela i naselja su spa‐
ljeni, ostatke gazdinstava i polja ostavljenih na ugaru progutala je prašina. Trgovina je
propala, karavane su izbjegavale zapuštene ceste i puteve. Ti malobrojni Zarječani koji
su ostali, pretvorili su se u podivljale grubijane. Od gorskih kuna i medvjeda razlikova‐
li su se uglavnom po tome što su nosili hlače. Barem neki. To jest: neki su nosili, a neki
su se razlikovali. Bio je to – većinom – narod nedruževan, neotesan i nabusit.
I posve lišen smisla za humor.
Tamnokosa pčelareva kći zabacila je na leđa pletenicu koja joj je smetala i bijesno
se vratila energičnom okretanju žrvnja. Maslačkovi napori ostajali su uzaludni –
pjesnikove riječi kao da uopće nisu dopirale do one kojoj su bile namijenjene. Mas‐
lačak je namignuo ostatku družine, odglumio da uzdiše i podiže pogled prema stro‐
pu. Ali nije odustao.
»Daj«, ponovio je, cereći se. »Pusti meni da sameljem, a ti skoči u podrum po
pivo. Pa ovdje sigurno mora biti skrivena konobica, a u konobici bačvica. Imam li
pravo, ljepotice?«
»A ne biste li pustili djevojku na miru, gospodine«, rekla je srdito pčelarica, vi‐
soka i vitka žena čudesne ljepote koja se vrzmala po kuhinji. »Pa već vam je rekla
da ovdje u nas nema nikakva piva.«
»Tucet puta vam je to već rečeno, gospodine«, podržao je ženu pčelar, preki‐
nuvši razgovor s vješcem i vampirom. »Napeći ću vam palačinki s medom, pa ćete
se najesti. Ali prije toga neka djevojka u miru samelje žito u brašno, jer bez brašna
ni čarobnjak neće napraviti palačinku! Pustite je, pustite je da na miru melje.«
»Jesi li čuo, Maslačku?« viknuo je vještac. »Otkači se od djevojke i prihvati neče‐
ga korisnog. Ili piši memoare.«
»Pije mi se. Gucnuo bih nešto prije jela. Imam nešto bilja, priredit ću si uvarak.
Bakice, ima li u ovoj kući vruće vode? Vruće vode, pitam, ima li?«
Starica, pčelareva majka, koja je sjedila uz peć, podigla je glavu iznad čarape
koju je krpala.
»Ima, golubiću, ima«, mljasnula je. »Samo što se ohladila.«
83
Andrzej Sapkowski
Maslačak je zastenjao, rezignirano prisjeo za stol za kojim je družina razgovarala

s pčelarom na kojega su u ranu zoru naišli u borovoj šumi. Pčelar je bio nizak, na‐
bijen, crn i užasno obrastao, pa nije čudo da je, pojavivši se neočekivano iz guštare,
družinu dobrano uplašio – pomislili su da je likantrop. Da bude još smješnije, prvi
koji je vrisnuo: »Vukodlak, vukodlak!«, bio je vampir Regis. Nastala je mala zbrka,
ali stvar se brzo razjasnila, a pčelar, iako naizgled neotesan, pokazao se gostoljubi‐
vim i ljubaznim. Družina je bez oklijevanja prihvatila poziv da svrate na njegovo
gazdinstvo. Gazdinstvo – pčelarskim žargonom zvano stan – stajalo je na iskrčenoj
poljani, pčelar je na njemu živio s majkom, ženom i kćeri. Njih su dvije bile žene
nadprosječne, iako pomalo neobične ljepote, koja je upućivala na to da im je među
precima bila neka drijada ili hamadrijada.
Tijekom razgovora koji su poveli, pčelar je odmah ostavio dojam da se s njim
može razgovarati isključivo o pčelama, košnicama, saću, penjalicama, dimilicama,
vosku, medu i njegovu sakupljanju, ali i to je bio samo privid.
»U politici? A što bi u njoj bilo? Porezi su sve veći. Valja dati tri urne meda, te
cijeli kolut voska. Jedva to pribavljam, od zore do mraka penjem se po drveću,
podmećem košnice... Kome plaćam poreze? A onom tko zatraži, otkuda ja znam
tko nad nama vlada? U zadnje vrijeme ovaj, onaj kojega zovu po nilfgaardski.
Pričaju da smo sada impirijalna prevencija ili tako nekako. Za med, ako nešto pro‐
dam, plaćaju impirijalnim novcem na kojemu je cesar iskovan. Licem naočit, ako‐
prem strog, odmah možeš prepoznati. Nego, onaj...«
Oba psa – crni i riđi – sjela su nasuprot vampiru, podignula glave i počela zavi‐
jati. Pčelareva hamadrijada okrenula se od ognjišta i isprašila ih metlom.
»Loš znak«, ustvrdio je pčelar, »kada psi usred dana zavijaju. Nego onaj... O
čemu sam ja ono htio govoriti?«
»O druidima iz Caed Dhua.«
»Jest! Vi to znači ozbiljno, presvijetli? Vi zbilja hoćete druidima? Život vam se
ogadio ili što? Pa tamo je smrt! Imelaši svakoga tko se usudi ući na njihovu polja‐
nu, zgrabe, u vrbovo pruće smjeste i na polaganoj vatri peku.«
Geralt je pogledao Regisa, Regis mu je namignuo. Obojica su dobro znali za
glasine koje kruže o druidima, sve do zadnje izmišljene. Milva i Maslačak počeli su
smjesta slušati sa zanimanjem većim no dotad. I bili su vidljivo uznemireni.
»Jedni govore«, nastavljao je pčelar, »da se imelaši osvećuju jer su ih Nilfgaarđa‐
ni prvi napali ušavši kroz Dol Angru u svete dubrave i bezrazložno udarivši na dru‐
ide. Drugi pak govore da su druidi prvi započeli, otevši i pogubivši nekoliko cesar‐
84
Lastavičja kula
skih ljudi, pa im Nilfgaard uzvraća. Kako je po istini, to nitko ne zna. Ali sigurno
je da druidi hvataju, u Vrbovu babu meću i spaljuju. Poći među njih sigurna je po‐
gibija.«
»Mi se ne bojimo«, rekao je mirno Geralt.
»Dakako.« Pčelar je pogledom odmjerio vješca, Milvu i Cahira koji je upravo
ulazio u kolibu, nakon što se pobrinuo za konje. »Vidi se da ste junačni ljudi, bor‐
beni i oboružani. Ha, s takvima poput vas, nije te strah putovati... Nego, onaj... Ali
više nema imelaša u Crnome gaju, zaludu vam no vaš trud i put. Pritisnuo ih je
Nilfgaard, istisnuo iz Caed Dhua. Ondje ih više nema.«
»Kako to?«
»Tako to. Pobjegli su imelaši odatle.«
»Kamo?«
Pčelar je pogledao svoju hamadrijadu, nakratko suho.
»Kamo?« ponovio je vještac.
Pčelareva prugasta mačka sjela je pred vampira i prodorno mijauknula. Hama‐
drijada ju je isprašila metlom.
»Loš znak ako mačketina usred dana mijauče«, promucao je pčelar, čudno sme‐
ten. »A druidi... Nego, onaj... Pobjegli su na Padine. Da. Dobro kažem. Na Padi‐
ne.«
»Dobrih šezdeset milja na jug«, procijenio je Maslačak dosta opuštenim, pa čak
i veselim glasom. Ali smjesta je umuknuo pod vješčevim pogledom.
U tišini koja je nastala čulo se samo srdito mijaukanje mačke izbačene na dvo‐
rište.
»Zapravo«, oglasio se vampir, »nije nam to neka razlika.«
Jutro sutrašnjega dana donijelo je daljnja iznenađenja. I zagonetke koje su ipak

brzo pronašle rješenje.
»Neka me vrazi nose«, rekla je Milva koja se probuđena metežom prva izvukla iz
stoga sijena. »Ne mogu vjerovah. Vidi ti ovo, Geralte.«
Poljana je bila puna naroda. Na prvi se pogled vidjelo da se ovdje okupilo pet ili
šest pčelarskih stanova. Iskusno vješčevo oko izdvojilo je iz mnoštva i nekoliko lo‐
vaca na krzna i najmanje jednog ugljenara. Moglo se procijeniti da se okupilo dva‐
naestak muškaraca, deset žena, desetero maloljetnika oba spola i još toliko manje
djece. Okupljeni su raspolagali sa šestorim kolima, s dvanaest volova, deset krava i
85
Andrzej Sapkowski
četiri koze, puno ovaca, a također i nemalo pasa i mačaka čiji je lavež i mijaukanje
u tim prilikama valjalo svakako uzeti za loš znak.
»Zanima me«, protrljao je oči Cahir, »što bi ovo moglo značiti?«
»Nevolje«, rekao je Maslačak, istresajući sijeno iz kose. Regis je šutio, ali izraz
lica mu je bio čudan.
»Pozivamo vas, presvijetla gospodo, na doručak«, rekao je njihov poznanik pče‐
lar, prilazeći stogu u društvu plećatoga muškarca. »Doručak je već spravljen. Zobe‐
na kaša na mlijeku. I med... A ovo je, dopustite da vam predstavim: Jan Cronin,
naš pčelarski starješina...«
»Drago mi je«, slagao je vještac, ne odgovarajući na naklon, među inim i zato
što ga je koljeno strahovito boljelo. »A otkuda ovo okupljanje ovdje?«
»Nego, onaj...« Pčelar se počešao po tjemenu. »Vidite, ide zima... Košnice su već
pripremljene, poslovi obavljeni... Vrijeme nam je da se vratimo na Padine, u Ried‐
brune... Moramo med dopremiti, prezimiti... Ali u šumama je pogibeljno... Kada si
sam...«
Pčelarski se starješina nakašljao. Pčelar je pogledao Geraltovo lice i kao da se
blago zgrčio.
»Vi ste na konjima i naoružani«, propentao je. »Smjeli i junačni, odmah se poz‐
na. S takvima kakvi ste vi nije te strah putovati... A i vama će biti ugodnije... Mi
znamo svaku stazicu, putić, svaki proplanak i svaku pištalinu... I hranit ćemo vas...«
»A druidi su«, rekao je hladno Cahir, »otputovali s Caed Dhua. Baš na Padine.
Neobičnog li stjecaja okolnosti.«
Geralt je polagano prišao pčelaru. Uhvatio ga je objeručke za kaput na prsima.
Ali odmah se predomislio, pustio ga, poravnao mu odjeću. Nije ništa rekao. Ništa
ga nije ni upitao. Ali pčelar je svejedno požurio s objašnjenjima.
»Istinu sam govorio! Prisežem! U zemlju propao, ako sam slagao! Otišli su ime‐
laši iz Caed Dhua! Nemaš ih više ondje!«
»I na Padinama su, ha?« zarežao je Geralt. »Tamo kamo vas vodi put, vas i cijelu
vašu hordu? Dokle si hoćete osigurati naoružanu pratnju? Govori, čovječe. Ali pazi,
zemlja će se zbilja otvoriti!«
Pčelar je spustio pogled i uznemireno pogledao tlo pod nogama. Geralt je
značajno šutio. Milva, shvativši napokon o čemu je riječ, gadno je opsovala. Cahir
je prezrivo puhnuo.
»No?« požurio je vještac. »Kamo su otišli druidi?«
86
Lastavičja kula
»A tko će, gospodine, znati kamo«, promucao je napokon pčelar. »Ali, mogli bi
biti na Padinama... Jednako dobro kao i negdje drugdje. Pa na Padinama ima obi‐
lje velikih hrastovih dubrava, a druidima su hrastovi dragi...«
Iza pčelara su već stajale uz starješinu Cronina obje hamadrijade, majka i kći.
Dobro da se kći uvrgla na majku, a ne na oca, pomislio je makinalno vještac, pčelar
svojoj ženi pristaje kao nerast kobili. Iza hamadrijada, kako je primijetio, stajalo je
još nekoliko žena, znatno manje lijepih, ali podjednako molećivih pogleda.
Pogledao je Regisa, ne znajući bi li se smijao ili psovao. Vampir je slegnuo ra‐
menima.
»Zapravo«, rekao je, »pčelar ima pravo, Geralte. Sve u svemu, posve je vjerojat‐
no da su druidi otputovali na Padine. Taj im predio zbilja odgovara.«
»Ta vjerojatnost«, vješčev pogled bio je vrlo, vrlo hladan, »po tebi je dovoljno
velika da iznenada promijenimo smjer i zaputimo se naslijepo skupa s ovima ov‐
dje?«
Regis je ponovo slegnuo ramenima.
»A u čemu je razlika? Razmisli. Druida nema u Caed Dhuu, pa taj smjer treba
isključiti. Ni o povratku na Jarugu, kako mi se čini, ne može se razmišljati. Onda
su svi ostali smjerovi jednako dobri.«
»Zbilja?« Temperatura vješčeva glasa izjednačila se s temperaturom njegova po‐
gleda. »A od svih preostalih, koji bi po tebi bio najuputniji? Taj zajednički s pčela‐
rima? Ili neki posve suprotan? Hoćeš li to odrediti u svojoj bezgraničnoj mudrosti?«
Vampir se polagano okrenuo prema pčelarima, pčelarskom starješini, hamadri‐
jadama i ostalim ženama.
»A čega se to«, upitao je ozbiljno, »tako bojite, dobri ljudi, da tražite pratnju?
Što u vama izaziva strah? Recite iskreno.«
»Joj, gospon«, zajaukao je Jan Cronin, a u očima mu se pojavio istinski užas.
»Pa još pitate... Put nas vodi kroz Memljivu pištalinu! A ondje je, gospon, strašno!
Ondje su, gospon, vurdalaci, letipsi, endrijage, svakovrsne moguće gadosti! Eto,
nema ni dvije sedmice, lešij je zgrabio moga zeta i zet je stigao samo zakrkljati i već
ga nije bilo. Čudite se da se bojimo onuda sa ženama i djecom.«
Vampir je pogledao vješca, a lice mu je bilo vrlo ozbiljno.
»Moja bezgranična mudrost«, rekao je, »upućuje me da je najprikladniji smjer
onaj koji je vješcu najbolji.«
87
Andrzej Sapkowski
I pošti smo na jug, prema Padinama, kraju smještenom u podnožju Amellskoga gorja.
Pošti smo u velikoj povorci, u kojoj je bilo svega: mladih djevojaka, pčelara, trapera,
žena, djece, mladih djevojaka, domaćega blaga, miraza, mladih djevojaka. I prokleto
puno meda. Sve je od toga meda bilo ljepljivo, čak i djevojke.
Tabor se kretao brzinom pješaka i kola, no tempo našeg pohoda nije bio manji, jer
nismo lutati, već smo išli kao po žnori – pčelari su znali put, staze i nasipe među jezeri‐
ma. A isplatilo se to poznanstvo, oj, isplatilo, jer je počelo sipiti i iznenada je cijelo
prokleto Zarječje utonulo u maglu gustu kao vrhnje. Bez pčelara bismo sasvim sigurno
zalutali ili se čak utopiti negdje u močvarama. Nismo morati ni gubiti vrijeme i ener‐
giju na pribavljanje i priređivanje jela – hraniti su nas triput dnevno, obilato, premda
nepro njeno. I dopuštati su nam da nakon jela otpočinemo nekoliko časaka trbuhom
prema gore.
Ukratko, bilo je čudesno. Čak se i vještac, to staro gunđalo i zabadalo, počeo češće
smiješiti i radovati životu, jer je izračunao da prelazimo po petnaest milja na dan, a od
polaska iz Brokilona nismo ni jednom uspjeti prijeći sličnu brojku. Posla vještac nije
imao nikakvog, jer iako je Memljiva pištalina bila vlažna toliko da je teško zamisliti
išta mokrije, nismo nailaziti ni na kakva čudovišta. Tek su noću malo zavijale sablasti,
tulile šumske plačke i plesali divlji ognji po tresetištima. Ništa senzacionalno.
Istina, pomalo nas je uznemirivalo što opet idemo podosta slučajno odabranim smje‐
rom i opet bez točno preciziranog cilja. Ali, kako se izrazio vampir Regis, bolje je ići
bez cilja naprijed, nego bez cilja stajati na mjestu, a sasvim sigurno puno bolje nego se
bez cilja povlačiti unazad.
»Maslačak! Začepi bolje taj svoj tubus! Bilo bi šteta da pola vijeka pjesništva ispad‐
ne i izgubi se u paprati.«
»Nema brige! Neću izgubiti, budite sigurni. I neću dati da mi ovo otmu. Svatko
tko mi poželi oteti ovaj tubus, najprije će morati prijeći preko mene mrtvoga.
Može li se znati Geralte, što izaziva tvoj biserni smijeh? Dopusti da pogodim...
Urođeni kretenizam?«
Dogodilo se da je ekipa arheologa sa sveučilišta u Castell Graupianu, obavljajući is‐

kopavanja u Beauclairu i prokopavši sloj drvenoga ugljena koji je ukazivao na veliki
požar, doprla do još starijeg sloja datiranog u XIII. stoljeće. U tom je sloju otkopa‐
na kaverna nastala od ostataka zidina i zabrtvljena glinom i vapnom, a u njoj su na
88
Lastavičja kula
veliko uzbuđenje znanstvenika otkrivena dva savršeno očuvana ljudska kostura:

žene i muškarca. Pored kostura – uz oružje i golemu količinu sitnih artefakata –
pronađen je trideset palaca dug tubus od štavljene kože. Na kožu je bio utisnut grb
izblijedjelih boja koji je predstavljao lavove i rombove. Voditelj ekipe, profesor Sc‐
hliemann, istaknuti stručnjak za pečatoslovlje Mračnih stoljeća, identi cirao je taj
grb kao simbol Rivije, drevnog kraljevstva nepotvrđene lokacije.
Uzbuđenje arheologa dosegnulo je vrhunac jer su se u takvim tubusima u
Mračnim stoljećima čuvali rukopisi, a težina spremnika dopuštala je pretpostavku
da sadrži puno papira ili pergamenta. Savršeno stanje tubusa davalo je nadu da će
dokumenti biti čitljivi te osvijetliti prošlost potonulu u mrak. Iz njih su trebala
progovoriti stoljeća! Bila je to nevjerojatna sreća, pobjeda znanosti koja se nije
smjela propustiti. Iz opreza su iz Castell Graupiana pozvani lingvisti i istraživači
mrtvih jezika, a također i stručnjaci koji umiju otvoriti tubus bez i najmanjeg rizika
da se ošteti dragocjeni sadržaj.
Ekipom profesora Schliemanna u međuvremenu su se proširile glasine o »bla‐
gu«. Nije trebalo puno da dopru i do tri lika unajmljena za kopanje u glini poznata
kao Lopo, Brav i Kamil Ronstetter. Uvjereni da je tubus doslovno pun zlata i dra‐
gocjenosti, tri su rečena kopača noću ukrala neprocjenjivi artefakt i pobjegla s njim
u šumu. Ondje su upalili malenu vatru i posjedali oko nje.
»Što čekaš?« rekao je Lopi Brav. »Otvaraj tu cijev!«
»Kad se ne da«, požalio se Bravu Lopo. »Drži se kao ženskar suknje!«
»Tresni je onda čizmom, kurvetinu prokletu!« posavjetovao ga je Kamil Rons‐
tetter.
Pod Lopinom je petom poklopac neprocjenjivog pronalaska popustio i sadržaj
se prosuo po zemlji.
»O, kurve ti!« uzviknuo je zaprepašteni Lopo. »Pa što je ovo?«
Pitanje je bilo glupo, jer se već na prvi pogled vidjelo da su to arci papira. Zato
je Lopo, umjesto odgovora, uzeo jedan od araka u ruku i približio ga nosu. Podulje
je promatrao znakove stranoga izgleda.
»Zapisi«, napokon je autoritarno ustvrdio. »To su slova!«
»Slova?« dreknuo je Kamil Ronstetter, blijedeći od užasa. »Zapisana slova? O,
kurve ti!«
»Zapisi, znači čarolije!« promucao je Lopo, cvokoćući zubima od prepasti. »Slo‐
va, znači vradžbine! Ne dodirujte to, da mu kurvu materinu! Možeš se time zarazi‐
ti!«
89
Andrzej Sapkowski
Lopo nije dao da mu se dvaput kaže, bacio je arak u vatru i uzrujano obrisao uz‐
drhtale ruke o hlače. Kamil Ronstetter je nogom u vatru šutnuo i ostatak papira –
mogla bi na tu prokletinju na kraju nabasati neka dječurlija. Onda se cijela trojka
brzo udaljila s pogibeljnoga mjesta.
Neprocjenjivi spomenik pismenosti Mračnih stoljeća gorio je svijetlim, visokim
plamenom. Tijekom nekoliko kratkih trenutaka stoljeća su progovarala tihim šapa‐
tom papira koji je nestajao u vatri. A potom se plamen ugasio i kurvinska tama po‐
krila je zemlju.
90
Lastavičja kula
Houvenaghel Dominik Bombastus,* 1239., obogatio se u Ebbingu razgranatom

veletrgovinom i naselio u Nilfgaardu; poštovan od prethodnih careva, bio je za
vladavine Jana Calveita proglašen markgrofom i venendalskim carskim namjes‐
nikom, a u znak nagrade za počinjene zasluge dodijeljeno mu je neweugeńsko
starostvo. Vjerni carev savjetnik, H. je uživao njegovu naklonost i sudjelovao u
mnogim javnim poslovima, † 1301. Još u Ebbingu vodio je H. široku karitativ‐
nu djelatnost, podupirao potrebite i siromašne, osnivao sirotišta, bolnice i sklo‐
ništa, ulagao u njih nemale svote. Veliki ljubitelj umjetnosti i sporta, utemeljio je
u prijestolnici komičko kazalište i stadion, oba pod njegovim imenom. Smatra se
poslovičnim uzorom pravičnosti, čestitosti i trgovačke solidnosti.
Effenberg i Talbot, Encyclopaedia Maxima Mundi, svezak VIL
Četvrto poglavlje
»I   «
»Selborne, Kenna. To jest, ispričavam se: Joanna.«
»Zanimanje?«
»Uslužna djelatnost.«
»Svjedokinji je do šale? Napominjemo svjedokinji da stoji pred carskim sudom
u procesu za veleizdaju! O vašim izjavama ovisi život mnogih ljudi, jer kazna za iz‐
daju je smrt! Upozoravamo svjedokinju da pred sud nije došla svojevoljno, već je
dovedena iz tvrđe, iz kaznene ustanove, a hoće li se onamo vratiti ili će izaći na slo‐
bodu, ovisi među inim i o njezinim izjavama. Sud si je dopustio tako dugu tiradu
da bi svjedokinji dao do znanja koliko su u ovoj sali neprimjerene šale ili pošalice!
Nisu samo neukusne, već prijete i vrlo ozbiljnim posljedicama. Svjedokinji dajemo
pola minute da porazmisli o tome. Nakon toga sud će ponoviti pitanje.«
»Spremna sam, štovani suče.«
»Obraćajte nam se s ›visoki sude‹. Zanimanje?«
»Ja sam budna, visoki sude. Ali uglavnom na usluzi carskoj obavještajnoj službi,
to jest...«
»Odgovarajte kratko i konkretno. Kada sud poželi šira objašnjenja, sam će ih za‐
tražiti. Sudu je poznata činjenica da svjedokinja surađuje s tajnim službama Car‐
91
Andrzej Sapkowski
stva. No recite u zapisnik što znači određenje ›budna‹ koje ste uporabili za određe‐
nje svoga zanimanja?«
»Imam čisti pe-pe-es, to znači psi prvoga tipa, bez mogućnosti pe-ka. Konkret‐
no, ja mogu sljedeće: čuti tuđe misli, razgovarati na daljinu s čarobnjakom, vilenja‐
kom ili drugim budnim. I zapovijedati mišlju. Znači, mogu nekoga prisiliti da pos‐
tupi kako ja hoću. Mogu raditi i pre-kog, ali samo uspavana.«
»Molim da se u zapisnik unese da je svjedokinja Joanna Selborne, psionikinja sa
sposobnošću izvansenzoričke percepcije. Telepatkinja je i telempatkinja, pod hip‐
nozom sposobna za prekogniciju, ali bez sposobnosti psihokineze. Svjedokinja se
upozorava da je uporaba magije i izvanosjetilnih moći u ovoj sali strogo zabranjena.
Nastavljamo preslušavanje. Kada, gdje i u kakvim se okolnostima svjedokinja susre‐
la s osobom koja se izdaje za Cirillu, kraljevnu Cintre?«
»Za to da je to nekakva Cirilla, doznala sam tek u ćuzi... To jest, u kaznenoj us‐
tanovi, visoki sude. Za vrijeme istrage. Tada su mi objasnili da je to ona ista koju
su preda mnom nazivali Falka ili Cintranka. A okolnosti su bile takve da ih moram
iznijeti po redu, da bi bilo jasno. Bilo je to ovako: oslovio me u krčmi u Etoliji Da‐
cre Silifant, eto onaj koji sjedi tamo...«
»Molim da se u zapisnik unese da je svjedokinja Joanna Selborne pokazala op‐
tuženog Silifanta, a da na to nije bila pozvana. Nastavite.«
»Dacre je, visoki sude, vrbovao ekipu... To jest, naoružani odred. Redom opake
muške i ženske... Dufficey Kriel, Neratin Ceka, Chloe Stitz, Andres Vierny, Til Ec‐
hrade... Nitko od njih nije više živ, sude... A od tih koji su preživjeli, većina sjedi
evo ovdje pod stražom...«
»Iznesite točno kada se dogodio vaš susret s optuženim Silifantom.«
»Bilo je to prošle godine, u mjesecu kolovozu, da, nekako potkraj mjeseca, ne
sjećam se točno. U svakom slučaju ne u rujnu, jer mi se taj rujan, ha, dobro urezao
u pamćenje! Dacre, koji je negdje saznao za mene, rekao je da mu za ekipu treba
budna, takva koja se neće uplašiti čuda, jer će imati posla s čarobnjacima. Posao je,
reče, za cara i Carstvo, usto dobro plaćen, a zapovjedništvom nad ekipom preuzet
će nitko drugi do Sova osobno.«
»Govoreći o Sovi, svjedokinjo, mislite na Stefana Skellina, carskog koronera?«
»Na njega mislim, naravno.«
»Neka to uđe u zapisnik. Kada i gdje ste se sreli s koronerom Skellinom?«
»A već u rujnu, četrnaestoga, u utvrdi Rocayne, visoki sude, to je pogranična ka‐
raula koja čuva trgovački put što vodi iz Maechta u Ebbing, Geso i Metinnu. Baš je
92
Lastavičja kula
tamo odveo našu ekipu Dacre Silifant, na petnaest konja. Bilo nas je sve skupa dva‐
deset i dvoje, jer su ostali već čekali spremni u Rocayneu pod zapovjedništvom Oli‐
ja Harsheima i Berta Brigdena.«
Drveni pod je odjeknuo pod teškim čizmama, zazvečale su ostruge, zazvonile me‐
talne kopče.
»Budite pozdravljeni, gospodine Stefane!«
Sova ne samo da nije ustao, već nije ni spustio noge sa stola. Samo je gospodski
odmahnuo rukom.
»Napokon«, rekao je kiselo. »Dugo si dao da te se čeka, Silifante.«
»Dugo?« nasmijao se Dacre Silifant. »Baš veselo! Dali ste mi, gospodine Stefane,
četiri sedmice vremena da vam sakupim i dovedem više od tuceta ponajboljih juna‐
ka koje je rodilo Carstvo s okolicom. Da vam dovedem takvu ekipu za čije je okup‐
ljanje malo i godina! A ja sam se vratio za dvadeset i dva dana. Valjalo bi me po‐
hvaliti, ne bi li?«
»Suzdržimo se«, odvratio mu je hladno Skellen, »od pohvala do trenutka kada
pogledam tvoju ekipu.«
»Možemo to i odmah. Ovo su moji, gospodine Stefane, a sada vaši poručnici:
Neratin Ceka i Dufficey Kriel.«
»Zdravo, zdravo.« Sova je napokon odlučio ustati, ustali su i njegovi pobočnici.
»Upoznajte se, gospodo... Bert Brigden, Ola Harsheim...«
»Mi se dobro poznajemo.« Dacre Silifant je čvrsto stegnuo desnicu Olija Har‐
sheima. »Mi smo pod starim Braibantom gušili bunu u Nazaru. Veselo je bilo, Ola,
ha? Eh, veselo! Konji su do preko kičica gazili po krvi! A gospodin je Bridgen, ako
se ne varam, iz Gemmere? Iz Miritelja? Odred će znači biti pun poznanika! Imam i
nekoliko Miritelja.«
»Već sam nestrpljiv da ih vidim«, upleo se Sova. »Možemo poći?«
»Samo malo«, rekao je Dacre. »Neratine, otiđi i postroji bratime da se pred pre‐
svijetlim koronerom dobro pokažu.«
»Taj ili ta, Neratin Ceka?« namrštio se Sova, gledajući za izlazećim časnikom.
»Je li to žena ili muškarac?«
»Gospodine Skellene.« Dacre Skeleln se nakašljao, ali kada je progovorio, glas
mu je bio siguran, a pogled hladan. »Ja vam to točno ne znam. Naizgled je muška‐
rac, ali nisam siguran. Što se tiče toga kakav je Neratin Ceka časnik, u to sam sigu‐
93
Andrzej Sapkowski
ran. Vaše pitanje bilo bi važno da mu kanim isprositi ruku. A ne kanim. Vi, na‐
gađam, također ne kanite.«
»Imaš pravo«, priznao je nakon kratkoga razmišljanja Skellen. »Nije važno.
Pođimo pogledati tvoju družinu, Silifante.«
Neratin Ceka, osoba neodređenog spola, nije gubila vrijeme. Kada su Skellen i
časnici izašli na dvorište utvrde, odred je stajao u primjernom stroju, držeći se crte
tako da nijedna konjska njuška nije izvirivala više od pedlja. Sova se nakašljao, za‐
dovoljan. Nije loša banda, pomislio je.
Eh, da nije te politike, bilo bi lijepo okupiti takvu veselu družinu i otići na po‐
graničje, pljačkati, silovati, ubijati i potpaljivati... Čovjek bi se opet osjetio mla‐
dim... Eh, da nije te politike!
»No i što kažete, gospodine Stefane?« upitao je Dacre Silifant, porumenio od
skrivenog uzbuđenja. »Kako ih procjenjujete, vesele moje sokole?«
Sova je prelazio pogledom s lica na lice, s lika na lika. Neke je poznavao i osob‐
no – bolje ili lošije. Druge, koje je prepoznavao, znao je po čuvenju. Po reputaciji.
Til Echrade. Plavokosi vilenjak, izviđač gemmerskih Miritelja. Rispat da Pointe,
narednik iz iste postrojbe. I još jedan Gemmerijac: Cyprian Fripp Mlađi. Skellen je
nazočio pogubljenju Starijega. Oba su brata bila glasovita po sadističkim sklonosti‐
ma.
Dalje, opušteno nagnuta preko sedla šarene kobile, Chloe Stitz, zločinka koju su
povremeno unajmljivale i koristile tajne službe. Sova je brzo pobjegao pogledom
pred njezinim besramnim očima i zloslutnim osmijehom.
Andres Vierny, Nordling iz Redanije, krvolok Stigward, gusar, odmetnik sa
Skelliega. Dede Vargas, podrijetlom vrag će znati odakle, profesionalni ubojica.
Kabernik Turent, ubojica iz sklonosti.
I drugi. Slični. Svi su oni slični, pomislio je Skellen. Bratstvo, bratovština u ko‐
joj svi postaju isti nakon što ubiju prvih petero. Isti pokreti, iste kretnje, isti način
govora, kretanja i odijevanja.
Iste oči. Ravnodušni i hladni, ravni i nepomični pogledi, kao u zmije, čiji izraz
više ne može promijeniti ništa, pa ni najčudovišniji užas.
»I onda? Gospodine Stefane?«
»Nije loše. Nije loša ekipa, Silifante.«
Dacre je još jače pocrvenio, salutirao je na gemmerski način, šakom prislonje‐
nom uz kapu.
94
Lastavičja kula
»Posebice sam poželio«, napomenuo je Skellen, »nekoliko takvih kojima nije

strana magija. Koji se neće uplašiti ni čarolija, ni čarobnjaka.«
»Nisam na to zaboravio. Pa tu je Til Echrade! A osim njega i ova visoka gos‐
pođica na gizdavoj smeđoj kobili, ta do Chloe Stitz.«
»Kasnije ćeš mi je dovesti.«
Sova se naslonio na ogradu, lupnuo po njoj okovanim krajem korbača.
»Družbo, pozdrav!«
»Pozdrav, gospodine koroneru!«
»Mnogi su od vas«, nastavio je Skellen, kada je utihnuo odjek zborskog urlika
bande, »sa mnom već radili, poznaju mene i moje zahtjeve. Neka objasne tima koji
me ne poznaju što očekujem od podređenih, te što kod podređenih ne toleriram.
Stoga neću nepotrebno trošiti riječi.«
»Već danas će neki od vas dobiti zadatke i sutra u zoru krenuti da ih izvrše. Na
teritorij Ebbinga. Podsjećam da je Ebbing formalno autonomno kraljevstvo i for‐
malno ondje nemamo nikakvu jurisdikciju, pa nalažem da djelujete razborito i dis‐
kretno. Ostajete u carskoj službi, ali zabranjujem da to ističete i da se arogantno
odnosite spram lokalnih vlasti. Zapovijedam da se ponašate tako da ne privlačite
ničiju pozornost. Jasno?«
»Jasno, gospodine koroneru!«
»Ovdje ste, u Rocayneu, gosti i ponašajte se kao gosti. Zabranjujem vam na‐
puštanje dodijeljenih prostorija bez nužne potrebe. Zabranjujem kontakte s posa‐
dom utvrde. Uostalom, časnici će već smisliti nešto da ne umrete od dosade. Gos‐
podine Harsheime, gospodine Brigdene, smjestite odred!«
»Jedva stigoh sjašiti s kobile, visoki sude, a Dacre me već cimnuo za rukav. Gospon
Skellene, veli, hoće s tobom razgovarati, Kenna. Što ću?! Pođoh. Sova sjedi za sto‐
lom, noge mu na stolu, šiba korbačem po sarama. I pita me ravno u glavu jesam li
ja ta Joanna Selborne koja je bila upletena u nestanak broda ›Zvijezda juga‹. Ja nje‐
mu na to da mi nisu ništa dokazali. On u smijeh. ›Volim, veli, takve kojima se ne
može ništa dokazati.‹ Onda me upitao je li mi dar pe-pe-esa, budnosti, znači,
urođen. Kada rekoh da jest, smrknu se i reče: ›Mislio sam da će mi taj tvoj talent
dobro doći za čarobnjake, ali najprije ćeš imati posla s drugom personom, ne manje
zagonetnome‹.«
»Jeste li, svjedokinjo, sigurni da je koroner Skellen uporabio točno te riječi?«
95
Andrzej Sapkowski
»Sigurna. Pa ja sam budna.«

»Nastavite.«
»Razgovor nam je tada prekinuo skoroteča, sav prašan, vidjelo se da nije žalio
konja. Imao je žurne vijesti za Sovu, a Dacre Silifant mi reče, dok smo se vraćali na
stan, da njuši kako će nas vijesti toga skoroteče još prije večeri posjesti u sedla. I
tako je i bilo. Još i prije no što je itko i pomislio na večeru, pola ekipe bilo je već u
sedlima. Ja sam dobro prošla, pozvali su Tila Echradea, vilenjaka. Bilo mi je drago,
jer me nakon tih nekoliko dana putovanja dupe boljelo da poludiš... A i baš me
kao za zlo snašla i mjesečnica...«
»Neka se svjedokinja suzdrži od slikovitih opisa svojih intimnih problema. I
neka se drži teme. Kada je svjedokinja doznala tko je ta ›zagonetna persona‹ koju je
spomenuo koroner Skellen?«
»Odmah ću to reći, ali nekakvog reda mora biti, jer će se sve tako zapetljati da
više nitko neće raspetljati! Ti koji su prije večere u takvoj žurbi zajahali konje,
odjurili su iz Rocaynea u Malhoun. I odande doveli nekakvog junošu...«
Nycklar se ljutio sam na sebe. Toliko, da se htio rasplakati.

Da se barem sjetio upozorenja ozbiljnih ljudi! Da se sjetio poslovica ili barem
one basne o gavranu koji nije znao držati zatvoren kljun! Da je obavio što je trebao
obaviti i da se vratio kući, u Ljubomoru! Ali kakvi! Uzbuđen pustolovinom, pono‐
san zbog toga što ima jahaćega konja, s ugodnom težinom nabijene kese u džepu,
Nycklar nije izdržao a da se ne napravi važan. Umjesto da se iz Claremonta vrati
ravno u Ljubomoru, odjahao je u Malhoun gdje je imao puno znanaca i nekoliko
gospođica kojima se udvarao. U Malhounu se šepurio kao gusari u proljeće, gala‐
mio, lakrdijao, razmetao se konjem po trgu, nizao runde časteći u svratištu, baca‐
jući novac na točionik s izrazom i držanjem ako ne plemenitog kneza, onda barem
grofa.
I pričao.
Pričao je o tome što se četiri dana prije dogodilo u Ljubomori. Pričao je, svaki
put malo mijenjajući verzije, dodajući, izmišljajući, na kraju i besramno lažući – što
slušatelje nije nimalo smetalo. Stalni svratišni gosti, tamošnji i pridošlice, rado su
slušali. A Nycklar je pričao, izigravajući dobro upućenog. I sve češće umećući sa‐
moga sebe u središte izmišljenih događaja.
Već mu je treće večeri njegov vlastiti jezik navukao nevolje za vrat.
96
Lastavičja kula
Na pojavu ljudi koji su ušli u krčmu zapala je grobna tišina, u toj su tišini zve‐
ket ostruga, zveckanje metalnih kopči i škripa okivaka na oružju zazvučali kao zlos‐
lutna zvonjava što s vrha zvonika navješćuje nesreću.
Nyclar nije dobio priliku ni da pokuša odglumiti junaka. Zgrabili su ga i izveli
iz krčme tako brzo da nije uspio možda ni triput dotaknuti petama pod. Poznanici,
koji su mu još jučer, pijući za njegov novac, izjavljivali doživotno prijateljstvo, sada
su šutke zavukli glave pod stolove, kao da se ondje, pod stolovima, zbivaju čuda ne‐
viđena ili plešu gole ženske. Čak se i zamjenik šerifa, koji se zatekao u svratištu,
okrenuo prema zidu i nije pisnuo ni riječ.
Ni Nycklar nije pisnuo ni riječ, nije upitao tko, što, zbog čega i zašto. Strah mu
je jezik pretvorio u ukočenu i suhu špranju.
Posadili su ga na konja, zapovjedili mu da jaše. Nekoliko sati. Onda je bila utvr‐
da, s palisadom i kulom. Dvorište puno nabusite, bučne, oružjem okićene soldači‐
je. I izba. U izbi trojica. Zapovjednik i dva podređena, vidjelo se odmah. Zapovjed‐
nik, nevelik, crnomanjast, bogato odjeven, bio je staložen u govoru i začudo ulju‐
dan. Nycklar je skoro zinuo od čuda kada je čuo da mu se ispričava zbog neprilika i
neugodnosti te ga uvjerava da ga neće ozlijediti. Ali se nije dao navući. Ti su ga lju‐
di i previše podsjećali na Bonharta.
Asocijacija se pokazala začuđujuće točnom. Upravo ih je Bonhart i zanimao.
Nyclar je to mogao i očekivati. Jer njegov ga je vlastiti jezik uvukao u tu smutnju.
Pozvan, počeo je pričati. Upozoren je da govori istinu, da ne uljepšava. Upozo‐
ren je uljudno, ali strogo i odlučno, a taj koji ga je upozorio, onaj bogato odjeveni,
cijelo se vrijeme igrao okovanim korbačem, a oči su mu bile gadne i zle.
Nycklar, sin tesara lijesova iz naselja Ljubomore, pričao je istinu. Suštu istinu i
samo istinu. O tome kako je na dan devetoga rujna izjutra u naselju Ljubomori
Bonhart, lovac na nagrade, do nogu sasjekao bandu Štakora, poštedjevši život samo
jednoj razbojnici, najmlađoj, toj koju su zvali Falka. Pričao je kako se cijela Ljubo‐
mora strčala da gleda kako će Bonhart uhvaćenu propustiti kroz šake i kazniti, ali
su se ljudi gadno prevarili, jer Bonhart, začudo, Falku nije zatukao, nije ju čak ni
mučio! Nije joj napravio ništa više od toga što i običan seljak čini u subotu uvečer
kada se vrati iz krčme – tako, najobičnije ju je izudarao nogom, nekoliko puta oša‐
mario – i više ništa.
Bogato odjeveni gospodin s korbačem je šutio, a Nycklar je ispričao kako je
Bonhart poslije, pred Falkom, odsjekao poubijanim Štakorima glave i kako je s tih
97
Andrzej Sapkowski
glava, kao grožđice iz kolača, iščeprkao zlatne naušnice s draguljima. Kako se Falka,
gledajući to, derala i povraćala privezana za privezište za konje.
Ispričao je kako je Bonhart potom navukao Falki oko vrata ogrlicu, kao kuji,
kako ju je odvukao za tu ogrlicu u svratište »Kod himerine glave«. A onda...
***
»A onda«, pričao je mladić, svako malo oblizujući usne, »onda je presvetli gospon
Bonhart naručio pivo, jer se silno uznojio i grlo mu se osušilo. A onda je povikao
da ga hvata želja da nekoga nadari dobrim konjem i s cijelih pet orena gotovine.
Baš je tako rekao, upravo tim riječima. Pa sam se ja odmah javio, ne čekajući da me
netko pretekne, jer sam silno želio imati konja i malo vlastita novca. Otac mi ništa
ne daju, sve propiju što na lijesovima zarade. Pa sam se javio i pitao kojega to ko‐
nja, sigurno nekoga od Štakora, mogu dobiti? A presvetli gospon Bonhart me po‐
gledao, sve me jeza prošla, i rekao da dobiti mogu samo nogom u guzicu, a sve dru‐
go moram zaraditi. Što sam mogao? Kobilica uz plot, kao naslikana, jer štakorski su
konji stajali na privezištu, a posebno ta Falkina vrana kobila, rijetko lijep konj. Pa
sam se naklonio i upitao što moram učiniti da bih zaradio. A gospon Bonhart da
mi valja u Claremont odjahati, a usput svratiti u Fano. Na konju kojega odaberem.
Vidio je sigurno da mi je oko zapelo za onu vranu kobilicu, ali baš mi nju nije do‐
pustio uzeti. Pa sam odabrao riđu s bijelom lisom...«
»Manje o konjskoj dlaci«, opomenuo ga je suho Stefan Skellen. »Više o konkret‐
nom. Pričaj što je Bonhart zatražio od tebe?«
»Presvetli gospon Bonhart je ispisao pismena, naredio da ih dobro skrijem. U
Fano i Claremont je naložio da odem, tamo da određenim osobama pismena pre‐
dam osobno u ruke.«
»Pisma? Što je u njima stajalo?«
»A otkuda bih ja znao, gospon zlatni? Sa čitanjem stojim slabo, a pismena je
gospon Bonhart još i zapečatio svojim pečatnjakom.«
»A za koga su pisma bila, sjećaš se?«
»A kako ne, sjećam se. Gospon mi je naložio da imena ponovim deset puta kako
ne bih zaboravio. Dospio sam bez greške kamo je trebalo, pismena sam predao u
ruke onih kojima sam trebao. Oni su me hvalili da sam pametna glava, a onaj mi je
presvetli gospon trgovac čak dao i novaca...«
»Kome si predao pisma? Pričaj, ne razvlači!«
98
Lastavičja kula
»Prvo je pismo bilo za majstora Esterhazyja, kovača oružja iz Fanoa. A drugo

pak za presvetlog Houvenaghela, trgovca iz Claremonta.«
»Jesu li pisma možda otvarali pred tobom? Je li možda neki nešto rekao čitajući?
Napregni mozak, momče.«
»Ma ne mogu se sjetiti. Nisam onomad pazio pa mi ni sada u sjećanje nekako
ne dolazi...«
»Mun, Ola.« Skellen je kimnuo pobočnicima, nimalo ne dižući glas. »Izvedite
seljačića u dvorište, spustite mu gaće, odbrojite trideset poštenih bičem.«
»Sjećam se!« proderao se mladić. »Sad sam se sjetio!«
»Za pamćenje«, nacerio se Sova, »nema boljeg od oraha s medom ili biča nad
guzicom. Pričaj.«
»Kada je u Claremontu gospon trgovac Houvenaghel pismo čitao, bio je kod
njega još jedan presvetli gospon, nekakav mali, pravi polutan. Gospon Houvenag‐
hel mu je rekao... Eeee... Rekao je da mu je upravo javljeno da bi u brijačnici mo‐
glo biti frke kakvu svijet još nije vidio. Tako je rekao!«
»Ne izmišljaš?«
»Groba mi majčina! Ne dajte da me tuku, gospon zlatni! Smilujte se!«
»No, no, diži se, ne slini mi čizme. Evo ti denar.«
»Stoput hvala... Milostivi...«
»Rekoh, ne slini mi čizme. Ola, Mun, razumijete li vi išta od ovoga? Kakve veze
imaju brijačnica i strka...«
»Brijačina«, rekao je iznenada Boreas Mun. »Ne brijačnica, nego brijačina.«
»Jest!« uzviknuo je momak. »Tako je rekao! Kao da ste tamo bili, gospon moj
zlatni!«
»Brijačina i frka!« Ola Harsheim je udario šakom o šaku. »Dogovorena zaporka,
ali ne previše domišljata. Laka. Frka, brijačina, to je upozorenje na potjeru ili haj‐
ku. Bonhart ih je upozorio da bježe! Ali pred kim? Pred nama?«
»Tko zna«, rekao je zamišljeno Sova. »Tko zna. Trebat će poslati ljude u Clare‐
mont... I u Fano isto. Pobrini se za to, Ola, podijeli zadatke... Slušaj, no, čovječe...«
»Na službu, gospon zlatni!«
»Kada si odlazio iz Ljubomore s Bonhartovim pismima, on je, koliko sam razu‐
mio, i dalje bio ondje? I spremao se na put? Je li žurio? Je li možda rekao kamo
smjera?«
»Nije govorio. A ni na put se nije nikako spremao. Dao je da mu se opere i očis‐
ti odjeća koja je bila strašno pošpricana krvlju, pa je hodao samo u košulji i gaća‐
99
Andrzej Sapkowski
ma, ali s mačem za pojasom. Makar mislim da mu se žurilo. Pa pobio je Štakore i

glave im odrezao za nagradu, morao je otići da je pokupi. A i tu je Falku valjda isto
uhvatio da je živu nekome dopremi. Pa takvo mu je zanimanje, nije li?«
»Ta Falka... Jesi li je dobro pogledao? Čemu se ceriš, budalo?«
»Oj, gospon zlatni! Jesam li pogledao? I još kako! Podrobno!«
»Svuci se«, ponovio je Bonhart, a u glasu mu je bilo nešto takvo da se Ciri nagonski
zgrčila. Ali pobuna je smjesta nadvladala.
»Neću!«
Nije vidjela šaku, čak ni pogledom nije ulovila njegovu kretnju. U očima joj je
sijevnulo, zemlja se zaljuljala, pobjegla ispod nogu i iznenada je bolno udarila u be‐
dro. Obraz i uho pekli su je kao da gore – shvatila je da je nije udario šakom, nego
bridom otvorenog dlana.
Stajao je iznad nje, prislonio joj stisnutu šaku na lice. Vidjela je teški pečatnjak
u obliku mrtvačke lubanje, koji ju je maloprije ujeo za lice kao stršljen.
»Dužna si mi jedan prednji zub«, rekao je ledeno. »Zato ću ti sljedeći put kad
izustiš riječ ›ne‹ odmah izbiti dva. Svuci se.«
Ustala je nesigurno, drhtavim rukama počela otkapčati kopče i gumbe. Prisutni
seljaci u krčmi »Kod himerine glave« zažamorili su, počeli kašljucati, izbečili oči.
Vlasnica svratišta, udovica Goulue, sagnula se pod točionik, praveći se da nešto
tamo traži.
»Svuci sve sa sebe. Do zadnje krpice.«
Njih ovdje nema, mislila je razodijevajući se i tupo zureći u pod. Nikoga ovdje
nema. Ni ja nisam ovdje.
»Stani u raskorak.«
Uopće nisam ovdje. To što će se sada dogoditi uopće me se ne tiče. Uopće. Ni‐
malo.
Bonhart se nasmijao.
»Ti si, izgleda, previše laskaš. Moram ti rastjerati te snove. Svlačim te, glupačo,
da provjerim da nisi na sebi sakrila čarobne sigle, znake ili amulete. Ne zato da bih
pasao oči na tvojoj žalosti vrijednoj golotinji. Ne zamišljaj si vrag će ga znati što. Ti
si žgoljavica, ravna kao daska, kržljava, a usto i ružna kao trideset i sedam žalosti.
Vjeruj mi, čak i da me baš jako stisne, radije bih opalio purana.«
Približio se, razbacao joj vrškom čizme odjeću, premjerio ju pogledom.
100
Lastavičja kula
»Rekoh, sve! Naušnice, prstenje, ogrlicu, narukvicu!«

Pomno je pokupio njezin nakit. Nogom je u kut odbacio kaputić s ovratnikom
od modre lisice, rukavice, šarene marame i pojas od srebrnih lančića.
»Nećeš mi paradirati kao papiga ili poluvilenjakinja iz kupleraja. U ostale se kr‐
pice možeš odjenuti. A vi, u što zurite? Goulue, donesi nešto za jelo, jer sam oglad‐
nio! A ti, trbonjo, provjeri što je s mojom odjećom!«
»Ja sam ovdašnji vijećnik!«
»Baš no«, procijedio je Bonhart, a pod njegovim pogledom vijećnik Ljubomo‐
re kao da je počeo mršavjeti. »Bude li štogod uništeno u pranju, pozvat ću te kao
službenu osobu na odgovornost. Marš u praonicu! Vi ostali, isto marš odavde! A ti,
klipane, zašto si još ovdje? Pisma imaš, konj je osedlan, šibaj onda na cestu i u ga‐
lop! I upamti: ako zabrljaš, izgubiš pisma ili pomiješaš adrese, pronaći ću te i tako
srediti da te ni rođena majka neće prepoznati!«
»Već jurim, gospon zlatni! Već jurim!«
»Toga me dana«, Ciri je stisnula usta, »tukao još dvaput: šakom i bičem. Onda mu
se više nije dalo. Samo je sjedio i zurio u mene bez riječi. Oči su mu bile... nekako
riblje. Bez obrva, bez trepavica... Nekakve vodnjikave kuglice, u svakoj utopljeno
crno zrno. Zapiljio je u mene taj pogled i šutio. Užasnuo me time više no mlaće‐
njem. Nisam znala što smišlja.«
Vysogota je šutio. Po izbi su trčali miševi.
»Neprestano je pitao tko sam, ali sam šutjela. Kao onda kada su me u pustinji
Korath uhvatili Hvatači, tako sam i sada pobjegla duboko u sebe, unutra, ako znaš
na što mislim. Hvatači su tada govorili da sam drvena lutka, bez reakcija i mrtva.
Sve što se s tom lutkom zbivalo gledala sam nekako odozgo. Što onda ako tuku, što
onda ako šutaju nogom, navlače na vrat ogrlicu, kao psu? Pa to nisam ja, mene ov‐
dje uopće nema... Razumiješ?«
»Razumijem«, kimnuo je glavom Vysogota. »Razumijem, Ciri.«
»Uto je, visoki sude, došao red na nas. Na našu grupu. Zapovjedništvo nad nama
preuzeo je Neratin Ceka, dodijelili su nam i Boreasa Muna, tragača. Boreas Mun
je, visoki sude, mogao, pričalo se, nanjušiti ribu u vodi. Takav je bio! Govore da je
jednom Boreas Mun...«
»Neka se svjedokinja suzdrži od digresija.«
101
Andrzej Sapkowski
»Molim? Ah, da.... Shvaćam. Znači, onda su nam zapovjedili da najbržim galo‐
pom odjurimo u Fano. Bilo je to šesnaestoga rujna izjutra...«
Neratin Ceka i Boreas Mun jahali su naprijed, za njima jedan do drugoga Kabernik
Turent i Cyprian Fripp Mlađi, zatim Kenna Selborne i Chloe Stitz, na kraju An‐
dres Vierny i Dede Vargas. Dva potonja pjevala su u posljednje vrijeme popularnu
vojnu poskočicu koju je sponzoriralo i lansiralo Ministarstvo rata. Čak se i među
vojničkim pjesmicama izdvajala groznom otrcanošću stihova i razoružavajućim ne‐
dostatkom poštovanja prema gramatičkim pravilima. Naslov joj je bio U ratiću, jer
su sve strofe – a bilo ih je više od četrdeset – započinjale upravo tim riječima.
U ratiču razno biva,

Jednog capne sablja kriva,
Drugog snađe čak i gore,
Bodežom mu arijevca pore.
Kenna je tiho zviždukala držeći se ritma. Bila je zadovoljna što je ostala među
znancima koje je dobro upoznala za vrijeme dugoga putovanja iz Etolije do Ro‐
caynea. Nakon razgovora sa Sovom prije je očekivala slučajan raspored, nekakvu
dodjelu skupini sastavljenoj od Brigdenovih i Harsheimovih. Takvoj je skupini do‐
dijeljen Til Echrade, ali je vilenjak većinu svojih novih sudrugova poznavao, a oni
su poznavali njega.
Jahali su korakom, iako im je Dacre Silifant zapovjedio da pojure koliko konji
mogu izdržati. Ali oni su bili profesionalci. Galopirali su dižući prašinu, dok ih se
vidjelo iz utvrde, a onda su usporili. Iscrpljivanje konja i luđački galop su za balav‐
ce i amatere, a brzina vrijedi, poznato je, samo kod hvatanja buha!
Chloe Stitz, profesionalna zločinka iz Ymlaca, pričala je Kennie o svojoj davnoj
suradnji s koronerom Stefanom Skellenom. Kabernik Turent i Fripp Mlađi zadrža‐
vali su konje, prisluškivali, često se osvrćući.
»Dobro ga poznajem. Nekoliko puta sam služila pod njim...«
Chloe je malko zastala, uhvativši se u dvosmislenosti onoga što je izgovorila, ali
se istoga trena opušteno i bezbrižno nasmijala.
»Služila sam i pod njegovim zapovjedništvom«, prasnula je. »Ne, Kenna, ne boj
se. S time ti kod Sove nema prisile. Nije se nabacivao, ja sam tada sama tražila pri‐
102
Lastavičja kula
godu pa sam je i našla. A da bude jasno, reći ću i da tim putem kod njega nećeš osi‐
gurati protekciju.«
»Ne planiram ništa takvog«, napućila je usne Kenna, izazovno gledajući pohot‐
ne osmijehe Turenta i Frippa. »Priliku neću tražiti, ali se nisam ni uplašila. Ne
može mene uplašiti bilo što. A ponajmanje nečiji visuljak!«
»Vi ne znate govoriti ni o čemu drugom«, ustvrdio je Boreas Mun, zadržavajući
smećkastog pastuha i čekajući da se Kenna i Chloe poravnaju s njime.
»A ovdje se neće ratovati visuljcima, moje dame!«, produžio je, nastavljajući ja‐
hati uz djevojke. »Tko poznaje Bonharta zna da mu je u maču malotko ravan. Vo‐
lio bih da se pokaže da između njega i gospodina Skellena nema kavge ni zavade.
Da sve prođe glatko.«
»A ja to ne razumijem«, priznao je Andres Vierny iz pozadine. »Navodno smo
trebali hvatati nekakvog čarobnjaka, pa su nam zato i dodijelili budnu, ovu ovdje
Selborne Kennu. Sada se pak priča o nekakvom Bonhartu i o nekakvoj djevojci!«
»Bonhart, lovac na nagrade«, nakašljao se Boreas Mun, »sklopio je s gospodi‐
nom Skellenom ugovor. I prekršio ga. Premda je gospodinu Skellenu obećao da će
tu djevojku ubiti, ostavio ju je na životu.«
»Jer mu je zacijelo netko drugi ponudio veće novce za živu, nego Sova za mr‐
tvu«, slegnula je ramenima Chloe Stitz. »Takvi su oni, ti lovci na nagrade. U njih
časti nemoj tražiti!«
»Bonhart je bio drukčiji«, usprotivio se, osvrnuvši se, Fripp Mlađi. »Bonhart ni‐
kad nije prekršio danu riječ.«
»Tim je čudnije da je to odjednom učinio.«
»A zašto je ta djevojka«, upitala je Kenna, »tako važna? Ta koja je trebala biti
ubijena, a nije ubijena?«
»A što se to nas tiče?« namrštio se Boreas Mun. »Mi imamo zapovijedi! A gospo‐
din Skellen ima pravo dobiti svoje. Bonhart je trebao ukokati Falku, a nije ukokao.
Gospodin Skellen ima pravo zahtijevati da mu zbog toga položi račune.«
»Taj Bonhart«, ponovila je uvjereno Chloe Stitz, »namjerava za živu uzeti veći
novac nego za mrtvu. Eto, tajna je u tome.«
»I gospodin je koroner«, rekao je Boreas Mun, »odmah na to pomislio. Da je
nekom barunu iz Gesoa, koji se žestoko napopastio na bandu Štakora, obećao živu
Falku kako bi se taj s njom zabavio i polagano ju izmučio na smrt. Ali pokazalo se
da to nije istina. Ne zna za koga Bonhart čuva tu Falku živu, ali siguran je da to ne
čini za toga baruna.«
103
Andrzej Sapkowski
»Gospodine Bonharte!« debeli se vijećnik Ljubomore ukotrljao u svratište, dašćući i

sopćući. »Gospodine Bonharte, naoružani ljudi su u naselju! Dolaze na konjima!«
»Velike mi senzacije.« Bonhart je obrisao tanjur kruhom. »Bilo bi se čemu čuditi
da jašu, recimo, na majmunima. Koliko ih je?«
»Četvorica!«
»A gdje je moja odjeća?«
»Tek je oprana... Nije se osušila...«
»Prokleti bili. Morat ću goste dočekati u gaćama. Ali zapravo, kakvi gosti, takav
i doček.«
Popravio je pojas s mačem opasan preko rublja, utaknuo svitnjak od gaća u saru
čizme, povukao lanac pričvršćen za Cirinu ogrlicu.
»Na noge, Štakorice.«
Kada ju je izveo na trijem, četvorica konjanika već su bila nadomak svratišta.
Vidjelo se da je za njima dug put kroz bespuća i nepogode – odjeća, konjska opre‐
ma i konji bili su uprljani skorenim blatom i prašinom.
Bila su četvorica, ali su vodili i slobodnoga konja. Vidjevši ga, Ciri je osjetila
kako joj je iznenada postalo vruće, iako je dan bio jako hladan. Bila je to njezina
vlastita riđa kobila na kojoj su i dalje bili njezina orma i sedlo. I čeoni remen koji
joj je darovala Mistle. Konjanici su bili od onih koji su ubili Hotsporna.
Stali su pred krčmom. Jedan, sigurno vođa, dojahao je bliže, naklonio se Bon‐
hartu kalpakom od kunovine. Bio je crnoput i imao crni brčić koji je izgledao po‐
put crte povučene ugljenom iznad gornje usne. Gornja usna, primijetila je Ciri,
svako malo mu se grčila – tik zbog kojega je tip neprestano izgledao razjareno. A
možda je i bio bijesan?
»Zdravi bili, gospodine Bonharte!«
»Zdravi bili, gospodine Imbra. Zdravi bili, gospodo.« Bonhart je ne žureći prič‐
vrstio Cirin lanac za kuku na stupu. »Oprostite što sam neprilično odjeven, ali ni‐
sam vas očekivao. Dug je put iza vas, oj, dug... Iz Gesoa vas je čak ovamo, u Eb‐
bing, dotjeralo? A kako je uvaženi barun? Je li zdrav?«
»Kao krastavčić«, odvratio je ravnodušno crnomanjasti. Opet trzajući gornjom
usnom. »Ali nemamo vremena za čavrljanje. Žurimo.«
»Ja vas«, Bonhart je podignuo pojas i gaće, »uopće ne zadržavam.«
»Javljeno nam je da si pobio Štakore.«
»Istina je.«
104
Lastavičja kula
»I da si u skladu s obećanjem danim barunu«, crnomanjasti je i dalje hinio da ne

vidi Ciri na trijemu, »Falku uhvatio živu.«
»I to je čini se istina.«
»Uspjelo ti je znači ono što nama nije.« Crnomanjasti je pogledao riđu kobilicu.
»Dobro: Pokupit ću curu i idem kući. Ruperte, Stavro, zgrabite je.«
»Polako, Imbra«, podignuo je dlan Bonhart. Nikoga vi nećete grabiti. I to iz
jednostavnog razloga jer vam ja to ne dam. Predomislio sam se. Ostavit ću tu dje‐
vojku sebi, za vlastitu uporabu.«
Crnomanjasti nazvan Imbrom sagnuo se u sedlu, hraknuo i pljunuo zadivlju‐
juće daleko, skoro na stube trijema.
»Ali obećao si je barunu!«
»Obećao sam. Ali sam se predomislio.«
»Molim? Jesam li ja to dobro čuo?«
»Kako ti čuješ, Imbra, nije moja briga.«
»Tri si dana bio gošćen u dvorcu. Za obećanje dano barunu tri si dana lokao i
žderao. Najbolja vina iz podruma, pečene paunove, srnetinu, paštete, karaše u vrh‐
nju. Tri si noći kao kralj u perinama spavao. I da si se sada predomislio? Jesi li?«
Bonhart je šutio, sačuvavši ravnodušan i blaziran izraz lica. Imbra je stisnuo
zube da zatomi podrhtavanje usne.
»A znaš li, Bonharte, da ti mi možemo Štakoricu na silu oduzeti?«
Bonhartovo lice, dotad blazirano i zabavljeno, u trenu se uozbiljilo.
»Pokušajte. Vas četvorica, ja jedan. I usto u gaćama. Ali ja za takve seronje ne
moram navlačiti hlače.«
Imbra je opet pljunuo, povukao uzde, okrenuo konja.
»Fuj, Bonharte, što se dogodilo s tobom? Za tebe se uvijek znalo da si solidan,
pravi profesionalac, da poštuješ danu riječ. A sada ispada da je tvoja riječ govna vri‐
jedna! A kako se čovjeka cijeni po riječi, ispada da si ti...«
»Ako je već riječ o riječima«, prekinuo ga je hladno Bonhart, naslonivši dlanove
na kopču pojasa, »pripazi, Imbra, da ti slučajno ne izlete prevelike. Jer bi te mogle
zaboljeti kada ti ih stjeram nazad u grlo.«
»Hrabar si protiv četvorice! A imaš li hrabrosti za četrnaestoricu? Jer ja ti mogu
zajamčiti da barun neće dopustiti da uvreda prođe samo tako!«
»Rekao bih ti što mislim o tvom barunu, ali eto, mnoštvo se okuplja, a u njemu
su i žene i djeca. Pa ću ti reći samo da ću za nekih desetak dana doći u Claremont.
105
Andrzej Sapkowski
Tko hoće pravdu istjerivati, uvrede svetiti ili mi Falku oduzeti, neka dođe u Clare‐
mont.«
»Ja ću doći!«
»Čekat ću te ondje. A sada se nosite odavde.«
»Bojali su ga se. Užasno su ga se bojali. Osjećala sam kako iz njih izbija strah.«
Kelpie je glasno zarzala, potresla glavom.
»Bila su četvorica, naoružani do zuba. A on sam, u podrapanim gaćama i razdr‐
ljenoj potkošulji prekratkih rukava. Bio bi smiješan, da nije... Da nije bio strašan.«
Vysogota je šutio, mršteći oči suzne od vjetra. Stajali su na brežuljku koji je na‐
dvisivao močvare Perepluta, nedaleko od mjesta gdje je prije dva tjedna starac pro‐
našao Ciri. Vjetar je povijao trsku, mreškao površinu razlivene rijeke.
»Jedan od te četvorice«, nastavila je Ciri, dopustivši kobili da uđe u vodu i napi‐
je se, »imao je o sedlu obješen mali samostrel, ruka mi se pružala prema tom sa‐
mostrelu. Gotovo sam čula njegove misli, osjećala njegovu strepnju. »Hoću li stići
napeti? Odapeti? I što će biti ako promašim?« I Bonhart je vidio taj samostrel i tu
ruku, i on je slušao te misli, sigurna sam. I sigurna sam da taj jahač ne bi stigao na‐
peti samostrel.«
Kelpie je podigla glavu, frknula, zazvonila prstenovima žvala.
»Sve sam bolje razumjela u čije sam ruke pala. No i dalje nisam razumjela nje‐
gove motive. Čula sam njihov razgovor, sjećala se što je ranije govorio Hotsporn.
Taj spominjani barun Cassadei htio me živu i Bonhart mu je to obećao. A potom
se predomislio. Zašto? Je li me htio dati nekome tko će platiti više? Je li na neznan
način prepoznao tko sam zapravo? Pa me namjeravao dati Nilfgaarđanima?«
»Otišli smo iz toga naselja predvečer. Dopustio mi je da jašem na Kelpie. Ali
ruke mi je sputao i cijelo me vrijeme držao na lancu s ogrlicom. Cijelo vrijeme. A
jahali smo, gotovo bez zastanka, cijelu cjelcatu noć i cijeli cjelcati dan. Mislila sam
da ću umrijeti od iscrpljenosti. A na njemu se umor uopće nije vidio. To nije čo‐
vjek. To je otjelotvoreni đavao.«
»Kamo te je odveo?«
»U rupetinu koja se zvala Fano.«
»Kada smo ujahali u Fano, visoki sude, bio je već mrak, prst nisi vidio pred sobom,
tobože šesnaesti rujna, ali dan oblačan i hladan kao vrag, rekao bi da je studeni.
106
Lastavičja kula
Oružarovu radionicu nismo morali dugo tražiti, jer je to najveće dobro u cijelom
gradiću, a usto je od tamo neprestano dopirala zvonjava čekića koji su kovali želje‐
zo. Neratin Ceka... Uzalud to zapisujete, gospodine pisaru, jer, ne sjećam se jesam
li to spomenula, ali Neratin više nije živ, ubili su ga u selu zvanom Rogotin...«
»Ne podučavajte zapisničara. Nastavite, molim.«
»Neratin je pokucao alkom na vratima. Uljudno je rekao tko smo i po kojemu
smo poslu došli, uljudno je zamolio da nas se sasluša. Pustili su nas. Radionica ko‐
vača mačeva bila je lijepa građevina, prava utvrda, palisada od borovih greda, kule
od hrastovih dasaka, unutra po zidovima oblanjani ariš...«
»Sud ne zanimaju arhitektonski detalji. Svjedokinjo, prijeđite na stvar. A prije
toga izvolite ponoviti u zapisnik prezime kovača mačeva.«
»Esterhazy, visoki sude. Esterhazy iz Fanoa.«
Oružar Esterhazy dugo je gledao Boreasa Mirna, ne žureći s odgovorom na postav‐

ljeno pitanje.
»Možda je Bonhart i bio ovdje«, rekao je napokon, igrajući se s koštanom
zviždaljkom koja mu je visjela oko vrata. »A možda i nije bio? Tko zna? Ovdje, gos‐
podo moja, imamo radionicu za proizvodnju mačeva. Na sva pitanja koja se tiču
mačeva odgovorit ćemo rado, brzo, tečno i iscrpno. Ali ne vidim zašto bismo odgo‐
varali na pitanja koja se tiču naših gostiju i mušterija.«
Kenna je izvukla iz rukava rupčić, hinila je da briše nos.
»Razlog se može naći«, rekao je Neratin Ceka. »Možete ga pronaći vi, gospodine
Esterhazy. Mogu i ja. Hoćete li odabrati?«
I pored prividne ženstvenosti Neratinovo je lice znalo biti tvrdo, a glas zloko‐
ban. Ali oružar je samo frknuo, igrajući se zviždaljkom.
»Odabrati između podmićivanja i prijetnje? Neću. Pljujem i na jedno, i na dru‐
go.«
»Samo jedna mala informacija«, nakašljao se Boreas Mun. »Zar je to tako puno?
Pa poznajemo se ne od danas, gospodine Esterhazy, a ni prezime koronera Skellena
nije vam strano...«
»Nije«, prekinuo ga je oružar. »Nikako. Spletke i nedjela na koje to prezime aso‐
cira također nam nisu strani. Ali ovdje smo u Ebbingu, autonomnom i samostal‐
nom kraljevstvu. Premda tek prividno, ali ipak. Zato vam nećemo ništa reći. Idite
107
Andrzej Sapkowski
svojim putem. Za utjehu vam obećavamo da ako se netko za tjedan ili mjesec dođe
raspitivati o vama, od nas će čuti jednako malo.«
»Ali, gospodine Esterhazy...«
»Moram biti jasniji? Nema problema. Nosite se odavde!«
Chloe Stutz je bijesno siknula, dlanovi Frippa i Vargasa spuznuli su prema
balčacima mačeva, Andres Vierny je dohvatio nadžak koji mu je visio o bedru. Ne‐
ratin Ceka se nije pomaknuo, nije ni trepnuo. Kenna je vidjela da ne spušta pogled
s koštane zviždaljke. Prije no što su ušli, Boreas Mun ih je upozorio – zvižduk
zviždaljke znak je za zaštitare koji čekaju u potaji, glasovite mačevaoce koje su u
oružarevoj radionici zvali »nadzornicima kakvoće proizvoda«.
Ali predviđajući sve, Neratin i Boreas su isplanirali i sljedeći potez. Imali su skri‐
venog asa u rukavu.
Kennu Selborne. Budnu.
Kenna je već ranije sondirala oružara, blago ga je bockala podražajima, oprezno
se upuštala u guštik njegovih misli. Sada je bila spremna. Primaknuvši rupčić nosu
– uvijek je prijetilo krvarenje – prodrla mu je u mozak pulsiranjem i naredbom. Es‐
terhazy se zagrcnuo, pocrvenio, objeručke uhvatio ploču stola za kojim je sjedio,
kao da se boji da će stol odletjeti u toplije krajeve skupa sa snopom faktura, tintar‐
nicom i pritiskačem za papir u obliku nereide koja na zanimljiv način izvodi nepo‐
dopštine s dva tritona odjednom.
Mirno, zapovjedila je Kenna, ovo nije ništa, ništa se ne događa. Naprosto si nam
poželio ispričati to što nas zanima. Pa znaš što nas zanima, a riječi se već otimaju da se
oslobode iz tebe. Hajde, onda. Počni. Vidjet ćeš da će ti čim progovoriš prestati šumjeti
u glavi, bučati u sljepoočnicama, iščeznuti probadanje u ušima. A i grč u čeljusti će nes‐
tati.
»Bonhart«, rekao je hrapavo Esterhazy, otvarajući usta češće no što je zahtijevalo
artikuliranje slogova, »bio je ovdje prije četiri dana, dvanaestoga rujna. Sa sobom je
vodio djevojku koju je zvao Falka. Očekivao sam taj posjet, jer sam dva dana prije
toga primio njegovo pismo...«
Iz lijeve nosnice potekao mu je tanak mlaz krvi.
Govori, zapovjedila je Kenna. Govori. Ispričaj sve. Vidjet ćeš koliko će ti laknuti.
Oružar Esterhazy sa zanimanjem je pogledavao Ciri, ne ustajući iza hrastova stola.
108
Lastavičja kula
»Onaj mač«, odgonetnuo je, lupkajući držalom pera o pritiskač za papir u obli‐
ku čudne skupine, »koji si zamolio u pismu je za nju. Je li tako, Bonharte? No,
onda ćemo procijeniti... Provjerimo odgovara li tome što si napisao. Visina pet sto‐
pa i devet palaca... Tako i jest. Težina sto dvanaest funti... No, dali bismo joj ma‐
nje od sto dvanaest, ali to je mali detalj. Ruka, pisao si, na koju ide rukavica broj
pet... Pokažimo ruku, presvijetla gospođice. No, i to se slaže.«
»Kod mene se uvijek slaže«, rekao je suho Bonhart. »Imaš li za nju neki pristo‐
jan komad?«
»U mojoj tvrtki«, odvratio je ponosno Esterhazy, »ne proizvodi se i ne nudi
drukčije no pristojno oružje. Razumijem da je riječ o maču za borbu, ne za svečane
prilike. Ah, istina, napisao si to. Jasna stvar, mač za ovu ovdje gospođicu naći će se
bez teškoća. Na takvu visinu i takvu težinu idu mačevi trideset osam palaca, stan‐
dardna izvedba. Ona za svoju laku građu i malu ruku treba minibastarda s drškom
produženim na devet palaca i s kuglastom glavicom. Mogli bismo preporučiti vile‐
njačku taldagu ili zerrikansku saberru, razmjerno laganu viroledanku...«
»Pokaži robu, Esterhazy.«
»Zuri nam se, ha? Ako je tako, izvolite. Izvolite onda... Hej, Bonharte? Što je to,
dovraga? Zašto ti nju vodiš na povodcu?«
»Čuvaj svoj balavi nos, Esterhazy. Ne turaj ga kamo ne treba, jer ćeš ostati bez
njega!«
Esterhazy, igrajući se zviždaljkom obješenom oko vrata, gledao je lovca bez stra‐
ha i zazora, iako je morao gledati jako uvis. Bonhart je uvio brk, nakašljao se.
»Ja se«, rekao je nešto tiše, ali i dalje opako, »ne petljam u tvoje stvari i poslove.
Čudi li te ako tražim da to bude uzajamno?«
»Bonharte.« Oružar nije ni trepnuo. »Kada napustiš moju kuću i moje dvorište,
kada za sobom zatvoriš moja vrata, tada ću poštivati tvoju privatnost, tajnost tvojih
poslova, speci čnost profesije. I neću se petljati, budi siguran. Ali u svojoj kući
neću dopustiti vrijeđanje ljudskog dostojanstva. Jesi li me razumio? Iza moje kapije
možeš ovu djevojku vući za konjem, ako ti je volja. U mojoj ćeš joj kući skinuti tu
ogrlicu. Smjesta.«
Bonhart je posegnuo za ogrlicom, otkopčao je, ne odričući se zadovoljstva da je
potegne tako da Ciri umalo ne obori na koljena. Esterhazy je, hineći da to nije vi‐
dio, ispustio zviždaljku iz prstiju.
»Tako je bolje«, rekao je suho. »Pođimo.«
109
Andrzej Sapkowski
Prešli su galerijom na drugo, nešto manje dvorište, koje je jednom stranom do‐
dirivalo stražnji zid kovačnice, a drugom bilo otvoreno prema voćnjaku. Pod nad‐
strešnicom oslonjenom na rezbarene stupove stajao je dugi stol po kojemu su sluge
upravo završavale redati mačeve. Esterhazy je pokretom ruke pokazao Bonhartu i
Ciri da priđu izložbi.
»Izvolite, ovo je moja ponuda.«
Prišli su.
»Tu«, Esterhazy je pokazao podulji niz mačeva na stolu, »imamo moju produk‐
ciju, svi su uglavnom ovdje iskovani, vidite uostalom potkovu, moju puncu. Cijene
su u rasponu od pet do devet orena, jer su to standardi. Ovi, međutim, koji leže
eto tu, kod mene su samo sastavljeni i dovršeni. Uglavnom su iz uvoza. Odakle,
možete prepoznati po puncama. Ti iz Mahakama imaju puncu u obliku prekriže‐
nih čekića, ti iz Povissa krunu ili konjsku glavu, a ti iz Virolede sunce i čuveni znak
rme. Cijene počinju od deset orena.«
»A završavaju?«
»Različito. Evo, na primjer, ovaj lijepi viroledanac.« Esterhazy je s pulta digao
mač, izveo s njim pozdrav, zatim prešao u početni položaj, vješto okrećući dlan i
podlakticu u složenoj nti zvanoj »angelika«. »Ovaj stoji petnaest. Stari rad, kolek‐
cionarski balčak. Vidi se da je rađen po narudžbi. Motiv iscizeliran na rukobranu
pokazuje da je oružje bilo namijenjeno ženi.«
Zavrtio je mačem, zadržao dlan u terci, grebenom oštrice prema njima.
»Kao na svim balčacima iz Virolede, tradicionalan natpis: ›Ne izvlači bez razlo‐
ga, ne spremaj bez časti‹. Ha! U Viroledi se još uvijek cizeliraju takvi natpisi. A po
cijelom svijetu te oštrice izvlače propalice i glupani. I po cijelom je svijetu čast po‐
jeftinila, jer ta roba danas nema prođu...«
»Ne pričaj toliko, Esterhazy. Daj joj taj mač, neka ga odmjeri u ruci. Uzmi
oružje, djevojko.«
Ciri je uhvatila lako mač, osjetivši odmah kako joj rukohvat od zmijske kože si‐
gurno sjeda u dlan, a težina oštrice poziva ruku da se savije i udari.
»To je minibastard«, napomenuo je Esterhazy. Nepotrebno. Znala se služiti
dužim rukohvatom, s tri prsta na kuglastoj glavici.
Bonhart se povukao za dva koraka, na dvorište. Izvukao je svoj mač iz korica,
zamahnuo njime tako da je zazviždao.
»Hajde!« rekao je Ciri. »Ubij me. Imaš mač i imaš priliku. Imaš šansu. Iskoristi
je. Jer neću ti skoro dati drugu.«
110
Lastavičja kula
»Zar ste vi poludjeli?«

»Umukni, Esterhazy.«
Zavarala ga je pogledom u stranu i lažnim trzajem leđa, udarila kao munja, iz
ravne sinistre. Oštrica je zazvonila u paradi, tako jako da se Ciri zanijela, morala je
odskočiti, zapevši bedrom o stol s mačevima. Pokušavajući povratiti ravnotežu, na‐
gonski je spustila mač – znala je da bi je u tom trenu, da je htio, ubio bez i najma‐
njeg problema.
»Jeste li vi poludjeli?« povikao je Esterhazy, a zviždaljka mu je opet bila u ruci.
Šegrti i kalfe zbunjeno su se pogledavali.
»Odloži oružje.« Bonhart nije spuštao pogled s Ciri, na oružara nije uopće
obraćao pozornost. »Odloži, kažem. Jer ću ti odsjeći ruku!«
Poslušala je nakon trena oklijevanja. Bonhart se sablasno nasmiješio.
»Ja znam tko si, zmijo. Ali prisilit ću te da mi to sama kažeš. Riječju ili djelom!
Prisilit ću te da kažeš tko si. I onda ću te ubiti.«
Esterhazy je siknuo kao da ga je netko ranio.
»A ovaj mač«, Bonhart ga nije ni pogledao, »bio ti je pretežak. Zato si bila pre‐
više spora. Bila si spora kao puž u drugom stanju. Esterhazy! To što si joj dao bilo
je preteško za najmanje četiri unce.«
Oružar je bio blijed. Prelazio je pogledom s nje na njega, s njega na nju, a lice
mu je bilo čudno promijenjeno. Napokon je kimnuo slugi, poluglasno mu je izdao
zapovijed.
»Imam nešto«, rekao je polagano, »što bi te trebalo zadovoljiti, Bonharte.«
»Zašto mi to onda nisi pokazao odmah?« zarežao je lovac. »Pisao sam ti da hoću
nešto posebno. Možda misliš da si bolji mač ne mogu priuštiti?«
»Ja znam što si možeš priuštiti«, rekao je naglašeno Esterhazy. »I ne od danas. A
zašto ti nisam pokazao odmah? Pa nisam mogao znati koga mi dovodiš... na po‐
vodcu, s ogrlicom oko vrata. Nisam se mogao domisliti kome je mač namijenjen i
za što treba poslužiti. Sada već sve znam.«
Sluga se vratio, noseći duguljastu kutiju.
»Približi se, djevojko«, rekao je tiho Esterhazy. »Pogledaj.«
Ciri se približila. Pogledala. I glasno uzdahnula.
Ogolila je mač, hitrim pokretom. Vatra s ognjišta zasljepljujuće je zaplamsala na

valovito iscrtanom šavu oštrice, crveno se zažarila u vijugama križnice.
111
Andrzej Sapkowski
»To je ovaj«, rekla je Ciri. »Sigurno se već domišljaš. Uzmi ga u ruku, ako
hoćeš. Ali pazi, oštriji je od britve. Osjećaš kako se držak lijepi za dlan? Napravljena
je od kože jedne plosnate ribe koja ima na repu oštru bodlju.«
»Raže.«
»Valjda. Ta riba ima u koži malene zubiće, stoga rukohvat ne klizi u ruci, čak ni
kada se ruka oznoji. Pogledaj što je izjetkano na oštricu.«
Vysogota se sagnuo, pogledao, naprežući oči.
»Vilenjačka mandala«, rekao je malo potom, podižući glavu. »Takozvana blat‐
han caerme, girlanda sudbine: stilizirani cvjetovi hrasta, suručice i kovilja. Kula po‐
gođena gromom, kod Prvotnih rasa simbol kaosa i destrukcije... A nad kulom...«
»Lastavica«, dovršila je Ciri. »Zireael. Moje ime.«
»Stvarno, neloša stvarčica«, rekao je napokon Bonhart. »Gnomski rad, odmah se

vidi. Samo su gnomi kovali takvo tamno željezo. Samo su gnomi oštrili na vatri i
samo su gnomi pravili šupljikavi uzorak da smanje težinu... Priznaj, Esterhazy. Ovo
je replika?«
»Ne«, zanijekao je oružar. »Original. Pravi gnomski gwyhyr. Ova oštrica ima
više od dvjesto godina. Oprema je, razumije se, puno mlađa, ali ne bih je nazvao
replikom. Gnomi iz Tir Tochaira napravili su je po mojoj narudžbi. Starim tehni‐
kama, metodama i modelima.«
»Prokletstvo. Možda si to zbilja neću moći priuštiti. Koliko tražiš za ovu oštri‐
cu?«
Esterhazy je neko vrijeme šutio. Lice mu je bilo nepronično.
»Dat ću ga zabadava, Bonharte«, rekao je napokon muklim glasom. »Na dar.
Da se ispuni što se ispuniti mora.«
»Hvala«, rekao je Bonhart, vidljivo zatečen. »Hvala ti, Esterhazy. Kraljevski dar,
zbilja kraljevski... Primam, primam. I ostajem ti dužnik...«
»Ne ostaješ. Mač dajem njoj, ne tebi. Priđi, djevojko koja nosiš ogrlicu oko vra‐
ta. Pogledaj znakove izjetkane na oštrici. Ne razumiješ ih, naravno. Ali ja ću ti ih
objasniti. Pogledaj. Linija koja pokazuje sudbinu je vijugava, ali vodi prema ovoj
ovdje kuli. Prema propasti, prema razaranju ustaljenih vrijednosti, ustaljenog po‐
retka. Ali ovo iznad kule, vidiš? Lastavica. Simbol nade. Uzmi ovaj mač. Neka se is‐
puni što se mora ispuniti.«
112
Lastavičja kula
Ciri je oprezno pružila ruku, nježno pomilovala tamno sječivo sa svjetlucavim

rubovima.
»Uzmi ga«, rekao je polagano Esterhazy, promatrajući Ciri širom otvorenih oči‐
ju. »Uzmi ga. Uzmi ga u ruku, djevojko. Uzmi...«
»Ne!« kriknuo je odjednom Bonhart, priskačući, hvatajući Ciri za ruku, odgur‐
nuvši je žestoko i jako. »Makni se!«
Ciri je pala na koljena, šljunak dvorišta bolno joj je probo dlanove na koje se
dočekala.
Bonhart je zalupio kutiju.
»Ne još!« zarežao je. »Ne još danas! Još nije došlo vrijeme!«
»Očito«, potvrdio je spokojno Esterhazy, gledajući ga u oči. »Da, očito još nije
došlo. Šteta.«
»Čitanje misli toga oružara, visoki sude, nije baš donijelo puno koristi. Mi smo
tamo bili šesnaestoga rujna, tri dana prije punoga mjeseca. A kada smo se vraćali iz
Fanoa u Rocayne sustigla nas je skupina jahača, Ola Harsheim i sedam konjanika.
Gospodin Ola nam je zapovjedio da što brže možemo pohitamo za ostatkom odre‐
da. Jer je dan prije, petnaestoga rujna, došlo do krvoprolića u Claremontu... Ja o
tome nepotrebno, visokom je sudu krvoproliće u Claremontu sigurno dobro poz‐
nato...«
»Nastavite sa svjedočenjem, ne brinući za to što sud znade.«
»Bonhart nas je prestigao za jedan dan. Petnaestoga rujna je doveo Falku u Cla‐
remont...«
»Claremont«, ponovio je Vysogota. »Znam taj gradić. Kamo te je doveo?«

»U veliku kuću na trgu. Sa stupovima i arkadama kod ulaza. Odmah se vidjelo
da u njoj živi bogataš...«
***
Zidove odaja prekrivali su raskošni gobleni i prelijepe tapiserije koje su prikazivale
religiozne i lovačke prizore, te pastorale u kojima su sudjelovale razodjevene žene.
Namještaj je blistao od intarzija i mjedi okova, a tepisi su bili takvi da su noge u
njih upadale do gležnja. Ciri nije stigla promotriti detalje, jer je Bonhart žustro ho‐
dao i povlačio je za lanac.
113
Andrzej Sapkowski
»Zdrav mi bio, Houvenaghle,«

U šarenoj dugi koju je bacao vitraj, s lovačkom tapiserijom u pozadini, stajao je
muškarac zadivljujuće pretilosti, odjeven u kaftan prekriven zlatom i deliju opšive‐
nu astrahanskim krznom. Iako u punoj muškoj snazi, bio je jako ćelav, a obrazi su
mu visjeli kao u golemoga buldoga.
»Zdravo, Leo«, rekao je. »I tebi, gospo...«
»Nikakva gospa.« Bonhart je pokazao lanac i ogrlicu. »Ne treba je pozdravljati.«
»Ljubaznost ništa ne košta.«
»Osim vremena.« Bonhart je povukao za lanac, prišao, neusiljeno potapšao de‐
beljka po trbuhu.
»Lijepo si se zaokružio«, ocijenio je. »Časti mi, Houvenaghele, na cesti te je
lakše preskočiti, nego obići.«
»Ima se«, objasnio je žovijalno Houvenaghel i zatresao obrazima. »Dobro mi
došao, dobro došao, Leo. Drag si mi gost, a danas sam i neizmjerno veseo. Poslovi
idu izvanredno dobro, da pljucneš protiv uroka, lova samo curi! Samo danas, da ne
tražim predaleko, jedan mi je nilfgaardski pričuvni konjanički satnik, opskrbnik
koji se bavi transportima opreme na bojišnicu, utopio šest tisuća vojnih lukova koje
ću s desetorostrukim dobitkom prodati na malo lovcima, krivolovcima, ubojicama,
vilenjacima i drugim borcima za nezavisnost. A od jednog ovdašnjeg markiza sam
jeftino kupio i dvorac...«
»A kojega će ti vraga dvorac?«
»Moram živjeti reprezentativno. No, da se vratim poslu: jedan mogu zahvaliti i
tebi, Leo. Dužnik koji je izgledao beznadno vratio mi je dug. Doslovno maloprije.
Ruke su mu se tresle dok je podmirivao dug. Tip te vidio i pomislio...«
»Znam što je mislio. Dobio si moje pismo?«
»Dobio sam.« Houvenaghel je teško sjeo, gurnuvši trbuhom stol tako da su za‐
zveckale karate i vrčevi. »I sve sam pripremio. Nisi vidio plakate? Sigurno ih je svje‐
tina poderala... Ljudi se već okupljaju u kazalištu. Lova curi... Sjedaj, Leo. Imamo
vremena. Popričat ćemo, popiti vina...«
»Ne želim tvoje vino. Sigurno je državno, ukradeno iz nilfgaardskih transporta.«
»Valjda se šališ. To je Est Est iz Toussainta, iz berbe kada je naš premilostivi car
Emhyr bio evo ovako maleni švrćo u posranim pelenama. Bila je to dobra godina.
Za vina. U tvoje zdravlje, Leo.«
Bonhart je šutke odzdravio peharom. Houvenaghel je mljasnuo, više no kritički
gledajući Ciri.
114
Lastavičja kula
»Znači ova bi ovdje okata srnica«, rekao je napokon, »trebala zajamčiti zabavu
obećanu u pismu? Poznato mi je da je Windsor Imbra već pred gradom. Da sa so‐
bom vodi nekoliko sasvim pristojnih pustahija. A i nekoliko je lokalnih razbijača
vidjelo plakate...«
»Jesi li ti ikad bio razočaran mojom robom, Houvenaghele?«
»Nikad, stvarno. Ali i već dugo ništa tvoje nisam ni imao.«
»Radim rjeđe no prije. Razmišljam također i o tome da se posve umirovim.«
»Za to je potreban kapital, da se imaš čime potpomagati. Mogao bih imati nešto
u tom smislu... Slušaš?«
»U pomanjkanju druge zabave.« Bonhart je nogom pogurnuo stolac, prisilio
Ciri da sjedne.
»Nisi razmišljao o tome da odeš na sjever? U Cintru, na Padine ili čak i preko
Jaruge? Znaš li da svakome tko potegne onamo i poželi se naseliti na osvojenim po‐
dručjima, Carstvo jamči dodjelu četiri lana zemlje? I oslobođenje od poreza na de‐
set godina?«
»Od mene«, odvratio je mirno lovac, »nikada seljak. Ne bih mogao kopati zem‐
lju ni uzgajati bilo koju stoku. Ja sam preosjetljiv. Bljuje mi se čim vidim govno ili
glistu.«
»Tako je i sa mnom«, zatresao je obrazima Houvenaghel. »Od cijele poljoprivre‐
de podnosim samo pečenje rakije. Ostalo mi je odbojno. Kažu da je poljoprivreda
temelj gospodarstva i da jamči blagostanje. No ja smatram nedostojnim i ponižava‐
jućim da o mojemu blagostanju odlučuje nešto što smrdi na gnoj. Potrudio sam se
s time u vezi. Zemlju ne moraš obrađivati, Bonharte, ne moraš na njoj uzgajati sto‐
ku. Dovoljno ju je imati. Ako je imaš dovoljno, možeš izvlačiti lijepe prihode.
Možeš, vjeruj mi, živjeti sasvim pristojno. Da, napravio sam s time u vezi neke ko‐
rake, uostalom odatle i moje pitanje o putovanju na sjever. Jer vidiš, Bonharte, ja
bih ondje imao za tebe posla. Stalnog, dobro plaćenog i ne prenapornog. I po mjeri
osjetljivog čovjeka: bez govana, bez glista.«
»Spreman sam poslušati. Bez obveze, naravno.«
»Od zemlje koju car jamči naseljenicima, može se uz malko poduzetnosti i s ne‐
velikim temeljnim kapitalom složiti sasvim lijepa latifundija.«
»Shvaćam.« Lovac je zagrizao brk. »Shvaćam kamo smjeraš. Već znam kakve ko‐
rake činiš u vezi s vlastitim blagostanjem Teškoće ne predviđaš?«
»Predviđam. Dvojake. Kao prvo, treba pronaći najamnike koji će izigravajući
naseljenike poći na sjever i preuzeti zemlju od okupacijskih vlasti. Formalno za
115
Andrzej Sapkowski
sebe, praktično za mene. Ali pronalaženjem najamnika ću se pozabaviti ja. Tebe se

tiče druga teškoća.«
»Pretvorio sam se u uho.«
»Neki najamnici će preuzeti zemlju i neće biti skloni da je prepuste. Zaboravit
će ugovor i novac koji su uzeli. Nećeš povjerovati, Bonharte, kako su prevara, pod‐
lost i lupeštvo duboko ukorijenjeni u ljudsku prirodu.«
»Povjerovat ću.«
»Stoga će trebati nepoštene uvjeravati da se nepoštenje ne isplati. Da je kažnjivo.
Time ćeš se pozabaviti ti.«
»Zvuči lijepo.«
»Zvuči tako kako jest. Ja imam prakse, ja sam već radio takve prevare. Nakon
formalnog priključenja Ebbinga Carstvu, kada se dijelila zemlja. I kasnije, kada je
stupio na snagu Akt o ograđivanju. Odatle je Claremont, ovo ubavo mjestašce, po‐
dignut na mojoj zemlji, pa stoga meni i pripada. Cijelo ovo područje pripada meni.
Čak tamo daleko, sve do sivom maglicom pokrivenog obzorja. Sve je to moje. Cije‐
lih sto i pedeset lanova. Carskih lanova, ne kmetskih. To je šesto trideset vloka. Ili
osamnaest tisuća devetsto morgi.«
»O razvratno, propasti blisko Carstvo«, izrecitirao je podrugljivo Bonhart.
»Mora pasti imperij u kojemu svi kradu. Slabost mu leži u koristoljublju i sebičnos‐
ti.«
»U tome leže njegova moć i sila.« Houvenaghel je opet zatresao obrazima. »Ti,
Bonharte, brkaš razbojništvo s privatnim poduzetništvom.«
»I prečesto«, priznao je ravnodušno lovac na nagrade.
»I kako ćemo onda s našim partnerstvom?«
»A ne dijelimo li te sjeverne zemlje prerano? Možda bismo sigurnosti radi mogli
pričekati da Nilfgaard dobije ovaj rat?«
»Sigurnosti radi? Nemoj se šaliti. Rezultat rata je već riješen. Ratovi se dobivaju
novcem. Carstvo ga ima, Nordlinzi ga nemaju.«
Bonhart se značajno nakašljao.
»Ako je već riječ o novcu...«
»Riješeno.« Houvenaghel je pročeprkao po dokumentima koji su ležali na stolu.
»Ovdje ti je bankarski ček na sto orena. Ovdje ugovor o cesiji obveza temeljem
kojega ću izvući od Varnhagena iz Gesoa nagradu za glave bandita. Potpiši. Hvala.
Pripada ti još i postotak od prihoda predstave, ali računi zasad nisu zatvoreni, lova
116
Lastavičja kula
još curi. Zanimanje je veliko, Leo. Zbilja veliko. Ljude u mojem gradu opasno
muče dosada i bezvoljnost.«
Zastao je, pogledao Ciri.
»Iskreno se nadam da se ne varaš u pogledu ove osobe. Da će nam osigurati dos‐
tojnu zabavu... Da će htjeti surađivati u korist zajedničke dobiti...«
»Za nju«, Bonhart je odmjerio Ciri hladnim pogledom, »neće biti nikakve dobi‐
ti. Ona to zna.«
Houvenaghel se namrštio i naljutio.
»Nije dobro, dođavola, nije dobro da to zna! Ne bi trebala znati! Što je s tobom,
Leo? A ako ona ne bude htjela biti zabavna, ako se pokaže nesklonom suradnji? Što
ćemo onda?«
Bonhart nije promijenio izraz lica.
»Onda ćemo«, rekao je, »nahuškati na nju u areni tvoje mastife. Oni su, koliko
se sjećam, uvijek bili pouzdano zabavni.«
Ciri je dugo šutjela, trljajući unakaženi obraz.

»Počinjala sam shvaćati«, rekla je napokon. »Počinjala sam shvaćati što kane uči‐
niti sa mnom. Pribrala sam se, odlučila sam pobjeći u prvoj prilici... Bila sam
spremna na svaki rizik. Ali nisu mi dali priliku. Dobro su me čuvali.«
Vysogota je šutio.
»Odvukli su me dolje. Tamo su čekali gosti toga debelog Houvenaghela. Još
opaljenih! Odakle na svijetu toliko nastranih nakaza, Vysogoto?«
»Množe se. Prirodna selekcija.«
Prvi muškarac bio je nizak i gojazan, podsjećao je prije na polutana no na čovjeka,

čak se i odijevao kao polutan – skromno, lijepo, skladno i pastelno. Drugi muška‐
rac, iako ne mlad, bio je odjeven i držao se kao vojnik, nosio je mač, a na ramenu
njegova crnog kaputa blistao je srebrom izvezen zmaj s krilima šišmiša. Žena je bila
svjetlokosa i mršava, imala je blago kukast nos i tanke usnice. Njezina haljina u
boji pistacije bila je jako dekoltirana. Nije to bila najbolja zamisao. Izrez nije imao
puno za pokazati, ako se ne računa naborana i poput pergamenta suha koža pokri‐
vena debelim slojem šminke i pudera.
»Plemenita markiza de Nementh-Uyvar«, predstavio ju je Houvenaghel. »Gos‐
podin Dedan Ros aep Maelchlad, pričuvni konjički satnik njegova carskog vi‐
117
Andrzej Sapkowski
sočanstva cara Nilfgaarda. Gospodin Pennycuick, gradonačelnik Claremonta. A

ovo je gospodin Leo Bonhart, moj partner i stari suborac.«
Bonhart se ukočeno naklonio.
»To je dakle ta mala razbojnica koja bi nas trebala danas zabaviti«, utvrdila je či‐
njenicu mršava markiza, upijajući u Ciri pogled blijedoplavih očiju. Glas joj je bio
hrapav, seksi vibrantan i grozno supijan.
»Nije baš prelijepa, rekla bih. Ali nije loše građena... Posve zgodno... tjelešce.«
Ciri se trgnula, odgurnula nametljivu ruku, blijedeći od bijesa i sikćući kao zmi‐
ja.
»Molim ne dodirujte«, rekao je hladno Bonhart. »Nemojte hraniti. Nemojte
dražiti. Ne preuzimam odgovornost.«
»Tjelešce se«, markiza je oblizala usne, ne obraćajući pozornost na njega, »uvijek
može privezati za krevet, tada je pristupačnije. Biste li mi je možda prodali, gospo‐
dine Bonharte? Moj markiz i ja volimo takva tjelešca, a gospodin Houvenaghel
nam prigovara kada hvatamo ovdašnje pastirice i seljačku dječicu. Markiz uostalom
više ni ne može loviti dječurliju. Ne može trčati zbog svih tih mogućih čireva i vri‐
jedova koji su mu se pootvarali po preponama...«
»Dosta, dosta, Matilda«, rekao je blago ali brzo Houvenaghel, vidjevši na Bon‐
hartovu licu izraz rastuće odbojnosti. »Vrijeme je da pođemo u teatar. Gospodinu
gradonačelniku je upravo javljeno da je u grad ujahao Windsor Imbra s odredom
najamnika baruna Casadeija. Znači, baš na vrijeme.«
Bonhart je izvukao iz vrećice bočicu, obrisao rukavom stolnu ploču od oniksa,
posuo na nju brdašce bijeloga praha. Povukao je Ciri za lanac na ogrlici.
»Znaš kako se to uzima?«
Ciri je stisnula zube.
»Ušmrkni. Ili uzmi na zaslinjeni prst pa utrljaj u desni.«
»Neću!«
Bonhart nije ni okrenuo glavu.
»Učinit ćeš to sama«, rekao je tiho, »ili ću to učiniti ja, ali na takav način da će
se svi ovdje prisutni razveseliti. Nemaš sluznicu samo u ustima i nosu, Štakorice.
Imaš i na još nekoliko zabavnih mjesta. Pozvat ću sluge, dati da te razodjenu i pri‐
drže, pa ću iskoristiti ta zabavna mjesta.«
Markiza de Nementh-Uyvar se grleno nasmijala, gledajući kako Ciri drhtavom
rukom poseže za drogom.
118
Lastavičja kula
»Zabavna mjesta«, ponovila je i oblizala usne. »Zanimljiva ideja. Vrijedilo bi

jednoga dana iskušati! Hej, hej. Djevojko, pazi, ne razbacuj dobar sstech! Ostavi
malo i meni!«
Droga je bila puno jača od one koju je kušala kod Štakora. U nekoliko trenutaka
nakon što ju je uzela, Ciri je obuzela zasljepljujuća euforija, oblici su izoštrili obri‐
se, svjetlost i boje su joj izboli oči, mirisi nadražili nos, zvukovi su postali nepod‐
nošljivo glasni. A sve uokolo postalo je nestvarno, prolazno poput snoviđenja. Bile
su stube, bili su gobleni i tapiserije koji su smrdjeli po teškoj prašini, bio je hrapavi
smijeh markize de Nementh-Uyvar. Bilo je dvorište, bile su brze kapi kiše na licu,
potezanje ogrlice koju je i dalje imala oko vrata. Golema zgrada s drvenom kulom i
velikom, užasno kičastom slikarijom na pročelju. Slikarija je prikazivala pse koji
grizu čudovište – ni zmaja, ni grifona, ni vivernu. Pred ulazom u zgradu bili su i
ljudi. Jedan je vikao i prosvjedovao.
»To je gnusno! Gnusno i grešno, gospodine Houvenaghele, da se građevina koja
je nekoć bila svetište koristi za tako bezbožnu, neljudsku i gnusnu stvar! I životinje
osjećaju, gospodine Houvenaghele! I one imaju svoje dostojanstvo! To je zločin,
huškati ih jedne na druge na veselje svjetini!«
»Smirite se, sveti čovječe! I ne petljajte mi se u privatno poduzetništvo! A usto,
ovdje se danas neće huškati životinje. Nijedna životinja! Isključivo ljudi!«
»Onda se ispričavam.«
Zgradu je ispunjavalo mnoštvo posjednuto u redove am teatralno postavljenih
klupa. U središtu am teatra bilo je iskopano udolje, kružna promjera nekih tridese‐
tak stopa, opasano debelim balvanima, opkoljeno balustradom. Smrad i buka su
ošamućivali. Ciri je ponovo osjetila trzaj ogrlice, netko ju je uhvatio pod pazuha,
netko gurnuo. Ni ne znajući kada, našla se na dnu balvanima obilježene udubine,
na čvrsto nabijenom pijesku.
U areni.
Prvi nalet je prošao, sada je droga samo uzbuđivala i izoštravala osjetila. Ciri je
dlanovima pritisnula uši – gomila koja je ispunjavala klupe am teatra larmala je,
bučila, zviždala, buka je bila nepodnošljiva. Zamijetila je da joj desni zglavak i pod‐
lakticu sapinje tijesni kožnati štitnik. Nije se sjećala trenutka kada su joj ga za‐
kopčali.
119
Andrzej Sapkowski
Čula je poznat, pićem uništen glas, vidjela mršavu pistacijastu markizu, nilfgaar‐
dskog satnika, pastelnog gradonačelnika, Houvenaghela i Bonharta, koji su zauzi‐
mali ložu koja je nadvisivala arenu. Opet se uhvatila za uši, jer je netko iznenada
tresnuo o gong.
»Pogledajte, ljudi! Danas u areni nije vuk, nije goblin, nije endrijaga! Danas je u
areni ubilačka Falka iz bande štakora! Oklade se primaju na blagajni kod ulaza! Ne
žalite novca, ljudi! Zabavu nećeš pojesti, nećeš popiti, ali budeš li na njoj škrtario,
nećeš dobiti, nego izgubiti!«
Gomila je urlala i pljeskala. Droga je djelovala. Ciri se tresla od euforije, njezin
sluh i vid su registrirali sve, hrapavi markizin smijeh, ozbiljni gradonačelnikov glas,
hladni Bonhartov bas, dreku svećenika zaštitnika životinja, ciku žena, plač djeteta.
Vidjela je tamne pruge krvi na gredama oko arene, rešetkama zatvorenu rupu koja
je zijevala u njima. Sjajne od znoja, životinjski iskrivljene njuške nad balustradom.
Iznenadno komešanje, uzbuđeni glasovi, kletve. Naoružani ljudi probijali su se
kroz mnoštvo, ali su zapeli, naišavši na zid stražara naoružanih kopljima sa širokim
vrhom. Jednoga od tih ljudi već je vidjela, sjećala se crnomanjastog lica i crnog
brčića koji je izgledao kao crta povučena ugljenom iznad gornje usne koja je trepe‐
rila u tiku.
»Gospodin Windsor Imbra?« Houvenaghelov glas. »Iz Gesoa? Senešal presvije‐
tloga baruna Casadeija? Dobro nam došli, zdravi bili inozemni gosti. Zauzmite
mjesta, predstava će začas početi. Ali nemojte, molim vas, zaboraviti platiti ulazni‐
cu!«
»Nisam ovdje radi zabave, gospodine Houvenaghele! Ovdje sam službeno! Bon‐
hart zna o čemu govorim!«
»Stvarno? Leo? Znaš o čemu govori gospodin senešal?«
»Bez šala! Ovdje nas je petnaest! Došli smo po Falku! Dajte nam je, jer će biti
zlo!«
»Ne razumijem zašto se uzbuđuješ, Imbra«, namrštio se Houvenaghel. »Ali
skrećem ti pozornost da ovo nije Geso niti zemlja vašega samovoljnog baruna. Ako
ćete stvarati buku i nered, dat ću vas istjerati bičevima!«
»Bez uvrede, gospodine Houvenaghele«, povukao se Windsor Imbra. »Ali pravo
je na našoj strani! Ovdje nazočni Bonhart obećao je Falku gospodinu barunu Casa‐
deiju. Dao mu je riječ. Neka održi obećanje.«
»Leo?« Houvenaghel je zatresao obrazima. »Znaš li o čemu on govori?«
120
Lastavičja kula
»Znam i priznajem da ima pravo.« Bonhart je ustao i nehajno mahnuo rukom.

»Neću mu oponirati ni stavljati subjekcije. Djevojka je tu, gdje svi vide. Kome je
volja, neka je vodi.«
Windsor Imbra se zaprepastio, usna mu je jako zatreperila.
»Kako to?«
»Djevojka je«, ponovio je Bonhart, namignuvši Houvenaghelu, »onoga tko je
poželi izvesti iz arene. Živu ili mrtvu, prema želji i ukusu.«
»Kako to?«
»Prokleto bilo, gubim pomalo strpljenje!« Bonhart je uspješno odglumio srdžbu.
»Ništa nego kako to i kako to! Kao prokleti vergl! Kako to? A tako, kako hoćeš!
Tvoja volja, otruj meso, dobaci joj ga, kao vučici. Ali ne znam hoće li ga proždrije‐
ti. Ne čini se glupom, ha? Ne, Imbra. Tko je hoće dobiti, mora se sam potruditi do
nje. Tamo, u arenu. Hoćeš Falku? Onda je uzmi!«
»Ti mi tu Falku guraš pod nos, mamiš me kao žabom soma«, zarežao je Wind‐
sor Imbra. »Ne vjerujem ti, Bonharte. Njušim da se u ovom mamcu skriva željezna
udica!«
»Čestitam ti na nosu koji je osjetljiv na željezo.« Bonhart je izvukao ispod klupe
mač dobiven u Fanou, izvukao ga iz korica i bacio u arenu, tako spretno da se oš‐
trica zabila u pijesak okomito, dva koraka pred Ciri. »Evo i željeza. Javno, nije skri‐
veno. Jer mene za tu djevojku nije briga, tko hoće, neka je uzme. Ako je uspije uze‐
ti.«
Markiza de Nementh-Uyvar se nervozno nasmijala.
»Ako je uspije uzeti!« ponovila je svojim pijanskim kontraaltom. »Jer sada tje‐
lešce već ima mač. Bravo, presvijetli Bonharte. Učinilo mi se odbojnim predati tje‐
lešce bespomoćno na milost i nemilost ovim ništarijama.«
»Gospodine Houvenaghele.« Windsor Imbra se podbočio, ne počastivši mršavu
aristokratkinju ni pogledom. »Pod vašim se okriljem priređuje ova predstava, jer je
teatrum vaš. Recite mi samo, po čijim regulama i pravilima ovdje moramo igrati,
vašim ili pak Bonhartovim?«
»Po kazališnim«, zagrohotao je Houvenaghel, tresući trbuhom i buldoškim
obrazima. »Jer premda je istina da je teatrum moj, naš je gospodar mušterija, ona
plaća, ona zahtijeva! Mušterija postavlja pravila. Mi pak, trgovci, moramo po tim
pravilima postupati: što mušterija traži, mora joj se dati.«
»Mušterija? Znači ovi ljudi?« Windsor Imbra je širokom gestom prešao po ispu‐
njenim klupama. »Svi su ti ljudi došli ovamo i platili da bi se čudu čudili?«
121
Andrzej Sapkowski
»Posao je posao«, odvratio je Houvenaghel. »Ako za nečim postoji potražnja,

zašto to ne prodavati? Plaćaju li ljudi za borbe vukova? Za borbe endriaga i mravo‐
jeda? Za huškanje pasa na jazavca u bačvi ili na vivernu? Čemu se toliko čudiš, Im‐
bra? Ljudima su igre i zabave potrebne kao i kruh, ma, čak i više od kruha. Puno si
je tih koji su došli ovamo otkinulo od usta. A pogledaj ih kako im oči sjaje. Ne
mogu dočekati da zabava započne.«
»Ali da bi bila zabava«, dodao je Bonhart zajedljivo se smiješeći, »mora biti saču‐
van privid sporta. Jazavac prije no što ga kučci izvuku iz bačve, može gristi zubima,
to je sportski. A djevojka ima mač. Neka i to bude sportski. Što kažete, dobri ljudi?
Imam li pravo?«
Dobri ljudi su u neskladnom, ali gromkom i radosnom zboru potvrdili da Bon‐
hart ima pravo posve i u svemu.
»Barun Casadei«, rekao je polagano Windsor Imbra, »neće biti zadovoljan, gos‐
podine Houvenaghele, jamčim, neće biti zadovoljan. Ne znam vrijedi li vam ulaziti
s njime u zavadu.«
»Posao je posao«, ponovio je Houvenaghel i zamahnuo obrazima. »Barun Casa‐
dei zna to itekako dobro, masu je on novca u mene posudio uz malene kamate, a
kada dođe da mu još posudim, izgladit ćemo i sve naše zavade. Ali, neće mi se neki
inozemni gospodin barun petljati u privatno i samostalno poduzetništvo. Ovdje su
se sklapale oklade, a ljudi su platili ulaz. Onaj pijesak, ondje u areni, mora upiti
krv.«
»Mora?« proderao se Windsor Imbra. »Pseće govno! Eto, nešto me sili da vam
pokažem kako uopće ne mora! Evo, izaći ću odavde i otići, neću se ni osvrnuti una‐
zad. Onda si ovdje svoju krv prolijte! Gadi mi se i pomisao na to da zabavljam svje‐
tinu!«
»Neka ide.« Iz gomile je iznenada ustao tip u kaputu od konjske kože obrastao
sve do očiju. »Neka ide, ako mu se gadi. Meni se ne gadi. Rečeno je da će onaj tko
sredi ovu Štakoricu uzeti nagradu. Ja se javljam i ulazim u arenu.«
»Ma nemoj!« naglo se zaderao jedan od Imbrinih ljudi, omalen, ali žilav i
snažno građen muškarac. Kosa mu je bila bujna, čupava i slijepljena. »Mi smo bili
prvi! Nije li istina, ljudi?«
»Ma naravno!« podržao ga je drugi, mršav, sa šiljastom bradicom. »Naše je pr‐
venstvo! A ti se nemoj čašću razmetati, Windsore! Što onda ako te fukara gleda?
Falka je u areni, dovoljno je pružiti ruku i uzeti je. A svjetina neka bulji, baš nas
briga za to!«
122
Lastavičja kula
»I još će nam nešto gotovine kapnuti sa strane!« zarzao je treći, odjeven u dublet
jarke malinaste boje. »Ako je sport, neka bude sport, nije li tako, gospodine Ho‐
uvenaghele? Ako je zabava, neka bude zabava! Ovdje se pričalo o nekakvoj nagra‐
di!«
Houvenaghel se široko nasmiješio i potvrdio kimanjem glave, ponosno i ve‐
ličanstveno tresući obješenim obrazima.
»A kako«, zainteresirao se taj s bradicom, »stoje oklade?«
»Zasad«, nasmijao se trgovac, »još se ne stavlja na rezultat borbe! Zasad samo
stoji tri prema jedan da se nijedan od vas neće usuditi ući u borilište.«
»Phuuuu!« dreknuo je Konjska Koža. »Ja ću se usuditi! Ja sam spreman!«
»Miči se, rekoh!« uzvratio je drekom Čupavi. »Mi smo bili prvi i naše je prvens‐
tvo. Idemo, što čekamo?«
»Koliko nas može njoj dolje, u arenu?« Malinasti je namjestio pojas. »Ili vrijedi
samo jedan po jedan?«
»Ah, vi kurvini sinovi!« zaurlao je posve neočekivano pastelni gradonačelnik, bi‐
kovskim glasom koji uopće nije pristajao uz njegovu posturu. »Možda biste deseto‐
rica na nju jednu? Možda na konjima? Možda na kolima? Možda da vam posudi‐
mo katapult iz oružarnice da možete djevojku izdaleka obasuti kamenjem? Ha?«
»Dobro, dobro«, prekinuo ga je Bonhart, posavjetovavši se nešto na brzinu s
Houvenaghelom. »Neka bude sportski, ali neka bude i zabavno. Mogu po dvojica.
Par, znači.«
»Ali nagrada«, upozorio je Houvenaghel, »neće biti udvostručena! Ako su dvoji‐
ca, dijelit će.«
»Kakav par? Kakva dvojica?« Čupavi je silovitim pokretom zbacio s ramena ka‐
put. »Zar se ne stidite, ljudi? Pa to je samo cura! Fuj! Mičite se. Sam ću poći i obo‐
riti je. Velike mi stvari!«
»Ja Falku hoću živu!« usprotivio se Windsor Imbra. »Dovraga s vašim borbama i
dvobojima! Ja na Bonhartovu zabavu ne idem, ja hoću curu! Živu! Poći ćete vas
dvojica, ti i Stavro. I izvući je odande.«
»Za mene je«, ponovio je onaj s bradicom, »poniženje da idemo dvojica na tu
mršavicu.«
»Barun će ti to poniženje orenima ublažiti. Ali samo ako bude živa!«
»Znači da je barun škrtac«, zagrohotao je Houvenaghel, tresući trbuhom i bul‐
doškim obrazima. »I nema u njemu ni zere sportskoga duha. Ni volje da kod dru‐
gih taj duh nagradi! Ja pak sport podupirem. I povisujem nagradu. Tko u arenu
123
Andrzej Sapkowski
uđe sam te sam, na vlastitim nogama, iz nje izađe, ovom ću mu evo rukom, iz ove
ovdje kese, isplatiti ne dvadeset, nego trideset orena.«
»Pa što onda čekamo?« vrisnuo je Stavro. »Ja idem prvi!«
»Polako!« riknuo je ponovo mali gradonačelnik. »Cura ima samo tanki lan na
sebi! Skini onda i ti taj pršnjak, vojniče. Ovo je sport!«
»Kuga vas odnijela!« Stavro je skinuo sa sebe željezom okovani kaftan, nakon
čega je svukao košulju preko glave, otkrivajući mršava kao u pavijana obrasla prsa i
ramena. »Kuga da nosi i vas, presvijetli, i vaš usrani sport! Ovako ću poći, gole
kože! Eto, ovako! Da skinem i gaće?«
»Skini i gaće!« seksi je zahripala markiza de Nementh-Uyvar. »Da se vidi jesi li
muško samo na riječima!«
Nagrađen bučnim pljeskom, gol do pojasa, Stavro je izvukao oružje, prebacio
nogu preko greda ograde, pozorno promatrajući Ciri. Ciri je prekrižila ruke na gru‐
dima. Nije prešla ni korak prema maču zabodenom u pijesak. Stavro je zastao.
»Ne čini to«, rekla je Ciri jako tiho. »Ne prisiljavaj me... Ne dopuštam da me se
takne.«
»Ne ljuti se, curo.« Stavro je preskočio preko ograde. »Nemam ništa protiv tebe.
Ali posao je posao...«
Nije dovršio, jer je Ciri već bila kraj njega, već joj je u ruci bila Lastavica – tako
je već u mislima zvala gnomski gwyhyr. Primijenila je najjednostavniji, čak dječji
napad, ntu zvanu »tri koračića« – ali se Stavro dao na to uhvatiti. Zakoraknuo je
unazad i nagonski podignuo mač i tada joj je već bio prepušten na milost i nemi‐
lost – nakon odskoka naslonio se plećima na grede kojima je bila ograđena arena, a
oštrica lastavice našla mu se na palac do nosa.
»Taj se trik«, objasnio je Bonhart markizi, nadvikujući dreku i odobravanje,
»zove ›tri koračića, varka i napad tercom« Jeftina stvar, očekivao sam od cure nešto
ra niranije. Ali treba priznati – da je htjela, tip više ne bi bio živ.«
»Ubij ga! Ubij!« derali su se gledatelji, a Houvenaghel i gradonačelnik Pennycu‐
ick pokazivali su palčeve okrenute prema dolje. Iz Stavrina lica istekla je krv, na
obrazima su se ružno ocrtali prištevi i rošavost od ospica.
»Rekla sam ti, ne prisiljavaj me«, siknula je Ciri. »Ne želim te ubiti! Ali neću do‐
pustiti da me takneš. Vraćaj se odakle si došao.«
Povukla se, okrenula, spustila mač i pogledala uvis, prema loži.
»Igrate se mnome?« uzviknula je glasom koji se lomio. »Hoćete me prisiliti na
borbu? Na ubijanje? Nećete uspjeti! Neću se boriti!«
124
Lastavičja kula
»Čuo si, Imbra?« odjeknuo je u tišini podrugljivi Bonhartov glas. »Čist dobitak!
Bez ikakva rizika! Ona se neće boriti. Može ju se znači pokupiti iz arene i odvesti
živu barunu Casadeiju da se njom poigra do mile volje. Može ju se odvesti bez ha‐
zarda! Golom rukom!«
Windsor Imbra je pljunuo. Stavro, i dalje leđima pritisnut o grede, dahtao je
stežući mač u ruci. Bonhart se nasmijao.
»Ali ja dajem glavu da nećete uspjeti.«
Stavro je snažno izdahnuo. Učinilo mu se da je djevojka koja mu je bila okrenu‐
ta leđima rastresena i dekoncentrirana. Ključao je od srdžbe, stida i mržnje. I nije
izdržao. Napao je. Brzo i podmuklo.
Gledalište nije zamijetilo izbjegavanje i uzvratni udarac. Vidjelo je samo kako
Stavro bacajući se na Falku odjednom izvodi posve baletni poskok, nakon kojega
na nimalo baletni način pada trbuhom i licem u pijesak, a pijesak se u trenu natapa
krvlju.
»Instinkti prednjače!« nadvikao je Bonhart gomilu. »Instinkti rade! Ha, Houve‐
naghele? Nisam li rekao? Vidjet ćeš, masti neće biti potrebni!«
»Kako lijepa i unosna predstava.« Houvenaghel je stisnuo oči od užitka.
Stavro se podignuo na rukama koje su mu se tresle od napora, zavrtio glavom,
povikao, zagrcnuo se, povratio krv i pao na pijesak.
»Kako se zove ovaj udarac, presvijetli Bonharte?« seksepilno je zahripala markiza
de Nementh-Uyvar, trljajući koljeno o koljeno.
»To je bila improvizacija.« Ispod usne lovca na nagrade, koji markizu nije uopće
gledao, bljesnuli su zubi. »Lijepa, kreativna i zbilja, rekao bih, visceralna improviza‐
cija. Čuo sam za mjesto na kojemu poučavaju takvo improvizirano paranje droba.
Kladim se da naša gospođica poznaje to mjesto. Sada već znam tko je ona.«
»Nemojte me prisiljavati!« vrisnula je Ciri, a u glasu joj je zatreperila stvarno sa‐
blasna nota. »Ne želim! Razumijete? Ne želim!«
»Ti paklena djevojčuro!« Malinasti je okretno preskočio barijeru, u trenu za‐
okruživši arenom da odvrati Cirinu pozornost s Čupavog koji je uskakao sa suprot‐
ne strane. Za Čupavim je barijeru preskočio i Konjska Koža.
»Prljava igra!« zaurlao je osjetljiv na čistoću igara poput polutana malen grado‐
načelnik Pennycuick, a skupa s njim urlala je i gomila.
»Trojica idu na nju! Prljava igra!«
Bonhart se nasmijao. Markiza je oblizala usne i počela jače prebirati nogama.
125
Andrzej Sapkowski
Plan trojke bio je jednostavan – potisnuti djevojku koja se povlačila na grede, a

onda će je dvojica blokirati, a treći ubiti. No od toga ništa. Iz jednostavna razloga.
Djevojka se nije povukla, nego je napala.
Uklizila je među njih baletnom piruetom, tako lepršavo da gotovo nije ni tak‐
nula pijesak. Čupavoga je udarila u prolazu, točno tamo kamo je trebalo udariti. U
vratnu kucavicu. Rez je bio tako lagan da nije izgubila ritam, plesno se izvila u obr‐
nuti okret tako brzo da je nije poškropila ni kap krvi koja je prskala iz vrata Čupa‐
voga u mlazovima dugima gotovo sežanj. Malinasti, koji se našao iza nje, htio joj je
zasjeći vrat, ali je podmukli udarac zazvonio o munjevitu paradu oštrice prebačene
iza leđa. Ciri se odvila kao opruga, sjekla objeručke, pojačavajući snagu udarca oš‐
trim pokretom bedara. Tamna gnomska oštrica bila je poput britve, rasjekla je tr‐
buh s piskom i mljaskanjem. Malinasti je zaurlao i tresnuo na pijesak, savivši se u
klupko. Konjska Koža, priskačući, nakanio je na djevojčino grlo, ali se ona izvila iz‐
bjegavši ga, vješto se okrenula i kratko ga posjekla sredinom oštrice po licu, razva‐
livši mu oko, nos, usta i podbradak.
Gledalište je urlalo, zviždalo, toptalo nogama i zavijalo. Markiza de Nementh-
Uyvar turnula je oba dlana među stisnuta bedra, oblizivala je sjajne usne i smijala
se pijanskim nervoznim kontraaltom. Nilfgaardski pričuvni konjički satnik probli‐
jedio je kao pergament. Neka žena pokušavala je pokriti oči dječaku koji se otimao.
Sijedi starčić iz prvoga reda povraćao je snažno i glasno, spustivši glavu među kolje‐
na.
Konjska Koža je jecao, držeći se za lice, ispod prstiju tekla mu je krv pomiješana
sa slinom i sluzi. Malinasti se trzao i skvičao kao vepar. Čupavi je prestao grepsti
grede, skliske od krvi koja je iz njega brizgala u ritmu otkucaja srca.
»Spaaaasssiiiiteeeeee!« zavijao je Malinasti, grčevito pridržavajući ponutrice koje
su mu ispadale iz trbuha. »Drrruuuzi! Spaaaašaaavajte!«
»Phiii... bhuuu... bliii...« pljuvao je i išmrkavao krv Konjska Koža.
»Ubij-ga! Ubij-ga!« skandirala je publika, ritmički udarajući nogama. Pobljuva‐
nog starčića izvukli su iz klupe i izgurali na galeriju.
»Dajem glavu«, posred galame razlegao se podrugljivi Bonhartov bas, »da se više
nitko neće usuditi ući u arenu. Dajem glavu, Imbra! I ne samo glavu!«
»Ubij-ih!« Dreka, toptanje, pljesak. »Ubij-ih!«
»Presvijetla gospođice!« zavrištao je Windsor Imbra, dozivajući kretnjama po‐
dređene. »Dopusti da pokupimo ranjene! Dopusti da uđemo u arenu i pokupimo
ih prije no što iskrvare i pomru! Budi čovječna, presvijetla gospođice!«
126
Lastavičja kula
»Čovječna«, ponovila je s naporom Ciri, osjećajući kako tek sada počinje u njoj
pulsirati adrenalin. Brzo se pribrala nizom uvježbanih udisaja.
»Uđite i pokupite ih«, rekla je. »Ali uđite bez oružja. Budite i vi čovječni. Bar
jednom.«
»Neeee!« urlala je i skandirala svjetina. »Ubij-ih! Ubij-ih!«
»Vi podla marvo!« Ciri se plesno okrenula, prelazeći pogledom preko tribina i
klupa. »Vi pogane svinje! Vi ništarije! Vi bestidne hulje! Hoćete krvi? Dođite ova‐
mo, siđite, kušajte i njušite! Poližite je dok se nije zgrušala! Zvijeri! Vampiri!«
Markiza je zajecala, stresla se, prevrnula očima i meko se privila uz Bonharta, ne
vadeći ruku između bedara. Bonhart se namrštio i odgurnuo je od sebe, ne trudeći
se biti blag. Svjetina je zavijala. Netko je u arenu bacio zagrizenu kobasicu, netko
drugi cipelu, netko treći je sunuo krastavac, gađajući Ciri. Presjekla je krastavac
udarcem mača, izazvavši još glasniju riku.
Windsor Imbra i njegovi ljudi podigli su Malinastog i Konjsku Kožu. Malinasti
je, kada su ga pomaknuli, zarikao, a Konjska Koža se onesvijestio. Čupavi i Stavro
više nisu davali znakove života. Ciri se povukla u najdalji dio arene. I Imbrini ljudi
su nastojali biti što dalje od nje.
Windsor Imbra je stajao nepomično. Čekao je da izvuku ranjene i mrtve. Zurio
je u Ciri ispod spuštenih kapaka, a dlan mu je bio na dršku mača koji unatoč
obećanju nije otpasao ulazeći u arenu.
»Ne«, upozorila je jedva pomičući usne. »Ne prisiljavaj me. Molim te.«
Imbra je bio blijed. Gomila je toptala, urlala i zavijala.
»Ne slušaj je!« Bonhart je opet nadvikao galamu. »Izvuci mač! U protivnom će
se svijetom pročuti da si kukavica i seronja! Od Albe pa do Jaruge svi će pričati da
je Windsor Imbra pobjegao pred maloljetnom djevojkom, podvukavši rep kao džu‐
kela!«
Imbrina oštrica se za palac izvukla iz korica.
»Ne«, rekla je Ciri.
Oštrica se skrila.
»Kukavico!« zaurlao je netko iz svjetine. »Govnaru! Zečja kožo!«
Imbra je kamenoga izraza prišao rubu arene. Prije no što je prihvatio pružene
ruke sudrugova, još se jednom okrenuo.
»Valjda znaš što te čeka, djevojčuro«, rekao je tiho. »Valjda već znaš tko je Leo
Bonhart. Valjda već znaš što Leo Bonhart može. Što ga uzbuđuje. Gurat će te u
arene. Ubijat ćeš za veselje svinjama i gadovima poput ovih ovdje. I još gorima od
127
Andrzej Sapkowski
njih. A kada ih tvoje ubijanje prestane zabavljati, kada Bonhartu dosadi nasilje ko‐
jemu te izlaže, ubit će tebe. Pustit će u arenu njih toliko da nećeš uspjeti obraniti
leđa. Ili će pustiti pse. I psi će te rastrgnuti, a propalice u gledalištu njušit će krv i
pljeskati. A ti ćeš crknuti na krvavom pijesku. Ovako kao danas ovi koje si posjek‐
la. Sjetit ćeš se mojih riječi.«
Čudno, ali tek je sada obratila pozornost na maleni štit grba na medaljonu koji
je nosio oko vrata.
Srebrni propeti jednorog na crnom polju.
Jednorog.
Ciri je spustila glavu. Gledala je ukrašenu oštricu mača.
Odjednom je nastala duboka tišina.
»Velikoga mu sunca«, oglasio se iznenada Declan Rosa aep Maelchlad, nilfgaar‐
dski pričuvni konjički satnik, koji je dotad šutio. »Ne. Ne čini to, djevojko. Ne
tuv’en que’ss, luned!«
Ciri je polagano okrenula Lastavicu u dlanu, oslonila jabuku o pijesak. Savila
koljeno. Pridržavajući sječivo desnom rukom, lijevom je precizno naciljala vrhom
pod prsnu kost. Oštrica je trenutačno probila odjeću, ubola je.
Samo se nemoj rasplakati, pomislila je Ciri, sve jače pritišćući mač. Samo nemoj
plakati, nemaš za čim i za kim. Jedan snažni pokret i bit će gotovo... Gotovo...
»Nećeš uspjeti«, odjeknuo je u potpunoj tišini Bonhartov glas. »Nećeš uspjeti,
vještice. U Kaer Morhenu su te naučili ubijati, pa i ubijaš kao stroj. Nagonski. Da
ubiješ sebe trebaš imati karaktera, snage, odlučnosti i smjelosti. A tome te oni nisu
mogli naučiti.«
»Kako vidiš, imao je pravo«, rekla je s naporom Ciri. »Nisam uspjela.«

Vysogota je šutio. Držao je kožicu nutrije. Nepomičan. Već dulje vrijeme. Go‐
tovo je zaboravio na tu kožicu.
»Uplašila sam se. Bila sam kukavica. I platila sam za to. Da, onako kako plaća
svaka kukavica. Bolom, sramotom, užasnim poniženjem. I strašnim gađenjem pre‐
ma samoj sebi.
Vysogota je šutio.
Da se te noći netko prikrao kolibi s upalim trščanim krovom, da je zavirio kroz pu‐
kotinu u prozorskom kapku, ugledao bi u škrto osvijetljenoj unutrašnjosti sjedo‐
128
Lastavičja kula
bradog starca u kožuhu i djevojče pepeljaste kose kako sjede uz ognjište. Vidio bi
da oboje šute, zagledani u užareno rubinsko ugljevlje.
Ali to nije nitko mogao. Koliba s upalim, mahovinom obraslim trščanim kro‐
vom bila je dobro skrivena u maglama i isparinama, usred beskrajnih tršćaka, u
močvarama Perepluta, kamo se nitko nije usuđivao kročiti.
129
Andrzej Sapkowski
Tko prolije krv čovjekovu, njegovu će čovjek proliti.
Knjiga Postanka 9,6
Mnogi među živima zaslužuju smrt. A ne jedan od umirućih zaslužuje život.

Možeš li ih im podariti? Ne budi stoga tako prijek u izricanju smrtnih kazni.
Čak ni najmudriji od Mudraca, ne zna sve.
John Ronald Reuel Tolkien
Uistinu, potrebna je velika umišljenost i velika zaslijepljenost da bi se krv proli‐

venu na gubilištu nazivalo pravednošću.
Vysogota iz Corvoa
Peto poglavlje
»Š,  ,     ?« ponovio je pitanje Fulko Artevelde, pre‐
fekt iz Riedbrunea, očito već razdražen tišinom koja se oduljila. »Odakle dolaziš,
vješče? Kamo ideš? S kojim ciljem?«
Tako eto završi igranje s dobrim namjerama, pomislio je Geralt, gledajući pre‐
fektovo lice obilježeno zadebljanjima brazgotina. Tako završi glumljenje plemeni‐
tog vješca koji je milosrdan spram bande usranih šumskih ljudi. Tako završi želja za
luksuzom i noćenjem u svratištima u kojima se uvijek nađe špicl. Takve su poslje‐
dice putovanja s brbljavim stihoklepcem. Evo me sada zatvorenog u prostoriju bez
prozora što podsjeća na ćeliju, na tvrdom za pod pričvršćenom isljedničkom stolcu
s čijega naslona vise, nemoguće je ne primijetiti, stege i kožnato remenje. Za sputa‐
vanje ruku i blokiranje vrata. Zasad nisu upotrijebljeni, ali tu su.
I kako da se sada, prokleto bilo, izvučem iz ove zbrke?
***
Kada su se poslije pet dana putovanja sa zarječanskim pčelarima napokon izvukli iz
prašume i izašli na močvarne vrištine, kiša je prestala padati, vjetar je rastjerao ispa‐
130
Lastavičja kula
rine i mokru maglu, sunce se probilo kroz oblake. A na suncu su snježnom bjeli‐
nom zasjali vrhovi planina.
Ako je još ne tako davno rijeka Jaruga za njih bila jasna cezura, granica čije bi
prelaženje značilo zamjetan prelazak u daljnju, ozbiljniju etapu pohoda, sada su
jače osjetili da se eto približavaju rubu, barijeri, mjestu s kojega se može još samo
natrag. Osjećali su to svi, s Geraltom na čelu – nije ni moglo biti drukčije, dok im
je cijeloga dana pred očima bio moćan, zubat, blistav od snijega i ledenjaka, planin‐
ski masiv koji se dizao na jugu i zatvarao put. Amellsko gorje. Te, čak još i viši od
nazubljenog Amelia, zastrašujuće veličanstven, oštar poput sječiva kame, obelisk
Gorgone, Đavolje planine. Nisu o tome razgovarali, nisu raspravljali, ali Geralt je
osjećao što svi misle. Jer i njemu se, dok je gledao lanac Amelia i Gorgonu, pomi‐
sao na nastavak hoda prema jugu činila najčišćom ludošću.
Srećom, iznenada se pokazalo da daljnji pohod na jug neće biti nužan.
Tu im je vijest donio taj kovrčavi prašumski pčelar zbog kojega su pet posljed‐
njih dana glumili oružanu pratnju pohoda. Taj suprug i otac lijepih hamadrijada
pored kojih je izgledao kao nerast kraj kobila. Taj koji im je pokušao slagati tvrdeći
da su druidi iz Caed Dhuua otišli na Padine.
Bilo je to sutradan nakon dolaska u prenapučen gradić Riedbrune, cilj marša
pčelara i zamkara iz Zarječja. Bilo je to sutradan nakon oproštaja od dopraćenih
pčelara kojima vještac više nije trebao, pa se stoga ponadao da nijednoga od njih
više neće nikada vidjeti. Tim se više začudio.
Jer pčelar je započeo od štedrih izraza zahvalnosti i uručenja Geraltu kese pune
pretežno sitnog novca, njegove plaće vješca. Prihvatio ju je, osjećajući na sebi po‐
malo podrugljive poglede Regisa i Cahira kojima se ne jednom tijekom hoda žalio
na ljudsku nezahvalnost i naglašavao besmisao i glupost besplatnog altruizma.
I baš je tada uzbuđeni pčelar izviknuo novost: nego, onaj, imelaši, znači druidi,
sjede, gospodine vješče mili, nego, onaj, u hrasticima oko jezera Loc Monduirna,
koje se jezero nalazi, nego, onaj, trideset i pet milja u smjeru zapada.
Do te je vijesti pčelar došao na otkupnom mjestu za med i vosak svojega rođaka
koji je živio u Riedbumu, a taj je rođak pak tu informaciju dobio od znanca tragača
za dijamantima. I čim je pčelar doznao za druide, potrčao je koliko su ga noge no‐
sile da ih obavijesti. I sada je sav zračio od sreće, ponosa i osjećaja važnosti, kao i
svaki lažac kada se njegova laž slučajno pokaže istinitom.
Geralt je isprva namjeravao bez trena odugovlačenja poći na Loc Monduirn, ali
se družba odmah usprotivila. S obzirom na to da imaju novca koji su dobili od pče‐
131
Andrzej Sapkowski
lara, izjavili su Regis i Cahir, te da se nalaze u gradu gdje se trguje svime i svačime,
valja upotpuniti provijant i opremu. I dokupiti strijela, dodala je Milva, jer se od
nje neprestano zahtijeva divljač, a ona neće loviti struganim štapićima. A valjalo bi
i barem jednu noć prespavati u krevetu u svratištu, dodao je Maslačak, legavši u taj
krevet nakon kupelji i blago omamljen pivom.
Druidi, zaključili su svi u zboru, neće pobjeći.
»Iako je riječ o apsolutnom stjecaju okolnosti«, dodao je s čudnim smiješkom
vampir Regis, »ali naša je družina na apsolutno pravom putu, putuje u apsolutno
pravom smjeru. Stoga je evidentno i apsolutno predodređeno da ćemo stići do dru‐
ida, pa dan ili dva odugovlačenja neće ništa promijeniti.«
»A što se pak tiče žurbe«, dodao je lozofski, »dojam da vrijeme užasno juri
obično predstavlja znak uzbune koji nam nalaže da usporimo tempo, da djelujemo
polagano i uz odgovarajuće promišljanje.«
Geralt nije proturječio i nije se prepirao. Nije osporavao ni vampirovu lozo ju,
iako su ga grozne snomorice što su ga pohodile iz noći u noć navodile na žurbu.
Unatoč tome što se sadržaja tih košmara nakon buđenja nije mogao sjetiti.
Bio je sedamnaesti rujna, uštap. Do jesenske Ravnodnevice preostalo je još šest
dana.
Milva, Regis i Cahir preuzeli su na sebe zadaću obavljanja kupnje i upotpunjavanja

opreme. Geralt i Maslačak trebali su pak provesti izvide u gradiću Riedbruneu i
pribaviti informatora.
Smješten na krivaji rijeke Newe, Riedbrune je bio nevelik gradić, ako se uzme u
obzir tijesan sklop zidanica i drvenjara okružen zemljanim bedemima naježenim
kolcima. Ali zbijeni kompleks unutar zidina bio je sada samo središte grada i tu je
mogao živjeti tek deseti dio stanovništva. Devet desetina obitavalo je pak u
bučnom moru brvnara, korablji, baraka, straćara, daščara, šupa i u stanove pretvo‐
renih kola, koje je okruživalo zidine.
Vješcu i pjesniku je kao vodič poslužio pčelarev rođak, mlad, bistar i otresit, ti‐
pičan primjerak gradskoga zgubidana koji se rodio u jarku, u jarku se kupao i tažio
žeđ. U gradskoj vrevi, gužvi, prljavštini i smradu, taj se junoša osjećao kao pastrva u
kristalnom gorskom brzacu, a mogućnost da nekome pokaže svoj antipatični grad
očito ga je radovala. Ne obazirući se na činjenicu da ga nitko za to ne pita, uličar je
gorljivo dijelio objašnjenja. Objasnio je da Riedbrune za nilfgaardske naseljenike
132
Lastavičja kula
predstavlja važnu etapu na putu za sjever po nadarbinu koju im je obećao car: četiri
lana ili otprilike petsto morgi. A usto i desetogodišnje oslobođenje od poreza. Jer,
Riedbrune leži na ulazu u dolinu Dol Newa koja presijeca Amellsko gorje, preko
prijevoja eodula koji povezuje Padine i Zarječje s Mag Turgom, Gesoom, Me‐
tinnom i Maechtom, zemljama koje su već odavno podlegle nilfgaardskom imperi‐
ju. Grad Riedbrune, objasnio je uličar, za naseljenike je zadnje mjesto na kojemu
još mogu računati i na nešto više no sami na sebe, na svoju babu i na to što imaju
na kolima.
I zbog toga većina naseljenika prilično dugo taboruje pod gradom, prikupljajući
dah za zadnji skok na Jarugu i preko Jaruge. A mnogi od njih, dodao je uličar s po‐
nosom uličarskog domoljuba, ostaju u gradu za stalno, jer je to grad, ho-ho, kultu‐
ran, a ne nekakva selska vukojebina što vonja na gnoj.
Grad Riedbrune je svojski vonjao, na gnoj također.
Geralt je ovdje već bio, prije dosta godina, ali mjesto nije prepoznavao. Previše
se promijenilo. Nekoć se ovdje nije viđalo toliko kavalerista u crnim oklopima i
plaštevima, sa srebrnim oznakama na naramenicama. Nekoć nije odasvud odjeki‐
vao nilfgaardski govor. Nekoć nije odmah do grada bio kamenolom u kojemu su
odrpani, prljavi, jadni i okrvavljeni ljudi razbijali stijenje u klesani kamen i tucanik,
šibani bičevima nadzornika odjevenih u crno.
Ovdje boravi puno nilfgaardske vojske, objasnio je uličar, ali ne stalno, samo za
zastanaka u marševima i progona gerilaca iz organizacije »Slobodne Padine«.
Snažnu nilfgaardsku posadu ovamo će poslati kada se podigne velika kamenita ut‐
vrda na mjestu stare gradine. Tvrđava od kamena koji se vadi u kamenolomu. Ka‐
men razbijaju ratni zarobljenici. Iz Lyrije, iz Aedirna, u posljednje vrijeme iz Sod‐
dena, Bruggea, Angrena. I iz Temerije. Ovdje, u Riedbrunu, zlopati se četiri stotine
zarobljenika. Dobrih pet stotina radi i u rudnicima, kavama i majdanima u okolici
Belhavena, a više od tisuće gradi mostove i poravnava ceste na prijevoju eodulu.
Na gradskom trgu i u Geraltovo vrijeme stajalo je stratište, ali znatno skromnije.
Nije na njemu bilo toliko uređaja zlokobna izgleda, a na vješalima, kolcima, vilama
i motkama nije visjelo toliko groznih dekoracija mrtvačkoga smrada.
To je gospodin Fulko Artevelde, nedavno imenovani vojni prefekt, objasnio je
uličar gledajući stratište i dijelove ljudske anatomije koji su ga resili. To je opet gos‐
podin Fulko predao nekoga krvniku. Nema šale s gospodinom Fulkom, dodao je.
Strog je to gospodin.
133
Andrzej Sapkowski
Tragač za dijamantima, uličarev znanac kojega su pronašli u krčmi, nije na Ge‐

ralta ostavio dobar dojam. Jer bio je u onom drhtavom, blijedom, napola pijanom,
napola trijeznom, napola stvarnom, a napola košmarnom stanju, u koje čovjeka
dovede nekoliko uzastopnih dana i noći neprestanog pijančevanja. Vještac se smjes‐
ta oneraspoložio. Senzacionalne vijesti o druidima mogle bi izgleda potjecati iz
običnog delirium tremensa.
No nakresani je tragač na pitanja odgovarao prisebno i smisleno. Na Maslačko‐
vu zamjerku da ne izgleda kao tragač za dijamantima odgovorio je duhovito, re‐
kavši da će tako izgledati čim pronađe bar jedan dijamant. Mjesto boravka druida
na jezeru Monduirnu naveo je konkretno i točno, bez brbljave slikovitosti i bom‐
bastičnih mitomanskih manirizama. Dopustio si je pitanje što sugovornici traže
kod druida, a naišavši na prezirnu šutnju, upozorio da je ulazak u druidske dubrave
sigurna smrt, jer druidi uljeze običavaju uhvatiti, posaditi u kumir zvan Vrbova
baba i žive spaliti uz pratnju litanija, pjesama i bajanja. Neutemeljena glasina i glu‐
pa predrasuda, putovali su očito skupa s druidima, održavajući marno korak, ne za‐
ostajući ni pola dana hoda za njima.
Daljnji razgovor prekinulo je devet kopljanika u crnim odorama na čijim je na‐
ramenicama bio znak sunca.
»Jeste li vi«, upitao je dočasnik koji je zapovijedao vojnicima, lupkajući se po lis‐
tu lirastovom palicom, »vještac zvan Geralt?«
»Da«, odgovorio je nakon kratkog premišljanja Geralt. »Mi smo.«
»Onda ćete izvoljeti poći s nama.«
»Odakle vam sigurnost da ću izvoljeti? Jesam li uhićen?«
Vojnik je piljio u njega u činilo se beskonačnoj šutnji, a nekako čudno, bez
poštovanja. Nije bilo dvojbe da mu hrabrost za takvo zurenje daje njegova
osmočlana pratnja.
»Ne«, rekao je napokon. »Niste uhićeni. Nije bilo zapovjeđeno da vas se uhiti.
Da je izdana takva zapovijed, drukčije bih vas pitao, milostivi. Posve drukčije.«
Geralt je popravio mač na pojasu, podosta napadno.
»A ja bih«, rekao je hladno, »drukčije odgovorio.«
»No, no, gospodo.« Maslačak se odlučio uključiti, navlačeći na lice nešto što je
po njegovu mišljenju nalikovalo smiješku pro njenoga diplomata. »Čemu taj ton?
Čestiti smo ljudi, ne moramo zazirati od vlasti, štoviše, vlastima idemo rado na
ruku. Naravno, kada se pruži prilika. Ali s toga naslova i vlast nama nešto duguje,
134
Lastavičja kula
zar ne, gospodine vojniče? Barem tako sitnu stvar kao što je objašnjenje razloga
zbog kojih nam se žele ograničiti građanske slobode.«
»Rat je, gospodine«, odvratio je vojnik, nimalo zbunjen tijekom razgovora. »Slo‐
bode, kako sama riječ kaže, pripadaju vremenu mira. A sve će vam razloge objasniti
gospodin prefekt. Ja izvršavam zapovijedi i nije na meni da se upuštam u raspravu.«
»Što je istina, istina je«, priznao je vještac i blago namignuo trubaduru. »Vodite
nas onda u prefekturu, gospodine vojniče. Ti se, Maslačku, vrati ostalima i reci im
što se dogodilo. Učinite što treba. Regis će već znati što.«
»Što, vješče, radite na Padinama? Što tražite ovdje?«

Onaj koji je postavio to pitanje bio je plećat tamnokosi muškarac lica ukrašenog
brazdama ožiljaka i s kožnatim povezom koji mu je pokrivao lijevu očnu duplju. U
mračnoj uličici mogao bi pogled na to kiklopsko lice iz mnogih grudi izmamiti je‐
caj užasa. Ali bilo bi to neutemeljeno, ako se uzme u obzir da je to bilo lice gospo‐
dina Fulka Arteveldea, prefekta Riedbrunea, najvišega po činu čuvara zakona i po‐
retka u cijeloj okolici.
»Što, vješče, tražite na Padinama?« ponovio je rangom najviši čuvar zakona u ci‐
jeloj okolici.
Geralt je uzdahnuo, slegnuo ramenima, hineći ravnodušnost.
»Pa zacijelo vam je odgovor na vaše pitanje poznat, gospodine prefekte. O tome
pak da sam vještac mogli ste doznati isključivo od pčelara sa Zarječja koji su me
unajmili da ih štitim. A budući da sam vještac, na Padinama, kao i drugdje, u pra‐
vilu tražim mogućnosti zarade. A putujem tamo kamo mi nalože moji klijenti.«
»Logično«, kimnuo je glavom Fulko Artevelde. »Barem naizgled. S pčelarima ste
se rastali prije dva dana. Ali pohod na jug namjeravate nastaviti u pomalo čudnom
društvu. S kojim ciljem?«
Geralt nije spustio pogled, izdržao je užareni pogled jedinog prefektova oka.
»Jesam li uhićen?«
»Ne. Zasada niste.«
»Onda su cilj i smjer moga pohoda moja privatna stvar. Pretpostavljam.«
»Ipak bih vam sugerirao iskrenost i otvorenost. Makar zato da dokažete kako ne
osjećate nikakvu krivnju i ne bojite se ni zakona, ni vlasti koji nad njim bdiju. Po‐
kušat ću ponoviti pitanje: koji vas cilj vodi, vješče?«
Geralt je kratko premišljao.
135
Andrzej Sapkowski
»Pokušavam doći do druida koji su nekoć prebivali u Angrenu, a sada su se na‐

vodno preselili na ove strane. Doznao sam to od pčelara koje sam pratio.«
»Tko vas je unajmio za druide? Zar su branitelji prirode spalili u Vrbovoj babi
jednu osobu previše?«
»Bajke, glasine, predrasude, čudne su u prosvijećena čovjeka. Ja od druida
tražim informaciju, ne njihovu krv. Ali zbilja, gospodine prefekte, izgleda da sam u
želji da dokažem kako ne osjećam nikakvu krivnju bio i previše iskren.«
»Ne radi se o vašim krivnjama. Barem ne samo o njima. No volio bih ipak da u
našem razgovoru prevladaju tonovi uzajamne blagonaklonosti. Jer, makar se čini
drukčije, cilj je ovoga razgovora, među inim, očuvanje tvog života i života tvojih
drugova.«
»Izazvali ste«, odgovorio je ne odmah Geralt, »moju veliku radoznalost, gospo‐
dine prefekte. Među inim. Sa zbilja velikom pozornošću saslušat ću objašnjenja.«
»Ne sumnjam. Doći ćemo do tih objašnjenja, ali postupno. Po etapama. Jeste li
već čuli, gospodine vješče, za instituciju svjedoka pokajnika? Znate tko je to?«
»Znam. Netko tko se hoće izvući od odgovornosti, odajući sudrugove.«
»Veliko pojednostavljenje«, rekao je bez smiješka Fulko Artevelde, »tipično uos‐
talom za Nordlinga. Vi često rupe u obrazovanju prikrivate sarkastičnim ili kariki‐
ranim pojednostavljenjima koja smatrate dosjetkama. Ovdje, na Padinama, gospo‐
dine vješče, vlada zakon Imperija. Točnije, ovdje će vladati zakon Imperija kada se
dokraja iskorijeni širenje bezakonja. Najbolji način uništenja bezakonja i banditiz‐
ma je stratište koje ste zasigurno vidjeli na trgu. Ali ponekad se dobrom pokaže i
institucija svjedoka pokajnika.«
Napravio je efektnu stanku. Geralt je nije prekidao.
»Ne tako davno«, nastavio je prefekt, »uspjeli smo u zasjedu namamiti bandu
mlađahnih zločinaca. Banditi su pružali otpor i poginuli...«
»Ali ne svi, zar ne?« presjekao ga je Geralt, kojemu je postajala dosadna sva ta
ljeporječivost. »Jedan je uhvaćen živ. Obećano mu je da će biti pomilovan, ako
postane svjedok pokajnik. To jest, ako počne otkucavati. I otkucao je mene.«
»Odakle vam takav zaključak? Bili ste u dodiru s lokalnim podzemljem? Sada ili
prije?«
»Ne. Nisam. Ni sada, ni prije. Zato mi oprostite, gospodine prefekte, ali cijela
ova priča je ili posvemašnji nesporazum ili koještarija. Ili provokacija usmjerena
protiv mene. Ako je tako, preporučio bih vam da ne gubite vrijeme i prijeđete na
bitno.«
136
Lastavičja kula
»Čini se da ste opsjednuti provokacijama«, primijetio je prefekt, mršteći obrvu

unakaženu ožiljkom. »Imate li ipak, unatoč nijekanju, razloga da se bojite zakona?«
»Nemam. No počinjem se bojati da se borba protiv zločina ovdje vodi brzo, na‐
veliko i ukrupno, bez prevelikog istraživanja je li tko kriv ili nije. Ali možda je i to
samo karikaturalno pojednostavljenje tipično za tupavoga Nordlinga. Nordlinga
koji i dalje ne shvaća kako mu to prefekt Riedbrunea spašava život.«
Fulko Artevelde ga je na tren šutke promatrao. Potom je pljesnuo dlanovima.
»Dovedite je«, zapovjedio je vojnicima koje je dozvao.
Geralt se nekoliko puta udahnuvši umirio, iako mu je jedna misao iznenada
ubrzala otkucaje srca i izazvala pojačano lučenje adrenalina. Za tren je morao opet
udahnuti nekoliko puta, morao je čak – da ne povjeruješ – dlanom skrivenim ispod
stola izvesti Znak. A rezultat je – da ne povjeruješ – posve izostao. Postalo mu je
vruće. I hladno.
Jer stražari su u odaju ugurali Ciri.
»Evo, samo pogledajte«, rekla je Ciri odmah nakon što su je posjeli na stolac i
okovali joj ruke straga, iza naslona. »Pogledajte koga je još maca donijela!«
Artevelde je napravio kratku kretnju. Jedan od stražara, grmalj s licem zaostalo‐
ga djeteta, ispružio je ruku u polaganom zamahu i tresnuo Ciri po licu tako da se
stolac zanjihao.
»Oprostite joj, vaše gospodstvo«, rekao je stražar ispričavajući se i iznenađujuće
blago. »Mlado je to, glupo. Lakomisleno.«
»Angouleme«, Artevelde je rekao polagano i naglašeno. »Obećao sam da ću te
saslušati. Ali to je značilo da ću slušati tvoje odgovore na svoja pitanja. Tvoja ko‐
medijanja slušati ne kanim. Za njih ćeš biti kažnjena. Jesi li razumjela?«
»Da, ujko.«
Kretnja. Šamar. Stolac se zanjihao.
»Mlado je to«, promrmljao je stražar, tarući dlan o bedro. »Lakomisleno.«
Iz djevojčina prćastog nosa – Geralt je već vidio da to nije Ciri i nije se mogao
načuditi svojoj zabuni – potekao je tanak curak krvi. Djevojka je snažno šmrknula i
grabežljivo se nasmiješila.
»Angoulême«, ponovio je prefekt. »Jesi li me razumjela?«
»Jesam, gospodine Fulko.«
»Tko je ovo, Angoulême?«
Djevojka je opet šmrknula, sagnula glavu, zagledala se krupnim očima u Geral‐
ta. Smeđim, ne tirkiznim. Potom je zatresla neurednom grivom kose svijetle poput
137
Andrzej Sapkowski
slame, neposlušnim uvojcima koji su joj padali na obrve.

»Nisam ga nikad vidjela.« Oblizala je krv koja joj se slila na usne. »Ali znam tko
je. Već sam vam to uostalom i rekla, gospodine Fulko, sada znate da nisam lagala.
On se zove Geralt. Vještac je. Prije nekih deset dana prešao je Jarugu i uputio se
prema Toussaintu. Slaže se, bjelokosi ujo?«
»Mlado je to... Lakomisleno...« rekao je brzo stražar, gledajući prefekta s nekim
nemirom. Ali se Fulko Artevelde samo namrštio i zavrtio glavom.
»Ti ćeš lakrdijati još i pod vješalima, Angoulême. Dobro, idemo dalje. S kim,
po tebi, putuje taj vještac Geralt?«
»I to sam vam već rekla! S ljepotanom zvanim Maslačak, koji je trubadur i vuče
sa sobom lutnju. S mladom ženom zagasito plave kose ošišane na vratu. Njezino
ime ne znam! I s jednim muškarcem, bez opisa, ime mu se isto nije spominjalo. Sve
skupa ih ima četvero.«
Geralt je naslonio podbradak na zapešća, sa zanimanjem promatrajući djevojku.
Angoulême nije spustila pogled.
»Kakve ti oči imaš«, rekla je. »Oči čudolike!«
»Nastavi, nastavi, Angoulême«, požurio ju je gospodin Fulko, mršteći se. »Tko
je još u toj družini?«
»Nitko. Rekla sam da ih je četvero. Nemaš uši, ujko?«
Kretnja, šamar, curak krvi. Stražar je protrljao dlan o bedro, suzdržavši se od
primjedbi na račun lakomislenosti mladeži.
»Lažeš, Angoulême«, rekao je prefekt. »Koliko ih ima, pitam po drugi put?«
»Koliko hoćete, gospodine Fulko. Koliko poželite. Na volju vam. Ima ih dvjes‐
to. Tristo! Šesto!«
»Gospodine prefekte!« Geralt je brzo i oštro preduhitrio znak za šamar. »Pusti‐
mo to, ako može. Bila je toliko precizna da ne može biti ni govora o laži, možda
prije o nedovoljnoj obaviještenosti. Ali odakle njoj obavijesti? Sama je priznala da
me vidi prvi put u životu. I ja nju vidim prvi put. Dajem riječ.«
»Hvala«, Artevelde ga je pogledao nezadovoljno, »na pomoći u istrazi. Itekako
dragocjenoj. Kada počnem preslušavati vas, računam da ćete se pokazati jednako
govorljivi. Angoulême, jesi li čula što je rekao gospodin vještac? Govori. I nemoj
dati da te se požuruje.«
»Bilo je rečeno«, djevojka je oblizala krv koja joj je curila iz nosa, »da će biti po‐
milovan onaj tko dojavi vlastima planiranje nekog zločina, ako javi da netko plani‐
ra nekakvo lupeštvo. Zato ja i govorim, nije li tako? Znam za planirani zločin, že‐
138
Lastavičja kula
lim izbjeći da bude počinjen. Slušajte što ću reći: Slavuj i njegova družba čekaju u
Belhavenu na ovoga ovdje vješca i kane ga ondje zatući. Taj im je posao naručio
neki poluvilenjak, stranac, vrag će znati odakle je prispio, nitko ga ne poznaje. Sve
je rekao taj poluvilenjak: tko je, kako izgleda, odakle će stići, kada će stići, u kakvu
društvu. Upozorio je da je vještac, da nije bezveznjak, nego majstor svoga zanata,
da se s njime ne treba junačiti, već ga probosti s leđa, ustrijeliti iz samostrela, a naj‐
bolje otrovati dok negdje u Belhavenu bude jeo ili pio. Poluvilenjak je za to Slavuju
dao novca. Puno novca. A nakon obavljena posla, obećao ga je još i više.«
»Nakon obavljena posla«, primijetio je Fulko Artevelde. »Znači da je poluvile‐
njak još uvijek u Belhavenu? Sa Slavujevom bandom?«
»Možda. Ne znam to. Ima više od dva tjedna otkako sam pobjegla iz Slavujeve
ekipe.«
»Znači, zato ih otkucavaš?« nasmiješio se vještac. »Osobni obračuni?«
Djevojčine oči su se suzile, otečena usta opako iskrivila.
»Govno te se tiču moji obračuni, ujko! A tebi spašavam život otkucavanjem, zar
ne? Dolikovalo bi zahvaliti!«
»Hvala.« Geralt je opet preduhitrio zapovijed za novi udarac. »Htio sam samo
primijetiti da se, ako je riječ o obračunu, tvoja vjerodostojnost smanjuje, svjedoki‐
njo pokajnice. Ljudi otkucavaju da bi spasili kožu i život, ali kada se hoće osvetiti,
lažu.«
»Naša Angoulême nema nikakvih šansi da spasi život«, presjekao je Fulko Arte‐
velde. »Ali kožu, naravno, želi spasiti. Za mene je to posve vjerodostojan motiv.
Ha, Angoulême? Želiš spasiti kožu, je li istina?«
Djevojka je stisnula usne. I vidljivo problijedjela.
»Banditska hrabrost«, rekao je prezirno prefekt. »I govnarska istodobno. Napa‐
dati kada si nadmoćniji, ubijati nenaoružane, dakako. Pogledati smrti u oči, e to je
već teže. To već ne umijete.«
»Još ćemo vidjeti«, zarežala je.
»Vidjet ćemo«, potvrdio je ozbiljno Fulko. »I čut ćemo. Pluća ćeš izderati na gu‐
bilištu, Angoulême.«
»Obećali ste pomilovanje.«
»I održat ću riječ. Ako se pokaže da je to što si rekla istina.«
Angoulême se trgnula na stolcu, pokazujući na Geralta pokretom, činilo bi se,
cijeloga vitkog tijela.
139
Andrzej Sapkowski
»A ovo«, vrisnula je, »što je ovo? Laž? Neka samo kaže da nije vještac i da nije
Geralt! On će meni govoriti da sam nevjerodostojna! Neka samo ode u Belhaven
pa će vidjeti najbolji dokaz da ne lažem! Samo što ćete tada reći da nisam spriječila
zločin, pa opet ništa od pomilovanja! Je li? Varalice ste vi, vrag vas odnio! Varalice i
gotovo!«
»Nemojte je tući«, rekao je Geralt. »Molim vas.«
U njegovu je glasu bilo nečega što je na pola puta zaustavilo podignute ruke
prefekta i stražara. Angoulême je šmrknula, gledajući ga prodorno.
»Hvala, ujko«, rekla je. »Ali mlaćenje je mala stvar, ako im se mlati, neka samo
mlate. Mene su odmalena tukli, navikla sam. Ako hoćeš biti dobar, potvrdi da go‐
vorim istinu. Neka održe riječ. Neka me, prokleto bilo, objese.«
»Odvedite je«, zapovjedio je Fulko, stišavši pokretom Geralta koji je htio pros‐
vjedovati.
»Nije nam više potrebna«, objasnio je kada su ostali sami. »Ja znam sve i pružit
ću vam objašnjenja. A potom ću vas zamoliti da mi uzvratite na isti način.«
»Najprije«, vješčev je glas bio hladan, »objasnite o čemu se radilo u ovoj bučnoj
završnici. Okončanoj čudnom molbom za vješanje. Pa djevojka je kao svjedok po‐
kajnik učinila svoje.«
»Još nije.«
»Kako to?«
»Homer Straggen, zvan Slavuj, izvanredno je opasan zločinac. Okrutan i bezob‐
ziran, lukav i bistar, a usto i sretnik. Njegovo izbjegavanje kazne potiče i druge.
Moram to okončati. Zato sam se upustio u pregovore s Angoulême. Obećao sam
joj da će, bude li zahvaljujući njoj Slavuj uhvaćen a njegova banda razbijena, Ango‐
ulême biti obješena.«
»Molim?« Vještac nije pretjerao s čuđenjem. »Znači tako ovdje izgleda instituci‐
ja svjedoka pokajnika? Uže u zamjenu za suradnju s vlastima? A što se dobije za od‐
bijanje suradnje?«
»Kolac. Uz prethodno kopanje očiju i čupanje grudi užarenim kliještima.«
Vještac nije rekao ni riječ.
»To se zove: zastrašujući primjer«, nastavio je nakon trena Fulko Artevelde.
»Nezaobilazna stvar u borbi s banditizmom. Zašto toliko stežete šake da skoro pa
čujem pucketanje zglobova? Jeste li možda zagovornik humanitarnog ubijanja? Vi
si taj luksuz možete priuštiti jer se uglavnom borite s bićima koja, kako izbjeći da
ne zazvuči smiješno, također ubijaju humanitarno. Ja si taj luksuz ne mogu priušti‐
140
Lastavičja kula
ti. Ja sam vidio trgovačke karavane i kuće koje su opljačkali Slavuj i njemu slični.
Vidio sam što su radili ljudima prisiljavajući ih da pokažu skrovišta ili odaju ma‐
gične formule škrinja i blagajni. Vidio sam žene na kojima je Slavuj provjeravao
nisu li nekamo skrile dragocjenosti. Vidio sam ljude kojima su radili još gore stvari
samo iz razbojničke zabave. I Angoulême, čija vas sudbina tako dira, sudjelovala je
u takvim zabavama, to je sigurno. Dovoljno je dugo bila u bandi. A da nije bilo čis‐
te slučajnosti, da nije pobjegla iz bande, nitko ne bi doznao za zasjedu u Belhave‐
nu, a vi biste je upoznali na drukčiji način. Možda bi ona bila ta koja bi vas gađala
s leđa iz samostrela.«
»Ne volim nagađanje. Je li vam poznat razlog zbog kojega je pobjegla iz bande?«
»Njezine su izjave s time u vezi mutne, a mojim se ljudima nije dalo dublje is‐
traživati. Ali svi znaju da Slavuj pripada među muškarce koji žene svode na, da
tako kažem, primarnu prirodnu ulogu. Ako ne uspije drukčije, tu im ulogu nameće
silom. Usto je zacijelo došlo i do generacijskog sukoba. Slavuj je zreo muškarac, a
posljednju Angoulêmeinu ekipu čine balavci kakva je i ona sama. Ali to su spekula‐
cije, zapravo me se to uopće ne tiče. A zašto vas to, ako smijem upitati, toliko zani‐
ma? Zašto već od prvog pogleda Angoulême kod vas izaziva tako žive emocije?«
»Čudno pitanje. Djevojka odaje napad koji navodno na mene spremaju njezini
bivši kompanjoni na narudžbu nekakvog poluvilenjaka. Stvar je zanimljiva sama po
sebi, jer nemam nikakvih starih računa ni sa kakvim poluvilenjacima. Osim toga,
djevojka zna u kakvom društvu putujem. Tako detaljno da zna da se trubadur zove
Maslačak, a da je žena odrezala pletenicu. Upravo me ta pletenica navodi na sum‐
nju da je sve skupa laž ili provokacija. Ne bi predstavljalo nikakav problem ščepati i
ispitati nekog od šumskih pčelara s kojima sam putovao posljednjega tjedna. I brzo
inscenirati...«
»Dosta!« Artevelde je lupio šakom po stolu. »Previše ste mi se vi ovdje razmaha‐
li, gospodine moj. Znači, ja ovdje nešto insceniram? A s kojim ciljem? Da vas pre‐
varim, uhvatim vas u klopku? A tko ste mi pak vi da se trebate toliko bojati provo‐
kacija i hvatanja u klopku? Samo se nevaljali ljudi boje, gospodine vješče. Samo ne‐
valjali!«
»Ponudite mi drugo objašnjenje.«
»Ne, vi ga dajte meni!«
»Žao mi je. Nemam ga.«
»Mogao bih nešto su irati«, prefekt se zlobno nasmiješio. »Ali čemu? Postavimo
stvar jasno. Mene ne zanima tko vas hoće vidjeti mrtva i zašto. Ne tiče me se odak‐
141
Andrzej Sapkowski
le tom nekom tako podrobne informacije, sve do boje i dužine kose. Reći ću što‐
više: ja te uopće ne bih trebao obavještavati o tom napadu, vješče. Mogao bih vašu
družbu uzeti kao posve nesvjestan mamac za Slavuja. Pratiti, čekati da Slavuj pro‐
guta udicu, povraz, uteg i plovak. I onda ga zgrabiti. Jer mene zanima on, do njega
mi je stalo. A to što biste se vi dotad već našli pod ledinom? Ha, nužno zlo, usput‐
na šteta!«
Ušutio je. Geralt nije komentirao.
»Znajte, gospodine moj vješče«, nastavio je tren potom prefekt, »da sam priseg‐
nuo da će na ovom području zavladati zakon. Po svaku cijenu i svim metodama,
per fas et nefas. Jer zakon nije zakonik, nije debela knjiga puna paragrafa, nisu to
lozofski traktati, nisu napuhana naklapanja o pravednosti, nisu otrcane fraze o
moralu i etici. Zakon su sigurni putevi i ceste. Gradske uličice kojima se može šeta‐
ti i nakon zalaska sunca. Zakon su svratišta i krčme iz kojih se može izaći u zahod
ostavivši kesu na stolu, a ženu za stolom. Zakon je spokojan san ljudi koji su sigur‐
ni da će ih probuditi zora, a ne požar! A za te koji zakon krše: uže, sjekira, kolac i
užareno željezo! Kazna koja će uplašiti druge. Prekršitelje zakona treba hvatati i
kažnjavati. Svim dostupnim sredstvima i metodama... Hej, vješče! Odnosi li se nes‐
laganje koje se ocrtava na tvom licu na cilj ili na metode? Mislim da je riječ o meto‐
dama! Jer metode je lako kritizirati, a htjelo bi se živjeti u sigurnom svijetu, ha?
No, odgovori!«
»Nema se o čemu govoriti.«
»Ja mislim da ima.«
»Meni se, gospodine Fulko«, rekao je mirno Geralt, »čak i sviđa svijet kakvim ga
ti gledaš i zamišljaš.«
»Zbilja? Tvoj izraz lica govori nešto posve drugo.«
»Svijet kako ga ti zamišljaš je točno svijet po mjeri vješca. U njemu neće nikada
vješcu uzmanjkati posla. Umjesto zakonika, paragrafa i napuhanih fraza o praved‐
nosti, tvoja ideja stvara bespravlje, anarhiju, samovolju i samovlade kraljevića i sit‐
nih tirana, karijeriste koji se pretjeranom revnošću ulizuju nadređenima, zaslijeplje‐
nu osvetoljubivost fanatika, okrutnost, revanš i sadističku osvetu koljača. Tvoja vi‐
zija je svijet straha, svijet u kojemu se ljudi boje izaći po mraku ne iz straha od ban‐
dita, nego od čuvara zakona, jer veliki lovovi na zločince uvijek završe tako da
zločinci masovno stupaju u redove čuvara zakona. Tvoja vizija je svijet korupcije,
iznude i provokacije, svijet svjedoka pokajnika i lažnih svjedoka. Svijet uhođenja i
iznuđenih priznanja. Potkazivanja i straha da ne budeš potkazan. I neumitno će u
142
Lastavičja kula
tvom svijetu doći dan kada će se kliještima iščupati grudi pogrešne osobe, kada će
netko nevin završiti na vješalima ili na kolcu. A tada će to već biti svijet zločina.«
»Ukratko«, dovršio je, »to je svijet u kojemu bi se vještac osjećao kao riba u
vodi.«
»Eto«, rekao je nakon kratke šutnje Fulko Artevelde, trljajući očnu duplju po‐
krivenu kožnatim povezom. »Idealist! Vještac. Profesionalac. Ubojica po zanima‐
nju. A ipak idealist. I moralist. Opasno je to u tvojem fahu, vješče. To je znak da
počinješ nadrastati svoj fah. Jednoga ćeš se dana pokolebati treba li štrigu posjeći ili
ne, jer možda je ta štriga nevina? Jer je to možda slijepa osveta i slijepi fanatizam?
Ne želim ti da dođe do toga. A ako jednom... ni to ti ne želim, ali može se dogodi‐
ti, netko na okrutan i sadistički način povrijedi osobu koja ti je bliska, tada bih se
rado vratio ovoj našoj raspravi, problematici kazne razmjerne zločinu. Tko zna bi‐
smo li se i tada isto toliko razlikovali u pogledima? Ali danas, ovdje, to neće biti
predmetom razmatranja ni debate. Danas ćemo govoriti o konkretnom. A konkre‐
tan si ti.«
Geralt je lako izvio obrve.
»Iako si se o mojim metodama i o mojoj viziji svijeta zakona izjasnio podruglji‐
vo, poslužit ćeš, dragi moj vješče, ostvarenju te vizije. Ponovit ću: ja sam si priseg‐
nuo da će prekršitelji zakona platiti za svoje čine. Svi. Od onoga sitnoga koji na
trgu krivotvori utege do toga koji je negdje na cesti opljačkao transport lukova i
strijela za vojsku. Razbojnici, banditi, zlikovci, pljačkaši. Teroristi iz organizacije
»Slobodne Padine« koji se razmetljivo nazivaju borcima za slobodu. I Slavuj. Po‐
najprije Slavuj. Slavuja mora snaći kazna, metoda je nevažna. Samo da se to dogodi
brzo. Prije no što proglase amnestiju, a on se uspije narugati... Vješče, ja već mjese‐
cima čekam nešto što će mi omogućiti da ga prestignem za korak. Što će mi dopus‐
titi da ga navedem da pogriješi, da počini jednu odlučujuću grešku koja će ga staja‐
ti glave. Trebam li nastaviti ili si već pogodio?«
»Pogodio sam, ali pričajte.«
»Tajanstveni poluvilenjak, navodni inicijator i poticatelj napada, upozorio je
Slavuja na vješca, naložio mu oprez, odvratio ga od nepromišljenosti, samouvjerene
arogancije i razmetanja. Znam da to nije učinio bez razloga. No upozorenje će ipak
biti uzaludno. Slavuj će počiniti pogrešku. Napast će vješca koji je upozoren i spre‐
man na obranu. Napast će vješca koji napad očekuje. I to će biti kraj za razbojnika
Slavuja. Želim sklopiti ugovor s tobom, Geralte. Bit ćeš moj vještac pokajnik. Ne
143
Andrzej Sapkowski
prekidaj me. Ugovor je jednostavan, svaka se strana obvezuje, svaka će ispuniti

obvezu. Ti ćeš dokrajčiti Slavuja. Ja zauzvrat...«
Na tren je ušutio, prepredeno se nasmiješio.
»Neću pitati tko ste, odakle dolazite, kamo i zašto putujete. Neću pitati zašto je‐
dan od vas govori jedva zamjetnim nilfgaardskim naglaskom, a na drugoga se po‐
nekad kostriješe psi i konji. Neću naložiti da se trubaduru Maslačku oduzme tubus
sa zapisima, neću provjeriti što piše u tim zapisima. A carsku kontraobavještajnu
službu obavijestit ću tek kada Slavuj već bude mrtav ili u mojoj tamnici. Čak još i
kasnije, čemu žurba? Dat ću vam vremena. I priliku.«
»Priliku za što?«
»Da dospijete u Toussaint. U tu smiješnu kneževinu iz bajke, čije se granice ne
usuđuju povrijediti čak ni nilfgaardske službe. Kasnije pak može doći do velikih
promjena. Bit će amnestija. Možda i primirje iza Jaruge. Možda čak i trajni mir.«
Vještac je dugo šutio. Unakaženo prefektovo lice bilo je nepomično, njegovo je
oko plamtjelo.
»Pristajem«, rekao je napokon Geralt.
»Bez cjenkanja? Bez uvjeta?«
»S dva.«
»Kako bi i moglo drukčije. Slušam.«
»Moram najprije otići na nekoliko dana na zapad. Na jezero Monduim. Druidi‐
ma, jer...«
»Praviš li ti od mene budalu?« žestoko ga je prekinuo Fulko Artevelde. »Zar me
kaniš izvozati? Kakav zapad? Svi znaju kuda ideš! A naravno i Slavuj, koji ti postav‐
lja zasjedu upravo na tvom putu. Na jugu, u Belhavenu, na mjestu gdje dolinu
Newe presijeca dolina Sansretour što vodi u Toussaint.«
»Znači li to...«
»... da druidi nisu na Loc Monduimu. Već gotovo mjesec dana. Zaputili su se
dolinom Sansretour u Toussaint, pod zaštitničko okrilje kneginje Anariette iz Be‐
auclaira koja je slaba na raznorazne čudake, ludonje i oriđinale. I rado im daje azil
u svojoj bajkovitoj zemljici. Pa ti to znaš, vješče. Nemoj praviti od mene budalu.
Nemoj me ni pokušati zeznuti!«
»Neću pokušati«, rekao je polagano Geralt »Dajem riječ da neću. Sutra krećem
u Belhaven.«
»Da nisi nešto zaboravio?«
144
Lastavičja kula
»Ne, nisam zaboravio. Moj drugi uvjet glasi: daj mi Angouelême. Ubrzat ćeš
njezinu amnestiju i pustiti je iz tamnice. Vješcu pokajniku potreban je tvoj svjedok
pokajnik. Brzo, pristaješ ili ne?«
»Pristajem«, rekao je gotovo smjesta Fulko Artevelde. »Nemam izlaza. Ango‐
uelême je tvoja. Jer znam da na suradnju pristaješ samo zbog nje.«
Jašući bok uz bok s Geraltom, vampir je pozorno slušao, nije ga prekidao. Vještac
se nije razočarao u njegovu pronicljivost.
»Ima nas petero, a ne četvero«, brzo je sažeo čim je Geralt završio s pričom. »Pu‐
tujemo u petero od kraja kolovoza, u petero smo prešli preko Jaruge. A pletenicu si
je Milva odsjekla tek na Zarječju. Prije nekih sedmicu dana. Tvoja plavokosa štiće‐
nica zna za Milvinu pletenicu. A nije nas izbrojila petero. Čudno.«
»A je li to i najčudnije u cijeloj toj čudnoj priči?«
»Nikako. Jer najčudniji je Belhaven. Gradić u kojemu nam je navodno postav‐
ljena zasjeda. Gradić položen duboko u planinama, na putu iz doline Newe i prije‐
voja eodula...«
»Kamo nismo nikada planirali putovati«, dovršio je vještac, požurujući Crven‐
perku koja je počela zaostajati. »Prije tri tjedna, kada je taj razbojnik Slavuj primao
od nekakva poluvilenjaka narudžbu da nas ubije, bili smo u Angrenu, smjerali smo
prema Caed Dhuu, bojeći se močvara Ysgitha. Nismo čak ni znali da ćemo morati
prijeći preko Jaruge. Dovraga, mi još jutros nismo znali...«
»Znali smo«, prekinuo ga je vampir. »Znali smo da tražimo druide. Jutros jed‐
nako kao i prije tri tjedna. Taj tajanstveni poluvilenjak organizira zasjedu na putu
koji vodi do druida, siguran da ćemo poći upravo tim putem. On jednostavno...«
»... zna bolje od nas kuda taj put vodi«, vještac je uzvratio upadanje u riječ.
»Odakle on to zna?«
»To treba njega upitati. Zato si i pristao na prefektovu ponudu, nije li tako?«
»Naravno. Računam da ću uspjeti malo pročavrljati s tim gospodinom poluvile‐
njakom«, zlokobno se nasmiješio Geralt. »No nameće li ti se neko objašnjenje prije
no što dođe do toga? Ne javlja li se nekako samo?«
Vampir ga je neko vrijeme gledao bez riječi.
»Ne sviđa mi se to što govoriš, Geralte«, izustio je napokon. »Ne sviđa mi se to
što misliš. Tu misao smatram ružnom. Smišljena je prebrzo, bez razmišljanja. Pro‐
izašla je iz predrasuda i ogorčenja.«
145
Andrzej Sapkowski
»Čime onda objasniti...«

»Bilo čime«, Regis ga je prekinuo tonom kakav Geralt kod njega još nije čuo.
»Bilo čime, samo ne time. Zašto, na primjer, ne uzmeš u obzir mogućnost da tvoja
plavokosa štićenica naprosto laže?«
»No, no, ujko!« doviknula je Angoulême, koja je jahala iza njih na mulu zva‐
nom Drakula. »Ne predbacuj mi laž, ako je ne možeš dokazati!«
»Nisam tvoj ujko, drago dijete.«
»Angoulême«, okrenuo se vještac u sedlu. »Umukni.«
»Na zapovijed.« Angoulême se u trenu smirila. »Ti smiješ zapovijedati. Ti si me
izvukao iz tamnice, oteo iz kandži gospodina Fulka. Tebe slušam, ti si sada haram‐
baša, glava ekipe...«
»Umukni, molim te.«
Angoulême je nešto progunđala, prestala požurivati Drakulu i ostala pozadi, tim
više što su Regis i Geralt ubrzali, dostižući Maslačka, Cahira i Milvu koji su jahali
na čelu. Išli su prema planinama, obalom rijeke Newe koja je po kamenju i prago‐
vima nakon posljednjih kiša brzo valjala mutnu i žutosmeđu vodu. Nisu bili sami.
Jer su se počesto mimoilazili ili prestizali eskadrone nilfgaardske konjice, usamljene
jahače, naseljenička kola i trgovačke karavane.
Na jugu, sve bliže i sve strašnije, uzdizalo se Amellsko gorje. I šiljasti vrh Gorgo‐
ne, Đavolje gore, koja je tonula u oblacima koji su brzo prevlačili cijelo nebo.
»Kada ćeš im reći?« upitao je vampir, pokazujući pogledom trojku koja je jahala
naprijed.
»Kada zastanemo.«
Maslačak je bio prvi koji se oglasio kada je Geralt završio priču.

»Ispravi me, ako se varam«, rekao je. »Ta je djevojka, Angoulême, koju si orno i
bezbrižno priključio našoj družbi, kriminalka. Da je spasiš od kazne, uostalom zas‐
lužene, pristao si na kolaboraciju s Nilfgaarđanima. Dao si se unajmiti. Ma, ne
samo sebe, sve nas si unajmio. Mi svi trebamo pomoći Nilfgaarđanima da uhvate
ili ubiju nekakvog lokalnog pustahiju. Ukratko: ti si, Geralte, postao nilfgaardski
plaćenik, lovac na nagrade, plaćeni ubojica. A mi smo unaprijeđeni u tvoje minis‐
trante... Ili čak posilne...«
»Imaš nevjerojatan dar za pojednostavljivanje, Maslačku«, progunđao je Cahir.
»Zar zbilja ne shvaćaš o čemu je riječ? Ili pričaš samo priče radi?«
146
Lastavičja kula
»Šuti, Nilfgaarđanine. Geralte?«

»Počnimo od toga«, vještac je bacio u vatru grančicu kojom se igrao već duže
vrijeme, »da mi u tome što sam nakanio ne mora nitko pomagati. Mogu to obaviti
i sam. Bez ministranata i posilnih.«
»Smion si, ujko«, oglasila se Angoulême. »Ali Slavujevu hanzu čine dvadeset i
četiri dobra junaka, ti se čak ni vješca neće lako preplašiti, a ako se radi o maču,
makar i bilo istina to što se priča o vješcima, nitko neće sam izaći na kraj s dva tu‐
ceta. Spasio si mi život, pa ću ti jednako uzvratiti. Upozorenjem. I pomažući.«
»Što je to, dođavola, hanza?«
»Aen hanse«, objasnio je Cahir, »na našem jeziku znači oružana družina, ali tak‐
va koju spajaju prijateljske veze...«
»Kompanija?«
»Točno tako. Riječ je, kako vidim, ušla i u ovdašnji žargon...«
»Hanza je hanza«, presjekla je Angoulême. »A po naški: banda ili partaja. Nema
se tu što pričati. Ja sam ozbiljno upozoravala. Jedan nema šansi protiv cijele hanze.
A još ako usto i ne poznaje ni Slavuja, ni općenito ikoga u Belhavenu i okolici, ni
neprijatelje, ni prijatelje ili pristaše. Ne zna putove koji vode do grada, a vode raz‐
ni. Ne znam kakvi su vaši običaji, ali ja vješca neću ostaviti samog. On je mene,
kako je to rekao ujko Maslačak, orno i bezbrižno primio u vašu družinu, iako sam
kriminalka... Jer, kosa mi i dalje smrdi po kriminalu i bajbokani, nije ju lako ispra‐
ti... Vještac je taj, nitko drugi, koji me iz te bajbokane izvukao na dnevno svjetlo.
Na čemu sam mu zahvalna. Zato ja njega neću ostaviti samog. Odvest ću ga u Bel‐
haven, na Slavuja i toga poluvilenjaka. Idem s njim.«
»I ja«, rekao je smjesta Cahir.
»I ja isto!« rekla je žestoko Milva.
Maslačak je pritisnuo na prsa tubus s rukopisom od kojega se u posljednje vrije‐
me nije odvajao ni na tren. Spustio je glavu. Vidjelo se da se bori s mislima. A misli
pobjeđuju.
»Nemoj meditirati, pjesniče«, rekao je blago Regis. »Pa nemaš se čega stidjeti.
Za sudjelovanje u krvavoj borbi s mačevima i noževima još si manje sposoban od
mene. Nisu nas učili ranjavati ljude željezom. Usto... Ja usto...«
Podignuo je sjajan pogled na vješca i Milvu.
»Ja sam kukavica«, priznao je kratko. »Ako ne moram, ne bih više želio proživ‐
ljavati ono što smo preživjeli onomad na splavi i mostu. Nikada. Zato molim da
me se isključi iz borbene skupine koja ide u Belhaven.«
147
Andrzej Sapkowski
»S te splavi i mosta«, oglasila se muklo Milva, »izvukao si me na plećima, kada

mi je slabost oduzela noge. Da je ondje umjesto tebe bio neki plašljivac, ostavio bi
me i pobjegao. Ali ondje nije bio nikakav plašljivac. Bio si umjesto toga ti, Regise.«
»Dobro rečeno, teto«, rekla je uvjereno Angoulême. »Ne znam baš o čemu je
točno riječ, ali dobro si rekla.«
»Nisam ti ja nikakva teta!« Milvine oči su zloslutno sijevnule. »Pazi, gospođice!
Još me jednom tako nazovi pa ćeš vidjeti!«
»Što ću vidjeti?«
»Mir!« oštro je zarežao vještac. »Dosta toga, Angoulême! A i sve vas treba prizva‐
ti redu. Završilo je vrijeme putovanja naslijepo, ravno prema obzorju, jer valjda on‐
dje za tim obzorjem ima nečega. Došlo je vrijeme konkretnoga djelovanja. Vrijeme
za rezanje grla. Jer ih se napokon ima kome prerezati. Oni koji to dosad nisu shva‐
tili, neka napokon shvate da nam je na dosegu ruke konkretan neprijatelj. Poluvile‐
njak koji želi našu smrt agent je neprijateljskih sila. Zahvaljujući Angoulême smo
upozoreni, a onaj koji je upozoren nije bez oružja, kaže poslovica. Moram zgrabiti
toga poluvilenjaka i izvući iz njega tko mu je nalogodavac. Jesi li napokon shvatio,
Maslačku?«
»Čini se«, rekao je spokojno pjesnik, »da shvaćam više i bolje no ti. Bez ikakva
grabljenja i izvlačenja jasno mi je da taj tajanstveni poluvilenjak radi po nalogu Dij‐
kstre, kojega si pred mojim očima obogaljio na aneddu, zdrobivši mu gležanj.
Dijkstra nas nakon izvješća maršala Vissegerda nedvojbeno smatra nilfgaardskim
špijunima. A nakon našega bijega iz korpusa lyrijskih gerilaca, kraljica Meve je sa‐
svim sigurno popisu naših zločina dopisala još nekoliko točaka...«
»Krivo, Maslačak«, upleo se tiho Regis. »Nije to Dijkstra. Ni Vissegerd. Ni
Meve.«
»Tko onda?«
»Svaki sud i zaključak bili bi prerani.«
»Točno«, procijedio je tiho vještac. »Zato stvar valja istražiti na licu mjesta. A
zaključke izvesti iz obdukcije.«
»A ja«, nije odustajao Maslačak, »i dalje držim da je to glupa i rizična zamisao.
Dobro je da smo upozoreni na zasjedu, da znamo za nju. Ako znamo, obiđimo je u
širokom luku. Neka nas taj vilenjak ili poluvilenjak čeka do mile volje, a mi požuri‐
mo svojim putem...«
»Ne«, presjekao je vještac. »Kraj rasprave, dragi moji. Kraj anarhije. Došlo je vri‐
jeme da naša... hanza... napokon dobije kolovođu.«
148
Lastavičja kula
Svi, uključujući i Angoulême, promatrali su ga u šutnji punoj iščekivanja.

»Ja, Angoulême i Milva«, rekao je, »idemo u Belhaven. Cahir, Regis i Maslačak
skreću u dolinu Sansretour i putuju u Toussaint.«
»Ne«, rekao je brzo Maslačak, stisnuvši čvršće svoj tubus. »Nikako. Ja ne
mogu...«
»Umukni. Ovo nije debata. Ovo je zapovijed vođe hanze! Idete u Toussaint, ti,
Regis i Cahir. Ondje nas čekate.«
»Toussaint za mene znači smrt«, obznanio je posve mirno trubadur. »Kada me
prepoznaju u Beauclairu, u zamku, gotov sam... Moram vam otkriti...«
»Ne moraš«, prekinuo ga je osorno vještac. »Prekasno je. Mogao si se izvući, nisi
htio. Ostao si u kompaniji. Da spašavaš Ciri. Nije li tako?«
»Jest.«
»Onda ćeš poći s Regisom i Cahirom dolinom Sansretour. Pričekat ćete nas u
planinama, zasad ne prelazeći granicu Toussainta. Ali ako... Bude li neophodno,
morat ćete prijeći granicu. Jer u Toussaintu su navodno druidi, ti iz Caed Dhua,
Regisovi poznanici. Bude li neophodno, pribavit ćete informacije od druida i kre‐
nuti po Ciri... sami.«
»Kako to, sami? Ti predviđaš...«
»Ne predviđam, razmatram mogućnost. Za takozvani svaki slučaj. Krajnju
nuždu, ako ti je tako draže. Možda sve prođe dobro i nećemo se morati pojavljivati
u Toussaintu. Ali ako bude potrebno... Važno je da u Toussaint za vama ne pođe i
nilfgaardska potjera.«
»Pa da, neće poći«, uplela se Angoulême. »Čudno je to, ali Nilfgaard poštuje
granice Toussainta. I ja sam se jednom tamo sakrila pred potjerom. Ali ni tamošnji
vitezovi nisu bolji od Crnih! Otmjeni, uljudni na riječima, ali brzi na koplju i
maču. A granice obilaze neprestano. Zovu se: bistri. Jašu pojedinačno, po dvojica
ili trojica. I progone bande. Znači, nas. Vješče, jednu stvar u tim tvojim planovima
valja promijeniti.«
»Koju?«
»Ako moramo poći u Belhaven i sukobiti se sa Slavujem, poći ćete sa mnom ti i
gospodin Cahir. A s njima neka ide teta.«
»A zbog čega?« Geralt je pokretom smirio Milvu.
»Za taj su posao potrebni muškarci. Što se srdiš, teto? Ja znam što pričam! Ako
dođe do nečega, trebat će možda i strašenjem poraditi više no samom silom. A nije‐
149
Andrzej Sapkowski
dan iz Slavujeve hanze neće se uplašiti trojke u kojoj na jednog muškog dolaze dvi‐
je ženske.«
»S nama će poći Milva.« Geralt je stisnuo prste na podlaktici ozbiljno razjarene
strijelkinje. »Milva, ne Cahir. S Cahirom neću ići.«
»A zašto?« upitali su gotovo istodobno Angoulême i Cahir.
»Točno«, rekao je polagano Regis. »Zašto?«
»Jer u njega nemam povjerenja«, obznanio je kratko vještac.
Šutnja koja je zapala bila je neugodna, teška, skoro pa ljepljiva. Iz smjera šume
pored koje je taborovala trgovačka karavana sa skupinom drugih putnika dopirali
su uzbuđeni glasovi, povici i pjesme.
»Objasni«, rekao je napokon Cahir.
»Netko nas je izdao«, rekao je suho vještac. »Nakon razgovora s prefektom i An‐
goulêmeinih otkrića, u to nema nikakve sumnje. A kada se dobro razmisli, dolazi se
do zaključka da je izdajnik među nama. A što se tiče nagađanja o kome je riječ, ne
treba puno dvojiti.«
»Ti sebi, kako mi se čini«, namrštio se Cahir, »dopuštaš sugerirati da sam taj iz‐
dajica ja?«
»Ne skrivam«, vješčev glas bio je hladan, »da sam na to pomislio, i jesam. Puno
toga upućuje na to. Puno toga bi to objasnilo. Jako puno.«
»Geralte«, rekao je Maslačak. »Da ti nisi otišao malo predaleko?«
»Neka govori«, napućio je usne Cahir. »Neka govori. Neka se ne ustručava.«
»Pitali smo se«, Geralt je pogledom prešao po licima sudrugova, »kako je moglo
doći do navodne pogreške u računu. Znate o čemu govorim. O tome da nas je pe‐
tero, a ne četvero. Mislili smo da se netko naprosto zabunio: tajanstveni poluvile‐
njak, razbojnik Slavuj ili Angoulême. Ali ako odbacimo verziju pogreške? Tada se
nameće sljedeća verzija: družba broji pet osoba, ali Slavuj treba ubiti samo četiri.
Jer peta je suradnik napadača. Netko tko ih neprestano obavještava o kretanju
družbe. Od početka, od trenutka kada se nakon pojedene glasovite riblje čorbe
družba formirala. Primivši u svoj sastav Nilfgaarđanina. Nilfgaarđanina koji mora
uhvatiti Ciri, mora je predati caru Emhyru, jer od toga zavise njegov život i daljnja
karijera...«
»Ipak se znači nisam prevario«, rekao je polagano Cahir. »Ipak sam izdajica.
Podli, dvolični doušnik?«
»Geralte«, oglasio se ponovo Regis. »Oprosti mi na iskrenosti, ali tvoja je teorija
šuplja kao staro sito. A tvoje razmišljanje, već sam ti to rekao, nije lijepo.«
150
Lastavičja kula
»Ja sam izdajica«, ponovio je Cahir, kao da nije čuo vampirove riječi. »No koli‐
ko sam shvatio, ne postoje nikakvi dokazi moje izdaje, postoje samo mutne indicije
i vješčeve sumnje. Koliko sam shvatio, na meni je teret dokazivanja nevinosti. Ja ću
morati dokazati da nisam doušnik. Je li tako?«
»Bez patosa, Nilfgaarđanine«, zarežao je Geralt, stojeći pred Cahirom i šibajući
ga pogledom. »Da postoji dokaz tvoje krivice, ne bih gubio vrijeme na priču, nego
bih te letirao kao haringu! Znaš načelo cui bono? Onda mi odgovori: tko je osim
tebe imao i najmanji povod za izdaju? Tko bi osim tebe išta dobio izdajom?«
Iz pravca tabora trgovačke karavane odjeknuo je glasan i prodoran tresak. Na cr‐
nom nebu je zvjezdano eksplodirala crveno-zlatna raketa, vatromet je ispalio roj
zlatnih pčela koji se spustio u obliku šarene kiše.
»Nisam doušnik«, rekao je mladi Nilfgaarđanin zvučnim, snažnim glasom.
»Nažalost, ne mogu to dokazati. Mogu učiniti nešto drugo. Ono što pristoji, što
moram učiniti kada me se vrijeđa i ponižava, kada mi se blati čast i kalja dostojans‐
tvo.«
Njegova je kretnja bila brza kao munja, no unatoč tome ne bi uspio zateći vješca
da ga nije omelo njegovo bolesno koljeno. Geralt se ipak nije uspio izmaknuti te ga
je šaka u jahačkoj rukavici tresnula po čeljusti takvom silinom da je poletio unazad
i pao ravno u vatru izbivši oblak iskara. Skočio je, zbog boli u koljenu opet prespo‐
ro. Cahir je već bio kraj njega. I ovaj se put vještac nije dospio pognuti, šaka ga je
mlatnula postrance u glavu, a u očima su mu bljesnuli šareni vatrometi, ljepši čak i
od onoga koji su priredili trgovci. Geralt je gadno opsovao i bacio se na Cahira,
opleo ga rukama i svalio na zemlju, zakotrljali su se po šljunku, mlateći se šakama
da je tutnjalo.
A sve to u sablasnoj i neprirodnoj svjetlosti raketa koje su se rasprskavale na
nebu.
»Prestanite!« derao se Maslačak. »Prestanite, vi prokleti idioti!«
Cahir je spretno izbio Geraltu zemlju ispod nogu te ga, dok je pokušavao ustati,
opalio po zubima. I udarac nadopunio tako da je zazvonilo. Geralt se izvio, napeo i
šutnuo ga, među prepone nije pogodio, pogodio je u bedro. Ponovo su se dograbi‐
li, prevrnuli, zakotrljali, nasumce mlateći jedan drugoga, zaslijepljeni udarcima i
prašinom te pijeskom koji su im ulazili u oči.
I odjednom su se razdvojili, otkotrljali na suprotne strane, pogrbivši se i štiteći
glave pred udarcima koji su zviždali.
151
Andrzej Sapkowski
Milva je, otpasavši s bedara debeli kožnati remen, zgrabila kopču i omotala po‐
jas oko zapešća, navalila na borce i počela ih lemati, od ušiju, svom snagom, ne ža‐
leći ni remen, ni ruku. Pojas je zviždao i sa suhim se praskom spuštao na ruke, vrat,
pleća i ramena, čas Cahirova, čas Geraltova. Kada su se razdvojili, Milva je skakuta‐
la od jednoga do drugoga kao skakavac, i dalje ih pravedno vošteći, tako da ni je‐
dan ne dobije ni manje, ni više od drugoga.
»Vi glupavi glupani!« vrisnula je, tresnuvši Geralta preko leđa. »Vi budale buda‐
laste! Ja ću vas prizvati razumu, obojicu!«
»Dosta?« proderala se još glasnije, šibajući Cahira po rukama kojima je zakla‐
njao glavu. »Je li vas prošlo? Jeste li se smirili?«
»Dosta!« zajaukao je vještac. »Dosta!«
»Dosta!« ponovio je posve zgrčeni Cahir. »Dovoljno!«
»Dovoljno je«, rekao je vampir. »Zbilja je već dovoljno, Milva.«
Strijelkinja je teško predisala, brišući čelo remenom ovijenim oko šake.
»Bravo«, oglasila se Angoulême. »Bravo, teta.«
Milva se okrenula na peti i svom je snagom ošinula pojasom preko pleća. Ango‐
ulême je kriknula, sjela i rasplakala se.
»Rekla sam«, prodahtala je Milva, »da me ne zoveš tako. Rekla sam!«
»Sve je u redu!« Maslačak je malo smetenim glasom umirivao trgovce i putnike
koji su pritrčali od susjednih vatara. »Samo mali prijateljski nesporazum. Prijatelj‐
ska prepirka. Već riješena!«
Vještac je jezikom dotaknuo rasklimani zub, ispljunuo krv koja mu je curila iz
presječene usne. Osjećao je kako mu na leđima i ramenima već rastu uboji, kako
mu uho ošinuto remenom raste do veličine glavice cvjetače. Kraj njega se sa zemlje
s mukom pridizao Cahir, držeći se za obraz. Po njegovoj goloj podlaktici naočigled
su izrastale i bujale široke crvene pruge.
Na zemlju se spustila kiša koja je smrdjela po sumporu, pepeo od nedavnog va‐
trometa.
Angoulême je žalosno jecala, držeći se za vrat. Milva je odbacila pojas, nakon
kratkog oklijevanja kleknula do nje, zagrlila je i privila bez riječi uza se.
»Predlažem«, oglasio se ledenim glasom vampir, »da si pružite ruke. Predlažem
da se nikada, ali ama baš nikada više ne vraćamo toj temi.«
Neočekivano je puhnuo i spuštajući se niz planine zašumio vjetar u kojemu su,
činilo se, zazvučala neka sablasna zavijanja, krici i naricanja. Oblaci su jureći ne‐
bom poprimili fantastične oblike. Mjesečev srp pocrvenio je kao krv.
152
Lastavičja kula
Bijesni zbor i lepetanje krila legnjeva mračnjaka probudili su ih prije zore.

Krenuli su tik po izlasku sunca koje je zasljepljujućom vatrom zapalilo kasne
snjegove po planinskim vrhuncima. Krenuli su puno prije no što se sunce uspjelo
pokazati iza vrhova. Uostalom, čim se pokazalo, nebo su prekrili oblaci.
Jahali su kroz šume, a put ih je vodio sve više i više, što se dalo odmjeriti po
promjenama u sastavu drveća. Hrastovi i grabovi su iznenada nestali, ujahali su u
tamu bukvika zastrtih otpalim lišćem koje je mirisalo na plijesan, paučinu i gljive.
Gljiva je bilo u izobilju. Vlažan kraj ljeta bogato je rodio jesenskim gljivama. Šum‐
ski pokrov mjestimično je doslovno nestajao pod klobucima vrganja, rujnica i mu‐
hara.
Bukvici su bili tihi, izgledalo je da je većina ptica pjevica već odletjela u toplije
krajeve. Samo su pokisle vrane graktale po rubovima guštare.
Onda su prestale bukve, pojavile su se smreke. Zamirisalo je po smoli.
Sve češće su nailazili na bregove bez raslinja i goleti na kojima ih je sustizao vje‐
tar. Rijeka Newi pjenila se na bukovima i vodopadima, njezine su vode – unatoč
kišama – ostale kristalno prozirne.
Na obzorju se uzdizala Gorgona. Sve bliža.
Niz strme strane moćne planine cijele su se godine spuštali ledenjaci i snjegovi,
zbog čega je izgledalo kao da je Gorgona uvijek opasana bijelim lentama. Vrh Đa‐
volje gore, poput glave i vrata tajanstvene nevjeste, neprestano su ovijali velovi
oblaka. Ponekad bi pak Gorgona poput plesačice zatresla svojom bijelom haljom –
pogled je bio lijep, ali smrtonosan – sa strmog stijenja planine obarale bi se tada la‐
vine metući sve na svojemu putu do morena u podnožju i dalje prema dnu, strmi‐
nom, do najviših stabala smreka iznad prijevoja eodula, nad dolinama Newi i
Sansretoura, nad crnim okašcima gorskih jezeraca.
Sunce, koje se unatoč svemu uspjelo probiti kroz oblake, zašlo je prebrzo –
samo se skrilo za planine na zapadu, obasjavši ih grimizno-zlatnim odsjajem.
Prenoćili su. Sunce se diglo.
I došlo je vrijeme da se razdvoje.
Glavu je pomno omotao Milvinom svilenom maramom. Natukao je Regisov šešir.

Još je jednom provjerio položaj sihilla na leđima i oba stileta u sarama.
Kraj njega je Cahir oštrio svoj dugi nilfgaardski mač. Angoulême je opasala čelo
vunenim povezom, ubacila u saru lovački nož koji joj je darovala Milva. Strijelkinja
153
Andrzej Sapkowski
i Regis su im sedlali konje. Vampir je svoga vranca prepustio Angoulême, sam je

presjeo na mula Drakulu.
Bili su spremni. Ostalo je još nešto što su trebali riješiti.
»Dođite ovamo, svi.«
Prišli su.
»Cahire, sine Ceallachov«, započeo je Geralt nastojeći ne biti patetičan. »Povri‐
jedio sam te neutemeljenom sumnjom i ponio se nisko prema tebi. Ovime ti se
svečano ispričavam, pred svima, pognuvši glavu. Ispričavam se i molim te da mi
oprostiš. I vas sve molim za oproštaj, jer bilo je nisko prisiliti vas da to gledate i
slušate.«
»Istresao sam na Cahira i na vas svoj gnjev, svoj bijes i svoj jad. Koji su proizašli
iz toga što ne znam tko nas je izdao. Znam tko je izdao i oteo Ciri koju želimo spa‐
siti. Moj gnjev dolazi od toga što je riječ o osobi koja mi je nekoć bila vrlo bliska.«
»Gdje smo, što namjeravamo, kuda idemo i kamo smjeramo... sve je to otkrive‐
no s pomoću pretraživačke magije za hvatanje. Za majstoricu čaranja nije pretjera‐
no teško pronaći i promatrati iz daljine nekoć dobro znanu i blisku osobu, s kojom
je imala dugotrajni psihički dodir što dopušta stvaranje matrice. Ali čarobnica i ča‐
robnjak o kojima govorim počinili su grešku. Razotkrili su se. Pogriješili su prebro‐
javajući članove družbe i ta ih je greška odala. Reci im, Regise.«
»Geralt bi mogao imati pravo«, rekao je polaigano Regis. »Kao i svaki vampir,
nevidljiv sam za pretraživanja i vizijsko sondiranje, odnosno za čaroliju pronalaže‐
nja. Vampira se može analitičkom čarolijom pratiti izbliza, ali ga se ne može otkriti
pretraživačkom čarolijom na daljinu. Pretraživačka čarolija neće pokazati vampira.
Ondje gdje je vampir, skeniranje će pokazati da nema nikoga. Zato se samo čarob‐
njak mogao tako prevariti u vezi s nama: skenirati četvero ondje gdje ih je zapravo
petero, odnosno četvero ljudi i jedan vampir.«
»Iskoristit ćemo tu čarobnjačku pogrešku«, nastavio je ponovo vještac. »Ja, Ca‐
hir i Angoulême ćemo poći u Belhaven na razgovor s poluvilenjakom koji unajm‐
ljuje ubojice za nas. Nećemo poluvilenjaka upitati po čijem nalogu radi, jer to već
znamo. Upitat ćemo ga gdje su čarobnjaci na čiju zapovijed djeluje. Kada doznamo
gdje su, otići ćemo tamo. I osvetiti se.«
Svi su šutjeli.
»Prestali smo računati datume, zato nismo ni primijetili da je već dvadeset peti
rujna. Prije dva dana bila je noć Ravnodnevice. Ekvinocij. Da, bila je to upravo ta
noć na koju mislite. Vidim vašu utučenost, vidim što vam je u očima. Primili ste
154
Lastavičja kula
signal te ružne noći kada su se trgovci taborujući pored nas hrabrili žesticom, pje‐
vanjem i vatrometom. Vaš je predosjećaj sigurno bio manje jasan od mog i Cahiro‐
vog, ali ste se ipak domislili. Sumnjate. I bojim se da sumnjate opravdano.«
Zagraktale su vrane prelijećući golet.
»Sve upućuje na to da je Ciri mrtva. Umrla je prije dvije noći, za Ekvinocija.
Negdje daleko odavde, usamljena, među stranim i tuđim ljudima.«
»Preostala nam je stoga samo osveta. Krvava i okrutna osveta o kojoj će kružiti
priče još i nakon stotinu godina. Priče koje se ljudi neće usuđivati slušati nakon što
padne mrak. A onima koji požele počiniti takav zločin, zadrhtat će ruka na pomi‐
sao o našoj osveti. Pružit ćemo zastrašujući primjer groze! Metodom gospodina
Fulka, mudroga gospodina Fulka koji zna kako se treba odnositi prema podlacima
i zločincima. Primjer užasa koji ćemo im pružiti zaprepastit će čak i njega!«
»Počnimo onda i neka nam pakao pomogne! Cahire, Angoulême, na konje. Ide‐
mo uzvodno uz Newi, prema Belhavenu. Maslačku, Milva, Regise, vi polazite pre‐
ma Sansretouru, prema granici Toussainta. Nećete zalutati, Gorgona će vam poka‐
zivati put. Doviđenja.«
Ciri je milovala crnu mačku koja se po navadi svih mačaka svijeta vratila u kolibu u
močvari kada su joj hladnoća, glad i neprilike poljuljale ljubav prema slobodi i
bludničenju. Sada je ležala na djevojčinim koljenima i podmetala vrat pod njezin
dlan pokazujući predenjem koliko uživa.
To o čemu je djevojka govorila, mačku nije uopće zanimalo.
»To je bio jedini slučaj kada sam sanjala Geralta«, nastavila je Ciri. »Od toga
vremena, od rastanka na otoku aneddu, od Galebove kule, nikada ga nisam vi‐
djela u snu. Zato sam smatrala da nije živ. I odjednom je isplivao taj san, takav
kakve sam sanjala prije, za koje je Yennefer govorila da su proročki, prekognitivni,
da pokazuju ili prošlost, ili budućnost. Bilo je to dan uoči Ekvinocija. U gradiću či‐
jega se imena ne sjećam. U podrumu u koji me zatvorio Bonhart. Nakon što me je
mučio i prisilio da priznam tko sam.«
»Odala si mu tko si?« podignuo je glavu Vysogota. »Sve si mu rekla?«
»Za kukavičluk«, progutala je slinu, »platila sam poniženjem i prezirom prema
samoj sebi.«
»Ispričaj mi svoj san.«
155
Andrzej Sapkowski
»Vidjela sam u njemu planinu, veliku, strmu, oštru, kao kameni nož. Vidjela
sam Geralta. Čula sam što govori. Točno. Svaku riječ, kao da sam ondje. Sjećam se
da sam htjela povikati da to uopće nije tako, da je sve to neistina, da je užasno po‐
griješio... Da je pogriješio u svemu! Da Ekvinocij još uopće nije bio, pa da se čak i
dogodilo da sam na Ekvinocij umrla, ne smije me proglašavati prerano mrtvom,
dok sam još živa. I ne smije optuživati Yennefer i govoriti o njoj takve stvari...«
Na trenutak je ušutjela, pogladila mačku, jako šmrcnula.
»Ali nisam mogla prizvati glas. Nisam mogla čak ni disati... Kao da sam se uta‐
pala. I probudila sam se. Zadnje što sam vidjela, čega se sjećam iz toga sna, bilo je
troje jahača. Geralt i još dvoje u galopu kroz sutjesku s čijih su se stijena slijevali
vodopadi..«
Vysogota je šutio.
Da se netko te noći krišom prikrao kolibi s upalim, mahovinom obraslim trščanim

krovom, da je zavirio kroz pukotinu u prozorskom kapku, ugledao bi u škrto osvi‐
jetljenoj unutrašnjosti sjedobradog starca kako usredotočeno sluša priču pepeljasto‐
kose djevojke čiji je obraz unakazio strašan ožiljak.
Vidio bi crnu mačku kako leži na djevojčinim koljenima, lijeno prede, zahtije‐
vajući maženje – na veselje miševa rastrčanih po kolibi.
Ali to nije mogao vidjeti nitko. Koliba s upalim, mahovinom obraslim trščanim
krovom bila je dobro skrivena posred magli, u beskrajnim močvarama Perepluta u
koje se nitko nije usuđivao zaći.
156
Lastavičja kula
Poznato je da kada vještac zadaje muku, patnju i smrt, osjeća similissime nasla‐
du i užitak jednak onom koje pobožan i normalan čovjek ćuti samo kada sa svo‐
jom vjenčanom suprugom opći ibidem cum eiaculatio. Iz toga jasno proizlazi da
je i glede toga vještac stvor protivan prirodi, nemoralan i prljav degenerik podri‐
jetlom s dna najcrnjega i najsmradnijeg pakla, jerbo iz patnji i muka još valjda
samo đavo može crpiti nasladu.
Anonim, Monstrum ili opis vješca
Šesto poglavlje
S     koja je vodila dolinom Newe, pošli prečicom, preko plani‐
ne. Jahali su onoliko brzo koliko im je dopuštala staza, uska, vijugava, pripijena uz
stijenje fantastičnih oblika pokriveno raznobojnim lišajevima i mahovinom. Probi‐
jali su se kroz okomite stjenovite litice s kojih su se obrušavale rastrzane pruge sla‐
pova i vodopada. Prolazili su kroz klisure i klance, preko nesigurnih mostića nad
ponorima na čijem su se dnu pjenili brzaci.
Izgledalo je kao da se Gorgonina nazubljena oštrica uzdiže ravno iznad njihovih
glava. Vrh Đavolje gore nisu mogli vidjeti – utonuo je u oblake i magle koji su pre‐
krivali nebo. Vrijeme se – kako to već biva u planinama – pokvarilo u nekoliko
sati, počelo je sipiti, pa padati jako i opako.
Dok se bližio sumrak, svo se troje nestrpljivo i nervozno počelo ogledavati za
pastirskom bunjom, napuštenom stajom za ovce ili barem špiljom. Za bilo čime što
bi ih zaštitilo preko noći od vode koja se slijevala s neba.
***
»Valjda je prestalo padati«, rekla je s nadom u glasu Angoulême. »Kaplje još samo
kroz rupe na krovu bunje. Sutra ćemo, na sreću, biti već blizu Belhavena, a u pred‐
građu se uvijek može prenoćiti u nekakvoj daščari ili staji.«
»Nećemo ući u grad?«
»O ulasku nema ni govora. Stranci na konjima upadaju u oči, a Slavuj ima u
gradu gomilu doušnika.«
»Razmatrali smo plan da se svjesno izložimo kao mamac...«
157
Andrzej Sapkowski
»Ne«, prekinula ga je. »To je loš plan. To što smo zajedno, pobudit će sumnje.
Slavuj je lukav tip, a vijest o mojemu uhićenju sigurno se već proširila. Što god uz‐
nemiri Slavuja, doći će i do poluvilenjaka.«
»Što onda predlažeš?«
»Obići ćemo grad u luku od istoka, od izlaza doline Sansretour. Ondje su rud‐
nici. U jednom od tih rudnika imam poznanika. Posjetit ćemo ga. Tko zna, bude‐
mo li imali sreće, možda nam se taj posjet isplati?«
»Možeš li biti jasnija?«
»Reći ću vam sutra. U rudniku. Da ne ureknem.«
Cahir je dodao brezovih grana u vatru. Cijeloga je dana padalo, drugo drvo ne
bi gorjelo. Ali brezovina, iako mokra, malo je pucketala pa odmah planula visokim
modrikastim plamenom.
»Odakle si ti, Angoulême?«
»Iz Cintre, vješče. To je jedna zemlja na moru, kod ušća Jaruge...«
»Znam gdje leži Cintra.«
»Pa onda zašto pitaš, ako znaš? Toliko te zanimam?«
»Pa moglo bi se reći i da me pomalo i zanimaš.«
Šutjeli su. Vatra je pucketala.
»Moja majka«, progovorila je napokon Angoulême, gledajući u plamenove,
»bila je u Cintri plemkinja i to možda i visokoga roda. U grbu je toj obitelji bila
morska mačka, pokazala bih ti, jer imala sam medaljončić s tom njihovom usra‐
nom mačkom, majčin, ali sam ga prokockala... Ali ta me se obitelj, posrao ih mor‐
ski pas, odrekla, jer se moja majka navodno upustila s nekakvim prostakom, valjda
konjušarom, i ja sam bila kopile, sramota, bruka i mrlja na časti. Dali su me na od‐
gajanje dalekim rođacima, ti u grbu nisu imali ni mačku, ni psa, ni ikojeg drugog
vraga, ali nisu bili loši prema meni. Poslali su me u školu, tukli kad zbrojiš sasvim
malo... Premda su me počesto podsjećali na to tko sam, da sam fačuk rođen u ko‐
privama. Majka me posjetila možda tri ili četiri puta dok sam bila mala. Potom me
prestala posjećivati. Mene uostalom i nije bilo briga...«
»Kako si dospjela među prijestupnike?«
»Pitaš kao istražni sudac!« prasnula je, groteskno se namrštivši. »Među prijestup‐
nike, ii! Sišla s puta vrline, feee!«
Progunđala je, pročeprkala pod pazuhom, izvukla nešto što vještac nije dobro
vidio.
158
Lastavičja kula
»Jednooki Fulko«, promrmljala je, predano si utrpavajući nešto u desni i ušmr‐

kavajući nosom, »ipak je pošten tip. Što je uzeo, njegovo je, ali prah mi je ostavio.
Hoćeš li prstohvat, vješče?«
»Ne. Bilo bi mi draže da ni ti ne uzmeš.«
»Zašto?«
»Zato.«
»Cahire?«
»Ne uživam sstech.«
»E jesam naletjela na svece«, zavrtjela je glavom. »Sigurno ćete mi začas početi
propovijedati kako ću od praha oslijepiti, oglušiti i oćelaviti? Da ću roditi zaostalo
dijete?«
»Pusti to, Angoulême. I dovrši priču.«
Djevojka je snažno kihnula.
»Dobro, kako hoćeš. Gdje sam ono... Aha. Izbio je rat, znaš to, s Nilfgaardom,
rođaci su izgubili sav imetak, morali su napustiti kuću. Imali su troje vlastite djece i
ja sam im postala teret, pa su me dali u sirotište. Vodili su ga svećenici pri nekom
svetištu. Bilo je to, kako se pokazalo, veselo mjesto. Običan kupleraj, bordel, bez
pretjerivanja, za takve što vole nedozrelo voće s bijelom košticom, kužiš? Mlade cu‐
rice. I mlade dečke isto. Ja, kada sam onamo dospjela, bila sam već porasla, izrasla,
nije bilo mušterija...«
Posve neočekivano oblila se rumenilom koje se vidjelo čak i u svjetlosti vatre.
»Skoro pa nije bilo«, dodala je kroz zube.
»Koliko ti je tada bilo godina?«
»Petnaest. Upoznala sam jednu djevojku i petoricu dječaka, mojih godina i
malo starijih. I brzo smo se dogovorili. Poznavali smo pomalo legende i priče. O
Ludom Dei, o Crnobradom, o braći Cassini... Uželjeli smo se ceste, slobode, ha‐
račenja! Zar moramo, rekli smo si, samo za to što nas ovdje dvaput dnevno hrane,
davati na zahtjev guzice nekakvim ljigavcima...«
»Pripazi na riječi, Angoulême. Znaš da pretjerivanje nije zdravo.«
Djevojka je opako hračnula u vatru.
»Koji si ti svetac! Dobro, prijeći ću na stvar, jer mi nije do brbljanja. U kuhinji
sirotišta našlo se noževa, trebalo ih je samo dobro naoštriti na kamenu i zadjenuti
za pojas. Od istokarenih nogu hrastova stolca ispale su lijepe palice. Trebali su nam
samo konji i novac, pa smo sačekali dolazak dvojice razvratnika, stalnih posjetitelja,
staraca, fuj, valjda četrdesetogodišnjih. Došli su, sjeli, vince potezali, čekali da im
159
Andrzej Sapkowski
svećenici po običaju privežu odabranu maloljetnicu za jedan posebno domišljat ko‐

mad namještaja... Ali toga se dana nisu najebali!«
»Angoulême.«
»Dobro, dobro. Ukratko: priklali smo i zatukli obojicu bludnih djedica, trojicu
svećenika i paža, jedinoga koji nije pobjegao i koji je branio konje. Samostanskog
rizničara koji nije htio predati ključ škrinje, toliko smo dugo vatrom pekli dok nam
ga nije dao, ali smo mu poštedjeli život jer je bio drag starac, uvijek ljubazan i do‐
bar. I pošli smo u pljačku, po cestama. Bivalo nam je razno, jednom dobro, jed‐
nom loše, jednom smo tukli mi, jednom su tukli nas. Koji smo put bili gladni, ko‐
jiput siti. Ha, češće gladni. Od toga što puže pojela sam u životu sve što se, jebi ga,
dalo uloviti. A od toga što leti jednom sam pojela čak i zmaja, jer je bio zalijepljen
ljepilom od brašna.«
Ušutjela je, žestoko raskuštrala svoju kosu svijetlu poput slame.
»Ah, bilo je kako je bilo. Reći ću ti samo da od tih koji su sa mnom pobjegli iz
sirotišta više nitko nije živ. Dvojicu posljednjih, Owena i Abela, zatukli su prije ne‐
koliko dana panduri gospodina Fulka. Abel se predao, kao i ja, ali su ga unatoč
tomu posjekli, iako je odbacio mač. Mene su poštedjeli. Nemoj misliti da su to uči‐
nili iz dobrote. Već su me rastezali na plaštu, ali je dojurio časnik i nije im dopustio
da se povesele. No, a od gubilišta si me ti spasio...«
Na trenutak je ušutjela.
»Vješče?«
»Molim.«
»Ja znam pokazati zahvalnost. Ako samo poželiš...«
»Molim?«
»Pogledat ću što ima kod konja«, rekao je brzo Cahir i ustao, omatajući se
plaštem. »Prošetat ću malo... uokolo...«
Djevojka je kihnula, šmrcnula, hraknula.
»Ni riječi, Angoulême«, upozorio ju je, zbilja srdit, zbilja postiđen, zbilja sme‐
ten. »Ni riječi!«
Ponovo je hraknula.
»Zbilja me ne želiš? Nimalo?«
»Već si od Milve dobila remenom, balavice. Ako smjesta ne umukneš, dobit ćeš
i od mene.«
»Šutim.«
»Dobra curica.«
160
Lastavičja kula
***
Na obronku obraslom naherenim i kržljavim borićima zijevale su jame i rupe, po‐
krivene i zatvorene daskama, povezane brvnima, ljestvama i skelama. Iz rupa su iz‐
lazile platforme poduprte unakrsnim stupovima. Po nekim platformama motali su
se ljudi gurajući kolica i tačke. Sadržaj kolica i tačaka – koji se, na prvi pogled, sas‐
tojao od prljave zemlje pune kamenja – istresali su s platformi u velika četverokut‐
na korita ili, točnije, sklopove sve manjim daskama pregrađenih korita. Kroz korita
je stalno i bučno tekla voda koja je pristizala sa šumovita brijega s pomoću drvenih
žlijebova naslonjenih na niske potpornje. I na sličan način odlazila, dolje, na urvi‐
nu.
Angoulême je sjahala s konja, dala znak Geraltu i Cahiru da i oni sjašu. Osta‐
vivši konje uz plot, pošli su prema konstrukcijama, gacajući po blatu oko šupljika‐
vih oluka i cijevi.
»Ispiranje željezne rudače«, rekla je Angoulême pokazujući uređaj. »Odande,
eno, iz šahta se izvozi iskopano, sipa u korita i ispire mlazom vode iz potoka. Ruda
ostaje na sitima i odatle ju se sakuplja. Oko Belhavena ima puno rudnika i takvih
ispiračica. A ruda se odvozi u dolinu, u Mag Turg, ondje su talionice i željezare, jer
je ondje više šuma, a za topljenje je potrebno drvo...«
»Hvala na pouci«, kiselo ju je presjekao Geralt. »Vidio sam već u životu nekoli‐
ko rudnika i znam što je potrebno za taljenje. Kada ćeš nam napokon odati u koju
smo svrhu došli ovamo?«
»U svrhu razgovora s jednim mojim znancem. Ovdašnjim nadzornikom. Dođite
sa mnom. Ha, već ga vidim! Eno ga, tamo, kod stolarije. Pođimo.«
»Onaj patuljak?«
»Da. Zove se Golan Drozdeck. On je, kako sam rekla...«
»Ovdje nadzornik. Rekla si. No nisi rekla o čemu želiš s njime popričati.«
»Pogledajte svoje čizme.«
Geralt i Cahir su poslušno pogledali obuću ukaljanu blatom čudne crvenkaste
boje.
»Poluvilenjak kojega tražimo«, preduhitrila je pitanja Angoulême, »imao je za
razgovora sa Slavujem isto ovakvo crvenkasto blato na gamašama. Kopčate?«
»Sada da. A patuljak?«
»Nemojte mu se uopće obraćati. Ja razgovor preuzimam na sebe. Neka vas sma‐
tra tipovima koji ne pričaju, nego sijeku. Napravite opasne face.«
161
Andrzej Sapkowski
Nisu morali namještati posebne izraze lica. Neki od kopača su pogledavši ih

brzo odvraćali poglede, drugi zamirali otvorenih usta. Oni koji su im se našli na
putu, žurno su skretali u stranu. Geralt se domišljao zašto. Na Cahirovu i njegovu
vlastitu licu vidjele su se modrice, krvni podljevi, ozljede i otekline – slikoviti tra‐
govi tučnjave i udaraca kojima ih je obdarila Milva. Stoga su izgledali poput likova
koji se uživaju mlatiti međusobno, a koje ne treba dugo nagovarati ni da premlate
nekoga drugog.
Patuljak, Angoulêmein znanac, stajao je ispred zgrade s natpisom »Stolarija« i
slikao nešto na ploči sklepanoj od dvije oblanjane daske. Zamijetio je pridošlice,
odložio kist, ostavio lončić s bojom, pogledao ih ispod oka. Na njegovoj zionomi‐
ji urešenoj zamrljanom bradom iznenada se ocrtao izraz velikoga čuđenja.
»Angoulême?«
»Bok, Drozdeck.«
»Ti si?« Bradonja je zinuo. »To si zbilja ti?«
»Ne. Nisam ja. To je svježe uskrsli prorok Loboda. Postavi još koje pitanje, Go‐
lane. Za promjenu možda neko pametnije.«
»Ne rugaj se, Plava. Nisam se nadao da ću te ikada više ugledati. Bio je ovdje
prije pet dana Mazgov, pričao je da su te ščepali i nabili na kolac u Riedbrunu.
Zaklinjao se da je to istina!«
»Svako zlo za neko dobro«, slegnula je ramenima djevojka. »Kada Mazgov bude
sada posuđivao novac i zaklinjao se da će ga vratiti, znat ćeš koliko vrijedi njegova
riječ.«
»Znao sam to već i prije«, odvratio je patuljak, brzo trepćući i mrdajući nosom
poput zeca. »Ne bih mu ja posudio ni prebijene pare, makar mi se na licu mjesta
usrao i zemlju jeo. Ali ti si meni živa i zdrava, radujem se, radujem, hej! Možda mi
i dug vratiš, ha?«
»Možda. Tko zna?«
»A koji su ovi s tobom, Plava?«
»Dobri kompe.«
»E, jesu face... A kamo vas bozi vode?«
»Kao i obično, na stranputicu.« Angoulême je, ne obazirući se na bijesne vješče‐
ve poglede, ušmrknula prstohvat sstecha, a ostatak utrljala u desni. »Jesi za šmrk,
Golane?«
»Pa može«, Patuljak je pružio dlan, povukao darovani prstohvat droge u nosni‐
cu.
162
Lastavičja kula
»Zapravo«, nastavila je djevojka, »kanim u Belhaven. Znaš li je li ondje negdje

Slavuj s hanzom?«
Golan je nagnuo glavu.
»Ti, Plava, Slavuja izbjegavaj. Jarostan je on, kažu, puše na tebe, kao gorska
kuna kada je zimi probudiš.«
»Ma daj! A kada je doznao da su me na oštar kolac dvopregom nabili, nije se
stužio? Nije me požalio? Nije mu suzica kanula, nije bradu zabalavio?«
»Nije nikako. Kažu da je ovako rekao: Angoulême je dobila što je već odavno
zaslužila: motku u dupe.«
»Eto ti grubijana. Vulgarna prostačka njuška. Gospodin prefekt Fulko bi rekao:
društveno dno. A ja kažem: dno gnojnice!«
»Bolje ti je, Plava, da mu takve stvari iza leđa ne govoriš. I ne idi prema Belha‐
venu, obiđi grad u velikom luku. A ako baš moraš onamo, bolje ti je da se pre‐
rušiš...«
»Ti, Golane, ne uči ribu plivati.«
»Ma kako bih se i usudio.«
»Poslušaj me, patuljče.« Angoulême je naslonila čizmu na stubu stolarije. »Pos‐
tavit ću ti pitanje. Ne žuri s odgovorom. Najprije dobro promisli.«
»Pitaj.«
»Da ti nije u zadnje zapeo za oko neki poluvilenjak? Strani, neovdašnji?«
Golan Drozdeck je šmrknuo, snažno kihnuo, obrisao nos zapešćem.
»Poluvilenjak, veliš? Kakav poluvilenjak?«
»Ne izigravaj budalu, Drozdeck. Takav koji je Slavuja unajmio za jedan posao.
Da sredi nekoga vješca...«
»Vješca?« nasmijao se Golan Drozdeck, dižući svoje daske sa zemlje. »Ma što
pričaš! Pa mi, zanimljivo, baš i tražimo vješca, evo, vidiš kakve oglase ispisujemo i
vješamo po okolici. Vidi, evo: traži se vještac, plaća dobra, usto hrana i smještaj,
detali u upravi rudnika »Mala Babette«... Kako se ispravno piše ›detali‹ ili ›detalji‹?«
»Napiši ›detalji‹. A što će vam vještac u rudniku?«
»Mudrog li pitanja. Pa za što ako ne za čudovišta?«
»Koja?«
»Kucala i barbegaze. Strašno su se razbahatili u donjim hodnicima.«
Angoulême je pogledala Geralta, koji je kimanjem glave potvrdio da zna o čemu
je riječ. A značajnim joj je nakašljavanjem dao na znanje da se vrati temi.
163
Andrzej Sapkowski
»A da se vratimo temi...« Djevojka je odmah shvatila. »Što znaš o tom poluvile‐

njaku?«
»Ne znamo mi ništa ni o kakvom poluvilenjaku.«
»Rekla sam ti da dobro razmisliš.«
»To sam i učinio.« Golan Drozdeck je iznenada poprimio lukav izraz lica. »I
smislio da se o toj stvari ne isplati išta znati.«
»To znači?«
»Znači da je ovdje nemirno. Nemirno područje i nemirno vrijeme. Bande, Nilf‐
gaarđani, gerilci iz ›Slobodnih Padina‹... I razni strani elementi, poluvilenjaci. I
svatko brije da učini nešto nemilo...«
»To znači?« nabrala je nosić Angoulême.
»Znači da si mi ti dužna novaca, Plava. Umjesto da vratiš prijašnje, ti bi nove
dugove. Ozbiljne dugove, jer za to što pitaš može se dobiti po glavi i to ne golom
rukom, nego satarom. Kakav mi je to posao? Hoće li mi se isplatiti budem li znao
nešto o tom poluvilenjaku, ha? Hoću li štogod zaraditi? Jer, ako je samo rizik bez
dobiti...«
Geraltu je dodijalo. Izmorio ga je razgovor, uzrujali način i ponašanje. Munjevi‐
tim je pokretom zgrabio patuljka za bradu, povukao ga i gurnuo. Golan Drozdeck
se spotaknuo o vjedro s bojom, pao. Vještac mu je priskočio, pritisnuo mu kolje‐
nom prsa i bljesnuo nožem pred očima.
»Dobit ti može biti da ostaneš živ. Pričaj.«
Činilo se da će Golanove oči začas ispasti iz duplji i otići na šetnju po okolici.
»Pričaj«, ponovio je Geralt. »Pričaj što znaš. Inače ću ti prerezati grlo tako da ćeš
se prije udaviti, nego iskrvariti.«
»›Rialto‹...« prostenjao je patuljak. »U rudniku ›Rialto‹.«
Rudnik »Rialto« tek se neznatno razlikovao od rudnika »Mala Babette«, kao i od

drugih rudnika i iskopa pored kojih su Angoulême, Geralt i Cahir prolazili, a koji
su se zvali »Jesenski manifest«, »Staro Rudo«, »Novo Rudo«, »Riđa Julka«, »Celes‐
tyna«, »Zajednička stvar« i »Sretna rupa«. U svima je posao vrio, u svima su iz oka‐
na ili potkopa izvažali prljavu zemlju i bacali je u korita i ispirali na sitima. U svima
je bilo i više nego dovoljno karakterističnog crvenkastog blata.
»Rialto« je bio velik rudnik, smješten blizu vrha brijega. Vrh je bio odrezan i tu
je kop bio površinski. Ispiračica je bila smještena na terasi izdubljenoj u padini bri‐
164
Lastavičja kula
jega. Ovdje, pod okomitim zidom u kojemu su zijevali otvori šahtova i galerija, sta‐
jala su korita, sita, oluci i ostali rekviziti rudarske industrije. I ovdje je nastalo pravo
naselje drvenih kućica, baraka, daščara i koliba pokrivenih šindrom.
»Tu ne poznam nikoga«, rekla je djevojka, privezujući uzde za ogradu. »Ali po‐
kušat ću razgovarati s upraviteljem. Geralte, ako ikako možeš, ne hvataj ga odmah
za vrat i ne prijeti mu nožem. Najprije ćemo popričati...«
»Ne uči ribu plivati, Angoulême.«
Nisu stigli popričati. Nisu stigli čak ni prići zgradi koja im je nalikovala na sje‐
dište upravitelja. Na mjestu gdje se ruda tovarila na kola, naletjeli su ravno na peto‐
ricu konjanika.
»Prokletstvo«, rekla je Angoulême. »Prokleto bilo. Pogledajte što nam je maca
donijela.«
»O čemu se radi?«
»To su Slavujevi ljudi. Došli su pokupiti harač. Već su me primijetili i prepoz‐
nali... Pas mater! E jesmo upali...«
»Možeš nešto slagati?« promrmljao je Cahir.
»Ne računajte s tim.«
»Zašto?«
»Bježeći iz hanze okrala sam Slavuja. To mi neće oprostiti. Ali pokušat ću... Vi
šutite. Otvorite četvore oči i budite spremni. Na sve.«
Konjanici su se približili. Naprijed su jahala dvojica – dugokosi prosijedi tip u
kožuhu od vučje kože i mladi dugajlija s bradom, očito puštenom da skrije ožiljke
od akni. Hinili su ravnodušnost, ali Geralt je primijetio skrivane bljeske mržnje u
pogledima kojima su odmjeravali Angoulême.
»Plava.«
»Novosade. Tirrele. Zdravi bili. Lijepog li dana danas. Šteta samo što pada.«
Prosijedi je sjahao ili prije iskočio iz sedla, široko prebacivši desnu nogu preko
konjskoga vrata. I ostali su sjahali. Prosijedi je predao vodice bradatom dugajliji,
zvanom Yirrel, a sam im se približio.
»Eto«, rekao je. »Naša brbljiva svračica. Izgleda da si živa i zdrava?«
»I nogama prebirem.«
»Balavice jezičava! Pričalo se da prebireš, ali na kolcu. Pričalo se da te uhvatio
Jednooki Fulko. Pričalo se da si na mukama propjevala sve u šesnaest, da si odala
sve što god su pitali!«
165
Andrzej Sapkowski
»Pričalo se«, frknula je Angoulême, »da je tvoja majka, Novosade, tražila od

mušterija samo četiri tinfe, ali joj ionako nitko nije htio dati više od dvije.«
Razbojnik joj je pljunuo pod noge s prezirnim izrazom lica. Angoulême je po‐
novo frknula, posve kao mačka.
»Novosade«, rekla je drsko, podbočivši se. »Trebam riješiti nešto sa Slavujem.«
»Zanimljivo. I on s tobom također.«
»Začepi gubac i slušaj dok mi se još priča. Prije dva dana, na milju od Riedbru‐
nea, ja i ovi moji pajde zatukli smo toga vješca čija je smrt bila naručena. Kopčaš?«
Novosad je značajno pogledao svoje sudrugove, zatim podvio rukavicu, odmje‐
rio pogledom Geralta i Cahira.
»Tvoji novi pajde«, ponovio je otegnuto. »Ha, vidim po njuškama da nisu sveci.
Vješca su ubili, kažeš? A kako? Udarcem sleđa? Ili u snu?«
»To je nevažan detal.« Angoulême se nacerila kao majmunica. »Ali je zato važan
detal to da je rečeni vještac pod ledinom. Poslušaj me, Novosade. Ja se sa Slavujem
ne želim kačiti, niti mu stvarati probleme. Ali posao je posao. Poluvilenjak vam je
dao predujam za ugovor, taj me novac ne zanima, to je vaše, za trošak i trud. Ali
druga rata, koju je poluvilenjak obećao nakon obavljenog posla, po zakonu je
moja.«
»Po zakonu?«
»Tako je!« Angoulême se nije obazirala na sarkastičan ton. »Jer mi smo ti koji su
ispunili ugovor, ubili vješca, za što možemo poluvilenjaku pokazati i dokaze. Uzet
ću stoga to što je moje i otići u modre i maglovite daljine. Sa Slavujem, kako re‐
koh, ne kanim se nadmetati, jer za mene i za njega na Padinama nema mjesta. To
mu prenesi, Novosade.«
»Samo to?« Opet otrovni sarkazam.
»I puse«, prasnula je Angoulême. »Možeš mu umjesto mene naprčiti dupe, per
procura.«
»Ja sam došao na bolju ideju«, obznanio je Novosad, pogledavajući kompanjo‐
ne. »Ja ću njemu tvoje dupe dovući u originalu, Angoulême. Ja ću mu tebe, Ango‐
ulême, dovesti okovanu, a on će onda već sve s tobom dogovoriti i riješiti. I srediti.
Sve. I spor o tome kome pripada ugovoreni novac poluvilenjaka Schirrúa. I otplatu
onoga što si ukrala. A i to da su Padine za nas pretijesne. Sve će se tako riješiti. De‐
talno.«
»Postoji jedna zapreka.« Angoulême je spustila ruke. »Kako ti mene želiš dovesti
Slavuju, Novosade?«
166
Lastavičja kula
»Eto, ovako!« Bandit je pružio ruku. »Za vrat!«

Geralt je munjevitim pokretom izvukao sihill i gurnuo ga Novosadu pod nos.
»Ne bih savjetovao«, zarežao je.
Novosad je odskočio, isukao mač. Yirrel je sa zviždukom izvukao krivu sablju iz
tôka na plećima. Ostali su slijedili njihov primjer.
»Ne bih savjetovao«, ponovio je vještac.
Novosad je opsovao. Pogledao je kompanjone. Nije bio jak u računu, ali ispalo
mu je da su petorica znatno više od troje.
»Bij!« vrisnuo je, bacajući se na Geralta. »Ubij!«
Vještac je poluokretom izbjegao udarac i svom mu snagom zasjekao sljepoočni‐
cu. Još prije no što je Novosad pao, Angoulême se pognula u kratkom zamahu, nož
je zviznuo zrakom, Yirrel je nalijećući zateturao, ispod podbratka mu je stršao
koštani držak. Razbojnik je ispustio sablju, objema rukama iščupao nož iz vrata,
oblio se krvlju, a Angoulême ga je poskočivši udarila nogom u prsa i oborila na
zemlju. Za to je vrijeme Geralt posjekao drugog bandita. Cahir je sasjekao sljedeće‐
ga, pod moćnim udarcem nilfgaardskoga mača s razbojnikove je lubanje otpalo
nešto nalik na komad lubenice. Zadnji se bandit povukao, skočio na konja. Cahir
je podbacio mač, uhvatio ga za oštricu i hitnuo kao koplje, pogodivši bandita ravno
među lopatice. Konj je zarzao i trgnuo glavom, prisjeo, zatopotao vukući po crve‐
nom blatu truplo s rukom zapletenom u remen uzdi.
Sve skupa nije trajalo dulje od pet otkucaja srca.
»Ljudiiii!« proderao se netko među zgradama. »Ljudiiii! Upomooooć! Ubojstvo,
ubojstvo, ubijaju!«
»Vojska! Dozovite vojsku!« kriknuo je drugi rudar, tjerajući djecu koja su se po
vječnom običaju sve djece svijeta pojavila tko zna odakle gledati i petljati se pod
nogama.
»Neka netko otrči po vojsku!«
Angoulême je podigla svoj nož, obrisala ga i ubacila u saru.
»Neka samo trči!« uzvratila je povikom, osvrćući se uokolo. »Što je, vi jamari,
slijepi ste, ha? Ovo je bila samoobrana! Napali su nas, razbojnici prokleti! Pa zar ih
ne poznajete? Jesu li vam malo zla nanijeli? Malo su vam harača izvukli?«
Snažno je kihnula. Potom je Novosadu koji se još trzao strgnula kesu s pojasa,
sagnula se nad Yirrela.
»Angoulême.«
»Što je?«
167
Andrzej Sapkowski
»Ostavi.«
»A zašto bih? To je plijen! Imaš previše novca...«
»Angoulême...«
»Hej, vi«, odjednom se razlegao zvučni glas. »Izvolite ovamo.«
U otvorenim vratima barake, skladišta alata, stajala su tri muškarca. Dvojica su
bili kratko ošišane ljudeskare niskih čela i nedvojbeno niske bistrine. Treći – taj
koji ih je zazvao – bio je neobično visok, tamnokos, pristao muškarac.
»Nehotice sam čuo razgovor koji je prethodio događaju«, rekao je muškarac.
»Nisam previše vjerovao u ubojstvo vješca, mislio sam da je riječ o ispraznom hvali‐
sanju. Sada više ne mislim tako. Uđite ovamo, u baraku.«
Angoulême je čujno udahnula. Pogledala je vješca i jedva zamjetno kimnula gla‐
vom.
Muškarac je bio poluvilenjak.
Poluvilenjak Schirrú bio je visok – dobrano preko šest stopa visine. Dugu tamnu
kosu nosio je na vratu zavezanu u konjski rep koji mu se spuštao niz leđa. Miješanu
krv odavale su mu oči – velike, bademasta oblika, zelenožute kao u mačke.
»Vi ste dakle ubili vješca«, ponovio je nelijepo se smiješeći. »Preduhitrivši Ho‐
mera Straggena, zvanog Slavuj? Zanimljivo, zanimljivo. Ukratko, vama bih trebao
platiti pedeset orena. Drugu ratu. Straggen je znači svojih pola stotke dobio zaba‐
dava. Jer valjda ne očekujete da će vam taj novac prepustiti.«
»Moja je stvar kako ću riješiti stvari sa Slavujem«, rekla je Angoulême, sjedeći na
škrinji i mašući nogama. »A ugovor u vezi s vješcem odnosio se na posao. I taj smo
posao obavili mi. Mi, ne Slavuj. Vještac je pokopan. Njegovi pajde, svi troje, ta‐
kođer su pokopani. Ispada da je ugovor izvršen.«
»Tako barem vi tvrdite. Kako se to dogodilo?«
Angoulême nije prestala mahati nogama.
»Kad ostarim«, obznanila je svojim uobičajenim drskim tonom, »napisat ću po‐
vijest svoga života. U njoj ću opisati kako se dogodilo ovo, kako ono, a kako nešto
treće. Dotad ćete morati pričekati, gospodine Schirrú.«
»Čak se toliko stidite«, primijetio je hladno mješanac. »Znači da ste to izveli
podlo i podmuklo.«
»Smeta vam to?« oglasio se Geralt.
Schirrú ga je pozorno pogledao.
168
Lastavičja kula
»Ne«, odvratio je tren potom. »Vještac Geralt iz Rivije nije zaslužio bolju sudbi‐
nu. Bio je naivac i budala. Da je imao ljepšu, pošteniju, časniju smrt, nastale bi le‐
gende. A on nije zaslužio legendu.«
»Smrt je uvijek ista.«
»Nije uvijek«, zavrtio je glavom poluvilenjak, i dalje nastojeći zaviriti Geraltu u
oči skrivene sjenom kapuljače. »Budite sigurni da nije uvijek. Domišljam se da si ti
taj koji je zadao smrtonosni udarac.«
Geralt nije odgovorio. Osjećao je silnu potrebu da križanca zgrabi za konjski
rep, svali na pod i istisne iz njega sve što zna, izbijajući mu redom zube balčakom
mača. Suzdržavao se. Razum mu je sugerirao da bi misti kacija koju je izmislila
Angoulême mogla dati bolje rezultate.
»Kako hoćete«, rekao je Schirrú, ne dočekavši odgovor. »Neću inzistirati na iz‐
vješću o tijeku događaja. Očito vam se baš ne priča o tome, očito se nemate čime
pohvaliti. Ako, naravno, vaša šutnja ne dolazi od nečega posve drukčijeg... Na pri‐
mjer, od toga da se nije dogodilo ama baš ništa. Imate li možda nekih dokaza da su
vam riječi istinite?«
»Odsjekli smo ubijenom vješcu desni dlan«, odvratila je ravnodušno Ango‐
ulême. »Ali poslije ga je zgrabio i požderao rakun.«
»Stoga imamo samo ovo.« Geralt je polagano raskopčao košulju i izvukao meda‐
ljon s vučjom glavom. »Vještac je nosio ovo oko vrata.«
»Da pogledam.«
Geralt nije dugo oklijevao. Poluvilenjak je odvagnuo medaljon u ruci.
»Sada vam vjerujem«, rekao je polagano. »Stvarca snažno isijava energiju. Nešto
takvo mogao je posjedovati samo vještac.«
»A vještac«, dovršila je Angoulême, »ne bi dopustio da je skinemo dok je još di‐
sao. Znači da je ovo neoboriv dokaz. Stoga, milostivi, novce na stol.«
Schirrú je pažljivo spremio medaljon, izvukao ispod pazuha svitak papira, po‐
ložio ih na stol i poravnao dlanom.
»Izvolite.«
Angoulême je skočila sa škrinje, prišla, cerekajući se i vrckajući bedrima. Sagnu‐
la se nad stol. A Schirrú ju je munjevito zgrabio za kosu, svalio na ploču stola i pris‐
lonio joj nož na grlo. Djevojka nije stigla ni vrisnuti.
Geraltu i Cahiru su mačevi već bili u rakama. Ali prekasno.
Poluvilenjakovi pomoćnici, grmalji niskih čela, držali su u rukama željezne
kuke. Ali nisu žurili prići.
169
Andrzej Sapkowski
»Mačeve na pod«, zarežao je Schirrú. »Obojica, mačeve na pod. Inače ću ovoj

djevojčuri raširiti osmijeh.«
»Ne slušaj...« počela je Angoulême i završila vriskom, jer je poluvilenjak povu‐
kao šaku zapetljanu u njezinu kosu. I zarezao joj bodežom kožu, pa je niz djevojčin
vrat potekla crvena vijugava nit.
»Mačeve na zemlju. Ja se ne šalim!«
»A da se možda nekako dogovorimo?« Geralt je, ne obazirući se na srdžbu koja
je kipjela u njemu, odlučio zaigrati na otezanje. »Kao kulturni ljudi?«
Poluvilenjak se otrovno nasmijao.
»Dogovorimo? S tobom, vješče? Mene su ovamo poslali da te dokrajčim, a ne da
s tobom brbljam. Da, da, degeneriče. Ti si ovdje glumio, igrao predstavu, a ja sam
te odmah prepoznao, na prvi pogled. Podrobno su mi te opisali. Domišljaš se tko
mi te tako točno opisao? Tko mi je dao točne naznake gdje ću te naći i u kakvu
društvu? Da, sigurno se domišljaš.«
»Pusti djevojku.«
»Ali ja te poznajem ne samo iz opisa«, nastavljao je Schirrú, ni ne pomišljajući
pustiti Angoulême. »Ja sam te već vidio. Ja sam te već jednom slijedio. U Temeriji.
U srpnju. Išao sam za tobom sve do grada Doriana. Do sjedišta jurista Codringhera
i Fenna. Kopčaš?«
Geralt je okrenuo mač tako da sječivo bljesne poluvilenjaku u oči.
»Zanima me«, rekao je hladno, »kako se kaniš izvući iz ove pat situacije, Schirrú.
Ja vidim dva izlaza. Jedan je: smjesta ćeš pustiti djevojku. Drugi: ubit ćeš djevoj‐
ku... A već sekundu poslije tvoja će krv lijepo obojiti zidove i strop.«
»Vaše oružje«, Schirrú je brutalno trgnuo Angoulême za kosu, »ima biti na tlu
prije no što izbrojim do tri. Nakon toga počinjem rezati curu.«
»Vidjet ćemo koliko ćeš stići izrezati. Ja mislim da nećeš puno.«
»Jedan!«
»Dva!« započeo je vlastito odbrojavanje Geralt, zavrtjevši sihillom siktavi mli‐
nac.
Izvana su do njih doprli topot kopita, rzanje i frktanje konja, povici.
»I što sada?« nasmijao se Schirrú. »Na ovo sam čekao. Ovo više nije pat, nego
mat! Stigli su moji prijatelji.«
»Zbilja?« rekao je Cahir, gledajući kroz prozor. »Vidim odore carske lake konji‐
ce.«
»Znači mat, ali tebi«, rekao je Geralt. »Izgubio si, Schirrú. Pusti djevojku.«
170
Lastavičja kula
»Da ne bi.«
Vrata barake popustila su pod udarcima nogom, unutra je kročilo nekoliko lju‐
di, većinom odjevenih u jednake crne odore. Vodio ih je svjetlokosi bradonja sa
srebrnim medvjedom na epoleti.
»Que aen suecc’s?« upitao je prijeteći. »Što se ovdje događa? Tko je odgovoran za
ovaj obračun? Za ta trupla na dvorištu? Govorite smjesta!«
»Gospodine zapovjedniče...«
»Glaeddyvan vort! Bacite mačeve!«
Poslušali su. Jer u njih su bili upereni samostrijeli i arbalete. Angoulême koju je
Schirrú pustio, htjela se dići sa stola, ali se odjednom našla u stiska nabijenog, šare‐
no odjevenog grmalja čije su oči bile izbuljene kao u žabe. Htjela je kliknuti, ali si‐
ledžija joj je stisnuo preko usta šaku u rukavici.
»Suzdržimo se od nasilja«, predložio je hladno Geralt zapovjedniku s medvje‐
dom. »Nismo zločinci.«
»Ma daj.«
»Postupamo sa znanjem i uz pristanak gospodina Fulka Arteveldea, prefekta iz
Riedbrunea.«
»Ma daj«, ponovio je Medvjed, pokazavši da se podignu i pokupe Geraltov i
Cahirov mač. »Sa znanjem i uz pristanak. Gospodina Fulka Arteveldea. Važnog
gospodina Arteveldea. Čuli ste, momci?«
Njegovi ljudi – i ti crni i ti šareni – zagrohotali su u zboru.
Angoulême se zapraćakala u stisku žabookoga, uzaludno pokušavajući vikati.
Uzaludno. Geralt je već znao. I prije no što je nasmiješeni Schirrú počeo stezati
pružene mu desnice. Prije no što su četiri crna Nilfgaarđanina zgrabila Cahira, a tri
druga uperila samostrijel ravno u njegovo lice.
Žabooki je gurnuo Angoulême u ruke sudrugova. Djevojka se objesila u njiho‐
vim rukama kao krpena lutka. Nije ni pokušala pružati otpor.
Medvjed je polagano prišao Geraltu i iznenada ga udario šakom u pancirnoj ru‐
kavici u međunožje. Geralt se savio, ali nije pao. Na nogama ga je održao hladan
bijes.
»Možda te obraduje vijest«, rekao je Medvjed, »da niste prve budale koje je Ful‐
ko iskoristio za vlastite ciljeve. Trn u oku su mu unosni poslovi koje ja ovdje vo‐
dim s gospodinom Homerom Straggenom, kojega neki zovu Slavuj. Fulko bjesni
što sam u sklopu tih poslova unovačio Homera Straggena u carsku službu i imeno‐
171
Andrzej Sapkowski
vao ga zapovjednikom dragovoljačke satnije zaštite rudarstva. Službeno se ne može

osvetiti, pa unajmljuje razne bitange.«
»I vješce«, ubacio je otrovno nasmiješeni Schirrú.
»Vani«, rekao je glasno Medvjed, »na kiši kisne pet leševa. Ubili ste ljude u car‐
skoj službi! Omeli ste rad u rudniku! Nemam nikakvih dvojbi da ste špijuni, diver‐
zanti i teroristi. Na ovom terenu obvezuje ratno pravo. Ovime vas po prijekom
postupku osuđujem na smrt.«
Žabooki je zagrohotao. Prišao je Angoulême koju su držali banditi i brzim je
pokretom zgrabio za dojku. I čvrsto stisnuo.
»I što ćemo, Plava?« zakreketao je, a glas mu je, pokazalo se, bio još više žablji
od očiju. Razbojnički nadimak, ako si ga je sam prišio, odavao je smisao za humor.
A ako je trebao biti kamu ažni pseudonim, funkcionirao je izvanredno.
»Ipak smo se ponovo sreli!« zakreketao je opet žablji Slavuj, štipajući Angoulême
za dojku. »Raduješ se?«
Djevojka je bolno jauknula.
»Gdje su ti, kurvo, dragulji i biseri koje si mi ukrala?«
»Uzeo ih je u depozit Jednooki Fulko!« proderala se Angoulême, neuspješno hi‐
neći da se ne boji. »Možeš ih podignuti kod njega!«
Slavuj je zakreketao i izbuljio oči – sada je izgledao kao prava pravcata žaba, tre‐
balo je samo pričekati da počne jezikom loviti muhe. Još je jače uštipnuo Ango‐
ulême, koja se trgnula i jauknula još bolnije. Iza crvene magle bijesa koja je prekrila
Geraltove oči, djevojka ga je ponovo počela podsjećati na Ciri.
»Vodite ih«, zapovjedio je Medvjed. »Na dvorište s njima.«
»To je vještac«, rekao je nesigurno jedan od bandita iz Slavujeve satnije zaštite
rudarstva. »Čarobnjak! Kako njega dohvaćati golom rukom? Može nas začarati ne‐
kim urokom ili nečim drugim...«
»Nema straha.« Nasmiješeni Schirrú potapšao se po džepu. »Bez vještačkog
amuleta neće uspjeti čarati, a amulet je kod mene. Uhvatite ga bez brige.«
***
Vani su čekali daljnji naoružani Nilfgaarđani s crnim plaštevima i šarena Slavujeva
hassa. Okupila se i skupina rudara. Vrzmala su se uokolo i sveprisutna djeca te psi.
Slavuj je iznenada izgubio vlast nad sobom. Kao da je u njega ušao đavao. Bijes‐
no krekećući mlatio je Angoulême šakom, a kada je pala, više ju je puta udario no‐
gom. Geralt se bacaknuo u stisku bandita zbog čega je dobio nečim tvrdim.
172
Lastavičja kula
»Pričali su«, kreketao je Slavuj, skačući nad Angoulêmeom kao pomahnitala

krastača, »da su te u Riedbrunu proboli kolcem kroz dupe, ti mala droljo! Kolac ti
je bio tada suđen! I na kolcu ćeš krepati! Hej, momci, potražite uokolo nekakav ko‐
lac i dobro ga zašiljite. Živo!«
»Gospodine Straggene«, namrštio se Medvjed. »Ne vidim razloga za igranje s
tako dugotrajnim i bestijalnim pogubljenjem. Zarobljenike treba povješati na
uobičajen način...«
Ušutio je pod zlim pogledom žabljih očiju.
»Umuknite, satniče«, zakreketao je bandit. »Previše vas plaćam a da bih slušao
vaše neumjesne primjedbe. Ja sam Angoulême obećao gadnu smrt i sada ću se s
njom poigrati. A ako hoćete, ovu dvojicu slobodno objesite. Do njih mi nije stalo.«
»Ali je meni stalo«, upleo se Schirrú. »Obojica su mi potrebni. Osobito vještac.
A budući da će nabijanje djevojke malo potrajati, iskoristit ću to vrijeme.«
Prišao je, zapiljio u Geralta svoje mačje oči.
»Trebaš znati, degeneriče«, rekao je, »da sam ja bio taj koji je dokrajčio tvoga
pajdaša Codringhera u Dorianu. Učinio sam to po nalogu svoga gazde, meštra Vil‐
gefortza, kojemu služim već godinama. Ali učinio sam to s velikim zadovoljstvom.«
»Stara hulja Codringher«, nastavio je poluvilenjâk, ne dočekavši reakciju, »usu‐
dio se turnuti nos u stvari meštra Vilgefortza. Prosuo sam mu crijeva nožem. A onu
gnusnu nakazu Fenna potpalio sam među njegovim papirima i živoga ispekao. Mo‐
gao sam ga naprosto zaklati, ali sam žrtvovao malo vremena i truda da čujem kako
zavija i skiči. A zavijao je i skičao, kažem ti, kao prase koje kolju. Nije bilo ama baš
ništa ljudskog u tom zavijanju.«
»Znaš li zašto ti o svemu tome pričam? Jer bih i tebe mogao naprosto zaklati ili
zapovjediti da te zakolju. Ali žrtvovat ću još malo vremena i truda. Poslušat ću tvo‐
je zavijanje. Rekao si da je smrt uvijek ista. Ubrzo ćeš uvidjeti da nije svaka. Zagrij‐
te momci smolu u loncu. I donesite mi nekakav lanac.«
Nešto se razbilo o ugao barake i u trenu eksplodiralo uz vatru i sa strašnim pra‐
skom.
Druga posuda sa zemnim uljem – Geralt je prepoznao po zapahu – pogodila je
ravno u lonac sa smolom, treća se rasprsnula tik do čuvara konja. Prasnulo je, pla‐
men je sunuo uvis, konji su pomahnitali. Zakovitlalo se, iz kovitlaca je zavijajući iz‐
letio gorući pas. Jedan od Slavujevih bandita iznenada je raširio ruke i pljasnuo u
blato pogođen u leđa.
»Živjele Slobodne Padine!«
173
Andrzej Sapkowski
Na vrhu brijega, po skelama i brvnima, pojavile su se prilike u sivim plaštevima

i krznenim kapama. Na ljude, konje i rudničke barake poletjeli su novi zapaljivi
projektili rasprskavajući se i vukući za sobom repove vatre i dima. Dva su pala u ra‐
dionicu, na pod pokriven strugotinama i piljevinom.
»Živjele Slobodne Padine! Smrt nilfgaardskim okupatorima!«
Zapjevala su pera strijela i kopalja.
Stropoštao se s konja jedan od crnih Nilfgaarđana, svalio se probijena grla jedan
od Slavujevih razbojnika, pao s kopljem u vratu jedan od ošišanih pustahija. Pao je
Medvjed zaječavši samrtnički. Strijela ga je pogodila u grudi, pod prsnu kost, ispod
metalnog ukrasnog ovratnika. Bila je to – premda to nije mogao nitko znati – stri‐
jela ukradena iz vojnoga transporta, standardni primjerak carske vojske, malo pre‐
rađen. Široki vršak s dvije oštrice na nekoliko je mjesta bio zarezan radi postizanja
rasprskavajućeg učinka.
Vršak se lijepo rasprsnuo u Medvjedovim crijevima.
»Dolje tiranin Emhyr! Slobodne Padine!«
Slavuj je zakreketao uhvativši se za rame okrznuto kopljem.
Zakotrljalo se po crvenom blatu jedno od djece, posve probijeno strijelom ne‐
kog od boraca za slobodu koji su gađali odozgo. Pao je jedan od tih koji su držali
Geralta. Svalio se jedan od tih koji su držali Angoulême. Djevojka se istrgnula dru‐
gome, munjevito iz sare izvukla nož, žestoko zamahnula. U žestim je promašila Sla‐
vujevo grlo, ali mu je lijepo raspolutila obraz gotovo do samih zuba. Slavuj je za‐
kreketao još kreketavije no inače i još jače izbuljio oči. Srušio se na koljena, krv mu
je brizgala između dlanova kojima se držao za lice. Angoulême je opsjednuto zaur‐
lala, priskočila mu da dovrši posao, ali nije stigla, jer je između nje i Slavuja eksplo‐
dirala još jedna bomba, rasprsnuvši vatru i oblake smrdljiva dima.
Uokolo je već tutnjao požar i vladao vatreni pandemonij. Konji su mahnitali,
rzali i ritali se. Banditi i Nilfgaarđani su urlali. Rudari su trčali u panici – jedni su
bježali, drugi nastojali gasiti zapaljene zgrade.
Geralt je već stigao podići sihill koji je ispustio Medvjed. Visoku ženu u ve‐
rižnjači koja se namjerila buzdovanom na ustajuću Angoulême kratko je posjekao
preko čela. Crnom Nilfgaarđaninu koji je nasrtao sa špontonom rasjekao je bedro.
Sljedećemu, koji mu se jednostavno našao na putu, rasjekao je grlo.
Tik do njega je sluđen, opečen konj, slijepo jureći oborio i zgazio još jedno dije‐
te.
174
Lastavičja kula
»Hvataj konja! Hvataj konja!« Cahir se našao tik uz njega, oslobađajući im pros‐
tor širokim zamasima mača. Geralt nije slušao, nije gledao. Ubio je još jednog Nilf‐
gaarđanina. Osvrnuo se za Schirrúom.
Angoulême je, na koljenima, s udaljenosti od tri koraka, odapela iz podignutoga
samostrijela, smjestivši strijelu u trbuh razbojnika iz satnije zaštite rudarstva. Po‐
tom je skočila i objesila se o uzde konja koji je protrčao kraj nje.
»Uhvati jednog, Geralte!« viknuo je Cahir. »I bježi!«
Vještac je raspolutio novog Nilfgaarđanina, udarcem odozgo, od prsne kosti do
bedra. Žestokim trzajem glave stresao je krv s obrva i trepavica. Schirrú! Gdje si,
huljo?
Udarac. Krik. Tople kapi na licu.
»Milost!« zavapio je mladić u crnoj odori klečeći u blatu. Vještac je na tren zas‐
tao.
»Priberi se!« zaurlao je Cahir, uhvativši ga za ramena i snažno stresavši. »Priberi
se! Zar si poludio?«
Angoulême se vraćala galopom, vukući za uzde drugoga konja. Progonila su je
dva jahača. Jedan je pao pogođen strijelom boraca za slobodu Padina. Drugoga je
iz sedla pomeo Cahirov mač.
Geralt je uskočio u sedlo. I tada je u svjetlosti požara ugledao Schirrúa, koji je
okupljao oko sebe uspaničene Nilfgaarđane. Pored poluvilenjaka kreketao je i izvi‐
kivao kletve Slavuj, izgledajući sa zakrvavljenom njuškom kao pravi trol ljudožder.
Geralt je bijesno zaurlao, okrenuo konja, zavrtio mačem.
Do njega je Cahir kriknuo i opsovao, zaljuljao se u sedlu, krv s čela mu je u tre‐
nu zalila oči i lice.
»Geralte! Pomozi!«
Schirrú je okupio oko sebe skupinu ljudi, derao se, zapovijedao im da gađaju iz
samostrela. Geralt je tresnuo konja mačem pljoštimice po sapima, spreman na sa‐
moubilački juriš. Schirrú je morao umrijeti. Sve drugo ga nije zanimalo. Nije bilo
važno. Cahir nije bio važan. Angoulême nije bila važna...
»Geralte!« vrisnula je Angoulême. »Pomozi Cahiru!«
Pribrao se. I postidio.
Pridržao ga je, podupro. Cahir je obrisao rukavom oči, a krv ih je smjesta pono‐
vo zalila.
»Nije to ništa, ogrebotina...« glas mu je podrhtavao. »Na konje, vješče... Galo‐
pom za Angoulême... U galop!«
175
Andrzej Sapkowski
U podnožju brijega jačala je velika krika, odande je trčala gomila naoružana pi‐
jucima, pajserima i sjekirama. U pomoć pajdašima i kamaradima iz rudnika »Rial‐
to« žurili su rudari iz susjednih rudokopa – iz »Sretne rupe« ili »Zajedničke stvari«.
Ili iz nekog drugog. Tko je to mogao znati?
Geralt je podbo konja petama. Pojurili su galopom, u mahniti ventre à terre.
Jurili su ne osvrćući se, privijeni uz konjske vratove. Najbolji konj dopao je Ango‐
ulême, malen, ali brz banditski tatarski konjić. Geraltov konj, dorat s nilfgaard‐
skom ormom, već je počeo dahtati i soptati, glava mu se spuštala. Cahirov konj, ta‐
kođer vojni, bio je jači i izdržljiviji, ali kakve koristi kada se jahač jedva održavao u
sedlu, makinalno stišćući bedra i snažno natapajući krvlju grivu i vrat konja.
Ali i dalje su galopirali.
Izbivši naprijed, Angoulême ih je sačekala na zavoju, na mjestu odakle se put
spuštao nizbrdo, vijugajući među stijenama.
»Potjera...« prodahtala je, razmazujući prljavštinu po licu. »Jurit će za nama,
neće odustati... Rudari su vidjeli kamo bježimo... Moramo uletjeti u šume, na bes‐
puće... Otresti ih se...«
»Ne«, usprotivio se vještac, nemirno osluškujući zvukove koji su se otimali ko‐
nju iz pluća. »Moramo cestom... Najjednostavnijim i najkraćim putem u Sansreto‐
ur...«
»Zašto?«
»Nemamo sada vremena za priču. Trkom! Izvucite iz konja koliko se da...«
Galopirali su. Vješčev dorat je sapao.
***
Dorat nije bio u stanju nastaviti put. Jedva je hodao na nogama krutim poput ko‐
laca, bokovi su mu se teško dizali, zrak je izlazio iz njega hrapavo sopćući. Na kraju
je pao na bok, ukočeno se ritnuo, gledao je jahača, u njegovu zamućenom pogledu
bilo je predbacivanje.
Cahirov je konj bio u nešto boljem stanju, ali je zato Cahir bio u lošijem. Spao
je sa sedla, podignuo se, ali samo četveronoške, silovito povratio, iako nije baš imao
što.
Kada su mu Geralt i Angoulême pokušali dotaknuti okrvavljenu glavu, kriknuo
je.
176
Lastavičja kula
»Prokleto bilo«, rekla je djevojka. »E jesu mu sredili frizuru.«

Koža nad čelom i sljepoočnicom mladoga Nilfgaarđanina, skupa s kosom, bila
je znatno odmaknuta od kosti lubanje. Da krv već nije načinila slijepljenu krastu,
odvojeni dio već bi vjerojatno pao na uho. Izgledalo je jezivo.
»Kako se to dogodilo?«
»Jednostavno su ga pogodili sjekirom. Da bude smješnije, nije to bio niti Crni,
ni itko od Slavujevih, već neki od rudara.«
»Posve je svejedno tko je hitnuo.« Vještac je čvrsto omotao Cahirovu glavu otrg‐
nutim rukavom košulje. »Važno je i sretno da je bio loš bacač, samo ga je skalpirao,
a mogao mu je rascopati lubanju. Ali dobro ga je raspalio po glavi. A i mozak je to
osjetio. Neće se održati u sedlu, čak i ako konj uspije podnijeti njegovu težinu.«
»Što ćemo onda? Tvoj je konj krepao, njegov će uskoro, a s mojega već kaplje...
A iza nas je potjera. Ne možemo ostati ovdje...«
»Moramo ostati. Ja i Cahir. I Cahirov konj. Ti nastavi jahati. Oštro. Tvoj je
konj snažan, izdržat će galop. A čak i da ga moraš dotući... Angoulême, negdje u
dolini Sansretour čekaju nas Regis, Milva i Maslačak. Ne znaju što se događa i
mogu upasti Schirrúu u šape. Moraš ih pronaći i upozoriti, a onda raspalite svi če‐
tvero koliko konji izdrže za Toussaint. Ondje vas neće progoniti. Barem se na‐
dam.«
»A ti i Cahir?« Angoulême je zagrizla usne. »Što će biti s vama? Slavuj nije glup,
kada ugleda polukrepanog konja, prekopat će svaku rupu u okolini! A ti s Cahirom
nećeš dospjeti daleko!«
»Schirrú, jer on nas progoni, poći će za tobom.«
»Misliš?«
»Siguran sam. Idi.«
»Što će mi teta reći kada se pojavim bez vas?«
»Objasnit ćeš joj. Ne Milvi, nego Regisu. Regis će znati što treba učiniti. A mi...
Kada Cahiru čupa malo čvršće prione uz lubanju, poći ćemo u Toussaint. Ondje
ćemo nekako naći jedni druge. No, ne odugovlači, djevojko. Na konja i šibaj. Ne
daj potjeri da ti se približi. Nemoj dopustiti da te ugledaju.«
»Ne uči djeda kako se kašlje! Držite se! Doviđenja!«
»Doviđenja, Angoulême.«
177
Andrzej Sapkowski
Nije se previše udaljio od puta. Nije se mogao odreći pogleda na progonitelje. A za‐
pravo nije očekivao nikakvu akciju s njihove strane, znao je da će ne gubeći vrijeme
pojuriti za Angoulême.
Nije se prevario.
Jahači koji su za manje od četvrt sata uletjeli na prijevoj, zaista su ugledavši ko‐
nja zastali, zagalamili, posvađali se, objahali obližnje grmlje, ali i gotovo odmah
nastavili potjeru cestom. Nedvojbeno su zaključili da od troje bjegunaca sada dvoje
jaše na jednom konju i da će ih, ne budu li otezali, moći brzo sustići. Geralt je vi‐
dio da i neki konji potjere nisu u najboljem stanju.
Među progoniteljima nije bilo previše crnih plašteva nilfgaardske lake konjice,
dominirali su šareni Slavujevi razbojnici. Geralt nije mogao vidjeti sudjeluje li i
sam Slavuj u potjeri ili je ostao liječiti razrezanu njušku.
Kada je topot potjere koja se udaljavala utihnuo, Geralt je ustao iz skrovišta u
paprati, podigao i pridržao Cahira koji je stenjao i jaukao.
»Konj je preslab da te nosi. Hoćeš li moći hodati?«
Nilfgaarđanin je ispustio zvuk koji je podjednako mogao biti potvrda, kao i ni‐
jekanje. Ili nešto posve drugo. Ali noge je pokretao, a to je i bilo glavno.
Sišli su u jarugu, do korita potoka. Cahir je posljednjih nekoliko koraka skliske
strmine prešao ne vladajući dokraja svojim kretnjama. Dopuzao je do potoka, pio,
zalijevao ledenom vodom zavoj na glavi. Vještac ga nije požurivao, duboko je disao
prikupljajući snage.
Išao je potokom uzvodno, pridržavajući Cahira i istodobno vukući konja, gazeći
kroz vodu, spotičući se na oblucima i srušenim deblima. Cahir je nakon nekog vre‐
mena odbio suradnju – nije više poslušno pomicao noge, posve ih je prestao pokre‐
tati, vještac ga je jednostavno vukao. Tako se dalje nije moglo, tim prije jer su kori‐
to potoka prepriječili vodopadi i bukovi. Geralt je zastenjao, podignuo ranjenika
na leđa. Ni konj kojega je vukao nije mu olakšavao život. Kada su se napokon iz‐
vukli iz jaruge, vještac se samo svalio na mokro lišće i posve iscrpljen dašćući ležao
pored Cahira koji je ječao. Ležao je dugo. Koljeno je ponovo počelo pulsirati bijes‐
nom boli.
Napokon je Cahir ponovo počeo davati znakove života, a ubrzo je poslije toga –
o čuda – i ustao, psujući i držeći se za glavu. Pošli su. Cahir je isprva koračao
odvažno. Potom je usporio. Potom je pao.
Geralt ga je podignuo na leđa i vukao, stenjući, kližući se po kamenju. Koljeno
mu je razdirala bol, pred očima su mu letjele crne i ognjene pčele.
178
Lastavičja kula
»Još prije mjesec dana...« zaječao je s njegovih leđa Cahir. »Tko bi tada pomislio
da ćeš me tegliti na grbači...«
»Šuti, Nilfgaarđanine... Dok pričaš, postaješ teži...«
Kada su konačno doprli do stijena i stjenovitih litica, već se gotovo smračilo.
Vještac nije tražio špilju, niti ju je našao – bespomoćno se srušio u prvu rupu na
koju je naišao.
***
U dnu špilje valjale su se ljudske lubanje, rebra, zdjelične i druge kosti. Ali – što je
najvažnije – bilo je tu i suhoga granja.
Cahir je gorio, drhturio je, tresao se u groznici. Prišivanje komada kože uz luba‐
nju s pomoću konca i krive igle podnio je odvažno i pri svijesti. Kriza je došla kas‐
nije, noću. Geralt je raspalio u špilji vatru, ne obazirući se na pogibelj. Vani je uos‐
talom rosila kiša i zavijao vjetar, bilo je malo vjerojatno da netko kruži okolicom i
traži odsjaje ognja. A Cahir se morao ugrijati.
U groznici je proveo cijelu noć. Drhtao je, stenjao, buncao. Geralt nije ni tre‐
nuo – održavao je vatru. A koljeno ga je prokleto boljelo.
Mlad i snažan muškarac, Cahir je ujutro došao sebi. Bio je blijed i oznojen, osjećala
se vrućica koja je izbijala od njega. Artikulaciju mu je malo otežavalo cvokotanje
zuba. Ali moglo se razumjeti što govori. A govorio je prisebno. Žalio se na glavobo‐
lju – pojavu posve normalnu kod nekoga kome je sjekira s lubanje zderala kožu
skupa s kosom.
Geralt je podijelio vrijeme na nemirni drijemež i hvatanje kiše koja je kapala sa
stijenja u kupice improvizirane od brezove kore. I njega i Cahira mučila je žeđ.
»Geralte?«
»Molim!«
Cahir je s pomoću pronađene bedrene kosti malo popravio drva u ognjištu.
»U rudniku, dok smo bili... Prestrašio sam se, znaš?«
»Znam.«
»Na tren je izgledalo kao da si upao u ubilačku mahnitost. Da za tebe više ništa
ne postoji... Osim ubijanja.«
»Znam.«
179
Andrzej Sapkowski
»Bojao sam se da ćeš u amoku sasjeći toga Schirrúa. A od mrtvoga ne bismo iz‐
vukli obavijesti.«
Geralt se nakašljao. Mladi Nilfgaarđanin mu se sve više sviđao. Nije bio samo
hrabar, nego i inteligentan.
»Dobro si učinio poslavši Angoulême«, nastavljao je Cahir, samo blago cvko‐
koćući zubima. »Nije to za djevojke... Čak ni za takve poput nje. Mi ćemo to sami
riješiti, nas dvojica. Poći ćemo za potjerom. Ali ne zato da ubijamo u bezglavoj
mahnitosti. To što si tada govorio o osveti... Geralte, čak i u osveti mora postojati
neka metoda. Dočepat ćemo se toga poluvilenjaka... Prisilit ćemo ga da oda gdje je
Ciri...«
»Ciri je mrtva.«
»Nije istina. Ne vjerujem u njezinu smrt... Ni ti ne vjeruješ. Priznaj.«
»Ne želim vjerovati.«
Vani je jukao vjetar, šumila je kiša. U špilji je bilo udobno.
»Geralte?«
»Molim.«
»Ciri je živa. Opet sam sanjao... Dakako, za Ravnodnevice se nešto dogodilo,
nešto strašno... Da, bez dvojbe, i ja sam to osjetio i vidio... Ali ona je živa... Sigur‐
no je živa. Požurimo. Ali ne osvećivati se i ubijati. Požurimo k njoj.«
»Da. Da, Cahire. Imaš pravo.«
»A ti? Ne sanjaš više?«
»Sanjam«, rekao je s gorčinom. »Ali od prelaska Jaruge jako rijetko. I uopće se
ne sjećam snova nakon buđenja. Nešto je u meni skončalo, Cahire. Nešto je izgo‐
rjelo. Nešto se u meni srušilo...«
»Nema veze, Geralte. Ja ću sanjati za nas obojicu.«
U zoru su pošli dalje. Kiša je prestala padati, čak se činilo da sunce pokušava pro‐
naći neku rupu u sivilu koje je zastrlo nebo.
Jahati su polako, obojica na jednom konju s nifgaardskom vojnom ormom.
Konj se spoticao po oblucima, hodajući korakom obalom Sansretoura, rječice
što je vodila u Toussaint. Geralt je poznavao put. Bio je jednom ovdje. Jako davno,
puno se promijenilo od toga vremena. Ali nisu se promijenili dolina i rječica San‐
sretour, koja je što dalje to više postajala rijekom Sansretour. Nisu se promijenili ni
Gornji Amell i nad njim uzdignuti obelisk Gorgone, Đavolje gore.
180
Lastavičja kula
Neke se stvari jednostavno nisu mijenjale.
»Vojnik ne preispituje zapovijedi«, govorio je Cahir, opipavajući zavoj na glavi.

»Ne analizira ih, ne razmišlja o njima, ne čeka da mu objasne njihov smisao. To je
prva stvar koju kod nas uče vojnike. Stoga se možeš domisliti da ni sekunde nisam
razmišljao o zapovijedi koja mi je izdana. Pitanje zašto upravo ja moram uhvatiti tu
cintrijsku kraljicu ili kraljevnu nije mi bilo ni u primisli. Zapovijed je zapovijed.
Ljutit jesam bio, jer sam htio steći slavu tukući se s viteštvom, s regularnom voj‐
skom... Ali i posao za obavještajnu službu kod nas se smatra čašću. Samo da je bila
riječ o nekom težem zadatku, o nekom važnijem zarobljeniku... Ali djevojka?«
Geralt je bacio u vatru kralježnicu pastrve. Predvečer su u potočiću koji se ulije‐
vao u Sansretour ulovili dovoljno ribe da se najedu dosita. Pastrve su se mrijestile i
bilo ih je lako hvatati.
Slušao je Cahirove priče, a u njemu se radoznalost borila s osjećajem duboke ne‐
lagode.
»Sve skupa, bio je to slučaj«, pričao je Cahir, zureći u plamenove. »Najčišći
slučaj. Imali smo, kako sam poslije doznao, na cintrijskom dvoru špijuna, komor‐
nika. Kada smo osvajali grad i spremali se na opsadu zamka, taj se špijun iskrao i
obavijestio nas da će kraljevnu pokušati izvesti iz grada. Stvoreno je nekoliko takvih
skupina poput moje. Slučaj je htio da ti koji su izvodili Ciri nalete baš na mene i
moju skupinu.«
»Počela je jurnjava po ulicama, u četvrti koja je već gorjela. Bio je to pravi pa‐
kao. Ništa, samo urlik plamena, zidovi vatre. Konji nisu htjeli dalje, a ljudi ih, što
reći, nisu ni tjerali. Moji podređeni, a imao sam ih četvoricu, počeli su psovati, ur‐
lati da sam izgubio pamet, da ih vodim u smrt... Jedva sam uspio povratiti nadzor.«
»Nastavili smo ih progoniti kroz taj vatreni kotao i sustigli. Odjednom su se
našli pred nama: petorica cintrijskih konjanika. I počela je sječa, još prije no što
sam stigao doviknuti neka paze na djevojku. Koja je uostalom u trenu sletjela na
zemlju, taj koji ju je nosio na sedlu, poginuo je prvi. Jedan od mojih ju je podig‐
nuo i povukao na konja, ali nije daleko dospio, neki ga je Cintrijac dohvatio s leđa
i proburazio. Vidio sam kako je oštrica prošla na palac od glave Ciri koja je opet
pala u blato. Bila je napola neprisebna od straha, vidio sam kako se privija uz ubije‐
noga, kako nastoji upuzati pod njega... Kao mačić uz ubijenu mačku...«
Ušutio je, glasno progutao slinu.
181
Andrzej Sapkowski
»Nije čak ni znala da se privija uz neprijatelja. Uz mrskoga Nilfgaarđanina.«

»Ostali smo sami«, nastavio je tren potom. »Ja i ona, a uokolo su bili trupla i
plamen. Ciri je puzala po kaljuži, a voda i krv su se već počele jako isparavati. Kuća
se urušila, već sam malo toga vidio kroz iskre i dim. Konj nije htio onamo prići.
Dozivao sam je, zvao da dođe do mene, promukao sam nadvikujući riku požara.
Vidjela me i čula, ali nije reagirala. Konj nije htio ići, a ja ga nisam mogao zauzdati.
Morao sam sjahati. Nikako je nisam mogao podići jednom rukom, a drugom sam
morao držati uzde, konj se trzao tako da me umalo nije oborio. Kada sam je podig‐
nuo, počela je vrištati. Potom se napela i onesvijestila. Omotao sam je plaštem koji
sam umočio u baru, u blato, u gnoj i krv. I pošli smo. Ravno kroz vatru.«
»Ni sam ne znam kojim smo se čudom uspjeli izvući odande. Ali odjednom se
pojavio proboj u zidu i našli smo se na rijeci. Za peh, baš na mjestu koje su odabra‐
li i nordlinški bjegunci. Zbacio sam časničku kacigu, jer bi me po kacigi, iako su joj
krila izgorjela, smjesta prepoznali. Ostatak odjeće bio mi je ionako pocrnio i nije
me mogao odati. Ali da je djevojka bila pri svijesti, da je kriknula, sasjekli bi me
mačevima. Imao sam sreće.«
»Jahao sam nekoliko milja s njima, potom sam zaostao pozadi i skrio se u grmlje
pored rijeke koja je nosila trupla.«
Ušutio je, nakašljao se, objema rukama opipao zamotanu glavu. I pocrvenio. A
možda je to bio samo odbljesak plamena?
»Ciri je bila užasno prljava. Morao sam je svući... Nije se branila, nije vikala.
Samo se tresla, oči su joj bile zatvorene. Koliko god sam je puta dotaknuo perući je
ili brišući, napela bi se i ukočila... Znam, trebao sam joj govoriti, umirivati je... Ali
odjednom mi je uzmanjkalo riječi u vašem jeziku... U jeziku moje majke koji znam
od djetinjstva. Ne mogavši pronaći riječi, htio sam je umiriti dodirom, nježnošću...
Ali ona se kočila i pijukala... Kao pile...«
»To ju je progonilo u košmarima«, šapnuo je Geralt.
»Znam. I mene je.«
»Što je bilo dalje?«
»Zaspala je. I ja isto. Od umora. Kada sam se probudio, nije bila kraj mene.
Nije je bilo nigdje. Ostaloga se ne sjećam. Ti koji su me pronašli tvrde da sam
trčao ukrug i zavijao kao vuk. Morali su me svezati. Kada sam se smirio, dohvatili
su me ljudi iz obavještajne službe, podređeni Vattiera de Rideauxa. Zanimala ih je
Cirilla. Gdje je, gdje i kamo je pobjegla, kako mi je pobjegla, zašto sam joj dopus‐
tio da pobjegne. Pa iznova, ispočetka: gdje je, kamo je pobjegla... Razbješnjen, po‐
182
Lastavičja kula
vikao sam nešto o caru koji kao kobac lovi male djevojčice. Zbog toga sam povika
dulje od godinu dana odležao u tamnici. A onda sam se vratio u milost, jer sam bio
potreban. Na aneddu je trebao netko tko govori zajednički jezik i zna kako Ciri
izgleda. Car je htio da odem na anedd... I da ovaj put ne iznevjerim. Da mu do‐
vedem Ciri.«
Na trenutak je ušutio.
»Emhyr mi je dao priliku. Mogao sam odbiti, odustati od šanse. To bi značilo
de nitivnu, potpunu, doživotnu nemilost i zaborav, ali mogao sam odbiti da sam
htio. Ali nisam odbio. Jer, vidiš, Geralte... Ja nju ne mogu zaboraviti.«
»Neću ti lagati. Neprestano sam je vidio u snovima. I ne kao mršavo dijete kak‐
vo je bila na rijeci, kada sam je razodjenuo i prao. Vidio sam je... I dalje je vidim
kao ženu, lijepu, samosvjesnu, provokativnu... S takvim pojedinostima kao što je
jarko crvena ruža tetovirana na preponi...«
»O čemu ti pričaš?«
»Ne znam, sam ne znam... Ali tako je bilo i tako je i dalje. Ja je i dalje vidim u
snovima, jednako kao što sam je vidio i onda... Zbog toga sam se i javio za misiju
na anedd. Zato sam vam se poslije i htio priključiti. Ja... Ja je hoću još jednom...
vidjeti. Hoću joj još jednom dotaknuti kosu, pogledati joj u oči... Hoću je gledati.
Ubij me ako hoćeš. Ali neću se više pretvarati. Ja mislim... Ja mislim da je volim.
Molim te, nemoj mi se smijati.«
»Nije mi uopće do smijeha.«
»Zato upravo i putujem s vama. Shvaćaš?«
»Želiš je za sebe ili za svoga cara?«
»Ja sam realist«, šapnuo je. »Pa ona mene neće htjeti. A kao carevu ženu mogao
bih je barem viđati.«
»Kao realist«, frknuo je vještac, »trebao bi znati da je najprije moramo pronaći i
spasiti. Ako pretpostavimo da tvoji snovi ne lažu i da je Ciri stvarno još uvijek
živa.«
»Znam to. A kad je nađemo? Što tada?«
»Vidjet ćemo. Vidjet ćemo, Cahire.«
»Nemoj me zavaravati. Budi iskren. Ta, nećeš dopustiti da je uzmem.«
Nije odgovorio. Cahir nije više pitao.
»Dotad«, upitao je hladno, »možemo biti drugovi?«
»Možemo, Cahire. Još ti se jednom ispričavam zbog onoga. Ne znam što je ušlo
u mene. Zapravo te nisam nikada doista sumnjičio za izdaju ili dvoličnost.«
183
Andrzej Sapkowski
»Ja nisam izdajica. Ja te nikada neću izdati, vješče.«
Jahali su dubokom sutjeskom koju je bistra i već široka rijeka Sansretour izdubila
među brdima. Jahali su na istok, prema granici kneževine Toussaint. Gorgona, Đa‐
volja gora, uzdizala se nad njima. Da bi joj pogledali vrh, morali su zabacivati gla‐
ve.
Ali nisu zabacivali.
Najprije su osjetili dim, tren poslije ugledali vatru, a iznad nje rašlje na kojima su
se pekle rasječene pastrve. Ugledali su pored vatre usamljenu osobu.
Još sasvim nedavno Geralt bi se narugao, nemilosrdno ismijao i držao potpunim
idiotom svakoga tko bi se usudio ustvrditi da će on, vještac, osjetiti veliku radost
ugledavši vampira.
»Oho«, rekao je spokojno Emiel Regis Rohellec Terzief-Godefroy, popravljajući
rašlje. »Vidi, vidi, koga nam je maca donijela.«
184
Lastavičja kula
Kucalo, zvan i knocker, coblynau, polterduk, karkonos, rubezahl, rizničar ili

Pustecki, vrsta je kobolda kojega pak K. stasom i snagom znatno nadmašuje.
Nose također K. obično goleme bradurine, koje koboldi nositi ne običavaju. K.
boravi u kopovima, oknima, škrapama, bezdanima, mračnim jamama, među
stijenjem, u svakojakim špiljama, pećinama i kamenitim gudurama. Ondje gdje
oni žive, zemlja sasvim sigurno skriva bogatstva, kao što su minerali, rude, kar‐
bon, sol iliti zemno ulje. Zato se na K. može počesto naići u rudnicima, osobito
napuštenim, ali se i u djelatnima rado pokazuje. Zlobni pakosnik i štetočina,
prokletstvo i prava kazna božja za rudare i kopače, koje razbahaćeni K. zavodi
na pogrešan put, kucajući po stijenju mami i plaši, urušava hodnike, rudarski
alat i raznolika dobra krade i kvari, a nije mu strano ni to da iza ugla tresne
ponekog motkom po glavi.
Ali može ga se i potkupiti, da ne pretjeruje s obijesti, položivši negdje u
mračnom hodniku ili kopu kruh s maslacem, prgu sira, komad sušene plećke –
ali najbolje bocu nać rakije na koju je K. strahovito lakom.
Physiologus
Sedmo poglavlje
»N  «, uvjerio ih je vampir, požurujući mula Drakulu. »Sve troje.
Milva, Maslačak i dakako Angoulême, razumije se, koja nas je na vrijeme sustigla u
dolini Sansretour i sve nam ispričala, ne štedeći razne živopisne riječi. Nikada ni‐
sam mogao razumjeti zašto je kod vas, ljudi, većina psovki i uvreda povezana sa sfe‐
rom erotike? Pa seks je lijep i asocira na ljepotu, radost, ugodu. Kako se može naziv
spolnoga organa rabiti u smislu vulgarnoga sinonima...«
»Drži se teme, Regise«, prekinuo ga je Geralt.
»Svakako, ispričavam se. Angoulême nas je upozorila na dolazak razbojnika, pa
smo bez odugovlačenja prešli granicu Toussainta. Milva, istina, nije bila oduševlje‐
na, htjela se obavezno vratiti i pohitati vam u pomoć. Uspio sam je odvratiti od
toga. A Maslačak, umjesto da se raduje azilu koji pružaju granice kneževine, umi‐
rao je od straha... Da ne znaš slučajno čega se on toliko boji u Toussaintu?«
185
Andrzej Sapkowski
»Ne znam, ali se domišljam«, odvratio je kiselo Geralt. »Jer ne bi to bilo prvo
mjesto na kojemu je naš prijatelj ostavio za sobom repove. Sada se malo sabrao, jer
se kreće u pristojnom društvu, ali u mladosti mu ništa nije bilo sveto. Rekao bih da
su pred njim bili sigurni samo ježevi i one žene koje bi se uspele na sam vrh visoko‐
ga stabla. A muževi tih žena, tko će ga znati zašto, počesto su mu to zamjerali. U
Toussaintu zacijelo ima neki muž kojemu bi pogled na Maslačka mogao oživiti
sjećanja... Ali to je u biti nevažno. Vratimo se konkretnim stvarima. Što je s potje‐
rom? Nadam se da...«
»Ne mislim«, nasmiješio se Regis, »da će prijeći za nama u Toussaint. Granica je
prepuna bistroga viteštva koje se neobično dosađuje i traži prigodu za boj. Usto, mi
smo sa skupinom hodočasnika na koje smo naišli na granici odmah dospjeli u sveti
gaj Myrkvid. A to mjesto izaziva strah. Čak se i hodočasnici i bolesnici, koji iz naj‐
udaljenijih zakutaka putuju u Myrkvid po ozdravljenje, zadržavaju u naselju neda‐
leko ruba šume, ne usuđujući se ulaziti u nju. Jer, kolaju glasine da će onaj tko se
usudi ući u svete dubrave, završiti sažgan na polaganoj vatri u Vrbovoj babi.«
Geralt je šumno udahnuo.
»Zar bi...«
»Naravno«, vampir mu opet nije dopustio da dovrši. »U šumi Myrkvid borave
druidi. Ti, koji su nekoć živjeli u Angrenu, u Caed Dhuu, a potom otišli na jezero
Monduirn, te napokon u Myrkvid, u Toussaint. Bilo nam je suđeno da dospijemo
do njih. Ne sjećam se jesam li već spominjao da nam je to predodređeno?«
Geralt je snažno izdahnuo. Cahir, koji je jahao iza njega, također.
»Je li i tvoj poznanik među tim druidima?«
Vampir se ponovo nasmiješio.
»Nije poznanik, već poznanica«, objasnio je. »Dakako, među njima je. Čak je i
napredovala. Na čelu je cijeloga Kruga.«
»Hijerofantica?«
»Flaminika. Tako glasi najviši druidski naslov kada ga nosi žena. Samo muškarci
bivaju hijerofanti.«
»Istina, zaboravio sam. Razumijem da su Milva i ostali...«
»Sada pod zaštitom aminike i Kruga.« Vampir je po svom običaju odgovorio
na pitanje koje se tek postavljalo, nakon čega je smjesta pristupio odgovaranju na
pitanja koja još nisu postavljena. »Ja sam za to vrijeme požurio vama ususret. Ali
dogodila se zagonetna stvar. Flaminika, kojoj sam počeo iznositi našu situaciju, nije
186
Lastavičja kula
mi dala da dovršim. Izjavila je da joj je sve poznato. Da je već neko vrijeme očeki‐
vala naš dolazak...«
»Molim?«
»I ja nisam mogao sakriti nevjericu.« Vampir je zaustavio mula, stao u uzengija‐
ma, osvrnuo se uokolo.
»Tražiš nekoga ili nešto?« upitao je Cahir.
»Više ne tražim, našao sam. Sjašimo.«
»Volio bih što prije...«
»Sjašimo. Sve ću ti objasniti.«
Morali su govoriti glasnije da se mogu sporazumjeti u buci vodopada koji se
spuštao sa znatne visine po okomitoj stijeni kamenite urvine. Dolje, ondje gdje je
vodopad izlokao poveće jezerce, u stijeni je zijevao crni otvor špilje.
»Da, to je upravo ondje.« Regis je potvrdio vješčevu pretpostavku. »Izašao sam ti
u susret, jer mi je naloženo da te usmjerim ovamo. Morat ćeš ući u ovu špilju. Re‐
kao sam ti, druidi su znali za tebe, znali za Ciri, znali za našu misiju. A doznali su
to od osobe koja živi evo ovdje. Ta osoba, ako je vjerovati druidkinji, želi s tobom
porazgovarati.«
»Ako je vjerovati druidkinji«, ponovio je podsmješljivo Geralt. »Bivao sam u
ovim krajevima. Znam što živi u dubokim špiljama ispod Đavolje gore. Žive ondje
razni stanovnici. Ali s njima se uglavnom ne da razgovarati, osim možda s mačem u
ruci. Što je još rekla ta tvoja druidkinja? U što još moram povjerovati?«
»Na jasan mi je način«, vampir je zapiljio u Geralta crne oči, »dala na znanje da
općenito nije luda za osobama koje uništavaju i ubijaju živu prirodu, a osobito za
vješcima. Objasnio sam joj da si u ovom trenu prije naslovni vještac. Da apsolutno
ne uznemiruješ živu prirodu, ukoliko ona ne uznemiri tebe. Flaminika koja je, tre‐
baš to znati, neobično bistra žena, smjesta je primijetila da od vještva nisi odustao
zbog promjene svjetonazora, nego zato što su te prisilile okolnosti. Dobro mi je
poznato, rekla je, da je nesreća snašla osobu blisku vješcu. Vještac je stoga bio prisi‐
ljen odreći se vještva i požuriti u pomoć...«
Geralt nije komentirao, ali mu je pogled bio toliko rječit da je vampir požurio s
objašnjenjima.
»Obznanila je, navodim: ›Ne bivajući vješcem, vještac će dokazati da je sposo‐
ban za pokoru i žrtvovanje. Stupit će u mračne čeljusti zemlje. Nenaoružan. Osta‐
vivši svako oružje, svaku željeznu oštricu. Sve oštre misli. Svaku agresiju, gnjev, sr‐
džbu, naprasitost. Ući će ponizno. I tada će ondje, u čeljustima, ponizni vještac
187
Andrzej Sapkowski
pronaći odgovore na pitanja koja ga muče. Pronaći će odgovore na mnoga pitanja.

Ali ostane li vještac vješcem, neće naći ništa.‹«
Geralt je pljunuo prema vodopadu i špilji.
»To je obična igra«, izjavio je. »Zabava! Šala! Proricanje, žrtvovanje, tajanstveni
susreti u špiljama, odgovori na pitanja... Na tako otrcane štosove možeš naletjeti
samo kod putujućih pripovjedača. Netko mi se ovdje ruga. U najboljem slučaju. A
ako ovo nije ruganje...«
»Ne bih to ni u kojem slučaju nazvao ruganjem«, rekao je odlučno Regis. »Ni u
kojem, Geralte iz Rivije.«
»A što je onda? Jedna od glasovitih druidskih nastranosti?«
»Nećemo znati«, oglasio se Geralt, »dok se ne uvjerimo. Dođi, Geralte, ući
ćemo tamo zajedno...«
»Ne«, zavrtio je glavom vampir. »Flaminika je u tom pogledu bila izričita.
Vještac mora tamo ući sam. Bez oružja. Daj mi svoj mač. Pobrinut ću se za njega
dok budeš odsutan.«
»Neka me đavli...« započeo je Geralt, ali mu je Regis brzom kretnjom prekinuo
rečenicu.
»Daj mi svoj mač.« Ispružio je ruku. »A ako imaš još neko oružje, ostavi mi i
njega. Ne zaboravljaj aminikine riječi. Bez agresije. Žrtvovanje. Poniznost.«
»Znaš li ti koga ću ondje sresti? Tko... ili što me čeka u toj špilji?«
»Ne, ne znam. Najrazličitija stvorenja nastavaju podzemne hodnike pod Gorgo‐
nom.«
»Vrag će me odnijeti!«
Vampir se tiho nakašljao.
»Nije isključeno«, rekao je ozbiljno. »Ali moraš preuzeti taj rizik. Ta znam da
ćeš ga preuzeti.«
Nije se prevario – da, kako je i očekivao, ulaz u špilju bio je zatrpan dojmljivom
gomilom lubanja, rebara, cjevanica i kosti. Ipak se nije osjećao smrad truleži. Ze‐
maljski ostaci bili su očito stoljećima stari i imali su ulogu dekoracije za plašenje
uljeza.
Barem je tako mislio.
Ušao je u tamu, kosti su mu zakrckale i zapucketale pod nogama.
Vid mu se brzo prilagodio mraku.
188
Lastavičja kula
Nalazio se u divovskoj špilji, kaverni u stijeni čije razmjere nije bio u stanju poj‐
miti, jer su se proporcije lomile i nestajale u šumi stalaktita koji su u slikovitim vi‐
jencima visjeli sa svoda. Iz šljunka dna, koji je svjetlucao od vlage i presijavao se u
raznim bojama, izrastali su stalagmiti, zbijeni i krupni u temeljima, sve vitkiji pre‐
ma gore. Neki su vrhovima dosezali visoko iznad vješčeve glave. Neki su se gore
spajali sa stalaktitima tvoreći stupove stalagnata. Nitko ga nije dozivao. Jedini zvuk
koji se čuo bili su zvonki odjeci vode koja je curila i kapala.
Pošao je, polagano, ravno preda se, u mrak, među stupove stalagnata. Znao je
da ga motre.
Nedostajanje mača na leđima osjećao je snažno, nametljivo i izrazito – kao što
nedostaje nedavno izbijen zub.
Usporio je korak.
To što je još maloprije smatrao okruglim kamenjem razbacanim u podnožju sta‐
lagmita, sada je na njega izbuljilo velike blještave oči. U zbijenoj masi prljavosivih,
prašinom pokrivenih dlakavih čupa, otvarale su se goleme ralje i svjetlucali stožasti
očnjaci.
Barbegazi.
Hodao je polagano, a stupao oprezno – barbegazi su bili posvuda, veliki, srednji
i mali, ležali su mu na putu, ni ne pomišljajući da se maknu. Iako su se dotad po‐
našali izrazito mirno, nije bio siguran što će se dogoditi ako nekog nagazi.
Stalagnati su bili poput šume, nije se moglo hodati ravno, morao je vrludati.
Odozgo, sa svoda naježenog iglama stalaktita kapala je voda.
Barbegazi – pojavljivalo ih se sve više – pratili su ga u maršu, valjajući se i kotr‐
ljajući po tlu. Čuo je njihovo monotono mrmorenje i dahtanje. Osjećao je njihov
oštar, kiseo zapah.
Morao je stati. Na njegovu je putu, između dva stalagmita, na mjestu koje nije
mogao zaobići, ležao povelik ehinops, načičkan gomilom dugih bodlji. Geralt je
progutao slinu. I predobro je znao da ehinops može odapinjati bodlje na daljinu od
deset stopa. Bodlje su mu imale posebnu odliku – zabijene u tijelo, prelomile bi se,
a oštri vrhovi prodirali su i »putovali« sve dublje i dublje, sve dok ne bi dosegli neki
osjetljiv organ.
»Glupi vještac«, začuo je iz mraka. »Plašljivi vještac. Boji se, ha, ha!«
Glas je zvučao neobično i tuđe, ali Geralt je takve glasove čuo već više puta.
Tako su govorila bića nesvikla na sporazumijevanje s pomoću artikuliranog govora
– odatle čudni naglasci i intonacije, neprirodno otezanje slogova.
189
Andrzej Sapkowski
»Glupi vještac! Glupi vještac!«

Suzdržao se od komentara. Zagrizao je usnu i oprezno prošao pored ehinopsa.
Bodlje čudovišta zanjihale su se kao pipci vlasinice. Ali samo na tren, onda se ehi‐
nops umirio i opet počeo podsjećati na veliki busen močvarne trave.
Dva golema barbegaza zakotrljala su mu se prekoputa, brundajući i zvrndajući.
Odozgo, ispod svoda, dopro je lepet opnastih krila i siktavi hihot, nepogrešivo
objavljujući prisutnost netopira i letipasa.
»Došao je ovamo, ubojica, glavosjek! Vještac!« odjeknuo je u mraku isti glas koji
je čuo i prije. »Ušao je ovamo! Usudio se! Ali nema mača, glavosjek. Pa kako onda
kani skidati glave? Pogledom? Ha, ha.«
»A možda ćemo«, odjeknuo je drugi glas s još neprirodnijom artikulacijom,
»onda mi njega ubiti? Haaaa?«
Barbegazi su zabrundali u bučnom zboru. Jedan, velik kao zrela bundeva, doko‐
trljao se vrlo blizu i cvoknuo zubima tik uz Geraltove pete. Vještac je potisnuo
psovku koja mu je navrla na usne. Nastavio je hodati. Sa stalaktita je kapala voda,
zvoneći srebrnim odjekom.
Nešto mu se objesilo o nogu. Suzdržao se da je snažno ne potrese.
Stvorčić je bio malešan, ne puno veći od psa pekinezera. Malo je i podsjećao na
pekinezera. Njuškom. Po ostalom je podsjećao na majmunčića. Geralt nije imao
pojma što je to. U životu nije vidio ništa slično.
»Vi-štac!« izgovorio je pekinezer škripavo, ali posve razgovijetno, grčevito se
držeći Geraltu za čizmu. »Vi-štac. Dri-pac!«
»Otkači se«, procijedio je kroz stisnute zube. »Otkači se s čizme ili ću te šutnuti
u dupe.«
Barbegazi su zamrmorili glasnije, silovitije i pogibeljnije. U tami je nešto zarika‐
lo. Geralt nije znao što. Zvučalo je kao krava, ali se vještac mogao kladiti da nije
bilo krava.
»Vi-štac. Dri-pac!«
»Pusti moju čizmu«, ponovio je, s mukom vladajući sobom. »Došao sam ovamo
nenaoružan, u miru. Ometaš me...«
Zamuknuo je zagrcnuvši se valom odvratnog smrada od kojega su suzile oči, a
kosa se uvijala u kovrče.
Pripijen za njegov list, pekinezeroliki stvorčić izbečio je oči i ispraznio mu crije‐
va ravno na čizmu. Odvratni smrad pratili su još odvratniji zvukovi.
190
Lastavičja kula
Opsovao je primjereno situaciji i odgurnuo nogom nametljivo stvorenjce. Puno

nježnije no što je priličilo. Ali ionako se zbilo to što je i očekivao.
»Šutnuo je malenoga!« zaurlalo je nešto iz tame, preko sada već olujnog gunđa‐
nja i cviljenja barbegaza. »šutnuo je malenoga! Povrijedio je manjega od sebe!«
Najbliži barbegazi dokotrljali su mu se do samih nogu. Osjetio je kako ga njiho‐
ve kvrgave i poput kamena tvrde šapetine grabe i zaustavljaju. Nije se branio, bio je
posve rezigniran. O krzno najvećeg i najagresivnijeg obrisao je uneređenu čizmu.
Povučen za odjeću, sjeo je.
Nešto veliko kliznulo je niz stalagnat, saskočivši na tlo. Odmah je znao što je to.
Kucalo. Zdepast, krupan, kosmat, krivonog, u plećima širok valjda sežanj, još i šire
crvene brade.
Približavanje kucala pratila je trešnja zemlje, kao da ne nadolazi kucalo, već te‐
gleći konj. Rožnati i široki tabani čudovišta bili su – koliko god to zvučalo smi‐
ješno – dugački po poldrug stope svaki.
Kucalo se sagnuo nad njim i zavonjao po rakiji. Gadovi i ovdje peku žesticu,
pomislio je makinalno Geralt.
»Udario si manjega od sebe, vješče«, zasmrdio mu je u lice kucalo. »Bez povoda
si napao i povrijedio malo, blago, nevino stvorenjce. Znali smo da ti se ne smije
vjerovati. Agresivan si. Imaš nagon ubojice. Koliko si naših ubio, podlače?«
Nije osjetio potrebu da odgovori.
»Ooooo!« Kucalo ga je još jače zapahnuo probavljenim alkoholom. »Od djetinj‐
stva sam sanjao o ovome! Od djetinjstva! San mi se napokon ispunio. Pogledaj uli‐
jevo.«
Pogledao je, kao budala. I dobio desnicom preko zuba, tako da mu je sijevnulo
pred očima.
»Ooooo!« Kucalo je iz guštare smrdljive brade iscerio velike krive zubetine. »Od
djetinjstva sam o tome maštao! Pogledaj nadesno.«
»Dosta«, odjeknula je negdje iz dubine špilje glasna i zvučna zapovijed. »Dosta
tih šala i pošalica. Pustite ga.«
Geralt je pljunuo krv iz rasječene usne. Oprao je čizmu u potočiću vode koji se
slijevao niz stijenu. Tvor s licem pekinezera cerio mu se podrugljivo, ali sa sigurne
udaljenosti. I kucalo se cerio, masirajući šaku.
»Idi, vješče«, zarežao je. »Idi k njemu kada te zove. Ja ću pričekati. Jer, morat ćeš
se ovuda i vratiti.«
191
Andrzej Sapkowski
Špilja u koju je ušao bila je začudo puna svjetlosti. Kroz otvore u svodu prepunom
siga upadali su križajući se stupovi svjetla, koji su stijenje i sedimente pretvarali u
svečanost boja i bljeskova. U zraku je lebdjela svjetlošću obasjana čarobna kugla,
čiji su sjaj pojačavali odrazi kvarca u stijenama. Unatoč svoj toj iluminaciji, kraj
špilje nestajao je u mraku, u perspektivi kolonade stalagnata skrivao se crni mrak.
Na zidu koji je za tu svrhu već pripremila priroda, upravo je nastajala golema
špiljska freska. Umjetnik slikar bio je visoki plavokosi vilenjak odjeven u haljetak
umrljan bojom. Činilo se kao da mu u magijsko-prirodnom sjaju oko glave kruži
svjetlucava aura.
»Sjedni.« Vilenjak je, ne odvajajući pogled od slikanje, pokretom kista pokazao
Geraltu stijenu. »Nisu te ozlijedili?«
»Ne. Ne baš.«
»Moraš im oprostiti.«
»Stvarno. Moram.«
»Pomalo su kao djeca. Strašno su se radovali tvom dolasku.«
»Primijetio sam.«
Vilenjak ga je tek sada pogledao.
»Sjedni«, ponovio je. »Začas ću ti biti na raspolaganju. Pri kraju sam.«
To što je vilenjak završavao bila je stilizirana životinja, vjerojatno bizon. Zasad
je gotov bio samo njegov obris – od dojmljivih rogova do ne manje zadivljujućeg
repa. Geralt je sjeo na stijenu koju mu je pokazao i prisegnuo samom sebi da će biti
strpljiv i pokoran – koliko god izdrži.
Vilenjak, potiho zviždeći kroz stisnute zube, uronio je kist u zdjelicu s bojom i
brzim potezima obojio svoga bizona u ljubičasto. Nakon kratkog razmišljanja nasli‐
kao je na boku životinje tigrovske pruge.
Geralt je promatrao šuteći.
Napokon se vilenjak povukao za korak, diveći se špiljskoj freski koja je već pri‐
kazivala cijeli prizor lova. Ljubičastog i prugastog bizona progonili su u divljim
skokovima suhonjavi likovi ljudi s lukovima i kopljima, naslikani nehajnim potezi‐
ma kista.
»Što bi to trebalo biti?« nije izdržao Geralt.
Vilenjak ga je nakratko pogledao, stavljajući čist kraj kista u usta.
»To je«, izjasnio se, »prethistorijska slika koju su stvorili prvotni ljudi koji su ži‐
vjeli u ovoj špilji prije više tisuća godina i pretežno se bavili lovom na već odavno
izumrle ljubičaste bizone. Neki od prethistorijskih lovaca bili su umjetnici, osjećali
192
Lastavičja kula
su duboku potrebu za umjetničkim činom. Da ovjekovječe to što im je titralo u

duši.«
»Zapanjujuće.«
»Bez sumnje da je tako«, suglasio se vilenjak. »Vaši znanstvenici već odavno obi‐
laze špilje i traže tragove pračovjeka. I kada god pronađu ovakve, bivaju neizmjerno
opčinjeni. Jer pronalaze dokaze da na ovom tlu i u ovom svijetu niste dotepenci.
Dokaze da su vaši preci ovdje živjeli prije puno stoljeća, pa da im stoga ovaj svijet i
pripada. Što se može, svaka rasa ima pravo na nekakve korijene. Čak i vaša, ljud‐
ska, čije korijene bi zapravo trebalo tražiti po vrhovima drveća. Ha, smiješna do‐
sjetka, ne misliš? Vrijedna epigrama. Voliš veselu poeziju? Što misliš, što bi se ovdje
moglo još doslikati?«
»Dodaj praljudskim lovcima velike, ukrućene faluse.«
»Dobra zamisao.« Vilenjak je uronio kist u boju. »Falusni kult bio je tipičan za
primitivne civilizacije. To bi moglo poslužiti i za nastanak teorije kako ljudska rasa
podliježe zičkoj degeneraciji. Precima su falusi stajali kao jarboli, potomcima su
ostali smiješni, zakržljali pišuljci... Hvala, vješče.«
»Nema na čemu. Zatitralo mi je u duši. Boja, za prethistorijsku, djeluje jako
svježe.«
»Za tri, četiri dana, boje će pod utjecajem soli koju luči stijena izblijedjeti i slika
će postati tako prethistorijska da se zadiviš. Vaši znanstvenici će se upišati od sreće
kada ovo ugledaju. Nijedan, dajem glavu, neće prepoznati moju šalu.«
»Prepoznat će.«
»A kako?«
»Pa nećeš izdržati da remek-djelo ne potpišeš.«
Vilenjak se hladno nasmijao.
»Točno! Nepogrešivo si me razotkrio. Eh, vatro taštine, kako te umjetnik teško
gasi u sebi. Sliku sam već potpisao. Evo, ovdje.«
»Zar to nije vilin konjic?«
»Ne. To je ideogram koji označava moje ime. Zovem se Crevan Espane aep Ca‐
omhan Macha. Da bude jednostavnije, možeš me zvati i Avallac’h.«
»Neću propustiti.«
»Tebe pak zovu Geralt iz Rivije. Vještac si. No u posljednje vrijeme ne progoniš
čudovišta i zvijeri, jer si zauzet traganjem za izgubljenim djevojkama.«
»Vijesti se šire zapanjujuće brzo. Zapanjujuće daleko. I zapanjujuće duboko.
Navodno si očekivao da ću se pojaviti ovdje. Znači da umiješ pretkazivati bu‐
193
Andrzej Sapkowski
dućnost, koliko razumijem?«

»Pretkazivati budućnost«, Avallac’h je obrisao ruke o krpu, »umije svatko. I
svatko to i čini, jer je to lako. Nije nikakav kunst pretkazivati. Kunst je pretkazivati
točno.«
»Zgodno razmišljanje i vrijedno epigrama. Ti, jasna stvar, umiješ pretkazivati
točno.«
»Počesto. Ja, dragi Geralte, umijem puno i znam puno. Na to ukazuje i moj,
kako biste rekli vi ljudi, znanstveni naslov. Koji glasi: Aen Seavheme.«
»Znajući.«
»Točno tako.«
»I koji znanje, nadam se, želi i podijeliti?«
Avallac’h je nakratko šutio.
»Podijeliti?« izgovorio je napokon otežući. »S tobom? Znanje je, dragi moj, pov‐
lastica, a povlastice dijeliš samo sa sebi ravnima. A zašto bih ja, vilenjak, Znajući,
član elite, trebao išta dijeliti s potomkom bića koje se u svemiru pojavilo prije jedva
nekih pet milijuna godina, evoluiravši od majmuna, štakora, šakala ili nekog dru‐
gog sisavca? Bića kojemu je trebalo milijim godina da otkrije kako s pomoću svoje
dvije rutave ruke i s oglodanom kosti može izvesti neku radnju? Nakon čega si je tu
kost turnulo u stražnjicu i zacviljelo od sreće?«
Vilenjak je zašutio, okrenuvši se i zagledavši u svoju slikariju.
»Zašto se«, ponovio je, »usuđuješ pomisliti da ću s tobom, čovječe, podijeliti
ikakvo znanje? Reci mi!«
Geralt je obrisao čizmu od ostataka govna.
»Možda zato«, odvratio je suho, »što je to neumitno?«
Vilenjak se silovito okrenuo.
»Što je«, upitao je kroz stisnute zube, »neumitno?«
»Možda to«, Geralt nije htio podizati glas, »što će proći još nekoliko daljnjih go‐
dina i ljudi će jednostavno prisvojiti sva znanja, ne obazirući se želi li ih tko dijeliti
s njima ili ne želi? Među inim i znanje o tome koje ti, vilenjak i Znajući, domišlja‐
to skrivaš iza špiljskih freski? Računajući s time da ljudi neće poželjeti pijucima raz‐
biti ovu stijenu oslikanu lažnim dokazom postojanja njihovih davnih predaka? Mo‐
lim? Ti moja vatro taštine?«
Vilenjak je prasnuo. Posve veselo.
»O, da«, rekao je. »Pomisliti da nešto nećete razvaliti bilo bi taštinom dovede‐
nom do gluposti. Vi ćete sve razvaliti. Pa što onda? Što onda, čovječe?«
194
Lastavičja kula
»Ne znam. Ti mi reci. A ako to ne smatraš primjerenim, idem. Radije bih na

stražnji izlaz, jer me kraj onoga čekaju tvoji veseli pajdaši koji jedva čekaju da mi
naravnaju rebra.«
»Izvoli.« Vilenjak je iznenada ispružio ruku, a špiljska se stijena škripeći i pucke‐
tajući rastvorila, bezobzirno presjekavši ljubičastoga bizona napola. »Izađi ovuda.
Stupaj prema svjetlosti. U prenesenom ili doslovnom značenju, to je u pravilu pra‐
vi put.«
»Malo je šteta«, promrmljao je Geralt. »Mislim na fresku.«
»Valjda se šališ«, rekao je nakon trena šutnje vilenjak, začuđujuće blago i ljubaz‐
no. »Freski neće biti ništa. Istom ću čarolijom stijenu i zatvoriti, pukotini neće os‐
tati ni traga. Dođi. Izaći ću s tobom, ispratit ću te. Došao sam do zaključka da ti
ipak imam nešto reći. I pokazati.«
Unutra je vladala tama, ali vještac je smjesta znao da je špilja golema – prepoz‐
nao je to po temperaturi i gibanju zraka. Šljunak po kojemu su hodali bio je mo‐
kar.
Avallac’h je iščarao svjetlost – na vilenjački način, samo kretnjom, bez izgovara‐
nja čarobne formule. Jarka kugla je poletjela prema svodu, formacije gorskoga kris‐
tala u stijenama pećine zaplamsale su bezbrojnim odsjajima i svjetlacima, zaplesale
su sjene. Vještac je i protiv volje uzdahnuo.
Nije prvi put vidio vilenjačke skulpture i kipove, ali je dojam svaki put bio isti.
Da skamenjeni likovi vilenjaka i vilenjakinja, uhvaćeni u pola pokreta, u pola trep‐
taja, nisu djelo kipareva dlijeta, već učinak moćne čarolije koja je u stanju pretvoriti
živo tkivo u bijeli mramor iz Amelia.
Najbliža statua predstavljala je vilenjakinju posjednutu podvijenih nogu na ba‐
zaltnu ploču. Vilenjakinja je okretala glavu, kao da ju je uzbunio šum koraka koji
joj se približavaju. Bila je posve naga. Bijeli mramor, uglačan do mliječnoga sjaja,
stvarao je dojam kao da kip zrači toplinom.
Avallac’h je zastao i naslonio se na jedan od stupova koji su obilježavali put kroz
aleju skulptura.
»Već si me drugi put«, oglasio se tiho, »domišljato pročitao, Geralte. Da, imao
si pravo, slikanja s bizonima na stijeni je kamu aža. Koja je trebala odvratiti od raz‐
bijanja i probijanja zida. Trebala je sačuvati sve ovo ovdje od grabeži i uništavanja.
Svaka rasa, pa i vilenjačka, ima pravo na korijene. Ovo što vidiš, naši su korijeni.
Hodaj, molim te, pažljivo. Ovo je zapravo groblje.«
195
Andrzej Sapkowski
Plešući po gorskim kristalima odsjaji svjetlosti izvlačili su iz mraka nove pojedi‐

nosti – za alejom skulptura vidjele su se kolonade, stube, am teatralne galerije, ar‐
kade i peristili. Sve od bijeloga mramora.
»Želim«, nastavio je Avallac’h, zastavši i pokazujući dlanom, »da ovo opstane.
Čak i kada mi odemo, kada se cijeli ovaj kontinent i cijeli ovaj svijet nađu pod mi‐
lju debelim slojem leda i snijega, želim da Tir ná Béa Arainne opstane. Otići ćemo
odavde, ali jednom ćemo se i vratiti. Mi, vilenjaci. Pretkazuje nam to Aen Ithlinnes‐
peath, pretkazanje Ifhlinne Aegli aep Aevenien.«
»Vi doista u to vjerujete? U to proročanstvo? Toliko je dubok vaš fatalizam?«
»Sve je«, vilenjak nije gledao njega, nego mramorne stupove pokrivene relje ma
nježnim poput paučine, »pretkazano i prorečeno. Vaš dolazak na kontinent, ratovi,
prolijevanje vilenjačke i ljudske krvi. Uzdizanje vaše rase, dekadencija naše. Borba
vladara Sjevera i Juga. I ustat će kralj Juga protiv kraljeva Sjevera i prelit će njihove
zemlje kao povodanj; i bit će oni razbijeni, a njihovi narodi uništeni... I tako će za‐
početi propast svijeta. Sjećaš li se Itlinina teksta, vješče? Tko je daleko, umrijet će
od morije; tko je blizu, past će od mača; tko se sačuva, umrijet će od gladi; tko ops‐
tane, pogubit će ga studen... Jer nadoći će Tedd Deireadh, Vrijeme Kraja, Vrijeme
Mača i Sjekire, Vrijeme Prezira, Vrijeme Bijele Studeni i Vučje Vijavice...«
»Poezija.«
»Draže ti je manje poetsko? Zbog promjene kuta upadanja sunčevih zraka po‐
maknut će se, i to znatno, granica vječnoga leda. Ove će planine zdrobiti i odgur‐
nuti daleko na jug led koji će se spuštati sa sjevera. Sve će zasuti bijeli sniježak. Slo‐
jem debljim od milje. I postat će jako, ali zbilja jako hladno.«
»Nosit ćemo tople gaće«, izjavio je bez emocija Geralt. »Kožuhe. I krznene
kape.«
»Uzeo si mi riječ iz usta«, suglasio se spokojno vilenjak. »I u tim ćete gaćama i
kapama preživjeti da biste se jednog dana vratili ovamo, kopali jame i rovali po tim
špiljama, da biste uništavali i krali. Itlinino pretkazanje o tome ne govori, ali ja to
znam. Ljude i žohare je nemoguće potamaniti dokraja, uvijek ostane bar jedan par.
Što se tiče nas, vilenjaka, Itlina je odlučnija: preživjet će samo oni koji pođu za Las‐
tavicom. Lastavica je izbaviteljica, simbol proljeća, ona koja će otvoriti Zabranjena
Vrata, pokazati put spasenja. I omogućiti ponovno rođenje svijeta. Lastavica, Dije‐
te Prvotne Krvi.«
»To jest Ciri?« nije izdržao Geralt. »Ili Cirino dijete? Kako? I zašto?«
Avallac’h ga, učinilo bi se, nije čuo.
196
Lastavičja kula
»Lastavica Prvotne Krvi«, ponovio je. »Iz njezine krvi. Dođi. I pogledaj.«
Izdvajala se čak i među drugim nevjerojatno realističnim skulpturama, uhvaće‐
nima u pokretu ili gesti, koje je pokazivao Avallac’h. Bijela mramorna vilenjakinja,
napola polegla na ploču, ostavljala je dojam kao da će – probuđena – za tren sjesti i
ustati. Bila je licem okrenuta prema praznom mjestu uz njezin bok, a podignuti
dlan kao da je ondje dodirivao nešto nevidljivo.
Na vilenjakinjinu licu ocrtavao se izraz spokoja i sreće.
Dugo je potrajalo prije no što je Avallac’h prekinuo tišinu.
»Ovo je Lara Dorren aep Shiadhal. Naravno, ovo nije grob, nego kenotaf. Čudi
te položaj skulpture? Što se može, zamisao da se u mramoru iskleše oboje legendar‐
nih ljubavnika, Lara i Cregennan, nije dobila potporu. Cregennan je bio čovjek,
bilo bi svetogrđe protratiti amellski mramor na njegovu statuu. Bio bi grijeh posta‐
viti kip čovjeka ovdje, u Tir ná Béa Arainneu. S druge strane, još bi veći zločin bilo
namjerno uništiti sjećanje na taj osjećaj. Pa se posegnulo za zlatnom sredinom.
Cregennan... formalno nije ovdje. A ipak jest. On je u Larinu pogledu i položaju.
Ljubavnici su zajedno. Ništa ih nije uspjelo razdvojiti. Ni smrt, ni zaborav... Ni
mržnja.«
Vješcu se učinilo da se ravnodušni vilenjakov glas nakratko promijenio. Ali to
valjda nije bilo moguće.
Avallac’h se približio kipu, opreznom, nježnom kretnjom pogladio mu je mra‐
morno rame. Potom se okrenuo, a na njegovu se trokutastom licu opet pojavio
uobičajen, blago podrugljiv smiješak.
»Znaš li, vješče, koja je najveća mana dugovječnosti?«
»Ne.«
»Seks.«
»Molim?«
»Dobro si čuo. Seks. Poslije nepunih sto godina dosadi. Nema u njemu više
ničega što bi moglo opčiniti i uzbuditi, što bi imalo poticajnu ljepotu novine. Sve
je već bilo... Ovako ili onako, ali je bilo. I onda odjednom dolazi Konjunkcija Sfera
i ovdje se pojavljujete vi, ljudi. Pojavljuju se ovdje preživjeli ljudi, pridošlice iz dru‐
goga svijeta, iz vašega davnog svijeta koji ste uspjeli totalno uništiti, uništiti vašim
vlastitim još uvijek rutavim rukama, jedva pet milijuna godina nakon što ste se
oblikovali kao vrsta. Šačica vas je, prosječni vam je vijek smiješno nizak, vaš opsta‐
nak stoga ovisi o tempu razmnožavanja, pa vas zbog toga nikada ne napušta raspo‐
jasana žudnja, seks vama potpuno vlada, taj je nagon jači čak i od nagona za samo‐
197
Andrzej Sapkowski
održanjem. Umrijeti, zašto ne, ako se prije toga može ševiti. To je malo skraćena
cijela vaša lozo ja.«
Geralt nije prekidao i nije komentirao, iako bi to rado učinio.
»I što se odjednom ispostavlja?« nastavio je Avallac’h. »Vilenjaci zasićeni zasiće‐
nim vilenjakinjama, prihvaćaju se vazda voljnih ljudskih žena, zasićene vilenjakinje
podaju se iz perverzne radoznalosti ljudskim mužjacima vazda punim poleta i stras‐
ti. I događa se nešto što nitko ne može objasniti: vilenjakinje koje normalno ovuli‐
raju jednom u deset, dvadeset godina, općeći s čovjekom počinju ovulirati pri sva‐
kom snažnom orgazmu. Proradio je neki skriveni hormon, možda kombinacija
hormona. Vilenjakinje shvaćaju da djecu mogu imati zapravo samo s ljudima. Vile‐
njakinje su te zbog kojih vas nismo istrijebili dok smo još bili jaki. A onda ste već
vi ojačali i počeli istrebljivati nas. Ali u vilenjakinjama ste i dalje imali saveznice.
One su bile zagovornice suživota, suradnje i supostojanja... i nisu htjele priznati da
je u biti riječ o suložništvu.«
»Kakve veze to ima«, nakašljao se Geralt, »sa mnom?«
»S tobom? Ama baš nikakve. Ali s Ciri ima puno. Jer Ciri je potomak Lare Dor‐
ren aep Shiadhal, a Lara Dorren je bila zagovornica suživota s ljudima. Poglavito s
jednim čovjekom. S Cregennanom iz Leda, čovjekom čarobnjakom. Lara Dorren
je koegzistirala s tim Cregennanom često i učinkovito. Jednostavnije rečeno: za‐
trudnjela je.«
Vještac je nastavio šutjeti.
»Problem je bio u tome što Lara Dorren nije bila obična vilenjakinja. Bila je ge‐
netska pohrana. Posebno pripremana. Rezultat mnogodišnjeg rada. U spoju s dru‐
gom genetskom pohranom, vilenjačkom, razumije se, trebala je roditi još posebnije
dijete. Začevši s ljudskim sjemenom, pokopala je tu priliku, protraćila učinke stoti‐
na godina planiranja i priprema. Tako se barem tada mislilo. Nitko nije pretpos‐
tavljao da bi križanac kojega je oplodio Cregennan mogao od punovrijedne majke
naslijediti išta pozitivno. Ne, takva mezalijansa nije mogla donijeti ništa dobro...«
»I zato je bio«, upleo se Geralt, »okrutno kažnjen.«
»Ne tako kako misliš.« Avallac’h ga je brzo pogledao. »Iako je veza Lare Dorren
i Cregennana vilenjacima nanijela neprocjenjivu štetu, a ljudima mogla donijeti
samo dobro, ljudi su bili ti, a ne vilenjaci, koji su ubili Cregennana. Ljudi, a ne vi‐
lenjaci, pogubili su Laru. Dogodilo se baš tako unatoč tome što je puno vilenjaka
imalo razloga mrziti ljubavnike. Među njima i osobnih.«
Geralta je već drugi put zatekla neznatna promjena u vilenjakovu glasu.
198
Lastavičja kula
»Kako god bilo«, nastavio je Avallac’h, »suživot je pukao kao mjehur od sapuni‐
ce, rase su se pograbile za guše. Počeo je rat koji traje sve do danas. A u međuvre‐
menu Larin genetski materijal... Postoji, kako si se već sigurno domislio. I čak se
razvio. Nažalost, mutirao je. Da, da. Tvoja Ciri je mutant.«
Vilenjak ni ovaj put nije dočekao komentar.
»Umiješali su u to naravno prste vaši čarobnjaci, domišljato spajajući uzgajane
osobe u parove, ali im je posao izmaknuo nadzoru. Malotko se domišlja kojim se
čudom genetski materijal Lare Dorren tako snažno obnovio u Ciri, što je bilo oki‐
dač. Mislim da to zna Vilegfortz, isti onaj koji ti je na aneddu naravnao kosti.
Čarobnjaci koji su eksperimentirali s potomstvom Lare i Rianon, vodeći neko vri‐
jeme regularan uzgoj, nisu došli do očekivanih rezultata, pa im je dosadilo i ekspe‐
riment su zapustili. Ali eksperiment je trajao, samo sada spontano. Ciri, Pavettina
kći, Calantheina unuka, Riannonina praprapraunuka, bila je pravi potomak Lare
Dorren. Vilgefortz je to doznao, najvjerojatnije slučajno. Za to zna i Emhyr var
Emreis, car Nilfgaarda.«
»Za to znaš i ti.«
»Ja znam čak i više od njih obojice. Ali to nema veze. Mlin sudbine se okreče,
melje zrnje usuda... Pretkazano se mora dogoditi.«
»A što se mora dogoditi?«
»To što je pretkazano. Što je suđeno odozgo, jasno u prijenosnom značenju.
Nešto o čemu presuđuje djelovanje pouzdanog mehanizma u čijim temeljima leže
Cilj, Plan i Rezultat.«
»To je ili poezija ili meta zika. Ili jedno i drugo, jer ponekad je to teško razgra‐
ničiti. Može li nešto konkretnije? Bar malo? Rado bih s tobom raspravio o poneče‐
mu, ali problem je u tome što žurim.«
Avallac’h ga je odmjerio dugim pogledom.
»A kamo tako žuriš? Ah, oprosti... Ti, izgleda, nisi razumio ništa od toga što
sam izrekao. Pa ću biti izravan: tvoja velika spasilačka ekspedicija više nema smisla.
Posve ga je izgubila.«
»Razloga je više«, produžio je vilenjak gledajući kameno vješčevo lice. »Kao
prvo, prekasno je, temeljno zlo se već zbilo, ne možeš više spasiti djevojku od njega.
Kao drugo, sada kada je već pošla svojim putem, Lastavica će se izvrsno snaći i
sama, preveliku silu nosi u sebi, a da bi se ičega bojala. Tvoja joj je pomoć suvišna.
A kao treće... Hmmm...«
»Ja te cijelo vrijeme slušam, Avallac’h. Cijelo vrijeme.«
199
Andrzej Sapkowski
»Kao treće... Kao treće, sada će joj pomoći netko drugi. Valjda nisi tako samoživ
da misliš kako je sudbina tu djevojku povezala samo i isključivo s tobom.«
»To je sve?«
»Da.«
»Onda doviđenja.«
»Pričekaj.«
»Rekao sam ti. Žurim.«
»Pretpostavimo nakratko«, rekao je spokojno vilenjak, »da ja doista znam što će
se dogoditi, da vidim budućnost. Ako ti kažem da će se to što se ima dogoditi, do‐
goditi ionako, neovisno o tvojim naporima? Neovisno o tome što ćeš poduzeti?
Ako ti kažem da bi si mogao potražiti neko mirno mjesto i sjesti, ne čineći ništa,
čekajući neumitne posljedice tijeka događaja, hoćeš li se odlučiti na takvo što?«
»Neću.«
»A ako ti kažem da tvoja aktivnost, koja svjedoči o pomanjkanju vjere u pouz‐
dane mehanizme Cilja, Plana i Rezultata, može, premda je vjerojatnost neznatna,
doista ponešto promijeniti, ali isključivo na lošije? Hoćeš li stvar razmotriti pono‐
vo? Ah, već po tvom izrazu lica vidim da nećeš. Pa ću te upitati jednostavno: zašto
nećeš?«
»Zbilja hoćeš znati?«
»Zbilja.«
»Zato što ja naprosto ne vjerujem u tvoje meta zičke fraze o ciljevima, planovi‐
ma i višnjim zamislima stvoritelja. Ne vjerujem ni u vašu glasovitu proročicu Itlinu
i ina pretkazanja. Smatram je, zamisli, istom takvom laži i besmislicom kakvom je i
tvoja špiljska slikanja. Ljubičasti bizon, Avallac’h. Ništa više. Ne znam da li mi ne
znaš ili mi ne želiš pomoći. No ne ljutim se na tebe...«
»Kažeš, ne znam ili ti ne želim pomoći. A kako bih to mogao?«
Geralt je na tren razmišljao, potpuno svjestan da puno toga zavisi od ispravne
formulacije pitanja.
»Hoću li vratiti Ciri?«
Odgovor je bio trenutačan.
»Vratit ćeš. Samo zato da je odmah izgubiš. I to zauvijek, neopozivo. Prije no
što se to dogodi, izgubit ćeš i sve koji te prate. Jednoga od svojih drugova izgubit
ćeš tijekom najbližih tjedana, možda čak i dana. Možda čak i sati.«
»Hvala.«
200
Lastavičja kula
»Još nisam završio. Izravan učinak tvoga upletanja u meljavu zrnja Cilja i Plana
bit će smrt nekoliko desetaka tisuća ljudi. Što uostalom i nije previše važno, jer će
ubrzo nakon toga život izgubiti još nekoliko desetaka milijuna ljudi. Svijet kakav
poznaješ jednostavno će nestati, prestat će postojati da bi se nakon prolaska stano‐
vitog vremena ponovo rodio u posve drukčijem obliku. Ali na to ama baš nitko
nema, a neće ni imati nikakva utjecaja, nitko to ne može izbjeći ni izokrenuti re‐
doslijed stvari. Ni ti, ni ja, ni čarobnjaci, ni Znajući. Čak ni Ciri. Što kažeš na to?«
»Ljubičasti bizon. No ipak ti hvala, Avallac’h.«
»Na neki način«, slegnuo je ramenima vilenjak, »malo me i zanima što bi mogao
učiniti kamičak upavši među zupce žrvnja... Mogu li još nešto učiniti za tebe?«
»Vjerojatno ne. Jer pokazati mi Ciri, držim, ne možeš?«
»Tko to kaže?«
Avallac’h je usmjerio brze korake prema stijeni špilje, dajući vješcu znak da pođe
za njim.
»Stijene Tir ná Béa Arainne«, pokazao je svjetlucave gorske kristale, »imaju na‐
ročita svojstva. A ja, bez razmetanja, posjedujem naročita umijeća. Položi ruku na
ovo. Zagledaj se. Razmišljaj intenzivno. O tome koliko te ona silno sada treba. I
objavi, da se tako izrazim, mentalnu volju da joj pomogneš. Razmišljaj o tome
kako joj želiš požuriti u pomoć, biti uz nju, nešto u tom smislu. Slika bi se trebala
pojaviti sama. I biti jasna. Gledaj, ali se suzdrži od naglih reakcija. Ne govori ništa.
To će biti vizija, ne komunikacija.«
Poslušao je.
Prve vizije, unatoč obećanju, nisu bile jasne. Bile su mutne, ali zato tako nasilne
da se nagonski povukao. Odrezana ruka na stolu... Krv poprskana po staklenoj
ploči... Kosturi na skeletima konja... Yennefer okovana lancima...
Kula? Crna kula? A iza nje, u pozadini... Polarna svjetlost?
I odjednom, bez upozorenja, slika je postala jasna. Čak i previše jasna.
»Maslačak!« povikao je Geralt. »Milva! Angoulême!«
»Ha?« zainteresirao se Avallac’h. »Ah, da. Čini mi se da si sve pokvario.«
Geralt je odskočio od zida špilje, umalo se ne prevalivši preko bazaltnog posta‐
menta.
»Nije važno, prokleto bilo!« kriknuo je. »Čuj, Avallac’h, ja moram što je prije
moguće u tu druidsku šumu...«
»Caed Myrkvid?«
201
Andrzej Sapkowski
»Naravno! Moji su drugovi u smrtnoj pogibelji! Bore se za život! Ugroženi su i

drugi ljudi... Kako da najbrže... Ah, dođavola! Vraćam se po mač i konja...«
»Nijedan konj«, prekinuo ga je spokojno vilenjak, »neće te stići odnijeti do
Myrkvudskog gaja prije no što padne mrak...«
»Ali ja...«
»Nisam još završio. Otiđi po svoj glasoviti mač, a ja ću ti u međuvremenu priba‐
viti ata. Savršenog konja za planinske staze. Taj je at malo, rekao bih, netipičan...
Ali zahvaljujući njemu naći ćeš se u Caed Myrkvudu za nepunih pola sata.«
Kucalo je smrdio kao konj – i tu je završavala sličnost. Geralt je svojedobno u Ma‐

hakamu gledao natjecanja u jahanju na dresiranim planinskim mu onima i taj mu
se sport učinio posve ekstremnim. Ali je tek sada, sjedeći na leđima kucala u
luđačkom trku, spoznavao što je pravi ekstrem.
Da ne padne, grčevito je prstima ščepao grube pramenove dlake i stegnuo bedri‐
ma kosmate slabine čudovišta. Kucalo je smrdio po znoju, mokraći i rakiji. Hitao
je kao opsjednut, od udaraca njegovih divovskih stopala zemlja je tutnjala kao da
su mu tabani mjedeni. Tek neznatno usporavajući, uspinjao se uz padine, a sjuri‐
vao se niz njih tako brzo da je zrak zviždao u ušima. Jurio je po planinskim grebe‐
nima, stazama i policama tako uskim da je Geralt zatvarao oči kako ne bi gledao
dolje. Preskakivao je preko vodopada, bukova, bezdana i usjeka, koje ne bi pre‐
skočio ni mu on, a svaki uspješni skok pratila je divlja i zaglušna rika. To jest, još
divljija i još zaglušnija no inače – jer kucalo je rikao gotovo neprekidno.
»Ne juri tako!« Strujanje zraka potiskivalo mu je riječi nazad u grlo.
»Zašto?«
»Pio si!«
»Uuuaaahaaaaaaaa!«
Letjeli su. U ušima mu je zviždalo.
Kucalo je smrdio.
Topot golemih tabana po stijenju je utihnuo, zatutnjale su goleti i urvine. Po‐
tom je tlo postalo manje kamenito, promicalo je i ponešto zelenila što bi mogle biti
kleke. Onda je promicalo zeleno i smeđe, jer je kucalo u mahnitim skokovima gra‐
bio kroz šumu jela. Miris smole pomiješao se sa smradom monstruma.
»Uuuaaahaaaa!«
202
Lastavičja kula
Jele su prestale, zašuštalo je opalo lišće. Sada je sve bilo crveno, bordo, oker i
žuto.
»Sporijeeeee!«
»Uaaaahahhahaha!«
Kucalo je dugim skokom preskočio gomilu svaljenih debala. Geralt si je zamalo
pregrizao jezik.
***
Divlja jurnjava okončala se gotov jednako grubo kako je i započela. Kucalo je zabio
pete u zemlju, riknuo i zbacio vješca na prostirku od suhoga lišća. Geralt je nakrat‐
ko ležao, nije imao daha ni za psovke. Onda je ustao, stenjući i masirajući koljeno
u kojemu se ponovo oglasila bol.
»Nisi spao«, utvrdio je kucalo činjenicu, a u glasu mu je bilo čuđenje. »No, no.«
Geralt nije komentirao.
»Stigli smo«, kucalo je pokazao dlakavom šapom. »Ovo je Caed Myrkvid.«
Dolje se pod njima prostirala kotlina posve ispunjena maglom. Iz isparavanja
probijali su se vrhovi velikih stabala.
»Ova magla«, preduhitrio je pitanje kucalo, njuškajući, »nije prirodna. Usto
odande se osjeća dim. Na tvojem bih mjestu požurio. Eeeh, pošao bih s tobom...
Sve mi se vrti od želje za bitkom! Još kao dijete maštao sam da ću jednom moći na‐
valiti na ljude s vješcem na leđima! Ali Avallac’h mi je zabranio da se pokažem. U
pitanju je sigurnost cijele naše zajednice...«
»Znam.«
»Ne zamjeri mi što sam te tresnuo po zubima.«
»Ne zamjeram.«
»Valjana si ljudina.«
»Hvala ti. I na prijevozu.«
Kucalo je iscerio zube iz riđe brade i zavonjao na rakiju.
»Bilo mi je zadovoljstvo.«
Magla koja je pokrivala Myrkvidsku šumu bila je gusta i imala je nepravilan oblik
koji je u misli prizivao gomilu tučena vrhnja nabacanog na tortu rukama kuharice
kojoj nisu sve na broju. Ta je magla vješca podsjećala na Brokilon – i šuma drijada
se često zastirala slično gustim zaštitnim i kamu ažnim čarobnim isparenjem.
203
Andrzej Sapkowski
Slično brokilonskom bilo je i dostojanstveno i prijeteće ozračje prašume, ovdje, po

rubu, sastavljene pretežno od joha i bukava.
I baš kao u Brokilonu, već na rubu šume, na putu prekrivenom lišćem, Geralt se
nije spotaknuo o trupla.
Okrutno posječeni ljudi nisu bili druidi ni Nilfgaarđani, a posve sigurno nisu pri‐
padali ni ekipi Slavuja i Schirrúa. I prije no što je Geralt u magli ugledao obrise
kola, sjetio se da je Regis govorio o hodočasnicima. Ispalo je da je za neke hodočas‐
nike hodočašće završilo ne previše sretno.
Smrad dima i paljevine, neugodan u vlažnom zraku, sve je više jačao, pokazivao
je put. Ubrzo su put pokazali i glasovi. Poklici. I neskladan cvilež gusala.
Geralt je ubrzao korake.
Na putu razmočenom od kiše stajala su kola. Kraj njihovih kotača ležala su nova
trupla.
Jedan od razbojnika prekapao je po kolima, izbacujući na cestu predmete i opre‐
mu. Drugi je držao upregnute konje, treći svlačio s ubijenoga hodočasnika bundu
od lisičja krzna. Četvrti je gudalom pilio po guslama očito pronađenim među plije‐
nom, ne mogavši nikako iz instrumenta izvući makar jednu čistu notu.
Kakofonija se pokazala korisnom – prigušila je Geraltove korake.
Glazba se odjednom prekinula, strune gusala su prodorno zaječale, pljačkaš je
tresnuo na lišće i iz njega je briznula krv. Onaj što je držao konje nije uspio ni krik‐
nuti, sihill mu je presjekao dušnik. Treći razbojnik nije dospio saskočiti s kola, pao
je, urlajući, s rasječenom bedrenom arterijom. Posljednji je čak uspio izvući mač iz
korica. Ali podići ga više nije stigao.
Geralt je palcem stresao krv s oštrice.
»Da, sinci moji«, rekao je prema šumi i zapahu dima. »Bila je to glupa zamisao.
Nije trebalo slušati Slavuja i Schirrúa. Trebalo je ostati kod kuće.«
***
Uskoro je naišao na nova kola i nove ubijene. Među brojnim posječenim i probo‐
denim hodočasnicima ležali su i druidi u okrvavljenim bijelim haljama. Dim od
više ne predalekog požara vukao se nisko pri zemlji.
Ovaj su put razbojnici bili budniji. Uspio se prikrasti samo jednom od njih, za‐
uzetom skidanjem jeftinog prstenja i narukvica s krvavih ruku ubijene žene. Geralt
204
Lastavičja kula
je ne razmišljajući posjekao bandita, bandit je kriknuo i tada su se svi ostali – raz‐

bojnici pomiješani s Nilfgaarđanima – bacili urlajući na njega.
Odskočio je u šumu, pod najbliže drvo, da mu deblo štiti leđa. Ali još i prije no
što su razbojnici dotrčali, zatoptala su kopita, a iz grmlja i magle izronio je golem
konj pokriven pokrovom sa zlatno-crvenom dijagonalnom šahovnicom. Konj je
nosio oklopljenog jahača, sa snježno bijelim plaštem i kacigom izduženom u klju‐
nast rupičasti vizir. Prije no što su se banditi dospjeli snaći, vitez im je već bio za
vratom i sjekao ih mačem slijeva i zdesna, dok je krv prskala kao u fontanama. Bila
je to lijepa slika.
No Geralt nije imao vremena gledati, jer su mu i samom dvojica bila za vratom,
razbojnik u kaftanu višnjeve boje i crni Nilfgaarđanin. Razbojnika koji se pri napa‐
du otkrio posjekao je preko njuške. Nilfgaarđanin je, ugledavši razletjele zube, dao
petama vjetra i iščeznuo u magli.
Geralta umalo nije pregazio konj sa šahovnicom na pokrovcu. Trčao je bez ja‐
hača.
Ne odugovlačeći, skočio je kroz guštaru prema mjestu odakle su dopirali krici,
kletve i tresak.
Viteza s bijelim plaštem tri su bandita svukla sa sedla i sada su ga nastojali usmr‐
titi. Jedan ga je, stojeći u raskoraku, udarao sjekirom, drugi sjekao mačem, dok je
treći, malen i riđ, skakutao kao zec, tražeći priliku i nezaštićeno mjesto u koje bi
mogao zariti kratko koplje. Oboreni vitez drečao je nerazumljivo iz unutrašnjosti
kacige i odbijao udarce štitom koji je držao objema rukama. Poslije svakog udarca
sjekirom štit se spuštao sve niže, već se gotovo naslanjao na prsni oklop. Bilo je oči‐
to – uslijedi li još jedan ili dva takva udarca, vitezova će crijeva navrijeti kroz sve
pukotine oklopa.
Geralt se u tri koraka našao posred kovitlaca, posjekao po vratu riđokosog ska‐
kutavca s kopljem, široko kresnuo preko trbuha onoga sa sjekirom. Vitez, okretan
unatoč oklopu, pogodio je trećega razbojnika rubom štita po koljenu, pa ga obore‐
nog triput mlatnuo po licu tako da mu je krv poprskala štit. Podignuo se na kolje‐
na, pipao među paprati u potrazi za mačem, bučeći kao golemi limeni trut. Odjed‐
nom je ugledao Geralta i ukočio se.
»U čijim sam rukama?« zatrubio je iz dubina kacige.
»Ni u čijim. Ovi koji ovdje leže su i moji neprijatelji.«
»Aha...« Vitez je pokušavao podići vizir kacige, ali je lim bio savijen i mehani‐
zam se blokirao. »Na čast vam bilo! Sto vam puta hvala na pomoći.«
205
Andrzej Sapkowski
»Hvala vama. Pa vi ste priskočili u pomoć meni.«

»Zbilja? Kada?«
Nije ništa vidio, pomislio je Geralt. Nije me čak ni primijetio kroz proreze na
tom željeznom loncu.
»Kako glasi vaše časno ime?« upitao je vitez.
»Geralt. Iz Rivije.«
»A grb?«
»Nije vrijeme, gospodine viteže, za heraldiku.«
»Časti mi, imate pravo, junačni Geralte.« Vitez je pronašao svoj mač i ustao.
Njegov iskrzani štit – jednako kao i konjski pokrovac – resila je zlatno-crvena dija‐
gonalna šahovnica u čijim su se poljima naizmjenično vidjela slova A i H.
»Ovo nije moj obiteljski grb«, požurio je s objašnjenjem. »Ovo su inicijali moje
gospe, kneginje Anne Henriette. Nazivam se Vitez od šahovnice. Vitez sam lutali‐
ca. Svoje ime i pečat ne smijem otkrivati. Zavjetovao sam se. Časti mi, još ti jed‐
nom hvala na pomoći, junače.«
»Bilo mi je zadovoljstvo.«
Jedan od oborenih bandita je zaječao i zašuštao u lišću. Vitez od šahovnice mu
je priskočio i snažnim ga zamahom pribio za zemlju. Razbojnik je zamahnuo ruka‐
ma i nogama kao pauk priboden iglom.
»Požurimo«, rekao je vitez. »Ološ će se ovdje još poigrati. Časti mi, još nije hip
za počivanje!«
»Istina«, priznao je Geralt. »Banda hara po šumi, ubija hodočasnike i druide.
Moji prijatelji su u škripcu...«
»Ispričavam se na tren.«
Još je jedan razbojnik pokazao znakove života. I taj je bio žestoko priboden, a
uzdignutim je nogama tako zamahnuo da su mu odletjele čizme.
»Časti mi!« Vitez od šahovnice je obrisao mač o mahovinu. »Tim se podlacima
teško rastati sa životom! Neka te ne čudi, junače, što sređujem ranjenike. Časti mi,
nekoć to nisam činio. Ali ti se propalice vraćaju zdravlju toli brzo da im čestiti čo‐
vjek može samo pozavidjeti. Otkako me zadesilo da sam s jednim barabom imao
posla triput zaredom, počeo sam ih sređivati dokraja. Tako da budu zavazda skraj‐
nuti.«
»Razumijem.«
»Ja sam, vidite, lutalica. Ali, časti mi, nisam blesav! Evo moga konja! Dođi amo,
Bukefale!«
206
Lastavičja kula
Šuma se razrijedila i postala svjetlija, počeli su prevladavati veliki hrastovi širokih,

ali rijetkih krošnji. Dim i smrad požara već su se osjećali izbliza. A za tren su ga i
ugledali.
Gorjele su trščane strehe koliba, cijelo omanje naselje. Gorjele su cerade kola.
Među kolima ležala su trupla – mnoga u već izdaleka prepoznatljivim druidskim
haljama.
Banditi i Nilfgaarđani, ohrabrujući se urlikanjem i skrivajući se iza kola koja su
gurali pred sobom, napadali su veliku kuću podignutu na kolcima, oslonjenu o de‐
blo divovskog hrasta. Kuća je bila sagrađena od solidnih brvana i pokrivena strmim
krovom od šindre niz koji su se ne nanoseći štetu kotrljale baklje što su ih bacali
razbojnici. Opsjedana kuća se branila i uspješno ujedala – pred Geraltovim je po‐
gledom jedan od ubojica neoprezno izvirio iza kola i pao, kao pogođen gromom, sa
strijelom u lubanji.
»Tvoji prijatelji«, iskazao se domišljatošću Vitez od šahovnice, »mora da su u
ovoj zgradi! Časti mi, pod gadnom su opsadom! Haj’mo, pohitajmo im u pomoć!«
Geralt je začuo kreketavu dreku i zapovijedi, prepoznao je razbojnika Slavuja sa
zamotanim licem. Vidio je na trenutak i poluvilenjaka Schirrúa, koji se skrivao iza
leđa Nilfgaarđana s crnim plaštevima.
Odjednom su grunuli rogovi, tako da se lišće osulo s krošnji. Zatutnjala su ko‐
pita bojnih konja, bljesnuli oklopi i mačevi vitezova u jurišu. Razbojnici su se urla‐
jući razbježali na sve strane.
»Časti mi!« dreknuo je Vitez od šahovnice, zadržavajući konja. »Evo mojih su‐
drugova! Prestigoše nas! U napad, da i nas malo slave dopadne! Bij, ubij!«
Galopirajući na Bukefalu, Vitez od šahovnice naletio je prvi na razbojnike u bi‐
jegu, munjevito posjekao dvojicu, preostale rastjerao kao kobac vrapce. Dvojica su
skrenula prema nailazećem Geraltu, vještac se s njima raspravio u tren oka.
A treći je u njega ispalio strijelu iz gabrijela.
Minijaturne samostrele izmislio je i patentirao stanoviti Gabrijel, zanatlija iz
Verdena. Reklamirao ih je sloganom »Obrani se sam«. Oko tebe vladaju razbojniš‐
tvo i nasilje, glasila je reklama. Zakon je nemoćan i nesposoban. Obrani se sam! Ne
izlazi iz kuće bez praktičnog samostrela marke »Gabrijel«. Gabrijel je tvoj čuvar,
Gabrijel će obraniti od bandita tebe i tvoje najbliže.
Prodaja je bila rekordna. Ubrzo su praktične gabrijele nosili u napadima svi raz‐
bojnici.
207
Andrzej Sapkowski
Geralt je bio vještac, znao se izmaknuti strelici. Ali je zaboravio na bolesno ko‐
ljeno. Izmicanje je bilo za palac prekasno, razlistani vršak strijele razderao mu je
uho. Bol ga je zaslijepila, ali samo na trenutak. Razbojnik nije stigao napeti samos‐
trel i obraniti se. Rasrđeni Geralt ga je ošinuo po rukama, a onda mu rezom sihilla
prosuo crijeva.
Nije još stigao ni obrisati krv s uha i vrata kada ga je napao malen i poput lasice
okretan čovječuljak neprirodno sjajnih očiju, naoružan krivom zerrikanskom saber‐
rom, kojom je vitlao s divljenja vrijednom vještinom. Odbio je već dva Geraltova
udarca, plemeniti čelik obiju oštrica zvonio je i prosipao iskre.
Lasica je bio bistar i pronicljiv – u trenu je zamijetio da vještac šepa, u trenu je
počeo kružiti oko njega i napadati ga sa za njega povoljne strane. Bio je nevjerojat‐
no brz, oštrica saberre zviždala je u napadima pogibeljnim križnim kretanjem. Ge‐
ralt je udarce izbjegavao sa sve većim naporom. I sve je više šepao, prisiljen oslanjati
se na bolesnu nogu.
Lasica se naglo pognuo, skočio, izveo spretan napad i varku, zaplesao. Geralt je
iskosa parirao i odbio ga. Bandit se vješto okrenuo, već je pošao zadati podli ubod
odozdo, kada je iznenada izbuljio oči, snažno kihnuo i zabalavio se, spustivši na‐
kratko gard. Vještac ga je munjevito ubo u vrat, a oštrica je ušla sve do kralježaka.
»No i neka mi netko kaže«, procijedio je, gledajući truplo koje se trzalo, »da uži‐
vanje narkotika nije štetno.«
Razbojnik koji ga je napao podignutim buzdovanom spotaknuo se i tresnuo no‐
som u blato, iz zatiljka mu je stršala strijela.
»Vješče, evo me!« povikala je Milva. »Dolazim! Drži se!«
Geralt se okrenuo, ali više nije bilo koga sjeći. Milva je ustrijelila jedinoga raz‐
bojnika koji je preostao u blizini. Ostali su pobjegli u šumu, praćeni živopisnim vi‐
teštvom. Nekolicinu je na Bukefalu progonio Vitez od šahovnice. Dostigao ih je,
jer se iz šume čulo kako strahovito bjesni.
Jedan od crnih Nilfgaarđana, ne dokraja ubijen, naglo je skočio i bacio se u bi‐
jeg. Milva je munjevito podigla i napela luk, zazviždala su pera, Nilfgarđanin je pao
na lišće sa sivoperom strijelom među lopaticama.
Strijelkinja je teško uzdahnula.
»Visjet ćemo«, rekla je.
»Zašto to misliš?«
»Pa ovo je Nilfgaard. A već je eto drugi mjesec kako ja skidam uglavnom Nilf‐
gaarđane.«
208
Lastavičja kula
»Ovo je Toussaint, nije Nilfgaard.« Geralt je opipao glavu sa strane, odmaknuo

ruku svu u krvi.
»Prokletstvo, što mi je, pogledaj, Milva?«
Strijelkinja ga je pogledala pozorno i kritički.
»Samo ti je otkinulo uho«, napokon je utvrdila. »Nemaš brige.«
»Lako je tebi govoriti. Jako sam volio to uho. Pomogni da ga nečim povežem,
jer mi curi za ovratnik. Gdje su Maslačak i Angoulême?«
»U kolibi s hodočasnicima... O, prokleto...«
Zatoptala su kopita, iz magle su izronila tri jahača na bojnim konjima, vijoreći u
galopu plaštevima i plamencima. I prije no što je zamukao njihov ratni poklič, Ge‐
ralt je zgrabio Milvu za ruku i povukao je pod kola. Nije se trebalo šaliti s nekim
tko napada naoružan kopljem od četrnaest stopa koje djelatno doseže deset stopa
ispred konjske glave.
»Izlazite!« Konji vitezova rovali su potkovama zemlju oko kola. »Bacite oružje i
izlazite!«
»Visjet ćemo«, progunđala je Milva. Mogla je imati pravo.
»Ha, barabe!« riknuo je zvonko jedan od vitezova na čijem je štitu bila crna bi‐
kovska glava na srebrnom polju. »Ha, pustahije! Časti mi, visjet ćete!«
»Časti mi!« zapjevao je mladenačkim glasom drugi, s jednolično modrim štitom.
»Raspolutimo ih na mjestu!«
»Hej, hej! Stojte!«
Iz magle je na Bukefalu izronio Vitez od šahovnice. Napokon je uspio podignu‐
ti iskrivljeni vizir na kacigi ispod kojega je sada izvirivala bujna plava kosa.
»Odmah ih pustite!« povikao je. »Nisu to razbojnici, već pravi i čestiti ljudi.
Žena je junački stupila u obranu hodočasnika. A ovaj je muž bistri vitez!«
»Bistri vitez?« Bikovska Glava je podignuo vizir na kacigi, pogledao Geralta jako
nepovjerljivo. »Časti mi! Ne može biti!«
»Časti mi!« Vitez od šahovnice udario se pancirnom rukavicom o prsni oklop.
»Može biti, dajem riječ! Taj mi je junačni muž život spasio u nevolji, kada me na‐
silnici svališe na zemlju. Ime mu je Geralt iz Rivije.«
»A kojeg je grba?«
»Ne smijem otkriti«, progunđao je vještac, »ni pravo ime, ni pečat. Položio sam
viteški zavjet. Ja sam lutajući Geralt.«
»Oooo!« odjednom se proderao poznati drski glas. »Vidi, vidi koga nam je to
maca donijela! Ha, rekoh ti, teto, da će nam vještac pristići u pomoć!«
209
Andrzej Sapkowski
»I u pravi tren!« uzviknuo je Maslačak nailazeći s Angoulême i skupinicom pres‐

trašenih hodočasnika, noseći lutnju i svoj nerazdvojni tubus. »Ni za sekundu prera‐
no. Imaš dobar osjećaj za dramatiku, Geralte. Trebao bi pisati komade za kaza‐
lišta!«
Iznenada je zamuknuo. Bikovska Glava se sagnuo u sedlu, oči su mu zasjale.
»Vicomte Julian?«
»Barun de Peyrac-Peyran?«
Između hrastova izronila su još dva viteza. Jedan, u okrugloj kacigi urešenoj vrlo
uspjelom slikom bijeloga labuda raširenih krila, vodio je dva konopcem svezana za‐
robljenika. Drugi vitez, bistar ali praktičan, pripremao je konopce i pogledom
tražio prikladnu granu.
»Ni Slavuj«, Angoulême je zamijetila vješčev pogled, »ni Schirrú. Šteta.«
»Šteta«, priznao je Geralt. »Ali pokušat ćemo popraviti. Gospodine viteže...«
Ali Bikovska Glava – ili točnije barun de Peyrac-Peyran – nije na njega obraćao
nimalo pozornosti. Vidio je, učinilo bi se, samo Maslačka.
»Časti mi«, rekao je otegnuto. »Oči me ne varaju! To je gospodin vicomte Julian
osobno. Ha! Razveselit će se gospa kneginja!«
»Tko je to vicomte Julian?« zainteresirao se vještac.
»To sam ja«, rekao je nevoljko Maslačak. »Ne miješaj se u ovo, Geralte.«
»Obradovat će se gospa Anarietta«, ponovio je barun de Peyrac-Peyran. »Ha,
časti mi! Vodimo vas sve zajedno u zamak Beaudair. Samo bez izgovora, vicomte,
ne želim čuti nikakve isprike!«
»Dio razbojnika je pobjegao.« Geralt si je dopustio poprilično hladan ton.
»Predlažem da ih najprije pohvatamo. Potom ćemo razmisliti kako ćemo nastaviti
tako zanimljivo započet dan. Što kažete, gospodine barune?«
»Časti mi«, rekao je Bikovska Glava, »neće od toga biti ništa. Potjera je nemo‐
guća. Zlikovci su pobjegli preko potoka, a nama noga preko potoka ne smije pres‐
tupiti, čak ni vrhom kopita. Taj je dio Myrkvudske šume po slovu sporazuma koji
je s druidima sklopila njezina visost kneginja Anna Henrietta, milostiva vladarica
Toussainta, nedodirljivo svetište...«
»Razbojnici su onamo pobjegli, prokleti bili!« prekinuo ga je Geralt, praveći se
da je bijesan. »I sada će u tom nedodirljivom svetištu ubijati! A vi mi tu pričate o
nekakvim sporazumima...«
»Dali smo vitešku riječ!« Barunu de Peyrac-Peyranu, kako se otkrivalo, više bi
na štitu pristajala ovnujska, no bikova glava. »Ne smije se! Sporazum! Ni koraka na
210
Lastavičja kula
druidsko područje!«
»Tko ne smije, taj ne smije«, prasnula je Angoulême, vukući za vodice dva raz‐
bojnička konja. »Pusti prazne priče, vješče. Hajdemo. Ja još uvijek imam neriješe‐
nih računa sa Slavujem, a ti, vjerujem, želiš prozboriti još koju s poluvilenjakom?«
»I ja ću s vama«, rekla je Milva. »Začas ču si pronaći neku kobilu.«
»O, ne, nikako!« povikao je bikoglavi barun. »Časti mi, gospodin vicomte Julian
će s nama u zamak Beauclair. Kneginja nam ne bi oprostila da ga sretnemo i ne
privedemo. Vas ne zadržavam, slobodni ste sa svojim planovima i zamislima. Kao
kompanjone vicomtea Juliana, njezina bi vas milost gospa Anarietta rado dostojno
dočekala i ugostila u zamku, ali ako njezino gostoprimstvo prezirete...«
»Ne preziremo«, prekinuo ga je Geralt, prijetećim pogledom opominjući Ango‐
ulême koja je iza barunovih leđa savinutim laktom izvodila razne nepristojne i
uvredljive kretnje. »Daleko smo od preziranja. Nećemo propustiti pokloniti se kne‐
ginji i odati joj počasti koje joj pripadaju. No najprije moramo obaviti što nam je
dužnost. I mi dadosmo riječi, može se reći, također sklopismo sporazume. Kada ih
ispunimo, bezodvlačno ćemo poći u zamak Beaudair. Zasigurno ćemo tamo pris‐
pjeti.«
»Makar samo stoga«, dodao je značajno i naglašeno, »da pripazimo da nam on‐
dje našega druga Maslačka nije snašla kakva krivda i uvreda. To jest, pfu, vicomtea
Juliana.«
»Časti mi!« nasmijao se iznenada barun. »Nikakva krivda ni uvreda neće snaći
vicomtea Juliana, spreman sam prisegnuti! Jer zaboravih vam reći, vicomte, da je
knez Rajmund izvolio prije dvije godine preminuti od apopleksije.«
»Ha, ha!« kliknuo je Maslačak, ozarivši se. »Knez je odapeo! E to mi je sjajna i
radosna vijest! To jest, htjedoh reći, tuga i žalost, šteta i gubitak... Neka mu bude
laka zemljica... No ako je tako, pođimo onda u Beauclair što življe, gospodo vitezo‐
vi! Geralte, Milvo, Angoulême, doviđenja u zamku!
***
Pregazili su potok, utjerali konje u šumu, među razgranate hrastove, u paprat što
im je dosezala do stremena. Milva je bez muke pronašla trag bande u bjekstvu.
Požurili su koliko su mogli – Geralt se bojao za druide. Bojao se da će se ostaci
bande, kada se osjete sigurnima, poželjeti osvetiti na druidima za pogrom koji su
doživjeli od lutajućih vitezova iz Toussainta.
211
Andrzej Sapkowski
»Maslačku se baš lijepo posložilo«, rekla je odjednom Angoulême. »Kada su nas

Slavujevi ljudi opkolili u onoj kolibi, priznao mi je čega se bojao u Toussaintu.«
»I mislio sam da je nešto takvo«, odvratio je vještac. »Nisam jedino znao da je
ciljao tako visoko. Gospa kneginja, ho, ho!«
»Bilo je to prije dobrih nekoliko godina. A knez Rajmund, taj koji je odapeo,
navodno je prisegnuo da će pjesniku iščupati srce, dati ga ispeći, poslužiti nevjernoj
kneginji za večeru i prisiliti je da ga pojede. Ima Maslačak sreće da nije dopao kne‐
zu šaka dok je još bio živ. I mi imamo sreću...«
»To će se tek pokazati.«
»Maslačak tvrdi da ga ta kneginja Anarietta ljubi do ludila.«
»Maslačak to uvijek tvrdi.«
»Umuknite!« zarežala je Milva, potežući uzde i posežući za lukom.
Krivudajući od hrasta do hrasta, prema njima je jurio razbojnik, bez kape, bez
oružja, naslijepo. Trčao je, padao, ustajao, ponovo trčao. I vrištao. Tanko, prodor‐
no, grozno.
»Što je?« začudila se Angoulême.
Milva je šutke napela luk. Nije odapinjala, čekala je da se razbojnik približi, a
on je jurio ravno na njih kao da ih ne vidi. Protrčao je između vješčeva konja i An‐
goulêmina konja. Vidjeli su mu lice, bijelo kao mladi sir i iskrivljeno užasom, vi‐
djeli su izbuljene oči.
»Koji vrag?« ponovila je Angoulême.
Milva se stresla od zaprepaštenja, okrenula u sedlu i odaslala bjeguncu strijelu u
križa. Razbojnik je zaurlao i tresnuo u paprat.
Zemlja se zatresla. Tako da su se s obližnjega hrasta osuli žirovi.
»Zanima me«, rekla je Angoulême, »od čega je on tako brisao...«
Zemlja se ponovo zatresla. Zašuštalo je grmlje, zapucketale su lomljene grane.
»Što je ovo?« promucala je Milva, stajući u uzengijama. »Što je ovo, vješče?«
Geralt je pogledao, ugledao i glasno uzdahnuo. Angoulême je isto ugledala. I
problijedjela.
»O, prokleto bilo!«
Milvin konj je isto ugledao. Panično je zarzao, ukočio se, a zatim ritnuo
stražnjim nogama. Strijelkinja je izletjela iz sedla i teško tresnula na zemlju. Konj je
pojurio u šumu. Vješčev je konj nagonski pojurio za njim, nesretno odabravši put
pod niskom hrastovom granom. Grana je vješca pomela iz sedla. Udarac i bol u ko‐
ljenu umalo ga nisu lišili svijesti.
212
Lastavičja kula
Angoulême je najdulje uspijevala vladati pomahnitalim konjem, ali je napokon i

ona sletjela na zemlju, a konj pobjegao umalo ne pregazivši Milvu koja se pridizala.
I u taj su mah točno vidjeli to što ide na njih. I posve, ali baš posve se prestali
čuditi panici životinja.
Stvorenje je podsjećalo na divovsko stablo, razgranati drevni hrast – a možda je i
bilo hrast. Ali jako netipičan hrast. Umjesto da stoji negdje na poljani među palim
lišćem i žirovima, umjesto da dopušta vjevericama da trče i juričicama da seru po
njemu, ovaj je hrast žustro marširao kroz šumu, ravnomjerno stupao debelim kori‐
jenjem i zamahivao granama. Široko deblo – ili tijelo – čudovišta imalo je otprilike
dva sežnja u promjeru, a duplja koja je u njemu zijevala vjerojatno nije bila duplja,
nego čeljusti, jer su klaparale sa zvukom koji je podsjećao na tresak teških vrata.
Iako je pod njegovim strahovitim teretom zemlja podrhtavala tako da je bilo
teško održavati ravnotežu, stvor je preko udolina grabio zadivljujuće okretno. I nije
to činio bez cilja.
Pred njihovim je pogledima čudovište zanjihalo krošnju, šibnulo granama i iz‐
vuklo iz jame vjetroloma bandita koji se u njoj skrivao, jednako spretno kao što
roda hvata žabu skrivenu u travi. Opleten granama, razbojnik je visio posred
krošnje zavijajući da se sažališ. Geralt je opazio da čudovište već nosi trojicu na
sličan način uhvaćenih zločinaca. I jednoga Nilfgaarđanina.
»Bježite...« zastenjao je, uzalud nastojeći ustati. Imao je osjećaj kao da mu netko
ritmičkim udarcima čekića u koljeno zabija užareni čavao. »Milva... Angoulême...
Bježite...«
»Nećemo te ostaviti!«
Hrastogroz ih je čuo, radosno zatoptao korijenjem i požurio na njihovu stranu.
Angoulême, uzaludno pokušavajući podignuti Geralta, opsovala je na iznimno ska‐
redan način. Milva je drhtavim rukama pokušavala postaviti strijelu na tetivu. Bez
ikakva smisla.
»Bježite!«
Bilo je prekasno. Hrastogroz je već bio pored njih. Paralizirani užasom, sada su
podrobno vidjeli njegov plijen, četvoricu razbojnika povješanih u spletu grana.
Dvojica su bila živa, jer su promuklo kriještali i trzali nogama. Treći, valjda bez svi‐
jesti, samo je bespomoćno visio. Div ih je očito nastojao uhvatiti žive. Ali s četvr‐
tim uhvaćenim u tome nije uspio, vjerojatno ga je nepažnjom prejako stisnuo – što
se dalo zaključiti po žrtvinim izbuljenim očima i isplaženom jeziku koji joj je visio
sve do krvlju i bljuvotinom uprljanog podbratka.
213
Andrzej Sapkowski
Sljedeće su sekunde već visjeli u zraku, opleteni granama, derući se sve troje u
sav glas.
»Prr, prr, prr«, začuli su odozdo, iz smjera korijenja. »Prr, prr, Drvce.«
Za hrastogrozom, blago ga požurujući razlistanom grančicom, hodala je mlada
druidkinja u bijeloj halji ovjenčana cvjetnim vjenčićem na glavi.
»Ne ozljeđuj, Drvce, ne stišći. Blago. Prr, prr, prr.«
»Nismo razbojnici...« zastenjao je odozgo Geralt, jedva se oglašujući iz grudi
stegnutih spletom grana. »Reci mu da nas pusti... Nevini smo...«
»Svi to kažu.« Druidkinja je otjerala leptira koji joj je kružio nad obrvom. »Prr,
prr, prr.«
»Upišala sam se...« jauknula je Angoulême. »Prokleto bilo, upišala sam se.«
Milva je samo zakrkljala. Glava joj je pala na grudi. Geralt je gadno opsovao.
Bilo je to jedino što je mogao učiniti.
Hrastogroz, požurivan druidkinjinim prutićem, živahno je potrčao šumom. Za
vrijeme toga trka svi su – oni koji su bili pri svijesti – cvokotali zubima u ritmu
skokova stvorenja. Tako da je sve odjekivalo.
Nakon ne puno vremena našli su se na ovećem proplanku. Geralt je ugledao
skupinu u bijelo odjevenih druida, a uz njih i drugoga hrastogroza. Ulov toga dru‐
gog bio je slabiji – s njegovih su grana visjela samo tri bandita od kojih je živ bio
možda samo jedan.
»Razbojnici, zločinci, podlaci!« progovorio je odozdo jedan od druida, starac os‐
lonjen na dugi štap. »Pogledajte dobro. Pogledajte kakva kazna u Myrkvudskoj
šumi stiže zlikovce i nečasnike. Pogledajte i upamtite. Pustit ćemo vas da biste o
tome što ćete uskoro vidjeti mogli pričati drugima. Za opomenu!«
U samom središtu proplanka uzdizala se velika gomila klada i suharaka, a na go‐
mili, poduprta kolcima, stajala je krletka ispletena od vrbova pruća u obliku velike
kabaste lutke. Krletka je bila puna ljudi koji su vrištali i otimali se. Vještac je jasno
čuo žablje, od užasa promuklo kreketanje razbojnika Slavuja. Vidio je bijelo poput
platna i izobličeno paničnim strahom lice poluvilenjaka Schirrúa, pritisnuto uz vr‐
bov pleter.
»Druidi!« povikao je Geralt, prikupivši sve sile da bi ga se čulo posred sveopćeg
meteža. »Gospo aminiko! Ja sam vještac Geralt!«
»Molim?« oglasila se odozdo visoka i vitka žena s kosom boje modrikastog čelika
koja joj se spuštala na leđa, a na čelu bila sapeta vjenčićem od imele.
»Ja sam Geralt... Vještac... Prijatelj Emiela Regisa...«
214
Lastavičja kula
»Ponovi jer te nisam dobro čula.«

»Geraaaaalt! Vampirov prijateeeeeelj!«
»Ah! Trebao si odmah tako!«
Na znak čeličnokose druidkinje hrastogroz ih je spustio na zemlju. Ne baš
nježno. Tresnuti su, ni jedno nije moglo ustati vlastitim snagama. Milva je bila u
nesvijesti, krv joj je curila iz nosa. Geralt se podignuo s naporom, kleknuo nad
njom.
Čeličnokosa aminika stala je kraj njih, nakašljala se. Lice joj je bilo jako vitko,
čak mršavo, pa je podsjećalo na mrtvačku lubanju preko koje je nategnuta koža.
Njezine oči, modre poput različaka, bile su ljubazne i blage.
»Vjerojatno su joj slomljena rebra«, rekla je, gledajući Milvu. »Ali začas ćemo to
riješiti. Naši će joj vidari odmah pomoći. Žao mi je zbog toga što se dogodilo. Ali
kako sam mogla znati tko ste? Nisam vas zvala u Caed Myrkvid i nisam vam odo‐
brila ulazak u naše svetište. Emiel Regis je, istina, jamčio za vas, ali nazočnost vješca
u našoj šumi, plaćenoga ubojice živih stvorenja...«
»Pokupit ću se odavde bez trena odgađanja, časna aminiko«, zajamčio je Ge‐
ralt. »Čim...«
Zastao je, vidjevši druide kako sa zapaljenim lučima prilaze lomači i pletenoj vr‐
bovoj lutki punoj ljudi.
»Ne!« kriknuo je, stišćući šake. »Stojte!«
»Ova je krletka«, rekla je aminika, kao da ga ne čuje, »trebala isprva služiti kao
zimsko hranilište za gladne životinje, trebala je stajati u šumi napunjena sijenom.
Ali kada smo pohvatali ove ništarije, sjetila sam se pakosnih glasina i objeda koje
ljudi šire o nama. Dobro, pomislila sam, dobit ćete svoju Vrbovu babu. Sami ste ju
isisali iz prsta, kao jezivu snomoricu, pa ću vam tu snomoricu i dati...«
»Zapovjedi im da stanu«, prodahtao je vještac. »Časna aminiko... Ne potpa‐
ljujte... Jedan od tih bandita posjeduje informacije koje su mi važne...«
Flaminika je preplela ruke na grudima. Njezine oči boje različka i dalje su bile
blage i dobrostive.
»O, ne«, rekla je suho. »Ništa od toga. Ja ne vjerujem u instituciju svjedoka po‐
kajnika. Izvlačenje od kazne je nemoralno.«
»Stojte!« proderao se vještac. »Ne palite! Sto...«
Flaminika je izvela mali pokret rukom, a Drvce, koji je i dalje stajao u blizini,
zatoptao je korijenjem i spustio vješcu granu na rame. Geralt je sjeo, pritisnut.
215
Andrzej Sapkowski
»Zapali vatru!« zapovjedila je aminika. »Žao mi je, vješče, ali tako mora biti.
Mi, druidi, cijenimo i štujemo život u svakom obliku. Ali poštedjeti život ubojica‐
ma je obična glupost. Zločinca možeš uplašiti samo strahom. Polažem veliku nadu
u to da ovo neću morati ponavljati.«
Suho granje je munjevito zaplamsalo, lomača se zadimila i buknula. Urlici i vri‐
ska koji su dopirali iz Vrbove babe dizali su kosu na glavi. U kakofoniji pojačanoj
pucketanjem vatre to naravno nije bilo moguće, ali Geraltu se učinilo da raspoznaje
očajničko Slavujevo kreketanje i visoke, bolne krikove poluvilenjaka Schirrúa.
Imao je pravo, pomislio je. Smrt nije uvijek jednaka.
A onda – nakon jezivo duga vremena – lomača i Vrbova baba milostivo su eks‐
plodirale u paklu razbuktane vatre u kojoj nije moglo ništa opstati.
»Tvoj medaljon, Geralte«, rekla je Angoulême stojeći pored njega.
»Molim?« nakašljao se, jer mu se grlo stisnulo. »Što si rekla?«
»Tvoj srebrni medaljon s vukom. Schirrú ga je imao. Sada si ga izgubio zauvi‐
jek. Rastopio se u ovom žaru.«
»Što se može«, rekao je tren potom, gledajući aminikine oči boje različka.
»Više nisam vještac. Prestao sam biti vještac. Na aneddu, u Galebovoj kuli. U
Brokilonu. Na mosta preko Jaruge. U špilji ispod Gorgone. I ovdje, u Myrkvidskoj
šumi. Ne, ja više nisam vještac. Pa ću se morati naučiti snalaziti bez vještačkog me‐
daljona.«
216
Lastavičja kula
Kralj je neizmjerno volio svoju suprugu, kraljicu, a ona je svim srcem voljela nje‐
ga. Nešto takvo moralo je okončati nesrećom.
Flourens Delannoy, Bajke i predaje
Delannoy, Flourens, jezikoslovac i povjesnik,* 1432. u Vicovarou, u godinama

1460 – 1475 tajnik i bibliotekar na carskom dvoru. Neumorni istraživač legen‐
di i pučkih bajki, autor mnogih rasprava koje se smatraju spomenicima drevnoga
jezika i književnosti sjevernih regija Imperija. Među djelima su mu najvažnija:
»Mitovi i legende naroda Sjevera«, »Bajke i predaje«, »Iznenađenje ili mit Pr‐
votne krvi«, »Saga o vješacu« te »Vještac i vještica, ili neprestano traganje«. Od
1476. godine, profesor akademije u Castell Graupianu, gdje † 1510.
Effenberg i Talbot, Encyclopaedia Maxima Mundi, sv. IV.
Osmo poglavlje
V    , lepetao jedrima, rosulja je bolno bola lica, poput
sićušnoga grada. Voda u Velikom kanalu bila je olovna, namreškana vjetrom, išara‐
na osipom sitnoga dažda.
»Ovuda, gospodine, izvolite. Lađa čeka.«
Dijkstra je teško uzdahnuo. Plovidbe morem su mu se već popele navrh glave,
obradovalo ga je tih nekoliko trenutaka dok je pod nogama imao tvrd i stabilan ka‐
men obale, bjesnio je na pomisao o neizbježnosti ponovnoga stupanja na neposto‐
janu palubu. Ali što se moglo – Lan Exeter, zimska prijestolnica Kovira, bitno se
razlikovala od drugih svjetskih prijestolnica. U luci Lana Exetera, putnici pristigli
morem silazili su na kamene kejove samo da bi istoga trena prešli na drugo plovilo
– vitku lađu visoko zadignuta kljuna i ne puno niže krme s više redova vesala. Lan
Exeter je bio sazdan na vodi, u širokom ušću rijeke Tango. Umjesto ulica, grad je
imao kanale – a sav se gradski promet odvijao brodicama.
Ušao je na lađu, pozdravivši se s redanijskim veleposlanikom koji ga je čekao
kod siza. Odvojili su se od keja, vesla su ravnomjerno udarila o vodu, lađa se po‐
krenula, ubrzala. Redanijski je veleposlanik šutio.
217
Andrzej Sapkowski
Veleposlanik, makinalno je pomislio Dijkstra. Koliko već godina Redanija šalje

veleposlanike u Kovir? Bit će sto dvadeset godina, najviše. Već sto dvadeset godina
su Kovir i Poviss za Redaniju inozemstvo. A nisu to bili oduvijek.
Krajeve položene na sjeveru, nad Praksedskim zaljevom, Redanija je odvajkada
smatrala svojim vlastitim lenom. Kovir i Poviss bili su – kako se govorilo na treto‐
gorskom dvoru – apanaž u okviru krune. Grofovi apažanisti, koji su ondje redom
vladali bili su Trojdenidi, jer su potjecali – ili su tvrdili da potječu – od zajedničko‐
ga pretka, Trojdena. Taj je princ Trojden bio rođeni brat kralja Redanije Radowi‐
da I, toga kojega su poslije nazvali Velikim. Već je u mladosti taj Trojden bio raz‐
vratan i iznimno opak tip. Strahovalo se na pomisao u što će se s godinama razviti.
Kralj Radowid – koji u tome nije bio iznimka – mrzio je brata kao kugu. Pa ga je
stoga imenovao grofom apanažistom Kovira – da ga se riješi, odmakne što dalje od
sebe. A dalje od Kovira se nije dalo.
Grof apanažist Trojden bio je formalno vazal Redanije, ali netipičan vazal – nije
snosio nikakve terete ni obveze lena. Štoviše, nije morao čak ni polagati ceremoni‐
jalnu lensku prisegu, od njega se tražilo samo takozvano obećanje da neće nanositi
štetu. Jedni su govorili da se Radowid naprosto smilovao – znajući da kovirski
»krunski dragulj« nema ni za danak, ni za krušarinu. Drugi su pak držali da Ra‐
dowid jednostavno nije želio grofa apažinista ni vidjeti – smučilo bi mu se već na
pomisao da bi se braco mogao osobno pojaviti u Tretogoru s novcem ili vojnom
pomoći. Kako je bilo zapravo, nije znao nitko, ali kako je bilo tako je i ostalo.
Puno godina nakon smrti Radowida I. u Redaniji su i dalje vrijedili zakoni uvedeni
za vremena velikoga kralja. Kao prvo, grofovija Kovir je vazalna, ali ne mora plaćati
danak, ni služiti vojno. Kao drugo, kovirski apanaž je dobro čije je vlasništvo ne‐
prenosivo i neotuđivo, a nasljeđivanje je isključivo stvar doma Trojdenida. Kao
treće, Tretogor se ne miješa u stvari kuće Trojdenida. Kao četvrto, članove kuće
Trojdenida ne poziva se u Tretogor na svečanosti obilježavanja državnih blagdana.
Kao peto, niti u bilo kojoj drugoj prigodi.
O tome što se događa na Sjeveru znao je sve u svemu malotko i malo je koga to
zanimalo. U Redaniju su stizale – uglavnom okolnim putem, preko Kaedwena –
vijesti o sukobima kovirskih grofova s manjim sjevernim vladarima. O savezima i
ratovima – s Hengforsom, Malleoreom, Creydenom, Talgarom te inim zemljicama
kojih je imena bilo teško upamtiti. Netko je ondje nekoga osvajao i gutao, netko se
s nekim povezivao u dinastičku vezu, netko je nekoga pokorio i ujarmio – a zapra‐
vo se nije znalo tko, koga i zašto.
218
Lastavičja kula
Vijesti o ratovima i bitkama dovabile su ipak na Sjever cijele mravinjake uboji‐

ca, prznica, lovaca na pustolovine te inih nemirnih duhova u potrazi za plijenom i
mogućnosti da se ižive. Stizali su takvi sa svih strana svijeta, čak i iz tako dalekih ze‐
malja kakve su Cintra ili Rivija. No ponajprije su to bili građani Redanije i Ka‐
edwena. Osobito su iz Kaedwena u Kovir navirali cijeli eskadroni konjice – proširi‐
le su se glasine čak i da je na čelu jednoga od njih otišla i slavna Aideen, buntovna
vanbračna kći kaedwenskoga monarha. U Redaniji se čak pričalo da se na dvoru u
Ard Carraighu smišlja aneksija sjeverne grofovije i njezino odvajanje od redanijske
krune. Netko je ondje čak počeo drečati o potrebi oružane intervencije.
No Tretogor je demonstrativno obznanio da ga Sjever ne zanima. Kako su za‐
ključili kraljevski juristi, obvezivalo je načelo uzajamnosti – kovirski apanaž nema
nikakvih obveza spram Krune, pa stoga ni Kruna neće udijeliti pomoć Koviru. Tim
prije što Kovir nikakvu pomoć nije ni zatražio.
U međuvremenu su Kovir i Poviss iz ratova vođenih na sjeveru izašli snažniji i
moćniji. No malotko je za to znao. Jasniji znak rastuće snage Sjevera bio je sve ak‐
tivniji izvoz. Za Kovir se desecima godina govorilo da jedino bogatstvo te zemlje
čine pijesak i morska voda. Dosjetka se počela ponovo spominjati kada je proizvod‐
nja kovirskih staklana i solana praktično monopolizirala svjetsko tržište stakla i soli.
Ali iako su stotine ljudi pile iz čaša sa znakom kovirskih topionica stakla i solile
juhu poviškom solju, i dalje je u ljudskoj svijesti to bila izvanredno daleka regija,
nedostupna, surova i neprijazna. I ponajprije, drukčija.
U Redaniji i Kaedwenu se umjesto »poslati nekoga kvragu« govorilo: »poslati
nekoga u Poviss«. Ako vam se kod mene ne, sviđa, govorio bi majstor neposlušnim
šegrtima, slobodno otiđite u Kovir. Nećete mi se ovdje ponašati kovirski, derao se
profesor na dijake razgalamljene u bučnoj raspri. U Povissu se pametuje, vikao bi
poljodjelac na sina koji je kritizirao pradjedovsko ralo i »iskrči pa spali« kao meto‐
du zemljoradnje.
Komu se ne sviđa kako je svijet meden, neka ide u Kovir!
Oni kojima su bile upućivane te riječi počeli su malo-pomalo razmišljati i ubrzo
primijetili da im stvarno ništa, ama baš ništa ne priječi put u Kovir i Poviss. Na sje‐
ver je krenuo drugi val emigracije. Jednako kao i prethodni, i taj se val sastojao po‐
glavito od nezadovoljnih osobenjaka, koji su bili drukčiji i htjeli drukčije. Ali ovoga
puta nisu to bili sa životom posvađani pustolovi koji se nigdje ne uklapaju. Barem
nisu bili samo oni.
219
Andrzej Sapkowski
Na Sjever su potegnuli znanstvenici koji nisu prestajali vjerovati u svoje teorije,

iako su bile proglašene nerealnima i suludima. Tehničari i konstruktori, uvjereni da
je unatoč sveopćem mišljenju ipak moguće sagraditi strojeve i uređaje po zamislima
znanstvenika. Čarobnjaci, za koje primjena magije pri postavljanju valobrana nije
bila svetogrđe. Trgovci za koje je perspektiva rasta prometa mogla razbucati krute,
statične i kratkovidne granice rizika. Poljoprivrednici i uzgajivači, uvjereni da se i
od najgorih zemljišta mogu napraviti plodna polja, da se uvijek mogu uzgojiti tak‐
ve pasmine životinja kojima će dana klima odgovarati.
Na Sjever su pošli i rudari i geolozi, za koje je surovost divljih planina i stijenja
Kovira predstavljala nepogrešiv znak da se ispod siromaštva površine mora skrivati
bogatstvo. Jer priroda voli ravnotežu.
I bogatstvo se doista skrivalo.
Minulo je četvrt stoljeća – i Kovir je izvlačio ruda koliko i Redanija, Aedirn i
Kaedwen zajedno. Po iskopanoj i prerađenoj željeznoj rudači Kovir je zaostajao
samo za Mahakamom, ali su u Mahakam iz Kovira putovali transporti metala koji
su služili pri izradi slitina. Na Kovir i Poviss otpadala je četvrtina svjetskog iskopa
rudača srebra, nikla, olova, kositra i cinka, polovica iskopa bakrene rudače i samo‐
rodnog bakra, tri četvrtine vađenja mangana, kroma, titana i volframa, a jednako
toliko i metala koji se pojavljuju samo kao samorodni: platine, feroaruma, kriobeli‐
ta i dvimerita.
I više od osamdeset posto svjetske proizvodnje zlata.
Zlata, za koje su Kovir i Poviss kupovali ono što na Sjeveru nije raslo i nije se
uzgajalo. I to što Kovir i Poviss nisu proizvodili. Ne zato što nisu mogli ili nisu
znali. Već zato što im se nije isplatilo. Zanatlija iz Kovira ili Povissa, sin ili unuk
imigranta koji je ovamo prispio s jednim zavežljajem na leđima, zarađivao je sada
četiri puta više nego njegov subrat u Redaniji ili Temeriji.
Kovir je trgovao i htio još više trgovati s cijelim svijetom. Nije mogao.
Kraljem Redanije postao je Radowid III., kojega je s Radowidom Velikim, nje‐
govim pradjedom, povezivalo ime – a također i lukavstvo i škrtost. Taj je kralj, ko‐
jega su ulizice i hagiogra nazivali Smjelim, a svi ostali Riđim, zamijetio ono što
prije njega nekako nitko nije htio zamijetiti. Zašto od goleme trgovine koju vodi
Kovir, Redanija nema ni šelaga? Pa Kovir je samo beznačajna grofovija, leno, mali
kamenčić u redanijskoj kruni. Vrijeme je da kovirski vazal posluži svom sizerenu!
Našla se za to i zgodna prilika – Redanija se našla u graničnom sporu s Aedi‐
mom, kao i obično riječ je bila o Pontarskoj dolini. Radowid III. je odlučio oruža‐
220
Lastavičja kula
no intervenirati i počeo se pripremati za to. Uveo je poseban ratni porez, nazvan

»pontarska desetina«. Trebali su ga plaćati svi podanici i vazali. Svi. Kovirski apa‐
naž također. Riđi je trljao ruke – deset posto od kovirskih prihoda lijep je novac!
U Pont Vanis, za koji se mislilo da je maleno trgovište s drvenim palisadama,
zaputili su se redanijski poklisari. Vrativši se, iznijeli su Ridemu iznenađujuće no‐
vosti.
Pont Vanis nije gradić. Golem je grad, ljetna prijestolnica kraljevstva Kovira, čiji
vladar, kralj Gedovius, kralju Radowidu šalje odgovor kako slijedi:
Kraljevstvo Kovir nije ničiji vazal. Tretogorski zahtjevi i polaganja prava neute‐
meljeni su i oslanjaju se na mrtvo slovo zakona koji nikada nije bio na snazi. Kra‐
ljevi iz Tretogora nisu nikada bili sizereni vladara Kovira, jer vladari Kovira – što je
lako provjeriti u analima – nikada nisu Tretogoru plaćali danak, nikada mu nisu
davali vojnike, te što je najvažnije – nikada nisu bili pozivani na proslave državnih
blagdana. Ni bilo kojih drugih.
U jednu riječ, neka Tretogor pričuva svoj nos i ne gura ga u stvari nezavisnog
kraljevstva Kovira.
Riđega je obuzeo ledeni gnjev. Nezavisno kraljevstvo? Inozemstvo? Dobro. Pos‐
tupit ćemo s Kovirom kao sa stranom domenom.
Redanija te Kaedwen i Temerija, na huškanje Riđega, uveli su Koviru retorzivne
carine i bezuvjetni zakon o skladištenju. Trgovac koji je iz Kovira išao na Jug mo‐
rao je, htio ne htio, svu svoju robu staviti na prodaju u nekom od redanijskih gra‐
dova i prodati je – ili vratiti. Na isto je bio prisiljen i trgovac s dalekoga Sjevera koji
je kanio u Kovir.
Robama koje je Kovir prevozio morem, ne svraćajući u redanijske ili temerske
luke, Redanija je razrezala razbojničke takse. Kovirski ih brodovi, jasno, nisu htjeli
platiti – platili su ih samo oni koji nisu uspjeli pobjeći. U igri mačke i miša koja je
započela na moru, ubrzo je došlo do incidenta. Redanijski ophodni brod pokušao
je uhititi kovirskoga trgovca, pojavile su se dvije kovirske fregate, ophodnjak je iz‐
gorio. Bilo je žrtava.
Mjera je bila prevršena. Radowid Riđi odlučio je neposlušnog vazala poučiti lije‐
pom ponašanju. Redanijska vojska je s četiri tisuće vojnika prešla rijeku Braa, a eks‐
pedicijski korpus iz Kaedwena ušao je u Caingom.
Nakon tjedan dana dvije tisuće preživjelih Redanaca prešlo je na drugu stranu
rijeke Braa, a jadni ostaci kaedwenskoga korpusa vukli su se kući preko prijevoja na
Pustulskom gorju. Pojavila se nova namjena za zlato sjevernih planina. Stajaću voj‐
221
Andrzej Sapkowski
sku Kovira činilo je dvadeset i pet tisuća profesionalaca iskusnih u boju i pljački,
najamnika dovučenih iz najdaljih zakutaka svijeta, bezgranično odanih kovirskoj
Kruni zahvaljujući neobično štedroj vojničkoj plaći i ugovorom zajamčenoj mirovi‐
ni. Bili su spremni na svaki rizik za izvanredno darežljivu premiju koja im se plaća‐
la za svaku dobivenu bitku. Te su bogate vojnike u boj vodili iskusni, sposobni – i
sada vrlo bogati – zapovjednici, koje su Riđi i kralj Benda iz Kaedwena savršeno
poznavali – bili su to isti oni koji su još ne tako davno služili u njihovima vlastitim
vojskama, ali su neočekivano iz njih istupili i otputovali u inozemstvo.
Riđi nije bio budala i znao je učiti na greškama. Smirio je ratoborne generale
koji su zahtijevali ratni pohod, nije poslušao trgovce koji su zahtijevali potpunu
gospodarsku blokadu, odobrovoljio je Bendu iz Kaedwena željnoga krvi i osvete za
uništenje svoje elitne postrojbe. Riđi je inicirao pregovore. Nije ga u tome spriječilo
ni poniženje, gorka pilula koju je morao progutati – Kovir je pristao na razgovore,
ali kod sebe, u Lanu Exeteru. Maca je morala doći na vratanca.
Otplovili su tada u Lan Exeter kao petenti, pomislio je Dijkstra, ovijajući se
plaštem. Kao poniženi molitelji. Ovako kao ja danas.
Redanijska eskadra uplovila je u Praksedski zaljev i usmjerila se prema kovirskoj
obali. Sa zapovjednog broda »Alata«, Radowid Riđi, Benda iz Kaedwena i hijerarh
Novigrada, koji ih je pratio u ulozi medijatora, začuđeno su promatrali valobrane
isturene daleko u more nad kojima su se uzdizale zidine i moćni bastioni utvrde što
čuva pristup gradu Pont Vanisu. A ploveći od Pont Vanisa na sjever, prema ušću
rijeke Tango, kraljevi su vidjeli luku do luke, brodogradilište do brodogradilišta,
pristanište do pristaništa. Vidjeli su šumu jarbola i bjelinu jedara koja je bola oči.
Kovir, kako se pokazivalo, imao je već spreman lijek protiv blokada, pritisaka i ca‐
rinskih ratova. Kovir je očito bio spreman za vladanje nad morima.
»Alata« je uplovila u široko ušće Tanga i bacila sidro u kamene čeljusti vanjsko‐
ga sidrišta. Ali kraljeve je, na njihovo čuđenje, čekala još jedna plovidba. Grad Lan
Exeter nije imao ulice, nego kanale. Među njima je bio i Veliki kanal, glavna arteri‐
ja i os metropole, koji je vodio od luke ravno do monarhove rezidencije. Kraljevi su
presjeli na galije urešene grimizno-zlatnim girlandama i grbom na kojemu su Riđi i
Benda iznenađeno prepoznali redanijskog orla i kaedwenskog jednoroga.
Ploveći Velikim kanalom, kraljevi i njihova svita osvrtali su se uokolo i šutjeli.
Moglo bi se zapravo reći da su bili zatečeni. Mislili su da znaju što su bogatstvo i
raskoš, da ih ne može iznenaditi nijedan znak obilja ni demonstracija luksuza, ali su
se prevarili.
222
Lastavičja kula
Plovili su Velikim kanalom, prolazeći pored dojmljivog zdanja Admiraliteta i

sjedišta Trgovačkog ceha. Plovili su duž šetališta punih živopisnog i raskošno odje‐
venog mnoštva. Plovili su kroz špalir prekrasnih bogataških palača i trgovačkih
kuća koje su se odražavale u vodi Kanala dúgom ukusno urešenih, iako neobično
uskih fasada. Jer, u Lanu Exeteru se plaćao porez na pročelja kuća – što je pročelje
šire, porez je bio viši.
Na stubištu palače Ensenade, kraljevske zimske rezidencije i jedine zgrade široka
pročelja, koje se spuštalo sve do Kanala, već su čekali odbor za doček i kraljevski
par: Gedovius, vladar Kovira, i njegova supruga, Gemma. Par je pridošle dočekao
uglađeno, ljubazno... i osebujno. Dragi striko, obratio se Gedovius Radowidu. Mili
djedice, nasmiješila se Bendi Gemma. Jer Gedovius je ipak bio Trojdenid. Gemma
je pak, kako se pokazalo, svoje podrijetlo vodila od buntovne Aideen, koja je izbje‐
gla iz Kaedwena, a u čijim je žilama tekla krv kraljeva Ard Carraigha.
Dokazano srodstvo je popravilo raspoloženje i pobudilo simpatiju, ali u prego‐
vorima nije pomoglo. Zapravo, ono što je uslijedilo i nisu bili neki pregovori. »Dje‐
ca« su ukratko iznijela svoje zahtjeve. »Starci« su ih poslušali. I potpisali dokument
koji su potomci nazvali Prvim exeterskim traktatom. Za razliku od kasnijih, Prvi je
traktat poznat i po nazivu koji se podudara s prvim riječima njegove preambule:
Mare Liberum Apertum.
More je slobodno i otvoreno. Trgovina je slobodna. Dobit je sveta. Voli trgovi‐
nu i dobit bližnjega svoga kao svoju vlastitu. Otežavati nečije trgovanje i stjecanje
dobiti kršenje je prirodnih zakona. A Kovir nije ničiji vazal. On je nezavisno, sa‐
mostalno – i neutralno kraljevstvo.
Nije izgledalo da bi Gedovius i Gemma mogli poželjeti – makar iz puke uljud‐
nosti – napraviti ijedan, pa i najmanji ustupak, nešto što bi sačuvalo čast Radowida
i Bende. No ipak su to učinili. Pristali su da Radowid Riđi – doživotno – u službe‐
nim dokumentima uživa naslov kralja Kovira i Povissa, a Benda – doživotno – nas‐
lov kralja Caingoma i Malleorea.
Naravno, s klauzulom de non preiudicando.
Gedovius i Gemma vladali su dvadeset pet godina; njihovim sinom, Gerardom,
završila je kraljevska grana Trojdenida. Na kovirski tron je stupio Estéril yssen.
Utemeljitelj loze yssenida.
U kratko vrijeme povezani krvnim vezama sa svim preostalim svjetskim dinasti‐
jama, kraljevi Kovira nepokolebljivo su poštivali Exeterske traktate. Nikada se nisu
miješali u poslove susjeda. Nikada nisu potezali pitanja tuđe sukcesije – iako su
223
Andrzej Sapkowski
počesto hirovi povijesti dovodili do toga da se kovirski kralj ili kraljević s punim
pravom mogao smatrati pravnim nasljednikom prijestolja Redanije, Aedima, Ka‐
edwena, Cidarisa ili čak i Verdena ili Rivije. Nikada moćni Kovir nije pokušao pri‐
pojiti nečije teritorije ili ih osvojiti, nije slao topovnjače naoružane katapultima u
tuđe teritorijalne vode. Nikada nije za sebe uzurpirao povlasticu »vladavine nad va‐
lovljem«. Koviru je dostajalo Mare Liberum Apertum, more slobodno i otvoreno za
trgovinu. Kovir je ispovijedao svetost trgovine i dobiti.
I potpunu, nepokolebljivu neutralnost.
Dijkstra je podignuo ovratnik kaputa od dabrovine, štiteći vrat od vjetra i oštrih
kapljica kiše. Osvrnuo se uokolo, trgnut iz razmišljanja. Voda u Velikom kanalu či‐
nila se crnom. U rosulji i magli čak je i zgrada Admiraliteta, ponos Lana Exetera,
izgledala kao vojarna. Čak su i trgovačke kuće izgubile svoj uobičajeni sjaj – a nji‐
hova su uska pročelja izgledala još uže no uobičajeno. A možda i jesu, dovraga, uža,
pomislio je Dijkstra, ako je kralj Esterad podigao porez, lukavi su građevinari mogli
i suziti kuće.
»Je li kod vas odavno ovako nemilo vrijeme, ekscelencijo?« upitao je samo da
pita, da prekine neugodnu stanku.
»Od polovine rujna, grofe«, odvratio je veleposlanik. »Od uštapa. Sprema se
rana zima. U Talgaru je već pao i snijeg.«
»Ja sam mislio«, rekao je Dijkstra, »da se u Talgaru snijeg nikada ni ne topi.«
Veleposlanik ga je pogledao kao da se htio uvjeriti je li to bila dosjetka ili nezna‐
nje.
»U Talgaru«, sam se iskazao dosjetkom, »zima započne u rujnu, a završi u svib‐
nju. Preostala godišnja doba su proljeće i jesen. Postoji i ljeto... obično pada na prvi
utorak nakon kolovoskog mlađaka. I traje sve do srijede ujutro.«
Dijkstra se nije nasmijao.
»Ali čak je i ondje«, natmurio se veleposlanik, »snijeg potkraj listopada do‐
gađaj.«
Veleposlanik, kao i većina redanijske aristokracije, nije podnosio Dijkstru.
Nužnost ugošćivanja i dočekivanja nadšpijuna smatrao je osobnim poniženjem, a
činjenicu da je Regentsko vijeće pregovore s Kovirom povjerilo Dijkstri, a ne nje‐
mu, smrtnom uvredom. Mrzio je što on, de Ruyter iz one najslavnije grane roda de
Ruytera, grofova u devetom koljenu, mora titulirati grofom toga prostaka i skoroje‐
vića. Ali kao besprijekorni diplomat osjećaje je skrivao majstorski.
224
Lastavičja kula
Vesla su se ravnomjerno dizala i spuštala, lađa je žustro klizila Kanalom. Upravo

su prošli malenu, ali vrlo elegantnu palaču Kulture i umjetnosti.
»Plovimo u Ensenadu?«
»Da, grofe«, potvrdio je veleposlanik. »Ministar vanjskih poslova je naglasio da
se želi s vama susresti odmah po dolasku, pa vas vodim ravno u Ensenadu. Uvečer
ću poslati po vas u palaču lađu, jer bih vas želio ugostiti na večeri...«
»Neka mi ekscelencija oprosti«, prekinuo ga je Dikstra, »ali obveze mi neće do‐
pustiti da prihvatim poziv. Imam puno pitanja koja moram riješiti a malo vreme‐
na, pa ću ga iskoristiti na štetu užitka. Večerat ćemo drugi put. U sretnijim, mirni‐
jim vremenima.«
Veleposlanik se naklonio i krišom odahnuo od olakšanja.
U Ensenadu je, naravno, ušao na stražnji ulaz. Što mu je jako odgovaralo. Do glav‐
nog ulaza u monarhovu zimsku rezidenciju, pod prekrasan zabat oslonjen na vitke
stupove, vodilo je izravno od Velikoga kanala dojmljivo, ali prokleto dugo stubište
od bijela mramora. Stubište do jednog od brojnih stražnjih ulaza bilo je neuspore‐
divo manje efektno, ali i lakše savladivo. Unatoč tome, Dijkstra je penjući se grizao
usne i potiho psovao, tako da ga ne čuju gardisti, lakaji i majordom u njegovoj
pratnji.
U palači su ga dočekale nove stube i daljnje uspinjanje. Dijkstra je opet polu‐
glasno opsovao. Sigurno su mu vlaga, hladnoća i neudoban položaj u lađi potaknu‐
li nogu da u zdrobljenom i čarolijom izliječenom gležnju počne podsjećati na sebe
tupim, opakim bolom. I gadnom uspomenom. Dijkstra je zaškripao zubima. Znao
je da su i vješcu, krivcu za njegove patnje, kosti bile isto polomljene. Gajio je dubo‐
ku nadu da i vješca u njima trga, i želio mu je mislima da ga trga što duže i što bol‐
nije.
Vani se već spuštao sumrak, hodnici Ensenade bili su mračni. No, put kojim je
Djkstra prolazio za šutljivim majordomom osvjetljavao je rijetki špalir lakaja sa svi‐
jećnjacima. A pred vratima odaje u koju ga je vodio majordom stajali su gardisti s
helebardama, ispršeni i ukočeni kao da su im pričuvne helebarde utaknute u
stražnjice. Lakaji sa svijećama ovdje su stajali gušće, svjetlost je bola u oči. Dijkstra
se malo začudio pompi kojom ga dočekuju.
Ušao je u odaju i istoga se trena prestao čuditi. Duboko se naklonio.
225
Andrzej Sapkowski
»Budi pozdravljen, Dijkstra«, rekao je Esterad yssen, kralj Kovira, Povissa,

Naroka, Velhada i Talgara. »Nemoj stajati kod vrata, dođi bliže. Etiketu na stranu,
ovo je neslužbena audijencija.«
»Presvijetla gospo.«
Esteradova supruga, kraljica Zuleyka, lagano rastresenim kimanjem glave, odgo‐
vorila je na Dijkstrin naklon prepun poštovanja, ni na tren ne prekidajući kačka‐
nje.
Osim kraljevskoga para u golemoj odaji nije bilo ni žive duše.
»Baš tako.« Esterad je primijetio pogled. »Popričat ćemo u četiri, ispričavam se,
u šest očiju. Jer, nekako mi se čini da će tako biti bolje.«
I Dijkstra je sjeo na pokazani mu tabure, sučelice Esteradu. Kralj je na rameni‐
ma imao grimizni plašt opšiven hermelinom, a na glavi baršunasti chapeau koji je
pristajao uz plašt. Kao i svi muškarci iz klana yssenida, bio je visok, snažno
građen i razbojnički pristao. Izgledao je uvijek krepko i zdravo, poput mornara koji
se upravo vratio s mora – od njega su se čak i osjećali morska voda i studeni slani
vjetar. Kao kod svih yssenida, bilo je teško odrediti kraljevu točnu dob. Gleda‐
jući kosu, kožu i dlanove – mjesta koja najviše govore o starosti – Esteradu se mo‐
glo dati četrdeset i pet godina. Dijkstra je znao da kralj ima pedeset šest.
»Zuleyka.« Kralj se sagnuo prema ženi. »Pogledaj ga. Da ne znaš, bi li povjero‐
vala da je špijun?«
Kraljica Zuleyka bila je omanja, malo krupnija i simpatično nelijepa. Odijevala
se na način podosta tipičan za žene njezine ljepote, koji je počivao na takvom bira‐
nju elemenata garderobe da nitko ne može pogoditi nije li svoja vlastita baka. Taj
je učinak Zuleyka postigla noseći široke suknje, neugledna kroja i u tamnosivu
tonu. Na glavu je stavljala kapicu naslijeđenu od prabaka. Nije se uopće šminkala i
nije nosila nikakav nakit.
»Dobra Knjiga«, progovorila je tihim i ugodnim glasićem, »uči nas suzdržanosti
u prosuđivanju drugih. Jer i nas će jednom prosuđivati. I samo neka to ne bude po
izgledu.«
Esterad yssen podario je ženi topao pogled. Bilo je općepoznato da je bezgra‐
nično voli, ljubavlju koja nije nimalo oslabjela tijekom dvadeset i devet godina bra‐
ka, naprotiv, plamtjela je sve svjetlije i toplije. Esterad, kako se tvrdilo, nije nikada
prevario Zuleyku. Dijkstra nije previše vjerovao u nešto tako nevjerojatno, ali je i
sam kralju triput pokušao namjestiti – izravno podmetnuti – atraktivne agentice,
kandidatkinje za ljubavnice, savršene izvore informacija. Od toga nije bilo ništa.
226
Lastavičja kula
»Ne volim okolišati«, rekao je kralj, »pa ću ti odmah odati, Dijkstra, zašto sam
odlučio porazgovarati s tobom osobno. Razloga je nekoliko. Kao prvo, ja znam da
ti ne zazireš od potkupljivanja. U načelu imam povjerenja u svoje službenike, ali
zašto im nametati teške dvojbe, dovoditi ih u kušnje? Koliko si mito namjeravao
ponuditi mom ministru vanjskih poslova?«
»Tisuću novigradskih kruna«, odvratio je ne trepnuvši špijun. »Da se cjenkao,
išao bih do tisuću petsto.«
»I zbog toga te volim«, rekao je nakon kratke šutnje Esterad yssen. »Strašan si
kurvin sin. Podsjećaš me na mladost. Gledam te i vidim se u tvojoj dobi.«
Dijkstra je zahvalio naklonom. Od kralja je bio mlađi samo osam godina. Bio je
uvjeren da Esterad točno zna koliko.
»Strašan si kurvin sin«, ponovio je kralj, uozbiljivši se. »Ali čestit i valjan kurvin
sin. A to je rijetkost u ovim šugavim vremenima.«
Dijkstra se ponovo naklonio.
»Vidiš«, nastavljao je Esterad, »u svakoj državi se mogu sresti ljudi koji su slijepi
fanatici ideje društvenoga reda. Predani toj ideji, spremni su na sve. I na zločin, jer
po njima cilj opravdava sve i mijenja značenje pojmova. Oni ne ubijaju, oni spaša‐
vaju poredak. Oni ne muče, ne ucjenjuju, oni osiguravaju državne interese i bore se
za red. Život pojedinca, ako taj pojedinac narušava dogmu ustaljenoga reda, ne vri‐
jedi za te ljude ni pare i slijeganja ramenima. To da se društvo kojemu služe sastoji
upravo od pojedinaca, takvi ljudi ne primaju na znanje. Takvi ljudi raspolažu tako‐
zvanim širim pogledom... a takav je pogled najsigurniji način da se ne vidi druge
ljude.«
»Nicodemus de Boot«, nije izdržao Dijkstra.
»Blizu, ali ne i točno.« Kralj Kovira je nacerio alabastrene zube. »Bio je to Vyso‐
gota iz Corvoa. Manje poznat, ali isto dobar etičar i lozof. Čitaj ga malo, prepo‐
ručujem. Možda je kod vas još ostala neka njegova knjiga, možda ih niste sve spali‐
li? No, prijeđimo na stvar, na stvar. Ti se, Dijkstra, isto bezobzirno služiš intrigom,
potkupljivanjem, ucjenama i mučenjima. Ni ne trepneš osudivši nekoga na smrt ili
naloživši ubojstvo. To što sve to činiš za kraljevstvo kojemu vjerno služiš, nimalo te
ne opravdava i ne čini simpatičnijim u mojim očima. Nimalo. Znaj to.«
Špijun je kimnuo glavom pokazujući da zna.
»No ti si ipak«, nastavljao je Esterad, »kako bi se reklo, karakterni kurvin sin. I
zato te volim i poštujem, zato sam ti udijelio privatnu audijenciju. Jer ti, Dijkstra,
iako si imao milijune prilika, nikada u životu nisi učinio ništa za sebe osobno i nisi
227
Andrzej Sapkowski
ukrao ni prebijeni šelag iz državne blagajne. Čak ni pola šelaga. Zuleyko, pogledaj
ga! Pocrvenio je ili mi se to čini?«
Kraljica je podignula glavu s ručnoga rada.
»Po skromnosti prepoznat ćete njihovu pravednost«, navela je redak iz Dobre
Knjige, iako je morala vidjeti da se na špijunovu licu nije pojavio ni trag rumenila.
»Dobro«, rekao je Esterad. »Na stvar. Vrijeme je da prijeđemo na državna pita‐
nja. On je, Zuleyko, preplovio more vođen domoljubnom obvezom. Njegova je
domovina, Redanija, ugrožena. Nakon tragične smrti kralja Vizimira ondje vlada
kaos. Redanijom vlada banda aristokratskih idiota koji se nazivaju Regentskim vi‐
jećem. Ta banda, moja Zuleyko, neće za Redaniju učiniti ništa. Suočena s ugro‐
zom, pobjeći će ili se početi pseći umiljavati biserjem opšivenim čizmama nilfgaar‐
dskoga cara. Ta banda prezire Dijkstru, jer je on špijun, ubojica, parvenij i prostak.
Ali Dijkstra je preplovio more da spasi Redaniju. Pokazujući time kome je doista
stalo do Redanije.«
Esterad yssen je ušutio, uzdahnuo, izmoren govorom, popravio grimizno-
hermelinski chapeau koji mu je blago spuznuo na nos.
»No, Dijkstra«, nastavio je. »Što muči tvoje kraljevstvo? Osim, razumije se, po‐
manjkanja novca?«
»Osim pomanjkanja novca«, špijunovo lice bilo je kao od kamena, »svi su, hvala
na pitanju, zdravi.«
»Aha.« Kralj je kimnuo, chapeau mu je opet kliznuo na nos i opet ga je trebalo
popraviti. »Aha. Shvaćam.«
»Shvaćam«, nastavio je. »I plješćem zamisli. Kad imaš novca, možeš kupiti lijek
za svaku tegobu. Problem je u tome da treba imati novca. A vi ih nemate. Da ih
imate, ti ne bi bio ovdje. Rasuđujem li ispravno?«
»Bez zamjerke.«
»A koliko vam treba, zanima me?«
»Ne puno. Milijun bizanata.«
»Ne puno?« Esterad yssen se pretjeranom kretnjom objeručke uhvatio za cha‐
peau. »To bi trebalo biti ne puno? Aj, aj!«
»Za vaše kraljevsko visočanstvo«, promrmljao je špijun, »takva je svota zbilja sit‐
nica...«
»Sitnica?« Kralj je pustio chapeau i podignuo dlanove prema plafonu. »Aj, aj!
Milijun bizanata je sitnica, čuješ li, Zuleyko, što on govori? A znaš li ti, Dijkstra, da
je imati milijun i nemati milijun zajedno dva milijuna? Ja razumijem, ja shvaćam
228
Lastavičja kula
da ti i Filippa Eilhart žestoko i grozničavo tražite načine za obranu od Nilfgaarda,

ali što biste vi htjeli: kupiti cijeli Nilfgaard ili kako?«
Dijkstra nije odgovorio. Zuleyka je ustrajno kačkala. Esterad je na tren hinio da
se divi golim nimfama na stropu.
»Dođi, hajde«, iznenada je ustao, kimnuo špijunu.
Prišli su golemoj slikariji koja je prikazivala kralja Gedoviusa na sivom konju
kako žezlom pokazuje vojsci nešto što nije stalo na platno, zacijelo pravilan smjer.
Esterad je iz džepa iščeprkao maleni pozlaćeni čarobni štapić, dotaknuo njime ok‐
vir slike, poluglasno izgovorio formulu. Gedovius i sivi konj su nestali, pojavio se
naslikani zemljovid svega poznatoga svijeta. Kralj je dotaknuo štapićem srebrno
dugme u uglu zemljovida i čarobno promijenio omjer, suzujući vidljivi dio svijeta
na Dolinu Jaruge i Četiri kraljevstva.
»Plavo je Nilfgaard«, objasnio je. »Crveno ste vi. U što zuriš? Ovamo gledaj!«
Dijkstra je otrgnuo pogled od drugih slika – uglavnom aktova i manirističkih
prizora. Pitao se koja je od njih čarobna kamu aža za drugi glasoviti Esteradov
zemljovid – onaj što prikazuje vojnu i trgovačku obavještajnu mrežu Kovira, cijelu
mrežu plaćenih informatora i ucijenjenih ljudi, kon denata, operativnih kontakata,
diverzanata, plaćenih ubojica, »uspavanih« agenata i djelatnih rezidenata. Znao je
da takav zemljovid postoji, odavno mu je neuspješno pokušavao pristupiti.
»Crveno ste vi«, ponovio je Esterad yssen. »Loše to izgleda, zar ne?«
Loše, priznao je u mislima Dijkstra. U posljednje je vrijeme neprekidno pregle‐
davao strateške zemljovide, ali sada, na oslikanoj Esteradovoj karti, položaj je izgle‐
dao još i gore. Plavi kvadratići slagali su se u oblik groznih zmajskih ralja spremnih
u svakom trenu zgrabiti i golemim zubima zdrobiti jadne crvene kvadratiće.
Esterad yssen se osvrnuo za nečim što bi moglo poslužiti kao pokazivač na
zemljovidu te je napokon s obližnje panoplije izvukao ukrasni rapir.
»Nilfgaard«, započeo je predavanje pokazujući željeno rapirom, »napao je Lyriju
i Aedim, navodeći kao casus belli napad na pograničnu utvrdu Gleivitzingen. Neću
istraživati tko je zapravo napao Gleivitzingen i kako prerušen. Besmislenim sma‐
tram i nagađanje za koliko je dana ili sati Emhyrova oružana akcija preduhitrila
analogan pothvat Aedima i Temerije. Ostavljam to povjesničarima. Više me zani‐
ma današnja situacija i što će biti sutra. U ovom trenutku Nilfgaard stoji u Dol An‐
gri i Aedimu, pokriven tampon-zonom u obliku vilenjačkoga dominiona u Dol
Blathani koja graniči s tim dijelom Aedirna koji je kralj Henselt iz Kaedwena, sli‐
kovito rečeno, oteo Emhyru iz zuba i sam progutao.«
229
Andrzej Sapkowski
Dijkstra nije komentirao.

»Moralnu ocjenu akcije kralja Henselta također ćemo ostaviti povjesničarima«,
nastavio je Esterad. »Ali dovoljan je jedan pogled na zemljovid da se vidi kako je
aneksijom Sjeverne Marke Henselt zapriječio Emhyru put do Pontarske doline.
Osigurao je Temeriji bok. A isto tako i vama, Redanijcima. Trebali biste mu za‐
hvaliti.«
»Zahvalio sam«, promrmljao je Dijkstra. »Ali potiho. U Tretogoru pružamo
gostoprimstvo kralju Demawendu iz Aedima. A Demawend ima poprilično točnu
moralnu ocjenu Henseltova postupka. Običavao ju je izražavati kratkim i zvučnim
riječima.«
»Mogu misliti«, kimnuo je kralj Kovira. »Pustimo to zasad, pogledajmo na jug,
na rijeku Jarugu. Napavši u Dol Angri, Emhyr si je istodobno osigurao bok, sklo‐
pivši zasebni ugovor s Foltestom iz Temerije. Ali je odmah nakon završetka borbe‐
nih djelovanja u Aedimu, car bez krzmanja prekršio pakt i udario na Brugge i Sod‐
den. Svojim kukavičkim pregovaranjem, Foltest je dobio dva tjedna mira. Točnije:
šesnaest dana. A danas je dvadeset šesti studenoga.«
»Da.«
»A stanje je na dvadeset i šesti studenoga sljedeće: Brugge i Sodden su zauzeti.
Tvrđave Razwan i Mayena su pale. Ternerijska je vojska razbijena u bitki kod Ma‐
ribora, odbačena na sjever. Maribor je opkoljen. Jutros se još držao. Ali već je kasna
večer, Dijkstra.«
»Maribor će se održati. Nilfgaarđani ga nisu uspjeli čak ni nepropusno zatvori‐
ti.«
»To je istina. Otišli su predaleko, previše su razvukli opskrbne linije, pogibeljno
otkrivaju bokove. Prije zime će prekinuti opsadu, povući se bliže Jarugi, skratiti bo‐
jišnicu. Ali što će biti u proljeće, Dijkstra? Što će biti kada trava izviri ispod snijega?
Primakni se. Pogledaj zemljovid.«
Dijkstra je gledao.
»Pogledaj zemljovid«, ponovio je kralj. »Reći ću ti što će u proljeće učiniti Em‐
hyr var Emreis.«
»U proljeće će započeti ofenziva neviđenih razmjera«, obznanila je Carthia van

Canten, popravljajući svoje zlatne uvojke pred zrcalom. »Oh, znam da ta informa‐
230
Lastavičja kula
cija sama po sebi nije baš senzacionalna, kraj svakoga seoskog bunara žene si pranje
rublja uljepšavaju pričama o proljetnoj ofenzivi.«
Assire var Anahid, danas iznimno uzrujana i razdražena, ipak se uspjela suzdržati
od pitanja zašto joj onda trati vrijeme takvim ne baš senzacionalnim informacija‐
ma. Ali poznavala je Cantarellu. Ako bi Cantarella počela o nečemu pričati, imala
je razloga za to. A priče je običavala završiti zaključcima.
»No ja znam malo više od pučanstva«, nastavila je Cantarella. »Vattier mi je is‐
pričao sve, cijeli tijek vijećanja kod cara. Usto mi je donio i cijeli svezak zemljovida,
pregledala sam ih kada je zaspao... Da nastavim?«
»Pa naravno«, namrštila se Assire. »Izvoli, draga moja.«
»Pravac glavnoga udara je naravno Temerija. Granični pojas rijeke Pontar, linija
Novigrad – Wyzima – Ellander. Napada armijska skupina ›Centar‹ pod zapovjed‐
ništvom Mennoa Coehoorna. Bokove će štititi armijska skupina ›Istok‹, nastupa‐
jući iz Aedima u Pontarsku dolinu i Kaedwen...«
»Kaedwen?« podigla je obrve Assire. »Zar je okončano krhko prijateljstvo sklop‐
ljeno prilikom podjele plijena?«
»Kaedwen ugrožava desni bok.« Carthia van Canten je blago napućila pune
usne. Njezino lutkasto lišce bilo je u žestokoj opreci sa strateškim mudrostima koje
je izgovarala. »Udar treba imati preventivan karakter. Izdvojeni dijelovi armijske
skupine ›Istok‹ moraju vezati vojsku kralja Henselta i izbiti mu iz glave eventualnu
pomoć Temeriji.«
»Na zapadu«, nastavila je plavuša, »udarit će operativna skupina ›Verden‹ sa za‐
daćom da zauzme Cidaris i nepropusno zatvori blokadu Novigrada, Gorsa Velena i
Wyzime. Jer glavni stožer računa s nužnošću opsade tih triju tvrđava.«
»Nisi navela imena zapovjednika obiju armijskih skupina.«
»Skupina ›Istok‹, Ardal aep Dahy«, blago se nasmiješila Cantarella. »Skupina
»Verden«, Joachim de Wett.«
»Zanimljivo«, rekla je. »Dva kneza uvrijeđena brisanjem njihovih kćeri iz Em‐
hyrovih bračnih planova. Naš car je ili jako naivan, ili jako lukav.«
»Ako Emhyr zna nešto o uroti kneževa«, rekla je Cantarella, »nije to doznao od
Vattiera. Vattier mu nije ništa rekao.«
»Nastavi.«
»Ofenziva će biti dosad neviđenih razmjera. Ukupno, računajući linijske pos‐
trojbe, pričuve, pomoćne službe i pozadinu, u operaciji će sudjelovati više od tristo
tisuća ljudi. Vilenjaka, razumije se, također.«
231
Andrzej Sapkowski
»Datum početka?«
»Nije utvrđen. Ključno pitanje je opskrba, opskrbu osigurava prohodnost cesta,
a još nitko nije u stanju predvidjeti kada će završiti zima.«
»O čemu je još govorio Vattier?«
»Žalio se, jadničak«, bljesnula je zubićima Cantarella. »Car ga je opet ispsovao i
izružio. Pred ljudima. Povod je opet bio taj tajanstveni nestanak Stefana Skellena i
cijelog njegova odreda. Emhyr je Vattiera javno nazvao nesposobnjakovićem, še‐
fom službi koje, umjesto da se skrbe kako bi ljudi nestajali bez traga, bivaju i same
zatečene nestancima. O tome je sastavio nekakav zlobni kalambur koji Vattier nije
znao točno ponoviti. Onda je car u šali upitao Vattiera ne znači li to da je nastala
još neka tajna organizacija za koju ne zna čak ni on. Bistar je naš imperator. Pogađa
blizu.«
»Blizu«, progunđala je Assire. »I što još, Carthia?«
»Agent kojega je Vatter imao u Skellenovu odjelu, a koji je isto nestao, zvao se
Neratin Ceka. Mora da ga je Vattier jako cijenio, jer je neobično potišten zbog nje‐
gova nestanka.«
I ja sam, pomislila je Assire, potištena zbog nestanka Jediaha Mekessera. Ali ja
ću, za razliku od Vattiera de Rideauxa, uskoro znati što se dogodilo.
»A Rience? Vattier se s njim nije više susretao?«
»Ne. Nije to spomenuo.«
Obje su na trenutak šutjele. Mačka na Assireinim koljenima glasno je prela.
»Gospo Assire.«
»Molim, Carthia.«
»Hoću li još dugo morati glumiti glupu ljubavnicu? Htjela bih se vratiti na stu‐
dije, posvetiti znanstvenom radu...«
»Brzo ćeš«, prekinula ju je Assire. »Još malo. Izdrži, dijete.«
Cantarella je uzdahnula.
Završile su razgovor i pozdravile se. Assire var Anahid potjerala je mačku, još
jednom pročitala pismo Fringille Vigo koja je boravila u Toussaintu. Zamislila se,
jer ju je pismo uznemirivalo. Sadržavalo je među recima neke sadržaje koje je Assire
naslućivala, ali ih nije shvaćala. Prošla je već ponoć kada je Assire var Anahid, nilf‐
gaardska čarobnica, pokrenula megaskop i uspostavila telekomunikaciju sa zam‐
kom Montecalvo u Redaniji.
Filippa Eilhart bila je u posve kratkoj noćnoj košulji s tankim naramenicama, a
na obrazu i dekolteu imala je tragove našminkanih usana. Assire je s najvećim na‐
232
Lastavičja kula
porom volje suspregnula grimasu gnušanja. Nikada, ama baš nikada to neću razu‐
mjeti, pomislila je. I ne želim to razumjeti.
»Možemo slobodno govoriti?«
Filippa je izvela dlanom široku kretnju, okružujući se čarobnom sferom diskre‐
cije.
»Sada možemo«.
»Imam informacije«, započela je hladno Assire. »Same po sebi nisu senzacional‐
ne, o njima govore čak i žene kraj bunara. No ipak...«
***
»Cijela Redanija«, rekao je Esterad yssen, promatrajući svoj zemljovid, »može u
ovom trenu na prvu crtu bojišnice dovesti trideset pet tisuća vojnika, od toga četiri
tisuće teških konjičkih oklopnika. Jasno, otprilike.«
Dijkstra je kimnuo. Račun je bio posve precizan.
»Sličnu vojsku imali su Demawend i Meve. Emhyr ih je razbio u dvadeset i šest
dana. Isto će se dogoditi i s vojskama Redanije i Temerije ako se ne pojačate. Podu‐
pirem vašu zamisao, Dijkstra, tvoju i Filippe Eilhart. Potrebna vam je vojska. Tre‐
ba vam borbena, dobro uvježbana i dobro opremljena konjica. Treba vam takve
konjice za nekih milijun bizanata.«
Špijun je kimanjem potvrdio da takvom računu nema nikakva prigovora.
»No kako ti je bez sumnje poznato«, nastavio je hladno kralj, »Kovir je uvijek
bio, jest i bit će neutralan. S Nilfgaardskim carstvom veže nas ugovor koji je potpi‐
sao još moj djed Esteril yssen s imperatorom Fergusom var Emreisom. Slovo
toga ugovora ne dopušta Koviru podupiranje neprijatelja Nilfgaarda vojnom po‐
moći. Ni novcem, ni vojskom.«
»Kada Emhyr var Emreis uguši Temeriju i Redaniju«, nakašljao se Dijkstra,
»pogledat će na sjever. Emhyr neće stati. Može se pokazati da će vaš ugovor odjed‐
nom postati bezvrijedan. Pa maloprije smo govorili o Foltestu iz Temerije koji si je
paktirajući s Nilfgaardom uspio kupiti jedva šesnaest dana mira...«
»E, moj dragi«, žacnuo se Esterad. »Tako se argumentirati ne smije. S paktovi‐
ma je kao i s brakom: ne sklapa ih se s pomišlju na prijevaru, a kada se sklope, ne
sumnja se. A komu to ne odgovara, neka se ne ženi. Jer, neoženjen ne možeš posta‐
ti rogonja, ali moraš priznati da je strah od rogova žalosno i poprilično smiješno
opravdanje za prisilni celibat. A o rogovima se u braku ne raspravlja: što bi bilo
kada bi bilo. Dok se ne ponese rogovlje, to se pitanje ne pokreće, a kada ih se već
233
Andrzej Sapkowski
ima, svaka je daljnja priča suvišna. A kada smo već kod rogova, kako je suprug lije‐
pe Marie, markiz de Mercey, redanijski ministar državne riznice?«
»Vašem se kraljevskom visočanstvu«, naklonio se ukočeno Dijkstra, »može poza‐
vidjeti na informatorima.«
»Dakako da može«, priznao je kralj. »Začudio bi se koliko ih ima i koliko su vri‐
jedni zavisti. Ali ni ti se ne moraš stidjeti svojih, tih koje imaš na mojim dvorovi‐
ma, ovdje i u Pont Vanisu. Evo, časne mi riječi da svaki od njih zaslužuje najvišu
ocjenu.«
Dijkstra nije ni trepnuo.
»I Emhyr var Emreis«, nastavljao je Esterad, gledajući nimfe na stropu, »također
ima nekoliko dobrih i dobro razmještenih agenata. Zato ponavljam: Državni je in‐
teres Kovira očuvanje neutralnosti i načela pacta sunt servanda. Kovir ne krši sklop‐
ljene ugovore. Kovir ugovore ne krši čak ni da bi preduhitrio kršenje ugovora s
druge strane.«
»Usudit ću se primijetiti«, rekao je Dijkstra, »da Redanija ne nagovara Kovir na
kršenje paktova. Redanija uopće ne nastoji na savezu ili vojnoj pomoći Kovira pro‐
tiv Nilfgaarda. Redanija želi posuditi neveliku svotu koju će vratiti...«
»Već vidim«, prekinuo ga je kralj, »kako je vraća. Ali ova je rasprava akademska
jer vam neću posuditi ni šelaga. A nemoj me častiti dvoličnom kazuistikom, Dijks‐
tra, jer ti pristaje kao bavarin vuku. Imaš li još kakvih ozbiljnih, pametnih i nepo‐
bitnih argumenata?«
»Nemam.«
»Posrećilo ti se«, rekao je nakon kratke šutnje Esterad yssen, »što si postao
špijun. U trgovini ne bi napravio karijeru.«
Otkada je svijeta i vijeka, spavaonice svih kraljevskih parova bile su odvojene. Kra‐
ljevi – s vrlo različitom učestalošću – posjećivali su spavaonice kraljica, događalo bi
se i da kraljice odu u neočekivane posjete spavaonicama kraljeva. Poslije bi se pak
supružnici razišli u vlastite odaje i postelje.
Kraljevski par Kovira i u tom je smislu bio izniman. Esterad yssen i Zuleyka
spavali su uvijek zajedno – u jednoj ložnici, na jednom golemom bračnom krevetu
s golemim baldahinom.
Prije sna Zuleyka – stavivši naočale s kojima se stidjela pokazivati podanicima –
obično je čitala svoju Dobru knjigu. Esterad yssen je obično pričao.
234
Lastavičja kula
Ni te noći nije bilo drukčije. Esterad je navukao spavaću kapicu, a u ruku uzeo
žezlo. Volio je držati žezlo i igrati se njime, a službeno to nije činio jer se bojao da
će ga podanici smatrati pretencioznim.
»Znaš, Zuleyko«, govorio je, »u zadnje doba sanjam strahovito čudne snove.
Već po ne znam koji put sanjam tu vješticu, moju majku. Stane nad mene i ponav‐
lja: ›Imam ženu za Tankreda, imam ženu za Tankreda.‹ I pokazuje mi simpatično,
ali vrlo mlado djevojče. A znaš li, Zuleyko, tko je to djevojče? To je Ciri, Calanthe‐
ina unuka. Sjećaš se Calanthee, Zuleyko?«
»Sjećam, mužu moj.«
»Ciri je ta«, nastavljao je pričati Esterad, igrajući se žezlom, »kojom se navodno
hoće ženiti Emhyr var Emreis. Čudan brak, iznenađujuć... Na koji bi način, dođa‐
vola, ona trebala biti ženom za Tankreda?«
»Tankredu bi«, Zuleykin se glas malo promijenio, kao i uvijek kada je govorila o
sinu, »žena dobro došla. Možda bi se smirio...«
»Možda«, uzdahnuo je Esterad. »Možda, iako sumnjam. U svakom slučaju, brak
je bar neka prilika za to. Hmmm.... Ta Ciri... Ha! Kovir i Cintra. Ušće Jaruge! Ne
zvuči loše, nimalo loše. Bio bi to lijep savez... Lijepo srodstvo... No, ali ako se u tu
malu zagledao Emhyr... Samo zašto mi se baš ona pojavljuje u snovima? I zašto,
dođavola, ja uopće i sanjam nekakve gluposti? Za Ravnodnevice, sjećaš se, onomad
kada sam i tebe probudio... Brrr, kakva je to bila snomorica, drago mi je da se ne
mogu sjetiti pojedinosti... Hmmm... Možda da pozovemo nekog astrologa? Gatara?
Medij?«
»Gospa Sheala de Tancarville je u Lan Exeteru.«
»Ne«, namrštio se kralj. »Tu čarobnicu ne želim. Previše je pametna. Raste mi
tu pod nosom druga Filippa Eilhart! Tim pametnim babama miriše vlast, ne treba
ih ohrabrivati odobravanjem i povjerljivošću.«
»Imaš pravo, kao i obično, mužu moj.«
»Hmfff... Ali ti snovi...«
»Dobra knjiga«, Zuleyka je prelistala nekoliko stranica, »kaže da kada čovjek
usne, bogovi mu otvore sluh i obraćaju mu se. Prorok Loboda pak uči da se gleda‐
jući san vidi ili velika mudrost, ili velika glupost. Umijeće je u prepoznavanju.«
»Tankredov brak s Emhyrovom zaručnicom baš i nebi bio velika mudrost«, uz‐
dahnuo je Esterad. »A ako je već riječ o mudrosti, silno bih se obradovao da se
spusti na mene u snu. Riječ je o problemu s kojim je ovamo prispio Dijkstra. Radi
se o jako teškom pitanju. Jer vidiš, najdraža moja Zuleyko, razboritost ne dopušta
235
Andrzej Sapkowski
da se radujemo dok Nilfgaard oštro nadire na sjever i sprema se svakoga dana za‐
uzeti Novigrad, jer sve, među inim i naša neutralnost, drukčije izgleda iz Novigra‐
da, a drukčije s dalekoga Juga. Pa bi stoga bilo dobro da Redanija i Temerija zaus‐
tave nadiranje Nilfgaarda, da potjeraju napadača natrag preko Jaruge. Ali bi li bilo
dobro da to učine za naš novac? Slušaš li ti mene, najdraža ženo?«
»Slušam te, mužu.«
»I što kažeš na to?«
»Sva je mudrost sadržana u Dobroj knjizi.«
»A kaže li tvoja Dobra knjiga što učiniti kada ti dođe jedan takav Dijkstra i za‐
traži od tebe milijune?«
»Knjiga«, zatreptala je očima iznad naočala Zuleyka, »ništa ne govori o nečas‐
nom bogatstvu. Ali je u jednom od odjeljaka rečeno: davati je veća sreća no prima‐
ti, a plemenito je pripomoći milostinjom siromaha. Rečeno je: razdijeli sve i to će ti
oplemeniti dušu.«
»A isprazniti kesu i trbuh«, promrmljao je Esterad yssen. »Zuleyko, sadrži li
Knjiga osim redaka o dijeljenju i milostinji i neke mudrosti koje se tiču poslova?
Što Knjiga kaže, na primjer, o jednakovrijednoj razmjeni?«
Kraljica je popravila naočale i požurila brzo listati inkunabulu.
»Kako posiješ, tako ćeš i žeti«, pročitala je.
Esterad je poduže šutio.
»A možda«, izrekao je napokon otežući, »ima i još nešto?«
Zuleyka se vratila listanju Knjige.
»Pronašla sam nešto«, obznanila je iznenada, »nešto među mudrostima proroka
Lobode. Da pročitam?«
»Lijepo te molim.«
»Kaže prorok Loboda: uistinu, pomogni siromaha dajući mu. Ali umjesto da si‐
romahu dadneš cijelu lubenicu, podaj mu pola lubenice, jer bi se mogao uzoholiti
od sreće.«
»Pola lubenice«, žacnuo se Esterad yssen. »Znači pola milijuna bizanata? A
znaš li ti, Zuleyko, da kada se zbroji pola milijuna koje imaš s pola milijuna koje
nemaš, ispadne cijeli milijim.«
»Nisi mi dao da dovršim«, prekorila je muža Zuleyka strogim pogledom preko
naočala. »Kaže dalje prorok: još je bolje dati siromahu četvrt lubenice. A najbolje je
navesti nekoga drugog da podari siromahu lubenicu. Jer, uistinu, kažem vam, uvi‐
236
Lastavičja kula
jek će se naći netko tko ima lubenicu i spreman je njome obdariti siromaha, ako ne
iz plemenitosti, onda iz računa ili drugoga razloga.«
»Ha!« Kralj Kovira je tresnuo žezlom po noćnom stoliću. »Uistinu je mudar
prorok bio Loboda! Umjesto dati, navesti drugog da dade? To mi se sviđa, to su
zbilja slatke riječi! Istraži mudrosti toga proroka, voljena moja Zuleyko. Siguran
sam da ćeš među njima otkriti i nešto što će mi omogućiti da riješim problem Re‐
danije i vojske koju Redanija želi ustrojiti za moj novac.«
Zuleyka je listala knjigu jako dugo, dok napokon nije počela čitati.
»Reče jednom proroku Lobodi njegov učenik: nauči me, učitelju, kako da pos‐
tupim. Moj je bližnji poželio moga voljenog psa. Ako mu dam ljubimca, srce će mi
pući od žalosti. Ako mu ga pak ne dam, bit ću nesretan, jer ću odbijanjem povrije‐
diti bližnjega. Što mi je činiti? Imaš li nešto, upitao ga je prorok, što voliš manje od
psa ljubimca? Imam, učitelju, odgovori učenik, pakosnu mačku, nesnosnu štetoči‐
nu. I uopće ju ne volim. Nato reče prorok Loboda: Uzmi tu pakosnu mačku, nes‐
nosnu štetočinu, pa je podari bližnjemu svome. Spoznat ćeš tada dvostruku sreću.
Mačke ćeš se riješiti, a bližnjega obradovati. Jer najčešće je tako da bližnji ne želi to‐
liko dar, koliko da bude podaren.«
Esterad je neko vrijeme šutio, a čelo mu se naboralo.
»Zuleyko?« upitao je napokon. »Je li to bio onaj isti prorok?«
»Uzmi onu pakosnu mačku...«
»Čuo sam već prvi put!« proderao se kralj, ali se smjesta primirio.
»Oprosti mi, najdraža. Stvar je u tome da ja ne razumijem dokraja što imaju
mačke s...«
Ušutio je. I duboko se zamislio.
Nakon osamdeset pet godina, kada se situacija promijenila toliko da se o nekim

stvarima i osobama već moglo govoriti bez pogibelji, progovorio je Guiscard Ver‐
muellen, vojvoda Creyden, unuk Esterada yssena, sin njegove najstarije kćeri
Gaudemunde. Vojvoda Guiscard bio je već u dubokoj starosti, ali se događaja koji‐
ma je svjedočio dobro sjećao. Upravo je vojvoda Guiscard bio taj koji je objavio
odakle se našlo milijun bizanata kojima je Redanija opremila konjicu za rat s Nilf‐
gaardom. Taj milijun nije potjecao kako se mislilo iz riznice Kovira, već iz riznice
novigradskog hijerarha. Esterad yssen, odao je Guiscard, dobio je novigradski
novac za udio u novoutemeljenim dioničkim društvima za prekomorsku trgovinu.
237
Andrzej Sapkowski
Paradoks je bio u tome što su ta društva nastajala uz djelatnu suradnju nilfgaard‐

skih trgovaca. Iz otkrića staroga vojvode stoga je proizašlo da je opremanje redanij‐
ske vojske – u stanovitoj mjeri – platio sam Nilfgaard.
»Djed je«, sjećao se Guiscard Vermuellen, »pričao o nekakvim lubenicama, pre‐
frigano se smiješeći. Govorio je da će se uvijek naći netko tko će poželjeti podariti
siromaha, pa makar i iz računa. Govorio je također da kako Nilfgaard sam sudjelu‐
je u plaćanju za podizanje snage i borbene spremnosti redanijske vojske, ne može
zbog toga prigovarati drugima.«
»Potom je«, nastavljao je starac, »djed pozvao k sebi moga oca, koji je tada bio
šef obavještajne službe, i ministra unutarnjih poslova. Kada su oni doznali kakve
zapovijedi moraju izvršiti, uspaničili su se. Jer riječ je bila o puštanju iz zatvora, lo‐
gora i progonstva, više od tri tisuće ljudi. Više od stotine pušteno je iz kućnog pri‐
tvora.«
»Ne, nije bila riječ samo o banditima, običnim kriminalcima i vojnim plaćenici‐
ma. Pomilovanja su obuhvatila prije svega disidente. Među pomilovanima bile su
pristaše svrgnutoga kralja Rhyda i ljudi uzurpatora Idieja, njihovi najzagriženiji ge‐
rilci. I to ne tek oni koji su ostajali samo na riječima: većina je ležala zbog diverzija,
atentata, oružanoga otpora. Ministar unutarnjih poslova bio je užasnut, tata dubo‐
ko uznemiren.«
»Djed se pak«, pričao je vojvoda, »smijao kao da je to najbolja šala. A onda je re‐
kao, sjećam se svake riječi, sljedeće: ›Velika je šteta, gospodo, što prije spavanja ne
čitate Dobru knjigu. Da čitate, razumjeli biste zamisao svojega monarha. A ovako
ćete zapovijedi izvršavati bez razumijevanja. Ali ne brinite se nepotrebno i preko‐
mjerno, vaš monarh zna što radi. Sada idite i pustite na slobodu sve moje opake
mačke, nesnosne štetočine.‹«
»Baš je tako rekao: opake mačke, štetočine. A radilo se, što tada nije nitko mo‐
gao znati, o kasnijim junacima, zapovjednicima ovjenčanima slavom i počastima.
Tim djedovim ›mačkama‹ bili su kasniji znameniti kondotijeri: Adam ›Adieu‹ Pan‐
gratt, Lorenzo Molla, Juan ›Frontino‹ Guttierez... I Julia Abatemarco, koja se u Re‐
daniji proslavila kao ›Slatka vjetropirka‹... A za djeda su to bile opake mačke, he,
he.«
»Poslije me pak«, mrmljao je Guiscard Vermuellen, »djed uzeo za ruku i odveo
na terasu s koje je baka Zuleyka hranila galebove. Djed joj je rekao... Rekao...«
Starčić se polagano i s golemim naporom pokušavao prisjetiti riječi koje je tada,
prije osamdeset pet godina, kralj Esterad rekao svojoj ženi, kraljici Zuleyki, na tera‐
238
Lastavičja kula
si palače Ensenade koja se nadvijala nad Veliki kanal.

»Znaš li, ljubljena moja ženo, da sam zapazio još jednu mudrost među mudros‐
tima proroka Lobode? Koja će mi donijeti još jednu korist od darivanja opakih
mačaka Redaniji? Mačke će se, Zuleyko moja, vratiti kući. No, a kada se moje
mačke vrate, kada donesu vojničku plaću, plijen, bogatstva... Ja ću tim mačkama
razrezati porez!«
Kada je kralj Esterad yssen zadnji put razgovarao s Dijkstrom, bilo je to u četiri
oka, čak i bez Zuleyke. Na podu divovske dvorane igrao se doduše dječačić od de‐
setak godina, ali on se nije računao, a usto je bio toliko zauzet svojim olovnim voj‐
nicima da na njih nije obraćao nikakvu pozornost.
»To je Guiscard«, objasnio je Esterad, pokazujući pokretom glave na dječaka.
»Moj unuk, sin moje Gaudemunde i onoga zgubidana, kneza Vermuellena. Ali taj
mališan, Guiscard, jedina je nada Kovira ako se Tankred yssen pokaže... Kada bi
se Tankredu nešto dogodilo...«
Dijkstra je znao problem Kovira. I Esteradov osobni problem. Znao je da se
Tankredu već nešto dogodilo. Dječak, ako uopće i ima dara za kralja, ima za jako
lošeg.
»Tvoja je stvar«, progovorio je Esterad, »u načelu riješena. Možeš već početi raz‐
matrati način najučinkovitijeg trošenja milijuna bizanata koji će ubrzo pristići u
tretogorsku riznicu.«
Sagnuo se i krišom podignuo jednog od olovnih i jarko obojenih Guiscardovih
vojnika, konjanika podignute sablje.
»Uzmi ovo i dobro to skrij. Onaj tko ti pokaže drugog takvog vojnika, posve
jednakog, bit će moj izaslanik, iako neće tako izgledati, iako nećeš povjerovati da je
to moj čovjek i da poznaje pitanje našega milijuna. Svatko drugi bit će provokator i
ponesi se prema njemu kao prema provokatoru.«
»Redanija«, naklonio se Dijkstra, »neće to zaboraviti vašem kraljevskom vi‐
sočanstvu. Ja bih vas pak i u svoje osobno ime htio uvjeriti u moju osobnu zahval‐
nost.«
»Ne uvjeravaj, ali daj ovamo tu tisuću s kojom si htio steći naklonost moga mi‐
nistra. Što je, zar kraljeva naklonost ne zaslužuje mito?«
»Vaše kraljevsko visočanstvo će se spustiti...«
»Spustiti, spustiti. Daj novce, Dijkstra. Imati tisuću i nemati tisuću...«
239
Andrzej Sapkowski
U udaljenom krilu Ensenade, u odaji znatno manje veličine, čarobnica Sheala de

Tancarville usredotočeno je i ozbiljno saslušala izvješće kraljice Zuleyke.
»Izvrsno«, kimnula je glavom. »Izvrsno, vaša kraljevska visosti.«
»Učinila sam sve kako si naložila, gospo Shealo.«
»Hvala na tome. I još te jednom uvjeravam – djelovale smo u ispravnoj stvari.
Za dobro zemlje. I dinastije.«
Kraljica Zuleyka se nakašljala, glas joj se blago promijenio.
»A... A Tankred, gospo Shealo?«
»Dala sam riječ«, rekla je hladno Sheala de Tancarville. »Dala sam svoju riječ da
ću se za pomoć odužiti. Vaša kraljevska visost može mirno spavati.«
»Jako bih to željela...« uzdahnula je Zuleyka. »Jako. A kada smo već kod snova...
Kralj počinje nešto sumnjati. Ti ga snovi čude, a kada kralja nešto čudi, postaje
sumnjičav.«
»Onda ču na neko vrijeme prestati slati kralju snove«, obećala je čarobnica. »A
što se tiče vaših snova, visočanstvo, možete biti mirni. Kraljević Tankred će se ras‐
tati od lošega društva. Neće se više pojavljivati u zamku baruna Surcratassea. Ni
kod gospe de Lisemore. Ni u redanijskom veleposlanstvu.«
»Neće više posjećivah te individue? Nikada?«
»Individue o kojima je riječ«, u tamnim očima Sheale de Tancarville pojavio se
čudan sjaj, »neće se više usuditi pozivati i smućivati kraljevića Tankreda. Neće se to
usuditi više nikada. Jer će bih svjesne posljedica. Jamčim za to što govorim. Jamčim
i za to da će se kraljević Tankred vratiti učenju i da će biti pažljiv učenik, ozbiljan i
trezven mladić. Prestat će juriti i za suknjama. Izgubit će žar... do trenutka kada
ćemo mu predstavih Cirillu, kraljevnu Cintre.«
»Ah, kada bih mogla u to povjerovati!« Zuleyka je očajnički skršila ruke, podig‐
nula oči. »Kada bih mogla u to povjeravati!«
»U moć magije«, Sheala de Tancarville nasmiješila se, neočekivano čak i za sebe,
»ponekad je teško povjeravati, vaša kraljevska visosti. Tako uostalom i treba biti.«
Filippa Eilhart je popravila poput paučine tanke naramenice prozirne noćne košu‐
lje, obrisala iz dekoltea posljednje tragove šminke. Tako pametna žena, pomislila je
s blagim gnušanjem Sheala de Tancarville, a ne umije držati hormone na uzdi.
»Možemo razgovarah?«
Filippa se okružila sferom diskrecije.
240
Lastavičja kula
»Sada možemo.«
»U Koviru je sve riješeno. Pozitivno.«
»Hvala. Dijkstra je već otplovio?«
»Još nije.«
»Zašto odugovlači?«
»Vodi duge razgovore s Esteradom yssenom«, izvila je usne Sheala de Tancar‐
ville. »Čudno su se svidjeli jedan drugome, kralj i špijun.«
»Znaš one viceve o našoj klimi, Dijkstra? O tome da Kovir ima samo dva godišnja
doba...«
»Zimu i kolovoz. Znam.«
»A znaš kako ćeš u Koviru prepoznati da je došlo ljeto?«
»Ne. Kako?«
»Kiša postane malo toplija.«
»Ha, ha.«
»Šalu na stranu«, rekao je ozbiljno Esterad yssen, »ali malo me uznemiruju
zime koje u posljednje vrijeme dolaze sve ranije i sve duže traju. To je bilo pretka‐
zano. Pretpostavljam da si čitao Itlinina pretkazanja. U njima stoji da će doći deset‐
ljeća neprestane studeni. Neki tvrde da su to nekakve alegorije, ali mene je malo
strah. U Koviru smo jednom imali četiri godine hladnoće, rosulje i nerodice. Da
nije bilo velikog uvoza živežnih namirnica iz Nilfgaarda, ljudi bi počeli masovno
umirati od gladi. Možeš li to zamisliti?«
»Iskreno rekavši, ne.«
»A ja da. Klimatsko zahlađenje može nas sve na smrt izgladnjeti. Glad je nepri‐
jatelj s kojim se prokleto teško boriti.«
Špijun je kimnuo glavom, zamišljeno.
»Dijkstra?«
»Vaša kraljevska milosti?«
»Je li ti sada mirno u zemlji?«
»Ne baš. Ali trudim se.«
»Znam, priča se o tome. Od izdajica s anedda, živ je ostao samo Vilgefortz.«
»Da, nakon Yenneferine smrti. Znaš li, kralju, da je Yennefer mrtva? Nestala je
zadnjega dana kolovoza, u tajanstvenim okolnostima, na glasovitom Sedninu pro‐
sjedu, između Skelliškog otočja i rta Peixe de Mar.«
241
Andrzej Sapkowski
»Yennefer iz Vengeborga«, rekao je polagano Esterad, »nije izdajica. Nije bila

Vilgefortzova ortakinja. Ako hoćeš, dostavit ću ti za to dokaze.«
»Neću«, odvratio je nakon trenutka šutnje Dijkstra. »A možda ću i htjeti, ali ne
sada. Zasad mi više odgovara kao izdajica.«
»Shvaćam. Ne vjeruj čarobnicama, Dijkstra. Naročito Filippi.«
»Nikada joj nisam vjerovao. Ali moramo surađivati. Bez nas će Redanija poto‐
nuti u kaos i nestati.«
»To je istina. Ali, ako ti mogu savjetovati, popusti malo. Znaš o čemu govorim.
Gubilišta i mučilišta po cijeloj zemlji, okrutna postupanja prema vilenjacima... I ta
strašna tvrđa, Drakenborg. Znam da to činiš iz domoljublja. Ali stvaraš lošu legen‐
du o sebi. U njoj si vukodlak žedan nevine krvi.«
»Netko mora i to raditi.«
»I netko mora biti kriv za to. Znam da nastojiš biti pravedan, ali greške nećeš iz‐
bjeći, jer ih se ne može izbjeći. Valjajući se u krvi, ne možeš ostati čist. Znam da
nisi nikoga nikada povrijedio iz osobnih razloga, ali tko će u to povjerovati? Tko će
htjeti u to vjerovati? Na dan kada se sudbina preokrene, pripisat će ti ubijanje nevi‐
nih i izvlačenje koristi iz toga. A laž se za čovjeka lijepi kao smola.«
»Znam.«
»Neće ti dati priliku da se braniš. Takvima poput tebe nikada se ne daje prilika.
Oblijepit će te smolom... kasnije. Nakon svega. Pazi se, Dijkstra«
»Pazim se. Neće me se dočepati.«
»Dočepali su se tvoga kralja, Vizimira. Čuo sam, stilet u slabinu sve do balča‐
ka...«
»Kralja je lakše zgoditi nego špijuna. Mene se neće dočepati. Nikada me se neće
dočepati.«
»I ne bi trebali. A znaš zašto, Dijkstra? Jer na ovome svijetu mora postojati,
prokleto bilo, neka pravda.«
Došao je i dan kada su se sjetili toga razgovora. Obojica. Kralj i špijun. Dijkstra
se sjetio Esteradovih riječi dok je u Tretogoru osluškivao korake ubojica koji su na‐
ilazili sa svih strana, po svim hodnicima dvorca. Esterad se sjetio Dijkstrinih riječi
na reprezentativnim mramornim stubama koje su iz Ensenade vodile na Veliki ka‐
nal.
242
Lastavičja kula
»Mogao se boriti...« Mutne, slijepe oči Guiscarda Vermuellena gledale su u bezdan

sjećanja. »Bila su samo tri atentatora, djed je bio snažan muškarac. Mogao se boriti,
braniti do trenutka kada bi dojurila straža. Mogao je i naprosto pobjeći. Ali ondje
je bila baka Zuleyka. Djed je zaklanjao i štitio Zuleyku, samo Zuleyku, za sebe nije
mario. Kada je napokon stigla pomoć, Zuleyka nije bila ni okrznuta. Esterad je pri‐
mio više od dvadeset uboda. Umro je tri sata poslije ne vrativši se svijesti.«
»Jesi li ikada čitao Dobru knjigu, Dijkstra?«

»Ne, Vaša kraljevska milosti. Ali znam što u njoj piše.«
»Ja sam je, zamisli, jučer otvorio nasumce. I naletio na sljedeću rečenicu: Na
putu u vječnost svatko će stupati po svojim vlastitim stubama, noseći svoje vlastito
breme, što misliš o tome?«
»Vrijeme mi je, kralju Esterade. Vrijeme je da ponesem svoje breme.«
»Ostaj mi zdravo, špijunu.«
»Ostaj zdravo, kralju.«
243
Andrzej Sapkowski
Od drevnoga i slavnoga grada Assengarda otišli smo nekih šesto staja na jug, do
zemlje zvane Stojezerje. Kada bi se tu zemlju zagledalo odozgo, vidjelo bi se
mnogobrojna jezera koja kao da su uistinu umjetno nanizana u različite uzorke.
Posred tih uzoraka vodič naš, vilenjak Avallac’h, naloži nam da potražimo tak‐
va što nalikuju na list trifoliuma. I doista, takva uočismo. Pri čemu se pokazalo
da to nisu tri, već četiri jezera, jer je jedno, duguljasto, što se protezalo s juga na
sjever, bilo poput stapke rečenoga trolista. To jezero, zvano Tarn Mira, bijaše
okruženo crnom šumom, a na sjevernom njegovu kraju trebala se uzdizati ta‐
janstvena kula, zvana Lastavičjom kulom, na vilenjačkom pak jeziku: Tor Zire‐
ael.
Isprva ipak ne vidjesmo ništa, samo maglu. Već se spremah upitati vilenjaka
Avallac’ha za tu kulu, kada mi on dadne znak da šutim, a sam pak izusti ove
riječi: »Čekati i nadati se. Nada će se vratiti sa svjetlošću i s dobrim znamenjem.
Gledajte na beskraj voda, tamo ćete ugledati poklisare dobre vijesti.«
Buyvid Backhuysen, Peregrinacije po čarobnim putovima i mjestima
Ta je knjiga od početka besmislica. Ruševine kod jezera Tarn Mira bijahu mno‐
gokratno istraživane. Nisu magične, unatoč enuncijacijama B. Backhuysena, sto‐
ga ne mogu biti ostacima legendarne Lastavičje kule.
Ars Magica, Ed. IV.
Deveto poglavlje
»S S«
Yennefer je objema rukama pridržala kosu nošenu mokrim vjetrom, stala uz
ogradu stuba, uklanjajući se s puta ženama koje su trčale na obalu. Valovlje tjerano
zapadnim vjetrom tutnjeći se razbijalo o obalu, iz pukotina među stijenama izbijale
su svako malo bijele perjanice pjene.
»Stižu! Stižu!«
S gornjih terasa citadele Kaer Trolde, glavne utvrde Ard Skelliga, vidjelo se za‐
malo cijelo otočje. Nasuprot, preko tjesnaca, ležao je An Skellig, s južne strane ni‐
zak i ravan, a s nevidljive sjeverne strm i ispresijecan ordovima. Slijeva, daleko, oš‐
244
Lastavičja kula
trim zubima grebena razbijao je valove visoki i zeleni Spikeroog, s planinama čiji su
vrhovi tonuli u oblacima. Zdesna su se vidjele strme litice otoka Undvika, koje su
se rojile od galebova, burnica, kormorana i bluna. Iza Undvika pomaljao se šumo‐
viti stožac Hindarsalla, najmanjega otoka arhipelaga. Kada bi se uzašlo na sam vrh
neke od kula Laer Trolde i pogledalo prema jugu, ugledalo bi se usamljen, udaljen
od ostalih, otok Faroe koji je stršio iz vode kao hrbat goleme ribe za koju je ocean
preplitak.
Yennefer je sišla na nižu terasu, zastavši uz skupinu žena kojima ponos i društve‐
ni položaj nisu dopuštali da navrat nanos pojure na obalu i pomiješaju se s uzbuđe‐
nim mnoštvom. Dolje, pod njima, ležao je lučki grad, crn i bezobličan kao veliki
morski ljuskar kojega je izbacio val.
Iz tjesnaca između An Skeliga i Spikerooga jedan za drugim pojavljivali su se
drakari. Jedra su na suncu zaplamsala bijelo i crveno, zablistala je mjed okova štito‐
va obješenih na bokove brodovlja.
»›Ringhorn‹ plovi prvi«, ustvrdila je jedna od žena. »Za njim plovi ›Fenris‹...«
»›Trigla‹«, raspoznala je uzbuđenim glasom druga. »Za njom ›Drac‹... Iza njih
›Havfrue‹...«
»›Anghira‹... ›Tamara‹... ›Daria‹... Ne, to je ›Sorpena‹... Nema ›Darije‹. Nema
›Darije‹...«
Mlada žena s debelom plavom pletenicom, pridržavajući objeručke poveliki
trudnički trbuh, muklo je zastenjala, problijedjela i pala u nesvijest, srušivši se na
kamene ploče terase poput zavjese otrgnute sa zastornice. Yennefer joj je smjesta
priskočila, pritisnula prste na ženin trbuh i uzviknula formulu, potisnuvši grčeve i
kontrakcije, čvrsto i postojano jačajući vezu maternice i posteljice koja je zaprijetila
raskidanjem. Za svaku sigurnost bacila je još umirujuću i zaštitnu čaroliju na dijete
čije je ritanje osjećala pod dlanom.
Ženu je, da ne trati čarobnu energiju, svijesti prizvala pljusnuvši je po obrazu.
»Odvedite je. Pažljivo.«
»Blesača...« rekla je jedna od starijih žena. »Malo je falilo...«
»Paničarka... Njezin je Nils možda živ, možda je na drugom drakaru...«
»Hvala vam na pomoći, gospo čarobnice.«
»Odvedite je«, ponovila je Yennefer, ustajući. Progutala je psovku, ustanovivši
da joj je kada je kleknula popustio šav na suknji.
Spustila se na još nižu terasu. Drakari su jedan za drugim ticali obalu, ratnici su
izlazili na kej. Bradati, oružjem nakićeni berserkeri sa Skelliega. Mnoge je izdvajala
245
Andrzej Sapkowski
bjelina zavoja, mnogi su za kretanje morali koristiti pomoć sudrugova. Neke je tre‐
balo nositi.
Nagurane na obalu žene sa Skelligea prepoznavale su ih, klicale i plakale od
sreće, ako su imale sreće. Ako nisu, gubile su svijest. Ili odlazile, polagano, tiho, bez
riječi žalbe. Povremeno bi se osvrtale u nadi da će u tjesnacu bijelom i crvenom bo‐
jom bljesnuti i jedro ›Darije‹.
»Darije« nije bilo.
Yennefer je zapazila riđu ćupu Cracha an Craitea, jarla Skelligea, koja je nadvisi‐
vala druge glave dok je među zadnjima silazio s palube »Ringhorna«. Jarl je izviki‐
vao zapovijedi, izdavao naloge, provjeravao, brinuo. Dvije u njega zagledane žene,
jedna plavokosa, druga crna, plakale su. Od sreće. Jarl, napokon siguran da je pri‐
pazio na sve i da se za sve pobrinuo, prišao je ženama, privio obje medvjeđim zagr‐
ljajem, obje poljubio. A onda je digao glavu i ugledao Yennefer. Oči su mu zaplam‐
tjele, preplanulo lice se stvrdnulo kao stijena, kao mjedeni okov štita.
Zna, pomislila je čarobnica. Vijesti se brzo šire. Jarl je ploveći doznao da su me
prekjučer uhvatili mrežom u tjesnacu iza Spikerooga. Znao je da će me zateći u
Kaer Troldeu.
Magija ili golubovi pismonoše?
Prišao joj je ne žureći. Mirisao je na more, sol, smolu, umor. Pogledala je u nje‐
gove plave oči i istoga joj je trena u ušima odjeknuo ratni poklič berserkera, tresak
štitova, zveket mačeva i sjekira. Vrisak ubijanih. Vrisak ljudi koji su skakali u more
s plamteće »Darije«.
»Yennefer iz Vengerberga.«
»Crach an Craite, jarl Skelligea«, lagano se naklonila pred njim.
Nije uzvratio naklon. Loše, pomislila je.
Odmah je ugledao modricu, uspomenu na udarac veslom, lice mu se ponovo
stegnulo, usne zadrhtale, na sekundu otkrivajući zube.
»Taj tko te tukao, odgovarat će.«
»Nitko me nije tukao. Spotaknula sam se na stubama.«
»Tvoja volja, ako se ne želiš požaliti. Ja nemam vremena voditi istragu. A sada
poslušaj što ti imam reći. Slušaj pozorno, jer bit će to jedine riječi koje ću ti izgovo‐
riti.«
»Slušam.«
»Sutra će te ukrcati na dakar i odvesti u Novigrad. Ondje će te predati grad‐
skim, a potom temerskim ili redanijskim vlastima, tko se prvi javi. A znam da te
246
Lastavičja kula
podjednako jako žele i jedni i drugi.«

»To je sve?«
»Skoro sve. Još samo objašnjenje na koje imaš pravo. Često se događalo da Skel‐
lige daje azil bjeguncima pred zakonom. Na Otočju ne manjka mogućnosti ni pri‐
lika da se krivnja iskupi teškim radom, junaštvom, žrtvovanjem, krvlju. Ali ne u
tvom slučaju, Yennefer. Tebi azil neću dati, ako si računala s time, prevarila si se. Ja
mrzim takve kakva si ti. Mrzim ljude koji spletkare u želji da osvoje vlast, koji mis‐
le samo na sebe, koji kuju urote s neprijateljima i izdaju one kojima duguju ne
samo poslušnost, nego i zahvalnost. Mrzim te, Yennefer, jer baš kada si ti na nilfga‐
ardski nagovor sa svojim pajdašima urotnicima dizala bunu na aneddu, moji su
se dakari borili pod Attrom, moji su momci nosili pomoć tamošnjim ustanicima.
Tristo mojih momaka sučelilo se s dvije tisuće Crnih! Junaštvo i vjernost se moraju
nagraditi, podlost i izdaja kazniti! Kako da nagradim te koji su pali? Kenota ma?
Natpisima isklesanima na obeliscima? Ne! Drukčije ću nagraditi i odati počast pali‐
ma. Za njihovu će krv, koja se upila u dine Attre, Yennefer, kroz daske stratišta po‐
teći tvoja krv.«
»Nisam kriva. Nisam sudjelovala u Vilgefortzovoj uroti.«
»Dokaze za to iznijet ćeš pred sucima. Ja ti suditi neću.«
»Ti nisi samo već odlučio. Ti si čak donio i presudu.«
»Dosta priče! Rekao sam, sutra ćeš u zoru odjedriti okovana u Novigrad, pred
kraljevski sud. Po pravednu kaznu. A sada mi daj riječ da nećeš pokušati koristiti
magiju.«
»A ako je ne dam?«
»Marquard, naš čarobnjak, poginuo je na aneddu, ovdje sada nemamo ma‐
gičara koji bi te mogao podvrgnuti nadzoru. Ali znaj da će te neprestano motriti
najbolji strijelci Skelligea. Ako samo pomakneš ruku na sumnjivi način, bit ćeš us‐
trijeljena.«
»Jasno«, kimnula je glavom. »Onda dajem riječ.«
»Izvrsno. Hvala. Zbogom, Yennefer. Neću te sutra ispraćati.«
»Crach.«
Okrenuo se na peti.
»Molim.«
»Nemam ni najmanju namjeru ukrcati se na brod za Novigrad. Nemam vreme‐
na za dokazivanje Dijkstri da sam nevina. Ne mogu riskirati, jer su dokazi za moju
krivnju već pripremljeni. Ne mogu riskirati da ubrzo nakon uhićenja umrem od iz‐
247
Andrzej Sapkowski
nenadnog izljeva krvi u mozak ili da na neki spektakularan način počinim u ćeliji
samoubojstvo. Ne mogu gubiti vrijeme i prihvaćati takav rizik. A ne mogu ti ni
objasniti zašto je to tako rizično za mene. Neću zaploviti u Novigrad.«
Dugo ju je promatrao.
»Nećeš zaploviti«, ponovio je. »Što ti dopušta da tako misliš? Zar to što nas je
jednom spajao ljubavni zanos? Ne računaj s time, Yennefer. Jednom prošlo, ne
vraća se.«
»Znam i ne računam. Neću zaploviti u Novigrad, jarle, jer žurim priteći u po‐
moć osobi kojoj sam prisegnula da je nikada neću ostaviti samu i bespomoćnu. A ti
ćeš mi, Crach an Craite, jarle Skelligea, pomoći u tome što ću poduzeti. Jer si i ti
položio sličnu prisegu. Prije deset godina. Upravo ovdje gdje stojimo, na ovoj oba‐
li. Toj istoj osobi. Ciri, Calantheinoj unuci. Laviću iz Cintre. Ja, Yennefer iz Ven‐
geborga, Ciri smatram svojom kćeri. Zato u njezino ime zahtijevam da održiš prise‐
gu. Održi je, Crach an Craite, jarlu Skelligea.«
»Zbilja?« još se jednom uvjerio Crach an Craite. »Nećeš ni kušati? Ni jednu od

ovih poslastica?«
»Zbilja.«
Jarl nije navaljivao, sam je s pladnja dohvatio jastoga, položio ga na dasku i uz‐
dužno rasjekao snažnim, ali precizno odmjerenim udarcem sjekirice. Poškropivši ga
obilato limunovim sokom i umakom od češnjaka, navalio je na meso iz oklopa. Pr‐
stima.
Yennefer je jela otmjeno, srebrnim nožem i vilicom – a jela je ovčji kotlet sa špi‐
natom, koji je posebno za nju pripremio začuđeni i vjerojatno blago uvrijeđeni ku‐
har. Jer čarobnica nije htjela ni kamenice, ni mušule, ni lososa mariniranog u vlas‐
titom soku, ni juhe od morskog kokota i brbavica, ni pirjanog repa grdobine, ni
pečenog igluna, ni pržene murine, ni hobotnice, ni rakovica, ni jastoga, ni ježina.
Ni – naročito – svježih algi.
Sve što je makar i najmanje mirisalo na more podsjećalo ju je na Fringillu Vigo i
Filippu Eilhart, s luđački rizičnom teleportacijom, padom u valove, na gutanje
morske vode, mrežu u koju su je ulovili i po kojoj su, uzgred budi rečeno, visjele
morske trave i alge gotovo posve iste kao na ovome pladnju. Morske trave i alge
koje su po njezinoj glavi i ramenima gnječili paralizirajuće bolni udarci vesla od bo‐
rovine.
248
Lastavičja kula
»Tako sam ti dakle«, obnovio je konverzaciju Crach, sisajući meso iz prelomlje‐

nih krakova jastoga, »odlučio povjerovati, Yennefer. No ne činim to radi tebe, imaj
to na umu. Bloedgeas, zakletva krvlju, koju sam položio Calanthei, stvarno mi veže
ruke. Ako je tvoja namjera da pomogneš Ciri istinita i iskrena, a pretpostavljam da
jest, nemam drugog izlaza: moram ti u tome pomoći...«
»Hvala. Ali pusti, molim te, taj patetični ton. Ponavljam: nisam sudjelovala u
uroti na aneddu. Vjeruj mi.«
»Zar je tako važno u što ja vjerujem?« obrecnuo se. »Trebalo je početi od kralje‐
va, od Dijkstre, čiji te agenti traže diljem svijeta. Od Filippe Eilhart i čarobnjaka
vjernih kraljevima. Od kojih si, kako si i sama priznala, izbjegla ovamo na Skelli‐
ge... Njima je trebalo iznijeti dokaze...«
»Nemam dokaza«, prekinula ga je, srdito nabadajući vilicom brokulu koju joj je
uvrijeđeni kuhar spravio uz ovčje kotlete. »A da ih i imam, ne bi mi dopustili da ih
iznesem. Ne mogu ti to objasniti, ne smijem o tome govoriti. Povjeruj mi ipak na
riječ, Crach. Molim te.«
»Rekao sam...«
»Rekao si«, presjekla je. »Obećao si mi pomoći. Hvala ti. Ali i dalje ne vjeruješ u
moju nevinost. Povjeruj.«
Crach je odbacio isisane ljušture jastoga, primaknuo zdjelu mušula. Rovao je po
njima, štropoćući, birao što veće.
»U redu«, rekao je napokon, brišući ruke o ubrus. »Vjerujem. Jer želim vjerova‐
ti. Ali azil i zaštitu ti neću dodijeliti. Ne mogu. No ti možeš napustiti Skellige kada
hoćeš i kamo god hoćeš. Sugerirao bih ti da požuriš. Dospjela si ovamo, da se tako
izrazim, na krilima magije. Mogu dospjeti i drugi. I oni znaju formule.«
»Ja ne tražim azil ni sigurno sklonište, jarle. Ja moram spašavati Ciri.«
»Ciri«, ponovio je zamišljeno. »Lavić... Čudno je to bilo dijete.«
»Bilo?«
»Oh«, opet se žacnuo. »Loše sam se izrazio. Bilo, jer više nije dijete. Na to sam
mislio. Samo na to. Cirilla, Lavić iz Cintre... Provodila je na Skelligeu ljeta i zime.
Znala je čuda napraviti, čuda! Đavolčić je bila, a ne Lavić.... Prokletstvo, već sam
drugi put rekao ›bila‹... Yennefer, ovamo dopiru razne glasine s kopna... Jedni go‐
vore da je Ciri u Nilfgaardu...«
»Nije u Nilfgaardu.«
»Drugi govore da je djevojka mrtva.«
Yennefer je šutjela, grizući usne.
249
Andrzej Sapkowski
»Ali tu drugu glasinu«, rekao je tvrdo jarl, »zanijekat ću ja. Ciri je živa. Siguran
sam u to. Nije bilo nikakvih znakova... Ona je živa!«
Yennefer je podigla obrve. Ali nije postavila pitanje. Šutjeli su dugo, slušajući
riku valova koji su se razbijali o stijenje Ard Skelligea.
»Yennefer«, rekao je nakon kratke šutnje Crach. »Doprle su s kontinenta i razne
druge vijesti. Doznao sam da je tvoj vještac, koji se nakon gungule na aneddu
skrivao u Brokilonu, krenuo odande s namjerom da dospije u Nilfgaard i oslobodi
Ciri.«
»Ponavljam, Ciri nije u Nilfgaardu. Što namjerava moj, kako si izvolio odrediti,
vještac, ne znam. Ali on... Crach, nije tajna da ga ja... simpatiziram. Ali znam da
on neće spasiti Ciri, neće postići ništa. Ja ga poznajem. On će se spetljati, pogubiti,
počet će se samosažalijevati i lozo rati. Onda će istresti srdžbu sijekući mačem
koga i što stigne. Potom će, u okviru pokajanja, izvršiti neki plemenit, ali besmislen
čin. Na kraju će ga sigurno ubiti, glupo, besmisleno, probost će ga sigurno sleđa...«
»Govore«, ubacio je brzo Crach, uplašen čudno drhtavim čarobni činim glasom
koji se zloslutno mijenjao. »Govore da mu je Ciri predodređena. I sam sâm vidio,
onomad, u Cintri, za vrijeme Pavettinih zamka...«
»Predodređenje se«, prekinula ga je oštro Yennefer, »može interpretirati vrlo raz‐
ličito. Vrlo različito. No šteta je trošiti vrijeme na sporedne teme. Ponavljam, ne
znam što Geralt namjerava i namjerava li uopće išta. Posla se kanim prihvatiti
sama. Svojim metodama. I aktivno, Crach, aktivno. Ja nisam svikla sjediti i plakati
držeći se objeručke za glavu. Ja djelujem!«
Jarl je podignuo obrve, ali nije ništa rekao.
»Djelovat ću«, ponovila je čarobnica. »Već sam smislila plan. A ti ćeš mi, Crach,
u tome pomoći u skladu s prisegom koju si dao.«
»Spreman sam«, obznanio je čvrsto. »Na sve. Drakari stoje u luci. Zapovijedaj,
Yennefer.«
Nije izdržala da ne prasne u smijeh.
»Uvijek si isti. Ne, Crach, neće mi trebati nikakvi dokazi junaštva i muževnosti.
Neće trebati ploviti u Nilfgaard i sjekirom razvaljivati kračune na vratima Grada
zlatnih kula. Trebam manje spektakularnu pomoć. Ali puno konkretniju... Kakvo
je stanje tvoje riznice?«
»Molim?«
»Jarle Crach an Craite. Pomoć koju trebam može se preračunati u novac.«
250
Lastavičja kula
Počelo je sutradan, od svitanja. U odajama prepuštenim na raspolaganje Yennefer

vladao je mahniti metež kojim je s najvećim naporom vladao čarobnici dodijeljeni
upravitelj dvora Guthlaf.
Yennefer je sjedila za stolom, gotovo ne dižući glavu s papira. Računala je, zbra‐
jala stupce, pripremala račune s kojima se smjesta jurilo u riznicu i otočnu poslov‐
nicu banke Cianfanellich. Crtala je i precrtavala, a crteži i prikazi istoga su trena
dospijevali u ruke zanatlija – alkemičara, zlatara, staklara, draguljara.
Neko vrijeme sve je teklo glatko, a onda su započeli problemi.
»Žao mi je, milostiva čarobnice«, procijedio je upravitelj Guthlaf. »Ali ako
nema, onda nema. Dali smo vam sve što smo imali. Čuda i čarolije ne znamo radi‐
ti. A dopustit ću si primjedbu da dragulji koji leže pred vama ukupno vrijede...«
»Što će mi njihova ukupna vrijednost?« prasnula je. »Ja trebam jedan, ali odgo‐
varajuće velik. Koliko velik, majstore?«
Brusač dragulja još je jednom pogledao crtež.
»Da izvedem takvo brušenje i takve fasete? Minimum trideset karata.«
»Takvoga dragulja«, kategorički je ustvrdio Guthlaf, »nema na cijelom Skelli‐
geu.«
»Nije istina«, osporio je draguljar. »Ima.«
»Kako ti to zamišljaš, Yennefer?« namrštio se Crach an Craite. »Trebam li poslati

oružnike da na juriš zauzmu i opljačkaju svetište? Trebam li svećenicama zaprijetiti
srdžbom ako ne daju brilijant? Ne dolazi u obzir. Nisam posebno religiozan, ali
svetište je svetište, a svećenice su svećenice. Mogu ih samo ljubazno zamoliti.
Objasniti im koliko mi je stalo i kolika će biti moja zahvalnost. Ali to će uvijek biti
samo molba. Ponizna prošnja.«
»Koja se može i odbiti?«
»Da. Ali neće biti na odmet pokušati. Što riskiramo? Otplovimo zajedno na
Hindarsall, iznesimo molbu. Ja ću svećenicama dati na znanje što već treba. A
onda je sve u tvojim rukama. Pregovaraj. Iznesi argumente. Pokušaj ih podmititi.
Podraškaj im ambicije. Pozovi se na više razloge. Očajavaj plači, ridaj, izazovi sami‐
lost... Svih mu morskih vragova, trebam li te poučavati, Yennefer?«
»Sve je to uzalud. Čarobnica se nikada neće dogovoriti sa svećenicama. Previše
su među nama žestoke stanovite podjele... svjetonazorske. A što se tiče toga da bi
251
Andrzej Sapkowski
one dopustile uporabu ›svetog‹ relikta ili artefakta čarobnici... Ne, na to treba zabo‐
raviti. Nema šanse...«
»A za što ti zapravo treba taj brilijant?«
»Da napravim ›prozor‹. To jest, telekomunikacijski megaskop. Moram se dogo‐
voriti s nekoliko osoba.«
»Magijski? Na daljinu?«
»Ne bih te gnjavila da je dovoljno popeti se na vrh Kaer Trolde i glasno vikati.«
Klicali su kružeći nad vodom galebovi i burnice. Prodorno su pištali gnijezdeći se

na strmom stijenju i liticama Hindarsalla crvenokljuni oštrigari, promuklo su kri‐
ještale i gakale žutoglave blune. Crni vretenasti vranci promatrali su prolazeću bar‐
kasu pogledom svojih sjajnih zelenkastih očiju.
»Ova je velika stijena nadvijena nad vodu«, pokazao je naslonjen na obrovnicu
Crach an Craite, »Kaer Hemdall, Hemdallova promatračnica. Hemdall je naš mit‐
ski junak. Legenda kaže da će se Hemdall, kada nastupi Tedd Deireadh, Vrijeme
kraja, Vrijeme bijele studeni i Vučje vijavice, suprotstaviti zlim silama iz krajine
Morhögg, sablastima, demonima i utvarama Kaosa. Stat će na Dugin most i puh‐
nuti u rog dajući znak da je vrijeme da se latimo oružja i postrojimo. Za Ragh nar
Roog, Posljednju bitku koja će odlučiti hoće li pasti noć ili svanuti zora.«
Barkasa je spretno kliznula niz val, uplovivši u mirnije vode zaljeva, između
Hemdallove promatračnice i druge stijene jednako fantastičnih oblika.
»Ova manja stijena je Kambi«, objasnio je jarl. »U našim mitovima ime Kambi
nosi čarobnjački zlatni pijetao koji će svojim pjevom upozoriti Hemdalla da stiže
Naglfar, pakleni drakar kojim plovi vojska Mraka: demoni i sablasti s Morhögga.
Naglfar je građen od mrtvačkih noktiju. Nećeš vjerovati, Yennefer, ali na Skelligeu
još ima ljudi koji prije pokopa režu umrlima nokte da utvarama Morhögga ne bi
poslužili kao građa.«
»Vjerujem. Znam moć legendi.«
Fjord ih je malo zaklonio od vjetra, jedro je zalepetalo.
»Puhnite u rog«, zapovjedio je posadi Crach. »Pristajemo, treba dati znak svetim
gospama da dolazimo u goste.«
Smješteno na vrhu dugih kamenitih stuba, zdanje je izgledalo kao divovski jež –
tako je bilo obraslo mahovinom, bršljanom i grmljem. Na njegovu krovu, kako je
252
Lastavičja kula
primijetila Yennefer, nije raslo samo grmlje, već čak i omanja stabalca.
»Ovo je svetište«, potvrdio je Crach. »Dubrava koja ga okružuje zove se Hindar
i također je kultno mjesto. Upravo odavde dolazi sveta imela, a na Skelligeu se ime‐
lom kiti i urešava sve, od kolijevke novorođenčeta do groba... Pazi, stube su skli‐
ske... Religija, he, he, jako obrasta mahovinom... Dopusti da te uzmem pod ruku...
I dalje onaj isti parfem... Yenna...«
»Jednom prošlo, ne vraća se.«
»Oprosti. Pođimo.«
Pred svetištem ih je čekalo nekoliko mladih i šutljivih svećenica. Jarl ih je uljud‐
no pozdravio i izrazio želju da porazgovara s njihovom nadstojnicom koju je nazi‐
vao Modron Sigrdrifa. Ušli su u unutrašnjost osvijetljenu stupovima svjetlosti koja
je izbijala iz visoko postavljenih vitraja. Jedan od takvih stupova osvjetljavao je ol‐
tar.
»Sto mu morskih đavola«, promrmljao je Crach an Craite. »Zaboravio sam koli‐
ko je velik, taj Brisingamen. Nisam bio ovdje od djetinjstva... Za ovo bi se mogla
kupiti sva brodogradilišta iz Cidarisa. Skupa s radnicima i godišnjom proizvod‐
njom.«
Jarl je pretjerivao. Ali ne previše.
Jednostavan mramorni oltar, gurice mačaka i sokolova, kamenu zdjelu sa za‐
vjetnim darovima, nadvisivala je skulptura Modron Freye, Velike majke, u njezi‐
nom tipičnom materinskom obličju – žene u širokoj halji što otkriva trudnoću
koju je kipar pretjerano naglasio. Pognute glave i maramom zakrivenih crta lica.
Nad boginjinim rukama prekriženima na grudima vidio se brilijant, dio zlatne ogr‐
lice. Brilijant je bio blago plavkaste boje. Boje najčišće vode. Velik.
Otprilike sto pedeset karata.
»Ne bi ga trebalo ni rezati«, šapnula je Yennefer. »Brušen je na rozetu, treba mi
točno takav. Fasete kakve su potrebne za refrakciju svjetlosti...«
»To znači da imamo sreću.«
»Sumnjam. Za tren će se pojaviti svećenice i izvrijeđati me kao bezbožnicu i na‐
glavačke izbaciti odavde.«
»Pretjeruješ?«
»Nimalo.«
»Pozdravljam te, jarle, u Majčinu svetištu. Pozdravljam i tebe, poštovana Yenne‐
fer iz Vengerberga.«
Crach an Craite se naklonio.
253
Andrzej Sapkowski
»Budi pozdravljena, časna majko Sigrdrifo.«

Svećenica je bila visoka, gotovo koliko i Crach – a to je značilo da je bila za gla‐
vu viša od Yennefer. Imala je plavu kosu i oči, duguljasto, ne pretjerano lijepo i ne
pretjerano ženstveno lice.
Negdje sam je već vidjela, pomislila je Yennefer. Nedavno. Gdje?
»Na stubama Kaer Trolde što vode u luku«, podsjetila ju je sa smiješkom sveće‐
nica. »Dok su drakari uplovljavali iz tjesnaca. Stajala sam iznad tebe dok si poma‐
gala ženi koja samo što nije pobacila. Na koljenima, ne brinući za suknju od vrlo
skupoga kamelota. Vidjela sam to. I nikada neću povjerovati pričama o neosjetlji‐
vim i proračunatim čarobnicama.«
Yennefer se nakašljala, pognula glavu u naklon.
»Stojiš pred oltarom Majke, Yennefer. Neka se stoga njezina milost spusti na
tebe.«
»Časna, ja... Htjela sam te ponizno zamoliti...«
»Ništa ne govori. Jarle, zasigurno imaš puno obveza. Ostavi nas same, ovdje, na
Hindarsallu. Mi ćemo se znati sporazumjeti. Žene smo. Nije važno čime se bavi‐
mo, tko smo: uvijek služimo onoj koja je Djevica, Majka i Starica. Klekni uza me,
Yennefer. Pogni glavu pred Majkom.«
»Skinuti boginji Brisingamen s vrata?« ponovila je Sigrdrifa, a u njezinu je glasu

bilo više nevjerice nego svetog negodovanja. »Ne, Yennefer. To jednostavno nije
moguće. Stvar čak nije u tome da se ne bih usudila... Čak i da se odvažim, Brisin‐
gamen se ne može skinuti. Ogrlica nema kopču. Trajno je spojena s kipom.«
Yennefer je dugo šutjela, odmjeravajući svećenicu smirenim pogledom.
»Da sam znala«, rekla je hladno, »otplovila bih odmah zajedno s jarlom na Ard
Skellig. Ne, ne, vrijeme provedeno u razgovoru s tobom nipošto ne smatram izgub‐
ljenim. Ali imam ga jako malo. Doista jako malo. Priznajem, malo su me zavarale
tvoja dobrohotnost i srdačnost...«
»Na tvojoj sam strani«, prekinula ju je mirno Sigrdrifa. »Podržavam i Tvoje pla‐
nove, svim srcem. Poznavala sam Ciri, voljela sam to dijete, njena sudbina me dira.
Divim ti se zbog odlučnosti kojom želiš spasiti djevojku. Ispunit ću svaku tvoju že‐
lju. Ali ne Brisingamen, Yennefer. Ne Brisingamen. To me nemoj moliti.«
»Sigrdrifo, da bih pošla Ciri u pomoć, moram žurno ponešto doznati. Prikupiti
nekoliko informacija. Bez njih ću biti bespomoćna. Znanje i informacije mogu
254
Lastavičja kula
steći samo putem telekomunikacije. Da bih mogla komunicirati na daljinu, moram

s pomoću čarolije konstruirati magični aparat: megaskop.«
»Uređaj poput vaše glasovite čarobne kugle?«
»Puno složeniji. Kugla omogućuje telekomunikaciju isključivo s drugom pove‐
zanom kuglom. Kuglu za komunikaciju s kuglom u centrali posjeduje čak i ov‐
dašnja patuljačka banka. Megaskop ima malo veće mogućnosti... Ali čemu teoreti‐
zirati? Bez brilijanta ionako ništa od toga. Što se može, morat ću se oprostiti...«
»Ne žuri toliko.«
Sigrdrifa je ustala, prošla kroz lađu hrama, zastavši pred oltarom i kipom Mo‐
dron Freye.
»Boginja je«, rekla je, »također zaštitnica vračara. Vidovnjakinja. Telepatkinja.
Simboliziraju to njezine životinje: mačka koja čuje i vidi skriveno te sokol koji vidi
svisoka. Simbolizira to i boginjin dragulj: Brisingamen, ogrlica vidovitosti. Zašto
graditi nekakve vidne i slušne uređaje, Yennefer? Nije li jednostavnije obratiti se za
pomoć boginji?«
Yennefer se u posljednji tren suzdržala da ne opsuje. Napokon, bila je u svetištu.
»Bliži se vrijeme večernje molitve«, nastavila je Sigrdrifa. Posvetit ću se zajedno s
drugim svećenicama meditaciji. Molit ću boginju da pomogne Ciri. Ciri, koja je ne
jednom bila ovdje u ovom svetištu, puno je puta gledala Brisingamen na vratu Ve‐
like majke. Žrtvuj još sat ili dva svoga dragocjenog vremena, Yennefer. Ostani za
vrijeme molitve ovdje s nama. Podupri me dok se molim. Mišlju i prisutnošću.
»Sigrdrifo...«
»Molim te. Učini to za mene. I za Ciri.«
Dragulj Brisingamen. Na vratu boginje.

Prigušila je zijevanje. Da se barem nešto pjeva, pomislila je, nešto zaziva, da pos‐
toji bar neki misterij... Nekakav mistički folklor... Bilo bi manje dosadno, ne bi mi
se toliko spavalo. Ali one samo pognutih glava kleče. Bez pokreta, bez zvuka.
Ali ipak, kada požele uspijevaju baratati Silom, često jednako dobro kao i mi ča‐
robnice. I dalje je zagonetka kako to čine. Bez ikakvih priprema, bez učenja, bez
škola... Samo molitva i meditacija. Divinacija? Vrsta autohipnoze? Tako je tvrdila
Tissaia de Vries... Energiju crpe nesvjesno, u transu stječu sposobnosti njezina ko‐
rištenja jednake našim čarobnim formulama. Koriste energiju smatrajući je božjim
darom i milošću. Vjera im daje snagu.
255
Andrzej Sapkowski
Zašto mi, čarobnjakinje, nismo uspjele ništa takvo?

Da pokušam? Koristeći ozračje i auru ovoga mjesta? Ta mogla bih se sama uves‐
ti u trans... Makar gledajući taj brilijant... Brisingamen... Intenzivno razmišljajući o
tome kako bi mi sjajno poslužio u mojemu megaskopu...
Brisingamen... Blista kao jutarnja zvijezda, ondje, u mraku, u dimu kandila i
neuseknutih svijeća...
»Yennefer.«
Podigla je glavu.
U svetištu je bilo mračno. Intenzivno je vonjalo na dim.
»Zaspala sam? Oprosti...«
»Nemam što oprostiti. Pođi sa mnom.«
Vani je noćno nebo plamtjelo treperavom svjetlošću koja se mijenjala kao u ka‐
leidoskopu. Polarna svjetlost? Yennefer je začuđeno protrljala oči. Aurora borealis?
U kolovozu?
»Koliku si žrtvu u stanju podnijeti, Yennefer?«
»Molim?«
»Jesi li spremna žrtvovati sebe? Svoju neprocjenjivu magiju?«
»Sigrdrifo«, rekla je srdito. »Ne pokušavaj sa mnom te nadahnute trikove. Ja
imam devedeset četiri godine. Ali neka to, molim te, bude ispovjedna tajna. Povje‐
ravam ti se samo zato da bi razumjela kako me ne možeš smatrati djetetom.«
»Nisi odgovorila na moje pitanje.«
»I ne namjeravam. Jer to je misticizam koji ne prihvaćam. Zaspala sam na vašem
bogoslužju. Umorilo me i dodijalo mi. Jer ne vjerujem u tvoju boginju.«
Sigrdrifa se okrenula, a Yenenfer je i protiv volje udahnula jako duboko.
»Ne laska mi tvoje nevjerovanje«, rekla je žena s očima ispunjenim tekućim zla‐
tom. »Ali mijenja li tvoje nevjerovanje išta?«
Jedino što je Yennefer bila u stanju učiniti, bilo je izdahnuti.
»Doći će vrijeme«, rekla je zlatooka žena, »kada ama baš nitko, uključujući i dje‐
cu, neće vjerovati u čarobnice. Kažem ti to proračunato zločesto. Kao revanš. Pođi‐
mo.«
»Ne...« Yennefer je napokon uspjela prelomiti pasivno uzdisanje i izdisanje.
»Ne! Ne idem nikamo. Dosta mi je toga! To je bacanje uroka ili hipnoza. Iluzija!
Trans! Imam razvijene obrambene mehanizme... Mogu sve to rastjerati jednom ča‐
robnom formulom, evo, ovako! Prokletstvo...«
256
Lastavičja kula
Zlatooka žena joj je prišla bliže. Brilijant u njezinoj ogrlici plamtio je kao jutar‐
nja zvijezda.
»Vaš govor pomalo prestaje služiti sporazumijevanju«, rekla je. »Postaje svrhom
samome sebi, što nerazumljiviji, smatra ga se dubljim i pametnijim. Zbilja ste mi
bili draži kada ste znali samo: ›E-e‹ i ›Gugu‹. Dođi.«
»Ovo je iluzija, trans... Ne idem nikamo!«
»Neću te prisiljavati. Bilo bi to sramota. Pa ti si inteligentna i ponosna djevojka,
s karakterom.«
Ravnica. More trava. Vriština. Stijena koja se nadvija nad vrijesom kao hrbat
vrebajuće zvijeri.
»Poželjela si moj dragulj, Yennefer. Ne mogu ti ga dati ako se prije toga ne uvje‐
rim u neke stvari. Želim provjeriti što je u tebi. Zato sam te dovela ovamo, na ovo
mjesto koje je od pradavnih vremena mjesto Moći i Sile. Tvoja dragocjena magija
je, kažu, posvuda. Navodno je dovoljno ispružiti ruku. Ne bojiš ju se ispružiti?«
Yennefer nije mogla ispustiti ni glasa iz stisnutoga grla.
»Sila koja može mijenjati svijet«, rekla je žena koju nije bilo dopušteno nazivati
imenom, »po tvome je dakle Kaos, umjetnost i znanost? Prokletstvo, blagoslov i
napredak? A da to nisu slučajno Vjera? Ljubav? Žrtvovanje?«
Čuješ? Pjeva pijetao Kambi. Val udara o obalu, val koji gura Naglfarov kljun.
Odjekuje rog Hemdalla koji stoji sučelice neprijateljima na duginu luku Bifrosta.
Nadolazi Bijela studen, nadolaze oluja i vijavica... Zemlja dršće od silovitih kretnji
Zmije...
Vuk proždire sunce. Mjesec tamni. Postoje samo studen i tama. Mržnja, osveta i
krv...
Na čiju ćeš stranu stati, Yennefer? Hoćeš li biti na istočnom ili zapadnom kraju
Bifrosta? Hoćeš li biti s Hemdallom ili protiv njega?
Kukuriče pijetao Kambi.
Odluči, Yennefer. Odaberi. Jer samo si zato nekoć vraćena u život da uzmogneš
u pravome trenutku odabrati.
Svjetlost ili Tama?
»Dobro i Zlo, Svjetlost i Tama, Red i Kaos? To su samo simboli, u stvarnosti
nema takvih opreka! Svjetlost i Mrak su u svakome, malo ovoga i malo onoga.
Ovaj je razgovor besmislen. Besmislen. Neću priječi u misticizam. Po tebi i Sigrdri‐
Sunce proždire Vuk. Za mene je to pomrčina. I neka tako i ostane.«
Ostane? Što?
257
Andrzej Sapkowski
Osjetila je kako joj tlo izmiče ispod nogu, kako joj nekakva čudovišna snaga iz‐
vrće ruke, lomi zglobove u ramenima i laktima, rasteže kralješke kao za mučenja
strappado. Kriknula je od boli, trgnula se, otvorila oči. Ne, to nije bio san. To nije
mogao biti san. Bila je na stablu, visjela je razapeta na granama golemoga jasena.
Iznad nje, visoko, kružio je sokol, pod njom, dolje u mraku, čula je siktanje zmije,
struganje ljuski što se trljaju jedna o drugu.
Nešto se kraj nje pomaknulo. Po njezinoj istegnutoj i bolnoj ruci pretrčala je
vjeverica.
»Jesi li spremna?« upitala je vjeverica. »Jesi li spremna na žrtvu? Jesi li se sprem‐
na žrtvovati?«
»Nemam ništa!« Bol ju je zasljepljivala i paralizirala. »A čak i da imam, ne vjeru‐
jem u smisao takvoga žrtvovanja! Ja ne želim patiti za milijune! Ja uopće ne želim
patiti! Ni zbog koga i ni za koga!«
»Nitko ne želi patiti. Ali to je udio svakoga. A neki pate više. Ne nužno po svom
izboru. Nije stvar u tome da se patnja podnosi. Stvar je u tome kako se podnosi.«
Janko! Jančice!
Makni od mene to grbavo čudovište! Ne želim ga gledati!
To je tvoja kći, isto kao i moja.
Doista? Djeca koju sam ja oplodio normalna su.
Kako se usuđuješ... Kako se usuđuješ sugerirati...
U tvojoj je vilenjačkoj obitelji, ne mojoj, bilo čarobnica. Ti si ta koja je prekinula
prvu trudnoću. To je zbog toga. Tvoja vilenjačka krv i krilo su okuženi, ženo. Zato
rađaš čudovišta.
To je nesretno dijete... Takva je bila volja bogova! To je tvoja kći isto kao i moja!
Što sam trebala učiniti? Ugušiti je? Ne podvezati joj pupkovinu? Što da učinim sada?
Da je odvedem u šumu i ostavim? Što ti hoćeš od mene, bogova mu?
Tata! Mama!
Nosi se čudovište.
Kako smiješ? Kako smiješ udarati dijete! Stoj! Kamo ćeš? Kamo? Njoj, je li? Njoj!
Da, ženo. Muškarac sam i smijem zadovoljavati žudnju gdje hoću i kada hoću, to je
moje prirođeno pravo. A ti mi se gadiš. Ti i plod tvoga izopačenog života. Ne čekaj me s
večerom. Noćas se ne vraćam.
Mamice...
258
Lastavičja kula
Zašto plačeš?
Zašto me tučeš i odguruješ? Pa bila sam dobra...
Mamo! Mamice!
»Jesi li sposobna za opraštanje?«

»Oprostila sam već odavno.«
»Zadovoljivši se najprije osvetom.«
»Da.«
»Žališ?«
»Ne.«
Bol, užasna bol izmrcvarenih dlanova i prstiju.

»Da, kriva sam! Jesi li to htjela čuti? Priznanje i pokajanje? Htjela si čuti kako se
Yennefer iz Vengerberga kaje i ponižava? Ne, taj ti užitak neću pružiti. Krivnju
priznajem i očekujem kaznu. Ali moje kajanje nećeš dočekati!«
Bol doseže granice čovjekove izdržljivosti.
»Predbacuješ mi izdane, prevarene, iskorištene, predbacuješ mi te koji su zbog
mene umrli od vlastite ruke, moje ruke... To da sam jednom digla ruku i na sebe?
Očito sam imala razloga! I ništa ne žalim! Kada bih i mogla vratiti vrijeme... Ne ža‐
lim ni zbog čega.«
Sokol joj je sjeo na rame.
Lastavičja kula. Lastavičja kula. Požuri Lastavičjoj

kuli
Kćeri.
Ciri na vranoj kobili, sa sijedom kosom koju mrsi vjetar u galopu. S lica joj se slije‐
va i prska krv, jarko, živo crvenilo. Vrana kobila izvija se poput ptice, klizi glatko
preko grede vitla. Ciri se zaljulja u sedlu, ali ne pada...
259
Andrzej Sapkowski
Ciri usred noći, usred kamenito-pješčane pustinje, podignute ruke, iz ruke izli‐
jeće svjetleća kugla... Jednorog kopitom kopa šljunak... Puno jednoroga... Vatra...
Vatra...
Geralt na mostu. U bitki. U vatri. Plamen se odražava od oštrice mača.
Fringilla Vigo, njezine zelene oči široko otvorene u nasladi, njezina tamna ošiša‐
na glavica na otvorenoj knjizi, na naslovnoj stranici... Vidi se dio naslova: Napo‐
mene o neizbježnoj smrti...
U Fringillinim očima odražavaju se Geraltove oči.
Bezdan. Dim. Stube koje se spuštaju. Stube kojima treba sići. Nešto završava.
Nadolazi Tedd Deireadh, Vrijeme kraja...
Tama. Vlaga. Strahovita hladnoća kamenih zidova. Hladnoća okova na zapešći‐
ma ruku, na gležnjevima nogu. Bol koja pulsira u izmrcvarenim rukama, trga u
zdrobljenim prstima...
Ciri je drži za ruku. Dug, mračan hodnik, kameni stupovi, brončani kipovi...
Mrak. U njemu šapati, tihi kao šum vjetra.
Vrata. Beskrajno puno vrata divovski velikih krila otvaraju se pred njima bez
šuma. A na kraju, u neprobojnoj tami, jedna koja se neće otvoriti sama. Koja se ne
smiju otvoriti.
Ako se bojiš, vrati se.
Ta se vrata ne smiju otvoriti. Ti to znaš.
Znam.
A ipak me vodiš tamo.
Ako se bojiš, vrati se. Još ima vremena da se vratiš. Još nije prekasno.
A ti?
Za mene jest.
Došao je Tedd Deireadh.
Aurora borealis.
Zora.
»Yennefer. Probudi se.«

Podignula je glavu. Pogledala je ruke. Imala je obje. Cijele.
»Sigrdrifa? Zaspala sam...«
»Dođi.«
260
Lastavičja kula
»Kamo?« šapnula je. »Kamo ovaj put?«

»Molim? Ne razumijem te. Dođi. Moraš ovo vidjeti. Nešto se dogodilo... Nešto
čudno. Nijedna od nas ne zna kako to i čime objasniti. A ja se domišljam. Milost...
Boginja ti se smilovala, Yennefer.«
»O čemu je riječ, Sigrdrifo?«
»Pogledaj.«
Pogledala je. I glasno uzdahnula.
Brisingamen, sveti dragulj Modron Freye, nije više visio na boginjinu vratu.
Ležao joj je pod nogama.
»Čujem li dobro?« htio se uvjeriti Crach an Craite. »Seliš sa svojom čarobnjačkom

radionicom na Hindarsall? Svećenice će ti ustupiti sveti brilijant? Dopustit će ti
da ga koristiš u svom paklenom stroju?«
»Da.«
»No, no. Yennefer, nisi se valjda obratila? Što se ondje dogodilo, na otoku?«
»Nije važno. Vraćam se u svetište i to je to.«
»A nancijska sredstva koja si molila? Trebat će ti?«
»Zapravo da.«
»Upravitelj Guthlaf ispunit će svaki tvoj nalog u tom smislu. Ali, Yennefer, izdaj
te naloge brzo. Požuri. Pristigle su mi nove vijesti.«
»Prokletstvo, toga sam se i bojala. Već su doznali gdje sam?«
»Ne, još ne znaju. No, upozorili su me da bi se mogla pojaviti na Skelliegeu, i
naloženo mi je da te smjesta uhitim. Naložili su mi i da na ratnim pohodima hva‐
tam zarobljenike i izvlačim iz njih informacije, pa i najmanje, koje su u vezi s to‐
bom. Tvojim boravkom u Nilfgaardu ili u provincijama. Yennefer, požuri. Kada bi
ti ušli u trag i uhvatili te ovdje, na Skelligeu, našao bih se u pomalo nezgodnoj situ‐
aciji.«
»Učinit ću sve što mogu. I to tako da te ne kompromitiram. Ne boj se.«
Crach se nacerio.
»Rekao sam: pomalo. Ja ih se ne bojim. Ni kraljeva, ni čarobnjaka. Ne mogu mi
ništa, jer sam im potreban. A usto, na to da ti pomognem, bio sam prisiljen vazal‐
skom prisegom. Da, da, dobro čuješ. Formalno sam i dalje vazal krune Cintre. A
Cirilla na tu krunu ima formalno pravo. Predstavljajući Cirillu, dok si joj jedina
skrbnica, imaš mi formalno pravo zapovijedati, tražiti poslušnost i usluge.«
261
Andrzej Sapkowski
»Kauzalni so zmi.«
»Pa jasno«, prasnuo je. »I sam ću glasno uzviknuti to isto, ako se pokaže da je
Emhyr var Emreis prisilio djevojku na brak. Također i u slučaju ako s pomoću ne‐
kih pravničkih začkoljica i smicalica liše Ciri prava na prijestolje i okrune nekoga
drugog, na primjer onoga tikvana Vissegerda. Tada ću bez oklijevanja odbiti pos‐
lušnost i razvrgnuti vazalsku prisegu.«
»A ako se pokaže da Ciri nije živa?«
»Živa je«, rekao je odlučno Crach. »Znam to pouzdano.«
»Odakle?«
»Nećeš povjerovati.«
»Iskušaj me.«
»Krv kraljeva Cintre«, započeo je Crach, »na čudan je način povezana s morem.
Kada umre neka od žena te krvi, more zapadne u pravu mahnitost. Kaže se da Ard
Skellige oplakuje Riannonine kćeri. Jer oluja tada biva toliko jaka da se valovi uda‐
rajući sa zapada protiskuju kroz pukotine i špilje na istočnoj strani i iz stijena nena‐
dano izbijaju slani vrutci. A cijeli otok podrhtava. Prosti puk govori da to Ard Skel‐
lig jeca. Opet je netko umro. Umrla je Riannonina krv. Prvotna krv.«
Yennefer je šutjela.
»To nije bajka«, nastavio je Crach. »I sâm sam to vidio, na svoje oči. Triput.
Nakon smrti Adalije Vračare, nakon Calantheine smrti... I nakon smrti Pavette,
Cirine majke.«
»Pavetta je«, primijetila je Yennefer, »poginula upravo za oluje, pa je teško
reći...«
»Pavetta«, prekinuo ju je Crach i dalje zamišljen, »nije poginula za vrijeme oluje.
Oluja je započela nakon njezine smrti, more je kao i obično reagiralo na pogibiju
nekoga od cintrijske krvi. Istraživao sam tu stvar dovoljno dugo. I siguran sam u
to.«
»A što to?«
»Brod kojim su plovili Pavetta i Duni nestao je na slavnom Sedninom prosjedu.
Nije to bio prvi brod koji je ondje nestao. Sigurno znaš za to.«
»Bajke. Brodovi stradavaju u katastrofama, to je posve prirodna stvar...«
»Na Skelligeu«, oštro ju je presjekao, »znamo dovoljno o brodovima i jedrenju
da bismo mogli razlikovati prirodne katastrofe od neprirodnih. Na Sedninu prosje‐
du brodovi nestaju neprirodno. I ne slučajno. To se odnosi i na brod kojim su plo‐
vili Pavetta i Duny.«
262
Lastavičja kula
»Neću se prepirati«, uzdahnula je čarobnica. »I kakvo to uopće značenje ima?

Nakon gotovo petnaest godina?«
»Za mene ima«, stisnuo je usta jarl. »Ja ću rasvijetliti taj slučaj. To je samo pita‐
nje vremena. Znat ću... Razjasnit ću to. Riješit ću sve zagonetke. I onu iz vremena
krvoprolića u Cintri...«
»Kakvu opet zagonetku?«
»Kada su Nilfgaarđani upali u Cintru«, promrmljao je gledajući kroz prozor.
»Calanfhe je zapovjedila da se Ciri potajno izvede iz grada. Grad je već gorio, Crni
su bili posvuda, šanse da se izvuče iz okruženja bile su nikakve. Kraljicu su odvraća‐
li od toga rizičnog poteza, sugerirali joj da Ciri formalno kapitulira pred vojsko‐
vođama Nilfgaarda i na taj način spasi život i cintrijsku državnost. A Lavica... Znaš
li što je odgovorila pred nazočnim svjedocima?«
»Ne.«
»›Bolje da djevojčina krv poteče kaldrmom Cintre no da bude ukaljana‹. Ukalja‐
na čime?«
»Brakom s carem Emhyrom. Prljavim Nilfgaarđaninom. Jarle, već je kasno.
Počinjem sutra u zoru... Obavještavat ću te o napredovanju.«
»Računam na to. Lako noć, Yenne... Hmmm...«
»Što je, Crach?«
»Jesi li možda za, hmmm...«
»Ne, jarle. Jednom prošlo, ne vraća se! Laku noć!«
»Vidi, vidi.« Crach an Craite je pogledao gošću, nakrivivši glavu. »Triss Merigold
osobno. Krasne li haljine. A krzno... to je činčila, zar ne? Upitao bih te što te dovo‐
di na Skellige... Kada ne bih znao što te dovodi. Ali znam.«
»Izvrsno«, Triss se zavodnički nasmiješila, popravila svoju lijepu kestenjastu
kosu. »Izvrsno da znaš, jarle. Poštedjet će nas to uvoda i uvodnih objašnjenja, do‐
pusti da odmah prijeđem na stvari.«
»Kakve stvari?« Crach je prekrižio ruke na grudima i odmjerio čarobnicu hlad‐
nim pogledom. »Za što bi nam to trebali uvodi, s kakvim objašnjenjima računaš?
Koga predstavljaš, Triss? U čije ime dolaziš? Kralj Foltest, kojemu si služila, zahva‐
lio ti je na službi progonstvom. Iako nisi ništa skrivila, prognao te iz Temerije.
Uzela te pod okrilje, kako sam čuo, Filippa Eilhart, koja sada zajedno s Dijkstrom
stvarno vlada Redanijom. Kako vidim, odužuješ se za azil kako najbolje umiješ. U
263
Andrzej Sapkowski
potrazi za svojom bivšom prijateljicom ne prezaš čak ni zaigrati ulogu tajnoga agen‐
ta.«
»Vrijeđaš me, jarle.«
»Ponizno se ispričavam. Ako sam se prevario. Jesam li se prevario?«
Šutjeli su dugo odmjeravajući se nepovjerljivim pogledima. Triss je napokon
planula, opsovala, lupnula potpeticom.
»Ah, dođavola! Prestanimo se vući za nos! Kakve veze ima tko kome služi, tko se
drži s kime, tko je komu vjeran i s kojim motivima? Yennefer je mrtva. I dalje ne
znamo gdje je i u čijim je rukama Ciri... Kakvoga smisla ima ova igra tajanstvenos‐
ti? Nisam doplovila ovamo kao špijun, Crach. Došla sam ovamo po vlastitu na‐
hođenju, kao privatna osoba. Vođena brigom za Ciri.«
»Svi se brinu za Ciri. Djevojka ima sreće.«
Trissine su oči bljesnule.
»Ne bih se s time šalila. Osobito ne na tvome mjestu.«
»Oprosti.«
Šutjeli su gledajući kroz prozor, na crveno sunce koje je zalazilo za šumovite vr‐
hove Spikerooga.
»Triss Merigold.«
»Slušam, jarle.«
»Pozivam te na večeru. Aha, kuhar mi je naložio da te pitam preziru li sve ča‐
robnice umješno spravljene plodove mora?«
Triss nije prezirala plodove mora. Naprotiv, pojela ih je dvaput više no što je na‐
mjeravala i sada se počela brinuti za struk – za ta dvadeset dva cala kojima se tako
ponosila. Odlučila je pripomoći probavu bijelim vinom, glasovitim Est Estom iz
Toussainta. Kao i Crach, pila je iz roga.
»Tako dakle«, nastavila je razgovor. »Yennefer se pojavila ovdje devetnaestoga
kolovoza, spektakularno tresnuvši s neba u ribarsku mrežu. Ti si joj kao vjerni vazal
Cintre dodijelio azil. Pomogao da izgradi megaskop... S kime i o čemu je razgova‐
rala, naravno ne znaš.«
Crach an Craite je obilno piotegnuo iz roga i potisnuo podrigivanje.
»Ne znam«, lukavo se nasmiješio. »Jasno da ništa ne znam. Otkuda bih ja, jadni
i prosti mornar, mogao išta znati o tome što čine moćne čarobnice?«
264
Lastavičja kula
Sigrdrifa, svećenica Modron Freyje, nisko je pognula glavu, kao da je pitanje Crac‐
ha an Craitea na nju svalilo golem teret.
»Ona mi je povjerovala, jarle«, promrmljala je jedva čujno. »Nije zahtijevala da
joj prisegnem da ću šutjeti, ali na očit joj je način bilo stalo do diskrecije. Ja zbilja
ne znam mogu li...«
»Modron Sigrdrifo«, prekinuo ju je ozbiljno Crach an Craite. »To za što te mo‐
lim nije potkazivanje. Yennefer sam sklon jednako kao i ti, jednako kao i ti želim
da pronađe i spasi Ciri. Pa ja sam položio Bloedgeas, zakletvu krvi! Što se pak tiče
Yennefer, vodi me briga za nju. To je izvanredno ponosna žena. Čak i upustivši se
u jako velik rizik, neće se poniziti moleći. Trebat će joj stoga, ne isključujem takvu
mogućnost, priskočiti u pomoć i bez poziva. Da bih to mogao, potrebne su mi in‐
formacije.«
Sigrdrifa se nakašljala. Lice joj je bilo bez izraza. A kada je progovorila, glas joj
je lagano podrhtavao.
»Konstruirala je taj stroj... Sve u svemu to uopće i nije stroj, jer nema u njemu
nikakva mehanizama, samo dva zrcala, crna baršunasta zavjesa, kutija, dvije leće,
četiri lampe, no i naravno Brisingamen... Kad ona izgovori formulu, svjetlost s dvi‐
je lampe padne...«
»Pustimo detalje. S kim je komunicirala?«
»Razgovarala je s nekoliko osoba. S čarobnjacima... Jarle, nisam slušala sve, ali
to što sam čula... Među njima ima zbilja nečasnih ljudi. Ni jedan nije htio pomaga‐
ti nesebično... Tražili su novac... Svi su tražili novac...«
»Znam«, progunđao je Crach. »Banka me obavijestila o prijenosima koje je po‐
krenula. Lijepih, zbilja me lijepih novaca stoji moja prisega! Ali novac je nadokna‐
div. Izdano za Yennefer i Ciri, nadoknadit ću po nilfgaardskim provincijama. Ali,
nastavi, majko Sigrdrifo.«
»Neke je«, svećenica je pognula glavu, »Yennefer jednostavno ucjenjivala. Dava‐
la im je na znanje da posjeduje kompromitirajuće informacije i da će ih u slučaju
odbijanja suradnje razglasiti cijelome svijetu... Jarle... To je pametna i sve u svemu
dobra žena... Ali skrupula ona nema nikakvih. Bezobzirna je. I nemilosrdna.«
»Znam to dobro. O pojedinostima ucjene međutim ne želim znati ništa, a i tebi
savjetujem da ih što brže zaboraviš. To je znanje pogibeljno. S takvom se vatrom
mi sa strane ne bismo trebali igrati.«
»Znam, jarle. Tebi dugujem poslušnost. I vjerujem da tvoji ciljevi opravdavaju
sredstva. Nitko drugi neće od mene saznati ništa. Ni prijatelj u prijateljskom razgo‐
265
Andrzej Sapkowski
voru, ni neprijatelj na mukama.«

»Dobro, Modron Sigrdrifo. Vrlo dobro... Sjećaš li se na što su se odnosila Yen‐
neferina pitanja?«
»Nisam uvijek i nisam sve razumjela, jarle. Služili su se žargonom koji je teško
razumjeti... Često se govorilo o nekakvom Vilgefortzu...«
»A i kako bi drukčije!« Crach je čujno zaškrgutao zubima. Svećenica ga je
uplašeno pogledala.
»Govorilo se također i puno o vilenjacima i Znajućima«, nastavila je. »I o čarob‐
nim portalima. Bilo je govora čak i o Sedninu prosjedu... No uglavnom se radilo,
kako mi se čini, o kuli.«
»O kuli?«
»Da. O dvije. Galebovoj kuli i Lastavičjoj kuli.«
»To sam i pretpostavljala«, rekla je Triss. »Yennefer je započela od pribavljanja taj‐

noga izvješća Radcliffeova povjerenstva koje je istraživalo slučaj događaja na a‐
neddu. Ne znam kakve su vijesti o toj aferi doprle ovamo, na Skellige... Čuo si za
teleport Galebove kule? I za Radcliffeovo povjerenstvo?«
Crach an Craite je pogledao čarobnicu sumnjičavo.
»Ovamo, na otoke«, namrštio se, »ne dopiru ni politika, ni kultura. Zaostali
smo.«
»Radcliffeovo povjerenstvo«, Triss je procijenila da nema smisla obraćati pozor‐
nost ni na njegov ton, ni izraz lica, »podrobno je istražilo teleportacijske tragove
koji su vodili s anedda. Dok je postojao na otoku, portal Tor Lara onemogući‐
vao je u znatnom radijusu svaku teleportacijsku magiju. Ali, kako sigurno znaš, Ga‐
lebova kula je eksplodirala i raspala se omogućivši teleportaciju. Većina sudionika
događaja na aneddu izvukla se s otoka s pomoću stvorenih portala.«
»Točno«, nasmiješio se jarl. »Ti si, da ne tražimo daleko, odletjela ravno u Bro‐
kilon. S vješcem na leđima.«
»No eto.« Triss ga je pogledala u oči. »Ne dopire politika, ne dopire kultura, ali
glasine dopiru. Ali pustimo to zasad, vratimo se postupanju Radcliffeova povjerens‐
tva. Povjerenstvo je htjelo točno ustanoviti tko se telcportirao s anedda i kamo.
Korištene su takozvane sinopse, čarolije koje mogu rekonstruirati prošla događanja
i povezati skrivene teleportacijske tragove sa smjerovima kamo su vodili, te ih pos‐
ljedično pripisati određenim osobama koje su otvorile portale. Uspjelo je praktički
266
Lastavičja kula
u svim slučajevima. Osim jednoga. Jedan teleportacijski trag vodio je nikamo.

Točnije, u more. U Sednin prosjed.«
»Netko se«, odmah je pretpostavio jarl, »teleportirao na brod koji ga je čekao na
dogovorenom mjestu. Samo tko bi znao zašto tako daleko... I na mjesto koje je na
tako lošem glasu. No, ali kada sjekira visi nad vratom...«
»Točno. I povjerenstvo je došlo na to. I formuliralo sljedeći zaključak: Vilgefor‐
tz je taj koji je, nakon što je uhvatio Ciri i nakon što mu je bio presječen put za bi‐
jeg, iskoristio pričuvni izlaz: zajedno s djevojkom, teleportirao se na Sednin pro‐
sjed, na nilfgaardski brod koji ga je ondje čekao. Upravo to, prema povjerenstvu,
objašnjava činjenicu da je Ciri bila predstavljena na carskom dvoru u Loc Grimu
već desetoga srpnja, jedva deset dana nakon događaja na aneddu.«
»No da«, jarl se namrštio. »To objašnjava puno toga. Jasno, pod uvjetom da po‐
vjerenstvo nije pogriješilo.«
»Dakako.« Čarobnica je izdržala pogled, dopustila si čak i ironični smiješak. »U
Loc Grimu je naravno mogla jednako tako biti predstavljena i dvojnica, a ne prava
Ciri. I to bi moglo objasniti puno toga. No ipak ne objašnjava još jednu činjenicu
koju je utvrdilo Radcliffeovo povjerenstvo. Tako čudnu da je u prvoj inačici iz‐
vješća izostavljena kao isuviše nevjerojatna. U drugoj inačici izvješća, najstrože taj‐
noj, ta je činjenica ipak navedena. Kao hipoteza.«
»Već sam se neko vrijeme pretvorio u uho.«
»Hipoteza povjerenstva glasi: teleport Galebove kule je bio aktivan, djelovao je.
Netko je prošao kroz njega, a energija toga prolaska bila je tako snažna da je tele‐
port eksplodirao i bio razoren.«
»Yennefer«, nastavila je tren potom Triss, »mora da je doznala za to. Za to što je
otkrilo Raddiffeovo povjerenstvo. Što je unijelo u tajno izvješće. Naime da postoji
šansa... Sjena šanse... Da je Ciri uspjela sigurno proći kroz portal Tor Lara. Da je
umaknula Nilfgaardu i Vilgefortzu...«
»A gdje se onda nalazi?«
»I ja bih to htjela znati.«
Bilo je đavolski mračno, mjesec skriven iza gomila oblaka uopće nije svijetlio. No u
usporedbi s prethodnima, noć je bila iznimno slabo vjetrovita i zahvaljujući tome i
ne tako hladna. Čun se samo blago ljuljao na vodenoj površini namreškanoj sitnim
valićima. Odisalo je na močvaru. Na sagnjilo bilje. I sluz jegulje.
267
Andrzej Sapkowski
Negdje uz obalu dabar je repom opalio po vodi tako da su oboje poskočili. Ciri
je bila sigurna da je Vysogota zadrijemao i da ga je dabar probudio.
»Nastavi s pričom«, rekla je, brišući nos čistim, još nezabalavljenim dijelom ru‐
kava. »Nemoj spavati. Kada ti zaspiš i meni se oči lijepe, još će nas struja odnijeti
pa ćemo se probuditi na moru! Nastavi pričati o tim teleportima!«
»Bježeći s anedda«, nastavio je pustinjak, »prošla si kroz portal Galebove kule,
Tor Lara. A Goeffrey Monck, valjda najveći autoritet u pitanjima teleportacije,
autor djela pod naslovom Magija Prvotnoga naroda, koje je opus magnum znanja o
vilenjačkim teleportima, piše da portal Tor Lara vodi u Lastavičju kulu, Tor Zire‐
ael...«
»Teleport iz anedda bio je neispravan«, prekinula ga je Ciri. »Možda je dav‐
no, prije nego što se pokvario, i vodio do nekakve lastavice. Ali sada vodi u pusti‐
nju. To se zove: kaotični portal. Učila sam o tome.«
»Ja, zamisli, isto«, prasnuo je starac. »I sjećam se puno toga naučenog. Zato me
tako i čudi tvoja priča.... Neki njezini dijelovi. Upravo ti koji se tiču teleportaci‐
je...«
»Možeš li govoriti jasnije?«
»Mogu, Ciri. Mogu. Ali sada je krajnje vrijeme da izvučemo vršu. Jegulje su već
sigurno ušle u nju. Spremna?«
»Spremna.« Ciri je pljunula u ruke i dohvatila čakiju. Vysogota je dohvatio ko‐
nop koji je nestajao u vodi.
»Izvlačimo. Jedan, dva... tri! I u čamac! Hvataj ih, Ciri, hvataj! U košaru, jer će
pobjeći!«
Već su drugu noć isplovljavali čunom u močvarni rukavac rijeke, postavljali vrše i
mreže za jegulje koje su hrpimice kretale prema moru. Vraćali su se u Kolibu debe‐
lo nakon ponoći, umazani sa sluzi od glave do pete, mokri i umorni kao đavli.
Ali nisu odmah lijegali spavati. Ulov namijenjen trgovinskoj razmjeni trebalo je
smjestiti u škrinje i dobro osigurati – da jegulje pronađu i najmanju pukotinu, uju‐
tro u škrinji ne bi bilo ni jedne. Nakon obavljenog posla, Vysogota bi ogulio kožu s
dvije ili tri najdeblje jegulje, izrezao ih na lete, uvaljao u brašno i ispržio u gole‐
moj tavi. Potom bi jeli i razgovarali.
»Vidiš, Ciri, meni i dalje ne da spavati jedna stvar. Nisam zaboravio kako se od‐
mah nakon tvoga ozdravljenja nismo mogli usuglasiti oko datuma, pri čemu je
268
Lastavičja kula
rana na tvom licu predstavljala najtočniji mogući kalendar. Ta rana nije mogla biti
starija od deset sati, a ti si tvrdila da si ranjena četiri dana prije. Iako sam bio sigu‐
ran da je riječ o običnoj zabuni, nisam mogao prestati o tome razmišljati, nepresta‐
no sam se pitao: kamo su nestala ta četiri dana?«
»I što? Gdje su se po tvom mišljenju izgubila?«
»Ne znam.«
»Lijepo.«
Mačka je izvela veliki skok, kandžama prikliješten miš je tanko zacvilio. Mačka
mu je bez žurbe pregrizla vrat, izvukla mu utrobu i počela ju s tekom jesti. Ciri je
ravnodušno promatrala.
»Teleport Galebove kule«, počeo je ponovo Vysogota, »vodi do Lastavičje kule.
A Lastavičja kula...«
Mačka je pojela cijelog miša, ostavljajući si rep za desert.
»Teleport Tor Lara je«, rekla je Ciri široko zijevnuvši, »neispravan i vodi u pus‐
tinju. Rekla sam ti to već valjda sto puta.«
»Nije stvar u tome, ja govorim o nečem drugom. O tome da postoji veza iz‐
među ta dva teleporta. Portal Tor Lara bio je neispravan, slažem se. Ali postoji još i
teleport Tor Zireael. Da dospiješ do Lastavičje kule mogla bi se teleportirati natrag
na otok anedd. Našla bi se daleko od pogibelji koja ti prijeti, izvan dosega tvojih
neprijatelja.«
»Ha! To bi mi odgovaralo. No postoji jedan mali problem. Ja nemam pojma
gdje je ta Lastavičja kula.«
»Tome ću možda ja doskočiti. Znaš li Ciri što čovjek stječe studiranjem na sve‐
učilištu?«
»Ne. Što?«
»Umješnost u korištenju izvora.«
»Znao sam«, rekao je ponosno Vysogota, »da ću pronaći. Tražio sam, tražio i...
Evo, prokleto...«
Naručaj teških knjiga mu je pobjegao iz ruku, inkunabule su tresnule na pod,
listovi su izletjeli iz trošnih korica i rasuli se u neredu.
»Što si pronašao?« Ciri je čučnula i pomogla mu prikupljati razletjele stranice.
»Lastavičju kulu!« Pustinjak je otjerao mačku koja se besramno smjestila na jed‐
nu od stranica. »Tor Zirael. Pomozi mi.«
269
Andrzej Sapkowski
»Ovo je prepuno prašine! Sve se lijepi! Vysogoto? Što je ovo? Tu, na ovoj slici?
Ovaj čovjek što visi na stablu?«
»To?« Vysogota je pogledao odvojenu stranicu. »Prizor iz legende o Hemdallu.
Junak Hemdall visio je devet dana i devet noći na Jasenu svjetova da bi žrtvova‐
njem i patnjom stekao znanje i moć.«
»Nekoliko sam puta«, Ciri je protrljala čelo, »sanjala nešto takvo. Čovjek koji
visi na stablu...«
»Gravira je ispala iz ove knjige. Ako hoćeš, možeš je poslije pročitati. No sada je
važnije... Eto, napokon, našao sam. Peregrinacije po magičnim putevima i mjestima
Buyvida Backhuysena, knjiga koju neki smatraju apokrifnom...«
»Znači, patvorenom?«
»Manje-više. Ali bilo je i takvih koji su knjigu cijenili... Evo, poslušaj... Muke
mi, kako je ovdje mračno...«
»Svjetla ima dovoljno, gubiš vid od starosti«, rekla je Ciri s mladosti urođenom
nenamjernom okrutnošću. »Daj mi, sama ću pročitati. Od kojega mjesta?«
»Odavde«, pokazao je koščatim prstom. »Čitaj naglas.«
»Čudnim je jezikom pisao taj Buyvid. Assengard je, čini mi se, bio nekakav zamak,
ako se ne varam. Ali kakva je to krajina Stojezerje? Nikada nisam čula za takvu. I
što je to trifolium?«
»Djetelina. A o Assengardu i Stojezerju ću ti ispričati kada završiš s čitanjem.«
I odmah, netom vilenjak Avallac’h one riječi izreče, kada s dna voda jezerskih ti
ptići uzletješe maleni i crni što se pod površjem svu zimu od studeni čuvahu. Jerbo
lastavica, kako znadu ljudi učeni, načinom inih ptica ne hita jugu i s proljeća se ne
vraća, već se našušurivši perje kandžicama na dno voda spušta, ondje djelo zimsko
doba provodi i tek u proljet ispod voda de profundis izlijeće. Odatle je ta ptica ne
samo simbolom proljeti i nade, već i uzorom neokaljane čistoće, jerbo na zemlju
nikada ne sjeda sa zemaljskom nečisti te s kaljavošću nikakva dodira ne ima.
No vratimo se jezeru našemu: ptići kružeći, rekao bih, maglu krilcima svojim
rastjeraše, jer tandem neočekivano iz magle pomoli se čudesna kulica, čarobnjačka,
a mi uzdahnusmo jednim glasom udivljenja, jer bila je ta kulica sva kano od ispari‐
na izatkana, maglu imajući za fundamentum, a s vrha ovjenčana bijaše sjajem polar‐
270
Lastavičja kula
ne svjetlosti, čarobnjačke aurora borealis. I uistinu, moćnim magijskim umjetens‐

tvom mora da je ta kula biti sazdana, ponad ljudskoga poimanja.
Zamijeti našu admiraciju vilenjak Avallac’h te prozbori: »Ovo je Tor Zireael,
Lastavičja kula. To Kapija svjetova je i Vrata vremena. Napasi, čovječe, pogled tim
vidikom, jer on ne biva svakome i ne uvijek dan.«
Upitan pak, je li mogućno približiti se ter izbliza tu Kulu pogledati iliti propria
manu dotaknuti, nasmija se Avallac’h. »Tor Zireael, reče, za vas je snoviđenje, a sa‐
nje se ne dodiruje. I dobro da je tako, primetnu, jerbo Kula služi samo Znajućima i
malobrojnim Odabranima, za koje su Vrata vremena kapije nade i preporoda. Ali
profanima to su kapije košmara.«
Jedva te riječi izreče, kad spustiše se nanovo magle i oduzeše našim očima čarob‐
ni krugozor...
»Krajina Stojezerje«, objasnio je Vysogota, »danas se zove Mil Trachta. To je vrlo

prostrano jezersko područje, presječeno rijekom Yelenom, u sjevernom dijelu Me‐
tinne, blizu granice s Nazairom i Mag Turgom. Buyvid Backhuysen piše da su jeze‐
ru prilazili sa sjevera, od strane Assengarda... Danas više nema Assengarda, ostale su
samo ruševine, najbliži grad je Neunreuth. Buyvid je izračunao šesto staja od
Assengarda. Staje su se razno mjerile, ali uzmimo najpopularniji izračun prema ko‐
jemu šesto staja čini okruglo pedeset milja. Na jug od Assengarda, koji je od nas,
od Perepluta, udaljen nekih tristo pedeset milja. Drukčije rečeno, od Lastavičje
kule dijeli te plus minus tristo milja, Ciri. Na tvojoj Kelpie je to nekih dva tjedna
puta. Naravno, u proljeće. Ne sada kada za dan ili dva mogu pasti mrazovi.«
»Od Assengarda, o kojemu sam čitala«, promrmljala je Ciri, nabirući zamišljeno
nos, »ostale su od onih vremena ruševine. A ja sam na svoje oči vidjela vilenjački
grad Shaerrawedd u Kaedwenu, bila sam ondje. Ljudi su sve iskopali i opljačkali,
ostavili su samo goli kamen. Kladim se da je i od te tvoje Lastavičje kule ostalo
samo kamenje, ono veće, jer su manje sigurno pokrali. Ako je ondje usto bio por‐
tal...«
»Tor Zireael bila je čarobna. Nije bila vidljiva svima. A teleporti nisu nikada
vidljivi.«
»Istina«, priznala je i zamislila se. »Taj na aneddu nije bio. Pojavio se iznena‐
da na golom zidu... I to se pojavio u pravom trenutku, jer je taj čarobnjak koji me
271
Andrzej Sapkowski
progonio bio već blizu... Već sam ga čula.... I onda se, kao po narudžbi, pojavio
portal.«
»Siguran sam«, rekao je tiho Vysogota, »da će ti se, ako dospiješ do Tor Zireala,
tamošnji teleport isto objaviti. Makar i u ruševinama, među golim kamenjem. Si‐
guran sam da bi ga uspjela pronaći i aktivirati. A on bi, siguran sam, poslušao tvoju
zapovijed. Jer ja mislim, Ciri, da si ti odabrana.«
»Tvoje su kose, Triss, u svjetlosti svijeća poput vatre. A tvoje su oči kao lapis lazuli.
Tvoje su usne poput koralja...«
»Prestani, Crach. Zar si se napio? Natoči mi još vina. I pričaj.«
»A o čemu to?«
»Ne pravi se blesav! O tome kako je Yennefer odlučila doploviti na Sednin pro‐
sjed.«
***
»Kako ti ide? Pričaj, Yennefer.«
»Najprije ti meni odgovori na pitanje tko su te dvije žene koje stalno srećem
kada ti dolazim. A koje me redovito obdaruju pogledima kakvi se čuvaju za mačje
govno na tepihu. Tko su one?«
»Zanima li te formalnopravno ili stvarno stanje?«
»Ovo drugo.«
»U tom slučaju, to su moje žene.«
»Shvaćam. Možda bi im mogao objasniti, kada se nađeš u prilici, da što je bilo,
više biti neće.«
»Objašnjavao sam im. Ali ženske kao ženske. Ma pusti to. Pričaj, Yennefer. Za‐
nima me kako napreduješ u svom radu.«
»Nažalost«, čarobnica se ugrizla za usnu, »napredak je neznatan. A vrijeme curi.«
»Curi«, kimnuo je glavom jarl. »I stalno donosi nove događaje. Primio sam vi‐
jesti s kontinenta, trebale bi te zainteresirati. Potječu iz Vissegerdova korpusa. Na‐
dam se da znaš tko je Vissegerd?«
»General iz Cintre?«
»Maršal. Zapovijeda korpusom sastavljenim od cintrijskih emigranata i drago‐
voljaca koji se bore u sastavu temerijske vojske. U njemu služi i puno dragovoljaca
s Otoka pa raspolažem vijestima iz prve ruke.«
272
Lastavičja kula
»I što kažu?«
»Ti si ovamo, na Skellige, prispjela devetnaestoga kolovoza, dva dana nakon pu‐
noga mjeseca. Toga istog dana, znači devetnaestoga, Vissegerdov je korpus za vrije‐
me borbi na Ini pokupio skupinu izbjeglica među kojima su bili Geralt i onaj nje‐
gov poznanik trubadur...«
»Maslačak?«
»Taj. Vissegerd je obojicu optužio za špijunažu, zatvorio ih i kanio pogubiti, ali
oba su zatvorenika pobjegla i na Vissegerda navela Nilfgaarđane s kojima su bili u
nekakvu dosluhu.«
»Glupost.«
»I ja mislim. Ali mota mi se po glavi da vještac, unatoč tome što ti misliš, možda
ostvaruje neki lukav plan. Želeći spasiti Ciri, umiljava se Nilfgaarđanirna...«
»Ciri nije u Nilfgaardu. A Geralt ne ostvaruje nikakve planove. Planiranje mu
nije najjača strana. Pustimo to. Važno je da je već dvadeset i šesti kolovoza, a ja i
dalje znam premalo. Premalo da bih išta poduzela... Možda da...«
Ušutjela je, zagledana kroz prozor, igrajući se sa zvijezdom od opsidijana prič‐
vršćenom za crnu baršunastu vrpcu.
»Da što?« nije izdržao Crach an Craite.
»Da umjesto što se Geraltu rugam, pokušam njegove metode.«
»Ne razumijem.«
»Mogu se pokušati žrtvovati, jarle. Kažu da se spremnost na žrtvovanje zna is‐
platiti, donijeti dobar učinak... Barem u obliku boginjine milosti. Boginja voli i ci‐
jeni one koji se žrtvuju i pate za stvar.«
»I nadalje ne razumijem.« Namrštio se. »Ali ne sviđa mi se to što govoriš, Yen‐
nefer.«
»Znam. Ne sviđa se ni meni. Ali već sam ionako otišla predaleko... Tigar je već
mogao čuti meketanje kozlića...«
»Toga sam se i bojala«, šapnula je Triss. »Upravo sam se toga i bojala.«

»Što znači da sam tada dobro shvatio.« Mišići na čeljustima Cracha an Craitea
silno su zaigrali. »Yennefer je znala da netko prisluškuje razgovore koje vodi s po‐
moću toga paklenog stroja. Ili ju je netko od sugovornika podlo izdao...«
»Ili jedno i drugo.«
273
Andrzej Sapkowski
»Znala je«, škrgutao je zubima Crach. »Ali je i dalje radila po svome. Je li to tre‐
balo biti žrtvovanje? Je li ona sama trebala biti žrtva? Hinila je da zna više nego što
je znala da bi isprovocirala neprijatelja? I otplovila je na Sednin prosjed...«
»Dobacujući izazov. Provocirajući. Strašno je riskirala, Crach.«
»Znam. Nije htjela izlagati nikoga od nas... Osim dragovoljaca. Zato je zatražila
dva drakara...«
»Imam za tebe dva drakara koja si zatražila. ›Alkyionu‹ i ›Tamaru‹. I družinu, razu‐
mije se. ›Alkyonom‹ će zapovijedati Guthlaf, Svenov sin, molio je da dobije tu čast,
svidjela si mu se, Yennefer. ›Tamarom‹ zapovijeda Assa jazi, kapetan u kojega
imam potpuno povjerenje. Aha, skoro sam zaboravio. U posadi ›Tamare‹ bit će i
moj sin, Hjalmar Krivousti.«
»Tvoj sin? Koliko mu je godina?«
»Devetnaest.«
»Rano si počeo.«
»Rugala se sova sjenici. Hjalmar je molio da ga se uvrsti u posadu iz osobnih
razloga. Nisam ga mogao odbiti.«
»Iz osobnih razloga?«
»Zbilja ne znaš tu priču?«
»Ne. Ispričaj.«
Crach an Craite je iskapio rog, nasmiješio se svojim sjećanjima.
»Djeca iz Ard Skelliga«, započeo je, »obožavaju se zimi zabavljati na klizaljkama,
ne mogu dočekati studen. Prva izlaze na led čim prekrije jezero, na površinu tako
tanku da ne bi izdržala odrasle. Naravno, najbolja zabava su utrke. Zaletiš se i juriš
koliko možeš s jednog kraja jezera na drugi. Dječaci pak priređuju natjecanja u ta‐
kozvanom ›lososovom skoku‹. Sastoji se u preskakivanju na klizaljkama priobalnih
stijena koje strše iz leda kao zubi morskoga psa. Kao što losos skače preko pragova
vodopada. Bira se odgovarajuće dug niz takva stijenja, uzima zalet... Ha, i sam sâm
tako skakao kao balavac...«
Crach an Craite se zamislio, blago nasmiješio.
»Naravno«, nastavio je, »u tim je natjecanjima pobjeđivao i onda se šepurio kao
paun onaj tko je preskočio najduži red stijena. Svojedobno, Yennefer, ta je čast čes‐
to pripadala tvom poniznom sluzi i sadašnjemu sugovorniku, he, he. U vrijeme
koje nas više zanima, šampionom je bivao moj sin, Hjalmar. Skakao je preko takva
274
Lastavičja kula
kamenja preko kojega se nijedan dječak nije usuđivao skočiti. I hodao je dignuta
nosa, izazivajući sve da ga pokušaju pobijediti. Njegov je izazov bio prihvaćen.
uǝpoq :ɐpɐɹqo Prihvatila ga je Ciri, kći Pavette iz Cintre. Koja čak nije bila ni
otočanka, iako se takvom smatrala, jer je ovdje provodila više vremena nego u Cin‐
tri.«
»Čak i nakon Pavettine nesreće? Mislila sam da joj je Calanthe zabranila boraviti
ovdje?«
»Znaš za to?« Pogledao ju je pronicljivo. »No, da, puno ti toga znaš, Yennefer.
Puno. Calantheina srdžba i zabrane nisu trajale duže od pola godine, a Ciri je onda
opet počela ovdje provoditi ljeta i zime... Na klizaljkama je jurila kao vrag, ali da bi
skakala ›lososa‹ natječući se s dječacima? I nadmetala se s Hjalmarom? Nije mi to
išlo u glavu.«
»Skočila je«, domislila se čarobnica.
»Skočila. Skočio je taj maleni cintrijski poluđavolak. Pravi Lavić Lavičine krvi.
A Hjalmar, da ne bude izvrgnut podsmijehu, morao je riskirati skok preko još
dužega reda kamenja. I riskirao je. Slomio je nogu, slomio ruku, slomio četiri rebra
i razvalio lice. Ostat će mu ožiljak do kraja života. Hjalmar Krivousti! I njegova gla‐
sovita zaručnica! He, he!«
»Zaručnica?«
»Ni to nisi znala. Znaš toliko toga, a to ne znaš? Posjećivala ga je dok je poslije
glasovitog skoka ležao i liječio se. Čitala mu je, pričala, držala ga za ručicu... A kada
bi netko ušao u sobu, pocrvenjeli bi kao dva maka. No i na kraju me Hjalmar oba‐
vijestio da su se zaručili. Umalo da me nije pogodila kap. Ja ću ti, balavče, odgovo‐
rio sam, dati zaruke, ali bičem od sirove kože! I strah me blago obuzeo, jer mislim
si kako je u Lavića vruća krv, kako je u nje sve stani pani, jer je ona smiona preko
svake mjere, da ne kažem da je mala luđakinja... Srećom je Hjalmar bio sav u udla‐
gama i zavojima pa nisu mogli napraviti glupost...«
»Po koliko im je tada bilo godina?«
»Njemu petnaest, njoj nepunih dvanaest.«
»Onda si valjda malo pretjerao s bojaznima.«
»Možda malo. Ali Calanthe, kojoj sam morao sve ispričati, nije nimalo podcje‐
njivala te stvari. Znam da je imala bračni plan za Ciri, valjda je bila riječ o mladom
Tankredu yssenu iz Kovira, a možda o redanijskom Radowidu, nisam siguran.
Ali glasine su mogle projektu vjenčanja naštetiti, pa čak i sama naklapanja o nevi‐
nim poljupcima ili polunevinim maženjima. Calanthe je ne oklijevajući ni trena
275
Andrzej Sapkowski
pokupila Ciri u Cintru. Djevojka se svađala, derala, balavila, ali nije ništa pomoglo.
S Lavicom iz Cintre nije bilo rasprave. Hjalmar je potom dva dana ležao licem
okrenut prema zidu i odbijao svaki razgovor. Čim je ozdravio, htio je ukrasti skif i
sam odveslati u Cintru. Dobio je remenom pa ga je pustilo. A onda...«
Crach an Craite je ušutio, zamislio se.
»Onda je došlo ljeto, potom jesen i već je sva nilfgaardska sila jurišala na Cintru
s južne strane, preko Mamadalskih stuba. A Hjalmar je pronašao drukčiju priliku
da postane muško. U Mamdalu, kod Cintre, te kasnije kod Soddena, muški se bo‐
rio sa Crnima. A potom, kada su drakari odlazili na nilfgaardske obale, Hjalmar je
s mačem u ruci osvećivao nesuđenu zaručnicu za koju se tada mislilo da je mrtva.
Ja nisam u to vjerovao, jer se nisu dogodili fenomeni o kojima sam ti govorio. No i
sada, čim je Hjalmar saznao za mogući spasilački pohod, javio se za dragovoljca.«
»Hvala ti za tu priču, Crach. Počinula sam slušajući. Zaboravila sam na... brige.«
»Kada krećeš, Yennefer?«
»Što prije. Možda čak sutra. Ostalo mi je uspostaviti još jednu, zadnju teleko‐
munikaciju.«
Pogled Cracha an Craitea bio je poput pogleda jastreba. Pronicao je duboko, sve
do dna.
»Da slučajno ne znaš, Triss Merigold, s kim je Yennefer razgovarala zadnji put
prije rastavljanja paklenoga stroja? Noću s dvadeset sedmoga na dvadeset osmi ko‐
lovoza? S kim? I o čemu?«
Triss je prekrila oči trepavicama.
Pramen svjetlosti prelomljen kroz brilijant zablistao je na oživjeloj površini zrcala.

Yennefer je ispružila obje ruke, glasno izgovorila formulu. Zasljepljujući odraz pre‐
tvorio se u uskovitlanu maglu, iz magle se brzo počela pomaljati slika. Slika odaje
sa zidom pokrivenim živopisnom tapiserijom. Pokret u prozoru. I uznemiren glas:
»Tko? Tko je tamo?«
»To sam ja, Triss.«
»Yennefer? Ti si? Bogovi! Odakle... Gdje si?«
»Nije važno gdje sam. Nemoj blokirati jer slika treperi. I odmakni svijećnjak,
zasljepljuje me.«
»Odmah. Naravno.«
276
Lastavičja kula
Iako je bilo kasno, Triss Merigold nije bila ni u negližeu, ni u radnoj odjeći.
Bila je odjevena u haljinu za izlaske. Kao i obično, zakopčanu visoko pod vratom.
»Možemo slobodno razgovarati?«
»Dakako.«
»Sama si?«
»Da.«
»Lažeš.«
»Yennefer...«
»Mene nećeš prevariti, balavice. Poznajem tu tvoju facu, nagledala sam je se.
Tako si se držala i kada si mi iza leđa počela spavati s Geraltom. Tada si navlačila
jednaku nevino-kurvinsku krinku koju i sada vidim na tvom licu. Ona i sada znači
isto što i onda!«
Triss je pocrvenjela. A pored nje se u prozoru pojavila Filippa Eilhart odjevena
u srebrom izvezeni tamnomodri muški kaftan.
»Bravo«, rekla je. »Kao i obično bistra, kao i obično pronicljiva. Kao i obično
teško uhvatljiva i shvatljiva. Raduje me što te vidim zdravu, Yennefer. Raduje me
što luđačka teleportacija s Montecalva nije završila tragično.«
»Pretpostavimo da te to stvarno raduje«, nakrivila je usne Yennefer. »Iako je to
vrlo smjela pretpostavka. Ali pustimo to. Tko me izdao?«
»Zar je to važno?« slegnula je ramenima Filippa. »Već četiri dana kontaktiraš s
izdajicama. S takvima kojima su nepoštenje i izdaja druga priroda. I s takvima koje
si sama prisilila na izdaju. Jedan od njih je izdao tebe. Normalan red stvari. Nemoj
reći da to nisi očekivala.«
»Naravno da sam očekivala«, frknula je Yennefer. »Najbolji je dokaz to što kon‐
taktiram s vama. Jer nisam morala.«
»Nisi morala. Znači da to činiš iz interesa.«
»Bravo. Kao i obično bistra, kao i obično pronicljiva. Kontaktiram s vama kako
bih vas uvjerila da je tajna vaše lože kod mene sigurna. Neću vas izdati.«
Filippa ju je gledala ispod spuštenih trepavica.
»Ako si računala«, rekla je napokon, »da ćeš si ovom izjavom kupiti vrijeme, mir
i sigurnost, preračunala si se. Nemojmo se zavaravati, Yennefer. Pobjegavši s Mon‐
tecalva, odabrala si, opredijelila si se za jednu stranu barikade. Tko nije s ložom, taj
je protiv lože. Sada nas pokušavaš prestići u pronalaženju Ciri, a motivi koji te
vode suprotni su našima. Djeluješ protiv nas. Ne želiš nam dopustiti da iskoristimo
277
Andrzej Sapkowski
Ciri za naše političke ciljeve. Ali znaj da ćemo mi učiniti sve da je ni ti ne uspiješ is‐
koristiti za svoje ciljeve, sentimentalne.«
»Znači rat?«
»Natjecanje«, otrovno se nasmiješila Filippa. »Samo natjecanje, Yennefer.«
»Pošteno i časno?«
»Valjda se šališ.«
»No da. Ali ipak bih htjela jednu stvar postaviti časno i pošteno. Računajući
uostalom da ću od toga nešto imati.«
»Postavi.«
»Tijekom najbližih dana, možda čak već sutra, doći će do događaja čije posljedi‐
ce nisam u stanju predvidjeti. Može se dogoditi da naše natjecanje i suparništvo
odjednom postanu nevažni. Iz jednostavnog razloga. Više neće biti natjecatelja.«
Filipa Eilhart je namrštila oči naglašene modrim sjeni lom.
»Shvaćam.«
»Dogodi li se tako, učinite da mi se posmrtno vrate ugled i dobro ime. Da više
ne budem smatrana izdajicom i Vilgefortovom saveznicom. Molim ložu za to. Mo‐
lim i tebe osobno.«
Filippa je na trenutak šutjela.
»Odbijam molbu«, rekla je napokon. »Žao mi je, ali tvoja rehabilitacija nije u
interesu lože. Ako umreš, umrijet ćeš kao izdajica. Bit ćeš izdajnica i zločinka za
Ciri, jer ćemo tako djevojkom lakše manipulirati.«
»Prije no što poduzmeš nešto što ti prijeti smrću«, protisnula je iznenada Triss,
»ostavi nam...«
»Oporuku?«
»Nešto što će nam omogućiti... Da nastavimo... Pođemo tvojim tragom. Pro‐
nađemo Ciri. Ta ovdje je ponajprije riječ o njezinu dobru! O njezinu životu! Yen‐
nefer, Dijkstra je pronašao... stanovite tragove. Ako je Ciri u Vilgefortzovim ruka‐
ma, prijeti joj strašna smrt.«
»Šuti, Triss«, oštro je presjekla Filippa Eilhart. »Ovdje neće biti trgovine ni cjen‐
kanja.«
»Ostavit ću vam upute«, rekla je polagano Yennefer. »Ostavit ću obavijesti o
tome što sam doznala i o tome što sam poduzela. Ostavit ću vam trag po kojemu
ćete moći krenuti. Ali ne besplatno. Ako me ne želite rehabilitirati u očima svijeta,
neka vrag nosi i vas i svijet. Ali rehabilitirajte me barem u očima jednoga vješca.«
278
Lastavičja kula
»Ne«, rekla je gotovo smjesta Filippa. »Ni to nije u interesu lože. I za svoga ćeš
vješca ostati izdajnicom i potkupljenom čarobnicom. Nije u interesu lože da on
pravi probleme tražeći osvetu, a bude li te prezirao, neće željeti osvetu. Uostalom,
vjerojatno je već mrtav. Ili će umrijeti za koji dan.«
»Informacije«, rekla je muklo Yennefer, »za njegov život. Spasi ga, Filippo.«
»Ne, Yennefer.«
»Jer to nije u interesu lože.« U čarobničinim očima zaplamsala je ljubičasta va‐
tra. »Čula si, Triss? To je tvoja loža. To je njezino pravo lice, njezini stvarni intere‐
si. I što kažeš na to? Bila si djevojčina mentorica, skoro pa, sama si tako rekla, stari‐
ja sestra. A Geralt...«
»Ne pokušavaj pridobiti Triss romantičnim strunama, Yennefer.« Filippa je uz‐
vratila s vatrom u očima. »Djevojku ćemo pronaći i spasiti bez tvoje pomoći. A us‐
piješ li u tome ti, najljepše ti i stoput hvala, zamijenit ćeš nas i prištedjeti nam trud.
Ti ćeš oteti djevojku iz Vilgefortzovih ruku, mi ćemo je oteti iz tvojih. A Geralt?
Tko je Geralt?«
»Čula si je, Triss?«
»Oprosti mi«, izustila je muklo Triss Merigold. »Oprosti, Yennefer.«
»O, ne, Triss. Nikada.«
Triss je gledala u pod. Pogled Cracha an Craitea bio je poput pogleda jastreba.
»Sutradan poslije te posljednje tajne komunikacije«, rekao je polagano jarl Skel‐
liškoga otočja, »te, o kojoj ti, Triss Merigold, ništa ne znaš, Yennefer je otplovila sa
Skelligea, uzevši kurs prema Sedninu prosjedu. Upitana zašto plovi baš tamo, po‐
gledala me u oči i odvratila da kani provjeriti po čemu se prirodne katastrofe razli‐
kuju od neprirodnih. Otplovila je s dva drakara, ›Tamarom‹ i ›Alkyonom‹, s posa‐
dama sastavljenim isključivo od dragovoljaca. Bilo je to dvadeset osmoga kolovoza,
prije dva tjedna. Više je nisam vidio.«
»Kada si doznao...«
»Pet dana poslije«, prekinuo ju je poprilično grubo. »Tri dana nakon rujanskoga
mlađaka.«
Kapetan Asa jazi je sjedeći pred jarlom bio nespokojan. Oblizivao je usne, vrpo‐
ljio se na klupi, kršio prste tako da su im zglobovi pucketali.
279
Andrzej Sapkowski
Crveno sunce, otrgnuvši se napokon od oblaka koji su prekrivali nebo, polagano

se spuštalo nad Spikeroog.
»Pričaj, Asa«, zapovjedio je Crach an Craite.
Asa jazi se snažno nakašljao.
»Žestoko smo napredovali«, započeo je, »vjetar je bio povoljan, plovili smo do‐
brih dvanaest čvorova. Tako smo već dvadeset devetog ugledali noću svjetlo svjeti‐
onika s Peixe de Mara. Skrenuli smo malo na zapad da ne naletimo na nekog Nilf‐
gaarđanina... A dan prije rujanskoga mlađaka, u zoru, uplovili smo u područje Sed‐
nina presjeda. Tada je čarobnica pozvala mene i Guthlafa...«
»Trebam dragovoljce«, rekla je Yennefer. »Ne više no što ih treba da kraće vrijeme
upravljaju drakarom. Ne znam koliko je ljudi za to potrebno, ne razumijem se u
to. Ali molim vas da na ›Alkyoni‹ ne ostavite ni jednog čovjeka preko potrebnog
broja. I ponavljam – samo dragovoljci. To što kanim učiniti... jako je rizično. Više
od pomorske bitke.«
»Shvaćam«, kimnuo je glavom stari upravitelj. »I javljam se prvi. Ja, Guthlaf,
Svenov sin, molim za tu čast, gospo.«
Yennefer ga je dugo gledala u oči.
»Dobro«, rekla je. »A počašćena sam ja.«
»I ja sam se javio«, rekao je Asa jazi. »Ali Guthlaf nije pristao. Netko, rekao je,
mora zapovijedati na ›Tamari‹. Ukupno ih se javilo njih petnaest. Među njima i
Hjalmar, jarle.«
Crach an Craite je izvio obrve.
»Koliko ih treba, Guthlafe?« ponovila je čarobnica. »Koliko je neophodnih? Izraču‐

naj to precizno.«
Upravitelj je neko vrijeme šutio, kalkulirao.
»S osmoricom ćemo moći«, rekao je konačno. »Ako neće trajati predugo... Ali,
ovdje su ionako svi dragovoljci, pa nema prisile...«
»Odredit ćeš osmoricu među ovom petnaestoricom«, oštro ga je prekinula.
»Odredi ih sam. I naloži odabranima da prijeđu na ›Alkyonu‹. Preostali ostaju na
›Tamari‹. Aha, jednoga koji ostaje odredit ću ja. Hjalmar!«
»Ne, gospo! Ne možeš mi to učiniti! Javio sam se i bit ću uz tebe! Hoću biti...«
280
Lastavičja kula
»Šuti! Ostaješ na ›Tamari‹! To je zapovijed! Još samo riječ i dat ću te privezati za

jarbol!«
»Pričaj, Asa.«
»Čarobnica, Guthlaf i ta osmorica dragovoljaca prešli su na ›Alkyonu‹ i odjedrili
na Prosjed. Mi smo se na ›Tamari‹, prema zapovijedi, držali po strani, ali tako da
ne zaostanemo previše. No neki se vrag počeo događati s vremenom koje nam je
dotad začuđujuće išlo na ruku. Da, dobro sam rekao neki vrag, jer bila je to, jarle,
nečista sila... Neka me provuku pod kobilicom ako lažem...«
»Pričaj.«
»Ondje gdje smo bili mi, to jest ›Tamara‹, bilo je mirno. Iako je vjetar malo ju‐
kao i nebo se zatamnjelo od oblaka tako da se dan umalo pretvorio u noć. Ali on‐
dje gdje je bila ›Alkyona‹, odjednom se razulario pakao. Pravi pakao...«
»Alkyonino« je jedro iznenada zalepetalo tako da su to lepetanje čuli unatoč udalje‐

nosti koja je dijelila drakare. Nebo je pocrnjelo, oblaci se uskovitlali. More, koje se
oko »Tamare« činilo posve mirnim, uzburkalo se i zapjenilo uz brodske bokove.
Netko je odjednom kriknuo, netko kriknuo za njim, i za tren su već vrištali svi.
Ispod u nju uperenog stošca crnih oblaka »Alkyona« je na valovima plesala kao
pluteni plovak, vrteći se, okrećući i poskakujući, upadajući čas provom, čas krmom
u valovlje. Na trenutke im je drakar posve nestajao s pogleda. Na trenutke se vidje‐
lo samo prugasto jedro.
»To su čarolije!« proderao se netko za Asinim leđima. »To je đavolska magija!«
Vir je vrtio »Alkyonu« sve brže i brže. Štitovi otkinuti centrifugalnom silom s
bokova drakara juknuli su zrakom kao diskovi, poletjela su nadesno i nalijevo po‐
lomljena vesla.
»Spuštaj jedro!« zaurlao je Asa jazi. »I na vesla! Zaplovimo onamo! Treba ih
spasiti!«
No bilo je prekasno.
Nebo nad »Alkyonom« zacrnjelo se, tama je iznenada eksplodirala krivudavim
munjama koje su oplele drakar poput ticala meduze. Oblaci nagomilani u fantas‐
tične oblike zavrtjeli su se u čudovišni lijevak. Drakar se nevjerojatnom brzinom
okretao ukrug. Jarbol je pukao kao žigica, otrgnuto jedro promaknuto je nad zapje‐
njenim valovima poput golema albatrosa.
281
Andrzej Sapkowski
»Veslaj, zaboga!«
Kroz vlastitu viku, kroz huk elemenata koji je sve zaglušivao, ipak su začuli krik
ljudi s »Alkyone«. Krik toliko užasan da im se digla kosa na glavi. Njima, starim
morskim vukovima, junacima krvavih bojeva, mornarima koji su vidjeli i čuli puno
toga.
Pustili su vesla, svjesni bespomoćnosti. Skamenjeni, prestali su čak i vrištati.
»Alkyone«, i dalje se vrteći, polagano se uzdignula nad valove. I uzdizala se sve
više i više. Vidjeli su vodu koja se slijeva, kobilicu obraslu školjkama i algama.
Ugledali su crni oblik, obris koji pada u valovlje. Potom drugi. I treći.
»Oni skaču!« zaurlao je Asa jazi. »Veslajte, ljudi, nemojte stati! Svim snagama!
Plovimo im u pomoć!«
»Alkyone« je bila već dobrih sto lakata iznad morske površine koja je klokotala
kao uzavrela. I dalje se vrtjela kao golemo vreteno s kojega otječe voda, opleteno
vatrenom paučinom munja, nevidljivom silom povlačeno u uskovitlane oblake.
Odjednom je zrak razderala prodorna eksplozija. Iako ju je naprijed guralo pet‐
naest pari vesala, »Tamara« je odjednom poskočila i poletjela unazad, kao odbijena.
jaziju je paluba pobjegla ispod nogu. Pao je, udarivši sljepoočnicom o brodsku
ogradu.
Nije mogao sam ustati, pomogli su mu. Bio je ošamućen, vrtio je i tresao gla‐
vom, teturao je, nepovezano mumljao. Vrisku posade čuo je kao iza zida. Prišao je
ogradi, ljuljajući se kao pijan, prstima čvrsto uhvatio obramicu.
Vihor se stišao, valovi umirili. Ali nebo je i dalje bilo crno od uskovitlanih obla‐
ka.
Od »Alkyone« nije ostalo ni traga.
»Ni traga nije ostalo, jarle. Samo djelići opreme, nekakve krpe... Ništa više.«
Asa jazi je prekinuo priču, gledajući sunce koje je nestajao iza šumovitih vr‐
hunaca Spikerooga. Crach an Craite, zamišljen, nije ga požurivao.
»Ne znam«, nastavio je napokon Asa jazi, »koliko ih je uspjelo iskočiti prije
no što je Alkyone‹ uvuklo u taj prokleti oblak. Ali koliko god ih je iskočilo, nije
preživio ni jedan. A mi smo, iako nismo štedjeli vremena ni snaga, uspjeli uloviti
samo dva trupla. Dva tijela koja je nosila voda. Samo dva.«
»Čarobnica«, upitao je promijenjenim glasom jarl, »nije bila među njima?«
»Nije.«
282
Lastavičja kula
Crach an Craite dugo je šutio. Sunce se posve skrilo za Spikeroog.

»Nestao je stari Guthlaf, Svenov sin«, progovorio je ponovo Asa jazi. »Sigur‐
no su ga već do zadnje koščice oglodali raci na dnu Prosjeda... Nestala je junački i
čarobnica... Jarle, ljudi počinju govorkati... Da je za sve ona kriva. I da joj je to
kazna za zločinstva...«
»Glupe priče!«
»Nestala je«, promrmljao je Asa, »na Sedninu prosjedu. Na istom mjestu kao
onomad Pavetta i Dimy... Eto, slučaj...«
»Nije to bio slučaj«, rekao je uvjereno Crach an Craite. »Ni onda, ni sada, sigur‐
no nije bio slučaj.«
283
Andrzej Sapkowski
Točno je da nesretnik pati. Njegova bol i poniženja proistječu iz prirodnih zako‐

na, za ostvarenje ciljeva prirode potrebno je da postoje podjednako patnici, kao i
oni koji se zadajući im patnje sami raduju uspjesima. Upravo bi ta istina treba‐
la prigušiti grizodušje tirana ili zločinca. Ne mora se susprezati, treba se smjelo
upuštati u sva djela što se rode u njegovoj imaginaciji, jer mu ih podmeće glas
prirode.
Ako nas tajanstvena nadahnuća prirode vode zlu, zlo je očito prirodi nužno.
Donatien Alphonse François de Sade
Deseto poglavlje
T    , potom zatvorenih vrata ćelije probudili su
mlađu od sestara Scarra. Starija je sjedila za stolom, zauzeta struganjem kaše zalijep‐
ljene za dno kositrene posude.
»I kako je bilo na sudu, Kenna?«
Joanna Selborne, zvana Kenna, sjela je bez riječi na prionu, naslonila lakte na
koljena, a čelo na dlanove.
Mlađa Scarra je zijevnula, podrignula i glasno prdnula. Kohut, skutren na prični
prekoputa, nešto je nerazgovijetno promrmljao i okrenuo glavu. Bio je uvrijeđen
na Kennu, na sestre i na cijeli svijet.
U običnim zatvorima uhićenike su i dalje tradicionalno dijelili po spolu. U voj‐
nim citadelama bilo je drukčije. Već je car Fergus var Emreis, potvrđujući poseb‐
nim ukazom ravnopravnost žena u carskoj vojsci, odredio da ako je emancipacija,
onda je emancipacija, ravnopravnost mora biti potpuna i na cijeloj bojišnici, bez
ikakvih iznimaka i posebnih povlastica za ikoji spol. Od toga su vremena u tvrđa‐
vama i citadelama zatvorenici bili smješteni miješano.
»I onda?« ponovila je starija Scarra. »Puštaju te?«
»Ma baš«, rekla je gorko Kenna, glave i dalje oslonjene na dlanove. »Bit ću sret‐
na ako me objese. Prokleto bilo! Priznala sam im cijelu istinu, ništa nisam skrila,
no, znači, gotovo ništa. A ti kurvini sinovi kada su me počeli žmikati, najprije su
od mene pred svima napravili glupaču, pa se onda pokazalo da sam nevjerodostoj‐
284
Lastavičja kula
na osoba i zločinački element, a na samom su kraju otkrili sudjelovanje u uroti s ci‐

ljem rušenja.«
»Rušenje«, kimnula je glavom starija Scarra, praveći se da razumije o čemu je ri‐
ječ. »Aaa, ako je rušenje... To ti je lijepo sranje, Kenna.«
»Kao da ne znam.«
Mlađa Scarra se protegnula, ponovo zijevnula, široko i glasno kao velika mačka,
saskočila s gornje prične, energično šutnula nogom Kohutov tabure koji joj je sme‐
tao, pljunula na pod pored taburea. Kohut je zarežao, ali se nije odvažio na nešto
više.
Kohut je bio na Kennu smrtno uvrijeđen. A sestara se bojao.
Kada su mu prije tri dana dodijelili Kennu u ćeliju, brzo se pokazalo da Kohut,
ako uopće i dopušta emancipaciju i ravnopravnost žena, na to pitanje gleda na svoj
način. Usred noći je Kenni prebacio deku na gornju polovicu tijela i kanio se pos‐
lužiti donjom polovicom, u čemu bi sigurno i uspio da nije naletio na telepatkinju.
Kenna mu je prodrla u mozak tako da je Kohut zavio kao vukodlak i zaplesao po
ćeliji kao da ga je ujela tarantula. Kenna ga je pak iz čiste osvete telepatski prisilila
da se spusti na sve četiri i ritmički udara glavom u limom okovana vrata ćelije.
Kada su uzbunjeni strašnom lupom stražari otvorili vrata, Kohut je tresnuo jednog
od njih, za što je dobio pet puta okovanom palicom i još toliko cokulom. Sve sku‐
pa, Kohut te noći nije osjetio nasladu s kojom je računao. I uvrijedio se na Kennu.
Na uzvrat se nije usuđivao ni pomisliti, jer su sutradan u ćeliju dospjele sestre Scar‐
ra. Nježni spol je tako bio u brojčanoj prednosti, a usto se brzo pokazalo da su po‐
gledi sestara na ravnopravnost bliski Kohutovim, samo posve obratni, ako je riječ o
ulogama pripisivanim spolovima. Mlađa Scarra je zurila u muškarca grabežljivim
pogledom i izgovarala nedvosmislene komentare, a starija se cerekala trljajući ruke.
Učinak je bio takav da je Kohut spavao s tabureom namjeravajući u slučaju potrebe
njime zaštititi svoju čast. No šanse su mu u svakom slučaju bile malene kao i izgle‐
di – obje Scarre služile su u interventnim postrojbama i bile veteranke mnogih bi‐
taka, taburea se ne bi preplašile, požele li silovati, to će i učiniti, čak i ako bi
muškarac bio naoružan helebardom. Kenna je ipak bila sigurna da se sestre samo
šale. No, gotovo sigurna.
Sestre Scarra sjedile su u ćuzi zbog premlaćivanja časnika, a u slučaju opskrbni‐
ka Kohuta u tijeku je bila istraga povezana s velikom i razglašenom aferom krađe
vojnih lukova koja se širila u sve širim krugovima.
285
Andrzej Sapkowski
»Teško sranje, Kenna«, ponovila je starija Scarra. »U lijepu si se nevolju uvalila

onomad. Ili su te, bolje rečeno, uvalili drugi. Pa kako nisi, zavraga, na vrijeme pro‐
kontala da je to politička igra!«
»Ma.«
Scarra ju je pogledala, nesigurna kako da shvati tu jednosložnu tvrdnju. Kenna
je pobjegla pogledom.
Nema šanse da ću vam ispričati to što sam prešutjela pred sucima, pomislila je.
To da sam znala u kakvu sam se igru uplela. Ni to kada sam i na koji način dozna‐
la.
»Gadnu kašu si sama sebi zakuhala«, ustvrdila je mudro mlađa Scarra, ta manje
bistra, koja nije, Kenna je u to bila sigurna, nimalo razumjela o čemu se radi.
»A što se na kraju dogodilo s tom cintrijskom kraljevnom?« nije odustajala stari‐
ja Scarra. »Pa na kraju ste je ščepali, niste li?«
»Ščepali smo. Ako se to može tako nazvati. Koji je danas?«
»Dvadeset drugi rujna. Sutra je Ravnodnevica.«
»Ha. Eto čudnog stjecaja okolnosti. Sutra će biti ravno godina od tih događa‐
nja... Već godina...«
Kenna se ispružila na pričnu, podmetnuvši prepletene dlanove pod vrat. Sestre
su šutjele u nadi da to predstavlja uvod u priču.
Ništa od toga, sestrice, pomislila je Kenna, gledajući proste crteže i još prostije
natpise naškrabane na daskama gornje prične. Neće biti nikakve priče. Nije čak
stvar ni u tome da smrdljivi Kohut zaudara na usranoga cinkaroša ili nekog drugog
svjedoka pokajnika. O tome mi se naprosto ne priča. Ne želim se toga prisjećati.
Toga što je bilo prije godinu dana. Nakon što nam je Bonhart zbrisao u Clare‐
montu.
Stigli smo tamo dva dana prekasno, prisjećala se, trag se već stigao ohladiti.
Kamo je lovac otišao, nije znao nitko. To jest, nitko osim trgovca Houvenaghela.
Ali Houvenaghel nije htio razgovarati sa Skellenom, nije ga pustio čak ni pod krov.
Poručio je po slugama da nema vremena i da ga neće primiti. Sova se naljutio i na‐
rogušio, ali što je mogao učiniti? Bilo je to u Ebbingu, ondje nije imao jurisdikciju.
A drugim – našim – načinom nije se moglo pritisnuti Houvenaghela, jer je on on‐
dje u Claremontu imao privatnu vojsku, a rat se nije mogao započeti...
Boreas Mun je njuškao, Dacre Silifant i Ola Hrasheim pokušavali su s potkup‐
ljivanjem, Til Echrade s vilenjačkom magijom, ja sam se napela i slušala misli, ali
286
Lastavičja kula
od toga je bilo malo koristi. Doznali smo samo to da je Bonhart otišao iz grada
kroz južna vrata. A prije no što je otišao...
U Claremontu je bilo maleno svetište, od arišovine... Uz južna vrata, na maloj
tržnici. Prije odlaska iz Claremonta, Bonhart je na tom malenom trgu, pred tim
malenim svetištem, izmlatio Falku kandžijom. Pred svima, među inim i pred sveće‐
nicima iz toga malenog hrama. Derao se na nju da će joj dokazati tko je njezin gos‐
podar i vladar. Da ju eto kako mu je puhnulo mlati bičem, a ako poželi premlatit
će je i nasmrt, jer se nitko neće za nju zauzeti, nitko joj neće pomoći – ni ljudi, ni
bogovi.
Mlađa Scarra izvirivala je kroz prozor, viseći zakvačena za rešetke. Starija je jela
kašu iz zdjele. Kohut je uzeo tabure, legao i pokrio se dekom.
Odjeknulo je zvono sa stražarske kule, stražari su se oglasili na zidinama.
Kenna se okrenula licem prema zidu.
Sreli smo se nekoliko dana poslije toga, pomislila je. Ja i Bonhart. Licem u lice.
Gledala sam u njegove neljudske, riblje oči, razmišljajući samo o tome kako je mla‐
tio tu djevojku. I u misli sam mu zavirila... Na trenutak. A bilo je to kao da sam
glavu gurnula u raskopani grob...
To je bilo na Ekvinocij.
A dan prije, dvadeset drugoga rujna, otkrila sam da se među nas uvukao netko
nevidljiv.
Stefan Skellen, carski koroner, slušao ju je ne prekidajući. Ali Kenna je vidjela kako
mu se mijenja lice.
»Ponovi, Selborne«, procijedio je. »Ponovi, jer ne vjerujem vlastitim ušima.«
»Oprezno, gospodine koroneru«, progunđala je. »Hinite srditoga... Da sam vam
tobože došla s molbom, a vi ne odobravate... Tobože. Ja se ne varam, sigurna sam.
Otprije dva dana oko nas se vrti nevidljivac. Nevidljivi špijun.«
Sova, valjalo mu je to priznati, bio je bistar, hvatao je u letu.
»Ne, Selborne, odbijam«, rekao je glasno, ali izbjegavajući glumačku pretjera‐
nost, kako u tonu, tako i u izrazu lica. »Disciplina je za sve jednaka. Nema iznimki.
Ne odobravam!«
»Budite dobri pa makar poslušajte, gospodine koroneru.« Kenna nije imala So‐
vin dar, nije izbjegla izvještačenost, ali su u prizoru koji je igrala izvještačenost i
zbunjenost moliteljice bili prihvatljivi. »Budite dobri pa poslušajte.«
287
Andrzej Sapkowski
»Govori, Selborne. Samo kratko i suvislo!«

»Špijunira nas otprije dva dana«, promrmljala je, hineći da ponizno iznosi svoje
razloge. »Od Claremonta. Mora da jaše za nama potajno, a na bivacima prilazi, ne‐
vidljiv, vrzma se među ljudima, sluša.«
»Sluša, prokleti špijun.« Skellen nije morao hiniti strogoću i gnjev; u njegovu je
glasu doista treperio bijes. »Kako si ga otkrila?«
»Dok ste preksinoć pred krčmom izdavali naloge gospodinu Silifantu, mačka
koja je spavala na klupi frknula je i spustila uši. Učinilo mi se to sumnjivim, jer na
toj strani nije bilo nikoga... A potom sam nešto osjetila, kao neku misao, stranu
misao i volju. Kada su oko mene same poznate misli, uobičajene, za mene je takva
strana misao, gospodine koroneru, kao da netko glasno krikne... Počela sam paziti,
jako, dvostruko, i osjetila sam ga.«
»Možeš ga uvijek osjetiti?«
»Ne. Ne uvijek. Ima neku magičnu zaštitu. Osjećam ga samo iz velike blizine, a
i to ne svaki put. Zato trebamo hiniti, jer tko zna ne skriva li se upravo sada negdje
blizu.«
»Samo da ga ne uplašimo«, procijedio je Sova. »Samo da ga ne uplašimo... Ja ga
hoću živog, Selborne. Što predlažeš?«
»Umijesit ćemo ga.«
»Kao palačinku?«
»Tiše, gospodine koroneru.«
»Ali... Ah, nije važno. Dobro. Dajem ti slobodne ruke.«
»Sutra uredite da zanoćimo u nekom selu. Ja ću srediti ostalo. A sada me tobože
strogo prekorite i ja ću otići.«
»Ne kori mi se«, nasmiješio joj se pogledom i blago namignuo, smjesta navu‐
kavši mrzovoljan izraz strogoga zapovjednika. »Jer sam zadovoljan vama, gospo Sel‐
borne.«
Rekao je »gospo«. Gospo Selborne. Kao da se obraća časnici.
Ponovo je namignuo.
»Ne!« rekao je i odmahnuo rukom, izvrsno igrajući svoju ulogu. »Odbijam mol‐
bu! Odstup!«
»Na zapovijed, gospodine koroneru.«
***
288
Lastavičja kula
Sljedećega dana, kasno poslijepodne, Skellen je odredio odmor u seocu na obali ri‐
jeke Lete. Selo je bilo bogato, okruženo palisadom, ulazilo se kroz velika elegantna
vrata od svježih borovih greda. Selo se zvalo Rogotin – a taj je naziv potjecao od
male kamene kapele u kojoj je stajala od slame načinjena gura jednoroga.
Sjećam se, prisjećala se Kenna, kako smo se cerekali tom slamnatom idolu, a se‐
oski je starješina s ozbiljnim izrazom lica objašnjavao kako je seoski zaštitnik, sveti
jednorog, bio prije puno godina od zlata, onda od srebra, pa bakra, bilo je i nekoli‐
ko koštanih varijanti i nekoliko od plemenita drva. Ali sve su ih opljačkali i ukrali.
Dolazili su izdaleka da opljačkaju i ukradu. Tek otkako je jednorog slamnat, nastao
je mir.
Rasporedili smo se po selu. Skellen se, kako je dogovoreno, smjestio u seoskoj
vijećnici.
Nakon nepunih sat vremena sredili smo nevidljivoga špijuna. Na klasičan,
udžbenički način.
»Priđite«, naložio je glasno Sova. »Priđite i pogledajte ovaj dokument... Odmah!

Jesu li svi ovdje? Da ne moram dvaput objašnjavati.«
Ola Harsheim, koji je upravo iz muzlice popio malo vrhnja razblaženog kiselim
mlijekom, oblizao je brkove, odložio posudu, osvrnuo se uokolo, prebrojio. Dacre
Silifant, Bert Brigden, Neratin Ceka, Til Echrade, Joanna Selborne...
»Nema Duffyja.«
»Pozovite ga.«
»Kriel! Duffi Kriel! Zapovjedniku na dogovor! Po važne zapovijedi! Trkom!«
Dufficey Kriel, zadihan, utrčao je u izbu.
»Svi su ovdje, gospodine koroneru«, podnio je prijavak Ola Harsheim.
»Prozor ostavite otvoren. Ovdje smrdi po češnjaku da se ne da disati. Otvorite i
vrata da bude propuh.«
Brigden i Kriel su poslušno otvorili prozor i vrata. Kenna je još jednom ustano‐
vila kako bi od Sove zbilja bio sjajan glumac.
»Gospodo, priđite. Primio sam od cara ovaj ovdje dokument, tajan i izvanredno
važan. Molim pozornost...«
»Sada!« proderala se Kenna, odašiljući snažan usmjereni impuls čije je djelovanje
na osjetila bio jednak bliskom udaru groma.
289
Andrzej Sapkowski
Ola Harsheim i Dacre Silifant dohvatili su muzlice i istodobno pljusnuli vrhnje

u smjeru koji je pokazivala Kenna. Til Echrade je zamahnuvši široko prosuo brašno
iz posude koju je skrivao pod stolom. Na podu izbe materijalizirao se vrhnjasto-
brašnen oblik, isprva nejasan. Ali Bert Brigden je pazio. Nepogrešivo procijenivši
gdje bi mogla biti palačinkina glava, svom je snagom raspalio po toj glavi gusenom
tavom.
Potom su se svi bacili na vrhnjem i brašnom oblijepljenoga špijuna, strgnuli mu
s glave kapu nevidjelicu, uhvatili ga za noge i ruke. Prevrnuvši stol naopako, pričvr‐
stili su udove uhvaćenoga za noge stola. Svukli su mu čizme i obojke, jedan obojak
ugurali mu u usta otvorena na krik.
Da okonča posao, Dufficey Kriel je uhvaćenoga iz zamaha šutnuo u rebra, a os‐
tali su sa zadovoljstvom gledali kako mu oči iskaču iz duplji.
»Lijep posao«, ocijenio je Sova, koji se cijelo, nevjerojatno kratko vrijeme do‐
gađanja nije ni maknuo, stojeći ruku prekriženih na prsima.
»Bravo. Čestitam. Prije svega gospi, gospi Selborne.«
Kvragu, pomislila je Kenna. Nastavi li se ovako, zbilja ću postati časnicom.
»Gospodine Brigden«, rekao je hladno Stefan Skellen, stojeći nad zarobljenikom
razapetim među nogama stola, »stavite željezo u ugljen. Gospodine Echrade, pripa‐
zite da se u blizini seoske vijećnice ne motaju djeca.«
Sagnuo se, zagledao zavezanom u oči.
»Odavno se nisi pojavljivao, Rience«, rekao je. »Već sam se počeo brinuti da te
nije snašla neka nesreća.«
Odjeknulo je zvono na stražari, znak za smjenu straže. Sestre Scarra su melodiozno

hrkale. Kohut je mljaskao u snu, grleći tabure.
Junačio se, prisjećala se Kenna, izigravao je junačinu taj Rience. Čarobnjak Ri‐
ence umiješen u palačinku i zavezan za noge stola s golim petama prema gore. Ju‐
načio se, ali nije prevario nikoga, a najmanje mene. Sova je upozorio da je riječ o
čarobnjaku, pa sam mu mutila misli da ne može čarati ni zazivati magičnu pomoć.
Usput sam ga i očitavala. Branio je pristup, ali kada je namirisao dim ugljena s og‐
njišta u kojemu su se žarila kliješta, njegove su magične zaštite i blokade popustile
po svim šavovima kao stare gaće, pa sam ga mogla čitati kako mi drago. Njegove se
misli nisu ni po čemu razlikovale od misli drugih koje sam čitala u istim takvim si‐
tuacijama. Misli ljudi koji će za koji tren biti bačeni na muke. Misli raspršene, uz‐
290
Lastavičja kula
drhtale, pune straha i očaja. Misli hladne, skliske, mokre i vonjave. Kao nutrina
trupla.
Unatoč tome, kada su mu izvukli obojak iz usta, čarobnjak Rience je pokušao
izigravati junaka.
»No, dobro, Skellene! Uhvatili ste me, na čast vam! Čestitam. Duboko se klanjam
pred tehnikom, znanjem i profesionalizmom. Izvrsno obučeni ljudi, za pozavidjeti.
A sada me oslobodite iz ovoga neugodnog položaja.«
Sova je primaknuo stolac, opkoračio ga i sjeo, naslonivši isprepletene dlanove i
podbradak na naslon. Promatrao je zarobljenika odozgo. I šutio.
»Naloži da me oslobode, Skellene«, ponovio je Rience. »A onda istjeraj odavde
podređene. To što ti imam reći namijenjeno je samo tvojim ušima.«
»Gospodine Brigdene«, upitao je Sova ne okrenuvši glavu. »Koje su boje kli‐
ješta?«
»Još malo, gospodine koroneru.«
»Gospo Selborne?«
»Sada ga je teško čitati«, slegnula je ramenima Kenna. »Previše se boji, strah za‐
glušuje sve druge misli. A tih misli ima da ti pamet stane. Među njima i nekoliko
takvih koje pokušava sakriti. Iza magičnih paravana. Ali to za mene nije preteško,
mogu...«
»Neće biti potrebno. Pokušat ćemo klasično, užarenim željezom.«
»Dovraga!« zaurlao je špijun. »Skellene! Valjda ne kaniš...«
Sova se sagnuo, lice mu se blago promijenilo.
»Kao prvo, gospodine Skellene«, procijedio je. »Kao drugo, da, itekako, kanim
dati da ti pripeku tabane, Rience. Učinit ću to s neizrecivim zadovoljstvom. Gledat
ću na to kao na izraz povijesne pravde. Kladim se da ne razumiješ.«
Rience je šutio, pa je Skellen nastavio.
»Vidiš, Rience, ja sam savjetovao Vattieru de Rideauxu da ti potpali tabane već
tada, prije sedam godina, kada si se ulizivao carskoj obavještajnoj službi kao pas,
cvileći za milost i povlasticu da budeš izdajica i dvostruki agent. Savjet sam pono‐
vio prije četiri godine, kada si se bez sapuna uvlačio u guzicu Emhyru, posredujući
u kontaktima s Vilgefortzom. Kada si prilikom lova na Cintrijku unaprijeđen od
običnog malog cinkaroša u gotovo pa prvog rezidenta. Nudio sam Vattieru okladu
da ćeš pripečen odati kome služiš... Ne, krivo govorim. Da ćeš imenovati sve koji‐
291
Andrzej Sapkowski
ma služiš. I sve koje izdaješ. I tada ćeš, govorio sam Vattieru, vidjeti, začuditi se u
koliko se točaka podudaraju oba popisa. Ali što se može, Vattier de Rideaux me
nije poslušao. I sada zacijelo žali zbog toga. Ali nije ništa izgubljeno. Ja ću te samo
malo osmuditi, a kada doznam što me zanima, prepustit ću te na raspolaganje Vat‐
tieru. A on će ti oderati kožu, pomalo, natenane.«
Sova je iz džepa izvukao rupčić i bočicu parfema. Obilato je poškropio rupčić i
prislonio ga na nos. Parfem je ugodno mirisao na mošus, no Kenni je ipak došlo na
povraćanje.
»Kliješta, gospodine Brigdene.«
»Uhodim vas po Vilgefortzovu nalogu!« proderao se Rience. »Radi se o djevojci!
Prateći vaš odred nadao sam se da ću vas prestići, dospjeti prije vas do toga lovca na
nagrade! Trebao sam pokušati otkupiti djevojku od njega! Od njega, ne od vas! Jer
vi je hoćete ubiti, a Vilgefortzu je potreban živa! Što još hoćete znati? Reći ću! Sve
ću vam reći!«
»Hej, hej!« povikao je Sova. »Polakše! Glava boli od te galame i poplave infor‐
macija. Možete zamisliti, gospodo, što će biti kada ga se pripeče? Posve će nas za‐
glušiti!«
Kriel i Silifant su glasno zagrohotali. Kenna i Neratin Ceka nisu se pridružili ve‐
selju. Nije mu se pridružio ni Bert Brigden, koji je upravo izvukao šipku iz žara i
kritički je pogledao. Željezo je bilo tako užareno da se činilo prozirnim, kao da nije
željezo nego staklena cijev ispunjena vatrom.
Rience je to vidio i zagraktao.
»Ja znam kako naći lovca i djevojku!« proderao se. »Znam to! Reći ću vam!«
»Pa naravno.«
Kenna, koja mu je i dalje pokušavala čitati misli, namrštila se primivši val očaj‐
ničkog, bespomoćnog bijesa. U Rienceovu mozgu je opet nešto puklo, još jedna
pregrada. Od straha će izreći nešto, pomislila je Kenna, što je namjeravao držati
dokraja kao adut, asa kojim bi mogao pobiti druge asove u zadnjoj, odlučnoj po‐
djeli za najviši ulog. Sada, zbog običnog gnusnog straha od boli, izbacit će tog asa u
blato.
Odjednom joj je nešto pućnulo u glavi, osjetila je u sljepoočnicama vrućinu, a
onda iznenada studen.
I već je znala, znala skrivenu Rienceovu misao.
Bogovi, pomislila je. U kakvu sam se nevolju uplela...
292
Lastavičja kula
»Reći ću!« zaurlao je čarobnjak, crveneći i upijajući izbuljene oči u koronerovo

lice. »Reći ću ti nešto zbilja važno, Skellene! Vattier de Rideaux...«
Kenna je iznenada začula drugu, tuđu misao. Vidjela je kako se Neratin Ceka s
rukom na bodežu primiče vratima.
Zatopotale su čizme, u vijećnicu je upao Boreas Mun.
»Gospodine koroneru! Brzo, gospodine koroneru! Došli su... Nećete povjerovati
tko!«
Skellen je pokretom zaustavio Brigdena koji se s užarenim željezom saginjao
prema špijunovim petama.
»Trebao bi igrati lutriju, Rience«, rekao je, gledajući kroz prozor. »U životu ni‐
sam sreo nikoga tko ima takvu sreću.«
Kroz prozor se vidjelo mnoštvo, a usred mnoštva par na konjima. Kenna je od‐
mah znala tko su. Znala je tko je mršavi div s blijedim ribljima očima što jaše na vi‐
sokom doratu.
I tko je pepeljastokosa djevojka na lijepoj vranoj kobili. Sa svezanim rukama i
psećom ogrlicom oko vrata. S modricom na natečenom obrazu.
Vysogota se u kolibu vratio u groznom raspoloženju, potišten, šutljiv, čak i ljutit.

Bila je to posljedica razgovora sa seljakom koji je doplovio čamcem preuzeti kože.
Možda zadnji put prije proljeća, rekao je seljak. Vrijeme je iz dana u dan sve lošije,
rosulja i vjetar su takvi da te strah isploviti na vodu. Izjutra se po barama hvata led,
snijeg samo što nije, a za njim i mrazovi, začas će stati rijeka i rukavci, tada s ču‐
nom u spremište, a van sa sanjkama. Ali na Pereplut čak ni sanjkama ne možeš, tu
su močalina na močalini...
Seljak je imao pravo. Predvečer se naoblačilo, s tmurnoga su se neba prosule bi‐
jele pahulje. Snažan istočni vjetar polegao je suhu trsku, bjelogrivi valići namreškali
su površinu razlivene vode. Zahladnjelo je oštro, neugodno.
Prekosutra, pomislio je Vysogota, blagdan je Saovine. Po vilenjačkom će kalen‐
daru već za tri dana biti nova godina. Po ljudskom kalendaru, novu godinu valja
pričekati još dva mjeseca.
Kelpie, Cirina vrana kobila, toptala je i frktala u malenoj staji.
Kada je ušao u kolibu, našao je Ciri kako prekopava kovčege. Dopustio joj je to,
čak je i potaknuo. Kao prvo, bila joj je to posve nova zanimacija – nakon jahanja
na Kelpie i prelistavanja knjiga. Kao drugo, u škrinjama je bilo puno stvari njego‐
293
Andrzej Sapkowski
vih kćeri, a djevojci je trebala toplija odjeća. Više presvlaka odjeće, jer su u zimi i
vlazi protjecati dugi dani prije no što bi se oprano ruho napokon osušilo.
Ciri je birala, premjeravala, odbacivala, odlagala. Vysogota je sjeo za stol. Pojeo
je dva kuhana krumpira i kokošje krilce. Šutio je.
»Lijep rad.« Pokazala mu je predmete koje nije vidio godinama i čak je zabora‐
vio da ih ima. »I ovo je pripadalo tvojoj kćeri? Voljela se klizati?«
»Obožavala. Nije mogla dočekati zimu.«
»Mogu uzeti?«
»Uzmi što hoćeš«, slegnuo je ramenima. »Ja od toga nemam nikakve koristi.
Ako će tebi poslužiti i ako ti cipele odgovaraju... Ali zar se ti to pakiraš, Ciri? Spre‐
maš se na odlazak?«
Zagledala se u hrpice odjeće.
»Da, Vysogoto«, rekla je nakon trenutka šutnje. »Tako sam odlučila. Jer vidiš...
Nema vremena za gubljenje.«
»Tvoji snovi.«
»Da«, priznala je malo potom. »Vidjela sam u snovima vrlo ružne stvari. Nisam
sigurna jesu li se već dogodile ili tek dolaze. Nemam pojma hoću li uspjeti spriječi‐
ti... Ali moram ići. Vidiš, ja sam se svojedobno ljutila na svoje bližnje što mi nisu
pritekli u pomoć. Što su me prepustili na milost i nemilost sudbini... A sada mislim
da možda njima treba moja pomoć. Moram ići.«
»Dolazi zima.«
»Baš zbog toga i moram ići. Ako ostanem, zapet ću ovdje do proljeća... Sve do
proljeća ću se gristi zbog nerada i nesigurnosti, mučena košmarima. Moram poći,
poći odmah, pokušati naći tu Lastavičju kulu. Taj teleport. Sam si izračunao da do
jezera ima petnaest dana puta. Mogla bih biti ondje prije punog mjeseca u stude‐
nom...«
»Ne možeš sada napustiti skrovište«, izgovorio je s naporom. »Sada ne. Uhvatit
će te, Ciri... Tvoji progonitelji... jako su blizu. Ne možeš sada...«
Bacila je bluzu na pod, ustala, kao odapeta oprugom.
»Nešto si doznao«, oštro je ustvrdila činjenicu. »Od seljaka koji je uzeo kože.
Govori.«
»Ciri...«
»Govori, molim te!«
Izgovorio je. Poslije je to požalio.
294
Lastavičja kula
»Valjda ih je đavo poslao, dobri moj gospon pustinjak«, promrmljao je seljak, pre‐
kinuvši na trenutak prebrojavanje koža. »Valjda đavo. Od same su se Ravnodnevice
nateravali po šumama, tražili nekakvu curu. Strašili su, derali se, prijetili, ali odmah
bi otišli dalje, nisu nikad stigli preveč namučiti. Ali sada su se zmislili nečega dru‐
gog pak su po nekim selima i naseljima ostavili nekakve... Stare žare ili nekaj takvo‐
ga. A nisu to nikakve žare, dobri gospon, ni stare ni nove, samo po tri ili četiri
obične barabe, muka jedna. Izgleda da budu celu zimu tako vrebali neće li cura
koju love izviriti odnekle iz skrovišta i poviriti u selo. Tada ju te stare žare trebaju
vloviti.«
»Ima ih i kod vas?«
Seljak se smrknuo, zaškrgutao zubima.
»Kod nas nema. Smo meli sreču. Ali u Dun Dâreu, pola dana od nas, sede če‐
tvorica. Smestili su se v krčmi na priselku. Podlaci, dobri gospon pustinjak, niško‐
risti pokvareni, gadovi. Cure su dirali, a kada su se selaki digli, pretukli su ih, gos‐
pon dobri, bez milosti. Na smrt...«
»Ubili su ljude?«
»Dvojicu. Seoskoga starješinu i još jednoga. I ima li kazne, dobri gospodine, za
takve gadove? Ima li zakona? Nemaš ni kazne ni zakona! Jedan je tišler koji je k
nama sa ženom i kćeri prebegel iz Dun Dârea, rekel je da su prije na svetu postojali
vešci... Oni su sa svakojakom gamadi red delali. Da je pozvati u Dun Dâre vešca da
bi tu gamad istrebil...«
»Vješci ubijaju čudovišta, ne ljude.«
»To su zločinci, dobri gospon pustinjak, nisu nikakvi ljudi, zveri iz pakla izašle.
Vešca treba na njih, tak je, vešca... No, ali vreme mi je, dobri gospon pustinjak...
Uh, ide zima! Brzo će sa čunom trebati nutra, a sa sanjkama vun... A na te pokvare‐
njake iz Dun Dârea, gospon dobri, vešca treba...«
»Baš tako«, ponovila je kroz stisnute zube Ciri. »Točno tako. Treba vješca... Ili
vješticu. Četvorica, ha? U Dun Dâreu? Rijekom uzvodno? Mogla bih dotamo pre‐
ko ada?«
»Bogova mu, Ciri«, zaprepastio se Vysogota. »Valjda ne misliš ozbiljno...«
»Ne zazivaj bogove, ako ne vjeruješ u njih. A znam da ne vjeruješ.«
»Pustimo na miru moj svjetonazor! Ciri, kakve ti se to vražje zamisli legu u gla‐
vi! Kako uopće možeš...«
295
Andrzej Sapkowski
»Sada ti pusti na miru moj svjetonazor, Vysogoto. Ja znam što mi je dužnost! Ja

sam vještica!«
»Ti si mlada i nestabilna osoba!« prasnuo je. »Ti si dijete koje je preživjelo tra‐
ume, zlostavljano dijete, neurotično i blisko živčanom slomu. I prije svega, ti si bo‐
lesna od žudnje za osvetom! Zaslijepljena željom da uzvratiš! Zar to ne shvaćaš?«
»Shvaćam bolje nego ti!« proderala se. »Jer ti nemaš pojma što znači biti zlostav‐
ljan! Nemaš pojma o osveti jer ti nitko nije nanio pravo zlo!«
Istrčala je iz kolibe, tresnuvši vratima, kroz koja je na trenutak u trijem i izbu
uletio strahovito hladan vjetar. Tren poslije začuo je rzanje i topot kopita.
Ojađen, tresnuo je tanjurom o stol. Neka ide, pomislio je srdito, neka istrese iz
sebe bijes. Nije se morao bojati za nju, često je jahala po močvarama, danju i noću,
poznavala je stazice, nasipe, ade i ritove. Čak i da zaluta, bilo bi dovoljno da pusti
uzde – vrana Kelpie poznavala je put do kuće, do kozje stajice.
Nakon nekog vremena, kada se već jako smračilo, izašao je, objesio svjetiljku na
stup. Stao je uz živicu, osluškivao neće li čuti lupu kopita, pljuskanje vode. No vje‐
tar i šumorenje trske prigušivali su sve zvukove, svjetiljka na stupu ljuljala se kao
bijesna i na kraju se ugasila.
Tada je začuo. Iz daljine. Ne, ne sa strane na koju je pošla Ciri. Sa suprotne
strane. S močvara.
Divlji, neljudski, prodoran, zavijajući krik. Cvilež.
Trenutak tišine.
I opet. Bearin’shie.
Vilenjačka sablast. Vjesnica smrti.
Vysogota je zadrhtao, od studeni i od straha. Brzo se vratio do kolibe, mrmlja‐
jući i pjevušeći pod nos, da ne čuje, da ne bi čuo, jer to se nije smjelo čuti.
Prije no što je stigao ponovo upaliti svjetiljku, iz tame je izronila Kelpie.
»Uđi u kolibu«, rekla je Ciri, blago i meko. »I nemoj izlaziti. Gadna noć.«
Za večerom su se opet porječkali.

»Izgleda da znaš puno toga o problemima dobra i zla!«
»Znam! I to ne iz sveučilišnih knjiga!«
»Ne, naravno. Ti sve znaš iz vlastita iskustva. Iz prakse. Dakako da si u svojem
dugom, šesnaestogodišnjem životu stekla puno iskustva.«
»Stekla sam ga dosta. Dovoljno!«
296
Lastavičja kula
»Čestitam. Učena kolegice.«

»Ti se rugaš«, stisnula je zube, »a uopće si ne možeš predočiti koliko ste lošega
svijetu učinili vi, otrcani znanstvenici, teoretičari, s vašim knjigama, sa stoljetnim
iskustvom toliko pomnog iščitavanja moralnih traktata da niste nikada stigli barem
pogledati kroz prozor kako svijet izgleda doista. Vi, lozo , koji umjetno promiče‐
te iz prsta isisane lozo je da biste primali plaće po sveučilištima. A kako vam za
ružnu istinu o svijetu ne bi platio ni šugavi pas, izmislili ste etiku i moral, lijepe i
optimistične znanosti. Samo što su lažne i prevarantske!«
»Nema ničega prevarantskijeg od nepromišljenih osuda, balavice! Od prijekog i
lakomislenoga presuđivanja!«
»Niste našli lijek protiv zla! A ja, balava vještica, našla sam ga! Pouzdan lijek!«
Nije odgovorio, ali mora da ga je odalo lice, jer je Ciri naglo skočila od stola.
»Misliš da govorim gluposti? Da govorim u vjetar?«
»Mislim«, odvratio je spokojno, »da govoriš uzrujana. Mislim da uzrujana plani‐
raš osvetu. I toplo te nagovaram da se smiriš.«
»Ja sam mirna. A osveta? Odgovori mi: zašto ne? Zašto bih trebala odustati od
osvete? U ime čega? Viših razloga? A postoji li išta više od poretka u kojemu loša
djela bivaju kažnjena? Za tebe, lozofe i etičaru, osveta je nelijep čin, amoralan, ne‐
etičan, na kraju i bespravan. A ja pitam: gdje je kazna za zlo? Tko je mora utvrditi,
presuditi i izvršiti? Tko? Bogovi u koje ne vjeruješ? Veliki demijurg-stvoritelj kojim
si odlučio zamijeniti bogove? A možda zakon? Možda nilfgaardska pravda, cesarski
sudovi, prefekti? Ti naivni starče!«
»Znači oko za oko, zub za zub? Krv za krv? I za tu krv, nova krv? More krvi? Že‐
liš utopiti svijet u krvi? Naivna, zlostavljana djevojko? Tako se hoćeš boriti sa zlom,
vještice?«
»Da. Baš tako! Jer ja znam čega se zlo boji. Ne tvoje etike, Vysogoto, ne propo‐
vijedi, ne moralnih traktata o čestitu životu. Zlo se boji boli, sakaćenja, patnje, ko‐
načno smrti! Ranjeno Zlo zavija od boli kao pas! Valja se po podu i cvili, gledajući
kako krv brizga iz vena i arterija, ugledavši kosti što strše iz batrljaka, vidjevši crije‐
va što puze iz droba, osjećajući kako skupa s hladnoćom nadolazi smrt. Tada i
samo tada diže se Zlu kosa na glavi i Zlo tada vrišti: ›Milost! Žalim zbog grijeha!
Dobri ljudi, bit ću dobro i čestito, prisežem! Samo spašavajte, zaustavite krv, ne
dajte da krepam!‹«
»Da, pustinjače. Na takav se način pobjeđuje Zlo! Ako te Zlo hoće povrijediti,
nanijeti ti bol – preduhitri ga, najbolje onda kada to Zlo ne očekuje. Ako pak nisi
297
Andrzej Sapkowski
stigao preduhitriti Zlo, ako te je Zlo povrijedilo, uzvrati mu! Napadni ga, najbolje
kada je već zaboravilo, kada se osjeća sigurno. Otplati mu dvostruko. Trostruko.
Oko za oko? Ne! Oba oka za jedno oko! Zub za zub? Ne! Svi zubi za zub! Uzvrati
Zlu! Učini da zavija od boli, da mu od toga zavijanja iscure oči. I tada, pogledavši
na pod, možeš smjelo i sigurno reći: ovo što ovdje leži više neće povrijediti nikoga,
nikomu neće zaprijetiti. Jer kako može zaprijetiti bez očiju? Bez obje ruke? Kako
može povrijediti kada mu se crijeva vuku po ledini, a krv se u upija tu ledinu?«
»A ti«, rekao je polagano pustinjak, »stojiš s krvavim mačem u ruci i gledaš krv
koja se upija u ledinu. I imaš drskosti pomisliti kako je eto riješena ta vječna dvoj‐
ba, dosegnut san lozofa. Misliš da se priroda Zla promijenila?«
»Itekako«, rekla je uvjereno. »Jer to što leži na zemlji i krvari, više nije Zlo.
Možda još nije Dobro, ali Zlo nije posve sigurno!«
»Kažu«, rekao je polagano Vysogota, »da priroda ne podnosi prazninu. To što
leži na zemlji, što krvari, što je palo od tvoga mača, više nije Zlo. A što je onda? Jesi
li ikada razmišljala o tome?«
»Ne. Ja sam vještica. Dok su me učili, prisegnula sam si da ću se boriti protiv
Zla. Uvijek. I bez razmišljanja.«
»Jer kada počneš razmišljati«, dodala je muklo, »ubijanje gubi smisao. Osveta
gubi smisao. A to se ne smije dopustiti.«
Zavrtio je glavom, ali ga je pokretom ruke spriječila da nastavi raspravu.
»Vrijeme je da dovršim svoju priču, Vysogoto. Pričala sam ti više od trideset
noći, od Ekvinocija do Saovine. A nisam ti ispričala sve. Prije no što odem, moraš
znati što se na dan Ekvinocija dogodilo u selu zvanom Rogotin.«
Jauknula je dok ju je povlačio sa sedla. Bedro u koje ju je jučer udario, boljelo ju je.
Potegao je lanac pričvršćen za ogrlicu, povukao je prema svijetloj kući.
Na vratima zgrade stajalo je nekoliko naoružanih muškaraca. I jedna visoka
žena.
»Bonhart«, rekao je jedan od muškaraca, vitki brinet mršava lica koji je u ruka‐
ma držao mjedi okovanu kandžiju. »Treba ti priznati, umiješ iznenaditi.«
»Zdravo, Skellene.«
Taj koji je nazvan Skellenom neko joj je vrijeme zurio ravno u oči. Zadrhtala je
pod tim pogledom.
298
Lastavičja kula
»Kako dakle?« obratio se ponovo Bonhartu. »Hoćeš li objasniti odjednom ili

možda pomalo?«
»Ne volim objašnjavati na trgu, jer muhe ulijeću u usta. Možemo li ući u izbu?«
»Izvoli.«
Bonhart je trgnuo lancem ogrlice.
U izbi je čekao još jedan muškarac, raščupan i blijed, vjerojatno kuhar, jer je bio
zauzet čišćenjem odjeće od tragova brašna i vrhnja. Kada je ugledao Ciri, oči su mu
zasjale. Prišao im je.
Nije bio kuhar.
Odmah ga je prepoznala, sjećala se tih gadnih očiju i znamena na licu. Bio je to
onaj koji ju je skupa s Vjevericama progonio na aneddu, njemu je pobjegla is‐
kočivši kroz prozor, i on je zapovjedio vilenjacima da skaču za njom. Kako ga je
onaj vilenjak nazvao? Rens?
»Eto, eto!« rekao je zajedljivo, jako i bolno je bodući prstom u prsa. »Gospođica
Ciri! Nismo se vidjeli od anedda. Dugo sam vas tražio, dugo. I napokon pro‐
našao!«
»Ne znam, poglaviti, tko ste«, rekao je hladno Bonhart. »Ali to što ste navodno
vi pronašli zapravo je moje, pa držite šape podalje, ako vam je stalo do vaših pr‐
stića.«
»Zovem se Rience.« Čarobnjakove su oči nelijepo bljesnule. »Izvolite to ljubaz‐
no upamtiti, gospodine lovče na nagrade. A tko sam, ubrzo će se pokazati. Ubrzo
će se pokazati i kome će ova gospođica pripasti. Ali nemojmo trčati pred rudo. Za‐
sad joj samo želim prenijeti pozdrave i nešto obećati. Nemate ništa protiv, nadam
se?«
»Samo se vi nadajte.«
Rience se približio Ciri, izbliza je pogledao u oči.
»Tvoja skrbnica, vještica Yennefer«, prorijedio je otrovno, »jednom mi se zamje‐
rila. Pa sam je, kada mi je pala u ruke, ja, Rience, naučio boli. Ovim rukama, ovim
prstima. I obećao sam joj da ću kada mi dopadneš ruku ti, kraljevno, i tebe poučiti
boli. Ovim rukama, ovim prstima...«
»Rizično«, rekao je tiho Bonhart. »Vrlo je rizično, gospodine Rience, ili kako se
već zovete, uznemirivati moju djevojčicu i prijetiti joj. Ona je osvetoljubiva, sprem‐
na vam je to upamtiti. Držite, ponavljam, podalje od nje svoje ruke, prste i sve dru‐
ge dijelove tijela.«
299
Andrzej Sapkowski
»Dosta«, presjekao je Skellen, ne spuštajući radoznali pogled s Ciri. »Prestani,

Bonharte. I ti se, Rience, isto smiri. Smilovao sam ti se, ali mogu se predomisliti i
dati te opet zavezati za noge stola. Sjednite obojica. Popričajmo kao kulturni ljudi.
U trojicu, u tri para očiju. Jer se ima, kako mi se čini, o čemu popričati. A predmet
razgovora ćemo zasad staviti pod stražu. Gospodine Silifante!«
»Samo mi je dobro pripazite.« Bonhart je Silifantu uručio kraj lanca. »Kao oko
u glavi.«
***
Kenna se držala po strani. Naravno, željela je bolje pogledati curu o kojoj se u zad‐
nje toliko pričalo, ali joj se nikako nije guralo u mnoštvo oko Harsheima i Silifanta
koji su zagonetnog zarobljenika vodili do stupa na majdanu.
Svi su se okupljali, proguravali, razgledavali. Pokušavali su čak opipati, gurnuti,
potegnuti. Djevojka je hodala ukočeno, blago je hramala, ali je glavu držala visoko.
Tukao ju je, pomislila je Kenna. Ali je nije slomio.
»To je znači ta Falka...«
»Nedorasla cura!«
»Cura, fuj! Gubiduša!«
»Kažu da je, beštija, šestoricu u areni u Claremontu sasjekla...«
»A koliko njih još i prije... Đavolica...«
»Vučica!«
»A kobila, kakva kobila, pogledajte. Prelijep, plemenit konj... A tu, kod Bonhar‐
ta, kakav mač... Ha... Čudesan!«
»Puštaj!« zarežao je Dacre Silifant. »Ne dodiruj! Kamo ćeš s ručetinama po
tuđim stvarima? I djevojku ne dirati, ne pipati, ne smetati, ni vrijeđati! Pokažite
malo suosjećanja. Tko zna nećemo li je još prije zore morati pogubiti. Neka makar
dotad ima mira.«
»Ako je curi umrijeti«, nacerio se Cyprian Fripp Mlađi, »možda bismo joj mogli
to što joj je ostalo od života zasladiti i no joj ugoditi? Uzeti ju na sijeno i izjebati?«
»Pa da!« zagrohotao je Kabernik Turent. »Mogli bismo! Upitajmo Sovu smije li
se...«
»Ja vam kažem da ne smije!« presjekao je Dacre. »Vama je uvijek isto po glava‐
ma, jebači prokleti! Rekoh, djevojku da ste pustili na miru. Andres, Stigward, sta‐
nite ovdje uz nju. Ne ispuštajte je iz vida, ne odstupajte ni za korak. A one koji se
približe, korbačem!«
300
Lastavičja kula
»Ma daj!« rekao je Fripp. »Ako ne može, ne može, nama je svejedno. Hajdemo,
momci, do sjenika, mještanima, oni tamo peku ovna i prasca za gozbu. Pa danas je
Ravnodnevica, blagdan. Dok gospoda vijećaju, mi ćemo se zabaviti.«
»Hajdemo! Izvuci, Dede, neki bocunčić iz sepeta. Potegnut ćemo koju! Može li,
gospodine Silifante? Gospodine Harsheime? Danas je blagdan, a ionako nećemo
noću nikamo.«
»E jeste mudraci!« namrštio se Silifant. »Samo vam je do ića i pića! A tko će ov‐
dje ostati čuvati curu i priskočiti gospodinu Stefanu na poziv?«
»Ja ću ostati«, rekao je Neratin Ceka.
»I ja«, rekla je Kenna.
Dacre Silifant ih je ozbiljno pogledao. Onda im je odobravajuće mahnuo ru‐
kom. Fripp i družba zahvalili su neskladnom drekom.
»Ali da ste mi tamo, na toj svetkovini, pripazili!« upozorio je Ola Harsheim.
»Cure ne dirati da seljaci ne bi nekoga vilama prepipali po slabinama!«
»Ma daj! Ideš s nama, Chloe? A ti, Kenna? Nećeš se predomisliti?«
»Neću. Ostajem.«
»Ostavili su me kraj stupa, na lancu, zavezanih raku. Čuvala su me dvojica. A dvo‐

je, stojeći nedaleko, neprekidno se osvrtalo, promatralo. Visoka i zgodna žena. I
muškarac nekako ženskaste pojave i kretnji. Nekako čudan.«
Mačka koja je sjedila posred izbe zijevnula je široko, iznureni miš prestao ju je
zabavljati. Vysogota je šutio.
»Bonhart, Rience i taj Skellen – Sova i dalje su raspravljali u vijećnici. Nisam
znala o čemu. Mogla sam očekivati najgore, ali pomirila sam se sa sudbinom. Još
jedna arena? Hoće li me samo ubiti? Kako im drago, mislila sam, samo neka to čim
prije završi.«
Vysogota je šutio.
***
Bonhart je uzdahnuo.
»Ne gledaj me tako, Skellene«, ponovio je. »Samo sam htio zaraditi. Pa i sam
znaš da mi je došlo vrijeme za mirovinu, sjesti na verandu, gledati golubove. Davao
si mi za Štakoricu sto orena, htio si je obavezno mrtvu. To me navelo da se upi‐
tam. Koliko ta gospođica može doista vrijediti, pomislio sam. I smislio da će kada
301
Andrzej Sapkowski
je ubijem ili predam vrijediti sigurno manje nego da je zadržim. Staro pravilo gos‐
podarstva i trgovine. Robi poput nje vrijednost neprestano raste. Može se trgova‐
ti...«
Sova je nabrao nos kao da je u blizini nešto zasmrdjelo.
»Iskren si, Bonharte, do bola. Ali prijeđi na stvar. Na objašnjenja. Bježiš s dje‐
vojkom preko cijelog Ebbinga i onda se odjednom pojaviš i opravdaš to gospodar‐
skim pravilima. Objasni što se dogodilo.«
»Što se tu ima objašnjavati«, gadno se nasmiješio Rience. »Gospodin Bonhart se
jednostavno domislio tko je ta cura zapravo. I koliko vrijedi.«
Skellen ga nije počastio pogledom. Zurio je u Bonharta, u njegove riblje, beziz‐
ražajne oči.
»I tu dragocjenu djevojku«, prorijedio je, »taj skupocjeni plijen, koji ti treba osi‐
gurati mirovinu, bacaš u Claremontu u arenu i prisiliš je da se bori na smrt. Riski‐
raš njezin život, iako živa vrijedi toliko. Kako to, Bonharte? Nešto mi tu ne štima.«
»Da je poginula u toj areni«, Bonhart nije poniknuo pogledom, »značilo bi da
ne vrijedi ništa.«
»Shvaćam.« Sova se blago namrštio. »Ali umjesto da djevojku odvedeš u još jed‐
nu arenu, doveo si je meni. Zašto, ako smijem upitati?«
»Ponavljam«, nacerio se Rience. »Dosjetio se tko je ona.«
»Bistri ste, gospodine Rience.« Bonhart se protegnuo tako da su mu zapucketali
zglobovi. »Pogodili ste. Da, istina je, s vješticom školovanom u Kaer Morhenu ve‐
zala se još jedna zagonetka. U Gesou, prilikom napada na plemkinju, curi se razve‐
zao jezik. Da je navodno važna i da je prema njezinu naslovu barunica sitna, da joj
se treba duboko klanjati. Onda ta Falka, mislim si, mora da je u najmanju ruku
gro ca. Zanimljivo. Vještica, to je jedno. Zar se viđa puno vještica? U bandi je Šta‐
kora, to je drugo. Carski je koroner osobno naganja od Koratha pa sve do Ebbinga,
zapovijeda da ju se ubije, treće. A uza sve to... navodno je plemkinja visoka roda.
Ha, mislim si ja, valjat će curu napokon ispitati tko je uistinu.«
Ušutio je nakratko.
»Isprva«, obrisao je nos orukvicom, »nije htjela govoriti. Iako sam je molio. Ru‐
kom, nogom, bičem molio. Ranjavati je nisam htio... Ali na sreću, našao se brico. S
priborom za vađenje zuba. Privezao sam je za stolac...«
Skellen je čujno progutao slinu. Rience se nasmiješio. Bonhart je pogledao
orukvicu.
302
Lastavičja kula
»Sve mi je rekla i prije... Čim je vidjela instrumente. Ta kliješta za zube i ostalo.

Odmah je postala razgovorljivija. Pokazalo se da je to...«
»Kraljevna Cintre«, rekao je Rience, zureći u Sovu. »Nasljednica prijestolja.
Kandidatkinja za ženu cara Emhyra.«
»Što mi gospodin Skellen nije izvolio reći«, nakrivio je usta lovac na nagrade.
»Zapovjedio je da ju se naprosto likvidira, nekoliko puta je to naglasio. Ubiti na
mjestu i bez milosti! Kako to, gospodine Skellene? Ubiti kraljicu? Buduću suprugu
svoga cara? A čim se car s njom vjenča, ako je vjerovati glasinama, uslijedit će velika
amnestija?«
Dok je govorio, Bonhart je Skellena probadao očima. Ali carski koroner nije
spuštao pogled.
»Eto«, nastavio je lovac, »ispada: zbrka. I tako sam, premda sa žaljenjem, odus‐
tao od svojih planova u vezi s vješticom-kraljevnom. Doveo sam cijelu tu zbrku
ovamo, gospodinu Skellenu. Da popričamo, sredimo stvari... Jer ta je zbrka čini se
malko prevelika za Bonharta samoga...«
»Vrlo ispravan zaključak«, zakriještalo je Rienceu nešto ispod pazuha. »Vrlo is‐
pravan zaključak, gospodine Bonharte. To što ste uhvatili, gospodo, malo je preve‐
liko za vas obojicu. Na vašu sreću, s vama sam i ja.«
»Što je to?« Skellen je skočio sa stolca, »što je to, prokleto bilo?«
»Moj meštar, čarobnjak Vilgefortz.« Rience je izvukao ispod pazuha malu srebr‐
nu kutijicu. »Točnije, glas moga rneštra. Koji dopire iz ovoga magičnog uređaja
koji se zove brzoglas.«
»Sve vas pozdravljam, gospodo«, rekla je kutijica, »šteta, mogu vas samo čuti, no
teleprojekciju ili teleportaciju ne dopuštaju mi neodgodivi poslovi.«
»Samo nam je još to manjkalo«, zarežao je Sova. »Ali mogao sam se i domisliti.
Rience je preglup da bi djelovao sam i na svoju ruku. Mogao sam se domisliti da
cijelo vrijeme vrebaš negdje u mraku, Vilgefortze. Kao stari gojazni pauk vrebaš u
tami čekajući da paučina zatreperi.«
»Kako slikovita usporedba.«
Skellen je prasnuo.
»I ne maži nam oči, Vilgefortze. Služiš se Rienceom i njegovom kutijicom ne
zbog navale poslova, već zbog straha pred čarobnjačkom vojskom, svojim starim
pajdašima iz Vrhovništva, koji skeniraju cijeli svijet u potrazi za tragovima magije s
tvojim algoritmom. Da pokušaš teleportaciju, otkrili bi te u trenu.«
»Dojmljiva li znanja.«
303
Andrzej Sapkowski
»Nismo si bili predstavljeni.« Bonhart se prilično teatralno naklonio pred srebr‐

nom kutijicom. »Ali zacijelo po vašem nalogu i s vašom ovlasti, gospodine čarob‐
niče, poglaviti Rience obećava djevojci muke? Ne varam se? Časne mi riječi, ta dje‐
vojka postaje sa svakim trenom sve važnija. Svima je, ispada, potrebna.«
»Nismo se upoznali«, prozborio je iz kutijice Vilgefortz. »Ali ja vas poznajem,
Leo Bonharte, začudili biste se koliko dobro. A djevojka je doista važna. Pa to je
Lavić iz Cintre, Prvotna krv. Prema Itlininom pretkazanju njezini će potomci u bu‐
dućnosti vladati svijetom.«
»Zato vam je toliko potrebna?«
»Meni je potrebna samo njezina placenta. Posteljica. Kad iz nje izvadim postelji‐
cu, ostalo možete pokupiti. Čujem li ja tamo nekakvo uzdisanje? Nekakvo uzdisa‐
nje i puhanje puno odbojnosti? Čije? Gospodina Bonharta koji djevojku svakod‐
nevno muči na pro njene načine, zički i psihički? Stefana Skellena, koji na zapo‐
vijed izdajica i urotnika želi djevojku ubiti? Ha?«
Prisluškivala sam ih, prisjećala se Kenna ležeći na prični s dlanovima položenim

pod vrat. Stajala sam iza ugla i čula. I kosa mi se dizala na glavi. Po cijelom tijelu.
Odmah sam shvatila veličinu zbrke u koju sam upala.
»Da, da«, odjeknulo je iz brzoglasa, »izdao si svoga cara, Skellene. Bez oklijeva‐
nja, u prvoj prilici.«
Sova je omalovažavajuće puhnuo.
»Zbilja je velika stvar kada mi izdaju predbacuje veleizdajnik kakav si ti, Vilge‐
fortze. Osjećao bih se počašćenim. Da ne zvuči kao jeftina sajamska dosjetka.«
»Ja ti ne predbacujem izdaju, Skellene, ja ismijavam tvoju naivnost i nesposob‐
nost u izdaji. Jer za koga ti izdaješ svoga vladara? Za Ardala aep Dahyja i de Wetta,
kneževe čiji je bolesni ponos povrijeđen time što je car odbacio njihove kćeri plani‐
rajući brak s Cintrijkom? A oni su računali da će iz njihovih rodova poteći nova di‐
nastija, da će njihovi rodovi biti u Carstvu prvi, da će ubrzo nadrasti i sam tron!
Emhyr ih je jednim potezom lišio te nade i oni su odlučili popraviti tijek povijesti.
Za oružanu pobunu još nisu spremni, ali mogli bi likvidirati djevojku koju je Em‐
hyr pretpostavio njihovim kćerima. Naravno da im se ne kalja njihove aristokratske
ručice, pa su našli plaćenoga žbira, Stefana Skellena, koji pati od prekomjerne am‐
bicije. Kako je to bilo, Skellene? Nećeš nam ispričati?«
304
Lastavičja kula
»Zašto?« proderao se Sova. »I kome? Pa ti kao i obično znaš sve, veliki magu! Ri‐
ence kao i obično ne zna ništa i tako treba i ostati, a Bonharta to i ne zanima...«
»Ti se pak, kako već rekoh, nemaš baš čime hvaliti. Kneževi su te kupili obeća‐
njima, a ti si previše inteligentan da ne bi znao da se s umišljenim plemenitašima
ne valja petljati. Danas im trebaš kao oruđe za likvidaciju Cintrijke, a sutra će te se
riješiti, jer si skorojević niska roda. Obećali su ti u novome Carstvu položaj Vattiera
de Rideauxa? Valjda ni sam u to ne vjeruješ, Skellene? Vattier im je potrebniji, jer
prevrati dolaze i prolaze, a tajne službe ostaju uvijek iste. Tvojim rukama žele samo
ubiti, Vattiera trebaju da bi ovladali sigurnosnim aparatom. Osim toga, Vattier je
vicomte, a ti si nitko.«
»Stvarno«, napućio je usne Sova. »Previše sam inteligentan da to ne bih primije‐
tio. Sada bih, znači, trebao kao sljedećega izdati Ardala aep Dahvja i pristati uz
tebe, Vilgefortze? Na to ciljaš? Ali ja nisam plamenac na kuli koji se okreće kako
zapuše vjetar! Ako podupirem revoluciju, činim to iz uvjerenja i zbog ideje. Treba
okončati despotsku tiraniju, uvesti ustavnu monarhiju, a nakon nje i demokraci‐
ju...«
»Što?«
»Vladavinu naroda. Uređenje u kojemu će vladati narod. Svi građani svih staleža
putem na poštenim izborima izabranih najdostojnijih i najpoštenijih predstavni‐
ka...«
Rience je zaurlao od smijeha. Divlje se nasmijao Bonhart. Srdačno, premda
malo kreštavo, nasmijao se i iz brzoglasa čarobnjak Vilgefortz. Sva trojica su se
dugo smijala i grohotala, roneći krupne suze.
»Ta ti je dobra«, prekinuo je veselje Bonhart. »Nismo se ovdje skupili da se zeza‐
mo, nego da trgujemo. Djevojka, barem zasad, ne pripada svim poštenim građani‐
ma svih zemalja, već meni. Ali mogu je i prodati. Što nudite, gospodine čarob‐
njače?«
»Zanima te vladanje svijetom?«
»Ne.«
»Onda ću ti dopustiti«, rekao je polagano Vilgefortz, »da nazočiš pri tome što ću
raditi djevojci. Moći ćeš gledati. Znam da ti je takvo promatranje draže od svih
drugih užitaka.«
Bonhartove oči su zasjale. Ali bio je miran.
»A konkretnije?«
305
Andrzej Sapkowski
»A konkretnije: spreman sam platiti tvoju dvadesetostruku tarifu. Dvije tisuće

orena. Uzmi u obzir, Bonharte, da je to vreća novca koju nećeš moći ponijeti, tre‐
bat ćeš snažnu mazgu, Dostajat će ti za mirovinu, verandu, golubove, pa čak i za
piće i kurve, ako sačuvaš razboritu umjerenost.«
»Slažem se, gospodine čarobnjače«, nasmijao se naizgled bezbrižno lovac. »Time
s pićem i kurvama zbilja ste me dirnuli. Sklopit ćemo posao. Ali nadovezao bih se i
na ponuđeno promatranje. Radije bih je, istina, gledao kako izdiše u areni, ali i na
vaše ću rezuckanje rado baciti pogled. Neka to bude bonus.«
»Posao sklopljen.«
»Brzo ste to obavili«, kiselo je ocijenio Sova. »Zbilja, Vilgefortze, brzo si i glatko
sklopio ortaštvo s Bonhartom. Ortaštvo koje jest i bit će societas leonina. Ali da
niste nešto zaboravili? Vijećnicu u kojoj sjedite i Cintrijku kojom trgujete okružuje
dva tuceta naoružanih ljudi. Mojih ljudi.«
»Dragi koroneru Skellene«, odjeknuo je Vilgefortzov glas iz kutijice. »Vrijeđate
me držeći da vas u razmjeni želim oštetiti. Baš naprotiv. Kanim biti neobično veli‐
kodušan. Ne mogu vam osigurati tu, kako ste se izvoljeli izraziti, demokraciju. Ali
zajamčit ću vam materijalnu pomoć, logističku potporu i pristup informacijama,
zahvaljujući kojima ćete prestati biti oruđe i slugan, te postati partner. Takav s či‐
jom će osobom i mišljenjem računati knez Joachim de Wett, vojvoda Ardal aep
Dahy, grof Broinne, grof d’Arvy i svi ostali plavokrvni urotnici. Što se tiče toga da
je to societas leonina? Dakako, ako je plijen Cirilla, lavlji ću dio uzeti ja i to kako
mi se čini zasluženo. Zar te to toliko boli? Pa i sam ćeš imati nemalu dobit Ako mi
predaš Cintrijku, položaj Vattiera de Rideauxa ti je već u džepu. A kao šef tajnih
službi, Stefane Skellenu, možeš ostvariti najrazličitije utopije, pa čak i demokraciju
i poštene izbore. Kako dakle vidiš, za jednu mršavu petnaestogodišnjakinju, dajem
ti ostvarenje životnih snova i ambicija. Vidiš to?«
»Ne«, zavrtio je glavom Sova. »Isključivo slušam.«
»Rience.«
»Slušam, meštre.«
»Daj gospodinu Skellenu primjer kakvoće naših informacija. Reci mu što si iz‐
vukao od Vattiera.«
»U ovom je odredu«, rekao je Rience, »špijun.«
»Što?«
»To što čuješ. Vattier de Rideaux ima krticu. Zna sve što radiš. Zašto to radiš i
za koga. Vattier je ubacio među vas svog agenta.«
306
Lastavičja kula
Prišao joj je tiho. Gotovo ga nije ni čula.

»Kenna.«
»Neratine.«
»Pretraživala si mi misli. Ondje u vijećnici. Znaš o čemu sam razmišljao. Dakle,
znaš i tko sam.«
»Čuj me, Neratine...«
»Ne. Ti mene poslušaj, Joanno Selborne. Stefan Skellen izdaje zemlju i cara.
Kuje urotu. Svi koji drže njegovu stranu završit će na gubilištu. Rastrgnut će ih ko‐
nji na Trgu tisućljeća.«
»Ja ništa ne znam, Neratine. Ja izvršavam zapovijedi... Što hoćeš od mene? Ja
služim koroneru... A komu ti služiš?«
»Carstvu. Gospodinu de Rideauxu.«
»Što hoćeš od mene?«
»Da pokažeš razboritost.«
»Odlazi. Neću te odati, neću reći... Ali otiđi, molim te. Ja ne mogu, Neratine.
Ja sam obična žena. Nije to za moju glavu...«
Ne znam što učiniti. Skellen mi se obraćao kao »gospi Selborne«. Kao časnici.
Kome služim? Njemu? Caru? Carstvu?
A odakle bih to mogla znati?
Kenna se odgurnula leđima od ugla kolibe, zamahom šibe i prijetećim mrmlja‐
njem potjerala seosku dječurliju, radoznalo pogledavajući Falku koja je sjedila kraj
stupa.
Joj, jesam se u lijepu kašu uvalila. Joj, zamirisalo je na omču. I konjsko govno
na Trgu tisućljeća.
Ne znam kako će to završiti, pomislila je Kenna. Ali moram ući u nju. U tu Fal‐
ku. Makar na tren oćutjeti njezine misli. Znati što i ona.
Razumjeti.
»Približila se«, rekla je Ciri, gladeći mačku. »Bila je visoka, njegovana, vrlo različita
od ostatka cijele te bande... Čak na svoj način i lijepa. I izazivala je poštovanje. Ta
dvojica koji su pazili na mene, vulgarni prostaci, prestali su psovati kada je prišla.«
Vysogota je šutio.
307
Andrzej Sapkowski
»Ona se pak«, nastavljala je Ciri, »sagnula, pogledala me u oči. Odmah sam

osjetila nešto... Nešto čudno... Kao da mi je nešto kvrcnulo straga u glavi, zaboljelo
me. Zašumjelo mi u ušima. Pogled mi se na tren jako razbistrio... Nešto je u mene
ušlo, odbojno i ljigavo... Poznavala sam to. Yennefer mi je pokazivala u svetištu...
Ali toj ženi nisam htjela dopustiti... Pa sam jednostavno odbila to nešto čime je
prodirala u mene, odbila i izbacila iz sebe, svom snagom koju sam mogla prikupiti.
A visoka žena se povila i zateturala, kao da je udarena šakom, zakoraknula je dva
koraka unazad... I krv joj je potekla iz nosa. Iz obje nosnice.«
Vysogota je šutio.
»A ja sam«, Ciri je podigla glavu, »shvatila što se dogodilo. Odjednom sam u
sebi osjetila Silu. Izgubila sam je ondje, u pustinji Korath, odrekla je se. Nisam je
poslije mogla crpsti, nisam je mogla koristiti. A ona, ta žena, dala mi je Silu, gur‐
nula mi je oružje u ruku. Bila je to moja prilika.«
Kenna je zateturala i teško sjela na pijesak, ljuljajući se i opipavajući tlo kao pijana.
Krv joj je tekla iz nosa na usta i podbradak.
»Što je...« Andres Vierny je skočio, ali se odjednom primio objeručke za glavu,
otvorio usta, iz usta se oslobodilo kriještanje. Široko otvorenih očiju zurio je u
Stigwarda, ali i iz piratova nosa i ušiju već je curila krv, a oči su mu se maglile. An‐
dres je pao na koljena, gledajući Neradna Ceku, koji je stajao sa strane i mirno pro‐
matrao.
»Nera... dne... Pomozi...«
Ceka se nije pomaknuo. Gledao je u djevojku. Ona je skrenula pogled na njega,
a on se zaljuljao.
»Ne treba«, brzo ju je preduhitrio. »Na tvojoj sam strani. Hoću ti pomoći. Daj,
presjeći ću ti veze... Evo ti nož, sama prereži ogrlicu. Ja ću dovesti konje.«
»Ceka...« protisnuo je kroz stegnuto grlo Andres Vierny. »Ti izdaj...«
Djevojka ga je ošinula pogledom, a on je pao na Stigwarta, koji je nepomično
ležao i savio se u fetalni položaj. Kenna i dalje nije mogla ustati. Krv joj je gustim
kapima kapala na grudi i trbuh.
»Uzbuna!« proderala se odjednom Chloe Stitz izlazeći iza koliba i ispustivši
ovčje rebro. »Uzbuuuna! Silifante! Skellene! Djevojka bježi!«
Ciri je već bila u sedlu. U ruci je imala mač.
»Đihaaa, Kelpie!«
308
Lastavičja kula
»Uzbuuuuuna!«
Kenna je grebla po pijesku. Nije mogla ustati. Noge ju uopće nisu slušale, bile
su kao drvene. Psioničarka, pomislila je. Naletjela sam na superpsioničarku. Dje‐
vojka je deset puta jača od mene... Dobro da me nije ubila... Kojim čudom sam još
pri svijesti?
Od brvnara već je jurila cijela gomila na čelu s Olom Harsheimom, Bertom
Bridgenom i Tilom Echradeom, na gumno su već žurili i stražari s vrata na palisa‐
di, Dacre Silifant, Boreas Mun. Ciri se okrenula, uzviknula, pošla galopom prema
rijeci. Ali i odatle su već trčali naoružani ljudi.
Skellen i Bonhart su iskočili iz vijećnice. Bonhart je u ruci imao mač. Neratin
Ceka se proderao, naletio na njih konjem i oborio obojicu. Onda se ravno iz sedla
bacio na Bonharta i pritisnuo ga na tlo. Rience je izletio na prag i izbezumljeno zu‐
rio.
»Hvatajte je!« riknuo je Skellen, skačući sa zemlje. »Hvatajte ili ubijte!«
»Živu!« zavapio je Rience. »Žiiiivu!«
Kenna je vidjela kako su Ciri otjerali od palisade duž rijeke, kako je okrenula
vranu kobilu i promaknula prema vratima. Vidjela je kako joj je Kabernik Turent
priskočio i htio je svući iz sedla, vidjela je kako je sijevnuo mač, vidjela je kako je iz
Turentova vrata briznula grimizna pruga. Vidjeli su to i Dede Vargas i Fripp
Mlađi. Nisu odlučili presjeći djevojci put, nestali su među brvnarama.
Bonhart je skočio, udarcem jabukom mača odgurnuo od sebe Neradna Cekua i
zasjekao ga strašno, iskosa kroz prsa. I smjesta je skočio za Ciri. Rasječeni Neratin
ga je žestoko krvareći uspio još uhvatiti za noge, pustio ga je tek priboden vrhom
mača za pijesak. Ali je i tih nekoliko sekundi odugovlačenja bilo dovoljno.
Djevojka je podbola kobilu, bježeći pred Silifantom i Munom. Skellen joj je
kradom, kao vuk, pritrčao slijeva, zamahnuo rukom. Kenna je vidjela kako je nešto
bljesnulo u letu, vidjela kako se djevojka trgnula i zanijela u sedlu, a s lica joj je
briznula krv. Nagnula se unazad tako da je na trenutak leđima ležala na kobilinim
sapima. Ali nije pala, uspravila se, zadržala u sedlu, prilegavši uz konjski vrat. Vrana
kobila je rastjerala oružnike i jurila ravno na vrata. Za njom su trčali Mun, Silifant
i Chloe Stitz sa samostrelom.
»Neće preskočiti! Imamo je!« proderao se trijumfalno Mun. »Sedam stopa neće
preskočiti nijedan konj!«
»Ne odapinji, Chloe!«
309
Andrzej Sapkowski
Chloe Stitz nije čula povik u sveopćoj dreci. Zastala je. Prislonila je samostrel na
obraz. Bilo je općepoznato da Chloe nikad ne promaši.
»Gotova je!« kriknula je. »Gotova je!«
Kenna je vidjela kako muškarac, čije ime nije znala, pritrčava, podiže samostrel i
iz blizine gađa Chloe u leđa. Strijela ju je probola u eksploziji krvi. Chloe je pala
bez jauka;
Vrana kobila je dogalopirala do vrata na palisadi, blago zabacila glavu. I skočila.
Odrazila se i vinula nad kapiju, skladno podvukavši prednje noge prešla preko nje
kao crna svilena vrpca. Privučena stražnja kopita nisu ni dirnula gornju gredu.
»Bogova mu!« kriknuo je Dacre Silifant. »Bogova mu, kakva li konja! Vrijedi
zlata koliko je težak!«
»Kobila je onoga tko je uhvati!« uzviknuo je Skellen. »Na konje! Na konje i po‐
jurite!«
Kroz napokon otvorenu kapiju izjurila je potjera, podižući prašinu. Pred svima,
na čelu, galopirali su Bonhart i Boreas Mun.
Kenna je s naporom ustala. I odmah se zanijela i teško sjela na pijesak. Noge su
joj bile bolno utrnute.
Kabernik Turent se nije micao, ležao je u crvenoj bari široko razbacanih ruku i
nogu. Andres Vierny pokušavao je podići i dalje onesviještenog Stigwarda.
Sklupčana na pijesku, Chloe Stitz činila se malenom poput djeteta.
Ola Harsheim i Bert Bridgen dovukli su pred Skellena niskog muškarca, toga
koji je ubio Chloe. Sova je dahtao. I sve se tresao od bijesa. S redenika obješenog
preko grudi izvukao je drugu čeličnu zvijezdu, istu kakvom je maloprije ranio dje‐
vojku u lice.
»Neka te pakao proguta, Skellene«, rekao je niski muškarac. Kenna se sjetila
kako se zove. Mekesser. Jediah Mekesser. Gemmerac. Upoznala ga je u Rocayneu.
Sova se pogrbio, silovito zamahnuo rukom. Šestozuba zvijezda zazviždala je zra‐
kom i duboko se zabila Messekeru u lice, između oka i nosa. Pogođeni nije ni krik‐
nuo, samo je počeo snažno i grčevito podrhtavati u Harsheimovu i Brigdenovu sti‐
sku. Dugo se tresao, a zube je iscerio tako sablasno da su svi okrenuli glave. Svi
osim Sove.
»Iščupaj iz njega moj orion, Ola«, rekao je Stefan Skellen, kada se truplo objesi‐
lo u rukama koje su ga držale. »I bacite tu strvinu u gnojnicu skupa s drugom strvi‐
nom, s tim hermafroditom. Da ne ostane ni traga od tih šugavih izdajnika.
Iznenada je zapuhao vihor, nadošli su oblaci. Odjednom se smračilo.
310
Lastavičja kula
Stražari su se dozivali na zidinama citadele. Sestre Scarra su hrkale u duetu. Kohut

je glasno pišao u praznu kiblu.
Kenna je povukla deku do pod bradu. Sjećala se.
Nisu sustigli djevojku. Nestala je. Jednostavno je nestala. Boreas Mun – nevje‐
rojatno – izgubio je trag vrane kobile nakon nekih tri milje. Iznenada, bez upozore‐
nja smračilo se, vjetar je prignuo drveće gotovo do zemlje. Pljusnula je kiša, ma,
grunuli su gromovi, bljesnule munje.
Bonhart nije opraštao. Vratili su se u Rogotin. Derali su se, svi, jedan preko
drugoga i jedan na drugoga: Bonhart, Sova, Rience i taj četvrti, zagonetni, neljud‐
ski, kreštavi glas. Onda su digli u sedla cijelu hanzu, osim onih koji – poput mene
– nisu mogli krenuti. Okupili su seljake s bakljama, natjerali ih u šume. Vratili su
se pred jutro.
Vratili bez ičega. Ako se ne računa užas koji im je bio u očima.
Priče su, prisjećala se Kenna, započele tek poslije nekoliko dana. Isprva su se svi
previše bojali Sove i Bonharta. Ta su dvojica bili tako bijesni da je bilo bolje ne iz‐
laziti im na oči. Za neopreznu riječ čak je i Bert Brigden, časnik, dobio drškom
knuta po glavi.
Ali onda se počelo pričati o tome što se događalo za vrijeme potjere. O male‐
nom slamnatom jednorogu iz kapelice koji je iznenada narastao na veličinu zmaja i
uplašio konje tako da su jahači popadali, čudo da nisu polomili vratove. O povorci
plamenookih sablasti koja je jahala preko neba na konjskim kosturima predvođena
jezivim kraljem-kosturom koji je svojim slugama-sablastima zapovjedio da podera‐
nim plaštevima brišu tragove kopita vrane kobile. O makabričnom zboru legnjeva
mračnjaka koji su dozivali: »Krrr-viii, krrrviii, krrrviii!« O užasavajućem zavijanju
sablasne bearin’shie, navjestiteljice smrti...
Vjetar, kiša, oblaci, grmlje i drveće fantastičnih oblika, usto strah u kojega su oči
velike, komentirao je Boreas Mun, koji je bio ondje prisutan. I to je cijelo objašnje‐
nje. A legnji? Legnji kao legnji, uvijek kriješte.
A trag, tragovi kopita koji iznenada nestaju, kao da je konj uzletio u nebo?
Lice Boreasa Muna, tragača koji je mogao pronaći trag ribe u vodi, na to bi se
pitanje steglo. Vjetar, odgovarao je, vjetar je zameo tragove pijeskom i lišćem. Dru‐
goga objašnjenja nema.
Neki su čak vjerovali u to, prisjećala se Kenna. Neki su čak povjerovali da su sve
to bile prirodne pojave ili priviđenja. I čak su ih ismijavali.
311
Andrzej Sapkowski
Ali prestali su se smijati. Nakon Dun Dârea. Nakon Dun Dârea nije se smijao
više nitko.
Kada ju je ugledao, nagonski je ustuknuo, udahnuvši.

Pomiješala je guščju mast s čađom iz dimnjaka i tako stvorenom masnom bo‐
jom zacrnila oči i kapke, produžujući ih dugim linijama sve do iza ušiju i sljepo‐
očnica.
Izgledala je poput demona.
»Nakon četvrte ade u visoku šumu, uza sam rub«, ponovio je upute. »Onda duž
rijeke sve do tri usahla stabla, od njih kroz grabik ravno na zapad. Pojavit će se bo‐
rik, jaši uz rub i broj krčevine. Skrenut ćeš na devetoj i potom ne skreći više nigdje.
Potom će se već pojaviti naselje Dun Dâre, s lijeve strane mu je zaselak. Nekoliko
brvnara. A iza njih, na raskrižju, krčma.«
»Upamtila sam. Naći ću, ne boj se.«
»Obavezno pazi na riječnim krivajama. Čuvaj se mjesta gdje je trska rjeđa. Mjes‐
ta obraslih dvornikom. A ako te ipak mrak zatekne prije borika, stani i pričekaj do
jutra. Ni u kojem slučaju ne idi kroz močvare noću. Mjesec je već skoro posve
mlad, usto je i oblačno...«
»Znam.«
»Ako je riječ o Jezerskoj krajini... Uputi se na sjever, preko brda. Izbjegavaj glav‐
ne ceste, na glavnim je cestama sve puno vojske. Kada dospiješ do rijeke, velike ri‐
jeke koja se zove Sylte, za sobom ćeš ostaviti već više od pola puta.«
»Znam. Imam zemljovid koji si mi nacrtao.«
»Ah, da. Istina.«
Ciri je još jednom provjerila ormu i dvanjke. Makinalno. Ne znajući što reći.
Odgađajući ono što se napokon moralo izreći.
»Bilo mi je lijepo što sam te mogao ugostiti«, preduhitrio ju je. »Zbilja. Zbo‐
gom, vještice.«
»Zbogom, pustinjače. Hvala ti na svemu.«
Već je bila u sedlu, već se spremala dati Kelpie znak da pođe, kada joj je prišao i
uhvatio je za ruku.
»Ciri. Ostani. Pričekaj da zima prođe...«
»Dospjet ću do jezera prije mrazova. A potom, bude li kako si govorio, sve će
biti nevažno. Vratit ću se teleportom na anedd. U školu u Aretuzi. Gospi Riti...
312
Lastavičja kula
Vysogoto... Kako je to davno bilo...«

»Lastavičja kula je legenda. Pamti, to je samo legenda.«
»I ja sam samo legenda«, rekla je gorko. »Od rođenja. Zireael, Lastavica, dijete
iznenađenje. Odabrana. Dijete sudbine. Dijete Prvotne krvi. Idem, Vysogoto. Os‐
taj mi zdravo.«
»Zdravo, Ciri.«
Krčma na raskrižju iza zaselka bila je prazna, Cyprian Fripp Mlađi i njegova tri su‐
druga zabranili su ulaz mještanima i tjerali putnike. Sami su pak po cijele dane žde‐
rali i lokali, sjedeći u zadimljenom i mračnom lokalu koji je smrdio kako obično
smrdi krčma zimi, kada se ne otvaraju ni vrata, ni prozori – po znoju, miševima,
obojcima, borovini, prdežu, masti, paljevini i isparavanju mokre odjeće.
»Serem ti se na takvu sudbinu«, ponovio je valjda po stoti put Yuz Jannovitz,
Gemmerac, mašući sluškinjama da donesu rakije. »Vrag da nosi toga Sovu. Da mo‐
ramo sjediti u ovoj ušljivoj rupi! Već bih više volio jahati šumom u ophodnji!«
»E jesi blesav«, odvratio je Dede Vargas. »Vani je prokleto hladno! Ja sam radije
na toplom. I blizu gospodični!«
Poletno je klepnuo sluškinju po stražnjici. Cura je pisnula, ne baš uvjerljivo i iz‐
razito ravnodušno. Bila je, istinu govoreći, priglupa. Rad u krčmi naučio ju je samo
tome da se kada pljesnu ili štipnu pristoji pisnuti.
Cyprian Fripp i njegova družba navalili su na obje sluškinje već drugoga dana
po dolasku. Krčmar se bojao usprotiviti, a cure su bile premalo bistre da bi raz‐
mišljale o prosvjedovanju. Život ih je naučio i to da ako se cura buni, dobije bati‐
na. Pa je pametnije pričekati da im dosadi.
»I ta je vražja Falka«, sit takvog života Rispat La Pointe načeo je još jednu stan‐
dardnu temu dosadnih večernjih razgovora, »skapala negdje u šumama, kažem
vam. Vidio sam kako ju je onomad Skellen zasjekao preko lica orionom, kako je iz
nje briznula krv! Iz toga se, kažem vam, nije mogla izvući!«
»Sova ju je promašio«, ustvrdio je Yuz Jannowitz. »Jedva ju je okrznuo orionom.
Lice joj je dakako dobro razvalio, vidio sam i sâm. Ali je li to curi zasmetalo pri
skoku preko kapije? Je li pala s konja? Ma baš! A kapiju smo poslije izmjerili: se‐
dam stopa i dva cola, da ne povjeruješ. I što? Skočila! Itekako! Između sedla i dupe‐
ta ne bi joj ni oštricu noža gurnuo.«
313
Andrzej Sapkowski
»Liptala je krv iz nje kao iz čabra«, usprotivio se Rispat La Pointe. »Jurila je,
kažem vam, jurila, a onda pala i skapala u nekoj rupi, vuci i ptice su pojeli mrcinu,
kune dovršile, a mravi očistili tragove. Kraj, deireadh! Mi, kažem vam, ovdje zaba‐
dava sjedimo i novce propijamo. I to vlastite, jer plača nekako ne stiže!«
»Ne može biti da od trupla ne ostane ni traga, ni znaka«, rekao je uvjereno
Dede Vargas. »Uvijek nešto ostane, lubanja, zdjelica, neka deblja kost. Rience, onaj
čarobnjak, pronaći će na kraju Falkine ostatke. I tada će stvar svršiti.«
»I možda će nas onda tako potjerati da ćemo se ovoga nerada i ovoga ušljivog
svinjca s veseljem prisjetiti.« Cyprian Fripp Mlađi prešao je zgađenim pogledom po
zidovima krčme na kojima je znao već svaki čavao i svaki urez. »I ove grozne rakije‐
tine. I ovih dviju što smrde po luku, a dok ih tucaš leže kao telad, zure u strop i
čačkaju zube.«
»Sve je bolje od ove dosade«, presudio je Yuz Jannovitz. »Mogao bih zavijati!
Poduzmimo, dovraga, nešto! Bilo što! Spalimo selo ili štogod?«
Zaškripala su vrata. Zvuk je bio tako nesvakodnevan da su sva četvorica skočila s
mjesta.
»Van!« zaurlao je Dede Vargas. »Nosi se, odrpanče! Žicaru! Smrdljivče! Van,
goni se!«
»Pusti ga«, odmahnuo je rukom Fripp. »Vidiš da nateže gajde. Ma to je samo
ubogar, sigurno stari vojnik koji zarađuje svirkom i pjevanjem po svratištima. Vani
sipi rosulja i hladno je. Neka počine...«
»Samo dalje od nas.« Yuz Jannowitz je pokazao prosjaku kamo mora sjesti. »Jer
će nas još i uši opsjesti. I odavde vidim kako po njemu plaze. Pomislio bi čovjek da
to nisu uši, nego kornjače.«
»Daj mu gazda«, vladarski je kimnuo Fripp Mlađi, »nešto za jelo! I nama žesti‐
ce!«
Prosjak je skinuo s glave veliku krznenu kapu i uzvišeno oko sebe raširio smrad.
»Neka vam bude hvala, plemenita gospodo«, progovorio je. »Danas je noć Sa‐
ovine, blagdan. Na blagdan ne pristoji nikoga tjerati da kišne na daždu i mrzne. Na
blagdan pristoji počastiti...«
»Istina«, lupio se po čelu Rispat La Pointe. »Danas dočekujemo Saovine! Kraj
listopada!«
»Noć čarolija.« Prosjak je srknuo rijetku čorbu koju su mu donijeli. »Noć duho‐
va i sablasti!«
314
Lastavičja kula
»Oho!« rekao je Yuz Jannowitz. »Djedo će nas, pazite samo, začas počastiti ubo‐
garskom pričom!«
»Neka počasti«, zijevnuo je Dede Vargas. »Sve je bolje od ove dosade!«
»Saovine«, ponovio je zlovoljno Cyprian Fripp Mlađi. »Već je pet tjedana prošlo
od Rogotina. I već dva tjedna kako ovdje dreždimo. Cijela dva tjedna! Saovine,
ha!«
»Noć čuda.« Prosjak je oblizao žlicu, prstom izvadio nešto s dna zdjele i pojeo to
nešto. »Noć sablasti i čarolija!«
»Nisam li rekao?« iskesio je zube Yuz Jannowitz. »Slijedi ubogarska priča!«
Prosjak se uspravio, počešao i štucnuo.
»Noć uoči Saovine«, počeo je kićeno, »posljednja noć prije studenačkog mlađa‐
ka vilenjacima je zadnja noć stare godine. Kada svane novi danak, za njih je već
nova godina. Vilenjaci običavaju u noći Saovine sve vatre u kući i na imanju užgati
samo jednom smolastom luči, a ostatak luči dobro spremiti, sve do svibnja, kada će
njome potpaliti oganj Belleteyna, tad će, govore, sve roditi sretno i obilato. Ne čine
to samo vilenjaci, i neki naši tako postupaju. Da bi se od zlih duhova zaštitili...«
»Duhova!« prasnuo je Yuz. »Poslušajte samo što ovaj seronja laprda!«
»To je noć Saovine!« obznanio je prosjak ganutljivim glasom. »Za takve noći
duhovi pohađaju zemlju! Duhovi umrlih kucaju na prozore, pustite nas, ječe, pus‐
tite. Valja im tada dati meda i kaše, a sve skupa poškropiti rakijom...«
»Rakijom ću ja radije sam sebi grlo poškropiti«, zagrohotao je Rispat La Pointe.
»A tvoji me duhovi, stari, mogu poljubiti, evo ovamo!«
»Joj, plemeniti, ne zbijajte šale s duhovima, jer mogu vas čuti, a rado se osveću‐
ju! Danas pada Saovine, noć sablasti i čarolija! Naćulite uši, čujete li kako uokolo
nešto šušti i kucka? To dolaze mrtvi s onoga svijeta, žele se uvući u kuće da se ogri‐
ju uz ognjište i dosita najedu. Ondje po golim strništima i bezlisnim šumama huli
vjetar i studeno je, jadni dusi zebu, pa ih vuče kućama u kojima su vatra i toplina.
Tada im ne smiješ zaboraviti dati u zdjelici jela na prag, ili negdje za gumno, jer
ako utvare ne nađu ništa, nakon ponoći će same ući u kolibu da potraže...«
»Jao nama!« šapnula je glasno jedna od služavki i u isti mah pisnula, jer ju je
Fripp uštinuo za stražnjicu.
»Nije loša priča!« rekao je. »Ali još je daleko od dobre! Natoči, gazda, starome
vrč vrućega piva, možda ispriča bolju! Dobru priču o duhovima, momci, prepoznat
ćete po tome što curama dok je slušaju možeš turnuti, a da ni ne opaze!«
315
Andrzej Sapkowski
Muškarci su zagrohotali, odjeknula je piska obiju djevojaka podvrgnutih provje‐

ri stupnja zanesenosti pričom. Djed je potegnuo vrućega piva, srknuvši glasno i po‐
drignuvši.
»Samo mi se nemoj naliti i zaspati!« upozorio je prijeteći Dede Vargas. »Neću te
zabadava pojiti! Bajaj, pjevaj, gajde zasviraj! Neka bude veselo!«
Prosjak je otvorio usta u kojima je jedan jedini zub svijetlio kao miljokaz posred
mračne stepe.
»Pa, presvijetli, dočekujemo Saovine! Ma kakva glazba, kakva svirka? Ne doliku‐
je! Glazba Saovine je ovaj vjetar za oknima! To vuci zavijaju i vampijeri, majmuni
leleču i ječe, guli škrguću zubima! Beann’shie cvili i kriči, a tko njezin krik začuje,
tome je obavezno pisan brzi kraj. Svekoliki zlodusi napuštaju svoja skrovišta, vješti‐
ce lete na svoj zadnji zbor prije zime! Saovine je noć sablasti, čuda i utvara! U šumu
nemoj otići, jer će te lešij pojesti. Grobištem ne prolazi, jer će te mrtvak capnuti!
Najbolje ti je iz kolibe uopće ne izlaziti, te za svaki slučaj zabosti u prag novi željez‐
ni nož, zlo se neće usuditi da ga prestupi. Žene pak moraju pozorno čuvati djecu,
jer na noć Saovine mogu rusalka ili plačka dijete ukrasti, podmetnuti gadnoga izro‐
da. A koja je ženska noseća, bolje joj je van ne izlaziti, jer joj noćnica može plod u
krilu začarati! Pa će umjesto djeteta roditi štrigu sa željeznim zubima...«
»Jao meni!«
»Sa željeznim zubima. Najprije majci odgrize dojku. Onda odgrize ruku. Lice
odgrize... Uh, a i ja sam ogladnio...«
»Evo ti na, kost, ima na njoj još mesa. Starima nije zdravo jesti previše mesa,
mogu se zagrcnuti i odapeti, ha, ha! Ma dobro, donesi mu još piva, curo. Hajde,
stari, pričaj nam još o duhovima!«
»Saovine, presvijetli, avetinjama je zadnja noć da malo izađu. Kasnije im već
ciča zima oduzme snagu, pa silaze u Bezdan, pod zemlju, odakle više neće cijele
zime ni nosom izviriti. Zato je od Saovine sve do veljače, do blagdana Imbaelka,
najbolje vrijeme da se pohode opsjednuta mjesta u potrazi za blagom. Uzmimo, na
primjer, ako za topla vremena kopaš oko vihtova kurbana, zajamčeno ti je da će se
viht probuditi, bijesan izjuriti i kopača smazati. A od Saovine do Imbaelka, možeš
kopati ili riljati koliko ti volja, viht čvrsto spava kao stari medo.«
»Ma, izmišlja, prdonja stari!«
»Živu istinu govorim, presvijetli. Da, da. Začarana je noć Saovine, strašna, ali u
isti mah i najbolja za vraćanja i svakojake vradžbine. U takvu noć možeš gatati i
316
Lastavičja kula
pretkazivati iz kostiju, i iz ruke, i iz bijeloga pijetla, iz luka, iz sira, iz kuničjeg dro‐

ba, iz sagnjilog netopira...«
»Fuj!«
»Noć Saovine, noć utvara i sablasti... Bolje je u kolibama boraviti. Cijela obi‐
telj... Uz ognjište...«
»Cijela obitelj«, ponovio je Cyprian Fripp, odjednom se grabežljivo nacerivši
pajdašima. »Cijela obitelj, čuli ste? Skupa s onom koja se već sedmicu dana skriva
od nas po nekakvim guštarama!«
»Kovačica!« u trenu se dosjetio Yuz Jannowitz. »Zlatokosa slatkica! Ima u tebi
pameti, Frippe. Danas je možemo poševiti u kolibi! Ha, dečki? Hoćemo li skočiti u
kovačev zabran?«
»Uuuuh, iz ovih stopa.« Dede Vargas se snažno protegnuo. »Pred očima mi je,
kažem vam, ta kovačica dok hoda kroz selo, a sisice joj poskakuju, dupence se vr‐
tucka... Trebalo ju je tada tucati, ne čekati, ali Dacre Silifant, glupa o cirčina...
No, ali sada Silifanta ovdje nema, a kovačica je u kolibi! Čeka!«
»Već smo rascopali starješinu sela cepinom«, namrštio se Rispat. »Rasparali smo
seljačinu koji mu je priskočio u pomoć. Trebamo li još leševa? Kovač i njegov sin
su ljudine. Nećemo ih uplašiti. Trebat će ih...«
»Nasjeckati«, dovršio je spokojno Fripp. »Samo malo nasjeckati, ništa više. Do‐
krajčite pivo, spremimo se i idemo u selo. Priredit ćemo si Saovine! Okrenut ćemo
kožuhe dlakom nagore, drečat ćemo i arlaukati, seljačine će pomisliti da su došli
đavli ili avetinje!«
»Hoćemo li dovesti kovačicu ovamo ili ćemo se zabaviti po naški, po gemmer‐
ski, obitelji pred očima?«
»Jedno ne isključuje drugo.« Fripp mlađi je povirio u noć kroz mjehur na pro‐
zoru. »Kakva se vjetrina digla, pas mu mater! Topole se povijaju!«
»O, ho, ho«, progovori iznad vrča prosjak. »Nije to vjetar, plemeniti, nije to vje‐
trina! To vještice lete na metlama jašući, a neke pak na mužarima i stupama, trago‐
ve za sobom metlama zatiru. Ne znaš, kada takva čovjeku u šumi put presječe i
straga naiđe, ne znaš kada će napasti! A u nje su zubi, evo ovakvi!
»Straši ti djecu, djedo, svojim vješticama!«
»Ne izgovarajte, gospodine, u zao čas. Jer reći ću vam i da su najopasnije vještice
te gro ce i kneginje u vještičjem stanju, o, ho, ho, te ne jezde na metlama, ne na
žaračima i mužarima, nikako! One galopiraju na svojim crnim mačorima!«
»He, he, he, he!«
317
Andrzej Sapkowski
»Istina je to! Jer užežin Saovine, na tu jedinu noć u godini, pretvaraju se vještičji
mačori u kobile crne kao smola. I jadan onaj tko u noć crnu poput katrana začuje
topot kopita i ugleda vješticu na crnoj kobili. Tko se s takvom vješticom sretne,
neće smrti umaknuti. Zavrtjet će ga vještica kao vihor lišće, odvući ga na drugi svi‐
jet!«
»Dovršit ćeš kada se vratimo! Ali da si nam dobru priču smislio, prokleti djedo,
i naštimaj gajde! Kada se vratimo bit će ovdje terevenka! Plesat će se i gospodičnu
kovačicu natezati... Što je, Rispate?«
Rispat La Pointe, koji je izašao na trijem isprazniti mjehur, vratio se trkom, a
lice mu je bilo bijelo kao snijeg. Silovito je zamahao rukama, pokazujući prema
vratima. Nije uspio protisnuti ni riječ. I nije ni trebao. Vani je glasno zarzao konj.
»Vrana kobila«, rekao je Fripp lica prilijepljena za mjehur na prozoru. »Ista ona
vrana kobila. To je ona.«
»Vještica?«
»Falka, budalo.«
»To je njezin duh!« Rispat je silovito udahnuo zrak. »Sablast! Ona nije mogla
preživjeti! Umrla je i vraća se kao utvara! Na noć Saovine...«
»Doći će noću kao katran crna«, promrmljao je prosjak, pritišćući prazni vrč na
trbuh. »I tko se s njom sretne, neće smrti umaknuti...«
»Oružje, hvatajte oružje«, rekao je grozničavo Fripp. »Žurno! Stanite uz vrata s
obje strane! Ne shvaćate? Posrećilo nam se! Falka ne zna za nas, dojahala je ovamo
da se ugrije, studen i glad su je istjerali iz skrovišta! Ravno u naše ruke! Sova i Rien‐
ce će nas obasuti zlatom! Hvatajte oružje...«
Škripnula su vrata.
Prosjak se zgrbio nad stolom, napeo oči. Slabo je vidio. Oči su mu bile stare,
uništene glaukomom i kroničnim trahomom. Usto je u krčmi bilo mračno i za‐
dimljeno. Stoga prosjak nije dobro vidio vitak lik koji je s trijema ušao u izbu,
odjeven u kožnat kaputić od ondatrina krzna, lica zaklonjena kapuljačom i šalom.
No sluh je u prosjaka bio dobar. Čuo je tihi krik jedne od sluškinja, klepet klompi
druge, poluglasnu psovku krčmara. Čuo je zveket mačeva u koricama. I tihi, otrov‐
ni glas Cypriana Frippa:
»Imamo te, Falka! Nisi nas očekivala ovdje, ha?«
»Očekivala sam!« Čuo je prosjak. I zadrhtao na zvuk toga glasa.
Ugledao je pokret vitkoga lika. I začuo uzdahe užasa. Prigušeni krik jedne od
djevojaka. Nije mogao vidjeti da je djevojka nazvana Falkom zbacila kapuljaču i
318
Lastavičja kula
šal. Nije mogao vidjeti njezino gadno unakaženo lice. I oči zaokružene šminkom
od čađe i masti tako da su izgledale kao oči demona.
»Nisam Falka«, rekla je djevojka. Prosjak je ponovo vidio njezin brzi, razmazani
pokret, vidio kako je nešto plameno bljesnulo u svjetlosti lojanica.
»Ja sam Ciri iz Kaer Morhena. Ja sam vještica. Došla sam ovamo ubijati.«
Prosjak, koji je u svom životu vidio ne jednu birtašku tuču, uvježbao je izbjega‐
vanje ozljeda: zbrisao je pod stol, zgrčio se i čvrsto uhvatio nogu od stola. Iz toga
položaja više, jasno, nije mogao ništa vidjeti. A nije ni htio. Grčevito se držao stola,
a stol se već kretao po izbi skupa s ostalim namještajem, posred lupe, treska i pra‐
ska, topota teško obuvenih nogu, psovki, krikova, sudaranja i zveke čelika.
Sluškinja je jezivo vrištala, neprekidno.
Netko je tresnuo na stol, prevrnuvši ga skupa sa zakvačenim prosjakom, svalio
se na pod. Prosjak je zaurlao osjećajući kako po njemu brizga vruća krv. Dede Var‐
gas, taj koji ga je htio odmah izbaciti – prosjak ga je poznao po mjedenim puceti‐
ma na kaputiću – jezovito je drečao, bacakao se, prskao krv oko sebe, mlatio ruka‐
ma. Jedan od bezglavih udaraca pogodio je i prosjaka ravno u oko. Prosjak više nije
vidio baš ništa. Vrištava sluškinja zagrcnula se, utihnula, udahnula i počela vrištati
ponovo, u puno višem tonu.
Netko je bučno tresnuo na pod, ponovo je po svježe oribanim borovim daska‐
ma potekla krv. Prosjak nije razabrao da je taj koji upravo umire Rispat La Pointe,
kojega je Ciri dohvatila sa strane po vratu. Nije vidio kako je Ciri izvela piruetu tik
pred nosovima Frippa i Jannowitza, kako je prošla njihovu barijeru kao sjena, kao
sivi dim. Jannowitz se izvio za njom, brzim, mekim, mačjim okretom. Bio je vješt
mačevalac. Sigurno stajući na desnu nogu navalio je dugom, protegnutom pri‐
mom, ciljajući u djevojčino lice, ravno u njezin grozni ožiljak. Morao je pogoditi.
Nije pogodio.
Nije se stigao zakloniti. Probola ga je u naletu, izbliza, objeručke, kroz prsa i tr‐
buh. I odmah odskočila, zavrtjela se, izbjegavajući Frippov udarac, ošinula pognu‐
tog Jannowitza po vratu. Jannowitz je tresnuo čelom po klupi. Fripp je preskočio
klupu i truplo, široko zamahnuo. Ciri mu je iskosa parirala, izvila se u polupiruetu
i kratko ga ubola u slabinu nad bedrom. Fripp je zateturao, navalio se na stol, hva‐
tajući ravnotežu, nagonski ispružio pred sebe ruku. Kada se dlanom odupro o
ploču, Ciri ju je brzim udarcem odsjekla.
Fripp je podignuo batrljak iz kojega je brizgala krv, pogledao ga usredotočeno,
potom pogledao dlan koji je ležao na stolu. I odjednom je pao – silovito, žestoko je
319
Andrzej Sapkowski
stražnjicom sjeo na pod, kao da se poskliznuo na sapun. Sjedeći je zaurlao, a zatim

počeo zavijati, divljim, visokim, otegnutim vučjim zavijanjem.
Skutren pod stolom, zaliven krvlju, prosjak je slušao kako nakratko traje taj jezi‐
vi duet – jednolično vrištanje sluškinje i spazmatično Frippovo zavijanje.
Cura je zašutjela prva, okončavši vrištanje neljudskim, prigušenim kriještanjem.
Fripp je naprosto utihnuo.
»Mama...« rekao je odjednom, posve razgovijetno i prisebno. »Mamice... Kako
to tako... Kako to., što mi... se dogodilo? Što mi... je?«
»Umireš«, rekla je djevojka s ožiljkom.
Prosjaku se ostatak kose digao na glavi. Da spriječi cvokotanje zuba, zagrizao je
rukav surke.
Cyprian Fripp Mlađi ispustio je iz sebe zvuk kao da nešto s mukom guta. Više
nije ispuštao zvukove. Nikakve.
Bilo je posve tiho.
»Što si ti učinila...« zaječao je u tišini krčmar. »Što si ti učinila, djevojko...«
»Ja sam vještica. Ubijam čudovišta.«
»Objesit će nas... Selo i krčmu će spaliti!«
»Ubijam čudovišta«, ponovila je, a u glasu joj se iznenada pojavilo nešto nalik
na čuđenje. Nalik na oklijevanje. Nesigurnost.
Krčmar je zaječao, zastenjao. I zajecao.
Prosjak se polagano izvukao ispod stola, odmičući se od trupla Dede Vargasa,
od njegova gadno rasječena lica.
»Na crnoj kobili jašeš...« promrmljao je. »U noći mračnoj kao katran... Tragove
za sobom zamećeš...«
Djevojka se okrenula, pogledala ga. Lice je već stigla oviti šalom, iznad šala gle‐
dale su tamnim krugovima uokvirene oči sablasti.
»Tko se s tobom sretne«, promucao je prosjak, »taj više smrti neće umaknuti...
Jer ti si sama smrt.«
Djevojka ga je promatrala. Dugo. I prilično ravnodušno.
»Imaš pravo«, rekla je napokon.
Negdje u močvarama, daleko, ali znatno bliže no prije, po drugi je put odjeknulo
jadikujuće zavijanje beann’shie.
320
Lastavičja kula
Vysogota je ležao na podu na koji je pao ustajući iz kreveta. S užasom je ustano‐

vio da se ne može dići. Srce mu je lupalo, dizalo se pod grlo, gušilo ga.
Već je znao čiju smrt najavljuje noćni krik vilenjačke sablasti. Život je lijep, po‐
mislio je. Svemu unatoč.
»Bogovi...« prošaptao je. »Ne vjerujem u vas... Ali ako ipak postojite...«
Užasna bol eksplodirala mu je u grudima, iza prsne kosti. Negdje u močvarama,
daleko, ali znatno bliže no prije, beann’shie je divlje zacviljela po treći put.
»Ako postojite, čuvajte vješticu na njezinu putu!«
321
Andrzej Sapkowski
»Imam velike oči zato da te bolje vidim!« proderao se postojani vučina. »Imam
velike šape da te njima uhvatim i obujmim! Sve imam veliko, sve, začas ćeš se u
to sama uvjeriti. Zašto me tako čudno gledaš, malena djevojčice? Zašto ne odgo‐
varaš?«
Vještica se nasmiješila.
»Imam iznenađenje za tebe.«
Flourens Delannoy, Iznenađenje, iz zbirke Bajke i legende
Jedanaesto poglavlje
U      svetišta nepomično, zategnute kao stru‐
ne, napete, nijeme, blago problijedjele. Bile su spremne za put, pripremljene i u
najmanjim detaljima. Muška, siva putna odijela, topli kožusi koji ne sputavaju
kretnje, udobne vilenjačke čizme. Kosa ošišana tako da se može lako održavati u
redu i čistoći po taborima i za vrijeme hodnji, da ne smeta pri radu. Spakirani za‐
vežljaji, maleni, samo s hranom za put i najnužnijim priborom. Ostalo im je treba‐
la dati vojska. Vojska u koju su stupile.
Lica obiju djevojaka bila su spokojna. Prividno. Triss Merigold je znala da obje‐
ma blago podrhtavaju ruke i usne.
Vjetar je zanjihao gole grane stabala u parku svetišta, potjerao suho lišće po
pločama dvorišta. Nebo je bilo tamnomodro. U zraku je visjela mećava. Osjećala
se.
Nenneke je prekinula šutnju.
»Jeste li već dobile raspored?«
»Ja nisam«, progunđala je Eurneid. »Zasad ću biti na čekanju u taboru kod
Wyzime. Povjerenik za novačenje rekao je da će u proljeće tamo stići postrojbe naj‐
amnika sa Sjevera... Trebala bih biti ranarnica u nekoj od tih postrojbi.«
»A ja«, lagano se nasmiješila Iola Druga, »već imam raspored. Pohodna kirurgi‐
ja, kod gospodina Mila Vanderbecka.«
»Nemojte nas samo osramotiti.« Nenneke je objema učenicama uputila prijeteći
pogled. »Da niste osramotile mene, svetište i ime Velike Melitele.«
»Sigurno nećemo, majko.«
322
Lastavičja kula
»I pazite na sebe.«
»Da, majko.«
»Uz ranjenike ćete padati s nogu, nećete znati za san. Bojat ćete se, posumnjat
ćete, gledajući oko sebe bol i smrt. A u takvim se prilikama lako poseže za opijatom
ili stimulansom. Oprezno s time.«
»Znamo, majko.«
»Rat, strah, ubijanje i krv«, vrhovna svećenica je prosvrdlala obje pogledom, »ta‐
kođer znače i labavljenje morala, a nekima usto i snažan afrodizijak. Kako će djelo‐
vati na vas, balavice, u ovom trenutku još ne znate i ne možete znati. Pazite i s
time. A ako se nešto i dogodi, uzimajte kontracepcijska sredstva. Ako i pored toga
neka upadne u nevolje, ne prilazite ni blizu ilegalnim vračevima i seoskim babica‐
ma! Potražite svetište, a najbolje čarobnicu!«
»Znamo, majko.«
»To je sve. Sada možete pristupiti po blagoslov.«
Jednoj za drugom položila im je dlanove na glave, jednu za drugom zagrlila i
poljubila. Eurneid je šmrcala, Iola Druga se po običaju rasplakala. Nenneke je,
premda joj je pogled i samoj sjajio jače no obično, prasnula.
»Bez scena, bez scena«, rekla je naizgled srdito i oštro. »Idete u običan rat. Oda‐
tle se vraća. Uzmite stvari i doviđenja.«
»Doviđenja, majko.«
Žustro su pošle prema kapiji svetišta, nisu se osvrtale. Ispraćali su ih pogledom –
nadstojnica Nenneke, čarobnica Triss Merigold i pisar Jarre.
Potonji je naglašenim kašljucanjem skrenuo pozornost na sebe.
»Što te muči?« Nenneke ga je prijeko pogledala.
»Njima si dopustila!« planuo je žučljivo mladić. »Njima, djevojkama, dopustila
si da se prijave. A ja? Zašto ja ne smijem? Trebam li i dalje prevrtati stare perga‐
mente, ovdje, za ovim zidinama? Nisam ni bogalj, ni kukavica! Stidim se čučati u
svetištu dok čak i djevojke...«
»Te su djevojke«, prekinula ga je vrhovna svećenica, »cijele svoje mlade živote
učile liječiti i ozdravljati, skrbiti se za bolesne i ranjene. Idu u rat ne iz domoljublja
ili iz žudnje za pustolovinama, već zato što će ondje biti bezbroj ranjenih i boles‐
nih. Masa posla, danju i noću! Eurneid i Iola, Myrrha, Katje, Prune, Debora i dru‐
ge djevojke čine udio svetišta u ovomu ratu. Svetište, kao dio društva, plaća dug
općem dobru. Daje vojsci i ratu svoj udio: obučene stručnjakinje. Shvaćaš to, Jarre?
Stručnjakinje! Ne meso za klanje!«
323
Andrzej Sapkowski
»Svi stupaju u vojsku! Samo kukavice ostaju kod kuće!«

»Govoriš gluposti, Jarre«, oštro je rekla Triss. »Nisi ništa razumio.«
»Ja hoću u rat...« dječakov glas se slomio. »Želim spasiti... Ciri...«
»Eto«, rekla je podrugljivo Nenneke. »Bistri vitez bez mane hoće spašavati damu
svoga srca. Na bijelom konju...«
Zašutjela je pod čarobničinim pogledom.
»Uostalom, dosta toga, Jarre«, zgromila je dječaka pogledom. »Rekla sam da ne
dopuštam! Vraćaj se knjigama! Uči. Tvoja budućnost je znanost. Dođi, Trisss. Ne‐
mojmo traćiti vrijeme.«
***
Na platnu raširenom pred oltarom ležali su koštani češalj, jeftini prsten, knjiga po‐
habanih korica, isprana modra vrpca. Pognuta nad predmetima klečala je Iola Prva,
svećenica s darom proricanja.
»Ne žuri, Iola«, upozorila je Nenneke stojeći kraj nje. »Usredotočuj se polagano.
Ne želimo mudro pretkazanje, ne želimo enigmu s tisuću rješenja. Hoćemo sliku.
Jasnu sliku. Preuzmi s ovih predmeta auru, pripadali su Ciri, Ciri ih je doticala.
Preuzmi auru. Polagano. Nema žurbe.«
Vani je zavijao vihor i bjesnjela mećava. Krovove i unutarnje dvorište svetišta
brzo je pokrivao snijeg.
Bio je devetnaesti dan studenoga. Uštap.
»Spremna sam, majko«, rekla je svojim melodioznim glasom Iola Prva.
»Zaporni.«
»Samo tren!« Triss je kao izbačena oprugom skočila s klupe, zbacila s ramena
činčilino krzno. »Samo tren, Nenneke. Želim ući u trans zajedno s njom.«
»To nije sigurno.«
»Znam. Ali želim vidjeti. Na svoje oči. Dužna sam joj to. Ciri... Ja tu djevojku
volim kao mlađu sestru. U Kaedwenu mi je spasila život, riskirajući pritom svoj...«
Čarobničin glas se odjednom slomio.
»Ista kao Jarre«, zavrtjela je glavom prvosvećenica. »Hitati u spašavanje, naslije‐
po, vratolomno, ne znajući kamo i zašto. Ali Jarre je naivni dječačić, ti si zrela i pa‐
metna čarobnica. Trebala bi znati da ulazeći u trans nećeš pomoći Ciri. A sebi
možeš naštetiti.«
»Želim ući u trans skupa s Iolom«, ponovila je Triss, grizući usne. »Dopusti mi,
Nenneke. Uostalom, što riskiram? Epileptični napadaj? Čak i ako se dogodi, ti ćeš
324
Lastavičja kula
me izvući.«
»Riskiraš«, rekla je polagano Nenneke, »viđenje toga što ne bi trebala vidjeti.«
Brijeg, pomislila je užasnuto Triss, Soddenski brijeg. Na kojemu sam jednom
umrla. Na kojemu su me pokopali i uklesali mi ime na nadgrobni obelisk. Brdo i
grob koji će me se jednom sjetiti.
Znam to. Već mi je to jednom pretkazano.
»Ja sam već odlučila«, rekla je hladno i uznosito, ustajući i zabacujući objema
rukama svoju lijepu kosu na vrat. »Počnimo.«
Nenneke je kleknula, naslonila čelo na skupljene dlanove.
»Počnimo«, rekla je tiho. »Pripremi se, Iola. Klekni kraj mene, Triss. Uhvati
lolu za ruku.«
Vani je bila noć. Zavijala je vijavica, žestoko je sniježilo.
Na Jugu, odmah iza Amellskog gorja, u Metinni, u kraju zvanom Stojezerje, na

mjestu udaljenom od grada Ellandera i Melitelina svetišta petsto milja vranina leta,
ribara Gostu iznenada je probudila noćna mora. Probuđeni Gosta se nikako nije
mogao sjetiti sadržaja sna, ali mu čudni nemir nije dugo dao da ponovno zaspi.
Svaki ribar koji se razumije u svoj posao zna da grgeč grize samo za prvog leda.
Ovogodišnja zima, iako neočekivano rana, zbijala je šale, bila je hirovita kao lije‐
pa i privlačna djeva. Prvim je mrazom i vijavicom opako iznenadila, kao razbojnik
iz zasjede, već na početku studenoga, odmah iza Saovine, kada još nitko nije očeki‐
vao snjegove i mrazove, a posla je bilo i preko glave. Već polovinom studenoga pre‐
vukla su se jezera tankom ledenom caklinom koja će uskoro, činilo se, moći podni‐
jeti teret čovjeka, ali se zima odjednom povukla – vratila se jesen, pljusnule su kiše,
a isprani je led topli južni vjetar raspucao, gurnuo uz obale i rastopio. Stiže li zima
ili ne stiže?
Nisu prošla ni tri dana, a zima se vratila. Ovaj put je prošlo bez snijega, bez
mećave, no zato je mraz stegao kao kovač kliještima. Sve je zapucketalo. Kućne
okapnice s kojih je kapala voda preko jedne su se noći nacerile oštrim zubima lede‐
nica, a zatečene patke gotovo su se smrzle za pačje bare.
A jezera Mil Trachta uzdahnula su i sledila se.
Gosta je pričekao još jedan dan, za svaku sigurnost, potom je s tavana skinuo
škrinjicu s remenom za nošenje na ramenu u kojoj je imao ribarske alate. Čizme je
325
Andrzej Sapkowski
pomno ispunio slamom, navukao kožuh, uzeo dlijeto, vreću i požurio na jezero.
Poznato je da se grgeč najbolje lovi za prvoga leda.
Led je bio čvrst. Pod čovjekom se malo ugibao, malo pucketao, ali je držao.
Gosta je došao na duboko mjesto, izdubio dlijetom rupu u ledu, sjeo na škrinjicu,
odmotao povraz od konjske strune pričvršćen za kratak tisov prut, pričvrstio kosi‐
trenu varalicu s udicom, spustio je u vodu. Prvi grgeč od pola lakta progutao je ma‐
mac i prije no što se spustio i napeo povraz.
Nije prošao ni sat, a oko rupe u ledu ležalo je već više od pola stotine zelenih,
prugastih riba s poput krvi crvenim perajama. Gosta je imao više grgeča nego što
mu je trebalo, ali mu ribarska euforija nije dopuštala da prestane pecati. Ribe je, na
kraju krajeva, uvijek mogao razdijeliti susjedima.
Začuo je otegnuto frktanje.
Podignuo je glavu s rupe u ledu. Na obali jezera stajao je lijep crni konj, para
mu je izbijala iz nozdrva. Jahaču u kratkom kaputu od ondatrina krzna lice je zak‐
lanjao šal.
Gosta je progutao slinu. Za bijeg je bilo prekasno. U dubini duše računao je
ipak da se jahač neće usuditi ujahati konjem na tanak led.
I dalje je makinalno povlačio udicu, još je jedan grgeč trzao povraz. Ribar ga je
izvukao, skinuo s udice, bacio na led. Krajičkom oka vidio je kako jahač iskače iz
sedla, prebacuje uzde oko bezlisnog grma i ide prema njemu, oprezno stupajući po
kliskoj ploči. Grgeč se trzao na ledu, mahao bodljikavim perajama, otvarao i zatva‐
rao škrge. Gosta je ustao, sagnuo se po dlijeto, u slučaju potrebe moglo je poslužiti
kao oružje.
»Ne boj se.«
Bila je to djevojka. Sada kada je skinula šal, vidio joj je lice unakaženo gadnim
ožiljkom. Na plećima je imala mač, vidio je jabuku lijepe izrade, koja je virila pre‐
ko ramena.
»Neću ti nauditi«, rekla je tiho. »Želim te samo upitati za put.«
Baš, pomislio je Gosta. Naravno. Sada, zimi. Po studeni. Tko luta ili putuje?
Samo razbojnik. Ili prognanik.
»Ovaj kraj, je li to Mil Trachta?«
»Jest...« promucao je gledajući u rupu na ledu, u crnu vodu. »Mil Trachta. Ali
mi velimo: Stojezerje.«
»A jezero Tarn Mira? Znaš za takvo?«
326
Lastavičja kula
»Svi znaju.« Pogledao je djevojku, prestrašen. »Makar ga mi tu zovemo Bezdan.

Ukleto jezero. Strašno je duboko... Rusalke ondje žive, ljude utapaju. I sablasti žive
u drevnim, ukletim razvalinama.«
Vidio je kako su joj zelene oči bljesnule.
»Ondje ima ruševina? Možda kula?«
»Ma kakva kula«, nije uspio suspregnuti smijeh. »Samo kamen na kamenu, go‐
mile biljem obrasla kamenja. Hrpa krša...«
Grgeč je prestao poskakivati, ležao je među svojom šarenom, prugastom braćom
mičući škrgama. Djevojka ga je gledala, zamišljena.
»Smrt na ledu«, rekla je, »ima u sebi nešto opčinjavajuće.«
»Ha?«
»Koliko je daleko to jezero s ruševinama? Kojim putem?«
Rekao joj je. Pokazao. Čak i nacrtao na ledu oštrim krajem dlijeta. Kimala je
glavom, pamteći. Kobila je na obali jezera udarala kopitom o smrznutu zemlju, frk‐
tala, ispuštala paru iz nozdrva.
***
Gledao je kako se udaljava duž zapadne obale jezera, kako galopira rubom strmine,
na pozadini bezlisnih joha i breza, kroz lijepu, bajkovitu šumu koju je mraz ukrasio
bijelom caklinom inja. Vrana kobila trčala je neopisivo ljupko, brzo, a istodobno
lako, jedva su se čuli udarci kopita o smrznuto tlo, srebrnkasti sniježak prašio je s
dodirnutih grana. Kao da kroz tu pocakljenu i smrznutu šumu iz bajke ne trči
običan, nego konj iz bajke, konj utvara.
A možda je to i bila utvara?
Demon na sablasnom konju, demon koji je navukao lik djevojke golemih zele‐
nih očiju i iznakažena lica?
Tko, ako ne demon, putuje zimi? Pita za put do ukletih ruševina?
Kada je odjahala, Gosta je brzo sakupio svoj ribički pribor. Kući se vraćao šu‐
mom. Duljim putem, ali razum i instinkt upozoravali su ga da ne ide krčevinom,
da ne bude na vidiku. Djevojka, šaptao mu je razbor, unatoč svim naznakama nije
bila sablast, bila je čovjek. Vrana kobila nije bila utvara, nego konj. A za onima koji
usamljeno žurno jašu kroz pustoš, usto i zimi, najčešće juri potjera.
Sat poslije krčevinom je projahala potjera. Četrnaest konja.
327
Andrzej Sapkowski
Rience je još jednom pretresao srebrnu kutijicu, opsovao, bijesno lupio po jabuci
sedla. Ali brzoglas je šutio. Kao uklet.
»Čarobno govno«, komentirao je hladno Bonhart. »Pokvarila se, sajamska triča‐
rija.«
»Ili nam Vilgefortz pokazuje što misli o nama«, dodao je Stefan Skellen.
Rience je podignuo glavu, odmjerio obojicu srditim pogledom.
»Zahvaljujući sajamskoj tričariji«, ustvrdio je oporo, »mi smo na tragu i nećemo
ga više izgubiti. Zahvaljujući gospodinu Vilgefortzu znamo kamo se djevojka upu‐
tila. Znamo kamo idemo i što nam je činiti. Držim da je to puno. U usporedbi s
time što vi radite već više od mjesec dana.«
»Ne brbljaj toliko. Hej, Borease? Što kažu tragovi?«
Boreas Mun se uspravio, nakašljao.
»Bila je ovdje sat prije nas. Kada može, nastoji jahati oštro. Ali ovo je težak te‐
ren. Čak ni na toj nevjerojatnoj kobili nije više od pet, šest milja ispred nas.«
»Ipak se dakle probija među ta jezera«, progunđao je Skellen. »Vilgefortz je
imao pravo. A nisam mu vjerovao...«
»Nisam ni ja«, priznao je Bonhart. »Ali samo do trenutka kada su nam jučer se‐
ljaci potvrdili da uz jezero Tarn Mira zbilja postoji nekakva čarobna građevina.«
Konji su frktali, ispuštali paru iz nozdrva. Sova je preko lijevog ramena bacio
pogled na Joannu Selborne. Otprije nekoliko dana nije mu se sviđao telepatkinjin
izraz lica. Postajem nervozan, pomislio je. Ova nas je potjera sve izmučila, zički i
psihički. Vrijeme je da sve to završi. Krajnje vrijeme.
Hladni drhtaj mu je prešao preko leđa. Prisjetio se sna koji ga je pohodio prošle
noći.
»Dobro je!« otresao se. »Dosta meditiranja. Na konje!«
Boreas Mun je viseći sa sedla pratio tragove. Nije bilo lako. Zemlju je okovao led,
bila je kao kamen, sipki snijeg koji je vjetar brzo otpuhivao zadržavao se samo u
brazdama i raspuklinama. Upravo je u njima Boreas tražio otiske potkova vrane
kobile. Morao je pomno paziti da ne izgubi trag, osobito sada kada je glas koji je
dopirao iz srebrne kutijice zašutio, prestao davati savjete i upute.
Bio je neljudski umoran. I uznemiren. Slijedili su djevojku već gotovo tri tjed‐
na, od Saovine, od masakra u Dun Dâreu. Gotovo tri tjedna u sedlima, neprestano
u potjeri.
328
Lastavičja kula
A još uvijek, ni vrana kobila, ni djevojka koja ju je jahala, nisu smanjivale, nisu
usporavale tempo.
Boreas Mun je pratio tragove.
Nije mogao prestati razmišljati o snu koji ga je pohodio posljednje noći. U tom
je snu tonuo, utapao se. Crna površina vode mu se zatvorila nad glavom, a on je
padao na dno, u grlo i pluća prodirala mu je ledena voda. Probudio se znojan, mo‐
kar, vruć – iako je uokolo vladala pasja hladnoća.
Dosta je već, mislio je viseći sa sedla, zagledajući tragove. Zadnji je tren da se to
okonča.
»Meštre? Čujete me? Meštre?«

Brzoglas je šutio kao uklet.
Rience je snažno zamahnuo rukama, huknuo u obamrle dlanove. Vrat i leđa mu
je ujedala studen, križa i slabine su ga boljeli, svaki jači pokret konja podsjećao ga
je na tu bol. Više mu se nije dalo ni psovati.
Gotovo tri tjedna u sedlima, u neprestanoj potjeri. U prodornoj hladnoći, a ot‐
prije nekoliko dana po smrzavici.
A Vilgefortz šuti.
Šutimo i mi. I gledamo jedni druge neprijateljski.
Rience je protrljao dlanove, navukao rukavice.
Skellenu je, pomisli, dok me gleda pogled čudan. Da ne snuje izdaju? Nekako se
prebrzo i prelako onomad sporazumio s Vilgefortzom... A ovaj odred, ovi plaćenici,
oni su vjerni njemu, izvršavaju njegove zapovijedi. Kada uhvatimo djevojku, spre‐
man ju je, ne obazirući se na dogovor, ubiti ili odvesti tim svojim prevratnicima da
sprovedu u život luđačke zamisli o demokraciji i vlasti građana.
A možda je Skellen već odustao od urote? Rođeni konformist i špekulant možda
sada već razmišlja kako da djevojku dostavi caru Emhyru?
Čudno me pogledava. Sova. I cijela ta njegova banda... Ta Kenna Selborne...
A Bonhart? Bonhart je neuračunljivi sadist. Kada govori o Ciri, glas mu podrh‐
tava od bijesa. Ako mu puhne, spreman je uhvaćenu djevojku ubiti ili oteti, natje‐
rati je da se bori po arenama. Dogovor s Vilgefortzom? Za njega taj dogovor neće
vrijediti. Osobito sada kada Vilgefortz...
Izvukao je brzoglas ispod pazuha.
»Meštre? Čujete me? Rience ovdje...«
329
Andrzej Sapkowski
Uređaj je šutio. Rienceu se više nije dalo ni psovati.

Vilgefortz šuti. Skellen i Rience su s njime sklopili pakt. A za dan ili dva, kada
sustignemo djevojku, može se pokazati da pakt ne postoji. I tada ja mogu dobiti
nožem pod grlo. Ili biti odveden okovan u Nilfgaard kao dokaz i zalog Sovine lo‐
jalnosti...
Pokora!
Vilgefortz šuti. Ne daje savjete. Ne pokazuje put. Ne razjašnjava dvojbe svojim
spokojnim i logičnim glasom koji dopire do dna duše. Šuti.
Brzoglas se pokvario. Možda zbog hladnoće? A možda...
Možda je Skellen imao pravo? Možda se Vilgefortz zbilja zabavio nečim drugim
i ne brine za nas i našu sudbinu?
Svih mu vragova, nisam mislio da će tako ispasti. Da sam slutio, ne bih se tako
gurao na ovaj zadatak... Otišao bih ubiti vješca umjesto Schirrúa... Prokletstvo! Ja
ovdje mrznem, a Schirrú se sigurno grije u zapećku...
Kada samo pomislim da sam navaljivao da se Ciri dodijeli meni, a Schirrúu
vještac. Sam sâm to molio...
Tada, na početku rujna, kada nam je u ruke pala Yennefer.
Svijet, koji je još maloprije bio nestvarna, meka i blatnjavo ljepljiva tama, iznenada
je poprimio tvrde površine i obrise. Razjasnio se. Postao stvaran.
Yennefer je otvorila oči, potresana grčevitom drhtavicom. Ležala je na kamenju,
među truplima i smolom namazanim daskama, zatrpana ostacima jedrilja drakara
»Alkyona«. Uokolo je vidjela noge. Noge u teškim čizmama. Jednu od tih čizama
tren prije je šutnula, prizivajući ju svijesti.
»Ustaj, vještice!«
Opet udarac nogom koji se oglasio boli sve do zubnoga korijenja. Ugledala je
lice sagnuto nad nju.
»Ustaj, rekao sam! Na noge! Prepoznaješ me?«
Trepnula je. Prepoznala. Bio je to tip kojega je jednom pripalila kada je bježao
pred njom kroz teleport. Rience.
»Sredit ćemo račune«, obećao joj je. »Sredit ćemo račune za sve, kurvo. Naučit
ću te što je bol. Ovim rukama i ovim prstima naučit ću te što je bol.«
Napela se, stisnula pa raširila šake, spremna baciti čari. I istoga se trena savila u
klupko, gušeći se, krkljajući i dršćući. Rience je zagrohotao.
330
Lastavičja kula
»Ništa od toga, ha?« začula je. »Nemaš ni zericu sile! Ne možeš se ti mjeriti s
Vilgefortzom u čarolijama! Istisnuo je iz tebe sve do zadnje kapi, kao sirutku iz sira.
Nećeš moći čak...«
Nije dovršio. Yennefer je izvukla stilet iz korica pričvršćenih za unutarnju stranu
bedra, skočila kao mačka i zamahnula naslijepo. Nije pogodila, oštrica je samo
okrznula cilj, rasparala tkaninu hlača. Rience je odskočio i pao.
Na nju se smjesta oborila tuča udaraca rukama i nogama. Zatulila je kada joj se
teška čizma spustila na ruku, izbivši joj bodež iz zgnječene šake. Druga ju je čizma
šutnula u trbuh. Čarobnica se savila, hropćući. Podigli su je sa zemlje, savivši joj
ruke na leđima. Ugledala je šaku koja leti prema njoj, svijet je odjednom jarko za‐
blistao, lice je eksplodiralo bolom. Bol se u valu slio dolje, u trbuh i prepone, pre‐
tvorio koljena u rijetku hladetinu. Objesila se u rukama koje su je držale. Netko ju
je zgrabio straga za kosu, podižući joj glavu. Dobila je još jednom, po oku, opet je
sve nestalo i rasplinulo se u zasljepljujućem bljesku.
Nije se onesvijestila. Osjećala je. Udarali su je snažno, okrutno, onako kako
tuku muškarci. Udarcima koji ne trebaju samo boljeti, nego i lomiti, koji moraju iz
onoga na koga se obaraju izbiti svu energiju i volju za otporom. Mlatili su je dok je
podrhtavala u čeličnom stisku mnogih ruku.
Željela se onesvijestiti, ali nije mogla. Osjećala je.
»Dosta.« Začula je iznenada, izdaleka, iza zavjese boli. »Poludio si, Rience?
Hoćete je ubiti? Treba mi živa.«
»Obećao sam joj, meštre«, zarežala je sjenka koja je treperila pred njom, postup‐
no poprimajući Rienceovo lice i obličje. »Obećao sam da ću joj uzvratiti... Ovim
rukama...«
»Ne tiče me se što si joj obećao. Ponavljam, treba mi živa i sposobna za razgovi‐
jetan govor.«
»Iz mačke i vještice«, nasmijao se onaj koji ju je držao za kosu, »nije tako lako iz‐
biti život.«
»Ne pametuj, Schirrú. Rekao sam, dosta je mlaćenja. Uspravite je. Kako si, Yen‐
nefer?«
Čarobnica je crveno pljunula, podignula natečeno lice. U prvi tren ga nije pre‐
poznala. Nosio je neku vrst maske koja mu je pokrivala cijelu lijevu stranu glave.
Ali ipak je znala tko je.
»Idi dođavola, Vilgefortze«, protisnula je, oprezno dodirujući jezikom prednje
zube i ozlijeđene usne.
331
Andrzej Sapkowski
»Kako ocjenjuješ moju čaroliju? Je li ti se svidjelo kako sam te dignuo iz mora

skupa s tom lađicom? Je li ti se svidio let? Kakvim si se formulama zaštitila te si us‐
pjela preživjeti pad?«
»Idi dođavola.«
»Strgnite joj s vrata tu zvijezdu. I u laboratorij s njom. Ne traćimo vrijeme.«
Vukli su je, teglili, povremeno nosili. Kamenita ravan, na njoj je ležala razbijena
»Alkyone«. I brojne druge olupine iz kojih su stršala rebra trupa podsjećajući na
kosture morskih čudovišta. Crach je imao pravo, pomislila je. Brodovi koji su nes‐
tali bez traga na Sedninu prosjedu nisu žrtve prirodnih katastrofa. Bogovi... Pavetta
i Duny...
Nad ravnicom, daleko, stršili su u oblačno nebo planinski vrhovi.
Potom su slijedile zidine, kapije, galerije, podne pločice, stube. Sve nekako čud‐
no, neprirodno veliko... I dalje premalo pojedinosti da bi mogla razabrati gdje je,
kamo je dospjela, kamo ju je odnijela čarolija. Lice joj je oticalo, dodatno joj oteža‐
vajući promatranje. Njuh je postao jedino osjetilo koje joj je pribavljalo informacije
– trenutačno je osjetila formalin, eter, špiritus. I magiju. Mirisi laboratorija.
Brutalno su je posjeli na čelični stolac, oko gležnjeva i zapešća bolno su joj se
sklopili hladni i tijesni okovi. Prije no što su joj čelična kliješta stegnula sljepoočni‐
ce i onemogućila pokretanje glave, uspjela je preletjeti pogledom po prostranoj i
jarko osvijetljenoj dvorani. Ugledala je još jedan stolac, čudovišnu čeličnu kons‐
trukciju na kamenom postolju.
»Naravno.« Začula je glas Vilgefortza koji joj je stajao za leđima. »Ovaj je stolac
namijenjen tvojoj Ciri. Čeka ju je već odavno, ne može je dočekati. Ja isto.«
Čula ga je izbliza, čak je osjećala njegov dah. Zabadao joj je igle u kožu na glavi,
pričvršćivao nešto za ušne resice. Potom je stao pred nju i skinuo masku. Yennefer
je i nehoteći uzdahnula.
»Ovo je djelo tvoje Ciri«, rekao je, pokazujući svoje nekoć klasično lijepo, a sada
grozno izmasakrirano lice, s rešetkom zlatnih kopči i hvataljki koje su držale višefa‐
setni kristal u lijevoj očnoj duplji.
»Pokušao sam je uhvatiti kada je ulazila u teleport Galebove kule«, objasnio je
spokojno čarobnjak. »Htio sam joj spasiti život, uvjeren da će je teleport ubiti. Na‐
ivac! Prošla je glatko, s takvom silom da se portal rasprsnuo, eksplodirao mi ravno
u lice. Izgubio sam oko i lijevi obraz, a usto i puno kože na licu, vratu i prsima.
Vrlo neugodno, vrlo bolno, vrlo složeno za život. I vrlo ružno, zar ne? Ha, trebala
si me vidjeti prije no što sam se počeo magijski obnavljati.«
332
Lastavičja kula
»Kada bih vjerovao u takve stvari«, nastavio je, uguravajući joj u nos mjedenu
cjevčicu, »pomislio bih da je to osveta Lydije van Bredevoort. Zagrobna. Obnav‐
ljam se, ali polagano, dugotrajno je i mukotrpno. Osobito puno poteškoća imam s
regeneracijom oka... Kristal koji mi je u očnoj duplji odlično ispunjava svoju ulo‐
gu, vidim trodimenzionalno, ali ipak je to strano tijelo, to što nemam prirodnu
očnu jabučicu ponekad me zbilja razbjesni. Tada, obuzet iracionalnom srdžbom,
prisežem si da ću čim uhvatim Ciri naložiti Rienceu da joj iskopa jedno od ta dva
velika zelena oka. Prstima. Svojim prstima, kako to on običava reći. Šutiš, Yenne‐
fer? A znaš li ti da poželim iskopati oko i tebi? Ili oba oka?«
Zabijao joj je debele igle u žile na vrhu dlana. Nije uvijek pogađao, ubadao je
sve do kosti. Yennefer je stiskala zube.
»Stvorila si mi probleme. Prisilila si me da se odvojim od posla. Prisilila da riski‐
ram. Otisnuvši se tim brodićem na Sednin prosjed, pod moj Usisač... Odjek našega
kratkog dvoboja bio je velik i daleko je dopro, mogao je dospjeti u znatiželjne i ne‐
pozvane uši. Ali nisam se mogao suzdržati. Pomisao da ću te moći imati ovdje, da
ću te moći uključiti na svoj skener, bila je i odviše privlačna.«
»Jer valjda ne pretpostavljaš«, zabio je još jednu iglu, »da sam se dao navući na
tvoju provokaciju? Da sam progutao mamac? Ne, Yennefer. Ako to misliš, zamije‐
nila si nebo s odrazom zvijezda na površini ribnjaka. Ti si slijedila mene, a ja sam
slijedio tebe. Doplovivši na Prosjed, jednostavno si mi olakšala zadaću. Jer, vidiš, ja
ne mogu sam skenirati Ciri, čak i s pomoću ovoga uređaja kojemu nema ravnog.
Djevojka ima snažne urođene obrambene mehanizme, snažnu vlastitu antimagnet‐
sku i supresivnu auru: napokon to je Prvotna krv... Ali moji bi je superskeneri tre‐
bali svejedno otkriti. A ne otkrivaju.«
Yennefer je već cijela bila omotana mrežom srebrnih i bakrenih žičica, optočena
mrežom srebrnih i porculanskih cjevčica. Na stalcima primaknutima naslonjaču
njihale su se staklene posudice s bezbojnim tekućinama.
»Pa sam pomislio«, Vilgefortz joj je gurnuo u nos drugu cjevčicu, ovaj put stak‐
lenu, »da je jedini način da se Ciri skenira empatička sonda. No za to bi mi trebao
netko tko je s djevojkom imao dovoljno snažan emocionalni dodir i stvorio empa‐
tičku matricu, svojevrstan, upotrijebit ću neologizam, algoritam uzajamnih osjećaja
i simpatije. Razmišljao sam o vješcu, ali vještac je nestao, a vješci su osim toga loši
mediji. Namjeravao sam dati oteti Triss Merigold, našu Četrnaestu s Brijega. Po‐
mišljao sam i da dovedem Nenneke iz Ellandera... Ali kada se pokazalo da mi se ti,
Yennefer iz Vengerberga, sama guraš u ruke... Zbilja, nisam mogao računati ni sa
333
Andrzej Sapkowski
čim boljim... Priključena na uređaje, skenirat ćeš mi Ciri. Operacija, istina, zahtije‐
va suradnju s tvoje strane... Ali, kako znaš, postoje načini da se suradnja iznudi.«
»Naravno«, nastavio je, trljajući ruke, »valjalo bi ti ponešto objasniti. Na pri‐
mjer: kako i otkuda sam doznao za Prvotnu krv? Za naslijeđe Lare Dorren? Što je
zapravo taj gen? Kako je došlo do toga da ga Ciri ima? Tko joj ga je prenio? Kako
ću joj ga uzeti i za što iskoristiti? Kako djeluje Sednin usisač, koga sam sve njime
usisao, što sam s usisanima učinio i zašto? Puno pitanja, zar ne? Baš mi je žao što
nemam vremena da ti sve ispričam, sve objasnim. Ma, da te zadivim, jer sam sigu‐
ran da bi te nekoliko činjenica začudilo, Yennefer.... Ali, kako rekoh, nemam vre‐
mena. Eliksiri počinju djelovati, vrijeme je da se počneš koncentrirati.«
Čarobnica je stisnula zube, gušeći se dubokim jaukom koji joj se otimao iz dna
nutrine.
»Znam«, kimnuo je glavom Vilgefortz, primičući bliže veliki profesionalni me‐
gaskop, zaslon i veliku kristalnu kuglu na tronošcu, omotanu paučinom srebrnih
žičica. »Znam da je to jako neugodno. I jako bolno. Što prije pristupiš skeniranju,
kraće će trajati. Hajde, Yennefer. Ovdje, na ovom zaslonu, hoću vidjeti Ciri. Gdje
je, s kim je, što radi, što jede, s kime i gdje spava.«
Yennefer je prodorno zaurlala, divlje, očajnički.
»Boli«, domislio se Vilgefortz, upijajući u nju živo oko i mrtvi kristal. »No, si‐
gurno da boli. Skeniraj, Yennefer. Ne opiri se. Ne izigravaj junakinju. Dobro znaš
da se to ne da izdržati. Posljedica otpora može biti tužna, doći će do izljeva krvi,
postat ćeš paraplegičarka ili ćeš se pretvoriti u biljku. Skeniraj!«
Stisnula je čeljusti tako da su joj zaškripali zubi.
»No, Yennefer«, rekao je blago čarobnjak. »Makar iz radoznalosti! Sigurno te za‐
nima kako ide tvojoj ljubimici. A možda joj prijeti pogibelj? Možda je u potrebi?
Pa znaš koliko ljudi žudi za Ciri i želi joj nesreću. Skeniraj. Kada doznam gdje je
djevojka, dovući ću je ovamo. Ovdje će biti sigurna... Ovdje je nitko neće pronaći.
Nitko.«
Glas mu je bio baršunast i topao.
»Skeniraj, Yennefer. Skeniraj. Molim te. Dajem ti riječ: uzet ću od Ciri to što
trebam. A potom ću vam objema vratiti slobodu. Prisežem.«
Yennefer je još jače stegnula zube. Potočić krvi potekao joj je niz bradu. Vilge‐
fortz je silovito ustao, zamahnuo je rukom.
»Rience!«
Yennefer je osjetila kako joj se na dlan i prste utiskuje neki uređaj.
334
Lastavičja kula
»Ponekad«, rekao je Vilgefortz, saginjući se nad nju, »ondje gdje iznevjere čaro‐
lija, eliksiri i opijati, na tvrdoglave djeluje stara, dobra, klasična bol. Ne prisiljavaj
me na to. Skeniraj.«
»Nosi se dođavola, Vilgefooooortze!«
»Zavrni vijke, Rience. Polagano.«
Vilgefortz je pogledao nepokretno tijelo vučeno po podu prema stubama u pod‐

zemlje. Potom je podignuo pogled na Riencea i Schirrúa.
»Uvijek postoji rizik«, rekao je, »da će netko od vas pasti u ruke mojih neprijate‐
lja i da će ga preslušavati. Želio bih vjerovati da tada ne biste pokazali manju posto‐
janost tijela i duha. Da, htio bih vjerovati u to. Ali ne vjerujem.«
Rience i Schirrú su šutjeli. Vilgefortz je ponovo pokrenuo megaskop, prikazao
na zaslonu sliku koju je generirao golemi kristal.
»Ovo je sve što je skenirala«, rekao je, pokazujući. »Ja sam htio Ciri, a ona mi je
pokazala vješca. Zanimljivo. Nije dopustila probijanje djevojčine empatičke matri‐
ce, ali je kod Geralta pukla. A nisam je uopće sumnjičio ni za kakve osjećaje prema
tom Geraltu... No, zadovoljimo se zasad time što imamo. Vještac, Cahir aep Ceal‐
lach, bard Maslačak, nekakva žena? Hmmm... Tko će se prihvatiti toga zadatka?
Konačnog rješenje pitanja vješca?«
Prijavio se Schirrú, sjećao se Rience, podižući se u uzengijama kako bi bar malo

stražnjici olakšao bol od sedla. Schirrú se prijavio za ubojstvo vješca. Poznavao je
kraj u kojemu je Yennefer iskenirala Geralta i njegovu družbu, imao je ondje znan‐
ce ili čak rođake. A mene je Vilgefortz poslao na pregovore s Vattiereom de Ride‐
auxom, potom na uhođenje Skellena i Bonharta...
A ja sam se, budala, veselio, uvjeren da me zapao puno lakši i ugodniji zadatak.
Koji ću obaviti brzo, lako i bez muke...
»Ako seljaci nisu lagali«, Stefan Skellen je stao u uzengijama, »to jezero mora biti
iza ovoga brijega, u kotlini.«
»Tamo vodi i trag«, potvrdio je Boreas Mun.
»Zašto onda stojimo?« Rience je protrljao smrznuto uho. »Podbodimo konje i
šibajmo!«
335
Andrzej Sapkowski
»Ne tako naglo«, zaustavio ga je Bonhart. »Podijelimo se. Okružimo kotlinu.

Ne znamo kojom je obalom jezera pošla. Odaberemo li pogrešan smjer, može
odjednom ispasti da nas jezero dijeli od nje.«
»Živa istina«, suglasio se Boreas.
»Jezero je okovano ledom.«
»Led bi mogao biti preslab za konje. Ima Bonhart pravo, valja nam se razdvoji‐
ti.«
Skellen je brzo izdao zapovijedi. Skupina koju su predvodili Bonhart, Rience i
Ola Harsheim, sveukupno sedam konja, odgalopirala je istočnom obalom, brzo
nestajući u gustoj šumi.
»Dobro«, naložio je Sova. »Idemo, Silifante...«
Odmah je shvatio da nešto ne valja.
Okrenuo je konja, udario ga korbačem, nasrnuo na Joannu Selborne. Kenna je
povukla svoga konja, a lice joj je bilo kao od kamena.
»Ništa od toga, gospodine koroneru«, rekla je hrapavo. »Nemojte ni pokušavati.
Mi ne idemo s vama. Mi se vraćamo. Nama je ovoga dosta.«
Skellen se sagnuo u sedlu, pljunuo na smrznutu zemlju. Iza Kenne su stajali An‐
dres Vierny i Til Echrade, plavokosi vilenjak.
»Gospo Selborne«, rekao je otegnuto i zajedljivo Sova. »Nije stvar u tome da
ćete protratiti obećavajuću karijeru, da ćete propustiti i uništiti svoju životnu prili‐
ku. Stvar je u tome da ćete biti predani krvniku. Skupa s ovim budalašima koji su
vas poslušali.«
»Kome su suđena vješala, neće se utopiti«, odvratila je lozofski Kenna. »A krv‐
nikom nas nemojte plašiti, gospodine koroneru. Jer ne zna se tko je bliže gubilištu,
vi ili mi.«
»Tako misliš?« Sovine su oči bljesnule. »To si zaključila, podlo se uvukavši ne‐
kome u misli? Držao sam da si pametnija. A ti si jednostavno glupa, ženo. Sa
mnom se uvijek pobjeđuje, protiv mene se uvijek gubi! Upamti to. Makar smatraš
da sam gotov, ja te još uvijek mogu poslati na vješala. Čujete li me, svi vi? Zapovje‐
dit ću da vam crvenim kukama otkidaju meso s kostiju!«
»Jednom se živi, gospodine koroneru«, rekao je blago Til Echrade. »Vi ste oda‐
brali svoj put, mi smo odabrali svoj. Oba su puta rizična i nesigurna. A ne zna se
što je kome sudbina namijenila.«
»Nas nećete«, Kenna je ponosno digla glavu, »kao te pse huškati na djevojku,
gospodine Skellene. I ne damo se na kraju ubiti kao psi, kao Neratin Ceka. I dosta
336
Lastavičja kula
te priče. Vraćamo se! Borease! Pođi s nama.«

»Ne«, zavrtio je tragač glavom, otirući čelo krznenom kapom. »Ostajte u zdrav‐
lju, ne želim vam zlo. Ali ostajem. Služba. Prisegao sam.«
»Kome?« namrštila je obrve Kenna. »Caru ili Sovi? Ili čarobnjaku koji govori iz
kutijice?«
»Ja sam vojnik. Služba.«
»Pričekajte«, povikao je Dufficey Kriel, izlazeći iza leđa Dacrea Silifanta. »I ja ću
s vama. I meni je ovoga dosta! Prošle sam noći sanjao vlastitu smrt. Ja ne želim
odapeti za ovu ušljivu i sumnjivu stvar!«
»Izdajice!« vrisnuo je Dacre, porumenjevši kao trešnja, činilo se da će mu crna
krv briznuti iz lica. »Vjerolomnici! Podli psi!«
»Umukni.« Sova je i dalje gledao Kennu, a oči su mu bile jednako gadne kao u
ptice od koje je uzeo nadimak. »Oni su odabrali svoj put, ta čuo si ih. Nema razlo‐
ga za viku i trošenje sline. Ali još ćemo se mi sresti. Obećavam.«
»Možda čak i na istom gubilištu«, rekla je bez zajedljivosti Kenna. »Jer vas, Skel‐
lene, neće kažnjavati sa svijetlim knezovima, nego s nama, fukarom. Ali imate pra‐
vo, nema se zašto trošiti slinu. Idemo. Zbogom, Borease. Zbogom, gospodine Sili‐
fante.«
Dacre je pljunuo preko konjskih ušiju.
»I tome što sam mu onomad rekla«, Joanna Selborne je ponosno podigla glavu, za‐
bacila s čela tamni uvojak, »nemam što dodati, slavni sude.«
Predsjedavajući sudskoga vijeća gledao ju je odozgo. Lice mu je bilo nedokuči‐
vo. Oči sive. I dobre.
Što mi drugo preostaje, pomislila je Kenna, pokušat ću. Neka bude što biti
mora, kud puklo da puklo. Neću gnjiti u tamnici i čekati smrt. Sova nije govorio u
vjetar, on je spreman osvetiti se i iza groba...
Ma što me košta! Možda ne primijete. Kud puklo da puklo!
Primaknula je dlan nosu, kao da ga briše. Pogledala je ravno u sive oči predsje‐
davajućeg sudskog vijeća.
»Straža!« rekao je predsjedavajući sudskog vijeća. »Odvedite svjedokinju Joannu
Selborn natrag u...«
Zastao je, zakašljao. Znoj mu je odjednom izbio na čelo.
337
Andrzej Sapkowski
»U kancelariju«, završio je, snažno šmrcnuvši. »Ispišite odgovarajuće papire. I

oslobodite je. Svjedokinja Selborne nije više potrebna sudu.«
Kenna je krišom obrisala kapljicu krvi koja joj je iscurila iz nosa. Dražesno se
nasmiješila i zahvalila lakim naklonom.
»Dezertirali su?« ponovio je s nevjericom Bonhart. »Još dezertera? I samo su tako,

otišli? Skellene? Dopustio si im?«
»Ako nas otkucaju...« započeo je Rience, ali Sova ga je smjesta prekinuo.
»Neće otkucati, jer su im mile glave na ramenu! A uostalom što sam i mogao
učiniti? Kada im se pridružio Kriel, sa mnom su ostali samo Bert i Mun, a njih je
bilo četvero...«
»Četvero«, rekao je mrzovoljno Bonhart, »nije uopće puno. Čim uhvatimo dje‐
vojku, poći ću za njima. I nahraniti njima vrane. U ime određenih načela.«
»Stignimo najprije nju«, presjekao je Sova, požurujući korbačem sivca. »Borease!
Prati trag!«
Kotlinu je ispunjavao gusti pokrov magle, ali su znali da je dolje jezero, jer je
ovdje, u Mil Trachti, u svakoj kotlini bilo jezero. To kojemu je vodio trag vrane
kobile bilo je posve sigurno ono koje traže, ono za koje im je Vilgefortz naložio da
ga traže. Koje im je detaljno opisao. I imenovao ga.
Tarn Mira.
Jezero je bilo usko, ne šire od dometa strijele iz luka, utisnuto u blagom luku
polumjeseca među visoke, strme obronke obrasle crnim smrekama, lijepo popraše‐
nima bijelim snježnim prahom. Obronke je obavijala tišina, takva da je sve zvonilo
u ušima. Zašutjele su čak i vrane čije ih je zloslutno graktanje putem pratilo već da‐
nima.
»Ovo je južni kraj«, ustvrdio je Bonhart. »Ako čarobnjak nije zabrljao stvar i sve
pomiješao, čarobna kula je na sjevernom. Pazi na tragove, Borease! Ako promašimo
trag, jezero će nas odvojiti od nje!«
»Trag je jasan!« doviknuo je odozdo Boreas Mun. »I svjež! Vodi prema jezeru!«
»Idemo.« Skellen je obuzdao sivca koji se jogunio na strmini. »Dolje!«
Spustili su se niz obronak, oprezno, zadržavajući konje koji su frktali. Probili su
se kroz crno, golo, zaleđeno grmlje, koje je priječilo pristup obali.
Bonhartov dorat je oprezno stupio na led, bučno lomeći suhu trsku koja je
stršala iz staklene plohe. Led je zapucketao, pod konjskim kopitima zvjezdano su se
338
Lastavičja kula
raširile duge strijele pukotina.

»Nazad!« Bonhart je trgnuo uzde, vratio konja koji je dahtao na obalu. »Sjašite!
Led je tanak.«
»Samo uz obalu, u trščaku«, ocijenio je Dacre Silifant, udarivši petom po lede‐
noj kori. »Ali čak ga i ovdje ima nekih cal i po. Izdržat će konje kao ništa, nemamo
se čega bojati...«
Riječi su zaglušili psovke i njiska. Skellenov sivac se poskliznuo, prisjeo na sapi,
noge su se razletjele pod njim. Skellen ga je podbo ostrugama, opet opsovao, ovaj
put je psovku pratilo oštro pucketanje leda. Sivac je zatoptao prednjim kopitima,
stražnja, zarobljena, otimala su se u zamci, lomeći ledenu ploču i burkajući tamnu
vodu koja je izbijala iz nje. Sova je skočio sa sedla, povukao vođice, ali se poskliz‐
nuo i svalio koliko je dug, samo čudom ne upavši pod kopita vlastitog konja. Dva
su mu Gemmerca pohitala u pomoć i pomogla mu ustati. Ola Harsheim i Bert
Bridgen su izvukli izbezumljenog sivca na obalu.
»Sjašite, momci«, ponovio je Bonhart zureći u maglu koja je pokrivala jezero.
»Ne treba riskirati. Sustići ćemo djevojku pješice. I ona je sjahala, isto ide pješice.«
»Točno tako«, potvrdio je Boreas Mun, pokazujući na jezero. »Vidi se.«
Samo je tik uz obalu, ispod grana koje je povio snijeg, ledena kora bila glatka i
poluprozirna kao tamno staklo boce, vidjele su se pod njom trske i smeđe vodene
trave. Podalje, nad dubinom, led je bio pokriven tanašnim slojem mokroga snijega.
A na njemu su se, dokle se moglo vidjeti od magle, crnjeli tragovi stopa.
»Imamo je!« uzviknuo je ushićeno Rience, prebacivši uzde preko panja. »Ipak
nije tako pametna kako je izgledalo! Pošla je po ledu, posred jezera. Da je izabrala
neku od obala, šumu, bilo bi je teško slijediti.«
»Posred jezera...« ponovio je Bonhart, odajući zamišljenost. »Baš posred jezera
vodi najkraći i najjednostavniji put do te navodno magične kule o kojoj je govorio
Vilgefortz. Ona to zna. Mune? Koliko je ispred nas?«
Boreas Mun, koji je već bio na jezeru, kleknuo je nad otiskom čizme, nisko se
sagnuo, promotrio.
»Pola sata«, ocijenio je. »Ne više. Zatopljuje, a trag nije razliven, vidi se svaki
čavlić u potplatu.«
»Jezero se«, progunđao je Bonhart, uzaludno nastojeći probiti maglu pogledom,
»proteže više od pet milja prema sjeveru. Tako je govorio Vilgefortz. Ako djevojka
ima pola sata prednosti, pred nama je nekih milju.«
»Po skliskom ledu?« zavrtio je glavom Mun. »Nikako. Najviše šest, sedam staja.«
339
Andrzej Sapkowski
»Tim bolje! Marš!«

»Marš«, ponovio je Sova. »Na led i marš, oštro!«
Marširali su dašćući. Blizina žrtve uzbuđivala ih je, punila euforijom kao narko‐
tik.
»Neće nam umaknuti!«
»Samo da ne izgubimo trag...«
»I samo da nas ne namagarči u ovoj magli.., Bijelo je kao u mlijeku... Na dvade‐
set se koraka ne vidi, prokletinja...«
»Napipavajte nožurinama«, zarežao je Rience. »Brže, brže! Dok ima snijega na
ledu, slijedit ćemo tragove...«
»Tragovi su svježi«, promrmljao je iznenada Boreas Mun, zastavši i sagnuvši se.
»Posve svježi... Svaki se utisnuti čavlić vidi... lik je pred nama... Pred nama je!
Zašto je ne vidimo?«
»I zašto je ne čujemo?« zamislio se Ola Harsheim. »Naši koraci tutnje po ledu,
snijeg škripi! Zašto je onda ne čujemo?«
»Jer mlatarate jezičinama«, odrezao je žestoko Rience. »Produži, marš!«
Boreas Mun je skinuo kapu, obrisao njome oznojeno čelo.
»Ona je tamo, u magli«, rekao je tiho. »Negdje je tamo u magli... Ali ne vidi se
gdje. Tko zna odakle će udariti... Kao tamo... U Dun Dâreu... U noći Saovine...«
Drhtavom rukom počeo je izvlačiti mač iz korica. Sova mu je priskočio, uhvatio
ga za ruke, snažno trgnuo.
»Začepi klepetalo, blesane stari«, siknuo je.
No bilo je prekasno. I ostale je obuzela zebnja. I oni su izvukli mačeve, nagonski
zastajući tako da im je za leđima neki od sudrugova.
»Ona nije sablast!« glasno je zarežao Rience. »Nije čak ni čarobnica! A nas je de‐
set! U Dun Dâreu su bila četvorica i svi pijani!«
»Razdvojimo se«, rekao je odjednom Bonhart, »nalijevo i nadesno, u liniju.
Pođimo zajedno! Ali tako da ne gubimo jedni druge iz vida.«
»Zar i ti?« narogušio se Rience. »I tebe je spopalo, Bonharte? Mislio sam da si
manje praznovjeran.«
Lovac na nagrade ga je pogledao pogledom hladnijim od leda.
»Razdvojimo se u pogon«, ponovio je, ne obazirući se na čarobnjaka. »Čuvajte
razdaljinu. Ja se vraćam po konja.«
»Što?«
340
Lastavičja kula
Bonhart ponovo nije udostojao Riencea odgovorom. Rience je opsovao, ali mu

je Sova brzo spustio ruku na rame.
»Pusti«, zarežao je, »neka ide. A mi nemojmo gubiti vrijeme! Ljudi u liniju! Bert
i Stigward, nalijevo! Ola, nadesno...«
»Čemu to, Skellene?«
»Budemo li išli u gomili«, procijedio je Boreas Mun, »lakše će led popucati,
nego pod rastegnutom linijom. Usto, pođemo li u pogonu, bit će manji rizik da
nam djevojka izmakne negdje sa strane.«
»Sa strane?« prasnuo je Rience. »Kako? Tragovi su pred nama kao na dlanu.
Djevojka ide ravno kao strijela, kada bi pokušala skrenuti makar na korak, trag bi
je odao!«
»Dosta brbljanja«, presjekao je Sova, gledajući unazad, u maglu u kojoj je nestao
vraćajući se Bonhart. »Naprijed!«
Krenuli su.
»Zatopljava«, zastenjao je Boreas Mun. »Led se s vrha topi, stvara se vodeni na‐
led...«
»Magla se zgušnjava...«
»Ali se tragovi i dalje vide«, ustvrdio je Dacre Silifant. »I čini mi se da i djevojka
hoda sporije. Gubi snagu.«
»Kao i mi.« Rience je skinuo kapu i zamahnuo njome kao lepezom.
»Tiho.« Silifant je iznenada stao. »Čuli ste? Što je to bilo?«
»Ja nisam ništa čuo.«
»A ja jesam... Kao neku škripu... Struganje po ledu... Ali ne odande.« Boreas
Mun je pokazao maglu u kojoj su nestajali tragovi. »Kao da je došlo slijeva, sa stra‐
ne...«
»I ja sam čuo«, potvrdio je Sova, osvrćući se nemirno. »Ali sada je utihnulo.
Prokleto bilo, ne sviđa mi se to. Ne sviđa mi se to!«
»Tragovi!« ponovio je zamoreno naglašavajući Rience. »I dalje joj vidimo trago‐
ve! Nemate oči? Ona ide ravno kao strijela! Da skrene makar na korak, makar na
pola koraka, razabrali bismo to po tragovima! Marš, brže, začas ćemo je ščepati!
Jamčim da ćemo je za tren ugledati...«
Zastao je. Boreas Mun je udahnuo tako duboko da mu je zaigralo u plućima.
Sova je opsovao.
Deset koraka ispred njih, tik pred granicom vidljivosti koju je naznačila magla
gusta kao mlijeko, tragovi su prestali. Nestali su.
341
Andrzej Sapkowski
»Morija prokleta!«
»Što je?«
»Poletjela je ili kako?«
»Ne«, zavrtio je glavom Boreas Mun. »Nije poletjela. Gore od toga.«
Rience je vulgarno opsovao, pokazujući crte urezane u ledenoj kori.
»Klizaljke«, zarežao je, nesvjesno stežući šake. »Imala je klizaljke i navukla ih je...
Sada će odjuriti po ledu kao vjetar... Nećemo je sustići! Gdje je, đavli da ga nose,
taj Bonhart? Nećemo sustići djevojku bez konja!«
Boreas Mun je glasno hraknuo, uzdahnuo. Skellen je polagano raskopčao
kožuh, otkrivajući redenik s niskom oriona koji mu je presijecao grudi.
»Nećemo je morati loviti«, rekao je hladno. »Ona će loviti nas. Bojim se da
nećemo dugo čekati.«
»Poludio si?«
»Bonhart je to predvidio. Zato se vratio po konja. Znao je da nas djevojka uvlači
u klopku. Pozor! Osluškujte škripu klizaljki po ledu!«
Dacre Silifant je problijedio, bilo je to vidljivo unatoč tome što su mu obrazi
bili crveni od studeni.
»Ljudi!« proderao se. »Pozor! Pazite! I na okup, na okup! Ne gubite se u magli!«
»Začepi!« riknuo je Sova. »Tišina! Potpuna tišina, jer nećemo čuti...«
Čuli su. S lijevog, najdaljeg kraja linije, iz magle, do njih je dopro kratak, preki‐
nut krik. I oštra, hripava škripa klizaljki, koja je dizala kosu na glavi kao prevlače‐
nje željeza po staklu.
»Berte!« proderao se Sova. »Berte! Što je bilo?«
Začuli su nerazgovijetni krik, a za tren je iz magle izronio Bert Bridgen u vrato‐
lomnom trku. Kada je bio već posve blizu, okliznuo se, svalio, poletio trbuhom po
ledu.
»Dohvatila je... Stigwarda«, protisnuo je, ustajući s naporom. »Posjekla ga je... u
prolazu... Tako brzo... Da sam je jedva vidio... Čarobnica...«
Skellen je opsovao. Silifant i Mun, obojica s mačevima u rukama, okretali su se,
piljeći u maglu.
Škripa. Škripa. Škripa. Brza. Ritmička. I sve jasnija. Sve jasnija...
»Odakle to dopire?« zaurlao je Boreas Mun, okrećući se, prelazeći oko sebe oš‐
tricom mača koji je držao s obje ruke. »Otkuda?«
»Tiho!« kriknuo je Sova, s orionom u podignutoj ruci. »Valjda zdesna! Da!
Zdesna! Nailazi zdesna! Pozor!«
342
Lastavičja kula
Gemmerac koji je hodao na desnom krilu, iznenada je opsovao, okrenuo se i

potrčao naslijepo u maglu, šljapkajući po otopljenom sloju leda. Nije otrčao dale‐
ko, nije im se stigao čak ni skloniti s pogleda. Začuli su oštru škripu jurećih klizalj‐
ki, opazili nejasnu, pokretnu sjenku. I bljesak mača. Gemmerac je zaurlao. Vidjeli
su kako je pao, vidjeli široko rasprsnutu krv na ledu. Ranjenik se bacakao, uvijao,
urlao, tulio. Potom je utihnuo i ostao nepomičan.
Ali je, urlajući, zaglušio sve bližu škripu klizaljki. Nisu očekivali da će se djevoj‐
ka stići vratiti tako brzo.
Upala je među njih, u samu sredinu. Olu Harsheima zasjekla je u prolazu, ni‐
sko, pod koljeno, sklopivši ga kao džepni nož. Zavrtjela se u pirueti, zasipajući Bo‐
reasa Muna gradom bockavih komadića leda. Skellen je odskočio, poskliznuo se,
uhvatio za rukav Riencea. Pali su obojica. Klizaljke su zaškripale tik do njih, oštre
hladne mrve izbole su im lica. Jedan od Gemmeraca je vrisnuo, vrisak se prekinuo
divljim krkljanjem. Sova je znao što se dogodilo. Čuo je puno ljudi kojima je pre‐
sječeno grlo.
Ola Harsheim je zavijao, vukući se po ledu.
Škrip. Škrip, škrip.
Tišina.
»Gospodine Stefane«, promucao je Dacre Silifant... »U tebe se nadamo... Spa‐
si... Ne daj da propadnemo...«
»Osakatila me, kurvaaaaa!« derao se Ola Harsheim. »Hoćeš li pomoći, milostivi!
Pomozi da ustaneeeem!«
»Bonharte!« proderao se Skellen u maglu. »Bonhaaaarte! Upomoooć! Gdje si,
kurvin sine? Bonhaaarteee!«
»Okružuje nas«, prodahtao je Boreas Mun, okrećući se i osluškujući. »Juri u
krug po magli... Udarit će tko zna odakle... Smrt! Ta djevojka je smrt! Ovdje ćemo
svi izdahnuti! Bit će masakr, kao u Dun Dâreu, u noći Saovine...«
»Držite se na okupu«, zaječao je Skellen. »Držite se na okupu, ona lovi izdvoje‐
ne... Kada vidite da nalijeće, ne gubite glavu... Bacajte joj pod noge mačeve, za‐
vežljaje, pojase... Što god bi je...«
Nije dovršio. Ovaj put nisu čak ni čuli škripu klizaljki. Dacre Silifant i Rience
su živote spasili ispruživši se po ledu. Boreas Mun je stigao odskočiti, poskliznuo
se, svalio, oborio Berta Bridgena. Dok je djevojka promicala kraj njih, Skellen je
zamahnuo i izbacio orion. Pogodio je. Ali pogrešnu osobu. Ola Harsheim, koji se
upravo uspio uspraviti, srušio se u trzajima na okrvavljenu ledenu ploču, njegove
343
Andrzej Sapkowski
širom otvorene oči kao da su u križ gledale čeličnu zvijezdu koja mu je stršala iz ko‐
rijena nosa.
Posljednji od Gemmeraca bacio je mač i zajecao, u kratkim, isprekidanim grče‐
vima. Skellen mu je priskočio i svom ga snagom ošamario.
»Priberi se!« zaurlao je. »Priberi se, čovječe! To je samo jedna cura! Samo jedna
cura!«
»Kao u Dun Dâreu, u noći Saovine«, rekao je tiho Boreas Mun. »Nećemo više
sići s ovoga leda, s ovoga jezera. Napregnite, napregnite sluh! I čut ćete kako na vas
klizi smrt.«
Skellen je podignuo Gemmerčev mač i pokušao jecajućem ugurati oružje u
ruku, ali bezuspješno. Gemmerac potresan grčevima zurio je u njega tupim pogle‐
dom. Sova je bacio mač, priskočio Rienceu.
»Učini nešto, čarobnjače!« proderao se, povukavši ga za ruke. Strah mu je
udvostručio snage, iako je Rience bio viši, teži i snažniji, poskakivao je u Sovinu
stisku kao krpena lutka. »Učini nešto! Dozovi svog moćnog Vilgefortza! Ili čaraj
sam! Čaraj, bacaj čini, zazivaj duhove, domami demone! Učini nešto, bilo što, ti bi‐
jedna gnjido, ti slinavče! Učini nešto prije no što nas ta sablast sve poubija!«
Odjek njegova krika zakotrljao se po šumovitim obroncima. Prije no što je
prošao, zaškripale su klizaljke. Uplakani Gemmerac je pao na koljena i pokrio lice
dlanovima. Bert Brigden je zaurlao, odbacio mač i jurnuo u bijeg. Okliznuo se,
pao, neko vrijeme bježao na sve četiri kao pas.
»Rience!«.
Čarobnjak je opsovao, podignuo ruku. Dok je deklamirao čarobnu formulu,
ruka mu je drhtala, glas također. Ali uspio je. Istina, ne dokraja.
Tanka vatrena munja koja je izbila iz njegovih prstiju preorala je led, ploča je
pukla. Ali ne poprijeko, kako je trebala da bi prepriječila put zahuktaloj djevojci.
Pukla je uzdužno. Ledena kora se rastvorila uz glasan prasak, briznula je i zatutnjala
crna voda, pukotina je brzo se šireći pojurila prema Dacreu Silifantu koji je zapre‐
pašteno zurio.
»U strane!« vrisnuo je Skellen. »Bježiiiite!«
Bilo je prekasno. Pukotina je ušla Silifantu među noge i silovito se rascijepila,
led se rasprsnuo kao staklo, pukao na velike komade. Dacre je izgubio ravnotežu,
voda je prigušila njegov urlik Boreas Mun je upao u rupu, nestao je pod vodom
klečeći Gemmerac, nestalo je truplo Ole Harsheima. Za njima je u crnu dubinu
pljusnuo Rience, a odmah za njim i Skellen, uspjevši se u zadnji tren uhvatiti za
344
Lastavičja kula
rub. A djevojka se snažno odrazila, preletjela preko pukotine, sletjela tako da je

otopljeni led štrcnuo na sve strane, pojurila za Brigdenom koji je bježao. Za tren je
do ušiju Sove zakačenog za rub sante dopro jezivi vrisak.
Sustigla ga je.
»Gospodine...« prostenjao je Boreas Mun, koji je na čudesan način uspio ispuza‐
ti na led. »Dajte mi ruku... Gospodine koroneru...«
Izvučen, Skellen je pomodrio i počeo se strahovito tresti. Pod Silifantom, koji se
nastojao izvući, odlomio se rub sante. Dacre je ponovo iščezao pod vodom. Ali
začas je izronio, daveći se i pljujući, nadljudskim se naporom izvukao na led. Ispu‐
zao je i pao, iscrpljen do krajnjih granica. Oko njega je rasla kaljuža.
Boreas je jauknuo, zatvorio oči. Skellen je drhtao.
»Spašavaj... Mun... Pomozi...«
Na rubu ploče, uronjen do pazuha, visio je Rience. Mokra kosa mu se priljubila
uz lubanju. Zubi su mu zvonili kao kastanjete, zvučalo je to kao sablasna uvertira
nekakvom paklenom dance macabreu.
Zaškripile su klizaljke. Boreas se nije ni maknuo. Čekao je. Skellen je drhtao.
Stizala je. Polagano. S mača joj je kapala krv, kapi su obilježavale led. Boreas je
progutao slinu. Iako je bio posve promočen ledenom vodom, iznenada mu je pos‐
talo strahovito vruće.
Ali djevojka nije gledala njega. Gledala je Riencea, koji se uzaludno nastojao po‐
peti na led.
»Pomozi...« Rience je nadvladao cvokotanje zuba. »Spasi...«
Djevojka je zakočila, okrećući se na klizaljkama s plesnom dražesti. Zastala je u
blagom raskoraku, držeći objeručke mač, nisko, preko bedara.
»Spasi me...« zacvilio je Rience, upijajući u led odrvenjele prste. »Spasi... I reći
ću ti... Gdje je Yennefer... Prisežem...«
Djevojka je polagano skinula šal s lica. I nasmiješila se. Boreas Mun je ugledao
jezivi ožiljak i s mukom prigušio krik.
»Rience«, rekla je Ciri i dalje nasmiješena. »Pa ti si me trebao naučiti boli. Sjećaš
se? Tim rukama. Tim prstima. Ovima? Ovima kojima se sada držiš za led?«
Rience je odgovorio, Boreas nije razumio što, jer su čarobnjakovi zubi cvokotali
i klepetali tako da su onemogućavali tazgovijetan govor. Ciri se okrenula na klizalj‐
kama i podigla ruku s mačem. Boreas je stisnuo zube, uvjeren da će posjeći Rien‐
cea, ali djevojka je samo uzimala zalet za polazak. Na tragačevo golemo iznenađenje
345
Andrzej Sapkowski
otišla je, brzo, ubrzavajući oštrim zamasima ruku. Iščezla je u magli, za tren je utih‐
nula i ritmička škripa klizaljki.
»Mun... Izzvvuvuccci... izvuci... me...« odcvokotao je Rience, s podbratkom na
rubu ledene ploče. Ispružio je obje ruke na led, pokušavao se učvrstiti noktima, ali
svi su mu već bili iščupani. Raširio je prste, pokušavajući se pripiti uz krvavu ploču
dlanovima i zapešćima. Boreas Mun ga je gledao i bio siguran, bio zastrašujuće si‐
guran...
Škripu klizaljki začuli su u zadnji tren. Djevojka je nailazila nevjerojatnom brzi‐
nom, mutila se pred pogledom. Nailazila je samim rubom leda, jurila je tik uz rub.
Rience je vrisnuo. I zagrcnuo se gustom, olovnom vodom. I nestao.
Na ledu, na ravnom tragu klizaljki, ostala je krv. I prsti. Osam prstiju.
Boreas Mun je povratio na led.
***
Bonhart je galopirao rubom jezerske škarpe, tjerao je luđački, ne obzirući se na to
da bi konj mogao svakoga trena slomiti noge u pukotinama zasutim snijegom.
Grane smreka pokrivene injem šibale su ga po licu, mlatile po rukama, sipale mu
za ovratnik ledenu prašinu.
Jezero nije vidio, cijela je kotlina, kao uzavreli vještičji kotao, bila ispunjena ma‐
glom.
Ali Bonhart je znao da je djevojka ondje.
Osjećao je to.
Ispod leda, duboko, jato prugastih grgeča radoznalo je prema dnu jezera ispraćalo
srebrnu, opčinjavajuće treperavu kutijicu, iskliznulu iz odjeće trupla koje je plutalo
u dubini. Prije no što je kutijica pala na dno, podigavši oblačić mulja, najhrabriji
grgeči pokušavali su je čak pogurati njuškicama. Ali su se iznenada uplašeno ras‐
pršili.
Kutijica je počela čudno, uznemiravajuće podrhtavati.
»Rience? Čuješ me? Što je s vama? Zašto već dva dana ne odgovarate? Podnesi
prijavak! Što je s djevojkom? Ne smijete joj dopustiti da uđe u kulu! Čuješ? Ne
smijete dopustiti da uđe u Lastavičju kulu... Rience! Odgovori, dođavola! Rience!«
Rience, naravno, nije mogao odgovoriti.
346
Lastavičja kula
Škarpa se završavala, obala je postala ravna. Kraj jezera, pomislio je Bonhart, na

kraju sam. Stjerao sam djevojku u kut. Gdje je? I gdje je ta prokleta kula?
Zavjesa magle se iznenada rascijepila, podigla se. I tada ju je ugledao. Bila je tik
ispred njega, sjedila je na svojoj vranoj kobili. Čarobnica, pomislio je, komunicira s
tom životinjom. Poslala ju je na kraj jezera i naložila joj da čeka.
Ali ionako joj ništa neće pomoći.
Mora je ubiti. Neka vrazi nose Vilgefortza. Ja je moram ubiti. Najprije ću je pri‐
siliti da preklinje za život... A potom ubiti.
Kriknuo je, podbo konja ostrugama i pojurio u vratolomnom galopu.
I odjednom je shvatio da je poražen. Da ga je ipak namagarčila.
Dijelilo ga je od nje ne više od pola staje – ali po tankom ledu. Bila je na drugoj
strani jezera. Štoviše, polumjesec je sada vršcima gledao na suprotnu stranu – dje‐
vojci, koja je išla po tetivi luka, kraj jezera bio je znatno bliži.
Bonhart je opsovao, trgnuo uzde i usmjerio konja ravno na led.
»Pojuri, Kelpie!«
Ispod kopita vrane kobile poletjela je smrznuta zemlja.
Ciri se privila uz konjski vrat. Pogled na Bonharta koji je progoni obuzeo ju je
užasom. Bojala se toga čovjeka. Na pomisao da se mora s njim boriti, nevidljiva ju
je šaka tresnula u želudac.
Ne, nije se mogla s njim boriti. Još ne.
Kula. Spasiti je može samo Kula. I portal. Da, kao na aneddu, kada je čarob‐
njak Vilgefortz bio tik iza nje, već je pružao ruku za njom...
Jedini spas bila je Lastavičja kula.
Magla se digla.
Ciri je trgnula uzde, osjećajući kako je iznenada oblijeva užasna toplina. Nije
mogla povjerovati u to što vidi. Što je bilo pred njom.
Vidio je to i Bonhart. I trijumfalno zaurlao.

Na kraju jezera nije bilo kule. Nije bilo čak ni ruševina kule, nije bilo naprosto
ničega. Samo jedva vidljiv brežuljak koji se tek nazirao, samo hrpa kamenja obrasla
golim smrznutim travama.
»Eto tvoje kule!« zaurlao je. »Eto tvoje čarobne kule! Eto tvoga spasa! Hrpa ka‐
menja.«
347
Andrzej Sapkowski
Izgledalo je da djevojka ne čuje i ne vidi. Povela je kobilu bliže brežuljku, na go‐

milu kamenja. Podigla je obje ruke nebu, kao da proklinje nebesa zbog toga što ju
je snašlo.
»Govorio sam ti«, zaurlao je Bonhart, podbadajući svoga dorata ostrugom, »da
si moja! Da ću s tobom učiniti što poželim! Da me u tome neće nitko spriječiti! Ni
ljudi, ni bogovi, ni vrazi, ni demoni! Ni uklete kule! Moja si, vještice!«
Doratove potkove zvonile su po ledenoj ploči.
Magla se naglo zakovitlala, uskipjela pod udarcima vjetra koji se spustio tko zna
odakle. Dorat je zarzao i zaplesao, keseći zube na žvalama. Bonhart se nagnuo u
sedlu, povukao uzde svom snagom, jer je konj mahnitao, mahao glavom, toptao,
klizao se po ledu.
Pred njim – između njega i obale na kojoj je stajala Ciri – plesao je na ledu
snježnobijeli jednorog, propevši se u položaj poznat s grbova.
»Nema sa mnom takvih trikova!« proderao se lovac, obuzdavajući konja. »Nećeš
mene plašiti čarolijama! Dograbit ću te, Ciri! Ovaj ću te put ubiti, vještice! Moja
si!«
Magla se ponovo uskovitlala, uskomešala, poprimila čudne oblike. Oblici su
postajali sve jasniji. Bili su to jahači. Košmarni obrisi sablasnih jahača.
Bonhart je izbuljio oči.
Na kosturima konja sjedili su skeleti jahača, odjeveni u zahrđale oklope i ve‐
rižnjače, dronjke plašteva, ulubljene i korodirane kacige urešene bikovskim rogovi‐
ma, ostacima nojevskog i paunskog perja. Ispod vizira kaciga oči sablasti blistale su
modrikastim sjajem. Šumjeli su poderani barjaci.
Na čelu demonske kavalkade galopirao je oklopnik s krunom na kacigi, s ogrli‐
com na grudima koja je lupkala po zahrđalom pršnjaku.
Nosi se odavde, zatutnjalo je u Bonhartovoj glavi. Nosi se, mrče! Ona nije tvoja.
Ona je naša. Nosi se!
Jedno se Bonhartu nije moglo zanijekati: hrabrost. Nije se uplašio sablasti. Svla‐
dao je užas, nije se prepustio panici.
Ali njegov se konj pokazao manje otpornim.
Dorat se propeo, baletno zaplesao na stražnjim nogama, divlje zarzao, ritnuo se i
poskočio. Pod udarcima kopita led je pukao uz strašan prasak, ledene su se ploče
uspravile okomito, prsnula je voda. Konj je zacvilio, udario o rub prednjim kopiti‐
ma, smrvio ga. Bonhart je izvukao noge iz uzengija, skočio. Prekasno.
348
Lastavičja kula
Voda mu se sklopila nad glavom. U ušima mu je zatutnjalo i zazvonilo kao u

zvoniku. Pluća su zaprijetila pucanjem.
Imao je sreće. Noge su mu mlateći po vodi naišle na nešto, zacijelo na konja
koji je tonuo na dno. Odbio se, izletio iz vode, pljujući i dašćući. Uhvatio se za rub
rupe u ledu. Ne upavši u paniku, dograbio je nož, zabio ga u led, izvukao se. Ležao
je, teško dišući, voda se bučno slijevala s njega.
Jezero, led, snijegom pokrivene obronke, crnu, bijelo glaziranu smrekovu šumu
– sve je odjednom zalila neprirodna, mrtvačka svjetlost.
Bonhart se s golemim naporom podignuo na koljena.
Nad obzorom je tamnomodro nebo zaplamsalo zasljepljujućom koronom lumi‐
niscencije, svijetlom kupolom iz koje su iznenada izrasli vatreni stupovi i spirale,
prsnule razigrane zrake i vrtlozi svjetlosti. Niz nebosklon spustile su se treperave,
pokretne pruge i draperije koje su neprestano mijenjale oblike.
Bonhart je zakrkljao. Oko grla ga, činilo mu se, steže željezni obruč garote.
Na mjestu gdje su još maloprije bili samo goli brežuljak i gomila kamenja, diza‐
la se kula.
Veličanstvena, visoka i vitka, crna, glatka, blistava, kao isklesana iz jednoga ko‐
mada bazalta. U malobrojnim prozorima treperila je vatra, u nazubljenom kruništu
vrha plamtjela je aurora borealis.
Vidio je djevojku u sedlu okrenutu prema njemu. Vidio je njezine blistave oči i
obraz presječen crtom ružnoga ožiljka. Vidio je kako djevojka podbada vranu kobi‐
lu, kako ne žureći ulazi u crni mrak, pod kameni luk ulaza.
Kako nestaje.
Aurora borealis eksplodirala je zasljepljujućim virovima vatre.
Kada se Bonhartu vratio vid, kule više nije bilo. Bio je tu samo snijegom pokri‐
ven brežuljak, hrpa kamenja, suhe stabljike.
Klečeći na ledu, u bari vode koja se slijevala s njega, lovac na nagrade je zaurlao
divlje, užasno. Na koljenima, podignuvši ruke nebu, urlao je, zavijao, proklinjao i
hulio – ljude, bogove i demone.
Odjek njegova krika kotrljao se po visokim smrekama obraslim obalama, širio
po zamrznutoj površini jezera Tarn Mira.
Unutrašnjost kule odmah ju je podsjetila na Kaer Morhen – iza arkade isti dugi
crni hodnik, isti nesagledivi beskraj s u daljinu protegnutim nizovima stupova i
349
Andrzej Sapkowski
skulptura. Bilo je neshvatljivo kako je sav taj beskraj mogao stati u vitki obelisk
kule. Ali ta znala je da to nema smisla pokušavati analizirati – ne u slučaju kule
koja je izrasla iz ništavila, pojavila se ondje gdje nije bila. U takvoj je kuli moglo
biti sve i ničemu se nije trebalo čuditi.
Osvrnula se uokolo. Nije vjerovala da bi se Bonhart usudio – i uspio – ući ova‐
mo za njom. Ali htjela se uvjeriti.
Arkada kroz koju je ušla plamtjela je neprirodnim bljeskom.
Kelpie je zazvonila kopitima po podu, pod potkovama je nešto zapucketalo.
Kosti. Lubanje, goljenice, rešetke rebara, cjevanice, zdjelice. Jahala je kroz golemu
kosturnicu. Kaer Morhen, pomislila je, sjećajući se. Mrtve bi trebalo zakapati u
zemlju... Kako je to bilo davno. Tada sam još vjerovala u nešto takvo... U veličaj‐
nost smrti, u poštovanje spram mrtvih... A smrt je jednostavno smrt. A mrtvac je
samo hladno truplo. Nije važno gdje leži, gdje trunu njegove kosti.
Ujahala je u mrak, pod arkade, među stupove i skulpture. Tama je zalelujala
kao dim, uši su joj ispunili nametljivi šapati, uzdasi, tiha zazivanja. Pred njom je
odjednom zaplamtjela svjetlost, otvorila su se divovska vrata. Otvarala su se jedna
za drugima. Vrata. Nebrojeno mnoštvo vrata s teškim krilima bešumno se otvaralo
pred njom.
Kelpie je hodala, zveckajući potkovicama po podu.
Geometrija zidova, arkada i stupova koji su je okruživali iznenada se prekinula,
tako naglo, da se Ciri zavrtjelo u glavi. Učinilo joj se da se nalazi unutar nekakvog
nemogućeg mnogostranog geometrijskog tijela, nekakvog divovskog oktaedra.
Vrata su se i dalje otvarala. Ali više nisu ukazivala samo na jedan smjer. Otvarala
su nebrojeno mnoštvo smjerova i mogućnosti.
A Ciri je počela vidjeti.
Crnokosa žena koja vodi za ruku pepeljastokosu djevojku. Djevojka se boji, boji se
tame, plaši je narastajući šapat u mraku, užasava je zveket kopita koji čuje. Crnokosa
žena sa zvijezdom, koja joj optočena brilijantima visi oko vrata, isto se boji. Ali ne do‐
pušta da se to vidi. I dalje vodi djevojku. Prema njezinu usudu.
Kelpie korača. Još jedna vrata.
Iola Druga i Eurneid, u kožušićima, sa zavežljajima, marširaju smrznutom, snije‐
gom pokrivenom cestom. Nebo je tamnomodro.
Još jedna vrata.
Iola Prva kleči pred oltarom. Do nje majka Nenneke. Obje gledaju, lica im iskriv‐
ljuje grimasa užasa. Što vide? Prošlost ili budućnost? Istinu ili neistinu?
350
Lastavičja kula
Nad njima objema, Nenneke i Iolom – ruke. Pružene u kretnji blagoslova ruke žene
sa zlatnim očima. U ženinoj ogrlici brilijant koji blista kao zvijezda danica. Na ženi‐
nu ramenu – mačka. Iznad njezine glave – sokol.
Još jedna vrata.
Triss Merigold pridržava svoju lijepu kestenjavu kosu koju povlače i mrse naleti vje‐
tra. Od vjetra se ne može pobjeći, ništa ne zaklanja od vjetra.
Ne ovdje. Ne na vrhu brijega.
Na brijeg se uspinje dugi, beskonačni niz sjena. Likovi. Hodaju polagano. Neki
okreću lica prema njoj. Poznata lica. Vesemir. Eskel. Lambert. Coen. Yarpen Zigrin i
Paulie Dahlberg. Fabio Sachs... Jarre... Tissaia de Vries.
Mistle.
Geralt?
Još jedna vrata.
Yennefer, okovana lancima pričvršćenima za stijene tamnice s kojih kaplje vlaga.
Njezini su dlanovi jedna masa skorene krvi. Crna kosa iščupana i raščupana... Usta
razbijena i otečena... Ali u ljubičastim očima i dalje je neugašena volja za borbom i ot‐
porom.
»Mamice! Drži se! Izdrži! Dolazim ti u pomoć!«
Još jedna vrata. Ciri okreće glavu. Sa žalošću. I s nelagodom.
Geralt. I zelenooka žena crne, kratko ošišane kose. Oboje goli. Zaokupljeni, obuzeti
sobom. Nasladom koju pružaju jedno drugom.
Ciri ovladava adrenalinom koji joj steže grlo, požuruje Kelpie. Kopita lupkaju.
U tami tutnje šapati.
Još jedna vrata.
Zdravo, Ciri.
»Vysogota?«
Znao sam da ćeš uspjeti, hrabra gospođice. Junačna moja Lastavice. Prošla si bez po‐
sljedica?
»Svladala sam ih. Na ledu. Imala sam iznenađenje za njih. Klizaljke tvoje kće‐
ri...«
Mislio sam na psihičke posljedice.
»Suzdržala sam se od osvete... Nisam ih sve ubila... Nisam ubila Sovu... Iako me
ranio i unakazio. Svladala sam se.«
Znao sam da ćeš pobijediti, Zireael. I da ćeš ući u kulu. Pa čitao sam o tome. Jer to
je bilo opisano... Sve je to već bilo opisano. Znaš kakva je korist od studiranja? Naučiš
351
Andrzej Sapkowski
koristiti izvore.
»Kako je moguće da razgovaramo... Vysogoto... Zar si ti...«
Da, Ciri. Umro sam. Ma nije važno! Važnije je što sam saznao, na što sam došao...
Ja sada znam gdje su se zametnuli izgubljeni dani, što se dogodilo u pustinji Korath,
kako si umaknula iz vida potjeri...
»I na koji sam način ušla ovamo, u ovu kulu, je li?«
Prvotna krv koja teče u tvojim žilama daje ti vlast nad vremenom. I nad prostorom.
Nad dimenzijama i nad sferama. Sada si Gospodarica Svjetova, Ciri. Imaš moćnu
Silu. Ne dopusti da ti je zločinci i podlaci oduzmu i iskoriste je za vlastite ciljeve...
»Neću dopustiti.«
Zbogom, Ciri. Zbogom, Lastavice.
»Zbogom, Stari gavrane.«
Još jedna vrata. Svjetlost, zasljepljujuća svjetlost.
I jak miris cvijeća.
Nad jezerom je ležala maglica, lagana kao dašci isparenja brzo nošeni vjetrom. Po‐
vršina vode bila je glatka kao zrcalo, na zelenim tepisima plosnatoga lišća lopoča bi‐
jeljeli su se cvjetovi.
Obale su tonule u zelenilo i cvijeće.
Bilo je toplo.
Bilo je proljeće.
Ciri se nije čudila. Kako se mogla čuditi? Ta sada je sve bilo moguće. Studeni,
led, snijeg, smrznuta zemlja, hrpa kamenja na brežuljku pokrivenom suhim trava‐
ma – to je bilo ondje. A ovdje je ovo tu, ovdje se vitka bazaltna kula s nazubljenim
kruništem zrcali u zelenoj, bjelinom lopoča posijanoj jezerskoj vodi. Ovdje je svi‐
banj, jer ta u svibnju cvjetaju divlja ruža i trpika.
Netko je u blizini svirao na fruli ili svirali, izvodio je veselu, razigranu melodiju.
Na obali jezera, prednjim nogama u vodi, stajala su, pijući, dva snježnobijela
konja. Kelpie je frknula, udarila kopitom o stijenu. Tada su konji podignuli glave i
nozdrve s kojih se slijevala voda, a Ciri je glasno uzdahnula.
Jer to nisu bili konji, nego jednorozi.
Ciri se nije čudila. Uzdisala je od udivljenja, ne od čuđenja.
Melodija se čula sve jasnije, dopirala je iza bijelim cvjetovima okićenih grmova
sremze. Kelpie je pošla prema tamo, bez ikakve žurbe. Ciri je progutala slinu. Oba
352
Lastavičja kula
jednoroga, nepomični poput kipova, gledali su je, odražavajući se u površini voda

glatkoj poput zrcala.
Iza grma sremze sjedio je na okruglom kamenu plavokosi vilenjak trokutasta lica
i golemih bademastih očiju. Svirao je, vješto prebirući prstima po rupicama svirale.
Iako je vidio Ciri i Kelpie, iako ih je gledao, nije prestajao svirati.
Bijeli cvjetići su mirisali; a na sremzu tako intenzivna mirisa Ciri nije naišla još
nikada u životu. I nije čudo, pomislila je posve pribrano, u svijetu u kojemu sam
živjela do ovoga trenutka sremze jednostavno mirišu drukčije.
Jer u onome svijetu je sve drukčije.
Vilenjak je završio melodiju otegnutim visokim ćurlikom, odvojio je sviralu od
usana, ustao.
»Zašto tako dugo?« upitao je sa smiješkom. »Što te zadržalo?«
353
Sadržaj
Lastavičja kula 2
Prvo poglavlje 4
Drugo poglavlje 27
Treće poglavlje 61
Četvrto poglavlje 91
Peto poglavlje 130
Šesto poglavlje 157
Sedmo poglavlje 185
Osmo poglavlje 217
Deveto poglavlje 244
Deseto poglavlje 284
Jedanaesto poglavlje 322
354

Andrzej Sapkowski - Lastavičja Kula (#6)

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Andrzej Sapkowski - Lastavičja Kula (#6)

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

NAKLADNIK

Copyright © by Andrzej Sapkowski, Warszawa 2014.

Prosjačka pjesma o strahovitom krvoproliću koje se u noći Saovine zbilo u Dun

Flourens Delannoy, Bajke i predaje

Jer te nadnevke izdvaja magija.

»Legnji mračnjaci...« zastenjao je pisar Jarre, zagledan u tamu koja je prekrivala

Na Jugu, tik za gorjem Amellom, u Ebbingu, u krajini zvanoj Pereplut, na prostra‐

probudila staroga pustinjaka Vysogotu. Probuđeni Vysogota nije se nikako mogao

»Hladno, hladno, hladno, brrrr«, razgovarao je sam sa sobom Vysogota, stupajući

»Osam sati od zahvata. Pacijentičino stanje bez promjena. Stanje liječnika... To

ništa ne upućuje ne neuhranjenost. Mišićje i tjelesna građa tipična prije za mladu

»Dvanaesti sat nakon zahvata. Sukladno očekivanjima došao je i četvrti kardinalni

»Znači da je tako loše?« upitala je, oprezno prelazeći prstima po šavovima.

»I to sam doznao, iako više slučajno. Govorila si u vrućici.«

Izašao je povukavši za sobom improvizirani paravan od gunjeva.

de! Jednostavno moram!«

obećavali nagradu. Za pronalaženje trupla. Tvoji su progonitelji uvjereni da ležiš

»Rekao si da sam kod tebe ležala šest dana. Je li to istina?«

»Ne znaš tko sam. Ni ne slutiš tko sam.«

»Ovdje je nekoć živio poreznik«, rekao je bezbrižno. »Ostali su zemljišnici i pos‐

Hen Cerbin dic’ss aen n’og Zireael

Zastao je, nalaktio se na stol, a podbradak naslonio na prepletene prste. Ciri je

... Zireael veloe que’ss aen en’ssan irch

»Ogorčeni i nepovjerljivi starac«, rekao je nakon stanke Vysogota, ne mijenja‐

Da se nakon sumraka netko prikrao kolibi s upalim, mahovinom obraslim tršča‐

»Što je etika? Znala sam, ali sam zaboravila.«

Kročivši u doba sazrijevanja, mlada djevojka počinje poduzimati pokušaje pene‐

Bruno Bettelheim, e Uses od Enchantment,

Hotsporn je izjahao na brijeg, zaustavio i okrenuo konja. Bio je smotren i oprezan,

»Prvorazredni prah«, zajamčio je Giselher. »Nećeš mrvu?«

Raspru je prekinula Mistle, koja im je prišla ne potrudivši se odjenuti. Podignu‐

»Sve je to istina«, rekao je Hotsporn. »Družine kakva je Valdezova niti je bilo,

plaćenim ubojicama zapovijeda koga da napadnu. I još gore – netko im zabranjuje

Poštanska postaja vonjala je po prženom luku i čorbi od krumpira koju je kuhala

»U Ljubomori je«, govorio je tiho Giselher. »U svratištu ›Kod himerine glave‹.

»Možda i imaš pravo.« I ona je zijevnula, ustala, snažno se protegnula. »Jer i

»Naravno da mi nije vjerovala. Bila je uvjerena da sam se uplašila, da sam požurila

li na istok, vratiti se nećeš... Pođeš li na zapad, vratiti se nećeš... Na sjever...

Ciri se nisu sviđala njegova pogledavanja i dvosmisleni osmijesi, a osobito blago

da se na nju ne odnosi. Amnestija obuhvaća zločince, rekao je, a ne žrtve zločinaca.

»Onda ću ti ja pomoći.« Blago je podbola konja da ga može pogledati preko ra‐

»Hoooo! Hooooo! Ovuda!« dopiralo je odozgo. »Zaobiđi slijeeeeva! Slijevaaaa!«

»Ne moraš. Naprosto mi povjeruj.«

Nešto joj je poteklo na dojku i bok. Dodirnula je prstima. Krv.

Kobila je frknula, podignula uši, mahnula svilenim repom koji je dosezao do

»A nisam imala ni pojma kakav čovjek.«

»Hitaj, Kelpie! Hitaj, ljepotice! Hitaj svim silama!«

Bonhart se lijeno protegnuo, škripeći kožnim kaputom, polagano navukao i pom‐

Okretao se polagano, ostajući na mjestu, ne dajući se dovabiti u polukružnu

»Zbilja ne znam kako se dogodilo da se nisu poubijali u tom prvom okršaju«,

»Nije me ubio. Obje mi je ruke privezao za gredu za vezanje konja.«

Da se netko te noći uspio krišom prikrasti toj u močvarama izgubljenoj kolibi s

Često su mi postavljali pitanje kako se dogodilo, te sam odlučio početi zapisivati

Maslačak, Pola stoljeća pjesništva

nisam bolje poznavao, rekao da se umislio. Umjesto da žurno i anonimno nestane sa

udaljavao od djevojke. Sada, u mokrom ševaru, na hladnoći i kiši, vještac je gotovo iz

»Maslačku! Ne spavaj u sedlu!«

»Cahire Mawru Dyﬀryne, sine Ceallachov«, značajno je izjavio Maslačak, uperivši

može se ne zamijetiti da je to nekako povezano s papirom koji si odnedavno počeo

»Ha. Sada razumijem. Ako me nešto čudi, onda je to pomisao na budućnost.

Sudbina je htjela da sam bio na aneddu za srpanjskoga mlađaka kada je došlo do

vora dopre do ušiju sudrugova.

Vattier de Rideaux, šef nilfgaardske vojne obavještajne službe, pognute je glave