Professional Documents
Culture Documents
Poslovno Pravo Ugovori
Poslovno Pravo Ugovori
Miloš Trifković
Prof. dr. Milić Simić
Doc. dr. Veljko Trivun
POSLOVNO PRAVO
Autori:
Prof. dr. Miloš Trifković
Prof. dr. Milić Simić
Doc. dr. Veljko Trivun
Redaktor:
Doc. dr. Veljko Trivun
Izdavač:
Ekonomski fakultet u Sarajevu
Izdavačka djelatnost Fakulteta
Glavni urednik:
Dekan: Prof. dr. Muris Čičić
Urednik:
Prof. dr. Hasan Muratović
Recenzenti:
Lektor:
Amra Trivun
Obrada teksta:
Mia Mrgud
U ovom izdanju kao autor se po prvi put pojavljuje docent dr. Veljko Trivun koji
je izvršio redakciju cjelokupnog teksta i usklađivanja vezana za izmjenu i
donošenje novih zakonskih propisa. Izmjene su posebno izvršene kod slijedećih
pravnih instituta: ugovor o građenju, ugovor o licenci, hartije od vrijednosti i pravo
konkurencije. Ostala materija ovog udžbenika je pretrpjela izmjene u manjoj mjeri.
Kao i ranije izdanje ovaj udžbenik je, prije svega, namijenjen studentima
Ekonomskog fakulteta u Sarajevu. Nadamo se da će se ovaj udžbenik koristiti i na
drugim fakultetima kao obavezna literatura, što je bio slučaj i do sada.
Nezaobilazna veza akademske sfere sa privrednim tokovima i pravnom praksom i
ovaj put je uvažavana. Autori su mišljenja da će i stručnjaci iz privrede dijeliti isti
stav.
Autori
strana
DIO PRVI 21
UGOVOR O PRODAJI 21
GLAVA PRVA 21
POJAM, ZAKLJUČIVANJE I ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI 21
I POJAM UGOVORA O PRODAJI 21
1. Pojam prodaje 21
1.1. Posao prodaje i ugovor o prodaji 21
1.2. Definicija ugovora i njegove vrste 21
2. Osobina i djejstvo ugovora o prodaji 23
2.1. Osobine ugovora 23
2.2. Dejstvo ugovora 23
II ZAKLJUČIVANJE UGOVORA 24
1. Primjena opštih pravila 24
2. Postupak zaključivanja ugovora 24
3. Posebne tehnike zaključivanja ugovora 26
3.1. Standardni ugovori 26
3.2. Zaključnica 26
3.3. Porudžbina 27
III BITNI ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI 27
1. Pojam i vrste 27
2. Predmet 28
2.1. Stvar kao predmet prodaje 28
2.2. Količina 29
3. Cijena 30
3.1. Pojam, struktura i način određivanja cijene 30
3.2. Određivanje cijena prinudnim aktom 31
3.3. Određivanje cijene ugovorom 31
3.4. Određivanje cijene dispozitivnim propisom 32
3.5. Promjena cijene 32
IV NEBITNI ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI 34
1. Pojam i vrste 34
2. Kvalitet 35
2.1. Pojam kvaliteta 35
2.2. Određivanje kvaliteta prinudnim propisom 35
2.3. Određivanje kvaliteta ugovorom 36
2.4. Određivanje kvaliteta dispozitivnim propisom 38
3. Ambalaža 38
4. Transportne klauzule 39
1
GLAVA DRUGA 41
OBAVEZE PRODAVCA 41
I UOPŠTE O OBAVEZAMA PRODAVCA 41
1. Vrste obaveza 41
2. Karakter obaveza prodavca 41
II ISPORUKA 42
1. Pojam isporuke 42
2. Predmet isporuke 42
3. Mjesto isporuke 44
3.1. Pojam mjesta isporuke 44
3.2. Mjesto isporuke i u širem smislu 44
3.3. Mjesto isporuke u užem smislu 45
4. Način isporuke 45
4.1. Pojam i vrste 45
4.2. Realna jednokratna isporuka 46
5. Vrijeme isporuke 47
5.1. Pojam 47
5.2. Vrijeme jednokratne isporuke 47
5.3. Vrijeme sukcesivne isporuke 49
5.4. Istovremenost isporuke i plaćanja 50
6. Dejstva isporuke - prelaz rizika 51
6.1. Pojmovna određenja 51
6.2. Prelaz rizika kada kupac nije u docnji 52
6.3. Prelaz rizika kada je kupac u docnji 52
III GARANCIJA ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE 53
1. Pojam i vrste materijalnih nedostataka 53
1.1. Pojam materijalnih nedostataka 53
1.2. Vrste materijalnih nedostataka 54
2. Garancija za materijalne nedostatke 55
2.1. Pojam garancije 55
2.2. Uslovi za postojanje garancije 56
IV GARANCIJA ZA PRAVNE NEDOSTATKE (ZAŠTITA OD 57
EVIKCIJE)
1. Pojam i vrste pravnih nedostataka 57
2. Pojam garancije za pravne nedostatke i uslovi za njeno 58
postojanje
V ISPOSTAVLJANJE FAKTURE 59
1. Pojam fakture i obaveza njenog ispostavljanja 59
2. Obaveznost jednostrano unesenih klauzula 60
GLAVA TREĆA 63
OBAVEZE KUPCA 63
I UOPŠTE O OBAVEZAMA KUPCA 63
1. Vrste obaveza 63
2. Karakter obaveza kupca 63
II PREGLED ROBE 64
2
1. Pojam pregleda 64
1.1. Pojam provjere materijalnih nedostataka 64
1.2. Pojam provjere pravnih nedostataka 65
2. Subjekti pregleda robe 65
3. Mjesto pregleda robe 67
4. Vrijeme pregleda robe 68
5. Način pregleda robe 70
III PRIJEM ISPORUKE 72
1. Pojam prijema isporuke 72
2. Sadržaj obaveze prijema isporuke 72
IV PLAĆANJE CIJENE 73
1. Pojam obaveze plaćanja 73
1.1. Deficinija i kvalifikacija obaveze 73
1.2. Sadržaj obaveze plaćanja 73
1.3. Primjena opštih pravila o novčanim obavezama 74
2. Način plaćanja 76
2.1. Uopšte o načinu plaćanja 76
2.2. Instrumenti plaćanja 76
2.3. Tipovi načina plaćanja 78
3. Vrijeme izvršenja isplate 79
3.1. Vrijeme plaćanja 79
3.2. Vrijeme isplate 80
4. Mjesto plaćanja 81
4.1. Određivanje mjesta plaćanja 81
4.2. Promjena mjesta plaćanja 82
GLAVA ČETVRTA 83
PRIGOVORI 83
I UOPŠTE O PRIGOVORIMA 83
1. Pojam prigovora 83
2. Vrste prigovora 83
II REKLAMACIJA ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE 84
1. Pojam reklamacije 84
2. Način reklamiranja 84
3. Mjesto reklamiranja 86
4. Vrijeme reklamiranja 86
III REKLAMACIJA NA PRAVNE NEDOSTATKE 88
1. Pojam reklamacije 88
2. Specifičnosti režima reklamacije na pravne nedostatke 88
GLAVA PETA 91
ODGOVORNOST PRODAVCA 91
I ODGOVORNOST ZA DOCNJU SA ISPORUKOM 91
1. Pojam docnje i odgovornosti za docnju sa isporukom 91
1.1. Pojam docnje sa isporukom 91
1.2. Pojam odgovornosti za docnju sa isporukom 92
3
2. Odgovornost za docnju sa jednokratnom realnom isporukom 93
2.1. Odgovornost kod nefiksnih poslova 93
2.2. Odgovornost kod fiksnih poslova 95
3. Odgovornost za docnju sa isporukom obroka 96
3.1. Količina nije bitan elemenat ugovora 96
3.2. Količina je bitan elemenat ugovora 97
4. Odgovornost za docnju sa predajom dokumenata 98
II ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE 98
1. Pojam odgovornosti za materijalne nedostatke 98
2. Prava kupca 99
2.1. Zahtjev za urednim ispunjenjem ugovora 99
2.2. Zahtjev za sniženjem cijene 100
2.3. Zahtjev za raskid ugovora 101
2.4. Obim vršenja prava na popravljanje štete 102
3. Obaveze kupca 103
III ODGOVORNOST ZA PRAVNE NEDOSTATKE 105
1. Pojam odgovornosti za pravne nedostatke 105
2. Prava kupca 105
2.1. Zahtjev za urednim ispunjenjem ugovora 105
2.2. Zahtjev za srazmjernim sniženjem cijene 106
2.3. Raskid ugovora 106
2.4. Pomoć u parnici 106
2.5. Priznavanje očito osnovnog prava trećeg lica 107
4
1. Pojam posla 117
2. Zaključivanje ugovora 118
II BITNI ELEMENTI 118
1. Ličnost posrednika 118
2. Predmet ugovora 118
3. Cijena 119
III OBAVEZE STRANAKA 120
1. Obaveze posrednika 120
1.1. Dovođenje u vezu zainteresovanih stranaka 120
1.2. Postupanje po nalogu 120
1.3. Postupanje pažnjom dobrog privrednika - stručnjaka 120
1.4. Posrednički dnevnik 121
1.5. Posrednički list 121
1.6. Čuvanje poslovne tajne 121
1.7. Obavještavanje o stanju na tržištu 122
2. Obaveze nalogodavca 122
2.1. Plaćanje provizije 122
2.2. Naknada troškova 123
2.3. Trpljenje posrednikovih prava zaloge, pridržaja 123
i prvenstva naplate
IV ODGOVORNOST STRANAKA 124
1. Odgovornost posrednika 124
2. Odgovornost komitenta 124
5
2. Obaveze komitenta 131
2.1. Predaja materijala potrebnih agentu 131
2.2. Obavještavanje o relevantnim momentima 131
2.3. Plaćanje cijene 132
2.4. Trpljenje agentovih prava zaloge, pridržaja i 132
prvenstva naplate
IV ODGOVORNOST STRANAKA 133
1. Odgovornost trgovinskog zastupnika 133
2. Odgovornost nalogodavca 133
V POSEBNE VRSTE TRGOVINSKOG ZASTUPANJA 133
1. Podjela poslova 133
2. Neisključiva i isključiva agencija 134
3. Del credere zastupstvo 134
VI PRESTANAK UGOVORA 134
1. Prestanak ugovora sklopljenih na određeno vrijeme 134
2. Prestanak ugovora sklopljenih na neodređeno vrijeme 135
6
credere)
2. Konsignacija 150
VI PRESTANAK UGOVORA 150
1. Opšta pravila 150
2. Opoziv i otkaz naloga 151
7
I POJAM, ZNAČAJ I PRAVNI IZVORI 167
1. Pojam ugovora 167
2. Značaj špedicije 168
3. Pravni izvori 168
II ZAKLJUČIVANJE I BITNI ELEMENTI UGOVORA 169
1. Zaključivanje ugovora 169
2. Špediterske isprave 170
3. Bitni elementi ugovora 171
III OBAVEZE I PRAVA STRANAKA 172
1. Obaveze špeditera 172
1.1. Postupanje sa pažnjom savjesnog i urednog privrednika 172
1.2. Rad po uputstvima 172
1.3. Zaključivanje ugovora za komitenta 173
1.4. Izbor prevoznog puta (instradacija) 174
1.5. Čuvanje stvari i zaštita prava 174
1.6. Osiguranje stvari 175
1.7. Izvršenje carinskih radnji i plaćanje carina 175
1.8. Polaganje računa 176
2. Obaveze komitenta 177
2.1. Plaćanje naknade (provizije) 177
2.2. Plaćanje troškova i novčanog predujma (avansa) 177
2.3. Obavještavanje o opasnim stvarima i dragocjenostima 178
IV ODGOVORNOST I OBEZBJEĐENJE POTRAŽIVANJA 178
1. Odgovornost špeditera 178
2. Obezbjeđenje potraživanja špeditera 180
V POSEBNI SLUČAJEVI ŠPEDICIJE 181
1. Fiksna (forfetna) špedicija 181
2. Zbirna (skupna) špedicija 182
8
1.7. Obavljanje određenih radnji i spisak isprava 189
2. Nebitni elementi ugovora 190
2.1. Prevozni put 190
2.2. Franko carina 190
2.3. Pouzeće 190
2.4. Mješoviti (kombinovani) prevoz 190
2.5. Provjera pošiljke 190
2.6. Vrijeme isporuke 191
2.7. Klauzula “ostaje na stanici” 191
2.8. Smetnje 191
2.9. Obezbjeđenje uredne isporuke 191
2.10. Rok utovara 191
2.11. Obavještavanje o prispijeću pošiljke 191
IV OBAVEZE I PRAVA STRANAKA 192
1. Obaveze željeznice 192
1.1. Prijem i provjeravanje stvari (pošiljke) 192
1.2. Utovar stvari 193
1.3. Uredan prevoz stvari 194
1.4. Rok isporuke 194
1.5. Postupanje po nalozima 195
1.6. Obavještavanje korisnika prevoza 196
1.7. Izvještavanje o prispijeću stvari 197
1.8. Predaja stvari primaocu (izdavanje stvari) 197
1.9. Čuvanje stvari 199
1.10. Objavljivanje tarifa 199
2. Obaveze pošiljaoca 199
2.1. Obavještavanje o namjeravanom prevozu 199
2.2. Predaja stvari i tovarnog lica 200
2.3. Plaćanje prevoznih troškova 200
3. Obaveze primaoca 201
3.1. Plaćanje prevoznih troškova 201
3.2. Odnošenje stvari 202
V ODGOVORNOST STRANAKA 202
1. Odgovornost željeznice 202
2. Odgovornost pošiljaoca 206
VI PRESTANAK PRAVA IZ UGOVORA 206
1. Prestanak ugovora 206
2. Zastara potraživanja 207
9
II ZAKLJUČIVANJE, TOVARNI LIST I ELEMENTI UGOVORA 212
1. Zaključivanje 212
2. Tovarni list 212
3. Bitni elemetni ugovora 213
III OBAVEZE I PRAVA STRANAKA 214
1. Obaveze drumskog prevoznika 214
1.1. Stavljanje motornog vozila na raspolaganje pošiljaocu 214
1.2. Preuzimanje stvari na prevoz 215
1.3. Čuvanje stvari primljenih na prevoz 215
1.4. Prevoz stvari 215
1.5. Postupanje po uputstvima imaoca prava 216
1.6. Isporuka pošiljke primaocu (predaja stvari) 217
2. Obaveze pošiljaoca 218
2.1. Obavještavanje o prevozu i predaja potrebnih 218
dokumenata
2.2. Pakovanje i označavanje stvari (priprema pošiljke) 218
2.3. Utovar stvari 219
2.4. Plaćanje naknade za prevoz 219
3. Obaveze primaoca 220
3.1. Plaćanje naknade za prevoz 220
3.2. Istovar stvari 220
IV ODGOVORNOST STRANAKA 221
1. Odgovornost drumskog prevoznika 221
2. Odgovornost pošiljaoca 223
V PRESTANAK PRAVA IZ UGOVORA 223
1. Prestanak ugovora 223
2. Zastara potraživanja 224
10
I POJAM POSLA I ZAKLJUČIVANJE UGOVORA 231
1. Pojam posla 231
2. Izvori prava 232
3. Zaključivanje ugovora 233
II POJAM I BITNI ELEMENTI UGOVORA 233
1. Pojam ugovora 233
2. Bitni elementi ugovora 234
2.1. Subjekti ugovora 234
2.2. Predmet ugovora 234
2.3. Cijena 235
2.4. Forma ugovora 236
III OBAVEZE STRANAKA 236
1. Obaveze davaoca licence 236
1.1. Predaja predmeta licence 236
1.2. Davanje uputstava i objašnjenja 237
1.3. Garancije za tehničke osobine predmeta licence 237
1.4. Garancija za pravne osobine prenesenog prava 238
2. Obaveze primaoca licence 238
2.1. Iskorištavanje predmeta licence 238
2.2. Plaćanje naknade 239
2.3. Obaveze uslovljene vrstom ugovora o licenci 239
IV ODGOVORNOST STRANAKA 240
1. Odgovornost davaoca licence 240
2. Odgovornost primaoca licence 240
V VRSTE LICENCI I PODLICENCA 241
1. Podjela licenci 241
2. Podlicenca 241
VI PRESTANAK UGOVORA O LICENCI 242
1. Prestanak protekom vremena 242
2. Otkaz 242
3. Prestanak subjektiviteta 243
11
3.3. Prikupljanje ponuda 251
3.4. Neposredna pogodba 252
4. Zaključivanje ugovora 252
III BITNI ELEMENTI UGOVORA 253
1. Predmet 253
2. Cijena 254
2.1. Određivanje cijene 254
2.2. Promjena cijene 255
3. Rok 256
4. Ugovorna kazna 256
5. Premija izvođača 257
6. Garantni rok za kvalitet radova 257
7. Pisana forma ugovora 258
IV OBAVEZE INVESTITORA 258
1. Prethodne obaveze 258
2. Uvođenje izvođača u posao 258
3. Građevinski nadzor 259
4. Plaćanje cijene 260
4.1. Plaćanje prije početka radova 260
4.2. Plaćanje u toku izvođenja radova 260
4.3. Plaćanje nakon završetka radova 261
V OBAVEZE IZVOĐAČA 261
1. Prethodne obaveze 261
2. Vođenje knjiga o građenju 262
3. Solidno izvođenje radova 263
3.1. Pravni karakter obaveze 263
3.2. Pridržavanje projektne dokumentacije 263
3.3. Upotreba odgovarajućeg materijala 263
3.4. Rokovi izgradnje 264
4. Obavještavanje o višku radova 264
5. Omogućavanje nadzora 265
6. Čuvanje gradilišta 265
7. Uređenje gradilišta 265
VI PREDAJA OBJEKTA 266
1. Tehnički pregled i odobrenje za upotrebu 266
2. Primopredaja objekta, odnosno radova 267
3. Superkolaudacija 268
VII ODGOVORNOST UČESNIKA U POSLU 268
1. Uopšte o odgovornosti učesnika u poslu 268
2. Odgovornost projektanta, davaoca mišljenja o zemljištu i 269
investitora
3. Odgovornost građevinara 269
VIII POSEBNE VRSTE POSLA 270
1. “Ključ u ruke” 270
2. Ostale posebne vrste ugovora o građenju 271
IX PRESTANAK UGOVORA 272
12
1. Primjena opštih pravila 272
2. Jednostrani raskid ugovora 272
13
2. Prestanak ugovora jednostranim raskidom 309
14
2.1. Uopšte o bitnim elementima mjenice 334
2.2. Oznaka u tekstu da je isprava mjenica 334
2.3. Bezuslovan nalog da se isplati određena svota novca 335
2.4. Ime trasata 335
2.5. Ime remitenta 336
2.6. Potpis izdavaoca mjenice (trasanta) 336
2.7. Označenje dospjelosti 337
2.8. Mjesto plaćanja 338
2.9. Dan i mjesto izdavanja 339
3. Pretpostavljeni bitni sastojci mjenice 339
4. Domicilirana mjenica 340
5. Nebitni sastojci mjenice (mjenične klauzule) 341
5.1. Podatak o broju mjeničnog primjerka (duplikatna 341
klauzula)
5.2. Oznaka “po naredbi” 341
5.3. Klauzula o moneti (klauzula o efektivnosti) 341
5.4. Klauzula o pokriću (revalirajuća klauzula) 342
5.5. Klauzula valute (valutna klauzula ili klauzula o 342
o primljenoj vrijednosti)
5.6. Avizna klauzula (avizo ili klauzula o izvještaju) 342
5.7. Kasatorna klauzula 343
5.8. Rekta klauzula (negativna klauzula po naredbi) 343
5.9. Klauzula “bez troškova” ili “bez protesta” 343
5.10. Klauzula “bez obaveze” ili “bez regresa” 343
5.11. Klauzula o kamati 343
5.12. Oznaka adrese 343
III MJENIČNE RADNJE 344
1. Uopšte o mjeničnim radnjama 344
2. Izdavanje mjenice 345
3. Prenos mjenice 346
3.1. Cesija i indosament 346
3.2. Puni indosament 346
3.3. Bjanko indosament 346
3.4. Prokura indosament 347
3.5. Založni indosament 347
3.6. Rekta indosament 348
3.7. Povratni indosament 348
3.8. Indosament sa klauzulom straha 348
4. Prijem mjenice (prihvat, akcept) 348
5. Mjenično jemstvo (aval) 351
6. Isplata (plaćanje) mjenice 352
7. Regres 354
8. Protest 356
9. Intervencija 357
9.1. Pozivna i spontana intervencija 358
9.2. Intervencija zbog neakceptiranja i intervencija zbog 358
15
neisplate
10. Umnožavanje i prepisi mjenice 360
11. Obezbjeđenje mjeničnog potraživanja (pravo zaloga i 361
pridržaja)
IV OSTALE MJENIČNE RADNJE (MJENIČNI ZAHTJEVI) 362
1. Amortizacija mjenice 362
2. Mjenične tužbe i prigovori 363
3. Neosnovano obogaćenje i drugi zahtjevi (zahtjevi 364
građanskopravne prirode)
V VRSTE MJENICE 365
1. Kriteriji podjele 365
2. Vlastita (sopstvena, solo) mjenica 365
3. Bjanko (blanko) mjenica 366
4. Poslovna (trgovačka, robna) mjenica 367
5. Finansijska mjenica 367
6. Cirkulaciona mjenica 368
7. Komisiona mjenica 368
8. Mjenice kod kojih se jedno lice pojavljuje u više uloga 369
VI ZASTARJELOST I PRESTANAK MJENIČNIH PRAVA I 370
OBAVEZA
1. Zastarjelost 370
2. Prestanak mjeničnih prava i obaveza 370
16
7. Protest 385
8. Regres 386
9. Umnožavanje čeka 386
IV OSTALE ČEKOVNE RADNJE 387
1. Amortiazcija čeka 387
2. Obezbjeđenje potraživanja 387
3. Tužbe kod čeka 387
4. Delikti u čekovnom pravu 389
V VRSTE ČEKOVA 389
1. Kriteriji podjele 389
2. Osnovne vrste čekova prema namjeni 390
2.1. Isplatni (gotovinski, blagajnički) ček 390
2.2. Obračunski (virmanski) ček 390
2.3. Precrtani (barirani) ček 391
2.4. Cirkulacioni (cirkularni) ček 392
2.5. Putnički ček 392
2.6. Ček za potrošački kredit 393
2.7. Dokumentovani (dokumentarni) ček 393
VI ZASTARJELOST I PRESTANAK ČEKOVNOPRAVNOG 393
ODNOSA
1. Zastarjelost 393
2. Prestanak čekovnopravnog odnosa 394
17
10. Obveznice prema valuti na koju glase 407
11. Obveznice prema teritoriju 408
18
2.2. Generalna klauzula 435
2.3. Imenovani slučajevi 436
3. Ograničavanje tržišta 437
3.1. Pojam ograničavanja tržišta i metodi njegovog 437
suzbijanja
3.2. Generalna klauzula 438
3.3. Imenovani slučajevi 439
4. Nelojalna konkurencija 440
4.1. Pojam nelojalne konkurencije 440
4.2. Generalna klauzula 441
4.3. Imenovani slučajevi 443
II ODGOVORNOST U PRAVU KONKURENCIJE 444
1. Sistem odgovornosti 444
2. Sankcije prema aktima 445
3. Sankcije prema licima 446
3.1. Imovinskopravne sanckije 446
3.2. Krivičnopravne sankcije 448
4. Organi za nadzor 449
LITERATURA 451
SKRAĆENICE I KORIŠTENI PROPISI 456
19
20
DIO PRVI
UGOVOR O PRODAJI
GLAVA PRVA
POJAM, ZAKLJUČIVANJE I ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI
1. Pojam prodaje
1
Uporedno pravni pregled vidjeti kod Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema uniformnim pravilima i
uporednom pravu”, Exportpress i Institut društvenih nauka, Beograd 1987, str. 5.
21
Različitost svojinskih prava koja se pojavljuju u prometu, veliki broj vrsta
subjekata, te nejednakost objekata, ciljeva i obilježja razmjene doveli su do pojave
tri osnovna tipa ugovora o prodaji. To su prodaja građanskog, poslovnog i
međunarodnog poslovnog prava.
Subjekti građanske prodaje su domaća i strana fizička i pravna lica
građanskog prava, te subjekti poslovnog ili trgovinskog prava i to kada oba djeluju
izvan registrovanog predmeta svoga poslovanja. Građanska prodaja se stoga
zaključuje sporadično i neprofesionalno, a njen osnovni cilj jeste sticanje
upotrebnih vrijednosti objekta. Predmet ove prodaje mogu biti i nepokretne stvari.
Savremeni načini poslovanja doveli su kod prodaje građanskog karaktera do toga
da se sve više razvijaju i neki novi načini poslovanja. Radi se, prije svega, o prodaji
na daljinu, upotrebom savremenih informaciono-komunikacionih tehnologija, i to
korištenjem interneta, web oglašavanja i slično. Uporedo s tim razvijaju se i novi
oblici plaćanja, i to putem elektronskog novca a uz korištenje elektronskog
2
potpisa. Neovisno od ove pravne discipline, u međunarodnom pravnom i
ekonomskom saobraćaju, već su u primjeni u svom elektronskom obliku i pojedini
robni i transportni dokumenti, bankarske garancije i akreditivi.
2
Pobliže vidjeti: Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br.17/02); Zakon o elektronskom
poslovanju i elektronskom potpisu Republike Slovenije (Sl. List R Slovenije br. 20/03); Zakon o elektronskom potpisu
Republike Hrvatske ( Nar. Nov. R Hrvatske br. 10/02) i Zakon o elektorničkoj trgovini Republike Hrvatske (Nar. Nov. R
Hrvatske br. 173/03); Model Zakona o elektronskom poslovanju UNICITRAL-a.
3
Vidjeti čl. 212 (važenje trgovačkih običaja u pogledu cijene) i čl. 215 (posljedice docnje sa plaćanjem cijene)
švajcarskog Zakonika o obligacijama (SZO). Vidjeti čl. 1536. italijanskog Građanskog zakonika. U drugim velikim
kontinentalnim sistemima, izuzeci kod trgovačke prodaje regulišu se u trgovačkim zakonicima. To je slučaj u
francuskom i njemačkom pravu.
22
Prema pravnotehničkim osobinama i osobenostima koje pokazuju u odnosu na
opšta pravila, ugovori o prodaji se mogu svrstati u više posebnih poslova. Najčešći
i najvažniji su: fiksna prodaja, specifikaciona prodaja, prodaja po uzorku ili modelu,
ugovor o isporuci, ugovor o isporuci investicione opreme, prodaja s obročnim
otplatama cijene i berzanski poslovi. U novije vrijeme ugovori o prodaji poslovnog
prava se klasifikuju i prema uticaju koji na sadržaj posla i odnose stranaka vrše
upotrijebljene transportne klauzule. 4
Prema dejstvu ugovora sve pravne sisteme dijelimo na: tradicione, translativne
i mješovite. Ova podjela je uslovna, obzirom na činjenicu da u translativnim
sistemima postoje brojna specifična rješenja koja ih približavaju pravima tradicione
grupe.
4
Vidjeti Starović dr Borivoje: “Međunarodna CIF i FOB kupoprodaja”, Institut za uporedno pravo, Beograd 1977.
23
II ZAKLJUČIVANJE UGOVORA
5
Vidjeti haške Jednoobrazne zakone, dio II Bečke konvencije UN o međunarodnoj prodaji robe (BK), Opšte uzanse za
promet robom.
6
To su čl. 26 - 73 ZOO.
7
Do ove faze se radi o sistematici preuzetoj iz monografije Draškić dr Mladena: “Zaključivanje ugovora o prodaji”,
CRS, II izdanje, Beograd 1986, str. 16 - 21.
8
Ova faza predstavlja pravilo kod međunarodnih prodaja.
24
ponudioca se sastoji u tome da se unutar perioda označenog u ponudi ili, ako toga
nema, u dispozitivnom propisu ostane pri ponudi. Ta obaveza u izjavi o ponudi
može biti izričito isključena. Isključenje je moguće i na osnovu okolnosti posla (čl.
36. ZOO). Pošto ponuda u načelu stvara strogu obavezu za ponudioca, razvili su
se posebni postupci kojima se lice koje je ponudilac u ekonomskom smislu stavlja
u pravnu poziciju ponuđenog. Ti posebni postupci su: ofertalne licitacije, licitacije o
podobnosti i prikupljanje ponuda. Sva tri postupka se kod složenijih ugovora i kod
ugovora veće vrijednosti obavljaju na osnovu prethodno izrađenog tendera. Tender
izrađuje ili pribavlja lice koje je ponudilac u ekonomskom smislu, a ponuđeni u
pravnom značenju riječi. Tender predstavlja veoma detaljno sačinjen i obavezan
obrazac ponude u kome su sadržani svi elementi koje ona mora da ima, osim
cijene.
25
posebno usmeno dogovorenih nebitnih elemenata i načina kasnijih izmjena i
dopuna ugovora. 10
3.2. Zaključnica
10
Čl. 67 i 71 ZOO naročito.
11
Vilus dr Jelena: “Opšti uslovi formularnih ugovora”, Institut za uporedno pravo, Beograd 1976.
12
Član 38 - 42 Zakona o trgovini (Sl. n. FBiH, 2/95).
26
sačinila i potpisala, dostavlja drugom, partneru oba primjera zaključnice potpis sa
zahtjevom da “joj vrati jedan primjerak pošto ga potpiše”. Opšte uzanse su za
vraćanje potpisane zaključnice predvidjele rok od tri dana (uz. 17).
Ako druga strana neće da potpiše ili vrati zaključnicu, spor će se najprije
rješavati “mirnim putem”, razgovorom stranaka. Ukoliko on ne da rezultate, strana
koja je sastavila i potpisala zaključnicu može tužbom tražiti od suda da utvrdi
postojanje ugovora i njegov sadržaj. Sud u parničnom postupku, dakle uz
izjašnjavanje druge strane, rješava spor. Ako usvoji tužbene zahtjeve donijeće
deklaratornu presudu kojom konstatuje da je ugovor zaključen i šta je njegov
sadržaj. Ovakva presuda, u svim slučajevima, predstavlja izuzetno jako dokazno
sredstvo. Paralelno sa zahtjevom za utvrđivanje ili nakon dobijanja povoljne
presude, strana koja je potpisala zaključnicu može od druge strane tražiti naknadu
štete koju je pretrpjela zato što nije imala zaključnicu.
3.3. Porudžbina
Bitni elementi ugovora su oni sastojci koji ugovoru daju bilo osobine jednog
definisanog tipa pravnog posla, bilo specifičan sadržaj i karakteristike koji
odgovaraju zajedničkoj namjeri stranaka. Bitni elementi ugovora o prodaji dijele se
na: propisane, utanačene sporazumom stranaka i one koji u ugovor ulaze na
osnovu njegove ekonomske suštine - po prirodi posla. Mi ćemo se zadržati samo
na posljednjoj vrsti elemenata i to u našem pravu.
Kod prodaje poslovnog prava to je uvijek predmet, stvar. Količina i cijena imaju
ovo svojstvo pod određenim uslovima.
27
2. Predmet
Ograničeni dio prirode koji se može staviti pod ljudsku kontrolu i vlast
predstavljaće i predmet poslovnopravne prodaje ukoliko je faktički i pravno
pokretan. Ostale osobine stvari kao objekta imovinskog prava nisu relevantne za
kvalifikaciju stvari kao predmeta prodaje, ali mogu značajno da utiču na pojedina
pravna rješenja u ugovoru.
28
definisanje predstavlja ujedno i minimalno kvalitativno određivanje stvari. U
količinskom smislu, stvar može biti precizno određena ili odrediva. U ugovoru stvar
koja je predmet prodaje mora biti opisana barem do mjere koja je čini odredivom.
Predmetom prodaje može biti vlastita ili tuđa stvar. Situacija koja nastaje
prodajom tuđe stvari slična je onoj kod ugovora čiji je predmet buduća stvar.
Prodavac preuzima na sebe obavezu da, do vremena isporuke, pribavi svojinsko
pravo i da ga prenese na kupca. Ne uspije li u tome, odgovara za docnju, odnosno
raskid ugovora. No, savjestan kupac, onaj koji nije, niti je morao znati da kupuje
stvar od nevlasnika, može raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete ako zbog pravnog
nedostatka nije u stanju da ostvari svrhu ugovora. Treba istaći da način privrednog
poslovanja olakšava kupcu dokazivanje savjesnosti. Time se pojačava zaštita od
pravnih nedostataka, zaštita od evikcije.
2.2. Količina
29
Da bi ugovor o prodaji postojao, količina mora biti barem odrediva. A to znači
da u sporazumu stranaka moraju biti navedeni elementi koji omogućavaju da se
utvrdi šta one tačno žele u pogledu količine. Konkretizacija ovih elemenata je i
pravno i faktičko pitanje.
3. Cijena
Struktura cijene veoma je složena. O toj činjenici treba voditi računa i prilikom
kalkulacije i kod ugovornog određivanja cijene. U cijenu, najprije, ulazi novčana
protuvrijednost neto težine robe, ukoliko ugovorom nije izričito predviđeno da ona
obuhvata i težinu ambalaže (“bruto za neto”) 15 Pošto je prema dispozitivnim
pravilima pribavljanje ambalaže obaveza prodavca, to troškovi koje ona izaziva,
također, moraju biti uključeni u cijenu. Ovo pravilo se neće primijeniti, ako postoji
izričit suprotan sporazum stranaka ili kada to zahtijevaju osobine ambalaže.
Troškovi robnog prometa u užem smislu: porezi, takse, vozarine, izdaci povodom
pripreme za isporuku ili uskladištenje itd., po pravilu, ulaze u cijenu u iznosima koje
prodavac mora da snosi do mjesta i vremena isporuke. 16 Ostali “zavisni troškovi”
uključuju se u cijenu prema istom kriteriju. No, postoje i pravila za pojedine među
njima, koja odvajaju obavezu izvršavanja određenih radnji od snošenja troškova
koje te radnje izazivaju. Prema uzansi 160. to je slučaj sa pribavljanjem uvjerenja o
porijeklu robe i sa njegovim legalizovanjem. Ako se prodavac pojavljuje kao
izvoznik, on u cijenu mora da uključi izvozne carine zajedno sa troškovima
izvoznog carinjenja (uz. 165). Prodavac koji je ujedno i uvoznik robe u cijenu mora
da ukalkuliše uvozne carine i troškove uvoznog carinjenja (uz. 164). Pored toga, na
njega padaju i druge uvozne dažbine, što mora imati odraza u cijeni. Treba
napomenuti da posebni propisi o porezima, carinama, te drugim procedurama
vezanim za promet robom, mogu sadržavati rješenja drukčija od do sada izloženih.
14
Vidjeti Zakon o obligacionim odnosima, čl. 552. i 553.
15
Uzansa 161.
16
Uzansa 168.
30
3.2. Određivanje cijena prinudnim aktom
Bude li cijena prinudnim propisom određena u rasponu (od ... do), tada će biti
valjana svaka cijena koja se nalazi unutar predviđenih veličina. Ako stranke
ugovore veću cijenu, smatraće se da su željele maksimalnu. Predvide li ugovorom
nižu od minimalne, pretpostaviće se da je ugovorena minimalna cijena.
17
Čl. 2 Zakona o kontroli cijena (Sl. n. FBiH 2/95). Dalje će se citirati i kao ZKC.
31
zavisi od uslova svakog konkretnog ugovora. U tom svjetlu treba procjenjivati i
ugovaranje “približne” i orjentacione cijene.
18
Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 35, fusnota 45; Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 169.
19
Draškić dr Mladen: isto djelo, str. 35, fusnota 46; Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 169.
20
Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 35, fusnota 47; Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 169.
32
uzorak koji je iz nje izvađen, ukoliko nije izričito ugovoreno da se kao mjerodavan
uzima prosječan kvalitet svih uzoraka za cijelu količinu robe.
Ako cijena u ugovoru nije određena, niti je odrediva, kupac je dužan platiti
cijenu koju “je prodavac redovno naplaćivao u vrijeme zaključenja ugovora” (član
462, st. 2. ZOO). Redovna prodavčeva cijena pretpostavlja da se radi o trgovcu.
Utvrđuje se za približno istu količinu, isti ili sličan kvalitet i jednake, odnosno slične
uslove ugovora. Ona, dakle, predstavlja i faktičko pitanje.
33
klizne skale (član 397 ZOO). U ugovorima u kojima se jedna strana obavezuje
“izraditi i isporučiti određene predmete” može se unijeti klauzula kojom se, u vidu
matematičke formule, precizira uticaj izmjene pojedinih kalkulativnih elemenata
cijene u određeno vrijeme i na određenom tržištu na samu cijenu. Ono što u ovom
slučaju može biti sporno, to je nastupanje i kvantifikacija promjena predviđenih
elemenata, a ne sam iznos promjenjene cijene. Za pojedine vrste poslova, naročito
za isporuku investicionih dobara, postoje tipske ugovorne klauzule. 21 Prilikom
njihove primjene moraju se imati u vidu i uzeti u obzir okolnosti konkretnog posla.
Druga vrsta klauzula kojima se revidira cijena su indeksne klauzule (član 396.
ZOO). U njima se promjena cijene veže za “promjene cijene dobara, robe i usluga
izraženih indeksom cijena utvrđenim od ovlaštene organizacije”. Kao valorimetar
mogu biti uzeti i troškovi radne snage ili života. 22 Da bi se izbjegao špekulativni
karakter ovih klauzula, Zakon ih smatra dozvoljenim “ako je izabrani indeks u
neposrednoj ekonomskoj vezi sa predmetom posla” ili kada je ova odredba
unesena u ugovor “radi osiguranja životnog standarda ugovorne strane” (član 396.
ZOO). U suprotnom, odredba o indeksnoj klauzuli je ništava.
1. Pojam i vrste
Osim bitnih elemenata prodaje, svi ostali sastojci posla pravno imaju karakter
nebitnih elemenata već po pretpostavci. Suprotno može biti propisano ili
ugovoreno. Na osnovu izloženog je jasno da je broj nebitnih elemenata izuzetno
veliki. Ovdje ćemo se zadržati na onima koji još nisu izloženi, ili o kojima neće ni
kasnije biti posebno riječi. Ti elementi su: kvalitet, transportne klauzule i ambalaža.
21
U međunarodnom poslovanju poznate su klauzule revizije cijene koje sadrže opšti uslovi poslovanja Evropske
ekonomske komisije za dobavu postrojenja i opreme u izvozu (br. 188, 188 A, 574 i 574 A) Vidjeti “Međunarodno
trgovačko pravo”, uvod i redakcija Aleksandar Goldštajn, Informator, Zagreb, 1970, str. 187, 223 i druge).
22
Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 171. detaljnije izlaže pojedine valorimetre i tipove klauzula.
34
2. Kvalitet
23
Zakon je kao Uredba sa zakonskom snagom donesen 1993. i objavljen u Sl. listu RBiH 13/1993. Citiraće se kao: ZS
24
Vidjeti: Odluka o Zakonu o osnivanju Instituta za standarde, mjere i intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine (Sl.
glasnik BiH br. 29/00).
35
ZS). Njima se kvalitet robe determiniše kroz nametanje postupaka projektovanja,
izrade, kontrole, puštanja u rad pogona i rukovanja.
Drugi i u praksi veoma čest način je određivanje kvaliteta po mustri (uzorku) ili
modelu. Mustra ili uzorak je manja količina stvari čijim osobinama mora da
odgovara ukupno ugovorena količina. Pri ovakvom načinu ugovaranja kvaliteta
posebnu pažnju treba posvetiti određivanju i očuvanju identiteta mustre (uzorka).
Posebnu sigurnost strankama pruža “autentičan uzorak”. Prema uzansi 141, to je
onaj “koji je zapečaćen i na kome je etiketa potpisana od stranaka, ili uzorak koji je
jedna stranka pod svojim pečatom predala drugoj, ili uzorak koji je posrednik
izdvojio i zapečatio svojim pečatom”. Ako ima više uzoraka, mjerodavan je za
određivanje kvaliteta onaj “koji su stranke kao takav odredile” (uz. 141). Za neke
artikle postoje i tipske mustre. Utvrđuju ih privredne asocijacije i ustanove, često
pod posebnim komercijalnim nazivima. Model je tijelo koje predstavlja osobine i
dimenzije industrijskog ili zanatskog proizvoda, odnosno njihovog dijela, koji je
26
predmet prodaje. Zakon o obligacionim odnosima (čl. 538, st. 1) ne daje osnova
za široku mogućnost odstupanja od uzorka ili modela. Na bazi opštih pravila može
se smatrati da je odstupanje dopušteno jedino ako je to na neki način ugovoreno.
Zakon dalje dozvoljava “nedostatak jednakosti” (saobraznosti) onda kada je
uzorak, odnosno model podnesen kupcu “samo radi obavijesti i približnog
određivanja osobine stvari, bez obećanja saobraznosti”.
Kvalitet se može odrediti i specifikacijom. Pod njom se, prema uzansi 140,
podrazumijeva “svaka odredba ugovora kojom se bliže određuju svojstva i
asortiman robe”. Ukoliko su specifikacijom određena samo neka svojstva robe,
25
Vidjeti član 403. - 408. ZOO.
26
Uzorak i model ne moraju biti novi i po tome se razlikuju od istih pojmova iz Zakona o industrijskom vlasništvu u
Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br. 3/02).
36
osobine koje nisu predviđene moraju da zadovolje dva kriterija: da budu u skladu
sa specificiranim svojstvima i da odgovaraju onome što je u prometu uobičajeno.
Bude li sporazumom stranaka utanačeno da je kupac dužan da nakon zaključenja
ugovora ispostavi specifikaciju, postoji posebna vrsta ugovora - specifikaciona
prodaja. Ona je regulisana i u Zakonu o obligacionim odnosima (član 539). Suština
zakonskih rješenja je u tome da nakon bezuspješnog proteka roka za davanje
specifikacije od strane kupca, prodavac može da bira da li će raskinuti ugovor ili će
sam sačiniti specifikaciju. Prodavčeva specifikacija važi ukoliko kupac u razumnom
roku po prijemu obavještenja o specifikaciji prodavca ne da svoju - drugačiju
specifikaciju.
Kvalitet se može odrediti i tipom. Tip je onaj skup svojstava pod kojim se jedna
roba pojavljuje u prometu tako da je ona više ili manje poznata širokom krugu
potrošača. Tip se označava posebnim nazivom (vlašićki sir, na primjer). Manja
količina robe koja predstavlja tip često se čuva kod nadležnih tržišnih ustanova,
tržnica na veliko i berzi, te predstavlja i uzorak te robe. Od tipa treba razlikovati
tehničku oznaku pojedine robe, koja je poznata samo užem krugu stručnjaka.
Razlika između tipa i tehničke oznake je faktičko pitanje.
27
Zakon o standardizaciji (Sl. list RBiH, 13/93) u članu 1. i 24. daje izuzetno široku definiciju standarda
28
Član 12. Zakona o standardizaciji. Razrađeni su u čl. 30 i 31. istog akta.
37
2.4. Određivanje kvaliteta dispozitivnim propisom
Ako prodavac ne zna namjenu generičkih stvari, dužan je dati stvari “srednje
kakvoće” (član 311, st. 1). Stilizacija uzanse 146, stav 2. je bila opširnija i bolja.
Stoga je neophodno tumačenjem čl. 311. doći do rješenja koja smo već imali u
našem pravu. A to znači da se sa neznanjem prodavca izjednačava i situacija u
kojoj mu namjena nije ni “morala biti poznata”. Time je položaj prodavca u procesu
dokazivanja znatno olakšan. I drugo, ne treba smatrati da je prodavac obavezan
29
na isporuku upravo srednjeg kvaliteta. Prodavac može svoju obavezu uredno
ispuniti i predajom robe boljeg kvaliteta, onoga koji “ne može biti ispod srednjeg
kvaliteta” (uz. 146, st. 2.). Kada se zna da je “srednji kvalitet” aritmetička sredina
svih poznatih kvaliteta jedne vrste robe na bosanskohercegovačkom tržištu, jasno
je da je i poslovna pozicija prodavca ovim poboljšana.
Prodavac koji zna namjenu za koju će kupac koristiti stvar “dužan je dati stvari
odgovarajuće kakvoće” (član 311, st. 2. ZOO). Sa poznavanjem namjene valja
izjednačiti i situaciju u kojoj je prodavac morao da zna za šta će se stvar
upotrebljavati. Ovakvo rješenje pojačava poslovni položaj kupca, jer olakšava
dokazivanje nepažnje ili nesavjesnosti prodavca.
3. Ambalaža
30
“Ambalaža je stvar, sredstvo pakovanja, a time i imovinska vrijednost”. Može
se definisati i kao zaštitni omot robe. Ambalažu je moguće podijeliti na različite
načine. 31 Juridički su najvažnije podjele na potrošnu i nepotrošnu ambalažu, te
običnu i originalnu (“originalno pakovanje”). Prema članu 75. Zakona o
standardizaciji, “proizvodi u originalnom pakovanju”, su oni “koji su prije stavljanja u
promet na tržištu upakovani na način koji osigurava da se sadržaj pakovanja ne
može izmijeniti, utrošiti, odnosno upotrijebiti bez otvaranja ili oštećivanja
pakovanja, a u cilju da se tako upakovan proizvod ponudi neposrednom potrošaču,
odnosno korisniku”. Od ambalaže treba razlikovati zaštitu robe koja se ne pakuje.
29
Prema Kapor dr Vladimir - Carić dr Slavko, isto djelo, str. 129.
30
Bukljaš dr Ivo: “Pravne norme i trgovački običaji za ambalažu”, Progres, Zagreb 1962, str. 5.
31
Bukljaš dr Ivo, isto djelo, str. 6-8 navodi sljedeće vrste ambalaže: neodvojiva i odvojiva, potrošna i nepotrošna,
zamjenljiva i nezamjenljiva, investiciona i neinvesticiona, te sitna i krupna.
38
zaštite robe koja se posebno ne pakuje. Suprotna rješenja moraju biti nesumnjivo
utanačena.
Dva su osnovna zahtjeva koje uzansa 79. postavlja u pogledu ambalaže. Ona,
najprije, mora da robu učini sposobnom za prevoz bez oštećenja. Kao mjerodavan
se uzima ugovoreni način prevoza, a ako on nije predviđen, onda onaj kojim se
roba po prirodi posla redovno transportuje između mjesta otpreme i opredjeljenja u
konkretnom slučaju. I drugo, ambalaža mora biti takva da obezbjeđuje primjenu
najnižeg podvoznog stava na izabranim načinima transporta.
4. Transportne klauzule
39
Međunarodna privredna komora u Parizu (1936.) kodifikovala je najvažnije
transportne klauzule. Akt kojim je to učinjeno nosi naziv INCOTERMS
(International Commercial Terms). Revizije INCOTERMS-a izvršene su 1953,
1967, 1976, 1980, 1990 i 2000 g. Za reviziju iz 1980. godine su značajne dvije
stvari. Njome je ovaj reglman, najprije, izjednačen sa Revidiranim
spoljnotrgovinskim definicijama SAD (1941) koje regulišu ista pitanja. Time je
INCOTERMS praktično postao dokument sa univerzalnom primjenom. I drugo,
revizija iz 1980. godine je prilagodila značenje klauzula potrebama multimodalnog i
kontejnerskog transporta. Posljednja revizija je u sebe uključila zahtjeve novih
transportnih tehnologija (multimodalni i rollov/rollott prevozi) te sve češće
elektronske obrade podataka.
34
Draškić dr Mladen: “Transportne klauzule” u “Ugovori u međunarodnoj trgovini” Pravni fakultet, Beograd 1985,
Svezak II, str. 2 naročito.
35
Tačka 6. Uvoda u INCOTERMS prema publikaciji INCOTERMS”, Nacionalni odbor SFRJ u MTK u Parizu -
Jugoslavija - publik, Beograd 1987, str. 7.
36
Vidjeti Reithmann dr Christoph: “Internationales Vertragsrecht”, Otto Schmidt, III Aufl. Koln 1980, str. 273.
37
Tačka 6. “Uvoda” u INCOTERMS 1980. sugeriše isto rješenje.
38
Tačka 7. “Uvoda” u INCOTERMS 1980.
40
GLAVA DRUGA
OBAVEZE PRODAVCA
1. Vrste obaveza
39
Član 473. ZOO: Organizovanje prijevoza.
41
moraju biti ispunjene predviđene pretpostavke. Načini izvršavanja obaveza
tipizirani su kroz njihove modalitete. Oni označavaju vrste radnji koje treba
preduzeti i način na koji to valja učiniti da bi se konkretna dužnost smatrala uredno
ispunjenom.
II – ISPORUKA
1. Pojam isporuke
“Isporuka” robe, “predaja stvari” (čl. 467. ZOO) ili njeno uručenje kupcu
odnosno kupčevom zastupniku, stavljanje robe na raspolaganje kupcu, osnovna je
40
obaveza prodavca. Ona je neraskidivo vezana sa prenosom rizika i prelaskom
svojine, te zato predstavlja karakterističnu dužnost u ugovoru o prodaji. Razumljivo
je, stoga, da je isporuka postala “centralna os cijelog sistema prava prodaje”. 41
40
O različitim pojmovima i konceptima “predaje” ili isporuke vidjeti Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 73 - 74.
41
Draškić dr Mladen “Međunarodna prodaja prema...”, str. 125.
42
Vidjeti Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 127. Član 473 ZOO.
43
Mitrović dr Dobrosav, isto djelo, str. 49 smatra da ovo rješenje treba prihvatiti iako nije sadržano u ZOO.
44
Opširno o ovome vidjeti kod Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 78 - 79.
42
značenja kvalifikuju upravo kao radnju isporuke. Zahvaljujući tome što isporuka
uvijek predstavlja i akt volje, ona može biti određena i kao pomoćni pravni posao. 45
Prema članu 467, st. 2 ZOO primarni je cilj isporuke uručenje stvari kupcu, a to
znači prenos posjeda stvari na njega. Uzansa 70 je o ovom pitanju sadržavala
rješenje koje je više odgovaralo poslovnoj prodaji. Prema njoj, prodavac je morao
da uradi ono što je potrebno “da bi kupac mogao primiti isporuku”. Dakle, cilj
isporuke nije bio aktualni prenos posjeda, nego stvaranje mogućnosti kupcu da
posjed stekne. Upravo “takav pojam isporuke dopušta da se pitanje prelaska rizika
46
za robu reguliše nezavisno od pitanja prelaska svojine sa prodavca na kupca”.
Pošto ono ne isključuje i mogućnost sticanja najjačeg stvarnog - svojinskog prava,
razmatrano rješenje smo uvrstili u definiciju isporuke.
Isporuka je složena obaveza. Zbog toga ona ima više modaliteta, od kojih su
najvažniji tipizirani. Za njih postoje rješenja u dispozitivnim propisima. Modaliteti su
pojam koji u sebe uključuje: vrste radnji koje ulaze u sistem isporuke, obilježja tih
radnji, te način na koji one moraju biti ispunjene. Zadovoljavanje normi kako o
pojedinim modalitetima tako i o svima modalitetima zajedno znači i uredno
izvršenje isporuke. Vrste modaliteta o kojima govorimo su: predmet, mjesto, način,
vrijeme i dejstva isporuke.
2. Predmet isporuke
Član 468. ZOO zahtijeva da stvar bude predana u “ispravnom stanju”. Ova
formulacija podrazumijeva isporuku stvari koja je ugovorena, a ne neke druge
stvari (aliud) (član 307, st. 2. ZOO). I drugo, ZOO zahtijeva da stvar bude bez
materijalnih nedostataka.
45
Ovakva pravna kvalifikacija isporuke ne znači usvajanje njemačke koncepcije apstraktnog stvarnopravnog posla kao
trećeg sastavnog dijela isporuke. Manifestacija volje ovdje se odnosi samo na obligacionu radnju, a ne na svojinsko
pravo.
46
Kapor dr Vladimir - Carić dr Slavko, isto djelo, str. 132.
43
3. Mjesto isporuke
Mjesto isporuke je geografska lokacija ili lokalitet u kome sve, ili barem
najvažnije, radnje isporuke moraju da budu završene. Određivanje lokacije jeste
utvrđivanje mjesta isporuke u širem, a lokaliteta u užem smislu. Za mjesto isporuke
se vezuju: razgraničenja dužnosti stranaka, prelazak troškova, prelazak rizika,
prelazak svojinskih prava i neka dispozitivna pravila o načinu izvršenja ugovora.
Otuda je njegov značaj veliki.
44
Za individualizirane i buduće stvari postoji alternativno rješenje. Ako u vrijeme
zaključenja ugovora stranke znaju gdje se stvar nalazi, odnosno gdje će biti
proizvedena, ta lokacija je i mjesto isporuke (član 472, st. 2 ZOO; uzansa 72. st. 1).
Ne znaju li stranke gdje se stvar nalazi, odnosno gdje će se proizvesti, važe opšta
pravila.
4. Način isporuke
“Način isporuke” je pojam koji obuhvata sve vrste radnji (izdvajanje, pregled,
pakovanje, utovar i slično) i modalitete obavljanja tih radnji (izdvajanje u skladištu
uz odabir loših komada npr.) koje prodavac treba da izvrši da bi predmet isporuke
stavio na raspolaganje kupcu i tako izvršio svoju osnovnu obavezu. Način isporuke
je izuzetno složena kategorija. On je uređen ugovorom, veoma ograničeno
dispozitivnim propisima, Opštim uzansama, poslovnim običajima, prirodom robe i
okolnostima posla. Pored toga, kao supsidijarna pravila primjenjuju se i norme
45
Zakona o obligacionim odnosima o ispunjenju nenovčanih obaveza (član 296. i
298. naročito).
46
prodavca, rizik prelazi na kupca i onda kada stvar nije izdvojena iz mase, odnosno
ako nije individualizirana.
5. Vrijeme isporuke
5.1. Pojam
Vrijeme isporuke je trenutak ili period u kome sve radnje koje predstavljaju
48
isporuku treba da budu završene. Vrijeme isporuke određuje se ugovorom i/ili
dispozitivnim propisima. U praksi preovlađuju situacije u kojima se stranke
sporazumijevaju o vremenu isporuke, a tačno utvrđivanje značenja njihovog
sporazuma vrši se prema dispozitivnim propisima. Kod nas dolaze u obzir Zakon o
obligacionim odnosima (član 315. - 317. i 469. naročito) i Opšte uzanse.
Interesantno je da posljednji akt ima dvostruku funkciju. On postavlja i opšta pravila
o civilnom računanju rokova (uz. 86.) i posebna rješenja, koja predstavljaju
komercijalnu interpretaciju pojedinih izraza (uz. 82, na primjer).
47
Pod datumom se podrazumijeva bilo koji mogući kalendarski datum. U slučaju
ugovaranja nemogućeg datuma, tumačenjem će se utvrditi prava volja stranaka.
Na određeni datum prodavac je dužan da izvrši isporuku do kraja radnog vremena.
Drukčije može biti izričito ugovoreno ili određeno na osnovu mjesnih običaja.
Period je protek vremena u kome sve radnje isporuke moraju biti završene.
Određuje se: danima, sedmicama, mjesecima, dijelovima godine, te godinama. Za
svaki od njih postoji poseban način računanja (član 77. ZOO). Ako su oznake
vremena upotrijebljene kombinovano, računanje počinje od veće vremenske
kategorije. Tri se pravna pitanja postavljaju pri ovakvom načinu određivanja
vremena isporuke: od kada teče rok, kada se rok završava i ko ima pravo da odredi
stvarno vrijeme isporuke kada je ono utvrđeno periodom?
Osnovno je pravilo da rok počinje teći od dana zaključenja ugovora. No, ako je
izvršenje isporuke vezano za neku radnju prodavca: prethodnu isplatu cijene,
otvaranje akreditiva ili slanje ambalaže, tada rok isporuke počinje teći prvog radnog
dana po izvršenju radnje kupca (uzanse 92, 93. i 94.). Bude li u ugovor unesena
klauzula “po otvaranju plovidbe”, “po prestanku leta” ili slična, rok isporuke počinje
da teče od dana službenog obavještenja da je plovni put otvoren, bez obzira na to
da li je objava tačna ili ne (uz. 85.).
Ako je rok isporuke određen datumom, koji u mjestu isporuke pada u nedjelju
ili državni praznik, isporuka se ima izvršiti prvi naredni radni dan (uz. 90, st. 1.).
Ovo pravilo ne vrijedi za rok određen periodom. Umjesto produženja vremena
isporuke za jedan dan, ono se skraćuje. Prodavac mora sve radnje isporuke da
završi “najdalje na dan koji neposredno prethodi nedjelji ili prazniku” (uz. 90.). Zbog
ovog rješenja smo i samo vrijeme isporuke definisali kao period do koga sve radnje
isporuke moraju da budu završene. Kod distancione prodaje sa isporukom u
mjestu opredjeljenja, vrijeme isporuke može biti produženo za vrijeme u kome traju
saobraćajne smetnje koje prodavac nije sam prouzrokovao. O nastupanju i
prestanku zapreka prevoza prodavac mora bez odlaganja obavijestiti kupca (uz.
91.).
Stranka koja ima pravo da odredi vrijeme isporuke, mora da izabere radni dan
(uz. 87.) i da o tome obavijesti drugu stranu. Obavještenje mora da sadrži
označenje posla i preciziranje vremena isporuke. Interesantno je da se ovo
48
obavještenje smatra izvršenim kada bude primljeno, a ne u trenutku otposlanja.
Time su uzanse prihvatile za ovaj slučaj teoriju prijema (uz. 89.).
Kada je rok isporuke cijele količine dva mjeseca ili više od toga, isporuka će se
izvršiti u približno jednakim obrocima svakoga mjeseca. Pri tome i razmak između
pojedinih obroka treba da bude približno jednak. Bude li rok isporuke kraći od dva
mjeseca, isporuka će se izvršiti u dva približno jednaka obroka sredinom i krajem
ugovornog perioda. U oba slučaja rokovi za isporuku posljednjeg obroka moraju da
budu postavljeni tako da se očuva i ukupno ugovoreni rok isporuke cijele količine.
49
Zakon o obligacionim odnosima u opštem dijelu sadrži isto rješenje. Vidjeti član 77, st. 4. ZOO.
50
Mitrović dr Dobrosav, isto djelo, str. 54. Izloženim rješenjima smo kod prodaje odstupili od stava kruga evropskih
prava kojima pripadamo. Vidjeti p. 904. AGZ, p. 271. BGB i član 75. ŠZO.
49
5.4. Istovremenost isporuke i plaćanja
51
Prema Mitrović dr Dobrosav, isto djelo, str. 61.
52
Član 12. Zakona o finansijskom poslovanju (Sl. novine FBiH 2/95).
53
Uzansa 177, st. 1.
50
6. Dejstvo isporuke: prelaz rizika
Budući da štetni događaj, “rizik” djeluje na stvar, prelaz rizika mora biti
povezan i sa pravom svojine na predmetu prodaje. Kada su u pitanju
54
Vidjeti Krulj dr Vrleta: “Dejstva ugovora o kupoprodaji”. Svojina, predaja, rizik, cena, Institut za uporedno pravo,
Beograd 1972, str. 121-122; Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 323 - 324 i tamo citirane autore.
55
O uticaju osiguranja na rizik vidjeti Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 324. No, treba podvući
da kod osiguranja uopšte, pa i transportnih, koja su za distancionu prodaju najvažnija, premija pokriva upravo onaj dio
naknade štete koji se ne može ni od koga regresirati ili koji osiguranje ne može da naplati od odgovornog lica. Premija
osiguranja u suštini, dakle, pokriva “rizik” iz ugovora o prodaji onako kako smo ga mi definisali.
56
Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 323.
51
individualizirane stvari, naše pravo (član 465. ZOO) veže prelaz rizika za
isporuku. 57 U pogledu generičkih stvari uporedno pravna rješenja su u velikoj mjeri
izjednačena: rizik prelazi sa prodavca na kupca njihovom individualizacijom. 58 U
tom smislu može se tumačiti i član 457. našeg ZOO.
Prelaz rizika sa prodavca na kupca koji nije u docnji sa prijemom isporuke ili
izvršavanjem radnji koje isporuku uslovljavaju, uređuje se prvenstveno ugovorom.
Strankama, u tom slučaju, stoje na raspolaganju dvije tehnike: prva jeste
mogućnost da se stranke sporazumiju izričito, opisujući rješenje koje žele; druga,
koja predstavlja češće rješenje, jeste da stranke upotrijebe transportne klauzule.
“Ako predaja stvari nije izvršena zbog kupčeve docnje, rizik prelazi na kupca u
času kada je došao u docnju” (član 457, st. 1. ZOO). Ova zakonska formulacija
otvara nekoliko značajnih pitanja. Prvo je šta je predaja? Smatramo da pod tim
treba podrazumijevati “isporuku”, a ne samo njenu osnovnu radnju “uručenje”.
Drugo pitanje jeste sa kojim radnjama kupac može biti u docnji? To su očigledno
činidbe koje su potrebne da bi prodavac mogao da izvrši svoju obavezu isporuke,
kao i radnje “preuzimanja stvari” (član 519. ZOO) koje se nadovezuju na
materijalne akte isporuke. Napokon, može biti sporno i kakav je karakter kupčeve
57
P. 2-509 UCC.
58
Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 326.
59
Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 128.
52
docnje; da li je u pitanju dužničko ili povjerilačko zakašnjenje? Pošto je
“preuzimanje stvari” obaveza kupca, smatramo da se radi o dužničkoj docnji. 60
Razmotreno pravilo ima opšti karakter. Ono odgovara pojmu i načinu isporuke
koje smo izložili. Zato dva posebna rješenja koja sadrži član 457. treba shvatiti kao
proširenje generalne norme, a ne kao izuzetke od nje. Koja su to rješenja?
Drugi slučaj odnosi se na onaj način isporuke u kome prodavac sam ne može
da izvrši izdvajanje, a uredno pozvani kupac nije došao da učestvuje u tom poslu.
U ovom slučaju isporuka će se smatrati izvršenom kada je prodavac završio one
radnje koje kupcu omogućavaju preuzimanje stvari. Međutim, rizik ne prelazi u tom
trenutku na kupca, za prelaz rizika je potrebno da je prodavac “odaslao obavijest
kupcu” (član 457, st. 3. ZOO). Pravni režim ovoga obavještenja isti je kao i u
prethodnom slučaju.
60
Suprotno Mitrović dr Dobrosav, isto djelo, str. 30.
61
Mitrović dr Dobrosav, isto djelo, str. 31.
53
nedostaci se posebno regulišu i pravno tretiraju na različite načine. 62 Zakon o
obligacionim odnosima morao je naći rješenja koja će se sa jedne strane naslanjati
na jugoslovensku pravnu tradiciju, a sa druge neće biti protivrječna regulativi
međunarodnog karaktera sadržanoj u haškom Zakonu o prodaji. Rezultat ovog, na
prvi pogled protivrječnog zadatka, je novi institut “materijalnih nedostataka” u
sinalagmatičnim ugovorima uopšte 63 i u prodaji posebno. 64
62
Uzanse 115 - 134 za količinu i uzanse 135 - 159 (“Odgovornost za mane”) za kvalitet.
63
Član 121. ZOO. U ovom članu je samo konstatovana odgovornost svakog ugovaratelja “za materijalne nedostatke
svog ispunjenja” i predviđeno da režim materijalnih nedostataka kod ugovora o prodaji važi kao supsidijaran, tj. onda
kada “za određeni slučaj nije što drugo propisano”.
64
Član 478. i 479. za pojam nedostatka.
54
poseban postupak provjere osobina stvari ili njihova upotreba (član 482, st. 1.
ZOO). Razlikovanje je izuzetno važno kod rokova za reklamaciju nedostataka.
Prema obimu, nedostaci mogu biti znatni i neznatni. Znatni su oni koji dovode
do poništavanja ili umanjenja prometnih ili upotrebnih vrijednosti stvari. Neznatni ne
umanjuju vrijednost stvari ni u kom pogledu. Njihovo postojanje ne povlači za
sobom nikakve pravne posljedice, kako bi se izbjeglo šikaniranje prodavca.
Usvojena je, dakle, funkcionalna koncepcija nedostataka (član 478, st. 3. ZOO).
Napokon, nedostaci mogu s obzirom na njihov uticaj na ugovor biti bitni ili
nebitni. Prvi onemogućavaju ostvarivanje svrhe ugovora. Nebitni nedostaci mogu
da prouzrokuju naknadu štete, ali ne utiču na samo postojanje ugovora.
Pravna kvalifikacija ove garancije nije sporna. Ona je sastavni dio ugovora po
prirodi posla. Postoji u ugovoru o prodaji uvijek kada nije izričito isključena i u mjeri
65
u kojoj nije samim ugovorom ograničena. Pravni osnov garancije je bio sporan.
Zakon o obligacionim odnosima stoji na pozicijama ugovornog osnova garancije. O
tome svjedoče, pored već navedenog rješenja o mogućnosti ugovornog
isključivanja ili ograničavanja garancije, i rješenja o uslovima potrebnim za
postojanje ove obaveze.
65
Član 486. ZOO.
55
2.2. Uslovi za postojanje garancije
Obaveza garancije se može ugovorom sasvim isključiti ili samo ograničiti (član
486, st. 1. ZOO). Stoga je nepostojanje ovakve klauzule treći uslov za egzistenciju
obaveze garancije. Obaveza garancije će postojati uprkos ovakvoj klauzuli, ako je
nedostatak bio poznat prodavcu ili ako ju je nametnuo koristeći svoj “poseban
monopolski položaj” (član 486, st. 2. ZOO). Razlog za to leži u ništavosti navedenih
uglavaka.
66
Član 480, st. 1. u vezi sa članom 479, st. 1. ZOO.
67
Član 480, st. 1. u vezi sa članom 479, st. 1. i 481, st. 1. ZOO.
68
Clan 480, st. 2. ZOO.
56
Četvrti uslov jeste da stvar nije prodata “na prinudnoj prodaji” (čl. 487 ZOO).
Razlozi za ovakvo rješenje leže u mehanizmu prinudne javne prodaje koji isključuje
pristanak i učešće prodavca u zaključivanju ugovora.
Pravni nedostaci se, kao i materijalni, mogu podijeliti prema više kriterija.
Polazeći od titulara prava koje predstavlja nedostatak, oni se mogu svrstati u
69
nedostatke čiji je subjekat prodavac i one kod kojih je nosilac prava treće lice, tj.
osoba van ugovornog odnosa. Zakon o obligacionim odnosima insistira na pravu
“trećeg” i time samo drugu varijantu uključuje u krug pravnih mana (član 508). I
dejstvo nedostatka može biti mjerilo za njihovu sistematizaciju. Shodno tome,
nedostaci se dijele na one koji: isključuju, umanjuju ili ograničavaju kupčevo pravo
(član 508. ZOO). Prema obimu uticaja na stvar i pravo svojine na njoj teorija dijeli
pravne nedostatke na potpune i djelimične. 70 Pravo koje sa stanovišta kupca
predstavlja manu može biti javnopravne i privatnopravne prirode (član 514. ZOO).
Od privatnih, imovinskih prava najčešće se sreću stvarna prava (svojina, hipoteka,
službenost). U privrednim prodajama su izuzetno značajna ona koja imaju
69
Perović dr Slobodan: “Obligaciono pravo”, Privredna štampa, Beograd, 1980, str. 377.
70
Detaljno razmatranje pravnih problema vezano za ovu vrstu nedostataka nalazi se kod Perović dr Slobodan, isto
djelo, str. 378.
57
obligaciono porijeklo (zaloga) 71 ili potiču iz prava intelektualne svojine (pravo na
patent, model i uzorak, odnosno industrijski dizajn; žig). 72
71
Zaloga može biti konstituisana ugovorom o zalogu (član 966 - 996). No, ona češće proističe iz nekog drugog
privredno-pravnog posla: komisiona (član 786), trgovinskog zastupanja (član 809), izdavanja skladišnice (član 740. i
dalje) i slično.
72
Vidjeti: Zakon o industrijskom vlasništvu u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br. 3/02).
73
Perović dr Slobodan, isto djelo, str. 377.
74
Perović dr Slobodan, isto djelo, str. 381.
75
Član 1487. Codice civile samo garanciji za sopstveno uznemiravanje daje zakonski osnov. Ona se ugovorom ne
može isključiti ili ograničiti; član 1628. Code civil isto.
76
Perović dr Slobodan, isto djelo, str. 382. Generalno se može reći da određivanje vremena postojanja nedostatka u
prenesenom pravu nije jednostavno. ZOO izričito ne uređuje ovo pitanje pa se rješenje mora naći vezivanjem garancije
za momenat nastanka prava. To je kod nas izvršenje isporuke. No, ZOO u članu 510. st. 4. i 513. st. 2. govori i o
momentu zaključenja ugovora. Smatramo da je taj trenutak relevantan samo za određivanje savjesnosti kupca,
odnosno prodavca, a ne i za postojanje prava trećeg.
58
Drugi uslov jeste da je kupac savjestan. Određivanje savjesnosti je složeno.
Ona najprije postoji ako kupac nije bio obaviješten o postojanju pravnog
nedostatka (član 508, st. 1. ZOO). Dalje, smatraće se da je kupac savjestan ako u
času sklapanja ugovora nije “znao za mogućnost da mu stvar bude oduzeta, ili da
njegovo pravo bude smanjeno ili ograničeno” (član 510, st. 4.). Napokon, kupac se
smatra savjesnim i onda kada je znao za nedostatak, ali nije “pristao da uzme stvar
opterećenu tim pravom” (član 508, st. 1. ZOO). U posljednjem slučaju radi se o
situaciji u kojoj je prodavac obmanuo kupca u pogledu karaktera prava trećeg ili u
kojoj je kupcu obećao da će do preuzimanja stvari i prenosa svojine otkloniti
nedostatak.
V - ISPOSTAVLJANJE FAKTURE
Pravno posmatrano, faktura se može definisati kao izjava volje prodavca data
u formi pisanog dokumenta kojim on zahtijeva od kupca da mu isplati cijenu iz
ugovora i eventualno ostale izdatke koje je učinio u vezi sa ugovorom. Faktura,
pored zahtjeva za plaćanjem, uvijek sadrži i neke elemente ugovora: predmet,
količinu, jediničnu cijenu, transportnu klauzulu i ukupan iznos cijene. U praksi se
sreću i obrasci faktura čiji ih sadržaj približava zaključnici.
59
Funkcije fakture su brojne. Ona, najprije, predstavlja zahtjev za isplatu cijene.
To je njen osnovni zadatak. Faktura, dalje, jeste izuzetno važan knjigovodstveni
dokument. 77 Ona zbog toga mora biti uredna, vjerodostojna i dovoljna za knjiženje
poslovne promjene koju izaziva isplata ugovorne cijene. Nadalje, faktura je
izuzetno važno dokazno sredstvo. U tom svojstvu ona pokriva oblast od
dokumentarnog akreditiva do sprečavanja zastarjelosti zahtjeva za plaćanjem
ugovorne cijene. Zavisno od faze pregovora ili ugovaranja, faktura može imati još
dvije fukncije. Ona može predstavljati ponudu za zaključenje ugovora ili prihvat
ponude. Pravni režim cijene omogućava još jedan način upotrebe fakture. Ona
može biti sredstvo za oživljavanje ugovora preciziranjem cijene od strane
prodavca. Ovu ulogu imaće u slučaju u kome ugovor ne važi bez određivanja
cijene, a stranke se o cijeni nisu sporazumjele. Faktura je, napokon, podoban
instrument za dopunu i preciziranje ugovora. Ovo je razumljivo, budući da je
78
faktura “obično prvi pismeni akt o ugovoru”.
Sistemsko tumačenje izvora pokazuje da je i danas izdavanje fakture obaveza
prodavca. Takav zaključak se može izvući iz Opštih uzansi, naročito iz onih koje
govore o kupčevoj obavezi plaćanja. 79 Na isti stav upućuju Zakon o računovodstvu
(član 3. i 10) 80 i Zakon o finansijskom poslovanju (član 3. naročito). 81
77
Član 10. Zakona o računovodstvu (Sl. n. FBiH, 2/95).
78
Kapor dr Vladimir: “Ugovor o kupovini i prodaji robe prema Opštim uzansama za promet robom”, Savremena
administracija, Beograd 1957, str. 87.
79
Vidjeti uzanse 177, 180. i 217.
80
Sl. n. FBiH, 2/95.
81
Sl. n. FBiH 2/95.
82
Kapor dr Vladimir, isto djelo, str. 87.
60
sadržaj ugovora i princip pacta sunt servanda stvaraju izuzetke od izložene norme
uzanse 203.
83
Kapor dr Vladimir, isto djelo, str. 88.
61
62
GLAVA TREĆA
OBAVEZE KUPCA
1. Vrste obaveza
Osnovne obaveze kupca u našem pravu su: pregled robe (provjera da li roba
ima materijalnih nedostataka), prijem isporuke, plaćanje cijene i obavještavanje o
materijalnom nedostatku (reklamacija), ako on postoji. Posljednja obaveza je
uslovljena. Pošto se reklamacijom materijalnih nedostataka obezbjeđuje realizacija
obaveza prodavca po osnovu garancije, tj. njegova odgovornost, obaveza
reklamiranja ulazi u vanredan tok posla. Zato ćemo je izložiti tek u narednom
poglavlju.
63
sastoje u gubitku nekih kupčevih prava. Napokon, odgovornost za neizvršenje
sporednih obaveza je u velikoj mjeri izjednačena sa opštim režimom odgovornosti
za neizvršenje ili neuredno izvršenje ugovora.
II - PREGLED ROBE
1. Pojam pregleda
Prema članu 481. st. 1. ZOO “kupac je dužan primljenu stvar na uobičajen
način pregledati ili je dati na pregled”. U našem je pravu, dakle, provjera
materijalnih nedostataka obaveza kupca. Za ovakvu pravnu kvalifikaciju pored
uporedno-pravnih razloga govore i argumenti komercijalne i juridičke prirode.
Stranke mogu odmah da riješe sporove o činjenicama, da utvrde svoje ekonomske
i pravne pozicije i izaberu dalji način djelovanja. Pregled robe sastoji se iz niza
povezanih faktičkih radnji, koje prate izričite ili prećutne izjave volje vezane za
izvršavanje pojedinih postupaka i ocjenu njihovih rezultata. Zbog toga se pregled
robe može kvalifikovati i kao pomoćni pravni posao.
84
Član 34. SGA, Član 2 - 606 UCC, p. 377. HGB, član 201. ŠZO. Isto čini i naš ZOO u članu 481. st. 1.
85
Ova terminologija zasnovana je na rješenjima Opštih uzansi. Ne treba je koristiti jer sadrži prevaziđeni koncept
“mana”, ali i zato što je suštinski netačna. Pregled robe još uvijek, naime ne znači prijem (vidjeti Vilus dr Jelena:
“Određivanje i kontrola kvaliteta robe kod ugovora o prodaji”, Institut za uporedno pravo, Beograd 1970, str. 121 (dalje
ćemo ovaj rad citirati kao Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola...”).
86
Član 481. ZOO, npr. govori o uobičajenom pregledu stvari.
87
Vilus dr Jelena : “Određivanje i kontrola...”, str. 118.
88
Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 181.
64
Postoje četiri osnovna modaliteta pregleda. Da bismo ih izložili logičnim
redoslijedom i u cilju izbjegavanja ponavljanja, govorićemo o subjektima, mjestu,
vremenu i načinu pregleda.
Subjekti pregleda su lica koja imaju obavezu i pravo da izvrše uvid u stanje
robe radi konstatovanja nepostojanja ili postojanja materijalnih nedostataka. To
mogu biti subjekti javne vlasti ili lica poslovnog prava.
Subjekti javne vlasti su nadležni inspekcijski organi. Kontrola koju oni vrše
zasnovana je na imperativnim normama i ima obavezan karakter. Ova vrsta
pregleda robe najčešće se sreće kod onih proizvoda kod kojih je propisan
minimalni kvalitet. Sastoji se bilo u kontroli sirovina, bilo u pregledu gotovog
proizvoda. Pored toga, javnopravna kontrola je naročito česta u spoljnotrgovinskom
poslovanju. Stranke u ugovoru o prodaji mogu, ali ne moraju prihvatiti rezultate ove
kontrole kao jedino mjerodavne za njihove međusobne odnose.
Lica koja mogu izvršiti kontrolu ima više. Određivanje subjekata pregleda u
konkretnom ugovoru zavisi prvenstveno od sporazuma stranaka. Tek ukoliko one
ništa ne utanače, primijeniće se rješenja dispozitivnog zakonodavstva.
65
Pregled robe najprije može da izvrši sam prodavac. Ovo rješenje
karakteristično je za pravo SAD. 89 U teoriji je ono sporno, budući da se prodavac
već vezao ugovornom garancijom da roba nema materijalnih nedostataka,
“mana”. 90 Pregledu koji izvrši sam prodavac pridaje se značaj jedino onda kada se
druge kontrole ne vrše. 91 Jedan ovakav slučaj moguć je i na osnovu uzanse 127.
st. 1. Ako je ugovorena “otprema željeznicom bez merenja”, tada je mjerodavna
količina koju na svome skladištu utvrdi sam prodavac, pod uslovom da uredno
pozvani kupac nije došao da uzme učešće u pregledu.
Potreba da rezultat pregleda bude tačan i upotrebljiv kako prema drugoj strani,
tako i pred sudom, dovela je do toga da prodavac ili kupac rijetko potpuno sami
vrše pregled robe. Oni to čine ili zajedno sa nekim trećim licem - prevoznikom
(vozarom) i špediterom najčešće, ili sa komisijom. Vozar će, po pravilu, učestvovati
u utvrđivanju količine robe koja je mjerodavna za ocjenu pravilnosti ispunjenja
ugovora o prodaji ako je u ugovoru unesena neka od sljedećih klauzula: “merenje
na utovarnoj stanici”, “merenje na istovarnoj stanici” i “srednja mera utovara i
istovara” (uz. 127. st. 2 - 4).
Subjekat pregleda može biti i treće lice. Ono to svojstvo stiče najprije na
osnovu sporazuma stranaka. Tada su moguće dvije situacije. Ugovorom može biti
predviđeno da je nalaz trećeg isključivi i obavezan dokaz o stanju robe. Stranke se
mogu sporazumjeti i tako da pregled koji vrši treći služi dobijanju robnog
dokumenta pogodnog za dalju upotrebu, s tim da on ne sprečava dalje dokazivanje
materijalnih nedostataka. 93 Smatramo da u slučaju nejasnog regulisanja položaja
trećeg lica treba usvojiti drugo rješenje. 94 Treće lice može biti subjekt pregleda i na
osnovu odluke jedne ugovorne stranke. Tada njegovi nalazi mogu imati samo
dokazno dejstvo. Upravo zbog toga valja odabrati ono treće lice čija su stručnost i
savjesnost neosporni. Ovaj zahtjev i pojava novog imenovanog ugovora o kontroli
89
Član 2 - 515 (1) UCC.
90
Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola...”, str. 122. i 123.
91
Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola...”, str. 133.
92
Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola...”, str. 119.
93
Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola..”, str. 134 - 135.
94
Ovakvo rješenje predviđa i član 2-515 UCC: stranke “se mogu dogovoriti da će nalaz trećeg lica biti obavezan za njih
u svakom kasnijem parničenju, odnosno vođenju spora”.
66
robe i usluga 95 uslovili su u poslu prodaje još jedan novum - “pregled od strane
trećeg”. 96
Mjesto pregleda je geografska lokacija ili lokalitet na kome sve radnje pregleda
moraju biti završene. Može se, kao i mjesto isporuke, posmatrati u širem i u užem
smislu. Određivanje mjesta provjere materijalnih nedostataka vrši se, najprije,
ugovorom, a potom dispozitivnim propisima. Zakonodavna rješenja zavise dijelom
od vrste robe (individualizirana ili generička), a dijelom od tipa prodaje
(nedistanciona ili distanciona).
Ako su obje stranke prisutne isporuci i ako je prilikom isporuke moguće izvršiti
i pregled, mjesto isporuke u širem i užem smislu je ujedno i mjesto pregleda. Ovo
pravilo važi samo za vidljive nedostake.
95
Član 847. st. 1. ZOO: “Ugovorom o kontroli robe jedna ugovorna strana (vršilac kontrole) obavezuje se da izda
certifikat o tome, a druga strana (naručilac kontrole) naknadu”. Vidjeti i član 848 - 858 ZOO.
96
Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 168.
97
Vidjeti Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola...”, str. 127 i Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str.
183.
67
pregleda određeno mjesto otpreme ili mjesto opredjeljenja, uzeće se da je mjesto
pregleda jednako mjestu otpreme. Kao mjesto pregleda u užem smislu valja uzeti
transportni terminal (uzansa 74). Ovakvo rješenje odgovara ne samo izvorima
prava nego i potrebama poslovne prakse.
Vrijeme pregleda je trenutak ili vremenski period u kojemu sve radnje koje
sačinjavaju pregled robe moraju biti izvršene. Pravno, ovo je najsloženiji modalitet
postupka provjere (ne)postojanja materijalnih nedostataka. Određuje se ugovorom
na isti način kao i mjesto, te dispozitivnim propisima.
Ako je “nedostatak bio poznat prodavcu ili mu nije mogao ostati nepoznat”
(član 485. ZOO), vrijeme reklamacije, pa prema tome i vrijeme utvrđivanja
nedostataka nije ničim ograničeno. Ovo rješenje potiče iz principa da se niko ne
može pozivati na sopstvene nedopuštene radnje (nemo turpitudi nemo suam
allegans). Kada je prodavac bio savjestan, vrijeme pregleda zavisi od toga da li je
nedostatak vidljiv ili skriven. Pravno-tehnička rješenja su naročito u prvom slučaju
veoma složena. Stoga ćemo ih ispitati posebno.
98
Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola...”, str. 127-130.
68
zasniva se na pravilima o reklamaciji iz člana 481. st. 2. ZOO. Izvršenje pregleda
“odmah” je, zapravo, pravni standard. Njegov sadržaj zavisi od poslovnih običaja i
od konkretnih uslova isporuke u datom slučaju. Jasno je da se vrijeme isporuke i
vrijeme pregleda ne moraju potpuno podudariti, budući da se zadnja tranša robe
mora ispitati po završetku isporuke.
Navedeni rokovi za pregled mogu biti produženi u dva slučaja. Prvo, ako je
zbog popravke ili isporuke druge stvari kupac bio prinuđen da ne koristi predmet
prodaje, rokovi počinju teći “od predaje popravljene stvari, predaje druge stvari,
izvršene zamjene dijelova i slično” (član 483. ZOO). I drugo, ako se pregled ne
može izvršiti, jer prodavac nije predao potrebna dokumenta, početak toka roka se
odlaže do prijema dokumenata. Prema uzansi 138. kupac tada treba da “opomene
prodavca da mu te isprave bez odlaganja dostavi”. Ovo pravilo ne važi samo onda
100
kada je u pitanju lakopokvarljiva roba.
Sva izložena rješenja vrijede za situaciju u kojoj se vrši “uobičajeni pregled”, tj.
u kojoj treba konstatovati vidljive nedostatke. Ako su u pitanju skriveni nedostaci,
krajnji rok za izvršenje pregleda je prekluzivni rok za ostvarivanje kupčevih prava
99
Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola...”, str. 124 - 125.
100
Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola...”, str. 126 i 138.
69
po tom osnovu. On iznosi šest mjeseci od predaje stvari, isporuke, “izuzev kada je
ugovorom određen dulji rok” (član 482. st. 2. ZOO).
Način pregleda obuhvata sve vrste radnji i njihove modalitete koje subjekt
pregleda treba da obavi da bi se došlo do relativno sigurnog i pravno relevantnog
stava o tome da li materijalni nedostaci postoje ili ne. Prema cilju, način pregleda
se dijeli na: način pregleda koji teži utvrđivanju količine i način pregleda koji je
usmjeren na konstatovanje kvaliteta. Prema obimu, način kontrole može biti potpun
ili djelimičan, “što često ne zavisi od volje ugovornih strana, već od prirode robe u
101
pitanju”. Kod sukcesivnih isporuka provjeru treba vršiti za svaki obrok
posebno. 102 Način provjere je složena pojava. On se može posmatrati kao
tehnološki proces, komercijalna procedura ili pravni postupak. Zadnja dva vida
nazvaćemo društvenom procedurom i obraditi zajedno, budući da odvajanje
ekonomskih i pravnih aspekata pri vršenju kontrole nije moguće. Izvori prava za
način provjere veoma su brojni. Na prvom mjestu se i ovdje pojavljuje ugovor.
Potom dolaze dispozitivni propisi, Opšte uzanse, posebne uzanse i poslovni
običaji.
Prema uzansi 115. “utvrđivanje količine robe vrši se vaganjem, merenjem ili
prebrojavanjem”. Razumije se da je za primjenu svakog od navedenih postupaka
103
potrebno da količina u ugovoru bude utvrđena na odgovarajući način. Suštinski
zahtjev uzansi u pogledu utvrđivanja kvaliteta jeste da primijenjeni način bude
“vjerodostojan” (uz. 147). Tehnološki postupci koji ispunjavaju ovaj uslov su
navedeni primjera radi: stručni pregled, upoređivanje sa uzorkom, hemijska
analiza, fizičko mjerenje, vađenje uzorka. Ako se roba isporučuje u originalnom
pakovanju, tehnološki postupci se primjenjuju samo na konstatovanje stanja
ambalaže (uz. 148). Posebne uzanse za promet pojedinim vrstama robe, kao na
primjer za žitarice, sadrže i pravila o tehnološkim postupcima provjere koji moraju
biti primijenjeni. 104
101
Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola...”, str. 130.
102
Kapor dr Vladimir - Carić dr Slavko, isto djelo, str. 155.
103
Toroman dr Marija: “Vrste i modaliteti ugovora o kupovini i prodaji”, Institut za uporedno pravo - Savremena
administracija, Beograd 1975, str. 75. ističe da je učestalost primjene ovakvog načina ugovaranja i kontrole količine
“učinila da ovaj postupak danas preraste u poseban modalitet ugovora o kupovini i prodaji pokretnih stvari”. Definicija
se daje na str. 75, a analiza specifičnosti na str. 76 - 82.
104
Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola...”, str. 131 - 132.
70
stranaka. To može biti učinjeno u ugovoru ili prilikom samog pregleda, najčešće
onoga koji se naziva kontradiktornim. Ovo rješenje ima i uporedno-pravnu
vrijednost. Ako posebne uzanse ili standardi dolaze do primjene, biće obavezna
procedura koju oni predviđaju. 105 Ne postoje li ni ovi izvori, provjera se vrši prema
dispozitivnim propisima.
Prema članu 481. st. 1. ZOO, pregled se mora izvršiti na “uobičajeni način”.
Uobičajeni način se određuje prema običajima u mjestu pregleda, poslovnim
običajima date trgovačke branše, prirodi robe i okolnostima provjere. Dakle, ovaj
pravni standard uvijek treba veoma pažljivo popunjavati elementima sadržaja koji
imaju faktičku prirodu. Opšte uzanse za promet robom kao vjerodostojan način
pregleda predviđaju komisijski pregled. Ukoliko je on uobičajen, dolazi u obzir i kao
način provjere materijalnih nedostataka prema Zakonu o obligacionim odnosima.
105
Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola...”, str. 131.
106
Uzanse 129. i 149.
107
Uzansa 129. i Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola...”, str. 133.
71
III - PRIJEM ISPORUKE
1. Pojam
Prijem isporuke ili “preuzimanje stvari” 108 je sistem faktičkih i pravnih radnji
koje kupac, prema ugovoru, mora da izvrši da bi prodavac mogao isporučiti robu i
prenijeti svojinsko pravo na njoj. Isporuka i prijem isporuke su, dakle,
“komplementarni pojmovi”, 109 ali u praksi oni ne moraju biti uključeni u jedinstven
proces primopredaje robe.
108
Uzansa 70, čl. 519. ZOO.
109
Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema ...”, str. 254.
110
Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola...”, str. 155.
72
obaveze prijema ne znači gubitak prava na popravljanje štete izazvane
postojanjem skrivenih nedostataka na robi.
IV - PLAĆANJE CIJENE
Plaćanje cijene je, nesumnjivo, ugovorna obaveza kupca. Pored toga ona se s
obzirom na pravni režim cijene u prodaji poslovnog prava može odrediti i kao
prirodan sastojak ugovora. Napokon, značaj manifestacija volje kupca prilikom
preduzimanja pojedinih akata isplate je toliki da se plaćanje dâ kvalifikovati i kao
pomoćni pravni posao.
111
Kapor dr Vladimir - Carić dr Slavko, isto djelo, str. 144.
112
Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 230.
73
Cijena je osnovni, ali ne i jedini element kalkulacije. Ako ništa nije ugovoreno i
u uporednom pravu 113 i kod nas se plaća za neto težinu robe bez skonta. 114 Dakle,
ukoliko želi da se koristi skontom - odbitkom od cijene zbog njene isplate odmah i
gotovinski - kupac mora to da ugovori ili da se osloni na poslovne običaje. “Skonto
se najčešće ugovara kod prodaje sa kratkoročnim kreditom”. 115 Uslovi pod kojim se
ambalaža ne plaća već su izloženi. Ako je, međutim u ugovor unesena klauzula
“bruto za neto”, kupac plaća i ambalažu po cijeni robe (uz. 161).
Troškove robnog prometa nastale prije mjesta i vremena isporuke kupac plaća
samo izuzetno. Ovakva dužnost mora biti ugovorena ili predviđena u uzansama.
Tako kupac snosi uvozne carine, ostale uvozne dažbine i troškove carinjenja, bez
obzira na to što je mjesto isporuke eventualno u zemlji, a ne na samoj granici (uz.
164). Kupac, dalje, snosi troškove pribavljanja i legalizovanja uvjerenja o porijeklu
robe i onda kada je dužan da ih pribavi prodavac (uz. 169). Sve ostale troškove
prometa (“zavisne troškove”) kupac snosi od mjesta i vremena isporuke. Ako
efektivno plaćanje tih izdataka vrši prodavac, potrebni iznosi moraju mu, na njegov
zahtjev, biti predujmljeni (uz. 171).
Kod prodaje na kredit stvari koje daju plodove ili druge koristi, kupac plaća i
kamatu na dugovanu cijenu od dana prijema stvari, bez obzira na to da li je
obaveza na plaćanje dospjela ili nije (čl. 517 ZOO). Samo se po sebi razumije da
kupac plaća prodavcu i kamate kod ugovora o prodaji na kredit, ukoliko se
prodavac pojavljuje i kao kreditor.
Plaćanje cijene je, po svoj prirodi, novčana obaveza. 117 Zbog toga je ona u
Zakonu o obligacionim odnosima regulisana najprije opštim pravilima o ovoj vrsti
ugovornih dužnosti, a potom i specifičnim normama koje vrijede samo za ugovor o
prodaji. Pošto je posebnih rješenja veoma malo, nužno je osvrnuti se i na opšta
pravila koja ovdje važe neposredno. Ovo utoliko prije što je ista tehnika primjenjena
i u drugim nacionalnim zakonodavstvima.
113
Član 28. SGA, p. 380 HGB, član 212. st. 2. ŠZO, uz. 160.
114
Uzansa 160.
115
Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 235.
116
U njemačkom pravu kupac ne odgovara za docnju sa prenosom pošiljke. Vidjeti uporedni pregled kod Draškić dr
Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 240.
117
Perović dr Slobodan, isto djelo, str. 94: “Novčanim obligacijama nazivaju se samo one koje se neposredno odnose
na sumu novca, čiji predmet se ispoljava u aktu predaje sume novca”. Detaljnu analizu režima ovih obaveza vidjeti na
str. 94-105.
74
Plaćanje cijene kod ugovora o prodaji je podvrgnuto principu monetarnog
nominalizma: “kada obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti
onaj broj novčanih jedinica na koje obaveza glasi, izuzev ako zakon naređuje što
drugo” (čl. 394). A zakon to čini! Klauzule o promjeni cijene već su izložene (klizna
skala, indeksna skala). Pored njih postoje i drugi instrumenti kojima se cijena može
prilagoditi realnoj vrijednosti. Od opštih instituta tu ulazi klauzula o promjenjenim
okolnostima (čl. 133-136), te prekomjerno oštećenje (čl. 139-140 ZOO). No, zlatne
i valutne klauzule, kao izraz principa valorizma nisu dopuštene. One su ništave -
smatra se da u ugovor nisu ni unesene. 118 Princip monetarnog nominalizma može
normalno funkcionisati samo u uslovima relativno niske inflacije.
Napokon, kada između istog podavca i kupca postoji više ugovora i više
obaveza koje su dospjele, a kupac ne može sve da ih izmiri, redoslijed namirenja
zavisi, najprije, od sporazuma dužnika i povjerioca. Ukoliko on ne bude postignut,
primijeniće se zakonski red uračunavanja (čl. 312 ZOO). Pri tome treba voditi
119
računa da je Zakon o finansijskom poslovanju veoma strog prema nelikvidnom
dužniku, ali i prema njegovim povjeriocima. Pošto potraživanja i dugovanja po
osnovu ugovora o prodaji spadaju u “ostale obaveze”, namiruju se tek u četvrtom
redu (čl. 15 Zakona o finansijskom poslovanju).
118
Vidjeti Perović dr Slobodan, isto djelo, str. 103-105.
119
Sl. n. FBiH 2/95.
120
Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 238. govori o “načelu uzajamnosti” između mjesta plaćanja
i mjesta isporuke.
75
regulisanja ove dužnosti kupca. Izložićemo je zato kroz modalitete načina,
vremena i mjesta plaćanja.
2. Način plaćanja
Uzansa 188. kao prvi način plaćanja predviđa polaganje “novčanog iznosa na
tekući račun povjerioca kod banke koja je u zemlji”. U Zakonu o finansijskom
poslovanju, međutim, gotov novac nema položaj prvenstvenog instrumenta
plaćanja, budući da su privredni subjekti dužni da obavljaju “novčani promet preko
121
Sl. n. FBiH 10/95. Citiraćemo ga dalje kao ZFP.
76
računa” (član 9. ZFP). Pored toga, odredbe o blagajničkom maksimumu čine od
gotovog novca veoma nepodesan instrument plaćanja (član 11. ZFP). U prilog
plaćanju gotovim novcem ne idu ni odredbe člana 10 ZFP, koje nalažu prodavcu
da gotovinu primljenu “po bilo kom osnovu uplati istog dana na svoj račun, a
najkasnije narednog dana”.
Drugu veliku grupu instrumenata plaćanja čine tzv. instrumenti doznake. 122
Zakon o finansijskom poslovanju na prvo mjesto stavlja nalog za prenos, kojim se
banci nalaže da izvrši doznaku računu prodavca (član 12. ZFP). Od ostalih, uzanse
regulišu plaćanje obračunskim ili virmanskim čekom (“virmanski nalog”) i čekovnu
uplatnicu (uz. 189 i 196). Predmet uređivanja je prvenstveno vrijeme kada se
smatra da je isplata izvršena, pa ćemo se na datim rješenjima zadržati prilikom
izlaganja odgovarajućih dijelova ove materije. Treba dodati da se u ovu grupu
instrumenata može svrstati i poštanska uplatnica.
122
Antonijević dr Zoran, Petrović dr Milan, Pavićević dr Božidar: “Bankarsko pravo”, Savremena administracija,
Beograd 1982, str. 128.
123
Član 1072 - 1082 ZOO.
124
Antonijević dr Zoran i drugi, isto djelo, str. 128 - 129.
77
2.3. Tipovi načina plaćanja
125
Toroman dr Marija, isto djelo, str. 179 detaljno izlaže razliku između prodaje uz avans i prenumeracione prodaje.
126
Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 241, uz. 183.
127
Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 241.
78
Treći tip načina plaćanja jeste ono koje se vrši pouzećem. 128 Kupac u svome
sjedištu ili u mjestu isporuke stiče mogućnost da primi robu tek kada je pošti ili
prevozniku platio cijenu i troškove robnog prometa koje on sam snosi. U privredi
dominira pouzeće koje je vezano za plaćanje prevozniku, pa su zloupotrebe ovoga
modaliteta manje, nego kod građanske prodaje putem pouzeća preko pošte.
Četvrti tip načina plaćanja postoji u slučaju spora o cijeni. Kupac koji ima
prigovore samo na neke stavke iz fakture, mora platiti nesporne iznose. Prodavac
ne može odbiti prijem tih iznosa (uz. 204). Ako je prodavac odbio prigovore na
pojedine stavke ili cijeli iznos fakture, kupac je ovlašten da odmah po prijemu
takvog obavještenja sporni iznos deponuje kod nadležnog suda (sudski depozit).
Depozit traje do rješavanja spora, bez obzira na način na koji će to biti učinjeno. O
izvršenom deponovanju kupac mora obavijestiti prodavca. Deponovanjem novca
plaćanje se smatra izvršenim do visine položenog iznosa (uz. 205). Zbog toga
kupac za njega ne duguje kamatu ni u slučaju da spor izgubi.
Vrijeme plaćanja je trenutak u kome ili period unutar koga sve radnje koje
sačinjavaju obavezu plaćanja moraju biti završene. S obzirom na specifičnost
novčanih obaveza, preovladava “trenutak”, odnosno dan u kome plaćanje mora biti
izvršeno. Ukoliko se radi o “periodu” u pitanju je protek vremena od nastanka do
dospjelosti obaveze plaćanja. Kod sukcesivnih isporuka, ova dospjelost se utvrđuje
za svaki obrok posebno.
129
U našem pravu vrijeme plaćanja se određuje, najprije, ugovorom. Ako je
određeno datumom, plaćanje mora biti izvršeno do kraja radnog dana institucije
kod koje se vrši plaćanje. Ukoliko je određeno rokom, njegove granice utvrđuju se
opštim pravilima (član 77. ZOO). Specifična pravila pojavljuju se onda kada se
vrijeme plaćanja stavi u odnos sa vremenom isporuke. Razlikuju se situacije u
kojim je plaćanje ugovoreno prije isporuke, istovremeno sa njom i nakon
preuzimanja stvari.
128
Kapor dr Vladimir - Carić dr Slavko, isto djelo, str. 146 svrstavaju ovu prodaju u prodaje sa plaćanjem cijene
unaprijed.
129
Član 516. st. 1 ZOO.
130
Toroman dr Marija, isto djelo, str. 178: prodaja uz pretplatu je takav ugovor “kojim se kupac obavezuje da isplati
prodavcu ... cenu pre nego što primi stvar...”.
79
Pošto je istovremenost isporuke i plaćanja osnovno dispozitivno pravilo u ovoj
oblasti, ono se rijetko izričito ugovara. Poslovni običaji često vežu ova dva
momenta onda kada je ugovoreno “plaćanje uz fakturu”. 131 Pored toga, u praksi se
sreće posredno ugovaranje istovremenosti isporuke i plaćanja stipulisanjem
dokumentarne isporuke.
Plaćanje unazad je ono koje se, na osnovu izričitog ili prećutnog sporazuma
stranaka, vrši pošto je proteklo vrijeme koje kupcu stoji na raspolaganju za pregled
robe. U ovom slučaju prodavac kreditira kupca. Kreditiranje se vrši za ukupan iznos
potraživanja. Po pravilu, prodavac traži obezbjeđenje ovakvih kredita, odnosno
obezbjeđenje plaćanja.
80
sredstava na tekući račun putem virmana. Stoga se i dalje razlikuju dvije osnovne
situacije. U prvoj, prodavac i kupac imaju istu banku, pa je plaćanje izvršeno onda
kada kupac da nalog banci, razumije se pod uslovom da na kupčevom računu ima
sredstava. U drugoj nije dovoljno da kupac da nalog svojoj banci. Da bi se plaćanje
smatralo izvršenim, neophodno je da kupčeva banka dostavi nalog za prenos
prodavčevoj banci. Posljedice eventualne docnje svoje banke snosi, dakle, kupac.
ZOO u članu 318. st. 2. preuzima pravila uzanse 181. kada je u pitanju
plaćanje preko pošte. Ako je plaćanje preko pošte ugovoreno, obaveza se smatra
izmirenom kada dužnik uplati iznos svoje obaveze pošti. Kad ovakav način
plaćanja nije ugovoren, obaveza je isplaćena onda “kad vjerovnik primi novčanu
doznaku” (član 318. st. 2). Da kupac ne bi pao u docnju bez svoje krivice,
smatramo da ovo pravilo treba tumačiti tako da je vrijeme isplate ono u kome pošta
prema redovnom toku stvari ponudi prodavcu isplatu novca. Ista rješenja važe i za
plaćanje čekovnom uplatnicom, s tim što se kao prenosilac novca ne mora pojaviti
pošta (član 318. st. 3. ZOO).
4. Mjesto plaćanja
Mjesto plaćanja je lokalitet na kome sve radnje koje ulaze u obavezu plaćanja
moraju biti završene. Analogno mjestu isporuke ono se može posmatrati u užem i u
širem smislu, ali kod ove obaveze ta podjela nema poseban pravni značaj. Tri
principa vladaju pravilima o određivanju mjesta plaćanja. Prvi je da su novčane
obaveze donosive, tj. da se ispunjavaju u sjedištu povjerioca (član 320. st. 1.
ZOO). Ako se plaćanje vrši virmanom ili drugim obračunskim sredstvom, onda se
ovaj princip konkretizuje tako što se kao mjesto plaćanja određuje “sjedište
organizacije kod koje se vode vjerovnikova novčana sredstva” (član 320. st. 2). Iz
ovoga rješenja je vidljivo i drugo načelo: mjesto isplate nalazi se pod snažnim
81
uticajem rješenja o načinu i vremenu isplate. Napokon, princip uzajamnosti ukazuje
na to da “je i mjesto plaćanja određeno mjestom isporuke...”. 133
Član 320. st. 3. ZOO je jasan. Povjerilac može promijeniti svoje sjedište u
periodu između zaključenja ugovora o prodaji i dospjelosti obaveze plaćanja. On je
dalje ovlašten da traži plaćanje u novom sjedištu. I napokon, povećanje troškova
ispunjenja “pada na teret vjerovnika”, dakle prodavca. Smatramo da ova rješenja
analogno vrijede i u situacijama u kojima je promijenjena institucija preko koje se
vrši plaćanje, odnosno u onima u kojima je prodavčeva banka promijenila svoje
sjedište. Napokon, ZOO ne isključuje ni primjenu uz. 175. st. 2. po kojoj ovi principi
vrijede i kad povjerilac naloži plaćanje na račun nekog trećeg lica. Uštede u
troškovima idu u korist prodavca.
133
Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 238.
82
GLAVA ČETVRTA
PRIGOVORI
I - UOPŠTE O PRIGOVORIMA
1. Pojam prigovora
2. Vrste prigovora
Najznačajniji prigovori koje stavlja kupac su oni koji se daju zbog: docnje sa
isporukom, nepoštivanja garancije da stvar nema materijalnih nedostataka i
83
prekršaja garancije da preneseno pravo nema pravnih nedostataka. Na strani
prodavca je najvažniji prigovor zbog docnje kupca sa plaćanjem cijene.
1. Pojam reklamacije
2. Način reklamiranja
134
Opširnije vidjeti Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola kvaliteta...”, str. 165.
84
punomoćniku. Lica koja će biti ovlaštena da upute ili prime reklamaciju mogu se i
posebno odrediti ugovorom o prodaji.
Prvi bitan element sadržaja jeste potanji opis nedostatka. To znači da opis
nedostatka mora biti konkretan i jasan, 135 dovoljno precizan da omogući prodavcu
da formira stav o vjerovatnoj osnovanosti i ozbiljnosti reklamacije. Do koje mjere će
se ići u detaljno navođenje nedostatka, stvar je konkretnih okolnosti: od stručnosti
kupca, preko prirode robe i nedostatka, do brzine kojom cijeli postupak mora biti
obavljen. Funkcije reklamacije zahtijevaju da se u nju uvijek unese i ugovor
povodom koga je sporna roba isporučena. Uopšten prigovor ne proizvodi pravne
posljedice, pošto njime ni jedan od ciljeva radi kojih je reklamacija uvedena ne bi
mogao da bude ostvaren. Generalna izjava da roba ima materijalnih nedostataka
kojoj bi se priznavala svojstva reklamacije, vodila bi stavljanju prodavca u
neravnopravan ekonomski i pravni položaj.
Svi ostali elementi su nebitni. Iako oni zavise od prirode i okolnosti posla, neki
su, ipak, tipizirani. Najprije, “sudovi stoje na stanovištu da se iz reklamacije mora
da vidi da je kupac podnosi s namerom da se koristi jednim od prava koja mu se
136
priznaju u vezi sa nesaobraznom robom”. Ta prava u našem sistemu ne moraju
da budu precizirana. No, ako to kupac učini, onda je iskoristio opciju i ne može
kasnije jednostrano da mijenja svoj odštetni zahtjev. Napokon, u reklamaciji se, po
pravilu, navode dokumenti i dokazi kojima kupac raspolaže. Reklamaciji nikada ne
treba prilagati originale dokumenata. 137
135
Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola...”, str. 166.
136
Vilus dr Jelena: “Utvrđivanje i kontrola...”, str. 166.
137
Uz. 132. i 152. zahtijevaju da kupac dostavi prodavcu relevantne dokumente.
85
siguran način. Na tu situaciju je primijenjena teorija otposlanja. I drugo,
uspostavljeni izuzetak je jedan od rijetkih primjera pozitivnih sankcija u našem
zakonodavstvu.
3. Mjesto reklamiranja
4. Vrijeme reklamiranja
Vrijeme reklamiranja je trenutak u kome ili period unutar koga sve radnje koje
su vezane za obavještavanja prodavca o materijalnom nedostatku moraju biti
završene. Predstavlja veoma složen modalitet. Njegovo određivanje zavisi od:
savjesnosti prodavca, vrste materijalnog nedostatka i vremena kontrole urednosti
ispunjenja isporuke. Blagovremenost reklamacije je izuzetno važna. Očuvanju
kupčevih prava po osnovu postojanja materijalnih nedostataka vodi samo onaj
prigovor koji je blagovremen.
Ako je prodavac bio nesavjestan, tj. ako je nedostatak “bio poznat prodavaocu
ili mu nije mogao ostati nepoznat” (član 485 ZOO), kupcu stoji na raspolaganju
neograničeno vrijeme da izvrši reklamaciju. On to pravo ne gubi čak ni onda kada
je sam propustio da izvrši radnju pregleda bez odlaganja ili da reklamira na
vrijeme. Ni protek objektivnog roka od 6 mjeseci nakon isporuke na gasi kupčevo
pravo u ovom slučaju.
86
Ako su obje stranke prisustvovale isporuci i ako je pregled tada izvršen “kupac
je dužan svoje primjedbe zbog vidljivih nedostataka saopćiti prodavaocu odmah,
inače gubi pravo koje mu po toj osnovi pripada”. Izraz “odmah” je pravni standard,
koji upućuje na povećan stepen hitnosti. On praktično znači da kupac mora
prigovoriti čim opazi nedostatak, a najkasnije razumno vrijeme po isteku vremena
isporuke. Razumno vrijeme je ono koje je urednom kupcu potrebno i dovoljno da
sačini reklamaciju (član 481. st. 2 ZOO).
Ne bude li pregled moguć pri isporuci ili kada prodavac ne pozove kupca da
prisustvuje isporuci i pregledu, kupac je dužan da u privrednoj prodaji reklamaciju
izvrši “bez odlaganja”, počevši od trenutka kada je prema redovnom toku stvari
utvrdio ili mogao da utvrdi postojanje materijalnih nedostataka. Početak toka roka
za reklamiranje veže se, dakle, za vrijeme provjere, a njegov kraj za period koji je
normalno potreban za sastavljanje uredne reklamacije (član 481. st. 1 ZOO).
Poseban slučaj i ovdje predstavlja reekspedicija. Prema članu 481. st. 3. ZOO
“kupac je dužan prodavaoca obavijestiti o nedostacima čim je po redovnom toku
stvari mogao za njih doznati od svojih klijenata”. Početak toka roka za reklamiranje
je u ovom slučaju objektiviziran. Uzima se u obzir objektivno mogući tok odnosa
između klijenta (kupčevog kupca) i kupca, a ne stvarno vrijeme u kome je kupac
obaviješten o nedostatku. Na ovaj način je odgovornost za otezanje sa slanjem
obavještenja od krajnjeg prebačena na prvobitnog kupca, a ne na prodavca.
Rješenje je logično. Prodavac mora znati da se radi o reekspediciji. No, on ne bira
konačnog kupca, a često i ne zna ko se javlja u toj ulozi.
87
III - REKLAMACIJA NA PRAVNE NEDOSTATKE
1. Pojam reklamacije
U principu, ovaj prigovor predstavlja obavezu kupca (član 510 i 509 ZOO).
Slučajevi u kojima kupac nije dužan da reklamira posebno su uređeni Zakonom o
obligacionim odnosima. Ako se prigovor mora dati da bi kupac sačuvao svoja
prava, reklamacija predstavlja i prirodan sastojak ugovora. Pored toga, ona ima i
svojstva pomoćnog pravnog posla. Pravni značaj reklamacije oličen je u činjenici
da se određeni vidovi šteta izazvanih postojanjem pravnih nedostataka mogu
reparirati samo ako je kupac uredno obavijestio prodavca o postojanju pravnih
mana.
88
osobenost ove reklamacije. U suštini, krajnji rokovi za reklamaciju su izjednačeni
sa rokovima za ostvarivanje prava na popravljanje štete. Ako je u pitanju
vansudska evikcija, krajnji rok za reklamaciju je godina dana od dana saznanja za
pravo trećeg (član 515. st. 1 ZOO). Momenat saznanja je faktičko pitanje i sud ga
cijeni od slučaja do slučaja. Ako se ometanje prava manifestuje u pokretanju spora
(sudska evikcija), kupac je pozvao prodavca da mu pomogne u parnici, krajnji rok
za reklamaciju i za ostvarivanje prava prema prodavcu je šest mjeseci od
“pravomoćno okončanog spora” (član 515. st. 2 ZOO).
89
90
GLAVA PETA
ODGOVORNOST PRODAVCA
I - ODGOVORNOST ZA DOCNJU SA ISPORUKOM
138
Član 125. st. 1. ZOO.
139
O različitim vidovima djelimične docnje i o njihovim posljedicama vidjeti Perović dr Slobodan, isto djelo, str. 504.
140
Član 131. ZOO.
141
Opširnije vidjeti Perović dr Slobodan, isto djelo, str. 503.
142
Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 144.
91
Iz definicije dužnikove docnje u članu 324. ZOO i na osnovu pravila o raskidu
ugovora zbog docnje (član 124 - 126 ZOO) osnovano se može zaključiti da
domaće pravo prihvata objektivni koncept docnje “koji je karakterističan za ugovore
u privredi”. 143 Budući da je odgovornost za docnju subjektivna i da se krivica
dužnika pretpostavlja (član 263 ZOO) “praktično se pitanje svodi na teret
dokazivanja”. 144
Zajednička karakteristika izloženih izvora jeste u tome da se, osim kod fiksnih
ugovora, insistira na održavanju ugovora na snazi i na njegovom realnom
ispunjenju. Značaj naturalne restitucije u popravljanju štete dovodi, dalje, do toga
da u praksi odgovornost kao jednostrano obavezni obligacioni odnos postoji samo
kao temelj složenog sistema obaveza i prava u koje prodavac i kupac stupaju
povodom popravljanja štete izazvane docnjom. Konkretan izgled toga sistema
zavisi od vrste isporuke. On je različit kod dokumentarnih i kod realnih isporuka.
Unutar realnih isporuka, odnos odgovornosti za docnju dalje se razlikuje prema
tome da li je u pitanju jednokratna ili sukcesivna isporuka.
143
Perović dr Slobodan, isto djelo, str. 504.
144
Perović dr Slobodan, isto djelo, str. 505.
92
2. Odgovornost za docnju sa jednokratnom realnom isporukom
Prodavac koji je u docnji može izvršiti isporuku sve dok ne primi obavještenje
kupca o tome da se ugovor raskida (član 130). Ovakvo čišćenje od zadocnjenja
(purgatio morae) djeluje samo na pravo kupca da ugovor raskine. Ono ne oslobađa
prodavca obaveze da naknadi štete izazvane zadocnjenjem (član 262. st. 3 ZOO).
Kupac koji želi da uprkos docnji prodavca sa isporukom održi ugovor na snazi
ima tri mogućnosti na raspolaganju. On, najprije može da šuti, tj. da potpuno
145
pasivno čeka da se prodavac samoinicijativno očisti od docnje. Kupac je, dalje,
ovlašten da zahtijeva uredno ispunjenje bez davanja primjerenog roka u kome to
treba učiniti. 146 Napokon, kupac ima pravo da zahtijeva ispunjenje u skladu sa
ugovorom uz davanje naknadnog primjerenog roka za ispunjenje (član 262. st. 3
ZOO). U sva tri slučaja ima mogućnost da traži naknadu štete prema opštim
pravilima. A to znači da kupac može zahtijevati naknadu proste štete i izgubljene
dobiti koji su prouzrokovani docnjom. 147 Pošto kupac mora dokazati i umanjenje
svoje postojeće imovine i sprečavanje njenog opravdano očekivanog povećanja, to
je njegovo pravo na naknadu ograničeno na konkretnu štetu.
145
Perović dr Slobodan, isto djelo, str. 511; dužnik to može učiniti do isteka roka zastarelosti.
146
Kapor dr Vladimir - Carić dr Slavko, isto djelo, str. 164: “pravo na ispunjenje ugovora pripada mu i bez toga”.
147
Član 155. ZOO, 185 - 192 ZOO.
93
prirodi stvari i okolnostima posla, te o načelima obligacionog prava, prvenstveno o
onim koja su sadržana u samom Zakonu. Ako naknadni primjereni rok nije određen
ni ugovorom, ni izjavom kupca, njegova dužina će se utvrđivati prema faktičkim
okolnostima, kao i kod drugih pravnih standarda. Pošto on ima karakter dopunskog
roka, ne smije da predstavlja potpuno novi rok za isporuku. U načelu, naknadni rok
treba da omogući prodavcu koji već ima pripremljenu robu da izvrši njenu isporuku
shodno ugovoru. Davanje naknadnog primjerenog roka ne utiče na kupčevo pravo
na popravljanje štete (član 262. st. 3 ZOO).
Kupac može raskinuti ugovor i bez davanja naknadnog primjerenog roka u tri
zakonom predviđena slučaja. To mu pravo pripada najprije onda kada “iz
dužnikova držanja proizilazi da on svoju obavezu neće izvršiti ni u naknadnom
roku” (član 127 ZOO). Prodavčevo ponašanje se može manifestovati kao izjava
volje ili kao činidbe iz kojih je stanje njegove svijesti vidljivo na nesumnjiv način
(konkludentne radnje). Drugi slučaj postoji ako je iz okolnosti posla vidljivo da
dužnik ne može izvršiti isporuku ni u naknadnom primjerenom roku (član 128
ZOO). Napokon, primjereni rok nije potreban ni kod fiksne prodaje (član 125 ZOO).
U prva dva slučaja je kupac ovlašten “raskinuti ugovor prostom izjavom” (član 124),
dok u trećem takva posljedica nastupa po samome zakonu (član 125). Kupac
zadržava pravo na naknadu štete, iako nije zahtijevao naknadno ispunjenje.
Kupac koji je zbog docnje prodavca raskinuo ugovor ima na raspolaganju tri
načina za svoje obeštećenje. Oni su mu dati alternativno. Jednom izvršen izbor
obavezuje kupca. Pošto je svaki od pravaca djelovanja kupca složen i po broju
zahtjeva i prema njihovoj pravnoj prirodi, razmotrićemo ih posebno.
Prvo pravo koje ima kupac jeste naknada štete prema opštim pravilima
obligacionog prava (član 523 ZOO), a to znači da može zahtijevati popravljanje
94
proste štete i izgubljene dobiti. Pošto ih kupac mora dokazati u pitanju je naknada
konkretne štete.
Dokazivanje štete može biti veoma mukotrpno za kupca. Pored toga, prodaja
u privredi se prema definiciji zaključuje radi dalje prodaje stvari u prerađenom ili
neprerađenom stanju. Zbog toga je, u slučaju da “stvar ima tekuću cijenu”, kupac
ovlašten “zahtijevati razliku između cijene određene ugovorom i tekuće cijene na
dan raskida ugovora na tržištu mjesta u kome je posao obavljen” (član 524. st. 1
ZOO). To mjesto teorija određuje kao mjesto isporuke 148 i time usklađuje ovo
rješenje sa zakonskom definicijom “tekuće cijene” iz člana 464. ZOO. Ako u mjestu
isporuke nema tekuće cijene, mjerodavna je tekuća cijena na supstituirajućem
tržištu “kojoj treba dodati razliku u troškovima prevoza” (član 524. st. 2 ZOO).
Jasno je da će se kupac ovim načinom obeštećenja koristiti samo ako je tekuća
cijena bila ili je postala višom od ugovorne cijene. Pošto se u ovom slučaju veličina
štete koju je kupac pretrpio utvrđuje obračunskim putem, a ne konkretnim
dokazivanjem, razmatrani vid obeštećenja se naziva i naknadom apstraktne štete.
Konkretna šteta može, međutim da bude veća. Razliku između nje i apstraktne
štete kupac može zahtijevati prema opštim pravilima obligacionog prava (član 526
ZOO). Izložena rješenja, uzeta zajedno, predstavljaju drugo pravo kupca u slučaju
raskida ugovora zbog docnje prodavca sa isporukom.
Treće pravo oličeno je u institutu kupovine radi pokrića (član 525. ZOO). Za
razliku od prethodne dvije mogućnosti, u ovoj dominira naturalna, a ne novčana
restitucija. Zbog toga se ovaj način obeštećenja može primijeniti samo onda kada
su predmet prodaje stvari određene po rodu. Položaj kupca ovdje karakteriše
postojanje ne samo prava nego i obaveza. On je ovlašten da robu koja je bila
predmet ugovora kupi od trećeg lica, te da zahtijeva razliku između ugovorne
cijene i cijene po kojoj je robu stvarno kupio. Naknadu eventualnih dodatnih
troškova i druge konkretne štete može zahtijevati prema opštim pravilima (član 526
ZOO). Kupac je dužan da kupovinu radi pokrića izvrši “u razumnom roku i na
razuman način” (član 525. st. 2 ZOO). Sadržina ovih pravnih standarda određuje
se prema okolnostima konkretnog slučaja i uz poštovanje načela poštenja i
149
savjesnosti. Pored toga, o namjeravanoj kupovini radi pokrića kupac mora
obavijestiti svoga prvobitnog prodavca (član 525. st. 3). Obavještavanje, u ovom
slučaju, predstavlja relativno samostalnu obavezu. Zato su posljedice propuštanja
obavještenja ograničene. Prodavac može odbiti da prizna onaj dio razlike u cijeni i
one troškove za koje dokaže da ne bi nastali da je on na vrijeme bio obaviješten o
namjeravanoj kupovini.
Ugovor o prodaji je fiksan onda kada je rok isporuke bitan element posla. Ta
činjenica i u uporednom i u našem pravu opredjeljuje sva specifična rješenja o
odgovornosti prodavca u ovom slučaju. Zajednička im je karakteristika to da je
148
Kapor dr Vladimir - Carić dr Slavko, isto djelo, str. 165.
149
Kapor dr Vladimir - Carić dr Slavko, isto djelo, str. 166.
95
“dalja sudbina ugovora neposredno poslije proteka roka prešla potpuno u ruke
kupca”. 150 Pravno-tehnička rješenja se, međutim, razlikuju.
Sistem prava kupca, kada je ugovor raskinut, isti je kao i kod nefiksnih
poslova. Jedan izuzetak u domenu pravno-tehničkih rješenja, ipak, postoji.
“Razuman rok” za obavljanje kupovine radi pokrića će se zbog samih okolnosti
fiksne prodaje morati odrediti kao kraći vremenski period nego kod nefiksnih
poslova. U suprotnom, to bi bilo priznanje da rok isporuke za stranke i nije bio bitan
element ugovora.
U pogledu obroka sa kojim je prodavac u docnji, kupac ima ista prava koja mu
stoje na raspolaganju u slučaju zakašnjenja sa jednokratnom realnom isporukom.
Njihova konkretizacija zavisi od toga da li je rok isporuke za dati obrok bitan
element ugovora ili nije. No, budući da su problemi nastali samo u vezi sa jednim
relativno samostalnim dijelom ukupne količine, kupčeva prava su ograničena na taj
150
Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 150.
96
dio ugovora, tj. obrok. On ne može naknadu štete zbog zadocnjenja obračunati za
cijeli ugovor, niti može ugovor raskinuti u cjelini.
Za obroke koji još nisu dospjeli, dužnik se ne nalazi u docnji. Stoga kupac u
principu nema nikakvih prava prema prodavcu. No, radi zaštite kupca, zakon
postavlja jedan izuzetak. Kupac može “raskinuti ugovor u pogledu budućih
obaveza, ako je iz danih okolnosti očito da ni one neće biti ispunjene” (član 129. st.
1 ZOO). Ovim pravom kupac se mora koristiti u “razumnom roku”. Razuman rok se
određuje prema okolnostima slučaja, vodeći računa o interesima prodavca. On
mora biti toliki da prodavac koji želi da ugovor održi na snazi ima mogućnost da
“dade odgovarajuće osiguranje” (član 129. st. 3) “Osiguranje” može biti realno
(davanje stvari), zasnovano na hartijama od vrijednosti (predaja bjanko mjenice) ili
na ugovornim instrumentima obezbjeđenja (jemstvo). Po isteku “razumnog roka”
ugovor se ne raskida automatski. Shodno članu 130. ZOO izjava o raskidu mora se
saopštiti prodavcu bez odgađanja. Saopštenje se smatra izvršenim i proizvodi
pravne posljedice danom prijema od strane prodavca (član 130).
151
Kapor dr Vladimir - Carić dr Slavko, isto djelo, str. 166.
97
4. Odgovornost za docnju sa predajom dokumenata
98
Na izgled odgovornosti utiče i pravna kvalifikacija količine, odnosno kvaliteta kao
bitnog ili nebitnog elementa konkretnog posla.
2. Prava kupca
154
Perović dr Slobodan, isto djelo, str. 397.
99
običajima ili da mu prouzrokuje veću štetu ili troškove nego da je izabrao drugi
oblik ispunjenja (umesto opravke predaja nove stvari i obrnuto)”. 155 Bez obzira za
koje se pravo opredijelio, kupac je ovlašten i na naknadu one štete koja nije
pokrivena izabranim vidom naturalne restitucije. Naknadu ostale štete može kupac
zahtijevati u skladu sa opštim pravilima obligacionog prava.
155
Mitrović dr Dobrosav, isto djelo, str. 99.
156
Vidjeti Čović dr Šefik, isto djelo, str. 220 -227.
100
Jednom utvrđeno sniženje ne mora biti definitivno. Ako se naknadno otkrije
drugi nedostatak, kupac može i tada “raskinuti ugovor ili zahtijevati novo sniženje
cijene” (član 499 ZOO). Metod obračuna ostaje isti.
101
raskinuti ugovor i kad je stvar djelimično ili potpuno propala, odnosno ako je
oštećena, ukoliko je do toga došlo zbog: “nedostatka koji opravdava raskid
ugovora”, štetnog događaja za koji ne odgovaraju ni kupac ni njegovi radnici,
pregleda stvari, zbog redovne upotrebe stvari prije otkrivanja nedostatka i zbog
toga što su “oštećenja ili izmjena bez značaja”. Kupac koji ne može ni da vrati stvar
u načelno nepromijenjenom stanju, niti da se pozove na neki od navedenih
izuzetaka, nije ovlašten da raskine ugovor. No, budući da je on nevina strana,
pravo ga ne ostavlja bez zaštite; kupac “zadržava ostala prava koja mu daje zakon
zbog postojanja nekog nedostatka” (član 496 ZOO).
Bude li ugovor o prodaji raskinut, kupac ima pravo na naknadu štete zbog
raskida, prema specifičnim pravilima koja važe za sve slučajeve odgovornosti
dužnika čijom je krivicom ugovor prestao da postoji. Shodno članovima 523 - 526
ZOO, kupac može zahtijevati: naknadu proste štete i izgubljene dobiti, ili naknadu
apstraktne štete i ostale konkretne štete ili kupovinu radi pokrića i naknadu ostale
štete. Režim ovih reparatornih zahtjeva izložen je kod odgovornosti prodavca za
raskid ugovora zbog docnje sa isporukom Zato se na njemu nećemo više
zadržavati.
Ako je predana manja količina od ugovorene, ili ako samo dio robe ima
materijalne nedostatke, položaj kupca zavisi od toga da li su količine i/ili kvalitet
nebitni ili bitni elementi ugovora. U prvom slučaju, kupac može raskinuti ugovor
samo djelimično, tj. za neisporučenu količinu ili za dio robe koji ima kvalitativnih
mana (član 492 ZOO). Ostala ovlaštenja kupca nisu izričito spomenuta u Zakonu o
obligacionim odnosima, budući da će se ona, već po načinu svoje primjene,
ograničiti samo na dio koji ima nedostatke. I naknada štete zbog raskida se
ograničava jedino na dio ugovora koji je prestao da postoji. U drugom slučaju,
kupac je ovlašten da ugovor raskine u cjelini. Pravila o restituciji i popravljanju štete
tada se primjenjuju na cijeli predmet posla.
157
Vidjeti uporedni pregled kod Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema..:”, str. 205 - 206, 210 - 211.
102
odbija. U suprotnom, smatraće se da je primio cijelu isporučenu količinu i da to što
je primio mora da plati. Plaćanje se vrši “po istoj cijeni”, tj. po onoj koja je
sporazumom izričito ili prećutno predviđena za cijelu ugovorenu količinu. Ako
kupac ne primi višak, ima pravo na naknadu štete prema opštim pravilima.
Interesantno je da zakon ne predviđa rješenje za slučaj isporuke boljeg kvaliteta.
Zbog toga će se na ovu situaciju primjeniti pravila uzanse 157, ukoliko su to
stranke izričito ugovorile ili ako se na mjerodavnom tržištu formirao poslovni običaj
o primjeni neukinutih pravila Opštih uzansi. 158
Ako je jedinim ugovorom za jednu cijenu prodano više stvari, a samo neke od
njih imaju nedostatke, položaj stranaka zavisi od toga da li te stvari čine ili ne čine
jednu cjelinu. Ako razdvajanje stvari nije štetno, tj. ako one ne čine cjelinu, kupac
može raskinuti ugovor samo u pogledu oštećenih stvari, odnosno stvari sa
materijalnim nedostacima. Ako stvari čine cjelinu, kupac je ovlašten da traži: bilo
raskid čitavog ugovora i naknadu štete u istom obimu, bilo samo djelimični raskid.
Pošto se u slučaju izdvajanja nekih stvari iz cjeline može umanjiti vrijednost ostalih,
“prodavac sa svoje strane može raskinuti ugovor i u pogledu ostalih stvari” (član
494). Činjenica da je prodavac djelimično raskinuo ugovor, zbog izbora koji je
napravio kupac, ne utiče na obim kupčevih prava na popravljanje štete.
3. Obaveze kupca
Kupac najprije mora da čuva primljene stvari (član 520. st. 2 ZOO). On to mora
učiniti “s pažnjom dobrog privrednika ... i u tu svrhu poduzeti potrebne mjere” (član
520. st. 1). Iz zakonske stilizacije je očito da su u ovu obavezu uključene i pasivne i
aktivne radnje staranja o primljenoj stvari koja ostaje u vlasništvu prodavca. Koje
radnje i na koji način kupac mora da obavi, faktičko je pitanje. Pri tome on mora
postupati kao prosječan privrednik, ali ne i kao specijalista za čuvanje robe. U ovoj
situaciji kupac ima i dvije vrste prava. Prvo se odnosi na “naknadu troškova
potrebnih radi očuvanja stvari” (član 520. st. 3). Drugo pravo se tiče mogućnosti
158
Mitrović dr Dobrosav, isto djelo, str. 108.
103
oslobađanja obaveze čuvanja stvari. Ono je složeno, pa ćemo ga posebno
razmotriti.
Prema članu 522. ZOO, kupac može, shodno opštim pravilima, dugovanu
stvar položiti kod suda, dati na čuvanje nekom trećem ili prodati za račun druge
strane. Polaganje se vrši “kod stvarno nadležnog suda u mjestu ispunjenja”, ako
razlozi ekonomičnosti ili priroda stvari ne zahtijevaju da se ono izvrši u mjestu u
kome se stvar nalazi (član 328). Alternativno određeni sud ne smije odbiti prijem
stvari u sudski depozit. Za poslovnopravne prodaje je značajno da se predaja stvari
javnom skladištu izjednačuje sa sudskim depozitom (član 329. st. 2 ZOO). Ako se
stvar ne može čuvati kod suda i kad nema javnog skladišta u mjestu čuvanja,
kupac može zahtijevati od suda da odredi lice koje će čuvati prodavčeve stvari
(sekvestar). Napokon, ako su ispunjeni uslovi iz člana 333. ZOO, kupac može,
umjesto polaganja, stvar prodati na teret i rizik prodavca. Prodaju može izvršiti
putem suda (javna prodaja), “iz slobodne ruke”, tj. neposredno i na uobičajen
trgovački način, te “bez odgađanja i na najpogodniji način”, ako je roba pokvarljiva
ili u kvaru (član 333 ZOO).
Kada kupac izabere srazmjerno sniženje cijene, dužan je odmah platiti ono što
on smatra da je cijena stvari sa nedostatkom. Ako prodavac to odbija da primi,
kupac će određeni iznos deponovati kod suda. Od tog trenutka kupac se oslobađa
posljedica dužničke docnje sa plaćanjem za deponovani iznos cijene.
104
III - ODGOVORNOST ZA PRAVNE NEDOSTATKE
2. Prava kupca
Član 509. ZOO ne spominje pravo kupca na naknadu ostalih šteta, koje je
pretrpio zbog pojave nedostatka. No, ono mu pripada na osnovu opštih pravila.
Koliki će biti zahtjev po ovom osnovu, najčešće se može utvrditi tek po isteku
naknadnog razumnog roka za otklanjanje mane.
105
2.2. Zahtjev za srazmjernim sniženjem cijene
Kada ugovor bude raskinut svaka strana vraća ono što je, po tom osnovu,
primila. Prodavac je dužan da vrati vrijednost, tj. cijenu koju je primio “bez obzira
159
na visinu vrednosti predate stvari koju ona ima u momentu evikcije”. U slučaju
djelimične evikcije, kupac mora vratiti onaj dio stvari koji je ostao u njegovom
posjedu. Pored toga, kupac ima pravo na naknadu štete prema posebnim pravilima
koja važe za ugovor o prodaji (član 523 - 526 ZOO).
Zahtjev za pomoć u parnici je pravo kupca koje postoji jedino kod odgovornosti
za pravne nedostatke. Da bi se on mogao postaviti, potrebno je da uznemiravanje
ima karakter tužbe (sudska evikcija). Iz stilizacije člana 511. ZOO proizlazi da je
kupac ovlašten da zatraži bilo koju vrstu pomoći u sporu sa trećim licem: od
obezbjeđivanja dokaza, preko prihvatanja svojstva umješača do potpunog
preuzimanja spora. Preciziranje zahtjeva kupca ne znači da je prodavac stavljen u
pasivnu poziciju. On treba da upotrijebi sva sredstva kojima raspolaže da bi tuženi
zahtjev bio odbijen. Kupac je dužan da, sa stanovišta uspjeha u sporu, zahtjev
159
Perović dr Slobodan, isto djelo, str. 386.
106
postavi blagovremeno. Neblagovremeno postavljeni zahtjevi imaju isto dejstvo kao
da nisu ni postavljeni.
107
108
GLAVA ŠESTA
ODGOVORNOST KUPCA
Slanje ambalaže je kupčeva obaveza samo ako je to bilo izričito, bilo prećutno
nesumnjivo ugovoreno. Bude li to slučaj, dostavljanje odgovarajuće ambalaže
prodavcu je, hronološki posmatrano, prva obaveza kupca. Njen pravni režim
utvrđen je opštom uzansom 229, a ne Zakonom o obligacionim odnosima. Opšte
uzanse će se primijeniti onda kada su to stranke izričito ili prećutno ugovorile, kao i
u situacijama u kojima na to upućuje poslovni običaj.
Kupac pada u docnju kada ambalažu ne dostavi u ugovoreno vrijeme. Ako rok
za ovu radnju nije predviđen sporazumom stranaka, smatra se da je ambalaža
blagovremeno dostavljena “ako je stigla prodavcu toliko vremena pre isteka roka
za isporuku, koliko je prema okolnostima potrebno da bi prodavac mogao izvršiti na
vreme pakovanje i isporuku robe” (uz. 229. st. 4). Nepoštivanje ovih odredbi
predstavlja docnju sa dostavom ambalaže.
2. Prava prodavca
109
ambalažu ili zakupiti ambalažu i izvršiti ugovor onako kako je predviđeno. U tom
slučaju pripada mu i pravo na produženje roka isporuke “koliko je prema
okolnostima potrebno za pribavljanje ambalaže” (uz. 229. st. 2). Napokon,
prodavac može kupcu dati i naknadan primjeren rok za dostavu ambalaže.
Njegova dužina je faktičko pitanje. U svim ovim situacijama prodavcu pripada i
naknada proste štete i izgubljenog dobitka.
160
Vidjeti član 327. st. 1. ZOO.
110
2. Predaja robe na čuvanje
Ako predmet isporuke nije podoban za sudski depozit, bilo po ocjeni prodavca,
bilo po ocjeni suda, prodavac može tražiti da sud odredi lice koje će o trošku i za
račun kupca primiti stvar na čuvanje (član 329. st. 1 ZOO). O izvršenom polaganju
prodavac mora obavijestiti kupca.
3. Prodaja robe
111
polaganja stvari” uređena je članom 333. ZOO, a dopunjena pravilima o “prodaji
radi pokrića troškova čuvanja” iz člana 335. ZOO. Može se, zavisno od uslova,
izvršiti na nekoliko načina.
Prvi način je javna prodaja (član 333. st. 1 ZOO). Ako je stvar nepodesna za
čuvanje ili ako je njena vrijednost nesrazmjerno mala u odnosu na troškove
čuvanja, prodavac može zahtijevati od suda da se organizuje javna prodaja. Ona
treba da bude upriličena u mjestu određenom za isporuku, ali u interesu kupca
prodavac može zahtijevati da to bude učinjeno u nekom drugom mjestu. Odluku o
javnoj prodaji donosi sud. Sud je i subjekt koji vrši javnu prodaju. Nakon javnog
obavještenja o predmetu, početnoj cijeni, mjestu i vremenu održavanja javne
prodaje, te o mjestu i vremenu u kojima se stvar može pregledati, sud prodaju vrši
javnim nadmetanjem. Kupac je onaj ko je ponudio najviši iznos. Od dobijenog
iznosa se najprije odbijaju troškovi javne prodaje, zatim prioritetna založna prava,
potom cijena koju je sa prvobitnim kupcem ugovorio prodavac. Ostatak se
deponuje kod suda u korist kupca čija je roba izložena javnoj prodaji. O
namjeravanoj prodaji i o njenim rezultatima prodavac mora obavijestiti kupca.
Drugi način jeste prodaja “iz slobodne ruke”. Ona se može vršiti: ako stvar ima
tekuću cijenu, ili ako je njena vrijednost nesrazmjerno mala u odnosu na troškove
javne prodaje. Na ovaj način se štite opravdani interesi kupca u docnji. Subjekat
ove prodaje je sam prodavac. Način prodaje zavisi prvenstveno od poslovnih
običaja. U svakom slučaju, prodavac mora da vodi računa o interesima kupca u
docnji čiju robu prodaje. Od dobijenog iznosa se najprije odbijaju troškovi prodaje,
a zatim prodavčeva potraživanja. Eventualni ostatak se deponuje kod suda u korist
prvobitnog kupca. O namjeravanoj prodaji iz slobodne ruke kupac u docnji mora biti
obaviješten “kad god je to moguće” (član 333. st. 4 ZOO). Bez ikakvih uslova
prodavac mora obavijestiti kupca o postignutoj cijeni i mjestu deponovanja
eventualnog ostatka potraživanja.
Napokon, prodaji može pristupiti i lice koje čuva stvar za kupca u docnji.
Razlog za ovu prodaju jeste neplaćanje troškova čuvanja u razumnom roku (član
335). Ovaj postupak prodavac ne može provesti sam. Potrebno je da sud i odobri
prodaju i odredi način na koji će ona biti obavljena. Od dobijenog iznosa odbijaju
se troškovi prodaje i troškovi čuvanja, a ostatak se deponuje kod suda na ime
kupca. Pošto sud odobrava prodaju, on i obavještava kupca o njoj.
112
4. Raskid ugovora
Docnja sa plaćanjem cijene postoji onda kada kupac svoju obavezu isplate ne
izvrši na vrijeme. Neblagovremenost isplate cijeni se prema uslovima konkretnog
ugovora i odredbama dispozitivnih izvora koje stranke svojim sporazumom nisu
stavile van snage. Docnja može postojati bez obzira na to da li je u odnosu na
isporuku plaćanje predviđeno kao prethodno, istovremeno ili naknadno.
Odgovornost za docnju sa plaćanjem je objektivna. Pored toga, obaveza
popravljanja štete podvrgnuta je i nekim specifičnim pravilima. Ona se tiču
prvenstveno zatezne kamate i prava prodavca na raskid ugovora zbog docnje
kupca sa plaćanjem cijene.
113
privrednog prava, zahtijevaju da se o stavu Opštih uzansi i dalje vodi računa. Zato
ćemo njihovu sistematiku uzeti za osnov ispitivanja posljedica docnje dužnika sa
plaćanjem kupovne cijene.
Položaj prodavca koji kupcu u docnji sa plaćanjem nije isporučio stvar isti je
kao položaj bilo kog povjerioca u slučaju dužničke docnje sa izvršenjem novčanih
obaveza. Pored opštih pravila Zakona o obligacionim odnosima o raskidu ugovora
(član 124 - 132), ovdje se primjenjuju i odredbe o zateznoj kamati (član 277 -
279) 165 i naknadi štete zbog raskida prodaje (član 523 - 526). Kao izvor prava služi
i Zakon o visini stope zatezne kamate. 166
Za plaćanje cijene prodavac kupcu najprije mora dati naknadan, primjeren rok.
Ako njegova dužina nije određena u izjavi prodavca, utvrđivaće se prema
okolnostima slučaja. Pri tome treba imati u vidu relativnu jednostavnost izvršavanja
novčanih obaveza. Primjeren rok se ne mora dati kod fiksnih poslova (član 125
ZOO), onda kada iz kupčevog ponašanja proizlazi da neće izvršiti svoju obavezu
(član 127) i kada je “očito” da on to ne može izvršiti (član 128).
Uz isplatu cijene, prodavcu pripada i zatezna kamata (član 277 ZOO). Stopa
zatezne kamate je određena zakonom. Plaća se prema stopi koju utvrđuje Vlada
167
FBiH. Do godine dana zadocnjenja sa plaćanjem, njen obračun se vrši
mjesečno primjenom konformne metode. 168 Ako je ovako utvrđena stopa zatezne
kamate niža od stope ugovorne kamate, primijeniće se ugovorna kamata (član 277.
st. 2 ZOO). Zatezna kamata se plaća bez obzira na to da li je prodavac štetu
pretrpio (član 278. st. 1 ZOO). Iz ovoga se može izvući zaključak o njenoj pravnoj
prirodi. Zatezna kamata je naknada štete za koju se pretpostavlja da ju je prodavac
pretrpio zato što dugovanu svotu nije, na vrijeme, imao na raspolaganju. Budući da
se šteta ne dokazuje, zatezna kamata ima i osobinu naknade apstraktne štete.
Krivica kupca za docnju nije uslov za nastanak prodavčevog prava na iznos
zatezne kamate. Odgovornost kupca za neizvršenje novčanih obaveza je do
iznosa zatezne kamate objektivna.
Na izloženoj pravnoj prirodi zatezne kamate počiva još jedno pravo prodavca.
On može zahtijevati i naknadu one štete koja prevazilazi iznos zateznih kamata.
Budući da se ta šteta dokazuje, ona spada u konkretne štete. Stoga odgovornost
kupca za njihovo naknađivanje ravna se po opštim pravilima. Zasniva se na krivici.
U ovom dijelu, dakle, odgovornost kupca je subjektivna.
165
Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima (“Sl. list SFRJ 57/89) je novelirao član 277. ZOO.
166
Sl. n. FBiH 18/96 (dalje ZKK)
167
Član 1. ZZK.
168
Član 2. ZZK.
114
Drugi generalni zahtjev koji prodavac ima jeste raskid ugovora. I on je složen.
Ako primjena Opštih uzansi nije izričito ugovorena, rješenje uz. 213. st. 1.
može važiti na osnovu pravnog principa da se obligacija može zasnovati samo
povodom moguće radnje. U kom smislu? Posljedica raskida ugovora shodno članu
132. ZOO je restitucija primljenog. Raskid ugovora za prodavca ima smisla samo
ako može isporučenu stvar dobiti natrag. Upravo to nije uvijek moguće. I to po dva
osnova. Prvi je nastanak svojine kod savjesnog lica kome je kupac dalje prodao
stvar. Drugi je prerada stvari od strane samog kupca. U ove dvije situacije, dakle,
prodavac nema pravne mogućnosti da raskine ugovor, budući da takav postupak
nameće nemoguće obaveze kupcu. Ni pozivanje na novčanu restituciju ovdje ne
daje nikakav efekat. Rezultati koji bi se njome postigli mogu se jednostavnije
ostvariti tužbom za isplatu cijene.
115
116
DIO DRUGI
1. Pojam posla
Posrednički posao sastoji se u tome što neko lice, koje se naziva posrednikom
(mešetarem, maklerom, senzalom), dovede u vezu dvije poslovne organizacije da
bi one sklopile neki pravni posao. Taj posao, za čije sklapanje posreduje
posrednik, može biti svaki posao iz oblasti prometa robe i usluga, ali se najčešće
posreduje pri sklapanju ugovora o kupovini i prodaji robe i pri prevozu. Prema
Zakonu o obligacionim odnosima “ugovorom o posredovanju obavezuje se
posrednik da nastoji naći i dovesti u vezu s nalogodavcem osobu koja bi s njim
pregovarala o sklapanju određenog ugovora, a nalogodavac se obavezuje da mu
isplati određenu naknadu, ako taj ugovor bude sklopljen” (član 813).
117
Posredničke privredne organizacije mogu se baviti posredničkom djelatnošću
koja može biti: opšta i posebna (specijalizovana). Opšta posrednička djelatnost
obuhvata pružanje svih usluga i to u svim oblastima robnog prometa, dok
specijalizovana posrednička djelatnost obuhvata samo određene poslove robnog
prometa ili posredovanje samo u jednoj ili u nekim određenim oblastima robnog
prometa, npr., samo u transportu, trgovini ili u osiguranju.
2. Zaključivanje ugovora
II - BITNI ELEMENTI
1. Ličnost posrednika
2. Predmet ugovora
118
pregovarala o sklapanju određenog ugovora” (član 813 ZOO). Predmet ugovora je,
dakle, pojedinačna faktička radnja dovođenja potencijalnih partnera u vezu radi
zaključivanja određenog ili određenih ugovora. Tu činidbu posrednik vrši u svoje
ime i za svoj račun. Pošto posrednikovo djelovanje ne mora da dovede do
rezultata, tj. do pregovora ili čak ugovora, jasno je da ugovorna obligacija glasi na
rad, a ne na rezultat.
3. Cijena
Cijena se određuje najprije tarifom ili drugim opštim aktom posrednika. Ovo
rješenje je posljedica činjenice da, kao profesionalni vršilac usluga, posrednik
najčešće radi na bazi opštih uslova poslovanja. Drugi izvor prava za određivanje
naknade je sam ugovor o posredovanju. On će važiti kada opšti uslovi, tj. tarife ne
postoje, kao i onda kada se posebnim sporazumom oni mijenjaju. Kada cijena nije
ni u jednoj varijanti određena ugovorom primjenjuje se običajna cijena - ona koja
se redovno naplaćuje u sjedištu posrednika u vrijeme zaključenja posla za ugovore
sličnih osobina. Izostane li i običaj, cijenu na zahtjev jedne od stranaka određuje
sud “prema posrednikovom trudu i učinjenoj usluzi” (član 822 ZOO).
119
III - OBAVEZE STRANAKA
1. Obaveze posrednika
Nalogodavac može opozvati nalog kad god želi. Izuzeci od ovog principa
sadržani su u članu 816. ZOO. On to ne može učiniti, ako se ove mogućnosti
odrekao u ugovoru, kao ni onda kada bi opoziv bio protivan savjesnosti. Opozivom
naloga prestaje i obaveza posrednika da dalje djeluje za komitenta.
120
mnoštvom podataka o mogućim partnerima i o uslovima na tržištu. Nije njegov
zadatak da dovede u vezu komitenta s prvim subjektom kojim bi mogao sklopiti
posao, nego s onim koji će najbolje moći zadovoljiti uslove naloga i ispuniti
uputstva koja je dao komitent. I u pregovorima je dužan savjesno postupiti po
uputstvima svog nalogodavca.
121
1.7. Obavještavanje o stanju na tržištu
2. Obaveza nalogodavca
Cijena, provizija, se plaća prema uslovima ugovora. Ako oni ne postoje, vrijede
dispozitivna pravila. Prvo među njima glasi da ova obaveza postoji i kada nije
izričito ugovorena (član 822. st. 1 ZOO). Ukoliko je obaveza plaćanja uslovljena,
ZOO u članu 823. i 825. sadrži dva rješenja. Prvo, kada stranke sklope ugovor radi
kojega je posredovano pod odložnim uslovom, obaveza plaćanja postoji tek kada
se uslov ispuni. Drugo, kod raskidnog uslova sadržanog u ugovoru između
komitenta i trećeg lica, posrednik ima odmah pravo na isplatu cijene svojih usluga.
Treće, ispostavi li se da je ugovor između stranaka nevažeći iz razloga za koje
posrednik nije znao niti je mogao znati, on zadržava pravo na proviziju. Napokon,
ukoliko se radnje posredovanja vrše sukcesivno, posrednik ima pravo i na
sukcesivnu naplatu svojih potraživanja (član 623 ZOO).
122
ugovor sklopi. Posredništvo se ne završava samim dovođenjem u vezu
pregovarača, nego se posreduje, prenose obavještenja, objašnjava, i stručnim
poznavanjem stanja na tržištu utiče na pregovarače da sklope ugovor. Većina
pozitivnih prava stoje na ovom stanovištu. Naš Zakon takođe. Nalogodavac se
obavezuje, po Zakonu, da isplati posredniku određenu naknadu, ako taj ugovor
bude zaključen. Posrednik stiče pravo na naknadu u času zaključenja ugovora za
koji je posredovao, ako drugačije nije ugovoreno (član 823 ZOO).
123
IV - ODGOVORNOST STRANAKA
1. Odgovornost posrednika
2. Odgovornost komitenta
124
GLAVA DRUGA
TRGOVINSKO ZASTUPNIŠTVO
I - POJAM I ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O TRGOVINSKOM ZASTUPANJU
1. Pojam ugovora
169
Sl. n. FBiH, 2/95. Vidjeti Član 35. i 36., Sl. l. RBiH 20/95. Vidjeti čl. 35. i 36.
170
Sl. l. RBiH 4/96.
171
Sl. n. FBiH 2/95.
125
karakter: “Uslugama zastupanja smatra se naročito obavljanje trgovinskih usluga u
ime i za račun trgovca, kao i obavljanje servisne službe i drugih tehničkih usluga u
vezi s održavanjem i opravkom proizvoda”. Ovakvo rješenje dozvoljava da se u
daljim izlaganjima zadržimo samo na Zakonu o obligacionim odnosima.
2. Zaključivanje ugovora
126
II - BITNI ELEMENTI
2. Predmet ugovora
127
Tehnologija poslovanja zahtijevala je, međutim, da se i u samom Zakonu
predvide neke situacije u kojima je agent ovlašten na vršenje pravnih radnji,
davanje izjava volje koje obavezuju nalogodavca. I bez posebnog davanja
ovlaštenja, trgovinski zastupnik mora prihvatiti izjave trećih lica sa kojima je
komitent sklopio ugovor djelovanjem zastupnika, ukoliko se one tiču nedostataka
predmeta ugovora ili drugih momenata koji su relevantni za ostvarivanje ili
očuvanje prava trećih lica prema komitentu (član 794 ZOO). I obrnuto, kada to
zahtijevaju interesi nalogodavca, zastupnik je ovlašten da i bez posebne punomoći
daje izjave potrebne za očuvanje ili osiguranje nalogodavčevih prava (član 795 i
796 ZOO).
3. Cijena
128
III - OBAVEZE I PRAVA STRANAKA
1. Obaveze agencije
I zastupnik je, kao i posrednik, dužan da vodi knjigu u koju, po redu sklapanja
poslova, upisuje ugovore koje je zaključio u ime nalogodavca sa podacima o
njihovoj sadržini. Kad ugovor zaključi, sastavlja o tome zaključnicu, koju potpisuje i
podnosi na potpis drugoj ugovornoj strani. Po jedan primjerak dobijaju
nalogodavac i druga strana, a jedan ostaje agenciji. Pravni značaj i knjige ugovora
i zaključnice je u tome što mogu poslužiti kao dokaz o sklopljenim ugovorima.
Zaključnica nije ni ugovor ni potvrda o zaključenom ugovoru. Stoga, na
punovažnost ugovora nema uticaja njeno potpisivanje. I ako bi saugovarač odbio
da potpiše zaključnicu, ugovor važi.
129
Zastupnik takođe vodi i posrednički dnevnik za poslove u kojima samo
posreduje. Tada izdaje i izvode iz dnevnika (posrednički list).
Druga strana može izjave koje se tiču nedostataka predmeta ugovora, kao i
druge izjave u vezi s tim ugovorom, umjesto saugovaraču, činiti agenciji. Takve
izjave, koje se tiču ugovora zaključenog posredstvom agencije ili ugovora koji je
zaključila agencija za nalogodavca, punovažne su. Njima je saugovarač sačuvao
prava iz ugovora koja bi bila vezana za te izjave. Agencija je obavezna da primi te
izjave i da postupi kako je propisano ili ugovorom predviđeno.
Sve što bude saznao u vezi s poslom koji mu je povjerio nalogodavac agent
mora čuvati kao poslovnu tajnu. Agencija naročito odgovara ako ma kakve podatke
do kojih je došla radeći na povjerenom joj poslu otkrije trećem licu. Trgovinski
zastupnik ne smije podatke koje je saznao u toku ugovora ni sam koristiti. Ova
zabrana važi i poslije prestanka ugovora o trgovinskom zastupanju. Ona ima trajan
karakter (član 799 ZOO).
130
1.9. Polaganje računa
2. Obaveze komitenta
131
agenciju o potrebi da svede na manju mjeru svoje aktivnosti, da djeluje ispod nivoa
koji je ona mogla osnovano očekivati kad je sklapala ugovor o agenturi. Ako to
nalogodavac ne učini, odgovara agenciji za pretrpljenu štetu.
Obaveza plaćanja postoji i onda kada nije izričito ugovorena. Provizija, kao
elemenat ukupne cijene usluge, se plaća za: ugovore sklopljene posredovanjem
agenta, ugovore koje je agent sklopio sa trećim licima (ukoliko je za to bio
ovlašten), ugovore koje sa trećim licem nađenim od agenta sklopi sam
nalogodavac i ugovore koje bilo ko sklopi sa bilo kojim trećim licem, ukoliko se radi
o isključivoj agenciji. Pravo na posebnu naknadu od naplaćene svote ima agent
koji ju je naplatio po ovlaštenju komitenta.
132
ovlaštenju. Kao i uvijek, pravo se može konstituisati na stvarima i na novcu samo
ako se do njih dođe legalnim putem.
IV - ODGOVORNOST STRANAKA
2. Odgovornost nalogodavca
1. Podjela poslova
133
Pravno su najinteresantnije podjele trgovinskog zastupstva po vezanosti i
odgovornosti. Razmotrićemo ih posebno, bez obzira na to što su neka rješenja u
vezi sa njima već izložena.
Neisključiva agencija postoji onda kada bilo nalogodavac, bilo agent mogu na
istom području za istu vrstu poslova imati više poslovnih partnera. Isključiva
agencija postoji onda kada su oba ili jedan partner vezani samo za jednu osobu.
Preduzeću komitentu je stalo da ima što veći promet robe i usluga. Upravo
zbog toga Zakon polazi od neisključive agencije kada je u pitanju nalogodavac. On
“može imati na istom području za istu vrstu poslova više zastupnika” (član 790. st.
2 ZOO). Suprotno se može ugovoriti.
VI - PRESTANAK UGOVORA
Vrijeme trajanja ugovora može biti određeno izričito ili prećutno, po prirodi
samog posla. U prvom slučaju ugovor prestaje kada istekne rok na koji je
zaključen. U drugom je potrebno analizom sadržaja posla utvrditi da li je ugovor
prestao ili nije.
134
Ugovori sklopljeni na određeno vrijeme mogu se prećutno produžiti. To se čini
nastavljanjem ugovorenih radnji i nakon isteka roka njegovog važenja. U ovom
slučaju se smatra da je novi ugovor sklopljen pod istim uslovima, ali na
neodređeno vrijeme. Za prestanak ovako produženog ugovora potreban je otkaz.
Svaka strana može raskinuti ugovor i onda kada za to ima ozbiljne razloge.
Ugovor se, u tom slučaju, raskida bez otkaznog roka, ali je potrebno drugu stranu
obavijestiti o razlozima raskida. Ako razlog raskida nije dovoljno ozbiljan, neće se
uzeti da je to izjava o raskidu ugovora, nego će se smatrati izjavom o otkazivanju
ugovora, pa je potrebno da protekne redovni otkazni rok da bi ugovor prestao.
Strana koja je neosnovano dala otkaz, usljed koga je uslijedio raskid ugovora,
obavezna je da naknadi štetu drugoj strani. Pored toga, strana koja je primila
neosnovani otkaz može, ukoliko želi, i sama raskinuti ugovor bez davanja otkaznog
roka (član 811 ZOO).
135
136
GLAVA TREĆA
KOMISION
137
Iako je komisija pravni posao komisionara sa trećim licem, jer on sklapa posao sa
trećim licem u svoje ime, sa poslovnog stanovišta to je posao komitenta; privredni
rezultati posla su komitentovi, jer komisionar sklapa posao za njegov račun.
Pravo svojine na stvari koja je data u komision ostaje komitentovo, kao što
komitent i stiče to pravo čim komisionar nabavi stvar za njega. Stoga, povjerioci
komisionara ne mogu, radi naplate svojih potraživanja, preduzimati mjere izvršenja
na pravima i stvarima koje je komisionar stekao izvršavajući nalog komitenta.
Takve mjere ne mogu preduzimati uopšte, pa ni u slučaju komisionarevog stečaja.
Naime, jeste komisionar radio u svoje ime, ali nije radio za svoj račun, nego za
račun komitenta, a to znači da su te stvari i prava komitentova. Stoga, u slučaju
stečaja komisionara, komitent ima izlučno pravo iz stečajne mase stvari, kako onih
koje je predao komisionaru radi prodaje za njegov račun tako i onih koje je
komisionar nabavio za njega. Iz istih razloga komitent može zahtijevati od trećeg
lica, kome je komisionar predao stvar, da cijenu plati njemu, a ne u stečajnu masu
(član 789 ZOO). Nadalje, povjerioci komisionarevi ne mogu radi naplate svojih
potraživanja preduzimati mjere izvršenja na pravima i stvarima njegovih
138
komitenata. Izuzetno, oni to mogu činiti ako se potraživanje odnosi na posao
sklopljen povodom tih stvari i prava. Dakle, samo ako su potraživanja nastala u
vezi sa sticanjem tih prava i stvari (čl. 788 ZOO).
2. Zaključivanje ugovora
139
komisionarom kome je taj posao profesija, a ne i sa onim pravnim subjektom koji
se komisionim poslom bavi kao sporednom djelatnošću. Za nalog se, u našem
pravu, ne traži određena forma. Nalog se može dati: pismeno, usmeno,
telegramom, telefonom, na sve načine na koje se može sklapati neformalan
ugovor. Nalog se smatra prihvaćenim ako ga komisionar ne odbije “odmah” (član
32, st. 3 ZOO), odnosno “bez odgađanja” (član 750 ZOO). Navedeni izrazi
predstavljaju pravne standarde, pa se njihovo značenje utvrđuje prema
okolnostima konkretnog slučaja. Ako komisionar nalog ne odbije bez odlaganja,
odgovara za štetu koju potencijalni komitent trpi zbog ovog zadocnjenja (član 750
ZOO).
II - BITNI ELEMENTI
1. Ličnost komisionara
140
drugi ugovor sa trećim licem, da bi izvršio prvi ugovor sklopljen sa komitentom.
Komisionar ne igra ulogu zastupnika. Sa trećim licem se pravno angažuje, kako je
već rečeno, samo komisionar. Pošto on posao obavlja za račun komitenta, sav
efekat koji se u ekonomskom pogledu postigne tim poslom pripada komitentu.
Pravna veza po tom poslu postoji samo između komisionara i trećeg lica i stoga se
obaveze i prava zasnivaju samo između komisionara i trećih lica, a ne između
komitenta i tih trećih lica. Kod zastupstva je obratno: sva prava i obaveze iz posla
koji zaključi zastupnik za zastupanog tiču se zastupanog nalogodavca i trećeg lica.
2. Predmet
Predmet ugovora može se sastojati od jednog ili više, bilo istorodnih, bilo
raznorodnih poslova. Poslovi mogu biti ograničeni rokom ili, pak, mogu biti trajni.
Bez obzira na obilježja predmeta, komisionar mora naložene poslove da “obavi”
(član 771). On, dakle, ugovorom preuzima na sebe obavezu rezultata.
3. Cijena
Iznos provizije se obično ugovara, bilo procentualno prema vrijednosti posla, ili
paušalno, u jednom iznosu. Ako iznos provizije nije ugovoren, u većini zemalja,
plaća se prema običaju koji važi za tu granu u mjestu u kome je komisionarevo
sjedište. ZOO je prihvatio drugačije rješenje za ovaj slučaj. Po Zakonu, ako iznos
naknade nije određen ugovorom ili tarifom, komisionaru pripada naknada prema
obavljenom poslu i poslovnom rezultatu (član 783). Kada je naknada komisionara
pretjerano velika, kada nije srazmjerna obavljenom poslu i rezultatu, komitent može
zahtijevati da sud snizi naknadu na pravičan iznos. Komisionar nema ovo pravo
ako je ugovorena naknada nesrazmjerno niska u odnosu na trud koji on mora da
uloži pri izvršavanju ugovora.
141
III - OBAVEZE STRANAKA
1. Obaveze komisionara
Nalog može biti opštiji: širi, kada komitent ostavlja komisionaru veću slobodu
izbora i kretanja u pogledu ostvarivanja povjerenog mu posla (fakultativni nalog).
On, dalje, može biti i potpuno određen, kada komitent ne dozvoljava mogućnost
slobodnog izbora i djelovanja komisionaru, kad komisionar valja da postupa onako
kako glasi nalog. Tada se mora pridržavati komitentovih uputstava i naređenja i
nema elastičnosti u ostvarenju povjerenog mu posla (imperativni, naređujući
nalog). Napokon, nalog može biti nešto uopšteniji, može komitent dati uputstva
kako će komisionar postupati, ali data uputstva nisu čvrsta i dozvoljavaju
komisionaru da od njih unekoliko odstupi, ako smatra da je to u interesu komitenta
(demonstrativni ili indikativni nalog). Ponekad se iz sadržine naloga ne može
sigurno i tačno zaključiti o kakvoj se vrsti naloga radi, jer komitent nije precizan u
izražavanju. Pravilo je da se u slučaju sumnje uzima da se radi o demonstrativnom
nalogu, jer, kako se vidi, on predstavlja srednje rješenje.
Komitent može narediti da se stvar, odnosno usluga, proda ili kupi po tačno
određenoj cijeni, ili može dati gornju i donju granicu cijene, najnižu i najvišu, ili
samo najnižu ili samo najvišu cijenu. Takvi nalozi nazivaju se limitnim, limitiranim,
limitativnim. Ako komitent nije odredio nikakvu cijenu, smatra se da je prepustio
komisionaru da proda, odnosno kupi robu po cijeni koju on nađe za shodno. Neki
nazivaju i imperativni nalog limitiranim, jer komitent je ograničio komisionara, nije
mu dao slobodu ne samo u pogledu cijene nego i u pogledu ostalih uslova.
Razlikovanje u pogledu širine ovlašćenja koje komitent daje nalogom komisionaru
ima značaj za odgovornost komisionara.
142
prihvatiti rezultat posla (član 773). Neka prava dozvoljavaju komisionaru da
dokazuje, u slučaju kad proda robu po nižoj cijeni od limitirane, da robu nije mogao
prodati po određenoj cijeni i da je cijena kakvu je postigao, ipak, u interesu
komitenta. Ako to dokaže, komitent je dužan prihvatiti rezultat posla.
Komisionar mora nalog, bez obzira na vrstu, izvršiti lično, sam. Povjeriti
ispunjenje naloga drugome, potkomisionaru, može ukoliko je to ugovoreno, kada
komitent naknadno da dozvolu, “te ako je na to primoran okolnostima” (član 753).
Smatraće se da je komisionar prisiljen da uzme potkomisionara bez odobrenja
komitenta, onda kada ne može na drugi način da sačuva interese svoga
nalogodavca. Bez obzira na okolnosti, odgovara za izbor zamjenika i uputstva koja
mu je dao. Za rad potkomisionara ne odgovara. Prilikom izvršavanja naloga,
komisionar mora djelovati pošteno i savjesno, pažnjom dobrog privrednika i uz
stalno uvažavanje interesa svoga komitenta.
143
dužan da komitentu daje obavještenja o trećem licu s kojim je zaključio posao,
mogao bi biti komisionarov interes okrnjen. Ubuduće, povodom novih poslova,
njegov dotadašnji komitent bi mogao sam stupiti u poslovni odnos sa poznatim
trećim licem. Stoga, podaci o trećem licu u ovom konceptu imaju karakter poslovne
tajne komisionara.
144
1.5. Predaja rezultata posla
Pored predaje rezultata posla, komisionar je dužan da, pošto završi posao,
položi račun komitentu, da mu obezbijedi podatke potrebne za ocjenu rezultata
posla i da preda dokumenta, vrati ostatak neprodatih stvari kod komisione prodaje,
a neutrošeni novac kod komisione kupovine.
145
2. Obaveze komitenta
Provizija pripada komisionaru tek kad obavi posao; kad izvrši komitentov nalog
i postigne rezultat, koji je od njega komitent tražio ugovorom. Kada će se posao
smatrati završenim zavisi od toga kako glasi konkretan komitentov nalog. Bitno je
da je došlo do ugovorenog rezultata, jer ovdje se rad nagrađuje tek kada je doveo
do uspjeha. Izuzetno, komisionar ima pravo da zahtijeva punu proviziju i onda kada
je u izvršenju posla bio “spriječen nekim uzrokom za koji odgovara komitent” (član
782). Kad se posao ne izvrši zbog uzroka za koje ne odgovaraju ni komisionar ni
komitent, komisionar, ipak, ima pravo na odgovarajuću naknadu. “Odgovarajuća
naknada” ne predstavlja proviziju od posla, nego naknada za trud. Njena visina se
određuje prema okolnostima konkretnog slučaja.
Ako je ugovoreno da komisionar postupno izvršava posao - data je, npr., veća
količina robe u komisiju da se prodaje prema potrebama potrošača, ili je ugovoreno
da komisionar otkupljuje u vrijeme sezone poljoprivredne proizvode za račun
komitenta - komisionar ima pravo da traži srazmjeran dio naknade poslije svakog
djelimičnog izvršenja posla (član 782).
146
2.3. Troškovi
I onda kada komisionar vrši neke usluge svojim sredstvima (npr. prevoz,
uskladištenje i sl.), ima pravo na naknadu troškova. Komisionar ima pravo i na
kamatu na troškove od dana kada su oni učinjeni (član 748). Kada bez svoje
krivice ne uspije da izvrši nalog komisionara, takođe ima pravo na naknadu
troškova.
147
Naime, u sukobu su očigledno interesi komisionara i komitenta, ono što je povoljno
za komisionara (prodaja svoje stvari po višoj cijeni, kupovina komitentove stvari po
nižoj cijeni) nije povoljno za komitenta, i obratno. Može se očekivati da će
komisionar dati prevagu svojim interesima.
IV - ODGOVORNOST STRANAKA
1. Odgovornost komisionara
148
U drugu skupinu spadaju dva slučaja odgovornosti nalogoprimca. Prvi je
upotreba komitentovog novca za sopstvene svrhe (član 756). Bilo da se radi o
upotrebi novca dobijenog za plaćanje, bilo novca dobijenog po osnovu prodate
robe ili usluge, komisionar je dužan platiti “kamatu po najvišoj dopuštenoj
ugovorenoj stopi” računajući od dana prijema, odnosno od dana kada je komitentu
trebalo novac predati. Druga situacija postoji onda kada je izvršenje posla
povjereno nekolicini komisionara istim nalogom. Ako ništa suprotno nije izričito
dogovoreno, ovi komisionari odgovaraju solidarno za ispunjenje naloga (član 757).
2. Odgovornost komitenta
Komisionar ne odgovara ako ne zaključi ugovor ili ne obavi drugi pravni posao
koji mu je naložen. Jedina posljedica ovog propusta jeste nemogućnost
ostvarivanja prava na naknadu (proviziju). Isto tako, komisionar ne odgovara ako je
stvar kupio, odnosno prodao uz neke uslove na koje je komitent pristao. Takođe,
ne garantuje da će treće lice, od koga se stvar kupuje, odnosno kome se stvar
prodaje, uredno ispuniti ugovor. Ako je brižljivo postupao pri poslu, komisionar ne
odgovara za treće lice. Kad je komisionar sa znanjem komitenta prodao stvar na
poček ili kupio stvar pod nekim pravnim teretom, ili zaključio distancioni, ili
terminski posao, po dispozitivnim pravilima, on ne odgovara za urednost ispunjenja
obaveze trećeg lica.
149
se ugovara. Može to biti u ugovoru o samom komisionom poslu, a može i
odvojeno, posebnim sporazumom. Jasno je da kod ove vrste ugovora komitent ima
prema komisionaru prava koja ima povjerilac prema jemcu. Komisionaru pripada
veća provizija, koja može biti ugovorena, ili utvrđena propisom ili običajima.
Komisionar odgovara solidarno sa svojim saugovaračem.
2. Konsignacija
VI - PRESTANAK UGOVORA
1. Opšta pravila
150
2. Opoziv i otkaz naloga
Opoziv naloga vrši komitent, a otkaz komisionar. Uslovi pod kojima se to može
učiniti i posljedice raskida jednostranom izjavom volje su uređene pravilima koja
važe za ugovor o nalogu. Ona stoga važe i kod drugih ugovora o uslugama u
prometu robe i usluga. No, za razliku od njih, komision nema posebnih pravila za
ove situacije. Odredbe ugovora o nalogu ovdje se neposredno primjenjuju kao
supsidijaran izvor.
151
152
GLAVA ČETVRTA
USKLADIŠTENJE
172
Član 16. Zakona o trgovini (Sl. n. FBiH, 2/95 - ZOT).
173
Čl. 11. ZOT.
153
Po svojoj pravnoj prirodi uskladištenje se svrstava u ugovore o ostavi (član
712 - 729 ZOO). Zbog toga će se odredbe o ugovoru o ostavi primjenjivati kao
supsidijarna pravila na pitanja koja nisu za uskladištenje posebno uređena.
Primjena je “odgovarajuća”, znači shodna (član 739 ZOO). Ovakvo rješenje
dozvoljava znatnu slobodu u prilagođavanju pravila o ostavi na ugovor o
uskladištenju. Kada skladištar po posebnom sporazumu vrši neke dodatne radnje u
vezi sa robom, onda u ugovoru o uskladištenju ima i elemenata ugovora o djelu.
Ugovor o uskladištenju je teretan, dvostrano obavezan, komutativan, konsensualan
i neformalan. Pored toga, postoje i neka obilježja ugovora intuitu persone.
2. Zaključivanje ugovora
U pogledu forme ugovora i tehnike zaključivanja važi i kod ovog posla ono što
je rečeno za špediterski posao i što je propisano i uobičajeno uopšte za
zaključivanje ugovora o trgovinskim uslugama. Odnos se može zasnovati
sporazumom sklopljenim na bilo koji način na koji se zaključuju konsensualni
ugovori, uključujući i nalog. Skladišna preduzeća su prihvatila u poslovnom svijetu
uobičajenu praksu razvijenu u, zaključivanja ugovora o uslugama u prometu
robom: uskladištenje se vrši isključivo na osnovu dispozicije. Posao je sklopljen
kada skladišno preduzeće primi i potpiše dispoziciju i stavi na nju pečat preduzeća
sa datumom. Jedan primjerak ovako potpisanog naloga za uskladištenje dobija
ostavilac. On mu služi kao dokaz o zaključenju ugovora o uskladištenju, i kao
dokaz o pravu da raspolaže uskladištenom robom. Za sadržinu ugovora važi opšte
pravilo da skladištar može imati svoje uslove poslovanja i da nalog sadrži samo
njihove najnužnije elemente. Dispozicija se posebnom odredbom poziva na uslove
poslovanja kao na sastavni dio ugovora. Razumije se da ostavilac mora biti
upoznat s tim uslovima.
154
sopstvenik robe, a ne onaj ko je predao robu. Roba se čuva za račun i na rizik
vlasnika. Podaci iz transportnih dokumenata uzimaju se kao elementi dispozicije.
1. Stranke
Javna skladišta mogu biti opšta i specijalna. Opšta primaju robu bez obzira na
vrstu i pakovanje i čuvaju je odvojeno od druge; ne smiju miješati stvari raznih
ostavilaca. Specijalna skladišta primaju na čuvanje samo neke vrste robe, npr.:
rude, žitarice i sl. Specijalna skladišta mogu miješati robu iste vrste. Pravilo je,
inače, da skladištar ne smije miješati ni zamjenljive stvari sa stvarima iste vrste i
istog kvaliteta. To smije činiti sa pristankom ostavioca, ili ako je očigledno da se
radi o stvarima koje se mogu miješati bez opasnosti da će se time nanijeti šteta
ostaviocu (član 734 ZOO).
174
Sl. Novine FBiH br. 59/01 Čl. 130
155
kopnena vozila. U dispoziciji treba tačno naznačiti svaku radnju koja se nalaže
preduzeću, pošto nejasnosti i nepotpunosti idu na rizik nalogodavca.
Uporedno pravo poznaje još i tzv. privatna skladišta koja, za razliku od javnih,
nisu mogla izdavati skladišnice. Odnosi sopstvenika tih skladišta sa ostaviocem
većinom nisu regulisana propisima trgovinskog prava, nego građanskog. Na ovaj
ugovor se odnose pravila o ostavi.
2. Predmet posla
3. Cijena usluge
156
posla građanskog prava, cijena se u privrednom poslu uskladištenja ne mora
posebno ugovarati.
Tarifa obavezuje obje strane, pa se, prema tome, iznos naknade može
ispravljati, ako tarifa nije pravilno primijenjena. Za reklamaciju važi opšti rok iz
ZOO; tj. bez odlaganja, ako drukčije nije ugovoreno, odnosno, ako nije propisano
uslovima poslovanja. Naša skladišna preduzeća obično predviđaju, u svojim opštim
uslovima poslovanja, da se reklamacije mogu činiti u roku od 30 dana po prijemu
fakture.
1. Obaveze skladištara
157
naplatu naknade za usluge po tarifi prema nađenoj težini, kao i na naplatu troškova
vaganja.
Javno skladište je dužno izdati ostaviocu potvrdu, koju kod naših skladišta
često zamjenjuje obavijest o uskladištenju tereta, sa podacima iz skladišne knjige.
Potvrda, odnosno obavijest služi kao dokaz o prijemu na smještaj i čuvanje u njoj
navedene robe, kao i o drugim činjenicama iz sadržaja potvrde. Nadalje, ona služi
kao isprava za podizanje uskladištene robe. Ako javno skladište izda skladišnicu,
potvrda se tom prilikom vraća. Ako je skladišno preduzeće uvelo nalog kao
formular ugovora, onda ono potvrđuje jedan primjerak naloga i daje ga ostaviocu.
U tom slučaju je potvrđeni nalog istovremeno i dokaz o zaključenju ugovora i
potvrda o prijemu robe na uskladištenje.
158
robu prije ugovorenog, odnosno, uslovima poslovanja predviđenog roka. Zakon
predviđa da je skladištar dužan čuvati povjerenu mu robu godinu dana, ako rok
čuvanja nije ugovoren. Po isteku roka čuvanja, zakonskog ili ugovorenog,
skladištar je ovlašten da robu proda na javnoj prodaji. Prethodno je dužan da o
tome obavijesti ostavioca.
159
skladištar može primiti obavezu i da poboljša stanje tih stvari. Tada mora da izda
robu u stanju u kojem roba treba da bude prema ugovoru.
2. Obaveze ostavioca
160
primljena” (član 738. st. 2 ZOO). Rok za reklamiranje skrivenih nedostataka je
sedam dana od momenta preuzimanja. Reklamacija na skrivene nedostatke mora
se dati “na pouzdan način”. Značenje ovog termina isto je kao i kod prodaje. I
posljedice propuštanja blagovremene i sigurno date reklamacije su izjednačene sa
onima koje možemo naći kod ugovora o prodaji: “smatra se da je roba uredno
primljena” (član 738. st. 3 ZOO).
IV - ODGOVORNOST STRANAKA
1. Odgovornost skladištara
161
uradilo. Prihvaćeno je, dakle, načelo odgovornosti za krivicu, a smatra se da je
skladište krivo što kao dobar privrednik nije preduzelo potrebne mjere koje bi
dovele do otklanjanja, ili do umanjenja štete. Skladište snosi odgovornost i za rad
ljudi koji za njega obavljaju posao, kao i za štete koje nastanu uslijed rđavog
funkcionisanja tehničkih sredstava. Ova blaža odgovornost prihvaćena je i u našem
pravu, ali samo kao osnovni model.
Prema članu 731. st. 1 ZOO “skladištar odgovara za štetu na robi osim ako
dokaže da je šteta uzrokovana uslijed okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, ili
otkloniti, ili je uzrokovana krivicom ostavodavca, manama ili prirodnim svojstvima
robe, te neispravnom ambalažom”. Dakle, skladištar se ne može osloboditi
odgovornosti dokazujući da se ponašao pažnjom dobrog privrednika, tj. da postoji
slučaj. Pored odsustva svoje krivice, on mora da dokaže i postojanje nekog od
konkretnih uzroka štete navedenih u zakonu. Teret dokazivanja je na skladištaru, a
to značajno otežava njegov položaj. U pogledu količine skladište odgovara samo
za broj komada. Za težinu robe skladištar odgovara izuzetno, ako se na to
posebno obavezao, kao i kad je robu vagao prilikom prijema.
Osim što ne odgovara za štetu do koje je došlo uslijed više sile, nesretnih
slučajeva, prirodnih pojava, mjera i naredaba vlasti, skladište ne odgovara ni za
štetu nastalu: uslijed prirodnih svojstava robe, uslijed normalnog i manipulativnog
kala, uslijed unutrašnjih mana koje se na robi nisu mogle uočiti, ni otkloniti ni pored
redovne pažnje, uslijed nepotpunih ili nejasnih oznaka na robi ili u dispoziciji, zbog
čega je propušteno da se preduzmu odgovarajuće mjere i uobičajena manipulacija,
kao i uslijed svih pojava i događaja na koje skladište nije moglo imati uticaja pod
normalnim okolnostima ili po njihovoj prirodi. Jasno je, da skladište ne odgovara ni
za druge štete koje bi nastale uslijed krivice ili nemarnosti ostavioca.
162
2. Odgovornost ostavioca
V - SKLADIŠNICA
163
na te podatke (na primjer: kupovanje robe, davanje zajma na podlozi robe). Stoga
skladištar može, kada izdaje skladišnicu, provjeravati tačnost podataka o robi iz
dispozicije.
Skladišnica može glasiti na ime ili “po naredbi”, i prema tome je prenos
drukčiji. Ako je na ime, prenosi se cesijom, a skladišnica “po naredbi” prenosi se
indosmanom, i to kako cijela tako i njeni odvojeni dijelovi. Indosiranjem se prenose
sva prava iz priznanice i iz varanta na treće lice (na indosatara), koje time stiče
pravo na robi onako kako ih je imao i ostavilac. Indosiranje se vrši na taj način što
imalac skladišnice “po naredbi” na poleđini ispisuje ime onoga na koga prenosi
skladišnicu, potpisuje izjavu o prenosu i navodi datum prenosa.
Svaki dio skladišnice ima svoju posebnu funkciju i pravnu važnost. Priznanica
ide sa robom, te se na osnovu nje stiče pravo raspolaganja uskladištenom robom.
Založnica utvrđuje pravo zaloge na uskladištenoj robi za iznos koji je na njoj
označen. Prema tome, pravo raspolaganja robom može biti ograničeno založnim
pravom utvrđenim varantom, ako se varant nalazi u trećim rukama. To znači da
potpuno pravo raspolaganja robom ima onaj koji drži u rukama oba dijela
skladišnice. Svaki držalac pojedinog dijela skladišnice ima samo ona prava koja
proizlaze iz toga dijela: držalac varanta ima pravo zaloga za upisani iznos, držalac
priznanice pravo na robu, sa eventualnim ograničenjem za iznos za koji je roba
založena.
164
imaoca varanta. Stoga je potrebno, kad se varant prvi put sam prenosi, upisati taj
prenos i u priznanicu da se zna da je roba založena, i za koji je iznos založena.
Kad toga ne bi bilo, moglo bi doći do zloupotreba; roba bi se mogla izuzeti sa
skladišta na osnovu priznanice, a da povjerilac, koji ima založno pravo po varantu,
izgubi to pravo prema novom sopstveniku koji je robu kupio bez ikakvih tereta.
Pored navedenog, upis prvog samostalnog prenosa varanta u priznanicu
omogućava imaocu priznanice da se sa vlasnikom varanta sporazumije o
eventualnoj isplati duga. Iz tih razloga, onaj na koga je prenesena založnica mora
odmah obavijestiti skladište o prvom prenosu založnice. Skladištar je dužan da to
upiše u skladišni registar, a da na založnici konstatuje da je taj upis izvršen. Na
varantu i u skladišnu knjigu ubilježava se: za koju je sumu roba založena, uz koju
kamatu, kome je založena, dan dospjelosti duga i datum izdavanja, a na varantu
još i potpis indosanta. Upis tih podataka je odlučujući za pravnu važnost prenosa.
Ispusti li se ma šta - prenos ne vrijedi.
Javno skladište može robu izdati samo onom ko podnese oba dijela
skladišnice. No, kad je varant prenesen na koga drugog, te nije u rukama imaoca
priznanice, imalac priznanice, ipak, može zahtijevati da mu se izda roba. U tom
slučaju, mora isplatiti sumu za koju je roba založena i kamatu do dospjelosti
varanta. Ona se isplaćuje imaocu založnice i time se založnica otkupljuje. Novac
se može položiti i javnom skladištu za račun založnog povjerioca - imaoca varanta.
Ova operacija ponovo ukazuje na opravdanost formalnosti za upis prvog zalaganja
robe u priznanicu i u skladišnu knjigu.
165
Izgubljena skladišnica ili njen dio amortizuju se po posebnom postupku.
Postupak vodi sud. O pokretanju postupka sud obavještava javno skladište, koje je
dužno da o tome stavi zabilješku u skladišnu knjigu pored upisa robe na koju glasi
skladišnica. Na taj se način sprečava skladište da izda robu onome ko bi se javio
sa priznanicom, pa čak ni sa cijelom skladišnicom. Takav se imalac upućuje sudu
da raspravi zakonitost svoga prava na skladišnicu. Sud objavljuje pokretanje
postupka za amortizaciju i poziva svakog ko eventualno drži u rukama takvu
skladišnicu, ili njen dio, da se javi sudu u roku od 60 dana. Ako se neko pojavi,
upućuje se na spor o pravu vlasništva. Ukoliko se niko ne javi, sud donosi odluku o
amortizaciji. I prije donošenja odluke, na molbu lica koje traži amortizaciju, sud
može dozvoliti da se roba preuzme iz skladišta, ako takav tražilac da potpuno
obezbjeđenje za eventualno potraživanje založnog povjerioca kao i sopstvenika
robe.
166
DIO TREĆI
1. Pojam ugovora
167
U uporednom pravu postoje tri sistema regulisanja špedicije: po prvom, u koji
spada i naše pravo, ugovor o špediciji je poseban i samostalan nominatni ugovor
(njemačko, mađarsko, poljsko); po drugom sistemu, ugovor o špediciji je posebna
vrsta ugovora o komisionu (francusko, rusko) i po trećem sistemu, koji je
karakterističan za anglosaksonsko pravo, ugovor o špediciji je vrsta agencije
(agency).
2. Značaj špedicije
3. Pravni izvori
168
se primjenjuju odredbe zakona koje se odnose na ugovor o komisionu, odnosno
trgovinskom zastupanju, a shodno i pravila o nalogu (ZOO, član 829, 772).
1. Zaključivanje ugovora
Tehnika zaključivanja ovoga ugovora je ista kao i kod ostalih, putem ponude i
prihvata. Ugovor se najčešće zaključuje tako što komitent dostavlja špediteru
dispoziciju. Dispozicija je u obliku standardizovanog obrasca (formulara) koji
štampa špediter i sadrži potrebne rubrike vezane za stvari koje se otpremaju, način
otpreme, mjesto, vrijeme i drugo. Radi lakšeg i bržeg zaključivanja ugovora
špediter svojim poslovnim partnerima unaprijed šalje kompletne setove tih
obrazaca. Ako je dispozicija data na osnovu ponude špeditera, ona se pravno ima
smatrati prihvatom ponude. Ukoliko je šalje komitent, bez prethodne ponude
špeditera, tada ima karakter ponude. Dakle, dispozicija, može imati značaj ponude
176
ili prihvata ponude, pa čak i uputstva ako je data nakon zaključenja ugovora.
169
generalni ili okvirni ugovor o pružanju špediterskih usluga, pa komitent shodno tom
ugovoru izda dispoziciju (ZOO, član 42). Dispozicija se može odnositi na vršenje
jedne ili više tačno određenih špediterskih usluga (specijalni nalog), kao i na
obavljanje svih usluga špedicije za jednog komitenta i važi do opoziva odnosno
otkaza (generalni nalog).
2. Špediterske isprave
Špediterska transportna potvrda (FCT) ima veći značaj jer predstavlja dokazno
sredstvo, ne samo da je roba primljena na otpremu nego i da je špediter zaključio
ugovor o prevozu te da je robu predao na prevoz. Zato ova potvrda, pored
podataka koje sadrži prethodna potvrda (FCR), sadrži informacije o prevoziocu,
prevoznom putu i načinu prevoza. I na ovoj potvrdi špediter može upisati svoje
primjedbe koje se odnose na “spoljnje stanje” stvari i ambalažu.
177
Vilus dr Jelena – Carić dr Slavko - Šogorov dr Stevan, op.cit. str. 510.
170
više prevozilaca. Pitanje subjekta odgovornosti se znatno pravno pojednostavljuje
time što se sva odgovornost zasniva na jednom dokumentu, špediterskom
konosmanu.
171
obuhvata: naknadu za špediterske usluge uključujući sve troškove učinjene radi
izvršenja naloga o otpremanju stvari (forfetni stav).
1. Obaveze špeditera
172
uputstva. Ako sve to nije moguće, radiće bez uputstava uz ograničenje da njegovo
postupanje bude u skladu sa interesima komitenta.
173
1.4. Izbor prevoznog puta (instradacija)
Ako stvar, koja je data na otpremu, nije upakovana ili postoje manjkavosti u
pakovanju (s obzirom na vrstu stvari, način prevoza i prevozni put) kao i kada stvar
nije spremljena za prevoz, dužnost je špeditera da na sve to upozori komitenta. No,
ukoliko bi čekanje da komitent otkloni nedostatke prouzrokovalo za njega štetu,
zakonska je obaveza špeditera da sam pristupi i otkloni nedostatke (upakuje ili
prepakuje robu odnosno pripremi je za transport). Obaveza špeditera temelji se na
pravnoj pretpostavci da je on specijalizovan i stručan privrednik za poslove
otpreme i dopreme. Na strani komitenta je obrnuta pretpostavka, inače, ne bi
angažovao špeditera. Špediter može koristiti usluge druge specijalizovane
organizacije za izvršenje tih radnji.
U izvršavanju ove obaveze špediter može stvari uskladištiti u svom ili javnom
skladištu. On to može učiniti i bez posebnog naloga komitenta, naročito, ako je
178
Antonijević dr Zoran, op.cit.str. 342.
174
potrebno pakovanje ili sortiranje stvari te popravak ambalaže. Opšti uslovi
poslovanja, najčešće, kažu: o uskladištenju stvari špediter je dužan obavijestiti
komitenta, osim u slučaju kada se stvari skladište u “uobičajeno skladište ili kod
uobičajenog preduzeća”; stvari se mogu uskladištiti i na otvorenom prostoru ako je
uobičajeno da se tako skladište.
Ova obaveza dolazi u obzir samo kada je izričito ugovorom predviđena (ZOO,
član 837). Kada je izdata špediterska transportna potvrda (FCT) u njoj redovno stoji
klauzula: da li je ili ne špediter u obavezi osigurati pošiljku. Špediterska transportna
potvrda traži da se nalog za osiguranje pošiljke daje u pisanoj formi.
175
Poznaje svu tehniku i postupke carinjenja čime se obezbjeđuje jednostavnije i brže
obavljanje tih operacija. Špediter je dužan od komitenta zatražiti potrebna
dokumenta za stvari (ateste, fitopatološke potvrde, potvrde o porijeklu stvari,
težinske liste i drugo). Prema opštim uslovima poslovanja špediter ne odgovara za
tačnost i vjerodostojnost tih dokumenata, niti u slučaju kolizije između podataka
unešenih u dokumenta i stvarnog stanja robe. Ako se carinjenje stvari ne može
izvesti ili postoje određene smetnje, špediter će o tome odmah obavijestiti
komitenta, a ako je potrebno tražiće instrukcije. Inače, špediter određuje mjesto
carinjenja stvari ukoliko komitent u nalogu nije naznačio.
176
2. Obaveze komitenta
177
plaćanja troškova postoji razlika u odnosu na dospijeće plaćanja provizije pošto
ovdje ne važi princip posljednje prestacije. Ako komitent odustane od ugovora
dužan je naknaditi špediteru sve troškove koje je ovaj imao u izvršenju naloga do
momenta odustanka (ZOO, član 828).
Kada preda na otpremu stvari kojima bi mogla biti ugrožena sigurnost ljudi ili
dobara, ili bi, zbog opasnih osobina tih stvari, mogla biti nanesena šteta, komitent
je obavezan obavijestiti špeditera (ZOO, član 843). Na osnovu toga špediter je
dužan da preduzme dodatne mjere u pogledu čuvanja tih stvari, a posebno da o
tome obavijesti prevozioca. U nekim vrstama transporta prevozilac ima ovlaštenje
da uništi ili istovari opasne stvari, ako mu njihova svojstva nisu blagovremeno
saopštena.
1. Odgovornost špeditera
178
Za svoje radnje špediter odgovara po sistemu subjektivne odgovornosti, s tim
što se njegova krivica uvijek pretpostavlja. I ovdje vrijedi opšte pravilo obligacionog
prava o dokazivanju suprotnog, pa špediter može upotrijebiti dokazna sredstva da
sa sebe skine krivicu, a time i odgovornost. Odgovornost špeditera može se
postaviti zbog neizvršenja ili neurednog izvršenja ugovora o špediciji, odnosno
nesavjesnog postupanja u izvršavanju naloga komitenta. Visinu štete dokazuje
komitent na osnovu deklarisane vrijednosti stvari predatih na otpremu odnosno
dopremu. Sporno je u teoriji da li komitent ili špediter mogu dokazivati suprotno: da
deklarisana vrijednost stvari nije realno utvrđena. Špediter odgovara i za radnje
subjekata i lica koja imaju status njegovih pomoćnika i predstavnika ili radnika jer
se njihove radnje pravno imaju smatrati radnjama špeditera.
Špediter neće odgovarati ako dokaže da je šteta nastala uslijed više sile,
događaja koji se kvalifikuje kao slučaj, prirode i svojstava stvari ili radnji lica za koje
on ne odgovara. Ne odgovara za radnje i propuste komitenta i njegovih ugovornih
partnera.
Kada se radi o odgovornosti špeditera za treća lica sa kojima je zaključio
ugovore, postoje velike razlike u nacionalnim pravima. Prema francuskom pravu,
koje je sa stanovišta odgovornosti špeditera i najstrožije, špediter odgovara za rad
trećih lica, tj. za sve vrijeme od trenutka prijema stvari do njihove predaje primaocu
u mjestu opredjeljenja. Po njemačkom pravu, špediter odgovara za izbor trećih lica,
ali se može ugovoriti i odgovornost za njihov rad. Švajcarsko pravo predviđa
odgovornost za rad prevoznika, u granicama regresnog zahtjeva, a za izbor ostalih
trećih lica. U anglosaksonskom pravu, špediter djeluje kao jedna vrsta agenta, u
ime i za račun komitenta, pa se pravni odnos neposredno zasniva između
komitenta i trećih angažovanih lica.
179
koji i dalje ostaje u pravnom odnosu sa komitentom, pa se pravno smatra da glavni
špediter izvršava nalog komitenta. Stoga je i usvojeno pravilo da za rad svoga
pomoćnika, podšpeditera, komitentu odgovara glavni špediter. Zakon je u tome
izričit: “Otpremnik koji izvršenje naloga povjeri drugom otpremniku umjesto da ga
sam izvrši, odgovara za njegov rad” (ZOO, član 834). Zakonska odgovornost
glavnog špeditera za podšpeditera ne može se ugovorom isključiti niti ograničiti.
Međušpediter je, takođe, drugi špediter i stručnjak iste branše, koga glavni
špediter angažuje iz reda svojih “korespondentnih” špeditera u cilju racionalnije i
ekonomičnije otpreme odnosno dopreme stvari. Angažuje se na osnovu izričitog ili
prećutnog ovlaštenja komitenta ili, pak, “ako je to očigledno u interesu komitenta”
(ZOO, član 834). Osnov angažovanja međušpeditera jeste ovlaštenje komitenta ili
faktička činjenica (očigledan interes) što nije slučaj kod podšpeditera. Stoga postoji
i bitno drugačiji sistem odgovornosti glavnog špeditera za međušpeditera. Glavni
špediter odgovara samo za izbor, ne i za rad, međušpeditera. Pravilo je
dispozitivne prirode te glavni špediter ugovorom sa komitentom može preuzeti
odgovornost i za rad međušpeditera, dakle, da pojača svoju odgovornost.
U nekim slučajevima špediter vrši i prevoz stvari (puna špedicija) ili skladišti
stvari u vlastitom skladištu, što se često dešava kod zbirne špedicije. Kada špediter
prevozi ili skladišti stvari, on u obavljanju tih poslova ima status transportera
odnosno skladištara i na njega se primjenjuju pravila koja važe za te subjekte, za
slučaj oštećenja ili gubitka stvari odnosno zakašnjenja. Zato je sa stanovišta
odgovornosti bitno jasno utvrditi: do kojega momenta je špediter djelovao u funkciji
špeditera, a od kojega kao prevozilac ili skladištar.
180
retencije na stvarima do kojih je došao u državinu izvršavajući drugi ugovor o
špediciji istog komitenta. U pogledu vremena korištenja ovih prava važi pravilo:
špediter se njima može služiti sve dok stvari drži u svojoj fizičkoj vlasti (ima
državinu) ili dok ima u rukama ispravu pomoću koje može raspolagati stvarima
(ZOO, član 846). Sadržina prava zaloge i retencije ista je kao i kod ostalih ugovora.
181
2. Zbirna (skupna) špedicija
182
GLAVA DRUGA
UGOVOR O PREVOZU STVARI ŽELJEZNICOM
1. Pojam ugovora
2. Pravni izvori
183
odnosa u ovoj materiji primarni izvori su Zakon o ugovorima o prevozu u
željezničkom saobraćaju (skraćeno ZUPŽS) 179 i Zakon o obligacionim odnosima
(skraćeno ZOO). ZOO sadrži opšta i jedinstvena pravila za sve vrste prevoza
(ZOO, član 648 - 680) i ima značaj supsidijarnog izvora. U autonomne izvore
spadaju tarife koje imaju karakter opštih uslova poslovanja (prevoza) i zato moraju
biti javno objavljene na propisan ili uobičajen način.
II - ZAKLJUČIVANJE UGOVORA
Ugovorom o prevozu, prema zakonu, određuje se: broj tovarnih listova koji se
izdaju, vrste tovarnih listova, rok utovara, rok isporuke, rok odnošenja stvari, način
slanja izvještaja o prispijeću pošiljke i dr. (ZUPŽS, član 35, 37, 55, 56, 63). Prema
tome, tovarni list, kao pismena isprava, ne predstavlja pisanu formu ugovora i on
180
može biti zaključen u bilo kojoj formi. Izdavanje tovarnog lista zamagljuje
postojanje ugovora upravo zato što je ugovor neformalan.
179
Tekst Zakona (Sl. list SFRJ broj 2/73, 17/90 - preuzet Uredbom Sl. list RBiH, broj 2/92).
180
Suprotno, Ivošević dr Borislav, Osnovi Saobraćajnog prava, NIO Univerzitetska riječ, Titograd, 1983, str. 112.
184
2. Tovarni list i prenosivi tovarni list
Obligatorni sastojci tovarnog lista su: mjesto i datum sastavljanja; naziv uputne
stanice (prema imeniku željezničkih stanica); ime i prezime primaoca ili naziv
primaoca i njegova adresa; vrsta i masa (težina) stvari; broj kola; ime i prezime ili
naziv pošiljaoca; žig otpravne stanice; prevozni i drugi troškovi kao i spisak isprava
koje se prilažu uz tovarni list. Tovarni list može sadržavati i ostale, fakultativne,
elemente kao što su rok isporuke i drugo (ZUPŽS, član 34.). Tovarni list se ne
može zamijeniti (supstituirati) drugim ispravama niti se druge isprave mogu
saobraziti tovarnom listu.
185
Tovarni list i njegov duplikat nisu hartije od vrijednosti, jedinstven je stav
teorije, i ne mogu se prenositi na treća lica. U mnogim zemljama javljaju se zahtjevi
poslovnog svijeta da duplikat dobije svojstvo hartije od vrijednosti, da se može
prenositi (negocijabilnost), što bi značilo da se njime može trgovati za vrijeme dok
je roba na putu.
186
Željeznica je dužna obavljati prevoz stvari po redu vožnje (voznom redu) kao i
kod svakog linijskog saobraćaja, a prevoz može obustaviti samo pod uslovima koji
su određeni zakonom. Za prevoz nekih stvari mogu biti propisani posebni uslovi
(opasne stvari) i njih će željeznica primiti na prevoz samo ako su ispunjeni i ti
posebni uslovi.
Druga ugovorna strana je pošiljalac, lice koje predaje stvar na prevoz, a koje
ne mora biti i sopstvenik robe. Taj posao i zaključenje ugovora o prevozu može se
povjeriti različitim subjektima (zastupniku, špediteru) što se obično vrši u
međunarodnom prevozu.
187
željeznice primiće stvari i ovjeriti žigom tovarni list. Pri tome pošiljalac mora u
tovarni list upisati svoj tačan naziv ili ime i prezime sa adresom i potpisati tovarni
list, odnosno staviti faksimil potpisa ovlaštenog lica.
1.2. Primalac
Pošiljalac stvari može uputiti na svoje ime što znači da isto lice može biti i
pošiljalac i primalac. Neke željeznice dozvoljavaju da se kao primalac naznači
uputna stanica ili službenik te stanice.
Ako je izdat prenosivi tovarni list po naredbi, primalac je posljednje lice na koje
je indosamentom prenesen tovarni list (indosatar). Ali, kod prenosivog tovarnog
lista na donosioca, svojstvo primaoca ima svako lice koje prezentira željeznici
takav tovarni list.
188
od propasti ili oštećenja. Uslijed nedostatka ili manjkavosti u pakovanju željeznica
može odbiti prijem stvari na prevoz ili iste primiti uz zahtjev da pošiljalac u
tovarnom listu potvrdi nedostatke u pakovanju. U tom slučaju pošiljalac preuzima
na sebe odgovornost za štetu.
189
2. Nebitni elementi ugovora
Kod ovog ugovora postoje i nebitni elementi koji se mogu ugovarati. U tovarni
list se mogu unositi samo one klauzule koje su predviđene zakonom ili tarifom ili su
uobičajene u međunarodnom saobraćaju. Sve ostale izjave nisu dopuštene i ne
obavezuju željeznicu. Za klauzule koje se unesu u tovarni list plaća se posebna
naknada utvrđena tarifom.
2.3. Pouzeće
190
dužna upisati u tovarni list i ovjeriti. Čak ako masu ne bi mogla utvrditi na otpravnoj
stanici, dužna je to učiniti na usputnoj stanici gdje je moguće.
2.8. Smetnje
Pošiljalac može posebno upisati instrukcije šta treba željeznica da radi, ako bi
pri prevozu ili izdavanju stvari došlo do određenih smetnji. Tako može odrediti da
se u slučaju smetnji pošiljka vrati u otpravnu stanicu. Smetnje nastaju uslijed udesa
ili nezgode. Udes je vanredni događaj koji je prouzrokovao znatnu materijalnu štetu
ili veći prekid (sudar, nalet ili iskliznuće voza). Nezgoda, kao vanredan događaj,
181
dovodi do manje materijalne štete, manjeg prekida ili ugrožavanja prometa.
181
Zakon o sigurnosti željezničkog prometa, čl. 5 (Sl. list RBiH, br. 33/95)
191
IV - OBAVEZE I PRAVA STRANAKA
1. Obaveze željeznice
Djelatnost željeznice, kao što je već rečeno, ima elemenata javnog karaktera u
čijoj regulaciji znatno participira država, jer joj je to važno “polje korisne
intervencije”. Učešće države ogleda se u određivanju statusa željezničkih
organizacija kao javnih preduzeća, a u ugovornom pravu kroz detaljnije regulisanje
prava i obaveza strana zakonom i drugim propisima. Zainteresovanost država u
ovoj materiji ispoljena je i kroz unifikaciju pravila željezničkog prevoza na
međunarodnom planu (COTIF). Prema domaćem pravu postoje ove obaveze
željeznice koje su skoro iste i po međunarodnim pravilima.
192
masi preko 2% ili netačno imenovanje stvari koje utiče na visinu prevoznine,
željeznica ima pravo da pored prevoznine naplati još i dvostruki iznos razlike u
vozarini (ZUPŽS, član 44). Masu i broj komada željeznica treba uvijek da utvrđuje,
osim kada je tarifom određeno plaćanje vozarine po drugoj jediničnoj mjeri (ne po
masi).
182
Zakon o sigurnosti željezničkog prometa, čl. 20 (Sl. list RBiH, br. 33/95)
193
1.3. Uredan prevoz stvari
Cilj ugovora jeste da se stvari prevezu uredno u čemu i jeste privredna funkcija
željeznice. Ona je dužna stvari prevesti u stanju u kojem ih je i primila, bez
oštećenja i gubitka, do mjesta naznačenog u tovarnom listu (uputne stanice).
Pošiljalac, po pravilu, nije zainteresovan kojim će se putem stvari prevesti.
Stalo mu je da se prevezu po najnižoj tarifi, sigurnim putem i u što kraćem
vremenu. Sloboda u izboru pravca potrebna je željeznici kako bi radila što
ekonomičnije i racionalnije, te organizovala iskorištavanje pruga i transportnih
sredstava. U međunarodnom saobraćaju pošiljalac može označiti prevozni put
određujući graničnu ili pograničnu tačku, odnosno prelaznu stanicu između
željeznica dviju zemalja koje su otvorene za saobraćaj na određenoj relaciji (JP-
CIM, član 14).
Ako bi pri prevozu nastala ma kakva smetnja, bez obzira iz kojih je razloga
nastala - dejstvo više sile, mjere vlasti, krivica željeznice ili pošiljaoca, priroda same
stvari - željeznica je dužna preduzeti odgovarajuće mjere da bi se izbjegle rđave
posljedice po korisnika prevoza. Ukoliko pošiljalac nije već dao u tovarnom listu
instrukcije šta će željeznica raditi u slučaju smetnji onda će ona stvari uputiti
pomoćnim (drugim) putem, ako se smetnja može prevladati na taj način (ZUPŽS,
član 58). Ako, pak, produženje prevoza nije moguće tražiće dispoziciju od
pošiljaoca i po njoj postupiti, osim u slučaju privremenih smetnji. Uputstva
pošiljalac daje otpravnoj stanici ili stanici u kojoj se nalaze stvari, pismenim putem.
Ne dobije li uputstvo u razumnom roku, niti se pošiljalac koristi pravom raskida
ugovora, željeznica ima pravo: da na trošak i rizik pošiljaoca stvari stavi na
privremeni smještaj ili da ih preda špediteru ili u javno skladište. Kada se to ne
može učiniti, jer su stvari podložne brzom kvaru ili su u pitanju žive životinje tada
će željeznica izvršiti njihovu prodaju. O svim preduzetim radnjama željeznica će
izvijestiti pošiljaoca (ZUPŽS, član 64).
194
željeznica je dužna stvari prevesti za vrijeme koje je uobičajeno za prevoz takvih
stvari s obzirom na dužinu puta i vrstu prevoza (prema tarifi).
195
na način kako je utvrđeno zakonom (ZUPŽS, član 49 - 53). U tom smislu idu i
međunarodna pravila (JP-CIM, član 30 - 32). Pošiljalac može tražiti da se: stvar
vrati i njemu preda u otpravnoj stanici; zaustavi pošiljka u nekoj usputnoj stanici;
stvari ne izdaju odnosno da se izdavanje odloži; stvari izdaju drugom primaocu;
stvari izdaju u nekoj drugoj stanici, dakle, promijeni uputna stanica (reekspedicija).
Može se promijeniti nalog o pouzeću (povisi, smanji, briše ili pošiljka optereti
pouzećem) odnosno o isplati nekog novčanog iznosa (dio vozarine ili drugi
troškovi).
I primalac ima pravo davati iste naloge željeznici pod uslovom da je ovlašten
na to u tovarnom listu ili da mu pošiljalac preda duplikat tovarnog lista. U
protivnom, nema pravo davati naloge, odnosno izmijeniti ugovor.
Imalac prenosivog tovarnog lista, kao hartije od vrijednosti, ima takođe pravo
davati određene naloge željeznici. Njegovi nalozi mogu biti sljedeći: da se prevoz
stvari obustavi; stvar izda u nekoj drugoj uputnoj stanici ili stvar vrati u otpravnu
stanicu.
196
pošiljaoca kada stvari prispiju na uputnu stanicu, a to je pravo upisano u tovarni
list; pošiljaoca ili imaoca prava iz prenosivog tovarnog lista kada se posumnja da je
nastupilo oštećenje ili djelimičan gubitak stvari kako bi oni mogli prisustvovati
pregledu stvari na uputnoj stanici; pošiljaoca kada je stvari potrebno staviti u javno
skladište (na ležanje) ili predati špediteru ili ih prodati; pošiljaoca, primaoca ili
imaoca prava iz prenosivog tovarnog lista u slučaju kada dođe do oštećenja ili
gubitka pošiljke, odnosno kada se zagubljena pošiljka kasnije pronađe. Ukoliko
željeznica ne izvrši obavještavanje povrijedila je ugovor i ima se smatrati da se nije
pridržavala principa savjesnosti i poštenja i zaštite interesa korisnika prevoza
(ZOO, član 12).
Pravno dejstvo predaje tovarnog lista primaocu ogleda se u tome što od toga
časa primalac stupa u pravni odnos sa željeznicom. Od tada, kao što je rečeno,
može primati naloge od primaoca, a nikako od pošiljaoca. U slučaju da primalac
odbije prijem stvari tada oživljavaju prava pošiljaoca iz ugovora.
197
se na isplatu iznosa iz tovarnog lista. Primalac i sam, bez obzira da li ga je uputna
stanica obavijestila o prispijeću stvari ili to nije učinila, ima pravo nakon prispijeća
stvari zahtijevati da mu se preda tovarni list i izdaju stvari. Željeznica može odbiti
predaju stvari ako joj se ne preda duplikat tovarnog lista.
198
ona može prodati. Zapisnik o prodaji dostavlja pošiljaocu. Iz postignute cijene
naplatiće svoje troškove, ako nisu plaćeni, a ostatak stavlja na raspolaganje
pošiljaocu (ZUPŽS, član 59 - 64). Može se desiti da je primalac iskupio tovarni list,
ali nije odnio stvar. Primaoca željeznica obavještava i poziva da odnese stvari koje
leže na njegov rizik i trošak. Ako i nakon poziva stvar ne bude odnesena,
željeznica istu može predati u javno skladište ili prodati.
Pošto ovaj ugovor ima elemenata ugovora o ostavi, željeznica je dužna stvar
čuvati i sa njom postupati kao savjestan i uredan privrednik za sve vrijeme dok se
ona nalazi u njenim rukama (državini). Ta obaveza postoji za vrijeme cijelog roka
isporuke (otpravnog i prevoznog roka) kao i za vrijeme dok se stvar ne odnese.
Ako stvar ostavlja na privremeni smještaj, dužna je da postupa sa istom kao čuvar.
Kada se prevozi živa stoka, a pošiljalac nije odredio pratioca, obavezna je da je
tokom prevoza i po prispijeću u uputnu stanicu poji i hrani, zapravo, za sve vrijeme
dok je ne preda primaocu, odnosno ne postupi sa njom prema ovlaštenjima iz
zakona i ugovora. Kod prevoza određenih stvari koje imaju naročite osobine i
svojstva, uz notifikacije u tovarnom listu, obavezna je postupati po naročitim
pravilima o prevozu i čuvanju stvari (kod prevoza opasnih materija vrijede posebna
pravila RID).
2. Obaveze pošiljaoca
199
2.2. Predaja stvari i tovarnog lista
200
zahtijevati da pošiljalac unaprijed plati troškove prevoza. Isto vrijedi i za ekspresne
pošiljke. Tada se u tovarni list i njegov duplikat unosi iznos unaprijed plaćenih
troškova od strane pošiljaoca.
3. Obaveze primaoca
Primalac ima obavezu plaćanja prevoznih troškova, svih ili djelimično, kako je
navedeno u tovarnom listu i ako on taj dokument preuzme. Samo preuzimanje
tovarnog lista obavezuje primaoca na plaćanje troškova. Inače, preuzimanje
tovarnog lista je pravo primaoca i na to ga ne može niko natjerati.
201
primalac je u obavezi da plati i one troškove koji su nastali njegovim radnjama za
željeznicu ili nečinjenjem, nepreduzimanjem radnji, nakon prihvatanja tovarnog lista
(dangubnina, ležarina i dr.).
Primalac, ako iskupi tovarni list, dužan je stvar odnijeti u ugovorenom roku (rok
odnošenja), u toku redovnog radnog vremena koje važi u uputnoj stanici. Ako stvari
na vrijeme ne odnese, željeznica naplaćuje dangubninu (ležarinu) prema tarifi.
Ukoliko se taj rok prekorači za više od 14 časova željeznica ima pravo staviti stvari
na privremeni smještaj, na trošak i rizik primaoca, ili ih predati špediteru ili u javno
skladište, kao i drugom prevozniku radi predaje primaocu. Stvari može odmah i
prodati ako su ispunjeni određeni uslovi (lako kvarljive stvari, žive životinje, stvar se
ne može predati špediteru ili u skladište prema mjesnim običajima). U svim
slučajevima prekoračenja roka za odnošenje stvari primalac je obavezan platiti
posebnu naknadu određenu tarifom.
V - ODGOVORNOST STRANAKA
1. Odgovornost željeznice
183
Đurdev dr Dušanka, Odgovornost železničkog prevozioca, Naučna knjiga, Beograd, 1987, str. 35. i dalje.
202
gubitak postoji kada željeznica ne može da izda primaocu dio pošiljke, postoji
količinsko umanjenje pošiljke. Oštećenje, djelimično ili potpuno, jeste kvalitativno
umanjenje pošiljke. Došlo je do umanjenja vrijednosti stvari jer je pogoršano njeno
stanje (lom, deformisanje, truljenje, cijepanje, vlažnost i dr.). Željeznica je
prekoračila rok isporuke (zadocnila, zakasnila) kada nije na vrijeme preuzela
pošiljku ili je nije na vrijeme predala primaocu.
184
Antonijević dr Zoran, op.cit. str. 358, Trajković dr Miodrag, Saobraćajno pravo, Beograd, 1985, str. 462.
185
Cigoj dr Stojan, Transportno pravo, Sinteza, Ljubljana, 1978, str. 61; Kapor dr Vladimir -Carić dr Slavko, op.cit. str.
334.
203
e) Stvar je predata na prevoz pod neispravnom, netačnom ili nepotpunom
deklaracijom ili se radi o stvari koja se prima na prevoz pod posebnim
predostrožnostima i uslovima;
f) Ako je došlo do štete u prevozu živih životinja dejstvom posebnih okolnosti
kojima su izložene životinje ili kada je na osnovu tarife, ugovora i uz naznaku u
tovarnom listu trebao biti pratilac pa je to izostalo (JP-CIM, član 36; ZUPŽS, član
68).
204
vještačenjem. Plaća se, dakle, šteta koja odgovara procentu umanjenja vrijednosti
stvari (berzanska, tržišna ili uobičajena cijena minus postotak oštećenja stvari).
Ako je cijela ili dio pošiljke, uslijed oštećenja, izgubio vrijednost, visina štete ne
može prijeći iznos koji bi željeznica platila na ime izgubljene pošiljke. Visina štete
koja se plaća za gubitak uvijek je gornja granica i za njen obračun u slučaju
oštećenja stvari.
Ugovorom o prevozu ili tarifom ne može se isključiti niti ograničiti, potpuno ili
djelimično, odgovornost željeznice. Istovremeno, ne može se stipulisati
prebacivanje tereta dokazivanja sa željeznice na imaoca prava u slučajevima kada
je predviđeno da ona vrši dokazivanje (ZUPŽS, član 3). Odgovornost željeznice
regulisana je imperativnim normama pa ugovor ne može zamijeniti ili isključiti
zakon.
186
Vasiljević dr Mirko, Odgovornost železnice u domaćem i međunarodnom prevozu robe, Beograd, 1987, str. 42,
respektabilno.
205
Ako u prevozu učestvuje više željezničkih preduzeća, ona solidarno
odgovaraju. Primalac stvari može se obratiti sa zahtjevom uputnoj stanici, a kada
postoji osiguranje i osiguravajućem društvu. Imalac prava svoj odštetni zahtjev
može postaviti prema onome za koga se odluči, koga izabere. Ako je u prevozu
učestvovalo više željezničkih preduzeća koja je odredio pošiljalac tada nema
solidarne odgovornosti. Svako preduzeće odgovara samo za svoj dio prevoza
(ZOO, član 678).
2. Odgovornost pošiljaoca
1. Prestanak ugovora
Ugovor o prevozu stvari željeznicom prestaje na isti način kao i drugi ugovori,
odnosno prema opštim pravilima o prestanku obligacija. Nije bitno da li obaveze
proističu iz propisa, ugovora ili pravila autonomnog poslovnog prava.
206
prilikom prijema uslijed propusta željeznice; ako oštećenje ili djelimični gubitak
stvari imalac prava nije mogao opaziti prilikom prijema pošiljke, ali je zahtjev za
utvrđivanje oštećenja stavio čim je otkrio štetu (najkasnije sedam dana od prijema
pošiljke) uz obavezu dokazivanja da je do štete došlo u periodu od prijema do
izdavanja (odnošenja) pošiljke; kada se potraživanje odnosi na vraćanje plaćenih
iznosa ili pouzeća (ZUPŽS, član 79). Svoja potraživanja iz ugovora imalac prava
može ostvariti prema željeznici ako stavi reklamaciju u pismenoj formi i na način
određen tarifom. Pošiljalac može koristiti pravo na reklamaciju sve dok ima pravo
da raspolaže pošiljkom, a primalac od trenutka prijema tovarnog lista. Protekom
roka od 30 dana po dostavi reklamacije imalac prava može svoj zahtjev ostvariti
podizanjem tužbe (glavni zahtjev plus kamata). Zahtjev za naknadu štete iz osnova
zadocnjenja mora staviti u roku od 15 dana od dana izdavanja stvari, inače, pada u
prekluziju.
2. Zastara potraživanja
207
208
GLAVA TREĆA
UGOVOR O PREVOZU STVARI DRUMOM (CESTOM)
1. Pojam ugovora
Ovaj ugovor sve više dobija međunarodni značaj. Ugovor ima međunarodni
karakter kada se “mjesto preuzimanja i mjesto opredjeljenja, prema ugovoru,
nalaze u dvjema različitim državama” (CMR, član 1).
187
Opširnije: Trifković mr Miloš, Prava i obaveze stranaka iz ugovora o prevozu robe drumom, Institut za uporedno
pravo, Beograd, 1970, str. 12.
209
hladnjače, cisterne); lakše se kombinuje sa prevozom iz ostalih grana saobraćaja,
željezničkim i pomorskim naročito, i na kraju, drumski transport je pogodan za
prevoz za vlastite potrebe poslovnih subjekata.
Nedostaci ovog vida prevoza su, prije svega, u sljedećem: nije pogodan za
istovremeni prevoz velikih količina stvari, mada se formiraju zbirni transporti
(konvoji); teže se prevozi naročito kabasta roba; vezan je za vremenske prilike i
najzad, prevozna sredstva su podložnija kvarovima, nego što je slučaj u
pomorskom ili željezničkom prevozu.
Od vrste drumskog prevoza ovisi njegov pravni režim. Postoji niz specijalnih
pravila kojima se regulišu pitanja značajna za određenu vrstu drumskog prevoza,
posebno u sferi autonomnog prava. Ona su skoro unificirana kada se radi o
karakteristikama vozila, posadi, sigurnosnim propisima, osiguranju, prelasku
državne granice i dr.
Mješoviti (kombinovani) prevoz, koji se dosta koristi, postoji onda kada se, na
osnovu ugovora o prevozu, transport stvari vrši angažovanjem prevoznih sredstava
iz različitih grana saobraćaja (kamion, željeznica, brod). U tom slučaju, kod
međunarodnog prevoza transport se odvija na osnovu jedinstvene isprave o
kombinovanom (multimodalnom) prevozu i jedinstvene naknade za prevoz. Isprava
može glasiti “po naredbi” ili “na donosioca” i može biti prenosiva ili neprenosiva.
Postoji jedinstvena odgovornost prvog transportera, kao organizatora
210
međunarodnog kombinovanog prevoza, za cijeli mješoviti prevoz. 188 Ako se
motorno vozilo “prenosi jednim dijelom puta morem, željeznicom, unutrašnjim
vodama ili vazdušnim putem”, ali bez istovara, tada se primjenjuju pravila CMR na
cio prevozni put.
4. Pravni izvori
188
Vilus-Carić-Šogorov, op. cit. str. 503.
189
Donošenjem Zakona o unutrašnjem cestovnom prevozu (Sl. novine FBiH br. 23/98), članom 73 je predviđeno da
prestaje primjena zakona koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije BiH do dana stupanja na snagu ovog zakona.
Radi se o slijedećim zakonima: Zakon o prevozu u drumskom saobraćaju (Sl. list SR BiH, broj 22/90, 27/91, Sl. list
RBiH, broj 24/92, 33/95, 39/95), Zakon o međunarodnom drumskom transportu (Sl .list RBiH, br. 13/94, 33/95). S
obzirom na različitost materije koju uređuju ovi zakoni njihova primjena je u praksi kao takva zadržana.
211
II - ZAKLJUČIVANJE, TOVARNI LIST I ELEMENTI UGOVORA
1. Zaključivanje
2. Tovarni list
Tovarni list se izdaje u tri originalna primjerka: prvi ide pošiljaocu, drugi prati
pošiljku, a treći ostaje prevozniku. Ako stvari koje se prevoze moraju biti utovarene
u različita vozila ili se prevoze različite vrste stvari ili su stvari podijeljene u grupe,
svaka strana (pošiljalac i prevoznik) može zahtijevati izdavanje posebne isprave za
svako vozilo ili svaku vrstu stvari ili svaku grupu stvari, odnosno količinu robe
(CMR, čl. 5).
Obavezni sastojci tovarnog lista su: datum i mjesto izdavanja tovarnog lista;
ime i adresa pošiljaoca kao i ime i adresa primaoca; ime i adresa prevoznika,
identifikacija prevoznog sredstva; mjesto i datum preuzimanja stvari kao i mjesto
190
Opširnije: Ivošević dr Borislav, op.cit.str. 140.
212
isporuke (mjesto utovara i istovara); uobičajeni opis stvari koje se prevoze i način
pakovanja, broj paketa, i njihove oznake, bruto masa (težina) pošiljke ili količina
izražena na drugi način; troškovi u vezi sa prevozom (troškovi prevoza, dodatni
troškovi, carine i drugi izdaci); instrukcije vezane za carine i druge formalnosti te
spisak isprava priloženih uz tovarni list. Stranke mogu navesti u tovarnom listu i
druge podatke koje smatraju korisnim, a naročito: oznaku o pretovaru, koje
troškove pošiljalac preuzima na sebe, plaćanja izvršena u trenutku isporuke,
deklaraciju o vrijednosti stvari, instrukcije o osiguranju tereta, rok prevoza i drugo.
Po prirodi posla, bitni sastojci ugovora o prevozu stvari drumom su: ugovorne
strane, primalac, mjesto otpreme i mjesto opredjeljenja, stvari koje se prevoze i
naknada za prevoz. Uobičajeno je da se prilikom prijema stvari na prevoz izdaju
tovarni list ili potvrda o prijemu stvari na prevoz u koje se unose određeni podaci.
213
Otuda se sastojci tovarnog lista uzimaju najčešće kao bitni elementi ugovora o
prevozu stvari drumom.
191
Trifković mr Miloš, op.cit. str. 17.
214
1.2. Preuzimanje stvari na prevoz
Preuzimanje stvari je zbirni pojam za niz radnji koje prevoznik pojedinačno ili u
vezi sa drugim radnjama mora preduzeti da bi stekao detenciju stvari. Tu spada
provjera stanja i mase (težine) pošiljke, pregled oznaka, prijem stvari i
dokumenata, a prema okolnostima slučaja i utovar stvari. Prilikom preuzimanja
stvari prevoznik je dužan da kontroliše tačnost navoda u tovarnom listu u pogledu
broja koleta i njihovih oznaka i brojki, kao i spoljnje stanje pošiljke i njenog
pakovanja (CMR, član 8). Svoje rezerve upisuje u tovarni list i one obavezuju
pošiljaoca, ako se “on sa tim izričito saglasio u tovarnom listu”. Prevoznik nije
obavezan da kontroliše bruto masu stvari ili njihovu količinu izraženu na drugi
način, niti sadržinu paketa, ali pošiljalac može zahtijevati provjeru. Prevoznik ima
pravo na naknadu troškova provjere i rezultati se unose u tovarni list (CMR, član
8).
Prevozni put je linija kretanja koju vozilo treba da pređe iz mjesta otpreme do
mjesta opredjeljenja. U linijskom prevozu on je utvrđen redom vožnje, a u
slobodnom određuje se ugovorom i prevoznik je dužan izvršiti prevoz ugovorenim
putem (ZOO, član 661). Ako prevozni put nije ugovoren, tada je prevoznik dužan
stvari prevesti “onim putem koji najviše odgovara interesima pošiljaoca”. To se
postiže kombinacijom zahtjeva brzine, ekonomičnosti i sigurnosti. Dužina
prevoznog puta, koja utiče na cijenu prevoza, može se odrediti na različite načine
(autokarta, željeznički daljinar, putem brojila vozila i dr.). Dužinu prevoznog puta
predstavlja onaj put koji je vozilo stvarno prešlo uključujući potrebna (nužna)
odstupanja, skretanja.
215
stvari, s obzirom na vrstu i dužinu puta kao i vrstu vozila. Vrijeme prevoza počinje
teći od isteka vremena za utovar, odnosno isteka dodatnog vremena za utovar
tereta i obuhvata rok otpreme i rok prevoženja. Rok otpreme je vrijeme nakon
utovara stvari do momenta kada prevoženje treba da počne. On se određuje
ugovorom, a često je određen opštim uslovima poslovanja prevoznika. Rok
prevoza je vrijeme od isteka roka otpreme do predaje tovarnog lista primaocu.
Opštim uslovima određuje se vrijeme prevoza koje ugovorom može biti produženo
ili skraćeno. Rok prevoza kao i rok otpreme ne teče za vrijeme smetnji koje
nastanu bez krivice prevoznika.
Ako prevoz stvari nije moguće izvršiti u ugovorenom roku i pod ugovorenim
uslovima prevoznik je obavezan tražiti uputstva od lica ovlaštenog za raspolaganje
teretom. Kada imalac prenosivog tovarnog lista nije poznat instrukcije će tražiti od
pošiljaoca. Prevoznik će preduzeti mjere radi zaštite interesa imaoca prava, ako u
razumnom roku ne dobije potrebne instrukcije za postupanje. To podrazumijeva
ovlaštenje prevoznika da stvar istovari, da je preda na čuvanje ili da je sam čuva
na teret i rizik imaoca prava, uzimajući u obzir karakter smetnji i okolnosti slučaja.
Prevoznik ima pravo na naknadu troškova koje je imao uslijed smetnji nastalih bez
njegove krivice.
Ako nije izdat prenosivi tovarni list, pošiljalac može u toku prevoza pa sve do
predaje tovarnog lista drugom licu, davati naloge prevozniku u smislu: da se
obustavi prevoz stvari; da se stvar vrati u mjesto otpreme; da se stvar preda
drugom primaocu; da se stvar uputi u drugo mjesto opredjeljenja; da se predaja
stvari odloži. Iste naloge može izdavati i primalac pod uslovom da je pošiljalac u
tovarni list upisao takva ovlaštenja primaoca ili mu je predao svoj primjerak
tovarnog lista ili ako je stvar stigla u mjesto opredjeljenja. Nalozi moraju biti izdati u
pisanoj formi uz potvrdu o njihovom prijemu od strane prevoznika.
216
Ovlašteno lice koje se posluži svojim pravom na davanje instrukcija dužno je
prevozniku naknaditi odgovarajuće troškove i štetu koja nastane za prevoznika.
Obavezno je pružiti jemstvo za troškove i štetu, ako prevoznik to zahtijeva.
Istovar stvari vrši primalac, ako ugovorom nije drugačije određeno. Prevoznik
daje uputstva pri istovaru koja se odnose na bezbjednost lica, stvari i motornog
vozila. Primalac ima pravo da zahtijeva utvrđivanje istovjetnosti pošiljke, odnosno,
ako je pošiljka oštećena u čemu se sastoji to oštećenje. Provjeravanje pošiljke vrši
se zapisnički. Troškove utvrđivanja istovjetnosti pošiljke snosi prevoznik ako ne
postoji istovjetnost ili ako je oštećenje veće od onog koje je tvrdio prevoznik.
Prevoznik ne snosi odgovornost za razliku u količini nastalu kao posljedica
193
transportnog kala i uobičajenih tolerancija u vagama.
217
pismenoj formi i bez odlaganja po otkrivanju oštećenja, stavi reklamaciju.
Reklamacija se može staviti najkasnije u prekluzivnom roku od sedam dana
računajući od dana predaje stvari.
Kad primalac odbije prijem stvari ili se jednostavno ne može naći, tada je
drumski prevoznik dužan, bez odlaganja, tražiti uputstva od pošiljaoca. U slučaju
da prevoznik ne dobije tražena uputstva on može, na trošak i rizik imaoca prava na
pošiljci, da stvari: istovari i preda na čuvanje u javno skladište ili drugom licu ili
stvar odmah izloži prodaji ako je u kvaru, odnosno prijeti opasnost od kvara ili su
troškovi čuvanja u nesrazmjeri sa vrijednosti stvari. U svim slučajevima smatra se
da je prevoz završen. Prodaji stvari može pristupiti i u svakom drugom slučaju, ako
istekom razumnog roka ne dobije potrebno uputstvo od lica ovlaštenog na
raspolaganje pošiljkom (CMR, član 16). Od protuvrijednosti prodate stvari
prevoznik odbija troškove koji terete pošiljku, a ostatak stavlja na raspolaganje
imaocu prava na pošiljci. Ako troškovi prelaze vrijednost stvari prevoznik ima pravo
na razliku.
2. Obaveze pošiljaoca
218
10). Deklarisanje stvari vrši se na uobičajen način, osim u slučajevima prevoza
opasnih stvari. Označavanje, inače, treba da bude istinito, dovoljno, jasno, uočljivo
i trajno. Već je rečeno, da se provjera vrši prilikom preuzimanja stvari.
219
koji se ne mogu upisati u krivicu stranaka, prevoz stvari čiji je sadržaj drugačiji od
deklarisanog i dr. Za neke od ovih situacija zakon je odredio pravila, za druge tarifa
ili poslovni običaj.
3. Obaveza primaoca
Primalac, iako nije ugovorna strana (po engleskom pravu jeste), ima obavezu
plaćanja naknade za prevoz ako je to pošiljalac naveo u tovarnom listu. Opšte je
prihvaćen stav, da navodi pošiljaoca u tovarnom listu o plaćanju naknade
predstavljaju obavezu za primaoca. Zakonska je pretpostavka da plaćanje
naknade pada na teret primaoca i u slučaju da pošiljalac u tovarnom listu nije
preuzeo obavezu plaćanja naknade. Smatra se da je tada on uputio prevoznika da
naknadu naplati od primaoca (ZOO, član 659). Primalac je obavezan na plaćanje
naknade za prevoz i kada preuzme pošiljku i tovarni list, a u ugovoru i tovarnom
listu nije određeno drugo lice koje će izvršiti plaćanje.
220
IV - ODGOVORNOST STRANAKA
194
Draškić dr Mladen, op.cit. str. 442, Vilus-Carić-Šogorov, op. cit. str. 478.
195
Trifković dr Miloš, Odgovornost prevoznika za neizvršenje obaveza iz opšteg tipa ugovora o prevozu stvari drumom
u domaćem transportu, Institut za uporedno pravo, Beograd, 1972, str. 15-50, respektabilno.
196
Opširnije o višoj sili: Trifković dr Miloš, op.cit.str. 51-67.
221
a) upotreba otvorenih i nepokrivenih vozila, ako je upotreba takvih vozila
izričito ugovorena i upisana u tovarni list;
b) nedostatak ili rđavo stanje ambalaže za stvar koja je po svojoj prirodi
podložna rasturu ili oštećenju, ako nije upakovana ili nije uredno upakovana;
c) manipulacije, utovar, slaganje i istovar stvari od strane pošiljaoca ili
primaoca (adresata) ili lica koja su radila po njihovim nalozima;
d) priroda stvari koja je po svojim svojstvima izložena gubitku ili oštećenju
(potpunom ili djelimičnom) naročito zbog loma, rđe, truljenja, sušenja, curenja,
normalnog rastura ili dejstva insekata;
e) nedovoljna ili nepotpuna oznaka ili brojke na paketima;
f) prevoz živih životinja.
222
postoji u slučaju kada on od ugovornog prevoznika sa pošiljkom preuzme i tovarni
list jer se tada, po zakonu, smatra da je ugovorna strana u ugovoru o prevozu
(ZOO, član 677). Kod uzastopnih prevoza za gubitak, oštećenje i zakašnjenje
solidarno odgovaraju ugovorni prevoznik, posljednji prevoznik i prevoznik na čijem
dijelu puta je prouzrokovana šteta. Ako se ne može utvrditi na čijem dijelu puta je
šteta prouzrokovana, tada solidarno odgovaraju svi prevoznici. Dakle, uvijek postoji
solidarna odgovornost prvog i zadnjeg vozara, za cijeli prevozni put (CMR, član
40).
2. Odgovornost pošiljaoca
1. Prestanak ugovora
223
2. Zastara potraživanja
224
GLAVA ČETVRTA
UGOVOR O PREVOZU STVARI U UNUTRAŠNJOJ PLOVIDBI
(UNUTRAŠNJIM VODAMA)
1. Pojam ugovora
197
Detaljnije o pravnim problemima kontejnera: Arsić dr Zoran, Kombinovani prevoz robe, Naučna knjiga, Beograd,
1985, str. 36-59.
225
Prevoz unutrašnjim vodama ima i svoje nepovoljnosti usljed prirodnih i
vještačkih zapreka. Prevoz je vezan za vodostaj koji oscilira, ovisi od padavina,
ovisi o mogućnosti zamrzavanja, ovisi o različitoj dubini vode (plitak gaz, pojava
plićaka, krivina) ili postoje umjetne zapreke kao što su mostovi, brane i sl. Radi
toga kao i činjenice da se plovidba odvija uvijek u istim pravcima ovaj vid
transporta redovno je povezan sa željezničkim i drumskim prevozom (kombinovani
prevoz).
3. Pravni izvori
Kao i u pomorskom prevozu i ovdje veliki značaj imaju običaji i opšti uslovi
poslovanja luke ukrcaja i iskrcaja odnosno pristaništa, posebno kada se radi o
pravilima koja se odnose na ukrcaj tereta (ZPUP, član 483). U toj materiji ona imaju
značaj primarnog izvora. Pošto se prevoz unutrašnjim vodama odvija u istom
pravcu riječna pristaništa, odnosno riječni brodari donose svoje tarife isto kao i
željezničke organizacije.
198
Vilus dr Jelena - Carić dr Slavko - Šogorov dr Stevan, op.cit.str. 500.
226
potpisi se mogu zamijeniti pečatom ili faksimilom. Može se izdati i jedan prepis
tovarnog lista s potpisom brodara. Inače, tovarni list je dokaz da je zaključen
ugovor o prevozu i da je u njemu navedeni teret primljen u stanju i pod uslovima
kako su upisani u tovarni list. Nepostojanje, neispravnost ili gubitak tovarnog lista
ne utiče na postojanje, valjanost ili sadržaj ugovora o prevozu (ZPUP, član 517).
227
III - OBAVEZE I ODGOVORNOST STRANAKA
1. Obaveze stranaka
2. Odgovornost stranaka
228
propisima koji važe za pristanište (luku) gdje se, prema ugovoru, mora izvršiti
predaja tereta. Mjerodavan je zakon luke iskrcaja (ZPUP, član 551).
229
230
DIO ČETVRTI
1. Pojam posla
199
Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju, čl. 51 (Sl.l. RBiH 20/95) (dalje ZVTP), pravo na trgovačko ime i oznaku
izričito svrstava u pravo industrijske svojine.
200
Osnovni izvor prava u ovoj oblasti Zakon o industrijskom vlasništvu u Bosni i Hercegovini (Sl.glasnik BiH 22/02)
(dalje ZIS).
201
ZIS, čl. 3.
231
kojim se to čini je po svojoj pravnoj prirodi ugovor o cesiji. 202 Prenos samo prava
na upotrebu ili korišćenje objekata industrijske svojine, osim kolektivnog žiga i
geografske oznake , 203 naziva se licencom ili licencijom. Riječ je latinskog porijekla
- “licentia” - i označava dozvolu, dopuštanje ili slobodu za korišćenje tuđeg
isključivog prava industrijskog vlasništva. 204
2. Izvori prava
202
O ovome ugovoru vidjeti Besarović dr Vesna: “Pravo industrijske svojine i autorsko pravo”, Poslovna politika,
Beograd, 1984, str. 106-107.
203
ZIS, čl. 116 i čl. 133, tačka 4.
204
Verona dr Albert: “Licencni ugovor u jugoslovenskom, inozemnom i međunarodnom pravu”, Informator, Zagreb,
1981, str. 1.
205
ZIS, član 50 koji reguliše pravo na korištenje patenta za povjerljivi pronalazak od strane nadležnog ministarstva
odbrane, odnosno Sud Bosne i Hercegovine za davanje prinudne licence.
232
Od domaćih izvora na prvom mjestu se nalazi ZIS, posvećen utvrđivanju
materijalno-pravnog režima objekata industrijske svojine koji se, zajedno sa
pravima nad njima, prenose ugovorom o licenci. Drugo mjesto zauzima Zakon o
vanjskotrgovinskom poslovanju. On uređuje ona pitanja sadržaja ugovora o licenci
koja su značajna za zaštitu interesa domaćih subjekata i cijele zemlje u ovim
poslovima sa elementom inostranosti. Obavezne (čl. 54) i zabranjene klauzule (čl.
55) odnose se na ugovore o licenci patenta i znanja (know-how). Napokon, Zakon
o obligacionim odnosima sadrži detaljnu regulativu opšteg tipa ugovora o licenci
(čl. 686-711). Uz uvažavanje specifičnosti pojedinih predmeta industrijske svojine,
ugovor o licenci je ovim dobio svojstvo imenovanog pravnog posla.
3. Zaključivanje ugovora
1. Pojam ugovora
206
Verona dr Albert, isto djelo, str. 64.
233
osnove da se svrsta u grupu ugovora čije je obilježje propuštanje ili trpljenje
upotrebe sopstvenog prava itd. 207 Sve ovo ukazuje i na mješovitu pravnu prirodu
posla. Ipak, u literaturi dominira izričito ili prećutno izražen stav da je u pitanju
samosvojna vrsta ugovora (sui generis ugovor). 208
Patent je pravo kojim se štiti pronalazak iz bilo kog područja tehnike, koji je
209
nov, koji ima inventivnu razinu i koji se može industrijski primjeniti. Robni,
odnosno uslužni žig, koji se sada definiše samo kao žig je znak koji se može
grafički prikazati i koji je podoban za razlikovanje roba, odnosno usluga jednog
učesnika u privrednom prometu od istih ili sličnih roba, odnosno usluga drugog
učesnika u privrednom prometu”. 210 “Industrijskim dizajnom štiti se izgled cijelog ili
dijela proizvoda koji je nov i čiji je individualni karakter rezultat posebnih obilježja
linija, kontura, boja, oblika, odnosno materijala proizvoda samog po sebi ili njegovih
ornamenata.” 211 Raniji zakon je industrijski dizajn definisao kao modele, odnosno
uzorke. Svi ovi objekti, odnosno prava industrijske svojine, mogu se podijeliti po
različitim osnovama. Vrsta prava utiče i na rješenje u ugovoru o licenci. Navedenim
207
Vidjeti Verona dr Albert, isto djelo, str. 29-36. narocito. Besarović dr Vesna, isto djelo, str. 110.
208
Verona dr Albert, isto djelo, str. 36 i Besarović dr Vesna, isto djelo, str. 110
209
ZIS, čl. 19
210
ZIS, čl. 69
211
ZIS, čl. 97
234
predmetima ugovora o licenci treba dodati i “znanje i iskustvo”, čija je definicija već
data.
Isključiva licenca je ona kod koje primalac stiče pravo isključivog iskorištavanja
predmeta licence. A to znači da je on u “granicama prostornog važenja licence” (čl.
695 ZOO) ne može koristiti ni sam, niti je može prenijeti nekom trećem licu.
Zabrana se odnosi kako na cijelo pravo, tako i na sve varijante korištenja predmeta
212
licence. S obzirom na strogost ograničenja, logično je da se isključivost licence
mora izričito ugovoriti (čl. 689 ZOO). Ukoliko je davalac licence zadržao za sebe
bilo kakvo pravo iskorištavanja licence ili neku mogućnost da prenos izvrši i trećim
licima, licenca je neisključiva. Zakon o obligacionim odnosima pretpostavlja
postojanje neisključive licence, čim suprotno nije izričito predviđeno u ugovoru.
2.3. Cijena
212
Čl. 689, st. 2 ZOO dozvoljava i tumačenje po kome postoji mogućnost davanja njenog predmeta. Mislimo da član
695 ne daje dovoljno osnova za ovakvo tumačenje. Suprotno Carić dr Slavko u “Komentaru Zakona o obligacionim
odnosima”; redaktori prof. dr Slobodan Perović i prof. dr Dragoljub Stojanović, naprijed citirano djelo, str. 473-474.
235
Na vrijednost licence utiču faktori proizvodnje, tržišta i monopola. 213 Složenost
ovih činilaca i nužnost njihove ne samo objektivne nego i subjektivne procjene
dovela je do više načina određivanja visine naknade. Ona se može ugovoriti u
paušalnom iznosu, po komadu, srazmjerno materijalnim troškovima proizvodnje,
prema prometu i po veličini dobiti. 214 Svi navedeni metodi mogu biti primijenjeni i u
nekoj kombinaciji o kojoj se stranke dogovore. 215 Način određivanja cijene utiče na
modalitete plaćanja i na obaveze primaoca licence koje su povezane sa plaćanjem
cijene.
213
Besarović dr Vesna, isto djelo, str. 122.
214
Prema Begtić dr Rešad, Burnazović dr Tufik , Čović dr Šefik i Trifković dr Miloš: “Modeli ugovora o poslovnoj
saradnji sa inostranstvom (sa komentarima)”, Ekonomski institut, Sarajevo, 1982, str. 29.
215
Ovo je tzv. kombinovani način odredivanja cijene. Vidjeti Besarović dr Vesna, isto djelo, str. 122 i Verona dr Albert,
isto djelo, str. 89.
216
Verona dr Albert, isto djelo, str. 89; Besarović dr Vesna, isto djelo, str. 123. Carić dr Slavko u komentaru čl. 703
ZOO se uzdržava od ovakve kvalifikacije prirode odredaba koje su u njemu sadržane. Vidjeti str. 485-486. citiranog
djela.
236
Uručenje potrebnih spisa i dokumentacije zavisi od vrste objekta koji se
licencira. Dozvola za korištenje daje se u okviru ugovora i zakona. ZIS ovu materiju
ne reguliše više u onom obimu kako je to bilo u ranijem zakonodavstvu. Članom
133 ZIS samo utvrđuje da se za ugovorno ustupanje iskorištavanja patenta,
industrijskog dizajna ili ugovorno ustupanje upotrebe žiga zaključuje ugovor o
licenci u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima. Zakonom o
vanjskotrgovinskom poslovanju su taksativno određene četiri restriktivne klauzule u
ugovorima o licenci patenta, te znanja i iskustva (know-how) sa stranim partnerima,
koje se u njima ne smiju nalaziti (čl. 55 ZVTP). Predaja tehničke dokumentacije
potrebna za eksploataciju objekta je obaveza koja se najčešće javlja u ugovorima o
licenci know-how, budući da se tu radi o nepatentiranim izumima ili tajnim
vještinama.
Zakon izričito zahtijeva da se daju “sve upute” (čl. 692 ZOO). A to znači da se
davalac licence mora ponašati pošteno i savjesno. Pošto vremenskih određenja
ove obaveze nema, treba smatrati da ona ima trajan karakter.
217
Besarović dr Vesna, isto djelo, str. 114.
218
Besarović dr Vesna, isto djelo, str. 114. Prema Čl. 54 ZVTP, klauzula sa ovakvom garancijom se mora nalaziti u
ugovoru o licenci sa stranim elementima.
237
Garancije iz Zakona o obligacionim odnosima razvijene su i proširene u
spoljnotrgovinskom prometu. Prema specijalnom zakonu (čl. 54 ZVTP), ugovori o
licenci patenta i znanja i iskustva moraju sadržavati, između ostalog, sljedeće
garancije:
a) Da li će se primjenom predmeta licence dobiti proizvod ugovorenog
kvaliteta i
b) Neškodljivost dobijenih proizvoda po život i zdravlje ljudi, te po prirodnu
okolinu.
219
O ovim vrstama garancija vidjeti šire kod Verona dr Albert, isto djelo, str. 84-86 i Besarović dr Vesna, isto djelo, str.
115-119.
220
Verona dr Albert, isto djelo, str. 81.
238
pravo iskorištavanja licenciranog objekta mora vršiti u skladu sa ugovorom. Teorija
je zauzela stanovište da je primalac dužan i iskorištavati licencu i to činiti na
ugovoreni način, čak i onda kada je data neisključiva licenca. Suprotno rješenje
mora nesumnjivo proizlaziti iz ugovora. 221
221
Besarović dr Vesna, isto djelo, str. 121, Verona dr Albert, isto djelo, str. 88.
222
Tako je postupio i čl. 54, st. 1, tačka 1) ZVTP. Ugovor o licenci patenta i know-how sa elementom inostranosti mora
sadržavati obavezu davaoca da za vrijeme važenja ugovora “primaocu stavlja na raspolaganje poboljšanje na patentu i
znanju i iskustvu”.
239
Bude li zajedno sa licencom za određenu proizvodnju ustupljena i licenca žiga
kojim se proizvodi obilježavaju, primalac licence stiče i posebne zakonske
obaveze. On može tako dobijene proizvode pustiti u promet sa tim žigom “samo
ako je njezin kvalitet isti kao što je kvalitet robe koju proizvodi davalac licence” (čl.
699 ZOO). Pored toga, roba proizvedena po licenci mora biti obilježena oznakom o
proizvodnji po licenci i kada se ne prodaje pod određenim robnim žigom (čl. 700
ZOO).
IV ODGOVORNOST STRANAKA
223
Vidjeti Verona dr Albert, isto djelo, str. 84-86; Besarović dr Vesna, isto djelo, str. 115.
240
V VRSTE LICENCI I PODLICENCA
1. Podjela licenci
Podjela licenci može se vršiti prema različitim mjerilima. Pošto vrsta objekta i
karakteristike prava koje se prenosi bitno utiču i na izgled ugovora, ista mjerila su
relevantna i za klasifikaciju ugovora o licenci. Ovdje ćemo se zadržati samo na
onim vrstama licenci koje već nisu obrađene kroz razmatranje predmeta ugovora.
2. Podlicenca
224
Verona dr Albert, isto djelo, str. 72.
225
O vrstama licenci vidjeti Verona dr Albert, isto djelo, str. 71-72 i Besarović dr Vesna, isto djelo, str. 112 i 113.
226
Verona dr Albert, isto djelo, str. 95.
241
razloga” (čl. 705 ZOO). Ovaj pravni standard tumači se prema okolnostima
konkretnog ugovora o licenci. Ukoliko primalac licence zaključi ugovor o podlicenci
bez dopuštanja davaoca, koje je prema zakonu ili ugovoru neophodno, davalac
može otkazati ugovor o licenci i bez otkaznog roka, a to znači odmah (čl. 706
ZOO).
2. Otkaz
227
Verona dr Albert, isto djelo, str. 95.
242
3. Prestanak subjektiviteta
Smrt fizičkog lica kao davaoca ili primaoca licence ne utiče na ugovor o licenci.
Ovaj opšti stav ipak trpi dva ograničenja. Nasljednici davaoca licence stupaju u
ugovor o licenci samo ako ta mogućnost nije ugovorom isključena. Ugovor o licenci
može odrediti i uslove pod kojima nasljednici postaju stranka u ugovoru o licenci.
Za sticaoce licenci situacija je nešto drukčija. Nasljednici stupaju u ugovor samo
pod zakonskim uslovom da produžavaju djelatnost primaoca licence (čl. 711 ZOO).
243
244
GLAVA DRUGA
UGOVOR O GRAĐENJU
1. Pojam ugovora
2. Izvori prava
228
Vidjeti Kapor dr Vladimir - Carić dr Slavko: “Ugovori robnog prometa“, Naučna knjiga, Beograd, VI izdanje, 1987,
str. 549-550. Vilus dr Jelena: “Ugovor o građenju”, Institut za uporedno pravo, Beograd,1968, str. 7-8.
245
građenju, te inspekcijski nadzor. Druga se tiče načina zaključivanja ugovora o
građenju. Proceduralna pitanja predstavljaju najveći dio sadržaja ovih akata.
Najvažniji su: Zakon o prostornom uređenju 229 i Zakon o ustupanju izgradnje
investicionih objekata. 230 Ono što je karakteristično za ovaj pravni propis je to što,
do sada, nije stavljena van snage njegova važnost iako je njegova materija postala
neaktuelna. Ovo se posebno odnosi na materiju ustupanja izgradnje investicionih
objekata od strane tzv. korisnika, odnosno nosilaca raspolaganja društvenom
svojinom. U ovoj oblasti sada postoji određena pravna praznina koja je
nadomještena postojanjem posebnih propisa koji se odnose na ustupanje
građevinskih radova od strane tzv. javnog sektora ili pravnih lica u većinskom
vlasništvu države, kao i budžetskih korisnika. Radi se o posebnom režimu prava
javnih nabavki, ustupanju radova i usluga. 231 Kao posebni izvori prava mogu se
spomenuti i Zakon o građenju i Zakon o građevinskom zemljištu Federacije BiH. 232
1. Stranke
229
Zakon o prostornom uređenju (Sl. novine FBiH br. 52/02, Dalje: ZPU).
230
Sl. list SRBiH 33/77, izmjene i dopune u broju 26/82. Izmjene i dopune su urađene na osnovu Dogovora SR i SAP o
ustupanju izgradnje investicionih objekata u društvenom vlasništvu (Sl. l. SFRJ 69/80).
231
Ova materija je regulisana Uredbom o postupku nabavke roba, ustupanju radova i usluga (Sl. novine FBiH br.
34/04)
232
Sl. novine FBiH br. 56/02; dalje će se citirati kao ZG i Odluka Visokog predstavnika o proglašenju Zakona o
građevinskom zemljištu Federacije BiH od 15.05.2003.g.
233
Sl. l. SFRJ 18/77. Dalje ćemo ih citirati kao: UG.
234
Na primjer: Opšti uslovi INGRE iz Zagreba. Tekst kod Vukmir dr Branko “Ugovori o izvođenju investicijskih radova -
međunarodni”, CIP, Zagreb, 1980.
235
Tri su najvažnije grupe ovih pravila: opšti uslovi Evropske ekonomske komisije UN, zatim opšti uslovi Međunarodne
federacije savjetodavnih inženjera (FIDIC), te akti ostalih međunarodnih organizacija, Međunarodne banke za obnovu i
razvoj (IBRD) i ORGALIME naročito. Vidjeti kod Trifković dr Miloš: “Sadržaj ugovora o investicionoj izgradnji u svjetlu
izvora prava” u “Ekonomika investicija kao faktor stabilizacije privrede”, Savez finansijskih i računovodstvenih radnika
BiH, Sarajevo, 1987, str. 141-157.
246
treba i komunalne organizacije koje daju saglasnosti na projekat (elektroprivreda,
vodovod i kanalizacija, pošta, gas i sl., zemljišno-knjižni ured, katastar). Za sva
navedena lica, osim investitora, propisani su uslovi koje moraju ispuniti prije
registracije za obavljanje djelatnosti kojom se bave.
Kao izvođač može se pojaviti pravno ili fizičko lice registrovano za obavljanje
te djelatnosti. Građenjem građevina u prostoru se mogu baviti samo pravna lica
registrovana za obavljanje te djelatnosti ako pored opštih uslova ispunjavaju i uslov
da u radnom odnosu imaju najmanje jednog diplomiranog inženjera sa najmanje 5
godina radnog iskustva i položenim stručnim ispitom (čl. 20 ZG). Kao izvođač se
može pojaviti i više registrovanih subjekata istovremeno. Oni mogu djelovati
samostalno - svaki na osnovu posebnog ugovora o građenju, ili jedinstveno, kao
jedan subjekt. U tom slučaju se radi o konzorcijalnom nastupu koji se zasniva na
posebnom ugovoru. Konzorcij se pojavljuje kod velikih investicionih objekata. U
praksi se drugi učesnici u poslu nazivaju kooperanti. Investitor ima pravo da u
pozivu za javno nadmetanje - za ponudbenu licitaciju - ograniči broj članova
konzorcija (konzorata). Izvođač može zaključiti posebne ugovore sa drugim
subjektima za izvođenje pojedinih dijelova objekata ili pojedinih radova. On se tada
pojavljuje u ulozi komisionara.
2. Prethodne radnje
247
objekta, njegovu namjenu, kapacitet, tehnološko-proizvodnu, odnosno
eksploatacionu koncepciju, program proizvodnje, odnosno eksploatacije,
karakteristike objekta, opreme, postrojenja i montaže i razlog za njihov izbor,
analizu tržišta i mogućnost plasmana robe, ili usluga, analizu uslova za izgradnju i
eksploataciju objekta, potrebna obrtna sredstva, vrijednost prethodnih ulaganja,
izvore finansiranja, analizu osnovnih ekonomskih pokazatelja, a naročito
rentabilnosti, trajanje izgradnje, početak eksploatacije itd. Za objekte neprivrednog
karaktera - kao što su škole, zgrade za zdravstvene, socijalne i kulturne ustanove,
upravne zgrade, parkove, sportske terene itd. – jasno je da investicioni program
neće sadržavati sve navedene podatke, nego samo neke od njih i druge
specifične, ali se iz njega mora vidjeti njihova namjena, društvena opravdanost,
ekonomičnost i funkcionalno povoljno rješenje.
248
moraju biti i racionalna. Poštovanje ovih zahtjeva je i administrativna obaveza
organizacija koje rade tehničku dokumentaciju.
Projekti koji ulaze u tehničku dokumentaciju moraju biti revidirani. Reviziju vrše
organizacije koje su registrovane za izradu odgovarajuće tehničke dokumentacije,
odnosno njenog dijela (čl. 22 ZG). Za objekte određenih vrsta može biti propisana i
posebna tehnička kontrola od strane državnih organa ili ovlaštenih organizacija,
uslovi vezani za protivpožarnu zaštitu i zaštitu na radu. Ovo pitanje je danas
upotpunjeno odredbama ZG čl. 27 koje se odnose na kontrolu projekta. Rješenja
su osavremenjena na taj način da se sve više uvažavaju ekološki zahtjevi kao i
zahtjevi lica sa umanjenim tjelesnim sposobnostima.
249
2.3. Sredstva za izgradnju
3. Izbor saugovarača
250
rasprostranjena su i u međunarodnim poslovima investicione izgradnje. Pored
toga, ona se mogu primijeniti i za zaključivanje drugih vrsta ugovora, ugovora o
prodaji naročito.
251
odnosno radove. U našem pravu se krug lica kojima će biti poslan poziv obavezno
određuje licitacijom o podobnosti ako se radi o režimu javnih nabavki. Licitacija
(konkurs) o podobnosti je jednostrani građanskopravni posao kojim se investitor
javno obavezuje da će prema jedinstvenim mjerilima utvrditi podobnost svakog
prijavljenog subjekta za izvođenje određenog objekta ili radova, te da će onima koji
se kvalifikuju uputiti poziv da pošalju svoje ponude.
4. Zaključenje ugovora
Ugovor o građenju je formalan pravni posao po sili zakona (čl. 630, st. 2 ZOO).
On je zaključen kada je sporazum postignut u pisanoj formi. Ona može biti
252
ostvarena potpisivanjem jedinstvenog dokumenta, a može i razmjenom pisama
identičnog sadržaja. Upravo zbog toga se u drugom slučaju ugovor o građenju
smatra sklopljenim danom prijema pisma o prihvatanju.
1. Predmet
236
U teoriji je kritikovana neodređenost u definisanju predmeta ovog posla. Vidjeti: Kapor dr Vladimir - Carić dr Slavko,
isto djelo, str. 561.
237
Vidjeti Đuretić dr Slobodan: “Ugovor o izgradnji investicionih objekata”, Stručna knjiga, Beograd, 1983, str. 61-63.
238
Vidjeti Trifković dr Miloš: “Građevinski nadzor”, Materijal za savjetovanje.
253
2. Cijena
Postoji više vrsta radova čiji troškovi čine cijenu. Svi oni nemaju jednak
tretman. U cijenu, najprije, uvijek ulazi vrijednost radova navedenih u tehničkoj
dokumentaciji u predmjeru prvenstveno. Cijena dalje zavisi od odnosa količina
radova koje su predviđene ugovorom i onih koje stvarno treba izvesti, tj. od
“viškova” i od “manjkova” radova (UG 9). Ako njihov uticaj na cijenu nije ugovoren
posebne uzanse o građenju smatraju da se jedinične cijene primjenjuju i za
viškove, odnosno manjkove radova, ukoliko oni ne prelaze 10% ugovorenih
količina (uzansa br. 22). Kod ugovora “ključ u ruke”, višak ili manjak radova ne
utiče na cijenu. Drugu relevantnu vrstu radova čine “nepredviđeni radovi”. To su oni
“čije je poduzimanje bilo nužno da bi se osigurala stabilnost objekta ili spriječio
nastanak štete, a izazvani su neočekivano težom prirodom zemljišta,
neočekivanom pojavom vode ili drugim izvanrednim i neočekivanim događajima”
240
(čl. 634 ZOO). Za ove radove izvođač ima pravo na pravičnu naknadu. Ako bi
ona dovela do znatnog povećanja cijene, investitor može i raskinuti ugovor. I treće,
naknadni radovi - oni koji nisu ni ugovoreni ni nužni ne utiču na cijenu. O njihovoj
vrijednosti stranke se moraju posebno sporazumjeti (UG 35).
239
Biro Zoltan: “Ugovor o građenju s posebnim osvrtom na reviziju cene i klauzula “ključ u ruke”, Zbornik radova sa
Savjetovanja o Zakonu o obveznim (obligacionim) odnosima, SUPJ - IPU, Beograd, 1978, str. 121.
240
UG 9 definiše nepredviđene radove kao one “koji ugovorom nisu obuhvaćeni, a koji se moraju izvesti”. Treba istaći
da naslov čl. 634 ZOO govori o “hitnim nepredviđenim radovima”, ali da tekst nigdje izričito ne spominje hitnost.
254
2.2. Promjena cijene
Ako ugovor ne sadrži posebna rješenja o modifikaciji cijene, izvođač koji nije u
docnji snosi povećanja cijene do 2%. Ukoliko je izvođač u docnji svojom krivicom,
na njega pada teret povećanja cijena do 5%. Osnovicu za utvrđivanje procenata u
ovom slučaju ne predstavlja ukupna vrijednost radova, nego onaj njen dio sa kojim
je izvođač u docnji. Povećanje cijena elemenata na osnovu kojih je određena
cijena radova nastalo nakon pada građevinara u docnju u cjelini snosi sam izvođač
(čl. 636 ZOO). Čak i onda kada je predviđeno da se cijena neće mijenjati ako se
nakon zaključenja ugovora povećaju cijene elemenata na osnovu kojih je ona
utvrđena, cijena je ipak promjenjiva. Izvođač tada snosi povećanja do 10%, a
preko toga investitor (čl. 637 ZOO). Jasno je da u sva tri slučaja investitor može biti
doveden u situaciju da ne može da nastavi izgradnju. Zbog toga mu zakonodavac
daje pravo da u uslovima znatnog povećanja raskine ugovor. Tada duguje
izvođaču dio cijene za već završene radove i “pravičnu naknadu za učinjene
neophodne troškove” (čl. 638 ZOO).
241
Vidjeti Šurlan Petar: “Posebne uzanse o građenju”, Privredna štampa, Beograd, 1977, str. 27-28.
242
Vidjeti UG 22-33.
255
obligacionog prava, primijeniće se i onda kada važenje Posebnih uzansi nije izričito
ugovoreno.
3. Rok
Rok je trenutak do koga ili period unutar koga objekat, odnosno građevinski
radovi moraju biti završeni. Zakon o obligacionim odnosima ni kod ugovora o djelu,
ni kod ugovora o građenju ne sadrži posebna rješenja o vremenu u kome izvršilac
treba da ispuni svoju osnovnu obavezu. Stoga će se i na ovaj posao primjenjivati
opšta pravila. Njihovoj interpretaciji i dopuni u svojstvu običajnih normi služe
posebne uzanse 36-44.
Početak toka roka utvrđenog periodom može biti izričito ugovoren. Ako to nije
slučaj, on teče od dana uvođenja građevinara u posao. Pod tim se podrazumijeva
završavanje svih “onih obaveza naručioca bez čijeg prethodnog ispunjenja
započinjanje radova faktički nije moguće ili pravno nije dozvoljeno” (UG 45).
Ukoliko izvođač bez opravdanog razloga odlaže početak korištenja roka za
građenje, investitor mu može dati primjeren rok. Njegovo nepoštovanje daje
investitoru pravo na raskid ugovora (UG 39).
4. Ugovorna kazna
256
ali po progresivnoj stopi (npr. 2% za svaki dan za prvih 10 dana docnje, 4% za
drugih 10 dana docnje itd.).
5. Premija izvođaču
243
O modalitetima ugovaranja ugovorne kazne pobliže vidjeti: Doc. dr. Veljko Trivun «Uticaj principa pacta sunt
servanda na izvršavanje obaveza kod ugovora o građenju», Ekonomski fakultet u Sarajevu-Izdavačka djelatnost
Fakulteta, sarajevo, 2002.g. str. 42-46.
244
O pojedinim aspektima ugovorne kazne i premije pobliže: Docent dr. Veljko Trivun: “Uticaj principa pacta sunt
servanda na izvršavanje obaveza kod ugovora o građenju”, Ekonomski fakultet u Sarajevu-Izdavačka djelatnost,
Sarajevo 2002.g. str. 42-45.
257
7. Pisana forma ugovora
IV OBAVEZE INVESTITORA
1. Prethodne obaveze
245
Ovo je slučaj naročito kod ugovora zaključenih po sistemu inženjeringa. Vidjeti Šurlan Petar, isto djelo, str. 42.
258
Formalnosti vezane za ispunjenje obaveze uvođenja izvođača u posao
uslovljene su njenim značajem. Od trenutka uvođenja u posao, odnosno posjed,
teče rok za izgradnju objekta, odnosno izvođenje radova. Zato se vrijeme uvođenja
u posao utvrđuje ugovorom. Investitor ima pravo na produženje roka za ispunjenje
ove obaveze za ono vrijeme za koje traje viša sila koja ga u tome sprečava (UG
47). Ukoliko razlozi koji spadaju pod “višu silu” ne postoje, izvođač ima pravo da
investitoru da naknadan primjeren rok za ispunjenje ove obaveze. Njegovim
bezuspješnim protekom izvođač stiče pravo na raskid ugovora i naknadu štete po
tom osnovu (UG 46).
3. Građevinski nadzor
246
Šurlan Petar, isto djelo, str. 81.
259
4. Plaćanje cijene
260
dijelu objekta. Osnov je građevinska knjiga. Sadržaj ove situacije isti je kao i
privremene. No, iznos se utvrđuje na drugi način: od ukupne vrijednosti dijela
objekta se odbija ono što je već plaćeno po osnovu privremenih situacija. Razumije
se da ovakav obračun može da pokaže da investitor ne duguje ništa, odnosno da
je platio više nego što je utvrđena vrijednost dijela objekta.
V OBAVEZE IZVOĐAČA
1. Prethodne obaveze
Obaveze izvođača mogu se podijeliti po istim mjerilima kao i one koje padaju
na investitora. I njih ćemo izložiti logičkim redoslijedom.
261
izvode ugovoreni radovi i da od naručioca blagovremeno zatraži objašnjenje o
nedovoljno jasnim detaljima”. Bez obzira na pravnu prirodu pregleda, posljedice
propusta su iste. Izvođač odgovara za štete nastale usljed nedostataka u projektu
ako je za njih kao stručnjak znao ili morao znati, ako je dakle, bio nesavjestan. 247
247
Ovo je stav sudske prakse. Vidjeti presude Vrhovnog privrednog suda Sl. 129/2 od 16.V 1972; Sl. 1112/72 od 9.VII
1972 i Sl. 1503 od 25.V 1973.
262
3. Solidno izvođenje radova
263
objekta, mora o tome obavijestiti investitora i tražiti otklanjanje nedostataka. Bez
obzira na to da li je kvalitet materijala propisan ili ugovoren, izvođač mora, kada je
to potrebno, da provjeri kvalitet materijala koji ugrađuje. Ako metod provjere nije
ugovoren, određuje ga sam izvođač. On snosi i troškove provjere (UG 76).
Materijal na koji ima primjedbe izvođač može da ugradi samo onda kada je to
zahtijevao investitor. Zahtjev treba dati pismeno, po pravilu kroz građevinski
dnevnik. No, ova obaveza ne postoji onda kada bi primjena neadekvatnog
materijala ugrozila stabilnost objekta ili kada bi predstavljala opasnost po ljude,
druge objekte i okolinu (UG 76-78).
264
ugrožavanjem stabilnosti objekta ili na drugi način. Mogućnost njihovog izvođenja
bez saglasnosti investitora ne znači i prestanak obaveze obavještavanja koja leži
na izvođaču. On to mora učiniti na propisan i ugovoren način.
5. Omogućavanje nadzora
6. Čuvanje gradilišta
7. Uređenje gradilišta
265
Po završenim radovima, odnosno nakon raskida ugovora, izvođač je dužan da
o svom trošku povuče radnike i opremu, preostali materijal i otpad. Takođe mora
ukloniti privremene objekte i raščistiti teren. Troškove ovih radova u principu snosi
izvođač. Jedan izuzetak ipak postoji. U slučaju raskida ugovora, troškove ove
obaveze snosi ona strana koja je odgovorna za raskid ugovora.
VI PREDAJA OBJEKTA
Zahtjev za tehnički pregled daju investitor, izvođač ili oba subjekta zajedno.
Podnosi se organu koji je izdao odobrenje za građenje. U zahtjevu se moraju
navesti podaci o tome ko je i kada izdao odobrenje za građenje, te njegov broj i
datum izdavanja. Ukoliko odobrenje nije uopšte izdato, nadležni organ je dužan da
odbije zahtjev za tehnički pregled i izdavanje odobrenja za upotrebu.
266
predsjednik komisije. Sam pregled se sastoji od uvida u dokumentaciju i obilaska
građevine. Komisija može naložiti i posebne stručne preglede koje smatra
potrebnim. O radu komisije se vodi zapisnik.
267
to može učiniti sam. Danom dostavljanja takvog zapisnika drugom ugovaraču
“nastaju posljedice u vezi sa primopredajom”.
3. Superkolaudacija
248
Pobliže o oblicima odogovrnosti kod posla građenje: Docent dr. Veljko Trivun, op. cit. str. 74-92.
268
odgovornosti za nedostatke građevine, kao opšti režim primjenjuje se onaj koji
sadrži odredbe o ugovoru o djelu (čl. 641 ZOO).
3. Odgovornost građevinara
269
Isključenje ili umanjenje je moguće samo onda kada izvođač dokaže da je upozorio
investitora na opasnost od šteta koje mogu nastati ako se radovi nastave prema
tehničkoj dokumentaciji, odnosno po uputstvima investitora (čl. 646).
Ako su za štetu krivi i izvođač i projektant, svako od njih snosi dio naknade koji
je srazmjeran krivici. Ukoliko je izvođač naknadio štetu sam, ima pravo regresa
prema projektantu i to u onoj mjeri u kojoj je ona prouzrokovana nedostacima u
projektu. Izvođač, kao ugovorna strana, odgovara investitoru i za štete koje je
skrivio podizvođač. U tom slučaju on ima pravo na regres. Ovo ovlaštenje može
ostvariti ako podizvođača obavijesti o postojanju nedostataka u roku od dva
mjeseca od dana u kome ga je investitor informisao o svojim primjedbama i
zahtjevima (čl. 647 ZOO).
1. “Ključ u ruke”
Ugovor “ključ u ruke” pokazuje neke osobine koje se ne javljaju kod opšteg
tipa ugovora o građenju. Prva je sadržana u čl. 640 ZOO: kada na strani izvođača
250
Vukmir dr Branko: “Ugovori o izvođenju investicijskih radova - međunarodni”, CIP, Zagreb, 1980, str. 274. naročito
smatra da nepredviđeni radovi i manjak radova moraju uticati na cijenu i kod ovog posla.
251
Biro Zoltan: “Ugovor o građenju s posebnim osvrtom na reviziju cijena i klauzulu “ključ u ruke”, Zbornik radova sa
Savjetovanja o Zakonu o obveznim (obligacionim) odnosima, Institut za uporedno pravo, Beograd 1978, str. 126-127.
270
sudjeluje više subjekata sa tim svojstvom, oni prema naručiocu odgovaraju
solidarno. Drugo, izvođač veoma često nabavlja materijal. Treće, poslovno je
pravilo da ovdje izvođač obezbjeđuje i nadzor. 252 Četvrto, izvođač se gotovo
redovno pojavljuje kao komisionar. I peto, režim njegove odgovornosti je stroži. Ta
se pojava ogleda u prebacivanju tereta dokaza na izvođača, te u smanjenju broja i
dejstava klauzula o ograničenju, odnosno isključenju odgovornosti.
Sadržaj ugovora je određen najprije prema vrsti posla koji samostalno ili u
kombinaciji sa drugim može biti predmet sporazuma stranaka. Na nivou pozitivnog
prava enumeracija je data u čl. 33 Zakona o spoljnotrgovinskom poslovanju.
ZG, također, predviđa postojanje posebnih slučajeva građenja ( glava VII, čl.
40-44). Radi se o slijedećim slučajevima: građenje u slučaju neposredne
opasnosti, građenje složene građevine, izvođenje pripremnih radova, građenje
privremenih objekata i bespravno građenje. U ovim slučajevima radi se više o
propisivanju tehničkih i administrativnih uslova vezano za postojanje specifičnih
situacija prilikom izvođenja posla građenja.
252
Đuretić dr Slobodan, isto djelo, str. 207. Vidjeti i raspravu u Svjetskoj banci kod Vukmir dr Branko, isto djelo, str.
275.
253
“Pravni leksikon”, Savremena administracija, Beograd, 1978, str. 434.
254
Vidjeti Trifković dr Miloš: “Sadržaj ugovora o investicionoj izgradnji u svjetlu izvora prava” u “Ekonomika investicija
kao faktor stabilizacije privrede”, Savez finansijskih i računovodstvenih radnika BiH, Sarajevo, 1987, str. 141.
271
IX PRESTANAK UGOVORA
272
GLAVA TREĆA
UGOVOR O OSIGURANJU
I POJAM I ZNAČAJ
255
Pobliže o istorijskim aspektima pravnog posla osiguranja: Dr. Jelena Kočović, dr. Predrag Šulejić: Osiguranje, CID
Ekonomski Fakultet u Beogradu, Beograd 2002.g.
273
Osiguranje je kompleksna aktivnost usmjerena na čuvanje dobara i obnovu
oštećene imovine, kad se radi o osiguranju imovine, a kad se radi o osiguranju lica,
onda je to sistem mjera za očuvanje života, zdravlja i životnog standarda ljudi.
Aktivnosti i mjere osiguranja imaju veoma složenu prirodu. Po svojim
karakteristikama ulaze u veoma širok krug disciplina - od tehničkih i tehnoloških do
psiholoških. 256 No, najizrazitija osobina osiguranja jeste da se ekonomskim
sredstvima postigne garancija i/ili ostvari obeštećenje od štetnih događaja. Radi se,
u psihološkom pogledu, o razvijanju odbrambenog mehanizma kako bi se svi
zainteresovani zaštitili od posljedica nastupanja štetnih događaja.
256
Vidjeti: Šulejić dr Predrag: “Pravo osiguranja”, Misao, N. Sad, 1992, str. 14-16 i 18-21;
Prof. dr. Boris Marović: “ Osiguranje i špedicija”, Stylos, Novi Sad, 2001.g.
257
Tako je prema podacima iz 1999.g. berzanska vrijednost Alianz Holdinga je iznosila 95 milijardi Eura, dok je Nipon
Life zapošljavao 714.000 radnika.
274
koja, u što je moguće širem obimu, organizuje one koji su ugroženi eventualnim
nastajanjem nekih štetnih događaja. U tom smislu, osiguranje je zajednica jednako
ili slično ugroženih. Osiguravač unaprijed prikuplja i namjenjuje sredstva za obnovu
onog što bude uništeno. Osiguravač, u stvari, organizuje udruživanje onih koji su
izloženi istoj opasnosti i prikuplja od njih sredstva u posebni fond - osiguravajući
fond, fond osiguranja.
275
vakcinisanje stoke i podučavanje osiguranika. U ove mjere spada i primjena
sankcija protiv nebrižljivih osiguranika. Osiguravač takođe organizuje i represivne
mjere kojima se ide na ublažavanje štetnih posljedica kad je događaj već nastao
(razne medicinske i veterinarske mjere i akcije liječenja, gašenja požara i sl.).
Prema svemu, osiguranje bi se moglo definisati kao poslovna djelatnost kojom se,
po načelu uzajamnosti i solidarnosti, obezbjeđuje ekonomska zaštita imovine i lica
od rizika koji ih ugrožavaju.
2. Ugovor o osiguranju
276
prilagođavanje pravnog tretmana imovine kriterijima koji su uporedno pravno već
poznati.
258
O ograničenjima važenja ZOO vidjeti Šulejić dr Predrag, isto djelo, str. 45-49.
277
Legislativna definicija ugovora o osiguranju data je u čl. 897 ZOO. Prema
njemu, “ugovorom o osiguranju obavezuje se ugovaratelj osiguranja da, na
načelima uzajamnosti i solidarnosti, udružuje određeni iznos u zajednici osiguranja,
odnosno zajednici rizika (osiguravatelj), a zajednica se obavezuje da, ako se desi
događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekoj trećoj osobi
naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo”. ZOO, kao i dosadašnji
propisi, smatra da posao osiguranja nastaje sporazumom stranaka, da predstavlja
objektivnim pravom priznato dejstvo saglasnosti partnera o potrebi zaštite putem
osiguranja, uz posebno uvažavanje načela uzajamnosti i solidarnosti. Obilježja
ugovora o osiguranju su: sinalagmatičnost, teretnost, formalnost, te u pojedinim
slučajevima i svojstva ugovora u korist trećih lica.
278
e) Teorija organizovanja zaštite od rizika motivisana je ekonomskim, tehničkim
i pravnim karakteristikama osiguranja. Po njoj se osiguravač za premiju obavezuje
da će preduzimanjem preventivnih i represivnih mjera, te isplatom naknade,
odnosno sume osiguranja, obezbijediti osiguranika od nastupanja štetnog
događaja ili njegovih štetnih posljedica. Ova teorija ne isključuje, nego
podrazumijeva sinalagmatičnost i ekvivalentnost ugovora o osiguranju.
279
Ako ponuda odgovara uslovima pod kojima osiguravač vrši tu vrstu osiguranja,
smatra se da je osiguravač prihvatio ponudu i da je ugovor zaključen kad je
osiguravač primio ponudu. Ako neće da zaključi ugovor, dužan je da u roku
važenja ponude obavijesti ponuđača o odbijanju ponude. Kod ličnog osiguranja,
smatra se da je ugovor zaključen trideset i prvog dana od primitka ponude.
Ono što je upisano u polisi ima prednost nad opštim i posebnim uslovima
osiguranja, pa u slučaju neslaganja važi tekst police. Ako postoji suprotnost između
štampane i “rukopisne odredbe” polise, “primijenit će se ova posljednja” (čl. 902,
280
stav 5 ZOO) jer se smatra da ona izražava pravu volju stranaka. Pod “rukopisnom
odredbom” treba podrazumijevati i one kasnije dodane. Način dodavanja je pravno
irelevantan.
Polisa može privremeno biti zamijenjena listom pokrića. Kod većih objekata i
kod stvari koje su posebno izložene riziku - a za njihovo osiguranje treba da ih
pregleda stručnjak osiguravača - od podnošenja prijave za osiguranje do sklapanja
ugovora i plaćanja premije može proći i duže vremena. U tom periodu osiguravač
nije u obavezi, a stvar je izložena riziku. Da bi se izbjegle štetne posljedice po
osiguranika, izdaje se u takvim slučajevima lista pokrića. To je pismeno kojim
osiguravač izvještava osiguranika da prihvata njegovu ponudu i preuzima
osiguranje odmah. Lista pokrića ima, znači, karakter isprave o osiguranju, ali je
privremena: traje dok se ne izda polisa. Polisa se izdaje kad se prikupe potrebni
podaci. Lista pokrića sadrži sastojke koje ima i polisa. S obzirom na masovnost
261
poslova, polise su tipizirane za pojedine grane ili vrste osiguranja. To je
razumljivo kad se ima u vidu da osiguranje predstavlja brojnu zajednicu interesa
osiguranika koji se nalaze u istoj ili u vrlo sličnoj situaciji, pa i njihov pravni tretman
mora biti isti. A to se postiže tipiziranim ugovorima. Polisa je šablon i ugovor se po
pravilu zaključuje jednostavnim pristupanjem, potpisivanjem.
II ELEMENTI UGOVORA
1. Stranke
261
Vidjeti opširnije kod Šulejić dr Predrag, isto djelo, str. 164-165.
281
(suma osiguranja), može isplatiti trećem licu. To treće lice naziva se korisnikom
osiguranja (beneficijarem).
Kod ličnog osiguranja može se ugovor sklopiti tako da se osigurava život ili
zdravlje nekog trećeg lica, a ne onoga koje sklapa ugovor. To se lice naziva
osiguranim licem, ili, takođe, osiguranikom. Ugovarač osiguranja treba da je
pozitivno zainteresovan za život i zdravlje osiguranog lica. Ova pozitivna
zainteresovanost određuje se po objektivnim mjerilima. Uzima se da su srodnici
određenog stepena pozitivno zainteresovani za život i zdravlje jednih za druge,
iako stvarno uvijek ne mora biti tako. Ako se osiguranje vrši za slučaj smrti trećeg,
za valjanost ugovora je neophodna pismena saglasnost bilo na polici, bilo na
posebnom dokumentu. Taj dokumenat mora sadržavati naznaku osigurane svote
(čl. 946 ZOO).
Kod osiguranja imovine, ugovor može zaključiti ne samo sopstvenik stvari koja
se osigurava nego i svako ko ima imovinskog interesa da se ta stvar očuva
neoštećena, tj. svako ko ima interesa da se ne dogodi određeni slučaj, pošto bi, u
suprotnom, pretrpio neki materijalni gubitak - zakupac, založni povjerilac, čuvar (čl.
924 ZOO). Može se, znači, osigurati i tuđa stvar za čije je očuvanje ugovarač
osiguranja pozitivno zainteresovan. Razlog da se osigura tuđa stvar je najčešće u
tome što vlasnik ne može voditi brigu o toj stvari. Takvo osiguranje za tuđi račun
postoji u poslovanju špeditera, komisionara, skladištara, zanatlija, gostioničara i
hotelijera za stvari koje su im predate. Pravni odnos između ugovarača osiguranja i
sopstvenika stvari je, međutim, onakav kakav proizlazi iz njihovog osnovnog
ugovornog odnosa. No, prava iz osiguranja po ovakvom ugovoru ima samo onaj ko
u času nastanka štete ima materijalni interes da se osigurani slučaj ne dogodi.
Znači, kad je sopstveniku vraćena stvar, naknada se isplaćuje njemu; ako nije
vraćena - licu koje stvar drži ili ju je držalo.
Kod osiguranja kod koga se naknada štete, odnosno osigurana svota isplaćuje
korisniku osiguranja kao trećem licu koje nije učestvovalo u sklapanju ugovora, u
teoriji postoji razmimoilaženje o tome ko stiče neposredna prava iz takvog ugovora:
ugovarač ili korisnik osiguranja. Danas i u zakonodavstvu i u praksi prevladava
shvatanje da se takvim ugovorom stvara neposredno pravo za korisnika. Nije
potrebna nikakva izjava korisnika niti saglasnost izjava volje osiguravača i korisnika
osiguranja. Za osiguranje života nekog drugog lica, međutim, potrebna je njegova
pismena saglasnost, ali ono nije ugovorna strana. Korisnik stiče neposredno pravo
i zahtjev na naplatu osigurane svote kad nastupi osigurani slučaj. Ugovaraču
ostaje pravo da opozove korisnika ili da ga zamijeni drugim sve do nastupanja
osiguranog slučaja. On je stranka u ugovoru i raspolaže svim pravima iz ugovora.
Korisnik može biti određen odmah prilikom zaključivanja ugovora, a može i docnije.
282
Kao korisnik može biti određeno neko lice, može se navesti poimenično, ali može
biti označeno i neodređeno, ali odredivo (djeca, nasljednici, suprug i sl.).
1.2. Osiguravač
283
Ugovarač uvijek sklapa ugovor u svoje ime, a kao što je rečeno, može ga
sklopiti za svoj ili za tuđi račun. Naknada se isplaćuje njemu ili nekome drugom.
Ako je u polici određeno drugo lice, to je osiguranje za tuđi račun, ili preciznije,
osiguranje za račun određenog lica. Premiju plaća i ostale obaveze izvršava
ugovarač osiguranja. No, on ne može vršiti prava iz osiguranja i naplatiti naknadu
osim sa pristankom osobe čiji je interes osiguran, odnosno kojoj pripadaju prava iz
ugovora (čl. 905 ZOO). Ugovarač osiguranja u ovom slučaju duguje i premiju
osiguravaču, ali ovlaštenoj osobi ne mora predati policu dok mu ne bude
naknađeno plaćanje premije i troškovi ugovora. Radi naplate ovih potraživanja
ugovarač osiguranja ima pravo prvenstvene naplate iz naknade koja se plaća po
osnovu osiguranja. To pravo može vršiti i neposredno prema osiguravaču (čl. 905
ZOO).
2. Predmet osiguranja
284
3. Rizik
285
času sklapanja ugovora, ako stranke za to nisu znale, ako drže da se događaj još
nije desio. Osiguranje od putativnog rizika praktikuje se u transportnom osiguranju,
naročito pomorskom. Osigurava se brod koji je već otplovio, a u času kad se
osigurava, već je moguće da je potonuo na pučini (čl. 898, stav 3 ZOO).
Pravo postavlja još dva uslova da bi rizik mogao biti pokriven osiguranjem.
Prvo, da je veza osiguranika i imovine koju osigurava zakonom zaštićena, legalna
(da nisu kradene stvari), odnosno, kod osiguranja lica, da radnje pri kojima je
čovjek izložen riziku nisu protivpravne (povreda prilikom provalne krađe). I drugo,
da bi se događaj mogao uzeti kao rizik protiv koga se osigurava, treba da se
ponavlja. To je potrebno iz sljedećih razloga. Ponavljanje događaja koji
prouzrokuje štetu, odnosno koji predstavlja opasnost, stvara kod ljudi osjećanje
potrebe za zaštitom. Intenzitet toga osjećanja je direktno zavisan od učestalosti
štetnog događaja: što se češće ponavlja taj događaj, osjeća se veća potreba za
zaštitom od njega, tj. za osiguranjem. Drugi razlog zahtjeva za ponavljanje
događaja protiv koga se osigurava je tehničke prirode: vjerovatnoća nastupanja
ekonomski i štetnog događaja, stepen njegove jačine i, s tim u vezi, visina štete
izračunavaju se posebnim matematičkim metodama. Podloga za to je dugotrajnije
statističko posmatranje. Znači, treba da se štetni događaj - rizik - ponavlja da bi se
utvrdile neke zakonitosti. A od toga će zavisiti ulog osiguranika u osiguravajući
fond, tj. visina premije.
Osigurati se može protiv jednog i protiv više rizika. Ima nekih vrsta osiguranja
za koje postoji samo osiguranje od više rizika (pomorsko osiguranje). Rizik se, u
ovisnosti od njegovih osobina dijeli na: objektivni i subjektivni; čisti i špekulativni;
opšti i pojedinačni; konstantni i varijabilni; osnovni i dopunski i ratni i politički rizik.
4. Premija
Premija je iznos koji ugovarač osiguranja uplaćuje u fond osiguranja kao cijenu
za rizik koji preuzima osiguravač. Visina premije se izračunava za pojedine grane i
vrste osiguranja. Na njenu visinu utiče stepen vjerovatnoće za nastupanje štetnog
događaja, odnosno za ostvarenje rizika. Premije se utvrđuju tarifom, u zavisnosti
od rizika od kojih se imovina i lica osiguravaju. Premije se izračunavaju računom
286
vjerovatnoće. Elementi za to izračunavanje dobivaju se statističkim posmatranjem
štetnih događaja.
Intenzitet nastupanja štetnog događaja je vrlo različit: premija će biti veća što
se događaj češće dešava, jer je vjerovatnije da će osiguravač isplatiti naknadu. Na
toj osnovi dobijena premijska stopa koriguje se prosječnim intenzitetom štete, tj.
vjerovatnim stepenom jačine štete. Sam događaj nije uvijek jednakog intenziteta, a
i osigurani predmeti različito odolijevaju istoj vrsti događaja, čak i kad su oni istog
intenziteta. Statistički je utvrđeno da je veoma rijetko šteta potpuna i da je nivo
djelimičnog oštećenja nejednak. Jedna zgrada izgori potpuno, druga za trećinu
svoje vrijednosti, treća za desetinu itd.
Premija kao izvor prihoda osiguravača određuje se tarifom koju donosi svaki
osiguravač. Iznos premije u konkretnom ugovoru rezultat je primjene tarifskih
stavova na date elemente pojedinačnog posla. U tarifama i u polici se iskazuje
jedinstvenim iznosima premda je premija složena kategorija.
287
Po načelima tehnike osiguranja, trebalo bi da premija bude nedjeljiva. To znači
da se plaća za cio period osiguranja. Razlog usvajanja načela nedjeljivosti premije
je u tome što se rizici (štetni događaji) ne ostvaruju ravnomjerno u cijelom periodu
trajanja osiguranja, nego u jednom razdoblju učešća ili više, a u drugom rjeđe ili
manje (požari u šumama i na poljima su veći i dešavaju se češće ljeti, na
zgradama - više i češće zimi). Zbog toga bi osiguranici zaključivali osiguranje samo
za periode kad su izloženi većem riziku i plaćali bi ukupno manju premiju.
5. Osigurana suma
288
subjektivne vrijednosti (čl. 925, stav 7). U ostalim slučajevima osiguravač može
tražiti smanjenje osigurane sume proporcionalno stvarnoj vrijednosti predmeta.
6. Trajanje osiguranja
289
Osnovno dispozitivno pravilo člana 922 ZOO razlikuje trenutak zaključenja
ugovora od trenutka u kome počinje njegovo dejstvo. Ugovor o osiguranju
“proizvodi svoj učinak počev od dvadeset četvrtog sata dana koji je u polici
označen kao dan početka trajanja osiguranja”. Za neke posebne slučajeve su
predviđeni izuzeci. Najprije, ako je ugovoreno da se premija plaća odjednom i
prilikom zaključenja ugovora, osiguranje da traje ne od dana naznačenog u polici,
nego od idućeg dana po uplati premije (čl. 913). I drugo, kada se ispostavlja lista
pokrića, osiguranje djeluje od dana izdavanja police.
1. Obaveze osiguranika
Podatke o stvari, odnosno o licu koje se osigurava, koji mogu biti od značaja
za ocjenu rizika, daje ugovarač osiguranja. Ugovarač je dužan da prilikom
zaključenja ugovora prijavi osiguravaču sve okolnosti koje su od značaja za ocjenu
rizika, a koje su mu poznate ili mu nisu mogle ostati nepoznate (čl. 907 ZOO).
Pošto osiguranik ne zna uvijek koje su okolnosti od značaja za ocjenu rizika,
pitanja o tome treba da mu postavlja osiguravač. Tako se i radi. Osiguravači
sastavljaju upitnike, koje popunjavaju budući ugovarači i koji važe kao ponuda za
osiguranje. Ugovarač osiguranja može dati obavještenja o onome što je poznato,
dok osiguravač kao profesionalac treba bolje da zna šta mu treba. Pored toga,
osiguravač može i pregledati i stvar i lica i utvrditi okolnosti koje su mu potrebne.
Ovi podaci služe osiguravaču ne samo za klasifikaciju rizika i za određivanje
premijske stope nego i radi organizovanja zaštite od rizika i preduzimanja
eventualnih preventivnih mjera.
290
Propisi nekih država i teorije o ovom pitanju ne vode računa o savjesnosti,
odnosno o nesavjesnosti osiguranika. Čine ga odgovornim ne uzimajući u obzir
jesu li mu neke okolnosti bile poznate i koliko su mu bile poznate, te da li je
odgovor dao u namjeri da poboljša svoj položaj u ugovorenom odnosu, ili je bio
samo nemaran, ili čak u zabludi. Posljedice su uvijek iste. Takođe se rijetko obraća
pažnja na savjesnost i svijest osiguravača, naročito kad se radi o nepotpunim
podacima. Međutim, osiguravač kao profesionalac mora bolje znati kakvi su mu
podaci potrebni, koliko treba da budu precizni i jasni. Stoga bi on morao da
postavlja adekvatna pitanja, a zatim da primljene odgovore provjerava prilikom
zaključivanja ugovora. Opravdano je, smatramo, shvatanje da bi trebalo uopšte
ukinuti obavezu, a naročito odgovornost osiguranika u davanju obavještenja o
riziku, izuzev ako je išao na prevaru. S obzirom na ulogu organizatora, trebalo bi
nametnuti osiguravaču obavezu da njegovi stručnjaci pregledaju predmet koji se
osigurava i da zajedno s osiguranikom utvrđuje činjenice koje su im potrebne.
Obavještenja koja bi tražili ti stručnjaci morao bi ugovarač osiguranja savjesno
davati.
291
ugovora, ili predložiti povećanje premije, svakako srazmjerno uvećanom riziku.
Ukoliko ugovarač osiguranja ne prihvati prijedlog za povećanje premije, ugovor
prestaje po samom zakonu.
292
uzajamnog osiguranja. Uzajamno osiguranje postoji onda kada se zainteresovani
udruže radi provođenja međusobnog osiguranja i sami određuju svoja prava i
obaveze. Fiksnoj se premiji prigovara da nije pravična i da ne odgovara cijeni
rizika, jer najčešće suma prikupljenih premija visoko prevazilazi iznos isplaćenih
šteta u jednoj godini čak i kad se uzme u obzir potreba za prenosom slobodnih
rezervi za fond rizika u idućim godinama. Fiksna premija je nepravična naročito kad
se kao kriterij u osiguranju dobara ne uzima vrijednost stvari, nego neka druga
osobina (za motorna vozila snaga motora). Davanje bonifikacija onim
osiguranicima koji u proteklom periodu nisu pretrpjeli štetu, a povećanje premija
onima koji su pod određenim uslovima imali štetu, ne utiče na fiksni karakter
premije.
Čim se desi osigurani slučaj, a najdalje u roku od tri dana, osiguranik je dužan
da o tome obavijesti osiguravača kako bi osiguravač mogao provjeriti stanje i
utvrditi nastalu štetu, odnosno štetne posljedice toga slučaja (čl. 917 ZOO). Uslovi
osiguranja sadrže detaljnije odredbe o tome što treba da radi i o čemu i kada
osiguranik treba da obavijesti zajednicu osiguranja, odnosno rizika. Ako to ne učini,
osiguravač mu nije dužan naknaditi onaj dio štete koji je uslijed toga propusta
293
nastao. Ali se ni ugovorom ne može predvidjeti da osiguranik gubi prava iz
osiguranja zbog toga što je propustio rok za prijavu štete, odnosno štetnog
događaja. Takva bi odredba bila ništava (čl. 918 ZOO).
2. Obaveze osiguravača
294
kad se desi događaj protiv koga se osiguralo. Razumije se da će osiguravač
najprije utvrditi postoji li ugovor o osiguranju i je li se desio slučaj predviđen
ugovorom, pa zatim ima li osiguranik pravo na naknadu i kolika je naknada.
Drugu fazu predstavlja procjena štete. Kad se utvrdi da je nastao osigurani slučaj i
šteta, pristupa se procjeni štete. Osiguranik je dužan davati obavještenja i podatke
kojima raspolaže, a koji su potrebni za utvrđivanje uzroka i obima štete. Ako se
osiguravač i osiguranik ne slože o visini nastale štete, procjena se povjerava
vještacima. Strana koja nije zadovoljna nalazom, odnosno procjenom vještaka,
može pokrenuti spor kod suda, kako za utvrđivanje samog rizika, tako u pogledu
nastale štete i njene visine.
Treću fazu čini utvrđivanje veličine naknade. Kod naknade štete u imovinskom
osiguranju važi kao osnovno načelo da iznos naknade ne može preći vrijednost
štete. Izgubljeni dobitak se naknađuje samo ako je to izričito ugovoreno (čl. 925
ZOO). Pretpostavlja se, dakle, samo naknada stvarne štete. Osiguranje ne može
nikome poslužiti kao izvor obogaćenja. Nadalje, visina naknade je ograničena
visinom osigurane svote. Pri obeštećenju se kombinuju ova dva načela. To znači
da u imovinskom osiguranju naknada štete koju osiguravač isplaćuje za osiguranu
stvar, kad je ta stvar propala ili oštećena, ne može biti veća od pretrpljene štete ni
295
od osigurane svote, ako bi šteta bila veća od osigurane svote. Kad su stvari bile
osigurane na stvarnu vrijednosti, onda će naknada štete biti ravna stvarno
pretrpljenoj šteti. Naknada se isplaćuje u novcu. No, osiguravač je ovlašten da
naknadu izvrši i u naturi, tj. popravkom stvari.
osigurana svota
Naknada štete = ------------------------------------ x stvarna šteta
stvarna vrijednost
ili
iznos plaćene premije
Naknada štete = ----------------------------------------------- x stvarna šteta
iznos premije koju bi trebalo plaćati
296
osiguranja nema značaja za određivanje iznosa naknade. Tada je osiguravač
dužan isplatiti potpunu naknadu sve do iznosa svote osiguranja.
297
operacijama, namjernim ubistvom ili samoubistvom, osiguravač se oslobađa
obaveze iz ugovora o osiguranju i nije dužan korisniku isplatiti ugovorenu svotu.
Ugovorom se može predvidjeti obaveza osiguravača da isplati svotu osiguranja i za
slučaj kad nastupe smrt ili ozljede uslijed ratnih operacija. Osiguravač dokazuje da
je šteta prouzrokovana nekim od navedenih oslobađajućih uzroka (čl. 931 ZOO).
Osiguravač ne naknađuje ni štete koje je osiguranik prouzrokovao namjerno.
Suprotna ugovorna odredba je ništava (čl. 929 ZOO). Štete koje osiguranik
prouzrokuje nepažnjom su pokrivene osiguranjem, ako drukčije nije izričito
utanačeno između stranaka.
Kad je ugovarač osiguranja života odredio korisnika osiguranja, kad je, dakle,
zaključen ugovor o osiguranju života u korist trećega, svota osiguranja se isplaćuje
tome korisniku. Korisnik stiče pravo na osiguranu svotu od časa zaključenja
ugovora, bez obzira na to kojim je aktom određen za korisnika: ugovorom, nekim
docnijim pravnim aktom, testamentom i sl. Kad su za korisnike određeni
nasljednici, a ugovarač nije odredio njihov dio, svakom nasljedniku pripada dio
osigurane svote srazmjeran dijelu nasljedstva koji mu pripada. Ako korisnik nije
određen, a ugovarač umre, osigurana svota ulazi u imovinu za raspodjelu
nasljednicima.
298
2.2. Ostale obaveze osiguravača
299
IV KUMULIRANJE ZAHTJEVA ZA NAKNADU I VIŠESTRUKO OSIGURANJE
300
na to što je naplatio osiguranu svotu. Osigurana svota mu pripada po ugovoru o
osiguranju, za to je uplaćivao premije u fond osiguranja. Naknada mu pripada po
drugom pravnom osnovu. Nečijom skrivljenom radnjom nanesen je bol osiguraniku
ili korisniku osiguranja, oštećen mu dio tijela, umanjena mu radna sposobnost i sl. i
prouzrokovač treba da odgovara za to (čl. 948 ZOO).
V PODJELA OSIGURANJA
1. Kriteriji podjele
301
na upotrebljivost stvari ili lica obuhvaćenih jednim pravilima osiguranja, odnosno
istim uslovima osiguranja.
2. Osiguranje imovine
302
3. Osiguranje lica
4. Plovidbeno osiguranje
Osiguranik može biti samo lice koje ima ili koje može da očekuje da će imati
opravdani materijalni interes da ne nastupi osigurani slučaj. Ugovarač osiguranja je
po pravilu i osiguranik. Treće lice se pojavljuje kao osiguranik onda kada ugovarač
djeluje u svojstvu komisionara i onda kada je izričito označeno kao korisnik.
Pristanak trećeg na zaključeni ugovor je neophodan, a može se dati na različite
načine.
303
Osigurane stvari se moraju prevoziti ugovorenim brodom. Ako bi se promijenio
brod bez saglasnosti osiguravača, osim pretovara u slučaju nevolje, ugovor se
raskida. To je pravilo. Može se, međutim, osigurati i teret “na ma kome brodu”,
dakle, bez obzira na koji je brod ukrcan. To je slučaj kod ugovora po tzv.
generalnoj polisi.
Osiguravač nije dužan da ugovaraču osiguranja preda polisu prije nego što
naplati premiju. Ako nisu plaćene premije, osiguravač ih može odbiti od naknade
prilikom likvidacije štete, a nema pravo da ne izvršava svoje obaveze iz ugovora o
osiguranju, ako to nije posebno ugovoreno.
5. Obavezno osiguranje
304
Svi koji obavljaju javni prevoz putnika dužni su da sa osiguravačem sklope
ugovor o osiguranju putnika koje prevoze od posljedica nesrećnog slučaja za
slučaj smrti, trajnog gubitka opšte radne sposobnosti i za slučaj prolazne
nesposobnosti putnika za rad (čl. 69 ZOIO). Isto tako drugi poslovni subjekti, ostala
pravna lica su državni organi dužni da osiguraju svoje radnike kad ih prevoze na
rad ili ih prevoze u vezi s obavljanjem svoje djelatnosti. To isto su dužne učiniti i
druge organizacije kad prevoze lica (ne svoje radnike) u vezi sa obavljanjem svoje
djelatnosti - turističke, ugostiteljske (čl. 69 ZOIO). Osiguranim se smatraju sva lica
koja su namjeravala da putuju, pa i kad se ne nalaze u prevoznom sredstvu, nego
u krugu (stanica, pristanište, aerodrom), bez obzira na to imaju li kartu za to
putovanje ili je nemaju (čl. 70 ZOIO). Svi putnici ili njihovi nasljednici imaju pravo
na isplatu osigurane sume i naknadu troškova. Osiguravač ima pravo na regres od
prevozioca koji je propustio da zaključi ugovor o osiguranju. Oštećeni ima pravo na
razliku od lica odgovornog za štetu ako je šteta bila veća od iznosa koji isplati
osiguravač po osnovu obaveznog osiguranja (čl. 72 ZOIO). Ured za osiguranje
objavljuje zajedničke uslove i tarifu premija osiguranja koje zajednički utvrde
društva za osiguranje - članice ureda (čl. 67).
305
neovlašćeno lice, a ima pravo na regres od toga lica. Ako se regres ne može
ostvariti od odgovornog lica ni sudskim putem, osiguravač ima, shodno zakonskim
kriterijima, pravo na regres prema ostalim osiguravačima koji se bave ovom vrstom
osiguranja (čl. 84 ZOIO). Sličan sistem odgovornosti postoji i kod šteta koje
prouzrokuje nepoznato vozilo (čl. 84 ZOIO). Najniže iznose osiguranja određuje
Vlada Federacije na prijedlog ureda za nadzor (čl. 76 ZOIO). Postoji i obavezno
osiguranje korisnika, odnosno vlasnika vazduhoplova od odgovornosti za štete
pričinjene licima i imovini na zemlji (čl. 93-94 ZOIO) i korisnika, odnosno vlasnika
brodica na motorni pogon (čl. 95 ZOIO).
VI REOSIGURANJE
1. Pojam reosiguranja
262
Šulejić dr Predrag: “Pravo osiguranja”, Misao, Novi Sad, 1992., str. 440
306
Reosiguranjem osiguravač prenosi na drugog osiguravača dio rizika plaćajući
mu za to dio premije, a reosiguravač se obavezuje da će učestvovati u isplati
naknade štete, odnosno sume osiguranja. Reosiguranje stoga i jeste sredstvo za
podjelu rizika. Osiguravač zadržava osiguranje jednog dijela rizika za se, a drugi
dio ustupa reosiguravaču. U istoj mjeri učestvuje i u premiji. Kad se desi osigurani
slučaj, u naknadi štete, odnosno u isplati sume osiguranja učestvuju oba
srazmjerno dijelovima u kojima su preuzeli rizik.
2. Vrste reosiguranja
307
reosiguravač. Kod reosiguranja viška štete, reosiguravač isplaćuje naknade koje
nastanu pošto je osiguravač iscrpio svoj fond za te naknade. Kod oba načina,
dakle, jedan dio rizika uvijek zadržava osiguravač. Kod reosiguranja viška
(godišnjeg) gubitka, reosiguravač preuzima obavezu da osiguravaču naknadi
gubitak nastao u ugovornoj vrsti osiguranja u određenom periodu, najčešće u toku
jedne finansijske godine.
308
Ugovor o imovinskom osiguranju prestaje i zbog neplaćanja premija koje
dospijevaju nakon zaključenja posla. Prestanak po samom zakonu nastupa kada
protekne trideset dana od dospjelosti premije, pod uslovom da je osiguravač
odmah i preporučenim pismom obavijestio osiguranika o dospjelosti premije. Ako
to nije učinjeno odmah, ugovor prestaje istekom roka od trideset dana od uručenja
osiguranika preporučenog pisma kojim ga osiguravač obavještava o isteku roka za
uplatu dospjelih premija (čl. 913). Razlozi za ovakvo rješenje leže u principima
uzajamnosti i solidarnosti na kojima se osiguranje zasniva. Istim činjenicama je
motivisano i rješenje prema kome ugovor u svakom slučaju prestaje ako premija ne
bude plaćena ni u roku od godine dana od dana dospjelosti.
Ugovor može biti raskinut izjavom volje jedne strane onda kada postoje uslovi
koje zakon za to predviđa. Ovdje se nećemo zadržavati na opštim pravilima, nego
samo na mogućnostima jednostranog raskida koje Zakon o obligacionim odnosima
predviđa za svaku od stranaka.
Prvi slučaj u kome osiguravač ima pravo na jednostrani raskid je onaj u kome
mu osiguranik namjerno da netačnu prijavu ili prešuti relevantne podatke. Značaj
pogrešnog informisanja mora biti takav da osiguravač ne bi zaključio ugovor da je
znao pravo stanje stvari. Izjavu o raskidu osiguravač je dužan dati u subjektivnom
roku od mjesec dana po saznanju za istinite podatke ili po sticanju uvida u sve
relevantne činjenice. Kada ugovor raskine, osiguravač ima pravo zadržati primljene
premije i zahtijevati naplatu onih premija koje pokrivaju razdoblje osiguranja u
kome je zatražio poništenje ugovora (čl. 908 ZOO).
309
Stečaj osiguranika može biti razlog zbog koga osiguravač ima pravo na
jednostrani raskid ugovora. Izjavu o raskidu mora dati u roku od tri mjeseca od
dana otvaranja stečaja. Dio premije koja je plaćena za preostalo vrijeme osiguranja
ulazi u stečajnu masu. I osiguranik koji je pao pod stečaj ima pravo na raskid
ugovora pod istim uslovima (čl. 923 ZOO).
263
Kapor dr Vladimir - Carić dr Slavko, isto djelo, str. 358.
310
DIO PETI
264
Vidjeti: ZOO, čl. 234-256 i 259-261 o vrijednosnim papirima i čl. 257-258 o legitimacionim papirima i legitimacionim
znacima.
265
Vidjeti izlaganja kod ugovora o prevozu (željeznicom, drumom, i unutrašnjim vodama).
266
Zakon o mjenici (Sl. novine Federacije BiH br.32/00), skraćeno: ZM.
267
Zakon o čeku (Sl. novine Federacije BiH br.32/00), skraćeno: ZČ.
311
su donesene 1930, a tri iz oblasti čekovnog prava 1931). Neka pitanja mjeničnog i
čekovnog prava regulisana su i podzakonskim aktima. 268
U procesno pravnom smislu zakoni su jedini izvori prava. Zakon koji se odnosi
na postupak rješavanja nestalih ili izgubljenih papira je Zakon o vanparničnom
postupku, 271 u kome su sadržana pravila o amortizaciji isprava, pa i vrijednosnih
papira.
2. Pojam i osobine
268
Uredba o praznicima u smislu Zakona o mjenici i čeku (Sl. list FNRJ broj 8/47), Uredba o zamjeni protesta
dostavljanjem prepisa mjenice i čeka (Sl. list FNRJ broj 8/47) - preuzeti aktom, Sl. list RBiH broj 2/92, shodno čl. 2.
269
Zakon o vrijednosnim papirima (Sl. novine Federacije BiH br. 39/98 i 36/99). Članom 35 ovog Zakona prestala je
primjena zakona i drugih propisa koji su regulisali ovu materiju na teritoriji Federacije BiH. Tako je prestala i primjena
Zakona o vrijednosnim papirima (Sl. list RBiH broj 10/94, 13/94). Naziv zakona nije odgovarajući jer se isključivo
odnosi na pet vrsta hartija od vrijednosti, ali se u praksi i dalje koristi pošto pobliže definiše pojedine hartije od
vrijednosti.
270
Zakon o tržištu novca i tržištu kapitala (Sl. list RBiH broj 10/94, 13/94)
271
Zakon o vanparničnom postupku (Sl. list FBiH broj 2/98).
272
Sultanović dr Aziz - Trifković dr Miloš - Simić dr Milić, op.cit. str. 474.
312
prenošenjem, ustupanjem te isprave. Manifestacije toga prava vezane su za
odgovarajuće radnje sa hartijom. Potraživanje iz hartije od vrijednosti vezano je za
samu hartiju i pripada njenom zakonitom imaocu. “Ispunjenje potraživanja iz hartija
od vrijednosti može zahtijevati, uz njeno podnošenje, samo njen zakoniti imalac,
odnosno lice koje on ovlasti” (ZOO, čl. 240).
Neki autori kažu da je kod hartije pravo inkorporirano, utjelovljeno u toj ispravi.
Drugi smatraju da je kod hartije od vrijednosti papir nosilac, reprezentant prava.
Pravo na hartiju daje i pravo iz hartije, tj. sama hartija i ono imovinsko pravo koje je
u njoj označeno čine cjelinu. Sopstvenik hartije ovlašćen je da od dužnika zahtijeva
da ispuni ono na što je obavezan tom hartijom. No isto tako, pravo da traži
313
ispunjenje obaveze sadržane u hartiji ima samo onaj ko posjeduje tu hartiju,
upravo njen zakonski imalac. Prenošenje hartije na drugo lice znači prenošenje
prava sadržanih u hartiji. Prema tome, niti se može tražiti ostvarenje prava bez
hartije, niti se može izvršiti obaveza drugome, nego onome ko posjeduje hartiju.
Pravo je, dakle, povezano s hartijom dvojako: za ostvarenje prava upisanog u
hartiju potrebna je hartija; prenos i uopšte raspolaganje pravom mogući su samo
putem hartije. Kaže se da pravo iz hartije ide za pravom na hartiju i da pravo na
hartiju proizlazi iz prava iz hartije.
Kod hartija od vrijednosti postoje dvije vrste prava: pravo na hartiju i pravo iz
hartije. Pravo na hartiju je kao i svako drugo stvarno pravo koje pravni subjekt
može imati na nekoj stvari. Nosilac toga prava (sopstvenik) ima pravo da hartiju
drži i da s njom raspolaže, a naročito da je pusti u promet. To je i svrha postojanja
hartije od vrijednosti, da se može kupovati i prodavati, zalagati i poklanjati itd.
Pravo na hartiju omogućuje imaocu da ostvaruje prava koja su sadržana u toj
hartiji, radi kojih je ona izdata.
Time što ima pravo na hartiju, njen imalac može ostvarivati potraživanje koje je
naznačeno na hartiji. Bez hartije ne bi se mogla zahtijevati od dužnika isplata svote
upisane na hartiji (izvršenje činidbe iz hartije) niti bi se mogla ostvarivati druga
prava, pa se ona ne bi mogla ni prenositi. Ali prenosom hartije prenose se i prava
vezana za nju. Prava iz hartije su prava koja, prema načelima i propisima,
pripadaju povjeriocu (imaocu hartije). Ta prava mogu biti djelimično naznačena na
hartiji, a utvrđena su i precizirana propisima za svaku vrstu hartije od vrijednosti.
314
Danas se posebno raščlanjuje tzv. pravni ili juridički; javni ili društveni;
investicioni i korporativni pristup značenju hartija od vrijednosti. Svi oni su u tijesnoj
vezi sa pravnim pristupom koji je upravljen na bitne elemente hartija od vrijednosti i
legalne radnje sa istim. Javni pristup poklanja pažnju oblicima društvene kontrole
nad emisijom i prometom hartija od vrijednosti dok ostala dva pristupa tretiraju
njihov značaj sa različitih ekonomskih aspekata. 273 Svi ovi pristupi zajedno čine
jedno jedinstvo u okviru materije prava hartija od vrijednosti.
273
Pobliže kod: Silvije Orsag, Vrijedonosni papiri, Revicon, Sarajevo, 2003.g. str. 86-91.
274
Prema anglosaksonskom pravu: svako ko, uz naknadu, prima ispravu u dobroj vjeri stice nad njom vlasništvo jer se
“consideration” pretpostavlja (prethodi mu “good consideration”). Inače, “consideration” je neki razuman razlog,
većinom određena protučinidba.
275
Vajner dr Zdenko: “Vrijednosni i drugi papiri robno-novčanog prometa”, Narodne novine, Zagreb, 1963, str. 300-
307.
276
Foley Bernard J.: “Tržišta kapitala”, Mate, Zagreb, 1993, str. 4.
315
tehnologija. Zahvaljujući tehničkom napretku i u ovoj oblasti se sve više razvija
poslovanje bez papira. 277
Posebnim zakonom, kao što je slučaj u našem pravu gotovo sa svim hartijama
od vrijednosti, određeni su i drugi sastojci kao bitni (npr. za dionicu, obveznicu,
komercijalni zapis). Vrijednosni papiri mogu imati i nebitne elemente. Bitne
elemente, koji su zakonom određeni, svaki komad hartije od vrijednosti mora da
sadrži. Ako isprava ne bi sadržavala ma koji od njenih bitnih elemenata, ona tada
ne važi kao hartija od vrijednosti.
1. Postavljanje problema
277
O ovim aspektima pobliže: Mr. Svetislav Milovanović, Savremene hartije od vrednosti, Službeni glasnik, Beograd,
1999.g.
278
ŠZO, Čl. 965.
316
trenutka nastanka teku pravna dejstva obligacionog odnosa i utvrđuju se potrebni
uslovi za sticanje vlasništva na hartiji. U zakonodavstvima postoje različita rješenja.
2. Teorija kreacije
3. Teorija emisije
317
na obvezivanje završava se činjenicom stavljanja hartije u opticaj jer je tada
njegova volja konačna, a ne kada je papir potpisao. Odluka je pravno tek tada
donesena, kada se pojavio i povjerilac bez koga se ne može ostvariti pravo iz
hartije. Sve do tog trenutka (stavljanja u promet) izdavalac je mogao povući ili
izmijeniti sadržaj hartije, odnosno svoje obaveze. Kada je pustio hartiju u promet,
izdavalac je učinio sve što je u njegovoj moći i što se traži od njega za nastanak
obligacionog odnosa. S druge strane, postoji i prisustvo povjerioca pa se prava i
obaveze iz hartije mogu ostvarivati. Samo sastavljanje hartije, kao što uči teorija
kreacije, ne predstavlja gotovu (konačnu) jednostranu izjavu volje izdavaoca.
Sama teorija emisije pojavila se kasnije pod uticajem prakse gdje su uloge kod
izdavanja hartija podijeljene. Naročito u slučaju masovnih trgovačkih efekata
(akcija, obveznica). Jedno lice štampa, drugo potpisuje kao izdavalac, a treće vrši
distribuciju, stavlja u promet (banke, posebne institucije). Prigovara se teoriji
emisije da nije riješila neke ključne probleme. Izdavalac može staviti prigovore da
je hartija puštena u promet bez njegove volje i da njegova obaveza nije pravno
valjana. Ne pruža se pravna zaštita savjesnom sticaocu hartije od vrijednosti koji je
istu stekao dobronamjerno kada je hartija stavljena u promet bez volje izdavaoca ili
ranijeg imaoca papira (indosatara). Prema ovoj teoriji, nema obaveze izdavaoca ili
ranijeg imaoca pošto u ovom slučaju nema njegove volje.
4. Teorija ugovora
Teorija ugovora ili ugovorna teorija bitno se razlikuje od prve dvije. Dok teorija
kreacije i teorija emisije smatraju da obaveza iz hartije od vrijednosti nastaje
jednostranom izjavom volje izdavaoca, sa razlikama u momentu nastanka, ova
polazi od toga da obligacioni odnos nastaje ugovorom, kao dvostranim pravnim
aktom, odnosno voljnim radnjama izdavaoca i primaoca hartije od vrijednosti.
Otuda i naziv ove teorije. Po teoriji ugovora, obligacioni odnos nastaje u momentu
kada izdavalac preda hartiju njenom korisniku. Dok teorija emisije u faktu predaje
vidi izjavu volje izdavaoca, ovdje to nije slučaj. Pošto postoji izdavalac, kao dužnik i
ovlašteni primalac, kao povjerilac po hartiji, ta voljna predaja i voljni prijem
(sporazum) stvaraju dvostrani pravni akt - ugovor. Osnov nastanka obligacije jeste
ugovor koji je zaključen onda kada je između izdavaoca i primaoca izvršena
predaja i prijem hartije. Tada obligacioni odnos može proizvoditi pravna dejstva jer
su ispunjeni svi potrebni uslovi.
Dosljedno ugovornoj teoriji, ako bi neko lice došlo u posjed hartije bez predaje
od strane izdavaoca (ukradena, nađena), ne bi se smatralo nosiocem prava iz
takve hartije. Makar bilo savjesno. Obaveza iz hartije nije uopšte nastala jer nije
bilo voljne predaje hartije, nije zaključen ugovor.
318
iz ruke izdavaoca ili ranijeg imaoca, bez njegove volje, nije u izjavi volje (nema
ugovora niti jednostrane pravno valjane volje) nego u pravnom prividu. Naime,
stvaranjem hartije od vrijednosti izdavalac je stvorio vanjski pravni privid o
valjanom puštanju hartije u promet. Onaj ko je stvorio takav privid dužan je, po
zakonu, jamčiti bez obzira na njegovu volju, svakom savjesnom pribaviocu hartije
od vrijednosti. Pri izdavanju hartije, izdavalac mora računati na sopstveni rizik da
hartija može doći u promet i mimo njegove volje. 279 Shvatanje teorije pravnog
privida je u interesu pravne sigurnosti.
279
Radišić dr Jakov: “Obligaciono pravo”, Nolit, Beograd, 1979, str. 267.
280
Larenz Karl: “Lehrbuch des Schuldrechts”, II Band, München, 1977, str. 443 (prema Radišić, op.cit, str. 266).
281
Loza dr Bogdan: “Obligaciono pravo”, Sarajevo, 1981, str. 244.
282
Rastovčan dr Pavao - Luger-Katušić dr Jadranka: “Vrijednosni papiri - mjenica i ček”, Informator, Zagreb, 1985, str.
12.
283
Radišić dr Jakov, op.cit. str. 266.
319
III VRSTE HARTIJA OD VRIJEDNOSTI
1. Kriteriji podjele
284
Vajner dr Zdenko, op.cit. str. 45 i dalje.
O klasifikaciji hartija od vrijednosti pobliže: Dr. Vasiljević Mirko, Poslovno pravo, Udruženje pravnika u privredi,
285
320
fizička predaja tih stvari. Pošto imalac takve hartije ima pravo da raspolaže robom
navedenom u njoj, te se hartije nazivaju i robnim, dispozicionim hartijama.
321
Po sporazumu izdavaoca i imaoca hartije od vrijednosti na donosioca, može
se ova hartija pretvoriti u hartiju na ime. Može je izdavalac vezati za samo nekog
(određenog imaoca) i zabilježiti na takvoj hartiji da će radnju navedenu na hartiji
izvršiti samo tome licu. Takvo preinačenje hartije na donosioca u hartiju na ime
naziva se vinkulacijom. To se dešava kad imalac hoće da osigura svoje
potraživanje bojeći se da hartija ne dođe u ruke neovlašćenom licu i da je ono ne
zloupotrijebi. Mogu se sopstvenik ove hartije i njen izdavalac sporazumjeti da se
ova bilješka (vinkulacija) briše i tako opet hartija postane hartijom na donosioca. To
brisanje naziva se devinkulacijom.
Pravo iz hartije na ime, kao što je već rečeno, može se prenositi ustupanjem
(cesijom). I za ovu vrstu hartija od vrijednosti važi pravilo da je za ostvarenje prava
iz hartije potrebno posjedovati hartiju. To je neophodno, iako nije dovoljno -
potrebno je izvršiti upis na samoj hartiji, pismeno obavijestiti izdavaoca te da se
prenos upiše u registar izdavaoca, ako se on vodi (ZOO, čl. 246).
Ovlašteno lice (povjerilac) po ovoj hartiji je lice koje je imenovano u hartiji, ali i
svako drugo lice za koje naredi u hartiji imenovano lice. One sadrže pored imena
povjerioca (remitenta) klauzulu “po naredbi”. Imenovano lice može prenijeti svoje
pravo iz hartije na nekog drugog, može narediti da se činidba izvrši tome drugom.
Pravo se prenosi indosiranjem (žirom), o čemu je već bilo riječi.
322
vrijednosti po naredbi može se, takođe, upotrijebiti rekta klauzula i time zabraniti
njihov prenos.
Prema roku dospjelosti, vremenu kada treba izvršiti činidbu iz hartije, one se
dijele na oročene, po viđenju i sa neodređenim rokom. Svaka hartija ima svoj rok
dospjelosti, samo je pitanje kako je on određen.
Pored navedenih podjela, ovdje će se istaći još neke kako bi se stekla slika o
složenosti materije vezane za hartije od vrijednosti.
286
Foley Bernard J. op.cit. str. 220.
323
institucije (dionica, komercijalni zapis, ček, mjenica). c) Hartije od vrijednosti se
razlikuju i prema prihodu (prinosu) koji donose imaocu papira. U tom smislu postoje
hartije koje: nose (daju) stalan prihod i nazivaju se investicionim hartijama
(obveznica), druge daju promjenljiv prihod (akcija, komercijalni zapis), a treće ne
donose nikakav prihod 287 (ček, skladišnica, teretnica).
d) Prema odnosu sa osnovnim poslom, povodom koga su izdate, hartije od
vrijednosti dijele se na apstraktne i kauzalne. Prve su nezavisne od osnovnog
posla, a kod drugih se vidi ta veza iz same hartije.
Masovne hartije od vrijednosti koje imaju tržišnu ili berzansku cijenu nazivaju
se trgovačkim efektima. Ta cijena je, po pravilu, viša ili niža od nominalne
vrijednosti, one koja je upisana na hartiji. Odlikuju se najvećim stepenom
zamjenljivosti (fungibilnosti), što omogućuje lakšu cirkulaciju i trgovanje. Dionica i
obveznica predstavljaju “osnovni materijal” tržišta kapitala, trgovačke efekte.
287
Simić dr Milić: “Vrijednosni papiri/hartije od vrijednosti”, Zbornik radova, Zavod za računovodstvo i reviziju, Sarajevo,
1996, str. 180.
324
IV PRENOS HARTIJA OD VRIJEDNOSTI
2. Cesija
Cesiji, razumije se, prethodi neki drugi, osnovni pravni posao (ugovor o prodaji
te tražbine, o poklonu te tražbine, o ispunjenju neke obaveze i sl.). Važno je da za
ovakav prenos ne treba nikakav pristanak dužnika. Ako je cesija punovažna,
dužnik je mora prihvatiti. Njega se ne tiče, odnosno za njega je svejedno ko mu se
javlja kao povjerilac. Za dužnika je važno što se kod prenosa cesijom primjenjuje
načelo da se njegov položaj ne može pogoršati.
Tražbina iz hartije od vrijednosti može se, takođe, cedirati. Kako ove tražbine
ne mogu biti ostvarene bez hartije i cesija je nepotpuna dok se cesionaru ne preda
hartija. Za punovažnost cesije hartije od vrijednosti potrebna je, dakle, i predaja
hartije. Na ovom se slučaju dobro vidi kako dolazi do izražaja značaj načela
inkorporacije, pravo iz hartije slijedi iz prava na hartiju.
Cesijom se prenose hartije na ime (ZOO, čl. 242). One se stoga i nazivaju
rekta hartijama (neprenosivim) jer se ne prenose na način karakterističan i
uobičajen za hartije od vrijednosti. Cesijom se mogu prenositi i druge hartije od
vrijednosti, a ne samo one koje glase na ime, no takav način prenosa je za te
druge hartije od vrijednosti izuzetan i rjeđi. Posebnim propisom može se odrediti da
se hartije od vrijednosti na ime prenose i indosamentom (ZOO, čl. 242, ZOVP, čl.
10).
325
pravna dejstva prema izdavaocu hartije (ZOO, čl. 246). Naznačene radnje traže se
i kod daljeg prenosa, kad hartiju ne prenosi sam izdavalac. Ovaj postupak pri
prenosu prava iz hartije od vrijednosti na ime traži se uvijek, bez obzira na to
prenosi li se hartija cesijom ili indosamentom.
326
jemstvo prema indosataru i prema svim docnijim sljednicima (licima na koja hartija
bude indosirana) da će činidba biti ispunjena.
327
Upisuje se još mjesto i datum prenosa. Lice koje je steklo hartiju blanko
indosamentom može je dalje prenositi blanko ili punim indosamentom. Razumije se
da može, kao i svaki drugi imalac hartije od vrijednosti, tražiti ispunjenje činidbe iz
hartije. U tom slučaju, potrebno je samo da upiše naziv, odnosno svoje ime iznad
potpisa indosanta, na prazno (blanko) mjesto. Blanko indosament naziva se u
poslovnom svijetu još i otvorenim žirom.
328
1. Prestanak prema opštim pravilima
288
Henn Harry G: “Law of corporations and other business enterprises”, West Publishing Co. St. Paul, 1970, str. 335.
329
330
GLAVA DRUGA
MJENICA
1. Pojam mjenice
331
pojavila, isključivi pravni izvor bili su trgovački običaji. Kao što je već rečeno, u
materiji mjeničnog prava izvršena je unifikacija pravila na međunarodnom planu.
Već je rečeno da mjenica služi i kao sredstvo obezbjeđenja tražbine, bilo kao
mjenični lombard ili jemstvo. Isključivo kao sredstvo obezbjeđenja služi kod
kreditnih potraživanja (osiguranje kredita), kao bjanko akceptirana mjenica. Može
služiti i u svrhu polaganja kaucije (kauciona mjenica), a izdaje se kao bjanko,
akceptirana i rekta mjenica.
332
I na kraju, mjenica predstavlja sredstvo kratkoročnog ulaganja novčanog
kapitala. Kupovina nedospjelih mjeničnih potraživanja je česta pojava u tržišnim
ekonomijama gdje se zarada ogleda u eskontu. Iako je mjenica individualni
(pojedinačni) papir od vrijednosti, ona spada u grupu berzanskih hartija i zajedno
sa obveznicom predstavlja značajan izvor finansiranja poslovnih subjekata. 289
1. Teorija omisije
Mjenica je pismena isprava koja ima određen sadržaj kao i svaka hartija od
vrijednosti. U pogledu vremena kad pojedini elementi treba da budu uneseni u
ispravu, da bi ona imala karakter mjenice, postoje različite teorije. Prema starijoj
teoriji, teoriji jedinstvene radnje (unitu actu), svi elementi moraju postojati, biti
uneseni, u času stvaranja mjenice. U protivnom, isprava nema obilježja mjenice.
Svi podaci (elementi) unose se istovremeno, jednim rukopisom i mastilom. Ovakvo
shvatanje ne odgovara potrebama savremenog prometa.
333
2. Bitni sastojci (elementi)
Trasirana (vučena, trata) mjenica sadrži sljedeće bitne elemente (ZM, čl. 3):
a) označenje u slogu isprave da je to mjenica;
b) bezuslovan nalog da se isplati određena svota novca;
c) ime, odnosno naziv, firma onoga koji treba da plati (trasat);
d) označenje kad treba da plati (dospjelost);
e) mjesto gdje treba platiti;
f) ime, odnosno naziv, firma onoga kome treba platiti, ili po čijoj naredbi treba
platiti (remitent).
g) dan i mjesto izdavanja mjenice i
h) potpis onoga ko je izdao mjenicu (trasant).
Naziv “mjenica” mora biti napisan u tekstu same isprave još u času kad se ta
isprava izdaje, i to na jeziku na kojem je isprava izdata. Naziv “mjenica” potrebno je
upisati da bi potpisnik i svaki onaj ko dobije ispravu u ruke znao šta potpisuje,
odnosno o kakvoj se ispravi radi. Ako taj naziv ne bi bio upisan u ispravu, takva
isprava ne bi se smatrala mjenicom. Mogla bi to biti obična građanskopravna
obligacija.
U praksi se, gotovo isključivo, upotrebljava mjenični blanket, koji izdaje država
ili neka ovlaštena organizacija, i taj je blanket cio štampan na zvaničnom jeziku sa
stalnim elementima, a za ono što je promjenljivo ostavljeno je prazno da se popuni.
U stalne elemente koji su odštampani na mjeničnom blanketu spada i naziv
“mjenica”. Naziv mora biti upisan u samom slogu, tekstu. Po našem zakonu, ne
može biti upisan kao naslov. Razlog tome bi bio da se izbjegne falsifikovanje, pošto
se nove riječi teže mogu unositi u tekst, a lakše u naslov. Ovaj elemenat
neophodan je u kontinentalnim pravima. Po anglosaksonskom pravu, mjenica je
hartija po naredbi (bill on order) i nije nužno da u ispravi bude sadržan i naziv
“mjenica”.
290
O pojedinim elementima mjenice kao i o načinu popunjavanja pojedinih vrsta mjenice pobliže: Doc. dr. Veljko
Trivun, Vedad Silajdžić, Fatima Mahmutćehajić i mr. Zinka Grbo Praktikum poslovnog prava, Izdavačka djelatnost
Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo 2003.g. str. 588-628.
334
2.3. Bezuslovan nalog da se isplati određena svota novca
Pitanje je kako mora biti naznačena mjenična svota i mora li biti naznačena po
vrsti i količini novca. Na prvom mjestu, naredba mora da glasi na sumu novca. Ne
može biti potraživanja stvari. Vrsta novca treba da bude naznačena, ako to i nije
učinjeno, pretpostavlja se da isplatu treba izvršiti u onoj vrsti novca koji ima
zakonski tečaj u mjestu plaćanja. Što se tiče naznačenja količine novca, obično se
navodi svota i brojem i slovima. Kod nas se iznos brojem piše desno gore izvan
teksta, a slovima u tekstu mjenice. Nije svuda tako. Zakon ne određuje to mjesto i
o tome važi običaj. U Engleskoj i u SAD, iznos brojevima piše se u gornjem lijevom
uglu, u Francuskoj uz potpis trasanta.
Pri upisivanju iznosa novca brojem i slovima može doći do neslaganja. Iznos
može biti napisan i slovima i brojem više od jedanput. Zatim može biti neslaganja
između svote napisane cifrom i slovima. U slučaju ovog nepodudaranja, zakon je
dao pravila kako se sukob rješava (ZM čl. 8). Kod neslaganja svote napisane
slovima i brojem - vrijedi svota napisana slovima. Ako je u mjenici naznačeno više
različitih svota, bilo slovima, bilo brojevima - važi najmanja svota. Ako je u mjenici
ispisano više različitih svota i slovima i brojevima - tada važi ona najmanja svota
koja je napisana slovima. Neke zemlje dozvoljavaju u mjenici i alternativno
naznačenje valute (“platite 100 USD ili 1.600,00 KM”).
Na mjenici može biti navedeno više trasata. Da li ovu ulogu mogu imati
kumulativno ili alternativno - zakon izričito ne govori. Teorija prihvata oba rješenja.
Mjenica sa više trasata nije rijetka pojava u međunarodnom mjeničnom saobraćaju.
Dešava se da neko ima u inostranstvu dvije ili više banaka koje plaćaju za njega.
Kad takvo lice kao izdavalac mjenice ne zna sigurno ima li pokrića kod neke banke,
ili ne zna kod koje mu je banke veće pokriće, ili kad kod jedne banke nema
335
dovoljno pokrića, vući će mjenicu na obje banke kao trasate. To može biti
alternativno, a može i kumulativno. Ako se mjenica vuče kumulativno, banka kojoj
se imalac mjenice obrati prihvatiće mjenicu do iznosa pokrića, a za ostatak će se
imalac mjenice obratiti drugoj banci. Kad takva firma ne zna sigurno ima li uopšte,
ili ima li kod banke dovoljno sredstava koja mu služe kao pokriće, vući će mjenicu
alternativno na obje banke. Inače, trasat može biti svako lice koje po propisima
građanskog prava, može primati obaveze, dakle, svako poslovno sposobno lice.
Ime, odnosno naziv povjerioca, lica kome treba isplatiti mjeničnu svotu, mora
biti navedeno u mjenici. Na istoj mjenici može biti navedeno više remitenata i to
kumulativno ili alternativno. Takvo označavanje ne unosi u mjenični odnos nikakvu
neizvjesnost. Ako su remitenti navedeni alternativno, isplatiće je dužnik onome ko
mu mjenicu podnese na isplatu. Ako su remitenti označeni kumulativno, onda bi
svoja mjenična prava mogli ostvarivati, smatramo, samo zajednički, pa bi i isplatu
mogli tražiti svi zajedno. Međusobni odnos takvih remitenata je građanskopravne
prirode i, po pravilu, bio bi određen njihovim međusobnim sporazumom.
336
dužnika. Međusobni odnos satrasanata nije mjeničnopravne prirode, nego
građanskopravne.
Dospjelost je vrijeme kad se mjenica ima isplatiti, vrijeme kad mjenična svota
dospijeva za isplatu. Rok dospjelosti se mora naznačiti na mjenici, jer je to njen
bitni sastojak. No ako se ne naznači, mjenica ipak važi, a zakonska je pretpostavka
da je to mjenica po viđenju (ZM, čl. 4, st.2). Rok dospjelosti ne može se odrediti
van mjenice.
Rok dospjelosti kod mjenice može biti određen na jedan od ova četiri načina
(ZM, čl. 34):
a) Mjenica sa dospjelošću na određeni dan, dnevna mjenica, kalendarska
mjenica (Tagwechsel, lettre de change a jour five). Ova mjenica glasi: “1. juna
2002. god. platite...” Rok dospjelosti je određen tačno datumom, fiksan je.
Dopušteno je, umjesto fiksno određenog dana, dospjelost označiti i uobičajenim
izrazima koji pokazuju tačno o kom se danu radi. To su: “početkom mjeseca” ili
“primo”, “polovinom mjeseca” ili “medio”, “krajem mjeseca” ili “ultimo”. To znači prvi
dan u mjesecu, petnaesti dan u mjesecu i posljednji dan u mjesecu (ZM, čl. 38).
Kada je mjenica plativa na određeni dan u mjestu u kome ne vrijede isti kalendar
koji vrijedi u mjestu izdavanja, onda se smatra da je dan dospjelosti po kalendaru
koji vrijedi u mjestu plaćanja (ZM, čl.38, st.1).
b) Mjenica na određeno vrijeme od izdanja (Dato wechsel, lettre de change a
date). Dospjelost ovakve mjenice je određena protekom na mjenici naznačenog
vremena od njenog izdanja. Ta mjenica glasi: “platite šest mjeseci od danas” ili “tri
mjeseca a dato platite za ovu mjenicu...” ili “pola godine od izdanja ove mjenice
platite...” Važno je naznačiti, ma kojim izrazom, da se plaća od dana izdanja
mjenice, da ne bi došlo do zabune od kada treba računati protek roka. Moglo bi se,
inače, kad to ne bi bilo naglašeno, uzeti da se vrijeme računa od dana podnošenja
na akcept, odnosno na viđenje. Vrijeme se računa onako kako određuje
građansko pravo (ZOO, čl. 77). Kada se mjenica plativa na određeno vrijeme od
dana izdavanja trasira iz jednog mjesta na neko drugo mjesto i kad u tim mjestima
ne vrijede isti kalendari, onda se dan izdavanja dovodi na dan koji mu odgovara u
kalendaru koji vrijedi u mjestu plaćanja, pa se prema tome određuje dospjelost
(ZM, čl.38, st.2).
c) Mjenica po viđenju (Sichtwechsel, lettre de change a vue). Mjenica po
viđenju dospijeva kad god se podnese na isplatu. Trasant je dužan isplatiti kad god
mu je imalac podnese u okviru zakonom predviđenog roka.
Mjenica po viđenju obično glasi: “po viđenju platite za ovu mjenicu...” ili “platite
čim se ova mjenica podnese na isplatu” ili “pri podnošenju na isplatu platite...” ili
“kad imalac ove mjenice zahtijeva platite...” i sl. Zakon ipak određuje krajnji rok u
kome se mjenica po viđenju mora podnijeti na isplatu. To je godina dana od
izdanja. Ovaj rok podnošenja na isplatu može trasant skratiti ili produžiti da traje
duže od godinu dana. Može ga odrediti i svaki indosant, ali samo na kraće vrijeme
od godine dana (ZM, čl. 35). Takva mjenica po viđenju kod koje je određen krajnji
337
rok podnošenja na isplatu glasila bi: “platite po viđenju, a najdalje 20. juna 2002.
godine” ili “platite po viđenju, ali ne prije deset mjeseci od danas...” Mjenice po
viđenju ne moraju se podnositi na akcept, a po pravilu se i ne podnose. Trasant
može odrediti da mjenica plativa po viđenju ne smije biti podnesena na isplatu prije
naznačenog vremena. U takvom slučaju rok za podnošenje na naplatu počinje teći
od tog vremena (ZM, čl. 35, st. 2).
d) Mjenica na određeno vrijeme po viđenju (Nachsichwechsel, lettre de
change de vue). Ova mjenica mora se najprije podnijeti trasatu na viđenje, pa
pošto je on vidi i upiše na mjenici datum kad mu je podnesena na viđenje, i kada
protekne na mjenici označeni rok, podnosi se na isplatu. Takva mjenica glasi: “tri
mjeseca po viđenju platite...” i sl.
Podnošenje na viđenje u stvari je podnošenje na akcept, tako da se vrijeme
koje treba da protekne do dospjelosti računa od dana kad trasat akceptira mjenicu i
stavi datum akcepta. Ako prilikom podnošenja trasat nije stavio datum, kao i kad je
odbio da akceptira takvu mjenicu, valja je podnijeti na protest, i rok se računa od
dana podizanja protesta. Dakle, rok se računa bilo prema danu akcepta bilo prema
danu protesta (ZM, čl. 36). Kada protest nije podignut, onda se u pogledu
akceptiranja smatra da je nedatirani akcept stavljen posljednjeg dana roka
predviđenog za podnošenje na akceptiranje (ZM, čl. 36, st. 2).
Nije dopušteno navesti na mjenici dvije ili više dospjelosti, pošto bi to stvaralo
zabunu, kosilo bi se s načelom određenosti mjenice. Takve bi mjenice bile ništave
(ZM, čl. 34). Ne važe ni mjenice sa kumulativnim ili alternativnim naznačenjem
dospjelosti. Mjenice sa naznačenjem krajnjeg roka plaćanja ne važe (“platite do 1.
jula t.g.”). Ne važe ni sa nemogućim datumom (“platite 31. aprila”). U ovim
slučajevima se ne može primijeniti pravilo da se dospjelost izvršenja obaveze
pomiče na najbliži mogući datum. Mjenica sa dospjelošću ranijom od dana izdanja,
takođe, ne važi. Ne važi ni mjenica sa naznačenjem isplate na rate (obročne
mjenice) kod koje je dospjelost naznačena sa više dana, svakog od tih dana plaća
se jedan dio mjenične svote (1. februara 2000. godine platite 10.000 KM, a 5.
aprila iste godine platite 20.000 KM”).
U mjenici mora biti navedeno mjesto u kome treba mjenicu platiti. Prema
međunarodnoj praksi, stavlja se toponomastički naziv mjesta, onaj naziv koji se za
to mjesto upotrebljava u toj zemlji. No i kad ne bi bilo tako navedeno, ne bi
postojao razlog za ništavost mjenice.
338
Mjesto plaćanja je bitan elemenat mjenice, ali nije neophodan. Može taj
podatak biti izostavljen, i tada postoji zakonska pretpostavka da je mjesto plaćanja
ono mjesto koje je na mjenici označeno pored imena trasata (ZM, čl. 4, st. 3). Ako,
pak, ni to mjesto ne bi bilo navedeno, takva bi mjenica bila ništava jer joj nedostaje
jedan bitan elemenat. Po teoriji omisije, savjesni imalac mjenice može sam popuniti
mjeničnu ispravu i upisati mjesto plaćanja ili pored imena trasatovog dodati mjesto
njegovog prebivališta.
339
4. Domicilirana mjenica
Zakon o mjenici (čl. 28) dozvoljava kod mjenica plativih u mjestu trasatovog
sjedišta, koje nisu domicilirane, da trasat može prilikom akcepta označiti adresu u
tom mjestu gdje će se mjenica platiti. Time se ne mijenja mjesto plaćanja, nego se
samo daje adresa gdje će se, odnosno kod koga će se mjenica platiti. To lice
(platac), odnosno mjesto (platište), određuje trasat. Neki i tu mjenicu nazivaju
domiciliranom, odnosno nepravom domiciliranom mjenicom.
340
Postoji i shvatanje da je domicilirana mjenica svaka u kojoj je označeno da će
je isplatiti neko treće lice, a ne akceptant ili u kojoj je naznačeno da će se isplatiti u
nekom drugom mjestu, a ne u mjestu koje je navedeno u mjenici kao sjedište
trasatovo.
341
novcu prema dnevnom ili određenom službenom kursu. Inače, ova klauzula se
primjenjuje ukoliko nije u suprotnosti sa devizno-valutnim propisima zemlje.
Ako klauzula glasi: “Platite... i stavite na moj račun” znači da trasat ima
poslovni odnos sa trasantom iz koga nešto duguje pa će mjenicu isplatiti sa tog
trasantovog računa. Kada postoji ovakva klauzula: “Platite... i stavite na račun
N.N,” radi se o komisionoj mjenici (komisiona trata). Postoje pravni odnosi između
trasata i N.N, ali i između trasanta i N.N, na osnovu čega trasant, kao komisionar
N.N, vuče mjenicu na trasata. O komisionoj mjenici biće riječi kasnije. U suštini,
klauzula o pokriću pokazuje trasatu koga on treba da zaduži u računu ili kome
računu će odobriti mjeničnu svotu.
Klauzula govori o tome da li trasat, prije nego što prihvati nalog iz mjenice,
treba da sačeka izvještaj od trasanta ili ne treba. Može da glasi: “Platite ... i stavite
istu na moj račun sa izvještajem” ili “Platite... i stavite istu u račun N.N, bez
izvještaja”. Bezuslovnost mjeničnog naloga može se ublažiti unošenjem ove
klauzule ako se akceptiranje i plaćanje mjenice veže za izvještaj koji trasant treba
da pošalje trasatu (upisano “sa izvještajem”). Ukoliko trasat akceptira i/ili isplati
mjenicu prije dobijanja izvještaja, on time, protivno izvještaju, ugrožava svoj zahtjev
na pokriće. Klauzula “bez izvještaja” znači da trasant neće slati trasatu nikakav
342
izvještaj niti objašnjenje u pogledu mjenice. I ova klauzula ima građanskopravna, a
ne mjenična dejstva.
Unosi je trasant kod mjenice plative po viđenju (a vista) ili na određeno vrijeme
po viđenju uz upis visine kamatne stope. Ne može se unositi kod mjenica čija je
dospjelost određena na drugi način.
Sve radnje koje treba preduzeti radi ostvarivanja mjeničnih prava obavljaju se
u poslovnom lokalu lica koga se one tiču. Ako se lice ne može pronaći ili se iz
mjenice ne vidi adresa lokala, tada se radnje mogu preduzeti u stanu ili na drugom
343
mjestu, uz pristanak tog lica. Stoga je potrebno unijeti u mjenicu bližu adresu
trasanta, trasata kao i uz mjesto plaćanja kod domicilirane mjenice.
Svako lice iz mjenice može ovlastiti drugo da kao njegov punomoćnik izvrši
neku mjeničnu radnju. Odnos vlastodavca i punomoćnika rješava se prema
pravilima obligacionog prava, samo dok se punomoćnik kreće u granicama
ovlaštenja. Za preuzimanje mjeničnih obaveza punomoćnik mora imati posebno
(specijalno) punomoćje (ZOO, čl. 91). Kada punomoćnik kod mjenice prekorači
svoja ovlaštenja, on postaje solidarni mjenični dužnik.
291
Suprotno: Antonijević dr Zoran, op.cit. str. 491; Vajner dr Zdenko, op.cit.str. 141.
344
Već je rečeno da kod mjenice postoji niz pravnih radnji koje se dijele na
osnovne mjenične radnje i radnje koje se preduzimaju radi očuvanja i ostvarenja
mjeničnih prava. U osnovne mjenične radnje spadaju: izdavanje, prenos,
akceptiranje, mjenično jemstvo (aval), isplata (plaćanje), intervencija te
umnožavanje i prepis mjenice. Radnje kojima je cilj očuvanje mjeničnih prava su:
regres, protest, amortizacija mjenice i podizanje mjenične tužbe. Zakonska pravila
koja se odnose na pojedine radnje jasno pokazuju zašto je mjenica omiljen
instrument u trgovačkom prometu.
2. Izdavanje mjenice
345
3. Prenos mjenice
346
a) Prenijeti dalje na drugo lice punim indosamentom, i u tom će slučaju ispod
potpisa ranijeg indosanta, koji mu je prenio mjenicu blanko indosamentom, upisati
svoj indosament i potpisati;
b) Indosirati svojim blanko indosamentom stavljajući samo svoj potpis (ispod
potpisa svog indosanta);
c) Prazno mjesto ispuniti svojim imenom i mjenicu dalje prenijeti ili podnijeti na
naplatu;
d) Ispuniti blanko indosament imenom nekog trećeg lica i predati mu mjenicu.
Pošto na takvoj mjenici nema njegovog potpisa, nema ni njegove obaveze, nije
dužnik po toj mjenici;
e) Mjenicu predati nekom trećem licu ništa ne upisujući, niti je potpisujući. Novi
imalac ovakve mjenice postupa s njom kao s blanko mjenicom (ZM, čl. 15, st. 2,
tačka 3).
Prema tome, indosatar kod blanko indosamenta je onaj koji ima mjenicu u
rukama, u svojoj državini.
Mjenica se može i založiti za neko pravo povjerioca koje ima osnov u pravnom
poslu van mjenice. Mjenica se zalaže indosamentom koji sadrži odredbu iz koje se
može vidjeti da se radi o zalogu: “Platite N.N-u, vrijednost za osiguranje” ili “Platite
za mene N.N-u, vrijednost za zalogu”. I založni indosament može biti puni i bjanko.
347
mjenične svote i iz dobijenog iznosa namiriti svoje potraživanje, a eventualni višak
dužan je predati indosantu.
Treba istaći da klauzulu straha, kao nebitni elemenat mjenice, može unijeti i
trasant, ali ne tako široko kao indosant. Ako bi se klauzula odnosila na isključenje
trasantove odgovornosti za neisplatu mjenice, smatra se da nije napisana i ne bi
proizvodila pravna dejstva.
348
(izjava) kojom trasat, stavljanjem odgovarajuće klauzule i svojim potpisom na
mjenici, potvrđuje da prihvata mjeničnu obavezu.
Akcept nije bitan sastojak mjenice. Označavanje imena trasata jest njen bitan
sastojak i bez toga nema mjenice. Ali i bez trasatovog potpisa mjenica je
pravovaljana. Stoga za akcept nije ni propisana forma. Obično se daje riječima:
“priznajem”, “prihvatam”, “primljeno”, “akceptiram” i stavlja se potpis. Akcept i
potpis stavljaju se obično na licu mjenice, u donjem lijevom uglu ispod naznačenja
trasatove adrese ili poprijeko preko mjeničnog sloga na lijevoj strani. Kod
dodjeljivanja kredita, uz mjenično obezbjeđenje, banke traže da se potpis
akceptanta stavi u donjem desnom uglu mjenice, vjerovatno iz praktičnih razloga.
Izjava o akceptu se, po našem pravu, mora dati na mjenici i to licu mjenice. Neka
prava dopuštaju da se akcept može dati i posebnim pismom (pismenom izjavom).
Mjenicu na akcept podnosi imalac mjenice ili svaki njen držalac. Akceptant ne
preuzima obavezu prema onome ko mjenicu predoči (podnese) na akceptiranje,
nego prema licu koje je ili koje će biti pravovaljano legitimisano kao povjerilac.
Mjenica se podnosi na akcept “do dospjelosti”. Na dan dospjelosti ili kasnije ne
može se prezentirati na akcept.
349
Od pravila da se trasirana mjenica može, a ne mora podnositi na akcept,
postoje izuzeci:
a) Trasant može u mjenici odrediti da se ona obavezno podnese na akcept.
Može odrediti i rok u kome se to mora učiniti. (“Mora se podnijeti na akcept” ili
“Akcept obavezan do 20. septembra 2004. god”). Naredbu o obaveznom
podnošenju na akcept može dati i indosant, ali ne može doći u sukob sa
trasantom. Ako naredbu o obaveznom akceptu ne izvrši, imalac mjenice gubi pravo
na regres i zbog neakceptiranja i zbog neisplate.
b) Trasant može zabraniti da se mjenica podnosi na akcept uopšte ili da se
podnosi prije određenog vremena, odnosno dok ne protekne određeno vrijeme.
Tako, može napisati: “Ne smije se podnijeti na akcept” ili “Bez prezentiranja na
akcept” ili “Ne podnositi na akcept do 20. septembra 2004. god.” ili “Ne smije se
podnijeti na akcept prije tri mjeseca od danas”. Ako se mjenica i pored zabrane
podnese na akcept, akcept će biti pravovaljan ako trasat mjenicu akceptira. Ako
odbije akcept, mjenica ipak zadržava sve svoje osobine, pa imalac ne treba da je
protestuje.
Pošto je mjenični nalog bezuslovan, i akcept mora biti bezuslovan, ali ga trasat
može ograničiti na jedan dio mjenične svote. Ako je akcept uslovljen, smatra se da
je izvršeno odbijanje akcepta, kao da nije ni dat, mjenica važi, a akceptant je
obavezan prema sadržini svog akcepta (ZM, čl. 27). Akcept se ne mora datirati
(stavljen samo potpis trasata na lice mjenice). Međutim, datiranje se mora izvršiti:
kada je trasirana mjenica plativa na određeno vrijeme po viđenju i kad je
350
posebnom odredbom (naredbom) utvrđeno da se mjenica mora podnijeti na akcept
po proteku određenog vremena. Ako se mjenica ne datira, u tim slučajevima,
imalac mjenice mora podignuti protest da bi održao regresna prava protiv
indosanata i trasanta.
Svako lice koje ima pasivnu mjeničnu sposobnost može dati aval, pa i neki već
postojeći obveznik na mjenici. Ipak, glavni mjenični dužnik ne može se pojaviti kao
avalist (akceptant, trasant do akceptiranja, izdavalac solo mjenice).
Izjava o avalu mora biti upisana i potpisana na mjenici (licu ili poleđini) ili na
alonžu. Aval se može izraziti riječima “kao jemac”, “kao poruk”, “kao garant”, “per
aval”, “jemčim za isplatu” ili drugačije, samo da ta izjava znači jemstvo. Dovoljan je
i sam potpis na licu mjenice ili alonžu. Zakonska je pretpostavka da se svaki potpis
na licu mjenice ili alonžu smatra avalom, ako to nisu potpisi trasanta ili trasata.
Naprotiv, sam potpis na poleđini mjenice ne vrijedi kao aval, nego kao bjanko
indosament.
351
obligacioni ugovor, bankarski posao). Njegova dejstva su obligacionopravnog
karaktera. Aval se daje u slučajevima kada remitent, odnosno indosatar
(povjerilac), nema dovoljno povjerenja ili ne poznaje dobro trasata, akceptanta kao
i ostale mjenične obveznike (potpisnike). Smisao avala jeste sticanje većeg
povjerenja u mjenicu, postizanje sigurnosti za naplatu mjeničnog potraživanja.
Već je rečeno kakav je pravni položaj avaliste - odgovara isto kao lice
(honorat) za koje je dao mjenično jemstvo (kao trasant, akceptant, indosant).
Slijedeći princip samostalnosti u mjeničnom pravu, obaveza avaliste je pravno
valjana iako je obaveza lica za koje avalira ništavna, iz ma kog razloga (dao aval
za obveznika koji je mjeničnopravno nesposoban). Međutim, obaveza avaliste
neće vrijediti ako je obaveza za koju je jemčio ništavna zbog formalnih
mjeničnopravnih nedostataka (preuzeo aval za lice čiji je potpis na mjenici
precrtan, dao aval za nepismeno ili slijepo lice čiji potpisi nisu dati u skladu sa
zakonom).
Ako avalista isplati mjeničnu sumu stiče, po zakonu, pravo regresa prema
svome honoratu kao i prema licima koja su odgovorna honoratu (trasantu,
akceptantu, indosantovim prethodnicima). Zapravo, avalista postaje vlasnik
mjenice i stiče status regresnog povjerioca (ZM, čl. 33, st. 3).
Skriveni aval može se dati preuzimajući ulogu trasanta, pa i trasata. Onaj koji
hoće da garantuje za isplatu mjenice, a želi to da prikrije, potpisuje mjenicu (žirira)
kao indosant, ili kao trasant, ili kao trasat. Prema tome u kakvoj je ulozi stavio svoj
potpis, tako i odgovara. Odgovornost je uvijek onakva kakva je odgovornost lica
koje pokriva, čiju funkciju preuzima. U teoriji nije prihvaćeno jedinstveno mišljenje
da je žiriranje skriveni aval. Neki misle da potpis žiranta ne predstavlja izjavu o
avalu, nego da su žiranti indosanti.
352
Pravilo je da se mjenica prezentira na isplatu i plaća na dan dospjelosti. Kada
se mjenica podnese nekoj organizaciji ovlaštenoj za obavljanje platnog prometa,
smatra se da je podnesena na isplatu (ZM, čl.39, st. 2). On je, po zakonu, ovlašten
da to učini i dva radna dana po dospjelosti ako se radi o mjenici plativoj na
određeni dan ili na određeno vrijeme od dana izdanja ili viđenja (ZM, čl. 39, st. 1).
U tim slučajevima, rok dospjelosti i dan plaćanja se ne podudaraju. Neće se
podudariti i kada rok dospjelosti pada u zakonom priznate praznike (državne,
vjerske) jer plaćanje treba tražiti sljedećeg radnog dana. Što se tiče mjenice po
viđenju (a vista), njena isplata se može tražiti bilo kada u roku od jedne godine
dana računajući od dana izdanja, ukoliko trasant rok nije skratio ili produžio,
odnosno indosanti skratili.
Mjenična obaveza prestaje potpuno i mjenica se gasi samo ako je isplati glavni
mjenični dužnik. Ako je mjenicu isplatio neki drugi dužnik, on ima pravo da traži
naplatu onoga što je platio, zatezne kamate i troškove, od glavnog mjeničnog
353
dužnika, kao i od ostalih mjeničnih dužnika koji su po mjeničnom pravu njemu
odgovorni. Pravo se ostvaruje u regresnom postupku.
7. Regres
1. Regres o dospjelosti ili regres zbog neisplate je češći i njega imalac mjenice
vrši ako glavni dužnik ne plati mjenicu u cijelosti ili djelimično, na dan plaćanja ili za
dva radna dana po dospjelosti;
2. Regres prije dospjelosti koji se podnosi zbog neakceptiranja ili
nesposobnosti za plaćanje trasata i akceptanta, a trasanta u jednom slučaju.
354
Kad nastane neki od iznesenih materijalnopravnih razloga za regres, imalac
mjenice svoj regresni zahtjev može postaviti prema svakom od regresnih dužnika i
tražiti isplatu mjenice (trasatu, indosantima i njihovim avalistima). Svi mjenični
potpisnici, odnosno regresni dužnici, odgovaraju povjeriocu solidarno, neposredno
i samostalno. Povjerilac se može obratiti ma kome od njih, po svome izboru, ne
poštujući red kojim su potpisivali mjenicu. Zahtjev može postaviti prema svakom
pojedinačno ili istovremeno prema više njih po izboru (opciji) ili protiv svih zajedno.
Ako regresni zahtjev (iskupni) postavlja neki od mjeničnih dužnika koji je već
iskupio mjenicu u prethodnom regresnom postupku, on može tražiti cjelokupni
iznos koji je već platio (regresni iznos), kamate na taj iznos od dana iskupljenja u
visini eskontne stope koju utvrđuje Evropska centralna banka iz Frankfurta, kao i
troškove. I ovdje dolazi u obzir eskont ako se regres vrši prije roka dospjelosti (ZM,
čl. 50).
355
posredovanje kao i pristojbu za povratnu mjenicu, a plativa je u mjestu prebivanja
tog dužnika (ZM, čl. 53, st. 1).
8. Protest
356
Pored podizanja protesta, imalac mjenice ima još jednu obavezu ako se radi o
odbijanju akcepta ili isplate. U tim slučajevima, imalac mjenice dužan je obavijestiti
svoga indosanta i trasanta (četiri dana nakon dana protesta). Svaki indosant mora
dalje obavijestiti svog prethodnog indosanta i njegovog avalistu (dva dana nakon
dobijene obavijesti). Ovo obavještavanje se naziva notifikacija, a može se izvršiti i
putem pošte. Notifikacija nije uslov za održanje regresnih prava.
Već je rečeno da trasant, indosant ili avalista može na mjenici upisati klauzulu
“bez troškova”, “bez protesta”. U tim slučajevima, imalac mjenice nije dužan
podizati protest radi očuvanja regresnih prava, ali je obavezan na notifikaciju. Ako,
ipak, imalac mjenice podigne protest, jedina posljedica jeste što sam snosi
protestne troškove.
Ako protestat ne izvrši mjeničnu radnju ili se ne može naći, odnosno ako je
pozivanje ostalo bez uspjeha, protestni organ sastavlja protestnu ispravu. Elementi
protestne isprave su, ukratko, sljedeći: prepis protestovane mjenice, imena
protestanta i protestata, izjava da je protest ostao bez uspjeha, mjesto, dan, godina
i sat kada je pokušano izvršenje mjenične radnje prema protestatu te broj isprave i
datum, broj iz registra protesta uz potpis ovlaštenog lica i pečat suda. Svaka
protestna isprava zavodi se u poseban registar (registar protesta) koji ima karakter
javne knjige. Protestna isprava dostavlja se, bez odlaganja, imaocu mjenice ili licu
koje je u njegovo ime podnijelo mjenicu na protest.
9. Intervencija
357
Intervenijenta može odrediti trasant, indosant ili avalist upisom na mjenici ili da
određeno lice, po svojoj volji, prihvati intervenciju. U ulozi intervenijenta može biti
svako lice koje ima pasivnu mjeničnopravnu sposobnost. To može biti treće lice
(izvan kruga lica na mjenici) ili lice koje je već dužnik po toj mjenici. Može biti čak i
trasat koji je odbio redovan akcept. U ulozi intervenijenta ne može se pojaviti
akceptant.
Do spontane intervencije dolazi kada treće lice (van lica u mjenici) ili ma koji
potpisnik na mjenici (osim akceptanta) bez poziva (naredbe), po svojoj volji (sua
sponte), spontano interveniše (ZM, čl. 56, st. 2). I spontana intervencija može biti
za neakceptiranje ili za neisplatu. Za razliku od pozivne intervencije, imalac
mjenice može odbiti akcept kod spontane intervencije jer ne želi spontanog
intervenijenta kao dužnika. Međutim, on ne može odbiti isplatu potpunu ili
djelimičnu putem spontane intervencije.
358
podnijeti na akceptiranje” (ZM, čl. 57). Akceptiranje intervencijom ne dolazi u obzir
kada je trasant svojom naredbom zabranio podnošenje mjenice na akcept.
Kada glavni mjenični dužnik odbije isplatu, imalac mjenice mora se obratiti
pozivnom intervenijentu (adresatu u nuždi) prije regresnih dužnika. Tek kada ga i
adresat u nuždi odbije, pošto podigne protest, može se obratiti regresnim
dužnicima. Ako propusti da podnese mjenicu na isplatu pozivnom intervenijentu,
imalac mjenice gubi pravo naplate od dužnika koji je naznačio intervenijenta ili za
koga je mjenica akceptirana intervencijom (honorata), kao i prema dužnicima čiji
potpisi slijede iza potpisa honorata.
Isplata intervencijom obuhvata cjelokupan iznos koji bi, inače, imao platiti
honorat, a to može biti potpuni ili djelimični iznos mjenice. Imalac mjenice je dužan
primiti taj iznos jer se time smanjuje obaveza honorata i ostalih dužnika kao i
troškovi. Kada bi odbio isplatu intervencijom, izgubio bi pravo regresa prema svim
359
mjeničnim dužnicima koje bi isplata intervencijom oslobodila obaveze (ZM, čl. 62).
U slučaju da isplatu ponudi više intervenijenata, imalac mjenice je dužan prihvatiti
isplatu onoga intervenijenta koja oslobađa najviše dužnika. Intervenijent koji
postupi drugačije, a znao je za to, gubi pravo regresa od onih koji bi bili oslobođeni
da je prihvaćena najpovoljnija intervencija.
Mjenica može biti izdata u više primjeraka od kojih je svaki jednak sa prvim
primjerkom. Ti se ostali primjerci nazivaju drugim, trećim (duplikat, triplikat). Svaki
od njih je izvornik (original) i nosi svoj tekući broj. Oznaku tekućeg broja svakog
takvog primjerka može staviti samo trasant. Ako se oznaka ne bi stavila, svaki bi se
primjerak smatrao posebnom mjenicom (ZM, čl. 65). (“Po viđenju platite za ovu
prvu mjenicu...”, “...za ovu drugu mjenicu...”).
Nove primjerke trasirane mjenice može izdati samo trasant. Izdavanje novih
primjeraka može zahtijevati svaki njen imalac, ako nije naznačeno da je ta mjenica
trasirana samo u jednom primjerku. Kad traži novi primjerak mjenice, imalac treba
da se obrati svom neposrednom prethodniku, ovaj svome, i tako redom po nizu
indosamenata, dok zahtjev ne stigne do trasanta. Duplikat odnosno drugi primjerak
vraća se istim putem natrag od jednog indosanta do drugog i svaki od njih stavlja
svoj potpis na taj primjerak, dok mjenica ne stigne do onoga ko je tražio novi
primjerak. Imalac mjenice nije dužan davati objašnjenje zašto zahtijeva nove
primjerke mjenice.
360
Pošto izdavanjem novih primjeraka nije izdata nova mjenica, nego svi ti
primjerci sačinjavaju jednu obavezu, to se isplatom jednog primjerka gasi obaveza i
potpisnici se oslobađaju obaveze po svim ostalim primjercima, pa ma i ne bilo
navedeno da se isplatom jednog primjerka gase i ostali. Izuzetno, ako je na mjenici
napisana kasatorna klauzula, onda se može isplatiti samo po tom primjerku
(“...platite za ovu prvu mjenicu, a ne za ostale...”).
Svaki indosant može svoj primjerak prenositi na razna lica i odgovoran je, sa
svojim daljim indosantima solidarno, po svim primjercima koje je potpisao. Zato
prilikom regresne naplate treba da traži da mu se ti primjerci vrate.
Svaki imalac mjenice ima pravo sačiniti prepis mjenice, kopiju (ZM, čl. 68).
Prepisivanje je pravo svakog imaoca i zato ne mora tražiti da to učini trasant.
Prepis se može indosirati i avalirati na isti način i sa istim pravnim dejstvom kao da
se to čini sa originalom. Prepis se, međutim, ne može podnositi na akcept.
Prepis mora sadržavati sve što sadrži original mjenice. Mora biti vjeran
originalu sa svim indosamentima, klauzulama i naznačenjem potpisa. Mora se
naznačiti gdje se prepis završava, da bi se znalo, ako bi se prepis indosirao ili
avalirao, odakle počinje originalni tekst na prepisu. Obično se napiše: “dovde
prepis” ili “odavde original”. U prepisu se mora naznačiti da je to prepis i kod koga
se nalazi original mjenice. Ako nema naznake kod koga je original, prepis gubi
snagu mjeničnopravne isprave, te imalac nema pravo regresa na osnovu njega, niti
ga može indosirati (ZM, čl. 69, st. 3).
Od ovoga mjeničnog prepisa koji služi kao trgovački efekat treba razlikovati
obični prepis mjenice, koji se sačinjava kao za svaku drugu ispravu i kojim se samo
utvrđuje da postoji takva mjenica.
361
Mjenični založni povjerilac može tražiti od zalogodavca još i pismenu izjavu o
zalaganju, odnosno o zasnivanju založnog prava na datoj stvari, tražbini ili mjenici.
Kad dobije takvu izjavu, onda je u privilegovanom položaju. Ako dužnik na vrijeme
ne isplati mjenicu, povjerilac može od suda tražiti javnu prodaju zaloge bez tužbe i
bez saslušanja zalogodavca. Tražbinu ili mjenicu može sam naplatiti i bez
posredovanja suda, a založne tražbine može zadržati (ZM, čl. 88). Ako se
zalogoprimac samo djelimično namirio, mora zabilježiti na mjenici.
1. Amortizacija mjenice
362
Ako se u roku, koji je odredio sud, pojavi neko lice, mogu nastati, u osnovi,
dvije situacije: prva, da to lice preda sudu mjenicu i tada se postupak amortizacije
obustavlja i druga, kada lice odbije da preda mjenicu, što uslovljava prekid
amortizacionog postupka. Povjerilac se upućuje na parnični postupak da u tom
postupku dokaže vlasništvo mjenice (vlasnička, revindikaciona tužba).
Mjenični promet zahtijeva što bržu i lakšu cirkulaciju mjenice. Radi toga je data
naročita pravna zaštita imaocu mjenice jer su ograničeni prigovori koji se mogu
isticati. Pravilo je, da se imaocu mjenice ne mogu isticati prigovori koji bi se
zasnivali na odnosima mjeničnog dužnika i nekog ranijeg imaoca mjenice, a koji se
ne vide iz mjenične isprave. Zaštita se daje isključivo savjesnom imaocu mjenice.
363
3. Neosnovano obogaćenje i drugi zahtjevi (zahtjevi građanskopravne
prirode)
364
V VRSTE MJENICA
1. Kriteriji podjele
Postoji više vrsta mjenica zavisno od toga šta se uzima kao kriterij podjele.
Izdavanje mjenica u različitim varijantama jasno pokazuje njenu poslovnu
(trgovačku) moć jer može da zadovolji širok krug poslovnih zahtjeva.
Osnovna ili tradicionalna podjela mjenice jeste prema tome ko plaća mjeničnu
svotu (obavezu), odnosno da li je mjenica bezuslovno obećanje ili bezuslovan
nalog. U tom smislu, postoji trasirana (vučena) mjenica o kojoj je do sada govoreno
i vlastita (sopstvena, solo) mjenica. Trasirana mjenica može imati nekoliko
podvrsta: redovna trasirana mjenica, trasirana mjenica po sopstvenoj naredbi i
trasirana vlastita mjenica.
Bitni sastojci sopstvene mjenice su isti kao i kod trasirane, osim što nema
trasata, jer po prirodi vlastite mjenice ne može ga ni biti. To je jednostrana izjava
volje koja se sastoji u bezuslovnom obećanju izvršenja obaveze od strane
izdavaoca mjenične isprave. Kod ove mjenice, takođe, postoje bitni pretpostavljeni
sastojci, a tiču se dospjelosti, mjesta izdanja i mjesta plaćanja. Pitanje dospjelosti i
mjesta izdanja rješava se po istim pravilima kao i kod trasirane mjenice. Što se tiče
mjesta plaćanja koje je izostavljeno, pretpostavlja se da je to mjesto koje je
označeno kao mjesto izdanja, odnosno sjedište izdavaoca, pošto nema trasata
(ZM, čl. 4, st. 3).
365
U pogledu značaja, značenja i dejstva pojedinih mjeničnih sastojaka kod
sopstvene mjenice, važi sve što je rečeno o tome za trasiranu mjenicu, ukoliko se,
razumljivo, ne protivi prirodi vlastite mjenice. Zakon o mjenici, u odredbama o
sopstvenoj mjenici, daje samo njene bitne i pretpostavljene sastojke, a zatim
nabraja članove zakona koji se odnose na trasiranu mjenicu, i naređuje da se
imaju primjenjivati na sopstvenu mjenicu. Kad se zna da u vlastitoj mjenici nema
trasata ni akceptanta i da je odgovornost izdavaoca ista kao i odgovornost
akceptanta trasirane mjenice, onda je primjena odgovarajućih odredaba o
trasiranoj mjenici na sopstvenu mjenicu laka. Glavni dužnik je njen izdavalac, pa
gdje se govori o akceptantu kao glavnom dužniku trasirane mjenice, u vlastitoj
mjenici se to odnosi na njenog izdavaoca.
U momentu izdavanja bjanko mjenica može da sadrži samo potpis trasanta ili
ne mora ni njegov, nego potpis akceptanta (bjanko akcept). Slijedeći načelo
mjenične strogosti i formalizma, bjanko mjenica, u suštini, nije punovažna mjenica
jer se ne može nepopunjena naplatiti. Ona predstavlja buduću mjenicu koja će
292
postati punovažna kada se popuni zakonom predviđenim sastojcima.
292
Vidi: Vajner dr Zdenko, op.cit.str. 120
366
Najčešće se u blanko mjenici ispušta svota i dospjelost. Izostavljanje ova dva
elementa razlog je u preduzetom poslu u kome se mjenica daje kao osiguranje za
neko buduće potraživanje(npr. kod potraživanja iz konto korenta, kad stranke još
ne znaju koliko će biti potraživanje, a ne znaju ni kad će tražbina biti aktuelna,
odnosno kada će vršiti međusobni obračun). Stoga im najbolje odgovara da ta dva
elementa mjenice izostave. Kad dođe do obračuna, popuniće i te elemente, unijeće
iznos ostatka obaveza sa dospjelošću na dan kad treba dug likvidirati.
Blanko mjenica se izdaje i tako što se na mjenični blanket stave dva ili tri
potpisa. Ti se potpisi raspoređuju tako da im se odrede uloge neophodne za
punovažnost mjenice. Imalac mjenice iza riječi “po naredbi” ispisuje svoje ime i
postaje remitent. Jednog ili dvojicu potpisnika odredi za trasate, odnosno za
akceptante. Preostalog ili preostale označi za trasante ili jednog za trasanta, a
drugog za avalistu.
Zbog svojih prednosti i ciljeva koji se postižu poslovna mjenica je podesna kod
poslova liferacije, prodaje na poček, poslova “sa odgođenim plaćanjem” i, uopšte,
kod poslovnih transakcija kada se ne želi “otvoreno” dati kredit.
5. Finansijska mjenica
367
koriste za jednokratne kratkoročne poslove, ove mjenice se koriste kod
dugoročnijih kreditnih i drugih finansijskih odnosa. Prikazuju se i “drže” kao
kratkoročna potraživanja tako što se u određenim vremenskim razmacima (npr.
svaka tri mjeseca) vrši prolongacija mjeničnih obaveza.
Najčešća varijanta finansijske mjenice jeste kreditna mjenica. Ona služi kao
pokriće za kredit. Pojavljuje se, najčešće, kao trasirana mjenica na samog sebe
(trasant i trasat su isto lice - zajmoprimac). Lice koje traži kredit predaje kreditoru
mjenicu vučenu na sebe, odmah akceptiranu, na iznos do visine odobrenog
kredita. Kreditna mjenica može se izdati i u bjanko formi (bjanko mjenica). Kad
banka otvori nekome kredit u vidu tekućeg računa, zahtijeva od svog dužnika
(vlasnika tekućeg računa) da joj položi bjanko mjenicu, uz to i akceptiranu. Iznos
može, ali i ne mora biti naznačen. Trasant se može pojaviti kao žirant. Banka
redovno daje revers na primljenu mjenicu. Ako vlasnik tekućeg računa likvidira dug
na vrijeme, banka vraća bjanko mjenicu, a on banci revers. Ukoliko račun ne
likvidira, banka će popuniti mjenicu na iznos preostalog duga i preduzeti
odgovarajuće mjeničnopravne radnje za realizaciju svoga zahtjeva.
Kod kreditne mjenice često se koristi jemstvo (žiro) umjesto avala. Davalac
kredita zahtijeva da prvi žirant mjenicu potpiše dva puta. Prvo, na licu mjenice kao
trasant, a potom i na poleđini kao bjanko indosant. Ostali žiranti potpisuju se na
poleđini. Položaj žiranata nije jednak. U najlošijoj poziciji je prvi žirant, ako isplati
mjenicu, njemu odgovara samo akceptant. Ostali žiranti (drugi, treći) imaju
mogućnost regresnih prava prema prvom žirantu, odnosno svojim prethodnicima,
kao i prema akceptantu. Žiro se svjesno koristi umjesto avala (banka-kreditor
zahtijeva takvo potpisivanje). Razlog leži u činjenici što je obaveza žiranata
samostalna, dok kod avala njegova obaveza može biti ništavna ako je iz formalnih
razloga (na mjenici) ništavna obaveza njegovog honorata.
6. Cirkulaciona mjenica
7. Komisiona mjenica
Komisiona mjenica postoji onda kada se izdaje (trasira) za račun trećeg lica
(ZM, čl. 5, st. 3). Kod komisione mjenice trasant je komisionar koji vuče mjenicu za
račun svoga poslovnog partnera (komitenta). Trasant, kao komisionar, radi u svoje
ime, a za račun komitenta koji ostaje izvan mjeničnog odnosa pošto njegovog
potpisa nema u lancu mjeničnih potpisnika. U komisionoj mjenici, trasant
(komisionar) naglašava trasatu klauzulom o pokriću da se trasat za pokriće ne
obraća njemu nego licu za čiji račun je mjenicu izdao. U mjenici se taj odnos može
368
vidjeti iz klauzule o pokriću: “...i stavite na račun N.N.”. Koristi se često kod isplate
kupoprodajne cijene iz ugovora o prodaji: trasant (prodavac) vuče mjenicu na
trasata (kupčevu banku) stavljajući na mjeničnoj ispravi klauzulu da za isplaćenu
mjeničnu svotu trasat, odnosno akceptant (kupčeva banka), tereti račun kupca, a
ne trasanta (prodavca). Tu je suština izjave “stavite na račun” (zadužite). Banka
treba da tereti (zaduži) račun svog komitenta. Ako komitent ne položi pokriće,
trasant će biti odgovoran trasatu (akceptantu). Za izdavanje komisone mjenice
potrebno je prethodno da postoje ugovori o tome: prodavac - kupac, kao i ugovor
banka - njen komitent (kupac).
369
VI ZASTARJELOST I PRESTANAK MJENIČNIH PRAVA I OBAVEZA
1. Zastarjelost
Mjenična prava i obaveze mogu prestati na jedan od načina na koji se, inače,
gase obligacije, odnosno obaveze iz hartija od vrijednosti što je ranije izloženo.
Obradićemo načine prestanka prava i obaveza zadržavajući se na specifičnostima.
a) Isplata mjenice. Sva prava i obaveze iz mjenice se gase kad glavni dužnik
(akceptant, trasant neakceptirane mjenice ili izdavalac solo mjenice) isplati
mjeničnu svotu ili mu na drugi način dođe poslije dospjelosti. Ako se to desi prije
dospjelosti, obaveza se ne gasi, pa on mjenicu može indosirati.
b) Gubitak prava prema određenim dužnicima. Imalac mjenice gubi svoja
prava prema indosantima, trasantu i ostalim obveznicima, izuzev akceptanta, ako
na vrijeme ne preduzme potrebne radnje: ne podnese na vrijeme mjenicu na
akcept ili na viđenje ili na isplatu ili ne podigne protest u slučajevima zakonom
predviđenim.
c) Amortizacija. S obzirom na načelo inkorporacije, mjenična prava i obaveze
prestaju kad je mjenična isprava nestala (ukradena, izgubljena, izgorjela i dr) ili je
370
tako uništena da nije sposobna za promet, a nije zatražena i donesena odluka o
amortizaciji (rješenje suda).
d) Poništenje mjenice. Prava i obaveze iz mjenice prestaju kada imalac
mjenice namjerno poništi mjenicu upisujući odgovarajuću izjavu na mjeničnoj
ispravi (“ne važi” ili “poništava se”).
e) Oproštaj duga. Oproštajem duga gasi se mjenica pod uslovom da je dug
oprošten glavnom dužniku. Oproštajem duga nekom regresnom dužniku prestaje
njegova obaveza, kao i obaveza indosanata koji dolaze na mjenici iza regresnog
dužnika kome je dug oprošten. Dužnici čiji su potpisi ispred njegovog ostaju u
mjeničnoj obavezi.
Mjenično pravo poznaje generalni oproštaj duga. To je slučaj kada imalac
mjenice svjesno poništi mjenicu ili kada svjesno propusti da preduzme zakonom
predviđene radnje kako bi sačuvao prava iz mjenice (“prejudicirana” mjenica).
f) Kompenzacija. Kompenzacijom se mogu gasiti mjeničnopravna potraživanja
za mjeničnopravna, kao i mjeničnopravna za građanskopravna potraživanja. Kada
se desi da na isti dan dospijevaju dvije mjenice, sa istim licima u različitim
ulogama, a mjenične svote glase na istu valutu, može se vršiti kompenzacija. Ako
nisu istog iznosa, za razliku se može izdati nova mjenica ili otvoriti regresni
postupak.
g) Novacija. Dužnik može ugovoriti sa povjeriocem da, umjesto isplate
mjenične svote, izvrši drugu činidbu (nešto da ili učini) u vrijednosti mjenične svote,
čime se vrši prenov obaveze. Takav prenov bi se morao upisati na mjeničnu
ispravu (“umjesto mjenične svote primio robu”), kako bi proizveo puno pravno
dejstvo prema imaocu i savjesnom sticatelju mjenice. Kada se novacija vrši sa
glavnim dužnikom, povjerilac vraća mjenicu i sklapa poseban ugovor o prenovljenoj
obligaciji.
Tipičan način novacije u mjeničnom pravu jeste prolongacija mjenice. To je
slučaj kada se umjesto dotadašnje izdaje nova mjenica sa novim rokom
dospjelosti. Stara mjenica se gasi, a prava i obaveze se zasnivaju po novoj.
h) Konfuzija. U slučaju sjedinjenja svojstva povjerioca i dužnika po istoj
mjenici, mjenična obaveza se, po pravilu, ne gasi jer povjerilac tu istu mjenicu
293
može dalje pustiti u cirkulaciju, i po njoj postati opet dužnik. Mjenica se može
indosirati na trasata, trasanta, indosanta, pa je ovi mogu dalje indosirati, što je
slučaj kod povratnog indosamenta. Konfuzijom obaveza prestaje samo privremeno
i to dok konfuzija traje pri jednom licu, što je slučaj i kod ostalih trgovačkih efekata.
Pravno dejstvo konfuzije, dakle, nije kao u građanskom pravu. U slučaju konfuzije
kod regresnog dužnika, takav imalac mjenice može tražiti isplatu mjenice od
glavnog dužnika i od svojih prethodnika. Samo se gase obaveze dužnika čiji su
potpisi na mjenici poslije njegovog potpisa.
293
Suprotno, Đurović dr Radomir: “Međunarodno privredno pravo”, Savremena administracija, Beograd 1986, str. 394,
a djelimično, Antonijević dr Zoran, op.cit. str. 505.
371
372
GLAVA TREĆA
ČEK
1. Pojam čeka
Ako je u pitanju ček koji je izdat u BiH, a plativ u inostranstvu (nostro ček),
izložena definicija se mijenja u pogledu ličnosti trasata. Kod ovih čekova trasat
može biti, pored banke, i drugi poslovni subjekt ili drugo lice (netrgovac) kada je to
određeno zakonom zemlje u kojoj se vrši plaćanje čeka (ZČ, čl. 4, st. 2). Polazeći
od pravila međunarodne konvencije, u nekim zemljama ček se može vući i na
druge finansijske institucije, u toj materiji, izjednačene sa bankom, a u nekim i na
294
netrgovce.
Ček je nalog (uput) za isplatu na ime neke već postojeće tražbine. Samim
izdavanjem i predajom čeka ta se obaveza ne gasi. Dug ostaje sve dok se ček ne
isplati. Kada je pušten u promet, ček samostalno cirkuliše bez ikakve veze sa
poslom povodom koga je izdat. Ta veza ima samo uticaja u neposrednom odnosu
294
Ček se može izdati na drugu finansijsku instituciju i neka trgovačka društva u Francuskoj i Njemačkoj, a i na druga
lica netrgovce u Španiji, Luksemburgu, Lihtenštajnu, Egiptu, Iranu, Gvatemali, Vatikanu i dr. - prema Krulj dr Vrleta:
“Instrumenti plaćanja u savremenom prometu (virman, ček, kompenzacija)”, Savremena administracija, Beograd, 1975,
str. 60.
373
između izdavaoca čeka i njegovog pribavioca, dok prema trećem savjesnom licu
ček dejstvuje onako kako je i sačinjen dajući prava koja predviđa zakon i tekst
čekovne isprave.
I ček je jednostrana izjava volje pa se i na njega primjenjuju teorije koje su
izložene kod hartija od vrijednosti. U našem pravu usvojena je teorija kreacije uz
korekciju primjenom teorije pravnog privida kada se radi o čeku na donosioca
(ZOO, čl. 237 i 239).
Ček se isplaćuje iz trasantovog pokrića koje ima kod banke trasata, odnosno
iz sredstava sa kojim trasant može slobodno raspolagati. Sredstva, inače, mogu
poticati iz različitih izvora (gotovina, potraživanja, otvoreni kredit i dr.). Sama banka
može vršiti naplate čekova tako što povjerilac, njen klijent, predaje ček, i nakon
realizacije naplaćeni iznos se stavlja na račun klijenta, povjerioca. Isplatama
putem čekova vrši se održavanje finansijske discipline, ali i povećavanje
finansijskog potencijala poslovnih subjekata raznim transakcijama koje banke
preduzimaju za svoje klijente, pa i angažovanjem svojih sredstava. Čekovni
obračun danas je postao glavna tehnika podmirivanja računa između dužnika i
povjerilaca. Samo vršenje usluga banaka po čekovima predstavlja jednu od
374
“tradicionalnih finansijskih usluga”. Osim što se obračun vrši između banaka, on se
vrši i u okviru jedne banke između korisnika računa te banke i to prostim
virmanskim obračunom (nalogom za prenos). Način i tehnika obračuna redovno se
obavlja i putem određenih institucija platnog prometa čiji su položaj, prava i
obaveze, kao i sam rad sa čekovima, regulisani imperativnim propisima svake
zemlje.
375
II BITNI I NEBITNI SASTOJCI (ELEMENTI) ČEKA
1. Bitni sastojci
Ček je strogo formalna isprava koja sadrži određene sastojke bilo da se oni
unose (upisuju) u ispravu ili se, po zakonu, pretpostavlja njihovo postojanje (bitni
pretpostavljeni elementi). Za razliku od mjenice kod čeka nije prihvaćena teorija
omisije. U momentu predaje trasatu (banci) ček mora biti popunjen sa svim
elementima. Razlog leži u činjenici što je ček, po zakonu, hartija od vrijednosti po
viđenju, jer tako može ispuniti svoju funkciju instrumenta plaćanja.
Bitni sastojci čeka koji se moraju upisati u ispravu prilikom izdavanja su ovi:
a) Oznaka u samom tekstu (slogu) isprave da je ček,
b) Bezuslovan uput (nalog) da se plati određena svota novca iz trasantovog
pokrića,
c) Ime lica koje treba da plati (trasat),
d) Mjesto gdje treba platiti,
e) Mjesto i datum izdanja,
f) Potpis izdavaoca (trasant).
Što se tiče značenja pojedinih sastojaka, uglavnom je isto kao kod mjenice.
a) Naziv “ček” mora biti u tekstu (slogu) isprave i na jeziku na kome je izdata
isprava;
b) Nalog (uput) za isplatu mora biti bezuslovan i glasiti na određenu svotu
novca iz trasantovog pokrića koje on ima kod trasata (banke). U trenutku izdavanja
čeka (ne stvaranja) trasant mora imati ovlaštenje za raspolaganje na sredstvima.
Čekovno pokriće mora biti u novcu, ali ne mora biti u gotovini. Može se sastojati u
novčanom potraživanju trasanta od trasata ili kreditu trasata datog trasantu.
Okolnost da nema pokrića ili nema dovoljno ne povlači ništavost čeka, ali povlači
trasantovu odgovornost zbog izdavanja neistinitog čeka;
c) Trasat mora biti imenovan, a u unutrašnjem prometu i kod loro čekova to je
neka banka. Već je rečeno da se u nekim zemljama dozvoljava izdavanje čeka na
trgovce ili na netrgovce;
376
d) Mjesto plaćanja je bitan pretpostavljeni sastojak, pa ako nije navedeno
smatra se da je to mjesto koje je označeno pored trasatovog imena. Ako nije
navedeno ni pored imena trasata, takva isprava neće važiti kao ček. Kod čeka nije
dozvoljeno domiciliranje niti određivanje platišta pa unesene klauzule o tome neće
važiti, a ček je pravovaljan;
e) Mjesto izdanja čeka je, takođe, bitan pretpostavljeni element. Ako nije
navedeno mjesto izdanja, po zakonu, pretpostavlja se da je to mjesto koje je
navedeno pored potpisa trasanta. Kada i tu nije navedeno mjesto, odnosno ne
može se pretpostaviti koje je mjesto izdanja čeka, takva isprava ne vrijedi kao ček.
Za datum izdanja čeka važi sve što je rečeno za ovaj sastojak kod mjenice.
Naravno, jednako vrijedi i za potpis izdavaoca (trasanta).
2. Nebitni sastojci
Najčešće klauzule kod čeka su “po naredbi”, “za obračun” te klauzula o moneti
i deviznom kursu, kod međunarodnih plaćanja. Ako se u čekovnu ispravu unese
(upiše) neka od nedopuštenih klauzula, tada se smatra da ona nije napisana, a
takav ček je punovažan. U pojedinim zemljama dozvoljeno je unošenje, pod
određenim uslovima, nekih od tih klauzula (o akceptu u vidu certificiranja ili
viziranja čeka, o domiciliranju i dr.).
377
III ČEKOVNE RADNJE
295
Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (Sl. Novine FBiH br. 36/03) u članu 271 definiše krivično djelo
zloupotrebe čeka i kartice. Prema odredbama ovog člana “ko zloupotrebom čeka, kreditne ili druge kartice obaveže
banku ili drugu pravnu osobu na isplatu iznosa za koji nema pokrića kazniće se novčanom kaznom i zatvorom do 3
godine; a u slučaju da pribavljena imovinska korist prelazi 50.000,00 KM kazniće se zatvorom od 2 do 10 godina.”
296
Bartoš-Antonijević-Jovanović, op.cit. str. 229.
297
Jankovec dr Ivica: “Privredno pravo”, Beograd, 1981, str. 525.
298
Antonijević dr Zoran, op.cit.str. 516.
378
Čekovne radnje mogu se preduzimati lično ili preko punomoćnika. Svaki
učesnik u čekovnom poslu može ovlastiti poslovno sposobno lice da u njegovo ime
i za njegov račun izvrši neku radnju. Odnos punomoćstva je građanskopravne
prirode. Za punomoćstvo kod čeka važi sve što je rečeno za punomoćstvo u
mjeničnom pravu pa i u pogledu prekoračenja ovlaštenja i neovlaštenog
potpisivanja u svojstvu zastupnika (falsus procurator).
2. Izdavanje čeka
Ček se može izdati samo na banku kod koje trasant ima pokriće sa kojim
može raspolagati putem čeka, na osnovu prethodnog izričitog ili prećutnog
sporazuma sa trasatom-bankom. Ugovor između komitenta banke (trasanta) i
banke (trasata) predstavlja pravnu osnovu čekovnopravnog odnosa i naziva se
ugovorom o čeku. Njime su regulisana prava i obaveze ugovornih stranaka po
osnovu izdavanja i isplate čeka. Ugovor o čeku (čekovni ugovor) može biti i
sastavni dio jednog opšteg (generalnog) ugovora između komitenta i banke kojim
se regulišu otvaranje žiro i deviznog računa, kao i isplate po tim računima. Ranije
je već rečeno da po čekovima plativim izvan naše zemlje (nostro čekovi) u ulozi
trasata može biti, osim banke, i drugo lice (trgovac ili netrgovac) zavisno od prava
(zakona) zemlje mjesta plaćanja čeka.
299
Krulj dr Vrleta, op.cit. str. 83 i dalje.
379
bitan sastojak čeka, a pored toga, predviđene su odgovarajuće sankcije u slučaju
da trasant nema uopšte ili nema dovoljno pokrića u momentu predaje čeka trasatu.
Izdavanje čeka bez pokrića povlači trasantovu: administrativnopravnu odgovornost
za prekršaj u iznosu od 10% do 20% od nepokrivene čekovne svote, zatim
imovinskopravnu odgovornost korisniku čeka u vidu naknade potpune štete (prosta
plus izgubljena dobit), i najzad, krivičnopravnu odgovornost zbog krivičnog djela
izdavanja i stavljanja u promet čeka bez pokrića, ako je znao da nema pokrića. U
određenim slučajevima sankcionišu se i radnje trasanta kojima nakon izdavanja
čeka vrši blokiranje pokrića i onemogućava isplatu čekovne svote. I u drugim
zemljama oštro se kažnjava izdavanje čeka bez pokrića; ono predstavlja krivično
djelo za koje se goni po službenoj dužnosti(npr. prevara, izdavanje lažnih čekova i
sl.).
U trenutku izdavanja ček mora biti popunjen jer nije usvojena teorija omisije.
Izdavanje čeka bez datuma ili sa neistinitim datumom povlači
administrativnopravnu odgovornost trasanta za prekršaj (2-10%, a odgovorno lice
1-5%, sve od čekovne svote). Čekovni formular može imati više kopija koje se
dostavljaju učesnicima u čekovnom poslu (primjerak za banku, izvještaj o isplati,
izvještaj o uplati).
Moguće je izdati vlastiti (sopstveni) trasirani ček samo ako glasi na ime ili po
naredbi. U tom slučaju, trasant i trasat su isto lice: banka koja ima više filijala, pa
jedna filijala vuče ček na drugu. Ne vrijedi ček na donosioca u kome su trasant i
trasat isto lice (ZČ, čl. 8).
Ček trasiran po sopstvenoj naredbi postoji onda kada su trasant i remitent isto
lice. U suštini, njime komitent banke (trasant) povlači gotov novac sa svoga računa
koji ima kod određene banke.
3. Prenos čeka
380
Ček se, kao i mjenica, prenosi indosamentom, cesijom i prostom predajom
(traditio). Pošto je kratak rok važenja, u praksi se ček rijetko prenosi pa ova radnja
nema ono značenje kao kod mjenice.
Prenos indosamentom kod čeka je nešto naglašeniji nego kod mjenice. Pored
čeka po naredbi, indosamentom se prenosi i ček na ime, ne i na donosioca. Za ček
na ime, isto kao za dionicu i obveznicu na ime, ne vrijedi opšte pravilo hartije od
vrijednosti da se prenose isključivo cesijom. Ovaj izuzetak unesen je da bi se
pojačala cirkulaciona moć tih hartija od vrijednosti pojednostavljenjem prenosa.
300
Suprotno: Krulj dr Vrleta, op.cit.str. 84.
381
3.3. Prenos čeka cesijom
Cesijom se samo prenose čekovi kod kojih je pored imena remitenta upisana
klauzula “ne po naredbi” (nominatni, rekta čekovi). Takvi čekovi su veoma rijetki i
mogu se prenositi putem cesije čija su pravna dejstva i forma kao kod mjenice.
Na ovaj način se prenosi ček koji glasi na donosioca. Prenos se vrši iz ruke u
ruku “prostom predajom” (ZČ, čl. 10, st. 1). Prednost je u lakom i brzom prenosu,
bez formalnosti, a prenosilac nije preuzeo nikakvu čekovnu odgovornost. No,
kasniji pribavilac takvog čeka preuzima rizik neisplate, krađe, gubitka čeka.
4. Aval (jemstvo)
5. Isplata čeka
382
utvrđenim rokovima. Rokovi u kojima se prezentacija na isplatu mora izvršiti su
sljedeći:
a) Osam dana, ako je mjesto izdanja i mjesto plaćanja isto i u našoj zemlji;
b) Petnaest dana, ako su to različita mjesta, ali su u našoj zemlji;
c) Dvadeset dana, ako je ček izdat u bilo kojoj evropskoj zemlji;
d) Šezdeset dana, ako je ček izdat u bilo kojoj zemlji izvan Evrope.
Prednji rokovi važe za čekove koji se isplaćuju u našoj zemlji. Nije dozvoljeno
ugovaranje drugih rokova. Izuzetno cirkulirani ček može se podnijeti na isplatu i u
roku od šest mjeseci od dana izdavanja. (ZČ, čl 15, st. 2). Ti rokovi važe i za
podnošenje čekova mjerodavnoj organizaciji za obavljanje platnog prometa čiji je
trasat član. Inače, rokovi se računaju od dana izdanja čeka (datiranja). Ako korisnik
čeka propusti rok za prezentaciju na isplatu, takav ček postaje “prejudiciran” i
povjerilac gubi regresna prava. Po zakonu, imalac ima pravo podnijeti i takav ček
na isplatu, a banka (trasat) obavezna je izvršiti isplatu čeka, ako nije opozvan i ako
nema drugačijeg ugovora sa trasantom (ZČ, čl. 18).
Trasat (banka) vrši isplatu čeka, ali prije nego što to učini, dužan je provjeriti
ček i ovlaštenje lica koje ga prezentira (verifikacija čeka i prava titulara). Provjera
se odnosi na: sadržinu čeka, regularnost lanca indosamenata, da li postoji
preinačenje čeka, brisanje i druge činjenice koje bi ukazivale na moguće
falsifikovanje, te potpis trasanta (prema deponovanom potpisu kod banke) i
ovlašćenje lica da primi čekovnu svotu. Trasat nije dužan da provjerava potpise
indosanata. Trasat može prihvatiti ček, odbiti ili zatražiti da se ček uskladi sa
zakonom, ako je to moguće.
Isplata čeka može se vršiti na različite načine: a) plaćanje u gotovini, ako nije
predviđeno plaćanje na drugi način (“samo za obračun”), b) uplatom čekovne svote
u korist računa korisnika čeka, ako je on saglasan, c) prenosom čekovne svote sa
računa trasanta u korist računa korisnika čeka (kod obračunskih čekova), d) putem
kompenzacije i e) predajom korisniku drugog čeka. Plaćanje u gotovom (koristi se
obrazac gotovinskog čeka) vrši se kod plaćanja licima koja nemaju otvorene
račune (podizanje novca za plate, dnevnice i druga plaćanja obaveza u skladu sa
propisima). Ako se ovaj ček koristi za bezgotovinska plaćanja, onda se on
precrtava dvjema paralelnim linijama (bariranje gotovinskog čeka). Uplata čekovne
svote u korist računa remitenta, u suštini, predstavlja prenos sa jednog na drugi
račun. Najčešće se koristi prenos čekovne svote sa računa trasanta (dužnika po
nekom ugovoru) u korist računa imaoca čeka (povjerioca iz ugovora). Prenos se
vrši putem obračunskog (virmanskog) čeka na kome stoji klauzula “samo za
obračun”. Obračunski ček je, po zakonu, konačna forma čeka jer se klauzula
“samo za obračun” ne može opozvati (ZČ, čl. 21, st. 3). Isplata kompenzacijom
može doći u obzir ukoliko su se stekli ovi uslovi: potpisnik čeka (trasant, indosant,
avalista) stekao je tražbinu prema korisniku čeka (remitentu, indosataru) u trenutku
prezentacije čeka na isplatu; tražbine su istorodne, dospjele i likvidne i stavljen je
zahtjev za kompenzaciju. Smatra se da trasat (banka) ne može istaći prigovor
383
kompenzacije. 301 Isplata čeka se može vršiti predajom drugog čeka koji se vuče na
drugu banku, ako su korisnik čeka i trasat sa tim saglasni.
Čekovna svota se, u pravilu, isplaćuje u cijelosti. Korisnik čeka nije dužan, kao
što je dužan imalac mjenice, primiti djelimičnu isplatu, ali to može učiniti. Kad isplati
ček, trasat ima pravo zahtijevati predaju čeka, kao i da se na ispravi konstatuje da
je ček isplaćen. U slučaju djelimične isplate, može tražiti upis na čekovnoj ispravi,
kao i posebnu priznanicu na djelimično isplaćeni iznos (ZČ, čl. 19).
Pravno dejstvo isplate čeka je isto kao i kod mjenice. Ako je trasat isplatio
cijelu čekovnu svotu, prestaju obaveze svih čekovnih dužnika. Kod djelimične
isplate obaveza prestaje u iznosu koji je trasat isplatio. Za ostatak čekovne svote
solidarno odgovaraju potpisnici čeka. I kada čekovnu svotu isplati trasant, prestaju
obaveze ostalih regresnih dužnika. Trasant mora isplatiti cijelu čekovnu svotu, a ne
može vršiti djelimičnu isplatu.
6. Opozivanje čeka
Opoziv čeka može biti opšti ili generalni i pojedinačni ili individualni. Isplatu
čeka poslije proteka roka za njegovu prezentaciju na isplatu trasant može zabraniti
putem opšteg ili pojedinačnog opoziva. Opšti opoziv obično se utvrđuje kao
odredba generalnog ugovora o otvaranju čekovnog računa ili depozita zaključenog
između banke i njenog komitenta. Njome se unaprijed stipuliše zabrana isplate svih
čekova komitenta (trasanta) koje on vuče na banku trasata, a kojima je protekao
rok za prezentaciju. Pojedinačni opoziv se odnosi na zabranu isplate svakog
pojedinog čeka posebno. Opoziv čeka prije roka određenog za prezentaciju (ček
301
Krulj dr Vrleta, op. cit, str. 102; Bartoš dr Milan i drugi, op.cit.str. 252.
384
na ime i po naredbi) vrši se pojedinačnim opozivom. Ako trasat isplati ček nakon
opoziva (zabrane), takva isplata ne ide na teret trasantovog pokrića.
Po proteku roka za prezentaciju čeka na isplatu, ako ček nije opozvan, trasat
je u obavezi da izvrši isplatu čekovne svote. Ta obaveza postoji prema trasantu je
građanskopravne prirode, a ne čekovnopravne, jer trasat nije potpisnik čeka.
Obaveza trasata prema korisniku čeka ne postoji, između njih nema pravnog
odnosa, pa korisnik i ne može zahtijevati isplatu čeka. Trasant može odgovarati za
prouzrokovanje štete korisniku čeka, ako bi raspolagao pokrićem (u obimu čekovne
svote) i nakon isteka roka za prezentaciju, a nije pravovaljano opozvao ček (ZČ, čl.
18).
7. Protest
Odbijanje isplate može se utvrditi na tri načina: putem javne isprave (protest
zbog neisplate), potpisanom i datiranom izjavom trasata na čeku kojom odbija
isplatu i datiranom potvrdom obračunske ustanove kojom se utvrđuje da je ček bio
podnesen na vrijeme i da nije namiren (ZČ, čl. 21). Protest zbog neisplate,
uključujući i izjavu na čeku i potvrdu obračunske ustanove, mora biti učinjen prije
nego što protekne rok za prezentaciju čeka na isplatu. Ako je ček podnesen na
isplatu posljednjeg dana roka određenog za prezentaciju, pa ne bude isplaćen,
protest se može podići još samo prvog radnog dana koji dolazi. Korisnik čeka koji
ni toga dana ne podigne protest gubi pravo na regres prema ostalim potpisnicima
čeka.
385
8. Regres
Prema Zakonu o čeku, “imalac čeka može vršiti regres protiv indosanata,
trasanta i avalista ako bude odbijena isplata čeka koji je podnesen na vrijeme” (čl.
22). Uslov za to jeste blagovremeno podizanje protesta ili konstatacija o neisplati
čeka na drugi način (izjava trasata na čeku ili potvrda obračunske ustanove).
9. Umnožavanje čeka
386
inostranstvu (nostro čekovi) pod uslovom da glase na ime ili po naredbi; ček na
donosioca ne može se uopšte umnožavati (ZČ, čl. 23). Kada se ček umnožava, u
slogu svakog primjerka mora se staviti njegov tekući broj, u protivnom, svaki
primjerak vrijedi kao poseban ček. Inače, na sve ostalo primjenjuju se pravila o
umnožavanju mjenice (ZČ, čl. 26).
1. Amortizacija čeka
2. Obezbjeđenje potraživanja
Korisnik čeka zaštitu svojih prava može ostvariti tužbom. Zavisno od pravnog
osnova zaštite i prema kome su usmjerene, postoje tri vrste tužbi: regresna tužba
koja je čekovnopravna tužba jer ima osnov u čekovnom odnosu, tužba iz
osnovnog posla i tužba zbog neosnovanog obogaćenja, koje su građanskopravnog
karaktera jer se pravni osnov za njihovo podizanje nalazi izvan čekovnog odnosa
(odnos na bazi koga je izdat ili prenesen ček, odnosno pravni osnov je u
neopravdanom obogaćenju).
a) Regresna tužba je čekovna tužba koja se podiže kada su provedene sve
radnje, naprijed izložene, ali je izostala naplata čekovne svote. Podiže se protiv
regresnih dužnika uključujući i trasanta;
387
b) Tužba iz osnovnog posla je redovna građanska (parnična) tužba čiji je
pravni osnov, kao što je rečeno, u poslu koji je bio razlog izdavanja ili prenosa
čeka. Primjer: za isporučenu robu iz ugovora o prodaji kupac izdaje prodavcu ček
na iznos prodajne cijene. Osnovni posao je ugovor o prodaji, temelj izdavanja
čeka. Prodavac može postupiti dvojako: prvo, da kao korisnik čeka preduzme sve
radnje radi očuvanja regresnih prava prema indosantima (ako je bilo prenosa) i
trasantu (kupcu) i naplatu zahtijeva regresnom tužbom i drugo, da kupca tuži za
izvršenje ugovora o prodaji, za naplatu ugovorene cijene, za što mu stoji na
raspolaganju tužba iz osnovnog posla.
388
4. Delikti u čekovnom pravu
V VRSTE ČEKOVA
1. Kriteriji podjele
Prema oznaci korisnika čeka, postoje ove vrste čekova: ček na ime, ček po
naredbi, ček na donosioca i alternativni ček, o čemu je bilo ranije riječi.
Kada su u ulozi trasanta i trasata banke, ali različite, takav ček se naziva
bankarskim čekom. Banka trasant vuče ček na banku trasata, bilo da se radi o
plaćanjima u unutrašnjem ili međunarodnom prometu. Sa stanovišta međunarodnih
302
O pojedinim vrstama i oblicima čekova vidjeti kod: Doc. dr. Veljko Trivun…Praktikum… op. cit. Str. 628-838.
389
plaćanja, kada se mjesto izdavanja i mjesto plaćanja nalaze u različitim državama,
bankarski čekovi se mogu podijeliti na loro i nostro čekove.
Loro čekovi su bankarski čekovi koje inostrana banka vuče na domaću banku.
Mjesto izdavanja čeka je u stranoj, a mjesto plaćanja u domaćoj zemlji. Nostro
čekovi su bankarski čekovi koje domaća banka vuče na stranu banku. Njihovo
mjesto izdavanja je u domaćoj zemlji, a mjesto isplate u stranoj. Banke posebno
vode evidencije po ovim čekovima radi kontrole ulaska i izlaska deviza, odnosno
kontrole i uravnoteženja platnog prometa sa inostranstvom. Za te čekove mogu
važiti i različita pravila, što je već izloženo (ko može biti trasat, umnožavanje čeka).
Naziva se tako jer se njime čekovna svota isplaćuje korisniku čeka u gotovom
novcu, na blagajni banke trasata. Čekovni iznos se podiže sa računa trasanta iz
pokrića i isplaćuje licu koje nema računa kod banke ili samom trasantu, ako je
označen kao korisnik čeka.
Ček koji se ne može isplatiti u gotovom novcu. Kada je trasant ili korisnik čeka
na prednjoj strani upisao klauzulu “samo za obračun”, time je pravno zabranio
banci trasatu da ček isplati u gotovom novcu (ZČ, čl. 21). Isplata čeka se vrši samo
putem obračuna prenosom čekovne svote sa računa trasanta na račun remitenta,
odnosno indosatara. Obračun se može vršiti sa bankom trasatom ili licem koje ima
svoj račun kod trasata ili sa licem koje nema račun kod banke trasata, nego kod
303
druge banke članice obračunske ustanove u mjestu plaćanja. Obračun se dalje
može vršiti sa drugim bankama gdje korisnik čeka ima račun, na osnovu
međusobnih bankarskih prenosa.
Ček na donosioca, kao i svaka hartija na donosioca, uvijek nosi određen rizik
da se pojavi u rukama savjesnog sticatelja, iako je mimo volje trasanta pušten u
promet (ukraden). Tehnika obračuna i prenosa virmanskog čeka umanjuje taj rizik
pa se u teoriji smatra da je to bio jedan od pravnih razloga nastanka ove vrste
čeka.
303
Ovakvo rješenje Zakona o čeku je kritikovano u teoriji - Krulj dr Vrleta, op.cit, str. 132.
390
2.3. Precrtani (barirani) ček
Ček koji korisnik može naplatiti samo preko banke (ZČ, čl. 20). Barirani se ček
ne isplaćuje imaocu neposredno, nego nekoj banci za njegov račun. Na ovom su
čeku povučene dvije paralelne linije dijagonalno. Odatle mu i naziv (barrer -
precrtati). Precrtavanje na poleđini nema pravnog dejstva. Ukršteno precrtavanje bi
značilo poništavanje. Pravo na precrtavanje čeka ima trasant i svaki imalac čeka.
Precrtavanje može biti opšte i posebno (ZČ, čl. 20). Opšte precrtavanje (ček
sa opštim precrtajem) je kad se između paralelnih crta ne upiše ništa ili se upiše
“preko banke”. Ovako precrtan ček može njegov imalac naplatiti od trasata preko
ma koje banke koja u naplati služi kao posrednik. Posebno je precrtavanje (ček sa
posebnim precrtajem) kad se između crta upiše naziv neke banke. U tom slučaju,
može samo ta banka, kao posrednik, naplatiti ček (ZČ, čl. 20). Opšti se precrtaj
može pretvoriti u posebni, a obratno ne. Nije dozvoljeno ni brisanje precrtaja, ni
brisanje banke upisane u posebnom precrtaju. Građanskopravna sankcija brisanja
je u tome da se smatra kao da nije ni prebrisan, dakle ček i dalje važi kao precrtani.
Pored toga, predviđena je i novčana kazna. Ako trasat i pored precrtaja isplati ček
imaocu, a ne banci, odgovoran je za štetu koja bi time bila prouzrokovana do visine
čekovne svote.
Barirani se ček obično izdaje kad se želi da zna kome je ček isplaćen. Tada
banka preko koje se ček isplaćuje legitimiše lice kome je ček isplaćen i upisuje u
posebnu knjigu. Nadalje se barirani ček često upotrebljava kad je korisnik čeka
klijent banke i želi da mu se čekovna svota isplati preko te banke na njegov račun,
a izdavalac čeka nema pokrića kod te banke. Izdavalac vuče ček na svoju banku
kod koje ima pokriće, a u precrtaj upisuje naziv banke čiji je klijent korisnik čeka.
Kao što se vidi, postoji velika sličnost između bariranog i virmanskog čeka, jer
se na kraju i barirani ček, bez naročite napomene o obračunu, likvidira putem
obračuna među bankama. I jedan i drugi ne mogu se naplatiti neposredno, nego
preko banke.
391
2.4. Cirkulacioni (cirkularni) ček
Ovu vrstu čeka izdaje banka trasant korisniku čeka (komitentu) koji ima kod
nje pokriće i tim čekom poziva (naređuje) sve svoje filijale, kao i banke
korespondente, da isplate ček. Uočljiva je razlika između ovog i ostalih vrsta
čekova.
Kod cirkulacionog čeka sama banka trasat, kod koje neko ima pokriće,
upućuje poziv na plaćanje svojim filijalama (sebi), kao i svojim korespondentima u
korist baš onoga lica koje kod nje ima pokriće. Umjesto da lice koje ima pokriće
kod banke vuče na nju ček, ovdje je druga situacija: sama ta banka (depozitar)
izdaje ček u korist lica koje kod nje ima pokriće (deponenta) upućujući to lice da se
za naplatu čeka obrati svim njenim filijalama, njoj samoj ili njenim
korespondentima. Ovdje izgleda kao da trasat postaje trasant, a trasant remitent.
Korisnik cirkulacionog čeka je onaj ko ima čekovni račun kod banke izdavaoca tog
čeka ili ko položi banci iznos na koji glasi cirkulacioni ček. Korisnik čeka može biti i
lice na koje se cirkulacioni ček indosira (indosatar) jer se radi o čeku po naredbi.
Upravo ekonomski cilj izdavanja ovih čekova jeste da se njihovim indosiranjem
obavljaju određena plaćanja iz drugih poslovnih transakcija.
Izdavanje ovih čekova počele su američke banke u korist turista radi plaćanja
troškova usluga. Ako isprave sadrže sve elemente koji se traže zakonom,
predstavljaju ček i potpadaju pod režim čekovnog prava. U mnogim zemljama, ova
vrsta čeka nije dovoljno regulisana, pa čak postoje mišljenja da putnički ček i ne
predstavlja ček u pravom smislu te riječi. Neovisno od toga, on je u širokoj primjeni
u međunarodnom turizmu. Zbog nedostatka potrebne regulative značajan izvor
392
predstavlja bankarska praksa koja se primjenjuje u pojedinim zemljama. Pored
elemenata koje inače sadrži svaki ček, u putnički ček se obično upisuje vrijeme
važenja, podaci o putnoj ispravi korisnika, kao i uobičajene klauzule o nalogu za
isplatu čekovne svote.
Izdaje banka koja je odobrila kredit određenom licu, pri čemu je ista banka i
trasat. Korisnik čeka može izvršiti plaćanje za kupovinu određene robe što je,
obično, navedeno na poleđini čeka. Vrijeme važenja čeka je takođe određeno. Ček
za potrošački kredit predstavlja varijantu bariranog čeka. U novije vrijeme ova vrsta
čeka zamijenjena je kreditnim pismom kod kupovine uz “otvoreni” kredit.
1. Zastarjelost
Rokovi zastarjelosti kod čeka su kraći nego kod mjenice pošto je ček
instrument plaćanja i namijenjen je da kraće cirkuliše u prometu. Ti rokovi su ovi:
a) Regresni zahtjevi korisnika čeka (remitenta, indosatara) prema indosantima
i trasantu zastarijevaju za šest mjeseci od dana proteka roka za podnošenja čeka
na isplatu;
393
b) Regresni zahtjevi indosanata jednih prema drugim, kao i indosanata prema
trasantu, zastarijevaju za šest mjeseci od dana kada je indosant iskupio ček ili
kada je protiv njega postupljeno kod suda radi naplate u regresnom postupku (ZČ,
čl. 24).
Kao što je više puta rečeno, trasat (banka) nije u čekovnopravnoj obavezi pa
stoga korisnik čeka ne može podizati tužbu protiv njega za isplatu čeka. Stoga
nema niti može biti čekovnopravne zastare potraživanja prema trasatu. Na
obustavu i prekid zastare kod čeka primjenjuju se pravila mjeničnog prava (ZČ, čl.
26).
394
GLAVA ČETVRTA
OBVEZNICA
1. Pojam obveznice
Obveznica je hartija od vrijednosti koja ima svoje šire i uže značenje zavisno,
u prvom redu, od toga u čemu se sastoji inkorporisano pravo u pisanoj ispravi.
Bitne su razlike u pravnom režimu, dozvola ili nedržavnog organa za izdavanje,
vremenu i načinu izvršenja obaveze, mogućnosti berzanskog trgovanja i drugo. U
najširem značenju obveznica obuhvata različite forme obezbjeđenja nad imovinom
304
dužnika.
304
Ellison John i dr: “Business Law”, Business Education Publishers Limited, Durham, 1994, str. 201.
395
inkorporisano obligaciono pravo na određeno novčano potraživanje. Radi se o
potraživanju, po pravilu, ukamaćene glavnice. Obligacija obuhvata činidbu koja se
sastoji u naplati glavne obaveze, duga (iznosa upisanog u ispravi, glavnice) i
sporednih potraživanja - kamate, a kod participativne obveznice i učešća u dobiti.
Kamata, kao sporedno potraživanje, može biti čvrsta (fiksna) i varijabilna
(promjenjiva). Cjelokupno potraživanje, odnosno obaveza, može dospjeti odjednom
ili dospijeva periodično u obliku anuiteta prema unaprijed utvrđenom
amortizacionom planu upisanom u ispravi. Kao dužnički papir koji nosi dug
izdavaoca obveznice, isplata redovno dospijeva kroz duži vremenski period,
najčešće između 5 i 30 godina, pa je stoga dugoročni dužnički papir.
396
struktura izvora kapitala, što utiče na mobilnost poslovnog subjekta. U suštini,
obveznica daje mogućnost veće mobilizacije finansijskog kapitala na obje strane.
2. Pravne karakteristike
397
Obveznica na ime prenosi se punim indosamentom, a na donosioca prostom
predajom iz ruke u ruku. Kod predaje “iz prve ruke”, na primarnom tržištu kapitala,
prvi imalac obveznice je kupac, a na sekundarnom tržištu “iz druge i svake naredne
ruke” imalac obveznice je indosatar, odnosno naredni sticalac. Prenos obveznica
na ime izdavalac ili indosant mogu zabraniti (ZOVP, čl. 6);
g) Obveznica je fungibilna (zamjenjiva) hartija od vrijednosti.
Zamjenjivost je uslov za svaku robu da bi se pojavila na berzi (kafa, svila, juta,
vuna, šećer). Trgovački efekti, kakav je i obveznica, “prava su berzanska roba”
zbog svoje fungibilnosti. To se ogleda, prije svega, u sljedećem: za kupca
obveznica sasvim je svejedno koje će brojeve obveznice iz jedne serije nositi, a
koje se njemu predaju, ako one obezbjeđuju vrstu i obim prava koja je on kupio;
obveznice izdate u seriji mogu se, na zahtjev i o trošku imaoca, sjediniti u jednu ili
više sa većom nominalom, odnosno mogu se podijeliti na više komada manje
nominalne vrijednosti (ZOO, čl. 252).
1. Dijelovi obveznice
398
kupon za isplatu nije i zakoniti imalac kupona (ZOO, čl. 253). U ekonomskoj
literaturi kuponom se naziva i sama kamatna stopa. 306
2. Bitni sastojci
306
Foley J. Bernard, op.cit. str. 75.
399
prava u tim klauzulama određuje vrstu same obveznice. Uobičajene klauzule, koje
poznaju uporedni pravni sistemi, su ove:
a) Klauzula o garanciji sadrži garanciju drugog pravnog lica (banke,
trgovačkog društva) da će izdavalac obveznice isplatiti preuzete obaveze po
obveznici. Garancija se može dati za sve obaveze (potpuna) ili za dio obaveza
(djelimična). Obveznica koja sadrži ovu klauzulu naziva se garantovanom
obveznicom;
b) Klauzula o konverziji koja daje mogućnost imaocu da svoju obveznicu
konvertuje kod emitenta za druge hartije (akcije, nove obveznice), novac ili realna
dobra. To je obveznica sa warrantom;
c) Klauzula o pozivu na iskup koja daje pravo izdavaocu da, prije utvrđenih
rokova dospjelosti, otkupi obveznice isplatom duga;
d) Klauzula o garancijama za neiskupljenje kojom izdavalac garantuje imaocu
obveznice da njegova hartija neće biti iskupljena za određeni period (npr. 5
godina);
e) Klauzula o refinansiranju na osnovu koje izdavalac ima pravo da emisijom
novih obveznica otkupi već postojeće obveznice (stare obveznice);
f) Klauzula o otplatnom fondu kojom se izdavalac obavezuje da u određenim
vremenskim periodima (godišnje) povlači određen broj obveznica neke serije
otkupom.
1. Izdavanje i emisija
307
Vidjeti Butorac Josip: “Dioničarsko društvo”, Zagreb, 1924, str. 118.
400
dobiti ako se izdaju participativne obveznice; izvori iz kojih će se otplaćivati
obveznice (dug); posebna prava koja se odnose na prenos, zamjenu i garanciju,
ako su predviđena te sudska zaštita. Pored obaveznih elemenata, odluka može da
sadrži posebna prava o olakšicama i pogodnostima za kupce obveznica
(fakultativni elementi). Pismena forma odluke je obavezna jer se prezentira
državnom organu koji daje odobrenje za emisiju, zatim banci ako je angažovana za
emisiju i kupcima obveznica.
2. Prenos
Obveznica koja glasi na ime može se, prema izričitoj zakonskoj odredbi,
prenositi samo punim indosamentom. Nema bjanko i indosamenta na donosioca,
pa ne postoji mogućnost devinkulacije. Za puni indosament vrijedi sve što je
401
rečeno kod mjenice. Za razliku od mjenice, pravna dejstva prenosa obveznice
nastaju prema izdavaocu upisom prenosa u matičnu knjigu (ZOO, čl. 246).
Indosament može biti punomoćnički i založni. Punomoćnički indosament koristi se
obično kod depo-poslova kada banka (deponent), pored čuvanja, preuzima
obavezu vršenja prava iz obveznice za račun imaoca obveznice (deponenta) kao
što je naplata glavnice i kamata. Takvom prenosu prethodi ugovor o deponovanju
obveznica (ZOO, čl. 1047-1051). Založnički indosament kod obveznica koristi se
radi obezbjeđenja potraživanja, najčešće kredita. Osnovno je pravilo da imalac
obveznice koja je na njega prenesena može vršiti sva prava koja iz nje proističu, s
tim da obveznicu može prenijeti na drugog samo kao prenos punomoćja. Ako su
obveznice založene po osnovu kredita, pa korisnik kredita ne vrati o dospjelosti
dobijeni kredit, banka može založene obveznice prodati (ZOO, čl. 1071). Izdavalac
i indosant mogu zabraniti svaki prenos obveznice na ime upisom odgovarajuće
klauzule u glavnu ispravu.
3. Amortizacija i promjene
402
donosioca, pa time i kamatnog kupona u slučaju kada predstavlja samostalnu
hartiju od vrijednosti na donosioca.
IV VRSTE OBVEZNICA
1. Kriteriji podjele
403
Značaj razlikovanja ovih obveznica jeste u postojanju razlike kod prenosa
obveznica (transferu prava), amortizacije isprave, registracije u matičnoj knjizi, pa
eventualno, i kod upućivanja poziva za korištenje određenih prava po osnovu
obveznice.
404
Kratkoročne obveznice su one čiji je rok otplate do pet godina. Po pravilu,
obveznice se izdaju na rok preko pet godina sa rokovima dospijevanja do 20
godina (srednjoročne) i preko 20 godina (dugoročne). Postoje obveznice bez
fiksnog roka dospijeća koje su slične dionicama pa je i njihovo otkupljivanje bitno
drugačije.
405
Postoje obveznice sa zalogom na pokretnim stvarima uključujući i hartije od
vrijednosti (oprema, brodovi, avioni, kamioni). Emisiona masa obveznica je
redovno niža od tržišne vrijednosti zaloge (obično iznosi 80%), a što je slučaj i kod
garancije putem hipoteke. Mogu postojati obveznice sa dodatnim garancijama, koje
se obično daju kasnije (garancije dijelom određene imovine ili postotkom od
imovine).
406
polugodišnje). Pri tome, visina kamatne stope veže se za unaprijed utvrđeni indeks
(obveznice sa indeksom). Indeks koji određuje visinu kamatne stope može biti
stopa sa novčanog tržišta (LIBOR) što je i najčešće, berzanska cijena određene
robe (nafte, zlata), cijena robe na malo ili cijena dionica. U novije vrijeme, čak se
pojavljuju i dionice koje su vezane za određeni indeks. Kod nekih obveznica na
promjenjivu kamatnu stopu dodaje se unaprijed utvrđeni postotak ili se iznos
kamata na obveznicu, prema predviđenom indeksu, unaprijed limitira (odredi donja
i gornja granica).
Obveznice mogu glasiti na domaću valutu i njih kupuju domaća lica. Ako je
emitent država, obveznice predstavljaju “unutrašnji dug države”. Mogu se
isplaćivati u domaćoj ili stranoj valuti saglasno odluci o emisiji i deviznim propisima.
Nominalna vrijednost obveznice može biti određena i u stranoj valuti.
407
11. Obveznice prema teritoriju
Domaće obveznice su one sa kojima se trguje “iz prve ruke” ili “iz druge i
svake naredne ruke” u okviru jedne zemlje, kupac i emitent su domaća lica.
Inostrane obveznice su tržišne hartije kod kojih je izdavalac iz jedne, a kupci iz
drugih zemalja, odnosno sa kojima se trguje na inostranom tržištu. Takve
obveznice imaju međunarodni karakter. Obveznice Svjetske banke i
Euroobveznice uvijek imaju međunarodni karakter.
408
GLAVA PETA
OSTALE HARTIJE OD VRIJEDNOSTI (VRIJEDNOSNI PAPIRI)
I BLAGAJNIČKI ZAPIS
1. Pojam i karakteristike
Blagajnički zapis je pisana isprava koja glasi na ime ili na donosioca, kojom se
njen izdavalac (banka, druga depozitna organizacija,
društveno – politička zajednica) bezuslovno obavezuje da imaocu hartije o roku
dospjelosti, koji je do godine dana, isplati nominalni iznos (glavnicu) sa kamatom.
To je hartija u koju je inkorporisano obligaciono pravo u obliku potraživanja
ukamaćene glavnice do jedne godine dana. Izdavalac blagajničkog zapisa duguje
glavnu obavezu (nominalni iznos zapisa) i sporednu obavezu, plaćanje kamate.
Glavno potraživanje dospijeva odjednom ili u obrocima, dok se obično kamate
isplaćuju u ratama (mjesečno, kvartalno, polugodišnje), saglasno odluci izdavaoca
o izdavanju blagajničkog zapisa. Između emitenta i imaoca blagajničkog zapisa
uspostavlja se kratkoročni pravni odnos kreditne prirode. Izdavalac je u obavezi da
o dospjelosti “vrati” imaocu zapisa glavnicu (iznos zajma) sa naknadom (kamatom).
Pisana isprava je reprezentant toga pravnog odnosa.
409
U uporednim pravnim sistemima blagajnički zapis je hartija poslovnog
svijeta, 308 prvenstveno finansijskih institucija, čija je ekonomska funkcija
kratkoročno pribavljanje novčanog kapitala. U tom smislu, on je instrument
kratkoročne mobilizacije kapitala na kreditnoj osnovi. U našem pravu blagajnički
zapis, kao što je izloženo, ima funkciju i karakteristiku drugih hartija: mogu ga
izdavati društveno-političke zajednice za što služe državni blagajnički bonovi u
drugim pravnim sistemima; kupci blagajničkog zapisa mogu biti fizička lica, a to je
karakteristika komercijalnog zapisa.
2. Bitni sastojci
308
Vučković dr Miloš: “Bankarstvo - organizacija i poslovanje banaka”, Naučna knjiga, Beograd, 1960, str. 124.
410
blagajničkih zapisa zavise od toga ko je izdavalac i ko su kupci te hartije, a
izdavalac vodi matičnu knjigu.
Prenos blagajničkog zapisa vrši se po istim pravilima kao i kod ostalih hartija
od vrijednosti. Ako glasi na ime, prenosi se punim indosamentom, odnosno
prostom predajom kada glasi na donosioca. Izdavalac ili indosant mogu zabraniti
prenos hartije na ime, čime blagajnički zapis gubi karakter tržišne hartije.
Amortizacija hartije na ime vrši se sudskim putem u vanparničnom postupku. Za
razliku od obveznice, ovdje nema potrebe vršiti odgovarajuće promjene sa
ispravom u smislu spajanja ili podjele jedne hartije na više.
II KOMERCIJALNI ZAPIS
1. Pojam i karakteristike
Komercijalni zapis je pisana isprava koja glasi na ime ili na donosioca, a kojom
se njen izdavalac (svako pravno lice) bezuslovno obavezuje da imaocu isprave o
roku dospjelosti, koji je do jedne godine dana, isplati nominalni iznos zapisa sa ili
bez kamata ili obezbijedi druge pogodnosti. I ovo je kratkoročna hartija kreditnog
karaktera koja, za razliku od blagajničkog zapisa, ne mora u cjelini predstavljati
novčanu obavezu. Umjesto kamata, kao sporedne obaveze, izdavalac se može
obavezati na davanje određenih pogodnosti (preimućstava) imaocu komercijalnog
zapisa (obezbjeđenje poslovnog prostora, stana, kuće ili otkup proizvoda po
unaprijed utvrđenoj cijeni i dr.). Ekonomska funkcija komercijalnog zapisa sastoji se
u kratkoročnom pribavljanju novčanog kapitala. To je hartija isključivo poslovnih
subjekata (trgovaca) koja je pogodna, naročito, za one subjekte u čijoj prirodi
djelatnosti dolazi do periodičnih oscilacija u poslovanju (građevinarstvo,
poljoprivreda). Kupci komercijalnih zapisa unaprijed rezervišu određena prava u
vidu nekih preimućstava kratkoročnim ulaganjem viška svoga obrtnog kapitala,
odnosno štednje.
411
b) Ovo je kratkoročni papir sa prihodom koji se sastoji u plaćanju kamata pa je
tada u cjelini finansijski instrument (glavna i sporedna obaveza glase na novac) ili u
davanju određenih pogodnosti (glavna obaveza glasi na novčani iznos, a sporedna
je nenovčana ili dijelom nenovčana);
c) Komercijalni zapis je trgovački efekat koji se izdaje u serijama i ima svoju
tržišnu cijenu;
d) Kao i svaki trgovački efekat, komercijalni zapis je negocijabilan i fungibilan
papir.
2. Bitni sastojci
412
i prestanak prava i obaveza iz komercijalnog zapisa primjenjuju se pravila o
hartijama od vrijednosti.
1. Pojam i karakteristike
413
d) Novčanim depozitom po osnovu koga je izdan certifikat raspolaže izdavalac
certifikata (depozitar);
e) Certifikat je trgovački efekat koji se emituje u serijama i ima tržišnu
vrijednost. Papir je prenosiv i zamjenjiv.
2. Bitni sastojci
3. Radnje sa certifikatom
414
IV ROBNE HARTIJE OD VRIJEDNOSTI
415
416
DIO ŠESTI
PRAVO KONKURENCIJE
GLAVA PRVA
POJAM PRAVA KONKURENCIJE
I POJAM KONKURENCIJE
Značaj svakog od tri navedena tipa konkurencije se mijenjao tokom istorije. 311
Zbog realnih odnosa na tržištu zakonodavci danas najveću pažnju posvećuju
nepotpunoj i monopolskoj konkurenciji. U teoriji se kao predmet izučavanja uzima i
309
Prema “Ekonomski leksikon”, Savremena administracija, Beograd, 1975, str. 594.
310
“Ekonomski leksikon”, str. 594
311
Vidjeti Trifković dr Miloš: “Pravo konkurencije”, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 13-19.
417
“efektivna konkurencija”, ona koja se nalazi na prostoru između idealne potpune
konkurencije i čistog monopola. 312 Širina i elastičnost ove kategorije zahtijevali su
od pravne doktrine posebno definisanje pojma konkurencije kao instrumenta
legislative i juridičke analize.
312
Prica dr Radoje: “Monopolističke tendencije i njihovo pravno regulisanje”, Pravni život 3/65, str. 32-33; Areeda
Philip: “Antitrust Analysis”, Little-Brown, Boston 1967, str. 15-17.
313
Darvaš Ernest: “Nelojalna utakmica u trgovini i industriji sa gledišta privatnog prava”, Beograd 1933, str. 7.
314
Reimer Eduard: “Wettbewerbs und Wareneichnenrecht”, C. Heinemanns Verlag, 3. Aufl, Koln-Berlin, 1954, str. 512.
315
Roubier Paul: “Le droit de la propriete industrielle”, Sirey, Paris, vol. I, 1954, str. 498.
316
Callmann Rudolf: “The Law of Unfair Competition, Trade Marks and Monopolies”, Callaghan and co., Mundelein,
1967, str. 174.
317
Ulmer Eugen: “Unlauterer Wettbewerb, Band I, EWG”, Becksche - Heymanns, Munchen-Koln, 1965, str. 33. Vidjeti i
Troller Alois; “Immaterialguterrecht”, Helbing-Leuchetenhahn, Basel-Stutgart, Bd. II, 1965, str. 1035, te Straus dr
Joseph “Das Wettbewerbsrecht in Jugoslawien”, Carl Heymanns, Koln, 1970, str. 6.
418
povodom koga se utakmica vrši može biti roba, pravo i usluge. Oni u pravilu
pripadaju istoj vrsti. Nesporno je u teoriji, međutim, da i supstituti imaju svojstvo
objekta. I četvrto, ono što objedinjava sve do sada iznesene elemente konkurencije
je isti cilj takmičara. On se može odrediti kao zaključenje ugovora sa istom trećom
stranom. Mora biti takav da ga svi takmičari ne mogu ostvariti istovremeno.
318
Bernitz Ulf: “Harmonisation et coordinatrion de la legislation du marche. La notion du droit du marche”, Revue
trimestrielle de droti commercial, 1/71, str. 2.
319
Votaw Dow: “Legal Aspects of Business Administration”, Prentice Hall, Englewood, 1969, str. 663.
419
f) Slobodno određivanje cijena,
g) Jedinstvenost tržišta Federacije.
320
Službene novine FBiH 2/95. Dalje će se citirati i kao ZoT.
321
Službene novine FBiH 2/92. Citiraće se i kao ZKC.
322
Službene novine FBiH 2/95. Citiraće se i kao ZTI.
323
Službeni glasnik BiH 30/01. Citiraće se i kao ZOK.
420
slobodnog konkurentskog određivanja cijena roba i usluga bez obzira da li se radi
o fizičkim ili pravnim licima.
f) Zakon o nadzoru nad tržištem u Bosni i Hercegovini 324 kojim se uređuje
nadzor proizvoda stavljenih na tržište BiH, utrđuju opšti principi i uspostavlja sistem
nadzora nad tržištem, njegova organizacija i funkcionisanje kao i obaveze i
odgovornosti proizvođača i distributera u sistemu nadzora nad tržištem.
g) Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini 325 kojim se, između ostalog,
uređuju i pitanja: mjerodavnih tijela za zaštitu prava i interesa potrošača, obaveze i
odgovornosti za sva fizička i pravna lica kao i uslove i način pod kojim prodaju
potrošačima ili isporučuju proizvode i pružaju usluge a bez obzira na njihov pravni,
vlasnički ili organizacioni oblik.
324
Službeni glasnik BiH br. 45/04. Citiraće se i kao ZONT.
325
Službeni glasnik BiH 17/02. Citiraće se dalje i kao ZOP.
326
Službene novine FBiH 2/95, čl. 6.
327
Opširnije vidjeti kod Trifković dr Miloš: “Nelojalna utakmica”, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 100-109.
328
Član 1107 ZOO.
329
Goldštajn dr Aleksandar: “Privredno ugovorno pravo”, Informator, Zagreb, 1967, str. 26.
421
U trgovačka pravila spadaju i uzanse. To su dobri poslovni običaji
sistematizovani u zbornike. Kao izvor prava konkurencije posebno su interesantne
specijalne uzanse o trgovini na malo.
330
Vidjeti Trifković dr Miloš: “Pravo konkurencije”, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 73-76.
422
2. Metod prava konkurencije
331
Vidjeti Trifković dr Miloš, op. cit. str. 79.
423
kvaliteta (čl. 5 ZTI). Kantonalni organi tržišne inspekcije vrše neposredan nadzor
nad trgovinom na veliko, kontrolu primjene kantonalnih propisa i rješavaju po
žalbama na prvostepena rješenja opštinskih tržišnih inspekcija (čl. 4 ZIT).
Opštinski, odnosno gradski organi tržišne inspekcije rada, vrše sve poslove
nadzora koji nisu povjereni kantonalnoj, odnosno Federalnoj tržišnoj inspekciji. A to
znači da će centar za suzbijanje djela kojima se narušava konkurencija biti u
opštinskim tržišnim inspekcijama. Drugi podsistem organa kontrole su oni kojima je
povjerena kontrola cijena. Za razliku od tržišne inspekcije, ovdje je najviše
ovlaštenja dato federalnim organima za kontrolu cijena (čl. 9 ZKC).
332
Vidjeti Trifković dr Miloš, op. cit. str. 86 i 87.
424
hitnost sudskog postupka u domenu imovinske zaštite subjekata pogođenih
nedopuštenim djelima narušavanja konkurencije. 333
333
O tome opširnije Trifković dr Miloš: “Pravo konkurencije”, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 82-83 i 85-86; “Nelojalna
utakmica”, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 131-139.
425
426
GLAVA DRUGA
INSTITUTI I ODGOVORNOSTI U PRAVU KONKURENCIJE
1. Monopolističko djelovanje
334
Vidjeti Galbreith John Kenneth: “Nova industrijska država”, Stvarnost, Zagreb, 1970, Baren A. Paul - Sweezy M.
Paul: “Monopolni kapital”, Stvarnost, Zagreb, 1969.
335
Vidjeti “Ekonomski leksikon”, str. 755 i 759.
336
Pravni aspekti ovih pojavnih oblika izloženi su kod Šogorov dr Stevan: “Monopolisticki sporazumi u jugoslovenskom
pravu”, Naučna knjiga, Beograd, 1989, str. 55-64.
337
Zakon o privrednim društvima ( Sl. novine Federacije BiH br. 29/03).
427
Monopoli u smislu tržišnog odnosa ili tržišnog entiteta mogu se podijeliti po
različitim mjerilima. Prema uslovima nastanka, svrstavaju se u: ekonomske,
prirodne, oktopodske te zakonske ili “pravne”. S obzirom na vrstu djelatnosti koju
obavljaju jedinice uključene u monopolski entitet, monopoli se klasifikuju na
homogene i heterogene. I napokon, zavisno od odnosa sa državnom vlašću,
budžetom posebno, razlikuju se privatni i javni monopoli. 338
338
Vidjeti “Ekonomski leksikon”, str. 755-756.
339
Vidjeti Trifković dr Miloš: “Koncentracije i zajednička ulaganja kao oblik direktnih investicija u pravu Evropske
ekonomske zajednice“ u “Kretanje kapitala, direktne investicije i pravni aspekti bankarstva i hartija od vrijednosti”,
projekat “Privreda BiH i Evropa 92”, Ekonomski institut, Sarajevo, 1992, str. 111-130 naročito.
428
b) povezuje jedan ili više privrednih subjekata koji već kontrolišu jednog ili više
privrednih subjekata i tako postignu kontrolu nad jednim ili više privrednih
subjekata ili jednim njihovim dijelom.
429
formulacije kojom se proces sporazumijevanja kao uzrok izjednačava sa
monopolističkim odnosom kao posljedicom. Iz toga bi se mogao izvući pogrešan
zaključak da monopolski sporazum koji ne proizvede monopolski odnos jeste
dopušten, odnosno da za sobom ne povlači primjenu sankcija;
b) Pod “uvjetima poslovanja” treba shvatiti sve činjenice i okolnosti koje
određuju prvenstveno ekonomske i pravne modalitete stupanja u određenu
djelatnost, te obim i način njenog obavljanja. Imenovani slučajevi pokazuju da
preovladava sporazumijevanje o poslovnim aktivnostima na tržištu, a ne o onima
koji prethode marketinškom nastupu;
c) Usmjerenost na narušavanje ili sprečavanje slobodne konkurencije je
složen element. Pojam usmjerenosti treba shvatiti u objektivnom, a ne u
subjektivnom smislu. Dovoljno je da sporazum prema konkretnim okolnostima ima
ili može imati ograničavajuće dejstvo na konkurenciju pa da se smatra da je na to
“usmjeren”. Namjera ili nepažnja učesnika u sporazumijevanju se ne traže. One su
pravno irelevantne. Narušavanje ili ograničavanje konkurencije treba shvatiti
veoma široko. I to kako u kvantitativnom, tako i u kvalitativnom pogledu. U prvom
značenju ono najčešće predstavlja smanjivanje broja takmaca ili ograničavanje
platežno sposobne tražnje, odnosno ponude. U kvalitativnom pogledu narušavanje
konkurencije se najčešće manifestuje kao siromašenje ponude, odnosno tražnje i
kao reduciranje uslova pod kojim se vrši promet na tržištu;
d) Aktuelno ili potencijalno dovođenje jednog subjekta u monopolski ili
povlašteni položaj procjenjuje se prema konkretnim uslovima svakog slučaja
monopolističkog sporazumijevanja. Posebnu teškoću ovdje predstavlja
determinisanje povlaštenog položaja. Sistemsko tumačenje ukazuje na dva
obilježja ovog pojma. Prvo, povlašćivanje ne smije da bude neznatno. Ono se mora
nalaziti negdje ispod dominantnog položaja, a iznad situiranja subjekta koji je
izložen normalnom djelovanju efektivne konkurencije. I drugo, dovođenje u
povlašćeni položaj ne mora biti samo aktuelno. Dovoljno je da postoji realna
mogućnost da jedan subjekat u budućnosti stekne takvu poziciju. Monopolski ili
povlašćeni položaj procjenjuju se bilo u odnosu na druge takmace, bilo u odnosu
na potrošače;
e) Nepostojanje posebnog propisa koji dozvoljava konkretan monopolski
sporazum. Ranije zakonodavstvo je izričito formulisalo ovaj element. Danas se
mora konstituisati iz Zakona o trgovini (čl. 40), koji reguliše izuzetke, kao i iz
sistemskog tumačenja cijelog pravnog poretka.
430
b) Obavezivanje prodavca da određenu robu neće prodavati drugom kupcu,
odnosno da će kupljenu robu prodavati samo na određenom tržištu ili određenom
kupcu,
c) Utvrđivanje cijena i uslova prodaje robe iste vrste,
d) Ograničavanje obima proizvodnje,
e) Zatvaranje tržišta radi isključivanja drugih trgovaca sa tržišta,
f) Uskraćivanje prodaje ili prodaja robe protivno dobrim poslovnim običajima.
Pošto se radi o per se nedopuštenim djelima, u teoriji 340 i sudskoj praksi biće
neophodno utvrditi elemente bića svakog od njih.
Na tržištu mogu postojati subjekti koji su svoju monopolsku poziciju bilo koje
vrste stekli zakonitim putem. Tu spadaju ekonomski, prirodni i pravni monopoli.
Pored toga, javljaju se i situacije u kojima jedno preduzeće (trgovačko društvo) i
izvan oligopolskog odnosa može bitno da utiče na stanje konkurencije. U oba
slučaja su negativni efekti po takmičare, potrošače i društvo jednaki. Tržišna
utakmica biva ograničena, pojedini subjekti iz toga izvlače monopolski profit i na
bazi njega stiču mogućnost da utiču na ostala socijalna kretanja. Da bi se ovakva
stanja stavila pod društvenu kontrolu, stvoren je institut zabrane zloupotrebe
342
“monopolskog”, “dominantnog” ili “vladajućeg” tržišnog položaja. U našem pravu
on se naziva “monopolističko ponašanje” (čl. 38 ZoT).
340
Najpotpunija analiza imenovanih slučajeva na području ranije države nalazi se kod Šogorov dr Stevana, isto djelo,
str. 65-110.
341
Vidjeti Mlikotin-Tomić dr Deša - Trifković dr Miloš: “Pravo konkurencije EEZ” u separatu “Trgovina” projekta
“Privreda BiH i Evropa 92”, Ekonomski institut Sarajevo, Sarajevo januar 1992, str. 135. za pojedinačne iznimke i str.
122-135 za opšte iznimke.
342
Vidjeti čl. 86. Ugovora o osnivanju Evropske ekonomske zajednice od 25.03.1957. (Rimski ugovor). Pojam
“vladajućeg položaja” ne mora biti identičan sa prethodna dva.
431
“Pod monopolističkim ponašanjem podrazumijevaju se zloupotreba
dominantnog položaja na tržištu i radnje usmjerene na stvaranje i korištenje
monopolističkog položaja” (čl. 38, st. 3 ZoT). Iz zakonske definicije je vidljivo da se
radi o složenoj pojavi. Zabranjene su radnje:
a)Zloupotrebe postojećeg legalno formiranog monopolističkog položaja,
b) Zloupotrebe postojećeg dopuštenog dominantnog položaja i
c) Stvaranja budućeg monopolističkog položaja
432
smanjivanje uvoznih dažbina) uz uvećanje troškova trgovine iznad stvarnih radi
sticanja protupravne imovinske koristi” i “kupovina robe iz uvoza po cijeni višoj od
tražene cijene”. Oba djela su izričito predviđena kao privredni prestupi (čl. 55).
Zbog toga imaju karakter per se nedopuštenih radnji.
2. Špekulacija
345
Vujaklija Milan: “Leksikon stranih reči i izraza”, Prosveta, Beograd, 1954, str. 898.
346
Vidjeti čl. 419 francuskog Krivičnog zakonika (Code penal) od 12. februara 1810 i Goyet F: “Droit penal special”,
Sirey, Paris, 8, ed, 1972, str. 772-775.
347
Član 419. francuskog Code penal prema tekstu od 3. decembra 1926. Isti koncept nalazi se i u Zakonu o daljem
pojednostavljenju privrednog kaznenog zakona (WSG) Njemačke od 9. jula 1954. u tekstu od 3. juna 1975 (BGBL.I
S.1313).
348
Vidjeti, na primjer, p. 512 USA “Restatement of the Law fo Contract” koji proglašava nezakonitim sve ugovore
protivne javnom poretku. Ugovori zaključeni sa ciljem nerazumnog ograničavanja trgovine takođe se smatraju
zabranjenim i ništavim (pp 515. i 517 Restatement).
433
c) Primjena pravila o deliktnoj odgovornosti na djela špekulacije koja nemaju
ugovorni karakter;
d) Upotreba antimonopolskog prava. To je i logično, budući da se
iskorištavanje tržišnog položaja radi sticanja ekstra profita u praksi razvijenih
tržišnih privreda sreće najčešće kod nosilaca monopolske moći; 349
e) Donošenje propisa kojim se reguliše ponašanje učesnika na tržištu i kojima
se makar i samo posredno suzbija špekulativno djelovanje; 350
f) Donošenje opšte pravne zabrane “nedozvoljene utakmice” koja u sebe, po
definiciji uključuje i špekulaciju; 351
g) Krivičnopravno zaprečavanje pojedinih djela špekulacije. 352
349
Na primjer, Robinson: Patman Act, p.5, stavovi (c) do (f). U njemačkoj teoriji Tetzner Heinrich smatra da je Zakon
protiv ograničenja utakmice pogrešno nazivati isključivo antikartelnim.
350
Po ovome je USA pravu karakteristična naročito Interst at Commerce Act. Vidjeti francusku Ordonance 67-808. Na
legislativnom nivou naročito je značajan belgijski Zakon o trgovačkim postupcima od 14. jula 1971.
351
Vidjeti p. 5 američkog Federal Trade Commission Act kojim su proglašeni nezakonitim “nefer metodi utakmice u
trgovini, i nefer ili prevarni postupci i praksa u trgovini”. P. 54 belgijskog Zakona o trgovačkim postupcima glasi:
“Zabranjena je svaka radnja protivna dobrim običajima u oblasti trgovine kojom jedan trgovac ili proizvođač vrijeđa ili
teži da povrijedi interese jednog ili više drugih trgovaca ili proizvođača”. Na istoj liniji se nalaze francuski Loi de
finances 63-628 od 2. jula 1963. i p. 22. njemačkog Zakona protiv ograničenja utakmice.
352
Vidjeli smo da su u francuskom pravu zabranjeni tačno određeni postupci. Čl. 513 italijanskog Codice penale,
međutim zaprečava svako nasilno ili nepošteno sprečavanje ili remećenje obavljanja industrijskih i trgovačkih
djelatnosti.
353
Sl. l. FNRJ 30/62. Ovaj zakon sadrži poseban odsjek posvećen suzbijanju špekulacije i definiciju ovog instituta (čl.
21).
354
Sl. l. SFRJ 43/76 sa kasnijim izmjenama i dopunama
355
Sl. l. SFRJ 46/90.
356
Sl. l. RBiH 2/92.
434
2.2. Generalna klauzula
357
Prema čl. 16. Zakona o osnovama poslovanja... “Organizacija udruženog rada čini djelo špekulacije u prometu roba ako pri obavljanju prometa
robe iskorištava stanje na tržištu i u proizvodnji (privremena nestašica robe i dr.) radi sticanja neosnovane imovinske koristi ili ako svojim
poslovanjem usmjerenim na sticanje neosnovane imovinske koristi prouzrokuje ili može da prouzrokuje poremecaje na tržištu ili u snabdijevanju ili
neopravdano povećanje cijena”.
358
Vrhovni privredni sud ex SFRJ, Pkž. 14/72, objavljeno u Privredno pravnom prirucniku 3/1973, str. 33.
435
mjerilima. A to znači da se vodi računa o značenju koje takve radnje u prometu
obično imaju. 359 Namjera se mora odnositi na protivpravnu imovinsku korist.
Protivpravnost znači da je sticanje takve koristi već zabranjeno nekim ranijim
propisom, što znatno sužava domen primjene instituta špekulacije. Zbog toga
smatramo da bi vezivanje instituta špekulacije za neopravdano visoku korist bilo
bolje. Imovinska korist se može manifestovati na bilo koji način. No, u praksi se
ona najčešće ispoljava u novčanom obliku.
Sva četiri elementa generalne klauzule moraju biti ispunjena kumulativno. Tek
u svojoj ukupnosti oni definišu privredni prestup koji djelo špekulacije predstavlja.
Elementi špekulacije kao krivičnog djela sadržani su u Krivičnom zakonu (čl. 163).
Treba voditi računa da se oni razlikuju od do sada izloženih konkurencijskih
komponenti generalne klauzule špekulacije.
359
Vrhovni privredni sud ex SFRJ, presuda Pkž. 11/73 od 30.07.1973, citirano u Privredno pravni priručnik 11/1973,
str. 37-38.
360
Presuda bivšeg Saveznog suda Kzs 41/79, Zbirka sudskih odluka, Knjiga četvrta - sveska četvrta, Bgd, 1979, str.
110.
361
Vidjeti odluke VP suda Hrvatske, Pkž. 1035/80 i 1031/80.
436
prouzrokuje poremećaj na tržištu”. Te radnje mogu biti šire od poremećaja u
snabdijevanju i mogu se odnositi na buduća nepovoljna stanja na tržištu. A upravo
tih elemenata nema u generalnoj klauzuli.
3. Ograničavanje tržišta
362
Vidjeti uporedni pregled kod Stjepanović dr Nikole: “Upravno pravo u SFRJ - Opšti deo - Knjiga II”, Privredni
pregled, Bgd, 1973, str. 223-225.
363
Čl. 513. Krivičnog zakona Italije nosi naslov: “Ometanje slobode industrije i trgovine”. Često se koriste i zabrane
krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja. Vidjeti čl. 331. i 332. KZ SR Njemačke i čl. 188-191 KZ Francuske.
364
Npr. čl. 154 KZ SR Njemačke i čl. 188-191 KZ Francuske.
437
doživljavaju kulminaciju u Zakonu o osnovama poslovanja organizacija udruženog
rada u oblasti prometa roba i usluga u prometu robe i o sistemu mjera kojima se
sprečava narušavanje jedinstva jugoslovenskog tržišta u toj oblasti. 365 Zakon o
trgovini (1990) sužava regulativu svoga prethodnika i uključuje je direktno u sistem
prava konkurencije. U tom obliku je ovaj institut bio preuzet u pravo RBiH. 366
U datim zakonskim okvirima teorijska definicija ovog instituta mora biti široka.
Pod narušavanjem jedinstvenog tržišta Federacije BiH podrazumijevamo
neustavne ili nezakonite opšte ili pojedinačne pravne akte i materijalne radnje
državnih organa, preduzeća (trgovačkih društava) i drugih pravnih lica, te
individualnih trgovaca, kojima se ograničava ili na drugi način narušava sloboda
nastupa ili djelovanja na jedinstvenom tržištu Federacije, odnosno kojima se na bilo
koji drugi način narušava konkurencija.
365
Sl. l. SFRJ 43/76
366
Sl. l. RBiH 2/92.
367
Uredba sa zakonskom snagom o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima čl. 3. (Sl. l. RBiH 2/92)
438
Elementi generalne klauzule su brojni i složeni, oni moraju postojati
kumulativno. Izložićemo ih ponaosob:
a) Subjekti. Oni su određeni veoma široko. Obuhvataju sva pravna lica i fizička
lica sa statusom trgovca. Bitno je da su u subjekte uključeni kako državni organi
koji djeluju na bazi javne vlasti, tako i nedržavni subjekti koji funkcionišu metodom
koordinacije, na bazi autonomije volje;
b) Radnja narušavanja jedinstva federalnog tržišta. Ona se može ispoljiti bilo
kao donošenje pravnih akata, bilo kao izvršenje faktičkih činidbi. Pravni akti mogu
biti opšti i pojedinačni. Njihova zabranjenost cijeni se prema sadržaju i prema
efektima na jedinstveno tržište;
c) Protivpravnost radnje. Postojanje ovog elementa se cijeni prema Ustavu,
zakonu i drugim propisima, kada su u pitanju pravni akti. Protivpravnost faktičke
radnje može se cijeniti i prema pojedinačnom pravnom aktu koji je za nju
relevantan. Širina ustavne pretpostavke “slobodna tržišna ekonomija” pokazuje da
se neustavni karakter radnje može u konkretnim uslovima relativno lako dokazati.
U domenu obligacionog prava ovome mogu pomoći članovi ZOO koji zabranjuju:
zloupotrebu prava (čl. 13), prouzrokovanje štete drugome (čl. 16) i obaveze sa
nedopuštenim predmetom (čl. 47 i 48). Zahvaljujući stilizaciji Zakona o trgovini (čl.
4 i 45), iste konstatacije važe i za utvrđivanje nezakonitosti. Isključivanje
protivpravnosti pojedinih radnji koje objektivno ograničavaju jedinstvo tržišta
izvršeno je propisima. Prema Zakonu (čl. 4, stav 2): “Iznimno od odredbe stava 1.
ovog člana, ukoliko nastanu ili mogu nastati značajniji poremećaji na tržištu uslijed:
neposredne ratne opasnosti, rata, elementarne nepogode, nestašice dobara
neophodnih za potrebe odbrane, odnosno za potrebe privrede i opskrbu
pučanstva u najmanje dva kantona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u
daljem tekstu: Vlada) može propisati privremene mjere ograničavanja tržišta
sukladno ovom zakonu”. Da bi se privremene mjere mogle propisati, poremećaji
moraju biti značajniji i takve prirode da se ne mogu otkloniti mjerama ekonomske
politike. Privremene mjere su određene taksativno: zabrana trgovine određenim
proizvodima, određivanje posebnih uslova za trgovinu pojedinim proizvodima
(odobrenje), obaveza stavljanja na tržište ili dužnost isporuke određenim
korisnicima prema utvrđenom redoslijedu, obavezno formiranje rezervi kod
pojedinih ili svih trgovaca (čl. 47 i 48 ZoT). Zakon o kontroli cijena ovlašćuje organe
kontrole cijena da u okviru svoje nadležnosti preduzimaju mjere ekonomske politike
potrebne za suzbijanje nedozvoljenih radnji prava konkurencije, te da propisuju
mjere neposredne kontrole cijena (čl. 3);
d) Sprečavanje, ograničavanje ili onemogućavanje regularnog odvijanja
konkurencije. Ova posljedica protivpravne radnje ograničavanja tržišta može biti
aktuelna ili samo potencijalna. Ona automatski znači i narušavanje jedinstva
tržišta.
Prema Zakonu o trgovini (čl. 46), aktima ograničavanja tržišta “smatraju se akti
i radnje kojima se trgovac dovodi u neravnopravan položaj tako da mu se
onemogućava širenje prodajne mreže, prodaja robe ili se prisiljava na prodaju robe
439
koja nije u skladu sa njegovom poslovnom politikom”. Ovakva formulacija zahtijeva
izvjesna objašnjenja.
4. Nelojalna konkurencija
Zbog odbijanja da uvede socijalne sadržaje, kao što su moral i dobri poslovni
običaji, u pravne kategorije, pravo Velike Britanije suzbija djela nelojalne
konkurencije sistemom ekonomskih delikata. Među njima je najvažniji “proturanje”
ili “Passing off”. 371 Američka sudska praksa postepeno razvija doktinu Unfair
Competition, u kojoj je pravičnost stvarni osnov zaštite od nelojalne konkurencije.
Ona se tokom vremena afirmiše i u zakonodavstvu, posebno onom koje je
368
Vidjeti Trifković dr Miloš, op. cit. str. 8 i 9.
369
Zakon o suzbijanju nelojalne konkurencije od 4. aprila 1930.
370
Pregled se nalazi kod Trifković dr Miloš, op.cit. str. 9-11.
371
Detaljno kod Trifković dr Miloš, isto djelo, str. 30-32.
440
posvećeno Federal Trade Commission. Konvergencija sa kontinentalnim pravima
postaje očita. 372
Prvi element generalne klauzule u oba akta je “radnja trgovca”. Njene osobine
nisu, međutim, jednako utvrđene. Zbog toga ih moramo posebno ispitati:
372
Vidjeti Trifković dr Miloš, isto djelo, str. 38-41.
373
Uporedni pregled kod Trifković dr Miloš, isto djelo, str. 41-63.
374
Vidjeti Trifković d Miloš: “Pravo konkurencije”, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 39-41, i već citirano djelo Bernitz Ulfa.
375
Čl. 10 bis Pariske konvencije.
441
a) Subjekat radnje, prema Pariskoj konvenciji, može biti bilo koje lice. Zakon o
trgovini zahtijeva da to bude trgovac u pravno-tehničkom smislu, tj. kako taj akt
predviđa (čl. 2). Prvo rješenje je znatno bolje. Za njegovo usvajanje plediraju i
posebni propisi koji svojim adresatima nameću obavezu lojalnog ponašanja. Dakle,
svaki subjekt poslovnog prava može biti počinilac djela nelojalne utakmice. Radnju
ne mora da izvrši sam tuženi. To za njega može da učini i neko drugo lice.
Napokon, kao počinilac radnje može se pojaviti bilo aktuelni, bilo potencijalni
konkurent;
b) “Radnja” nije pobliže određena Zakonom o trgovini. Izostao je i izričiti
zahtjev ranijeg prava da ona ima poslovni karakter. 376 Smatramo, ipak, da se ovo
obilježje može konstruisati iz pojma trgovca i iz zahtjeva da radnja bude suprotna
ne bilo kojim, nego upravo i jedino poslovnim običajima. Ovakav stav ne znači da
radnja mora biti izvršena u prometu robe i usluga, odnosno u sklopu neke druge
poslovne djelatnosti. Za razliku od Pariske konvencije, Zakon o trgovini ne
zahtijeva da radnja ima konkurencijski karakter, da bude izvršena u odnosu
konkurencije. Time se naš zakon pridružio nekim od najmodernijih rješenja u
uporednom pravu, njemačkom i švajcarskom. 377 Rješenje Zakona o trgovini ne
znači da su radnje počinjene u odnosu konkurencije isključene iz okvira instituta
nelojalne utakmice. Ono samo upućuje na činjenicu da djelo nelojalne konkurencije
može biti počinjeno i kad aktuelni ili potencijalni odnos konkurencije nije vjerovatan.
Time se institut nelojalne konkurencije približava “nelojalnom ponašanju”, a cijelo
pravo konkurencije pravu tržišta.
376
O tome vidjeti Trifković dr Miloš: op.cit., str. 96-98.
377
Trifković dr Miloš, isto djelo, str. 93-95.
378
Trifković dr Miloš, isto djelo, str. 108.
442
se podrazumijevaju fizička lica kao individualni krajnji kupci. Ovdje su potrebne
dvije napomene. Prvo, iako je “društvena zajednica” ispala iz kruga zaštićenih
subjekata, postojeća rješenja svojom širinom omogućavaju zaštitu opštih interesa. I
drugo, uključivanje potrošača u krug zaštićenih subjekata predstavlja korak ka
uvođenju “narodne tužbe” (actio popularis) u ovom domenu.
443
Odnos imenovanih slučajeva u dva citirana akta ima sljedeća obilježja. Prvo, i
u Konvenciji i u Zakonu imenovani slučajevi su sami po sebi (per se) nedopuštena
djela. Drugo, nabrajanje u našem zakonu je šire od onoga u Pariskoj konvenciji, što
je opravdano ciljem enumeracije. Treće, Pariska konvencija navođenjem
imenovanih slučajeva uspostavlja međunarodno prihvaćeni prag zaštite od
nelojalne utakmice, dok Zakon o trgovini teži da tu zaštitu olakša i da je učini
efikasnijom. Napokon, u oba slučaja nabrajanje je netaksativno.
1. Sistem odgovornosti
379
Vidjeti Trifković dr Miloš, isto djelo, str. 117-122.
380
Janjić dr Miodrag: “Industrijska svojina i autorsko pravo”, Sl. l. SFRJ, Beograd, 1982, str. 185-206; Besarović dr
Vesna: “Pravo industrijske svojine i autorsko pravo”, Poslovna politika, Beograd, 1984, str. 157-174, Straus dr Joseph:
“Das Wettbewerbsrecht in Jugoslawien”, Carl Heymanns Verlog, Koln, 1970.
444
Društvene sankcije uključene su u sistem odgovornosti zbog opšteg značaja
konkurencije kao sinonima slobodnog tržišta. Pravno-tehnički osnov za njihovo
povezivanje sa pravnim sankcijama predstavlja kategorija dobrih poslovnih običaja.
Pored pravnih, oni u sebe uključuju i eminentno sociološke i ekonomske, odnosno
poslovne sadržaje. Društvene sankcije mogu se podijeliti prema tome da li ih
primjenjuje neorganizovano, difuzno društvo ili se za njihovo ostvarivanje staraju
nedržavne društvene institucije. U prvoj grupi su naročito značajne one koje
primjenjuju pripadnici iste grane djelatnosti i potrošači. Za drugu skupinu su bitne
sankcije sudova časti i skupština privrednih komora. Sa razvojem tržišta jača uloga
nepravnih sankcija. Njenoj realizaciji služi i mogućnost zahtjeva za objavljivanje
osuđujuće presude u sredstvima javnog informisanja, tamo gdje ona postoji.
Pravne sankcije mogu biti izrečene prema aktima i prema licima. Dalje ćemo
se baviti samo njima. Gdje bude potrebno, držaćemo se redoslijeda izlaganja
pojedinih instituta prava konkurencije.
381
Zakon o upravnom postupku (Sl. Novine FBiH br. 2/98) i Zakon o upravnim sporovima (Sl. Glasnik BiH br. 19/02).
445
Izvršene faktičke radnje nedržavnih subjekata nemaju svojstvo pravnih akata.
Zbog toga se one ne mogu suzbijati jedino kao građanskopravni delikti.
ZOP uvodi, u okviru odjeljka XXII Pravna zaštita potrošača (član 132) posebnu
tužbu protiv trgovca ako:
a) u pravnom prometu sa potrošačima primjenjuje neprihvatljive uslove
poslovanja i/ili
b) prilikom zaključenja ugovora ponudi štampane obrasce (formularne
ugovore) koji sadrže odredbe nepovoljne za potrošača ili su u suprotnosti sa
dobrim poslovnim običajima i odredbama ZOP-a.
Ovu tužbu može podnijeti svako pravno lice u čijoj je nadležnosti zaštita prava
i interesa potrošača a koja posluje najmanje godinu dana prije pokretanja sudskog
spora. Tužbu može podnijeti i poslovno udruženje ili komora kod koje je trgovac
učlanjen. Samom tužbom se može zahtijevati utvrđivanje ništavosti ugovora ili
njegovih dijelova, opštih uslova poslovanja ili sadržaja formularnih ugovora.
Donešene presude imaju dejstvo erga omnes-prema svima.
382
O ovim tužbama vidjeti Trifković dr Miloš, isto djelo, str. 131-142 i 150-152.
446
Upoređivanjem specifičnog sadržaja djela zabranjenih pravom konkurencije i
generalnih rješenja Zakona o obligacionim odnosima, moguće je utvrditi pet
imovinskopravnih tužbi koje aktivno legitimisanom licu stoje na raspolaganju.
Ukratko ćemo navesti najvažnija obilježja svake od njih:
a) Zahtjev da se ukloni izvor opasnosti (čl. 156 ZOO). Ova tužba je pandan
zahtjevu za zabranu daljeg vršenja nelojalne utakmice ili monopolističkog
djelovanja, ali ima slabiji efekat od njega. Tužba glasi na uklanjanje konkretnog
izvora opasnosti ili, ako to nije moguće, na obustavu čitave djelatnosti. Uslov za
njeno podizanje jeste realnost opasnosti i mogućnost da iz nje proistekne “znatnija
šteta”. Realnost opasnosti se može dokazivati u tri slučaja: neposredno predstoji
izvršenje nedopuštenog konkurencijskog delikta, izvršenje je u toku i vjerovatno je
ponavljanje jednom već učinjene zabranjene radnje. Teret dokazivanja da prijeti
znatnija šteta leži na tužiocu. Krivica lica koje vrši ugrožavanje ne mora postojati
(čl. 154, st. 2 ZOO);
b) Zahtjev da se prestane s povredom prava ličnosti (čl. 157 ZOO). Za razliku
od prethodnog slučaja, ovdje povreda prava već mora biti izvršena. Štetnu radnju i
štetu dokazuje tužilac prema opštim pravilima. Naknada se zahtijeva kao i u drugim
slučajevima “povrede časti i širenja neistinitih navoda” (čl. 198 ZOO), odnosno
prema opštim pravilima o reparaciji nematerijalne štete (čl. 199-205 ZOO). Jasno je
da je ova tužba pogodna za suzbijanje nedopuštenih konkurencijskih djela koja se
vrše povredom ličnih dobara i prava industrijske svojine drugih lica;
c) Zahtjev za otklanjanje stanja stvorenog konkurencijskim deliktom (čl. 165 i
185 ZOO) u stvari je tužba za naturalnu restituciju. Između ove i konkurencijske
tužbe za otklanjanje stanja stvorenog nelojalnom utakmicom ili monopolističkim
djelovanjem postoje tri bitne razlike. Naime, razmatrana konkurencijska tužba se
mogla podnijeti i kada šteta ne postoji, bez obzira na odsustvo krivice počinioca
radnje i po hitnom postupku. Ni jedno od tri navedena obilježja ne postoji kod
civilne tužbe za naturalnu restituciju;
d) Tužba na novčanu naknadu učinjene štete (čl. 154 i 185 ZOO). Na ovaj
zahtjev se najdirektnije primjenjuju generalna pravila obligacionog prava. Raniji
pokušaji da se ona modificira prema specifičnim zahtjevima prava konkurencije
383
ostali su isključivo na nivou teorije;
e) Zahtjev za utvrđivanje izvršenog djela i prava koje se na tome zasniva (čl.
187 Zakona o parničnom postupku - ZPP). Ova tužba na utvrđivanje ima opšti
karakter. U pravu konkurencije ne ispoljava posebne osobine. Interesantna je iz
dva razloga: ovako utvrđena potraživanja zastarijevaju ne za tri, nego za deset
godina (čl. 379 ZOO), a njihovo ostvarivanje je znatno olakšano.
383
Vidjeti Trifković dr Miloš, isto djelo, str. 144-146.
447
Zasebne imovinsko-pravne sankcije su utvrđene odredbama ZOP-a (član 135-
138). Sistem ovih sankcija je vrlo iscrpan i radi se o novčanim sankcijama naspram
trgovaca u slučaju kršenje obaveza ustanovljenih ZOP-om. Raspon sankcija se
kreće od 500,00 KM do 6.500,00 KM.
384
Krivično-pravna materija je uređena: Krivičnim zakonom Federacije BiH (Sl. Novine F BiH br. 47/03) i Krivičnim
zakonom Bosne i Hercegovine (Sl. Glasnik BiH br.37/03). Citiraće se dalje kao KZ FBiH i KZ BiH.
385
Zakon o prekršajima Bosne i Hercegovine (Sl.glasnik BiH 20/04).
448
Zakonom o trgovini (čl. 55) sve generalne klauzule i svi imenovani slučajevi
monopolističkog djelovanja, špekulacije i nelojalne utakmice proglašeni su za
privredni prestup. Radnje narušavanja jedinstva tržišta su, međutim, izostavljene.
Kazna za pravna lica može se izreći u rasponu od 2.000 do 20.000 KM.
Odgovorno fizičko lice koje počini neko od navedenih djela prava konkurencije
takođe se smatra odgovornim za privredni prestup. Kazna je, razumije se, manja i
iznosi od 200 do 2.000 KM.
4. Organi za nadzor
ZOP i ZOK uvode, pored ZoT i druge organe koji su nadležni za nadzor nad
njihovim sprovođenjem. Pored ranije pomenutih inspekcijskih organa, prema
oderdbama ZOK, uvodi se zasebna organ: Konkurencijsko vijeće na nivou Bosne i
Hercegovine i Ured za konkurenciju i zaštitu potrošača a koji se osnivaju na
entitetskim nivoima. Konkurencijsko vijeće je samostalno tijeo koje je u obavezi da
osigura dosljedno sprovođenje ZOK na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine i koje
ima isključivu nadležnost u odlučivanju da li postoje pojedini oblici zabranjenog
konkurentskog djelovanja. Ovo vijeće ima svojstvo pravnog lica sa sjedištem u
Sarajevu. U vršenju svoje nadležnosti Konkurencijsko vijeće donosi odluke o:
propisivanju opštih definicija obračunskih metoda za ključne konkurencijske
pojmove, propisivanje posebni definicija, dodjeljivanju izuzeća, propisivanju
procedure prijavljivanja, istrage i saslušanja; određivanju sankcija privrednim
subjektima zbog povrede odredbi ZOK, davanju neobaveznih mišljenja i preporuka,
unutrašnjoj organizaciji kao i zahtjevima upućenim Uredima za konkurenciju i
zaštitu potrošača za sprovođenje istražnih procedura. Konkurencijsko vijeće
prema Vijeću ministara Bosne i Hercegovine predlaže: visinu naknade za njegove
radnje ili postupke, visinu novčanih kazni i iznos sredstava potrebnih za rad.
Odluke Konkurencijskog vijeća su obavezne za primjenu na cijeloj teritoriji Bosne i
Hercegovine i primjenjuju se odmah nakon objavljivanja ako ZOK drugačije ne
propisuje. Žalbeni postupak sprovodi se pred Sudom Bosne i Hercegovine.
449
Kao nosioce zaštite potrošača ZOP definiše: Ministarstvo vanjske trgovine i
ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine, Konkurencijsko vijeće, Vijeće za zaštitu
potrošača Bosne i Hercegovine, Ministarstvo trgovine Federacije BiH, Ministarstvo
trgovine i turizma Republike Srpske, entitetske Urede za konkurenciju i zaštitu
potrošača, udruženja potrošača, obrazovne institucije, medije, publikacije kao i
inspekcijska i druga tijela osnovana prema zakonu. Nadležnosti pojedinih od
pobrojanih tijela i organa su posebno definisana odredbama ZOP-a s tim što
inspekcijski organi imaju slijedeća ovlaštenja: obustavu prodaje proizvoda do
otklanjanja nepravilnosti i obustavi oglašavanja, također, do otklanjanja
nepravilnosti.
Kao nosioce zaštite ZONT definiše: Agenciju za nadzor nad tržištem BiH,
inspekcijske i druge organe uprave Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko
Distrikta koji su posebnim zakonima i propisima ovlašteni za vršenje inspekcijskih i
drugih poslova koji se odnose na kontrolu proizvoda na tržištu BiH.
450
LITERATURA
/Citirane knjige/
451
Đuretić dr Slobodan: “Ugovor o izgradnji investicionih objekata”, Stručna
knjiga, Beograd, 1983.
Đurović dr Radomir: “Međunarodno privredno pravo”, VII izdanje,
Savremena administracija, Beograd, 1986.
Ellison John, “Business law”, Third Ed. Business Education
Bedingfield Jim i Publishers Ltd., Durham, 1994.
Harrison Tom:
Foley J. Bernard: “Tržišta kapitala”, Mate, Zagreb, 1993.
Galbreith John Kenneth: “Nova industrijska država”, Stvarnost, Zagreb, 1969.
Goldštajn dr Aleksandar: - “Međunarodno trgovačko pravo” (uvod i redakcija
Goldštajn dr Aleksandar), Informator, Zagreb, 1970.
- “Privredno ugovorno pravo”, Informator, Zagreb,
1967.
Goyet F: “Droit penal special”, Sirey, Paris, 8. ed, 1972.
Grabovac dr Ivo: “Analiza klauzula u teretnicama jugoslovenskih
brodara”, Institut za uporedno pravo, Beograd,
1970.
Grupa autora: “Komentar Zakona o obligacionim odnosima”
(redakcija: Perović dr Slobodan i Stojanović dr
Dragoljub), Kulturni centar Gornji Milanovac -
Pravni fakultet Kragujevac, Kragujevac, 1980.
Hammerle Hermann: “Handelsrecht”, Verlag Styria, Eraz-Wien-Koln,
1959/1960.
Henn G. Harry: “Handbook of the Law of Corporations and other
Business Enterprises”, Sec. Ed., West Publishing
CO., St. Paul, 1970.
Ivošević dr Borislav: - “Odgovornost pomorskog brodara”, Savremena
administracija, Beograd, 1974.
- “Osnovi saobraćajnog prava”, NIO Univerzitetska
knjiga, Titograd, 1983.
Jakaša Branko: “Sistem plovidbenog prava Jugoslavije” - Ugovori o
iskorištavanju brodova”, Knjiga III, Informator,
Zagreb, 1980.
Jankovec dr Ivica: - “Pomorske havarije”, Institut za uporedno pravo,
Beograd, 1965.
- “Privredno pravo” Službeni list SFRJ, Beograd,
1981.
- “Ugovor o građenju” u Komentar Zakona o
obligacionim odnosima (redaktori: Perović dr
Slobodan, Stojanović dr Dragoljub), Kragujevac,
1980.
Janjić dr Miodrag: “Industrijska svojina i autorsko pravo”, Službeni list
SFRJ, Beograd, 1982.
Kapor dr Vladimir: “Ugovor o kupovini i prodaji robe prema Opštim
uzansama za promet robom”, Savremena
administracija, Beograd, 1957.
452
Kapor dr Vladimir i “Ugovori robnog prometa”, Privredna štampa, VI
Carić dr Slavko: izdanje, Beograd, 1987.
Krulj dr Vrleta: - “Dejstvo ugovora o kupoprodaji – svojina, predaja,
rizik, cena”, Institut za uporedno pravo, Beograd,
1972.
- “Instrumenti plaćanja u savremenom prometu
(virman, ček, kompenzacija)”, Savremena
administracija, Beograd, 1975.
Kompanjet dr Zoran: “Ugovori u privredi”, Društvo pravnika u privredi i
Društvo knjigovođa, Rijeka, 1962.
Kočović dr. Jelena i Šulejić «Osiguranje», Ekonomski fakultet u Beogradu,
dr. Predrag Beograd 2002.
Larenz Karl: “Lehrbuch des Schuldrechts”, II Band, Munchen,
1977.
Lazarević dr Ljubiša: “Krivično pravo - posebni deo”, Savremena
administracija, Beograd, 1981.
Loza dr Bogdan: “Obligaciono pravo - opšti dio”, Dom štampe,
Sarajevo, 1987.
Marsh S.B. i “Outlines of English Law”, McGraw-Hill Book
Soulsby J.: Company, London, 1990.
Milovanović mr. Svetislav Savremen hartije od vrednosti, Službeni glasnik,
Beograd, 1999.g.
Marović dr. Boris «Osiguranje i špedicija», Stylos, Novi Sad 2001.
Orsag Silvije Vrijedonosni papiri, Revicon, Sarajevo, 2003.g.
453
Starović dr Borivoj: “Međunarodna CIF i FOB kupoprodaja”, Institut za
uporedno pravo, Beograd, 1977.
Stjepanović dr Nikola: “Upravno pravo u SFRJ - opšti deo”, Knjiga II,
Privredni pregled, Beograd, 1973.
Straus dr Joseph: “Das Wettbewerbsrecht in Jugoslawien”, Carl
Heymanns, Koln, 1970.
Sultanović Aziz: “Privredno pravo”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1980.
Sultanović Aziz, “Teorija države i prava statusnog i obligacionog
Trifković dr Miloš i prava”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1984.
Simić dr Milić:
Šulejić dr Predrag: “Pravo osiguranja”, Misao, Novi Sad, 1992.
Šurlan Petar: “Posebne uzanse o građenju”, Privredna štampa,
Beograd, 1977.
Toroman dr Marija: “Vrste i modaliteti ugovora o kupovini i prodaji”,
Institut za uporedno pravo i Savremena
administracija, Beograd, 1975.
Trajković dr Miodrag: “Saobraćajno pravo”, Privredna štampa, Beograd,
1983.
Trifković dr Miloš: - “Prava i obaveze stranaka iz ugovora o prevozu
robe drumom”, Institut za uporedno pravo, Beograd,
1970.
- “Odgovornost prevoznika za neizvršenje obaveza
iz opšteg tipa ugovora o prevozu stvari drumom u
domaćem transportu”, Institut za uporedno pravo,
Beograd, 1972.
- “Pravo konkurencije”, Svjetlost, Sarajevo, 1981.
Trivun dr. Veljko Uticaj principa pacta sunt servanda na izvršavanje
obaveza kod ugovora o građenju, Ekonomski
fakultet u Sarajevu-Izdavačka djelatnost, Sarajevo,
2002.g.
Trivun dr. Veljko, Vedad Praktikum poslovnog prava, Ekonomski fakultet u
Silajdžić, Fatima Sarajevu-Izdavačka djelatnost, Sarajevo, 2002.g.
Mahmutćehajić i Grbo mr.
Zinka
Troller Alois: “Immaterialguterrecht”, Helbing - Leuchtenhahn,
Basel-Stuttgart, Bd. II, 1965.
Vajner dr Zdenko: “Vrijednosni i drugi papiri robno-novčanog prometa”,
Narodne novine, Zagreb, 1963.
Vasiljević dr Mirko: “Odgovornost železnice u domaćem i
međunarodnom prevozu robe”, Naučna knjiga,
Beograd,1987.
Vasiljević Mirko Poslovno pravo, Udruženje pravnika u privredi,
Beograd, 2001.g.
Verona dr Albert: “Licencni ugovor u jugoslovenskom, inozemnom i
međunarodnom pravu”, Informator, Zagreb, 1981.
454
Vilus dr Jelena: - “Ugovor o građenju”, Institut za uporedno pravo,
Beograd, 1968.
- “Određivanje i kontrola kvaliteta robe kod ugovora
o prodaji”, Institut za uporedno pravo, Beograd,
1970.
- “Opšti uslovi formularnih ugovora”, Institut za
uporedno pravo, Beograd, 1976.
Vilus dr Jelena i “Međunarodno privredno pravo”, Naučna knjiga,
Carić dr Slavko, Beograd, 1984.
Šogorov dr Stevan:
Vučković dr Miloš: “Bankarstvo-organizacija i poslovanje banaka”,
Naučna knjiga, Beograd, 1960.
Votaw Dow: “Legal Aspects of Business Administration”,
Prentice Hall, Englewood, 1969.
Vukmir dr Branko: “Ugovori o izvođenju investicijskih radova -
međunarodni”, CIP, Zagreb, 1980.
455
S K R A Ć E N I C E I KORIŠTENI PROPISI
AGZ - Austrijski Opšti građanski zakonik od 1811, uključujući
Novele od 1914, 1915, 1916.god.
KZ FBiH
- Krivični zakon (Sl. list FBiH 36/03)
456
RICO - Pravilnik o međunarodnom željezničkom prevozu
kontejnera (Prilog III Jednoobraznih pravila od 1980)
457
ZOO - Zakon o obligacionim odnosima (Sl.list SFRJ, br. 29/78),
57/89 - preuzet Sl.list RBiH, br. 2/92, 13/93, 13/94)
458
ZSC - Zakon o unutrašnjem cestovnom prometu (Sl. list FBiH
23/98)
459