Poslovno Pravo Ugovori

Prof. dr.
Miloš Trifković
Prof. dr. Milić Simić
Doc. dr. Veljko Trivun
POSLOVNO PRAVO
UGOVORI, VRIJEDNOSNI PAPIRI I

PRAVO KONKURENCIJE
Ekonomski fakultet u Sarajevu

Izdavačka djelatnost Fakulteta
Naziv djela:
”POSLOVNO PRAVO-UGOVORI, VRIJEDONOSNI PAPIRI I
PRAVO KONKURENCIJE”
Autori:
Prof. dr. Miloš Trifković
Prof. dr. Milić Simić
Redaktor:
Izdavač:
Ekonomski fakultet u Sarajevu
Izdavačka djelatnost Fakulteta
Glavni urednik:
Dekan: Prof. dr. Muris Čičić
Urednik:
Prof. dr. Hasan Muratović
Recenzenti:
Akademik, Krneta dr. Slavica, redovni profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu

Mirko dr. Vasiljević, redovni profesor Pravnog fakulteta u Beogradu
Lektor:
Amra Trivun
Obrada teksta:
Mia Mrgud
Godina izdavanja i štampanja: 2004.
Tiraž: 600 primjeraka
Štampa: VMG Grafika, d.o.o. Mostar
Odgovorno lice štamparije: Vencel Pralas

Napomene autora
Već duže vremena se osjeća potreba za novim izdanjem udžbenika "Poslovno

pravo " koji reguliše materiju ugovornog prava, hartija od vrijednosti i prava
konkurencije. Posljednje izdanje, iz 1997.g. pretrpjelo je značajne izmjene. Osnovni
su razlozi izmjene pozitivnih propisa kao i donošenje niza novih. Ugovori koji se
odnose na materiju prevoza robe zračnim putem i prevoza morem više se ne
nalaze u ovom udžbeniku. S obzirom na to da nisu ni bili dio ispitne materije svoje
će mjesto naći u udžbeniku Međunarodnog poslovnog prava.
U ovom izdanju kao autor se po prvi put pojavljuje docent dr. Veljko Trivun koji
je izvršio redakciju cjelokupnog teksta i usklađivanja vezana za izmjenu i
donošenje novih zakonskih propisa. Izmjene su posebno izvršene kod slijedećih
pravnih instituta: ugovor o građenju, ugovor o licenci, hartije od vrijednosti i pravo
konkurencije. Ostala materija ovog udžbenika je pretrpjela izmjene u manjoj mjeri.
Obrađen je i izmijenjen je i dio koji se odnosi na ugovor o osiguranju. Tvorac

ovog dijela udžbenika je bio prof. Aziz Sultanović koji se, od ovog izdanja, više ne
pojavljuje kao autor. Na žalost, profesor Aziz Sultanović, kao utemeljitelj discipline
privrednog, odnosno poslovnog prava na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, od
prošle godine, nije više među živima. Brojnim generacijama studenata,
ekonomista, pravnika, kao i kolega po profesiji i struci ostaće u pamćenju kao
vrstan znalac materije koja se nalazi pred Vama.
Kao i ranije izdanje ovaj udžbenik je, prije svega, namijenjen studentima
Ekonomskog fakulteta u Sarajevu. Nadamo se da će se ovaj udžbenik koristiti i na
drugim fakultetima kao obavezna literatura, što je bio slučaj i do sada.
Nezaobilazna veza akademske sfere sa privrednim tokovima i pravnom praksom i
ovaj put je uvažavana. Autori su mišljenja da će i stručnjaci iz privrede dijeliti isti
stav.
Zahvalnost dugujemo svima koji su pomogli u izdavanju ovog udžbenika.
Autori
Sarajevo, oktobra 2004.g.

SADRŽAJ
strana
DIO PRVI 21
UGOVOR O PRODAJI 21
GLAVA PRVA 21
POJAM, ZAKLJUČIVANJE I ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI 21
I POJAM UGOVORA O PRODAJI 21
1. Pojam prodaje 21
1.1. Posao prodaje i ugovor o prodaji 21
1.2. Definicija ugovora i njegove vrste 21
2. Osobina i djejstvo ugovora o prodaji 23
2.1. Osobine ugovora 23
2.2. Dejstvo ugovora 23
II ZAKLJUČIVANJE UGOVORA 24
1. Primjena opštih pravila 24
2. Postupak zaključivanja ugovora 24
3. Posebne tehnike zaključivanja ugovora 26
3.1. Standardni ugovori 26
3.2. Zaključnica 26
3.3. Porudžbina 27
III BITNI ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI 27
1. Pojam i vrste 27
2. Predmet 28
2.1. Stvar kao predmet prodaje 28
2.2. Količina 29
3. Cijena 30
3.1. Pojam, struktura i način određivanja cijene 30
3.2. Određivanje cijena prinudnim aktom 31
3.3. Određivanje cijene ugovorom 31
3.4. Određivanje cijene dispozitivnim propisom 32
3.5. Promjena cijene 32
IV NEBITNI ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI 34
1. Pojam i vrste 34
2. Kvalitet 35
2.1. Pojam kvaliteta 35
2.2. Određivanje kvaliteta prinudnim propisom 35
2.3. Određivanje kvaliteta ugovorom 36
2.4. Određivanje kvaliteta dispozitivnim propisom 38
3. Ambalaža 38
4. Transportne klauzule 39
1
GLAVA DRUGA 41
OBAVEZE PRODAVCA 41
I UOPŠTE O OBAVEZAMA PRODAVCA 41
1. Vrste obaveza 41
2. Karakter obaveza prodavca 41
II ISPORUKA 42
1. Pojam isporuke 42
2. Predmet isporuke 42
3. Mjesto isporuke 44
3.1. Pojam mjesta isporuke 44
3.2. Mjesto isporuke i u širem smislu 44
3.3. Mjesto isporuke u užem smislu 45
4. Način isporuke 45
4.1. Pojam i vrste 45
4.2. Realna jednokratna isporuka 46
5. Vrijeme isporuke 47
5.1. Pojam 47
5.2. Vrijeme jednokratne isporuke 47
5.3. Vrijeme sukcesivne isporuke 49
5.4. Istovremenost isporuke i plaćanja 50
6. Dejstva isporuke - prelaz rizika 51
6.1. Pojmovna određenja 51
6.2. Prelaz rizika kada kupac nije u docnji 52
6.3. Prelaz rizika kada je kupac u docnji 52
III GARANCIJA ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE 53
1. Pojam i vrste materijalnih nedostataka 53
1.1. Pojam materijalnih nedostataka 53
1.2. Vrste materijalnih nedostataka 54
2. Garancija za materijalne nedostatke 55
2.1. Pojam garancije 55
2.2. Uslovi za postojanje garancije 56
IV GARANCIJA ZA PRAVNE NEDOSTATKE (ZAŠTITA OD 57
EVIKCIJE)
1. Pojam i vrste pravnih nedostataka 57
2. Pojam garancije za pravne nedostatke i uslovi za njeno 58
postojanje
V ISPOSTAVLJANJE FAKTURE 59
1. Pojam fakture i obaveza njenog ispostavljanja 59
2. Obaveznost jednostrano unesenih klauzula 60
GLAVA TREĆA 63
OBAVEZE KUPCA 63
I UOPŠTE O OBAVEZAMA KUPCA 63
1. Vrste obaveza 63
2. Karakter obaveza kupca 63
II PREGLED ROBE 64
2
1. Pojam pregleda 64
1.1. Pojam provjere materijalnih nedostataka 64
1.2. Pojam provjere pravnih nedostataka 65
2. Subjekti pregleda robe 65
3. Mjesto pregleda robe 67
4. Vrijeme pregleda robe 68
5. Način pregleda robe 70
III PRIJEM ISPORUKE 72
1. Pojam prijema isporuke 72
2. Sadržaj obaveze prijema isporuke 72
IV PLAĆANJE CIJENE 73
1. Pojam obaveze plaćanja 73
1.1. Deficinija i kvalifikacija obaveze 73
1.2. Sadržaj obaveze plaćanja 73
1.3. Primjena opštih pravila o novčanim obavezama 74
2. Način plaćanja 76
2.1. Uopšte o načinu plaćanja 76
2.2. Instrumenti plaćanja 76
2.3. Tipovi načina plaćanja 78
3. Vrijeme izvršenja isplate 79
3.1. Vrijeme plaćanja 79
3.2. Vrijeme isplate 80
4. Mjesto plaćanja 81
4.1. Određivanje mjesta plaćanja 81
4.2. Promjena mjesta plaćanja 82
GLAVA ČETVRTA 83
PRIGOVORI 83
I UOPŠTE O PRIGOVORIMA 83
1. Pojam prigovora 83
2. Vrste prigovora 83
II REKLAMACIJA ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE 84
1. Pojam reklamacije 84
2. Način reklamiranja 84
3. Mjesto reklamiranja 86
4. Vrijeme reklamiranja 86
III REKLAMACIJA NA PRAVNE NEDOSTATKE 88
1. Pojam reklamacije 88
2. Specifičnosti režima reklamacije na pravne nedostatke 88
GLAVA PETA 91
ODGOVORNOST PRODAVCA 91
I ODGOVORNOST ZA DOCNJU SA ISPORUKOM 91
1. Pojam docnje i odgovornosti za docnju sa isporukom 91
1.1. Pojam docnje sa isporukom 91
1.2. Pojam odgovornosti za docnju sa isporukom 92
3
2. Odgovornost za docnju sa jednokratnom realnom isporukom 93
2.1. Odgovornost kod nefiksnih poslova 93
2.2. Odgovornost kod fiksnih poslova 95
3. Odgovornost za docnju sa isporukom obroka 96
3.1. Količina nije bitan elemenat ugovora 96
3.2. Količina je bitan elemenat ugovora 97
4. Odgovornost za docnju sa predajom dokumenata 98
II ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE 98
1. Pojam odgovornosti za materijalne nedostatke 98
2. Prava kupca 99
2.1. Zahtjev za urednim ispunjenjem ugovora 99
2.2. Zahtjev za sniženjem cijene 100
2.3. Zahtjev za raskid ugovora 101
2.4. Obim vršenja prava na popravljanje štete 102
3. Obaveze kupca 103
III ODGOVORNOST ZA PRAVNE NEDOSTATKE 105
1. Pojam odgovornosti za pravne nedostatke 105
2. Prava kupca 105
2.1. Zahtjev za urednim ispunjenjem ugovora 105
2.2. Zahtjev za srazmjernim sniženjem cijene 106
2.3. Raskid ugovora 106
2.4. Pomoć u parnici 106
2.5. Priznavanje očito osnovnog prava trećeg lica 107
GLAVA ŠESTA 109

ODGOVORNOST KUPCA 109
I ODGOVORNOST ZA DOCNJU SA SLANJEM AMBALAŽE 109
1. Pojam docnje kupca sa slanjem ambalaže i odgovornost kupca 109
za nju
2. Prava prodavca 109
II ODGOVORNOST ZA DOCNJU SA PRIJEMOM ISPORUKE 110
1. Pojam docnje sa prijemom isporuke i odgovornosti za nju 110
2. Predaja robe na čuvanje 111
3. Prodaja robe 111
4. Raskid ugovora 113
III DOCNJA KUPCA SA PLAĆANJEM CIJENE 113
1. Pojam docnje sa plaćanjem cijene i odgovornost kupca za nju 113
2. Docnja kupca sa plaćanjem cijene prije prijema isporuke 114
3. Docnja kupca sa plaćanjem nakon prijema isporuke 115
DIO DRUGI 117

UGOVORI O USLUGAMA U PROMETU ROBE 117
GLAVA PRVA 117
TRGOVINSKO POSREDOVANJE (MEŠETARENJE) 117
I POJAM POSLA I ZAKLJUČIVANJE UGOVORA 117
4
1. Pojam posla 117
2. Zaključivanje ugovora 118
II BITNI ELEMENTI 118
1. Ličnost posrednika 118
2. Predmet ugovora 118
3. Cijena 119
III OBAVEZE STRANAKA 120
1. Obaveze posrednika 120
1.1. Dovođenje u vezu zainteresovanih stranaka 120
1.2. Postupanje po nalogu 120
1.3. Postupanje pažnjom dobrog privrednika - stručnjaka 120
1.4. Posrednički dnevnik 121
1.5. Posrednički list 121
1.6. Čuvanje poslovne tajne 121
1.7. Obavještavanje o stanju na tržištu 122
2. Obaveze nalogodavca 122
2.1. Plaćanje provizije 122
2.2. Naknada troškova 123
2.3. Trpljenje posrednikovih prava zaloge, pridržaja 123
i prvenstva naplate
IV ODGOVORNOST STRANAKA 124
1. Odgovornost posrednika 124
2. Odgovornost komitenta 124
GLAVA DRUGA 125

TRGOVINSKO ZASTUPNIŠTVO 125
I POJAM I ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O 125
TRGOVINSKOM ZASTUPANJU
1. Pojam ugovora 125
1. Ličnost trgovinskog zastupnika 127
2. Predmet ugovora 127
3. Cijena 128
III OBAVEZE I PRAVA STRANAKA 129
1. Obaveze agencije 129
1.1. Iznalaženje saugovarača 129
1.2. Učestvovanje u sklapanju poslova 129
1.3. Davanje obavještenja 129
1.4. Vođenje knjige ugovora 129
1.5. Staranje o interesima nalogodavca 130
1.6. Primanje izjava od saugovarača 130
1.7. Poslovna tajna 130
1.8. Vraćanje stvari primljenih od komitenta 130
1.9. Polaganje računa 131
1.10. Trpljenje odbijanja posla 131
5
2. Obaveze komitenta 131
2.1. Predaja materijala potrebnih agentu 131
2.2. Obavještavanje o relevantnim momentima 131
2.3. Plaćanje cijene 132
2.4. Trpljenje agentovih prava zaloge, pridržaja i 132
prvenstva naplate
1. Odgovornost trgovinskog zastupnika 133
2. Odgovornost nalogodavca 133
V POSEBNE VRSTE TRGOVINSKOG ZASTUPANJA 133
1. Podjela poslova 133
2. Neisključiva i isključiva agencija 134
3. Del credere zastupstvo 134
VI PRESTANAK UGOVORA 134
1. Prestanak ugovora sklopljenih na određeno vrijeme 134
2. Prestanak ugovora sklopljenih na neodređeno vrijeme 135
GLAVA TREĆA 137

KOMISION 137
I POJAM I ZAKLJUČIVANJE KOMISIONOG POSLA 137
1. Pojam posla 137
1. Ličnost komisionara 140
2. Predmet 141
3. Cijena 141
1. Obaveze komisionara 142
1.2. Obavještavanje o poslu 143
1.3. Zaštita komitentovih interesa 144
1.4. Čuvanje stvari 144
1.5. Predaja rezultata posla 145
1.6. Čuvanje poslovne tajne 145
2.1. Davanje sredstava za izvršenje naloga i avansa 146
2.2. Plaćanje naknade (provizije) 146
2.3. Troškovi 147
2.4. Trpljenje komisionarevih prava zaloge, pridržaja i 147
prvenstvene naplate
2.5. Prihvatanje komisionara kao saugovarača u komisiji 147
1. Odgovornost komisionara 148
2. Odgovornost komitenta 149
V POSEBNE VRSTE KOMISIONA 149
1. Jemstvo za ispunjenje obaveze trećeg (komision star del 149
6
credere)
2. Konsignacija 150
VI PRESTANAK UGOVORA 150
1. Opšta pravila 150
2. Opoziv i otkaz naloga 151
GLAVA ČETVRTA 153

USKLADIŠTENJE 153
I POJAM I ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O USKLADIŠTENJU 153
1. Pojam, značaj i pravna priroda ugovora 153
II BITNI ELEMENTI UGOVORA O USKLADIŠTENJU 155
1. Stranke 155
2. Predmet posla 156
3. Cijena usluga 156
1. Obaveze skladištara 157
1.1. Prijem robe 157
1.2. Vođenje skladišne knjige 158
1.3. Izdavanje potvrde 158
1.4. Čuvanje robe 158
1.5. Osiguranje robe 159
1.6. Prodaja robe u kvaru 159
1.7. Pregled robe 159
1.8. Očuvanje prava ostavioca 159
1.10. Izdavanje robe 159
1.11. Upozorenje na mane 160
2. Obaveze ostavioca 160
2.1. Predaja robe i dokumenata 160
2.2. Pregled robe pri prijemu i reklamacija 160
2.3. Plaćanje usluge 161
1. Odgovornost skladištara 161
2. Odgovornost ostavioca 163
V SKLADIŠNICA 163
1. Pojam i značaj skladišnice 163
2. Izdavanje i prenos skladišnice 164
3. Protest i amortizacija skladišnice 165
DIO TREĆI 167

UGOVORI O ORGANIZOVANJU PREVOZA I PREVOZU 167
STVARI
GLAVA PRVA 167
UGOVOR O ŠPEDICIJI (OTPREMANJU) 167
7
I POJAM, ZNAČAJ I PRAVNI IZVORI 167
2. Značaj špedicije 168
3. Pravni izvori 168
II ZAKLJUČIVANJE I BITNI ELEMENTI UGOVORA 169
2. Špediterske isprave 170
3. Bitni elementi ugovora 171
1. Obaveze špeditera 172
1.1. Postupanje sa pažnjom savjesnog i urednog privrednika 172
1.2. Rad po uputstvima 172
1.3. Zaključivanje ugovora za komitenta 173
1.4. Izbor prevoznog puta (instradacija) 174
1.5. Čuvanje stvari i zaštita prava 174
1.6. Osiguranje stvari 175
1.7. Izvršenje carinskih radnji i plaćanje carina 175
1.8. Polaganje računa 176
2.1. Plaćanje naknade (provizije) 177
2.2. Plaćanje troškova i novčanog predujma (avansa) 177
2.3. Obavještavanje o opasnim stvarima i dragocjenostima 178
IV ODGOVORNOST I OBEZBJEĐENJE POTRAŽIVANJA 178
1. Odgovornost špeditera 178
2. Obezbjeđenje potraživanja špeditera 180
V POSEBNI SLUČAJEVI ŠPEDICIJE 181
1. Fiksna (forfetna) špedicija 181
2. Zbirna (skupna) špedicija 182
GLAVA DRUGA 183

UGOVOR O PREVOZU STVARI ŽELJEZNICOM 183
I POJAM UGOVORA I PRAVNI IZVORI 183
II ZAKLJUČIVANJE UGOVORA 184
1. Ugovor je neformalan i realan 184
2. Tovarni list i prenosivi tovarni list 185
3. Ograničenje slobode ugovaranja 186
III ELEMENTI UGOVORA 187
1.1. Ugovorne strane 187
1.2. Primalac 188
1.3. Uputna stanica 188
1.4. Predmet prevoza (stvari) 188
1.5. Mjesto i datum 189
1.6. Prevozni i drugi troškovi 189
8
1.7. Obavljanje određenih radnji i spisak isprava 189
2. Nebitni elementi ugovora 190
2.1. Prevozni put 190
2.2. Franko carina 190
2.3. Pouzeće 190
2.4. Mješoviti (kombinovani) prevoz 190
2.5. Provjera pošiljke 190
2.6. Vrijeme isporuke 191
2.7. Klauzula “ostaje na stanici” 191
2.8. Smetnje 191
2.9. Obezbjeđenje uredne isporuke 191
2.10. Rok utovara 191
2.11. Obavještavanje o prispijeću pošiljke 191
IV OBAVEZE I PRAVA STRANAKA 192
1. Obaveze željeznice 192
1.1. Prijem i provjeravanje stvari (pošiljke) 192
1.2. Utovar stvari 193
1.3. Uredan prevoz stvari 194
1.4. Rok isporuke 194
1.5. Postupanje po nalozima 195
1.6. Obavještavanje korisnika prevoza 196
1.7. Izvještavanje o prispijeću stvari 197
1.8. Predaja stvari primaocu (izdavanje stvari) 197
1.9. Čuvanje stvari 199
1.10. Objavljivanje tarifa 199
2. Obaveze pošiljaoca 199
2.1. Obavještavanje o namjeravanom prevozu 199
2.2. Predaja stvari i tovarnog lica 200
2.3. Plaćanje prevoznih troškova 200
3. Obaveze primaoca 201
3.1. Plaćanje prevoznih troškova 201
3.2. Odnošenje stvari 202
V ODGOVORNOST STRANAKA 202
1. Odgovornost željeznice 202
2. Odgovornost pošiljaoca 206
VI PRESTANAK PRAVA IZ UGOVORA 206
1. Prestanak ugovora 206
2. Zastara potraživanja 207
GLAVA TREĆA 209

UGOVOR O PREVOZU STVARI DRUMOM (CESTOM) 209
2. Značaj drumskog prevoza 209
3. Vrste prevoza i ugovora 210
9
II ZAKLJUČIVANJE, TOVARNI LIST I ELEMENTI UGOVORA 212
1. Zaključivanje 212
2. Tovarni list 212
3. Bitni elemetni ugovora 213
1. Obaveze drumskog prevoznika 214
1.1. Stavljanje motornog vozila na raspolaganje pošiljaocu 214
1.2. Preuzimanje stvari na prevoz 215
1.3. Čuvanje stvari primljenih na prevoz 215
1.4. Prevoz stvari 215
1.5. Postupanje po uputstvima imaoca prava 216
1.6. Isporuka pošiljke primaocu (predaja stvari) 217
2. Obaveze pošiljaoca 218
2.1. Obavještavanje o prevozu i predaja potrebnih 218
dokumenata
2.2. Pakovanje i označavanje stvari (priprema pošiljke) 218
2.3. Utovar stvari 219
2.4. Plaćanje naknade za prevoz 219
3. Obaveze primaoca 220
3.1. Plaćanje naknade za prevoz 220
3.2. Istovar stvari 220
1. Odgovornost drumskog prevoznika 221
2. Odgovornost pošiljaoca 223
V PRESTANAK PRAVA IZ UGOVORA 223
1. Prestanak ugovora 223
2. Zastara potraživanja 224
GLAVA ČETVRTA 225

UGOVOR O PREVOZU STVARI U UNUTRAŠNJOJ PLOVIDBI 225
(UNUTRAŠNJIM VODAMA)
2. Značaj unutrašnje plovidbe 225
II ZAKLJUČIVANJE I ELEMENTI UGOVORA 226
1. Zaključivanje ugovora i isprave o prevozu 226
III OBAVEZE I ODGOVORNOST STRANAKA 228
1. Obaveze stranaka 228
2. Odgovornost stranaka 228
DIO ČETVRTI 231

LICENCA, GRAĐENJE I OSIGURANJE 231
GLAVA PRVA 231
UGOVOR O LICENCI 231
10
I POJAM POSLA I ZAKLJUČIVANJE UGOVORA 231
1. Pojam posla 231
2. Izvori prava 232
II POJAM I BITNI ELEMENTI UGOVORA 233
2.1. Subjekti ugovora 234
2.2. Predmet ugovora 234
2.3. Cijena 235
2.4. Forma ugovora 236
1. Obaveze davaoca licence 236
1.1. Predaja predmeta licence 236
1.2. Davanje uputstava i objašnjenja 237
1.3. Garancije za tehničke osobine predmeta licence 237
1.4. Garancija za pravne osobine prenesenog prava 238
2. Obaveze primaoca licence 238
2.1. Iskorištavanje predmeta licence 238
2.2. Plaćanje naknade 239
2.3. Obaveze uslovljene vrstom ugovora o licenci 239
1. Odgovornost davaoca licence 240
2. Odgovornost primaoca licence 240
V VRSTE LICENCI I PODLICENCA 241
1. Podjela licenci 241
2. Podlicenca 241
VI PRESTANAK UGOVORA O LICENCI 242
1. Prestanak protekom vremena 242
2. Otkaz 242
3. Prestanak subjektiviteta 243
GLAVA DRUGA 245

UGOVOR O GRAĐENJU 245
I POJAM UGOVORA I IZVORI PRAVA 245
2. Izvori prava 245
II STRANKE I ZAKLJUČIVANJE UGOVORA 246
1. Stranke 246
2. Prethodne radnje 247
2.1. Investicioni program i tehnička dokumentacija 247
2.2. Odobrenje za građenje 249
2.3. Sredstva za izgradnju 250
3. Izbor saugovarača 250
3.1. Pravni režim za izbor saugovarača 250
3.2. Javno nadmetanje 250
11
3.3. Prikupljanje ponuda 251
3.4. Neposredna pogodba 252
III BITNI ELEMENTI UGOVORA 253
1. Predmet 253
2. Cijena 254
2.1. Određivanje cijene 254
2.2. Promjena cijene 255
3. Rok 256
4. Ugovorna kazna 256
5. Premija izvođača 257
6. Garantni rok za kvalitet radova 257
7. Pisana forma ugovora 258
IV OBAVEZE INVESTITORA 258
1. Prethodne obaveze 258
2. Uvođenje izvođača u posao 258
3. Građevinski nadzor 259
4. Plaćanje cijene 260
4.1. Plaćanje prije početka radova 260
4.2. Plaćanje u toku izvođenja radova 260
4.3. Plaćanje nakon završetka radova 261
V OBAVEZE IZVOĐAČA 261
1. Prethodne obaveze 261
2. Vođenje knjiga o građenju 262
3. Solidno izvođenje radova 263
3.1. Pravni karakter obaveze 263
3.2. Pridržavanje projektne dokumentacije 263
3.3. Upotreba odgovarajućeg materijala 263
3.4. Rokovi izgradnje 264
4. Obavještavanje o višku radova 264
5. Omogućavanje nadzora 265
6. Čuvanje gradilišta 265
7. Uređenje gradilišta 265
VI PREDAJA OBJEKTA 266
1. Tehnički pregled i odobrenje za upotrebu 266
2. Primopredaja objekta, odnosno radova 267
3. Superkolaudacija 268
VII ODGOVORNOST UČESNIKA U POSLU 268
1. Uopšte o odgovornosti učesnika u poslu 268
2. Odgovornost projektanta, davaoca mišljenja o zemljištu i 269
investitora
3. Odgovornost građevinara 269
VIII POSEBNE VRSTE POSLA 270
1. “Ključ u ruke” 270
2. Ostale posebne vrste ugovora o građenju 271
IX PRESTANAK UGOVORA 272
12
1. Primjena opštih pravila 272
2. Jednostrani raskid ugovora 272
GLAVA TREĆA 273

UGOVOR O OSIGURANJU 273
I POJAM I ZNAČAJ 273
1. Posao osiguranja i njegov ekonomski značaj 273
2. Ugovor o osiguranju 276
2.1. Izvori prava, posao i ugovor o osiguranju 276
2.2. Pravna priroda posla osiguranja 278
2.3. Zaključivanje i oblik ugovora 279
2.4. Polisa osiguranja 280
II ELEMENTI UGOVORA 281
1. Stranke 281
1.1. Lica u ugovoru o osiguranju 281
1.2. Osiguravač 283
1.3. Ugovarač osiguranja 283
2. Predmet osiguranja 284
3. Rizik 285
4. Premija 286
5. Osigurana suma 288
6. Trajanje osiguranja 289
1. Obaveze osiguranika 290
1.1. Davanje podataka o riziku 290
1.2. Plaćanje premije 292
1.3. Obavještenje o osiguranom slučaju i promjeni rizika 293
1.4. Staranje o osiguranom predmetu 294
2. Obaveze osiguravača 294
2.1. Plaćanje naknade 294
2.2. Ostale obaveze osiguravača 299
IV KUMULIRANJE ZAHTIJEVA ZA NAKNADU I VIŠESTRUKO 300
OSIGURANJE
1. Kumuliranje zahtijeva za naknadu 300
2. Višestruko i dvostruko osiguranje 301
V PODJELA OSIGURANJA 301
1. Kriteriji podjele 301
2. Osiguranje imovine 302
3. Osiguranje lica 303
4. Plovidbeno osiguranje 303
5. Obavezno osiguranje 304
VI REOSIGURANJE 306
1. Pojam reosiguranja 306
2. Vrste reosiguranja 307
VII PRESTANAK UGOVORA O OSIGURANJU 308
1. Prestanak ugovora po sili zakona 308
13
2. Prestanak ugovora jednostranim raskidom 309
DIO PETI 311

HARTIJE OD VRIJEDNOSTI (VRIJEDNOSNI PAPIRI) 311
GLAVA PRVA 311
ZAJEDNIČKI PRAVNI ELEMENTI HARTIJA OD VRIJEDNOSTI 311
I UOPŠTE O HARTIJAMA OD VRIJEDNOSTI 311
1. Pravni izvori (vrela) 311
2. Pojam i osobine 312
3. Značaj hartija od vrijednosti 314
4. Bitni elementi (sastojci) hartija od vrijednosti 316
II OSNOVNE TEORIJE O HARTIJAMA OD VRIJEDNOSTI 316
1. Postavljanje problema 316
2. Teorija kreacije 317
3. Teorija emisije 317
4. Teorija ugovora 318
III VRSTE HARTIJA OD VRIJEDNOSTI 320
2. Hartije od vrijednosti prema sadržini prava 320
2.1. Korporacione hartije 320
2.2. Stvarnopravne hartije 320
2.3. Obligacionopravne hartije 321
3. Hartije od vrijednosti prema nosiocu prava iz hartija 321
3.1. Hartije od vrijednosti na donosioca 321
3.2. Hartije od vrijednosti na ime 322
3.3. Hartije od vrijednosti po naredbi 322
4. Hartije od vrijednosti prema dospjelosti 323
5. Ostale vrste hartija od vrijednosti 323
IV PRENOS HARTIJA OD VRIJEDNOSTI 325
1. Uopšte o prenosu hartija od vrijednosti 325
2. Cesija 325
3. Prenos indosamentom (indosmanom) 326
4. Prenos predajom (tradicijom) 328
V PRESTANAK PRAVA IZ HARTIJA OD VRIJEDNOSTI 328
1. Prestanak prema opštim pravilima 329
2. Specijalni načini prestanka prava 329
GLAVA DRUGA 331

MJENICA 331
I POJAM I FUNKCIJE MJENICE 331
1. Pojam mjenice 331
2. Ekonomske funkcije mjenice 332
II SASTOJCI (ELEMENTI) MJENICE 333
1. Teorija omisije 333
2. Bitni sastojci (elementi) 334
14
2.1. Uopšte o bitnim elementima mjenice 334
2.2. Oznaka u tekstu da je isprava mjenica 334
2.3. Bezuslovan nalog da se isplati određena svota novca 335
2.4. Ime trasata 335
2.5. Ime remitenta 336
2.6. Potpis izdavaoca mjenice (trasanta) 336
2.7. Označenje dospjelosti 337
2.8. Mjesto plaćanja 338
2.9. Dan i mjesto izdavanja 339
3. Pretpostavljeni bitni sastojci mjenice 339
4. Domicilirana mjenica 340
5. Nebitni sastojci mjenice (mjenične klauzule) 341
5.1. Podatak o broju mjeničnog primjerka (duplikatna 341
klauzula)
5.2. Oznaka “po naredbi” 341
5.3. Klauzula o moneti (klauzula o efektivnosti) 341
5.4. Klauzula o pokriću (revalirajuća klauzula) 342
5.5. Klauzula valute (valutna klauzula ili klauzula o 342
o primljenoj vrijednosti)
5.6. Avizna klauzula (avizo ili klauzula o izvještaju) 342
5.7. Kasatorna klauzula 343
5.8. Rekta klauzula (negativna klauzula po naredbi) 343
5.9. Klauzula “bez troškova” ili “bez protesta” 343
5.10. Klauzula “bez obaveze” ili “bez regresa” 343
5.11. Klauzula o kamati 343
5.12. Oznaka adrese 343
III MJENIČNE RADNJE 344
1. Uopšte o mjeničnim radnjama 344
2. Izdavanje mjenice 345
3. Prenos mjenice 346
3.1. Cesija i indosament 346
3.2. Puni indosament 346
3.3. Bjanko indosament 346
3.4. Prokura indosament 347
3.5. Založni indosament 347
3.6. Rekta indosament 348
3.7. Povratni indosament 348
3.8. Indosament sa klauzulom straha 348
4. Prijem mjenice (prihvat, akcept) 348
5. Mjenično jemstvo (aval) 351
6. Isplata (plaćanje) mjenice 352
7. Regres 354
8. Protest 356
9. Intervencija 357
9.1. Pozivna i spontana intervencija 358
9.2. Intervencija zbog neakceptiranja i intervencija zbog 358
15
neisplate
10. Umnožavanje i prepisi mjenice 360
11. Obezbjeđenje mjeničnog potraživanja (pravo zaloga i 361
pridržaja)
IV OSTALE MJENIČNE RADNJE (MJENIČNI ZAHTJEVI) 362
1. Amortizacija mjenice 362
2. Mjenične tužbe i prigovori 363
3. Neosnovano obogaćenje i drugi zahtjevi (zahtjevi 364
građanskopravne prirode)
V VRSTE MJENICE 365
2. Vlastita (sopstvena, solo) mjenica 365
3. Bjanko (blanko) mjenica 366
4. Poslovna (trgovačka, robna) mjenica 367
5. Finansijska mjenica 367
6. Cirkulaciona mjenica 368
7. Komisiona mjenica 368
8. Mjenice kod kojih se jedno lice pojavljuje u više uloga 369
VI ZASTARJELOST I PRESTANAK MJENIČNIH PRAVA I 370
OBAVEZA
1. Zastarjelost 370
2. Prestanak mjeničnih prava i obaveza 370
GLAVA TREĆA 373

ČEK 373
I POJAM, EKONOMSKA ULOGA I SLIČNOSTI I RAZLIKE SA 373
MJENICOM
1. Pojam čeka 373
2. Ekonomska uloga čeka 374
3. Sličnosti i razlike sa mjenicom 375
II BITNI I NEBITNI SASTOJCI (ELEMENTI) ČEKA 376
1. Bitni sastojci 376
1.1. Uopšte o bitnim elementima 376
1.2. Pojedini bitni elementi 376
2. Nebitni sastojci 377
III ČEKOVNE RADNJE 378
1. Uopšte o čekovnim radnjama 378
2. Izdavanje čeka 379
3. Prenos čeka 380
3.1. Uopšte o prenosu čeka 380
3.2. Prenos indosamentom 381
3.3. Prenos čeka cesijom 382
3.4. Prenos čeka predajom 382
4. Aval (jemstvo) 382
5. Isplata čeka 382
6. Opozivanje čeka 384
16
7. Protest 385
8. Regres 386
9. Umnožavanje čeka 386
IV OSTALE ČEKOVNE RADNJE 387
1. Amortiazcija čeka 387
2. Obezbjeđenje potraživanja 387
3. Tužbe kod čeka 387
4. Delikti u čekovnom pravu 389
V VRSTE ČEKOVA 389
2. Osnovne vrste čekova prema namjeni 390
2.1. Isplatni (gotovinski, blagajnički) ček 390
2.2. Obračunski (virmanski) ček 390
2.3. Precrtani (barirani) ček 391
2.4. Cirkulacioni (cirkularni) ček 392
2.5. Putnički ček 392
2.6. Ček za potrošački kredit 393
2.7. Dokumentovani (dokumentarni) ček 393
VI ZASTARJELOST I PRESTANAK ČEKOVNOPRAVNOG 393
ODNOSA
1. Zastarjelost 393
2. Prestanak čekovnopravnog odnosa 394
GLAVA ČETVRTA 395

OBVEZNICA 395
I POJAM I PRAVNE KARAKTERISTIKE 395
1. Pojam obveznice 395
2. Pravne karakteristike 394
II DIJELOVI I BITNI SASTOJCI OBVEZNICE 398
1. Dijelovi 398
3. Klauzule o pravima izdavaoca i imaoca obveznice 399
III RADNJE SA OBVEZNICAMA 400
1. Izdavanje i emisija 400
2. Prenos 401
3. Amortizacija i promjene 402
IV VRSTE OBVEZNICA 403
2. Obveznice prema načinu određivanja nosioca prava 403
3. Obveznice prema položaju izdavaoca (emitenta) 404
4. Obveznice prema roku dospjevanja 404
5. Obveznice prema načinu amortizacije 405
6. Obveznice prema stepenu garancije 405
7. Obveznice prema prihodu koji nose 406
8. Obveznice prema načinu određivanja kamate i rokovima isplate 406
9. Obveznice prema mogućnostima zamjene 407
17
10. Obveznice prema valuti na koju glase 407
11. Obveznice prema teritoriju 408
GLAVA PETA 409

OSTALE HARTIJE OD VRIJEDNOSTI (VRIJEDNOSNI PAPIRI) 409
I BLAGAJNIČKI ZAPIS 409
1. Pojam i karakteristike 409
3. Radnje sa blagajničkim zapisom 410
II KOMERCIJALNI ZAPIS 411
3. Radnje sa komercijalnim zapisom 412
III CERTIFIKAT I POTVRDA DEPOZITARA 413
3. Radnje sa certifikatom 414
IV ROBNE HARTIJE OD VRIJEDNOSTI 415
1. Pojam robnih hartija 415
2. Vrste robnih hartija 415
DIO ŠESTI 417

PRAVO KONKURENCIJE 417
GLAVA PRVA 417
POJAM PRAVA KONKURENCIJE 417
I POJAM KONKURENCIJE 417
1. Ekonomski pojam konkurencije 417
2. Pravni pojam konkurencije 418
II PRETPOSTAVKE I IZVORI PRAVNOG UREĐIVANJA 419
KONKURENCIJE
1. Pretpostavke pravnog regulisanja konkurencije 419
2. Izvori prava konkurencije 420
III PREDMET I METOD PRAVA KONKURENCIJE 422
1. Predmet prava konkurencije 422
2. Metod prava konkurencije 423
GLAVA DRUGA 427

INSTITUTI I ODGOVORNOSTI U PRAVU KONKURENCIJE 427
I INSTITUTI PRAVA KONKURENCIJE 427
1. Monopolističko djelovanje 427
1.1. Pojam monopolističkog djelovanja 427
1.2. Monopolistički sporazum 429
1.3. Monopolističko ponašanje 431
2. Špekulacije 433
2.1. Pojam špekulacije i metodi njenog suzbijanja 433
18
2.2. Generalna klauzula 435
2.3. Imenovani slučajevi 436
3. Ograničavanje tržišta 437
3.1. Pojam ograničavanja tržišta i metodi njegovog 437
suzbijanja
4. Nelojalna konkurencija 440
4.1. Pojam nelojalne konkurencije 440
II ODGOVORNOST U PRAVU KONKURENCIJE 444
1. Sistem odgovornosti 444
2. Sankcije prema aktima 445
3. Sankcije prema licima 446
3.1. Imovinskopravne sanckije 446
3.2. Krivičnopravne sankcije 448
4. Organi za nadzor 449
LITERATURA 451
SKRAĆENICE I KORIŠTENI PROPISI 456
19
20
DIO PRVI
UGOVOR O PRODAJI
GLAVA PRVA
POJAM, ZAKLJUČIVANJE I ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI
I - POJAM UGOVORA O PRODAJI
1. Pojam prodaje
1.1. Posao prodaje i ugovor o prodaji
Ekonomski posmatrano, prodaja je neposredni izraz procesa razmjene R - N -

N1 - R1. Ona je osnovni posao prometa robe i sastoji se u razmjeni robe za novac.
Pravno, prodaja predstavlja posao kojim se normativno uređuje i pod zaštitu države
stavlja razmjena robe za novac. Posao prodaje obuhvata ukupnu pravnu regulativu
ekonomskog odnosa stranaka. Ugovor o prodaji je rezultat sporazuma stranaka o
razmjeni robe za novac. Iako ugovor predstavlja kičmu posla prodaje, on je ipak uži
pravni institut. U privrednom životu, na ugovor o prodaji se nadovezuju brojni drugi
poslovi i ugovori, koji se najčešće tiču transporta i plaćanja. Oni su i ekonomski i
pravno povezani. Zbog toga predstavljaju jedinstvenu poslovnu operaciju.
1.2. Definicija ugovora i njegove vrste
Legislativna definicija sadržana je u Zakonu o obligacionim odnosima (ZOO -

čl. 454). Prema njemu “ugovorom o prodaji obavezuje se prodavalac da stvar koju
prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja odnosno pravo
1
vlasništva, a kupac se obavezuje da prodavaocu plati cijenu”. Teoretski
posmatrano, ugovor o prodaji je rezultat sporazuma stranaka kojim se jedna od njih
- prodavalac - obavezuje da određenu stvar povodom koje posao nastaje preda,
isporuči drugoj strani - kupcu - i da mu prenese najjače svojinsko pravo na njoj, a
kupac se obavezuje da prodavcu preda određenu sumu novca i da mu prenese
najjače svojinsko pravo na njoj. Ako su stranke u ugovoru nosioci različitih vrsta
svojine (državna, privatna itd.), svako od njih se u toku prenosa transformiše u onaj
svojinski oblik koji odgovara sticaocu.
1
Uporedno pravni pregled vidjeti kod Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema uniformnim pravilima i
uporednom pravu”, Exportpress i Institut društvenih nauka, Beograd 1987, str. 5.
21
Različitost svojinskih prava koja se pojavljuju u prometu, veliki broj vrsta
subjekata, te nejednakost objekata, ciljeva i obilježja razmjene doveli su do pojave
tri osnovna tipa ugovora o prodaji. To su prodaja građanskog, poslovnog i
međunarodnog poslovnog prava.
Subjekti građanske prodaje su domaća i strana fizička i pravna lica
građanskog prava, te subjekti poslovnog ili trgovinskog prava i to kada oba djeluju
izvan registrovanog predmeta svoga poslovanja. Građanska prodaja se stoga
zaključuje sporadično i neprofesionalno, a njen osnovni cilj jeste sticanje
upotrebnih vrijednosti objekta. Predmet ove prodaje mogu biti i nepokretne stvari.
Savremeni načini poslovanja doveli su kod prodaje građanskog karaktera do toga
da se sve više razvijaju i neki novi načini poslovanja. Radi se, prije svega, o prodaji
na daljinu, upotrebom savremenih informaciono-komunikacionih tehnologija, i to
korištenjem interneta, web oglašavanja i slično. Uporedo s tim razvijaju se i novi
oblici plaćanja, i to putem elektronskog novca a uz korištenje elektronskog
2
potpisa. Neovisno od ove pravne discipline, u međunarodnom pravnom i
ekonomskom saobraćaju, već su u primjeni u svom elektronskom obliku i pojedini
robni i transportni dokumenti, bankarske garancije i akreditivi.
Težište regulative postavljeno je na prelaz svojine. Zakon o obligacionim

odnosima u osnovu svoga regulisanja postavlja građansku prodaju. No,
ograničenja monističke koncepcije, koja predstavlja temelj Zakona, zahtijevala su
da se za privrednu prodaju uspostavi čitav sistem izuzetaka od opštih rješenja.
Time se ovaj akt približava drugim velikim kodifikacijama koje su izgrađene na istim
principima (švajcarskom i talijanskom, naročito.) 3
Subjekti privredne prodaje su subjekti poslovnog, odnosno trgovinskog prava.

Da bi ugovor o prodaji zaključen između navedenih subjekata bio posao domaćeg
poslovnog prava, on mora da ispuni dva uslova: prvi, da je zaključen u okviru
registrovane djelatnosti bar jednog od njih i drugi, da je do sklapanja ugovora došlo
na području BiH. Poslovnopravna prodaja se zaključuje masovno, trajno i
profesionalno, a njen osnovni cilj jeste sticanje prometnih vrijednosti stvari i dobiti.
Zbog toga je u njoj podjednaka pažnja posvećena i prelasku svojinskih prava i
prelasku rizika. Predmet prodaje poslovnog prava može biti samo pokretna stvar.
Treba istaći da se ova vrsta ugovora zaključuje bilo zato da bi se prodala roba
sopstvene proizvodnje, bilo zato da bi se izvršila dalja prodaja kupljenih stvari u
prerađenom ili neprerađenom stanju. Razmatrano obilježje značajno utiče na
pojedina pravnotehnička rješenja, naročito u oblasti popravljanja šteta izazvanih
neizvršenjem ili neurednim izvršenjem ugovora.
2
Pobliže vidjeti: Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br.17/02); Zakon o elektronskom
poslovanju i elektronskom potpisu Republike Slovenije (Sl. List R Slovenije br. 20/03); Zakon o elektronskom potpisu
Republike Hrvatske ( Nar. Nov. R Hrvatske br. 10/02) i Zakon o elektorničkoj trgovini Republike Hrvatske (Nar. Nov. R
Hrvatske br. 173/03); Model Zakona o elektronskom poslovanju UNICITRAL-a.
3
Vidjeti čl. 212 (važenje trgovačkih običaja u pogledu cijene) i čl. 215 (posljedice docnje sa plaćanjem cijene)
švajcarskog Zakonika o obligacijama (SZO). Vidjeti čl. 1536. italijanskog Građanskog zakonika. U drugim velikim
kontinentalnim sistemima, izuzeci kod trgovačke prodaje regulišu se u trgovačkim zakonicima. To je slučaj u
francuskom i njemačkom pravu.
22
Prema pravnotehničkim osobinama i osobenostima koje pokazuju u odnosu na
opšta pravila, ugovori o prodaji se mogu svrstati u više posebnih poslova. Najčešći
i najvažniji su: fiksna prodaja, specifikaciona prodaja, prodaja po uzorku ili modelu,
ugovor o isporuci, ugovor o isporuci investicione opreme, prodaja s obročnim
otplatama cijene i berzanski poslovi. U novije vrijeme ugovori o prodaji poslovnog
prava se klasifikuju i prema uticaju koji na sadržaj posla i odnose stranaka vrše
upotrijebljene transportne klauzule. 4
2. Osobine i dejstvo ugovora o prodaji
2.1. Osobine ugovora
Ugovor o prodaji je teretan, dvostrano obavezan i komutativan. Teretnost se

kod privredne prodaje pretpostavlja, tako da ugovor postoji i kad cijena nije
određena sporazumom stranaka (čl. 462, stav 2 ZOO). Komutativnost označava
uzajamnu podudarnost obaveza i prava stranaka: ono što je obaveza jedne, pravo
je druge stranke. No, treba imati u vidu da se ova osobina jače ispoljava kod
osnovnih, nego kod prava i obaveza koja ih prate.
Ugovor se zaključuje sporazumom stranaka i konsenzualan je. Za njegov

nastanak ili dejstvo nije potrebna predaja stvari koja je predmet ugovora.
Sporazum stranaka se, u načelu, postiže u bilo kojoj formi. Izuzetno, zakon za
pojedine vrste prodaje propisuje pisanu formu ugovora. Forma tada dobija svojstvo
bitnog elementa. Naše pravo ne poznaje dokaznu formu (ad solemnitatem).
2.2. Dejstvo ugovora
Dejstvom ugovora nazivamo pravne posljedice koje on proizvodi. Te

posljedice mogu biti prelazak svojine sa prodavca na kupca ili nastanak obaveze
na isporuku stvari. Ugovor o prodaji može, dakle, imati stvarnopravna i
obligacionopravna dejstva. U istom pravnom sistemu efekti ugovora mogu biti
različiti za generičke i individualizirane stvari.
Prema dejstvu ugovora sve pravne sisteme dijelimo na: tradicione, translativne
i mješovite. Ova podjela je uslovna, obzirom na činjenicu da u translativnim
sistemima postoje brojna specifična rješenja koja ih približavaju pravima tradicione
grupe.
4
Vidjeti Starović dr Borivoje: “Međunarodna CIF i FOB kupoprodaja”, Institut za uporedno pravo, Beograd 1977.
23
II ZAKLJUČIVANJE UGOVORA
1. Primjena opštih pravila
Istorijski posmatrano, većina opštih pravila ugovornog obligacionog prava

nastala je generalizacijom rješenja koja su se formirala u oblasti ugovora o prodaji.
To važi i za pravila o zaključivanju ugovora. 5 Zbog toga se generalne odredbe
Zakona o obligacionim odnosima, koje važe za ovu materiju, 6 primjenjuju i na
sklapanje ugovora o prodaji.
Principi kojih se stranke moraju pridržavati pri zaključenju ugovora o prodaji
sadržani su u Osnovnim načelima Zakona o obligacionim odnosima. To su
naročito: autonomija volje stranaka (čl. 10), savjesno i pošteno postupanje (čl. 12) i
zabrana stvaranja i iskorištavanja monopolskog položaja (čl. 14).
2. Postupak zaključivanja ugovora
Savremeno pravo pod pritiskom potreba prakse i pod uticajem teorije

prevazilazi koncept zaključivanja ugovora o prodaji i drugih ugovora koji ovaj
proces ograničava samo na radnje ponude i prihvata. Pravno zaštićeni pregovori
predstavljaju posljednji legislativni izraz proširivanja postupka zaključivanja posla
(čl. 30 ZOO). Danas ono obuhvata sljedeće etape: eventualne faze, nužne faze,
7 8
perfekciju ugovora i intervenciju države u domenu nastanka pojedinih ugovora.
U eventualne faze zaključivanja ugovora ubrajamo najprije, preliminarne

kontakte. To su jednostrane faktičke, komercijalne radnje kojima jedno lice poziva
drugo na pregovaranje ili traži informacije radi donošenja odluke o otpočinjanju
pregovora. Drugu etapu predstavljaju pregovori kao dvostrani kontakti stranaka sa
jasno izraženim ciljem da se otpočne proces utvrđivanja namjere učesnika u
pogledu budućeg ugovora. Pismeno fiksirana saglasnost strana do koje se dođe u
toku pregovora, a koja se tiče pojedinih dijelova ugovora, naziva se punktacija
(punktacije). Završnu, treću etapu, čini tzv. pripremni ugovor. On predstavlja
projekat ugovora do koga se došlo pregovorima. Pripremni ugovor daje osnovu za
upućivanje “čvrste ponude”.
Nužne faze zaključivanja ugovora su davanje ponude i prihvata. Obje etape su

složene i međusobno povezane. Njihovu uslovljenost najbolje ilustruje institut
kontraponude (čl. 41. ZOO).
Po svojoj pravnoj prirodi ponuda je jednostrani građansko pravni posao;

nastaje izjavom samo jednog subjekta i stvara obavezu samo za njega. Obaveza
5
Vidjeti haške Jednoobrazne zakone, dio II Bečke konvencije UN o međunarodnoj prodaji robe (BK), Opšte uzanse za
promet robom.
6
To su čl. 26 - 73 ZOO.
7
Do ove faze se radi o sistematici preuzetoj iz monografije Draškić dr Mladena: “Zaključivanje ugovora o prodaji”,
CRS, II izdanje, Beograd 1986, str. 16 - 21.
8
Ova faza predstavlja pravilo kod međunarodnih prodaja.
24
ponudioca se sastoji u tome da se unutar perioda označenog u ponudi ili, ako toga
nema, u dispozitivnom propisu ostane pri ponudi. Ta obaveza u izjavi o ponudi
može biti izričito isključena. Isključenje je moguće i na osnovu okolnosti posla (čl.
36. ZOO). Pošto ponuda u načelu stvara strogu obavezu za ponudioca, razvili su
se posebni postupci kojima se lice koje je ponudilac u ekonomskom smislu stavlja
u pravnu poziciju ponuđenog. Ti posebni postupci su: ofertalne licitacije, licitacije o
podobnosti i prikupljanje ponuda. Sva tri postupka se kod složenijih ugovora i kod
ugovora veće vrijednosti obavljaju na osnovu prethodno izrađenog tendera. Tender
izrađuje ili pribavlja lice koje je ponudilac u ekonomskom smislu, a ponuđeni u
pravnom značenju riječi. Tender predstavlja veoma detaljno sačinjen i obavezan
obrazac ponude u kome su sadržani svi elementi koje ona mora da ima, osim
cijene.
Prihvat je izjava ili ponašanje ponuđenog koje nesumnjivo ukazuje na

saglasnost ponuđenog sa ponudom. Uzansa 34 navodi neke primjere zaključivanja
ugovora o prodaji konkludentnim radnjama: raspolaganje primaoca robom u svoje
ime i za svoj račun, ukoliko on ne zna da je roba poslana u druge svrhe; prijem
dokumenata na osnovu kojih se može raspolagati robom, ako primalac ne zna da
su mu dokumenta predata u drugu svrhu; propuštanje kupca da robu predatu “na
ogled”, “na probu”, vrati po isteku roka u kome je trebalo da da izjavu o tome da li
želi ili ne želi zaključenje ugovora. Pod uslovima predviđenim u Zakonu o
obligacionim odnosima (čl. 42) ugovor o prodaji može biti zaključen i šutnjom.
Pošto šutnja predstavlja potpuno pasivno držanje ponuđenog, ona se može
smatrati prihvatom samo ako postoje sljedeće pretpostavke: stalna poslovna veza
ponudioca i ponuđenog i to u pogledu određene, a ne bilo koje robe, i propuštanje
ponuđenog da se u ostavljenom roku ili odmah izjavi da ponudu odbija.
Pod perfekcijom ugovora o prodaji podrazumijevaju se pravila koja određuju

mjesto i vrijeme njegovog nastanka. Ona se razlikuju prema tome da li su stranke
bile prisutne, ili su pak, bile odsutne kada je saglasnost postignuta. Tehnike
komuniciranja kod kojih su stranke u neposrednoj vezi, iako su prostorno udaljene
(telefon, teleprinter, televizuelne veze) kombinuju primjenu normi koje važe među
odsutnim (za mjesto zaključenja) i među prisutnim (za vrijeme nastanka ugovora).
Potpisivanje ugovora može predstavljati etapu njegovog zaključenja u tri

slučaja. Prva dva obuhvataju situacije u kojima je prodaja po zakonu ili po
sporazumu stranaka formalan pravni posao. Treći slučaj regulisan je čl. 69, st. 3
ZOO koji kaže: “Ako su ugovorne strane predvidjele posebnu formu samo da
osiguraju dokaz svoga ugovora, ili da postignu što drugo, ugovor je zaključen kad
je postignuta saglasnost o njegovoj sadržini, a za ugovarače je u isto vrijeme
nastala obaveza da ugovoru dadnu predviđenu formu”. Forma može biti
zadovoljena zajedničkim potpisom jednog ili odvojenim potpisima dva dokumenta
9
identičnog sadržaja. Pravnu kvalifikaciju pisane forme ugovora o prodaji važno je
uvijek izvršiti zato što se za nju vežu značajne pravne posljedice u pogledu
9
Vidjeti Perović dr Slobodan: “Formalni ugovori građanskog prava”, Savez udruženja pravnika Jugoslavije, Beograd
1964, str. 62 - 63 i Draškić dr Mladen: “Zaključivanje ugovora o prodaji”, str. 295 - 296.
25
posebno usmeno dogovorenih nebitnih elemenata i načina kasnijih izmjena i
dopuna ugovora. 10
3. Posebne tehnike zaključivanja ugovora
3.1. Standardni ugovori
Poslovnopravna prodaja se uvijek obavlja profesionalno, a njen najčešći

predmet su pokretne stvari određene po rodu. Ove osobine, u uslovima masovnog
prometa, po pravilu, dovode do tipizacije pojedinih elemenata i rješenja u
ugovorima iste vrste. Na toj osnovi nastaje veliki broj tipskih i formularnih obrazaca
i opštih uslova poslovanja, koji se po tendenciji primjenjuju jednako na sve
učesnike u poslu. Zato se nazivaju standardnim ugovorima. U njima su unaprijed
dati tipizirani nebitni elementi ugovora. Bitni elementi se određuju u mjeri u kojoj je
to moguće. Najčešće se posebno sporazumijeva o količini kao odrednici predmeta i
o iznosu cijene.
Primjena standardnih kupoprodajnih ugovora uvodi u ovu oblast cjelokupnu

11
problematiku formularnog prava. Ovdje je potrebno posebnu pažnju skrenuti na
režim opštih uslova poslovanja (članovi 142 - 144 ZOO) i na zabranu stvaranja i
iskorištavanja monopolskog ili dominantnog položaja na tržištu. 12
3.2. Zaključnica
Zaključnica je pismena potvrda o usmeno zaključenom ugovoru. Daje se na

unaprijed utvrđenom i odštampanom formularu ili na ad hoc sastavljenom obrascu.
Pošto zaključnica ne predstavlja pismenu formu ugovora, on je punovažan i kada
zaključnica nije izdata, odnosno potpisana. Zaključnici može biti pridodato svojstvo
obavezne ugovorne forme pravnog posla prodaje, samo nesumnjivim sporazumom
stranaka.
U sadržaj zaključnice uvijek ulaze bitni elementi ugovora bez obzira na to da li

su oni određeni zakonom, sporazumom stranaka ili prirodom posla. Pitanje je
konkretnih okolnosti i stepena standardizacije posla u kojoj mjeri će nebitni sastojci
ugovora biti navedeni u zaključnici. Zaključnice veoma često sadrže izvode iz
opštih uslova poslovanja ili klauzulu kojom ih stranke uključuju u svoj ugovor. Sve
što se nalazi iznad potpisa stranaka, bilo u tekstu, bilo na margini, obavezuje
stranke. Sadržaj zaključnice u svemu mora “odgovarati usmeno zaključenom
ugovoru” (uz. 16).
Svaka stranka može od druge zahtijevati ispostavljanje ili potpisivanje

zaključnice, sve dok druga strana nije ispunila svoje ugovorne obaveze (uz. 15).
Zaključnica se sastavlja najmanje u dva ravnoglasna primjerka. Stranka koja ju je
10
Čl. 67 i 71 ZOO naročito.
11
Vilus dr Jelena: “Opšti uslovi formularnih ugovora”, Institut za uporedno pravo, Beograd 1976.
12
Član 38 - 42 Zakona o trgovini (Sl. n. FBiH, 2/95).
26
sačinila i potpisala, dostavlja drugom, partneru oba primjera zaključnice potpis sa
zahtjevom da “joj vrati jedan primjerak pošto ga potpiše”. Opšte uzanse su za
vraćanje potpisane zaključnice predvidjele rok od tri dana (uz. 17).
Ako druga strana neće da potpiše ili vrati zaključnicu, spor će se najprije
rješavati “mirnim putem”, razgovorom stranaka. Ukoliko on ne da rezultate, strana
koja je sastavila i potpisala zaključnicu može tužbom tražiti od suda da utvrdi
postojanje ugovora i njegov sadržaj. Sud u parničnom postupku, dakle uz
izjašnjavanje druge strane, rješava spor. Ako usvoji tužbene zahtjeve donijeće
deklaratornu presudu kojom konstatuje da je ugovor zaključen i šta je njegov
sadržaj. Ovakva presuda, u svim slučajevima, predstavlja izuzetno jako dokazno
sredstvo. Paralelno sa zahtjevom za utvrđivanje ili nakon dobijanja povoljne
presude, strana koja je potpisala zaključnicu može od druge strane tražiti naknadu
štete koju je pretrpjela zato što nije imala zaključnicu.
3.3. Porudžbina
“Porudžbina” je poslovni naziv za komercijalni dokument sa različitim

položajem i funkcijama u postupku zaključivanja i dokazivanja ugovora. Te
činjenice opredjeljuju njegovu pravnu kvalifikaciju.
Porudžbina predstavlja ponudu kada kupac na osnovu prethodno pribavljenih

informacija njome izražava ozbiljnu namjeru da zaključi određeni, u dokumentu
definisani ugovor. Ako kupac šalje porudžbinu na osnovu već primljene ponude
prodavca, tada ona ima pravni karakter prihvata. Takva porudžbina mora u svemu
biti saglasna sa ponudom. Postoje li u porudžbini razlike u odnosu na ponudu, ona
ima pravna svojstva kontraponude. Napokon, kada je ugovor već sklopljen,
porudžbina ima svojstvo dokaznog sredstva i knjigovodstvenog dokumenta.
III - BITNI ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI
1. Pojam i vrste bitnih elemenata
Bitni elementi ugovora su oni sastojci koji ugovoru daju bilo osobine jednog
definisanog tipa pravnog posla, bilo specifičan sadržaj i karakteristike koji
odgovaraju zajedničkoj namjeri stranaka. Bitni elementi ugovora o prodaji dijele se
na: propisane, utanačene sporazumom stranaka i one koji u ugovor ulaze na
osnovu njegove ekonomske suštine - po prirodi posla. Mi ćemo se zadržati samo
na posljednjoj vrsti elemenata i to u našem pravu.
Kod prodaje poslovnog prava to je uvijek predmet, stvar. Količina i cijena imaju
ovo svojstvo pod određenim uslovima.
27
2. Predmet
Karakterističan predmet trgovačke prodaje su pokretne stvari. To mogu biti:

roba, energije i hartije od vrijednosti. Posebni pravni režimi predviđeni su za
prodaju energija. Prodaja hartija od vrijednosti vrši se prema pravilima predviđenim
za pojedine vrste. Njihovu osnovu predstavljaju režimi mjeničnog i akcijskog
(dioničarskog) prava. Zbog toga ćemo se u daljim izlaganjima zadržati samo na
stvari kao predmetu prodaje.
2.1. Stvar kao predmet prodaje
Ograničeni dio prirode koji se može staviti pod ljudsku kontrolu i vlast
predstavljaće i predmet poslovnopravne prodaje ukoliko je faktički i pravno
pokretan. Ostale osobine stvari kao objekta imovinskog prava nisu relevantne za
kvalifikaciju stvari kao predmeta prodaje, ali mogu značajno da utiču na pojedina
pravna rješenja u ugovoru.
Da bi stvar bila predmet prodaje mora se nalaziti u pravnom prometu (in

commercio). Promet može biti neograničen ili ograničen. Ograničenja prometa
mogu biti trajna ili privremena. Privremena ograničenja mogu se uspostaviti
posebnim zakonima ili odlukama nadležnih organa zasnovanim na zakonu. Isti
pravni režim važi i za zabranu prometa. Ograničenja i zabrane prometa
predstavljaju za stranke u ugovoru višu silu ukoliko su ispunjeni zakonski uslovi za
takvo dejstvo ovih činjenica (čl. 177 ZOO).
Prema kriteriju egzistencije, predmet prodaje može biti propala, postojeća i

buduća stvar. Shodno članu 459 ZOO “Ugovor o prodaji nema pravno dejstvo, ako
je u času njegovog zaključenja stvar o kojoj je ugovor bila propala”. Dejstvo
djelimične propasti zavisi od poslovnih običaja i od toga da li je svrha ugovora
ugrožena ili nije. U principu, kupac može da bira da li će ugovor raskinuti ili će
ostati pri njemu uz srazmjerno sniženje cijene. No, ugovor po sili zakona ostaje na
snazi, ako djelimična propast ne smeta postizanju svrhe ugovora ili ako za
određenu stvar postoji poslovni običaj koji zahtijeva očuvanje ugovora (in favorem
contractus). Kupac tada ima pravo samo na sniženje cijene. Mjera sniženja
određuje se prema okolnostima slučaja. Zakonodavac ne insistira na tome da ono
bude srazmjerno djelimičnoj propasti. Naše pravo neposredno (član 458. stav 3.
13
ZOO) i posredno priznaje prodaju budućih stvari. Njenim zaključenjem prodavac
na sebe preuzima rizik zakašnjenja ili nenastanka stvari u roku koji je predviđen za
isporuku. Ako stvar ne nastane na vrijeme ili ne nastane uopšte, kupac ima prava
predviđena za slučaj odgovornosti prodavca za docnju. Ugovor o prodaji budućih
stvari ne treba izjednačavati sa dobavnim poslom.
Stvar može biti određena po rodu (generičke stvari) ili po svojim

sopstvenim jedinstvenim osobinama (individualizirane stvari). Generičko
13
Vidjeti član 471. ZOO koji reguliše mjesto isporuke. U engleskom pravu postoji sporazum o budućoj prodaji, a ne
ugovor o prodaji.
28
definisanje predstavlja ujedno i minimalno kvalitativno određivanje stvari. U
količinskom smislu, stvar može biti precizno određena ili odrediva. U ugovoru stvar
koja je predmet prodaje mora biti opisana barem do mjere koja je čini odredivom.
Predmetom prodaje može biti vlastita ili tuđa stvar. Situacija koja nastaje
prodajom tuđe stvari slična je onoj kod ugovora čiji je predmet buduća stvar.
Prodavac preuzima na sebe obavezu da, do vremena isporuke, pribavi svojinsko
pravo i da ga prenese na kupca. Ne uspije li u tome, odgovara za docnju, odnosno
raskid ugovora. No, savjestan kupac, onaj koji nije, niti je morao znati da kupuje
stvar od nevlasnika, može raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete ako zbog pravnog
nedostatka nije u stanju da ostvari svrhu ugovora. Treba istaći da način privrednog
poslovanja olakšava kupcu dokazivanje savjesnosti. Time se pojačava zaštita od
pravnih nedostataka, zaštita od evikcije.
2.2. Količina
Količina predstavlja fizičko, prostorno i kvantitativno određivanje stvari koja je

predmet prodaje. Količina je uvijek sastavni dio predmeta prodaje. Njena pravna
kvalifikacija zavisi od značaja količine za ostvarivanje svrhe posla i od posljedica
koje proizvodi neuredno ispunjenje ugovora u pogledu količine.
Količina je bitan element ugovora ako je tako izričito ugovoreno, ako na to

upućuje priroda stvari i kada to zahtijevaju specifične okolnosti konkretnog posla. U
svim ostalim slučajevima, količina je nebitan element ugovora. Bez obzira na
pravnu kvalifikaciju, količina se uvijek određuje ugovorom. Prinudnih ili dispozitivnih
propisa koji bi mogli da zamijene sporazum stranaka nema.
Količina najprije može biti određena ugovorom. Određivanje se vrši

nesumnjivim definisanjem u okviru usvojenog sistema mjera. To može, ali i ne
mora da bude metarsko-decimalni sistem. Na osnovu uzanse 117 i zakonodavstva
kojim se uređuje sistem mjera, metarsko-decimalni sistem se pretpostavlja, ukoliko
stranke nisu izričito navele neki drugi sistem. Prvi način određivanja količine jeste
njeno numeričko preciziranje. Ako količina nije bitan element posla ili ako se ne
utvrđuje prema broju komada, odstupanje isporučene od ugovorene količine za ±
2% smatra se urednom isporukom (uz. 121). Precizno određivanje količine može
se postići i upotrebom tehničkih termina. Prema uzansi 118, izraz “vagon”, bez
bližeg označenja, znači deset hiljada kilograma bruto, a “cisterna” deset hiljada
kilograma neto težine. Drugi način svodi se na približno određivanje količine. Ako je
uz naznaku količine naveden izraz “circa” ili sličan, tolerancija u količini iznosi ±
5%. Navođenje količine u rasponu, upotrebom izraza “od ... do” ili “najmanje ...
najviše”, znači da je predmet ugovora bilo koja količina unutar datih granica (uz.
119). Treći metod sastoji se u upotrebi izraza “đuture”, “kako padne”, “viđeno -
odobreno” ili njima sličnih. Njima se kao ugovorna količina određuje ona koja se
dobija uvidom u robu na određenom lokalitetu.
29
Da bi ugovor o prodaji postojao, količina mora biti barem odrediva. A to znači
da u sporazumu stranaka moraju biti navedeni elementi koji omogućavaju da se
utvrdi šta one tačno žele u pogledu količine. Konkretizacija ovih elemenata je i
pravno i faktičko pitanje.
3. Cijena
3.1. Pojam, struktura i način određivanja cijene
Ekonomski posmatrano, cijena je vrijednosna naknada za ustupljenu stvar i

preneseno svojinsko pravo na njoj. U pravnom smislu, cijena je bitan element
ugovora koji predstavlja pretežno novčanu protuvrijednost predmeta prodaje i
svojinskog prava na njemu. U građanskoj prodaji cijena može biti izražena većim
dijelom u novcu, a manjim u stvarima. Ako se cijena iskazuje isključivo u stvarima,
14
postoji poseban ugovor o razmjeni, trampi. Za prodaju poslovnog prava
karakteristično je iskazivanje cijene isključivo u novcu.
Struktura cijene veoma je složena. O toj činjenici treba voditi računa i prilikom
kalkulacije i kod ugovornog određivanja cijene. U cijenu, najprije, ulazi novčana
protuvrijednost neto težine robe, ukoliko ugovorom nije izričito predviđeno da ona
obuhvata i težinu ambalaže (“bruto za neto”) 15 Pošto je prema dispozitivnim
pravilima pribavljanje ambalaže obaveza prodavca, to troškovi koje ona izaziva,
također, moraju biti uključeni u cijenu. Ovo pravilo se neće primijeniti, ako postoji
izričit suprotan sporazum stranaka ili kada to zahtijevaju osobine ambalaže.
Troškovi robnog prometa u užem smislu: porezi, takse, vozarine, izdaci povodom
pripreme za isporuku ili uskladištenje itd., po pravilu, ulaze u cijenu u iznosima koje
prodavac mora da snosi do mjesta i vremena isporuke. 16 Ostali “zavisni troškovi”
uključuju se u cijenu prema istom kriteriju. No, postoje i pravila za pojedine među
njima, koja odvajaju obavezu izvršavanja određenih radnji od snošenja troškova
koje te radnje izazivaju. Prema uzansi 160. to je slučaj sa pribavljanjem uvjerenja o
porijeklu robe i sa njegovim legalizovanjem. Ako se prodavac pojavljuje kao
izvoznik, on u cijenu mora da uključi izvozne carine zajedno sa troškovima
izvoznog carinjenja (uz. 165). Prodavac koji je ujedno i uvoznik robe u cijenu mora
da ukalkuliše uvozne carine i troškove uvoznog carinjenja (uz. 164). Pored toga, na
njega padaju i druge uvozne dažbine, što mora imati odraza u cijeni. Treba
napomenuti da posebni propisi o porezima, carinama, te drugim procedurama
vezanim za promet robom, mogu sadržavati rješenja drukčija od do sada izloženih.
U napomenama o bitnim elementima prodaje rečeno je da ovaj ugovor

poslovnog prava postoji i onda kada u njemu nije određena cijena. Ona se tada u
krajnjoj liniji konstatuje na osnovu pravila dispozitivnog karaktera. Stoga smatramo
opravdanim stav da cijena u ugovoru mora biti određena ili bar odrediva. Načini na
koje se cijena određuje su prinudni propis, ugovor i dispozitivni propis.
14
Vidjeti Zakon o obligacionim odnosima, čl. 552. i 553.
15
Uzansa 161.
16
Uzansa 168.
30
3.2. Određivanje cijena prinudnim aktom
Privredna društva, u principu, “formiraju cijene slobodno prema uvjetima

tržišta”. 17 Pri tome postoji obaveza da se utvrde pravila o načinu formiranja cijena i
da se ta pravila poštuju. No, potrebe vođenja ekonomske politike, sprečavanje
monopolističkog sporazumijevanja ili ponašanja, i plasiranje proizvoda iz robnih
rezervi mogu dovesti do veće ili manje intervencije državnih (administrativnih)
organa u oblasti cijena. Za kontrolu cijena je nadležna Federacija Bosne i
Hercegovine, odnosno entiteti Bosne i Hercegovine.
Kada su ispunjeni zakonski uslovi, mjere neposredne kontrole cijena propisuje

entitetska Vlada. Ona može odrediti: fiksne cijene, najviše cijene, strukturu najviših
cijena, zadržavanje cijena na zatečenom odnosno određenom nivou, te marže u
trgovini. U ove mjere spada i mogućnost Vlade da propiše davanje svoje
saglasnosti na cijene ili da promjenu cijena uslovi prethodnim obavještavanjem
Vlade. Za pojedine poljoprivredne proizvode Vlada može propisati i zaštitne cijene,
bilo kao garantovane, bilo kao “minimalno - otkupne”.
Ako je cijena propisana konkretno i precizno, određenim iznosom, ne mora u

ugovoru biti ni spomenuta. U tom slučaju važiće ona fiksna cijena koja je
predviđena aktom nadležnog organa. Bude li ugovorena veća ili manja cijena,
kupac duguje “samo iznos propisane cijene” (član 463. ZOO). Kada je odlukom
Vlade utvrđena najviša cijena, ugovor će važiti i bez sporazuma o cijeni. Tada će
se smatrati da su stranke htjele najvišu cijenu, odnosno cijenu koja se nalazi na
najvišem utvrđenom nivou. Sporazum o cijeni višoj od maksimalne propisane ima
isti efekat. Ugovaranje niže cijene je, takođe, pravovaljano i kupac duguje samo
ono na šta upućuje ugovor. Ista logika primijeniće se i u situaciji u kojoj je
propisana minimalna cijena. Razumije se da bi rješenja tada imala suprotan
predznak od izloženih.
Bude li cijena prinudnim propisom određena u rasponu (od ... do), tada će biti
valjana svaka cijena koja se nalazi unutar predviđenih veličina. Ako stranke
ugovore veću cijenu, smatraće se da su željele maksimalnu. Predvide li ugovorom
nižu od minimalne, pretpostaviće se da je ugovorena minimalna cijena.
3.3. Određivanje cijene ugovorom
Određivanje cijene u ugovoru je najčešći slučaj u praksi. To može biti učinjeno

izričito ili prećutno, na primjer kupovanjem robe po izloženoj cijeni. Cijena se u
ugovor unosi kao određena ili kao odrediva. Smatra se da je cijena odrediva kada
ugovor sadrži “dovoljno podataka pomoću kojih bi se ona mogla odrediti” (član 462,
st. 1. i 2. ZOO). Cijena je odrediva i onda kada ju je moguće utvrditi “prema
okolnostima” (uz. 6). Odredivost cijene je, dakle, faktičko pitanje; odgovor na njega
17
Čl. 2 Zakona o kontroli cijena (Sl. n. FBiH 2/95). Dalje će se citirati i kao ZKC.
31
zavisi od uslova svakog konkretnog ugovora. U tom svjetlu treba procjenjivati i
ugovaranje “približne” i orjentacione cijene.
Problem lica koja mogu da odrede ugovornu cijenu veoma je složen. I u

našem i u uporednom pravu postoje različite solucije. Nesporno je da cijenu mogu
da odrede prodavac i kupac zajedno. Nacionalna prava su saglasna i u tome da
stranke mogu imenovati treće lice koje će odrediti cijenu. Razlike nastaju onda
kada treće lice neće ili ne može da odredi cijenu. Za ovu situaciju Zakon predviđa
niz pravila koja se primjenjuju sukcesivno (čl. 465 ZOO). Strankama se, najprije,
ostavlja mogućnost da naknadno odrede cijenu. Ako to ne učine, a ne raskinu
ugovor, “smatraće se da je ugovorena razumna cijena”. Sporno je i pitanje da li
određivanje cijene može biti prepušteno samo jednoj od stranaka. U našem pravu
se smatra da cijena nije “ni ugovorena” i da tada kupac duguje onu koju bi platio “u
slučaju kad cijena nije određena” (čl. 466. ZOO).
Postoje u osnovi tri tehnike kojima se određuje ugovorna cijena. Rezultati

dobijeni njihovom primjenom vrijede i onda kada je utvrđena cijena “rđava”, kada
ne predstavlja ekvivalent za isporučenu robu i preneseno pravo. Prva se sastoji u
njenom individualnom ugovaranju, bilo na osnovu procjene stranaka, bilo na bazi
metodologija koje su po zakonu obavezne.
Drugi način se sastoji u upotrebi trgovačkih termina. Njihovo značenje može

biti određeno u dispozitivnim propisima. Zakon o obligacionim odnosima to čini
samo za “tekuću cijenu”. Ako je ona ugovorena bez ikakvih preciziranja, “kupac
duguje cijenu utvrđenu službenom evidencijom na tržištu mjesta prodavca u
vrijeme kada je trebalo da uslijedi ispunjenje”, isporuka robe. Ne postoji li zvanična
evidencija, “tekuća cijena” se utvrđuje “na osnovu elemenata pomoću kojih se
prema običajima tržišta utvrđuje cijena” (član 464. ZOO). Elementi cijene se u
posljednjem slučaju utvrđuju na tržištu sjedišta prodavca i u vrijeme u koje je
trebalo izvršiti isporuku. Ako značenje tehničkih termina o cijeni nije precizirano u
propisima, primjeniće se ono na koje upućuje poslovni običaj. Tako “berzanska
cijena” označava kotiranu berzansku cijenu jedine ili najbliže berze. “Cijena
18
konkurencije” podrazumijeva cijenu “po kojoj istu robu prodaje lojalni konkurent”,
19
a “fabrička cijena” onu “po kojoj fabrika prodaje robu u prodaji na veliko”. Izraz
“cijena koštanja” znači cijenu “koja obuhvata ukupne troškove prodajnog mjesta za
pripremanje robe bez uračunavanja dobiti”. 20 Poslovni običaj u pogledu pojedinih
izraza za određivanje cijene treba svaki put pažljivo provjeriti vodeći računa o tome
da oni sa užeg područja imaju prednost nad poslovnim običajima koji važe na
širem tržištu.
Treći metod jeste obračunavanje cijene prema izvađenom uzorku. Vadi li se

više uzoraka, uzansa 163. predviđa da je za cijenu svake partije robe mjerodavan
18
Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 35, fusnota 45; Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 169.
19
Draškić dr Mladen: isto djelo, str. 35, fusnota 46; Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 169.
20
Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 35, fusnota 47; Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 169.
32
uzorak koji je iz nje izvađen, ukoliko nije izričito ugovoreno da se kao mjerodavan
uzima prosječan kvalitet svih uzoraka za cijelu količinu robe.
3.4. Određivanje cijene dispozitivnim propisom
Ako cijena u ugovoru nije određena, niti je odrediva, kupac je dužan platiti
cijenu koju “je prodavac redovno naplaćivao u vrijeme zaključenja ugovora” (član
462, st. 2. ZOO). Redovna prodavčeva cijena pretpostavlja da se radi o trgovcu.
Utvrđuje se za približno istu količinu, isti ili sličan kvalitet i jednake, odnosno slične
uslove ugovora. Ona, dakle, predstavlja i faktičko pitanje.
Ako redovna prodavčeva cijena ne postoji, smatra se da je ugovorena

“razumna cijena”. Prema zakonskoj definiciji “pod razumnom cijenom smatra se
tekuća cijena u vrijeme zaključenja ugovora” (član 462, st. 3. ZOO). Od “tekuće
cijene” se “razumna cijena” razlikuje prema vremenu utvrđivanja. Prva je vezana za
vrijeme isporuke, a druga za vrijeme zaključenja ugovora.
Napokon, ako se ni razumna cijena ne može utvrditi, onda se smatra da je

ugovorna cijena ona “koju utvrđuje sud prema okolnostima slučaja” (član 462, st. 3.
ZOO). Pošto sud ne može djelovati po sopstvenoj inicijativi, jasno je da se
razmatrani način određivanja cijene može primijeniti samo onda kada jedna strana,
ili obje podnesu sudu zahtjev da to bude učinjeno. Karakter i trajanje sudskog
postupka pokazuju da ovo rješenje više služi logičkom zatvaranju sistema
određivanja cijene, nego njegovom poslovnom funkcionisanju. Ako ni jedna stranka
unutar rokova zastare prava ne pokrene postupak za određivanje cijene putem
suda, treba smatrati da ugovor o prodaji ne postoji.
3.5. Promjena cijene
Pod promjenom cijene podrazumijevamo njeno naknadno, različito

određivanje u odnosu na cijenu iz ugovora. Načini na koje se to postiže mogu biti
različiti. Mogu se podijeliti na one koji se zasnivaju na dispozitivnim propisima i one
čiji je temelj sam ugovor.
Prema načelu autonomije volje (član 10 ZOO), prodavac i kupac su u

zakonskim granicama uvijek ovlašteni da svojim naknadnim sporazumom
promijene cijenu. Zakon o obligacionim odnosima sadrži dva instituta koji mogu na
osnovu zahtjeva samo jedne strane da dovedu do promjene cijene. Prvi je raskid ili
izmjena ugovora zbog promijenjenih okolnosti (član 133. - 136. ZOO). Drugi je
prekomjerno oštećenje (član 139. - 140. ZOO). Opšta pravila o prekomjernom
oštećenju će se međutim, teško primijeniti na poslovnopravne prodaje budući da je
neznanje, odnosno nemogućnost znanja za pravu vrijednost stvari uslov za
podnošenje zahtjeva po ovom osnovu.
Stranke mogu u ugovoru unaprijed predviđati uslove pod kojim će se kao i

način na koji će se mijenjati utvrđena cijena. Prvi i najčešći način jeste ugovaranje
33
klizne skale (član 397 ZOO). U ugovorima u kojima se jedna strana obavezuje
“izraditi i isporučiti određene predmete” može se unijeti klauzula kojom se, u vidu
matematičke formule, precizira uticaj izmjene pojedinih kalkulativnih elemenata
cijene u određeno vrijeme i na određenom tržištu na samu cijenu. Ono što u ovom
slučaju može biti sporno, to je nastupanje i kvantifikacija promjena predviđenih
elemenata, a ne sam iznos promjenjene cijene. Za pojedine vrste poslova, naročito
za isporuku investicionih dobara, postoje tipske ugovorne klauzule. 21 Prilikom
njihove primjene moraju se imati u vidu i uzeti u obzir okolnosti konkretnog posla.
Druga vrsta klauzula kojima se revidira cijena su indeksne klauzule (član 396.
ZOO). U njima se promjena cijene veže za “promjene cijene dobara, robe i usluga
izraženih indeksom cijena utvrđenim od ovlaštene organizacije”. Kao valorimetar
mogu biti uzeti i troškovi radne snage ili života. 22 Da bi se izbjegao špekulativni
karakter ovih klauzula, Zakon ih smatra dozvoljenim “ako je izabrani indeks u
neposrednoj ekonomskoj vezi sa predmetom posla” ili kada je ova odredba
unesena u ugovor “radi osiguranja životnog standarda ugovorne strane” (član 396.
ZOO). U suprotnom, odredba o indeksnoj klauzuli je ništava.
IV NEBITNI ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI
1. Pojam i vrste
Nebitni elementi posla prodaje su oni sastojci ugovora koji se u njemu ne

moraju nalaziti niti po prirodi posla, niti radi sačinjavanja ugovora shodno ključnim
ciljevima stranaka. Ipak, određivanje nebitnih elemenata izuzetno je značajno i u
ekonomskom i u pravnom smislu. Njima stranke postižu potpunu prilagođenost
ugovora svojim konkretnim potrebama. Upravo zbog toga nebitni elementi su čest
uzrok sporova.
Osim bitnih elemenata prodaje, svi ostali sastojci posla pravno imaju karakter
nebitnih elemenata već po pretpostavci. Suprotno može biti propisano ili
ugovoreno. Na osnovu izloženog je jasno da je broj nebitnih elemenata izuzetno
veliki. Ovdje ćemo se zadržati na onima koji još nisu izloženi, ili o kojima neće ni
kasnije biti posebno riječi. Ti elementi su: kvalitet, transportne klauzule i ambalaža.
21
U međunarodnom poslovanju poznate su klauzule revizije cijene koje sadrže opšti uslovi poslovanja Evropske
ekonomske komisije za dobavu postrojenja i opreme u izvozu (br. 188, 188 A, 574 i 574 A) Vidjeti “Međunarodno
trgovačko pravo”, uvod i redakcija Aleksandar Goldštajn, Informator, Zagreb, 1970, str. 187, 223 i druge).
22
Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 171. detaljnije izlaže pojedine valorimetre i tipove klauzula.
34
2. Kvalitet
2.1. Pojam kvaliteta
Kvalitet je skup hemijskih, fizičkih, estetskih, funkcionalnih i drugih svojstava

stvari koje je čine upotrebljivom bilo za svrhe za koje se uobičajeno koristi, bilo za
posebne namjene koje proističu iz ugovora ili okolnosti posla. To je, dakle, skup
svojstava robe uslijed kojih se ona može korisno upotrijebiti. Ovakve definicije
jasno ukazuju na ekonomski značaj i na pravnu složenost kvaliteta kao elementa
ugovora. Zbog njih je kvalitet jedan od najčešćih razloga za sporove među
strankama.
Pošto je kvalitet, kao i količina, odrednica predmeta ugovora, moguća je

njegova različita pravna kvalifikacija. Kvalitet će predstavljati bitan element posla
ako je tako propisano ili ugovoreno, ako na to ukazuje priroda stvari ili okolnosti
posla. U svim ostalim slučajevima kvalitet ima svojstva nebitnog elementa. Od
pravne kvalifikacije kvaliteta zavise i posljedice neurednog ispunjavanja ugovora u
pogledu ovoga elementa.
Za razliku od količine, kvalitet može biti određen prinudnim ili dispozitivnim

propisima. Pored toga, razvio se ili kako se to u pravnoj terminologiji kaže tipizirao
se i niz ugovornih metoda njegovog određivanja. Posebno ćemo ispitati svaki od
ovih načina određivanja kvaliteta u ugovoru.
2.2. Određivanje kvaliteta prinudnim propisom
Kvalitet se određuje prinudnim propisom onda kada je od posebnog interesa

za širu društvenu zajednicu (zdravlje, sigurnost, izvoz, oružane snage, itd).
23
Sistemski okvir za to sadržan je u Zakonu o standardizaciji. Centar regulative ove
vrste nalazi se ministarstvu nadležnom za energetiku, industriju i rudarstvo,
odnosno državnom Institutu za standarde, mjere i intelektualno vlasništvo Bosne i
Hercegovine. 24
Kvalitet može biti propisan zakonom ili podzakonskim aktom. Neposredno

prinudno određivanje kvaliteta vrši se propisima o kvalitetu proizvoda i robe. Njima
se određuju “norme kvaliteta, postupci i metode obezbjeđenja, ispitivanja i kontrole
kvaliteta, kao i uslovi i zahtjevi za postizanje i očuvanje propisanog nivoa kvaliteta
pojedinih proizvoda...” (član 34. ZS). Neposredno obligatorno propisivanje kvaliteta
može se izvršiti i bosanskohercegovačkim standardima u kojima je predviđeno da
je njihova primjena obavezna u cjelini ili djelimično (član 23. ZS).
U metode posrednog propisivanja kvaliteta ulaze propisi o tehničkim

normativima (član 23. ZS) i o obaveznim proizvođačkim specifikacijama (član 35.
23
Zakon je kao Uredba sa zakonskom snagom donesen 1993. i objavljen u Sl. listu RBiH 13/1993. Citiraće se kao: ZS
24
Vidjeti: Odluka o Zakonu o osnivanju Instituta za standarde, mjere i intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine (Sl.
glasnik BiH br. 29/00).
35
ZS). Njima se kvalitet robe determiniše kroz nametanje postupaka projektovanja,
izrade, kontrole, puštanja u rad pogona i rukovanja.
Bez obzira kako je određen, propisani kvalitet je obavezan, pa se ne mora ni

ugovarati. Ukoliko su se stranke sporazumjele o kvalitetu nižem od fiksiranog,
smatraće se da su htjele propisani, odnosno minimalni predviđeni kvalitet.
2.3. Određivanje kvaliteta ugovorom
Kvalitet se određuje sporazumom stranaka i to na više načina. Oni se mogu

primijeniti samostalno ili kombinovano. U posljednjem slučaju treba paziti da ne
dođe do protivrječnih ili nejasnih rješenja. Ugovorom se kvalitet može odrediti i
alternativno. Ako nije riješeno kojoj strani pripada pravo izbora, treba uzeti da ono
postoji u korist prodavca kao dužnika (član 403. ZOO). I ostali problemi vezani za
25
ovu situaciju rješavaju se prema pravilima koja važe za alternativne obaveze.
Kod određivanja kvaliteta opisom u ugovoru se riječima i/ili crtežima

označavaju sve ili samo pojedine osobine stvari. Za mnoge artikle je u trgovini već
uobičajen način na koji se opisuje kvalitet i zna se na koje osobine treba obratiti
pažnju.
Drugi i u praksi veoma čest način je određivanje kvaliteta po mustri (uzorku) ili
modelu. Mustra ili uzorak je manja količina stvari čijim osobinama mora da
odgovara ukupno ugovorena količina. Pri ovakvom načinu ugovaranja kvaliteta
posebnu pažnju treba posvetiti određivanju i očuvanju identiteta mustre (uzorka).
Posebnu sigurnost strankama pruža “autentičan uzorak”. Prema uzansi 141, to je
onaj “koji je zapečaćen i na kome je etiketa potpisana od stranaka, ili uzorak koji je
jedna stranka pod svojim pečatom predala drugoj, ili uzorak koji je posrednik
izdvojio i zapečatio svojim pečatom”. Ako ima više uzoraka, mjerodavan je za
određivanje kvaliteta onaj “koji su stranke kao takav odredile” (uz. 141). Za neke
artikle postoje i tipske mustre. Utvrđuju ih privredne asocijacije i ustanove, često
pod posebnim komercijalnim nazivima. Model je tijelo koje predstavlja osobine i
dimenzije industrijskog ili zanatskog proizvoda, odnosno njihovog dijela, koji je
26
predmet prodaje. Zakon o obligacionim odnosima (čl. 538, st. 1) ne daje osnova
za široku mogućnost odstupanja od uzorka ili modela. Na bazi opštih pravila može
se smatrati da je odstupanje dopušteno jedino ako je to na neki način ugovoreno.
Zakon dalje dozvoljava “nedostatak jednakosti” (saobraznosti) onda kada je
uzorak, odnosno model podnesen kupcu “samo radi obavijesti i približnog
određivanja osobine stvari, bez obećanja saobraznosti”.
Kvalitet se može odrediti i specifikacijom. Pod njom se, prema uzansi 140,
podrazumijeva “svaka odredba ugovora kojom se bliže određuju svojstva i
asortiman robe”. Ukoliko su specifikacijom određena samo neka svojstva robe,
25
Vidjeti član 403. - 408. ZOO.
26
Uzorak i model ne moraju biti novi i po tome se razlikuju od istih pojmova iz Zakona o industrijskom vlasništvu u
Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br. 3/02).
36
osobine koje nisu predviđene moraju da zadovolje dva kriterija: da budu u skladu
sa specificiranim svojstvima i da odgovaraju onome što je u prometu uobičajeno.
Bude li sporazumom stranaka utanačeno da je kupac dužan da nakon zaključenja
ugovora ispostavi specifikaciju, postoji posebna vrsta ugovora - specifikaciona
prodaja. Ona je regulisana i u Zakonu o obligacionim odnosima (član 539). Suština
zakonskih rješenja je u tome da nakon bezuspješnog proteka roka za davanje
specifikacije od strane kupca, prodavac može da bira da li će raskinuti ugovor ili će
sam sačiniti specifikaciju. Prodavčeva specifikacija važi ukoliko kupac u razumnom
roku po prijemu obavještenja o specifikaciji prodavca ne da svoju - drugačiju
specifikaciju.
Kvalitet se može odrediti i tipom. Tip je onaj skup svojstava pod kojim se jedna
roba pojavljuje u prometu tako da je ona više ili manje poznata širokom krugu
potrošača. Tip se označava posebnim nazivom (vlašićki sir, na primjer). Manja
količina robe koja predstavlja tip često se čuva kod nadležnih tržišnih ustanova,
tržnica na veliko i berzi, te predstavlja i uzorak te robe. Od tipa treba razlikovati
tehničku oznaku pojedine robe, koja je poznata samo užem krugu stručnjaka.
Razlika između tipa i tehničke oznake je faktičko pitanje.
Stranke mogu ugovarati kvalitet pozivom na standarde. Standardi su pravila o

27
organizaciji i načinu proizvodnje, te proizvodu kao njihovom rezultatu. Mogu biti
28
međunarodni, nacionalni, granski i proizvođački ili interni. Politika standardizacije
se sprovodi u državnom Institutu za standarde, mjere i intelektualno vlasništvo
Bosne i Hercegovine. Postoji li više standarda za istu robu, a stranke nisu istakle
koji žele, “podrazumijeva se standard koji važi u mjestu prodavca” (uz. 142.).
Kvalitet se, napokon, može ugovoriti i primjenom posebnih, tehničkih termina.

Njihovo značenje je određeno bilo u dispozitivnim propisima, bilo u uzansama,
odnosno poslovnim običajima. Kod nas su najvažniji termini ove vrste definisani u
Opštim uzansama. Izraz “uobičajeni kvalitet” označava ona svojstva stvari koja se
“u mjestu prodavca redovno traže u prometu takvom robom” (uz. 143.). Ovom
treba dodati još dva značajna momenta. Trenutak zaključenja ugovora je
mjerodavno vrijeme za određivanje “uobičajenog kvaliteta”. I drugo, pri definisanju
svojstava stvari mora se voditi računa i o količini. Termin “kakva - takva” (uz. 144.)
znači da se roba sa određenog mjesta ili iz određene proizvodnje uzima bez
prebiranja i izdvajanja dijelova boljeg, odnosno lošijeg kvaliteta. Upravo zbog toga
se smatra da prodavac, osim u slučaju obmane, ne odgovara za materijalne
nedostatke koji bi se u ovom slučaju pojavili. Isto dejstvo ima i sintagma “viđeno-
odobreno” (uz. 145.) Razlog za usvojeno rješenje je u tome što se ovdje smatra da
je kupac prije zaključenja ugovora pregledao robu i pristao na njen kvalitet.
27
Zakon o standardizaciji (Sl. list RBiH, 13/93) u članu 1. i 24. daje izuzetno široku definiciju standarda
28
Član 12. Zakona o standardizaciji. Razrađeni su u čl. 30 i 31. istog akta.
37
2.4. Određivanje kvaliteta dispozitivnim propisom
Ako kvalitet nije ni propisan, ni ugovoren, on će se utvrditi na osnovu

dispozitivnih propisa. Zakon o obligacionim odnosima, za razliku od Opštih uzansi
(uz. 146.), nema posebnih pravila koja bi važila samo za prodaju. Zbog toga se za
rješavanje ovog pitanja koriste opšte norme o ispunjenju obaveza, (čl. 311 ZOO).
No, suštinskih razlika između posmatranih izvora nema.
Ako prodavac ne zna namjenu generičkih stvari, dužan je dati stvari “srednje
kakvoće” (član 311, st. 1). Stilizacija uzanse 146, stav 2. je bila opširnija i bolja.
Stoga je neophodno tumačenjem čl. 311. doći do rješenja koja smo već imali u
našem pravu. A to znači da se sa neznanjem prodavca izjednačava i situacija u
kojoj mu namjena nije ni “morala biti poznata”. Time je položaj prodavca u procesu
dokazivanja znatno olakšan. I drugo, ne treba smatrati da je prodavac obavezan
29
na isporuku upravo srednjeg kvaliteta. Prodavac može svoju obavezu uredno
ispuniti i predajom robe boljeg kvaliteta, onoga koji “ne može biti ispod srednjeg
kvaliteta” (uz. 146, st. 2.). Kada se zna da je “srednji kvalitet” aritmetička sredina
svih poznatih kvaliteta jedne vrste robe na bosanskohercegovačkom tržištu, jasno
je da je i poslovna pozicija prodavca ovim poboljšana.
Prodavac koji zna namjenu za koju će kupac koristiti stvar “dužan je dati stvari
odgovarajuće kakvoće” (član 311, st. 2. ZOO). Sa poznavanjem namjene valja
izjednačiti i situaciju u kojoj je prodavac morao da zna za šta će se stvar
upotrebljavati. Ovakvo rješenje pojačava poslovni položaj kupca, jer olakšava
dokazivanje nepažnje ili nesavjesnosti prodavca.
3. Ambalaža
30
“Ambalaža je stvar, sredstvo pakovanja, a time i imovinska vrijednost”. Može
se definisati i kao zaštitni omot robe. Ambalažu je moguće podijeliti na različite
načine. 31 Juridički su najvažnije podjele na potrošnu i nepotrošnu ambalažu, te
običnu i originalnu (“originalno pakovanje”). Prema članu 75. Zakona o
standardizaciji, “proizvodi u originalnom pakovanju”, su oni “koji su prije stavljanja u
promet na tržištu upakovani na način koji osigurava da se sadržaj pakovanja ne
može izmijeniti, utrošiti, odnosno upotrijebiti bez otvaranja ili oštećivanja
pakovanja, a u cilju da se tako upakovan proizvod ponudi neposrednom potrošaču,
odnosno korisniku”. Od ambalaže treba razlikovati zaštitu robe koja se ne pakuje.
Ambalaža je bitan element ugovora, ako je to propisano ili izričito ugovoreno.

U svim ostalim slučajevima ona je nebitan sastojak. No, uprkos tome potrebno joj
je posvetiti posebnu pažnju. Obezbjeđenje ambalaže i pakovanje robe je po
dispozitivnim propisima obaveza prodavca. Isti pravni tretman ima i obaveza
29
Prema Kapor dr Vladimir - Carić dr Slavko, isto djelo, str. 129.
30
Bukljaš dr Ivo: “Pravne norme i trgovački običaji za ambalažu”, Progres, Zagreb 1962, str. 5.
31
Bukljaš dr Ivo, isto djelo, str. 6-8 navodi sljedeće vrste ambalaže: neodvojiva i odvojiva, potrošna i nepotrošna,
zamjenljiva i nezamjenljiva, investiciona i neinvesticiona, te sitna i krupna.
38
zaštite robe koja se posebno ne pakuje. Suprotna rješenja moraju biti nesumnjivo
utanačena.
Ambalaža može biti određena prinudnim propisima. Osnovu i elemente za to

daje Zakon o standardizaciji (čl. 74). Preciziranje se vrši podzakonskim aktima.
Kogentan režim karakterističan je za ambalažu koja ima sanitarni značaj u najširem
smislu riječi: od pakovanja hrane do radioaktivnih supstanci. Drugi izvor pravila o
ambalaži je konkretan ugovor. Stranke se o ambalaži sporazumijevaju opisujući je,
upotrebom tehničkih termina ili pozivom na posebne uzanse. U njima postoji
razrađen sistem tehničkih, poslovnih i pravnih normi o pakovanju pojedinih vrsta
robe. 32 Ukoliko ugovor šuti o pitanju ambalaže, tada Opšte uzanse zahtijevaju da
prodavac obezbijedi uobičajenu ambalažu. Tek ako ova nije predviđena, važiće
dispozitivna norma Opštih uzansi.
Dva su osnovna zahtjeva koje uzansa 79. postavlja u pogledu ambalaže. Ona,
najprije, mora da robu učini sposobnom za prevoz bez oštećenja. Kao mjerodavan
se uzima ugovoreni način prevoza, a ako on nije predviđen, onda onaj kojim se
roba po prirodi posla redovno transportuje između mjesta otpreme i opredjeljenja u
konkretnom slučaju. I drugo, ambalaža mora biti takva da obezbjeđuje primjenu
najnižeg podvoznog stava na izabranim načinima transporta.
Bude li u ugovor unesena neka od sljedećih klauzula: “franco ambalaža”,

“ambalaža izgubljena”, “ambalaža gratis” ili njima slična, ambalaža se ne mora ni
33
platiti ni vratiti (uz. 162). Sudska praksa je razvila još neke kriterije u pogledu
obaveze vraćanja ambalaže. Ambalažu manje vrijednosti i onu koja je namijenjena
za jednokratnu upotrebu kupac ne mora vratiti i kad ništa nije u ugovoru
predviđeno. Vrednija ambalaža i namijenjena za višekratnu upotrebu mora se
vratiti ako na to ukazuju okolnosti posla. Napokon, trajnu ambalažu veće vrijednosti
kupac je dužan vratiti i kad ništa posebno nije između stranaka utanačeno.
4. Transportne klauzule
Transportne klauzule su tehnički trgovački termini kojima se prodavac i kupac

na skraćen način dogovaraju o nizu pitanja od značaja za izvršavanje ugovora o
prodaji. U ta pitanja spadaju: organizacija isporuke, organizacija transporta,
snošenje troškova isporuke i transporta, sklapanje ugovora o transportnom
osiguranju i snošenje troškova tog osiguranja, te prelaz rizika sa prodavca na
kupca. Pored ovih, zavisno od vrste klauzule i izvora za određivanje njenog
sadržaja, transportnim klauzulama mogu se urediti i druga kao što su: plaćanje
carina, pribavljanje dozvola i slično. Rješenja transportne klauzule unesene u
ugovor o prodaji bitno utiču na sadržaje ugovora koje prodavac ili kupac zaključuju
sa špediterom, prevoznikom, osiguravačem i drugim vršiocima usluga u prometu
robe. Ali, transportne klauzule nikada neposredno ne uređuju odnose između
prodavca ili kupca sa vršiocima usluga.
32
Vidjeti rješenja pojedinih posebnih uzansi kod Bukljaš dr Ivo, isto djelo, str. 73 - 97.
33
Vidjeti odluku Vrhovnog privrednog suda ex-SFRJ P 408/64 od 1. X 1964.
39
Međunarodna privredna komora u Parizu (1936.) kodifikovala je najvažnije
transportne klauzule. Akt kojim je to učinjeno nosi naziv INCOTERMS
(International Commercial Terms). Revizije INCOTERMS-a izvršene su 1953,
1967, 1976, 1980, 1990 i 2000 g. Za reviziju iz 1980. godine su značajne dvije
stvari. Njome je ovaj reglman, najprije, izjednačen sa Revidiranim
spoljnotrgovinskim definicijama SAD (1941) koje regulišu ista pitanja. Time je
INCOTERMS praktično postao dokument sa univerzalnom primjenom. I drugo,
revizija iz 1980. godine je prilagodila značenje klauzula potrebama multimodalnog i
kontejnerskog transporta. Posljednja revizija je u sebe uključila zahtjeve novih
transportnih tehnologija (multimodalni i rollov/rollott prevozi) te sve češće
elektronske obrade podataka.
INCOTERMS sadrži samo pravila o tumačenju pojedinih transportnih

34 35
klauzula. Njihov sadržaj može ugovorom biti proširen ili sužen. Zahvaljujući
izuzetno obimnom sadržaju pojedinih klauzula to se u praksi relativno rijetko čini.
Zbog toga se smatra da je primjena INCOTERMS značenja pojedinih klauzula
uobičajena. 36 Ovo pravilo važi za međunarodnu prodaju. U domaćem pravu ono
može biti sporno. Razlog za to leži u činjenici što su opšte uzanse (uz. 100 do 114)
regulisale istu materiju. Na osnovu toga se postavljaju dva važna pitanja: kakav je
odnos u pogledu sadržaja, a kakav u pogledu osnova primjene INCOTERMS-a i
Opštih uzansi.
INCOTERMS i Opšte uzanse, najprije, ne sadrže potpuno iste klauzule.

Drugo, broj klauzula je u INCOTERMS-u manji, ali je njihov sadržaj određen daleko
šire; klauzule INCOTERMS-a sadrže po deset obaveza svake stranke, dok to sa
uzansama nije slučaj. I treće, pojedine klauzule imaju različita značenja u ova dva
akta. S obzirom da pretpostavka o pristanku stranaka na pravila Opštih uzansi više
ne postoji (čl. 1107, st. 1 ZOO) i na činjenicu da su INCOTERMS značenja u
veoma širokoj upotrebi, skloni smo shvatanju da će se i u domaćem prometu davati
37
značenja transportnim klauzulama koja one imaju u INCOTERMS-u. Bude li to
slučaj, pretpostavlja se važenje posljednje revizije, one iz 2000. godine.
Na kraju dvije napomene. Prva, ukoliko se transportne klauzule mijenjaju ili

dopunjavaju, treba biti posebno oprezan. 38 I najmanja izmjena u skraćenici koja
označava pojedinu klauzulu može značajno da promijeni smisao, sadržaj odnosa
koji je inače tipičan za dati slučaj. I drugo, transportne klauzule se ne smiju
upotrebljavati rutinski. Složenost poslova i veliki broj obaveza stranaka uvijek mogu
da rezultiraju rješenjima koje stranka ili stranke nisu željele.
34
Draškić dr Mladen: “Transportne klauzule” u “Ugovori u međunarodnoj trgovini” Pravni fakultet, Beograd 1985,
Svezak II, str. 2 naročito.
35
Tačka 6. Uvoda u INCOTERMS prema publikaciji INCOTERMS”, Nacionalni odbor SFRJ u MTK u Parizu -
Jugoslavija - publik, Beograd 1987, str. 7.
36
Vidjeti Reithmann dr Christoph: “Internationales Vertragsrecht”, Otto Schmidt, III Aufl. Koln 1980, str. 273.
37
Tačka 6. “Uvoda” u INCOTERMS 1980. sugeriše isto rješenje.
38
Tačka 7. “Uvoda” u INCOTERMS 1980.
40
GLAVA DRUGA
OBAVEZE PRODAVCA
I - UOPŠTE O OBAVEZAMA PRODAVCA
1. Vrste obaveza
Obaveze prodavca su dužnosti izvršavanja određenih radnji koje za njega

proističu iz ugovora o prodaji. Vezanost pojedinih obaveza za ekonomsku suštinu
posla prodaje, njihova zastupljenost u dispozitivnom zakonodavstvu i značaj u
praksi su mjerila prema kojima se dužnosti prodavca mogu podijeliti na osnovne i
sporedne.
U osnovne dužnosti ubrajaju se isporuka, garancija za materijalne nedostatke,

garancija za pravne nedostatke i ispostavljanje fakture. Ove obaveze biće predmet
posebnog izlaganja.
Sporedne obaveze su vezane za izvršavanje glavnih obaveza i za režim

odgovornosti prodavca. Postoje različite klasifikacije ove grupe obaveza, a
potrebno je posebno istaći dvije: čuvanje stvari i obavještavanje.
Obaveza čuvanja stvari je zajednička dužnost saugovaratelja (član 520 - 522

ZOO). Ona leži na prodavcu onda kada je zbog kupčeve docnje sa prijemom
isporuke rizik prešao na kupca, a državina (posjed) stvari ostala kod prodavca
(član 520, st. 1 ZOO). Dužnost obavještavanja kupca o svim momentima
relevantnim za zaključenje i izvršavanje ugovora kod nas predstavlja konkretizaciju
načela poštenja i savjesnosti. Zbog toga se može smatrati da ona ima karakter
opšte obaveze prodavca, iako je relevantne zakonske odredbe o prodaji regulišu
samo sporadično. Pravni režim ove dvije vrste obaveza biće izložen u sklopu
razmatranja odgovornosti stranaka za neispunjenje ili neuredno ispunjenje
ugovora.
39
Ostale sporedne obaveze mogu biti fundirane u dispozitivnim propisima ili na
ugovoru. Ispitaćemo ih na mjestima na kojima se to može učiniti povezano sa
drugim srodnim predmetima izlaganja.
2. Karakter obaveza prodavca
Ugovor o prodaji je sinalagmatičan. Zbog toga su obaveze prodavca

istovremeno i prava kupca. Ukorijenjenost prodaje u osnovni prometni odnos i
bogatstvo veza kroz koje se zadovoljavaju različite potrebe stranaka, čine od
obaveza prodavca izuzetno složene pojave. Svaka od njih se sastoji od većeg
broja relativno samostalnih radnji za koje važe posebna pravila i za čije izvršenje
39
Član 473. ZOO: Organizovanje prijevoza.
41
moraju biti ispunjene predviđene pretpostavke. Načini izvršavanja obaveza
tipizirani su kroz njihove modalitete. Oni označavaju vrste radnji koje treba
preduzeti i način na koji to valja učiniti da bi se konkretna dužnost smatrala uredno
ispunjenom.
Obaveze prodavca tijesno su povezane sa elementima ugovora. Osnovne

dužnosti neposredno proističu iz bitnih sastojaka prodaje. Pored toga, dužnosti su
povezane i sa odgovornošću prodavca za neizvršenje ili neuredno izvršenje
ugovora. Uprkos ovome, između elemenata, obaveza i odgovornosti postoje bitne
pojmovne i funkcionalne razlike. Zbog toga njihovo pravno regulisanje treba uvijek
precizno razgraničiti.
II – ISPORUKA
1. Pojam isporuke
“Isporuka” robe, “predaja stvari” (čl. 467. ZOO) ili njeno uručenje kupcu
odnosno kupčevom zastupniku, stavljanje robe na raspolaganje kupcu, osnovna je
40
obaveza prodavca. Ona je neraskidivo vezana sa prenosom rizika i prelaskom
svojine, te zato predstavlja karakterističnu dužnost u ugovoru o prodaji. Razumljivo
je, stoga, da je isporuka postala “centralna os cijelog sistema prava prodaje”. 41
Pod “isporukom” podrazumijevamo sistem faktičkih i pravnih radnji koje

prodavac mora da izvrši prema svim relevantnim izvorima da bi kupac mogao steći
posjed stvari i svojine na njoj. Složenost ove kategorije zahtijeva posebnu razradu
njenih elemenata.
Isporuka se mora sastojati barem iz jedne faktičke i jedne pravne radnje.

Faktičkim radnjama smatramo fizička i materijalna činjenja ili nečinjenja čiji je cilj
omogućavanje kupcu da stekne posjed na stvari koja je predmet prodaje. Radnja
uručenja stvari je najčešća i najtipičnija među njima. Ona čini kičmu isporuke, ali se
cijela obaveza ne može na nju reducirati. To posebno nije moguće kod trgovačkih
42
prodaja sa otpremom stvari ili sa prodajom u mjestu opredjeljenja, kada na
prodavca pada i obaveza organizovanja ili omogućavanja prevoza. Nečinjenje ili
propuštanje može, ali samo izuzetno da predstavlja radnju isporuke. To će biti
slučaj kada se stvar, po nekom osnovu, već nalazi kod kupca (na primjer po
osnovu posla lizinga). 43 Ovakva predaja naziva se i fiktivnom. 44 Pravne radnje su
izjave volje. One prate faktičke radnje, i mogu se učiniti izričito ili prećutno. Njihov
značaj je u tome što jednu materijalnu radnju koja može imati različita pravna
40
O različitim pojmovima i konceptima “predaje” ili isporuke vidjeti Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 73 - 74.
41
Draškić dr Mladen “Međunarodna prodaja prema...”, str. 125.
42
Vidjeti Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 127. Član 473 ZOO.
43
Mitrović dr Dobrosav, isto djelo, str. 49 smatra da ovo rješenje treba prihvatiti iako nije sadržano u ZOO.
44
Opširno o ovome vidjeti kod Krulj dr Vrleta, isto djelo, str. 78 - 79.
42
značenja kvalifikuju upravo kao radnju isporuke. Zahvaljujući tome što isporuka
uvijek predstavlja i akt volje, ona može biti određena i kao pomoćni pravni posao. 45
Koje će materijalne i pravne radnje ulaziti u sistem isporuke zavisi od istih

faktora od kojih zavisi i cijeli sistem obaveza prodavca. Bitno je zapaziti da se
pored izvora prava ovdje uključuju običaji i okolnosti konkretnog posla. To od
isporuke čini i faktičko pitanje.
Prema članu 467, st. 2 ZOO primarni je cilj isporuke uručenje stvari kupcu, a to
znači prenos posjeda stvari na njega. Uzansa 70 je o ovom pitanju sadržavala
rješenje koje je više odgovaralo poslovnoj prodaji. Prema njoj, prodavac je morao
da uradi ono što je potrebno “da bi kupac mogao primiti isporuku”. Dakle, cilj
isporuke nije bio aktualni prenos posjeda, nego stvaranje mogućnosti kupcu da
posjed stekne. Upravo “takav pojam isporuke dopušta da se pitanje prelaska rizika
46
za robu reguliše nezavisno od pitanja prelaska svojine sa prodavca na kupca”.
Pošto ono ne isključuje i mogućnost sticanja najjačeg stvarnog - svojinskog prava,
razmatrano rješenje smo uvrstili u definiciju isporuke.
Isporuka je složena obaveza. Zbog toga ona ima više modaliteta, od kojih su
najvažniji tipizirani. Za njih postoje rješenja u dispozitivnim propisima. Modaliteti su
pojam koji u sebe uključuje: vrste radnji koje ulaze u sistem isporuke, obilježja tih
radnji, te način na koji one moraju biti ispunjene. Zadovoljavanje normi kako o
pojedinim modalitetima tako i o svima modalitetima zajedno znači i uredno
izvršenje isporuke. Vrste modaliteta o kojima govorimo su: predmet, mjesto, način,
vrijeme i dejstva isporuke.
2. Predmet isporuke
“Predmet isporuke” je širi pojam od “predmeta ugovora”. Predmet isporuke

obuhvata predmet prodaje, ali i druge stvari koje određuju isporuku i na kojima se
vrše radnje isporuke. To su, prema članu 468. ZOO pripaci i koristi od stvari
(plodovi i zakupnina npr.).
Član 468. ZOO zahtijeva da stvar bude predana u “ispravnom stanju”. Ova
formulacija podrazumijeva isporuku stvari koja je ugovorena, a ne neke druge
stvari (aliud) (član 307, st. 2. ZOO). I drugo, ZOO zahtijeva da stvar bude bez
materijalnih nedostataka.
45
Ovakva pravna kvalifikacija isporuke ne znači usvajanje njemačke koncepcije apstraktnog stvarnopravnog posla kao
trećeg sastavnog dijela isporuke. Manifestacija volje ovdje se odnosi samo na obligacionu radnju, a ne na svojinsko
pravo.
46
Kapor dr Vladimir - Carić dr Slavko, isto djelo, str. 132.
43
3. Mjesto isporuke
3.1. Pojam mjesta isporuke
Mjesto isporuke je geografska lokacija ili lokalitet u kome sve, ili barem
najvažnije, radnje isporuke moraju da budu završene. Određivanje lokacije jeste
utvrđivanje mjesta isporuke u širem, a lokaliteta u užem smislu. Za mjesto isporuke
se vezuju: razgraničenja dužnosti stranaka, prelazak troškova, prelazak rizika,
prelazak svojinskih prava i neka dispozitivna pravila o načinu izvršenja ugovora.
Otuda je njegov značaj veliki.
Mjesto isporuke može da posluži i kao kriterij za određivanje tipa ugovora o

prodaji. Prema njemu prodaje mogu biti: 1 - prodaje u mjestu (nedistancione) - kod
njih prodavac i kupac, po pravilu, imaju sjedišta u istom mjestu; 2 - prodaje sa
otpremom (distancione) - najčešće onda kada su sjedišta stranaka u raznim
mjestima i 3 - prodaje u mjestu opredjeljenja (distancione), kod kojih se mjesto
isporuke nalazi u mjestu opredjeljenja i koje takođe pretpostavljaju postojanje
različitih sjedišta stranaka.
Mjesto isporuke i u širem i u užem smislu se određuje prvenstveno ugovorom.

Sporazum stranaka o tome može biti izričit ili prećutan. Izričito određivanje se u
privrednoj prodaji najčešće vrši transportnim klauzulama. Ako u ugovoru nije ništa
rečeno, primijeniće se dispozitivna pravila. Pošto između člana 471. ZOO i uzansi
71 - 74 ne postoji protivrječnost, izložićemo ih kao jedinstven sistem pravila. Taj
sistem nije suprotan opštim rješenjima o mjestu ispunjenja nenovčanih obaveza iz
člana 319. ZOO.
3.2. Mjesto isporuke u širem smislu
Određivanje mjesta isporuke u širem smislu, prema dispozitivnim normama,

zavisi od vrste stvari koja je predmet ugovora. Pored toga, ono može zavisiti i od
posebnih okolnosti konkretnog posla.
“Ako je prodavac zaključio ugovor u vršenju svoje redovne privredne

47
djelatnosti”, a radi se o robi određenoj po rodu, mjesto isporuke je sjedište
prodavca. U kojem trenutku - nije precizirano. Uporedno pravo poznaje različita
rješenja. Smatramo da kod nas princip pravne sigurnosti zahtijeva da se mjesto
isporuke određuje prema sjedištu prodavca u vrijeme zaključenja ugovora. U
slučaju da prodavac u trenutku zaključenja ugovora ima više poslovnih jedinica,
mjestom isporuke smatraće se ono iz koga je poslana ponuda ili u kome je
prodavac dao prihvat, zavisno od okolnosti konkretnog ugovora (uz. 71, st. 2).
Bude li utanačeno da će se generičke stvari uzeti sa određenog stovarišta ili
količine, mjesto isporuke biće ono u kome se u trenutku zaključenja ugovora
nalazilo stovarište, odnosno roba (član 471, st. 2 ZOO; uz. 72, st. 2).
47
Kritiku ove formulacije vidjeti kod Mitrović dr Dobrosav, isto djelo, str. 55. Očito je da se citirano rješenje odnosi na
prodaju poslovnog prava.
44
Za individualizirane i buduće stvari postoji alternativno rješenje. Ako u vrijeme
zaključenja ugovora stranke znaju gdje se stvar nalazi, odnosno gdje će biti
proizvedena, ta lokacija je i mjesto isporuke (član 472, st. 2 ZOO; uzansa 72. st. 1).
Ne znaju li stranke gdje se stvar nalazi, odnosno gdje će se proizvesti, važe opšta
pravila.
Kada na osnovu teksta ugovora postoji sumnja o tome da li su stranke željele

da mjesto isporuke bude mjesto otpreme ili opredjeljenja, uzanse se izjašnjavaju za
mjesto otpreme (uz. 74. st. 1). Mjesto opredjeljenja se određuje po podacima
ugovora o prevozu, ukoliko nešto drugo iz ugovora izričito ne proizlazi (uz. 74. st.
3).
Prodavac koji ne može da izvrši isporuku u ugovorenom mjestu, zato što su

nastupile transportne smetnje, mora o tome da obavijesti kupca. Kupac je tada
ovlašten da jednostranom izjavom promijeni mjesto isporuke; on može zahtijevati
da to bude mjesto u kome se roba nalazi u trenutku nastupanja prekida prevoza.
Pošto su troškovi prevoza do ugovorenog mjesta isporuke uračunati u cijenu,
kupac može da ih odbije od onoga što plaća prodavcu po osnovu prodaje (uzansa
73).
3.3. Mjesto isporuke u užem smislu
Kod nedistancione prodaje, mjesto isporuke u užem smislu je skladište

prodavca. Ako prodavac ima više skladišta u istom mjestu, on određuje sa kojega
od njih će isporuka biti izvršena (uz. 71. st. 4).
Rješenja su složenija kod distancione prodaje. Ako je transportni terminal

(željeznička stanica, luka itd.) udaljen od skladišta prodavca manje od deset
kilometara, mjesto isporuke u užem smislu je transportni terminal. U suprotnom,
mjesto isporuke je skladište prodavca (uz. 71. st. 5). Prodavac koji ima više
skladišta u mjestu isporuke u širem smislu, sam određuje sa koga će se izvršiti
isporuka. Mjesto isporuke u užem smislu značajno utiče i na pravila o načinu
isporuke.
4. Način isporuke
4.1. Pojam i vrste
“Način isporuke” je pojam koji obuhvata sve vrste radnji (izdvajanje, pregled,
pakovanje, utovar i slično) i modalitete obavljanja tih radnji (izdvajanje u skladištu
uz odabir loših komada npr.) koje prodavac treba da izvrši da bi predmet isporuke
stavio na raspolaganje kupcu i tako izvršio svoju osnovnu obavezu. Način isporuke
je izuzetno složena kategorija. On je uređen ugovorom, veoma ograničeno
dispozitivnim propisima, Opštim uzansama, poslovnim običajima, prirodom robe i
okolnostima posla. Pored toga, kao supsidijarna pravila primjenjuju se i norme
45
Zakona o obligacionim odnosima o ispunjenju nenovčanih obaveza (član 296. i
298. naročito).
Prema načinu na koji se predmet stavlja kupcu na raspolaganje, način

isporuke, a time i sama isporuka, može biti: simboličan, dokumentaran i realan
(stvaran). Pod simboličnom isporukom podrazumijeva se predaja manjeg dijela
predmeta isporuke ili neke druge stvari koja predstavlja ukupno ugovorenu cjelinu i
koja je podobna da manifestuje stavljanje posjeda na raspolaganje kupcu, odnosno
prenos posjeda sa prodavca na kupca. Kao primjeri mogu da posluže predaja
ključeva automobila ili ključeva skladišta u kome se nalazi predmet ugovora.
Dokumentarna isporuka je ona koja se vrši predajom papira koji kupcu
omogućavaju efektivno raspolaganje prodanim stvarima. Dokumentarna isporuka
se može izvršiti prodajom bilo kojih robnih hartija. One ne moraju da imaju
svojstvo papira od vrijednosti, posebno, ne stvarnopravnih. Tako će se isporukom
smatrati i prenos skladišnog lista, koji je legitimacioni papir i skladišnice, koja daje
pravo svojine na robi. I transportni dokumenti mogu biti iskorišteni za
dokumentarnu isporuku. Napokon, isporuka se može izvršiti i uručenjem samih
stvari koje su predmet ugovora. Sa uručenjem se izjednačava stavljanje stvari na
raspolaganje kupcu. Takvu isporuku nazivamo realnom.
Po vremenu predaje cijele ugovorene količine način isporuke može biti

kontinuelan i sukcesivan. U prvom slučaju postoji jednokratna isporuka. Ona se
sastoji u stavljanju kupcu na raspolaganje cijele ugovorene količine odjednom ili
unutar izvjesnog perioda, ali kontinuelno, tj. bez većih prekida. Sukcesivnom ili
obročnom isporukom nazivamo onu isporuku kod koje se ugovorena količina
stavlja na raspolaganje kupcu u manjim, relativno samostalnim dijelovima između
čijeg uručenja postoji vremenski diskontinuitet.
4.2. Realna jednokratna isporuka
Način stavljanja kupcu na raspolaganje stvari koja reprezentuje cijelu količinu

zavisi od okolnosti konkretnog slučaja i od prirode robe. Zato za simboličku
isporuku ne postoje posebna dispozitivna pravila. Dokumentarna isporuka vrši se
uručenjem robnih hartija ili prevoznih papira na način koji je za svaki od njih
posebno predviđen. U takvim uslovima poseban supsidijarni pravni režim razvio se
samo za realnu isporuku. On važi i za cijelu količinu i za obrok. Pravila se razlikuju
za nedistancionu i za distancionu prodaju.
Kod nedistancione prodaje postoje tri načina isporuke na skladištu prodavca.

Prvi se sastoji u zajedničkom izboru i izdvajanju generičke robe radi njene otpreme.
Akteri odbira robe su prodavac i kupac (uz. 76, st. 1. i uz. 77). Drugi način se
realizuje ako uredno pozvani kupac ne dođe radi odabira i izdvajanja robe. Tada
prodavac ove radnje može učiniti sam. I treće, ako uredno pozvani kupac nije
došao, a prodavac ne može bez njega da odabere i izdvoji robu, isporuka se
sastoji u izvršavanju onih radnji koje prodavac može da obavi sam. Ovo rješenje
uzanse 72, st. 2. je značajno zbog toga što u trenutku izvršenja posljednje radnje
46
prodavca, rizik prelazi na kupca i onda kada stvar nije izdvojena iz mase, odnosno
ako nije individualizirana.
Kod distancione prodaje način isporuke zavisi od toga da li je mjesto isporuke

transportni terminal ili skladište prodavca. U prvom slučaju, pravila koja važe za
predaju robe na prevoz ujedno su i pravila o načinu isporuke. Na primjer, kod
komadnih pošiljki koje se prevoze željeznicom način isporuke će se sastojati u
predaji pošiljke sa popunjenim tovarnim listom u željezničkom magazinu. Situacija
je složenija kada se isporuka vrši na skladištu prodavca. Tada se isporuka sastoji u
utovaru robe na vozilo. Tek od tog trenutka rizik i troškovi prelaze na kupca (član
474. ZOO; uz. 76, st. 3). Ako vozar ili špediter zahtijevaju nešto drugo, na primjer
slaganje robe na utovarnoj rampi skladišta, isporuka će biti izvršena traženim
radnjama (uz. 76, st. 1). Bude li ugovorom o distancionoj prodaji predviđena
isporuka u mjestu opredjeljenja, način isporuke biće identičan načinu uručenja robe
primaocu. Da bi roba došla do mjesta opredjeljenja prodavac mora “na uobičajeni
način i pod uobičajenim uslovima” sklopiti sve ugovore potrebne za izvršavanje
prevoza “do određenog mjesta” (član 473. ZOO).
5. Vrijeme isporuke
5.1. Pojam
Vrijeme isporuke je trenutak ili period u kome sve radnje koje predstavljaju
48
isporuku treba da budu završene. Vrijeme isporuke određuje se ugovorom i/ili
dispozitivnim propisima. U praksi preovlađuju situacije u kojima se stranke
sporazumijevaju o vremenu isporuke, a tačno utvrđivanje značenja njihovog
sporazuma vrši se prema dispozitivnim propisima. Kod nas dolaze u obzir Zakon o
obligacionim odnosima (član 315. - 317. i 469. naročito) i Opšte uzanse.
Interesantno je da posljednji akt ima dvostruku funkciju. On postavlja i opšta pravila
o civilnom računanju rokova (uz. 86.) i posebna rješenja, koja predstavljaju
komercijalnu interpretaciju pojedinih izraza (uz. 82, na primjer).
Rok isporuke je u načelu nebitan element ugovora. No, iz sporazuma stranaka

ili iz okolnosti posla može proizaći kvalifikacija roka kao bitnog elementa posla.
Ova činjenica značajno utiče na niz drugih rješenja, onih o odgovornosti posebno,
pa se ugovori sa rokom isporuke kao bitnim elementom smatraju posebnom vrstom
posla - fiksnom prodajom.
5.2. Vrijeme jednokratne isporuke
Prvi izvor prava za određivanje vremena jednokratne isporuke je ugovor. U

njemu je to moguće učiniti na tri načina: označavanjem datuma, određivanjem
perioda i upotrebom tehničkih termina. Tehnički termini se odnose na utvrđivanje
perioda isporuke.
48
Draškić dr Mladen “Međunarodna prodaja prema...”, str. 131. definiše drukčije rok isporuke. To je “trenutak vremena
počevši od koga kupac može zahtevati izvršenje isporuke”.
47
Pod datumom se podrazumijeva bilo koji mogući kalendarski datum. U slučaju
ugovaranja nemogućeg datuma, tumačenjem će se utvrditi prava volja stranaka.
Na određeni datum prodavac je dužan da izvrši isporuku do kraja radnog vremena.
Drukčije može biti izričito ugovoreno ili određeno na osnovu mjesnih običaja.
Period je protek vremena u kome sve radnje isporuke moraju biti završene.
Određuje se: danima, sedmicama, mjesecima, dijelovima godine, te godinama. Za
svaki od njih postoji poseban način računanja (član 77. ZOO). Ako su oznake
vremena upotrijebljene kombinovano, računanje počinje od veće vremenske
kategorije. Tri se pravna pitanja postavljaju pri ovakvom načinu određivanja
vremena isporuke: od kada teče rok, kada se rok završava i ko ima pravo da odredi
stvarno vrijeme isporuke kada je ono utvrđeno periodom?
Osnovno je pravilo da rok počinje teći od dana zaključenja ugovora. No, ako je
izvršenje isporuke vezano za neku radnju prodavca: prethodnu isplatu cijene,
otvaranje akreditiva ili slanje ambalaže, tada rok isporuke počinje teći prvog radnog
dana po izvršenju radnje kupca (uzanse 92, 93. i 94.). Bude li u ugovor unesena
klauzula “po otvaranju plovidbe”, “po prestanku leta” ili slična, rok isporuke počinje
da teče od dana službenog obavještenja da je plovni put otvoren, bez obzira na to
da li je objava tačna ili ne (uz. 85.).
Ako je rok isporuke određen datumom, koji u mjestu isporuke pada u nedjelju
ili državni praznik, isporuka se ima izvršiti prvi naredni radni dan (uz. 90, st. 1.).
Ovo pravilo ne vrijedi za rok određen periodom. Umjesto produženja vremena
isporuke za jedan dan, ono se skraćuje. Prodavac mora sve radnje isporuke da
završi “najdalje na dan koji neposredno prethodi nedjelji ili prazniku” (uz. 90.). Zbog
ovog rješenja smo i samo vrijeme isporuke definisali kao period do koga sve radnje
isporuke moraju da budu završene. Kod distancione prodaje sa isporukom u
mjestu opredjeljenja, vrijeme isporuke može biti produženo za vrijeme u kome traju
saobraćajne smetnje koje prodavac nije sam prouzrokovao. O nastupanju i
prestanku zapreka prevoza prodavac mora bez odlaganja obavijestiti kupca (uz.
91.).
Kada je vrijeme isporuke utvrđeno u rasponu, a nije ugovorom određeno ko

ima pravo da ga konkretizuje, pravilo je da “to pravo pripada prodavcu, osim kad iz
okolnosti slučaja proizlazi da je određivanje datuma predaje ostavljeno kupcu”
(član 469. ZOO). Ne odredi li ovlaštena strana datum isporuke, smatraće se da je
to posljednji dan roka. Kod većih količina robe, koje ne mogu biti isporučene u
jednom danu, ovlaštena strana mora datum da odredi tako da se isporuka u cjelini
može izvršiti do kraja predviđenih rokova (uz. 88, st. 2. i 3.). Kraj roka treba shvatiti
onako kako je to utvrđeno pri izlaganju rokova isporuke određenih periodom.
Stranka koja ima pravo da odredi vrijeme isporuke, mora da izabere radni dan
(uz. 87.) i da o tome obavijesti drugu stranu. Obavještenje mora da sadrži
označenje posla i preciziranje vremena isporuke. Interesantno je da se ovo
48
obavještenje smatra izvršenim kada bude primljeno, a ne u trenutku otposlanja.
Time su uzanse prihvatile za ovaj slučaj teoriju prijema (uz. 89.).
Prvi tehnički termin koji uzanse preciziraju je “odmah” ili “prompt”. On

označava isporuku u roku od osam dana od dana zaključenja ugovora (uz. 81.).
Ovo rješenje je bilo predviđeno i kao osnovno dispozitivno pravilo uzansi: “ako rok
isporuke nije određen ugovorom, smatra se da je ugovorena promptna isporuka”
(uz. 80.). 49 Druga grupa tehničkih termina odnosi se na izvršenje isporuke u toku
kalendarskog mjeseca: početkom, u prvoj polovini, sredinom, krajem i u drugoj
polovini mjeseca. Značenje svakog od ovih izraza je precizirano članom 77, st. 4.
ZOO (uz. 82.). Napokon, treću grupu čine izrazi koji pokazuju da je u trenutku
zaključenja ugovora roba već utovarena. Ovoj grupi termina pripadali bi izrazi kao
što su: “plivajuća”, “u vožnji”, “utovarena” i slični. Tada se isporuka smatra
izvršenom onoga časa kada roba stigne u mjesto opredjeljenja; rok isporuke je,
dakle, samoodrediv (uz. 83.).
Drugi izvor za određivanje vremena isporuke je dispozitivni propis. Danas se

kod nas primjenjuje isključivo član 470. ZOO, budući da je rješenje uzanse 80. o
promptnoj isporuci stavljeno van snage. Dakle, ako vrijeme isporuke nije
ugovoreno, prodavac je dužan da je izvrši “u razumnom roku”. Razuman rok se
određuje s obzirom na prirodu stvari i ostale okolnosti posla. On je, dakle, pravni
standard čiju sadržinu treba svaki put posebno utvrđivati. I razuman rok počinje teći
od dana zaključenja ugovora. Kupac, dakle, može zahtijevati ispunjenje obaveze
odmah, ali to prodavac ne mora učiniti prije isteka roka koji se smatra
50
“razumnim”.
5.3. Vrijeme sukcesivne isporuke
Vrijeme isporuke pojedinog obroka unutar cijele ugovorene količine određuje

se prema pravilima koja važe za jednokratnu isporuku. Zbog toga je ovdje potrebno
utvrditi samo pravila o tome kada pojedini obroci dospijevaju za isporuku. Ako
ugovor o tome ništa ne govori, primjeniće se uzansa 95. Ona sadrži norme za dvije
situacije.
Kada je rok isporuke cijele količine dva mjeseca ili više od toga, isporuka će se
izvršiti u približno jednakim obrocima svakoga mjeseca. Pri tome i razmak između
pojedinih obroka treba da bude približno jednak. Bude li rok isporuke kraći od dva
mjeseca, isporuka će se izvršiti u dva približno jednaka obroka sredinom i krajem
ugovornog perioda. U oba slučaja rokovi za isporuku posljednjeg obroka moraju da
budu postavljeni tako da se očuva i ukupno ugovoreni rok isporuke cijele količine.
49
Zakon o obligacionim odnosima u opštem dijelu sadrži isto rješenje. Vidjeti član 77, st. 4. ZOO.
50
Mitrović dr Dobrosav, isto djelo, str. 54. Izloženim rješenjima smo kod prodaje odstupili od stava kruga evropskih
prava kojima pripadamo. Vidjeti p. 904. AGZ, p. 271. BGB i član 75. ŠZO.
49
5.4. Istovremenost isporuke i plaćanja
Sva dosadašnja rješenja o vremenu isporuke su uslovna. Ona važe ako je

ugovoreno ili uobičajeno da prodavac mora izvršiti isporuku i onda kada kupac ne
plati cijenu istovremeno sa isporukom, odnosno kada ne pokaže svoju spremnost
da plaćanje izvrši simultano sa isporukom. U suprotnom važi princip istovremenosti
isporuke i plaćanja kao izraz manifestacije šireg principa o istovremenom
ispunjavanju obaveza kod sinalgamatičkih ugovora (član 122. i 123. ZOO). Ovo
načelo djeluje i u korist kupca. On ne mora platiti cijenu “prije nego što je imao
mogućnost da pregleda stvar” (član 475. ZOO).
Dispozitivno je pravilo, dakle, da prodavac ne mora izvršiti isporuku u

određenom roku ako kupac istovremeno ne plati, ili nije spreman da plati
ugovorenu cijenu. Da bi se ono moglo primijeniti mora da bude ispunjeno nekoliko
pretpostavki. Prvu smo već spomenuli: nepostojanje suprotnog ugovora ili običaja.
Druga pretpostavka odnosi se na vrstu i modalitete prodaje; prodaje na kredit,
prenumeracione (pretplatne) prodaje i klirinške prodaje nisu pogodne za primjenu
51
ovog instituta. Napokon, pojam “istovremeno” kod privrednih prodaja mora biti
shvaćen komercijalno, a ne doslovno. Istovremenim plaćanjem smatra se ono koje
je izvršeno u ugovorenom ili zakonskom roku 52 po prijemu robe i fakture. 53 Ovaj
rok je neophodno ostaviti kupcu kako bi on mogao da provjeri da li mu je
isporučeno ono što je ugovoreno, te da li faktura odgovara isporučenoj robi. Da
zaključimo: u privrednom prometu praktični značaj pravila o istovremenosti
isporuke i plaćanja postoji u onim situacijama u kojima prodavac prije izvršenja
isporuke opravdano posumnja u kupčevu sposobnost da izmiri svoje novčane
obaveze što pokazuju i rješenja ZOO vezana za distancionu prodaju.
Kada se kod distancione prodaje isporuka vrši uručenjem stvari prevozniku,
prodavac “može odložiti odašiljanje stvari do isplate cijene” ili poslati stvar uz
zadržavanje prava raspolaganja njome u toku prevoza (član 476, st. 1. ZOO).
Razumije se da korištenje ovim ovlaštenjima pretpostavlja odgovarajući način
zaključivanja ugovora o prevozu. Prodavac može usloviti predaju stvari u mjestu
opredjeljenja isplatom cijene (član 476, st. 2.). Pravni instrument za to je unošenje
klauzule o pouzeću u tovarni list onih vrsta prevoza koje ovaj institut poznaju. ZOO
u članu 477. ide i korak dalje. Prodavac se pozivom na ovaj princip ovlašćuje da u
slučaju osnovane sumnje u kupčevu sposobnost plaćanja zatraži od vozara da
pošiljku ne isporuči i onda kada je kupcu već uručena isprava “koja ga ovlašćuje da
zahtijeva izručenje stvari”. Ovo pravo prodavac nema prema trećem savjesnom licu
koje je od kupca steklo prevozni dokument prije postavljanja zahtjeva od strane
prodavca.
51
Prema Mitrović dr Dobrosav, isto djelo, str. 61.
52
Član 12. Zakona o finansijskom poslovanju (Sl. novine FBiH 2/95).
53
Uzansa 177, st. 1.
50
6. Dejstvo isporuke: prelaz rizika
6.1. Pojmovna određenja
Dejstva isporuke su njene pravne posljedice. Ona ulaze u modalitete isporuke

zato što je bitno obilježavaju u pravnom smislu. Dejstva isporuke zavise od
koncepta ugovora o prodaji u svakom pravnom sistemu, odnosno od toga kako su
određena dejstva samog ugovora. U trgovačkoj, odnosno privrednopravnoj prodaji
akcent je sa prenosa svojine stavljen na prelazak rizika. Zbog toga je moguće
dejstva isporuke razmotriti kroz ispitivanje prelaska rizika.
Naš ZOO u podnaslovu “Rizik” predviđa da do predaje stvari kupcu “rizik

slučajne propasti ili oštećenja stvari” snosi prodavac. Centralni problem koji ovdje
postoji jeste: šta je “slučajno”, odnosno kako shvatiti pravni pojam slučaja.
Teoretičari koji se bave pravom prodaje vezuju slučaj, pa time i rizik, za
54
neskrivljenu radnju jedne ugovorne strane. Mi smatramo da “slučaj” i u pravu
prodaje mora biti vezan za opšti teorijski pojam ovoga instituta i da, najkraće
rečeno, predstavlja odsustvo krivice, tj. skrivljene štetne radnje bilo kojega lica, a
ne samo ugovornog partnera.
Rizik je mogućnost nastupanja štete na predmetu prodaje, štete koja bi bila

izazvana neskrivljenom štetnom radnjom bilo koga lica, a ne samo ugovornog
partnera, ili štetnim događajem za koji niko ne odgovara. Rizik obuhvata štete
izazvane gubitkom, propašću ili oštećenjem stvari, te druge štete koje su sa njima
neposredno povezane. U te štete ulaze i one koje su nastale zato što se od
odgovornog lica - počinioca štetne radnje ili od osiguravača nije mogla dobiti puna
55
naknada.
Rizik se može definisati i kao mogućnost nastupanja štete na predmetu

prodaje za koju niko ne odgovara. Upravo zbog toga štetne posljedice mora da
snosi ona ugovorna strana na kojoj rizik počiva. Štetna radnja ili događaj, koji
predstavljaju rizik, moraju se desiti “u vremenu između zaključenja ugovora i
njegovog ispunjenja”. 56 Jasno je, stoga, da on “pripada potpuno obligacionom
pravu”, da djeluje samo između stranaka (inter partes) i da se po tim osobinama
bitno razlikuje od svojine. Upravo zbog toga Zakon o obligacionim odnosima i
reguliše samo rizik (član 456 - 457), ne upuštajući se u pitanja prenosa svojine na
prodatim stvarima.
Budući da štetni događaj, “rizik” djeluje na stvar, prelaz rizika mora biti
povezan i sa pravom svojine na predmetu prodaje. Kada su u pitanju
54
Vidjeti Krulj dr Vrleta: “Dejstva ugovora o kupoprodaji”. Svojina, predaja, rizik, cena, Institut za uporedno pravo,
Beograd 1972, str. 121-122; Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 323 - 324 i tamo citirane autore.
55
O uticaju osiguranja na rizik vidjeti Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 324. No, treba podvući
da kod osiguranja uopšte, pa i transportnih, koja su za distancionu prodaju najvažnija, premija pokriva upravo onaj dio
naknade štete koji se ne može ni od koga regresirati ili koji osiguranje ne može da naplati od odgovornog lica. Premija
osiguranja u suštini, dakle, pokriva “rizik” iz ugovora o prodaji onako kako smo ga mi definisali.
56
Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 323.
51
individualizirane stvari, naše pravo (član 465. ZOO) veže prelaz rizika za
isporuku. 57 U pogledu generičkih stvari uporedno pravna rješenja su u velikoj mjeri
izjednačena: rizik prelazi sa prodavca na kupca njihovom individualizacijom. 58 U
tom smislu može se tumačiti i član 457. našeg ZOO.
6.2. Prelaz rizika kada kupac nije u docnji
Prelaz rizika sa prodavca na kupca koji nije u docnji sa prijemom isporuke ili
izvršavanjem radnji koje isporuku uslovljavaju, uređuje se prvenstveno ugovorom.
Strankama, u tom slučaju, stoje na raspolaganju dvije tehnike: prva jeste
mogućnost da se stranke sporazumiju izričito, opisujući rješenje koje žele; druga,
koja predstavlja češće rješenje, jeste da stranke upotrijebe transportne klauzule.
Ukoliko ugovor ne reguliše ovo pitanje, primjeniće se dispozitivna pravila član

465. ZOO: “do predaje stvari kupcu rizik slučajne propasti ili oštećenja snosi
prodavalac, a predajom stvari rizik prelazi na kupca”. Pod “predajom” stvari,
shodno terminologiji ZOO, treba podrazumijevati isporuku koja odgovara uslovima
konkretnog ugovora. Modalitet koji bitno utiče na prelaz rizika je način isporuke.
Od opšteg dispozitivnog pravila postoje dva izuzetka. Rizik, najprije, ne prelazi

na kupca isporukom kada je on “zbog nekog nedostatka predane stvari raskinuo
ugovor ili tražio zamjenu stvari”. Rizik tada ostaje na prodavcu, a kupac ima,
eventualno, obavezu da stvar čuva (član 520, st. 2. ZOO). To mora biti učinjeno
pažnjom dobrog privrednika, a kupac ima pravo na naknadu troškova izazvanih
čuvanjem stvari.
Drugi izuzetak postoji onda kada prodavac, koristeći se svojim ovlaštenjima u

slučaju sumnje u ostvarivanje naplate istovremeno sa isporukom, zadrži slanje
robe ili njenu isporuku kupcu. Pošto isporuka nije izvršena, “rizik se vraća prodavcu
59
i to retroaktivno”.
6.3. Prelaz rizika kada je kupac u docnji
“Ako predaja stvari nije izvršena zbog kupčeve docnje, rizik prelazi na kupca u
času kada je došao u docnju” (član 457, st. 1. ZOO). Ova zakonska formulacija
otvara nekoliko značajnih pitanja. Prvo je šta je predaja? Smatramo da pod tim
treba podrazumijevati “isporuku”, a ne samo njenu osnovnu radnju “uručenje”.
Drugo pitanje jeste sa kojim radnjama kupac može biti u docnji? To su očigledno
činidbe koje su potrebne da bi prodavac mogao da izvrši svoju obavezu isporuke,
kao i radnje “preuzimanja stvari” (član 519. ZOO) koje se nadovezuju na
materijalne akte isporuke. Napokon, može biti sporno i kakav je karakter kupčeve
57
P. 2-509 UCC.
58
59
52
docnje; da li je u pitanju dužničko ili povjerilačko zakašnjenje? Pošto je
“preuzimanje stvari” obaveza kupca, smatramo da se radi o dužničkoj docnji. 60
Razmotreno pravilo ima opšti karakter. Ono odgovara pojmu i načinu isporuke
koje smo izložili. Zato dva posebna rješenja koja sadrži član 457. treba shvatiti kao
proširenje generalne norme, a ne kao izuzetke od nje. Koja su to rješenja?
Najprije, kada su predmet ugovora stvari određene po rodu, smatraće se da je

prodavac izvršio isporuku kada je ugovorenu količinu izdvojio iz mase, pod
uslovom da uredno pozvani kupac nije na vrijeme došao da prisustvuje tome činu.
No, tim trenutkom rizik još uvijek ne prelazi na kupca. Potrebna su dva dodatna
uslova koja štite njegove opravdane interese. Nužno je da su “stvari očito
namijenjene za izvršenje predaje” i da je prodavac “o tome odaslao obavještenje
kupcu” (član 457, st. 2). Ovo obavještenje ne treba miješati sa obavještenjem o
pozivu da pristupi radnjama isporuke; obavještenje o izdvajanju se daje kada je
61
radnja izdvajanja već izvršena, “tako da je ono od značaja samo za prelaz rizika”.
Obavještenje se smatra izvršenim kada je poslano (teorija odašiljanja), a ne kada
je primljeno. Zbog toga prodavac treba da ga učini na siguran način.
Drugi slučaj odnosi se na onaj način isporuke u kome prodavac sam ne može
da izvrši izdvajanje, a uredno pozvani kupac nije došao da učestvuje u tom poslu.
U ovom slučaju isporuka će se smatrati izvršenom kada je prodavac završio one
radnje koje kupcu omogućavaju preuzimanje stvari. Međutim, rizik ne prelazi u tom
trenutku na kupca, za prelaz rizika je potrebno da je prodavac “odaslao obavijest
kupcu” (član 457, st. 3. ZOO). Pravni režim ovoga obavještenja isti je kao i u
prethodnom slučaju.
III - GARANCIJA ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE
1. Pojam i vrste materijalnih nedostataka
1.1. Pojam materijalnih nedostataka
Određivanje koncepta i vrsta “fizičkih” mana, “nedostataka” ili “materijalnih

nedostataka” - prema terminologiji našeg Zakona o obligacionim odnosima - jedno
je od ključnih pitanja u oblasti prava prodaje. Od načina njegovog rješavanja
zavise: mjera ekvivalentnosti razmjene robe za novac, struktura obaveza prodavca
i izgled odnosa odgovornosti za neizvršenje ili neuredno izvršenje ugovora.
Ranije jugoslovensko pravo je u Opštim uzansama usvojilo austrijski sistem,

koji je do 6. IV 1941. godine važio i na području naše zemlje. Kvalitativni i količinski
60
Suprotno Mitrović dr Dobrosav, isto djelo, str. 30.
61
Mitrović dr Dobrosav, isto djelo, str. 31.
53
nedostaci se posebno regulišu i pravno tretiraju na različite načine. 62 Zakon o
obligacionim odnosima morao je naći rješenja koja će se sa jedne strane naslanjati
na jugoslovensku pravnu tradiciju, a sa druge neće biti protivrječna regulativi
međunarodnog karaktera sadržanoj u haškom Zakonu o prodaji. Rezultat ovog, na
prvi pogled protivrječnog zadatka, je novi institut “materijalnih nedostataka” u
sinalagmatičnim ugovorima uopšte 63 i u prodaji posebno. 64
Pozitivno pravno određenje materijalnih nedostataka sadržano je u članu 479.

ZOO. Prema ovom zakonu:
“Nedostatak postoji:
1. ako stvar nema potrebna svojstva za njezinu redovnu upotrebu ili za promet;
2. ako stvar nema potrebna svojstva za naročitu upotrebu za koju je kupac
nabavlja, a koja je bila poznata prodavaocu ili mu je morala biti poznata;
3. ako stvar nema svojstva i odlike koje su izričito ili prešutno ugovorene odnosno
propisane;
4. kada je prodavalac predao stvar koja nije jednaka uzorku ili modelu, osim ako
su uzorak ili model prikazani samo radi obavijesti”.
Moguće su različite teorijske definicije materijalnih nedostataka. Mi pod njima

podrazumijevamo svako odstupanje na lošije od propisanih, redovnih odnosno
uobičajenih ili ugovorenih svojstava stvari, te odstupanja nabolje ako su svojstva
stvari ugovorom predviđena kao njegovi bitni elementi.
1.2. Vrste materijalnih nedostataka
Nedostaci koji se određuju prinudnim propisima, redovnom praksom u

prometu i/ili običajima nazivaju se objektivnim. Oni koji postoje suprotno izričito ili
prećutno ugovorenim svojstvima predmeta prodaje, koji vrijeđaju interese i ciljeve
konkretnog kupca su subjektivni nedostaci.
Prema vrsti osobine koja ne odgovara ugovoru, nedostaci se dijele na

kvalitativne (“mane” u užem smislu riječi) i količinske ili kvantitativne. Između ove
dvije vrste mana nije uvijek lako povući jasnu granicu. Ukoliko je količina bitan
element posla, onda nedostatak u količini uvijek predstavlja i kvalitativnu manu.
Iako je pravni režim posljedica ovih nedostataka isti, njihove faktičke razlike i
osobine ponekad tumačenjem dovode do različitih rješenja za pojedina pitanja.
Prema mjerilu vidljivosti, nedostaci se dijele na vidljive i skrivene. U prvu

skupinu spadaju oni koji se mogu primijetiti već pri uobičajenom spoljnjem pregledu
stvari - “na očigled”. Skriveni nedostaci su oni za čije je utvrđivanje potreban
62
Uzanse 115 - 134 za količinu i uzanse 135 - 159 (“Odgovornost za mane”) za kvalitet.
63
Član 121. ZOO. U ovom članu je samo konstatovana odgovornost svakog ugovaratelja “za materijalne nedostatke
svog ispunjenja” i predviđeno da režim materijalnih nedostataka kod ugovora o prodaji važi kao supsidijaran, tj. onda
kada “za određeni slučaj nije što drugo propisano”.
64
Član 478. i 479. za pojam nedostatka.
54
poseban postupak provjere osobina stvari ili njihova upotreba (član 482, st. 1.
ZOO). Razlikovanje je izuzetno važno kod rokova za reklamaciju nedostataka.
Otklonjivi nedostaci su oni čije je popravljanje moguće bez bitnog umanjenja

upotrebne ili prometne vrijednosti stvari. Neotklonjivi su oni kod kojih popravak ili
nije moguć ili nema ekonomskog smisla. Ovi nedostaci svojom faktičkom snagom
djeluju na prava koja kupac može koristiti u datom slučaju.
Prema obimu, nedostaci mogu biti znatni i neznatni. Znatni su oni koji dovode
do poništavanja ili umanjenja prometnih ili upotrebnih vrijednosti stvari. Neznatni ne
umanjuju vrijednost stvari ni u kom pogledu. Njihovo postojanje ne povlači za
sobom nikakve pravne posljedice, kako bi se izbjeglo šikaniranje prodavca.
Usvojena je, dakle, funkcionalna koncepcija nedostataka (član 478, st. 3. ZOO).
Napokon, nedostaci mogu s obzirom na njihov uticaj na ugovor biti bitni ili
nebitni. Prvi onemogućavaju ostvarivanje svrhe ugovora. Nebitni nedostaci mogu
da prouzrokuju naknadu štete, ali ne utiču na samo postojanje ugovora.
2. Garancija za materijalne nedostatke
2.1. Pojam garancije
Garancija za materijalne nedostatke je jamčenje prodavca kupcu da prodata

roba nema nikakvih fizičkih svojstava koja bi ometala urednu i nesmetanu,
propisanu, uobičajenu ili ugovorenu upotrebu stvari. Ona se može definisati i kao
jamčenje prodavca kupcu da će isporučena roba biti saobrazna onome što je
predviđeno ugovorom.
Pravna kvalifikacija ove garancije nije sporna. Ona je sastavni dio ugovora po
prirodi posla. Postoji u ugovoru o prodaji uvijek kada nije izričito isključena i u mjeri
65
u kojoj nije samim ugovorom ograničena. Pravni osnov garancije je bio sporan.
Zakon o obligacionim odnosima stoji na pozicijama ugovornog osnova garancije. O
tome svjedoče, pored već navedenog rješenja o mogućnosti ugovornog
isključivanja ili ograničavanja garancije, i rješenja o uslovima potrebnim za
postojanje ove obaveze.
Garancija za ispravno funkcionisanje stvari, kao posebno jamčenje

proizvođača i/ili prodavca pojedinih vrsta tehničke robe, ima prvenstveno ulogu
zaštite krajnjih potrošača (član 501 - 507 ZOO). U daljem tekstu ćemo samo
razmatrati opšti tip garancije za materijalne nedostatke, onaj koji se uvijek sreće u
ugovorima o prodaji poslovnog prava.
65
Član 486. ZOO.
55
2.2. Uslovi za postojanje garancije
Da bi garancija za materijalne nedostatke postojala, moraju biti ispunjeni

pravom predviđeni uslovi. Oni imaju karakter: zakonskih odredbi prinudnog
karaktera, ugovornih klauzula, jednostranih pravnih poslova i pravnih stanja. Svi
uslovi moraju biti ispunjeni kumulativno.
Nedostatak, najprije, mora postojati u času prelaska rizika. Izuzetno, obaveza

garancije, pa, shodno tome, i odgovornost, postoji i onda kada se nedostatak
pojavio nakon prelaska rizika, ako je on posljedica uzroka koji je postojao prije toga
momenta. Na primjer, stoka je u momentu prelaska rizika već bila zaražena, ali se
bolest zbog perioda inkubacije pojavila nakon isporuke. Postojanje nedostatka ili
uzroka nedostatka dokazuje kupac.
Drugi uslov za postojanje obaveze garancije jeste da u času zaključenja

ugovora nedostaci nisu “bili poznati kupcu ili mu nisu mogli ostati nepoznati” (član
480, st. 1.). Ovaj uslov savjesnosti kupca odnosi se samo na svojstva potrebna za
redovnu upotrebu ili za promet robe, te na svojstva i odlike “koje su izričito ili
66
prećutno ugovorene, odnosno propisane”. On ne postoji kod subjektivnih mana i
kod prodaja po uzorku ili modelu, budući da se smatra da je kupac morao da ih
uoči, da je svoju dužnost provjere obavio kako treba. 67 U slučajevima za koje uslov
savjesnosti kupca važi, zakonodavac pojačava kriterije pažljivosti i poštenja kod
obje stranke. “Smatra se da nisu mogli ostati nepoznati kupcu oni nedostaci koje bi
brižljivo lice sa prosječnim znanjem i iskustvom lica istog zanimanja i struke kao
kupac moglo lako opaziti pri uobičajenom pregledu stvari”. 68 No, prodavac će
odgovarati i za ove nedostatke ako je u pogledu osobina stvari ili postojanja
nedostataka obmanuo kupca svojom izjavom da tražene odlike postoje, odnosno
da uočenih ili indiciranih nedostataka nema (član 480, st. 3. ZOO). Bude li ugovor
zaključen sa klauzulom “viđeno-odobreno”, “kakva - takva” ili nekom sličnom,
kupac se ne može pozivati na nedostatke stvari, osim u slučaju obmane od strane
prodavca (uz. 144. i 145.). Znanje ili neznanje prodavca za postojanje nedostataka
su pravno irelevantni; obaveza garancije za materijalne nedostatke postoji i kad je
prodavac bio savjestan (član 478, st. 1. ZOO). Ipak, nesavjesnost prodavca djeluje
u sferi odgovornosti za materijalne nedostatke.
Obaveza garancije se može ugovorom sasvim isključiti ili samo ograničiti (član
486, st. 1. ZOO). Stoga je nepostojanje ovakve klauzule treći uslov za egzistenciju
obaveze garancije. Obaveza garancije će postojati uprkos ovakvoj klauzuli, ako je
nedostatak bio poznat prodavcu ili ako ju je nametnuo koristeći svoj “poseban
monopolski položaj” (član 486, st. 2. ZOO). Razlog za to leži u ništavosti navedenih
uglavaka.
66
Član 480, st. 1. u vezi sa članom 479, st. 1. ZOO.
67
Član 480, st. 1. u vezi sa članom 479, st. 1. i 481, st. 1. ZOO.
68
Clan 480, st. 2. ZOO.
56
Četvrti uslov jeste da stvar nije prodata “na prinudnoj prodaji” (čl. 487 ZOO).
Razlozi za ovakvo rješenje leže u mehanizmu prinudne javne prodaje koji isključuje
pristanak i učešće prodavca u zaključivanju ugovora.
Napokon, peti uslov čini uredna reklamacija na materijalne nedostatke.

Striktno posmatrano, reklamacija nije uslov za nastanak obaveze garancije, ali
jeste neophodna pretpostavka za održavanje ove dužnosti prodavca na snazi.
Naime, protekom prekluzivnih rokova za reklamiranje gasi se i sama obaveza
garancije, pa shodno tome i odgovornost prodavca po tom osnovu.
IV - GARANCIJA ZA PRAVNE NEDOSTATKE

(ZAŠTITA OD EVIKCIJE)
1. Pojam i vrste pravnih nedostataka
Zaključenjem ugovora o prodaji kupac ne želi samo to da mu stvari budu

stavljene na raspolaganje. Njegovi ciljevi su složeniji. Kupac teži da stekne mirnu i
nesmetanu državinu i svojinu kao najjače stvarno pravo na predmetu prodaje.
Jedino na taj način on može u punom obimu da iskoristi upotrebne i prometnu
vrijednost stvari i postigne jednakost davanja kao princip obligacionog prava (član
15. ZOO). Upravo zbog ovoga pravo nekog lica, koje pod određenim uslovima
isključuje ili ograničava bilo miran posjed, bilo nastanak, ili vršenje najjačeg -
svojinskog prava na predmetu prodaje, predstavlja pravni nedostatak ili pravnu
manu.
Pravni nedostaci se, kao i materijalni, mogu podijeliti prema više kriterija.
Polazeći od titulara prava koje predstavlja nedostatak, oni se mogu svrstati u
69
nedostatke čiji je subjekat prodavac i one kod kojih je nosilac prava treće lice, tj.
osoba van ugovornog odnosa. Zakon o obligacionim odnosima insistira na pravu
“trećeg” i time samo drugu varijantu uključuje u krug pravnih mana (član 508). I
dejstvo nedostatka može biti mjerilo za njihovu sistematizaciju. Shodno tome,
nedostaci se dijele na one koji: isključuju, umanjuju ili ograničavaju kupčevo pravo
(član 508. ZOO). Prema obimu uticaja na stvar i pravo svojine na njoj teorija dijeli
pravne nedostatke na potpune i djelimične. 70 Pravo koje sa stanovišta kupca
predstavlja manu može biti javnopravne i privatnopravne prirode (član 514. ZOO).
Od privatnih, imovinskih prava najčešće se sreću stvarna prava (svojina, hipoteka,
službenost). U privrednim prodajama su izuzetno značajna ona koja imaju
69
Perović dr Slobodan: “Obligaciono pravo”, Privredna štampa, Beograd, 1980, str. 377.
70
Detaljno razmatranje pravnih problema vezano za ovu vrstu nedostataka nalazi se kod Perović dr Slobodan, isto
djelo, str. 378.
57
obligaciono porijeklo (zaloga) 71 ili potiču iz prava intelektualne svojine (pravo na
patent, model i uzorak, odnosno industrijski dizajn; žig). 72
Za postojanje mane je bitno da “je uznemiravanje pravno”. 73 Ono može biti

izvršeno “putem tužbe i u vidu prigovora”, 74 ali i isticanjem nekih prava trećeg lica
neposredno. Napokon, pojedini nedostaci se mogu pojaviti samo kod nepokretnih
stvari, služnosti na primjer. Mi ćemo se zbog pojma trgovačke prodaje baviti samo
pravnim manama koje se mogu vezati za pokretne stvari.
2. Pojam garancije za pravne nedostake i uslovi za njeno postojanje
Garancija za pravne nedostatke je jemčenje prodavca kupcu da preneseno

pravo nema nikakvih nedostataka koji bi onemogućavali nastanak ili trajanje
kupčevog svojinskog prava, odnosno koji bi umanjivali ili ograničavali upotrebu
toga prava, a time i miran posjed prodane stvari. Analogno garanciji za materijalne
nedostatke, garancija za pravne nedostatke (zaštita od evikcije) se može definisati
i kao jamčenje prodavca kupcu da je preneseno svojinsko pravo saglasno onome
što je predviđeno ugovorom.
Po svojoj pravnoj prirodi, garancija za pravne nedostatke je prirodan sastojak

ugovora; postoji uvijek kada sporazumom stranaka nije izričito ili prećutno
isključena. Pravila Zakona o obligacionim odnosima su i u pogledu ovoga instituta
dispozitivne prirode; “odgovornost prodavca za pravne nedostatke može se
ugovorom ograničiti ili sasvim isključiti” (član 513, st. 1. ZOO). Zbog toga zaštita od
75
evikcije u našem sistemu ima ugovorni osnov.
Za postojanje garancije za pravne nedostatke moraju biti kumulativno

ispunjeni zakonski uslovi. Oni imaju različit juridički karakter. U uporednom pravu
su postavljeni na sličan način. Zato ćemo se zadržati samo na rješenjima Zakona
o obligacionim odnosima.
Nedostatak mora postojati u času prelaska svojinskog prava sa prodavca na

kupca. “To znači, nužno je da je stvarno pravo trećeg nastalo još dok je stvar bila u
državini prenosioca”. 76 Ovo je prvi uslov.
71
Zaloga može biti konstituisana ugovorom o zalogu (član 966 - 996). No, ona češće proističe iz nekog drugog
privredno-pravnog posla: komisiona (član 786), trgovinskog zastupanja (član 809), izdavanja skladišnice (član 740. i
dalje) i slično.
72
Vidjeti: Zakon o industrijskom vlasništvu u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH br. 3/02).
73
Perović dr Slobodan, isto djelo, str. 377.
74
75
Član 1487. Codice civile samo garanciji za sopstveno uznemiravanje daje zakonski osnov. Ona se ugovorom ne
može isključiti ili ograničiti; član 1628. Code civil isto.
76
Perović dr Slobodan, isto djelo, str. 382. Generalno se može reći da određivanje vremena postojanja nedostatka u
prenesenom pravu nije jednostavno. ZOO izričito ne uređuje ovo pitanje pa se rješenje mora naći vezivanjem garancije
za momenat nastanka prava. To je kod nas izvršenje isporuke. No, ZOO u članu 510. st. 4. i 513. st. 2. govori i o
momentu zaključenja ugovora. Smatramo da je taj trenutak relevantan samo za određivanje savjesnosti kupca,
odnosno prodavca, a ne i za postojanje prava trećeg.
58
Drugi uslov jeste da je kupac savjestan. Određivanje savjesnosti je složeno.
Ona najprije postoji ako kupac nije bio obaviješten o postojanju pravnog
nedostatka (član 508, st. 1. ZOO). Dalje, smatraće se da je kupac savjestan ako u
času sklapanja ugovora nije “znao za mogućnost da mu stvar bude oduzeta, ili da
njegovo pravo bude smanjeno ili ograničeno” (član 510, st. 4.). Napokon, kupac se
smatra savjesnim i onda kada je znao za nedostatak, ali nije “pristao da uzme stvar
opterećenu tim pravom” (član 508, st. 1. ZOO). U posljednjem slučaju radi se o
situaciji u kojoj je prodavac obmanuo kupca u pogledu karaktera prava trećeg ili u
kojoj je kupcu obećao da će do preuzimanja stvari i prenosa svojine otkloniti
nedostatak.
Treći uslov jeste da garancija nije ugovorom isključena ili ograničena. Da bi

ovaj uslov postojao, potrebno je da prodavalac bude savjestan. Smatraće se da on
nije savjestan ako mu je nedostatak u vrijeme sklapanja ugovora “bio poznat ili mu
nije mogao ostati nepoznat” (član 513. st. 2. ZOO). U slučaju nesavjesnosti
prodavca, klauzula o isključenju ili ograničenju odgovornosti za pravne nedostatke
je ništava.
Četvrti uslov je obavještavanje prodavca o nedostatku, tj. njegovo reklamiranje

(član 509. ZOO). Za razliku od materijalnih nedostataka, reklamiranje pravnih
mana nije uvijek uslov za održavanje prodavčeve obaveze garancije na snazi.
Obaveza postoji i kad reklamacija nije izvršena i to u tri slučaja. Kupac, najprije, ne
mora reklamirati pravne nedostatke koji su prodavcu već poznati (član 509. ZOO).
Reklamacija, dalje, nije uslov za postojanje obaveze garancije ni onda kada se
kupac upustio u sudski spor sa trećim licem i izgubio ga. Prodavac se tada može
osloboditi odgovornosti ne dokazom da njegova obaveza garancije ne postoji, jer
nije izvršeno obavještavanje, nego dokazom da je “raspolagao sredstvima da se
odbije zahtjev treće osobe” (član 511. ZOO). I na kraju, reklamacija nije uslov ni za
slučaj u kome je pravo trećeg “očito osnovano” (član 512).
V - ISPOSTAVLJANJE FAKTURE
1. Pojam fakture i obaveza njenog ispostavljanja
Pravno posmatrano, faktura se može definisati kao izjava volje prodavca data
u formi pisanog dokumenta kojim on zahtijeva od kupca da mu isplati cijenu iz
ugovora i eventualno ostale izdatke koje je učinio u vezi sa ugovorom. Faktura,
pored zahtjeva za plaćanjem, uvijek sadrži i neke elemente ugovora: predmet,
količinu, jediničnu cijenu, transportnu klauzulu i ukupan iznos cijene. U praksi se
sreću i obrasci faktura čiji ih sadržaj približava zaključnici.
Faktura je materijalizacija pravno relevantne izjave volje usmjerene na

plaćanje cijene. Zbog toga se ona pravno kvalifikuje kao pomoćni pravni posao.
59
Funkcije fakture su brojne. Ona, najprije, predstavlja zahtjev za isplatu cijene.
To je njen osnovni zadatak. Faktura, dalje, jeste izuzetno važan knjigovodstveni
dokument. 77 Ona zbog toga mora biti uredna, vjerodostojna i dovoljna za knjiženje
poslovne promjene koju izaziva isplata ugovorne cijene. Nadalje, faktura je
izuzetno važno dokazno sredstvo. U tom svojstvu ona pokriva oblast od
dokumentarnog akreditiva do sprečavanja zastarjelosti zahtjeva za plaćanjem
ugovorne cijene. Zavisno od faze pregovora ili ugovaranja, faktura može imati još
dvije fukncije. Ona može predstavljati ponudu za zaključenje ugovora ili prihvat
ponude. Pravni režim cijene omogućava još jedan način upotrebe fakture. Ona
može biti sredstvo za oživljavanje ugovora preciziranjem cijene od strane
prodavca. Ovu ulogu imaće u slučaju u kome ugovor ne važi bez određivanja
cijene, a stranke se o cijeni nisu sporazumjele. Faktura je, napokon, podoban
instrument za dopunu i preciziranje ugovora. Ovo je razumljivo, budući da je
78
faktura “obično prvi pismeni akt o ugovoru”.
Sistemsko tumačenje izvora pokazuje da je i danas izdavanje fakture obaveza
prodavca. Takav zaključak se može izvući iz Opštih uzansi, naročito iz onih koje
govore o kupčevoj obavezi plaćanja. 79 Na isti stav upućuju Zakon o računovodstvu
(član 3. i 10) 80 i Zakon o finansijskom poslovanju (član 3. naročito). 81
Od fakture treba razlikovati profakturu. Profaktura je pisani

dokument – po sadržaju i obliku sličan fakturi - kojim prodavac zahtijeva od kupca
plaćanje prema prethodnom obračunu cijene. Ona ima preliminarnu finansijsku,
knjigovodstvenu i dokaznu funkciju. Kada konačan obračun bude sačinjen, iznosi
plaćeni po profakturi se odbijaju od iznosa fakture. Rezultat može da bude: ostatak
duga kod kupca, potpuno izmirenje obaveze ili pojava potraživanja kupca za
vraćanje više plaćenog iznosa po profakturi.
2. Obaveznost jednostrano unesenih klauzula
Faktura se izdaje na osnovu ugovora, koji predstavlja rezultat sporazuma

stranaka. Ona predstavlja značajno dokazno sredstvo o sadržaju toga sporazuma.
Zbog toga je pitanje klauzula koje prodavac jednostrano unese u fakturu veoma
složeno. Kod nas je ono riješeno Opštim uzansama.
Odredbe fakture koje se ne nalaze u ugovoru, niti se iz njega mogu

tumačenjem nesumnjivo konstruisati, u principu, ne obavezuju kupca. Ovo pravilo
važi i onda kada je kupac fakturu primio bez prigovora. Polazi se od pretpostavke
“da se ne može jednostrano menjati ono što su stranke ugovorile, odnosno ukoliko
82
su u pitanju nove klauzule da ne postoji obaveza da se na njih odgovori”. No,
77
Član 10. Zakona o računovodstvu (Sl. n. FBiH, 2/95).
78
Kapor dr Vladimir: “Ugovor o kupovini i prodaji robe prema Opštim uzansama za promet robom”, Savremena
administracija, Beograd 1957, str. 87.
79
Vidjeti uzanse 177, 180. i 217.
80
Sl. n. FBiH, 2/95.
81
Sl. n. FBiH 2/95.
82
Kapor dr Vladimir, isto djelo, str. 87.
60
sadržaj ugovora i princip pacta sunt servanda stvaraju izuzetke od izložene norme
uzanse 203.
Uslovi plaćanja i drugi uslovi koje prodavac jednostrano unese u fakturu

obavezuju kupca ako su kumulativno ispunjene tri pretpostavke. Jednostrano
unesene klauzule moraju biti neophodne za izvršenje ugovora. “Šta je neophodno
zavisi od konkretnih okolnosti svakog pojedinog slučaja”. 83 Drugo, razmatrane
klauzule moraju biti u skladu sa ostalim odredbama ugovora. Ta činjenica će se
utvrđivati primjenom pravila o interpretaciji. Napokon, nužno je da kupac nije u
kratkom roku po prijemu fakture prigovorio jednostranim klauzulama. Koji je rok
“kratak”, faktičko je pitanje (uz. 103. st. 2). Kada kupac prigovori samo nekim
stavkama fakture, ne može odbiti isplatu iznosa na koje nije uložio prigovor (uz.
204).
U praksi se formiralo stanovište da jednostrano unesene klauzule obavezuju

prodavca ukoliko otežavaju njegov položaj. Ovo pravilo važi i onda kada ove
odredbe prevazilaze okvire ugovora, odnosno kada nisu neophodne za njegovo
izvršavanje. Smatra se da je tada prodavac želio da pruži pogodnosti kupcu. Pošto
je u pitanju ponuda za naknadnu izmjenu ili dopunu posla, kupac ne mora prihvatiti
korišćenje ponuđenim pogodnostima.
83
Kapor dr Vladimir, isto djelo, str. 88.
61
62
GLAVA TREĆA
OBAVEZE KUPCA
I - UOPŠTE O OBAVEZAMA KUPCA
1. Vrste obaveza
Obaveze kupca su njegove dužnosti izvršavanja radnji koje proističu iz

ugovora o prodaji. Osnov obaveza kupca i faktori koji uslovljavaju njihov
pojedinačni izgled, u načelu, su isti kao i kod obaveza prodavca. Ali, postoji i jedan
dodatni element, a to je činjenica da je kupac povjerilac za karakterističnu obavezu
isporuke i ujedno aktualni ili potencijalni vlasnik stvari koja je predmet ugovora.
Uporedno posmatrano, ova varijabla dovodi do različite kvalifikacije pojedinih radnji
koje kupac kao poslovni subjekt preduzima. Najkarakterističniji primjeri su pregled
robe i obavještavanje o nedostacima; oni se u zakonodavstvu određuju ili kao
obaveza ili kao pravo kupca.
Osnovne obaveze kupca u našem pravu su: pregled robe (provjera da li roba
ima materijalnih nedostataka), prijem isporuke, plaćanje cijene i obavještavanje o
materijalnom nedostatku (reklamacija), ako on postoji. Posljednja obaveza je
uslovljena. Pošto se reklamacijom materijalnih nedostataka obezbjeđuje realizacija
obaveza prodavca po osnovu garancije, tj. njegova odgovornost, obaveza
reklamiranja ulazi u vanredan tok posla. Zato ćemo je izložiti tek u narednom
poglavlju.
Sporednih obaveza kupca takođe ima više. Od onih koje su zasnovane na

dispozitivnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima treba istaći obavezu
čuvanja stvari. Ona leži na kupcu kada mu je stvar uručena, a on želi da je vrati
prodavcu bilo zbog nedostataka, bilo zbog raskida ugovora (član 520. st. 2. ZOO).
Sadržaj obaveze je isti kao i kod prodavčeve istovrsne dužnosti. Izložićemo ga u
sklopu odgovornosti prodavca. Od dužnosti zasnovanih na ugovoru ističu se:
slanje ambalaže i dostavljanje specifikacije. O režimu ovih radnji govorićemo
prilikom raspravljanja o odgovornosti za docnju sa izvršenjem posmatranih
obaveza.
2. Karakter obaveza kupca
Opšte karakteristike obaveza kupca iste su kao i osobine dužnosti prodavca.

Pored toga, postoje i obilježja koja su donekle specifična.
Obaveze kupca su tijesno vezane za obaveze prodavca. One, prvo,

predstavljaju komplementarne pojmove povezane i sadržinski (isporuka - prijem
isporuke) i funkcionalno (isporuka - plaćanje uz poštovanje načela istovremenosti).
Drugo, sankcije za neizvršenje osnovnih obaveza nisu uvijek precizirane. Često se
63
sastoje u gubitku nekih kupčevih prava. Napokon, odgovornost za neizvršenje
sporednih obaveza je u velikoj mjeri izjednačena sa opštim režimom odgovornosti
za neizvršenje ili neuredno izvršenje ugovora.
II - PREGLED ROBE
1. Pojam pregleda
1.1. Pojam provjere materijalnih nedostataka
Postupak provjere materijalnih nedostataka u zakonodavstvu se najčešće

84
naziva “pregled”. U praksi se koriste i izrazi: provjera, kontrola i “kvalitativni”,
odnosno “kvantitativni prijem”. 85 Pravni pojam pregleda se u propisima ne određuje
izričito, nego posredno - kroz opis načina na koji on treba da bude izvršen. 86 Zbog
toga definicija pregleda mora da ima teorijski karakter. Pregled robe radi provjere
postojanja ili nepostojanja materijalnih nedostataka predstavlja sistem faktičkih i
pravnih radnji, zajedno sa njihovim modalitetima, koje treba preduzeti da bi se
došlo do relativno sigurnog i pravno relevantnog stava o tome da li isporučena
roba po svojim osobinama odgovara onome što je predviđeno ugovorom.
Prema članu 481. st. 1. ZOO “kupac je dužan primljenu stvar na uobičajen
način pregledati ili je dati na pregled”. U našem je pravu, dakle, provjera
materijalnih nedostataka obaveza kupca. Za ovakvu pravnu kvalifikaciju pored
uporedno-pravnih razloga govore i argumenti komercijalne i juridičke prirode.
Stranke mogu odmah da riješe sporove o činjenicama, da utvrde svoje ekonomske
i pravne pozicije i izaberu dalji način djelovanja. Pregled robe sastoji se iz niza
povezanih faktičkih radnji, koje prate izričite ili prećutne izjave volje vezane za
izvršavanje pojedinih postupaka i ocjenu njihovih rezultata. Zbog toga se pregled
robe može kvalifikovati i kao pomoćni pravni posao.
Značaj pregleda robe radi utvrđivanja (ne)postojanja materijalnih nedostataka

je ogroman. U ekonomskom smislu njime kupac provjerava da li dobija ono što
prema ugovoru treba da plati. Pravno gledano, pregled robe je nezamjenjivo
sredstvo vjerodostojnog konstatovanja činjenica vezanih za saobraznost isporuke
87
robe preme uslovima iz ugovora, te za obezbjeđenje dokaza o tim faktima . Stoga
on, zajedno sa reklamacijom, predstavlja “akte vigilancije”, budnosti kupca. 88
84
Član 34. SGA, Član 2 - 606 UCC, p. 377. HGB, član 201. ŠZO. Isto čini i naš ZOO u članu 481. st. 1.
85
Ova terminologija zasnovana je na rješenjima Opštih uzansi. Ne treba je koristiti jer sadrži prevaziđeni koncept
“mana”, ali i zato što je suštinski netačna. Pregled robe još uvijek, naime ne znači prijem (vidjeti Vilus dr Jelena:
“Određivanje i kontrola kvaliteta robe kod ugovora o prodaji”, Institut za uporedno pravo, Beograd 1970, str. 121 (dalje
ćemo ovaj rad citirati kao Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola...”).
86
Član 481. ZOO, npr. govori o uobičajenom pregledu stvari.
87
Vilus dr Jelena : “Određivanje i kontrola...”, str. 118.
88
64
Postoje četiri osnovna modaliteta pregleda. Da bismo ih izložili logičnim
redoslijedom i u cilju izbjegavanja ponavljanja, govorićemo o subjektima, mjestu,
vremenu i načinu pregleda.
1.2. Pojam provjere pravnih nedostataka
Provjera pravnih nedostataka se može definisati analogno provjeri materijalnih

nedostataka kao sistem faktičkih i pravnih radnji, zajedno sa njihovim modalitetima,
koje se preduzimaju radi toga da bi se došlo do relativno sigurnog stava o tome da
li pravo koje se prenosi postoji i da li se može upotrebljavati na način predviđen
ugovorom. No, u uporednom zakonodavstvu ova teorijska mogućnost nije posebno
regulisana.
Postoji više razloga zbog kojih se provjeri pravnih nedostataka ne posvećuje

pažnja koja bi odgovarala kontroli robe. Najprije, u uporednom pravu je opšte
prihvaćeno da prodavac mora obavijestiti kupca ukoliko zna za nedostatak. Drugo,
ukoliko se pravni nedostatak sastoji u pravu trećeg lica, onda je to treće lice dužno
da dokaže postojanje svojih ovlaštenja. Napokon, pošto se privredna prodaja
obavlja na mjestima i između lica za koje je to uobičajeno, kupac je po pretpostavci
savjestan. A to znači da može i od nevlasnika steći svojinu.
Priroda pravnih nedostataka dozvoljava da se oni valjano reklamiraju i kad

nisu posebno provjeravane osobine prenesenog prava. Zbog toga se na ovome
pitanju više nećemo zadržavati.
2. Subjekti pregleda robe
Subjekti pregleda su lica koja imaju obavezu i pravo da izvrše uvid u stanje
robe radi konstatovanja nepostojanja ili postojanja materijalnih nedostataka. To
mogu biti subjekti javne vlasti ili lica poslovnog prava.
Subjekti javne vlasti su nadležni inspekcijski organi. Kontrola koju oni vrše
zasnovana je na imperativnim normama i ima obavezan karakter. Ova vrsta
pregleda robe najčešće se sreće kod onih proizvoda kod kojih je propisan
minimalni kvalitet. Sastoji se bilo u kontroli sirovina, bilo u pregledu gotovog
proizvoda. Pored toga, javnopravna kontrola je naročito česta u spoljnotrgovinskom
poslovanju. Stranke u ugovoru o prodaji mogu, ali ne moraju prihvatiti rezultate ove
kontrole kao jedino mjerodavne za njihove međusobne odnose.
Lica koja mogu izvršiti kontrolu ima više. Određivanje subjekata pregleda u
konkretnom ugovoru zavisi prvenstveno od sporazuma stranaka. Tek ukoliko one
ništa ne utanače, primijeniće se rješenja dispozitivnog zakonodavstva.
65
Pregled robe najprije može da izvrši sam prodavac. Ovo rješenje
karakteristično je za pravo SAD. 89 U teoriji je ono sporno, budući da se prodavac
već vezao ugovornom garancijom da roba nema materijalnih nedostataka,
“mana”. 90 Pregledu koji izvrši sam prodavac pridaje se značaj jedino onda kada se
druge kontrole ne vrše. 91 Jedan ovakav slučaj moguć je i na osnovu uzanse 127.
st. 1. Ako je ugovorena “otprema željeznicom bez merenja”, tada je mjerodavna
količina koju na svome skladištu utvrdi sam prodavac, pod uslovom da uredno
pozvani kupac nije došao da uzme učešće u pregledu.
Drugi subjekat je kupac. Prema kontinentalnim i našem pravu pregled je

njegova dužnost. Od uslova ugovora i okolnosti slučaja zavisi vjerodostojnost
rezultata do kojih je on došao.
Potreba da rezultat pregleda bude tačan i upotrebljiv kako prema drugoj strani,
tako i pred sudom, dovela je do toga da prodavac ili kupac rijetko potpuno sami
vrše pregled robe. Oni to čine ili zajedno sa nekim trećim licem - prevoznikom
(vozarom) i špediterom najčešće, ili sa komisijom. Vozar će, po pravilu, učestvovati
u utvrđivanju količine robe koja je mjerodavna za ocjenu pravilnosti ispunjenja
ugovora o prodaji ako je u ugovoru unesena neka od sljedećih klauzula: “merenje
na utovarnoj stanici”, “merenje na istovarnoj stanici” i “srednja mera utovara i
istovara” (uz. 127. st. 2 - 4).
Pregled najčešće zajednički vrše prodavac i kupac. U interesu prometa ovo je

najbolje rješenje, jer je strankama omogućeno da odmah riješe sva eventualna
sporna pitanja vezana za svojstva i stanje robe. Upravo zbog toga se naziva i
92
“kontradiktorni način”, odnosno kontradiktorni pregled.
Subjekat pregleda može biti i treće lice. Ono to svojstvo stiče najprije na
osnovu sporazuma stranaka. Tada su moguće dvije situacije. Ugovorom može biti
predviđeno da je nalaz trećeg isključivi i obavezan dokaz o stanju robe. Stranke se
mogu sporazumjeti i tako da pregled koji vrši treći služi dobijanju robnog
dokumenta pogodnog za dalju upotrebu, s tim da on ne sprečava dalje dokazivanje
materijalnih nedostataka. 93 Smatramo da u slučaju nejasnog regulisanja položaja
trećeg lica treba usvojiti drugo rješenje. 94 Treće lice može biti subjekt pregleda i na
osnovu odluke jedne ugovorne stranke. Tada njegovi nalazi mogu imati samo
dokazno dejstvo. Upravo zbog toga valja odabrati ono treće lice čija su stručnost i
savjesnost neosporni. Ovaj zahtjev i pojava novog imenovanog ugovora o kontroli
89
Član 2 - 515 (1) UCC.
90
Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola...”, str. 122. i 123.
91
Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola...”, str. 133.
92
93
Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola..”, str. 134 - 135.
94
Ovakvo rješenje predviđa i član 2-515 UCC: stranke “se mogu dogovoriti da će nalaz trećeg lica biti obavezan za njih
u svakom kasnijem parničenju, odnosno vođenju spora”.
66
robe i usluga 95 uslovili su u poslu prodaje još jedan novum - “pregled od strane
trećeg”. 96
3. Mjesto pregleda robe
Mjesto pregleda je geografska lokacija ili lokalitet na kome sve radnje pregleda
moraju biti završene. Može se, kao i mjesto isporuke, posmatrati u širem i u užem
smislu. Određivanje mjesta provjere materijalnih nedostataka vrši se, najprije,
ugovorom, a potom dispozitivnim propisima. Zakonodavna rješenja zavise dijelom
od vrste robe (individualizirana ili generička), a dijelom od tipa prodaje
(nedistanciona ili distanciona).
Određivanje mjesta provjere materijalnih nedostataka vrši se u ugovoru izričito

ili transportnim klauzulama. Bez obzira kako mjesto provjere bilo ugovoreno, ono
mora biti poštovano. Mjerodavan je samo onaj nalaz o stanju robe koji je dobijen
na ugovorenom mjestu pregleda.
Zakon o obligacionim odnosima i Opšte uzanse, usvajajući široko prihvaćena

97
rješenja uporednog prava, mjesto pregleda vežu za mjesto izvršenja isporuke
kao primaran i vrijeme pregleda kao sekundaran faktor. Upravo zbog toga postoji
veliki broj solucija, a njihova primjena zavisi od faktičkih okolnosti svakog
konkretnog posla. Ovi činioci dovode do različitog tumačenja osnovne norme člana
481. st. 1. ZOO po kojoj je kupac “dužan primljenu stvar na uobičajeni način
pregledati ili je dati na pregled čim je to prema redovnom toku stvari moguće”.
Ako su obje stranke prisutne isporuci i ako je prilikom isporuke moguće izvršiti
i pregled, mjesto isporuke u širem i užem smislu je ujedno i mjesto pregleda. Ovo
pravilo važi samo za vidljive nedostake.
Ne pozove li prodavac kupca da prisustvuje isporuci, kao i onda kada prisutne

stranke ne mogu da izvrše pregled prilikom isporuke bez svoje krivice, mjesto
provjere je prvo mjesto u kome je to prema redovnom toku stvari moguće učiniti.
“Redovan tok stvari” je pravni standard koji se shvata objektivno, tj. nezavisno od
individualnih osobina konkretnog kupca. Različiti faktički uslovi provjere količine i
kvaliteta, po pravilu, će dovoditi do različitog određivanja mjesta provjere količine i
kvaliteta pozivom na redovan tok stvari. Količina će se najčešće provjeravati u
prvom usputnom mjestu koje raspolaže odgovarajućim mjernim instrumentima, a
kvalitet u skladištu kupca.
Kod distancionih prodaja generičkih stvari mjesto provjere će biti identično

mjestu isporuke. No, postoji li dilema oko toga da li je kao mjesto isporuke i
95
Član 847. st. 1. ZOO: “Ugovorom o kontroli robe jedna ugovorna strana (vršilac kontrole) obavezuje se da izda
certifikat o tome, a druga strana (naručilac kontrole) naknadu”. Vidjeti i član 848 - 858 ZOO.
96
97
Vidjeti Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola...”, str. 127 i Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str.
183.
67
pregleda određeno mjesto otpreme ili mjesto opredjeljenja, uzeće se da je mjesto
pregleda jednako mjestu otpreme. Kao mjesto pregleda u užem smislu valja uzeti
transportni terminal (uzansa 74). Ovakvo rješenje odgovara ne samo izvorima
prava nego i potrebama poslovne prakse.
Određivanje mjesta provjere kod reekspedicije predstavlja poseban problem.

Da bi “reekspedicija” kao poseban institut postojala, prema uporednom 98 i našem
pravu (član 481. st. 3. ZOO) potrebno je da bude ispunjeno nekoliko uslova.
Najprije, mora postojati ugovor između kupca i njegovog kupca o prodaji iste robe.
Drugo, potrebno je da kupac robu šalje u novo mjesto opredjeljenja bez pretovara.
I treće, zahtijeva se da je prodavcu “pri sklapanju ugovora bila poznata ili morala
biti poznata mogućnost takve dalje otpreme” (član 481. st. 3. ZOO). Budu li
ispunjeni ovi uslovi, mjesto provjere može biti i mjesto novog opredjeljenja.
Razumije se da kupac ili kupčev kupac mogu kao mjesto provjere u širem smislu
odrediti i neko drugo usputno mjesto koje se nalazi između dva mjesta
opredjeljenja.
Sva do sada iznesena pravila o određivanju mjesta pregleda važila su za

uobičajeni pregled kojim se mogu konstatovati vidljivi nedostaci. Mjesto utvrđivanja
skrivenih nedostataka nije ničim određeno. Ono zavisi ili od volje kupca ili od
okolnosti slučaja.
4. Vrijeme pregleda robe
Vrijeme pregleda je trenutak ili vremenski period u kojemu sve radnje koje
sačinjavaju pregled robe moraju biti izvršene. Pravno, ovo je najsloženiji modalitet
postupka provjere (ne)postojanja materijalnih nedostataka. Određuje se ugovorom
na isti način kao i mjesto, te dispozitivnim propisima.
Rješenja dispozitivnih propisa uopšte, pa i našeg Zakona o obligacionim

odnosima zavise od vrste robe, tipa prodaje i od usvojenih pravila o vremenu
reklamacije. Ona se mogu posmatrati prema tome da li je prodavac bio
nesavjestan ili savjestan.
Ako je “nedostatak bio poznat prodavcu ili mu nije mogao ostati nepoznat”
(član 485. ZOO), vrijeme reklamacije, pa prema tome i vrijeme utvrđivanja
nedostataka nije ničim ograničeno. Ovo rješenje potiče iz principa da se niko ne
može pozivati na sopstvene nedopuštene radnje (nemo turpitudi nemo suam
allegans). Kada je prodavac bio savjestan, vrijeme pregleda zavisi od toga da li je
nedostatak vidljiv ili skriven. Pravno-tehnička rješenja su naročito u prvom slučaju
veoma složena. Stoga ćemo ih ispitati posebno.
Budu li obje stranke prisutne isporuci i pregled se može izvršiti prilikom

isporuke; stranke ili drugi subjekti pregleda, ga moraju obaviti odmah. Ovo rješenje
98
Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola...”, str. 127-130.
68
zasniva se na pravilima o reklamaciji iz člana 481. st. 2. ZOO. Izvršenje pregleda
“odmah” je, zapravo, pravni standard. Njegov sadržaj zavisi od poslovnih običaja i
od konkretnih uslova isporuke u datom slučaju. Jasno je da se vrijeme isporuke i
vrijeme pregleda ne moraju potpuno podudariti, budući da se zadnja tranša robe
mora ispitati po završetku isporuke.
Ako prodavac ne ispuni svoju obavezu pozivanja kupca da prisustvuje isporuci

i pregledu, ili ako pregled ne bude moguće izvršiti prilikom isporuke bez krivice
stranaka, kupac ga mora obaviti “čim je to prema redovnom toku stvari moguće”
(član 481. st. 1. ZOO). Ovo znači da mora bez nepotrebnih odlaganja pristupiti
pregledu i sam pregled završiti u roku u kome bi to učinilo i drugo lice njegovog
položaja djelujući pažnjom dobrog privrednika. “Redovan tok stvari” i ovdje se
shvata objektivno. Pored poslovnih običaja i uslova posla, sadržaj navedenih
pravnih standarda zavisi naročito od vrste robe. Konačni izgled relevantnog
rješenja u pogledu vremena provjere zavisiće i od toga da li je u pitanju provjera
količine ili kvaliteta. Specifični zahtjevi provjere kvaliteta mogu da dovedu do toga
da se izraz “čim” interpretira tako da važi od momenta prispijeća robe u skladište
kupca.
Kod distancione prodaje generičkih stvari princip je da se vrijeme pregleda

veže za vrijeme isporuke. Zbog toga je u uporednom pravu “gotovo opšte
prihvaćeno pravilo ... da se u ovakvim slučajevima kontrola robe vrši pre predaje
99
robe vozaru”. Isto rješenje postoji i u našem sistemu. Ono je potvrđeno i
pravilima uzanse 74. o mjestu isporuke u situaciji kada postoji dilema između
mjesta otpreme i opredjeljenja.
U slučaju reekspedicije, “pregled stvari može biti odgođen do njezina

prispijeća u novo odredišno mjesto” (član 481. st. 3. ZOO). Kupac ili kupčev kupac
imaju pravo da pregled izvrše i ranije. No, ukoliko to ne učine, dužni su da pregledu
pristupe “čim” je roba prispjela u konačnu destinaciju.
Navedeni rokovi za pregled mogu biti produženi u dva slučaja. Prvo, ako je
zbog popravke ili isporuke druge stvari kupac bio prinuđen da ne koristi predmet
prodaje, rokovi počinju teći “od predaje popravljene stvari, predaje druge stvari,
izvršene zamjene dijelova i slično” (član 483. ZOO). I drugo, ako se pregled ne
može izvršiti, jer prodavac nije predao potrebna dokumenta, početak toka roka se
odlaže do prijema dokumenata. Prema uzansi 138. kupac tada treba da “opomene
prodavca da mu te isprave bez odlaganja dostavi”. Ovo pravilo ne važi samo onda
100
kada je u pitanju lakopokvarljiva roba.
Sva izložena rješenja vrijede za situaciju u kojoj se vrši “uobičajeni pregled”, tj.
u kojoj treba konstatovati vidljive nedostatke. Ako su u pitanju skriveni nedostaci,
krajnji rok za izvršenje pregleda je prekluzivni rok za ostvarivanje kupčevih prava
99
Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola...”, str. 124 - 125.
100
Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola...”, str. 126 i 138.
69
po tom osnovu. On iznosi šest mjeseci od predaje stvari, isporuke, “izuzev kada je
ugovorom određen dulji rok” (član 482. st. 2. ZOO).
5. Način pregleda robe
Način pregleda obuhvata sve vrste radnji i njihove modalitete koje subjekt
pregleda treba da obavi da bi se došlo do relativno sigurnog i pravno relevantnog
stava o tome da li materijalni nedostaci postoje ili ne. Prema cilju, način pregleda
se dijeli na: način pregleda koji teži utvrđivanju količine i način pregleda koji je
usmjeren na konstatovanje kvaliteta. Prema obimu, način kontrole može biti potpun
ili djelimičan, “što često ne zavisi od volje ugovornih strana, već od prirode robe u
101
pitanju”. Kod sukcesivnih isporuka provjeru treba vršiti za svaki obrok
posebno. 102 Način provjere je složena pojava. On se može posmatrati kao
tehnološki proces, komercijalna procedura ili pravni postupak. Zadnja dva vida
nazvaćemo društvenom procedurom i obraditi zajedno, budući da odvajanje
ekonomskih i pravnih aspekata pri vršenju kontrole nije moguće. Izvori prava za
način provjere veoma su brojni. Na prvom mjestu se i ovdje pojavljuje ugovor.
Potom dolaze dispozitivni propisi, Opšte uzanse, posebne uzanse i poslovni
običaji.
Tehnološki postupci provjere treba da budu provedeni najprije onako kako je

izričito ugovoreno. Rezultati dobijeni na drugi način ne bi bili pravno relevantni, bez
obzira na svoju uvjerljivost i vjerodostojnost. Zakon o obligacionim odnosima, kao i
drugi zakonici i izvori uporednog prava, ništa ne govore o ovom aspektu provjere.
No, zato mu Opšte uzanse posvećuju značajnu pažnju.
Prema uzansi 115. “utvrđivanje količine robe vrši se vaganjem, merenjem ili
prebrojavanjem”. Razumije se da je za primjenu svakog od navedenih postupaka
103
potrebno da količina u ugovoru bude utvrđena na odgovarajući način. Suštinski
zahtjev uzansi u pogledu utvrđivanja kvaliteta jeste da primijenjeni način bude
“vjerodostojan” (uz. 147). Tehnološki postupci koji ispunjavaju ovaj uslov su
navedeni primjera radi: stručni pregled, upoređivanje sa uzorkom, hemijska
analiza, fizičko mjerenje, vađenje uzorka. Ako se roba isporučuje u originalnom
pakovanju, tehnološki postupci se primjenjuju samo na konstatovanje stanja
ambalaže (uz. 148). Posebne uzanse za promet pojedinim vrstama robe, kao na
primjer za žitarice, sadrže i pravila o tehnološkim postupcima provjere koji moraju
biti primijenjeni. 104
Društvene procedure kroz koje se vrši provjera postojanja materijalnih

nedostataka veoma su složene. Njihovo regulisanje vrši se najprije sporazumom
101
102
103
Toroman dr Marija: “Vrste i modaliteti ugovora o kupovini i prodaji”, Institut za uporedno pravo - Savremena
administracija, Beograd 1975, str. 75. ističe da je učestalost primjene ovakvog načina ugovaranja i kontrole količine
“učinila da ovaj postupak danas preraste u poseban modalitet ugovora o kupovini i prodaji pokretnih stvari”. Definicija
se daje na str. 75, a analiza specifičnosti na str. 76 - 82.
104
Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola...”, str. 131 - 132.
70
stranaka. To može biti učinjeno u ugovoru ili prilikom samog pregleda, najčešće
onoga koji se naziva kontradiktornim. Ovo rješenje ima i uporedno-pravnu
vrijednost. Ako posebne uzanse ili standardi dolaze do primjene, biće obavezna
procedura koju oni predviđaju. 105 Ne postoje li ni ovi izvori, provjera se vrši prema
dispozitivnim propisima.
Prema članu 481. st. 1. ZOO, pregled se mora izvršiti na “uobičajeni način”.
Uobičajeni način se određuje prema običajima u mjestu pregleda, poslovnim
običajima date trgovačke branše, prirodi robe i okolnostima provjere. Dakle, ovaj
pravni standard uvijek treba veoma pažljivo popunjavati elementima sadržaja koji
imaju faktičku prirodu. Opšte uzanse za promet robom kao vjerodostojan način
pregleda predviđaju komisijski pregled. Ukoliko je on uobičajen, dolazi u obzir i kao
način provjere materijalnih nedostataka prema Zakonu o obligacionim odnosima.
Način provjere količine komisijskom procedurom Opšte uzanse predviđaju za

situacije u kojima između jedne ugovorne strane i vozara ili špeditera postoji spor u
pogledu količine, kao i onda kada količinu provjerava jedna strana na svome
skladištu bez prisustva drugog partnera (uz. 128). Kod provjere kvaliteta, komisijski
postupak se a priori smatra vjerodostojnim (uz. 147). Sva ostala pitanja se u oba
106
slučaja uređuju kroz sadržinu komisijskog zapisnika. Suštinskih razlika između
usvojenih rješenja nema, pa ćemo ih izložiti zajedno.
Komisiju formira strana koja je subjekt pregleda. Korisno je da to učini svojim

rješenjem. U pogledu članova komisije nema ograničenja, ali se njihova svojstva i
odnosi sa ugovornim partnerima moraju naznačiti u zapisniku. Poželjno je da
komisiju sačinjavaju nepristrasna lica i da u nju po mogućnosti uđu sudski
vještaci. 107 Potom se pristupa identifikaciji robe, određivanju tehnoloških postupaka
i njihovom provođenju. O svim radnjama vodi se zabilješka. Zatim se utvrđuju
rezultati pregleda. Na kraju se sastavlja komisijski zapisnik koji treba da potpišu
obje strane, odnosno njihovi predstavnici, članovi komisije i eventualni svjedoci.
Ukoliko članovi komisije nisu jednodušni o nekom pitanju, manjina može izdvojiti
svoje mišljenje ili odbiti da potpiše zapisnik. Dokazna snaga ovakvog zapisnika je
oslabljena.
Snošenje troškova provjere stranke mogu urediti ugovorom. Ne bude li to

učinjeno, primijeniće se pravila Opštih uzansi predviđena za troškove utvrđivanja
kvaliteta (uz. 139). Ako se provjera vrši na skladištu prodavca, on je dužan da
kupcu bez naknade, dakle o svom trošku, stavi na raspolaganje potrebnu radnu
snagu i sredstva kojima raspolaže. U svim drugim slučajevima troškove pregleda
snosi kupac kao lice na kome leži obaveza da ga izvrši. Jedan izuzetak, ipak,
postoji. Ako su pregledom konstatovane mane za koje prodavac odgovara,
troškove njihovog utvrđivanja kupac može da regresira od prodavca.
105
106
Uzanse 129. i 149.
107
Uzansa 129. i Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola...”, str. 133.
71
III - PRIJEM ISPORUKE
1. Pojam
Prijem isporuke ili “preuzimanje stvari” 108 je sistem faktičkih i pravnih radnji
koje kupac, prema ugovoru, mora da izvrši da bi prodavac mogao isporučiti robu i
prenijeti svojinsko pravo na njoj. Isporuka i prijem isporuke su, dakle,
“komplementarni pojmovi”, 109 ali u praksi oni ne moraju biti uključeni u jedinstven
proces primopredaje robe.
Kao i isporuka i prijem se sastoji najmanje iz jedne faktičke i jedne pravne

radnje. Zbog toga može biti određen i kao pomoćni pravni posao. Da li izvršenje
radnji prijema predstavlja obavezu ili pravo sporno je i u zakonodavstvu i u teoriji.
Opšte uzanse i Zakon o obligacionim odnosima su ovu dilemu riješili u korist stava
da se radi o obavezi kupca (uz. 70, čl. 519. ZOO).
2. Sadržaj obaveze prijema isporuke
Obaveza prijema isporuke je složena. “Preuzimanje stvari se sastoji u

poduzimanju potrebnih radnji da bi predaja bila moguća, te u odnošenju stvari”
(član 519. ZOO). Sličnu definiciju sadrži i uzansa 70. st. 2.
Koje su radnje kupca potrebne da bi prodavac mogao da izvrši isporuku zavisi

od prinudnih propisa, ugovora, poslovnih običaja, prirode stvari i okolnosti
konkretnog posla. Zbog toga je broj činidbi kupca veći što je posao prodaje
komplikovaniji; biće ih više kod distancione nego kod prodaje u mjestu; više kod
sukcesivne nego jednokratne isporuke.
Drugu vrstu radnje kojom se izvršava obaveza prijema predstavlja “odnošenje

stvari”. Ovakvom stilizacijom zakonodavac je želio ne samo da rastereti prodavca
brige oko stvari nego i da jasno odredi momenat prijema. Odnošenje stvari neće
značiti radnju prijema ako se stvar već nalazi kod kupca. Analogno fiktivnoj isporuci
ovdje ćemo imati fiktivni prijem isporuke. Pri tome treba imati u vidu da šutnja
kupca ne znači fiktivni prijem. Potrebno je da on izričito izjavi da prima robu koja je
kod njega ili da preuzme radnje iz kojih se može “na siguran način utvrditi da je on
110
robu hteo da zadrži”.
Obaveza prijema isporuke postoji samo ako je roba isporučena saglasno

ugovoru. Tada će prijem biti potpun. Kupčeva obaveza prijema je djelimična onda
kada se vrši sukcesivna predaja pojedinih obroka i onda kada samo dio robe ima
materijalnih nedostataka, a količina ne predstavlja bitan element ugovora. Izvršenje
108
Uzansa 70, čl. 519. ZOO.
109
Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema ...”, str. 254.
110
72
obaveze prijema ne znači gubitak prava na popravljanje štete izazvane
postojanjem skrivenih nedostataka na robi.
IV - PLAĆANJE CIJENE
1. Pojam obaveze plaćanja
1.1. Definicija i kvalifikacija obaveze

111
Plaćanje ili isplata je osnovna i najvažnija 112 obaveza kupca. Njeno
izvršenje predstavlja glavni razlog, kauzu zbog koje prodavac zaključuje ugovor.
Analogno isporuci može se definisati kao sistem faktičkih i pravnih radnji koje
kupac mora da izvrši prema svim relevantnim izvorima da bi prodavcu predao
ugovorom određenu količinu novca i prenio mu najjače, svojinsko pravo na njoj.
Iako se sastoji u predaji novca, dužnost plaćanja je složena. Broj radnji i pravnih
izvora raste kada se sa građanske pređe na poslovnu prodaju.
Plaćanje cijene je, nesumnjivo, ugovorna obaveza kupca. Pored toga ona se s
obzirom na pravni režim cijene u prodaji poslovnog prava može odrediti i kao
prirodan sastojak ugovora. Napokon, značaj manifestacija volje kupca prilikom
preduzimanja pojedinih akata isplate je toliki da se plaćanje dâ kvalifikovati i kao
pomoćni pravni posao.
Izvori prava kojima se uređuje obaveza plaćanja su brojni. Na prvom mjestu se

nalaze prinudni propisi čiji su predmet regulisanja novčani, kreditni i devizni sistem.
Na drugom mjestu se nalazi ugovor o prodaji. Ako on ne reguliše ovu dužnost,
primijeniće se dispozitivni propisi. U našoj zemlji to su: Zakon o obligacionim
odnosima i Opšte uzanse, ukoliko nisu stavljene van snage kasnijom regulativom.
Rješenja ugovora i dispozitivnih propisa dopunjavaju se prinudnim normama
pojedinih specijalnih zakona. Imperativne norme ovih akata imaju za osnov svoje
primjene ono što je ugovorom predviđeno izričito ili upućivanjem na važenje
dispozitivnih normi.
1.2. Sadržaj obaveze plaćanja
Sadržaj, predmet obaveze plaćanja nije identičan sa cijenom. Obaveza

plaćanja, po pravilu, je veća od same cijene budući da u nju ulaze i drugi izdaci,
prvenstveno različiti troškovi robnog prometa.
111
112
73
Cijena je osnovni, ali ne i jedini element kalkulacije. Ako ništa nije ugovoreno i
u uporednom pravu 113 i kod nas se plaća za neto težinu robe bez skonta. 114 Dakle,
ukoliko želi da se koristi skontom - odbitkom od cijene zbog njene isplate odmah i
gotovinski - kupac mora to da ugovori ili da se osloni na poslovne običaje. “Skonto
se najčešće ugovara kod prodaje sa kratkoročnim kreditom”. 115 Uslovi pod kojim se
ambalaža ne plaća već su izloženi. Ako je, međutim u ugovor unesena klauzula
“bruto za neto”, kupac plaća i ambalažu po cijeni robe (uz. 161).
Troškove robnog prometa nastale prije mjesta i vremena isporuke kupac plaća
samo izuzetno. Ovakva dužnost mora biti ugovorena ili predviđena u uzansama.
Tako kupac snosi uvozne carine, ostale uvozne dažbine i troškove carinjenja, bez
obzira na to što je mjesto isporuke eventualno u zemlji, a ne na samoj granici (uz.
164). Kupac, dalje, snosi troškove pribavljanja i legalizovanja uvjerenja o porijeklu
robe i onda kada je dužan da ih pribavi prodavac (uz. 169). Sve ostale troškove
prometa (“zavisne troškove”) kupac snosi od mjesta i vremena isporuke. Ako
efektivno plaćanje tih izdataka vrši prodavac, potrebni iznosi moraju mu, na njegov
zahtjev, biti predujmljeni (uz. 171).
Kupac snosi i troškove plaćanja. Izuzeci od ovog pravila posebno su utvrđeni i

odnose se na one troškove koji nastanu uslijed promjene mjesta plaćanja izazvane
postupcima prodavca (čl. 320. st. 3. ZOO). Uz trošak, kupac snosi i rizik plaćanja.
Smatramo da se taj rizik odnosi na sve slučajeve koji ometaju urednu isplatu, a ne
116
samo na sigurnost novca.
Kod prodaje na kredit stvari koje daju plodove ili druge koristi, kupac plaća i
kamatu na dugovanu cijenu od dana prijema stvari, bez obzira na to da li je
obaveza na plaćanje dospjela ili nije (čl. 517 ZOO). Samo se po sebi razumije da
kupac plaća prodavcu i kamate kod ugovora o prodaji na kredit, ukoliko se
prodavac pojavljuje i kao kreditor.
1.3. Primjena opštih pravila o novčanim obavezama
Plaćanje cijene je, po svoj prirodi, novčana obaveza. 117 Zbog toga je ona u
Zakonu o obligacionim odnosima regulisana najprije opštim pravilima o ovoj vrsti
ugovornih dužnosti, a potom i specifičnim normama koje vrijede samo za ugovor o
prodaji. Pošto je posebnih rješenja veoma malo, nužno je osvrnuti se i na opšta
pravila koja ovdje važe neposredno. Ovo utoliko prije što je ista tehnika primjenjena
i u drugim nacionalnim zakonodavstvima.
113
Član 28. SGA, p. 380 HGB, član 212. st. 2. ŠZO, uz. 160.
114
Uzansa 160.
115
116
U njemačkom pravu kupac ne odgovara za docnju sa prenosom pošiljke. Vidjeti uporedni pregled kod Draškić dr
Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 240.
117
Perović dr Slobodan, isto djelo, str. 94: “Novčanim obligacijama nazivaju se samo one koje se neposredno odnose
na sumu novca, čiji predmet se ispoljava u aktu predaje sume novca”. Detaljnu analizu režima ovih obaveza vidjeti na
str. 94-105.
74
Plaćanje cijene kod ugovora o prodaji je podvrgnuto principu monetarnog
nominalizma: “kada obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti
onaj broj novčanih jedinica na koje obaveza glasi, izuzev ako zakon naređuje što
drugo” (čl. 394). A zakon to čini! Klauzule o promjeni cijene već su izložene (klizna
skala, indeksna skala). Pored njih postoje i drugi instrumenti kojima se cijena može
prilagoditi realnoj vrijednosti. Od opštih instituta tu ulazi klauzula o promjenjenim
okolnostima (čl. 133-136), te prekomjerno oštećenje (čl. 139-140 ZOO). No, zlatne
i valutne klauzule, kao izraz principa valorizma nisu dopuštene. One su ništave -
smatra se da u ugovor nisu ni unesene. 118 Princip monetarnog nominalizma može
normalno funkcionisati samo u uslovima relativno niske inflacije.
Sljedeća grupa opštih pravila tiče se načina ispunjenja obaveza. Obavezu

izvršava kupac lično ili preko svoga zastupnika. Plaćanje se vrši prodavcu, licu koje
on odredi ili subjektu kojega odredi sud. Valjano je ispunjenje trećem licu koje nije
prethodno određeno, ako prodavac to izričito ili prećutno odobri (čl. 305 ZOO).
Obaveza plaćanja izvršava se pažnjom dobrog privrednika (čl. 18 ZOO) i u cjelini
(čl. 310). No, pošto su novčane obaveze djeljive, prodavac je dužan da primi i
djelimičnu isplatu (čl. 310 ZOO).
Naredna grupa pravila tiče se mjesta i vremena isplate. Ona se primjenjuje

neposredno na plaćanje kupovne cijene (čl. 320 i 318 ZOO). Zato ćemo ih i izložiti
u sklopu odgovarajućih kupoprodajnih podinstituta. Ovdje je potrebno istaći još
jedno pravilo. Kupac svoje obaveze uvijek može izmiriti prije dospjelosti. Tada je
ovlašten da od svoga duga odbije eskontni iznos, ako to proizilazi iz ugovora ili
običaja. Pošto posmatramo prodaju poslovnog prava, može se tvrditi da je kupac
uvijek ovlašten na eskont. Odredba kojom bi se unaprijed odrekao svoga prava na
plaćanje prije dospjelosti je ništava (čl. 398 ZOO).
Napokon, kada između istog podavca i kupca postoji više ugovora i više
obaveza koje su dospjele, a kupac ne može sve da ih izmiri, redoslijed namirenja
zavisi, najprije, od sporazuma dužnika i povjerioca. Ukoliko on ne bude postignut,
primijeniće se zakonski red uračunavanja (čl. 312 ZOO). Pri tome treba voditi
119
računa da je Zakon o finansijskom poslovanju veoma strog prema nelikvidnom
dužniku, ali i prema njegovim povjeriocima. Pošto potraživanja i dugovanja po
osnovu ugovora o prodaji spadaju u “ostale obaveze”, namiruju se tek u četvrtom
redu (čl. 15 Zakona o finansijskom poslovanju).
Specifičnim rješenjima o plaćanju cijene posvećena su svega tri člana dijela

Zakona o obligacionim odnosima koji govori o prodaji (čl. 516-518). No, vezanost
normi o načinu, mjestu i vremenu plaćanja za isporuku 120 i obilje faktičkih stiuacija
koje zahtijevaju posebno tumačenje, dovode do veoma složenog pravnog
118
Vidjeti Perović dr Slobodan, isto djelo, str. 103-105.
119
Sl. n. FBiH 2/95.
120
Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 238. govori o “načelu uzajamnosti” između mjesta plaćanja
i mjesta isporuke.
75
regulisanja ove dužnosti kupca. Izložićemo je zato kroz modalitete načina,
vremena i mjesta plaćanja.
2. Način plaćanja
2.1. Uopšte o načinu plaćanja
Pod načinom plaćanja podrazumijevamo instrumente plaćanja i radnje koje se

u vezi sa njima preduzimaju, te ukupan sistem postupaka koje kupac mora da učini
da bi svoju dužnost isplate izvršio u skladu sa ugovorom i prinudnim finansijskim
propisima. Sistem postupaka može se nazvati i modalitetima načina plaćanja.
Od načina plaćanja treba razlikovati obezbjeđenje plaćanja. Ono se sastoji u

davanju prodavcu finansijskih instrumenata podobnih za brzu i sigurnu naplatu ili u
pružanju stvarnih (realnih) obezbjeđenja sa istim svojstvima, iz kojih je prodavac
ovlašten da se namiri, ako obaveza plaćanja ne bude izvršena u skladu sa
ugovorom. Zakon o finansijskom poslovanju ugovaranje obezbjeđenja plaćanja
121
prepušta sporazumu stranaka i time vrši radikalnu promjenu ranijeg stanja.
Obezbjeđenje plaćanja može se izvršiti predajom mjenice, čeka, bankarske
garancije (član 17 ZFP), uručenjem akceptnog naloga sa upisanim datumom
dospijeća (član 18 ZFP) ili na drugi način u skladu sa Zakonom o obligacionim
odnosima. Mjesto, vrijeme i način predaje instrumenata plaćanja takođe se
određuju ugovorom. Obezbjeđenje plaćanja može se izvršiti i zalaganjem
vrijednosnih papira (član 17. ZFP).
Način plaćanja i način obezbjeđenja plaćanja su, dakle, prepušteni ugovoru.
No, kada se jednom stranke sporazumiju o njima, prodavac i kupac postaju vezani
složenim sistemom prinudnih i dispozitivnih propisa. Najvažniji među njima su:
Zakon o finansijskom poslovanju, Zakon o mjenici, Zakon o čeku, Zakon o
hatrijama od vrijednosti, Zakon o obligacionim odnosima i Opšte uzanse za promet
robom.
2.2. Instrumenti plaćanja
Instrumenti plaćanja su sredstva kojima se, u skladu sa propisima o plaćanju i

poslovanju hartijama od vrijednosti, vrši izmirenje novčanih obaveza. Osim
instrumentima plaćanja, privredni subjekt može plaćati međusobne obaveze
prebijanjem, cesijom i asignacijom u skladu sa zakonom kojim se uređuju ovi
odnosi. Zadržaćemo se na pojedinim instrumentima plaćanja u mjeri u kojoj je to
potrebno radi osvjetljavanja obaveze plaćanja kupovne cijene.
Uzansa 188. kao prvi način plaćanja predviđa polaganje “novčanog iznosa na
tekući račun povjerioca kod banke koja je u zemlji”. U Zakonu o finansijskom
poslovanju, međutim, gotov novac nema položaj prvenstvenog instrumenta
plaćanja, budući da su privredni subjekti dužni da obavljaju “novčani promet preko
121
Sl. n. FBiH 10/95. Citiraćemo ga dalje kao ZFP.
76
računa” (član 9. ZFP). Pored toga, odredbe o blagajničkom maksimumu čine od
gotovog novca veoma nepodesan instrument plaćanja (član 11. ZFP). U prilog
plaćanju gotovim novcem ne idu ni odredbe člana 10 ZFP, koje nalažu prodavcu
da gotovinu primljenu “po bilo kom osnovu uplati istog dana na svoj račun, a
najkasnije narednog dana”.
Drugu veliku grupu instrumenata plaćanja čine tzv. instrumenti doznake. 122
Zakon o finansijskom poslovanju na prvo mjesto stavlja nalog za prenos, kojim se
banci nalaže da izvrši doznaku računu prodavca (član 12. ZFP). Od ostalih, uzanse
regulišu plaćanje obračunskim ili virmanskim čekom (“virmanski nalog”) i čekovnu
uplatnicu (uz. 189 i 196). Predmet uređivanja je prvenstveno vrijeme kada se
smatra da je isplata izvršena, pa ćemo se na datim rješenjima zadržati prilikom
izlaganja odgovarajućih dijelova ove materije. Treba dodati da se u ovu grupu
instrumenata može svrstati i poštanska uplatnica.
Treću značajnu skupinu instrumenata plaćanja čine hartije od vrijednosti.

Uređeni su rokovi za plaćanje bilo kojom vrstom trgovačkog efekta (uz. 190) i
bjanko mjenicom (uz. 191). Takse i troškove vezane za izdavanje hartija od
vrijednosti kao instrumenata plaćanja ili obezbjeđenja plaćanja snosi kupac (uz.
192).
123
Četvrto, plaćanje se može izvršiti i akreditivom. Akreditiv je apstraktan
pravni posao kojim se akreditivna banka na osnovu ugovora sa kupcem obavezuje
da će korisniku, tj. prodavcu “isplatiti određenu novčanu svotu ako do određenog
vremena bude udovoljeno uvjetima navedenim u nalogu za otvaranje akreditiva”
(član 1072 ZOO). U vezi sa ovim instrumentom plaćanja treba zapaziti tri stvari:
kupac je dužan da sa bankom sklopi ugovor o otvaranju akreditiva prema uslovima
iz ugovora o prodaji, banka preuzima jednostranim apstraktnim pravnim poslom
obavezu prema prodavcu, prodavčevo pravo je uslovljeno ispunjavanjem uslova
koji su navedeni u akreditivu, ne nužno i u ugovoru o prodaji. Odnosi banke i
drugih lica u poslu akreditiva su uređeni Jednoobraznim pravilima i običajima za
dokumentarne akreditive iz 1933. godine, zadnja revizija 1993. Ova pravila
Međunarodne trgovačke komore u Parizu imaju univerzalnu primjenu, a banke ih
se pridržavaju kao obaveznog propisa.
Napokon, plaćanje se može izvršiti i instrumentima obračuna. Zakon o

finansijskom poslovanju spominje samo prebijanje ili kompenzaciju (član 12. st. 2),
ali nisu isključeni ni ostali: cesioni (član 436 - 445 ZOO) i asignacioni (član 1020 -
124
1034 ZOO).
122
Antonijević dr Zoran, Petrović dr Milan, Pavićević dr Božidar: “Bankarsko pravo”, Savremena administracija,
Beograd 1982, str. 128.
123
Član 1072 - 1082 ZOO.
124
Antonijević dr Zoran i drugi, isto djelo, str. 128 - 129.
77
2.3. Tipovi načina plaćanja
Prema različitim osobinama ugovora o prodaji i specifičnim obilježjima same

obaveze plaćanja mogu se utvrditi četiri karakteristična tipa ili modaliteta načina
plaćanja. Razmotrićemo ih odvojeno.
Najprije, pravila o plaćanju i instrumenti kojima se ono vrši prilagođeni su

jednokratnoj isporuci, te potrebi isplate u cjelini i odjednom. Pod uticajem načela
jednovremenog izvršavanja obaveza ovo pravilo se modifikuje kod predaje
predmeta ugovora u obrocima. Ako ništa nije posebno ugovoreno ili ne proizlazi iz
okolnosti posla, “u slučaju uzastopnih isporuka kupac je dužan isplatiti cijenu za
svaku isporuku u času njezina preuzimanja”. (član 518 ZOO). Ako je u ovakvim
ugovorima kupac dao prodavcu predujam, “prve isporuke naplaćuju se iz
predujma, ako ništa nije ugovoreno” (član 518. st. 2. ZOO). Ovo rješenje odstupa,
najprije, od opštih dispozitivnih principa o avansu, koji zahtijevaju da se iznos
cijene dat kao predujam ravnomjerno rasporedi na sve dijelove dužnikove
obaveze. Izloženo pravilo o predujmu kod sukcesivne isporuke jasno razlikuje ovaj
125
modalitet plaćanja i od plaćanja rata kod ugovora o prodaji uz pretplatu.
Drugo, iz pravila o jednovremenosti isporuke i plaćanja vidljivo je da je kupac

dužan platiti cijenu tek pošto je imao mogućnost da pregleda stvar (član 475).
Izuzetak od ovog tipa plaćanja postoji ako je ugovoreno plaćanje uz predaju
dokumenata (D/P). “Pri ovakvom plaćanju kupac je dužan da izvrši svoju obavezu
plaćanja cene čim su mu stavljena na raspolaganje dokumenta koja predstavljaju
robu”, 126 dakle i prije nego što je imao mogućnost da isporučenu stvar pregleda.
Dvije su podvrste ovoga tipa plaćanja: plaćanja uz dokumenta i dokumentarni
akreditiv. 127 Česti su naročito u međunarodnom prometu, ali im i Opšte uzanse
posvećuju znatnu pažnju. Zadržaćemo se samo na prvom slučaju.
Ako dokumenti nisu u ugovoru naznačeni, “prodavac mora prezentirati ona

dokumenta koja su prema prirodi ugovora uobičajena u takvom slučaju” (uz. 184).
Ne postoji li odgovarajući običaj, dokumenti moraju biti takvi da dokazuju izvršenje
obaveze isporuke i ujedno omogućavaju kupcu da odredi vrstu i količinu robe, te
da njome raspolaže (uz. 184). Kada je dokument uz koji se vrši plaćanje vozarska
isprava, “prodavac u tom slučaju jamči za kvalitet, težinu, meru i dimenziju robe koji
su označeni u fakturi” (uz. 185). Na ovaj način su interesi kupca obezbjeđeni i u
onim elementima ugovora koji nisu vidljivi iz prevoznih dokumenata. Interesi kupca
zaštićeni su i posebnim zahtjevima u pogledu teretnice (konosmana). Ona mora
glasiti na “ukrcano”, biti “čista” i izdata po naredbi (uz. 186).
125
Toroman dr Marija, isto djelo, str. 179 detaljno izlaže razliku između prodaje uz avans i prenumeracione prodaje.
126
Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 241, uz. 183.
127
78
Treći tip načina plaćanja jeste ono koje se vrši pouzećem. 128 Kupac u svome
sjedištu ili u mjestu isporuke stiče mogućnost da primi robu tek kada je pošti ili
prevozniku platio cijenu i troškove robnog prometa koje on sam snosi. U privredi
dominira pouzeće koje je vezano za plaćanje prevozniku, pa su zloupotrebe ovoga
modaliteta manje, nego kod građanske prodaje putem pouzeća preko pošte.
Četvrti tip načina plaćanja postoji u slučaju spora o cijeni. Kupac koji ima
prigovore samo na neke stavke iz fakture, mora platiti nesporne iznose. Prodavac
ne može odbiti prijem tih iznosa (uz. 204). Ako je prodavac odbio prigovore na
pojedine stavke ili cijeli iznos fakture, kupac je ovlašten da odmah po prijemu
takvog obavještenja sporni iznos deponuje kod nadležnog suda (sudski depozit).
Depozit traje do rješavanja spora, bez obzira na način na koji će to biti učinjeno. O
izvršenom deponovanju kupac mora obavijestiti prodavca. Deponovanjem novca
plaćanje se smatra izvršenim do visine položenog iznosa (uz. 205). Zbog toga
kupac za njega ne duguje kamatu ni u slučaju da spor izgubi.
3. Vrijeme izvršenja isplate
3.1. Vrijeme plaćanja
Vrijeme plaćanja je trenutak u kome ili period unutar koga sve radnje koje
sačinjavaju obavezu plaćanja moraju biti završene. S obzirom na specifičnost
novčanih obaveza, preovladava “trenutak”, odnosno dan u kome plaćanje mora biti
izvršeno. Ukoliko se radi o “periodu” u pitanju je protek vremena od nastanka do
dospjelosti obaveze plaćanja. Kod sukcesivnih isporuka, ova dospjelost se utvrđuje
za svaki obrok posebno.
129
U našem pravu vrijeme plaćanja se određuje, najprije, ugovorom. Ako je
određeno datumom, plaćanje mora biti izvršeno do kraja radnog dana institucije
kod koje se vrši plaćanje. Ukoliko je određeno rokom, njegove granice utvrđuju se
opštim pravilima (član 77. ZOO). Specifična pravila pojavljuju se onda kada se
vrijeme plaćanja stavi u odnos sa vremenom isporuke. Razlikuju se situacije u
kojim je plaćanje ugovoreno prije isporuke, istovremeno sa njom i nakon
preuzimanja stvari.
Plaćanje prije isporuke, unaprijed, po pravilu se ugovara izričito i precizno,

budući da predstavlja odstupanje od načela istovremenosti izvršenja ugovornih
obaveza. Ako rok isplate prije isporuke nije utanačen, plaćanje se ima izvršiti
najkasnije u roku od osam dana od dana zaključenja ugovora (uz. 182). Kada je
ugovoreno plaćanje prije isporuke, ugovor o prodaji može, ali ne mora da ima
130
obilježja prenumeracionog ili pretplatnog posla.
128
Kapor dr Vladimir - Carić dr Slavko, isto djelo, str. 146 svrstavaju ovu prodaju u prodaje sa plaćanjem cijene
unaprijed.
129
Član 516. st. 1 ZOO.
130
Toroman dr Marija, isto djelo, str. 178: prodaja uz pretplatu je takav ugovor “kojim se kupac obavezuje da isplati
prodavcu ... cenu pre nego što primi stvar...”.
79
Pošto je istovremenost isporuke i plaćanja osnovno dispozitivno pravilo u ovoj
oblasti, ono se rijetko izričito ugovara. Poslovni običaji često vežu ova dva
momenta onda kada je ugovoreno “plaćanje uz fakturu”. 131 Pored toga, u praksi se
sreće posredno ugovaranje istovremenosti isporuke i plaćanja stipulisanjem
dokumentarne isporuke.
Plaćanje unazad je ono koje se, na osnovu izričitog ili prećutnog sporazuma
stranaka, vrši pošto je proteklo vrijeme koje kupcu stoji na raspolaganju za pregled
robe. U ovom slučaju prodavac kreditira kupca. Kreditiranje se vrši za ukupan iznos
potraživanja. Po pravilu, prodavac traži obezbjeđenje ovakvih kredita, odnosno
obezbjeđenje plaćanja.
Ako vrijeme plaćanja nije ugovoreno, ono se ravna prema dispozitivnim

132
propisima. Za razliku od rješenja u uporednom pravu, naš Zakon o obligacionim
odnosima predviđa da se plaćanje ima izvršiti u roku koji je predviđen poslovnim
običajima (član 516. st. 2). Ukorijenjenost Opštih uzansi u našoj poslovnoj praksi i
racionalnost uzanse 177. daju osnova za stav da u ovom slučaju plaćanje treba
izvršiti u roku od osam dana od dana prijema robe, odnosno od prijema fakture,
ako je kupac robu dobio prije fakture. Ukoliko se ne prihvati gledište da je rješenje
Opštih uzansi postalo poslovni običaj, onda važi dispozitivna norma po kojoj se
cijena plaća “u času ... u kome se obavlja predaja stvari” (član 516. st. 2. ZOO).
Oba dispozitivna pravila su uslovna. Ona će se primijeniti ukoliko nije ugrožen
princip jednovremenosti isporuke i plaćanja. Bude li to slučaj, kupac može odbiti ili
odložiti isplatu (član 475. ZOO, uz. 177. st. 3). Izuzetno, kupac nije ovlašten da
odloži plaćanje ni pozivom na dužnost i/ili pravo pregleda robe, ako je isporuka
izvršena uz predaju dokumenata koja, pri tome, lišava prodavca prava da
raspolaže robom (uz. 177. st. 3).
3.2. Vrijeme isplate
Vrijeme isplate je trenutak u kome se smatra da je plaćanje izvršeno. Ono

zavisi od načina plaćanja uopšte, a od instrumenata plaćanja posebno.
Plaćanje gotovim novcem smatra se izvršenim kada kupac dugovanu sumu

uruči prodavcu ili je položi na njegov tekući račun. Polaganje se vrši virmanom (uz.
188).
Kada se plaćanje vrši instrumentima doznake preko banke (nalog za prenos i

obračunski ček ili virman) plaćanje se smatra izvršenim onda kada su to stranke
dogovorile. U slučaju da sporazuma stranaka nema, dug je namiren kada banci ili
drugom subjektu kod koga se vodi račun prodavca “stigne novčana doznaka u
korist vjerovnika ili nalog (virman) dužnikove banke, odnosno organizacije da
odobri računu vjerovnika iznos naznačen u nalogu” (član 318. st. 1. ZOO). Ovim
rješenjem je u stvari sažeta stilizacija uzanse 189. o plaćanju polaganjem
131
132
Vidjeti Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema...”, str. 236 - 238.
80
sredstava na tekući račun putem virmana. Stoga se i dalje razlikuju dvije osnovne
situacije. U prvoj, prodavac i kupac imaju istu banku, pa je plaćanje izvršeno onda
kada kupac da nalog banci, razumije se pod uslovom da na kupčevom računu ima
sredstava. U drugoj nije dovoljno da kupac da nalog svojoj banci. Da bi se plaćanje
smatralo izvršenim, neophodno je da kupčeva banka dostavi nalog za prenos
prodavčevoj banci. Posljedice eventualne docnje svoje banke snosi, dakle, kupac.
ZOO u članu 318. st. 2. preuzima pravila uzanse 181. kada je u pitanju
plaćanje preko pošte. Ako je plaćanje preko pošte ugovoreno, obaveza se smatra
izmirenom kada dužnik uplati iznos svoje obaveze pošti. Kad ovakav način
plaćanja nije ugovoren, obaveza je isplaćena onda “kad vjerovnik primi novčanu
doznaku” (član 318. st. 2). Da kupac ne bi pao u docnju bez svoje krivice,
smatramo da ovo pravilo treba tumačiti tako da je vrijeme isplate ono u kome pošta
prema redovnom toku stvari ponudi prodavcu isplatu novca. Ista rješenja važe i za
plaćanje čekovnom uplatnicom, s tim što se kao prenosilac novca ne mora pojaviti
pošta (član 318. st. 3. ZOO).
Plaćanje hartijama od vrijednosti smatra se uslovno izvršenim onda kada one

budu prenesene prodavcu na način koji je dogovoren i koji mora biti u skladu sa
pravilima prenosa odgovarajućeg trgovačkog efekta. Obaveza se konačno gasi
kada prenesene hartije budu honorisane. Ne bude li dug predajom hartija izmiren u
roku, a ni dva dana po prijemu prodavčeve opomene, prodavac može zahtijevati
isplatu u gotovom uz priznavanje eskonta (uzansa 190.).
Plaćanje akreditivom se smatra izvršenim kada je banka otvorila akreditiv u
skladu sa uslovima iz ugovora.
Vrijeme isplate kod izmirenja obaveza kompenzacijom, cesijom i asignacijom

utvrđuje se prema pravilima obligacionog prava, koja važe za pomenute
instrumente. Trenutak u kome je isplata izvršena je onaj u kome je prodavac
postao povjerilac po tražbini, odnosno onaj u kome je njegova obaveza prema
kupcu prestala da postoji ili se smanjila.
4. Mjesto plaćanja
4.1. Određivanje mjesta plaćanja
Mjesto plaćanja je lokalitet na kome sve radnje koje ulaze u obavezu plaćanja
moraju biti završene. Analogno mjestu isporuke ono se može posmatrati u užem i u
širem smislu, ali kod ove obaveze ta podjela nema poseban pravni značaj. Tri
principa vladaju pravilima o određivanju mjesta plaćanja. Prvi je da su novčane
obaveze donosive, tj. da se ispunjavaju u sjedištu povjerioca (član 320. st. 1.
ZOO). Ako se plaćanje vrši virmanom ili drugim obračunskim sredstvom, onda se
ovaj princip konkretizuje tako što se kao mjesto plaćanja određuje “sjedište
organizacije kod koje se vode vjerovnikova novčana sredstva” (član 320. st. 2). Iz
ovoga rješenja je vidljivo i drugo načelo: mjesto isplate nalazi se pod snažnim
81
uticajem rješenja o načinu i vremenu isplate. Napokon, princip uzajamnosti ukazuje
na to da “je i mjesto plaćanja određeno mjestom isporuke...”. 133
Naše pravo slijedi kontinentalne sisteme. Cijena se najprije mora platiti u

mjestu koje je određeno ugovorom (član 516. st. 1 ZOO). Ukoliko ugovor ništa ne
govori o ovom pitanju, mjesto plaćanja se određuje prema poslovnim običajima
(član 516. st. 2. ZOO). U nedostatku pravila običajnog porijekla, plaćanje se vrši “u
mjestu u kome se obavlja predaja stvari” (član 516. st. 2 ZOO). Napokon, “ako se
cijena ne mora platiti u času predaje, plaćanje se obavlja u prebivalištu, odnosno
sjedištu prodavca” (član 516. st. 3. ZOO). Time se specijalna pravila o plaćanju
kupovne cijene vraćaju na opšti pravni režim izmirenja novčanih obaveza. Opšte
uzanse dalje razrađuju ovo rješenje. Ako povjerilac ima više sjedišta, tj. više
poslovnih jedinica, plaćanje se vrši u sjedištu one koja je poslala ponudu, odnosno
izvršila prihvat. No, ako se iz ugovora ili okolnosti posla vidi “iz kojeg će se
poveriočevog sedišta izvršiti isporuka, plaćanje se vrši u mestu tog sedišta” (uz.
174).
4.2. Promjena mjesta plaćanja
Stranke mogu uvijek sporazumno promijeniti mjesto plaćanja. No, način

plaćanja dozvoljava da se povjeriocu pruži ovlaštenje na jednostranu promjenu
mjesta plaćanja. Odnosi koji tim povodom nastaju predmet su posebne pažnje
zakonodavca. Cilj usvojenih rješenja jeste zaštita opravdanih interesa kupca.
Član 320. st. 3. ZOO je jasan. Povjerilac može promijeniti svoje sjedište u
periodu između zaključenja ugovora o prodaji i dospjelosti obaveze plaćanja. On je
dalje ovlašten da traži plaćanje u novom sjedištu. I napokon, povećanje troškova
ispunjenja “pada na teret vjerovnika”, dakle prodavca. Smatramo da ova rješenja
analogno vrijede i u situacijama u kojima je promijenjena institucija preko koje se
vrši plaćanje, odnosno u onima u kojima je prodavčeva banka promijenila svoje
sjedište. Napokon, ZOO ne isključuje ni primjenu uz. 175. st. 2. po kojoj ovi principi
vrijede i kad povjerilac naloži plaćanje na račun nekog trećeg lica. Uštede u
troškovima idu u korist prodavca.
133
82
GLAVA ČETVRTA
PRIGOVORI
I - UOPŠTE O PRIGOVORIMA
1. Pojam prigovora
Prigovorima se, u najširem smislu, mogu smatrati izjave ugovornog povjerioca,

kupca ili prodavca, kojima on ukazuje dužniku na činjenicu da ugovor ne smatra
izvršenim, odnosno da ga ne smatra uredno izvršenim. Prigovori se i u našem i u
uporednom pravu nazivaju i reklamacijama, odnosno obavještenjima o
nedostacima. Prigovori su usmjereni na: vjerodostojno konstatovanje činjenica,
poticanje dužnika da sam izvrši obavezu ili da je izvrši uredno, očuvanje prava na
popravljanje štete i na vansudsko rješavanje sporova. Od svih navedenih funkcija,
očuvanje prava na naknadu je najvažnija.
Pravna kvalifikacija prigovora je veoma složena i ne može se dati za sve vrste

na isti način. Tretman prigovora iste vrste je u uporednom pravu različit. Zbog toga
se ovdje moramo zadovoljiti sa tri osnovne pravne kvalifikacije. Prvo, prigovori
spadaju u opštu obavezu obavještavanja o relevantnim činjenicama i stoga su
zasnovani na načelu poštenja i savjesnosti (član 12. ZOO). No specifičan sadržaj,
funkcije i pravni režim doveli su do posebnih sankcija, različitih od opšte sankcije
naknade štete izazvane propuštanjem generalne dužnosti obavještavanja (član
268. ZOO). Zbog toga se može smatrati da oni predstavljaju samostalan, viši
institut prava prodaje. Drugo, prigovori se ponekad kvalifikuju kao pravo, a
ponekad kao obaveza. S obzirom na ekonomsku poziciju povjerioca, logičnije je
prvo rješenje. No, posljedice prigovora na oba učesnika u poslu i pogoršanje
pravnog položaja povjerioca u slučaju propuštanja ili docnje sa prigovorom
dopuštaju da se on kvalifikuje i kao obaveza. Radi rješavanja ove dileme naš
Zakon o obligacionim odnosima za najvažniji i najsloženiji prigovor - reklamaciju
na materijalne nedostatke izričito kaže da predstavlja dužnost kupca (član 481).
Treće, s obzirom da predstavlja izjavu volje sa značajnim juridičkim
konsekvencama, svaki prigovor se može odrediti i kao pomoćni pravni posao.
2. Vrste prigovora
Prigovor neispunjenja ili neurednog ispunjenja se može staviti povodom

povrede svake obaveze. Prigovarati mogu i kupac i prodavac. No, značaj i
kvalifikacija prigovora su različiti. Stoga se razlikuju kako iscrpnost pravnog režima,
tako i posljedice. Mi ćemo se, stoga, posebno baviti samo najvažnijim, dok će ostali
biti izloženi uz odgovarajuće obaveze ili odgovornost za njihovo neizvršenje.
Najznačajniji prigovori koje stavlja kupac su oni koji se daju zbog: docnje sa
isporukom, nepoštivanja garancije da stvar nema materijalnih nedostataka i
83
prekršaja garancije da preneseno pravo nema pravnih nedostataka. Na strani
prodavca je najvažniji prigovor zbog docnje kupca sa plaćanjem cijene.
II - REKLAMACIJA NA MATERIJALNE NEDOSTATKE
1. Pojam reklamacije
Reklamacija na materijalne nedostatke je pravna radnja, izjava kojom kupac

obavještava prodavca da isporučena roba ima, po njegovim nalazima i mišljenju,
konkretan materijalni nedostatak i kojom mu stavlja do znanja da ima namjeru da
se koristi nekim od prava koja mu po tom osnovu pripadaju. Drugim riječima,
reklamacija je obavještenje prodavcu o neizvršenoj obavezi garancije da stvar
nema materijalnih nedostataka.
Uvođenjem koncepta materijalnih nedostataka kao višeg instituta, te izričitim

redigovanjem člana 481. ZOO dilema da li je reklamacija mana robe obaveza ili
pravo je prevaziđena. Reklamacija na materijalne nedostatke predstavlja obavezu
kupca. Reklamacija je tijesno vezana sa obavezom garancije da roba nema
materijalnih nedostataka. Pored toga, ona predstavlja uslov za očuvanje prava na
naknadu štete. Zato je logično da se davanje ovoga obavještenja kvalifikuje i kao
prirodan sastojak ugovora. Ukoliko žele, stranke mogu dužnost reklamiranja izričito
ili prećutno, ali nesumnjivo, isključiti iz ugovora, odnosno odrediti njene modalitete.
Ne učine li tako, davanje reklamacije postoji u ugovoru kao dužnost kupca i to u
izgledu koji predviđa Zakon o obligacionim odnosima. Napokon, reklamacija
predstavlja pomoćni pravni posao. Ona je akcesorna pravu kupca da zahtijeva
obeštećenje u slučaju postojanja materijalnih nedostataka.
Komercijalni značaj reklamacije ogleda se prije svega u održavanju dobrih

poslovnih odnosa između partnera, te u mogućnosti rješavanja sporova
vansudskim putem, i bez intervencije trećih lica. Pravni značaj uredne reklamacije
je u tome što ona služi održavanju kupčevog prava na popravljanje štete na snazi.
Modaliteti reklamacije i njenog davanja su brojni. Ispitaćemo ih kroz tri

osnovna: način, mjesto i vrijeme.
2. Način reklamiranja
Reklamaciju daje kupac neposredno ili preko svoga ovlaštenog punomoćnika.

Kao punomoćnici u privredi se, po pravilu, javljaju subjekti koji sa kupcem imaju
ugovor o obavljanju nekih poslova iz oblasti usluga u prometu robe (špediter,
134
vozar, trgovački zastupnik). Reklamacija se upućuje prodavcu ili njegovom
134
Opširnije vidjeti Vilus dr Jelena: “Određivanje i kontrola kvaliteta...”, str. 165.
84
punomoćniku. Lica koja će biti ovlaštena da upute ili prime reklamaciju mogu se i
posebno odrediti ugovorom o prodaji.
Sadržaj reklamacije veoma je složen. Član 484. ZOO se poveo za poslovnom

praksom i međunarodnom regulativom prije nego za uporednim zakonodavstvom.
Stoga, on daje osnova da se svi elementi sadržaja reklamacije podijele na: bitne i
nebitne. U reklamaciji “kupac je dužan potanje opisati nedostatak i pozvati
prodavca da pregleda stvar” (član 484 ZOO).
Prvi bitan element sadržaja jeste potanji opis nedostatka. To znači da opis
nedostatka mora biti konkretan i jasan, 135 dovoljno precizan da omogući prodavcu
da formira stav o vjerovatnoj osnovanosti i ozbiljnosti reklamacije. Do koje mjere će
se ići u detaljno navođenje nedostatka, stvar je konkretnih okolnosti: od stručnosti
kupca, preko prirode robe i nedostatka, do brzine kojom cijeli postupak mora biti
obavljen. Funkcije reklamacije zahtijevaju da se u nju uvijek unese i ugovor
povodom koga je sporna roba isporučena. Uopšten prigovor ne proizvodi pravne
posljedice, pošto njime ni jedan od ciljeva radi kojih je reklamacija uvedena ne bi
mogao da bude ostvaren. Generalna izjava da roba ima materijalnih nedostataka
kojoj bi se priznavala svojstva reklamacije, vodila bi stavljanju prodavca u
neravnopravan ekonomski i pravni položaj.
Drugi element sadržaja bez koga reklamacija ne može da postoji je poziv

prodavcu da pregleda stvar kako bi se uvjerio da je reklamacija zaista opravdana.
Ovaj sastojak diktiran je funkcijama prigovora. Da bi se one mogle ostvariti
neophodno je da poziv bude konkretan i učinjen u skladu sa poslovnim običajima.
Prodavac može na pregled uputiti i svoga punomoćnika.
Svi ostali elementi su nebitni. Iako oni zavise od prirode i okolnosti posla, neki
su, ipak, tipizirani. Najprije, “sudovi stoje na stanovištu da se iz reklamacije mora
da vidi da je kupac podnosi s namerom da se koristi jednim od prava koja mu se
136
priznaju u vezi sa nesaobraznom robom”. Ta prava u našem sistemu ne moraju
da budu precizirana. No, ako to kupac učini, onda je iskoristio opciju i ne može
kasnije jednostrano da mijenja svoj odštetni zahtjev. Napokon, u reklamaciji se, po
pravilu, navode dokumenti i dokazi kojima kupac raspolaže. Reklamaciji nikada ne
treba prilagati originale dokumenata. 137
Ako je način slanja reklamacije određen ugovorom, vrijediće samo onaj

prigovor koji je otpremljen u skladu sa ugovorom. Zakon o obligacionim odnosima
primjera radi kao “pouzdan način” slanja reklamacija navodi preporučeno pismo i
telegram. Ukoliko je on korišten “smatra se da je kupac izvršio svoju obavezu da
obavijesti prodavca” i kada on uopšte ne primi reklamaciju ili je dobije sa
zakašnjenjem (član 484. st. 2 ZOO). Uz ovo rješenje treba primijetiti dvije stvari.
Prvo, kod reklamacija važi teorija prijema, osim u slučaju slanja prigovora na
135
136
Vilus dr Jelena: “Utvrđivanje i kontrola...”, str. 166.
137
Uz. 132. i 152. zahtijevaju da kupac dostavi prodavcu relevantne dokumente.
85
siguran način. Na tu situaciju je primijenjena teorija otposlanja. I drugo,
uspostavljeni izuzetak je jedan od rijetkih primjera pozitivnih sankcija u našem
zakonodavstvu.
3. Mjesto reklamiranja
Mjesto u kome treba izvršiti reklamaciju nije posebno regulisano u izvorima

prava. Ono je, stoga, prepušteno opštim pravilima.
Ako je mjesto u koje treba poslati reklamaciju posebno ugovoreno, biće

pravovaljan samo onaj prigovor koji je u to mjesto i upućen. Dispozitivno rješenje
mora se izvući iz opštih pravila i iz regulative načina slanja reklamacije. Pošto je
usvojena teorija prijema, jasno je da je sjedište prodavca ujedno i mjesto u koje
treba uputiti reklamaciju. Ako on ima više poslovnih jedinica, reklamacija se šalje u
mjesto iz koga se ugovor izvršava, a ako se to ne zna - u mjesto iz koga je
učinjena bilo ponuda, bilo prihvat. Izložena pravila o mjestu reklamiranja vrijede za
slučaj da obje stranke nisu prisustvovale pregledu i za slanje reklamacije “na
siguran način”. No, ako su stranke učestvovale u pregledu i konstatovale vidljivi
nedostatak, reklamacija kao neformalan pravni posao treba da se obavi u mjestu
pregleda.
4. Vrijeme reklamiranja
Vrijeme reklamiranja je trenutak u kome ili period unutar koga sve radnje koje
su vezane za obavještavanja prodavca o materijalnom nedostatku moraju biti
završene. Predstavlja veoma složen modalitet. Njegovo određivanje zavisi od:
savjesnosti prodavca, vrste materijalnog nedostatka i vremena kontrole urednosti
ispunjenja isporuke. Blagovremenost reklamacije je izuzetno važna. Očuvanju
kupčevih prava po osnovu postojanja materijalnih nedostataka vodi samo onaj
prigovor koji je blagovremen.
U našem pravu stranke su slobodne da vrijeme prigovora utvrde sporazumno.

Ne bude li to učinjeno, važiće rješenja Zakona o obligacionim odnosima.
Ako je prodavac bio nesavjestan, tj. ako je nedostatak “bio poznat prodavaocu
ili mu nije mogao ostati nepoznat” (član 485 ZOO), kupcu stoji na raspolaganju
neograničeno vrijeme da izvrši reklamaciju. On to pravo ne gubi čak ni onda kada
je sam propustio da izvrši radnju pregleda bez odlaganja ili da reklamira na
vrijeme. Ni protek objektivnog roka od 6 mjeseci nakon isporuke na gasi kupčevo
pravo u ovom slučaju.
Kada je prodavac savjestan, vrijeme reklamiranja zavisi od toga da li je

nedostatak vidljiv ili skriven. Unutar svakog od ta dva slučaja postoje specifična
rješenja.
86
Ako su obje stranke prisustvovale isporuci i ako je pregled tada izvršen “kupac
je dužan svoje primjedbe zbog vidljivih nedostataka saopćiti prodavaocu odmah,
inače gubi pravo koje mu po toj osnovi pripada”. Izraz “odmah” je pravni standard,
koji upućuje na povećan stepen hitnosti. On praktično znači da kupac mora
prigovoriti čim opazi nedostatak, a najkasnije razumno vrijeme po isteku vremena
isporuke. Razumno vrijeme je ono koje je urednom kupcu potrebno i dovoljno da
sačini reklamaciju (član 481. st. 2 ZOO).
Ne bude li pregled moguć pri isporuci ili kada prodavac ne pozove kupca da
prisustvuje isporuci i pregledu, kupac je dužan da u privrednoj prodaji reklamaciju
izvrši “bez odlaganja”, počevši od trenutka kada je prema redovnom toku stvari
utvrdio ili mogao da utvrdi postojanje materijalnih nedostataka. Početak toka roka
za reklamiranje veže se, dakle, za vrijeme provjere, a njegov kraj za period koji je
normalno potreban za sastavljanje uredne reklamacije (član 481. st. 1 ZOO).
Poseban slučaj i ovdje predstavlja reekspedicija. Prema članu 481. st. 3. ZOO
“kupac je dužan prodavaoca obavijestiti o nedostacima čim je po redovnom toku
stvari mogao za njih doznati od svojih klijenata”. Početak toka roka za reklamiranje
je u ovom slučaju objektiviziran. Uzima se u obzir objektivno mogući tok odnosa
između klijenta (kupčevog kupca) i kupca, a ne stvarno vrijeme u kome je kupac
obaviješten o nedostatku. Na ovaj način je odgovornost za otezanje sa slanjem
obavještenja od krajnjeg prebačena na prvobitnog kupca, a ne na prodavca.
Rješenje je logično. Prodavac mora znati da se radi o reekspediciji. No, on ne bira
konačnog kupca, a često i ne zna ko se javlja u toj ulozi.
Dobije li kupac stvari po osnovu odgovornosti prodavca za materijalne

nedostatke, rokovi za reklamiranje počinju da teku od prijema nove stvari, odnosno
od izvršene zamjene ili popravke (član 483). Samo se na taj način može očuvati
jednakost davanja stranaka i u ovome poslu.
Vrijeme reklamiranja skrivenih nedostataka određeno je subjektivnim i

objektivnim rokom. Oni moraju biti održani kumulativno. Subjektivni rok počinje teći
od dana otkrivanja nedostatka. Njegova dužina je u ugovorima o prodaji poslovnog
prava određena standardom “bez odgađanja”. Dan isporuke je ujedno i dan
početka toka objektivnog roka od 6 mjeseci unutar koga se reklamacija prema
savjesnom prodavcu uopšte može izvršiti. Objektivni rok je prekluzivan; njegovim
istekom gasi se i pravo kupca na popravljanje štete, a ne samo procesna
mogućnost ulaganja prigovora. Upravo zbog toga se šestomjesečni period ne
može produžiti subjektivnim rokom ili njegovim dijelom u slučaju kad je nedostatak
otkriven u periodu prije isteka objektivnog roka koji odgovara pravnom standardu
“bez odgađanja”. Ipak, zakonodavac dopušta strankama da ugovaranjem dužeg
objektivnog roka ugovor potpuno prilagode svojim specifičnim potrebama i
uslovima (član 482 ZOO).
87
III - REKLAMACIJA NA PRAVNE NEDOSTATKE
1. Pojam reklamacije
Reklamacija na pravne nedostatke je izjava kojom kupac obavještava

prodavca da preneseno pravo nije uopšte konstituisano ili nije konstituisano u
obimu i na način predviđen ugovorom i kojom mu daje do znanja da ima namjeru
da se koristi nekim od prava koja mu po tom osnovu pripadaju. Reklamacijom na
pravne nedostatke kupac opominje prodavca na neizvršavanje obaveze garancije
za osobine prenesenog svojinskog prava.
U principu, ovaj prigovor predstavlja obavezu kupca (član 510 i 509 ZOO).
Slučajevi u kojima kupac nije dužan da reklamira posebno su uređeni Zakonom o
obligacionim odnosima. Ako se prigovor mora dati da bi kupac sačuvao svoja
prava, reklamacija predstavlja i prirodan sastojak ugovora. Pored toga, ona ima i
svojstva pomoćnog pravnog posla. Pravni značaj reklamacije oličen je u činjenici
da se određeni vidovi šteta izazvanih postojanjem pravnih nedostataka mogu
reparirati samo ako je kupac uredno obavijestio prodavca o postojanju pravnih
mana.
Modaliteti reklamacije na pravne nedostatke su isti kao i kod prigovora na

materijalne nedostatke. Specifičnosti pravnih nedostataka i osobiti vidovi
popravljanja štete kada oni postoje, doveli su i do nekih posebnih rješenja. U daljim
izlaganjima zadržaćemo se samo na njima.
2. Specifičnosti režima reklamacije na pravne nedostatke
Prvo odstupanje režima reklamacije na pravne od pravila o prigovoru na

materijalne nedostatke leži u sadržaju reklamacije. Priroda pravnih nedostataka je
takva da njihovo dokazivanje redovno vrši treći, onaj ko tvrdi da ima jače pravo na
prodanoj stvari nego kupac. Zbog toga je dužnost kupca u pogledu preciziranja
pravnih nedostatka strožija. Kupac mora da obavijesti prodavca barem o zahtjevu
trećeg i to u cjelini. Stilizacija člana 509. ZOO je takva da dopušta još jednu
osobenost: kupac se mora već u prigovoru opredijeliti za vid zaštite koji želi
(oslobađanje stvari od pretenzije trećeg, isporuka nove stvari bez nedostatka).
Druga karakteristika tiče se načina davanja reklamacije. Pošto u ovom slučaju

nema posebnih pravila o načinu obavještavanja, treba uzeti da je reklamacija na
pravne nedostatke uvijek učinjena kada je poslata, a ne kada ju je prodavac primio.
Ovakva solucija ne isključuje, nego povećava potrebu da kupac svoju izjavu uputi
“na siguran način”.
Vrijeme reklamacije može se odrediti ugovorom. Ako to nije učinjeno, rokovi se

moraju utvrditi tumačenjem pravila o prekluziji prava na naknadu štete, budući da
Zakon o obligacionim odnosima nema posebnih pravila o ovom pitanju. To je treća
88
osobenost ove reklamacije. U suštini, krajnji rokovi za reklamaciju su izjednačeni
sa rokovima za ostvarivanje prava na popravljanje štete. Ako je u pitanju
vansudska evikcija, krajnji rok za reklamaciju je godina dana od dana saznanja za
pravo trećeg (član 515. st. 1 ZOO). Momenat saznanja je faktičko pitanje i sud ga
cijeni od slučaja do slučaja. Ako se ometanje prava manifestuje u pokretanju spora
(sudska evikcija), kupac je pozvao prodavca da mu pomogne u parnici, krajnji rok
za reklamaciju i za ostvarivanje prava prema prodavcu je šest mjeseci od
“pravomoćno okončanog spora” (član 515. st. 2 ZOO).
89
90
GLAVA PETA
ODGOVORNOST PRODAVCA
I - ODGOVORNOST ZA DOCNJU SA ISPORUKOM
1. Pojam docnje i odgovornosti za docnju sa isporukom
1.1. Pojam docnje sa isporukom
Docnja prodavca sa isporukom je pojavni oblik docnje ugovornog dužnika.

Zbog toga, za njeno određenje, u principu, važe opšta pravila obligacionog prava.
No, činjenica da su se te norme formirale pretežno na terenu ugovora o prodaji
dozvoljava njihovo zajedničko izlaganje.
“Dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obavezu u roku određenom za

ispunjenje” (član 324. st. 1 ZOO). Shodno tome, docnja prodavca sa isporukom je
činjenica neizvršavanja obaveze stavljanja stvari na raspolaganje kupcu u vrijeme
koje je utvrđeno ugovorom ili na osnovu ugovora. Docnja sa isporukom se može
pravno kvalifikovati kao štetna radnja povrede ugovora. Ona dovodi do ugovorne
odgovornosti prodavca samo ako su ispunjene i druge pretpostavke (šteta, uzročna
veza i krivica). Upravo zbog toga docnju sa isporukom ne treba miješati sa
odgovornošću za docnju sa isporukom. Pored odgovornosti, objektivni čin docnje
sa isporukom može kod fiksnih poslova imati još jednu pravnu posljedicu - raskid
138
ugovora po samom zakonu.
Docnja sa isporukom može se svrstati u različite podvrste opšteg pojma

docnje. Neke od ovih kvalifikacija su jednostavne i nesporne. Nesumnjivo je da
docnja sa isporukom spada u dužničku docnju i to sa neispunjenjem nenovčanih
obaveza. Zavisno od mjere neispunjenja isporuke, docnja prodavca u ovom slučaju
može biti potpuna ili djelimična. 139 Djelimična docnja je pravno relevantna ako se
odnosi na znatniji dio obaveze. 140 Pored toga, moraju biti primijenjeni i vrijednosni
kriteriji. Prema njima se procjena posljedica djelimičnog ispunjenja vrši shodno cilju
radi kojeg je druga strana zaključila ugovor (subjektivni kriterij). 141 Najveći i za
docnju sa isporukom najvažniji problem predstavlja kvalifikacija docnje po njenom
osnovu. Pitanje je, naime, da li je prodavac kao dužnik u docnji, samim tim što je
do zakašnjenja sa isporukom došlo, (objektivna docnja), ili samo onda ako je pao u
zadocnjenje svojom krivicom (subjektivna docnja). Dilema nije samo akademska.
“Praktičan značaj razlike između objektivnog i subjektivnog shvatanja docnje
naročito dolazi do izražaja pri prolaznoj nemogućnosti izvršenja za koju prodavac
nije kriv (npr. rat, požar, štrajk, zabrana izvoza i slično).” 142
138
Član 125. st. 1. ZOO.
139
O različitim vidovima djelimične docnje i o njihovim posljedicama vidjeti Perović dr Slobodan, isto djelo, str. 504.
140
Član 131. ZOO.
141
Opširnije vidjeti Perović dr Slobodan, isto djelo, str. 503.
142
91
Iz definicije dužnikove docnje u članu 324. ZOO i na osnovu pravila o raskidu
ugovora zbog docnje (član 124 - 126 ZOO) osnovano se može zaključiti da
domaće pravo prihvata objektivni koncept docnje “koji je karakterističan za ugovore
u privredi”. 143 Budući da je odgovornost za docnju subjektivna i da se krivica
dužnika pretpostavlja (član 263 ZOO) “praktično se pitanje svodi na teret
dokazivanja”. 144
1.2. Pojam odgovornosti za docnju sa isporukom
Odgovornost za docnju sa isporukom je jednostrano obavezni obligacioni

odnos čiji je predmet radnja popravljanja štete u naturi ili novcu, u onoj mjeri u kojoj
je šteta posljedica docnje. S obzirom da se krivica prodavca za docnju
pretpostavlja (član 263 ZOO), ova vrsta odgovornosti se može kvalifikovati kao
subjektivna.
Odgovornost prodavca za docnju sa isporukom uređena je prvenstveno

Zakonom o obligacionim odnosima. Četiri su grupe pravila koje su pri tome
najvažnije. Prva se tiče opštih rješenja o odgovornosti ugovornog dužnika (član
324). Drugu čine opšta pravila o posljedicama neispunjenja ugovora (član 262 -
269 ZOO). Treća se odnosi na raskid ugovora zbog neispunjenja (član 124 - 132
ZOO), a četvrta na posebna pravila o naknadi štete u slučaju raskida prodaje (član
523 - 526 ZOO). Mogućnost ugovornog uticaja na dispozitivne norme postoji, ali se
mora kretati u granicama Zakona (član 264 i 265 ZOO). Pored toga, stranke svojim
sporazumom često utiču na dužinu primjerenog, tj. razumnog roka za naknadno
uredno ispunjenje isporuke.
Zajednička karakteristika izloženih izvora jeste u tome da se, osim kod fiksnih
ugovora, insistira na održavanju ugovora na snazi i na njegovom realnom
ispunjenju. Značaj naturalne restitucije u popravljanju štete dovodi, dalje, do toga
da u praksi odgovornost kao jednostrano obavezni obligacioni odnos postoji samo
kao temelj složenog sistema obaveza i prava u koje prodavac i kupac stupaju
povodom popravljanja štete izazvane docnjom. Konkretan izgled toga sistema
zavisi od vrste isporuke. On je različit kod dokumentarnih i kod realnih isporuka.
Unutar realnih isporuka, odnos odgovornosti za docnju dalje se razlikuje prema
tome da li je u pitanju jednokratna ili sukcesivna isporuka.
Različite faktičke i pravne osobine jednokratne i sukcesivne isporuke utiču na

režim odgovornosti za zadocnjenje. Pored toga, na pravila o odgovornosti djeluje i
karakter roka. Zbog toga je neophodno pravne posljedice zakašnjenja sa
isporukom posmatrati odvojeno za fiksne i nefiksne poslove prodaje. Napokon, i
zadocnjenje sa dokumentarnom isporukom ima neke specifičnosti zbog kojih mora
biti posebno ispitano.
143
144
92
2. Odgovornost za docnju sa jednokratnom realnom isporukom
2.1. Odgovornost kod nefiksnih poslova
Pravo BiH predviđa dvije osnovne posljedice zadocnjenja prodavca sa

izvršenjem realne jednokratne isporuke kod nefiksnih poslova. Prva je održavanje
ugovora na snazi uz prodavčevu obavezu da naknadi štetu izazvanu docnjom
Načelo realnog ispunjenja ugovora i potrebe prometa navele su zakonodavca da
ovu mogućnost pruži objema strankama: “kad ispunjenje obaveze u određenom
roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka
ispuni svoju obavezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje “ (član 126. st. 1
ZOO). Druga moguća posljedica jeste raskid ugovora uz postojanje obaveze
prodavca da nadoknadi štetu izazvanu raskidom (član 124 ZOO).
Prodavac koji je u docnji može izvršiti isporuku sve dok ne primi obavještenje
kupca o tome da se ugovor raskida (član 130). Ovakvo čišćenje od zadocnjenja
(purgatio morae) djeluje samo na pravo kupca da ugovor raskine. Ono ne oslobađa
prodavca obaveze da naknadi štete izazvane zadocnjenjem (član 262. st. 3 ZOO).
Kupac koji želi da uprkos docnji prodavca sa isporukom održi ugovor na snazi
ima tri mogućnosti na raspolaganju. On, najprije može da šuti, tj. da potpuno
145
pasivno čeka da se prodavac samoinicijativno očisti od docnje. Kupac je, dalje,
ovlašten da zahtijeva uredno ispunjenje bez davanja primjerenog roka u kome to
treba učiniti. 146 Napokon, kupac ima pravo da zahtijeva ispunjenje u skladu sa
ugovorom uz davanje naknadnog primjerenog roka za ispunjenje (član 262. st. 3
ZOO). U sva tri slučaja ima mogućnost da traži naknadu štete prema opštim
pravilima. A to znači da kupac može zahtijevati naknadu proste štete i izgubljene
dobiti koji su prouzrokovani docnjom. 147 Pošto kupac mora dokazati i umanjenje
svoje postojeće imovine i sprečavanje njenog opravdano očekivanog povećanja, to
je njegovo pravo na naknadu ograničeno na konkretnu štetu.
Pravo na raskid ugovora zbog zadocnjenja prodavca sa isporukom pripada

samo kupcu. No, u ovom slučaju on kao povjerilac “mora ostaviti dužniku primjeren
naknadni rok za ispunjenje “ (član 126. st. 2 ZOO). Tek po njegovom
bezuspješnom proteku, ugovor prestaje da postoji, a na strani kupca nastaje pravo
na popravljanje štete. Ova osnovna šema je u pravno-tehničkom smislu veoma
složena. Zato ćemo se posebno zadržati na rješenjima vezanim za pojedine
elemente.
Naknadni primjereni rok se daje samo za ispunjenje u skladu sa ugovorom.

Kupac ne može u njemu jednostrano mijenjati modalitete isporuke zasnovane na
sporazumu stranaka. Dužina naknadnog primjerenog roka može biti određena u
izjavi kupca. No, kupac nije pri tome potpuno slobodan. On mora da vodi računa o
145
Perović dr Slobodan, isto djelo, str. 511; dužnik to može učiniti do isteka roka zastarelosti.
146
Kapor dr Vladimir - Carić dr Slavko, isto djelo, str. 164: “pravo na ispunjenje ugovora pripada mu i bez toga”.
147
Član 155. ZOO, 185 - 192 ZOO.
93
prirodi stvari i okolnostima posla, te o načelima obligacionog prava, prvenstveno o
onim koja su sadržana u samom Zakonu. Ako naknadni primjereni rok nije određen
ni ugovorom, ni izjavom kupca, njegova dužina će se utvrđivati prema faktičkim
okolnostima, kao i kod drugih pravnih standarda. Pošto on ima karakter dopunskog
roka, ne smije da predstavlja potpuno novi rok za isporuku. U načelu, naknadni rok
treba da omogući prodavcu koji već ima pripremljenu robu da izvrši njenu isporuku
shodno ugovoru. Davanje naknadnog primjerenog roka ne utiče na kupčevo pravo
na popravljanje štete (član 262. st. 3 ZOO).
Davanjem primjerenog roka, vrijeme isporuke se od nebitnog pretvara u bitan

element posla. Njegovim bezuspješnim istekom ugovor se smatra raskinutim po
samom zakonu (član 126. st. 3 upućivanjem na član 125 ZOO). Zbog toga, prema
našem pravu, posebna izjava kupca o raskidu ugovora nije potrebna. No, pošto je
kupac u ovom slučaju gospodar posla (dominus negotii), on može “održati ugovor
na snazi ako nakon isteka roka, bez odgađanja obavijesti dužnika da zahtijeva
ispunjenje ugovora” (član 125. st. 2 ZOO). Pravo na davanje novih primjerenih
rokova nije ničim ograničeno, osim izjavom prodavca da isporuku neće izvršiti.
Kupac može raskinuti ugovor i bez davanja naknadnog primjerenog roka u tri
zakonom predviđena slučaja. To mu pravo pripada najprije onda kada “iz
dužnikova držanja proizilazi da on svoju obavezu neće izvršiti ni u naknadnom
roku” (član 127 ZOO). Prodavčevo ponašanje se može manifestovati kao izjava
volje ili kao činidbe iz kojih je stanje njegove svijesti vidljivo na nesumnjiv način
(konkludentne radnje). Drugi slučaj postoji ako je iz okolnosti posla vidljivo da
dužnik ne može izvršiti isporuku ni u naknadnom primjerenom roku (član 128
ZOO). Napokon, primjereni rok nije potreban ni kod fiksne prodaje (član 125 ZOO).
U prva dva slučaja je kupac ovlašten “raskinuti ugovor prostom izjavom” (član 124),
dok u trećem takva posljedica nastupa po samome zakonu (član 125). Kupac
zadržava pravo na naknadu štete, iako nije zahtijevao naknadno ispunjenje.
Posljedice raskida u promatranoj vrsti prodaje se ne ravnaju prema opštim

pravilima o učincima raskida (član 132 ZOO). Na njih se primjenjuju posebna
rješenja o raskidu prodaje (član 523 - 526 ZOO). Ona su zajednička za sve
slučajeve raskida ugovora krivicom dužnika. Specifične norme o kojima je riječ,
dakle, važe bez obzira na vrstu obaveze zbog čije se povrede ugovor jednostrano
raskida i bez obzira na to da li je povredu ugovora izvršio prodavac ili kupac. Zbog
toga ćemo se ovdje detaljnije zadržati na zakonskim rješenjima.
Kupac koji je zbog docnje prodavca raskinuo ugovor ima na raspolaganju tri
načina za svoje obeštećenje. Oni su mu dati alternativno. Jednom izvršen izbor
obavezuje kupca. Pošto je svaki od pravaca djelovanja kupca složen i po broju
zahtjeva i prema njihovoj pravnoj prirodi, razmotrićemo ih posebno.
Prvo pravo koje ima kupac jeste naknada štete prema opštim pravilima
obligacionog prava (član 523 ZOO), a to znači da može zahtijevati popravljanje
94
proste štete i izgubljene dobiti. Pošto ih kupac mora dokazati u pitanju je naknada
konkretne štete.
Dokazivanje štete može biti veoma mukotrpno za kupca. Pored toga, prodaja
u privredi se prema definiciji zaključuje radi dalje prodaje stvari u prerađenom ili
neprerađenom stanju. Zbog toga je, u slučaju da “stvar ima tekuću cijenu”, kupac
ovlašten “zahtijevati razliku između cijene određene ugovorom i tekuće cijene na
dan raskida ugovora na tržištu mjesta u kome je posao obavljen” (član 524. st. 1
ZOO). To mjesto teorija određuje kao mjesto isporuke 148 i time usklađuje ovo
rješenje sa zakonskom definicijom “tekuće cijene” iz člana 464. ZOO. Ako u mjestu
isporuke nema tekuće cijene, mjerodavna je tekuća cijena na supstituirajućem
tržištu “kojoj treba dodati razliku u troškovima prevoza” (član 524. st. 2 ZOO).
Jasno je da će se kupac ovim načinom obeštećenja koristiti samo ako je tekuća
cijena bila ili je postala višom od ugovorne cijene. Pošto se u ovom slučaju veličina
štete koju je kupac pretrpio utvrđuje obračunskim putem, a ne konkretnim
dokazivanjem, razmatrani vid obeštećenja se naziva i naknadom apstraktne štete.
Konkretna šteta može, međutim da bude veća. Razliku između nje i apstraktne
štete kupac može zahtijevati prema opštim pravilima obligacionog prava (član 526
ZOO). Izložena rješenja, uzeta zajedno, predstavljaju drugo pravo kupca u slučaju
raskida ugovora zbog docnje prodavca sa isporukom.
Treće pravo oličeno je u institutu kupovine radi pokrića (član 525. ZOO). Za
razliku od prethodne dvije mogućnosti, u ovoj dominira naturalna, a ne novčana
restitucija. Zbog toga se ovaj način obeštećenja može primijeniti samo onda kada
su predmet prodaje stvari određene po rodu. Položaj kupca ovdje karakteriše
postojanje ne samo prava nego i obaveza. On je ovlašten da robu koja je bila
predmet ugovora kupi od trećeg lica, te da zahtijeva razliku između ugovorne
cijene i cijene po kojoj je robu stvarno kupio. Naknadu eventualnih dodatnih
troškova i druge konkretne štete može zahtijevati prema opštim pravilima (član 526
ZOO). Kupac je dužan da kupovinu radi pokrića izvrši “u razumnom roku i na
razuman način” (član 525. st. 2 ZOO). Sadržina ovih pravnih standarda određuje
se prema okolnostima konkretnog slučaja i uz poštovanje načela poštenja i
149
savjesnosti. Pored toga, o namjeravanoj kupovini radi pokrića kupac mora
obavijestiti svoga prvobitnog prodavca (član 525. st. 3). Obavještavanje, u ovom
slučaju, predstavlja relativno samostalnu obavezu. Zato su posljedice propuštanja
obavještenja ograničene. Prodavac može odbiti da prizna onaj dio razlike u cijeni i
one troškove za koje dokaže da ne bi nastali da je on na vrijeme bio obaviješten o
namjeravanoj kupovini.
2.2. Odgovornost kod fiksnih poslova
Ugovor o prodaji je fiksan onda kada je rok isporuke bitan element posla. Ta
činjenica i u uporednom i u našem pravu opredjeljuje sva specifična rješenja o
odgovornosti prodavca u ovom slučaju. Zajednička im je karakteristika to da je
148
149
95
“dalja sudbina ugovora neposredno poslije proteka roka prešla potpuno u ruke
kupca”. 150 Pravno-tehnička rješenja se, međutim, razlikuju.
Ako prodavac kod fiksnih poslova ne izvrši isporuku na vrijeme, “ugovor se

raskida po samom zakonu” (član 125. st. 1 ZOO). No, kupac može održati ugovor
na snazi ako nakon isteka roka “bez odgađanja, obavijesti dužnika da zahtijeva
ispunjenje ugovora” (član 125. st. 2 ZOO). Dužina roka za obavještavanje je
faktičko pitanje. Stilizacija zakonskog teksta upućuje na to da izjavu o ostanku pri
ugovoru treba dati veoma brzo. U suprotnom, ni kupac kao povjerilac ne može više
da utiče na sudbinu pravnog posla. Ista pravila važe i onda kada su stranke
predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim, ako isporuka ne bude izvršena u
određenom roku (član 125. st. 4 ZOO).
Sistem prava kupca, kada je ugovor raskinut, isti je kao i kod nefiksnih
poslova. Jedan izuzetak u domenu pravno-tehničkih rješenja, ipak, postoji.
“Razuman rok” za obavljanje kupovine radi pokrića će se zbog samih okolnosti
fiksne prodaje morati odrediti kao kraći vremenski period nego kod nefiksnih
poslova. U suprotnom, to bi bilo priznanje da rok isporuke za stranke i nije bio bitan
element ugovora.
3. Odgovornost za docnju sa isporukom obroka
3.1. Količina nije bitan element ugovora
Ako količina nije bitan element ugovora, zakašnjenje sa isporukom jednog

obroka predstavlja djelimičnu docnju. Odgovornost prodavca veže se samo za
neizvršeni ili neuredno izvršeni dio, a ne i za ugovor u cjelini. U uporednom pravu
posljedice docnje, u ovom slučaju, regulisane su opštim pravilima. Pravni sistem
BiH traži da se kombinuju generalne norme o raskidu ugovora s uzastopnim
obavezama (član 129, 131 - 132 ZOO) sa posebnim rješenjima o raskidu prodaje
(član 523 - 526). Tim postupkom se dobijaju različita rješenja za uredno isporučene
obroke, za obrok sa kojim je prodavac u docnji i za buduće obroke. Razmotrićemo
ih odvojeno.
Kada je količina nebitan element, kupac ima interesa i za djelimičnim urednim
ispunjenjem. Zbog toga, u slučaju docnje sa jednim obrokom, kupac nema pravo
da raskine ugovor i zahtijeva naknadu štete za obroke koje je već primio bez
prigovora. U tom slučaju duguje prodavcu i odgovarajući dio cijene.
U pogledu obroka sa kojim je prodavac u docnji, kupac ima ista prava koja mu
stoje na raspolaganju u slučaju zakašnjenja sa jednokratnom realnom isporukom.
Njihova konkretizacija zavisi od toga da li je rok isporuke za dati obrok bitan
element ugovora ili nije. No, budući da su problemi nastali samo u vezi sa jednim
relativno samostalnim dijelom ukupne količine, kupčeva prava su ograničena na taj
150
96
dio ugovora, tj. obrok. On ne može naknadu štete zbog zadocnjenja obračunati za
cijeli ugovor, niti može ugovor raskinuti u cjelini.
Za obroke koji još nisu dospjeli, dužnik se ne nalazi u docnji. Stoga kupac u
principu nema nikakvih prava prema prodavcu. No, radi zaštite kupca, zakon
postavlja jedan izuzetak. Kupac može “raskinuti ugovor u pogledu budućih
obaveza, ako je iz danih okolnosti očito da ni one neće biti ispunjene” (član 129. st.
1 ZOO). Ovim pravom kupac se mora koristiti u “razumnom roku”. Razuman rok se
određuje prema okolnostima slučaja, vodeći računa o interesima prodavca. On
mora biti toliki da prodavac koji želi da ugovor održi na snazi ima mogućnost da
“dade odgovarajuće osiguranje” (član 129. st. 3) “Osiguranje” može biti realno
(davanje stvari), zasnovano na hartijama od vrijednosti (predaja bjanko mjenice) ili
na ugovornim instrumentima obezbjeđenja (jemstvo). Po isteku “razumnog roka”
ugovor se ne raskida automatski. Shodno članu 130. ZOO izjava o raskidu mora se
saopštiti prodavcu bez odgađanja. Saopštenje se smatra izvršenim i proizvodi
pravne posljedice danom prijema od strane prodavca (član 130).
Prodavac može biti u docnji sa isporukom nekoliko obroka po osnovu istog

151
ugovora o prodaji. Za svaki od njih kupac može koristiti različita prava.
3.2. Količina je bitan element ugovora
Kada je količina bitan element ugovora, docnja sa isporukom obroka ima

značenje potpunog zakašnjenja. Zbog toga se i odgovornost za docnju odnosi na
cijeli ugovor, a ne samo na obrok koji nije na vrijeme isporučen. Kupac ima opciju:
ostati pri ugovoru u cjelini uz primjenu već izloženih rješenja o popravljanju štete i
pribavljanju obezbjeđenja ili odustati od ugovora i zahtijevati naknadu
prouzrokovanu raskidom. Postupak raskida zavisi od toga da li je rok isporuke
obroka i cijele količine nefiksan ili fiksan.
Za razliku od situacije u kojoj količina nije bitan element, ugovor u kome je

količina bitan sastojak se raskida u cjelini (član 129. st. 2 ZOO). Primljene obroke
kupac može vratiti uz istovremeni zahtjev za vraćanjem plaćenih iznosa uvećanih
za zateznu kamatu (član 132. st. 3 ZOO). U ovoj situaciji “svaka strana duguje
drugoj naknadu za koristi koju je u međuvremenu imala od onoga što je dužna
vratiti odnosno nadoknaditi” (član 132. st. 4 ZOO). Od budućih obroka kupac može
odustati i bez davanja razumnog roka u kome bi prodavac eventualno ponudio
“osiguranje”. Iako ovakvo rješenje nije izričito sadržano u članu 129. st. 2 ZOO,
ono, ipak, proizlazi iz njegove stilistike. Očito je, naime, da ispunjenje budućih
obroka nije od interesa za kupca onda kada je količina bitan element ugovora, a
jedan obrok već nije isporučen.
151
97
4. Odgovornost za docnju sa predajom dokumenata
Odgovornost za docnju sa predajom dokumenata zavisi od kvalifikacije

isporuke. Ako je u pitanju dokumentarna isporuka, ona kod koje se prodavac
predajom robnih dokumenata lišava prava raspolaganja robom, posljedice docnje
iste su kao i kod realne isporuke (uz. 228. st. 1). Ovo pravilo važi i za jednokratno i
za sukcesivno ispunjenje.
Kada predaja dokumenata predstavlja sporednu obavezu prodavca, “kupac

može u slučaju docnje prodavca u pogledu predaje dokumenata zahtevati samo
naknadu štete” (uz. 228. st. 2). Pošto je prodavac obavezu isporuke izvršio uredno,
očito je da štetnu radnju predstavlja samo neuručenje potrebnih papira.
Odgovornost se, stoga, ograničava na štete izazvane ovim propustom, a ne
neizvršenjem ugovora bilo u cjelini, bilo djelimično.
II - ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE
1. Pojam odgovornosti za materijalne nedostatke
Odgovornost za materijalne nedostatke je posljedica neizvršenja ili neurednog

izvršenja prodavčeve obaveze garancije da stvar nema materijalnih nedostataka.
Ova odgovornost se može definisati kao jednostranoobavezni obligacioni odnos u
kome kupac ima pravo da od prodavca zahtijeva neku od zakonom predviđenih
radnji popravljanja štete izazvane postojanjem materijalnih nedostataka. Da bi ova
152
odgovornost postojala, šteta se mora manifestovati kao skriveni nedostatak.
Krivica prodavca nije uslov za nastanak odgovornosti, pa se ona kvalifikuje kao
objektivna. 153 No, stanje svijesti prodavca nije potpuno pravno irelevantno. Ako je
prodavac znao za nedostatak ili mu on nije mogao ostati nepoznat, kupčeva prava
nastaju bez obzira na njegove eventualne propuste u vezi sa pregledom robe i
reklamiranjem, a traju i nakon isteka prekluzivnih rokova garancije (član 485 ZOO).
Pošto je garancija za materijalne nedostatke prirodan sastojak ugovora,

odgovornost za nepoštovanje ove obaveze, ipak, ima dispozitivan karakter.
“Ugovaratelji mogu ograničiti ili sasvim isključiti prodavčevu odgovornost za
materijalne nedostatke stvari” (član 486. st. 1). Ovakav uglavak je ništav, ako je
prodavac prećutao nedostatke koji su mu bili poznati ili ako je takvu klauzulu
nametnuo “koristeći se svojim posebnim monopolskim položajem” (član 486. st. 2).
Odgovornost za materijalne nedostatke pokriva obavezu popravljanja šteta

nastalih bilo kvalitativnim, bilo količinskim nedostacima. Pravni režim kojim je to
učinjeno je jedinstven. No, faktičke razlike između dvije posmatrane vrste
nedostataka mogu i ovdje da dovedu do specifičnih rješenja za pojedine slučajeve.
152
Član 480. i 485. ZOO. Perović dr Slobodan, isto djelo, str. 391 - 393.
153
Član 478. Perović dr Slobodan, isto djelo, str. 392.
98
Na izgled odgovornosti utiče i pravna kvalifikacija količine, odnosno kvaliteta kao
bitnog ili nebitnog elementa konkretnog posla.
U pogledu položaja kupca u odnosima odgovornosti Zakon o obligacionim

odnosima ima, uporedno posmatrano, nekoliko specifičnih rješenja. Najprije, ako
ništa nije posebno ugovoreno, kupac mora da zahtijeva uredno ispunjenje ugovora,
pa ako ga ne dobije, onda pod zakonskim uslovima ima pravo na raskid.
“Pribavilac, dakle, u principu ne može odmah optirati za raskid ugovora”. 154 Dalje,
prilikom raskida, položaj kupca je isti kao i u svim drugim slučajevima prestanka
posla jednostranom izjavom volje povjerioca. Detaljna rješenja već su iznesena
kod izlaganja o odgovornosti za docnju. Napokon, u sistemu naknade dominiraju
ovlaštenja koja znače naturalnu restituciju. Sve ovo pokazuje da je i odgovornost
za materijalne nedostatke potrebno posmatrati kao složen sistem prava i obaveza
stranaka, a ne samo kao pravni odnos sačinjen od jednog ovlaštenja i jedne
obaveze.
2. Prava kupca
2.1. Zahtjev za urednim ispunjenjem ugovora
Prvo pravo koje kupac ima u slučaju isporuke robe sa materijalnim

nedostacima jeste “zahtijevati od prodavca da nedostatak ukloni ili da mu preda
drugu stvar bez nedostatka (ispunjenje ugovora)” (član 488. st. 1. tačka 1). Ovakva
ovlaštenja nisu uobičajena, ali nisu ni nepoznata u uporednom pravu. Ono što je
specifičnost Zakona o obligacionim odnosima jeste konstituisanje ove mogućnosti
kupca i kao prava i kao uslova za raskid ugovora. Tri su osnova za ovakvo
rješenje: insistiranje na načelu pacta sunt servanda, preferiranje principa realnog
ispunjenja ugovora i uvažavanje potrebe za unifikacijom domaćeg i međunarodnog
prava.
Uz zahtjev za urednim ispunjenjem ugovora kupac mora prodavcu dati i

naknadni primjereni rok u kome to mora biti učinjeno (član 490 ZOO). Potrebno
vrijeme određuje sam kupac ili se ono utvrđuje prema okolnostima slučaja.
Bezuspješan protek primjerenog roka i ovdje dovodi do raskida ugovora po sili
zakona, “ali ga kupac može održati, ako bez odgađanja izjavi prodavaocu da
ugovor održava na snazi” (član 491 ZOO). Pojam i dejstva primjerenog roka isti su,
dakle, kao i kod docnje.
Stilizacija člana 488. st. 1. tačka 3 je takva da su moguća različita tumačenja u

pogledu subjekta kome pripada pravo izbora između otklanjanja nedostataka i
zamjene stvari. Ako su prema konkretnim faktičkim okolnostima slučaja moguća
oba zahtjeva, smatramo da pravo izbora pripada kupcu kao nevinoj strani. U teoriji
postoji i stav da bi prodavcu trebalo “ostaviti mogućnost da prigovori i dokaže da
izbor kupca u pogledu jednog oblika ispunjenja nije u skladu sa dobrim poslovnim
154
99
običajima ili da mu prouzrokuje veću štetu ili troškove nego da je izabrao drugi
oblik ispunjenja (umesto opravke predaja nove stvari i obrnuto)”. 155 Bez obzira za
koje se pravo opredijelio, kupac je ovlašten i na naknadu one štete koja nije
pokrivena izabranim vidom naturalne restitucije. Naknadu ostale štete može kupac
zahtijevati u skladu sa opštim pravilima obligacionog prava.
Tri su najvažnija faktička momenta koji uslovljavaju kupčevo pravo izbora

između popravljanja nedostatka i isporuke nove stvari. Prvi je da se radi o
generičkoj stvari. Kod individualnih predmeta prodaje dolazi u obzir samo
otklanjanje nedostataka. Drugi se tiče prirode nedostataka. Ako su oni neotklonjivi,
i faktički i pravno je moguće tražiti samo zamjenu generičkih stvari. Ukoliko je
predmet prodaje individualiziran, kupac se mora odlučiti za neku od drugih
mogućnosti otklanjanja štete. I treće, potrebno je da nije istekao jednogodišnji
prekluzivni rok “računajući od dana odašiljanja obavijesti prodavaocu”, izuzev u
slučaju njegove prevare, u kome se pravo na uredno ispunjenje ugovora može
zahtijevati (član 500. st. 1 ZOO).
2.2. Zahtjev za sniženjem cijene
Zahtjev za sniženjem cijene je samostalno pravo kupca. Ono je opšte poznato

u kontinentalnim sistemima rimske tradicije (actio quanti minoris) i u međunarodnim
reglemanima. Ovaj zahtjev ima dvostruku pravnu prirodu. On je, najprije, sredstvo
za obezbjeđenje jednakosti davanja kupca i prodavca. Zbog toga ga kupac može
koristiti i kad nisu ispunjeni uslovi za odgovornost prodavca za materijalne
nedostatke. Pored postizanja ekvivalencije prestacija, razmatranim ovlaštenjem
mogu da se ostvare i reparatorni efekti. Stoga, kupac zahtjev za sniženjem može
istaći bilo odmah po neurednom ispunjenju, bilo onda kada “ne dobije zahtijevano
ispunjenje ugovora u razumnom roku” (član 489 ZOO). Kada se koristi u ovom
svojstvu, sniženje cijene može biti praćeno i naknadom ostale štete, shodno opštim
pravilima obligacionog prava.
Iznos za koji se zbog postojanja materijalnog nedostatka cijena snižava

izaziva u praksi najviše sporova između kupca i prodavca. Da bi se kriteriji za
rješavanje ovog sukoba interesa objektivizirali, u praksi su razvijena dva osnovna
metoda: apsolutni i relativni. Prema prvome se plaća razlika između vrijednosti
stvari bez nedostatka i vrijednosti stvari sa nedostatkom. Po drugome se iznos
156
sniženja ne dobija operacijom oduzimanja, nego procentualnim računom. Naš
zakonodavac usvaja ovaj prvi način. Prema članu 498. ZOO, “cijena se snižava
prema odnosu između vrijednosti stvari bez nedostatka i vrijednosti stvari sa
nedostatkom, u vrijeme sklapanja ugovora”. Odluku o sniženju, u principu, donose
stranke. No, u slučaju spora, to će učiniti sud. Bez obzira ko vrši obračun, njegova
suština se ne mijenja. Ona se sastoji u uvažavanju ne samo tržišne nego i cijene
po kojoj je konkretni posao zaključen.
155
156
Vidjeti Čović dr Šefik, isto djelo, str. 220 -227.
100
Jednom utvrđeno sniženje ne mora biti definitivno. Ako se naknadno otkrije
drugi nedostatak, kupac može i tada “raskinuti ugovor ili zahtijevati novo sniženje
cijene” (član 499 ZOO). Metod obračuna ostaje isti.
Koncipiranje sniženja cijene kao instrumenta za ostvarivanje jednakosti

davanja stranaka uticalo je i na rokove za ostvarivanje prava. Ako je kupac
blagovremeno reklamirao nedostatak, a cijenu nije platio, zahtjev za sniženjem
može istaći prilikom plaćanja ili kao prigovor bez ikakvih vremenskih ograničenja
(član 500. st. 2 ZOO).
2.3. Zahtjev za raskid ugovora
Zahtjev za raskid ugovora je treće samostalno pravo kupca u slučaju isporuke

robe sa materijalnim nedostacima. U kontinentalnim sistemima se pojavljuje kao
direktni nasljednik rimske actio redhibitoria. U anglosaksonskim pravima je vezano
za kvalifikaciju nedostatka kao bitne povrede ugovora. Originalnost Zakona o
obligacionim odnosima sastoji se u tome što je ovo pravo kupca uslovljeno. Uslovi
se tiču bezuspješnog proteka primjerenog roka za uredno, realno ispunjenje
ugovora i mogućnosti vraćanja stvari u načelno nepromijenjenom stanju. Kada se
ugovor o prodaji raskine zbog materijalnih nedostataka, kupac stiče pravo na
popravljanje štete prema pravilima koja su specifična za ugovor o prodaji. Samo u
vezi sa njima pravo na raskid ima ekonomskog smisla. Sva tri podinstituta vezana
za raskid ugovora veoma su složena. Zato ćemo ih ispitati posebno. Pri tome će se
voditi računa o činjenici da su neki od njih već izloženi prilikom razmatranja
odgovornosti prodavca za docnju sa isporukom.
Naknadni primjereni rok za uredno izvršenje ugovora otklanjanjem materijalnih

nedostataka zasnovan je na pravilima koja važe za ugovor o prodaji, a ne, kao kod
odgovornosti za docnju, na opštim pravilima obligacionog prava. I to je jedina
razlika pravne prirode između primjerenog roka za uredno ispunjenje ugovora u
slučaju kada se povreda sastoji u zadocnjenju i onda kada se ona manifestuje kao
nesaobrazna isporuka. Pravno-tehnička rješenja u pogledu svrhe roka,
određivanja, trajanja, dejstva, održavanja ugovora na snazi i raskida ugovora bez
davanja primjerenog roka identična su (član 489 - 491 ZOO). Faktička razlika
potiče iz karaktera povrede ugovora. Naime, dužina primjerenog roka određivaće
se prema mogućnosti prodavca da robu pripremljenu za isporuku dovede u stanje
saobrazno ugovoru. Dobijeni rezultat ne mora biti identičan onome koji postoji kada
je roba bez nedostataka već pripremljena za isporuku, ali nije isporučena. Davanje
naknadnog primjerenog roka i njegov bezuspješan protek predstavljaju prvi uslov
za raskid ugovora.
Drugi uslov je specifičan za materijalne nedostatke. On se sastoji u zahtjevu

da je kupac sposoban da vrati stvari u načelno nepromijenjenom stanju (član 495
ZOO). Uslov, koji predstavlja konkretizaciju opšteg pravila o restituciji kod raskida
sinalagmatičnih ugovora, definisan je uz ograde. Razlog za to leži u postojanju
brojnih izuzetaka zakonskog karaktera. Prema članu 495. ZOO, kupac može
101
raskinuti ugovor i kad je stvar djelimično ili potpuno propala, odnosno ako je
oštećena, ukoliko je do toga došlo zbog: “nedostatka koji opravdava raskid
ugovora”, štetnog događaja za koji ne odgovaraju ni kupac ni njegovi radnici,
pregleda stvari, zbog redovne upotrebe stvari prije otkrivanja nedostatka i zbog
toga što su “oštećenja ili izmjena bez značaja”. Kupac koji ne može ni da vrati stvar
u načelno nepromijenjenom stanju, niti da se pozove na neki od navedenih
izuzetaka, nije ovlašten da raskine ugovor. No, budući da je on nevina strana,
pravo ga ne ostavlja bez zaštite; kupac “zadržava ostala prava koja mu daje zakon
zbog postojanja nekog nedostatka” (član 496 ZOO).
Bude li ugovor o prodaji raskinut, kupac ima pravo na naknadu štete zbog
raskida, prema specifičnim pravilima koja važe za sve slučajeve odgovornosti
dužnika čijom je krivicom ugovor prestao da postoji. Shodno članovima 523 - 526
ZOO, kupac može zahtijevati: naknadu proste štete i izgubljene dobiti, ili naknadu
apstraktne štete i ostale konkretne štete ili kupovinu radi pokrića i naknadu ostale
štete. Režim ovih reparatornih zahtjeva izložen je kod odgovornosti prodavca za
raskid ugovora zbog docnje sa isporukom Zato se na njemu nećemo više
zadržavati.
2.4. Obim vršenja prava na popravljanje štete
Tri, do sada, izložena prava kupca predstavljaju osnovu sistema odgovornosti

prodavca za isporuku robe sa materijalnim nedostacima. Niz okolnosti vezanih za
osobine nedostataka, prirodu predmeta ugovora i pogođene interese kupca,
zahtijevao je proširenje i dopunu osnovne šeme. Izložićemo najvažnije slučajeve,
157
uz napomenu da oni imaju svoje pandane i u uporednom pravu.
Ako je predana manja količina od ugovorene, ili ako samo dio robe ima
materijalne nedostatke, položaj kupca zavisi od toga da li su količine i/ili kvalitet
nebitni ili bitni elementi ugovora. U prvom slučaju, kupac može raskinuti ugovor
samo djelimično, tj. za neisporučenu količinu ili za dio robe koji ima kvalitativnih
mana (član 492 ZOO). Ostala ovlaštenja kupca nisu izričito spomenuta u Zakonu o
obligacionim odnosima, budući da će se ona, već po načinu svoje primjene,
ograničiti samo na dio koji ima nedostatke. I naknada štete zbog raskida se
ograničava jedino na dio ugovora koji je prestao da postoji. U drugom slučaju,
kupac je ovlašten da ugovor raskine u cjelini. Pravila o restituciji i popravljanju štete
tada se primjenjuju na cijeli predmet posla.
Zakon o obligacionim odnosima u članu 493. posebno reguliše slučaj predaje

veće količine od ugovorene. Rješenja se odnose samo na ugovore o prodaji
poslovnog prava. Interesantna su zbog toga što pokazuju uticaj faktičkih razlika
između količine i kvaliteta na jedinstvenu pravnu kategoriju materijalnih
nedostataka i što predstavljaju izvjesno odstupanje od rješenja opšte uzanse 133.
Ako ne želi da primi veću količinu, kupac mora da u razumnom roku izjavi da višak
157
Vidjeti uporedni pregled kod Draškić dr Mladen: “Međunarodna prodaja prema..:”, str. 205 - 206, 210 - 211.
102
odbija. U suprotnom, smatraće se da je primio cijelu isporučenu količinu i da to što
je primio mora da plati. Plaćanje se vrši “po istoj cijeni”, tj. po onoj koja je
sporazumom izričito ili prećutno predviđena za cijelu ugovorenu količinu. Ako
kupac ne primi višak, ima pravo na naknadu štete prema opštim pravilima.
Interesantno je da zakon ne predviđa rješenje za slučaj isporuke boljeg kvaliteta.
Zbog toga će se na ovu situaciju primjeniti pravila uzanse 157, ukoliko su to
stranke izričito ugovorile ili ako se na mjerodavnom tržištu formirao poslovni običaj
o primjeni neukinutih pravila Opštih uzansi. 158
Ako je jedinim ugovorom za jednu cijenu prodano više stvari, a samo neke od
njih imaju nedostatke, položaj stranaka zavisi od toga da li te stvari čine ili ne čine
jednu cjelinu. Ako razdvajanje stvari nije štetno, tj. ako one ne čine cjelinu, kupac
može raskinuti ugovor samo u pogledu oštećenih stvari, odnosno stvari sa
materijalnim nedostacima. Ako stvari čine cjelinu, kupac je ovlašten da traži: bilo
raskid čitavog ugovora i naknadu štete u istom obimu, bilo samo djelimični raskid.
Pošto se u slučaju izdvajanja nekih stvari iz cjeline može umanjiti vrijednost ostalih,
“prodavac sa svoje strane može raskinuti ugovor i u pogledu ostalih stvari” (član
494). Činjenica da je prodavac djelimično raskinuo ugovor, zbog izbora koji je
napravio kupac, ne utiče na obim kupčevih prava na popravljanje štete.
Stvar sa nedostatkom može prouzrokovati štetu i drugim dobrima kupca.

Pošto je u pitanju štetna radnja prodavca, zakonodavac kupcu daje pravo i na
naknadu ovako prouzrokovanih šteta prema opštim pravilima obligacionog prava
(član 488 ZOO).
3. Obaveze kupca
Izbor i vršenje pojedinih prava kupca značajno utiču ne samo na položaj

prodavca nego i na stanje robnog prometa. Zbog toga su za kupčeva ovlaštenja
vezane i neke obaveze. One zavise od toga za koje se od tri zakonske mogućnosti
popravljanja štete kupac opredijelio.
Dužnosti kupca su najsloženije kada zahtijeva uredno ispunjenje ugovora. One

se kreću u dva pravca.
Kupac najprije mora da čuva primljene stvari (član 520. st. 2 ZOO). On to mora
učiniti “s pažnjom dobrog privrednika ... i u tu svrhu poduzeti potrebne mjere” (član
520. st. 1). Iz zakonske stilizacije je očito da su u ovu obavezu uključene i pasivne i
aktivne radnje staranja o primljenoj stvari koja ostaje u vlasništvu prodavca. Koje
radnje i na koji način kupac mora da obavi, faktičko je pitanje. Pri tome on mora
postupati kao prosječan privrednik, ali ne i kao specijalista za čuvanje robe. U ovoj
situaciji kupac ima i dvije vrste prava. Prvo se odnosi na “naknadu troškova
potrebnih radi očuvanja stvari” (član 520. st. 3). Drugo pravo se tiče mogućnosti
158
103
oslobađanja obaveze čuvanja stvari. Ono je složeno, pa ćemo ga posebno
razmotriti.
Prema članu 522. ZOO, kupac može, shodno opštim pravilima, dugovanu
stvar položiti kod suda, dati na čuvanje nekom trećem ili prodati za račun druge
strane. Polaganje se vrši “kod stvarno nadležnog suda u mjestu ispunjenja”, ako
razlozi ekonomičnosti ili priroda stvari ne zahtijevaju da se ono izvrši u mjestu u
kome se stvar nalazi (član 328). Alternativno određeni sud ne smije odbiti prijem
stvari u sudski depozit. Za poslovnopravne prodaje je značajno da se predaja stvari
javnom skladištu izjednačuje sa sudskim depozitom (član 329. st. 2 ZOO). Ako se
stvar ne može čuvati kod suda i kad nema javnog skladišta u mjestu čuvanja,
kupac može zahtijevati od suda da odredi lice koje će čuvati prodavčeve stvari
(sekvestar). Napokon, ako su ispunjeni uslovi iz člana 333. ZOO, kupac može,
umjesto polaganja, stvar prodati na teret i rizik prodavca. Prodaju može izvršiti
putem suda (javna prodaja), “iz slobodne ruke”, tj. neposredno i na uobičajen
trgovački način, te “bez odgađanja i na najpogodniji način”, ako je roba pokvarljiva
ili u kvaru (član 333 ZOO).
Druga obaveza kupca jeste stavljanje stvari na raspolaganje prodavcu. Ovaj

termin je ustanovljen i razrađen opštom uzansom 158. Zakon o obligacionim
odnosima ga ne koristi, ali su rješenja u pogledu čuvanja stvari za račun
saugovarača (član 520 - 522) i polaganju i prodaji dugovane stvari (član 327 - 335)
takva da razlike sa ranijim sistemom stvarno ne postoje. Pored obaveze čuvanja ili
davanja robe na čuvanje, stavljanje na raspolaganje podrazumijeva još neke
radnje kupca. On, najprije, mora obavijestiti prodavca da je robu stavio na
raspolaganje (uz. 158, član 329 ZOO). Pored toga, kupac mora staviti prodavca u
situaciju da faktički raspolaže robom, a to znači da mu mora predati bilo sudske,
bilo komercijalne dokumente koji ga ovlašćuju na sticanje posjeda na stvarima koje
su predmet prodaje.
Kada kupac izabere srazmjerno sniženje cijene, dužan je odmah platiti ono što
on smatra da je cijena stvari sa nedostatkom. Ako prodavac to odbija da primi,
kupac će određeni iznos deponovati kod suda. Od tog trenutka kupac se oslobađa
posljedica dužničke docnje sa plaćanjem za deponovani iznos cijene.
Obaveze kupca koji se opredijelio za raskid ugovora moraju se posmatrati

odvojeno za sam raskid, a odvojeno za odnose koji nastaju u fazi popravljanja
šteta izazvanih raskidom. U prvom slučaju će se primijeniti opšta pravila
obligacionog prava. A to znači da će restitucija primljenih stvari u naturi ili u novcu
biti osnovna obaveza kupca. U procesu popravljanja štete, njegove obaveze,
takođe, će zavisiti od izabranog prava. One su uređene posebnim odjeljkom
ugovora o prodaji. U tom kontekstu već su izložene. Zato se na njima nećemo
ovdje zadržavati.
104
III - ODGOVORNOST ZA PRAVNE NEDOSTATKE
1. Pojam odgovornosti za pravne nedostatke
Odgovornost za pravne nedostatke rezultat je neizvršenja prodavčeve

obaveze garancije da preneseno pravo nema nedostataka. Po svojim obilježjima
ona je identična odgovornosti za materijalne nedostatke: objektivna je i
dispozitivna. No, priroda svojstva za koje se garantuje i specifičnost povreda,
dovele su kod odgovornosti za pravne nedostatke do nekih rješenja koja se ne
sreću u slučaju popravljanja šteta izazvanih materijalnim nedostacima.
U našem pravu je odgovornost prodavca za pravne nedostatke postavljena

analogno njegovoj odgovornosti za materijalne nedostatke. Ova činjenica i priroda
pravnih mana dozvoljavaju da se zadržimo samo na sistemu prava kupca u ovom
slučaju.
2. Prava kupca
2.1. Zahtjev za urednim ispunjenjem ugovora
Kada se pravni nedostatak pojavi, kupcu, najprije, stoji na raspolaganju

zahtjev za urednim ispunjenjem ugovora. S obzirom na stilizaciju člana 509. ZOO i
na rješenja člana 510. o “razumnom roku”, jasno je da je vršenje ovog prava
istovremeno i uslov za korišćenje drugih mogućnosti koje je zakonodavac predvidio
za ovaj slučaj. Uredno ispunjenje se može zahtijevati na dva načina: oslobađanjem
stvari “od prava ili pretenzije trećeg” ili isporukom druge stvari određene po rodu
“bez pravnog nedostatka” (član 509 ZOO). Pravo izbora, smatramo, pripada kupcu.
No, ako se opredijelio za prvu varijantu, način oslobađanja stvari “od prava ili
pretenzije trećeg” određuje prodavac.
Za izvršenje izabrane opcije kupac mora prodavcu ostaviti “razuman rok”.

Njegova dužina zavisi prvenstveno od suštine zahtjeva, a potom i od okolnosti
posla. Ovih faktičkih mjerila mora se pridržavati i kupac kada u svom zahtjevu
precizira trajanje primjerenog roka.
Član 509. ZOO ne spominje pravo kupca na naknadu ostalih šteta, koje je
pretrpio zbog pojave nedostatka. No, ono mu pripada na osnovu opštih pravila.
Koliki će biti zahtjev po ovom osnovu, najčešće se može utvrditi tek po isteku
naknadnog razumnog roka za otklanjanje mane.
Mogućnost da se putem suda zahtijeva uredno ispunjenje sa povezanim

pravima zastarijeva za “godinu dana od saznanja za postojanje prava trećeg”. Rok
je subjektivan i prekluzivan. Ova rješenja važe i u ostalim slučajevima, osim u
onom u kome je kupac tražio pomoć u parnici (član 515 ZOO).
105
2.2. Zahtjev za srazmjernim sniženjem cijene
Pravo kupca da zahtijeva srazmjerno sniženje cijene je, u odnosu na isto

ovlaštenje kod materijalnih nedostataka, podvrgnuto nekim specifičnim rješenjima.
Najprije, ovo pravo nije samostalno. Ono se može zahtijevati tek ako prodavac u
razumnom roku ne otkloni nedostatak na traženi način, pa usljed toga kupčevo
pravo bude umanjeno ili ograničeno (član 510. st. 1). U ovom slučaju, prema
izričitoj odredbi zakona, kupac ima pravo i na naknadu ostale pretrpljene štete
(član 510. st. 3 ZOO).
Pravo na srazmjerno sniženje cijene pripada kupcu i onda kada je u času

sklapanja ugovora znao da stvar može biti oduzeta ili pravo smanjeno, odnosno
ograničeno uslijed nedostataka. No, tada kupac nema pravo na naknadu štete
budući da je ona nastala uz njegov pristanak.
2.3. Raskid ugovora
Raskid ugovora zbog pravnih nedostataka može da se desi po naređenju,

zakonu i po volji kupca. Ugovor o prodaji prestaje da postoji “po samom zakonu”
onda kada, zbog propusta kupca da otkloni pravne nedostatke u ostavljenom
razumnom roku, stvar bude kupcu oduzeta (član 510. st. 1 ZOO). Izjavom kupca
ugovor se raskida onda kada se “njegova svrha ne može ostvariti” zbog toga što
prodavac u naknadnom razumnom roku nije udovoljio zahtjevu za urednim
ispunjenjem (član 510. st. 2 ZOO). Oduzimanje stvari nije uslov za vršenje ovoga
prava.
Kada ugovor bude raskinut svaka strana vraća ono što je, po tom osnovu,
primila. Prodavac je dužan da vrati vrijednost, tj. cijenu koju je primio “bez obzira
159
na visinu vrednosti predate stvari koju ona ima u momentu evikcije”. U slučaju
djelimične evikcije, kupac mora vratiti onaj dio stvari koji je ostao u njegovom
posjedu. Pored toga, kupac ima pravo na naknadu štete prema posebnim pravilima
koja važe za ugovor o prodaji (član 523 - 526 ZOO).
2.4. Pomoć u parnici
Zahtjev za pomoć u parnici je pravo kupca koje postoji jedino kod odgovornosti
za pravne nedostatke. Da bi se on mogao postaviti, potrebno je da uznemiravanje
ima karakter tužbe (sudska evikcija). Iz stilizacije člana 511. ZOO proizlazi da je
kupac ovlašten da zatraži bilo koju vrstu pomoći u sporu sa trećim licem: od
obezbjeđivanja dokaza, preko prihvatanja svojstva umješača do potpunog
preuzimanja spora. Preciziranje zahtjeva kupca ne znači da je prodavac stavljen u
pasivnu poziciju. On treba da upotrijebi sva sredstva kojima raspolaže da bi tuženi
zahtjev bio odbijen. Kupac je dužan da, sa stanovišta uspjeha u sporu, zahtjev
159
106
postavi blagovremeno. Neblagovremeno postavljeni zahtjevi imaju isto dejstvo kao
da nisu ni postavljeni.
Mehanizam ostvarivanja ovog prava je specifičan. Kupac koji je izgubio

parnicu može se prodavcu i bez obavještavanja obratiti sa zahtjevom za
popravljanje štete. No, prodavac koji tada dokaže da je “raspolagao sredstvima da
se odbije zahtjev treće osobe” ima pravo da odbije i zahtjev za popravljanjem štete.
Korištenje ovog prava kupca utiče i na dužinu prekluzivnog roka u kome se

pravo na naknadu može ostvariti. Pravo kupca se u ovom slučaju gasi “tek istekom
šest mjeseci nakon pravomoćno okončanog spora” (član 515. st. 2). Ovaj rok je
objektivan.
2.5. Priznavanje očito osnovanog prava trećeg lica
Kada je pravo trećeg lica očito osnovano, vođenje sudskog spora je

besmisleno i štetno, kako za kupca, tako i za prodavca. U poslovnom pravu će se
smatrati da je pravo nesumnjivo onda kada je potkrijepljeno urednim robnim
dokumentima (skladišni list, varant, prenosivi tovarni list i slično). No, ni drugi
dokazi nisu isključeni.
Da bi se u izloženim uslovima na najekonomičniji način spriječila vansudska

evikcija, član 512. ZOO dozvoljava kupcu da i bez obavještavanja prodavca prizna
ovakvo pravo. Ukoliko se to priznanje manifestuje kao plaćanje određene svote
novca “prodavac se može osloboditi svoje odgovornosti ako naknadi kupcu
isplaćenu svotu i pretrpljenu štetu” (član 512. st. 2).
107
108
GLAVA ŠESTA
ODGOVORNOST KUPCA
I - ODGOVORNOST ZA DOCNJU SA SLANJEM AMBALAŽE
1. Pojam docnje kupca sa slanjem ambalaže i odgovornost kupca za nju
Slanje ambalaže je kupčeva obaveza samo ako je to bilo izričito, bilo prećutno
nesumnjivo ugovoreno. Bude li to slučaj, dostavljanje odgovarajuće ambalaže
prodavcu je, hronološki posmatrano, prva obaveza kupca. Njen pravni režim
utvrđen je opštom uzansom 229, a ne Zakonom o obligacionim odnosima. Opšte
uzanse će se primijeniti onda kada su to stranke izričito ili prećutno ugovorile, kao i
u situacijama u kojima na to upućuje poslovni običaj.
Kupac pada u docnju kada ambalažu ne dostavi u ugovoreno vrijeme. Ako rok
za ovu radnju nije predviđen sporazumom stranaka, smatra se da je ambalaža
blagovremeno dostavljena “ako je stigla prodavcu toliko vremena pre isteka roka
za isporuku, koliko je prema okolnostima potrebno da bi prodavac mogao izvršiti na
vreme pakovanje i isporuku robe” (uz. 229. st. 4). Nepoštivanje ovih odredbi
predstavlja docnju sa dostavom ambalaže.
Odgovornost kupca za docnju sa slanjem ambalaže postoji ako su pored

neblagovremenog slanja ispunjene i druge pretpostavke za nastanak odgovornosti,
uključujući tu i krivicu. Sadržaj odnosa odgovornosti određen je dijelom Opštim
uzansama, a dijelom opštim i posebnim odredbama Zakona o obligacionim
odnosima o popravljanju štete. On se manifestuje kao sistem prava prodavca u
ovom slučaju.
2. Prava prodavca
Prodavcu stoje na raspolaganju dvije osnovne mogućnosti: održavanje

ugovora na snazi ili njegov raskid. U prvom slučaju ima i pravo na naknadu štete
za neuredno izvršenje ugovora, a u drugom - zbog raskida ugovora o prodaji.
Način održavanja ugovora na snazi i vid popravljanja štete zavise od izbora
prodavca. Odnos između realnog izvršenja ugovora i njegovog raskida isti je kao i
u ostalim slučajevima odgovornosti dužnika iz ugovora o prodaji. Prestanak
ugovora voljom jedne stranke - prodavca moguć je tek po bezuspješnom proteku
naknadnog roka za uredno ispunjenje.
Održavanje ugovora na snazi prodavac može ostvariti na nekoliko načina.

Ukoliko konkretne okolnosti dozvoljavaju, prodavac najprije može izvršiti isporuku
predajom robe na teret i rizik kupca u javno skladište. Pošto je u pitanju ugovor u
privredi, ovaj čin ima svojstvo polaganja kod suda. O tome kupac mora biti
obaviješten (član 329. st. 2 ZOO). Drugo, prodavac može o trošku kupca dati svoju
109
ambalažu ili zakupiti ambalažu i izvršiti ugovor onako kako je predviđeno. U tom
slučaju pripada mu i pravo na produženje roka isporuke “koliko je prema
okolnostima potrebno za pribavljanje ambalaže” (uz. 229. st. 2). Napokon,
prodavac može kupcu dati i naknadan primjeren rok za dostavu ambalaže.
Njegova dužina je faktičko pitanje. U svim ovim situacijama prodavcu pripada i
naknada proste štete i izgubljenog dobitka.
Prodavac može raskinuti ugovor ako mu kupac ni u naknadnom primjerenom

roku ne dostavi dugovanu ambalažu. Da bi do raskida došlo, dovoljno je da
prodavac, po isteku dodatnog perioda, šuti. Tada ima pravo na popravljanje štete
shodno posebnim pravilima o posljedicama raskida prodaje. A to znači da
prodavac može zahtijevati naknadu konkretne štete, popravljanje apstraktne štete i
naknadu ostale štete, te izvršenje prodaje radi pokrića. Posljednjim instrumentom
će se koristiti samo ako cijena robe pada.
II - ODGOVORNOST ZA DOCNJU SA PRIJEMOM ISPORUKE
1. Pojam docnje sa prijemom isporuke i odgovornost za nju
Prijem isporuke je veoma složena obaveza kupca. Zbog toga se i docnja, u

ovom slučaju, mora definisati kao neizvršenje svih ili pojedinih radnji preuzimanja
uredno ponuđene isporuke u vrijeme određeno ugovorom, poslovnim običajima ili
redovnim tokom stvari. Taj tok utvrđuje se prvenstveno ugovornim režimom i
faktičkim okolnostima izvršenja konkretne isporuke.
Pojam i pretpostavke odgovornosti za docnju sa prijemom isporuke su isti kao

i kod drugih slučajeva neurednog ispunjenja nenovčanih obaveza. Zato je moguće
odgovornost i u ovom slučaju izložiti kao sistem prava prodavca. No, dva momenta
komplikuju ovo jednostavno rješenje. Prvo, pravna priroda obaveze prijema, pa i
odgovornosti za docnju sa njom nije do kraja jasna. I drugo, vršenje pojedinih
prava prodavca vezano je za komplikovane komercijalne ili sudske procedure. One
svakom od učesnika nameću složen sistem obaveza.
Bosanskohercegovačko pravo prijem isporuke izričito određuje kao obavezu

kupca. Otuda su posljedice docnje u principu iste kao i u drugim slučajevima
dužničke odgovornosti po ovom osnovu. No, poslovni karakter ove obaveze i
pravna tradicija dovode do rješenja koja su bliska srednjoevropskim pravima,
germanskim posebno. Ovo se ogleda naročito kod načina vršenja pojedinih
ovlaštenja prodavca. U tom domenu pravila o prodaji upućuju na rješenja o
160
povjerilačkoj, a ne o dužničkoj docnji. Razmotrićemo naš sistem polazeći od
pojedinih prava prodavca.
160
Vidjeti član 327. st. 1. ZOO.
110
2. Predaja robe na čuvanje
Padom kupca u docnju sa prijemom isporuke prodavac postaje obavezan da

robu čuva pažnjom dobrog privrednika na rizik i trošak kupca (član 520. st. 1.
ZOO). 161 Te svoje obaveze prodavac ima pravo da se oslobodi predajom robe na
čuvanje ili prodajom. Za obje situacije su predviđeni posebni zakonski uslovi i
postupci (član 522). Za predaju na čuvanje važe pravila o polaganju stvari kod
suda (član 327 - 332 ZOO).
Predaja na čuvanje u privrednim prodajama vrši se najprije i najčešće

uskladištenjem robe u javnom skladištu. Ovakav postupak “ima učinak polaganja
kod suda” (član 329. st. 2 ZOO). Iako nije u zakonu izričito rečeno, predaja se vrši
javnom skladištu u mjestu isporuke. Ne bude li to moguće, prodavac je ovlašten da
izabere skladište u drugom mjestu, ali tada duguje kupcu štetu koju je on pretrpio
zbog promjene mjesta uskladištenja. 162 Dejstvo polaganja identično je
posljedicama uredne isporuke; rizik i svojina prelaze na kupca. O izvršenom
polaganju, prodavac mora obavijestiti kupca (član 329. st. 3). Da li mu mora
prenijeti dokumente koji omogućavaju podizanje robe ili raspolaganje njome, nije u
zakonu izričito rečeno. Mislimo da odgovor zavisi prvenstveno od toga da li je
kupac platio ili nije platio cijenu. U prvoj varijanti, dužnost stavljanja dokumenata u
posjed kupca postoji, u drugoj - ne.
Ukoliko odgovarajuće javno skladište ne postoji, ili po svojoj sopstvenoj odluci,

prodavac može izvršiti deponovanje stvari kod suda. Polaganje se vrši kod stvarno
nadležnog suda u mjestu ispunjenja. Prodavac može izabrati i neki drugi stvarno
nadležni sud, ali tada kupcu duguje naknadu štete izazvane promjenom suda (član
328). Razumije se da je sud dužan prihvatiti depozit, ako je stvar podobna da bude
čuvana kod suda. O prispjelom depozitu sud obavještava kupca.
Ako predmet isporuke nije podoban za sudski depozit, bilo po ocjeni prodavca,
bilo po ocjeni suda, prodavac može tražiti da sud odredi lice koje će o trošku i za
račun kupca primiti stvar na čuvanje (član 329. st. 1 ZOO). O izvršenom polaganju
prodavac mora obavijestiti kupca.
Posljedice polaganja u sva tri slučaja su identične. Prodavac se najprije

oslobađa svoje obaveze isporuke. Ako je bio u zakašnjenju, ono prestaje (purgatio
morae). Napokon, rizik i svojina prelaze na kupca (član 331 ZOO). Troškovi
polaganja prelaze na kupca u onoj mjeri u kojoj su viši od troškova isporuke koje je
trebalo da snosi prodavac (član 332 ZOO).
3. Prodaja robe
Prodaja robe umjesto predaje na čuvanje je druga mogućnost koja prodavcu,

na osnovu člana 522. ZOO, stoji na raspolaganju. Pod nazivom “prodaja umjesto
161
Vidjeti Mitrović dr Dobrosav, isto djelo, 150 - 152.
162
Analogna primjena člana 328. st. 2. ZOO.
111
polaganja stvari” uređena je članom 333. ZOO, a dopunjena pravilima o “prodaji
radi pokrića troškova čuvanja” iz člana 335. ZOO. Može se, zavisno od uslova,
izvršiti na nekoliko načina.
Prvi način je javna prodaja (član 333. st. 1 ZOO). Ako je stvar nepodesna za
čuvanje ili ako je njena vrijednost nesrazmjerno mala u odnosu na troškove
čuvanja, prodavac može zahtijevati od suda da se organizuje javna prodaja. Ona
treba da bude upriličena u mjestu određenom za isporuku, ali u interesu kupca
prodavac može zahtijevati da to bude učinjeno u nekom drugom mjestu. Odluku o
javnoj prodaji donosi sud. Sud je i subjekt koji vrši javnu prodaju. Nakon javnog
obavještenja o predmetu, početnoj cijeni, mjestu i vremenu održavanja javne
prodaje, te o mjestu i vremenu u kojima se stvar može pregledati, sud prodaju vrši
javnim nadmetanjem. Kupac je onaj ko je ponudio najviši iznos. Od dobijenog
iznosa se najprije odbijaju troškovi javne prodaje, zatim prioritetna založna prava,
potom cijena koju je sa prvobitnim kupcem ugovorio prodavac. Ostatak se
deponuje kod suda u korist kupca čija je roba izložena javnoj prodaji. O
namjeravanoj prodaji i o njenim rezultatima prodavac mora obavijestiti kupca.
Drugi način jeste prodaja “iz slobodne ruke”. Ona se može vršiti: ako stvar ima
tekuću cijenu, ili ako je njena vrijednost nesrazmjerno mala u odnosu na troškove
javne prodaje. Na ovaj način se štite opravdani interesi kupca u docnji. Subjekat
ove prodaje je sam prodavac. Način prodaje zavisi prvenstveno od poslovnih
običaja. U svakom slučaju, prodavac mora da vodi računa o interesima kupca u
docnji čiju robu prodaje. Od dobijenog iznosa se najprije odbijaju troškovi prodaje,
a zatim prodavčeva potraživanja. Eventualni ostatak se deponuje kod suda u korist
prvobitnog kupca. O namjeravanoj prodaji iz slobodne ruke kupac u docnji mora biti
obaviješten “kad god je to moguće” (član 333. st. 4 ZOO). Bez ikakvih uslova
prodavac mora obavijestiti kupca o postignutoj cijeni i mjestu deponovanja
eventualnog ostatka potraživanja.
Treći modalitet “prodaje umjesto polaganja stvari” je prodaja “na najpogodniji

način”. Ona se može primijeniti kad je stvar pokvarljiva ili se nalazi u kvaru, tako
“da može brzo propasti ili se pokvariti” (član 333. st. 3 ZOO). Način prodaje
određuje sam prodavac rukovodeći se isključivo potrebom predupređivanja ili
smanjivanja štete. Obavještavanje kupca o namjeravanoj prodaji je potrebno, ako
ne vodi ugrožavanju predmeta prodaje. No, o rezultatima i deponovanju ostatka
iznosa prodavac mora obavijestiti prvobitnog kupca u docnji.
Napokon, prodaji može pristupiti i lice koje čuva stvar za kupca u docnji.
Razlog za ovu prodaju jeste neplaćanje troškova čuvanja u razumnom roku (član
335). Ovaj postupak prodavac ne može provesti sam. Potrebno je da sud i odobri
prodaju i odredi način na koji će ona biti obavljena. Od dobijenog iznosa odbijaju
se troškovi prodaje i troškovi čuvanja, a ostatak se deponuje kod suda na ime
kupca. Pošto sud odobrava prodaju, on i obavještava kupca o njoj.
112
4. Raskid ugovora
Iako je prijem isporuke obaveza kupca, prodavčevo pravo na raskid ugovora, u

slučaju docnje kupca sa prijemom nije riješeno u skladu sa opštim pravilima o
dužničkoj docnji. 163 Prema članu 519. st. 2. ZOO prodavac može odustati od
ugovora “ako ima osnovanog razloga da posumnja da kupac neće isplatiti cijenu”.
Treba prihvatiti tumačenje teorije 164 po kome: odbijanje prijema uredno ponuđene
isporuke konstituiše osnovanu sumnju u sposobnost kupca da plati cijenu. Ugovor
se raskida izjavom prodavca. Zakon ne zahtjeva da joj prethodi davanje
naknadnog primjerenog roka razumne dužine. Upravo zbog toga smo skloni ovu
mogućnost raskida ugovora tumačiti kao proširenje opštih pravila o raskidu
ugovora u slučaju docnje dužnika, a ne kao njihovu derogaciju.
Posljedice raskida zbog “osnovane sumnje” u kupčevu sposobnost plaćanja

nisu posebno regulisane. Zato će se primijeniti pravila koja i inače važe za
naknadu štete u slučaju raskida prodaje (član 523 - 526 ZOO). A to znači da će
prodavac moći da bira između: popravljanja konkretne štete, naknade apstraktne
štete i drugih šteta i prodaje radi pokrića. Posljednje dvije varijante mu mogu
koristiti samo ako je cijena robe pala u periodu između zaključenja ugovora i
izvršavanja prava po osnovu raskida.
III - DOCNJA KUPCA SA PLAĆANJEM CIJENE
1. Pojam docnje sa plaćanjem cijene i odgovornost kupca za nju
Docnja sa plaćanjem cijene postoji onda kada kupac svoju obavezu isplate ne
izvrši na vrijeme. Neblagovremenost isplate cijeni se prema uslovima konkretnog
ugovora i odredbama dispozitivnih izvora koje stranke svojim sporazumom nisu
stavile van snage. Docnja može postojati bez obzira na to da li je u odnosu na
isporuku plaćanje predviđeno kao prethodno, istovremeno ili naknadno.
Odgovornost za docnju sa plaćanjem je objektivna. Pored toga, obaveza
popravljanja štete podvrgnuta je i nekim specifičnim pravilima. Ona se tiču
prvenstveno zatezne kamate i prava prodavca na raskid ugovora zbog docnje
kupca sa plaćanjem cijene.
Zakon o obligacionim odnosima ni u opštem, ni u posebnom dijelu nema

posebnih pravila o raskidu ugovora zbog dužničke docnje (kupca) sa plaćanjem
cijene. Zbog toga se prava prodavca u ovom slučaju ravnaju prema opštim
pravilima član 124-132 ZOO o ovom pitanju. Opšte uzanse su u uzansi 213. imale
posebno rješenje za slučaj docnje sa plaćanjem, ako se roba već nalazila u
posjedu kupca. Prodavac tada nije mogao raskinuti ugovor. Razlozi vezani za
važenje Opštih uzansi, dejstva ugovora i njegovog raskida i specifičnosti prodaje
163
Vidjeti član 125. i 324. ZOO.
164
113
privrednog prava, zahtijevaju da se o stavu Opštih uzansi i dalje vodi računa. Zato
ćemo njihovu sistematiku uzeti za osnov ispitivanja posljedica docnje dužnika sa
plaćanjem kupovne cijene.
2. Docnja kupca sa plaćanjem cijene prije prijema isporuke
Položaj prodavca koji kupcu u docnji sa plaćanjem nije isporučio stvar isti je
kao položaj bilo kog povjerioca u slučaju dužničke docnje sa izvršenjem novčanih
obaveza. Pored opštih pravila Zakona o obligacionim odnosima o raskidu ugovora
(član 124 - 132), ovdje se primjenjuju i odredbe o zateznoj kamati (član 277 -
279) 165 i naknadi štete zbog raskida prodaje (član 523 - 526). Kao izvor prava služi
i Zakon o visini stope zatezne kamate. 166
Prvi zahtjev koji prodavcu stoji na raspolaganju jeste izvršenje ugovora. On je

složen, pa ćemo ga ispitati prema pojedinim elementima.
Za plaćanje cijene prodavac kupcu najprije mora dati naknadan, primjeren rok.
Ako njegova dužina nije određena u izjavi prodavca, utvrđivaće se prema
okolnostima slučaja. Pri tome treba imati u vidu relativnu jednostavnost izvršavanja
novčanih obaveza. Primjeren rok se ne mora dati kod fiksnih poslova (član 125
ZOO), onda kada iz kupčevog ponašanja proizlazi da neće izvršiti svoju obavezu
(član 127) i kada je “očito” da on to ne može izvršiti (član 128).
Uz isplatu cijene, prodavcu pripada i zatezna kamata (član 277 ZOO). Stopa
zatezne kamate je određena zakonom. Plaća se prema stopi koju utvrđuje Vlada
167
FBiH. Do godine dana zadocnjenja sa plaćanjem, njen obračun se vrši
mjesečno primjenom konformne metode. 168 Ako je ovako utvrđena stopa zatezne
kamate niža od stope ugovorne kamate, primijeniće se ugovorna kamata (član 277.
st. 2 ZOO). Zatezna kamata se plaća bez obzira na to da li je prodavac štetu
pretrpio (član 278. st. 1 ZOO). Iz ovoga se može izvući zaključak o njenoj pravnoj
prirodi. Zatezna kamata je naknada štete za koju se pretpostavlja da ju je prodavac
pretrpio zato što dugovanu svotu nije, na vrijeme, imao na raspolaganju. Budući da
se šteta ne dokazuje, zatezna kamata ima i osobinu naknade apstraktne štete.
Krivica kupca za docnju nije uslov za nastanak prodavčevog prava na iznos
zatezne kamate. Odgovornost kupca za neizvršenje novčanih obaveza je do
iznosa zatezne kamate objektivna.
Na izloženoj pravnoj prirodi zatezne kamate počiva još jedno pravo prodavca.
On može zahtijevati i naknadu one štete koja prevazilazi iznos zateznih kamata.
Budući da se ta šteta dokazuje, ona spada u konkretne štete. Stoga odgovornost
kupca za njihovo naknađivanje ravna se po opštim pravilima. Zasniva se na krivici.
U ovom dijelu, dakle, odgovornost kupca je subjektivna.
165
Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima (“Sl. list SFRJ 57/89) je novelirao član 277. ZOO.
166
Sl. n. FBiH 18/96 (dalje ZKK)
167
Član 1. ZZK.
168
Član 2. ZZK.
114
Drugi generalni zahtjev koji prodavac ima jeste raskid ugovora. I on je složen.
Uslov za sticanje prava na raskid, osim u tri navedena slučaja, i ovdje je

bezuspješan protek naknadnog primjerenog roka za plaćanje cijene (član 126. st. 3
ZOO). Prava koja prodavac tada stiče uređena su posebnim pravilima o naknadi
štete zbog raskida prodaje (član 523 - 526 ZOO). A to znači da prodavac ima pravo
na naknadu stvarne štete i izgubljene dobiti, ili pravo na naknadu apstraktne štete i
ostale štete, ili pravo na prodaju radi pokrića. I ovdje će se posljednja dva
ovlaštenja koristiti ako cijena robe pada.
3. Docnja kupca sa plaćanjem nakon prijema isporuke
Zakon o obligacionim odnosima nema posebnih pravila o odgovornosti kupca

za docnju sa plaćanjem pošto je primio isporuku. Rješenje postoji u uzansi 213. st.
1. Njome je u ovoj situaciji prodavcu uskraćena mogućnost da ugovor raskine. On
može tražiti “isplatu kupovne cene i kamatu zbog zadocnjenja”. Ako je kupac bio
“odgovoran” (uz. 213. st. 2), tj. kriv, dugovao je i naknadu ostale štete. Važe li ova
pravila i danas? Odgovor zavisi od mogućnosti primjene Opštih uzansi i od
faktičkog stanja predmeta prodaje i vlasništva u konkretnom slučaju.
Odricanje prava prodavcu da raskine ugovor zbog docnje kupca sa plaćanjem

suprotno je već razmotrenim dispozitivnim normama Zakona o obligacionim
odnosima. Stoga smatramo da je pravilo iz uz. 213. st. 1. moguće primijeniti samo
“ako su stranke izričito ugovorile primjenu uzanse” (član 1107. st. 3 ZOO).
Ako primjena Opštih uzansi nije izričito ugovorena, rješenje uz. 213. st. 1.
može važiti na osnovu pravnog principa da se obligacija može zasnovati samo
povodom moguće radnje. U kom smislu? Posljedica raskida ugovora shodno članu
132. ZOO je restitucija primljenog. Raskid ugovora za prodavca ima smisla samo
ako može isporučenu stvar dobiti natrag. Upravo to nije uvijek moguće. I to po dva
osnova. Prvi je nastanak svojine kod savjesnog lica kome je kupac dalje prodao
stvar. Drugi je prerada stvari od strane samog kupca. U ove dvije situacije, dakle,
prodavac nema pravne mogućnosti da raskine ugovor, budući da takav postupak
nameće nemoguće obaveze kupcu. Ni pozivanje na novčanu restituciju ovdje ne
daje nikakav efekat. Rezultati koji bi se njome postigli mogu se jednostavnije
ostvariti tužbom za isplatu cijene.
115
116
DIO DRUGI
UGOVORI O USLUGAMA U PROMETU ROBE

GLAVA PRVA
TRGOVINSKO POSREDOVANJE (MEŠETARENJE)
I - POJAM POSLA I ZAKLJUČIVANJE UGOVORA
1. Pojam posla
Posrednički posao sastoji se u tome što neko lice, koje se naziva posrednikom
(mešetarem, maklerom, senzalom), dovede u vezu dvije poslovne organizacije da
bi one sklopile neki pravni posao. Taj posao, za čije sklapanje posreduje
posrednik, može biti svaki posao iz oblasti prometa robe i usluga, ali se najčešće
posreduje pri sklapanju ugovora o kupovini i prodaji robe i pri prevozu. Prema
Zakonu o obligacionim odnosima “ugovorom o posredovanju obavezuje se
posrednik da nastoji naći i dovesti u vezu s nalogodavcem osobu koja bi s njim
pregovarala o sklapanju određenog ugovora, a nalogodavac se obavezuje da mu
isplati određenu naknadu, ako taj ugovor bude sklopljen” (član 813).
Posredovanje je po svojoj pravnoj prirodi, “ugovor o nalogu”, pa se na njega

primjenjuju pravila ZOO koja govore o ovome ugovoru (član 749 - 770), ako
odredbama o posredovanju ili samim ugovorom nije drukčije određeno. Bude li
ugovoreno da posrednik ima pravo na izvjesnu naknadu i kada njegovo nastojanje
ostane bez rezultata, ovaj posao poprima obilježja ugovora o djelu. Tada se na
njega, kao supsidijaran izvor, primjenjuju pravila člana 600 - 629 ZOO.
Posredničkim poslovima se bave posebni subjekti kojima je to osnovna

privredna djelatnost - posrednička preduzeća i posrednički biroi - kao i trgovinske
agencije kojima je posredovanje sporedna privredna djelatnost. Poslovne
organizacije kojima je posredništvo glavna privredna djelatnost obično se još bave,
kao dodatnom djelatnošću, i trgovinskim zastupanjem i pružanjem drugih
trgovinskih usluga.
Posrednička organizacija prikuplja obavještenja o organizacijama koje

obavljaju pojedine privredne djelatnosti, o njihovim mogućnostima i kapacitetima,
kao i o stanju na tržištu. U času kad joj se obrati neki komitent, posrednička
organizacija pronalazi odgovarajućeg poslovnog partnera i dovodi ih u vezu,
upućujući jednog na drugog i obavještavajući ih o potrebama jednog i eventualnoj
mogućnosti drugog. Pored toga, posrednik može i da učestvuje u pregovorima, ali
on ne zaključuje ugovor o tom poslu. Posrednik stvara samo komercijalnu vezu, a
ne i pravnu.
117
Posredničke privredne organizacije mogu se baviti posredničkom djelatnošću
koja može biti: opšta i posebna (specijalizovana). Opšta posrednička djelatnost
obuhvata pružanje svih usluga i to u svim oblastima robnog prometa, dok
specijalizovana posrednička djelatnost obuhvata samo određene poslove robnog
prometa ili posredovanje samo u jednoj ili u nekim određenim oblastima robnog
prometa, npr., samo u transportu, trgovini ili u osiguranju.
2. Zaključivanje ugovora
Ugovor je neformalan i konsenzualan. Obično se zaključuje na taj način što

neka poslovna organizacija izdaje nalog posredničkom birou da joj nađe
saugovarača za neki privredni posao. Kad posrednik prihvati nalog, ugovor je
zaključen. No, kod posredovanja takođe važi pravilo o zaključivanju ugovora o
uslugama robnog prometa šutnjom. Stoga, ako posrednik odmah ne odbije nalog,
smatra se da je prihvatio i da je ugovor o posredovanju zaključen na dan prijema
naloga. Nalogodavac može opozvati nalog kad god hoće, ali pri tom ne smije
postupiti nesavjesno, jer bi odgovarao za štetu koja bi uslijed toga nastala
posredniku.
Nalogodavac čak nije ni dužan pristupiti pregovorima za zaključivanje ugovora

sa preduzećem koje mu je našao posrednik. I kad je posredniku dao uslove pod
kojima bi zaključio ugovor i posrednik našao saugovarača koji će zaključiti ugovor
pod tim uslovima, nalogodavac nije dužan zaključiti ugovor. Ali ako je u tom slučaju
postupao nesavjesno, odgovaraće za štetu.
II - BITNI ELEMENTI
1. Ličnost posrednika
Pošto je posredovanje, po svojoj pravnoj prirodi ugovor o nalogu, posrednik “je

dužan izvršiti nalog osobno” (član 752 ZOO). To znači da je ličnost posrednika, u
principu, bitan elemenat posla. Posrednik može povjeriti izvršenje naloga drugome
samo ako mu je to odobreno ili kada ga okolnosti tjeraju da tako postupi.
Pravila o odgovornosti nalogoprimca u slučaju davanja naloga na izvršenje

trećem licu znatno ublažavaju strogost odredbi po kojima je ličnost posrednika
bitan elemenat posla (član 753. st. 4). Kada posredovanje ima karakter ugovora o
djelu, tada posrednik ne mora nalog izvršiti lično (član 610 ZOO). U tom slučaju
ličnost posrednika ima obilježja nebitnog elementa posla.
2. Predmet ugovora
Karakteristična radnja i bitan elemenat ugovora je činidba nastojanja

posrednika da nađe i dovede u vezu sa nalogodavcem osobu “koja bi sa njima
118
pregovarala o sklapanju određenog ugovora” (član 813 ZOO). Predmet ugovora je,
dakle, pojedinačna faktička radnja dovođenja potencijalnih partnera u vezu radi
zaključivanja određenog ili određenih ugovora. Tu činidbu posrednik vrši u svoje
ime i za svoj račun. Pošto posrednikovo djelovanje ne mora da dovede do
rezultata, tj. do pregovora ili čak ugovora, jasno je da ugovorna obligacija glasi na
rad, a ne na rezultat.
Trajno nastojanje da treća lica sa konkretnim nalogodavcem sklapaju ugovore

nije predmet ugovora o posredovanju, nego o trgovačkom zastupanju (agenciji).
Predmet ugovora o posredovanju je, dakle, jednokratna činidba. Ni ovlaštenje na
zastupanje ne ulazi u sadržaj ovoga posla. Posrednik vrši faktičke, a ne pravne
radnje; on nastoji da stranke ostvare kontakt radi zaključenja ugovora, ali ne daje
izjave volje u ime i za račun svoga nalogodavca. To ovlaštenje nema ni u primanju
ispunjenja ugovora koji je sklopljen njegovim djelovanjem (član 815 ZOO). Za
djelovanje u svojstvu zastupnika, posrednik mora imati posebnu pismenu
punomoć. No, tada on izlazi iz okvira ovog posla i djeluje prema pravilima o
punomoćstvu.
3. Cijena
Cijena je naknada posrednika za izvršeni rad i za postignuti rezultat. U cijenu

su uračunati redovni troškovi posrednika, tako da ih može posebno zaračunati
samo kada je to izričito ugovoreno (član 824 ZOO). Cijena se odnosi jedino na
usluge koje ulaze u predmet ugovora. Sporedne usluge, kao što su davanje
obavještenja o tržištu, istraživanje tržišta itd. posebno se naknađuju. Pravo na
naknadu ima posrednik i kad to nije posebno ugovoreno.
Cijena se određuje najprije tarifom ili drugim opštim aktom posrednika. Ovo
rješenje je posljedica činjenice da, kao profesionalni vršilac usluga, posrednik
najčešće radi na bazi opštih uslova poslovanja. Drugi izvor prava za određivanje
naknade je sam ugovor o posredovanju. On će važiti kada opšti uslovi, tj. tarife ne
postoje, kao i onda kada se posebnim sporazumom oni mijenjaju. Kada cijena nije
ni u jednoj varijanti određena ugovorom primjenjuje se običajna cijena - ona koja
se redovno naplaćuje u sjedištu posrednika u vrijeme zaključenja posla za ugovore
sličnih osobina. Izostane li i običaj, cijenu na zahtjev jedne od stranaka određuje
sud “prema posrednikovom trudu i učinjenoj usluzi” (član 822 ZOO).
Ne bude li cijena isplaćena nakon sklapanja ugovora, nalogodavac može

tražiti od suda da je snizi, “ako nađe da je pretjerano visoka s obzirom na
posrednikov trud i učinjenu uslugu” (član 822. st. 3 ZOO). Ovo je jedan od
slučajeva u Zakonu o obligacionim odnosima, u kojima je izričito dozvoljeno sudu
da jednostrano interveniše u ugovor nastao sporazumom stranaka. Rješenje
utoliko više začuđuje, što nije predviđeno i kao mogućnost posrednika u
slučajevima u kojima se može smatrati da je provizija preniska u odnosu na
zalaganje i rezultat posrednika.
119
III - OBAVEZE STRANAKA
1. Obaveze posrednika
1.1. Dovođenje u vezu zainteresovanih strana
Osnovna obaveza posrednika je da nastoji da nađe i da dovede u vezu s

nalogodavcem privrednu organizaciju koja bi s njegovim nalogodavcem stupila u
pregovore radi sklapanja određenog ugovora. U tom cilju posrednik prikuplja
podatke, korespondira i vrši različite poslove koji prethode sklapanju ugovora.
Komitent u nalogu obično daje posredniku podatke o glavnim sastojcima ugovora
kakav bi želio sklopiti.
Posrednik je obavezan da nastoji da nađe organizaciju koja će s njegovim

komitentom sklopiti ugovor. Kad je nađe, uputiće je na svoga nalogodavca radi
zaključivanja ugovora, a nalogodavca će o tome obavezno obavijestiti (član 818).
Posrednik obično i učestvuje u pregovorima. Može se posebno obavezati da
učestvuje u pregovorima i da nastoji da dođe do ugovora (član 818). No, ako i
pored sveg nastojanja i potrebne brižljivosti ne uspije, ne odgovara za to.
Nije posrednikova redovna obaveza da primi ispunjenje ugovora koji je sklopio

za svoga nalogodavca. Da bi mogao i to uraditi za nalogodavca, mora biti posebno
ovlašten. Tada djeluje kao punomoćnik (član 815).
1.2. Postupanje po nalogu
Posrednik je dužan pridržavati se komitentovog naloga. Tražeći uslugu

posrednika, komitent u nalogu može davati posredniku uputstva o tome kakav
ugovor želi da sklopi, pod kojim uslovima, kao i kakvi bi trebalo da budu neki
sastojci ugovora. Nalozi mogu biti više ili manje čvrsti, ili mogu biti samo
instruktivni. Komitent može davati uputstva i naknadno. Ako je prvobitni nalog
nejasan, naknadnim uputstvom će otkloniti te nejasnoće. Desi li se nešto novo
uslijed čega se nalog ne bi mogao izvršiti, ili bi se teško izvršavao, nalogodavac
daje naknadna uputstva.
Nalogodavac može opozvati nalog kad god želi. Izuzeci od ovog principa
sadržani su u članu 816. ZOO. On to ne može učiniti, ako se ove mogućnosti
odrekao u ugovoru, kao ni onda kada bi opoziv bio protivan savjesnosti. Opozivom
naloga prestaje i obaveza posrednika da dalje djeluje za komitenta.
1.3. Postupanje pažnjom dobrog privrednika - stručnjaka
Posrednik je dužan da postupa u poslu kao dobar stručnjak (član 818). Iz te

obaveze proizlazi njegova dužnost da traži i da nađe najpovoljnijeg saugovarača.
Pošto je posredovanje njegova privredna djelatnost, posrednik treba da raspolaže
120
mnoštvom podataka o mogućim partnerima i o uslovima na tržištu. Nije njegov
zadatak da dovede u vezu komitenta s prvim subjektom kojim bi mogao sklopiti
posao, nego s onim koji će najbolje moći zadovoljiti uslove naloga i ispuniti
uputstva koja je dao komitent. I u pregovorima je dužan savjesno postupiti po
uputstvima svog nalogodavca.
Postupanje posrednika uvećanom pažnjom dobrog stručnjaka vrši se u

interesu nalogodavca. Ako posrednik radi protivno interesima svoga komitenta, za
drugu stranku, gubi pravo i na naknadu i na troškove (član 826 ZOO). Izuzetno,
ako je predviđeno ugovorom, lica dovedena u vezu plaćaju proviziju po pola. Tada
posrednik djeluje u interesu oba subjekta. Identično rješenje vrijedi i onda kada je
posrednik od dva lica dobio nalog za posredovanje u istom poslu.
1.4. Posrednički dnevnik
Posrednik je dužan da vodi knjigu o privrednim poslovima za koje je

posredovao i o kojima je sklopljen ugovor njegovim posredovanjem (član 821
ZOO). To je posrednički ili mešetarski dnevnik. U taj dnevnik upisuje hronološkim
redom stranke i poslove u kojima je posredovao, te datum zaključenja ugovora.
Zakon određuje da se u dnevnik upisuju bitni sastojci i podaci o ugovoru koji je
zaključen njegovim posredovanjem. U praksi je usvojeno da se u mešetarskom
dnevniku vode nazivi organizacija koje su zaključile ugovor, bitni sastojci ugovora i
neki drugi njegovi važniji sastojci, datum upisa u dnevnik i potpis radnika koji je to
upisivao.
1.5. Posrednički list
Posrednik je dužan da izda strankama zaključnicu o poslu koji su ugovorili

(posrednički list, mešetarski list), ili izvod iz posredničkog dnevnika sa podacima
koji su uvedeni u dnevnik (član 821 ZOO). Ta posrednička zaključnica, odnosno
posrednički list nije zaključnica stranaka o poslu, nije ni potvrda o zaključenom
ugovoru, jer je ne potpisuju stranke. Ona je, u stvari, obavještenje o izvršenom
posredovanju. Ova zaključnica, a i posrednički dnevnik mogu poslužiti pred sudom
kao dokaz o sklopljenom poslu, odnosno o onome što je upisano u njima.
Posrednički list potpisuje posrednik i podnosi ga na potpis strankama koje su
zaključile posao njegovim posredovanjem. Stranke nisu pravno obavezne da ga
potpišu, ali se odbijanje potpisivanja uzima kao neuredno poslovanje.
1.6. Čuvanje poslovne tajne
Posrednik je dužan da čuva poslovnu tajnu. On ne smije davati drugima

obavještenja o poslovima za čije je sklapanje pregovarao, izuzev ako su mu
stranke to dozvolile. O samom poslu za koji posreduje može davati obavještenja
poslovnim partnerima onoliko koliko je u tom slučaju ovlašten. Čuvanje poslovne
tajne je trajna obaveza. Ono se ne gasi ispunjenjem posrednikovih obaveza ili
raskidom ugovora.
121
1.7. Obavještavanje o stanju na tržištu
Ako stranke zahtijevaju, posrednik je dužan davati obavještenja o stanju na

tržištu, o potražnji ili ponudi robe i usluga, o cijenama itd., te o svim okolnostima
koje su od značaja za namjeravani posao. Zato što u posrednikovu privrednu
djelatnost spada i prikupljanje raznih obavještenja i podataka, on treba da poznaje
prilike na tržištu bolje od drugih privrednika. Obaveza davanja obavještenja o
okolnostima koje imaju značaja za posao za koji posreduje, proizlazi iz naloga koji
je dobio; obavještavanje je nužan sastavni dio njegovog rada na posredovanju.
Privredna društva, međutim, mogu tražiti obavještenja o konjunkturama, o

stanju ponude i potražnje nekih roba i usluga, o cijenama i tarifama, o tržištu
uopšte, kao i o poslovnim partnerima, ne kao sastavni dio ugovora o posredovanju,
nego kao osnovni i samostalni zahtjev. Davanje tih obavještenja spada, takođe, u
privrednu djelatnost posredovanja i posrednici ih daju uz posebnu naknadu.
2. Obaveza nalogodavca
2.1. Plaćanje provizije
Cijena, provizija, se plaća prema uslovima ugovora. Ako oni ne postoje, vrijede
dispozitivna pravila. Prvo među njima glasi da ova obaveza postoji i kada nije
izričito ugovorena (član 822. st. 1 ZOO). Ukoliko je obaveza plaćanja uslovljena,
ZOO u članu 823. i 825. sadrži dva rješenja. Prvo, kada stranke sklope ugovor radi
kojega je posredovano pod odložnim uslovom, obaveza plaćanja postoji tek kada
se uslov ispuni. Drugo, kod raskidnog uslova sadržanog u ugovoru između
komitenta i trećeg lica, posrednik ima odmah pravo na isplatu cijene svojih usluga.
Treće, ispostavi li se da je ugovor između stranaka nevažeći iz razloga za koje
posrednik nije znao niti je mogao znati, on zadržava pravo na proviziju. Napokon,
ukoliko se radnje posredovanja vrše sukcesivno, posrednik ima pravo i na
sukcesivnu naplatu svojih potraživanja (član 623 ZOO).
Vrijeme u kome obaveza plaćanja dospijeva posebno je složeno. Postoje tri

različita mišljenja o tome kada posrednik stiče pravo na proviziju. Po jednom
mišljenju, posredniku pripada provizija čim je komitenta doveo u vezu s poslovnim
partnerom, dakle, čim je našao drugu stranu s kojom bi njegov komitent mogao
pregovarati i zaključiti posao. Po drugom shvatanju, koje je prihvaćeno u nekim
stranim zemljama, posrednik stiče pravo na proviziju tek kada druga strana iz
ugovora, za čije je zaključivanje posredovao, izvrši svoje obaveze iz ugovora.
Po trećem mišljenju, posredniku pripada provizija tek kada komitent sklopi

ugovor s trećim licem. Ovdje se smatra da je posrednik dužan da dovede do
ekonomskog efekta, a to je učinio kad stvori mogućnost za postizanje toga efekta
sklapanjem ugovora između njegovog komitenta i trećeg lica koje je našao.
Realizacija ugovora se njega ne tiče, jer je to domen ugovornih strana. Sklapanje
ugovora je, međutim, i njegova stvar, jer posrednik posreduje, tj. pomaže da se
122
ugovor sklopi. Posredništvo se ne završava samim dovođenjem u vezu
pregovarača, nego se posreduje, prenose obavještenja, objašnjava, i stručnim
poznavanjem stanja na tržištu utiče na pregovarače da sklope ugovor. Većina
pozitivnih prava stoje na ovom stanovištu. Naš Zakon takođe. Nalogodavac se
obavezuje, po Zakonu, da isplati posredniku određenu naknadu, ako taj ugovor
bude zaključen. Posrednik stiče pravo na naknadu u času zaključenja ugovora za
koji je posredovao, ako drugačije nije ugovoreno (član 823 ZOO).
U odnosu na opšta pravila o obavezi plaćanja cijene, postoje i neki posebno

uređeni slučajevi. Tako se može posebno ugovoriti da posredniku pripada naknada
i onda kada njegovo djelovanje ne dovede do rezultata, tj. do zaključivanja ugovora
između komitenta i trećeg lica (član 623 ZOO). Posredovanje se tada ravna prema
pravilima o ugovoru o djelu. U ovoj situaciji naknadu plaća onaj ko je sa
posrednikom sklopio ugovor. Ukoliko posrednik dobije nalog od dva lica za
zaključenje istog konkretnog posla, obje stranke su dužne da plate proviziju, ali ne
u cjelini, nego po pola. Naknadni sporazum između posrednika i komitenta da će
pola provizije platiti treći nema ovo dejstvo. Komitent tada jemči posredniku da će
mu cijela provizija biti plaćena. Napokon, provizija za posebne usluge posebno se i
plaća. Ona pravno nije vezana za naknadu za izvršeno posredovanje.
Posrednik nema pravo, a nalogodavac obavezu, na plaćanje provizije u tri

slučaja. Dva su već obrađena, pa ćemo ih ovdje samo navesti: ugovor radi koga je
posredovano nije zaključen; posrednik je na štetu komitenta radio za drugu stranu.
Posebna situacija postoji onda kada komitent sa partnerom koga je posrednik
našao sklopi ne samo ugovor za koji je posredovano, nego i druge poslove. Iako bi
bilo logično pretpostaviti da posredniku i za to pripada dio naknade, komitent ipak
nema obavezu da je isplati.
2.2. Naknada troškova
Komitent je dužan naknaditi posredniku izuzetne troškove, ako ih je morao

učiniti radi uspješnog okončanja posredničke uloge. Normalni, uobičajeni troškovi
pokriveni su provizijom. Na naknadu redovnih troškova učinjenih u izvršenju naloga
posrednik ima pravo samo ako je tako ugovorio. Bude li ugovorom priznato
posredniku pravo na naknadu troškova, oni mu pripadaju i kad, bez njegove
krivice, nije došlo do zaključenja ugovora između partnera koje je doveo u vezu.
2.3. Trpljenje posrednikovih prava zaloge, pridržaja i prvenstva naplate
Obezbjeđenju posrednikovih potraživanja prema komitentu služe njegova

prava zaloge, pridržaja i prvenstvene naplate. Ona služe ne samo naplati
komitentovih obaveza nego i vršenju zakonitog pritiska na komitenta da udovolji
svojim obavezama plaćanja. Pravni režim ovih obaveza komitenta podvrgnut je
opštim pravilima obligacionog prava. Njihova rješenja ista su kao i u ugovoru o
komisionu, pa ih ovdje nećemo posebno ponavljati.
123
IV - ODGOVORNOST STRANAKA
1. Odgovornost posrednika
Administrativna i kazneno-pravna odgovornost posrednika određene su opštim

propisima. One se posebno konkretizuju za propuste u vođenju posredničke knjige.
Imovinsko-pravna odgovornost se, u principu, ravna prema opštim pravilima

obligacionog prava. A to znači da je odgovornost zasnovana na propuštanju dužne
pažnje posrednika (subjektivna odgovornost), dok se pravila o popravljanju štete
ravnaju prema rješenjima iz oblasti ugovorne odgovornosti. Supsidijarno važe i
pravila o odgovornosti nalogoprimca (član 756 i 757 ZOO). Neki posebni slučajevi
imovinske odgovornosti, ipak, postoje. Oni su regulisani u članu 820. ZOO.
Posrednik, najprije odgovara za štete koje je komitent pretrpio zato što je doveden
u vezu sa poslovno-nesposobnim licem, ukoliko je za to posrednik znao ili morao
znati. Isključivanje ultra vires teorije iz našeg prava znatno ublažava strogost ove
odredbe. Nadalje, odgovornost postoji kada posrednik poveže komitenta sa
osobom “za koju je znao ili morao znati da neće moći izvršiti obavezu iz ugovora”.
I napokon, posrednik odgovara i za nepoštovanje obaveze čuvanja poslovne tajne.
2. Odgovornost komitenta
Komitent odgovara za svoje obaveze prema opštim pravilima o ugovornoj

odgovornosti i popravljanju šteta izazvanih neizvršenjem, odnosno neurednim
izvršenjem ugovornih obaveza. Supsidijarno se primjenjuju i pravila o nalogu,
odnosno o ugovoru o djelu. Odgovornost komitenta je subjektivna, u principu. No,
ukoliko se radi o neizvršenju obaveze plaćanja provizije i troškova, odgovornost je,
shodno opštim pravilima, objektivna.
124
GLAVA DRUGA
TRGOVINSKO ZASTUPNIŠTVO
I - POJAM I ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O TRGOVINSKOM ZASTUPANJU
1. Pojam ugovora
U ekonomskom smislu posao trgovinskog zastupanja sastoji se u tome što

specijalizovani subjekt, trgovinski zastupnik, trajno djelujući u interesu svoga
nalogodavca, komitenta, istražuje tržište i nastoji obezbijediti poslovne partnere koji
će sa komitentom zaključivati ugovore. Ukoliko ima ovlaštenje komitenta, trgovinski
zastupnik može i sam zaključivati ugovore u ime i za račun komitenta. Suštinu
trgovinskog zastupstva, dakle, predstavlja trajno posredovanje za jednog
nalogodavca. Radnje zastupnika određuju se: ugovorom, dispozitivnim propisima,
opštim uslovima poslovanja koje donose sami zastupnici ili njihove asocijacije, te
uzansama i poslovnim običajima.
Postoji veliki broj razlika između trgovinskog zastupanja i srodnih poslova

pružanja usluga u prometu robe. Trgovinsko zastupstvo se od posredništva
razlikuje u dva bitna momenta: trajnosti djelovanja i mogućnosti da se
punomoćstvo uključi u poslovni odnos kao njegov integralni dio. Za razliku od
komisiona, trgovinsko zastupstvo može postojati i bez davanja izjava volje za
komitenta. No, ukoliko su i one uključene u nalog zastupnika, onda ih zastupnik
daje u ime i za račun komitenta. Komisionar izjave volje, međutim, uvijek čini u
svoje ime, a za račun komitenta. Iste razlike postoje i u odnosu na špediciju.
Trgovinsko zastupništvo kao samostalan posao ima svoje korijene u

anglosaksonskom institutu “agency”. Otuda se ovaj posao često naziva i
“agencijom” ili “agenturom”. U kontinentalnim sistemima se dugo vremena ovaj
posao obavljao u pravnom režimu naloga i punomoćstva. Sredinom pedesetih
godina ovog vijeka ulazi i u zakonodavstva velikih kontinentalnih sistema
(Njemačka 1953, Francuska 1958). U bivšoj SFRJ trgovinsko zastupstvo je najprije
bilo uređivano u propisima o domaćoj i vanjskoj trgovini. Materijalnopravnu
regulativu ugovora o trgovinskom zastupanju donosi Zakon o obligacionim
odnosima 1978. godine.
Istorijsko nasljeđe određuje stanje izvora prava u Bosni i Hercegovini.

Vanjskotrgovinski režim trgovinskog zastupstva sadržan je u Zakonu o
169
vanjskotrgovinskom poslovanju i Uredbi o zastupanju stranih lica u Republici
170
Bosni i Hercegovini. Zakon o trgovini 171 svrstava trgovinsko zastupanje u
poslove trgovinskih usluga. Definicija u članu 14 ima komercijalni, a ne pravni
169
Sl. n. FBiH, 2/95. Vidjeti Član 35. i 36., Sl. l. RBiH 20/95. Vidjeti čl. 35. i 36.
170
Sl. l. RBiH 4/96.
171
Sl. n. FBiH 2/95.
125
karakter: “Uslugama zastupanja smatra se naročito obavljanje trgovinskih usluga u
ime i za račun trgovca, kao i obavljanje servisne službe i drugih tehničkih usluga u
vezi s održavanjem i opravkom proizvoda”. Ovakvo rješenje dozvoljava da se u
daljim izlaganjima zadržimo samo na Zakonu o obligacionim odnosima.
Ugovor o trgovinskom zastupanju definisan je u članu 790. Zakona o

obligacionim odnosima. Prema njemu, “ugovorom o trgovinskom zastupanju
obavezuje se zastupnik da se stalno stara da treća lica zaključuju ugovore sa
njegovim nalogodavcem, i da u tom smislu posreduje između njih i nalogodavca, a
ovaj se obavezuje da mu za svaki zaključeni ugovor isplati određenu naknadu
(proviziju)”. Na ovaj ugovor se primjenjuju najprije odredbe članova 790 - 812 ZOO.
Pošto trgovinsko zastupanje spada u ugovore o nalogu i sadrži elemente
punomoćstva, kao supsidijarni izvori mogu se primijeniti i članovi 749 - 770,
odnosno 84 - 98.
Karakteristike ovog ugovora su:

a) trajno djelovanje za komitenta,
b) preduzimanje pravnih i faktičkih radnji,
c) djelovanje u tuđe ime i za tuđi račun, tj. u interesu komitenta,
d) formalnost,
e) komutativnost,
f) u principu se preuzima samo obaveza rada, ne i rezultata,
g) relativna samostalnost agenta u djelovanju; on nije službenik nalogodavca,
h) postojanje posebnog odnosa povjerenja - fiduciae, što od ugovora čini posao
intuitu personae.
Za razliku od ugovora o komisionu i posredovanju, ugovor o trgovinskom

zastupanju je, po samome zakonu, formalan. On važi samo onda kada je “sklopljen
u pismenoj formi” (član 791 ZOO). Za način na koji će ova forma biti ostvarena,
važe opšta pravila obligacionog prava. Razlog za ovakvo rješenje leži u činjenici da
se ugovorom o trgovinskom zastupanju stvara trajan poslovni i obligacioni odnos
čije je najvažnije elemente potrebno unaprijed i na siguran način utvrditi.
Okvirni karakter ugovora o trgovinskom zastupanju ne važi i za pojedinačne

poslove koji se na osnovu njega i u granicama, koje su unaprijed određene,
zasnivaju. Zbog toga se pojedinačni poslovi između agenta i njegovog komitenta
mogu sklapati bilo putem naloga, bilo konkludentnim radnjama. Ako je pojedinačni
nalog u skladu sa ugovorom o trgovinskom zastupanju, i šutnja agenta može se
smatrati prihvatom.
126
II - BITNI ELEMENTI
1. Ličnost trgovinskog zastupnika
Ličnost trgovinskog zastupnika, kao nalogoprimca je bitan elemenat ugovora.

Pored člana 753. ZOO, na ovakav stav upućuje karakter odnosa u koje stranke
stupaju. Poslovima trgovinskog zastupnika bave se, uglavnom, trgovinska
zastupništva (trgovinske agencije, agenture), dok se tim poslovima kao sporednom
privrednom djelatnošću mogu baviti, kako posrednički biroi, tako i druge privredne
organizacije. Trgovinska zastupništva se mogu baviti kao sporednom privrednom
djelatnošću trgovinskim posredovanjem i davanjem obavještenja o stanju na
tržištu. Prema tome, po kriteriju djelatnosti ne postoji bitna razlika između
posredničkih preduzeća i posredničkih biroa i trgovinskih agencija. I jedni i drugi
mogu se baviti istim poslovima.
Zastupništvo treba razlikovati od trgovinskog predstavništva, mada je sadržina

poslovanja gotovo ista. Trgovinsko predstavništvo je organizaciona poslovna
jedinica preduzeća, dok se zastupničkim poslovima bave samostalne privredne
organizacije, najčešće agencije. Razlika je i u tome što zastupnik, ako drži robu
zastupanog, čini to u režimu konsignacije, dok je roba koja se nalazi u
predstavništvu roba preduzeća o čijoj se organizacionoj jedinici radi.
2. Predmet ugovora
Karakteristična činidba kao bitan elemenat ugovora, je složena. Predmet

ugovora se sastoji iz dvije osnovne komponente; iz trajnog nastojanja trgovinskog
zastupnika da promoviše interese svoga nalogodavca sa ciljem učestalog
sklapanja ugovora, i iz njegovog stalnog posredovanja za komitenta. Predmet
ugovora su dakle, faktičke, a ne pravne radnje. To znači da ugovor o trgovinskom
zastupanju može postojati i bez davanja izjava volje u ime i za račun nalogodavca.
Neke faktičke radnje trgovinski zastupnik vrši u svoje ime i za svoj račun. One ne
moraju da dovedu do zaključivanja ugovora, niti do njegovog izvršavanja. Stoga,
trgovinski zastupnik preuzima obavezu rada, a ne rezultata. Pravni režim obaveze
na isplatu provizije, sadržan u Zakonu o obligacionim odnosima, ne utiče na
izloženo rješenje.
Ovlaštenje na zastupanje komitenta može, ali ne mora, biti predmet ugovora.

Iako je punomoćstvo u poslovnoj praksi uobičajeno, ono ulazi u predmet posla
samo na osnovu posebnog i izričitog sporazuma stranaka. Ono može biti dato kao
posebno ili kao generalno ovlaštenje (član 792). Generalna punomoć se, najčešće,
uključuje u sam ugovor o trgovinskom zastupanju, dok se specijalna daje odvojeno.
Do sada izložena rješenja odnose se na dvije situacije: zaključivanja ugovora i
primanja ispunjenja ugovora (član 793 ZOO).
127
Tehnologija poslovanja zahtijevala je, međutim, da se i u samom Zakonu
predvide neke situacije u kojima je agent ovlašten na vršenje pravnih radnji,
davanje izjava volje koje obavezuju nalogodavca. I bez posebnog davanja
ovlaštenja, trgovinski zastupnik mora prihvatiti izjave trećih lica sa kojima je
komitent sklopio ugovor djelovanjem zastupnika, ukoliko se one tiču nedostataka
predmeta ugovora ili drugih momenata koji su relevantni za ostvarivanje ili
očuvanje prava trećih lica prema komitentu (član 794 ZOO). I obrnuto, kada to
zahtijevaju interesi nalogodavca, zastupnik je ovlašten da i bez posebne punomoći
daje izjave potrebne za očuvanje ili osiguranje nalogodavčevih prava (član 795 i
796 ZOO).
3. Cijena
Cijena poslova iz ugovora o trgovinskom zastupanju se sastoji iz naknade

(provizije) i troškova. Pri tome je pravni režim troškova dvostruk.
Cijena se, najprije, određuje ugovorom. U okvirnom i formalnom ugovoru o

trgovinskom zastupanju mogu biti date pojedinačne cijene ili elementi za njihovo
utvrđivanje. Najčešće, to je određeni procenat od vrijednosti posla. Ovi kriteriji se
definišu bilo kao nepromjenjivi, bilo kao osnova koja se može korigovati shodno
uslovima konkretnog naloga. Ugovorom može i tarifa agenta biti prihvaćena kao
mjerodavan izvor za visinu cijene, proviziju. Ako se provizija ne može utvrditi na
osnovu ugovora ili tarifa, “zastupnik ima pravo na uobičajenu naknadu” (član 806
ZOO). Poslovni običaj se određuje u sjedištu zastupnika, u vrijeme davanja
konkretnog naloga za izvršenje posla. Posebna naknada pripada zastupniku za
naplatu komitentovih potraživanja (član 807 ZOO).
Kao u ugovoru o komisionu i ovdje je moguća sudska intervencija u pogledu

visine provizije. Sud će, na zahtjev nalogodavca, sniziti proviziju na pravičan iznos
kada utvrdi da je ona “nerazmjerno velika prema učinjenoj usluzi” (član 806 ZOO).
Agent nema pravo na istu vrstu zahtjeva kada je provizija nesrazmjerno malena u
odnosu na učinjenu uslugu.
Redovni, fiksni troškovi zastupnika uračunati su u proviziju. Njihovu posebnu

naknadu može zastupnik zahtijevati samo kada je to izričito ugovorio. Posebni
troškovi učinjeni na nalog ili u interesu nalogodavca odvojeno se namiruju u
stvarnim iznosima (član 808 ZOO).
128
III - OBAVEZE I PRAVA STRANAKA
1. Obaveze agencije
1.1. Iznalaženje saugovarača
Glavna je obaveza agencije da se stara da se poslovanje njenog nalogodavca

proširi, da istražuje i obrađuje tržište i da što više zainteresuje potencijalne
poslovne partnere za djelatnost svoga nalogodavca, kako bi s njim stupili u
ugovorne odnose. U tom cilju agencija stalno posreduje između organizacija i
svoga nalogodavca da dođe do zaključenja ugovora među njima.
Ovlašćenje, ni generalno ni posebno, za zaključenje ugovora u ime i za račun

nalogodavca ne uključuje ni pravo, ni obavezu zastupnika da zahtijeva od druge
strane ispunjenje ugovora, kao ni primanje ispunjenja. Ali ga nalogodavac može
ovlastiti i na ove radnje (član 793 ZOO).
1.2. Učestvovanje u sklapanju poslova
Funkcija agencije se ne završava iznalaženjem eventualnog saugovarača

nalogodavca. Agent je dužan da po uputstvima nalogodavca učestvuje pri
zaključenju posla zastupajući interese nalogodavca i da nastoji da se sklopi
povoljan ugovor. Kad je ugovoreno i da sklapa ugovore, odnosno, kad ima
generalno ovlašćenje, onda je zastupnikova obaveza da ugovor sklopi za
nalogodavca kao dobar stručnjak (član 798 ZOO).
1.3. Davanje obavještenja
Agent je dužan davati nalogodavcu obavještenja o stanju na tržištu, naročito o

situaciji na tržištu robe i usluga za čiji se plasman stara. Posebno je dužan
obavještavati o prilikama i stanju koji su od značaja za konkretni posao, koji mu je
povjeren (član 797 ZOO).
1.4. Vođenje knjige ugovora
I zastupnik je, kao i posrednik, dužan da vodi knjigu u koju, po redu sklapanja
poslova, upisuje ugovore koje je zaključio u ime nalogodavca sa podacima o
njihovoj sadržini. Kad ugovor zaključi, sastavlja o tome zaključnicu, koju potpisuje i
podnosi na potpis drugoj ugovornoj strani. Po jedan primjerak dobijaju
nalogodavac i druga strana, a jedan ostaje agenciji. Pravni značaj i knjige ugovora
i zaključnice je u tome što mogu poslužiti kao dokaz o sklopljenim ugovorima.
Zaključnica nije ni ugovor ni potvrda o zaključenom ugovoru. Stoga, na
punovažnost ugovora nema uticaja njeno potpisivanje. I ako bi saugovarač odbio
da potpiše zaključnicu, ugovor važi.
129
Zastupnik takođe vodi i posrednički dnevnik za poslove u kojima samo
posreduje. Tada izdaje i izvode iz dnevnika (posrednički list).
1.5. Staranje o interesima nalogodavca
U svim poslovima koje preduzima za nalogodavca dužan je da nastoji da se

ostvari rezultat što je moguće povoljniji za nalogodavca, da posao obavlja brižljivo,
sa pažnjom dobrog stručnjaka. Kada mu je nalogodavac naredio kako će
postupati, zastupnik je obavezan da se drži naloga i uputstava, ali uvijek vodeći
računa o interesima nalogodavca. Ako smatra da su prilike na tržištu takve da bi
postupanje po uputstvima išlo protiv nalogodavčevih interesa, dužan je da na to
skrene pažnju nalogodavcu.
U cilju zaštite interesa nalogodavca, agencija može zahtijevati preduzimanje

potrebnih mjera obezbjeđenja. Ovo ovlaštenje je zasnovano na Zakonu, pa se ne
mora posebno ugovarati (član 796 ZOO).
1.6. Primanje izjava od saugovarača
Druga strana može izjave koje se tiču nedostataka predmeta ugovora, kao i
druge izjave u vezi s tim ugovorom, umjesto saugovaraču, činiti agenciji. Takve
izjave, koje se tiču ugovora zaključenog posredstvom agencije ili ugovora koji je
zaključila agencija za nalogodavca, punovažne su. Njima je saugovarač sačuvao
prava iz ugovora koja bi bila vezana za te izjave. Agencija je obavezna da primi te
izjave i da postupi kako je propisano ili ugovorom predviđeno.
1.7. Poslovna tajna
Sve što bude saznao u vezi s poslom koji mu je povjerio nalogodavac agent
mora čuvati kao poslovnu tajnu. Agencija naročito odgovara ako ma kakve podatke
do kojih je došla radeći na povjerenom joj poslu otkrije trećem licu. Trgovinski
zastupnik ne smije podatke koje je saznao u toku ugovora ni sam koristiti. Ova
zabrana važi i poslije prestanka ugovora o trgovinskom zastupanju. Ona ima trajan
karakter (član 799 ZOO).
1.8. Vraćanje stvari primljenih od komitenta
Ugovorom o trgovinskom zastupanju nastaje trajan i složen odnos između

agenta i nalogodavca. Da bi trgovinski zastupnik mogao uspješno da promoviše
interese svog partnera, neophodno je da mu ovaj dostavi niz stvari potrebnih za
navedenu svrhu. To mogu biti uzorci, alati za servisiranje, tehnička uputstva,
reklamni materijal, kancelarijska oprema i slično. Po prestanku ugovora, agent
mora sve primljene stvari vratiti u stanju u kome se one nalaze (član 800 ZOO).
Rok u kome to valja učiniti nije preciziran, pa ga treba utvrđivati prema prirodi stvari
i okolnostima posla.
130
1.9. Polaganje računa
Obaveza polaganja računa zasnovana je na opštim pravilima ugovora o

nalogu (član 754 ZOO) i na prirodi posla. Ona postoji kako za konkretan nalog,
tako i za ugovor u cjelini. Razlikuje se samo vrijeme u kome se dužnost polaganja
računa mora izvršiti: po završetku konkretnog posla, periodično ili nakon prestanka
ugovora u cjelini. U svakom slučaju, račun se mora položiti bez odugovlačenja.
Nalogodavac je gospodar posla. Zbog toga on može zahtijevati da mu trgovinski
zastupnik podnese izvještaj i položi račun i prije završetka poslova po konkretnom
nalogu, odnosno uvijek u toku trajanja ugovora (član 755).
1.10. Trpljenje odbijanja posla
Pošto agencija radi za račun nalogodavca, jasno je da nalogodavac može

pripremljeni posao sa trećim licem prihvatiti ili odbiti. Nalogodavac je, međutim,
dužan da o svojoj odluci bez odlaganja obavijesti trgovinskog zastupnika.
Odbijanjem prihvatanja pripremljenog posla od strane nalogodavca može trećim
licima biti prouzrokovana šteta. Obaveza njene naknade pada na nalogodavca.
Pretpostavka za to je da je agent djelovao dužnom pažnjom i da je treće lice bilo
savjesno.
2. Obaveze komitenta
2.1. Predaja materijala potrebnih agentu
Ekonomska suština zastupničkog posla, vidjeli smo, ponekad zahtijeva da

nalogodavac stavi agentu na raspolaganje određene stvari. Ako je to slučaj,
komitent, već po zakonu, ima obavezu da zastupniku prenese posjed određenih
predmeta (član 802). Vrsta stvari, vrijeme i način predaje, te drugi modaliteti
određuju se ili samim ugovorom ili po prirodi stvari, odnosno prema logici
poslovnog odnosa u koji stranke stupaju.
2.2. Obavještavanje o relevantnim momentima
Dužnost komitenta da o relevantnim momentima obavještava svoga agenta

takođe proističe iz prirode njihovog odnosa i iz načela poštenja i savjesnosti. Zakon
o obligacionim odnosima je u članu 803. posebno apostrofirao dva slučaja:
odbijanje prihvatanja pripremljenog posla i smanjenje obima poslovanja.
Dešava se da nalogodavac, iz raznih razloga, smanji proizvodnju robe za čiju

se prodaju stara agencija, ili da se proizvedena roba mnogo traži pa je nema
dovoljno za prodaju, ili da su kapaciteti za pružanje usluga prenapregnuto
iskorišteni i da je, stoga, smanjena potreba za prodajom usluga i sl. Trebalo bi,
stoga, da i agencija smanji svoju preduzimljivost, jer nalogodavac neće moći da
prihvati sve ponude za sklapanje ugovora, niti da ispuni ugovore koje agencija
bude sklopila. Nalogodavac je, u tom slučaju, dužan da blagovremeno obavijesti
131
agenciju o potrebi da svede na manju mjeru svoje aktivnosti, da djeluje ispod nivoa
koji je ona mogla osnovano očekivati kad je sklapala ugovor o agenturi. Ako to
nalogodavac ne učini, odgovara agenciji za pretrpljenu štetu.
2.3. Plaćanje cijene
Plaćanje cijene je osnovna obaveza nalogodavca. Ukoliko nije ugovorom

regulisano, primijeniće se dispozitivne odredbe člana 805 - 808 ZOO.
Razmotrićemo najvažnija od tih pravila.
Obaveza plaćanja postoji i onda kada nije izričito ugovorena. Provizija, kao
elemenat ukupne cijene usluge, se plaća za: ugovore sklopljene posredovanjem
agenta, ugovore koje je agent sklopio sa trećim licima (ukoliko je za to bio
ovlašten), ugovore koje sa trećim licem nađenim od agenta sklopi sam
nalogodavac i ugovore koje bilo ko sklopi sa bilo kojim trećim licem, ukoliko se radi
o isključivoj agenciji. Pravo na posebnu naknadu od naplaćene svote ima agent
koji ju je naplatio po ovlaštenju komitenta.
Vrijeme plaćanja posebno je regulisano. Obaveza nalogodavca dospijeva “kad

ugovor bude izvršen” (član 805). Dakle, kao i kod posredovanja i ovdje je momenat
sticanja prava nalogoprimca na naknadu pomjeren za jedan dalji korak u odnosu
na izvršenje njegove osnovne obaveze: dovođenje stranaka u vezu, odnosno
zaključivanje ugovora. Izloženo pojačavanje pozicije nalogodavca, ipak, trpi i neka
zakonska ograničenja. Najprije, agent ima pravo na proviziju iako ugovor nije
izvršen, “ako je do toga došlo iz uzroka koji je na strani nalogodavca” (član 805
ZOO). I drugo, u slučaju neizvršenja ugovora koji je sklopljen sa trećim licem,
agent odgovara samo ako je za to posebno jamčio (del credere zastupništvo) (član
801). Dakle, neizvršenje ugovora od strane trećeg lica ne predstavlja ujedno i
neizvršenje ugovora o trgovinskom zastupanju od strane zastupnika.
Troškovi koji nisu uračunati u proviziju posebno se plaćaju. Ova obaveza
izvršava se shodno ugovoru ili prema opštim pravilima o izmirenju novčanih
dugova.
2.4. Trpljenje agentovih prava zaloge, pridržaja i prvenstva naplate
Radi obezbjeđenja naplate svojih potraživanja koja su nastala u vezi s

ugovorom o zastupanju, agencija ima pravo zaloge i pridržaja na svim
nalogodavčevim stvarima koje je u vezi s ugovorom primila od nalogodavca, kao i
na onim stvarima koje je u vezi s tim ugovorom primila od nekog drugog. Ono što
vrijedi za zalogu uopšte, vrijedi i za zalogu kod agencije. Ona ima založno pravo na
stvarima dok se nalaze kod nje, ili kod nekog drugog ko ih drži za agenciju. Ima
založno pravo takođe i na stvarima za koje ima u rukama dokument pomoću koga
može raspolagati tim stvarima (član 809 ZOO).
Za svoja dospjela potraživanja, koja su nastala u vezi s ugovorom, agencija

ima pravo zaloge i na novcu koji je naplatila za nalogodavca po njegovom
132
ovlaštenju. Kao i uvijek, pravo se može konstituisati na stvarima i na novcu samo
ako se do njih dođe legalnim putem.
1. Odgovornost trgovinskog zastupnika
Odgovornost trgovinskog zastupnika može, kao i kod ostalih vršilaca usluga

na osnovu naloga, biti administrativna i kaznenopravna. Imovinska odgovornost se
ravna prema opštim pravilima. Imovinska odgovornost ugovornog je karaktera,
subjektivna i podložena opštim pravilima o popravljanju štete za neizvršenje
nenovčanih obaveza. U ZOO postoje i dva posebno uređena slučaja.
Prvi se tiče otkrivanja poslovne tajne. Specifičnost postoji u pogledu trajanja

obaveze, a ne s obzirom na pravila o odgovornosti i naknadi (član 799 ZOO). Drugi
je “poseban slučaj odgovornosti”, tj. davanje posebnog pismenog jemstva
komitentu da će treće lice ispuniti obaveze na osnovu ugovora koji bude sklopljen
djelovanjem agenta (del credere trgovinsko zastupstvo). Tada zastupnik odgovara
solidarno sa trećim licem. To znači da u slučaju neispunjenja ili neurednog
ispunjenja ugovora od strane trećeg, nalogodavac može da se obrati agentu
odmah i da traži ispunjenje i naknadu štete ili, pod zakonskim uslovima, raskid
ugovora. Samo se po sebi razumije da agent tada nema pravo ni na proviziju.
2. Odgovornost nalogodavca
Odgovornost nalogodavca se ravna prema opštim pravilima obligacionog

prava. Pri tome treba razlikovati slučajeve neizvršenja novčanih od nenovčanih
obaveza.
V - POSEBNE VRSTE TRGOVINSKOG ZASTUPANJA
1. Podjela poslova
Trgovinsko zastupanje je pravna forma kroz koju se mogu zadovoljavati

različite vrste poslovnih potreba. Ta činjenica dovodi do niza podjela od kojih nisu
sve podjednako pravno interesantne.
Obim ovlaštenja je jedno od pravnih mjerila za podjelu ovih poslova. Ako

svoga komitenta mogu zastupati u svim njegovim aktivnostima, agenti se smatraju
generalnim. Ukoliko je aktivnost ograničena na jednu ili više određenih struka ili
vrsta poslova, trgovinsko zastupstvo je specijalno. Istovrsna podjela je moguća i
prema obimu ovlaštenja na zastupanje.
133
Pravno su najinteresantnije podjele trgovinskog zastupstva po vezanosti i
odgovornosti. Razmotrićemo ih posebno, bez obzira na to što su neka rješenja u
vezi sa njima već izložena.
2. Neisključiva i isključiva agencija
Neisključiva agencija postoji onda kada bilo nalogodavac, bilo agent mogu na
istom području za istu vrstu poslova imati više poslovnih partnera. Isključiva
agencija postoji onda kada su oba ili jedan partner vezani samo za jednu osobu.
Preduzeću komitentu je stalo da ima što veći promet robe i usluga. Upravo
zbog toga Zakon polazi od neisključive agencije kada je u pitanju nalogodavac. On
“može imati na istom području za istu vrstu poslova više zastupnika” (član 790. st.
2 ZOO). Suprotno se može ugovoriti.
Kada je u pitanju agent, važi zakonska pretpostavka isključive agencije.

“Jedan zastupnik ne može bez pristanka nalogodavca preuzeti obavezu da na
istom području i za istu vrstu poslova radi za drugog nalogodavca” (član 790. st. 3
ZOO).
3. Del credere zastupstvo
Zastupstvo sa jamstvom za ispunjenje obaveza trećeg lica ili del credere

agencija postoji onda kada agent posebnim pismenim sporazumom preuzme
obavezu jemčenja. U ovom slučaju, agent ima pravo i na veću proviziju (del
credere provizija). Posebna naknada, koja se dodaje na redovni iznos provizije,
služi, u stvari, kao premija za preuzeti rizik (ne)ispunjenja ugovora od strane trećeg
lica.
Prije donošenja Zakona o obligacionim odnosima važio je i kod nas trgovački

običaj da se ugovaranje provizije dvostruko veće od uobičajene smatra
ugovaranjem del credere zastupstva. Izričita odredba člana 801. st. 1 ZOO ukida
ovo običajno pravilo. Kod nas se, dakle, del credere zastupstvo mora posebno
pismeno ugovoriti.
VI - PRESTANAK UGOVORA
1. Prestanak ugovora sklopljenih na određeno vrijeme
Vrijeme trajanja ugovora može biti određeno izričito ili prećutno, po prirodi
samog posla. U prvom slučaju ugovor prestaje kada istekne rok na koji je
zaključen. U drugom je potrebno analizom sadržaja posla utvrditi da li je ugovor
prestao ili nije.
134
Ugovori sklopljeni na određeno vrijeme mogu se prećutno produžiti. To se čini
nastavljanjem ugovorenih radnji i nakon isteka roka njegovog važenja. U ovom
slučaju se smatra da je novi ugovor sklopljen pod istim uslovima, ali na
neodređeno vrijeme. Za prestanak ovako produženog ugovora potreban je otkaz.
2. Prestanak ugovora sklopljenih na neodređeno vrijeme
Kada je ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme, on može prestati

sporazumom stranaka ili jednostranom izjavom, tj. otkazom bilo koje strane. Uslovi
pod kojima se otkaz može dati i način na koji to može biti učinjeno mogu se
posebno urediti ugovorom. Ukoliko to nije slučaj, važiće dispozitivne odredbe ZOO.
U njima su predviđene dvije osnovne situacije: raskid ugovora sa otkaznim rokom i
bez njega.
Ugovor se može raskinuti krajem svakog kalendarskog tromjesečja, a ne kada

to pojedina stranka želi. Dužina otkaznog roka zavisi od vremena trajanja
ugovornog odnosa. Ukoliko su stranke bile povezane ugovorom o trgovinskom
zastupanju manje od tri godine, otkaz se mora dati najmanje mjesec dana prije
isteka kalendarskog tromjesečja. Ukoliko je odnos trajao više od 3 godine, otkazni
rok iznosi dva mjeseca. I ovdje se vrijeme računa unazad - od nastupanja
tromjesečja sa čijim početkom ugovor prestaje da postoji. Ova rješenja stranke
mogu i izmijeniti svojim sporazumom, ali otkazni rok ne smije ni u kom slučaju biti
kraći od mjesec dana (član 810 ZOO).
Svaka strana može raskinuti ugovor i onda kada za to ima ozbiljne razloge.
Ugovor se, u tom slučaju, raskida bez otkaznog roka, ali je potrebno drugu stranu
obavijestiti o razlozima raskida. Ako razlog raskida nije dovoljno ozbiljan, neće se
uzeti da je to izjava o raskidu ugovora, nego će se smatrati izjavom o otkazivanju
ugovora, pa je potrebno da protekne redovni otkazni rok da bi ugovor prestao.
Strana koja je neosnovano dala otkaz, usljed koga je uslijedio raskid ugovora,
obavezna je da naknadi štetu drugoj strani. Pored toga, strana koja je primila
neosnovani otkaz može, ukoliko želi, i sama raskinuti ugovor bez davanja otkaznog
roka (član 811 ZOO).
135
136
GLAVA TREĆA
KOMISION
I - POJAM I ZAKLJUČIVANJE KOMISIONOG POSLA
1. Pojam komisionog posla
Komision je takav privredni posao u kome se jedna strana obavezuje da će

izvršiti neki privredni pravni posao u svoje ima a za račun druge strane, a druga će
joj strana za to platiti. “Ugovorom o komisionu obavezuje se komisionar da za
naknadu (proviziju) obavi u svoje ime i za račun komitenta jedan ili više poslova
koje mu povjerava komitent” (član 771 ZOO). Sličnu , mada užu, definiciju sadrži i
član 15. Zakona o trgovini (Sl.n. FBiH, 2/95): “Ugovorom o komisionu smatra se
naročito prodaja ili kupovina robe u svoje ime, a za račun komitenta”. Po svojoj
pravnoj prirodi, ugovor o komisionu je ugovor o nalogu (član 772 ZOO). Stoga se
na njega primjenjuju odredbe ZOO naloga (član 749 - 770), “ako pravilima o
komisionu nije drugačije određeno” (član 772 ZOO). Prema sistematizaciji Zakona
o trgovini, komision pripada trgovinskim uslugama (član 11).
Komision su usvojila sva moderna prava. U savremenim sistemima ovaj posao

ima sličnu pravnu i ekonomsku fizionomiju. Prava i dužnosti stranaka povodom
ovoga posla su u kontinentalnim sistemima više ili manje jednako regulisana. U
anglosaksonskim porecima ovaj posao se pojavljuje u pravnom obliku prikrivene
agencije (undisclosed agency).
Strane koje učestvuju u ugovoru o komisionu zovu se komitent i komisionar.

Komitent je lice koje ovlašćuje drugu stranu da za njegov račun izvrši povjereni
posao. Komisionar je lice koje prima i izvršava komitentov nalog i s trećim licem
zaključuje naređeni mu privredni posao u svoje ime, a za račun komitenta.
Komisionim poslovima, pored privrednih subjekata kojima je to osnovna djelatnost,
redovno se bave trgovinske organizacije. Sam posao koji komitent naređuje da
bude obavljen, u stvari, privredni posao koji zaključuje komisionar s trećim licem,
naziva se u poslovnom svijetu komisijom.
Za komisione poslove karakteristično je što ih komisionar obavlja u svoje ime.

Tako, kod komisione prodaje komisionar prodaje stvar kao svoju; kad kupuje robu,
kupuje je u vlastito ime, dakle, kao da je sebi kupuje, on plaća u svoje ime. U
inkaso komisiji se njemu vrše uplate. Komisionar obavlja povjereni mu posao kao
svoj i radi u vlastito ime. Prema trećim licima s kojima sklapa povjereni mu posao,
komisionar, iz tog posla, stiče prava i obaveze. Treće lice kao stranka u komisiji
zna samo za njega, on je ugovorna strana, njemu se izvršava obaveza i on
odgovara za izvršenje posla. Za to treće lice odnos između komisionara i komitenta
je u principu irelevantan. Za komisione poslove je karakteristično i to što ih
komisionar obavlja za račun komitentov, što rezultati komisije pripadaju komitentu.
137
Iako je komisija pravni posao komisionara sa trećim licem, jer on sklapa posao sa
trećim licem u svoje ime, sa poslovnog stanovišta to je posao komitenta; privredni
rezultati posla su komitentovi, jer komisionar sklapa posao za njegov račun.
Prema dosad izloženome, komisioni posao se sastoji u ovome: komitent

zaključuje ugovor sa komisionarom. Tim ugovorom mu daje nalog, povjerava
komisionaru da za njega obavi neki privredni posao, npr. prodaju ili kupovinu,
odnosno neki drugi posao u zemljama gdje je to pravno moguće. Komisionar
izvršava taj nalog - obavlja povjereni mu posao i polaže o tome račun komitentu
kao svome nalogodavcu, a komitent mu za tu uslugu isplaćuje proviziju. Dakle, u
ovom privrednom poslu postoje tri subjekta i dva ugovora. Jedan je ugovor između
komitenta i komisionara, i drugi je ugovor između komisionara i trećeg lica, koji se
sklapa u cilju izvršenja prvog ugovora (naloga komitentovog). Rezultati drugog
ugovora pripadaju komitentu. Postojanje tri subjekta znači mogućnost
uspostavljanja tri grupe odnosa. Neposredan odnos između komitenta i trećeg lica
nastaće onda kada komisionar na zahtjev komitenta (član 779) ili samostalno
otkrije komitentu ličnost trećeg i prenesena prava koja prema trećem ima (član
787).
Kad se radi o međusobnim odnosima stranaka koje učestvuju u jednom

komisionom poslu - komitent, komisionar, treće lice, onda je interesantno i od
praktičnog značaja i pitanje svojine nad stvari koja je predmet komisione prodaje ili
kupovine. Kod komisione prodaje komitent ostaje vlasnik stvari sve do njene
isporuke trećem licu. Kod komisione kupovine pitanje je sporno: po jednima,
svojinu na kupljenoj stvari stiče komisionar, jer on u poslu s trećim licem nastupa u
svoje ime. Između komitenta i komisionara postoji u pogledu te stvari samo
obligacioni odnos, u kome je komisionar dužan da prenese svojinu na komitenta i
da mu preda stvar. Po drugima, svojina odmah po prijemu isporuke prelazi na
komitenta. U slučaju stečaja komisionara, po prvom shvatanju, stvar ulazi u
stečajnu masu, pošto je u svojini komisionarevoj. Komitent bi ulazio u konkurenciju
s ostalim povjeriocima. Po drugom gledištu komitent polaže izlučno pravo na stvar.
Zakon o obligacionim odnosima je prihvatio drugo gledište.
Pravo svojine na stvari koja je data u komision ostaje komitentovo, kao što
komitent i stiče to pravo čim komisionar nabavi stvar za njega. Stoga, povjerioci
komisionara ne mogu, radi naplate svojih potraživanja, preduzimati mjere izvršenja
na pravima i stvarima koje je komisionar stekao izvršavajući nalog komitenta.
Takve mjere ne mogu preduzimati uopšte, pa ni u slučaju komisionarevog stečaja.
Naime, jeste komisionar radio u svoje ime, ali nije radio za svoj račun, nego za
račun komitenta, a to znači da su te stvari i prava komitentova. Stoga, u slučaju
stečaja komisionara, komitent ima izlučno pravo iz stečajne mase stvari, kako onih
koje je predao komisionaru radi prodaje za njegov račun tako i onih koje je
komisionar nabavio za njega. Iz istih razloga komitent može zahtijevati od trećeg
lica, kome je komisionar predao stvar, da cijenu plati njemu, a ne u stečajnu masu
(član 789 ZOO). Nadalje, povjerioci komisionarevi ne mogu radi naplate svojih
potraživanja preduzimati mjere izvršenja na pravima i stvarima njegovih
138
komitenata. Izuzetno, oni to mogu činiti ako se potraživanje odnosi na posao
sklopljen povodom tih stvari i prava. Dakle, samo ako su potraživanja nastala u
vezi sa sticanjem tih prava i stvari (čl. 788 ZOO).
Za praksu je značajno i pitanje ko je prodavac? Jer, prodavac odgovara ako

na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg lica, uslijed koga se isključuje, ili
ograničava ili umanjuje kupčevo pravo (pravni nedostatak). Naše pravo nema
direktne odredbe koja bi ovaj slučaj rješavala. Jasno je da odgovornost za pravne
nedostatke treba da leži na komitentu, jer se komisionar ne upušta u ispitivanje
svojine stvari koja mu se predaje na prodaju. Stoga će komisionar, kada mu se
kupac obrati tražeći njegovu zaštitu protiv zahtjeva trećeg lica koje polaže pravo na
stvar, pozvati komitenta da odnos raščisti i stvar oslobodi od prava ili ma kakvog
zahtjeva trećeg lica, odnosno naknadi štetu.
Kod komisione prodaje sporno je pitanje odgovornosti za evikciju, ako je

komisionar primio na prodaju stvar od nekoga ko nije njen sopstvenik i prodao je.
Kad se pojavi sopstvenik stvari i po svom pravu svojine zahtijeva od kupca da mu
stvar preda, hoće li tom kupcu odgovarati komisionar od koga je stvar kupljena, ili
komitent koji se pred komisionarom pojavio kao njen sopstvenik? Za pravne mane,
znači za svojinu stvari, odgovarao bi komitent. Komisionar prodaje njegovu stvar,
iako je prodaje u svoje ime. Nasuprot takvom shvatanju stoji činjenica da se odnos
komitenta i komisionara ne tiče trećeg lica koje kupuje stvar od komisionara i s njim
stupa u pravni odnos. Prema tome trećem licu bi za pravne mane odgovarao
komisionar. Smatramo da treba usvojiti prvo shvatanje. Ono odražava faktičko
stanje, više odgovara zahtjevu pravičnosti i bolje je uklopljeno u rješenje ZOO o
odnosima povodom stečaja komisionara.
Ugovor o komisionu može se sklopiti i na određeno vrijeme, odnosno nalog

komitentov može glasiti na određeni rok (“prodajte ili kupite robu do 1. decembra
t.g.”; “u roku od tri mjeseca od danas” i sl.). Komisionar, takođe, može ugovoriti rok
u svoju korist tako da komitent ne može povući stvar, ili ne može povući nalog za
kupovinu, tj. ne može jednostrano raskinuti ugovor do određenog roka, pošto je, po
svojoj prirodi, ovaj ugovor fiducijaran. Posao se zasniva na povjerenju poslovnih
partnera. Komitent ima uvijek pravo da traži povraćaj stvari datih u komisionu
prodaju - dok još nisu prodate, odnosno može tražiti povraćaj iznosa koji je dao za
kupovinu - dok stvar nije kupljena. Stoji njegova obaveza da u tom slučaju
komisionaru naknadi troškove.
Ugovor o komisionu je, po pravilu, konsenzualan i neformalan, pa za njegovo

zaključivanje važe sve opšte norme o ovakvim ugovorima. Ugovorni odnos može
se zasnovati ponudom i prihvatom, nalogom i konkludentnim radnjama. Među
privrednim organizacijama kojima komisioni posao ne spada u privrednu djelatnost
nalog za komisiju se rjeđe upotrebljava. Posao se tada, obično sklapa
individualnom ponudom i njenim prihvatom. Nalogom se posao zaključuje sa
139
komisionarom kome je taj posao profesija, a ne i sa onim pravnim subjektom koji
se komisionim poslom bavi kao sporednom djelatnošću. Za nalog se, u našem
pravu, ne traži određena forma. Nalog se može dati: pismeno, usmeno,
telegramom, telefonom, na sve načine na koje se može sklapati neformalan
ugovor. Nalog se smatra prihvaćenim ako ga komisionar ne odbije “odmah” (član
32, st. 3 ZOO), odnosno “bez odgađanja” (član 750 ZOO). Navedeni izrazi
predstavljaju pravne standarde, pa se njihovo značenje utvrđuje prema
okolnostima konkretnog slučaja. Ako komisionar nalog ne odbije bez odlaganja,
odgovara za štetu koju potencijalni komitent trpi zbog ovog zadocnjenja (član 750
ZOO).
U teoriji ne postoji jedinstveno shvatanje o tome da li je za zaključenje

ugovora o komisionoj prodaji potrebno da se preda stvar koju treba da proda
komisionar. Po jednima je potrebna predaja stvari komisionaru, pa bi ovo bio
realan ugovor. Drugo je mišljenje da je ugovor o komisionu uopšte, pa i ugovor o
komisionoj prodaji konsenzualan. Predaja stvari koju treba prodati nije uslov za
ugovor, nego obaveza iz ugovora. Ovo je načelno stanovište i Zakona o
obligacionim odnosima. No, pravnu prirodu radnji predaje i prijema treba cijeniti
prema uslovima u kojima se vrši. Ako izričita ponuda i prihvat nisu dati, ili ako im
nalog ne prethodi, onda predaja i prijem stvari, odnosno novca dobijaju svojstva
konkludentnih činidbi kojima se sklapa ugovor o prodajnom, odnosno kupovnom
komisionu.
II - BITNI ELEMENTI
1. Ličnost komisionara
Iz načela samostalnosti proizlazi da poslovni subjekt, sam i slobodno, odlučuje

da li će se baviti vršenjem jedne ili više usluga, u kom obimu, pod kojim će
uslovima pružati svoje usluge i u kom će organizacijskom obliku poslovati. Izloženo
opšte rješenje važi i za komisionu djelatnost. Obavljanje privrednih poslova u svoje
ime, a za tuđi račun, mora biti uneseno u sudski registar.
Iz izlaganja o pojmu posla vidljivo je da komitent prenosi na komisionara više

pravnih nego ekonomskih ovlaštenja. Davanje komisionaru i ovlaštenja da robu
proda kao svoju - u svoje ime, odnosno da tuđim novcem nabavi robu kao kupac,
pokazuje da komitent ima posebno povjerenje u komisionara. To ugovorom o
komisionu daje osobine fiducijarnog pravnog posla, a ličnosti komisionara svojstvo
bitnog elementa ugovora. Ugovor o komisionu je, dakle, posao intuitu personae.
Zato komisionar mora nalog izvršiti lično (član 753 ZOO).
Komisionar igra ulogu ekonomskog posrednika u prometu robe. Međutim, on

nije posrednik u pravno-tehničkom smislu. Ne posreduje između stranaka da bi ih
doveo u vezu da sklope posao, nego on sam zaključuje ugovor sa komitentom i
140
drugi ugovor sa trećim licem, da bi izvršio prvi ugovor sklopljen sa komitentom.
Komisionar ne igra ulogu zastupnika. Sa trećim licem se pravno angažuje, kako je
već rečeno, samo komisionar. Pošto on posao obavlja za račun komitenta, sav
efekat koji se u ekonomskom pogledu postigne tim poslom pripada komitentu.
Pravna veza po tom poslu postoji samo između komisionara i trećeg lica i stoga se
obaveze i prava zasnivaju samo između komisionara i trećih lica, a ne između
komitenta i tih trećih lica. Kod zastupstva je obratno: sva prava i obaveze iz posla
koji zaključi zastupnik za zastupanog tiču se zastupanog nalogodavca i trećeg lica.
2. Predmet
Predmet ugovora je pravni posao koji jedna stranka (komitent) povjerava

drugoj (komisionaru) da ga obavi za njen račun. Privredni posao koji komisionar
preuzima da završi za račun komitenta može biti različit: najčešće, to je prodaja
neke komitentove stvari, pa kupovina za račun komitenta, a može biti i plaćanje za
račun komitenta, špedicija, transport itd. Predmet komisiona može biti i izdavanje
mjenice.
Predmet ugovora može se sastojati od jednog ili više, bilo istorodnih, bilo
raznorodnih poslova. Poslovi mogu biti ograničeni rokom ili, pak, mogu biti trajni.
Bez obzira na obilježja predmeta, komisionar mora naložene poslove da “obavi”
(član 771). On, dakle, ugovorom preuzima na sebe obavezu rezultata.
3. Cijena
Treći bitni element ovoga ugovora je cijena. Komisionar obavlja povjereni mu

posao uz naknadu koja se kod ovog posla naziva provizijom. Pošto je ovo privredni
posao, komisionaru pripada provizija i kad je posebno ne ugovori (član 771 ZOO).
To je i inače karakteristično za ugovore poslovnog prava.
Iznos provizije se obično ugovara, bilo procentualno prema vrijednosti posla, ili
paušalno, u jednom iznosu. Ako iznos provizije nije ugovoren, u većini zemalja,
plaća se prema običaju koji važi za tu granu u mjestu u kome je komisionarevo
sjedište. ZOO je prihvatio drugačije rješenje za ovaj slučaj. Po Zakonu, ako iznos
naknade nije određen ugovorom ili tarifom, komisionaru pripada naknada prema
obavljenom poslu i poslovnom rezultatu (član 783). Kada je naknada komisionara
pretjerano velika, kada nije srazmjerna obavljenom poslu i rezultatu, komitent može
zahtijevati da sud snizi naknadu na pravičan iznos. Komisionar nema ovo pravo
ako je ugovorena naknada nesrazmjerno niska u odnosu na trud koji on mora da
uloži pri izvršavanju ugovora.
141
1. Obaveze komisionara
Osnovna komisionareva obaveza je da zaključi posao s trećim licem u svoje

ime, a za račun komitenta, svoga nalogodavca; da postupi po nalogu. Pod
“nalogom” u ovom kontekstu podrazumijevamo sadržaj odnosa u koji stranke
stupaju ugovorom. Pošto je ovaj odnos bitno određen karakterističnom obavezom
komisionara, “nalog” označava i način na koji komisionar treba da u svoje ime, a za
račun komitenta dâ pravno relevantnu izjavu volje. Zavisno od okolnosti u kojima se
pojavljuje, termin “nalog” može imati i druga značenja. To su: ponuda, prihvat i
dokument koji se tiče komisionog posla.
Nalog može biti opštiji: širi, kada komitent ostavlja komisionaru veću slobodu
izbora i kretanja u pogledu ostvarivanja povjerenog mu posla (fakultativni nalog).
On, dalje, može biti i potpuno određen, kada komitent ne dozvoljava mogućnost
slobodnog izbora i djelovanja komisionaru, kad komisionar valja da postupa onako
kako glasi nalog. Tada se mora pridržavati komitentovih uputstava i naređenja i
nema elastičnosti u ostvarenju povjerenog mu posla (imperativni, naređujući
nalog). Napokon, nalog može biti nešto uopšteniji, može komitent dati uputstva
kako će komisionar postupati, ali data uputstva nisu čvrsta i dozvoljavaju
komisionaru da od njih unekoliko odstupi, ako smatra da je to u interesu komitenta
(demonstrativni ili indikativni nalog). Ponekad se iz sadržine naloga ne može
sigurno i tačno zaključiti o kakvoj se vrsti naloga radi, jer komitent nije precizan u
izražavanju. Pravilo je da se u slučaju sumnje uzima da se radi o demonstrativnom
nalogu, jer, kako se vidi, on predstavlja srednje rješenje.
Komitent može narediti da se stvar, odnosno usluga, proda ili kupi po tačno
određenoj cijeni, ili može dati gornju i donju granicu cijene, najnižu i najvišu, ili
samo najnižu ili samo najvišu cijenu. Takvi nalozi nazivaju se limitnim, limitiranim,
limitativnim. Ako komitent nije odredio nikakvu cijenu, smatra se da je prepustio
komisionaru da proda, odnosno kupi robu po cijeni koju on nađe za shodno. Neki
nazivaju i imperativni nalog limitiranim, jer komitent je ograničio komisionara, nije
mu dao slobodu ne samo u pogledu cijene nego i u pogledu ostalih uslova.
Razlikovanje u pogledu širine ovlašćenja koje komitent daje nalogom komisionaru
ima značaj za odgovornost komisionara.
Kod komisiona sa imperativnim nalogom, kao i kod limitativnih naloga,

komitent može ne priznati, odbiti posao, ako se komisionar nije držao naloga.
Pored toga, komitent je ovlašten na naknadu štete. Uslov za vršenje ovih prava
jeste obavještavanje o odbijanju prihvatanja sklopljenog posla, koje komitent mora
dati “odmah” (član 773). Ipak, kod limitativnih naloga komisionar može ponuditi da
naknadi razliku između limitirane i postignute cijene, a komitent je tada dužan
142
prihvatiti rezultat posla (član 773). Neka prava dozvoljavaju komisionaru da
dokazuje, u slučaju kad proda robu po nižoj cijeni od limitirane, da robu nije mogao
prodati po određenoj cijeni i da je cijena kakvu je postigao, ipak, u interesu
komitenta. Ako to dokaže, komitent je dužan prihvatiti rezultat posla.
Kod demonstrativnog naloga, komisionar može odstupati od datog mu naloga

kada smatra da je to u interesu komitenta. Čak se smatra da je to njegova dužnost,
jer mora štititi interese komitenta. Ako za to ima vremena, i kod limitiranog i kod
demonstrativnog naloga, komisionar treba, najprije, da obavijesti komitenta o
namjeri i potrebi da odstupi od primljenih uputstava. Smisao fakultativnog naloga je
upravo u tome da komisionar uradi kako smatra da je najbolje u interesu komitenta;
tu stvarno i nema uputstava i komisionar se nema čega pridržavati, osim onoga što
je kao najvažnije sadržano u nalogu.
Komisionar mora nalog, bez obzira na vrstu, izvršiti lično, sam. Povjeriti
ispunjenje naloga drugome, potkomisionaru, može ukoliko je to ugovoreno, kada
komitent naknadno da dozvolu, “te ako je na to primoran okolnostima” (član 753).
Smatraće se da je komisionar prisiljen da uzme potkomisionara bez odobrenja
komitenta, onda kada ne može na drugi način da sačuva interese svoga
nalogodavca. Bez obzira na okolnosti, odgovara za izbor zamjenika i uputstva koja
mu je dao. Za rad potkomisionara ne odgovara. Prilikom izvršavanja naloga,
komisionar mora djelovati pošteno i savjesno, pažnjom dobrog privrednika i uz
stalno uvažavanje interesa svoga komitenta.
1.2. Obavještavanje o poslu
Komisionar je obavezan da u toku posla obavještava komitenta na njegov

zahtjev. Ako je potrebno, komisionar je dužan da obavještava komitenta o
relevantnim momentima posla i kad to komitent ne traži. Naročito kad se situacija
na tržištu mijenja i kad je vjerovatno da bi uslijed drukčijih okolnosti i uslova
komitent mogao izmijeniti nalog. Komisionar je dužan da ga obavijesti o takvoj
situaciji. Ovo je posebno važno kod trajnijeg poslovnog odnosa s obzirom da se
cijene i drugi uslovi mijenjaju.
Po našem pravu, komisionar je dužan da daje podatke o tome s kim je

zaključio posao za račun komitenta (član 779). Teorijsko opravdanje našlo se u
činjenici da komisionar kao nalogoprimac radi za račun komitenta. Praktično
posmatrano, razlozi za ovakav stav leže u poslovanju dokumentima iz kojih
komitent prije ili kasnije može utvrditi ličnost trećeg. Neka prava ne zauzimaju
navedeno stanovište i ne smatraju obavezom komisionara da saopštava komitentu
s kim je sklopio posao. Razlog je u tome što je komisionarova odgovornost vezana
za izvršenje posla povjerenog u nalogu (obaveza rezultata), a s kim će stupiti u
poslovnu vezu ne tiče se komitenta. Takav stav je prihvaćen ne iz pravnih, nego iz
poslovnih razloga. Komisionar, naime, djeluje profesionalno. On stvara svoje
poslovne veze, a upravo mu širina i rasprostranjenost tih veza omogućuju da
zaključuje veći broj poslova, što znači i veću proviziju i veći dobitak. Ako bi bio
143
dužan da komitentu daje obavještenja o trećem licu s kojim je zaključio posao,
mogao bi biti komisionarov interes okrnjen. Ubuduće, povodom novih poslova,
njegov dotadašnji komitent bi mogao sam stupiti u poslovni odnos sa poznatim
trećim licem. Stoga, podaci o trećem licu u ovom konceptu imaju karakter poslovne
tajne komisionara.
Ako bi stvar koja mu je povjerena na prodaju mogla izgubiti od svoje

vrijednosti, bilo zbog svojih svojstava, bilo zbog uticaja spoljnih činilaca, ili ma iz
kojih drugih uzroka, komisionar je dužan obavijestiti komitenta o tim promjenama
na stvari i tražiti uputstva. Ne dobije li na vrijeme uputstva šta će činiti sa stvari, a
postoji opasnost da ona bude znatnije oštećena, dužan je stvar prodati kao dobar
privrednik na najpogodniji način (član 778). Obaveza obavještavanja postoji i onda
kada komisionar prilikom preuzimanja robe koju mu je uputio komitent, utvrdi da je
ona oštećena. Sadržaj ove dužnosti su dva podatka: datum prispijeća i opis
vidljivog nedostatka ili manjka. Komisionar odgovara za štetu koja nastane
neizvršenjem ili neurednim izvršenjem ove dužnosti (član 777).
1.3. Zaštita komitentovih interesa
Pored dužnosti obavještavanja o nedostacima, komisionar je obavezan na

drugi način štititi interese komitenta. Kao privrednik, čiji je odnos prema komitentu
zasnovan na povjerenju, a kome je zanimanje sklapanje poslova za račun svojih
komitenata, komisionar je dužan u svakom pogledu i u svakoj prilici čuvati interese
svoga nalogodavca. U praksi, ova obaveza ima višestruke pravne oblike. Tako je
komisionar dužan preduzimati sve mjere radi očuvanja komitentovih prava prema
špediteru, vozaru i skladištaru, i uopšte prema odgovornom licu. Dužan je da
utvrđuje kvalitet, količinu i stanje pakovanja. Mora da preduzima mjere ako se
pokažu mane na stvari, osigura dokaze o stanju stvari, uloži prigovore i slično.
1.4. Čuvanje stvari
Komisionar je obavezan da brižljivo, pažnjom dobrog privrednika čuva stvar

(član 776). Stvar koja se nalazi kod njega, bilo što mu je povjerena na prodaju, bilo
što je tu stvar kupio za komitenta, komisionar je dužan čuvati i preduzimati sve
mjere radi njene zaštite. Tu se podrazumijeva i obaveza da stvar osigura, ako je
osiguravanje obavezno, ako je tako naredio komitent, ako je takav običaj za tu
vrstu stvari, ili ako je to uobičajeno u poslovnim odnosima komisionara sa
komitentima.
Iz obaveze čuvanja povjerene stvari proističu odgovornosti komisionara za

štetu koja bi nastala na toj stvari. Odgovornosti se oslobađa samo ako dokaže da
se ta šteta nije mogla otkloniti i pored njegove naročite pažnje. Znači, za ocjenu
komisionareve odgovornosti uzima se u obzir posebna pažnja. Međutim, ako stvar
nije osigurao, a bio je na to obavezan nalogom ili zakonom, odgovara i za slučajnu
propast i slučajno oštećenje stvari (član 776).
144
1.5. Predaja rezultata posla
Komisionar je obavezan da “bez nepotrebnog odgađanja” preda rezultat posla

i položi račun o svome djelovanju (član 780). Ispunjenjem ove obaveze upravo se
postiže cilj posla. Posao je sklopljen za račun komitenta i ono što je postignuto,
ekonomski rezultat posla, pripada komitentu, pa mu je to komisionar dužan predati.
Šta će to biti - zavisi od prirode posla i ugovora. Tako će komisionar predati
komitentu iznos koji je primio na ime cijene za prodatu stvar, ako se radilo o
komisionoj prodaji; prenijeti na njega potraživanja prema trećem licu, ako je, npr.,
stvar prodata na kredit; predati mu stvar koju je nabavio zajedno sa dokumentima
uz stvar, itd.
Interesantno je pitanje kome pripada višak rezultata posla ako komisionar u

izvršenju naloga uspije da završi posao uz povoljnije uslove, sa povoljnijim
rezultatom nego što je glasila dispozicija (npr.: proda stvar skuplje, kupi je jeftinije,
proda je uz neke druge povoljnije uslove i sl.). Kako se posao izvršava za račun
komitenta, sve koristi iz posla pripadaju komitentu. Stoga je komisionar dužan
predati i višak iznad cijene ili stvari, ili bolju stvar, itd. Nikakve neposredne koristi iz
posla ne može imati komisionar. Njegova je korist u proviziji (član 773).
Isto je tako interesantno i pitanje da li komisionar može prodati povjerenu mu

robu na kredit, odnosno da li može davati avans trećem licu za stvar koju kupuje za
račun komitenta, ako o tome nema dispozicije u nalogu. Pravilo je da ne može i da
te radnje, preduzima na svoj rizik. Komitentu mora predati čist posao, završen
onako kako glasi nalog. Komisionar je dužan da isplati komitentu cio iznos
prodajne cijene, bez obzira što je on dao stvar na kredit ili na otplatu u ratama.
Jasno je da komitent može naknadno odobriti postupak komisionaru. Međutim, za
one vrste poslova, odnosno za prodaju i kupovinu onih stvari za koje je takav način
rada uobičajen, smatra se da komisionar može davati avans i prodati ih na kredit,
ako nema naloga da tako ne uradi.
Pored predaje rezultata posla, komisionar je dužan da, pošto završi posao,
položi račun komitentu, da mu obezbijedi podatke potrebne za ocjenu rezultata
posla i da preda dokumenta, vrati ostatak neprodatih stvari kod komisione prodaje,
a neutrošeni novac kod komisione kupovine.
1.6. Čuvanje poslovne tajne
Komisionar nije ovlašten da trećim licima daje obavještenja i podatke o

poslovima koje je zaključio sa svojim komitentima, kao ni o činjenicama,
okolnostima, uslovima i odnosima koje je saznao u izvršenju tih poslova. Sve to
treba uzeti kao poslovnu tajnu.
Obaveza čuvanja poslovne tajne je trajna. Ona postoji ne samo za vrijeme

izvršenja ugovora nego i po njegovom ispunjenju.
145
2.1. Davanje sredstava za izvršenje naloga i avansa
Komitent je dužan da komisionaru da sredstva za izvršenje naloga. Prema

prirodi posla, komitent će biti dužan da komisionaru da robu ili stvari, ako se radi o
komisionoj prodaji ili transportu, ili će mu dati novac radi neke isplate. Nasuprot
ovoj dužnosti komitenta stoji nasuprot obaveza komisionara da primljena sredstva
upotrijebi samo u svrhu za koju su mu data.
Kad se radi o davanju novca za obavljanje posla, Zakon ne predviđa da je

komitent dužan predujmiti komisionaru potrebna sredstva za obavljanje povjerenog
mu posla. Davanje avansa komisionaru mora se izričito ugovoriti (član 785).
2.2. Plaćanje naknade (provizije)
Komitent je dužan isplatiti komisionaru naknadu, odnosno proviziju prema

ugovoru ili odluci suda. Obaveza plaćanja postoji i kada nije izričito ugovorena.
Provizija pripada komisionaru tek kad obavi posao; kad izvrši komitentov nalog
i postigne rezultat, koji je od njega komitent tražio ugovorom. Kada će se posao
smatrati završenim zavisi od toga kako glasi konkretan komitentov nalog. Bitno je
da je došlo do ugovorenog rezultata, jer ovdje se rad nagrađuje tek kada je doveo
do uspjeha. Izuzetno, komisionar ima pravo da zahtijeva punu proviziju i onda kada
je u izvršenju posla bio “spriječen nekim uzrokom za koji odgovara komitent” (član
782). Kad se posao ne izvrši zbog uzroka za koje ne odgovaraju ni komisionar ni
komitent, komisionar, ipak, ima pravo na odgovarajuću naknadu. “Odgovarajuća
naknada” ne predstavlja proviziju od posla, nego naknada za trud. Njena visina se
određuje prema okolnostima konkretnog slučaja.
Ako je ugovoreno da komisionar postupno izvršava posao - data je, npr., veća
količina robe u komisiju da se prodaje prema potrebama potrošača, ili je ugovoreno
da komisionar otkupljuje u vrijeme sezone poljoprivredne proizvode za račun
komitenta - komisionar ima pravo da traži srazmjeran dio naknade poslije svakog
djelimičnog izvršenja posla (član 782).
Može se desiti da komisionar primi nalog od dvojice svojih komitenata za isti

posao - jedan mu, npr., daje robu i nalog za prodaju, a drugi mu daje nalog za
kupovinu baš te robe - pa jednim poslom udovolji nalozima obojice komitenata.
Tada mu pripada provizija od obojice komitenata.
“Komisionar koji je nevjerno postupio prema komitentu nema pravo na

naknadu” (član 782). Nevjernim postupanjem smatra se djelovanje na štetu
komitenta koje je istovremeno u suprotnosti sa principom poštenja i savjesnosti.
Pošto se niko ne može pozivati na svoju nesavjesnost, komisionar u ovom slučaju
nema pravo na naknadu za uloženi trud.
146
2.3. Troškovi
Komitent je dužan da komisionaru naknadi troškove koji prelaze okvir njegove

režije. Dakle, ne sve troškove, jer je jedan dio troškova poslovanja sadržan u
proviziji. Sve troškove i izdatke komisionara u vezi sa povjerenim poslom, koji
prelaze obim normalnih troškova poslovanja komitent je dužan da mu naknadi. Za
ocjenu da li je trebalo učiniti izdatke nije važno je li svaki konkretni izdatak i trošak
komisionara, donio korist komitentu, odnosno jesu li otklonili štetu od povjerene mu
stvari, nego je odlučno da je taj izdatak bilo potrebno ili korisno učiniti za taj posao.
Takvi su troškovi i izdaci naročito: vozarina, ležarina, premije za osiguranje,
otklanjanje mana, vještačenje, sortiranje, pakovanje, utovar, itd.
I onda kada komisionar vrši neke usluge svojim sredstvima (npr. prevoz,
uskladištenje i sl.), ima pravo na naknadu troškova. Komisionar ima pravo i na
kamatu na troškove od dana kada su oni učinjeni (član 748). Kada bez svoje
krivice ne uspije da izvrši nalog komisionara, takođe ima pravo na naknadu
troškova.
2.4. Trpljenje komisionarevih prava zaloge, pridržaja i prvenstvene naplate
Na robi, odnosno stvarima koje se nalaze u njegovom posjedu komisionar ima

pravo zaloge i pridržaja za sva potraživanja koja proističu iz komisionih poslova
(član 786). Pravo zaloge ima i na stvarima koje se nalaze kod njega i na stvarima
koje drži neko drugi za njega, kao i na onima za koje ima ispravu na osnovu koje
može raspolagati tim stvarima. Komisionar može zadržati robu ili stvari
komitentove, dok mu komitent ne isplati proviziju i naknadi ostale troškove. Može,
takođe, s tim stvarima i s robom postupati kao založni povjerilac, i to založni
povjerilac po trgovinskom, odnosno poslovnom pravu, koje daje šira ovlaštenja i
uprošćava proceduru za prodaju založene stvari. Iz dobivene cijene, bilo da se radi
o cijeni koju je primio za prodatu stvar, ili za prodatu zalogu, komisionar
prvenstveno podmiruje svoja potraživanja prije ostalih komitentovih povjerilaca, a
ostatak predaje komitentu.
Pravo pridržaja i zaloge pripada komisionaru za obezbjeđenje potraživanja iz

svih komisionih poslova koje je obavljao za komitenta, a ne samo iz posljednjeg
posla na osnovu koga se u njegovim rukama nalazi roba, odnosno stvari ili novac.
Obezbjeđuju se, dakle, potraživanja po tekućem računu (komercijalni koneksitet).
Jasno je da mu to pravo pripada i za potraživanja iz zajmova i predujmova koje je
dao komitentu.
2.5. Prihvatanje komisionara kao saugovarača u komisiji
Postavlja se pitanje da li komisionar može stupiti u odnos kao saugovarač u

povjerenoj mu komisiji, tj. može li prodati komitentu svoju stvar, ili sam kupiti stvar
koja mu je data u komisionu prodaju. Načelno, to se ne bi moglo dozvoliti, jer bi
tada komisionar mogao oštetiti komitenta dajući prvenstvo svojim interesima.
147
Naime, u sukobu su očigledno interesi komisionara i komitenta, ono što je povoljno
za komisionara (prodaja svoje stvari po višoj cijeni, kupovina komitentove stvari po
nižoj cijeni) nije povoljno za komitenta, i obratno. Može se očekivati da će
komisionar dati prevagu svojim interesima.
Da bi zaštitio interese komitenta, naš Zakon o obligacionim odnosima dopušta

komisionaru da bude saugovarač u komisiji samo na osnovu sporazuma sa
komitentom (član 775). Iako ova obaveza komitenta ima isključivo ugovorni
karakter, ipak su neki njeni modaliteti uređeni zakonom. Cijena po kojoj komisionar
kupuje ili prodaje robu je tržišna ili berzanska cijena u vrijeme izvršenja posla, tj.
onoga dana u kome je roba kupljena, odnosno prodata. Ako se te cijene ne bi
slagale sa cijenama iz naloga, komisionar plaća cijenu koja je manja onda kada
prodaje robu, a plaća cijenu koja je veća onda kada kupuje robu.
I kad je saugovarač u komisiji, komisionar ima pravo na proviziju za obavljeni

posao. Režim troškova, takođe, nije promijenjen, pa ih komitent duguje u mjeri na
koju ukazuju okolnosti konkretnog posla.
1. Odgovornost komisionara
Administrativno-pravna i kaznena odgovornost komisionara određena je

različitim vrstama propisa za pojedine propuste za koje odgovaraju i drugi poslovni
subjekti. Zbog toga ćemo se zadržati samo na imovinskim sankcijama za povredu
ugovornih obaveza.
Imovinska odgovornost komisionara je podvrgnuta opštim pravilima

obligacionog prava za slučajeve neispunjenja, odnosno neurednog ispunjenja
ugovornih obaveza. Odgovornost je subjektivna, jer se odnosi na nenovčane
obaveze. Konkretizacija ovih pravila je posebno istaknuta za pojedine situacije
koje se tiču isključivo komisiona, ili za one u kojima se primjenjuju pravila o
ugovoru o nalogu kao supsidijaran izvor.
U prvu grupu spadaju sljedeći slučajevi neispunjenja ugovora. Tu je na prvom

mjestu sklapanje posla pod uslovima koji su nepovoljniji od naloženih (član 773),
što povlači obavezu plaćanja razlike i naknade ostale štete. Zatim slijede: prodaja
robe osobi za čiju je prezaduženost komisionar znao ili morao znati (član 774);
propust pažnje dobrog privrednika pri čuvanju robe komitenta (član 776);
propuštanje pregleda i obavještavanja o utvrđenim nedostacima poslane robe (član
777), te izostanak ispunjenja ugovora od strane trećeg lica kod komisiona star del
credere (član 781).
148
U drugu skupinu spadaju dva slučaja odgovornosti nalogoprimca. Prvi je
upotreba komitentovog novca za sopstvene svrhe (član 756). Bilo da se radi o
upotrebi novca dobijenog za plaćanje, bilo novca dobijenog po osnovu prodate
robe ili usluge, komisionar je dužan platiti “kamatu po najvišoj dopuštenoj
ugovorenoj stopi” računajući od dana prijema, odnosno od dana kada je komitentu
trebalo novac predati. Druga situacija postoji onda kada je izvršenje posla
povjereno nekolicini komisionara istim nalogom. Ako ništa suprotno nije izričito
dogovoreno, ovi komisionari odgovaraju solidarno za ispunjenje naloga (član 757).
2. Odgovornost komitenta
Slučajevi imovinske odgovornosti komitenta nisu posebno istaknuti u Zakonu o

obligacionim odnosima. Stoga se njegova odgovornost ravna prema opštim
pravilima obligacionog prava. Supsidijarna pravila o nalogu donekle modifikuju ova
rješenja.
Najprije, komitent je dužan komisionaru naknaditi one štete koje je ovaj

pretrpio u izvršenju naloga bez svoje krivice (član 760). I drugo, primjenjivaće se
poglavito pravila o odgovornosti za neispunjenje novčanih obaveza. A to znači da
će odgovornost komitenta ovdje biti objektivna.
V - POSEBNE VRSTE KOMISIONA
1. Jemstvo za ispunjenje obaveze trećeg (komision star del credere)
Komisionar ne odgovara ako ne zaključi ugovor ili ne obavi drugi pravni posao
koji mu je naložen. Jedina posljedica ovog propusta jeste nemogućnost
ostvarivanja prava na naknadu (proviziju). Isto tako, komisionar ne odgovara ako je
stvar kupio, odnosno prodao uz neke uslove na koje je komitent pristao. Takođe,
ne garantuje da će treće lice, od koga se stvar kupuje, odnosno kome se stvar
prodaje, uredno ispuniti ugovor. Ako je brižljivo postupao pri poslu, komisionar ne
odgovara za treće lice. Kad je komisionar sa znanjem komitenta prodao stvar na
poček ili kupio stvar pod nekim pravnim teretom, ili zaključio distancioni, ili
terminski posao, po dispozitivnim pravilima, on ne odgovara za urednost ispunjenja
obaveze trećeg lica.
Posebnim sporazumom može se navedeni režim odgovornosti komisionara

pojačati. Može on preuzeti i takvu obavezu da garantuje komitentu da će izvršiti
nalog, i sklopiti ugovor, i da će treće lice, njegov saugovarač, izvršiti svoje
obaveze. Može se, dakle, posebno utvrditi da će komisionar jamčiti za
saugovarača koga izabere. Takav komisioni posao naziva se “del credere”,
komision uz jemstvo za obavezu trećeg lica. Za jemstvo, da će treće lice ispuniti
obavezu, komisionaru pripada posebna nagrada (del credere provizija). Klauzula
“star del credere”, preuzimanje jemstva za obaveze trećeg saugovarača, posebno
149
se ugovara. Može to biti u ugovoru o samom komisionom poslu, a može i
odvojeno, posebnim sporazumom. Jasno je da kod ove vrste ugovora komitent ima
prema komisionaru prava koja ima povjerilac prema jemcu. Komisionaru pripada
veća provizija, koja može biti ugovorena, ili utvrđena propisom ili običajima.
Komisionar odgovara solidarno sa svojim saugovaračem.
Ima izvjesnih poslova za koje se pretpostavlja da za njih komisionar preuzima

del credere, da jemči za trećeg saugovarača, iako to nije izričito ugovoreno. Već je
opšteprihvaćeno da postoji komision del credere ako se za posao ugovori provizija
dva puta veća od propisane, odnosno uobičajene. Ovo rješenje ne postoji u
Zakonu o obveznim odnosima.
2. Konsignacija
Konsignacija je takav komisioni posao u kome se ugovara da komitent šalje

komisionaru robu na stovarište, a komisionar mu otvara kredit na podlozi primljene
robe, ili mu isplaćuje unaprijed dio cijene. Komisionar prima u prodaju robu koja
ostaje u komitentovoj svojini, iako je dao dio cijene u kreditu ili, rjeđe, u gotovu, kao
avans. Kredit se daje, po pravilu, u iznosu nižem od vrijednosti robe u konsignaciji
(obično 60-90%), da bi se komisionar kao konsignator obezbijedio u slučaju pada
cijene.
Kad komisionar proda robu koja mu je data u konsignaciju, iz postignute cijene

naplaćuje prvenstveno iznos kojim je kreditirao komitenta, kao i kamatu i ostale
troškove. Ako je bilo više povjerilaca, koji reflektiraju na naplatu iz postignute
cijene, komisionar ima pravo prvenstvene naplate svih svojih potraživanja. Dok
robu ne preda, komisionaru pripada pravo zaloge čak i kad roba nije u njegovim
rukama, kad se nalazi u carinskom ili u nekom drugom skladištu, ili je kod vozara,
na putu. Pravo zaloge ima za iznos svih potraživanja, a ne samo za glavnicu.
Konsignacioni posao je čest kod robe koja ima veliku vrijednost po jedinici (npr.
automobili, mašine) i kod robe iz uvoza.
VI - PRESTANAK UGOVORA
1. Opšta pravila
Ugovor o komisionu može prestati na načine koji su poznati i kod drugih

pravnih poslova. To su: sporazuman raskid, objektivna nemogućnost ispunjenja
obaveza - naročito na strani komisionara, prestanak subjektiviteta komisionara,
budući da se radi o ugovoru intuitu personae, protek vremena na koje je ugovor
zaključen, te uredno ispunjenje posla.
Izloženi načini prestanka podvrgnuti su opštim pravilima obligacionog prava.

Isto važi i za posljedice prestanka ugovora u pojedinim slučajevima.
150
2. Opoziv i otkaz naloga
Opoziv naloga vrši komitent, a otkaz komisionar. Uslovi pod kojima se to može
učiniti i posljedice raskida jednostranom izjavom volje su uređene pravilima koja
važe za ugovor o nalogu. Ona stoga važe i kod drugih ugovora o uslugama u
prometu robe i usluga. No, za razliku od njih, komision nema posebnih pravila za
ove situacije. Odredbe ugovora o nalogu ovdje se neposredno primjenjuju kao
supsidijaran izvor.
Nalogodavac (komitent) u principu uvijek ima pravo da odustane od ugovora.

Ako za odustanak nije bilo osnovanih razloga, komitent duguje komisionaru
odgovarajući dio naknade za učinjeni trud i naknadu štete (član 765). I
nalogoprimac (komisionar) može uvijek odustati od ugovora, iako stilizacija člana
766. ZOO u tom pogledu nije potpuno jasna. Ukoliko otkaže nalog u nevrijeme i to
učini bez osnovanog razloga, duguje komitentu naknadu štete koju ovakav otkaz
prouzrokuje. Šta se smatra otkazom “u nevrijeme” i koji razlozi nisu “osnovani”,
faktičko je pitanje. Treba uzeti da je otkaz dat “u nevrijeme” ako onemogućava, ili
bitno otežava komitentu da postigne one ekonomske ciljeve radi kojih je
angažovao komisionara. Bez obzira na to kako se može kvalifikovati otkaz,
komisionar je dužan i nakon otkaza obavljati one poslove iz ugovora koji ne trpe
odgađanja. To mora činiti sve dok nalogodavac ne bude mogao po redovnom toku
stvari preuzeti brigu o njima. Komitent to najčešće čini angažovanjem drugog
komisionara.
151
152
GLAVA ČETVRTA
USKLADIŠTENJE
I - POJAM I ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O USKLADIŠTENJU
1. Pojam, značaj i pravna priroda ugovora
Uskladištenje je privredni posao koji se sastoji u smještaju i čuvanju tuđe robe

uz naknadu. Pored ove osnovne djelatnosti smještaja i čuvanja robe, skladišna
preduzeća obavljaju i druge radnje koje su u neposrednoj ili u posrednoj vezi s
uskladištenjem. Po Zakonu o obligacionim odnosima “ugovorom o uskladištenju
obavezuje se skladištar da primi i čuva određenu robu i da poduzima potrebne ili
ugovorene mjere radi njezina očuvanja u određenom stanju, te da je preda na
zahtjev ostavodavca ili druge ovlaštene osobe, a ostavodavac se obavezuje da mu
za to plati određenu naknadu” (član 730). Prema članu 16. Zakona o trgovini
“uslugama uskladištenja robe smatraju se naročito smještaj i čuvanje robe, kao i
172
drugi poslovi i radnje koji se uobičajeno obavljaju uz smještaj i čuvanje robe”.
173
Skladišni posao ubraja se u trgovinske usluge.
Ekonomski značaj javnih skladišta naročito je porastao s međunarodnim

razvojem trgovine i s uvećanim prometom robe uopšte. Trgovcima i proizvođačima
je olakšano time što u nekim mjestima, gdje postoje javna skladišta, ne moraju
podizati svoja skladišta ni zapošljavati osoblje za čuvanje i manipulaciju robe, ne
moraju tražiti posrednike ni špeditere koji će za njih završavati poslove u vezi sa
prijemom ili ekspedovanjem robe i njenim čuvanjem. Nadalje, ostavljanje robe u
javno skladište olakšava kupovinu i prodaju robe, jer roba u skladištu može da
čeka povoljnije uslove, a interesentima se pruža mogućnost da vide robu i ispitaju
njene osobine. Uskladištena roba se smatra veoma dobrom podlogom za dobijanje
realnog kredita, a taj kredit daju i neka skladišta, pa ostavioci ne moraju čak ni
tražiti kreditora. Uskladištenje velikih stokova robe omogućuje korisne intervencije
na tržištu, te utiče na stabilizaciju cijena, na ravnomjerno snabdijevanje velikih i
malih potrošača, i na otklanjanje posljedica transportnih smetnji. Na kraju,
mogućnost prenosa skladišnice olakšava prođu uskladištene robe i onim kupcima
koji nemaju svog prostora da je smjeste, ili koji je dalje preprodaju.
S obzirom na značaj ovoga posla u cirkulaciji dobara, posao uskladištenja

sadrži elemente javne službe. Kod nas se takav karakter ovoga privrednog posla
danas uveliko izgubio. Pravni režim za skladišna preduzeća isti je kao i za druga
preduzeća. Ova konstatacija se odnosi na režim opštih uslova poslovanja koje
skladištari redovno donose i objavljuju.
172
Član 16. Zakona o trgovini (Sl. n. FBiH, 2/95 - ZOT).
173
Čl. 11. ZOT.
153
Po svojoj pravnoj prirodi uskladištenje se svrstava u ugovore o ostavi (član
712 - 729 ZOO). Zbog toga će se odredbe o ugovoru o ostavi primjenjivati kao
supsidijarna pravila na pitanja koja nisu za uskladištenje posebno uređena.
Primjena je “odgovarajuća”, znači shodna (član 739 ZOO). Ovakvo rješenje
dozvoljava znatnu slobodu u prilagođavanju pravila o ostavi na ugovor o
uskladištenju. Kada skladištar po posebnom sporazumu vrši neke dodatne radnje u
vezi sa robom, onda u ugovoru o uskladištenju ima i elemenata ugovora o djelu.
Ugovor o uskladištenju je teretan, dvostrano obavezan, komutativan, konsensualan
i neformalan. Pored toga, postoje i neka obilježja ugovora intuitu persone.
U građanskom pravu, uskladištenju odgovara ostava (depozit). U teoriji je

sporno da li je ugovor o ostavi konsensualan ili realan. Preovladava shvatanje da
može biti i konsensualan i realan. Odgovor zavisi od toga da li je posao sa
naknadom ili ne. Ako se stvar čuva uz naknadu, ugovor je konsensualan. U
suprotnom, ugovor je realan. Pošto je za privredne poslove karakteristično da se
obavljaju uz naknadu, ugovor o uskladištenju se mora smatrati konsensualnim.
Druga je stvar što se u nekim slučajevima smatra da je ugovor zaključen činom
predaje robe u skladište. Tada se radi samo o zaključivanju ugovora konkludentnim
radnjama. Iz tih slučajeva ne bi trebalo izvoditi zaključak da je riječ o realnom
ugovoru.
U pogledu forme ugovora i tehnike zaključivanja važi i kod ovog posla ono što
je rečeno za špediterski posao i što je propisano i uobičajeno uopšte za
zaključivanje ugovora o trgovinskim uslugama. Odnos se može zasnovati
sporazumom sklopljenim na bilo koji način na koji se zaključuju konsensualni
ugovori, uključujući i nalog. Skladišna preduzeća su prihvatila u poslovnom svijetu
uobičajenu praksu razvijenu u, zaključivanja ugovora o uslugama u prometu
robom: uskladištenje se vrši isključivo na osnovu dispozicije. Posao je sklopljen
kada skladišno preduzeće primi i potpiše dispoziciju i stavi na nju pečat preduzeća
sa datumom. Jedan primjerak ovako potpisanog naloga za uskladištenje dobija
ostavilac. On mu služi kao dokaz o zaključenju ugovora o uskladištenju, i kao
dokaz o pravu da raspolaže uskladištenom robom. Za sadržinu ugovora važi opšte
pravilo da skladištar može imati svoje uslove poslovanja i da nalog sadrži samo
njihove najnužnije elemente. Dispozicija se posebnom odredbom poziva na uslove
poslovanja kao na sastavni dio ugovora. Razumije se da ostavilac mora biti
upoznat s tim uslovima.
Prećutno, konkludentnim radnjama se zasniva ugovorni odnos kada se roba

upućuje u skladište preko vozara; na primjer, kad se u prekomorskom saobraćaju
roba pretovaruje u brod ili iz broda, a posao ne vodi špediter. Po lučkim uzansama
i po trgovinskim običajima, takvu pošiljku prihvata skladišno preduzeće, vrši utovar
ili istovar i čuva je potrebno vrijeme. Nadalje, kad se korisnik ne javi blagovremeno
da primi pošiljku, vozar predaje pošiljku na čuvanje skladišnom preduzeću. U svim
navedenim slučajevima prećutnog zaključivanja ugovora, ostaviocem se smatra
154
sopstvenik robe, a ne onaj ko je predao robu. Roba se čuva za račun i na rizik
vlasnika. Podaci iz transportnih dokumenata uzimaju se kao elementi dispozicije.
II - BITNI ELEMENTI UGOVORA O USKLADIŠTENJU
1. Stranke
Kao ostavilac (ostavodavac) može se pojaviti svaki subjekt prava. Skladišno

preduzeće se ne upušta u ispitivanje da li je on ujedno i sopstvenik robe. Ostavilac,
dakle, ne mora biti vlasnik stvari koju povjerava na čuvanje skladištaru. Često se
ugovor o skladišnom poslu sklapa posredno, preko špeditera ili preko vozara, koji
pohranjuju robu svoga komitenta u javna skladišta.
Pružanjem usluga uskladištenja stvari mogu se privredni subjekti baviti kao

osnovnom djelatnošću (skladišna preduzeća) ili kao sporednom (prevozničke i
špediterske organizacije). Pošto je skladištar, u principu, dužan da stvari sam čuva
(član 715 ZOO), njegova ličnost ima neka svojstva bitnog elementa ugovora.
Javna skladišta mogu biti opšta i specijalna. Opšta primaju robu bez obzira na
vrstu i pakovanje i čuvaju je odvojeno od druge; ne smiju miješati stvari raznih
ostavilaca. Specijalna skladišta primaju na čuvanje samo neke vrste robe, npr.:
rude, žitarice i sl. Specijalna skladišta mogu miješati robu iste vrste. Pravilo je,
inače, da skladištar ne smije miješati ni zamjenljive stvari sa stvarima iste vrste i
istog kvaliteta. To smije činiti sa pristankom ostavioca, ili ako je očigledno da se
radi o stvarima koje se mogu miješati bez opasnosti da će se time nanijeti šteta
ostaviocu (član 734 ZOO).
Javna skladišta mogu poslovati i kao carinska skladišta. Za njihovo osnivanje

potrebno je odobrenje. Odobrenje izdaje Uprava carina. Zakonom o carinskoj
174
politici u Bosni i Hercegovini carinska skladišta su podijeljena na tri tipa. Tip A je
javno skladište za koje je odgovoran skladištar. Tip C je vlastito skladište gdje je
skladištar ista osoba kao i korisnik skladišta ali ne i neophodno vlasnik robe. I tip F
je javno skladište kojim upravljaju carinski organi. Javna skladišta obično se
osnivaju u lukama, riječnim pristaništima i većim saobraćajnim čvorištima gdje
postoje carinarnice. U njih se smješta tranzitna roba, uvezena roba i roba
namijenjena izvozu. Robom se može manipulisati, ali je stalno pod nadzorom
carinskih organa. Dok je u takvom skladištu, na robu se ne plaća carina. Carinske
dažbine se plaćaju prilikom iznošenja robe radi njenog stavljanja u promet.
U većim lukama postoje posebna preduzeća luka i skladišta koja se pored

smještaja i čuvanja robe bave i utovarom, istovarom i pretovarom na brod i na
174
Sl. Novine FBiH br. 59/01 Čl. 130
155
kopnena vozila. U dispoziciji treba tačno naznačiti svaku radnju koja se nalaže
preduzeću, pošto nejasnosti i nepotpunosti idu na rizik nalogodavca.
Konsignaciona skladišta nisu javna skladišta, te se ne bave smještajem i

čuvanjem tuđe robe. To su skladišta privrednih društava u kojima je smještena
uvozna roba kojom trguju te organizacije kao zastupnici. Mogu ih otvarati privredne
organizacije registrovane kao zastupnici inostranih firmi na osnovu ugovora o
konsignaciji. Roba je pod carinskim nadzorom, a carini se poslije prodaje, kad se
iznosi iz skladišta.
Uporedno pravo poznaje još i tzv. privatna skladišta koja, za razliku od javnih,
nisu mogla izdavati skladišnice. Odnosi sopstvenika tih skladišta sa ostaviocem
većinom nisu regulisana propisima trgovinskog prava, nego građanskog. Na ovaj
ugovor se odnose pravila o ostavi.
2. Predmet posla
Predmet posla je smještaj i čuvanje robe, te vršenje radnji koje se uobičajeno

obavljaju uz smještanje i čuvanje robe, odnosno koje se predviđaju ugovorom.
Pored toga, predmet poslovanja skladišnih preduzeća mogu biti i sporedne
djelatnosti u vezi s uskladištenjem robe. Skladišna preduzeća mogu i izdavati
skladišnice. Povjerenu robu skladištar smješta u odgovarajuće magacinske
prostorije ili na otvoreni skladišni prostor, prema sporazumu sa ostaviocem, i čuva
je. Sporedne djelatnosti skladištara mogu biti različite: primanje robe od
prevoznika, otpremanje robe i sl. Uobičajene radnje bile bi: vaganje, manipulisanje
(čišćenje, pakovanje, popravka ambalaže, sortiranje, provjetravanje i sl.); vađenje
uzoraka, osiguranje, carinjenje; plaćanje vozarine, carine, premije osiguranja,
raznih pristojbi i drugih troškova. Koje će od tih radnji skladištar vršiti u konkretnom
poslu - zavisi od dispozicije.
Po pravilu, ni zatvorena skladišta, ni otvoreni prostor skladištar ne izdaje u

zakup, nego sam smješta robu. Izuzetno može i to učiniti posebnim ugovorom, i
tada ne preuzima odgovornost ni za smještaj, ni za čuvanje robe.
Skladišno preduzeće se ne može baviti kupovinom i prodajom robe ni za

sopstveni, ni za tuđi račun. O ovoj zabrani postojala je ranije izričita odredba. Ovo
stanovište zauzimaju i mnoga strana prava. Neka zakonodavstva dopuštaju da
skladištar prodaje povjerenu mu robu kao komisionar.
3. Cijena usluge
Cijena usluge je složena. Sastoji se iz naknade za osnovnu i sa njome

povezane sporedne usluge skladištara, od naknade za posebne usluge koje su
izričito ugovorene i od troškova isplaćenih u interesu ostavioca. Da bi ulazili u
cijenu, troškovi moraju biti “opravdano” učinjeni (član 719 ZOO). Cijena usluga je
uvijek sastavni element ugovora o uskladištenju. Dakle, za razliku od ostave, kao
156
posla građanskog prava, cijena se u privrednom poslu uskladištenja ne mora
posebno ugovarati.
Cijene pojedinih usluga, osnovne kao i sporednih, su, po pravilu, propisane

tarifom. Da bi tarifa obavezivala, mora biti objavljena. Tarifa može biti sastavni dio
opštih uslova poslovanja, što znači da je donosi samo preduzeće i da važi ono što
je već rečeno za obaveznost tih uslova. Preduzeće može donijeti tarifu i kao
poseban opšti akt, odvojeno od uslova poslovanja. Tarifom je roba koja se
uskladištava klasirana (skupocjena, voluminozna, lako zapaljiva, prljava, mašine,
kolonijal, alkohol, staklo, voće, jaja, drvo, cement, ugalj, ruda itd.). Naknada je
izdiferencirana ne samo prema toj klasifikaciji, nego i prema tome čuva li se roba u
zatvorenom ili u otvorenom skladištu, kao i prema vremenu čuvanja.
Tarifa obavezuje obje strane, pa se, prema tome, iznos naknade može
ispravljati, ako tarifa nije pravilno primijenjena. Za reklamaciju važi opšti rok iz
ZOO; tj. bez odlaganja, ako drukčije nije ugovoreno, odnosno, ako nije propisano
uslovima poslovanja. Naša skladišna preduzeća obično predviđaju, u svojim opštim
uslovima poslovanja, da se reklamacije mogu činiti u roku od 30 dana po prijemu
fakture.
1. Obaveze skladištara
1.1. Prijem robe
Javno skladište je dužno primiti na smještaj i čuvanje robu prema prihvaćenom

nalogu. Prilikom prijema skladištar treba da provjeri podatke o identitetu robe i da
utvrdi njeno stanje “na oko”. U slučaju manjka, kvara ili ma kakvih mana na robi ili u
pakovanju, skladištar je dužan da to pismeno konstatuje, pogotovo kad prima robu
od vozara, špeditera ili ma od koga posrednika. U suprotnom smatra se da je robu
primio onako kako glasi dispozicija. Loše ili nedovoljno upakovanu robu, kao i robu
sa manama, prima javno skladište uz posebnu izjavu ostavioca, kojom se
konstatuje takvo stanje robe. Ovim aktom ostavilac prima svu odgovornost za štetu
koja bi mogla nastati uslijed toga. Roba u zatvorenim koletima smatra se da je ona
i onakva kako je deklarisana i skladištar je ne mora provjeravati. On odgovara
samo u slučaju da ambalaža bude oštećena za vrijeme dok se roba nalazila kod
njega na čuvanju.
Javno skladište prima robu prema težini deklarisanoj u dispoziciji i ne

odgovara za tu težinu. Samo ako ostavilac naročito traži, skladište je dužno vagati
robu, ako može. Tada odgovara i za težinu. No, ukoliko skladište posumnja u
deklarisanu težinu, ima pravo robu vagati, i ako ustanovi razliku ovlašteno je na
157
naplatu naknade za usluge po tarifi prema nađenoj težini, kao i na naplatu troškova
vaganja.
1.2. Vođenje skladišne knjige
Javno skladište je dužno da vodi skladišnu knjigu sa podacima o ostaviocu i o

robi. U tu se knjigu unosi ime i adresa ostavioca, podaci o robi koja se prima na
uskladištenje, dan prijema robe, uslovi smještaja, obaveze u pogledu sporednih
radnji, te mjera i nalozi ostavioca. Podaci se u skladišnu knjigu unose prema
dispoziciji i drugim informacijama dobijenim u toku prijema robe. Od skladišne
knjige treba razlikovati knjigu skladišnice.
1.3. Izdavanje potvrde
Javno skladište je dužno izdati ostaviocu potvrdu, koju kod naših skladišta
često zamjenjuje obavijest o uskladištenju tereta, sa podacima iz skladišne knjige.
Potvrda, odnosno obavijest služi kao dokaz o prijemu na smještaj i čuvanje u njoj
navedene robe, kao i o drugim činjenicama iz sadržaja potvrde. Nadalje, ona služi
kao isprava za podizanje uskladištene robe. Ako javno skladište izda skladišnicu,
potvrda se tom prilikom vraća. Ako je skladišno preduzeće uvelo nalog kao
formular ugovora, onda ono potvrđuje jedan primjerak naloga i daje ga ostaviocu.
U tom slučaju je potvrđeni nalog istovremeno i dokaz o zaključenju ugovora i
potvrda o prijemu robe na uskladištenje.
1.4. Čuvanje robe
Javno skladište je dužno da čuva povjerenu mu robu pažnjom dobrog

privrednika i u stanju u kakvom je primljena, odnosno u stanju koje je utvrđeno
ugovorom. Stoga je skladištar dužan voditi nadzor nad robom, a u nekim
slučajevima predlagati ostaviocu potrebne mjere, ili tražiti novu dispoziciju. Ako to
interesi ostavioca zahtijevaju, skladištar može preduzimati mjere ne čekajući
dispoziciju ostavioca. Tako će skladište, ako postoji opasnost da se roba pokvari,
propadne ili ošteti, odmah tražiti uputstvo ostavioca. U hitnim slučajevima, i kad
ostavilac ne odgovori odmah, skladišno preduzeće, kao dobar privrednik, treba da
preduzme odgovarajuće mjere radi očuvanja robe i ne čekajući to uputstvo, pa čak
može robu i prodati na najpogodniji način. Takođe može samoinicijativno popraviti
ambalažu, ako smatra da je to potrebno činiti u korist očuvanja robe. O svim
preduzetim mjerama skladištar je dužan izvijestiti ostavioca.
Skladištar ne može predati, bez pristanka ostavioca, povjerenu mu robu

drugome na čuvanje. Ako bi to učinio, odgovarao bi i za slučajnu propast i
oštećenje robe (član 715 ZOO).
Roba se čuva do isteka ugovorenog roka. S obzirom na prirodu posla,

ostavilac, odnosno vlasnik ima pravo podići robu i prije isteka roka uz obavezu da
naknadi štetu skladištu. Skladište nema pravo zahtijevati od ostavioca da preuzme
158
robu prije ugovorenog, odnosno, uslovima poslovanja predviđenog roka. Zakon
predviđa da je skladištar dužan čuvati povjerenu mu robu godinu dana, ako rok
čuvanja nije ugovoren. Po isteku roka čuvanja, zakonskog ili ugovorenog,
skladištar je ovlašten da robu proda na javnoj prodaji. Prethodno je dužan da o
tome obavijesti ostavioca.
1.5. Osiguranje robe
Javno skladište je dužno da osigura robu od rizika za koji postoji obavezno

osiguranje. Ako to traži ostavilac, dužno je da osigura robu i za slučaj oštećenja ili
propasti stvari, tj. od rizika koje stranke utvrde ugovorom. Bude li ugovorom samo
utvrđena obaveza skladištara da stvari osigura, a rizici ne budu precizirani,
skladištar je dužan da izvrši osiguranje od uobičajenih rizika (član 732 ZOO).
1.6. Prodaja robe u kvaru
Ako se na uskladištenoj robi dešavaju neotklonjive promjene usljed kojih

postoji opasnost da će se ona pokvariti, skladištar je dužan da traži uputstvo
ostavioca. Ne dobije li uputstvo blagovremeno, ili ako to ostavilac po njegovu
pozivu ne bi mogao na vrijeme učiniti, skladištar je dužan da robu proda sam, na
trošak i rizik ostavioca. Prodaju mora izvršiti “na najpogodniji način”, vodeći računa
o interesima ostavioca (član 731. st. 3 ZOO).
1.7. Pregled robe
Javno skladište je dužno da dopusti ostaviocu i drugim licima koja on ovlasti

da pregleda uskladištenu robu. Istim osobama mora dozvoliti i uzimanje uzoraka.
1.8. Očuvanje prava ostavioca
Javno skladište mora da preduzme radnje za očuvanje prava ostavioca. Ovo

se naročito odnosi na slučaj kad robu prima od vozara ili od špeditera.
Skladištar je obavezan da postupa po nalogu ostavioca i preduzima radnje

koje su naređene nalogom, uključujući i one koje su predviđene uslovima
poslovanja. I bez posebnog naloga, skladištar mora preduzeti uobičajene radnje u
vezi sa robom.
1.10. Izdavanje robe
Postoji dužnost skladištara da izda robu ostaviocu po isteku roka, odnosno na

zahtjev ostavioca i prije toga. Stvari primljene na čuvanje skladištar treba da vrati
ostaviocu, odnosno ovlašćenom licu u onakvom stanju u kakvom ih je primio. No,
159
skladištar može primiti obavezu i da poboljša stanje tih stvari. Tada mora da izda
robu u stanju u kojem roba treba da bude prema ugovoru.
Uskladištena roba se izdaje ostaviocu, odnosno donosiocu potvrde, a ako je

na robu izdata skladišnica - donosiocu skladišnice. Izdaje se ista roba koja je
predata na uskladištenje. Specijalna skladišta, silosi i elevatori, ne moraju izdavati
istu robu, nego robu iste vrste i kvaliteta. Ovo je posljedica njihovog prava da
miješaju primljenu robu.
Ako su zamjenljive stvari pomiješane, skladištar opšteg tipa može iz tih

smiješanih stvari izdvojiti i predati ostaviocu njegov dio, ukoliko on to traži. Ne mora
za to tražiti pristanak ostalih ostavilaca čije su stvari smiješane (član 734 ZOO).
1.11. Upozorenje na mane
Skladište je dužno da upozori ostavioca na mane ili na prirodna svojstva stvari,

kao i na neispravnu ambalažu, ako bi usljed toga moglo doći do štete na robi. Na
te nedostatke skladište je dužno upozoriti ostavioca čim ih je opazilo ili ih je kao
dobar stručnjak moralo opaziti (član 731 ZOO).
2. Obaveze ostavioca
2.1. Predaja robe i dokumenata
Ostavilac je dužan da preda robu za koju je sklopio ugovor (dao dispoziciju) na

smještaj i čuvanje. Ako to ne učini, smatra se da odustaje od ugovora i snosi za to
odgovornost. Prilikom predaje robe na uskladištenje, ostavilac je obavezan da
pruži sva potrebna obavještenja o robi. Dužan je, takođe, da izjavi kolika je
vrijednost robe (član 730 ZOO).
Uz robu ostavilac je dužan da preda skladištu potrebne dokumente, naročito

kad je dao nalog za otpremu ili prijem robe od vozara. Skladištaru se moraju uručiti
i propisani administrativni dokumenti.
2.2. Pregled robe pri prijemu i reklamacija
Prema izričitoj zakonskoj formulaciji “primalac robe dužan je robu pregledati u

trenutku njezina preuzimanja” (član 738 ZOO). Ako ništa posebno nije ugovoreno,
pregled se vrši na uobičajeni način, uvidom u spoljnje stanje robe i pakovanja. U
slučaju da s razlogom posumnja u osobine stvari, primalac može zahtijevati i
provođenje svih drugih potrebnih postupaka kontrole robe. Troškove uobičajenog
pregleda snosi primalac robe. Ukoliko se provjerom utvrde nedostaci, troškove
postupka snosi skladištar.
Kada je nedostatak vidljiv, primalac mora “odmah” da sačini reklamaciju i da o

nedostatku obavijesti skladištara. Ne učini li tako, “smatra se da je roba uredno
160
primljena” (član 738. st. 2 ZOO). Rok za reklamiranje skrivenih nedostataka je
sedam dana od momenta preuzimanja. Reklamacija na skrivene nedostatke mora
se dati “na pouzdan način”. Značenje ovog termina isto je kao i kod prodaje. I
posljedice propuštanja blagovremene i sigurno date reklamacije su izjednačene sa
onima koje možemo naći kod ugovora o prodaji: “smatra se da je roba uredno
primljena” (član 738. st. 3 ZOO).
2.3. Plaćanje usluge
Naknadu plaća stranka koja je izdala dispoziciju. Po pravilu, plaća se prilikom

izdavanja robe ostaviocu, odnosno primaocu, a može biti i drukčije ugovoreno.
Ostavilac može u dispoziciji označiti da naknadu plati i neko treće lice. Takva
odredba važi samo ako na nju pristane treće lice. U suprotnom, obaveza ostaje na
ostaviocu.
Usluge se plaćaju na osnovu fakture skladišta, i u tom pogledu važe opšti

propisi. Naknada se plaća za izvršene radove i usluge, pa i za onu robu koja je za
vrijeme uskladištenja oštećena, izgubljena, uništena ili pokvarena. Pitanje
eventualne naknade štete ostaviocu rješava se odvojeno.
Neke troškove, kao što su izdaci za utovar i pretovar, za osiguranje, carinu i

sl., dužan je da plati korisnik i prije preuzimanja robe (član 736 ZOO). Ako korisnik
ne plati naknadu za usluge i ne podmiri ostale troškove o roku, skladištar može na
osnovu zakonskog prava zaloge i pridržaja robu prodati na javnoj prodaji i, iz
dobivene cijene naplatiti svoja potraživanja. Eventualni ostatak stavlja se na
raspolaganje korisniku. Pokvarljiva roba može biti i neposredno prodata.
1. Odgovornost skladištara
Odgovornost skladištara je zasnovana na njegovoj krivici, subjektivna je. Kad

se radi o neizvršenju radnji koje nemaju karakter čuvanja robe, odgovornost se
ravna prema opštim pravilima obligacionog prava. Sankcionisanje propusta
vezanih za dužnost i čuvanje robe podvrgnuto je nekim specifičnim rješenjima.
U pogledu određivanja odgovornosti skladišta za smještenu robu postoje dva

sistema. Po jednom, skladište odgovara za robu uvijek, ako dođe do: gubitka,
kvara, manjka, ili oštećenja. Oslobađa se odgovornosti samo ako je do štete došlo
uslijed neotklonjive sile, ili uslijed prirodnih svojstava robe, ili uslijed propusta
ostavioca i rđavog pakovanja koje se nije moglo primijetiti. Skladište treba da
dokazuje te okolnosti. Da zaključimo, prema ovom shvatanju odgovornost
skladištara je objektivna. Po drugom sistemu skladište je dužno da obavlja svoje
poslove s pažnjom dobrog privrednika (član 714 ZOO) i odgovara ako nije tako
161
uradilo. Prihvaćeno je, dakle, načelo odgovornosti za krivicu, a smatra se da je
skladište krivo što kao dobar privrednik nije preduzelo potrebne mjere koje bi
dovele do otklanjanja, ili do umanjenja štete. Skladište snosi odgovornost i za rad
ljudi koji za njega obavljaju posao, kao i za štete koje nastanu uslijed rđavog
funkcionisanja tehničkih sredstava. Ova blaža odgovornost prihvaćena je i u našem
pravu, ali samo kao osnovni model.
Prema članu 731. st. 1 ZOO “skladištar odgovara za štetu na robi osim ako
dokaže da je šteta uzrokovana uslijed okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, ili
otkloniti, ili je uzrokovana krivicom ostavodavca, manama ili prirodnim svojstvima
robe, te neispravnom ambalažom”. Dakle, skladištar se ne može osloboditi
odgovornosti dokazujući da se ponašao pažnjom dobrog privrednika, tj. da postoji
slučaj. Pored odsustva svoje krivice, on mora da dokaže i postojanje nekog od
konkretnih uzroka štete navedenih u zakonu. Teret dokazivanja je na skladištaru, a
to značajno otežava njegov položaj. U pogledu količine skladište odgovara samo
za broj komada. Za težinu robe skladištar odgovara izuzetno, ako se na to
posebno obavezao, kao i kad je robu vagao prilikom prijema.
Osim što ne odgovara za štetu do koje je došlo uslijed više sile, nesretnih
slučajeva, prirodnih pojava, mjera i naredaba vlasti, skladište ne odgovara ni za
štetu nastalu: uslijed prirodnih svojstava robe, uslijed normalnog i manipulativnog
kala, uslijed unutrašnjih mana koje se na robi nisu mogle uočiti, ni otkloniti ni pored
redovne pažnje, uslijed nepotpunih ili nejasnih oznaka na robi ili u dispoziciji, zbog
čega je propušteno da se preduzmu odgovarajuće mjere i uobičajena manipulacija,
kao i uslijed svih pojava i događaja na koje skladište nije moglo imati uticaja pod
normalnim okolnostima ili po njihovoj prirodi. Jasno je, da skladište ne odgovara ni
za druge štete koje bi nastale uslijed krivice ili nemarnosti ostavioca.
Primjenom pravila o ostavi mogu se utvrditi i dva slučaja objektivne

odgovornosti skladištara za štete na robi. Ona postoji, najprije, onda kada
skladištar bez pristanka ostavodavca ili bez nužde povjeri drugom čuvanje robe
(član 715 ZOO). Tada se odgovornosti može osloboditi, ako dokaže da je uzrok
štete bila neka okolnost koja se da kvalifikovati kao: viša sila, osobina robe ili
radnja imaoca prava. Ipak, skladištar neće ni u ovakvoj situaciji odgovarati za
slučajne štete, ako dokaže da bi do propasti ili oštećenja stvari došlo i da je on
postupao u skladu sa ugovorom (član 717 ZOO). Drugo, skladištar odgovara za
slučajnu propast i oštećenje stvari i onda kada ju je upotrebljavao bez dozvole
(član 716 ZOO).
Ako bi došlo do propasti, umanjenja ili oštećenja robe za vrijeme njenog

čuvanja, a skladištar je za to odgovoran, skladištar naknađuje štetu do stvarne
vrijednosti robe. Ako je šteta prouzrokovana namjerno ili krajnjom nepažnjom
skladištar naknađuje svu štetu, pa i izgubljeni dobitak ostavioca (član 733 ZOO).
162
2. Odgovornost ostavioca
Za neizvršenje ili neuredno izvršavanje svojih obaveza ostavilac odgovara

prema opštim pravilima obligacionog prava. A to znači da se njegov položaj
razlikuje zavisno od toga da li je u pitanju nenovčana ili novčana obaveza.
U prvoj grupi slučajeva posebno treba istaći posljedice propusta obaveze

obavještavanja skladištara o svojstvima i vrijednosti pošiljke. Tada ostavilac, ne
samo da gubi pravo na naknadu štete koju je sam pretrpio nego i duguje naknadu
za sve štete koje skladištaru budu prouzrokovane uslijed toga što nije znao
osobine i vrijednost stvari. Za zakašnjenje u plaćanju ostavilac duguje zateznu
kamatu.
V - SKLADIŠNICA
1. Pojam i značaj skladišnice
U osnovnu djelatnost javnog skladišta, pored primanja robe na smještaj i

čuvanje, možemo ubrajati i izdavanje skladišnice (skladišnog lista). Skladišnica se
izdaje samo onom ostaviocu koji je zatraži, a skladište koje je ovlašćeno da izdaje
skladišnice dužno je da je izda na zahtjev ostavioca.
Skladišnica je hartija od vrijednosti. To je isprava kojom skladišno preduzeće

potvrđuje da je robu navedenu u toj skladišnici primilo na uskladištenje. Javna
skladišta, koja se bave izdavanjem skladišnica, vode matičnu knjigu skladišnica
(registar), iz koje se mogu iskinuti pojedine skladišnice. U matičnu knjigu unose se
podaci o ostaviocu, o robi (naziv, vrsta, oznaka, količina, obilježja, podaci za
određivanje njene vrijednosti), kvalitetu, o osiguranju robe, o vremenu skladištenja,
o carini, o troškovima i taksama koje terete robu, o magacinu gdje je roba
smještena, zatim naziv skladišta i datum upisa (član 741 ZOO).
Kad je izdata skladišnica, onda je pravo raspolaganja robom inkorporirano u

skladišnicu i bez nje se to pravo ne može ostvarivati ni prenositi. Ko ima
skladišnicu ima pravo zahtijevati da mu se preda roba navedena u njoj. U tome je,
upravo, suština hartija od vrijednosti. Stoga, skladišnica nije prosta isprava o
uskladištenju robe - skladišni list. Kao hartija od vrijednosti, ona cirkuliše u prometu
dobara i njena prodaja znači i prodaju robe, a prenosom njenih pojedinih dijelova
prenose se i prava sadržana u tim hartijama: pravo svojine ili pravo zaloga na robi.
Skladišnica je perforirana. Sastoji se iz dva dijela: iz priznanice i založnice ili

varanta (Warrant). U oba dijela upisuje se broj skladišnice i podaci iz matične
knjige koje potpisuje skladištar. Za tačnost podataka jamči javno skladište. Bitno je
da garancija važi i za vrstu, količinu i kvalitet robe. To znači da skladište odgovara
za štetu koja bi proizašla za nekoga ko bi preuzeo ma kakve radnje oslanjajući se
163
na te podatke (na primjer: kupovanje robe, davanje zajma na podlozi robe). Stoga
skladištar može, kada izdaje skladišnicu, provjeravati tačnost podataka o robi iz
dispozicije.
Skladište, po pravilu, izdaje cijelu skladišnicu - priznanicu i založnicu, a ne

jedan njen dio. Dalje, ostavilac može tražiti da skladištar podijeli robu na određene
dijelove, pa da mu izda za svaki taj dio zasebnu skladišnicu. Ako je već dobio
skladišnicu za svu robu, može zahtijevati od skladišta to isto, a vratiti cijelu
skladišnicu. Kad su predate na uskladištenje zamjenjive stvari, ostavilac može
tražiti da mu se i bez podjele robe izda skladišnica samo za neki dio tih stvari.
Ekonomski značaj skladišnice je u mogućnosti trgovanja. Roba se može

prodavati prodajom skladišnice. Indosiranje skladišnice znači prenos prava
raspolaganja robom koja je u njoj upisana, pa se prodaja robe obavlja stvarno
indosiranjem skladišnice ili i same priznanice. Nadalje, značaj je i u mogućnosti
dobijanja realnog kredita prenosom varanta. Onome ko daje kredit na podlozi robe
za koju je izdata skladišnica indosira se varant na iznos kredita.
2. Izdavanje i prenos skladišnice
Skladišnica i svaki njen dio ponaosob su robne hartije od vrijednosti i mogu se

prenositi zajedno ili odvojeno. Kad se prenosi cijela skladišnica, ne mora se prenos
upisavati na oba dijela; dovoljno je i ako se prenos upiše samo u priznanicu.
Skladišnica može glasiti na ime ili “po naredbi”, i prema tome je prenos
drukčiji. Ako je na ime, prenosi se cesijom, a skladišnica “po naredbi” prenosi se
indosmanom, i to kako cijela tako i njeni odvojeni dijelovi. Indosiranjem se prenose
sva prava iz priznanice i iz varanta na treće lice (na indosatara), koje time stiče
pravo na robi onako kako ih je imao i ostavilac. Indosiranje se vrši na taj način što
imalac skladišnice “po naredbi” na poleđini ispisuje ime onoga na koga prenosi
skladišnicu, potpisuje izjavu o prenosu i navodi datum prenosa.
Svaki dio skladišnice ima svoju posebnu funkciju i pravnu važnost. Priznanica
ide sa robom, te se na osnovu nje stiče pravo raspolaganja uskladištenom robom.
Založnica utvrđuje pravo zaloge na uskladištenoj robi za iznos koji je na njoj
označen. Prema tome, pravo raspolaganja robom može biti ograničeno založnim
pravom utvrđenim varantom, ako se varant nalazi u trećim rukama. To znači da
potpuno pravo raspolaganja robom ima onaj koji drži u rukama oba dijela
skladišnice. Svaki držalac pojedinog dijela skladišnice ima samo ona prava koja
proizlaze iz toga dijela: držalac varanta ima pravo zaloga za upisani iznos, držalac
priznanice pravo na robu, sa eventualnim ograničenjem za iznos za koji je roba
založena.
S obzirom na njihove različite funkcije u robnom prometu, i svaki dio

skladišnice može se prenositi odvojeno. Pri tom valja imati na umu kod indosiranja
same priznanice da je pravo raspolaganja robom ograničeno pravom zaloge
164
imaoca varanta. Stoga je potrebno, kad se varant prvi put sam prenosi, upisati taj
prenos i u priznanicu da se zna da je roba založena, i za koji je iznos založena.
Kad toga ne bi bilo, moglo bi doći do zloupotreba; roba bi se mogla izuzeti sa
skladišta na osnovu priznanice, a da povjerilac, koji ima založno pravo po varantu,
izgubi to pravo prema novom sopstveniku koji je robu kupio bez ikakvih tereta.
Pored navedenog, upis prvog samostalnog prenosa varanta u priznanicu
omogućava imaocu priznanice da se sa vlasnikom varanta sporazumije o
eventualnoj isplati duga. Iz tih razloga, onaj na koga je prenesena založnica mora
odmah obavijestiti skladište o prvom prenosu založnice. Skladištar je dužan da to
upiše u skladišni registar, a da na založnici konstatuje da je taj upis izvršen. Na
varantu i u skladišnu knjigu ubilježava se: za koju je sumu roba založena, uz koju
kamatu, kome je založena, dan dospjelosti duga i datum izdavanja, a na varantu
još i potpis indosanta. Upis tih podataka je odlučujući za pravnu važnost prenosa.
Ispusti li se ma šta - prenos ne vrijedi.
Upisivanje u skladišnu knjigu (registar) potrebno je da bi skladištar znao za

zalogu i da bi prilikom izdavanja robe mogao pravilno postupiti. To je mjera za
zaštitu založnog povjerioca. Bez ubilježavanja na priznanici, na založnici i u
registar, založnica se ne može prenositi indosamentom. Dalji prenos varanta, kao i
priznanice, vrši se jednostavno indosamentom i nije vezan za ove formalnosti.
Međutim, svaki onaj ko primi ma koji ovaj dio, priznanicu ili založnicu, može tražiti
da se prenos na njega upiše u registar skladišta i skladište je dužno da to učini.
Javno skladište može robu izdati samo onom ko podnese oba dijela
skladišnice. No, kad je varant prenesen na koga drugog, te nije u rukama imaoca
priznanice, imalac priznanice, ipak, može zahtijevati da mu se izda roba. U tom
slučaju, mora isplatiti sumu za koju je roba založena i kamatu do dospjelosti
varanta. Ona se isplaćuje imaocu založnice i time se založnica otkupljuje. Novac
se može položiti i javnom skladištu za račun založnog povjerioca - imaoca varanta.
Ova operacija ponovo ukazuje na opravdanost formalnosti za upis prvog zalaganja
robe u priznanicu i u skladišnu knjigu.
3. Protest i amortizacija skladišnice
Ako varant nije na vrijeme isplaćen, imalac varanta je dužan to utvrditi

protestom kod suda. Tek poslije toga može zahtijevati isplatu od prenosilaca kao
regresnih dužnika. Imalac založnice, onaj koji je podigao protest, ili onaj kome je
založnica predata, pošto je u toku regresnog postupka isplatio potraživanje
upisano u založnici, ima pravo zahtijevati prodaju založene robe po proteku osam
dana od dospjelosti potraživanja (član 747 ZOO). Iz prodajne cijene podmiruju se
najprije troškovi protesta, prodaje i uskladištenja, pošto javno skladište ima
prvenstveno pravo zaloga, a zatim se isplaćuje dug imaocu varanta. Ako se imalac
varanta ne bi mogao podmiriti, ima pravo potraživanja od prenosilaca (regresnih
dužnika), od onih na koje je varant bio prenošen prije nego na njega. Protest i
pravo regresa ostvaruju se po postupku predviđenom za mjenicu. Ako varant nije
bio prenošen, za razliku odgovara ostavilac, ali po pravilima građanskog prava.
165
Izgubljena skladišnica ili njen dio amortizuju se po posebnom postupku.
Postupak vodi sud. O pokretanju postupka sud obavještava javno skladište, koje je
dužno da o tome stavi zabilješku u skladišnu knjigu pored upisa robe na koju glasi
skladišnica. Na taj se način sprečava skladište da izda robu onome ko bi se javio
sa priznanicom, pa čak ni sa cijelom skladišnicom. Takav se imalac upućuje sudu
da raspravi zakonitost svoga prava na skladišnicu. Sud objavljuje pokretanje
postupka za amortizaciju i poziva svakog ko eventualno drži u rukama takvu
skladišnicu, ili njen dio, da se javi sudu u roku od 60 dana. Ako se neko pojavi,
upućuje se na spor o pravu vlasništva. Ukoliko se niko ne javi, sud donosi odluku o
amortizaciji. I prije donošenja odluke, na molbu lica koje traži amortizaciju, sud
može dozvoliti da se roba preuzme iz skladišta, ako takav tražilac da potpuno
obezbjeđenje za eventualno potraživanje založnog povjerioca kao i sopstvenika
robe.
166
DIO TREĆI
UGOVORI O ORGANIZOVANJU PREVOZA I PREVOZU

STVARI
GLAVA PRVA
UGOVOR O ŠPEDICIJI (OTPREMANJU)
I - POJAM, ZNAČAJ I PRAVNI IZVORI
1. Pojam ugovora
Ugovor o špediciji (otpremanju, otpremništvu, otpravljanju) u teoriji se, obično,

definiše kao ugovor kojim se špediter (otpremnik) obavezuje da, u svoje ime a za
račun komitenta (nalogodavca), izvrši organizovanje otpreme ili dopreme stvari te
obavi druge uobičajene poslove i radnje uz naknadu. Prema tekstu Zakona o
obligacionim odnosima, ugovorom o špediciji obavezuje se špediter da, “radi
prevoza stvari zaključi u svoje ime i za račun nalogodavca ugovor o prevozu i
druge ugovore potrebne za izvršenje prevoza, kao i da obavi ostale uobičajene
poslove i radnje”, a komitent se obavezuje isplatiti naknadu (ZOO, član 827).
Iz teorijskog i legislativnog poimanja ugovora o špediciji jasno slijedi da je

osnovni sadržaj posla špedicije i poslovne djelatnosti špeditera u organizaciji
prevoza stvari, tj. otpremi odnosno dopremi stvari. Špediter je “arhitekta” prevoza
stvari. Najčešće, organizacija prevoza obuhvata otpremu odnosno dopremu stvari
po principu “od vrata do vrata” ili “od skladišta do skladišta”.
Pojam ugovora o špediciji određuje pravni položaj špeditera. On djeluje u

svoje ime a za račun komitenta, svoga nalogodavca. Isti je pravni položaj špeditera
i komisionara, oba djeluju u svoje ime a za račun drugoga. Zato se u nekim
pravima špediterski ugovor podvodi pod ugovor o komisionu, odnosno podvrstu
komisiona (francusko, rusko i donekle švajcarsko). Razlika između špeditera i
komisionara jeste u samoj prirodi poslova i radnji koje oni obavljaju u pravnom
prometu, što se može vidjeti kod izlaganja o bitnim elementima tih ugovora.
Prema našem zakonu, ugovorom se može predvidjeti da špediter djeluje, ne u

svoje ime, nego u ime i za račun svoga nalogodavca (ZOO, član 827). Radi, dakle,
kao zastupnik s tim što se to mora izričito ugovoriti. Nekada će biti potrebno da
špediter samo neke pravne radnje (npr. carinjenje) obavi kao zastupnik (agenturna
klauzula).
167
U uporednom pravu postoje tri sistema regulisanja špedicije: po prvom, u koji
spada i naše pravo, ugovor o špediciji je poseban i samostalan nominatni ugovor
(njemačko, mađarsko, poljsko); po drugom sistemu, ugovor o špediciji je posebna
vrsta ugovora o komisionu (francusko, rusko) i po trećem sistemu, koji je
karakterističan za anglosaksonsko pravo, ugovor o špediciji je vrsta agencije
(agency).
2. Značaj špedicije
Špedicija je uslužna djelatnost i sastoji se u stručnoj organizaciji prevoza

stvari. Pojavila se kao nužan rezultat podjele rada u prometu roba. U posljednje
vrijeme se naglo razvila jer je sve veća cirkulacija dobara, naročito u međunarodnoj
razmjeni, tražila da se pojavi subjekt u prometu robe, na prvom mjestu između
trgovine i saobraćaja, koji obezbjeđuje organizaciju prevoza robe. Putevi prevoza
postaju sve mnogobrojniji, kako u jednoj zemlji tako i između raznih zemalja, a
uslovi prevoza - pravni, ekonomski i tehnički - postaju sve komplikovaniji.
Prilikom transporta stvari, potrebno je poznavanje mnogobrojnih propisa i

poslovnih običaja koji se tiču niza radnji počev od pakovanja, predaje na prevoz i
carinjenja do preduzimanja sanitarnih mjera i izbora puteva prevoza - željezničkih,
pomorskih, suvozemnih i drugih. U vezi s tim je i primjena raznih tarifa i beneficija,
preferencijala i refakcija. Poznato je da na transport djeluju dvojaki faktori:
stimulativni i restriktivni. Sve to treba da zna onaj koji otprema stvari, da bi
iskoristio razne olakšice (povlastice) i organizovao prevoz stvari što sigurnije,
jeftinije i brže. Izbjegao, eventualno, plaćanje kazni i penala, zadržavanje robe ili
čak zapljenu robe u slučaju da se ne udovolji nekom propisu.
Da bi ostvario svoj osnovni cilj - iznalaženje najpovoljnijih uslova za povjerenu

mu organizaciju prevoza stvari, postigao istovremeno njihovu zaštitu i sniženje
troškova transporta, špediter organizuje zbirni prevoz stvari (zbirna špedicija).
Stvari se prevoze: vagonskim pošiljkama, prekomorski prevoz se obavlja na
osnovu grupne teretnice, organizuju se maršrutni vozovi, kamionski karavani.
3. Pravni izvori
Špedicija, za razliku od transporta, nije regulisana niti unificirana

međunarodnim konvencijama. Bilo je izrađeno nekoliko konvencija, posljednja
1968. godine koja nije usvojena, ali njena pravila imaju snažan uticaj na poslovnu
praksu. Veliki značaj imaju unificirana pravila i sadržaji koji se nalaze u
špediterskim ispravama. Dokumenta koja se naročito koriste u međunarodnoj
špediciji su ova: špediterska potvrda (FCR), špediterska transportna potvrda (FCT),
špediterski konosman (FBL) i špediterska skladišna potvrda. Svjetska organizacija
špeditera (FIATA) usvojila je autentične tekstove ovih isprava.
Zakonom o obligacionim odnosima regulisan je ovaj ugovor u cjelini (član 827-

846), kao poseban i samostalan ugovor. U slučaju pravne praznine, na ovaj ugovor
168
se primjenjuju odredbe zakona koje se odnose na ugovor o komisionu, odnosno
trgovinskom zastupanju, a shodno i pravila o nalogu (ZOO, član 829, 772).
Značajan izvor prava su i opšti uslovi poslovanja špeditera koje donose

grupacije špediterskih organizacija ili trgovinske komore. Opšti uslovi su autonomni
izvor prava i primjenjuju se po volji ugovornih stranaka, mada ima mišljenja da oni
spadaju u domen objektivnog prava. 175 Njihova primjena može se izričito ili
prećutno ugovoriti zašto je dovoljno da je komitent znao ili morao znati da špediter
djeluje isključivo na osnovu opštih uslova poslovanja. Većina autora smatra da je,
ipak, potrebno da su opšti uslovi poslovanja bili poznati komitentu u vrijeme
zaključenja ugovora, a pretpostavlja se da su mu bili poznati ako su objavljeni na
uobičajen ili propisan način.
II - ZAKLJUČIVANJE I BITNI ELEMENTI UGOVORA
U našem pravu, ugovor o špediciji je neformalne prirode jer zakon ne traži

obaveznu pismenu formu ugovora. Može se zaključiti na bilo koji način.
I u oblasti špedicije postoje odnosi konkurencije u kom smislu špediterska

društva, naročito jača, preduzimaju poslovne aktivnosti na pojačavanju akvizicije
komitenata. Oni to čine poslovnim komunikacijama, promocijom i propagandom, te
davanjem savjeta zainteresovanim subjektima.
Tehnika zaključivanja ovoga ugovora je ista kao i kod ostalih, putem ponude i
prihvata. Ugovor se najčešće zaključuje tako što komitent dostavlja špediteru
dispoziciju. Dispozicija je u obliku standardizovanog obrasca (formulara) koji
štampa špediter i sadrži potrebne rubrike vezane za stvari koje se otpremaju, način
otpreme, mjesto, vrijeme i drugo. Radi lakšeg i bržeg zaključivanja ugovora
špediter svojim poslovnim partnerima unaprijed šalje kompletne setove tih
obrazaca. Ako je dispozicija data na osnovu ponude špeditera, ona se pravno ima
smatrati prihvatom ponude. Ukoliko je šalje komitent, bez prethodne ponude
špeditera, tada ima karakter ponude. Dakle, dispozicija, može imati značaj ponude
176
ili prihvata ponude, pa čak i uputstva ako je data nakon zaključenja ugovora.
U poslovnoj praksi je uobičajeno, na čemu insistiraju i opšti uslovi poslovanja,

da se ponuda i prihvat kod ugovora o špediciji daju u pisanoj formi. Ako se ne daju
u pisanom obliku onda za zaključenje ugovora važe opšta pravila obligacionog
prava. U našem pravu, ugovor o špediciji se može zaključiti i prećutno, u slučaju da
špediter primljenu dispoziciju (ponudu) odmah ne odbije. Ugovor se, takođe,
smatra zaključenim kad špediter primi dispoziciju, a između stranaka već postoji
175
O različitim shvatanjima vidjeti: Đurović dr Radomir, op.cit.str. 330.
176
Draškić dr Mladen, op.cit.str. 387.
169
generalni ili okvirni ugovor o pružanju špediterskih usluga, pa komitent shodno tom
ugovoru izda dispoziciju (ZOO, član 42). Dispozicija se može odnositi na vršenje
jedne ili više tačno određenih špediterskih usluga (specijalni nalog), kao i na
obavljanje svih usluga špedicije za jednog komitenta i važi do opoziva odnosno
otkaza (generalni nalog).
2. Špediterske isprave
Na zahtjev komitenta, a poslije zaključenja ugovora o špediciji, špediter može

izdati određene isprave. Te isprave predstavljaju pravne instrumente za regulisanje
odnosa između komitenta i njegovih poslovnih partnera, a neke predstavljaju i
hartije od vrijednosti. U praksi se najčešće koriste špediterska potvrda i špediterska
transportna potvrda.
Špediterska potvrda (FCR) se izdaje nakon što je špediter primio stvari od

komitenta. Ona predstavlja dokazno sredstvo da je roba primljena na otpremu u
“naizgled dobrom stanju”, s tim što špediter može staviti primjedbe na robu i
ambalažu. Potvrda sadrži: ime komitenta, mjesto prijema, mjesto opredjeljenja i
ime adresata te oznaku vrste i količine robe. Ukoliko komitent mijenja svoj nalog on
mora vratiti špediteru original potvrde.
Špediterska transportna potvrda (FCT) ima veći značaj jer predstavlja dokazno
sredstvo, ne samo da je roba primljena na otpremu nego i da je špediter zaključio
ugovor o prevozu te da je robu predao na prevoz. Zato ova potvrda, pored
podataka koje sadrži prethodna potvrda (FCR), sadrži informacije o prevoziocu,
prevoznom putu i načinu prevoza. I na ovoj potvrdi špediter može upisati svoje
primjedbe koje se odnose na “spoljnje stanje” stvari i ambalažu.
Obje potvrde su autorizovane od strane FIATA, a ne predstavljaju hartije od

vrijednosti, mada u pogledu špediterske transportne potvrde postoje i drugačija
177
mišljenja. U poslovnoj praksi značajno je to: obje potvrde, uz prezentaciju
ugovora o špediciji, predstavljaju vjerodostojne isprave za sva plaćanja putem
dokumentarnog robnog akreditiva. Na tim potvrdama mogu se štampati opšti uslovi
poslovanja špeditera, što se redovno čini, tako da se ujedno rješava i pitanje
primjene opštih uslova na konkretni ugovor o špediciji.
U međunarodnoj špediciji prilikom kombinovanog prevoza stvari koristi se, ali

još uvijek nedovoljno, špediterski konosman za kombinovani transport (FBL) koji je
takođe sastavila FIATA (novi tekst se primjenjuje od 01. januara 1988.). Ovaj
špediterski dokument ima osobine hartije od vrijednosti i daje mogućnost trgovine
stvarima datim na otpremu (prenos prava na njima) te predstavlja vjerodostojnu
ispravu kod plaćanja dokumentarnim robnim akreditivom. Špediterski konosman
pojačava odgovornost samog špeditera jer on preuzima odgovornost za rad
transportera što je veoma značajno kod kombinovanog prevoza, pošto učestvuje
177
Vilus dr Jelena – Carić dr Slavko - Šogorov dr Stevan, op.cit. str. 510.
170
više prevozilaca. Pitanje subjekta odgovornosti se znatno pravno pojednostavljuje
time što se sva odgovornost zasniva na jednom dokumentu, špediterskom
konosmanu.
3. Bitni elementi ugovora
Bitni elementi ovoga ugovora, po prirodi posla, su stranke, predmet

špediterske usluge i cijena usluge. Voljom stranaka mogu se odrediti i drugi
sastojci ugovora kao bitni.
Stranke kod ugovora o špediciji su komitent i špediterska organizacija

(špediter). Komitent ili nalogodavac je lice koje angažuje špeditera da za njegov
račun izvrši otpremu, odnosno dopremu određenih stvari. Najčešće su to
proizvođači koji su svoje proizvode (gotove proizvode, sirovine, repromaterijal) već
prodali određenom kupcu ili kupcima.
Poslovima špedicije bave se trgovačka društva koja su registrovana za tu

djelatnost. U ekonomskom smislu, špedicija spada u uslužnu djelatnost. Podjela
špediterskih društava može se izvršiti po raznim kriterijima. Prema glavnoj
špediterskoj djelatnosti dijele se na pomorska ili lučka i kontinentalna, a prema
teritoriji djelovanja na društva za domaću i za međunarodnu špediciju, zatim, na
lokalna i centralna. Najčešće se registruju istovremeno i za domaću i za
međunarodnu špediciju, jer savremeni proces rada špeditera zahtijeva da se prati
roba na cijelom prevoznom putu, bez obzira na državne granice i transportna
sredstva. To se postiže i aranžmanima sa špediterima iz raznih zemalja
(korespondentima) ili otvaranjem filijala, zastupstava. Savremena organizacija rada
špediterskih društava je takva da se špediterska djelatnost kombinuje sa
prevozom. Špediter obavlja i transportne usluge (potpuna špedicija).
Predmet ugovora o špediciji su pravne i fizičke radnje koje špediter preduzima

u cilju prijema, prevoza i predaje stvari. Tu spadaju ove radnje: zaključivanje
ugovora o prevozu sa prevoziocem ili prevoz robe od špeditera; zaključivanje
ugovora o osiguranju; zaključivanje ugovora o uskladištenju ili samo skladištenje
stvari ako špediter ima vlastita skladišta; zaključivanje ugovora o kontroli kvaliteta,
kvantiteta i drugih svojstava robe; obavljanje carinskih i drugih radnji (formalnosti);
utovar, pretovar ili istovar stvari; sortiranje, presortiranje, pakovanje, prepakiranje;
pribavljanje odgovarajućih dokumenata i isprava, i drugo. Koje će pravne i fizičke
radnje špediter obaviti zavisi od: ugovora sa komitentom, odnosno komitentovog
naloga (generalni ili specijalni nalog), prirode špediterskog posla (domaća ili
međunarodna špedicija) te poslovnih običaja koji određuju “ostale uobičajene
poslove i radnje”.
Naknada (provizija) predstavlja cijenu špediterovih usluga. Ona može biti

određena ugovorom, tarifom ili drugim aktom špeditera, a ako nema ni toga cijenu
određuje sud (ZOO, član 839). Ugovorom se može predvidjeti jedinstven iznos koji
171
obuhvata: naknadu za špediterske usluge uključujući sve troškove učinjene radi
izvršenja naloga o otpremanju stvari (forfetni stav).
1. Obaveze špeditera
1.1. Postupanje sa pažnjom savjesnog i urednog privrednika
Špediter je dužan “u svakoj prilici postupati kako to zahtijevaju interesi

nalogodavca i sa pažnjom urednog privrednika” (ZOO, član 832). Ova obaveza je
opšte prirode i podrazumijeva da se špediter u izvršavanju svojih obaveza
pridržava zakona, opštih uslova poslovanja, ugovora i poslovnih običaja. Pažnja
urednog privrednika se procjenjuje objektivno: špediter djeluje lege artis u skladu
sa pravilima objektivnog prava i poslovnim običajima pri čemu uvijek vodi računa o
pravilima struke (branše). Načelo savjesnosti i poštenja se primjenjuje uvijek kada
nisu precizirane određene obaveze špeditera a to se procjenjuje u svakoj pojedinoj
situaciji. Pažnju dobrog i urednog privrednika špediter treba da manifestuje u
izvršavanju svih pravnih i faktičkih radnji i u odnosima sa svim subjektima sa kojim
stupa u pravne odnose - vozarom, skladištarom, osiguravateljem, te licima koja
angažuje neposredno na izvršavanju određenih radnji.
1.2. Rad po uputstvima
Špediter je dužan izvršiti nalog komitenta i postupati onako kako je njime

predviđeno. Pridržavati se mora uputstava komitenta o putnom pravcu, sredstvima
i načinu prevoza “kao i ostalih uputstava dobijenih od nalogodavca” (ZOO, član
833). Komitent svoja uputstva daje, prvenstveno, dispozicijom, ali može i na drugi
način o čemu, obično, postoje odredbe u opštim uslovima poslovanja špeditera.
Uputstva mogu biti data sa većim ili manjim ograničenjima (imperativni ili indikativni
nalozi), a za njihovo tumačenje, u svakom pojedinom slučaju, značajne su odredbe
koje se odnose na naloge u komisionarskom poslu. Pošto se na ugovor o
komisionu primjenjuju pravila o nalogu treba uzeti u obzir i ta pravila (ZOO, član
751-753).
Obaveza je špeditera da upozori nalogodavca na nedostatke u njegovom

nalogu, a naročito na one koji ga izlažu većim troškovima ili šteti. Svoje upozorenje
je dužan dati bez odlaganja (ZOO, član 830). Kada su uputstva komitenta
nepotpuna, nejasna, protivurječna ili se po njima ne može postupati, špediter će
tražiti nova (dodatna) uputstva. Ako za nove instrukcije nema vremena ili je to, pak,
nemoguće onda će špediter postupati u svemu “kako to zahtijevaju interesi
nalogodavca” (ZOO, član 833). U svakoj pojedinoj situaciji špediter procjenjuje da li
je moguće postupati po uputstvima, te da li je moguće dobiti nova (dodatna)
172
uputstva. Ako sve to nije moguće, radiće bez uputstava uz ograničenje da njegovo
postupanje bude u skladu sa interesima komitenta.
U slučaju odstupanja od naloga, špediter je obavezan o tome obavijestiti

komitenta, bez odlaganja, odnosno čim je moguće po redovnom toku stvari. To se
procjenjuje u svakoj konkretnoj situaciji. Za slučaj odstupanja od dobijenih
uputstava (prvobitnih ili dodatnih) odgovornost špeditera je znatno strožija.
Odgovara za štetu nastalu i uslijed više sile, osim ako dokaže da bi se šteta
dogodila sve i da se pridržavao datih uputstava (ZOO, član 833).
1.3. Zaključivanje ugovora za komitenta
Špediter pravno djeluje u svoje ime a za račun komitenta. U izvršenju otpreme

odnosno dopreme stvari on koristi usluge drugih subjekata. Sa njima zaključuje
ugovore jer je špediter organizator (“arhitekta”) svih tih operacija.
Zakon u prvi plan ističe njegovu obavezu da zaključi ugovor sa prevoziocem o

prevozu stvari, osim ako se ne radi o punoj špediciji. Tako se špediter u
brodarskom ugovoru može pojaviti: kao pošiljalac, kao krcatelj, primalac ili uopšte,
kao korisnik prevoza. Osim ugovora o prevozu, špediter zaključuje ugovor sa
osiguravateljem o transportnom osiguranju stvari, ugovor sa organizacijom za
kontrolu kvaliteta i kvantiteta i drugih svojstava stvari, ugovor o skladištenju,
ugovore o utovaru ili istovaru, pakovanju, sortiranju stvari i druge.
Kada je špediteru data dispozicija za otpremu ili dopremu stvari, ima se

smatrati da mu je dato i ovlaštenje za plaćanje vozarine i drugih troškova koji
nastanu, i dužan je da ih podmiri. U tom smislu je konstituisano zakonom njegovo
pravo na predujam (avans), na ime troškova za izvršenje naloga o otpremanju
stvari (ZOO, član 841).
Prilikom zaključenja ugovora sa trećim licima špediter mora voditi računa o

izboru prevozioca, osiguravatelja, skladištara i drugih lica koja angažuje. Zatim da
u tim ugovorima i svojim faktičkim radnjama zaštiti i obezbijedi ostvarivanje prava
komitenta prema tim subjektima (izvrši pregled robe, sastavljanje zapisnika, izvrši
kontrolu troškova i drugo).
Špediter je, prema opštim uslovima poslovanja, najčešće ovlašten da zaključi

ugovor sa prevoziocem na uobičajenom tipskom formularu. Klauzule toga ugovora
koje se odnose na ograničenje odgovornosti prevozioca istovremeno obavezuju
komitenta. Stoga, ukoliko komitent želi isključenje pravila o ograničenju
odgovornosti prevozioca, mora to blagovremeno saopštiti špediteru kako bi on
mogao postupiti po uputstvima.
173
1.4. Izbor prevoznog puta (instradacija)
Instradacija obuhvata određivanje prevoznog puta, transportnog sredstva i

načina transporta od strane špeditera. Obaveza postoji kada komitent nije odredio
elemente za transport stvari koje se otpremaju odnosno dopremaju. Prevozni put,
prevozno sredstvo i način prevoza špediter će odrediti onako “kako zahtijevaju
interesi nalogodavca u datom slučaju” (ZOO, član 833). Prilikom njihovog
određivanja on će voditi računa o sigurnosti puta, brzini i ekonomičnosti prevoza i
prirodi stvari koja se prevozi. U svakom pojedinom slučaju on će kombinovati te
elemente da bi prevoz bio najpovoljniji za komitenta. Ako je komitent djelimično
odredio elemente prevoza, špediter je dužan na osnovu njih odrediti druge
potrebne elemente prevoznog puta ili da ih dopuni.
Izvršavanje ove obaveze podrazumijeva dobro poznavanje prevoznog puta,

odnosno okolnosti koje se mogu desiti na tom putnom pravcu, poznavanje režima
saobraćaja i saobraćajnih tarifa, administrativno-pravnog režima kod prelaza
državne granice i drugo. Špediter će izbjegavati prevozni put koji zahtijeva
pretovare i druge manipulacije stvarima. Priroda same robe, lomljivost, sklonost
trulenju ili rđanju, kao i druga svojstva, imaće uticaja na izbor prevoznog puta.
U međunarodnoj špediciji, instradacija daje mogućnost domaćim špediterima

da angažuju domaće prevoznike, sredstva i radnu snagu. Angažovanjem domaćih
kapaciteta izbjegavaju se devizna plaćanja.
1.5. Čuvanje stvari i zaštita prava
Špediter je obavezan čuvati stvari svoga komitenta saglasno ugovoru, prirodi

stvari i drugim okolnostima koje mogu nastati u izvršavanju otpreme odnosno
dopreme. S obzirom na tu obavezu, u pravnoj teoriji ima mišljenja da ovaj ugovor
178
sadrži elemente ugovora o ostavi.
Ako stvar, koja je data na otpremu, nije upakovana ili postoje manjkavosti u
pakovanju (s obzirom na vrstu stvari, način prevoza i prevozni put) kao i kada stvar
nije spremljena za prevoz, dužnost je špeditera da na sve to upozori komitenta. No,
ukoliko bi čekanje da komitent otkloni nedostatke prouzrokovalo za njega štetu,
zakonska je obaveza špeditera da sam pristupi i otkloni nedostatke (upakuje ili
prepakuje robu odnosno pripremi je za transport). Obaveza špeditera temelji se na
pravnoj pretpostavci da je on specijalizovan i stručan privrednik za poslove
otpreme i dopreme. Na strani komitenta je obrnuta pretpostavka, inače, ne bi
angažovao špeditera. Špediter može koristiti usluge druge specijalizovane
organizacije za izvršenje tih radnji.
U izvršavanju ove obaveze špediter može stvari uskladištiti u svom ili javnom
skladištu. On to može učiniti i bez posebnog naloga komitenta, naročito, ako je
178
Antonijević dr Zoran, op.cit.str. 342.
174
potrebno pakovanje ili sortiranje stvari te popravak ambalaže. Opšti uslovi
poslovanja, najčešće, kažu: o uskladištenju stvari špediter je dužan obavijestiti
komitenta, osim u slučaju kada se stvari skladište u “uobičajeno skladište ili kod
uobičajenog preduzeća”; stvari se mogu uskladištiti i na otvorenom prostoru ako je
uobičajeno da se tako skladište.
Špediter je dužan preduzeti sve radnje prema trećim licima (prevoziocu,

skladištaru, ostalim angažovanim licima) u cilju zaštite prava komitenta. U tom
smislu on će pribaviti odgovarajuća dokumenta i druga dokazna sredstva (sačiniti
na vjerodostojan način zapisnik o manjku ili stanju robe, prekontrolisati obračun
troškova pojedinih usluga). Takvim rezervisanjem prava komitent može lakše i brže
ostvariti svoj zahtjev prema trećem licu. Bez izričitog naloga komitenta špediter ne
može podnijeti odštetni zahtjev niti voditi spor.
1.6. Osiguranje stvari
Ova obaveza dolazi u obzir samo kada je izričito ugovorom predviđena (ZOO,
član 837). Kada je izdata špediterska transportna potvrda (FCT) u njoj redovno stoji
klauzula: da li je ili ne špediter u obavezi osigurati pošiljku. Špediterska transportna
potvrda traži da se nalog za osiguranje pošiljke daje u pisanoj formi.
Osiguranje obuhvata samo osiguranje pošiljke (kargo) i u tome smislu zakon je

izričit. Obaveza osiguranja od strane špeditera ne obuhvata osiguranje prevoznog
sredstva (kasko osiguranje). Moguće je, što se i čini u nekim granama saobraćaja,
kombinovati kasko i kargo osiguranje, ali se to mora izričito ugovoriti.
Kada želi osigurati pošiljku, komitent to ugovara sa špediterom i određuje

rizike koji se osiguranjem pokrivaju. Ako ugovorom nisu određeni rizici onda je
špediter, po našem pravu, dužan da pošiljku osigura od “uobičajenih rizika” (ZOO,
član 837). Koji su to uobičajeni rizici cijeni se s obzirom na vrstu prevoza, putni
pravac i prirodu stvari. Uobičajeni rizici su, u osnovi, oni koji imaju karakteristike
osnovnih rizika u pravu osiguranja.
Ako za pojedine pošiljke (robu) postoji obavezno osiguranje, špediter je dužan

izvršiti osiguranje jer se njegova obaveza zasniva na zakonu. U našem pravu, za
razliku od nekih drugih (njemačko, austrijsko) ne postoji osiguranje špedicije.
1.7. Izvršenje carinskih radnji i plaćanje carine
Za ovu obavezu špeditera, po našem pravu, postoji pravna pretpostavka,

osim ukoliko nalogom za otpremu stvari preko državne granice nije drugačije
određeno (ZOO, član 835). Ti poslovi se ne moraju povjeriti špediteru, nego ih
može obaviti sam komitent, prevoznik ili neko drugo lice.
Špediteru se redovno, povjerava carinjenje stvari. Za te poslove on je stručan

jer prati i poznaje carinske propise i tarife i, što je veoma važno, carinske olakšice.
175
Poznaje svu tehniku i postupke carinjenja čime se obezbjeđuje jednostavnije i brže
obavljanje tih operacija. Špediter je dužan od komitenta zatražiti potrebna
dokumenta za stvari (ateste, fitopatološke potvrde, potvrde o porijeklu stvari,
težinske liste i drugo). Prema opštim uslovima poslovanja špediter ne odgovara za
tačnost i vjerodostojnost tih dokumenata, niti u slučaju kolizije između podataka
unešenih u dokumenta i stvarnog stanja robe. Ako se carinjenje stvari ne može
izvesti ili postoje određene smetnje, špediter će o tome odmah obavijestiti
komitenta, a ako je potrebno tražiće instrukcije. Inače, špediter određuje mjesto
carinjenja stvari ukoliko komitent u nalogu nije naznačio.
Pored obavljanja carinskih radnji špediter je obavezan da plati carinske

dažbine jer je on u direktnom pravnom odnosu sa carinskim organima. U tom
smislu, špediter ima pravo da traži od komitenta predujam (avans) u valuti kojom
se plaćaju carine. Špediter nije dužan kreditirati komitenta u realizaciji njegovog
posla.
1.8. Polaganje računa
Iz prirode špediterskog odnosa slijedi da je on dužan nakon obavljenih svih

pravnih i fizičkih radnji položiti račun komitentu, tj. izvršiti obračun troškova i predati
sva dokumenta (ZOO, član 838). Dužan mu je predati i sva dokazna sredstva, ako
ih ima, na osnovu kojih bi komitent mogao ostvariti svoja prava prema trećim licima
(zahtjev iz osnova rezervisanih prava). Polaganje računa je bitno kako bi komitent
mogao izvršiti uvid u troškove te ih provjeriti, a ako je potrebno da uloži prigovor
špediteru. Ova obaveza ne dolazi u obzir kada je ugovoren forfetni stav.
Polaganje računa je posljednja obaveza špeditera. Špediter je dužan položiti

račun i u toku samog izvršenja naloga, uvijek, kada komitent to zatraži (ZOO, član
838). Nije propisana forma polaganja računa. U poslovnoj praksi, najčešće se čini
pismeno u vidu ispunjenja odštampanog obrasca (formulara) sa odgovarajućim
klauzulama.
Špediter je dužan predati komitentu sve što je primio po osnovu izvršenog

posla, a to znači i refakcije (povlastice prevozioca). U međunarodnoj špediciji
praksa je da se refakcije dijele između komitenta i špeditera.
Kod komisionog istupanja špeditera (u svoje ime a za račun komitenta) postoji

određena nesaglasnost pravnih i ekonomskih efekata, kao što je slučaj i kod
ugovora o komisionu. Primjenom pravila ugovora o komisionu (ZOO, član 787),
samim polaganjem računa špediter ustupa (cedira) na komitenta potraživanja i
prava koja je on stekao prema trećim licima kada je djelovao u svoje ime a za
račun komitenta. Pravni značaj ustupanja jeste dovođenje u neposredan pravni
odnos komitenta sa trećim licima, tako da komitent može ostvarivati svoja
potraživanja, davati prigovore i ostvarivati zahtjeve.
176
2.1. Plaćanje naknade (provizije)
Zakonska je obaveza komitenta da, prema ugovoru, plati špediteru naknadu

za izvršene usluge, odnosno izvršenje naloga. Ako visina provizije nije određena
ugovorom onda se ona plaća prema tarifi ili drugom opštem aktu špeditera, ukoliko
oni postoje. Ne može li se odrediti provizija ni na takav način pravilo je da proviziju
određuje sud (ZOO, član 839). Prema zakonu i opštim uslovima poslovanja
špeditera, komitent ostaje u obavezi platiti naknadu i u slučaju da je ugovoreno da
će proviziju platiti primalac, pa ovaj to odbije.
Provizija može biti određena u procentu ili u apsolutnom iznosu. Provizija

obuhvata cijenu špediterovog rada, usluga i sve režijske troškove koje on ima u
izvršenju naloga.
Špediter može zahtijevati naplatu provizije kada stvari preda prevoziocu

(njemačko pravo), kada se izvrši prevoz stvari (francusko pravo), a po našem
pravu, “kada špediter izvrši svoje obaveze iz ugovora o špediciji” (princip posljednje
prestacije), što je faktičko pitanje u svakom konkretnom slučaju (ZOO, član 840).
Kada komitent odustane od ugovora, špediter ima pravo na sve troškove i

srazmjeran dio naknade za do tada izvršen rad, radnje ili dio radnji (ZOO, član
828). I naknada štete može doći u obzir, ako je odustankom od ugovora špediter
pretrpio određenu štetu, što se prosuđuje po opštim pravilima obligacionog prava.
U određenim situacijama može doći do kumulacije zahtjeva. To je slučaj kada

špediter istovremeno vrši i prevoz stvari (potpuna špedicija). Špediteru tada
pripada naknada na ime prevoza (prevoznina), jer u tome dijelu ima status
prevozioca i naknada za usluge špedicije (provizija) za radnje u kojima je djelovao
kao otpremnik.
2.2. Plaćanje troškova i novčanog predujma (avansa)
Pored provizije komitent je u obavezi špediteru da naknadi i sve troškove koje

je ovaj imao u izvršenju ugovora. I logično je da ih snosi komitent pošto se otprema
ili doprema vrši po njegovom nalogu i u njegovu korist. U obzir dolaze svi troškovi
koji se prema redovnom toku stvari imaju smatrati nužnim i korisnim, bez kojih se
ne bi mogao izvršiti nalog komitenta. Polazeći od obaveza špeditera, koje su
izložene, komitent će snositi i druge troškove koje je špediter napravio u
pripremanju stvari za prevoz (troškovi pakovanja, prepakivanja, presortiranja i
drugi). Sigurno je da ne mora platiti troškove koji nisu bili nužni i korisni ili koji su
nastali zbog špediterove nepažnje, a što se utvrđuje u svakom pojedinom slučaju.
Plaćanje troškova dospijeva “odmah”, jer špediter može zahtijevati njihovo

plaćanje nakon što ih je učinio (ZOO, član 841). U pogledu dospijeća obaveze
177
plaćanja troškova postoji razlika u odnosu na dospijeće plaćanja provizije pošto
ovdje ne važi princip posljednje prestacije. Ako komitent odustane od ugovora
dužan je naknaditi špediteru sve troškove koje je ovaj imao u izvršenju naloga do
momenta odustanka (ZOO, član 828).
Zakonsko je pravo špeditera da od komitenta zahtijeva unaprijed plaćanje

predujma (avansa) za troškove koji su potrebni u izvršavanju otpreme odnosno
dopreme stvari. Isključivo je pravo špeditera hoće li ili ne kreditirati komitenta.
Komitent unaprijed uplaćuje (avansira) novčana sredstva u iznosu očekivanih
troškova u valuti u kojoj očekuje troškove. Opšti uslovi poslovanja, najčešće,
polaze od toga da je aktom davanja dispozicije komitent preuzeo na sebe obavezu:
da unaprijed predujmi novčani iznos sredstava koji se odnosi na plaćanje vozarine,
dažbina i drugih troškova koji proizlaze iz date dispozicije.
2.3. Obavještavanje o opasnim stvarima i dragocjenostima
Kada preda na otpremu stvari kojima bi mogla biti ugrožena sigurnost ljudi ili
dobara, ili bi, zbog opasnih osobina tih stvari, mogla biti nanesena šteta, komitent
je obavezan obavijestiti špeditera (ZOO, član 843). Na osnovu toga špediter je
dužan da preduzme dodatne mjere u pogledu čuvanja tih stvari, a posebno da o
tome obavijesti prevozioca. U nekim vrstama transporta prevozilac ima ovlaštenje
da uništi ili istovari opasne stvari, ako mu njihova svojstva nisu blagovremeno
saopštena.
Ako se u pošiljci nalaze dragocjenosti, hartije od vrijednosti, plemeniti metali ili

druge skupocjene stvari, “komitent je obavezan o tome obavijestiti špeditera i
saopštiti mu njihovu vrijednost u času predaje” (ZOO, član 843). Svojstva i
vrijednost ovih stvari utiču na visinu špediterove provizije, visinu osiguranja, visinu
prevoznine, a ugovori o prevozu često se zaključuju uz posebne kondicije.
IV - ODGOVORNOST I OBEZBJEĐENJE POTRAŽIVANJA
1. Odgovornost špeditera
Prilikom analize odgovornosti špeditera bitno je razlikovati sljedeće: a)

odgovornost špeditera za svoje sopstvene radnje, b) odgovornost špeditera za
treća lica, vodeći pri tome, posebno, računa da li je u pitanju podšpediter ili
međušpediter i c) odgovornost špeditera kada on ima pravni status prevozioca,
transportera ili skladištara. Razumije se, sve pod uslovom da špediter nije izdao
špediterski konosman za kombinovani transport (FBL), jer tada postoji jedinstvena
odgovornost samog špeditera po osnovu te hartije od vrijednosti, ili da nije
ugovoren forfetni stav.
178
Za svoje radnje špediter odgovara po sistemu subjektivne odgovornosti, s tim
što se njegova krivica uvijek pretpostavlja. I ovdje vrijedi opšte pravilo obligacionog
prava o dokazivanju suprotnog, pa špediter može upotrijebiti dokazna sredstva da
sa sebe skine krivicu, a time i odgovornost. Odgovornost špeditera može se
postaviti zbog neizvršenja ili neurednog izvršenja ugovora o špediciji, odnosno
nesavjesnog postupanja u izvršavanju naloga komitenta. Visinu štete dokazuje
komitent na osnovu deklarisane vrijednosti stvari predatih na otpremu odnosno
dopremu. Sporno je u teoriji da li komitent ili špediter mogu dokazivati suprotno: da
deklarisana vrijednost stvari nije realno utvrđena. Špediter odgovara i za radnje
subjekata i lica koja imaju status njegovih pomoćnika i predstavnika ili radnika jer
se njihove radnje pravno imaju smatrati radnjama špeditera.
Špediter neće odgovarati ako dokaže da je šteta nastala uslijed više sile,
događaja koji se kvalifikuje kao slučaj, prirode i svojstava stvari ili radnji lica za koje
on ne odgovara. Ne odgovara za radnje i propuste komitenta i njegovih ugovornih
partnera.
Kada se radi o odgovornosti špeditera za treća lica sa kojima je zaključio
ugovore, postoje velike razlike u nacionalnim pravima. Prema francuskom pravu,
koje je sa stanovišta odgovornosti špeditera i najstrožije, špediter odgovara za rad
trećih lica, tj. za sve vrijeme od trenutka prijema stvari do njihove predaje primaocu
u mjestu opredjeljenja. Po njemačkom pravu, špediter odgovara za izbor trećih lica,
ali se može ugovoriti i odgovornost za njihov rad. Švajcarsko pravo predviđa
odgovornost za rad prevoznika, u granicama regresnog zahtjeva, a za izbor ostalih
trećih lica. U anglosaksonskom pravu, špediter djeluje kao jedna vrsta agenta, u
ime i za račun komitenta, pa se pravni odnos neposredno zasniva između
komitenta i trećih angažovanih lica.
U našem pravu prihvaćen je njemački sistem. “Špediter odgovara za izbor

prevozioca, kao i za izbor drugih lica sa kojima je u izvršavanju naloga zaključio
ugovor” (skladištara, lučkog stivadora i drugih). Pravilo je dispozitivne prirode jer
špediter ugovorom sa komitentom može preuzeti odgovornost “i za rad trećih lica”
(ZOO, član 834). Radnje koje špediter preduzima prema trećim licima u cilju
rezervacije, obezbjeđenja, prava svoga komitenta (sastavljanje zapisnika o stanju
stvari, ulaganje prigovora, reklamacije) imaju se smatrati kao njegove sopstvene
radnje.
Glavni špediter, koji je zaključio ugovor sa komitentom, može angažovati

podšpeditera i međušpeditera. Između podšpeditera i međušpeditera postoje bitne
razlike koje se ogledaju u osnovu angažovanja i odgovornosti prvog, glavnog
špeditera, za njih.
Podšpediter je drugi špediter, profesionalac iste struke kao i glavni špediter,

koga u izvršavanju naloga komitenta angažuje glavni špediter. Umjesto da sam
izvrši nalog, glavni špediter, ali ne i komitent, taj rad povjerava nekom drugom
špediteru. Osnov angažovanja je isključivo volja glavnog špeditera o čemu se
komitent obično samo obavještava. Podšpediter je pomoćnik glavnog špeditera,
179
koji i dalje ostaje u pravnom odnosu sa komitentom, pa se pravno smatra da glavni
špediter izvršava nalog komitenta. Stoga je i usvojeno pravilo da za rad svoga
pomoćnika, podšpeditera, komitentu odgovara glavni špediter. Zakon je u tome
izričit: “Otpremnik koji izvršenje naloga povjeri drugom otpremniku umjesto da ga
sam izvrši, odgovara za njegov rad” (ZOO, član 834). Zakonska odgovornost
glavnog špeditera za podšpeditera ne može se ugovorom isključiti niti ograničiti.
Međušpediter je, takođe, drugi špediter i stručnjak iste branše, koga glavni
špediter angažuje iz reda svojih “korespondentnih” špeditera u cilju racionalnije i
ekonomičnije otpreme odnosno dopreme stvari. Angažuje se na osnovu izričitog ili
prećutnog ovlaštenja komitenta ili, pak, “ako je to očigledno u interesu komitenta”
(ZOO, član 834). Osnov angažovanja međušpeditera jeste ovlaštenje komitenta ili
faktička činjenica (očigledan interes) što nije slučaj kod podšpeditera. Stoga postoji
i bitno drugačiji sistem odgovornosti glavnog špeditera za međušpeditera. Glavni
špediter odgovara samo za izbor, ne i za rad, međušpeditera. Pravilo je
dispozitivne prirode te glavni špediter ugovorom sa komitentom može preuzeti
odgovornost i za rad međušpeditera, dakle, da pojača svoju odgovornost.
U nekim slučajevima špediter vrši i prevoz stvari (puna špedicija) ili skladišti
stvari u vlastitom skladištu, što se često dešava kod zbirne špedicije. Kada špediter
prevozi ili skladišti stvari, on u obavljanju tih poslova ima status transportera
odnosno skladištara i na njega se primjenjuju pravila koja važe za te subjekte, za
slučaj oštećenja ili gubitka stvari odnosno zakašnjenja. Zato je sa stanovišta
odgovornosti bitno jasno utvrditi: do kojega momenta je špediter djelovao u funkciji
špeditera, a od kojega kao prevozilac ili skladištar.
Opšte je pravilo u našem pravu da se zakonska pravila o odgovornosti

špeditera za treća lica “ne mogu ugovorom isključiti niti ograničiti” (ZOO, član 834).
Minimalna zakonska odgovornost za treća lica, ispod koje se ne može, jeste
odgovornost za njihov izbor, a za podšpeditera za rad. Odgovornost za sopstvene
obaveze špeditera, koje proističu iz imperativnih zakonskih pravila, ne bi se mogle
isključivati ili ograničavati. Ugovaranje klauzula o neodgovornosti tzv.
egzoneracionih klauzula je nedopušteno. U poslovnoj praksi, ograničavanje
odgovornosti špeditera manifestuje se kroz široko tumačenje instituta više sile,
prebacivanje tereta dokazivanja na komitenta, određivanje unaprijed obima
špediterove odgovornosti.
2. Obezbjeđenje potraživanja špeditera
U cilju obezbjeđivanja potraživanja koja je stekao izvršavanjem ugovora o

špediciji (provizija i troškovi) špediter ima pravo koristiti zakonsko založno pravo i
pravo retencije (pridržaja). Ta prava se ugovorom ne mogu isključiti.
Korištenje ovih prava je ograničeno u pogledu objekta i vremena. Prava zaloge

i retencije se protežu na stvari iz ugovora o špediciji iz kojega potiče samo
potraživanje. Između njih treba da postoji pravni koneksitet. Za ostvarivanje
potraživanja iz jednog ugovora, špediter ne može upotrijebiti pravo zaloge i
180
retencije na stvarima do kojih je došao u državinu izvršavajući drugi ugovor o
špediciji istog komitenta. U pogledu vremena korištenja ovih prava važi pravilo:
špediter se njima može služiti sve dok stvari drži u svojoj fizičkoj vlasti (ima
državinu) ili dok ima u rukama ispravu pomoću koje može raspolagati stvarima
(ZOO, član 846). Sadržina prava zaloge i retencije ista je kao i kod ostalih ugovora.
Ako je u izvršavanju jednog ugovora učestvovalo više špeditera, kasniji

špediter je dužan starati se o ostvarivanju potraživanja prethodnih špeditera. U
slučaju da posljednji špediter isplati prethodnom špediteru i prevozniku njihova
potraživanja koja oni imaju prema nalogodavcu (komitentu) tada na njega prelaze,
po zakonu, i sva njihova potraživanja (zakonska subrogacija) kao i pravo zaloge
(ZOO, član 846).
V - POSEBNI SLUČAJEVI ŠPEDICIJE
1. Fiksna (forfetna) špedicija
Kada zahtijevaju interesi komitenta i špeditera, ugovora se fiksna ili forfetna

špedicija. Fiksna špedicija se nikada ne pretpostavlja nego se izričito ugovara, jer
su njena pravna dejstva bitno drugačija i za komitenta i za špeditera. Obično se
ugovara posebna klauzula koja se u poslovnom svijetu naziva “forfetni stav” ili
kraće “forfet”.
Dvije su osnovne pravne karakteristike fiksne špedicije. Prva, ugovara se

naknada u fiksnom iznosu i druga karakteristika, špediter, po zakonu, odgovara za
rad prevozioca i trećih lica koja je angažovao u izvršenju naloga komitenta. Fiksna
naknada je ukupna novčana svota koja obuhvata proviziju špeditera, vozarinu
prevozioca i sve ostale troškove (osiguranja, uskladištenja, carina i drugih javnih
dažbina i sl.). Fiksni iznos sadrži sve izdatke komitenta za konkretni posao
špedicije. Ugovorom se može predvidjeti da fiksna naknada (forfetni stav) ne
obuhata sve naprijed navedene stavke. Ako je ugovorena fiksna naknada, a nije
specificirano šta obuhvata, pretpostavlja se da obuhvata sve naknade i sve
troškove vezane za realizaciju tog ugovora o špediciji (ZOO, član 844).
Čim je ugovorena fiksna naknada, špediter strožije odgovara - za rad trećih

lica, i to je zakonska odgovornost koja se ne može ugovorom isključiti. Smisao
pojačane odgovornosti špeditera jeste u tome da u ovakvim slučajevima više vodi
računa o stručnosti i kvalitetu rada lica koja angažuje. Inače, blaža odgovornost
(samo za izbor) mogla bi imati za posljedicu da špediter prilikom angažovanja
trećih lica preferira cijenu njihovih usluga, a zapostavi kvalitet.
181
2. Zbirna (skupna) špedicija
Zbirna ili skupna špedicija podrazumijeva takvu organizaciju otpreme stvari

kada špediter skuplja (sabire) pojedinačne pošiljke od različitih komitenata i formira
zbirne tovare (pošiljke), koje na osnovu ugovora sa prevoziocem, transportuje u
određene putne pravce odnosno odredišta. Umjesto da vrši otpremu svake pošiljke
svakog komitenta posebno (odvojeno), on na jednom mjestu, obično u sabirnom
centru, formira velike pošiljke (zbirni tovari). Pri tome se redovno ostvaruje
saradnja više špeditera koji zajednički prikupljaju robu u sabirni centar.
Ekonomski značaj zbirne špedicije jeste u sljedećem: prevoz je jeftiniji jer

transporter redovno daje izuzetne povlastice pošto bolje i potpunije iskorištava
svoje prevozne kapacitete; organizuje se prevoz koji obezbjeđuje primjenu nižeg
tarifnog stava (kod željeznice zbirni tovar se prevozi kao kolska, vagonska, pošiljka
jer je njen prevoz jeftiniji od prevoza denčanih pošiljki); manipulacije robom se
smanjuju, a time i troškovi; ostvaruje se veća poslovna saradnja špeditera i
prevoznika čime se ujednačava praksa i tehnika otpreme uz podizanje kvaliteta.
Sam špediter stiče pravo na posebnu dodatnu naknadu, ekstra zaradu.
Opšte je pravilo u našem pravu, da špediter ima ovlaštenje za organizovanje

zbirne špedicije. Isključenje zbirne špedicije mora biti ugovorom predviđeno (ZOO,
član 845). Špediter ima pravo na “posebnu dodatnu naknadu” u slučaju da se
zbirnom špedicijom postigne pozitivna razlika u vozarini u korist komitenta. Kod
zbirne špedicije važi specijalno pravilo o pojačanoj odgovornosti špeditera za rad
prevozioca. Naime, špediter odgovara za gubitak ili oštećenje stvari “nastale za
vrijeme prevoza”, do čega, inače, ne bi došlo da nije organizovana zbirna špedicija
(ZOO, član 845).
182
GLAVA DRUGA
UGOVOR O PREVOZU STVARI ŽELJEZNICOM
I - POJAM UGOVORA I PRAVNI IZVORI
1. Pojam ugovora
Ovaj ugovor uobičajeno se naziva ugovorom o prevozu stvari (robe). To je

takav ugovor kojim se željeznica, kao transporter, obavezuje da stvar preveze do
uputne stanice i preda je primaocu, a pošiljalac se obavezuje da željeznici isplati
ugovorenu prevozninu (vozarinu). Stvar ili stvari se prevoze od otpravne do uputne
stanice koje se nalaze u jednoj zemlji (unutrašnji željeznički saobraćaj) ili u
različitim zemljama (međunarodni željeznički saobraćaj).
Željeznica ima veliki značaj za privredni razvoj zemlje kako sa unutrašnjeg

tako i sa međunarodnog stanovišta. Ne ulazeći u razmatranje pitanja ekonomske
politike o ogromnoj važnosti saobraćaja uopšte, posebno željezničkog,
pomenućemo samo činjenicu da željeznica obavlja saobraćaj javnog karaktera.
Velika zainteresovanost svake države za željeznički saobraćaj, kao jedan od
osnovnih oblika prevoza stvari, uslovljava takvu organizaciju, funkcionisanje i
pravna pravila da se na prvom mjestu vodi računa o njenoj javnoj funkciji, o
potrebama privrede uopšte, proizvodnje i tržišta. Uvijek se polazi od mogućnosti
željeznice i njenoj tehničkoj organizaciji i opremljenosti. Iz konkurentskih razloga
redovno se uz prevoz željeznicom koriste i druge vrste prevoza kako bi se
transport stvari obavio “od vrata do vrata” odnosno “od skladišta do skladišta”.
2. Pravni izvori
Značaj željezničkog saobraćaja uticao je da se u ovoj oblasti unificiraju pravila

na međunarodnom planu. Već je 1890. godine donesena Međunarodna konvencija
o prevozu robe na željeznicama (CIM ili Bernska konvencija) koja je imala osam
revizija. Na osmoj reviziji 1980. godine u Bernu donesen je novi tekst Konvencije
pod nazivom - Konvencija o međunarodnim željezničkim prevozima (COTIF), koja
ima nekoliko dodataka. Jedan dodatak se odnosi na prevoz stvari - Jadnoobrazna
pravila o ugovoru o međunarodnom prevozu robe željeznicama (JP-CIM). Tu su,
takođe, uključena i sljedeća pravila: pravila o prevozu opasne robe (RID), prevozu
kola korisnika prevoza (RIP), prevozu kontejnera (RICo) te prevozu ekspresnih
pošiljki (RIEx). Tokom 1994. godine donesena je uredba o pristupanju BiH ovoj
konvenciji. U Ženevi je usvojena Konvencija UN o međunarodnom multimodalnom
(kombinovanom) prevozu robe (1980).
U svakoj zemlji željeznički saobraćaj je regulisan nizom zakonskih i drugih

propisa. Dobar dio materije je administrativne prirode (bezbjednosti na putevima,
saobraćajna sredstva, regulisanje saobraćaja i dr.). Sa stanovišta imovinskih
183
odnosa u ovoj materiji primarni izvori su Zakon o ugovorima o prevozu u
željezničkom saobraćaju (skraćeno ZUPŽS) 179 i Zakon o obligacionim odnosima
(skraćeno ZOO). ZOO sadrži opšta i jedinstvena pravila za sve vrste prevoza
(ZOO, član 648 - 680) i ima značaj supsidijarnog izvora. U autonomne izvore
spadaju tarife koje imaju karakter opštih uslova poslovanja (prevoza) i zato moraju
biti javno objavljene na propisan ili uobičajen način.
II - ZAKLJUČIVANJE UGOVORA
1. Ugovor je neformalan i realan
U pravnoj teoriji ne postoji jedinstven stav o prirodi ovog ugovora sa stanovišta

forme. Spor se sastoji u tome: da li je ugovor formalan ili je neformalan, kakav je
pravni značaj tovarnog lista kod zaključivanja ugovora, te kada se ima smatrati da
je ugovor zaključen? Inače, jedinstven je stav teorije da je ugovor realan.
Prema zakonskim rješenjima, ugovor o prevozu stvari željeznicom je zaključen

kada željeznica primi stvari na prevoz sa tovarnim listom. Prijem se potvrđuje
stavljanjem datuma i žiga otpravne stanice (može i otisak računara) na tovarni list.
Žigosani tovarni list vrijedi kao “dokaz o zaključenju i sadržini ugovora o prevozu”
(ZUPŽS, član 29, JP-CIM, član 11). Ovjereni tovarni list je, dakle, dokazno sredstvo
o zaključenom ugovoru, a po međunarodnim pravilima i o “sadržaju ugovora” te se
izdaje u momentu predaje stvari na prevoz. Nedostatak ili neispravnost tovarnog
lista (nije stavljen žig) ne znači da ugovor nije zaključen.
Ugovorom o prevozu, prema zakonu, određuje se: broj tovarnih listova koji se
izdaju, vrste tovarnih listova, rok utovara, rok isporuke, rok odnošenja stvari, način
slanja izvještaja o prispijeću pošiljke i dr. (ZUPŽS, član 35, 37, 55, 56, 63). Prema
tome, tovarni list, kao pismena isprava, ne predstavlja pisanu formu ugovora i on
180
može biti zaključen u bilo kojoj formi. Izdavanje tovarnog lista zamagljuje
postojanje ugovora upravo zato što je ugovor neformalan.
Ugovor o prevozu stvari željeznicom je realan, jer je za njegov nastanak

potrebna predaja stvari na prevoz. Sam sporazum, tj. saglasnost volja, nije samo
po sebi dovoljno. Za razliku od opšteg tipa realnih ugovora, za nastanak ovog
ugovora (zaključenje), pored predaje stvari potrebna je još jedna činjenica -
izdavanje ovjerenog tovarnog lista.
179
Tekst Zakona (Sl. list SFRJ broj 2/73, 17/90 - preuzet Uredbom Sl. list RBiH, broj 2/92).
180
Suprotno, Ivošević dr Borislav, Osnovi Saobraćajnog prava, NIO Univerzitetska riječ, Titograd, 1983, str. 112.
184
2. Tovarni list i prenosivi tovarni list
Tovarni list je javna isprava čiji je minimalni sadržaj određen zakonom,

odnosno međunarodnim pravilima, a koji se izdaje prilikom prijema stvari na
prevoz. U poslovnom prometu njegov je formular (obrazac) tipiziran,
standardizovan, tako da se u svakom pojedinačnom slučaju predaje robe na
prevoz upisuju u odgovarajuće rubrike (stavke) referentni podaci.
Obligatorni sastojci tovarnog lista su: mjesto i datum sastavljanja; naziv uputne
stanice (prema imeniku željezničkih stanica); ime i prezime primaoca ili naziv
primaoca i njegova adresa; vrsta i masa (težina) stvari; broj kola; ime i prezime ili
naziv pošiljaoca; žig otpravne stanice; prevozni i drugi troškovi kao i spisak isprava
koje se prilažu uz tovarni list. Tovarni list može sadržavati i ostale, fakultativne,
elemente kao što su rok isporuke i drugo (ZUPŽS, član 34.). Tovarni list se ne
može zamijeniti (supstituirati) drugim ispravama niti se druge isprave mogu
saobraziti tovarnom listu.
Određeno je koje podatke unosi (popunjava) pošiljalac, a koje željeznica. Za

tačnost podataka koje unosi pošiljalac ili od njega ovlašteno lice, odgovara sam
pošiljalac i snosi pravne posljedice u slučaju neispravnosti, netačnosti ili
nepotpunosti tih podataka i izjava. Čak i kada te podatke, po zahtjevu stranke,
upiše lice zaposleno na željeznici (službenik željeznice) odgovornost snosi
pošiljalac. Ova činjenica ukazuje na specifičnost ugovora kao i na to da tovarni list
nije ugovor.
Donosilac tovarnog lista smatra se punomoćnikom pošiljaoca i ovlašten je da u

njegovo ime preduzima potrebne radnje, te da dopunjuje i mijenja izjave upisane u
tovarnom listu. Ako je donosilac tovarnog lista adresat (primalac prevezene stvari)
onda prijemom tovarnog lista on ulazi u ugovorni odnos i postaje stranka u
ugovoru. U tome slučaju radnje preuzima u svoje ime, a ne kao punomoćnik
pošiljaoca.
Tovarni list se uvijek popunjava u više primjeraka. Željeznica stavlja žig i na

duplikat predajući ga pošiljaocu, dok tovarni list prati pošiljku. Prema domaćim i
međunarodnim pravilima duplikat nema važnost tovarnog lista pa se na osnovu
njega ne bi mogao vršiti prijem stvari. Duplikat može poslužiti kao legitimacioni
papir za postavljanje zahtjeva za izmjene ugovora ili dokaz da su plaćeni prevozni
troškovi (vozarina) ili kod izvoznih poslova kao dokument za plaćanja preko banke
(dokument uz akreditiv).
Pravilo je da se za svaku pošiljku, a kada se radi o vagonskoj pošiljci (robi) za

svaki kolski tovar, izuzev za predmete za čije je prevoženje zbog dimenzija
potrebno više kola, mora ispuniti i predati poseban tovarni list. Inače, u transportu
je izraz “pošiljka” stručni termin i označava jednu ili više stvari koje se predaju na
prevoz jednom prevoznom ispravom (tovarnim listom, prtljažnicom).
185
Tovarni list i njegov duplikat nisu hartije od vrijednosti, jedinstven je stav
teorije, i ne mogu se prenositi na treća lica. U mnogim zemljama javljaju se zahtjevi
poslovnog svijeta da duplikat dobije svojstvo hartije od vrijednosti, da se može
prenositi (negocijabilnost), što bi značilo da se njime može trgovati za vrijeme dok
je roba na putu.
Željeznica i pošiljalac se mogu sporazumjeti da prevozilac izda prenosivi

tovarni list koji može glasiti “po naredbi” ili “na donosioca”. U tom slučaju mora
izričito biti navedeno da se radi o prenosivom tovarnom listu kojega potpisuju obje
strane. Na duplikatu se označava da je izdat prenosivi tovarni list, a isto vrijedi i za
prepise, ako su sačinjeni. Pošto je prenosivi tovarni list vrijednosni papir, on ima i
posebna pravna dejstva (načelo inkorporacije). Uslovi ugovora o prevozu i tarife
obavezuju imaoca prenosivog tovarnog lista, koji nije pošiljalac samo ako su ti
uslovi sadržani u tovarnom listu ili se prenosivi tovarni list na njih izričito poziva.
Može se prenositi (transferisati) indosamentom ako glasi “po naredbi”, odnosno
predajom iz ruke u ruku, ako glasi “na donosioca”. Za pravna dejstva indosamenta i
njegov oblik važe propisi mjeničnog prava (Zakon o mjenici), izuzev odredaba koje
se odnose na regres (ZUPŽS, član 38).
3. Ograničenja slobode ugovaranja
Kod prevoza stvari željeznicom postoje izvjesna ograničenja slobode

ugovaranja koja proizlaze iz propisa ili same tehnike zaključivanja ugovora.
Ograničenje slobode ugovaranja za pošiljaoca ogleda se u tome što je dužan za
svaku pošiljku, po pravilu, da preda posebno ispunjen tovarni list i to na obrascu
(formularu), koji obavezno sastavlja željeznica saglasno opštim uslovima
poslovanja i tarifi. Pošiljalac popunjava određene podatke unoseći ih u tovarni list
vodeći pri tome računa o uslovima iz željezničke tarife. Ovakva tehnika
zaključivanja ugovora ograničava pošiljaoca u konstituisanju prava i obaveza, u
slobodi njihovog određivanja, jer je u dobrom dijelu sve unaprijed određeno.
Za željeznicu je ta sloboda ugovaranja još ograničenija zbog javnopravnog

karaktera njene djelatnosti. Najprije, ona se ogleda u obaveznom ugovaranju i
ograničenjima u izboru saugovarača. Željeznica ne može odbiti nikoga ko želi
sklopiti sa njom ugovor o prevozu, ako su ispunjeni propisani uslovi. Pri vršenju
svojih usluga željeznica, po svemu, funkcioniše kao organizacija koja treba da
sprovodi kogentne odredbe zakona i tarife, a manje kao stranka iz ugovora kojoj je
ostavljeno da prilikom ugovaranja iznalazi najpovoljnija rješenja za ostvarivanje
svojih poslovnih interesa. Željeznica je dužna primiti stvari na prevoz, ako su
ispunjeni ovi uslovi:
a) prevoz se može izvršiti bez odlaganja, po redovnom toku stvari;
b) prevoz tih stvari nije zabranjen;
c) stvari su podesne za prevoz, po obliku, obimu, masi;
d) prevoz je moguć redovnim prevoznim sredstvima željeznice i
e) prevoz nije onemogućen okolnostima koje željeznica ne bi mogla spriječiti,
otkloniti ili izbjeći.
186
Željeznica je dužna obavljati prevoz stvari po redu vožnje (voznom redu) kao i
kod svakog linijskog saobraćaja, a prevoz može obustaviti samo pod uslovima koji
su određeni zakonom. Za prevoz nekih stvari mogu biti propisani posebni uslovi
(opasne stvari) i njih će željeznica primiti na prevoz samo ako su ispunjeni i ti
posebni uslovi.
Specifičnost ovog ugovora ogleda se i u slobodi raspolaganja ugovorom.

Ugovor se može jednostrano izmijeniti nalozima koje daje pošiljalac ili imalac prava
iz prenosivog tovarnog lista. Radi se, zapravo, o posebnim slučajevima kada se na
osnovu jednostrane izjave volje, uz ispunjenje odgovarajućih uslova, sam ugovor
može izmijeniti ili raskinuti. U suštini, specifičnosti koje se manifestuju u
ograničavanju slobode ugovaranja proizlaze iz samog karaktera djelatnosti koju
obavlja željeznica i statusa željezničkih organizacija.
III - ELEMENTI UGOVORA
Uobičajeno je da se u bitne elemente ovog ugovora ubraja veći broj sastojaka,

nego što je to tipično kod ugovora poslovnog prava. Kako se ugovor zaključuje
predajom stvari na prevoz i predajom popunjenog tovarnog lista u koji se unose
određeni podaci, najčešće se sastojci samog tovarnog lista uzimaju kao bitni
elementi ugovora o prevozu stvari željeznicom. Ako se uz tovarni list šalju određeni
dokumenti onda se mora priložiti i spisak tih dokumenata (isprava). Na osnovu
svega toga mogu se odrediti tipični bitni elementi ovog ugovora.
1.1. Ugovorne strane
Ugovorne strane su prevozilac (željeznica) i pošiljalac, mada se obično one

nazivaju “željeznica” i “stranka”. U ime željeznice pojavljuje se željeznička
transportna organizacija koja redovno ima status javnog preduzeća (javne
korporacije). Stvari se predaju na prevoz u otpravnoj ili otpremnoj stanici
željeznice. Inače, opšti pojam “stanica” označava: željezničke stanice, luke
plovidbenih linija i sve ostale poslovnice transportnih organizacija otvorene radi
izvršenja nekog od ugovora o prevozu.
Druga ugovorna strana je pošiljalac, lice koje predaje stvar na prevoz, a koje
ne mora biti i sopstvenik robe. Taj posao i zaključenje ugovora o prevozu može se
povjeriti različitim subjektima (zastupniku, špediteru) što se obično vrši u
međunarodnom prevozu.
Željeznica se ne upušta u ispitivanje sa kime zaključuje ugovor, te da li je to

lice (pravno ili fizičko), koje predaje stvari na prevoz, istovremeno i njihov vlasnik.
Od svakog ko preda stvari i podnese uredno ispunjen tovarni list otpravna stanica
187
željeznice primiće stvari i ovjeriti žigom tovarni list. Pri tome pošiljalac mora u
tovarni list upisati svoj tačan naziv ili ime i prezime sa adresom i potpisati tovarni
list, odnosno staviti faksimil potpisa ovlaštenog lica.
1.2. Primalac
Primalac je lice ovlašteno da u uputnoj (istovarnoj) stanici iskupi tovarni list i

preuzme stvar ili stvari. Faktički je to lice na koje je pošiljka adresirana. Za
primaoca se može označiti samo jedno fizičko lice ili jedan pravni subjekt, ne može
ih biti više. Tovarne listove sa neodređenim adresiranjem primaoca željeznica neće
primiti, a ako se to desi tražiće od pošiljaoca odgovarajuće upute.
Pošiljalac stvari može uputiti na svoje ime što znači da isto lice može biti i
pošiljalac i primalac. Neke željeznice dozvoljavaju da se kao primalac naznači
uputna stanica ili službenik te stanice.
Ako je izdat prenosivi tovarni list po naredbi, primalac je posljednje lice na koje
je indosamentom prenesen tovarni list (indosatar). Ali, kod prenosivog tovarnog
lista na donosioca, svojstvo primaoca ima svako lice koje prezentira željeznici
takav tovarni list.
1.3. Uputna stanica
Uputna stanica (mjesto opredjeljenja, istovarna stanica) je ona željeznička

stanica do koje stvar treba da se preveze, u koju se roba upućuje. Stanica mora biti
navedena prema službenom imeniku željezničkih stanica. Kao mjesto istovara
može biti označen i industrijski kolosijek u nekom mjestu ili poslovnoj organizaciji.
Za netačno, nejasno ili neprecizno upisivanje uputne stanice odgovara pošiljalac,
ukoliko bi se desilo da željeznica primi tovarni list sa tako naznačenom uputnom
stanicom. Posljedice pogađaju pošiljaoca (docnja sa isporukom prema
saugovaraču, kvar ili oštećenje stvari, plaćanje dangubnine željeznici).
1.4. Predmet prevoza (stvari)
U saobraćajnom pravu svaka stvar koja se prima na prevoz ima karakter

“robe”. Vrsta, količina i masa (težina) stvari upisuju se u tovarni list. Označavaju se
komercijalnim nazivima ili nazivom koji je upotrijebljen u tarifi. Neke stvari su
isključene iz prevoza željeznicom dok je za druge prevoz ograničen. Od prevoza
željeznicom takođe su isključene stvari (predmeti) koje ima pravo da prevozi samo
pošta. Neke stvari se mogu primiti na prevoz uslovno (IP-CIM, članovi 4 i 5).
Željeznica može provjeravati podatke o sadržini, broju i masi pošiljke. Kod

denčanih (komadnih) pošiljki, kao i kod kolskih, ako se sastoje od više komada
navodi se broj komada, ambalaža i masa (težina). Kad se radi o stvarima koje
trebaju biti upakovane, takve stvari se mogu predati na prevoz željeznici samo ako
su upakovane na odgovarajući način i mogu izdržati prevoz, kako bi se sačuvale
188
od propasti ili oštećenja. Uslijed nedostatka ili manjkavosti u pakovanju željeznica
može odbiti prijem stvari na prevoz ili iste primiti uz zahtjev da pošiljalac u
tovarnom listu potvrdi nedostatke u pakovanju. U tom slučaju pošiljalac preuzima
na sebe odgovornost za štetu.
Žive životinje se mogu prevoziti željeznicom ukoliko se to ne protivi

veterinarsko-sanitarnim propisima i ako je po ocjeni otpravne stanice isključena
svaka opasnost po ljude i životinje, kao i svaka mogućnost oštećenja stvari.
Obezbjeđuju se i naročiti uslovi prevoza (hranjenje i pojenje).
1.5. Mjesto i datum
Kao mjesto i datum zaključenja ugovora, po pravilu, važe mjesto i datum

navedeni na žigu otpravne stanice koji ona stavlja na tovarni list pošto primi stvari
na prevoz. Za lako kvarljive stvari i žive životinje navodi se i čas prijema u duplikatu
tovarnog lista.
1.6. Prevozni i drugi troškovi
Cijena usluga željeznice određena je tarifom. Prevoznina (vozarina) i troškovi

prevoza unose se u tovarni list. Ako se oni unesu pogrešno ili se uopšte ne unesu,
ugovor važi i to sa cijenom koju predviđa tarifa. Naplata cijene po tarifi nije samo
pravo željeznice nego i njena obaveza. Inače, tarifa obavezuje obje ugovorne
strane. Zato se cijena i svi prevozni troškovi (dodatak na vozarinu, naknade za
sporedne usluge i dr.) mogu utvrditi i naknadno, a obje strane imaju pravo na
njihovu ispravku prema tarifi. Ukoliko postoje izuzeci oni su izričito navedeni
propisima.
Tarifom je određena vozarina za pojedine vrste stvari, način prevoza, vrsta

vozova na pojedinim relacijama, kao i drugi elementi za izračunavanje troškova,
sporednih naknada i taksa. Zato se u tovarni list moraju unijeti sve vrste stvari koje
se šalju tim jednim dokumentom. Ne učini li tako pošiljalac, željeznica naplaćuje
vozarinu za sve stvari date na prevoz po najvišem tarifnom stavu koji vrijedi za
jednu vrstu stvari iz pošiljke. Prevozni troškovi u međunarodnom saobraćaju
određeni su domaćom tarifom, ako o tome nema posebne međunarodne tarife (JP-
CIM, član 6).
1.7. Obavljanje određenih radnji i spisak isprava
Ako je predviđeno da prilikom prevoza stvari treba obaviti neke radnje

(carinjenje, veterinarski ili fitopatološki pregled i dr.), pa je ta obaveza povjerena
željeznici, pošiljalac je obavezan priložiti odgovarajuće isprave. Prevozilac nije
dužan ispitivati da li su priložene isprave dovoljne ili tačne (ZUPŽS, član 47).
Obavljanje ovih radnji željeznica može povjeriti stručnim organizacijama i licima.
189
2. Nebitni elementi ugovora
Kod ovog ugovora postoje i nebitni elementi koji se mogu ugovarati. U tovarni
list se mogu unositi samo one klauzule koje su predviđene zakonom ili tarifom ili su
uobičajene u međunarodnom saobraćaju. Sve ostale izjave nisu dopuštene i ne
obavezuju željeznicu. Za klauzule koje se unesu u tovarni list plaća se posebna
naknada utvrđena tarifom.
Prema okolnostima slučaja u tovarni list se mogu unositi sljedeće notifikacije i

izjave.
2.1. Prevozni put
Pošiljalac može odrediti pravac prevoza (prevozni put) samo za brzovoz, za

slučajeve koji su tarifom predviđeni, kao i za prevoz stoke. Po pravilu, željeznica je
slobodna u izboru puta kojim će stvari prevesti, ali vozarinu može zaračunati samo
za put koji je najpovoljniji za korisnika prevoza.
2.2. Franko carina
Upisivanjem klauzule “franko carina” pošiljalac obavezuje željeznicu da obavi

carinske i druge formalnosti, ako su potrebne prilikom prevoza. Pošiljalac može
odrediti stanicu na kojoj će željeznica obaviti te radnje. Može zahtijevati da ga
željeznica o tome obavijesti kako bi on ili njegov zastupnik prisustvovao carinjenju.
2.3. Pouzeće
U tovarnom listu pošiljalac može označiti da stvar šalje pouzećem i naznačiti

iznos pouzeća (iznos kojim se stvari opterećuju). Pouzeće je nalog željeznici da
stvari izda primaocu samo pod uslovom da primalac plati naznačeni iznos na ime
pouzeća. Pošiljka se može opteretiti pouzećem najviše do vrijednosti stvari koje se
prevoze. Tarifom se može odrediti najniža granica pouzeća.
2.4. Mješoviti (kombinovani) prevoz
Izjavom u tovarnom listu pošiljalac može zahtijevati da željeznica stvari preda

drugom prevozniku na dalji prevoz do mjesta u koje se one upućuju (drugoj
željeznici, drumskom prevozniku, brodaru). Željeznica je obavezna po tome
postupiti. Ako nije određeno prevozno sredstvo željeznica će ga sama izabrati u
kome slučaju odgovara za izbor prevozioca. Željeznica može i sama izvršiti nalog o
daljem prevozu vlastitim prevoznim sredstvima.
2.5. Provjera pošiljke
Pošiljalac može zahtijevati od željeznice da utvrdi masu i broj komada stvari

koje su predate na prevoz. Utvrđenu masu, količinu i broj komada željeznica je
190
dužna upisati u tovarni list i ovjeriti. Čak ako masu ne bi mogla utvrditi na otpravnoj
stanici, dužna je to učiniti na usputnoj stanici gdje je moguće.
2.6. Vrijeme isporuke
U tovarni list se može unijeti odredba o vremenu za koje je prevozilac dužan

prevesti stvari (rok isporuke). Ako rok isporuke nije utvrđen, između stranaka važe
dispozitivna pravila zakona (ZUPŽS, član 56).
2.7. Klauzula “ostaje na stanici”
U tovarni list se može unijeti, kao posebna, klauzula “ostaje na stanici”. To

znači da željeznica nije dužna nikoga izvještavati o prispijeću pošiljke na uputnu
stanicu. Pretpostavka je da će pošiljalac ili primalac doći po pošiljku.
2.8. Smetnje
Pošiljalac može posebno upisati instrukcije šta treba željeznica da radi, ako bi
pri prevozu ili izdavanju stvari došlo do određenih smetnji. Tako može odrediti da
se u slučaju smetnji pošiljka vrati u otpravnu stanicu. Smetnje nastaju uslijed udesa
ili nezgode. Udes je vanredni događaj koji je prouzrokovao znatnu materijalnu štetu
ili veći prekid (sudar, nalet ili iskliznuće voza). Nezgoda, kao vanredan događaj,
181
dovodi do manje materijalne štete, manjeg prekida ili ugrožavanja prometa.
2.9. Obezbjeđenje uredne isporuke
U posebnu rubriku u tovarnom listu “obezbjeđenje uredne isporuke” pošiljalac

može upisati određeni novčani iznos. U tom slučaju željeznica namiruje pošiljaocu,
pored štete za gubitak, oštećenje ili zadocnjenje, i drugu dokazanu štetu do visine
naznačenog obezbjeđenja. Naknada za obezbjeđenje uredne isporuke računa se
za cijeli prevozni put (ZUPŽS, član 75; JP-CIM, član 16).
2.10. Rok utovara
Stranke se mogu posebno sporazumjeti o roku utovara, tj. vremenu u kome je

pošiljalac dužan utovariti stvari u vagon. Protekom toga roka nastaju nepovoljne
pravne posljedice za pošiljaoca (plaćanje posebne naknade i dr.).
2.11. Obavještavanje o prispijeću pošiljke
To je element kojim se utvrđuje kada i na koji način će željeznica obavijestiti

primaoca o prispijeću pošiljke na uputnoj stanici. Ako nije određeno primjenjuju se
dispozitivna pravila zakona (ZUPŽS, član 57).
181
Zakon o sigurnosti željezničkog prometa, čl. 5 (Sl. list RBiH, br. 33/95)
191
IV - OBAVEZE I PRAVA STRANAKA
1. Obaveze željeznice
Djelatnost željeznice, kao što je već rečeno, ima elemenata javnog karaktera u
čijoj regulaciji znatno participira država, jer joj je to važno “polje korisne
intervencije”. Učešće države ogleda se u određivanju statusa željezničkih
organizacija kao javnih preduzeća, a u ugovornom pravu kroz detaljnije regulisanje
prava i obaveza strana zakonom i drugim propisima. Zainteresovanost država u
ovoj materiji ispoljena je i kroz unifikaciju pravila željezničkog prevoza na
međunarodnom planu (COTIF). Prema domaćem pravu postoje ove obaveze
željeznice koje su skoro iste i po međunarodnim pravilima.
1.1. Prijem i provjeravanje stvari (pošiljke)
Već je istaknuto da je željeznica dužna primiti na prevoz teret pod ugovorenim

uslovima, osim stvari koje se ne mogu primiti na prevoz ili se mogu primiti samo
ako su ispunjeni posebni uslovi (ZUPŽS, član 30, 31). Zakon obavezuje prevozioca
koji obavlja linijski prevoz, a takav je i željeznički, da primi svaku stvar kada su
ispunjeni uslovi utvrđeni u objavljenim opštim uslovima poslovanja, odnosno
tarifama.
Željeznica, na osnovu uredno ispunjenog tovarnog lista prima stvari na

prevoz. Za neke stvari može se ugovorom ili tarifom predvidjeti prezentacija i
drugih dokumenata (isprava) od strane pošiljaoca. U tom slučaju željeznica nije
dužna primiti stvari na prevoz bez tih dokumenata.
Na zahtjev pošiljaoca, željeznica je dužna utvrditi masu i broj komada stvari na

otpravnoj stanici ukoliko postoje odgovarajući uslovi (mjerne sprave ili ne remeti
redovan tok saobraćaja). Ukoliko provjeru nije moguće izvršiti u otpravnoj stanici to
se čini u prvoj podesnoj usputnoj stanici. Kada se vrši provjeravanje pošiljke,
prema međunarodnim pravilima, željeznica je dužna pozvati pošiljaoca ili primaoca
da prisustvuje provjeravanju. Ako zainteresovani ne dođe ili kada se provjeravanje
vrši u toku prevoza toj radnji treba da prisustvuju dva svjedoka koji nisu službena
lica željeznice ili kako je predviđeno propisima određene države (JP-CIM, član 21).
Inače, provjeravanje podataka u tovarnom listu i pošiljke utvrđeno je i kao pravo
željeznice. Rezultat provjeravanja upisuje se u tovarni list i u duplikat tovarnog lista,
ako se provjera vrši u otpravnoj stanici. Kada pošiljka ne odgovara navodima u
tovarnom listu ili nisu ispunjeni uslovi za prevoz stvari, tada troškovi provjeravanja
terete robu datu na prevoz, ako nisu odmah plaćeni. Rok isporuke ne teče za
vrijeme provjeravanja pošiljke, ako se utvrdi netačnost navoda u tovarnom listu
(ZUPŽS, član 56).
Kada željeznica provjerava pošiljku, navodi u tovarnom listu o masi i broju

komada ne mogu da služe kao dokaz protiv prevozioca. Ako se ustanovi razlika u
192
masi preko 2% ili netačno imenovanje stvari koje utiče na visinu prevoznine,
željeznica ima pravo da pored prevoznine naplati još i dvostruki iznos razlike u
vozarini (ZUPŽS, član 44). Masu i broj komada željeznica treba uvijek da utvrđuje,
osim kada je tarifom određeno plaćanje vozarine po drugoj jediničnoj mjeri (ne po
masi).
U slučaju da željeznica ne vrši provjeravanja mase i broja komada,

mjerodavno je ono što je upisano u tovarni list, iako je upis izvršio pošiljalac.
Željeznica ne mora primiti stvari na prevoz, ako pošiljalac nije naveo podatke o
masi i broju komada u tovarni list.
Pošiljalac određuje način prevoza - ekspresni, brzovozni ili sporovozni. Na

ekspresni i brzovozni prevoz željeznica je obavezna primiti stvari samo ako su one
po svome obliku, obimu i masi, te ostalim osobinama podesne za takav prevoz.
Tako prema međunarodnim pravilima (RIEx) kao ekspresna pošiljka mogu se slati
stvari koje se mogu utovariti u prtljažna kola putničkih vozova, odnosno stvari
utvrđene tarifom.
Od poslovnih subjekata koji šalju velike količine stvari željeznica može

zahtijevati da prethodno prijave svoje pošiljke (količinu, smjer, vrijeme
namjeravanog prevoza) kako bi ona izradila plan prevoza. Isto vrijedi kada je
potrebno u određenom roku transportovati izuzetno velike količine stvari. Ako
korisnici prevoza ne izvrše prijave, željeznica nije dužna primiti stvari na prevoz u
slučaju da nema kola na raspolaganju.
Svaka željeznička transportna organizacija dužna je primiti na direktan prevoz

stvari od otpravne do uputne stanice, bez obzira koliko prevozilaca učestvovalo.
Korisnika prevoza se ne tiču njihovi međusobni odnosi, podjela prevoznih troškova,
organizacija prevoza, manipulacije stvarima i drugo.
1.2. Utovar stvari
Željeznica je obavezna izvršiti utovar stvari, ako je tako predviđeno ugovorom

odnosno uslovima poslovanja. Ugovorom se može predvidjeti da utovar stvari
obavlja pošiljalac.
Kada utovar vrši željeznica, što se praktikuje iz konkurentskih razloga,

pošiljalac stvari predaje željeznici u skladište. Željeznica je dužna izvršiti utovar
stvari u roku koji je određen ugovorom (rok utovara), ako je on upisan u tovarni list,
ali u svakom slučaju u roku kako bi se izvršio uredan prevoz. Radi sigurnosti
prevoza, mora se voditi računa o osovinskom opterećenju pruga (magistralnih 22,5
t po osovini i 8 t po dužnom metru) kao i osovinskom opterećenju vozila
182
(vagona).
182
Zakon o sigurnosti željezničkog prometa, čl. 20 (Sl. list RBiH, br. 33/95)
193
1.3. Uredan prevoz stvari
Cilj ugovora jeste da se stvari prevezu uredno u čemu i jeste privredna funkcija
željeznice. Ona je dužna stvari prevesti u stanju u kojem ih je i primila, bez
oštećenja i gubitka, do mjesta naznačenog u tovarnom listu (uputne stanice).
Pošiljalac, po pravilu, nije zainteresovan kojim će se putem stvari prevesti.
Stalo mu je da se prevezu po najnižoj tarifi, sigurnim putem i u što kraćem
vremenu. Sloboda u izboru pravca potrebna je željeznici kako bi radila što
ekonomičnije i racionalnije, te organizovala iskorištavanje pruga i transportnih
sredstava. U međunarodnom saobraćaju pošiljalac može označiti prevozni put
određujući graničnu ili pograničnu tačku, odnosno prelaznu stanicu između
željeznica dviju zemalja koje su otvorene za saobraćaj na određenoj relaciji (JP-
CIM, član 14).
Ako bi pri prevozu nastala ma kakva smetnja, bez obzira iz kojih je razloga
nastala - dejstvo više sile, mjere vlasti, krivica željeznice ili pošiljaoca, priroda same
stvari - željeznica je dužna preduzeti odgovarajuće mjere da bi se izbjegle rđave
posljedice po korisnika prevoza. Ukoliko pošiljalac nije već dao u tovarnom listu
instrukcije šta će željeznica raditi u slučaju smetnji onda će ona stvari uputiti
pomoćnim (drugim) putem, ako se smetnja može prevladati na taj način (ZUPŽS,
član 58). Ako, pak, produženje prevoza nije moguće tražiće dispoziciju od
pošiljaoca i po njoj postupiti, osim u slučaju privremenih smetnji. Uputstva
pošiljalac daje otpravnoj stanici ili stanici u kojoj se nalaze stvari, pismenim putem.
Ne dobije li uputstvo u razumnom roku, niti se pošiljalac koristi pravom raskida
ugovora, željeznica ima pravo: da na trošak i rizik pošiljaoca stvari stavi na
privremeni smještaj ili da ih preda špediteru ili u javno skladište. Kada se to ne
može učiniti, jer su stvari podložne brzom kvaru ili su u pitanju žive životinje tada
će željeznica izvršiti njihovu prodaju. O svim preduzetim radnjama željeznica će
izvijestiti pošiljaoca (ZUPŽS, član 64).
Vozarinu za izvršeni prevoz i ostale troškove po tarifi dužan je snositi

pošiljalac, osim ako je do smetnji došlo krivicom željeznice. Ako nema njene krivice
ona ima pravo i naplatiti kolsku dangubninu. Željeznica nema pravo na naplatu
veće vozarine, ako je stvari uputila pomoćnim putem da bi izbjegla smetnje. Rok
isporuke računa se prema stvarno upotrijebljenom putu (ZUPŽS, član 58).
Željeznica će obaviti carinske i druge radnje određene propisima zemlje. U tome
poslu ona nastupa kao komisionar i ima pravo na naplatu stvarnih troškova i
naknada po tarifi. Željeznica ne ispituje tačnost priloženih isprava, ali odgovara ako
ih izgubi ili upotrijebi nepravilno (ZUPŽS, član 46, 48). Inače, izvršenje ovih radnji
može se povjeriti i drugom licu.
1.4. Rok isporuke
Željeznica je dužna stvari prevesti u ugovorenom roku (rok isporuke). Vrijeme

trajanja prevoza stranke, ipak, rijetko ugovaraju, jer se primjenjuju tarife u kojima je
određeno vrijeme prevoza. Ako vrijeme isporuke nije određeno ugovorom,
194
željeznica je dužna stvari prevesti za vrijeme koje je uobičajeno za prevoz takvih
stvari s obzirom na dužinu puta i vrstu prevoza (prema tarifi).
Ukoliko ugovorom nije drugačije predviđeno, rok isporuke se računa od ponoći

poslije prijema stvari pa do predaje izvještaja o prispijeću stvari adresatu, odnosno
za stvari o čijem se prispijeću ne izvještava primalac do časa kada je pošiljka
pripremljena za izdavanje (predaju). Za brzo pokvarljive stvari i žive životinje rok se
računa od podne i od ponoći, zavisno od toga da li su stvari predate prije podne ili
poslije podne (ZUPŽS, član 56).
Rok isporuke sastoji se iz otpravnog i prevoznog roka. Otpravni i prevozni rok

su određeni zavisno od vrste prevoza i razdaljine između otpravne i uputne stanice.
Otpravni rok se računa samo jedanput, a prevozni za cijelo odstojanje od otpravne
do uputne stanice, bez obzira koliko je prevozilaca učestvovalo u prevozu. Sva
rastojanja računaju se prema tarifnim kilometrima.
Prema međunarodnim pravilima rokovi su ovi: za kolsku brzovoznu pošiljku -

otpravni rok je 12 časova, a prevozni za svakih otpočetih 400 km 24 časa; za
kolsku sporovoznu pošiljku - otpravni rok je 24 časa, a prevozni za svakih otpočetih
300 km 24 časa. Posebni rokovi važe za denčane pošiljke - brzovozne i
sporovozne (JP-CIM, član 27).
U slučajevima koji su određeni propisom ili tarifom rokovi ne teku i za to

vrijeme rok isporuke se produžava (zadržavanje pošiljke). Zadržavanje pošiljke
postoji onda kada je neophodno da se obave određene radnje kao što su:
carinjenje, veterinarski pregledi, provjeravanje sadržine i težine (mase) pošiljke,
hranjenje i pojenje živih životinja, dodavanje leda i drugo. Željeznica se može
uspješno pozivati na produženje roka isporuke, ako su uzrok i trajanje zadržavanja
upisani u tovarni list, ali je dopušteno dokazivanje i na drugi način (drugim
sredstvima dokazivanja).
Postoje i dopunski rokovi za isporuku stvari koji su takođe određeni propisom i

tarifom. Dopunski rokovi važe za slučaj: prevoza stvari prugama različitih širina
kolosijeka, sporednim prugama, prugama koje nisu osposobljene za brzovozni
prevoz, kod kombinovanog prevoza i u vanrednim prilikama. Ova pravila posebno
važe u međunarodnom prevozu, ako posebnim propisima ili ugovorima nije što
drugo predviđeno (JP-CIM, član 27). Rok isporuke je održan od strane željeznice
ako je prije isteka roka obavijestila primaoca o prispijeću stvari i iste pripremila za
odnošenje, odnosno ako je stvar pripremljena za odnošenje kada se primalac ne
obavještava (ZUPŽS, član 56).
1.5. Postupanje po nalozima
Specifičnost ugovora o prevozu stvari željeznicom jeste u tome što se on

može jednostrano izmijeniti davanjem naloga (uputstava) od strane pošiljaoca ili
primaoca ili ovlaštenog imaoca prenosivog tovarnog lista, ali samo pod uslovima i
195
na način kako je utvrđeno zakonom (ZUPŽS, član 49 - 53). U tom smislu idu i
međunarodna pravila (JP-CIM, član 30 - 32). Pošiljalac može tražiti da se: stvar
vrati i njemu preda u otpravnoj stanici; zaustavi pošiljka u nekoj usputnoj stanici;
stvari ne izdaju odnosno da se izdavanje odloži; stvari izdaju drugom primaocu;
stvari izdaju u nekoj drugoj stanici, dakle, promijeni uputna stanica (reekspedicija).
Može se promijeniti nalog o pouzeću (povisi, smanji, briše ili pošiljka optereti
pouzećem) odnosno o isplati nekog novčanog iznosa (dio vozarine ili drugi
troškovi).
I primalac ima pravo davati iste naloge željeznici pod uslovom da je ovlašten
na to u tovarnom listu ili da mu pošiljalac preda duplikat tovarnog lista. U
protivnom, nema pravo davati naloge, odnosno izmijeniti ugovor.
Imalac prenosivog tovarnog lista, kao hartije od vrijednosti, ima takođe pravo
davati određene naloge željeznici. Njegovi nalozi mogu biti sljedeći: da se prevoz
stvari obustavi; stvar izda u nekoj drugoj uputnoj stanici ili stvar vrati u otpravnu
stanicu.
Nalozi, odnosno zahtjev za izmjenu ugovora podnosi se u pisanoj formi preko

otpravne stanice ili stanice u kojoj se stvari nalaze. Pošiljalac ima pravo tražiti
izmjenu ugovora do momenta predaje tovarnog lista primaocu, a ako primalac
odbije prijem stvari, to se pravo ponovo vraća pošiljaocu. Davalac naloga snosi
troškove koje je željeznica imala izvršenjem tih naloga s tim što se naplata može
osigurati jemstvom.
Željeznica može odbiti izvršenje naloga, jednostranu izmjenu ugovora, samo iz

razloga određenih zakonom, u protivnom, odgovara za štetu koja nastane
neizvršenjem naloga. Šteta se tada obračunava po pravilima koja vrijede za
gubitak (propast) stvari. Željeznica može odbiti izvršenje naloga u sljedećim
slučajevima: ako nalog nije moguće izvršiti; ako bi izvršenje naloga prouzrokovalo
poremećaje u saobraćaju; kada je nalog protivan carinskim i drugim imperativnim
propisima; kada su troškovi veći od vrijednosti stvari, a nije dato jemstvo
(nemogućnost ekonomske realizacije zakonskog prava zaloge na stvarima).
1.6. Obavještavanje korisnika prevoza
Korisnik prevoza je svako lice koje na osnovu ugovora o prevozu stiče

određena prava i preuzima određene obaveze (pošiljalac, primalac, imalac
prenosivog tovarnog lista). Već je rečeno, da je željeznica dužna u određenim
situacijama da obavijesti pošiljaoca ili primaoca ili imaoca prenosivog tovarnog lista
kada je na njih prešlo pravo raspolaganja pošiljkom. Generalno, ona je dužna
obavijestiti ta lica u svakom slučaju kada prevoz odstupa od redovnog toka stvari.
Tako je željeznica dužna obavijestiti: pošiljaoca kada je u tovarnom listu upisano
da pošiljalac ili njegov punomoćnik prisustvuje carinjenju ili obavljanju drugih radnji,
a stvar je prispjela na to mjesto; pošiljaoca, ako se carinjenje ili druge radnje iz
tovarnog lista ne mogu obaviti u mjestu (stanici); pošiljaoca ili imaoca prenosivog
tovarnog lista kada nastupe određene smetnje u prevozu (udes, nezgoda);
196
pošiljaoca kada stvari prispiju na uputnu stanicu, a to je pravo upisano u tovarni
list; pošiljaoca ili imaoca prava iz prenosivog tovarnog lista kada se posumnja da je
nastupilo oštećenje ili djelimičan gubitak stvari kako bi oni mogli prisustvovati
pregledu stvari na uputnoj stanici; pošiljaoca kada je stvari potrebno staviti u javno
skladište (na ležanje) ili predati špediteru ili ih prodati; pošiljaoca, primaoca ili
imaoca prava iz prenosivog tovarnog lista u slučaju kada dođe do oštećenja ili
gubitka pošiljke, odnosno kada se zagubljena pošiljka kasnije pronađe. Ukoliko
željeznica ne izvrši obavještavanje povrijedila je ugovor i ima se smatrati da se nije
pridržavala principa savjesnosti i poštenja i zaštite interesa korisnika prevoza
(ZOO, član 12).
1.7. Izvještavanje o prispijeću stvari
Kada pošiljka prispije na uputnu stanicu željeznica je dužna, bez odlaganja, da

je pripremi za izdavanje (odnošenje) i obavijesti adresata da istu preuzme i iskupi
tovarni list. Obavještavanje se vrši na različite načine: preporučenim pismom,
telegramom, telefaksom, telefonom ili neposredno preko kurira. Zakonska je
pretpostavka da je obavještavanje izvršeno nakon proteka određenog vremena (24
odnosno 12 časova po predaji preporuke, telegrama, a telefonom kada je razgovor
završen). Primalac se ne obavještava ako je ugovoreno da nema obavještavanja ili
je primalac ovlastio vozara, špeditera da u njegovo ime prima izvještaj o prispijeću
pošiljke.
U izvještaju se daje rok za otkup tovarnog lista i preuzimanje stvari sa

naznakom gdje se one nalaze (kolosijek, broj kola, skladište). Željeznica ima pravo
na troškove za obavještavanje.
Kada je izdat prenosivi tovarni list na donosioca, željeznica nikoga ne

obavještava o prispijeću stvari na uputnu stanicu jer ne zna ko je stvarno primalac,
odnosno u čijim se rukama nalazi tovarni list. Ako prenosivi tovarni list glasi po
naredbi, pa je imalac takvog tovarnog lista izvijestio željeznicu da je on prenesen
na njega (indosamentom) odnosno da glasi na njega, željeznica to lice obavještava
o prispijeću pošiljke.
Pravno dejstvo predaje tovarnog lista primaocu ogleda se u tome što od toga
časa primalac stupa u pravni odnos sa željeznicom. Od tada, kao što je rečeno,
može primati naloge od primaoca, a nikako od pošiljaoca. U slučaju da primalac
odbije prijem stvari tada oživljavaju prava pošiljaoca iz ugovora.
1.8. Predaja stvari primaocu (izdavanje stvari)
Donosiocu izvještaja o prispijeću stvari, kada ga je primalac kao adresat

potvrdio, željeznica je dužna u uputnoj stanici izdati tovarni list i predati stvari.
Ukoliko po tovarnom listu primalac ima nešto da plati (pouzeće ili dio troškova što
je naznačeno u tovarnom listu) stvari će se predati nakon uplate tog iznosa, iskupa
tovarnog lista. Samo primanje tovarnog lista znači da je primalac pristao, obavezao
197
se na isplatu iznosa iz tovarnog lista. Primalac i sam, bez obzira da li ga je uputna
stanica obavijestila o prispijeću stvari ili to nije učinila, ima pravo nakon prispijeća
stvari zahtijevati da mu se preda tovarni list i izdaju stvari. Željeznica može odbiti
predaju stvari ako joj se ne preda duplikat tovarnog lista.
Predaja denčane pošiljke vrši se faktičkom predajom. Kada se radi o kolskim

(vagonskim) pošiljkama predaja stvari vrši se primopredajom kola što se konstatuje
pismeno. Pri tome se konstatuje stanje plombi i drugih zatvarača na vagonu kao i
spoljni izgled. Ne vrši se, dakle, faktička predaja stvari nego simbolična tradicija (u
prisustvu primaoca vrši se skidanje plombi sa vagona).
Ukoliko korisnik prevoza posumnja da je stvar oštećena ili da postoji djelimičan

gubitak stvari (nema plombe ili je ista oštećena) može zahtijevati utvrđivanje stanja
pošiljke i željeznica je dužna to izvršiti. Isto pravo ima pošiljalac upisom
odgovarajuće klauzule u tovarni list. Dok se ne izvrši pregled stvari primalac ne
mora primiti stvari. Za to vrijeme stvari leže na rizik i trošak željeznice. Ako se
prilikom pregleda ne utvrdi nikakva šteta (oštećenje ili gubitak stvari) ili se utvrdi
šteta koju je željeznica prije pregleda priznala, tada će lice koje je zahtijevalo
pregled (pošiljalac, primalac, imalac prenosivog tovarnog lista) snositi troškove
pregleda. I sama željeznica kada posumnja u oštećenje ili djelimični gubitak stvari
ili kada oni stvarno postoje obavezna je pristupiti utvrđivanju stanja pošiljke.
Utvrđivanje stanja pošiljke vrši se na objektivan način u prisustvu korisnika

prevoza, ako je to moguće, a svjedoka i vještaka kada je potrebno. Pregled će se
izvršiti i bez prisustva imaoca prava kada se ne odazove ili je stanje pošiljke takvo
da je potrebno odmah pristupiti njenom utvrđivanju. Prilikom pregleda stvari
sastavlja se zapisnik koji se predaje imaocu prava na stvarima. U zapisniku se
utvrđuje: stanje stvari, podaci o masi ili broju komada, uzroku nastanka štete, kada
je moguće, te visini štete.
Činjenica predaje stvari primaocu je od pravnog značaja za željeznicu jer se

toga časa smatra da je ona izvršila obavezu iz ugovora. Ukoliko je uredan prevoz
(bez zadocnjenja, oštećenja ili gubitka) prestaju sva potraživanja imaoca prava
prema željeznici.
I prilikom izdavanja stvari mogu nastupiti smetnje: primalac se ne može

pronaći; primalac je odbio prijem stvari; tovarni list nije iskupljen u roku ili je
izdavanje (predaja) stvari zabranjena odlukom nadležnog organa. Željeznica će u
razumnom roku o tome obavijestiti pošiljaoca i tražiti uputstva. Ne dobije li uputstva
ili se dobijena uputstva ne mogu provesti tada će željeznica stvari staviti na
privremeni smještaj, na rizik i trošak pošiljaoca, a ona odgovara kao čuvar. Osim
toga, ona može stvari predati špediteru ili u javno skladište na trošak pošiljaoca i
njegov rizik, a sama odgovara za izbor (culpa in eligendo). O svim tim radnjama
obavijestiće pošiljaoca blagovremeno. Stvari koje nisu odnesene željeznica može
prodati odmah, ako su podložne brzom kvaru ili su nepodesne za držanje. Takođe,
ostale stvari koje je držala (čuvala) 30 dana po isteku roka za njihovo odnošenje
198
ona može prodati. Zapisnik o prodaji dostavlja pošiljaocu. Iz postignute cijene
naplatiće svoje troškove, ako nisu plaćeni, a ostatak stavlja na raspolaganje
pošiljaocu (ZUPŽS, član 59 - 64). Može se desiti da je primalac iskupio tovarni list,
ali nije odnio stvar. Primaoca željeznica obavještava i poziva da odnese stvari koje
leže na njegov rizik i trošak. Ako i nakon poziva stvar ne bude odnesena,
željeznica istu može predati u javno skladište ili prodati.
1.9. Čuvanje stvari
Pošto ovaj ugovor ima elemenata ugovora o ostavi, željeznica je dužna stvar
čuvati i sa njom postupati kao savjestan i uredan privrednik za sve vrijeme dok se
ona nalazi u njenim rukama (državini). Ta obaveza postoji za vrijeme cijelog roka
isporuke (otpravnog i prevoznog roka) kao i za vrijeme dok se stvar ne odnese.
Ako stvar ostavlja na privremeni smještaj, dužna je da postupa sa istom kao čuvar.
Kada se prevozi živa stoka, a pošiljalac nije odredio pratioca, obavezna je da je
tokom prevoza i po prispijeću u uputnu stanicu poji i hrani, zapravo, za sve vrijeme
dok je ne preda primaocu, odnosno ne postupi sa njom prema ovlaštenjima iz
zakona i ugovora. Kod prevoza određenih stvari koje imaju naročite osobine i
svojstva, uz notifikacije u tovarnom listu, obavezna je postupati po naročitim
pravilima o prevozu i čuvanju stvari (kod prevoza opasnih materija vrijede posebna
pravila RID).
1.10. Objavljivanje tarifa
Željeznica je obavezna objaviti tarife na propisan ili uobičajen način. Objavljuju

se na način da tarife budu pristupačne i saznatljive za korisnike prevoza. Usto,
dužna je da na zahtjev korisnika prevoza stavi na uvid tarife u otpravnoj ili uputnoj
stanici. Uobičajeno je da se tarife ili izvodi iz tarifa oglašavaju na vidnim mjestima u
stanicama. Tarife moraju sadržavati sve posebne uslove prevoza, a naročito
elemente za izračunavanje visine prevoznine, sporednih usluga, a u
međunarodnom prevozu i uslove za preračunavanje valuta. Tarife se primjenjuju
prema svim korisnicima pod istim uslovima koji su važili na dan zaključivanja
ugovora.
2. Obaveze pošiljaoca
2.1. Obavještavanje o namjeravanom prevozu
Opšta je obaveza pošiljaoca da obavijesti željeznicu o namjeravanom prevozu

u kome smislu daje podatke, naročito, o vrsti, sadržini, količini i masi pošiljke,
uputnoj stanici i primaocu, kao i drugim relevantnim elementima (ZOO, član 654).
To posebno važi kada se transportuju masovni tereti, opasne stvari ili one koje
zahtijevaju posebne uslove prevoza. Suština obaveze pošiljaoca jeste u tome da
željeznica na vrijeme pripremi kola, preduzme sve nužne radnje i mjere za
nesmetan i bezbijedan prevoz. Pošiljalac odgovara za štetu koja bi nastala zbog
nedavanja podataka ili davanja pogrešnih podataka.
199
2.2. Predaja stvari i tovarnog lista
Iz prirode nastanka ovog ugovora proizlazi da je pošiljalac obavezan predati

stvari na prevoz i predati uredno popunjen tovarni list. Obaveza utovara je
dispozitivne prirode jer se ugovorom može predvidjeti da tu radnju obavi željeznica.
Stvari se predaju blagovremeno, upakovane na propisan ili uobičajen način

kako bi, s obzirom na njihovu vrstu, način prevoza i prevozni put, bile prevezene
bez oštećenja ili ugrožavanja lica i dobara. Željeznica će upozoriti pošiljaoca na
nedostatke pakovanja. Ona može odbiti prijem pošiljke kada su nedostaci
pakovanja takve prirode da se može ugroziti sigurnost lica, kola i dobara.
Pošiljalac, ako vrši utovar, dužan je pridržavati se ugovorenog roka utovara i
uputstava željeznice u pogledu smještaja stvari na kola, te količine i mase koju kola
mogu da prime (osovinsko opterećenje). Kada se završi utovar na vagon se stavlja
plomba i drugi zatvarači, a u tovarni list pošiljalac unosi broj i oznaku plombe.
Ako pošiljalac ne održi rok utovara, prekorači ugovoreno vrijeme, željeznica

može tražiti posebnu naknadu (kolsku dangubninu). Kada je rok utovara
prekoračen za više od 24 časa, željeznica je ovlaštena da, na trošak i rizik
pošiljaoca istovari stvari (oslobodi kola) i iste preda na privremeni smještaj ili
špediteru ili u javno skladište (ZUPŽS, član 55).
U slučaju preopterećenja kola (preteg) ili neispravno, netačno ili nepotpuno

upisanih podataka u tovarni list o stvarima koje su isključene iz transporta i
stvarima koje se prevoze pod posebnim uslovima, zakonska je obaveza željeznice
da na prvoj stanici gdje je to moguće istovari cijelu pošiljku ili preteg. Stvari stavlja
na raspolaganje pošiljaocu na njegov trošak i rizik. Pri tome željeznica može tražiti
trostruki iznos prevoznine za izvršeni prevoz kao i naknadu štete ako je nastala
(ZUPŽS, član 45).
2.3. Plaćanje prevoznih troškova
Ekonomski interes željeznice jeste da naplati prevozne troškove za svoju

uslugu. Ti prevozni troškovi sastoje se od: vozarine (prevoznine), dodataka na
vozarinu, naknada za sporedne usluge te drugih naknada saglasno ugovoru i tarifi.
Opšte je pravilo da željeznica ima pravo na vozarinu za najkraći prevozni put kojim
bi se stvari mogle prevesti, bez obzira na stvarni put prevoza. Odstupanja mogu biti
u slučaju da pošiljalac odredi prevozni put.
Obaveza plaćanja prevoznih troškova može biti različito određena. Pošiljalac

plaća prevozne troškove po tarifi koja se primjenjuje na dan zaključenja ugovora
kada je tako ugovoreno i upisano u tovarni list. Inače, ta obaveza je na primaocu
ako iskupi tovarni list u kome nije naznačeno da pošiljalac plaća prevozne troškove
(ZUPŽS, član 39). Tarifa može odrediti da neke troškove prevoza obavezno plaća
pošiljalac. Kada se radi o lako kvarljivim stvarima ili stvarima male vrijednosti
(vrijednost stvari ne može pokriti troškove prevoza) otpravna stanica uvijek može
200
zahtijevati da pošiljalac unaprijed plati troškove prevoza. Isto vrijedi i za ekspresne
pošiljke. Tada se u tovarni list i njegov duplikat unosi iznos unaprijed plaćenih
troškova od strane pošiljaoca.
Pravna je pretpostavka, oborive prirode, da pošiljalac ne plaća prevozne

troškove ili dio troškova, ako o tome nema njegove izjave u tovarnom listu. Smatra
se da je htio te troškove da snosi primalac. Međutim, on će platiti prevozne
troškove ukoliko primalac ne iskupi tovarni list ili ne bude davao naloge za izmjene
ugovora tokom prevoza stvari.
Izjavu o vozarini i drugim troškovima pošiljalac upisuje u tovarni list

standardnim izrazima (klauzule) koje se primjenjuju i u međunarodnom transportu.
Evo nekih: “franko vozarina” - pošiljalac preuzima na sebe samo plaćanje vozarine;
“franko vozarina uključivo ...” - pored vozarine, pošiljalac preuzima pojedinačno
naznačene troškove; “franko svi troškovi” - pošiljalac preuzima na sebe vozarinu i
plaćanje svih troškova; “franko iznos...” - pošiljalac plaća naznačeni iznos.
Željeznica i pošiljalac imaju pravo odnosno obavezu na ispravak naplaćenih

iznosa u slučaju nepravilne primjene tarifa ili greške prilikom izračunavanja ili
naplate troškova. Reklamacija se podnosi u pisanoj formi uz obrazloženje i
prezentaciju odgovarajućih dokumenata. Manje plaćene iznose treba da plati
pošiljalac ako tovarni list nije iskupljen ili se potraživanje željeznice odnosi na
troškove koje je u tovarnom listu preuzeo pošiljalac. Pošiljalac je dužan platiti
kamatu od dana prijema reklamacije. Ako pošiljalac u roku od 30 dana ne izvrši
plaćanje, željeznica može pokrenuti spor. U međunarodnom saobraćaju pošiljalac
nije dužan platiti manje uplaćeni iznos ako je razlika manja od 4 obračunske
jedinice po tovarnom listu (JP-DIM, član 29).
Pošiljalac, primalac i svako lice na koje je prešlo potraživanje iz ugovora ima

pravo reklamacije željeznici u slučaju više plaćenog iznosa troškova prevoza
(preplaćen iznos). Ako reklamacija ostane bezuspješna, protekom 30 dana, ono
može pokrenuti spor podizanjem tužbe.
3. Obaveze primaoca
3.1. Plaćanje prevoznih troškova
Primalac ima obavezu plaćanja prevoznih troškova, svih ili djelimično, kako je
navedeno u tovarnom listu i ako on taj dokument preuzme. Samo preuzimanje
tovarnog lista obavezuje primaoca na plaćanje troškova. Inače, preuzimanje
tovarnog lista je pravo primaoca i na to ga ne može niko natjerati.
Kada, dakle, primalac preuzme tovarni list zasniva se obaveza primaoca na

plaćanje troškova prevoza u obimu kako je određeno tovarnim listom. Primalac je u
obavezi da plati i sve troškove nastale po njegovim nalozima jer i on može davati
uputstva željeznici kada na njega prijeđu ovlaštenja iz ugovora. Osim toga,
201
primalac je u obavezi da plati i one troškove koji su nastali njegovim radnjama za
željeznicu ili nečinjenjem, nepreduzimanjem radnji, nakon prihvatanja tovarnog lista
(dangubnina, ležarina i dr.).
3.2. Odnošenje stvari
Primalac, ako iskupi tovarni list, dužan je stvar odnijeti u ugovorenom roku (rok
odnošenja), u toku redovnog radnog vremena koje važi u uputnoj stanici. Ako stvari
na vrijeme ne odnese, željeznica naplaćuje dangubninu (ležarinu) prema tarifi.
Ukoliko se taj rok prekorači za više od 14 časova željeznica ima pravo staviti stvari
na privremeni smještaj, na trošak i rizik primaoca, ili ih predati špediteru ili u javno
skladište, kao i drugom prevozniku radi predaje primaocu. Stvari može odmah i
prodati ako su ispunjeni određeni uslovi (lako kvarljive stvari, žive životinje, stvar se
ne može predati špediteru ili u skladište prema mjesnim običajima). U svim
slučajevima prekoračenja roka za odnošenje stvari primalac je obavezan platiti
posebnu naknadu određenu tarifom.
Primalac može zahtijevati da se provjeri stanje pošiljke i utvrdi oštećenje i

može odbiti prijem sve dok se to ne učini. Dovoljno je da postoji sumnja u
oštećenje ili gubitak pa da se priđe provjeri. Prilikom provjere sastavlja se zapisnik
o izviđaju čiji se prepis predaje primaocu. Ako primalac ne prizna činjenice
utvrđene zapisnikom, može zahtijevati sudskim putem utvrđivanje stanja pošiljke
(količina, uzroci štete, visina, okolnosti pod kojim je šteta nastala). Ustanovi li se
istovjetnost pošiljke, troškove utvrđivanja snosi primalac (ZOO, član 689).
V - ODGOVORNOST STRANAKA
1. Odgovornost željeznice
Prema međunarodnim pravilima i domaćem pravu željeznica odgovara za

štetu nastalu u toku prevoza zbog djelimičnog ili potpunog oštećenja ili gubitka
stvari, kao i za štetu nastalu zbog prekoračenja roka isporuke (zadocnjenja), za sve
vrijeme do predaje stvari primaocu (JP-CIM, član 36; ZUPŽS, član 65). Dakle, ona
odgovara za slučaj oštećenja, za slučaj gubitka i za slučaj zadocnjenja i to od časa
183
kada je primila stvar na prevoz pa dok je ne preda primaocu. Željeznica
odgovara za lica koja je angažovala, odnosno koja su radila po njenim nalozima.
Željeznica odgovara za povredu integriteta pošiljke, gubitak ili oštećenje.

Gubitak postoji onda kada željeznica nije u mogućnosti da u odredišnom mjestu
izda stvar primaocu (izgubljena, ukradena, izgorjela, izdata trećem neovlaštenom
licu, prodata i dr.). Pretpostavka je da postoji gubitak ukoliko željeznica ne izda
stvari primaocu u roku od 30 dana po isteku vremena za isporuku. Djelimični
183
Đurdev dr Dušanka, Odgovornost železničkog prevozioca, Naučna knjiga, Beograd, 1987, str. 35. i dalje.
202
gubitak postoji kada željeznica ne može da izda primaocu dio pošiljke, postoji
količinsko umanjenje pošiljke. Oštećenje, djelimično ili potpuno, jeste kvalitativno
umanjenje pošiljke. Došlo je do umanjenja vrijednosti stvari jer je pogoršano njeno
stanje (lom, deformisanje, truljenje, cijepanje, vlažnost i dr.). Željeznica je
prekoračila rok isporuke (zadocnila, zakasnila) kada nije na vrijeme preuzela
pošiljku ili je nije na vrijeme predala primaocu.
Ne postoji jedinstveno stanovište o pravnoj prirodi odgovornosti željeznice.

Spor se sastoji u tome: da li se radi o njenoj ugovornoj odgovornosti zasnovanoj na
sistemu subjektivne odgovornosti (princip kulpe) sa pretpostavljenom krivicom
željeznice 184 ili o sistemu objektivne odgovornosti, samom faktu prouzrokovanja
štete. 185 Prevladava drugo stanovište. Razlozi su mnogobrojni, ali se, ukratko,
mogu svesti na sljedeće: djelatnost željeznice povezana je sa pojačanim rizikom;
štete se dešavaju usljed dejstava nepoznatih uzroka; krivicu je teško dokazati jer
pošiljalac nema uvid u kontrolu nad radom željeznice. Stoga se njena objektivna
odgovornost bazira na teoriji interesa (čija korist onoga i rizik) jer iz vršenja svoje
djelatnosti željeznica ostvaruje korist pa treba i da snosi nastale štetne posljedice.
Pravni osnovi (razlozi) koji ublažavaju (“omekšavaju”) dejstva stroge objektivne
odgovornosti željeznice dijele se u teoriji na opšte i posebne.
Opšti (“neprivilegovani”) razlozi oslobađaju željeznicu od naknade štete za

slučaj gubitka, oštećenja ili zadocnjenja. Željeznica neće odgovarati ako je šteta
nastala: krivicom korisnika prevoza; nalogom pošiljaoca; uslijed mana na samoj
stvari (svojstava stvari) i dejstava više sile - spoljnih uzroka koji se nisu mogli
predvidjeti, izbjeći niti otkloniti (JP-CIM, član 36; ZUPŽS, član 66). Da bi se
oslobodila odgovornosti, željeznica mora dokazati uzročnu vezu između nekog od
naprijed navedenih uzroka i same štete.
U cilju daljeg ublažavanja odgovornosti željeznice uvedeni su i posebni

(“privilegovani”) osnovi ekskulpacije koje međunarodna i domaća pravila izričito
navode. Oni važe samo za slučaj povrede integriteta pošiljke (gubitka ili oštećenja),
ali ne i za slučaj zadocnjenja. Prema tim pravilima, ne pretpostavlja se odgovornost
željeznice za štetu nastalu gubitkom ili oštećenjem pošiljke, ako se utvrdi da je do
te štete došlo zbog jednog ili više “privilegovanih” osnova, a to su:
a) Prevoz je izvršen otvorenim kolima po važećim propisima ili ugovoru
stranaka što je upisano u tovarni list. Postoji izuzetak, željeznica odgovara kada je
došlo do očiglednog manjka ili gubitka cijelih komada stvari;
b) Stvar nije upakovana ili je nedovoljno upakovana (prevoz bez odgovarajuće
ambalaže) zbog čega je, s obzirom na prirodu stvari, došlo do gubitka ili oštećenja;
c) Kada je šteta nastala utovarom ili istovarom koji vrši pošiljalac ili primalac na
osnovu propisa ili ugovora;
d) Ako se prevozi stvar koja je po svojoj prirodi (svojstvima) naročito izložena
potpunom ili djelimičnom gubitku ili oštećenju (lomljenju, rđanju, truljenju i sl.);
184
Antonijević dr Zoran, op.cit. str. 358, Trajković dr Miodrag, Saobraćajno pravo, Beograd, 1985, str. 462.
185
Cigoj dr Stojan, Transportno pravo, Sinteza, Ljubljana, 1978, str. 61; Kapor dr Vladimir -Carić dr Slavko, op.cit. str.
334.
203
e) Stvar je predata na prevoz pod neispravnom, netačnom ili nepotpunom
deklaracijom ili se radi o stvari koja se prima na prevoz pod posebnim
predostrožnostima i uslovima;
f) Ako je došlo do štete u prevozu živih životinja dejstvom posebnih okolnosti
kojima su izložene životinje ili kada je na osnovu tarife, ugovora i uz naznaku u
tovarnom listu trebao biti pratilac pa je to izostalo (JP-CIM, član 36; ZUPŽS, član
68).
U svim navedenim slučajevima pretpostavka o neodgovornosti željeznice nije

apsolutne prirode jer imalac prava može dokazivati suprotno, tj. da šteta nije
nastala ili nije isključivo nastala uslijed tih posebnih okolnosti (razloga). Za
željeznicu je dovoljno da učini vjerovatnim postojanje neke od posebnih okolnosti
(oslobađajućih razloga), a sve ostalo (pozitivni dokazi) su na imaocu prava.
Pored opštih i posebnih, postoje i specijalni razlozi za oslobađanje željeznice

od odgovornosti, a tiču se normalnog kala. Ona ne odgovara za normalni kalo,
gubitak u masi (težini) koji zbog prirodnih svojstava stvari redovno nastaje u
prevozu. Odgovaraće za dio gubitka u masi koji prelazi propisane (standardne)
norme kala. Određen je procenat dozvoljenog kala za pojedine vrste stvari - dva
posto (na tečnost, krzno, masti, svježe voće i povrće, so, sapun, ugalj, stvari
predate u vlažnom stanju i dr.), a jedan posto za ostale stvari (ZUPŽS član 70; JP-
CIM član 41). Specijalni osnov za oslobađanje željeznice od odgovornosti jesu
nuklearni udesi, ako za prouzrokovanu štetu odgovara korisnik nuklearnog uređaja
ili drugo odgovorno lice.
U poslovnom/trgovačkom pravu opšte je pravilo da se kod prouzrokovanja

štete naknađuje stvarna, prosta šteta (damnum emergens) i izgubljena dobit, korist
(lucrum cessans). Željeznica naknađuje samo prostu štetu, osim u slučajevima
kvalifikovane krivnje (zle namjere ili krajnje nepažnje). To je, po mišljenju teorije,
kompenzacija za strogi sistem objektivne odgovornosti.
Za slučaj djelimičnog ili potpunog gubitka (propasti) stvari, željeznica

naknađuje štetu u visini vrijednosti izgubljene stvari obračunate po berzanskoj
cijeni, a u nedostatku nje po tržišnoj cijeni. Ako stvar nema berzansku ili tržišnu
cijenu visina štete se obračunava po uobičajenoj cijeni kao za stvari iste vrste i
kvaliteta. Kad je unaprijed određena cijena stvari koje se prevoze, visina štete se
odmjerava prema toj unaprijed utvrđenoj cijeni. U svim slučajevima važi cijena koja
je postojala u vrijeme i u mjestu predaje stvari na prevoz. Sudska praksa je
kolebljiva u tome da li je fakturna cijena stvari i njena tržišna cijena. Željeznica
vraća naplaćenu vozarinu, iznos carina i drugih troškova jer se smatra da nije
izvršila prevoz. Razumije se, kod djelimičnog gubitka željeznica naknađuje štetu u
visini vrijednosti samo tog izgubljenog dijela stvari (tereta) i vraća srazmjeran dio
vozarine i drugih troškova.
U slučaju oštećenja (djelimičnog ili potpunog) stvari željeznica vrši naknadu

štete u visini vrijednosti stvarnog oštećenja, što se utvrđuje pregledom ili stručnim
204
vještačenjem. Plaća se, dakle, šteta koja odgovara procentu umanjenja vrijednosti
stvari (berzanska, tržišna ili uobičajena cijena minus postotak oštećenja stvari).
Ako je cijela ili dio pošiljke, uslijed oštećenja, izgubio vrijednost, visina štete ne
može prijeći iznos koji bi željeznica platila na ime izgubljene pošiljke. Visina štete
koja se plaća za gubitak uvijek je gornja granica i za njen obračun u slučaju
oštećenja stvari.
Za slučaj zadocnjenja (prekoračenja roka isporuke) željeznica naknađuje

samo štetu koja je uslijed toga prouzrokovana vezujući istu za visinu vozarine 186 :
kod gubitka ili oštećenja stvari plaća iznos dokazane štete koja ne može biti veća
od trostrukog iznosa vozarine; kod potpunog gubitka samo štetu po tome osnovu
bez obzira na zadocnjenje. Kumulacija zahtjeva prema željeznici postoji kod
djelimičnog gubitka ili oštećenja. Željeznica tada plaća štetu na ime izgubljenog ili
oštećenog dijela pošiljke, a za neizgubljeni ili neoštećeni dio plaća štetu po osnovu
zadocnjenja. Ukupna šteta, po svim osnovima, ne može prijeći iznos koji bi
željeznica, inače, platila za slučaj potpunog gubitka stvari.
Kvalifikovana krivnja željeznice (zla namjera, krajnja nepažnja) utiču na visinu

štete. Kada je gubitak, oštećenje ili zadocnjenje prouzrokovano zlonamjerno ili iz
krajnje nepažnje, željeznica mora imaocu prava naknaditi cjelokupni (puni) iznos
dokazane štete koja obuhvata prostu štetu i izgubljenu dobit. Radi li se o krajnjoj
nepažnji iznos dokazane štete ne može prijeći dvostruku vrijednost koju, inače,
željeznica plaća za slučaj gubitka, oštećenja ili zadocnjenja (JP-CIM, član 44).
Transportno pravo poznaje princip ograničenja (limitiranja) odgovornosti

prevoznika što je slučaj i kod željeznice. Za slučaj oštećenja ili gubitka stvari
odgovornost željeznice se ograničava na određeni iznos koji ona plaća po
kilogramu bruto mase (težine) te izgubljene ili oštećene stvari ili njenog dijela.
Visina naknade štete koju željeznica plaća može se povećati kada je u

tovarnom listu predviđen institut plaćanja štete u svrhu obezbjeđenja uredne
isporuke (ZUPŽS, član 75). Željeznica tada plaća štetu saglasno opštim pravilima
za gubitak, oštećenje ili zadocnjenje plus iznos dokazane štete, ali samo do visine
ukupnog obezbjeđenja. U tom slučaju može biti obuhvaćena i stvarna šteta i
izgubljeni dobitak. Neki smatraju da ova situacija ima sličnosti sa transportnim
osiguranjem.
Ugovorom o prevozu ili tarifom ne može se isključiti niti ograničiti, potpuno ili
djelimično, odgovornost željeznice. Istovremeno, ne može se stipulisati
prebacivanje tereta dokazivanja sa željeznice na imaoca prava u slučajevima kada
je predviđeno da ona vrši dokazivanje (ZUPŽS, član 3). Odgovornost željeznice
regulisana je imperativnim normama pa ugovor ne može zamijeniti ili isključiti
zakon.
186
Vasiljević dr Mirko, Odgovornost železnice u domaćem i međunarodnom prevozu robe, Beograd, 1987, str. 42,
respektabilno.
205
Ako u prevozu učestvuje više željezničkih preduzeća, ona solidarno
odgovaraju. Primalac stvari može se obratiti sa zahtjevom uputnoj stanici, a kada
postoji osiguranje i osiguravajućem društvu. Imalac prava svoj odštetni zahtjev
može postaviti prema onome za koga se odluči, koga izabere. Ako je u prevozu
učestvovalo više željezničkih preduzeća koja je odredio pošiljalac tada nema
solidarne odgovornosti. Svako preduzeće odgovara samo za svoj dio prevoza
(ZOO, član 678).
2. Odgovornost pošiljaoca
Već je rečeno da pošiljalac odgovara za tačnost unesenih podataka i izjava u

tovarni list pa i kada ih na njegov zahtjev unosi željeznica. Podaci koji se odnose
na masu i broj komada mogu se upotrijebiti protiv željeznice samo ako je ona te
podatke provjerila (vagala, brojala) i potvrdila u tovarnom listu. Međutim i tada ima
odstupanja. Kada je očigledno da nikakav stvarni manjak ne odgovara razlici u
masi ili broju komada u odnosu na podatke iz tovarnog lista ti dokazi ne mogu
služiti protiv željeznice, posebno, ako su primaocu predata kola (vagon) sa
ispravnim plombama (ZUPŽS, član 43).
Pošiljalac odgovara željeznici i dužan je naknaditi štetu koja nastane uslijed

toga što nije priložio potrebne isprave uz tovarni list ili nije priložio sve ili su one
neispravne. Odgovornost postoji i po osnovu štete nanesene utovarom, istovarom,
zbog rđavog pakovanja, nedeklarisanja ili netačnog deklarisanja stvari. Kada su
propisani određeni rokovi, pa ih primalac ne održi, on odgovara željeznici.
Najčešće se to odnosi na plaćanje dangubnine, ležarine ili troškova uskladištenja.
Pošiljalac odgovara za štetu prouzrokovanu drugim licima ili stvarima uslijed
naročitih svojstava (opasne) stvari koja nisu bila poznata željeznici.
VI - PRESTANAK PRAVA IZ UGOVORA
1. Prestanak ugovora
Ugovor o prevozu stvari željeznicom prestaje na isti način kao i drugi ugovori,
odnosno prema opštim pravilima o prestanku obligacija. Nije bitno da li obaveze
proističu iz propisa, ugovora ili pravila autonomnog poslovnog prava.
Pravo zahtijevanja prema željeznici prestaje kada imalac prava iz ugovora

primi pošiljku. Imalac prava može biti pošiljalac, primalac, korisnik prevoza,
odnosno imalac prenosivog tovarnog lista.
Izuzetno, pravo potraživanja prema željeznici ne prestaje, iako je ona predala

pošiljku, u sljedećim slučajevima: ako imalac prava dokaže da je šteta
prouzrokovana namjerno ili krajnjom nepažnjom željeznice; u slučaju djelimičnog
gubitka ili oštećenja što je utvrđeno prije prijema pošiljke ili nije uopšte utvrđeno
206
prilikom prijema uslijed propusta željeznice; ako oštećenje ili djelimični gubitak
stvari imalac prava nije mogao opaziti prilikom prijema pošiljke, ali je zahtjev za
utvrđivanje oštećenja stavio čim je otkrio štetu (najkasnije sedam dana od prijema
pošiljke) uz obavezu dokazivanja da je do štete došlo u periodu od prijema do
izdavanja (odnošenja) pošiljke; kada se potraživanje odnosi na vraćanje plaćenih
iznosa ili pouzeća (ZUPŽS, član 79). Svoja potraživanja iz ugovora imalac prava
može ostvariti prema željeznici ako stavi reklamaciju u pismenoj formi i na način
određen tarifom. Pošiljalac može koristiti pravo na reklamaciju sve dok ima pravo
da raspolaže pošiljkom, a primalac od trenutka prijema tovarnog lista. Protekom
roka od 30 dana po dostavi reklamacije imalac prava može svoj zahtjev ostvariti
podizanjem tužbe (glavni zahtjev plus kamata). Zahtjev za naknadu štete iz osnova
zadocnjenja mora staviti u roku od 15 dana od dana izdavanja stvari, inače, pada u
prekluziju.
2. Zastara potraživanja
Za potraživanja iz ugovora o prevozu stvari željeznicom određeni su specijalni

rokovi kao i rokovi za početak toka zastarjelosti (ZUPŽS, član 80, 81). Potraživanja
zbog više ili manje naplaćene vozarine, dodatka na vozarinu, naknada za
sporedne usluge ili drugih troškova zastarijevaju za šest mjeseci. Ostala
potraživanja iz ovog ugovora zastarijevaju za jednu godinu dana. Obustava zastare
nastaje dostavljanjem pismene reklamacije, a nastavlja dalje uručenjem pismenog
odgovora od strane željeznice. Naknadne reklamacije o istoj stvari ne obustavljaju
zastarijevanje.
207
208
GLAVA TREĆA
UGOVOR O PREVOZU STVARI DRUMOM (CESTOM)
1. Pojam ugovora
Ugovor o prevozu stvari drumom (cestom) je takav ugovor kojim se drumski

transporter, uz naknadu obavezuje pošiljaocu, da će stvari čiji je transport
dozvoljen, unutar određenog ili odredivog roka, u neoštećenom stanju prevesti
(premjestiti) iz mjesta otpreme u mjesto opredjeljenja i tamo ih staviti na
187
raspolaganje pošiljaocu ili licu koje on odredi. Pojam ovog ugovora ne odstupa
bitno od opšteg pojma ugovora o prevozu. On se razlikuje po konkretizaciji ličnosti
prevoznika, prevoznom putu i sredstvima prevoza.
Sredstvo prevoza je ta činjenica koja daje karakteristike ostalim. Sredstvo

prevoza jeste “motorno vozilo”, a pod motornim vozilom se podrazumijeva vozilo
koje se pokreće mehaničkom snagom sopstvenog motora neovisno od postojanja
šina ili električnih vodova. Pod pravila drumskog prevoza potpadaju i kombinovana
vozila, prikolice i poluprikolice (CMR, član 1).
Ovaj ugovor sve više dobija međunarodni značaj. Ugovor ima međunarodni
karakter kada se “mjesto preuzimanja i mjesto opredjeljenja, prema ugovoru,
nalaze u dvjema različitim državama” (CMR, član 1).
2. Značaj drumskog prevoza
Drumski prevoz ima najdužu tradiciju, a do industrijske revolucije i najveći

značaj. Tehnološka otkrića vezana za parnu mašinu išla su u korist željezničkog
transporta, tako da drumski prevoz tek početkom ovoga vijeka ponovno oživljava
da bi puni značaj doživio poslije pedesetih godina. S obzirom na ekonomske i
druge karakteristike drumski prevoz ima značajnu ulogu u privrednom životu svake
zemlje i predstavlja konkurenciju drugim granama saobraćaja.
Prednosti drumskog transporta ogledaju se, ukratko, u ovome: moguće je

obaviti direktan prevoz stvari po principu “od vrata do vrata” odnosno “od skladišta
do skladišta”; lakše se koriste prednosti integralnog prevoza primjenom modernih
transportnih sudova (kontejnera, paleta); pogodniji je za prevoz manjih količina
stvari ili stvari specifičnih osobina; korištenjem zaobilaznih ili sporednih puteva
lakše se savladavaju saobraćajne smetnje na pojedinim relacijama; jeftinija je
izgradnja prevoznih sredstava, osobito za pojedine vrste prevoza stvari (kamioni
187
Opširnije: Trifković mr Miloš, Prava i obaveze stranaka iz ugovora o prevozu robe drumom, Institut za uporedno
pravo, Beograd, 1970, str. 12.
209
hladnjače, cisterne); lakše se kombinuje sa prevozom iz ostalih grana saobraćaja,
željezničkim i pomorskim naročito, i na kraju, drumski transport je pogodan za
prevoz za vlastite potrebe poslovnih subjekata.
Nedostaci ovog vida prevoza su, prije svega, u sljedećem: nije pogodan za
istovremeni prevoz velikih količina stvari, mada se formiraju zbirni transporti
(konvoji); teže se prevozi naročito kabasta roba; vezan je za vremenske prilike i
najzad, prevozna sredstva su podložnija kvarovima, nego što je slučaj u
pomorskom ili željezničkom prevozu.
3. Vrste prevoza i ugovora
Od vrste drumskog prevoza ovisi njegov pravni režim. Postoji niz specijalnih
pravila kojima se regulišu pitanja značajna za određenu vrstu drumskog prevoza,
posebno u sferi autonomnog prava. Ona su skoro unificirana kada se radi o
karakteristikama vozila, posadi, sigurnosnim propisima, osiguranju, prelasku
državne granice i dr.
Drumski prevoz, a time i ugovori u vezi sa njim, mogu se podijeliti po različitim

kriterijima. Uobičajeno je da se prema predmetu prevoza drumski transport dijeli na
prevoz putnika, prevoz stvari (robe) i prevoz prtljaga pa u tom pravcu postoje
različita pravila u zakonu. Po načinu organizovanja prevoza putnika i stvari postoji
javni drumski prevoz i prevoz za vlastite potrebe. Javni prevoz obavljaju poslovni
subjekti (transportne organizacije) kao svoju registrovanu djelatnost na bazi
ugovora sa poslovnim partnerima. Prevoz za vlastite potrebe podrazumijeva
prevoz putnika i stvari radi zadovoljavanja sopstvenih potreba i ne obuhvata
vršenje prevozničkih usluga trećim licima.
Javni drumski prevoz se obavlja kao prevoz u linijskom i slobodnom

drumskom saobraćaju. Linijski (redovni) prevoz se odvija po unaprijed utvrđenom
redu vožnje, sa unaprijed određenom polaznom i krajnjom stanicom i
međustanicama. Cijena i ostali uslovi prevoza su unaprijed utvrđeni tarifom, a
prevoznik je obavezan donijeti tarife i objaviti ih na uobičajen ili propisan način. U
slobodnom drumskom prevozu, ugovorom se određuje prevozni put, cijena i uslovi
prevoza, mada i za ovaj vid transporta prevoznici mogu unaprijed donijeti uslove
poslovanja i tarife. U literaturi je uobičajeno da se drumski transport razvrstava i
prema vrsti pošiljki na prevoz denčanih pošiljki i prevoz kamionskih pošiljki (tereta).
Mješoviti (kombinovani) prevoz, koji se dosta koristi, postoji onda kada se, na
osnovu ugovora o prevozu, transport stvari vrši angažovanjem prevoznih sredstava
iz različitih grana saobraćaja (kamion, željeznica, brod). U tom slučaju, kod
međunarodnog prevoza transport se odvija na osnovu jedinstvene isprave o
kombinovanom (multimodalnom) prevozu i jedinstvene naknade za prevoz. Isprava
može glasiti “po naredbi” ili “na donosioca” i može biti prenosiva ili neprenosiva.
Postoji jedinstvena odgovornost prvog transportera, kao organizatora
210
međunarodnog kombinovanog prevoza, za cijeli mješoviti prevoz. 188 Ako se
motorno vozilo “prenosi jednim dijelom puta morem, željeznicom, unutrašnjim
vodama ili vazdušnim putem”, ali bez istovara, tada se primjenjuju pravila CMR na
cio prevozni put.
4. Pravni izvori
Razvojem drumskog saobraćaja ustanovljena su posebna pravila koja se

zasnivaju na posebnostima drumskih prevoznih sredstava, putevima prevoza i
zahtjevima sigurnosti transporta, te ekonomskim ciljevima korisnika prevoza.
Pravila su predmet regulisanja nacionalnih i međunarodnih izvora (konvencija),
pošto i u ovoj oblasti postoji unifikacija prava na međunarodnom planu. Na
međunarodnom nivou značajno je pomenuti dvije konvencije: jedna, koja se odnosi
na oblast međunarodnog prevoza stvari i druga, koja se odnosi na carine i fiskalna
davanja. To su: Konvencija o ugovoru za međunarodni prevoz robe drumom
(Ženeva, 1956), poznatija pod skraćenim imenom CMR konvencija i Carinska
konvencija o međunarodnom prevozu robe na osnovu karneta TIR (Ženeva, 1959),
kraće TIR konvencija. Postoji i niz drugih međunarodnih akata koji se odnose na
posadu vozila, putne oznake, signalizaciju, prevoz opasnih stvari, fiskalni režim
drumskih vozila u međunarodnom prevozu. Formirano je nekoliko međunarodnih
asocijacija u ovoj oblasti: Međunarodna unija za drumski transport (IRU),
Međunarodna unija za javni saobraćaj (UITU), Međunarodna drumska federacija
(IRF), Evropska organizacija za drumski prevoz rashladne robe i dr.
U domaćem pravu drumski saobraćaj regulisan je nizom zakonskih akata koji

se odnose na organizaciju i funkcionisanje saobraćaja, bezbjednost, nadzor i
kontrolu te druga pitanja relevantna za odvijanje drumskog prevoza. Osnovni
pravni izvori za ugovorno pravo su Zakon o obligacionim odnosima i specijalni
189
zakoni. Zakon o unutrašnjem cestovnom prometu reguliše materiju: javnog
prevoza, prevoza za lične potrebe, prevoza za posebne namjene, autobusne
stanice, stajališta i teretne autostanice i inspekcijski nadzor. S obzirom na
dominantan međunarodni karakter ovog ugovora daljnje izlaganje će biti,
uglavnom, ograničeno na njegove međunarodne aspekte kao i rješenja sadržana u
ZOO.
188
Vilus-Carić-Šogorov, op. cit. str. 503.
189
Donošenjem Zakona o unutrašnjem cestovnom prevozu (Sl. novine FBiH br. 23/98), članom 73 je predviđeno da
prestaje primjena zakona koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije BiH do dana stupanja na snagu ovog zakona.
Radi se o slijedećim zakonima: Zakon o prevozu u drumskom saobraćaju (Sl. list SR BiH, broj 22/90, 27/91, Sl. list
RBiH, broj 24/92, 33/95, 39/95), Zakon o međunarodnom drumskom transportu (Sl .list RBiH, br. 13/94, 33/95). S
obzirom na različitost materije koju uređuju ovi zakoni njihova primjena je u praksi kao takva zadržana.
211
II - ZAKLJUČIVANJE, TOVARNI LIST I ELEMENTI UGOVORA
1. Zaključivanje
Ugovor o prevozu stvari u drumskom saobraćaju je neformalan i može se

zaključiti na bilo koji način. Za neke vrste ugovora zakon može odrediti način
zaključivanja. Ima shvatanja da je ovaj ugovor formalan, pa i realan, posebno u
međunarodnom transportu. 190 Kod prevoza stvari u drumskom saobraćaju postoji,
načelno, sloboda ugovaranja. Prevoznik prima stvari na prevoz kada se postigne
saglasnost sa pošiljaocem. Za pojedine vrste stvari vrijede posebna pravila, ali se
ona odnose na izvršenje ugovora. U linijskom prevozu sloboda ugovaranja je
donekle ograničena.
Ovaj ugovor spada u kategoriju adhezionih ugovora što je odlika ugovora i u

drugim oblastima transporta. U odnosu na druge grane saobraćaja u drumskom
prevozu veći značaj imaju poslovni običaji, a takođe, i opšti uslovi poslovanja.
Opšte je usvojen stav u međunarodnoj praksi, a što je našlo mjesto i u našoj
sudskoj praksi, da je vozač prevoznika (šofer) ovlašten na zaključenje ugovora.
Ovlaštenja i pravnu valjanost izjava vozača treba procjenjivati po pravilima
obligacionog prava koja se odnose na punomoćstvo, vozač je punomoćnik po
zaposlenju (ZOO, član 98.). On je ovlašten za zaključenje ugovora o prevozu
ukoliko je to u okviru redovnog poslovanja prevoznika i ugovor zaključuje pod
uobičajenim uslovima.
2. Tovarni list
I u drumskom prevozu stvari postoji prevoznička isprava u vidu tovarnog lista.

Izdavanje tovarnog lista vrši se na zahtjev pošiljaoca ili prevoznika. Nepostojanje,
neispravnost ili gubitak tovarnog lista ne utiče na postojanje i valjanost ugovora o
prevozu stvari (ZOO, član 656; CMR, član 4). Tovarni list predstavlja dokaz o
zaključenom ugovoru, uslovima ugovora i prijemu stvari od strane prevozioca. Te
činjenice mogu se dokazivati i drugim pravnim sredstvima.
Tovarni list se izdaje u tri originalna primjerka: prvi ide pošiljaocu, drugi prati
pošiljku, a treći ostaje prevozniku. Ako stvari koje se prevoze moraju biti utovarene
u različita vozila ili se prevoze različite vrste stvari ili su stvari podijeljene u grupe,
svaka strana (pošiljalac i prevoznik) može zahtijevati izdavanje posebne isprave za
svako vozilo ili svaku vrstu stvari ili svaku grupu stvari, odnosno količinu robe
(CMR, čl. 5).
Obavezni sastojci tovarnog lista su: datum i mjesto izdavanja tovarnog lista;
ime i adresa pošiljaoca kao i ime i adresa primaoca; ime i adresa prevoznika,
identifikacija prevoznog sredstva; mjesto i datum preuzimanja stvari kao i mjesto
190
Opširnije: Ivošević dr Borislav, op.cit.str. 140.
212
isporuke (mjesto utovara i istovara); uobičajeni opis stvari koje se prevoze i način
pakovanja, broj paketa, i njihove oznake, bruto masa (težina) pošiljke ili količina
izražena na drugi način; troškovi u vezi sa prevozom (troškovi prevoza, dodatni
troškovi, carine i drugi izdaci); instrukcije vezane za carine i druge formalnosti te
spisak isprava priloženih uz tovarni list. Stranke mogu navesti u tovarnom listu i
druge podatke koje smatraju korisnim, a naročito: oznaku o pretovaru, koje
troškove pošiljalac preuzima na sebe, plaćanja izvršena u trenutku isporuke,
deklaraciju o vrijednosti stvari, instrukcije o osiguranju tereta, rok prevoza i drugo.
Pošiljalac odgovara za sve troškove i štetu koja nastane unošenjem netačnih

ili nepotpunih podataka u tovarni list ili to učini prevozilac na zahtjev pošiljaoca.
Prevoznik nije obavezan da ispituje ispravnost dokumenata koji se prilažu. Stoga je
pošiljalac odgovoran za svaku štetu prouzrokovanu nedostatkom, nedovoljnošću ili
neispravnošću tih dokumenata i podataka u njima. Kada je prevoznik vršio provjeru
podataka unesenih u tovarni list (broj koleta, oznaku, spoljnje stanje stvari i
ambalaže) svoje primjedbe unosi u tovarni list. Ako prevoznik ne upiše nikakve
primjedbe u tovarni list, zakonska je pretpostavka da su stvari i ambalaža primljeni
na prevoz “u dobrom spoljnjem stanju” kao i da broj i oznaka koleta odgovara
podacima iz tovarnog lista (CMR, čl. 9). Dozvoljeno je suprotno dokazivati, ali je
teret dokaza na prevozniku.
Pošiljalac i prevozilac se mogu sporazumjeti da se izda prenosivi tovarni list

koji glasi “po naredbi” ili “na donosioca”. U tom slučaju, na primjerku originala, koji
se predaje pošiljaocu, mora biti naznačeno da se radi o prenosivom tovarnom listu
jer samo taj primjerak ima značaj hartije od vrijednosti. Na ostala dva originalna
primjerka samo se upisuje notifikacija da je izdat prenosivi tovarni list. Prenosivi
tovarni list, kao hartija od vrijednosti, mora sadržavati potpise pošiljaoca i
prevoznika odnosno njihovih punomoćnika. Pošto se radi o individualnoj hartiji od
vrijednosti potpisi ne mogu biti u vidu faksimila. Tovarni list se prenosi
indosamentom ako glasi po naredbi odnosno prostom predajom kada glasi na
donosioca. Na oblik i pravna dejstva indosamenta shodno se primjenjuju pravila
mjeničnog prava, osim pravila o regresu. Umjesto tovarnog lista prevoznik može
izdati potvrdu o prijemu stvari na prevoz (ZOO, član 657).
Za potrebe pošiljaoca i prevoznika može se izdati prepis tovarnog lista

odnosno prenosivog tovarnog lista. Na svakom prepisu mora biti vidno označeno
da se radi o prepisu kao i upozorenje da se na osnovu prepisa ne može
raspolagati sa stvarima (pošiljkom).
Po prirodi posla, bitni sastojci ugovora o prevozu stvari drumom su: ugovorne
strane, primalac, mjesto otpreme i mjesto opredjeljenja, stvari koje se prevoze i
naknada za prevoz. Uobičajeno je da se prilikom prijema stvari na prevoz izdaju
tovarni list ili potvrda o prijemu stvari na prevoz u koje se unose određeni podaci.
213
Otuda se sastojci tovarnog lista uzimaju najčešće kao bitni elementi ugovora o
prevozu stvari drumom.
Pored ugovornog prevoznika (vozara) može se pojaviti podprevoznik

(podvozar) i uzastopni prevoznik. Podprevoznik je lice kome ugovorni prevoznik
(vozar) povjeri izvršenje cijelog ili dijela ugovora o prevozu stvari drumom, po
pravilu, on ne potpisuje tovarni list. Uzastopni prevoznik je lice koje, na osnovu
ugovora o prevozu zaključenog između pošiljaoca i prevoznika i jedne prevozne
isprave, učestvuje kao jedan od vozara u prevozu stvari (izvršenju ugovora).
Postoje bitne razlike u odgovornosti podprevoznika i uzastopnog prevoznika.
1. Obaveze drumskog prevoznika
1.1. Stavljanje motornog vozila na raspolaganje pošiljaocu
Motorno vozilo koje prevoznik stavlja na raspolaganje pošiljaocu treba da

omogući bezbijedno i pravilno izvršenje prevoza. Ugovorom se određuje, najčešće,
tip vozila koje vrši prevoz. Kada ugovorom nije određen tip vozila smatra se da je
izbor prepušten prevozniku i on je dužan obezbijediti vozilo koje je pogodno za
namjeravani prevoz, ako uslove prevoza poznaje. Kada okolnosti posla ne zna,
prevoznik je obavezan dostaviti vozilo koje uobičajeno koristi u poslovima sa
pošiljaocem, a ako toga nema onda ono koje odgovara najmasovnijim vrstama
191
prevoza. Prevoznik angažuje iskusno i obučeno osoblje koje može izvršiti
ugovoreni prevoz.
Vozilo se postavlja na mjesto određeno ugovorom, odnosno na mjesto

utovara, ako to može učiniti bez opasnosti za vozilo. Ako mjesto utovara nije
određeno prevoznik je dužan postaviti vozilo na najbliže mjesto koje ispunjava
uslove za utovar. Vozilo se postavlja na mjesto utovara ugovorenog dana i sata. U
slučaju da sat nije određen, prevoznik je dužan vozilo postaviti ugovorenog dana,
ali najkasnije u vrijeme koje omogućava utovar stvari prije isteka radnog vremena
pošiljaoca. O postavljanju vozila prevoznik obavještava pošiljaoca ili lice koje on
odredi. Kada vozilo ranije stigne, pošiljalac može preduzeti radnje utovara, ali ako
ne koristi blagovremeno dostavljeno vozilo snosi posebnu naknadu - dangubninu.
Za neblagovremeno dostavljanje vozila prevoznik odgovara kao za docnju u
izvršenju ugovora.
191
Trifković mr Miloš, op.cit. str. 17.
214
1.2. Preuzimanje stvari na prevoz
Preuzimanje stvari je zbirni pojam za niz radnji koje prevoznik pojedinačno ili u
vezi sa drugim radnjama mora preduzeti da bi stekao detenciju stvari. Tu spada
provjera stanja i mase (težine) pošiljke, pregled oznaka, prijem stvari i
dokumenata, a prema okolnostima slučaja i utovar stvari. Prilikom preuzimanja
stvari prevoznik je dužan da kontroliše tačnost navoda u tovarnom listu u pogledu
broja koleta i njihovih oznaka i brojki, kao i spoljnje stanje pošiljke i njenog
pakovanja (CMR, član 8). Svoje rezerve upisuje u tovarni list i one obavezuju
pošiljaoca, ako se “on sa tim izričito saglasio u tovarnom listu”. Prevoznik nije
obavezan da kontroliše bruto masu stvari ili njihovu količinu izraženu na drugi
način, niti sadržinu paketa, ali pošiljalac može zahtijevati provjeru. Prevoznik ima
pravo na naknadu troškova provjere i rezultati se unose u tovarni list (CMR, član
8).
1.3. Čuvanje stvari primljenih na prevoz
Prevoznik, kao detentor, obavezan je čuvati stvar da bi je zaštitio od trećih lica

i transportnih rizika i, načelno, u nepromijenjenom stanju predao prevezenu stvar,
primaocu. Obaveza vremenski traje od momenta prijema do predaje stvari. Ovu
obavezu prevoznik može izvršiti bilo u svojstvu prevoznika ili skladištara, zavisno
od prirode radnje i okolnosti slučaja. Ako angažuje treće lice, na teret i rizik imaoca
prava na stvari, prevoznik odgovara za izbor toga lica, a troškovi se određuju
ugovorom ili običajem. Troškovi čuvanja koji nastanu uslijed neopravdanog
odugovlačenja izvršenja prevoza padaju na teret samog prevoznika.
1.4. Prevoz stvari
Obaveza prevoza stvari je osnovna, jer pošiljalac zaključenjem i izvršenjem

ugovora očekuje premještanje stvari, prevoz od mjesta otpreme u mjesto
opredjeljenja. U slobodnom prevozu drumom ova obaveza se reguliše ugovorom,
dok su kod linijskog prevoza mnogi elementi ove obaveze unaprijed određeni.
Prevozni put je linija kretanja koju vozilo treba da pređe iz mjesta otpreme do
mjesta opredjeljenja. U linijskom prevozu on je utvrđen redom vožnje, a u
slobodnom određuje se ugovorom i prevoznik je dužan izvršiti prevoz ugovorenim
putem (ZOO, član 661). Ako prevozni put nije ugovoren, tada je prevoznik dužan
stvari prevesti “onim putem koji najviše odgovara interesima pošiljaoca”. To se
postiže kombinacijom zahtjeva brzine, ekonomičnosti i sigurnosti. Dužina
prevoznog puta, koja utiče na cijenu prevoza, može se odrediti na različite načine
(autokarta, željeznički daljinar, putem brojila vozila i dr.). Dužinu prevoznog puta
predstavlja onaj put koji je vozilo stvarno prešlo uključujući potrebna (nužna)
odstupanja, skretanja.
Prevoznik je dužan da izvrši prevoz u ugovorenom roku, a ako rok prevoza

nije ugovoren prevoz treba izvršiti za vrijeme koje je uobičajeno za prevoz takve
215
stvari, s obzirom na vrstu i dužinu puta kao i vrstu vozila. Vrijeme prevoza počinje
teći od isteka vremena za utovar, odnosno isteka dodatnog vremena za utovar
tereta i obuhvata rok otpreme i rok prevoženja. Rok otpreme je vrijeme nakon
utovara stvari do momenta kada prevoženje treba da počne. On se određuje
ugovorom, a često je određen opštim uslovima poslovanja prevoznika. Rok
prevoza je vrijeme od isteka roka otpreme do predaje tovarnog lista primaocu.
Opštim uslovima određuje se vrijeme prevoza koje ugovorom može biti produženo
ili skraćeno. Rok prevoza kao i rok otpreme ne teče za vrijeme smetnji koje
nastanu bez krivice prevoznika.
Ako prevoz stvari nije moguće izvršiti u ugovorenom roku i pod ugovorenim
uslovima prevoznik je obavezan tražiti uputstva od lica ovlaštenog za raspolaganje
teretom. Kada imalac prenosivog tovarnog lista nije poznat instrukcije će tražiti od
pošiljaoca. Prevoznik će preduzeti mjere radi zaštite interesa imaoca prava, ako u
razumnom roku ne dobije potrebne instrukcije za postupanje. To podrazumijeva
ovlaštenje prevoznika da stvar istovari, da je preda na čuvanje ili da je sam čuva
na teret i rizik imaoca prava, uzimajući u obzir karakter smetnji i okolnosti slučaja.
Prevoznik ima pravo na naknadu troškova koje je imao uslijed smetnji nastalih bez
njegove krivice.
1.5. Postupanje po uputstvima imaoca prava
Mogućnost davanja uputstava, kojima se mijenjaju nalozi sadržani u ugovoru,

postoji kod svih ugovora o prevozu stvari. Ona u suštini znači izmjenu ugovora
jednostranom izjavom volje, pa čak, i izjavom volje lica koje nije učestvovalo u
zaključivanju ugovora (imaoca prenosivog tovarnog lista). Naknadna uputstva
predstavljaju manifestaciju raspolaganja pošiljkom. Ta uputstva može davati
pošiljalac, primalac i imalac prenosivog tovarnog lista.
Ako nije izdat prenosivi tovarni list, pošiljalac može u toku prevoza pa sve do
predaje tovarnog lista drugom licu, davati naloge prevozniku u smislu: da se
obustavi prevoz stvari; da se stvar vrati u mjesto otpreme; da se stvar preda
drugom primaocu; da se stvar uputi u drugo mjesto opredjeljenja; da se predaja
stvari odloži. Iste naloge može izdavati i primalac pod uslovom da je pošiljalac u
tovarni list upisao takva ovlaštenja primaoca ili mu je predao svoj primjerak
tovarnog lista ili ako je stvar stigla u mjesto opredjeljenja. Nalozi moraju biti izdati u
pisanoj formi uz potvrdu o njihovom prijemu od strane prevoznika.
Ovlašteni imalac prenosivog tovarnog lista ima isključivo pravo i on može

raspolagati pošiljkom, pod uslovom da su ispunjene sve obaveze koje proizlaze iz
tog papira. Instrukcija se unosi u prenosivi tovarni list i potvrđuje potpisom imaoca
tog papira, u protivnom, ne proizvodi pravna dejstva.
Nije dopušteno višestruko davanje uputstava. Naime, ako imalac prava

(pošiljalac, primalac, imalac prenosivog tovarnog lista) naredi predaju stvari
drugom licu to drugo lice nema pravo da imenuje drugog adresata (CMR, član 12).
216
Ovlašteno lice koje se posluži svojim pravom na davanje instrukcija dužno je
prevozniku naknaditi odgovarajuće troškove i štetu koja nastane za prevoznika.
Obavezno je pružiti jemstvo za troškove i štetu, ako prevoznik to zahtijeva.
Prevoznik ne može odbiti primljena uputstva ako je izvršenje naloga moguće,

da se ne vrši razdvajanje pošiljke, ili se ne nanosi šteta drugom korisniku prevoza,
da se naknade troškovi, odnosno pruži valjana garancija za troškove i štetu te ako
izvršenje naloga nije protivno carinskim i drugim imperativnim propisima.
Neopravdano odbijanje uputstava povlači odgovornost prevoznika.
1.6. Isporuka pošiljke primaocu (predaja stvari)
Isporuka pošiljke, u suštini, obuhvata predaju stvari, predaju dokumenata kao i

192
radnje primaoca vezane za njihovo prihvatanje. Lica koja su ovlaštena da prime
uredno prispjelu pošiljku su primalac (lice označeno u ugovoru ili tovarnom listu),
njegov punomoćnik, a nekada i treće lice bez posebnog ovlaštenja. Isporuka stvari
se vrši u mjestu opredjeljenja koje je određeno ugovorom odnosno prevoznim
dokumentom ili naknadnim uputstvima. Ukoliko nije posebno utvrđeno,
pretpostavlja se da je to mjesto adresa primaoca.
Po prispijeću pošiljke u mjesto opredjeljenja prevoznik je dužan, bez

odlaganja, obavijestiti primaoca i staviti mu stvari na raspolaganje, kao i predati
duplikat tovarnog lista. Kada stvari prispiju u mjesto opredjeljenja, tada i sam
primalac ima pravo zahtijevati predaju tovarnog lista i stvari, ako ispuni uslove
predviđene ugovorom. Preuzimanjem stvari i tovarnog lista, primalac se obavezuje
da isplati naknadu za prevoz, ako što drugo nije određeno ugovorom ili u tovarnom
listu. Kada primalac smatra da nije dužan isplatiti prevozniku onoliko koliko se od
njega zahtijeva, da bi mogao vršiti prava iz ugovora, on treba sporni iznos da položi
kod suda (ZOO, član 670). Pošto je prenosivi tovarni list hartija od vrijednosti,
njegov imalac je dužan predati papir prevozniku prilikom preuzimanja pošiljke.
Istovar stvari vrši primalac, ako ugovorom nije drugačije određeno. Prevoznik
daje uputstva pri istovaru koja se odnose na bezbjednost lica, stvari i motornog
vozila. Primalac ima pravo da zahtijeva utvrđivanje istovjetnosti pošiljke, odnosno,
ako je pošiljka oštećena u čemu se sastoji to oštećenje. Provjeravanje pošiljke vrši
se zapisnički. Troškove utvrđivanja istovjetnosti pošiljke snosi prevoznik ako ne
postoji istovjetnost ili ako je oštećenje veće od onog koje je tvrdio prevoznik.
Prevoznik ne snosi odgovornost za razliku u količini nastalu kao posljedica
193
transportnog kala i uobičajenih tolerancija u vagama.
Ako primalac pošiljku preuzme bez prigovora, smatra se da mu je stvar uredno

predata u stanju kako je određeno u tovarnom listu. Za nedostatke koje odmah
uoči prilikom prijema, primalac stavlja prigovor na licu mjesta. Kada su nedostaci
na pošiljci takvi da se nisu mogli opaziti u času predaje, primalac je dužan da u
192
Trifković mr Miloš, op. cit. str. 42.
193
Draškić dr Mladen, op. cit. str. 441.
217
pismenoj formi i bez odlaganja po otkrivanju oštećenja, stavi reklamaciju.
Reklamacija se može staviti najkasnije u prekluzivnom roku od sedam dana
računajući od dana predaje stvari.
Kad primalac odbije prijem stvari ili se jednostavno ne može naći, tada je
drumski prevoznik dužan, bez odlaganja, tražiti uputstva od pošiljaoca. U slučaju
da prevoznik ne dobije tražena uputstva on može, na trošak i rizik imaoca prava na
pošiljci, da stvari: istovari i preda na čuvanje u javno skladište ili drugom licu ili
stvar odmah izloži prodaji ako je u kvaru, odnosno prijeti opasnost od kvara ili su
troškovi čuvanja u nesrazmjeri sa vrijednosti stvari. U svim slučajevima smatra se
da je prevoz završen. Prodaji stvari može pristupiti i u svakom drugom slučaju, ako
istekom razumnog roka ne dobije potrebno uputstvo od lica ovlaštenog na
raspolaganje pošiljkom (CMR, član 16). Od protuvrijednosti prodate stvari
prevoznik odbija troškove koji terete pošiljku, a ostatak stavlja na raspolaganje
imaocu prava na pošiljci. Ako troškovi prelaze vrijednost stvari prevoznik ima pravo
na razliku.
2. Obaveze pošiljaoca
2.1. Obavještavanje o prevozu i predaja potrebnih dokumenata
Pošiljalac ima opštu obavezu da obavijesti drumskog prevoznika o

namjeravanom prevozu dajući mu o tome sve relevantne podatke (sadržaj i
količinu pošiljke, mjesto opredjeljenja, ime primaoca itd.). Kada se radi o opasnim
stvarima ili onim za koje treba obezbijediti posebne uslove prevoza, obavještenje je
pošiljalac dužan dati na vrijeme. Za stvari naročite vrijednosti (dragocjenosti, hartije
od vrijednosti, skupocjene stvari) obavezu davanja obavještenja treba ispuniti u
času predaje stvari uz saopštenje njihove vrijednosti. Obavještavanje obuhvata
obavezu pošiljaoca na davanje svih podataka, koji se unose u tovarni list kao i
predaju isprava koje se prilažu uz tovarni list. Generalno, ova obaveza
podrazumijeva davanje obavještenja kako bi se izvršio uredan prijem i prevoz
stvari. Davanje pogrešnih obavještenja i podataka odnosno njihovo ne davanje
povlači odgovornost pošiljaoca.
2.2. Pakovanje i označavanje stvari (priprema pošiljke)
Pošiljalac priprema stvari za prevoz što, prvenstveno, podrazumijeva

pakovanje i označavanje. Način pakovanja i označavanja mogu biti određeni
prinudnim propisima (carinskim, sanitarnim, administrativnim) ili ugovorom, a to
zavisi od vrste stvari koje se prevoze. Smatra se da je pakovanje izvršeno na
odgovarajući način ako može pod redovnim uslovima prevoza i pri uobičajenim
postupcima prevoznika zaštititi stvari od gubitka i oštećenja te obezbijediti
sigurnost lica i nenanošenje štete tuđoj imovini. Kada utvrdi nedostatke pakovanja,
zavisno od zakona i ugovora, drumski prevoznik može: odbiti prevoz i odustati od
ugovora, tražiti popravljanje pakovanja, da sam izvrši popravljanje na trošak
pošiljaoca ili da stavi prigovor upisom u tovarni list i izvrši prevoz (CMR, član 8 i
218
10). Deklarisanje stvari vrši se na uobičajen način, osim u slučajevima prevoza
opasnih stvari. Označavanje, inače, treba da bude istinito, dovoljno, jasno, uočljivo
i trajno. Već je rečeno, da se provjera vrši prilikom preuzimanja stvari.
2.3. Utovar stvari
Obaveza pošiljaoca da vrši utovar stvari je dispozitivnog karaktera jer

ugovorom može biti određeno i drugačije. Može se ugovoriti da utovar vrši
prevoznik ili prevoznik i pošiljalac. U izvršavanju ove obaveze pošiljalac se mora
pridržavati instrukcija transportera jer utovar obuhvata unošenje stvari u vozilo,
njihov smještaj, slaganje i dr., od čega zavisi sigurnost lica, vozila i pošiljke. Mjesto
utovara stipuliše se ugovorom, a u nedostatku toga određuje se prema poslovnom
običaju, okolnostima posla ili poslovnoj praksi stranaka. U slobodnom transportu,
koji se obavlja “od vrata do vrata”, obično je to mjesto skladište pošiljaoca. Vrijeme
utovara, ako nije utvrđeno ugovorom, mora početi i završiti se u primjerenom roku.
Rok utovara se produžava ako nastupe razlozi koji se ne mogu upisati u krivicu ni
jednoj strani. Kada stvar nije utovarena u ugovorenom roku, zbog razloga za koje
je odgovoran pošiljalac, pošiljalac ima pravo na dodatno vrijeme utovara koje iznosi
najviše polovinu ugovorenog vremena predviđenog za utovar. Za dodatno vrijeme
utovara prevoznik ima pravo na posebnu naknadu saglasno ugovoru ili tarifi. Ne
ispuni li svoju obavezu utovara pošiljalac i nakon proteka dodatnog vremena za
utovar prevoznik može odustati od ugovora i zahtijevati naknadu štete. Inače, u
vrijeme utovara uračunava se i vrijeme potrebno za popunjavanje tovarnog lista,
predaju isprava, pokrivanje, vezivanje i drugo obezbjeđenje vozila, ako ih je prema
ugovoru dužan obaviti pošiljalac.
2.4. Plaćanje naknade za prevoz
Naknada za prevoz obuhvata vozarinu, dodatke na vozarinu, dangubninu i

troškove. Vozarina (prevoznina) je najvažniji dio naknade i obuhvata: troškove koji
se odnose na primjenu i korištenje vozila i rad osoblja, uključujući zaradu
prevoznika te dažbine i takse na vozilo, koje se plaćaju po propisima zemlje u kojoj
se prevoz obavlja. Vozarina se određuje ugovorom, tarifom ili na drugi uobičajen
način. Plaća se samo na stvari koje su u mjestu opredjeljenja stavljene na
raspolaganje primaocu odnosno imaocu prava. Ako je stvar prevezena samo
jednim dijelom puta, plaća se vozarina srazmjerno pređenom putu. No, i tada se
plaća vozarina u punom iznosu, ako je do djelimičnog prevoza došlo krivnjom
korisnika prevoza.
Na visinu obračunate vozarine utiče, inače, dužina prevoznog puta, masa i

oblik stvari, vrijednost i sadržaj pošiljke, način prevoza itd. Posebni slučajevi
obračuna vozarine i ostalih naknada u vezi sa prevozom postoje u onim
situacijama kada dolazi do odstupanja od uobičajenog načina izvršenja ugovora ili
plaćanja. Ti slučajevi su: paušalni obračun, ugovaranje forfetnog stava, izvršenje
prevoza drugim putem, djelimično izvršenje prevoza, prekid prevoza koji je nastao
uslijed odgovornosti transportera, prekid prevoza nastao uslijed više sile ili razloga
219
koji se ne mogu upisati u krivicu stranaka, prevoz stvari čiji je sadržaj drugačiji od
deklarisanog i dr. Za neke od ovih situacija zakon je odredio pravila, za druge tarifa
ili poslovni običaj.
Dodaci na vozarinu, dangubnina i troškovi prevoza čine, takođe, elemente

naknade. Dodaci na vozarinu predstavljaju iznose koji se dodaju na vozarinu kada
ona, obračunata po standardnim elementima, ne bi ostvarila ekvivalentnost
prestacija iz ugovora o prevozu. Dangubnina je, u suštini, naknada štete koju je
prevoznik pretrpio uslijed zadržavanja vozila izazvanih postupcima imaoca prava.
Plaćaju se i troškovi koji treba da su nužni i korisno učinjeni.
Kao i kod ostalih ugovora o transportu i ovdje se postavlja pitanje: ko plaća

naknadu za prevoz - pošiljalac, primalac odnosno lice ovlašteno za raspolaganje
pošiljkom? Na kome stoji ta obaveza određuje se ugovorom i odgovarajućom
notifikacijom u tovarnom listu. Dispozitivno zakonsko pravilo jeste da naknadu
plaća pošiljalac. On je ovlašten da u tovarni list upiše troškove koje preuzima na
sebe.
3. Obaveza primaoca
3.1. Plaćanje naknade za prevoz
Primalac, iako nije ugovorna strana (po engleskom pravu jeste), ima obavezu
plaćanja naknade za prevoz ako je to pošiljalac naveo u tovarnom listu. Opšte je
prihvaćen stav, da navodi pošiljaoca u tovarnom listu o plaćanju naknade
predstavljaju obavezu za primaoca. Zakonska je pretpostavka da plaćanje
naknade pada na teret primaoca i u slučaju da pošiljalac u tovarnom listu nije
preuzeo obavezu plaćanja naknade. Smatra se da je tada on uputio prevoznika da
naknadu naplati od primaoca (ZOO, član 659). Primalac je obavezan na plaćanje
naknade za prevoz i kada preuzme pošiljku i tovarni list, a u ugovoru i tovarnom
listu nije određeno drugo lice koje će izvršiti plaćanje.
3.2. Istovar stvari
Obaveza je primaoca da stvari istovari, ako ugovorom nije drugačije

utanačeno. Razumije se, ukoliko je primalac iskupio tovarni list i time preuzeo
pošiljku. Prilikom istovara dužan je postupati po instrukcijama transportera, a koje
se odnose na bezbjednost lica, stvari i vozila. Istovar se vrši u mjestu opredjeljenja
kako je to predviđeno ugovorom ili poslovnim običajem. U određenim slučajevima,
naprijed navedenim, primalac može promijeniti mjesto istovara. Ukoliko primalac
ne istovari stvari, a na njemu je obaveza istovara, tada prevoznik može sam da
istovari stvari na teret i rizik primaoca. Isto tako, on može stvar izložiti prodaji ako je
u kvaru ili prijeti neposredna opasnost od kvara, kao i kada su troškovi smještaja i
čuvanja stvari u nesrazmjeri sa njenom vrijednošću.
220
1. Odgovornost drumskog prevoznika
U pogledu načina odgovornosti drumskog prevoznika ne postoji jedinstveno

stanovište u teoriji, kao što je slučaj i sa željeznicom. Prema prvom shvatanju,
drumski prevoznik odgovara po sistemu objektivne odgovornosti odnosno na
osnovu fakta prouzrokovanja štete, 194 s tim da se navode slučajevi kada neće
odgovarati, što prevoznik treba da dokaže. Drugi smatraju da drumski transporter
odgovara dvojako: po sistemu objektivne odgovornosti kada se radi o povredi
obaveze očuvanja stvari date na prevoz, a za povrede ostalih dužnosti odgovara
po sistemu pretpostavljene subjektivne odgovornosti (otežana pretpostavka
krivice). 195 Međunarodna i domaća pravila o drumskom prevozu, zaista, pokazuju
da se radi o kombinovanju objektivnog i subjektivnog sistema na bazi
pretpostavljene krivice, kako bi se umanjile pravne posljedice isključivom
primjenom stroge objektivne odgovornosti.
Drumski prevoznik može odgovarati: za slučaj gubitka stvari (potpunog ili

djelimičnog), za slučaj oštećenja, takođe, potpunog ili djelimičnog, kao i za slučaj
zakašnjenja. Kada se ima smatrati da je došlo do gubitka, oštećenja ili zakašnjenja
važi ono što je rečeno kod ugovora o prevozu željeznicom. Za gubitak i oštećenje
(povredu integriteta pošiljke) drumski transporter odgovara od momenta
preuzimanja stvari do trenutka predaje (isporuke) primaocu, a kod zakašnjenja “za
ma kakvo zadocnjenje u isporuci” (CMR, član 17).
Prema pravilima međunarodnog i domaćeg prava, drumski prevoznik se

oslobađa od odgovornosti za gubitak, oštećenje ili zakašnjenje, ako je do toga
došlo uslijed: radnji ili propusta korisnika prevoza, prirodnih svojstava stvari ili
okolnosti koje prevoznik nije mogao predvidjeti, izbjeći ili otkloniti, što prevoznik
dokazuje (CMR, član 17 i 18). Najčešći osnov isključenja odgovornosti prevoznika
196
jeste viša sila za koju se prihvata subjektivno-objektivna koncepcija. Drumski
transporter se ne oslobađa odgovornosti uslijed defektnog stanja vozila ili zbog
pogrešne radnje ili nehata lica od koga je eventualno iznajmio vozilo odnosno
njegovog zastupnika ili službenika.
Kao i kod željeznice i u drumskom prevozu postoje specijalni osnovi

isključenja odgovornosti prevoznika. Oni se primjenjuju samo za slučaj gubitka ili
oštećenja stvari. Prevoznik se oslobađa od odgovornosti ako gubitak ili oštećenje
nastupe uslijed “specijalnog rizika” na koji su uticale jedna ili više niže navedenih
okolnosti:
194
Draškić dr Mladen, op.cit. str. 442, Vilus-Carić-Šogorov, op. cit. str. 478.
195
Trifković dr Miloš, Odgovornost prevoznika za neizvršenje obaveza iz opšteg tipa ugovora o prevozu stvari drumom
u domaćem transportu, Institut za uporedno pravo, Beograd, 1972, str. 15-50, respektabilno.
196
Opširnije o višoj sili: Trifković dr Miloš, op.cit.str. 51-67.
221
a) upotreba otvorenih i nepokrivenih vozila, ako je upotreba takvih vozila
izričito ugovorena i upisana u tovarni list;
b) nedostatak ili rđavo stanje ambalaže za stvar koja je po svojoj prirodi
podložna rasturu ili oštećenju, ako nije upakovana ili nije uredno upakovana;
c) manipulacije, utovar, slaganje i istovar stvari od strane pošiljaoca ili
primaoca (adresata) ili lica koja su radila po njihovim nalozima;
d) priroda stvari koja je po svojim svojstvima izložena gubitku ili oštećenju
(potpunom ili djelimičnom) naročito zbog loma, rđe, truljenja, sušenja, curenja,
normalnog rastura ili dejstva insekata;
e) nedovoljna ili nepotpuna oznaka ili brojke na paketima;
f) prevoz živih životinja.
Kada prevoznik ustanovi, s obzirom na okolnosti slučaja, da je gubitak ili

oštećenje moglo nastati iz nekog od navedenih razloga, jednog ili više,
pretpostavlja se da je to uzrok. Imalac prava može dokazivati suprotno, obarati
pretpostavku. Ipak, postoje slučajevi kada zakonska pretpostavka u korist
prevoznika ne važi: neuobičajeni manjak ili gubitak koleta, prevoz obavljen vozilom
specijalno opremljenim, prevoz živih životinja. U tim slučajevima, sam prevoznik
mora dokazivati da je preduzeo neophodne radnje i djelovao prema svim
specijalnim instrukcijama.
Drumski prevoznik, u načelu, naknađuje samo stvarnu štetu. U tom smislu

važe sljedeća pravila: za slučaj gubitka ili oštećenja (potpunog ili djelimičnog)
naknada se određuje po vrijednosti stvari u vrijeme i u mjestu otpreme; visina se
obračunava prema berzanskoj cijeni stvari, a u nedostatku nje, po tekućim
cijenama; ako stvari nemaju berzansku ni tekuću cijenu, obračun se vrši na osnovu
“normalne vrijednosti stvari iste vrste i kvaliteta”; u slučaju oštećenja iznos naknade
štete ne može prijeći iznos koji bi prevoznik morao da plati za gubitak pošiljke
odnosno dijela pošiljke (CMR, član 23, 25). U slučaju zakašnjenja, drumski
prevoznik naknađuje dokazanu štetu koja ne može biti veća od iznosa naknade za
prevoz.
I u drumskom prevozu postoji princip ograničenja odgovornosti prevoznika.

Međutim, pošiljalac može, “uz plaćanje posebnog dodatka deklarisati u tovarnom
listu vrijednost pošiljke ili specijalnog interesa i tada ograničenja odgovornosti
prevoznika ne važe. Isto tako, drumski prevoznik se ne može pozivati na pravila
koja isključuju ili ograničavaju njegovu odgovornost ili prebacuju teret dokazivanja
na suprotnu stranu, ako postoji njegova kvalifikovana krivnja (zla namjera ili krajnja
nepažnja). To se proširuje i na lica koja su po nalogu prevoznika radila na izvršenju
prevoza (službenike, zastupnike ili bilo koje drugo lice čijim se uslugama prevoznik
koristio).
Već je rečeno da pored ugovornog prevoznika može biti angažovan

podprevoznik (podvozar) i uzastopni prevoznik, što je čest slučaj u drumskom
transportu. Za štetu koja je prouzrokovana radnjama podvozara odgovara ugovorni
prevoznik, uz mogućnost regresa od podvozara. Solidarna odgovornost podvozara
222
postoji u slučaju kada on od ugovornog prevoznika sa pošiljkom preuzme i tovarni
list jer se tada, po zakonu, smatra da je ugovorna strana u ugovoru o prevozu
(ZOO, član 677). Kod uzastopnih prevoza za gubitak, oštećenje i zakašnjenje
solidarno odgovaraju ugovorni prevoznik, posljednji prevoznik i prevoznik na čijem
dijelu puta je prouzrokovana šteta. Ako se ne može utvrditi na čijem dijelu puta je
šteta prouzrokovana, tada solidarno odgovaraju svi prevoznici. Dakle, uvijek postoji
solidarna odgovornost prvog i zadnjeg vozara, za cijeli prevozni put (CMR, član
40).
U cilju obezbjeđenja potraživanja, zakon je konstituisao u korist drumskog

prevoznika pravo zaloge i pravo pridržaja. Prema principu koneksiteta to pravo se
odnosi samo na stvari preuzete na prevoz.
2. Odgovornost pošiljaoca
Pošiljalac odgovara, kao i u drugim granama transporta, za svoje radnje ili

propuste. Pošiljalac odgovara za štetu nastalu zbog: netačnih i nepotpunih
podataka unesenih u tovarni list; nedostatka, netačnosti ili neispravnosti podataka i
isprava koje se prilažu uz tovarni list; neispravnog prenosa negocijabilnog tovarnog
lista u skladu sa pravilima mjeničnog prava; prevoza opasnih stvari bez upozorenja
prevoznika; nepridržavanja uputstava prevoznika prilikom utovara, slaganja i
istovara stvari.
V - PRESTANAK PRAVA IZ UGOVORA
1. Prestanak ugovora
Ugovor o drumskom prevozu prestaje na jedan od načina o prestanku

obligacija iz ugovora, uopšte. Normalan način gašenja obaveza jeste ispunjenje
ugovora.
U transportnom pravu postoje slučajevi kada jedna od ugovornih strana može

odustati od ugovora. Tako, pošiljalac može odustati od ugovora kada prevoznik
kasni sa započinjanjem prevoza toliko dugo da on nema interesa za ugovoreni
prevoz. I prevoznik može odustati od ugovora ako pošiljalac, i nakon isteka
dodatnog roka za utovar, ne utovari pošiljku na vozilo.
Potraživanja iz ugovora imalac prava ostvaruje podnošenjem reklamacije u

pismenoj formi ili tužbe. Utvrđeni su rokovi za reklamaciju koji su različiti i zavise od
okolnosti slučaja.
223
2. Zastara potraživanja
Potraživanja iz ugovora o prevozu stvari drumom zastarijevaju za jednu godinu

dana, bilo da se radi o gubitku ili oštećenju stvari ili zakašnjenju. Kada se radi o
potraživanju zbog oštećenja ili zakašnjenja rok počinje teći od dana kada je
prevoznik predao stvar. Za potraživanja nastala zbog gubitka stvari rok teče od
dana kada se, prema okolnostima slučaja, smatra da je stvar izgubljena.
224
GLAVA ČETVRTA
UGOVOR O PREVOZU STVARI U UNUTRAŠNJOJ PLOVIDBI
(UNUTRAŠNJIM VODAMA)
1. Pojam ugovora
Unutrašnja plovidba obuhvata prevoz rijekama, jezerima i kanalima, odnosno

unutrašnjim plovnim putevima. Obično se naziva i “riječnom plovidbom” zbog
najvećeg značaja riječnog prevoza. Inače, ovim putevima prevoze se lica i stvari
(tereti) što je predmet obrade.
Ugovorom o prevozu stvari u unutrašnjoj plovidbi brodar se obavezuje da

preveze stvari od pristaništa (luke) ukrcaja do pristaništa odredišta (luke iskrcaja),
po pravilu u nepromijenjenom stanju, uz naknadu (naplatu prevoznine). Ovaj
ugovor je znatno jednostavniji od ugovora pomorskog prevoza zbog karaktera
plovidbe i prirode prevoznog puta. U unutrašnjoj plovidbi nema plovnih objekata
(brodova) koji krstare, (“lutaju”) vodenim putevima kao što je slučaj u pomorskom
saobraćaju - slobodna plovidba. Zato u ugovor nije potrebno navoditi niz uslova,
klauzula, instrukcija koje se primjenjuju za različite slučajeve i okolnosti u
pomorskom prevozu, specijalno slobodnoj plovidbi. Rizik koji postoji ne izražava se
u takom vidu kao što to može biti “rizik mora” (perils of the seas).
2. Značaj unutrašnje plovidbe
Prevoz unutrašnjim vodama, posebno rijekama, ima veliki privredni značaj za

saobraćajni sistem jedne zemlje. Njegov značaj usko je povezan sa privrednim,
naročito industrijskim, razvojem područja kroz koja vodeni put protiče. Opšti je stav
da je prevoz unutrašnjim vodama jedan od najjeftinijih oblika transporta (10-15%
jeftiniji od željezničkog). Upravo radi toga rijekama se prevoze masovni, kabasti,
rasuti i jeftini tereti odnosno stvari čija je cijena na tržištu relativno niska (kamen,
pijesak, građevinski materijal, ugalj) mada se prevoze i druge stvari (nafta,
komadna roba i dr.). Manipulacija teretom (ukrcaj, iskrcaj) je svedena na minimum
197
kao i troškovi, posebno kada se koriste savremene transportne posude
(kontejneri, palete) ili crpni sistemi za tečne terete. Pogonska snaga (brod)
najčešće je odvojen od nosioca tereta (šlepova), kojih može biti više, tako da manji
brodovi sa manjim troškovima mogu prevoziti velike terete. U slučaju da treba
prekrcati teret sa jednog šlepa (nasukivanje, kvar tereta, opadanje vode) na drugi,
vrši se šiftovanje (šifter - pomoćni šlep).
197
Detaljnije o pravnim problemima kontejnera: Arsić dr Zoran, Kombinovani prevoz robe, Naučna knjiga, Beograd,
1985, str. 36-59.
225
Prevoz unutrašnjim vodama ima i svoje nepovoljnosti usljed prirodnih i
vještačkih zapreka. Prevoz je vezan za vodostaj koji oscilira, ovisi od padavina,
ovisi o mogućnosti zamrzavanja, ovisi o različitoj dubini vode (plitak gaz, pojava
plićaka, krivina) ili postoje umjetne zapreke kao što su mostovi, brane i sl. Radi
toga kao i činjenice da se plovidba odvija uvijek u istim pravcima ovaj vid
transporta redovno je povezan sa željezničkim i drumskim prevozom (kombinovani
prevoz).
3. Pravni izvori
Ugovor o prevozu stvari u unutrašnjoj plovidbi regulisan je istim pravnim

izvorima kao i pomorski: Zakonom o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi (ZPUP) te
Zakonom o obligacionim odnosima (ZOO). Uveden je princip jedinstvenih pravila
za pomorsku i unutrašnju plovidbu, s tim što zakonodavac izričito navodi kada
postoje specifičnosti za unutrašnju plovidbu (subcharter, odustanak od ugovora,
ukrcaj, isprave, odgovornost, ograničenja odgovornosti - član 448, 454, 473, 496,
504, 506, 511, 551, 570). Specifična rješenja za unutrašnju plovidbu postoje i u
pogledu upisa brodova u registar, brodskih isprava i knjiga, havarije, zakonskog
založnog prava na brodu i drugih prava. U pravnoj teoriji je sporan pojam riječnog
198
pristaništa i operativne obale.
Kao i u pomorskom prevozu i ovdje veliki značaj imaju običaji i opšti uslovi
poslovanja luke ukrcaja i iskrcaja odnosno pristaništa, posebno kada se radi o
pravilima koja se odnose na ukrcaj tereta (ZPUP, član 483). U toj materiji ona imaju
značaj primarnog izvora. Pošto se prevoz unutrašnjim vodama odvija u istom
pravcu riječna pristaništa, odnosno riječni brodari donose svoje tarife isto kao i
željezničke organizacije.
II - ZAKLJUČIVANJE I ELEMENTI UGOVORA
1. Zaključivanje ugovora i isprave o prevozu
Na zaključivanje ugovora u unutrašnjoj plovidbi primjenjuju se ista pravila kao i

kod pomorske plovidbe. Brodarski ugovor za više putovanja ili na vrijeme za cio
brod zaključuju se u pismenoj formi, pismena zakonska forma (forma ad
solemnitatem). Za ostale ugovore može se predvidjeti ugovorena forma.
Što se tiče prevoznih dokumenata, brodar je dužan, kao i u pomorskom

prevozu, da izda teretnicu ili tovarni list, ako krcatelj zahtijeva. Izdavanje tovarnog
lista može zahtijevati i brodar (ZPUP, član 496). Teretnica se izdaje u jednom
primjerku, a ne kao kod pomorskog prevoza. I tovarni list se izdaje u jednom
primjerku i prati stvari (ZPUP, član 504, 515). Obje strane potpisuju tovarni list, a
198
Vilus dr Jelena - Carić dr Slavko - Šogorov dr Stevan, op.cit.str. 500.
226
potpisi se mogu zamijeniti pečatom ili faksimilom. Može se izdati i jedan prepis
tovarnog lista s potpisom brodara. Inače, tovarni list je dokaz da je zaključen
ugovor o prevozu i da je u njemu navedeni teret primljen u stanju i pod uslovima
kako su upisani u tovarni list. Nepostojanje, neispravnost ili gubitak tovarnog lista
ne utiče na postojanje, valjanost ili sadržaj ugovora o prevozu (ZPUP, član 517).
Zakon je odredio obavezne elemente tovarnog lista, kojih je znatno manje

nego kod teretnice (ZPUP, član 518). Podatke u tovarni list i njegove prepise unosi
krcatelj, a brodar može kao i kod teretnice da unese primjedbe (marginalije). Ako
brodar nije unio primjedbe, zakonska je pretpostavka da je teret primio onako
(količina i stanje) kako je upisano u tovarnom listu. Upiše li brodar primjedbe u
tovarni list zakonska je pretpostavka da je teret preuzeo onako kako je predao
primaocu. U oba slučaja postoji mogućnost suprotnog dokazivanja (ZPUP, član
520).
Stvari prate i druga dokumenta kao što su carinske, sanitarne, veterinarske i

druge isprave. Popis isprava unosi se u tovarni list. U međunarodnom transportu
sastavlja se i brodski manifest koji sadrži podatke i popis tereta (stvari) i predaje se
carinskim vlastima.
Lica koja se pojavljuju u pomorskoj mogu se pojaviti i u unutrašnjoj plovidbi

(brodar, naručilac, krcatelj, primalac, korisnik prevoza). I ovdje se određuju stojnice
i prekostojnice, pristanište ukrcaja, odnosno iskrcaja, te opis tereta (broj komada ili
koleta, oznake za identifikaciju, težina, obim ili količina, naznačenje opasnosti, ako
se prevozi opasan teret).
Ugovor može sadržavati odredbe o naknadnim dispozicijama. Troškove

naknadnih dispozicija snosi nalogodavac.
Specifičnost ovog ugovora ogleda se kod podčartera. Naime, ugovor o

podčarteru u unutrašnjoj plovidbi može se zaključiti samo ako je brodarskim
(principalnim) ugovorom to dozvoljeno. U protivnom on se ne može zaključiti, što je
bitno drugačije nego kod brodarskog ugovora o prevozu stvari morem (ZPUP, član
448). Kod brodarskog ugovora na vrijeme za cio brod (čartera), podčarterski
ugovor se može zaključiti pod uslovom da brodarski ugovor ne isključuje
zaključenje podčartera sa trećim licem.
227
III - OBAVEZE I ODGOVORNOST STRANAKA
1. Obaveze stranaka
U unutrašnjoj plovidbi ukrcavanje tereta na brod vrši krcatelj, osim kod

brodova linijske plovidbe gdje brodar preuzima stvari ispod čekrka (ZPUP, član
473). Prilikom ukrcavanja, krcatelj je dužan pridržavati se uputstava brodara
(zapovjednika broda), odnosno pravila opštih uslova poslovanja brodara, ako
postoje.
Kao i u pomorskoj plovidbi, brodar je dužan izvršiti prevoz ugovorenim

brodom, ugovorenim putem i u ugovoreno vrijeme. Ako vrijeme i put nisu
predviđeni ugovorom dužan je to izvršiti uobičajenim putem i u primjerenom roku.
Vaganje, brojanje i uopšte, provjera stanja tereta vrši se prilikom predaje.
Uobičajeno je da se težina denčanih pošiljki vrši po gazu šlepa, a kod ostalih
masovnih pošiljki na osnovu srednjeg gaza primjenom tabele gaženja, koja je
sastavni dio tarife.
Prilikom prevoza tereta, a s obzirom na prirodu vodenog puta, mogu nastati

okolnosti koje zahtijevaju olakšanje šlepa i prekrcaj stvari na drugi šlep (šiftovanje).
Obično je tarifom ili ugovorom predviđeno da se šiftovanje vrši po odluci brodara uz
obavijest stranci. Troškovi šiftovanja padaju na teret stvari koje se prevoze, dok se
vozarina ne mijenja, jer se smatra da su matični šlep i šifter ista cjelina.
U pogledu postupanja brodara sa teretom za vrijeme prevoza, predaje tereta i

plaćanja vozarine važe pravila kao i kod pomorskog prevoza.
2. Odgovornost stranaka
Brodar odgovara za svako oštećenje, manjak ili gubitak tereta, od preuzimanja

do predaje, kao i za zakašnjenje. Za štetu odgovara po sistemu pretpostavljene
subjektivne odgovornosti. Oslobađa se od odgovornosti ako “učini vjerovatnim” da
je šteta mogla nastati usljed: smještaja tereta na palubu; pomanjkanja ili slabog
stanja ambalaže; ukrcavanja ili iskrcavanja od strane krcatelja ili primaoca; prirode
stvari i prevoza živih životinja. Nema oslobađanja od odgovornosti ako korisnik
prevoza dokaže suprotno (ZPUP, član 557). U pogledu vozarine, prava zaloge i
zastare potraživanja važe pravila koja se odnose na ugovore u pomorskoj plovidbi.
Pravila zakona o zajedničkoj havariji primjenjuju se pod uslovom da je njihova
primjena ugovorom izričito predviđena (ZPUP, član 796).
U slučaju sumnje kada je do oštećenja, manjka ili gubitka došlo, za vrijeme

unutrašnje ili pomorske plovidbe (plovidba na graničnim vodenim putevima), tada
se primjenjuju propisi koji su nepovoljniji za brodara. Brodar može suprotno
dokazivati. Ako se prevoz vrši dijelom u pomorskoj, a dijelom u unutrašnjoj plovidbi
(kombinacija tih plovidbi), pa dođe do zakašnjenja, brodar odgovara prema
228
propisima koji važe za pristanište (luku) gdje se, prema ugovoru, mora izvršiti
predaja tereta. Mjerodavan je zakon luke iskrcaja (ZPUP, član 551).
229
230
DIO ČETVRTI
UGOVORI O LICENCI, GRAĐENJU I OSIGURANJU

GLAVA PRVA
UGOVOR O LICENCI
I POJAM POSLA I ZAKLJUČIVANJE UGOVORA
1. Pojam posla
Kreativnost je izuzetno značajan faktor uspješnog privređivanja. Zbog toga

duhovne tvorevine kroz koje se ona izražava imaju posebnu ekonomsku vrijednost.
Najvažnije među njima su stekle status objekta prava. Odnosi povodom tih
objekata uređeni su posebnim granama prava. Književna, naučna i umjetnička
djela, ali i kompjuterski programi, predmet su autorskog prava. Firma, trgovačko
199
ime i oznaka uređeni su poslovnim pravom i pravom industrijske svojine. Izumi,
tehnička unapređenja i znakovi razlikovanja (modeli, robni i uslužni žigovi-
industrijski dizajn i geografske oznake) spadaju u pravo industrijske svojine. 200 U
istu granu je uključena i nova, specifična i tajna kombinacija poznatih savremenih
tehničkih i tehnoloških znanja, iskustava i vještina koja se može primijeniti u
industrijskoj i drugoj proizvodnji (know-how) koje kao posebnu kategoriju uvodi i
ZOO (član 686).
Vezanost navedenih objekata sa jedne strane za ličnost stvaraoca, a sa druge

podložnost objektiviziranom tržišnom vrednovanju dovodi do dvostruke prirode
prava koja povodom njih nastaju. Ona su istovremeno i lična (moralna) i imovinska
prava. 201 Oba imaju apsolutni karakter; pod zakonskim uslovima svome titularu
daju monopolska ovlaštenja i djeluju prema svim drugim licima (erga omnes).
Upravo zbog toga se većina prava industrijske svojine upisuje u posebne registre
kod Instituta za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo Bosne i
Hercegovine (dalje: Institut). Prenosiva su samo ona prava industrijske svojine koja
imaju imovinski karakter.
Prava industrijske svojine mogu se prenositi na druga lica u cjelini i djelimično.

U prvom slučaju se i u zakonodavstvu i u teoriji govori o prenosu prava. Ugovor
199
Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju, čl. 51 (Sl.l. RBiH 20/95) (dalje ZVTP), pravo na trgovačko ime i oznaku
izričito svrstava u pravo industrijske svojine.
200
Osnovni izvor prava u ovoj oblasti Zakon o industrijskom vlasništvu u Bosni i Hercegovini (Sl.glasnik BiH 22/02)
(dalje ZIS).
201
ZIS, čl. 3.
231
kojim se to čini je po svojoj pravnoj prirodi ugovor o cesiji. 202 Prenos samo prava
na upotrebu ili korišćenje objekata industrijske svojine, osim kolektivnog žiga i
geografske oznake , 203 naziva se licencom ili licencijom. Riječ je latinskog porijekla
- “licentia” - i označava dozvolu, dopuštanje ili slobodu za korišćenje tuđeg
isključivog prava industrijskog vlasništva. 204
Dopuštenje za korištenje tuđeg patenta može biti zasnovano na

administrativnom aktu nadležnog upravnog organa. 205 Ostali prenosivi objekti
prava industrijske svojine: tehničko znanje i iskustvo (know-how), žig, uzorak i
modeli, koji se sada definišu kao industrijski dizajn, ustupaju se isključivo
ugovorom. U principu se i patent prenosi na isti način. Takva licenca se naziva
ugovornom.
Pored prenosivih objekata industrijskog vlasništva, ugovorom o licenci se

mogu ustupati i prava koja još nisu definitivno zaštićena. Tu mogućnost ima
podnosilac prijave patenta, modela, uzorka i žiga. Bez obzira na predmet, svaki
ugovor o licenci ima izvjesne specifičnosti. One potiču najprije iz osobenosti
objekata i prava industrijske svojine, a potom iz zakonske regulative unutar koje se
autonomija volje stranaka mora da kreće. Us prkos tome moguće je konstruisati i
opšti tip ugovora o licenci. Tako je postupio i Zakon o obligacionim odnosima (čl.
686 - 711).
Značaj ugovora o licenci je ogroman. On je instrument koji omogućava

prenosiocu valorizaciju resursa uloženih u naučnoistraživački i organizacioni rad, a
primaocu sticanje potrebnih znanja brzo i uz minimalizaciju rizika. Zbog toga je
ugovor o licenci kao samostalan pravni posao ili kao dio šireg ugovornog akta
prisutan u većini poslova transfera tehnologije i direktnih stranih investicija. Ta
činjenica je uticala i na izgled izvora prava za ovaj ugovor.
2. Izvori prava
Izvori prava za ugovor o licenci se mogu podijeliti na međunarodne i domaće.

Zahvaljujući snažnim tendencijama ka unifikaciji rješenja ove dvije grupe pravnih
vrela, između njih postoji značajan stepen ujednačenosti.
Za nas su najznačajnije sljedeće međunarodne konvencije: Konvencija o

osnivanju svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo, Pariška konvencija za
zaštitu industrijskog vlasništva (1883), Madridski sporazum o međunarodnoj
registraciji žigova (1981) i Lokarnski sporazum za međunarodnu klasifikaciju
modela i uzoraka (1968).
202
O ovome ugovoru vidjeti Besarović dr Vesna: “Pravo industrijske svojine i autorsko pravo”, Poslovna politika,
Beograd, 1984, str. 106-107.
203
ZIS, čl. 116 i čl. 133, tačka 4.
204
Verona dr Albert: “Licencni ugovor u jugoslovenskom, inozemnom i međunarodnom pravu”, Informator, Zagreb,
1981, str. 1.
205
ZIS, član 50 koji reguliše pravo na korištenje patenta za povjerljivi pronalazak od strane nadležnog ministarstva
odbrane, odnosno Sud Bosne i Hercegovine za davanje prinudne licence.
232
Od domaćih izvora na prvom mjestu se nalazi ZIS, posvećen utvrđivanju
materijalno-pravnog režima objekata industrijske svojine koji se, zajedno sa
pravima nad njima, prenose ugovorom o licenci. Drugo mjesto zauzima Zakon o
vanjskotrgovinskom poslovanju. On uređuje ona pitanja sadržaja ugovora o licenci
koja su značajna za zaštitu interesa domaćih subjekata i cijele zemlje u ovim
poslovima sa elementom inostranosti. Obavezne (čl. 54) i zabranjene klauzule (čl.
55) odnose se na ugovore o licenci patenta i znanja (know-how). Napokon, Zakon
o obligacionim odnosima sadrži detaljnu regulativu opšteg tipa ugovora o licenci
(čl. 686-711). Uz uvažavanje specifičnosti pojedinih predmeta industrijske svojine,
ugovor o licenci je ovim dobio svojstvo imenovanog pravnog posla.
Složenost, dugotrajnost i važnost ugovora o licenci naveli su zakonodavca da

zaključivanje ugovora o licenci uslovi postizanjem sporazuma stranaka u
pismenom obliku (čl. 687 ZOO, čl. 63 ZVTP). Ova forma ima svojstva ad
solemnitatem, pa predstavlja i bitan elemenat ugovora. Uporedni pregled pokazuje
da se ugovor o licenci zaključuje u pisanom obliku i onda kada po nacionalnim
206
pravima nije formalan. Pored toga, pravilo je da je ugovor o prenosu prava
intelektualnog vlasništva (ugovor o cesiji) formalan (čl. 132 ZIS).
Pošto se ugovorom o licenci prenosi pravo korištenja apsolutnim pravom, on

se može upisati u registar. U domaćem prometu, ugovor se upisuje u odgovarajući
registar koji vodi Institut. Upis može tražiti svaka od stranaka (čl. 130 ZIS). Ugovor
koji nije upisan proizvodi pravne posljedice samo prema strankama (inter partes).
Registrovani ugovor djeluje i prema trećim licima - prema svima (erga omnes).
Ugovori o licenci prava industrijske svojine i know-how sa stranim licem obavezno
se prijavljuju organu nadležnom za ekonomske odnose sa inostranstvom, koji vodi i
registar tih ugovora (čl. 56 ZVTP).
II POJAM I BITNI ELEMENTI UGOVORA
1. Pojam ugovora
“Ugovorom o licenci obavezuje se davalac licence da stjecaocu licence ustupi

u cjelini ili djelimično pravo iskorištavanja izuma, tehničkog znanja i iskustva, žiga,
uzorka ili modela, a stjecalac licence se obavezuje da mu za to plati određenu
naknadu” (čl. 686 ZOO). Ovaj obligacioni pravni posao ima sljedeće karakteristike:
dvostrano je obavezan, komutativan, teretan i formalan. Donošenjem ZIS-a ova
materija se nalazi skoro isključivo u oblasti obligacionih odnosa, odnosno primjene
ZOO.
Pravna priroda razmatranja ugovora je sporna u teoriji. Smatra se da je on

podvrsta ugovora o prodaji, da su najjače izraženi elementi zakupa, da postoje
206
Verona dr Albert, isto djelo, str. 64.
233
osnove da se svrsta u grupu ugovora čije je obilježje propuštanje ili trpljenje
upotrebe sopstvenog prava itd. 207 Sve ovo ukazuje i na mješovitu pravnu prirodu
posla. Ipak, u literaturi dominira izričito ili prećutno izražen stav da je u pitanju
samosvojna vrsta ugovora (sui generis ugovor). 208
2.1. Subjekti ugovora
Subjekti ugovora su davalac i primalac licence. Kao primalac licence se u

zakonskim okvirima može pojaviti bilo koje domaće ili strano, fizičko ili pravno lice.
Određivanje davaoca licence daleko je složenije.
Najuopštenije govoreći, davalac licence može biti: vlasnik apsolutnog prava

industrijske svojine na predmetu licence, nosilac prava iskorištavanja objekta
industrijske svojine i podnosilac prijave patenta, modela ili uzorka-industrijskog
dizajna, odnosno žiga (čl. 132 ZIS). Ako prijavu podnosi više lica zajedno i ako im
je pravo priznato kao suvlasnicima, svi moraju dati saglasnost za zaključenje
ugovora ili se zajednički moraju pojaviti kao davaoci prava korištenja, dakle, kao
jedna strana u prvom ugovoru o isključivoj licenci. Određivanje davaoca
opredjeljuje ugovor o licenci kao pravni posao intuitu personae.
2.2. Predmet ugovora
Predmet ugovora o licenci je složena pojava. On se može posmatrati kao

objekat industrijske svojine radi koga se ugovor zaključuje i kao karakteristična
radnja koju povodom određenog objekta treba da izvrši prenosilac, davalac
licence.
Patent je pravo kojim se štiti pronalazak iz bilo kog područja tehnike, koji je
209
nov, koji ima inventivnu razinu i koji se može industrijski primjeniti. Robni,
odnosno uslužni žig, koji se sada definiše samo kao žig je znak koji se može
grafički prikazati i koji je podoban za razlikovanje roba, odnosno usluga jednog
učesnika u privrednom prometu od istih ili sličnih roba, odnosno usluga drugog
učesnika u privrednom prometu”. 210 “Industrijskim dizajnom štiti se izgled cijelog ili
dijela proizvoda koji je nov i čiji je individualni karakter rezultat posebnih obilježja
linija, kontura, boja, oblika, odnosno materijala proizvoda samog po sebi ili njegovih
ornamenata.” 211 Raniji zakon je industrijski dizajn definisao kao modele, odnosno
uzorke. Svi ovi objekti, odnosno prava industrijske svojine, mogu se podijeliti po
različitim osnovama. Vrsta prava utiče i na rješenje u ugovoru o licenci. Navedenim
207
Vidjeti Verona dr Albert, isto djelo, str. 29-36. narocito. Besarović dr Vesna, isto djelo, str. 110.
208
Verona dr Albert, isto djelo, str. 36 i Besarović dr Vesna, isto djelo, str. 110
209
ZIS, čl. 19
210
ZIS, čl. 69
211
ZIS, čl. 97
234
predmetima ugovora o licenci treba dodati i “znanje i iskustvo”, čija je definicija već
data.
Radnja koja je predmet ugovora o licenci je ustupanje ovlaštenja na

iskorištavanje nekog od objekata prava industrijske svojine. Garancije koje padaju
na davaoca licence pokazuju da je u pitanju obaveza rezultata. Sam prenos se
može izvršiti u različitim modalitetima. Oni služe i kao mjerilo za osnovnu podjelu
licenci.
Isključiva licenca je ona kod koje primalac stiče pravo isključivog iskorištavanja
predmeta licence. A to znači da je on u “granicama prostornog važenja licence” (čl.
695 ZOO) ne može koristiti ni sam, niti je može prenijeti nekom trećem licu.
Zabrana se odnosi kako na cijelo pravo, tako i na sve varijante korištenja predmeta
212
licence. S obzirom na strogost ograničenja, logično je da se isključivost licence
mora izričito ugovoriti (čl. 689 ZOO). Ukoliko je davalac licence zadržao za sebe
bilo kakvo pravo iskorištavanja licence ili neku mogućnost da prenos izvrši i trećim
licima, licenca je neisključiva. Zakon o obligacionim odnosima pretpostavlja
postojanje neisključive licence, čim suprotno nije izričito predviđeno u ugovoru.
Ugovor o licenci nikada ne može trajati duže od perioda zakonske zaštite

prava koje se prenosi (čl. 688 ZOO). Računajući od dana podnošenja prijave,
patent traje 20 godina, a industrijski dizajn 10 godina (čl. 60 i 113 ZIS). Postoje i
izuzeci, tako patent sa skraćenim trajanjem traje 10 godina, a trajanje patenta po
proteku 20 godina može se, izuzetno, produžiti za još najviše 5 godina (čl. 60, st. 2
i 3 ZIS).
Licenca može biti prostorno neograničena i ograničena. Zakonska

pretpostavka da je licenca prostorno neograničena mora biti opravdana
tumačenjem cijelog ugovora, budući da se u ovom slučaju ne traži izričito
ugovaranje ograničenja (čl. 690 ZOO). Prostorna ograničenja na području Bosne i
Hercegovine ne smiju biti suprotna propisima o jedinstvenom tržištu (čl. 690 ZOO).
Napokon, prema obimu i mjeri prenosa ovlaštenja na primaoca licence, ona

može biti potpuna i djelimična. Kvalifikacija licence prema ovome mjerilu zavisi od
sadržaja konkretnog ugovora.
2.3. Cijena
Naknada je protuvrijednost koju primalac stavlja na raspolaganje davaocu

licence za ustupljeno pravo iskorištavanja objekta intelektualne svojine koji je
predmet ugovora. Naknada mora biti određena ili odrediva. Utvrđuje se ugovorom i
predstavlja njegov bitan elemenat (čl. 686 ZOO).
212
Čl. 689, st. 2 ZOO dozvoljava i tumačenje po kome postoji mogućnost davanja njenog predmeta. Mislimo da član
695 ne daje dovoljno osnova za ovakvo tumačenje. Suprotno Carić dr Slavko u “Komentaru Zakona o obligacionim
odnosima”; redaktori prof. dr Slobodan Perović i prof. dr Dragoljub Stojanović, naprijed citirano djelo, str. 473-474.
235
Na vrijednost licence utiču faktori proizvodnje, tržišta i monopola. 213 Složenost
ovih činilaca i nužnost njihove ne samo objektivne nego i subjektivne procjene
dovela je do više načina određivanja visine naknade. Ona se može ugovoriti u
paušalnom iznosu, po komadu, srazmjerno materijalnim troškovima proizvodnje,
prema prometu i po veličini dobiti. 214 Svi navedeni metodi mogu biti primijenjeni i u
nekoj kombinaciji o kojoj se stranke dogovore. 215 Način određivanja cijene utiče na
modalitete plaćanja i na obaveze primaoca licence koje su povezane sa plaćanjem
cijene.
Faktori koji opredjeljuju vrijednost licence determinišu i (ne)izvjesnost njenog

ostvarivanja. Zbog toga se omogućava svakoj zainteresovanoj strani da zahtijeva
izmjenu ugovorene naknade, ako je ona “postala očito nesrazmjerna u odnosu
prema prihodu koji sticalac licence ima od iskorištavanja predmeta licence” (čl. 703
ZOO). Iako do nesrazmjerne naknade i koristi može doći i isključivo usljed krive
procjene jedne od ugovornih strana, a ne i zbog naknadnih “okolnosti koje
otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane” (čl. 133 ZOO), u teoriji prava
intelektualne svojine se, ipak, smatra da je u ugovor o licenci uvedena klauzula o
216
promijenjenim okolnostima.
2.4. Forma ugovora
Pošto se ugovor o licenci mora zaključiti u pismenom obliku, jasno je da i

forma ugovora ima svojstvo bitnog elementa. Ova forma ima zakonski karakter.
Ona značajno utiče na način kasnijih izmjena i dopuna ugovora i raskid samoga
posla (čl. 67 i 68 ZOO).
III OBAVEZE STRANAKA
1. Obaveze davaoca licence
1.1. Predaja predmeta licence
Predaja predmeta licence je karakteristična obaveza davaoca. Ona se sastoji

od tri radnje: uručenja patenta ili drugog spisa, dozvole za korištenje i predaje
tehničke dokumentacije potrebne za praktičnu primjenu predmeta licence.
213
Besarović dr Vesna, isto djelo, str. 122.
214
Prema Begtić dr Rešad, Burnazović dr Tufik , Čović dr Šefik i Trifković dr Miloš: “Modeli ugovora o poslovnoj
saradnji sa inostranstvom (sa komentarima)”, Ekonomski institut, Sarajevo, 1982, str. 29.
215
Ovo je tzv. kombinovani način odredivanja cijene. Vidjeti Besarović dr Vesna, isto djelo, str. 122 i Verona dr Albert,
isto djelo, str. 89.
216
Verona dr Albert, isto djelo, str. 89; Besarović dr Vesna, isto djelo, str. 123. Carić dr Slavko u komentaru čl. 703
ZOO se uzdržava od ovakve kvalifikacije prirode odredaba koje su u njemu sadržane. Vidjeti str. 485-486. citiranog
djela.
236
Uručenje potrebnih spisa i dokumentacije zavisi od vrste objekta koji se
licencira. Dozvola za korištenje daje se u okviru ugovora i zakona. ZIS ovu materiju
ne reguliše više u onom obimu kako je to bilo u ranijem zakonodavstvu. Članom
133 ZIS samo utvrđuje da se za ugovorno ustupanje iskorištavanja patenta,
industrijskog dizajna ili ugovorno ustupanje upotrebe žiga zaključuje ugovor o
licenci u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima. Zakonom o
vanjskotrgovinskom poslovanju su taksativno određene četiri restriktivne klauzule u
ugovorima o licenci patenta, te znanja i iskustva (know-how) sa stranim partnerima,
koje se u njima ne smiju nalaziti (čl. 55 ZVTP). Predaja tehničke dokumentacije
potrebna za eksploataciju objekta je obaveza koja se najčešće javlja u ugovorima o
licenci know-how, budući da se tu radi o nepatentiranim izumima ili tajnim
vještinama.
1.2. Davanje uputstva i objašnjenja
Dužnost davanja uputstva i objašnjenja koja su potrebna za uspješno

iskorištavanje licence zasniva se na iskustvu po kome patentna prijava i
dokumentacija nisu uvijek dovoljne za ostvarivanje svrhe ugovora na strani
217
primaoca licence. Kod licence know-how ova obaveza je veoma značajna.
Zakon izričito zahtijeva da se daju “sve upute” (čl. 692 ZOO). A to znači da se
davalac licence mora ponašati pošteno i savjesno. Pošto vremenskih određenja
ove obaveze nema, treba smatrati da ona ima trajan karakter.
1.3. Garancije za tehničke osobine predmeta licence
Prenosilac prava na određenom objektu industrijske svojine jemči primaocu da

predmet ugovora i njegova upotreba ispunjavaju tehno-ekonomske uslove
predviđene propisima i/ili ugovorom. Ova obaveza postoji na osnovu Zakona (čl.
693 ZOO), ali može biti sporazumom stranaka precizirana ili čak proširena. U mjeri
u kojoj počiva na propisu, obaveza garancije ima svojstvo prirodnog sastojka
ugovora.
Prema Zakonu “Davalac licence garantuje sticaocu licence tehničku

izvodljivost i tehničku upotrebljivost predmeta licence” (čl. 603 ZOO). Tehnička
izvodljivost je “mogućnost da se tehničkim putem proizvede određeni proizvod ili
218
primijeni određeni postupak u proizvodnji”. Ako u ugovoru nisu bliže određeni
zahtjevi u pogledu tehničke izvodljivost, ona se naziva opštom; ako jesu -
posebnom. Kriteriji za njihovo ocjenjivanje zavise od vrste objekta i od toga da li je
on već primjenjivan u praksi. Tehnička upotrebljivost je mogućnost da se
primjenom licenciranog objekta obavi zahtijevani proces i/ili dobije proizvod koji će
odgovarati stanju tehnike, zahtjevima tržišta i eventualno posebnim uslovima
ugovora.
217
Besarović dr Vesna, isto djelo, str. 114.
218
Besarović dr Vesna, isto djelo, str. 114. Prema Čl. 54 ZVTP, klauzula sa ovakvom garancijom se mora nalaziti u
ugovoru o licenci sa stranim elementima.
237
Garancije iz Zakona o obligacionim odnosima razvijene su i proširene u
spoljnotrgovinskom prometu. Prema specijalnom zakonu (čl. 54 ZVTP), ugovori o
licenci patenta i znanja i iskustva moraju sadržavati, između ostalog, sljedeće
garancije:
a) Da li će se primjenom predmeta licence dobiti proizvod ugovorenog
kvaliteta i
b) Neškodljivost dobijenih proizvoda po život i zdravlje ljudi, te po prirodnu
okolinu.
Pored zakonskih, poslovna praksa je razvila još neke (pod)tipove garancija. Tu

na prvom mjestu spada garancija za tajnost know-how, garancija za rezultat,
garancija za rentabilnost i konkurentnost proizvoda dobijenih primjenom predmeta
licence, te jemstvo da su znanja i iskustva prenesena ugovorom o licenci know-
219
how zaista tajna.
1.4. Garancija za pravne osobine prenesenog prava
Davalac licence prenosi na primaoca pravo iskorištavanja objekta na kome

ima apsolutno pravo. Ograničavanje toga monopola u korist primaoca je osnovni
razlog zbog koga ta strana zaključuje ugovor. Zbog toga je logično da davalac već
po samom zakonu (čl. 694 ZOO) jemči primaocu za svojstva prava koje mu
prenosi. I ta je garancija zasnovana na zakonu te ima svojstva prirodnog elementa
ugovora. U vanjskotrgovinskom prometu ova je garancija izričito utvrđena (čl. 54
ZVTP). Suština i ove garancije sastoji se u eventualnoj obavezi davaoca licence da
nadoknadi štetu prouzrokovanu nedostacima prenesenog prava.
Davalac licence jemči primaocu da pravo pripada njemu, da na pravu nisu

konstituisana ovlaštenja trećih lica, te da ne postoji ograničenje prava u korist lica
koja nisu stranke ugovora. Ukoliko je predmet posla isključiva licenca, garancija se
proširuje. Davalac “jemči da pravo iskorištavanja nije ustupio drugome ni potpuno
ni djelimično” (čl. 694 ZOO). Sadržaj ove obaveze sastoji se u održavanju onoga
stanja prenesenog prava koje je postojalo u času zaključenja ugovora, te u zaštiti
primaoca od svih pravnih zahtjeva trećih lica. Ova obaveza postoji tokom cijelog
220
trajanja ugovora.
2. Obaveze primaoca licence
2.1. Iskorištavanje predmeta licence
“Sticalac licence dužan je iskorištavati predmet licence na ugovoreni način, u

ugovorenom obimu i u ugovorenim granicama” (čl. 696 ZOO). Citirana formulacija
dozvoljava da se ova dužnost dvostruko shvati. Primalac najprije, ne stiče samo
pravo, nego i dužnost iskorištavanja predmeta licence. I drugo, svoju obavezu i
219
O ovim vrstama garancija vidjeti šire kod Verona dr Albert, isto djelo, str. 84-86 i Besarović dr Vesna, isto djelo, str.
115-119.
220
238
pravo iskorištavanja licenciranog objekta mora vršiti u skladu sa ugovorom. Teorija
je zauzela stanovište da je primalac dužan i iskorištavati licencu i to činiti na
ugovoreni način, čak i onda kada je data neisključiva licenca. Suprotno rješenje
mora nesumnjivo proizlaziti iz ugovora. 221
Način iskorištavanja predmeta licence zavisi od ugovora. Ukoliko prekorači

utvrđena ograničenja, primalac licence odgovara kao i svako treće lice koje se
neovlašteno služi tuđim pravom industrijske svojine.
Pravo i obaveza iskorištavanja postoje u pogledu predmeta ugovora o licenci.

Zbog toga se primalac licence mora suzdržavati od korišćenja naknadnim
usavršavanjima objekta industrijske svojine. Suprotno može biti predviđeno
prinudnim propisom 222 ili izričito ugovoreno. Dozvoljeno korišćenje kasnijim
usavršavanjima predmeta licence mora se takođe odvijati u granicama zakona ili
sporazuma stranaka.
2.2. Plaćanje naknade
Primalac je obavezan da plati ugovorenu naknadu. Način plaćanja zavisi od

modaliteta po kojem je cijena licence utvrđena i od posebnih odredbi ugovora o
ovom pitanju. Ukoliko one ne postoje, primijeniće se opšta pravila obligacionog
prava o ispunjenju novčanih obligacija.
Ako se naknada utvrđuje prema obimu iskorištavanja predmeta licence,
“sticalac licence dužan je podnijeti davaocu licence izvještaj o obimu iskorištavanja
i obračunati naknadu svake godine, ako ugovorom nije za to određen kraći rok” (čl.
702 ZOO). Složenost ovog metoda utvrđivanja i plaćanja cijene zahtijeva da se
ugovorom detaljno urede postupci utvrđivanja rezultata poslovanja i rokovi
obavještavanja o njima. Od rješenja ovih procedura zavisi i početak rokova za
plaćanje, odnosno trenutak padanja u docnju sa izvršenjem obaveze.
2.3. Obaveze uslovljene vrstom ugovora o licenci
Različitost objekata industrijske svojine i njihovog iskorištavanja dovela je do

pojave obaveza karakterističnih samo za neke tipove ugovora o licenci. Najvažnije
među njima su uređene u Zakonu o obligacionim odnosima.
Kod ugovora o licenci know-how, uključujući i nepatentirani izum, primalac

licence ima obavezu čuvanja u tajnosti dobijenih znanja. Ova obaveza postoji po
samom zakonu (čl. 698 ZOO), dakle i onda kada nije izričito ugovorena. Trajnog je
karaktera. Povreda ove dužnosti predstavlja i povredu poslovne tajne davaoca
licence, pa se njeno poštovanje štiti i po tom osnovu.
221
Besarović dr Vesna, isto djelo, str. 121, Verona dr Albert, isto djelo, str. 88.
222
Tako je postupio i čl. 54, st. 1, tačka 1) ZVTP. Ugovor o licenci patenta i know-how sa elementom inostranosti mora
sadržavati obavezu davaoca da za vrijeme važenja ugovora “primaocu stavlja na raspolaganje poboljšanje na patentu i
znanju i iskustvu”.
239
Bude li zajedno sa licencom za određenu proizvodnju ustupljena i licenca žiga
kojim se proizvodi obilježavaju, primalac licence stiče i posebne zakonske
obaveze. On može tako dobijene proizvode pustiti u promet sa tim žigom “samo
ako je njezin kvalitet isti kao što je kvalitet robe koju proizvodi davalac licence” (čl.
699 ZOO). Pored toga, roba proizvedena po licenci mora biti obilježena oznakom o
proizvodnji po licenci i kada se ne prodaje pod određenim robnim žigom (čl. 700
ZOO).
IV ODGOVORNOST STRANAKA
1. Odgovornost davaoca licence
Davalac licence odgovara bez obzira na odsustvo svoje krivice za prekršaj

obaveza garancije za tehničku izvodljivost i upotrebljivost predmeta licence, ukoliko
je nedostatak bio skriven. Njegova odgovornost u ovom slučaju je, dakle,
objektivna. Prava primaoca licence analogna su onima koja ima kupac u slučaju
223
skrivenih materijalnih nedostataka kod ugovora o prodaji (čl. 121 ZOO).
Drugi slučaj objektivne odgovornosti davaoca licence postoji onda kada se

pojave pravni nedostaci (čl. 121 ZOO). Prava primaoca licence u ovom slučaju ista
su kao i prava kupca kada roba ima pravne nedostatke.
Za neizvršavanje ostalih obaveza iz ugovora o licenci, davalac odgovara samo
onda kada je za to kriv. Njegova odgovornost je tada subjektivna, a naknada štete
se ravna po opštim pravilima.
2. Odgovornost primaoca licence
Primalac licence odgovara objektivno za neizvršavanje svojih novčanih

obaveza. Prava davaoca licence prema primaocu koji kasni sa plaćanjem naknade
analogna su pravima prodavca u slučaju docnje kupca sa plaćanjem cijene.
Za neizvršavanje ostalih obaveza primalac licence odgovara subjektivno. No,
pri tome treba voditi računa da se krivica pretpostavlja, da je teret dokazivanja
njenog odsustva na primaocu licence. Ta činjenica i karakter obaveza znatno
otežavaju položaj primaoca u postupku dokazivanja.
223
Vidjeti Verona dr Albert, isto djelo, str. 84-86; Besarović dr Vesna, isto djelo, str. 115.
240
V VRSTE LICENCI I PODLICENCA
1. Podjela licenci
Podjela licenci može se vršiti prema različitim mjerilima. Pošto vrsta objekta i
karakteristike prava koje se prenosi bitno utiču i na izgled ugovora, ista mjerila su
relevantna i za klasifikaciju ugovora o licenci. Ovdje ćemo se zadržati samo na
onim vrstama licenci koje već nisu obrađene kroz razmatranje predmeta ugovora.
Prema namjeni za koju se preneseno pravo može koristiti, licence se dijele na

one za proizvodnju, upotrebu i prodaju proizvoda dobijenih licenciranim postupkom
ili obilježenih ustupljenim žigom. U spoljnotrgovinskoj razmjeni licence se mogu
podijeliti na uvozne i izvozne, zavisno od ovlaštenja koje primalac dobija
ugovorom. Treba istaći da u pogledu zabranjenih i obaveznih klauzula Zakon o
vanjskotrgovinskom poslovanju ne pravi razliku između ugovora u kojima je BiH
partner davalac i onih u kojima je on primalac licence. I ličnost primaoca može biti
osnov za klasifikaciju. Pogonske licence su one koje su ustupljene određenom
preduzeću (društvu). Ako drukčije nije ugovoreno, ova “licenca nije prenosiva bez
224
istodobnog prijenosa samog pogona u kojem se ona koristi.” Pogonska licenca
može biti posebno značajna pri prodaji trgovačkog društva ili njegovog dijela.
Koncernskom se naziva licenca čiji je nosilac koncern, ali je namijenjena
preduzećima u njegovom sastavu. Napokon, lična licenca je ona koja se ne može
prenositi na drugoga ukoliko ta mogućnost nije izričito ugovorena. 225 Nelične
isključive licence mogu se prenositi na treća lica ugovorom o podlicenci.
2. Podlicenca
Podlicenca ili ugovor o podlicenci je rezultat sporazuma primaoca isključive

licence i trećeg lica o prenosu prava iskorištavanja predmeta ugovora o licenci.
Radi se, dakle, o novom ugovoru o licenci čiji predmet ne može da bude širi od
predmeta prvobitnog ugovora o licenci istog objekta (predmeta). Ono što
predstavlja specifičnost ovoga posla jesu posebni odnosi između prvobitnog
davaoca isključive licence, primaoca isključive licence i trećeg lica.
U principu, primalac isključive licence je ovlašten da je ekonomski iskorištava i

na taj način što će na treće lice prenijeti pravo njenog korištenja (čl. 704 ZOO).
Ugovorom o licenci mora biti izričito isključena ova mogućnost, bilo apsolutno, bilo
relativno. Relativno ograničavanje slobode podlicenciranja postoji onda kada
zaključivanje novog ugovora nije moguće bez dopuštenja davaoca licence.
Dopuštanje se može dati unaprijed, najčešće u samom ugovoru o licenci. Tada ima
karakter dozvole prema Zakonu (čl. 29 ZOO). Ono je pravovaljano i kada se pribavi
226
naknadno, kao “odobrenje”. Dopuštenje može biti uskraćeno “samo iz ozbiljnih
224
225
O vrstama licenci vidjeti Verona dr Albert, isto djelo, str. 71-72 i Besarović dr Vesna, isto djelo, str. 112 i 113.
226
241
razloga” (čl. 705 ZOO). Ovaj pravni standard tumači se prema okolnostima
konkretnog ugovora o licenci. Ukoliko primalac licence zaključi ugovor o podlicenci
bez dopuštanja davaoca, koje je prema zakonu ili ugovoru neophodno, davalac
može otkazati ugovor o licenci i bez otkaznog roka, a to znači odmah (čl. 706
ZOO).
Treće lice kao primalac podlicence načelno ne stoji sa prvobitnim davaocem

licence ni u kakvom pravnom odnosu, “čak ni kad je davalac licence dao potrebno
dopuštenje za zaključivanje podlicence” (čl. 707 ZOO). Jedan izuzetak ipak postoji
i on ima zakonski, dakle prinudni karakter. Davalac licence je ovlašten da od
primaoca podlicence zahtijeva “isplatu iznosa koje ovaj duguje davaocu podlicence
po osnovi podlicence” ukoliko primalac licence ne izmiruje svoja potraživanja
prema njenom davaocu (čl. 707). U ovom rješenju dolazi do izražaja shvatanje po
227
kome je licencni ugovor po svojoj pravnoj prirodi zakup.
VI PRESTANAK UGOVORA O LICENCI
1. Prestanak protekom vremena
Ukoliko je ugovor o licenci sklopljen na određeno vrijeme, njegovim istekom se

gasi i ugovor (čl. 708 ZOO). Poseban otkaz nije tada potreban.
Shodno opštim pravilima obligacionog prava, produžavanje ovakvih ugovora

konkludentnim radnjama je moguće. Ako primalac licence nastavi da iskorištava
predmet ugovora i nakon proteka roka, a davalac se tome ne protivi, smatra se da
je ugovor prećutno produžen sa istim elementima, osim toka trajanja. Produžni
ugovor je zaključen na neodređeno vrijeme, pa mora prestati otkazom. Pored toga,
obezbjeđenja koja su dala treća lica prestaju da važe (čl. 709 ZOO).
Izložena rješenja ne utiču na pravo stranaka da ugovor raskinu sporazumno.
2. Otkaz
Ugovori o licenci sklopljeni na neodređeno vrijeme prestaju otkazom bilo koje

stranke. Otkazni rok se ugovara, zavisno od predmeta licence i ciljeva stranaka.
Ukoliko on ne bude utvrđen u ugovoru, vrijediće dispozitivna rješenja Zakona o
obligacionim odnosima. Prema njima, ugovor se ne može otkazati u prvoj godini
svog trajanja. Po njenom isteku, otkazni zakonski rok iznosi šest mjeseci (čl. 710
ZOO).
Ukoliko stranke ugovor raskidaju sporazumno, same mogu da urede sve

modalitete raskida. Načelo autonomije volje važi i u ovome domenu.
227
242
3. Prestanak subjektiviteta
Smrt fizičkog lica kao davaoca ili primaoca licence ne utiče na ugovor o licenci.
Ovaj opšti stav ipak trpi dva ograničenja. Nasljednici davaoca licence stupaju u
ugovor o licenci samo ako ta mogućnost nije ugovorom isključena. Ugovor o licenci
može odrediti i uslove pod kojima nasljednici postaju stranka u ugovoru o licenci.
Za sticaoce licenci situacija je nešto drukčija. Nasljednici stupaju u ugovor samo
pod zakonskim uslovom da produžavaju djelatnost primaoca licence (čl. 711 ZOO).
Rješenja za pravna lica su drukčija. Stečaj ili redovna likvidacija primaoca

licence daju pravo njenom prenosiocu da ugovor o licenci otkaže, odnosno raskine.
Ovo pravilo motivisano je nemogućnošću davaoca licence da je dalje ekonomski
koristi. Obrnuto nije slučaj, pa analogno pravo nije priznato primaocu licence.
243
244
GLAVA DRUGA
UGOVOR O GRAĐENJU
I POJAM UGOVORA I IZVORI PRAVA
1. Pojam ugovora
Građevinarstvo predstavlja jednu od najsloženijih i najznačajnijih privrednih

djelatnosti. Njena važnost je došla do izražaja i u Zakonu o obligacionim odnosima,
koji nastavlja tendenciju uporednog prava da se dio ovoga posla zasnovan na
autonomiji volje stranaka uredi i ključnim izvorom privrednog prava. 228 Po članu
630 ZOO, “ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje prema
određenom projektu sagraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na
određenom zemljištu, ili na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu
izvršiti kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to
isplati određenu cijenu”.
Već po zakonskoj definiciji ugovor o građenju spada u ugovore o djelu.

Shodno tome, izvođač, kao karakteristični dužnik, ne preuzima obavezu rada, nego
obavezu postizanja ugovorenog rezultata. Po svojim osobinama ugovor o građenju
je teretan, dvostrano obavezan, sinalagmatičan i formalan pravni posao. Njega
karakteriše i velika isprepletenost prinudnopravnih - administrativnih i dispozitivnih -
imovinskih elemenata. Upravo zbog toga je veoma teško razlučiti posao građenja
od samog ugovora kojim se uređuje onaj dio poduhvata koji je zasnovan na
autonomiji volje stranaka.
2. Izvori prava
Najvažniji izvor prava za ugovor o građenju su zakoni. Oni se mogu podijeliti

na imovinske i administrativne.
Od dispozitivnih propisa na prvom mjestu se nalazi Zakon o obligacionim

odnosima. Ugovoru o građenju su posvećeni članovi 630-647. Ukoliko pojedina
pitanja nisu u njima regulisana, shodno će se primijeniti članovi 600-629 koji sadrže
norme o ugovoru o djelu. Od prinudnih propisa treba spomenuti one koji se odnose
na pojedina pitanja finansiranja izgradnje, članove 29-34 Zakona o
vanjskotrgovinskom poslovanju u kojima su uređena pojedina pitanja kada se u
ovom ugovoru pojavljuje element inostranosti.
Federalni propisi su veoma opširni. Mogu se podijeliti u dvije grupe. Prva

uređuje urbanističko-komunalne uslove za zaključivanje i izvršavanje ugovora o
228
Vidjeti Kapor dr Vladimir - Carić dr Slavko: “Ugovori robnog prometa“, Naučna knjiga, Beograd, VI izdanje, 1987,
str. 549-550. Vilus dr Jelena: “Ugovor o građenju”, Institut za uporedno pravo, Beograd,1968, str. 7-8.
245
građenju, te inspekcijski nadzor. Druga se tiče načina zaključivanja ugovora o
građenju. Proceduralna pitanja predstavljaju najveći dio sadržaja ovih akata.
Najvažniji su: Zakon o prostornom uređenju 229 i Zakon o ustupanju izgradnje
investicionih objekata. 230 Ono što je karakteristično za ovaj pravni propis je to što,
do sada, nije stavljena van snage njegova važnost iako je njegova materija postala
neaktuelna. Ovo se posebno odnosi na materiju ustupanja izgradnje investicionih
objekata od strane tzv. korisnika, odnosno nosilaca raspolaganja društvenom
svojinom. U ovoj oblasti sada postoji određena pravna praznina koja je
nadomještena postojanjem posebnih propisa koji se odnose na ustupanje
građevinskih radova od strane tzv. javnog sektora ili pravnih lica u većinskom
vlasništvu države, kao i budžetskih korisnika. Radi se o posebnom režimu prava
javnih nabavki, ustupanju radova i usluga. 231 Kao posebni izvori prava mogu se
spomenuti i Zakon o građenju i Zakon o građevinskom zemljištu Federacije BiH. 232
Od izvora privrednog prava koji su autonomnog karaktera treba istaći Posebne

uzanse u građevinarstvu. 233 One predstavljaju kodifikaciju poslovnih običaja u ovoj
oblasti. Danas je njihova primjena uslovljena sporazumom stranaka u svim
slučajevima u kojima one sadrže rješenja suprotna dispozitivnim odredbama ZOO.
Pored posebnih uzansi, značajno vrelo iz ove grupe predstavljaju i opšti uslovi
poslovanja koje usvajaju pojedini investitori ili izvođači. 234 Oni se najčešće rade
oslonom na neke od opštih uslova međunarodnog karaktera. 235 Njihovo važenje je
uslovljeno uključivanjem u ugovor.
II STRANKE I ZAKLJUČIVANJE UGOVORA
1. Stranke
Lica za koja nastaju obaveze i prava na osnovu ugovora su, prema

terminologiji ZOO, naručilac i izvođač. U propisima i u praksi za njih se koriste i
nazivi: investitor i građevinar. Ona imaju svojstvo stranke. Pored njih se u poslu
građenja sreću i drugi subjekti: arhitekti, projektantske organizacije, inženjering
organizacije, subjekti specijalizovani za vršenje nadzora, te upravni organi, uključiti
229
Zakon o prostornom uređenju (Sl. novine FBiH br. 52/02, Dalje: ZPU).
230
Sl. list SRBiH 33/77, izmjene i dopune u broju 26/82. Izmjene i dopune su urađene na osnovu Dogovora SR i SAP o
ustupanju izgradnje investicionih objekata u društvenom vlasništvu (Sl. l. SFRJ 69/80).
231
Ova materija je regulisana Uredbom o postupku nabavke roba, ustupanju radova i usluga (Sl. novine FBiH br.
34/04)
232
Sl. novine FBiH br. 56/02; dalje će se citirati kao ZG i Odluka Visokog predstavnika o proglašenju Zakona o
građevinskom zemljištu Federacije BiH od 15.05.2003.g.
233
Sl. l. SFRJ 18/77. Dalje ćemo ih citirati kao: UG.
234
Na primjer: Opšti uslovi INGRE iz Zagreba. Tekst kod Vukmir dr Branko “Ugovori o izvođenju investicijskih radova -
međunarodni”, CIP, Zagreb, 1980.
235
Tri su najvažnije grupe ovih pravila: opšti uslovi Evropske ekonomske komisije UN, zatim opšti uslovi Međunarodne
federacije savjetodavnih inženjera (FIDIC), te akti ostalih međunarodnih organizacija, Međunarodne banke za obnovu i
razvoj (IBRD) i ORGALIME naročito. Vidjeti kod Trifković dr Miloš: “Sadržaj ugovora o investicionoj izgradnji u svjetlu
izvora prava” u “Ekonomika investicija kao faktor stabilizacije privrede”, Savez finansijskih i računovodstvenih radnika
BiH, Sarajevo, 1987, str. 141-157.
246
treba i komunalne organizacije koje daju saglasnosti na projekat (elektroprivreda,
vodovod i kanalizacija, pošta, gas i sl., zemljišno-knjižni ured, katastar). Za sva
navedena lica, osim investitora, propisani su uslovi koje moraju ispuniti prije
registracije za obavljanje djelatnosti kojom se bave.
Kao izvođač može se pojaviti pravno ili fizičko lice registrovano za obavljanje
te djelatnosti. Građenjem građevina u prostoru se mogu baviti samo pravna lica
registrovana za obavljanje te djelatnosti ako pored opštih uslova ispunjavaju i uslov
da u radnom odnosu imaju najmanje jednog diplomiranog inženjera sa najmanje 5
godina radnog iskustva i položenim stručnim ispitom (čl. 20 ZG). Kao izvođač se
može pojaviti i više registrovanih subjekata istovremeno. Oni mogu djelovati
samostalno - svaki na osnovu posebnog ugovora o građenju, ili jedinstveno, kao
jedan subjekt. U tom slučaju se radi o konzorcijalnom nastupu koji se zasniva na
posebnom ugovoru. Konzorcij se pojavljuje kod velikih investicionih objekata. U
praksi se drugi učesnici u poslu nazivaju kooperanti. Investitor ima pravo da u
pozivu za javno nadmetanje - za ponudbenu licitaciju - ograniči broj članova
konzorcija (konzorata). Izvođač može zaključiti posebne ugovore sa drugim
subjektima za izvođenje pojedinih dijelova objekata ili pojedinih radova. On se tada
pojavljuje u ulozi komisionara.
Da bi ugovor o građenju bio posao poslovnog prava, potrebno je da i investitor

bude privredni subjekat, odnosno lice sa statusom koji dozvoljava sklapanje
trgovačkih poslova. Investitor može biti fizičko ili pravno lice u čije ime i za čiji račun
se gradi građevina i vrše drugi zahvati u prostoru. Projektovanje, kontrola projekta,
građenje i nadzor nad građenjem investitor mora povjeriti pravnim ili fizičkim licima
registrovanim za obavljanje te djelatnosti (čl. 18 ZG). Tendencija zakonodavca je
da sve značajnije faze posla građenja mogu da obavljaju samo specijalizovane
organizacije i lica. Ovakvo rješenje je opravdano s obzirom da je posao građenja,
po svojoj pravnoj prirodi predstavlja opasnu djelatnost. Tako se i poslovi
projektovanja, nadzora nad građenjem i revidiranja projekta povjeravaju samo
pravnim ili fizičkim licima registrovanim za obavljanje te djelatnosti.
2. Prethodne radnje
2.1. Investicioni program i tehnička dokumentacija
Izgradnji objekata i uopšte izvođenju građevinskih, montažnih i ostalih radova

može se pristupiti na osnovu investicionog programa i investicione tehničke
dokumentacije. Njihovo pribavljanje predstavlja prvu grupu prethodnih radnji koje
investitor mora da obavi da bi mogao pristupiti zaključenju ugovora.
Investicioni program je elaborat iz koga se vidi o kakvom se objektu radi, gdje

se daje analiza uslova za njegovu izgradnju i dokazuje da je izgradnja toga
objekta, odnosno izvođenje predviđenih radova ekonomično, rentabilno i društveno
opravdano i da je tehnološki proces, odnosno eksploatacija, tj. funkcionalnost
objekta cjelishodna. Investicioni program treba da sadrži sljedeće podatke: opis
247
objekta, njegovu namjenu, kapacitet, tehnološko-proizvodnu, odnosno
eksploatacionu koncepciju, program proizvodnje, odnosno eksploatacije,
karakteristike objekta, opreme, postrojenja i montaže i razlog za njihov izbor,
analizu tržišta i mogućnost plasmana robe, ili usluga, analizu uslova za izgradnju i
eksploataciju objekta, potrebna obrtna sredstva, vrijednost prethodnih ulaganja,
izvore finansiranja, analizu osnovnih ekonomskih pokazatelja, a naročito
rentabilnosti, trajanje izgradnje, početak eksploatacije itd. Za objekte neprivrednog
karaktera - kao što su škole, zgrade za zdravstvene, socijalne i kulturne ustanove,
upravne zgrade, parkove, sportske terene itd. – jasno je da investicioni program
neće sadržavati sve navedene podatke, nego samo neke od njih i druge
specifične, ali se iz njega mora vidjeti njihova namjena, društvena opravdanost,
ekonomičnost i funkcionalno povoljno rješenje.
Investicioni program može izraditi sam investitor, a može ugovoriti njegovu

izradu sa nekim preduzećem koje je registrovano za tu djelatnost. Obaveza je da
se ugovor sačini u pismenoj formi. Program rade stručna lica i donosi ga investitor
bez ičijeg odobravanja, odnosno saglasnosti. Ali ako se objekat gradi iz kredita,
onda kreditor prilikom odobravanja kredita vrlo pažljivo razmatra program i
uvjerava se o tačnosti podataka i opravdanosti i rentabilnosti izgradnje toga
objekta. Investicioni program se izrađuje za cio objekat, ali se može izrađivati i za
dijelove objekta koji predstavljaju ekonomsko-tehničku cjelinu, ako je investitor
odlučio da gradi objekat po dijelovima.
Investicioni program je preduslov za izradu investicione tehničke

dokumentacije, bez koje se ne može graditi niti sklapati ugovor o izgradnji objekta,
odnosno o izvođenju radova. Naime, kao što će se vidjeti, građenju se ne može
pristupiti bez odobrenja koje izdaje državni organ, a odobrenje se ne može dobiti
bez investicione tehničke dokumentacije. Tehnička dokumentacija se radi na
osnovu uslova utvrđenih u urbanističkoj saglasnosti.
Investiciona tehnička dokumentacija je elaborat u kome se tehnički razrađuje

tehnološko-proizvodna, odnosno eksploataciona koncepcija objekta i radova i daju
tehnička rješenja za njegovu izgradnju. Prema prirodi posla, ona obuhvata različite
projekte, kao što su građevinski, tehnološki, projekat instalacija i drugi. Projekti
sadrže, pored ostalog, crteže, predmjer, tehničke opise, tehničko obrazloženje,
predračun sa opisom radova, specifikaciju, posebne uslove za građenje toga
objekta itd. Zakon zahtijeva da postoji projekat “za izvođenje”. Njegovoj izradi
može, po sporazumu stranaka, da prethodi “idejni projekat”. U praksi se idejni
projekat redovno radi, jer se na osnovu njega izdaje urbanistička saglasnost.
Između njega i projekta “za izvođenje”, tj. izvedbenog projekta, često se sreće i
“glavni projekat”, onaj u kome su cjelovito i detaljno data sva rješenja vezana za
planirani objekat i/ili radove. Tehnička rješenja u projektima moraju biti u skladu sa
tehničkim propisima i standardima, rezultatima prethodnih ispitivanja i istraživanja, i
sa dobijenim saglasnostima komunalnih organizacija, te sa tehnološkom,
eksploatacionom i ekonomskom koncepcijom objekta (čl. 25 ZG). Pored toga, ona
248
moraju biti i racionalna. Poštovanje ovih zahtjeva je i administrativna obaveza
organizacija koje rade tehničku dokumentaciju.
Izradom investicione tehničke dokumentacije bave se fizička i pravna lica koja

su za takav rad registrovana (čl. ZG). Investitor sklapa pismeni ugovor sa
projektantom koji mu izrađuje investicionu tehničku dokumentaciju. Istim ugovorom
može biti predviđena i izrada investicionog programa i investicione tehničke
dokumentacije.
Projekti koji ulaze u tehničku dokumentaciju moraju biti revidirani. Reviziju vrše
organizacije koje su registrovane za izradu odgovarajuće tehničke dokumentacije,
odnosno njenog dijela (čl. 22 ZG). Za objekte određenih vrsta može biti propisana i
posebna tehnička kontrola od strane državnih organa ili ovlaštenih organizacija,
uslovi vezani za protivpožarnu zaštitu i zaštitu na radu. Ovo pitanje je danas
upotpunjeno odredbama ZG čl. 27 koje se odnose na kontrolu projekta. Rješenja
su osavremenjena na taj način da se sve više uvažavaju ekološki zahtjevi kao i
zahtjevi lica sa umanjenim tjelesnim sposobnostima.
2.2. Odobrenje za građenje
Kada je pribavio investicioni elaborat i revidiranu tehničku dokumentaciju, i

platio troškove vezane za objekat, investitor mora da obezbijedi odobrenje za
građenje. Ono se u praksi naziva i građevinska dozvola. Odobrenjem za građenje
nadležni organ uprave potvrđuje da su ispunjeni svi uslovi predviđeni u ZG i ZPU i
da stoga investitor može da pristupi izgradnji projektovanog objekta, odnosno
izvođenju konkretnih radova. Odobrenje za građenje nije potrebno za manje
složene objekte i infrastrukturne priključke kao ni za radove redovnog održavanja
oštećenih građevina koji se mogu svrstati u radove tekućeg održavanja (čl. 30 ZG).
Postupak podnošenja zahtjeva i procedura izdavanja odobrenja za građenje

uređeni su u ZG veoma detaljno. Ovdje je dovoljno istaći nekoliko momenata.
Najprije, odobrenje izdaje opštinska služba uprave nadležna za poslove građenja
na čijem teritoriju se izvode radovi (čl. 32 ZG). Za neke objekte se predviđa da je
izdavanje odobrenja za objekte posebno utvrđene u zakonu nadležan kantonalni
organ uprave. Drugo, u postupku izdavanja odobrenja organ uprave provjerava da
li je tehnička dokumentacija urađena prema urbanističkoj saglasnosti, zakonu i
propisima za odgovarajuću izgradnju. Treće, odobrenje se mora izdati ili odbiti u
roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva. Ono prestaje da važi ako radovi ne
budu započeti u roku koji je u odobrenju naveden. Odobrenje za građenje važi 2
godine od dana pravosnažnosti odobrenja za građenje i može se na zahtjev
investitora produžiti za još jednu godinu ako se nisu izmijenili uslovi za građenje.
Samo započinjanje izgradnje bez odobrenja je krivično djelo zapriječeno kaznom
zatvora od 1 do 3 godine (čl. 74 ZG). Posebno egzistiraju i novčane kao prekršajne
sankcije.
249
2.3. Sredstva za izgradnju
Pored programa i tehničke dokumentacije, investitor mora imati obezbijeđena

sredstva za finansiranje investicionog objekta. Da bi donio odluku o izgradnji,
investitor mora prethodno obezbijediti finansijska sredstva. Ta sredstva investitor
može obezbijediti iz sopstvenih ili drugih izvora, npr. putem kredita. O
obezbjeđenju sredstava za građenje kao i o obezbjeđenju plaćanja po ugovorima o
izgradnji investicionih objekata investitor ne mora podnijeti posebne dokaze pošto
se najčešće praktikuje uzimanje odgovarajućih sredstava obezbjeđenja plaćanja.
3. Izbor saugovarača
3.1. Pravni režim za izbor saugovarača
Pravni režim izbora saugovarača obuhvata pravila o načinu određivanja

građevinara sa kojim će se sklopiti ugovor i proceduru koja se provodi u primjeni
izabranog načina. Prva grupa rješenja zavisi od toga da li se kao investitor
pojavljuje subjekat zasnovan na državnoj ili privatnoj svojini. Druga skupina ima
procesni, tehnički karakter i ona zavisi od prihvaćenog načina izbora građevinara,
bez obzira na svojinska obilježja investitora.
Investitor samostalno odlučuje o tome da li će izabrati saugovarača javnim

nadmetanjem (ponudbenom licitacijom), prikupljanjem ponuda ili neposrednom
pogodbom. Kada je investitor lice koje djeluje na bazi privatne svojine, on
samostalno odlučuje o načinu odabira građevinara, bez obzira na to o kakvom se
predmetu ugovora radi. Jedan izuzetak ipak postoji. Kada se izvođenje
investicionih radova u BiH povjerava stranom izvođaču, on se mora izabrati bilo na
osnovu javnog nadmetanja, bilo prikupljanjem ponuda (čl. 32 Zakona o
vanjskotrgovinskom poslovanju). U posebnom pravnom režimu se nalaze pravna
lica u vlasništvu države i korisnici budžetskih sredstava. Radi se o već
spomenutom režimu javnih nabavki.
Procesna pravila o načinu izbora saugovarača u principu su ista. Značajna

razlika postoji samo kod javnog nadmetanja. Prema čl. 604 ZOO, poziv na
nadmetanje radi izvršenja određenih radova obavezuje privatnog investitora da
sklopi ugovor sa onim “koji ponudi najnižu cijenu, izuzev ako je tu obavezu isključio
u pozivu na nadmetanje”. Investitor objekta koji se gradi državnim sredstvima ne
mora da isključi svoju obavezu da zaključi ugovor sa najjeftinijim ponuđačem ali je
dužan da ugovor zaključi sa najpovoljnijim ponuđačem koji ispuni uslove utvrđene
kriterijima u javnom pozivu za nadmetanje.
3.2. Javno nadmetanje
Javno nadmetanje se naziva i ponudbenom, odnosno ofertalnom licitacijom.

Pravila koja ga uređuju izložićemo polazeći od rješenja koja važe za investitore
zasnovane na državnom kapitalu. Ona imaju privredno-pravnu prirodu i
250
rasprostranjena su i u međunarodnim poslovima investicione izgradnje. Pored
toga, ona se mogu primijeniti i za zaključivanje drugih vrsta ugovora, ugovora o
prodaji naročito.
Javno nadmetanje ili ofertalna licitacija je jednostrani građansko pravni posao

kojim se investitor javno obavezuje da će primiti i razmotriti sve ponude za
zaključenje ugovora o građenju koje odgovaraju uslovima javnog poziva ili da će
preduzeti i druge radnje vezane za eventualno zaključivanje određenog ugovora.
Ovom tehnikom odabira izvođača investitor koji je u ekonomskom smislu ponudilac
pravno dobija položaj ponuđenog. Time je njegova i poslovna i pravna pozicija
znatno poboljšana. Sama procedura predstavlja kompromis između zahtjeva za što
kraće i ekonomičnije zaključenje ugovora i težnje za što većom ekonomskom i
pravnom sigurnošću kako tražioca usluge u odnosu sa ponuđačima, tako i samih
izvođača između sebe. Pri tome, ravnopravnost svih potencijalnih učesnika u
nadmetanju i svih ponuđača mora biti obezbijeđena.
Odluku o raspisivanju javnog nadmetanja donosi organ upravljanja investitora.

Odluka se objavljuje u službenom glasilu i/ili sredstvima javnog informisanja. Oglas
sadrži kratak opis objekata i radova i bliže uslove za ustupanje izgradnje. Ukoliko
su ovi elementi brojni i složeni, po pravilu se uobličavaju u tenderu.
Tender je skup dokumenata u kojima su precizno i detaljno određeni:

jednoobrazan sadržaj ponuda, osim cijene, koje investitor želi da dobije i postupak
investitora sa tako dobijenim ponudama. Tender po pravilu sadrži više elemenata.
Prvi je uputstvo ponuđačima. U njemu investitor obavještava potencijalne
ponuđače o svim relevantnim radnjama i momentima popunjavanja ponude,
predaje ponuda, eventualnim izmjenama ponude i o postupku koji će se provesti
sa ponudama. Drugo, tender sadrži opšte, a po potrebi i posebne uslove za
izgradnju konkretnog objekta ili izvođenje radova. Ovi opšti i posebni uslovi su po
pravilu veoma opširni i imaju karakteristike samoregulirajućih ugovora. Tender,
dalje, sadrži zbirku obrazaca: od formulara za dobijanje informacija, preko tipske
ponude i formulara ugovora do garancije koji se moraju dostaviti uz ponudu. U ovaj
dio tendera mogu biti uvršteni obrasci za (tehničke) specifikacije kao što su liste
opreme, referens-lista i lista osoblja. Ako su ovi elementi zadati, predstavljaju
poseban dio tendera. Napokon, tender sadrži sve potrebne planove i projekte.
Procedura ispitivanja, odabira i dodjeljivanja ponuda veoma je složena. Njene

faze su: prijem ponuda, javno otvaranje ponuda, procjena ponuda, odluka organa
upravljanja o neuspjelom nadmetanju ili o izboru jednog ili više najpovoljnijih
izvođača (Letter of Intend), pregovori sa izabranim i zaključenje ugovora (Letter of
Acceptance).
3.3. Prikupljanje ponuda
Prikupljanje ponuda se sastoji u pozivanju određenog kruga izvođača

neposredno, a ne putem javnog oglasa, da dostave svoje ponude za izgradnju,
251
odnosno radove. U našem pravu se krug lica kojima će biti poslan poziv obavezno
određuje licitacijom o podobnosti ako se radi o režimu javnih nabavki. Licitacija
(konkurs) o podobnosti je jednostrani građanskopravni posao kojim se investitor
javno obavezuje da će prema jedinstvenim mjerilima utvrditi podobnost svakog
prijavljenog subjekta za izvođenje određenog objekta ili radova, te da će onima koji
se kvalifikuju uputiti poziv da pošalju svoje ponude.
Postupak konkursa za utvrđivanje podobnosti sličan je postupku ofertalne

licitacije. Razlike su sljedeće: prvo, oglas mora sadržavati i zahtjev za podatke o
ličnosti izvođača (oprema, kadrovi, referens-lista i slično). Drugo, odluka se odnosi
ne na najpovoljnijeg, nego na sve izvođače koji su se kvalifikovali. I treće, poziv na
dalje pregovore i zaključenje ugovora može se uputiti samo jednom ili nekim već
kvalifikovanim izvođačima.
3.4. Neposredna pogodba
Bez provođenja postupka ofertalne ili licitacije o podobnosti investitora može

se zaključiti ugovor samo u slučajevima koji su određeni zakonom. Oni se mogu
podijeliti u dvije grupe.
U prvu ulaze one situacije u kojima licitacija nije ni potrebna. Tu spadaju

slučajevi u kojima se izgradnja ustupa: nakon nepogoda i drugih nepredviđenih
događaja s ciljem otklanjanja njihovih štetnih posljedica; radi ostvarivanja
određenih programa stambene izgradnje i objekata infrastrukture; na objektima koji
su od posebnog značaja za narodnu odbranu i na bazi sporazuma investitora i
izvođača o zajedničkom finansiranju izgradnje.
Druga grupa slučajeva u kojima je moguće zaključenje ugovora neposrednom

pogodbom odnosi se na situacije u kojima je neka vrsta licitacije potrebna. Ako ne
uspije ni ponovljena, bilo ponudbena, bilo licitacija o podobnosti, investitor ima
pravo da ugovor zaključi neposrednom pogodbom. Ovo pravilo postoji samo u
režimu javnih nabavki ali je i u ovom slučaju potrebno odobrenje Ministarstva
finansija Federacije BiH.
4. Zaključenje ugovora
Završetkom postupka ponudbene licitacije, prikupljanja ponuda, odnosno

kontakata sa pojedinim izvođačima investitor još nije konačno izabrao partnere. U
prva dva slučaja on ima pravo da traži nastavak pregovora sa onima koje je
odredio kao najpovoljnije. O tome ih obavještava pismom o namjerama (Letter of
Intend). Rezultati tih pregovora su odlučujući za izbor saugovarača. Izabrani
izvođač se obavještava o tome pismom o prihvatanju (Letter of Acceptance). Po
svojoj pravnoj prirodi ono predstavlja prihvat.
Ugovor o građenju je formalan pravni posao po sili zakona (čl. 630, st. 2 ZOO).
On je zaključen kada je sporazum postignut u pisanoj formi. Ona može biti
252
ostvarena potpisivanjem jedinstvenog dokumenta, a može i razmjenom pisama
identičnog sadržaja. Upravo zbog toga se u drugom slučaju ugovor o građenju
smatra sklopljenim danom prijema pisma o prihvatanju.
III BITNI ELEMENTI UGOVORA
1. Predmet
Predmet ugovora o građenju određen je u čl. 630 ZOO dvostruko: kao

“građevina” i kao “građevinski radovi”. Pojam “građevina” određen je nabrajanjem
objekata primjera radi (zgrade, brane, mostovi itd.) i navođenjem bitnih osobina
građevinskih objekata. Te karakteristike su veličina i složenost (čl. 631 ZOO). 236
Građenje je članom 2 ZG definisano kao izvođenje pripremnih radova,
građevinskih radova, ugradnja i montaža opreme, gotovih građevinskih elemenata i
konstrukcija kao i drugi zahvati u prostoru. Građevinom se smatra građevinski
objekat koji je trajno povezan sa tlom i koji se sastoji od građevinskog sklopa i
ugrađene opreme koji u okviru tehnološkog procesa čine tehnološku cjelinu, kao i
samostalna postrojenja trajno povezana sa tlom.
“Građevinski radovi” nisu precizirani u zakonu. Da bi neki poslovi bili

građevinski, nesumnjivo je, najprije, da moraju ulaziti u okvire ove djelatnosti. Mogu
se podijeliti na građevinske radove u užem smislu (“čisti”) i na zanatske radove. 237
Kako bi se ugovor o građenju razlikovao od ugovora o djelu, koji može imati isti
predmet, potrebno je i na građevinske radove primijeniti ista mjerila kao i na pojam
“građevine”. A to znači da i oni treba da budu veći i složeniji. 238
Predmet posla se određuje ili u ugovoru neposredno ili, češće, upućivanjem na

tehničku dokumentaciju. Prema UG 11, tehnička dokumentacija je uvijek sastavni
dio ugovora. Ugovor se može zaključiti i tako da se izvođač obavezuje da izvrši sve
radove prema tehničkoj dokumentaciji, osim onih koji su sporazumom stranaka
izričito isključeni. Predmet ugovora o građenju može biti uključen i u predmet
ugovora o investicionoj izgradnji. On se tada određuje u sklopu pripremnih,
istražnih, montažnih i drugih radova. Može biti povezan i sa isporukom investicione
opreme.
236
U teoriji je kritikovana neodređenost u definisanju predmeta ovog posla. Vidjeti: Kapor dr Vladimir - Carić dr Slavko,
isto djelo, str. 561.
237
Vidjeti Đuretić dr Slobodan: “Ugovor o izgradnji investicionih objekata”, Stručna knjiga, Beograd, 1983, str. 61-63.
238
Vidjeti Trifković dr Miloš: “Građevinski nadzor”, Materijal za savjetovanje.
253
2. Cijena
2.1. Određivanje cijene
Cijena je naknada koju investitor duguje izvođaču za postignuti rezultat:

građevinu ili obavljene građevinske radove. Složenost posla u punoj mjeri se
odrazila i na pravni režim cijene.
Određivanje cijene se uvijek vrši sporazumom stranaka. Osnov za ugovaranje

cijene je predmjer radova, ali cijena ne mora odgovarati onome iznosu koji je
investitor utvrdio predračunom. Postoje tri osnovna načina na koja se određuje
cijena. Prvi je paušalno utvrđivanje, tj. davanje ukupne cijene za cijeli objekat (čl.
635 ZOO). Ovaj metod može se primijeniti i za dio objekta, odnosno radova (UG
22). Prema UG 32 “cijena određena u ukupnom iznosu ne mijenja se zbog nastalih
viškova i manjkova radova”. Drugi i u praksi najčešći metod jeste određivanje
cijene kao zbira jediničnih cijena za pojedine radove. Cijena radova ne uključuje i
cijenu materijala. No, u nju su već uključeni fiksni troškovi građevinara, tako da se
239
oni posebno ne iskazuju. Danas se, u pravilu, ne razdvaja cijena rada i
materijala, već se daje jedinstvena cijena ugrađeno. Jedinične cijene se iskazuju
prema predmjeru radova. Napokon, cijena može biti određena uz navođenje izraza
“ključ u ruke” ili neke druge sintagme sličnog značenja. Ona znači pretvaranje
opšteg tipa ugovora o građenju u poseban posao, pa ćemo se na ovom modalitetu
zadržati kasnije.
Postoji više vrsta radova čiji troškovi čine cijenu. Svi oni nemaju jednak
tretman. U cijenu, najprije, uvijek ulazi vrijednost radova navedenih u tehničkoj
dokumentaciji u predmjeru prvenstveno. Cijena dalje zavisi od odnosa količina
radova koje su predviđene ugovorom i onih koje stvarno treba izvesti, tj. od
“viškova” i od “manjkova” radova (UG 9). Ako njihov uticaj na cijenu nije ugovoren
posebne uzanse o građenju smatraju da se jedinične cijene primjenjuju i za
viškove, odnosno manjkove radova, ukoliko oni ne prelaze 10% ugovorenih
količina (uzansa br. 22). Kod ugovora “ključ u ruke”, višak ili manjak radova ne
utiče na cijenu. Drugu relevantnu vrstu radova čine “nepredviđeni radovi”. To su oni
“čije je poduzimanje bilo nužno da bi se osigurala stabilnost objekta ili spriječio
nastanak štete, a izazvani su neočekivano težom prirodom zemljišta,
neočekivanom pojavom vode ili drugim izvanrednim i neočekivanim događajima”
240
(čl. 634 ZOO). Za ove radove izvođač ima pravo na pravičnu naknadu. Ako bi
ona dovela do znatnog povećanja cijene, investitor može i raskinuti ugovor. I treće,
naknadni radovi - oni koji nisu ni ugovoreni ni nužni ne utiču na cijenu. O njihovoj
vrijednosti stranke se moraju posebno sporazumjeti (UG 35).
239
Biro Zoltan: “Ugovor o građenju s posebnim osvrtom na reviziju cene i klauzula “ključ u ruke”, Zbornik radova sa
Savjetovanja o Zakonu o obveznim (obligacionim) odnosima, SUPJ - IPU, Beograd, 1978, str. 121.
240
UG 9 definiše nepredviđene radove kao one “koji ugovorom nisu obuhvaćeni, a koji se moraju izvesti”. Treba istaći
da naslov čl. 634 ZOO govori o “hitnim nepredviđenim radovima”, ali da tekst nigdje izričito ne spominje hitnost.
254
2.2. Promjena cijene
Ugovorena cijena se može mijenjati. Ovaj načelni stav, koji odgovara

principima našeg obligacionog prava, kod ugovora o građenju je razvijeniji nego
kod drugih poslova. Nastavljajući koncept usvojen u sudskoj praksi 241 i u Posebnim
uzansama, 242 ZOO je usvojio načelo promjenjivosti cijene. Ono jednako djeluje i
prema investitoru i prema izvođaču. Pored toga, cijena može biti modifikovana i u
skladu sa sporazumom stranaka.
Ako ugovor ne sadrži posebna rješenja o modifikaciji cijene, izvođač koji nije u
docnji snosi povećanja cijene do 2%. Ukoliko je izvođač u docnji svojom krivicom,
na njega pada teret povećanja cijena do 5%. Osnovicu za utvrđivanje procenata u
ovom slučaju ne predstavlja ukupna vrijednost radova, nego onaj njen dio sa kojim
je izvođač u docnji. Povećanje cijena elemenata na osnovu kojih je određena
cijena radova nastalo nakon pada građevinara u docnju u cjelini snosi sam izvođač
(čl. 636 ZOO). Čak i onda kada je predviđeno da se cijena neće mijenjati ako se
nakon zaključenja ugovora povećaju cijene elemenata na osnovu kojih je ona
utvrđena, cijena je ipak promjenjiva. Izvođač tada snosi povećanja do 10%, a
preko toga investitor (čl. 637 ZOO). Jasno je da u sva tri slučaja investitor može biti
doveden u situaciju da ne može da nastavi izgradnju. Zbog toga mu zakonodavac
daje pravo da u uslovima znatnog povećanja raskine ugovor. Tada duguje
izvođaču dio cijene za već završene radove i “pravičnu naknadu za učinjene
neophodne troškove” (čl. 638 ZOO).
Ravnopravan tretman stranaka naveo je zakonodavca da naručiocu obezbijedi

pravo na sniženje cijene onda kada padaju cijene elemenata na osnovu kojih je
utvrđena vrijednost objekta, odnosno radova. U slučaju da izvođač nije u docnji,
naručilac ima pravo na sniženja koja prevazilaze 2%, odnosno kod fiksnih cijena
10%. Ukoliko je izvođač u docnji, sva sniženja cijena idu u korist investitora (čl. 639
ZOO).
Sporazumna promjena cijena može se izvršiti naknadno, kada se promjene

pojave i unaprijed. Već pri zaključenju ugovora u njega mogu biti unesene klizna
skala i indeksna klauzula. Prvi instrument se gotovo redovno sreće u praksi.
Njegov pravni režim je u principu isti kao i kod ugovora o prodaji. Indeksna klauzula
je uređena u posebnoj uzansi o građenju br. 25. Prema njoj, mogla se primijeniti
kada se troškovi života promijene za 5%.
Na pravila o promjeni cijene, kako zakonska, tako i ugovorna, uticaj može

imati i avans. Ukoliko je avans predviđen i dat izvođaču radi nabavke materijala,
izmjena cijena se ne može zahtijevati radi promjene cijena materijala u onoj mjeri u
kojoj je izvođač avansom mogao “isključiti uticaj izmena cena materijala na
ugovorenu cenu” (UG 29). Pošto ovo rješenje odgovara i opštim pravilima
241
Vidjeti Šurlan Petar: “Posebne uzanse o građenju”, Privredna štampa, Beograd, 1977, str. 27-28.
242
Vidjeti UG 22-33.
255
obligacionog prava, primijeniće se i onda kada važenje Posebnih uzansi nije izričito
ugovoreno.
3. Rok
Rok je trenutak do koga ili period unutar koga objekat, odnosno građevinski
radovi moraju biti završeni. Zakon o obligacionim odnosima ni kod ugovora o djelu,
ni kod ugovora o građenju ne sadrži posebna rješenja o vremenu u kome izvršilac
treba da ispuni svoju osnovnu obavezu. Stoga će se i na ovaj posao primjenjivati
opšta pravila. Njihovoj interpretaciji i dopuni u svojstvu običajnih normi služe
posebne uzanse 36-44.
U praksi dominira određivanje roka periodom. To se najčešće čini

utvrđivanjem dinamičkog vremenskog plana radova. Tada, ako ugovarači posebno
odrede, vrijeme za izvođenje svake faze ima pravno dejstvo posebnog roka (UG
36). On se kroz izvođenje konstatuje tzv. privremenim situacijama. Razumije se da
stranke svojim sporazumom mogu i samo pojedinim faznim rokovima dati ovo
svojstvo.
Početak toka roka utvrđenog periodom može biti izričito ugovoren. Ako to nije
slučaj, on teče od dana uvođenja građevinara u posao. Pod tim se podrazumijeva
završavanje svih “onih obaveza naručioca bez čijeg prethodnog ispunjenja
započinjanje radova faktički nije moguće ili pravno nije dozvoljeno” (UG 45).
Ukoliko izvođač bez opravdanog razloga odlaže početak korištenja roka za
građenje, investitor mu može dati primjeren rok. Njegovo nepoštovanje daje
investitoru pravo na raskid ugovora (UG 39).
Produžavanje roka je moguće na osnovu ugovora i to bilo unaprijed, bilo

naknadno. Prema posebnoj uzansi 42, prolongiranje rokova se može tražiti u
slučajevima u kojima zbog promijenjenih okolnosti ili neispunjavanja obaveza
naručioca izvođač ne može izvoditi radove. Rok se u ovom slučaju produžava za
vrijeme potrebno za ponovno otpočinjanje radova, odnosno za eventualno
pomjeranje radova zbog nepovoljnijeg godišnjeg doba (UG 42). Zahtjev za
produženje mora se podnijeti čim izvođač sazna za razlog produženja.
4. Ugovorna kazna
Pravni režim ugovorne kazne zavisi od sporazuma stranaka, uključivanja

posebnih uzansi u izvore prava i od dispozitivnih rješenja Zakona o obligacionim
odnosima.
Ugovorom se predviđa plaćanje ugovorne kazne u slučaju izvođačeve docnje.

Kao i obično kod ugovorne kazne, plaćanje se može predvidjeti u utvrđenom
iznosu po ugovorenim periodima (npr. 5.000 KM za svaki dan zakašnjenja) ili u
procentima od vrijednosti neizvršenih radova za utvrđeno vrijeme (npr. 2% od
ugovorenih, a neizvršenih radova za svaki dan zakašnjenja), ili na isti ovaj način,
256
ali po progresivnoj stopi (npr. 2% za svaki dan za prvih 10 dana docnje, 4% za
drugih 10 dana docnje itd.).
Smatra se da je kazna ugovorena za neuredno ispunjenje ugovornih obaveza

ako nije drukčije ugovoreno. U tom slučaju, po Posebnim uzansama o građenju
(uzansa br. 52), i ugovorna kazna iznosi jedan promil od ukupno ugovorene cijene
radova za svaki dan zakašnjenja. Ipak, iznos ne može preći 5% od ukupne cijene
radova. U ukupnu cijenu ne ulazi vrijednost već predatog dijela objekta (UG 53).
Ugovorna kazna se plaća od primopredaje objekta, odnosno njegovog dijela koji je
dovršen i može se upotrijebiti i samostalno koristiti. I kod ovog posla važi pravilo da
dužnik ne plaća ugovornu kaznu ako ugovor nije ispunio zbog uzroka za koje nije
243
odgovoran.
5. Premija izvođaču
Izvođač koji je u docnji sa ispunjenjem svojih obaveza duguje investitoru

isplatu ugovorene kazne shodno njihovom sporazumu. Premija egistira da bi se
stimulisao izvođač na ispunjenje obaveza prije roka i da bi izjednačio njegovu
pravnu poziciju sa investitorom. Premija se nalazi u istom pravnom režimu kao i
ugovorna kazna.
Ni Zakon o obligacionim odnosima, ni Posebne uzanse o građenju ne sadrže

dispozitivna pravila o premiji. Shodno tome, stranke se u svakom konkretnom
poslu moraju sporazumjeti o uslovima za primjenu ovog instituta i o iznosima koje
investitor duguje izvođaču za prijevremeno završavanje njegovih obaveza. Pri tome
se može, ali ne mora, primijeniti analogija sa metodom utvrđivanja ugovorne
244
kazne. Iznos premije se može utvrditi i paušalno.
6. Garantni rok za kvalitet radova
I garantni rokovi za kvalitet izvedenih radova su bitan elemenat ugovora u onoj

mjeri u kojoj postoji režim primjene posebnih uzansi. Njihovo trajanje iznosi dvije
godine za kvalitet radova ako ugovorom ili propisima nije drugačije određeno (UG
85). UG 104 određuje poseban rok za stabilnost i sigurnost objekta koji iznosi 10
godina od dana primopredaje objekta. U pogledu ugrađene opreme važi tzv.
prenesena garancija izvođača radova (UG 87).
Ostali garantni rokovi su uređeni prinudnim propisima u Zakonu o obligacionim

odnosima. O njima će biti riječi pri izlaganju odgovornosti projektanta i izvođača.
243
O modalitetima ugovaranja ugovorne kazne pobliže vidjeti: Doc. dr. Veljko Trivun «Uticaj principa pacta sunt
servanda na izvršavanje obaveza kod ugovora o građenju», Ekonomski fakultet u Sarajevu-Izdavačka djelatnost
Fakulteta, sarajevo, 2002.g. str. 42-46.
244
O pojedinim aspektima ugovorne kazne i premije pobliže: Docent dr. Veljko Trivun: “Uticaj principa pacta sunt
servanda na izvršavanje obaveza kod ugovora o građenju”, Ekonomski fakultet u Sarajevu-Izdavačka djelatnost,
Sarajevo 2002.g. str. 42-45.
257
7. Pisana forma ugovora
Ugovor o građenju je prema ZOO bitan element posla. Pismena forma se

nameće kao uslov ad solemnitatem i ad probationem.
IV OBAVEZE INVESTITORA
1. Prethodne obaveze
Obaveze investitora se po osnovu nastanka, odnosno prema pravnoj prirodi

mogu podijeliti na administrativne i ugovorne. Ako se kao mjerilo uzme vrijeme
nastanka, obaveze se svrstavaju u: prethodne, one u toku građenja i po završetku
izgradnje. U prethodne obaveze spadaju: izrada elaborata, obezbjeđenje tehničke
dokumentacije sa revidiranim projektima, pribavljanje sredstava, provođenje
izabranog načina odabira saugovarača u skladu sa zakonom, dobijanje odobrenja
za građenje i poštovanje pismene forme ugovora. Ove obaveze već su razmatrane.
Dužnosti investitora u toku gradnje nećemo izlagati prema njihovoj pravnoj

prirodi. Pošto se obaveze administrativne i imovinsko-pravne prirode prepliću,
iznijećemo ih logičkim redoslijedom, prateći redovan tok posla građenja.
2. Uvođenje izvođača u posao
Uvođenje izvođača u posao je ugovorna obaveza. Njen dispozitivni režim dat

je u Posebnim uzansama o građenju broj 45-47. On može biti modifikovan
sporazumom stranaka i onda kada su UG izričito prihvaćene.
“Pod uvođenjem izvođača u posao podrazumijeva se ispunjenje onih obaveza

naručioca bez čijeg prethodnog ispunjenja započinjanje radova faktički nije
moguće ili pravno nije dozvoljeno” (UG 45). Obaveza je složena. Investitor mora
najprije da preda samo gradilište. Pod njim se podrazumijeva uređena
obezbijeđena i iskolčena parcela sa obilježenim osnovnim kotama i osovinama.
Uređenim se smatra samo ono gradilište koje izvođaču, između ostalog,
obezbjeđuje faktičku i pravnu mogućnost pristupa parceli na kojoj se izvode radovi.
Uređenje gradilišta može biti predmet posebnog ugovora o prethodnim radovima
245
koje investitor zaključuje bilo sa trećim licem, bilo sa izvođačem. Pored predaje
gradilišta, investitor mora da uruči izvođaču: tehničku dokumentaciju u potrebnom
broju primjeraka, odobrenje za izgradnju i potvrdu da su sredstva obezbijeđena. O
izvršenju ove obaveze se vodi poseban zapisnik i to se konstatuje u građevinskom
dnevniku.
245
Ovo je slučaj naročito kod ugovora zaključenih po sistemu inženjeringa. Vidjeti Šurlan Petar, isto djelo, str. 42.
258
Formalnosti vezane za ispunjenje obaveze uvođenja izvođača u posao
uslovljene su njenim značajem. Od trenutka uvođenja u posao, odnosno posjed,
teče rok za izgradnju objekta, odnosno izvođenje radova. Zato se vrijeme uvođenja
u posao utvrđuje ugovorom. Investitor ima pravo na produženje roka za ispunjenje
ove obaveze za ono vrijeme za koje traje viša sila koja ga u tome sprečava (UG
47). Ukoliko razlozi koji spadaju pod “višu silu” ne postoje, izvođač ima pravo da
investitoru da naknadan primjeren rok za ispunjenje ove obaveze. Njegovim
bezuspješnim protekom izvođač stiče pravo na raskid ugovora i naknadu štete po
tom osnovu (UG 46).
3. Građevinski nadzor
U najširem smislu, građevinski nadzor je sistem materijalnih i pravnih radnji

stručne provjere racionalnosti, savremenosti, kvaliteta i zakonitosti dokumentacije,
postupaka, materijala i radova potrebnih za izgradnju objekta, kao i samog objekta.
U užem smislu, ovaj nadzor obuhvata samo stručnu kontrolu koja se nad svim
elementima i momentima posla obavlja u toku građenja. U najužem smislu, pod
građevinskim nadzorom podrazumijevamo samo kontrolu nad izvođenjem radova
koju obavlja investitor, bilo sam, bilo preko posebno angažovanog lica.
Zakon o obligacionim odnosima ne predviđa građevinski nadzor kao obavezu

investitora. Iz člana 632 može se zaključiti da ove radnje imaju karakter njegovog
prava. Stav prinudnih propisa nešto je drukčiji. Prema čl. 21 ZG, nadzor se može
povjeriti, u ime investitora, samo pravnom licu registrovanom za poslove građenja
koje ima u radnom odnosu zaposlenog najmanje po jednog diplomiranog inženjera
sa 5 godina radnog staža i položenim stručnim ispitom za svaku vrstu radova za
koju se obavlja nadzor. Podaci o nadzornom organu se moraju dostaviti nadležnoj
inspekciji.
Predmet investitorovog nadzora izuzetno je kompleksan. Uređuje se

prinudnim propisima, ugovorom i, kada su uključene u izvore prava, Posebnim
uzansama o građenju. U njega ulaze naročito: vrste, količina i kvalitet radova,
materijala i opreme (UG 99), pridržavanje tehničke dokumentacije i rješenja
značajnih za stabilnost i sigurnost objekta. Bez posebnog ovlaštenja nadzorni
organ nema pravo da mijenja tehničku dokumentaciju i projekte, niti da interveniše
246
u imovinsko-pravne odnose vezane za ispunjenje ugovora. Način nadzora
određuje se ugovorom i Posebnim uzansama. Svoje primjedbe nadzorni organ je
dužan da bez odlaganja saopšti izvođaču posebnim pisanim aktom (“notom”) i
upisom u građevinski dnevnik (UG 101).
246
Šurlan Petar, isto djelo, str. 81.
259
4. Plaćanje cijene
4.1. Plaćanje prije početka radova
Plaćanje cijene je osnovna obaveza investitora. Zbog složenosti posla

građenja ona je komplikovanija kod ovoga, nego kod većine drugih ugovora u
privredi. Izvori prava su: prinudni propisi, ugovor, Posebne uzanse o građenju kao
običajna pravila, koja u tom svojstvu važe i kad nisu izričito uključena u ugovor, te
opšte odredbe Zakona o obligacionim odnosima o ispunjenju novčanih obaveza.
Karakteristika plaćanja u poslu građenja jeste da je to trajna obaveza koja se
izvršava prije, u toku i po završetku izgradnje objekta, odnosno obavljanja radova.
Plaćanje prije početka izvođenja objekta/radova vrši se davanjem avansa.

Izvođač nema zakonsko pravo na avans, pa se ono mora unaprijed ugovoriti. Ako
vrijeme uručenja avansa nije utanačeno, “avans se plaća prije početka izvođenja
ugovorenih radova” (UG 59). Za iznose koje će uručiti investitor po pravilu traži
garanciju banke da će izvođač ili izvršiti ugovorene radove ili vratiti avans
(“avansna garancija”). Avans se obračunava i vraća shodno ugovoru. Ukoliko izričit
sporazum ne postoji, prema UG 60, obaveza vraćanja počinje teći “kad novčani
iznos ispostavljenih privremenih situacija dostigne visinu 50% ugovorene cene”.
Vraćanje se vrši sukcesivno i u srazmjeri primljenog avansa i vrijednosti
ugovorenih, a neizvršenih radova (UG 60). Tehnika povrata avansa se sastoji u
odbijanju odgovarajuće rate od cijene koju treba platiti po dospjeloj privremenoj
situaciji.
4.2. Plaćanje u toku izvođenja radova
U toku izvođenja radova plaćanje se vrši na osnovu faktura. U poslu građenja

one se nazivaju “situacijama”.
Posebne uzanse o građenju detaljno regulišu “privremenu situaciju” (UG 58-

65). To je faktura koja se ispostavlja za radove izvedene u proteklom periodu od
mjesec dana. Radovi se utvrđuju na osnovu građevinskog dnevnika i građevinske
knjige u koju se dnevno bilježi situacija na gradilištu. Iskazuju se stvarno izvedene
količine prema specifikaciji koja je data u tehničkoj dokumentaciji. Njihova
vrijednost se utvrđuje prema ugovorenim cijenama. Ukoliko je izvođač primio avans
koji se počeo vraćati, privremena situacija treba da sadrži i iznos koji investitor
odbija od uplate. Privremena situacija se ispostavlja u primjerenom roku po isteku
perioda na koji se odnosi. Ona je pravovaljana i kada je investitor, odnosno njegov
nadzorni organ ne ovjeri. Investitor može osporavati pojedine stavke fakture. O
tome mora odmah obavijestiti izvođača. Plaćanje fakturisanog iznosa, ili iznosa koji
nije osporen, vrši se u roku od 8 dana od prijema privremene situacije.
U praksi postoje i tzv. obračunske situacije. Posebne uzanse o građenju ih ne

regulišu, ali se na njih može shodno primijeniti režim predviđen za “okončanu
situaciju”. Obračunska situacija se ispostavlja za radove obavljene u jednoj fazi,
260
dijelu objekta. Osnov je građevinska knjiga. Sadržaj ove situacije isti je kao i
privremene. No, iznos se utvrđuje na drugi način: od ukupne vrijednosti dijela
objekta se odbija ono što je već plaćeno po osnovu privremenih situacija. Razumije
se da ovakav obračun može da pokaže da investitor ne duguje ništa, odnosno da
je platio više nego što je utvrđena vrijednost dijela objekta.
4.3. Plaćanje nakon završetka radova
Nakon završetka objekta, odnosno radova, obavlja se konačan obračun (UG

116-121) i plaćanje između stranaka. Osnov za plaćanje predstavlja “okončana
situacija”. Ona se sastavlja i podnosi investitoru po “izvršenoj primopredaji
izvedenih radova” (UG 62). Sadrži podatke do kojih je došla kolaudaciona komisija,
zajedničko tijelo investitora i izvođača koje provjerava saglasnost i kvalitet
izvedenih radova sa tehničkom dokumentacijom. Suma za plaćanje se utvrđuje
konstatovanjem vrijednosti nespornih izvedenih radova i njenim umanjenjem za
iznose plaćanja po osnovu privremenih, a eventualno i obračunskih situacija.
Rok za plaćanje ove situacije je 15 dana od prijema. Investitor po pravilu ne

plaća cijeli iznos okončane situacije. On, najprije, ima pravo da zadrži “srazmjerni
dio cijene za otklanjanje nedostataka utvrđenih prilikom primopredaje radova” (UG
66). Zadržani iznos ili njegov ostatak se moraju platiti u roku od 8 dana po
otklanjanju utvrđenih nedostataka (UG 69).
Napokon, investitor po ugovoru ima pravo da zadrži dio cijene do isteka

garantnog roka za kvalitet radova. On obično iznosi 2% i služi za otklanjanje
nedostataka na koje ukaže superkolaudacija - stranački pregled objekta po isteku
garantnog roka. Tek nakon toga se vrše i krajnji obračun i završno plaćanje po
ugovoru o građenju.
V OBAVEZE IZVOĐAČA
1. Prethodne obaveze
Obaveze izvođača mogu se podijeliti po istim mjerilima kao i one koje padaju
na investitora. I njih ćemo izložiti logičkim redoslijedom.
Prethodne obaveze su malobrojne. Imaju prinudni karakter. Po svome osnovu

su imovinsko-pravne i administrativne. U prvu grupu spada poštovanje pismene
forme ugovora, a u drugu: pregled tehničke dokumentacije, prijava početka radova
i preduzimanje mjera obezbjeđenja.
Pregled tehničke dokumentacije prije početka radova je administrativna

obaveza izvođača (čl. 176 UG). Posebna uzansa 13 predviđa da je izvođač “dužan
da blagovremeno i detaljno prouči tehničku dokumentaciju na osnovu koje se
261
izvode ugovoreni radovi i da od naručioca blagovremeno zatraži objašnjenje o
nedovoljno jasnim detaljima”. Bez obzira na pravnu prirodu pregleda, posljedice
propusta su iste. Izvođač odgovara za štete nastale usljed nedostataka u projektu
ako je za njih kao stručnjak znao ili morao znati, ako je dakle, bio nesavjestan. 247
Prijava početka radova je druga administrativna obaveza izvođača. On to

mora učiniti najmanje osam dana prije početka izvođenja radova. Prijava se
podnosi nadležnom inspekcijskom organu uprave nadležnom za poslove građenja.
Preduzimanje mjera sigurnosti je takođe javno-pravna obaveza. Izvođač mora

blagovremeno poduzeti sve potrebne mjere da bi u skladu sa važećim propisima i
okolnostima posla zaštitio: građevinu i radove, opremu i materijal, radnike,
prolaznike i saobraćaj, te susjedne objekte. Ova obaveza se mora izvršiti prije
početka građenja, ali nema jednokratan karakter. Izvođač je dužan i u toku gradnje
da ažurira mjere koje je preduzeo i da uvodi nove, koje okolnosti slučaja
zahtijevaju.
2. Vođenje knjiga o građenju
Značaj i složenost posla građenja zahtijevaju preciznu dokumentaciju o svim

relevantnim momentima koji se tiču njegovog izvršavanja. Zbog toga je prinudnim
propisima građevinaru nametnuta dužnost da vodi odgovarajuće knjige (čl. 47 ZG).
Njihov broj i sadržaj nisu uređeni identično, ali pokrivaju približno iste sadržaje. Po
pravilu se predviđaju građevinski dnevnik i građevinska knjiga.
U građevinski dnevnik se unose dnevni podaci o otpočinjanju i završetku

pojedinih radova i o njihovim količinama. Pored toga, dnevnik mora da sadrži sve
važnije momente koji se tiču izvođenja radova ili koji mogu da utiču na njihov
kvalitet (temperatura, kiša, testiranje materijala, inspekcijski pregledi itd.). Nalozi i
primjedbe investitora, odnosno njegovog nadzornog organa, daju se putem
dnevnika. Praktično, sva relevantna komunikacija stranaka u pogledu izvođenja
radova se vrši preko dnevnika. Zato je logično da ga obje strane potpisuju.
Potpisivanje se vrši svakodnevno. Nepotpisani zapisi se ne mogu upotrijebiti kao
dokaz. Isto vrijedi i za navode koje nadzorni organ nije potvrdio svojim potpisom.
Ugovorom može biti predviđeno da se pojedini momenti i izjave mogu pravovaljano
konstatovati, odnosno dati samo na posebnom dokumentu - noti. Podaci iz
dnevnika su osnov za izdavanje privremenih situacija.
Građevinska knjiga sadrži navode o završetku pojedinih faza radova i za

uređivanje odnosa između stranaka povodom te faze. I nju potpisuju obje stranke.
Građevinska knjiga je jedan od izvora podataka za obračunske situacije.
247
Ovo je stav sudske prakse. Vidjeti presude Vrhovnog privrednog suda Sl. 129/2 od 16.V 1972; Sl. 1112/72 od 9.VII
1972 i Sl. 1503 od 25.V 1973.
262
3. Solidno izvođenje radova
3.1. Pravni karakter obaveze
Solidno izvođenje radova je karakteristična obaveza cijelog ugovora i osnovna

činidba izvođača. Za pravilnost njenog ispunjenja mjerodavan je niz
administrativnih, dispozitivnih (čl. 632-634 ZOO), ugovornih i odredbi Posebnih
uzansi o građenju (UG 75-82). Jedinstvo javno-pravnih i obligacionih elemenata,
tipično za ugovor o građenju uopšte, posebno se jasno manifestuje u režimu ove
obaveze. Ova dužnost je složena. Stoga ćemo je izložiti po pojedinim elementima.
3.2. Pridržavanje projektne dokumentacije
S obzirom na to da je ugovor o građenju po svojoj pravnoj prirodi ugovor o

djelu, “izvođač je dužan izvršiti djelo kako je ugovoreno i po pravilima posla” (čl.
607 ZOO). A to najprije znači da se u svemu mora pridržavati glavnog i izvedbenih
projekata, investiciono-tehničke dokumentacije i drugih planova te dokumenata koji
su sastavni dio ugovora. Pored pridržavanja ugovornih elemenata, izvođač mora
da poštuje i javno-pravne propise koji se na njih odnose: tehničke norme,
obavezne standarde, propise o bezbjednosti i slično. Sve to mora izvođač da učini
pošteno i savjesno, djelujući pažnjom stručnjaka.
Postojanje revidiranog glavnog projekta i stručnog nadzora od strane

investitora ne oslobađa izvođača obaveze da se savjesno i pažljivo odnosi prema
projektu. Ukoliko u toku izvođenja zapazi nedostatke ili nejasnoće u projektu, mora
o tome da bez odlaganja obavijesti nadzorni organ, odnosno investitora. Investitor
je dužan da u primjerenom roku i u pismenoj formi pruži tražena objašnjenja
tehničke dokumentacije (UG 13) i svoj stav o nedostacima na koje je ukazano. Ako
ovlašteno lice ne reaguje na opomenu, a radi se o nedostacima koji predstavljaju
javnu opasnost, izvođač je dužan da o tome obavijesti nadležni inspekcijski organ.
U slučaju akutne opasnosti, izvođač mora samoinicijativno privremeno obustaviti
radove. Bude li potrebno, valja da preduzme i mjere za otklanjanje takvih
nedostataka. Bez odobrenja investitora, izvođač ne smije odstupiti od projekta. Tek
po dobijanju pismene saglasnosti, može nastaviti izmijenjene radove. Inače, u
načelu, nema pravo na naknadu za učinjene radove. Izuzetak su jedino “hitni
nepredviđeni radovi” iz člana 633 ZOO. O njima će naknadno biti riječi.
3.3. Upotreba odgovarajućeg materijala
Izvođač mora upotrijebiti materijal koji je dobio od investitora. Materijal se

predaje na gradilištu u skladu sa ugovorenom dinamikom radova (UG 93).
Obaveza i troškovi čuvanja padaju na izvođača. On je tada dužan da provjeri
kvalitet samo ako je to ugovoreno. Ako nije, mora upozoriti na nedostatke koje
zapazi poslujući pažnjom dobrog stručnjaka. Kada sam nabavlja materijal, dužan je
da ugradi onaj koji je predviđen tehničkom dokumentacijom i snabdjeven atestom.
Uoči li nepodudarnost rješenja tehničke dokumentacije sa propisima ili svrhom
263
objekta, mora o tome obavijestiti investitora i tražiti otklanjanje nedostataka. Bez
obzira na to da li je kvalitet materijala propisan ili ugovoren, izvođač mora, kada je
to potrebno, da provjeri kvalitet materijala koji ugrađuje. Ako metod provjere nije
ugovoren, određuje ga sam izvođač. On snosi i troškove provjere (UG 76).
Materijal na koji ima primjedbe izvođač može da ugradi samo onda kada je to
zahtijevao investitor. Zahtjev treba dati pismeno, po pravilu kroz građevinski
dnevnik. No, ova obaveza ne postoji onda kada bi primjena neadekvatnog
materijala ugrozila stabilnost objekta ili kada bi predstavljala opasnost po ljude,
druge objekte i okolinu (UG 76-78).
Primijeti li investitor da izvođač koristi nepodoban materijal, ima neko od

sljedećih prava: zahtijevati obustavu radova, rušenje dijela koji je napravljen od
takvog materijala, primjenu adekvatnog materijala, angažovanje drugog izvođača
za izradu porušenog dijela i naknadu eventualne štete koju je pretrpio. Ukoliko
izvođač neće da postupi po nalogu, investitor može i odustati od ugovora.
Razumije se da i tada ima pravo na naknadu štete.
3.4. Rokovi izgradnje
Izvođač mora da na vrijeme izvrši radove. O vremenu je već govoreno prilikom

izlaganja bitnih elemenata posla. Ovdje stoga istaknuti samo to da vremenski plan
radova koji je sastavni dio investiciono-tehničke dokumentacije može i od
parcijalnih rokova da učini samostalne cjeline čijim nepoštivanjem izvođač pada u
docnju.
4. Obavještavanje o višku radova
Obavještavanje o višku radova može se, analogno obavještavanju o

nedostacima projekta, uvrstiti i u obavezu urednog i savjesnog izvođenja radova.
No, iz posebnih razloga to ne činimo.
Član 633 ZOO predviđa da “za svako odstupanje od projekta građenja,

odnosno ugovorenih radova, izvođač mora imati pismenu saglasnost naručioca i
projektanta vezano za njegovo autorstvo”. Ne učini li tako “ne može zahtijevati
povećanje ugovorene cijene za radove što ih je izvršio bez takve saglasnosti”. Ove
odredbe važe i za radove koji nisu predviđeni u projektu i u ugovorenoj
dokumentaciji, a pojavljuju se kao nužni ili korisni s obzirom na uslove izgradnje
konkretnog objekta. To je tzv. višak radova. Obavještavanje o njemu treba izvršiti
bez odlaganja kroz građevinski dnevnik i na druge ugovorene načine. Ono
predstavlja uslov za naknadu viška radova. Jedan značajan izuzetak ipak postoji.
“Nepredviđene radove izvođač može izvesti i bez prethodne saglasnosti

naručioca ako zbog njihove hitnosti nije mogao pribaviti tu saglasnost” (čl. 634
ZOO). Nepredviđenim radovima u smislu ove odredbe smatraju se oni koji
ispunjavaju dva uslova: karakter više sile i mogućnost nanošenja štete
264
ugrožavanjem stabilnosti objekta ili na drugi način. Mogućnost njihovog izvođenja
bez saglasnosti investitora ne znači i prestanak obaveze obavještavanja koja leži
na izvođaču. On to mora učiniti na propisan i ugovoren način.
5. Omogućavanje nadzora
Omogućavanje nadzora na koji investitor ima pravo je prinudna i dispozitivna i

običajna dužnost izvođača (ZG, čl. 603 ZOO, UG 100). Sadržaj ove obaveze je
određen pravom naručioca da vrši nadzor i Posebnim uzansama o građenju (UG
99-102).
Izvođač mora učiniti sve da bi naručilac mogao realizovati svoja nadzorna

ovlaštenja. Tu prvenstveno spada: omogućavanje pristupa na gradilište i u
skladišta, pružanje dokaza o kvalitetu upotrijebljene opreme i radova (UG 80),
pozivanje na testiranje, prisustvovanje testovima, izvođenje pojedinih radova u
prisustvu nadzornog organa, omogućavanje izvođenja proba na licu mjesta,
otkrivanje pojedinih radova, uzimanje uzoraka i slično. Troškove nadzora i vraćanje
objekta u stanje u kome je bio prije kontrole, naročito kod otkrivanja radova, snosi
naručilac. Ukoliko su ti radovi prouzrokovani onemogućavanjem naručioca da na
vrijeme izvrši kontrolu, izdaci za njih padaju na izvođača (UG 80).
Primjedbe koje su rezultat nadzora se upisuju u građevinski dnevnik ili daju na

drugi način, ali uvijek u pisanoj formi. Saopštavaju se izvođaču bez odlaganja (UG
101). Izvođač je dužan da postupi “po svim osnovnim zahtjevima naručioca
podnesenim u vezi s vršenjem stručnog nadzora” (UG 102). Ova obaveza ne
postoji onda kada nadzorni organ prekoračuje svoja ovlaštenja (UG 103).
6. Čuvanje gradilišta
Čuvanje gradilišta “od početka izvođenja do predaje radova naručiocu” (UG

109) ugovorna je obaveza koju ne treba miješati sa administrativnim dužnostima
preduzimanja mjera sigurnosti javnog karaktera. Ako ništa nije posebno
ugovoreno, sadržaj ove obaveze se uređuje shodno uzansi 109 i okolnostima
posla. U nju ulaze sve one radnje koje su potrebne da se radovi, materijal i oprema
sačuvaju od uništenja, odnošenja ili propadanja. Ako na istom gradilištu ima više
izvođača, svaki od njih preuzima samostalnu obavezu čuvanja, ili tu obavezu
preuzima jedan za sve, uz nadoknadu.
Troškove čuvanja snosi izvođač. Na njega pada i rizik šteta izazvanih

neuspjehom u izvršavanju ove dužnosti.
7. Uređenje gradilišta
Uređenje gradilišta je posljednja obaveza izvođača prije onih koje spadaju u

fazu predaje objekta, odnosno radova. Ona postoji i pri raskidu ugovora. Ako ništa
nije posebno ugovoreno, reguliše je UG 126.
265
Po završenim radovima, odnosno nakon raskida ugovora, izvođač je dužan da
o svom trošku povuče radnike i opremu, preostali materijal i otpad. Takođe mora
ukloniti privremene objekte i raščistiti teren. Troškove ovih radova u principu snosi
izvođač. Jedan izuzetak ipak postoji. U slučaju raskida ugovora, troškove ove
obaveze snosi ona strana koja je odgovorna za raskid ugovora.
Troškovi okolnog uređenja se posebno ugovaraju, ili u sklopu cjelokupnog

posla. Ovo uređenje se vrši i u skladu sa regulacionim planom.
VI PREDAJA OBJEKTA
1. Tehnički pregled i odobrenje za upotrebu
Zainteresovanost društva za rezultat ugovora o građenju i prinudni karakter

velikog dijela regulative cjelokupne djelatnosti uticali su i na fazu predaje objekta.
Prva etapa u predaji gotovog objekta sastoji se u njegovoj javno-pravnoj kontroli i
prihvatanju koje vrši organ koji je izdao odobrenje za građenje. Uređena je ZG (čl.
50-60) na način koji isključuje autonomiju volje bilo kog učesnika u toj proceduri.
Tehnički pregled je sistem upravnih i stručnih postupaka kojim posebno

imenovana komisija “utvrđuje da li je objekat izgrađen u skladu sa tehničkom
dokumentacijom na osnovu koje je dato odobrenje za građenje, kao i da li je
objekat izgrađen u skladu sa tehničkim propisima, standardima i normativima” čija
je primjena obavezna ili potrebna da bi se spriječilo štetno dejstvo objekta na
okolinu. Prema prirodi građevine, tehnički pregled obuhvata kontrolu građevinskih
radova, instalacija, opreme i postrojenja. Vrši se za cijeli objekat ili njegov dio koji
čini samostalnu ekonomsko-tehničku cjelinu, podobnu za odvojeno korištenje.
Zahtjev za tehnički pregled daju investitor, izvođač ili oba subjekta zajedno.
Podnosi se organu koji je izdao odobrenje za građenje. U zahtjevu se moraju
navesti podaci o tome ko je i kada izdao odobrenje za građenje, te njegov broj i
datum izdavanja. Ukoliko odobrenje nije uopšte izdato, nadležni organ je dužan da
odbije zahtjev za tehnički pregled i izdavanje odobrenja za upotrebu.
Kada prihvati zahtjev, organ uprave je dužan da u roku od 30 dana obavi

tehnički pregled (čl. 50 ZG). Tehnički pregled obavlja komisija za tehnički pregled.
U komisiji se moraju nalaziti stručna lica, diplomirani inženjeri sa najmanje 5 godina
radnog iskustva i položenim stručnim ispitom. U radu komisije ne mogu učestvovati
službena lica koja su učestvovala u postupku izdavanja odobrenja za građenje.
Pored njih pregledu obavezno prisustvuju predstavnici investitora i izvođača.
Njihova je dužnost da komisiji pruže sve tražene podatke i informacije.
Komisija radi na bazi dokumentacije koju investitor i izvođač obavezno

dostavljaju na osnovu rješenja o vršenju tehničkog pregleda. Program sastavlja
266
predsjednik komisije. Sam pregled se sastoji od uvida u dokumentaciju i obilaska
građevine. Komisija može naložiti i posebne stručne preglede koje smatra
potrebnim. O radu komisije se vodi zapisnik.
Po završenom pregledu, komisija je dužna da organu koji ju je imenovao

podnese izvještaj najkasnije u roku od 10 dana (čl. 55 ZG).
Zahtjev za izdavanje upotrebne dozvole će se odbiti: ako je građevina

izgrađena bez odobrenja za građenje, ako su u toku gradnje izvršene izmjene na
građevini za koje nije izdato odobrenje za građenje, ako se u roku 90 dana ne
otklone nedostaci, ako je donesen zaključak kojim se dopušta obnova postupka za
izdavanje odobrenja za građenje ili ako je u toku postupak građevinske inspekcije.
2. Primopredaja objekta, odnosno radova
Primopredaja objekta ili radova je sistem stručnih postupaka koje provode

same stranke, odnosno njihovi predstavnici sa ciljem da se utvrdi saobraznost
objekta/radova sa ugovorom. Naziva se i kolaudacijom. Osnov kolaudacije je
autonomija volje stranaka. Pravna priroda kolaudacije odredila je i njene izvore.
Zakon o obligacionim odnosima, govoreći o ugovoru o djelu, uspostavlja obavezu
naručioca da pregleda “izvršeno djelo čim je to po redovnom toku stvari moguće i o
nađenim nedostacima bez odgađanja obavijesti izvođača” (čl. 614). Predviđene su
i posljedice neizvršenja ove dužnosti. Drugi izvor je ugovor. On će biti značajan
naročito kod većih i složenijih objekata, uključujući i one koji se mogu podvesti pod
investicione. Napokon, na ovu proceduru će se primijeniti i Posebne uzanse o
građenju, bilo na osnovu sporazuma stranaka, bilo kao običaj (UG 110-115). Njih
ćemo uzeti kao osnov za dalja izlaganja.
Vrijeme kolaudacije može se odrediti različito. Ako zakonodavstvo ništa ne

propisuje, ovaj postupak se da izvesti prije tehničkog pregleda, paralelno sa njim i
nakon tehničkog pregleda, odnosno dobijanja odobrenja za upotrebu. Posljednje
rješenje je i poslovno i pravno najlogičnije, pa dominira u praksi.
Zahtjev može podnijeti svaka strana nakon što je izvođač obavijestio

investitora da su radovi završeni (UG 110). U zahtjevu se imenuju i članovi komisije
podnosioca zahtjeva. Stranke su dužne “da bez odlaganja pristupe primopredaji i
konačnom obračunu” (UG 111). Postupak pregleda se određuje sporazumom i po
prirodi stvari. Osnov je uvijek ugovorna dokumentacija. Ne provjeravaju se oni
elementi koji su već bili predmet tehničkog pregleda. O pregledu se vodi zapisnik.
Njegov sadržaj je određen u UG 113. Podaci se odnose na: poštovanje pravila
struke u izvođenju radova, kvalitet radova, obim radova, pitanja o kojima nije
postignuta saglasnost, radove koje treba popraviti ili ponovo izvesti i o rokovima u
kojima to valja učiniti, predaju garantnih listova i atesta i datum završetka pregleda
te primopredaje radova. Zapisnik potpisuju obje strane. U njemu svaki od
ugovarača može izdvojiti svoje mišljenje o pojedinom pitanju. Ako jedna strana
neopravdano neće da pristupi pregledu ili odbije da potpiše zapisnik, drugi partner
267
to može učiniti sam. Danom dostavljanja takvog zapisnika drugom ugovaraču
“nastaju posljedice u vezi sa primopredajom”.
Ukoliko je primopredajom obostrano konstatovano postojanje nedostataka sa

stanovišta ugovora koje izvođač mora o svom trošku da otkloni, on je dužan da
odmah pristupi izvođenju tih radova. Bez ovoga nije moguće ni izvršiti konačan
obračun. Kada zapisnik o primopredaji bude potpisan i eventualni nedostaci
otklonjeni, investitor donosi odluku o prijemu objekta. Poslije toga se objekat
zapisnički preuzima od izvođača.
3. Superkolaudacija
Superkolaudacija je pregled koji stranke vrše po isteku garantnih rokova.

Obavlja ga komisija koju imenuju investitor i izvođač. Predmet kontrole jeste pojava
eventualnih skrivenih nedostataka objekta ili radova, onih koji se nisu mogli utvrditi
prilikom kolaudacije.
I superkolaudacija se vrši na osnovu dokumentacije i uvida u stanje građevine.

Utvrđeni nedostaci se konstatuju u zapisniku i određuje rok za njihovo otklanjanje.
Ukoliko ih izvođač ne otkloni, investitor to može učiniti sam ili preko trećih lica, ali
na trošak izvođača. To se po pravilu čini iz pridržanih iznosa u veličini do 2%
cijene. Čim je konstatovano da nedostaci ne postoje, odnosno da su otklonjeni,
pristupa se konačnom svođenju računa između stranaka. Kada se iznosi po ovoj
fakturi plate, odnosi između stranaka po redovnom toku posla su definitivno
prestali.
VII ODGOVORNOST UČESNIKA U POSLU
1. Uopšte o odgovornosti učesnika u poslu
Složenost posla građenja dovodi do pojave više učesnika čiji postupci

samostalno ili u vezi sa radnjama drugih lica utiču na ishod ugovora. Zbog toga
svako od njih može da odgovara samostalno ili povezano sa drugim učesnicima za
neizvršenje ili neuredno izvršenje ugovora o građenju. Ta lica su: projektant,
organizacija koja ispituje teren i daje mišljenje o podobnosti zemljišta, investitor,
248
izvođač i podizvođač.
Opšta karakteristika režima odgovornosti u ugovoru o građenju jeste njegova
strogost. Ona se na različite načine manifestuje kod svakog učesnika u poslu.
Jednom je to nemogućnost da se odgovornost ugovorom isključi ili ograniči, drugi
put se odgovornost manifestuje u dužini prekluzivnih rokova, treći put u režimu
regresnih zahtjeva, a četvrti u uređenju aktivne legitimacije. Kada se radi o
248
Pobliže o oblicima odogovrnosti kod posla građenje: Docent dr. Veljko Trivun, op. cit. str. 74-92.
268
odgovornosti za nedostatke građevine, kao opšti režim primjenjuje se onaj koji
sadrži odredbe o ugovoru o djelu (čl. 641 ZOO).
2. Odgovornost projektanta, davaoca mišljenja o zemljištu i investitora
Projektant, prema opštim pravilima, odgovara za štete koje nastanu njegovim

propustima u projektovanju. U jednom slučaju njegova odgovornost je otežana.
Najprije, on odgovara za nedostatke građevine koji se tiču njene solidnosti, ukoliko
se pojave unutar perioda od 10 godina od primopredaje radova. Nedostaci moraju
biti takvi da ugrožavaju stabilnost i sigurnost objekta. 249 Nedostaci mogu biti
rezultat grešaka u projektovanju ili zbog osobina zemljišta, ako ih je utvrđivao sam
projektant. Ovu svoju odgovornost projektant ne može ugovorom ni isključiti, ni
ograničiti. Pravo na tužbu ima ne samo naručilac nego i svaki sticalac građevine
unutar desetogodišnjeg perioda garancije (čl. 644 ZOO). Projektant se može
osloboditi odgovornosti samo ako dokaže da nestabilnost objekta nije posljedica
njegovog propusta.
Stručna geofizička organizacija koja je dala mišljenje o podobnosti zemljišta za

gradnju odgovara za stabilnost građevine u periodu od 10 godina isto kao i
projektant. Osloboditi se ove odgovornosti može samo dokazom da se u toku
građenja nisu pojavile okolnosti koje bi dovele u sumnju osnovanost stručnog
mišljenja o svojstvima građevinskog zemljišta (čl. 644 ZOO).
Investitor za svoje novčane obaveze odgovara po opštim pravilima o ovom

tipu obligacija. Štete na objektima snosi onda kada su one rezultat njegovih
naloga. Uslov za to je da je bio upozoren od strane izvođača o mogućnostima
nastanka štetnih posljedica.
3. Odgovornost građevinara
Odgovornost građevinara je najprije kaznene prirode. Nepoštovanje

najvažnijih administrativnih obaveza predstavlja privredne prestupe, odnosno
prekršaje. Prestup postoji kada se radovi izvode na zaštitnom infrastrukturnom
pojasu suprotno svrsi radi koje je on uspostavljen, kao i u slučaju izvođenja radova
bez odobrenja za građenje. Zapriječena su krivična djela i prekršaji (čl. 74-81 ZG).
Imovinsko-pravna odgovornost se može svrstati u tri osnovne grupe slučajeva.

Prva i specifična tiče se solidnosti građevine. Izvođač u tom pogledu za svoje
radnje odgovara na isti način kao i projektant (čl. 644 ZOO). U drugu grupu spada
odgovornost za nedostatke građevine i radova koji ne utiču na njenu stabilnost.
Osnovni izvor prava ovdje su norme koje važe za ugovor o djelu uopšte (čl. 614-
621 ZOO). Napokon, za povrede ugovora koje nisu predviđene kod ugovora o
djelu primjenjuju se opšta pravila o odgovornosti za neispunjenje nenovčanih
obaveza. Svoje odgovornosti izvođač se ne može unaprijed ugovorom osloboditi.
249
“Komentar Zakona o obligacionim odnosima”, redaktori prof.dr Slobodan Perović - prof.dr Dragoljub Stojanović,
KCGM Pravni fakultet Kragujevac, Gornji Milanovac 1980, autor Jankovec dr Ivica, str. 360.
269
Isključenje ili umanjenje je moguće samo onda kada izvođač dokaže da je upozorio
investitora na opasnost od šteta koje mogu nastati ako se radovi nastave prema
tehničkoj dokumentaciji, odnosno po uputstvima investitora (čl. 646).
Ako su za štetu krivi i izvođač i projektant, svako od njih snosi dio naknade koji
je srazmjeran krivici. Ukoliko je izvođač naknadio štetu sam, ima pravo regresa
prema projektantu i to u onoj mjeri u kojoj je ona prouzrokovana nedostacima u
projektu. Izvođač, kao ugovorna strana, odgovara investitoru i za štete koje je
skrivio podizvođač. U tom slučaju on ima pravo na regres. Ovo ovlaštenje može
ostvariti ako podizvođača obavijesti o postojanju nedostataka u roku od dva
mjeseca od dana u kome ga je investitor informisao o svojim primjedbama i
zahtjevima (čl. 647 ZOO).
VIII POSEBNE VRSTE POSLA
1. “Ključ u ruke”
Ugovor o građenju sa klauzulom “ključ u ruke” bio je u našem pravu najprije

predviđen u Posebnim uzansama o građenju (UG 34), a potom je u nešto
izmijenjenom obliku preuzet u čl. 640 ZOO: “Ugovor o građenju sa posebnom
odredbom”. Ugovor “ključ u ruke” može se sklopiti primjenom ove klauzule, ili na
neki drugi nesumnjiv način. Pod nesumnjivim načinom se podrazumijeva upotreba
izraza koji pokazuju da se “izvođač samostalno obavezuje izvršiti skupno sve
radove potrebne za izgradnju i upotrebu određenog cjelovitog objekta” (čl. 640
ZOO).
Pod ugovorom o građenju “ključ u ruke” podrazumijeva se takav građevinski

posao kod koga se cijeli objekat i svi radovi koji su potrebni za njegovo izvršenje
obuhvataju jednom i jedinstvenom cijenom, a za razliku od ugovora kod kojih se
cijena određuje paušalno. Višak radova, hitni nepredviđeni radovi ili radovi koji su
predviđeni, a ne treba ih izvršiti (manjak radova) nemaju uticaja na cijenu. Ovo
rješenje je kritikovano u teoriji, naročito sa pozicija ugovora o investicionoj
250
izgradnji. Zbog toga se smatra da do promjene cijene može doći ukoliko je ona
zasnovana na drugim pravom predviđenim elementima, naročito onim iz čl. 636 i
637 ZOO, a ne na obimu radova. 251 Ova rješenja su opravdana već i zbog toga što
je UG 34 u stavu 2 dozvoljavala promjenu cijena na osnovu promijenjenih okolnosti
i plaćanja naknadnih radova.
Ugovor “ključ u ruke” pokazuje neke osobine koje se ne javljaju kod opšteg
tipa ugovora o građenju. Prva je sadržana u čl. 640 ZOO: kada na strani izvođača
250
Vukmir dr Branko: “Ugovori o izvođenju investicijskih radova - međunarodni”, CIP, Zagreb, 1980, str. 274. naročito
smatra da nepredviđeni radovi i manjak radova moraju uticati na cijenu i kod ovog posla.
251
Biro Zoltan: “Ugovor o građenju s posebnim osvrtom na reviziju cijena i klauzulu “ključ u ruke”, Zbornik radova sa
Savjetovanja o Zakonu o obveznim (obligacionim) odnosima, Institut za uporedno pravo, Beograd 1978, str. 126-127.
270
sudjeluje više subjekata sa tim svojstvom, oni prema naručiocu odgovaraju
solidarno. Drugo, izvođač veoma često nabavlja materijal. Treće, poslovno je
pravilo da ovdje izvođač obezbjeđuje i nadzor. 252 Četvrto, izvođač se gotovo
redovno pojavljuje kao komisionar. I peto, režim njegove odgovornosti je stroži. Ta
se pojava ogleda u prebacivanju tereta dokaza na izvođača, te u smanjenju broja i
dejstava klauzula o ograničenju, odnosno isključenju odgovornosti.
2. Ostale posebne vrste ugovora o građenju
Građevinski inženjering je konstrukcija poslovne prakse. Pod njim se

podrazumijeva “stvaralačka primjena naučnih principa i iskustava u svim fazama
jednog poduhvata - od davanja ideja, izrade studija pa do različitih savjeta u toku
realizovanja projekta, vršenja nadzora i sl.” 253 Ova definicija danas najviše
odgovara opštem pojmu inženjeringa. Uz njega postoje “izvođački i savjetodavni
inženjering (konsalting)”.
Ugovor o investicionoj izgradnji također je nastao u poslovnoj praksi. Može se

definisati kao sporazum kojim se izvođač za naknadu obavezuje investitoru da će
mu izvršiti jednu ili više povezanih radnji potrebnih da se određeni investicioni
objekat, odnosno njegov dio, preda u određenom roku sposoban za iskorištavanje
u skladu sa ugovorom i pravilima struke. 254 Od ugovora o građenju se razlikuje po
tome što izgradnja objekata ili izvođenje građevinskih radova ne mogu biti jedina
obaveza izvođača. Isporuka investicione opreme, kao poseban posao prodaje,
može biti uključena u ugovor o investicionoj izgradnji, ali ne kao jedini predmet
ugovora. Ona mora biti povezana sa nekom radnjom potrebnom za završetak
poduhvata (građenje, montaža, puštanje u pogon itd).
Sadržaj ugovora je određen najprije prema vrsti posla koji samostalno ili u
kombinaciji sa drugim može biti predmet sporazuma stranaka. Na nivou pozitivnog
prava enumeracija je data u čl. 33 Zakona o spoljnotrgovinskom poslovanju.
ZG, također, predviđa postojanje posebnih slučajeva građenja ( glava VII, čl.
40-44). Radi se o slijedećim slučajevima: građenje u slučaju neposredne
opasnosti, građenje složene građevine, izvođenje pripremnih radova, građenje
privremenih objekata i bespravno građenje. U ovim slučajevima radi se više o
propisivanju tehničkih i administrativnih uslova vezano za postojanje specifičnih
situacija prilikom izvođenja posla građenja.
252
Đuretić dr Slobodan, isto djelo, str. 207. Vidjeti i raspravu u Svjetskoj banci kod Vukmir dr Branko, isto djelo, str.
275.
253
“Pravni leksikon”, Savremena administracija, Beograd, 1978, str. 434.
254
Vidjeti Trifković dr Miloš: “Sadržaj ugovora o investicionoj izgradnji u svjetlu izvora prava” u “Ekonomika investicija
kao faktor stabilizacije privrede”, Savez finansijskih i računovodstvenih radnika BiH, Sarajevo, 1987, str. 141.
271
IX PRESTANAK UGOVORA
1. Primjena opštih pravila
Ugovor o građenju prestaje iz razloga koji imaju opšti karakter. To su:

promijenjene okolnosti (čl. 133-136 ZOO), nemogućnost ispunjenja (čl. 137-138
ZOO) i prekomjerno oštećenje (čl. 139 ZOO) ako su za njega ispunjeni potrebni
zakonski i faktički uslovi. Napokon, ugovor o građenju može prestati i na osnovu
sporazuma izvođača i investitora (čl. 10 ZOO).
Za sporazuman raskid ugovora koji je po zakonu formalan u principu nije

potrebna posebna forma (čl. 68 ZOO). To ne traže ni izvori prava za ugovor o
građenju. Međutim, kada se ispita cilj forme koju je zakonodavac odredio kod ovog
posla, dolazi se do nesumnjivog zaključka da je ona predviđena i radi zaštite opštih
interesa. Pored značaja ugovora, argument za ovu tvrdnju je i veliki broj
administrativnih obaveza stranaka. Iz tih razloga smatramo da za ovaj posao važi
izuzetak od opšteg pravila predviđen u članu 68 ZOO. Dakle, sporazum stranaka o
raskidu ugovora o građenju mora imati pisanu formu da bi bio pravno valjan. Ovim
sporazumom stranke uređuju i posljedice raskida. One se tiču prije svega
završavanja i zašite pojedinih radova, te naknade izvođaču za ono što je već
učinio. Drugo značajno pitanje jeste i naknada eventualnih šteta.
2. Jednostrani raskid ugovora
Pored sporazumnog, moguć je i raskid ugovora voljom samo jedne stranke.

Opšta rješenja Zakona o obligacionim odnosima, sadržana u članovima 124-132,
primjenjuju se i na posao građenja. Pored njih, važiće i pojedine odredbe o
ugovoru o djelu (čl. 619 ZOO).
Specifičnost ugovora o građenju zahtijevala je da se neka pitanja jednostranog

raskida posebno urede. Ona se tiču situacija u kojima se ugovor može raskinuti
jednostranom izjavom volje i posljedica raskida. Ova rješenja su već razmotrena.
Zato ćemo ih ovdje samo ponoviti.
Izvođač ima pravo na jednostrani raskid onda kada investitor kasni sa

uvođenjem građevinara u posao. Broj slučajeva u kojima je investitor ovlašten da
sam raskine ugovor je veći. Ovo pravo mu pripada zbog znatnog povećanja cijene
izazvanog nepredviđenim radovima (čl. 634 ZOO) ili višim cijenama materijala i
radova (čl. 637 ZOO), zbog upotrebe neadekvatnog materijala od strane izvođača,
te zato što je izvođač u docnji sa izvođenjem pojedinih radova prema vremenskom
planu. U posljednja dva slučaja ugovor se može raskinuti i samo u jednom dijelu.
272
GLAVA TREĆA
UGOVOR O OSIGURANJU
I POJAM I ZNAČAJ
1. Posao osiguranja i njegov ekonomski značaj
Posao osiguranja predstavlja jednu od najznačajnijih ne samo ekonomskih već

i pravnih kategorija. Kao svojevrsna simbioza pravnih i ekonomskih kategorija ovaj
posao se svrstava među najstarije. Tako su prve vrste pomorskog osiguranja
spominju i u Hamurabijevom zakonu. Kineski trgovci su prilikom riječnog transporta
robe dijelili robu na više brodica kako bi, savremenim riječnikom rečeno, vršili
disperziju rizika. Šteta koja bi nastala na dijelu prevožene robe snosila se
solidarno. Elemente osiguranja poznaje i rimsko pravo kroz instituciju religioznih
udruženja (kolegija) koji su pored religioznih ciljeva imali i ciljeve koji su se odnosili
255
na uzajamnu pomoć. Prava polisa osiguranja datira iz 1182.g. nastala u
Lombardijii također je vezana za pomorsko osiguranje. Savremeni oblici osiguranja
javljaju se sa nastankom i razvojem kapitalizma. Danas osiguranje predstavlja
jednu kompleksnu pojavu koja zahtijeva multi disciplinaran pristup. Ovo posebno
sa nastankom i razvojem različitih matematsko-statističkih metoda i načina
izračunavanja rizika. Još u XVII vijeku holandski matematičar Jan de Vit postavlja
matematičke osnove određivanja životne rente. Na našim prostorima pojedini oblici
osiguranja se sureću u statutima gradova: Vinodolski iz 1288.g.; Zakonik cara
Stefana Dušana 1349.g. i Poljički Statut 1440.g. Prvi zakon koji je regulisao pravo
osiguranja je Zakon o pomorskom osiguranju u Dubrovačkoj republici iz 1562.g.
dok su prvi elementi cehovskog osiguranja sadržani u Statutu Ljubljanskog
krojačkog ceha iz 1579.g.
Danas, u modernom svijetu, osiguranje je jedna od rijetkih djelatnosti koja je u

mnogim aspektima slična, a što je uslovilo i unifikaciju prava osiguranja. Tako je na
nivou Evropske Unije harmonizacija prava osiguranja izvršena putem Direktiva
Savjeta Zajednice. Ovaj proces je zaokružen sa tzv. trećom generacijom direktiva
iz 1992.g. sa kojima je omogućeno slobodno obavljanje usluga osiguranja, a na
osnovu jedinstvene dozvole (single licence). U pogledu organizacije posla
osiguranja osiguravajuće kompanije se, danas, razlikuju prema vrsti i obimu
pokrivenih rizika. Djelatnost osiguranja se dijeli na tri grupe: životno, zdravstveno i
osiguranje imovine i od odgovornosti. Ono što u ekonomskom pogledu karakteriše
posao osiguranja je: koncentracija kapitala, okrupnjivanje osiguravajućih kompanija
i izmjena strukture usluga na račun povećavanja udjela životnog i drugih vidova
ličnog osiguranja.
255
Pobliže o istorijskim aspektima pravnog posla osiguranja: Dr. Jelena Kočović, dr. Predrag Šulejić: Osiguranje, CID
Ekonomski Fakultet u Beogradu, Beograd 2002.g.
273
Osiguranje je kompleksna aktivnost usmjerena na čuvanje dobara i obnovu
oštećene imovine, kad se radi o osiguranju imovine, a kad se radi o osiguranju lica,
onda je to sistem mjera za očuvanje života, zdravlja i životnog standarda ljudi.
Aktivnosti i mjere osiguranja imaju veoma složenu prirodu. Po svojim
karakteristikama ulaze u veoma širok krug disciplina - od tehničkih i tehnoloških do
psiholoških. 256 No, najizrazitija osobina osiguranja jeste da se ekonomskim
sredstvima postigne garancija i/ili ostvari obeštećenje od štetnih događaja. Radi se,
u psihološkom pogledu, o razvijanju odbrambenog mehanizma kako bi se svi
zainteresovani zaštitili od posljedica nastupanja štetnih događaja.
Ekonomska funkcija osiguranja sastoji se prvenstveno u represivnim mjerama,

repariranju nastalih štetnih posljedica. Uništeno dobro je, i za pojedinca čije je i za
društvo, izgubljeno. Nije svejedno hoće li se ono obnoviti i hoće li se i kada će se
na njegovo mjesto uspostaviti novo. Značaj imovinskog osiguranja postaje tim veći
što je ono uspjelo da stvori organizaciju koja sve efikasnije djeluje u pravcu zaštite
imovine i sprečavanja štetnog dejstva i prirodnih sila i ljudskih radnji koje nanose te
štete.
Ciljevi osiguranja su ekonomska zaštita imovine i lica od rizika, odnosno štete,

te otklanjanje ili smanjenje nepovoljnog dejstva uzroka koji mogu izazvati štetu. Ti
se ciljevi ostvaruju isplatom naknade štete za oštećene ili propale stvari, odnosno
isplatom ugovorenih iznosa u osiguranju lica, kad nastane osigurani slučaj. U
ostvarenje toga cilja spada i finansiranje mjera za otklanjanje ili smanjenje
nepovoljnog dejstva uzroka koji mogu da izazovu štetu a na bazi principa
uzajamnosti i solidarnosti. Radi se o udruživanju svih kategorija subjekata prava
koji su izloženi istim opasnostima kako bi zajednički podnijeli štetu koja će pogoditi
257
samo neke od njih.
Osiguranje ima i svoj psihološki efekat - stvara osjećanje sigurnosti, uvjerenje

ljudi da ih štetni događaji neće oštetiti, ili da ih neće suviše oštetiti, i da sa
stanovišta zajednice osiguranja taj događaj ne predstavlja slučajnost. On će se
dogoditi i dočekujemo ga spremno. Štetan događaj neće djelovati kao potpuno
neočekivan slučaj ako se stvori zajednica rizika, ako se udruže svi oni koji su
izloženi mogućnosti štete od takvog slučaja. Rizik tada prelazi na tu zajednicu.
Zadatak je osiguravača da organizuje takvu zajednicu, ali i da preduzima mjere
preventive i represije i da štetu koja nastane od slučaja raspodijeli na tu čitavu
zajednicu.
Obnova uništenih dobara putem osiguranja ostvaruje se na taj način što se

organizovano prikupljaju sredstva od onih koji hoće da se međusobno pomažu i
solidarno snose određene štete. U slučaju da dođe do predviđenih šteta, one se
nadoknađuju iz takvih sredstava. Stvara se posebna organizacija (osiguravač)
256
Vidjeti: Šulejić dr Predrag: “Pravo osiguranja”, Misao, N. Sad, 1992, str. 14-16 i 18-21;
Prof. dr. Boris Marović: “ Osiguranje i špedicija”, Stylos, Novi Sad, 2001.g.
257
Tako je prema podacima iz 1999.g. berzanska vrijednost Alianz Holdinga je iznosila 95 milijardi Eura, dok je Nipon
Life zapošljavao 714.000 radnika.
274
koja, u što je moguće širem obimu, organizuje one koji su ugroženi eventualnim
nastajanjem nekih štetnih događaja. U tom smislu, osiguranje je zajednica jednako
ili slično ugroženih. Osiguravač unaprijed prikuplja i namjenjuje sredstva za obnovu
onog što bude uništeno. Osiguravač, u stvari, organizuje udruživanje onih koji su
izloženi istoj opasnosti i prikuplja od njih sredstva u posebni fond - osiguravajući
fond, fond osiguranja.
Fond osiguranja se stvara od jednog dijela viška vrijednosti. Osnovna načela

na kojima zainteresovani udružuju sredstva u zajednicu i fond osiguranja su
uzajamnost i solidarnost (čl. 897 ZOO).
Osiguranje se zasniva na iskustvu da se neke pojave u prirodi i društvu

dešavaju izuzetno, ali se, ipak, dešavaju normalno kao i one redovne. Ako se
udruže svi oni koji su izloženi takvim izuzetnim pojavama, štetne posljedice mogu
se ekonomski ublažiti ili otkloniti ili čak preduprijediti. Radi se, dakle, o
organizovanju uzajamne raspodjele rizika i eventualne štete između onih koji su
izloženi istoj opasnosti. Fond osiguranja, prema tome, predstavlja udruživanje
sredstava subjekata koji su izloženi istoj opasnosti. Stoga je uzajamnost jedan od
osnova osiguranja.
Mnoge stvari i dobra koja imaju imovinsku vrijednost izloženi su raznim

opasnostima. Međutim, samo neke od njih bivaju oštećene ili uništene. Zaključak je
jasan: samo neke stvari od mnogobrojnih koje sačinjavaju imovinu raznih lica
bivaju pogođene opasnostima i oštećene, a još manji broj ih biva uništen. Ukoliko
jedan osiguravač uspije da organizuje i poveže što više ljudi i organizacija koji
raspolažu imovinom, utoliko će biti manji broj onih koji pretrpe štetu u odnosu
prema svima koji čine organizaciju osiguravača. U tom odnosu ugroženi prema
oštećenim, stanje je povoljnije što je više ugroženih organizovano u zajednicu
rizika. Osiguranje može izvršiti svoju ekonomsku funkciju samo ako postoji masa
osiguranika kod istog osiguravača. Na taj se način krupne štete raspodjeljuju na
manje, podnošljive za svakoga člana zajedničkog fonda osiguranja. U poslu
osiguranja se to naziva atomiziranje rizika ili nivelisanje rizika. Ovo je drugi izraz za
solidarnost ugroženih. Osiguranjem se iz uloga osiguranika obrazuju sredstva i
rezerve radi naknađivanja nastalih šteta i isplaćivanja ugovorenih iznosa po
osnovu osiguranja. To se čini u skladu sa ekonomskim interesima osiguranika i
osiguravajućih organizacija.
Uzajamnost i solidarnost zahtijevaju i ravnopravan tretman svih osiguranika.

Zato je zakonska obaveza osiguravajućih organizacija da imovinu i lica osiguravaju
po jedinstvenim uslovima i tarifama za pojedine vrste osiguranja.
Moderno osiguranje, kao što je poznato, obuhvata i preduzimanje nekih mjera

kojima je cilj predupređenje i otklanjanje štetnih događaja (čl. 2 ZOIO). U mjere
prevencije spadali bi: zaštita od požara upotrebom naročitog materijala za gradnju,
postavljanje nekih instalacija, organizovanje protivpožarne službe, proizvodnja
aparata za gašenje požara, postavljanje gromobrana, građenje sefova,
275
vakcinisanje stoke i podučavanje osiguranika. U ove mjere spada i primjena
sankcija protiv nebrižljivih osiguranika. Osiguravač takođe organizuje i represivne
mjere kojima se ide na ublažavanje štetnih posljedica kad je događaj već nastao
(razne medicinske i veterinarske mjere i akcije liječenja, gašenja požara i sl.).
Prema svemu, osiguranje bi se moglo definisati kao poslovna djelatnost kojom se,
po načelu uzajamnosti i solidarnosti, obezbjeđuje ekonomska zaštita imovine i lica
od rizika koji ih ugrožavaju.
I u našem pravnom sistemu stoji se na stanovištu da osiguranje uključuje i

preventivne mjere. Radi toga su osiguravači dužni pri utvrđivanju uslova
osiguranja, odnosno prilikom zaključivanja ugovora o osiguranju sa osiguranicima,
predvidjeti i mjere kojima je svrha otklanjanje uzroka i smanjenje šteta. U te mjere,
pored ostalog, spadaju: davanje beneficija u premijama brižljivim osiguranicima,
određivanje nižih pažljivijim i viših premija manje pažljivim osiguranicima, učešće
osiguranika u dijelu štete, gubitak prava na naknadu i sl. Dakle, u preventivnim
mjerama učestvuju ne samo osiguravači nego i osiguranici koji su zainteresovani
za to.
Autori se većinom slažu da su funkcije osiguranja trojake: čuvanje imovine,

akumulacija novčanih sredstava i socijalna sigurnost. Čuvanje imovine sastoji se u
preduzimanju preventivnih i represivnih mjera, te u naknadi štete. Osiguranjem se
prikupljaju ogromna novčana sredstva, koja se putem banaka, a i neposredno,
stavljaju na raspolaganje poslovnom svijetu. Uz to, jedan dio naplaćenih premija
od osiguranika ide neposredno u fond akumulacije. Socijalna funkcija osiguranja
ogleda se u tome što se osiguranjem lica ublažavaju materijalne nezgode izazvane
nesretnim slučajevima i što se nekim vrstama ličnog osiguranja (za slučaj
doživljenja), u stvari, vrši štednja i podiže životni standard ljudi. Ekonomski
posmatrano pospješuje se trgovina, finansijska stabilnost i alokacija kapitala.
2. Ugovor o osiguranju
2.1. Izvori prava, posao i ugovor o osiguranju
Složenost osiguranja i važnost posla ne samo za stranke nego i za društvo

opredjeljuju izvore prava i njihove osobine. Pravna vrela se mogu podijeliti u dvije
osnovne grupe: zakone i autonomne izvore - pravila osiguranja.
Prvi od dva najvažnija legislativna akta je Zakon o osiguranju imovine i osoba

(Sl.list FBiH 2/95, 7/95, 6/98, 41/98 - dalje ZOIO). U njemu su navedeni poslovi
osiguranja, taksativno određene organizacije za osiguranje, regulisani uslovi za
njihovo osnivanje i prestanak, unutrašnja organizacija i upravljanje, način
poslovanja i pravni tretman sredstava, te uređena pitanja nadzora nad radom ove
vrste subjekata. Pored toga, ZOIO detaljno uređuje četiri vrste obaveznih
osiguranja. Karakteristike ovoga akta su: imperativan karakter, odstupanje od
sistema statusnog prava u pogledu položaja osiguravajućih organizacija i
276
prilagođavanje pravnog tretmana imovine kriterijima koji su uporedno pravno već
poznati.
Prometnu, ugovornu stranu osiguranja reguliše Zakon o obligacionim

odnosima. 258 U članovima 897-923 uređuju se najprije zajednička pitanja
osiguranja imovine i lica, potom specifičnost ugovora o osiguranju imovine i na
kraju ugovor o osiguranju lica. Iako se radi o propisu koji je u načelu dispozitivne
prirode, normiranje osiguranja ima pretežno imperativan karakter. Odstupanje je
moguće samo ako to Zakon o obligacionim odnosima izričito dopušta (čl. 900
ZOO).
Treći značajan akt u ovoj oblasti je Zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi

(Sl.l. SFRJ 33/77, preuzet Sl.l. RBiH 2/92). U njemu su uređena plovidbena
osiguranja u pomorskom, riječnom i kanalskom saobraćaju. U vazdušnom
saobraćaju pitanja osiguranja su uređena Zakonom o obligacionim i osnovnim
materijalno-pravnim odnosima u vazdušnoj plovidbi (Sl.l. SFRJ 22/77, usvojen u
pravni sistem BiH u Sl.l. RBiH 2/92).
Autonomne izvore predstavljaju pravila osiguranja. Donose ih osiguravajuće

organizacije samostalno. Po svome pravnom karakteru pravila osiguranja su opšti
uslovi poslovanja, pa se na njih u prometu primjenjuju rješenja čl. 142-144 ZOO.
Pravila osiguranja mogu biti opšta - za pojedine tipove i grupe osiguranja i posebna
- za pojedinu vrstu osiguranja. Polica osiguranja se poziva na uslove osiguranja i
oni moraju biti uručeni ugovaratelju zajedno sa policom. Polise osiguranja zapravo
predstavljaju posebne uslove osiguranja o kojima ugovorne strane pregovaraju
prilikom zaključenja ugovora.
Posao osiguranja je širi pojam od ugovora o osiguranju. On, najprije, označava

ukupnu pravnu regulativu pojedinog osiguranja, a ne samo onaj dio koji se zasniva
na sporazumu stranaka. I drugo, u smislu djelatnosti postoji značajna razlika
između posla i ugovora. ZOIO sve aktivnosti osiguravača dijeli u dvije osnovne
grupe. Prvu čine “poslovi osiguranja”. Prema članu 2 ZOIO, tu spadaju:
“zaključivanje i izvršavanje ugovora o osiguranju imovine i osoba, zaključivanje i
izvršavanje ugovora o saosiguranju i reosiguranju, mjere za sprečavanje i
smanjenje rizika koji ugrožavaju osiguranu imovinu i osobe i mjere na sprečavanju i
smanjenju šteta i drugi poslovi osiguranja”. U članu 3 određeni su “drugi poslovi
osiguranja”. U njih spadaju “poslovi posredovanja u ugovaranju osiguranja,
zastupanja u osiguranju, snimanja rizika, snimanja i procjene šteta, prodaje
ostataka osiguranih uništenih stvari, pružanja pravne pomoći i drugih intelektualnih
i tehničkih usluga u osiguranju”. Obje grupe poslova organizacija za osiguranje
može obavljati u svoje ime i za svoj račun, u tuđe ime i za tuđi račun - kao
zastupnik, te u svoje ime, a za tuđi račun - dakle, kao komisionar. “Druge poslove
osiguranja” mogu vršiti “pravne i fizičke osobe za društvo za osiguranje ili za
osiguranika na temelju ugovora” (čl. 3, st. 2. ZOIO).
258
O ograničenjima važenja ZOO vidjeti Šulejić dr Predrag, isto djelo, str. 45-49.
277
Legislativna definicija ugovora o osiguranju data je u čl. 897 ZOO. Prema
njemu, “ugovorom o osiguranju obavezuje se ugovaratelj osiguranja da, na
načelima uzajamnosti i solidarnosti, udružuje određeni iznos u zajednici osiguranja,
odnosno zajednici rizika (osiguravatelj), a zajednica se obavezuje da, ako se desi
događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekoj trećoj osobi
naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo”. ZOO, kao i dosadašnji
propisi, smatra da posao osiguranja nastaje sporazumom stranaka, da predstavlja
objektivnim pravom priznato dejstvo saglasnosti partnera o potrebi zaštite putem
osiguranja, uz posebno uvažavanje načela uzajamnosti i solidarnosti. Obilježja
ugovora o osiguranju su: sinalagmatičnost, teretnost, formalnost, te u pojedinim
slučajevima i svojstva ugovora u korist trećih lica.
2.2. Pravna priroda posla osiguranja

259
S obzirom na istorijski razvoj osiguranja i promjene koje su nastale u
funkcijama i značaju ovog posla, o pravnoj prirodi ugovora o osiguranju formiralo
se više teorija. U osnovi, one se mogu podijeliti na protivugovorna i ugovorna
shvatanja.
Protivugovorne teorije polaze od gledišta da je posao osiguranja uvijek rezultat

djelovanja ekonomski jače strane - osiguravača. On, poput zakonodavca, unaprijed
propisuje pravila za sve buduće slučajeve osiguranja. Izjavom volje osiguranika
samo počinje dejstvo takvog jednostranog pravnog akta. Pošto nema ravnopravne
saglasnosti volja, nema ni ugovora. Snažna državna intervencija u oblasti
osiguranja, usmjerena prema obje strane u poslu podjednako, samo potvrđuje
ovakav stav. Kao argument u prilog tome navode se i osiguranja obavezna po
samom zakonu.
Shvatanja po kojima je osiguranje ugovor daleko su brojnija. U suštini, mogu

260
se podijeliti u pet teorija. To su sljedeće:
a) Teorija naknade štete - po kojoj se osiguranik ovim ugovorom obezbjeđuje
od eventualnih štetnih posljedica osiguranog slučaja. Obaveza osiguranika u biti se
svodi na popravljanje štete koju je osiguranik pretrpio usljed osiguranog slučaja.
b) Mješovita teorija - po njoj je ugovor o imovinskom osiguranju ugovor o
naknadi štete koja može da se dogodi, a ugovor o ličnom osiguranju predstavlja
aleatoran pravni posao.
c) Aleatorna teorija smatra da neizvjesnost u nastanku rizika i moguća
nepodudarnost uplaćenih premija sa naknadom štete, odnosno sumom osiguranja,
ukidaju ekvivalentnost odnosa između osiguravača i osiguranika. Zbog toga se
ovaj posao mora procjenjivati prema pravilima za aleatorne ugovore.
d) Po teoriji prestacije, zaključenjem ugovora o osiguranju za svaku stranu
nastaju obaveze na izvršenje tačno određenih činidbi: plaćanje premije i
otklanjanje eventualnih šteta, odnosno isplata osigurane sume. Dakle, ugovor je
samim nastankom sinalagmatičan i ekvivalentan.
259
Vidjeti Šulejić dr Predrag, isto djelo, str. 31 i dalje.
260
Vidjeti Šulejić dr Predrag, isto djelo, str. 139-148.
278
e) Teorija organizovanja zaštite od rizika motivisana je ekonomskim, tehničkim
i pravnim karakteristikama osiguranja. Po njoj se osiguravač za premiju obavezuje
da će preduzimanjem preventivnih i represivnih mjera, te isplatom naknade,
odnosno sume osiguranja, obezbijediti osiguranika od nastupanja štetnog
događaja ili njegovih štetnih posljedica. Ova teorija ne isključuje, nego
podrazumijeva sinalagmatičnost i ekvivalentnost ugovora o osiguranju.
Razuđenost posla osiguranja dozvoljava da se svakom od pomenutih

shvatanja stave ozbiljni prigovori. Ipak, smatramo da teorija organizovanja zaštite
od rizika, čak uzeta i sama za sebe, u najvećoj mjeri odgovara na brojne probleme
u ovoj oblasti.
2.3. Zaključivanje i oblik ugovora
U najvećem broju slučajeva osiguravač traži posao, traži saugovarača.

Predstavnik osiguravača, akiviziter osiguranja, dolazi budućem osiguraniku i
upoznaje ga sa uslovima osiguranja. Inicijativa je pretežno na strani osiguravača.
Akviziter može nastupati kao zastupnik ili kao posrednik. Može, takođe, za neke
vrste osiguranja imati ovlaštenja zastupnika, za druge - posrednika. Pretpostavlja
se da akviziter nema ovlaštenja na zastupanje. Ako je predstavnik (akviziter)
ovlašćen za zaključivanje ugovora, sastavlja polisu koju potpisuju oba
saugovarača. Ako nije ovlašten za sklapanje ugovora, akviziter priprema ponudu
sa budućim osiguranikom i podnosi tu ponudu osiguravaču, koji je prihvata ili ne
prihvata.
U pravu BiH ako osiguravač nije zastupniku odredio obim ovlaštenja,

zastupnik je po samom zakonu ovlašćen da u ime i za račun osiguravača
zaključuje ugovore o osiguranju, da ih mijenja i produžuje njihovo važenje, da
izdaje polise osiguranja, naplaćuje premije, kao i da prima razne izjave od
ugovarača za osiguravača u vezi sa osiguranjem. Ako je ovlašćenje zastupnika
ograničeno, a za to druga strana, ugovarač osiguranja, ne zna, smatra se da nema
ograničenja (čl. 906 ZOO).
U našoj praksi se osiguranje zasniva ugovorom, a ugovor o osiguranju se

zaključuje na osnovu pismene ponude. Postoje formulari upitnika koje popunjava
lice koje želi sklopiti ugovor o osiguranju i koji ima funkciju ponude. Pravno dejstvo
ponude je različito. U nekim pravnim sistemima ponuda uopšte ne obavezuje. U
drugim, obavezuje ponuđača za određeno vrijeme, a u trećima, obavezuje samo za
neke grane osiguranja.
Po Zakonu, pismena ponuda veže ponudioca za vrijeme od osam dana od

prispijeća osiguravaču. Ponudilac može odrediti i kraći rok. Kod životnog
osiguranja, ako je za osiguranje potreban i ljekarski pregled, ponuda veže
ponudioca za vrijeme od 30 dana. Prema tome, vrijeme za koje je ponudilac vezan
svojom ponudom za zaključenje ugovora o osiguranju određeno je zakonom, ako
ponudilac nije odredio kraći rok (čl. 901 ZOO).
279
Ako ponuda odgovara uslovima pod kojima osiguravač vrši tu vrstu osiguranja,
smatra se da je osiguravač prihvatio ponudu i da je ugovor zaključen kad je
osiguravač primio ponudu. Ako neće da zaključi ugovor, dužan je da u roku
važenja ponude obavijesti ponuđača o odbijanju ponude. Kod ličnog osiguranja,
smatra se da je ugovor zaključen trideset i prvog dana od primitka ponude.
Za zaključivanje ugovora za slučaj smrti nekog trećeg lica potrebna je njegova

pismena saglasnost. Ona može biti data i na polici.
Zakon o obligacionim odnosima predviđa tri načina zaključivanja ugovora. Kao

pravilo uzima da je ugovor o osiguranju zaključen kad ugovarači potpišu policu
osiguranja ili listu pokrića. Drugi način je kad neko podnese pismenu ponudu za
zaključenje ugovora o osiguranju osiguravaču i osiguravač je prihvati ili ne odgovori
da odbija ponudu. Ako ponuda ne odstupa od uslova pod kojima osiguravač vrši
predloženo osiguranje, a u roku od osam dana (odnosno 30 dana ako treba
ljekarski pregled) osiguravač ne odbije ponudu, smatra se da je ugovor zaključen.
Najposlije, uslovima osiguranja može biti predviđeno da za neke slučajeve
ugovorni odnos iz osiguranja može nastati samim plaćanjem premije (čl. 901 i 03).
Naročito kad je hitno potrebno osigurati neku imovinu (u transportu), uzima se da je
ugovor zaključen kad osiguravač telefonom potvrdi da prihvata ponudu.
Kod obaveznog osiguranja, obaveze i prava stranaka utvrđeni su zakonom i

pravilima osiguranja pa nastaju i bez zaključenja ugovora čim osiguranik podnese
prijavu, upravo čim uplati premiju. Kod obaveznog osiguranja putnika u javnom
saobraćaju, putnik se smatra osiguranim ako su ispunjeni propisani uslovi (ako je
bio u blizini mjesta polaska ili dolaska prevoznog sredstva i dokaže da je
namjeravao da putuje), bez obzira na to da li je prevoznik zaključio ugovor sa
osiguravačem. Ugovor je, dakle, zaključen konkludentnom radnjom.
2.4. Polisa osiguranja
O zaključenom ugovoru o osiguranju osiguravač izdaje policu osiguranja (od

latinskog policere - obećati). Po zakonu, u polisu moraju biti uneseni sljedeći
podaci: ugovorne strane, osigurana stvar, odnosno osigurano lice, rizik obuhvaćen
osiguranjem, trajanje osiguranja i period pokrića, svota osiguranja ili podatak o
tome ako je osiguranje neograničeno, premija, datum izdanja polise i potpis
ugovornih strana. Na polisi moraju biti odštampani i uslovi osiguranja. Ako nije tako
urađeno, onda u polisu mora biti unesena klauzula da su opšti i posebni uslovi
osiguranja sastavni dio ugovora i da su ti uslovi predati ugovaraču osiguranja (čl.
902 ZOO). U polisi osiguranja života mora biti još navedeno ime i prezime lica na
čiji se život odnosi osiguranje, datum njegovog rođenja i događaj ili rok od koga
zavisi nastanak prava na isplatu osigurane svote - osigurani slučaj (čl. 943 ZOO).
Ono što je upisano u polisi ima prednost nad opštim i posebnim uslovima
osiguranja, pa u slučaju neslaganja važi tekst police. Ako postoji suprotnost između
štampane i “rukopisne odredbe” polise, “primijenit će se ova posljednja” (čl. 902,
280
stav 5 ZOO) jer se smatra da ona izražava pravu volju stranaka. Pod “rukopisnom
odredbom” treba podrazumijevati i one kasnije dodane. Način dodavanja je pravno
irelevantan.
Polisa može privremeno biti zamijenjena listom pokrića. Kod većih objekata i
kod stvari koje su posebno izložene riziku - a za njihovo osiguranje treba da ih
pregleda stručnjak osiguravača - od podnošenja prijave za osiguranje do sklapanja
ugovora i plaćanja premije može proći i duže vremena. U tom periodu osiguravač
nije u obavezi, a stvar je izložena riziku. Da bi se izbjegle štetne posljedice po
osiguranika, izdaje se u takvim slučajevima lista pokrića. To je pismeno kojim
osiguravač izvještava osiguranika da prihvata njegovu ponudu i preuzima
osiguranje odmah. Lista pokrića ima, znači, karakter isprave o osiguranju, ali je
privremena: traje dok se ne izda polisa. Polisa se izdaje kad se prikupe potrebni
podaci. Lista pokrića sadrži sastojke koje ima i polisa. S obzirom na masovnost
261
poslova, polise su tipizirane za pojedine grane ili vrste osiguranja. To je
razumljivo kad se ima u vidu da osiguranje predstavlja brojnu zajednicu interesa
osiguranika koji se nalaze u istoj ili u vrlo sličnoj situaciji, pa i njihov pravni tretman
mora biti isti. A to se postiže tipiziranim ugovorima. Polisa je šablon i ugovor se po
pravilu zaključuje jednostavnim pristupanjem, potpisivanjem.
Polisa osiguranja lica je hartija od vrijednosti. Prema sporazumu ugovarača,

može glasiti na određeno lice, po naredbi i na donosioca. Polisa osiguranja života
može glasiti na određeno lice ili po naredbi. Ne može glasiti na donosioca. Može se
i zalagati. Kad glasi po naredbi, zalaže se indosamentom. (čl. 902, stav 6. ZOO).
Polise se najčešće dijele na: pomorske i kopnene; individualne i kolektivne;
pojedinačne i generalne; valutirane i nevalutirane i kargo i kasko polise.
II ELEMENTI UGOVORA
1. Stranke
1.1. Lica u ugovoru o osiguranju
U poslu osiguranja susrećemo više lica, a terminologija o njima nije

ujednačena. Ko se bavi poslom osiguranja kao djelatnošću, naziva se
osiguravačem, osiguravaocem, osiguravateljem, osigurateljem. Druga ugovorna
strana, onaj koji se osigurava, koji se ugovorom obezbjeđuje za slučaj nastupanja
štetnog događaja, naziva se ugovaračem osiguranja, ugovoriocem osiguranja, ili
osiguranikom. Zakon o obligacionim odnosima naziva stranke osiguravačem
(osiguravateljem) i ugovaračem osiguranja (čl. 897). Kod imovinskog osiguranja,
može se ugovarati da naknada štete bude isplaćena i nekom trećem licu, a ne
ugovaraču osiguranja. Isto je tako kod ličnog osiguranja - da se osigurana suma
261
Vidjeti opširnije kod Šulejić dr Predrag, isto djelo, str. 164-165.
281
(suma osiguranja), može isplatiti trećem licu. To treće lice naziva se korisnikom
osiguranja (beneficijarem).
Redovno se dešava da se u ugovoru o osiguranju pojavljuju samo osiguravač i

osiguranik, koji je i korisnik osiguranja, odnosno kod ličnog osiguranja još i
osigurano lice. Ali ima ugovora u kojima su osiguranik i korisnik osiguranja,
odnosno osigurano lice, različiti, druga lica.
Kod ličnog osiguranja može se ugovor sklopiti tako da se osigurava život ili
zdravlje nekog trećeg lica, a ne onoga koje sklapa ugovor. To se lice naziva
osiguranim licem, ili, takođe, osiguranikom. Ugovarač osiguranja treba da je
pozitivno zainteresovan za život i zdravlje osiguranog lica. Ova pozitivna
zainteresovanost određuje se po objektivnim mjerilima. Uzima se da su srodnici
određenog stepena pozitivno zainteresovani za život i zdravlje jednih za druge,
iako stvarno uvijek ne mora biti tako. Ako se osiguranje vrši za slučaj smrti trećeg,
za valjanost ugovora je neophodna pismena saglasnost bilo na polici, bilo na
posebnom dokumentu. Taj dokumenat mora sadržavati naznaku osigurane svote
(čl. 946 ZOO).
Kod osiguranja imovine, ugovor može zaključiti ne samo sopstvenik stvari koja
se osigurava nego i svako ko ima imovinskog interesa da se ta stvar očuva
neoštećena, tj. svako ko ima interesa da se ne dogodi određeni slučaj, pošto bi, u
suprotnom, pretrpio neki materijalni gubitak - zakupac, založni povjerilac, čuvar (čl.
924 ZOO). Može se, znači, osigurati i tuđa stvar za čije je očuvanje ugovarač
osiguranja pozitivno zainteresovan. Razlog da se osigura tuđa stvar je najčešće u
tome što vlasnik ne može voditi brigu o toj stvari. Takvo osiguranje za tuđi račun
postoji u poslovanju špeditera, komisionara, skladištara, zanatlija, gostioničara i
hotelijera za stvari koje su im predate. Pravni odnos između ugovarača osiguranja i
sopstvenika stvari je, međutim, onakav kakav proizlazi iz njihovog osnovnog
ugovornog odnosa. No, prava iz osiguranja po ovakvom ugovoru ima samo onaj ko
u času nastanka štete ima materijalni interes da se osigurani slučaj ne dogodi.
Znači, kad je sopstveniku vraćena stvar, naknada se isplaćuje njemu; ako nije
vraćena - licu koje stvar drži ili ju je držalo.
Kod osiguranja kod koga se naknada štete, odnosno osigurana svota isplaćuje
korisniku osiguranja kao trećem licu koje nije učestvovalo u sklapanju ugovora, u
teoriji postoji razmimoilaženje o tome ko stiče neposredna prava iz takvog ugovora:
ugovarač ili korisnik osiguranja. Danas i u zakonodavstvu i u praksi prevladava
shvatanje da se takvim ugovorom stvara neposredno pravo za korisnika. Nije
potrebna nikakva izjava korisnika niti saglasnost izjava volje osiguravača i korisnika
osiguranja. Za osiguranje života nekog drugog lica, međutim, potrebna je njegova
pismena saglasnost, ali ono nije ugovorna strana. Korisnik stiče neposredno pravo
i zahtjev na naplatu osigurane svote kad nastupi osigurani slučaj. Ugovaraču
ostaje pravo da opozove korisnika ili da ga zamijeni drugim sve do nastupanja
osiguranog slučaja. On je stranka u ugovoru i raspolaže svim pravima iz ugovora.
Korisnik može biti određen odmah prilikom zaključivanja ugovora, a može i docnije.
282
Kao korisnik može biti određeno neko lice, može se navesti poimenično, ali može
biti označeno i neodređeno, ali odredivo (djeca, nasljednici, suprug i sl.).
1.2. Osiguravač
Osiguravač je pravno lice, organizacija u čiju djelatnost spada obavljanje

poslova osiguranja. Osiguravač može zaključivati ugovore o osiguranju kada ispuni
zakonske uslove, uslove iz odluke, odnosno ugovora o osnivanju i kada se
registruje za obavljanje ovih poslova (čl. 12-26 ZOIO). Zbog opšteg interesa
koncentrisanog u osiguranju, vrste subjekata koje se mogu baviti poslovima
osiguranja određene su taksativno (numerus clausus).
Najrasprostranjenija statusna forma osiguravača je dioničko društvo za

osiguranje. Mogu ga osnovati domaća fizička i pravna lica zaključivanjem ugovora
o osnivanju, te ulaganjem sredstava u temeljni (osnovni) kapital društva barem u
minimalnom iznosu koji zakon predviđa. Za pojedine vrste osiguranja (čl. 13 ZOIO)
ti iznosi su: 1.000.000,00 KM za poslove osiguranja života, i po 2.000.000,00 KM
za društva koja se osnivaju za vršenje više vrsta osiguranja i za reosiguranje (čl. 13
ZOIO). Pored temeljnog kapitala, sredstva kojim društvo posluje formiraju se iz
premija, sredstava tehničke rezerve, sredstava preventive, rezerve sigurnosti,
sredstva poslovnog fonda i drugih sredstava (čl. 29 ZOIO).
Za osnivanje je predviđen koncesioni sistem. Odobrenje daje Ured za nadzor

(čl. 14 ZOIO). Ukoliko je ulog stranih osnivača veći od 50% temeljnog kapitala, za
osnivanje je potrebna i saglasnost Ministarstva finansija (čl. 12 ZOIO).
Kao osiguravač može se pojaviti i društvo za uzajamno osiguranje. Osnivači,

djelatnost i statusna rješenja posebno su određeni u članovima 17-26 ZOIO. Pored
toga, dvije ili više organizacija za osiguranje mogu se poslovno i profesionalno
udruživati, povezivati (čl. 5 ZOIO).
Na strani osiguravača može biti i više subjekata. Ugovor se može, dakle,

zaključiti i sa više osiguravača koji su se prethodno sporazumjeli u zajedničkom
snošenju rizika i njegovoj raspodjeli. Svaki osiguravač koji je naveden u polici
osiguranja odgovara osiguraniku za potpunu naknadu.
1.3. Ugovarač osiguranja
Ugovor o osiguranju se najčešće zaključuje u svoje ime i za svoj račun. Zato

su ugovarač osiguranja i osiguranik po pravilu isto lice. Ugovarač osigurava svoju
stvar, odnosno svoj imovinski interes kod imovinskog osiguranja, a svoj život,
odnosno svoj tjelesni integritet, kod ličnog osiguranja. Kod osiguranja lica može
ugovarač osigurati život, odnosno tjelesni integritet nekog trećeg lica, i naš zakon i
to treće lice naziva osiguranikom. Stranka u ugovoru o osiguranju imovine može
biti “svaka osoba koja ima interes da se ne dogodi osigurani slučaj, pošto bi inače
pretrpjela neki materijalni gubitak” (čl. 924 ZOO).
283
Ugovarač uvijek sklapa ugovor u svoje ime, a kao što je rečeno, može ga
sklopiti za svoj ili za tuđi račun. Naknada se isplaćuje njemu ili nekome drugom.
Ako je u polici određeno drugo lice, to je osiguranje za tuđi račun, ili preciznije,
osiguranje za račun određenog lica. Premiju plaća i ostale obaveze izvršava
ugovarač osiguranja. No, on ne može vršiti prava iz osiguranja i naplatiti naknadu
osim sa pristankom osobe čiji je interes osiguran, odnosno kojoj pripadaju prava iz
ugovora (čl. 905 ZOO). Ugovarač osiguranja u ovom slučaju duguje i premiju
osiguravaču, ali ovlaštenoj osobi ne mora predati policu dok mu ne bude
naknađeno plaćanje premije i troškovi ugovora. Radi naplate ovih potraživanja
ugovarač osiguranja ima pravo prvenstvene naplate iz naknade koja se plaća po
osnovu osiguranja. To pravo može vršiti i neposredno prema osiguravaču (čl. 905
ZOO).
Ako ugovarač osiguranja djeluje bez ovlaštenja zainteresovanog lica ili

korisnika, dužan je ispuniti sve obaveze prema osiguravaču, osim ako je
obavijestio osiguravača da djeluje kao poslovođa bez naloga. Prava i obaveze
prelaze na zainteresovano lice pošto odobri ugovor. Pristupanje ugovoru može se
izvršiti i poslije nastupanja osiguranog slučaja. Odbije li zainteresovano lice,
odnosno označeni korisnik pristupanje ugovoru, dužno je da obavijesti osiguravača
o dobijanju prihvatanja osiguranja. Poslije toga, ugovor prestaje da postoji (čl. 904
ZOO).
2. Predmet osiguranja
Određivanje predmeta osiguranja zavisi od shvatanja njegove prirode. Jedni

smatraju da je to stvar ili lice koje se osigurava, drugi - da je to interes, treći - rizik.
Pojedini autori su mišljenja da je to osigurana svota, zatim prestacija, a neki da su
to obaveze i prava stranaka.
Predmet osiguranja treba posmatrati kao dobro za čije su normalno postojanje

stranke zainteresovane, ono čemu se pruža zaštita od rizika, o čemu je sklopljen
ugovor. Tako posmatrano, predmet u osiguranju imovine mogu biti stvari, životinje,
bestjelesne stvari (osiguranje kredita, osiguranje od odgovornosti), pa i lica su
predmet u osiguranju života i od nesretnog slučaja. I u uporednom zakonodavstvu
preovlađuje terminologija po kojoj su stvari i lica predmet osiguranja. Govori se o
osiguranju imovine, stvari, lica, lica izloženih opasnosti i sl. Valja imati na umu da je
terminologija zakonodavca, pa i sastavljača uslova osiguranja, podešena tako da
bude dostupna osiguranicima. Zato se predmetom osiguranja naziva ono što se
osigurava.
Zakon o obligacionim odnosima stoji na istom stanovištu. Kad govori o sadržini

polise, koju smatra ispravom o osiguranju, ističe da polisa treba naročito da sadrži i
podatak o stvari, odnosno o osiguranom licu (čl. 902). U tom smislu ćemo dalje
upotrebljavati izraz “predmet osiguranja”.
284
3. Rizik
Da bi neki predmet mogao biti osiguran, potrebno je da bude izložen riziku. To

je osnovni uslov posla i bitan elemenat ugovora o osiguranju. Gdje nema rizika,
nema ni osiguranja - to je osnovno pravilo kako u osiguranju imovine, tako i u
osiguranju lica.
Pod rizikom se u poslu osiguranja podrazumijeva nekoliko stvari. Uvijek se

rizikom smatra mogućnost nastupanja ekonomski štetnog događaja, dakle,
događaja uslijed koga može nastati šteta na predmetu osiguranja. Rizikom se
smatra i sama opasnost, događaj protiv koga se osigurava. Pored toga, rizikom
neki nazivaju i sam štetni događaj, događaj uslijed čijeg nastupanja nastaje
obaveza osiguravača na naknadu, dakle, uzrok štete. U tom se smislu govori o
ostvarenom riziku, o tome da se rizik desio i sl. Stoga se umjesto riječi rizik
upotrebljava i izraz “osigurani slučaj” (čl. 897 i 898 ZOO), slučaj protiv koga se
osigurava. Najposlije, rizikom se naziva i sama šteta. Uslovi osiguranja takođe
upotrebljavaju riječ rizik za opasnost nastupanja osiguranog slučaja.
Da bi se neki događaj mogao smatrati rizikom u osiguranju, potrebna su dva

osnovna uslova: mogućnost njegovog nastupanja i da je podoban da prouzrokuje
posljedicu protiv koje se osigurava. Ako se osigurava od poplave, treba da se
predmet osiguranja nalazi u predjelu koji može biti poplavljen; ako se osigurava od
požara, da stvar može gorjeti; kod krađe - da je stvar pokretna itd. Mogućnost
nastupanja štetnog događaja procjenjuje se objektivno. Da bi bio “osigurani slučaj”,
odnosno da bi predstavljao rizik, objektivno mogući događaj mora ispunjavati još
neke zakonske uslove. On mora biti budući, neizvjestan i “nezavisan od isključive
volje ugovarača” (čl. 898 ZOO).
Rizik nosi u sebi, na prvom mjestu, elemenat neizvjesnosti. Nije izvjesno da li

će događaj protiv kog se osigurava nastati u odnosu na osigurani predmet.
Generalno posmatrano se to dešava, ali se ne zna hoće li taj događaj štetno
pogoditi osigurani predmet. Ili, ako je izvjesno da će događaj nastupiti u odnosu na
osigurani predmet, ne zna se kada će nastupiti. To je jasno naročito kod osiguranja
lica (života). Svaki će osiguranik umrijeti, to je izvjesno. Ali kada će, ne zna se, to je
neizvjesno. Neizvjesnost, dakle, u pogledu nastupanja događaja može biti
apsolutna, tj. ne zna se da li će nastupiti s obzirom na taj predmet osiguranja, ili
relativna, tj. nastupiće, ali se ne zna kada. Prema tome, rizik je budući neizvjestan
događaj koji u konkretnom slučaju može prouzrokovati štetnu posljedicu.
Neizvjesnost je bitan, odlučujući elemenat rizika. Nema li je, nema ni rizika, pa

nema ni ugovora o osiguranju. Upravo zbog toga događaj treba da bude budući.
Ako se u času zaključenja ugovora osigurani slučaj već desio, ili je bio u
nastajanju, ugovor je ništav. Ugovor je ništav i onda ako je u času njegovog
zaključenja već prestala mogućnost da se događaj desi ili je bilo izvjesno da će
događaj nastupiti (čl. 898, stav 2 ZOO). Izuzetak je tzv. putativni rizik (od latinskog
“puta” - smatram, mislim). Naime, može se osigurati od rizika koji je već nastupio u
285
času sklapanja ugovora, ako stranke za to nisu znale, ako drže da se događaj još
nije desio. Osiguranje od putativnog rizika praktikuje se u transportnom osiguranju,
naročito pomorskom. Osigurava se brod koji je već otplovio, a u času kad se
osigurava, već je moguće da je potonuo na pučini (čl. 898, stav 3 ZOO).
Neizvjesnost, kao bitan faktor, uslovljava i treću karakteristiku rizika: barem

djelimičnu nezavisnost od volje ugovarača. Pod ugovaračem treba podrazumijevati
prvenstveno ugovarača osiguranja. Mogućnost ugovarača da utiče na ostvarenje
rizika procjenjuje se objektivno, a ne subjektivno. Lična svojstva ugovarača
osiguranja nisu u ovom slučaju pravno relevantna.
Pravo postavlja još dva uslova da bi rizik mogao biti pokriven osiguranjem.
Prvo, da je veza osiguranika i imovine koju osigurava zakonom zaštićena, legalna
(da nisu kradene stvari), odnosno, kod osiguranja lica, da radnje pri kojima je
čovjek izložen riziku nisu protivpravne (povreda prilikom provalne krađe). I drugo,
da bi se događaj mogao uzeti kao rizik protiv koga se osigurava, treba da se
ponavlja. To je potrebno iz sljedećih razloga. Ponavljanje događaja koji
prouzrokuje štetu, odnosno koji predstavlja opasnost, stvara kod ljudi osjećanje
potrebe za zaštitom. Intenzitet toga osjećanja je direktno zavisan od učestalosti
štetnog događaja: što se češće ponavlja taj događaj, osjeća se veća potreba za
zaštitom od njega, tj. za osiguranjem. Drugi razlog zahtjeva za ponavljanje
događaja protiv koga se osigurava je tehničke prirode: vjerovatnoća nastupanja
ekonomski i štetnog događaja, stepen njegove jačine i, s tim u vezi, visina štete
izračunavaju se posebnim matematičkim metodama. Podloga za to je dugotrajnije
statističko posmatranje. Znači, treba da se štetni događaj - rizik - ponavlja da bi se
utvrdile neke zakonitosti. A od toga će zavisiti ulog osiguranika u osiguravajući
fond, tj. visina premije.
Svi elementi rizika utvrđuju se prilikom zaključivanja ugovora o osiguranju.

Opšti uslovi osiguranja imovine imaju odredbu da se ugovor o osiguranju imovine
ne može zaključiti prije nego što se utvrde okolnosti od značaja za veličinu rizika
(opasnosti).
Osigurati se može protiv jednog i protiv više rizika. Ima nekih vrsta osiguranja
za koje postoji samo osiguranje od više rizika (pomorsko osiguranje). Rizik se, u
ovisnosti od njegovih osobina dijeli na: objektivni i subjektivni; čisti i špekulativni;
opšti i pojedinačni; konstantni i varijabilni; osnovni i dopunski i ratni i politički rizik.
4. Premija
Premija je iznos koji ugovarač osiguranja uplaćuje u fond osiguranja kao cijenu
za rizik koji preuzima osiguravač. Visina premije se izračunava za pojedine grane i
vrste osiguranja. Na njenu visinu utiče stepen vjerovatnoće za nastupanje štetnog
događaja, odnosno za ostvarenje rizika. Premije se utvrđuju tarifom, u zavisnosti
od rizika od kojih se imovina i lica osiguravaju. Premije se izračunavaju računom
286
vjerovatnoće. Elementi za to izračunavanje dobivaju se statističkim posmatranjem
štetnih događaja.
Na osnovu statističkog posmatranja, izračunati su podaci potrebni za izradu

tabela. U njima su poredani i klasirani rizici kojima je ugrožena imovina (kakva je
vjerovatnoća da će nastupiti požar kod zidanih ili drvenih zgrada). Istoj svrsi služe
tablice kod osiguranja lica. U njima je data vjerovatnoća smrtnosti ili nezgoda kod
pojedinih rizika kojima su ljudi izloženi. Poznato je više tablica smrtnosti koje daju
pregled vjerovatnoće nastupanja smrti za pojedino doba ljudske starosti. Tako se
za svaki konkretan slučaj premija ne izračunava nego se primjenjuju te tablice.
Intenzitet nastupanja štetnog događaja je vrlo različit: premija će biti veća što
se događaj češće dešava, jer je vjerovatnije da će osiguravač isplatiti naknadu. Na
toj osnovi dobijena premijska stopa koriguje se prosječnim intenzitetom štete, tj.
vjerovatnim stepenom jačine štete. Sam događaj nije uvijek jednakog intenziteta, a
i osigurani predmeti različito odolijevaju istoj vrsti događaja, čak i kad su oni istog
intenziteta. Statistički je utvrđeno da je veoma rijetko šteta potpuna i da je nivo
djelimičnog oštećenja nejednak. Jedna zgrada izgori potpuno, druga za trećinu
svoje vrijednosti, treća za desetinu itd.
Premija je ne samo funkcija rizika nego i funkcija vremena. Njena veličina

zavisi i od trajanja osiguranja. Ako je period za koji se osigurava duži, vjerovatnoća
nastupanja štetnog događaja je veća, pa i premija treba da bude veća.
Najposlije, visina premije zavisi od vrijednosti stvari, odnosno od naknade,

koju se osiguravač obavezuje da isplati u slučaju ostvarenog rizika, dakle, od sume
na koju se osigurava. I to je, svakako, najodlučnije.
Premija izračunata na prethodni način naziva se u literaturi teorijskom,

statističkom ili neto-premijom. ZOIO za nju koristi izraz “tehnička premija”. Ona je
“dio premije namijenjen ispunjavanju obaveza iz osiguranja” (čl. 30, st. 2 ZOIO). Iz
nje se pokrivaju i premije reosiguranja. Kada se na tehničku premiju dodaju
naknade za organizovanje preventive, dobija se “funkcionalna premija”. Konačni
iznos premije ili “bruto-premija” utvrđuje se tako da se na funkcionalnu premiju
doda alikvotni dio sredstava potrebnih za pokrivanje ukupnih troškova osiguranja.
U ta dodatna sredstva ulaze akvizicioni troškovi - oni koji se odnose na
zaključivanje ugovora, troškovi naplate premija, upravni troškovi osiguravača,
porezi, takse i druga davanja državi. Na sve ovo osiguravač dodaje i srazmjeran
dio svoje dobiti.
Premija kao izvor prihoda osiguravača određuje se tarifom koju donosi svaki
osiguravač. Iznos premije u konkretnom ugovoru rezultat je primjene tarifskih
stavova na date elemente pojedinačnog posla. U tarifama i u polici se iskazuje
jedinstvenim iznosima premda je premija složena kategorija.
287
Po načelima tehnike osiguranja, trebalo bi da premija bude nedjeljiva. To znači
da se plaća za cio period osiguranja. Razlog usvajanja načela nedjeljivosti premije
je u tome što se rizici (štetni događaji) ne ostvaruju ravnomjerno u cijelom periodu
trajanja osiguranja, nego u jednom razdoblju učešća ili više, a u drugom rjeđe ili
manje (požari u šumama i na poljima su veći i dešavaju se češće ljeti, na
zgradama - više i češće zimi). Zbog toga bi osiguranici zaključivali osiguranje samo
za periode kad su izloženi većem riziku i plaćali bi ukupno manju premiju.
5. Osigurana suma
Osigurana vrijednost (svota osiguranja) je u ugovoru utvrđena vrijednost

imovinskog interesa koja je za ugovarača osiguranja koncentrisana u predmetu
ugovora. Različita je od naknade po osnovu osiguranja. Pod naknadom
podrazumijevamo iznos koji iz osiguravajućeg fonda isplaćuje osiguravač korisniku
osiguranja kad nastupi ugovorom predviđeni događaj, kad se ostvari rizik koji je
pokriven osiguranjem. Naknada se u imovinskom osiguranju ne ugovara. Ona
zavisi od štete koju pretrpi osiguranik na osiguranom dobru kad se ostvari
predviđeni rizik, kad se, dakle, desi predviđeni događaj koji prouzrokuje štetu. No,
naknada zavisi i od osigurane svote, koja je uvijek predmet ugovaranja. Ukoliko je
u ugovoru pokriće, tada važi dispozitivno pravilo po kome je ugovor sklopljen uz
najvišu svotu osiguranja (čl. 934, st. 5). Ono je sadržano u aktima osiguravača.
Osigurati se ne mora na stvarnu vrijednost stvari. Može se ići ispod te

vrijednosti, i tada rizik za tu razliku snosi sam osiguranik. To je slučaj
podosiguranja. U njemu će i iznos naknade biti manji od štete, a osiguranik plaća
manju premiju. I premija i naknada se smanjuju proporcionalno osiguranoj
vrijednosti stvari. Izuzetno, osiguravač duguje naknadu do iznosa sume osiguranja,
ako je izričito ugovoreno da odnos između vrijednosti stvari i sume osiguranja ne
utiče na visinu naknade (čl. 936 ZOO). Smanjenje vrijednosti stvari u toku ugovora
o osiguranju daje pravo svakoj strani da zahtijeva srazmjerno sniženje osigurane
sume, odnosno premije i to od dana saopštavanja zahtjeva drugoj strani (čl. 933
ZOO).
Može se sporazumjeti i da suma osiguranja bude iznad stvarne vrijednosti

stvari. To je nadosiguranje. U tom slučaju se plaća veća premija, jer osiguravač
preuzima rizik i za razliku vrijednosti. Zakon o obligacionim odnosima u načelu ne
prihvata nadosiguranje. Kad je ugovorena svota veća od vrijednosti stvari, sniziće
se do stvarne vrijednosti stvari, a isto tako i premija. Ako se pri zaključenju ugovora
jedna strana poslužila prevarom i ugovorila je veću svotu osiguranja od stvarne
vrijednosti, druga strana može tražiti poništenje ugovora. Kada stranke vrijednost
osigurane svote utvrđuju sporazumno, Zakon o obligacionim odnosima toleriše
slučajeve u kojima je nadosiguranje izvršeno u manjoj mjeri ili iz opravdanih
razloga. Faktičko je pitanje kada se nadosiguranje može tolerisati zbog
nesrazmjere između osigurane sume i procijenjene vrijednosti stvari. Nasuprot
tome, “opravdani razlozi” za nadosiguranje se navode primjera radi. Tu spadaju
osiguranje upotrebljavane stvari na vrijednost nove (“staro za novo”) i osiguranje
288
subjektivne vrijednosti (čl. 925, stav 7). U ostalim slučajevima osiguravač može
tražiti smanjenje osigurane sume proporcionalno stvarnoj vrijednosti predmeta.
U nekim slučajevima uslovi osiguranja ili ugovor predviđaju da se naknada

ograničava određivanjem najveće sume osiguranja - maksimuma. Jedan dio
vrijednosti osigurane imovine u tom slučaju ostaje nepokriven osiguranjem. Time
se želi i spriječiti špekulacija - da osiguranik ne bi izazvao nastanak osiguranog
slučaja, ili izbjegao preduzimanje mjera za njegovo otklanjanje. U našem sistemu
osiguranja takav je slučaj predviđen kod osiguranja stoke. Pravila za osiguranje
životinja predviđaju svotu osiguranja životinja u visini njihove tržišne vrijednosti, ali
osiguravač može za pojedine vrste životinja predvidjeti najviši iznos do koga se
može zaključiti osiguranje. Kod nekih vrsta osiguranje nije ograničen maksimum
osiguranja, nego je određen dio vrijednosti do koga se stvar može osigurati. Takvo
ograničenje postoji u transportnom osiguranju, kad osiguravač preuzima rizik do
nekog dijela (90% npr.) od pričinjene štete.
Kod osiguranja lica ugovara se osigurana suma koja predstavlja iznos

naknade. U polisu se unosi osigurana svota, a ne naknada. No, naknada je cilj
ugovora naročito kod imovinskih osiguranja i zavisi od osigurane svote. Naknada
je, stoga, kao elemenat ugovora odrediva, a elementi za njeno određivanje su
osigurana svota i vrijednost stvari kod imovinskog osiguranja. Kod ličnih osiguranja
tu ulogu ima suma osiguranja.
Pravila, odnosno uslovi osiguranja imovine, predviđaju na koju se vrijednost

osiguravaju pojedine vrste stvari. Tako, građevinski objekti se osiguravaju na cijenu
izgradnje umanjenu za iznos rabaćenja; zaliha robe i materijala na nabavnu,
odnosno na tržnu cijenu, prema tome koja je niža; transportna sredstva, mašine,
uređaji i instalacije na nabavnu cijenu umanjenu za iznos tehničkog i ekonomskog
rabaćenja; dragocjenosti, modeli, planovi, dokumenti - po sporazumu itd.
6. Trajanje osiguranja
Trajanje osiguranja je period u kome je osiguranik pokriven osiguranjem.

Njegova dužina bitno utiče na veličinu rizika i iznos premije.
Trajanje osiguranja se najprije određuje ugovorom. To se može učiniti izričitim

određivanjem početka i kraja vremena u kome postoji osiguravaočeva obaveza, ili
pozivom na opšte uslove poslovanja. Stranke su slobodne da ugovor sklope i na
neodređeno vrijeme. Trajanje osiguranja po pravilu se podudara sa trajanjem
ugovora. No, izuzeci postoje. Stranke mogu predvidjeti da je osiguranjem pokriven
i period koji prethodi zaključivanju ugovora. Ugovor je važeći ukoliko
zainteresovana strana nije znala da se događaj već desio, odnosno da je
mogućnost da se događaj desi već prestala da postoji (čl. 898 ZOO). Uslovima
osiguranja, dalje, može biti predviđeno da kod pojedinih vrsta obaveza osiguravača
traje i izvjesno vrijeme nakon isteka vremena trajanja osiguranja.
289
Osnovno dispozitivno pravilo člana 922 ZOO razlikuje trenutak zaključenja
ugovora od trenutka u kome počinje njegovo dejstvo. Ugovor o osiguranju
“proizvodi svoj učinak počev od dvadeset četvrtog sata dana koji je u polici
označen kao dan početka trajanja osiguranja”. Za neke posebne slučajeve su
predviđeni izuzeci. Najprije, ako je ugovoreno da se premija plaća odjednom i
prilikom zaključenja ugovora, osiguranje da traje ne od dana naznačenog u polici,
nego od idućeg dana po uplati premije (čl. 913). I drugo, kada se ispostavlja lista
pokrića, osiguranje djeluje od dana izdavanja police.
Ako je trajanje osiguranja ugovoreno, ono prestaje svršetkom posljednjeg

dana roka (čl. 922 ZOO). Pored toga, osiguranje prestaje i prestankom ugovora,
bilo iz zakonskih razloga, bilo otkazom neke od ugovornih stranaka.
III OBAVEZE STRANAKA
1. Obaveze osiguranika
1.1 Davanje podataka o riziku
Podatke o stvari, odnosno o licu koje se osigurava, koji mogu biti od značaja
za ocjenu rizika, daje ugovarač osiguranja. Ugovarač je dužan da prilikom
zaključenja ugovora prijavi osiguravaču sve okolnosti koje su od značaja za ocjenu
rizika, a koje su mu poznate ili mu nisu mogle ostati nepoznate (čl. 907 ZOO).
Pošto osiguranik ne zna uvijek koje su okolnosti od značaja za ocjenu rizika,
pitanja o tome treba da mu postavlja osiguravač. Tako se i radi. Osiguravači
sastavljaju upitnike, koje popunjavaju budući ugovarači i koji važe kao ponuda za
osiguranje. Ugovarač osiguranja može dati obavještenja o onome što je poznato,
dok osiguravač kao profesionalac treba bolje da zna šta mu treba. Pored toga,
osiguravač može i pregledati i stvar i lica i utvrditi okolnosti koje su mu potrebne.
Ovi podaci služe osiguravaču ne samo za klasifikaciju rizika i za određivanje
premijske stope nego i radi organizovanja zaštite od rizika i preduzimanja
eventualnih preventivnih mjera.
Postavilo se pitanje kakve su posljedice ako osiguranik svjesno ne da tačne i

potpune podatke. Isti problem postoji i kada osiguranik ne da tačne, odnosno
potpune podatke bez svoje krivice, tj. bez namjere da dovede u zabludu
osiguravača ili da ga prevari. Obaveza osiguranika na davanje obavještenja pravno
se pravdala na nekoliko načina. Oni koji ovaj ugovor smatraju aleatornim sasvim
dosljedno insistiraju da, kao kod svake kocke, neizvjesnost i nada treba da budu
jednaki za sve strane i da stoga osiguranik treba da saopšti osiguravaču sve
okolnosti koje su od važnosti za rizik. Drugi smatraju da se davanje netačnih
podataka kao i prećutkivanje ravnaju sa zabludom i prevarom. Treći pri ocjeni
uzimaju u obzir savjesnost i vele da savjestan saugovarač ne smije ništa sakriti od
druge strane.
290
Propisi nekih država i teorije o ovom pitanju ne vode računa o savjesnosti,
odnosno o nesavjesnosti osiguranika. Čine ga odgovornim ne uzimajući u obzir
jesu li mu neke okolnosti bile poznate i koliko su mu bile poznate, te da li je
odgovor dao u namjeri da poboljša svoj položaj u ugovorenom odnosu, ili je bio
samo nemaran, ili čak u zabludi. Posljedice su uvijek iste. Takođe se rijetko obraća
pažnja na savjesnost i svijest osiguravača, naročito kad se radi o nepotpunim
podacima. Međutim, osiguravač kao profesionalac mora bolje znati kakvi su mu
podaci potrebni, koliko treba da budu precizni i jasni. Stoga bi on morao da
postavlja adekvatna pitanja, a zatim da primljene odgovore provjerava prilikom
zaključivanja ugovora. Opravdano je, smatramo, shvatanje da bi trebalo uopšte
ukinuti obavezu, a naročito odgovornost osiguranika u davanju obavještenja o
riziku, izuzev ako je išao na prevaru. S obzirom na ulogu organizatora, trebalo bi
nametnuti osiguravaču obavezu da njegovi stručnjaci pregledaju predmet koji se
osigurava i da zajedno s osiguranikom utvrđuje činjenice koje su im potrebne.
Obavještenja koja bi tražili ti stručnjaci morao bi ugovarač osiguranja savjesno
davati.
Gotovo sva pravila, odnosno uslovi osiguranja sadrže odredbu da je

osiguranik pri zaključenju ugovora dužan da da tačne podatke o okolnostima koje
mogu biti od značaja za ocjenu opasnosti, a koje su mu poznate, ili mu nisu mogle
biti nepoznate. Istu obavezu ima osiguranik i u toku trajanja ugovora. Kod
osiguranja imovine on mora obavijestiti osiguravača o svakoj promjeni okolnosti
značajnoj za ocjenu rizika. Rok nije utvrđen zakonom (čl. 914, st. 1 ZOO). Ako ima
namjeru da preduzme neku radnju koja bi povećala opasnost, dužan je o tome bez
odlaganja izvijestiti osiguravača (čl. 914, st. 2 ZOO). Takođe je dužan izvijestiti o
premještanju osiguranih stvari i o promjeni vlasništva, odnosno prava raspolaganja.
O svakoj drugoj promjeni okolnosti koje mogu biti od značaja za ocjenu rizika
dužan je obavijestiti osiguravača.
Slično je i kod osiguranja lica. Uslovi osiguranja traže da osiguranik obavezno

odgovori istinito i potpuno na sva pitanja u ponudi, a na medicinskom pregledu
stanje utvrđuje i ljekar. Osigurano lice je takođe dužno da prijavi svaku promjenu
zanimanja, mjesta rada i sve druge okolnosti koje nastanu poslije zaključenja
ugovora o osiguranju, a koje mogu uticati na povećanje opasnosti. I kod osiguranja
života bez ljekarskog pregleda, dužan je osiguraniku prijaviti promjenu stana. Po
Zakonu o obligacionim odnosima, međutim, kod osiguranja lica ugovarač
osiguranja mora obavijestiti osiguravača samo ako je rizik povećan zbog toga što
je osigurano lice promijenilo zanimanje, jer je u tom slučaju rizik, po pravilu, drukčiji
(čl. 914, st. 2).
Naše pravo uzima u obzir savjesnost i ugovarača osiguranja i osiguravača.

Ako je ugovarač osiguranja dao namjerno netačne podatke ili prećutao neku
okolnost koja može biti od značaja za ocjenu rizika, tako da osiguravač ne bi ni
zaključio takav ugovor da je znao pravo stanje stvari, osiguravač može u zakonom
određenom roku od tri mjeseca tražiti poništavanje konkretnog ugovora. Kad
ugovarač osiguranja nije to učinio namjerno, osiguravač može ili ići na raskid
291
ugovora, ili predložiti povećanje premije, svakako srazmjerno uvećanom riziku.
Ukoliko ugovarač osiguranja ne prihvati prijedlog za povećanje premije, ugovor
prestaje po samom zakonu.
Osiguravač koji je u času zaključenja ugovora znao ili je mogao znati da su

dobijeni podaci netačni ili da je ugovarač neke informacije prećutao, ne može
ostvarivati zbog toga svoje pravo. On se više ne može pozivati na netačnost prijave
ili na prećutkivanje radi raskidanja ugovora, odnosno traženja povećanja premije.
Isto je rješenje i kad je osiguravač saznao za takve okolnosti za vrijeme trajanja
osiguranja. Može se koristiti svojim pravom za raskid ili za povećanje premije u
zakonom utvrđenom roku. U suprotnom, gubi to pravo. Ako su prilikom sklapanja
ugovora o osiguranju godine života osiguranika prijavljene netačno, a stvarne
godine života prelaze granicu od koje osiguravač osigurava život, ugovor je ništav.
Osiguravač je dužan da vrati sve primljene premije. Ako je netačno prijavljeno da je
osiguranik mlađi, a njegove godine života ne prelaze gornju granicu do koje
osiguravač osigurava život, ugovor ostaje na snazi. Osigurana svota se smanjuje u
srazmjeri ugovorene premije i premije koja je predviđena za osiguranje života za
njegove stvarne godine. Kad osiguranik ima manje godina nego što je prijavljeno,
ugovor je punovažan, a smanjuje se premija na iznos predviđen za osiguranikove
stvarne godine života. Razliku između primljenih premija i premija na koje ima
pravo osiguravač je dužan vratiti (čl. 944 ZOO).
1.2. Plaćanje premije
Premiju je dužan da plaća ugovaratelj osiguranja. No, osiguravač je dužan

primiti premiju od svakog ko ima pravni interes da ona bude plaćena. Prema
izričitoj odredbi čl. 912 ZOO, obaveza plaćanja nije u ovom slučaju donosiva. Ako
ništa nije posebno ugovoreno, premija se plaća u mjestu u kome ugovarač
osiguranja ima sjedište, odnosno prebivalište.
Premija se plaća u ugovorenim rokovima. Ukoliko treba da se isplati

odjednom, plaća se prilikom zaključenja ugovora, odnosno pri uručenju police (čl.
912 ZOO). Plaća se, po pravilu, unaprijed, a može se ugovoriti da se plaća
polugodišnje, kvartalno, ili nekako drukčije. Moguće je i naknadno plaćanje premije,
na primjer, kod osiguranja u poljoprivredi. Za uplatu prve premije je vezan početak
dejstva ugovora, osim ako nije drukčije ugovoreno.
Treba obratiti pažnju na okolnost da obaveza osiguravača na naknadu štete,

odnosno na isplatu osigurane sume nastaje te pošto osiguranik uplati premiju. To
sasvim odgovara prirodi osiguranja kao organizovanog prikupljanja sredstava
putem premije radi obezbjeđenja od rizika. Ako je, međutim, ugovoreno da se
premija plaća poslije zaključenja ugovora, obaveze osiguravača počinju od dana
koji je ugovorom predviđen kao dan početka osiguranja (čl. 913 ZOO).
Danas je kod svih osiguranja usvojeno da se plaća fiksna premija koju

izračunava osiguravač. Promjenljive premije se rijetko upotrebljavaju, izuzev kod
292
uzajamnog osiguranja. Uzajamno osiguranje postoji onda kada se zainteresovani
udruže radi provođenja međusobnog osiguranja i sami određuju svoja prava i
obaveze. Fiksnoj se premiji prigovara da nije pravična i da ne odgovara cijeni
rizika, jer najčešće suma prikupljenih premija visoko prevazilazi iznos isplaćenih
šteta u jednoj godini čak i kad se uzme u obzir potreba za prenosom slobodnih
rezervi za fond rizika u idućim godinama. Fiksna premija je nepravična naročito kad
se kao kriterij u osiguranju dobara ne uzima vrijednost stvari, nego neka druga
osobina (za motorna vozila snaga motora). Davanje bonifikacija onim
osiguranicima koji u proteklom periodu nisu pretrpjeli štetu, a povećanje premija
onima koji su pod određenim uslovima imali štetu, ne utiče na fiksni karakter
premije.
Osiguravač izrađuje cjenike premija imovinskih osiguranja koji sadrže tabele

za sva imovinska osiguranja. U njima su klasificirane pojedine stvari prema rizicima
i mjestima i date stope premija. To se čini ili u promilima osigurane sume, ili
paušalno prema nekom drugom kriteriju. Kod osiguranja lica strane se
sporazumijevaju o visini svote osiguranja, a premije su date u tabelama za
pojedine rizike i godine života. Ovdje se za određivanje premije uzima u obzir i
visina svote osiguranja. Ako nastupe događaji usljed kojih se smanjuje rizik,
ugovarač osiguranja ima pravo na odgovarajuće smanjenje premije.
Pravila i uslovi za osiguranje od pojedinih rizika sadrže i odredbe o

sankcijama, ako premija ne bude uredno uplaćena. O tome ima odredaba i u
zakonu. Pravilo je da osiguravač nije dužan da opominje na plaćanje premije.
Samo kod osiguranja na neodređeno vrijeme, ako se ne uplati premija za idući
period u predviđenom roku, osiguravač je dužan preporučenim pismom opomenuti
osiguranika. To produžuje vrijeme plaćanja još za mjesec dana od opomene. Ako
osiguranik ni tada ne plati, ugovor prestaje po samom zakonu, dakle, i bez
opomene.
Sankcije za neplaćanje premije kod osiguranja života se razlikuju od sankcija u

osiguranju imovine. Kod osiguranja života, ako premija ne bude plaćena o
dospjelosti, osiguravač opominje ugovarača i daje mu rok za uplatu dospjele
premije. Rok ne može biti kraći od 30 dana. Ne bude li premija plaćena, osiguravač
može raskinuti ugovor. Osiguravač ne može raskinuti ugovor ako su dotle uplaćene
premije bar za tri godine. U tom slučaju će smanjiti osiguranu svotu na iznos
otkupne vrijednosti osiguranja.
1.3. Obavještenje o osiguranom slučaju i promjeni rizika
Čim se desi osigurani slučaj, a najdalje u roku od tri dana, osiguranik je dužan
da o tome obavijesti osiguravača kako bi osiguravač mogao provjeriti stanje i
utvrditi nastalu štetu, odnosno štetne posljedice toga slučaja (čl. 917 ZOO). Uslovi
osiguranja sadrže detaljnije odredbe o tome što treba da radi i o čemu i kada
osiguranik treba da obavijesti zajednicu osiguranja, odnosno rizika. Ako to ne učini,
osiguravač mu nije dužan naknaditi onaj dio štete koji je uslijed toga propusta
293
nastao. Ali se ni ugovorom ne može predvidjeti da osiguranik gubi prava iz
osiguranja zbog toga što je propustio rok za prijavu štete, odnosno štetnog
događaja. Takva bi odredba bila ništava (čl. 918 ZOO).
Ugovarač osiguranja je dužan obavještavati osiguravača o svakoj okolnosti

koja može biti od značaja za ocjenu rizika kod osiguranja imovine. On to mora
učiniti bez odgađanja, ako je rizik povećan njegovim postupkom. Ukoliko ugovarač
osiguranja nije sudjelovao u povećanju rizika, rok za obavještavanje iznosi 14 dana
(čl. 914 ZOO). Rok za obavještavanje o smanjenju rizika nije postavljen jer
ugovarač ima interesa da o tome što prije obavijesti osiguravača. Povećanje,
odnosno smanjenje rizika kod imovinskih osiguranja daju pravo na zahtjev za
promjenu premije. Ako druga strana odbije zahtjev, zainteresovani partner može
raskinuti ugovor (čl. 914 i 916 ZOO). Kod osiguranja lica obaveza je osiguranika da
obavijesti osiguravača u slučaju da je rizik povećan promjenom zanimanja.
1.4. Staranje o osiguranom predmetu
Osiguranik je dužan da vodi brigu o osiguranoj imovini i održava je u redu. On

mora da preduzima sve potrebne mjere i ugovorene radnje radi otklanjanja
opasnosti koju izaziva nastupanje osiguranog slučaja. Pojedinim opštim uslovima
osiguranja su te radnje i zaštitne mjere detaljno razrađene (čl. 926 ZOO). Opšta
pravila o osiguranju imovine predviđaju da osiguravač ima pravo da prema ocjeni
okolnosti smanji odštetu u mjeri u kojoj je šteta prouzrokovana time što se
osiguranik nije pridržavao propisanih mjera i što nije preduzimao određene radnje.
Tako određuje i Zakon (čl. 926 ZOO). No, osiguranik ne može uslijed toga izgubiti
prava iz osiguranja, izuzev ako je preduzimanje tih mjera bilo od uticaja za
nastajanje štete. Čak i kada bi bilo ugovoreno drukčije, ta odredba ugovora bila bi
nevažeća.
Obaveza staranja se produžuje i kad nastane osigurani slučaj. Osiguranik je

dužan da preduzme sve mjere spasavanja ugrožene imovine i za sprečavanje
povećanja štete. Ako o tome postoje uputstva (kao npr. kod požara), dužan je da
se pridržava tih uputstava. Ne učini li to, osiguravač ima pravo da mu ne naknadi
onaj dio štete koji je nastao zbog konkretnog propusta.
Osiguravač ima pravo da vrši kontrolu nad izvršavanjem preventivnih i

represivnih mjera koje preduzima osiguranik.
2. Obaveze osiguravača
2.1. Plaćanje naknade
Pored obaveze da sa ugovaračem osiguranja utvrdi okolnosti od značaja za

ocjenu rizika, bez obzira na to kako se shvata pravni karakter ugovora o
osiguranju, ostaje kao osiguravaočeva osnovna obaveza prema osiguraniku da mu
naknadi štetu u osiguranju imovine, a da plati osiguranu sumu u osiguranju lica,
294
kad se desi događaj protiv koga se osiguralo. Razumije se da će osiguravač
najprije utvrditi postoji li ugovor o osiguranju i je li se desio slučaj predviđen
ugovorom, pa zatim ima li osiguranik pravo na naknadu i kolika je naknada.
Osiguravač je dužan, kad utvrdi da se desio osigurani slučaj, isplatiti naknadu,

odnosno ugovorenu svotu osiguranja osiguraniku, odnosno imaocu polise ako je
izdata polisa na donosioca. Rok za isplatu naknade iznosi najviše 14 dana od dana
dobijanja obavještenja da se osigurani slučaj desio. Ne bude li iznos obaveze
utvrđen u navedenom roku, osiguravač je dužan isplatiti predujam, odnosno dio
naknade koji nije sporan, ako to traži ovlašteno lice (čl. 919 ZOO). Bude li sporno
postojanje ili visina obaveze osiguravača, rok od 14 dana za isplatu teče od dana
kada su oni konačno utvrđeni.
Postupak kojim se utvrđuje postojanje obaveze za naknadu i njen iznos je

veoma složen. Izložićemo njegove osnovne faze.
Prva je utvrđivanje osiguranog slučaja. Opšta pravila, odnosno uslovi

osiguranja, predviđaju kod svih osiguranja imovine da je osiguravač dužan, čim
primi prijavu da se desio osigurani slučaj, pristupiti utvrđivanju da li se desio
ugovorom predviđeni događaj i je li pogodio osiguranika. Osiguravač ima za te
poslove svoje stručnjake. Kod osiguranja lica i kod manjih šteta na imovini,
nastanak događaja i naknada utvrđuje se na osnovu propisanih dokumenata, koje
podnosi osiguranik, odnosno korisnik osiguranja.
Ako je šteta na stvari nastala uslijed nekog njenog nedostatka, osiguravač ne

odgovara za takvu štetu, neće je naknaditi. Ali se i takva obaveza osiguravača
može posebno ugovoriti. Takođe ni štete prouzrokovane ratnim operacijama ili
pobunama osiguravač nije dužan naknaditi, osim ako se to posebno ugovori. Teret
dokazivanja leži na osiguravaču (čl. 930 i 931 ZOO).
Drugu fazu predstavlja procjena štete. Kad se utvrdi da je nastao osigurani slučaj i
šteta, pristupa se procjeni štete. Osiguranik je dužan davati obavještenja i podatke
kojima raspolaže, a koji su potrebni za utvrđivanje uzroka i obima štete. Ako se
osiguravač i osiguranik ne slože o visini nastale štete, procjena se povjerava
vještacima. Strana koja nije zadovoljna nalazom, odnosno procjenom vještaka,
može pokrenuti spor kod suda, kako za utvrđivanje samog rizika, tako u pogledu
nastale štete i njene visine.
Treću fazu čini utvrđivanje veličine naknade. Kod naknade štete u imovinskom
osiguranju važi kao osnovno načelo da iznos naknade ne može preći vrijednost
štete. Izgubljeni dobitak se naknađuje samo ako je to izričito ugovoreno (čl. 925
ZOO). Pretpostavlja se, dakle, samo naknada stvarne štete. Osiguranje ne može
nikome poslužiti kao izvor obogaćenja. Nadalje, visina naknade je ograničena
visinom osigurane svote. Pri obeštećenju se kombinuju ova dva načela. To znači
da u imovinskom osiguranju naknada štete koju osiguravač isplaćuje za osiguranu
stvar, kad je ta stvar propala ili oštećena, ne može biti veća od pretrpljene štete ni
295
od osigurane svote, ako bi šteta bila veća od osigurane svote. Kad su stvari bile
osigurane na stvarnu vrijednosti, onda će naknada štete biti ravna stvarno
pretrpljenoj šteti. Naknada se isplaćuje u novcu. No, osiguravač je ovlašten da
naknadu izvrši i u naturi, tj. popravkom stvari.
Ako je ugovorom o osiguranju vrijednost stvari utvrđena sporazumno, naknada

se određuje prema toj vrijednosti. Pa i u ovom slučaju osiguravač može dokazivati
da je ugovorom predviđena vrijednost stvari znatno veća od stvarne vrijednosti.
Ako se utvrdi da za tu povećanu vrijednost stvari nema opravdanog razloga,
naknada će se isplatiti prema stvarnoj vrijednosti (npr. osiguranje subjektivne
vrijednosti, osiguranje staro za novo i dr). I ovo je još jedan dokaz da je naš sistem
osiguranja imovine koncipiran da se izbjegne špekulacija. Nadosiguranje u principu
nije dozvoljeno (čl. 925 ZOO).
Ugovorom se može ograničiti iznos naknade na manju svotu od stvarne štete.

To je slučaj podosiguranja. Kod podosiguranja naknada ne može preći osiguranu
sumu, bez obzira na stvarnu vrijednost stvari. To znači: ako je stvar potpuno
propala, neće se naknaditi stvarna šteta, nego će osiguravač isplatiti samo svotu
osiguranja, tj. ugovorom predviđeni iznos. Ako je osigurana stvar djelimično
oštećena, primjenjuje se pravilo proporcije. Pravilo proporcije primjenjuje se
dvojako: ili se uzimaju kao njegovi elementi osigurana svota i stvarna vrijednost
osigurane stvari, ili se uzimaju ugovorena, odnosno plaćena premija, i premija koju
bi trebalo plaćati prema stvarnoj vrijednosti osigurane imovine. Formule glase:
osigurana svota
Naknada štete = ------------------------------------ x stvarna šteta
stvarna vrijednost
ili
iznos plaćene premije
Naknada štete = ----------------------------------------------- x stvarna šteta
iznos premije koju bi trebalo plaćati
Kod nas se primjenjuje prva formula. Naknada štete zavisi od srazmjere

između osigurane svote i stvarne vrijednosti osigurane stvari. Druga se formula,
zasnovana na srazmjeri između premija, primjenjuje u Francuskoj. Primjena pravila
proporcije nalazi svoje opravdanje u načelu i da premija treba da odgovara težini
rizika, a da se težina rizika ogleda i u vrijednosti stvari; ukoliko je stvar vrednija,
biće veća i naknada štete ako se desi osigurani slučaj. To, opet, znači da je i rizik
veći. Ako osiguranik nije htio da plaća premiju koja odgovara stvarnoj vrijednosti
stvari, nego je ugovorio nižu svotu osiguranja da bi plaćao manju premiju, onda je
opravdano da mu se u toj srazmjeri i šteta naknadi. Osiguranik je u tom slučaju
preuzeo na sebe dio rizika, koji je srazmjeran razlici između stvarne vrijednosti
stvari i ugovorene svote osiguranja. Stoga će za taj dio sam i štetu snositi.
Ugovorom se može predvidjeti da odnos između vrijednosti stvari i svote
296
osiguranja nema značaja za određivanje iznosa naknade. Tada je osiguravač
dužan isplatiti potpunu naknadu sve do iznosa svote osiguranja.
Ako stvar nije potpuno propala, odšteta se smanjuje za vrijednost ostatka.

Prema tome, ako je stvar oštećena, šteta se naknađuje u visini troškova opravke
umanjeno za iznos vrijednosti rabaćenja ostatka stvari. Pored toga, osiguravač
naknađuje i troškove koje je osiguranik morao nužno učiniti radi otklanjanja i
smanjenja štete i posljedica osiguranog slučaja. U ovoj situaciji osiguravač duguje
naknadu troškova i onda kada oni zajedno sa naknadom prevazilaze osiguranu
sumu (čl. 926 ZOO). Dispozitivno je pravilo da osiguranik nema pravo da oštećenu
stvar prepusti u vlasništvo osiguravača, da je abandonira, u zamjenu za isplatu
pune sume osiguranja. Drukčije se može ugovoriti (čl. 927 ZOO).
U nekim vrstama osiguranja, kad se stvar osigurava ispod vrijednosti, može se

ugovarati da se u slučaju djelimične štete ne primjenjuje pravilo proporcije, nego da
se isplaćuje potpuna naknada štete do visine ugovorene svote. Ako stvar potpuno
propadne, isplaćuje se suma osiguranja, a ne stvarna vrijednost. Ugovorom se,
dakle, garantuje puno obeštećenje uvijek kad djelimična šteta nije veća od svote
osiguranja. Naravno da je tada i premija veća od premije koja odgovara sumi
osiguranja, ali i manja od premije na stvarnu vrijednost osigurane stvari. Takvo
osiguranje naziva se osiguranjem na prvi rizik. Ima ga kod požarnog osiguranja,
kod osiguranja protiv krađe itd.
U nekim slučajevima može se ugovarati da osiguravač naknađuje štetu samo

ako šteta pređe određenu granicu. Sitne štete koje su ispod određenog minimuma
snosi sam osiguranik. Taj dio štete koji ne isplaćuje osiguravač naziva se franšiza.
Franšiza 10.000 KM znači da štetu ispod 10.000 KM ne naknađuje osiguravač.
Franšize su predviđene u osiguranju vozila, mašina, aparata, instalacija, usjeva itd.
Slaba strana franšiza je što osiguranik nije stimulisan na radnje i mjere uslijed kojih
bi šteta mogla biti manja. Naprotiv, osiguranikov je interes da šteta bude veća, jer
će mu se naknaditi samo ako pređe franšizu.
Kod osiguranja života isplaćuje se osiguraniku ili korisniku osiguranja

osigurana suma kad nastupi ugovoreni slučaj, tj. kad osiguranik umre ili doživi
određeno doba života. Kod osiguranja lica od nesretnog slučaja uslijed koga ne
nastupa smrt, isplaćuje se samo dio osigurane sume, prema stepenu
nesposobnosti za rad prouzrokovane nesretnim slučajem. Osiguravači izrađuju
tablice za određivanje procenta trajnog gubitka opšte radne sposobnosti uslijed
nesrećnog slučaja. U tim tablicama navedene su pojave i oštećenja pojedinih
grupa i njima odgovarajući procenti gubitka opšte radne sposobnosti. Naknada se
isplaćuje u istom procentu od osigurane sume u kome je u tablici ocijenjen gubitak
opšte radne sposobnosti.
Pravilo je da osiguravač nije dužan naknaditi štete prouzrokovane ratnim

operacijama, pobunama i nemirima. Ali se i takvo osiguranje može posebno
ugovarati. Isto je kod osiguranja lica. Ako je smrt prouzrokovana ratnim
297
operacijama, namjernim ubistvom ili samoubistvom, osiguravač se oslobađa
obaveze iz ugovora o osiguranju i nije dužan korisniku isplatiti ugovorenu svotu.
Ugovorom se može predvidjeti obaveza osiguravača da isplati svotu osiguranja i za
slučaj kad nastupe smrt ili ozljede uslijed ratnih operacija. Osiguravač dokazuje da
je šteta prouzrokovana nekim od navedenih oslobađajućih uzroka (čl. 931 ZOO).
Osiguravač ne naknađuje ni štete koje je osiguranik prouzrokovao namjerno.
Suprotna ugovorna odredba je ništava (čl. 929 ZOO). Štete koje osiguranik
prouzrokuje nepažnjom su pokrivene osiguranjem, ako drukčije nije izričito
utanačeno između stranaka.
Izuzetak od pravila da osiguravač ne naknađuje štetu, ako je ugovarač

osiguranja namjerno prouzrokovao osigurani slučaj, postoji kod obaveznog
osiguranja korisnika motornih vozila od odgovornosti. U ovoj vrsti osiguranja
osiguravač naknađuje sve štete bez obzira na to kako je do njih došlo, pa i uslijed
krivice korisnika vozila.
Kad je ugovarač osiguranja života odredio korisnika osiguranja, kad je, dakle,
zaključen ugovor o osiguranju života u korist trećega, svota osiguranja se isplaćuje
tome korisniku. Korisnik stiče pravo na osiguranu svotu od časa zaključenja
ugovora, bez obzira na to kojim je aktom određen za korisnika: ugovorom, nekim
docnijim pravnim aktom, testamentom i sl. Kad su za korisnike određeni
nasljednici, a ugovarač nije odredio njihov dio, svakom nasljedniku pripada dio
osigurane svote srazmjeran dijelu nasljedstva koji mu pripada. Ako korisnik nije
određen, a ugovarač umre, osigurana svota ulazi u imovinu za raspodjelu
nasljednicima.
Napokon, poseban slučaj predstavljaju otkup polise i predujam. U polisi

osiguranja života moraju biti navedeni uslovi pod kojima ugovarač osiguranja može
zahtijevati isplatu njene otkupne vrijednosti, kao i da može zahtijevati i predujam.
Kad je osiguranje zaključeno za cio život osiguranika, osiguravač je dužan da mu
isplati otkupnu vrijednost polise, ako je uplaćena premija bar za tri godine. Isto
tako, pod predviđenim uslovima, može tražiti da mu osiguravač isplati unaprijed dio
osigurane svote do visine otkupne vrijednosti polise, a tu mu sumu ugovarač
osiguranja može vratiti docnije (predujam). Način kako se ta otkupna vrijednost
izračunava mora takođe biti naznačen na polisi i u uslovima osiguranja.
Plaćanje naknade je osnovna obaveza osiguravača. Zato je u zakonu

odgovornost za njeno ispunjenje posebno uređena. Osiguravač (dioničko društvo)
za obaveze iz ugovora o osiguranju odgovara svim svojim sredstvima (čl. 28
ZOIO), a društva za uzajamno osiguranje i sredstvima osiguranika, u skladu sa
ugovorom o osnivanju društva (čl. 19 i čl. 28 ZOIO). Da bi se vrijednost sredstava
kojima osiguravač odgovara obezbijedila od deprecijacije, zakonom je posebno
predviđena mogućnost njihovog plasmana. Izričito se zahtijeva da plasmani budu
sigurni (čl. 50 ZOIO). Sredstva kojima se osigurava isplata osiguranih suma i
naknada po ugovorima o osiguranju lica su posebno pravno tretirana.
298
2.2. Ostale obaveze osiguravača
Osiguravač je najprije obavezan da putem reosiguranja ili saosiguranja

obezbijedi pokriće obaveza iz osiguranja, ako ih ne bi mogao pokriti premijama i
rezervama. (čl. 7 ZOIO).
Drugo, osiguravač mora da svoju ekonomsku djelatnost organizuje saglasno

ekonomskim načelima osiguranja. To podrazumijeva mogućnost trajnog
obezbjeđenja izvršenja svojih obaveza po osnovu osiguranja. Kao i prethodna, i
ova obaveza je motivisana potrebom zaštite osiguranika. Zato ima, shodno čl. 6
ZOIO, prinudan karakter. Pored toga, osiguravač mora da se pridržava pravila
struke, načela lojalne utakmice i dobrih poslovnih običaja (čl. 6 ZOIO).
Treća obaveza osiguravača jeste da svoje opšte akte kojima se utvrđuju

ekonomski osnovi poslovanja, kao što su pravila osiguranja, tarife, uslovi
osiguranja i sl, učini dostupnim javnosti.
Četvrto, osiguravač je dužan da obavijesti i osiguranike o uslovima osiguranja.

Zbog toga njegovi akviziteri upoznaju buduće osiguranike sa pravilima i sa
uslovima pod kojima se provodi osiguranje. Na nekim polisama osiguranja
odštampan je izvod iz pravila, odnosno uslova. Zakonska je dužnost osiguravača
da prilikom zaključenja ugovora o osiguranju preda osiguraniku pravila ili uslove
osiguranja i da ga upozori da su oni sastavni dijelovi ugovora o osiguranju. Pored
toga, on mora da, pošto zaključi ugovor o osiguranju, izda osiguraniku polisu ili
drugu ispravu o osiguranju.
I peto, po prirodi posla i tehnici organizacije osiguranja, osiguravač je dužan

da organizuje zaštitu od rizika i da s tim ciljem organizuje i preduzima mjere
prevencije i represije, da stvara razne fondove i da te fondove jača. Jačanju
fondova naročito služi proširenje osiguranja na što veći broj lica i na što šire
područje radi stvaranja neophodne uzajamnosti rizika. Već je bilo riječi o ovoj
obavezi prilikom objašnjavanja pojma osiguranja. Smatramo da ova obaveza ne
potiče iz ugovora o osiguranju, nego iz karaktera i iz tehnike poslovanja
osiguravača. Ona je i javnog karaktera, kada je propisana. To je slučaj u našem
pravu. Zbog toga je osiguravač dužan da, radi otklanjanja uzroka šteta kao i radi
smanjenja šteta, prati i analizira uzroke šteta i da preduzima mjere za to.
Osiguravači su zato dužni i da materijalno zainteresiraju osiguranike za
preduzimanje mjera za otklanjanje i smanjenje šteta.
299
IV KUMULIRANJE ZAHTJEVA ZA NAKNADU I VIŠESTRUKO OSIGURANJE
1. Kumuliranje zahtjeva za naknadu
Osiguranje ne pokriva samo rizike od dejstva više sile i slučaja nego i od

štetnih ljudskih radnji. U pojedinim vrstama osiguranja osiguravači pokrivaju štetu
ne ispitujući da li za nju postoji odgovornost trećeg lica. Osiguranjem se, dakle,
pokrivaju i štete prouzrokovane građanskim deliktom za koje postoji odgovorno lice
i koje se mogu nadoknaditi i po pravilima građanskog prava. Ovo je naročito slučaj
kod obaveznih osiguranja.
U izloženoj situaciji nastaju složeni pravni odnosi. Oni se konstituišu između

više lica:
a) oštećenog i odgovornog po osnovu građanskog delikta,
b) oštećenog osiguranika i osiguravača i
c) osiguravača i štetnika koji je odgovoran za građanski delikt.
Pravno pitanje koje se ovdje postavlja glasi: imali oštećeno lice koje je ujedno i
osiguranik pravo na dvostruku naknadu štete, tj. na naknadu i po osnovu
građanskog delikta i po osnovu osiguranja? Odgovor zavisi od teorijskog shvatanja
o pravnoj prirodi ugovora o osiguranju koje je usvojeno u konkretnom pravnom
sistemu.
Mi u principu usvajamo teoriju zaštite od rizika kao dominantnu. Postojanje

elemenata drugih shvatanja u legislativi i praksi osiguranja, te značajne razlike
između imovinskih i ličnih osiguranja, ipak ne dozvoljavaju jednoznačan odgovor.
Zbog toga je neophodno potražiti eklektično i praktično rješenje. Ono se svodi na
mogućnost kumuliranja zahtjeva u onim vrstama osiguranja u kojima se štite
opravdani interesi osiguranika uz istovremenu nemogućnost zloupotrebe ovog
ovlaštenja.
Naše pravo spada u grupu prava koja u razmatranom domenu razlikuju

imovinsko od ličnog osiguranja. Kod imovinskog osiguranja nema kumuliranja
zahtjeva naknade. Osiguranik se može obeštetiti samo po jednom osnovu, ali po
kome hoće: po osnovu osiguranja ili po osnovu delikta trećeg lica. Ako naplaćenom
naknadom nije šteta potpuno izmirena, razliku može tražiti od drugog. Ukoliko
osiguranik naplati naknadu štete od osiguravača, osiguravač ima regresno pravo
prema trećem odgovornom licu do iznosa isplaćene naknade. Kod osiguranja
života osiguranik ili korisnik osiguranja može u cjelini ostvariti pravo na naknadu od
odgovornog lica i naplatiti sumu osiguranja iz ugovora o osiguranju. Dakle, ovdje
postoji kumulacija zahtjeva.
Osiguravač je dužan da isplati osiguranu svotu po ugovoru o osiguranju lica i

kad je neko treće lice odgovorno za nastupanje osiguranog slučaja. Osiguravač
nema pravo na regresnu naknadu isplaćene svote od odgovornog lica. Na
naknadu ima pravo ugovarač osiguranja, odnosno korisnik osiguranja, a bez obzira
300
na to što je naplatio osiguranu svotu. Osigurana svota mu pripada po ugovoru o
osiguranju, za to je uplaćivao premije u fond osiguranja. Naknada mu pripada po
drugom pravnom osnovu. Nečijom skrivljenom radnjom nanesen je bol osiguraniku
ili korisniku osiguranja, oštećen mu dio tijela, umanjena mu radna sposobnost i sl. i
prouzrokovač treba da odgovara za to (čl. 948 ZOO).
2. Višestruko i dvostruko osiguranje
Postavlja se pitanje da li osiguranik može naplatiti naknadu od dva ili više

osiguravača ako je ista imovina ili isto lice bilo osigurano kod njih za isto vrijeme od
istih rizika. Šta je, dakle, s naknadom u slučaju dvostrukog i višestrukog
osiguranja? Trebalo bi da odgovor bude isti kao kod kumuliranja zahtjeva za
naknadu od osiguravača i od odgovornog lica uslijed čije je radnje došlo do štete,
odnosno do smrti ili povrede osiguranog lica. Pri tome treba imati u vidu da zakon
pravi razliku između višestrukog osiguranja kad zbir svota osiguranja ne prelazi
vrijednost osiguranog predmeta i dvostrukog osiguranja kad tu vrijednost prelazi.
U višestrukom osiguranju svaki osiguravač odgovara za izvršenje svojih

obaveza u potpunosti. To je razumljivo, jer zbir svih naknada ne prelazi vrijednost
osiguranog predmeta. Kod dvostrukog osiguranja vodi se računa o savjesnosti
ugovarača osiguranja. Ako je ugovarač postupio nesavjesno, svaki osiguravač
može tražiti poništenje ugovora i zadržati premije. Ako nije postupio nesavjesno,
svaki osiguravač ima pravo na svoju premiju, a ugovaraču pripada naknada od
svakog osiguravača po ugovoru. Obje naknade zajedno ne mogu preći iznos štete.
Svaki osiguravač snosi iznos naknade srazmjeran svoti osiguranja po njegovom
ugovoru. Ukoliko jedan osiguravač ne može da plati svoj dio dugovne naknade, za
njega odgovaraju ostali osiguravači srazmjerno svojim dijelovima. Tek kad se
dogodi osigurani slučaj, nastaju obaveze osiguranika da izvijesti svakog
saosiguravača i saopšti mu naziv i adresu ostalih osiguravača (čl. 934 ZOO).
V PODJELA OSIGURANJA
1. Kriteriji podjele
Podjele osiguranja na različite grupe zavise od kriterija na osnovu kojih se

klasifikacija vrši. Najčešće usvojena podjela osiguranja, koju prihvata i naš zakon,
jeste osiguranje imovine, osiguranje lica i pomorsko osiguranje. Prema načinu na
koji nastaje, osiguranje se dijeli na dobrovoljno i obavezno. Dobrovoljno osiguranje
nastaje voljom stranaka, na osnovu ugovora, dok se obavezno osiguranje, prema
zakonskim odredbama, mora zaključiti.
Svaka od glavnih grupa osiguranja dijeli se na vrste. Vrsta osiguranja

označava vrstu rizika, vrstu opasnosti od koje se osigurava s obzirom na osobine,
301
na upotrebljivost stvari ili lica obuhvaćenih jednim pravilima osiguranja, odnosno
istim uslovima osiguranja.
Osiguravač može provoditi sve vrste osiguranja imovine i lica za koje je

registrovan. Osiguravač sa statusom dioničkog društva može se uz ostale poslove
osiguranja baviti i reosiguranjem. Društvo za uzajamno osiguranje nema ovu
mogućnost (čl. 9 ZOIO).
2. Osiguranje imovine
Osiguranje imovine (imovinsko osiguranje, osiguranje dobara) dijeli se na

osiguranje stvari i osiguranje od imovinskih šteta. Kod osiguranja stvari predmet je
stvar imovinske vrijednosti i naknađuje se šteta u slučaju propasti ili oštećenja
stvari. Kod osiguranja od imovinskih šteta obaveza osiguravača se sastoji u
naknadu imovinske štete koja nastaje kad se desi osigurani slučaj, bez obzira na to
ima li oštećenja stvari, je li šteta nastala kao neposredna ili posredna posljedica
oštećenja ili uništenja stvari, zatim kad nije ostvaren mogući dobitak ili kad su
prouzrokovani neki troškovi.
Poznato je više vrsta osiguranja imovine. Član 9. ZOIO netaksativno nabraja

neka od njih:
- od požara i nekih drugih opasnosti (grom, oluja, eksplozija, snježna lavina,
odronjavanje, poplava, klizanje tla),
- od provalne krađe,
- stakla od loma,
- mašina od loma i nekih drugih opasnosti,
- montažno osiguranje,
- osiguranje životinja,
- šomažno osiguranje, tj. osiguranje privrednih organizacija od opasnosti
prekida rada uslijed požara i nekih drugih opasnosti,
- transportno osiguranje, koje obuhvata osiguranje prevoznih sredstava
(kasko) i osiguranje tereta u prevozu (kargo); transportno osiguranje obuhvata i
osiguranje lica u prevozu,
- kombinovano osiguranje namještaja,
- osiguranje dobitka,
- osiguranje troškova i liječenja,
- osiguranje od odgovornosti za nedostatke isporučenih proizvoda (garancijsko
osiguranje),
- osiguranje predmeta za naknadu ako radnik strada ili se povrijedi na poslu,
- osiguranje od zakonske odgovornosti ili, jednostavno, osiguranje od
odgovornosti; po tom ugovoru se ugovarač osiguranja obezbjeđuje od šteta, koje
su prouzrokovane njegovom upotrebom opasne stvari, jer ih naknađuje osiguravač.
302
3. Osiguranje lica
ZOIO u članu 9 razvrstava poslove životnih osiguranja na osiguranje života i

rentno osiguranje. Osiguranja lica su u teoriji i praksi postavljena šire. U ovoj grupi
su osiguranje na nedoživljenje (osiguranje života) i osiguranje na slučaj bolesti,
nezgode i nesposobnosti za rad (osiguranje od nesrećnog slučaja). Kod osiguranja
na slučaj smrti može se ugovoriti da se osigurana suma isplati nekom korisniku, ili
da pripadne nasljednicima, ili da se isplaćuje porodici u vidu penzije.
Kod osiguranja na doživljenje određene starosti može se obezbijediti da se

osiguraniku isplati ugovorena suma odjednom kad doživi ugovorenu starost, ili da
mu se isplaćuje periodično (rentno osiguranje). Može se obezbijediti renta i u neke
druge svrhe (školovanje djece, miraz itd).
Kod osiguranja od nezgode osigurava se od nesretnog slučaja koji može imati

za posljedicu smrt, gubitak radne sposobnosti i narušenje zdravlja, osim obične
bolesti, infektivne i profesionalne bolesti. Beneficijaru (korisniku) isplaćuje se
osigurana suma kad je nastupila smrt osiguranog lica. Osiguraniku, ili beneficiraju
se daje dio osigurane sume koji odgovara dijelu trajnog smanjenja opšte radne
sposobnosti. Bude li posljedica nezgode prolazna neposobnost za rad, isplaćuje se
naknada. U svakom slučaju, isplaćuje se i naknada troškova liječenja.
4. Plovidbeno osiguranje
Plovidbenim osiguranjem se pokrivaju rizici kojima su za vrijeme plovidbe

izloženi brod, uređaji i oprema broda (kasko-osiguranje), te roba i druge stvari koje
se prevoze brodom (kargo-osiguranje). Osiguranje se vrši od plovidbenih nezgoda,
elementarnih nepogoda, eksplozija, požara, od razbojništva na moru i unutrašnjim
vodama. Ugovarati se može osiguranje i od drugih rizika kojima su stvari izložene
za vrijeme trajanja osiguranja, kao što su krađa, neisporuka, ratni rizici, politički
rizici, manipulativni, kopneni i drugi rizici. Ako nije drukčije ugovoreno, osiguranjem
su pokrivene štete koje nastanu uslijed potpunog ili djelimičnog gubitka i oštećenja
stvari, zatim troškovi spasavanja, troškovi utvrđivanja i likvidiranja štete, nagrade
za spasavanje i štete, od zajedničke havarije, vozarina, troškovi opremanja broda,
očekivani dobitak, provizija i dr. Ovim osiguranjem nije obuhvaćeno i osiguranje od
odgovornosti za štete koje se nanesu trećim licima u vezi s pravom raspolaganja ili
sa iskorištavanjem broda, njegovih uređaja i opreme i tereta na brodu. Ovo se
osiguranje može posebno ugovarati.
Osiguranik može biti samo lice koje ima ili koje može da očekuje da će imati
opravdani materijalni interes da ne nastupi osigurani slučaj. Ugovarač osiguranja je
po pravilu i osiguranik. Treće lice se pojavljuje kao osiguranik onda kada ugovarač
djeluje u svojstvu komisionara i onda kada je izričito označeno kao korisnik.
Pristanak trećeg na zaključeni ugovor je neophodan, a može se dati na različite
načine.
303
Osigurane stvari se moraju prevoziti ugovorenim brodom. Ako bi se promijenio
brod bez saglasnosti osiguravača, osim pretovara u slučaju nevolje, ugovor se
raskida. To je pravilo. Može se, međutim, osigurati i teret “na ma kome brodu”,
dakle, bez obzira na koji je brod ukrcan. To je slučaj kod ugovora po tzv.
generalnoj polisi.
Osiguravač preuzima i rizik baraterije. Baraterija je, po pravu nekih zemalja

(Engleska i Njemačka), namjeran i nedozvoljen akt zapovjednika broda i članova
posade, učinjen bez saglasnosti brodara, kojim se brod i stvar izlažu uništenju,
oštećenju ili konfiskaciji, a čime se nanosi šteta brodu ili teretu, odnosno i jednom i
drugom. Po pravima drugih zemalja, pod baraterijom se podrazumijevaju, kako
namjerne štete koje pričine zapovjednik i članovi posade, tako i sve štete koje su
posljedica ne samo krivice nego i njihove obične neopreznosti. To bi bilo, na
primjer, pristajanje u nepredviđenim lukama radi nekog nedozvoljenog posla,
plovidba bez dozvole brodara, krijumčarenje, nedozvoljena trgovina, skretanje s
utvrđenog puta itd. Po Zakonu o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi, osiguranjem su
pokrivene štete koje nastanu zbog namjernog postupka ili krajnje nepažnje posade
broda, kao i štete nastale uslijed radnji i propuštenja zapovjednika, drugog člana
posade broda ili pilota u plovidbi i rukovanju brodom.
Osiguravač nije dužan da ugovaraču osiguranja preda polisu prije nego što
naplati premiju. Ako nisu plaćene premije, osiguravač ih može odbiti od naknade
prilikom likvidacije štete, a nema pravo da ne izvršava svoje obaveze iz ugovora o
osiguranju, ako to nije posebno ugovoreno.
Osiguravač naknađuje štete samo do iznosa sume osiguranja. U slučaju

zajedničke havarije koja je nastala u vezi s osiguranim rizicima, iz osiguranja se
naknađuju gubici i oštećenja osiguranog predmeta, troškovi u vezi s osiguranjem,
doprinosi u zajedničku havariju koji se plaćaju za osigurani predmet. Kad
osiguravač isplati te naknade, prelazi na njega pravo osiguranika na naplate iz
zajedničke havarije do iznosa koji je platio. Ima pravo još i na kamatu i proviziju
koje su priznate u diobenoj osnovi.
5. Obavezno osiguranje
Obavezno osiguranje se može uvoditi samo zakonom. Može biti propisano

osiguranje od rizika koji ugrožavaju treća lica i od rizika koji predstavljaju opštu
opasnost. Zakonom se može uvesti obavezno osiguranje i u drugim slučajevima.
Prema članu 66 ZOIO, obavezna su sljedeća osiguranja:
a) putnika u javnom saobraćaju od posljedica nesretnog slučaja,
b) vlasnika, odnosno korisnika motornih vozila od odgovornosti za štete
počinjene trećim licima,
c) vlasnika, odnosno korisnika vazduhoplova, od odgovornosti za štete
počinjene trećim licima i
d) vlasnika, odnosno korisnika brodica na motorni pogon, od odgovornosti za
štete počinjene trećim licima.
304
Svi koji obavljaju javni prevoz putnika dužni su da sa osiguravačem sklope
ugovor o osiguranju putnika koje prevoze od posljedica nesrećnog slučaja za
slučaj smrti, trajnog gubitka opšte radne sposobnosti i za slučaj prolazne
nesposobnosti putnika za rad (čl. 69 ZOIO). Isto tako drugi poslovni subjekti, ostala
pravna lica su državni organi dužni da osiguraju svoje radnike kad ih prevoze na
rad ili ih prevoze u vezi s obavljanjem svoje djelatnosti. To isto su dužne učiniti i
druge organizacije kad prevoze lica (ne svoje radnike) u vezi sa obavljanjem svoje
djelatnosti - turističke, ugostiteljske (čl. 69 ZOIO). Osiguranim se smatraju sva lica
koja su namjeravala da putuju, pa i kad se ne nalaze u prevoznom sredstvu, nego
u krugu (stanica, pristanište, aerodrom), bez obzira na to imaju li kartu za to
putovanje ili je nemaju (čl. 70 ZOIO). Svi putnici ili njihovi nasljednici imaju pravo
na isplatu osigurane sume i naknadu troškova. Osiguravač ima pravo na regres od
prevozioca koji je propustio da zaključi ugovor o osiguranju. Oštećeni ima pravo na
razliku od lica odgovornog za štetu ako je šteta bila veća od iznosa koji isplati
osiguravač po osnovu obaveznog osiguranja (čl. 72 ZOIO). Ured za osiguranje
objavljuje zajedničke uslove i tarifu premija osiguranja koje zajednički utvrde
društva za osiguranje - članice ureda (čl. 67).
Ako putnika zadesi nesrećan slučaj, osiguravač je dužan isplatiti:

a) ugovorenu osiguranu sumu ako je nastupila smrt ili ako je došlo do trajnog
gubitka opšte radne sposobnosti,
b) ako je došlo samo do djelimičnog gubitka opšte radne sposobnosti, onda
onoliki procenat od osigurane sume koliki je procenat djelimičnog gubitka opšte
radne sposobnosti,
c) naknadu izgubljene zarade i nužnih stvarnih troškova liječenja. Prema
trećim licima koja su ma po kom osnovu odgovorna za štetu prouzrokovanu
nesrećnim slučajem pravo na naknadu do iznosa isplaćene svote prelazi na
osiguravača.
Kod obaveznog osiguranja u saobraćaju nema kumuliranja zahtjeva za

naknadu, jer ugovor ne zaključuje pojedinac putnik, nego organizacija koja obavlja
saobraćaj i osiguravač. Putnik je treće lice koje se koristi osiguranjem. Od iznosa
naknade štete koju po osnovu sudske odluke prevoznik duguje putniku, odbija se
iznos koji je putnik već naplatio od osiguravača (čl. 72 ZOIO) po osnovu
obaveznog osiguranja putnika u javnom saobraćaju. Sve štete nastale uslijed smrti,
povreda ili oboljenja, ili nanesene nečijoj imovini (uništenje ili oštećenje), ako su
prouzrokovane upotrebom motornog vozila, naknađuje osiguravač (čl. 73 ZOIO).
Za svako vozilo koje se obavezno registruje mora se zaključiti ugovor o osiguranju
od odgovornosti i bez dokaza o tome ne može biti registrovano. (čl. 74 ZOIO). Ipak,
ako se desi da šteta bude nanesena motornim vozilom za koje nije zaključen ovaj
ugovor, odgovornost, tj. obavezu naknadu štete na zahtjev osiguranika preuzima
osiguravač koji obavlja obavezno osiguranje autoodgovornosti sa sjedištem na
teritoriji Federacije (čl. 82 ZOIO).
U prethodnom slučaju osiguravač ima pravo regresa od vlasnika, odnosno

korisnika vozila. Osiguravač preuzima odogovornost i kad je vozilom upravljalo
305
neovlašćeno lice, a ima pravo na regres od toga lica. Ako se regres ne može
ostvariti od odgovornog lica ni sudskim putem, osiguravač ima, shodno zakonskim
kriterijima, pravo na regres prema ostalim osiguravačima koji se bave ovom vrstom
osiguranja (čl. 84 ZOIO). Sličan sistem odgovornosti postoji i kod šteta koje
prouzrokuje nepoznato vozilo (čl. 84 ZOIO). Najniže iznose osiguranja određuje
Vlada Federacije na prijedlog ureda za nadzor (čl. 76 ZOIO). Postoji i obavezno
osiguranje korisnika, odnosno vlasnika vazduhoplova od odgovornosti za štete
pričinjene licima i imovini na zemlji (čl. 93-94 ZOIO) i korisnika, odnosno vlasnika
brodica na motorni pogon (čl. 95 ZOIO).
VI REOSIGURANJE
1. Pojam reosiguranja
Osiguravač, putem svoje organizacije, nastoji da stvori što širu zajednicu

osiguranika kako bi od prikupljenih premija obrazovao toliki osiguravajući fond da
može podmiriti sve štete koje nastanu na imovini osiguranika i isplatiti sve
osigurane sume kod osiguranja lica. Premije se ne mogu određivati proizvoljno sa
ciljem da se visokim premijama obezbijedi osiguravač.
Neophodno je postići ravnotežu u osiguravajućem fondu. Pri tom valja voditi

računa da osiguranje ima svoje funkcije i da su za njihovo obavljanje potrebna
sredstva koja bi trebalo da budu što veća. S druge strane, da bi se obrazovala što
šira zajednica osiguranika, premija za njih mora biti stimulativna i koliko je moguće
niža. Osiguranje se stoga i služi statistikom radi iznalaženja broja mogućih štetnih
događaja za razne rizike koje pokriva. Premiju izračunava na osnovu zakona
velikih brojeva i pomoću računa vjerovatnoće. Pošto se statističkim putem iznalazi
prosjek, uvijek su moguća odstupanja. Ta se odstupanja nastoje neutralisati
stvaranjem rezervi iz kojih se isplaćuju štete koje, u nekim periodima, prelaze iznos
sume naplaćenih premija. No, teža je situacija za osiguravača kad dođe do
izuzetno velikih šteta. Zajednica rizika koju je organizovao osiguravač s ciljem
kompenzacije i nivelisanja redovno očekivanih šteta nije u stanju da obezbijedi
kompenzaciju; ravnoteža je poremećena jer osiguravajući fond ne može da pokrije
sve rizike. Tada pomaže reosiguranje.
Reosiguranje je, u stvari, osiguranje osiguravača i zato se naziva “izravnanjem

rizika”. Služi da se obezbijede sredstva za isplatu naknade šteta i suma osiguranja
kad sredstva osiguravača nisu dovoljna za to. Reosiguravač u tom slučaju daje
osiguravaču sredstva za naknadu šteta i za isplate suma osiguranja.
Reosiguranjem ne nastaju direktni odnosi između reosiguravača i osiguranika, iako
262
reosiguravač u principu dijeli položaj osiguravača prema osiguraniku.
262
Šulejić dr Predrag: “Pravo osiguranja”, Misao, Novi Sad, 1992., str. 440
306
Reosiguranjem osiguravač prenosi na drugog osiguravača dio rizika plaćajući
mu za to dio premije, a reosiguravač se obavezuje da će učestvovati u isplati
naknade štete, odnosno sume osiguranja. Reosiguranje stoga i jeste sredstvo za
podjelu rizika. Osiguravač zadržava osiguranje jednog dijela rizika za se, a drugi
dio ustupa reosiguravaču. U istoj mjeri učestvuje i u premiji. Kad se desi osigurani
slučaj, u naknadi štete, odnosno u isplati sume osiguranja učestvuju oba
srazmjerno dijelovima u kojima su preuzeli rizik.
Značaj reosiguranja za ostvarivanje funkcija osiguranja je doveo do njegovog

uređivanja prinudnim propisima. Organizacija za osiguranje dužna je, najprije, da
svojim opštim aktom predvidi iznose koje pokriva sopstvenim sredstvima. Obaveze
po zaključenim ugovorima koji prevazilaze ovako utvrđen limit osiguravač je dužan
da reosigura (čl. 7 ZOIO). Ponuda za zaključivanje ugovora o reosiguranju mora se
dati najprije reosiguravačima u zemlji. Za dio obaveza koje se ne mogu pokriti na
ovaj način osiguravač mora zaključiti ugovor o reosiguranju u inostranstvu (čl. 7
ZOIO). Reosiguranje predstavlja posebnu vrstu poslova osiguranja koje obavljaju
subjekti registrovani za tu djelatnost (čl. 2 ZOIO). Reosiguravač za svoje obaveze
odgovara svim svojim sredstvima.
2. Vrste reosiguranja
Reosiguranje se provodi na osnovu ugovora, a javlja se u nekoliko oblika.

Može biti uspostavljeno na osnovu osigurane sume ili na osnovu štete. U drugom
slučaju može se organizovati kao reosiguranje viška štete i reosiguranje viška
(godišnjeg) gubitka.
Osiguravač može da ustupi na reosiguranje jedan dio svih rizika. U svakom

poslu koji zaključi osiguravač, učestvuje u riziku i reosiguravač u ugovorenom
dijelu, kvoti (npr. 10%). U jednoj kvoti za sva svoja osiguranja rasterećuje se
osiguravač. Zato se takvo reosiguranje zove kvotnim. Danas se rjeđe koristi.
Drugi i osnovni način reosiguranja je ekscedentno reosiguranje. Osiguravač,
za svaki ugovor o osiguranju, ocjenjuje koji će dio rizika zadržati (samopridržaj), a
koji će prenijeti na reosiguravača. Ali u svakom poslu osiguranja učestvuje u
snošenju rizika i reosiguravač.
Kod osiguranja štete, reosiguranje se može ugovarati na nekoliko načina,

osiguravač određuje, posebno za svaki slučaj, da do izvjesne visine snosi sam
štetu (npr. do 50.000,00 KM), a ostatak, odnosno višak, prenosi na reosiguravača.
To je osiguranje drugog rizika. Osiguravač može stipulisati da snosi sve štete do
ugovorenog iznosa, a višak prenosi na reosiguravača. Sve štete naknađuje
osiguravač dok te isplate ne dosegnu ugovorenu svotu. Na primjer, osiguravač ima
u fondu milijardu dinara za pokriće šteta po osnovu imovinskog osiguranja od
požara. Kad po ugovorima o osiguranju imovine od požara isplati na ime naknade
tu milijardu dinara, a ima još obaveza na naknadu štete, te naknade isplatiće
reosiguravač. To je tzv. čisto reosiguranje viška štete. Kod osiguranja drugog
rizika, u svakoj naknadi štete, za koju osiguravač tako odredi, učestvuje i
307
reosiguravač. Kod reosiguranja viška štete, reosiguravač isplaćuje naknade koje
nastanu pošto je osiguravač iscrpio svoj fond za te naknade. Kod oba načina,
dakle, jedan dio rizika uvijek zadržava osiguravač. Kod reosiguranja viška
(godišnjeg) gubitka, reosiguravač preuzima obavezu da osiguravaču naknadi
gubitak nastao u ugovornoj vrsti osiguranja u određenom periodu, najčešće u toku
jedne finansijske godine.
Kojom će se vrstom reosiguranja baviti, određuje svaki reosiguravač

samostalno. Sredstva reosiguranja obezbjeđuju se iz premija osiguranja i drugih
prihoda po istom režimu koji važi i za ostale organizacije osiguranja.
VII PRESTANAK UGOVORA O OSIGURANJU
1. Prestanak ugovora po sili zakona
Zainteresovanost društva za poslove osiguranja i njihov prinudno pravni režim

stvorili su veći broj slučajeva u kojima se već po osnovu izričite zakonske odredbe
smatra da je ugovor bilo ništav, bilo raskinut. Ako ništa posebno nije rečeno,
posljedice poništenja i raskida ravnaju se prema opštim pravilima obligacionog
prava. Pošto su ove situacije već djelimično razmotrene, ovdje će akcenat biti
stavljen na njihov sistemski prikaz.
Smatra se da ugovor o osiguranju nije ni zaključen, da je ništav, ako je u času

njegovog sklapanja osigurani slučaj već nastao, ili je bio u nastupanju, ili je postalo
sigurno da će se desiti. Istu posljedicu ima i činjenica da je bilo izvjesno da se
osigurani slučaj ne može desiti (čl. 898, st. 2 ZOO). U ovakvim situacijama stranke
su dužne jedna drugoj vratiti ono što su primile po osnovu ugovora.
Ako za vrijeme trajanja osiguranja predmet osiguranja propadne uslijed nekog

događaja koji nije predviđen u polici, ugovor prestaje da postoji ubuduće (pro
futuro). Osiguravač je tada dužan vratiti osiguraniku srazmjeran dio premije. Ista
rješenja važe i za propast jedne ili nekoliko stvari onda kada ugovor obuhvata više
stvari (čl. 928 ZOO).
Bude li trajanje osiguranja ugovoreno, ugovor prestaje da postoji posljednjeg

dana roka (čl. 922).
I stečaj nad osiguravačem dovodi do prestanka ugovora po sili zakona. No,

dejstvo stečaja nije trenutno. Ugovor prestaje nakon isteka trideset dana od dana
otvaranja stečajnog postupka (čl. 923, st. 2). Otvaranje stečaja nad ličnošću
ugovarača osiguranja nema ovakvo dejstvo. Kod osiguranja lica važi pravilo da je
ugovor o osiguranju života ništav ako je osiguranik prešao starosnu granicu do koje
osiguravač vrši ova osiguranja. Osiguravač je tada dužan vratiti licu koje je željelo
da sklopi ugovor sve uplaćene premije (čl. 944, st. 1, tačka 1).
308
Ugovor o imovinskom osiguranju prestaje i zbog neplaćanja premija koje
dospijevaju nakon zaključenja posla. Prestanak po samom zakonu nastupa kada
protekne trideset dana od dospjelosti premije, pod uslovom da je osiguravač
odmah i preporučenim pismom obavijestio osiguranika o dospjelosti premije. Ako
to nije učinjeno odmah, ugovor prestaje istekom roka od trideset dana od uručenja
osiguranika preporučenog pisma kojim ga osiguravač obavještava o isteku roka za
uplatu dospjelih premija (čl. 913). Razlozi za ovakvo rješenje leže u principima
uzajamnosti i solidarnosti na kojima se osiguranje zasniva. Istim činjenicama je
motivisano i rješenje prema kome ugovor u svakom slučaju prestaje ako premija ne
bude plaćena ni u roku od godine dana od dana dospjelosti.
Kada osiguranik nenamjerno da pogrešne podatke ili propusti da pruži

potrebna obavještenja, osiguravač može da se opredijeli za raskid ugovora ili za
povećanje premije srazmjerno novoutvrđenoj veličini rizika. Ako osiguranik u
drugom slučaju ni u roku od četrnaest dana ne prihvati prijedlog o povećanju
premija, ugovor se raskida po samom zakonu (čl. 909 i 914 ZOO).
2. Prestanak ugovora jednostranim raskidom
Ugovor može biti raskinut izjavom volje jedne strane onda kada postoje uslovi
koje zakon za to predviđa. Ovdje se nećemo zadržavati na opštim pravilima, nego
samo na mogućnostima jednostranog raskida koje Zakon o obligacionim odnosima
predviđa za svaku od stranaka.
Prvi slučaj u kome osiguravač ima pravo na jednostrani raskid je onaj u kome
mu osiguranik namjerno da netačnu prijavu ili prešuti relevantne podatke. Značaj
pogrešnog informisanja mora biti takav da osiguravač ne bi zaključio ugovor da je
znao pravo stanje stvari. Izjavu o raskidu osiguravač je dužan dati u subjektivnom
roku od mjesec dana po saznanju za istinite podatke ili po sticanju uvida u sve
relevantne činjenice. Kada ugovor raskine, osiguravač ima pravo zadržati primljene
premije i zahtijevati naplatu onih premija koje pokrivaju razdoblje osiguranja u
kome je zatražio poništenje ugovora (čl. 908 ZOO).
Osiguravač može, dalje, raskinuti ugovor ako se u periodu nakon njegovog

sklapanja rizik toliko poveća da on ne bi u takvim uslovima ugovor uopšte zaključio.
Procjena uticaja povećanja rizika pripada osiguravaču, budući da on može da se
opredijeli i za održavanje ugovora na snazi uz povećanu premiju (čl. 914 ZOO).
Kod ugovora sa neodređenim rokom trajanja osiguravač može raskinuiti

ugovor sa danom dospjelosti premije. Otkazni rok iznosi tri mjeseca. Izjava o
raskidu mora se, dakle, dati najmanje tri mjeseca prije dospjelosti premije. Kod
osiguranja dužih od pet godina, osiguravač po proteku ugovorenog roka uvijek
može izjaviti da raskida ugovor. No, otkazni rok je duži nego u prethodnom slučaju.
Iznosi šest mjeseci od dana pismeno date izjave o raskidu. U ovakvim situacijama i
osiguranik ima potpuno ista prava (čl. 922 ZOO).
309
Stečaj osiguranika može biti razlog zbog koga osiguravač ima pravo na
jednostrani raskid ugovora. Izjavu o raskidu mora dati u roku od tri mjeseca od
dana otvaranja stečaja. Dio premije koja je plaćena za preostalo vrijeme osiguranja
ulazi u stečajnu masu. I osiguranik koji je pao pod stečaj ima pravo na raskid
ugovora pod istim uslovima (čl. 923 ZOO).
Napokon, osiguravač može raskinuti ugovor i onda kada je izvršeno

nadosiguranje uslijed prevare osiguranika. Isto pravo pripada i osiguraniku (čl. 932
ZOO).
Pored tri posljednje obrađene situacije, osiguranik ima pravo na raskid

ugovora kada osiguravač odbije smanjenje premije zato što se od zaključenja
ugovora rizik smanjio. Posebni rokovi za zahtjev i forma u kojoj se mora obratiti
osiguravaču nisu predviđeni (čl. 916 ZOO).
Napokon, u teoriji se smatra da osiguranik ima opšte ovlaštenje da u svako

doba otkaže ugovor. Razumije se da tada treba da duguje naknadu štete koju je
263
takvim aktom prouzrokovao.
263
310
DIO PETI
HARTIJE OD VRIJEDNOSTI (VRIJEDNOSNI PAPIRI)

GLAVA PRVA
ZAJEDNIČKI PRAVNI ELEMENTI HARTIJA OD VRIJEDNOSTI
I UOPŠTE O HARTIJAMA OD VRIJEDNOSTI
1. Pravni izvori (vrela)
Vrijednosni papiri (hartije od vrijednosti) predstavljaju jedan od izvora nastanka

obaveza na bazi jednostrane izjave volje. Priroda nastanka obaveze kao i
ekonomski i pravni značaj u prometu uticali su na određivanje njihovog pravnog
režima koji je znatno strožiji u odnosu na ugovorno pravo. Specifičnost toga režima
ogleda se u strogoj formi izdavanja (pismena isprava), preduzimanju radnji
(notifikacije na hartiji ili drugi upisi), suženom krugu prigovora, kratkim rokovima za
preduzimanje radnji, hitnosti postupka, a kod nekih (dugoročnih) i obavezno
učešće određenog državnog organa. Zato je materija regulisana, po pravilu,
imperativnim zakonskim normama.
Mnogobrojni su pravni izvori koji uobličavaju ovu značajnu materiju. Opšta

(zajednička) pravila o hartijama od vrijednosti sadržana su u Zakonu o obligacionim
odnosima i bitni sastojci, nastanak obaveze, ostvarivanje i dejstva prava, prenos
papira, promjene kod papira koje vrši izdavalac (emitent) ili imalac papira,
prestanak prava i drugo. Istim zakonom regulisani su legitimacioni papiri i
264
legitimacioni znaci, oni papiri i znaci koji nemaju obilježja hartija od vrijednosti. U
okviru pojedinih ugovora (o uskladištenju, prevozu) utvrđena su pravila koja se
odnose na instrumente robnog prometa (robne hartije od vrijednosti), a to su
skladišnica, konosman (teretnica), prenosivi tovarni list. Detaljnije regulisanje tih
papira nalazi se u specijalnim zakonima koji se odnose na pojedine ugovore. 265
Mjenica, kao vrijednosni papir, detaljno je regulisana Zakonom o mjenici, 266

koji je postao i zakon model za ostale hartije od vrijednosti (pravila o mjenici
primjenjuju se na teretnicu i prenosivi tovarni list, osim odredaba o regresu). Ček je
uređen Zakonom o čeku. 267 Inače, oni su doneseni na bazi unificiranih pravila
sadržanih u međunarodnim konvencijama (tri konvencije iz oblasti mjeničnog prava
264
Vidjeti: ZOO, čl. 234-256 i 259-261 o vrijednosnim papirima i čl. 257-258 o legitimacionim papirima i legitimacionim
znacima.
265
Vidjeti izlaganja kod ugovora o prevozu (željeznicom, drumom, i unutrašnjim vodama).
266
Zakon o mjenici (Sl. novine Federacije BiH br.32/00), skraćeno: ZM.
267
Zakon o čeku (Sl. novine Federacije BiH br.32/00), skraćeno: ZČ.
311
su donesene 1930, a tri iz oblasti čekovnog prava 1931). Neka pitanja mjeničnog i
čekovnog prava regulisana su i podzakonskim aktima. 268
Za pojedine vrijednosne papire postoje posebna zakonska pravila. Tako je

Zakonom o vrijednosnim papirima 269 regulisana materija koja se odnosi na dionicu
i obveznicu (dugoročne, investicione papire) te blagajnički zapis, komercijalni zapis
i certifikat (kratkoročne papire). Ovaj propis pobliže uređuje materiju: emisije i
prometa vrijednosnih papira, posredovanje u prometu vrijednosnih papira,
organizovanje profesionalnih posrednika kao i pitanja zaštite investitora.
Kod izdavanja (emisije) i korištenja hartija od vrijednosti značajan izvor

predstavljaju zakoni kojima se regulišu statusna pitanja određenih institucija
(dioničkih društava, banaka, osiguravajućih i investicionih društava), zatim propisi o
deviznom i bankarskom poslovanju, bankarskim poslovima. Opšta pravila o
posredovanju sa papirima na tržištu kapitala sadrži Zakon o tržištu novca i tržištu
270
kapitala. Danas, veliki značaj imaju zakoni i drugi propisi vezani za osnivanje i
funkcionisanje berzi (berzi efekata), državnih i drugih tržišnih institucija (komisije za
vrijednosne papire, rad brokera, transfer agenata i dr.). Pravni akti specijalizovanih
institucija kao što su berze (statut, pravilnici, odluke organa berze), finansijskih
organizacija i institucionalizovanih oblika kapitala (holdinga, koncerna,
investirajućih društava, fondova i dr.) zauzimaju ključno polje regulacije u oblasti
hartija od vrijednosti.
U procesno pravnom smislu zakoni su jedini izvori prava. Zakon koji se odnosi
na postupak rješavanja nestalih ili izgubljenih papira je Zakon o vanparničnom
postupku, 271 u kome su sadržana pravila o amortizaciji isprava, pa i vrijednosnih
papira.
2. Pojam i osobine
Hartija od vrijednosti je isprava o nekom građanskom (imovinskom) pravu koje

je usko vezano za tu hartiju i čije je iskorišćavanje uslovljeno držanjem isprave. To
je, dakle, isprava o imovinskom pravu koje je sadržano u toj hartiji. Pravo se ne
može ostvariti bez isprave, pa se kaže da pravo iz hartije proizlazi iz prava na
hartiju. 272 Smatra se da je hartija od vrijednosti takva isprava bez koje se pravo ne
može zasnovati, ostvarivati, niti prenositi na drugog; to pravo o kome je sačinjena
isprava, koje je konstatovano na toj hartiji, najuže je vezano za nju. Pravo se
zasniva izdavanjem isprave, ostvaruje se raspolaganjem tom ispravom i prenosi se
268
Uredba o praznicima u smislu Zakona o mjenici i čeku (Sl. list FNRJ broj 8/47), Uredba o zamjeni protesta
dostavljanjem prepisa mjenice i čeka (Sl. list FNRJ broj 8/47) - preuzeti aktom, Sl. list RBiH broj 2/92, shodno čl. 2.
269
Zakon o vrijednosnim papirima (Sl. novine Federacije BiH br. 39/98 i 36/99). Članom 35 ovog Zakona prestala je
primjena zakona i drugih propisa koji su regulisali ovu materiju na teritoriji Federacije BiH. Tako je prestala i primjena
Zakona o vrijednosnim papirima (Sl. list RBiH broj 10/94, 13/94). Naziv zakona nije odgovarajući jer se isključivo
odnosi na pet vrsta hartija od vrijednosti, ali se u praksi i dalje koristi pošto pobliže definiše pojedine hartije od
vrijednosti.
270
Zakon o tržištu novca i tržištu kapitala (Sl. list RBiH broj 10/94, 13/94)
271
Zakon o vanparničnom postupku (Sl. list FBiH broj 2/98).
272
Sultanović dr Aziz - Trifković dr Miloš - Simić dr Milić, op.cit. str. 474.
312
prenošenjem, ustupanjem te isprave. Manifestacije toga prava vezane su za
odgovarajuće radnje sa hartijom. Potraživanje iz hartije od vrijednosti vezano je za
samu hartiju i pripada njenom zakonitom imaocu. “Ispunjenje potraživanja iz hartija
od vrijednosti može zahtijevati, uz njeno podnošenje, samo njen zakoniti imalac,
odnosno lice koje on ovlasti” (ZOO, čl. 240).
Navedene karakteristike ne nalaze se kod svih hartija od vrijednosti.

Najsavršenije i najpotpunije su one koje imaju sva tri obilježja: pravo nastaje,
ostvaruje se i prenosi ispravom. Pošto se hartijama od vrijednosti ostvaruje
ogroman privredni promet i pošto one služe mnogobrojnim finansijskim, kreditnim i
trgovačkim transakcijama, pitanje hoće li i koja će od ovih obilježja sadržavati
pojedina hartija zavisi od njene funkcije i od pozitivnih propisa.
Hartije od vrijednosti imaju sljedeće osobine: prenosive su, i to lako prenosive;

sadrže ovlašćenje korisniku da može tražiti izvršenje činidbe zapisane u hartiji i
obavezu izdavaoca koji je dužan, najčešće, da isplati određenu svotu novca, ili da
izda određene stvari, ili određenu količinu zamjenljivih stvari. Sadrže, kako se vidi,
imovinskopravno potraživanje neke imovinske vrijednosti, koja ne mora biti uvijek
gotov novac.
Iz prednjeg izlaganja izlazi: da bi se jedna isprava smatrala za hartiju od

vrijednosti, potrebno je, prvo, da se pravo iz nje ne može zasnovati drukčije nego
uvijek izdavanjem hartije, drugo, da se ne može prenositi bez prenosa hartije, i
treće, da se pravo ne može ostvarivati bez raspolaganja hartijom. Za pojedine
hartije od vrijednosti važe razne kombinacije bar dvaju od ova tri elementa, ali se
ipak hartijom od vrijednosti smatra i isprava bez koje se samo ne može ostvariti
neko pravo (ono koje je u njoj zapisano).
Naše pravo usvaja definiciju da je hartija od vrijednosti pismena isprava kojom

se njen izdavalac obavezuje da ispuni obavezu upisanu na toj ispravi njenom
zakonitom imaocu (ZOO, čl. 234). Hartijama od vrijednosti zasnivaju se obligacioni
odnosi. Stvaranje (izdavanje) hartije od vrijednosti je jednostrani obligacioni posao.
Jednostrani obligacioni poslovi nastaju uglavnom izdavanjem hartija od vrijednosti,
a mogu nastati i javnim obećanjem nagrade i ponudom.
Kod hartija od vrijednosti razlikujemo tri lica: izdavaoca, zatim korisnika

(povjerioca) koji ima ovlašćenje da se koristi pravom iz hartije, i najposlije, dužnika
koji je obavezan na činidbu koja proizlazi iz hartije. Moguće su različite kombinacije
i sjedinjavanja uloga tih lica. Najčešće je izdavalac hartije u isto vrijeme i dužnik po
hartiji.
Neki autori kažu da je kod hartije pravo inkorporirano, utjelovljeno u toj ispravi.
Drugi smatraju da je kod hartije od vrijednosti papir nosilac, reprezentant prava.
Pravo na hartiju daje i pravo iz hartije, tj. sama hartija i ono imovinsko pravo koje je
u njoj označeno čine cjelinu. Sopstvenik hartije ovlašćen je da od dužnika zahtijeva
da ispuni ono na što je obavezan tom hartijom. No isto tako, pravo da traži
313
ispunjenje obaveze sadržane u hartiji ima samo onaj ko posjeduje tu hartiju,
upravo njen zakonski imalac. Prenošenje hartije na drugo lice znači prenošenje
prava sadržanih u hartiji. Prema tome, niti se može tražiti ostvarenje prava bez
hartije, niti se može izvršiti obaveza drugome, nego onome ko posjeduje hartiju.
Pravo je, dakle, povezano s hartijom dvojako: za ostvarenje prava upisanog u
hartiju potrebna je hartija; prenos i uopšte raspolaganje pravom mogući su samo
putem hartije. Kaže se da pravo iz hartije ide za pravom na hartiju i da pravo na
hartiju proizlazi iz prava iz hartije.
Kod hartija od vrijednosti postoje dvije vrste prava: pravo na hartiju i pravo iz
hartije. Pravo na hartiju je kao i svako drugo stvarno pravo koje pravni subjekt
može imati na nekoj stvari. Nosilac toga prava (sopstvenik) ima pravo da hartiju
drži i da s njom raspolaže, a naročito da je pusti u promet. To je i svrha postojanja
hartije od vrijednosti, da se može kupovati i prodavati, zalagati i poklanjati itd.
Pravo na hartiju omogućuje imaocu da ostvaruje prava koja su sadržana u toj
hartiji, radi kojih je ona izdata.
Time što ima pravo na hartiju, njen imalac može ostvarivati potraživanje koje je
naznačeno na hartiji. Bez hartije ne bi se mogla zahtijevati od dužnika isplata svote
upisane na hartiji (izvršenje činidbe iz hartije) niti bi se mogla ostvarivati druga
prava, pa se ona ne bi mogla ni prenositi. Ali prenosom hartije prenose se i prava
vezana za nju. Prava iz hartije su prava koja, prema načelima i propisima,
pripadaju povjeriocu (imaocu hartije). Ta prava mogu biti djelimično naznačena na
hartiji, a utvrđena su i precizirana propisima za svaku vrstu hartije od vrijednosti.
Pravo na hartiju i prava iz hartije su tijesno vezani. Na prvom mjestu,

prenošenjem hartije prenose se i jedna i druga prava: onaj na koga su prenesena
ima pravo da zahtijeva da mu se uruči hartija i da mu dužnik izvrši obavezu na koju
glasi hartija. Pravo da traži izvršenje obaveze navedene u hartiji ima samo onaj ko
posjeduje hartiju. No, iako je prenošenje tih prava zajedničko svim hartijama od
vrijednosti, red toga prenošenja nije isti kod svih vrsta hartija od vrijednosti. Kod
jednih se mogu prenositi prava iz hartije pojedinim pravnim poslovima odvojenim
od prenosa hartije (prodajom), pa se tek na osnovu toga prenosa može tražiti
ustupanje hartije. Kod drugih je obratno, nema nikakvog prenosa prava iz hartije
odvojenog od prenosa hartije.
3. Značaj hartija od vrijednosti
Ekonomska i pravna važnost vrijednosnih papira je izuzetna. Izvjesno je da se

unutrašnji i međunarodni platni i robni promet, kao i razne novčane i kreditne
transakcije, ne bi mogle obavljati, u ovoj mjeri, bez njihovog korištenja. Osnivanje i
funkcionisanje dioničkih društava (banaka, osiguravajućih i investicionih društava)
ostvaruje se investicijama preko dionica, kao investicionih papira. Hartije od
vrijednosti predstavljaju pouzdana sredstva (instrumente) obezbjeđenja.
314
Danas se posebno raščlanjuje tzv. pravni ili juridički; javni ili društveni;
investicioni i korporativni pristup značenju hartija od vrijednosti. Svi oni su u tijesnoj
vezi sa pravnim pristupom koji je upravljen na bitne elemente hartija od vrijednosti i
legalne radnje sa istim. Javni pristup poklanja pažnju oblicima društvene kontrole
nad emisijom i prometom hartija od vrijednosti dok ostala dva pristupa tretiraju
njihov značaj sa različitih ekonomskih aspekata. 273 Svi ovi pristupi zajedno čine
jedno jedinstvo u okviru materije prava hartija od vrijednosti.
Jedan od razloga za čestu upotrebu vrijednosnih papira jeste sigurniji položaj

povjerioca, nego što je slučaj kod ostalih pravnih poslova. U sudskom postupku
povjerilac mnogo lakše i jednostavnije ostvaruje svoje potraživanje jer ne mora
dokazivati pravni osnov nastanka potraživanja. Držanje hartije je dovoljan
dokaz. 274 Prednost za dužnika je u tome što mu povjerilac vraća hartiju od
vrijednosti kada izvrši činidbu i tako ima vjerodostojan dokaz da je obavezu izvršio.
U literaturi se navode osnovne funkcije hartija od vrijednosti koje služe kao

instrumenti plaćanja - mjenica, ček; kao instrumenti dugoročnog kreditiranja -
obveznica ili kratkoročnog kreditiranja - mjenica, blagajnički i komercijalni zapis,
certifikat; kao instrumenti akumulacije kapitala - dionica, obveznica te kao
instrumenti robnog prometa - teretnica, prenosivi tovarni list, prevozna isprava kod
multimodalnog prevoza, špediterski tovarni list, skladišnica. Pored ovih, postoje i
drugi papiri kao što su trgovačka uputnica, robna uputnica, kreditno pismo, polica
o osiguranju, hipotekarno pismo, koji, u određenim pravnim sistemima, takođe,
imaju obilježja hartije od vrijednosti. 275 U novije vrijeme tradicionalni vrijednosni
papiri javljaju se u različitim varijantama kao što su: obveznice bez kupona,
obveznice vezane za indeks, hipotekarne obveznice, obveznice sa varijabilnom
stopom, dionice vezane za indeks i drugo. 276
Zbog njihove naročite važnosti nacionalna prava im pružaju posebnu zaštitu:

propisan je način izdavanja, kod nekih uz prethodno odobrenje državnog tijela za
hartije od vrijednosti (dionica, obveznica), oblik (forma), način korištenja, prenos
(transfer), postupak amortizacije u slučaju nestanka ili nesposobnosti za cirkulaciju,
te stroge sankcije (imovinske i krivične) protiv zloupotrebe i falsifikata.
U okviru ekonomskog značaja hartija od vrijednosti potrebno je spomenuti da

savremena kretanja karakteriše proces donošenja jedinstvenih standarda,
uputstava, direktiva i pravnih akata koji terba da ostvare dvostruku funkciju. Te
funkcije se ogledaju u: efikasnom korištenju hartija od vrijednosti i ostvarivanju
njihove efikasne zaštite. Posebna je napredak ostvaren u oblasti komunikacija
elektronskim putem uz upotrebu modernih informaciono-komunikacionih
273
Pobliže kod: Silvije Orsag, Vrijedonosni papiri, Revicon, Sarajevo, 2003.g. str. 86-91.
274
Prema anglosaksonskom pravu: svako ko, uz naknadu, prima ispravu u dobroj vjeri stice nad njom vlasništvo jer se
“consideration” pretpostavlja (prethodi mu “good consideration”). Inače, “consideration” je neki razuman razlog,
većinom određena protučinidba.
275
Vajner dr Zdenko: “Vrijednosni i drugi papiri robno-novčanog prometa”, Narodne novine, Zagreb, 1963, str. 300-
307.
276
Foley Bernard J.: “Tržišta kapitala”, Mate, Zagreb, 1993, str. 4.
315
tehnologija. Zahvaljujući tehničkom napretku i u ovoj oblasti se sve više razvija
poslovanje bez papira. 277
4. Bitni elementi (sastojci) hartija od vrijednosti
Da bi se jedna pisana isprava smatrala hartijom od vrijednosti, zakon predviđa

sljedeće obavezne sastojke (ZOO, čl. 235):
1) Oznaku vrste vrijednosnog papira, kako bi se znalo o kojem se papiru radi
(mjenici, čeku, akciji);
2) Firmu, odnosno naziv i sjedište ili ime i prebivalište izdavaoca hartije
(emitenta);
3) Firmu, odnosno naziv ili ime lica na koje hartija glasi, odnosno po čijoj
naredbi glasi ili oznaku da je papir na donosioca;
4) Tačno označenu obavezu izdavaoca koja proizlazi iz hartije od vrijednosti
(čekovnu ili mjeničnu sumu);
5) Mjesto i datum izdavanja hartije. Kada se hartija izdaje u seriji i serijski broj
te hartije (dionice, obveznice);
6) Potpis izdavaoca hartije, odnosno faksimil potpisa izdavaoca za hartije koje
se emituju u seriji.
Posebnim zakonom, kao što je slučaj u našem pravu gotovo sa svim hartijama
od vrijednosti, određeni su i drugi sastojci kao bitni (npr. za dionicu, obveznicu,
komercijalni zapis). Vrijednosni papiri mogu imati i nebitne elemente. Bitne
elemente, koji su zakonom određeni, svaki komad hartije od vrijednosti mora da
sadrži. Ako isprava ne bi sadržavala ma koji od njenih bitnih elemenata, ona tada
ne važi kao hartija od vrijednosti.
Kada se hartija od vrijednosti sastoji iz više dijelova (složeni papiri), zakonom

je određeno koje bitne elemente sadrži svaki od tih dijelova. Tako je za dionicu
određeno šta sadrži plašt (isprava o dionici), a šta kupon, odnosno talon.
II OSNOVNE TEORIJE O HARTIJAMA OD VRIJEDNOSTI
1. Postavljanje problema
Pravo iz hartije od vrijednosti je tako povezano sa hartijom da ono ne može

nastati bez pisane isprave, niti se ostvariti i prenositi. 278 Osnovno pitanje koje se u
teoriji postavilo jeste kada nastaje obligacioni odnos izdavanjem hartije od
vrijednosti, koji je momenat njegovog nastanka. Zapravo, da li je sastavljanje
pisane isprave dovoljno za postojanje konačne volje izdavaoca. Zavisno od
277
O ovim aspektima pobliže: Mr. Svetislav Milovanović, Savremene hartije od vrednosti, Službeni glasnik, Beograd,
1999.g.
278
ŠZO, Čl. 965.
316
trenutka nastanka teku pravna dejstva obligacionog odnosa i utvrđuju se potrebni
uslovi za sticanje vlasništva na hartiji. U zakonodavstvima postoje različita rješenja.
U vezi sa momentom nastanka obligacionog odnosa razvilo se više teorija, ali

su osnovne tri: teorija kreacije, teorija emisije i teorija ugovora. Druga shvatanja,
kao što su teorija poštenja, teorija pravnog privida, teorija delegacije, teorija
stipulacije, prvenstveno objašnjavaju prirodu mjeničnog odnosa, mada su se
prenosila i na ostale hartije od vrijednosti. Izložićemo stavove osnovnih teorija.
2. Teorija kreacije
Prema shvatanju ove teorije, obligacioni odnos nastaje jednostranim pravnim

poslom izdavanjem hartije od vrijednosti, kao pisane isprave. Jednostrana izjava
volje izdavaoca očituje se u činu izdavanja papira. Samo izdavanje obuhvata
sastavljanje (pisanje) i stavljanje potpisa na hartiju. Potpisivanje je završni čin
davanja jednostrane izjave volje. Za jednostrano obavezivanje izdavaoca samo je
to dovoljno, po mišljenju ove teorije. Obaveza izdavaoca je nastala samostalno i
nezavisno, voljom i radnjama izdavaoca, pa nije potrebno postojanje drugog
pravnog osnova ili akta povjerioca, korisnika papira. Za nastanak obaveze
izdavaoca nije, dakle, potreban i prijem hartije. Zato je u trenutku kreacije papira i
obaveze nužno da izdavalac ima sposobnost za obavezivanje.
Po shvatanju ove teorije, pravna dejstva tako stvorenog obligacionog odnosa

odgađaju se do momenta predaje hartije njenom sticaocu, odnosno povjeriocu iz te
hartije. Obavezu treba ispuniti povjeriocu koji je u trenutku izdavanja hartije samo
određen (glasi na ime) ili nije određen (glasi na donosioca). Međutim, u trenutku
izdavanja hartije i nastanka obaveze, isprava je kod izdavaoca i nije uručena
povjeriocu, kao korisniku prava. Za dejstvo obligacionog odnosa neophodno je
sticanje hartije, pojava povjerioca. Ova teorija uslovljava sticanje papira
savjesnošću povjerioca. Nesavjestan sticalac papira ne bi mogao postati vlasnikom
isprave niti bi mogao steći valjano pravo povjerioca (papir ukraden). Dobra strana
teorije kreacije, koja je bila dugo primjenjivana, jeste u tome što štiti imaoca prava
iz hartije od prigovora izdavaoca isprave da je hartija mogla biti protivpravno
puštena u promet. Teorijski posmatrano, odlaganje pravnih dejstava obligacionog
odnosa do momenta predaje hartije od vrijednosti, donekle, koriguje monističku
teoriju o pravnoj prirodi obligacija uopšte - kao jedinstva nastanka prava i obaveza.
3. Teorija emisije
I teorija emisije vidi u izdavanju hartije od vrijednosti jednostrani pravni posao i

osnov obvezivanja. Za razliku od teorije kreacije, ona smatra da obligacioni odnos
nastaje u momentu stavljanja papira u promet, opticaj. Stoga je neki autori
smatraju varijantom teorije kreacije jer samo pomjera momenat nastanka
obligacionog odnosa. Razlog za takvo shvatanje leži u činjenici što se izdavanje
hartije od vrijednosti ne završava činom njegovog sastavljanja i potpisivanja
(kreacije), nego puštanjem u promet (emitovanjem). Jednostrana volja izdavaoca
317
na obvezivanje završava se činjenicom stavljanja hartije u opticaj jer je tada
njegova volja konačna, a ne kada je papir potpisao. Odluka je pravno tek tada
donesena, kada se pojavio i povjerilac bez koga se ne može ostvariti pravo iz
hartije. Sve do tog trenutka (stavljanja u promet) izdavalac je mogao povući ili
izmijeniti sadržaj hartije, odnosno svoje obaveze. Kada je pustio hartiju u promet,
izdavalac je učinio sve što je u njegovoj moći i što se traži od njega za nastanak
obligacionog odnosa. S druge strane, postoji i prisustvo povjerioca pa se prava i
obaveze iz hartije mogu ostvarivati. Samo sastavljanje hartije, kao što uči teorija
kreacije, ne predstavlja gotovu (konačnu) jednostranu izjavu volje izdavaoca.
Sama teorija emisije pojavila se kasnije pod uticajem prakse gdje su uloge kod
izdavanja hartija podijeljene. Naročito u slučaju masovnih trgovačkih efekata
(akcija, obveznica). Jedno lice štampa, drugo potpisuje kao izdavalac, a treće vrši
distribuciju, stavlja u promet (banke, posebne institucije). Prigovara se teoriji
emisije da nije riješila neke ključne probleme. Izdavalac može staviti prigovore da
je hartija puštena u promet bez njegove volje i da njegova obaveza nije pravno
valjana. Ne pruža se pravna zaštita savjesnom sticaocu hartije od vrijednosti koji je
istu stekao dobronamjerno kada je hartija stavljena u promet bez volje izdavaoca ili
ranijeg imaoca papira (indosatara). Prema ovoj teoriji, nema obaveze izdavaoca ili
ranijeg imaoca pošto u ovom slučaju nema njegove volje.
4. Teorija ugovora
Teorija ugovora ili ugovorna teorija bitno se razlikuje od prve dvije. Dok teorija
kreacije i teorija emisije smatraju da obaveza iz hartije od vrijednosti nastaje
jednostranom izjavom volje izdavaoca, sa razlikama u momentu nastanka, ova
polazi od toga da obligacioni odnos nastaje ugovorom, kao dvostranim pravnim
aktom, odnosno voljnim radnjama izdavaoca i primaoca hartije od vrijednosti.
Otuda i naziv ove teorije. Po teoriji ugovora, obligacioni odnos nastaje u momentu
kada izdavalac preda hartiju njenom korisniku. Dok teorija emisije u faktu predaje
vidi izjavu volje izdavaoca, ovdje to nije slučaj. Pošto postoji izdavalac, kao dužnik i
ovlašteni primalac, kao povjerilac po hartiji, ta voljna predaja i voljni prijem
(sporazum) stvaraju dvostrani pravni akt - ugovor. Osnov nastanka obligacije jeste
ugovor koji je zaključen onda kada je između izdavaoca i primaoca izvršena
predaja i prijem hartije. Tada obligacioni odnos može proizvoditi pravna dejstva jer
su ispunjeni svi potrebni uslovi.
Dosljedno ugovornoj teoriji, ako bi neko lice došlo u posjed hartije bez predaje
od strane izdavaoca (ukradena, nađena), ne bi se smatralo nosiocem prava iz
takve hartije. Makar bilo savjesno. Obaveza iz hartije nije uopšte nastala jer nije
bilo voljne predaje hartije, nije zaključen ugovor.
Da bi se zaštitio savjesni pribavilac hartije od vrijednosti kada papir dospije u

promet bez volje izdavaoca, da bi izdavalac i tada bio obavezan, razvila se teorija
pravnog privida. Ona dopunjuje nedostatke prethodnih teorija. Obaveza izdavaoca
prema savjesnom sticatelju hartije od vrijednosti koju je stekao kada je ona izašla
318
iz ruke izdavaoca ili ranijeg imaoca, bez njegove volje, nije u izjavi volje (nema
ugovora niti jednostrane pravno valjane volje) nego u pravnom prividu. Naime,
stvaranjem hartije od vrijednosti izdavalac je stvorio vanjski pravni privid o
valjanom puštanju hartije u promet. Onaj ko je stvorio takav privid dužan je, po
zakonu, jamčiti bez obzira na njegovu volju, svakom savjesnom pribaviocu hartije
od vrijednosti. Pri izdavanju hartije, izdavalac mora računati na sopstveni rizik da
hartija može doći u promet i mimo njegove volje. 279 Shvatanje teorije pravnog
privida je u interesu pravne sigurnosti.
Teorija ugovora, iako starija, danas je pretežno zastupljena u njemačkoj

pravnoj literaturi, 280 a prihvaćena je i u anglosaksonskom pravu. Prema izričitoj
odredbi Zakona o obligacionim odnosima, obaveza iz hartije od vrijednosti “nastaje
u trenutku kada izdavalac hartiju od vrijednosti preda njenom korisniku” (ZOO, čl.
237). Isto rješenje prihvata i Zakon o vrijednosnim papirima - kada izdavalac preda
papir kupcu ili njegovom ovlaštenom zastupniku (ZOVP, čl. 10). Usvojena je teorija
ugovora 281 ili teorija emisije, 282 odnosno teorija kreacije, 283 zavisno od toga koji se
pravni značaj pridaje faktu predaje hartije od vrijednosti. Dosljedno iznesenim
shvatanjima (teorijama) i gramatičkom tumačenju zakonske odredbe (ZOO, čl.
237), slijedilo bi da je zakon prihvatio teoriju ugovora, što je opravdano kritikovano.
Sistemsko tumačenje zakona navodi na zaključak da su hartije od vrijednosti
jednostrane izjave volje jer su obrađene pod tim naslovom (Odjeljak 5 ZOO). Otuda
smatramo da zakonski pojam “predaja” hartije od vrijednosti može samo značiti
završni (krajnji) akt jednostrane izjave volje izdavaoca kada i nastaje obligacioni
odnos, a to znači prihvatanje teorije emisije.
Teorijske razlike nemaju i svoje praktično značenje. Utvrđujući princip da je

pravo (potraživanje) iz hartije od vrijednosti vezano za samu ispravu i da pripada
njenom zakonitom imaocu, zakon predviđa zaštitu savjesnog pribavioca (sticatelja)
hartije na donosioca. Savjesni pribavilac hartije od vrijednosti na donosioca, koja je
“izašla iz ruke njenog izdavaoca, odnosno njenog ranijeg imaoca, i bez njegove
volje” postaje zakoniti imalac te hartije i stiče pravo na potraživanje upisano u
ispravi (ZOO, čl. 239). U tome vidimo da se teoriji emisije pridodaje teorija pravnog
privida jer izdavalac, odnosno raniji imalac (indosatar), po zakonu, jemči
savjesnom pribaviocu hartije od vrijednosti na donosioca da će izvršiti obavezu u
njoj upisanu.
279
Radišić dr Jakov: “Obligaciono pravo”, Nolit, Beograd, 1979, str. 267.
280
Larenz Karl: “Lehrbuch des Schuldrechts”, II Band, München, 1977, str. 443 (prema Radišić, op.cit, str. 266).
281
Loza dr Bogdan: “Obligaciono pravo”, Sarajevo, 1981, str. 244.
282
Rastovčan dr Pavao - Luger-Katušić dr Jadranka: “Vrijednosni papiri - mjenica i ček”, Informator, Zagreb, 1985, str.
12.
283
Radišić dr Jakov, op.cit. str. 266.
319
III VRSTE HARTIJA OD VRIJEDNOSTI
Hartije od vrijednosti se mogu klasificirati po različitim kriterijima uzimajući u

obzir sve njihove karakteristike i specifičnosti. Uobičajeno je da se sistematizacija
vrši prema: ekonomskim funkcijama, osobinama izdavaoca hartije (emitenta), vrsti
inkorporisanog prava, načinu određivanja imaoca prava iz hartije (korisnika),
odnosu hartije sa osnovnim poslom, vrsti prihoda koje ona nosi (daje), načinu i
obimu izdavanja (emisije), načinu određivanja valute, vremenu dospjelosti, mjestu
284 285
plaćanja. Svaka od hartija se, dalje, može razvrstavati.
Izložićemo njihovu podjelu prema: sadržini prava koje je vezano za papir,

načinu kako je označeno lice (korisnik) ovlašteno iz papira i prema dospjelosti,
vremenu kada treba ispuniti obavezu iz hartije. Ostale podjele daće se u pregledu.
2. Hartije od vrijednosti prema sadržini prava
Prema sadržini inkorporisanog prava koje je utjelovljeno u hartiju, one se dijele

na: korporacione ili papire sa učešćem, stvarnopravne i obligacionopravne.
Zavisno gdje spadaju, papiri nose (daju) različit kvalitet prava.
2.1. Korporacione hartije
Korporacione hartije sadrže (daju) pravo članstva u nekoj korporaciji,

kompaniji tipa dioničarskog društva. Daju pravo učešća (participacije) u imovinskim
interesima društva (pravo na dividendu) i, po pravilu, na učešće u upravljanju
(pravo glasa). Zato se i nazivaju papiri sa učešćem, a nekada i ličnopravnim
papirima. Ti papiri reprezentuju ulog (kontribuciju) onoga ko ih je kupio (investitora,
imaoca papira), a taj ulog čini dio osnovne glavnice (osnovnog kapitala) dioničkog
društva. Pored prava na dividendu i prava glasa imalac papira, kao član društva,
može imati i druga prava (pravo prioriteta, pravo opcije i dr.). Dionica je tipičan
primjer ovih hartija.
2.2. Stvarnopravne hartije
Stvarnopravne hartije od vrijednosti sadrže neko stvarno pravo koje se može

koristiti samo na osnovu te hartije (založnica, skladišnica). Među ovim hartijama su
od naročite važnosti tzv. tradicione hartije. Predaja takvih hartija uključuje i predaju
predmeta navedenih u toj hartiji. To znači da prenos hartije vrijedi i kao prenos
svojine i ostalih stvarnih prava na predmetima naznačenim u toj hartiji. Predaja
hartije ima isto značenje, proizvodi iste pravne posljedice, kao da je izvršena i
284
Vajner dr Zdenko, op.cit. str. 45 i dalje.
O klasifikaciji hartija od vrijednosti pobliže: Dr. Vasiljević Mirko, Poslovno pravo, Udruženje pravnika u privredi,
285
Beograd, 2001.g. str. 830-837.
320
fizička predaja tih stvari. Pošto imalac takve hartije ima pravo da raspolaže robom
navedenom u njoj, te se hartije nazivaju i robnim, dispozicionim hartijama.
2.3. Obligacionopravne hartije
Treća vrsta hartija od vrijednosti su obligacione hartije čiji je sadržaj neka

tražbina. Najčešće je tražbina upravljena na novac, kao što je slučaj kod mjenice,
čeka, obveznice. Tražbina može biti upravljena i na neku drugu činidbu, naročito, i
po pravilu, na predaju stvari. I za obligacione hartije je karakteristično da se
izvršenje tražbine označeno u takvoj hartiji može tražiti samo na osnovu hartije.
Kod njih je spojen stvarnopravni element (pravo svojine na hartiju) sa
obligacionopravnim (tražbina označena na hartiji).
3. Hartije od vrijednosti prema nosiocu prava iz hartije
Po načinu kako je na hartiji naznačen ovlašćenik, nosilac (titular) prava iz

hartije, razlikuju se hartije od vrijednosti na donosioca, na ime i po naredbi (ZOO,
čl. 236). Na koga, zapravo, hartija može glasiti.
3.1. Hartije od vrijednosti na donosioca
Hartije od vrijednosti na donosioca su takvi papiri kod kojih je povjerilac, lice

koje može tražiti izvršenje obaveze upisane u ispravi, svaki njen savjestan držalac
(posjednik). Na ovim hartijama upisana je klauzula “na donosioca”. Za neke hartije
sam zakon određuje da su to hartije na donosioca pa klauzula i ne mora biti
upisana na hartiji. Nekada i trgovački običaj određuje da određena hartija glasi na
donosioca.
Hartije na donosioca predstavljaju najvažnije obligacionopravne papire i one

su za promet (transfer) najpodesnije jer njihov prenos nije povezan sa bilo kakvim
formalnostima. Stoga ih u poslovnom svijetu često nazivaju cirkulacionim papirima.
Sadržaj ovih hartija nisu samo tražbine (obligaciona prava) mada su najvažnije i
najčešće. Sadržaj mogu biti i članska prava, što imamo slučaj kod korporacionih
hartija (akcije na donosioca).
Za hartije na donosioca je karakteristično što je u njima naročito naglašen

stvarnopravni momenat jer se korisnik ne vidi iz hartije. Predajom hartije prenosi se
i pravo iz hartije. Za zahtjev da se ispuni obaveza dovoljno je imati u rukama
hartiju. Zbog toga i jeste ova hartija najpodesnija za promet, jer se njenom prostom
predajom (bez ikakvih drugih radnji) prenose i prava iz nje.
Za onoga ko drži u rukama hartiju na donosioca pretpostavlja se da je njen

vlasnik. Samo savjestan držalac može tražiti ostvarenje prava iz hartije, ali se za
svakog držaoca pretpostavlja da je savjestan.
321
Po sporazumu izdavaoca i imaoca hartije od vrijednosti na donosioca, može
se ova hartija pretvoriti u hartiju na ime. Može je izdavalac vezati za samo nekog
(određenog imaoca) i zabilježiti na takvoj hartiji da će radnju navedenu na hartiji
izvršiti samo tome licu. Takvo preinačenje hartije na donosioca u hartiju na ime
naziva se vinkulacijom. To se dešava kad imalac hoće da osigura svoje
potraživanje bojeći se da hartija ne dođe u ruke neovlašćenom licu i da je ono ne
zloupotrijebi. Mogu se sopstvenik ove hartije i njen izdavalac sporazumjeti da se
ova bilješka (vinkulacija) briše i tako opet hartija postane hartijom na donosioca. To
brisanje naziva se devinkulacijom.
Rđava strana ovih hartija je što su u prometu nesigurne. Izvršenje obaveze se

može tražiti samo od izdavaoca te hartije, jer su ostala lica koja su učestvovala u
prometu nepoznata i ne odgovaraju za obavezu iz hartije. Zakonitom imaocu
gotovo je nemoguće da ostvari pravo iz hartije na donosioca ako hartija nestane
(izgubi se, uništi se, bude ukradena). Kod dionica postoji i opasnost “preuzimanja”
(take over) kompanije jer uprava nema uvida u imaoce dionica.
3.2. Hartije od vrijednosti na ime
Hartije od vrijednosti na ime najčešće nazivaju rekta hartijama. Ostvarenje

prava iz hartije pripada licu koje je poimenično navedeno u hartiji. Nije, dakle,
ovlašćen iz ove hartije svaki njen imalac ili donosilac, nego samo onaj ko je upisan
na hartiji (ZOO, čl. 239).
U pogledu sposobnosti da služi prometu, hartija na ime je manje savršena i od

hartije na donosioca i od hartije po naredbi. Ova ograničena mogućnost cirkulacije
hartije na ime može biti i dobra strana za njenog izdavaoca. Omogućuje neke
posebne transakcije sa povjeriocem, pošto mu je poznat, a ima i širu mogućnost
upotrebe prigovora, jer je pravni odnos među njima neposredan.
Pravo iz hartije na ime, kao što je već rečeno, može se prenositi ustupanjem
(cesijom). I za ovu vrstu hartija od vrijednosti važi pravilo da je za ostvarenje prava
iz hartije potrebno posjedovati hartiju. To je neophodno, iako nije dovoljno -
potrebno je izvršiti upis na samoj hartiji, pismeno obavijestiti izdavaoca te da se
prenos upiše u registar izdavaoca, ako se on vodi (ZOO, čl. 246).
3.3. Hartije od vrijednosti po naredbi
Ovlašteno lice (povjerilac) po ovoj hartiji je lice koje je imenovano u hartiji, ali i
svako drugo lice za koje naredi u hartiji imenovano lice. One sadrže pored imena
povjerioca (remitenta) klauzulu “po naredbi”. Imenovano lice može prenijeti svoje
pravo iz hartije na nekog drugog, može narediti da se činidba izvrši tome drugom.
Pravo se prenosi indosiranjem (žirom), o čemu je već bilo riječi.
Za neke hartije od vrijednosti zakon određuje da su po naredbi, pa za njih nije

važno da li je na samoj hartiji napisana klauzula po naredbi. Kod hartija od
322
vrijednosti po naredbi može se, takođe, upotrijebiti rekta klauzula i time zabraniti
njihov prenos.
4. Hartije od vrijednosti prema dospjelosti
Prema roku dospjelosti, vremenu kada treba izvršiti činidbu iz hartije, one se
dijele na oročene, po viđenju i sa neodređenim rokom. Svaka hartija ima svoj rok
dospjelosti, samo je pitanje kako je on određen.
a) Oročene hartije od vrijednosti su takvi papiri kod kojih je rok dospjelosti

tačno određen i upisan na hartiji. U tom roku imalac hartije ovlašten je da traži
izvršenje činidbe, a dužnik je obavezan izvršiti. Rok dospjelosti može biti određen
na jedan od sljedećih načina: Tačno određenog dana (datuma) (“platite 30. jula
1998. godine”); Protekom određenog vremena od dana izdanja hartije (“platite
šest mjeseci od dana izdanja ove hartije”); Protekom određenog vremena od
nekog događaja (radnje) utvrđene u hartiji (“platite za tri mjeseca od podnošenja
ove isprave na uvid” ili “platite za tri mjeseca od podnošenja ove isprave na
akcept”).
b) Hartije od vrijednosti po viđenju (a vista) takve su kod kojih je dužnik
obavezan na izvršenje činidbe iz hartije čim mu je povjerilac prezentira (podnese,
predoči). Na papiru stoji klauzula o tome (“platite po viđenju”) ili (“platite na prvi
zahtjev”), odnosno ništa ne stoji u papiru, jer se po zakonu smatra da je izvršenje
obaveze po viđenju.
c) Hartije bez utvrđenog roka su one u kojima nije upisan rok dospjelosti, kada
se mora izvršiti činidba. Imalac ostvaruje svoje pravo o roku koji se ugovara
(skladišnica) ili se posebno utvrđuje nekim aktom (obveznica, dionica, komercijalni
zapis). Ostvarivanje prava može biti djelimično u određenim rokovima (godišnja
isplata dividende, godišnja isplata kamata kod obveznica).
5. Ostale vrste hartija od vrijednosti
Pored navedenih podjela, ovdje će se istaći još neke kako bi se stekla slika o
složenosti materije vezane za hartije od vrijednosti.
a) Razlikovanje hartija od vrijednosti prema predmetu obaveze sadržane u

papiru. Predmet obaveze može biti: neka stvar, pa se takve hartije nazivaju realnim
(stvarnim, robnim), kao što je slučaj sa konosmanom, založnicom, skladišnicom,
prenosivim tovarnim listom; može biti novac i tada se govori o novčanim hartijama
(mjenica, ček), mada se one dalje mogu dijeliti na papire za finansiranje
nekretnina, papire bezgotovinskog platnog prometa, hartije kreditnog prometa i dr.
b) Hartije od vrijednosti prema izdavaocu (emitentu). Razlikuju se javnopravne
286
i privatnopravne. Javnopravne izdaje država i za njih se kaže da su papiri sa
javnim povjerenjem (obveznica), a može ih izdavati opština, grad, okrug-kanton,
država. Privatnopravne hartije izdaju poslovni subjekti, banke i druge finansijske
286
Foley Bernard J. op.cit. str. 220.
323
institucije (dionica, komercijalni zapis, ček, mjenica). c) Hartije od vrijednosti se
razlikuju i prema prihodu (prinosu) koji donose imaocu papira. U tom smislu postoje
hartije koje: nose (daju) stalan prihod i nazivaju se investicionim hartijama
(obveznica), druge daju promjenljiv prihod (akcija, komercijalni zapis), a treće ne
donose nikakav prihod 287 (ček, skladišnica, teretnica).
d) Prema odnosu sa osnovnim poslom, povodom koga su izdate, hartije od
vrijednosti dijele se na apstraktne i kauzalne. Prve su nezavisne od osnovnog
posla, a kod drugih se vidi ta veza iz same hartije.
Kod apstraktnih osnova obaveze, osnovni posao se ne vidi i on je odvojen od

hartija. Hartija je mogla biti izdata radi isplate duga, predaje prodate robe,
izdavanja stvari predatih na čuvanje i dr. Iako osnovni posao ima nedostatke,
hartija će imati pravna dejstva, odnosno važiće. Imalac papira poziva se u sporu
samo na formalno ispravnu (urednu) ispravu. Ne mora dokazivati, niti se upuštati,
kako je nastala osnovna tražbina, niti da li je ona pravno valjana (ZOO, čl. 256).
Ekonomska i pravna svrha izdavanja hartije se vidi kod kauzalnih papira.

Zahtjev za izvršenje činidbe iz hartije je osnovan samo ako je pravno valjan
osnovni posao. Imalac hartije u sporu mora dokazati postojanje i valjanost
osnovnog posla. Ako zakon nalaže, i kod kauzalnih hartija mjerodavno je ono što je
upisano na njih, ne dokazuje se valjanost osnovnog posla (skladišnica po naredbi).
e) Postoje tradicione hartije, na osnovu kojih se može tražiti predaja stvari, i

dispozicione, na osnovu kojih se može raspolagati stvarima navedenim u hartiji.
Pošto hartija reprezentuje stvari, za sticanje svojine na stvari dovoljna je predaja
hartije (teretnica).
f) Prema načinu i obimu izdavanja, papiri se dijele na masovne i pojedinačne.
Masovne hartije se izdaju u velikom broju primjeraka (komada) u istom obliku.
Izdaju se u seriji. Svaki komad nosi određen serijski broj (“Serija A, kontrolni broj
00004”). Hartije koje se izdaju u seriji mogu glasiti na različite nominalne vrijednosti
(Serija A, nominala 20 KM, Serija B, nominala 50 KM, Serija C, nominala 80 KM).
Na zahtjev i o trošku imaoca te hartije se mogu sjediniti u jednu ili više, odnosno
podijeliti na više hartija koje glase na manje iznose. Ti manji iznosi hartija ne mogu
biti niži od najnižeg apoena hartije iz neke serije (ZOO, čl. 252).
Pojedinačne ili individualne hartije izdaju se za svaki slučaj pojedinačno. Za

svaki posao izdaje se posebna hartija (mjenica).
Masovne hartije od vrijednosti koje imaju tržišnu ili berzansku cijenu nazivaju
se trgovačkim efektima. Ta cijena je, po pravilu, viša ili niža od nominalne
vrijednosti, one koja je upisana na hartiji. Odlikuju se najvećim stepenom
zamjenljivosti (fungibilnosti), što omogućuje lakšu cirkulaciju i trgovanje. Dionica i
obveznica predstavljaju “osnovni materijal” tržišta kapitala, trgovačke efekte.
287
Simić dr Milić: “Vrijednosni papiri/hartije od vrijednosti”, Zbornik radova, Zavod za računovodstvo i reviziju, Sarajevo,
1996, str. 180.
324
IV PRENOS HARTIJA OD VRIJEDNOSTI
1. Uopšte o prenosu hartija od vrijednosti
Pošto su hartije od vrijednosti namijenjene cirkulaciji u prometu, njihova bitna

karakteristika jeste prenosivost, negocijabilnost (negotiable instruments). One se
mogu među poslovnim ljudima davati i uzimati umjesto novca ili, pod određenim
uslovima, umjesto robe. Da bi se ta osobina što lakše, brže, jednostavnije i
sigurnije izrazila, vrijednosni papiri se mogu prenositi na više načina i to:
ustupanjem (cesijom) kako se, inače, prenose potraživanja u obligacionom pravu,
prenose se i na poseban način karakterističan za ove instrumente, a to je
indosiranjem (indosmanom) i najzad, prostom predajom iz ruke u ruku (tradicijom).
2. Cesija
Cesija je ustupanje tražbine ugovorom između dotadašnjeg povjerioca

(cedenta) i trećeg lica (cesionara) koje tom cesijom postaje novi povjerilac. Cesijom
se, znači, mijenja povjerilac u tom pravnom odnosu.
Cesiji, razumije se, prethodi neki drugi, osnovni pravni posao (ugovor o prodaji
te tražbine, o poklonu te tražbine, o ispunjenju neke obaveze i sl.). Važno je da za
ovakav prenos ne treba nikakav pristanak dužnika. Ako je cesija punovažna,
dužnik je mora prihvatiti. Njega se ne tiče, odnosno za njega je svejedno ko mu se
javlja kao povjerilac. Za dužnika je važno što se kod prenosa cesijom primjenjuje
načelo da se njegov položaj ne može pogoršati.
Tražbina iz hartije od vrijednosti može se, takođe, cedirati. Kako ove tražbine
ne mogu biti ostvarene bez hartije i cesija je nepotpuna dok se cesionaru ne preda
hartija. Za punovažnost cesije hartije od vrijednosti potrebna je, dakle, i predaja
hartije. Na ovom se slučaju dobro vidi kako dolazi do izražaja značaj načela
inkorporacije, pravo iz hartije slijedi iz prava na hartiju.
Cesijom se prenose hartije na ime (ZOO, čl. 242). One se stoga i nazivaju
rekta hartijama (neprenosivim) jer se ne prenose na način karakterističan i
uobičajen za hartije od vrijednosti. Cesijom se mogu prenositi i druge hartije od
vrijednosti, a ne samo one koje glase na ime, no takav način prenosa je za te
druge hartije od vrijednosti izuzetan i rjeđi. Posebnim propisom može se odrediti da
se hartije od vrijednosti na ime prenose i indosamentom (ZOO, čl. 242, ZOVP, čl.
10).
Prilikom prenosa hartije od vrijednosti na ime cesijom vrše se sljedeće radnje:

na samoj hartiji upisuje se naziv, odnosno ime novog imaoca (stjecatelja), stavlja
potpis prenosioca hartije, obavještava izdavalac i vrši upis prenosa u registar te
hartije od vrijednosti, ako se on vodi. Bez pismenog obavještavanja i upisa u
registar (ako se vodi) prenos hartije od vrijednosti na ime ne može proizvoditi
325
pravna dejstva prema izdavaocu hartije (ZOO, čl. 246). Naznačene radnje traže se
i kod daljeg prenosa, kad hartiju ne prenosi sam izdavalac. Ovaj postupak pri
prenosu prava iz hartije od vrijednosti na ime traži se uvijek, bez obzira na to
prenosi li se hartija cesijom ili indosamentom.
Izdavalac hartije od vrijednosti na ime može zabraniti njen prenos. Izjava o

zabrani mora se upisati na samoj hartiji. Prenošenje ovih hartija može biti
zabranjeno i propisom (ZOO, čl. 249).
3. Prenos indosamentom (indosmanom)
Indosiranje je za hartije od vrijednosti specifičan, a i najčešći način prenošenja.

To je takav način prenošenja kada se na poleđini hartije zabilježi da ostvarenje
prava koje je pripadalo licu označenom na hartiji pripada, po njegovoj naredbi,
nekom drugom licu, onom koje je tom bilješkom na hartiji označeno. Prvobitni
ovlašćenik prenosi svoje pravo na drugo lice. Indosament se bilježi na samoj hartiji
tako da svako ko je dobije u ruke odmah vidi ko je povjerilac iz te hartije. Tako se
pravo iz ove hartije može, po naredbi svakog imaoca, prenositi dalje i na taj način
se stvara čitav niz indosamenata, stvara se lanac povjerilaca. Svaki prenosi pravo
iz hartije na svoga slijednika.
Indosamentom se prenose hartije po naredbi (order papiri). One glase na neko
lice (fizičko ili pravno) uz dodatak po naredbi (“platiti po naredbi N.N.” ili “predati po
naredbi N.N.” ili “platiti N.N.-u ili po njegovoj naredbi”). To znači da se činidba ima
izvršiti na zahtjev, po naredbi, onoga ko je upisan na hartiji kao nosilac prava, ili po
njegovoj naredbi nekome drugom.
Dužnik pri ispunjenju činidbe iz hartije po naredbi nije dužan, a ni ovlašćen da

ispituje osnov i valjanost prenosa. Za njega je dovoljna formalna urednost prenosa.
Ako je neprekidnost indosamenata formalno uredna, on je dužan da izvrši činidbu
označenu u hartiji svakom licu koje takvim nizom indosamenata dokaže da je
steklo pravo iz hartije (ZOO, čl. 248). Drugi mu dokaz ne treba.
Lica koja učestvuju u ovom poslu nazivaju se indosant i indosatar. Indosant je

dotadašnji imalac hartije, onaj koji prenosi hartiju. Indosatar je novi imalac, onaj na
koga se prenosi hartija. Svaki povjerilac (indosatar) stiče prava iz hartije
samostalno, neovisno od svoga prethodnika (indosanta). Stoga dužnik ne može
imaocu hartije stavljati druge prigovore osim onih koji proističu iz same hartije i iz
neposrednog odnosa sa sadašnjim imaocem.
Izjavom o prenosu indosant prenosi na indosatara pravo na hartiju sa svim

pravima iz hartije. Indosamentom se prenosi pravo onako kako je zapisano u
hartiji. To pravo može biti jače od prava koje je imao indosant. Naime, ako je
indosantu mogao isticati neke prigovore njegov dužnik iz hartije, ne može ih isticati
indosataru. Kod nekih hartija od vrijednosti pravno dejstvo indosamenta može se
sastojati, kad je tako određeno propisom, u posebnom jemstvu: indosant preuzima
326
jemstvo prema indosataru i prema svim docnijim sljednicima (licima na koja hartija
bude indosirana) da će činidba biti ispunjena.
Svakim indosamentom stvara se novi povjerilac, a dotadašnji povjerilac

postaje novi dužnik i tako ide dalje, dolazi do niza indosamenata (lanca
potpisnika). Kod nekih hartija, u nizu indosamenata svaki potpisnik jemči svim
docnijim potpisnicima, a svaki je takođe i povjerilac svih prethodnih potpisnika.
Postoji posebna vrsta solidarne odgovornosti dužnika: dužnik koji izvrši činidbu iz
takve hartije od vrijednosti stiče pravo da traži izvršenje te činidbe od svojih
prethodnika, od onih koji su indosirali hartiju prije njega.
Izdavalac odgovara samostalno za obavezu povodom koje je izdao hartiju od

vrijednosti. Njegova obaveza ostaje bez obzira na to što se hartija prenosila i koliko
se puta prenosila. Osnovna obaveza je na njemu. Svaki indosant odgovara svome
indosataru i preuzima jemstvo da će u slučaju daljeg prenosa hartije svaki docniji
indosant ispuniti obavezu iz te hartije. Odgovornost za obavezu leži na izdavaocu.
Svaki će indosant ispuniti obavezu iz hartije onom zakonitom imaocu hartije na
koga je prenio hartiju i tako će ići redom do njenog izdavaoca. Odgovara, kako je
rečeno, po nekim hartijama ne samo svom indosataru nego i docnijim indosatarima
u nizu indosamenata. Sve dok izdavalac hartije od vrijednosti ne izvrši obavezu iz
hartije, obaveza ne prestaje.
Prenos hartije od vrijednosti po naredbi može se zabraniti, ali je zabranu

potrebno upisati na samoj hartiji (“ne po naredbi”) ili stavljanjem slične klauzule
koja ima isto značenje. Zabranu može staviti sam izdavalac ili indosant. Takva
hartija prenosi se isključivo cesijom (ZOO, čl. 249).
Hartije po naredbi mogu se pretvoriti u hartije na ime. To se čini unošenjem na

hartiju odredbe “ne po naredbi”. Za hartije koje su po zakonu namijenjene prometu,
a to znači i prenošenju, potrebno je izričito staviti odredbu “ne po naredbi”, ako se
hoće da otkloni njihova osobina prenosivosti. Ako se, dakle, želi da postanu rekta
hartije. Ima, naime, hartija koje su po zakonu hartije po naredbi, napisala se ta
klauzula ili ne napisala (mjenica, ček). Postoje takođe i druge vrste hartija koje su
po zakonu rekta hartije, hartije na ime (skladišnica i konosman). Ako se želi da se
takve hartije učine lako prenosivim, da postanu hartije po naredbi, mora se to
izričito upisati u tu hartiju.
Indosament može biti puni, bjanko i na donosioca (ZOO, čl. 244).
Puni indosament je kad se na hartiji napiše odredba o prenošenju i firma,

odnosno naziv ili ime lica na koje se hartija prenosi (indosatar), potpis dotadašnjeg
imaoca hartije (indosanta), mjesto i datum prenosa. Vrlo često dodaje se i odredba
“po naredbi”.
Blanko indosament je takav prenos kada se na hartiji ne upisuje ime

indosatara. Dovoljan je i sam potpis indosantov na poleđini hartije od vrijednosti.
327
Upisuje se još mjesto i datum prenosa. Lice koje je steklo hartiju blanko
indosamentom može je dalje prenositi blanko ili punim indosamentom. Razumije se
da može, kao i svaki drugi imalac hartije od vrijednosti, tražiti ispunjenje činidbe iz
hartije. U tom slučaju, potrebno je samo da upiše naziv, odnosno svoje ime iznad
potpisa indosanta, na prazno (blanko) mjesto. Blanko indosament naziva se u
poslovnom svijetu još i otvorenim žirom.
U slučaju prenosa na donosioca, umjesto imena indosatara, stavlja se riječ

“donosiocu”. Indosament na donosioca važi kao blanko indosament, pa sve što je
rečeno o blanko indosamentu odnosi se i na indosament na donosioca. Dalji
prenos može se vršiti prostim ustupanjem, predajom hartije drugome, a može i
punim indosamentom. Propisom može biti određeno za neke hartije od vrijednosti
da se ne mogu prenositi indosamentom na donosioca.
Pri indosiranju hartija od vrijednosti ne može se postavljati nikakav uslov.

Obaveza iz hartije od vrijednosti ostaje uvijek onakva kako je upisana u hartiju
prilikom njenog izdavanja. Ako bi indosant ili ma ko drugi stavio neki uslov u
indosament, smatra se kao da uslova i nema, kao da to nije napisano.
Indosirati se mogu sva prava iz hartije od vrijednosti, a ne samo neka.

Djelimični indosament je ništav (ZOO, čl. 244).
4. Prenos predajom (tradicijom)
Predajom hartije, prostom predajom iz ruke u ruku (tradicijom), prenose se

prava iz hartije na donosioca (ZOO, čl. 241). Povjerilac iz hartije na donosioca je
svaki onaj ko drži tu hartiju. Nije potrebno nikakvo upisivanje na hartiji ni
obavještavanje dužnika o prenosu. Dužnik je dužan izvršiti obavezu svakom ko mu
pokaže hartiju i zatraži izvršenje činidbe iz hartije. Zato takva hartija i jeste hartija
na donosioca. Izvršava se onom ko je donese, nema imena korisnika. Izuzetno,
ova hartija može da sadrži i ime korisnika, ali je u tom slučaju napisana i klauzula
“ili donosiocu” (“platiti po naredbi N.N-a ili donosiocu”). Pošto se ne zna korisnik,
povjerilac (imalac hartije na donosioca) mora ići izdavaocu jer je on poznat, ima
njegov potpis na hartiji, i tražiti ispunjenje. Tipična hartija na donosioca je ček (ZČ,
čl. 5).
V PRESTANAK PRAVA IZ HARTIJA OD VRIJEDNOSTI
Prava i obaveze iz hartije od vrijednosti prestaju prema opštim pravilima o

prestanku obligacija i specijalnim pravilima vezanim za hartije.
328
1. Prestanak prema opštim pravilima
Prava iz hartije od vrijednosti prestaju, po pravilu, na jedan od načina na koji

prestaju (gase se) obligacije uopšte, jer je odnos povodom hartije od vrijednosti po
svojoj prirodi obligacioni. Tu dolazi u obzir: izvršenje činidbe na koju glasi hartija
(isplata mjenice, izdavanje stvari kod konosmana i skladišnice), zastarjelost prava,
oproštaj duga, novacija, kompenzacija, konfuzija (sjedinjenje).
2. Specijalni načini prestanka prava
Prava iz hartije od vrijednosti prestaju poništenjem papira s obzirom na načelo

inkorporacije.
Prava prestaju otkupljivanjem hartije od vrijednosti što se često čini kod

korporacionih hartija (dionica). Otkupom prestaje da važi hartija, a time i prava iz
hartije. Najčešće se koriste ovi načini otkupa: vrši se izvlačenje (žrijebanje) brojeva
i vlasnicima onih hartija čiji brojevi budu izvučeni isplaćuje se vrijednost hartije;
izvlačenje se vrši po lutrijskom sistemu i sopstvenicima se isplaćuje pored
vrijednosti hartije i određen iznos (premija); nastupom određenog roka vlasnicima
hartija se jednostavno isplaćuje vrijednost hartija.
Sudska amortizacija hartije od vrijednosti dolazi u obzir kad je hartija

288
izgubljena, ukradena, oštećena ili na bilo koji način nestala. Amortizacija se
može tražiti za hartije koje glase na ime ili po naredbi. Sud će u vanparničnom
postupku donijeti rješenje koje, kada postane pravosnažno, zamjenjuje poništenu
ispravu (ZOVP, čl. 230). Na osnovu sudskog rješenja imalac poništene hartije
može tražiti: ispunjenje obaveze koja je proizlazila iz poništene isprave ili
zahtijevati od izdavaoca da se, na trošak imaoca, izda nova isprava. Na osnovu
amortizovane hartije (mjenice, čeka) ne mogu se ostvarivati nikakva prava. Za
neke hartije od vrijednosti nije uopšte dozvoljeno vođenje amortizacionog
postupka, što, po pravilu, vrijedi za lutrijske hartije i one koje glase na donosioca a
plative po viđenju.
Za pojedine papire zakon može odrediti da se na osnovu sporazuma stranaka

izvrši proglašenje hartije za nevažeću (mortifikacija). Privatnopravni postupak
mortifikacije mora biti zakonom dozvoljen za određenu hartiju, a zasniva se na
sporazumu dužnika i povjerioca iz hartije.
Ako je određena hartija (isprava) oštećena u toj mjeri da je nepodobna za

promet (cirkulaciju), a njena istinitost i sadržina se mogu tačno utvrditi, imalac te
hartije može tražiti izdavanje nove isprave. Izdavalac hartije će izdati novu ispravu
na trošak imaoca hartije, a oštećena isprava se vraća izdavaocu.
288
Henn Harry G: “Law of corporations and other business enterprises”, West Publishing Co. St. Paul, 1970, str. 335.
329
330
GLAVA DRUGA
MJENICA
I POJAM I FUNKCIJE MJENICE
1. Pojam mjenice
Savremeni zakoni o hartijama od vrijednosti ili mjenici obično ne daju definiciju

mjenice, nego umjesto toga, sadrže odredbe o tome koje sastojke mora imati
isprava da bi se smatrala mjenicom, kao i druge uslove koje isprava mora da
ispunjava. Na osnovu zakonskih rješenja može se konstruisati i odrediti pojam
mjenice. Mjenica je, u modernom pravu, hartija od vrijednosti kojom jedno lice daje
bezuslovno obećanje da će isplatiti određenu svotu novca samo ili kojom izdaje
bezuslovan nalog drugom licu da ono, u određeno vrijeme i na određenom mjestu,
isplati određenu (upisanu) svotu novca licu naznačenom na toj hartiji ili isplati
trećem licu za koje ono to naredi. Ovakvo određenje mjenice odgovara
kontinentalnim pravnim sistemima. Kao i svaka hartija od vrijednosti, i mjenica je
pisana isprava izdata u zakonom propisanoj formi. Mora biti pismeno sačinjena jer
je strogo formalna isprava čiju sadržinu određuje zakon.
Iz navedene sintetičke definicije mjenice proizlazi sljedeće. Izdavalac može

uzeti na sebe obavezu da sam isplati mjeničnu svotu u kom slučaju daje
bezuslovno obećanje i tada se radi o sopstvenoj (vlastitoj, solo) mjenici. Isto tako,
izdavalac mjenice može dati bezuslovan nalog drugom licu da ono isplati mjeničnu
svotu kada se govori o trasiranoj (vučenoj, trata) mjenici. Osnovno razlikovanje
mjenica je, kao što se vidi, prema tome ko plaća mjeničnu svotu sam izdavalac ili
drugo lice, po naređenju izdavaoca. I to su osnovne vrste mjenice. Postoje i druge
o kojima će biti riječi kasnije (bjanko, kreditna, cirkulaciona, komisiona, rekta i dr.).
Pojmovno određenje mjenice jasno pokazuje da se radi o jednostranoj izjavi

volje izdavaoca i pisanoj ispravi u koju je inkorporirano (utjelovljeno, utisnuto)
određeno obligaciono pravo (potraživanje). To pravo se odnosi na isplatu mjenične
svote koja je naznačena (upisana) na samoj mjenici. Kako se radi o obligacionom
odnosu (jednostranom pravnom poslu), nasuprot prava stoji obaveza (izdavaoca ili
drugog lica) na isplatu mjenične sume. Pravne teorije koje su izložene ranije vrijede
i za mjenicu. Može se reći da su one nastale, prvenstveno, radi objašnjenja
momenta nastanka mjenično-pravne obaveze. Razlog leži u činjenici što je mjenica
već odavno postala hartija - model za druge vrijednosne papire, posebno
obligacione.
Mjenično pravo je skup pravnih pravila kojima se regulišu mjenični poslovi i

odnosi lica koja te poslove obavljaju. U nacionalnim pravima najznačajniji izvor
jeste zakon. U našem pravu osnovni izvori su Zakon o mjenici (ZM) i Zakon o
obligacionim odnosima (ZOO). U ranom srednjem vijeku, kada se mjenica i
331
pojavila, isključivi pravni izvor bili su trgovački običaji. Kao što je već rečeno, u
materiji mjeničnog prava izvršena je unifikacija pravila na međunarodnom planu.
2. Ekonomske funkcije mjenice
Mjenica spada među najinteresantnije hartije od vrijednosti, pa je njen značaj u

unutrašnjem i međunarodnom prometu izuzetan. Zahvaljujući njenim osobinama, a
posebno prenosivosti (negocijabilnosti), mjenica može zadovoljiti mnoge
ekonomske ciljeve. Zadržaćemo se ukratko na njenim ekonomskim funkcijama jer
se opširnije uči u ekonomskim disciplinama koje se bave finansijskim tržištima.
Tradicionalno, mjenica služi kao sredstvo plaćanja na području platnog

prometa jer se pomoću nje vrši doznaka novca, bezgotovinsko plaćanje. U
unutrašnjem prometu danas ju je, u dobroj mjeri, zamijenio ček. Međutim, u
međunarodnom prometu inostrana mjenica predstavlja oblik deviznog plaćanja. U
modernom prometu mjenica se rjeđe pojavljuje kao sredstvo jednog plaćanja
(gašenja jedne obaveze), nego zahvaljujući svojoj negocijabilnosti putem
indosamenta, ona omogućava gašenje niza obaveza.
Danas je prisutnija uloga mjenice kao kreditnog sredstva kod osiguranja

potraživanja ili odobravanja kratkoročnog kredita. Kod robnih kredita, kupac
akceptira mjenicu do visine kredita, koju je na njega prodavac (davalac kredita)
vukao i tako davalac kredita stiče mogućnost vođenja mjeničnog spora
(ograničenost prigovora, kratki rokovi). Sigurnost je još veća ako je mjenica
snabdjevena potpisima i drugih lica. Pored toga, mjenični povjerilac može
eskontovati svoje nedospjelo mjenično potraživanje kod banke i tako dobiti prije
gotov novac (umanjen za iznos kamate od dana eskontovanja do dospjelosti
mjenice). Banka tako vrši kratkoročna ulaganja kapitala koja su obezbijeđena
mjenicom. Banka kasnije može reeskontovati mjenicu i time zaraditi (razlika
između eskontne i reeskontne kamatne stope - reeskontna redovno niža, a i
obračunava se za kraći period). Kao što se vidi, mjenicom je vršeno mobilizovanje
kapitala (kredita) kroz eskontni kredit. Osim ovoga, mjenica je mogla da se
upotrijebi kao zaloga (mjenični lombard).
Mjenica se može koristiti i kod čistih finansijskih transakcija kreditnog

karaktera (finansijska ili kreditna mjenica). Najčešće se radi o akceptnom kreditu.
Umjesto da banka svome klijentu dadne kredit, ona to obezbjeđuje kod drugih
poslovnih subjekata, putem svoje bankovne veze, s tim što akceptira tako izdatu
mjenicu (akceptni kredit). Inače, bankarski akcept se koristi i kod plaćanja izvozno-
uvoznih poslova po osnovu neopozivog dokumentarnog akreditiva.
Već je rečeno da mjenica služi i kao sredstvo obezbjeđenja tražbine, bilo kao
mjenični lombard ili jemstvo. Isključivo kao sredstvo obezbjeđenja služi kod
kreditnih potraživanja (osiguranje kredita), kao bjanko akceptirana mjenica. Može
služiti i u svrhu polaganja kaucije (kauciona mjenica), a izdaje se kao bjanko,
akceptirana i rekta mjenica.
332
I na kraju, mjenica predstavlja sredstvo kratkoročnog ulaganja novčanog
kapitala. Kupovina nedospjelih mjeničnih potraživanja je česta pojava u tržišnim
ekonomijama gdje se zarada ogleda u eskontu. Iako je mjenica individualni
(pojedinačni) papir od vrijednosti, ona spada u grupu berzanskih hartija i zajedno
sa obveznicom predstavlja značajan izvor finansiranja poslovnih subjekata. 289
Trasirana (vučena, trata) mjenica je u daleko većoj upotrebi pa će biti i

detaljnije obrađena u narednim izlaganjima koja se odnose na sastojke (bitne i
nebitne) te mjeničnopravne radnje.
II SASTOJCI (ELEMENTI) MJENICE
1. Teorija omisije
Mjenica je pismena isprava koja ima određen sadržaj kao i svaka hartija od
vrijednosti. U pogledu vremena kad pojedini elementi treba da budu uneseni u
ispravu, da bi ona imala karakter mjenice, postoje različite teorije. Prema starijoj
teoriji, teoriji jedinstvene radnje (unitu actu), svi elementi moraju postojati, biti
uneseni, u času stvaranja mjenice. U protivnom, isprava nema obilježja mjenice.
Svi podaci (elementi) unose se istovremeno, jednim rukopisom i mastilom. Ovakvo
shvatanje ne odgovara potrebama savremenog prometa.
Moderna teorija o mjenici (teorija omisije, propuštanja) stvorena je prema

potrebama trgovačkog prometa i bankarske tehnike. Inače, bankarska tehnika,
pored zakonskih i drugih pravila, ima veliki uticaj na način vršenja “tradicionalnih
finansijskih usluga” u koje spadaju i poslovi vezani za mjenicu. Cilj teorije omisije
jeste da se omogući potrebni elasticitet u mjeničnom saobraćaju uz očuvanje
pravne sigurnosti. Stoga ona dopušta da se svi mjenični elementi ne moraju unijeti
u pismenu ispravu u času sastavljanja mjenice. Dopušteno je, dakle, sukcesivno
dopunjavanje (upisivanje) mjenice onim elementima koje je njen izdavalac
propustio unijeti prilikom izdavanja. Radi očuvanja pravne sigurnosti teorija omisije
ističe dva momenta: prvi, svi sastojci mjenice koje zakon zahtijeva moraju biti
uneseni u ispravu u momentu podnošenja mjenice na isplatu, i drugi, postoji
pravna pretpostavka da je izdavalac ovlastio svakog savjesnog imaoca mjenice da
upiše u ispravu neki od elemenata koji nedostaje, a po zakonu mora postojati. U
momentu predaje mjenice, koja se daje kao sredstvo obezbjeđenja za buduća
potraživanja, nije uvijek moguće precizno odrediti sve elemente (mjeničnu svotu,
rok dospjelosti i dr.). Obaveza je imaoca mjenice da ispuni potrebne sastojke
najkasnije u momentu podnošenja isprave na plaćanje, saglasno ugovoru sa
izdavaocem, u protivnom, neće biti savjestan. Teorija omisije dala je mogućnost
postojanja bjanko (blanko, bjelice) mjenice koja se dosta koristi u trgovačkim i
finansijskim transakcijama. Zakon o mjenici prihvata teoriju omisije.
289
Kod nefinansijskih korporacija u SAD od 1982. do 1988. god, u kategoriji eksternih izvora kapitala, obveznice i
mjenice ucestvuju sa 19,6%, a krediti sa 13,7% - prema Bernard J. Foley, op.cit. str. 9.
333
2. Bitni sastojci (elementi)
2.1. Uopšte o bitnim elementima mjenice
Trasirana (vučena, trata) mjenica sadrži sljedeće bitne elemente (ZM, čl. 3):
a) označenje u slogu isprave da je to mjenica;
b) bezuslovan nalog da se isplati određena svota novca;
c) ime, odnosno naziv, firma onoga koji treba da plati (trasat);
d) označenje kad treba da plati (dospjelost);
e) mjesto gdje treba platiti;
f) ime, odnosno naziv, firma onoga kome treba platiti, ili po čijoj naredbi treba
platiti (remitent).
g) dan i mjesto izdavanja mjenice i
h) potpis onoga ko je izdao mjenicu (trasant).
U pravnoj teoriji, neki autori dijele bitne elemente mjenice na opšte,

personalne, geografske i kalendarske. Opšti su naziv da je to mjenica i nalog za
isplatu; personalni su ime trasata, ime remitenta i potpis trasata; geografski su
mjesto izdavanja i mjesto plaćanja mjenice; a u kalendarske elemente mjenice
290
ubraja se datum izdavanja i rok dospjelosti mjenice.
2.2. Oznaka u tekstu da je isprava mjenica
Naziv “mjenica” mora biti napisan u tekstu same isprave još u času kad se ta
isprava izdaje, i to na jeziku na kojem je isprava izdata. Naziv “mjenica” potrebno je
upisati da bi potpisnik i svaki onaj ko dobije ispravu u ruke znao šta potpisuje,
odnosno o kakvoj se ispravi radi. Ako taj naziv ne bi bio upisan u ispravu, takva
isprava ne bi se smatrala mjenicom. Mogla bi to biti obična građanskopravna
obligacija.
U praksi se, gotovo isključivo, upotrebljava mjenični blanket, koji izdaje država
ili neka ovlaštena organizacija, i taj je blanket cio štampan na zvaničnom jeziku sa
stalnim elementima, a za ono što je promjenljivo ostavljeno je prazno da se popuni.
U stalne elemente koji su odštampani na mjeničnom blanketu spada i naziv
“mjenica”. Naziv mora biti upisan u samom slogu, tekstu. Po našem zakonu, ne
može biti upisan kao naslov. Razlog tome bi bio da se izbjegne falsifikovanje, pošto
se nove riječi teže mogu unositi u tekst, a lakše u naslov. Ovaj elemenat
neophodan je u kontinentalnim pravima. Po anglosaksonskom pravu, mjenica je
hartija po naredbi (bill on order) i nije nužno da u ispravi bude sadržan i naziv
“mjenica”.
290
O pojedinim elementima mjenice kao i o načinu popunjavanja pojedinih vrsta mjenice pobliže: Doc. dr. Veljko
Trivun, Vedad Silajdžić, Fatima Mahmutćehajić i mr. Zinka Grbo Praktikum poslovnog prava, Izdavačka djelatnost
Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo 2003.g. str. 588-628.
334
2.3. Bezuslovan nalog da se isplati određena svota novca
Ovaj elemenat sastoji se iz tri dijela: naloga za isplatu, bezuslovnosti toga

naloga i oznake svote novca.
Isplata mjenične svote ne može se ničim uslovljavati. Mjenica je hartija od

vrijednosti koja u sebi utjelovljuje tražbinu na određeni iznos novca i, ako bi se za
isplatu postavljao neki uslov, mogli bi se činiti prigovori o neispunjavanju uslova i
time bi tražbina iz mjenice bila neizvjesna. Po anglosaksonskom pravu, naredba za
isplatu, a samim tim i mjenična obaveza, može biti vezana za ispunjenje nekog
uslova (“platite uz podnošenje tovarnog lista”). Ona se zove neoperativnom
mjenicom.
Pitanje je kako mora biti naznačena mjenična svota i mora li biti naznačena po
vrsti i količini novca. Na prvom mjestu, naredba mora da glasi na sumu novca. Ne
može biti potraživanja stvari. Vrsta novca treba da bude naznačena, ako to i nije
učinjeno, pretpostavlja se da isplatu treba izvršiti u onoj vrsti novca koji ima
zakonski tečaj u mjestu plaćanja. Što se tiče naznačenja količine novca, obično se
navodi svota i brojem i slovima. Kod nas se iznos brojem piše desno gore izvan
teksta, a slovima u tekstu mjenice. Nije svuda tako. Zakon ne određuje to mjesto i
o tome važi običaj. U Engleskoj i u SAD, iznos brojevima piše se u gornjem lijevom
uglu, u Francuskoj uz potpis trasanta.
Pri upisivanju iznosa novca brojem i slovima može doći do neslaganja. Iznos
može biti napisan i slovima i brojem više od jedanput. Zatim može biti neslaganja
između svote napisane cifrom i slovima. U slučaju ovog nepodudaranja, zakon je
dao pravila kako se sukob rješava (ZM čl. 8). Kod neslaganja svote napisane
slovima i brojem - vrijedi svota napisana slovima. Ako je u mjenici naznačeno više
različitih svota, bilo slovima, bilo brojevima - važi najmanja svota. Ako je u mjenici
ispisano više različitih svota i slovima i brojevima - tada važi ona najmanja svota
koja je napisana slovima. Neke zemlje dozvoljavaju u mjenici i alternativno
naznačenje valute (“platite 100 USD ili 1.600,00 KM”).
2.4. Ime trasata
Navođenje u mjenici imena onoga ko treba da plati (trasata) bitan je elemenat,

jer imalac mjenice valja da zna ko treba da mu isplati mjeničnu svotu, da zna ko
mu je dužnik. Kod vučene mjenice ime trasata mora biti navedeno u mjenici i
obično stoji u donjem lijevom uglu.
Na mjenici može biti navedeno više trasata. Da li ovu ulogu mogu imati
kumulativno ili alternativno - zakon izričito ne govori. Teorija prihvata oba rješenja.
Mjenica sa više trasata nije rijetka pojava u međunarodnom mjeničnom saobraćaju.
Dešava se da neko ima u inostranstvu dvije ili više banaka koje plaćaju za njega.
Kad takvo lice kao izdavalac mjenice ne zna sigurno ima li pokrića kod neke banke,
ili ne zna kod koje mu je banke veće pokriće, ili kad kod jedne banke nema
335
dovoljno pokrića, vući će mjenicu na obje banke kao trasate. To može biti
alternativno, a može i kumulativno. Ako se mjenica vuče kumulativno, banka kojoj
se imalac mjenice obrati prihvatiće mjenicu do iznosa pokrića, a za ostatak će se
imalac mjenice obratiti drugoj banci. Kad takva firma ne zna sigurno ima li uopšte,
ili ima li kod banke dovoljno sredstava koja mu služe kao pokriće, vući će mjenicu
alternativno na obje banke. Inače, trasat može biti svako lice koje po propisima
građanskog prava, može primati obaveze, dakle, svako poslovno sposobno lice.
2.5. Ime remitenta
Ime, odnosno naziv povjerioca, lica kome treba isplatiti mjeničnu svotu, mora
biti navedeno u mjenici. Na istoj mjenici može biti navedeno više remitenata i to
kumulativno ili alternativno. Takvo označavanje ne unosi u mjenični odnos nikakvu
neizvjesnost. Ako su remitenti navedeni alternativno, isplatiće je dužnik onome ko
mu mjenicu podnese na isplatu. Ako su remitenti označeni kumulativno, onda bi
svoja mjenična prava mogli ostvarivati, smatramo, samo zajednički, pa bi i isplatu
mogli tražiti svi zajedno. Međusobni odnos takvih remitenata je građanskopravne
prirode i, po pravilu, bio bi određen njihovim međusobnim sporazumom.
U kontinentalnom zakonodavstvu, pa i u našem, za razliku od

anglosaksonskog, mjenica nije hartija na donosioca i zato remitent mora biti
naveden u mjeničnom pismenu. Remitent može biti fizičko i pravno lice. Prilikom
upisivanja imena remitenta, uz ime, odnosno uz naziv pravnog lica, nije neophodno
stavljati bližu adresu, zanimanje, vrstu poslovanja i sl, ali bi trebalo to učiniti. Iako to
zakon ne traži, adresa je ipak potrebna, jer ako je mjenica prenošena, a dođe do
protesta ili tužbe, valjaće se obraćati i remitentu, pošto je i on regresni dužnik.
2.6. Potpis izdavaoca mjenice (trasanta)
Kako je mjenica obligacija, sasvim je prirodno da na njoj mora biti potpis

onoga ko je izdaje. Dužnik mora potpisati obavezu kada je već propisana pismena
forma. U času izdavanja mjenice, trasant je jedini dužnik po toj mjenici i razumljivo
je da je on mora i potpisati i time dati izjavu da preuzima mjeničnu obavezu.
Pošto se trasant potpisom obavezuje, mora imati poslovnu sposobnost u času

izdavanja mjenice, u momentu kad je potpisuje. Kad je trasant pravno lice, pored
potpisa ovlašćenih lica na mjenici mora biti ispisana i firma, odnosno naziv pravnog
lica. Po pravilu se stavlja štambilj. Mjenica mora biti potpisana onako kako je
registrovano da se to pravno lice potpisuje.
Na istoj mjenici može biti označeno i više lica za trasante (satrasanti). Po

prirodi položaja trasantovog u mjenici, razumljivo je da satrasanti mogu biti samo
zajednički (kumulativni) dužnici i da nema smisla da budu označeni alternativno.
Svi su zajednički dužnici. Imalac mjenice može (u regresnom postupku) tražiti od
svakog od njih isplatu cijelog mjeničnog iznosa, a može i od svih kao zajedničkih
336
dužnika. Međusobni odnos satrasanata nije mjeničnopravne prirode, nego
građanskopravne.
2.7. Označenje dospjelosti
Dospjelost je vrijeme kad se mjenica ima isplatiti, vrijeme kad mjenična svota
dospijeva za isplatu. Rok dospjelosti se mora naznačiti na mjenici, jer je to njen
bitni sastojak. No ako se ne naznači, mjenica ipak važi, a zakonska je pretpostavka
da je to mjenica po viđenju (ZM, čl. 4, st.2). Rok dospjelosti ne može se odrediti
van mjenice.
Rok dospjelosti kod mjenice može biti određen na jedan od ova četiri načina
(ZM, čl. 34):
a) Mjenica sa dospjelošću na određeni dan, dnevna mjenica, kalendarska
mjenica (Tagwechsel, lettre de change a jour five). Ova mjenica glasi: “1. juna
2002. god. platite...” Rok dospjelosti je određen tačno datumom, fiksan je.
Dopušteno je, umjesto fiksno određenog dana, dospjelost označiti i uobičajenim
izrazima koji pokazuju tačno o kom se danu radi. To su: “početkom mjeseca” ili
“primo”, “polovinom mjeseca” ili “medio”, “krajem mjeseca” ili “ultimo”. To znači prvi
dan u mjesecu, petnaesti dan u mjesecu i posljednji dan u mjesecu (ZM, čl. 38).
Kada je mjenica plativa na određeni dan u mjestu u kome ne vrijede isti kalendar
koji vrijedi u mjestu izdavanja, onda se smatra da je dan dospjelosti po kalendaru
koji vrijedi u mjestu plaćanja (ZM, čl.38, st.1).
b) Mjenica na određeno vrijeme od izdanja (Dato wechsel, lettre de change a
date). Dospjelost ovakve mjenice je određena protekom na mjenici naznačenog
vremena od njenog izdanja. Ta mjenica glasi: “platite šest mjeseci od danas” ili “tri
mjeseca a dato platite za ovu mjenicu...” ili “pola godine od izdanja ove mjenice
platite...” Važno je naznačiti, ma kojim izrazom, da se plaća od dana izdanja
mjenice, da ne bi došlo do zabune od kada treba računati protek roka. Moglo bi se,
inače, kad to ne bi bilo naglašeno, uzeti da se vrijeme računa od dana podnošenja
na akcept, odnosno na viđenje. Vrijeme se računa onako kako određuje
građansko pravo (ZOO, čl. 77). Kada se mjenica plativa na određeno vrijeme od
dana izdavanja trasira iz jednog mjesta na neko drugo mjesto i kad u tim mjestima
ne vrijede isti kalendari, onda se dan izdavanja dovodi na dan koji mu odgovara u
kalendaru koji vrijedi u mjestu plaćanja, pa se prema tome određuje dospjelost
(ZM, čl.38, st.2).
c) Mjenica po viđenju (Sichtwechsel, lettre de change a vue). Mjenica po
viđenju dospijeva kad god se podnese na isplatu. Trasant je dužan isplatiti kad god
mu je imalac podnese u okviru zakonom predviđenog roka.
Mjenica po viđenju obično glasi: “po viđenju platite za ovu mjenicu...” ili “platite
čim se ova mjenica podnese na isplatu” ili “pri podnošenju na isplatu platite...” ili
“kad imalac ove mjenice zahtijeva platite...” i sl. Zakon ipak određuje krajnji rok u
kome se mjenica po viđenju mora podnijeti na isplatu. To je godina dana od
izdanja. Ovaj rok podnošenja na isplatu može trasant skratiti ili produžiti da traje
duže od godinu dana. Može ga odrediti i svaki indosant, ali samo na kraće vrijeme
od godine dana (ZM, čl. 35). Takva mjenica po viđenju kod koje je određen krajnji
337
rok podnošenja na isplatu glasila bi: “platite po viđenju, a najdalje 20. juna 2002.
godine” ili “platite po viđenju, ali ne prije deset mjeseci od danas...” Mjenice po
viđenju ne moraju se podnositi na akcept, a po pravilu se i ne podnose. Trasant
može odrediti da mjenica plativa po viđenju ne smije biti podnesena na isplatu prije
naznačenog vremena. U takvom slučaju rok za podnošenje na naplatu počinje teći
od tog vremena (ZM, čl. 35, st. 2).
d) Mjenica na određeno vrijeme po viđenju (Nachsichwechsel, lettre de
change de vue). Ova mjenica mora se najprije podnijeti trasatu na viđenje, pa
pošto je on vidi i upiše na mjenici datum kad mu je podnesena na viđenje, i kada
protekne na mjenici označeni rok, podnosi se na isplatu. Takva mjenica glasi: “tri
mjeseca po viđenju platite...” i sl.
Podnošenje na viđenje u stvari je podnošenje na akcept, tako da se vrijeme
koje treba da protekne do dospjelosti računa od dana kad trasat akceptira mjenicu i
stavi datum akcepta. Ako prilikom podnošenja trasat nije stavio datum, kao i kad je
odbio da akceptira takvu mjenicu, valja je podnijeti na protest, i rok se računa od
dana podizanja protesta. Dakle, rok se računa bilo prema danu akcepta bilo prema
danu protesta (ZM, čl. 36). Kada protest nije podignut, onda se u pogledu
akceptiranja smatra da je nedatirani akcept stavljen posljednjeg dana roka
predviđenog za podnošenje na akceptiranje (ZM, čl. 36, st. 2).
Nije dopušteno navesti na mjenici dvije ili više dospjelosti, pošto bi to stvaralo
zabunu, kosilo bi se s načelom određenosti mjenice. Takve bi mjenice bile ništave
(ZM, čl. 34). Ne važe ni mjenice sa kumulativnim ili alternativnim naznačenjem
dospjelosti. Mjenice sa naznačenjem krajnjeg roka plaćanja ne važe (“platite do 1.
jula t.g.”). Ne važe ni sa nemogućim datumom (“platite 31. aprila”). U ovim
slučajevima se ne može primijeniti pravilo da se dospjelost izvršenja obaveze
pomiče na najbliži mogući datum. Mjenica sa dospjelošću ranijom od dana izdanja,
takođe, ne važi. Ne važi ni mjenica sa naznačenjem isplate na rate (obročne
mjenice) kod koje je dospjelost naznačena sa više dana, svakog od tih dana plaća
se jedan dio mjenične svote (1. februara 2000. godine platite 10.000 KM, a 5.
aprila iste godine platite 20.000 KM”).
2.8. Mjesto plaćanja
U mjenici mora biti navedeno mjesto u kome treba mjenicu platiti. Prema
međunarodnoj praksi, stavlja se toponomastički naziv mjesta, onaj naziv koji se za
to mjesto upotrebljava u toj zemlji. No i kad ne bi bilo tako navedeno, ne bi
postojao razlog za ništavost mjenice.
Zakoni nekih zemalja sadrže odredbu da je ništava mjenica u kojoj mjesto

plaćanja nije označeno zvaničnim nazivom. U zemljama u kojima zakon ne traži
upotrebu zvaničnog naziva mjesta pod sankcijom ništavosti mjenice, sudska
praksa toleriše i uobičajeni naziv mjesta, ako se jasno i nesumnjivo zna na koje se
mjesto misli. Ako više mjesta nosi isti naziv, a nije stavljena i bliža oznaka iz koje bi
se vidjelo na koje od tih mjesta izdavalac mjenice misli, savjesni imalac mjenice je
ovlašćen da je podnese na isplatu u ma kome od tih mjesta, po svome izboru.
338
Mjesto plaćanja je bitan elemenat mjenice, ali nije neophodan. Može taj
podatak biti izostavljen, i tada postoji zakonska pretpostavka da je mjesto plaćanja
ono mjesto koje je na mjenici označeno pored imena trasata (ZM, čl. 4, st. 3). Ako,
pak, ni to mjesto ne bi bilo navedeno, takva bi mjenica bila ništava jer joj nedostaje
jedan bitan elemenat. Po teoriji omisije, savjesni imalac mjenice može sam popuniti
mjeničnu ispravu i upisati mjesto plaćanja ili pored imena trasatovog dodati mjesto
njegovog prebivališta.
Naziv mjesta plaćanja upisuje se u mjenicu obično u donjem lijevom uglu

ispod trasatovog imena (“Dijamant d.d. Sarajevo, Plaćanje u Sarajevu” ili “Vispak
d.d. Visoko, Plaćanje kod HBB banke d.d. Sarajevo). Zakon ne traži da se mora
pored geografskog naziva plaćanja staviti i bliža adresa (ulica i broj), ali je
razumljivo da to treba učiniti, jer se time omogućuju ili olakšavaju mnoge radnje
koje je potrebno preduzimati radi ostvarivanja prava iz mjenice.
2.9. Dan i mjesto izdavanja
Datum i mjesto izdavanja mjenice obično se stavlja na početku, u lijevom

gornjem uglu, ali ne mora biti tako. Važno je da se stave, pa ma gdje na mjenici. U
mjeničnom blanketu su ovi podaci navedeni na početku mjeničnog teksta, u
gornjem lijevom uglu.
Naznačenje datuma izdanja ne mora odgovarati istini. Važi i mjenica na kojoj

je kao datum izdavanja stavljen neki drugi dan, a ne onaj kad je mjenica stvarno
izdata. Može biti, znači, i antidatirana kao i postdatirana. Mjenično pravo
dozvoljava da ovaj zahtjev bude formalno zadovoljen. U pogledu naziva mjesta
važi ono što je rečeno za mjesto plaćanja.
3. Pretpostavljeni bitni sastojci mjenice
Svi nabrojani elementi mjenice, kako se vidi, logički se nameću iz same

prirode mjenice i zato jesu bitni. Da bi se ipak omogućila što lakša upotreba
mjenice, dozvoljeno je odstupanje od ovog pravila u tom smislu što se za neke od
sastojaka uzima kao da postoje u mjenici.
Među bitnim sastojcima mjenice učinjeno je podvajanje na one koji se moraju

izričito navesti i moraju postojati u času kad se mjenica podnosi na isplatu i one koji
se mogu pretpostaviti iako nisu izričito navedeni u mjeničnom tekstu. Zakon o
mjenici navodi tri pretpostavke bitnih sastojaka (ZM, čl. 4):
a) Trasirana mjenica u kojoj nije naznačena dospjelost pretpostavlja se da je
to mjenica po viđenju. Znači da označenje dospjelosti na mjenici može biti
ispušteno.
b) Ako u mjenici nije označeno mjesto plaćanja, pretpostavlja se da je mjesto
plaćanja ono mjesto koje je označeno pored trasatovog imena.
c) Ako u trasiranoj mjenici nije naznačeno mjesto izdanja, pretpostavlja se da
je mjenica izdana u mjestu koje je navedeno pored trasantovog potpisa.
339
4. Domicilirana mjenica
Najčešći slučaj jeste da mjenicu plaća akceptant u mjestu svoga sjedišta,

odnosno prebivališta i da mu se tu podnosi. Razlozi trgovačkog saobraćaja nekada
zahtijevaju da se mjenica plati u drugom mjestu, a ne u mjestu sjedišta ili
prebivališta. Ako je to cilj, onda se tako mora odrediti (upisati) u mjenici. Mjenica
na kojoj je označeno drugo mjesto kao mjesto plaćanja, a ne sjedišta ili prebivališta
trasata i upisano na mjenici pored njegovog imena naziva se domiciliranom
mjenicom (“Soko d.d. Mostar, Plaćanje u Tuzli”).
Kod ocjene da li je mjenica domicilirana mjerodavno je samo ono što je

upisano na mjenici, a ne stvarno stanje. Ako na mjenici piše: “Soko d.d. Sarajevo,
Plaćanje u Mostaru”, radilo bi se o domiciliranoj mjenici, iako nije tačna adresa
trasata. Sjedište društva “Soko” nije u Sarajevu, nego u Mostaru. Ovdje se čak radi
i o tome da se stvarno sjedište trasata podudara sa mjestom plaćanja, pa ipak se
radi o domiciliranoj mjenici.
U slučaju kada se sjedište ili prebivalište trasata podudara sa mjestom

plaćanja, ne može se govoriti o domiciliranoj mjenici (“Soko d.d. Sarajevo, Plaćanje
u Sarajevu”). Tako je upisano u mjenicu i nema uticaja činjenica što je stvarno
sjedište “Soko” d.d. u Mostaru, a ne u Sarajevu.
Domiciliranom mjenicom se naziva i mjenica u kojoj je trasant naznačio da će

istu platiti neko drugi, a ne trasat (“Merkur d.o.o. Sarajevo, Plaćanje kod HBB
banke d.d. Sarajevo”).
Moguća je i takva kombinacija da i mjesto plaćanja bude različito od sjedišta

trasatovog, a da platac, lice koje treba da plati, ili kod koga treba da se plati, bude
neko drugi, a ne trasat. Navođenjem nekog drugog lica koje treba da plati mjenicu
(platac) ne mijenja se trasat. Platac ne ulazi uopšte u mjeničnopravni odnos. Nema
njegovog potpisa na mjenici.
Zakon o mjenici (čl. 28) dozvoljava kod mjenica plativih u mjestu trasatovog
sjedišta, koje nisu domicilirane, da trasat može prilikom akcepta označiti adresu u
tom mjestu gdje će se mjenica platiti. Time se ne mijenja mjesto plaćanja, nego se
samo daje adresa gdje će se, odnosno kod koga će se mjenica platiti. To lice
(platac), odnosno mjesto (platište), određuje trasat. Neki i tu mjenicu nazivaju
domiciliranom, odnosno nepravom domiciliranom mjenicom.
Mjenicu može domicilirati samo trasant. Trasat može na domiciliranoj mjenici

odrediti samo domicilijata, lice koje će za njega platiti mjenicu u mjestu plaćanja
koje je već odredio trasant. Mišljenje da mjenicu može domicilirati samo trasant nije
opšteprihvaćeno. Po teoriji omisije, mogao bi mjenicu domicilirati svaki njen
savjesni imalac, jer se smatra da je trasant, kad je izostavio tu oznaku, ovlastio
svakog imaoca da to po potrebi učini.
340
Postoji i shvatanje da je domicilirana mjenica svaka u kojoj je označeno da će
je isplatiti neko treće lice, a ne akceptant ili u kojoj je naznačeno da će se isplatiti u
nekom drugom mjestu, a ne u mjestu koje je navedeno u mjenici kao sjedište
trasatovo.
5. Nebitni sastojci mjenice (mjenične klauzule)
Pored bitnih sastojaka koje hartija od vrijednosti mora sadržavati da bi bila

mjenica, u mjenični tekst se mogu unositi i neki drugi sastojci (mjenične klauzule).
Njihovo unošenje nije nužno pa se stoga i nazivaju nebitnim sastojcima
(fakultativnim elementima). Za punovažnost isprave kao mjenice nema uticaja da li
su ti elementi uneseni u ispravu ili nisu. Unose se ako mjenici treba dati još neko
pravno dejstvo ili da se jasnije označe neki pravni odnosi između lica koja
učestvuju u mjeničnom poslu. Navešćemo najčešće mjenične klauzule:
5.1. Podatak o broju mjeničnog primjerka (duplikatna klauzula)
Nekad je potrebno da se mjenica izda u dva ili više primjeraka. To bi bilo za

slučaj gubitka mjenice, njenog podnošenja na akcept. Ako se mjenica izdaje u više
primjeraka, potrebno je navesti u tekstu i naznačiti koji je po redu primjerak: prvi
(prima), drugi (sekunda), treći (tertia). (“1. septembra 2003. godine platite za ovu
prvu mjenicu...”, “po viđenju platite za ovu drugu mjenicu...”). Navođenjem broja
primjeraka mjenice treba da se ukaže da se ne radi o izdavanju novih mjenica,
nego o većem broju primjeraka jedne iste mjenice. Svi primjerci predstavljaju jednu
mjenicu i isplatom jednog primjerka svi ostali gube važnost. Ako se ne želi
izdavanje više primjeraka jedne mjenice, stavlja se solo klauzula (“1. jula t.g. platite
za ovu solo mjenicu...” ili “... za ovu jedinu mjenicu...”).
5.2. Oznaka “po naredbi”
Mjenica je hartija od vrijednosti koja je po sili zakona prenosiva (negocijabilna)

po naredbi, bilo to u njoj označeno ili ne. Svaka je mjenica prenosiva
indosamentom, pa izostavljanje tog naređenja ne ometa njen lak i nesmetan
prenos. U mjenici ne mora biti upisano: “Platite za ovu mjenicu po naredbi N.N...”,
nego može i ovako: “Platite za ovu mjenicu N.N...”
5.3. Klauzula o moneti (klauzula o efektivnosti)
Naziva se još i klauzulom o efektivnom plaćanju u stranoj valuti, a

interesantna je u međunarodnom mjeničnom saobraćaju. Trasant njome određuje
da se mjenica ima isplatiti u naznačenoj vrsti novca. Mjenica bi glasila: “12. jula t.g.
platite za ovu jedinu mjenicu po naredbi N.N. 10.000 švicarskih franaka
efektivno...” ili “u švicarskim francima”. Ako bi naredba glasila samo na isplatu
nekog stranog novca (“Platite... u stranoj valuti...”), ali se iz teksta ne vidi u kojoj
efektivnoj valuti (moneti), mjenični dužnik je ovlašten da mjenicu isplati u domaćem
341
novcu prema dnevnom ili određenom službenom kursu. Inače, ova klauzula se
primjenjuje ukoliko nije u suprotnosti sa devizno-valutnim propisima zemlje.
5.4. Klauzula o pokriću (revalirajuća klauzula)
Označava oblik vrijednosti koju je trasat primio od trasanta, čime ga je pokrio, i

na osnovu čega trasat pristaje da se mjenica vuče na njega. Tiče se osnovnog
odnosa između njih jer govori o tome u čemu se sastoji naknada (protučinidba)
koju trasat prima. Njegova činidba je u isplati mjenične svote. Trasat prihvata
mjenicu, ulazi u mjeničnu obavezu kao dužnik, radi toga što je primio pokriće od
trasanta u novcu, kreditu, trgovačkim efektima, robi, a može biti i dug. Klauzula ima
građanskopravna dejstva i pozivanje na pokriće i njegovo osiguranje
(obezbjeđenje) nema mjeničnopravnu vrijednost jer stavljanjem potpisa na mjenicu
od strane trasata smatra se da je zasnovana njegova mjenična obaveza. Prema
načelu strogosti, mjenični posao je samostalan i apstraktan, pa se ne vidi kauza
(razlog) obavezivanja.
Ako klauzula glasi: “Platite... i stavite na moj račun” znači da trasat ima
poslovni odnos sa trasantom iz koga nešto duguje pa će mjenicu isplatiti sa tog
trasantovog računa. Kada postoji ovakva klauzula: “Platite... i stavite na račun
N.N,” radi se o komisionoj mjenici (komisiona trata). Postoje pravni odnosi između
trasata i N.N, ali i između trasanta i N.N, na osnovu čega trasant, kao komisionar
N.N, vuče mjenicu na trasata. O komisionoj mjenici biće riječi kasnije. U suštini,
klauzula o pokriću pokazuje trasatu koga on treba da zaduži u računu ili kome
računu će odobriti mjeničnu svotu.
5.5. Klauzula valute (valutna klauzula ili klauzula o primljenoj vrijednosti)
Pokazuje odnos između trasanta i remitenta, odnosno u čemu je bila ili se

očekuje protučinidba remitenta. Ta klauzula obično glasi: “Valuta primljena u robi”
ako je trasant primio robu i plaća mjenicu ili “Valuta primljena u gotovu” jer je od
njega primio novac ili “Valuta za eskont“ ako remitent kao banka trasanta eskontira
mjenicu, zatim “Vrijednost u meni (nama) samom” kada je trasant označio sebe
kao remitenta. Ova klauzula ima građanskopravna, a ne mjenična dejstva.
5.6. Avizna klauzula (avizo ili klauzula o izvještaju)
Klauzula govori o tome da li trasat, prije nego što prihvati nalog iz mjenice,
treba da sačeka izvještaj od trasanta ili ne treba. Može da glasi: “Platite ... i stavite
istu na moj račun sa izvještajem” ili “Platite... i stavite istu u račun N.N, bez
izvještaja”. Bezuslovnost mjeničnog naloga može se ublažiti unošenjem ove
klauzule ako se akceptiranje i plaćanje mjenice veže za izvještaj koji trasant treba
da pošalje trasatu (upisano “sa izvještajem”). Ukoliko trasat akceptira i/ili isplati
mjenicu prije dobijanja izvještaja, on time, protivno izvještaju, ugrožava svoj zahtjev
na pokriće. Klauzula “bez izvještaja” znači da trasant neće slati trasatu nikakav
342
izvještaj niti objašnjenje u pogledu mjenice. I ova klauzula ima građanskopravna, a
ne mjenična dejstva.
5.7. Kasatorna klauzula
Upisuje se u slučaju izdavanja mjenice u više primjeraka, a cilj je da se

mjenična svota isplati samo imaocu jednog (određenog) primjerka mjenice.
Isplatom toga primjerka ostali gube pravnu vrijednost. Obično glasi: “Platite za ovu
prvu, a ne i za ostale mjenice...” ili “Platite samo po ovom primjerku...”
5.8. Rekta klauzula (negativna klauzula po naredbi)
Ovom klauzulom mjenica se pretvara u hartiju od vrijednosti na ime i može se

prenositi samo cesijom, a ne indosiranjem. Takva bi mjenica glasila: “Platite za ovu
mjenicu N.N, ali ne i po njegovoj naredbi...” ili “Platite za ovu mjenicu N.N, koja nije
indosabilna...” Rekta klauzula slabi opticajnu sposobnost mjenice.
5.9. Klauzula “bez troškova” ili “bez protesta”
Unošenjem ove klauzule imalac mjenice se oslobađa obaveze na podizanje

protesta, radi izbjegavanja suvišnih troškova. Međutim, imalac mjenice zadržava
sva mjenična prava, iako nije podigao protest u slučajevima u kojima bi, inače, to
trebalo da učini. Klauzulu može unijeti trasant, indosant ili avalist. Ako je upiše
trasant, ona djeluje prema svim potpisnicima, a ako je stavi indosant ili avalist, tada
djeluje isključivo prema njima. Ukoliko bi imalac mjenice, i pored postojanja ove
klauzule, podnio mjenicu na protest, nema pravo na protestne troškove od lica koje
je stavilo klauzulu, niti od njegovih sljednika. Akceptant i trasant kod vlastite (solo)
mjenice nemaju pravo stavljati ovu klauzulu.
5.10. Klauzula “bez obaveze” ili “bez regresa”
Njome indosant isključuje svoju mjeničnopravnu odgovornost, kao regresnog

dužnika, prema daljnim imaocima mjenice. Klauzula važi samo prema indosantu
koji je istu upisao.
5.11. Klauzula o kamati
Unosi je trasant kod mjenice plative po viđenju (a vista) ili na određeno vrijeme
po viđenju uz upis visine kamatne stope. Ne može se unositi kod mjenica čija je
dospjelost određena na drugi način.
5.12. Oznaka adrese
Sve radnje koje treba preduzeti radi ostvarivanja mjeničnih prava obavljaju se
u poslovnom lokalu lica koga se one tiču. Ako se lice ne može pronaći ili se iz
mjenice ne vidi adresa lokala, tada se radnje mogu preduzeti u stanu ili na drugom
343
mjestu, uz pristanak tog lica. Stoga je potrebno unijeti u mjenicu bližu adresu
trasanta, trasata kao i uz mjesto plaćanja kod domicilirane mjenice.
III MJENIČNE RADNJE
1. Uopšte o mjeničnim radnjama
Mjenica je tipična hartija od vrijednosti po naredbi kod koje prava nastaju,

prenose se, mijenjaju ili prestaju preduzimanjem određenih radnji, bilo povjerioca,
dužnika ili trećeg lica. Svakom radnjom (izjavom na mjenici) stvaraju se novi pravni
odnosi i svaka ima svoje pravno dejstvo. Radnje se preduzimaju u zakonom
propisanom obliku i na zakonom predviđen način jer važi princip mjenične
formalnosti. Neke mjenične radnje su obavezne, dok su druge fakultativne. Stoga
se smatra da je mjenica skupni pojam za koji je vezan niz radnji i pravnih
291
poslova (mjeničnopravne radnje).
Svako lice iz mjenice može ovlastiti drugo da kao njegov punomoćnik izvrši
neku mjeničnu radnju. Odnos vlastodavca i punomoćnika rješava se prema
pravilima obligacionog prava, samo dok se punomoćnik kreće u granicama
ovlaštenja. Za preuzimanje mjeničnih obaveza punomoćnik mora imati posebno
(specijalno) punomoćje (ZOO, čl. 91). Kada punomoćnik kod mjenice prekorači
svoja ovlaštenja, on postaje solidarni mjenični dužnik.
U građanskom pravu, punomoćnik kad stupa u neki pravni odnos za svoga

nalogodavca, mora na to upozoriti drugu stranu, obavijestiti je da nastupa kao
punomoćnik. Pošto je mjenica strogo pismena isprava, punomoćnik kad potpisuje
mjenicu kao trasant, treba da napiše u ime koga je potpisuje, a trebalo bi da doda i
po kome ovlašćenju (“za N.N., po punomoći od 10. maja 2004. godine ovlašten
A.A.”).
Po mjeničnom pravu, ko se na mjenici potpiše kao zastupnik drugoga, a da za

to nije bio ovlašćen, lično je obavezan po toj mjenici. Isto važi i za zastupnika koji je
prekoračio ovlaštenje. Lažni zastupnik (falsus procurator) dužan je ispuniti obavezu
u svoje ime pod uslovom da je sam potpisao mjenicu. Ako ne stave svoj potpis na
mjenicu, već potpišu zastupanoga, tada ne nastupa njihova obaveza. To je onda
falsifikat i slučaj se rješava po propisima građanskog, odnosno krivičnog prava.
Ako se na mjenici nalaze potpisi lica koja su nesposobna da se mjenično obavežu
ili lažni potpisi ili potpisi izmišljenih lica ili potpisi koji iz bilo kojeg drugog razloga ne
obavezuju lica koja su potpisala mjenicu, ili u ime kojih je ona potpisana, ipak su
obaveze ostalih potpisnika pravovaljane (ZM, čl. 9).
291
Suprotno: Antonijević dr Zoran, op.cit. str. 491; Vajner dr Zdenko, op.cit.str. 141.
344
Već je rečeno da kod mjenice postoji niz pravnih radnji koje se dijele na
osnovne mjenične radnje i radnje koje se preduzimaju radi očuvanja i ostvarenja
mjeničnih prava. U osnovne mjenične radnje spadaju: izdavanje, prenos,
akceptiranje, mjenično jemstvo (aval), isplata (plaćanje), intervencija te
umnožavanje i prepis mjenice. Radnje kojima je cilj očuvanje mjeničnih prava su:
regres, protest, amortizacija mjenice i podizanje mjenične tužbe. Zakonska pravila
koja se odnose na pojedine radnje jasno pokazuju zašto je mjenica omiljen
instrument u trgovačkom prometu.
2. Izdavanje mjenice
Mjenicu izdaje trasant i to je prva radnja koja se preduzima. Izdavanje se

sastoji u popunjavanju isprave i stavljanju potpisa trasanta na mjenično pismeno.
Popunjavanje mjeničnog blanketa nije neophodno, pošto po teoriji omisije
izostavljene mjenične elemente može upisati u mjenicu svaki njen imalac do
podnošenja na isplatu. Potpis izdavaoca mora biti u momentu izdavanja.
Da bi izdavanje mjenice bilo punovažno, trasant mora imati poslovnu

sposobnost, jer je to pravna radnja, a za preduzimanje pravnih radnji potrebno je
da subjekt ima poslovnu sposobnost. U mjeničnom pravu, sposobnost za izdavanje
mjenice naziva se pasivnom mjeničnom sposobnošću, što znači sposobnost za
preuzimanje mjeničnih obaveza. Pasivna mjenična sposobnost uglavnom je
izjednačena u modernom pravu sa opštom poslovnom sposobnošću, iako u nekim
zemljama ima u tom pogledu odstupanja. Aktivna mjenična sposobnost jeste
sposobnost lica da bude povjerilac po mjenici.
Nepismeni i slijepi imaju pasivnu mjeničnu sposobnost, ali je izdavanje

mjenice i vršenje ostalih pravnih radnji za njih uslovljeno. Nepismeni i oni koji ne
mogu pisati obavezuju se stavljanjem na mjenicu otiska prsta pred sudom i taj znak
ovjerava sud. Potpis slijepih na mjenici važi samo ako ga ovjeri sud. Pravno lice
potpisuje mjenicu tako što se uz potpis ovlašćenih lica stavlja i pečat. Štambilj, žig i
pečat imaju istu pravnu i dokaznu snagu kao i rukoznak (ZM, čl. 99).
U privrednom životu mjenicu izdaje poslovna organizacija (privredno društvo)

kao dužnik, radi ispunjenja neke obaveze prema povjeriocu. Obično povjerilac i
dužnik ugovaraju da za vrijednost prodate robe (stvari) ili za izvršene usluge
prodavac, odnosno organizacija koja pruža usluge, vuče (trasira) mjenicu na
kupca, odnosno primaoca usluga, označavajući sebe kao remitenta. Kao remitenta
može označiti i nekog svoga povjerioca (drugo lice) sa kojim je ugovoreno plaćanje
na ovaj način. Mjenicu može da vuče i neka treća organizacija na kupca u korist
prodavca, ako postoji takav ugovor. U tom slučaju, ta se organizacija formalno
pojavljuje kao trasant (izdavalac mjenice), a stvarno je ona garant (žirant). Nadalje,
nije rijedak slučaj da dužnik iz nekog ugovora (kupac, organizacija kojoj se pružaju
usluge) predaje svome povjeriocu bjanko akceptiranu mjenicu.
345
3. Prenos mjenice
3.1. Cesija i indosament
Jedna od osnovnih karakteristika hartija od vrijednosti jeste njihova

negocijabilnost (prenosivost). Mjenica se može prenositi cesijom (ustupanjem) i
indosamentom. Za prenošenje mjeničnih prava cesijom važe pravila obligacionog
prava o ustupanju potraživanja (ZOO, čl. 436-445) i pravila o cesiji hartija od
vrijednosti (ZOO, čl. 246), o čemu je bilo riječi u dijelu o hartijama od vrijednosti
uopšte.
Specifičan način prenosa hartija od vrijednosti po naredbi, kakva je mjenica,

jeste indosament (indosman). Dosadašnji imalac mjenice, kao indosant, prenosi
prava iz mjenice na novog imaoca, kao indosatara. Prenosom mjenice
indosamentom nastaje između dužnika i svakog novog povjerioca (lica na koje je
mjenica indosirana) samostalan pravni odnos. On je nezavisan od odnosa prema
starom povjeriocu jer je odlučan samo sadržaj mjenice i međusobni lični odnos tog
novog povjerioca i dužnika. Pored naziva indosant i indosatar, koriste se i termini
žirant i žiratar. Žirant je indosant, dosadašnji povjerilac koji indosamentom postaje
dužnik, a žiratar je indosatar, novi povjerilac.
3.2. Puni indosament
Indosament je izjava na mjenici ili na njenom produžetku (alonžu) kojom

imalac mjenice prenosi svoja prava iz mjenice na neko drugo lice. Izjava se, po
pravilu, daje na poleđini mjenice pa odatle i naziv indosament (in dosso - na
leđima). U izuzetnim slučajevima indosament može biti napisan i na licu mjenice,
ali tada mora biti cio ispisan - puni indosament (indosman).
Forma indosamenta nije zakonom propisana. Treba upotrijebiti riječi da bude

jasno da se radi o indosamentu. Obično se piše: “Platite po naredbi N.N.-a” ili
“Platite N.N.-u” ili “Mjesto mene platite N.N.-u” ili “Za me N.N.-u”. Mora se potpisati
jer dosadašnji indosatar postaje dužnik, a dužnik po hartiji od vrijednosti se postaje
samo potpisom. Obično se još stavlja datum i mjesto.
Prvi indosant je uvijek remitent, jer je on prvi povjerilac po mjenici. Indosament

mora biti bezuslovan, a ako je stavljen uslov, smatra se kao da nije napisan. Po
anglosaksonskom pravu, dozvoljeno je unošenje uslova u indosament pošto je
dozvoljen i mjenični nalog sa uslovom (neoperativna mjenica). Djelomičan
indosament je ništavan (ZM, čl. 13, st. 2).
3.3. Bjanko indosament
Indosatar sa bjanko indosiranom mjenicom može da preduzme slijedeće

radnje:
346
a) Prenijeti dalje na drugo lice punim indosamentom, i u tom će slučaju ispod
potpisa ranijeg indosanta, koji mu je prenio mjenicu blanko indosamentom, upisati
svoj indosament i potpisati;
b) Indosirati svojim blanko indosamentom stavljajući samo svoj potpis (ispod
potpisa svog indosanta);
c) Prazno mjesto ispuniti svojim imenom i mjenicu dalje prenijeti ili podnijeti na
naplatu;
d) Ispuniti blanko indosament imenom nekog trećeg lica i predati mu mjenicu.
Pošto na takvoj mjenici nema njegovog potpisa, nema ni njegove obaveze, nije
dužnik po toj mjenici;
e) Mjenicu predati nekom trećem licu ništa ne upisujući, niti je potpisujući. Novi
imalac ovakve mjenice postupa s njom kao s blanko mjenicom (ZM, čl. 15, st. 2,
tačka 3).
Prema tome, indosatar kod blanko indosamenta je onaj koji ima mjenicu u
rukama, u svojoj državini.
3.4. Prokura indosament
Prokura (punomoćnički, opunomoćujući, za inkaso, za naplatu) indosament se

preduzima radi opunomoćenja. Indosant samo ovlašćuje indosatara da u njegovo
ime i za njegov račun vrši neka prava iz mjenice, da obavi i neke radnje.
Punomoćničkim indosamentom se ne prenosi pravo svojine na mjenicu, ono ostaje
kod indosanta. Odnos naredbodavca i punomoćnika se mora jasno vidjeti iz
mjenice i stoga se upisuje klauzula koja to označava: “Platite N.N-u kao
punomoćniku” ili “N.N-u kao punomoć” ili “Mjesto mene N.N-u, vrijednost za
naplatu”.
Punomoćnik (indosatar) ne stiče samostalno pravo iz mjenice. On po zakonu

ima prava koja proističu iz mjenice, ali ako bi mjenicu htio indosirati, može to učiniti
samo kao prenos punomoćja. On nije stekao svojinsko pravo na mjenicu i ne može
je prenositi ni na kakav način osim kao punomoćje, jer to je sadržaj njegovih
ovlaštenja.
3.5. Založni indosament
Mjenica se može i založiti za neko pravo povjerioca koje ima osnov u pravnom
poslu van mjenice. Mjenica se zalaže indosamentom koji sadrži odredbu iz koje se
može vidjeti da se radi o zalogu: “Platite N.N-u, vrijednost za osiguranje” ili “Platite
za mene N.N-u, vrijednost za zalogu”. I založni indosament može biti puni i bjanko.
U pogledu prava založnog povjerioca (indosatara) situacija je slična prokura

indosamentu sa specifičnostima koje ima svaka zaloga. On ima sva prava koja
proističu iz mjenice, s tim što mjenicu može dalje prenositi samo punomoćničkim
indosamentom. O dospjelosti mjenice založni indosatar ima pravo tražiti isplatu
347
mjenične svote i iz dobijenog iznosa namiriti svoje potraživanje, a eventualni višak
dužan je predati indosantu.
3.6. Rekta indosament
Svojstvo prenosivosti mjenice po naredbi može se oduzeti rekta

indosamentom tako što se izjavi o prenosu dodaju odgovarajuće riječi kao “ne po
naredbi” ili “ne po njegovoj naredbi”. Izjava bi glasila: “Umjesto meni platite N.N, ali
ne i po njegovoj naredbi” ili neki drugi izraz koji to isto označava. Time se umanjuje
cirkulaciona moć mjenice jer se tada ona može prenositi isključivo cesijom kao i
druge građanskopravne tražbine.
Indosant koji je upisao rekta indosament ne može mjenicu pretvoriti trajno u

rekta mjenicu, da se kasnije ne može uopšte prenositi indosamentom. Na to je
jedino ovlašten trasant, on isključuje indosiranje. Međutim, indosant koji je zabranio
indosiranje rekta indosamentom umanjuje svoju odgovornost. On tada ne
odgovara licima na koja bude mjenica kasnije indosirana (ZM, čl. 16).
3.7. Povratni indosament
Povratni indosament postoji onda kada se mjenica indosira na trasata, bilo da

ju je on akceptirao ili ne, zatim na trasanta kao i na lice koje je već bilo indosant na
toj mjenici. Obaveza se vraća opet na lice na kome je jednom već bila (ZM, čl. 12).
Sva ova lica mogu mjenicu dalje indosirati.
3.8. Indosament sa klauzulom straha
Opšte je pravilo da indosant odgovara da će mjenica biti akceptirana i

isplaćena (ZM, čl. 16). Međutim, on je ovlašten da isključi svoju odgovornost. Čini
to tako što izjavi o prenosu (indosamentu) dodaje odgovarajuću klauzulu kao “bez
obaveze” ili “bez garancije” ili “bez moje dalje obaveze” ili “ne odgovaram za
isplatu”, odnosno dodaje tzv. klauzulu straha. Naravno da ovakva klauzula slabi
snagu mjenice jer isključuje iz obaveze tog dužnika.
Treba istaći da klauzulu straha, kao nebitni elemenat mjenice, može unijeti i
trasant, ali ne tako široko kao indosant. Ako bi se klauzula odnosila na isključenje
trasantove odgovornosti za neisplatu mjenice, smatra se da nije napisana i ne bi
proizvodila pravna dejstva.
4. Prijem mjenice (prihvat, akcept)
Mjenicom trasant upućuje bezuslovan nalog trasatu da isplati određenu svotu

novca. Time trasat postaje samo pretpostavljeni dužnik po mjenici. U mjeničnu
obavezu se ulazi samo potpisom na mjenici. Da bi trasat postao dužnik i da bi bio
obavezan da postupi po naredbi trasanta i o dospjelosti isplati mjenicu, potrebno je
da obavezu prihvati (akceptira). Akcept je, prema tome, mjeničnopravna radnja
348
(izjava) kojom trasat, stavljanjem odgovarajuće klauzule i svojim potpisom na
mjenici, potvrđuje da prihvata mjeničnu obavezu.
Akceptom se mijenja glavni dužnik u mjenici. Do tada je dužnik bio njen

izdavalac. Akceptom trasat postaje glavni dužnik, a ostali potpisnici na mjenici
postaju drugostepeni (regresni) obveznici. Imalac mjenice stiče prema njima
regresno pravo, pravo da se naplati od njih, ako ne plati glavni dužnik. U tome je
osobina mjenice i u tome je značaj akcepta. Dalji je značaj akcepta u tome što
mjenica i mjenične obaveze prestaju jedino ako mjenicu isplati akceptant. Ako
mjenicu isplati ma koji drugi mjenični obveznik, ona se ne gasi.
Akceptantova obaveza je neposredna, jer odgovara svakom imaocu mjenice

neposredno, pa čak i trasantu, ako je mjenica došla u njegove ruke. Obaveza je i
samostalna, jer ako bi mjenica s obzirom na potpise ostalih potpisnika bila
nevažeća, akceptant ipak odgovara za mjenicu.
Akcept nije bitan sastojak mjenice. Označavanje imena trasata jest njen bitan
sastojak i bez toga nema mjenice. Ali i bez trasatovog potpisa mjenica je
pravovaljana. Stoga za akcept nije ni propisana forma. Obično se daje riječima:
“priznajem”, “prihvatam”, “primljeno”, “akceptiram” i stavlja se potpis. Akcept i
potpis stavljaju se obično na licu mjenice, u donjem lijevom uglu ispod naznačenja
trasatove adrese ili poprijeko preko mjeničnog sloga na lijevoj strani. Kod
dodjeljivanja kredita, uz mjenično obezbjeđenje, banke traže da se potpis
akceptanta stavi u donjem desnom uglu mjenice, vjerovatno iz praktičnih razloga.
Izjava o akceptu se, po našem pravu, mora dati na mjenici i to licu mjenice. Neka
prava dopuštaju da se akcept može dati i posebnim pismom (pismenom izjavom).
Postoji i blanko akcept. To je sam potpis trasatov na mjenici, jer je zakonska

pretpostavka da kao akcept važi i sam trasatov potpis stavljen na licu mjenice (ZM,
čl. 26, st. 1).
Od volje imaoca mjenice zavisi da li će je podnijeti na akcept trasatu. To je

njegovo pravo jer zakon kaže “može” podnijeti na akcept (ZM, čl. 22). Kada
mjenicu nije podnio na akceptiranje, a o dospjelosti od trasata traži isplatu, pa je
ovaj odbije, imalac mjenice neće moći ostvariti zahtjev protiv trasata jer nema
njegovog potpisa na mjenici. U tom slučaju, imalac mjenice mora imati dovoljno
garancija od ostalih potpisnika u tom mjeničnom poslu (indosanta i trasanta) da
naplati mjeničnu tražbinu.
Mjenicu na akcept podnosi imalac mjenice ili svaki njen držalac. Akceptant ne
preuzima obavezu prema onome ko mjenicu predoči (podnese) na akceptiranje,
nego prema licu koje je ili koje će biti pravovaljano legitimisano kao povjerilac.
Mjenica se podnosi na akcept “do dospjelosti”. Na dan dospjelosti ili kasnije ne
može se prezentirati na akcept.
349
Od pravila da se trasirana mjenica može, a ne mora podnositi na akcept,
postoje izuzeci:
a) Trasant može u mjenici odrediti da se ona obavezno podnese na akcept.
Može odrediti i rok u kome se to mora učiniti. (“Mora se podnijeti na akcept” ili
“Akcept obavezan do 20. septembra 2004. god”). Naredbu o obaveznom
podnošenju na akcept može dati i indosant, ali ne može doći u sukob sa
trasantom. Ako naredbu o obaveznom akceptu ne izvrši, imalac mjenice gubi pravo
na regres i zbog neakceptiranja i zbog neisplate.
b) Trasant može zabraniti da se mjenica podnosi na akcept uopšte ili da se
podnosi prije određenog vremena, odnosno dok ne protekne određeno vrijeme.
Tako, može napisati: “Ne smije se podnijeti na akcept” ili “Bez prezentiranja na
akcept” ili “Ne podnositi na akcept do 20. septembra 2004. god.” ili “Ne smije se
podnijeti na akcept prije tri mjeseca od danas”. Ako se mjenica i pored zabrane
podnese na akcept, akcept će biti pravovaljan ako trasat mjenicu akceptira. Ako
odbije akcept, mjenica ipak zadržava sve svoje osobine, pa imalac ne treba da je
protestuje.
Postoje slučajevi kada trasant ne može zabraniti podnošenje mjenice na

akcept. Prvi slučaj, mjenica trasirana na određeno vrijeme po viđenju “mora se
podnijeti na akceptiranje u roku od jedne godine od dana izdanja”. Taj rok trasant
može skratiti ili produžiti, a indosanti mogu samo skratiti (ZM, čl. 24, st. 2). Drugi
slučaj je kada se radi o domiciliranoj mjenici. Podnošenjem na akcept domicilirane
mjenice trasat se stvarno obavještava o tome da mjenicu treba platiti u nekom
drugom mjestu ili kod nekog trećeg lica, pa mu se pruža prilika da se za to
pripremi.
Kada se mjenica podnese na akcept, trasat ima alternativno jedno od sljedećih

prava:
a) Mjenicu može akceptirati i time preuzeti mjeničnu obavezu i postati glavni
dužnik po toj mjenici;
b) Akcept može odbiti i tako ne ući uopšte u mjeničnu obavezu. U tom slučaju,
povjerilac ima pravo da preduzme postupak, kod suda, prema regresnim
dužnicima;
c) Može tražiti jedan dan vremena da se odluči (deliberacioni rok, tempus
deliberationis), odnosno “da mu se mjenica podnese još jedanput sutradan nakon
prvog podnošenja na akceptiranje” (ZM, čl. 25, st. 1);
d) Može akcept ograničiti na jedan dio mjenične svote, a za neakceptirani dio
povjerilac preduzima radnje protiv regresnih dužnika (“Akceptiram 50.000,00 KM,”
a mjenična svota glasi 90.000,00 KM).
Pošto je mjenični nalog bezuslovan, i akcept mora biti bezuslovan, ali ga trasat
može ograničiti na jedan dio mjenične svote. Ako je akcept uslovljen, smatra se da
je izvršeno odbijanje akcepta, kao da nije ni dat, mjenica važi, a akceptant je
obavezan prema sadržini svog akcepta (ZM, čl. 27). Akcept se ne mora datirati
(stavljen samo potpis trasata na lice mjenice). Međutim, datiranje se mora izvršiti:
kada je trasirana mjenica plativa na određeno vrijeme po viđenju i kad je
350
posebnom odredbom (naredbom) utvrđeno da se mjenica mora podnijeti na akcept
po proteku određenog vremena. Ako se mjenica ne datira, u tim slučajevima,
imalac mjenice mora podignuti protest da bi održao regresna prava protiv
indosanata i trasanta.
Radnja akceptiranja je konačna, a akcept neopoziv kada trasant preda

akceptiranu mjenicu povjeriocu. Napisani akcept trasat može precrtati prije nego
što vrati mjenicu i smatra se da je odbio akcept. No, trasat može pismeno izvijestiti
imaoca mjenice ili drugog potpisnika da je mjenicu akceptirao i tada je obavezan
prema sadržaju danog akcepta (ZM, čl. 30). To je slučaj kada je dozvoljeno koristiti
dokaze van mjenice da bi se potvrdila činjenica upisa na mjenici.
5. Mjenično jemstvo (aval)
Aval je mjenično jemstvo. To je pismena izjava sa potpisom ili samo potpis na

mjenici kojim neko lice (avalist) garantuje (jemči) da će mjenični dužnik za koga on
daje aval (honorat) ispuniti svoju mjeničnu obavezu, isplatiti mjenicu. Aval se daje
samo za isplatu, a ne i za druge mjenične radnje i obaveze. Može se dati za cijelu
mjeničnu svotu ili za jedan njen dio (ZM, čl. 31). Mjeničnopravno jemstvo razlikuje
se od jemstva u obligacionom pravu u sljedećem: avalom se zasniva samostalan, a
ne akcesoran pravni odnos, zatim avalista može biti pozvan da plati mjenicu prije
nego što je pokušana naplata od glavnog dužnika. Dakle, avalista odgovara
povjeriocu neposredno, samostalno i solidarno jer važi princip da “avalista
odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči” (ZM, čl. 33).
Svako lice koje ima pasivnu mjeničnu sposobnost može dati aval, pa i neki već
postojeći obveznik na mjenici. Ipak, glavni mjenični dužnik ne može se pojaviti kao
avalist (akceptant, trasant do akceptiranja, izdavalac solo mjenice).
Izjava o avalu mora biti upisana i potpisana na mjenici (licu ili poleđini) ili na
alonžu. Aval se može izraziti riječima “kao jemac”, “kao poruk”, “kao garant”, “per
aval”, “jemčim za isplatu” ili drugačije, samo da ta izjava znači jemstvo. Dovoljan je
i sam potpis na licu mjenice ili alonžu. Zakonska je pretpostavka da se svaki potpis
na licu mjenice ili alonžu smatra avalom, ako to nisu potpisi trasanta ili trasata.
Naprotiv, sam potpis na poleđini mjenice ne vrijedi kao aval, nego kao bjanko
indosament.
Mjenično jemstvo se može preuzeti (dati) za bilo kog dužnika iz mjenice

(honorata). Avalista, u principu, treba da odredi za koga garantuje, ko je njegov
honorat (“kao jemac N.N”). Ako se to ne vidi (stavljen samo potpis na licu mjenice
ili alonžu), važi zakonska pretpostavka da se radi o avalu za trasanta (ZM, čl. 32,
st. 4). Prava nekih zemalja dopuštaju davanje avala odvojeno od mjenice,
posebnom izjavom.
Prije davanja avala (upisa na mjenici), obično se između budućeg avaliste i

njegovog honorata zaključuje poseban ugovor koji je izvan mjeničnog posla (neki
351
obligacioni ugovor, bankarski posao). Njegova dejstva su obligacionopravnog
karaktera. Aval se daje u slučajevima kada remitent, odnosno indosatar
(povjerilac), nema dovoljno povjerenja ili ne poznaje dobro trasata, akceptanta kao
i ostale mjenične obveznike (potpisnike). Smisao avala jeste sticanje većeg
povjerenja u mjenicu, postizanje sigurnosti za naplatu mjeničnog potraživanja.
Već je rečeno kakav je pravni položaj avaliste - odgovara isto kao lice
(honorat) za koje je dao mjenično jemstvo (kao trasant, akceptant, indosant).
Slijedeći princip samostalnosti u mjeničnom pravu, obaveza avaliste je pravno
valjana iako je obaveza lica za koje avalira ništavna, iz ma kog razloga (dao aval
za obveznika koji je mjeničnopravno nesposoban). Međutim, obaveza avaliste
neće vrijediti ako je obaveza za koju je jemčio ništavna zbog formalnih
mjeničnopravnih nedostataka (preuzeo aval za lice čiji je potpis na mjenici
precrtan, dao aval za nepismeno ili slijepo lice čiji potpisi nisu dati u skladu sa
zakonom).
Ako avalista isplati mjeničnu sumu stiče, po zakonu, pravo regresa prema
svome honoratu kao i prema licima koja su odgovorna honoratu (trasantu,
akceptantu, indosantovim prethodnicima). Zapravo, avalista postaje vlasnik
mjenice i stiče status regresnog povjerioca (ZM, čl. 33, st. 3).
Umjesto avala često se koristi prikriveno jemstvo (žiro). Žiro se ostvaruje na

taj način što se svako ko se želi uvući u mjeničnu obavezu, radi ojačavanja
obaveze, potpisuje na poleđini mjenice. Poleđinu mjenice nazivaju i žirom, pa
otuda za indosante naziv žiranti. Oni koji potpišu mjenicu na poleđini odgovaraju
solidarno, pa su stoga takvi potpisnici (indosanti) stvarno žiranti, garanti. Formalno
izgleda da su ta lica imala mjenicu u rukama, pa su je dalje indosirala blanko
indosamentom i tako postali dužnici.
Skriveni aval može se dati preuzimajući ulogu trasanta, pa i trasata. Onaj koji
hoće da garantuje za isplatu mjenice, a želi to da prikrije, potpisuje mjenicu (žirira)
kao indosant, ili kao trasant, ili kao trasat. Prema tome u kakvoj je ulozi stavio svoj
potpis, tako i odgovara. Odgovornost je uvijek onakva kakva je odgovornost lica
koje pokriva, čiju funkciju preuzima. U teoriji nije prihvaćeno jedinstveno mišljenje
da je žiriranje skriveni aval. Neki misle da potpis žiranta ne predstavlja izjavu o
avalu, nego da su žiranti indosanti.
6. Isplata (plaćanje) mjenice
Cilj izdavanja mjenice jeste isplata mjenične svote. Podnošenje (prezentacija)

mjenice na isplatu uvijek je obavezno za razliku od prezentacije na akcept.
Mjenični dug je “potražljiv” (Holschuld) pa povjerilac mora ići dužniku da bi se
izvršilo plaćanje. Razlog je u činjenici što dužnik ne mora znati, u vrijeme
dospjelosti, ko je povjerilac uslijed prenosa i cirkulacije mjenice u prometu.
352
Pravilo je da se mjenica prezentira na isplatu i plaća na dan dospjelosti. Kada
se mjenica podnese nekoj organizaciji ovlaštenoj za obavljanje platnog prometa,
smatra se da je podnesena na isplatu (ZM, čl.39, st. 2). On je, po zakonu, ovlašten
da to učini i dva radna dana po dospjelosti ako se radi o mjenici plativoj na
određeni dan ili na određeno vrijeme od dana izdanja ili viđenja (ZM, čl. 39, st. 1).
U tim slučajevima, rok dospjelosti i dan plaćanja se ne podudaraju. Neće se
podudariti i kada rok dospjelosti pada u zakonom priznate praznike (državne,
vjerske) jer plaćanje treba tražiti sljedećeg radnog dana. Što se tiče mjenice po
viđenju (a vista), njena isplata se može tražiti bilo kada u roku od jedne godine
dana računajući od dana izdanja, ukoliko trasant rok nije skratio ili produžio,
odnosno indosanti skratili.
Povjerilac i dužnik se mogu sporazumjeti da se mjenica isplati i prije

dospjelosti. Ovo je njihovo pravo, a ne obaveza, pa ni jedan ne mora pristati na
raniju isplatu. Kada povjerilac ne prezentira mjenicu na isplatu na vrijeme, tada je
svaki mjenični dužnik ovlašten da mjeničnu svotu položi (deponuje) kod redovnog
suda prvog stepena u mjestu plaćanja i to na trošak, opasnost i štetu povjerioca
(ZM, čl. 43).
Za razliku od prezentacije na akcept, ovlašteno lice za podnošenje mjenice na

isplatu je isključivo ono koje je formalno legitimisano pa se njemu ili punomoćniku
vrši isplata mjenice. Mjenični zakon zahtijeva od onoga ko vrši plaćanje da “ispita
pravilnost niza indosamenata, ali ne i istinitost potpisa indosanata” (ZM, čl. 41, st.
3). Dužan je odbiti isplatu ako zna ili bi morao znati da podnosilac mjenice nije njen
zakoniti imalac. Inače, mjenica se podnosi na isplatu glavnom dužniku (akceptantu,
izdavaocu solo mjenice, trasantu ako nije akceptirana). Ima mišljenja da mjenicu
treba podnijeti trasatu iako nije akceptirao mjenicu jer može prihvatiti isplatu, što
utiče na položaj regresnih dužnika. Domicilirana mjenica se podnosi na isplatu
domicilijatu. Mjenica se podnosi u poslovnom lokalu dužnika, a ako se to ne vidi iz
mjenice, onda u njegovom stanu.
Mjenica se isplaćuje, po pravilu, u cijelom iznosu (iskup mjenice). Kada je u

cijelosti isplatio mjeničnu svotu, dužnik može zahtijevati predaju (izručenje)
mjenične isprave i da se na njoj konstatuje isplata. Dužnik može isplatiti dio
mjenične svote (djelimična isplata), a povjerilac ne može odbiti djelimičnu isplatu
(ZM, čl. 40, st. 2), što je različito od opštih pravila obligacionog prava o djelimičnom
ispunjenju novčanih obaveza (ZOO, čl. 310). Dužnik koji isplati dio mjenične svote
može zahtijevati da se to upiše u mjeničnu ispravu i da se izda pismena
priznanica. Ostatak neisplaćenog iznosa povjerilac će tražiti od regresnih dužnika
pošto se prethodno kod suda utvrdi djelimična isplata glavnog dužnika. U slučaju
da je mjenična isprava izdata u više primjeraka, dužnik koji isplati mjenicu ima
pravo zahtijevati predaju primjerka na kome je upisana klauzula o akceptu.
Mjenična obaveza prestaje potpuno i mjenica se gasi samo ako je isplati glavni
mjenični dužnik. Ako je mjenicu isplatio neki drugi dužnik, on ima pravo da traži
naplatu onoga što je platio, zatezne kamate i troškove, od glavnog mjeničnog
353
dužnika, kao i od ostalih mjeničnih dužnika koji su po mjeničnom pravu njemu
odgovorni. Pravo se ostvaruje u regresnom postupku.
U mjeničnu svotu, koju plaća dužnik, uključena je kamata. Ona se priračunava

glavnici već prilikom izdavanja mjenice. Zakon polazi od toga jer odredba o
kamatama unesena u mjenicu smatra se da nije napisana, a mjenica važi (ZM, čl.
7). Ipak, kod mjenice plative po viđenju ili na određeno vrijeme po viđenju
dozvoljava se odredba o kamati uz naznačenje kamatne stope. Kod ovih mjenica
kamata se ne može unaprijed izračunati i pripisati glavnici. Ako nije određeno,
kamata se računa od izdanja mjenice.
7. Regres
Normalan tok mjeničnih radnji je takav da se najprije mjenica podnese na

akcept trasatu, osim ako postoji klauzula o zabrani podnošenja na akcept, i da je
trasat prihvati i potpiše čime postaje akceptant (glavni mjenični dužnik). O
dospjelosti se mjenica podnosi akceptantu na isplatu. Taj normalan tok mjeničnih
radnji se prekida i kada trasat odbije akcept ili odbije isplatu. Imalac mjenice stiče
pravo da se obrati ostalim dužnicima - regresnim dužnicima, a postupak koji se pri
tome provodi jeste regresni postupak. Regresni dužnici su sva lica koja, kao
mjenični potpisnici, jemče povjeriocu da će mjenica biti isplaćena, a to su trasant,
indosanti i njihovi avalisti. Pod regresnim pravom podrazumijeva se, u prvom redu,
pravo na osnovu koga imalac mjenice može tražiti, uz ispunjenje zakonskih uslova,
isplatu mjenice od regresnih dužnika. Međutim, regresno pravo obuhvata i pravo
mjeničnog dužnika (regresnog) da traži naplatu isplaćenog od svojih prednika ako
je iskupio mjenicu (iskupljujući regres).
Postoje dvije vrste regresa i to:
1. Regres o dospjelosti ili regres zbog neisplate je češći i njega imalac mjenice
vrši ako glavni dužnik ne plati mjenicu u cijelosti ili djelimično, na dan plaćanja ili za
dva radna dana po dospjelosti;
2. Regres prije dospjelosti koji se podnosi zbog neakceptiranja ili
nesposobnosti za plaćanje trasata i akceptanta, a trasanta u jednom slučaju.
Regresni zahtjev prije dospjelosti može se postaviti u slučajevima određenim

zakonom:
a) Ako je akceptiranje odbijeno, bilo potpuno bilo djelimično,
b) Ako je prije ili poslije akceptiranja mjenice otvoren stečaj ili prinudna
likvidacija nad imovinom trasata, odnosno akceptanta, ili ako je trasat, odnosno
akceptant, obustavio plaćanje, pa makar obustava i ne bila sudski utvrđena.
Takođe i u slučaju kad je izvršenje nad imovinom tih lica ostalo bezuspješno,
c) Ako je otvoren stečaj odnosno likvidacija nad imovinom trasanta, a radi se o
mjenici koja se ne smije podnijeti na akceptiranje (ZM, čl. 44).
354
Kad nastane neki od iznesenih materijalnopravnih razloga za regres, imalac
mjenice svoj regresni zahtjev može postaviti prema svakom od regresnih dužnika i
tražiti isplatu mjenice (trasatu, indosantima i njihovim avalistima). Svi mjenični
potpisnici, odnosno regresni dužnici, odgovaraju povjeriocu solidarno, neposredno
i samostalno. Povjerilac se može obratiti ma kome od njih, po svome izboru, ne
poštujući red kojim su potpisivali mjenicu. Zahtjev može postaviti prema svakom
pojedinačno ili istovremeno prema više njih po izboru (opciji) ili protiv svih zajedno.
Od regresnih dužnika povjerilac (remitent, indosatar) u regresnom postupku

može tražiti: mjeničnu svotu, odnosno svotu koja nije isplaćena ili akceptirana,
kamatu ako je bila upisana na mjenici, troškove koje je imao u vezi sa regresom
(troškovi protesta, slanja izvještaja, ostali troškovi) i najposlije, zateznu kamatu od
dospjelosti mjenice. Ako se regres vrši prije roka dospjelosti, onda se od mjenične
svote odbija eskont određen po stopi službenog eskonta.
Već je rečeno da regres u mjeničnom pravu nije ustanovljen samo u korist

mjeničnog povjerioca, nego pravo regresa postoji i u međusobnim odnosima
regresnih dužnika (iskupni regres). Kada neki od regresnih dužnika isplati (iskupi)
mjenicu, tada su prema njemu regresni dužnici: svi prethodni indosanti i avalisti,
zatim trasant i eventualni intervenijent. Zapravo, svi prethodnici koji su prije njega
potpisali mjenicu. Ako je mjenica akceptirana, posljednji regresni dužnik jeste
trasant pošto je prvi potpisao mjenicu. Dok glavni mjenični dužnik (akceptant,
trasant kod neakceptirane mjenice, izdavalac solo mjenice) ne isplati mjenicu,
postoji nečije pravo regresa u obliku iskupljujućeg regresa. Ovo stoga što isplatom
mjenične svote od strane nekog regresnog dužnika ne prestaje mjenična obaveza,
nego se vrši prevaljivanje (prebacivanje) mjenične obaveze na ona lica koja su
mjenicu potpisala prije njega, ali ne i na ona koja su poslije njega potpisala
mjenicu. Otuda je teži položaj regresnih dužnika čiji su potpisi na mjenici bliže
potpisu glavnog dužnika (ZM, čl. 48).
Ako regresni zahtjev (iskupni) postavlja neki od mjeničnih dužnika koji je već
iskupio mjenicu u prethodnom regresnom postupku, on može tražiti cjelokupni
iznos koji je već platio (regresni iznos), kamate na taj iznos od dana iskupljenja u
visini eskontne stope koju utvrđuje Evropska centralna banka iz Frankfurta, kao i
troškove. I ovdje dolazi u obzir eskont ako se regres vrši prije roka dospjelosti (ZM,
čl. 50).
Za ostvarivanje regresnih prava potrebno je ispuniti i određene formalne

uslove u vidu dokaza. To se odnosi, prije svega, na posjedovanje uredne isprave o
podizanju protesta, dokaze o nemogućnosti izvršenja, rješenje o otvaranju stečaja
ili prinudne likvidacije.
U regresnom postupku plaćanje se može izvršiti povratnom mjenicom, ako nije

protivno ugovoreno. To je nova mjenica trasirana po viđenju koju vuče povjerilac
(vršilac regresa) na nekog od svojih prethodnika (regresnih dužnika) njemu
odgovornih. Obuhvata svotu utvrđenu članom 49 i 50 ZM, naknadu za
355
posredovanje kao i pristojbu za povratnu mjenicu, a plativa je u mjestu prebivanja
tog dužnika (ZM, čl. 53, st. 1).
8. Protest
Protest ima dvojako značenje. Najprije, on predstavlja mjeničnopravnu radnju

koja se preduzima radi očuvanja prava iz mjenice prema regresnim dužnicima.
Protest je istovremeno i javna isprava kojom se na vjerodostojan način utvrđuje da
dužnik nije izvršio određenu radnju iz mjenice (nije akceptirao ili datirao akcept, nije
isplatio mjenicu i dr). Ispravom se dokazuje da je imalac mjenice ili njegov
punomoćnik preduzeo na vrijeme potrebne radnje prema glavnom dužniku, ali da
su one ostale bez uspjeha.
Protest je uslov za regres, korištenje regresnih prava. Podizanje protesta nije

samo pravo imaoca mjenice nego i njegova obaveza, ako hoće da očuva svoja
prava prema regresnim dužnicima. Stoga se on prvo mora obratiti glavnom dužniku
i tražiti izvršenje odgovarajuće radnje. Bez protesta ne može se aktivirati mjenična
odgovornost regresnih dužnika, nema ni mjenične tužbe prema njima, ostaje samo
odgovornost glavnog dužnika. Time se može bitno umanjiti pravna sigurnost
povjerioca.
Razlozi zbog kojih se podiže protest su zakonom utvrđeni. Zavisno od razloga

postoje i različite vrste protesta:
a) Protest zbog neakceptiranja ili djelimičnog akceptiranja se podiže kada je
trasat odbio potpuno ili djelimično da akceptira mjenicu,
b) Protest zbog neisplate ili djelimične isplate preduzima se kada je akceptant
odbio potpuno ili je djelimično isplatio mjeničnu svotu,
c) Protest zbog nedatiranja akcepta jer akceptant nije stavio datum akcepta
kod mjenice plative na određeno vrijeme po viđenju,
d) Perkvizicioni protest podiže imalac duplikata ili kopije mjenice kojim traži
predaju akceptiranog primjerka mjenice od držaoca toga primjerka kako bi tražio
isplatu mjenice od akceptanta.
Protest podiže imalac mjenice ili njegov punomoćnik, odnosno imalac

duplikata ili kopije mjenice i to lice naziva se protestant. Lice protiv koga je
podignut protest naziva se protestat, a u toj ulozi mogu biti trasat, akceptant,
imalac akceptiranog primjerka mjenice i drugi. Kod protesta zbog neakceptiranja
protestat je uvijek trasat.
Protest se mora podići u zakonom predviđenim rokovima (protestni rokovi).

Zavisno od razloga zbog koga se vrši protest, kao i načina određivanja dospjelosti
mjenice, rokovi su različiti (ZM, čl. 45). Rokovi su kratki, a protest se podiže odmah
po odbijanju izvršenja mjenične radnje. Ako protest nije podnesen u roku, mjenica
postaje “prejudicirana” i povodom takve mjenice ne mogu se vršiti regresna prava.
Zakonski rokovi se mogu prolongirati u slučaju više sile ili zakonskih razloga, ali se
mora izvršiti notifikacija.
356
Pored podizanja protesta, imalac mjenice ima još jednu obavezu ako se radi o
odbijanju akcepta ili isplate. U tim slučajevima, imalac mjenice dužan je obavijestiti
svoga indosanta i trasanta (četiri dana nakon dana protesta). Svaki indosant mora
dalje obavijestiti svog prethodnog indosanta i njegovog avalistu (dva dana nakon
dobijene obavijesti). Ovo obavještavanje se naziva notifikacija, a može se izvršiti i
putem pošte. Notifikacija nije uslov za održanje regresnih prava.
Već je rečeno da trasant, indosant ili avalista može na mjenici upisati klauzulu
“bez troškova”, “bez protesta”. U tim slučajevima, imalac mjenice nije dužan
podizati protest radi očuvanja regresnih prava, ali je obavezan na notifikaciju. Ako,
ipak, imalac mjenice podigne protest, jedina posljedica jeste što sam snosi
protestne troškove.
Protest se podiže kod suda mjesno nadležnog za protestata. Protestni organ

(može biti službenik suda) poziva protestata da izvrši mjeničnu radnju radi koje je
podignut protest. Ako udovolji zahtjevu (akceptira ili datira akcept, isplati mjenicu),
postupak se obustavlja. Isplaćena mjenica se predaje isplatiocu, odnosno
djelimična isplata konstatuje na mjenici.
Ako protestat ne izvrši mjeničnu radnju ili se ne može naći, odnosno ako je
pozivanje ostalo bez uspjeha, protestni organ sastavlja protestnu ispravu. Elementi
protestne isprave su, ukratko, sljedeći: prepis protestovane mjenice, imena
protestanta i protestata, izjava da je protest ostao bez uspjeha, mjesto, dan, godina
i sat kada je pokušano izvršenje mjenične radnje prema protestatu te broj isprave i
datum, broj iz registra protesta uz potpis ovlaštenog lica i pečat suda. Svaka
protestna isprava zavodi se u poseban registar (registar protesta) koji ima karakter
javne knjige. Protestna isprava dostavlja se, bez odlaganja, imaocu mjenice ili licu
koje je u njegovo ime podnijelo mjenicu na protest.
Protestna isprava može biti zamijenjena pismenom izjavom na mjenici lica od

koga se traži izvršenje određene radnje (trasata, akceptanta, intervenijenta i dr.).
Za sastavljanje ove izjave potrebno je da se ispune određeni uslovi, ali se i ona
datira, potpisuje i unosi u registar protesta (ZM, čl. 79). Vlada Federacije Bosne i
Hercegovine utvrđuje do koje mjenične svote protestno tijelo može umjesto
protesta preporučenim pismom dostaviti prepis mjenice svim mjeničnim dužnicima
sa napomenom da je mjenica protestirana. O tome se na zahtjev izdaje potvrda
koja se, u protestnom roku, upisuje u registar protesta.
9. Intervencija
Intervencija je takva mjeničnopravna radnja kojom neko lice (intervenijent) vrši

akceptiranje ili isplatu mjenice umjesto nekog mjeničnog dužnika (honorata) u
slučajevima kada je imalac mjenice stekao regresno pravo po toj mjenici. Uvijek se
preduzima u korist određenog regresnog dužnika (“u njegovu čast”) radi zaštite od
regresa. Do intervencije dolazi onda kada imalac mjenice može zahtijevati regres
uslijed neakceptiranja ili neisplate mjenice.
357
Intervenijenta može odrediti trasant, indosant ili avalist upisom na mjenici ili da
određeno lice, po svojoj volji, prihvati intervenciju. U ulozi intervenijenta može biti
svako lice koje ima pasivnu mjeničnopravnu sposobnost. To može biti treće lice
(izvan kruga lica na mjenici) ili lice koje je već dužnik po toj mjenici. Može biti čak i
trasat koji je odbio redovan akcept. U ulozi intervenijenta ne može se pojaviti
akceptant.
Intervenisati se može za svakog regresnog dužnika, u njegovu čast. Pravna

dejstva intervencije su relativnog karaktera jer se njome ne otklanja regres prema
svim dužnicima. Otklanja se samo prema honoratu i njegovim povjeriocima, licima
čiji se potpisi na mjenici nalaze poslije potpisa honorata. Mogućnost regresa se,
dakle, ne otklanja prema honoratovim prethodnicima.
Dva su osnovna kriterija za razlikovanje intervencije: prvi, način na koji dolazi

do intervencije i drugi, razlog intervencije. U prvom slučaju razlikuje se pozivna i
spontana intervencija, a u drugom intervencija zbog neakceptiranja i intervencija
zbog neisplate.
9.1. Pozivna i spontana intervencija
Pozivna intervencija ili adresa po potrebi, odnosno adresa u nuždi, postoji

onda kada trasant, indosant ili avalist odredi lice koje će intervenisati za slučaj
neakceptiranja ili neisplate mjenice ili za oba slučaja. Obično se određuje upisom
izjave: “U slučaju potrebe obratiti se N.N” ili “Obratiti se N.N”. Poziv (naredba)
upisana je u mjeničnu ispravu. Ako se ispune uslovi za regres, imalac mjenice
dužan je da se obrati licu naznačenom za intervenciju (adresatu) koje postaje
intervenijent kada prihvati poziv.
Do spontane intervencije dolazi kada treće lice (van lica u mjenici) ili ma koji
potpisnik na mjenici (osim akceptanta) bez poziva (naredbe), po svojoj volji (sua
sponte), spontano interveniše (ZM, čl. 56, st. 2). I spontana intervencija može biti
za neakceptiranje ili za neisplatu. Za razliku od pozivne intervencije, imalac
mjenice može odbiti akcept kod spontane intervencije jer ne želi spontanog
intervenijenta kao dužnika. Međutim, on ne može odbiti isplatu potpunu ili
djelimičnu putem spontane intervencije.
9.2. Intervencija zbog neakceptiranja i intervencija zbog neisplate
Do intervencije zbog neakceptiranja može doći na osnovu pozivne ili spontane

intervencije (po pozivu ili spontano). Primjenjuje se samo u slučajevima ako bi
došlo do vršenja regresa prije dospjelosti. Već je rečeno da do regresa prije
dospjelosti može doći ako je trasat odbio akcept (potpuno ili djelimično) ili usljed
otvaranja stečaja, obustave plaćanja i dr. Dakle, kako zakon kaže, “kad god je prije
dospjelosti mjenice njen imalac ovlašten na regres po mjenici koja se može
358
podnijeti na akceptiranje” (ZM, čl. 57). Akceptiranje intervencijom ne dolazi u obzir
kada je trasant svojom naredbom zabranio podnošenje mjenice na akcept.
Ako nastanu okolnosti za regres prije dospjelosti mjenice, imalac mjenice

obraća se pozivnom intervenijentu radi akceptiranja (potpunog iznosa mjenice ili
neakceptiranog dijela od trasata). Pravne posljedice propuštanja jesu: imalac
mjenice neće moći ostvariti regres prema licu označenom za intervenciju, niti
prema njegovim sljednicima. Akceptiranje spontanom intervencijom povjerilac
može odbiti, a ako prihvati, spontani intervenijent odgovara kao i njegov honorat.
Intervenijent na mjenici upisuje izjavu o akceptu, za koga akceptira (ko je

honorat) i potpisuje mjenicu (“Akceptiram u korist N.N.” i potpis). Ako nije označen
honorat, važi zakonska pretpostavka da je to trasant (ZM, čl. 58). Vrijedi istaći neke
napomene: sam potpis intervenijenta na licu mjenice, ma gdje bio stavljen, ako
intervenijent nije trasat ili trasant, ima pravno značenje avala; ako se potpis nalazi
na poleđini mjenice, ima značenje bjanko indosamenta; ako trasat interveniše pa
stavi svoj potpis na lice mjenice bez odgovarajuće izjave o intervenciji, onda takvim
potpisom on postaje akceptant, iako to možda ne želi.
Akceptiranjem mjenice intervenijent ne postaje glavni mjenični dužnik. Njegov

pravni položaj se razlikuje bitno od položaja akceptanta kod redovnog akcepta.
Intervenijent koji akceptira mjenicu (intervenijent-akceptant) odgovara isto kao i
njegov honorat. Odgovara prema imaocu mjenice i prema indosantima čiji potpisi
na mjenici dolaze iza potpista honorata. Dakle, odgovara onako i onoliko kako i
koliko odgovara njegov honorat.
Intervencija zbog neisplate, takođe, ima svrhu da otkloni regres. To je pravna

radnja kojom neko, pozvan ili spontano, isplaćuje mjenicu za čast (u korist)
određenog regresnog dužnika (honorata) u slučaju kad imalac mjenice stekne
pravo da zahtijeva isplatu mjenične svote od regresnih dužnika. Isplata
intervencijom može se vršiti u svim slučajevima kada je moguć regres, bilo o
dospjelosti (glavni dužnik odbio isplatu) ili prije dospjelosti (materijalnopravni razlozi
za regres prije dospjelosti).
Kada glavni mjenični dužnik odbije isplatu, imalac mjenice mora se obratiti
pozivnom intervenijentu (adresatu u nuždi) prije regresnih dužnika. Tek kada ga i
adresat u nuždi odbije, pošto podigne protest, može se obratiti regresnim
dužnicima. Ako propusti da podnese mjenicu na isplatu pozivnom intervenijentu,
imalac mjenice gubi pravo naplate od dužnika koji je naznačio intervenijenta ili za
koga je mjenica akceptirana intervencijom (honorata), kao i prema dužnicima čiji
potpisi slijede iza potpisa honorata.
Isplata intervencijom obuhvata cjelokupan iznos koji bi, inače, imao platiti
honorat, a to može biti potpuni ili djelimični iznos mjenice. Imalac mjenice je dužan
primiti taj iznos jer se time smanjuje obaveza honorata i ostalih dužnika kao i
troškovi. Kada bi odbio isplatu intervencijom, izgubio bi pravo regresa prema svim
359
mjeničnim dužnicima koje bi isplata intervencijom oslobodila obaveze (ZM, čl. 62).
U slučaju da isplatu ponudi više intervenijenata, imalac mjenice je dužan prihvatiti
isplatu onoga intervenijenta koja oslobađa najviše dužnika. Intervenijent koji
postupi drugačije, a znao je za to, gubi pravo regresa od onih koji bi bili oslobođeni
da je prihvaćena najpovoljnija intervencija.
Imalac mjenice je dužan potvrditi na mjenici isplatu intervencijom, naznačiti

honorata i mjenicu predati intervenijentu-placu. Ako se ne naznači honorat,
zakonska je pretpostavka da je to izvršeno za čast trasanta (ZM, čl. 63).
Intervenijent-platac stiče prava koja ima njegov honorat i prema honoratovim

prethodnicima. Intervenijent ne može mjenicu dalje indosirati. Intervenijent svoja
prava ostvaruje samostalno i neposredno. On ne stupa na mjesto honorata pa se
prema njemu ne mogu isticati prigovori koji bi se mogli stavljati njegovom honoratu.
10. Umnožavanje i prepisi mjenice
Mjenica se može umnožavati s namjerom da novi primjerci imaju osobine

trgovačkih efekata, da budu hartije od vrijednosti, a može i za to da posluže kao
prepis u druge svrhe kao i svaki drugi prepis.
Mjenica može biti izdata u više primjeraka od kojih je svaki jednak sa prvim
primjerkom. Ti se ostali primjerci nazivaju drugim, trećim (duplikat, triplikat). Svaki
od njih je izvornik (original) i nosi svoj tekući broj. Oznaku tekućeg broja svakog
takvog primjerka može staviti samo trasant. Ako se oznaka ne bi stavila, svaki bi se
primjerak smatrao posebnom mjenicom (ZM, čl. 65). (“Po viđenju platite za ovu
prvu mjenicu...”, “...za ovu drugu mjenicu...”).
Više primjeraka jedne mjenice izdaje se da bi se povjerilac osigurao za slučaj

gubitka mjenice. Nerijetko se dešava da remitent ili koji drugi imalac mjenice, kad
ne živi u istom mjestu u kome i trasat, šalje mjenicu na akcept poštom. Tada se
mjenica izdaje u više primjeraka i jedan se šalje na akcept, a ostali se indosiranjem
prenose i tako imalac može brže doći do potrebnog novca.
Izdavanje više primjeraka može se spriječiti unošenjem solo klauzule (“...
platite za ovu solo mjenicu...”, “...platite za ovu jedinu mjenicu...”).
Nove primjerke trasirane mjenice može izdati samo trasant. Izdavanje novih
primjeraka može zahtijevati svaki njen imalac, ako nije naznačeno da je ta mjenica
trasirana samo u jednom primjerku. Kad traži novi primjerak mjenice, imalac treba
da se obrati svom neposrednom prethodniku, ovaj svome, i tako redom po nizu
indosamenata, dok zahtjev ne stigne do trasanta. Duplikat odnosno drugi primjerak
vraća se istim putem natrag od jednog indosanta do drugog i svaki od njih stavlja
svoj potpis na taj primjerak, dok mjenica ne stigne do onoga ko je tražio novi
primjerak. Imalac mjenice nije dužan davati objašnjenje zašto zahtijeva nove
primjerke mjenice.
360
Pošto izdavanjem novih primjeraka nije izdata nova mjenica, nego svi ti
primjerci sačinjavaju jednu obavezu, to se isplatom jednog primjerka gasi obaveza i
potpisnici se oslobađaju obaveze po svim ostalim primjercima, pa ma i ne bilo
navedeno da se isplatom jednog primjerka gase i ostali. Izuzetno, ako je na mjenici
napisana kasatorna klauzula, onda se može isplatiti samo po tom primjerku
(“...platite za ovu prvu mjenicu, a ne za ostale...”).
Ako je trasat akceptirao više primjeraka, obavezan je po svakom primjerku na

kome ima njegov potpis. Tada se isplatom jednog primjerka ne gase ostali primjerci
koje je akceptirao.
Svaki indosant može svoj primjerak prenositi na razna lica i odgovoran je, sa
svojim daljim indosantima solidarno, po svim primjercima koje je potpisao. Zato
prilikom regresne naplate treba da traži da mu se ti primjerci vrate.
Kad jedan primjerak bude poslat na akceptiranje, mora se to naznačiti na svim

ostalim primjercima i upisati ime onoga kod koga se nalazi taj primjerak
(depozitara). Depozitar je dužan čuvati akceptirani primjerak i predati ga
ovlaštenom licu, imaocu duplikata, kad ga zatraži (ZM, čl. 67). Ako bi predaju
odbio, imalac duplikata podiže protest (perkvizicioni protest).
Svaki imalac mjenice ima pravo sačiniti prepis mjenice, kopiju (ZM, čl. 68).
Prepisivanje je pravo svakog imaoca i zato ne mora tražiti da to učini trasant.
Prepis se može indosirati i avalirati na isti način i sa istim pravnim dejstvom kao da
se to čini sa originalom. Prepis se, međutim, ne može podnositi na akcept.
Prepis mora sadržavati sve što sadrži original mjenice. Mora biti vjeran
originalu sa svim indosamentima, klauzulama i naznačenjem potpisa. Mora se
naznačiti gdje se prepis završava, da bi se znalo, ako bi se prepis indosirao ili
avalirao, odakle počinje originalni tekst na prepisu. Obično se napiše: “dovde
prepis” ili “odavde original”. U prepisu se mora naznačiti da je to prepis i kod koga
se nalazi original mjenice. Ako nema naznake kod koga je original, prepis gubi
snagu mjeničnopravne isprave, te imalac nema pravo regresa na osnovu njega, niti
ga može indosirati (ZM, čl. 69, st. 3).
Od ovoga mjeničnog prepisa koji služi kao trgovački efekat treba razlikovati
obični prepis mjenice, koji se sačinjava kao za svaku drugu ispravu i kojim se samo
utvrđuje da postoji takva mjenica.
11. Obezbjeđenje mjeničnog potraživanja (pravo zaloga i pridržaja)
Kao sredstva za obezbjeđenje mjeničnog potraživanja, pored ličnih mjeničnih

garancija (aval, intervencija i žiro), služe zaloga i pridržaj. Mjenični povjerilac koji
ima založno pravo na osnovu mjenice kao i korisnik prava pridržaja imaju određene
privilegije u poređenju s istim nosiocima tih prava po građanskom pravu.
361
Mjenični založni povjerilac može tražiti od zalogodavca još i pismenu izjavu o
zalaganju, odnosno o zasnivanju založnog prava na datoj stvari, tražbini ili mjenici.
Kad dobije takvu izjavu, onda je u privilegovanom položaju. Ako dužnik na vrijeme
ne isplati mjenicu, povjerilac može od suda tražiti javnu prodaju zaloge bez tužbe i
bez saslušanja zalogodavca. Tražbinu ili mjenicu može sam naplatiti i bez
posredovanja suda, a založne tražbine može zadržati (ZM, čl. 88). Ako se
zalogoprimac samo djelimično namirio, mora zabilježiti na mjenici.
Da bi osigurao svoje potraživanje, mjenični povjerilac može, iako nema

založnog prava, zadržati dužnikov novac, hartije od vrijednosti, dokaze o
tražbinama i pokretne stvari, koji su zakonitim putem došli u njegove ruke. Ne traži
se, kao u građanskom pravu, da su ti predmeti došli u ruke povjeriocu povodom
nekog posla koji ima veze s njegovim potraživanjem (koneksitet).
Razlikuju se dvije vrste pridržaja: o dospjelosti mjenice, koji neki nazivaju

redovnim pridržajem, i prije dospjelosti mjenice - kvalifikovani pridržaj. Po pravilu,
pravo pridržaja nad dužnikovim novcem, pokretnostima i hartijama od vrijednosti
stiče se kad imalac mjenice stekne pravo na tužbu protiv mjeničnog dužnika -
redovni pridržaj. Imalac mjenice može se poslužiti pravom pridržaja i prije nego što
mu je tražbina dospjela, ako je dužnik pao pod stečaj, ili ako je izvršenje novčanog
duga iz njegove imovine ostalo bezuspješno ili je kao trgovac obustavio plaćanje -
kvalifikovana retencija (ZM, čl. 88-91).
IV OSTALE MJENIČNE RADNJE (MJENIČNI ZAHTJEVI)
1. Amortizacija mjenice
Amortizacija je vanparnični sudski postupak u kome se nestala mjenica

(ukradena, izgorjela ili na ma koji način nestala) oglašava nevažećom
(amortizovanom). Svrha amortizacije mjenice jeste ublažavanje strogog načela
inkorporacije, bez pismene isprave ne mogu se ostvarivati i prenositi prava. Štiti se
povjerilac koji bi zato što ne posjeduje mjeničnu ispravu, bez svoje krivice, bio lišen
ostvarivanja prava iz mjenice. Naprosto, zato što nema mjenicu u svojim rukama.
Specijalna procesna pravila o amortizaciji mjenice sadržana su u Zakonu o

mjenici, a opšta u Zakonu o vanparničnom postupku. Postupak je kao i kod ostalih
hartija od vrijednosti. Imalac nestale mjenice podnosi prijedlog sudu uz
prezentiranje odgovarajućih dokaza. Ako sud nađe da su podneseni podaci
dovoljni, putem oglasa u Službenom listu BiH poziva lice koje drži mjenicu u
rukama da je podnese sudu. Ukoliko se niko ne pojavi i ne predoči mjenicu u
određenom roku, sud oglašava mjenicu nevažećom. O tome se obavještavaju svi
zainteresovani. Povjerilac može svoje potraživanje ostvariti po osnovu sudske
odluke o amortizaciji mjenice (ZM, čl. 94). Sudska odluka zamjenjuje mjeničnu
ispravu.
362
Ako se u roku, koji je odredio sud, pojavi neko lice, mogu nastati, u osnovi,
dvije situacije: prva, da to lice preda sudu mjenicu i tada se postupak amortizacije
obustavlja i druga, kada lice odbije da preda mjenicu, što uslovljava prekid
amortizacionog postupka. Povjerilac se upućuje na parnični postupak da u tom
postupku dokaže vlasništvo mjenice (vlasnička, revindikaciona tužba).
2. Mjenične tužbe i prigovori
Svoje zahtjeve iz mjenice (mjeničnopravne zahtjeve) imalac mjenice može

ostvariti putem tužbe (mjenične tužbe) u parničnom postupku (mjenična parnica).
Mjenični zahtjevi su svi oni koji neposredno proizlaze iz same mjenice, a mogu biti
upravljeni prema akceptantu, trasantu, indosantima, avalistima, intervenijentu,
trasantu kod solo mjenice. Prije podizanja mjenične tužbe potrebno je
blagovremeno podizanje protesta.
Postoje dvije vrste mjeničnih tužbi: redovna i regresna. Redovna mjenična

tužba podnosi se protiv glavnog mjeničnog dužnika, a regresna protiv regresnih
dužnika po mjenici.
Mjenični promet zahtijeva što bržu i lakšu cirkulaciju mjenice. Radi toga je data
naročita pravna zaštita imaocu mjenice jer su ograničeni prigovori koji se mogu
isticati. Pravilo je, da se imaocu mjenice ne mogu isticati prigovori koji bi se
zasnivali na odnosima mjeničnog dužnika i nekog ranijeg imaoca mjenice, a koji se
ne vide iz mjenične isprave. Zaštita se daje isključivo savjesnom imaocu mjenice.
U mjeničnom pravu mogu se isticati prigovori:

a) Koji se zasnivaju na ličnom odnosu dužnika sa povjeriocem koji postavlja
mjenični zahtjev;
b) Koji se ne zasnivaju na ličnom odnosu dužnika i povjerioca, nego na
mjeničnoj ispravi, dakle, objektivni prigovori. Može ih isticati svaki mjenični dužnik
svakom mjeničnom povjeriocu, za razliku od prvih, koje može postavljati samo
određeni dužnik;
c) Koji proističu iz ličnog odnosa dužnika prema nekom ranijem imaocu
mjenice, ako je sadašnji imalac znao ili je morao znati da postoji neka nedopuštena
radnja povodom koje dužnik može staviti prigovor. Radi se, znači, o nesavjesnosti
imaoca mjenice.
Usvajanjem ovih načela o pravnoj zaštiti imaoca mjenice omogućeno je da

mjenica, kao i uopšte trgovački efekti, postane instrumenat kredita i finansijskih
operacija pomoću kojih se nabavlja ili prodaje roba, a da se izbjegnu sve smetnje
pa i neizvjesnosti. Zaštita se, ipak, ne daje nesavjesnom imaocu mjenice.
363
3. Neosnovano obogaćenje i drugi zahtjevi (zahtjevi građanskopravne
prirode)
U vezi sa mjeničnim poslom mogu proisteći određeni zahtjevi koji nemaju

isključivo osnova u mjenici, nego se zasnivaju i na nekim drugim činjenicama. Za
njihovo ostvarivanje ne važe pravila mjeničnog prava, jer su građanskopravne
prirode, pa se podiže neka od tužbi poznatih u građanskom pravu.
Slučajevi kada se može podići građanskopravna tužba radi ostvarivanja

zahtjeva nastalog u vezi sa mjeničnom poslom su ovi: ostvarivanje zahtjeva iz
osnova neopravdanog obogaćenja, zahtjev iz osnova prouzrokovanja šteta uslijed
propuštene notifikacije, zahtjev akceptanta radi pokrića protiv trasanta kada je
isplatio mjenicu, zahtjev vlasnika mjenice protiv posjednika mjenice (revindikacioni
zahtjev). Zadržaćemo se na neosnovanom obogaćenju koje obrađuje Zakon o
mjenici (čl. 87).
Da bi mjenicu mogao naplatiti, potrebno je da je njen imalac na vrijeme

podnese trasatu na akcept i akceptantu na isplatu, pa ako bude odbijen, da na
vrijeme podigne kod suda protest. Ako imalac mjenice ne izvrši potrebne radnje na
vrijeme, gubi pravo da traži da mu se obaveza iz mjenice izvrši po postupku za
ostvarenje mjeničnog potraživanja. Isto je pravno dejstvo i u slučaju zastarjelosti:
gase se mjeničnopravni zahtjevi. Mjenično pravo zasnovano je na načelima
strogosti i formalizma.
Načelo strogosti, ipak, ublaženo je usvajanjem instituta neosnovanog

obogaćenja. U slučaju propuštanja preduzimanja zakonom propisanih radnji i u
slučaju proteka roka zastarjelosti, zbog čega se mjenična tražbina gasi, može se
podići tužba za naplatu protiv nekih lica koja su bila u mjeničnom odnosu, ako su
iz tog odnosa stekla neosnovano neku imovinsku korist. U Zakonu o mjenici stoji:
“Trasant, akceptant i indosant čije su se mjenične obaveze ugasile uslijed
zastarjelosti ili uslijed toga što su propuštene radnje propisane radi održavanja
mjeničnih prava, odgovaraju imaocu mjenice, ako su se na njegovu štetu
neopravdano obogatili. Ostali mjenični obveznici oslobađaju se ove mjenične
odgovornosti” (ZM, čl. 87). Smatra se da su se neosnovano obogatili, jer su dobili
neku imovinsku korist, primili vrijednost bez davanja protuvrijednosti. Potraživanje
kod neosnovanog obogaćenja zastarijeva za tri godine, a u svemu ostalom
primjenjuju se pravila Zakona o obligacionim odnosima.
364
V VRSTE MJENICA
Postoji više vrsta mjenica zavisno od toga šta se uzima kao kriterij podjele.
Izdavanje mjenica u različitim varijantama jasno pokazuje njenu poslovnu
(trgovačku) moć jer može da zadovolji širok krug poslovnih zahtjeva.
Osnovna ili tradicionalna podjela mjenice jeste prema tome ko plaća mjeničnu
svotu (obavezu), odnosno da li je mjenica bezuslovno obećanje ili bezuslovan
nalog. U tom smislu, postoji trasirana (vučena) mjenica o kojoj je do sada govoreno
i vlastita (sopstvena, solo) mjenica. Trasirana mjenica može imati nekoliko
podvrsta: redovna trasirana mjenica, trasirana mjenica po sopstvenoj naredbi i
trasirana vlastita mjenica.
Prema trgovačkom poslu kod koga se primjenjuje i funkciji koju zadovoljava,

mjenica može biti: poslovna (robna ili trgovačka) i finansijska mjenica sa različitim
podvrstama. U toj ulozi može se pojaviti trasirana i vlastita mjenica.
Prema formi i sadržini, mjenične isprave u momentu izdavanja razlikuju se:

potpuna mjenica, koja u momentu izdavanja sadrži sve bitne sastojke, i bjanko
(blanko) mjenica.
Poslovna praksa poznaje i druge vrste mjenica koje su moguće zahvaljujući

elastičnosti i pravnom karakteru mjenice te pravilima mjeničnog prava uopšte.
2. Vlastita (sopstvena, solo) mjenica
Vlastita mjenica je hartija od vrijednosti koju izdaje određeno lice i bezuslovno

obećava da će o dospjelosti isplatiti mjeničnu svotu licu naznačenom u mjenici
(remitentu). Kod sopstvene mjenice, za razliku od trasirane, nema naredbe trećem
licu (trasatu), nego postoji obećanje samog izdavaoca da će on izvršiti mjeničnu
obavezu.
Bitni sastojci sopstvene mjenice su isti kao i kod trasirane, osim što nema
trasata, jer po prirodi vlastite mjenice ne može ga ni biti. To je jednostrana izjava
volje koja se sastoji u bezuslovnom obećanju izvršenja obaveze od strane
izdavaoca mjenične isprave. Kod ove mjenice, takođe, postoje bitni pretpostavljeni
sastojci, a tiču se dospjelosti, mjesta izdanja i mjesta plaćanja. Pitanje dospjelosti i
mjesta izdanja rješava se po istim pravilima kao i kod trasirane mjenice. Što se tiče
mjesta plaćanja koje je izostavljeno, pretpostavlja se da je to mjesto koje je
označeno kao mjesto izdanja, odnosno sjedište izdavaoca, pošto nema trasata
(ZM, čl. 4, st. 3).
365
U pogledu značaja, značenja i dejstva pojedinih mjeničnih sastojaka kod
sopstvene mjenice, važi sve što je rečeno o tome za trasiranu mjenicu, ukoliko se,
razumljivo, ne protivi prirodi vlastite mjenice. Zakon o mjenici, u odredbama o
sopstvenoj mjenici, daje samo njene bitne i pretpostavljene sastojke, a zatim
nabraja članove zakona koji se odnose na trasiranu mjenicu, i naređuje da se
imaju primjenjivati na sopstvenu mjenicu. Kad se zna da u vlastitoj mjenici nema
trasata ni akceptanta i da je odgovornost izdavaoca ista kao i odgovornost
akceptanta trasirane mjenice, onda je primjena odgovarajućih odredaba o
trasiranoj mjenici na sopstvenu mjenicu laka. Glavni dužnik je njen izdavalac, pa
gdje se govori o akceptantu kao glavnom dužniku trasirane mjenice, u vlastitoj
mjenici se to odnosi na njenog izdavaoca.
Trasirana mjenica se može svesti na sopstvenu i da tako posluži istoj svrsi

kojoj služi sopstvena. Naime, elementi trasirane mjenice se mogu tako kombinovati
da ona prima razne funkcije, pa i funkciju sopstvene mjenice. To je slučaj kad
trasant označi samog sebe za trasata (trasirana mjenica vučena na sebe).
Izdavalac izdaje naredbu samom sebi da isplati mjeničnu svotu i kad tu naredbu
prihvati (akceptom), a jasno je da je prihvata čim je mjenicu izdao, ta mjenica
praktično postaje vlastita mjenica, iako je po formi trasirana.
3. Bjanko (blanko) mjenica
Izdavanje bjanko mjenice je u skladu sa teorijom omisije (propuštanja). To je

mjenica koja se izdaje i pušta u promet, a da nema sve bitne sastojke. Na
mjeničnoj ispravi (blanketu) neka su mjesta nepopunjena, prazna (bijela, blanko).
Stariji teoretičari je nazivaju bjelicom. Bjanko mjenica je nepotpuna mjenica, ali
privremeno nepotpuna. Prazna mjesta popuniće se kasnije, a najdocnije kad se
prezentira na isplatu. Prema teoriji omisije, svako savjesno treće lice, kao imalac
mjenice, ovlašteno je da popuni (upiše) odgovarajuće elemente. Po pravilu,
izdavalac bjanko mjenice i primalac te nepopunjene isprave već su nešto ugovorili,
postoji ugovor koji je van mjeničnog posla, pa će on ili savjesno treće lice u čijim se
rukama kasnije nađe mjenica ispuniti (upisati) potrebne elemente saglasno tom
ugovoru (saglasno npr. ugovoru o potrošačkom kreditu).
U momentu izdavanja bjanko mjenica može da sadrži samo potpis trasanta ili
ne mora ni njegov, nego potpis akceptanta (bjanko akcept). Slijedeći načelo
mjenične strogosti i formalizma, bjanko mjenica, u suštini, nije punovažna mjenica
jer se ne može nepopunjena naplatiti. Ona predstavlja buduću mjenicu koja će
292
postati punovažna kada se popuni zakonom predviđenim sastojcima.
U savremenom kreditnom i uopšte mjeničnom prometu prevladava tip blanko

mjenice. Akceptant samo potpisuje mjenicu i na taj način se obavezuje da će
isplatiti mjeničnu svotu svakome u čijim se rukama nađe mjenica.
292
Vidi: Vajner dr Zdenko, op.cit.str. 120
366
Najčešće se u blanko mjenici ispušta svota i dospjelost. Izostavljanje ova dva
elementa razlog je u preduzetom poslu u kome se mjenica daje kao osiguranje za
neko buduće potraživanje(npr. kod potraživanja iz konto korenta, kad stranke još
ne znaju koliko će biti potraživanje, a ne znaju ni kad će tražbina biti aktuelna,
odnosno kada će vršiti međusobni obračun). Stoga im najbolje odgovara da ta dva
elementa mjenice izostave. Kad dođe do obračuna, popuniće i te elemente, unijeće
iznos ostatka obaveza sa dospjelošću na dan kad treba dug likvidirati.
Blanko mjenica se izdaje i tako što se na mjenični blanket stave dva ili tri
potpisa. Ti se potpisi raspoređuju tako da im se odrede uloge neophodne za
punovažnost mjenice. Imalac mjenice iza riječi “po naredbi” ispisuje svoje ime i
postaje remitent. Jednog ili dvojicu potpisnika odredi za trasate, odnosno za
akceptante. Preostalog ili preostale označi za trasante ili jednog za trasanta, a
drugog za avalistu.
4. Poslovna (trgovačka, robna) mjenica
Koristi se kod jednokratnih kratkoročnih poslovnih odnosa (dugovanja i

potraživanja) iz ugovora robnog prometa. Ekonomski cilj poslovne (robne) mjenice
jeste izvršenje protučinidbe druge ugovorne strane (plaćanje kupoprodajne cijene,
plaćanje izvršenih usluga). Mjenični iznos, u suštini, obuhvata cijenu koju kupac iz
ugovora o prodaji treba da plati ili korisnik usluga za izvršene usluge iz nekog
ugovora. Određenim ugovorom (o prodaji, uslugama) zasnovan je građanskopravni
odnos te je nastalo potraživanje i obaveza. Jedna ugovorna strana je izvršila svoju
obavezu (isporučila robu, izvršila uslugu) ili će to učiniti, ali radi obezbjeđenja
svoga potraživanja prima robnu mjenicu, odmah akceptiranu. Trasant (prodavac)
vuče mjenicu “plativu dva mjeseca uz akcept” na trasata (kupca) koja se prilikom
izdavanja akceptira od strane kupca. Obično se kaže da robna mjenica “likvidira”,
“isplaćuje sama sebe”, jer je kupac mogao prodati kupljenu robu unutar roka
dospjelosti mjenice i prikupiti sredstva za plaćanje.
Izdavanjem poslovne mjenice postiže se više stvari. Najprije, protučinidba iz

jednog građanskopravnog (ugovornog) odnosa izvršava se po pravilima strogog i
formalnog mjeničnog prava. Zatim, postignuto je obezbjeđenje potraživanja. I
napokon, imalac mjenice (povjerilac) može izvršiti eskont mjenice i tako prije doći
do potrebnog gotovog kapitala (novca).
Zbog svojih prednosti i ciljeva koji se postižu poslovna mjenica je podesna kod
poslova liferacije, prodaje na poček, poslova “sa odgođenim plaćanjem” i, uopšte,
kod poslovnih transakcija kada se ne želi “otvoreno” dati kredit.
5. Finansijska mjenica
Ovo je generički pojam za sve mjenice koje se izdaju u vezi sa poslovima

finansijske prirode, kreditnim odnosima, finansijskim dugovanjima te
obezbjeđivanju novčanih potraživanja. Za razliku od poslovnih mjenica koje se
367
koriste za jednokratne kratkoročne poslove, ove mjenice se koriste kod
dugoročnijih kreditnih i drugih finansijskih odnosa. Prikazuju se i “drže” kao
kratkoročna potraživanja tako što se u određenim vremenskim razmacima (npr.
svaka tri mjeseca) vrši prolongacija mjeničnih obaveza.
Najčešća varijanta finansijske mjenice jeste kreditna mjenica. Ona služi kao
pokriće za kredit. Pojavljuje se, najčešće, kao trasirana mjenica na samog sebe
(trasant i trasat su isto lice - zajmoprimac). Lice koje traži kredit predaje kreditoru
mjenicu vučenu na sebe, odmah akceptiranu, na iznos do visine odobrenog
kredita. Kreditna mjenica može se izdati i u bjanko formi (bjanko mjenica). Kad
banka otvori nekome kredit u vidu tekućeg računa, zahtijeva od svog dužnika
(vlasnika tekućeg računa) da joj položi bjanko mjenicu, uz to i akceptiranu. Iznos
može, ali i ne mora biti naznačen. Trasant se može pojaviti kao žirant. Banka
redovno daje revers na primljenu mjenicu. Ako vlasnik tekućeg računa likvidira dug
na vrijeme, banka vraća bjanko mjenicu, a on banci revers. Ukoliko račun ne
likvidira, banka će popuniti mjenicu na iznos preostalog duga i preduzeti
odgovarajuće mjeničnopravne radnje za realizaciju svoga zahtjeva.
Kod kreditne mjenice često se koristi jemstvo (žiro) umjesto avala. Davalac
kredita zahtijeva da prvi žirant mjenicu potpiše dva puta. Prvo, na licu mjenice kao
trasant, a potom i na poleđini kao bjanko indosant. Ostali žiranti potpisuju se na
poleđini. Položaj žiranata nije jednak. U najlošijoj poziciji je prvi žirant, ako isplati
mjenicu, njemu odgovara samo akceptant. Ostali žiranti (drugi, treći) imaju
mogućnost regresnih prava prema prvom žirantu, odnosno svojim prethodnicima,
kao i prema akceptantu. Žiro se svjesno koristi umjesto avala (banka-kreditor
zahtijeva takvo potpisivanje). Razlog leži u činjenici što je obaveza žiranata
samostalna, dok kod avala njegova obaveza može biti ništavna ako je iz formalnih
razloga (na mjenici) ništavna obaveza njegovog honorata.
6. Cirkulaciona mjenica
Cirkulaciona mjenica se koristi kao instrument plaćanja. Licu koje položi

određenu svotu novca kod banke izdaje banka akceptiranu mjenicu na taj iznos ili
više mjenica do tog iznosa. Prema svojim potrebama, imalac mjenice ili mjenica
iste podnosi na isplatu ili na eskont. Ova vrsta mjenice više se koristi u
međunarodnim plaćanjima.
7. Komisiona mjenica
Komisiona mjenica postoji onda kada se izdaje (trasira) za račun trećeg lica
(ZM, čl. 5, st. 3). Kod komisione mjenice trasant je komisionar koji vuče mjenicu za
račun svoga poslovnog partnera (komitenta). Trasant, kao komisionar, radi u svoje
ime, a za račun komitenta koji ostaje izvan mjeničnog odnosa pošto njegovog
potpisa nema u lancu mjeničnih potpisnika. U komisionoj mjenici, trasant
(komisionar) naglašava trasatu klauzulom o pokriću da se trasat za pokriće ne
obraća njemu nego licu za čiji račun je mjenicu izdao. U mjenici se taj odnos može
368
vidjeti iz klauzule o pokriću: “...i stavite na račun N.N.”. Koristi se često kod isplate
kupoprodajne cijene iz ugovora o prodaji: trasant (prodavac) vuče mjenicu na
trasata (kupčevu banku) stavljajući na mjeničnoj ispravi klauzulu da za isplaćenu
mjeničnu svotu trasat, odnosno akceptant (kupčeva banka), tereti račun kupca, a
ne trasanta (prodavca). Tu je suština izjave “stavite na račun” (zadužite). Banka
treba da tereti (zaduži) račun svog komitenta. Ako komitent ne položi pokriće,
trasant će biti odgovoran trasatu (akceptantu). Za izdavanje komisone mjenice
potrebno je prethodno da postoje ugovori o tome: prodavac - kupac, kao i ugovor
banka - njen komitent (kupac).
Komisiona mjenica se često pojavljuje u formi dokumentarne trate mjenice

koja se koristi u domaćem i međunarodnom prometu. Ovdje je povezano nekoliko
pravnih odnosa. Banka odobrava kredit određenom licu koje će iz toga kredita
platiti kupoprodajnu cijenu iz ugovora o prodaji, ali putem mjenice uz prezentaciju
odgovarajućih dokumenata. Trasant (prodavac) vuče mjenicu u iznosu
kupoprodajne cijene na trasata (kupčevu banku). Banka će mjenicu akceptirati ako
trasant (prodavac) preda njoj određena dokumenta iz ugovora o prodaji
(konosman, račun, uvjerenje o porijeklu robe, carinsku deklaraciju i dr.). Da bi se
izvršio akcept mjenici treba priložiti dokumenta. Banka je osigurana za iznos
kredita pošto posjeduje konosman (hartiju od vrijednosti koja daje pravo
raspolaganja robom). I druga dokumenta mogu poslužiti kao obezbjeđenje
(negocijabilni tovarni list u željezničkom ili drumskom transportu).
8. Mjenice kod kojih se jedno lice pojavljuje u više uloga
a) Trasirana mjenica po vlastitoj (sopstvenoj) naredbi. Kod ove mjenice jedno

(isto) lice je trasant i remitent (ZM, čl. 5). Mjenica je snabdjevena odgovarajućom
klauzulom (“platite na mene” ili “platite po mojoj vlastitoj naredbi”). Koristi se kod
izvršenja obaveza iz ugovora. Uz prethodni dogovor: trasant (podavac) vuče
mjenicu na trasata (kupca) u korist remitenta (prodavca), na iznos fakturne cijene iz
ugovora. Upotrebljava se i u kreditnim odnosima: trasant (banka kreditor) vuče
mjenicu na trasata (zajmoprimca, dužnika) označavajući sebe za remitenta (banka
kreditor).
b) Trasirana vlastita (sopstvena) mjenica. Isto lice se pojavljuje u ulozi trasanta
i trasata jer mjenicu vuče na samog sebe (ZM, čl. 5). U suštini, ovdje dužnik vuče
mjenicu na samog sebe u korist povjerioca (banke).
c) Trasirana vlastita (sopstvena) mjenica po vlastitoj (sopstvenoj) naredbi. Kod
ovih mjenica isto lice je trasant, trasat i remitent. Mada su moguće, veoma rijetko
se pojavljuje u praksi.
Postoje i druge vrste mjenica. Na odgovarajućim mjestima bilo je govora o
domiciliranoj mjenici, rekta mjenici, povratnoj mjenici i prejudiciranoj mjenici.
369
VI ZASTARJELOST I PRESTANAK MJENIČNIH PRAVA I OBAVEZA
1. Zastarjelost
Zakon je odredio koje se radnje i u kojim rokovima moraju preduzeti da bi se

sačuvala mjenična prava. Propuštanjem se gube regresna prava. U mjeničnoj
obavezi ostaje tada samo glavni mjenični dužnik i mjenica se od njega može
naplatiti mjeničnopravnim putem, dok ne nastupi zastarjelost. Rok zastare određen
je prema tome ko je dužnik.
a) Zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine računajući od dana
dospjelosti mjenice (ZM, čl. 80). Poslije tog roka ostaje akceptant obavezan, po
građanskom pravu, na naknadu štete još kroz tri godine, ako se iz tog posla
neopravdano obogatio. Može zastarjeti i pravo na potraživanje isplate, iako su
preduzete potrebne radnje (protest), ali se nije dalje išlo pa nije tražena naplata.
b) Mjeničnopravni zahtjevi imaoca mjenice prema trasantu i indosantima
zastarijevaju za godinu dana od podignutog protesta. Ako je unesena klauzula “bez
troškova” zastarjelost se računa po dospjelosti.
c) Mjeničnopravni zahtjevi indosanata jednih prema drugima, kao i indosanata
prema trasantu zastarjevaju za šest mjeseci od dana kad je indosant mjenicu
iskupio, odnosno od tužbe, ako je bila podignuta za naplatu mjenice (ZM, čl. 80, st.
3).
d) Za avalistu važi pravilo da je njegova odgovornost jednaka odgovornosti
onoga za koga je avalirao. Rok zastarjelosti je, znači, onoliki koliki je i za lice za
koje je avalirao.
Zastarjelost se može prekinuti i obustaviti (zastoj) slično kao i kod

građanskopravnog potraživanja (ZM, čl. 80-86). Sud nije dužan da vodi računa o
zastarjelosti po službenoj dužnosti.
2. Prestanak mjeničnih prava i obaveza
Mjenična prava i obaveze mogu prestati na jedan od načina na koji se, inače,
gase obligacije, odnosno obaveze iz hartija od vrijednosti što je ranije izloženo.
Obradićemo načine prestanka prava i obaveza zadržavajući se na specifičnostima.
a) Isplata mjenice. Sva prava i obaveze iz mjenice se gase kad glavni dužnik
(akceptant, trasant neakceptirane mjenice ili izdavalac solo mjenice) isplati
mjeničnu svotu ili mu na drugi način dođe poslije dospjelosti. Ako se to desi prije
dospjelosti, obaveza se ne gasi, pa on mjenicu može indosirati.
b) Gubitak prava prema određenim dužnicima. Imalac mjenice gubi svoja
prava prema indosantima, trasantu i ostalim obveznicima, izuzev akceptanta, ako
na vrijeme ne preduzme potrebne radnje: ne podnese na vrijeme mjenicu na
akcept ili na viđenje ili na isplatu ili ne podigne protest u slučajevima zakonom
predviđenim.
c) Amortizacija. S obzirom na načelo inkorporacije, mjenična prava i obaveze
prestaju kad je mjenična isprava nestala (ukradena, izgubljena, izgorjela i dr) ili je
370
tako uništena da nije sposobna za promet, a nije zatražena i donesena odluka o
amortizaciji (rješenje suda).
d) Poništenje mjenice. Prava i obaveze iz mjenice prestaju kada imalac
mjenice namjerno poništi mjenicu upisujući odgovarajuću izjavu na mjeničnoj
ispravi (“ne važi” ili “poništava se”).
e) Oproštaj duga. Oproštajem duga gasi se mjenica pod uslovom da je dug
oprošten glavnom dužniku. Oproštajem duga nekom regresnom dužniku prestaje
njegova obaveza, kao i obaveza indosanata koji dolaze na mjenici iza regresnog
dužnika kome je dug oprošten. Dužnici čiji su potpisi ispred njegovog ostaju u
mjeničnoj obavezi.
Mjenično pravo poznaje generalni oproštaj duga. To je slučaj kada imalac
mjenice svjesno poništi mjenicu ili kada svjesno propusti da preduzme zakonom
predviđene radnje kako bi sačuvao prava iz mjenice (“prejudicirana” mjenica).
f) Kompenzacija. Kompenzacijom se mogu gasiti mjeničnopravna potraživanja
za mjeničnopravna, kao i mjeničnopravna za građanskopravna potraživanja. Kada
se desi da na isti dan dospijevaju dvije mjenice, sa istim licima u različitim
ulogama, a mjenične svote glase na istu valutu, može se vršiti kompenzacija. Ako
nisu istog iznosa, za razliku se može izdati nova mjenica ili otvoriti regresni
postupak.
g) Novacija. Dužnik može ugovoriti sa povjeriocem da, umjesto isplate
mjenične svote, izvrši drugu činidbu (nešto da ili učini) u vrijednosti mjenične svote,
čime se vrši prenov obaveze. Takav prenov bi se morao upisati na mjeničnu
ispravu (“umjesto mjenične svote primio robu”), kako bi proizveo puno pravno
dejstvo prema imaocu i savjesnom sticatelju mjenice. Kada se novacija vrši sa
glavnim dužnikom, povjerilac vraća mjenicu i sklapa poseban ugovor o prenovljenoj
obligaciji.
Tipičan način novacije u mjeničnom pravu jeste prolongacija mjenice. To je
slučaj kada se umjesto dotadašnje izdaje nova mjenica sa novim rokom
dospjelosti. Stara mjenica se gasi, a prava i obaveze se zasnivaju po novoj.
h) Konfuzija. U slučaju sjedinjenja svojstva povjerioca i dužnika po istoj
mjenici, mjenična obaveza se, po pravilu, ne gasi jer povjerilac tu istu mjenicu
293
može dalje pustiti u cirkulaciju, i po njoj postati opet dužnik. Mjenica se može
indosirati na trasata, trasanta, indosanta, pa je ovi mogu dalje indosirati, što je
slučaj kod povratnog indosamenta. Konfuzijom obaveza prestaje samo privremeno
i to dok konfuzija traje pri jednom licu, što je slučaj i kod ostalih trgovačkih efekata.
Pravno dejstvo konfuzije, dakle, nije kao u građanskom pravu. U slučaju konfuzije
kod regresnog dužnika, takav imalac mjenice može tražiti isplatu mjenice od
glavnog dužnika i od svojih prethodnika. Samo se gase obaveze dužnika čiji su
potpisi na mjenici poslije njegovog potpisa.
293
Suprotno, Đurović dr Radomir: “Međunarodno privredno pravo”, Savremena administracija, Beograd 1986, str. 394,
a djelimično, Antonijević dr Zoran, op.cit. str. 505.
371
372
GLAVA TREĆA
ČEK
I POJAM, EKONOMSKA ULOGA I SLIČNOSTI I RAZLIKE SA MJENICOM
1. Pojam čeka
Svaki obligacioni odnos predstavlja određen imovinskopravni odnos koji se

može, u principu, izraziti u novcu. Iz tih odnosa, ugovornog ili vanugovornog
karaktera, redovno nastaju i obaveze koje se ispunjavaju predajom određene svote
novca-novčane obaveze. Izvršavanje novčanih obaveza (plaćanje) vrši se, u
malom obimu, predajom gotovog novca, novčanica (fiducijarnog novca). U
savremenom svijetu, naročito između poslovnih subjekata, novčane obaveze se
redovno izmiruju putem različitih instrumenata plaćanja, instrumenata platnog
prometa. Jedan od najznačajnijih instrumenata jeste ček koji ujedno ima obilježje
hartije od vrijednosti.
Pojmovno određenje čeka zavisi od toga da li je on plativ u zemlji ili

inostranstvu. Ček koji je plativ u zemlji predstavlja hartiju od vrijednosti kojom
izdavalac (trasant) daje bezuslovan nalog banci (trasatu) da korisniku čeka
(remitentu) isplati, po viđenju, novčanu svotu upisanu na čeku iz pokrića koje
trasant ima kod trasata (banke). Radi se o formalnoj (pisanoj) ispravi sa rokom
dospjelosti isključivo po viđenju (a vista). Trasat, izvršilac bezuslovnog naloga
(naredbe), može biti jedino banka koja vrši plaćanje iz trasantovog pokrića. Ova
definicija odnosi se i na ček izdat u inostranstvu, a plativ je u BiH (loro ček), pošto
je za ocjenu čekovne sposobnosti trasata mjerodavno nacionalno pravo mjesta
plaćanja (ZČ, čl. 2; Ženevska konvencija, čl. 3).
Ako je u pitanju ček koji je izdat u BiH, a plativ u inostranstvu (nostro ček),
izložena definicija se mijenja u pogledu ličnosti trasata. Kod ovih čekova trasat
može biti, pored banke, i drugi poslovni subjekt ili drugo lice (netrgovac) kada je to
određeno zakonom zemlje u kojoj se vrši plaćanje čeka (ZČ, čl. 4, st. 2). Polazeći
od pravila međunarodne konvencije, u nekim zemljama ček se može vući i na
druge finansijske institucije, u toj materiji, izjednačene sa bankom, a u nekim i na
294
netrgovce.
Ček je nalog (uput) za isplatu na ime neke već postojeće tražbine. Samim
izdavanjem i predajom čeka ta se obaveza ne gasi. Dug ostaje sve dok se ček ne
isplati. Kada je pušten u promet, ček samostalno cirkuliše bez ikakve veze sa
poslom povodom koga je izdat. Ta veza ima samo uticaja u neposrednom odnosu
294
Ček se može izdati na drugu finansijsku instituciju i neka trgovačka društva u Francuskoj i Njemačkoj, a i na druga
lica netrgovce u Španiji, Luksemburgu, Lihtenštajnu, Egiptu, Iranu, Gvatemali, Vatikanu i dr. - prema Krulj dr Vrleta:
“Instrumenti plaćanja u savremenom prometu (virman, ček, kompenzacija)”, Savremena administracija, Beograd, 1975,
str. 60.
373
između izdavaoca čeka i njegovog pribavioca, dok prema trećem savjesnom licu
ček dejstvuje onako kako je i sačinjen dajući prava koja predviđa zakon i tekst
čekovne isprave.
I ček je jednostrana izjava volje pa se i na njega primjenjuju teorije koje su
izložene kod hartija od vrijednosti. U našem pravu usvojena je teorija kreacije uz
korekciju primjenom teorije pravnog privida kada se radi o čeku na donosioca
(ZOO, čl. 237 i 239).
Pored Zakona o obligacionim odnosima kao opšteg izvora, materija o čeku

regulisana je posebnim zakonom (Zakon o čeku). Pošto ček spada u istu grupu
hartija od vrijednosti gdje i mjenica na mnoga pitanja čekovnog prava analogno se
primjenjuju pravila Zakona o mjenici kao što su pravila o: pravovaljanosti potpisa,
indosamentu (osim o akceptu), avalu, plaćanju, protestu, solidarnoj odgovornosti,
regresnoj svoti, višoj sili, umnožavanju, obavještavanju, zastari, pravu zaloge i
pridržaja, neosnovanom obogaćenju, amortizaciji i drugo (ZČ, čl. 25). Upotreba
čeka regulisana je nizom propisa iz oblasti platnog prometa. U ovoj materiji
izvršena je unifikacija pravila kroz tri konvencije koje su donesene 1931. godine u
Ženevi (Konvencija o Jednoobrazovnom zakonu o čeku, Konvencija o regulisanju
izvjesnih sukoba zakona u materiji čeka i Konvencija o čekovnim taksama).
2. Ekonomska uloga čeka
Ček predstavlja sredstvo bezgotovinskog plaćanja, instrument platnog

prometa, veoma raširen i koji se sve više favorizuje. Danas je u poslovnom svijetu
ček postao redovno, normalno, sredstvo plaćanja i obračuna. Njegovom upotrebom
umanjuje se obim novca u opticaju pa se sa relativno manjom emisijom novčanica
mogu realizovati poslovne transakcije. To jasno pokazuju primjeri zemalja gdje je
ček u velikoj upotrebi.
Ček omogućava distanciona plaćanja prostim slanjem isprava, bez korištenja

gotovog novca. Različite transakcije u unutrašnjem i međunarodnom prometu
obavljaju se brzo i lako bez obzira na razlike između novčanih sistema. Vrši se
internacionalizacija platnog prometa jer jedna banka isplaćuje ček za račun druge
neovisno od zemlje izdanja čeka. Klirinški i drugi obračuni vrše se, po pravilu, na
principu kompenzacije.
Ček se isplaćuje iz trasantovog pokrića koje ima kod banke trasata, odnosno
iz sredstava sa kojim trasant može slobodno raspolagati. Sredstva, inače, mogu
poticati iz različitih izvora (gotovina, potraživanja, otvoreni kredit i dr.). Sama banka
može vršiti naplate čekova tako što povjerilac, njen klijent, predaje ček, i nakon
realizacije naplaćeni iznos se stavlja na račun klijenta, povjerioca. Isplatama
putem čekova vrši se održavanje finansijske discipline, ali i povećavanje
finansijskog potencijala poslovnih subjekata raznim transakcijama koje banke
preduzimaju za svoje klijente, pa i angažovanjem svojih sredstava. Čekovni
obračun danas je postao glavna tehnika podmirivanja računa između dužnika i
povjerilaca. Samo vršenje usluga banaka po čekovima predstavlja jednu od
374
“tradicionalnih finansijskih usluga”. Osim što se obračun vrši između banaka, on se
vrši i u okviru jedne banke između korisnika računa te banke i to prostim
virmanskim obračunom (nalogom za prenos). Način i tehnika obračuna redovno se
obavlja i putem određenih institucija platnog prometa čiji su položaj, prava i
obaveze, kao i sam rad sa čekovima, regulisani imperativnim propisima svake
zemlje.
3. Sličnosti i razlike sa mjenicom
Sama činjenica da se na ček analogno primjenjuju određena pravila o mjenici

pokazuje da između tih hartija od vrijednosti postoje određene sličnosti. Ček i
mjenica spadaju u istu grupu hartija od vrijednosti za koje se u poslovnom svijetu,
pored ostalih, koristi generički pojam finansijske ili novčane hartije od vrijednosti.
No, svaka hartija od vrijednosti ima i svoje specifičnosti s obzirom na formu,
sadržinu i funkciju. Izložićemo, ukratko, sličnosti i razlike između mjenice i čeka.
Sličnosti sa mjenicom Razlike sa mjenicom
- punovažnost potpisa, rad lica bez - ekonomska funkcija

ovlaštenja i prekoračenje ovlaštenja - ličnost trasata (banka)
- pravila o razlici u novčanoj svoti na - pokriće kod trasata (banke)
ispravi - ček može glasiti i na donosioca
- indosiranje - ček dospijeva po viđenju
- prezentacija na isplatu - isključen akcept i sve što je vezano
- izdavanje bjanko isprave za akcept
- aval, osim avala trasata - isključena intervencija
- regres zbog neisplate, regresna - nije bezuslovno potreban protest za
svota i notifikacija regres
- protest, osim zbog neakceptiranja i - nema domiciliranja
na osnovu prepisa - djelimične isplate, u načelu, nema
- solidarna odgovornost - nema kamate
- pravo zaloge i pridržaja - nije dopušteno korištenje određenih
- viša sila klauzula
- zastara - u načelu, ne može se umnožavati i
- amortizacija isprave nema prepisa
- neosnovano obogaćenje - ček se može opozvati
- postoji tužba iz osnovnog posla
U kasnijim izlaganjima detaljnije će se ukazati na pojedine sličnosti i razlike

mjenice i čeka.
375
II BITNI I NEBITNI SASTOJCI (ELEMENTI) ČEKA
1. Bitni sastojci
1.1. Uopšte o bitnim elementima
Ček je strogo formalna isprava koja sadrži određene sastojke bilo da se oni
unose (upisuju) u ispravu ili se, po zakonu, pretpostavlja njihovo postojanje (bitni
pretpostavljeni elementi). Za razliku od mjenice kod čeka nije prihvaćena teorija
omisije. U momentu predaje trasatu (banci) ček mora biti popunjen sa svim
elementima. Razlog leži u činjenici što je ček, po zakonu, hartija od vrijednosti po
viđenju, jer tako može ispuniti svoju funkciju instrumenta plaćanja.
Bitni sastojci čeka koji se moraju upisati u ispravu prilikom izdavanja su ovi:
a) Oznaka u samom tekstu (slogu) isprave da je ček,
b) Bezuslovan uput (nalog) da se plati određena svota novca iz trasantovog
pokrića,
c) Ime lica koje treba da plati (trasat),
d) Mjesto gdje treba platiti,
e) Mjesto i datum izdanja,
f) Potpis izdavaoca (trasant).
Bitni pretpostavljeni elementi, čije se postojanje po zakonu pretpostavlja, jesu

mjesto izdanja i mjesto plaćanja čeka, kao i kod mjenice. Ime remitenta je
pretpostavljeni element jer ček bez oznake remitenta važi kao ček na donosioca.
Dospjelost se u čeku ne određuje jer se radi o tipičnoj hartiji po viđenju. Ako bi se
unijela drugačija klauzula u pogledu dospjelosti, takva isprava ne vrijedi kao ček,
zato što bi promijenila njegovu funkciju.
1.2. Pojedini bitni elementi
Što se tiče značenja pojedinih sastojaka, uglavnom je isto kao kod mjenice.
a) Naziv “ček” mora biti u tekstu (slogu) isprave i na jeziku na kome je izdata
isprava;
b) Nalog (uput) za isplatu mora biti bezuslovan i glasiti na određenu svotu
novca iz trasantovog pokrića koje on ima kod trasata (banke). U trenutku izdavanja
čeka (ne stvaranja) trasant mora imati ovlaštenje za raspolaganje na sredstvima.
Čekovno pokriće mora biti u novcu, ali ne mora biti u gotovini. Može se sastojati u
novčanom potraživanju trasanta od trasata ili kreditu trasata datog trasantu.
Okolnost da nema pokrića ili nema dovoljno ne povlači ništavost čeka, ali povlači
trasantovu odgovornost zbog izdavanja neistinitog čeka;
c) Trasat mora biti imenovan, a u unutrašnjem prometu i kod loro čekova to je
neka banka. Već je rečeno da se u nekim zemljama dozvoljava izdavanje čeka na
trgovce ili na netrgovce;
376
d) Mjesto plaćanja je bitan pretpostavljeni sastojak, pa ako nije navedeno
smatra se da je to mjesto koje je označeno pored trasatovog imena. Ako nije
navedeno ni pored imena trasata, takva isprava neće važiti kao ček. Kod čeka nije
dozvoljeno domiciliranje niti određivanje platišta pa unesene klauzule o tome neće
važiti, a ček je pravovaljan;
e) Mjesto izdanja čeka je, takođe, bitan pretpostavljeni element. Ako nije
navedeno mjesto izdanja, po zakonu, pretpostavlja se da je to mjesto koje je
navedeno pored potpisa trasanta. Kada i tu nije navedeno mjesto, odnosno ne
može se pretpostaviti koje je mjesto izdanja čeka, takva isprava ne vrijedi kao ček.
Za datum izdanja čeka važi sve što je rečeno za ovaj sastojak kod mjenice.
Naravno, jednako vrijedi i za potpis izdavaoca (trasanta).
U poslovnoj praksi štampaju se čekovni blanketi (formulari) i u vidu knjižica

predaju poslovnim subjektima, što znatno olakšava korištenje čeka. Na blanketu su
već odštampani neki bitni elementi (naziv čeka, bezuslovna naredba za isplatu
čekovne svote, a nekada i ime trasata i mjesto plaćanja), dok su za druge
elemente ostavljene prazne rubrike u koje trasant unosi odgovarajući sadržaj.
2. Nebitni sastojci
Nebitni (fakultativni) sastojci čeka su određene klauzule (odredbe) koje se

upisuju od strane nekog lica u čekovnopravnom poslu, kao i kod mjenice. Za
razliku od mjenice, neke od tih klauzula mogu se upisivati u čekovnu ispravu, dok
je upisivanje drugih nedopušteno. Navešćemo uporedo dozvoljene i nedozvoljene
klauzule kod čeka.
Dopuštene klauzule sa značenjem kao Nedopuštene klauzule kod čeka

kod mjenice
- klauzula “po naredbi” - klauzula o akceptu

- klauzula “ne po naredbi” (rekta) - klauzula o kamatama
- klauzula “bez protesta” - klauzula o domiciliranju
- klauzula “bez obaveze” - klauzula o platištu
- klauzula “sa izvještajem” ili “bez - klauzula o neodgovornosti trasanta
izvještaja” - klauzula o broju čekovnih primjeraka
- klauzula o moneti (efektivnosti) osim kod nostro čekova
- klauzula o deviznom kursu
- klauzula “za obračun”
Najčešće klauzule kod čeka su “po naredbi”, “za obračun” te klauzula o moneti
i deviznom kursu, kod međunarodnih plaćanja. Ako se u čekovnu ispravu unese
(upiše) neka od nedopuštenih klauzula, tada se smatra da ona nije napisana, a
takav ček je punovažan. U pojedinim zemljama dozvoljeno je unošenje, pod
određenim uslovima, nekih od tih klauzula (o akceptu u vidu certificiranja ili
viziranja čeka, o domiciliranju i dr.).
377
III ČEKOVNE RADNJE
1. Uopšte o čekovnim radnjama
U čekovnom pravu, kao i u mjeničnom, postoje osnovne radnje i radnje za

očuvanje i ostvarivanje prava iz čeka. S obzirom na funkciju i prirodu čeka osnovna
obilježja radnji kod ove hartije od vrijednosti su:
a) Kod čeka ne postoje neke radnje poznate u mjeničnom pravu. Ne postoji
radnja akceptiranja čeka niti intervencija;
b) Kod čeka postoji radnja opozivanja (opoziv čeka) nepoznata u mjeničnom
pravu;
c) Ostale čekovne radnje (aval, protest, prezentacija i dr.) specifične su u
odnosu na iste radnje u mjeničnom pravu, prvenstveno zbog nepostojanja akcepta;
d) Izdavanje čeka, ali bez pokrića, povlači imovinskopravnu,
295
administrativnopravnu i krivičnopravnu odgovornost.
Osnovne čekovne radnje su: izdavanje, prenos, aval, isplata, opoziv i

umnožavanje čeka, ali samo u određenim slučajevima. Kao radnje za očuvanje i
ostvarivanje čekovnih prava pojavljuju se: protest, regres, obezbjeđenje čekovnog
potraživanja, amortizacija i čekovne tužbe.
Već je rečeno da u našem pravu nema akceptiranja čeka pa odredba o

akceptiranju stavljena na ček smatra se kao da nije napisana. Isto rješenje stoji i u
međunarodnoj konvenciji o čeku. Akceptiranje čeka, smatra se, u suprotnosti je sa
prirodom čeka koji predstavlja nalog za plaćanje po viđenju, te predočavanje čeka
na isplatu ima za cilj plaćanje, a ne akcept. U nizu zemalja prihvaćeno je takvo
rješenje. Međutim, u nekim zemljama postoje određene radnje (upisi na čeku)
trasata koje imaju pravno značenje isto kao i akcept (certificiranje čeka u SAD) ili
samo predstavljaju konstataciju da postoji pokriće u momentu izdavanja čeka, bez
preuzimanja obaveze da će ček biti isplaćen u trenutku prezentacije na plaćanje
(viziranje čeka u Francuskoj i Italiji).
Zakon o čeku, kao i Ženevska konvencija o čeku, ne poznaje intervenciju kao

čekovnopravnu radnju. Ima shvatanja u pravnoj teoriji da je intervencija kod čeka
296
prihvatljiva i moguća pošto je njen cilj olakšanje isplate čeka, ali samo kao
297
spontana intervencija. Navode se i mogući slučajevi: banka kao intervenijent
isplati ček vučen na nju, a koji nema pokriće ili kada jedna banka (banka-
intervenijent) isplati ček koji je vučen na drugu banku (banku-trasata). Iz ovih, kao i
drugih razloga, predlaže se uvođenje ustanove intervencije kod čeka. 298
295
Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (Sl. Novine FBiH br. 36/03) u članu 271 definiše krivično djelo
zloupotrebe čeka i kartice. Prema odredbama ovog člana “ko zloupotrebom čeka, kreditne ili druge kartice obaveže
banku ili drugu pravnu osobu na isplatu iznosa za koji nema pokrića kazniće se novčanom kaznom i zatvorom do 3
godine; a u slučaju da pribavljena imovinska korist prelazi 50.000,00 KM kazniće se zatvorom od 2 do 10 godina.”
296
Bartoš-Antonijević-Jovanović, op.cit. str. 229.
297
Jankovec dr Ivica: “Privredno pravo”, Beograd, 1981, str. 525.
298
Antonijević dr Zoran, op.cit.str. 516.
378
Čekovne radnje mogu se preduzimati lično ili preko punomoćnika. Svaki
učesnik u čekovnom poslu može ovlastiti poslovno sposobno lice da u njegovo ime
i za njegov račun izvrši neku radnju. Odnos punomoćstva je građanskopravne
prirode. Za punomoćstvo kod čeka važi sve što je rečeno za punomoćstvo u
mjeničnom pravu pa i u pogledu prekoračenja ovlaštenja i neovlaštenog
potpisivanja u svojstvu zastupnika (falsus procurator).
2. Izdavanje čeka
Pitanje čekovne sposobnosti riješeno je kao i kod mjenice. Aktivnu čekovnu

sposobnost, sposobnost biti povjerilac po čeku, ima svako lice koje posjeduje
pravnu sposobnost. Pasivnu čekovnu sposobnost, sposobnost biti dužnik po čeku
pa izdati ili prenijeti ček, ima svako lice koje posjeduje poslovnu sposobnost.
Pravna i poslovna sposobnost kod čeka cijeni se prema pravilima građanskog
prava.
Ček se može izdati samo na banku kod koje trasant ima pokriće sa kojim
može raspolagati putem čeka, na osnovu prethodnog izričitog ili prećutnog
sporazuma sa trasatom-bankom. Ugovor između komitenta banke (trasanta) i
banke (trasata) predstavlja pravnu osnovu čekovnopravnog odnosa i naziva se
ugovorom o čeku. Njime su regulisana prava i obaveze ugovornih stranaka po
osnovu izdavanja i isplate čeka. Ugovor o čeku (čekovni ugovor) može biti i
sastavni dio jednog opšteg (generalnog) ugovora između komitenta i banke kojim
se regulišu otvaranje žiro i deviznog računa, kao i isplate po tim računima. Ranije
je već rečeno da po čekovima plativim izvan naše zemlje (nostro čekovi) u ulozi
trasata može biti, osim banke, i drugo lice (trgovac ili netrgovac) zavisno od prava
(zakona) zemlje mjesta plaćanja čeka.
Zakon polazi od toga da pokriće za cjelokupnu čekovnu svotu mora biti u

trenutku izdavanja čeka. Da li u momentu potpisivanja i sastavljanja čeka ili u
trenutku predaje čeka trasatu (banci)? Polazeći od prihvaćene teorije kreacije da je
predaja hartije od vrijednosti završni akt jednostrane izjave volje izdavaoca, pokriće
trasanta kod trasata mora postojati u trenutku predaje čeka, a ne već prilikom
sastavljanja i potpisivanja čeka.
Pokriće se mora sastojati u novcu: u gotovini ili u novčanom potraživanju

trasanta prema trasatu ili u otvorenom kreditu koji je banka trasat otvorila
izdavaocu čeka. Ne može se sastojati, kao kod mjenice, u stvarima (robi) ili u
trgovačkim efektima. Pokriće mora biti “raspoloživo”, da sa njim trasant može
raspolagati putem čeka na osnovu ugovora o čeku. Kada se radi o pokriću u
299
novčanoj tražbini, onda ta tražbina mora biti izvjesna, utuživa i likvidna.
Nedostatak pokrića ne povlači ništavost čeka, odnosno “punovažnost isprave

kao čeka ne dolazi u pitanje” (čl. 3 Konvencije o čeku). Smatra se da pokriće nije
299
Krulj dr Vrleta, op.cit. str. 83 i dalje.
379
bitan sastojak čeka, a pored toga, predviđene su odgovarajuće sankcije u slučaju
da trasant nema uopšte ili nema dovoljno pokrića u momentu predaje čeka trasatu.
Izdavanje čeka bez pokrića povlači trasantovu: administrativnopravnu odgovornost
za prekršaj u iznosu od 10% do 20% od nepokrivene čekovne svote, zatim
imovinskopravnu odgovornost korisniku čeka u vidu naknade potpune štete (prosta
plus izgubljena dobit), i najzad, krivičnopravnu odgovornost zbog krivičnog djela
izdavanja i stavljanja u promet čeka bez pokrića, ako je znao da nema pokrića. U
određenim slučajevima sankcionišu se i radnje trasanta kojima nakon izdavanja
čeka vrši blokiranje pokrića i onemogućava isplatu čekovne svote. I u drugim
zemljama oštro se kažnjava izdavanje čeka bez pokrića; ono predstavlja krivično
djelo za koje se goni po službenoj dužnosti(npr. prevara, izdavanje lažnih čekova i
sl.).
U trenutku izdavanja ček mora biti popunjen jer nije usvojena teorija omisije.
Izdavanje čeka bez datuma ili sa neistinitim datumom povlači
administrativnopravnu odgovornost trasanta za prekršaj (2-10%, a odgovorno lice
1-5%, sve od čekovne svote). Čekovni formular može imati više kopija koje se
dostavljaju učesnicima u čekovnom poslu (primjerak za banku, izvještaj o isplati,
izvještaj o uplati).
Moguće je izdati vlastiti (sopstveni) trasirani ček samo ako glasi na ime ili po
naredbi. U tom slučaju, trasant i trasat su isto lice: banka koja ima više filijala, pa
jedna filijala vuče ček na drugu. Ne vrijedi ček na donosioca u kome su trasant i
trasat isto lice (ZČ, čl. 8).
Ček trasiran po sopstvenoj naredbi postoji onda kada su trasant i remitent isto
lice. U suštini, njime komitent banke (trasant) povlači gotov novac sa svoga računa
koji ima kod određene banke.
3. Prenos čeka
3.1. Uopšte o prenosu čeka
Ček je negocijabilna hartija od vrijednosti čiji način prenosa zavisi od toga

kako je određen korisnik čeka (remitent). Inače, ček može glasiti na ime, po
naredbi, na donosioca i alternativno. Ček na ime (nominativni, rekta ček) postoji
onda kada je uz ime korisnika upisana i klauzula “ne po naredbi” (rekta odredba).
Ako je pored imena remitenta unesena klauzula ”po naredbi”, takav ček glasi po
naredbi. Međutim, ček je po naredbi i ako u ispravi nije upisana takva klauzula
(samo stoji “platite N.N.”). Ček je na donosioca ako je unesena klauzula “platite
donosiocu” ili “platite na donosioca” ili ako nije uopšte navedeno ime remitenta, jer
je to zakonska pretpostavka (ZČ, čl. 8). Alternativnim čekom se naziva onaj ček
kod koga je remitent označen alternativno (“platite N.N ili donosiocu”).
380
Ček se, kao i mjenica, prenosi indosamentom, cesijom i prostom predajom
(traditio). Pošto je kratak rok važenja, u praksi se ček rijetko prenosi pa ova radnja
nema ono značenje kao kod mjenice.
3.2. Prenos indosamentom
Prenos indosamentom kod čeka je nešto naglašeniji nego kod mjenice. Pored
čeka po naredbi, indosamentom se prenosi i ček na ime, ne i na donosioca. Za ček
na ime, isto kao za dionicu i obveznicu na ime, ne vrijedi opšte pravilo hartije od
vrijednosti da se prenose isključivo cesijom. Ovaj izuzetak unesen je da bi se
pojačala cirkulaciona moć tih hartija od vrijednosti pojednostavljenjem prenosa.
Pravila mjeničnog prava o indosamentu, uglavnom, važe za ček i Zakon o

čeku na to izričito upućuje (čl. 26). Indosament i kod čeka mora biti bezuslovan i
glasiti na cijelu čekovnu svotu. Svaki uslov smatra se kao da nije napisan, a
djelimičan indosament (na dio čekovne svote) je ništavan. Ako ček glasi na ime ili
po naredbi, pa se na poleđini upiše izjava “na donosioca”, takav indosament važi
kao bjanko indosament (ZČ, čl. 11). Ček se može indosirati i na trasanta i na
ranijeg indosanta (povratni indosament).
Razlike u odnosu na mjenicu ogledaju se, naročito, u sljedećem: ništav je

trasatov indosament jer banka ne može prenositi ček; indosament na trasata
(banku) ima pravni značaj priznanice o isplati čekovne svote; ako bilo ko osim
trasata stavi svoj potpis na poleđini čeka koji glasi na donosioca bez izjave o
indosamentu, po zakonu, taj odgovara kao trasantov avalista; nema bjanko
300
indosamenta kod čeka na donosioca; ne postoji založni i indosament poslije
dospjelosti jer ček dospijeva po viđenju i ne može imati funkciju instrumenta
kredita. Ček na donosioca može se samo punim indosamentom pretvoriti u ček na
ime ili u ček po naredbi (vinkulacija čeka).
Sposobnost čeka za prenos putem indosamenta može se isključiti upisivanjem

klauzule “ne po naredbi” (rekta indosament). Indosant može zabraniti prenos čeka i
u tom slučaju ne odgovara licima na koja ček kasnije bude indosiran, kao kod
mjenice.
Alternativni ček, gdje je remitent alternativno određen, takođe se može

indosirati. Time se u krug lica odgovornih po ovom čeku uvode indosanti i avalisti,
čime se pojačava povjerenje i povećava cirkulaciona moć čeka.
Zakon o čeku ne sadrži odredbe o datiranju indosamenta i u tom smislu postoji

praznina. Prema pravilima Ženevske konvencije o čeku, indosament učinjen po
isteku roka za prezentaciju čeka na isplatu ili poslije protesta ima pravna dejstva
obične cesije građanskog prava. Ako je indosament učinjen prije tih rokova, pa i
kada nije datiran, on važi i proizvodi čekovnopravna dejstva.
300
Suprotno: Krulj dr Vrleta, op.cit.str. 84.
381
3.3. Prenos čeka cesijom
Cesijom se samo prenose čekovi kod kojih je pored imena remitenta upisana
klauzula “ne po naredbi” (nominatni, rekta čekovi). Takvi čekovi su veoma rijetki i
mogu se prenositi putem cesije čija su pravna dejstva i forma kao kod mjenice.
3.4. Prenos čeka predajom
Na ovaj način se prenosi ček koji glasi na donosioca. Prenos se vrši iz ruke u
ruku “prostom predajom” (ZČ, čl. 10, st. 1). Prednost je u lakom i brzom prenosu,
bez formalnosti, a prenosilac nije preuzeo nikakvu čekovnu odgovornost. No,
kasniji pribavilac takvog čeka preuzima rizik neisplate, krađe, gubitka čeka.
Međunarodna pravila su usvojila definitivnu formu čeka na donosioca. Ako je

izdat prvobitno na donosioca, on se kasnije ne može pretvoriti u ček na ime ili po
naredbi. Iz ranijih izlaganja o indosamentu vidi se da takvo rješenje ne prihvata
Zakon o čeku. Prema međunarodnoj konvenciji, pitanje “neprenosivosti” čeka
prepušteno je nacionalnim pravima. U tom smislu, neke zemlje unijele su pravilo o
“neprenosivosti” (non transferable) čeka pa on može biti isplaćen samo imaocu
čeka koji ga je primio sa takvom klauzulom.
4. Aval (jemstvo)
Aval je čekovnopravno jemstvo kojim neko garantuje svojim potpisom na čeku

da će čekovna svota biti isplaćena, u cijelosti ili djelimično. Zbog toga što iz funkcije
čeka proizlazi njegova kratka cirkulacija i što se isplaćuje iz pokrića trasanta koje
mora postojati u času izdavanja, aval kod čeka se rijetko koristi.
Aval može dati svako poslovno sposobno lice (pasivna čekovnopravna

sposobnost) uključujući i lica koja su već potpisala ček (indosanti, trasant, avalist),
osim trasata. Trasatov aval nema čekovnopravno dejstvo (ZČ, čl. 26). Trasatov
aval, u suštini, značio bi akcept koji nije dopušten kod čeka. Aval se može dati za
trasanta i za nekog indosanta. Daje se upisivanjem odgovarajuće izjave na licu ili
alonžu čekovne isprave, ali može i samim potpisom avaliste. Za razliku od mjenice,
sam potpis na poleđini čeka koji glasi na donosioca znači aval za trasanta (kod ove
vrste čeka ne postoji bjanko indosament). Forma i pravna dejstva avala kod čeka
su isti kao u mjeničnom pravu. Odgovornost avaliste je neposredna, samostalna i
solidarna sa položajem onoga za koga je dao aval.
5. Isplata čeka
Ček je hartija od vrijednosti koja dospijeva i plativa je po viđenju. Imalac može

ček podnijeti trasatu na isplatu istog dana kada je i izdan. S obzirom na to da je
ček sredstvo plaćanja, a ne kreditiranja, zakon nije prepustio isključivo volji
korisnika čeka da on odlučuje kada će se ček isplatiti. Imalac čeka je obavezan,
ako hoće da naplati ček, isti podnijeti (prezentirati) trasatu na isplatu u zakonom
382
utvrđenim rokovima. Rokovi u kojima se prezentacija na isplatu mora izvršiti su
sljedeći:
a) Osam dana, ako je mjesto izdanja i mjesto plaćanja isto i u našoj zemlji;
b) Petnaest dana, ako su to različita mjesta, ali su u našoj zemlji;
c) Dvadeset dana, ako je ček izdat u bilo kojoj evropskoj zemlji;
d) Šezdeset dana, ako je ček izdat u bilo kojoj zemlji izvan Evrope.
Prednji rokovi važe za čekove koji se isplaćuju u našoj zemlji. Nije dozvoljeno
ugovaranje drugih rokova. Izuzetno cirkulirani ček može se podnijeti na isplatu i u
roku od šest mjeseci od dana izdavanja. (ZČ, čl 15, st. 2). Ti rokovi važe i za
podnošenje čekova mjerodavnoj organizaciji za obavljanje platnog prometa čiji je
trasat član. Inače, rokovi se računaju od dana izdanja čeka (datiranja). Ako korisnik
čeka propusti rok za prezentaciju na isplatu, takav ček postaje “prejudiciran” i
povjerilac gubi regresna prava. Po zakonu, imalac ima pravo podnijeti i takav ček
na isplatu, a banka (trasat) obavezna je izvršiti isplatu čeka, ako nije opozvan i ako
nema drugačijeg ugovora sa trasantom (ZČ, čl. 18).
Trasat (banka) vrši isplatu čeka, ali prije nego što to učini, dužan je provjeriti
ček i ovlaštenje lica koje ga prezentira (verifikacija čeka i prava titulara). Provjera
se odnosi na: sadržinu čeka, regularnost lanca indosamenata, da li postoji
preinačenje čeka, brisanje i druge činjenice koje bi ukazivale na moguće
falsifikovanje, te potpis trasanta (prema deponovanom potpisu kod banke) i
ovlašćenje lica da primi čekovnu svotu. Trasat nije dužan da provjerava potpise
indosanata. Trasat može prihvatiti ček, odbiti ili zatražiti da se ček uskladi sa
zakonom, ako je to moguće.
Isplata čeka može se vršiti na različite načine: a) plaćanje u gotovini, ako nije
predviđeno plaćanje na drugi način (“samo za obračun”), b) uplatom čekovne svote
u korist računa korisnika čeka, ako je on saglasan, c) prenosom čekovne svote sa
računa trasanta u korist računa korisnika čeka (kod obračunskih čekova), d) putem
kompenzacije i e) predajom korisniku drugog čeka. Plaćanje u gotovom (koristi se
obrazac gotovinskog čeka) vrši se kod plaćanja licima koja nemaju otvorene
račune (podizanje novca za plate, dnevnice i druga plaćanja obaveza u skladu sa
propisima). Ako se ovaj ček koristi za bezgotovinska plaćanja, onda se on
precrtava dvjema paralelnim linijama (bariranje gotovinskog čeka). Uplata čekovne
svote u korist računa remitenta, u suštini, predstavlja prenos sa jednog na drugi
račun. Najčešće se koristi prenos čekovne svote sa računa trasanta (dužnika po
nekom ugovoru) u korist računa imaoca čeka (povjerioca iz ugovora). Prenos se
vrši putem obračunskog (virmanskog) čeka na kome stoji klauzula “samo za
obračun”. Obračunski ček je, po zakonu, konačna forma čeka jer se klauzula
“samo za obračun” ne može opozvati (ZČ, čl. 21, st. 3). Isplata kompenzacijom
može doći u obzir ukoliko su se stekli ovi uslovi: potpisnik čeka (trasant, indosant,
avalista) stekao je tražbinu prema korisniku čeka (remitentu, indosataru) u trenutku
prezentacije čeka na isplatu; tražbine su istorodne, dospjele i likvidne i stavljen je
zahtjev za kompenzaciju. Smatra se da trasat (banka) ne može istaći prigovor
383
kompenzacije. 301 Isplata čeka se može vršiti predajom drugog čeka koji se vuče na
drugu banku, ako su korisnik čeka i trasat sa tim saglasni.
Čekovna svota se, u pravilu, isplaćuje u cijelosti. Korisnik čeka nije dužan, kao
što je dužan imalac mjenice, primiti djelimičnu isplatu, ali to može učiniti. Kad isplati
ček, trasat ima pravo zahtijevati predaju čeka, kao i da se na ispravi konstatuje da
je ček isplaćen. U slučaju djelimične isplate, može tražiti upis na čekovnoj ispravi,
kao i posebnu priznanicu na djelimično isplaćeni iznos (ZČ, čl. 19).
Pravno dejstvo isplate čeka je isto kao i kod mjenice. Ako je trasat isplatio
cijelu čekovnu svotu, prestaju obaveze svih čekovnih dužnika. Kod djelimične
isplate obaveza prestaje u iznosu koji je trasat isplatio. Za ostatak čekovne svote
solidarno odgovaraju potpisnici čeka. I kada čekovnu svotu isplati trasant, prestaju
obaveze ostalih regresnih dužnika. Trasant mora isplatiti cijelu čekovnu svotu, a ne
može vršiti djelimičnu isplatu.
Ako trasat odbije isplatu čeka koji je blagovremeno podnesen na isplatu,

odbijanje treba da se konstatuje protestom, pa korisnik čeka isplatu može tražiti od
trasanta i ostalih čekovnih potpisnika. Dalje, ostvarivanje prava, ako ne dođe do
isplate čeka, vrši odgovarajućim pravnim radnjama (podizanjem tužbe).
6. Opozivanje čeka
Opozivanje čeka je radnja nepoznata u mjeničnom pravu. Opozivom trasant

povlači svoj nalog (uput), odnosno zabranjuje trasatu da isplati čekovnu svotu iz
njegovog pokrića korisniku čeka. Opoziv čeka može izvršiti isključivo trasant
(izdavalac) pod zakonom predviđenim uslovima. Kod opoziva čeka treba razlikovati
dva slučaja:
a) Opozivanje čeka prije roka određenog za njegovu prezentaciju na isplatu. U
ovom roku može se opozvati ček koji glasi na ime i ček po naredbi, dok se ček na
donosioca ne može opozvati i
b) Opozivanje čeka nakon proteka roka za njegovu prezentaciju na isplatu
(ZČ, čl. 18). Svaki ček, pa i ček na donosioca, može se opozvati poslije proteka
roka za prezentaciju.
Opoziv čeka može biti opšti ili generalni i pojedinačni ili individualni. Isplatu
čeka poslije proteka roka za njegovu prezentaciju na isplatu trasant može zabraniti
putem opšteg ili pojedinačnog opoziva. Opšti opoziv obično se utvrđuje kao
odredba generalnog ugovora o otvaranju čekovnog računa ili depozita zaključenog
između banke i njenog komitenta. Njome se unaprijed stipuliše zabrana isplate svih
čekova komitenta (trasanta) koje on vuče na banku trasata, a kojima je protekao
rok za prezentaciju. Pojedinačni opoziv se odnosi na zabranu isplate svakog
pojedinog čeka posebno. Opoziv čeka prije roka određenog za prezentaciju (ček
301
Krulj dr Vrleta, op. cit, str. 102; Bartoš dr Milan i drugi, op.cit.str. 252.
384
na ime i po naredbi) vrši se pojedinačnim opozivom. Ako trasat isplati ček nakon
opoziva (zabrane), takva isplata ne ide na teret trasantovog pokrića.
Po proteku roka za prezentaciju čeka na isplatu, ako ček nije opozvan, trasat
je u obavezi da izvrši isplatu čekovne svote. Ta obaveza postoji prema trasantu je
građanskopravne prirode, a ne čekovnopravne, jer trasat nije potpisnik čeka.
Obaveza trasata prema korisniku čeka ne postoji, između njih nema pravnog
odnosa, pa korisnik i ne može zahtijevati isplatu čeka. Trasant može odgovarati za
prouzrokovanje štete korisniku čeka, ako bi raspolagao pokrićem (u obimu čekovne
svote) i nakon isteka roka za prezentaciju, a nije pravovaljano opozvao ček (ZČ, čl.
18).
7. Protest
I kod čeka postoji čekovnopravna radnja podizanje protesta radi očuvanja

regresnih prava. U odnosu na mjenicu, uži je krug razloga zbog kojih se može
podignuti protest pošto nema akceptiranja čeka. Protest se može podignuti zbog:
odbijanja isplate ili djelimične isplate, odbijanja obračuna, odnosno prenosa sa
računa trasanta u korist računa imaoca čeka (kod obračunskog ili bariranog čeka),
odbijanja isplate protestnih troškova, odbijanja isplate u naznačenoj valuti te
perkvizicioni protest imaoca duplikata čeka (ne i kopije) radi pribavljanja originala.
Odbijanje isplate može se utvrditi na tri načina: putem javne isprave (protest
zbog neisplate), potpisanom i datiranom izjavom trasata na čeku kojom odbija
isplatu i datiranom potvrdom obračunske ustanove kojom se utvrđuje da je ček bio
podnesen na vrijeme i da nije namiren (ZČ, čl. 21). Protest zbog neisplate,
uključujući i izjavu na čeku i potvrdu obračunske ustanove, mora biti učinjen prije
nego što protekne rok za prezentaciju čeka na isplatu. Ako je ček podnesen na
isplatu posljednjeg dana roka određenog za prezentaciju, pa ne bude isplaćen,
protest se može podići još samo prvog radnog dana koji dolazi. Korisnik čeka koji
ni toga dana ne podigne protest gubi pravo na regres prema ostalim potpisnicima
čeka.
U pogledu forme protesta, sudske nadležnosti i postupka vrijede pravila

mjeničnog prava. I sama izjava trasata na čeku kojom odbija isplatu mora biti
upisana u registar protesta uz odgovarajući upis na čeku ili njegovom alonžu (ZČ,
čl. 19).
Korisnik čeka može biti oslobođen obaveze na podizanje protesta ako je u

ispravi upisana klauzula “bez troškova” ili “bez protesta”. Klauzulu mogu upisati
trasant, indosant ili avalist sa pravnim dejstvima kao i kod mjenice. Pravila
mjeničnog prava o notifikaciji (obavještavanju) primjenjuju se i kod čeka (ZČ, čl.
26).
385
8. Regres
Prema Zakonu o čeku, “imalac čeka može vršiti regres protiv indosanata,
trasanta i avalista ako bude odbijena isplata čeka koji je podnesen na vrijeme” (čl.
22). Uslov za to jeste blagovremeno podizanje protesta ili konstatacija o neisplati
čeka na drugi način (izjava trasata na čeku ili potvrda obračunske ustanove).
Odgovornost potpisnika u čekovnom poslu uglavnom je ista kao i kod mjenice.

Svi oni odgovaraju korisniku čeka samostalno i solidarno. Bez obzira na nevažnost
potpisa drugih lica iz materijalnopravnih razloga potpisnik na čekovnoj ispravi
samostalno odgovara. Potpisom se stvara samostalan čekovni odnos koji je
nezavisan od drugih učesnika. Solidarna odgovornost se sastoji u tome što korisnik
čeka može zahtijevati isplatu od čekovnih dužnika, bilo pojedinačno, od više njih ili
svih zajedno, i nije dužan držati se reda kojim su oni potpisivali čekovnu ispravu.
Regresni dužnici (trasant, indosanti, avalisti) ne dijele između sebe teret isplaćene
čekovne obaveze (kao što je pravilo u građanskom pravu), nego jednostavno cijelu
obavezu prevaljuju (prebacuju) jedan na drugog. Ko plati, regresira se u cjelini od
lica čiji se potpis nalazi ispred njegovog potpisa. Inače, regresni zahtjev obuhvata
čekovnu svotu, zateznu kamatu od dospjelosti i troškove.
U čekovnom pravu naročita je odgovornost trasanta, izdavaoca čeka. Kao

tvorac čeka (bezuslovnog naloga) za isplatu iz njegovog pokrića, trasant “odgovara
za isplatu” svakom korisniku čeka (ZČ, čl. 9). On se te odgovornosti ne može
osloboditi ni na koji način jer svaka odredba u čekovnoj ispravi kojom bi se trasant
oslobađao odgovornosti za isplatu smatra se da nije napisana. Njegova
odgovornost prestaje kad ček isplati trasat (banka) ili on u regresnom postupku ili
kad potraživanje, po čekovnom pravu, zastari. Prestankom čekovne odgovornosti
ne znači da prestaje njegova odgovornost po građanskom pravu (može uslijediti
tužba iz osnovnog posla).
Što se tiče odgovornosti trasata (banke), i ona je specifična kod čeka.

Osnovno pravilo čekovnog prava jeste da se obaveza i odgovornost zasnivaju
potpisom na čekovnoj ispravi. Pošto trasatovog potpisa nema (isključen akcept),
njegova obaveza prema trasantu nije čekovnopravne nego građanskopravne
prirode (obaveza iz ugovora). Nasuprot tome, između trasata (banke) i korisnika
čeka (remitenta, indosatara) nema, uopšte, pravnog odnosa, pa prema tome nema
ni obaveze niti odgovornosti trasata prema korisniku čeka. Jedino su
čekovnopravne prirode odnosi između: trasanta i korisnika čeka, indosanata i
avalista i korisnika čeka te međusobni odnosi između regresnih dužnika.
9. Umnožavanje čeka
Pravni saobraćaj sa čekovima, kao i sa mjenicom, u nekim slučajevima

zahtijeva umnožavanje čeka kako bi se ubrzala i olakšala njegova cirkulacija. Pri
tome važe sljedeća pravila: nije dopušteno umnožavanje čekova u unutrašnjem
pravnom prometu; dopušteno je umnožavanje čekova izdatih u zemlji, a plativih u
386
inostranstvu (nostro čekovi) pod uslovom da glase na ime ili po naredbi; ček na
donosioca ne može se uopšte umnožavati (ZČ, čl. 23). Kada se ček umnožava, u
slogu svakog primjerka mora se staviti njegov tekući broj, u protivnom, svaki
primjerak vrijedi kao poseban ček. Inače, na sve ostalo primjenjuju se pravila o
umnožavanju mjenice (ZČ, čl. 26).
Čekovno pravo ne poznaje ustanovu prepisa čeka kao hartije od vrijednosti.

Obični prepisi (kopije) mogu se praviti i imaju pravnu snagu običnog dokaznog
sredstva.
IV OSTALE ČEKOVNE RADNJE
1. Amortizacija čeka
Razlozi za amortizaciju čeka su isti kao i kod mjenice pa se pravila mjeničnog

prava u svemu primjenjuju (ZČ, čl. 26), kao i procesna pravila Zakona o
vanparničnom postupku. Međutim, na terenu prava problem se postavlja kod
čekova na donosioca pošto je gotovo nemoguće podnijeti sudu valjan dokaz o
identifikaciji takvog čeka. Problem je tim veći što savjesni pribavilac čeka na
donosioca, koji je ček stekao kada je on izašao iz ruke izdavaoca ili ranijeg imaoca
čeka i bez njegove volje, primjenom teorije pravnog privida postaje zakoniti imalac
čeka i stiče pravo potraživanja upisano u čekovnu ispravu (ZOO, čl. 239).
2. Obezbjeđenje potraživanja
Obezbjeđenje čekovnog potraživanja može biti, kao i u mjeničnom pravu,

putem zaloge i pridržaja (retencije), bez obzira na samostalnu i solidarnu
odgovornost svakog potpisnika. Ako je zalog konstituisan pismenom izjavom,
postoji privilegovan položaj povjerioca. Na pravo zaloge i pridržaja kod čeka
primjenjuju se pravila mjeničnog prava (ZČ, čl. 26).
3. Tužbe kod čeka
Korisnik čeka zaštitu svojih prava može ostvariti tužbom. Zavisno od pravnog
osnova zaštite i prema kome su usmjerene, postoje tri vrste tužbi: regresna tužba
koja je čekovnopravna tužba jer ima osnov u čekovnom odnosu, tužba iz
osnovnog posla i tužba zbog neosnovanog obogaćenja, koje su građanskopravnog
karaktera jer se pravni osnov za njihovo podizanje nalazi izvan čekovnog odnosa
(odnos na bazi koga je izdat ili prenesen ček, odnosno pravni osnov je u
neopravdanom obogaćenju).
a) Regresna tužba je čekovna tužba koja se podiže kada su provedene sve
radnje, naprijed izložene, ali je izostala naplata čekovne svote. Podiže se protiv
regresnih dužnika uključujući i trasanta;
387
b) Tužba iz osnovnog posla je redovna građanska (parnična) tužba čiji je
pravni osnov, kao što je rečeno, u poslu koji je bio razlog izdavanja ili prenosa
čeka. Primjer: za isporučenu robu iz ugovora o prodaji kupac izdaje prodavcu ček
na iznos prodajne cijene. Osnovni posao je ugovor o prodaji, temelj izdavanja
čeka. Prodavac može postupiti dvojako: prvo, da kao korisnik čeka preduzme sve
radnje radi očuvanja regresnih prava prema indosantima (ako je bilo prenosa) i
trasantu (kupcu) i naplatu zahtijeva regresnom tužbom i drugo, da kupca tuži za
izvršenje ugovora o prodaji, za naplatu ugovorene cijene, za što mu stoji na
raspolaganju tužba iz osnovnog posla.
Razlog za postojanje tužbe iz osnovnog posla je u tome što, za razliku od

mjenice ček nije potpuno apstraktni pravni posao i hartija od vrijednosti pa se
održava veza između čekovnog posla i osnovnog posla. Zakon o čeku nije
predvidio rješenje, kao u nekim drugim zemljama, da korisnik čeka zadržava svoja
prava iz čeka prema trasantu i kada nije podigao protest (izgubio regresna prava
prema indosantima i avalistima). Da bi zaštitio korisnika čeka, zakon je dao
mogućnost korištenja ove tužbe u dvije situacije: a) umjesto regresne tužbe koju
korisnik čeka neće da koristi i b) kada je ček postao prejudiciran ili su prava iz čeka
zastarjela po čekovnom pravu.
Za podizanje tužbe iz osnovnog posla moraju biti ispunjeni određeni uslovi: da

sporazumom sa trasantom ili indosantom korištenje ove tužbe nije isključeno i da je
korisnik čeka vratio čekovnu ispravu licu protiv koga podiže tužbu. Korisnik čeka
tužbu može podići samo protiv trasanta i svog neposrednog indosanta (pasivno
legitimisana lica). Dakle, tužba se može podići protiv lica sa kojim je korisnik čeka
(remitent, indosatar) zaključio neki pravni posao pa traži izvršenje obaveze,
odnosno povodom koga je došlo do prenosa čeka. U slučaju da se tužba podiže
kada je nastalo prejudiciranje čeka ili su zastarjela čekovna prava, od iznosa
potraživanja odbija se iznos na ime štete koju je korisnik čeka prouzrokovao drugoj
strani zbog toga što je dopustio da ček postane prejudiciran (ZČ, čl. 25);
c) Tužba zbog neosnovanog obogaćenja je takođe građanskopravna tužba. I u

čekovnom pravu može doći do neosnovanog obogaćenja, da trasant ili indosant
nešto ostvare, a zauzvrat ne učine odgovarajuću protučinidbu. Osim toga, njihove
se obaveze po čeku mogu ugasiti ili da je protekao rok za ostvarivanje čekovnih
prava ili je nastupila zastara. U takvoj situaciji oni su se neopravdano obogatili pa
je korisniku prava data mogućnost zaštite ovom tužbom.
Važno je istaći da se tužba zbog neosnovanog obogaćenja podiže u slučaju

kada nema mjesta tužbi iz osnovnog posla (ZČ, čl. 25). Ne postoji mogućnost
kumulacije zahtjeva. Korisniku čeka, prvo, stoji na raspolaganju tužba iz osnovnog
posla, pa ako nisu ispunjeni uslovi za njeno podizanje, tada može istaći tužbu zbog
neosnovanog obogaćenja (sticanja bez osnova).
388
4. Delikti u čekovnom pravu
Da bi se sačuvalo povjerenje u ček, Zakon o čeku, kao i zakoni drugih

zemalja, predviđa sankcije za neke čekovne radnje. Sankcije su imovinskopravne
prirode u vidu naknade štete, zatim administrativnopravne u obliku prekršaja i
krivičnopravne jer određena postupanja u čekovnom poslu mogu predstavljati
krivično djelo.
Najteža inkriminisana radnja jeste izdavanje čeka bez pokrića za koju je

zaprijećena kazna za prekršaj (10-20% od nepokrivene svote), a predstavlja i
krivično djelo izdavanja i stavljanja u promet čeka bez pokrića. Za prekršaj se
kažnjavaju i ove radnje: trasiranje čeka bez datuma ili sa neistinitim datumom;
preuzimanje, prenos i isplata takvog čeka; trasiranje čeka na drugo lice, a ne na
banku; poništaj opšteg ili posebnog precrtaja na bariranom čeku, kao i pretvaranje
posebnog u opšti precrtaj.
V VRSTE ČEKOVA
U savremenom platnom prometu cirkulišu čekovi sa različitim nazivima i sa

specijalnim namjenama za koje vrijede i posebne tehnike, naročito bankarske.
Bankarska tehnika renomiranih banaka daje značajnu karakteristiku vršenju
“tradicionalnih finansijskih usluga” gdje značajno mjesto ima ček, kao instrument
plaćanja. Uobičajeno je da se čekovi razvrstavaju prema: oznaci korisnika čeka,
302
namjeni čeka i garancijama da će ček biti isplaćen.
Prema oznaci korisnika čeka, postoje ove vrste čekova: ček na ime, ček po
naredbi, ček na donosioca i alternativni ček, o čemu je bilo ranije riječi.
Prema garancijama, upisima na čekovnoj ispravi da će ček biti isplaćen iz

pokrića razlikuju se: neakceptirani ček, akceptirani ček, certificirani i vizirani ček.
Ova podjela je važna sa stanovišta komparativnih pravnih sistema.
Prema namjeni i specijalnim tehnikama koje se primjenjuju, postoje ovi čekovi:

isplatni, obračunski, barirani, cirkulacioni, putnički i dokumentarni ček o kojima
slijede izlaganja.
Kada su u ulozi trasanta i trasata banke, ali različite, takav ček se naziva
bankarskim čekom. Banka trasant vuče ček na banku trasata, bilo da se radi o
plaćanjima u unutrašnjem ili međunarodnom prometu. Sa stanovišta međunarodnih
302
O pojedinim vrstama i oblicima čekova vidjeti kod: Doc. dr. Veljko Trivun…Praktikum… op. cit. Str. 628-838.
389
plaćanja, kada se mjesto izdavanja i mjesto plaćanja nalaze u različitim državama,
bankarski čekovi se mogu podijeliti na loro i nostro čekove.
Loro čekovi su bankarski čekovi koje inostrana banka vuče na domaću banku.
Mjesto izdavanja čeka je u stranoj, a mjesto plaćanja u domaćoj zemlji. Nostro
čekovi su bankarski čekovi koje domaća banka vuče na stranu banku. Njihovo
mjesto izdavanja je u domaćoj zemlji, a mjesto isplate u stranoj. Banke posebno
vode evidencije po ovim čekovima radi kontrole ulaska i izlaska deviza, odnosno
kontrole i uravnoteženja platnog prometa sa inostranstvom. Za te čekove mogu
važiti i različita pravila, što je već izloženo (ko može biti trasat, umnožavanje čeka).
2. Osnovne vrste čekova prema namjeni
2.1. Isplatni (gotovinski, blagajnički) ček
Naziva se tako jer se njime čekovna svota isplaćuje korisniku čeka u gotovom
novcu, na blagajni banke trasata. Čekovni iznos se podiže sa računa trasanta iz
pokrića i isplaćuje licu koje nema računa kod banke ili samom trasantu, ako je
označen kao korisnik čeka.
2.2. Obračunski (virmanski) ček
Ček koji se ne može isplatiti u gotovom novcu. Kada je trasant ili korisnik čeka
na prednjoj strani upisao klauzulu “samo za obračun”, time je pravno zabranio
banci trasatu da ček isplati u gotovom novcu (ZČ, čl. 21). Isplata čeka se vrši samo
putem obračuna prenosom čekovne svote sa računa trasanta na račun remitenta,
odnosno indosatara. Obračun se može vršiti sa bankom trasatom ili licem koje ima
svoj račun kod trasata ili sa licem koje nema račun kod banke trasata, nego kod
303
druge banke članice obračunske ustanove u mjestu plaćanja. Obračun se dalje
može vršiti sa drugim bankama gdje korisnik čeka ima račun, na osnovu
međusobnih bankarskih prenosa.
Forma obračunskog čeka je konačna i ne može se opozvati. Kada je izdat u toj

formi, on se kasnije ne može pretvoriti u isplatni ček. Ako bi trasat, pored zabrane,
isplatio ček u gotovom novcu, odgovaraće za prouzrokovanu štetu najviše do
iznosa čekovne svote (ograničeni iznos naknade štete).
Ček na donosioca, kao i svaka hartija na donosioca, uvijek nosi određen rizik
da se pojavi u rukama savjesnog sticatelja, iako je mimo volje trasanta pušten u
promet (ukraden). Tehnika obračuna i prenosa virmanskog čeka umanjuje taj rizik
pa se u teoriji smatra da je to bio jedan od pravnih razloga nastanka ove vrste
čeka.
303
Ovakvo rješenje Zakona o čeku je kritikovano u teoriji - Krulj dr Vrleta, op.cit, str. 132.
390
2.3. Precrtani (barirani) ček
Ček koji korisnik može naplatiti samo preko banke (ZČ, čl. 20). Barirani se ček
ne isplaćuje imaocu neposredno, nego nekoj banci za njegov račun. Na ovom su
čeku povučene dvije paralelne linije dijagonalno. Odatle mu i naziv (barrer -
precrtati). Precrtavanje na poleđini nema pravnog dejstva. Ukršteno precrtavanje bi
značilo poništavanje. Pravo na precrtavanje čeka ima trasant i svaki imalac čeka.
Precrtavanje može biti opšte i posebno (ZČ, čl. 20). Opšte precrtavanje (ček
sa opštim precrtajem) je kad se između paralelnih crta ne upiše ništa ili se upiše
“preko banke”. Ovako precrtan ček može njegov imalac naplatiti od trasata preko
ma koje banke koja u naplati služi kao posrednik. Posebno je precrtavanje (ček sa
posebnim precrtajem) kad se između crta upiše naziv neke banke. U tom slučaju,
može samo ta banka, kao posrednik, naplatiti ček (ZČ, čl. 20). Opšti se precrtaj
može pretvoriti u posebni, a obratno ne. Nije dozvoljeno ni brisanje precrtaja, ni
brisanje banke upisane u posebnom precrtaju. Građanskopravna sankcija brisanja
je u tome da se smatra kao da nije ni prebrisan, dakle ček i dalje važi kao precrtani.
Pored toga, predviđena je i novčana kazna. Ako trasat i pored precrtaja isplati ček
imaocu, a ne banci, odgovoran je za štetu koja bi time bila prouzrokovana do visine
čekovne svote.
Barirani se ček obično izdaje kad se želi da zna kome je ček isplaćen. Tada
banka preko koje se ček isplaćuje legitimiše lice kome je ček isplaćen i upisuje u
posebnu knjigu. Nadalje se barirani ček često upotrebljava kad je korisnik čeka
klijent banke i želi da mu se čekovna svota isplati preko te banke na njegov račun,
a izdavalac čeka nema pokrića kod te banke. Izdavalac vuče ček na svoju banku
kod koje ima pokriće, a u precrtaj upisuje naziv banke čiji je klijent korisnik čeka.
Bariranim čekom vrše se međusobna plaćanja preko banaka slično kao i

virmanskim. Kad banka dobije barirani ček, najprije zadužuje račun trasantov, pa
onda odobrava račun korisnika čeka za iznos čeka, ako su oba klijenti banke. Ili,
doznačuje čekovni iznos korisnikovoj banci koja je navedena u čeku. U nekim
slučajevima banka odobrava čekovni iznos računu podnosioca čeka i bez
provjeravanja ima li sredstava na računu izdavaoca čeka. To znači da ovi barirani
čekovi imaju prednost pred ostalim virmanskim čekovima.
Kao što se vidi, postoji velika sličnost između bariranog i virmanskog čeka, jer
se na kraju i barirani ček, bez naročite napomene o obračunu, likvidira putem
obračuna među bankama. I jedan i drugi ne mogu se naplatiti neposredno, nego
preko banke.
Barirani je ček novijeg datuma. U zapadnim zemljama se mnogo koristi. Dobra

mu je strana što se smanjuje upotreba gotovog novca, jer se vrši obračunavanje i
prebijanje na osnovu ovih čekova između banaka. Nadalje, u slučaju nestanka
takvog čeka, nema opasnosti da će ga neovlašteno lice naplatiti.
391
2.4. Cirkulacioni (cirkularni) ček
Ovu vrstu čeka izdaje banka trasant korisniku čeka (komitentu) koji ima kod
nje pokriće i tim čekom poziva (naređuje) sve svoje filijale, kao i banke
korespondente, da isplate ček. Uočljiva je razlika između ovog i ostalih vrsta
čekova.
Kod cirkulacionog čeka sama banka trasat, kod koje neko ima pokriće,
upućuje poziv na plaćanje svojim filijalama (sebi), kao i svojim korespondentima u
korist baš onoga lica koje kod nje ima pokriće. Umjesto da lice koje ima pokriće
kod banke vuče na nju ček, ovdje je druga situacija: sama ta banka (depozitar)
izdaje ček u korist lica koje kod nje ima pokriće (deponenta) upućujući to lice da se
za naplatu čeka obrati svim njenim filijalama, njoj samoj ili njenim
korespondentima. Ovdje izgleda kao da trasat postaje trasant, a trasant remitent.
Korisnik cirkulacionog čeka je onaj ko ima čekovni račun kod banke izdavaoca tog
čeka ili ko položi banci iznos na koji glasi cirkulacioni ček. Korisnik čeka može biti i
lice na koje se cirkulacioni ček indosira (indosatar) jer se radi o čeku po naredbi.
Upravo ekonomski cilj izdavanja ovih čekova jeste da se njihovim indosiranjem
obavljaju određena plaćanja iz drugih poslovnih transakcija.
Uloga cirkulacionog čeka je velika jer gotovo da se izjednačuje sa novcem

(fiducijarnim novcem). Umjesto da nosi gotovinu (novčanice) poslovan čovjek nosi
cirkulacioni ček koji isplaćuju filijale banke i njene poslovne veze (korespondenti)
kod kojih može izvršiti unovčavanje čeka. S druge strane, taj ček može indosirati i
time izmiriti obavezu prema indosataru. Korisnik cirkulacionog čeka prilikom
naplate nije ograničen na određeno mjesto i određenu banku, nego ček može
naplatiti u svakom mjestu gdje izdavalac (banka) ima svoju poslovnu jedinicu ili
poslovnu vezu. Cirkulacioni ček se može prezentirati na naplatu kroz šest mjeseci
od dana izdanja (ZČ, čl. 12).
2.5. Putnički ček
Varijanta cirkulacionog čeka kojim se plaćaju usluge u putničkom i turističkom

prometu. Te čekove izdaju banke, turističke agencije ili putnički biroi u korist
remitenta, koji tim čekom vrši plaćanje usluga, odnosno čekovna svota se isplaćuje
korisniku čeka na koga je on prenesen, indosamentom. Redovno glase na ime i na
okrugle cifre. Praksa je u uporednim pravnim sistemima da je prenos (indosiranje)
ove vrste čekova ograničen. Poslovni subjekti koji prime ove čekove ne mogu više
indosirati, vršiti druga plaćanja svojih obaveza.
Izdavanje ovih čekova počele su američke banke u korist turista radi plaćanja
troškova usluga. Ako isprave sadrže sve elemente koji se traže zakonom,
predstavljaju ček i potpadaju pod režim čekovnog prava. U mnogim zemljama, ova
vrsta čeka nije dovoljno regulisana, pa čak postoje mišljenja da putnički ček i ne
predstavlja ček u pravom smislu te riječi. Neovisno od toga, on je u širokoj primjeni
u međunarodnom turizmu. Zbog nedostatka potrebne regulative značajan izvor
392
predstavlja bankarska praksa koja se primjenjuje u pojedinim zemljama. Pored
elemenata koje inače sadrži svaki ček, u putnički ček se obično upisuje vrijeme
važenja, podaci o putnoj ispravi korisnika, kao i uobičajene klauzule o nalogu za
isplatu čekovne svote.
2.6. Ček za potrošački kredit
Izdaje banka koja je odobrila kredit određenom licu, pri čemu je ista banka i
trasat. Korisnik čeka može izvršiti plaćanje za kupovinu određene robe što je,
obično, navedeno na poleđini čeka. Vrijeme važenja čeka je takođe određeno. Ček
za potrošački kredit predstavlja varijantu bariranog čeka. U novije vrijeme ova vrsta
čeka zamijenjena je kreditnim pismom kod kupovine uz “otvoreni” kredit.
2.7. Dokumentovani (dokumentarni) ček
Ovaj ček ima izvjesne sličnosti sa dokumentarnim akreditivom. Pri prezentaciji

na isplatu remitent mora podnijeti na uvid određena dokumenta koja su
naznačena u čeku. Radi se o robnim dokumentima (tovarni list, faktura, konosman)
iz kojih se može vidjeti da je korisnik čeka izvršio određene obaveze. Pravno
posmatrano, ova vrsta čeka sadrži uslov za realizaciju čekovnih prava, a on se
sastoji u prethodnom izvršenju određenih radnji od strane korisnika (isporuka
stvari).
Pored dokumentarnog čeka koji se naročito koristi u Francuskoj, postoje i

druge vrste čekova poznate u nekim zemljama. Tu se, prije svega, misli na
certificirani ček koji se javlja u SAD i deplasirani (vizirani) ček u Italiji. O tome je bilo
riječi kod izlaganja o isključenju akceptiranja čeka u našem pravu. Kod
certifikacionog čeka banka trasat potvrđuje da postoji obezbjeđenje pokrića i
blokira čekovni iznos na računu trasanta. Kod viziranog čeka banka konstatuje na
čeku da postoji pokriće, ali ne preuzima obavezu da blokira iznos na računu
trasanta. Takva se praksa pojavila i kod nas kada su neke banke svojim klijentima
na čekovnoj ispravi upisivale klauzulu “ima pokriće” bez garancije da će ono i
postojati u momentu prezentacije čeka na isplatu.
VI ZASTARJELOST I PRESTANAK ČEKOVNOPRAVNOG ODNOSA
1. Zastarjelost
Rokovi zastarjelosti kod čeka su kraći nego kod mjenice pošto je ček
instrument plaćanja i namijenjen je da kraće cirkuliše u prometu. Ti rokovi su ovi:
a) Regresni zahtjevi korisnika čeka (remitenta, indosatara) prema indosantima
i trasantu zastarijevaju za šest mjeseci od dana proteka roka za podnošenja čeka
na isplatu;
393
b) Regresni zahtjevi indosanata jednih prema drugim, kao i indosanata prema
trasantu, zastarijevaju za šest mjeseci od dana kada je indosant iskupio ček ili
kada je protiv njega postupljeno kod suda radi naplate u regresnom postupku (ZČ,
čl. 24).
Kao što je više puta rečeno, trasat (banka) nije u čekovnopravnoj obavezi pa
stoga korisnik čeka ne može podizati tužbu protiv njega za isplatu čeka. Stoga
nema niti može biti čekovnopravne zastare potraživanja prema trasatu. Na
obustavu i prekid zastare kod čeka primjenjuju se pravila mjeničnog prava (ZČ, čl.
26).
2. Prestanak čekovnopravnog odnosa
Pored isplate i zastarjelosti, čekovnopravni odnos prestaje na sve one načine

na koje prestaje i mjeničnopravni odnos, sa istim značenjem i pravnim
posljedicama. Pravila mjeničnog prava o nadležnosti suda i sukobu zakona takođe
se primjenjuju na ček.
394
GLAVA ČETVRTA
OBVEZNICA
I POJAM I PRAVNE KARAKTERISTIKE
1. Pojam obveznice
Obveznica je hartija od vrijednosti koja ima svoje šire i uže značenje zavisno,
u prvom redu, od toga u čemu se sastoji inkorporisano pravo u pisanoj ispravi.
Bitne su razlike u pravnom režimu, dozvola ili nedržavnog organa za izdavanje,
vremenu i načinu izvršenja obaveze, mogućnosti berzanskog trgovanja i drugo. U
najširem značenju obveznica obuhvata različite forme obezbjeđenja nad imovinom
304
dužnika.
Prema širem značenju, koje podrazumijeva trgovačku obveznicu, to je hartija

od vrijednosti kojom se izdavalac bezuslovno obavezuje da će imaocu obveznice
(povjeriocu) isplatiti o dospjelosti iznos novca na koji obveznica glasi ili predati
određenu količinu zamjenjivih stvari ili hartija od vrijednosti. U tom smislu,
trgovačka obveznica zauzima značajno mjesto u njemačkom pravu. Za trgovačku
obveznicu važe, između ostalog, ova osnovna pravila: izdavalac obveznice je
registrovani trgovac, obaveza se sastoji u predaji određene količine zamjenjivih
stvari (fungibilnost), izvršenje obaveze iz hartije nije uslovljeno protučinidbom
povjerioca. Za izdavanje trgovačke obveznice nije potrebno posebno odobrenje
državnog organa. Predstavlja isključivo trgovački papir koji može biti osiguran i
hipotekom. Redovno je papir koji glasi po naredbi.
Uže značenje obveznice podrazumijeva hartiju od vrijednosti (pisanu ispravu)

koja glasi na određen iznos novca, a naziva se bon ili obligacija. To je dužnički
papir, hartija o dugu, za razliku od dionice koja je hartija o učešću u trgovačkom
društvu (dioničkom ili komanditnom društvu na dionice). Zajedno sa dionicom
danas predstavlja “osnovni materijal tržišta kapitala” i to onog dijela koji se naziva
finansijskim tržištem. Za njeno izdavanje (emisiju) uvijek je potrebno odobrenje
nadležnog državnog organa (posebne komisije ili ministarstva finansija).
Zakon o vrijednosnim papirima ima u vidu obveznicu koja glasi na određen

iznos novca (ne i na druge zamjenjive stvari). Dakle, obveznicu u užem smislu, dok
trgovačku obveznicu uopšte ne poznaje. U smislu takvog zakonskog rješenja,
obveznica je pisana isprava koja glasi na ime ili na donosioca i kojom se njen
izdavalac pravno lice (emitent) bezuslovno obavezuje imaocu obveznice
(povjeriocu) da o dospjelosti isplati, odnosno isplaćuje, nominalni iznos obveznice
(glavnicu) sa fiksnom ili promjenjivom kamatom (interesom), a nekada i određen
iznos učešća u dobiti. Takva obveznica je hartija od vrijednosti u koju je
304
Ellison John i dr: “Business Law”, Business Education Publishers Limited, Durham, 1994, str. 201.
395
inkorporisano obligaciono pravo na određeno novčano potraživanje. Radi se o
potraživanju, po pravilu, ukamaćene glavnice. Obligacija obuhvata činidbu koja se
sastoji u naplati glavne obaveze, duga (iznosa upisanog u ispravi, glavnice) i
sporednih potraživanja - kamate, a kod participativne obveznice i učešća u dobiti.
Kamata, kao sporedno potraživanje, može biti čvrsta (fiksna) i varijabilna
(promjenjiva). Cjelokupno potraživanje, odnosno obaveza, može dospjeti odjednom
ili dospijeva periodično u obliku anuiteta prema unaprijed utvrđenom
amortizacionom planu upisanom u ispravi. Kao dužnički papir koji nosi dug
izdavaoca obveznice, isplata redovno dospijeva kroz duži vremenski period,
najčešće između 5 i 30 godina, pa je stoga dugoročni dužnički papir.
Između izdavaoca obveznice (dužnika) i kupca (povjerioca) zasniva se

obligacioni odnos koji je po svom karakteru dugoročan i kreditne prirode. Takav
odnos u građanskom pravu konstituiše se ugovorom o kreditu (zajmu). Kupac
obveznice uplaćuje određenu svotu novca, a izdavanjem pismene isprave
izdavalac obveznice se bezuslovno obavezuje da će imaocu isprave “vratiti” o
dospjelosti upisanu svotu novca uz kamatu, a nekad i sa dijelom učešća u dobiti
izdavaoca. Dakle, primljeni iznos novca jeste novčani zajam (kredit) koji se vraća
imaocu obveznice (isprave), uz određenu naknadu. Obveznica je reprezentant
duga, odnosno potraživanja. Pošto je izdavalac obveznice na takav način pozajmio
novac (uzeo kredit) od većeg broja kupaca obveznica i sa svima stoji u kreditnom
odnosu, jedna obveznica (isprava) predstavlja dio (“komad”) toga zajma.
I povjerilac i dužnik po osnovu obveznice stiču određene prednosti u odnosu

na ugovor o kreditu. Prednosti povjerioca su u sljedećem: svoj vrijednosni papir
(obveznicu) izdat na zajam može prodati ako želi prije dobiti gotov novac; postoji
mogućnost da obveznicu proda iznad njene nominalne vrijednosti i time zaradi;
hartiju može upotrijebiti kao zalogu za obezbjeđenje drugih potraživanja;
obveznicu, ako je predviđeno, može konvertovati u hartiju sa učešćem (dionicu);
vrlo često može koristiti određena preimućstva koja izdavalac nudi kod kasnijih
prodaja hartija od vrijednosti; prisustvo obveznica u javnosti u većem obimu vrši
pritisak na menadžment izdavaoca da bolje posluje jer je pod javnom kontrolom;
prenos potraživanja iz obveznice je lak i jednostavan tim prije ako glasi na
donosioca i, na kraju, potraživanje iz obveznice potpada pod strogi i formalni pravni
režim hartija od vrijednosti.
Prednosti koje stiče izdavalac (dužnik) ogledaju se u ovome: obveznica se

prodaje za gotov novac uplatom, po pravilu, cijelog iznosa odjednom; emisijom
obveznica u velikom broju, uz javni poziv, izdavalac dolazi do značajnog novčanog
kapitala koji vraća u dužem periodu; obveznicu može iskupiti otplatom duga prije
dospjelosti (klauzula o pozivu); kotiranjem obveznica na berzi stiče značajan
kredibilitet; imaoci obveznica ne učestvuju u upravljanju pa se održava upravljačka
ravnoteža uspostavljena prije izdavanja obveznica; pošto nema upravljanja po
osnovu obveznica, nema bojazni od preuzimanja firme (take over); naknada za
pozajmljeni kapital može se odrediti elastično u zavisnosti od nekog indeksa
(varijabilna kamata); izdavanjem obveznica uspostavlja se fleksibilna finansijska
396
struktura izvora kapitala, što utiče na mobilnost poslovnog subjekta. U suštini,
obveznica daje mogućnost veće mobilizacije finansijskog kapitala na obje strane.
Kao i kod ostalih hartija od vrijednosti, obligacioni odnos nastaje na osnovu

jednostrane izjave volje izdavaoca obveznice. I ovdje važi teorija kreacije i trenutak
nastanka obligacionog odnosa jeste momenat predaje isprave kupcu obveznice ili
njegovom ovlaštenom zastupniku (ZOVP, čl. 5). Dovoljna će biti i simbolična
tradicija (verifikovan berzanski zaključak). Pravo da mu se preda obveznica kupac
stiče kada je u cjelini otplati. Za obveznicu kao trgovački efekat, koji pretežno glasi
na donosioca, veoma je značajna primjena teorije pravnog privida radi zaštite
savjesnog pribavioca (ZOO, čl. 239).
2. Pravne karakteristike
Pojmovno objašnjenje obveznice jasno ukazuje da postoje određene

specifičnosti ove hartije od vrijednosti po kojima se ona razlikuje od mjenice i čeka.
One proizlaze iz njene ekonomske funkcije kao instrumenta dugoročnog
kreditiranja i mobilizacije kapitala čemu su saobražena pravila koja regulišu
materiju obveznice. Osnovne pravne karakteristike ispoljavaju se u sljedećem:
a) Izdavalac obveznice može biti samo subjekt sa statusom pravnog lica
(ZOVP, čl. 3, 21). Svi tipovi trgovačkih društava mogu biti emitenti, zatim holding,
305
koncern, banke, osiguravajuća društva i drugi oblici poslovnih subjekata.
Izdavalac mogu biti i svi oblici državne organizacije počev od opštine pa nadalje,
što je redovna pojava u uporednom pravu. Pasivnu sposobnost da preuzimaju
obaveze iz obveznice imaju subjekti imatrikulisani u trgovački ili njemu
odgovarajući registar, dok aktivnu sposobnost, sticanje prava iz obveznice,
posjeduju sva lica sa pravnom sposobnosti;
b) Obveznica je hartija od vrijednosti u kojoj je inkorporisano obligaciono pravo
konstituisano na dugoročnoj i kreditnoj osnovi. Zato je obveznica dužnička,
dugoročna i kreditna hartija;
c) Obveznica je novčana, finansijska hartija od vrijednosti. Sve činidbe, uplate i
otplate glavnog i sporednih potraživanja po obveznici vrše se u novcu. I sama
isprava glasi na novac, određenu nominalnu vrijednost;
d) Obveznica je hartija koja nosi prihod, redovno, u vidu kamate (interesa),
fiksne ili promjenljive, kao i učešće u dobiti ako se radi o participativnoj obveznici.
Dugoročno sticanje prihoda je osnovni ekonomski cilj kupca obveznice (ulagača,
investitora). Istina, zakon predviđa mogućnost izdavanja obveznica bez prihoda
(ZOVP, čl. 23);
e) Obveznica je, pored dionice/akcije, tipičan trgovački efekat. Izdaje se
masovno u serijama (serijska hartija) i predstavlja predmet poslovanja berze
efekata. Kao trgovački efekat, obveznica ima svoju tržišnu cijenu. Za izdavanje
obveznica potrebno je odobrenje državnog organa, a mogućnost kotiranja
podliježe ocjeni i kontroli organa berze;
f) Obveznica je negocijabilan papir koji glasi na ime ili na donosioca.
305
Udruženja građana, zadruge i druge asocijacije, iako imaju status pravnog lica, ne bi mogli izdavati obveznice jer
ciljevi njihovog osnivanja i postojanja nisu poslovnog karaktera.
397
Obveznica na ime prenosi se punim indosamentom, a na donosioca prostom
predajom iz ruke u ruku. Kod predaje “iz prve ruke”, na primarnom tržištu kapitala,
prvi imalac obveznice je kupac, a na sekundarnom tržištu “iz druge i svake naredne
ruke” imalac obveznice je indosatar, odnosno naredni sticalac. Prenos obveznica
na ime izdavalac ili indosant mogu zabraniti (ZOVP, čl. 6);
g) Obveznica je fungibilna (zamjenjiva) hartija od vrijednosti.
Zamjenjivost je uslov za svaku robu da bi se pojavila na berzi (kafa, svila, juta,
vuna, šećer). Trgovački efekti, kakav je i obveznica, “prava su berzanska roba”
zbog svoje fungibilnosti. To se ogleda, prije svega, u sljedećem: za kupca
obveznica sasvim je svejedno koje će brojeve obveznice iz jedne serije nositi, a
koje se njemu predaju, ako one obezbjeđuju vrstu i obim prava koja je on kupio;
obveznice izdate u seriji mogu se, na zahtjev i o trošku imaoca, sjediniti u jednu ili
više sa većom nominalom, odnosno mogu se podijeliti na više komada manje
nominalne vrijednosti (ZOO, čl. 252).
II DIJELOVI I BITNI SASTOJCI OBVEZNICE
1. Dijelovi obveznice
U pravno-tehničkom smislu, obveznica može biti prosti papir sastavljen iz

jedne isprave (dijela) kao što su mjenica i ček ili složen sastavljen iz više isprava.
Ako se obveznica isplaćuje u jednom iznosu u cjelini (glavnica i kamate), tada se
sastoji iz jedne isprave (ZOVP, čl. 28). Kada se isplaćuje u dijelovima (anuitetima),
što je uobičajeno, ona predstavlja složenu hartiju koju čini glavna isprava
(obveznička isprava, plašt) i sporednih isprava - kamatni kuponi i talon.
U ispravi o obveznici (glavnoj hartiji) inkorporisano je osnovno pravo, odnosno

potraživanje nominalnog iznosa obveznice koji je upisan na licu isprave. Vrijeme,
način i visina pojedinih otplata (anuiteta) osnovnog i sporednih potraživanja
(kamata, učešća u dobiti) obično se upisuju na poleđini glavne isprave
(amortizacioni plan).
Kamatni kupon, kao sporedna isprava, hartija je u koju je inkorporisano

sporedno potraživanje, zahtjev za naplatu kamata i učešća u dobiti, ako se radi o
participativnoj obveznici. Sastavljeni su u vidu kuponskog arka (tabaka). Za kupon
vrijede ova pravila: predstavlja hartiju od vrijednosti na donosioca, ako je odvojen
od glavne isprave: predstavlja samostalan zahtjev na sporedna potraživanja; ako je
odvojen od glavne isprave, može se samostalno prenositi kao papir na donosioca;
kupon važi i kada je glavno potraživanje prestalo ili je preinačena obaveza plaćanja
kamata; nije potrebno posebno odobrenje za izdavanje kupona. Savjesni izdavalac
obveznice oslobađa se obaveze isplatom kupona i onda kada lice koje prezentira
398
kupon za isplatu nije i zakoniti imalac kupona (ZOO, čl. 253). U ekonomskoj
literaturi kuponom se naziva i sama kamatna stopa. 306
Talon je uputnica na nove kupone (kuponski arak). Njima se izdavalac

obavezuje da imaocu glavne isprave izda nove kupone kada se postojeći iskoriste.
2. Bitni sastojci
Zakon o vrijednosnim papirima (čl. 27) određuje bitne sastojke isprave o

obveznici, a to su:
a) Oznaka na ispravi da je obveznica;
b) Firma, odnosno naziv i sjedište emitenta, pravnog lica;
c) Firma, odnosno ime kupca obveznice (investitora) ili oznaka da obveznica
glasi na donosioca;
d) Novčani iznos, u domaćoj ili stranoj valuti, na koji obveznica glasi
(nominalna vrijednost);
e) Visina kamatne stope, odnosno postotak učešća u dobiti, ako se radi o
participativnoj obveznici;
f) Rokovi otplate glavnice i kamata;
g) Prava rezervisana u korist izdavaoca i imaoca obveznice;
h) Serija i kontrolni broj obveznice;
i) Mjesto i datum izdavanja obveznice;
j) Potpis ili faksimil ovlaštenog lica izdavaoca obveznice.
Svi naznačeni elementi upisuju se na licu isprave. Na poleđini se unosi

amortizacioni plan koji sadrži anuitete za otplatu glavnice i isplatu kamata.
Na bitne sastojke obveznice primjenjuju se opšta pravila o hartijama od

vrijednosti. Određivanje kamatne stope, modaliteti obračuna kamata i načini isplate
izučavaju se u odgovarajućim ekonomskim disciplinama. Svaki komad obveznice
nosi seriju i broj (Serija A, kontrolni broj 00006).
Kada se isplata kamata vrši periodično (polugodišnje, godišnje), tada se izdaje

i sporedna isprava u vidu kupona koja, obično, sadrži: firmu, odnosno naziv i
sjedište emitenta, seriju i kontrolni broj isprave o obveznici, mjesto i datum
izdavanja, period na koji se odnosi kupon (“Važi za I polugodište 1998.” ili “Važi za
1999. godinu”), te faksimil ovlaštenog lica izdavaoca.
3. Klauzule o pravima izdavaoca i imaoca obveznice
Prava izdavaoca i imaoca obveznice utvrđuju se zakonom i odlukom o

izdavanju, a neka od njih upisuju se u ispravu o obveznici u vidu određenih
klauzula (odredbi). Na ispravi može biti upisana kratka notifikacija (legenda) koja
upućuje na pravni akt kojim su regulisana prava, isto kao i kod dionice. Sadržaj
306
Foley J. Bernard, op.cit. str. 75.
399
prava u tim klauzulama određuje vrstu same obveznice. Uobičajene klauzule, koje
poznaju uporedni pravni sistemi, su ove:
a) Klauzula o garanciji sadrži garanciju drugog pravnog lica (banke,
trgovačkog društva) da će izdavalac obveznice isplatiti preuzete obaveze po
obveznici. Garancija se može dati za sve obaveze (potpuna) ili za dio obaveza
(djelimična). Obveznica koja sadrži ovu klauzulu naziva se garantovanom
obveznicom;
b) Klauzula o konverziji koja daje mogućnost imaocu da svoju obveznicu
konvertuje kod emitenta za druge hartije (akcije, nove obveznice), novac ili realna
dobra. To je obveznica sa warrantom;
c) Klauzula o pozivu na iskup koja daje pravo izdavaocu da, prije utvrđenih
rokova dospjelosti, otkupi obveznice isplatom duga;
d) Klauzula o garancijama za neiskupljenje kojom izdavalac garantuje imaocu
obveznice da njegova hartija neće biti iskupljena za određeni period (npr. 5
godina);
e) Klauzula o refinansiranju na osnovu koje izdavalac ima pravo da emisijom
novih obveznica otkupi već postojeće obveznice (stare obveznice);
f) Klauzula o otplatnom fondu kojom se izdavalac obavezuje da u određenim
vremenskim periodima (godišnje) povlači određen broj obveznica neke serije
otkupom.
Zakon o vrijednosnim papirima izričito govori o garancijama, konverziji i otkupu

obveznica prije roka dospjelosti.
III RADNJE SA OBVEZNICAMA
1. Izdavanje i emisija
Izdavanje obveznica, kao dugoročnih hartija od vrijednosti, može se podijeliti u

nekoliko faza, prva, donošenje odluke o izdavanju obveznica, druga, dobijanje
odobrenja (rješenja) za izdavanje obveznica od Komisije za vrijednosne papire,
treće, samo izdavanje obveznica (emisija) i četvrta, registracija izdatih obveznica
kod Ministarstva finansija. Iz toga bi slijedilo da je pojam “izdavanja” obveznica širi
307
od pojma “emisije”.
Odluku o izdavanju obveznica donosi organ upravljanja trgovačkog društva,

odnosno nadležni organ društveno-političke zajednice, obično na osnovu
prethodno sačinjenog plana izdavanja. Obavezni elementi odluke, po zakonu, su
ovi: ukupan iznos na koji se izdaju obveznice (emisiona masa); namjena za koju se
izdaju obveznice (investicije); način izdavanja obveznica; rokovi otplate glavnice
(povrat duga); visina kamatne stope, ako je predviđena (visina prihoda koji nosi
obveznica); način obračuna i plaćanja kamata (obračun i isplata prihoda); udio u
307
Vidjeti Butorac Josip: “Dioničarsko društvo”, Zagreb, 1924, str. 118.
400
dobiti ako se izdaju participativne obveznice; izvori iz kojih će se otplaćivati
obveznice (dug); posebna prava koja se odnose na prenos, zamjenu i garanciju,
ako su predviđena te sudska zaštita. Pored obaveznih elemenata, odluka može da
sadrži posebna prava o olakšicama i pogodnostima za kupce obveznica
(fakultativni elementi). Pismena forma odluke je obavezna jer se prezentira
državnom organu koji daje odobrenje za emisiju, zatim banci ako je angažovana za
emisiju i kupcima obveznica.
Odobrenje za izdavanje obveznica, u vidu rješenja, daje Komisija za

vrijednosne papire, kao posebno vladino tijelo (ZOVP, čl. 41-46). Pravila koja
donosi Komisija predstavljaju značajan izvor prava u ovoj materiji i obavezna su za
sve učesnike na tržištu kapitala. Uz zahtjev za odobrenje izdavanja obveznica
izdavalac je dužan, između ostalog, priložiti: odluku o izdavanju obveznica,
mišljenje ovlaštene organizacije o bonitetu izdavaoca obveznica, dokaz o uplati
naknade za rad Komisije, te druga dokumenta i informacije koje propiše Komisija.
Rješenje Komisije je pravosnažno i protiv njega se ne može voditi upravni spor.
Izdavalac može emitovati obveznice samo u skladu sa odobrenjem. Obveznice ako
su emitovane prije dobijanja odobrenja pravno su ništavne.
Tek kada dobije odobrenje (rješenje), izdavalac može pristupiti emisiji

obveznica. Sama emisija obuhvata niz pravnih i faktičkih radnji kao što su:
angažovanje banke na komisionoj ili zastupničkoj osnovi, objavljivanje javnog
poziva za upis i uplatu obveznica, štampanje isprava, obavljanje upisa i uplata,
angažovanje garanta, distribucija i predaja obveznica (pisanih isprava). Mogu biti
uključene promotivne i druge marketinške aktivnosti na tržištu kapitala.
Posljednju fazu u izdavanju obveznica predstavlja registrovanje izdatog papira

kod Ministarstva finansija, odnosno u registar se upisuju relevantni podaci vezani
za izdavaoca i samu hartiju od vrijednosti (vrsta, serija, brojevi i dr.).
Pošto je obveznica trgovački efekat, poseban postupak predstavlja njeno

uvođenje na berzu efekata. Uobičajeno je da se za tu svrhu angažuje renomirana
banka. O uvođenju obveznica na berzu odlučuju organi berze (komisija, odbor za
efekte) na osnovu veoma strogih pravila koje donosi berza. Kod uvođenja
(“pripuštanja”) berzi ocjenjuju se dvije stvari: podobnost izdavaoca obveznice i
podobnost same hartije, njena sposobnost za cirkulaciju.
Izdavalac obveznice vodi matičnu (glavnu) knjigu u koju se upisuju podaci o

izdatim i prenesenim obveznicama (ZOVP, čl. 3). U uporednim pravnim sistemima,
u glavnu knjigu se upisuju podaci samo za obveznice koje glase na ime.
2. Prenos
Obveznica koja glasi na ime može se, prema izričitoj zakonskoj odredbi,
prenositi samo punim indosamentom. Nema bjanko i indosamenta na donosioca,
pa ne postoji mogućnost devinkulacije. Za puni indosament vrijedi sve što je
401
rečeno kod mjenice. Za razliku od mjenice, pravna dejstva prenosa obveznice
nastaju prema izdavaocu upisom prenosa u matičnu knjigu (ZOO, čl. 246).
Indosament može biti punomoćnički i založni. Punomoćnički indosament koristi se
obično kod depo-poslova kada banka (deponent), pored čuvanja, preuzima
obavezu vršenja prava iz obveznice za račun imaoca obveznice (deponenta) kao
što je naplata glavnice i kamata. Takvom prenosu prethodi ugovor o deponovanju
obveznica (ZOO, čl. 1047-1051). Založnički indosament kod obveznica koristi se
radi obezbjeđenja potraživanja, najčešće kredita. Osnovno je pravilo da imalac
obveznice koja je na njega prenesena može vršiti sva prava koja iz nje proističu, s
tim da obveznicu može prenijeti na drugog samo kao prenos punomoćja. Ako su
obveznice založene po osnovu kredita, pa korisnik kredita ne vrati o dospjelosti
dobijeni kredit, banka može založene obveznice prodati (ZOO, čl. 1071). Izdavalac
i indosant mogu zabraniti svaki prenos obveznice na ime upisom odgovarajuće
klauzule u glavnu ispravu.
Obveznica se može prenositi u svrhu izmirenja obaveza imaoca obveznice

(dužnika) prema indosataru (povjeriocu). Indosant ne odgovara indosataru za
neispunjenje obaveze od strane izdavaoca obveznice. Međutim, upisom
odgovarajuće klauzule na glavnoj ispravi obveznice može se preuzeti takva
odgovornost (ZOO, čl. 246).
Obveznice veoma često glase na donosioca pošto ne daju pravo učešća u

upravljanju. U zakonima nema ograničenja o masi obveznica koja se može izdati
na donosioca, kao što je slučaj sa dionicama. Obveznica na donosioca ima punu
cirkulacionu sposobnost jer se prenosi prostom predajom iz ruke u ruku, kao i svaki
papir na donosioca. Isto vrijedi za kamatni kupon, ako je odvojen od glavne
isprave. Obveznica na donosioca može se prenijeti punim indosamentom na
određeno lice, čime se vrši njena vinkulacija.
Za obveznice, kao serijski papir koji se masovno izdaje na donosioca, veoma

je značajna teorija pravnog privida usvojena i u našem pravu. Savjesni pribavilac
obveznice na donosioca, odnosno kamatnog kupona je njihov zakoniti imalac i
sticalac prava iz tih hartija bez obzira na to što su te isprave izašle iz ruke
izdavaoca ili ranijeg imaoca i protiv njihove volje (ukradene). Naglašavajući princip
savjesnosti kod jednostranih izjava volja, zakon predviđa: da se savjesni izdavalac
obveznice na donosioca oslobađa obaveze isplatom duga njenom donosiocu, pa i
kada ovaj nije zakoniti imalac hartije; ako je, pak, izdavalac nesavjestan (znao je ili
je morao znati) da donosilac hartije nije zakoniti imalac, tada je dužan odbiti isplatu,
inače odgovara za štetu (ZOO, čl. 253, 254). Primjena ovih pravila naročito se
aktuelizira u slučajevima kada je izvršeno više prenosa jedne isprave.
3. Amortizacija i promjene
Obveznica na ime amortizuje se u vanparničnom postupku kao i svaka hartija

od vrijednosti. Zakon ne daje mogućnost amortizacije obveznice koja glasi na
402
donosioca, pa time i kamatnog kupona u slučaju kada predstavlja samostalnu
hartiju od vrijednosti na donosioca.
Izdavalac i imalac obveznice mogu vršiti određene promjene kod obveznice,

što je razumljivo, jer predstavlja serijski i fungibilni papir. Na zahtjev i o trošku
imaoca, izdavalac obveznice može vršiti ove promjene:
a) Pretvaranje obveznice na donosioca u obveznicu na ime (ZOO, čl. 250), što
predstavlja vinkulaciju;
b) Pretvaranje obveznice na ime u obveznicu na donosioca, ako nije
prethodno izdavalac zabranio (devinkulacija);
c) Sjediniti više obveznica jedne serije u jednu obveznicu;
d) Podijeliti obveznicu jedne serije u više manjih obveznica, s tim da ne mogu
biti niže nominalne vrijednosti od najnižeg apoena obveznice u toj seriji (ZOO, čl.
252).
Imalac obveznice na donosioca može izvršiti promjenu ako je prenese punim
indosamentom na određeno lice (ZOO, čl. 251).
IV VRSTE OBVEZNICA
Različiti su kriteriji na osnovu kojih se može izvršiti podjela obveznica. Neki od

njih su karakteristični za sve hartije od vrijednosti, dok su drugi tipični za obveznice
kao dugoročne investicione papire (obračun i vrijeme isplate kamata). Na tržištu
kapitala uobičajeno je da se obveznice vrednuju prema izdavaocu, načinu
obračuna i frekvenciji isplate kamata te izdatim garancijama investitora kupcima
obveznica. Upravo, vrste obveznica jasno pokazuju specifičnosti ove hartije od
vrijednosti i moguće varijetete investiranja i trgovanja sa potraživanjima putem
vrijednosnih papira.
Obveznice se mogu klasificirati prema: načinu određivanja nosioca prava,

izdavaocu (emitentu), vremenu dospijeća, vremenu amortizacije, izdatim
garancijama (obezbjeđenju), valuti na koju glasi, teritoriju, obračunu kamata i
periodima njihovog plaćanja. Pojedine vrste obveznica mogu se prepoznati po
bitnim sastojcima ili dodatnim klauzulama (odredbama) koje su upisane u glavnu
ispravu.
2. Obveznice prema načinu određivanja nosioca prava
Ovo je opšti kriterij za podjelu hartija od vrijednosti, pa i obveznica. Postoje

obveznice na ime i obveznice na donosioca. Obveznica na ime je takva hartija kod
koje je na licu glavne isprave upisano ime njenog imaoca (kupca) ili je to upisano
na poleđini kod njenog prenosa punim indosamentom (ime indosatara). Obveznica
na donosioca ne sadrži ime prvog sticaoca niti kasnijeg u slučaju prenosa.
403
Značaj razlikovanja ovih obveznica jeste u postojanju razlike kod prenosa
obveznica (transferu prava), amortizacije isprave, registracije u matičnoj knjizi, pa
eventualno, i kod upućivanja poziva za korištenje određenih prava po osnovu
obveznice.
3. Obveznice prema položaju izdavaoca (emitenta)
Razlikuju se dvije grupe obveznica: obveznice javnopravnih subjekata i

obveznice poslovnih (privatnih) subjekata. Razlika je u tome ko stoji iza emitovanih
obveznica.
Obveznice javnopravnih subjekata dalje se klasificiraju na obveznice države,

obveznice različitih oblika državne organizacije (kantona, grada, opštine) i
obveznice državnih institucija i javnih korporacija (preduzeća). Sve su to obveznice
sa “javnim povjerenjem”. Izdavanje obveznica ima za cilj finansiranje projekata
razvoja infrastrukture javnog karaktera, a nekada i pokriće deficita u budžetu. Iz
prihoda takvih investicija vraćaju se ukamaćeni dugovi po obveznicama. Obveznice
države nemaju rizika (nulti rizik), pa je i kamata niža, a poresko opterećenje
isključeno ili ograničeno. Ako država ne vraća dug, nego samo plaća kamatu, takve
obveznice obično se nazivaju “državnom rentom” i mogu se unovčiti isključivo
vraćanjem obveznice.
Različiti oblici državne organizacije emituju obveznice za finansiranje, prije

svega, komunalne infrastrukture uz odgovarajuće poreske olakšice. Državne
institucije (agencije, fondovi), kao i javna preduzeća, izdaju obveznice za
finansiranje investicionih projekata. Izdaju ih u svoje ime i za svoj račun uz
garanciju države upisanu na ispravi ili se ona izvodi iz pravnog položaja institucije,
odnosno javne konkurencije.
Obveznice privatnopravnih subjekata (poslovnih organizacija svih tipova

organizovanja) danas su omiljen način dugoročnog finansiranja investicija.
Finansijska struktura tih obveznica može biti veoma različita (obezbjeđenje, visina
kamate, način obračuna i isplate).
Značaj razlikovanja obveznica po ovom kriteriju jeste u stepenu rizika za

investitore (kupce), rokovima vraćanja duga i finansijskoj strukturi izdatih
obveznica.
4. Obveznice prema roku dospijevanja
Rok dospijevanja je vrijeme do konačne otplate obveznice (zajma). Inače,

obveznice su po definiciji dugoročne kreditne hartije od vrijednosti. Rok otplate
može biti određen različito, a izdavalac je ovlašten da ga promijeni prijevremenim
iskupljenjem, ako je upisana odgovarajuća klauzula.
404
Kratkoročne obveznice su one čiji je rok otplate do pet godina. Po pravilu,
obveznice se izdaju na rok preko pet godina sa rokovima dospijevanja do 20
godina (srednjoročne) i preko 20 godina (dugoročne). Postoje obveznice bez
fiksnog roka dospijeća koje su slične dionicama pa je i njihovo otkupljivanje bitno
drugačije.
Značaj razlikovanja obveznica po ovom kriteriju ima odraza na vrstu i obim

garancije, način amortizacije i visinu kamatne stope. Kod kratkoročnih obveznica
stepen rizika je, po pravilu, manji jer je brže vraćanje kredita, što utiče na
određivanje garancija i kamata.
5. Obveznice prema načinu amortizacije
Obveznice se mogu amortizovati jednokratno kada se o dospjelosti otplaćuje

cjelokupan iznos nominalne vrijednosti sa kamatom ili je kamata djelimično već
isplaćena. Uobičajeno je da se obveznica amortizuje postepeno, prema
amortizacionom planu na poleđini isprave, tako da se u pojedinim periodima
otplaćuju anuiteti (glavnica i kamata). Kod obveznica javnog povjerenja, koje izdaje
država, može biti određeno da se glavnica ne vraća nego se isplaćuje kamata,
slučaj “vječnih obveznica” kada i nema amortizacije duga. Način amortizacije utiče
na finansijsku strukturu obveznice, određivanje roka dospijeća i mogućnost
iskupljivanja prema klauzuli “po pozivu”.
6. Obveznice prema stepenu garancije
Najjednostavnija i najčešća vrsta obveznica jesu obične obveznice sa fiksnom

kamatnom stopom, unaprijed određenim rokom dospijeća koji se ne može mijenjati
i određenom nominalnom vrijednosti. Za nju se, po pravilu, ne izdaju posebne
garancije. Izdavalac garantuje cjelokupnom svojom imovinom (opštim bonitetom), a
ne određenim dijelom.
Obveznice koje izdaju privatnopravni subjekti (trgovačka društva, banke) mogu

imati na poseban način utvrđenu garanciju.
Hipotekarne obveznice su obezbijeđene hipotekom na određenim

nekretninama (zemljištu, zgradama). Može se dati za jednu ili više serija, a svaka
obveznica uživa rang svoje serije na uspostavljenoj hipoteci.
Obveznice mogu biti obezbijeđene hipotekom na bazi hipotekarnog pisma

(posebna vrsta papira), što najčešće koriste hipotekarne banke. Prikupljeni kapital
na bazi obveznica banka plasira kao dugoročni (hipotekarni) kredit. Na osnovu
hipotekarnog pisma banka upisuje hipoteku na nekretninama hipotekarnog dužnika
koja stoji kao garancija za izdate obveznice banke. Banka usklađuje svoja
potraživanja po datim kreditima i svoje obaveze po izdatim obveznicama, u
pogledu visine i dospjelosti.
405
Postoje obveznice sa zalogom na pokretnim stvarima uključujući i hartije od
vrijednosti (oprema, brodovi, avioni, kamioni). Emisiona masa obveznica je
redovno niža od tržišne vrijednosti zaloge (obično iznosi 80%), a što je slučaj i kod
garancije putem hipoteke. Mogu postojati obveznice sa dodatnim garancijama, koje
se obično daju kasnije (garancije dijelom određene imovine ili postotkom od
imovine).
Često je u upotrebi obezbjeđenje dato od strane drugih lica za emitenta,

najčešće banke. Upravo za takve obveznice naše pravo koristi pojam garantovane
obveznice. Kod takvih garancija tehnika upisa, distribucija i plasman obveznica,
kao i otplata, idu preko određene banke koja ima komisiona ili agenturna
ovlaštenja. Različiti su pravni aranžmani između banke garantora i samog
emitenta, kao i stepen kontrole banke nad imovinom i poslovanjem izdavaoca
obveznica.
Jedan oblik garancije postoji kod obveznica izdatih uz klauzulu o otplatnom

fondu. Naime, izdavalac preuzima obavezu da u određenim vremenskim periodima
(godišnje) otkupljuje dio izdatih obveznica. Garancija se sastoji u tome što se
otkupom (povlačenjem) obveznica smanjuje poslovni rizik za preostale
(neiskupljene) obveznice, odnosno njihove imaoce.
7. Obveznice prema prihodu koji nose
Po svojoj definiciji, obveznica je hartija od vrijednosti koja svome imaocu nosi

prihod u vidu kamate pošto se radi o kreditnom odnosu. Međutim, mogu postojati
različita rješenja u tome pravcu.
Obične obveznice su takva vrsta obveznica koje imaju fiksnu kamatu i ona se
ne može mijenjati. Ukoliko je kamata promjenjiva, onda se govori o obveznicama
sa promjenjivom kamatom, a ako zavisi od nekog indeksa, to su obveznice sa
indeksom, o čemu slijedi izlaganje.
Postoje obveznice bez kamate (obveznice bez kupona). Takve obveznice se

prodaju uz veliki diskont (umanjenje za iznos kamata). Naše pravo izričito daje
mogućnost emisije takvih obveznica.
Participativne obveznice nose, pored kamata, i učešće u dobiti izdavaoca

obveznice. Za razliku od prioritetnih participativnih dionica, participativne obveznice
ne daju pravo učešća u upravljanju trgovačkim društvom.
8. Obveznice prema načinu određivanja kamate i rokovima isplate
Ovdje je, prije svega, riječ o obveznicama sa promjenjivom kamatnom stopom.

U savremenim uslovima privređivanja koriste se veoma različiti načini određivanja
kamatne stope pa se tako obveznice i razvrstavaju. Širok je spektar obveznica po
tom kriteriju, ali je to materija ekonomskih disciplina. Sintetički posmatrano,
obračun kamata vrši se u određenim kratkoročnim periodima (mjesečno, kvartalno,
406
polugodišnje). Pri tome, visina kamatne stope veže se za unaprijed utvrđeni indeks
(obveznice sa indeksom). Indeks koji određuje visinu kamatne stope može biti
stopa sa novčanog tržišta (LIBOR) što je i najčešće, berzanska cijena određene
robe (nafte, zlata), cijena robe na malo ili cijena dionica. U novije vrijeme, čak se
pojavljuju i dionice koje su vezane za određeni indeks. Kod nekih obveznica na
promjenjivu kamatnu stopu dodaje se unaprijed utvrđeni postotak ili se iznos
kamata na obveznicu, prema predviđenom indeksu, unaprijed limitira (odredi donja
i gornja granica).
Vrijeme isplate kamata može biti različito određeno. Iako se kamata

obračunava mjesečno, kvartalno ili polugodišnje, njena isplata teče redovno
polugodišnje ili godišnje. Sa toga stanovišta postoje obveznice sa polugodišnjom i
godišnjom isplatom kamata. Isto važi i za obične obveznice sa fiksnom kamatnom
stopom.
9. Obveznice prema mogućnostima zamjene
Konverziju obveznica ne treba miješati sa fungibilnošću. Konverzija predstavlja

mogućnost zamjene obveznice za drugu obveznicu, dionicu, valutu ili realna dobra.
Pitanje konverzije može biti različito riješeno, a ona se redovno odnosi na obične,
obveznice sa fiksnom kamatom.
Izdavalac može isključiti i ograničiti konverziju pa se tada govori o

nekonvertibilnim, odnosno obveznicama sa ograničenom konverzijom.
Nekonvertibilne obveznice se ne mogu zamijeniti, dok je za ove druge zamjena
ograničena, na obične dionice ili druge obveznice. Obveznice sa punom
konvertibilnosti mogu se zamijeniti za druge dugoročne hartije, novac ili trajna
dobra. Kamata kod konvertibilnih obveznica redovno je manja. Rok za konverziju,
najčešće, nije određen.
Obveznice sa warrantom nose poseban certifikat (opciju) koja daje pravo

imaocu da kasnije kupi neki drugi papir izdavaoca po fiksnoj cijeni. Iako warrant
nije hartija od vrijednosti, kada je odvojen od isprave o obveznici, njime se može
trgovati.
10. Obveznice prema valuti na koju glase
Obveznice mogu glasiti na domaću valutu i njih kupuju domaća lica. Ako je
emitent država, obveznice predstavljaju “unutrašnji dug države”. Mogu se
isplaćivati u domaćoj ili stranoj valuti saglasno odluci o emisiji i deviznim propisima.
Nominalna vrijednost obveznice može biti određena i u stranoj valuti.
Postoje obveznice koje su denominirane u dvije različite valute, što je moguće

i po našem pravu. Isprava o obveznici glasi na jednu, a isplata kupona se vrši u
drugoj valuti. Razlikovanje je važno s obzirom na kupce obveznica (investitore),
stepen javnosti emisije i tržište na kome se obveznice prodaju.
407
11. Obveznice prema teritoriju
Domaće obveznice su one sa kojima se trguje “iz prve ruke” ili “iz druge i
svake naredne ruke” u okviru jedne zemlje, kupac i emitent su domaća lica.
Inostrane obveznice su tržišne hartije kod kojih je izdavalac iz jedne, a kupci iz
drugih zemalja, odnosno sa kojima se trguje na inostranom tržištu. Takve
obveznice imaju međunarodni karakter. Obveznice Svjetske banke i
Euroobveznice uvijek imaju međunarodni karakter.
408
GLAVA PETA
OSTALE HARTIJE OD VRIJEDNOSTI (VRIJEDNOSNI PAPIRI)
I BLAGAJNIČKI ZAPIS
1. Pojam i karakteristike
Blagajnički zapis je pisana isprava koja glasi na ime ili na donosioca, kojom se
njen izdavalac (banka, druga depozitna organizacija,
društveno – politička zajednica) bezuslovno obavezuje da imaocu hartije o roku
dospjelosti, koji je do godine dana, isplati nominalni iznos (glavnicu) sa kamatom.
To je hartija u koju je inkorporisano obligaciono pravo u obliku potraživanja
ukamaćene glavnice do jedne godine dana. Izdavalac blagajničkog zapisa duguje
glavnu obavezu (nominalni iznos zapisa) i sporednu obavezu, plaćanje kamate.
Glavno potraživanje dospijeva odjednom ili u obrocima, dok se obično kamate
isplaćuju u ratama (mjesečno, kvartalno, polugodišnje), saglasno odluci izdavaoca
o izdavanju blagajničkog zapisa. Između emitenta i imaoca blagajničkog zapisa
uspostavlja se kratkoročni pravni odnos kreditne prirode. Izdavalac je u obavezi da
o dospjelosti “vrati” imaocu zapisa glavnicu (iznos zajma) sa naknadom (kamatom).
Pisana isprava je reprezentant toga pravnog odnosa.
Pravne karakteristike blagajničkog zapisa su ove:

a) Izdavalac blagajničkog zapisa, za razliku od izdavaoca obveznice i
komercijalnog zapisa, mogu biti centralna bankarska institucija (npr. Centralna
banka BiH), poslovne banke i depozitne organizacije svih tipova te društveno-
političke zajednice svih oblika državne stratifikacije;
b) Od izdavaoca blagajničkog zapisa zavisi kategorija kupca, sticatelja isprave.
Ako blagajnički zapis izdaje centralna bankarska institucija, tada ga mogu
“upisivati” banke i depozitne organizacije. Cilj je regulisanje monetarne mase pa
sticaoci “iz prve i svake naredne ruke” ne bi mogli biti drugi subjekti. Kada su
izdavaoci blagajničkog zapisa poslovne banke, druge depozitne organizacije ili
društveno-političke zajednice, njega mogu “upisivati” sva pravna i fizička lica.
Kratkoročno prikupljanje novčanog kapitala je cilj izdavanja pa sticaoci isprave, na
primarnom i sekundarnom tržištu, mogu biti sva lica koja imaju pravnu sposobnost;
c) Blagajnički zapis je hartija od vrijednosti prvenstveno finansijskih
organizacija, a potom države (papir sa javnim povjerenjem);
d) Blagajnički zapis je novčana isprava izdata na kratkoročnu obligaciju. Sve
činidbe po tom papiru, uplate i isplate, vrše se u novcu. To je hartija koja imaocu
nosi prihod u vidu kamata sa fiksnom ili promjenjivom stopom;
e) Blagajnički zapis je tržišni efekat koji se izdaje u serijama i ima svoju tržišnu
cijenu. Kao i svaki trgovački efekat, on je negocijabilan i fungibilan papir.
409
U uporednim pravnim sistemima blagajnički zapis je hartija poslovnog
svijeta, 308 prvenstveno finansijskih institucija, čija je ekonomska funkcija
kratkoročno pribavljanje novčanog kapitala. U tom smislu, on je instrument
kratkoročne mobilizacije kapitala na kreditnoj osnovi. U našem pravu blagajnički
zapis, kao što je izloženo, ima funkciju i karakteristiku drugih hartija: mogu ga
izdavati društveno-političke zajednice za što služe državni blagajnički bonovi u
drugim pravnim sistemima; kupci blagajničkog zapisa mogu biti fizička lica, a to je
karakteristika komercijalnog zapisa.
2. Bitni sastojci
Zakon izričito određuje bitne (obavezne) sastojke blagajničkog zapisa, a to su:

a) Oznaka na pisanoj ispravi da je blagajnički zapis;
b) Firma, odnosno naziv i sjedište emitenta (izdavaoca);
c) Firma, odnosno ime kupca blagajničkog zapisa ili oznaka da zapis glasi na
donosioca;
d) Novčani iznos, u domaćoj ili stranoj valuti, na koji blagajnički zapis glasi
(nominalna vrijednost);
e) Visina kamatne stope (fiksna ili promjenjiva);
f) Rok otplate glavnice i kamate (do godinu dana);
g) Mjesto i datum izdavanja;
h) Serija i kontrolni broj blagajničkog zapisa;
i) Potpisi ili faksimili potpisa ovlaštenih lica izdavaoca.
Blagajnički zapis može sadržavati i druge sastojke, fakultativne, zavisno od

odluke izdavaoca i mogućnosti transfera kapitala po toj ispravi. Na bitne sastojke
primjenjuju se opšta pravila o hartijama od vrijednosti. Pošto su rokovi dospjelosti
kratki (mjesečni, kvartalni, polugodišnji), kamate se obično obračunavaju i isplaćuju
zajedno sa dugom. Tada je papir jednostavan i sastoji se samo od isprave. Ako se
kamate obračunavaju i isplaćuju u ratama, blagajnički zapis može predstavljati
složenu ispravu - sastoji se od glavne isprave i kupona.
3. Radnje sa blagajničkim zapisom
Prva radnja jeste izdavanje ili emisija. Za razliku od obveznice, izdavanje

blagajničkog zapisa je jednostavno jer se radi o kratkoročnoj ispravi. Izdavanje ne
podliježe odobrenju posebnog državnog organa. Izdavalac pristupa emisiji
blagajničkog zapisa na osnovu odluke svoga organa upravljanja. Akt centralne
bankarske institucije-Centralne banke o sadržaju odluke o izdavanju blagajničkog
zapisa predstavlja poseban pravni izvor. Odluka izdavalaca, ma koji to bili, mora
biti u saglasnosti sa tim aktom. Inače, odluka izdavaoca o emisiji blagajničkih
zapisa sadrži sve sastojke koje isprava mora, po zakonu, da ispunjava, a posebno
one koji se odnose na nominalni iznos, apoenski sastav blagajničkog zapisa, visinu
kamatne stope, vrijeme i način obračuna i isplate kamata. Plasman i distribucija
308
Vučković dr Miloš: “Bankarstvo - organizacija i poslovanje banaka”, Naučna knjiga, Beograd, 1960, str. 124.
410
blagajničkih zapisa zavise od toga ko je izdavalac i ko su kupci te hartije, a
izdavalac vodi matičnu knjigu.
Prenos blagajničkog zapisa vrši se po istim pravilima kao i kod ostalih hartija
od vrijednosti. Ako glasi na ime, prenosi se punim indosamentom, odnosno
prostom predajom kada glasi na donosioca. Izdavalac ili indosant mogu zabraniti
prenos hartije na ime, čime blagajnički zapis gubi karakter tržišne hartije.
Amortizacija hartije na ime vrši se sudskim putem u vanparničnom postupku. Za
razliku od obveznice, ovdje nema potrebe vršiti odgovarajuće promjene sa
ispravom u smislu spajanja ili podjele jedne hartije na više.
Blagajnički zapis prestaje na jedan od načina na koji mogu prestati obligacije,

odnosno hartije od vrijednosti. Redovno prestaje ispunjenjem (isplatom) duga od
strane emitenta. Između finansijskih institucija obaveze se izmiruju najčešće
prenosom kapitala sa računa ili kompenzacijom međusobnih obligacija.
II KOMERCIJALNI ZAPIS
Komercijalni zapis je pisana isprava koja glasi na ime ili na donosioca, a kojom
se njen izdavalac (svako pravno lice) bezuslovno obavezuje da imaocu isprave o
roku dospjelosti, koji je do jedne godine dana, isplati nominalni iznos zapisa sa ili
bez kamata ili obezbijedi druge pogodnosti. I ovo je kratkoročna hartija kreditnog
karaktera koja, za razliku od blagajničkog zapisa, ne mora u cjelini predstavljati
novčanu obavezu. Umjesto kamata, kao sporedne obaveze, izdavalac se može
obavezati na davanje određenih pogodnosti (preimućstava) imaocu komercijalnog
zapisa (obezbjeđenje poslovnog prostora, stana, kuće ili otkup proizvoda po
unaprijed utvrđenoj cijeni i dr.). Ekonomska funkcija komercijalnog zapisa sastoji se
u kratkoročnom pribavljanju novčanog kapitala. To je hartija isključivo poslovnih
subjekata (trgovaca) koja je pogodna, naročito, za one subjekte u čijoj prirodi
djelatnosti dolazi do periodičnih oscilacija u poslovanju (građevinarstvo,
poljoprivreda). Kupci komercijalnih zapisa unaprijed rezervišu određena prava u
vidu nekih preimućstava kratkoročnim ulaganjem viška svoga obrtnog kapitala,
odnosno štednje.
Primjenom teorije emisije prava i obaveze iz komercijalnog zapisa nastaju

predajom papira njegovom imaocu. U svemu se primjenjuju pravila o hartijama na
donosioca u okviru prihvaćene teorije pravnog privida (ZOO, čl. 239, 253).
Pravne karakteristike komercijalnog zapisa su sljedeće:

a) Komercijalni zapis je isključivo hartija trgovaca pa ga mogu izdavati
trgovačka društva, kao i druga pravna lica (zadruge, asocijacije). Kupci mogu biti
pravna i fizička lica;
411
b) Ovo je kratkoročni papir sa prihodom koji se sastoji u plaćanju kamata pa je
tada u cjelini finansijski instrument (glavna i sporedna obaveza glase na novac) ili u
davanju određenih pogodnosti (glavna obaveza glasi na novčani iznos, a sporedna
je nenovčana ili dijelom nenovčana);
c) Komercijalni zapis je trgovački efekat koji se izdaje u serijama i ima svoju
tržišnu cijenu;
d) Kao i svaki trgovački efekat, komercijalni zapis je negocijabilan i fungibilan
papir.
2. Bitni sastojci
Prema Zakonu u bitne (obavezne) sastojke komercijalnog zapisa ulaze ovi

elementi:
a) Oznaka da je pisana isprava komercijalni zapis;
b) Firma, odnosno naziv i sjedište izdavaoca (emitenta);
c) Firma, odnosno ime kupca komercijalnog zapisa ili oznaka da zapis glasi na
donosioca;
d) Novčani iznos, u domaćoj ili stranoj valuti, na koji komercijalni zapis glasi
(nominalna vrijednost zapisa);
e) Visina kamatne stope, ako je ta obaveza predviđena;
f) Rok otplate glavnice i kamata, ako su predviđene;
g) Mjesto i datum izdavanja komercijalnog zapisa;
h) Serija i kontrolni broj zapisa;
i) Potpisi ili faksimili ovlaštenih lica izdavaoca.
Zakon ne predviđa kao bitan sastojak pisane isprave “klauzulu o

pogodnostima” koje izdavalac obezbjeđuje imaocu hartije pored ili umjesto kamate.
Sporedna obaveza u vidu naknade je u prirodi kreditnog odnosa koja mora biti
upisana u ispravi, inače, mijenja se priroda pravnog odnosa. Pravno tehnički,
klauzula može biti izričito precizirana ili kao uputa (legenda) na pravni akt
izdavaoca kojim su određene te pogodnosti (nenovčana obaveza). Komercijalni
zapis može sadržavati i fakultativne sastojke određene odlukom o izdavanju.
3. Radnje sa komercijalnim zapisom
Kao i kod blagajničkog, tako i za izdavanje komercijalnog zapisa nije potrebno

odobrenje komisije za hartije od vrijednosti. Emisija počinje donošenjem odluke o
izdavanju od strane organa upravljanja izdavaoca. Zakon izričito predviđa da
odluka mora sadržavati: iznos emisione mase, namjenu za koju se izdaju
komercijalni zapisi, rok otplate i kamate, i pogodnosti koje se daju imaocima
komercijalnih zapisa ako su iste predviđene. Stoga smatramo da je klauzula o
pogodnostima (sporednim potraživanjima) imaoca zapisa bitan sastojak isprave.
Prenos komercijalnog zapisa vrši se punim indosamentom ako glasi na ime,

odnosno predajom iz ruke u ruku kada glasi na donosioca. Na prenos, amortizaciju
412
i prestanak prava i obaveza iz komercijalnog zapisa primjenjuju se pravila o
hartijama od vrijednosti.
III CERTIFIKAT I POTVRDA DEPOZITARA
Generalno posmatrano, certifikat je potvrda depozitara o deponovanim

pokretnim stvarima, vrijednostima. U uporednim pravima, potvrda depozitara
predstavlja pisanu ispravu koju izdaje banka ili druga depozitna organizacija na
deponovana dobra u vidu pokretnih stvari (domaća ili strana sredstva plaćanja,
hartije od vrijednosti, dragocjenosti i drugi “amaneti”). Potvrda depozitara se izdaje
na osnovu zaključenog ugovora između deponenta i depozitara na koji se
primjenjuju opšta pravila ugovora o ostavi ili pravila specijalnih vrsta ostave
(ugovora o deponovanju hartija od vrijednosti, ugovora o sefu, ugovora o
novčanom depozitu). Depozit može biti otvoreni ili zatvoreni, po viđenju ili oročeni
sa i bez otkaznog roka, sa specifičnim pravima depozitara, naročito kada su
predmet deponovanja hartije od vrijednosti. Potvrda depozitara najčešće glasi po
naredbi i prenosom isprave prenosi se vlasništvo na predmetu depozita. Ova
hartija od vrijednosti nije izričito regulisana u našem pravu, ali postoji mogućnost
njenog izdavanja. Zakon o vrijednosnim papirima kaže da pravna lica mogu
izdavati i prenositi i druge vrijednosne papire u skladu sa svojim interesima i
tržišnim uslovima.
Umjesto potvrde depozitara, naš zakon izričito reguliše certifikat, kao posebnu
vrstu finansijske hartije od vrijednosti. Certifikat je pisana isprava koja glasi na ime
ili na donosioca, a izdaje je banka ili druga depozitna organizacija na deponovana
novčana sredstva. Certifikatom se izdavalac bezuslovno obavezuje da o roku
dospjelosti, koji je preko godine dana, isplati deponovana sredstva (glavnicu) uz
plaćanje kamate. Certifikat se izdaje na osnovu zaključenog ugovora o novčanom
depozitu (ZOO, čl. 1035-1042). Da bi se mogao izdati certifikat, u ugovoru mora biti
predviđeno da je novčani depozit oročen preko godinu dana, da je isključen otkaz
ugovora do godinu dana i da banka raspolaže deponovanim novčanim kapitalom.
Certifikat, kao hartija od vrijednosti, ne može se izdati na depozit po viđenju ili
oročeni depozit do godinu dana ili kada deponent zadržava pravo raspolaganja na
deponovanim novčanim sredstvima. Ako to nije ispunjeno, izdati pisani dokument
nema značaj certifikata, nego obične potvrde o depozitu.
Pravne karakteristike certifikata su ove:

a) Certifikat izdaje banka ili druga depozitna organizacija na iznos
deponovanih novčanih sredstava, ali ne i drugih pokretnih stvari;
b) Za razliku od blagajničkog i komercijalnog zapisa, certifikat mora imati rok
dospijeća preko jedne godine;
c) Certifikat je hartija koja nosi imaocu prihod u vidu kamate, sa fiksnom ili
promjenjivom kamatnom stopom;
413
d) Novčanim depozitom po osnovu koga je izdan certifikat raspolaže izdavalac
certifikata (depozitar);
e) Certifikat je trgovački efekat koji se emituje u serijama i ima tržišnu
vrijednost. Papir je prenosiv i zamjenjiv.
2. Bitni sastojci
Bitni sastojci certifikata, kao finansijske hartije od vrijednosti, su sljedeći:

a) Oznaka da je pisana isprava certifikat;
b) Firma, odnosno naziv i sjedište izdavaoca (emitenta);
c) Firma, odnosno ime imaoca certifikata ili oznaka da glasi na donosioca;
d) Novčana svota u domaćoj ili stranoj valuti na koju certifikat glasi (nominalna
vrijednost);
e) Rok na koji su novčana sredstva deponovana (preko godinu dana);
f) Visina kamatne stope, način obračuna i isplate kamata;
g) Posebna prava imaoca certifikata;
h) Mjesto i datum izdavanja;
i) Serija i kontrolni broj isprave;
j) Potpisi ili faksimili ovlaštenih lica izdavaoca.
Pošto se radi o hartiji od vrijednosti koja može imati dugoročniji karakter,

ključno pitanje jeste određivanje visine kamatne stope, način i rokovi isplate
kamata. Izdavalac certifikata može predvidjeti i određena prava za imaoca, o čemu
treba da postoji odgovarajuća notifikacija na samoj ispravi. U pravno-tehničkom
smislu, certifikat može predstavljati jednostavnu hartiju ili složenu, kada pored
glavne isprave postoje i kamatni kuponi, što će redovno biti slučaj kada certifikat
ima dugoročniji karakter.
3. Radnje sa certifikatom
Prema pozitivnom pravu, certifikat ne spada u dugoročne hartije od vrijednosti

pa za njegovo izdavanje nije potrebno odobrenje državnog organa. Finansijska
organizacija izdaje ovu hartiju na osnovu prethodno zaključenog ugovora o
novčanom depozitu.
Certifikat može da glasi na ime ili na donosioca i ne može glasiti po naredbi,

što je karakteristika potvrde depozitara u uporednim pravima. Na prenos certifikata,
amortizaciju i prestanak prava i obaveza primjenjuju se pravila o hartijama od
vrijednosti.
414
IV ROBNE HARTIJE OD VRIJEDNOSTI
1. Pojam robnih hartija
U robne hartije od vrijednosti ubrajaju se one hartije u kojima je inkorporisano

pravo na raspolaganje stvarima (robom) koje su upisane u ispravu. Isprava sadrži
obavezu dužnika da preda stvari ovlaštenom imaocu robne hartije od vrijednosti.
2. Vrste robnih hartija
U robne hartije spadaju ove isprave: teretnica/konosman, prenosivi tovarni list

u željezničkom prevozu, prenosivi tovarni list u drumskom prevozu, prenosivi
tovarni list u avionskom prevozu, prenosiva isprava kod multimodalnog
(kombinovanog) prevoza i skladišnica. O ovim hartijama izlagano je kod ugovora o
prevozu i uskladištenju.
415
416
DIO ŠESTI
PRAVO KONKURENCIJE
GLAVA PRVA
POJAM PRAVA KONKURENCIJE
I POJAM KONKURENCIJE
1. Ekonomski pojam konkurencije
Izraz “konkurencija” latinskog je porijekla (concurrentia) i znači nadmetanje,

suparništvo i takmičenje. U ekonomiji se odnosi na nadmetanje subjekata
privređivanja radi postizanja istog ili sličnog poslovnog cilja. Zbog toga je
konkurencija u ovoj oblasti tijesno povezana sa postojanjem robne proizvodnje,
relativno slobodnog tržišta i nezavisnih subjekata koji na njemu djeluju.
Složenost pojma konkurencije i njegova značenja zavise od razvoja privrede i

ekonomskih nauka. On danas obuhvata prvenstveno: strukturu tržišta, uslove
obavljanja poslovnih djelatnosti i način ponašanja subjekata na tržištu. Tržište i
konkurencija zbog toga dijele istu sudbinu.
U ekonomskoj teoriji je konstruisano više vrsta konkurencije. Sve one imaju

obilježja modela. Zbog toga se možemo zadržati na tri osnovna tipa:
a) Potpuna ili perfektna konkurencija se karakteriše: atomiziranom strukturom
privrednih subjekata, potpunim automatizmom u kretanju ponude i potražnje,
težnjom da se princip racionalnosti u privređivanju maksimalizira, nemogućnošću
pojedinih subjekata da utiču na nivo cijena i nepostojanje bilo prirodnih, bilo
309
pravnih prepreka za slobodno kretanje svih faktora privređivanja;
b) Nepotpuna ili imperfektna konkurencija egzistira onda kada ne postoji neki
od bitnih elemenata potpune konkurencije;
c) Monopolska konkurencija je obilježena nepostojanjem više takmičara
uopšte ili nepostojanjem većeg broja konkurenata koji bi između sebe bili
nezavisni. Kod monopolske konkurencije je od svih elemenata slobodne
konkurencije prisutan samo princip racionalnosti i maksimiziranja dobiti. 310
Značaj svakog od tri navedena tipa konkurencije se mijenjao tokom istorije. 311
Zbog realnih odnosa na tržištu zakonodavci danas najveću pažnju posvećuju
nepotpunoj i monopolskoj konkurenciji. U teoriji se kao predmet izučavanja uzima i
309
Prema “Ekonomski leksikon”, Savremena administracija, Beograd, 1975, str. 594.
310
“Ekonomski leksikon”, str. 594
311
Vidjeti Trifković dr Miloš: “Pravo konkurencije”, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 13-19.
417
“efektivna konkurencija”, ona koja se nalazi na prostoru između idealne potpune
konkurencije i čistog monopola. 312 Širina i elastičnost ove kategorije zahtijevali su
od pravne doktrine posebno definisanje pojma konkurencije kao instrumenta
legislative i juridičke analize.
2. Pravni pojam konkurencije
Zakonska definicija “konkurencije” ne postoji ni u uporednom, niti u našem

pravu. Zbog toga je pravni pojam konkurencije djelo teorije. Njegov sadržaj zavisi
od cilja radi kojeg se definisanje vrši. Neke zajedničke osobine ipak se mogu
utvrditi. Prva je da se uvijek poštuje bit konkurencije onako kako je određuje
ekonomska misao. Drugo, definicije su različitog obima i mogu se podijeliti na šire -
sistemske, te uže - pravno-tehničke. Napokon, treće, sve su definicije uslovljene
brojnim objašnjenjima i ograničenjima.
Konkurencija se određuje kao “neograničeno nadmetanje subjekata u privredi,

313
koje funkcioniše na bazi lične slobode i ustanove individualne svojine,” kao
314
“težnja ka istom ili sličnom cilju” ili “rivalstvo... radi osvajanja klijentele”. 315 Za
pojedine autore “četiri elementa su bitna za istinski takmičarski odnos: (1) više
aspiranata, (2) jedan te isti cilj, (3) nagrada ili hijerarhija nagrada, (4) jedan ili
nekoliko izabranih sudija”. 316 Ovakvom stavu se može pridružiti i grupa pravnih
pisaca koja u centar pravnog pojma konkurencije stavlja “borbu između više
učesnika na tržištu oko iste suprotne strane sa ciljem razmjene robe i usluga”. 317
Smatramo da definicije poput one koju je dao profesor Ulmer optimalno
zadovoljavaju potrebe dalje analize ove materije.
Konkurencija se u pravu shvata kao događaj, radnja i odnos. Ukoliko ništa

posebno nije rečeno, u daljim izlaganjima ćemo pod “konkurencijom”
podrazumijevati takmičarski odnos na tržištu. Ovakav pristup zahtijeva dalja
objašnjenja.
Najprije, konkurencija pretpostavlja postojanje više nezavisnih subjekata

privređivanja. Oni mogu poticati iz iste ili različitih grana privređivanja i iz različitih
nivoa poslovanja (veletrgovci i maloprodaja). Drugo, tržište, kao mjesto na kome se
sreću ponuda i potražnja, mora biti određeno za svaki konkretan slučaj posebno.
Pri tome se uzimaju u obzir geografski, transportni, kulturološki,
administrativnopravni i drugi relevantni faktori. Tržište se može shvatiti kao tržište
isporučilaca i tržište potrošača, zavisno od slučaja u pitanju. Treće, objekat
312
Prica dr Radoje: “Monopolističke tendencije i njihovo pravno regulisanje”, Pravni život 3/65, str. 32-33; Areeda
Philip: “Antitrust Analysis”, Little-Brown, Boston 1967, str. 15-17.
313
Darvaš Ernest: “Nelojalna utakmica u trgovini i industriji sa gledišta privatnog prava”, Beograd 1933, str. 7.
314
Reimer Eduard: “Wettbewerbs und Wareneichnenrecht”, C. Heinemanns Verlag, 3. Aufl, Koln-Berlin, 1954, str. 512.
315
Roubier Paul: “Le droit de la propriete industrielle”, Sirey, Paris, vol. I, 1954, str. 498.
316
Callmann Rudolf: “The Law of Unfair Competition, Trade Marks and Monopolies”, Callaghan and co., Mundelein,
1967, str. 174.
317
Ulmer Eugen: “Unlauterer Wettbewerb, Band I, EWG”, Becksche - Heymanns, Munchen-Koln, 1965, str. 33. Vidjeti i
Troller Alois; “Immaterialguterrecht”, Helbing-Leuchetenhahn, Basel-Stutgart, Bd. II, 1965, str. 1035, te Straus dr
Joseph “Das Wettbewerbsrecht in Jugoslawien”, Carl Heymanns, Koln, 1970, str. 6.
418
povodom koga se utakmica vrši može biti roba, pravo i usluge. Oni u pravilu
pripadaju istoj vrsti. Nesporno je u teoriji, međutim, da i supstituti imaju svojstvo
objekta. I četvrto, ono što objedinjava sve do sada iznesene elemente konkurencije
je isti cilj takmičara. On se može odrediti kao zaključenje ugovora sa istom trećom
stranom. Mora biti takav da ga svi takmičari ne mogu ostvariti istovremeno.
II PRETPOSTAVKE I IZVORI PRAVNOG UREĐIVANJA KONKURENCIJE
1. Pretpostavke pravnog regulisanja konkurencije
Pretpostavke pravnog uređivanja konkurencije i prava konkurencije kao

posebne grane su one bitne odrednice društvenog života koje omogućavaju
postojanje privredne utakmice, njeno društveno korisno odvijanje i sistemsko
318
pravno regulisanje. U pravnoj teoriji se nazivaju “fundamentalnim slobodama” ili
319
jednostavno “pravima”. Bez obzira na naziv, sve pretpostavke imaju
ekonomsko-politički i pravni karakter.
Pravno posmatrano, kod nas pretpostavke imaju ustavni i pravno-tehnički

karakter. Druga grupa se konstituiše na osnovu zakonodavstva i - manjim dijelom -
na osnovu principa juridičkog sistema.
Za razliku od ranijeg sistema, ustavne pretpostavke su danas određene

veoma šturo. Sadržane su pretežno u preambulama Dejtonskog ustava Bosne i
Hercegovine i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Analizom ustavnih rješenja
mogu se izdvojiti sljedeće pretpostavke prava konkurencije:
a) Privatno vlasništvo,
b) Slobodna tržišna ekonomija i
c) Individualne slobode, među kojima se naročito ističu: jednakost pred
zakonom, sloboda kretanja, pravo na imovinu i sloboda rada (čl. II, A, 2 Ustava
FBiH).
Pravno-tehničkih pretpostavki ima više. One su dobrim dijelom već obrađene.

Zato se možemo zadovoljiti samo njihovim netaksativnim nabrajanjem:
a) Dominacija normativnog sistema u osnivanju preduzeća (trgovačkih
društava),
b) Sloboda određivanja djelatnosti poslovnih subjekata,
c) Slobodno vršenje statusnih promjena, uključujući i spajanje i pripajanje
(fuzije),
d) Sloboda trgovine,
e) Ravnopravnost trgovaca,
318
Bernitz Ulf: “Harmonisation et coordinatrion de la legislation du marche. La notion du droit du marche”, Revue
trimestrielle de droti commercial, 1/71, str. 2.
319
Votaw Dow: “Legal Aspects of Business Administration”, Prentice Hall, Englewood, 1969, str. 663.
419
f) Slobodno određivanje cijena,
g) Jedinstvenost tržišta Federacije.
2. Izvori prava konkurencije
Prvo mjesto u hijerarhiji formalnih izvora prava konkurencije zauzimaju ustavi,

kako Bosne i Hercegovine, tako i Federacije Bosne i Hercegovine. Uz određivanje
osnovnih pretpostavki ove grane, njihova se uloga iscrpljuje u uspostavljanju
najopštijeg državno-pravnog okvira u koji se lociraju i tržište i konkurencija.
Drugu i najvažniju skupinu izvora predstavljaju zakoni. Zbog ustavnog

uređenja države apsolutna dominacija pripada federalnoj legislativi. Navodimo
najvažnije među tim aktima:
320
a) Zakon o trgovini ima ulogu sistemskog propisa u ovoj oblasti. U njegov
predmet su uključeni: zaštita potrošača, narušavanje konkurencije, mjere
privremenog ograničavanja tržišta i “druga pitanja od značaja za obavljanje
trgovine na jedinstvenom tržištu” FBiH (čl. 1). “Narušavanju konkurencije”
posvećen je Odsjek V, članovi 37-54. Kaznene sankcije sadržane su u članovima
55 i 56. Ovaj zakon važi samo za trgovinu i zato ima sektorski karakter;
b) Zakon o kontroli cijena 321 uređuje odnose “u kontroli cijena proizvoda i
usluga na jedinstvenom tržištu Federacije” (čl. 1). On zabranjuje kao monopolske
sve dogovore o cijenama, zloupotrebu dominantnog položaja u formiranju cijena,
kao i upotrebu drugih nezakonitih radnji u ovom domenu radi dovođenja drugih
subjekata u neravnopravan položaj (čl. 2). Suprotno ponašanje predstavlja
privredni prestup (čl. 15). Organi kontrole cijena, njihove nadležnosti i način
djelovanja detaljno su uređeni. Zbog opštosti svojih normi, ovaj zakon ima
generalan karakter. A to znači da se primjenjuje u svim oblastima privrednog
života;
c) Zakon o tržišnoj inspekciji 322 veoma široko određuje ovlaštenja ovog
sistema kontrolnih organa. Za pravo konkurencije je bitno da je formirana
pretpostavka nadležnosti tržišne inspekcije u pogledu kontrole “načina i uslova
obavljanja privrednih djelatnosti na domaćem tržištu” (čl. 1) i u vanjskotrgovinskom
poslovanju. Tržišna inspekcija kontroliše i postupke vezane za određena dobra
prava industrijske svojine - znakove razlikovanja - koja su od vitalnog interesa za
konkurenciju. Najveći dio zakonskog teksta posvećen je ustrojstvu i funkcionisanju
tržišne inspekcije;
d) Zakon o obligacionim odnosima predstavlja osnovni izvor prava za
regulisanje imovinske sankcije naknade štete prouzrokovane djelima narušavanja
konkurencije. Pošto specifična rješenja ne postoje, važiće opšta pravila o deliktnoj
odgovornosti.
323
e) Zakon o konkurenciji na državnom nivou utvrđuje: principe i osnivanje
nadležnih organa u cilju održavanja i stimulisanja privredne konkurencije,
320
Službene novine FBiH 2/95. Dalje će se citirati i kao ZoT.
321
Službene novine FBiH 2/92. Citiraće se i kao ZKC.
322
Službene novine FBiH 2/95. Citiraće se i kao ZTI.
323
Službeni glasnik BiH 30/01. Citiraće se i kao ZOK.
420
slobodnog konkurentskog određivanja cijena roba i usluga bez obzira da li se radi
o fizičkim ili pravnim licima.
f) Zakon o nadzoru nad tržištem u Bosni i Hercegovini 324 kojim se uređuje
nadzor proizvoda stavljenih na tržište BiH, utrđuju opšti principi i uspostavlja sistem
nadzora nad tržištem, njegova organizacija i funkcionisanje kao i obaveze i
odgovornosti proizvođača i distributera u sistemu nadzora nad tržištem.
g) Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini 325 kojim se, između ostalog,
uređuju i pitanja: mjerodavnih tijela za zaštitu prava i interesa potrošača, obaveze i
odgovornosti za sva fizička i pravna lica kao i uslove i način pod kojim prodaju
potrošačima ili isporučuju proizvode i pružaju usluge a bez obzira na njihov pravni,
vlasnički ili organizacioni oblik.
Treba napomenuti da postoje i drugi zakoni koji za svoje adresate predviđaju

obavezu lojalne utakmice, odnosno zabranjuju zloupotrebu monopolskog ili drugog
povlaštenog položaja. No, njihove norme su postavljene samo na nivou principa i
zato mogu da posluže jedino kao tačka vezivanja sektorskog Zakona o trgovini sa
konkretnom privrednom granom. Dobar primjer pruža Zakon o osiguranju imovine i
326
osoba.
Na trećem mjestu hijerarhije izvora nalaze se dobri poslovni običaji.

Obaveznost njihove primjene utvrđena je u čl. 3 ZoT i čl. 21 Zakona o obligacionim
odnosima. Dobri poslovni običaji su složena kategorija. Oni nastaju spajanjem
pravila formiranih u privrednom poslovanju i moralnih normi koje važe u cijelom
društvu. Mogu se definisati kao običajna poslovna pravila nastala na tržištu, koja
pored poslovnih sadržaja obuhvataju i norme opštedruštvenog morala. Upravo po
uključivanju tehničkih strukovnih pravila dobar poslovni običaj se razlikuje od
isključivo moralne norme. Od poslovnih običaja kao čisto tehničkih pravila u
pojedinim branšama ili privredi uopšte dobar poslovni običaj se razlikuje po:
obaveznosti etičkih sadržaja, zakonskom osnovu primjene i imperativnom
327
karakteru.
Četvrtu hijerarhijsku poziciju zauzimaju “trgovačka pravila” (čl. 3 ZoT). Ona

mogu biti dvostruka: poslovni običaji i uzanse. Poslovni običaji ili “trgovinski
poslovni običaji”, kako ih naziva ZOO, 328 predstavljaju poslovne običaje u užem
pravno-tehničkom smislu. Pod njima se podrazumijeva “komercijalna praksa koja je
u tako širokoj primjeni da privrednici očekuju da će ugovorne strane postupati u
skladu sa takvom praksom”. 329 Poslovni običaj postaje izvorom prava ako je
razuman, izvjestan, notoran i prihvaćen od većine privrednika. Kao dodatni uslov
može se postaviti zahtjev da poslovni običaj ne bude suprotan pravilima morala.
324
Službeni glasnik BiH br. 45/04. Citiraće se i kao ZONT.
325
Službeni glasnik BiH 17/02. Citiraće se dalje i kao ZOP.
326
Službene novine FBiH 2/95, čl. 6.
327
Opširnije vidjeti kod Trifković dr Miloš: “Nelojalna utakmica”, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 100-109.
328
Član 1107 ZOO.
329
Goldštajn dr Aleksandar: “Privredno ugovorno pravo”, Informator, Zagreb, 1967, str. 26.
421
U trgovačka pravila spadaju i uzanse. To su dobri poslovni običaji
sistematizovani u zbornike. Kao izvor prava konkurencije posebno su interesantne
specijalne uzanse o trgovini na malo.
“Trgovačka pravila utvrđuju se u okviru komora ili drugih oblika udruživanja

trgovaca” (čl. 3 ZoT). To znači da će uzanse formulisati komore, dok će potvrdu o
postojanju poslovnih običaja davati bilo komore, bilo druge asocijacije trgovaca.
III PREDMET I METOD PRAVA KONKURENCIJE
1. Predmet prava konkurencije
Predmet prava konkurencije su društveni i poslovni odnosi ekonomsko-

političkog i imovinskog karaktera koji izražavaju način privredne utakmice u oblasti
prometa robe i usluga na jedinstvenom tržištu Federacije. Unutar ovako široko
određene oblasti odnosa i normi jasno se mogu razlučiti četiri osnovna viša
instituta. To su:
a) Monopolističko djelovanje, u koje spadaju monopolističko sporazumijevanje
i zloupotreba dominantnog položaja,
b) Špekulacija,
c) Narušavanje jedinstva tržišta i
d) Nelojalna utakmica.
Pojmovi i specifičnosti svakog od četiri instituta biće posebno razmotreni. Zato

ćemo se ovdje zadržati samo na elementima koji čine njihovu jedinstvenost.
Posmatrano sadržinski, sva četiri instituta najprije objedinjava istovrstan objekt -
nedozvoljena i društveno opasna radnja u prometu robe i usluga i na tržištu
uopšte, koja je usmjerena na ukidanje, ograničavanje ili neregularno odvijanje
konkurencije. Dalje, u funkcionalnom smislu četiri instituta povezuje činjenica da
oni, uzeti zajedno, uspostavljaju granice dozvoljenog načina ponašanja svih
subjekata prema tržištu i na tržištu. I treće, cilj sva četiri instituta je jedinstven. Oni
treba da onemoguće onaj vid tržišne eksploatacije vlasnika koji je rezultat
nelegalnih i društveno neprihvatljivih načina poslovnog djelovanja.
Negativno određenje predmeta prava konkurencije, u stvari, znači

razgraničenje ove grane od drugih srodnih oblasti. Za potrebe ovih izlaganja
dovoljno je reći da je to moguće učiniti. Ipak, oblasti zajedničkog regulisanja i
funkcionalnog nadopunjavanja postoje i ne mogu se zanemariti naročito kod
sljedećih grana: pravo industrijske svojine, poslovno/trgovačko pravo,
330
reglementarna oblast poslovnog prava i administrativno pravo.
330
Vidjeti Trifković dr Miloš: “Pravo konkurencije”, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 73-76.
422
2. Metod prava konkurencije
Metod prava konkurencije označava način na koji su regulisani odnosi ove

grane. On zavisi od karaktera i važnosti odnosa koji se regulišu i od ciljeva
zakonodavca u ovoj oblasti. Metod prava konkurencije je posebno determinisan
činjenicom da konkurencija sama po sebi predstavlja prvorazrednu društvenu
vrijednost. Osobine metoda prava konkurencije se ispoljavaju kod sva četiri viša
instituta, mada ne u identičnoj formi i istom intenzitetu. Razmotrićemo najvažnije
karakteristike metoda ove grane.
Prva karakteristika tiče se osobenosti izvora prava. U odnosu na sistem

pravnih vrela poslovnog prava, prava industrijske svojine i upravnog prava,
hijerarhija ove grane je nešto sužena. U većoj mjeri nego ranije njome dominiraju
zakoni, dok podzakonski akti gotovo da nisu prisutni. Drugo, interpretativna uloga
običaja, kako onih koji se kvalifikuju kao dobri, tako i “poslovnih”, je pojačana. I
treće, zahvaljujući definiciji nelojalne utakmice, sistem moralnih normi je direktno
uključen u izvore regulisanja konkurencije (čl. 42 ZoT).
Konkurencija kao posebna društvena vrijednost i zaštićeni objekat prvog reda

prouzrokovala je drugu karakteristiku metoda ove grane - pretežnost prinudnih
normi. Obaveznost pravila konkurencije počiva na zakonodavčevoj zapovijesti, ako
su sadržana u propisima. Prinudni karakter običajnih pravila zasnovan je na
činjenici da i ona predstavljaju integralni dio javnog poretka. Dispozitivne norme
nalaze se u domenu imovinskih sankcija.
Treće, pravo konkurencije obilježava specifično jedinstvo zabranjujućih

331
(“negativnih”) i naređujućih (“pozitivnih”) normi. Za razliku od ranijeg stanja,
pravila koja propisuju kako treba da se ponaša sa ciljem očuvanja konkurencije
sadržana su jedino u dobrim poslovnim običajima i “trgovačkim pravilima”.
Ekonomski i politički značaj konkurencije odredio je četvrtu karakteristiku

metoda njenog pravnog uređivanja - jedinstven tretman svih subjekata koji djeluju
prema tržištu i na tržištu. Ovaj princip je došao do izražaja u odredbama Zakona o
trgovini kojima se i državnim organima zabranjuje, barem na nivou deklaracije,
narušavanje jedinstvenog tržišta Federacije. On se može izlučiti i iz položaja
političko-teritorijalnih jedinica u kontroli cijena. Treba istaći da je Zakon o trgovini
zbog svog sektorskog karaktera znatno umanjio vrijednost razmatrane osobine
metoda prava konkurencije.
Peta osobenost metoda jeste uspostavljanje posebnog složenog sistema

organa kontrole. Njegov prvi segment predstavljaju organi tržišne inspekcije.
Federalni organ tržišne inspekcije obavlja neposredan nadzor nad primjenom
zakona i drugih propisa kojima se uređuje obavljanje trgovine, trgovinskih i drugih
usluga sa inostranstvom i vrši zaštita izuma, tehničkih unapređenja i znakova
331
Vidjeti Trifković dr Miloš, op. cit. str. 79.
423
kvaliteta (čl. 5 ZTI). Kantonalni organi tržišne inspekcije vrše neposredan nadzor
nad trgovinom na veliko, kontrolu primjene kantonalnih propisa i rješavaju po
žalbama na prvostepena rješenja opštinskih tržišnih inspekcija (čl. 4 ZIT).
Opštinski, odnosno gradski organi tržišne inspekcije rada, vrše sve poslove
nadzora koji nisu povjereni kantonalnoj, odnosno Federalnoj tržišnoj inspekciji. A to
znači da će centar za suzbijanje djela kojima se narušava konkurencija biti u
opštinskim tržišnim inspekcijama. Drugi podsistem organa kontrole su oni kojima je
povjerena kontrola cijena. Za razliku od tržišne inspekcije, ovdje je najviše
ovlaštenja dato federalnim organima za kontrolu cijena (čl. 9 ZKC).
Šesto, metod prava konkurencije karakteriše kombinovanje imovinskih,

krivičnopravnih i administrativnih sankcija. Krivične sankcije izriču se za najteža
djela protiv konkurencije. U ovu grupu spadaju i sankcije za privredne prestupe i
prekršaje (čl. 55 i 56 ZoT, čl. 15 ZKC). Administrativne sankcije se sastoje u
preduzimanju zaštitnih mjera prema počiniocima nedopuštenih akata narušavanja
konkurencije (čl. 56 ZoT, čl. 19 ZKC). Napokon, imovinske sankcije su reducirane
na zahtjev za naknadu štete prema opštim pravilima o deliktnoj odgovornosti koja
su sadržana u ZOO.
Sedmu osobenost predstavlja korištenje generalne klauzule i imenovanih

slučajeva. Pod generalnom klauzulom se podrazumijeva davanje opšte definicije
zabranjenog djela kojim se narušava konkurencija. Ona sadrži bitne elemente,
biće, svakog pojedinog instituta. Imenovani slučajevi predstavljaju navođenje
najtipičnijih i najčešćih pojavnih oblika svakog tipa zabranjenog djela konkurencije.
U teoriji i uporednom zakonodavstvu postoje dva pristupa odnosu generalne
klauzule i imenovanih slučajeva. Prema prvome, generalna klauzula je primarna i
samostalna. Imenovani slučajevi imaju u tom kontekstu samo interpretativno
svojstvo i didaktičku funkciju. Po drugom gledištu, primarni i samostalni su
imenovani slučajevi. Oni sami po sebi (per se) predstavljaju nedopuštena djela i
zato elemente iz generalne klauzule ne treba posebno utvrđivati. Takav postupak
je neophodan samo kod netipičnih pojavnih oblika pojedinih zabranjenih instituta.
Generalna klauzula u ovoj koncepciji ima rezervnu funkciju. U ranijem pravu je
332
preovladavalo prvo gledište. Sadašnja stilizacija Zakona (čl. 55 ZoT), međutim,
u pogledu kaznenih sankcija izjednačava generalnu klauzulu i imenovane
slučajeve. To naročito dolazi do izražaja kod monopolističkog djelovanja. Zbog
toga se može smatrati da su danas kod nas imenovani slučajevi sami po sebi
zapriječena antikonkurencijska djela. Generalna klauzula predstavlja rješenje koje
će se primijeniti kod netipičnih pojavnih oblika.
U oblasti metoda prava konkurencije Zakon o trgovini i Zakon o kontroli cijena

predstavljaju izvjestan nazadak u odnosu na ranija rješenja. Oni, naime, ne sadrže
proširenje kruga aktivno legitimisanih lica, izbacuju iz sistema specifičnu
konkurencijsku tužbu na propuštanje daljeg vršenja nedopuštenog djela i isključuju
332
Vidjeti Trifković dr Miloš, op. cit. str. 86 i 87.
424
hitnost sudskog postupka u domenu imovinske zaštite subjekata pogođenih
nedopuštenim djelima narušavanja konkurencije. 333
333
O tome opširnije Trifković dr Miloš: “Pravo konkurencije”, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 82-83 i 85-86; “Nelojalna
utakmica”, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 131-139.
425
426
GLAVA DRUGA
INSTITUTI I ODGOVORNOSTI U PRAVU KONKURENCIJE
I INSTITUTI PRAVA KONKURENCIJE
1. Monopolističko djelovanje
1.1. Pojam monopolističkog djelovanja
Etimološki, riječ “monopol” je grčka kovanica sastavljena od riječi “monus” -

jedini i “polion” - prodaja, odnosno “poleo” - prodajom”. U modernoj ekonomiji je
pojam “monopol” daleko prevazišao svoje leksičko značenje.
Monopol u najširem smislu označava fazu u razvitku kapitalizma koju

karakteriše odlučujući uticaj krupnih koncentracija u privredi i u društvu, najprije na
334
državnom, a potom i na globalnom nivou. U drugom značenju monopol
obilježava tržišne odnose u kojima postoji isključiva vlast ili nesumnjiva dominacija
jednog privrednog subjekta ili homogene grupe privrednih subjekata nad ponudom
ili potražnjom robe ili usluge na determinisanom tržištu. Ovako definisan monopol
može se pojaviti kao monemporium, odnosno kao različite varijante
monopola/monopsona, duopola/duopsona, te oligopola/ oligopsona. 335
Treće značenje monopola namijenjeno je određivanju učesnika u

monopolskom tržišnom odnosu. Za njihovu klasifikaciju odlučna su dva momenta:
postojanje ili nepostojanje formalno-pravnog posla kojim se monopolski savez
uspostavlja, te očuvanje ili gubitak pravnog identiteta učesnika u tom sporazumu i
u odnosu koji je njime kreiran. U domen monopolskih entiteta koji nemaju pravni
karakter spadaju: džentlmenski sporazumi, konvencije, ringovi, korneri i - u nekim
slučajevima - pulovi. 336 Treba istaći da kod nas pulovi ne spadaju u ovu grupu.
Monopolski entiteti koji se zasnivaju pravnim aktom mogu se podijeliti na one koji
imaju ugovorni i one koji imaju statusni karakter. Kod prvih u principu dolazi do
ograničavanja ekonomske, ali ne i statusno-pravne samostalnosti subjekata. Zakon
o privrednim društvima poznaje samo većinsko i supsidijarno društvo (čl. 45-50). 337
U drugoj statusnoj grupi sporazuma dolazi do gubitka i ekonomske i pravne
samostalnosti pojedinih subjekata. Novokreirani monopol nastaje spajanjem,
odnosno pripajanjem. Dva tipična oblika su trustovi i koncerni.
334
Vidjeti Galbreith John Kenneth: “Nova industrijska država”, Stvarnost, Zagreb, 1970, Baren A. Paul - Sweezy M.
Paul: “Monopolni kapital”, Stvarnost, Zagreb, 1969.
335
Vidjeti “Ekonomski leksikon”, str. 755 i 759.
336
Pravni aspekti ovih pojavnih oblika izloženi su kod Šogorov dr Stevan: “Monopolisticki sporazumi u jugoslovenskom
pravu”, Naučna knjiga, Beograd, 1989, str. 55-64.
337
Zakon o privrednim društvima ( Sl. novine Federacije BiH br. 29/03).
427
Monopoli u smislu tržišnog odnosa ili tržišnog entiteta mogu se podijeliti po
različitim mjerilima. Prema uslovima nastanka, svrstavaju se u: ekonomske,
prirodne, oktopodske te zakonske ili “pravne”. S obzirom na vrstu djelatnosti koju
obavljaju jedinice uključene u monopolski entitet, monopoli se klasifikuju na
homogene i heterogene. I napokon, zavisno od odnosa sa državnom vlašću,
budžetom posebno, razlikuju se privatni i javni monopoli. 338
Pravni koncept suzbijanja monopolističkog djelovanja, sadržinski posmatrano, treba da

obuhvati više podinstituta. To su: monopolističko sporazumijevanje, zloupotreba dominantnog
tržišnog položaja (“monopolističko ponašanje”), kontrola koncentracija/fuzija i različiti oblici
aktualne ili potencijalno restriktivne poslovne prakse. Zakon o trgovini sadrži samo prva dva
podinstituta. Izostavljanje kontrole koncentracija jedan je od najvećih propusta u ovom domenu i
ujedno najveća razlika od režima koji postoje u uporednom zakonodavstvu i pravu Evropske
unije.339
Antimonopolsko pravo i u metodološkom smislu predstavlja najsloženiju

pojavu prava konkurencije. Pored navedenih obilježja opšteg karaktera, ovdje se
pojavljuju i neki specifični instrumenti. Najprije, razvijen je sistem izuzetaka od
zabrane monopolističkog sporazumijevanja. Dalje, uz represivne postoje i brojne
preventivne mjere. I napokon, u većini zemalja svijeta postoje posebni upravni
organi kontrole. Ni jedna od tri navedene osobine nije u dovoljnoj mjeri zastupljena
ni u Zakonu o trgovini, niti u našem pravnom sistemu.
ZOK daje definiciju monopolističkog djelovanja ili dominantnog položaja na

tržištu od strane jednog ili više privrednih subjekata. Tako se članom 5 ovaj pojam
odnosi na:
a) direktno ili indirektno nametanje nepravičnih kupovnih ili prodajnih cijena
roba i usluga ili drugih nepravičnih trgovačkih uslova,
b) ograničavanje proizvodnje, tržišta ili tehničkog razvoja na štetu potrošača;
c) primjenjivanje različitih uslova za istu ili sličnu vrstu poslova sa ostalim
privrednim subjektima čime se isti dovode u neravnopravan konkurentski položaj:
d) zaključivanje sporazuma kojima se uslovljava da druga strana prihvati
dodatne obaveze koje po svojoj prirodi ili prema trgovačkim običajima nemaju
neposredne veze sa predmetom sporazuma.
Pored ovog ZOK zabranjuje (član 6) sve oblike koncentracije privrednih

subjekata kojima se stvara dominantan položaj a koji može za rezultat imati
sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje konkurencije na teritoriji Bosne i
Hercegovine. Ovo se dešava kada se:
a) dva ili više ranije samostalnih subjekata spajaju ili povezuju ili
338
Vidjeti “Ekonomski leksikon”, str. 755-756.
339
Vidjeti Trifković dr Miloš: “Koncentracije i zajednička ulaganja kao oblik direktnih investicija u pravu Evropske
ekonomske zajednice“ u “Kretanje kapitala, direktne investicije i pravni aspekti bankarstva i hartija od vrijednosti”,
projekat “Privreda BiH i Evropa 92”, Ekonomski institut, Sarajevo, 1992, str. 111-130 naročito.
428
b) povezuje jedan ili više privrednih subjekata koji već kontrolišu jednog ili više
privrednih subjekata i tako postignu kontrolu nad jednim ili više privrednih
subjekata ili jednim njihovim dijelom.
U slučaju da se, prema odredbama ZOK-a, donese odluka o zabrani

određenog djelovanja privrednog subjekta, dejstvo iste se može suspendovati na
sporazume, odluke, zajedničko djelovanje ili koncentracije koje doprinose
poboljšanju proizvodnje ili prometa roba i usluga ili unapređenju tehničkog ili
ekonomskog napretka i pri tome omogućavaju potrošačima pravičan dio ostvarene
dobiti (član 7).
1.2. Monopolistički sporazum
U teorijskom smislu monopolistički sporazum je rezultat na bilo koji način

postignute saglasnosti dva ili više subjekata poslovnog prava, čiji su cilj ili
posljedice sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje slobodne utakmice, a kojim
se jedan ili više subjekata dovode, odnosno mogu dovesti u monopolski ili drugi
posebno povlašteni tržišni položaj prema ostalim takmičarima ili potrošačima.
Uporedno pravno posmatrano, zakonske definicije u različitoj mjeri i na nejednake
načine izražavaju izloženi koncept.
Komparativno zakonodavstvo ne posvećuje jednaku pažnju postupcima

formiranja monopolskih sporazuma. Zakon o trgovini o tome uopšte ne govori. Na
osnovu ovoga se može zaključiti da na području FBiH monopolski sporazum može
nastati na bilo koji način: izričitim formalnim ili neformalnim sporazumom,
konkludentnim radnjama zainteresovanih subjekata, dogovornom praksom i
odlukama bilo koje vrste udruženja preduzeća. Subjekti koji mogu preduzimati
radnje monopolističkog sporazumijevanja su samo “trgovci” (čl. 2. i 38 ZoT). Na
bazi drugih propisa koji zabranjuju monopolističko djelovanje, te na bazi
sistemskog tumačenja, kao lica za koja važi zabrana ove vrste sporazumijevanja
treba odrediti sve subjekte poslovnog prava.
Zakonska definicija monopolskog sporazuma se i kod nas razlikuje od

teorijskog koncepta koji smo naveli. Prema Zakonu “monopolističko
sporazumijevanje je odnos između dva ili više trgovaca o uvjetima poslovanja koji
je usmjeren na narušavanje ili sprečavanje slobodne konkurencije, a kojim se
jedan ili više trgovaca dovodi ili može dovesti u povlašteni položaj u odnosu na
druge trgovce ili potrošače” (čl 38 str. 2 ZoT). Kritiku citiranog određenja iznijećemo
kroz izlaganje elemenata generalne klauzule.
Zakonska generalna klauzula monopolističkog sporazumijevanja sastoji se od

četiri izričito istaknuta i jednog elementa koji se utvrđuje sistemskim tumačenjem.
Dajemo njihov pregled:
a) Postojanje sporazuma najmanje dva subjekta antimonopolističkog prava
koji je usmjeren na sprečavanje ili narušavanje slobodne konkurencije. Ovaj
element već je izložen. Ovdje je stoga dovoljno istaći nepreciznost zakonske
429
formulacije kojom se proces sporazumijevanja kao uzrok izjednačava sa
monopolističkim odnosom kao posljedicom. Iz toga bi se mogao izvući pogrešan
zaključak da monopolski sporazum koji ne proizvede monopolski odnos jeste
dopušten, odnosno da za sobom ne povlači primjenu sankcija;
b) Pod “uvjetima poslovanja” treba shvatiti sve činjenice i okolnosti koje
određuju prvenstveno ekonomske i pravne modalitete stupanja u određenu
djelatnost, te obim i način njenog obavljanja. Imenovani slučajevi pokazuju da
preovladava sporazumijevanje o poslovnim aktivnostima na tržištu, a ne o onima
koji prethode marketinškom nastupu;
c) Usmjerenost na narušavanje ili sprečavanje slobodne konkurencije je
složen element. Pojam usmjerenosti treba shvatiti u objektivnom, a ne u
subjektivnom smislu. Dovoljno je da sporazum prema konkretnim okolnostima ima
ili može imati ograničavajuće dejstvo na konkurenciju pa da se smatra da je na to
“usmjeren”. Namjera ili nepažnja učesnika u sporazumijevanju se ne traže. One su
pravno irelevantne. Narušavanje ili ograničavanje konkurencije treba shvatiti
veoma široko. I to kako u kvantitativnom, tako i u kvalitativnom pogledu. U prvom
značenju ono najčešće predstavlja smanjivanje broja takmaca ili ograničavanje
platežno sposobne tražnje, odnosno ponude. U kvalitativnom pogledu narušavanje
konkurencije se najčešće manifestuje kao siromašenje ponude, odnosno tražnje i
kao reduciranje uslova pod kojim se vrši promet na tržištu;
d) Aktuelno ili potencijalno dovođenje jednog subjekta u monopolski ili
povlašteni položaj procjenjuje se prema konkretnim uslovima svakog slučaja
monopolističkog sporazumijevanja. Posebnu teškoću ovdje predstavlja
determinisanje povlaštenog položaja. Sistemsko tumačenje ukazuje na dva
obilježja ovog pojma. Prvo, povlašćivanje ne smije da bude neznatno. Ono se mora
nalaziti negdje ispod dominantnog položaja, a iznad situiranja subjekta koji je
izložen normalnom djelovanju efektivne konkurencije. I drugo, dovođenje u
povlašćeni položaj ne mora biti samo aktuelno. Dovoljno je da postoji realna
mogućnost da jedan subjekat u budućnosti stekne takvu poziciju. Monopolski ili
povlašćeni položaj procjenjuju se bilo u odnosu na druge takmace, bilo u odnosu
na potrošače;
e) Nepostojanje posebnog propisa koji dozvoljava konkretan monopolski
sporazum. Ranije zakonodavstvo je izričito formulisalo ovaj element. Danas se
mora konstituisati iz Zakona o trgovini (čl. 40), koji reguliše izuzetke, kao i iz
sistemskog tumačenja cijelog pravnog poretka.
Imenovani slučajevi monopolskih sporazuma su navedeni u Zakonu (čl. 39).

Nabrajanje nije taksativno. Ipak, posebno navođenje imenovanih slučajeva kao
privrednih prestupa u istom aktu pokazuje da su oni sami po sebi (per se)
nedopuštena djela (čl. 55). A to znači da kod njih nije potrebno posebno dokazivati
postojanje elemenata generalne klauzule koje smo već obradili. Ovakvo rješenje
sigurno će olakšati primjenu antimonopolskog prava. Zakon poznaje sljedeće
imenovane slučajeve:
a) Podjela tržišta u pogledu kupovine ili prodaje robe,
430
b) Obavezivanje prodavca da određenu robu neće prodavati drugom kupcu,
odnosno da će kupljenu robu prodavati samo na određenom tržištu ili određenom
kupcu,
c) Utvrđivanje cijena i uslova prodaje robe iste vrste,
d) Ograničavanje obima proizvodnje,
e) Zatvaranje tržišta radi isključivanja drugih trgovaca sa tržišta,
f) Uskraćivanje prodaje ili prodaja robe protivno dobrim poslovnim običajima.
Pošto se radi o per se nedopuštenim djelima, u teoriji 340 i sudskoj praksi biće
neophodno utvrditi elemente bića svakog od njih.
Postojanje važnih državnih ili društvenih interesa prouzrokovalo je pojavu

izuzimanja pojedinih vrsta sporazuma ispod dejstva antimonopolskog prava.
Metodologiju uređivanja ovakvih opštih ili pojedinačnih izuzetaka posebno je
razvilo pravo Evropske zajednice. 341 Njegov uticaj se u rudimentarnoj formi može
zapaziti u Zakonu o trgovini: “Ne smatra se monopolističkim sporazumijevanjem
kada dva ili više trgovaca zajednički razmjenjuju iskustva i studije, istražuju tržište,
pripremaju i realiziraju istraživačko-razvojne projekte, koriste opremu za
proizvodnju, transport i uskladištenje, servisiranje, reklamu i propagandu i dr.”(čl.
40). Od uporedno pravno opšte poznatih izuzetaka citirana odredba priznaje samo
sporazume o zajedničkom istraživanju i razvoju (R&D). Ostali navedeni slučajevi
spadaju u ugovore o poslovno tehničkoj saradnji koji sami po sebi nemaju
monopolski karakter. S obzirom na imenovani slučaj prethodno naveden (pod
tačkom b), mora se imati u vidu da je sporno i izuzimanje ugovora o isključivoj
distribuciji. Od izuzetaka opšteg tipa koji su utvrđeni drugim propisima po značaju
se posebno ističu ugovori o isključivom trgovinskom zastupanju (čl. 790 ZOO) i o
licenci (čl. 689 i 690 ZOO).
1.3. Monopolističko ponašanje
Na tržištu mogu postojati subjekti koji su svoju monopolsku poziciju bilo koje
vrste stekli zakonitim putem. Tu spadaju ekonomski, prirodni i pravni monopoli.
Pored toga, javljaju se i situacije u kojima jedno preduzeće (trgovačko društvo) i
izvan oligopolskog odnosa može bitno da utiče na stanje konkurencije. U oba
slučaja su negativni efekti po takmičare, potrošače i društvo jednaki. Tržišna
utakmica biva ograničena, pojedini subjekti iz toga izvlače monopolski profit i na
bazi njega stiču mogućnost da utiču na ostala socijalna kretanja. Da bi se ovakva
stanja stavila pod društvenu kontrolu, stvoren je institut zabrane zloupotrebe
342
“monopolskog”, “dominantnog” ili “vladajućeg” tržišnog položaja. U našem pravu
on se naziva “monopolističko ponašanje” (čl. 38 ZoT).
340
Najpotpunija analiza imenovanih slučajeva na području ranije države nalazi se kod Šogorov dr Stevana, isto djelo,
str. 65-110.
341
Vidjeti Mlikotin-Tomić dr Deša - Trifković dr Miloš: “Pravo konkurencije EEZ” u separatu “Trgovina” projekta
“Privreda BiH i Evropa 92”, Ekonomski institut Sarajevo, Sarajevo januar 1992, str. 135. za pojedinačne iznimke i str.
122-135 za opšte iznimke.
342
Vidjeti čl. 86. Ugovora o osnivanju Evropske ekonomske zajednice od 25.03.1957. (Rimski ugovor). Pojam
“vladajućeg položaja” ne mora biti identičan sa prethodna dva.
431
“Pod monopolističkim ponašanjem podrazumijevaju se zloupotreba
dominantnog položaja na tržištu i radnje usmjerene na stvaranje i korištenje
monopolističkog položaja” (čl. 38, st. 3 ZoT). Iz zakonske definicije je vidljivo da se
radi o složenoj pojavi. Zabranjene su radnje:
a)Zloupotrebe postojećeg legalno formiranog monopolističkog položaja,
b) Zloupotrebe postojećeg dopuštenog dominantnog položaja i
c) Stvaranja budućeg monopolističkog položaja
Svaka od tri navedene pojave biće posebno ispitana.
Značenje sintagme “legalno formiran monopolistički položaj” već je utvrđeno.

Zbog toga ćemo se ovdje zadržati samo na kategoriji “zloupotreba”. Ona mora da
izražava potrebe prava konkurencije, a ne koncept koji postoji u građanskom
pravu. Tri su osnovne posljedice ovakvog stava. “Zloupotreba” se najprije
procjenjuje objektivizirano, a ne prema stanju svijesti i volje odgovornih lica
monopoliste. Drugo, objektivizacija se postiže uključivanjem dobrih poslovnih
običaja kao ključnih kriterija ocjene radnje. I treće, sama radnja se procjenjuje kako
po svojim obilježjima, tako i prema posljedicama koje ima ili može da ima na
tržištu.
U drugom tipu monopolističkog ponašanja treba odrediti smisao “dominantnog

položaja”, budući da su ostali pojmovi već analizirani. Teorijski, “dominantan
položaj” je onaj koji preduzeću (trgovačkom društvu) omogućava značajnu mjeru
individualnog uticaja na stanje konkurencije, “koji dopušta preduzeću da se ponaša
343
neovisno od drugih konkurenata i klijenata”, odnosno u kome “dominirajuće
preduzeće izvlači iz takvog položaja neadekvatne koristi”. 344 Jasno je da je
“dominirajući položaj” i faktičko pitanje, te da stoga mora biti procijenjen prema
okolnostima konkretnog slučaja. Vjerovatno su problemi konstatovanja
dominantnog položaja naveli našeg zakonodavca da preuzme rješenje iz ranijeg
prava po kome on postoji kod “trgovca čiji je udio na tržištu za određenu robu veći
od 40%” (čl. 38, st. 4 ZoT). Smatramo da je koncepcijski neprihvatljivo određivanje
dominantnog položaja minimalnim procentom učešća na tržištu. Ukoliko se to i
učini, prag od 40% je u svakom slučaju previsok.
Unošenje “radnje usmjerene na stvaranje... monopolističkog položaja” u ovaj

institut predstavlja rješenje nepoznato u uporednom pravu. Uska interpretacija
ovog stava mogla bi čak da zakoči privredni razvoj, budući da zakonska formulacija
ne pravi razliku između dopuštenih i nedopuštenih činidbi, između perfektne i
oligopolske konkurencije. Zbog toga smatramo da bi funkciju ovog tipa
monopolističkog ponašanja trebalo podijeliti između: monopolističkog
sporazumijevanja, špekulacije i zabrane narušavanja jedinstva tržišta.
Imenovani slučajevi monopolskog ponašanja navedeni su u Zakonu o trgovini

(čl. 41). To su: a) “korištenje posebnih pogodnosti pri uvozu robe (oslobađanje ili
343
Mlikotin -Tomic dr Deša - Trifković dr Miloš, isto djelo, str. 140.
344
Šogorov dr Stevan, isto djelo, str. 118.
432
smanjivanje uvoznih dažbina) uz uvećanje troškova trgovine iznad stvarnih radi
sticanja protupravne imovinske koristi” i “kupovina robe iz uvoza po cijeni višoj od
tražene cijene”. Oba djela su izričito predviđena kao privredni prestupi (čl. 55).
Zbog toga imaju karakter per se nedopuštenih radnji.
Teško je utvrditi zašto su oba imenovana slučaja vezana za uvezenu robu

isključivo i u kakvoj relaciji oni stoje sa principima slobodne trgovine i slobodnog
formiranja cijena. U prvom slučaju se još mogu nazrijeti elementi zloupotrebe
dominantnog položaja. U drugom imenovanom djelu to uopšte nije moguće. Zbog
toga će revizija broja i vrsta imenovanih zabranjenih djela biti neophodna.
2. Špekulacija
2.1. Pojam špekulacije i metode njenog suzbijanja
Termin “spekulacija” ili “špekulacija” leksički potiče od latinskog glagola

“speculari” - razmišljati. U izvedenom smislu označava težnju “za saznanjem putem
345
čistog mišljenja uz saradnju intuicije i fantazije”. Najšire ekonomsko značenje
“špekulacije” obuhvata svaku organizovanu trgovinsku ili privrednu djelatnost
preuzetu sa ciljem ostvarivanja zarade. “Špekulacijom” u užem smislu smatraju se
berzanski poslovi preduzeti radi ostvarivanja dobiti na razlici u cijeni; dakle, oni koji
ne počivaju na stvarnim ekonomskim operacijama.
Društvena opasnost niza postupaka vezanih za špekulativne berzanske

transakcije i poremećaje na tržištu kao njihove posljedice veoma rano dovodi do
krivičnopravne intervencije u ovoj oblasti. 346 Nakon prvog svjetskog rata ona
rezultira definisanjem “špekulacije” kao izvršenja ili pokušaja izvršenja “akcije na
tržištu sa ciljem da se obezbijedi dobit koja ne bi bila rezultat prirodne igre ponude i
potražnje”. 347 Ovim konceptom špekulacije koristićemo se u daljim izlaganjima.
Špekulacija u trećem značenju, kao društveno opasno djelo remećenja

normalnog odvijanja odnosa na tržištu, u većini prava tržišne ekonomije ne postoji
kao samostalan konkurencijski institut. Umjesto toga, razvijen je čitav niz
ekonomskih i pravnih instrumenata za njeno suzbijanje. Navešćemo one koji imaju
juridički karakter:
a) Zabrana berzanske trgovine nekim socijalno osjetljivim artiklima,
prehrambenim posebno;
b) Proglašavanje nezakonitih, fiktivnih, simuliranih i drugih poslova protivnih
načelu poštenja i savjesnosti (bona fides) ništavim; 348
345
Vujaklija Milan: “Leksikon stranih reči i izraza”, Prosveta, Beograd, 1954, str. 898.
346
Vidjeti čl. 419 francuskog Krivičnog zakonika (Code penal) od 12. februara 1810 i Goyet F: “Droit penal special”,
Sirey, Paris, 8, ed, 1972, str. 772-775.
347
Član 419. francuskog Code penal prema tekstu od 3. decembra 1926. Isti koncept nalazi se i u Zakonu o daljem
pojednostavljenju privrednog kaznenog zakona (WSG) Njemačke od 9. jula 1954. u tekstu od 3. juna 1975 (BGBL.I
S.1313).
348
Vidjeti, na primjer, p. 512 USA “Restatement of the Law fo Contract” koji proglašava nezakonitim sve ugovore
protivne javnom poretku. Ugovori zaključeni sa ciljem nerazumnog ograničavanja trgovine takođe se smatraju
zabranjenim i ništavim (pp 515. i 517 Restatement).
433
c) Primjena pravila o deliktnoj odgovornosti na djela špekulacije koja nemaju
ugovorni karakter;
d) Upotreba antimonopolskog prava. To je i logično, budući da se
iskorištavanje tržišnog položaja radi sticanja ekstra profita u praksi razvijenih
tržišnih privreda sreće najčešće kod nosilaca monopolske moći; 349
e) Donošenje propisa kojim se reguliše ponašanje učesnika na tržištu i kojima
se makar i samo posredno suzbija špekulativno djelovanje; 350
f) Donošenje opšte pravne zabrane “nedozvoljene utakmice” koja u sebe, po
definiciji uključuje i špekulaciju; 351
g) Krivičnopravno zaprečavanje pojedinih djela špekulacije. 352
U evropskim zemljama, u doba administrativnog socijalizma špekulativne

pojave su se suzbijale: prinudnim planskim propisima, pravilima o ugovornoj
disciplini i realnom ispunjavanju ugovora, primjenom teorije o ništavosti ugovora
protivnih opšte društvenim interesima i, prije svega, krivičnim pravom. Izuzetak su
predstavljala prava ČSSR i Mađarske koja su definisala i posebno zakonom
zabranila špekulacije u prometu roba i usluga.
U bivšoj Jugoslaviji špekulacija je od donošenja Zakona o regulisanju

poslovnih odnosa na tržištu (1962) bila samostalan i specifičan konkurencijski
353
institut. Taj tretman je zadržala i u Zakonu o osnovama poslovanja organizacija
udruženog rada u oblasti prometa roba i usluga u prometu robe i o sistemu mjera
kojima se sprečava narušavanje jedinstva jugoslovenskog tržišta, 354 te u Zakonu o
trgovini, 355 koji je bio preuzet i u pravni sistem Bosne i Hercegovine. 356
Karakteristično je za špekulaciju da je bila najviše primjenjivan institut prava
konkurencije i da je sudska praksa dala najveći doprinos njenom pravnom
uobličavanju. Tu pravnu tradiciju nasljeđuje i Zakon o trgovini FBiH. Njegovim
rješenjima posebno ćemo se dalje baviti.
349
Na primjer, Robinson: Patman Act, p.5, stavovi (c) do (f). U njemačkoj teoriji Tetzner Heinrich smatra da je Zakon
protiv ograničenja utakmice pogrešno nazivati isključivo antikartelnim.
350
Po ovome je USA pravu karakteristična naročito Interst at Commerce Act. Vidjeti francusku Ordonance 67-808. Na
legislativnom nivou naročito je značajan belgijski Zakon o trgovačkim postupcima od 14. jula 1971.
351
Vidjeti p. 5 američkog Federal Trade Commission Act kojim su proglašeni nezakonitim “nefer metodi utakmice u
trgovini, i nefer ili prevarni postupci i praksa u trgovini”. P. 54 belgijskog Zakona o trgovačkim postupcima glasi:
“Zabranjena je svaka radnja protivna dobrim običajima u oblasti trgovine kojom jedan trgovac ili proizvođač vrijeđa ili
teži da povrijedi interese jednog ili više drugih trgovaca ili proizvođača”. Na istoj liniji se nalaze francuski Loi de
finances 63-628 od 2. jula 1963. i p. 22. njemačkog Zakona protiv ograničenja utakmice.
352
Vidjeli smo da su u francuskom pravu zabranjeni tačno određeni postupci. Čl. 513 italijanskog Codice penale,
međutim zaprečava svako nasilno ili nepošteno sprečavanje ili remećenje obavljanja industrijskih i trgovačkih
djelatnosti.
353
Sl. l. FNRJ 30/62. Ovaj zakon sadrži poseban odsjek posvećen suzbijanju špekulacije i definiciju ovog instituta (čl.
21).
354
Sl. l. SFRJ 43/76 sa kasnijim izmjenama i dopunama
355
Sl. l. SFRJ 46/90.
356
Sl. l. RBiH 2/92.
434
2.2. Generalna klauzula
Zakonska definicija generalne klauzule glasi: “Špekulacija je korišćenje stanja

na tržištu nastalog poremećajima u snabdijevanju ili nezakonitog povećanja cijena
radi sticanja protivpravne imovinske koristi”. Analiziraćemo elemente generalne
klauzule zanemarujući izvjesne redakcijske propuste u citiranom tekstu.
Prvi element je odgovarajuće stanje na tržištu. Logičko i sistemsko tumačenje

pokazuje da to stanje mora biti postojeće i nepovoljno sa stanovišta normalnog,
redovnog odvijanja konkurencije. Pogođeni subjekti mogu biti drugi takmičari i
potrošači. Buduća stanja na tržištu potpuno su izostavljena iz instituta špekulacije.
To predstavlja jedan od najvećih propusta federalnog zakonodavstva u ovoj
357
oblasti.
Taksativno navedeni uzroci nepovoljno postojećeg stanja na tržištu su drugi

element generalne klauzule. U njih spadaju poremećaji u snabdijevanju i
nezakonito povećanje cijena. Razmotrićemo ih posebno.
a) Poremećaji u snabdijevanju, dakle, na strani ponude, označavaju trajniji i
značajniji nedostatak robe na tržištu. Pored trgovaca različitog nivoa i individualnih
potrošača, kao pogođeni subjekti se mogu pojaviti i proizvođači. I to je pozitivna
strana citiranog rješenja. Ono, međutim, trpi kritiku zbog toga što su poremećaji na
tržištu izazvani na strani potražnje potpuno izostavljeni iz kruga razloga
nepovoljnog stanja na tržištu. Fetiš robe koji je postojao u administrativnom
socijalizmu očito još djeluje;
b) Nezakonito povećanje cijena može biti samo ono koje je suprotno nekoj od
mjera kontrole cijena. Ostala zakonita ali špekulativna povećanja cijena
izostavljena su iz bića djela špekulacije. Pošto legalna ali neopravdana povećanja
cijena ne padaju pod udar zakona, jasno je da se ovaj uzrok poremećaja može
podvesti i pod radnje zabranjene Zakonom o kontroli cijena. Sankcije za ove
prestupe (čl. 14 ZKC) daleko su strožije nego za djelo špekulacije (čl. 55 ZoT).
Zbog toga je ovaj uzrok, praktično posmatrano, suvišan.
Treći element generalne klauzule je radnja korištenja postojećeg nepovoljnog

stanja na tržištu. Ona može biti pozitivna i negativna. Obim radnje nije od uticaja na
358
njenu kažnjivost. Ipak, smatramo da on mora biti takav da predstavlja znatnu
društvenu opasnost. U suprotnom se ne mogu primijeniti sankcije za privredni
prestup.
I četvrti element, radnja mora biti preduzeta radi sticanja protivpravne

imovinske koristi. Prva komponenta ovog elementa jeste namjera. Postojanje
namjere cijeni se prema radnjama organa pravnog lica i to po objektivnim
357
Prema čl. 16. Zakona o osnovama poslovanja... “Organizacija udruženog rada čini djelo špekulacije u prometu roba ako pri obavljanju prometa
robe iskorištava stanje na tržištu i u proizvodnji (privremena nestašica robe i dr.) radi sticanja neosnovane imovinske koristi ili ako svojim
poslovanjem usmjerenim na sticanje neosnovane imovinske koristi prouzrokuje ili može da prouzrokuje poremecaje na tržištu ili u snabdijevanju ili
neopravdano povećanje cijena”.
358
Vrhovni privredni sud ex SFRJ, Pkž. 14/72, objavljeno u Privredno pravnom prirucniku 3/1973, str. 33.
435
mjerilima. A to znači da se vodi računa o značenju koje takve radnje u prometu
obično imaju. 359 Namjera se mora odnositi na protivpravnu imovinsku korist.
Protivpravnost znači da je sticanje takve koristi već zabranjeno nekim ranijim
propisom, što znatno sužava domen primjene instituta špekulacije. Zbog toga
smatramo da bi vezivanje instituta špekulacije za neopravdano visoku korist bilo
bolje. Imovinska korist se može manifestovati na bilo koji način. No, u praksi se
ona najčešće ispoljava u novčanom obliku.
Sva četiri elementa generalne klauzule moraju biti ispunjena kumulativno. Tek
u svojoj ukupnosti oni definišu privredni prestup koji djelo špekulacije predstavlja.
Elementi špekulacije kao krivičnog djela sadržani su u Krivičnom zakonu (čl. 163).
Treba voditi računa da se oni razlikuju od do sada izloženih konkurencijskih
komponenti generalne klauzule špekulacije.
2.3. Imenovani slučajevi
Istorijski posmatrano, špekulacija je bila prvi institut prava konkurencije u kome

su imenovani slučajevi kroz sudsku praksu osamostaljeni u per se nedopuštena
360
djela. Ova tradicija je nastavljena i u Zakonu o trgovini. On sva djela
špekulacije (čl. 44 ZoT), pa i imenovane slučajeve proglašava privrednim
prestupima. To će zahtijevati da se utvrde i kroz sudsku praksu afirmišu elementi
bića svakog od njih. 361
Prema Zakonu (čl. 44), djela špekulacije, u skladu sa generalnom klauzulom,

su naročito:
a) “prikrivanje robe, ograničavanje ili obustavljanje prodaje robe i druge radnje
kojima se prouzrokuje poremećaj na tržištu”;
b) “uvjetovanje kupovine jedne robe kupovinom druge robe ili na drugi način
uvjetovanje kupovine i prodaje robe”;
c) “prodaja robe na način i pod uvjetima kojima se kupcima otežava ili
onemogućava kupovina robe”;
d) “zaključivanje fiktivnih ugovora o kupovini i prodaji robe ili drugim poslovima
trgovine”;
e) “neugovaranje roka isporuke ili isporuka robe poslije ugovorenog roka po
cijeni višoj od cijene koja je važila na dan isporuke robe utvrđene ugovorom”.
Zakonskoj enumeraciji imenovanih slučajeva može se staviti jedna sistemska

zamjerka. Svi se oni, naime, odnose na korištenje poremećaja u snabdijevanju,
dok se na nezakonito povećanje cijena može, ali ne mora, odnositi samo djelo
navedeno pod “e)”. Druga primjedba se odnosi na stilizaciju slučaja navedenog
pod tačkom “a)” - prikrivanje robe... U njega su uključene i radnje “kojima se
359
Vrhovni privredni sud ex SFRJ, presuda Pkž. 11/73 od 30.07.1973, citirano u Privredno pravni priručnik 11/1973,
str. 37-38.
360
Presuda bivšeg Saveznog suda Kzs 41/79, Zbirka sudskih odluka, Knjiga četvrta - sveska četvrta, Bgd, 1979, str.
110.
361
Vidjeti odluke VP suda Hrvatske, Pkž. 1035/80 i 1031/80.
436
prouzrokuje poremećaj na tržištu”. Te radnje mogu biti šire od poremećaja u
snabdijevanju i mogu se odnositi na buduća nepovoljna stanja na tržištu. A upravo
tih elemenata nema u generalnoj klauzuli.
3. Ograničavanje tržišta
3.1. Pojam ograničavanja tržišta i metode njegovog suzbijanja
“Ograničavanje tržišta” je zakonski naziv za razmatrani institut prava

konkurencije. Pošto uz diobu tržišta postoje i drugi pojavni oblici njegovog
narušavanja, opredijelili smo se za teorijski naziv “narušavanje jedinstva tržišta”.
Jedinstveno tržište je bitna pretpostavka i sistemski okvir za regularno postojanje i
odvijanje konkurencije. I obrnuto, zdravi konkurentski procesi su nužan uslov za
očuvanje jedinstvenosti tržišta. Zbog toga u ovome više nego kod drugih instituta
dolazi do izražaja opšta tijesna povezanost tržišta i konkurencije.
Antimonopolsko pravo nije dovoljno za suzbijanje svih oblika narušavanja

jedinstva domaćeg tržišta. Uslijed toga u modernim državama postoji potreba i za
drugim pravnim sredstvima onemogućavanja ove vrste društveno opasnih djela,
bez obzira na to ko je njihov počinilac. Tim instrumentima treba suzbiti
nedozvoljeno konkurentsko djelovanje koje monopolsko pravo ne obuhvata,
odnosno ne može efikasno da suzbije. Navedena potreba se u uporednom pravu
različito zadovoljava.
U društvima razvijene tržišne ekonomije stvorena je paleta mjera koja služi

ovom cilju. Navodimo njene najvažnije dijelove:
a) Proglašavanje zakona i eventualno drugih opštih akata državnih organa
neustavnim;
362
b) Primjena upravnih i krivičnih 363 mjera prema državnim službenicima,
službenicima drugih privatno-pravnih subjekata, kao i prema samim pravnim licima
koja počine zabranjene radnje narušavanja tržišta izričito formulisane u propisima;
c) Upotreba propisa protiv ograničavanja konkurencije koji su pretežno
sadržani u sklopu antikartelnih propisa i
d) Korištenje zabrane ugovora koji su protivni javnom poretku dotične zemlje.
Zbog odnosa prema tržištu administrativni socijalizam nije imao potrebu za

posebnim instrumentima i sistemom zaštite jedinstva državnog privrednog
prostora. U tržišnim privredama najveći broj mjera nalazi se u domenu krivičnog
prava. 364 Bivša Jugoslavija nije pratila ovaj trend. Već od Zakona o regulisanju
poslovnih odnosa na tržištu (1962) postoji zabrana narušavanja jedinstva tržišta
kao institut privatnog, a ne administrativnog prava. Opširnost i detaljnost regulative
362
Vidjeti uporedni pregled kod Stjepanović dr Nikole: “Upravno pravo u SFRJ - Opšti deo - Knjiga II”, Privredni
pregled, Bgd, 1973, str. 223-225.
363
Čl. 513. Krivičnog zakona Italije nosi naslov: “Ometanje slobode industrije i trgovine”. Često se koriste i zabrane
krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja. Vidjeti čl. 331. i 332. KZ SR Njemačke i čl. 188-191 KZ Francuske.
364
Npr. čl. 154 KZ SR Njemačke i čl. 188-191 KZ Francuske.
437
doživljavaju kulminaciju u Zakonu o osnovama poslovanja organizacija udruženog
rada u oblasti prometa roba i usluga u prometu robe i o sistemu mjera kojima se
sprečava narušavanje jedinstva jugoslovenskog tržišta u toj oblasti. 365 Zakon o
trgovini (1990) sužava regulativu svoga prethodnika i uključuje je direktno u sistem
prava konkurencije. U tom obliku je ovaj institut bio preuzet u pravo RBiH. 366
Donošenjem Zakona o trgovini, Federacija preuzima razmatrani institut i

njegovu poziciju u pravu konkurencije. No, regulativa je znatno uža i nepreciznija.
Pri ocjeni mogućnosti “ograničavanja tržišta” da djeluje u sadašnjem pravnom
okruženju treba imati u vidu sljedeće momente:
a) Ustav FBiH uopšte ne govori o jedinstvenom tržištu Federacije mada
insistira na tome da ono bude slobodno;
b)Brisane su odredbe Zakona o obligacionim odnosima koje su nalagale
postupanje u skladu sa jedinstvom tržišta (čl. 9); 367
c) Zakon o trgovini sadrži reducirane formulacije;
d) Zakon o trgovini ne predviđa nikakve sankcije za povredu jedinstva tržišta,
tako da se pravni instrumenti za suzbijanje ovih djela moraju tražiti u drugim
granama - izvan prava konkurencije.
Problem definisanja generalne klauzule leži u širini ovog instituta i u postojanju

nekoliko zakonskih tekstova koji sadrže njegov pojam. Poći ćemo od
konkurencijskog akta. Prema Zakonu, “Ograničavanjem tržišta smatra se opći ili
pojedinačni pravni akt i radnja nadležnog organa, trgovca ili drugog pravnog lica,
kojima se, protivno Ustavu i ovom zakonu, ograničava slobodna razmjena robe i
slobodno nastupanje na tržištu ili na drugi način narušava konkurencija” (čl. 45
ZoT). Ovome treba dodati i zabranu koja ima načelni karakter: “Aktima organa
Federacije, kantona i opštine (u daljem tekstu: nadležni organ) ne može se
ograničavati nastupanje na tržištu, narušavati konkurencija, niti se mogu pojedini
trgovci ili potrošači stavljati u neravnopravan položaj na tržištu” (čl. 4 ZoT).
Napokon, u široj interpretaciji, i definisanje jednog dijela monopolističkog
ponašanja kao radnji usmjerenih na “stvaranje i korištenje monopolskog položaja”
(čl. 38 ZoT) može se smatrati makar i nepotpunom generalnom klauzulom zabrane
narušavanja jedinstva tržišta.
U datim zakonskim okvirima teorijska definicija ovog instituta mora biti široka.
Pod narušavanjem jedinstvenog tržišta Federacije BiH podrazumijevamo
neustavne ili nezakonite opšte ili pojedinačne pravne akte i materijalne radnje
državnih organa, preduzeća (trgovačkih društava) i drugih pravnih lica, te
individualnih trgovaca, kojima se ograničava ili na drugi način narušava sloboda
nastupa ili djelovanja na jedinstvenom tržištu Federacije, odnosno kojima se na bilo
koji drugi način narušava konkurencija.
365
Sl. l. SFRJ 43/76
366
Sl. l. RBiH 2/92.
367
Uredba sa zakonskom snagom o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima čl. 3. (Sl. l. RBiH 2/92)
438
Elementi generalne klauzule su brojni i složeni, oni moraju postojati
kumulativno. Izložićemo ih ponaosob:
a) Subjekti. Oni su određeni veoma široko. Obuhvataju sva pravna lica i fizička
lica sa statusom trgovca. Bitno je da su u subjekte uključeni kako državni organi
koji djeluju na bazi javne vlasti, tako i nedržavni subjekti koji funkcionišu metodom
koordinacije, na bazi autonomije volje;
b) Radnja narušavanja jedinstva federalnog tržišta. Ona se može ispoljiti bilo
kao donošenje pravnih akata, bilo kao izvršenje faktičkih činidbi. Pravni akti mogu
biti opšti i pojedinačni. Njihova zabranjenost cijeni se prema sadržaju i prema
efektima na jedinstveno tržište;
c) Protivpravnost radnje. Postojanje ovog elementa se cijeni prema Ustavu,
zakonu i drugim propisima, kada su u pitanju pravni akti. Protivpravnost faktičke
radnje može se cijeniti i prema pojedinačnom pravnom aktu koji je za nju
relevantan. Širina ustavne pretpostavke “slobodna tržišna ekonomija” pokazuje da
se neustavni karakter radnje može u konkretnim uslovima relativno lako dokazati.
U domenu obligacionog prava ovome mogu pomoći članovi ZOO koji zabranjuju:
zloupotrebu prava (čl. 13), prouzrokovanje štete drugome (čl. 16) i obaveze sa
nedopuštenim predmetom (čl. 47 i 48). Zahvaljujući stilizaciji Zakona o trgovini (čl.
4 i 45), iste konstatacije važe i za utvrđivanje nezakonitosti. Isključivanje
protivpravnosti pojedinih radnji koje objektivno ograničavaju jedinstvo tržišta
izvršeno je propisima. Prema Zakonu (čl. 4, stav 2): “Iznimno od odredbe stava 1.
ovog člana, ukoliko nastanu ili mogu nastati značajniji poremećaji na tržištu uslijed:
neposredne ratne opasnosti, rata, elementarne nepogode, nestašice dobara
neophodnih za potrebe odbrane, odnosno za potrebe privrede i opskrbu
pučanstva u najmanje dva kantona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u
daljem tekstu: Vlada) može propisati privremene mjere ograničavanja tržišta
sukladno ovom zakonu”. Da bi se privremene mjere mogle propisati, poremećaji
moraju biti značajniji i takve prirode da se ne mogu otkloniti mjerama ekonomske
politike. Privremene mjere su određene taksativno: zabrana trgovine određenim
proizvodima, određivanje posebnih uslova za trgovinu pojedinim proizvodima
(odobrenje), obaveza stavljanja na tržište ili dužnost isporuke određenim
korisnicima prema utvrđenom redoslijedu, obavezno formiranje rezervi kod
pojedinih ili svih trgovaca (čl. 47 i 48 ZoT). Zakon o kontroli cijena ovlašćuje organe
kontrole cijena da u okviru svoje nadležnosti preduzimaju mjere ekonomske politike
potrebne za suzbijanje nedozvoljenih radnji prava konkurencije, te da propisuju
mjere neposredne kontrole cijena (čl. 3);
d) Sprečavanje, ograničavanje ili onemogućavanje regularnog odvijanja
konkurencije. Ova posljedica protivpravne radnje ograničavanja tržišta može biti
aktuelna ili samo potencijalna. Ona automatski znači i narušavanje jedinstva
tržišta.
Prema Zakonu o trgovini (čl. 46), aktima ograničavanja tržišta “smatraju se akti
i radnje kojima se trgovac dovodi u neravnopravan položaj tako da mu se
onemogućava širenje prodajne mreže, prodaja robe ili se prisiljava na prodaju robe
439
koja nije u skladu sa njegovom poslovnom politikom”. Ovakva formulacija zahtijeva
izvjesna objašnjenja.
Svaki se imenovani slučaj sastoji iz dva elementa: dovođenje trgovca u

neravnopravan položaj i neke od tri tačno određene radnje. Stilizacija nabrajanja
imenovanih slučajeva je takva da se njihovo određivanje može smatrati
taksativnim. I generalna klauzula, imenovani slučajevi nisu zapriječeni kao
privredni prestupi (čl. 55 ZoT). Kada su u pitanju trgovci, odnosno drugi subjekti
poslovnog prava, za navedeni propust ne postoji nikakvo opravdanje.
4. Nelojalna konkurencija
4.1. Pojam nelojalne konkurencije
Izraz “nelojalna konkurencija” potiče od francuske sintagme “concurrence

deloyal”, koju je u XIX vijeku stvorila sudska praksa ove zemlje. “Deloyal” se uz
izvjestan rizik kod nas može prevesti kao: nepošten, neiskren, nevjeran,
vjeroloman. Uvažavajući zakonsku terminologiju, koristićemo ga u varijanti
“nelojalan”. Zbog razlika u uporednom pravu i velikog broja pojavnih oblika u praksi
opštu teorijsku definiciju ovoga instituta veoma je teško dati. Smatramo da se
nelojalna utakmica može odrediti kao preduzimanje bilo koje radnje trgovca ili
drugog subjekta poslovnog prava, koja je protivna uobičajenom, od društveno-
ekonomskog ili državno-pravnog poretka priznatom načinu djelovanja prema
tržištu, a koja ima stvarno ili potencijalno štetna dejstva.
Začeci nelojalne konkurencije i njenog suzbijanja mogu se pratiti od srednjeg

vijeka. Ipak, ona predstavlja institut modernog doba. Prvi akt posvećen isključivo
njenom suzbijanju je njemački Zakon o borbi protiv nelojalne utakmice (januar
1896). Na međunarodnom planu, zaštita od nelojalne utakmice počinje
Konvencijom Pariske unije za zaštitu industrijske svojine (20. mart 1883). U XX
vijeku većina zemalja koje imaju kontinentalne pravne sisteme donosi svoje zakone
368
u ovoj oblasti. To je učinila i Kraljevina Jugoslavija i bivša SFRJ. 369 U
anglosaksonskim pravnim porecima razvoj ide drugim putevima i sporije. 370
Zbog odbijanja da uvede socijalne sadržaje, kao što su moral i dobri poslovni
običaji, u pravne kategorije, pravo Velike Britanije suzbija djela nelojalne
konkurencije sistemom ekonomskih delikata. Među njima je najvažniji “proturanje”
ili “Passing off”. 371 Američka sudska praksa postepeno razvija doktinu Unfair
Competition, u kojoj je pravičnost stvarni osnov zaštite od nelojalne konkurencije.
Ona se tokom vremena afirmiše i u zakonodavstvu, posebno onom koje je
368
Vidjeti Trifković dr Miloš, op. cit. str. 8 i 9.
369
Zakon o suzbijanju nelojalne konkurencije od 4. aprila 1930.
370
Pregled se nalazi kod Trifković dr Miloš, op.cit. str. 9-11.
371
Detaljno kod Trifković dr Miloš, isto djelo, str. 30-32.
440
posvećeno Federal Trade Commission. Konvergencija sa kontinentalnim pravima
postaje očita. 372
Kontinentalne pravne sisteme karakteriše jedinstvena ili veoma slična pravna

tehnika. Zakon je svim državama najvažniji izvor prava, postoje i generalna
klauzula i imenovani slučajevi, sistem sankcija je sličan, a u većini postoji i
specifična konkurencijska tužba na propuštanje. Razumije se da u ovim okvirima
postoje i značajne razlike. 373 Jednu od najnovijih stvara tendencija isključivanja
odnosa konkurencije iz generalne klauzule. Time se stvaraju uslovi da se pravo
konkurencije transformiše u pravo tržišta. 374
Ujednačavanju pravnog suzbijanja nelojalne konkurencije kako između dvije

velike grupe sistema, tako i unutar svakog od njih, bitno je doprinijela raširenost
Konvencije Pariske unije za zaštitu industrijske svojine (Pariska konvencija). Ovaj
međunarodni sporazum počiva na tri principa: izjednačavanje domaćih i stranih
državljana (asimilacija), stvarnost zaštite (efikasnost) i određivanje minimuma
zaštite kroz nabrajanje imenovanih slučajeva. 375
Pravo Bosne i Hercegovine preuzelo je Zakon o trgovini bivše SFRJ u svoj

sistem. Time je naslijeđena reducirana legislativa prava konkurencije, ali i
prošireno shvatanje instituta nelojalne konkurencije. Donošenjem Zakona o trgovini
FBiH situacija nije promijenjena. Budući da je BiH sukcesijom postala članica
Pariske konvencije (prema Stokholmskoj reviziji od 14. jula 1967 i dopunama od 2.
oktobra 1979.), osvrnućemo se i na njena rješenja.
Prema Pariskoj konvenciji, “Akt nelojalne konkurencije predstavlja svaki akt

konkurencije koji je protivan poštenim običajima u industriji i trgovini”(čl. 10 bis st.
2). Zakon o trgovini daje nešto drukčiju definiciju: “Nelojalna konkurencija je radnja
trgovca koja je protivna dobrim poslovnim običajima i kojom se nanosi ili može
nanijeti šteta drugom trgovcu, drugom pravnom licu ili potrošaču”(čl. 42 ZoT).
Razlike između ove dvije generalne klauzule su jasne. Pariska konvencija zahtijeva
da nelojalna utakmica bude učinjena u odnosu konkurencije, dok naš zakon to ne
traži. On insistira na aktuelno ili potencijalno štetnom karakteru radnje nelojalne
utakmice. Pariska konvencija to ne čini. I sličnost je jasno vidljiva. Oba akta kao
centralni sadržaj uzimaju protivnost radnje dobrim poslovnim običajima, dakle i
shvatanjima društvenog morala.
Prvi element generalne klauzule u oba akta je “radnja trgovca”. Njene osobine
nisu, međutim, jednako utvrđene. Zbog toga ih moramo posebno ispitati:
372
Vidjeti Trifković dr Miloš, isto djelo, str. 38-41.
373
Uporedni pregled kod Trifković dr Miloš, isto djelo, str. 41-63.
374
Vidjeti Trifković d Miloš: “Pravo konkurencije”, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 39-41, i već citirano djelo Bernitz Ulfa.
375
Čl. 10 bis Pariske konvencije.
441
a) Subjekat radnje, prema Pariskoj konvenciji, može biti bilo koje lice. Zakon o
trgovini zahtijeva da to bude trgovac u pravno-tehničkom smislu, tj. kako taj akt
predviđa (čl. 2). Prvo rješenje je znatno bolje. Za njegovo usvajanje plediraju i
posebni propisi koji svojim adresatima nameću obavezu lojalnog ponašanja. Dakle,
svaki subjekt poslovnog prava može biti počinilac djela nelojalne utakmice. Radnju
ne mora da izvrši sam tuženi. To za njega može da učini i neko drugo lice.
Napokon, kao počinilac radnje može se pojaviti bilo aktuelni, bilo potencijalni
konkurent;
b) “Radnja” nije pobliže određena Zakonom o trgovini. Izostao je i izričiti
zahtjev ranijeg prava da ona ima poslovni karakter. 376 Smatramo, ipak, da se ovo
obilježje može konstruisati iz pojma trgovca i iz zahtjeva da radnja bude suprotna
ne bilo kojim, nego upravo i jedino poslovnim običajima. Ovakav stav ne znači da
radnja mora biti izvršena u prometu robe i usluga, odnosno u sklopu neke druge
poslovne djelatnosti. Za razliku od Pariske konvencije, Zakon o trgovini ne
zahtijeva da radnja ima konkurencijski karakter, da bude izvršena u odnosu
konkurencije. Time se naš zakon pridružio nekim od najmodernijih rješenja u
uporednom pravu, njemačkom i švajcarskom. 377 Rješenje Zakona o trgovini ne
znači da su radnje počinjene u odnosu konkurencije isključene iz okvira instituta
nelojalne utakmice. Ono samo upućuje na činjenicu da djelo nelojalne konkurencije
može biti počinjeno i kad aktuelni ili potencijalni odnos konkurencije nije vjerovatan.
Time se institut nelojalne konkurencije približava “nelojalnom ponašanju”, a cijelo
pravo konkurencije pravu tržišta.
Drugi element je suprotnost radnje dobrim poslovnim običajima. Pojam dobrih

poslovnih običaja je već objašnjen kod razmatranja izvora prava konkurencije.
Stoga ćemo ovdje ispitati samo kategoriju “suprotnost”. Ona se cijeni sa
društvenog stanovišta i objektivno. Negiranju suprotnosti ne može poslužiti
pozivanje na shvatanja koja dominiraju bilo unutar pojedine branše, bilo užeg
tržišnog ili geografskog područja. Krivica počinioca radnje suprotne dobrim
poslovnim običajima ili njeno odsustvo takođe su pravno irelevantni. Treba naglasiti
378
da je konstatovanje ovog elementa generalne klauzule u praksi veoma složeno.
Treće, štetni karakter radnje predstavlja razlog za zabranu djela nelojalne

utakmice i ujedno ih odvaja od nelojalnih postupaka i radnji protivnih dobrim
poslovnim običajima koje nemaju štetni karakter. Šteta može biti aktuelna ili
potencijalna. Potencijalno štetna radnja nelojalne utakmice je ona koja je u
konkretnim okolnostima podobna da prema redovnom toku stvari dovede do
nastanka štete. Na ovaj način zabrana nelojalne utakmice djeluje i preventivno.
Obilježja štete procjenjuju se prema pravilima obligacionog prava, Zakona o
obligacionim odnosima konkretno. Lica kojima može biti prouzrokovana šteta,
“zaštićeni subjekti”, određeni su veoma široko: drugi trgovci bez obzira na to da li
imaju ili nemaju status konkurenata, ostala pravna lica - uključujući državu i
građansko-pravne subjekte, te potrošači. U izloženom konceptu pod “potrošačima”
376
O tome vidjeti Trifković dr Miloš: op.cit., str. 96-98.
377
Trifković dr Miloš, isto djelo, str. 93-95.
378
Trifković dr Miloš, isto djelo, str. 108.
442
se podrazumijevaju fizička lica kao individualni krajnji kupci. Ovdje su potrebne
dvije napomene. Prvo, iako je “društvena zajednica” ispala iz kruga zaštićenih
subjekata, postojeća rješenja svojom širinom omogućavaju zaštitu opštih interesa. I
drugo, uključivanje potrošača u krug zaštićenih subjekata predstavlja korak ka
uvođenju “narodne tužbe” (actio popularis) u ovom domenu.
Kao i generalna klauzula, i imenovani slučajevi su određeni na međunarodnom

i državnom nivou. Prema Pariskoj konvenciji, “Treba zabraniti naročito:
1) bilo kakva djela koja po svojoj prirodi mogu stvoriti zabunu, ma kojim
sredstvom, sa preduzećem, proizvodima ili industrijskom, odnosno trgovinskom
djelatnošću jednog konkurenta;
2) lažne primjedbe pri vođenju trgovine takve prirode da diskredituju
preduzeće, proizvode ili industrijsku, odnosno trgovinsku djelatnost jednog
konkurenta;
3) oznake ili navode čija upotreba u trgovini može dovesti javnost u zabludu o
porijeklu, načinu proizvodnje, osobinama, pogodnostima za upotrebu ili količini
robe” (čl. 10 bis, paragraf 3).
Enumeracija imenovanih slučajeva u Zakonu o trgovini (čl. 43) daleko je šira.

Djelom nelojalne utakmice smatraju se naročito:
1) “reklamiranje, oglašavanje ili nuđenje robe navođenjem podataka ili
upotrebom izraza kojim se stvara ili se može stvoriti zabuna na tržištu, čime se
određeni trgovac dovodi ili se može dovesti u povoljniji položaj;
2) davanje podataka o drugom trgovcu koji mogu biti štetni po ugled ili
poslovanje tog trgovca;
3) prodaja robe s oznakom ili podacima koji stvaraju ili mogu stvoriti zabunu u
pogledu porijekla, načina proizvodnje, količine, kvaliteta ili drugih svojstava robe;
4) prikrivanje mana robe ili dovođenje na drugi način kupca u zabludu;
5) preduzimanje radnji usmjerenih na raskidanje poslovnih odnosa između
drugih trgovaca ili radi sprečavanja, odnosno otežavanja zasnivanja takvog
poslovnog odnosa;
6) neopravdano neizvršavanje ili jednostrano raskidanje ugovora o kupovini i
prodaji robe ili drugog trgovinskog ugovora zbog zaključenja istog ili sličnog
ugovora sa drugim, čime se nanosi ili može nanijeti šteta saugovaraču;
7) oglašavanje prividne rasprodaje ili prividnog sniženja robi ili obavljanje
drugih sličnih radnji koje dovode ili mogu dovesti potrošača u zabludu u pogledu
cijena;
8) neovlašćena upotreba tuđeg imena, firme, žiga, oznake drugog spoljnog
obilježja, ako se time stvara ili može stvoriti zabuna na tržištu;
9) davanje ovlašćenja drugom trgovcu da može koristiti njegova vanjska
obilježja, ako se time stvara ili može stvoriti zabuna na tržištu;
10) neovlašćeno korištenje usluga trgovačkog putnika, trgovinskog
predstavnika ili zastupnika drugog preduzeća”.
443
Odnos imenovanih slučajeva u dva citirana akta ima sljedeća obilježja. Prvo, i
u Konvenciji i u Zakonu imenovani slučajevi su sami po sebi (per se) nedopuštena
djela. Drugo, nabrajanje u našem zakonu je šire od onoga u Pariskoj konvenciji, što
je opravdano ciljem enumeracije. Treće, Pariska konvencija navođenjem
imenovanih slučajeva uspostavlja međunarodno prihvaćeni prag zaštite od
nelojalne utakmice, dok Zakon o trgovini teži da tu zaštitu olakša i da je učini
efikasnijom. Napokon, u oba slučaja nabrajanje je netaksativno.
Sistematizacija imenovanih slučajeva, prema Zakonu o trgovini, može se

izvršiti po različitim mjerilima. 379 Bez obzira na klasifikaciju, za svako pojedino djelo
je neophodno utvrditi njegova specifična obilježja. Ona su u ranijoj jugoslovenskoj
teoriji znatno bolje obrađena nego kod drugih instituta prava konkurencije. 380
Napokon, prilikom klasifikacije i primjene pojedinih imenovanih slučajeva treba
voditi računa o njegovoj eventualnoj podudarnosti sa pojavnim oblicima drugih
instituta prava konkurencije. Na primjer, djelo iz tačke 7. može istovremeno biti i
imenovani slučaj špekulacije iz tačke 1. st. čl. 44 (oglašavanje prividne rasprodaje -
druge radnje kojima se prouzrokuju poremećaji na tržištu).
Novina u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine odnose se na pojedine

institute utvrđene ZOP-om. Naime, pojedina djela nelojalne utakmice mogu se
analogijom izvesti u slučaju nepoštivanja odredbi ZOP-a vezano za: garanciju za
zdravstvenu ispravnost životnih namirnica i predmeta opšte upotrebe (čl. 36-39);
oglašavanje proizvoda i usluga (čl. 40-41); rasprodaja (čl. 42-44); prodaju od vrata
do vrata-direktna prodaja (čl. 48-49); prodaju na daljinu (čl. 50-58); potrošački
kredit (čl.59-78); osiguranje (čl. 79-87); turistički paket aranžmani (čl. 97-108) i
ugovorne odredbe (čl. 111-114).
II ODGOVORNOST U PRAVU KONKURENCIJE
1. Sistem odgovornosti
Već je istaknuto da kombinovanje više vrsta sankcija predstavlja obilježje

metoda prava konkurencije. Posmatran sam za sebe, sistem odgovornosti u pravu
konkurencije pruža daleko složeniju i bogatiju sliku. Ona ima sljedeća obilježja:
a) Uključenost društvenih i pravnih sankcija,
b) Mogućnost kumulativne primjene pojedinih vrsta sankcija za isto počinjeno
nezadovoljeno konkurencijsko djelo,
c) Pretežno represivan karakter, te
d) Postojanje specifičnosti u podsistemu sankcija za svaki institut prava
konkurencije.
379
380
Janjić dr Miodrag: “Industrijska svojina i autorsko pravo”, Sl. l. SFRJ, Beograd, 1982, str. 185-206; Besarović dr
Vesna: “Pravo industrijske svojine i autorsko pravo”, Poslovna politika, Beograd, 1984, str. 157-174, Straus dr Joseph:
“Das Wettbewerbsrecht in Jugoslawien”, Carl Heymanns Verlog, Koln, 1970.
444
Društvene sankcije uključene su u sistem odgovornosti zbog opšteg značaja
konkurencije kao sinonima slobodnog tržišta. Pravno-tehnički osnov za njihovo
povezivanje sa pravnim sankcijama predstavlja kategorija dobrih poslovnih običaja.
Pored pravnih, oni u sebe uključuju i eminentno sociološke i ekonomske, odnosno
poslovne sadržaje. Društvene sankcije mogu se podijeliti prema tome da li ih
primjenjuje neorganizovano, difuzno društvo ili se za njihovo ostvarivanje staraju
nedržavne društvene institucije. U prvoj grupi su naročito značajne one koje
primjenjuju pripadnici iste grane djelatnosti i potrošači. Za drugu skupinu su bitne
sankcije sudova časti i skupština privrednih komora. Sa razvojem tržišta jača uloga
nepravnih sankcija. Njenoj realizaciji služi i mogućnost zahtjeva za objavljivanje
osuđujuće presude u sredstvima javnog informisanja, tamo gdje ona postoji.
Pravne sankcije mogu biti izrečene prema aktima i prema licima. Dalje ćemo
se baviti samo njima. Gdje bude potrebno, držaćemo se redoslijeda izlaganja
pojedinih instituta prava konkurencije.
2. Sankcije prema aktima
U našem pozitivnom pravu više ne postoje odredbe o ništavnosti pravnih akata

kojima su počinjena nedopuštena konkurencijska djela. Zbog toga se osnov za
njihovu ništavost mora potražiti u opštim pravilima. Ako su u pitanju
građanskopravni poslovi, on se nalazi u Zakonu o obligacionim odnosima. Bude li
djelo izvršeno upravnim aktom, njegovo poništenje se mora zahtijevati prema
381
pravilima Zakona o opštem upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima.
Prilikom recepcije Zakona o obligacionim odnosima u naš pravni sistem,

njegove odredbe o ništavosti obligacionih odnosa i poslova na bazi kojih oni
nastaju su znatno mijenjane. Sistemski značaj ima novela: “Učesnici u prometu
slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu
Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima, te moralu društva” (čl. 10).
Dosljedno ovome proglašeni su ništavim ugovori čiji je predmet (čl. 47) ili osnov (čl.
51) nedopušten. Nedopuštenost je u oba slučaja izričito definisana kao protivnost
ugovora “Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima, te moralu društva”.
Ugovori i drugi građansko-pravni poslovi kojima bi bila počinjena zabranjena

konkurencijska djela nesumnjivo su protivni ustavnim odredbama o slobodnom i
jedinstvenom tržištu, te izričitim i jasnim normama Zakona o trgovini. Zbog toga
nema sumnje da su ovakvi akti ništavi. Za pravo konkurencije je posebno važna
novelirana odredba Zakona o obligacionim odnosima o posljedicama ništavosti
(čl. 104). Sud tada “može odbiti, u cijelini ili djelimično, zahtjev nesavjesne strane
za vraćanje onoga što je drugoj strani dala, a može odlučiti da druga strana ono
što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda opštini na čijem području ona
ima sjedište, odnosno prebivalište”. Primjena citirane odredbe osobito je pogodna
za suzbijanje monopolističkih sporazuma i nekih djela špekulacije.
381
Zakon o upravnom postupku (Sl. Novine FBiH br. 2/98) i Zakon o upravnim sporovima (Sl. Glasnik BiH br. 19/02).
445
Izvršene faktičke radnje nedržavnih subjekata nemaju svojstvo pravnih akata.
Zbog toga se one ne mogu suzbijati jedino kao građanskopravni delikti.
Upravni akti koji su protivni pravu konkurencije sreću se u okvirima instituta

narušavanja jedinstva tržišta. Oni imaju pretežno pojedinačni karakter. Za njihovo
poništavanje primjenjuju se instrumenti upravnog prava. To može, najprije, biti
žalba pogođenog trgovca, odnosno drugog subjekta poslovnog prava na
prvostepeno rješenje. Ukoliko žalba u konkretnoj upravnoj stvari nije dozvoljena ili
ako nije usvojena, protiv pojedinačnog akta se može voditi upravni spor. U oba
slučaja je zajedničko to što postupak pokreće lice čije je pravo na slobodnu
konkurenciju povrijeđeno. Za suzbijanje faktičkih radnji upravnih organa kojima se
ograničava jedinstvo tržišta najefikasnije sredstvo predstavlja iniciranje rada
upravne inspekcije.
ZOP uvodi, u okviru odjeljka XXII Pravna zaštita potrošača (član 132) posebnu
tužbu protiv trgovca ako:
a) u pravnom prometu sa potrošačima primjenjuje neprihvatljive uslove
poslovanja i/ili
b) prilikom zaključenja ugovora ponudi štampane obrasce (formularne
ugovore) koji sadrže odredbe nepovoljne za potrošača ili su u suprotnosti sa
dobrim poslovnim običajima i odredbama ZOP-a.
Ovu tužbu može podnijeti svako pravno lice u čijoj je nadležnosti zaštita prava
i interesa potrošača a koja posluje najmanje godinu dana prije pokretanja sudskog
spora. Tužbu može podnijeti i poslovno udruženje ili komora kod koje je trgovac
učlanjen. Samom tužbom se može zahtijevati utvrđivanje ništavosti ugovora ili
njegovih dijelova, opštih uslova poslovanja ili sadržaja formularnih ugovora.
Donešene presude imaju dejstvo erga omnes-prema svima.
3. Sankcije prema licima
3.1. Imovinskopravne sankcije
Zakon o suzbijanju nelojalne utakmice i monopolističkih sporazuma (1974)

sadržavao je tri specifične konkurencijske tužbe. One su bile usmjerene na:
zabranu daljeg vršenja djela nelojalne utakmice, odnosno monopolističkog
djelovanja, otklanjanje stanja stvorenog tim djelima i na objavljivanje presuda u
382
sredstvima javnog informisanja. Pored toga, bila je predviđena hitnost sudskog
postupka, te posebni, kraći rokovi zastare. Uporedno pravno posmatrano, ova su
rješenja Zakona (1974) činila veoma moderan akt. Ona nisu ušla u Zakon o trgovini
ex SFRJ (1990). Recepcijom tog legislativnog akta u pravo Bosne i Hercegovine i
ponavljanjem njegovih rješenja u Zakonu o trgovini FBiH imovinskopravna zaštita
od nedopuštenih konkurencijskih djela je reducirana na opšta pravila obligacionog
prava. Ona se danas primjenjuju na sva četiri konkurencijska instituta na isti način.
382
O ovim tužbama vidjeti Trifković dr Miloš, isto djelo, str. 131-142 i 150-152.
446
Upoređivanjem specifičnog sadržaja djela zabranjenih pravom konkurencije i
generalnih rješenja Zakona o obligacionim odnosima, moguće je utvrditi pet
imovinskopravnih tužbi koje aktivno legitimisanom licu stoje na raspolaganju.
Ukratko ćemo navesti najvažnija obilježja svake od njih:
a) Zahtjev da se ukloni izvor opasnosti (čl. 156 ZOO). Ova tužba je pandan
zahtjevu za zabranu daljeg vršenja nelojalne utakmice ili monopolističkog
djelovanja, ali ima slabiji efekat od njega. Tužba glasi na uklanjanje konkretnog
izvora opasnosti ili, ako to nije moguće, na obustavu čitave djelatnosti. Uslov za
njeno podizanje jeste realnost opasnosti i mogućnost da iz nje proistekne “znatnija
šteta”. Realnost opasnosti se može dokazivati u tri slučaja: neposredno predstoji
izvršenje nedopuštenog konkurencijskog delikta, izvršenje je u toku i vjerovatno je
ponavljanje jednom već učinjene zabranjene radnje. Teret dokazivanja da prijeti
znatnija šteta leži na tužiocu. Krivica lica koje vrši ugrožavanje ne mora postojati
(čl. 154, st. 2 ZOO);
b) Zahtjev da se prestane s povredom prava ličnosti (čl. 157 ZOO). Za razliku
od prethodnog slučaja, ovdje povreda prava već mora biti izvršena. Štetnu radnju i
štetu dokazuje tužilac prema opštim pravilima. Naknada se zahtijeva kao i u drugim
slučajevima “povrede časti i širenja neistinitih navoda” (čl. 198 ZOO), odnosno
prema opštim pravilima o reparaciji nematerijalne štete (čl. 199-205 ZOO). Jasno je
da je ova tužba pogodna za suzbijanje nedopuštenih konkurencijskih djela koja se
vrše povredom ličnih dobara i prava industrijske svojine drugih lica;
c) Zahtjev za otklanjanje stanja stvorenog konkurencijskim deliktom (čl. 165 i
185 ZOO) u stvari je tužba za naturalnu restituciju. Između ove i konkurencijske
tužbe za otklanjanje stanja stvorenog nelojalnom utakmicom ili monopolističkim
djelovanjem postoje tri bitne razlike. Naime, razmatrana konkurencijska tužba se
mogla podnijeti i kada šteta ne postoji, bez obzira na odsustvo krivice počinioca
radnje i po hitnom postupku. Ni jedno od tri navedena obilježja ne postoji kod
civilne tužbe za naturalnu restituciju;
d) Tužba na novčanu naknadu učinjene štete (čl. 154 i 185 ZOO). Na ovaj
zahtjev se najdirektnije primjenjuju generalna pravila obligacionog prava. Raniji
pokušaji da se ona modificira prema specifičnim zahtjevima prava konkurencije
383
ostali su isključivo na nivou teorije;
e) Zahtjev za utvrđivanje izvršenog djela i prava koje se na tome zasniva (čl.
187 Zakona o parničnom postupku - ZPP). Ova tužba na utvrđivanje ima opšti
karakter. U pravu konkurencije ne ispoljava posebne osobine. Interesantna je iz
dva razloga: ovako utvrđena potraživanja zastarijevaju ne za tri, nego za deset
godina (čl. 379 ZOO), a njihovo ostvarivanje je znatno olakšano.
Uz svaku od navedenih tužbi moguće je tražiti od suda da izrekne privremenu

mjeru obezbjeđenja (čl. 278 i 312 ZPP). S obzirom na brzinu kojom se one izriču,
mogu biti veoma efikasno sredstvo za sprečavanje daljeg vršenja nedopuštenih
konkurencijskih radnji i za smanjenje šteta koje su tim djelima eventualno nastale ili
mogu nastati.
383
447
Zasebne imovinsko-pravne sankcije su utvrđene odredbama ZOP-a (član 135-
138). Sistem ovih sankcija je vrlo iscrpan i radi se o novčanim sankcijama naspram
trgovaca u slučaju kršenje obaveza ustanovljenih ZOP-om. Raspon sankcija se
kreće od 500,00 KM do 6.500,00 KM.
3.2. Krivičnopravne sankcije
Djela zabranjena pravom konkurencije usmjerena su na slobodu utakmice,

jedinstvo tržišta i njegovu otvorenost. Ona zato predstavljaju opštu društvenu
opasnost. Stepen te opasnosti je različit kod pojedinih pojavnih oblika
nedopuštenog takmičarskog ponašanja. Zbog toga je krivična zaštita postavljena
na dva nivoa. Najopasniji slučajevi unutar svakog instituta predstavljaju
istovremeno i privredne prestupe i krivična djela. Ostali se zaprečavaju samo kao
privredni prestupi, a u nekim slučajevima i kao prekršaji.
384
Krivična djela se određuju taksativno u Krivičnom zakonu. Spadaju u
krivična djela protiv privrede, poslovanja i sigurnosti platnog prometa i uređena su
na entitetskom i državnom nivou. Izmjenama krivičnog zakonodavstva izvršena je
redukcija ovih djela. Tako prema KZ u FBiH članom 241 zapriječena je povreda
ravnopravnosti u vršenju privredne djelatnosti. Radi se o zloupotrebi službenog ili
uticajnog položaja kojim se ograničava slobodno kretanje ljudi, roba i kapitala na
području Federacije BiH. Zapriječena je zatvorska kazna od 6 mjeseci do 5 godina.
Drugim stavom ovog člana zapriječeno je ograničavanje slobode kretanja ljudi,
robe i kapitala između entiteta ili entiteta i Distrikta Brčko. Zapriječena je zatvorska
kazna u trajanju od 1 do 8 godina. Stilizacija člana 204 KZ BiH je skoro identična
samo što se odnosi isključivo na zloupotrebu službenog ili uticajnog položaja kojim
se ograničava slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala između entiteta ili
između entiteta i Distrikta Brčko. Za ovo krivično djelo zapriječena je zatvorska
kazna od 6 mjeseci do 5 godina.
Pobrojana dva krivična djela u sebi objedinjuju elemente monopolističkog

djelovanja, špekulacije a posebno narušavanja jedinstva tržišta.
Privredni prestup kao povreda pravila o privrednom i finansijskom poslovanju

koju je učinilo pravno lice ili odgovorno lice u pravnom licu, koja je prouzrokovala ili
mogla prouzrokovati teže posljedice i koja je odlukom nadležnog organa određena
kao privredni prestup sada se u pravnom režimu Bosne i Hercegovine definišu kao
prekršaji. Radi se o povredi propisa o ekonomskom i finansijskom poslovanju
385
određene zakonom ili drugim propisima Bosne i Hercegovine. Kao počinioci se
mogu javiti fizička i pravna lica, a zapriječene su novčane i kazne zatvora.
Novčane kazne se kreću u rasponu od 30,00 do 200.000,00 KM a zatvorske kazne
u rasponu od jednog do šezdeset dana.
384
Krivično-pravna materija je uređena: Krivičnim zakonom Federacije BiH (Sl. Novine F BiH br. 47/03) i Krivičnim
zakonom Bosne i Hercegovine (Sl. Glasnik BiH br.37/03). Citiraće se dalje kao KZ FBiH i KZ BiH.
385
Zakon o prekršajima Bosne i Hercegovine (Sl.glasnik BiH 20/04).
448
Zakonom o trgovini (čl. 55) sve generalne klauzule i svi imenovani slučajevi
monopolističkog djelovanja, špekulacije i nelojalne utakmice proglašeni su za
privredni prestup. Radnje narušavanja jedinstva tržišta su, međutim, izostavljene.
Kazna za pravna lica može se izreći u rasponu od 2.000 do 20.000 KM.
Odgovorno fizičko lice koje počini neko od navedenih djela prava konkurencije
takođe se smatra odgovornim za privredni prestup. Kazna je, razumije se, manja i
iznosi od 200 do 2.000 KM.
Uz kaznu za privredni prestup mogu se izreći i zaštitne mjere: oduzimanje

predmeta, zabrana bavljenja određenom djelatnošću trgovca u trajanju do jedne
godine i zabrana vršenja određenih dužnosti fizičkom licu - takođe u trajanju do
jedne godine, a u ponovljenom slučaju do tri godine (čl. 56 ZoT). Treba podsjetiti
da zaštitne mjere imaju administrativni karakter. Član 419. francuskog Code penal
prema tekstu od 3. decembra 1926. isti koncept nalazi se i u Zakonu o daljem
pojednostavljenju privrednog kaznenog zakona (WSG) Njemačke od 9. jula 1954. u
tekstu od 3. juna 1975 (BGBL.I S.1313)
4. Organi za nadzor
ZOP i ZOK uvode, pored ZoT i druge organe koji su nadležni za nadzor nad
njihovim sprovođenjem. Pored ranije pomenutih inspekcijskih organa, prema
oderdbama ZOK, uvodi se zasebna organ: Konkurencijsko vijeće na nivou Bosne i
Hercegovine i Ured za konkurenciju i zaštitu potrošača a koji se osnivaju na
entitetskim nivoima. Konkurencijsko vijeće je samostalno tijeo koje je u obavezi da
osigura dosljedno sprovođenje ZOK na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine i koje
ima isključivu nadležnost u odlučivanju da li postoje pojedini oblici zabranjenog
konkurentskog djelovanja. Ovo vijeće ima svojstvo pravnog lica sa sjedištem u
Sarajevu. U vršenju svoje nadležnosti Konkurencijsko vijeće donosi odluke o:
propisivanju opštih definicija obračunskih metoda za ključne konkurencijske
pojmove, propisivanje posebni definicija, dodjeljivanju izuzeća, propisivanju
procedure prijavljivanja, istrage i saslušanja; određivanju sankcija privrednim
subjektima zbog povrede odredbi ZOK, davanju neobaveznih mišljenja i preporuka,
unutrašnjoj organizaciji kao i zahtjevima upućenim Uredima za konkurenciju i
zaštitu potrošača za sprovođenje istražnih procedura. Konkurencijsko vijeće
prema Vijeću ministara Bosne i Hercegovine predlaže: visinu naknade za njegove
radnje ili postupke, visinu novčanih kazni i iznos sredstava potrebnih za rad.
Odluke Konkurencijskog vijeća su obavezne za primjenu na cijeloj teritoriji Bosne i
Hercegovine i primjenjuju se odmah nakon objavljivanja ako ZOK drugačije ne
propisuje. Žalbeni postupak sprovodi se pred Sudom Bosne i Hercegovine.
Uredi za konkurenciju i zaštitu potrošača, kao entitetski organi, naročito, u

okviru svoje nadležnosti: provode istrage prema zahtjevima Konkurencijskog
vijeća, osiguravaju efikasno sprovođenje odluka Konkurencijskog vijeća i izvršavaju
sve zadatke utvrđene zakonom kojim se reguliše zaštita potrošača.
449
Kao nosioce zaštite potrošača ZOP definiše: Ministarstvo vanjske trgovine i
ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine, Konkurencijsko vijeće, Vijeće za zaštitu
potrošača Bosne i Hercegovine, Ministarstvo trgovine Federacije BiH, Ministarstvo
trgovine i turizma Republike Srpske, entitetske Urede za konkurenciju i zaštitu
potrošača, udruženja potrošača, obrazovne institucije, medije, publikacije kao i
inspekcijska i druga tijela osnovana prema zakonu. Nadležnosti pojedinih od
pobrojanih tijela i organa su posebno definisana odredbama ZOP-a s tim što
inspekcijski organi imaju slijedeća ovlaštenja: obustavu prodaje proizvoda do
otklanjanja nepravilnosti i obustavi oglašavanja, također, do otklanjanja
nepravilnosti.
Kao nosioce zaštite ZONT definiše: Agenciju za nadzor nad tržištem BiH,
inspekcijske i druge organe uprave Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko
Distrikta koji su posebnim zakonima i propisima ovlašteni za vršenje inspekcijskih i
drugih poslova koji se odnose na kontrolu proizvoda na tržištu BiH.
450
LITERATURA
/Citirane knjige/
Antonijević dr Zoran: “Privredno pravo”, VII izdanje, Savremena

administracija, Beograd, 1983.
Antonijević dr Zoran, “Bankarsko pravo”, Savremena administracija,
Petrović dr Milan i Beograd, 1982.
Pavičević dr Božidar:
Areeda Philip: “Antitrust Analysis”, Little - Brown, Boston, 1967.
Arsić dr Zoran: “Kombinovani prevoz robe”, Naučna knjiga,
Beograd, 1985.
Bartoš dr Milan, “Menično i čekovno pravo”, Beograd, 1974.
Antonijević dr Zoran i
Jovanović dr Vladimir:
Begtić dr Rešad, “Modeli ugovora o poslovnoj saradnji sa
Burnazović dr Tufik, inostranstvom (sa komentarima)”, Ekonomski
Čović dr Šefik i institut Sarajevo, Sarajevo, 1982.
Trifković dr Miloš:
Besarović dr Vesna: “Pravo industrijske svojine i autorsko pravo”,
Poslovna politika, Beograd, 1984.
Brajković dr Vladimir: “Međunarodno transportno pravo”, Zagreb, 1957.
Bukljaš dr Ivo: “Pravne norme i trgovački običaji za ambalažu”,
Progres, Zagreb, 1962.
Butorac Josip: “Dioničko društvo”, Zagreb, 1924.
Callmann Rudolf: “The Law of Unfair Competition, Trade Marks and
Monopolies”, Callaghan and CO, Mundelein, 1967.
Carić dr Slavko: “Ugovor o licenci” u “Komentar Zakona o
obligacionim odnosima”, (redaktori: Perović dr
Slobodan i Stojanović dr Dragoljub), Knjiga II,
Kragujevac, 1980.
Cigoj dr Stojan: “Transportno pravo”, Sinteza, Ljubljana, 1978.
Čović dr Šefkija: “Saobraznost isporuke robe sa ugovorom o
međunarodnoj kupoprodaji”, Svjetlost, Sarajevo,
1978.
Darvaš Ernest: “Nelojalna utakmica u trgovini i industriji sa gledišta
privatnog prava”, Beograd, 1993.
Draškić dr Mladen: - “Međunarodno privredno ugovorno pravo”, IV
izdanje, Savremena administracija, Beograd, 1984.
- “Međunarodna prodaja prema uniformnim
pravilima i uporednom pravu”, Exportpress i Institut
društvenih nauka, Beograd, 1987.
-“Zaključivanje ugovora o prodaji”, CRS, II izdanje,
Beograd, 1986.
Đurđev dr Dušanka: “Odgovornost železničkog prevozioca”, Naučna
knjiga, Beograd, 1987.
451
Đuretić dr Slobodan: “Ugovor o izgradnji investicionih objekata”, Stručna
knjiga, Beograd, 1983.
Đurović dr Radomir: “Međunarodno privredno pravo”, VII izdanje,
Savremena administracija, Beograd, 1986.
Ellison John, “Business law”, Third Ed. Business Education
Bedingfield Jim i Publishers Ltd., Durham, 1994.
Harrison Tom:
Foley J. Bernard: “Tržišta kapitala”, Mate, Zagreb, 1993.
Galbreith John Kenneth: “Nova industrijska država”, Stvarnost, Zagreb, 1969.
Goldštajn dr Aleksandar: - “Međunarodno trgovačko pravo” (uvod i redakcija
Goldštajn dr Aleksandar), Informator, Zagreb, 1970.
- “Privredno ugovorno pravo”, Informator, Zagreb,
1967.
Goyet F: “Droit penal special”, Sirey, Paris, 8. ed, 1972.
Grabovac dr Ivo: “Analiza klauzula u teretnicama jugoslovenskih
brodara”, Institut za uporedno pravo, Beograd,
1970.
Grupa autora: “Komentar Zakona o obligacionim odnosima”
(redakcija: Perović dr Slobodan i Stojanović dr
Dragoljub), Kulturni centar Gornji Milanovac -
Pravni fakultet Kragujevac, Kragujevac, 1980.
Hammerle Hermann: “Handelsrecht”, Verlag Styria, Eraz-Wien-Koln,
1959/1960.
Henn G. Harry: “Handbook of the Law of Corporations and other
Business Enterprises”, Sec. Ed., West Publishing
CO., St. Paul, 1970.
Ivošević dr Borislav: - “Odgovornost pomorskog brodara”, Savremena
- “Osnovi saobraćajnog prava”, NIO Univerzitetska
knjiga, Titograd, 1983.
Jakaša Branko: “Sistem plovidbenog prava Jugoslavije” - Ugovori o
iskorištavanju brodova”, Knjiga III, Informator,
Zagreb, 1980.
Jankovec dr Ivica: - “Pomorske havarije”, Institut za uporedno pravo,
Beograd, 1965.
- “Privredno pravo” Službeni list SFRJ, Beograd,
1981.
- “Ugovor o građenju” u Komentar Zakona o
obligacionim odnosima (redaktori: Perović dr
Slobodan, Stojanović dr Dragoljub), Kragujevac,
1980.
Janjić dr Miodrag: “Industrijska svojina i autorsko pravo”, Službeni list
SFRJ, Beograd, 1982.
Kapor dr Vladimir: “Ugovor o kupovini i prodaji robe prema Opštim
uzansama za promet robom”, Savremena
452
Kapor dr Vladimir i “Ugovori robnog prometa”, Privredna štampa, VI
Carić dr Slavko: izdanje, Beograd, 1987.
Krulj dr Vrleta: - “Dejstvo ugovora o kupoprodaji – svojina, predaja,
rizik, cena”, Institut za uporedno pravo, Beograd,
1972.
- “Instrumenti plaćanja u savremenom prometu
(virman, ček, kompenzacija)”, Savremena
Kompanjet dr Zoran: “Ugovori u privredi”, Društvo pravnika u privredi i
Društvo knjigovođa, Rijeka, 1962.
Kočović dr. Jelena i Šulejić «Osiguranje», Ekonomski fakultet u Beogradu,
dr. Predrag Beograd 2002.
Larenz Karl: “Lehrbuch des Schuldrechts”, II Band, Munchen,
1977.
Lazarević dr Ljubiša: “Krivično pravo - posebni deo”, Savremena
Loza dr Bogdan: “Obligaciono pravo - opšti dio”, Dom štampe,
Sarajevo, 1987.
Marsh S.B. i “Outlines of English Law”, McGraw-Hill Book
Soulsby J.: Company, London, 1990.
Milovanović mr. Svetislav Savremen hartije od vrednosti, Službeni glasnik,
Beograd, 1999.g.
Marović dr. Boris «Osiguranje i špedicija», Stylos, Novi Sad 2001.
Orsag Silvije Vrijedonosni papiri, Revicon, Sarajevo, 2003.g.
Perović dr Slobodan: - “Formalni ugovori građanskog prava”, Savez

udruženja pravnika Jugoslavije, Beograd, 1964.
- “Obligaciono pravo”, Knjiga I, Privredna štampa,
Beograd, 1980.
Radišić dr Jakov: “Obligaciono pravo - opšti deo”, Nolit, Beograd,
1979.
Rastovčan dr Pavao: “Vrijednosni papiri”, Informator, Zagreb, 1955.
Rastovčan dr Pavao i “Vrijednosni papiri - mjenica i ček”, Informator,
Luger-Katušić dr Radojka: Zagreb, 1985.
Reimer Eduard: “Wettbewerbs und Warenzeichnenrecht”, C.
Heinemanns Verlag, 3. Aufl., Koln - Berlin, 1954.
Reithman dr Cristoph: “Internationales Vertragsrecht”, Otto Schmid, III
Aufl., Koln, 1980.
Rosenthal S. Morris: “Techniques of international trade”, McGraw-Hill
Book Company, 1950.
Roubier Paul: “Le droit de la proprieteindustrielle”, Sirey, vol. I,
Paris 1954.
Srzentić dr Nikola: Redaktor: “Komentar Krivičnog zakona
Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije”,
Savremena administracija, Beograd, 1982.
453
Starović dr Borivoj: “Međunarodna CIF i FOB kupoprodaja”, Institut za
uporedno pravo, Beograd, 1977.
Stjepanović dr Nikola: “Upravno pravo u SFRJ - opšti deo”, Knjiga II,
Privredni pregled, Beograd, 1973.
Straus dr Joseph: “Das Wettbewerbsrecht in Jugoslawien”, Carl
Heymanns, Koln, 1970.
Sultanović Aziz: “Privredno pravo”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1980.
Sultanović Aziz, “Teorija države i prava statusnog i obligacionog
Trifković dr Miloš i prava”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1984.
Simić dr Milić:
Šulejić dr Predrag: “Pravo osiguranja”, Misao, Novi Sad, 1992.
Šurlan Petar: “Posebne uzanse o građenju”, Privredna štampa,
Beograd, 1977.
Toroman dr Marija: “Vrste i modaliteti ugovora o kupovini i prodaji”,
Institut za uporedno pravo i Savremena
Trajković dr Miodrag: “Saobraćajno pravo”, Privredna štampa, Beograd,
1983.
Trifković dr Miloš: - “Prava i obaveze stranaka iz ugovora o prevozu
robe drumom”, Institut za uporedno pravo, Beograd,
1970.
- “Odgovornost prevoznika za neizvršenje obaveza
iz opšteg tipa ugovora o prevozu stvari drumom u
domaćem transportu”, Institut za uporedno pravo,
Beograd, 1972.
- “Pravo konkurencije”, Svjetlost, Sarajevo, 1981.
Trivun dr. Veljko Uticaj principa pacta sunt servanda na izvršavanje
obaveza kod ugovora o građenju, Ekonomski
fakultet u Sarajevu-Izdavačka djelatnost, Sarajevo,
2002.g.
Trivun dr. Veljko, Vedad Praktikum poslovnog prava, Ekonomski fakultet u
Silajdžić, Fatima Sarajevu-Izdavačka djelatnost, Sarajevo, 2002.g.
Mahmutćehajić i Grbo mr.
Zinka
Troller Alois: “Immaterialguterrecht”, Helbing - Leuchtenhahn,
Basel-Stuttgart, Bd. II, 1965.
Vajner dr Zdenko: “Vrijednosni i drugi papiri robno-novčanog prometa”,
Narodne novine, Zagreb, 1963.
Vasiljević dr Mirko: “Odgovornost železnice u domaćem i
međunarodnom prevozu robe”, Naučna knjiga,
Beograd,1987.
Vasiljević Mirko Poslovno pravo, Udruženje pravnika u privredi,
Beograd, 2001.g.
Verona dr Albert: “Licencni ugovor u jugoslovenskom, inozemnom i
međunarodnom pravu”, Informator, Zagreb, 1981.
454
Vilus dr Jelena: - “Ugovor o građenju”, Institut za uporedno pravo,
Beograd, 1968.
- “Određivanje i kontrola kvaliteta robe kod ugovora
o prodaji”, Institut za uporedno pravo, Beograd,
1970.
- “Opšti uslovi formularnih ugovora”, Institut za
uporedno pravo, Beograd, 1976.
Vilus dr Jelena i “Međunarodno privredno pravo”, Naučna knjiga,
Carić dr Slavko, Beograd, 1984.
Šogorov dr Stevan:
Vučković dr Miloš: “Bankarstvo-organizacija i poslovanje banaka”,
Naučna knjiga, Beograd, 1960.
Votaw Dow: “Legal Aspects of Business Administration”,
Prentice Hall, Englewood, 1969.
Vukmir dr Branko: “Ugovori o izvođenju investicijskih radova -
međunarodni”, CIP, Zagreb, 1980.
Ulmer Eugen: “Unlauterer Wettbewerb”, Band I, EWG”, Becksche-

Heymanns Verlag, Munchen - Koln, 1965.
Winter dr Vilim: “Trgovački zakon - Tumač Bosansko-herce-
govačkom trgovačkom zakonu”, Naklada St. Kugli,
Zagreb, 1912.
455
S K R A Ć E N I C E I KORIŠTENI PROPISI
AGZ - Austrijski Opšti građanski zakonik od 1811, uključujući
Novele od 1914, 1915, 1916.god.
BGB - Njemački Građanski zakonik (Burgerliches Gesetzbuch) od

1898.god.
BK - Bečka konvencija UN o međunarodnoj prodaji robe od

1980.god
CC - Francuski Građanski zakonik (Code civile) od 1804.god.
CMR - Konvencija o ugovoru za međunarodni prevoz robe

drumom (Convention raltif sur contract de transport
internationale des Merchandies par Route) od 1956.god.
COTIF - Konvencija o međunarodnim prevozima željeznicom

(Convention on the international railway transports), od
1980.god.
ČSSR - Češko-slovačka Socijalistička Republika
FIDIC - Opšti uslovi međunarodne federacije savjetodavnih

inženjera (International Federation of Consulting-
Engineers)
HGB - Njemački Trgovački zakonik (Handelsgesetzbuch) od

1897.god.
INCOTERMS - Međunarodne transportne klauzule (International

Commercial Terms), od 1936, revizije 1953, 1967,1976,
1980,1990.god.
JP-CIM - Jednoobrazna pravila o ugovoru o međunarodnom prevozu

robe željeznicama (Dodatak “B”COTIF) od 1980.god.
KZ FBiH
- Krivični zakon (Sl. list FBiH 36/03)
KZ BiH - Krivični zakon (Sl. glasnik BiH 37/03)
OU (Uzanse) - Opšte uzanse za promet robom (Sl.list FNRJ, br. 15/54)
456
RICO - Pravilnik o međunarodnom željezničkom prevozu
kontejnera (Prilog III Jednoobraznih pravila od 1980)
RID - Pravilnik o međunarodnom željezničkom prevozu opasne

robe (Prilog I Jednoobraznih pravila od 1980)
RIEx - Pravilnik o međunarodnom željezničkom prevozu

ekspresnih pošiljki (Prilog IV Jednoobraznih pravila od
1980)
RIP - Pravilnik o međunarodnom željezničkom prevozu kola

korisnika prevoza (Prilog II Jednoobraznih pravila od 1980)
SGA - Engleski Zakon o kupoprodaji robe (Sale of Goods Act) od

1893.god.
ŠZO - Švajcarski Zakon o obligacijama (Obligationenrecht) od

1911, novele 1936.
TIR konv. - Carinska konvenciija o međunarodnom prevozu robe na

osnovu karneta TIR (Transport International par la Route)
od 1959.god.
TZ BiH - Trgovački zakon za Bosnu i Hercegovinu od 7.juna

1883.god
UCC - Američki Jednoobrazni trgovački zakonik (Uniform

Commercial Code) od 1958.god.
UG - Posebne uzanse u građevinarstvu (Sl.list SFRJ, br. 18/77)
ZČ - Zakon o čeku (Sl.list FBiH 32/00)
ZFP - Zakon o finansijskom poslovanju (Sl.novine FBiH, br. 2/95)
ZK ured - Zemljišno-knjižni ured
ZKC - Zakon o kontroli cijena (Sl.novine FBiH, br. 2/95)
ZM - Zakon o mjenici (Sl.list FBiH 32/00)
ZMDT - Zakon o međunarodnom drumskom transportu (Sl.list

RBiH, br. 13/94, 39/95)
457
ZOO - Zakon o obligacionim odnosima (Sl.list SFRJ, br. 29/78),
57/89 - preuzet Sl.list RBiH, br. 2/92, 13/93, 13/94)
ZOP - Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik

BiH 17/02)
ZOPD - Zakon o privrednim društvima (Sl. novine FBiH 23/99 i

29/03)
ZOIO - Zakon o osiguranju imovine i osoba (Sl.list FBiH 2/95, 7/95,

6/98 i 41/98)
ZOIN - Zakon o osnivanju Instituta za standarde, mjeriteljstvo i

industrijsku svojinu (Sl. glasnik BiH 29/00)
ZOK - Zakon o konkurencijskom vijeću (Sl. glasnik BiH 30/01)
ZG - Zakon o građevinskom zemljištu (Sl.novine FBiH 56/02)
ZOT - Zakon o trgovini (Sl.novine FBiH, br. 2/95)
ZONT - Zakon o nadzoru nad tržištem u BiH (Sl. glasnik 45/04)
ZOVP - Zakon o vrijednosnim papirima (Sl.list RBiH, br. 10/94,

13/94)
ZPDS - Zakon o prevozu u drumskom saobraćaju (Sl.list SRBiH,

br. 22/90, 27/91, Sl.list RBiH, br. 24/92, 33/95, 39/95)
ZIS - Zakon o pravima industrijske svojine u Bosni i Hercegovini

(Sl. glasnik BiH 3/02)
ZOUP - Zakon o upravnom postupku (Sl. list F BiH 2/98 )
ZUPS - Zakon o upravnim sporovima (Sl. list FBiH 19/02)
ZPU - Zakon o prostornom uređenju (Sl.list FBiH, 52/02)
ZPUP - Zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi (Sl.list SFRJ, br.

22/77, 40/78, 15/80 - preuzet Sl.list RBiH, br. 2/92)
ZR - Zakon o računovodstvu (Sl.novine FBiH, br. 2/95)
ZS - Zakon o standardizaciji (Sl.list RBiH, br. 13/93)
458
ZSC - Zakon o unutrašnjem cestovnom prometu (Sl. list FBiH
23/98)
ZSŽP - Zakon o sigurnosti željezničkog prometa (Sl.list RBiH, br.

33/95)
ZTI - Zakon o tržišnoj inspekciji (Sl.novine FBiH 2/95)

ZVP - Zakon o vanparničnom postupku (Sl. novine FBiH 2/98)
ZVTP - Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju (Sl.list RBiH, br.

4/96)
ZUIIO - Zakon o ustupanju izgradnje investicionih objekata (Sl.list

SRBiH, br. 33/77, 26/82)
ZUPŽS - Zakon o ugovorima o prevozu u željezničkom saobraćaju

(Sl.list SFRJ, br. 2/74, 17/90 - preuzet Sl.list RBiH, br. 2/92)
ZOPŠ - Zakon o prekršajima u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH

20/04)
ZOMOVP - Zakon o obligacionim i osnovnim materijalno-pravnim

odnosima u vazdušnoj plovidbi (Sl.list SFRJ, br. 22/77,
13/82, 30/85 - preuzet Sl.list RBiH, br. 2/92)
ZTZ - Zakon o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjenjivanje

usklađenosti (Sl. glasnik BiH 45/04)
ZZK - Zakon o visini stope zatezne kamate (Sl.list SFRJ, br.

57/89 - preuzet Sl.list RBiH, br. 2/92)
Uredba - Uredba o postupku nabavke roba, ustupanju radova i

usluga (Sl. novine FBiH 34/04)
459

Poslovno Pravo Ugovori

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Poslovno Pravo Ugovori

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Prof. dr.

UGOVORI, VRIJEDNOSNI PAPIRI I

Ekonomski fakultet u Sarajevu

Akademik, Krneta dr. Slavica, redovni profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu

Godina izdavanja i štampanja: 2004.

Tiraž: 600 primjeraka

Štampa: VMG Grafika, d.o.o. Mostar

Odgovorno lice štamparije: Vencel Pralas

Već duže vremena se osjeća potreba za novim izdanjem udžbenika "Poslovno

Obrađen je i izmijenjen je i dio koji se odnosi na ugovor o osiguranju. Tvorac

Zahvalnost dugujemo svima koji su pomogli u izdavanju ovog udžbenika.

Sarajevo, oktobra 2004.g.

GLAVA ŠESTA 109

DIO DRUGI 117

GLAVA DRUGA 125

GLAVA TREĆA 137

GLAVA ČETVRTA 153

DIO TREĆI 167

GLAVA DRUGA 183

GLAVA TREĆA 209

GLAVA ČETVRTA 225

DIO ČETVRTI 231

GLAVA DRUGA 245

GLAVA TREĆA 273

DIO PETI 311

GLAVA DRUGA 331

GLAVA TREĆA 373

GLAVA ČETVRTA 395

GLAVA PETA 409

DIO ŠESTI 417

GLAVA DRUGA 427

I - POJAM UGOVORA O PRODAJI

1.1. Posao prodaje i ugovor o prodaji

Ekonomski posmatrano, prodaja je neposredni izraz procesa razmjene R - N -

1.2. Definicija ugovora i njegove vrste

Legislativna definicija sadržana je u Zakonu o obligacionim odnosima (ZOO -

Težište regulative postavljeno je na prelaz svojine. Zakon o obligacionim

Subjekti privredne prodaje su subjekti poslovnog, odnosno trgovinskog prava.

2. Osobine i dejstvo ugovora o prodaji

2.1. Osobine ugovora

Ugovor o prodaji je teretan, dvostrano obavezan i komutativan. Teretnost se

Ugovor se zaključuje sporazumom stranaka i konsenzualan je. Za njegov

2.2. Dejstvo ugovora

Dejstvom ugovora nazivamo pravne posljedice koje on proizvodi. Te

1. Primjena opštih pravila

Istorijski posmatrano, većina opštih pravila ugovornog obligacionog prava

2. Postupak zaključivanja ugovora

Savremeno pravo pod pritiskom potreba prakse i pod uticajem teorije

U eventualne faze zaključivanja ugovora ubrajamo najprije, preliminarne

Nužne faze zaključivanja ugovora su davanje ponude i prihvata. Obje etape su

Po svojoj pravnoj prirodi ponuda je jednostrani građansko pravni posao;

Prihvat je izjava ili ponašanje ponuđenog koje nesumnjivo ukazuje na

Pod perfekcijom ugovora o prodaji podrazumijevaju se pravila koja određuju

Potpisivanje ugovora može predstavljati etapu njegovog zaključenja u tri

3. Posebne tehnike zaključivanja ugovora

3.1. Standardni ugovori

Poslovnopravna prodaja se uvijek obavlja profesionalno, a njen najčešći

Primjena standardnih kupoprodajnih ugovora uvodi u ovu oblast cjelokupnu

Zaključnica je pismena potvrda o usmeno zaključenom ugovoru. Daje se na

U sadržaj zaključnice uvijek ulaze bitni elementi ugovora bez obzira na to da li

Svaka stranka može od druge zahtijevati ispostavljanje ili potpisivanje

“Porudžbina” je poslovni naziv za komercijalni dokument sa različitim

Porudžbina predstavlja ponudu kada kupac na osnovu prethodno pribavljenih