SABRANA D JE L A M IR O S L A V A KRLEŽE

SVEZAK DVADESE T PETI

MIROSLAV KR LEŽ A

ZASTAVE

ZORA
IZDAVAČKO P O D U Z E Ć E
Z A G R E B 1967
ZASTAVE
KNJIGA TREĆA
 S R E B R N I P IR U D O M U JU R JA V E Š K IH

Svanula je po M ajci M ariji Svijećnici druga februarska

nedjelja, siva i dosadna, beznadno siva i beznadno
dosadna, kao što su beznadno dosadne i beznadno sive
jurjaveške cerem onijalne gnjavaže oko blagdanjih objeda
koji se beznadno sivo i dosadno njeguju s uvijek podjed­
nako beznadno sivim i dosadnim pilećim ragoutom kao
uvodom i uvijek jednim te istim m enijem od teleće
pečenke, prozvane slavnim Im enom N advojvotkinje Šte-
fanije, pa do neizbježne zaherice i endivije, s em enta­
lerom i sa desertom od datulja i naranača, kada izm eđu
trap ista i m araskina profesor teologije, M onsignor doktor
Eustahije M odrušan, duhovno uzdiže svoj m nogopo-
štovani jurjaveški auditorij katedarskom tem om o v rh u ­
naravnom poslanstvu A nđela, koji m eđu sm rtnicim a
vrše »serafsku M isiju kao čuvari bračne sreće, na korist
svih hrvatskih, u u rednom i čistom katoličkom braku
rođenih pokoljenja, otkad im a našeg roda i naroda —
od pamtivijeka«.
Ovog istog februarskog sivog i snježnog dana, godine
1922, kada je zagrebačka, ljubljanska i beogradska ju­
tarnja štam pa objavila U kaz Voždovog U n u k a, N je ­
gova V eličanstva K ralja S rba, H rvata i Slovenaca, Alek­
sandra I K aradordevića, da je gospodin doktor K am ilo
Em erički Stariji, m inistar Privrem ene n arodne vlade
na raspoloženju, im enovan opunom oćenim m inistrom
sa specijalnom m isijom na budim skom D v o ru kod N je­
gova V isočanstva R egenta K raljevine M adžarske, adm i­
rala M ikloša H orthyja N ađbanjskog, ta st doktora K am ila
Em eričkog M lađeg, otac njegove supruge Alise, P re-
svetli M ikula Jurjaveški (kome će historija kao ne pretje­
rano slavnom hrvatskom p o dbanu p riznati da je za »Do­
m ovinu zaslužan« što je oplem enio naše govedarstvo sku­
pocjenom tirolskom pasm inom ), slavio je S reb rn i P ir sa
svojom drugom suprugom , Presvetlom gospođom A de-
lom , udovicom osječkog prim arijusa Atile plem enitog
M adžara, rođenom Glavački, bunjevačkom udavačom ,
koja je oba svoja supruga obdarila m irazom od osam
stotina lanaca prim a baranjskih oranica.
T og, dakle, historijskog dana, kada se na jugoslaven­
skoj diplom atskoj pozornici pojavio Preuzvišeni G o­
spodin doktor K am ilo Em erički Stariji, kao envoyé
spécial i m inistre plénipotentiaire N jegova Veličanstva
K ralja, objed kod Jurjaveških poprim io je naročito
svečan, m oglo bi se reći, jubilaran karakter ne samo po
tom e što se počelo sa bogato serviranim kavijarom na
ledenim pločicam a, pa od supe o d kornjače i hladnih ra­
kova u školjkama s m ajonezom prešlo na p u ricu s m lin­
cim a, da bi se preko srnetine na lovačku završilo sa
vrelim karnevalskim uštipcim a, nego i po tom e što se
norm alan blagdanji broj jurjaveških gostiju tom prili­
kom proširio izvan obiteljskog kruga za dvadesetak ugled­
n ih uzvanika, a m eđu ovim a svakako dva najatraktivnija,

IO
i to bivši član Jugoslavenskog O dbora u em igraciji,
republikanski disident K asijan de H enriczi i doktor
M arćth y Paternoster, eksm inistar za H rvatsku u vladi
grofa Zichyja, u jednom od prijelaznih ra tn ih kabineta
izm eđu druge i treće V lade A leksandra W ekerlea.
Osim svoja dva podjednako visoko renom irana zeta,
doktora A m adea Bogoljuba T ru p c a , od propasti A ustrije
Sive Em inencije »in rebus U nificationis Sclavorum M e-
ridionalium «, i jednog od glavnih lica naše historije,
doktora prava K am ila Em eričkog M lađeg, sina novo­
im enovanog m inistra na strani, Em eričkog Seniora, tu
se, uz kćerke Presvetlog M ikule Jurjaveškog D agm ar
i Alisu, o desnu od svečara sm jestio njegov kolega još
od m atu re, naslovni biskup M onsignor E ustahije, pa
supruga K asijanova, gospođa de H enriczi Eleonora i
m ilostiva gospođa M arothy P aternoster — eine ge-
borene S auerb ru n n , a zatim od srednje situiranih uzva­
nika, po svom položaju još uvijek relativno uglednih
lica, kakva se javljaju kod otm jenih, gospodskih stolova
u ulozi skrom nijih statista, tu su se na drugoj strani
oko sim patične D om aćice i P atrone Jurjaveškog D om a,
na prvi pogled bezazlene i m ile m ilostive gospođe
A dele, grupirali profesor M edicinskog F akulteta ordi-
narijus doktor Petris, pak doktor E ngelbert D ubovački,
docent Teološkog F akulteta u funkciji M onsignorovog
tajnika, zatim časna sestra Skolastika od R eda Svetog
V inka Pavlinskog, bolničarka Presvetlog Jurjaveškog,
kom e se stanje karcinom a na duodenum u u posljednje
vrijem e sve više pogoršava s očitom poganom nam jerom ,
spram koje se, kao što je poznato, pozitivna nauka
odnosi pasivno, a jedina nada pacijenata preostaje u
šansi na eventualnu anđeosku pom oć, koja se može
izm oliti dugotrajnim i predanim razm atranjim a o ja­
lovosti ljudskog života.
U z časnu sestru Skolastiku, našao se tu , u drugoj
g arn itu ri (koja opet, uzm e li se strogo, i nije po ugledu
»druga«, jer se Čelo stola m ože računati i od G ospođe
K učedom aćice, a ne isključivo sam o do Šefa fam ilije,
kao što je ovdje, kod Jurjaveških, običaj još uvijek patri­
jarhalno protokolaran), bivši financijski direktor ple­
m eniti Podlonjski Rajčević sa suprugom i fra T o m a T o -
m ica T o m etić, kućni ispovjednik Presvetlog Jurjaveškog,
poznati slikar sam ouk, koji je sretnom bračnom paru
poklonio za d anašnju Slavu Srebrnoga P ira svoju pa-
stelnu alegoriju, kako K ralj n ad K raljevim a prstenuje
dvije figure Jurjaveškog bračnog para, koje su se u kle-
čećem stavu predale svečanoj m olitvi, u dubokoj skru-
šenosti, na koljenim a, u lijevom i desnom k u tu prvoga
plana kom pozicije, iznad bogatih, večernjom svjetlošću
obasjanih oblaka, što se kao plam ena kaskada talasaju
po d ovozem aljskim pojavam a sretnih jubilaraca.
O d pečenke Slavnoga Im en a N advojvotkinje Štefanije,
koju kod G lavačkih serviraju sa pikantnim sosom od
cham pignona, glavnu riječ danas vodi M onsignor E usta-
hije, razglagoljavši se o A nđelim a koji bdiju n ad bračnim
krevetim a uopće, a nad srebrnojubilam im pak naročito,
tako nam etljivo, kao da je sam N ečastivi ušao u nje­
govu bogoslovnu d u šu ; učenom popu, kao angelologu
po struci, zaista nije teško govoriti o anđelim a, i on ovu
ne pretjerano zagonetnu vještinu njeguje na katedri
i kod svečanih objeda kao običnu konverzacionu tem u
obično podjednako ležerno, ali, danas, on se raspričao
s naročito povišenim , gotovo prijetećim tonom kao da ga
je spopala strava od pom isli da bi netko od p risu tn ih
laika m ogao posum njati da anđeli u katoličkom uzor-
braku Jurjaveških eventualno ipak nisu odigrali svoju
pozitivnu, konzervativnu ulogu.
A nđeli su, dakle, i u ovom slučaju Svetoga Sakram enta,
za dvadeset i p e t godina sretnog crkvenog braka, djelo­
vali više nego pozitivno, naim e, anđeli »kao takvi«, koji
djeluju na život b račnih drugova »kao takvih«, usm jeru-
jući ih p o p u t m agneta, jer bez postojane anđeoske
p ratnje bračni p artn eri b i se nesum njivo bili izgubili
u vanbračnoj praznini.
Poigravajući se sa svih p et m esnatih p rstiju, na kojim a
blistaju biskupski dragulji, skupocjenom , osm orokutno
izbrušenom kristalnom čašom b urgunca ribizne boje,
M onsignor p red svojom bezazlenom publikom briljira
djetinjastim pričam a, »kako anđeli po zakonu svoje vrh u ­
naravne supstancije nisu u kondiciji da pokrenu ljudsku
volju ,ab intrínsecos to je u bogoslovnoj nauci poznato,
dakako, jer kada je čovjekom zavladala požuda, concu-
piscentia, na prim jer, a to je, recim o, i u sretnim b ra­
kovim a veom a često poriv iz nižih spratova ljudske svi-
jesti, zar ne, da, da, tako je to , m ili m oji, i treb a da se
izgovori slobodno, djelovanje ljudske volje, opiruće se
tjelesnoj napasti, nadahnjuje se najizravnijim božjim
utjecajem , a kod ove božje Inspiracije A nđeli ne sudje­
luju, razum ije se, i ne m ogu da djeluju ,izn u trac, ali
,ab extrinsecoc, to jest — izvana, m olim vas usrdno,
ono što se takoreći kaže ,spoljac, A nđeo, na prim jer,
m ože čovjeku da podigne m račn u zavjesu isp red nje­
govih živinskih vanbračnih sklonosti, A nđeo m ože da
m u osvijetli senzualnu tm in u , A nđeo m ože da raspali
u čovjeku plem enito nadahnuće koje gasi anim alne strasti,
A nđeo m ože izazvati takvo plem enito i uzvišeno stanje
duše da bukne iz ljudske svijesti kao neka vrsta čistoga
plam ena nebeskog, jer A nđeo, upravo obratno od đavola,
koji trajno u čovjeka unosi gadne i zle, zaista zločinačke
pobude, A nđeo je neka vrsta m oralističkoga kontrapunkta,
jer djeluje na ljudsku m aštu sedativno, razbistrujući
razne m u tn e snage trijeznim svojstvim a, kao, na prim jer,
sjećanjem na plem enite čine sam oodricanja, ili osvjetlju­
jući ,razb irn u sposobnost', a ta je lično, od Boga da­
rovano svojstvo, koje objektivna N auka zove facultas
aestim ativa seu cogitativa, i tako dalje, i tako dalje,
m olit ćemo lijepo, hvala ti, dragi moj illustrissim e, ajde
de, tebi za volju, samo još jed n u čašu, jer, priznajem ,
ovaj bu rg u n d ac čazm anskog prepošta je — vinum bo-
num , nem a spora, kao najplem enitiji tokajac, ne, ne,
ne bih, hvala, draga Presvetla, ne b ih više m ogao ništa,
ni m rvice, ni krafna, ni to rte od m endula, a krafne
iznad svega volim još od djetinjstva, ne, ne, zaista ne,
ljubim vam ruke, ali ne m ogu, jer postoji u fizici zakon
punog lonca, kajnè, bilo je sve divno, hvala najpokornejša,
ljubim ruke, da, što sam htio da kažem , upravo sam ovih
dana dovršio u to m pogledu vanredno in teresantnu stu ­
diju slavnog filozofa V alleta: L a tête et le coeur, i prepo­
ručujem ti je, illustrissim e, jer znam da te ova vrsta
lektire p riv la č i...« .

Ovozem aljska supstancija našega dragog jubilarca, ple­

m enitog Jurjaveškog, razdragana prekrasnim evokaci­
jam a njegove vlastite bračne anđeoske čistoće, koja traje,
eto, već p u n ih dvadeset i pet godina, danas je naročito
raznježena s obzirom na stanje njegova karcinom a:
kada je riječ o alternativnoj varijanti izm eđu bračne

H
sreće i duodenum a, dakako da je poštovani Illustris-
sim us u delikatnom p itan ju svoga zdravlja zainteresira-
niji od bračnih problem a, u okviru kojih su tako m nogo­
brojni i dragi A nđeli m ožda m ogli odigrati i neku po­
zitivnu ulogu — ali, najposlije, ni to nije isključeno da
se m eđu šarm antnim nebeskim kavaljerim a nađe i neki
diplom irani m edicinar, koji b i eventualno nešto m ogao
poduzeti oko Presvetlog D u o denum a, to više, što ovi
anđeli, čini se po svem u, djeluju kao neka Vojska Spasa,
a Illustrissim us Jurjaveški upravo je dovršio i v ratit
će svom e prijatelju M onsignoru knjigu P atra Societatis
lesu , M ü lle ra : N a tu r und Wunder.
— D akle, divna stvarca, pravi »Leckerbissen«, da, da,
upravo »bijou«, a čita se kao kakav detektivski rom an,
tako napeto, zaista, a što je najzanim ljivije, čovjek se
poslije te lektire osjeća kao da je gucnuo čašu šam pusa,
sve to m uzira kao Bad G astein, hvala ti, dragi am ice,
u zdravlje tvoje, dragi M onsignore, ne, ne, ne m ogu
više eks, više ne, prosim , ja za svoju dozu im am isto
tako dosta, i Bog te poživio, ljubim ti ruke, tvoje riječi
su m i bile i ostale zaista uvijek malvazija.
„O vi čazm anski i m oslavački naši kapelani uvijek
nešto krasnoslove o požudam a i o spolnim nagonim a,
i šta se ovi žreci trajno vrzu i njuškaju oko tu đ ih b ra­
kova ili bolesnih crijeva, a naročito pak oko bolesnih
duodenum a, đavo ih odnio“ , pom islio je K am ilo, p ri­
sluškujući M onsignorovom rom onjenju najispraznijeg
blebetanja uz kandirane sm okve i crn u kavu, koju je u
tom e tren u tk u iz velikog baroknog srebrnog vrča ser­
virala Frajla K ristina, davna A lisina guvernanta, koja je
pod svoje stare dane spala kod Jurjaveških na ulogu
paradne sobarice, za svečanijih zgoda i objeda.
 „D akako, u ovoj m etodi im a prilično m nogo ucjenji­
vačke ru tin e : ljudi, na kraju svoga bračnog p u ta, p ri­
lično um orni od bračne sreće, a naročito pak oni, razje­
deni karcinom om ili gangrenam a, prije odlaska na drugu
obalu uvijek su lirski raspoloženi, pak je i um iranje
A lisinog tate nesum njivo veom a pogodna prilika za senti­
m entalnu prodiku, jer čovjeku, koji tu p red nam a izdiše,
njem u je, na kraju, svejedno čim e ga tješe, da li »intrin-
seco« ili obratno, sam o da ga netko blago uspavljuje,
kako »ovdje« dolje ipak nism o sasvim beznadno osam ­
ljeni, kako oko nas im a živih v rhunaravnih bića, koja se
anđeoski b rin u oko naše sudbine, svejedno kakvih, pa
zvala se ona i A nđeli, jer ovi nas A nđeli prate, eto, sve
do sretnog Srebrnog P ira s našom d rugom po redu
suprugom , a p ra tit će nas po svem u, kao što nas M on-
signor tješi, i na izletu u nepoznato, pak na ovom tru ­
lom m rtvačkom trab ak u lu , što se već njiše i škripi u
luci, otisnem o li se u dugu noć, n a debelo m ore, u
tm in u , u oluje, ne ćem o biti sam i u m račnom nokturnu!
P ristu p it će nam na palubi neki sim patični dječak,
obasjan čudnom svjetlošću — intrínseco ili extrínseco,
svejedno — ali biće svakako krilato, vitko, sim patično,
kao kakva djevojčica tako nevino i šarm antno, i b it će
nam p ri ru ci, jer A nđeli su tu s nam a, m eđu nam a, u
nam a, o tom e naš M onsignor piše m u d re i učene knjige,
on je profesor teološkog fakulteta, postoje o tom pitanju
štam pane čitave biblioteke, to nisu tlapnje, to se zove
Egzaktna N auka, a ipak je sve to do toga stupnja
slaboum no, da je prisustvovati ovom seljačkom zaglu-
pljivanju nespojivo sa bilo kakvim i najskrom nijim inte­
lektualnim dostojanstvom .“
 K rasnoslovi profesor teologije o anđeoskoj ljubavi u
b rak u i m eđ u ljudim a uopće, a iz njegovih letim ičnih,
kao čednih, zapravo prikrivenih pogleda, kojim a od
vrem ena na vrijem e dodiruje K am ila, zrači toliko m nogo
antipatije, više od toga, m ržnje, da se ova igra bljutave
pretvorljivosti, prikrivena ljubaznim kreveljenjem , za­
pravo neinteligentno isprepleće sa sasvim nedostojnom
retorikom o anđelima.
„Što b i bilo kad b i K am ilo ovom izlizanom starom
prevejancu preko stola dobacio da je bezobrazan idiot,
da je intelektualni m ajm un, da sve ovo što b rb lja nem a
baš nikakvog, ni najm anjeg ljudskog ni pristojnog smisla,
što bi bilo kad b i te njegove riječi, u sred sveopće slabo-
um ne duhovne odsutnosti p risu tn ih , pale na ovaj stol,
m eđu ove naranče i ove jabuke i datulje i to rte, kao par
starih poderanih cipela?
— Vi tu nam a pričate vaše nebeske priče o anđelim a,
a paralelno s tim e štam pate pam flete u beogradskoj
štam pi o m om e ocu da je bio šef austrijske špijunaže,
vi se borite za nekakvu hrvatsku slobodu, a zapravo ste
najobičniji denuncijant i m ulac.“
„T akav neuračunljivi ispad izazvao b i porem ećenje
duhova, sve b i se glave okrenule spram K am ila, i on
bi, našavši se u punom e centru pozornosti, iznenadnom
kretnjom ruke zbunjeno ugasio cigaretu o o grom nu, kan-
diranim ružam a okićenu čokoladnu to rtu , da nekim skan­
daloznim gestom dem onstrira svoje negodovanje, i ustavši
od stola, već zbog učtivosti da gospodi objasni što je
zapravo htio da objavi ovim svojim iznenađujućim iza­
zovom , on b i m orao da iznese neke teške argum ente
za svoj postupak, a istodobno, pitam o se, a što bi i
m ogao da kaže ovim glupanim a, da to ne b u d e kukavno

2 K r le ž a : Z a s ta v e m
17
konvencionalna fraza, izgovorena kao pokušaj jalove kom ­
prom isne prošnje za p ard o n ?
—• A šta b iste htjeli zapravo da nam kažete, dragi
gospodine doktore, ogradio bi se M onsignor od očito
grube provokacije, sav alergičan spram bilo kakvog li­
beralnog zanovijetanja.
— O prostite, M onsignore, zar ne, tako, izgubio bi se
K am ilo, osjećajući kako ovdje p o d krovom svoga tasta
nije dovoljno drzak da sm ogne sm ionosti za ovakvu
vrstu dvoboja, nem a to nikakve veze sa M onsignorovim
tezam a, sjetio sam se jedne fraze svoje pokojne m am e,
kada se tako usrd n o m olila m om A nđelu Č uvaru da m e
izvede na pravi p u t, ali čini se da nije im ala sreće, jer
moj A nđeo Č uvar pokazao se više kao šeprtlja nego
neko m eni sklono nebesko b ić e . . .
— O, m olim , dragi doktore, usprotivio b i m u se stari
ru tin e r s čitavom vrećom fraza, vi znate šta je V rijem e,
zar ne, n i V rijem e nije nikakva konstanta, ni ljudi u
V rem enu, n i V rijem e u ljudim a, V rijem e je bez trajnih
prom jena nezam islivo, faneron hod ouk estin aneu ki-
neseos kai metaboles hronos, da citiram , kao što je poznato,
A ristotela, i p rem a tom e takva jedna iskrena želja po­
božne duše, a vaša gospođa m ajka, koliko je m eni po­
znato, bila je uzor-katolikinja, ne b i m ogla da ostane
neuslišena p re d V ladarom Svjetova i Vjekova, jer se ni
jedna jedina, pak ni najneznatnija plem enita ljudska
m isao ne gubi p od svodom n e b e sk im ..

Skupila se slavna jurjaveška obitelj in corpore: svi

su na okupu. G ospođa m aćeha Alise i D agm ar,
m adam e A dela, sa svojim jedincem M išom , sedm o-
gim nazijalcem , kojim je Bog obdario jurjavešku fam iliju
već takoreći n a kraju ljubavne vještine staroga gospodina
podban a; tu je časna sestra Skolastika i pouzdani p ra­
tilac ovog patricijskog dom a M onsignor E ustahije, i
njegov sekretar, od raznih iznenađenja vječito zabezek­
n u ti klerik, po svem u neuka naivčina, a zapravo m ajstorski
prevejanac, kom e m aska bezazlenog seoskog blesana
veom a dobro služi u ulozi M onsignorovog douškivala,
još jedan zakrinkani fratar, io n dvostruki d o k to r— filo­
zofije i teologije, i, n a kraju, dva otm jena jurjaveška
zeta, i tako svi glum e dobro raspoloženu gostinsku
dru žb u , pretv araju ći se kao da im nije jasno da je naš
dragi »tatica« najsolidniji kandidat sm rti, da »jedini naš
i dragi tatica« u m ire p red našim očim a, naš »Uzor-
tatica«, koji tek što nije otputovao na rap o rt G ospodinu,
a u to ne sum nja nitko da se to m ože desiti svakoga
tre n u tk a i da je takav S rebrni P ir zapravo već oproštajni
ručak, neka v rsta predigre za skore karm ine, a zato se
na čelu p ogrebne Slave i nalazi sjenka našeg duhovnog
tješitelja, te čitav obiteljski ansam bl glum i prozirno
pretvorljivu igru oko utješljive konverzacije o A nđelim a,
svi se dosađ u ju kao na pravom pogrebu, bacajući
poglede n a kazaljke starog engleskog sata, koji otku­
cava tako zlobno trom o, tako nedjeljnoposlijepodnevno
bezidejno dosadno, na tako beskrajno duge astralno
prazne razm ake, te se čovjeku čini da je vrijem e doista
stalo i da se konačno i nepovratno zaustavilo n ad ovim
narančam a koje se žare u svjetlosti voštanica, u odrazu
blistavog sreb ra, naročitim narančastim sjajem, n ad da-
m astnim servijetam a, n ad burguncem u kaležim a od
karlsbadskog stakla, što ih je gospođa A dela donijela
u jurjaveški D o m kao kom plet za trid eset i šest osoba
još iz svoje n etak n u te djevojačke dote, kad se prvi p u t
bila udala u Osijek, kao jedra baranjska djevojka, koja
je svoju braću paore p ratila u U jvidek na sajam , kad su
prodavali svinje, pak su je novosadski m angupi prozvali
posprdljivo »buzaterkom«.
K roz visoke starinske prozore tam nom hrastovinom
obložene blagovaonice vidi se, počela je m ećava da
ovija krovove i dim njake sve neprozirnijom snježnom
koprenom . Ove godine proljeće dolazi kasno, um ire
K arneval, im a još da odluduje preko parketa čitava
serija nobl balova, a snijeg prijeti sve gušćim talasim a
kao da se vrapci nisu već poženili i kao da ne stiže V alen-
tinovo, a sjever zviždučući na telefonskim žicam a svoju
polarn u m elodiju diže galam u na strah i tre p e t golubova
p od jurjaveškom strehom . O tkucava engleski sat, vrijem e
je otputovalo s ovoga svijeta, a nitko od p risu tn ih nem a
sm ionosti da prekine potočić anđeoskog pričala, koji
žu b o ri bez kraja i konca te se sve više gubi i ponire u
teorijam a o p ad u A nđela i o tom e da li se anđeoska
p o b u n a završila u jednom jedinom tren u tk u , kao što
to uči sveti T o m a i koliko li je vrem ena proteklo od
stvaranja A nđela do njihova pada, i da li su A nđeli pali
svi odjednom kao kam en kad pada, a ako su pali, i to
još odjednom , kojoj su vrsti pripadali, naim e, kom e
anđeoskom red u , i šta o tom e m isle učeni bogoslovi
kao Lepicier, na prim jer, ili Palm ieri.
„P a sve kad bism o svi p risu tn i bili zaista slaboum ni,
n e b i nas trebalo gnjaviti na ovako bestidan način“ ,
bunio se K am ilo u sebi sve intenzivnije, prisluškujući
engleskom satu kako idiotski bezidejno kuca, p ro m atra­
jući crne kazaljke kako se jezivo polagano kreću na bi­
jeloj porculanskoj ploči, „pa sve kada b i čovječanstvo
bilo zaista glupo kao ovo pečeno meso sa salatom ovdje
na stolu, ovakve anđeoske lekcije trebalo b i servirati
ipak teološki nekako garniranije, nego da se trajno
trabunja o b lu d u i o tom e kako b i se grešnik čovjek
bez anđeoske kontrole već davno bio upustio u grube
bludne ekscese, što, uostalom , A nđelim a uprkos, čini
još uvijek od početka, po m račnom zakonu svoje krvi.“
„V jerovati u svakom je slučaju opasno, ali ako se
već vjeruje, ne treb a o tom e deklam irati nego se tako
vladati kao da se doista vjeruje, a tko se tako vlada,
b it će da je »božji funkcioner«, što ovaj M onsignor po
svoj prilici ne će biti, jer gdje se uopće nalaze ti »božji
namjesnici«, a ukoliko se i neki pojavio, proglašuju ga
svecem da b i ga zaklali; vjerovati u vrhunaravne hipoteze
samo zato da bism o obm anuli svoje bližnje da povjeruju
kao da doista vjerujem o, glum iti tako loše kao što loše
glum e svi ovi M onsignori, sve je to najsublim niji besm i­
sao, kao što je uostalom besm isao na ovom e svijetu sve
što se zove organizirana Ideja, a to se K am ilu objasnilo
već u vrijem e Bregalnice, kad su se njegove Ideje p ro -
m etnule u artiljeriju i počele svirati svoje koncerte oko
V a rd a ra . . . K ada Ideja postaje organizirana stvarnost,
kada se Id eja pretvorila u političku zbilju, u državnu
organizaciju, kada se Ideja prozvala im enom N jegova
Veličanstva K ralja S rb a, H rv ata i Slovenaca, kad takva
blesava Ideja danas potpisuje U kaze za N jegovu Eksce­
lenciju envoyé spéciala gospodina doktora Em eričkog
Starijeg, koji p u tu je u B udim s naročitom m isijom , kada
se takva Id eja preobrazila u ta tin u K arijeru, i ne samo
u K arijeru njegova oca nego, eto, i u K arijeru jugosla-
venstvujuščeg A m adea T ru p c a i čitavih bataljona ta ­
kvih T ru p aca, nestalo je svakog, pak i najm anjeg ele­
m enta one naivne, nevine Ideje, bilo kakve, slavenske,
ilirske, sveslavenske, hrvatske, srpske, slovenske, slavo-
srpske ili jugoslavenske, a vjerovati negativnom isku­
stv u uprkos bezazleno i dalje, kao da se nije ništa desilo
i kao da se ova Id eja nije pretvorila od liturgije u žabu
krastaču, ponašati se pretvorljivo, kao da ova Ideja nije
postala krim inal, to jest glum iti tačno po p rogram u ove
gospode M onsignora i M in istara koji su se našli u »stanju
milosti« (kraljevske ili božje), gdje je taj i takav čovjek
koji je uspio da sa svojih tab an a otre blato ove naše
hrvatske stvarnosti te da i dalje lebdi nekoliko m ili­
m etara iznad zem lje, kao ovaj blesavi M onsignorov
A nđeo m eđ u n am a?“

„M onsignorov m onolog o A nđelim a protkan je uspo­

m enam a K am ilovim na pariške dane. Stigao je iz Pariza
s Alisom , nem a tom e n i dvije nedjelje. U spjeli su nekom
naročitom T ru p čev o m poslovnom protekcijom (Amadeo
T ru p a c je čovjek koji raspolaže čitavom kartotekom
prvo razred n ih adresa i telefonskih brojeva od Beča do
Z ü rich a i do Pariza) da dobiju poziv na b al »Petits
L its Blancs«: ono je b ila M istin g u ett, u kostim u bene-
diktinke, a ona dam a u zlatnom bro k atu kvatročenti-
stičkom kao K atarin a Sforza, ono je Sorelica! G entle­
m a n sa m onoklom , ono je stari L ucien G u itry , a pojavio
se n a b alu kao figura iz M ontépinovog Fijakera broj 13.
Bili su i u K om ediji i vidjeli ga u A lcestu, a K am ilo
vidio ga je u P arizu već 1912, kada je u P o rte-S ain t-
M a rtin u L e Bargy igrao C yrana, a K am ilu se već tada
bilo objasnilo da je Cyrano fanfaronata i da se m ože
igrati sam o onako neinteligentno kao što ga je i R ostand
napisao, a odonda je prohujao čitav život, m oglo b i se
reći, glupo, u stilu R ostandovih deklam acija : u dim u i
u m aglam a. O d one balatonske noći s A nom pa sve do
gnjilog braka s Alisom . G lupo, u d im u . . . Alisa je jurila
po bioskopim a, C hariot, T h e K id , Jackie Coogan, H a ­
ro ld L loyd, m askirani b al u R itzu, M adam e baronne
R o b e rt de R othschild — kao kraljica od Sabe, Princesse
B onaparte — en reine de N aples, baro n R ob ert de
R othschild — en N ep tu n e, R oi de m er, Jouvet, V alentine
T essier, kod Copeaua — V ieux-C olom bier, a onda po­
vratak u dom aći, autohtoni agram erski i kalem egdanski
žabnjak s očevim interview om u Sam oupravi jutros,
b ravo.“

Ju tro s, kada je vihor zveckao lim enim kacigam a dim ­

njaka, K am ilo je, još u postelji, u jutarnjoj štam pi
pročitao sram otnu obavijest, kako m u je otac, M inistar
kraljevske S H S vlade na raspoloženju, kraljevskim de­
kretom postavljen za Poslanika na strani, i kako je ovo
»Previšnje Iskazivanje Kraljevskog Povjerenja sjajnim
upravo dokazom da se tim e s N ajvišeg M jesta odaje
zasluženo priznanje, ne samo izvanredno sposobnom
adm inistratoru, koji je svojim dugogodišnjim delikat­
n im političkim znanjem i vještinam a u bezbroj navrata
dokazao svoje nesvakodnevne diplom atske sposobnosti,
nego takoreći i čitavom hrvatskom naro d u , jer, ako je
itko pozvan da zastupa interese našega naroda, onda
je to izvan svake sum nje ovaj slavni nosilac časnog
hrvatskog historijskog imena«.
 Već više od dvije-tri godine traje nedostojna i priglupa
igra za karijeru njegovog presvetlog gospodina oca, koji
je tek u sjeni beogradskog dvorskog kapidžika uspio
da postane konačno ono što je kao štreb er godinam a
priželjkivao i o čem u je za života svoje »mile pokojnice«
tako žarko sanjario: m inistar. D avno je tom e što je o
»elastičnom prezidijalcu« prestao njegovati neku sliku,
koja se ne b i podudarala s najbanalnijim prosjekom sive
banske činovničke duše, ali najnovija karijeristička ju-
govarijanta m eđutim iznenadila je i K am ila, te je od
ponovnog am bicioznog naleta očeve neočekivano divlje
volje za uspjehom počeo gubiti pasivnu ravnodušnost.
Emericzijevsko regnikolarstvo, kao fam ilijarno nasljed­
stvo sum njivih časti i naslova, spadalo je još od sta­
roga A m broza u testam entarne obiteljske tradicije, no
ipak, na tem elju sram otnih iskustava i poniženja, ova se
unionistička uloga igrala kao neka vrsta nadm udrivanja
s m adžarskom gospodom , moglo bi se reći, na varm eđijski
način: »Neka m adžarski m ulci m isle da nas im aju u
džepu, a m i njim a n iti sm o nasjeli, niti nasjesti budem o,
jer R egnum Regno non praescribit leges.«
U m adžarskoj regnikolarnoj prezidijalnoj varijanti, na
patetičnom tem elju takozvanih pozitivnih zakona, a n a­
ročito kapitalnih članaka U garsko-hrvatske N agodbe od
1868, koji b i se državotvornosvečanim glasom citirali
veličanstveno kao da svaku riječ p rati glas najvećeg
zvona m adžarske K atedrale m adžarskog Svetog Stjepana
K ralja, kada se stari E m erički kretao na m agnetskom
polju previšnje m ilosti budim skoga G rofa Prem ijera, iz
K am ilove perspektive, Presvetli se ponašao kao prosječno
nazovim agnatsko lice iz galerije em eričkih pokojnika,
pa kada se sin tješio takozvanim »zakonima sredine«,
kao da se m irio s m išlju da ni u tatinom slučaju narav
nije uspjela da izvede neki svoj naročito duhoviti skok.
N ajnovija jugoslovenstvujušča partija političkog po­
kera, m eđutim , koju je stari počeo igrati strastveno, ova,
pom alo sm iješna jugorojalistička uloga, u kojoj se poja­
vio na sceni već u prvim danim a novem bra 1918 (dok
se njegov idol g ro f T isza još takoreći na odru nije ni
ohladio), Presvetlog je preobrazila od glave do pete.
K ao m adžarski unionist on je rezignirano osjećao da
ne može pobijediti na antim adžarskom fro n tu i, posum -
njavši u vlastite snage, on je na m om ente sarkastično
priznavao jalovost bilo kakvih hrvatskih političkih n a­
pora, svijestan da se radi o nacionalno izgubljenoj
b itk i. . .
— N ism o m i, dragec m oj, tako loši stratezi, kao što
vi m islite, nego sm o naslijedili kurvinsku situaciju, a iz
ovog m adžarskog gulaša nem a nam spasa.
U danim a prevrata, kao novopečeni srpsko-hrvatski
rojalistički državotvorac, koji je pop u t svetog Pavla
jedne noći pao s konja i bubnuvši o zem lju s razbitom
lobanjom doživio svoj D am ask, taj uglađeni i svakom
gnjilom kom prom isu skloni hrvatski prezidijalac, postao
je preko noći nasrtljiv, nepristupačno uzvišen spram
svih argum enata bilo kakve zdrave pam eti, bezobziran
kao fanatički jugounifikator, koji slijepoagresivno, upravo
nepokolebljivo izazovno i drsko, da, više od toga, kao
rođeni derviš upravo krvoločno inzistira, kako je jedina
ispravna i uspješna m etoda u politici m etoda Sile,
i kako je beskom prom isni kult Sile jedini princip i je­
dino V jeruju od koga, u interesu n arodne stvari, ne
treb a odstupiti ni za m ilim etar. Sve prezidijalne poli­
 tičke m etode pokojne banske upravne vlasti, kojim a se
stari Em erički služio u A ustriji u rukavicam a, sada, u
ovim kajm akčalanskim pobjedonosnim prilikam a, po­
slije poraza A ustrije, pretvorile su se u jedini idealni,
rasnoetički, jugoslavenski, rojalistički politički princip!
D a m u se otac poslije izbornog neuspjeha za K onsti-
tu a n tu , kada kao m inistar P rivrem ene narodne vlade
na raspoloženju nije u svom izbornom k otaru skupio
ni sve žandarske glasove, sprem a na diplom atsku ka­
rijeru, da su ove kom binacije oko čaršijske berze po­
čele da kruže kao sasvim ozbiljna glasina, to je K am ilo
čuo od A m adea, koji je opet, po liniji svojih solidnih
veza, u sjeni kabineta uspio u b rzati kraljevski U kaz, jer
m u je stari zaista dosadio sve nesnosnijim zanovijeta­
njem oko ovog dekreta, vezanog s njegovom neposredno
predstojećom ženidbom s učiteljicom klavira, starijom
dam om , gospođicom F istrich. U vezi sa svojom ženid­
bom stari se E m erički odlučio da pro d a L adanje sa
kurijom , sa vinogradim a i sa šum om , jer m u se dala
zgodna prilika da unovči djedovski tru li krov za re­
lativno dobre p are jedne poljske tekstilne kom panije
koja planira da na L ad an ju G ornjem podigne m odernu
pletionicu velikog stila. Z a vrijem e k upoprodajnih tra n s­
akcija, relacije izm eđu oca i sina bile su se već zam utile
poprilično, tako da se je bez nekog form alnog prekida
uobičajilo da K am ilo posjećuje svoga oca na sve veće
vrem enske razm ake, a kada se desilo i to da se »odrod
od emericzijevske loze« dem onstrativno upisao u grupu
advokata, kod S uda prijavljenih branilaca zločinca, koji
je htio »da prekine životnu n it našeg m ladog Suverena,
na historijski dan proglašenja V idovdanskog ustava«,
stari je, poslije neuspjele intervencije da nagovori sina
da se odrekne te svoje glupe političke dem onstracije, u p u ­
tio K am ilu ogorčeno pism o kojim izražava svoje zgra­
žanje kako se stidi da je rodio takvog m oralnog m on­
strum a. Sam fakat, da je ovaj stari »očupani pijetao«
počeo da kukuriječe sa kraljevskog b u n išta i zvekeće
kajm akčalanskim m am uzam a, K am ilo je uzeo ad no-
tam sa vesele strane, sjetivši se kako je pokojni Lukacs-
K nobel (njegov poetski d rug iz H ungaricum a), još
p ri prvom susretu u krčm i »Kod K ralja Matyasa«,
staroga intuitivno procijenio kao neku luckastu D au-
m ierovu karikaturu.
„K ako se ne stidi ovaj stari pavijan te je razgolitio
svoju stražnjicu p red čitavim svijetom “ , pom islio je
K am ilo postiđen od neodređenog osjećaja, što se ovaj
m inistarski m ladoženja odlučio da nekakvim poljskim
pustolovim a p ro d a L adanje, na koje K am ilo, zaista,
ni u svojim najintim nijim raspoloženjim a, nikada nije
pom išljao kao na svoju juridičku djedovinu, p rem d a nije
bio lišen m nogobrojnih sentim entalnih uspom ena, po­
vezanih s ovim tru lim krovom . S p ram L adanja K am ilo
ostao je djetinjasto nevino slab, i sam a pom isao, da se
L adanje prodaje i da će od svega ostati h rp a gnjile
cigle za ograde nekakve tekstilne fabrike, ispunjala ga
je blagom tugom , koju je ironizirao kao neku vrstu
vlastelinske davno već preživjele predrasude. U tom
pogledu Presvetli E m erički pokazao se m nogo odluč­
nijim negatorom bilo kakve obiteljske tradicije. Presvetli
je zam rzio L adanje jednog kasnog jesenjeg predvečerja
1918, kada se ladanjska km etska m asa bila podigla da
sravni dvorac sa zem ljom , i kada je staroga od kata­
strofe, u posljednjem tren u tk u , spasio jedan srbijanski
konjički kapetan, koji se našao tu na teren u sa svojom
eskadronom , na prolazu, da osigura čitav ladanjski kraj
od seljačke b u n e, a upravo ova historijska koinciden­
cija pojačala je u K am ilu intim ne buntovne sim patije
za djedovski krov.
— D iže m i se u tro b a od stida i od gađenja kad vidim
toranj ladanjski od onog prokletog dana! O gadile su
m i one km etske svinje moj vlastiti roditeljski dom , ne
m ogu više da vidim onog krova, ni one platane na te ­
rasi, a, na kraju, svakoj pjesm i kraja b iti m ora, valjda
je bilo suđeno da se na L adanje usele die H erren Polen
aus der Pollakei, bilo im blagoslovljeno, sada je in d ustri­
jalizacija na dnevnom red u , a m eni su, sine m oj, pare
p otrebne da se saniram , tješio je otac sina, uvjeravajući
ga kako je sve to s L adanjem u najboljem redu, i ako
K am ilo reflektira na neku odštetu, da je on sklon po­
dijeliti sa sinom su m u u trška po dogovoru, ali kako je
čuo i kako m u je poznato da K am ilo ovog m om enta
vodi nekoliko m asnih i unosnih stecišnih m asa, šta će
m u ovakva sitnica kao što je dvadeset i p et posto utrška
od jedne uboge i pasivne šljivarske kurije, kada je tako
ženerozno poklonio Z denčaj-D vor svojoj m nogopošto-
vanoj supruzi, što m u on nikada ne bi bio svjetovao,
jer zna se — la donna e m o b ile . . .
— P a dobro, m ogao si se interesirati i za nekog d ru ­
gog kupca, čem u je bilo potrebno svršiti to p od stolom ,
spočitnuo je K am ilo ocu što se ta stvar likvidacije L a ­
danja G ornjeg svršila potajno, takoreći krijum čarski.
— M jesto onih varalica lavovskih m ogao si se obratiti
m eni lično, i da si to riskirao kojim slučajem , nisam
siguran ne b ih li se bio odlučio da otkupim L adanje za
vlastiti račun, a osim toga Am adeo je izjavio da bi on
bio jedan od interesenata, i, eto, vidiš, prorajtao si L a ­
danje za bagatelu, a A m adeo bi ti bio platio duplo.
I m olim te, ako nije tajna, koliko su ti platili oni kra-
kovski gentlem ani?
— A što su m i platili, do vraga, uz odbitak prenosnih
troškova, šta m i je ostalo, nekih devetsto hiljada dinara,
a ni toliko, uzm e li se pravo,
— M izerija . . .
— D akako, iz vaše gospodske perspektive, m izerija,
a koji bi vas đavo znao, ti i A m adeo suviše ste velika
gospoda, s vam a je m nogo teže kartati se nego s m adžar­
skim grofovim a, dakako, sad kad je stvar gotova, sada
bi i A m adeo bio jedan od interesenata, gle, gle, čujm o,
čujm o, i ti bi se bio zainteresirao za svog sirom ašnog
oca, m olim te, a poklonio si Zdenčaj Alisi, da ti uopće
i nije palo na pam et da se konzultiraš sa m nom ,
— N ije m i do Z denčaja bilo stalo nikada, ali L adanje,
L adanje, vidiš, to je nešto drugo, m eđ u tim , Am adeo
još uvijek je disponiran da se zainteresira za stvar,
A m adeo je duboko indigniran, »kako si uopće smio i
m ogao da prodaš L adanje, a da se nisi obratio m eni
lično«,
— Lako A m adeu, dakako, i baš je njem u stalo m nogo
do L adanja, čujem , a propos, da parcelira patrijaršijsko
im anje u D alju, taj se razum ije u posao, alle E h re un d
R espekt, je li, čuj m e, kad je već riječ o tom e, ovako
u sp u t, a ti ćeš ipak im ati u to neki uvid, u stanje svoga
gospodina pašanca, na koliko ti računaš A m adea per
saldo, ovako, u četiri oka, uza svu p o treb n u diskreciju,
što m islim da je suvišno da naglasim ?
— Zašto uz diskreciju, nem a tu nikakve diskrecije,
u solidnoj valuti nije to ni tako m nogo, d v a-tri m ilijuna
d o la ra . . .
 — Šta-a-a, zbunio se Presvetli, a to se osjetilo i u
to n u da m u se m ilijunska sum a pričinila sasvim h aru n -
alrašidskom , dva do tri m ilijuna dolara, m a bogati,
pa to je priča iz T isu ć u i jedne noći, a ja sam iz L adanja
izvukao jedva pišljivih desetak hiljada, i to se zove
posao, idi, m olim te, šta ti to m ene farbaš, kao da sam
se jučer rodio, čovječe?
— A što da te farbam , odgovorio sam ti na pitanje,
m iliju n -d v a dolara, nije to nikakva sum a, čovjek se
bavi politikom , razum iješ li, čovjek se bavi rentabilnom
državotvornom politikom , to je b a r jasno, A m adeo je
već Sedam naeste znao da treb a staviti pare na L loyd
G eorgeove konje, dragi m oj, A m adeo ti je m udro sa­
vjetovao, kada su ga sa m nom i sa Jojom hapsili, jula
1918, da budeš p am etan pak da se daš u hapsiti i ti, no,
dobro, ti si ostao na visini, dalekovidan, a danas Am adeo,
vidiš, gradi D ržavu, i šta se tom e čudiš, a b udete li,
gospodo kajm akčalanci, i dalje tako solidno gradili ovu
našu državu, zaradit će naš A m adeo i više, jer ti znaš
šta je njegov princip, da o tp u tu je u inozem stvo kao
nabob i da nam svim a odm ahne sv o j: b a j-b a j. . .
U m islim a, u sjeni m nogobrojnih uspom ena oko L a ­
danja G ornjeg, zaokupljen intim nim svojim poniranjem u
daleke predjele sjećanja, tako živog i tako blistavog,
kao da se ništa nije desilo s tim L adanjem i s tim starim
gospodinom , „kako je u životu zapravo zagonetno da
dva srodna bića odudaraju tako postojano i tako podjed­
nako strastveno već godinam a, ženi se čovjek, i m jesto,
da kupuje parcele na groblju, on kupuje L ouis X V -sa-
lone za odabranicu svoga srca, dakako, p u tu je u Peštu,
ondje će b riljirati sa svojom gospođom suprugom , p ro ­
fesoricom klavira, gospođa poslanikovica davat će na
budim skom dvoru in tim n e koncerte, u onim istim dvo­
ranam a, u sjeni ljubaznog regentskog šarm a adm irali-
čina, u dvoranam a gdje je još jučer blistala v rh u ­
naravna pojava N jezinog Visočanstva N advojvotkinje
A uguste, to je narav koja progovara iz čovjeka, to je
zdrava narav ovih E m eričkih od A m broza do K o lo m an a...
Stari poživjet će još najm anje desetak d obrih godina
svojim intenzivnim životom , kao udovac proživio je
nad grobom svoje sup ru g e p u n ih devet godina, p ro ­
tokolarno i više nego što dolazi u obzir po konvencio­
nalnom red u za jednog pristojnog udovca, sve učtivo,
sve po propisu dobrog odgoja, a, na kraju krajeva, ni
značenje ovog kraljevskog U kaza ne b i trebalo preuve­
ličavati u negativnom sm islu“ , prisluškuje K am ilo jedno­
ličnom glasu M onsignora kako priča o anđelim a glupo,
dugo i bezobrazno, upravo slaboum no, kao da svojim
kokošjim m ozgom jutros u novinam a nije pozobao vi-
jest o im enovanju K am ila Em eričkog Starijeg za posla­
nika u B udim pešti, a sada govori i govori, prom atrajući
K am ila tako izazovno kao da je K am ilo zapravo lično
zainteresiran u karijerističkom u sp o n u svoga tatice.
„Pa sada bilo kako bilo, ne m ože se poreći da se dragi
naš tatica jutros nije popeo na A m von narodnog jedin­
stva i da se u stilu vekovnih tradicionalnih m olepstvija
nije pom olio ispred našeg ujedinjenog troim enog naroda
da Pom janet G ospod Bog V ladara našeg C ara i K ralja
F ranca Josifa Pervago, to jest, pard o n , m ladoga K ralja
našeg, na to m m ladom letu veselimo se, m ladoga krala
m i m olim o, u rojalističkom stilu naših rodoljubivih
m adžaronskih pokoljenja, koja su uvijek služila svojim
zakonitim vladarim a vjerno i lojalno pro tiv vlastitih
nacionalnih interesa.“
 „ T o se desilo jučer ili prekjučer, u ap artm anu kod
beogradskog »Srpskog Kralja«: stoji G ospodin M in i­
star K am ilo E m erički Stariji kod prozora, prom atrajući
vijavicu kako vitla barjacim a, Beograd je okićen, slavi
se neka slavna historijska pobjeda iz posljednjeg rata,
a stari E m erički pro m atra igru vjetrine sa tkaninom
hotelskog barjaka, te se na m om enat ona prokisla krpa
na koplju hotelske zastave slila u tri srpske boje: crveno-
plavo-belu, srpsko je nebo plave boje, u njem u stoluje
S rbin Bog, a onda se opet prelila tkanina u m ilu nam
hrvatsku trobojnicu, crven-beli-plavi, to je barjak pravi,
tko se pod njim vije, kukavica nije, a oko Boga Srbi
anđeli poje, dva barjaka, tri barjaka, tri troim ena b a r­
jaka, »Naprej, zastàva slave«, čas su to bili barjaci V e­
leizdaje, a čas opet O slobođenja, i to pravog, autentičnog,
savezničkog, dem okratskog, francuskog, anam itskog, co-
chinchinslcog kolonijalnog O slobođenja, Egalité, L iberté,
a sada, naš se sveti barjak nad grobom A ustrije razvi-
jorio u nešto što se zove P obeda, D ržava, Jugointe-
gracija, K osovo, K ajm akčalan, Z rinski-Frankopan, O-
sveta za Bečko N ovo M jesto, Strossm ayer, G aj, Prešern,
u nešto što nije »separatizam« n iti austrokroatizam , da­
kako, nego Jedinstvo i Bratstvo, T riglav, Đ evđelija,
Sava, D rava, V ardar, D rin a, Ib a r i sve druge cigarete,
a državna m odro-belo-crvena tkanina ustrčala se na
v jetru uzrujano kao da će se otkinuti i poletjeti pod
oblake visoko preko krova »Srpskog Kralja«, ustrepe-
reno dršće golo platno, povijajući se u dugim , plosnatim ,
vodoravnim talasim a, rasplam sala se crvena boja, pla­
nula kao oganj, bukti na vjetru, a košava zvižduče kaldr­
m om stravično, njiše svjetiljke, uz fijuk zlokoban oko
bandera, odjekuje ustrepereni ritam gvozdenih ešelona
pravilno sa otkucavanjem m etalnog okvira solidnog
švedskog hotelskog prozora od brušenog stakla, plovi
čitava zgrada »Srpskog Kralja« na vjetrini kao brod
na valovima m ećave, valja vihor sure i niske oblačine
što kroz m u tn u zavjesu snijega prelijeću preko dorćol-
skih krovova, preko K alem egdana, gdje se uzlepetale
čavke spram D unava, a D unav se praši i dim i u sivoj
daljini, kao ogrom na zaleđena cesta, nem a nigdje ni
ptice n i lađe, poletjelo je jato gavranova od Barjak-
D žam ije, povijaju se dim ovi dorćolskih odžaka, a barjaci
se na krovovim a m late na ukletoj vjetrini što zvižduče
od L audonovog šanca oštro kao vratnička b u ra na K ande-
loru. Osjeća se silan pritisak od uzdušne m ase na staklu
herm etički zatvorenog prozora, zapljuskuje vjetar ho­
telsku fasadu gustim snježnim pram enovim a dim a, uzne­
m irila se čipkasta stora izm eđu teških brok atn ih zavjesa
na balkonskim vratim a, toplo je u sobi, m oketa je na
podu boje d uhana a na grim iznoj podlozi saga rasulo
se cvijeće plave i intenzivno žute boje, anem one, orhi­
deje, stilizirani akantusi, tam na fantastična tropska flora
u kobaltu do boje žutog uvehlog lišća đuvanskog, kao
tam nosm eđi šušanj kad stopa tone u m ekanom lišću,
tako se gubi zvuk koraka u dlakavom skupocjenom
sagu, a barokne noge Q ueen A nne-salonske g arniture
stoje čudno okom ito na parketim a, drveno, tiho, glu­
honijem o, četiri, osam , dvanaest, dvadeset, dvadeset i
četiri, dvadeset i osam drvenih okom itih nogu na sagu,
same drvene Q ueen A nne-noge, i brončani lav na kabi-
netskom stolu uz telefon, telefon zvoni, »halo, halo«,
javlja porta da se javio ured n ik Samouprave, »da, eto ga,
stiže za desetak m inu ta na dogovoreni razgovor u vezi
sa K raljevim U kazom o specijalnoj m isiji gospodina

K rleža: Zastave m
m inistra u Pešti kod R egenta Admirala«, a vani vjetar
vitla rasu tim h artijam a na ulici ispred hotela, poderanim
plakatim a, razd rtim izbornim pam fletim a, vitla vjetar
sm ećem u vrtlogu, u spiralam a, kao što je stari A m broz
Em erički govorio, »igraju se coprnice«, jer nikad nije
bilo da vještica bilo nije, i, zaista, pogled vještice može
da urekne, u uroke je P resvetli uvijek vjerovao, ženi
se pod stare dane, pom alo se toga praznovjerno i stidi,
a, ipak, ova m u m isao, da je još uvijek m uško, podiže
duh, a stanjili su m u se u posljednje vrijem e živci, našao
se u nekim , sa boljim običajim a teško spojivim prili­
kam a, prodaje svoju djedovinu, ciganska posla, pu tu je
u Peštu kao specijalni izaslanik kralja srpskog i hrvatskog,
a na B udim u nem a više G rofa P rem ijera, vitla vjetar
ispred prozora sm ećem i raznobojnim hartijam a i život
se zavitlao oko njega kao V alpurgina noć, preživjeli
sm o brodolom e, ne jedan, čitavu seriju brodolom a, a
ipak nism o potonuli, pogledali sm o prilično jasno u
duboke bunare, a u svakom se čovjek m ogao utopiti,
politički b u n ari su p u n i utopljenika, bio je jučer u
audijenciji na D v o ru , K ralj ga je prim io nervozno, kako
je htio da b u d e naročito ljubazan i da m u vlastoručno
servira kafu, izm akla m u se džezvica i tako se prolio
fildžan po E m eričkovim pantalonam a, a onda, isto tako
nervozno, K ralj je uzeo svoju m aram icu iz džepa i
počeo da briše pantalone svog izvanrednog i opuno­
m oćenog gospodina m inistra, bili su u trem i, obojica,
a tam o pod K alem egdanom teče D unav, od Budim a
teče m ilijune već i m ilijune godina, teče, zim i i ljeti,
i p o d budim skim hotelom »Fiume« teče isto tako tiho,
čudno, m isteriozno, brzo, protječe ova golema vodu-
rin a i nosi m rtve, die T o te n schw im m en schnell, sve
teče m nogo b rže no što b i čovjek m ogao to shvatiti,
sve lepeće nervozno kao krilo od m uhe, sve je nervozno
kratko kao život m uhe, a nem a tom e ni devet godina od
onog jutra kada je na balkonu hotela »Fiume«, isto tako
u trem i, očekivao previšnju audijenciju kod G rofa P re ­
m ijera u vezi s onim ludim člankom K am ilovim o
regnikolarnim lažim a i varijacijam a, kam o se sve ono
izdim ilo, grofa su ubili, zaklali ga kao prase, B udim a
nem a, Beča nem a, ničega više nem a što je jedam put
nešto bilo, danas se na T erazijam a kroje m adžarske
pantalone, prolazi preko ceste jedan pravoslavni popa,
po zlatnom e k rstu i bogatim naborim a njegove m antije,
pod gospodskom b u n d o m i kam ilavkom , b it će neko
ugledno, bradato, patrijarhalno lice, sa brižno počešlja­
nom m ekanom kosom u brončanim uvojcim a, a kad ga
je Prem ijer na onoj audijenciji prije devet godina za­
pitao da li m u je sin srbijanski veleizdajnik, jugosla­
venski, velikohrvatski ili kako se onda sve to trab unjanje
zvalo, lagao je, dakako, bila je za to dobra prilika, lo­
vilo se tad a u m u tn o m e i stvari nisu bile baš sasvim
jasne, »pa znate, i ovako i onako, i ovo i ono, pa tu i tam o,
dakako, im a tu nečeg što nije sasvim jasno«, ali sve to
nije bilo baš sudbonosno, m ladenačke ludorije, ali da­
nas, kada su odnosi kristalizirani, kad se više ne radi
o pu b ertetu , kada je sve određeno, da ili ne, lijevo ili
desno, danas svi vrapci oko K onaka cvrkuću da je
gospodin Em erički M lađ i lično u jednom svom javnom
govoru ispred lum penproleterske bagre najavio čitavom
svijetu, da odobrava onaj suludi atentat, pa kako bi se
kraj ovih n o to rn ih činjenica m ogao p red V eličanstvom
izvući? D a se K ralj jučer upustio u ispitivanje, da m u
je N jegovo Veličanstvo upu tilo samo jedno jedino p i­
tanje, »pa m olim vas, gospodine doktore, onaj advokat
doktor Em erički, koji se nalazi na spisku dobrovoljnih
branilaca atentatora, da li je on u nekom srodstvu
s vama«, pa kako b i m ogao da se izvuče zaobilaznom
nekom frazom , kako bi bio m ogao da izjavi Veličanstvu,
da to nije njegov vlastiti sin, i kakvog bi sm isla imalo
naglasiti da se nikada s tim svojim nesretnim sinom
nije slagao ni u čem u godinam a, a danas m anje no ikada,
kada bi takva izjava ostala bez ikakve dokazne snage,
i N jegovo Veličanstvo m oglo bi s p u n im pravom p ro ­
dužiti logično dalje (a ne m ože se pretpostaviti da V e­
ličanstvo ne b i bilo inform irano), »da, da, pardon, ali
čujem , gospodine m inistre, da je taj vaš gospodin sin
bio organizirani crnorukac, sim patizer solunskih aten­
tato ra, da je bio član onog njihovog banditskog p red ­
ratn o g udruženja, pouzdano lice onih adrapovaca, i
T u n g u za i Joguna i Voje«, u takvom slučaju što bi bio
m ogao odgovoriti V eličanstvu? »Žalim, Veličanstvo, ovaj
moj sin, jeste, tako je, on je m oje prokletstvo, i, evo,
p re d podnožjem vašeg prijestolja, V eličanstvo, za koje
sam uvijek sprem an žrtvovati svoju vlastitu m oralnu i
m aterijalnu egzistenciju, tako m i G ospodin Bog pom ogao,
izjavljujem da sam hiljadu p u ta prokleo dan i čas kada
m i se rodila napast od ovog m og sina, i sam Bog Sveti
zna koliko m i je briga zadao i koliko sam noći probdio
zbog ovog svog m onstrum a«, a, eto, zvoni telefon, javio
se dopisnik Samouprave, javlja p o rtir da je gospodin
redaktor stigao, pitanja za interview on je već obradio
pism eno, teče D unav, vještice se poigravaju sm ećem
ispred hotela sve razularenije, treb a se sabrati, treba
znati šta će se izjaviti p red licem javnosti i kako, svaka
riječ je važna, pogotovo u m om entu odvratne separa­
tističke kam panje iz H rvatske.“
— D a, da, naprijed, izvolite, gospodine, m olim , če­
kam vas, dobar dan, čast m i je, m olim , drago m i je,
stojim vam na dispoziciji, gospodine!
— Izvinite, gospodine m inistre, kao što sm o se u
principu dogovorili, m islim da pitanje, ili jedno od pi­
tanja, koje u vezi s vašim im enovanjem za specijalnog
poslanika u P ešti u prvom e re d u i ponajviše interesuje
našu javnost, jeste, kako da kažem , pitanje, upravo
m om enat vašeg političkog opredeljenja, u vezi s onom
žakerijom na vašem im anju jeseni 1918, a to je ono,
ako sam dobro razum eo, sa čim e ste se vi bili saglasili,
gospodine m inistre, da b u d e uvod u naš razgovor? M o ­
lim , ja sam vam pitanja bio u p u tio pism eno form uli-
sana, a prvo, izvolite, m olim , glasi: vi ste se našli, o
čem u je već i dnevna štam pa bila javila, gospodine
m inistre, jeseni 1918 u dram atskoj situaciji, kada je
razularena m asa p obunjenih seljaka navalila na vaš
dvorac i tek što nije uspela da vas linčuje, a im a se
zahvaliti samo vašoj ličnoj inicijativi da u tom e m om entu
nije došlo do m asovnog krvoprolića. N e biste li bili
ljubazni da n am o tom e događaju kažete nekoliko reči?
— A što da vam kažem ? Bili su to tad a, jeseni 1918,
kod nas, u našim prečanskim krajevim a, uznem ireni
dani političke groznice, jer ne treb a zaboraviti da se to
desilo u tre n u tk u kapitulacije austro-m adžarske solda­
teske, posle četiri ra tn e godine, kada je rulja, dem ora-
lizovana nestankom brahijalne sile, bila uverena da je
stiglo njeno vrem e, jer, vidite, istorija nas uči da u
slojevima društvenog taloga im a uvek elem enata koji
ne žele drugo nego da o tm u sve ono što su drugi p ri-
vredili, a ti se krim inalni instinkti nažalost m askiraju
takozvanim levim dem agoškim parolam a; kako se m ože
deform isati svaki dem okratski princip, pokazao nam je
m adžarski p rim er sulude kom unističke pobune u Pešti,
a m i smo spram te kuge, hvala Bogu, ostali im uni, za­
hvaljujući p re svega jasnoj, u to m pogledu izvan svake
sum nje dalekovidno perspektivnoj politici naše Vlade,
koja je i sagledala i pravovrem eno procenila sve opa­
snosti koje su zapretile našoj m ladoj dem okratiji,
— D a, to je poznato, m eđutim , u naročitim prilikam a
kakve su tad a vladale u H rvatskoj, zahvaljujući vašoj
individualnoj inicijativi, onaj val anarhije suzbijen je
u relativno kratkom vrem enskom razm aku, jer, koliko
nam je poznato, na N ajvišem M estu upravo vaša ini­
cijativa, da se nasilje suzbije silom po svaku cenu, pro-
cenjena je kao istoriski pozitivna,
— Jeste, neću da kažem da nije bilo m og individu­
alnog zalaganja, ali trebalo b i to ipak svesti na opšti
kurs naše nacionalne i državne politike, a naročito na
inicijativu vladajućih srbijanskih političkih faktora. U
položaju, na kom e sam se našao, bio sam šaržiran da
p reuzm em funkciju organizatora političke adm inistracije
i stabilizacije narodne vlasti u H rvatskoj, jer se u m no­
gim predelim a H rvatske tad a vlast N arodnog Veća S H S ,
bez obzira na neke republikanske tendencije u Z agrebu,
Via facti već pretvarala u legitim nu kraljevsku vlast,
n a čitavom teren u tadašnje takozvane »T rojednice«. . .
— Jeste, ali bilo je i takvih dram atskih m om enata
kada se stihija bez vaše individualne, lične inicijative
ne b i bila m ogla svladati tako brzo i tako odlučno u
H rvatskoj kao što se desilo,
 — Bilo je i toga, dakako, m eđutim , ne treb a sm etnuti
s um a, debakl carske im perijalne arm ade posle izgublje­
nog rata sam po sebi delovao je negativno na disciplinu
prim itivnih seljačkih m asa, prvo, a zatim ulazak oslobo­
dilačkih vojsaka u razne predele naše dom ovine (tali­
janskih, pa zatim francuskih divizija sa kolonijalnim
četam a), pak zbrka u pogledim a političkim , a naročito
u zaostalom m entalitetu koji se u takvim trenucim a, kako
da kažem , javlja po zakonu inercije kao golema sm etnja,
sve su to bili elem enti koje valja uvažiti, jer u okviru
takvog istoriski jedinstvenog događaja, kakav p re d ­
stavlja naše specijalno hrvatsko oslobođenje od vekov-
nog ropstva, na tem elju slavne pobede srpskog oružja,
bilo kakva individualna inicijativa gubi se, razum e se
po sebi, kao sporedan detalj,
— U za svu vašu skrom nost, gospodine m inistre, m o­
lim vas, ne biste li bili ljubazni da nam kažete reč-dve
baš o onoj pobuni, koju ste vi lično oružjem svladali,
kada je m asa navalila na vaš posed u H rvatskom zagorju,
i tako svojim individualnim istupom s oružjem u ruci
dokazali kako akcija u danom e m om entu vredi više od
svake teorije?
— Rekao sam da je ta epizoda bila vezana o naro­
čite okolnosti za poslednjih dana rata, neposredno u
m om en tu oslobođenja, kada se rat takoreći još gasio
p red našim očim a, s jedne strane, a strasti su se bile
razbuktale, s druge, do delirija, a to tre b a da se kaže,
da to nije bio nikakav specifičan hrvatski slučaj, jer
su se slični procesi odvijali po čitavom e svetu, a naro­
čito u C entralnoj E vropi (u Pešti, u Beču, u B erlinu),
pak je i kod nas anarhija u dem obilisanim m asam a
poprim ila m estim ično karakter b u n e i pogrom a. U pla­
m enu prevrata našli su se zahvaćeni događajim a gotovo
svi naši krajevi, koji su dotada robovali pod austriskim
vlastim a, do kojih je političko oslobođenje doprlo u
m om entu kada su ruske parole vršile destruktivan uticaj
na labilne socijalne elem ente, jer, na p rim er, predeli
kraljevstva srpskog, u samoj Šum adiji, ostali su pošte­
đeni od te m asovne psihoze, pošto je srpski seljak, kao
vojnik i kao pobednik i kao građanin, svestan svoje
podaničke dužnosti, ostao veran svojoj K ru n i i državo­
tvornim idealim a. N ovem bra 1918, ovo je prevratno
stanje poprim ilo kod nas, u H rvatskoj, doista zabri­
njavajuće razm ere, priznajem , i htela se prilična doza
m oralno-političke sm elosti, ili, još bolje, lojalnosti, da
tako kažem, spram vlastitih nacionalnih interesa, kada
su se polagali tem elji naše n arodne države, da se čovek
takoreći sam sam cit i, p ovrh svega, još i goloruk opre
bujici i da zapliva pro tiv struje, no, ali to su detalji
o kojim a ne bih želeo da govorim ,
— T o su bili, gospodine m inistre, van svake sum nje,
po život naše m lade države sudbonosni m om enti, ali,
koliko je poznato, vaš lični angažm an u jednoj takvoj
nadasve opasnoj situaciji odigrao je ulogu, ponavljam ,
klasičnoga prim era, a kako je ovaj nadasve značajni
događaj ostao širokoj javnosti nepoznat, m islim da bi
bilo dobro da nam o tom sam om događaju kažete ne­
koliko reči po svom vlastitom sećanju, a ja konkretno
m islim na o nu dram atsku epizodu kada se radilo samo
o trenucim a da vas razularena m asa ne linčuje,
— D a, da, bio je to jedan od takvih, kao što vi kažete,
dram atskih detalja, ne tajim , bilo je zaista opasno, p u ­
calo se kao usred pravog pravcatog rata, a bilo je naža­
lost i krvavih glava . . .
 — N ašu javnost naročito bi interesovalo, da se je-
dam put fiksira istoriska istina! Vi ste se, gospodine
m inistre, bili našli u svom e dvorcu blokirani p obunje­
nom seljačkom m asom , koja je tražila da joj predate
jednog vašeg m om ka, a o tom e događaju šire se u štam pi
razne verzije, pak b i s obzirom na tendencioznu po­
litičku kam panju, koja se u vezi s vašom specijalnom
diplom atskom m isijom širi po jednom delu opozicione
prečanske, a naročito hrvatske štam pe, potp u n o neod­
govorno, m islim , i iz obzira spram tih glasina, bilo
m ožda oportuno da nam vi sam i kažete o tom e doga­
đaju nekoliko autentičnih reči?
— Bilo je, otprilike, doista tako, da je m asa tražila
da joj izdam jednog svog dečka, slugu, to jest kočijaša,
m om ka, koji se bio sklonio p od m oj krov na bekstvu,
jer je u tučnjavi, u krčm i, ranio nekoga nožem , u p ri­
pitom stanju, dakle, najobičniji individualni obračun u
alkoholu, kao što F rancuzi kažu règlem ent de com ptes,
u norm alnim prilikam a sasvim svakodnevna epizoda,
ali, dakako, u okolnostim a kakve su tad a vladale u
raspoloženjim a, takva sitnica m ogla je postati m otivom
fatalnih razm era,
— Znači, po vam a, gospodine m inistre, obično u b i-
stvo u krčm i, to je bilo ili moglo b iti neposrednim po­
vodom m asovnog prepada, kada su se strasti razbuktale
do požara, ali uzroci su bili ipak — isključivo političke
prirode?
— Pa kako se uzm e, dakako, naravno, parole o deobi
zemlje, dem agoške parole o osvajanju velikoga poseda
po seljacima, stvaranje m lade nacionalne države pod
naročitim okolnostim a, m ase raspirivane neodgovornim
ekstrem nim , separatističkim i republikanskim elem en­
tim a, sve je poprim ilo dimenzije lavine, a što su hteli da
dotuku m oga Janka, to je bilo samo tako, u sp ut, kao
tobože, jer nisam dao dečka da ga vešaju na šljivi i to
p red m ojim očima,
— P retili su vam oružjem , bilo ih je m nogo?
— N e b ih znao da kažem egzaktno koliko, imao sam
im presiju da ih je bilo zaista m nogo, dvesta-trista,
najm anje, naoružana seljačka banda, puške, vile, kose,
noževi, sekire, im ali su čak i jedan m itraljez, ali taj im
je, srećom , zatajio,
— Znači, m asa je bila otvorila vatru ?
— N e znam da vam kažem tačno, to bi doista bilo
teško u tv rd iti sa koje je strane pao prvi m etak, m i u
kući nism o im ali m nogo oružja, nešto lovačkih pušaka
i dva-tri vojnička karabina, to je bilo sve, ali, svakako,
vatra je planula, i ja sam sa petoricom svojih m om aka
branio ulaz u kuriju više od dva p una sata, m asa se u
jednom tren u tk u bila pokolebala, ali kako nam je n e­
stalo m unicije, došlo je do juriša, kad nas je iz potpuno
bezizlazne situacije, kada su već sekiram a bili razbijali
glavnu kapiju, a nekoliko se njih već bilo popelo na krov
da p ro d ru kroz tavan, spasila jedna srbijanska kavaleri-
ska eskadrona, pod kom andom sim patičnog m ladog rit-
m ajstora, i nikada, dok sam živ, neću zaboraviti kako
je trijum falno, da, upravo arkanđeoski trijum falno, od­
jeknula ona srebrna, Bog je blagoslovio, fanfara od
kavaleriske tru b e, usred kmetskog pijanog rusvaja, pa
kada je iza živice zagrm io galop čitave jedne eskadrone
sa zveketom svetlog oružja, kad su zablistale gole sablje
onih divnih srbijanskih konjanika, rasula se naša km etska
rulja kukavelja i prosjaka ispred glavnog ulaza na te­
rasi m oje kurije kao jato vrabaca, a, kao što je poznato,
posle toga događaja, neposredno, ja sam bio slobodan
da u p u tim N jegovom V isočanstvu R egentu, našem da­
našnjem K ralju, depešu, zahvalivši se lično N jegovom
V eličanstvu na spasu iz situacije, koja je po svem u bila
bezizgledna, jer da se nije pojavila ona srbijanska ka-
valeriska eskadrona, razularena rulja bila b i nas pobila
na m estu kao pse. K ao što sam već rekao: bili smo na
kraju s našom m unicijom , i tako je došlo do m oje prve
audijencije kod N jegovog Visočanstva R egenta,
— T o m prilikom vi ste prim ili sa stran e N jegovog
Veličanstva izraz najvišeg priznanja?
— Jeste, N jegovo V isočanstvo R egent bilo je toliko
ženerozno te m i je ukazalo tom prilikom svoju uzvišenu
kraljevsku sklonost, i ja sam ostao duboko im presioniran
širinom njegovih državničkih pogleda na našu političku
problem atiku, jer, v id ite, baš ova elastična širina po u ­
zdan je znak vladalačke m u d ro sti kod relativno tako
m ladoga V ladara kao što je N jegovo Veličanstvo naš
m ladi K ralj, koji je već n a početku svoje vladavine
pokazao toliko genijalne dalekovidnosti,
— H vala vam , gospodine m inistre, a sada, ako sm em ,
zamolio b ih vas, s obzirom na vaše pozitivno i negativno
iskustvo, što ste ga stekli još kao član P rivrem ene n a­
ro dne vlade, u prvoj fazi stvaranja naše narodnojedin-
stvene države, a naročito pak u vezi s vašom delikatnom
diplom atskom m isijom u B udim pešti, ne b iste li nam
mogli reći u nekoliko reči, to jest, sm em li vas zapitati,
šta m islite o p roblem u centralizm a i federacije, naim e
0 onim političkim snagam a, koje se danas još uvek, pa već
1 posle donošenja našeg U stava, javljaju kao osnovni
elem enti sm etnje oko organizovanja našeg novog d r­
žavnog uređenja?
 — K ao stari adm inistrativni ru tin er, uveren sam , da
pre svega tre b a prevladati centrifugalne tendencije po
svaku cenu. Dokazalo je istorisko iskustvo političke
istorije, da podvojenost jedne državne vlasti po pro­
vincijalnim ili, nazovim o ih tako, regionalnim auto­
nom ijam a bezuslovno slabi snagu centralnog adm ini­
strativnog i legislativnog aparata, a pogotovo danas, kod
nas, u našim prilikam a, kada treb a naročito naglasiti
kako su u politici oduvek najopasniji m u tn i, nedefinisani
pojm ovi, koji se pretvaraju u dem agošku retoriku, jer,
m olim vas, kada se danas grandelokventno govori ili
piše da je nešto »napredno« ili »reakcionarno«, da je nešto
»progresivno« ili »kontrarevolucionarno«, nije se tim e
politički odredilo stvarno baš ništa, jer se te reči, u
našem specifičnom srpskohrvatskom slučaju, ne p o d u ­
daraju sa pojm om centralizacije ili federalizm a,
— Vi, gospodine m inistre, m islite, dakle, da pitanje
razgraničenja političko-adm inistrativnih kom petencija,
kakvo se danas javlja kao osnovni kam en sm utnje po­
litičkog ujedinjenja, traži u našim nacionalnim odno­
sim a neku v rstu apolitičkih stručnjaka, da tako kažem,
adm inistrativnih ru tin era, m eđu kakve vi, gospodine
m inistre, po svojoj dugogodišnjoj praksi nesum njivo
spadate, i što bi, po vam a, jedno takvo telo i na koji
način im alo da p ristu p i rešavanju naše m om entane po­
litičke zavrzlam e i kako?
— A pstrahujući od bilo kakve nam ere da ističem
svoj subjekat, bez obzira na m oju m alenkost, hteo b ih
da kažem jednostavnim jezikom, kako nije toliko važno
da li je neko u našim današnjim prilikam a centralista
ili federalista, već da li je politički progresivan ili reak­
cionaran. Jer, vidite, m ože b iti neko i centralista, i kao
takav progresivan, i, obratn o , m ože neko b iti federa­
lista, a da predstavlja najcrnju reakciju, kao što u našim
stvarnim relacijam a, nažalost, to zaista tako i jeste.
Federalizam i autonom aštvo kao politički pojm ovi po­
dudaraju se danas kod nas, nažalost, s pojm om reakcije
i klerikalizm a, a centralizam s pojm om široke, p ro g re­
sivne nacionalne dem okratije. G ledajte, m ladi gospodine,
vi znate, bilo je takvih situacija u rim skim ratovim a, kada
su stari veterani, takozvani trijariji, m orali da u đ u u
borbu, pa se za takvu v rstu bitke govorilo: res ad triarios
v e n i t . . . A tako je i sa m nom i m ojom generacijom :
u norm alnim prilikam a m i bism o kao veterani, politički
trijariji, ostali izvan bitke, a danas, nažalost, potrebno
je da se računa i s našim snagam a. U politici im a
veom a često v ažn ih i m anje važnih pojava, tako
da se veom a često m anje važne pojave dem agoški
ističu u prvi p lan, do apsurda, a to se zbiva i s
našom politikom u H rvatskoj. U ovom istoriskom
m om entu U jedinjenja pitanje m odaliteta U jedinjenja
zaista nije važno, jer sam fait accom pli, istoriski
svršeni čin U jedinjenja, lišava nas svake sporedne i
suvišne političke kom binatorike. Postali bism o sm ešni,
a to i postajem o, kada — p o st hoc — nastojim o da vra­
tim o nešto, što je sam o po sebi progresivno i dem okrat­
sko, u reakcionarno i preživelo predstanje! T akav p ro ­
ces, pre svega, jeste iznad naše m oći, a pogotovo kada
to po svom d u bokom političkom , dem okratskom i n a­
prednom u verenju i nećem o, a sve kad bism o to i hteli,
jasno je i po svim istoriskim zakonim a snage i otpora
logično, da to u delo kao praktični političari pretvoriti
ne bism o ni m ogli, jer je stvar, hvala Bogu i našem
m u dro m V ladaru, odlučena oružjem . N ije reč, dakle,
0 nekim principim a nego o taktici, i to, naglašavam
naročito, ne sam o o taktici nego o poštivanju logičnih
zakona zdrave pam eti! N e treb a čovek da b u d e nadaren
nekim naročitim svojstvom , koje F ran cu zi zovu »sens
p o u r la réalité politique« — ili kao što Švabe kažu »po­
litischer W irklichkeitssinn«, pak da čovek pojm i kako u
istoriji naroda postoje im perativi kojim a se valja p o d ­
rediti. T akav jedan istoriski Im perativ jeste političko
1 državno U jedinjenje naših naroda, i taj Im perativ,
kao što je poznato, predstavlja ostvarenje vekovnih snova
naših hrvatskih rodova i pokolenja, od P etra Svačića
do Jelačića, od G aja do Štrosm ajera. Č injenice su
tvrdoglave, kao što n am to veom a lepo i uverljivo go­
vori engleska poslovica! T akav jedan istoriski gvozdeni
zakon jeste, ponavljam , svestan svojih reči, zakon U n i­
fikacije naših naroda i plem ena, a danas, proveden u
politički fait accom pli državnog unitarizm a, ovaj zakon
spada m eđu kategoričke Im perative naše narodne egzi­
stencije, koji su, takoreći, aprioristički, i o njim a, prem a
tom e, ne tre b a n i diskutovati,
— H vala vam , gospodine m inistre, na vašoj m udroj
i dalekovidnoj poruci, koja će, nadam o se, s onu stranu
Save naići na m oćan odjek — izm eđu naše dom aće
elite duha i društvenog ugleda, kakva se, recim o, sku­
pila oko jubilarnog jurjaveškog objeda, gdje nem a ni
jednog lica kom e jutros nije zapelo oko o kraljevski
U kaz novoim enovanog budim skog poslanika. N jegov
poziv na buđenje političke narodnojedinstvene svijesti
i savjesti uzbunio je sve ove jurjaveške rodoljubne d u ­
hove, te su se jutros još kod bijele kave predali jedno­
glasno perverznom užitku m oralnog zgražanja nad očito
prljavim prim jerom našeg političkog i m oralnog inkom -
patibiliteta.

O djekujući s onu stran u Save i D unava doista m oćno,

kao jeka bubnja, koji poziva — više na pogreb, nego na
uzb u n u , m u d ra politička poruka našega poslanika u
B udim pešti kruži još od jutros u svim latinskim srcim a
oko ovog ukletog stola kao glom azna, kobna ptičurina.
P risluškujući uspavljujućoj m onotoniji M onsignorove
prodike o anđelim a, kao da šapće litanije očevih viso-
kopatetičnih form ula o »gvozdenom zakonu Unifikacije
i U nitarizm a«, K am ilo se u m islim a izgubio u sred raz­
dora izm eđu oba ova hrvatska politička tab o ra: „N a
jednoj strani, p od kraljevskim barjakom , b rblja njegov
otac — kako je kod nas u H rvatskoj spala stvar N a ro d ­
nog Jedinstva na političke veterane i trijarije, i, eto,
stari se odlučio za ulogu rim skog trijarija, da m ačem i
ognjem , usred naše seljačke republikanske rulje, stvori
viši nacionalni i politički red, a na drugoj vodi svoju
politiku ovaj klerikalni kam eleon, ova m esnata m asa,
ovaj glavni in spirator nedostojne kam panje kojoj je
jedina svrha da politički torp ed ira karijeru novopečenog
budim skog poklisara, a njega, lično, da difam ira kao
austrijskog oficira, odlikovanog najvišim ratn im orde­
nim a.“
„ Iz slatkih anđeoskih propovijedi progovaraju korovi
m račnih krabulja, lažljivci u sutanam a i roketam a, p ro ­
povijedaju ovcama i telcim a anđeoske pričice, ovi ne-
to piri u talarim a, ove aveti od m inistara i adm irala i
kraljeva, sva ova povorka postaje svakoga dana sve
m anje naivna, a svi oni im aju svoje krvnike i svoje
apologete, svoje poslanike na strani, advokate, ideologe
i dem okratske političare, uvijek sprem ne da pod vje-
šalim a pjevaju h im n u tiraniji, to vrzino kolo varalica
i opsjenara, lopova, kradljivaca, krijum čara i krim ina­
laca, ra tn ih naboba, kao što je A m adeo, ili prevejanih
gušterica, kao njegov otac, ta karnevalska igra koju
T ru p a c zove m ajm unskim kavezom i m enažerijom , to
je zapravo životna stvarnost čovjeka kao takvog danas,
njega, K am ila Em eričkog, od kasarne Prijestolonasljed­
nika R udolfa do generala M arđnenghija, do Beča, do
Alise, do D agm ar, do ove jurjaveške jubilarne gozbe,
a M onsignor, o desnu jubilarca Jurjaveškoga, još uvijek
brblja svoju djetinjastu pričicu o A n đ e lim a ..
Baš je počeo da raspreda novu m isao o sudbonosnom
pitanju da li čovjek ima A nđela Č uvara odm ah od
rođenja ili još u m ajčinoj u tro b i, čiji je plod, kao što je
poznato, blagoslovljen?
— U tom pitanju m išljenja u crkvenoj nauci donekle
su podijeljena. Jer, dok se još u vrijem e svetoga Jero­
nim a vjerovalo da neki A nđeli upravljaju čak i gm a­
zovim a, zm ijam a i reptilim a uopće, pa čak ribam a i
drvećem , da čuvaju i nerazum na stvorenja, goveda i
zvjerove, pa čak i sunce i m jesečinu, oblake i kišu i
grom ove, što ne će b iti da je sigurno, ali je izvan svake
debate da je razum na duša ljudska već u majčinoj
u tro b i čuvana po A nđelim a, samo treb a da se razlikuje
dobro, da dijete, dok ga nosi m ajka, nem a još svog
individualnog A nđela Čuvara. A nđeo Č uvar preuzim a
nadzor nad djetetom tek u onom tre n u tk u kad se dijete
odvojilo pupkovinom od m atere, a dotle, dok se to nije
dogodilo, čuva ga u m aternici onaj A nđeo Č uvar koji
čuva i m ajku.
Am adeo T ru p a c s očitom nam jerom , koja se već prije
objavila nervoznim prebiranjem prstim a po stolu, da
prekine učenog angelologa, upao je usred M onsigno-
rovih riječi bez nekog naročitog uvoda kao kam en:
— P ar don, nem am nam jere da vas sm etam , ali, opro­
stite, pa ipak, dragi M odrušan, je 1’ istina, m oderni pan-
teisti, m asoni, spiritisti i liberali, i šta ja znam kako se
već sve ne zove čitava ova kom panija bella, oni svi, koliko
je b ar m eni poznato, jednoglasno poriču egzistenciju an­
đeoskih bića, je I* istina, i ja, zapravo, ne razum ijem , da li
su ova vaša angelistička stvorenjca herm afroditi, to jest
jesu li to škopci, pederasti ili aseksualci, to jest, m olim
vas da m i objasnite, da li su ovi vaši gospodičići anđeoski
fićfirići kastrirani ili spolno određeni, jer m eni se čini
da se njihova anđeoska funkcija uglavnom ne razli­
kuje m nogo od one koju vrši ćudoredna policija, a u
vezi s tim , pardon, M onsignore, ne znam da li ste već
čuli vic o onom Židovu U dovcu, koga je ćudoredna
policija uhapsila u šlafvagnu, kada je, p u tu ju ći sa dvije
svoje žene, na donjoj postelji kola za spavanje činio
ljubav s jednom , a druga je sim ulirala povrh ljubavnog
para na gornjoj klupi, kao da se ispod nje ne tjera
ćudoredna sablazan?
— N e, ne, gospodine doktore, ogradio se diskretno
M onsignor, predosjećajući da ovaj zveket liberalnog
oružja T ru pčevog signalizira po njegovo dostojanstvo
neku v rstu difam antnog antiklerikalnog poziva na dvoboj,
ne razum ijem u kakvoj bi to vezi bilo s m ojom podukom ?
— Pa jeste, dragi M odrušan, objasnite vi nam a šta
rade ovi vaši anđeli, pa ta gospoda i ne rade drugo nego

Kr l eža: Z a s t a v e HE
kao m oralistički policaji bdiju nad bračnom čistoćom
b račnih parova, a u tom e i jeste vic, kad su onog Zidova
U dovca uhapsili i predveli p red sud, jer je činio blud
na nedozvoljenom m jestu u p risu tn o sti trećega lica na
nem oralan način, u p u tio je čovjek slavnom su d u logično
pitanje, a šta će da radi kad se jednoga dana b u d e po­
javio p red božjim sudom , kao udovac nevin pred
G ospodinom , koji m u je kao udovcu dopustio da živi
u poligam iji i da griješi bludno sa dvije žene, a ćudo­
redna policija m u ne dozvoljava, eto, ono, što m u je
dozvolio sam G ospodin Bog,
»Kako nevin p red Gospodinom «, iznenadio se p re d ­
sjednik tribunala, visokoum ni predstavnik M orala, Istin e
i Pravde.
»H undertperzentig unschuldig, b itte schon, H e rr P re ­
sident, što izvolite provjeriti u m ojim generalijam a,
pa kad se sa svojom drugom legitim nom ženom po­
javim na onom e Svijetu, pitam Slavni S ud, gdje ćemo
spavati, u kakvom krevetu, pa u krevetu m oje prve
žene, razum ije se, jer se ona prva spustila u naš grob,
gdje ćemo spavati do Sudnjega dana u tro je, bogm e
ja sa svojom siroticom R ebekom i sa svojom drugom
suprugom M agdalenom , kann ich was dagegen, b itt’
schon, H e rr President, ich bin, nahm lich, b itte gehor-
sam st, H e rr P resident, Witwer«,
— Ovi tvoji vicevi nisu pretjerano duhoviti ni ukusni,
A m adeo, grubo ga je prekinula p atrona jurjaveškog
D om a, gospođa A dela G lavačka Jurjaveška, a po tonu
i po načinu i po tom e kako ju je oblila ru m en od bogatog
dekoltea pa preko vrata sve do p u n đ e od guste i
m asne kose na zatiljku, osjetilo se da je iz gospođe
Adele buknuo gnjev povrijeđene dam e, koju je A m adeova
aluzija izvrgla ru g lu što se tiče prekogrobne situacije
u zajedničkoj fam ilijarnoj grobnici Jurjaveških, kao
očita aluzija na prekogrobnu ulogu d ruge legitim ne
supruge. — T i b i ipak m orao voditi više računa o za­
konim a ukusa, von der K in d erstu b e bis zu den M illi­
onen ist ein langer W eg, m ein liebster, verstehst du?
— Ali, m am a, za boga m iloga, pa to je nevina aneg­
dota, pa ti znaš da spadam m eđu ljude koji su sprem ni
p rodati i Boga za dobar vic i, uza sav respekt i poštovanje
spram M onsignora, nisam im ao n i najnevinije zle na­
m jere, pardon, m olim oprostite, kavaljerski se svladao
T ru p ac , pristupivši do svoje m nogopoštovane i drage
gospođe punice da joj, m oleći je naglašenocerem onijalno
za oproštenje, izljubi obje ruke,
— Schon gut, ich k en n ’ ja m eine Pappenheim er,
skupo b i te platio tko te ne pozna, ogradila se od T ru p -
čevog pokajničkog cjelivanja gospođa A dela, uznem irena
zbog očitog pom anjkanja takta spram jedne dam e, s
jedne strane, a počašćena ipak tim viteškim gestom
svog nadasve uglednog gospodina zeta, koji se ponizio
da joj p ristu p i i da joj p red svim a takoreći poltronski
dade zadovoljštinu, svojim m oljakanjem m ilosti i pardona.
»A u Španiji tisuću i tri«, zazvonio je u K am ilovom
sluhu Leporellov donjuanski scherzo, „povalio je ovaj ne
jedam put svoju p u n icu kao b og“ , pom islio je K am ilo
vulgarno kočijaški, osm jehnuvši se glupoj sceni, kada
se javio glas jubilarca, Presvetlog Jurjaveškog, sa čela
sto la :
— Ajde, ajde, Adela, ne b u d i dijete, pa znaš A m adea
i njegove m asne šale, nego, A m adeo, m olim te kao
boga, za m oju ljubav, daj ispričaj gospodi kako je
to bilo kada si ti godine 1917 u Beču oborio m inistra
rata A ffenburga i m inistra pravde i čitavu Stiglitzovu
vladu, ako boga znaš, eto, m eni za ljubav i za ljubav
našega gosta, gospodina doktora K asijana koji je tada
bio u A m erici i o tom e po svoj prilici pojm a nem a,
— T a ispričao sam to već stotinu p u ta, a, osim toga,
to je gospodinu doktoru poznata stvar, kako da ne zna,
pa ta je stvar historijski p ublique, o tom e je Paulina
N čm cova objavila studiju, nem a tom e ni godinu dana,
kako je došlo do dru g e krize kabineta Stiglitz, 1917,
u vezi sa češkom i jugoslavenskom m afijom,
— Pa da, A m adeo, dobro, ali, eto, osim doktora K a­
sijana tu im a danas gospode za koju će to b iti prem ijera,
eto, fra doktor T o m ica, na prim jer, pa gospodin m ini­
star M arôthy, pa gospodin ordinarijus i gospodin docent,
m olim te, A m adeo, b u d i zlatan, za m oju ljubav, pa
to je tako dobra anegdota!
— P a dajte, doktore, in teresira m e doista, ja sam
onda doduše bio na propagandističkoj turneji od Bo­
stona do San Francisca, a i u našem b ilten u bilo je o
tom e riječi, no kad sam se vratio u Ženevu, u srbijan­
skim krugovim a o toj vašoj bečkoj akciji bila su m išlje­
nja podvojena, Srbijanci su, naim e, odlučno poricali
da je to bilo koordinirano s njim a, javio se doktor K a-
sijan, kao ekspert u ovim zakulisnim intrigam a oko
emigracije.
— T o je već davno oborena teza, doktore, vi naj­
bolje znate iz vlastitog iskustva kakve su sve snage
bile u igri oko ženevskog centra, je 1’ istina, danas,
službeno, na tem elju čeških dokum enata ne m ože se
poricati da to nije bilo svijesno saboterstvo, a to m i je
na kraju priznato, ne sam o u Pragu, nego i u Beogradu,
sa kom petentnog m jesta, a sve na tem elju čeških dokaza
Zw ierzine, za koga je p ublique, da je igrao važnu ulogu
u Benešovoj mafiji, to je jedno, a i ja sam , n e znam
da li znate, prim io s tim u vezi izraz češkog najvišeg
priznanja: orden Lava s m a č e v im a ...
Zam oljen od kom paktne dem okratske većine časnog,
a za historijske pikanterije uvijek zainteresiranog ju­
bilarnog kruga, pa čak i od M onsignora lično usrdno
potakn u t da priča kako je to bilo kad su njegovom ru ­
kom obarane austrijske vlade, T ru p a c , da se oslobodi
od svake eventualne napasti od M onsignorove političke
gnjavaže, počeo je da svira svoju pozn atu fanfaronatu,
kako se stavio u vezu sa češkim patriotom Zw ierzinom
(organiziranim m asarikovcem , danas m inistrom financija)
i kako su preko m adžarskog m inistra trgovine S tern-
berg-C sillagha lansirali poznatu ideju o liferaciji Piva
za M inistarstvo R ata, a onda je dvorski agent K oronai
paralelno sa poznatom akcijom Siksta B urbonskog oko
L axenburga došao na rafiniranu hiperideju, da se tim
pivom obori i A ffenburg kao M in istar R ata i čitava
vlada, i tako je, na kraju, b uknuo poznati skandal na
sam om procesu. D ošlo je, m eđutim , na drugom su­
đenju do dram atski opasne situacije, kada su gospoda
uznastojala da kom prom itiraju T ru p c a kao glavnog li­
feranta piva i inicijatora koji je M in istru R ata dao
sugestiju za to pivo, jer im je sinulo, kako te stvari iza
kulisa nisu baš sasvim sto posto košer. Onaj njihov
bezobrazni advokat H afn er prešao je u agresivnu pro-
tunavalu, tražeći od suda da T ru p a c kao pravozastupnik
m adžarskog M inistarstva T rgovine tre b a da su d u p re ­
dloži sve potreb n e inform acije, a naročito o liferacijam a
piva iz hrvatskih pivovara u Osijeku i V ukovaru, a
naročito što se tiče njegovih veza sa D onauland-B ankom
i tem eljito sum njivim licem Zw ierzinom , a T ru p a c je
onda p red sudom dao p atetičnu izjavu, kojom se ogra­
đuje od ovih insinuacija: »on nije sudjelovao ni u kakvoj
akciji n i vezi ni sa D onauland-B ankom ni sa Z w ier-
zinom . O n se pojavio kao pravni zastupnik m adžarskog
M inistarstva T rgovine na su d u , a u svojstvu člana
delegacije na zajedničkom U garsko-hrvatskom saboru,
istodobno kao delegat za kooperaciju m adžarskog m i­
nistarstva sa carskim i kraljevskim zajedničkim M ini­
starstvom R ata u Beču. O n nije bio i nije ni u kakvoj
vezi sa Zw ierzinom , on ne poznaje to lice, on ga je prvi
p u t ugledao ovdje u sudnici i zato ga čudi da gospoda
advokati o ptuženih, koji su se pojavili ovdje da sm anje
odgovornost tipičnih ra tn ih liferanata i m ilionera, do­
vode njegovu ličnost u bilo kakvu relaciju sa Zw ierzinom
ili sa optuženim L oew enhauptom . Svaka pom isao da
bi se on m ogao naći u bilo kakvoj relaciji s ovim gentle-
m anim a, koji se, kao tipične ratn e hijene, obrtim ice
bave prevaram a, iznenađuje ga u najm anju ruku. P o­
javio se na procesu kao p ravni delegat jednog m adžar­
skog m inistarstva, koje je u ovoj aferi zainteresirano
isključivo kao liferant inkrim inirane robe, to jest piva,
ali kako su se p red sudom pojavile insinuacije da su
protokolarno zavedeni zapisnici bili p odvrgnuti nekakvim
korekturam a i da se p red sudom nisu čitali originali
nego korigirane verzije, on kao pravozastupnik m adžar­
skog m inistarstva m isli da ulaženje u ovu delikatnu
m ateriju nije njegova stvar nego stvar suda, a verzije
obrane, da je on u pozadini kod tih m akinacija igrao
neku p roblem atičnu političku ulogu, p o tp u n o su li­
šene svake vjerodostojnosti. Ukoliko b i se moglo p re t­
postaviti da je kod suda protokolirani zapisnik za vri­
jem e istrage doista korigiran i izm ijenjen po nekim
stranim licim a, bio b i to slučaj vrijedan da ga ispita
sud, a tako dugo, dok stvar nije dokazana, dovođenje
bilo kakvim aluzijam a njegova im ena u vezu s tim poja­
vam a, u sudskoj praksi do danas neuobičajenim , p re d ­
stavlja klevetu, dakle, u sm islu paragrafa tih i tih K a ­
znenog Zakona, nesum njivo kažnjivo djelo.«
— T u je sada nastupio najdram atskiji i najdelikatniji
tren u tak kom edije. T reb alo je onoga glavnog m ahera
W urtziga nagovoriti u četiri oka, da nikako ne rezignira
što se tiče falsifikata dokum enata, jer da u to m slučaju,
i to isključivo sam o u to m slučaju, ne će b iti suđen,
a tu je intervenciju riskirao T ru p a c sam , lično, po
zakonu najvećeg rizika, udarivši po najneuralgičnijem
i najopasnijem m jestu, i tako je stvar uspjela. O ni
glupani osporili su falsifikat A ffenburgove punom oći,
korigiran po M in istru Pravde, doktor K anzler, p red ­
sjednik suda, s kojim je to bio dogovorio, pristao je da
usporedi oba dokum enta, M inistar P ravde je predao
dem isiju, M in istar R ata, stari A ffenburg, zbunio se
p red sudom i isto tako predao dem isiju, i tako je L oe-
w enhaupt lišen krivnje zbog pom anjkanja dokaza, a
ostali švindleri kažnjeni su sim bolično uslovnim za­
tvorom od m jesec dana sa sim boličnom globom od
dvadeset hiljada k runa,
— V rhunac burleske bio je, kada je T ru p a c na opro­
štajnom banketu, koji je M in istar R ata dao svojim
bivšim suradnicim a, održao G eneralu takvu zdravicu,
da je staroga b aru n a dirnula do suza, te je p red svima
briznu o u p otresan plač, u zb u đ en veličinom svog
vlastitog historijskog lika i pojave, kako ga je pred
austrijskom elitom d u h a i m ača ocrtao A m adeo T ru p a c
sa čašom šam panjca u ruci, uvjeren kako ovu svoju
zdravicu drži kao nadgrobno slovo M inistru, čitavom M i­
nistarstvu, A rm adi i njenom V rhovnom K om andantu.
K ao rođena glum čina, T ru p a c , u čiji su društveni
reperto ar spadale ovakve im provizacije, kojim a bi
osvajao filisteriju oko sebe ne samo govorničkom vješ­
tinom nego često zajedljivim aluzijam a ad hoc, ustao
je i, uzevši u ruke čašu burgunca, on je odglum io svoju
slavnu, danas već historijsku oproštajnu zdravicu
austrijskom m in istru rata, b aru n u A ffenburgu, sa svim
p otreb n im trikovim a nazdravičarske vještine. Počeo je
žovijalno, gotovo šarm antno, da b i prikazao uspon
jednog kavalerijskog oficira iz m alih provincijalnih
garnizona do m ilosti na N ajvišem M jestu, da b i zatim
gotovo kom poziciono razvio čitavu tem u , čas prije­
teći strogom a čas fino protkanom ironijom , koja se
izm eđu riječi gotovo p atetičnim gnjevom obara na
čitavu perfidiju bečkih belvederskih krugova, »kao
biva, je 1’ istina, čitava njegova apologija jednom de-
gradiranom austrijskom generalu i m in istru rata i
nije bila drugo nego sm iona filipika protiv crno-žute
dvorske m račne kamarile«. Ovaj provincijalni njegov
auditorij jurjaveški, zanesen očitim sarkazm om T ru p -
čevog m ajstorskog govorničkog svršetka, nije se m ogao
oteti da ne pozdravi čovjeka spontanim pljeskom u
znak punog govorničkog uspjeha i svi su poustajali
da b i glasnim odobravanjem zahvalili prevejanom p e­
livanu na zaista m ajstorskom užitku.
— G ospodin M inistar, G eneral artiljerije, p rom aknut
je u viši čin u znak priznanja i ovaj kavaljer staroga
kova, popularan u svim krugovim a M onarhije kao
šarm antan i duhovit prijatelj dam a, poznati p ro tek tor ple-
rnenitih viteških zabava, konjskih trka i balova, oficir koji
je svojim m uževnim stavom uvijek um io da b u d e uzorom
oficirskih pokoljenja, a kao m odel vojnika on će svojom
gvozdenom voljom prevladati i u ovom e m om entu sve
otpore i sve neprilike, kao što je pobjeđivao sve opas­
nosti i zapreke od prvoga dana. K ao M in istar Rata,
gospodin G eneral bio je i ostao poklonik prije svega
tehnike, u suvrem enom sm islu ove riječi. O n je m o­
dernizirao austrijsku A rm adu u suvrem enom teh n o ­
loškom sm islu, a da se naša vojska m ogla pojaviti kao
pobjedonosni faktor u ra tu sa ruskom num eričkom
prem oći, im a se zahvaliti sam o tehničkoj sprem i austrijske
brzom etne artiljerije. G lavna zasluga b aru n a G enerala
M inistra leži u reorganizaciji austrijske m irnodopske
industrije u ra tn u , a upravo ova reorganizacija, uz fa­
talno pom anjkanje sirovina i kvalificirane rad n e snage,
spada m eđ u njegova m ajstorska, historijska rem ek-
djela, tako da će njegova lična zasluga, kao organi­
zatora ratnog industrijaliziranog pogona, ostati traj­
nim svjedočanstvom dalekovidnog političara i držav­
nika, koji nije vodio računa sam o o ždrijelim a topovskim
nego prvenstveno i uvijek o čovjeku koji gine i stra­
dava u prv im linijam a. D a ovi naši građani vojnici
u rovovim a nisu pom rli od gladi, da su uzm ogli da na
svojim vlastitim nogam a prepate tri ratn e zim e, da za
pakleno vrelih kanikula rashlade svoja usijana grla
čašom ledenog piva, da i danas odolijevaju svim a isku­
šenjim a pobjedonosno, spada m eđu lične neprolazne
zasluge ovoga G enerala. I baš zato, jer je prvenstveno
vodio računa o sitnim p otrebam a m aloga čovjeka,
ratnika, njegovih gladujućih obitelji, jer su m u upravo
ova bezim ena stradanja bila uvijek na u m u i na srcu,
on je organizirao svoje pom oćne fondove za potporu
porodica m obiliziranih i u ra tu poginulih junaka, a
upravo ova čovjekoljubiva, nadasve uzvišena, m oglo bi
se reći, kršćanska h u m an a crta dovela ga je u prividno
nezavidnu situaciju, da se u njegovoj okolini našlo n e­
koliko besavjesnih cinika, koji su svojim m akinaci­
jam a uznastojali da bace sjenku na plem enite intencije
M inistra i G enerala. I danas, kada se i u štam pi i u
političkoj javnosti javljaju glasine, s jedne strane ano­
nim ne, a s druge strane im posture nažalost i suviše
glasnih političkih kom binatora, koji svojom dvosm i­
slenom državnopravnom kazuistikom nastoje kako bi
ekvivoknošću nekih svojih hipoteza sm anjili baš ove
karitativne, lično p o tp u n o nezainteresirane idealne na­
m jere otm jenog i iznad svake vulgarnosti uzvišenog
aristokrata i generala, treb a ove dem agoške i banalne
pokušaje su zbiti energično, s uzvišenim prezirom !
Svi oficiri, njegovi drugovi, svi njegovi bliži i dalji
suradnici na teškom poslu što ga je vršio dvije i po
godine svijesni su toga, da im je ovaj član aristokrat­
skog pokoljenja, čiji su p ređ i stajali pod stijegom M o ­
n arh a već prije nekoliko vjekova, bio i prednjačio odu­
vijek kao visoki i nedostiživi uzo r, a ovaj stav čitavog
oficirskog kora došao je do p u n o g izražaja u to n u i u
načinu Previšnjeg V lastoručnog Pism a, kojim m u
V ladar izražava Svoju O sobnu zahvalnost ne samo
toplim riječim a nego i visokim avansm anom .

Sluša K am ilo T ru p c a kako se prenem aže, kako

glum i, kako laže, kako čitavu K oronaievu akciju za
raču n dvorskih faktora (u kojoj je sudjelovao kao agenat
više-m anje pasivno) prikazuje danas kao svoju sabo­
tersku intrigu, i nije m u jasno zašto taj čovjek laže,
i to još ovim mizerijama, koje bi sve zajedno s njihovim
oporukama, karijerama, suprugama, političkim i mo­
ralnim uvjerenjima i nekretninama mogao kupiti za
bagatelu, i strpati ih u svoj džep ili ih baciti u smeće
kao ispušene cigarete.
„T ko je taj čovjek i koji ga đavo goni, te od onoga
dana, kada se kandidirao kao narodni zastupnik u H rvat­
skom Saboru, tjera šegu sa svim boljim principima, a
ne bi se moglo reći da je neinteligentan ili moralno
nagrizen do tog stupnja, da bi m u trebalo odreći sva
pozitivna ljudska svojstva? Tko je taj čovjek, koji ga
prati već dva puna decenija sa simpatijom i koji je
doista, bez pretjerivanja, u Kamilovom životu odigrao
u nekoliko sudbonosnih momenata ulogu anđela ču­
vara? Još u vrijeme Hungaricum a T rupac mu je bio
pouzdana asistencija, a i na početku puta taj m u je
čovjek bio mjerilom i putokazom u mnogim pitanjima.
Spasio ga je austrijske vojske, kada se 1917 našao u
opasnosti da ga ponovo bace u prve linije, a godinu
dana kasnije, kada je Joj a organizirao u Puli konspira­
tivnu akciju sa planom, da čitava austrijska flota isplovi
pod hrvatskim barjacima u talijanske luke, on je Joju
sa rizikom da i sam padne u zatvor, može se bez pre­
tjerivanja reći, oteo krvnicima. To je ponovio godinu
dana kasnije, kada je Joja oružjem htio da zauzme
Zagreb iz solidarnosti sa Belom Kunom , odgovara­
jući pred sudom zbog notorno veleizdajničkog djela,
a, eto, i danas, kao eksponirani beogradski državo­
tvorne (koga i sada prije svega interesiraju isključivo
samo bankirski poslovi, izvoznice i parcelacije), on je
sklon argumentima zdrave pameti i onda kada se ne
podudaraju s njegovim ličnim interesima.“
„Teško bi bilo dati o tome čovjeku neku egzaktnu
formulu da li je po naravi zao ili dobar, ravnodušan
ili cinik, jer se, eto, ne bi moglo reći da je po svaku
cijenu istinoljubiv; laže kao iz rukava, i to s najboljim
apetitom i m irnom savješću, a opet reagira često sitni­
čavo zajedljivo, a često grubo nervozno kad se oko njega
laže bilo kako, iz zabave ili moralistički, ili kad u svojoj
ženeroznosti nailazi na škrticu koja ne će da se liši ni
mrvice iz slijepe sebeljubivosti, a, na kraju, đavo bi ga
znao, i njega i ovu vrstu čovječanstva koja se pomirila
s tim e da je život komedija, ništa više nego baš samo to,
a tko se na ovoj pozornici ne vlada harlekinski da ima
da izgubi glavu i da je to jedino pravilo glume. . . Eto,
čovjek priča anegdotsku priču o svojoj ulozi u okviru
onoga skandala s bečkom liferacijom piva, i sve to,
kako prikazuje lakrdiju s tim pivom, sve to se uopće
nije odigralo tako kako on glumi svoju ulogu pred
ovim idiotima, samo da bi ih obmanuo, a baš m u je —
»svekoješta, istomštogođ« — stalo do ovih mizerija i
baš m u puca prsluk za ove glupane, jer on je u okviru
generalske liferacije piva bio na najboljem putu da
bubne o ledinu i da se ne pridigne, tako je bio ugruvan
i sam kao »ratna hijena«, pa ipak, izvukao se, eto, ela­
stično, a da je doista u vezi s onim pivom oborena
vlada i pao kabinet Seidlitza ili Stiglitza, da su pali i
M inistar R ata i Pravde, to je istina, a T rupac je nepo­
sredno poslije toga prvi put, a iste jeseni po drugi
put, otputovao u Bazel i u Ženevu, i, vrativši se iz Švi­
carske, već se znalo da igra ulogu mešetara između
nekih krugova oko Koronaia i Ženeve, da obaraju
Vlade, uživajući ugled diplomatskih pourparleura s
jedne strane, a s druge opet šaputalo se da je preko
Čeha uspostavio veze sa Saveznicima, što se kasnije
potvrdilo kao istina. Već proljeća 1918, kada je Joja,
kao organizator pobune u Puli, pao prvi put u garni­
zonski zatvor, već tada je bio riskirao da se u obrani
pulskih m ornara kom prom itira u Pešti, da izazove
svoje hapšenje, koje je u jednom trenutku forsirao,
ali se stvar retuširala, tako da je na kraju ispao kao
jedan od zavjerenika za račun političke karmanjole
onih dana kada se »jugoslavskoj materi« pjevalo: Zovi,
samo zovi, svi će Sokolovi za te život dati . .

Vratio se T rupac iz Beča prije nekoliko dana i neko

veče javio se Kamilu telefonom, »ako je slobodan ve­
čeras da se nađu, da njihove gospođe supruge idu
večeras, koliko je njemu poznato, u operu, pjeva Skarpiju
nekakav Švaba, a on bi skočio do svog mnogopošto-
vanog pašanca na večeru, nosi m u prijateljske pozdrave,
no ne samo to, je 1’ istina, moglo bi se reći da stiže kao
postillon d ’ amour, i da se klade na jedan prema tisuću,
Kamilo ne bi pogodio do Sudnjega dana čiju m u poštu
donosi, a osim toga misli, kako bi bilo dobro da se
stari prijatelji i drugovi porazgovore o raznim stvarima
uzduž i poprijeko, takoreći konačno, jednoga dana
poslije duge pauze, i tako dalje, dakako, zar ne, a K a­
milo da dreči, je 1’ istina, kao jarac, ne će pogoditi čije
m u pozdrave nosi iz Beča! Doktora Hafnera, sveko-
ješta, ne, ne, ma kakvog božjeg Hafnera, ni H artnera
ni Bognera (sve samih advokata i burzovnih agenata
T rupčevih iz onih divnih dana kad se točilo pivo M i­
nistra Rata), ne, ne, ni Raoula, ni Renea iz Burgtheatra,
koji su deklamirajući Holderlina i Grillparzera šampa-
njizirali u Trupčevim apartmanima u ,Im perialu‘, nego
baš, neka se Kamilo onesvijesti, profesora Erdelyi-
Erdm anna i njegove drage i poštovane supruge gospođe
Ane Borongay«.
— Istomštogođ i svekoješta, kako, zar je Kamilu
memorija tako popustila, pa nije se T rupac upoznao
sa starim Erdm annom sada, u Beču, pa šta se to s
Kamilom zaboga zbiva, njegova se pamet, čini se,
rasula kao Alajbegova slama, lakat brade i pedalj pa-
meti, brada raste, dakako, a pameti ne nosi, je 1’ istina,
Kamilo, sto m u gromova, čovječe, pa zar je zaboravio
da je on lično uveo T rupca u Erdmannovu kuću i
da su kod gospođe Ane bili na večeri još u vrijeme
njene Medeje, bio je tamo prisutan i Anin favorit i
trabant, onaj arhitekt Baranyai, o, bože, bože, kako
Kamilo sve zaboravlja, doista, tako je bilo, doveo je
on gospođi Ani svoga prijatelja Amadea, da joj prikaže
čovjeka koji je kao svoj uzeo životni moto Shakespea-
reovog Richarda, da m u savjest nije čista, ali je mirna,
i pričat će m u kako su Erdmannovi prokuburili madžar­
sku Kom unu, kako su komunci zaklali staroga Kamratha,
poznati su m u svi detalji, kako je gospođa Ana uspjela
da izvuče živu glavu pod dramatskim okolnostima u
posljednjem momentu, pred izvršenjem sm rtne osude,
kako su se našli u Beču, kako je stari Erdm ann postao
amerikanski građanin (to su m u izradili masoni), kako
je na putu da u Bostonu organizira Balkanski Institut
sa zadatkom da se bavi historijom, to jest užom i širom
problematikom svih balkanskih naroda, dobio je stari
Erdm ann na raspoloženje pristojne fondove, a i lektorat
na jednom univerzitetu u M assachusettsu, za madžarske
stvari, dakako, razumije se, a zato m u se i javio, jer je
detaljno upućen u to kako T rupac može u Beogradu
kod Vlade Mnogo, upravo telefonski da može Sve, a
trebalo bi ovaj posao oko organizacije Balkanskog
Instituta u Bostonu koordinirati ipak više-manje sa
beogradskim interesima (ne samo materijalno nego i
politički, razumije se, ali i materijalno, dakako), to je
organizacionotehničko pitanje, a nije, uzme li se pravo,
ni sporedno, je 1’ istina, i zato se stari profesor javio
T rupcu s molbom da bi T rupac dao kabinetu u Beogradu,
a naročito kod gospodina M inistra Predsjednika, neki
mali ballon d ’ essai, upravo promemorijicu s pozitivnim
sugestijicama, što je T rupac već i poduzeo, pa kad
stari Erdm ann stigne do Beograda da svrši tamo svoj
posao, oni bi se na putu u Pariz za New York zaustavili
u Zagrebu na prolazu, po izričitoj želji gospođe Ane,
da se oproste od Kamila na putu u Novi Svijet, odakle
se ne misle više vratiti, i tako, eto, on donosi Kamilu
Anine pozdrave i radosnu vijest kako se gospođa Ana
veseli da će poslije toliko godina stisnuti ruku jednom
svom dragom prijatelju, čovjeku koga nije zaboravila
i na koga sa svojim suprugom misli još uvijek s toplom
i nepomućenom simpatijom, a koliko je bilo dogo­
voreno, Erdmannovi bi trebali da krenu u Beograd
ovih dana, ako već nisu i stigli. . . Planirali su da se
zaustave u Zagrebu na putu dolje, m eđutim to je otpalo
iz tehničkih razloga, ne mogu preko Madžarske, stari
profesor je tamo i kompromitiran, a pomalo i embrouillé,
mogao bi doduše da se vrati, ali ne će, a gospođa Ana
pati od nostalgije; ona bi se vratila u Peštu, i to smjesta,
njoj je politika bila i ostala odiozna, ali, eto, žena
prati svoga muža kao »vjerna žena«, dakle, tako, je 1’
istina, donosi pun koš novosti i raduje se da vidi Kamila
i da po večera s njim jednu malu, u svome stilu skromnu
večericu . . .

N a skromnoj večerici, potamanivši pozamašnu

oradu od repa do glave, a naročito oko glave i laloka i
hrskavica, zaista virtuozno, oljuštivši svaku i najsitniju
kosku, pa zatim smazavši pola prasenceta s glavom i
s mozgom do posljednjeg rebarca, ova divlja, razba­
rušena ličnost raspričala se, »je 1’ istina«, o čitavoj galeriji
peštanskih znanaca, a čitavu je historiju počeo zapravo
sa pričom o gospođi Ani, o šarmantnoj još uvijek i
nadasve privlačnoj poetesi i njenom gospodinu su­
prugu, starom profesoru, koji pokazuje, uz parezu
facijalisa, već dobrano nesumnjive znakove senilije,
kako su ga potražili, sua sponte, »je 1’ istina«, a pomalo
i zainteresirani beogradskim poslovima, kako su bili
simpatični i dragi, kako Kamila nisu zaista zaboravili
i kako ga pozdravljaju srdačno, radujući se skorom
sastanku, »a prošli su kroz onaj peštanski pakao i do­
živjeli vraga i sotonu, ali su, eto, hvala bogu, izvukli
živu glavu. One lude peštanske, oni perverzni komunci,
pobile su masu svijeta, te se čovjek pita da li je uopće
netko i mogao ostati živ?«
— Od T rupčevih poslovno zainteresiranih liferanata
piva, masti i municije, je 1’ istina, na primjer, do onog
ispovjednika Grofa Premijera, isusovca, koji je bio zainte­
resiran kod kartašnice na Margitszigetu, Balassa-Mlillera,
pa od Koronaia do staroga Kamratha i prijatelja illustris-
simusa Emeričkoga, Gyule Reviczkoga, i od velikog
župana Knobela do Jolandinih tetaka, do onog Jo-
landinog kuzena oberlajtnanta generalšteblera, svi su
odreda pali kao žrtve crvenog ludila, a gospođa Ana,
koja zna masu sadističkih detalja oko tih umorstava,
poručuje Kamilu da m u se čudi, jer, kako je čula, K a­
milo se još uvijek nije oslobodio svojih politikantskih
fiksnih ideja, pa kad im je T rupac pričao da se Kamilo
razvio sasvim ekstremno lijevo, Erdmannovi se nisu
prosto mogli snaći ni sabrati od čuđenja. Svu tu masu
krvavih anegdota ispričao je T rupac u jednom dahu,
da bi opisujući svu onu grozotu i krv paralelno s time
iskapio gotovo čitav jedan trolitreni stakleni lagvić
originalnog kranjskog cvičeka i litru maline (a oradu i
pola kile kamambera i rokfora i cviček u staklenom
lagviću i tri flaše slavonske maline poslao je Kamilo-
voj kuharici već poslijepodne po šoferu, jer on pije
samo cviček za jela, a malinu poslije obroka, a sirove
kupuje isključivo u T rstu), da bi se na kraju, usred
uskiptjele bujice riječi, konačno, kao prava poplava,
koja valja revolucije i sm rtne osude, ljubavne romane
i ljudska trupla, razorene krovove, strvine svinja i
goveda, drvlje i kamenje, »je 1’ istina«, zaustavio oko tihe,
gotovo lirski sordinantne stanke, intim no, kako misli
da bi bilo potrebno da se stari drugovi, koji prijate­
ljuju takoreći već čitav jedan život, porazgovore i o
nekim obiteljskim pitanjima, kada je sudbina već tako
htjela da su se kao pašanci našli pod istim krovom, a
radi se naime o Alisi.
— Neka m u Kamilo oprosti, ali on po svome običaju
misli kako je najinteligentnije da se bobu kaže bob, je 1’
istina, jer sve je ono drugo svekoještarenje i mlaćenje

K rleža: Zastave HI
prazne slame, i tako, eto, ima već nekoliko nedjelja
što se on sprema da Kamilu uputi direktno jedno ra­
zumno i logično pitanje, a to je, kako Kamilo zapravo
zamišlja svoje relacije s Alisom, koja m u je prije svega
suprugom, a zatim, kako ni njegova Dagmar nije ne­
zainteresirana kod te gluposti, ta je stvar indirektno
i njegova, to jest njihova, zajednička, obiteljska, da se
tako izrazi, briga. . .
„A na pati od nostalgije za Peštom, dakako, čitava
Anina karijera vezana je za peštansku literaturu, to je
milieu bez koga Ana ne može disati, i to je sasvim nor­
malno, Ana bi se vratila, »njoj je politika bila i ostala
odiozna«, i dok je zbog politike zapravo raskinula s
Kamilom, zbog te iste politike, koliko god joj je odiozna,
Ana prati Erdelyija preko oceana, jer m u je vjerna i
lojalna žena, a s njime nije htjela u Beograd, i to se
onda tako formuliralo da je to u interesu samoga K a­
mila, a odonda je minulo devet godina, i sad će se Ana
pojaviti, na proputovanju, a putuje u Boston, gdje su
Anini balatonski dani, trepere topole na jutarnjem
vjetru, talasa se tamnozelena pšenica sve do blijedo-
zelenkastog, zlatnim amalgamom prelivenog vodenog
ogledala, a u jutarnjoj magli girlande vulkanskih obrisa
od tihanjskih obronaka ocrtavaju se tako dekorativno
na jutarnjem rosnatom azuru čistoga neba kao modre
zavjese. Oko tihanjske crkve romone talasi jutarnje
zvonjave iznad jablanova i mračnih vlažnih drvoreda
uz jezero, a T rupčev glas kruži iznad čaša i tanjira u
dim u cigare advokatski suhoparno, kao što već grebu
ljudsko uho prašnjavi indiskretni advokatski glasovi u
brakorazvodnim parnicama, kao da se po ovratniku
krivca penje neki kukac, što ga brakorazvodni klijenat
osjeća kao razdražljivo draškanje, a vezan pozitivnim
zakonima nije u prilici da tog paragrafskog insekta
skine prstom, nego tako, prisluškujući oštrom Ama-
deovom glasu što sve dublje svrdla u intimno meso,
čovjek prosto ne umije kako da se obrani od ove napasti.“
„Š ta da odgovori T rupcu kad ga ovaj ispituje o Alisi,
a ta je tem a takoreći na dnevnome redu već od Silve-
strova, kada se pojavila prvi put solucija »divorçons«,
kao jedina inteligentna formula da se svi ovi suvišni
razgovori privedu normalnom kraju, Kamilo sa svojom
ženom nije tako vezan te ne bi imao volje ili snage da
prekine tu glupu situaciju, to jest, kad je tako ravno­
dušan da m u je zaista svejedno hoće li Alisa izvršiti
svoju prijetnju o lomu i hoće li do prekida toga braka
doći u otvorenoj skandaloznoj krizi ili konvencionalno,
jer stvar je, što se njega subjektivno tiče, pri kraju,
ali ta stvar ni na početku nije bila od prvoga dana
takva te bi joj Kamilo bio pripisivao bilo kakvo sudbo­
nosno značenje, a to je obostrano, i baš zato, jer sve to
traljavo traje već eto treću godinu po zakonu tromosti,
moglo bi da traje i dalje bez nekih naročitih promjena,
i zašto se zapravo u ovome m om entu pojavio kao brako­
razvodni mešetar, da u ime Alise pokrene stvar sa »mrtve
tačke«? Kamilu nije uopće stalo do toga hoće li se
stvar »pokrenuti sa m rtve tačke« ili ne, jer njemu je
pitanje Alisinih grožnji, kako želi da se rastane, uglavnom
dosadno, ali kako se Amadeo latio tog traljavog posla,
čini se s jasnom i određenom namjerom da se odnos
razbistri, čini se da je familijarno vijeće ipak nešto
zaključilo i sad bi preliminarno valjalo utvrditi zašto m u
je T rupac uopće uputio ovo pitanje, i šta m u to znači
da »popu treba reći pop«, u ovom konkretnom slučaju?“
 — Oprosti, Amadeo, postavljaš li ti ovo pitanje
individualno, to jest kao privatno lice, ili tvoja interpe­
lacija treba da poprimi neki familijarni karakter, to
jest da li si šaržiran po sestrama Jurjaveškim da bi se
unijela svjetlost u razbistrivanje ove zbrke, do koje
nije došlo, molim te, principijelno da se ogradim, odmah
na početku, mojom ličnom krivnjom?
— Čemu ovako kruto ustezanje, dragi, mislim da
nije uputno da nas dvojica zaobilazimo stvar, je 1’
istina, jer smatram, oprosti, da je sasvim normalno
da te to pitam , bez obzira na to da li sam šaržiran ili
ne, jer, najposlije, ti znaš, mi živimo ili, da tako kažem,
vegetiramo jedan uz drugog već godinama, eto, već
treći decenij, moglo bi se reći, ali da sam ikada u bilo
kome tvom slučaju bio indiskretan, mislim, to mi ne
bi mogao spočitnuti, nego tako, prom atram stvari
sada već punu godinu i mislim, stvar nije zdrava, stvar
nije dobra, a potraje li tako dalje, svakoga dana bit
će sve manje zdrava, a nema smisla zbog sitnica drama­
tizirati odnose koji se mogu riješiti ljudski, zato te
pitam prosto prijateljski, molim, naglašavam, iz vlastite
inicijative, dakle nipošto po nečijoj određenoj sugestiji,
nego tako — sua sponte, jer me ta stvar interesira, a
interesira isto tako i Dagmar, pitam te dakle bez ikakve
skrivene misli, što ti zapravo namjeravaš poduzeti
u ovoj stvari?
— Ova stvar, kao što si i sam primijetio s pravom, od
prvoga dana nije dobra, i sve ovo što se sada zbiva,
mislim, mislim između mene i Alise, posljedice su
nekih nesporazuma koji traju već godinama, zapravo
od prvoga dana kad smo se Alisa i ja sreli pod tvojim
protektoratom u bečkom »Imperialu«. D a me razu­
miješ! N e znam da li mi vjeruješ, ali kad si me već
zapitao, potrebno je da se izgovori: moje relacije spram
Alise nisu se izmijenile, a smijem li biti iskren, a kad
se o tome već govori, ne uviđam da to ne bi bilo po­
trebno, mislim da ne bi bilo dobro da se svijesno za­
obilazi istina: moje relacije, ponavljam, ostale su spram
Alise neizmijenjene, to jest one su baš takve kakve su
bile od prvoga dana,
— Od prvoga dana, a molim te u kom pogledu?
— U pogledu bračne veze,
— N e razumijem,
— E, pa sad bih ja zaista imao potrebu da upotri­
jebim tvoju frazu: svekoješta! »Ne razumiješ«, a kako
to da ne razumiješ?
— Pa ne razumijem te, čovječe, je 1’ istina, ima, eto,
ravno već peti mjesec što si s Alisom prekinuo svaki
dodir kao sa svojom ženom,
— Interesantno, to su tajne takozvanog bračnog
alkovena, a odakle ti je to poznato?
— Pa rekla mi je Dagmar,
— A odakle zna to Dagmar?
— Pa od Alise, to je barem normalno, a tko bi joj
drugi bio rekao, pa sestre su,
— Od Alise, to je zanimljivo, Alisa, koja ostenta-
tivno ne će od Silvestrova da se rukuje sa mnom, ni
da se rukuje, razumiješ li, a da o nekim intimnostima
uopće i ne govorim, ona se tuži svojoj sestri da sam
prekinuo svaki dodir s njom? Uostalom, Alisa, što se
bračnih dužnosti tiče, koliko god je to banalno, Alisa
se osjeća potpuno slobodnom već možda više od go-
dinu-dvije dana, i ponavljam, koliko god je-to banalno,
ako već želiš znati, ne sjećam se kad smo nas dvoje
posljednji put bili u intimnijem kontaktu, da budem
frivolan, i, prem a tome, Alisine lamentacije — via
Dagmar — lišene su, što se mene tiče, svakog m ate­
rijalnog supstrata, da, tako je, ako je već riječ o tome
da se utvrdi ono što se po advokatskim kancelarijama
zove »puna istina«,
— Onda, znači, Alisa ipak nema krivo?
— M a kakvo božje »nema krivo«, čovječe, što sad
opet ima to da znači? Alisu trajno boli glava, Alisa
ima svoje migrene, svoje indigestije, svoje sezonsko i
atmosferično osjećanje tjeskobe, strah pred djetetom,
ona je uveče pospana, a ujutro da čini ljubav, to bi joj
pokvarilo čitav dan, ona ima svoje društvene programe,
ona je neraspoložena, ona čita romane, ona se ne da
smetati u lektiri, ona putuje ili putujem ja, ili kad p u ­
tujem o zajedno, to je po hotelima nehigijenski, ona se
boji karcinoma, njoj su ginekolozi savjetovah ovo ih
ono, i to, ako baš želiš znati, traje još od Beča, to jest,
kao što sam ti već bio rekao, od prvih dana u »Imperialu«,
a zapravo ne razumijem čemu je potrebno da ti dajem o
svemu tom e raport, kad ti je to sve isto tako dobro
poznato kao i meni?
— Istomštogođ, pa u Beču, čovječe, Alisa je bila
zaljubljena u tebe kao mačka, šta pričaš gluposti?
— I to su prividnosti! Jeste, u Beču, poslije sveg
onog mog pakla na frontam a i po bolnicama, Alisa se
pojavila kao šarmantna djevojka, nasmijana, vedra,
bezazlena, da, na prvi pogled, ako hoćeš, i upadljivo
lijepa, svakako sugestivna, živa, fantastična, i bilo je u
Beču, u »Imperialu« kod vas, kod tebe i kod Dagmar,
takvih trenutaka kad sam povjerovao da je Alisa poetska
pojava, kada je svirala Debussyja pa i Schumanna,
da, ali iza njene prividne koketerije (bože moj, Alisa se
tako rado sviđa, Alisa i danas tako uživa kad joj se okolina
divi), nije bilo ničeg, dakle, bez obzira na sve pozitivne
strane njene pojave, Alisa je danas spram mene ista kao
što je bila u Beču, iza kulisa potpuno ravnodušna! Nisam
ja, brate, Alisin tip, to je jasno, nisam ja njen tip, i
ja sam još u Beču došao do uvjerenja, kad ste nas ženili,
Dagmar i ti, da je to bila samo jedna vaša familijarna
kombinacija, a nikakav brak u onom primitivnom ili
naravnom smislu kako se to već ljudi žene kada se žene,
— N e razumijem od svega toga ni riječi, a ako je
tako, a šta si je onda, do vraga, uzeo, pa jesam li se ja
oženio njome ili ti, čovječe?
— Zašto sam se oženio, i to mi je m udro pitanje!
Poslije one Aranke u Grodeku Jagiellonskom, koja mi
je u onoj mojoj bijedi kad sam ostao da ležim gotovo
punu godinu kao hrpa slomljenih kostiju, povrh svega
poklonila još i gonoreju, Alisa je nakon dvije godine
bila prvo žensko biće koje sam sreo, i sada me još pitaš
zašto sam je uzeo? Uzeo sam je, ali od prvoga dana
nisam imao impresiju da bi ona bila naročito uzbuđena
mojom pojavom. Bože moj, mlada djevojka, imala je
i ona svojih briga, a najposlije, svaka hoće da se uda,
nisam ni ja bio najgora partija, a tu su igrale ulogu i
vaše sugestije, tvoje, mislim, i Dagmar, no što se tiče
njenih osjećajnih, da se tako izrazim, kompleksa,
mislim danas, a mislio sam tako i onda, Alisa je bila
jako, jako udaljena od svega, moglo bi se reći, na dru­
goj obali, tu neke prave veze nije bilo i, prema tome,
naše tjelesne relacije nisu se ni poremetile ni izmi­
jenile od početka, jer toj mladoj ženi, mislim danas,
iz retrospektive, nikada ništa nisam značio u onom
smislu u kome se rađaju neki zanosi, ne ću da kažem
strasti, ali barem neka vrsta nemira ili narkoze, i, sada,
Alisina manifestna opstrukcija ne predstavlja za nju
nikakvo odricanje, ni bolno ni nebolno, te ne razumijem
zašto se tužaka svojoj sestri kao da je svojom namjernom
apstinencijom lišavam nekih bračnih prava. A kad već
govorim o stanju iza kulisa, Alisu sam sreo u Beču
kao neku vrstu tugujuće udovice, udovice u koroti,
koja se nikako nije mogla utješiti za svojim Alfonsom,
dvije godine poslije sm rti onog ulanskog lajtnanta,
njenoga zaručnika, ona je još uvijek bila s njime vezana. ..
— A što ti je, čovječe, bila je virgo intacta,
— Odakle to ti znaš?
— Po jednom liječničkom nalazu, kada se vratila
iz Davosa sa svojim apicitisom,
— N e znam, koliko je meni poznato, onaj liječnički
nalaz bio je fiktivan, ali to nije važno, znam pouzdano
da sam s Alisom tugovao za njenim dragim Alfonsom
punu godinu. I danas, u njenoj sobi, na njenom stolu,
stoji slika tog m rtvog oficira u srebrnom okviru sa
crnim florom i natpisom na mjedenoj pločici: Pao kod
Rawa-ruske 16. X 1914. Moje slike u njenoj sobi,
dakako, nema, tamo si ti, tamo je Dagmar, njena mama
i Alfons, naš Alfons, u jednu riječ, čitava familija,
a ja sam odsutno strano lice. I, pardon, čovječe, budimo
egzaktni, ova gospođa, koja je spram mene pasivna
kao voštana lutka u frizerskom izlogu, voli šampanjac,
i jedino što može da je uznemiri, da ustreperi njeno
nervozno pamćenje, to su dvije-tri čaše šampanjca, a
kad je u šampanjcu ženerozna, onda počinje njena
gramofonska ploča kako su 14. jula 1914 u Romerbadu
pili šampanjac, one divne lohengrinske noći, kad se
ona predala svom ulanerskom labudu kao Elza od
Brabanta (Alisa je bila u švipsu, a Alfonso je pao u
oktobru), a Alisa je i kod našeg vjenčanja u crkvi sve­
toga M arka dala na orguljama svirati svoj svadbeni
marš iz Lohengrina, a to je bio svadbeni marš za Alfonsa,
a ne za mene, no, a sada svejedno, hoću da kažem naime
to, Alisa se još uvijek vlada kao da je gospođica
iz dobre kuće, koja kao da nema pojma što je brak ili,
u najmanju ruku, kako bi brak trebao da izgleda,
barem po mom kriteriju,
— Znači, je 1’ istina, ti ostaješ kod svoje teze, da tu
neke tvoje krivnje nema?
— Što se mene tiče, ako je riječ o tjelesnoj strani:
consummatum e s t . . . Ja sam pri kraju, a Alisa nikada
nije bila ono što se zove živa žena ili bračni drug, prema
tome, moglo bi se reći, tu vlada obostrano mrtvilo. Mali
dekorativni grobić nečega čega zapravo nije ni bilo.
A hoću li biti dokraja iskren, ono drugo, što je, na
kraju, važnije od tjelesnog, pa, brate, ni toga nije nikada
ni bilo, a nema ni danas. Alisa i ja, mi smo dva svijeta.
Alisa je M adame de Emericzi et Jurjaveszka de Jurja-
vesz et Zdenchay-Dvor et Ladanye Gornye, Alisa
je sasvim to i samo to! Ponosna na svoje glupe predi­
kate, koji opet, po mome mišljenju, spadaju u katego­
riju narodnih sramota danas kao i jučer, a to da je
»nešto« moje mišljenje, to je njoj sedma briga! Baš je
Alisi stalo do toga da li njen suprug o nečemu misli
ili ne misli pozitivno ili negativno, svejedno, u tom
pogledu ona je zaista uzvišeno biće. Alisa je zapravo
zbrkano snobovsko stvorenje, a na m omente mislim
čak da je i glupa, svakako ispod prosjeka srednje inte­
ligencije, u jednu riječ, potpuno nezanimljiva, duhovno
troma, da, upravo lijena, dakle, doslovno dosadna, a
moram priznati, kao što se vidi, i egzižantna i u svakom
pogledu pretenciozna,
— Za slučaj likvidacije, dakle, tvoji su računi čisti,
knjigovodstvo u redu,
— Pardon, Amadeo, ti znaš, razlikujmo dobro, u
svom vlastitom slučaju nikada nisam imao ambicije da
budem advokat, i, prem a tome, ne bavim se pregle­
davanjem knjigovodstva, a najmanje u intim nim stva­
rima! Priznajem, što se mene tiče, ja sam po svojoj
tjelesnoj građi pasivna narav i u m utnim tjelesnim
relacijama od početka, a valjda i po nekoj nejasnoj
inerciji, a to ti sve znaš najbolje, i tako sam se našao
u vašem krugu, 1917, kod vas, u Beču, u »Imperialu«,
kad si me oslobodio vojske, već kakav jesam, ne naro­
čito temperam entan, a u odnosu spram ove žene mislim
da nisam u najboljoj formi. Što se, m eđutim, mene,
subjektivno, tiče, meni je savršeno svejedno hoće li
Ali sa sa mnom uspostaviti tjelesnu vezu ili ćemo i
dalje tako čekati u magli, kao fijakerski konjski par
na uglu, ja sam, brate, u tom pogledu, čista, stopostotna
indolencija, i, prem a tome, kako ove stvari stoje, sve
me to smeta, dakako, ali i ne, i bude li potrebno, ja mogu
pasivno i dalje glumiti kao da mi je Alisa zaista supruga,
ne uviđajući zapravo da li je to uopće doista potrebno,
no, dobro, u redu, to jest ne znam, ali u ovome momentu,
dakle, kada me pitaš kako zamišljam svoje relacije s
Alisom, ne znam, pitaj Alisu, mislim da bi to bilo
mnogo uputni je, mislim, direktnije . . .
— Znači: i tako dalje, i tako dalje, idimi-dođimi, a
onda istomštogođ i svekoješta, šućmućpaprolij, je li,
okolo kere pa na mala vrata, tako da ćaskamo po volji,
pa da se vidimo opet, oče proto?
— N e znam, možda, ne znam, svakako ne mislim
poduzeti ništa, nikakvu inicijativu, ali ako se Alisi tako
sviđa, da stavlja ovo pitanje na juridički tapet, to je
onda Alisa ona koja se prijeti da će povući sve potrebne
konzekvencije, a ne ja,
— Čuj me, Kamilo, ponavljam ti, govorim isklju­
čivo iz vlastite inicijative, volim Alisu i tebe podjednako,
a mislim da nemaš razloga u to sumnjati, žao mi je i
tebe i Alise, nema to, čovječe, smisla, mučiti ženu
ovako učtivo, mandarinski,
— Kako ti pada na pam et ova bizarna misao, po
čemu je mučim, na koji način?
— Pa objasni se sa ženom! Reci joj što misliš, reci
joj da je glupo da izaziva neke sukobe, dobro, zasada
neznatne i fiktivne, prividno male ogrebotinice, ali
znamo dobro iz iskustva, kada se takva ranica s vre­
menom razraste, od upale do otvorene gnojne rane
nije daleko, onda je liječiti mnogo teže, nego na početku.
Zašto ne ćeš da progovoriš s njom, već eto od Silvestrova
ti je sistematski dosljedno bojkotiraš, pa ipak ljudska
riječ . . .
— Što bih mogao da ti odgovorim? Alisa me vri­
jeđa namjerno gdje stigne, priznajem, naivno, ah ne
manje slaboumno, pa kad me sarkastično apostrofira
pred drugima, »dobar dan, gospodine Mirkoviću«, priz­
najem, gubim neive! Njena demonstracija s onim nje­
nim kretenskim posjetnicama — »de Zdenchay-Dvor et
Ladanye Gornye«, ne samo da je neukusna, nego upravo
izazovno diska, da ne kažem skandalozna glupost!
N e razumijem kako ni ti ni Dagmar niste uspjeli da je
upozorite da su njeni ispadi dokazom njene vlastite
minus-inteligencije? T o, da li sam se odlučio da mi­
jenjam svoje prezime, to nisu motivi za viceve! Nismo
mi djeca, nego odrasli ljudi, svijesni svojih djela. T re­
balo bi da joj netko razuman objasni da takva stvar
ima svoje granice. Najbolji dokaz kako ova guska
pojma o pojmu nema, tko je zapravo čovjek koji s
njom druguje i živi već pet godina, i koga ona izvrgava
ruglu, i to upravo u onim krugovima koje ja smatram
društvenim talogom, bagrom i smećem, i to od prvoga
dana otkako sam o tome počeo misliti svojom vlasti­
tom glavom, to je, brate, najbolji dokaz da ne spadamo
zajedno i svaka daljnja riječ o tome, po mome mišljenju,
je suvišna. Da, tako je to, i ako se već ispituju okolnosti,
onda bi prije svega trebalo tražiti motive našeg raz­
dora mnogo dublje, a ne u tome da li netko s kime
spava i to samo zato, jer se zakleo pred oltarom da će
s ovom ili onom ženom spavati?
— Čekaj, molim te, nervi su jedno, a razum no raz­
matranje, opet, zna se što je, zar ne? Nervima se ne
daju te stvari riješiti ni logično niti po nekom pravilu!
T u se radi o osjećajima! Bože, osjećaji mogu biti i
isprazni i ne naročito m udri, ali, opet, to su emotivna
stanja, pa kad se radi o odgoju, o predrasudama, o
dresuri, o dresiranom načinu kako se prom atraju konven­
cije, priznat ćeš, to kako ti misliš da izvedeš ovu svoju
dem onstrativnu prom jenu prezimena, s neba pa u
rebra, kao udar groma ili potresa, »eto, izvolite, gospođo,
tu je broj Narodnih novina, pa izvolite čitajte, izmije­
nili smo svoje obiteljsko Ime, ne zovemo se više ovako
nego onako, od Emeričkih pretvorili smo se preko
noći u Mirkoviće«, pa priznaj, čovječe, to bi moglo da
izazove šok i kod nekih jačih kapaciteta no što je naša
Alisa, koja je u tom pogledu, priznaješ i sam, »anima
candida«?
— T o, što sam odlučio da se oslobodim svog rodi­
teljskog prezimena, to jest da se konačno ne potpisujem
više imenom svoga oca, to, dragi moj, nije nikakva
karnevalska šala, svatko od nas ima svoju vlastitu histo­
riju, a u historiji mog vlastitog života ova odluka pred­
stavlja jednu neobičnu važnu fazu! O tome sam govorio
s tobom još u Jurjevskoj, u četvrtom razredu gimnazije,
nisi li zaboravio, o tom e sam s tobom diskutirao i na
Ladanju, kad sam se vratio iz Pešte poslije m ature, a
ako se dobro sjećaš i kasnije, u Pešti, i, sjećam se, jedne
subote u Hrvatskoj Kavani, u Budimu, na povratku
u grad, na mostu, kad sam ti bio to spomenuo, da ću
se odreći očevog prezimena, ti si me odgovarao da je
to luckasto, prenapeto, neoportuno, ali snazi mojih
argumenata nisi ni tada mogao da se ukloniš. Nervi­
ralo me već tada da se zovem imenom one moje stare
regnikolarne lude, a tada, u Pešti, ono je još bila nevina
dječja igra spram ove njegove današnje blesave kari­
kature gospodina m inistra na raspoloženju, čovječe!
— Bilo je, Kamilo, kao što je bilo tako je i ostalo, i
neoportuno i prenapeto i glupo i histerično, ako hoćeš
da ti kažem što mislim i danas — slaboumno,
— Nije istina, priznao si mi da nisam imao krivo,
na Ferencjoškinom mostu si mi to priznao,
— N išta ti nikad nisam priznao, je 1’ istina, nego
obratno, rekao sam ti kao i danas, uostalom, da je sla­
boum no i glupo,
 — Misliš li produžiti ovim tonom, dopusti mi da
se povučem, nema smisla, padamo ispod nivoa, svatko
misli svojom glavom, čovječe,
— Pa čekaj, svekoješta, kuda juriš bezglavo, kažem ti
bilo je neoportuno, kao što je neoportuno i dan-današnji,
razumiješ li me, ali, dobro, molim, ne govorim u pre­
zentu, apstrahirajmo od prezenta, čovječe, slušaj što
sam ti rekao u Pešti, bilo je neoportuno, a sada, na
kraju, svaki čovjek znade što radi ako radi nešto svijesno,
a ja nisam tako priglup, istomštogođ, te ne bih mogao
pratiti tvoje motive, zar ne, prema tome, ja mogu uva­
žiti tvoje lične nervozne, pomalo, pardon, bolećive
argumente u ovoj tvojoj »transsupstancijaciji«, da je
tako nazovemo, jer ako je to magična, moglo bi se reći,
egzorcistička formula, kojom ćeš se osloboditi svog pro­
kletog imena, ako ti je tako lakše, budu li te zvali
doktore Mirkoviću, ako te taj tvoj, oprosti, hokus-pokus
oslobađa raznih luckastih nečistih osjećaja (po mom
dubokom uvjerenju autosugestivnomanijakalnih, ali to
je sada u ovome m om entu sporedno), dobro, ako je
ta tvoja potpuno fiktivna i dekorativna promjena pre­
zimena neka magična čarolija, koja treba da se na ča­
roban način preobrazi u tvoje »oslobođenje« od nekih
isto tako pomalo nezdravih fikcija, u redu, nisam ja taj
koji bi se tom e usprotivio, i molim te, svejedno, tebi
to može zvučati irelevantno, ali, molim te, sjeti se, ja
sam te i u prošlosti, u raznim prilikama, branio, i to
odlučno, a to činim i sada neprekidno i dalje, kada te
netko osuđuje (jer treba da znaš kako mnogi sma­
traju tu tvoju demonstraciju da si se prozvao Mirković
običnim demagoškim trikom). Trebalo bi se, dragi, po
mogućnosti pomalo i objektivirati, zar ne, igramo se
arbitara, zar ne, istomštogođ, je 1’ istina, a, vidiš, stvari
nisu jednostavne, dva puta dva nije uvijek četiri, to
sam ti već toliko puta uznastojao dem onstrirati raz­
nim dokazima, a algebra ne vrijedi u životu mnogo,
a u politici baš ništa! Jer, eto, gledaj šta se desilo s
tobom u Advokatskoj Komori, tek što te nisu linčovali
oni mulci! I ja ti kažem, pazi dobro, čovječe, defenes-
trirat će te jednoga dana, bacit će te kroz prozor, ubit
će te, zgazit će te kao bijesno pseto, nemaš posla s
gentlemanima u rukavicama, prividnosti igraju veću
ulogu od fakata, i šta se dogodilo, ispao si pred onom
advokatskom bagrom kao austrijski patriot, »Kronen­
ordenträger«, neka vrsta Austrokroata, »zbog hrabrosti
pred neprijateljem odlikovanog karlista«, i ako hoćeš
da pogledaš istini u oči, tvoja hrvatska federalistička
štampa, pred kojom klečiš i kojoj se klanjaš, sada lupa
po tvome ocu kao po Austrokroatu i generalštapskom
špijunu, da bi pogodila tebe možda još više nego tvog
starog. Tako je to, moj sokole,
— Da, i što sve to treba da znači? Ja sam karlist
i Austrokroat, a ti si graditelj Narodnog Jedinstva?
Kakva ti je to logika? Moj gospodin otac je ministar,
a ja sam politički sumnjivo lice zbog austromadžaron-
štine, to je duhovito! T i si u Beogradu danas Jupiter
Tonans, kao što si jučer bio Koronaiev čovjek za Bel­
vedere, a zatim za Laxenburg, a ja sam karlistički Austro­
kroat, »odlikovan zbog hrabrosti pred neprijateljem«,
je li, i ti mi prijateljski dobronamjerno savjetuješ da se
otrijeznim, da se vratim na normalan put, da uspostavim
bračnu vezu sa svojom suprugom koja me smatra luc­
kastim i neubrojivim stvorenjem, bravo, pitam te kakvi
su to argumenti?
 — Pa to je ono što ti govorim, da u životu ne važe
zakoni ni logike ni algebre. T o je ono što ti dokazujem
već od Pešte, da u politici dva puta dva nisu četiri, a ja
uostalom nisam nikakav moralist, ne ispitujem ja »što
sam ja bio jučer, a što sam opet danas«, svekoješta, to
je druga stvar, puca mi prsluk, je 1’ istina, ja znam što
radim, mi živimo u kavezu sa divljim majmunima, a ti
to ne ćeš da razumiješ. Nema čovjeka koji bi povjerovao
da ova tvoja demonstrativna promjena prezimena nije
demagogija, i, prem a tome, Alisa nije ni jedna ni jedina
koja u svom i u tvom interesu osjeća kako je taj tvoj
gest neoportun. Što se mene lično tiče, ja bih u posljed­
njoj konzekvenciji mogao i odobriti tvoj postupak! Iz
tvoje perspektive, on je u izvjesnom smislu logičan i
dosljedan, dobro, promatrajući stvari na tvoj način, p ri­
znajem ti da tvoja logika ima specifičnu težinu, ne želiš
da se zoveš kao tvoj otac ministar, to je tvoje pravo,
u redu, i, prema tome, postoji li na ovome svijetu uopće
netko tko nastoji da te shvati s razumijevanjem, to sam
ja, čuješ li me šta ti kažem, to sam ja, a to ti naglašavam
da se ne obmanjuješ, takvih kao što sam ja, nas mnogo
nema, i zato, molim te, nije potrebno da se nerviraš,
— N e nerviram se ja, nego me nervirate svi vi, ner­
viraš me ti, nervira me Alisa, nervira me, eto, ova tvoja
potpuno suvišna intervencija kojoj ne vidim zapravo
nikakve svrhe. Ako si došao da me nagovoriš da molim
M adame de Zdenchay-Dvor et Jurjavesz da bude lju­
bazna pak da me blagoizvoli prim iti u svome budoaru
kao legitimnog supruga, mislim da je ta procedura su­
višna, jer ima takvih brakova, i to veoma mnogo, koji
su više gluma nego brak, a kad bi se Alisine relacije
u ovom braku uzele pod lupu, nema za moju gospođu
suvišnije stvari na ovome svijetu nego da kao Madame
de Zdenchay-Dvor spava s jednim gospodinom koji
je njen suprug, a zove se doktor Mirković. To, što se
njen suprug stidi svoga oca, jer se pred čitavim svijetom
razgolitio kao ciganska kurvetina, za to gospođu de La-
danye Gornye ne boli glava. Šta se Alise tiču ove glu­
posti? Njene ambicije su nerazmjerno većega stila, i
zato mislim, ukoliko se može nešto »pokrenuti s mrtve
tačke«, da bi intervencija na Alisinoj strani bila neraz­
mjerno potrebnija nego na mojoj. D a se razumijemo!
N i jednog m omenta nije mi palo na pam et da će moja
ideja da promijenim prezime izazvati otvorenu krizu
u mome braku, ali kad se već tako desilo, dobro, dogodilo
se, a to je nesumnjiv dokaz da je ovaj brak bio već i prije
toga u krizi, i, prema tome, ova sasvim banalna izmjena
moga Im ena nije nikakav razlog krize, jer da Alisa po­
kazuje samo jednu mrvicu razumijevanja za moju ličnost,
ne bi do svega toga ni došlo,
— Ali, molim te, sve su to riječi, sve bi se to moglo
riješiti sa dvije-tri prijateljske dobronamjerne fraze,
— Bile bi to samo fraze, ništa više, a ne radi se tu o
frazama, jer nismo u teatru, ta je stvar krvava, ne znam,
uostalom, kako ti svoje vlastite intim ne stvari rješavaš
sa svojom ženom, ti si, uostalom, čovjek od sasvim druge
građe nego ja, ti si Vulkan, ti si Hefajst (tako se barem
uvijek voliš maskirati), a Dagmar nije Alisa, Dagmar
je kontemplativka, ona bi se mogla zvati i Ellida Wangel,
ona je Gospođa s mora, ona još uvijek čeznutljivo očekuje
poziv iz daljine, ali, što da radiš, kada jedna žena nema
toliko fantazije da se u ovom jednostavnom slučaju ne radi
ni o kakvom hiru, nego o nečem što traje već decenije,
kad jedna žena nema toliko pameti da shvati da ova stvar

81
nije šaljiva, jer kad sam Alisi pokušao opet jedam put
objasniti svoju vlastitu krizu, koja traje još iz onih
davnih dana kada je Stari bio član regnikolarnog m a­
džarskog odbora, molim te, što mi je izjavila, da je
portret moga oca u madžarskoj gali, u zelenom m entenu,
što visi u Jurjevskoj, portret elegantnog gospodina, vidi
se, pravog gentryja, da je moj otac plemić od glave do
pete, i kamo sreće da sam samo sjenka njegove sjenke,
i, pitam te, dakle, što da kažem ovoj M adame de Zden-
chay-Dvor, kada je jedan od njenih argumenata — per
analogiam historicam — da je i njen gospodin »tatica«
bio Khuenov podban, a da se ona tim e ponosi, jer zašto
da se stidi, kad joj se udvaraju srbijansld đenerali, sve
sami solunci i kajmakčalanci, nosioci Karađorđeve Zvezde
s mačevima, jer gospodi đeneralima imponira da je
ona kćerka jednog hrvatskog podbana, a o meni da go­
spoda generali nemaju baš najbolje mišljenje, jer da sam
neprijatelj zemlje i naroda? D opustit ćeš mi, zar je to ono
nešto što se zove »sklad u jednom braku«, kad su bračni
drugovi toliko strani, da bez trećih lica uopće ne bi
korespondirali, kao Alisa i ja bez tebe i Dagmar, na pri­
mjer, i kad je od prvoga dana u takvom jednom braku
teško voditi bilo kakav normalan razgovor koji u četiri oka
ne bi počeo ili završio uvijek podjednako glupo, »oh,
prosim te, to je opet politika, ne bavim se politikom«
ili »molim te, nemoj me gnjaviti«, »dosađuješ mi tom
politikom«, »prokleta ta tvoja vječna politika, ta će nam
prije ili kasnije uništiti egzistenciju« i tako dalje, i,
prem a tome, pitam te, koje su to, po tebi, »dvije-tri
dobronamjerne fraze«, koje bi mogle riješiti ovakvu
situaciju, i šta bi se tu moglo riješiti bilo kakvom »fra­
zom«?
 — Dobro, u redu, molim, dramatizirati se može sve,
je 1’ istina, to je stvar ukusa, pa ipak, vaše natezanje,
vidiš, nije tako bezizgledno kao što ti misliš. Vrijeme je
svakako važan faktor, pa i u braku, a kako ne bi vrijeme
moglo da djeluje u ovoj zbrci, kad to nije nikakva kriza
braka, nego kriza m entaliteta i više-manje glupih pre­
drasuda, a takve gluposti vrijeme briše kao gumija.
Alisa, što se nje tiče, je 1’ istina, sklona je pomirenju,
Alisa je sklona da prim i tvoje novo prezime, samo te
moli da joj dopustiš da štampa na posjetnicama još
i svoj predikat. Ona ima nekoliko kompromisnih vari­
janata da uz ovo tvoje, no, hajde de, recimo plebejsko
prezime doda svoj obiteljski predikat, po djevojačkom
imenu svoje pokojne mame, Dubovačka ili Jurjaveška,
a ženama, je 1’ istina, moramo dopustiti da o svojoj
vlastitoj časti i ugledu imaju svoje mišljenje, i eto, tako,
čast mi je izjaviti, a u tu svrhu sam i došao, A lisa...
— Smiješno, dakle sve, sve, sve, samo ne Mirkovićka,
a što tu gospođu Dubovačku toliko smeta da se zove
Mirkovićka, kao da to ne zvuči isto tako glupo kao
Dubovačka?
— Ona tvrdi da tvoje novo ime zvuči vulgarno
kompromitantno, kao ime nekakvoga kalfe, i to kalfe baš
u manufakturi kratke i pletene robe, i to kalfe još povrh
svega grčkoistočne vjeroispovijesti, to je stvar, dakako,
individualnopsihološkog ukusa, ima svijeta koji pati od
pomisli da m u je stražnjica od kristala a krv u žilama
plava tinta, da je potomak Faraona ili Kantakuzena,
je 1’ istina, a šta ti ja tu mogu, ja sam plebejac, je 1’
istina, ja se u to ne razumijem, ja sam principijelan
demokrat, enfin, j’expose la chose, je ne propose rien,
 — Pa ja sam Alisi objasnio da je guska, htjela ili ne,
ona će se morati prozvati mojim prezimenom, pa i u
onom slučaju ako se provede naša rastava, a hoće li
uz svoje ime još da veže i svoju djevojačku pantljiku,
to je njena privatna stvar, mnogo je važnije, zvala se ona
ovako ili onako, da između naših provalija njen ladanjski
ili jurjaveški prirepak ne će postati nikakav most! Ima
svijeta bez sluha, svirati takvom svijetu bilo kakvu m u­
ziku, jalov je napor, a moja draga gospođa za moju
subjektivnu kantilenu potpuno je gluha! Ništa, baš pod
bogom ništa, što mene čini onim što ja doista jesam
ili što bih htio da budem ili da postanem, tu ženu ne
zanima. O, bože moj, od mojih toliko bezbrojnih po­
litičkih govora i članaka i ispada, a tih ima poprilično,
još od rata, sedamnaeste — osamnaeste, od peštanske
komune, kad sam se počeo javno buniti protiv admiral-
skog kriminala preko Drave, kad sam počeo govoriti
i pisati o masovnim umorstvima gospodina Hejasa u
hotelu »Hungaria«, M adame Jurjaveszka de Zdenchay-
Dvor nije blagoizvoljela pročitati ni jedan jedini redak,
ona me nije počastila svojom prisutnošću ni na jednome
mom političkom sastanku i zboru, a održao sam ih
u kampanji za Konstituantu na tucete, i ne samo to da
nije demonstrativno pročitala ni jednog mog retka, da
nije bacila svoj pogled ni na jedan jedini od mojih
članaka, da svu tu moju rabotu smatra luckastom pi-
sarijom, no, dakle, to, nego obratno od toga, gospođa
o svemu tome ne samo da ima uzvišeno mišljenje, nego,
povrh toga, ona me lično smatra minusinteligentnim
slaboumnikom, dostojnim njenog posprdnog tretm ana,
koga može da odune, pudrajući se, jednim jedinim svojim
»ph«, kada je, na primjer, molim da bi bila ljubazna
da prisustvuje večeri s nekim mojim političkim prija­
teljima. A to, da bi se snizila da me barem zbog uljud-
nosti ma samo jedan jedini put otprati u sudnicu, da
čuje o čemu se zapravo tamo radi, da čuje kako tamo
pljušte pravna umorstva i osude na robije za duge de­
cenije, kako tamo pred licem Pravde odgovara čitava
jedna falanga nevinog, izmrcvarenog svijeta, sve to
mojoj dragoj gospođi supruzi, dakako, nije palo ni na
pamet, a jedina njena m udrost jeste, da mi, igrajući
uzvišeno Kasandru kod doručka ili kod objeda ili
kod večere, patetično dosađuje kako će me jednoga
dana uhapsiti i kako će sve to jednoga dana skrahirati,
kako ću upropastiti njenu egzistenciju i ostaviti je bez
krova na ulici,
— Oprosti, u posljednjoj konzekvenciji žena nema
ni potpuno krivo, je 1’ istina? U tom pogledu ona je da-
lekovidnija od tebe, prasnuo je Amadeo Trupac u pomalo
namješten, u svakom slučaju nervozno pretjerano na­
glašeni smijeh, a zatim grubo seljački obliznuvši svoju
cigaru, da bi je zapalio u vatrom etu iskara kao božičnu
krijesnicu, on se počeo kesiti u Kamilov brk, da, da,
brajko moj, uhapsit će te, dakako, nema nikakve sumnje
da te ne će uhapsiti, a to ne će biti šala, zečiću moj od
marcipana, i to ne će biti, bojim se, svršetak, nego bogami
početak jedne gluposti u koju želiš da se sunovratiš,
da, upravo samoubilački. T u sam, nažalost, istog mišlje­
nja s Alisom, i treba da ti se kaže: svi se bojimo da je to
tvoj udes,
— Udes ili ne, svejedno, početak ili svršetak, isto
tako sasvim svejedno, svi mi i sve oko nas, sve je to još
uvijek magma, a, želiš li, i na svršetku istodobno, a, na
kraju, tko tu može predvidjeti za bilo koga od nas, da
li će doživjeti svoj udes ili ne, da li će dobiti glavni
zgoditak na ovoj lutriji ili će ostati bez krova? M e­
đutim , jedno je izvan sumnje: žena koja danas kao ni
jučer, to jest ni danas ni jučer, nije spremna da sa svojim
mužem podijeli dobro i zlo, da solidarno povuče konze-
kvencije, ako se već desilo da su došli dani obračuna
ili udesa, žena koja nije voljna da nosi svome m užu u
haps hranu i da m u pere gaće, nego konstantno krekeće
od straha pred kopitom, takva žena nije dostojna da se
zove ženom, a sa bazarskom lutkom govoriti o ozbiljnim
stvarima smiješno je, da, upravo glupo, i, prem a tome,
svaki naš razgovor o tome, kako bi trebalo da se odnos
između Alise i mene urazumi, ostaje komičan. N e želi
li Alisa da prim i stvari kakve jesu, u jednu riječ, ne želi
li se pomiriti sa stanjem fakata, molim, ona je, što se
mene tiče, potpuno slobodna, i jedna jedina njena bilo
kakva, pak i najmanja riječ u tom pogledu poslužit
će mi kao juridički mig da povučem sve potrebne kon-
zekvencije, pa ako je taj prijedlog »divorçons«, onda
molim — divorçons! O motivu rastave, mislim, ne bi
trebalo gubiti ni riječi! Uzajamna nepodnošljivost, to
bi bila najoportunija formula! Ovu koncesiju mogu
Alisi da priznam odmah, prem da priznajem da ona meni,
lično, uprkos svemu, nije antipatična! Obratno, bila
je šarmantna, o, kako je bila šarmantna u Beču, pa čak
i njen M endelssohn liječio me od m nogih rana kao melem,
no, dakle svejedno, da se razumijemo, čast njoj, ja sam
već izjavio da smatram Zdenčaj njenim vlasništvom i
u tom pogledu uvijek sam spreman da poduzm em ini­
cijativu, a, na kraju, o m odalitetu rastave, to je otvoreno
pitanje, neka me izvoli tužiti zbog preljuba, pristajem
i na tu formalnost, prem da ću, nažalost, u tom slučaju
postati krivokletnik,
— N e bih želio da ispadnem Alisinim advokatom, ali,
dopusti, ti ženu pomalo ipak karikiraš, suviše upadljivo
si pristran na njenu štetu! Jeste, Alisa pati od idiosin-
krazije spram tvoje najnovije političke, kako da kažem,
»pasije«, dopusti mi da budem grub, znam, ti ćeš pla­
nuti, ali čekaj, bato, smiri ti svoje paripe, tako ti boga,
ja znam da nije tako, ja ti jedini vjerujem, Kamilo, ah
čitav svijet oko tebe je uvjeren da to što ti tjeraš nije
nego hobby jednog dokonog popa koji krsti jariće,
jeste, tako je to, a to uostalom ni Alisa ne taji, ali, predvi­
đajući neminovne komplikacije, ona strahuje za svoju
glavu, je I’ istina, pa zar je to tako nestvarno pretpostaviti
da će tebe jednoga dana lišiti svih građanskih prava,
da će te strpati u bajbok i na robiju, čovječe, svatko ima
pravo kartati se o svoju vlastitu glavu, b iti hazarder
kako ga je gospodska volja, ali igrati se glavom svoje
obitelji bez pristanka partnera, igrati opasnu igru o
egzistenciju svojih bližnjih, to tvrdi Alisa da je neodgo­
vorno, a što se toga tiče, svi mi, Dagmar, i ja, i stari
Jurjaveški, i tvoj otac, dijelimo Alisino mišljenje, a mogu
da ti kažem da je to uvjerenje čitavog našeg prijateljskog
kruga da Alisa nema krivo. Dobro, uzmimo teorijski
da te jednoga dana, na prim jer, to jest, pardon, molit
ću lijepo, u sm islu pozitivnih zakona kakvi su danas i
ovdje na snazi, dakle m olim , da te liše, ne samo slobode,
nego i akademske časti i građanskog poziva, da te bace
u buturnicu na nekoliko godina, a to se po tvoj im ekstra­
vagantnim ispadima može doista i očekivati, gospoda
jedva čekaju da te strpaju u zatvor, i, pazi dobro, ovi
gentlemani ne će postupati s tobom u glace-rukavicama,
dakle molim, pitamo se u tom konkretnom slučaju,
pitamo se logično i s pravom, što se u konkretnom slučaju
zbiva s Alisom? Kakva je njena situacija? Kakve su
njene perspektive? Šta će biti s njom onoga dana kad
se ti nađeš iza brave, a žena je ostala da visi kao luster?
Pretpostavimo, molim, je 1’ istina, akademski, ti si, je 1’
istina, nestao na dvije ili tri godine ili na pet, je 1’ istina,
a može se desiti da te jednoga dana pojede i tmina,
je 1’ istina, a onda — što, pitam te da mi odgovoriš —
što?
— A što, pitam ja tebe, a po čemu je njen riziko veći
u slučaju moga hapsa, i po čemu bi žena riskirala više
nego što riskira danas kada sam na slobodi? D a se ra­
stanemo danas, šta bi ona time profitirala? Padnem li,
a priznajem, to nije isključeno, ona još uvijek ima vre­
mena da me se odrekne — avec un beau geste — a što
se tiče materijalne rekompenzacije, pa dobro, pa ja sam
joj izjavio već bezbrojno mnogo puta da Zdenčaj smatram
njenim vlasništvom, i, prema tome, gospođa je obezbi-
jedena, gospođa time ne riskira baš ništa — ukoliko
Zdenčaj znači neku rekompenzaciju, jer Zdenčaj u
svakom slučaju vrijedi više nego njen fabrički Louis
XV-salon što ga je donijela u miraz. Njena materijalna
situacija, prem a tome, nije ni po čemu ugrožena, sve
je to neurastenično preuveličavanje sitnica, sve su to,
oprosti, manje ili veće šantaže,
— T o je od tebe zaista plemenito, gle, molim te,
ženerozno, da si sada ispovrnuo i Alisin miraz, pa ne
ćemo se natezati oko visokih ormara kao muži, je 1’
istina, samo zna se, dragi moj, riječi lete, je 1’ istina, a,
uostalom, ti si čitavom razgovoru dao jedan od moje
nam jere sasvim odvojeni smjer!
 — Mislim da nisam ja taj koji vulgarizira stvari,
nego mi je prosto dosadilo vječito kukanje o ugroženoj
egzistenciji. Po čemu bi Alisina egzistencija bila danas
ugroženija materijalno nego što je bila kad se udala
kao crkveni miš? Da li je njen brak neka vrsta kompanije
za osiguranje, to te pitam , a ti me dostojanstveno uvje­
ravaš da nije, a, eto, dokazuješ sasvim protivno,
— Pardon, pardon, čekaj, nisam imao namjere da
govorim o materijalnoj strani ovoga pitanja, ali kad je
već riječ o tome, molim, ponavljam, riječi su dim, ri­
ječi lete, a ona tvoja izjava o Zdenčaju ostala je do dana
današnjega, oprosti, na »rekla-kazala«,
— N e lete riječi ništa i nije to nikakvo »rekla-kazala«,
nego sam već hiljadu puta izjavio da pristajem na ra­
stavu i u tom slučaju da Alisi poklanjam Zdenčaj,
— Da, da, čast, u redu, rekao si, a kome si rekao,
i kada si rekao, i čime se to može dokazati, a, osim toga,
tebi je poznato što u pravu znači — rekla-kazala, jer,
ako si rekao, je 1’ istina, ponavljam, to je dim,
— Čemu ovo tvoje provokantno apostrofiran je, i što
znači ovo tvoje »rekla-kazala«, čovječe? Traže li se od
mene osim toga još i neke druge garancije osim one koju
sam već dao pismeno? M olim, ni u svojim najskrivenijim
mislima nisam nikada uzmicao od tih garancija! T o je
pitanje puke formalnosti, a, osim toga, za slučaj svoje
smrti, ja sam Alisi odredio Zdenčaj i u oporuci! Molim,
izvolite, moja oporuka leži — lege artis — kod staroga
Beneša, izvolite, molim neka se provjeri da li je tako,
a kopiju stavljam na uvid »protustranci« po želji, gratis
i franko, što uostalom Alisa može da me pita i direktno,
ako je Zdenčaj toliko grize, ta ručamo i večeramo i
doručkujemo zajedno, putujemo zajedno, dosađujemo se
zajedno. . .
— Prom atrati stvari iz materijalnog aspekta, ili isklju­
čivo iz materijalnog aspekta, je 1’ istina, nadam se da me
barem ti toliko poznaješ, koliko god to paradoksalno
zvučalo, taj mi je način dalek i stran, a pogotovo kad
se radi o stvarima sentimentalne prirode, mislim da ne
bismo trebali da se gubimo u kazuistici,
— O kakvoj se to sentimentalnoj kazuistici radi u
ovom slučaju?
— Alisa je u pitanju nasljedstva dezinteresirana, je 1’
istina, Alisa tvrdi, obratno, kada je jedam put riječ dala
da će jednom čovjeku ostati vjerna — do groba — da je
dala svoju riječ — do groba, ona, prema tome, ne želi
likvidacije vašeg odnosa!
— Laže, ništa drugo i ne želi nego to, planuo je K a­
milo, skočivši, a zatim se svladao i prošetavši se po sobi
vratio se do stola, natočio čašu konjaka, iskapio je, još
jednu, i tu je iskapio, a kada je vratio čašu na srebrnu
tacu, čulo se kako metal zvecka od dodira staklene
vibracije koja se prelila na srebro iz Kamilove ruke.
Kresnuvši dva-tri puta žigicom i zapalivši nervozno
cigaretu, klonuo je u mekanu, glatku kožu naslonjača,
osjećajući kako ga oblijeva rum en stida, kako m u iz
utrobe suklja žar usijane krvi u obraze, kako ga u kon­
trastu s toplinom tijela hladi presvlaka naslonjača, kao
da dlanom dodiruje ledeno ogledalo.
Oteo m u se onaj uzvik, otkinuo se protiv njegove
trijezne volje, i svijestan kako je ta nesretna riječ pala
pred Trupca kao prijetnja, da, kao neka vrsta izazova,
Kamilo je pogledao ovoga čovjeka koji u njegovu ži­
votu još od gimnazije igra ulogu anđela čuvara, i s osje­
ćajem pritajene krivnje, a pomalo i stida, taj ga je novi
naljev sram otnih slutnja uznemirio još više. „Ovaj čovjek
pred njim, mandarinski uzvišeno, kao da je prečuo
izazovnu riječ, prividno tobože duhom odsutan, zao­
kupljen oblizivanjem svoje napukle havane, koja se dimi
kao mala čađava greda lomače, igra indiferenta, koji tako
usput advokatski zanovijeta, o nekim na prvi pogled
sporednim elementima ovog nesretnog bračnog aran­
žmana, a zapravo je stigao da tu stvar privede kraju,
jer, đavo bi ga znao, te njegove relacije spram Alise
sasvim su zagonetne od prvoga dana.“
Kao da osjeća talas Kamilovih mračnih misli punih
nepovjerenja, iz T rupca je poslije očitog kolebanja
buknuo do tog trenutka više-manje disciplinirano sa­
vladavani temperamenat i tako je iznenada, jednom je­
dinom, pomalo histeričnom kretnjom, smrvio svoju ci­
garu u srebrnome pepeoniku, grubo, nervozno, kao
da gazi neku antipatičnu bubu sa gađenjem, pa kao da
m u je odlanulo, on je iz svoga džepa izvukao tanku
drvenu kutiju sa cigarama, i otvorivši je, prebirući
havane, jednu za drugom, kao da odabira onu, jednu
jedinu, koja se pod prstim a prikazuje dostojnom ovog
znalačkog izbora, pa kad je napipao svoju odabranicu,
otkrivši je na dnu kutije, uzeo je sa dva prsta kao pince-
tom i, ovlaživši je jezikom s oba kraja, on je oljuštio sa
cigare zlatni prsten i, grizući glavicu oštro, kao pas kad
reži, svojim zdravim zubima, zapalio je tu prokletu
smotku, a ta je procedura potrajala poprilično, dok
havana na kraju igre nije planula intenzivnim naran­
častim sjajem, pušeći se tamnokrvavo, u oblaku prozirne
korone pastelnoplavoga dima, kao mala lokomotiva.
 — Kažeš da laže, progovorio je tiho i, promatrajući
goruću havanu koja m u je kao nehajno klonula niz
naslon fotelje, podigao je iznenađenja pun pogled spram
Kamila kao da ga pita: „pa kako je moguće da može
tako apodiktički tvrditi da Alisa laže, bit će da ima do­
kaza, a ako ih nema, ako se nabacuje samo velikim ri­
ječima da Alisa laže, doista, a ni to nije isključeno“ ,
dobro, je 1’ istina, uzmimo da laže, ako laže, onda laže,
je 1’ istina, a ako ne laže, ako joj je doista stalo do toga
da produži brak i da ga ne razvrgne, onda je sve ovo
što ti tu trućaš svekoješta. . .
— Ne, ne, odbio je Kamilo odlučno svaku moguć­
nost zaobilaženja same teme, znam ja do čega je Alisi
stalo, a do čega nije, ali da ni u jednom od njenih po­
stupaka nema ni istine ni logike, mislim da je izvan
svake sumnje,
— Ljudska psiha ne djeluje po zakonu dva puta
dva je toliko, a dva manje dva nula, dragi moj, jer kad
bi to bilo tako jednostavno, stvari bi se m eđu ljudima
rješavale mnogo jednostavnije, pa ni ti ni ja ni nas
tolike stotine tisuća ne bismo bili studirali pravo, je 1’
istina. Što se Alise tiče, mislim da imaš krivo. Alisa je
vezana s tobom, Alisa pati iskreno, bože moj, na svoj
način, dakako, ali pati, Alisa se ne snalazi, Alisa misli
da su tvoji nervi popustili, Alisa je razdražena, ali
oprosti, budimo ljudi, je 1’ istina, razdražio si je pomalo
i ti sam, i to se ne bi moglo reći da nisi, Niem and auf
dieser Welt lässt sich nicht von oben behandeln, so
wie du das m it deiner Frau treibst, verstehst du mich,
žena je uvjerena da se ne radi ni o čemu drugom nego
o nekoj tvojoj prolaznoj nervnoj krizi, ona je u to iskreno
uvjerena da ti ne stojiš dobro s nervima, ona bi htjela
da ti pomogne, ali ne umije kako da se prim i te misije,
ti se varaš, dragi, kad misliš da između ove žene i tebe
nema baš nikakvog afiniteta, obratno, Alisa te, vidiš,
to ja znam veoma dobro, izvanredno cijeni, Alisa intimno
među nama, u našem familijarnom krugu, tvrdi da si ti
s jedne strane ingeniozan, ona samo tvrdi da te ne razu­
mije, da je njoj tvoj način mišljenja dalek, da te ne
može slijediti u svemu, a naročito ne u tome što ti zoveš
»politika«, ali, vidiš, dragi moj, kada je riječ o tebi, o
tvoj oj bogatoj kulturi, o tvojoj duhovitosti kako tretiraš
ljude s briljantnom uzvišenošću, pa Alisa govori o tebi
sa zanosom, ona je još uvijek u tebe zaljubljena kao u
Beču što je bila, ona je uvjerena da bi ti čitavu našu
današnju hrvatsku političku zbrku mogao strpati u svoj
mali džep od prsluka, samo da ti se prohtije, eto, upravo
sinoć, kod nas, na večeri, Dagmar i ja tješili smo je či­
tavo veče, a ona je tako gorko plakala, kako je nesretna,
jer da je ti ne razumiješ, a ona ti je ipak uprkos svemu
vjerna, ona je svijesna da te nije dostojna, ona osjeća
kako ti za nju nemaš srca i kako je potcjenjuješ, sma­
trajući je provincijalnom guskom, i ne znam šta se
između vas dešavalo u Parizu, tamo je došlo čini se do
nekih otrovanih scena, i u tom Parizu, zapravo, sve se
to definitivno pokvarilo!
— N i do čega nije došlo u Parizu, Alisa opet ne go­
vori istinu! T a bila je u onoj božjoj Francuskoj ne znam
koliko puta, imala je guvernantu, učila je taj prokleti
francuski godine i godine, u školi i doma, a kada govori,
a tvrdi da govori perfektno, šušljeta kao provincijalna
Švabica, a o nepravilnim glagolima ne ću ni da govorim,
— Istomštogođ, e, sad zaista svekoješta, sad ćemo
još i francuske nepravilne glagole uzeti kao argumenat,
 — M a ne samo glagole, pojma o pojm u nema što
je Pariz ni šta je Francuska, Offenbach, Folies-Bergeres,
»Maximu pođem tad«, to je za nju Francuska, ali, uosta­
lom, ona je isto tako inostranka i u svojoj vlastitoj zemlji,
pojma nema ni gdje se rodila ni gdje će um rijeti, naj-
elementarnije nepoznavanje bilo čega, sve sami nespora­
zumi, tako, tra-la-lä, ä la Mendelssohn — »Italienische«,
Allegro vivace, Saltarello, Presto, eto, to je bilo u Parizu,
ako te interesira, dakle ništa novo,
— Znači, gnjavio si je svojom poznatom privatnom
docenturom ä la Kamilo,
— Gdje bi se gospođa snizila da se prikloni bilo
kakvom savjetu, M adame de Emericzi ima svoje indi­
vidualne poglede na stvari, ona ima svoje principe,
ona se ne da gnjaviti ničim, ni mojom docenturom ni
nepravilnim glagolima ni politikom,
— Istina, Alisa je naivna, njen mentalitet jeste po­
malo djetinjast, priznajem, ali baš zato trebalo bi joj
izići u susret! Budi čovjek, nemoj da igraš fanatika ä
tout prix, ljudi nisu matematičke formule, ponavljam,
zar ne, a pogotovo ne žene, o, bože moj, sa dvije-tri
riječi sve se može sm iriti u najboljem prijateljstvu, sa
malo srca, a ne sa glupom apstraktnom logikom, Alisa
je dobroćudno biće, sam si rekao — anima candida. . .
— Nisam znao da održavate obiteljske konzilije i
da tamo naričete nad našom familijarnom nesrećom,
samaritanski solidarno, moram priznati, dirljivo,
— »Nisi znao«, dakako, svekoješta, bizaran si, jer
si se u posljednje vrijeme od nas odbio, čovječe, »nisi
znao da održavamo familijarne konzilije«, to je duhovito,
a ništa drugo i ne radimo već više od godinu dana, je
1’ istina, i pitamo se šta da radimo, kad žena plače
takoreći dvadeset i četiri sata dnevno, a gdje da plače,
kod koga da plače, kad ne može da plače pod svojim
vlastitim krovom, plače, brate, kod svoje sestre, dakako,
a ja ti kažem, vjerovao ti ili ne, žena je u afektu, žene
su u afektu neuračunljive, je 1’ istina, te ne bih želio
da budem loš prorok pak da nas jednoga dana iznenadi
nekom neočekivanom gestom, jer i ona je na krajnjoj
granici svojih živaca,
— D a pokuša samoubojstvo zbog nesretne ljubavi,
to želiš da kažeš?
— Svekoješta, uostalom, ne znam, nisam rekao ništa,
je I’ istina, govorim ono što mislim da je potrebno da
se kaže, a ti sada, kako god izvolijevaš, to je na kraju
tvoja stvar! Molim, primio sam se ove nezahvalne
uloge zaista protiv svog boljeg uvjerenja, jer tek možeš
misliti da mi nije naročito drago ulaziti u intimissima
jednog čovjeka koji mi nije stran. Radi se naime o jednoj,
po mome mišljenju, nadasve inteligentnoj, nazovimo je
tako, sugestiji,
— Okolišanje, Amadeo, koliko je meni poznato, nije
kod tebe nikad bilo znakom slabosti. T i udaraš s neba
pa u rebra samo onda kad hazardiraš, ali kada koko-
dačeš čitavo jedno veče, to znači, smislio si sve dobro,
natenane, dakle, molim te, heraus m it der Farbe,
— Nismo se sastali da zbijamo šale, čuj me, ozbiljno,
Alisa i Dagmar zamolile su me da ti prenesem jedan
njihov zajednički prijedlog, jedan konkretan prijedlog,
— Dagmar i Alisa šaržirale su tebe da m i preneseš
jedan konkretan prijedlog, da im budeš takoreći naročiti
poklisar, o, koja čast, sav sam se pretvorio u jedno im­
pozantno uho,
 — Dagmar i Alisa predlažu ti da otputujete zajedno,
utroje, na pola godine, na godinu, na Siciliju, u Rim,
u Pariz ili u Asconu, u onu našu staru kolibu nad je­
zerom, Alisa će se tamo posvetiti isključivo tebi, muzi-
cirat ćete, čitati knjige, jedriti, lutati bregovima, ti ćeš
pisati svoje studije, vratit ćeš se ponovo stvarima koje
te interesiraju, kulturnoj historiji, estetici, političkoj
historiji, šta ja znam, napisat ćeš konačno svoju mo­
nografiju o Franu Supilu, postat ćeš ponovo šarmantan
gospodin kakav si bio u Beču, čovjek koga voli i poštuje
njegova vlastita supruga, suprug koji se posvetio svojoj
supruzi, koji vodi računa o moralnoj egzistenciji svoje
žene, koji ne hoda po krovovima,
— T o je zaista dirljivo! Dvije Žene Samarićanke,
Dagmar i Alisa, pa to je Andersenova priča, Amadeo,
bogami, vi ste na vašem obiteljskom konziliju zaklju­
čili, to jest naše su gospođe zaključile da me treba vra­
titi u normalu, u predstanje pristojne građanske sabra­
nosti, pa to je stari Alisin program, treba me poslati
u sanatorij, na Semmering, a od toga da me strpa u
luđačku košulju samo je korak, to je humano, u Asconi,
tamo ćemo provesti ljeto, izleti u Scalu, u teatre, na
balove, a onda u Pariz, da se tamo ponovo posvađamo
zbog nepravilnih francuskih glagola, da se odmorimo
od Ascone, od Sicilije, to nisu loše ideje, ova ideja
s Asconom je genijalna, to je plač za divnim danima
našeg bečkog Aranjueza, aber die schönen W iener Tage
sind leider vorbei, što se mene lično tiče, a zanima me,
misliš li ti to zaista ozbiljno?
— N isu to tako loši planovi, dragi moj, nisu zaista,
vjeruj mi, a želiš li čuti čovjeka koji ti je dezinteresirano
sklon, a to, molit ćemo, distingvirajmo dobro, godinama
dosljedno i postojano na djelu dokazuje, je 1’ istina,
ja mislim da bi bilo veoma m udro i zdravo, jedna mala
sinkopa, jedan planski prekid ovog tvog, priznajmo,
brate, luckastog ritm a, koji te vitla kao slamčicu! Eto,
teče već deseta godina i više što živiš u neprestanom,
sve luđem vrtlogu! T e ona tvoja husarska eskapada
koju tek što nisi platio glavom, pa ono tvoje ludovanje
samoubilačko s onim paralitikom M artinenghijem, Ga­
licija, rane, bolnice, kasarne, Beč, pa sve ovo kod nas
i oko nas danas, ovaj naš domaći džumbus, a ti si hiper-
senzibiliziran za ovaj balkanski arnautluk, kao kakva
gospođica, na kraju, tvoje neurastenične reakcije na tvoga
oca, a i u tom si slučaju sto posto nepravedan, i nepra­
vedan i slijepo strastven! Pitamo se šta bi mogao stari
da radi, da se preda kao austropenzioner za onu mize­
riju od nekoliko stotina dinara? Ladanje su m u raspar­
celirali, šta m u je ostalo, nešto vinograda, odlučio se
čovjek u frem t, trbuhom za kruhom , kako zna i umije,
ne da se čovjek, bravo, to je impozantno kod staroga
gospodina, ne razumijem šta bi po tebi trebalo, da legne
pasivno na prugu i da pusti da ga pregazi lokomotiva,
i to baš srbijanska? Ženi se, dakako, normalna stvar,
još je u dobroj kondiciji, treba m u novaca, dakako,
postao je ministar, i ako ode u penziju, dobit će mini­
starsku penziju, sasvim inteligentno, ein intelligenter
gemachter M ann, alle Ehre und Respekt, a ti, mjesto
da uzmeš sve te stvari prosto ljudski, pretvorio si se u
nekakvog Savonarolu, u inkvizitora, koji hoće po svaku
cijenu da pojede svome ocu bubrege,
— Dobro, u redu, razumijem, borba za egzistenciju,
ali, ipak, est modus in rebus, pa ipak valjda postoje
neki zakoni dobrog ukusa?

97
 — Nismo estete, ukus ovamo ili onamo, je 1’ istina,
ukus je rastezljiv pojam, ne znam što je ukusnije ili manje
ukusno, jedan u ministre, a drugi u belakunovce, chacun
à son goût, i to je pitanje ukusa, no pa kad je već riječ
o ukusu, postoje neki prirodni zakoni, bogamu, pa nismo
kanibali, je 1’ istina, ne ćemo valjda vlastite roditelje
ubijati zbog nekih glupih principa,
— M a pusti te stvari, pobogu, govoriš gluposti, ne
radi se o familijarnim obzirima,
— Va bene, razumijem, ali ako ti misliš da tvoj
komunizam danas nije isto takva fikcija kao što ti je
kosovsko mlijeko bilo jučer, onda se varaš, je 1’ istina,
jedno i drugo je naivna mitomanija, a onaj tvoj ludi
Joja, ono nije čovjek, ono je manijak, upropastio se
definitivno i sva je prilika da će i tebe da povuče u
propast, ne trgneš li se u posljednjem momentu!
— Dakako, onaj manijak dobro ti je došao Devetsto-
osamnaeste, što, da nije bilo Joje Devetstoosamnaeste,
pitamo se gdje bi ti bio danas, pregažena krpa,
— Istomštogođ, »gdje bih bio danas da nije bilo Joje«,
gle, molim te, »pregažena krpa«, to je duhovito, dakako,
svekoješta, he-he, gdje bih ja bio danas, ha-ha, i to mi
je pitanje neobično inteligentno, ho-ho, pa bio bih to
što jesam, hi-hi-hi, gospodin sa svojim saldakontom,
je 1’ istina, a da sam postao to što jesam, nije mi bio
potreban nikakav tvoj Joja, hvala ti na lekciji, svekoješta.
Ono što je Joja radio u Puli, Osamnaeste, svaka čast,
ono je bilo politički pametno, ali već ona ludorija s
ustankom godinu dana kasnije, za račun madžarskih
Čifuta, pa ono je bila čista paranoja, kao biva, je 1’
istina, gospodin Joja će da zauzme Zagreb sa svojim
belakunovskim četama, preglupo, poslije jednog svjet­
skog rata, poslije jednog izgubljenog rata, gospodin će
sa svojom ciganskom družbom da zauzme garnizonu
od petnaest hiljada srbijanskih pušaka i desetak baterija,
svekoješta, zaista, i to još za kiseli krastavac Bele Kuna
i njegovih lopova, no, dobro, ali ako ti misliš da Joja
u toj vašoj stenjevačkoj partiji nema rivala, da nema
partnera koji su ga progledali kao megalomana, da tu
m eđu vama ne vrvi sve od agent-provokatora, da su
gospoda od Uprave grada Beograda slijepe kokoške i
da ne znaju kako je Joja jučer u Beču bio sa Kuusinenom,
a prekjučer u Moskvi sa Zinovjevom ili Joffeom, idi,
molim te, imao sam uvid u njegov dosje, pa onda onaj
glupi atentat, ovi tvoji slaboumni atentatori, revolverima
ćete riješiti jednu situaciju, dakako, ausgerechnet, javljaš
se za advokata u takvom jednom delikatnom procesu
kao što je ovaj atentat, kažem ti, igraš se svojom vlasti­
tom glavom . . .
— Čitaš mi bukvicu, od Hungaricum a svi mi čitate
bukvice godinama,
— Čitamo ti bukvicu, jeste, čitamo ti, a ti se obmanju­
ješ takozvanim višim principima, jer nemaš moralne
snage da poživiš vlastitim životom! Izbjegavajući vla­
stitu istinu od početka, ti svoj subjektivni život pretva­
raš u sjenku od sjenke, je 1’ istina, i da si još nekakav
poet, artist, da imaš talenta, da si Gustav M ahler, Li
T ai Po, no, mjesečina, još-još, hajde de, »Clair de lune«,
dalo bi se to shvatiti, čovječe, ali ovakav neurastenik
kao ti, ovakav najtipičniji neurovegetativac da se bavi
politikom, i to još kod nas, u ovoj džungli, ali, molim
te, no ne mislim ulaziti u tvoje lične stvari, to bi nas
i suviše daleko odvelo, ali bilo bi svakako dobro i ko­
risno da ti netko jedam put valjano ispraši tvoje panta-
Ione, uostalom, što se ja uzrujavam, je 1’ istina, svatko
ima svoju glavu, a tu sam se primio da ti prenesem Ali-
sinu poruku, to, i ništa više, i želiš li da ti kažem što
mislim, sm atram da je krajnje vrijeme da se makneš
iz ove sredine, izjavljujem ti to veoma trijezno i veoma
sabrano, čuješ li me, budi ozbiljan, progutat će te tu
tm ina, razumiješ li, nisi ti rođen za ove nosoroge, čo­
vječe, Dagmar je izjavila sama, a ti znaš kako kod nje
kotiraš, da je sklona da provede s Alisom i s tobom u
Asconi čitavu sezonu, pod pretpostavkom, naravno, da
je primate, Dagmar ti osim toga predlaže još jednu
stvar, ali ta je bulverzantna a la Dagmar, i ona će ti
o tome napisati opširno pismo, ja u to ne ulazim, ali
mislim da nije glupo,
— Oh, pismo iz ruke tvoje gospođe, kao mali Hando-
rakel za jednog neurovegetativca, uvijek će mi poslu­
žiti kao dragocjeni kompas,
— No, dobro, dobro, s manje ironije, je 1’ istina,
Dagmar ti dakle predlaže sasvim ozbiljno, da likvidiraš
svoju kancelariju, da se preselite u Zdenčaj, a paralelno
s time Dagmar namjerava likvidirati isto tako naše
kućanstvo i nema krivo, dvanaest soba i petoro posluge,
dosadilo nam je, i njoj i meni, a ženi, je 1’ istina, i više,
vječito te gnjavaže s prijemima i ceremonijalima i jelov­
nicima i darovima i posjetama, je 1’ istina, i tako dalje,
a kako smo kupili Attemsovu vilu u Opatiji, odmah ispod
Bellevuea, s ogromnim parkom, organizirat ćemo svoj
vlastiti dom u tri sobe, to nam je dovoljno za pied-a-terre,
više i ne trebamo, svi ti moji supeji i apresupeji mogu
se održavati i po hotelima, a tako bi onda i Dagmar
ostala s vama u Zdenčaju po pola godine, a ja bih do­
lazio preko subote, a vi, opet, ljetovali biste s nama u
Opatiji, sve su to dobre kombinacije, što m e gledaš,
u tome tvom Zdenčaju ima dvadesetak soba, u južnom
krilu ima dosta mjesta i za čitava dva apartmana, tro­
škove za reparacije uzeo bih ja na svoj konto, je 1’ istina,
a pitamo se, ozbiljno, Kamilo, a šta će ti, zapravo, ova
tvoja kancelarija, hobby, zapravo skupocjen hobby, no,
dobro, je 1’ istina, jedna pasivna kancelarija manje ili
više, od toga ne ćemo umrijeti, svatko ima pravo na
svoju razonodu, ali to, što ti radiš sa svojom kancelarijom,
to su, brate, avanture, sulude, opasne avanture, a, osim
toga, sve što radiš u vezi s tom svojom kancelarijom
jeste politički kretenizam prve vrste, zapravo perverzna
igra oko vlastite egzistencije, ako se pravo uzme, a da
ti kažem istinu, ovaj naš konkubinat počeo je i mene
pomalo žuljati,
— Znači, moja sjenka postaje pomalo komprom i-
tantna,
— Kom prom itantna ili ne, svejedno, glupa je svakako,
pa dobro, a zar si ti, čovječe, agent jednog političkog
pokreta, šta li, hoćeš li da igraš neku ulogu našega
Cromwella ili možda gospode Béle K una ili Bronsteina?
Koji si đavo ti, borac »za ljudska prava«, profesional
kveker, pa dobro, upiši se onda u kvekere ili u Vojsku
Spasa, interesiralo bi me koliko te mjesečno košta tvoje
političko samaritanstvo?
— Nikada nisam razmišljao o stvarima logikom bur­
zovnog senzala, čovječe, ni danas ni jučer,
— Kako to »jučer«?
— Pa jučer, kad si se s Koronaiem borio za karta-
šnicu na M argitszigetu, jučer, kada si s tim istim go­
spodinom radio za račun bog te pitaj koga, kad si točio
Affenburgovo pivo, kad si trgovao svinjama, kad si
pisao pamflete o Supilu, dakle, jučer,
— Istomštogođ, jučer ili prekjučer, a da nisam točio
Affenburgovo pivo, bio bi ti krepao u onoj Affenbur-
govoj klaonici, je 1’ istina, und heute wärest du eine
tote Leiche, caro mio, a uostalom, svekoješta, molim
te, mislim da nemaš razloga da mi ne vjeruješ, ja, brate
— per saldo — nisam nikakav »senzal«, kod mene npvac
zaista ne igra nikakve uloge, sve to što radim zapravo
mi je dosadno, preko glave, meni subjektivno ne treba
baš ništa, ja sam po naravi skroman čovjek, život,
uzme li se pravo, život je sasvim nešto drugo nego
novac, je 1’ istina, dakako, ali da bi čovjek znao i umio
da živi, s novcem ili bez novca, za to se treba roditi,
za to treba imati talenta, a ja ga, vidiš, nemam, ni ti
ga nemaš, jer to, što nas dvojica radimo, to je s jed­
nog ili s drugog aspekta primitivno traćenje i para i
nerava, je 1’ istina, to nije »savoir vivre«, i baš zato, jer si
još uvijek naivan kao m aturant i jer sam uvjeren da bi
ti svoje talente mogao mnogo korisnije valorizirati nego
da se ovdje, pod ovim prilikama, baviš politikom,
preporučujem ti toplo da se izvučeš iz ovog našeg po­
sranog krevinkla, na jednu, na dvije-tri sezone, što
mislim da bi bilo oportuno, eto, imam za tvoj tašngeld
mjesto glavnog reprezentanta kod General Rotors S. A.,
šezdeset hiljada dinara mjesečno fiks, plus dvije mje­
sečne plaće sa putnim dnevnicama duplo, a conto na
diskreciju, s plaćenim stanom u Beogradu, svega dvije-tri
konferencije sa generalnom direkcijom godišnje, dva-tri
mjeseca u inozemstvu, najklasičnija sinekura, posao bri­
ljantan, rizik nula, angažman — nešto malo bridgea i
cocktaila, to je sve, mislim, za slučaj ako se odlučiš na
likvidaciju kancelarije . . .
— Sjajno, tako ste me jednoga dana ekspedirali u
Hungaricum , za vas sam još uvijek neka vrsta izgublje­
nog sina, treba dečka izvesti na pravi put, Ascona,
Zdenčaj, Pariz, Beograd, sjajno, samo da me otmete
Nečastivom, a zaista ne znam čime sam zaslužio vašu
milost, zapravo svi se vi slažete s mojim ocem: de-
m entia praecox! Ako je u mome slučaju to doista »de-
m entia praecox«, nisam, mislim, odgovoran, naslijedio
sam je u kolijevci, hvala vam svima, imate sa mnom
trajno brige, nije zgodno imati u familiji neku vrstu
kretena za koga čovjek nikada ne zna šta će mu
dunuti u glavu! Razumijem, nisam tako glup, moja
prisutnost u »našoj kancelariji« pomalo postaje kompro-
m itantna, čak i riskantna, iz dana u dan sve inkompati-
bilnija, advokat atentatora, ruskih špijuna, terorista i
destruktivne bande, i »naš Bogoljub« u Patrijaršiji, na
Dvoru, kod T hurn-Taxisa, kod Duke od Syrmiuma
Odescalchija, Tanin, Ungaro-Croata, krediti u Beču, u
M ilanu, u francuskim topovima, »naš Bogoljub« i jedna
dem entna luda od »burazera«, salonska komunistička
luda, dva agbaba, dva ortaka, a sve u jednoj kancelariji,
kao kompanjoni, u jednoj familiji — pašenozi, i tako
svijet se zaista s pravom pita jesmo li ili nismo kompa­
njoni, to jest svijet pojm a nema da nismo to nikada ni
bili, a mi do danas opet još nismo ništa poduzeli da razu­
vjerimo svijet da mi kompanjoni nismo, a sad bi već po­
malo bilo oportuno da se ta stvar — pro foro externo
— konačno uredi. Ja sam šegrtovao kod tebe, u tvojoj
kancelariji, kao kod majstora, to je poznato, ali da sam
bio sasvim slab šegrt, to nije poznato, međutim, razu-
mijem, i o tome sam ti već i sam bio govorio u nekoliko
navrata, da bi bilo dobro da se ipak distanciramo. Što se
mene tiče, moje ponašanje bilo je i ostalo sve prije nego
igra sa podijeljenim ulogama, ali, eto, slažemo se, treba
stvar rastelaliti urbi et orbi, da i svakome idiotu bude
jasno kako je došlo do prekida, pa i formalnog, a naročito
s našom političkom klijentelom, jer ni za tvoju kance­
lariju, Amadeo, ne bi se moglo reći da nije politička.
Bože moj, na početku to se još moglo kako-tako toleri­
rati, bio je rat, u ratu su mjere i kriteriji drugi nego
danas kada se zna što je »pop, a što bob«, u ratu natrapao
si na dementnog pašanca i tako ga ukrcao na svoj brod
pomalo iz samilosti a pomalo iz obiteljskih obzira,
kao što se to kaže, »dok se idiot ne snađe, dok se ne nor­
malizira«, samo ta »normalizacija« sada već i suviše traje,
ova naša mizerija od familijarnog pacijenta luduje sve
glasnije, stvar postaje već pomalo klinički jasna, upi­
sao se u branitelje kraljevskog atentatora, sve izazov-
nije brani komunističku bandu, a, po svoj prilici, nije
isključeno da doista i ne konspirira s tom bandom, i
sutra će ga ubajbočiti na sramotu familije, pa kako
bi bilo da ga uklonimo u Asconu, barem na godinu,
novac kod nas ionako ne igra uloge, a za godinu svi će
zaboraviti da smo izmijenili obiteljsko ime iz najbanal­
nijih demagoških motiva, da nismo više Emericzi, da
smo Mirkovići, pogotovo budemo li se sporazumjeli s
Madame Alisom još i oko adneksa naših plavokrvnih
atributa, »Madame Mirkovich de Jurjavesz«, to dobro
zvoni i u čaršijskim arivističkim ušima, to imponira
i na Terazijama, pa kad se vratimo, bit će to svima
dosadna stara priča o prenapetom dečku koji se urazu­
mio, premda kasno, no, hvala bogu, ali ipak, stvar ne
će imati više karakter skandala ni društvene senzacije,
prezime gospođe doktor Mirković, alias Emerički,
ne će zvučati više tako plebejski izazovno kao u našim
sitnim Ka und Ka prilikama, supruga generalnog
direktora G. R. S. A., snaha njegove ekscelencije mi­
nistra na raspoloženju, bit će ljubazna da se pomiri
i s tom ludorijom uz navedene uslove, i, eto tako, to
je »langer Rede kurzer Sinn«, odvojiti ovu ludu od
razornog utjecaja onog prokletog Joakima Dijaka, koji
je kandidat za vješala, jer ona luda sa dna socijalnog
taloga, onaj tip sa najdubljeg šljama od blata što se
zove »bas fond de la société«, vrši na našeg Kamila
i njegov labilni karakter fatalnu sugestiju, jer je jači,
jer je inteligentniji, a inteligentni paranoidi uvijek su
opasni po svoju inferiornu okolinu baš zbog svoje
hipnotičke snage, treba dakle izolirati čovjeka od
negativnog ambijenta preventivno i spasiti ga — ovako
ili onako . . .
— T i si bio još u nižim razredima pučke škole, mi­
slim, kada sam stigao pod vaš krov, a tada si već nešto
deklamirao o katastrofi u Bečkom Novom M jestu i
o svome ocu kao o Khuenovom haramiji, i moram da
kažem, ti, kao dijete, bio si zaista prerano razvijeni
balavac za svoje godine. Taj osjećaj superiornosti
još iz onih dana dao ti je poleta, je 1’ istina, ali osim
neke smione drskosti, sasvim balave, ne vidim, brate,
da ti je taj tvoj polet poslužio bilo u čemu pozitivno,
da tako kažem. Slušam te, eto, poslije dvadeset godina
tvoj se način ni po čemu nije izmijenio. Pratim tvoj
mehanizam kako radi, i znaš li što bi trebalo da ti se
kaže jedam put otvoreno: ti si, brate, bio i ostao infan­
tilan, i to je tajna tvoje ličnosti! T o je tajna tvoje lič­
nosti, to su tvoji talenti ali i tvoje prokletstvo, tvoja
nesreća i tvoja sreća istodobno, jer ti ne reagiraš na
pojave oko sebe kao un uomo qualunque, kao mi ostali,
normalni, prosječni ljudi, sitna zrnca u ovoj kaši koju
ti s prezirom zoveš »ričet«, to jest kao mi svi, kompaktna
većina ričeta nas ovdje, na ovoj glupoj zemlji. T i vege­
tiraš, ti lebdiš iznad stvarnosti, ti se još uvijek igraš
pod m aminim klavirom, gdje ti je godinama bilo naj­
draže mjesto. N a vlas takav bio si i u Joj ino vrijeme,
kada je Joj a tempirao svoje bombe, i onda kada si
osvanuo jednoga dana iz Hungaricuma, relegiran zbog
madžarske himne, a takav si ostao kad si starom Kamrathu
odbio da te reklamira za Madžarsko slovo, a htio je
da te oslobodi tvoje glupe Kalvarije, na kojoj si pro­
krvario, a da ni danas ne znaš ni kako ni zašto. Siromah
stari Kam rath, sreo sam ga negdje u jesen Petnaeste
u Pešti, ti si tada ležao još ranjen u M unkacsu, ne
varam li se, i stari se snebivao nad tvojom tvrdogla-
vošću i tek što nije zaplakao, tražeći od mene da m u
objasnim onu tvoju samoubilačku maniju, kada si
potpuno suludo jurnuo u Galiciju da pogineš, bio si
kao hipnotiziran, a i Sedamnaeste, u jesen, kad su te
htjeli transportirati na Dolomite, bio si isto tako lud, i
da te nisam Sedamnaeste kao Selbstmord-kandidata
izvukao iz one glupe austrijske vojske, bio bi krepao,
— Damals habe ich meine Sache auf nichts gestellt,
kao prava pravcata luda, a ti to ne razumiješ, numera
na koju sam tada igrao bila je — zero, ima situacija
kad se život gubi kao proigrana partija karata, nije
bilo više nikakve svrhe da se živi usred stopostotnog
besmisla,
— D a sam ja takav nihilist, bio bih zatjerao već

106
davno kuršum u svoju glavu, nismo babe ni bebe,
čovječe, nego ti spadaš, brate, m eđu sentimentalna
kenjkala, od svoje madžarske poetese bolovao si go­
dinama, a sve to nije imalo ni repa ni glave kao ni tvoja
djetinjastoizazovna izmjena prezimena danas, »ne ću
više da se zovem kao što me zovu, nego ću se prozvati
kako me nikada nitko nije zvao«, samo da bi napakostio
svojoj ženi koju smatraš kozom, jer to ne će da razu­
mije. Sve je to još uvijek, brate, pubertet, ništa drugo
nego zakašnjeli pubertet razmaženog balavca, kome
šarm leži u tome da je uprkos svemu simpatičan . . .

Da T rupca Kamilova ličnost na neki način doista

privlači, da se T rupac Kamilu već dvadesetak godina
ne umije oteti ni ukloniti, da je, naročito od svršetka
rata, uslijed Kamilove netolerancije došlo do osjet­
ljivog poremećenja tih simpatija, ne bi se moglo poreći,
no bez obzira na to što se Trupčeve sklonosti za Kamila
ne podudaraju ni s vlastitim m u pogledima i intere­
sima, on ih pred svijetom ne taji, i tako, objašnjavajući,
kao biva solidarno, čitav niz Kamilovih na prvi pogled
nerazumnih postupaka, T rupac izaziva sve intenziv­
niji otpor sa strane onih krugova, u čijim očima ovo
prijateljstvo T ru p cu ne pristaje baš nikako ili veoma
loše. D a li neke davne sentimentalne uspomene, ve­
zane na ladanjske dane ili o Jurjevsku ulicu, mogu u
pamćenju ovog tako racionalnog čovjeka biti trajnim
izvorom postojanih nježnih raspoloženja, razblažujući
i smanjujući dramatske protivštine, te se na trenutke
čini da je T rupac gotovo još uvijek vezan za Kamila,
prosto kao po nagonu neke mračne krvne veze, tako
da se i Kamilu javlja misao nije li se Trupčeva majka,
koja je jedno vrijeme kao švelja šila kod Emeričkih,
možda zaboravila sa starim Kolomanom ili sa njego­
vim vlastitim ocem, jer je i Illustrissimus lično pokazi­
vao spram T rupca neobično mnogo simpatija, i više
od toga, da, upravo ljubavi.
„M ama se pokušavala trovati zbog ovog mladog
elegantnog čovjeka, tajnika tatinog, a to nije bila samo
Amandina intriga, koju je ona lansirala u svojim bečkim
krugovima kao javnu tajnu. Govorilo se da je genera­
lica bila ljubomorna na Trupca, koji je u njenoj bečkoj
kući odsjedao kao rođak iz provincije. Ovaj čovjek
uopće ima šanse kod žena: »dvjesta pedeset u Italiji,
a u Španiji tisuću t r i . . «. I Glavački Adela je čas prije
reagirala nervozno na njegove aluzije o židovskom
udovcu, očito povrijeđena u svojim intim nim osjeća­
jima, kao dama koja mu nije odbila svoje sklonosti,
a i Alisa, u Beču, kada su se sreli, bila je u milosti T rup-
čevoj, a možda je to još i danas? Alisa, sa svojim polu-
djetinjastim a poludjevičanskim načinom, mazila se
između svoje starije sestre i njenog supruga, na početku,
kada se Kamilo pojavio u bečkom Imperialu en famille,
za nijansu i suviše bezazleno, pa tek kada je između
nje i Kamila došlo do intimnijih dodira, bila se nešto
od T rupca distancirala, tako da se utroje sustezala da
je T rupac miluje na koljenima kao ljubimicu, kao da
mu je rođena djevojčica, i Kamilu, koliko god je bio
sumnjičavo ljubomoran spram svake Anine kretnje ili
pogleda, nije ni trenutka palo na pamet, da u Alisinoj,
neposrednoj srdačnosti otkrije neke intimnije motive,
jer su se i sestre milovale po čitave dane (cjelivanje kod
jurjaveških djevojaka spadalo je u uobičajeni bonton),
ali, eto, iz današnje retrospektive ne bi se moglo reći
da je potpuno slobodan od nekih m utnih, bolećivih
misli. Alisa je bila i ostala Trupčeva ljubovca i Trupac
hoće da se oslobodi te veze, nema sumnje, i tako nastoji
da se riješi i svoje metrese i svoje žene i svoga kompa­
njona jednim jedinim potezom, i zato ih sve troje šalje
u Asconu, genijalna misao, nema sumnje! I trebalo bi
gospodinu odgovoriti isto tako neuvijeno i logično, da
m u ponovo pakuje jednu svoju metresu, kao što m u
je već jedam put i spakovao — gratis i franco, samo je
danas spreman na neke materijalne rekompenzacije,
da restaurira Zdenčaj, da m u osigura rentu kod Gene­
ral Rotors S. A., a da ga upita, »čuj me, tvoje simpatije
za moju malenkost oduvijek su mi bile zagonetne i,
da ti pravo kažem, nerazumljive, a u ovome momentu,
ne ću da lažem, čudno je, ti znaš, ja predstavljam
stopostotnu negaciju svega što se zoveš ,ti£ ili ,tvoja
kvintesencija', i postoje li antipodi na ovoj zemaljskoj
kugli, ne znam ima li klasičnijeg prim jera za uzajamnu
negaciju od nas dvojice, pa se pitam, koga me vraga
nisi već davno poslao do đavola kada ti tako ustrajno
zanovijetam i smetam godinama«."
„Š to bi m u čovjek odgovorio, kad bi smogao toliko
snage da bude iskren ?“
— Zakašnjeli pubertet, kažeš, uzmimo da je tako.
Možda. Ali ako je to što ja radim pubertet, svejedno,
zakašnjeli ili ne, smijem li ti uputiti jedno sto posto
pubertetsko pitanje?
— N e razumijem,
— Pitam te kao što bih te pitao onda, kad si stigao
k nama kao tatin tajnik, a ne moraš mi odgovoriti ako
ne želiš, da li je između tebe i moje majke bilo neke
intim ne veze?
— Kako to misliš?
— Mislim kako te pitam, da li je između tebe i moje
majke, kao što si mi priznao jedam put u Pešti, bilo
samo to da si moju mamu smatrao šarmantnom damom,
i da je to bilo »sve«, ili je tu bilo još nečeg što nije bilo
samo to da si je »smatrao šarmantnom damom«?
— A šta će ti to, je 1’ istina, i na temelju čega ti
pretpostavljaš da to nije bilo »sve«?
— Mislilo se tako da nije, stara Malvina, stari Mika,
pa i Julija (ona cura s kojom je došlo do skandala
u vezi s tobom), tako se mislilo u Jurjevskoj, na L a­
danju, a osim toga Amanda mi je pokazala neka pisma
što ih je mama pohranila kod nje kao svoju uspomenu,
a ni moja mama do svoje sm rti nije nikada prevladala
svoj pubertet,
— Je li ona stara babuskara generalska pokazala tebi
ta pisma?
— Jeste, ali ih nisam čitao, nego tako, kad već razgo­
varamo, intimno . . .
— Nije mi drago da si baš u ovome m om entu po­
slije toliko godina načeo ovu temu, ali, molim, wenn
schon, denn schon, da, bio sam zaljubljen u tvoju mamu!
Tvoja gospođa majka bila je moja prva i jedina — lju-
bav, naime ono što se tako zove, i danas mislim da je
ono bilo to kako se govori — jedina moja idealna ljubav
u najnaivnijem pubertetskom smislu ove riječi, je 1’
istina? Tvoja gospođa majka bila je čista duša, između
svih ljudi koje sam sreo, mislim, jedna od najkristal-
nijih. Od tvoje mame naučio sam što znači biti to —
čista i nevina duša, gospođa, da, dama u punome smislu
ove riječi, uzvišeno biće pred kojim se mora zapaliti
kandilo, a i danas, kad mislim na tvoju gospođu majku,
mislim na nju svečano, kao da klečim u crkvi, a ti znaš,
nisam pobožan, da, je 1’ istina, tako je, a ono što je Amanda
lajala, ono je bilo i ostalo istomštogođ i svekoješta, bezo-
brazluk one stare pokvarene profuknjače!
— Oprosti, nisam imao nikakve zle namjere, slutim
to godinama, samo, eto, nismo nikada imali prilike da
se porazgovorimo o danima koji se ne će vratiti, ali
da se vratimo na naše havarirane brakove. Kad smo se
već primili uloge specijalista za reparaturu ove pokva­
rene mašinerije, ti, kako čujem, dakle, likvidiraš svoje
kućanstvo, i stan, i menažu, selite u Opatiju, prelazite
u mali stan od tri sobe, a ne znam da li ti je poznato
da se u gradu govori da se ženiš?
— Da, poznato mi je, ali to su krive pretpostavke,
ne odgovaraju stanju fakata, žalim, ne ženim se,
— U redu, ali mi dopusti da i ja budem advokat
koji se bavi brakorazvodnim pitanjima! T i znaš da
klijenti, kandidati za rastavu, namjeravajući da uđu u
nove bračne obaveze, da ti ljudi uvijek decidirano
negiraju svoje brakorazvodne nam jere sve dokraja, sve
dok nisu sklopili ugovor s novim bračnim drugom?
— Ispituješ li ti to mene kao advokat, šaržiran po
mojoj gospođi supruzi?
— Ne, to ne, ali ako mi se sugerira ili, još bolje, ako
se od mene traži da likvidiram svoju kancelariju i da
otputujem u Asconu, da se preselim u Opatiju ili u
Zdenčaj i da tamo živim sa svojom suprugom i s nje­
nom sestrom samo zato da bi se ti s druge strane mogao
eventualno u Beču bez neke neprilike povezati sa jednom
od svojih prijateljica iz Danske ili Švedske, kao što se
čuje, ako se od mene traži da statiram kod jedne od
tvojih akcija ili transakcija, onda mislim da imam puno
pravo da, u najmanju ruku, zadovoljim svoju znati­
želju, zar ne, a i poslovno, na kraju, mislim da je moje
pitanje potpuno opravdano,
— Pardon, molim, tebi se ne sugerira ništa, od tebe
se ne traži ništa, a jedino što se tebi »sugerira« i što se
od tebe »traži« jeste da budeš pristojan spram svog
starog druga, koji ti je bio, nisi li zaboravio, jedamput
davno i m entor i prijatelj, a danas nema više te ambi­
cije, osim jedne, da se ne da vrijeđati,
— Pardon,
— Molim,
— Dakle,
— »Dakle« ništa, kao što sam rekao, ne dam se gnja­
viti, razumiješ li, Amadeo T rupac je ustao kao da će poći,
a onda se svladao i, spustivši se u fotelju, ipak nije uspio
da ne povisi ton, a u mislima m u je kuhalo kao u poklop­
ljenom loncu.
„Pa ipak je grubo, da, upravo neuviđavno, da se ovaj
balavac vlada spram njega kao da su ravnopravni par­
tneri! Čovjek se tu angažira s najboljom namjerom da
pomogne ludi, a iz zahvalnosti, eto, izvrgnut je inzultu.
Čemu je potreban ovaj dribling sa nastranim čudakom,
ako ne će, ne će, neka ide do vraga, i on i sve njegove
brige, ako ne će, i ne treba, istomštogođ, baš će nekoga
zato zaboljeti glava, svekoješta“ , i tako, pod impulsom
logičnog razmatranja situacije u kojoj se našao, ustao je
ponovo i, ugasivši nervozno svoju cigaru u pepeoniku i
zaprljavši ruke garom, uzeo da tare prste maramicom,
nervozno, dugo, a zatim je strpao maramicu u džep,
odmahnuo rukom, zaputivši se da ode bez pozdrava.
 — Pa čekaj, šta si se tu uzmuvao, gle, molim te, a
šta li ti meni nisi sve izdijelio, dobro, nisam mislio
da te vrijeđam, razumij me, s nekim i ja treba da pro­
govorim otvoreno, logično je da se nerviram, oprosti,
a nije prvi put da govorim s tobom bez rukavica, za­
ustavio ga je Kamilo da ne krene i sam uzbuđen od
čudnog osjećaja da mu ovo naprasito i drsko stvorenje
uprkos svemu nije antipatično i da toga čovjeka nije
uspio prevladati, tako da konačno prekine s njim, premda
je često sablasno jeziv, stani, čovječe, pa dobro, svatko
ima pravo da se brani od inzulta!
— Dakako, samo se ne sjećam kada si uopće govorio
sa mnom u rukavicama? Uostalom, je 1’ istina, u ovome
momentu apstrahiram da govorim o sebi. Jednoga
dana objasnit ću ti o čemu se radi, kada si sam toliko
neinteligentan te ne možeš shvatiti moje simpatije, a,
uostalom, simpatije se rađaju kao i ljubav — ex machina,
a takav Schöngeist, kao što si ti, mogao bi da bude,
kako da kažem, tankoćutniji, je 1’ istina? Uostalom sve­
jedno, pustimo to, sve, što sam govorio, govorio sam s
najboljom namjerom u ime tvoje supruge i pitam te
ponovo zašto nemaš toliko smisla za objektivnost pa
da se uživiš u njenu logiku? Žena nema krivo. Biti
stavljen pred gotov čin u jednoj stvari, za koju treba
priznati da nije svakodnevna, promijeniti obiteljsko
ime, pa to, bogamu, ipak nije kao kupiti nov šešir, pa
takva se transakcija tiče i drugog bračnog partnera, u
najmanju ruku, barem toliko koliko i tebe, biti stav­
ljen pred fait accompli, je 1’ istina, od danas se, gospođo,
ne zovemo više kao što smo se zvali do jučer, a da te
pod bogom nije nitko nikada ništa pitao, da te nitko
ni o čemu nije obavijestio, oprosti, uza sve poštovanje

g K rleža: Z astave m
113
 spram tvoje »logike«, priznat ćeš i sam da ni Alisa nema
krivo, jer kada si se već odlučio na izmjenu svoga pre­
zimena, trebalo je da se posavjetuješ i sa svojom su­
prugom, a to je minimum što nam nalažu ljudski obziri,
je 1’ istina?
— E, sad ćemo sve iznova, od početka, da je Alisa
bilo kada bilo čime pokazala kako nastoji da pojmi neke
moje motive, za mene lično, oprosti, nadasve važne,
da je između nas u tom pogledu bilo i najmanje moguć­
nosti nekog prijateljskog dogovora, naravna stvar, nema
sumnje, bilo bi normalno da sam se posavjetovao, ali
kad god bih započeo ovu temu, ona bi me a limine
presjekla da sam lud, da treba telefonirati na kliniku,
što, uostalom, ne govorim sada zato jer smatram da
je to bilo od neke naročite važnosti, nego prosto kao
repliku na tvoju optužbu — što je trebalo ili što nije
trebalo da se poduzme. Međutim, da prijeđemo na
stvar, ti si bio spomenuo neki Alisin konkretan pri­
jedlog, osim ove šaljive kombinacije s Asconom, i
sam mislim da je pitanje naše kancelarije stvar koju
treba riješiti, Burić je za mene zakaparirao već jedan
trosobni stan od Nove Godine, selimo se netom se
svrše ličilački radovi, stan je bio nekakva špediterska
poslovnica, prilično derutan, ta je stvar dakle skinuta
s dnevnog reda, a preostaje još Alisa, šta je s Alisom?
— Pa sada, je 1’ istina, molim te, Dagmar i ja pri­
mamo sutra uveče kod sebe, après souper — têtes
masquées, ti znaš, to su oni moji poznati hauzbalovi,
»füttere die Bestien gut«, oko sto i dvadeset lica, tri­
deset kilograma orade, smuđeva i brancina, pet kila
kavijara, pet kila lososovine et caetera, tridest kila suho­
mesnate robe, trideset kila smetine i zečeva, je 1’ istina,
sto dvadeset têtes masquées, après souper, za svaku
tête masquée tri kilograma mesa, ramsteka, bifteka,
plus tri kilograma šampanjca i spirituoza po glavi, a
Alisa te moli da se pojaviš s njom kod nas, als ob nichts
geschehen wäre, je 1’ istina. Time će se prekinuti sve
glasine da se rastajete, razbiti fama da je između vas
došlo do nesuglasica u vezi s tim nesretnim mal entendu
između gospodina i gospođe Mirković, a, osim toga,
Alisa te moli, Alisa te, dakle, moli da budeš zlatan,
i da se i sam maskiraš, ona će biti Venecijanka, a ona
te moli da uzmeš žirardi i brkove à la Menjou, dakle
randevu kod Dagmar sutra u devet, a Alisa ti daje
svoju svečanu riječ, da je sve, što se nje tiče, »nul et
non avenu«, a i Dagmar te moli zbog svoje sestre, ti
znaš, Alisa je njeno »srdačce« i »brižica«, dakle Dagmar
se pouzdano nada da ne ćeš ostati tvrda srca. . .
— Dobro, sastati se na tvom hauzbalu pred drugima —
à la Menjou, zaista glupo à la Alisa, ali ako i ti i Dagmar
tako mislite, molim, pojavit ću se, samo ne à la Menjou,
i ne znam kako se imam vladati do toga bala, po kakvoj
à la Menjou-etiketi, hoće li mi gospođa Mirkovićka
iskazati čast da mi dopusti da pokucam na njena vrata,
mislim na vrata njene spavaonice, već večeras, kad mi
stavlja u izgled sve dobre šanse tek kod vas, na balu,
à la Menjou?
— Pa dobro, čovječe, žena traži izliku za pomirenje,
je 1’ istina, za kapitulaciju, a ti ostaješ nepopustljivo
kod svoje cjepidlačarske kverulantske logike, pa ne ovo,
pa ne ono, tvrdoglav si, brate, kao sinjski tovar, pa zar
ne vidiš da je svega nestalo sa tapeta, tu nema više
ničega o čemu bi se moglo govoriti, Alisa te čeka kod
nas . . .
 Ustao je ponovo Monsignor i viljuškom kucnuo o
kristalni kalež burgunca, »silentium, prosim«, da održi
ponovo jednu od svojih jubilarnih zdravica, »polag
navade stare, društvo se zestalo je,« ali je Trupac sasvim
nesumnjivo beskompromisno, s grubo odrešitom ge­
stom ustao isto tako i podigao svoju ruku, kao što se
dižu semafori, kada brane ulaz u stanicu, uputivši
Monsignoru nervozan pogled, okom u oko:
— Pardon, neka Monsignor oprosti, u redu, zdravice
su izvanredno lijepa stvar, svaka čast, je 1’ istina, jubileji,
a naročito srebrni, nema spora, to je izvan svake disku­
sije, je 1’ istina, ali izgovoreno je ovdje na račun jubileja
sve što se moglo reći o anđelima i s anđelima i bez
gospođe anđela, svaka čast, honor et laus et trium phus
perpetuus, je 1’ istina, ali, eto, vani je počela vijavica
sve gušća, zamest će snijeg sve ceste, a društvo je do­
govoreno sa starom Corberonkom u Dubrovčaku, mi
treba da smo u Dubrovčaku najkasnije u pet, na čaju,
a donle imamo dobrih osamnaest kilometara, pa bi
trebalo da krenemo, svi mi, Alisa i Kamilo, Dagmar i
ja i M išo. . . — ne, ne, Mišo ne može, ima instrukciju,
usprotivila se Mišina mama Adela Glavačka, ti ćeš mi,
Amadeo, Mišu potpuno pokvariti, pa vidiš da hramlje
iz m atematike. . . — dakle, molim, gospodo, m i se
opraštamo, morat ćete nas ispričati, mi smo dogovoreni,
doviđenja.
 U MEĆAVI

Usred gužve i galame pri opraštanju gostiju s jur-

javeškom svojtom, došlo je u garderobi, kod odijevanja,
između Kamila i Trupca do scene, koja se produžila
niza stube sve do automobila, ispred portala, na ulici,
u vezi s Kamilovom izjavom — »on da ne ide do Corbe-
ronovih, da pojma nema da se Corberonovima uopće
ide, da nije ni sa kime dogovoren, da ne zna kome je
palo na pamet da ga uopće dovede s ovim izletom u
kombinaciju«, a Trupac, ne snašavši se u ovoj iznena­
đujuće glupoj situaciji, pobunio se glasno.
— Svekoješta, kako se, sad, odjednom, perspektiva
na jedno dogovoreno veče pretvara prosto u dim, ph,
je 1’ istina, u glupu frazu — kobajagi, »hvala, idite vi
sami, ja ostajem, gospodo«, jer da je mogao samo slu­
titi da se Kamilo ne će odazvati pozivu, on bi, je 1’
istina, planirao neku drugu kombinaciju, pa valjda bi
i on, je 1’ istina, imao ozbiljnijeg posla od ove corberonske
gnjavaže, da Dagmar nije jasno i glasno rekla da je sa
Kamilom i Alisom dogovoreno da se ide en famille . . .
 — Pardon, budimo logični, ogradio se Kamilo, on
lično uopće ništa nije govorio ni dogovorio sa Dagmar
o ovom izletu, a za dokaz da nije imao pojma, on je
pozvao neke znance na večeru i, prema tome, žali,
on ne može nikako, i tako je graja rasla sve više, Trupac
se počeo buniti sve glasnije:
— No, sada svejedno, ne ćemo biti cjepidlake, čovječe,
je 1’ istina, Dagmar ili Alisa, tko je već mogao da se
dogovara s Kamilom, Alisa ili Dagmar, svejedno,
njemu je tako bilo rečeno, je 1’ istina, i najposlije, o
tome se izletu do Corberonovih govori već od Božića,
ovaj izlet bio je fiksiran još prošle nedjelje, kakav je to
Kamilov pišljivi argumenat, to je notorno poznata
stvar, i Kamilo, kad bi bio zaista simpatičan, kad bi
bio ženerozan, kada bi prestao opstruirati tako djeti­
njasto tvrdoglavo, a tko će svirati klavir kod Corbe­
ronovih, svi ga tamo čekaju, tri puta su telefonirali,
ali, dakako, Kamilo nije ni simpatičan ni ljubazan ni
ženerozan, nego, obratno, nervozan i rezervirano do­
sljedan, i tako ispred Trupčeva Daimlera pljušti po
Kamilu grmljavina Trupčeve rodomontade, a dru­
štvo, omatajući se šalovima i bundama i pledovima,
potrpava pod glomazan platneni krov kabrioleta, i tu
Kamilo, poravnavajući pledove, galantno, pomalo lju­
bazno ironično cjelivajući ruke, brani još uvijek svoju
odluku:
— Ne, ne, hvala, on ne može nikako, sve kad bi i htio,
ne bi mogao, pozvao je na večeru stare prijatelje, vis
maior, on ponavlja tu glupu riječ, a, osim toga, zaista,
njega nije nitko pozvao, njemu nitko nije rekao ni
riječi, tako da je Alisa, na dobroćudnu sugestiju Dagmar,
neka bude pametna i neka zamoli Kamila da se smiluje,
na kraju planula:
— Ne, ne, ona ne će da moli ovoga gospodina ništa,
istina je da mu nije rekla o izletu ni riječi, ich hab’ ihm
kein Wort gesagt, lass diesen ewigen Spassverderber,
ne ću, pusti ga, neka ide, on samo uvijek laže i ljubeći
ruke ironizira čitav svijet, ein eingebildeter Grössen­
wahnsinniger, neka je Kamilo pusti, mrzi ga, što joj
tu pretvorljivo ljubi ruke, prokleta bila ona minuta
kad ga je srela, i, odbivši svome suprugu da joj smješka­
jući se konvencionalno ljubi rukavice, zalupila je vra­
tima od Daimlera, a zdepasta i teška kornjača kabri­
oleta grubo je prekinula njene posljednje riječi brzim
trzajem i, odroktavši kroz maglu, nestala u mećavi.
Izdimio je Daimler u magli na dnu glupe, sive,
dosadne prazne ulice, sa sivim fasadama i olovnotamnim
prozorima, sa snijegom zavijenim balkonima, doksatima
i tornjićima, sa vihorom što zviždi sa strmih krovova,
povijajući guste pramenove dima, a kroz staklena vrata
neke krčmetine, što su se bila na momenat rastvorila,
čuo se kor pijanih hrapavih glasova kako urla: »Tancaj,
tancaj, crni kos, kagbum tancal kad sam b o s...« Po­
krenuo se da pođe, ne imajući pojma ni kuda ni kamo,
kada se u istom trenu uz njegovo lijevo rame sasvim
nečujno, tiho, kao da klizi po mekanom snježnom sagu,
zaustavila ogromna staklena kutija od tramvajskih kola.
Pasivno, bez misli, našao se na klupi praznog tramvajskog
vagona sa dvije-tri babe i jednim dječačićem, koji
polutiho zvižduka sitnom zviždaljkom od glinene pijet­
love glave uvijek dva jednolična tona do-re-re-do,
do-re-re-do, i niz beskrajno dugu sivu i blatnu cestu,
uz snijegom zavijena polja, vrbike i kukuruzišta,
kroz sve neprozirniju snježnu zavjesu, tramvaj se
zaustavio na obali antipatične sive opasne vode, koja
tu pod mostom, uznemirena i sva u strelohitrim viro­
vima neukroćena, prijeteći huči kao alpinski slap.
Stara pjesma divlje i glasne vode Kamilova djetinjstva
zanijela ga je u daleke prostore davnih dana prije Hunga-
ricuma, kada se s Joj om i s Amadeom borio protiv
brzih virova njene hirovite i hitre struje, a blatna i
luda bujica halabuci pod starim mostom kroz mećavu
kao mračna sila, ponirući s Kam i lovim mislima kroz
nepojmljive ponore zagonetnog podzemlja, gdje je
nestao i general Martinenghi, koji mu je tako toplo
bio govorio o ovoj prozirnoj savskoj akvamarinskoj
vodi, kada je, služeći u agramerskoj garnizoni, pro­
matrao s ovog istog mosta sjenku svake, pak i najsitnije
ribice, kako na kristalnom dnu pase travu, trepereći
odsjajima srebrnometalnog lista, a trava se tiho povija
na staklenom biljurnom dnu uz ritam struje i fantas­
tično protjecanje prozirne i čiste poetske arije, koju
ova rijeka pjeva od Bohinja i Šmarne zelenosmaragdnom,
fosfornoblistavom lirskom instrumentacijom svojih
noćnih vodopada.
,,U Martinenghijevim riječima, usred sivog, polu-
mračnog kabineta bečkog ratnog ministarstva (a prošlo
je odonda devet i više godina), ustreperilo je jedno davno
ljetno poslijepodne, kad je onaj mladi oficir, još počet­
kom stoljeća, bio fasciniran srebrnim ribljim ljuskama
kako blistaju u zelenkastoj savskoj vodi, a njegove
vlažne, crvene, čulne, nabubrile usne sagnjile su već
davno sa golemom hrpom lubanja u blatu Willanova
Lodomierskog ili Grodeka Jagiellonskog, i tko sve tamo
nije nestao u jednom trenutku, i profesor Graetz-
Ujvarađy, veliki mudrac koji je otkrio kako rat liječi
paralizu, i oberst Martinuzzi sa svojim artiljerijskim
elementima i Herr Major Carl Hubert Vsetečka, od
slavne Pedesetitreće, koji mu je milostivo dopustio
da pobjegne u Beč, do Frana Šupila, i čitav bataljon
trenkovske pandurske bande broj 53, sa rajona kasarne
Prijestolonasljednika Rudolfa, i petnaest takvih bata-
ljona, i sto puta po petnaest takvih bataljona, i Jolanda,
i njen kuzen Oberleutnant Sturmfeld, i oberst Edgar
von Savatini, koji ga je premjestio po »najvišem nalogu«
u Ungarisch-Weisskirchen, i cijela Sedamnaesta husarska
sa konjima i momcima, i Čupa, i Bregalnica, i Apis, i
Voja, stari Kamrath, koga su zaklali, i Jenoke na Drini,
i onaj Kamrathov jezuit sa kartašnicom na Margit-
szigetu, i Amadeov kompanjon Koronai, i stari gospodin
Gyula Reviczky, i očev ideal, Grof Premijer, i sve Jo-
landine tetke, svi su zaklani, svi su mrtvi, svi su nestali,
svi su otputovali ili još uvijek putuju, kao Joja, očeku­
jući svoju smrt u »Lijepoj našoj« — oslobođenoj domo­
vini, i kako se samo ono zvao onaj ukrajinski tip, Arankin
prijatelj, onaj gospodin direktor »Djevojačke ruske škole«,
ukrajinski legionar — Aula est pro nobis, i koji je đavo
odnio Ženku Tommaseo i zašto, i onog dečka iz Hun-
garicuma, Lukacs-Knobela, koji mu je citirao svoju
pjesmu o ukletoj kavalkadi:
Zlog vjetra glas, zlog zvona glas,
u crnoj noći, zlih konja kas,

a sve je još uvijek mračna ukleta ponoć, kroz koju odje­

kuje grmljavina čitavih čopora zlih i poganih konja . . .
Jedini koji se pobjedonosno kreće ovim paklom, kroz
bijesnu mećavu od ovog čovječanstva i ovih ratova,
to je Amadeo, kome je sva zbrka stvari i pojmova maj­
munska komedija, to, i baš ništa više, i on je jedini
koji se trijumfalno, s uzvišenim prezirom, probija kroz
ovu ludnicu, kao kroz pravu pravcatu šaljivu, više-
manje priglupu igru.“'

U mislima, uz živicu, zasutu iznad ljudske glave

visokim snježnim zametom, u smjeru starog sivog
pljesnivog tornja, Kamilo je preko polja uskom stazom
udario pravcem na Zdenčaj-Dvor, uz grabe i seoske
tarabe, prkoseći sve jačem udaru vjetra, koji preko
glatke kore kukuruzišta i zaleđenih bara razantnim
prosipanjem zadimljene bijele prašine bode obraze i
vjeđe pljuskom snježnih igličavih konfeta.

„Kad se Monsignor danas razglagoljao o Anđelima

(a očito je gucnuo više no obično), kakva je ono bizarna
misao bila bljesnula u Kamilovu pamćenju, kada je
starom glupanu htio da dobaci ironično izazovnu frazu
kako je njegov Anđeo Čuvar zapravo šeprtlja? Ne bi
se moglo reći da u njegovom životu Amadeo ne igra
ulogu anđela čuvara, i to takvog te je sve prije nego
šeprtlja, jer da godine 1917 nije bilo Amadea, đavo
bi ga matematički precizno bio odnio, tako je bijedno
i nemoćno dotjerao do na kraj svojih snaga, a kada je,
na očevu molbu da mu učini sentimentalnu uslugu,
jer da on nema živaca za taj posao, poslije majčine
smrti »čistio mamine intimne stvari«, našao je u tajnom
pretincu maminog sekretera koncept pisma, svakako
nacrt za pismo, koje možda nikada nije ni stiglo na ruke
adresata, gdje mama intimno zaklinje Amadea (mama
je Bogoljuba Trupca intimno zvala Bogo), da joj se
zakune u ime svega »što je među njima bilo«, da će
preuzeti ulogu Kamilovog anđela čuvara i pratiti
njenog nesretnog dečka, jedinu njenu veliku brigu,
jer dijete nije i ne će biti sposobno za ovaj grubi život
i ove grozne ljude .. .“
„Po svježini ljubičaste tinte i po formatu listovnog
papira, nacrt ovoga pisma mogao je biti koncipiran
možda nekoliko dana prije same mamine smrti, ali
kako je skica ostala u istoj kuverti zajedno s jednim
Amandinim pismom (kojim Amanda mami javlja da
je od Ronginice čula kako se u Pešti ozbiljno govori
da će se Kamilo doista doskora ipak vjenčati sa gospo­
đom Erdelyi), moglo se pretpostaviti da je mama, u
nedoumici što da radi u slučaju Kamilovog neuračun­
ljivog čina, od očaja ipak apelirala na Trupca, kao na
jedino, njoj intimnije lice, zaklinjući ga, da kao mudar
i trijezan čovjek ne napusti njenog jedinca, jer čini se
da je ipak i konačno posumnjala u zdravu pamet svoga
djeteta, a što se tiče Presvetloga, nije imala nikakve
sentimentalne iluzije, pogotovo, dođe li između Kamila
i Ane doista do bračne veze.“
„Čudno to mamino pismo ipak je zagonetnim svje­
dočanstvom za sve ono što je između nje i Amadea
»jedamput bilo«, a to, što je »jedamput bilo«, moglo
je da bude u ono vrijeme kada je majka tako često izbi­
vala iz Jurjevske, a nije odlazila na Ladanje nego u
Zdenčaj, u Badgastein ili u Opatiju, a i ona uznemirena
noć, kada se Kamilo trgao iza sna od iznenadnog žamora,
i kada su mamu u nesvijesti prenijeli iz njene sobe, a
poslije su čitave noći dolazili i odlazili fijakeri i ljudi
se penjali na sprat, a stare drvene stube škripale su
pod teškim koracima kao da se prenosi neki teret,
sve je to moglo da bude u vezi s »onim nečim« što je
između Amadea i mame »bilo«, a čemu Kamilo sve
do majčina pisma nije posvećivao nikakve naročite
pozornosti, pa čak na sve to, što svakako iznenađuje,
nije nikada ni pomislio s nekom sumnjom. A ipak,
njegova mama, »junonska ljepotica«, kako se govorilo
o simpatičnoj dami, žena markantna, bujne svilene
kestenjaste kose, sa poetskim tananim dugim rukama,
sa bijelim, uvijek kao napudranim nogama, a naročito
sa bijelim ovalnim koljenom, glatkim kao od alabastra, pa
kada je navlačila na svoje bijele, bijele, apsolutno bijele
noge crne svilene čarape, tajanstveni prizor svijetlo-
blistavih alabastrenih koljena, u kontrastu sa crnim
čarapama, pod bogatom plisurom suknje, dočaravao
je Kamilu dječačku iluziju o »divnim orijentalnim
ženama«, koje se spremaju na bal, na banske večere,
na gospodske prijeme, a jedna od tih otmjenih dama
u rokoko-kostimu, sa srebrnim uvojcima bogate allonge-
perike, sa zlatnim štapom u ruci, to je njegova jedin­
stvena gospođa Mama, u svili i u brokatu.“
,,A zbivale su se doista čudne stvari: Amadeo igrao
je u svemu tajanstvenu ulogu, uživajući puno povje­
renje Presvetloga, jer tek se poslije one dramatske noći
desilo da je Amadeo prestao da se javlja kao stalan
pratilac gospođe de Emericzi u teatru, na fijakerskim
šetnjama ili na njenim izletima u Beč ili u Abbaziju.
Do prekida ove intimnije veze između majke i Trupca
došlo je nesumnjivo poslije »one« tajanstvene noći,
jer do »one« noći Amadeo bio je u službi očevoj, a i
Martinenghi mu je govorio o majci iz onih dana sa senti­
mentalnim zanosom. Postojana slabost Amadeova za
Kamila bit će da je nesumnjivo vezana s tim nejasnim
odnosima, jer ako se može govoriti o sklonostima jednog
čovjeka za sudbinu drugog, Amadeo je ostao njegov
anđeo čuvar do dana današnjega, samo bi trebalo po
Monsignoru utvrditi u koju anđeosku hijerarhiju spada
ovaj čovjek, koga rese razna svojstva za koja se ne bi
moglo reći da spadaju u sentimentalnu čovjekoljubivost,
što je u slučaju njegovih simpatija za Kamilovu ličnost
u nerazumljivom protuslovlju sa čitavim karakterom
čovjeka kao takvog. Da li je Amadeo Anđeo ili Arkan-
đeo, Seraf ili Kerub, ili jedan od nižih redova — ex
ordine Angelorum, takoreći jedan od subalternih anđela,
kakvih ima na ovome svijetu mnogo, a bave se sitnim
brigama ljudskim, ali ni to ne s naročitim uspjehom?“
„Gospodin prezidijalni adjunkt, dodijeljen referentu
Regnikolarne Deputacije Presvetlom Emericziju kao
sekretar, Amadeo bio je taj koji je sugerirao ocu da
uči sina prije svega engleski, pošto su ostali evropski
jezici, ne baš mnogo interesantniji od hrvatskog, quan­
tité négligeable. Od Amadea je Kamilo prvi put čuo
da između Srba i Hrvata postoje neki glupi raskoli,
no uprkos tome što se radi o latinskoj i o grčkoj vjero-
ispovijesti da su Srbi i Hrvati jedan narod i da je čitava
politika Hrvatskog Sabora sa madžarskom regniko-
larnom komedijom — kriminal, da Austrija stoji pred
likvidacijom, takoreći na samrti, i da su se o tome rasku-
kurijekali svi pijetlovi od Petersburga do Pariza i Lon­
dona. Amadeo mu je bio prvi tumač tajanstvene riječi
»socijalizam«, koju je čuo od Joje, takoreći zavjerenički,
i Amadeo mu je već tada bio objasnio kako je taj »socija­
lizam« — nesumnjivo stvar u Zapadnoj Evropi potpuno
neopasna, ali da se kod nas, u glupoj, maloj, provincijalnoj
madžarskoj grofovskoj županiji ta riječ ne smije glasno iz­
govoriti, jer su naša hrvatska gospoda zatucana, pa stra­
huju pred pojavama, koje su vani, u velikom svijetu —
gang und gäbe. Amadeo je bio taj koji ga je takoreći
tehnički uputio u takozvanu spolnu higijenu, sa jednom
mladom Peštankom, svojom intimnom prijateljicom,
koju je Kamilu poklonio kao dar. Amadeo oženio ga
je sestrom svoje supruge, Alisom, stvorivši od njega
zeta starog Jurjaveškog, a godine 1917, u jednom od
najkritičnijih momenata Kamilova života, kada je sta­
jao doslovno pred samoubojstvom, oslobodio ga je
Vojske i Rata i Austrijske Armade i Melankolije,
poravnavši mu sve formalnosti oko polaganja ispita
i podmitivši čitav kor profesora na bečkom pravu.
Amadeo je bio taj koji ga je nagovorio da diplomira
na nekom ratnom švindlkursu, na Amadeovu inici­
jativu namjestio se u njegovoj kancelariji, posve­
tivši se advokaturi, i Amadeo od onih dana doslovno
bdije nad njim u duhu majčina pisma što ga je konci­
pirala u predvečerje svoje smrti. Toliko je godina
minulo, a on s Amadeom o svemu tome, do neko
veče, nije progovorio ni jedne intimnije riječi, a i
ono je bilo samo na preskok, »kobajagi«, bez repa i
bez glave, uzduž i poprijeko, kao što bi se izrazio
Amadeo.“

Sve oštrije stao je da zviždi vjetar oko Kamila i sje­

ver je ispod gustih zavjesa na momenat razgrnuo na
zapadnom nebu oblake, tako da se nad horizontom,
iza tamnih nebesa, zapalila blijedonarančastorumena
svjetlost zapadnog požara, temperatura se iznenada
počela spuštati strmim padom i Kamilo je osjetio kako
su pod kožom njegovih cipela počele da pucketaju i
da se lome pločice leda.
Projurio je pokraj Kamila jedan seoski idiot, polugol,
u prnjama, suludo razdražen, kao pijan, a bosa stopala
bila su mu se zapalila tako intenzivno rumenim kar­
minom, da je crvena boja natečenih nogu odudarala
od snijega kao lokva crvene krvi. Cvokoćući od leda,
ovaj je bos jak u krpama glasno urlao nesuvisle odlomke
Zdravomarije, sa čudnim prizvukom đavolskog meketa,
i kao flagelantsko priviđenje, on je luckasto, u trku,
u sumraku, sumanuto i sasvim slaboumno bolno,
upravo kao ranjeno jaukao jedan te isti refren: —
Blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus, blagoslovljen plod
utrobe tvoje Isus . . .
— Kamo ćeš, kud si nadro, dreknuo je Kamilo na
čovjeka opsjednutoga duhom svetim ili nečistim, da
ga zaustavi, da mu dobaci desetak dinara, ali je luda
odjurila u mrak i ne osvrnuvši se, tek se čulo kako
urla »da je i Isus hodao bos svijetom i ljudi bi trebali
da hodaju svi bosi, jer se mnogo, mnogo griješi, a treba
se kajati, Zdravomarijo, milosti puna, moli za nas
grešnike, blagoslovljen plod utrobe tvoje . . .«
Trideset tisuća misli i slika sijeva kroz Kamilovu
memoriju sa zviždukom lude mećave, a bura što grmi
u njegovim vlastitim moždanim predjelima nije mnogo
tiša od divlje oluje, koja sa sviju strana raste iz minute
u minutu, vitlajući jatom uzgraktalih gavranova kao
crnim krpama.

„Bilo je i u Karpatima, početkom proljeća Petnaeste,

takvih mećava, kada se čovjek u gnjilim proznojenim
krpama, sav umotan u pljesnivu slamu od glave do
pete, osjećao kao glupo ptičje strašilo, na granici trajnog
umora, kada se sklapaju vjeđe od olovnog sna iz koga
se više ne će probuditi, kada je umorno zijevanje jedini
reagens na tromi duhovni vakuum, na idiotiziranu
smjesu od ravnodušnosti, a jedino što čovjeka drži,
te još nije potonuo ispod svog dostojanstva, bolećiva
je samilost spram konja, koji su se tako uzvišeno po­
mirili sa svojom sudbinom, natrapavši u susretu sa
čovjekom na ljudske vojničke gluposti. Nikada, pa ni
usred galicijske slaboumne gužve, kada se »sve ono«
što se vojnotehnički zvalo: die Welt der Sappen, der
Stacheldrähte, Faschinen werk- und Schwarmlinien-
weltanschauung pretvorilo u čistu kliničku formulu,
Kamila ni onda nije napustila logična bistrina misli.
Njegova unutrašnja izolacija, njegovo gotovo hipnoti­
zirano čisto razmatranje pojava, njegovo bogatstvo
asocijacija osvojilo je generala Martinenghija, koji se
okružen glupanima trajno osjećao osamljen, a s Ka­
milom je razgovarao uvijek prijateljski srdačno i otvo­
reno.
— Znate, Emericzi, što meni kod vas imponira, da
ne lažete, barem što se meni čini, principijelno nikada,
a to mi, vidite, imponira, jer i ja, koliko god sam princi­
pijelno istinoljubiv, ipak lažem, i to veoma često,
nažalost, jer, eto, vidite, Oberleutnant Seligmann, na
primjer, on je duhovit i pametan čovjek, a laže, laže i
on, kao što lažu svi, a Oberleutnant Seligmann, dobro,
u redu, bio je do ovoga rata »sozi«, bio je još na početku
ovoga rata član nekakvog njihovog komiteta, dakle —
nesumnjivo »sozi« po uvjerenju, a sad je preko noći
postao hura-patriot, und wenn er mir heute von der
niedagewesenen Siegeszuversicht und Entschlossenheit
der Kaiserlichen Truppen herumfaselt, o sjajnim i
veličanstvenim pobjedama austrijskog oružja, a svakoj
je kravi poznato da se radi o debaklu, onda, vidite,
dragi moj Emericzi, osjećam duboku potrebu da mu
opalim takvu zaušnicu da padne u neku manšafts-
latrinu — glavačke, a vi, vidite, kao jedan sasvim so­
lidan hrvatski veleizdajnik, vi ne simulirate patriota,
i ja vam se čudim, ja vam se divim, kako je moguće
da još uvijek niste prebjegli k Rusima, jer zvono, dragi
moj Emerički, zvoni svima nama . . . Svi lažu, a naj­
bezobraznije laže AOK-Bericht, kako se ova velika
galicijska bitka pomalo raspala in erfolgreiche Teil­
gefechte, a ja vas pitam šta će biti konac ovih evidentnih
laži? Na ja, eine Serie unsterblicher Heldentaten,
ganz natürlich, ein Kronenordenregen, dass versteht
sich von selbst, und dann plötzlich das »Siegreiche
Vordringen« eingestellt, aus einem löwenmutigen mit
Stahlnerven gezimmerten: »Nein, zurück gibt es nicht-
Quatsch«, auf einmal in die »von oben« anbefohlene
Patsche, und unter solchen günstigen Umständen,
wie sie sich da gut entwickeln, sie werden sehen, bitte
schön, das AOK wird sich wieder entschliessen zur
kampflosen Räumung nicht nur Lembergs, son­
dern des ganzen Packs — von Rawa-ruska bis Przemysl,
und dann »Kehrt euch«, sich wieder von dem über­
mächtigen Feinde loszumachen, und den Rückzug bis
Krakau durchzuführen, uz katastrofalne gubitke, jawohl,
a ja vam kažem, ovaj bezglavi Draufgängertum do­
živjet će svoj krah, a gospoda kreteni se tješe, naravna
stvar, moramo popustiti, die russische Massenwirkung
jeste matematika, jedan prema četiri, kao da ova ruska
masovna premoć nije bila predvidiva, ali, dakako, to

^ K rle ž a : Z a sta v e IH
129
je taj žargon, kada misliš da si trenutačno jači, pucaj
lijevo i desno, ustrijeli svakoga koga stigneš, kao da su
ljudi zečevi, niederschiessen, wie das Wild in der
Treibjagd, a od toga svega šta je preostalo, »pobjeda«,
dakako, ali »pobjeda« isključivo samo u posebnim
izdanjima bečkih novina, jawohl, es giebt »Siege« und
»Bulletinssiege«, ali sve ovo, dieser Lügenberichtunsinn
dient ja dem allgemeinen Verblödungsprozes.“
„Martinenghi je bio usred krda lažljivaca i ulizica
posljednji živi čovjek s kojim se još moglo govoriti
slobodno, ljudski, bez cenzure vlastitih misli, s Martinen-
ghijem mogla se slobodno ironizirati »Dreifirtelpolka«
bečko-peštanske politike kao davno već preživjela
glupost i senilni kretenizam, a danas s gospodom Ba-
jaganjama i pobjednicima »svijetlog oružja« treba čovjek
da kušuje u ime demokracije, jer su gospoda kraljevski
ministri i generali sitničavo razdražljivi na bilo kakvu
demokratsku polumisao.“
„O, silno li su ponosni ovi dinastičari na svoju kra­
ljevsku pobjedu, a što se »Denkverbota« tiče, ovaj
prijeti danas u međunarodnim razmjerima iz dana u
dan sve više kao kuga, ni o čemu se ne može više
misliti kritički, sve je tabu. Bude li čovjek, sklon logici,
produžio da misli vlastitom glavom, dokle će dotje­
rati? Može li se danas razmišljati »slobodno« i što znači
samozvano proglašenje misli da je »slobodna«, kada ona
to u historiji ljudskoj nikada nije bila? Što da radi,
kako da se vlada i kako da razmišlja »slobodno« o lu­
dilu ovoga rata čovjek koji je po svome uvjerenju godine
1914 (kada je ovaj pokolj poprimio evidentno kliničke
međunarodne dimenzije) bio socijalist, kao što je po
generalu Martinenghiju onaj Oberleutnant Seligmann
doista i bio, i da je takav Reserveoberleutnant raz­
mišljao o stvarima bilo kakvom socijalističkom logikom,
dakako, bili bi ga spalili na lomači po M. St. G. s
jedne strane, a zbog »antisocijalističke politike« u ime
socijalizma s druge. I kad je Seligmann, kao carski i
kraljevski Oberleutnant u rezervi, konstatirao da je
»socijalizam« mobilizirao pod svojim rodoljubivim bar­
jacima »proletere cijeloga svijeta«, da brane svoju »do­
movinu«, koje, kao što je poznato, »proleteri cijeloga
svijeta — nemaju«, a koje nisu nikada ni imali, a kao
što je logično, ni danas ne bi trebali da je imaju, onda
je Oberleutnant Seligmann, da očuva svoju glavu,
postao, dakako, »hura-patriot«, a jedino lice kome
se to zgadilo, kao skandalozno pomanjkanje karaktera,
jedan je aktivni austrijski general.“
„Amadeo, na primjer, koji je godine 1914 spram
onog kriminalnog pokolja bio potpuno ravnodušan,
osjećajući rat kao konjunkturu za svoje političke spe­
kulacije, kao anglofil još od svoga djetinjstva, vjerovao
je u pobjedu Njegova Veličanstva Kralja Velike Bri­
tanije, jer ta i takva Engleska, sa svojim lordovima,
nije još izgubila ni jedan rat do danas, pa ne će izgu­
biti ni ovaj, das ist einmal sicher! Da Engleska ne će
izgubiti rat, to iz Amadeove perspektive nije značilo
da će ga Austrija izgubiti, a ako austrijski rat predstav­
lja mogućnost geometrijskog porasta u visinu njegovih
bankovnih računa, čovjek zaista nije imao razloga da
o ratu razmišlja negativno.“
„Stari Emerički opet, koji je na početku ratne kata­
strofe razmišljao o ratu kao najbanalniji »hura-patriot«,
proklinjući svaku ljudsku normalnu misao kao »de­
fetizam«, danas je isto tako »patriotski« alergičan spram
svake i najnevinije normalne ljudske misli kao protiv
evidentnog ludila koje direktno vodi u anarhiju. Prestaje
li čovjek biti »lojalan građanin«, ako, za razliku od svoje
vlasti, ah, tako često, nažalost, o raznim stvarima razmi­
šlja logično, i da li je doista svrha glupih političkih
sinagoga, da se usred stjeničavog blagoutrobija đavolski
rugaju svemu i preziru sve što nije Vlast, jer im je
pomisao, da su se dočepale Vlasti, potpuno izobličila
svaku sliku o bilo kakvim ljudskim vrijednostima.“
„Ova gospoda mrze pamet principijelno, mrze je kao
generali, mrze je kao reakcionarni ili progresivni poli­
tičari, mrze je kao tamničari, mrze je — ex cathedra —
kao propovjednici istine i morala, krivotvoreći vlastite
programe i principe, svijesni da je pisana riječ najni-
štavnija krpa od hartije, i manje od toga, dim, a da je
važno jedino to da su Auguri postali svojom vlastitom
svrhom, jer subaltemim laicima je suđeno u ime Naj­
viših Autoriteta samo to da »vjeruju« i da produhovlje­
noj gospodi, sa vječitom grimasom uzvišenog augur-
skog smiješka, donose jariće i smokve i ulje na lojalan
poklon.“
„Maksima: »Svrha posvećuje sredstvo«, tupa negacija
pameti i morala, pretvorila se u jedino političko pravilo
na svima meridijanima i na svima paralelama, a ovaj
posljednji rat, i svi ratovi u vezi s njim, ovu su neander-
talsku maksimu dotjerali do paroksizma. Politički šar­
latani danas raspolažu ogromnim masama topova i mi­
traljeza, oni su organizirali rafiniranu silu i ciničnu
pamet, oni danas štampaju čitave piramide biblioteka,
krcate knjigama za zaglupljivanje masovnog ričeta, što
ga gospoda Cezari i Cezaromani iz svoje perspektive
zovu »lojalnim, vjernim i odanim pučanstvom«, u pre­
nesenom smislu »Narodom« ili u vrhunaravnom zna­
čenju »Nacijom«. »Natio locuta, causa finita«, a što služe
čovjeku bilo kakvi dokazi ljudske pameti, kada je »Na­
cija« sa svoga oltara autoritativno odgunđala da je čovjek
pojedinac manje vrijedan od zrnca pijeska, i čemu služi
jadikovanje osamljenih pojedinaca nad masovnim umor­
stvima, kada Monsignorovi Anđeli nad međunarodnim
kriminalom pjevaju Slava vo Višnjih, i šta će ti, čovječe,
glas vapijućeg u pustinji duha kada si osamljen, a njih
ima kao skakavaca, i to mnogo više no što se čini da ih
ima, a zovu se Prvi Biro, Drugi Biro, Treći, Peti, Sedmi
Biro, Personalni Biro, Politički ili Merkantilni ili sve­
jedno kakav Biro, Biro za ispitivanje savjesti, za oda­
biranje poziva, za sklapanje braka, za urbanizam, za
ljepotu, za dekoracije, mnogo Biroa, broja im se ne zna,
a ti se Biroi zovu još i Servisi, Prvi Servis, Drugi Servis,
Treći, Servis za inkviziciju, Servis za izume, za špiju­
nažu, za kontrašpijunažu, a ti Servisi zovu se i Policije,
Moralna, Kriminalna, Politička Policija, a zovu se i
Propagande, Propaganda vjere, dijalektike, ratova, pro­
gresa, trgovine, turizma, revolucije, kontrarevolucije,
jezuitizma, a zovu se i Gala-predstave, to jest velike
cirkuske parade za plebs, sa pelivanskim kostimima
(dvorogi šeširi, perje, galoni, zlato, dolame, muzike,
bubnjevi, mačevi, espade, konji, topovi, lafete, ordeni,
čizme i rukavice, magnatske surke, zvona, himne, or­
gulje, tamjan, korovi, svila, baršun, svečane prisege
u laku i u frakovima), Velike Pontifikalne Mise Zahval­
nice, Te Deumi, kada Madžari slave svoju historijsku
pobjedu kod Przemysla i čitava Pešta pjeva na koljenima
himnu svome Svetome Kralju Stjepanu

Hol vagy, Istvan kirâly,

Téged magyar kivan
Gydszos ôltôzetben
Teelâtted sirvdn,

kada gospodin de Emericzi Senior, koji je s Madžarima

pjevao jučer svoj Sentištvanski psalam, s istim zanosom
slavi danas Svetoga Savu, na Svetosavskoj Besedi,

Tamo vend, tamo slava,

Gde naš Srpski Pastir Sava,
Pojte njemu, Srbi,
Pesmu i utrojte,

deklamirajući svoju pravoslavnu molitvu protiv kozmo­

politizma, internacionalizma, separatizma, federalizma,
socijalizma, komunizma, u jednu riječ, protiv boljševizma,
ove, od svih kuga i kolera najopasnije zaraze, koju treba
iskorijeniti pravoslavnim ognjem i kajmakčalanskim ma­
čevima da bi se uspostavio Kult vječnih rasnih, rojali-
stičkih i nacionalnih vrijednosti u stilu Ivana Meštro-
vića, kao što Njegovo Visočanstvo Admiral u Pešti,
kod koga je akreditiran kao »envoyé spécial«, pjeva tu
istu pjesmu sa svojim Madžarima, koji su, »probudivši«
se nacionalno, ostali vjerni Idealima Svete Krune i
poklali u Madžarskoj sve što je htjelo da misli slobodno.“
„O, prokleti ovaj fantom od Nacije, kome se pjevajući
himne kolju hekatombe žrtava, takoreći sezonski! Jadne
li uloge gospode evropskih socijalističkih mislilaca a la
Oberleutnant Seligmann, kada su odjeknule ratne trube
1914, jer je a priori bila traljava pretpostavka da se
božanstva, idoli i ideali od »Nacija« legu isključivo samo
u cilindrima učene i bogate građanske gospode! Kada
se danas, iz supranacionalne perspektive, deklamira o
Internacionali, trebalo bi ispitati na temelju čega se
moglo pretpostaviti da je ta mnogopoštovana Internacio-
nala bila uopće neka vrsta političkog društva, koje ne
će zatajiti supranacionalne principe, i koji su to elementi
evropske proleterske svijesti bili tako solidni, po kojima
se moglo pretpostaviti da interesi, zlato i evropski ka­
pital, to jest štampa, banke i pseudoreligiozne naciona­
lističke ideologije ne će uspjeti da podruju sve interna­
cionalne principe, kad se uopće ni danas još ne zna što
je to Nacija?“
„»Veliki Narodi«, to su imperativi Ratnog Kaznenog
Zakona, to su muzike, teatri, loši stihovi koji veličaju
tiraniju sjekire, to su panegirici o slavi barjaka, bubnjeva
i truba i uglavnom smrtnih osuda, a lutke, koje potpisuju
smrtne osude, lutke su u hermelinu, lutke u pantalonama
i kaputima opšivenima zlatnim kićankama i resama,
lutke sa veoma mnogo raznobojnog nakita na kabani­
cama, lutke nakinđurene labudovim perjem, lutke sa
konjskim repovima na kacigama, lutke okružene koro­
vima isto tako blesavih lutaka, koje na koljenima gunđaju
otrcane stare psalme da je »rat-rat«, »u ratu kao u ratu«,
»tko jači, taj kvači«, »sila Boga ne moli«, i tako dalje, i
tako, eto nas, tu smo, kao što bi rekao Trupac, kobajagi
»socijalisti«, a zapravo beskompromisni poklonici nacio­
nalnih laži. Laže se u školama i po crkvama, po kasar­
nama da historija nije igra lutaka nego baš prava pa­
tetična historija ratova, laže se dvadesetičetiri sata dnevno
bez poštovanja razuma, morala i dostojanstva pameti,
jer laž je ona koja izriče smrtne osude zbog političke
izdaje Naroda kao Veličanstva, a što je najčudnije,
mase zaglupljenih lutaka povjerovale su u Vješala kao
u Ideal, i te glupe »Nacije« od lutaka daju se vješati bez
ikakve najbezazlenije misli da se radi o smrtonosnim
lažima, jer su »Narodi« od lutaka dugotrajnim droblje­
njem svoje pameti uvjereni da su rođeni samo zato da
budu ubijani kao ratnici za narodne interese ili vješani
kao izdajnici tih istih narodnih interesa, ako im je pomi­
sao na toplu sobu milija od krepavanja — za tuđe profite
u blatu i u snijegu.“
„Tu je Lenjin, tu su Lenjinove teze na kremaliskim
zidinama, reformacija, kontrareformacija, revolucija, kon­
trarevolucija, logično... To je sve, dakako, kaos, a kaos
se, i po kajmakčalancima i po admiralu Horthyju, i
po gospodinu doktoru đe Emericzi Senioru, po gospo­
dinu doktoru Bogoljubu Trupcu i kompaniji, može sre­
diti »isključivo samo silom«, ostalo sve je shizofreni i
paranoidni laissez faire, a biti pasivan spram te zbrke
u glavama, u historiji i u mentalitetima a la Amadeo i
kompanija, čovjek se s pravom može upitati, a zašto sam,
do vraga, onda uopće čovjek, i zašto sam u jednome tre­
nutku povjerovao da sam »čovjek« i da to želim ostati,
pa puklo kud puklo. Treba vjerovati kao da glupost
nije pobijedila. Da li vjerujem u neki »narod« ili u neku
»narodnost« kao da je sadrena figura Majke Božje Lurd-
ske? Zašto sam prevladao ovo klečanje pred porculan­
skim bazarskim bebama, koje se zovu Sveta Madžarska
Kruna, Kosovsko Mleko, Misija ovog ili onog Naroda
na Dunavu? Gdje danas na ovom Dunavu ima još
živih ljudi toliko smionih, da bi razdrli svu bijedu
nacionalističkih laži kod svih podunavskih naroda, kada
taj fantom od »narodnosti« kanibalski proždire pamet
pred našim očima, još uvijek podjednako glupo i per­
verzno. Oteti se kanibalizmu ove primitivne vrste nije
stvar odgoja nego i karaktera, a i na svom vlastitom
putu koliko je vremena i snage žrtvovao u borbi s tim
luckastim priviđenjima?“

,,U Hungaricumu, kada je u Kamilovom srcu još

palucalo bezazleno, dječačko hrvatsko kandioce, kada je
bio lišen časti da bude pitomac Hungaricuma, jer nije
pristao da pjeva madžarsku himnu, bio je uvjeren kako
se bori na barikadama za čast i slavu hrvatskoga Barjaka
i za najplemenitiju stvar na svijetu, za »Narodnu Slo­
bodu«. Kandilo to slavno njegovog nacionalizma bli­
stalo je pred monumentalnim, mistično pozlaćenim iko­
nostasom narodnih kraljevskih likova, a priznao mu je
i sam Trupac (u vrijeme Jojinih raketa), kada je bio
stigao glas da je na bečkom Južnom kolodvoru hrvatska
omladina aklamirala Petra Karađorđevića Voždovog
Unuka, na povratku u Srbiju, kao hrvatskoga kralja,
da su se i Amadeu orosile oči, što nije lagao, jer je to
doista tako bilo da se tada vjerovalo u1magiju narodnog
kraljevskog dostojanstva kao u tajanstvo svespasavajuće
formule, koja će nas osloboditi ropstva i zla svako jakog.“
,,U ono vrijeme, pred dekorativnom galerijom ma­
džarskih kraljeva, koju mu je otac patetično pokazao
pod kupolom madžarskoga Parlamenta, kada je sina prvi
put doveo na poklonstvo pred tu slavnu družbu, Kamilo
se osjećao gordo u svom hrvatskom nacionalnom dosto­
janstvu kao da stoji na čelu čitave povorke naših narod­
nih okrunjenih glava ispred madžarske historijske slave,
kojoj nije nikada povjerovao ni jedne riječi, vladajući
se pomalo s osjećajem uzvišenosti kao da se radi o
sportskoj vjeri u bolji team vlastitog fudbalskog kluba.cc

Tog dramatskog dana, za ranog sumraka, Kamilo je

na klupi, u perivoju Hungaricuma, listao Memoarima
Prote Mateje, kad ga je sreo novi razrednik, profesor
madžarskog jezika i literature, pomadžareni Fijumanac,
Federigo Kamilly Frigyes, figura kicoška, s tananim,
ufitiljenim svilenim brčićima, sa koracima savršeno ne­
čujnim, na gumenim petama, kao mačka, a da ova fiju-
manska mizerija ima nešto od opasne mačke (ne samo
zelenkastofosforni pogled nego i savitljive, mekane kret­
nje rukom, na kojoj blista bogata zlatna narukvica sa
raznim maskotima kao zvečećim privjescima, a jedan
od tih prikazuje madžarski grb sa Svetom Krunom),
osjetio je Kamilo kod prvoga susreta s tim gospodinom,
kada se pojavio za katedrom, na početku semestra, da
preuzme funkciju staroga direktora, koga su poslali u
penziju.
Kamilo je bio baš ustao sa klupe, da se vrati iz peri­
voja u učionicu, a bilo je toplo jesenje predvečerje,
kada je profesor Kamilly, pojavivši se na dnu staze, kao
pri slučajnom susretu, primijetio, da čovjek čitajući u
ranom sumraku kvari oči, jer da je upravo hemeralopija
u sutonu po vid najopasnija, i tako, poslije nekoliko
uvodnih fraza, popraćenih medicinskim, tobože — oftal­
mološkim terminima, profesor je isto tako nenamje-
šteno, gotovo prijateljski neposredno, uputio Kamilu
sasvim bezazleno pitanje, a što to Emerički čita?
— Izvolite, pružio je Kamilo profesoru knjigu Me­
moara Prote Mateje.
Profesor je uzeo knjigu i pokušao da dešifrira slovo
po slovo, pogledavši Kamila sa čuđenjem, »neka oprosti,
on to ne umije čitati, to su grčka slova«.
— Da, ćirilica, odgovorio je Kamilo kratko, suzdržano,
enerviran, što ovaj Fijumanac glumi kao da pojma nema
što je ćirilica i kao da nije učio da »dešifrira« grčki alfabet.
— Ćirilica, pa to je onda srpska knjiga?
— Da, srpska, ostao je Kamilo učtivo zakopčan,
osjećajući da se radi o početnom zveketu rapira i da će,
čini se po svemu, doći do dvoboja.
— A o čemu, molim vas, govori ova knjiga, oprostite?
— To su Memoari Prote Matije Nenadovića,
— Memoari, interesantno, a o čemu govore ovi »Me­
moari«, smijem li zapitati, mislim, naime, što je tema
ovih »Memoara«?
— To su memoari iz vremena Prvog srpskog ustanka,
— Tako, sve je to sve više interesantno, pojma nisam
imao da su Srbi ikada digli ustanak, a, molim vas,
protiv koga su ti Srbi digli ustanak?
— Pa o tome je napisao Ranke fundamentalno djelo,
o Prvom srpskom ustanku u beogradskom pašaluku,
početkom prošloga stoljeća, godine 1804,
— Interesantno, a molim vas, znači, dakle, pisac ove
knjige nije više živ prema tome?
— Ne,
— Interesantno, memoari jednog pokojnika, a može
li se znati tko je taj čovjek bio i šta je bio?
 — Prota,
— A što to znači?
— Župnik,
— Znači srpski — pop?
— Da,
— A »prota«, to nije hrvatski, to je srpski?
— Da,
— Znači, i knjiga je pisana srpskim jezikom?
— Da,
— I srpskim alfabetom?
— Da,
— A vi razumijete srpski, vi vladate tim jezikom?
— Srpski i hrvatski, to je jedan jezik!
— Ah, da, da, to su sada ove najnovije teorije, to
je ilirizam, ali pismo ipak nije isto?
— I pismo,
— Kako pismo? Pa Hrvati ne pišu grčkim alfabetom?
— Hrvati su pisali glagoljicom, a ćirilica je isto tako
hrvatsko pismo kao i glagoljica, mislim, hrvatsko hi­
storijsko narodno pismo,
— Interesantno, nikada nisam čuo za to »hrvatsko
narodno pismo«, ni historijsko ni nehistorijsko, a kako
rekoste da se to vaše »historijsko pismo« zove?
— Glagoljica,
— Bizarno, zaista, sve to zvuči fantastično, no, dobro,
a ova druga vaša knjiga, vidim, i ona je štampana grč­
kim slovima?
— Jeste,
— I ona je srpska?
— Da,
— A molim vas, nije li indiskretno, a o čemu radi?
— O uskrsu države srpske,
 — Molim vas, čini se da vas te teme naročito inte­
resiraju, »Prvi srpski ustanak«, pa »Uskrs države srpske«,
to je interesantno, a srpska država, to je ona ciganska
banda koja ubija svoje vladare i kraljeve, takoreći se­
zonski, no, dobro, u redu, vidim interesirate se za histo­
riju, to je lijepo, Emerički, to je veoma lijepo, mjesto
da svršavate svoje zadatke u studiju, vi se ovdje ex
privata bavite srpskom historijom, no, a sada, kad smo
se već tako sreli, molim vas da pozovete svoje kolege,
odozgo, iz razreda, da se potrude na momenat ovamo,
— Molim, kako, zapitao je Kamilo profesora s izne­
nađenjem, jer doista nije mogao da shvati šta ovaj
namjerava sa sazivom čitavog razreda u parku.
— Rekao sam vam da skočite gore, u razred, i da
dovedete klasu dolje, ovamo u park, pa to je barem
jasno, zar ne,
— Molim, nije mi jasno,
— Pa onda, molim izvolite, ako ne razumijete, onda,
molim, i Kamilli je iznenada povisio glas: — Laufen sie
hinauf und sagen sie den anderen, das heisst der ganzen
Klasse, sie sollen herunter kommen, haben sie mich
vielleicht jetzt verstanden?
Bila je rana jesen, pojavilo se prvo grožđe, pjevali su
cvrčci u toplom septembarskom predvečerju, i Kamilo
je doveo dečke iz klase na katu, svi su se, iznenađeni
neobičnim pozivom, našli na okupu, okruživši gospodina
profesora, koji ih je učtivom gestom zamolio da pristupe
bliže. Uzevši Kamila za ruku, kao neku vrstu krivca,
on ga je izdvojio od drugova i postavio usred kruga,
točno ispred sebe, okom u oko, tako da su obojica stajali
na jedva primjetljiv razmak od centimetar-dva, tijelo
uz tijelo, te se osjećao topal dah čovjeka kako diše, izgo­
varajući svaku pojedinu riječ s naročitim, simulirano
uzvišenim mirom.
— Dakle, molim, jesmo li svi na okupu, jesmo, dobro,
u redu, onda molim, prelazim na stvar! Vi ste svi bili
prisutni jutros na satu, u razredu, kada smo se sastali
i kada je pitomac Emerički na moju ponovnu molbu
odbio da nam otpjeva nekoliko strofa naše madžarske
himne? Je li tako? Ima li netko među nama tko se toga
ne sjeća?
Tišina.
Svi su ponikli glavom, bez kretnje, iznenađeni neo­
bičnom procedurom, jer od jutrošnjeg incidensa u vezi
s tom himnom prošlo je već gotovo desetak sati i više,
pak se ta upadica bila pomalo već i zaboravila.
— Dakle, nitko nema nikakve primjedbe, u redu, pre­
lazim dalje na stvar! Emericzi, ja sam vas, dakle, jutros,
bio zamolio da nam otpjevate nekoliko strofa naše himne
zato, jer sam primijetio već kod prve Svete Mise na
Veni Sancte, a zatim na dan Requiema za našu blago­
pokojnu madžarsku kraljicu, i eto opet jučer u nedjelju,
da, dok vaši ostali kolege pjevaju himnu, vaše usne nisu
ni trepnule, pa kad sam stekao impresiju da vi i ne
nastojite simulirati, nego da baš šutite, i to ostentativno,
pomislio sam da možda nemate sluha, da ste amuzikalni,
no kako sam se naknadno uvjerio, to jest kad sam pri­
kupio potrebne informacije, uputivši se do vašeg pro­
fesora muzike, da svirate klavir, i to, može se reći, potpuno
slobodno, upravo dobro, bio sam tako slobodan da vas
zamolim da nam otpjevate nekoliko strofa te svakome
Madžaru tako svete pjesme, a vi ste to, jutros, bili odbili,
je li tako?
— Da,
 — Vi ste to odbili, Emericzi, s motivacijom da »ne
ćete« pjevati, je li tako?
— Da,
— E, dobro, da se ne desi da otpočnemo novu
školsku godinu sa skandalom, i to još sa političkim,
što ga izaziva sin jednog tako uglednog madžarskog
rodoljuba i jednog od naših najviših madžarskih držav­
nih funkcionara, molim vas, eto, sazvao sam, evo,
ovdje — ex privata — na okup čitav naš razred i ja vas
ponovo pred svima molim da nam ovdje, za ljubav
dobrog prijateljstva među nama, otpjevate našu himnu,
»Isten, äldd meg a magyart!«, da nam tako omogućite
da ovaj vaš posvema nerazumljivi i hiroviti stav ne
uzmemo kao politički izazov, što on, po mome subjek­
tivnom uvjerenju, u biti, uprkos našoj dobroj volji,
jeste i ostaje. Dakle, molim vas, Emericzi — »Isten,
aldd meg ...« , intonirao je Frigyes Kamilu svečano prvu
strofu, podigavši obje ruke kao dirigent.
Tišina.
Bila je rana jesen, dozrijevalo je grožđe u vinogradima
na budimskim obroncima, čuo se jedan jedini cvrčak
usred duge stanke, a dječaci su stajali u sumraku kao
drveni, ni mrvica šljunka nije škripnula pod cipelama,
a vani, iza zida od perivoja Hungaricuma, zacviljela
je jedna tramvajska lira i prosuo se čitav blistavi roj
bijelih magnezijskih iskara sa žice.
— No, dakle, hoćete li nas, Emericzi, udostojati da
pjevate ili ne, wollen sie singen oder nicht, Emericzi,
ich frage sie noch einmal, deutsch, damit sie mich als
Kroate besser verstehen, sa nešto glasnijim, sarkastič-
nim prizvukom prekinuo je profesor Kamilly dugu
stanku.
— Nein, ich will nicht singen, odgovorio je Kamilo
profesoru isto tako glasno, možda za nijansu glasnije
nego što bi bio izustio da i profesor nije povisio ton,
jer ga je stezalo u dušniku tako, da se i sam bio iznenadio
kako je uopće mogao da progovori tako razgovijetno i
tako jasno, tako odrješito, te nije više moglo biti ni­
kakve sumnje, da će se dati pokolebati bilo kakvim
argumentima.
— Vi, Emericzi, dakle, ponovo izjavljujete da ne
ćete pjevati?
— Da, ne ću,
— A znate li što to znači, Emericzi? Jeste li vi svijesni,
da vi, kao madžarski podanik, ne ćete pjevati našu
narodnu i državnu madžarsku himnu, i to kao pitomac
jednog madžarskog odgojnog zavoda koji se zove Hun-
garicum?
Šutnja, tišina, stanka.
Kamilo je pogledom potražio oči svojih drugova, ali
je sumrak već bio tako zamračio pojave te se nije mogao
primijetiti ni jedan živi odraz u očima ni na licima
dječaka, koji su svi napeto pratili ovaj dvoboj, o kome se
u Hungaricumu pričalo još godinama kao o događaju
»velikoga stila«.
— No, dakle, što je, Emericzi, pitam vas — da ili
ne, otresito se javio glas profesora, ili — ili, ponavljam
vam, vi kao Madžar . . .
— Ja nisam Madžar, prekinuo je profesora Kamilo,
ja nisam ni Madžar ni madžarski podanik, niti je madžarska
himna moja himna, gospodine direktore, i prema tome
ne moram i ne ću da je pjevam i ne mislim da sam se
time ogriješio o bilo kakav propis ovoga zavoda,
— Tako, to vi mislite, to je duhovito, u ovom kra­
ljevskom madžarskom zavodu, dakle, za vas ne vrijede
propisi da se pjeva nacionalna himna, dakako, jer niste
Madžar, jer niste građanin ove zemlje, a koji ste đavo,
iz kog ste inozemstva doputovali, da biste nas blago-
izvoljeli počastiti svojom drskošću, što, i kakav je to
ton i način, odgovorite, šta šutite, vidim ja dobro da iz
vas proviruje podmukla panslavenska njuška,
— Gospodine direktore, ne dam se vrijeđati, nisam
inozemac, nisam Madžar ni građanin ove zemlje, imam
svoj vlastiti barjak i svoju vlastitu narodnu, hrvatsku
himnu,
— Gle, gle, a možda gospodin ima još i svog vlasti­
tog hrvatskog kralja?
— Da, imam i svoga kralja, i to — hrvatskog kralja,
— O, molim vas, a tko je taj vaš hrvatski kralj?
— Kralj hrvatski i car austrijski,
— A tako, Njegovo Veličanstvo naš Car i Kralj
za vas nije madžarski kralj?
—: Jeste, on jeste madžarski kralj, ali nije naš,
— A što to znači »nije vaš«?
— To znači da vaš kralj nije naš,
— A kakav je to, molim vas, »vaš kralj«, koji nije naš?
— Naš kralj je hrvatski kralj,
— A tako, hrvatski kralj, to je interesantno, nikada
nisam čuo za toga gospodina, to su, vidite, ideje, koje vi
— ex privata — učite iz ovih svojih knjiga, pisanih
vašim narodnim srpskim pismom, dakako, o Srpskom
ustanku, o ustancima i o uskrsnuću srpske države, zar

j q K r le ž a : Z a sta v e m
ne, to je ono što učite iz tih svojih knjiga, da naš ma­
džarski Kralj nije vaš Kralj, o, pa to postaje sve ljepše,
— Nije to ni u kakvoj vezi s mojim knjigama, go­
spodine profesore, vi ste me upitali čiji je kralj
— austrijski car, a ja sam vam odgovorio: hrvatski
kralj,
— A, dakle tako, »hrvatski kralj«, molim vas, i za vas
naš madžarski kralj nije vaš kralj, nego samo hrvatski
kralj ?
— Da,
— Znači, vi našeg madžarskog kralja ne priznajete
kao svoga kralja, vaš kralj je vaš, a naš je naš,
— Da,
— E, pa molim vas, ako je naš kralj vaš kralj, onda je i
njegova himna istodobno i vaša himna, zar ne?
— Ne, nije, jer vaš kralj je istodobno i austrijski
car, a vama, Madžarima, njegova carska himna nije
vaša, madžarska himna, kao što ni madžarska himna
nije hrvatska, pa kao što vi, Madžari, ne pjevate austrijsku
carevku kao svoju himnu, tako ni ja ne ću pjevati ma­
džarsku himnu kao svoju, to je moje narodno pravo!

Svršila se mala ova drama time, da se direktor Kamilly

povukao, »da žali, ali da će čitavu tu stvar morati prijaviti
vlastima«, a što je dječake ponajviše iznenadilo, Kamilo
je kod večere razvio neočekivani apetit. Bio je paprikaš
s tirolskim knedlama (knedle su bile strah i trepet
pitomaca), a Kamilo je pojeo pet tirolskih knedla, tako
je bio gladan, kao da se nije desilo ništa i kao da sutra­
dan ne će osvanuti njegov otac, Presvetli Emerički,
pozvan od uprave zavoda brzojavno, da ukloni svoga
sina iz Hungaricuma iz vlastite inicijative, i da tako
prevenira politički skandal doista »velikoga stila«.

,,Oh, ovi jadni narodi, bijedne ove narodnosti u pr­

njama vječne narodne borbe, ova narodna ropstva i
narodna oslobođenja, ove jadne opere sa bengalskom
rasvjetom, sve samo slabe slike, epigonsko preslikavanje,
kromolitografije u četvorobojnom tisku za čitanke, Ima­
ges đ’Epinal: Petar Zrinski i Krsto Frankopan u oče­
kivanju smrtne osude u Bečkom Novom Mjestu, Bitka
kod Gorjana, Hrvati ubijaju Jelisavu Anžuvinku, Šenoa,
Kletva, Vivat Habsburg, Seoba Srbalja, Dolazak Hrvata,
Karlo Martelo kod Poitiersa, Krunisanje Sent Ištvana,
Matejko, Žiška, Korvin, Kralj Petar Svačić na Gvozdu,
Sveti Sava, Car Dušan proglašava svoj Zakonik, Piloty,
Benczur, Paja Jovanović, to se zove »kult nacionalistič­
kih ideja« a la Ivan Meštrović, patos epigonskog teatra
bez obzira na to da li je slavenski, antislavenski, ger­
manski, antigermanski, austro-madžarski ili ne, ginemo
na barikadama s narodnim barjacima u ruci, zviždi
tanad oko naših glava, ništa to, Avet Markova Gnjeva
predstavlja našu rasnu superiornost, ginemo na Kosovu,
lijepa naša domovina, glavno da je banalno i zagluplju­
juće, jer što je gluplje, bolje djeluje, svekoješta, kao što
bi rekao Amadeo, istomštogođ i recimašto ... Razdiru
danas bijesne kuje Istinu na sve strane, laju svojim smr­
dljivim gubicama i sve je razdrta prnja od slaboumnih
laži, panhungarizam, »nem, nem, soha«, pantatarizam,
panbugarizam, pankroatizam, ilirizam, neoilirizam, jugo-
slavizam, serbizam, panserbizam, probudite se, Ma­
džari, Nijemci, Talijani, Iliri, probudite se, zašto spa­
vate, a ono je bilo buđenje socijalizma, kada je Žigman
Kamila i Joju poveo u Maksimir na socijalističku prvo­
majsku paradu, da bi se klasno probudili na jezeru, uz
bengalsku vatru, kad su svirale tamburašice u bijeloj
svili u čamcima : Srebrna zipka, zlatni ketač, vu njoj se
zible Imbro bez gač . . . “

Pod sve oštrijim talasima hladne vjetrine, prokisao

od snijega, našao se Kamilo pred krčmetinom, ispred
koje su stajala seljačka kola krcata zelenim pločama leda,
a jedan seljak nadvikivao je vjetar, da objasni nešto
kočijašu, što 'se bakće oko svjetiljke da je pripali, a u
ruci mu se uzvijugala, trzajući se zmijuljasto na žici,
dobar lakat duga, živa još, uznemirena, poprilično masna
i teška štuka.
„Da popije nešto toplo, čašu kuhanog vina, a ne bi
bilo na odmet kad bi se našla dobra riba“, javila se u
čovjeku intenzivna pomisao na mirišljivu pečenu ribu,
popeo se preko trulih stuba u ogromnu sobetinu »Kod
Pijanog Ribiča«, gdje se u svjetlosti čađave lampe zgu-
rilo oko hrastovog starinskog stola nekoliko zgužvanih,
neobrijanih odrpanaca, s visećim idiotskim lulama o
donjoj usni, u čizmama i gunjcima, pod masnim še­
širima i u prnjama tako pretjerano blatnim kao da na­
mješteno glume seosku bijedu na zabačenoj provincijalnoj
pozornici.
Bio je gladan.
 „Kod Jurjaveških, a naročito u posljednje vrijeme, pod
mudrim nadzorom gospođe Adele, s obzirom na duo-
denum njenog presvetlog supruga, jede se sve slabije
po propisima neizrecivo dosadne dijete. Gospođa Adela,
slavna zbog svoje kulinarske vještine od Sombora do
Vukovara, trajno se hvali svojim sosovima, svojim
kasrolama na špiritus-rešou, pa ipak ni jedno njeno jelo
ne stiže na stol zagrijano kako se propisuje, a njena mesa
su više gumija za žvakanje nego pečenka. I ona blijeda
lešina od jadne indijanske ptice danas, i ono je bila deko­
rativna rođendanska laž, i tako prisustvujući propovijedi
onog idiota od Monsignora, njegovom blesavom bun­
canju o anđelima, samo da ne čuje ono blebetanje,
Kamilo se izgubio u fantastičnom krajoliku svoga tanjira,
tamnomodrog Wedgwooda (dakako, bez Wedgwooda nema
danas u ovoj zemlji pristojno serviranog stola, engleski
porculan, engleski duhan, engleski sosovi, englesko meso,
engleske voštanice, engleski čaj, sve isključivo englesko),
i promatrajući tamnomodre dekorativne engleske por­
culanske motive, sjetio se oproštajne večere sa Jolan-
dinim tatom kod Gundela, a to je bila njihova posljed­
nja večera na ovome svijetu..
„Starinske galije sa spuštenim jedrima, romantične
ruševine, žalosne vrbe, a jedna se pastirica vraća s paše
sa preslicom u ruci, ispred nje skakuće malo bijelo jare,
Arkadija, Idila, a onaj primitivac od Monsignora tra-
laliče o divnim nebeskim duhovima, »koji su u anđeoskoj
hijerarhiji doduše dionici milosti božje, ali ipak nisu
Bića božanske naravi, dok je Seraf kao vatra živa, koju je
teško opisati ljudskim riječima, a naročito pak nemo­
guće naučno definirati, neka vrsta plamena iliti ognja
nebeskog, jer se i vatra može ljudskim okom promatrati
samo kao tajanstveno kretanje, sastavljeno fizički od
raznih elemenata i faza. Tako, na primjer, eto, uzmimo
najobičnije, najsvakodnevniie strujanje vatre ,prema
gore‘, recimo — motus continuus sursum, ono je ana­
logno sa varijantom serafskog ognjenouznemirenog stru­
janja ,spram gorec, prema Nebu, prema Božanskoj Spo­
znaji, prema Božjoj Svjetlosti, a ta djelatna snaga u
našoj duši trajno i neodvojivo prisutna (virtus activa),
koja može da uzvisi sve ljudsko u nama do božanskog
nadahnuća«, vrhunaravnim je izvorom rodoljubive in­
spiracije mnogopoštovanog Monsignora, koji je na po­
vratku sa rane jutarnje mise, pročitavši Ukaz o imeno­
vanju starog Emeričkog za budimskog poklisara, smjesta
napisao za Hrvatsku zastavu jedan od poganih pamfleta,
kojim ukazuje na kompromitantnu političku prošlost
bivšeg šefa banske Političke Uprave, a ona renomirana
i slavna Adelina torta od mendula bila je slana smjesa
od krompira, potpuno saharinizirana (kao da svi njeni
gosti boluju od dijabetesa), i jedino što je Kamilo uspio da
pojede, bila je jedna jedina jabuka, a i ta je bila kisela.“
„1 na prokletoj večeri sa starim Kamrathom, kod
Gundela, nije okusio gotovo ni mrve s onog engleskog
porculana, ustao je gladan, razmišljajući kako je njegova
nervozna glad već godinama simptom dubokog nervnog
poremećenja, koje se javlja uvijek kod jakih uzbuđenja;
i nad maminim odrom, kada ju je ugledao mrtvu, oglad­
nio je vučji, progutavši valjda kilu ementalera.“
„Gundelski rastanak bio je zapravo samo parafraza
jednog njegovog davnog fantastičnog sna, još za života
Jolandina, da se slavila njegova svadba sa Jolandom
pod kupolom peštanske bazilike, na onome istom mjestu
pred glavnim oltarom, gdje se u stvarnosti godinu dana
kasnije na Te Deumu za pobjedu kod Przemyšla sastao
sa starim Kamrathom. Svi su bili u zlatu i u brokatima,
kao pri svečanoj pontifikalnoj misi, a upravo na isti
način, pred stubama ispred glavnog portala, kao u dav­
nom snu, pristupio mu je stari Kamrath dodirnuvši ga
kao mrtvac hladnim prstima: obistinilo se sve. Kako je
stari krenuo fijakerom spram Milenijskog spomenika uz
urlanje one pijane razularene rulje, kako je staroga
ispratio iz restorana do kočije, kako je stari sjeo pod
krov crnom kožom tapetiranih karuca, kako su kola
krenula, pao je trak plinske svjetiljke na ruke Jolandina
oca, osvijetlivši ih prekogrobnom alabastrenom svje­
tlošću, u istoj pozi, kao što su bile osvijetljene ruke
Zigmanove u fijakeru, kad su pratili Jojinu mamu na
njenu posljednju vožnju u Beč, u daleke predjele gdje
je i stari Kamrath nestao. Zaklali su starog Jolandinog
tatu, i Kamila tek što nisu dotukli, a bilo je sve ludo,
i to, kako je odbio starome da ga spasi od smrti, a oko
Kamrathovog fijakera vrištala je i cerekala se svjetina
kao luda, batrgajući se razbarušeno kao krdo ludih
opica. Kroz dugu Andrassyjevu aleju pod drvoredima
talasale su se crne gomile, paleći čitave snopove novina
od naivne radosti, od trijumfalnog zanosa nad konač­
nom madžarskom pobjedom kod Przemyšla, urlali su
Madžari kao opsjednuti, moleći se Svetome Kralju i
Njegovoj Svetoj Desnici,

Gdje si, Sveti Kralju, molimo te, gdje si,

u koroti vapije milost sa nebesi
Tvoj Narod M adžara . . .
 Poslije trijumfalnog Te Deuma, za objeda u menaži,
predao mu je general Martinenghi povjerljivo šifri­
rani telegram, da ga na ruke Honvedskog Ministra
uputi sa dopisom još večeras direktno zbog hitnog po-
punjenja Martinenghijevog Detašmana:
— Molim vas, Emerički, gledajte, ima tamo madžar­
skih i naših oficira u ruskim logorima oko 26.000, sva­
kako više nego s ovu stranu fronte, a ovi majmuni
ciče i klikću od veselja što je rat završio danas pobjedom.
Panslavensko vaše srce može mirne duše zaigrati od
radosti u vašim rusofilskim gaćama, Emericzi, a ove
Madžare je Gospodin Bog lišio pameti, tvrdim to ja
već godinama, quem Deus perdere vult — kako me je
moj pokojni grospapa dementno gnjavio, jer, bogami,
gledajte, molim vas, interesantno, Perejaslav, Jegorjevsk,
Kaluga, Rjazanj, Vladimir, Murom, Ivanovo, Kostro-
ma, Vologda, Buj, već tu ima naših oficira dvanaest
hiljada, pa zatim, izvolite, Poltava, Harkov, Kursk, Je-
katerinoslav, Varvaropolje, Slavjanoserbsk, Belgorod, Bi-
rjuč, Obojanj, a Saratov, Kazanj, Ufa, Uraljsk, Var-
varovka, Rovnoje, Voronjsk, Tambov, Sizranj, Stavro-
polj, Samara, Svijačok, Čistopolj, Mamadiš, Jelabuga,
Orlovgaj, Nižnje-Uraljsk, a zatim, molim, Krasnojarsk,
Astrahanj, Čarnojaz, Carev, Čemij Jar, Čagansk, und
so weiter, bitte schön, doista »trijumf nad trijumfima«,
jawohl, oder auch nicht, zu blöd das Ganze, die Solda­
tengräber, mein lieber Emericzi, die singen ein ganz
anderes Lied als diese blöden Pfaffen da bei diesem
blöden Te Deum-Schmonzes!
„I to je, dakako, fatalno, da je jedan ovakav luckasti
general kao Martinenghi bio duh uzvišen iznad glupe
štampe, koja je brbljala gluposti kako su Madžari prije
stotinu i više godina, u borbi s francuskim Napoleo-
novim hordama, pjevali litanije Prečistoj Djevici kao
Odvjetnici Ugarske, isto tako kao i danas do pada Prže-
myšla kad ih je Prečista spasila od ruske kuge, a ovaj
rodoljubivi čimpanza od Monsignora, i to je jedan
od hrvatskih narodnih generala koji se bori protiv
šizme pod barjakom Prečiste.“
Kod Gundela ispričao mu je stari Kamrath zakulisnu
pikanteriju, kako je dobio po glavi grofovski »pucer«,
jer je ni kriv ni dužan štampao u posebnom izdanju
Madžarskoga slova telegram mladoga Nadvojvode, kao
predstavnika Vladalačkog Doma na Tedeumskoj paradi,
sa koje je ovaj carski prasinovac, gospodin infanterijski
kadetaspirant, poslao svom Carskom Prastricu takoreći
neku vrstu familijarnog telegrama, pa još uvijek pod
dojmom svoje Jeremijade, da je Madžarska propala
definitivno i da joj nema spasa, jer da se u ovoj zemlji
ne zna tko pije a tko plaća, stari Kamrath izvukao je iz
džepa prokleto posebno izdanje Madžarskoga slova sa
Nadvojvodinim telegramom:
Njegovom Carskom i Kraljevskom Apostolskom Ve­
ličanstvu, Beč. Danas, kada pratimo Svetu Desnicu Sve­
toga Ištvana Kralja ulicama Glavnog Madžarskog Grada,
molimo se da bi Svemoćni Bog pomogao našem oružju
do pobjede i pred prijestolje Tvoga Veličanstva polažemo
izraz našeg najlojalnijeg i najvjernijeg poklonstva Tvojih
podanika, jer Ti, noseći Krunu Svetoga Ištvana Kralja,
upravljaš ovom zemljom mudrošću Svetoga Ištvana, u
ovome ratu koji nam je nametnut, u ovome ratu kada
nam narodnoj egzistenciji prijeti životna opasnost sa Istoka
i kad nas je sablja Svetoga Kralja dovela u onaj isti tabor,
koji nam je ukazala proročanska Sveta Desnica. Pobjeda
našeg oružja Slava je Tvoga Veličanstva. Naše vruće
molitve uspinju se Svemoćnome za Pobjedu.

Već rano poslijepodne stigao je isto tako telegrafski

odgovor Njegova Veličanstva:

Nadvojvodi Ferencu Jozsefu, carskom i kraljevskom Vi-

sočanstvu, Budapest, na Kraljevskom Gradu. I z dubljine
svoga srca zahvaljujem Ti na pozdravu koji si M i uputio
u ime procesije u čast Svetoga Ištvana Kralja i njegove
Svete Desnice. Molim se Svevišnjem zajedno sa svojim
vjernim madžarskim narodom, oduhovljenim uzvišenom tra­
dicijom Svetoga Kralja , da nas prati svojim blagoslovom
u obrani naše pravedne stvari, u našoj ogorčenoj borbi,
da bi moji ljubljeni narodi mogli da uberu plodove dostojne
njihovih velikih žrtava, njihove spreme i junaštva. F . J . v . r.

Tek što su kolporteri Madžarsko slovo počeli izvikivati

na ulicama, javio se glas Grofa Premijera na telefonu
da pita Kamratha, »koje je to magare uvrstilo onaj glupi
dvorski telegram u novine, jer ni on ni njegova kancelari j a
pojma o tome nemaju i nisu imali, a ipak je bezobrazluk
da se takve stvari zbivaju uprkos njegovim najstrožim
direktivama«. Stari Kamrath, pretpostavljajući da je Pre-
višnji Telegram, po svoj prilici, stigao u redakciju iz
biltena Vladinog Biroa posve normalnim putem, nije
umio ¿Ministru Predsjedniku da dade zadovoljavajuće
informacije.
— Ma kakvim »normalnim putem«, do vraga, koji je
to »normalni put«, »normalni put« u ovoj zemlji postoji
jedan jedini, a to je put preko moje kancelarije, jer Ja
sam još uvijek gospodin u ovoj zemlji, ako se ne varam?
Kakva je to glupost da se onaj balavac igra suverena, pa
zar je jedan infanterijski kadetaspirant, nezavisno od toga
što je član Previšnjeg Doma, pozvan da šalje tako glupe
političke telegrame, i da se to još štampa u službenim
madžarskim novinama? Ako ima netko da telegrafira u
ime madžarskoga kralja, to sam onda Ja, i ako ima
netko da potpisuje te telegrame, to sam opet Ja, i ako
ima netko u ovoj zemlji tko slavi ili ne slavi pobjedu,
to sam još uvijek Ja, a bilo bi bolje da ste izdali posebno
izdanje, kako nemamo pojma šta ćemo sa Trstom, tamo
raspolažemo sa svega desetak tisuća pušaka spram tali­
janske mase od šest stotina hiljada pušaka, a od Pule
do Kotora obala je potpuno prazna, bez jednog jedinog
topa, tako nam izgleda ova glupa pobjeda, a toliko si
soli mogao imati u glavi, dragi moj, i sam, kad si jutros
primijetio da sam se od one komedije u Bazilici apstinirao!
Stari se Kamrath pritajio, jer što da odgovori svome
Šefu, kad ovaj kao obično deklamira mnogo, deklamira
dobro, a osim toga nema krivo.
— No, što je, jesam li prisustvovao onoj komediji
ondje, nisam, dakako, no onda, sapienti sat, o, Bože,
Bože, dokle ću imati da se bakćem sa diletantima, a, osim
toga, onaj ton u carskom bečkom odgovoru, pa jasno, ono
je kuhinja a la Graf Wolfras, on je unebovapijući be-
zobrazluk sa bilo kakvog državnopravnog gledišta, ova
bečka gospoda pojma nemaju ni o prostoru ni o vremenu
u kome živimo, i dam i se u jutarnjem izdanju od tog
galimatijasa ne pojavi više ni slovo, razumiješ U me, na,
also, servus, Kamrath, nichts fiir U n g u t. . .
 Zinuli su pijani kočijaši mračno, nepovjerljivo na
stranca, koji je iznenada, sav od glave do pete posut
snijegom, banuo iz lude one mećave u zadimljenu
krčmetinu, kao da ga netko vija po vjetrini kao psa,
„to nisu pošteni računi, to je neki baraba, jer tko
se već pošten skita po ovako nemiloj vijavici, do
grada je prilično daleko, ta stvar ne će biti da je baš
sasvim čista“, i tako, u unakrsnoj vatri radoznalih mrkih
pogleda, punih nepovjerenja, pred Kamilom su se izne­
nada rastvorila staklena vrata, zavješena bijelim musli-
nom, kao iluzija bolje gostinske sobe, sa prijaznim
čistim stolnjacima, gdje čovjek može da se sakrije u
samoći. S onu stranu vrata, što ih je zdrava jedra cura
otvorila nogom na pasji način, ulazeći s ogromnim
naramkom mokre jelovine, tamo u sobi, rasplamsala se
živa vatra, koja čovjeka može da vrati civilizaciji, i tako
se Kamilo zaputio za djevojkom u sobu, obasjanu na­
rančastim odsjajem ognja, što je intimno potitravao po
stropu i po stijenama.
Tek kad se oslobodio snijegom natopljene kabanice,
otresavši se od leda i mraza, primijetio je u sumraku da
nije u sobi sam: u kutu, do gvozdene furune, smjestio se
jedan par. On i ona. Ana Sergejevna i Jevgenij Pavlovič,
kao što se razabralo iz intimnog šaputanja, koje se sti­
šalo, kad se u sobi pojavio neznanac. Gospodin, čija
je bogata bunda od dabrovine bila prebačena preko
stolice, topal bradati bas-bariton starijeg, prosjedog,
po svemu otmjenog gospodina, i Ana Sergejevna, u
šubari, tamnotopli mezzosopran, blistave bademaste,
na žaru od ognja svjetlucave oči, pa kad je ona blesa
od sudopere unijela zadimljenu lampu, intimno nervozno
šaputanje pretvorilo se u francusku konverzaciju, za
nijansu konvencionalno glasniju, s očitim porastom glasa
i nervoznih kretnji.
— Ana Sergejevna, pažalusta, pardon, éta njikagdâ
ja nje skazâl, pažalusta, njet, ja nje haéél éta skazâé,
>
— Ja ćčenj harašo pćmnju što vi skazâli, Jevgenij
Pavlovič, ja očenj harašo panjimâju što éta vi skazâli
tak kak vi hacéli skazâé, no, vsjotaki, ja vam pavtarjâju:
ja bćljše nje magü, nje haéü pradćlžić,
— Slišiće, Ana Sergejevna, milaja, harošaja Ana Ser­
gejevna, boga radi, prašii vas, Ana Sergejevna, je veux
vous dire une chose, un homme peut tomber amoureux
comme un fou, mais pas comme un sot, panjimâjece,
milaja, je ne suis pas sot, ah ça non, ma chère, je ne veux
pas être sot, ça non,
— Harašo, Jevgenij Pavlovič, moi non plus, je ne
suis pas une chienne, j’estime votre logique, mon cher,
no ja vam skazü, ja nje magü bćljše, Jevgenij Pavlovič,
— Mon amour pour vous, vous savez bien, mon
amour pour vous. . .
— Oui, je sais, votre amour pour moi c’est un amour
de vanité, i njičevo bćljše. i
„Ovaj gospodin mogao bi da bude i jedan od Wrange-
lovih generala iz Sremskih Karlovaca, to nisu despe-
rateri, na njenim prstima blistaju dva solitera, a ljubav
je jača od politike, od revolucije i od kontrarevolucije,
javlja se sjenka nekakvog Pjotra Konstantinoviča, koji
Anu Sergejevnu zove u Berlin, ona ostavlja Jevgenija
Pavloviča, gospodina generala, možda grofa, možda
velikoga knjaza, pobio je čovjek nekoliko stotina hiljada
mužika, zauzeo Przemysl, zarobio dvadeset i šest tisuća
austrijskih oficira, možda se upravo njegova artiljerija
bila upucala na kotu 217, kod Grćdeka Jagiellonskog,
možda je madame Maciejowska ispod bemardinske crkve,
u Willânovu Lodomierskom, bila njegova metresa i ona
»Viša djevojačka škola«, sa gospođicom Arankom, njegov
divizijski kupleraj, a sada se ovdje kod »Pijanoga ribiča«
rastaje sa svojom Ijubovcom, a za ove balalajčike naša
nesretna zemlja plaća milijune i milijune, preglupo!“
— Non, non, c’est pas vrai, ma chère, j’ai emmené
avec moi quelques-uns de mes anciens officiers pour
aller visiter monsieur votre mari, Ana Sergejevna, je
vous prie, écoutez, lorsque je fouille dans mes pensées,
il y a toujours votre nom, votre apparition vers laquelle
je me retourne sans cesse, et vous parlez maintenant
de 5000 Francs, ma parole d’honneur, je ne sais pas
en ce moment si je les ai donnés à monsieur votre mari
ou non, oui, oui, ça échappe, voyez-vous, à ma mé­
moire, no tak siučilas, Ana Sergejevna, depuis ce
temps-là boga radi znajeće, Ana Sergejevna,
— Njet, njet, Jevgenij Pavlovič, Pjotr Konstantinovič
mnje gavaril, každaje slova, njićevo nje siučilas, a ja vam
pavtarjâju, ja nje haćii, ja boljše nje magu . . .
Ispresijecani odlomci ovih polutihih rečenica, ova ma­
lena lisičja njuška ljepuškaste ženice i glas sibirskog
kudrova u boljarskoj bundi, „mudra baba, Ana Serge­
jevna, nije luda da se gnjavi s jednim brodolomcem,
putuje u Berlin, dakako, ima bolje šanse, odnijet će je
vjetar na krilima sreće, a u istome trenutku milijuni
i milijuni parova, milijuni ovakvih Ana vode isto tako
nervozne razgovore, pune pritajene sumnjičavosti, zlob­
nog, sebeljubivog, banalnog, da, upravo zvjerskog ne­
povjerenja, mudrujući logikom sasvim sitne ptičje pa-
meti kako da se izmaknu, da ne bi pale žrtvom kakve
zvjerke ovdje, na ovim trulim granama, da prelete na
drugu obalu, gdje cvjeta tisuću orhideja u plavim ilu­
zijama vedrine, bogatstva, ljepote, muzike, to jest prije
svega dolara, franaka, sterlinga, dobre valute, da ispli­
vaju, da požive »kao ljudi«, a ne kao brodolomci, da na
krilima ljubavi inkasiraju svoje glavne zgoditke na lu­
triji ove nesreće koja se zove život, da takva Ana Serge-
jevna padne svome Nikitki ili Anatolu oko vrata, jer
je u Berlinu nervozno očekuju, a od isto takvih staccata
bio je isprekidan i Kamilov posljednji balatonski razgo­
vor s Anom Borongay, kobnog onog predvečerja, u ner­
voznom trenutku rastanka, a ono je bio rastanak doista
— pour toujours...“

„Pod tamnim kestenovima drvoreda ispod tihanjske

opatije, odzvanjaju bakreni gongovi sa arpadovske ba­
zilike. Ogromni brončani koluti kruže nad alejama i
iznad jezera, voda je tiha, tamnozelena, u neprozirnom
sumraku pod gustim crnim krošnjama, a nad vodom,
na blagom povjetarcu predvečerja, šume visoki jablanovi.
Od čaja još raspravlja Kamilo s Anom o nespojivosti
njihovog odnosa, navalivši na ženu tvrdoglavo, gotovo
bijesno, kako ne će da pojmi nespojivost nekih moralnih
odnosa među ljudima kao da je erotomanka.‘c
„Nadmudrivanje od prošle noći popelo se do raz­
dražljive granice neuračunljivosti: da li život utroje
kod čistih ljudi izaziva osjećaj idiosinkrazije koja prelazi
u sve manifestniju antipatiju, jer brakovi ove vrste, kakvi
se njeguju sa pasivnošću punom moralne tuposti, to su
brakovi kompromitantni po sva tri partnera, a takav
je i Anin brak, dok opet Kamilo smatra da je takvo
stanje nespojivo sa svim boljim principima. On je
spreman da povuče konzekvencije! Ana se ima odlu­
čiti da prekine s Erdélyijem, — divorçons — ovamo ili
onamo, Kamilo' više za takvo vegetiranje živaca nema,
dakle, molim, neka se donese odluka, i to još večeras!“
„Ana se još jedno vrijeme opirala, »kako može čovjek
tako nesnosno glupo i tvrdoglavo htjeti da se ,njihova
medejska iluzija': (što doista nije svakodnevni dar ne­
sklonih bogova, u što je i Kamilo, ako nije zaboravio,
jedamput povjerovao) pretvori u filistarsku noćnu po­
sudu dosadnog braka, u simbol svega što je nespojivo
sa dostojanstvom čistih osjećaja. Zar je Kamilo doista
tako bezazlen te se ne usuđuje pogledati istini u oči,
ne, ne«, Ana se ponovo ogradila, ne samo riječima nego
gestama, »ne, više voli istoga trena prekinuti i slomiti
sve što ih veže, ako je potrebno, doista — pour toujours,
svijesna šta znači narkoza dječačkih osjećaja, koji danas
vitlaju Kamilom kao ljetna oluja, a nestaju obično u
tren oka. Ana ne želi da se nešto, što je nevino kao
cvrkut »ptice, pretvori u grubu deziluziju, a da se to
desiti tako mora, to je matematika, takvi zanosi ne mogu
trajati beskonačno, ona ponavlja, ona je Kamilu jedna
od prvih fatamorgana na dugome putu koji ga još
čeka, ona je- za Kamila jedan od fantoma koji će se
rasplinuti kao talas muzike, a on je za nju finale jedne
vizije koju zovemo ,ljubav% dvije-tri strofe jedne pjesme
još i zavjesa ima da padne, a poslije zavjese trne se
svjetlost u glumištu, to je konac predstave, a to nije
jedno te isto, između konca i početka nema i ne može
biti nikakve paralele, a sve to, ona ponavlja po hilja-
diti put, Kamilo, sada, ovdje, ovakav kakav jeste, ne
može pojmiti, on sluha nema da bi slijedio ljepotu
kantilene njenih misli, on ne razumije do kog je stupnja
raspon njenih osjećaja tragično nemoćan s jedne strane,
a s druge, što se njenog odnosa spram Erdelyija tiče,
samoprijegoran, da, upravo martiromanski nihilističan«.
— Jeste, da, jasno, to je ta slavna klasična banal­
nost braka kao sakramenta, a brak je interes prije svega,
pak zatim strah pred terorom »presvete« familije, te­
taka, starih profesora, punica, sestara, zaova, svekrva,
unučadi i sinova iz prvog i drugog braka, zatim Anine
Tamare, njenih abortusa, njenih zaruka, njenih romana
i kriza, da li se sinovi gospodina profesora žene ili ne,
da li se rastaju, da li su snahe porodile, da li je gotovo
novo zubalo za gospodina profesora, duodenumi, pa­
ralize, udovičji fondovi, penzije, lirika, da, i lirika, a
na kraju ne treba smetnuti s uma ni štampu, ni recen­
zije po novinama i časopisima, ni literarnu karijeru.
— Kamilo nije tako glup te ne bi razumio tajanstveni
smisao ove društvene igre, ali njegov odnos spram
Ane nije društvena igra i on je pita posljednji put,
da li je sklona primiti njegovu ponudu, da pođe s njime
zajedno, rukom o ruku, kao što istom stazom stupaju
ljudi, muž i žena, koji to jedno drugom jesu: pravi
muž i prava žena, a ako gospođa Ana nema moralne
kuraže, onda molim, sretan joj put, ali doista, sretan joj
put i to, da se izrazi njenim vlastitim riječima, zauvijek.“
„Pri ovim riječima, pustivši Kamila da produži,
Ana se zaustavila i ostala na istome mjestu nepomična,
spuštene glave, s pogledom uperenim u jedan uveli
kestenov list pod svojim nogama na cesti, snatreći
nad uvelim kestenovim listom, ostala je nepokretna u
istoj pozi, kao uspavana, tako da se Kamilo, na razmaku
od desetak koračaja, osjetivši kako ga žena više ne prati,
nervozno okrenuo da je sačeka, a Ana je još uvijek na
istome mjestu pognute glave promatrala onaj žuto-

j j K rle ž a : Z a sta v e H I
161
uveli kestenov list na cesti, kao da je fascinirana pla­
menom koji se gasi.“
„Dugo, bez riječi, promatrao je Kamilo njenu fantas­
tičnu pojavu u sumraku kako nestaje u dnu drvoreda,
a zatim je, prateći pojavu u bijeloj svili kako se raspli-
njuje u dnu aleje, još uvijek pod dojmom oproštajne
geste, produžio, bijesan na slabost svoje volje, na
svoje nerve i karakter, bijesan zbog pomanjkanja naj-
minimalnijeg dostojanstva, sa tvrdo nepokolebljivom
odlukom da se ova igra prekine, da treba da se prekine
definitivno, neodgodivo, još večeras, i to — zauvijek.“
„Uza sasvim već mračnu masu guste, crne trske
na obali vode, stupajući nervozno sve dalje, pri­
mijetio je usred lelujavog šaša bijelo okrečenu ljusku
jednog čamca i, skočivši makinalno u čamac, kako
barka nije bila vezana, otisnuo se i zaveslao daleko
van, na vodu, možda kilometar, možda dva. Sa ve­
slima u ruci, sav u znoju, jer je veslao kao bjesomučnik
bez prekida, smirio se, promatrajući odraz Kumove
Slame u tihoj crnoj vodi i narančaste luči kako trepere
u daljini na obali, kao girlande, na dva-tri mjesta pra­
teći vertikalno strme uspone staza na tihanjskim obron­
cima, kao vijenac blistavog nakita na tamnosmeđoj
pozadini gorskih bokova.“
„Kriještale su sove kada je stigao u hotel, dobacivši
usput portiru da mu spreme račun, jer da večeras
putuje, i to brzim u jedanaest i sedam, kad mu je portir,
iznenađen, uz pasivno obećanje da će račun biti pri­
premljen, ako gospodin zapovijeda, predao pismo
gospođe Borongay. Jedna od tisuće poruka, jedno obično
pisamce, kao što ga je Ana zvala, »billet d’amour«,
na brzu ruku, pismo koje je odigralo u okviru ovog
romana, kao što se kasnije pokazalo, sudbonosnu ulogu.
Da Ana nije ostavila tu svoju posljednju poruku kod
portira, sa tihim priznanjem da je doista neinteligentna,
da je svi jesna kako se radi o životu i o smrti u ovoj
ludoj igri, kako ga moli na koljenima da joj oprosti
i kako će mu sve objasniti, a večeras svakako da je
digne kod Šimanjskih, »ne mogu bez vas, vi to znate,
to je prokletstvo, ali je tako, molim vas ne izazivajte
gnjev bogova, nisam inteligentna, ponavljam, prizna­
jem svoju krivnju, oprostite mi, na bridgeu sam, ne
zaboravi svjetiljku, dragi, gore na stubama kod Šimanjskih
je kao u rogu, vjerna kao pseto, uvijek tvoja.«“
„Da Ana nije ostavila te svoje posljednje poruke
kod portira, sva je prilika da bi Kamilo, po svome
raspoloženju, to veče bio demonstrativno otputovao, i
stigao tako dvadesetičetiri sata ranije, našao očev te­
legram da mu je majka na samrti, i tako bi bio zatekao
svoju majku još živu. Otvorena mogućnost eventualnog
prekida, koji se te noći bio takoreći nadvio nad glave
ovih nervoznih partnera kao mračan oblak, bila je
otvorena, i do toga sudara bilo bi došlo prije ili kasnije,
a u samooptuživalačkom poniranju u sakrivene bunare
vlastite krivnje, Ana se godinama kasnije grizla, da je
to veče bila samo za nijansu tvrdoglavija, da je ustra­
jala kod svoje odluke da se opre drskim ispadima ovog
dječaka, da nije klonula, ostavivši onu fatalnu poruku
kod portira, dečko bi bio po svoj prilici otputovao, on
bi se bio vratio Jolandi i tako Jolanda ne bi bila završila
ni bijedno ni tragično. Dramatska krivnja, vezana o
pitanje neke dublje moralne odgovornosti, nije se dala
izbrisati, i ona je Anu Borongay mučila još godinama..
 „Šimanjskima je, osim kartaša, stiglo nekoliko ve­
seljaka, mladića, jedriličara, iz Pešte, za sutrašnju
studentsku regatu, sportski tipovi, vaterpolisti, plivači,
kolege mladog Šimanjskog, a Ana se raspoložila sa
mladom gospodom vaterpolistima i popila poprilično
whiskyja, bila je duhovita, šarmantna, neobično razi­
grana, u visokoj formi, jer se pokazalo da je jedan od
te gospode vaterpolista intimnim poklonikom, tako­
reći connaisseurom njene lirike i da znade nekoliko
desetaka Aninih pjesama napamet, tvrdeći da su mu
Anini stihovi veoma dobro poslužili kao pouzdano
sredstvo za izazivanje sentimentalnih štimunga kod
amuzičkih ženskih duša.“
„Na povratku do hotela Ana i Kamilo nisu progo­
vorili ni riječi. Opraštajući se, na spratu, gospođa
Ana je »svoga dečka« poljubila u čelo i tako su se našli
u njenoj sobi. Te noći bila je šarmantna i odana kao
pseto, u stilu svog pokajničkog pisma, a sutradan
stigla su neka gospoda iz redakcije nekog bečkog lista,
zbog prijevoda Aninih tekstova, i ona je ostala s njima
okupirana sve do poslije ručka, a kako se pokazalo da
je njena prisutnost bezuslovno potrebna u štampariji,
svi su se poslijepodnevnim vlakom vratili u Peštu, kada
je Kamilo, ušavši u svoju sobu, u stanu gospođe de
Szemere, našao očev telegram da je mama na samrti.“

Dosadilo mu je jalovo prenemaganje Ane Sergejevne,

»pažalusta ovo, pažalusta ono«, i da se odvoji od glupog
razgovora, obratio se djevojci koja mu je donijela fraklić
šljivovice, jer je špricer što ga je naručio vonjao po
pljesnivom lagvu, po kolomazu, po loju, po katranu,
ima li što da se pojede, da bude toplo?
— Je, »klijevajn«, rekli su gospa v kuj ni, da se ne
splati kuhati za jednoga gosta, a za jesti ima zomer-
salame, agželi gospon?
— Vrag vas odnio, zovete se »Fischerinsel«, dimi
se sjever na sve strane, mećava, a ni ognja nemate u
peći, zebemo tu kak pesja capa, nek vas vrag nosi, i vas,
i vašu smrdljivu zomersalamu, dajte mi još jedan deci
ovog špiritusa vašeg, vi frajla, pak da platim, prosim,
— Je, tak je baš, gospon, al znate kak je, stim kli­
mamo ščim imamo, kaj ne, a i šnaps nam se zišel, pro­
sim, nacedila sem kak sem znala, borovičke ima, gospon,
bez brige . . .

Plativši, pojurio je pod ludim udarima vjetra koji

je urlao kao da će mu razdrti tkanine i oboriti ga gola
i gologlava u onu gadnu vodurinu koja se u crnoj noći
pod pilonima staroga mosta pjenila kao griva pobješnjelih
bijelih paripa, da bi se našao u tramvajskoj gužvi,
usred glasne pijane svjetine na povratku iz smrdljivih
krčama — pod parom vina, piva, rakije, luka i koba­
sica — baba i dječurlije, u metežu krmežljive, suho­
njave čeljadi, svi urlaju, svi kašlju, svi kišu, svi šmrcaju,
svi se kese, svi uzdišu i kikoću stresajući snijeg sa ru­
kava, sa kapa i sa cipela, svi se znoje, svi su pijani, svi
su veseli, kao da ovaj vagon putuje doista rajskim bule­
varima site i pijane zemlje Dembelije . . .
»Onaj Pjotr Konstantinovič u Berlinu, očekujući svoju
milu i dragu Anu Sergejevnu, bit će jedan od gospode
palkovnjika Denikinovih ili Wrangelovih, i on banči
od fondova naših, logično, direktno iz džepa ovih
paupera i njihove svojte, i sve to plaća ovaj glupavi
i neuki svijet, a, uostalom, đavo ih odnio, njičevć,
vakuum, a u tom vakuumu i on se našao vis-ä-vis de
rien . . . Kuda će i šta će (na jednoj osvijetljenoj kruž­
nici, na crnim kazalima sata u jednom izlogu, pokazalo
se da nije još ni sedam), Alisa je sa Amadeom i Dagmar
u Dubrovčaku, kod kuće, u Alisinom kućanstvu, je
nedjelja, nema posluge, nigdje nikoga nema, u čitavom
gradu nema čovjeka kome bi mogao telefonirati, nema
adrese na čijim bi vratima mogao pozvoniti, pokucati,
»dobar večer, tu sam, došao sam da se odmorim, da
se zagrijem, da budem pod prijateljskim krovom«,
nigdje nema nikoga, živi osamljen kao šugavo pseto,
odbio se od ovoga svijeta, bilo ih je i ima ih mnogo, sve
ulice vrve od te gospode, a da se pojavi na njihovim
vratima, iznenadna posjeta izazvala bi golemo iznena­
đenje, više od toga, uznemirila bi duhove, ustelefo-
nirali bi se na sve strane istoga trena, »znate li šta se
dogodilo, nemojte se onesvijestiti, mladi Emerički
počastio nas je svojom posjetom, i to, molim vas, za­
mislite, nenajavljen, i to u nedjelju poslijepodne, blijed,
nervozan, slaba izgleda, da, upravo u mizernoj formi,
bit će da se zaista nešto sprema iza kulisa, ne znam
da li vam je poznato, njegova supruga nije pristala na
izmjenu prezimena, kako, a vi to ne znate, o, molim
vas, pa to je javna tajna, čovjek je predao molbu da mu
se izmijeni prezime — de Emericzi, kako, niste čuli,
pa prozvao se Mirković, da, da, najvulgarnije, jedno­
stavno Mirković, i sad se ne potpisuje Emerički nego
Mirković, ne, ne, stvar još nije objavljena u Narodnim
novinama, očekuje se, bit će svakoga dana, pitate zašto,
tko bi znao, einem on dit zu Folge, man erzählt, ich
weiss es nicht, ob es war ist, der M ann schämt sich angeb­
lich den väterlichen Predikat de Emericzi zu tragen, pa
jeste, pomalo je kompromitantno, dakako, već kako se
uzme, em smo Horvati, istina je, stari Emerički je
malo rebam bit, ona srpska ministarska karijera sasvim
m u je pomela pamet, a tako, vi ne znate, i stari pre-
svetli se ženi, s kim, pomislite, ne, ne, tko vam je to
rekao, nije to Leonija Vancaš, ma molim vas, s Ele-
onorom Fistrić, da, da, s onom Fistrićkom, klavir-
lerericom u M uzikferajnu, a, osim toga, čini se da su
glasine točne da se gospođa Alisa Jurjaveška udaje
za tenora Mukija, da, da, za M ukija, za onog pronon­
siranog homoseksualca, koji ima angažman na Bečkoj
Operi, te stvari stoje, molim vas, Alisina najintimnija
prijateljica, Šalamonova, najavila je ovaj ,divor<;onsc
kao secret de Polichinelle«, i tako bi zabrujali svi tele­
foni, a da će sve to zaista tako nekako i biti, i da se i
T rupac po svoj prilici rastaje sa svojom suprugom,
a da nikako ne želi da se Alisa veže s onim idiotom od
tenora, ne će biti da je lišeno svake pretpostavke, kamo
će, gladan je, da večera nekakvu bečku šniclu sa sa­
latom od krompira u nekoj krčmetini, ne da m u secc,
i tako se našao u jednoj od velikih reprezentativnih
kavana u centru grada.

Nedjelja predveče, kavana bruji od rulje nedjeljnih

gostiju, sve čovjek do čovjeka, nigdje prazne stolice,
sjeo je pod balkonom, sa koga triješti muzika, uz jedan
par: ona sa prozeblim, od upale zglobova natečenim
prstima, lakirani nokti, grubi, boja tam ne venozne
krvi, ne pretjerano čisti, sa tankim, kao najtananija
žica tankim zlatnim kolutićem od prstenčića, sa zelen­
kastom mrvicom od staklenog skarabeja kao ukrasom,
a on je poklopio njenu ruku okorjelim dlanom kao
kornjačom i tako je miluje sagnuvši se do njene sise,
sav pripijen uz nju, obraz do obraza, okom u oko,
intimno, i šapuće joj sustegnutog daha od uzbuđenja,
»kokice zlatna moja, ti si moja zlatna kokica«, a zlatna
njegova kokica pijucka vrući punč i blista od sreće uz
čarobnu ariju violina,

Maksimu pođem tad,

tani’ svak’ me ima rad

Kloklo, Margo, Fru-Fru,

kraj njih ja posve lasno
zaboravljam na sve . . .

Poslije trećeg konjaka Kamilo kao da se vratio zaista

i sam ne zna kamo, među ljude, svakako, »čovjek do
čovjeka, to zvuči gordo«, u zadimljenu košnicu, u toplinu
toaleta, klozeta, kave, znoja, parfema, i tako m u je bilo
kao da je zaista sišao iz neke mračne gluhe samoće,
ovamo, u zadimljenu toplinu, uz ovu zlatnu kokicu,
uz ovu Veselu udovicu, uz onu čudnu nastranu ludu
od kelnera, što je obrijala glavu te luta kavanom kao
mjesečar od stola do stola u ulozi m aitrea d ’hotel, da
vidi da li su zlatne kokice sve naručile, da li su zlatne
kokice zadovoljne, da se klanja zlatnim kokicama,
»kistihand, gnedige, šon beštelt, pitšen«, i opet »bonsokr,
msjedam, deša komande«, ,,a koji m u je đavo“ , nasmije­
šio se Kamilo čovjeku ljubazno, promatrajući shizo-
frenog klauna od direktora kako luta kavanom kao
m uha bez glave, „što m u znači ovaj njegov »deša ko-
mandé«“ , pa kad je odgonetao da bi to trebalo da zvuči
francuski, potaknut glupom frazom, kao magično
oslobođen depresije, poručio je još jedan konjak i no­
vine, a istog trena zaronio je u masu štampane hartije
zagrebačke i beogradske nedjeljne štampe.

»Reumatis«, sredstvo protiv kostobolje i reumatizma, što

je Eisa Fluid, to se zna, ljekarna Feller Stubica, Lipik
liječi od sifilisa, Rapallo, Nikola Pašić se razbolio zbog
ludorija svoga jedinca, Omniumserb, jadranska željez­
nica, luka u Baru, proslava Zlatka Balokovića, Meštrović
gradi katedralu Prečiste Djevice u Trnju, Građanski
se sprema na turneju u Južnu Ameriku, Singerove ma­
šine, udovac četrdeset godina star, bolji obrtnik, traži
poštenu stariju djevojku, koja posjeduje nešto gotovine,
cijenjene ponude na redakciju pod šifrom »Ljubav — satno
Ijubav«, Krokova Iješnjak-čokolada, Prva Hrvatska Šte­
dionica povisuje dioničku glavnicu na 200,000.000 Kruna
s izdanjem od 20.000 novih dionica po 2000 Kruna no­
minale, 1 nova za 4 stare do 29. travnja uključivo, doktor
plemeniti Emerički Kamilo Stariji, kraljevski ministar na
raspoloženju, imenovan Ukazom Njegova Veličanstva
Kralja za kraljevskog opunomoćenog poslanika kod
madžarske vlade Njegova Visočanstva, admirala kraljevskog
namjesnika, Ezop s Griča, moderne parabole, bračni
trokut, historija doktora Marica i njegove supruge Malvine
i gospodina Ančića kao trećeg lica, vješt psiholog, drzovit
ljubavni poduzetnik i rafinirani poznavalac žena, ovaj
Ezop s Griča gnjavi zlatne kokice odabranom literaturom,
doktor Kamilo Emerički, kraljevski ministar na raspo­
loženju, imenovan ukazom Njegova Veličanstva, u Pešti,
ljetno veče u »Music-Hallu«, princ Karneval bit će sve-
Čano otpraćen veličanstvenom povorkom iz Umjetničke
akademije i u trijumfu otvoriti dosad neviđenu zabavu
likovnih umjetnika »Andanon u svemiru«, indijski plesovi,
karikature, senzacionalna izložba slika, ljetna odijela,
preporučuju se Girardi-šeširi, »Felicitas i Malvina«,
dvije zlatne i feš gospodične, žele se dopisivati sa dvojicom
isto takve gospode zabave radi, poste restante Križevci,
»Felicitas i Malvina«-, pregovori o zajmu, Englez Bolton
nudi 50,000.000 švicarskih franaka našoj državi, rod­
binske veze naše buduće kraljice, rumunjske princeze
Mariole, sa Zrinskim i Frankopanima, Katarina, kćerka
bana Mladena Drugoga od plemena Šubića, udala se
1326 u šleskom sužanjstvu (pod Karlom Robertom) za
švedskog vojvodu Boleslava I I I , Mladen, sin Pavla
Bribirskoga od plemena Šubića i njegove žene Urše,
kćerke srpskoga kralja Stevana Dragutina Nemanjića,
u srodstvu je sa bizantinskim Komnenima i Paleolozima,
a svi su u rodu sa burggrafovima Nurnberškim, kasnijim
markgrafovima Brandenburškim i kraljevima iz kuće
Zollern, kasnije Hohenzollern, praunuk Pavla Šubića,
Nikola Zrinski Sigetski, imao je za drugu ženu groficu
Rosenberg na liniji Hohenstaufen-Hohenzollern, tako su
Šubići i Zrinski u rodu sa Hohenzollernima, a kako se
Beatrice Frankopanska, kćerka Bernardina Frankopana,
žena Ivana Korvina, sina kralja M atije, drugi put udala
za Đuru Pobožnoga iz kuće Hohenzollern, kneza od
Jagerndorfa i markgrafa od Anspacha, i kako je, prema
tome, kneževska linija Anspach-Hohenzollern u krvnom
srodstvu sa Frankopanima, to je Njeno Visočanstvo,
zaručnica našega Vladara, rumunjska princeza Mariola,
po svome ocu Ferdinandu, kralju rumunjskom, iz obitelji
Hohenzollern-Sigmaringen, u direktnoj rodbinskoj vezi
preko grofovske linije Rosenberg-Anspach-Hohenzollern
s našom narodnom aristokracijom, koja je izginula u
odbrani narodnih prava, a kako naša narodna dinastija
danas predstavlja organsku vezu između našega plemstva
i roda Karadordevića, to se buduća naša mlada K ra­
ljica udaje takoreći u vlastitoj obitelji, doktor Emerički
stariji, imenovan Ukazom Njegova Veličanstva za kra­
ljevskog poslanika u Budimu . ..
„Konačno je plemeniti gospodin dočekao Ostvarenje
svojih ideala, i usred Budima postao ekscelencija, a
bilo bi zanimljivo, da sad ovdje, u ovoj glupoj kavani,
pročita tu vijest iz tih novina njegov mnogopoštovani
otac stari Kalman, »Deseti de Emericzi«, kao što je
samoga sebe apostrofirao, »od kralja Kolomana — Deseti«,
i šta bi taj »od kralja Kolomana Deseti de Emericzi«
rekao za blistavu karijeru svog jedinorođenog sina,
»Jedanaestoga de Emericzija«, da je postao srpski poslanik
na strani? Glupo, kao ova kavana, kao svih jedanaest
milijuna Emeričkih, i šta će nastati od ove smjese od
napudranog ženskog mesa, od smrdljivih parfema, od
cache-sexa, od ovih krabulja, od upaljenih obraza,
kao da boluju od crvenoga vjetra, od lajavih mulaca u
ispeglanim pantalonama i novim škripavim cipelama,
od čitave gladne naše civilizacije poslanika na strani,
m inistara na raspoloženju, kraljica, princeza, grofova
Zrinskih, Karadordevića, Hohenzollerna, od ispušene
naše narodne jeftine političke cigarete, od svega što
se zove naš život, a što se sa glupim novinskim krpama
već istoga dana baca u klozet! Čokolada, punč, krv i
zlato, to, i samo to! Zlato u glavama, zlato u savjestima
i u idealima, zlato uglavnom i uopće, Trupčevi pogledi
na svijet banaka, mjenica i čekova, krvava logika mje­
nica i čekova, krvava logika kraljevskih ukaza, krvava
logika krvavih karijera, trebalo bi da uputi pozdravni
telegram sa čestitkom svome gospodinu ocu i da mu
izrazi svoju radost na Najvišem Odlikovanju. Svi oko
njega — sve šta se može pretvaraju u čekove, u dolare,
u valute, već više od deset godina priglupa, neuka,
lukava stvorenja, uglavnom lijena i nesposobna, ne
rade oko njega ništa drugo nego pretvaraju sve što mogu
u zlato, u valute, u ukaze, u čekove, u percente, u m ini­
starske karijere, u trokatnice, u hartije od vrijednosti,
u devize, i tako se od gaća i opanaka kostimiraju u
gospodu doktore, u vlasnike izvoznih firmi, u gospodu
generalne, u direktore banaka, u šefove legacija, u m i­
nistre »na strani«, u ministre bilo kakve, u penziji ili
na raspoloženju, a ako već ne u ministre, ono barem u
pomoćnike m inistara, u šefove kabineta ili policije, u
policijske konfidente, u strogo povjerljiva lica koja
uživaju povjerenje još strože povjerljivijih lica, a jedini
m eđu slavnim muževima i zaslužnim patriotima, tako­
reći neimarima našeg oslobođenja, koji osim zvečeće
monete ili m eđunarodno priznate vrijednosne hartije
ne drži baš ništa do ukaza ni do ordena s lentama,
sa mačevima ili bez mačeva, smatrajući da su lentočke
i dekreti dosadna, glupa i prije svega veoma slabo pla­
ćena društvena igra, po čovjeka u svakom slučaju kompro-
m itantna, bio je Amadeo Bogoljub T rupac.“
„Dosljedan samome sebi, svojim principim a i iskustvu,
uvjeren da se na daskama ove pozornice ne radi ni o
čemu nego o ulogama jedne loše i slabo igrane peliva-
nijade, našavši se poslije Austrije jednog lijepog dana
na Terazijama, on je, produživši svoju klaunsku igru,
ne izmijenivši ni načina ni riječi, dokazao, kako je uz
bečke i peštanske parkete i beogradska kaldrm a neka
vrsta Rodosa, gdje se može veoma uspješno plesati
jugosrbijančica kao i vidovdanski tango.“
M eđutim , na tom rojalističkom balu pod maskama
nisu se ni gospoda Trupčevi čaršijski partneri pojavili
kao vlaške mlade, te ne bi bili uspjeli raskrinkati svoga
konkurenta, a da su ga gospoda progledala kao opasnog
kavalira, počelo se u posljednje vrijeme osjećati po
sve glasnijem žamoru štampe, kroz koju bi se prosuo
po koji hajdučki zvižduk »u-a, znamo se, crno-žuta
Trupčino, alal ti vera, dokusurićemo mi tebe, ako
bog da, čekaj, lopove, imamo mi i za takve lobanje
sekiru, burazeru«, tako da je ton bečkih i peštanskih
paskvila u ono idilično doba, kada je Bogoljub T rupac
sa Wurtzigom i Loewenhauptom točio Affenburgovo
pivo, bio prava salonska lirska muzika spram fortis-
sima Beogradskog Žurnalčeta, na prim jer, što ga je
gospodin direktor Kavane »deša komande, msje, silvuple«
zaista ljubazno serviravši postavio na stol otmjenoga
gosta kao malu senzaciju dana:
— N e znam, gospodine doktore, jeste li imali u
ruci ovu svinjariju, prosim, izvolite, na drugoj strani
pišu o vašem prijatelju . . .
Tako se uz slatke zvuke Leharovih violina (što pljušte
preko ograde kavanskog balkona iznad Kamilove glave
kao žubor slatke fontane) Kamilo predao bučnoj instru­
mentaciji Beogradskog Žurnalčeta, bjesomučnoj halabuci
čitavih katarakata od političkih prijetnji, spram kojih su
bečki pamfleti, kada su T rupca htjeli da prikuju au pilori
kao ratnu hijenu, bili glas blagog povjetarca sa Kahlen-
berga, spram zvižduka ove beogradske košave, koju su
i sami T urci bili proglasili poganim krvničkim vjetrom.
 „Šta ćemo, druga klima, drugi vjetrovi, a što se opet
makinacija samoga T rupca tiče, to, što se o njemu
danas piše ili govori, da je liferant drvene grade, masti
i benzina, da parcelira na veliko patrijaršijsku zemlju,
baš m u puca prsluk zbog ovih svekoještarija, što ih
drljaju raznorazne splačine od bezimenih piskarala.
T ru p ac je postigao sve što je htio od prvoga dana,
kada se 1913 u Habjanovcima bio kandidirao u Hrvatski
Sabor, debitiravši kao koalicionaški pamfletist u prljavoj
kampanji protiv Frana Šupila. On bordiža, eto, na
političkim vjetrovima i olujama već više od petnaest
godina, i kao što je neko veče izjavio Kamilu, on je
jedan od navigatora toliko m udrih, te nikada, ni jednoga
trenutka, nije izgubio pravu mjeru svoje orijentacije
u prostoru i u vremenu, a niti sposobnost da na vlas
tačno znade koliko može da skrene lijevo a koliko desno,
ostvarujući sto posto ono što je u okviru datih moguć­
nosti ostvarljivo, jer više ni za dlaku nije htio i ne će
ni danas, kada trubom svoje stražnjice može da odsvira
svakome svoj je m ’en fous, i sve što ga je gospodska
volja, perche alla fin del suo conto, on je danas ono o
čemu je kao mladić m aštao: slobodan i nezavisan gospodin.
A to, što ovo ili ono »žurnalče« o njemu mrči hartiju,
dižući nogu da ga porosi, sve je to svekoješta, pa čak,
grosso modo, i nije da nije istina, a kad bi se on sam
raspisao, tko sve ne kroji čoju našoj bedi od opanaka,
ono što pišu Kamilovi »komunci« prosto je naivno
nepoznavanje fakata, čista apstraktna retorika, spram
neretuširane istine, jer, »oho, oho, moj dragi Kamilo, ova
neretuširana istina odnijela bi nas do đavola u dva-
desetičetiri sata, je 1’ istina? Istomštogođ! T rupac nije
zabrinuti rodoljub, njega ne nervira naše političko
krdo glupana, koje srlja da se sunovrati u ponore, ali
ipak, je r istina, gube se polagano svi obziri, prelaze
se sve granice morala, razaraju se svi autoriteti, ruši
se najosnovnija državotvorna baza, a to je baza po­
slovnog ugleda i prosperiteta«. U jednu riječ — caveant
consules . .
Članak Beogradskog Žurnalčeta bio je pisan zaista
kuburom i barutom. Već sam naslov: Dokle će razno­
razne Trup čine da kroje gaće našem narodu, zvučao je
kao moto ove pogane drljačine, koja, što je najžalosnije,
nije bila lišena istine. „Budimo ljudi i priznajmo:
Trupčevi momci, gospoda Sunđerski, M ahm ud, mini­
star doktor Ljubljančan, madžarski grofovi, igumani i
fajmoštri, oca im mangupskog, se vemo — kuker je,
nem a šta, nisu baš takvi čistunci te bi se naslov Žurnal­
četa mogao uzeti kao nevina šala, jer u parlamentarnom
rusvaju tih dana zaista je bilo tako da je — u našem
političkom životu, vala gospodu, do danas propalo po­
prilično prohoda od kabineta, u koje uđoše i mnogobrojni
Turci i Cincari, Kranjci i jezuiti, Dalmatinci, Šokci i
Prečani, po šest Cincara i po dva Turčina u svaki, samo
srbijanske rasne gejačine tu ne beše, nego samo Švabovi,
Madžarčine, jedan arnautski skot i desetak bugaraša, sve
po redu solidnih dželata, i to u radikalskoj rezervi, ko-
bajagi na raspoloženju, a to se zove naša nova vlada,
slava joj i čast jugovinska i, bože pravde, pomozi, da
Srbin i dalje Srbina sekirom seče, vo veki . . .
A li, da se, braćo moja, moglo desiti da onaj vajni si­
novac sandžakliskog po zlu poznatog srboždera, muftije,
onaj carski oberlaćman Mahmud Mujezin-beže, koji je
komandovao kod izvršenja smrtne presude našeg patriote
i ministra Stevče Mihailovića Gruića, nasred Banje
Koviljače, septembra 1914, na pravdi boga, danas gospo-
duje usred Terazija kao ministar, i to još ministar agrarne
reforme, a da onaj drugi — parade-Hrvat, presvetli
Emerički, šef madžarske policije u Trojednici, putuje kao
ministarski poslanik u inostranstvo, i to još u Madžarsku,
da bi tamo kod M adžara zastupao interese ove zemlje,
e, pa kad i to dočekasmo, braćo i gospodo, onda nam pravo
budi što ginusmo i što izginusmo od Kosova, da bi nas
vlastiti dzelati i ubice zaularili kao stoku. Po zlu poznatu
madžarsku grofovsku korupciju zamenilo je — eto —
danas jugovinsko čistunstvo, koje nam klasično pred­
stavlja naš novoimenovani »ministre plénipotentiaire«,
naš gospodin plemeniti Emerički, poznata austriska
špijunčina, a uz ovu diku evo i našeg agrarnog reformiste
gospodina ministra Mahmuda Mujezin-bega, tog sinovca
vidovdanskog dželata, sandžakliskog muftije, koji se uor-
tačio sa još jednini agrarnim reformistom, gospodinom
doktorom Amadeom von Troupatzoni, poznatim austri-
skim ratnim milijunašem, koga je raskrinkala već bečka
crno-zuta štampa u ratnim godinama, kada je točio pivo
i rakiju austriskoj vojsci i odiro kožu raji. Ovaj naš
vajni jugovinac, u saradnji sa čestitim i dobrim našim
Mahmud-begom, zakupio je preko jedne novosadske
čifutske banke 9475 jutara i 424 kvadratnih hvati prvo­
razredne ziratne oranice, od zaplenjenog veleposeda
grofa Choteka kod Novog Futoga, rasparcelisao tu otetu
zemlju kako valja i predao je u pazakup nekom, zna se
kakvom, gospodinu Blaufuchsu. Kako je pak »pazakup«
u stnislu zakonskih odredbi zabranjen, dični naš gospo­
din ministar agrarne reforme, Mahmud-efendija, ras­
parcelisao je kobajagi ovu zemlju »za agrarnu reformu«,
i to tako, da je 9000 jutara poklonio Trupcu, a onih
400 bednih jutara »kobajagi sirotinju, tako da je neka
subotička banka, pod poznatim drugim rodoljubom, Man-
čikom Sunđerskim, uspela da ovih 9000 jutara zemlje
oslobodi za račun gospodina doktora von Troupatza, koji
je opet tu zemlju dao u zakup jednom svom madžarskom
agentu, bačko-banatskom lihvaru i zelenašu Duki Manfređu
Mangupu koji za račun tog istog gospodina von Troupatza
drži već u zakupu 4000 jutara daljskog imanja »agrarno-
reformisane« Karlovačke Patrijaršije, plaćajući 70 dinara
po jutru, a zarađujući 800 dinara čistih, što znači 2,900.000
dinara za račun gospode Mančike Sunđerskoga, Blaufuchsa
i ostale madžarske tevabije, a dodajte još k tome i baga­
telu od 9000 puta po 800 dinara, pa da se prekrstite
i u grob da legnete zabezeknuti, šta sve jedan Turčin
može da izvede za račun bedne srpske raje.
Uz ovu nadasve ljubaznu čestitku, kao post scriptum,
odmah u nastavku uvodnog teksta Žurnalčeta, bio je
odštampan, na istoj strani kao dodatak, još jedan član-
čić, složen dvostrukomasnim slovima, preko čitave
stranice, u dva stupca širine, u obliku pisma redakciji.
Primili smo iz Hrvatske, u vezi sa člankom iz našeg
prošlog broja o gospodinu von Troupatzu, dopis pod
naslovom: »Još nešto o istom gospodinu At?iadem. Piše
nam prijatelj:
Dobro je što ste načeli ovu šugavu liju, ovog Bogoljuba,
koji se još u ranim studentskim danima, kao riječki madžarski
stipendist, prekrstio n Amadea, a kome tragovi već po-
odavna vonjaju korupcijom i skandaloznim prevaranta.
Promatrajući ovaj rusvaj koji se oborio na našu zemlju
kao kijamet, pitamo se šta predstavlja moralna beda
naših ministara, kojima trzaju anonimni tipovi kao lutka­
ma o končiću? Ako postoje u našem političkom životu

j2 Krleža: Zastave HI
1 77
potajne, mračne sile, onda je već poodavna trebalo prstom
upreti u ovu fijumansku kreaturu, koja je počela svoju
karijeru kao austriski policiski pristav kod zagrebačke
banske policiske uprave, a nastavila kao agent-provo-
kator u okviru Koalicije, a kako je poslovao ovaj gospodin
za vreme rata, to je poznato celoj Hrvatskoj! U registru
austro-madžarskih ratnih milijunaša i liferanata, evo ga
na dvadesetitrećem časnom mestu, a kako se taj gospodin
oko »Oslobođenja« našao u Beogradu, to je druga stvar,
i o tome raspisat ćemo se drugom prilikom. Već u prvim
danima prečanske pljačke oko »Ujedinjenja«, on je imao
svoje prste u aferama sa ministrom trgovine, vajnim
gospodinom doktorom Ljubljančanom, uz saradnju one
pokvarene Cicvarekanje od Kreditne banke, kome Ci­
ganke, kada lumpuje po čuburskim mehanama, pevaju:
Moja je majka Kreditna banka . . . Ova ista Kreditna
banka kupila je posredstvom navedenoga gospodina dok­
tora Trupca od Ministarstva trgovine, pod ministrom
Kranjcem, Ljubljančanotn, čuvenom varalicom na kar­
tama, molićemo lepo, razume se, bez licitacije, ispod
ruke 18.500 m3 (kubika) izrađene prvorazredne r astove
građe, kao zaplenjene inostrane imovine jednog madžar­
skog Čifutina za 484 dinara po kubiku. Realna cena
ove vrste obrađene rastove građe danas iznosi po kubiku
minimalno 2000 dinara, što znači da je Kreditna banka
zaradila po kubiku minimalno 1500 dinara, a po celoj
građi od 18.500 kubika, izvolite sami izračunati koliko.
A vaj i pardon, to je bila samo teoriska aproksima­
cija »a peu pres<i, međutim, od te građe jedan je zagre­
bački građanin, trgovac (isto tako madžarskog izraelitskog
porekla), prodao 5000 kubika za 2,000.000 franaka,
u z solidnu zaradu, razume se, kursa po franku, sto fr a ­
naka prema 230 dinara, znači 5000 kubika prvoraz­
redne rastove građe oko 20,000.000. K upiti nešto za
9,000.000 a prodati za 20,000.000, znači na čitavoj
masi zaraditi čistoga 11,000.000, a što to znači, to znači
smionu berzovnu spekulaciju na bečkoj berzi, gde su akcije
Kreditne banke počele da uočiupadljivo skaču. Operacija
je usledila, razume se, vođena po majstorskom rutineru
i moglo bi se reći virtuozu u poslovima izvozničarstva
mnogopoštovane idealističke Hrvatsko-srpske koalicije, gos­
podinu doktoru Trupcu, korektno, u okviru pozitivnih
propisa, razume se, besprekorno i ispravno, kao što je
ispravno i korektno, u smislu pozitivnih propisa, usred
rata, kada je naš svet skapavao od gladi, izvozio u Beč
svinje i mast, zarađujući puste milijune. Već je početkom
1916 liferovao u Beč čitave vozove sremskih tovljenih
svinja, dvadeset vagona po vozu, sušenog mesa za vojsku
i mornaricu, petnaest vagona piva i rakije za k. u. k.
Personalsammelstelle Stanislau, a ona poznata afera sa
pivom austriskog ministra rata Affenburga bila je samo
iedna od njegovih sitnijih panama, samo se tada izvukao
sretno, jer je pao čitav njegov korupcionaški kabinet.
On se i danas uortačio s opasnom bandom koja se u Beo­
gradu ušančila po ministarstvima, on i danas izvozi
i građevni materijal i svinje i žito i benzin, a mi se pitamo,
koje su to i kakve narodne sluge koje tako poslužuju lopovske
interese? To je, pre svega, gospodin doktor Simeon Sime-
onović, načelnik šumskog odelenja Ministarstva trgovine
Kraljevine Srbije, koji je nekoliko puta odgovarao pred
Kontrolnom komisijom za svoje šumske poslove kao agenat
po zlu poznate beogradske Merkantilne banke, pod di­
rekcijom osuđivanog lopova gospodina Save Savčevića.
Prevejani kradljivci tipa ovog našeg Trupčekanje, za­
ogrnuti dostojanstvom zakona, najopasnije štetočine u
nacionalnim poslovima, toliko su drski te se usuđuju
danas javno da govore i pišu o tome kako smo se oslobodili
i kako smo bogati i kako »samo bogat narod može biti
slobodan«, a »bogat narod«, razume se, to su lopovski
džepovi gospode Trupaca i Trupčina . . .

„Eto, kad bi jedan od ortaka Trupčevih, »po zlu

poznati Užičaner Rajko«, koji poznaje čaršiju kao svoj
džep, u vezi s ovim dopisom zapitao Amadea T rupca
kao svoga šefa:
— A molim vas, gos’in doktore, jeste li imali u ruci
jutrošnje Žurnalče onog preispoljnog šantažera Žike,
odgovorio bi mu T rupac:
— Svekoješta i istomštogođ, ne prljam ja ruke ovim
govnom, šta će mi to što drlja onaj Mikac?
— E, lepo, gos’in doktore, šta će nam ovo, a šta
će nam ono, je 1’ te, ali to nije nadrljao nikakav Mikac,
te mislim da niste baš sasvim verzirani! Ono u Zurnal-
četu napisao je doktor Laza lično, a ne će proći ni pola
godine, a mi ćemo se naći pod amrelom ovog istog
gospodina, kao radikalskog ministra, pazite dobro,
— Vrlo važno,
— Vrlo važno ili nevažno, tako jeste,
— Dakako, Žurnalče s ovim mangupima morališe
dok ne budu u situaciji da i sami liznu ponešto od
nekog pitinog deteta, kobajagi, mislim, vrlo važno i
svekoješta, košto rekoh, svekoješta, a uvek ima vre­
mena da se i ponekom gladnom kučetu dobaci po
zalogaj!
— J e s te , tako j e , gos’in doktore, samo vam blago­
vremeno skrećem pažnju, jer znate, ruka ruku mije . . .
 — Pa dobro, kad već, a tko ti dođe ovaj Laza?
— Tko je doktor Laza, pobogu, gos’in doktore, pa
siva eminencija iz Ženeve i Pariza, sedi čovek kao
detence na kolenu naše radikalije, a te njegove, kako da
kažem, gadaluke piše Mika, uz krivičnu odgovornost,
— A tko ti je opet taj Mika?
— Kajišar, švapska ulizica, koja je iljadu puta oka­
ljala obraz, a sada, dolijavši, vajka se i vadi iz svoje
okupacione čorbe, kao biva, da su m u neprijatelji
skovali zaveru da ga liše političke karijere samo zato
jer je bio oborio Miljenkovu kandidaturu,
— A tko ti je taj Miljenko?
— Pa pisar sreskog suda, trostruki radikalski disi­
dent, bugaraš, bugarski obaveštajac, danas na raspolo­
ženju doktora Laze, čovek od poverenja, štono kažu,
moliću, doslovno — na raspoloženju, a zna se što to
znači,
— Šta to znači, ništa, manje od ništa, sve to m ogu
da kupim kao arnautsku buregdžinicu, razumeš li,
mangupčino, nema na ovom belom svetu ničeg što
se ne bi moglo kupiti ovako ili onako, moj bato . .
K upujući i potkupljujući lijevo i desno sve što se
može kupiti i potkupiti, tako, kako kupuje i prodaje
danas, kupovao je sve što se moglo prekupiti u dobru
valutu i u Beču Sedamnaeste, pa kada se jednoga dana
ponovo sreo s Kamilom, računali su Amadea, kao
jednoga od austrijskih ratnih milijunaša, na prvome
mjestu te ne pretjerano slavne tabele. Došlo je do
sastanka iznenada, u zgradi bečkog Ratnog M inistarstva,
gdje je Kamilo, za ratnu službu nesposobno oficirsko
lice, robijao već drugu godinu, pošto se uspio spasiti
u Prijevodni Odsjek, da po osam sati dnevno prevodi
potpuno slaboumnu administrativnu korespondenciju
Kraljevskog ugarskog Honvedskog M inistra sa Carskim
i Kraljevskim M inistrom Rata, koji kao zajednički
austro-madžarski M inistar, nije umio madžarski ni
slova, a to dopisivanje između jednog i drugog m i­
nistra, po samoj naravi stvari, a s naročitim obzirom
na razvoj ratnih prilika, postajalo je iz dana u dan sve
glomaznije, sve gluplje i sve besperspektivnije.
U Prijevođnom Odsjeku Ratnog M inistarstva pet­
naestak oficira prevodilaca sa čitavom satnijom ka-
detaspiranata i daktilografa znojilo se, jer je posao
trebao biti trajno ažuran, slaboumno i besperspektivno
dan i noć, no uprkos tome, poslije gotovo jednogodišnjeg
lutanja po raznim bolnicama i provincijalnim grado­
vima, Kamilo je poslije superarbitraže, kao posljedice
onog loma kostiju kod Grodeka Jagiellonskog (rebra,
hrptenica, ključne kosti, oba koljena, gotovo čitav
kostur), bio sretan da se donekle smirio u Beču,
kada se posjetom Trupčevom sve to izmijenilo kao u
teatru, kada se diže zavjesa nad novim prizorom.
Pokucao je na vratima ordonanc predavši Kamilu
T rupčevu posjetnicu, da gospodin moli da bi ga gos­
podin lajtnant izvolio prim iti, a čas kasnije banuo je u
sobu Amadeo i Kamilo se istoga trenutka našao u
bučnom zagrljaju sa starim znancem, kao da između
njihovog posljednjeg rastanka nisu protekle četiri duge
i krvave godine. Poslije neugodne i grube scene u maloj
peštanskoj kavani, na povratku sa večere kod staroga
K am ratha, kada je došlo do prekida više-manje prećutno
uz obostrani pristanak, onaj jezivi pamflet o Supilu,
što ga je T rupac bio objavio u predvečerje svoga izbora
za narodnoga zastupnika u Habjanovcima, za račun
Koalicije, pojavio se kao posljednji skandalozni izazov,
tako da Kamilo nije počastio T rupca odgovorom na
dva njegova pisma, a prošle godine oko Uskrsa odbio
je da ga primi u Jurjevskoj, kad se T rupac našao u
pokrajnoj sobi, u salonu, u posjeti kod Presvetloga.
No, eto, sada, kada se Amadeo pojavio u Kamilovoj
kancelariji, takoreći bez ikakvog preliminarnog uvoda,
glasan i neposredan, druželjubivo srdačan, više nego
žovijalan, toliko uzvišen iznad svih sitničavih zajedlji-
vosti (od kakvih pate samo starofrajlinska zlopamtila),
toliko srdačno ljubazan, da se prosto nametnuo, ne
samo svojom impozantnom glomaznošću nego više
sugestivnom toplinom i vedrinom glasne retorike, K a­
milo nije umio ni da odoli ni da se otme šarmantnoj
kaskadi rječitosti i, razmišljajući kasnije mnogo o
tom ponovnom svom susretu sa T rupcem , imao je
trajan osjećaj kao da ga je neki ludi jahač u galopu
oteo i ponio kao pasivnu slamnatu lutku na svome
konju na dugu, luckastu i pustolovnu trku.
Bez nekog naročitog ceremonijalnog uvoda, bez
prethodnog, pa i najmanjeg obrazloženja svoje posjete,
poslije dva-tri topla i glasna poljupca u obraze i u usta,
bez jedne jedine riječi, čak i bez najmanje aluzije, kako
Kamilo nije htio da m u odgovori demonstrativno na
prijateljska pisma, kada m u se javio u bečkoj bolnici,
ni da ga počasti prijemom, kad je trebalo samo otvoriti
vrata od druge sobe, »a, eto, da je Kamilo kojim slu­
čajem otegnuo papke, je 1’ istina, što se isto tako moglo
desiti, ne bi bila ostala krivnja na T rupcu da se više
nisu sreli, je 1’ istina, i sve bi bilo ostalo na idimi-do-
đimi, a T rupac ne bi se ni sada bio usudio riskirati
ovaj svoj dolazak, da se ne javlja kao glasnik, više-
-m anje po konspirativnoj dužnosti, koji Kamilu nosi
srdačne pozdrave od čitave njegove srbijanske T u n -
guzije, to jest zapravo od jednoga od rijetkih pre­
živjelih Tunguzijaca koji su preturili onaj zulum, od
Mehmed-Agića Kapetanovića, unuka bega Bobovačkog,
kome je otac junački pao kod kavalerijskog juriša kod
Kramarowa kao aktivni austrijski husarski potpukov­
nik, a i Mehmed-Agić Bušatlija, onaj Einjahrigfreiwil-
liger kod Zweiunddreissigera grofa Hadika, Kamilov
povjerenik iz Hrvatskog K luba peštanskog, pozdravlja
ga iz Ženeve, odakle je Trupac prije nekoliko dana
stigao«, i tako je produžio kako u Zenevi »naša stvar«
dobro stoji, »da kucnemo o drvo (on je to doista i uči­
nio o tablu Kamilovog stola, kao da čara), ,naša stvar‘
ne stoji samo dobro, nego baš najbolje od najboljeg,
on je bio otputovao u Zenevu šaržiran po Koronaiu, u
Ženevi se vode pregovori sa Srbijancima o prelimina-
rima oko eventualnog sklapanja separatnog mira (Lak-
senburške kombinacie, ako je Kamilu poznato), a,
paralelno s time, T rupac se osim službenog kontakta
sa Srbijancima stavio u vezu s ,našima‘, intimno, iza
kulisa, u četiri oka, je 1’ istina, tamo se svi interesiraju
za Kamila, on je tamo kao predsjednik bečke i peštanske
omladinske grupe još uvijek poznato lice, Trupac
m u nosi prijateljske pozdrave i poruke, vrlo važne,
sve će mu to detaljno ispričati«, i tako ga je, moglo bi
se reći, doslovno fizički, rukama, podigao od onog
jadnog prevodilačkog stola, iz sive dvorišne sobe Ratnog
Ministarstva, gdje su platnene rolete bile sve poderane i
izlizane, soba prazna, bez pokućstva, krcata fasciklima
i konvolutima administrativnih gluposti, gdje doista
nije bio podesan ambijenat da se govori o povjerljivim
ženevskim stvarima, prem da je po Trupčevom uvje­
renju »ova kuća austrijskog Ratnog M inistarstva dom
veoma diskretan i u svakom slučaju viteški uzvišen
iznad bilo kakve nepovjerljivosti spram svoje gospode
oficira koji ratuju u interesu Monarhije, što uostalom
radi i Trupac, vršeći svoju vojnu dužnost kao glavni
liferant i pouzdano lice samoga ministra rata baruna
Affenburga«, i tako ga je dovezao u svojoj limuzini k
sebi, u »Imperial«, u svoj apartman od sedam soba,
da bi ga tamo slijedećeg trenutka oslobodio Vojske i
Rata, M inistarstva i Austrije, i čitavog kruga dugo­
godišnjih briga i stradanja, u pet minuta.
— A ti, brate, kunjaš kao ćopavi golub, koji se osim
toga još i pokakio na vlastiti rep, pa koji ti je vrag, pro­
budi se, nikada nismo stajali bolje, čuješ li, sve ovo
ovdje u Beču je circum dederunt, brišimo to, to je
jedam put bilo pa nije, je 1’ istina, ne će proći ni godina
dana a nitko više ne će imati ni pojma šta je to Austrija,
i da li je uopće ikada i bila, a ti ovdje, je 1’ istina, neura-
stenično hamletiziraš, Kamilo, čuješ li me, izgledaš
kao mizerija, nego skupi se ti, čovječe, i pazi dobro
što ti poručuju tvoji srbijanski Kriegskameradi iz
Ženeve, čitavoj tvojoj Tunguziji ne ide dobro, hapse
ih kao štakore, je 1’ istina, pa dobro, došlo je do obra­
čuna između radikalije i oficirčina, hoće da se riješe
generalštaba prije povratka doma što je, s jedne strane,
m udro i nije ni loše, majku m u staru, šta će sabljaši
da komanduju političarima, pa zar se nismo napravdali
dosta o tom njihovom makedonskom oficirskom te­
roru još na Ladanju, ako nisi zaboravio, je 1’ istina,
no, dobro, pozdravljaju te i poručuju ti da čuvaš svoju
rusu glavu, jer ćeš »svima nama biti potreban kad se
vrate doma«, čuješ li me, magare jedno tvrdoglavo,
samo da čuvaš glavu, to ti poručuju, a tam o se isto
tako sprema krvav obračun između Baje i opozicije,
no to je opet druga stvar, je 1’ istina, glavno je da smo
složni u principu, ujedinjenje nije u pitanju, razumiješ
li, samo sad opet ni mi ne treba da budemo mulci,
jer je ovo jedini način da se izvučemo aus der Patsche,
jer je čitava ova naša koalicionaška politika šlamastika, je
1’ istina, a sada da riješimo tvoju stvar, ma kakvog smisla
ima da dalje bogu dane kradeš u onoj svojoj smrdlji­
voj ministarskoj rupi, i, molim te, izvoli, molim, ovdje
ti je popis mog oficirskog aparata naše slavne Armade,
u okviru onog tvog glupog M inistarstva, gdje robuješ
kao dijurnist, pregledaj, izvoli, ovaj popis, valjda među
ovom gospodom ima netko, je 1’ istina, tko može da te
oslobodi od tvoje glupe robije, pa valjda ne ćeš tamo
škrabati do groba, kao kakav längerdienender Rechnungs­
unteroffizier, majku m u staru? Pa zar ti još uvijek
nije dosta, šta, hoćeš li zaista da dobiješ po glavi defi­
nitivno, dva puta biti ranjen na sm rt kao ti, i još ti đavo
ne da mira, a koji si ti đavo, narkoman, sadist, m arti-
roman, hoćeš li da se dotučeš po svaku cijenu? Evo,
izvoli, imam ovdje čitav bataljon gospode, visokih ofi­
cira, od generala i kontra-admirala do potpukovnika,
a ono, ispod potpukovnika, ono ne važi, ono je »sitna
boranija«, o, divne li riječi, sad sam je u Ženevi prvi
p u t čuo od Srbijanaca, oni naše mulce oko Jugoslaven­
skog odbora zovu »sitnom boranijom« (a nemaju, bogami,
ni krivo), a ovo, što mi sada radimo ovdje, to jest, par-
don, ja, zove se da »treba da se presaldumimo«, to je
dobro, je 1’ istina, da se »presaldumimo«, dakle, molim
te, da čuješ ranglistu ovih mojih austrijskih ordonanaca!
Jedan Armeekommandant, Generaloberst baron Blasius
von Blasius, on je predsjednik Komisije za reklamacije,
nekoliko Feldmaršal-lajtnanta, i to, molim, jedan vitez
Kesztertschanegg, jedan marquis Certain-Vincent St.-
Paul, jedan Czibulka, nije niti »von«, niti »de-so-und-so«,
ni plemeniti od ove ili one selendre, ni vitez, ni nemeš,
nego baš sasvim ordinaran Pemac, ali je zato Koloman,
jedan graf von Habenichts, ein edler Pole aus der Pol-
lakei, grof Grzywinszki, a zatim čitava serija infante-
rijskih general-majora, Poleschensky, Istwanovich, je­
dan von Pferdebach und Biberach Béla, vitéz de Alsô
et Felsôtataràta, još jedan general-major, ovaj je dobar,
von Domaschnian und W aida-Kozzian Georg, pa zatim
lovački, artiljerijski, husarski, dragonerski, infanterijski,
ulanski i pionirski obersti, cijela kompanija sad već
sasvim banalno pučkih obersta i oberstlajtnanta, uglav­
nom Pemaca i Dajčbema: Temanek, Szemelka,Wemelka,
Pawelka, Wawelka, Szlameczka, Kratky, Reznicek, Chi-
til, Bartunek, Woratka, Woyczehovski, Hmelicki, Twar-
dowski, pa jedan naše gore list, Likaner, jelačićevac,
Mihailovich, i jedan Terbojevich, a ima i nekoliko
Talijana, Catinelli, Masconi, M anfred Christophoni, je­
dan conte Mocenigo (to je praunuk venecijanskih du-
ždeva), a naših Markovića i Prpića i Malinarića, sa
pravim pravcatim mekim »ć«, koliko hoćeš, je 1’ istina?
Sluša Kamilo T rupca kako je po receptu svog opro­
banog »austrohegemonikona« strpao u svoj džep čitavo
Affenburgovo ministarstvo kao stari groš, kako je Šu­
pilo mulac kakav je bio još u Friedjungovom procesu
u Beču, »sada je, dakako, opet autsajder i odvojio se od
naših zbog nekih svojih fiksnih ideja o regnikolarnim
paritetnim odnosima, ovom protuaustrijskom manijaku
još uvijek se vrzu po glavi austrijske sheme, još m u se
uvijek motaju u planovima neke nagodbenjačke analo­
gije, mi izvan tih nagodbenjačkih austro-madžarskih glu­
posti ne umijemo misliti stvarno, pa valjda ne ćemo
rješavati danas svoje odnose sa Srbim a na temelju pa­
riteta, jesmo li jedan narod ili nismo, ti si barem od
početka bio jugoslovenski integralac, pitamo se, imaju
li neki principi prioritet ili nemaju, eto, to je apriorno
pitanje, je 1’ istina«, i tako, prisluškujući slapovima
Trupčevog političkog optimizma, Austrija je otpisana,
Austrija je fantom koji silazi sa pozornice i dok Au­
strija leži na samrti, Amadeo nema u svome popisu
ni jednog jedinog autentičnog M adžara, primijetio je
Kamilo ironično kao od blage nostalgije za sinovima
pustare iz zemalja K rune Svetoga Stjepana.
— Kako da nemam, oprosti, Madžari u ovom poslu
nisu interesantni, ali imam ih, evo odmah jednoga,
Nemes Nedeczky Laszlö, pa onda ovaj Satesalo Istvän,
zar valjda nije M adžar, to je naš grencer ili šajkaš »Za­
tezalo«, ali je, brate, tu jedan Ištvan Ištvanović, M adžar-
Pišta, kao i nas dvojica što smo M adžar-Pište, ja iz
»Corpusa Separatuma«, a ti iz »Horvät-orszäga«, a obo­
jica predstavljamo hrvatsko plemstvo, ä propos, ti i
ne znaš, i u mojim žilama teče plava krv, pardon, i ja
sam dobio plemstvo, i ja sam danas jedan od gospode
»fonova«, ne samo ti, nisam ja više »istomštogođ«, spa­
dam i ja danas in die oberen Zehn Tausend, pardon,
danas sam i ja Hof- und Regierungsfähig, je 1’ istina,
»kajne«, kagbi rekli v Zagrebu, oplemenjen sam ja
danas, srce moje, po svom pokojnom ocu, ti znaš,
moj pokojni fater, carski i kraljevski lajtnant T rupac,
pao je na polju časti kao osvajač sarajevskog Konaka,
je I’ istina, Sedamdesetosme, i, eto, Njegovo Veličanstvo
priznalo mi je to slavno djelo mog pokojnog oca lajtnanta
za moje vlastite ratne zasluge, i odlikovalo je M ene i
Moje zakonite potomke nasljednim plemstvom sa ti­
tulom i atributom , dopustite mi, da vam se predstavim
Ritter Troupatz von Butmir und Sseraj-Konak, dakle
tako, plemeniti Butmirski, a što kažeš na Ruse, to je
dobro što se tamo zbiva, samo ne znam zašto su skinuli
Cara, kakvog to ima smisla obarati carstvo, to je uvijek
opasna igra, ovo koketiranje sa velikim gestama, tako
se ne vodi politika,
— O, molim te, oprosti, tek što smo se sreli, Amadeo,
ne bih se složio s tobom, dobro je da su to Rusi uradili,
to je bilo apsolutno potrebno i neizbježno,
— »Neizbježno«, istomštogođ, šta je to »neizbježno«,
u historiji, kao ni u životu, ništa nije »neizbježno«,
upamti to, je 1’ istina, nije dobro što su oborili Cara,
kažem — nije dobro, to sam rekao, da, Car je formula
legitimne vlasti, zato nije dobro, je 1’ istina, Žironda
u politici uvijek gubi, razumiješ li, bojim se onih ruskih
jakobinskih mulaca, Miljukov je jedini čovjek među
Rusima, čudim se Miljukovu, postao je demagog,
mogli su mirne duše ostaviti Cara, dobro, u takvim se
prilikama mijenja garnitura, imaju pune vreće velikih
knezova, je 1’ istina, ali ne ovako blesavo, šućmuć, pa
prolij sve, preglupo, primitivno, diletantski,
— Pa sam kažeš da se nad otvorenim grobom Austrije
pjeva danas circum dederunt, a tko će ovdje ostaviti
austrijskog cara, u danome momentu, čovječe, i zašto
da ga ostave, to te pitam?
— E, kod nas, ovdje, u Austriji, danas, to je sasvim
druga stvar, je 1’ istina, mi imamo sasvim druge per­
 spektive, je 1’ istina, što se nas tiče austrijski car, ostao
ili nestao, svejedno, mi putujemo svojim putem , mi
imamo danas Srbiju, srpske stvari stoje dobro u svijetu,
mi ćemo se izvući iz ovoga rata na kraju još kao pobjed­
nici, ujedinjenje sa Srbijom, to je to, to smo ionako
oduvijek priželjkivali, mi imamo danas vlastite interese,
nacionalne, državne, je 1’ istina, Siidslavien fara da se,
je 1’ istina, a što se mog »austrohegemonikona« tiče,
mi živimo u eri presaldumljivanja, je 1’ istina, ja se
držim svojih starih navigacionih principa, ja jedrim,
brate — sempre dritto, je 1’ istina, to je prvo, ja bordi-
žam tako da imam vento in poppa, a toga sada, hvala
bogu, imamo i suviše, to nisu više obični vjetrovi, to su
pasati i antipasati, danas je jedriti jednostavno, treba
s antipasatima, inače smo propali, no, dakle, a sada da
vidiš kako funkcionira moj »austrohegemonikon«, kome
se ti već godinama podsmijevaš, a nemaš pravo.
Pozvonio je na specijalnom telefonu na direktnoj
žici s ministarstvom, a netko se istoga trena sa druge
strane strogo disciplinirano javio, podigavši slušalicu, i
tako je potekao ovaj razgovor u obliku ne pretjerano
dugog ali jasnog i razgovijetnog Trupčevog monologa,
više diktanda, izgovorenog u jednom dahu, prekidanog
sa druge strane žice subordiniranim riječima, »da, go­
spodine doktore, da, razumijem, gospodine doktore,
da...«. Oddeklamirao je Amadeo T rupac u telefonsku
školjku slovo po slovo, slog po slog, pravilnom artiku­
lacijom u smislu vojnostilističkih propisa sa svim po­
trebnim prekidima, novim počecima, zarezima, točkama
i dvotočkama, vojnosintaktički i gramatički korektno
po tonu i obliku, tekst jedne striktne zapovijedi, više
nego bilo kakve molbe ili neodređene direktive, sve
— wie es vorgeschrieben ist:
— Je 1’ istina, to ste vi, Portenschlag, dobar večer,
dragi potpukovniče, a, danas ste vi u službi, žao mi je,
mislim da me čujete, da, to sam ja, dakle, Portenschlag,
slušajte, pišite hitno, jeste li spremni, molim, ah, da,
molim, samo mali pardon, molim vas, oprostite, samo
na momenat, prekidam zbog informacija, mahnuvši ru ­
kom Kamilu, T rupac je na trenutak prekinuo svoj
telefonski diktando dežurnom oficiru, ä propos, K a­
milo, molim te, u dvije riječi, daj mi svoje generalije,
regimentu, vrstu trupe, broj čete, frontnu službu, de­
koracije, superarbitracija, na temelju čega, pa da, da­
tum i, godine, ah, da, dobro, u redu, nastavljam vam,
Portenschlag, čujete li me, dakle, pišite ovako, lajtnant
u rezervi, kod k. u. k. husarske regimente broj 17,
Ungarisch-Weisskirchen, de Emericzi Kamilo, rođen
1890, superarbitriran, osamdeset i petpostotni invalid,
nesposoban za ratnu službu, od 1915 novembra, se­
damnaest mjeseci fronte, dva puta teško ranjen, odlikovan,
Kronenorden, Verdienstkreuz I und II Klasse, velika
srebrna kolajna za hrabrost i tako dalje, da, da, dodi­
jeljen na rad Prijevođnom Odsjeku Carskog i Kraljev­
skog M inistarstva Rata, ovdje u Beču, da, kod nas,
u M inistarstvu, jeste, pišite, Portenschlag, dodjeljuje
se na rad Ishram bene Centrale Carskog i Kraljevskog
M inistarstva Rata kod Komisije za vezu sa Kraljevskim
madžarskim M inistarstvom Trgovine i Industrije, kao
stalni delegat pokrajinske Kraljevske hrvatsko-slavon-
sko-dalmatinske Vlade u Zagrebu i tamo namješteni
savjetnik kod Banske Centrale za Izvoz, jeste li gotovi,
da, u redu, je li jasno, e, molim vas, predajte to gene-
ralnom Loewenhauptu, da potpiše, odmah, je li Loe-
wenhaupt tamo u kancelariji, jeste, ide u operu, Ariadna
na Naxosu, dirigira sam kompozitor, sjajno, to je inte­
resantno, dakle, molim vas, neka Loewenhaupt to pot­
piše, svakako, smjesta, odmah, svakako prije Ariadne
na Naxosu, i molim vas pošaljite mi odmah u vezi s tim
rješenjem i jednu žutu legitimaciju sa prepisom akta
po ordonancu ovamo, u »Impérial«, hvala, a spis normal­
nim putem dalje — na znanje — dakako. Još nešto,
Portenschlag, je li vam poznato kad se sastaje Komisija
za reklamacije, a, prekosutra, pa to je dobro, a tko će
predsjedavati, general-major Istvânffy, još bolje, onda
je sve u redu, onda, molim vas, Portenschlag, još nešto,
priredite za gospodina generala potrebnu dokumenta­
ciju za istog ovog gospodina lajtnanta de Emericzija,
u smislu gornjeg akta, da se po potrebi službe kod naše
Centrale oslobađa vojne dužnosti, i da se ispostave
dokumenti o demobilizaciji, hvala vam, Portenschlag,
doviđenja, doviđenja, servus!
— No, eto, dakle, obratio se T rupac Kamilu s iro­
ničnim smiješkom, i to je svršeno, je 1’ istina, kako vidiš,
moj »austrohegemonikon« radi kao najprecizniji per-
petuum mobile,
— M oram da ti kažem, Amadeo, uza sav osjećaj,
kako da kažem, divljenja, ipak, ça m ’étonne, pa ti stvaraš
tu neke aranžmane, a da me nisi ni jednom jedinom
riječju zapitao pristajem li ili ne, čast tebi, dragi, pa
ipak, oprosti, nije da se bunim , nego tako, principijelno,
a, osim toga, priznajem, zbunjen sam, pa dobro, čast,
i nije da ne znam kako stvari stoje, nego se pitam da li
je moguće da je svijet baš tako glup, i baš zato, vidiš,
šta može čovjek s boljim ukusom usred ovog rasula,
a nitko ga i ne pita da li pristaje ili ne da m u skinu glavu
ili, obratno, da ga reklamiraju, nitko nikoga uopće ne
pita ništa,
— Istomštogođ, da te još i pitam, je 1’ istina, paci­
jente se ne pita ništa, pacijentima se naređuje, pogledaj
se kako izgledaš, kao sveti Sebastijan, ti još uvijek nisi,
čini se, prebolio svoje Dulcineje, pričao mi je stari Kam-
rath, kako si ga glupo, da, upravo imbecilno, odbio kad je
htio da te reklamira za Madžarsko slovo, no, dobro, u
redu, to smo svršili, a gdje stanuješ, u pansionu »Kosmo-
polis«, tamo se slabo hraniš, vidi se, ti si izgladnio, a,
svoju civilnu garderobu imaš ovdje, u Beču, dobro, onda
možeš da baciš ovu svoju husarsku bluzu do vraga,
uostalom, ja imam ovdje jednog first-class krojača,
jednog Grka, radio je u Engleskoj, a baš mi je milo što
smo se sreli, poslije ove glupe pauze, dragi moj dečko,
priznajem, dakle znaš, na poštenu riječ, je 1’ istina,
poslije glupe scene u onoj glupoj kavani, da sam te
negdje sreo na ulici, bio bih te izlemao kao balavca,
jer, priznaj, bio si izazovan, no, dobro, bili smo glupi,
i ja sam bio glup, priznajem, da nije buknuo ovaj glupi
rat, imao sam onu madžarsku ruletu već u džepu, a ti
si bio bezobrazan, priznaj, je 1’ istina, no, a sada daj
da te poljubim, još jedam put, sine, jer kad si ono pao
ranjen na onom svom blesavom manevru, neposredno
prije onog opet tvojeg idiotskog sarajevskog atentata,
kada mi je tata javio da su ti prostrijeljena oba koljena,
oprosti, obradovao sam se da ležiš u bolnici, jer kakvom
te je ludom bog stvorio, bio bi se sigurno kompromi­
tirao u vezi s onim atentatom, a tako su te zaboravili,
hvala bogu, a na moja pisma nisi mi odgovorio, no,
dobro, ima takve gospode na ovome svijetu, to su velika

j^ Krleža: zastave m
193
gospoda, koja mogu sebi dopustiti da sa svojim odanim
prijateljima postupaju kao s kanaljom je 1’ istina, no,
eto, pa ipak ja ti se divim, ti znaš, magare jedno, da te
volim i da ti se, ponavljam, čovječe, ozbiljno divim,
ali ja ne ironiziram kao ti, to je moja confession de foi,
ti mi imponiraš, ti mi dokazuješ trajno nešto u što nikako
ne mogu da vjerujem, da postoje sasvim fantastična
bića, nevjerojatno zapravo, a ipak, ona postoje, ti mi
dokazuješ to već godinama, da na svijetu ima i takvih
nevinih ljudi koji pojma nemaju gdje žive, a takav si ti,
jedan od njih, i kad bih vjerovao da ima anđela, eto, ti
si jedan od njih među nama, zdravo, mili moj dečko,
pozdravljam te i nadam se da ćeš za pet m inuta i formalno
biti slobodan čovjek, pa ako želiš, možemo i mi večeras
na Ariadnu na Naxosu, ima Dagmar u operi ložu rezer­
viranu permanentno, razumije se, ti ostaješ naš gost,
moj i Dagmar, ne znam zašto, to jest, pardon, nije da
ne znam, Dagmar osjeća za tebe trajnu simpatiju, ti si
opasna slabost moje gospođe supruge, ona te zaista
voli i sklona ti je prijateljski, i ako baš želiš znati, ti već
godinama ne silaziš sa tapeta naših razgovora, a i njena
sestra Alisa, a ti ne znaš Alisu, ah, da, ti nisi imao sreće
da je upoznaš, čudi me, Alisa i Dagmar su zapravo
neodvojive, Alisa živi s nama takoreći kao da nam je
dijete, pa da, zaboravljam da su odonda kako se nismo
vidjeli minule četiri pune godine, naravno, Alisa je
onda bila još djevojčica, no vidjet ćeš je, šarmantna
djevojka, i ona stanuje ovdje, s nama, u »Imperialu«,
došla je u Beč, šta da radi u onom pustom našem malom
Zagrebu, ne znam, mislio sam, vidiš, da je poznaješ,
no, dakako, kako bi je i poznavao, a da si inteligentan
kao što nisi, ti bi se preselio ovamo k nama u »Imperial«,
solidna posluga sa gumenim potplatima, galonirana,
butleri u escarpinima, hohštaplerski, je 1’ istina, ali u
stilu, eto vidiš, M aria-Theresienmöbel na sve strane,
bez baroka i directoirea ne možemo, rodili smo se u
empire-salonima, dakako, damastne portijere, čaj u pet,
na englesku, sve tapetirano, telefonski signali optički,
prozori su dvostruko izolirani, švedski, ne čuje se ništa
s ulice, možeš čitati ako te veseli u punoj izolaciji, kao
u kakvom dvorcu, Dagmar kupuje mase knjiga po anti­
kvarijatima, ona treba za naš stan, za naš novi stan
u Zagrebu, tri puta po osam puta po dva metra knjiga,
sve u koži, ruže, jorgovan, sjećam se još sa Ladanja, ti
voliš ruže, i kao što sam ti već rekao, Alisa stanuje
s nama, simpatična cura, voli Schumanna, Debussyja,
Träumerei', i tako dalje, a ponavljam ti, bilo bi genijalno
da se preseliš k nama, kao moj gost, je 1’ istina, da se
snađeš, rodio si se, brate, kao pjesnik, o, to je proklet­
stvo, pogotovo kad čovjek nema talenta, pardon, što,
mislim, nije tvoj slučaj, ali, na kraju, ne znam, jer sve
ovo, kako ti razmišljaš o svijetu i o ljudima, čista je
poezija, je 1’ istina, ali, nažalost, to, brate moj dragi,
nije politika . . .

O pjesniku bez dara, o čovjeku koji se kao diletant

bavi politikom, a svojim nastranim i m orbidnim ukusom
pojma nema što je to prava poezija, prava muzika i
prava umjetnost, takvu neku traljavu sliku o svom tra­
ljavom suprugu ima i Alisa, za koju je Kamilo klasičan
primjerak jednog »Selbstmordkandidata«, što ne začuđuje,
jer je kod Alise smisao za sasvim zemaljsku stvarnost,
za sitne sibaritske, kozmetičke i pomodne pojave, a
prije svega za udobnost, koja nije baš tako ni jeftina,
nerazmjerno razvijeniji nego kod njene starije sestre.
Dvije sestre, dva suprotna bića. N a Amadeovu suprugu
Kamilo nije obraćao pažnju, jer u ono vrijeme, kad se
Amadeo spleo sa jurjaveškom tazbinom, Kamilo je gubio
nerve i dane u sjeni Aninog šarma, pa kad bi se i sreo
sa bračnim parom T rupac, bilo je to usput, više-manje
konvencionalno, na prolazu, u posjetama, pri slučajnim
susretim a ili posljednji put za vrijeme korote na Ladanju,
poslije majčine smrti, kad su Trupčevi došli da učine
svoju vizitu da Presvetlome, kao bivšem Amadeovom
šefu, izraze sućut. Slika, koju je Kamilo stvorio o Ama­
deovoj supruzi, bila je vezana o neke priče, koje su ko­
lale malim gradom, o emancipiranoj djevojci, koja, pu-
šeći javno po kavanama, propovijedajući po nekim stu­
dentskim kružocima »slobodnu ljubav« i objavljujući
feljtone o Nietzscheovoj amoralnosti pod svojim punim
potpisom, izaziva skandale, a po glasinama koje su o
njoj kružile, Dagmar je za Kamila predstavljala u sva­
kom pogledu interesantnu pojavu. A kad se jednoga
dana pročulo da se prkosna i po svemu simpatična
djevojka udala za Amadea Trupca, to je u Kamilu
izazvalo golemo iznenađenje: „gle, gle, jedna djevojka,
»slobodan mislilac«, udaje se za takvog pustolova kao
što je Trupac, taj brak spada u kombinacije koje ne
ulijevaju mnogo povjerenja: bit će da je Dagmar Jur-
javeška prava pravcata kćerka svoga gospodina oca, nit­
kova i srebroljupca, jer kakvi već drugi motivi mogu
biti za ovu bračnu vezu, ako nisu m aterijalni?“
U Beču, u okviru zajedničkog života u »Imperialu«,
kad je stjecajem okolnosti bilo prilike da se više posveti
pojavi nadarene gospođe, Kamilo je korigirao svoje
mišljenje o Dagmar u svakom pogledu pozitivno. D ok
se Dagmar objavila kao fantast, s intenzivno raznježenim,
suptilnim sklonostima za maštanje, a naročito za liriku
(čitali su zajedno Francuze, a naročito Rilkea), Alisa
je skakutala kao dražesno tvrdoglavo jare, trajno ra­
stresena, duhovno troma, sa svojom vječito izazovnom
uzvišenošću spram svega što se zove štampano slovo.
Za Alisu se pojam štampanih stvari (to jest lektire)
podudarao sa žurnalistikom; faits divers, to je bilo
jedino što je moglo da zaokupi njenu pozornost: vijesti
iz sudnice, skandali, ljubavne drame s ubojstvima i
samoubojstvima. Sa plastično razvijenim darom za sve
što se može dodirnuti kao doista stvarno, na ovoj blat­
noj kori zemaljski postojeće, kao što su čekovi, banknote,
konji, putovanja, krzna, nakit, tkanine, izleti, dobri
hoteli, a naročito tekući računi, kretanje zemaljskih
dobara uopće, to je bilo što je Alisa svakodnevno
pratila u biltenima burzovnih tečajeva, dionica i vri­
jednosnih papira, čitajući kursove stranih valuta do u
najsitnije detalje o percentima nominala kod pojedinih
banaka i industrija, s impozantnom rutinom , dostojnom
savršenog burzovnog senzala, a na liniji ovog m ešetar-
skog afiniteta, Alisini razgovori s Trupcem kod ručkova
i večera kretali su se postojano u okviru švercerske
tematike, i tu se veoma često pokazalo da ova naivna
i šarmantna Alisa razvija sasvim originalne misli na
koje je često i stari jazavac Amadeo reagirao s punim
iznenađenjem kao na sasvim originalne kombinacije.
 Iz kavane, okićene girlandama, kroz svilene koprene
dima, u sjaju ulične plinske rasvjete, u izlogu jednog
pomodnog galanterijskog salona na drugoj strani ulice,
vidjela se nepomična lutka od voštane Nevjeste, u bo­
gatoj vjenčanoj gali, sa djevičanskim velom i m irtovim
vijencem. U izlogu, kao reklama, voštana ljepotica u
u svadbenoj bjelini, obasjana patetičnim sjajem plinske
svjetlosti, s neke tajanstvene visine, pogledom usmje­
renim u rasvijetljenu kavanu kao da dostojanstveno
očekuje da se netko usred ove karnevalske graje sjeti
njene egzistencije, da joj prijeđe preko ulice u susret
i da je iz izloga prenese ovamo, u ovu kavanu, u luckastu
graju, medu žive ljude, autentičnu ovu Djevicu od
Nevjeste, u vjenčanoj bjelini, da je prenese kroz sjaj
blage zelenkaste plinske svjetlosti uličnih svjetiljaka, što
se razlijeva ispred kavanskih prozora, kao fontana.
„N a vlas takva patetična Nevjesta bila je i Alisa. U
svili, u ogromnoj masi od teške šuštave damastne svile,
sa djevičanskim velom i mirtovim vijencem, kada su
orgulje u režiji Amadeovoj intonirale svadbeni marš
iz Lohengrina, u crkvi svetoga Marka, na dan njihove
svadbe, koju je Alisa oglasila naročito glupim dekora­
tivnim tiskanicama, na tvrdom kartonu, sa zlatorezom
i stiliziranim kurzivom. Stupala je s njegove desne strane
kao narkotizirana, a Kamilo stidio se stidom slabog
glumca, kada se duhovno odsutan kreće daskama od
trem e svijestan kako je staromodna komedija s ovom
patetičnom Elzom od Brabanta osuđena na neminovnu
propast.“
Odvijalo se sve to u nekoj vrsti nepojmljive obmane,
čudno: i crkva svetoga Marka, i četrdeset kočija ispred
crkve, i wagnerijanski Svadbeni Marš, te Kamilo ni­
kako nije uspio da shvati kako se moglo desiti da je
ostao tako pasivan, dopustivši da m u jurjaveška družba
teroristički nametne svoj vlastiti filistarski ukus. Na
polasku, u fijakeru, u pratnji Alisine sestre, Amadeove
supruge, kao kume, Kamilo je, prom atrajući svoje nove
lakirane cipele, bio prezrivo uzvišen iznad ove jurja-
veške malograđanštine, primijetivši da nove svadbene
cipele, sa svježe lakiranim potplatima, izgledaju kao
mrtvačke papuče, što je, uostalom, savršeno neinteli-
gentno, da se potplati mrtvačkih papuča lakiraju, kada
su noge pokojnika u kovčegu ionako prekrivene velom,
pa potplate, prema tome, nitko ne može ni da vidi,
da li su lakirani ili ne.
— O, ne, ne, nemaš ti iskustva u pogrebnim stvarima,
dragi, da li su donovi mrtvačkih papuča crnolakirani
ili ne, to ovisi od tarife, već prema tome, da li je sprovod
prvog, drugog ili trećeg razreda, jer kod gala-sprovoda
potplati pokojnika su garantirano lakirani, a kod treće-
razrednih sprovoda, dragi moj, vidiš, nisu, a to je velika
razlika, a, osim toga, ti si nervozan, mili moj dečko,
ove macabre asocijacije u takvim prilikama, kao što
je vlastito vjenčanje, siguran su znak živaca, što je
uostalom sasvim naravna stvar kod ove vrste čovječan­
stva kojoj pripadamo nas dvoje, jer u svoje vlastite
svatove čovjek, ako je inteligentan, ide uvijek kao na
pogreb! Brak je jedna od najantisocijalnijih pojava, to
je bilo moje uvjerenje još za djevojaštva, a mislim,
danas, iz retrospektive, da se ne bih usudila da ponovim
tu glupost. I meni je kucalo srce u grlu i u nožnim
palcima, kad sam se pojavila pred civilnim registratorom
naše bračne ceremonije, a u ono vrijeme, priznajem,
T rupac mi je značio zaista neku vrstu senzacije, koju
je bilo vrijedno doživjeti. Pa ipak, čovjek daje tom
prilikom svoju riječ za daleku budućnost, što se ni od
koga ne može tra ž iti. . .
„Dagmar je bila zaista draga u tome m om entu fija-
kerske vožnje u crkvu, ona je govorila i govorila bez
prekida, kao da ga tješi, i tiho žuborenje njenog toplog
glasa djelovalo je umirujući kao kantilena prigušene
ustitrane uljenice, koja paluca tiho, trepereći sa poti-
travanjem dugih sjenki, ta muzika ženskoga glasa blago
je dodirivala Kamilov sluh, i on je udisao njenu utješnu
priču kao miris umirujuće skupocjene mirodije. Bila je
tako intimno dobra Dagmar za te beskrajno duge vožnje,
dodirujući ga svojim trajno iznenađujućim toplim po­
gledom baršunastih očiju boje karamela, fantastičnih,
dubokih, iskrenih očiju sentimentalnog engleskog setera.
Isto takve tople pseće oči bile su oči gospođice Tom m a-
seo, ali su se ugasile, odlutavši nepoznatim stazama,
već davno... Rasplinjuju se ženske oči kao ono ladanjsko
ljetno poslijepodne uz pjesmu cvrčaka, kad su njemu
blistale Anine oči nebeskim plavetnilom, a sve je san,
i Anine oči i svadbena vožnja fijakerom sa Dagmar,
m udrom i sabranom Dagmar, iz koje progovara samilost
spram mizerije jednog mladoženje, koji se našao na
vlastitoj svadbi kao na pogrebu.“
Kamilo nije bio nervozan, ali nije mogao da ne prizna
— kako čitava komedija sa jurjaveškim svatovima nije
po njegovom ukusu: da nije bilo Amadea, sve bi se to
bilo odigralo na drugi način, a tako sve se to provelo
po Amadeovim direktivama, jer se Amadeo sav bio
posvetio režiji Alisinih svatova. Da Amadeo nije in-
zistirao, Kamilo bi bio izvan svake sumnje dao otpor,
a tako je popustio, jer, eto, Amadeo već godinama
uspijeva da ga dovede do svršenog čina. Opet je jedam put
odigrao u Kamilovom životu ulogu Anđela čuvara, kao
hipnotizer, u čijim je rukama Kamilo po svemu pasivan
m edij.
— Ja sam samo medij, Dagmar, u Amadeovim ru­
kama, ne znam, sve se to odvija kao u hipnozi, kao na
spiritističkoj seansi,
— A što, Kamilo, ne razumijem,
— Pa to da me vozikaju u ovim glupim svatovima
kao predmet, kažem, osjećam se kao medij pod Amadeo-
vom magnetskom rukom,
— Amadeo, misliš, đa je hipnotizer u ovom slučaju,
a nije li i on samo medij u nečijim rukama?
— Medij, a u čijim bi rukama Amadeo bio medij?
— N e znam, na kraju sve to nije ni tako važno,
nervozan si, pričam ti priče, i ja sam nervozna, ti si
dobar dečko, svi smo mi dobri i korektni ljudi, Kamilo,
priznajem, ovi svatovi su deplasirani, hoće ljudi da
se igraju teatra, ti znaš Alisu, djetinjasta je, godinama
je fantazirala o ovom svom velikom danu sa svadbenim
maršem. Bila sam joj predložila da se vjenčate civilno,
Amadeo i ja, mi smo se civilno vjenčali, takoreći u četiri
oka, sasvim diskretno, bio je to velik skandal u našoj
familiji, nitko nije imao pojma, nisam htjela pred ovim
agramerskim svrakama da pravimo cirkus, doputovali
smo iz Beča, no ne bi trebalo ipak, mislim, sve to pre­
uveličavati, ali Alisa je tvrdoglava,
— Kad se čovjek vjenča, i to još patetično, to je sva­
kako neka vrsta teatarske premijere, na premijerama
svi su u tremi, nisam nervozan, glumim ovu glumu
prvi put, i to, dakako, loše. Mislim da je to onaj dan,
stvoren po Svevišnjem, koji treba slaviti, haec Dies,
quam fecit Dominus, exultemus et laetcmur in ea, kao
što bi rekao moj pokojni djed, pokojni Kalman: »Ovi
dan, koga vučinil Gospodin Bog je, veselemo se v njem«,
i, prem a tome, draga moja, nisam ni najmanje nervozan,
nego tako, ima stanja u kojima je čovjek vezan kao u
pelenama ili u luđačkoj košulji. Vezan sam, vezana si,
vezan je, vezani smo, vezani ste, vezani su, dakle, svi
smo vezani, draga moja i poštovana gospođo Trupac,
bez obzira na to da li smo vjenčani civilno ili ne,
— O, moj dragi dečko, kada se ljudi spasavaju du­
hovitošću, to uvijek djeluje samoponižavajući, na vla­
stiti račun. »Ova vrsta hum ora oružje je slabih, je 1’
istina«, rekao bi Amadeo, i koliko god je to glupo što
kažem, Amadeo u mnogočemu, pa ni u ovom slučaju
nema krivo, sa prizvukom sarkazma stegla je Dagmar
Kamilovu ruku kao na oproštaju, kada se kočija zausta­
vila pred crkvenim portalom, gdje se grupirala već
otmjena pratnja mladenaca i čitava svojta jurjaveških i
habdelićevskih dama i gospode. N a čelu otmjene elite,
sa svojim starim rivalom, moglo bi se reći, protivni­
kom, Jurjaveškim, sada u punoj prijateljskoj harmoniji,
patetičan i kao uvijek dostojanstven, Preuzvišeni go­
spodin ministar na raspoloženju Kamilo de Emericzi
Senior, kome cilindar blista već pomalo otrcan, pomalo
pregažen vremenom i modom, njegov stari regniko-
lam i cilindar kupljen u Pešti, još početkom stoljeća, u
Väckoj ulici, kod »Gentlemana« za 21 krunu i 16 filira.
„Pošto je imenovan poklisarom, sad se, dakako, go­
spodin ministar ne bi više pojavio u javnosti s tako
staromodnim cilindrom: kad doputuje preko Beča do
svoga admirala, u novom, poklisarskom svojstvu, eki-
pirat će se stari lisac u Beču protokolarno po propisu,
jer koliko god je poltron, eto, ipak, za potrebe beogradskih
audijencija nije kupio novi cilindar“ , palo je Kamilu
na pamet u vrtlogu misli i slika, kako je čudno da Amadeo
govori o Alisi sa toliko mnogo simpatija, pa i neko
veče, kad mu je slučajno ispalo da je Alisa u Beču još
bila »virgo intacta«, a čitav Kamilov brak sa svatovima,
sve je to rezultat Amadeovih intervencija, i ne zna se
da li b i čovjek umio obrazložiti zašto se Amadeo primio
toga posla kao da je profesionalni ženidbeni posrednik.
I Dagm ar je bila spram one komedije na Markovom
trgu sarkastična. Dagmar i Amadeo, niz otvorenih pi­
tanja. Sve to putuje krivo i u raskorak, već od prve
noći i od prvoga dana kad su se vratili iz crkve i kada je
Kamilo ušao u sobu gdje je stajala Alisa u punoj pompi
svoje svadbene gale, sa mirtom i djevojačkim velom u
ruci kao hipnotizirana, a spavaonicom je bio lepršao tihi
sumrak, obasjan zelenkastim sjajem blage plinske ra­
svjete od ulične svjetiljke pred prozorom u prvom katu,
pa se svjetlost razlijevala čitavim prostorom kao rijeka
i Kamilo je imao impresiju da između njega i ove N e­
vjeste teče široka, smaragdnozelena Amazona i da je
neizrecivo daleko do druge, Alisine obale, tako čude-
stveno daleko kao da se sve rasplinjuje i rasplinjujući
se nestaje u daljini.
„Bizarna ideja, Alisin svadbeni put u Oostenđe, i
zašto baš, do vraga, u Oostenđe, na ono blatno, hladno,
antipatično sivo more, na onaj sivi pijesak bez jedne
jedine krošnje, a onda povratak u Zdenčaj, gdje se Alisa
od prvoga dana počela dosađivati. Uzme li se objektivno,
za Alisu sve je to bila deziluzija: Oostenđe i Pariz i
povratak preko V e n ecije... Ukoliko je uopće bilo nekih
iluzija u Alisi, još ođ bečkih dana, iz »Imperiala«, kada
se Kamilo vladao kao čovjek koji se bavi samoubilač­
kim mislima više nego da igra zaljubljena kavalira, u
onom prokletom Zdenčaju sve je pošlo po zlu. Sam
Zdenčaj-Dvor postao je odmah na početku izvorom
mnogobrojnih smutnji, jer je Kamilu udovica staroga
upravitelja obračunavala Zdenčaj paušalno godišnje još
za posljednjih godina rata oko 27.000 kruna, a on ne
bi bio uzimao nikada više od 3000, a i to m u je bilo
suviše, a kada je Alisa uzela Zdenčaj-Dvor u svoje
ruke, da vidi zapravo što je s tim Zdenčajem, pojavila
se odmah njena jurjaveška krv i žena se pobunila s pra­
vom, da se zapravo radi o slaboumnoj prevari, da ta
pljačka traje već godinama, da je Kamilo uopće nespo­
soban i nenadaren da živi za svoj vlastiti račun, a pogo­
tovo da se brine za egzistenciju svoje o bitelji. . . “
„Alisina djevojačka pojava nad mračnim i neshvatlji­
vim ponorima jezive stvarnosti, kad ju je upoznao u
Beču, prikazala m u se kao magično priviđenje u srebr­
nom ogledalu poetskog osvjetljenja. N e treba se toga
stidjeti, treba priznati, Alisa m u je u Beču na momente
bila doista i melem i utjeha. Sa svojim madonski kla­
sičnim profilom davne neke fjorentinske djevojčice, ka­
kvu nam je namro svojim kistom Baldovinetti, s očima
blistavim usplahirene srne, Alisa pojavila se u Kamilovoj
fantaziji kao bolno nadahnuće nad uspomenom go­
spođice Tommaseo, i on je počeo maštati o Alisi kao
o nadarenoj pijanistkinji, koja će se penjati skalinama
od bjelokosne klavijature sve više, u šumi lovorike, pod
grmljavinom trijumfalnih akorda, u čudestvenom svjetlo-
mraku, pod visokim svodovima monumentalnih kon-
certnih dvorana, tako m u je zvonila njena klavirska
svirka u sjaju bogatih svijećnjaka u bečkom hotelu, kada
se još uznemiren od baruta i od krvi našao u Amadeovim
apartmanima u »Imperialu«, kao da je doista isplivao
poslije brodoloma. Poslije se sve to rasplinulo u naj­
banalnije peštanske šlagere o žutom jesenjem liši u koje
melankolično pada, sve je to kliznulo do hermelina i
plavih lisica, i ako postoji slika ženke, stvorene po ideal­
nom uzoru, kako predstavlja sebi za životne radosti
rođenu ženku Amadeo, to je Alisa, i postoji li prototip
muškog bića koje je kao ideal stvoreno za Alisu, to je
Amadeo, Amadeo koji daje svoje prijeme za devede-
setidevet uzvanika (po njegovim riječima, devedesetide-
vet nitkova i slaboumnika), Amadeo koji parcelira pa-
trijaršijska i grofovska madžarska imanja i, kupujući
brodove i ljetnikovce, slike i kipove, podmićuje mizerije,
Amadeo oko koga se kreću novinari i m ladi nadareni
arhitekti, poklonici takozvane funkcionalne uloge u arhi­
tekturi, kao oko mecene, Amadeu bio bi mnogo potreb­
niji takav jedan partner kao što je Alisa, od njegove
vlastite supruge, koja gnjavi sebe i druge Kierkeegardom
i Swedenborgom.“
„U sred ludog tem pa kada se mebliraju novi stanovi,
kupuju kuće, grade kuće, osnivaju banke, kada se trguje
benzinom, drvenom građom, likerima, razvodima bra­
kova, ljubovcama, kada se zarađuje i krade na sve strane,
kada čitav grad banči iz noći u noć u dvadesetak barova
i kada se sve pretvorilo u ludu karnevalsku noć, što će
Alisi takav suprug koji živi u dugovima, koji je prividno
advokat i ugledno građansko lice sa renomeom bogataša,
a doista je zbunjenko praznih džepova i koji, mjesto
da zarađuje, sasvim luckasto njeguje svoj hobby, bra­
neći na političkim procesima kompromitirana lica, ple-
bejsku, politički i moralno u svakom pogledu deklasi­
ranu bagru.“
„Dakako, Alisa, »naivna i bezazlena« Alisa, u svojoj
elegantnoj konturi dekoltirane dame, zaogrnute skupo­
cjenim krznom, u svome kepu od srebrnog brokata sa
dabrovinom, sa svojom jedinstvenom bisernom ogr­
licom (Amadeovim svadbenim darom), otmjena go­
spođa Alisa, koja uživa da je sve oči prate kao priviđenje,
sa lahorom pobožnog šaputanja, kada kao gospođa de
Emericzi-Jurjaveška prolazi vestibulom, kada se penje
crvenim sagom u svoju ložu, kako bi ova, tako ambicio­
zno naivna Alisa mogla pojm iti, i, na kraju, na temelju
čega i u koju svrhu bi njoj trebalo da bude jasno, zašto
njen suprug gubi čitave noći na ove, doista, »suvišne i
sasvim blesave političke procese«, kada m u Amadeo s
pravom proriče da se hazarderski igra o vlastitu glavu,
0 svoje društvene pozicije, jer svakoga časa može da
padne i da bude suđen na tri do pet godina tamnice,
1 to baš robije, u lancima, u Lepoglavi..

Od Silvestrova, kada se iza kulisa doznalo (a šta se već

sve ne doznaje iza kulisa), da je Kamilo predao molbu
da m u se obiteljsko ime Emerički oficijelno izmijeni u
Mirković, i kada je ta opasnost postala više-manje
akutnom, da će jednoga dana »crno na bijelom«, takoreći
pred očima čitavoga svijeta, biti odštampano, da se ova
izmjena prezimena znanja i ravnanja radi objelodanjuje
u obliku službene odluke u Narodnim novinama, Alisa
je došla do konačnog uvjerenja da u glavi njenog go­
spodina supruga nije baš sve u najidealnijem redu i da
bi jedina normalna stvar u ovoj ludosti bila da ga obitelj
pošalje u jedan bečki sanatorij na motrenje.
Sama pomisao, da se takav skandal jednoga dana
ima neminovno dogoditi, izazvala je kod te mlade zvr-
kaste žene takav šok, da se od tog poremećenja, eto,
do danas, već više od tridesetak dana, nije sabrala.
Da je Amadeo, na svoj rutinerski način, po svoj prilici,
dao nekome iza kulisa mig, da se Kamilova molba za­
metne, između raznih drugih utjecaja i na Alisinu su­
gestiju, nema sumnje, ali od Silvestrova, kada se utvr­
dilo da je spis kao takav ipak krenuo dugotrajnom
administrativnom stazom i da će doputovati prije ili
kasnije u obliku odluke, njegova draga i poštovana
supruga nije mu pružila ni jedne intimne prilike, da
joj se približi u bilo kojoj formi, pa čak ni to da joj po­
ljubi ruku zaista konvencionalno, bez ikakva značenja,
više-manje protokolarno, pred drugima, kad ona to
najispraznije poklonstvo odbija s neprikrivenom gri­
masom gađenja, jedan od Alisinih »dražesnih« argume­
nata, kad su još oko Silvestrova počele da teku raspre
0 neubrojivom Kamilovom činu, bio je zaista djetinjast:
— Pa dobro, kad ne želi ni po kakvu cijenu ostati
Emerički, što ona, po svojoj logici, po svojoj ženskoj
pameti, po svome uvjerenju, ne može da pojmi i prosto
ne će da uzme na znanje, no, u redu, kad se već Kamilo
tako odlučio da ne će nositi ime svoga pradjeda i na kraju
svoga oca, zašto nije uzeo habdelićevsko prezime svoje
pokojne mame? Pa ipak sasvim drugačije zvuči —
Habdelić de Zdenčaj-Dvor, nego ovo jezivo prezime,
podsjećajući na bilo kakvog neobrijanog i neokupanog
barabu. Što znači njegov, po njeno porodično ime
1 po njenu čast nesumnjivo difamantan postupak? Zar
se ona udala zato da postane nečiji predm et? Zar je
on nju možda kupio kao robinju, pak je može i prodati?
Kako je mogao, kako je smio, kako se usudio da se
upusti u ovakvu aferu, a da je, prije toga, nije ni oba­
vijestio i da od nje nikakve privole nije dobio za svoje
ludorije? N a kraju, ona je njegova supruga, ona je u
ovom braku potpuno ravnopravan faktor, ona se ne
da sniziti na nivo nekakve bezimene iksipsilonke, i dok
je živa, ona na to ne će p rista ti. . .
— Znači, zapitao je svoju uzrujanu i za nijansu su­
više glasnu suprugu, da sam se u Beču, prije pet godina,
kojim slučajem zvao sasvim banalno Mirković ili Pe-
trović ili Pavlović, ti se u tom slučaju za me ne bi bila
udala?
— N e bih, želiš li znati, da sam to znala, nikada,
— A što »to«,
— Pa to, što sada provociraš ovim svojim glupostima,
— U redu, a zašto se Dagmar udala za Trupca, za
nekog sasvim bezimenog Bogoljuba T rupca? Jesu li
to neki predikati za koje se udala tvoja sestra, i zar ona
nije sasvim banalna Trupčevka? M olim te, što znači,
po tebi, biti — gospođa Trupac? Zar to po vašem
jurjaveškom kriteriju nije ispod nivoa? Bože moj, imaš
m entalitet bakfiša! T i se ne bi bila udala za jednog
M irkovića ili Pavlovića, dobro, u redu, a za jednog
T rupca, za T rupca bi se bila udala, i to bez rezerve,
je li?
— Amadeo, o, Amadeo, Amadeo je sasvim nešto drugo,
Amadeo je izuzetak u svakom pogledu, a ipak, vidiš, i
Amadeo je na kraju spoznao da se na ovom svijetu
bez predikata prosperirati ne da, pa zar nije izradio sebi
plemstvo?
 — Amadeo je čovjek inteligentan, o tome nema sum­
nje, ali taj njegov predikat spada u evidentno zamračenje
njegove pameti,
— A što m u škodi, idi, molim te, ništa m u nije
škodilo, ni jučer ni danas, i, uopće, tebi su svi ljudi
glupi, za tebe su svi ljudi idioti i kreteni, a ti si jedini
»inteligentan«, dakako, a ako je netko kreten, to si samo
ti i nitko drugi, moj dragi! Imaš li ti uopće pojma tko
je Amadeo? D a nije bilo Amadea, ne bih se uopće
nikada, čuješ li me, nikada bila odlučila da pođem za
tebe, Amadeo je bio taj koji me je mistificirao, on mi je
trajno govorio o tvojoj natprosječnoj pameti, da si inte­
lektualac visokog stila, da si čovjek koga očekuje velika
karijera, a od svega toga, što, ništa, šta si stvorio od
sebe, ništa, živiš zapravo od milosti Amadeove, a sada,
na kraju, uzimaš ime jednog kalfe, jednog trgovačkog po­
moćnika, a ja to ne priznajem, i ne ću priznati do svoje
smrti. Ako ti je milo, molim, ja sam spremna na sve
konzekvencije, molim, ako je potrebno, rastanim o se,
— Alisa, čuj me, šta će ti takve glupe riječi, ne um i-
ješ misliti pravno, rastali se mi ili ne, svejedno, tvoje
prezime ostat će tvoje prezime upravo tako kao i moje,
razumiješ li, ti si moja žena, tako propisuje zakon, pa
sve kad bismo se i rastali, u redu, ako želiš, molim,
rastanimo se, ja sam za to, i to odmah, ali ti ćeš se sve­
jedno i uprkos našoj rastavi i nadalje zvati Mirkovićka,
jer tako propisuje zakon i tu ti ne može da pomogne
nitko,
— Kakav zakon, šta može meni zakon, kakav zakon
može meni propisati kako ću se ja zvati? Ako je tako,
dobro, i ja ću tražiti prom jenu svoga prezimena, valjda
imam i ja na to pravo? Ne priznajem nikakav zakon,

, , Krleža: Zastave m
*4
rodila sam se kao Jurjaveška, udata sam kao de Emericzi
i moj vjenčani list glasi tako, i molim te da me ne razu­
miješ krivo, nisu meni potrebni nikakvi tvoji zakoni,
ni tvoja luda koketerija sa nižim društvenim slojevima,
ona će te, prije ili kasnije, stajati egzistencije, a možda
i glave. N e pristajem da se mijenja moje ime bez moje
privole i na to ne ću nikada pristati, pa nema takvog
zakona na ovome svijetu koji bi mogao da me na to
prisili.
„Jadna Alisa! M ožda su svi njegovi pogledi, svi nje­
govi moralni i intelektualni principi iznad njene aper-
ceptivne snage, i ona, uza svoju najbolju volju, ne
može pojmiti o čemu se radi, njoj nedostaju najelemen-
tarniji preduvjeti za to. Ona uopće pojma nema kako
može da postoji neka slična vrsta bizarnih i kapricioz­
nih pitanja. Ona se odvojila od stvarnosti, ona živi
izolirana kao lutka u bazarskom izlogu, ona se stidi
pred svojim prijateljicama da će postati gospođa M ir-
ković i da će nositi ime jednog trgovačkog kalfe! Sama
pomisao, da bude ravna bilo kakvoj običnoj plebejskoj
babi bez predikata i bez titule, izaziva kod nje osjećaj
groze. Kako bi se mogla pojaviti živa kod jedne Beatrice
Melchiori, kod jedne Balthasari Alme, kod jedne Sal-
ghetti-Bersagli Domenike, kod supruge jednog pred­
sjednika ove ili one banke, supruge otmjenoga gospodina
generalnog direktora, koji uživa lavlji ugled, čija se rika
razliježe pustinjom našeg provincijalnog duha na sve
strane, kod dama koje kraljevske ukaze svojih bračnih
ministarskih partnera očekuju kao lutrijske zgoditke,
kod supruge maestra Petronellija, portretista bez ta­
lenta, koji se kreće kao gospodin u lovačkom dresu, a
slika diletantske slike, i kako bi se usudila pozvoniti na
vratima svog otmjenog kruga, ne će li se moći najaviti
kao gospođa de Emericzi.“
„Alisa se izgubila kao mali cvrkutavi kanarinac u
krletki, i kako da sada izleti, mizerija, a Amadeo, koji
je od prvog bečkog susreta u »Imperialu« zapravo spi-
ritus movens ovoga braka, on prom atra ovo rastrojstvo
postojano ljubazno, konvencionalno, i sa Kamilom o
tim glupim peripetijama nije progovorio do neko veče
ni riječi, a i taj razgovor ostao je zapravo da visi u zraku,
nedorečen. Da, da, od vremena na vrijeme, usput,
žovijalno, javljala bi se kao tobože mentorski dobro­
namjerna upozorenja s Amadeove strane, »ajde, bogati,
Kamilo, pazi, je 1’ istina, nije m udro što radiš, nisi sabran,
brate, tjeraš mak na konac, dragi«, ali u kardinalnoj
stvari, kao što je ova, pomalo već komična mirkovićijada,
Amadeo ipak s njime do posljednjeg razgovora nije pro­
govorio ni riječi, a i tada nije bio zainteresiran na pro­
mjeni prezimena toliko koliko oko nekih drugih pi­
tanja s očitom namjerom da ga ekskomplimentira iz
kompanjonstva, sasvim jasno, na temelju nekih poli­
tičkih kombinacija, ukoliko se ova njegova najnovija
igra s Asconom zaista ne tiče Trupčeve namjere da se raz­
vede, i da uzme neku dvadesetogodišnju balavicu. A na što
je mislila Dagmar, spomenuvši spiritističku seansu, kakva
je to trebala da bude njena aluzija da se ne zna tko je u
ovoj igri medij a tko hipnotizer, a zapravo to se i ne
zna i nitko pojma nema što je zapravo na stvari.“
„Amadeo je nesumnjivo bio u intim nim relacijama
s njegovom pokojnom majkom, »nešto je između njih
bilo«, a ako je Amadeo danas ljubavnik Alisin, ako je
Amadeo stvorio od Alise svoju svastiku samo zato da je
im a — en famille, pri ruci, kao u mormonskom haremu,
jednu više, tu se onda otvaraju perspektive na koje je
trebalo misliti već davno. Nije Alisa tako bezazlena kao
porculanska beba, sa svijetloplavim svilenim kovrči-
cama u ružičastoj košuljici. Alisa je mali glodavac, njeni
su sjekutići oštri kao u vjeverice, lasica, ženica, a sa žen­
kama on je od početka sve samo kvario, sa ženkama on
je uvijek gubio. I Jolanda je bila koketna blondina, od
Jolande nema više ni korzeta. Jedan glupi mramorni
anđeo plače nad njenom urnom gdje spava sa svojim
bratom, husarskim Leutnantom Jenokeom, a za grob
njenog oca se i ne zna. Starog Kamratha, kome se
M adžarska srušila kao kuća od karata, nestalo je u K o­
m u n i, likvidirali su ga jedne noći, svi su otputovali na
maglice u Perzeju, i Ženka Tommaseo sa svojom vio­
linom i Vlado Černaj, a Sima, a Dragiša, a Georgije,
svi zvekeću lancima. Tom o je u Pragu, Zlatko na bijegu,
a Gedeon Mihailović Gruić tiho se peče na žaru: žena
m u pokušala je u Beču po drugi put samoubojstvo
trovanjem, a kod njega je neki dan ostentativno osva­
nula policija i pretresla mu čitav stan tražeći oružje
i štampariju, znači i Gedeon Gruić je na udaru. Joja
očekuje svoju osudu na minimalno sedam godina, a ono,
što se govori po gradu, da Alisa flirtuje s onim pede-
rastom od tenora, da ima namjeru da se preuda, ono je
kamuflaža. Ana Borongay najavila je svoj dolazak, pu­
tuje u Ameriku, to je njegov vlastiti saldakonto, a Ana
bila je jedina žena, koja je imala toliko fantazije te bi
mogla bila znati, o čemu se radi. Ana je jedina vjerovala
u njegove talente pa ipak ni ona nije htjela da ga prati
u bitke, smatrajući da je politika nešto što je nespojivo
s artističkim nazorima, a sada putuje u Ameriku, gdje
je u Kanadi očekuje jedan poklonik njenog genija,
jedan vlasnik farme bijelih lisica.“

D a se otme sve nervoznijem poniranju u ništavilo

svojih misli, izgubio se Kamilo u lektiri »Memoranduma
Hrvatskoga Bloka«, upućenog »Ambasadorima Velike
Ambasadorske Konferencije u Genovi«, i kao da pri­
sustvuje luckastoj pelivanijadi u nekom, zaista, provin­
cijalnom, bijednom cirkusu, nije mogao da se otme
spontanom, glasnom, srdačnom smijehu.
„O, bože ti naš dobri, milostivi, bilo je već raznih
budala na ovome svijetu, ali da tam buraši vode politiku
jednog naroda, i to je kaštiga nebeska! Pa dobro, gdje
je ovim ljudima najnormalnija ljudska pamet, kao da
boljševici u ovome m om entu nemaju drugih briga nego
da s našim tamburašim a žale za divnim austrijskim
danima kada su naši momci ginuli na Soči“ , zbunio se
Kamilo ponovo u prokletstvu svojih mračnih asocijacija,
kada m u na slijedećoj stranici zape oko o vlastito ime:
„Gle, gle, opet m u netko pljuje u obraze zbog luckastog
komedijanja njegovog gospodina oca, koji se u štampi
javlja sve presumptuoznije u ulozi moralista, dijeleći
lekcije lijevo i desno, kada je riječ o nekoj špijunskoj
aferi.“
„Kampanja, koja raste na oba krila bilateralno, u
beogradskoj i u zagrebačkoj opozicionoj štampi, po svemu
je u vezi s onim očevim nesretnim kraljevskim ukazom.
Vidi se da je ta kampanja dirigirana iz dana u dan sve
glasnije, u širokoj instrumentaciji, koja ne pokazuje
nikakvog znaka da bi se stišala. Od našeg dragog fami­
lijarnog mešetara Amadea do obojice Emeričkih, sta­
rijeg i mlađeg, zahvaćena je talasom mržnje i antipa­
tije tu tta la famiglia, čitav emericzijanski trio — in
corpore, kako bi ih stari Kalman počastio svojim iro­
ničnim uzvikom, »tres faciunt collegium, bravo!«. Dok
ova hrvatska gospoda republikanci, u svome »Memoran­
dumu« boljševicima, pjevaju panegirike Austriji, kao
jedini još živi odani poklonici austrokroatizma, lijevo
krilo njihove takozvane liberalne štampe oborilo se na
najtipičnijeg, stopostotnog, idealnog Austrokroata, na
Presvetlog m u oca, da je bio u austrijskoj špijunskoj
službi, i to na temelju faksimiliranih telegrama iz jeseni
1913, od kojih zasada, da ne bi natjerali na samouboj­
stvo novoimenovanog budimskog poklisara, objavljuju
u reprodukciji samo fragmente telegrafskih blanketa, da
bi se pokazalo kako imaju u rukama materijalne dokaze
0 špijunskim lopovlucima starog prevejanog lisca, pa
ga samo čekaju ispred rupe, kao pravi jazavčari, da
promoli svoju rusu glavu.“
„Ali stari lisac se ne da, a nije to ni prva hajka kod
koje je ostao živ i zdrav, dok su mnogi od njegovih
goniča polomili noge. Razglagoljao se istodobno u jednom
1 u drugom gradu, i eno ga, uzeo je riječ u glavnom li­
beralnom, iz kraljevskih fondova stipendiranom organu
takozvane naprednjačke inteligencije, orijentirane jugo­
slavenski, u duhu našega Grada i njegovih ilirskih tra­
dicija. Ovaj, još od austrijskih dana toliko puta kompro­
m itirani list, danas je jedina liberalna govornica oko
koje se okuplja četa političkih veterana, tvrdih madžaron-
čina, jučer još principijelnih i beskompromisnih madža-
ronskih unionista, poklonika idealne Unije Zemalja K rune
Svetoga Stjepana, a danas jugounifikatora, propovjed­
nika isto tako beskompromisnog vidovdanskog unita­
rizma, pak se tu javio za riječ i preuzvišeni m inistar
Emerički, da objasni poštenoj javnosti, kako funkcija
Šefa Banske Političke Uprave u M onarhiji nije bila
kom prom itantna ni onda kada je Presvetli mijenjao
povjerljive telegrame sa Šefom austrijske generalštabne
obavještajne službe, sa AO K KO-generalom von Ron-
geom, kao ni danas, kada su njegovi jučerašnji istomišlje­
nici uvjereni da će ga svojim rodoljubivim otkrićem
»urnisati i dokusuriti«, kao što m u to prijete iz Beograda
isto takvi rodoljubi.“
— Optužujući vas, gospodine ministre, na temelju fa k ­
simila povjerljivih telegrama iz godine 1913, oktobra,
broj 373 ag, broj 374, 3711, 3720 b, f , p, Šefu obavje­
štajne službe carskog i kraljevskog generalštaba, generalu
von Rongeu, jedan dio štampe nastoji kako bi vas diskvali­
ficirao u narodnim redovima. Koliko je nama poznato,
krivotvorenjem dokumenata i isprekidanim citatima na­
stoji se raznim makinacijama da se javnost zavede na
krive zaključke. Ne biste li bili ljubazni, gospodine dok­
tore, da nam, prema tome, ako ste s nama sporazumni,
o motivima ove kampanje kažete eventualno nekoliko
riječi?
— M otivi, mislim da se to vidi iz čitavog tona i načina
ovih, kao što ih vi zovete, makinacija, isključivo su poli­
tičke prirode. I z perspektive ove gospode ja sam odiozan
samo zato, jer govorim istinu o godini Tisućudevetistotna-
osamnaestoj! Eto, to, i ništa više,
— Da, gospodine doktore, gospoda vas nastoje difami­
rati, jer ste imali toliko morala i političke kuraže da ste
se, ne vodeći računa o vlastitim interesima, radikalno i
beskompromisno posvetili stvari našeg Ujedinjenja. No baš
zbog toga, jer nam je namjera da pravilno informiramo
našu, raznim imposturama zbunjenu javnost, molimo vas
da nam objasnite o čemu se radi u ovim telegramima, jer
je interesantno, da su veze ove gospode sa obavještajnom
austrijskom službom u Beču još i danas takve, te su mogla
da dođu u posjed špijunskog materijala iz povjerljivih
arhiva jedne strane zemlje?
— Pa vidite, stvar je već na prvi pogled jasna! Ova vrsta
senzacionalističke demagoške štampe objavila je samo bro­
jeve i datume nekih mojih telegrama, ne navodeći meritum
samoga teksta, nego tek naslove i početne fraze, kao na
primjer: »U vezi s vašim telegramom strogo rezerviranim
broj taj i taj«, odgovara se »brojem tim i tim, od tog i tog
datuma« i tako dalje, a što se pod tim povjerljivim brojevima
javlja, o čemu se u tim telegramima govori, što je naime
materijalni sadržaj te korespondencije, to gospoda, dakako,
brišu ili prešućuju, jer je očito, da ova vrsta telegrama
ne može i ni u kom slučaju ne bi mogla poslužiti kao dokaz
za ovu, prezira dostojnu klevetničku kampanju, koja nema
druge svrhe nego da izazove trenutačnu zabunu,
— Oprostite, gospodine doktore, naše uredništvo misli
da bi bilo potrebno da se ova stvar razjasni, bez obzira
na to što je vama, sasvim normalno, ispod časti da se danas,
okupirani mnogo važnijim državničkim poslovima, bavite
i ovakvim niskim podvalama. M i vas u ime naše redakcije
i u ime velikog kruga poštovalaca ipak molimo, ne biste li
nam mogli reći, da li se sjećate o čemu se radilo u onim
telegramima generalu Rongeu?
— Kako da ne, molim vas, to su moji vlastiti, mojim
vlastitim potpisom signirani telegrami generalu von Rongeu
(mislim da je von Ronge bio tada generalmajor), i koliko
se sjećam točno, radi se o telegramima između augusta i
oktobra 1913. Koliko god sam sa generalom Rongeom, kao
šefom austrijske vojne špijunaže, po dužnosti koju sam
vršio kao Š ef Političke Uprave u Hrvatskoj, bio putem
svoga aparata u trajnoj vezi, što je sasvim logično i naravno,
i premda sam sa tom obavještajnom vojnom ustanovom mi­
jenjao godinama valjda i nekoliko tisuća telegrama i pi­
sama, ipak se sadržaja tih telegrama, citiranih po ovoj
štampi sa tako glasnim aplombom, sjećam precizno. Mogu
da vam kažem da je sadržaj tih telegrama takav da ga
gospoda ne objavljuju samo zato, jer bi se upravo na
temelju integralnog teksta tih telegrama pokazalo kako se
radi o bestidnoj makinaciji, koja zadire u moju osobnu čast,
predstavljajući istodobno čitav niz klevetničkih delikata,
koje sam na temelju naših pozitivnih zakona, a naročito
onoga o štampi, pretvorio u predmet tužbe, u propisanom
roku, po svom pravnom zastupniku, odvjetniku, gospodinu
doktoru Amadeu Trupcu,
— B ez namjere da prejudiciramo, molim vas, gospodine
ministre, ne biste li nam ipak mogli reći o čemu se radi u
ovoj stvari, koja je sama po sebi i suviše prozirna, a da
bi mogla djelovati uvjerljivo, ali kako prividnosti često mogu
da djeluju zbunjujuće, molim vas da se ta stvar definitivno
objasni i tako skine sa dnevnoga reda,
— Devet punih godina minulo je od tih telegrama, a,
eto, ja slučajno pamtim veoma precizno o čemu je bila
riječ i to zato, jer, jula mjeseca godine 1913, oko svete
Margarete, predao sam vječnome počinku svoju pokojnu
suprugu, a učestala izmjena telegrama sa generalom von
Rongeom počela je nekako mjesec-dva dana poslije smrti
moje žene. Tu je citirano nekih petnaestak telegrama po
redoslijedu, a, eto, sjećam se kao danas, u toj korespon­
 denciji sa generalom bila je riječ o mome jedincu Kamilu,
koji je u ono vrijeme studirao u Pešti i u Beču, naizmjence,
po semestar tu, a po semestar tamo. Kao student bečkog sve­
učilišta, moj sin bio je predsjednik jugoslavenske akademske
patriotske omladinske organizacije koja je imala za program
političko i državno ujedinjenje našeg naroda. Dakako, kao
funkcionar ove revolucionarne grupe, on je veoma često pu­
tovao u Beograd u raznim tehničkim pitanjima, a kao
suradnik Pijemonta, na primjer, on nije mogao ostati ne-
primijećen. T i njegovi učestali izleti u glavni grad Srbije
pobudili su pažnju nadležnih organa, onih obavještajne
službe generala von Rongea i onih naših, hrvatskih, re-
spective peštanskih, od bivše političke banske uprave, kojoj
sam bio, kao što je poznato, na čelu. A kako se tada desilo
još i to da je neki od kolega, sveučilištaraca, denuncirao
moga sina prijavivši ga pismeno servisu generala Rongea,
kao politički sumnjivo lice koje konspirira sa Beogradom,
a kako je moj sin Kamilo tada važio doista kao sumnjivo
lice, koje uživa puno povjerenje srpskog generalštaba i
srbijanske obavještajne službe, kompromitiran dakle kao
špijun i obavještajac u službi jednog stranog generalštaba,
ja sam, kao šef političke banske uprave u Hrvatskoj, morao
službeno da zauzmem stav u ovoj delikatnoj stvari po
dužnosti koju sam vršio, a to se razumije samo po sebi,
— Znači, gospodine doktore, ona situacija, u kojoj se
našao tada vaš gospodin sin, bacila je sjenku, kako da kažem,
i na vašu delikatnu administrativnu poziciju?
— O tome ne ću da govorim. Moja lična pozicija u
tome slučaju nije bila važna. J a sam vršio funkcije šefa
političke uprave kao sto posto lojalno lice, uživajući puno
povjerenje mjerodavnih faktora, ali sam se kao otac našao
u veoma teškoj dilemi, i kao takav nastojao sam da obra­
nim kompromitirane pozicije svoga sina, a to je sasvim
prirodno i logično. Ljudi, koji u ovakvim plemenitim inten­
cijama vide neke politički sumnjive motive, nisu moralno
zdravi, a to i jeste što tvrdim, da poštovana gospoda nisu
moralno zdrava, pošto naravne sklonosti, da jedan otac
brani interese svoga jedinca, i to vis-à-vis Šefa austrijske
špijunaže, nastoje prikazati kao konfidentsku rabotu. To
je stvar ukusa, i u tom pogledu ja ih ne mislim slijediti.
Postoje valjda još neki zakoni logike i morala u ovoj zemlji,
pa neka se sud izjasni o ovim makinacijama, koje ne poštuju
najosnovnije principe normalnih ljudskih osjećaja,
— Vi kažete, gospodine doktore, da je vaš gospodin sin,
gospodin doktor Kamilo Emerički, tada kao predsjednik
omladinske bečke organizacije često putovao u Beograd, a
možete li nam reći da li su sumnje austrijskog generalnog
štaba, respective generala Rongea u tome smislu bile oprav­
dane?
— N e znam, smijem li biti indiskretan? Sa svojim sinom
ja se o toj stvari nisam konzultirao, ali, što se tiče same
stvari, da bi naša javnost bila pravilno upućena kako se
stvari tendenciozno izvrću, to jest da se prekine sa tim
klevetničkim dezinformacijama, molim vas, izvolite štam­
pati, kao što izjavljujem: branio sam svoga sina pred
Šefom vojne špijunaže i kontrašpijunaže, jer sam, na
temelju vlastitog znanja i opažanja, bio uvjeren kako su
informacije Šefa vojne obavještajne službe, generala Rongea,
tačne. Naime, mislim, tačne, što se tiče relacija moga sina
sa beogradskim političkim i vojnim krugovima. M oj sin
je doista bio organiziran tada preko beogradskih svojih
drugova u udruženju »Ujedinjenje ili smrt«, i on je doista
vršio dužnosti povjerljivog kurira, a kao takav bio je ne­
sumnjivo ugrožen po pozitivnim austrijskim zakonima!
J a sam svoga sina branio i obranio kao otac u okviru one
korespondencije kako sam najbolje znao i umio, te mislim
da sam u tom pogledu izvršio svoju prirodnu i najelemen-
tarniju dužnost u svakom pogledu korektno. Međutim,
želio bih da naglasim da ja nisam kompromitiran u očima
današnje novopečene državnopravne opozicije zbog toga
što sam bio u korespondenciji s austrijskim generalitetom,
nego zato, jer sam od prvoga dana u pitanju Ujedinjenja i
Konstituante zauzeo jedan stav, koji su gospoda u Zagrebu
procijenila da je protuhrvatski,
— Zahvaljujem vam, gospodine ministre, na ovim infor­
macijama, a ovom prilikom imao bih na vas još jednu
molbu, da nam eventualno kažete nekoliko riječi i o tome
svom stavu. Živimo, eto, u moralno-politički tako razula­
renim prilikama, da se više ni roditeljski osjećaji ne respek­
tiraju kao pozitivno svojstvo! Vi ste bili svjedokom i
učesnikom kod donošenja mnogobrojnih političkih odluka,
i bilo bi dobro da nam prikažete situaciju onih dana kada
se pojavila parola o Republici i o hrvatskoj konstituanti,
a vi ste se našli u društvu onih naših muževa, kojima će
historija potvrditi da su zaslužni što Kraljevstvo S H S , na­
stalo iz volje naroda, djeluje svim mračnim silama uprkos
i dalje u duhu narodnih tradicija, na bazi zajedničke Ijubavi,
a ne mržnje!
— O, molim vas, stvari su veoma jednostavne bile i
ostale. Ono, što se dogodilo u Zagrebu dne 29. X 1918,
ono je bio revolucionarni a k t! Oborena je dinastija Habs-
burga, razvrgnuti su državnopravni okviri, koji su trajali
s jedne strane sedam stotina godina, a, što se tiče odnosa
hrvatskog naroda i dinastije, četiristo godina. Taj akt je
uslijedio četiri dana prije kapitulacije Austrije, i ima ka­
rakter revolucionarnog akta u pravom smislu te riječi. To
je bio, dakle, revolucionarni čin, kao deklaracija, a ja
puštam po strani u ovome momentu sve ratne okolnosti
kako je do te deklaracije došlo ili doći moglo. J a govorim
o tome činu isključivo samo kao fa it accompliju, iz hrvatske
perspektive, dotično iz perspektive Narodnog Vijeća Srba,
Hrvata i Slovenaca. Srbija, međutim, a to treba pri raz­
matranju ovoga pitanja naročito naglasiti, Srbija, kao
država, nije prošla ni kroz kakvu revolucionarnu fa z u !
Srbija, kao država, nije za to imala nikakva povoda ni
razloga! Srbija, kao država, dakle, predstavlja sa svoga
stanovišta državnopravni kontinuum, a Hrvatska, pošto je
ispala iz jednog državnog okvira, na temelju izgubljenog
rata, diskontinuitet. Vladarsko pravo kralja Srbije ostaje u
tome momentu na snazi i proširuje se isključivo samo na
temelju pobjede srpskog oružja na one predjele bivših austrij­
skih pokrajina koji su joj priznati po visokim saveznicima,
a koji su prekinuli svoj državnopravni odnos s Austrijom
tek na temelju izgubljenog rata. Kako, međutim, u te
zemlje spada i Hrvatska, a kako su vladarska prava
Hrvatskoga Sabora prenijeta bila u smislu deklaracije od
29. X 1918 na Narodno Vijeće Srba, Hrvata i Slovenaca,
koje je, opet, međunarodnopravno priznato bilo isključivo
samo po Kraljevini Srbiji, a niti po jednoj drugoj saveznič­
koj sili, to su ova hrvatska vladarska prava u onome
momentu bila neka vrsta mjenice, koja ima pokriće isklju­
čivo samo na temelju srbijanske kraljevske signature. N a ­
rodno Vijeće Srba, Hrvata i Slovenaca, prema tome, ni­
kada nije bilo suvereni faktor — pro foro externo! Narodno
 Vijeće Srba, Hrvata i Slovenaca postalo je nekom vrstom
kompaciscenta u ravnopravnom smislu isključivo — pro
foro interno — na temelju dobrovoljnog patriotskog i že-
neroznog priznanja te ravnopravnosti sa strane srpske
države, to jest srpskoga Kralja, kao predstavnika srbijan­
skog suvereniteta, to jest Krune i svih onih elemenata koji
kao Kruna predstavljaju »narodnu voljm. Ove moje teze,
u svakome slučaju neoborive, gospodi kazuistima zagrebačke
separatističke i reakcionarne škole, vidite, ne sviđaju se,
a pogotovo ne kada je riječ o historijskoj istini, a ta je da
je Hrvatska u momentu sloma Austrije bila državno­
pravno neegzistentna, a da su Prava Vladara Kraljevine
Srbije, respective Krune, bila i ostala neprijeporna. Ova je
svoja prava srpska Kruna prenijela na Narodno Vijeće
Srba, Hrvata i Slovenaca priznanjem toga Vijeća, kao
organizacije de facto egzistentne, ali de jure fiktivne, jer
bez toga prenošenja vladarskih prava na Narodno Vijeće
Srba, Hrvata i Slovenaca talijanska vojska mogla je oku­
pirati i Zagreb, kao što je bila okupirala sve one dijelove
naše zemlje, koji su joj bili priznati po visokim saveznicima,
pošto Hrvatski Sabor u tome momentu nije predstavljao
ništa drugo nego skupinu političara koja je izgubila rat
na neprijateljskoj strani. Eto, vidite, po mome subjektivnom ,
uvjerenju i mišljenju, političko poštenje traži da svaki čovjek
koji umije normalno misliti prizna stanje fakata prije svega, a
zatim pozitivne posljedice onog rodoljubivog čina, to jest
prenošenja vladarskih prava sa strane srpske Krune na
Narodno Vijeće Srba, Hrvata i Slovenaca, kao veličan­
stveno historijsko djelo. To priznati, znači iz perspektive
jednoga dijela zagrebačke gospode biti danas »izdajica<i, a
protiv »izdajice« sva su sredstva dopuštena, pa i to da čovjeka
proglase austrijskim špijunom ona ista gospoda, koja danas
još promatraju našu političku problematiku — iz austrijske
perstektive, —
— Vi, gospodine ministre, dakle, mislite, kada Kralje­
vina Srbija ne bi bila priznala Narodno Vijeće Srba,
H rvata i Slovenaca kao ravnopravni ugovorni faktor, da
bi to Narodno Vijeće bilo ostalo fikcijom?
— J a sam o tome uvjeren! Srbija je imala garancije
da može bez ikakvih formalnosti okupirati pune dvije
trećine jugoslavenskih zemalja pod Austrijom, na temelju
svoje eklatantne pobjede oružjem. Srbija to, međutim, že-
nerozno, nije učinila, nego obratno, Srbija je priznala N a ­
rodno Vijeće i tako oslobodila sva tri naša plemena. Prava
parlamenta, pak onda, logično, i Konstituante, pa prema
tome i vladara (bez obzira na to da li je to kralj ili pred­
sjednik republike), spadaju pod pojam iura propria, a mi,
kao juristi, možemo da se natežemo oko tih teorijskih pi­
tanja koliko nas je volja, mi nikada ne ćemo to pravo moći
definirati kao privatno pravo! Vladarska prava su prava
— sui generis, a tako misle o tome i Laband, i Jellinek, i
M ayer, i Moor, dakle svi ozbiljni poznavaoci ove dinamične
problematike, kakva se javlja kao otvoreno pitanje već sto­
ljećima. Što znači »vladarsko pravo po volji naroda« ili
»pravo na temelju oružja i mača«, to su elastični pojmovi,
ali u našem specifičnom slučaju jedno je izvan diskusije:
bez Cera, bez Crnog vrha, bez Valjeva i Šapca, bez Ko-
lubarske bitke i Kajmakčalana, kada se oružjem gradilo
ono što se danas brbljanjem misli razoriti, po svoj prilici da
ne bi bilo ni nas ni ovog našeg današnjeg razgovora . . .
 Sa dubokim, gotovo histeričnim gađenjem odbacio je
Kamilo zgužvanu krpu od novina, osjećajući kako je
porumenio od iznenadnog naljeva krvi. U smrdljivoj,
zadimljenoj spilji postalo mu je nesnosno i, osjećajući
se na rubu nesvjestice, on je glasno, pobudivši pozornost
susjednih stolova, pozvao kelnera da mu plati.
„Dakako, kako bi gospođica Alisa Jurjaveška mogla
pojmiti, da između njega i ove stare političke kurve
postoje nepremostivi ponori? Šta ima tu još mnogo da
se misli, čekajući na rješenje suda? Sutra ujutro skočit
će do referenta, da se lično, na licu mjesta, uvjeri gdje
je stvar zapela, kod koga, na čijoj referadi i na temelju
čije sugestije, jer je preglupo da to još uvijek nije rije­
šeno, a on je molbu za promjenu prezimena poslao ima
tome najmanje četrdeset i više dana.“

„Putuje već dugo i na tom dosadnom putu prolazi

kroz dosadne kavane, gdje se dosadni ljudi tješe dosad­
nim krafnima, konfetima i karnevalima, da bi na tre­
nutak zaboravili svoju vlastitu dosadu. Šta je to, što bi
ovi dosadni ljudi mogli zaboraviti, tješeći se smrdljivim
jeftinim rumom, smrdljivim punčevima i zemičkama, ti­
jestom kakvo ne bi prijalo ni gladnim mačkama.“
,,U talasanju ritmičkog valcerštimunga isparuje se masa
mlitavog, masnog, znojnog ženskog mesa, obavijenog
koronom hazarskog sapuna i kao marcipan slatkih, mi­
rišljivih parfemiranih vodica: svi su gosti razigrani, svi
obrazi potitravaju od nacerenih grimasa, svi čuče oko
mramornih stolova kao drveni patuljci u loše skrojenim,
za dva broja prevelikim, na otplatu kupljenim odijelima
od najjeftinijeg štofa. Očupani, raskuštrani, obojadisanih
brkova i frizura, cvokoćući svojim porculanskim zubima,
ovi jeftini poluljudi lebde sa svojim jeftinim grogom
i sa svojim punčem za sasvim sitnu nijansu lakši od
zemlje, to ih nadahnjuje radošću kao da su doista neka
vrsta Monsignorovih anđeoskih bića, oduhovljenih ari­
jom iz Albinijeve Bosonoge plesačice — »ah, na valu tom,
plovit s galebom...« Svi pjevuckaju, svi se njišu, svi su
se zaustavili u ovoj čekaonici trećeg razreda na trenutak,
da popiju po jedan vanili-punč, da progutaju dvije-tri
masne krafne, jer lađa već čeka, samo treba da se oglasi
signal da svi krenu na drugu obalu. Stigli su u crnim
kočijama na svadbu, u crnom fijakeru, tamnom kožom
pojastučenom crnom fijakeru kao što su bili fijakeri
kojima su otputovali Joj ina mama i stari Kamrath, a
sa druge obale, s onu stranu prozirne zelenkaste rijeke
od plinske svjetlosti, na ulici, daleko, daleko, jedva se
razabiru obrisi fantastičnih fasada, a tamo, u nedogled-
noj daljini, rasplinula se Alisa u bijeloj snježnoj zavjesi
što se spušta sve mračnija nad krovove, nad ulice, na
znojnu, crnu fijakersku kljusad u tihom kasu, u gluhom
snijegu kao u vati. Grad je pijan, grad zvižduka fakinske
arije, grad kikoće s gomilom luckastih prolaznika, karne­
val je, deru se pijan dure kroz mećavu, ulaze i izlaze iz
kavane, kelneri prenose goruće punčeve, kavu, vino,
butelje, kobasice, torte, ovi kosturi od gostiju po svaku
cijenu nastoje da se uspavaju, da se opiju, da se narko-
tiziraju, kako bi zaboravili da su blatni, sivi, od sive
blatne zemlje stvoreni i da im sa svih tornjeva otkucavaju
smrtne ure.“
Očekujući kelnera da plati, kružeći pogledom po ka­
vanskoj smjesi od dima, mesa i šminke, Kamila je
spopao mračan osjećaj, kako legenda, da je čovjek stvo-

K rleža: Zastave HI
225
ren od blata i od zemlje, nije tako bezazlena, kao što
se to pričinja iz perspektive slobodnih mislilaca.
„Doista, čovjek je stvoren od blata, od zemlje kao grob
teške, od zemlje koja se podigla u pantalonama, u suk­
njama, u dolamama, u banskim atilama, od zemlje koja
mekeće, svira, igra i luduje, i ta karnevalska bijeda od
blatne zemlje promatra samu sebe kroz dva čudestvena
stakalceta : provirujući iz blata na ove prozorčiće, ljudsko
meso ovdje, dolje, na zemlji, pod zvijezdama, nešto
urla, nešto hoće, nešto laže, ratuje, kolje se, koti se, vapije
za spasom, ljudsko meso, dosađujući se u samoći, za-
pomaže i urla i proklinje, dozivajući se u tmini na
ogromne daljine, iznad ponora i urvina u strašnoj
noći. Ljudsko meso već kroz stotine pokoljenja strepi
od strave u mraku, a jedna od tih, u noći izgubljenih
kreatura, jedna krpica od ljudskog mesa, zove se Kamilo
Emerički. Jedno od tih bića koje se tako bizarno zove,
po mišljenju svog uglednog oca i svoje gospođe supruge,
objavljuje očite pojave mladenačkog ludila, i da bi se
oslobodilo fiksne ideje o sramoti vlastitog prezimena, to
ljudsko biće uzima najbanalnije ime, dostojno građanskog
poziva jednog »trgovačkog kalfe«, uvjereno da se time
demaskiralo na ovom karnevalu i da ga nitko živ više
ne će moći zamijeniti s onom drugom istoimenom kra-
buljom, koja putuje u Budim kao envoyé spécial kod
Njegove Kraljevske Visosti, plemenitoga gospodina Ad­
mirala.“
 M O R ITU RI

Ozaren milošću kraljevskog dekreta kao poslanik na

strani, sa specijalnim zadatkom i titulom Ministra, koji
je povrh svega još i »Envoyé spécial« i »Plénipotentiaire«,
stari Emerički vratio se iz Prestonice ranim jutarnjim
Simplonom u teškoj depresiji. Tek što je razglavljen
sav i razdrt, u pravom smislu ove grube riječi baš do­
slovno slomljen, uspio da sklopi svoje mrtvoumorne oči,
trgao ga je onaj odrpanac ciganski, ona detektivčina
Uprave Grada Beograda, onaj njegov ministarski telo-
hranitelj, indiskretnom, da, upravo sablasno grubom
galamom i lupanjem o vrata kupea, da su prošli Savski
most i da ulaze takoreći na zagrebački kolodvor.
Kako je istom simplonskom garniturom u vlastitom
saloncu — pour Paris — krenuo i bivši ministar Dvora,
armiski đeneral Atanasije Simeonović, koji za račun
Krune (kao privatne ilegalnoprivredne Ustanove) u
raznoraznim evropskim inostranstvima inostranstvujući
inostranstvuje po pitanjima profita delikatnih proveni­
jencija, našla se naša provincijalna novopečena »Eče-
lenca«, uz gospodina armiskog đenerala, na početku
svoje diplomatske jugokarijere u sasvim nezavidnoj ulozi
doista čednog suputnika, koga je ona protokolarna šeprtlja
od zvaničnog pratioca Ministarstva Inostranih Dela upa-
kovala gospodinu đeneralu kao usput, u SHSDŽ Salon­
ska Kola protiv izrazite generalske volje, kad je takoreći
u posljednjem trenutku odjeknuo signalni zvižduk za
polazak i kada se već bila pokrenula glomazna naka-
tranizirana masa gvozda, a stari se gospodin Emerički
jedva-jedvice uspentrao na negostoljubivo strme i do­
ista pakleno čađave stube staromodnog rasklimanog va­
gona, kakav u eri Madžarskih Državnih Željeznica, MAV,
ne bi bio prevozio ni kr. ugarski ministarski unionistički
krompir.
— Ua, pa zar baš ja da se, burazeru, gnjavim s ovom
kompromitovanom Austrijančinom, branio se gospodin
đeneral od svog crno-žutog suputnika, koga su mu pod­
valili kad već tehnički nije bilo moguće da ga bace pod
točkove — jer se gospodinu đeneralu diže stomak kada
»menja misli« s ovim nemuštim carskim i kraljevskim
hrvatskim mucavcima — pusti me, čoveče, ako Boga
znaš, pa baš ti meni da ga prikačiš, a šta mu niste, man­
gupi jedni, pravovremeno osigurali kartu za Wagon-Lits?
— Pa ne će dugo, nije bilo kad, gos’in đenerale, mo­
lim vas, do Zagreba, a šta ću s njim, ako Boga znate,
pa ipak, uvažite, ministar je, gos’in đenerale, budite
ljubazni, takvo je naređenje — Odozgo,
— Jeste, naređenje — »Odozgo«, dakako, ministar je,
a drugo nam i ne treba, ministruju nam ova gospoda
»Odozgo«, ministruju, jeste, kazo sam baš sinoć nekome
od naših, koji je utuvio sebi u glavu da i on »Odozgo«
žari i pali, jeste, bato, čast vama i vašoj politici »Odozgo«,
a ja vam kažem, puče kolan svečevoj kobili, kad nam
taki počeše da ministruju »Odozgo«, alal vam vera, i baš
vam fala i na tom ukazu, da nam austriski žbiri katancem
zvekeću. . .

Razgovarajući tako ljubazno i prijateljski iskreno, mo­

glo bi se bez pretjerivanja reći, upravo ministarski ko­
legijalno, o raznim, sve mnogobrojnijim negativnim po­
javama, koje se kao uznemirujući simptomi javljaju sve
glasnije na sve strane, posrkala su naša dva ministarska
druga poprilično smederevke i konjaka te dvije-tri po­
zamašne džezve pogane turske kavetine, i tako, što od
konjaka, a što opet od raznoraznih kanta, koje mu je
gospodin đeneral kao starom mačoru usput, gotovo
neprimetno, uspeo o rep da veže, uznemirila se svijest i
savjest našega preuzvišenog gospodina Poklisara, pa kada
se desilo još i to da ga je kod jutarnjeg čaja mlada go­
spođa supruga dočekala u peignoiru, i to usred blago­
vaonice baš u sasvim nemaskiranom negližeu, u papu­
čama, bosa, sa papelotima i frizerskom mrežom u kosi,
raskiselio se stari gospodin definitivno i tek što između
mladoženje i srca mu odabranice nije do prve bračne
scene došlo.
„Ne, ne, ah, to nikako ne, da se pojavi s ovim plehna-
tim firlifancom u frizuri kod prostrtoga stola, kod ju­
tarnjeg čaja, kad Mika servira u rukavicama, to pokojna
njegova Hortenzija ne bi nikada bila riskirala ni za živu
glavu, jer pred Svojim Suprugom Presvetla se, kao prava
rođena dama, nije prikazala u negližeu, iz vlastite ini­
cijative, postojano i dosljedno godinama, takoreći sve dok
nije izdahnula; od prvoga dana, ob’s schön, ob’s regnet,
Pokojna bila je uvijek — tip-top. Ali, dakako, ovamo ili
onamo, wie man’s nimmt, so oder so, ipak je stara
istina i ne treba iznova mudrovati, ono što se zove
— ženiti se standesgemäs, to, čini se, da ipak nije
— bez vraga, jer kad narod nešto smisli, nije to, molit
ćemo, bei den Haaren herbeigezogen, a to su stara
pravila, po kojima se vladao još i njegov pokojni djed
Ambroz, da se i vrapci žene po Etiketi, a budimo ljudi,
nehmen wir die Sache so, wie sie ist, ova njegova go­
spođa, svaka čast, to je ženska sasvim na svome
mjestu, alle Ehre und Respekt, kao klavirlererica, čast,
ona je godinama jela svoj vlastiti kruh, a i svoju sirotu
mamu pokopala je o svome trošku, no, dakle, čast, tu
nema prigovora, ali ipak, dakako, ženska ta čini se da
danas još uvijek nije svijesna svoje društvene Pozicije
pa ni Etikete, kakva se pod ovim krovom njeguje tradi­
cionalno, a bilo bi dobro kada bi baš ta, na prvi pogled,
sporedna »Etiketa« postala nacionalnim idealom čitave
zemlje, jer, ne budemo li se držali Etikete, kao jedine
garancije Reda, odosmo do vraga, i to još mnogo, mnogo
brže, nego što se čini, jer, na kraju, kakve su ono svi­
njarije kojima ga je blatila čitavu noć ona stara obreno-
vićevska generalčina, smjestivši mu, nema što, nekoliko
solidnih udaraca pod rebra, svaka čast... I kakva je to
»Etiketa«, po kojoj se tako kolegijalno vladaju ministri
jedne Kraljevske Vlade, jednog Dvora, jedne evropske
Države, pa kakve su ono skandalozne priče kojima ga
je trovao čitavu noć onaj perfidni dvorski senzal, jer
sve ono što se ondje u saloncu izgovorilo uzduž i po­
prijeko, bez repa i bez glave, ali »podvaladžiski«, i nema
sumnje isključivo na njegovu adresu, u svakome pogledu
bez ikakve »Etikete« — enervantno, divlje, neutješno,
istodobno je i nesumnjiv znak da su stvari po zlu krenule,
jer kad ona luda od njegova sina tvrdi da je sve to kod
nas zbrkana smjesa od neke vrste političke improvizacije,
kojoj zvono zvoni baš kao i pokojnoj Austriji što je zvo­
nilo, on se lično opire Kamilovim provokacijama, da­
kako, a u biti nisu te izjave lišene svake vjerodostojnosti,
jer uzme li se pravo, kakve to prilike vladaju u ovoj
zemlji, gdje jedan dvorski ministar može da tretira
drugog dvorskog ministra na način kako ne bi trebalo
postupati ni sa moralno dubioznim osobama? Moglo
bi ono njegovo magare od sina imati i pravo“, prepao
se gospodin ministar smionosti vlastitih misli, i da ne bi
potonuo pod teretom mračnih prognoza svoga sina,
koji ga truje sistematski godinama, on se praćaknuo
kao riba, da se otme besperspektivnosti, „jer, dakako,
promatrati sve stvari i pojave isključivo razorno, iz
perspektive zaista jeftine, da, to je nihilistička metoda“ ,
no, koliko god je naš Presvetli još od onih dana kada je
Austrija izdisala na samrti, što se »Etikete« tiče, spustio
svoj kriterij, i koliko god je raznim grubim novinskim
kampanjama još od prvih dana Privremene Narodne
Vlade treniran da kao bokser najteže kategorije prima
podmuklo smještene udarce, ipak, kao čovjek, poslije
ovakve grube moralno-političke masaže, kakvu je veoma
učtivo i savršeno dobro odgojeno podnio ove noći u
SHSDŽ Salonskom Vagonu, osjetio je duboku potrebu
da se sakrije pod nečije okrilje, gdje se ljudi, puni takta,
vladaju po Etiketi, gdje pristojne žene ne dočekuju
svoje muževe kod jutarnjeg čaja u negližeu, gdje se
građani poslije najtežih izazovnih uvreda ne smješkaju
jedni drugima ljubazno, kao da drže zdravice sa čašom
u ruci, ,,a zapravo ovo naše pasje podmuklo režanje toliko
je nedostojno, te bi jedini način zadovoljštine bio da
se takva sramota, kakvom ga je ponizila ona pijana
generalčina, opere krvlju“ .
„1 mjesto da je reagirao normalno, kao što bi kao
carski husarski ritmajstor prije dvadesetak godina bio
učinio nesumnjivo i da je onu kreaturu generalsku
oborio jednom jedinom zaušnicom, on se pod pljuskom
nesumnjivo izazovnih poniženja i pogrda kreveljio pol-
tronski pretvorljivo, objašnjavajući kao stari rutiner u
perverznom poslu političkog nadmudrivanja, kako se
ne radi toliko o jednom, drugom ili trećem mentalitetu
»našeg troimenog naroda« koliko o bitnim i elementarnim
nesporazumima u pitanjima »Etikete«.“
„Sve će se mržnje i antipatije jednoga dana izdimiti
kao da otrovnog isparivanja nikada nije ni bilo, samo kad
se riješimo prokletstva naše zaostalosti, historijskog po­
ganog gliba, kakav još uvijek prijeti da zadavi svaku
višu i idealniju koncepciju »Narodnog Jedinstva«. Istina
je, čovjeka od vremena na vrijeme hvata neka vrsta
moralne omaglice, ne toliko smrtonosne, koliko blju­
tave, više od toga, odvratne, kao da se čovjek doista
otrovao trulom smjesom naših političkih gluposti, ali
ne treba klonuti, treba prkositi dalje, navigare necesse
est. . tješio se naš ungarounionistički poklonik jugo-
unitarizma, jer kad bi se u rasvjeti takvih skandaloznih
scena, kao što je bila noćašnja vožnja u salonvagonu,
osvijetlili nedogledni predjeli našeg političkog mraka
u zaista paklenoj rasvjeti, te bi i najsmionije oko osjetilo
potrebu da se sklopi od strave, nije čudo, da se i našem
rodoljubu zamaglila svijest kao da gubi tvrdo tlo pod
nogama.
 U razgovoru oko raznovrsnih ustavnih ujdurma kakvih
je u staroj Kraljevini Srbiji, još za davnih dana srpskih
kraljica Natalije i Drage, bivalo na pretek, gospodin
armiski deneral Atanasije oborio se naročito na dve
stvari, koje ni pod živu glavu nije trebalo dopustiti
da se ozakone, a te su, »prvo, sam fakat, da je Ustav
donet jednim jedinim glasom većine, i to još turskim, to
je prvo, a drugo, da je slavni srpski barjak skinut sa
državnog koplja, kao da pod ovim svetim barjakom
nije izvojevana ova Država isključivo, molićemo lepo,
srpskim oružjem i kao da Srpski Barjak nije Simvol
Vekovne Patnje i Stradanja Naroda Našeg od Kosova
još pa sve do Bregalnice i od Drine sve do Albanije.
Nema čoveka u ovoj zemlji kome ne pada mrak od po­
misli da nema više svog nacionalnog i državnog barjaka,
te se zato i ne treba čuditi da se na sve strane javljaju
nesumnjivi znaci uzbuđenja i revolte sve više«.
— Naviko je naš svet da kamom i puškom sređuje
svoje račune i obračune, pa kad smo se već našli usred
političke hajdučije, da nam džemijetlije i raznorazne
prečanske prišipetlje svoje ustave nameću, ajde, da vi­
dimo, šta će da bude od tog rusvaja, uznemirio se go­
spodin đeneral, skinuvši cipele kod druge flaše »Fruško-
gorskog bisera«, i s ispruženim nogama na divanu, kao
na minderu, u grubim vunenim čarapama, smjestio se
pod istančanim njuhom svog otmjenog subesjednika
udobno.
— Jeste, slažem se da je pitanje nacionalnog barjaka
delikatna stvar, pokušao je da sekundira gospodinu đe-
neralu stari Emerički koncilijantno i svakom, pak i
najminimalnijem kompromisu sklono, no, ali ipak, da­
kako, uzimajući u obzir sve okolnosti, ne bi trebalo u
tom pitanju raspirivati strasti, jer se na sve strane po
čitavoj zemlji osjeća da su duhovi uznemireni, da sve
glasnije progovaraju naši primitivni, slabo odgojeni tem­
peramenti, a stanemo li se razračunavati s oružjem u
ruci, nitko razuman ne bi mogao danas da predvidi
gdje ćemo se zaustaviti? Naš rasni čovjek po svojoj
prirodi ionako je već sklon da stvari rješava silom, a
svakom iskusnom pravniku, koji se bavio kriminalisti-
kom, poznato je kako su kod nas baš zločinačke sklo­
nosti neobično razvijene u pasivnim krajevima gdje se
gladovalo vjekovima.
I da bi ilustrirao svoju tezu, ispričao je stari Emerički
generalu Simeonoviću šta mu se desilo jučer poslije­
podne, i to u centru beogradskog centra, usred »Moskve«,
gdje je imao ugovoreni sastanak sa jednim činovnikom
iz Protokola svog ministarstva, zbog naknadnog potpisa
na deviznim doznakama, a kako je tu formalnost trebalo
u banci kontrasignirati, bilo je dogovoreno, da će ga
onaj činovnik iz Protokola sačekati u »Moskvi« da ga
sprovede u banku, pošto gospodin ministar treba da se
po madžarskom protokolu javi u Pešti već za dva-tri
dana i, prema tome, stvar je neodgodivo hitna.
— Čuo je Emerički da se priča, kako se po beograd­
skim kafanama javljaju neki tipovi u čoji i u opancima,
naoružani do zuba bombama, revolveretinama i jata­
ganima, koji zvekećući svijetlim oružjem sami sebe apo­
strofiraju kao da su zaista neke Vojvode u službi Kralja
i Naroda, pozvane da u ovoj zemlji dovedu stvari
u red, kako to zapovijeda Bog nad Bogovima, gospodin
Košta. Da samozvana komitska banda ugrožava po ka­
fanama mirne goste, prijeteći građanima noževima i
bombama, kletvom i psovkom, kako će se ovom ili
onom gospodinu otkotrljati glava niz Balkansku ulicu
i kako su mirnim i lojalnim građanima i njihovog srca
porodu već iskopani grobovi, to je Emerički čuo kao
da se takve stvari doista zbivaju, a o tome se već i pisalo
po novinama, ali da će se to desiti i njemu lično, tome se
ipak nije nadao, i koliko god po naravi nije pretjerano
skeptičan, u to ipak nije smio da povjeruje, a to se, eto,
ipak dogodilo, i to tako drastično, i to tako izazovno,
da čovjeku prosto pamet stane kako je moguće da se
takve stvari toleriraju usred srijede naše Prijestolnice,
takoreći pod nosom Kraljevskoga Dvora i Uprave Grada
Beograda,
— Primijetio je gospodin ministar ovu kićankama i
noževima nakinđurenu glasnu družbu kako je banula
u kafanu, kako dreči i kako se kreće između kafanskih
stolova, izazivajući pozornost svojom halabukom, po­
mislivši u prvome momentu, da su to neke nakatramane
čuvide ili krabulje, to jest maske (ta ionako smo u kar­
nevalu), a kad tamo, jedan se od tih bandita iznenada
zaustavio kraj njegova stola i, prevrnuvši mu džezvicu
u krilo jednim jedinim udarcem, izazovno ga je prelio
vrelom kafom po pantalonama, do kože, a zatim, sagnuvši
se do gospodina ministra, povukao ga za bradu, plju-
nuvši mu u obraz, a sve se to dogodilo neočekivano u
jednom času, tako da se Presvetli, zabezeknut, prosto
nije snašao. U stravi, u punoj tišini, sa punim respektom
spram te bande, naoružane bombama, nitko nije smio
riječi da progovori ni s mjesta svoga da se pomakne,
jer oni razbojnici bili su povukli svoje revolvere, a onaj
neki njihov »vojvoda« odmahnuo je rukom svome momku
s punim prezirom, kao od gađenja, posjevši našeg Pre-
svetlog objema rukama na stolicu natrag, prikovavši ga
gotovo doslovno uz onaj kavanski stol i razderavši se iz
punoga grla da ga je čula čitava »Moskva«, »dobar dan,
gos’in ministre, kako ste, ne sekirajte se, to je naš pozdrav,
da ga ne biste zaboravili, i želimo vam srećan put, pa
da nas po drugi put izdaš Madžarima, stara svinjo,
majku ti tvoju madžarsku ljubim, pusti ga, Simo, ova
džukela nije zavredila ni kuršuma, nabit ćemo mi
svinju na kolac«, i tako — odoše.
Gospodin general, koji je kao tobože s interesom
pratio ovu i suviše dramatiziranu priču svoga suputnika,
mjesto bilo kakvog gesta zgražanja ili negodovanja, taj
dvorski eksministar prasnuo je, na najveće iznenađenje
Presvetlog, u smijeh tako bezazleno, kao da se radi o
nekoj zaista duhovitoj karnevalskoj šali.
— Ua, majku mu ljubim, pa to je doista bezobrazluk
kako se vlada ova razularena čeljad spram naših mini­
stara, ogradio se čovjek od komitskih metoda, koje bi
se bile mogle tolerirati još za Abdul Hamida, a danas
su, nema sumnje — un petit peu démodée, ali priznati
se mora, da nisu neduhovite,
— Duhovite ili ne, svakako su znak veoma loših
običaja, usudio se primijetiti naš diplomat, osupnut
duhovitošću svoga partnera.
— A vi to kao da ipak malo preteraste, gos’in doktore,
ogradio se gospodin general od ovih metoda, da se,
kao tobože, ne bi pomislilo kako je solidaran s tim man-
guplukom, osjetivši kako ovaj crno-žuti Švaba nema
smisla ni razumijevanja za zdrav rasni humor.
— Nisam pretjerao baš ništa, nego, eto, gospodine
generale, tako je to, to mi se dogodilo u po bijela dana,
usred »Moskve«, ako Boga znate, a kad sam čuo te priče
gdje kolaju, bio sam uvjeren da je to zlonamjerno lan-
sirana propaganda, a kao što se, nažalost, pokazalo, eto,
vidite, nije, nego gola istina,
— A što vas to čudi, gospodine doktore, stari su to
politički običaji u našoj zemlji, pa da vidite, nisu to
ni puste pretnje, jer i glave padaju kod nas, ako vam je
poznato, mislim, a znam da se ni vi niste jučer rodili,
— Da, da, jeste, dakako, pa ipak, vidite, dobro, ali
ako ovi tipovi s vješala mogu da prijete ispravnim gra­
đanima usred kafane, javno, pred čitavim svijetom, da će
im se glave kotrljati Terazijama, i to, molim vas, go­
spodine generale, u ime »oslobođenja«, pitamo se, je li,
a gdje je tu onda pravna sigurnost, jer pravna sigurnost
ipak treba da bude, dopustit ćete, najelementarnija baza
svake državne politike, to je conditio sine qua non, pa
kad se meni, kao aktivnom ministru, usred »Moskve«
može desiti da mi neki anonimni provokatori prijete
kuršumom, pitam se, no dobro, a šta je onda s ostalim
građanima koji po samoj naravi stvari ne uživaju ni
toliko sigurnosti građanske koliko moja malenkost?
— Interesantno što pričate, bogami, a jeste li, molim
vas, prijavili ovaj slučaj, gospodine doktore, povukao
se stari general, procijenivši na momenat da je bilo
neoportuno što se već na početku nije ogradio od toga
ispada, uperenog, na kraju krajeva, protiv čovjeka koji
jeste de facto ipak rehabilitiran kraljevskim ukazom,
pa sada bilo kako bilo, ima čika nekoga, ko ga »Odozgo«
— gura.
— Kako da ne, telefonirao sam lično ministru po­
licije, odmah istoga momenta, telefonirao sam, razu­
mije se,
— A ministar, što vam je odgovorio, to me, vidite,
interesuje,
 — Odgovorio mi je, dakako, a šta je već i mogao
da mi odgovori, tješio me kao što građane već tješe
resorni ministri, da je politička kontrola, nažalost, nad
ovom vrstom političkog zuluma po samoj kompetenciji
Skupštine u rukama same Skupštine, normalno, da mu
je stvar poznata, da stvar poprima skandalozne razmjere,
da je, nema sumnje, organizovana, da prima tužbe sa
mnogih strana i da je izdao potrebne direktive, i da bi
bilo sasvim normalno da budu provedene u djelo, to
jest, kad bi kod nas vladale normalne prilike, one bi to
i bile, naime, da bi tako trebalo i da bude, ali da je
naša poštovana Narodna Skupština, kao što svi veoma
dobro znamo, rulja beskrupuloznih šićardžija i da se
nažalost sa političkom krivičnom odgovornošću zbiva,
da ona prolazi kroz skupštinske forume i komisije, jer
da u smislu ustava nad političkom krivičnom odgovor­
nošću vrši konstitucionalnu kontrolu Skupština, a da
Parlamenat obično aminuje sve što se »Odozgo« konsti-
tucionalno i nekonstitucionalno traži, a »Odozgo« traže
se, Bože moj, svakodnevno stvari nespojive sa konstitu-
cionalnim običajima, i tako dalje, to mi je odgovorio,
— Konstitucionalno ili ne, molim vas, a što to znači
da se »Odozgo« nešto traži što je nekonstitucionalno,
»Odozgo«, »Odozgo se traži«, a trebalo bi već jedamput
znati što je to što se »Odozgo« traži, osjetila se stara lija
potaknutom da u ovoj situaciji, pred novim srpskim
dvorjanikom, svakako čovjekom povjerenja »najviših fak­
tora«, koji se mogu svrstati pod metafizički koeficijenat
»Odozgo«, preuzme ulogu advokata Dvorskog Ugleda
kao takvog, jer, da ja vama kažem nešto, gospodine
doktore, prijateljski, u četiri oka, dakako, intimno, di­
skretno, eto, sedimo ovde sami, verujte mi, posmatram
ja kako se kod nas »konstitucionalno« parlamentariše već
četrdesetak godina, i, pazite dobro, nije još bilo takvog
parlamentarnog skandala u ovoj zemlji, a da odgovorni
parlamentarni faktori, kao po pravilu, nisu uznastojali,
da sve te svoje krivične ujdurme pravdaju prokletim
našim »Odozgo«, to jest — kao da se nešto traži »Odozgo«.
Posao što ga obavljam, a obavljam ga, eto, vidite, za
račun Najviših Faktora petnaestak i više godina, i to
svakako valjda po nekim direktivama »Odozgo«, pover-
ljive je naravi, razume se, a nije mi se desilo ni jedamput,
na časnu reč, ponavljam, ni jedan jedini put da sam na bilo
kakav mig ili sugestiju »Odozgo« imao da izvršim i naj-
neznatniju stvarcu, koja, molit ću lepo, ne bi bila sto
posto korektna u smislu propisa na snazi i zakona.
Nego, naši su parlamentará, eto, takvi, da oni sami veoma
često »konstitucionalno« organizuju političke skandale pa
čak i ubistva, a onda se vajkaju i vade, kao da im je
»Odozgo« naređeno da se vladaju kao beskrupulozni i
kriminalni lopovi, a oni luka nisu, kao tobož, ni omirisali,
majku im pokvarenu naprednjačku! Eto, kada se ono
kralj Milan bio spanđao s onom kurvetinom grčkom,
Artemidom, i kad je oterao svoju kraljevsku suprugu
Nataliju (a treba da znate da je kraljica Natalija bila
najpopularnija žena u Srbiji, prva srpska kraljica posle
Kosova). . .
— Pardon, oprostite što vas prekidam, kraljica Nata­
lija bila je popularna i u Hrvatskoj, i ja se sjećam, kad
su hrvatska školska dječica, igrajući kolo, pjevala na satu,
po nastavnom planu, kako je »Kraljica Natalija kolo
vodila«, to sam, oprostite, želio primijetiti, da Natali-
jina popularnost nije bila izoliran slučaj, jer da je već
tada, osamdesetih godina, Ideja Narodnog Jedinstva kod
nas, u Hrvatskoj, bila popularna baš u vezi s kraljicom
Natalijom, usudio se pohvaliti hrvatskim jugorodolju-
bivim kultom kraljice Natalije, i u našim nevjerničkim
stranama s ovu stranu Save, naš gospodin Poklisar,
kome je bilo na jeziku da je već trideset godina i više
nosilac ordena Takovskog Prvog i Drugog Stepena, ali
se svladao s obzirom na pokojnu Dinastiju, koja leži
zaboravljena u grobu, a nije baš pretjerano ukusno
historijski balzamirana iz perspektive današnjeg Vlada-
lačkog Doma, koji je za nas Hrvate, nema sumnje, u
ovom historijskom trenutku mnogo važniji od starih
obrenovićevskih ordena.
— Ah, da, da, što sam ono teo da kažem, jeste,
vratio se gospodin deneral da nadoveže svoju prekinutu
nit, sasvim ravnodušan spram sentimentalne priče o
kolu, koje je po Hrvatskoj vodila Kraljica Natalija,
„kobajagi, »srpska kraljica«, a zna se što je to bilo, zašto
su hrvatska deca to pevala, čisti austrofilski marifetluk“,
dakle, nego tako, stari Garašanin bio je jedini političar
u ovoj zemlji koji je smogao toliko moralne kuraže da
je onom Gospodinu »Odozgo« odbrusio u brk, »jok,
burazeru, ne ćeš ti meni ništa ,Odozgo1 da naređuješ,
ni konstitucionalno ni nekonstitucionalno, ja idem, a ti
izvoli da radiš šta oćeš i ako ti je ćef, a ti se, Veličanstvo,
upropasti sam svojom austrofilskom politikom«. Eto, tako,
a pitam ja vas, ko je aminovo ono bestidno Natalijino
progonstvo, notre Monsieur le Président du Conseil,
isti taj Monsieur le Président, u čije se ime danas
po planu namerno blati i kompromituje sve što se podra-
zumeva pod pojmom »Odozgo«, a ja se pitam, gospodine
doktore, kakav vajni »Odozgo« i koji to »Odozgo« danas,
kada je reč o radikaliji i o njihovim ujdurmama? Kada
je pokojni Aleksandar uzeo onu svoju nesreću, Lunje-
vicu, a ko je postao stari svat kraljičin, ako nisu radikali,
a ko je igrao ulogu čauša pred onim svatovima, ako nije
radikalska tevabija, i to sva, kakvu ju je Gospod stvorio?
Parlamenat, isti onaj radikalski »konstitucionalni« parla-
menat, koji je nosao svetom Dragine gaćice kao ripide,
klanjajući im se uz zvonjavu patrijaršiskih zvona, ta
ista radikalska bulumenta konstitucionalno je odglasala
zlatnu kolevku za onog fantoma od Lunjevičinog presto-
lonaslednika, za onu gumenu bebu, a kad su opet Crno-
rukci pobili naš »najsrećniji srpski kraljevski par«, šta
je uradila radikalija, molim ja vas, pozdravila je majsko
krvoproliće adresom, proglasivši ubice narodnim hero­
jima i ođglasavši im »konstitucionalno« darove u zveče-
ćem zlatu, da bi ti isti radikalski lažovi skinuli one so­
lunske glave kraljevskih ubica, jer su im na Krfu bile
pune gaće od pretnji onih samozvanaca, vojvoda crno-
rukaških, kakvi su i vama prolili kafu na vaše pantalone,
a danas, kad hoće da kompromituju svoje demokratske
agente, lansiraju glasine da se to zbiva »Odozgo«! Meni,
kada čujem ovu rečcu »Odozgo«, prevrće se stomak, da,
oprostite, molim vas, jer znam da uvek lopov viče drš’te
lopova!
— Pa ne znam, pa nisu mi te okolnosti poznate,
gospodine generale, sproveo sam svoju činovničku ka­
rijeru kao politički administrator pod parlamentarno re­
lativno sređenim okolnostima i te su mi metode strane,
pa prosto ne mogu pojmiti kako se u civiliziranim prili­
kama uopće može pojaviti da se političari služe takvim
sredstvima, ogradio se stari politički informator madžar­
skih kabineta — in rebus serbicis — od eventualne
sumnje kao da su mu te stvari bile godinama špijunskom

j K rleža: Zastave IH
24 I
profesionalnom temom, na temelju mnogobrojnih pro­
vjerenih konfidentskih izvještaja, pa ipak, uprkos onoj
glupoj političkoj špijunaži, nitko na hrvatskom prezidi-
jalu zapravo nije imao ni najbljedeg pojma kako stvari
doista izgledaju iza srbijanskih kulisa.
— Jeste, istina, osjetio se gospodin đeneral kao izazvan
logikom ovog švapskog žbira („svi oni brane nekakve
švapske metode Reda, Rada i Zakona, majku im austrisku,
kad oče da nas svojim švapskim metodama, kobajagi,
školuju, e, neće, bato, jok, da mi još ovi pamet sole“ ),
sve je to, brate moj, na ovom belom svetu relativno jer,
vidite, gospodine doktore, sretnem, na primer, neki
dan jednog svog znanca, sada na službi u Makedoniji,
a što mi reče čovek (a četovo je dole još za turskog
vakta oko Vučitrna na Kosovu), »eto, brate, za vreme
Abdulovo, sve je ono bilo med i mleko spram ovog
današnjeg zuluma u Južnoj Srbiji«, jer kada zagrebački
kafedžije i kelneri mere onom prepaćenom narodu pravdu
kao sreski i okružni, a ti sad, otadžbeniče moj, svla­
daj svoje strasti da ne pobiješ onu žgadiju! Klali
su naš svet u onoj prokletoj zemlji raznorazni Ise i
Ramadani i Kesedžije, a stigoše i bugarski komite sa
vešalima te pobiše i orobiše pola čestite raje, koja je,
eto, dočekala svoje vajno oslobođenje, čekajući ga, bo­
gami, i dočekavši ga od Kosova, pa blago onom koga
nije porodila radikalska majka, jer se Makedonija danas
nalazi pod upravom sve samih austriskih žbirova i
agenata u radikalskoj službi, a ni kod vas nije bolje,
poštovani gospodine doktore, eto, kod vas oni vaši
frankovci crno-žuti još uvek sprečavaju da do Zagreba
dopre čist planinski vozduh Šumadije, a vidite i sami
kako se sve to polagano kreće, u Rrvackoj ona vama Rrva-
tima tako potrebna moralno-politička dezinfekcija či­
tave vaše zemlje i vašeg mentaliteta nikako da se organi-
zuje, a to se ne tiče samo Rrvacke, nego svih naših pri-
sajedinjenih krajeva severno od Save i Dunava, da me
ne biste krivo razumeli,
— Da, priznajem, stvari se veoma polagano razvi­
jaju, a često i naopako, no ako je riječ o izmjeni »menta­
liteta«, a to smatram za harmoničan razvoj našeg na­
roda — conditio sine qua non, slažem se s vama, go­
spodine generale, onda bi tome pitanju trebalo pristu­
piti, kako da kažem, bilateralno, jer vi znate, ja sam u
Privremenoj Narodnoj Skupštini uzeo riječ da progo­
vorim o Šumadiji, ako se sjećate, i o srbijanskim pobje­
dama kao o dragocjenom zalogu naše narodne buduć­
nosti, te mislim da nema kod nas poštena čovjeka u
Hrvatskoj koji ne bi dijelio moje mišljenje o tome,
dakle nema nikakve sumnje da je tako, ali se tu radi
o mentalitetima, gospodine generale, i ne samo o jed­
nom mentalitetu, a naši su politički mentaliteti sami
po sebi traljavi, zar ne, kao što ste i sami blagoizvoljeli
ilustrirati sa nekoliko detalja, je li, ne varam li se, ako
sam imao prilike dobro čuti i razumjeti?
— Jeste, jeste, dakako, nema sumnje, ima raznih
mentaliteta kod nas, ne poričem, tako je, ali, vidite,
uprkos tome, ipak pometnja je golema, barem što se
tiče nekih osnovnih pogleda, što je opet i prirodna po­
java, jer, eto, priča mi sinovac moga zeta, a moj zet
je Bošnjo, Sarajlija, bečki đak, ne znam da li ga znate,
pomoćnik ministra vera, Hadžić, a njegov sinovac Vla-
dan radi u njegovom kabinetu kao pomoćnik, elem,
tako, jasno, zar ne, i sada, molim vas, eto, što i kako da
se srede stvari, kada vi i sami znate kako stoje traljavo,
jer, na primer, sarajevski Metropolita, časni otac Ha-
ralampije, carski i kraljevski hofrat, virilni član Bo­
sanskoga Sabora (našli smo se, brate, zbrda-zdola u jed­
nom džaku, te se kod nas skupilo poprilično prečanske
žgadije), dakle, ovaj Metropolita, ko što rekosmo, bla-
gosivajući za austriske pare sve skandale austro-bosan-
skog ćiftizma i tašlihanstva, i iznuđujući od srpskog
pravoslavnog naroda čisto zlato za austriske ratne zaj­
move, u sjaju svog metropolitanskog Autoriteta Srpskog
Bosanskog Vladike, danas je, eto, vidite, kao što vam
je po svoj prilici poznato, naše otvoreno političko pi­
tanje, koje ne mogu ni naša »Konstitucionalna Vlada«,
pa ni naš Parlamenat resiti ni »Odozgo«, ni »Odozdo«,
nego samo tako, đa se Njegova Preosveštenost kandiduje
na predstojećim izborima, da bi se Njegovoj Preosve-
štenosti dala satisfakcija za pretrpljena poniženja, kada
je morao da plati Ujedinjenje predajom svoje zemlje
raji baš kao da je Turčin! Tako je, eto, s našim bosan­
skim Vladikom, a sinovac moga zeta, taj isti Vladan,
bio je 1914 suđen zbog onog atentata na dve godine
robije, kao neka vrsta kurira, šta li beše, u onoj njihovoj
đačkoj družini, suđen, dakle, na pravdi Boga, no ipak
pravomoćno, suđen, pa posle izdržane robije pojavio
se čovek ispred našeg Srpskog Vladike, da bi se nekako
kamuflirao od austriske vojske, da bi se kako-tako upi­
sao na bogosloviju i izvukao živu glavu, a onaj vajni
naš Srpski Vladika šta je odgovorio jednom studentu,
Srbinu, otpuštenom političkom robijašu, koji hoće da se
zapopi: »Budite vi srećni da niste obešeni«, tako je zinuo
Srpski Vladika na čoveka Srbina, srpskog rodoljuba i
mučenika, »skin’te mi se s vrata, bezobrazniče jedan,
kakvog obraza imate vi da tražite, molim ja vas, od Srpske
Crkve da vas uzme pod svoje okrilje, i to baš vas koji
ste se s ubicama našeg Prestolonaslednika uortačili,
marš napolje«, i, eto tako, gospodine moj, moj zet,
koji poznaje te bosanske prilike kao svoj džep, ima danas
po svojoj dužnosti da razgovara s Njegovim Vladičan-
stvom Haralampijem s punim poštovanjem, a ipak je
taj gospodin crno-žuti Metropolita sa Šerifom Arnauto-
vićem, austriskim Reis-el-Ulemom bosanskim, uspeo još
u poslednjem momentu da uveri grofa Tiszu, madžar­
skog krvnika, da je Bosna sva listom za Ujedinjenje
s Madžarskom, i to, molit ćemo lepo, oktobra 1918,
a što je to značilo, to je vama, gospodine doktore, po
svoj prilici mnogo detaljnije poznato nego meni, jer
i vi ste bili, ne varam li se, jedan od najviše cenjenih
eksperata za madžarsko državno pravo u čitavoj austriskoj
Monarhiji?
Sluša gospodin eksministar, pa sad opet ministar i
Envoyé spécial ovu »serdcedrapateljnuju« ezopovsku pa­
rabolu o Njegovom Preosveštenstvu Bosanskom Srp­
skom Vladici Haralampiju, koji je još oktombra 1918
uveravao grofa Tiszu da Bosna sva listom, na temelju
istoriskog državnog prava, želi Ujedinjenje s Krunom
Svetoga Ištvana, pa stari gospodin Emerički, kao »jedan
u čitavoj Monarhiji od najpriznatijih autoriteta u toj
disciplini«, i kao dugogodišnji favorit istog ovog madžar­
skog Grofa Premijera, osjeća, više od toga, svijestan je,
da su generalove prozirne aluzije upućene direktno na
njegovu vlastitu adresu, ali kako se našao na političkom
»konstitucionalnom« terenu već od početka opasne igre
u kolopletu konvencionalnih laži, čovjek se s rutini-
ranom pretvorljivošću staroga kameleona ljubazno smje­
ška svome »sabesedniku«, đeneralu, eksministru Dvora,
čovjeku koji živi u Parizu kao povjerljivo lice u povjer­
ljivim misijama nekih tajanstvenih faktora koji se javljaju
»Odozgo«, uvijek spreman da baš ove uzvišene dvorske
relacije, na temelju kojih je i naš gospodin Emerički
»Odozgo« postao Envoyé spécial, da te iste tajanstvene
relacije pred Bogom i pred ljudima porekne i zataji kao
fiktivne i nepostojeće himere. Na temelju dugogodišnjeg
krvavo stečenog iskustva, Presvetli je uvjeren da je
preko sličnih, zlonamjerno lansiranih invektiva naj­
mudrije kliznuti brzinom leptirastog leta, jedva dodi­
rujući bodljike mračnih namjera, kakve se javljaju u
ljudskim riječima, kao pakleno isparivanje iz zvjerskih,
čovjeka nedostojnih, nižih spratova ljudske političke sup­
stancije.

Neki dan, na primjer, u Protokolu Ministarstva Ino­

stranih Dela, naše čaršisko dete (od dede naprednjaka
i tatice radikalskog kaponje), jedan od mlađih refere­
nata, sve samih pisara na strani, »pariških đaka«, koji mu
je predavao materijal za najnoviji razvoj stranačkih od­
nosa u madžarskom parlamentu, ironično je primijetio
kako je s najvećim interesovanjem pročitao u novinama
govor gospodina ministra, koji je bio održao u Klubu
univerzitetske omladine zagrebačke, o istoriskoj ulozi
Šumadije u okviru razvoja jugoslovenske državne i na­
cionalne misli, za poslednja dva stoleća.
Kao pod dubokim dojmom, pa ipak s neprikrivenom
ironijom, uzeo je onaj mladić da iz novina parafrazira
pojedine dijelove ministarskog predavanja, zapravo neke
vrste svečanog uvoda u proslavu đačke Svetosavske
Beseđe, i tako je, preskakujući ministrov tekst, kao
cirkuska pudlica kada preskakuje sintaktične i grama-
tičke zapreke, počeo da deklamira kako je već »krajnje
vrijeme da se o klasičnoj, u najklasičnijem smislu naj-
klasičnijoj zemlji progovori jezikom genijalnog nekog
propovjednika, kakav je bio Bossuet, na primjer, jer
patnička, herojska, borbena, rasnočista, martirski požr­
tvovna, etički inspirisana, oslobodilački, politički i sud­
binski u svakome pogledu misionarna Šumadija doista
je to i zavrijedila«, a onda, prekinuvši odjednom svoju
recitaciju, taj balavac od pisara druge klase, usudio se
pogledati gospodina ministra doista izazovnim pogledom
i, produživši tonom policijskog činovnika, kao da pred
njime sjedi neko moralno i politički u svakom pogledu
sumnjivo lice, on je drsko zapitao svoga pretpostavlje­
nog ministra, da li to gospodin ministar piše sa povišenim
tonom apologeta kao da se lično borio na Kajmakča-
lanu ili iz nekih drugih motiva?
— Pišem što mislim, mladi prijatelju, i ne razumijem
0 kakvim vi to »motivima« pričate? Koji bi »drugi mo­
tivi« mogli da budu povodom moga govora, ako nisu
motivi ličnog uvjerenja?
— Pa baš to, što niste poginuli na Kajmakčalanu,
nego se angažovali na drugoj strani, mislim, to su, naime,
ti motivi, kako da kažem,
— O kakvoj drugoj strani vi to pričate? Pišem što
mislim, pišem da je Šumadija stvorila solidnu osnovu
za razvoj naše zajedničke državne misli, to jest prvog
1 jedinog preduslova svake zajedničke nacionalne kul­
ture. Pišem, mladi gospodine, da je Šumadija odigrala
ulogu Pijemonta, da je, porazivši neprijatelje, proširila
granice i da je danas, kao što je bila i jučer, na braniku
naše nacionalne egzistencije jedini zalog bolje buduć­
nosti srpskog naroda i svih ostalih jugoslovenskih ple­
mena, to sam govorio, jer tako mislim, te ne razumijem
što ste htjeli da kažete?
— Pardon, gospodine ministre, molim vas, ne seki­
rajte se, nego samo tako, usput, teo sam da vas pitam,
jer tu se neki dan vodila diskusija među kolegama, je 1’
istina da ste vi bili austriski politički komesar na srem-
skom frontu godine 1914?
— Kako, »komesar na sremskom frontu 1914«, ne
razumijem, ustanova političkih komesara na frontama
nije egzistirala uopće u Austriji i u kakvoj bi to vezi bilo
sa mnom?
— Pa posle upada i povlačenja srpske vojske iz
Srema 1914, reče neko, da je čitao, da ste vi bili stigli
u Zemun, kao politički komesar za Srem, i da ste tu
rukovodili represalijama, kada se, kao što je poznato,
vešalo Srbe na buljuke?
— Molim vas, smijem li vas zapitati, a od koga ste
čuli tu glupost?
— Pa tako, priča se, čita se po novinama, pa, eto,
i Beogradsko Zurnalče se o tome raspisalo poprilično
glasno, bez nekih aluzija, baš direktno, navodeći vaše
ime i prezime baš doslovno, da ne bi bilo zabune!
— Pa zar vi i vaši kolege ovdje na Ministarstvu ne
umijete razlikovati političku kampanju od istine, go­
spodo, čudim se, pa zar ne vidite što se radi u našoj
žurnalistici, ako boga znate, pa sve je to izmišljeno od
a do ze, a ono Žurnalče, zna se za čiji račun škraba one
gluposti,
— Gluposti ovam’-onamo, znači, gos’in ministre, vi
tvrdite, da niste bili u Zemunu septembra 1914?
— Bio sam, kako da nisam bio, ne tvrdim da nisam,
stigao sam kao delegat Banske Uprave Hrvatske Ze­
maljske Vlade da sredim političke prilike, jer je austrijska
vojska (dotično neki pojedini komandanti divizija na
terenu, u smislu Vojnokaznenog zakona) statarijalno pred
sudovima proglasila nekoliko smrtnih osuda zbog raznih
ekscesa, među kojima je bilo i delikata krivičnoga prava,
a mene je opet Hrvatska Zemaljska Vlada poslala da
spriječim izvršenje tih smrtnih osuda, što sam u cijelosti
i izvršio. Eto, tako stoje stvari, mladi moj gospodine,
želite li baš da znate kako sam ratovao na sremskom frontu
1914, a sada, kad se već ispitujemo, kako je ko ratovo
i gdje, molim vas, smijem li ja vas zapitati, a gdje ste
to ratovali vi?
— Gde sam ratovao, pa u inostranstvu,
— U inostranstvu, a gdje, molim vas, nije li indis­
kretno?
— Pa u Parizu,
— A, tako, u Parizu, to je interesantno, znači, bili
ste mobilizirani?
— Jeste, bio sam mobilisan u odeljenju za šifre kod
pariške Legacije, a kasnije kod Vojne Misije,
— A koliko vam je godina?
— Rođen sam Devedesetčetvrte,
— Znači, bili ste mobilizirani već u Balkanskim ra­
tovima 1912— 13?
— Pa bio sam, razume se, kao dobrovoljac, kako da ne,
i tako sam u Parizu zapeo kao vojno lice, šifrant, nije
bilo tehničkih lica, studirao sam tehniku, a tehnička
lica bila su organizovana kao posebna grupa,
— A vojsku, mislim, služili ste, naime, u kakvom
činu ili rangu?
— Kako da ne, razume se, konjički poručnik sam u
rezervi,
 — I kao konjički poručnik u rezervi vi ste ostali da
ratujete u Parizu?
— Razume se, radili smo dan i noć, pa već možete
da mislite koliko je bilo — povuci pa potegni, i tako
sam ostao u Parizu po potrebi službe i na Mirovnoj
Konferenciji kao ekspert i član delegacije,
— Na Mirovnoj Konferenciji kao ekspert, a, molim
vas, u kom pitanju?
— Za poštansko-telegrafsku službu, PT T ,
— A vi ste po pozivu inženjer?
— Ne, o, ne, diplomirao sam pravo, moj otac je
bivši narodni poslanik,
—• A kojoj, molim vas, političkoj grupaciji pripada
vaš gospodin otac, uznastojao je stari Emerički da se
ovaj razgovor raspline oko ispitivanja familijarnih pri­
lika, samo da se udalji s opasnog magnetskog polja oko
sremskog fronta.
— Pa zna se, stara radikalčina, pa vi poznajete moga
oca, on je vaš kolega, poslanik u Bukureštu,
— A tako, to je vaš gospodin otac, drago mi je, nisam
imao pojma, a vi lično, jeste li vi lično simpatizer neke
naše političke grupacije?
— Jok,
— Radikal,
— Jok,
— Demokrat,
— Ali, molim vas, gos’in ministre, što vi to mene
ispitujete, kakav demokrata, pa ko je lud danas da trči
za onim budalama, pa jasno, ja pripadam grupaciji
nezavisnih monarhista,
— To je interesantno, molim vas, a kakva je to poli­
tička grupacija?
 — Veoma interesantna, gos’in ministre, ona je orga-
nizovana po vašem programu, pa i vi pripadate partiskoj
formaciji dvorskih monarhista, a budem li se kandi-
dovo, nadam se da će mi lojalni glasači pokloniti svoje
monarhističko poverenje, a onda ću uzeti u ruke resor
P T T , da na kraju stigne u ruke stručnog lica, jer, vidite,
vaš administrativni princip jeste da treba političku vlast
predati u ruke stručnih lica, diplomaciju policistima, a
pošte elektrotehničarima.

„Ne treba biti pretjerano mudar, da bi čovjek odgo­

netao kako ovo čaršijsko djetence tjera šegu s njegovim
sjedinama i kako se radi samo o neznatnoj nijansi te bi
ovo drsko zanovijetanje moglo planuti kao skandal, samo
da ovom balavcu odgovori jednom jedinom logičnom i
dosljednom riječju. Planula bi ova riječ kao lagum, a
ovaj balavac — mir nichts, dir nichts — odbrusio bi
mu drsko, upravo bestidno u oči, »jeste, gospodine,
dok smo se mi borili kao vojnici jedne evropske civili-
zovane vojske na strani naših visokih Saveznika, vi ste
vešali naš nevini svet u Sremu kao austriski krvnik, i
ja vas pitam po kome pravu se vi danas usuđujete da me
ispitujete gde sam ratovo i kako, i zašto baš u Parizu,
kada ste vi vešali Srbe pod vašim crno-žutim barjacima,
što je lepo odštampano u Žurnalčetu, i ne samo tamo,
nego i u vašoj vlastitoj hrvatskoj štampi, da ste bili
poverljivi izveštajac austriskog generalštaba, i to još
u ratu, molim ja vas, pa kada vi kušujete o onome što
vam govori Žurnalče, izvolite progutati i to što vam go­
vori u kabinetu pomoćnika ministra inostranih poslova
jedan Srbijanac, kome, dakako, nije svejedno da li ima
da se dodvorava na čapraz-divanu austriskim špijunima«.“
„A što bi mogao da odgovori tom bezobrazniku, ništa,
pod bogom ni mukajet, pa zato i jeste najoportunije:
schlucken und weiter dienen. . . Ovaj primitivac, šmr-
kavac, bez najelementarnijeg odgoja, predat će mu po
dužnosti politički materijal za Peštu, on će lijepo otpu­
tovati preko Drave i nastojati da se ne vrati tako brzo
u ovo vrzino kolo, da se po mogućnosti više nikada ne
sretne s ovom vrstom dripaca uopće. Šta čovjek može,
rodili smo se u ludom vremenu, u ludoj naciji, na ludom
Balkanu, i blago nama, kojima je suđeno da razdiremo
svoje pantalone, da bismo skucali nekoliko krajcara za
pasju penziju.“
„A što da radimo“, pita se po sedamtisućasedamstoti-
nasedamdesetisedmi put Presvetli Emerički, „što da ra­
dimo, mi jadnici, na primjer, danas, rebus hic et nunc
stantibus, ovdje, na ovome mjestu, na ovome meridi­
janu i na ovoj prokletoj paraleli, izgubili smo nesretni
austrijski rat, upućeni smo na Srbiju kao na državnu
silu koja je de facto odigrala historijsku ulogu oslobo­
đenja i ujedinjenja, pa kad je tome tako, a tako — de
facto — jeste, nema čovjeka koji misli pravilno, koji
ne bi po zakonima mišljenja morao da povuče političke
i moralne konzekvencije, jer što mu i preostaje? On
ih je, eto, mirne svijesti i savjesti povukao, a kao što
se pokazuje, njegove konzekvencije nisu nestvarne, a
nisu ni nerentabilne .. .“
— Vaše konzekvencije nisu nerentabilne, to je istina,
a to se vidi i po vašoj ulozi koju glumite, ali molim vas
objasnite mi, u četiri oka, kakva vam je to logika da se
pozivate na »Narod«, kada vaš »Narod« to što vi radite,
gospodine ministre, na primjer, ne želi i ne će, javlja se
Presvetlom unutarnji glas koji ga iznenađuje sve per­
verznijom oštrinom pritajenih misli, nipošto manje uvjer­
ljivih od njegovih gromoglasnih fraza u štampi, jer na
kraju krajeva nitko nije tako glup te ne bi znao da laže.
„Davno je tome što mu se počeo javljati ovaj đavolski
glas, kada je ovo vrzino kolo počelo vitlati i Kamilom,
i njime i čitavom Hrvatskom još u vrijeme Balkanskoga
rata i Bregalnice, ima tome već devet i više godina, a
ovaj vrtlog sve bjesomučnije vitla oko čovjeka, pa gdje
će se jednoga dana zaustaviti i smiriti, kad za to nema
ni najmanjeg znaka? Javio mu se ovaj glas naročito
jezivolucidno već jedamput na balkonu hotela »Fiume«,
onoga jutra, kada se na dan Sedmoga jula 1913 spremao
u audijenciju kod Ministra Predsjednika, u stvari onog
Kamilovog ludog članka u Erdelyijevim Barjacima, a
nekoliko dana kasnije predala je Hortenzija dušu Gospo­
dinu, dok se onaj njegov mladi gospodin »moralist«
kurvao negdje na Blatnom jezeru. Onog đavolskog jul-
skog jutra zapravo počelo je rasulo ukletog dunavskog
svijeta, njegove vlastite familije i čitave mu karijere,
onoga jutra spopala ga je strava nad eventualnom mo­
gućnošću katastrofe, a katastrofa bila je već onda doista
na putu, i, eto, šta je nastalo od Budima, od Pešte, od
Madžarske, šta je nastalo od Austrije, sve leži u ruševi­
nama, i dok je ona luda od njegova sina proricala ovu
katastrofu matematički egzaktno, on lično vjerovao je
naivno da je sve ono — što se zvalo Austrija, neoborivo
kao granitna hridina.“
Odgovara Presvetli svom intimnom glasu starom regni-
kolarnom logikom, »da fraze u politici ne znače baš ništa,
jer kada se danas laje u vjetar da ,Narod nešto ne će‘,
to su obične, vulgarne fraze, a pitamo se koji ,Narodc
i kakav to ,Narod‘ — nešto ne će, a šta već ,Narod"
— ,ima nešto htjeti ili ne htjeti', kada su ,narodi1
quantité négligeable, a jedino važno u ratovima jeste
konjunktura dobivenih ili izgubljenih bitaka, jer ni
onaj rat godine Četrnaeste ovaj isti ,Narodc nije htio,
pa što ima danas od toga, kad ga je svejedno izgubio?
Onaj rat je završen pobjedom, jedino to je osnovna
činjenica, a, zatim, plodovi ove pobjede zagarantirani
su višim faktorima, svakako jačim od bilo kakve ,narodne
volje", pa i u onom slučaju ako se to ne podudara s na­
rodnim interesima.«
— Uostalom, pitanje je, koji su to i kakvi su to »na­
rodni interesi«, i zašto sve ovo što se danas zbiva, uz­
mimo, ne bi bilo u interesu tog istog »Naroda«, o kome
se u ovo glupo doba demokratizacije govori kao o ne­
kom božanstvu, a zapravo je »Narod« nepismena rulja,
— Uzmimo da je doista tako, pak da je taj »Narod«
doista nepismena rulja, no bio on rulja ili ne, ni vi,
dragi i poštovani gospodine regnikolarče, niste nego
jedno lice te iste rulje, pa kad već pripadate toj rulji,
ne ćete poreći da ta i takva narodna rulja nema svoje
narodne interese, a narod nije takvo govedo te ne bi
znao da razlikuje da li mu je nešto u interesu ili ne,
— U našem slučaju »narodni interes« svakako se po­
dudara s »oslobođenjem«, i to je aksiom svake mudre
politike danas, i to treba narodu objasniti!
— A kako?
— Jednostavno, a ne će li narod da uvidi da mu je to
u interesu, treba mu nametnuti silom ili milom,
— Gle, molim vas, silom, a šta je onda s vašim
»oslobođenjem«, ako ovo »oslobođenje« ima da se narodu
objasni silom i batinama i pljačkom kao što se to danas
čini?
„Da, da, čini se da je ova stvar vraški zapletena, jer
to, da se od tri plemena ili od pet nacionalnosti stvori
jedan narod, kojega zasada, kako stvari stoje, nema, i
država, koju po volji ovih naroda nitko ne će, a istina
je, radi se o mentalitetima, pa da, znači, ove proklete
mentalitete trebalo bi zapravo dijagnosticirati klinički,
jer kakav je, na primjer, mentalitet ovoga gospodina
generala Simeonovića, dvorskog agenta, koji tu s njim,
u SHSDŽ salonskom vagonu, pijuckajući smederevku,
priča svoje priče već od Bežanije, a svaka od ovih pri­
čica ima po neki skriveni hermetski smisao.“
„Ovo, što gospodin general truća o svom pokojnom
Kralju, ne misli on na pokojnog Aleksandra Obrenovića,
nego na Dvor svog današnjeg, živog Gospodara, u
čijoj milosti obojica u ovom rasklimanom salonskom
SHSDŽ vagonu pijuckaju kiselu smederevku. Koji je
sakriveni smisao generalskih dvorskih anegdota i šta
hoće da kaže generalčina tim svojim vicevima, kao da
istjeruje iz Emeričkoga nečiste duhove, ako nije da ga
smatra kicoškom slugekanjom i austrokrobotskom pre-
čanskom uštvom, koja se kao stjenica sakrila pod svi­
lenom presvlakom dvorskih salona, uvjerena da će na
beogradskom Dvoru da vjekuje.“
— Jer, molim vas, ko već beše onaj nesrećni dečak,
a već kakvim ga je Gospod stvorio, nezgrapan, nakaradan,
kratkovidan, s onim svojim palac debelim diopterima,
te mu pince-nez poskakuje na tumbastoj nosini i traj­
no klizi kao da će pasti, a Kralj ga nervozno namešta na
onom svom kozliću od nosa, o, Gospode, baš ružan li
beše onaj balavac, koji obori staroga Ristića kao muhu,
a tada nije još navršio ni četrnaeste, te jedina igračka,
pred kojom je strepio kao dete, bila je jedna stara fran­
cuska papiga kojom su ga plašili njegovi denerali, a ta
je čitav dan kreštala po sobama praznoga dvora, »Majesté,
attention, eno ga«, i tako, eto, dakako, opet »Majesté,
attention, s’il vous plaît — eno ga«, stiže jednog dana
taj jedan gospodin — »eno ga«, sa čitavom četom sabljaša
i revolveraša, no, dakle, nisam to teo da kažem, nego
taj naš Votre Majesté, balavac sedamnaestogodišnji, koji
se ponašao kao Samovladar već pune tri godine i tako
stekao rutinu kako da se vlada Kralj kada razgovara sa
gejačinama i paorima kao pravi rođeni Oborknez, a tada
sam ga upoznao kao dežurni ofisir, eto, stoji usred srede
svog dvorskog kruga, kobajagi serkla, u centru svoje
»verne« bulumente, u krugu svojih »lojalnih i odanih«
ministara i đenerala, i razgovarajući tako s njima, na
balu, štono kažu, menja misli, »pa kako ste, gos’in ovaj,
pa kako, gos’in onaj, pa kuda, Risto, pa odakle, Atanasije,
a vi, gos’in ministre, kad to stigoste iz Pićerburga, a vi,
Ubibratiću, gle, gle, prikačiste za račun Našeg Ukaza
o direkciji fondova ipak svoje ,obrenovićevsko Takovo1,
lepo, lepo, nije vam to sada više zvečka, je 1’ te molim
vas, gle, gle, a gde su vaše mnogopoštovane gospođe,
dame, moja gospodo, bonjour, Madame, a vi iz Pa­
riza, a gde vam je vaš gospodar, ono je, nadam se, rešeno,
après avoir surmonté beaucoup de difficultés, nous som­
mes j’espère enfin arrivés à notre port, Madame«, »o,
Vaše Veličanstvo, mon mari il ne peut pas troubler
votre réception, il est toujours fichu comme l’as de pique,
jusqu’ ici mon mari gagne toujours fort peu, la chose
n ’est pas reglée, mais, en attendant mieux, kao što
Rusi kažu, Vaše Veličanstvo, lučševo ažidajemsja, on
est content de ce qu’on a, Votre Majesté«, »a gde vam je
gospođa Persa, Risto, nisam je već odavna video, a tako,
u Vrnjcima, lepo, lepo, pozdravite je u moje ime, a gospa
Mica ode u Išl, dobro, kupuje veš u Beču, udaje svoju
Micu jedinicu«, i tako brblja mala maškara od Kralja,
okružena svojom Radikalijom, a ruke mu se klate do
kolena kao dva peškira o konjskoj vratini u svatovima,
nisko čelo, navorano brigama, te otire, jadan, i čelo i
gustu čekinjavu kosu na zatiljku maramicom, a đavo
bi ga znao, da li se znoji satrven od nekog stida, od
osećaja nečiste savesti kao baba, doista, no svakako, taj
je dečko uspeo da prevlada sve svoje slabosti i s onim
starim prevejanim lijama i preispoljnim lopovima radi-
kalskim postupao je u stilu svog blaženopočivšeg oca
kao rođeni dompteur sa kandžijom u ruci. Đeneral među
svojom gospodom ministrima, a jedva bi kapralče mogao
da bude, dečko bez osnovnog znanja, bez škola, samouk,
tako, počeprko tu nešto, pa tamo nešto, kao šlepa ko-
koška, pa i onda, kada se uskočoperi sa svojim mamuzama
i svojom sabljetinom kao pravi pravcati đeneralisimo,
nikad nije bio po svome mentalitetu drugo nego rezervni
kapetančić druge klase iz Čačka, tako otprilike, u naj­
boljem slučaju, a ona gamad oko njega, vajne one kičme
savitljive, raspuzljive kao mlad somborski sir, nedope­
čene kifle od karaktera, štreberska ona bagra od pol­
trona, pasji oblizujući svetiteljsku kraljevsku ruku na
balčaku kavaleriske sabljetine, sve oko Kralja poskakujući,
aminuje sve što onaj balavac govori, klanjajući seđenijal-
nosti vladarskih aperçua, kneževskoj clairvoyantnosti,
»kako Kralj sve vidi, kako Kralj sve ume, kako Kralj sva­
koga poznaje u dušu, ko je kapetan Mišin, a ko baba Du-
din, jeste, Vaše Veličanstvo, dakako, Vaše Veličanstvo, ra-

jy K rleža: Z astave IH 257

zume se, Vaše Veličanstvo, baš je to na vlas tako, Vaše
Veličanstvo, kako rekoste, lojalni i pokorni, kao uvek,
Vaše Veličanstvo, nema razloga da ne verujete u našu
vernost«, pa bude li potrebno, ova će se falanga odličnih
političara i rodoljuba oboriti na kolena da poliže svojim
jezikom lakirane kavaleriske čizme svog narodnog Vla­
dara, svoje narodne Svetinje, jer to su prve, posle Ko­
sova, kraljevske husarske čizme od dvorskog liferanta
iz LJjvidéka, Aranji Lajoša, »a, dakako, onaj nedoučeni
skribent Jovanče, Vaše Veličanstvo, treba da znate, a
ako ne znate, tako je, molićemo lepo, bio je on u Parizu
Vladanov stipendista, a ovo danaske, što on kobajagi
libéralisé danas, to on liberališe za slavu i račun svog
bivšeg šefa Vladana, i kako da se čovo zamaskira, bacio
se u političke moraliste, u socijaliste, u anarhiste, au
lieu de s’excuser de sa conduite scandaleuse, il risque
jusqu’à Vous faire des reproches morales et politiques,
Majesté, je l’attendais bien là, prišipetlja je to stara,
zna se čija, a, eto, objavilo Žurnalče privatnu korespon­
denciju njegove gospođe, Parižanke, Madame Mignonne,
sa pisarom druge klase u Ministarstvu inostranih dela,
Vašom, Vasenjkom Vasiljevićem, Vaše Veličanstvo, i tako
se pokazalo da gospodinu socijalističkom moralisti obra­
đuje vamiliju ordinarna radikalčina, naš poeta Vasenjka,
koji piše šišatovačke sonete, a, Vaše Veličanstvo, jeste
li čuli šta se desilo gospođi Savki, supruzi đenerala
Mamuzića, kad je ulovio berberina Ristu u ormaru
svoje žene«, »t’ idite, Čika Ljubo, ne racontez pas cette
histoire invraisemblable«, »ma jeste, Veličanstvo, na časnu
reč, videli smo svojim očima, nous nous sommes pâmés
de rire en le voyant sortir avec un costume aussi bizarre,
bio je gô-golcat u njenoj spavaćici, na časnu reč, kao
da ga je majka rodila, a Stole, jeste, Stole-Lola iz Pro­
tokola, baš taj, Vaše Veličanstvo, nabija rogove vašem
Pretsedniku Vlade«, i tako, zabavljajući svoga kraljevskog
Šefa alkovenskim pričama iz najviših krugova gospode
dvorjanika, ova banda od pezevenaka kvari zbunjenoga
decaka, prikazujući mu našu stvarnost kao veselu aneg­
dotu, tako da jedan jedini kraljevski princip, pretvarajući
se u uverenje, ostaje balavcu kompasom za čitav njegov
život : »svi ste vi jednaki, mater vam vašu gejačku, pre­
mlatiti bi vas trebalo kao džukele i kurvetine«, to je
parola koja se čula na svakome koraku, a mora se pri­
znati da je ovaj vladarski princip i u nas i oko nas veoma
popularan ostao do dana današnjega i da se i danas
u delo provodi veoma često. Tako se na našem Dvoru
u prošlosti nije slomila samo jedna kičma, i nije tu
izdahnuo samo jedan glas savesti, jer ovde plotun, a
tamo zaseda, onde kama u slezenu, a ovde nož u leđa,
tamo kolčina po lobanji, a tu metak u potiljak, to može
da slomije i mnogo tvrđa srca, a tako je i onaj poslednji
Obrenović i završio : sa punim gaćama.. .
— A šta mislite, gospodine kolega, kako danas stvari
stoje? Mislite li, bolje? Jok, bato, kako bolje, ako boga
znate, stigoše, eto, na naš Dvor opet oko jednog nedo­
učenog đačeta madžaronske i austriske slugekanje, ki-
coši i Lale, Prečani i begovi, kao onaj bosanski Balija
Beg Zvekan, koji u gabiji s turbanom dolazi u audijen­
ciju, kao da turski paša još uvek sedi na Kalemegdanu,
ili onaj Dalmata Griziguvno ili poeta laureatus Conte
Settebandiere, monsieur le marquis de Raguse, ili onaj
profešur od svih bonkulovića, dripac Pipiko, spalatinski
contabombe, ili pak onaj dvorski austriski kapelan, grof
Bandwurm, ili opet onaj Kranjac sa Bleda, baron Schlö-
gel, sami grofovi, sami konti, sami austriski špijuni,
policaji, propali hrvatski bankari, i tako zarađuju naša
gospoda baroni i kontekanje — igrajući va banque, pa
bude li se jednoga dana desilo da »Neko«, ko — na nesreću
svoju — Srpsku Krunu nosi, opet dobije metak u po­
tiljak, proliće se nekoliko litara krokodilskih suza na
parastosu, udarajući od otadžbeničkog bola o mermerni
pod Saborne Crkve, a šta će od sve te austrijanštine
još kod nas da bude, đavo bi je znao, a dobro nikako...

Simplon je stigao sa zakašnjenjem od sedamdesetak

minuta, a na kolodvoru gospodina ministra nije dočekao
nitko. Od Prezidijala i od Policije ni sjenke, kao da je
doputovala muha. Nisu to više slavni banski dani, kada
bi doktor Čavka stajao na peronu sa čitavom četom
banskih pristava i detektiva, a za života pokojnoga
Kalmana Emeričkoga, kada su se još u Jurjevskoj dr­
žali konji, inoš Gašpar na boku, sa dlakavim lisičjim
repom na svom pustenom kočijaškom klobuku, u tamno-
zelenoj husarskoj atili, okićenoj bogatim zlatnoprotkanim
crnim gajtanima, pucketao bi bičem čitavom Dugom,
kao da se vozi na čelu Banderija, kad bi se Presvetli
vraćao iz Pešte, poslije svojih trijumfalnih regniko-
larnih besjeda u madžarskom parlamentarnom plenumu.
Dugo je Simplon stenjao očekujući neku brzovoznu
garnituru na maloj postaji između Lekenika i Svete
Klare, tako da je stari na brzu ruku navukao zgužvane
pantalone, sav prokisao kao da je prolumpovao čitavu
noć (a ona spančana smederevka od mješavine, sa gu­
stim kao katran vonjavim spirinama od kave, zaista je
kulturna sramota da se takve svinjarije serviraju u
SHSDŽ salonima, državnim funkcionarima Prve A
klase), pa kako na kolodvoru još osim svega, usred ju­
tarnje brzovozne gužve, nije bilo fijakera, prilično je
vremena prošlo dok se šef kolodvorske policije uste-
lefonirao i dok su na kraju konca smogli neku traljavu
kočiju, tako da se sa Katedrale rasplakalo već jutarnje
golgotsko zvonce kao turobna muzička pratnja uz po­
vratak našega gospodina specijalnog Poklisara pod vla­
stiti mu krov, gdje isto tako ni živa duša pojma o pojmu
imala nije da su sinoć još iz hotela »Srpski Kralj« tele­
fonirali, da gospodin ministar stiže jutarnjim Simplonom.
U Jurjevskoj, doma, jedina soba od sinoć još zagri­
jana, bila je blagovaonica, i dok se Mika nervozno gubi
servirajući na brzu ruku čaj i dok su se cure ustrčale li­
jevo i desno kroz onaj razval od pokućstva po hodnicima,
prenatrpanima ogromnom masom ormara, škrinja, se-
kretera, komoda i stolova, sve ovamo strpanih u posljed­
njem momentu iz Ladanja Gornjeg, tako da se čovjek
kreće kroz škure prostorije kao kroz magazin zalaga-
onice (ciganska, čergaška dekompozicija ladanjskog ku­
ćanstva, spakovanog u sanduke i kofere, davala je či­
tavom neredu karakter cirkuske seobe), pa dok se na
kraju krajeva pojavila i gospođa supruga, zbunjena i
neispavana, osjetio je stari Emerički kako mu se razlila
krv pod tjemenom i kako mu se uznemirilo nabreklo
srce od aritmije, što je oduvijek bio veoma pouzdan
znak kako u njemu kuha čitava utroba, od grla do bu­
brega.
— Bože moj, gospođa Emerička je isto tako mamurna,
kisela, neispavana, kao da je i ona doputovala, kasno
je legla, ima briga preko glave, putuje u inozemstvo
na duže vrijeme, treba misliti na ovo i na ono, nije to,
ako se pravo uzme, tako neznatna dužnost, krenuti
u Peštu kao supruga poklisara, pa dok se ne smjeste,
ostaju u peštanskom hotelu, treba imati pri ruci čitavu
garderobu, treba znati šta će s pokućstvom, ukoliko se
budu selili u vlastitu rezidenciju, ne da se sve to impro­
vizirati, javlja se u posljednji čas niz pitanja, a, osim
toga, migrena, nije u najboljoj formi, bila je kod nje
švelja do ponoći, radilo se takoreći do jutra, a to je
naporno, probati i probati, a kakve već jesu naše šnajde-
rice, treba im dati vlastite ideje, sugestije, a nitko joj
nije javio da gospodin suprug stiže već jutros, njega su
očekivali na Prezidiju za sutradan, po nekom planu,
koji je bio najavljen, međutim — telefonirao je doktor
Radosavljević,
— O sutrašnjem dolasku nije mogao telefonirati nitko,
oprosti, no svejedno, upravo obratno od toga, iz »Srp­
skog Kralja« telefonirali su da stižemo Simplonom u šest
i trideset, to je izvan svake sumnje, čuo sam to vlastitim
ušima, no, dobro, ne ćemo sada cjepidlačariti, moglo se
dogoditi da su gospoda na Prezidijalu propustila da vas
obavijeste, a ja sam onima u hotelu striktno naredio
neka telefoniraju i vama, nezavisno od Prezidijala, ovamo,
u Jurjevsku, ali, kako rekoh, zar ne, nema smisla gubiti
riječi, bilo pa nije, zaronio je Presvetli u svoju poznatu
rječitost, da nekako ispliva iz ove zbrke, da se izgubi
u meandrima bilo kakvih fraza, samo da se prevlada
ova nelagodna situacija oko prvog zajedničkog obitelj­
skog fruštuka, što je počeo pod tako zloslutnim nepri­
likama, a to za uvertiru nije dobar znak.
 Za gospođu Eleonoru, koja se uselila u Dom Emerič
kih kao zakonita supruga Presvetlog (vjenčana, doduše,
ali samo civilno, u Čakovcu), nema tome ni pune dvije
nedjelje, ovaj improvizirani doručak zapravo je tek drugi
ili treći jutarnji obred što ga služi svome suprugu u
ulozi domaćice, jedan od njenih, takoreći, débuta na
obiteljskoj pozornici, tako da se gospođa, ne imajući
nikakvog iskustva ni rutine, prosto ne snalazi kako da
igra ovu delikatnu ulogu po programu tradicionalnog
doručka, koji je za ere pokojne gospođe Emerički bio
isto tako važan, kao svaka druga veoma komplicirana cere­
monijalna procedura kakva se njeguje kod prostrtog
stola pod ovim krovom s naročitim patosom — godinama.
„Dakako, tempora mutantur, pokojna Hortenzija ne
bi bila propustila ni pod živu glavu da se ne pojavi
savršeno ekipirana, kao za pozornicu, dočekujući ga,
stizao on bilo kad i bilo otkud s puta, a iz Pešte stizalo
se, bogme, obično oko tri izjutra, pa ipak, Hortenzija
izlazila bi mu u susret u veliki trijem, dolje, na ulazu,
u prizemlju, uvijek podjednako šarmantna, s mnogo
takta i ljubaznosti, a čitava zgrada, sve sobe i hodnici,
sve je bilo zagrijano, rasvijetljeno, toplo, ugodno, fa-
milijarnointimno, no, dobro, ne treba nikoga za to ner­
virati, vidi se, Eleonora ima tremu, zbrkana je, nervozna
je, boli je glava, nije ispavana, duhom je odsutna, njeno
vladanje nije normalno, ona ipak, po svemu, kao da
nešto glumi, kao da se nije naročito obradovala izne­
nadnom povratku svoga supruga, pa da, naravno, čo­
vjek treba da se navikne na partnera dok se stvar ne
uritmizira, no, ali ipak, sie scheint doch geistesabwe­
send zu sein.“
 — T i si zamišljena, draga, zar se nešto dogodilo, nisi
li bolesna, imaš li možda temperaturu, pa vidim, draga,
nešto mi kriješ, ne, ne, molim, vidim jasno, nisam se
jučer rodio, oprosti, molim te, i ja sam nervozan, pa
uvaži, draga moja, dva-tri posljednja beogradska dana,
bio sam u pogonu dvadesetičetiri sata dnevno, a nisam
ni oka sklopio, čitavu noć gnjavio me jedan generalski
mulac, ne, ne, ali ipak, Eleonora, ti mi nešto tajiš. . .
Drugujući intimno sa Presvetlim već godinama, davno
već prije ove civilno ozakonjene bračne igre, bilo je
prilike te joj je stari pričao razne zgode i nezgode oko
svog predživota na Prezidijalu i u Budimu, oko Ladanja
i oko Jurjevske, svoje neurastenične navike i poglede na
mnoge enervantne pojave, detaljno opisujući obiteljske
polusvečane čajeve i večere, doručke i užine, tako da je
gospođa Eleonora imala neku sliku o tome, kako je u
životu ovog Uzor-mandarina nadasve važno da pod
svojim krovom, bez obzira na to da li je to na Ladanju
ili u Jurjevskoj, bude dočekan kako se to pristoji po svima
pravilima iskazivanja počasti, kakva pripada Principalu
i Glavi jedne otmjene i pristojno odgojene familije.
Ali, jutros, eto, kao da se sam Belzebub bio upleo
u njene najbolje namjere.
Još je sinoć bila naročito naglasila djevojci, bude li
zvao Beograd, da je svakako pozovu na telefon, isto
tako bude li stigla obavijest da Gospodin Ministar dolazi,
da je probude na vrijeme, no, međutim, kako nitko nije
telefonirao ništa, ostala je u postelji, a, osim toga, odmah
na početku, u prvome momentu njene službe kao do­
maćice, stavljena joj je u dužnost zaista veoma neugodna
misija da baš ona lično prva saopći svome gospodinu
suprugu kako je u Narodnim novinama odštampana slu-
žbena odluka da je udovoljeno molbi njegovog gospodina
sina, Kamila Emeričkog Mlađeg, za izmjenu obiteljskog
imena.
Jedan od referenata kod Pokrajinskog namjesništva na
Markovom trgu, neki doktor Radosavljević, savjetnik
Političke Uprave, kao vrsta službujućeg činovnika za
vezu s Ministarstvom inostranih dela u Beogradu, te­
lefonirao je gospođi, vršeći neugodnu funkciju, »da je
tako slobodan da za Gospodina Ministra pošalje dva
egzemplara Narodnih novina sa fatalnom službenom
odlukom, jer misli, i to ne samo iz vlastite inicijative,
nego su mu tako sugerirali »Odozgo«, da se Gospodinu
Ministru stvar mora — stante pede — referirati ex
offo informandi causa, po mogućnosti što prije, pogotovo
sada kad Gospodin Ministar stoji pred odlaskom u
inozemstvo«.
Da se Kamilo bavi idejom oko izmjene svog obitelj­
skog imena, to je gospođa Eleonora čula da se govori
po gradu već duže vremena, a i stari Emerički spomenuo
je tu eventualiju kao potpuno otvorenu, luckastu mo­
gućnost, u koju, čini se, da ipak nije vjerovao, ali kako
se sada našla pred svršenim činom, nije imala zaista
baš nikakve dobre ni originalne ideje kako da taj skandal
saopći svome suprugu, jer, eto, do skandala ipak je
došlo, i kao da đavo hoće, baš u predvečerje njihova
odlaska u Peštu. Gospođa Eleonora poznavala je Kamila
još iz davnih dana, prije Hungaricuma, kada je kao uči­
teljica klavira (Fräulein Fistritsch) nervoznom djetetu
davala prve satove iz klavira, posjećujući Jurjevsku sva­
kog utorka i petka, u pet popodne, kad su Emeričkijevi
slali po nju vlastitu kočiju. Pa kad se ponovo srela
s mladim Emeričkim u ulozi maćehe, bila je smetena
pomalo komičnom relacijom, tako da u ovome momentu,
uprkos tome što su joj simpatije bile podijeljene između
oca i sina konvencionalno, nikako nije mogla pojmiti
koji su motivi ovog obiteljskog razdora, prosto se ne
snalazeći, a ta se zabrinutost doista osjetila i u prividno
rezerviranom držanju i sasvim zbunjenoj gestikulaciji
kada se, eto, jutros našla licem o lice pred čovjekom
kome je trebalo reći da mu se sin odrekao obiteljskog
imena.
Kako da to saopći starome gospodinu, na koji način,
kada se dodir između oca i sina u posljednje vrijeme
sveo isključivo na kratke telefonske razgovore, pošto
je Kamilo, ima tome već više od godinu dana, prestao
da posjećuje Jurjevsku, kao što se to jedno vrijeme bilo
još njegovalo, kao puka, na minimum svedena formalnost,
doduše, no ipak u formi nekih večera oko Silvestrova
ili Badnjaka, ali se to u posljednje vrijeme potpuno
ugasilo, što je za gospođu Eleonoru opet predstavljalo
trajne izvore iritacije, jer je počela patiti od krive pret­
postavke kao da je Kamilova apstinencija poprimi'a
demonstrativne forme isključivo u vezi s njom.
— Pa dobro, draga, molim te, pa vidim, tebi su oči
pune suza, molim te, što je, dođi ovamo, priznaj, govori,
molim te, šta se dogodilo, šta mi tajiš, draga.
Glomazna dama s jakim bokovima i tvrdim muškim
koljenima, sa bogatim grudima koje se kreću kao bijele
mesnate lopte pod svilom peignoira, čudno vitka u pasu
kao djevojka u prvome cvatu, topla mačka još od sna,
pristupila je gospođa Emerički svome suprugu i, pri­
ljubivši se uz gospodina Poklisara, poljubila ga je u čelo,
pomilovavši mu sijedu kosu kao da ga tješi od dirljive
samilosti. Poniknuvši pogledom na sag pod stolom sa
mrvicama kruha i ljuščicama od jajeta i milujući svoga
gospodina nježno po pomno raščešljanoj kosi (sa dva-tri
prsta, da se ne bi poremetio pomno odnjegovani razdje-
ljak), ona mu je, kao da se radi o njenoj krivnji, prigu­
šenim poluglasom, zamuckujući šapnula, kako je tele­
fonirao doktor Radosavljević i kako je poslao jedan
broj Narodnih novina.
— Radosavljević, telefonirao je doktor Radosavljević,
da, pa što je telefonirao, poslao je Narodne novine, u
redu, doktor Radosavljević je poslao Narodne novine,
ne razumijem,
— Poslao je Narodne novim, ne znam, ima tamo nešto
u Narodnim novinama što je odštampano,
— Štampano, ili »odštampano«, u redu, ima li na
ovome svijetu uopće takvih novina, u kojima ne bi bilo
nešto »odštampano«, a što je »odštampano« u tim N a­
rodnim novinama, pa govori, za boga dragoga, ne nervi­
raj me, zaprepastio se Gospodin Ministar od pomisli,
„nije li u Narodnim novinama objavljen eventualno dekret,
kojim je poništen njegov kraljevski ukaz o imenovanju
za madžarskog poklisara, jer i to bi se moglo dogoditi,
ona ga je generalčina, uostalom, tako i tretirala, kao da
joj je poznato nešto više, »Odozgo«“,
— Pa ne znam, telefonirao je doktor Radosavljević
da je u Narodnim novinama odštampana molba ili odluka,
ne znam, tvoga gospodina sina u pitanju promjene
imena ili prezimena, što li, naime, da je odštampano
sad ono o čemu se govorilo, kao da je Kamilo zaista to
proveo . . .
Presvetli je zaronio svojim pogledom u Eleonorine
sive, maglene, žalosne oči, zasjenjene jakim koščatim
svodovima i kao usitnjene iznad mesnatih jagodica od
nabubrilih zdravih obraza, on je, diskretno uklonivši
sa svoje kose njenu ruku i promatrajući za doručak
servirani stol, sa raznim predmetima na teškom damastu,
ostao tako tupo, bez misli.
„Da, da, dakako, nije poništen nikakav dekret, a bilo
bi to zaista i preglupo da se u dvadesetičetiri sata de­
mantira potpis Suverena, doktor Radosavljević je poslao
Narodne novine, one su stigle, dakako, one su štampane,
Narodne novine, a doktor Radosavljević ih je poslao
s najboljom namjerom, pristojan gospodin, ovaj neki
doktor Radosavljević, i, uopće, sva prezidijalna gospoda
veoma su pristojna, to je još uvijek stara prezidijalna
škola, razumije se, jer takav egzemplar Narodnih novina
treba da bude čovjeku pri ruci, to je neka vrsta pravnog
svjedočanstva, to je dokaz kako je ta stvar sada na kraju
konca ipak administrativno provedena, no, dakle, to
nije više verbalna nervozna prijetnja, to je sada svršeni
čin, i to je, nema sumnje, veoma duhovito, sve to s tim
brojem Narodnih novina što ga je poslao doktor Rado­
savljević, a tu, potpuno odvojeno od tih gluposti, savr­
šeno nezavisno, moglo bi se reći predmetno uzvišeno,
egzistira, upravo stoji nasred stola, marijaterezijanska,
bečka cukerdoza, sa sasvim sićušnom srebrnom kruš-
čicom na poklopcu, a oko srebrne blistave sucrière tu
su i srebrni vrčevi, dva vrča, jedan za vrelu vodu, drugi
za mlijeko, dva, dakle, srebrna vrčića, jedan i drugi od
engleske čajne garniture, sa dršcima od slonove kosti,
skupocjen čajni komplet, što ga je Hortenzija kupila
u Beču, davno već, još je Kamilo bio na putu, flanirali su
bečkim centrom, oko Herrengasse, i Hortenziji je zapelo
oko o ovu englesku garnituru u izlogu jednog nobl
dućana, nije bila jeftina, on je Hortenziju dugo, dugo
čekao pred dućanom, padala je kiša, a kad se pojavila
na vratima, sva uzbuđena, s paketom u ruci, u svom
novom sivom kostimu, sa gustom bijelom koprenom kao
bula, primijetilo se da je noseća, bila je u šestom mje­
secu, a nosila je teško, a što je nosila, do đavola, proklet­
stvo svoje vlastito i njegovo, ovo čudo od nedonoščeta
slaboumnog, i bolje bi bilo da ga je pobacila, nego da se
rodila ova napast od izroda koji mu je skuhao poparu
u Narodnim novinama kao plaćeni agent-provokator,
da, a pod novom gazdaricom serviraju za fruštuk, evo,
po pola kile putra i punu zdjelu marmelade, kao da smo
u seljačkim svatovima, to su sada novi, klavirlererski
običaji, da se vidi čija je čorba masna, a rečeno je da ne
voli pekmez od kajsija, nego moli da se servira džem
od pomorandže, aber die liebe gnädige Hausfrau pre­
ferira marelice, na, also, ne ćemo sitničariti zbog mare­
lica, ah, da, tu se nešto prekinulo u nama, ustali smo,
zaputili smo se da pođemo u kabinet po one proklete
Narodne novine koje nam nisu pokazali iz obzira, iz
gluposti, zapeli smo tu na pola puta, kuca tamo engleski
sat i dokle će ovaj engleski sat kucati u prokletoj ovoj
Jurjevskoj na jednom te istom mjestu tako izazovno
polagano, pa tu između jednog i drugog otkucaja zjape
čitavi ponori od apsolutne praznine, od vakuuma, tak-
tak-tak, a u Narodnim novinama, kaže gospođa Eleonora,
da je nešto »odštampano«, nešto skandalozno, čime nije
htjela da ga nervira, odmah, za jutarnji pozdrav, a čini
se da je ljubazna dama prilično ravnodušna spram
svega što je tamo »odštampano« u tim Narodnim novinama,
čudna gospođa sa svojim plehnatim đinđuvama u fri­
zuri, sa tim svojim golim husarskim bedrima, koja se
otkrivaju pod tkaninom peignoira kao da smo u ka­
kvom štundenhotelu, i trebalo bi toj ženskoj nekako
ipak objasniti, da se to ne čini, takav kričavi čiričari
sa papelotima, iako smo u braku, ne treba da se sabla-
žnjavamo degutantnim intimnostima, a osim toga tu su
i ove sluškinjetine blesave, nismo tête-à-tête, zar ne,
pa to je, dakako, ipak pitanje ukusa, prije svega, no,
dakle, servus, a kako će ta osoba reprezentirati u
Pešti, i to je jedan od delikatnih problema, tu više
mnogo vremena za razmišljanje i nema, putuje se već
ovih dana, a kad se sastane s Admiralom, ovaj će sigurno
navesti razgovor na Grofa Premijera, Admiralu je po­
znato da je Presvetli sa Grofom bio u prijateljskim
vezama, a Grofa su ustrijelili kao bijesno pseto, ubili
ga prosto šintarski, Grof je, silazeći niz stube svoga
hola sa šaržiranim revolverom u ruci, zapitao gospodu
živodere — šta žele, u ime kakve političke kafilerije su
stigli, tko ih je poslao, pa kad je ugledao svoje krvnike
s uperenim karabinkama, sa prezirom je odbacio svoj
revolver pred noge onih plaćenih tipova, direktno pred
noge onih kriminalnih lopova, »izvolite, gospodo, molim,
ispod časti mi je da na ovu vrstu kriminalaca ispalim
samo jedan jedini metak«, da, da, tako se umire gospodski,
to je smrt dostojna jednoga Grofa koji je to doista i bio,
Grof, od glave do pete Grof, to je bilo baš sto posto
Grofovski, svaka čast, rat smo izgubili, rien ne va plus,
s’il vous plaît, messieurs, à vos ordres, je ne joue plus,
a ne onako plebejski zgužvano, kmetski, kao što je on
htio da proda svoju šljivarsku kožu banditima, s puškom
u ruci, a zašto, pitamo se, zašto, da se tu sada pred njim
pojavio njegov vlastiti sin s naperenom puškom, i to
još na čelu rulje koja mu radi o glavi, jer ništa drugo
i ne želi taj njegov gospodin sin, nego da vidi kako mu se
otkotrljala glava! Godinama se taj balavac sprema na to
podlo umorstvo, gospodin krvnik, eto ga, konačno je
stigao, a dobro mu je savjetovao stari Vugrovečki, još
dok je pokojna Hortenzija gubila nerve zbog ove nakaze,
da se radi o neizlječivom kliničkom slučaju, i to je bila
jedina pravilna dijagnoza, dakako, trebalo je imati ku-
raže i pogledati istini u oči, trebalo je nešto sistematski
poduzeti, prevenirati, u svakom slučaju, jer sada je,
naravno, prekasno, sada je sve već odavna prekasno.“
— No, dobro, draga Eleonora, molim te, oprosti,
pa ipak, zar ne, kako, ne razumijem, veliš da je tele­
fonirao doktor Radosavljević i da je poslao, veliš, neko
pismo, s Narodnim novinama , a gdje se nalazi to nesretno
pismo, gdje su te novine proklete, ako se smije pitati,
jer ako je to pismo tako važno, ja ga ne bih bio ostavio
na šrajptišu, u kabinetu, zar ne, pa to je barem logično,
mislim, naime, ako je ta stvar tako važna da je doktor
Radosavljević mislio kako mora telefonirati, onda bi
bilo normalno, naime . . .
— Oprosti, normalno ili abnormalno, bilo bi nor­
malno, dakako, ali nisam imala namjeru da te nerviram
da se tvoj sin odriče vašeg obiteljskog imena, to nije
nikakva novost, o tome se govori već od Nove godine,
a mislila sam najbolje, no, dakle, jer zašto da te baš ja
prva dočekam s tom glupošću, koja, uostalom, po mome
skromnom mišljenju, nije takva te bi je trebalo preuveli­
čavati, mislim, a mogu baš da ti i donesem lično te
novine i to pismo, ako želiš^ uznemirila se gospođa
Eleonora, a zatim, primijetivši kako se lice njenog
supruga sudbonosno smrklo, ušutjela je i sjela za stol
i stala mazati kajzericu prst debelim maslacem, veoma
sabrano, veoma pomno, moglo bi se reći, sasvim hladno­
krvno ravnodušno s očitom namjerom da se ne preda
nekim pretjeranim osjećajima solidarnosti u jednoj ne­
prilici, koja se očekuje već od Nove godine, a nije ni
tako sudbonosna da bi trebalo očajavati.
— Ne, ne, hvala ti, srce, nije potrebno, odoh ja sam,
dakako, zahvalio se Presvetli svojoj supruzi, zaputivši
se preko čitave blagovaonice brzim koracima, da bi u
posljednjem hipu, svladan gnjevom, zalupio starim hra­
stovim vratima demonstrativno glasno, da se čuje, na
kraju krajeva, da je netko na odlasku zatvorio za sobom
vrata.
Dugim, mračnim, ciglama popločenim hodnikom tre­
balo je prijeći dvadesetak metara do sjevernog krila,
kamo ga je premjestila mlada supruga, a po novom,
Eleonorinom režimu počelo se po svemu — štedjeti, pak
su aplikacije, koje su u Hortenzijino vrijeme po korido­
rima i stubama svijetlile takoreći dan i noć, skinute,
a rečeno je da se, zbog odlaska u Madžarsku, skinu i
svi rasvjetni predmeti, „što je samo po sebi neinteligentno
i nelogično, jer, najposlije, iako se putuje, zašto da se
gase svjetiljke“, rezignirano, umorno, stigao je stari go­
spodin do svoje radne sobe i, klonuvši ondje za pisaćim
stolom, raskinuo onu nesretnu kuvertu doktora Rado-
savljevića, oslobodivši prokleti broj Narodnih novina,
u kojima je nešto »odštampano«, od omota, što ga je,
razderavši ga nervozno, razbacao po parketima.
Sitna, na prvi pogled doista stereotipna, petitnim slo­
vima otisnuta vijest i obavijest, na prvoj stranici Narod­
nih novina, u prvoj koloni lijevo, pod sivim i ništavnim
naslovom Službene vijesti i podnaslovom:
Odluka Kraljevskog Namjesništva bivše Kraljevske Ze­
maljske Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinske Vlade u Za­
grebu, o promjeni obiteljskog imena po paragrafima
tim i tim Zakona tog i tog, da se
na temelju molbe doktora Kamila Emeričkoga Mlađeg,
odvjetnika iz Zagreba, dozvoljava istom promjena obi­
teljskog prezimena Emerički u Mirković,
i da je
taksa od 117 (sto i sedamnaest dinara) uz molbu naplaćena
i propisno poništena,
ta sitna vijest, »odštampana« u Narodnim novinama, pre­
tvorila se u svojoj glomaznoj nepojmljivosti u neku vrstu
sablazni u koju čovjek bulji tupo kao četvoronožno stvo­
renje u crvenu krpu.

T ri puta za redom pročitao je Presvetli istu tu ble­

savu, kancelističku rečenicu, štampanu petitnim slovima,
u lijevoj koloni, kako se na temelju molbe jednog, s njime
do jutros još istoimenog odvjetnika iz Zagreba »dozvo­
ljava promjena obiteljskog prezimena«, s time da se pro­
mjena obiteljskog prezimena dozvoljava »na temelju
molbe« jednog advokata iz Zagreba, i to mlađeg nje­
govog imenjaka, »jednog odvjetnika, i to uz naplatu
propisane takse od 117 dinara«, „znači, za 117 dinara
svatko može kupiti ili prodati svoje obiteljsko ime, i to
na temelju odluke bivše »Hrvatsko-slavonsko-dalmatinske
Vlade«, koja je umrla, koja je mrtva, koju su pokopali,
koje više na Markovom trgu nema, ali Slovo Njenih
Zakona, to jest Zakona Hrvatskog Sabora, još uvijek
djeluje, i u duhu tih starodavnih hrvatskih zakona izbri­
sano je njegovo vlastito Prezime sa svima predikatima,
a naročito onog nesretnog Ladanja Gornjeg, koje su
otkupili poljski dotepenci za bagatelu, i tako je nestalo

K rleža: Zastave III

273
i Hrvatske Zemaljske Vlade i Ladanja Gornjeg, kao što
će nestati i njegovog Imena, a sve je to štampano u
Narodnim novinama, u tri petitna siva retka, kao da se
ne radi o nepojmljivom zapravo skandalu, i to ne o
nekom običnom, svakodnevnom skandalu, nego baš o
odvratnom zločinu, o djelu jednog odroda, jednog pa-
tricida, ocoubojice, koga bi trebalo vezati u vreću sa
živim vukovima i baciti ga u vodu da se udavi, još jutros,
na licu mjesta, jer je to potpuno suludo što se desilo,
a što je ustvari nesumnjivo kobno, to je u čitavom skan­
dalu to, da je Sve To provedeno korektno, ispravno,
kao što je propisano u smislu Pozitivnih Zakona, i da
protiv Te i Takve Odluke bivše Banske Uprave nema
ni priziva ni žalbe, jer je kao Takva nesumnjivo Pravo­
moćna i Plaćena propisanom taksom od 117 dinara, i,
prema tome, on, kao pater familias, više od toga, u
ovome momentu jedini živi predstavnik građanskoga
ugleda i časti svog osramoćenog Obiteljskog Imena,
u ime čitavih pokoljenja i rodova, što bi mogao predu-
zeti da vrati stvar u predstanje? Ništa. Baš pod milim
bogom ništa i jedino što može u ovome momentu, da
po pedeseti put pročita uvijek iznova ovu skandaloznu
Odluku, kako se »na temelju molbe jednog odvjetnika
iz Zagreba« dozvoljava promjena prezimena, i to »na
temelju propisno taksirane molbe«.“
Sa gađenjem prekinuo je Emerički čitanje ovog skan­
daloznog bezobrazluka, skinuvši i jednim trzajem od­
bacivši naočari na zeleno sukno stolne presvlake, a
zatim, podignuvši glavu do ove more, kao da vapije za
spasom, dodirnuo je na smrt ranjenim pogledom
svoj zlatnouokvireni portret na stijeni iznad starinske
drvene škrinje na kojoj je bilo nešto folijanata, a među
njima dva toma Tripartituma, vezanog u crvotočnoj
hrapavoj svinjskoj koži, uz barokni srebrni kandelabar
sa jedanaest kaneliranih, kao krv crveno lakiranih voš-
tanica.
Lik čovjeka na blistavom platnu u zelenkastom odrazu
stolne svjetiljke, lik magnata u bogatoj, zlatom pro-
šivenoj i optočenoj gala-odori madžarskog visokog plem­
stva, uzvisio se tu iznad Presvetloga, kao da se u četvo­
rini fantastično otvorenog prozora pojavilo neko po­
znato, a istodobno čudestveno strano lice; kraljevski
madžarski dvorjanik sa ljevicom na balčaku plemeni­
taške demeskinje, a u desnici sa kalpakom od samuro-
vine s viteškim sokolovim perom, ovaj čovjek ovdje kome
na dolami blistaju visoki ordeni, sa lentama crno-žute
i crveno-bijele boje, ova gospodska dostojanstvena pri­
kaza iznad njegove glave, promatra gospodina budim­
skog Poklisara iz plastično urešenog okvira zelenim pra­
znim pogledom ravnodušno, da, upravo prezrivo ne­
hajno i tako jezivo mrtvo, kao da ova otmjena, uzvišena,
gospodska ličnost na platnu nema o svemu što je tu
»odštampano« u Narodnim novinama da kaže ni jedne
jedine žive riječi, koja bi mogla da poprimi bilo kakav
ljudski razumljiv smisao.
Slika, slikana kistom peštanskog modernog slikara,
đaka münchenske Akademije, za koju je Presvetli godine
1907 platio bajoslovnu sumu od hiljadu forinti, nikada
se Emeričkome nije pričinila tako prljavo sivom, a one
zelene, prazne oči sa platna nikada tako mrtve, kao da
bulji drvena lutka modelirana od beživotne blatne smjese
teške zemlje, tako blatne, kao što je blatno ležati u
vlastitom grobu.
 „Prazno sve .. . Tu se u posljednjem broju Narodnih
novina gasi jedno ime, jedna obitelj koja postoji još od
vremena slavnoga kralja Bele, sedam stotina godina gasi
se tu u ovoj glupoj vijesti u Narodnim novinama, eto,
iz one smrdljive, smolom štamparskom uprljane masne
krpe, posljednji od te čete, Emerički, odmahnuo je ru­
kom i bez pozdrava, pljunuvši u obraz svom rođenom
ocu, odmetnuo se sam samcat u anonimnost i nestao
naočigled čitavog svijeta, a plemeniti gospodin na de­
korativnom peštanskom platnu stoji kao strašilo za ptice,
ruka mu počiva na balčaku sablje a na stoliću, do koljena
Gospodina Ministra Kraljevstva SHS, leži par bijelih
rukavica, položenih na crveno ukoričenoj knjizi luk­
suznog madžarskog izdanja Hrvatsko-madžarske Na­
godbe iz godine 1868.“
Odvrativši pogled od rezerviranog visokog činovničkog
lica, uzvišenog iznad bilo kakve ljudske mizerije, jadni
Prcsvetli osjetio je neodoljivu potrebu da se susretne
s nečijim ljudskim okom koje bi mu ulilo ma samo i
jednu jedinu kaplju tople utjehe, i tako se zagledao u
fotografiju svoje prve žene, pokojne gospođe Hortenzije,
koja ga tu, na radnom stolu, iz srebrnog okvira promatra
već dvadeset i više godina, uvijek jednako elegantna,
u svom balskom dekolteu od bogate teške svile, sa bi­
sernom ogrlicom, sa šarmantnim smiješkom ljubazne
dame, ,,a koja mu u ovom teškom momentu ne govori
ništa, kao što mu uostalom nije progovorila ni jedne
mudre riječi od prvoga dana kako ju je povjenčao“ .
„Njegova mrtva supruga smješka mu se ljubazno,
kao što mu se smješkala godinama, a zapravo je ova
poštovana mademoiselle Zdenchay-Dvorszka majka onog
bastarda od njegovog sina, jer ono i nije njegov sin,
ono je habđelićevsko podmuklo kopile, đavo ga odnio,
onog drskog lopova, koji je uzeo u ruke nož i udario
svog oca u leđa, habdelićevski podmuklo, iz zasjede,
moralna kukavica, da bi se solidarizirao s mračnom
bandom koja hoće da ga dotuče po svaku cijenu.“
„Kakvog smisla ima da preko glupe Hortenzijine
fotografije još uvijek visi ovaj crni flor, i kakva je to
dekorativna glupa laž, ova crna krpa preko slike jedne,
ne zna se već koliko godina mrtve žene, kao da pod ovim
krovom traje još uvijek korota i kao da netko još uvijek
tuguje za majkom onoga razbojnika“, planuo je Emerički
na habdelićevsku pasminu, te neočekivano surovom
kretnjom otkinuo crnu traku sa slike, a kako je ova gesta
ispala doista neočekivano grubo, prepukao je stalak od
srebrnog okvira tako da se slika, rasklopivši i spljoštivši se,
prevrnula i pala sa stola uz oštar zveket stakla, rasprsnu­
tog u sitne mrvice kao da ga je probilo tane. Uzrujan
od glasnog štropota razbijenog stakla u teškom srebrnom
okviru, od samog fakta da mu je u ruci ostalo pola
krpe od crnog flora, uznemiren grubošću vlastite kretnje,
u porastu bijesa, Emerički je osjetio mračan poriv da
udari tu glupu fotografiju nogom, da se raspadne u
paramparčad, ah se svladao i, odbacivši s gađenjem
onu crnu traku, podigao je srebrnouokvirenu sliku,
vratio je na stol i pristupio prozoru.
Na udaru južnog, sa toplih mora doputovavšeg vjetra,
što se raskrilio nad gradom ima već dan-dva, od svitanja
nadvila se nad krovove mećava s mokrim februarskim
snježnim krpama, koje se spuštaju iz olovnosive visine
nečujno kao da lebde svileni, sasvim prozirni, od naj-
prozirnijeg vela transparentniji padobrančići, jedan za
drugim, jedan za drugim, polagano i sve više, u beskraj­
nim nizovima, lopataju ljudi mokar snijeg, puca led
po žljebovima, dolazi proljeće, kaplje voda sa streha,
„putujemo preko Drave u Budim, na Kraljevski Dvor,
na odlasku smo, obračunali smo se s ovom mizerijom,
prodali smo Ladanje, ono kurvinsko, prokleto, razboj­
ničko leglo, gdje su ga vlastiti kmetovi htjeli da dotuku,
počinje novo poglavlje, treba se osloboditi vlastite sra­
mote, treba zaboraviti, poživjeti još decenij-dva, svi
su njegovi živjeli dugo i mirno, svi su njegovi umirali
kad je došlo vrijeme da se legne na ladanjskom groblju,
i njega čeka tamo njegov vlastiti grob, a Hortenzija,
kao da je slutila da se sprema veliko zlo, prva je dezer­
tirala sa tog glupog groblja, vjerujući u zloslutne sne,
a i on se prošle noći u »Srpskom Kralju«, od škripe or­
mara, trgao iz čudnog mračnog sna. Oštar, kao pila
rezak zvuk napukle ormarske daske uznemirio mu je
uobrazilju do praznovjerne ustreperenosti, jer je u pr­
vom času buđenja još čuo gdje škripi stari hrastovi
ormar Barbare Emeričke, babe Ambrozove, od Čako­
večkih Čizmadija, koja je kod Emeričkih slovila za
madžarsku Ciganku, pa sve dok se nije sabrao na javi,
razabravši da to škripi fabrički mahagonij novog ho­
telskog pokućstva, mračna auditivna igra drvene sup­
stancije razigrala mu je nejasnu ali intenzivnu slutnju
da ga očekuju zle vijesti, i, eto, obistinilo se, one su
zaista stigle.“
„Da, da, to su još uvijek svjetovi starih ladanjskih
panika, kada škripe ormari, kad padaju zvijezde, a
ždrebad lomi noge. Otvaraju se grobljanska vrata na
mjesečini, javlja se mrtva Lucija, kravarica sa Ladanja,
koja se utopila prije tridesetitri godine, davno još, a
bila je tajanstvena Čarobnica, proričući svima zle i
pogane stvari, pa je tako i njemu prorekla iz šale jednog
Silvestrova, kad su lijevali olovo (a on se bio vratio iz
Beča kao brucoš na prve božične ferije), da će postati
udovac, da će mu prva žena ostaviti od srca porod, da
će se oženiti i po drugi put, ali da ne će proći od te nje­
gove druge svadbe ni devet mjeseci, pak da će se s no­
vom svojom mladom ženom naći nad grobom jedne
svoje velike radosti, jedne svoje nade, a baš ova njegova
najveća nada da će mu se pretvoriti u čašu pelina, a to
se tako, eto, desilo, i nije to prva gorka čaša koja mu
je suđena, ali je najotrovnija, i ako ima da bude, on će je
iskapiti, u redu, kad je već tako, i kad mu je već doba-
čena rukavica, on će je primiti, bilo je već dvoboja na
svijetu, i ako mora netko da padne, neka zagrize u blato
onaj drugi, on se nikada nije dao, to je bilo njegovo
geslo od početka, a i dosta mu je moralističke gnjavaže
i s desna i s lijeva! Šta hoće ovi ljudi oko njega i tko im
je dao pravo da igraju ulogu arbitara? Gdje su im za to
kvalifikacije? Njegovi su računi u redu! Jasni i pregledni!
On je uvijek vršio svoju dužnost, bio je vjeran i odan
onome kome služi, a služiti mora kad se nije rodio kao
Rothschild nego kao mizerija koja živi von der Hand in
den Mund, od prvoga do prvoga, a nije po naravi stje­
nka, kao ona moralna protuha od njegovog gospodina
sina, koji se razmetao najprije njegovim vlastitim nov­
cem, a danas živi od milosti onog svog Strassnofa, spram
koga, dakako, nema ni najmanje namjere da povuče
konzekvencije, jer, ako je već riječ o rođenoj hohštapleriji,
onda mladi gospodin ne bi trebao da traži lupom slam-
čicu u oku svoga oca, koji, ako je već sklon nekim kompro­
misima, ipak nije lopov, a, na kraju, svatko ima pravo
da brani vlastite interese, bez obzira na to da li se to
kome sviđa ili ne! Ako je do toga te netko ima da bude
oboren, ne će to biti on, jer nisu Emerički od te sorte
da se predaju! Ne, ne, Emerički dok su živi ostaju gdje
jesu! Emerički stoje uspravno na vlastitim nogama dok
su još u stanju da drže u ruci sablju, i ni jedan se Eme­
rički nije predao do dana današnjega! Koliko je sati?
Devet i pet m in u ta ... Vrijeme leti. Treba se okupati,
obrijati, presvući, a onda neka se svrši što treba da se
svrši, kad naš gospodin sin to i tako po svaku cijenu
želi! Neka padnu svi konvencionalni obziri! Neka dođe
do skandala, da se tom balavcu konačno kaže u lice
što mu je već davno trebalo reći, pa ako je suđeno,
neka ga đavo nosi, i to zauvijek, per saldo i basta, als
ob nichts geschehen wäre, kao što je neko veče čuo u
Knez-Mihajlovoj ulici od nekog šegrta u prolazu, »ako
— vrlo važno«, idemo dalje, doista vrlo važno“, vratio se
stari Emerički od prozora, ponovo uzeo u ruke prokleti
onaj broj Narodnih novina i, pročitavši ponovo imbe­
cilnu, kancelistički blesavu odluku, da je Taksa ođ sto
i sedamnaest dinara pravilno naplaćena i da se u vezi
s time briše Ime Emerički, on se izgubio u bespomoć­
nim fantazmagorijama, „kako po onom Lucijinom pro­
ročanstvu nije prošlo ni devet mjeseci, a on se jutros
našao nad grobom nečega što je bilo — mora se priznati
— »njegova najveća nada«, pa sada, uzme li se stvar
ovako ili onako, to je sve ispalo kao grob i pogreb, u
ovom ili u onom smislu, ali svakako sprovod, nema
šta, imala je pokojna Lucija pravo, i što znači u ovakvoj
zbrci spekulativni razum? Da li tu sad djeluju neki
zakoni — von oben oder von unten, der Teufel soll’s
wissen, materija, duh, ciganski magnetizam, hipnoza,
đavo bi sam znao što tu dolje među ljudima djeluje i
što se tu ljudima javlja, ali da ona škripa ormara stare
Barbare Čizmadinke nije slutila na dobro, to je evidentno,
i da je on isto tako osjetio da se sprema neko zlo, i to
je evidentno, uostalom, Schopenhauer oder Schleier-
macher, vuršt, vrlo važno, sve je to nedokučivo, treba
se obrijati i treba krenuti, devet je sati i pet minuta.“

Odnos između oca i sina otrovao se još od Konsti­

tuante, kada je stari gospodin, kao ministar Privremene
Vlade na raspoloženju i kandidat na nezavisnoj kraljevoj
listi, reklamiran kao hrvatski plemić i potomak autentične
zagorske vlastele, jedan od »rijetkih političkih admini­
strativnih kapaciteta«, počeo igrati ulogu »Pionira bes­
kompromisnog ujedinjenja našeg troimenog naroda«.
Teza gospodina ministra o budućem uređenju naše
nove državne organizacije, koju je tamburao svima i
svakome, bila je zbirka zveketavih fraza, kako novo drža­
vno uređenje mora biti bezuslovno i strogo ekskluzivno
centralističko, jer da je centralizam jedan od uslova
— sine qua non.
— Dakako, tko ima bilo kakvo stvarno historijsko
iskustvo, tko poznaje naš narod, njegove urođene anarho-
individualističke sklonosti prije svega, zatim divlji tem-
peramenat divljih seljačkih masa, njihovu lakouzbudljivu
fantaziju, često naivnu, a kao po pravilu uvijek sklonu
da zaluta s puta stvarnosti u lovu za Himerama, svatko,
tko ozbiljno vodi računa o naročito zapletenim prilikama,
u okviru kojih se naša mlada država stvara, svaki takav
čovjek, ako je spreman da prizna dokaze zdravog razuma,
treba biti svijestan, da bi ono mutno i demagoški neodre­
đeno »nešto«, što se zove »federalizam sa širokim auto­
nomijama«, još više podstrekavalo naše plemenske, na­
cionalne, vjerske i regionalne nesuglasnosti, koje i bez
toga vrve na sve strane kao razorne opasnosti i sa kojima
se u interesu državne politike, upravo u interesu naj­
širih narodnih masa, moramo najenergičnije razračunati,
— Sviraš gramofonske ploče za groš, čitava ta tvoja
Konstituanta nije drugo nego limena kokoška na pro­
vincijalnim kolodvorima, automat koji prodaje prosja­
cima čokoladu u staniolu. Kakva je to pišljiva Konsti­
tuanta, to je policijska nadgrobna ploča nad grobom
svake slobode,
— To je nadgrobna ploča nad grobom plemenskog
razdora, ako hoćeš, to da, to je jedina garancija protiv
političkog rasula, ako se sankcioniraju autonomaške
gluposti,
— Pričaš ludorije, kao da su naši ljudi tako glupi
te ne vide da se radi o izgubljenom ratu, princip što ga
braniš jeste i ostaje — ius gladii, usprotivio se Kamilo
ocu kada je opet jedamput u Jurjevskoj, kod večere,
počeo poslije supe od vrganja zveket mačeva da prati
jedan od tisuću političkih razgovora, izbrbljanih kod
ovoga stola isto tako jalovo još od Hungaricuma, sada
ravno šesnaest dugih godina.
— Pa dobro, kako nemaš smisla za objektivaciju, pa
zar zaista ne ćeš priznati da su naši današnji republi­
kanci i federalisti, seljaci i popovi rulja, obična bezglava
rulja, koja nema baš nikakvih argumenata te bi mogla
da uvjeri čovjeka kako je njeno gledanje na naše nacio­
nalno ujedinjenje progresivno, jer, kao što su gospoda
do jučer bila još bezuvjetno »kaisertreu«, tako isto njihov
program ne odgovara danas interesima narodnim, mi­
slim interesima našeg naroda,
— A molim te kojega to »našeg naroda«?
— Pa našeg jedinstvenog troimenog naroda, razumije
se, dakako, to su barem oduvijek bile tvoje ideje, ne
samo ideje, nego aksiomi, hvala bogu, ne ćemo sada
valjda još i to negirati? Ne će magarci da priznaju ovu
Dinastiju, kao što ne će da se odreknu Forinte, to je
zakon inercije,
— Misliš li da su oni toliko glupi da im nije jasno
da ova tvoja dinastija drži u svojim rukama i bič i zob,
i što bi imali od toga da je i priznaju, to te pitam, forinte,
koje su im oteli, ne će im ionako vratiti,
— Da formalno danas pod pritiskom i priznaju Di­
nastiju, to bi bila obična varka, da se Vlasi ne dosjete,
ne treba zaboraviti da su na vlas isto tako radili i u
Austriji. »Aula est pro nobis« ili »Vitam et sanguinem«,
to su bile njihove prevejane parole pod kojima se krila
stalna mržnja protuaustrijska, podgrij avana centrifu­
galnim snagama, znamo mi tu pjesmu napam et. . .
„To je duhovito“, pomislio je Kamilo u vezi s očevom
replikom, „ovaj historijski qui pro quo — sui generis
govori za sebe poglavlja, svaka čast, tu jedan beskompro­
misno stopostotni Austrokroat optužuje danas druge
— »politisch verdächtig« Austrokroate da su bili dina-
stičari sa skrivenim protuaustrijskim mislima, jer da su
i danas, kada hrvatuju, izjavljujući da hoće da budu
»lojalni srpski dinastičari«, isto tako politički sumnjivi
kao što su bili i u Austriji, dakle lažu, kao što su lagali
i jučer, jer ni jučer nisu bili lojalni i sto posto odani
kao njegov otac, koga opet njegovi rivali optužuju da
je bio šef madžarske policije, u špijunskoj službi austrij­
skog generalštaba, a sve je najtipičniji hrvatski ričet,
kao što je govorio pokojni Šupilo: »Riba od glave smrdi«,
a to izjaviti ovoj krepanoj ribi, tko bi imao toliko mo­
ralne smionosti?“
I tako se opet poslužio običnom fintom da okoliša,
»kako federalistički program u datoj situaciji ne treba
da se kategorizira kao bezuvjetno »destruktivan«, jer,
obratno, on je danas jedina garancija da čaršija sa Di­
nastijom ne otme samovladu, pak se izjava vjernosti i
lojalnosti Karađorđevićima sa strane Hrvata ne treba
uzeti kao kamuflaža, jer ona to i nije, nego stara hrvatska
politika »manjega zla« — ad evitanda mala maiora«.
— A što je to, ako nije kamuflaža? Nema među onom
gospodom ni jednog, koji bi bio iskreno lojalan i toliko
pošten da to javno prizna,
— Dobro, ako nisu u Austriji bili bezuvjetno lojalni,
jer im je vjernost Habsburgu bila kamuflaža, zašto da im
danas ne vjerujemo da ne bi bili odani ovoj tvojoj srbi­
janskoj dinastiji, kad bi im to bilo u interesu?
— Ne, ne, nisu bili lojalni ni Habsburgu, ni Austriji,
ni Madžarskoj, i ne treba im vjerovati, jer nemaju druge
namjere nego da uskrise svoje »Hrvatsko Državno Pravo«!
Dosta sam se naslušao, hvala gospodinu Bogu, tih nji­
hovih glupih deklamacija o tom prokletom apstraktnom
»Hrvatskom Državnom Pravu«, godinama. Nemam za
to više živaca ni volje! Ništa oni drugo nemaju na umu
nego da Državu ponovo prevare tim svojim glupim
»Pravom«, kao što su, glupani, jučer mislili da varaju
Austriju, ali Bog kozi nije dao dugog repa! Čovjek
koji danas vodi računa o nacionalno-državnim intere­
sima ne treba da im vjeruje, već i iz demokratskih prin­
cipa, hvala Bogu, nešto smo i mi naučili u ovom ratu,
oprosti,
— To je zaista originalna politička misao, moram
priznati, samo je zanimljivo da sam ja u ovom ratu
naučio sasvim obratne stvari, i to isto tako masu obratnih
stvari, oprosti,
— Da, tako, dobro, a bila moja misao originalna ili
ne, tako je, slažem se, eto, ako te interesira, sto posto
se slažem sa profesorom Državnog Prava na beograd­
skom Pravnom fakultetu Manojlovićem, ako je riječ
0 takozvanim pokrajinskim autonomijama! Ove proklete
»autonomije« doista su vitalno pitanje našeg budućeg
državnog života, i treba po svaku cijenu likvidirati
autonomaški pokret,
— Znači: hrvatski zahtjev, da se održi ili ponovo
uspostavi, pa čak i proširi hrvatska autonomija sa dr­
žavnopravnim atributima, to jest da se tvoje regniko-
larno Nagodbenjačko Stanje s Madžarima iz godine
1868 pretvori u zaista državnopravni kompromis, sa
svim atributima — Regnum Regno non praescribit leges,
to smatraš destruktivnim zahtjevom, a za te si se prin­
cipe kao regnikolarac borio godinama!
— Dakako, bezuvjetno destruktivnim, jer to povlači
za sobom — per analogiam historicam — uspostavu
bosanskog državnog prava, kranjskog i vojvođanskog
corpusa separatuma, i šta ja znam još kakvih sve fiktiv­
nih državnopravnih floskula, pa valjda ne ćemo imati
pet država u jednoj ili možda čak još i devet, jer tu
su još i Bugaraši, pa i njima da damo autonomiju valjda,
1 Arnautima, po tvom receptu, pa to je čista austrijska
škola Aehrenthalova — divide et impera, a protiv te
si se, hvala Bogu, dosta nadeklamirao, čovječe, hej,
gdje ti je pamet, pa zar »makedonski jezik« nije bečka
izmišljotina, lansirana direktno sa »Ballhausplatza«? O
tome ja znam, dopustit ćeš, malko-malčice više od tebe,
zar ne, dakle, pardon, a što bi to značilo, dragi moj,
u najkraće vrijeme, budimo ljudi, pogledajmo činjenicama
u oči, arnautsku iredentu po madžarskom programu,
Exodus Makedonije et caetera, dakle, potpunu deza-
gregaciju centralne državne vlasti, a zatim . . .
— A zatim, što?
— Pa, logično, anarhiju, razumije se samo po sebi,
to je barem jasno. I ja ti kažem: svatko, tko je princi­
pijelan demokrat i tko vodi računa o normalnom pro­
gresivnom razvoju naše zemlje, treba da principijelno
odbaci svaku i najmanju pomisao na federalizaciju!
Federalizacija dovodi do rasula, do anarhije, a anarhija,
normalno, logično i prirodno, izazvat će generalsku
diktaturu, a što bi jedna takva generalska diktatura
značila kod nas, danas, u našim barbarskim prilikama,
to je samo po sebi jasno! Katastrofu! Prema tome,
ovaj današnji režim, kakav jeste da jeste, bolji je u
svakome slučaju od generalske vlade i zato se ne smi­
jemo dati prevariti niti od federalista, niti od kleri­
kalaca, niti od republikanaca, niti od ovih paorskih
demagoga, seljaka, autonomaša, pa dali oni ne znam
kakve izjave lojalnosti i vjernosti Dinastiji, jer znamo
pozitivno iz iskustva, da im ne treba vjerovati. Bolje
je u politici prevenirati nego mudrovati — post hoc,
kad je već obično prekasno,
— Ne vjeruješ federalistima danas, jer su bili fe­
deralisti jučer, u Austriji, a ne vjeruješ im danas zato,
jer su u Austriji bili nelojalni i onda kad su prisizali
vjernost Habsburgu, kao što su, po tebi, nelojalni i
danas kad hoće da prisegnu Karađorđevićima, a vjeruješ
stopostotnim austrijskim agentima zato, jer su bili lo­
jalni jučer, pak će to biti i danas. Je li tako?
— Ne znam koga ti podrazumijevaš pod stopostotnim
austrijskim agentom?
— Ne mislim nikoga lično, govorim principijelno,
a zatim dopusti mi da ti citiram, ako ti nije poznato,
kako o tome tvom državotvornom receptu misli radi-
kalska čaršija, jer ona, dakako, nije teoretik! »Baja zna
šta radi!«
— Ne razumijem šta hoćeš time da kažeš?
— Što, da vidiš kako valja mudrovati o crno-žutoj
žgadiji iz radikalske perspektive, kada im »schwarzgel-
beri« nastoje dokazati da nisu to što su bili, »pa kad
gospoda već hoće da dokažu svoju lojalnost, da ih vidi­
mo na poslu! Bavila se ova crno-žuta gospoda u pokojnoj
Austriji ma kakvim poslom, ako su centralisti danas,
mi ih primamo, mi ih kandidujemo, pa ako prođu,
prošli su, alal im vera, dat ćemo im, da nam budu po­
litički agenti Uprave Grada Beograda, i budemo li
tako radili, radit ćemo jedino ispravno. Ali, ako je neko
danas separatista, bez obzira na to što je bio jučer,
a mogao je jučer biti što ga je volja, jugointegralista,
jugovinac, crnorukac, atentator, terorista ili srbofil,
svejedno, to je bila njegova privatna stvar, ali, danas,
ovu gospodu današnje separatiste treba politički ur-
nisati, ono što se kaže, likvidirati, zauvek. Jer kad samo
čujemo reč ,plemenska autonomija', hvata nas groza,
pa zar smo mi Zulukaferi, da se još uvek prebrojavamo
po plemenima? Ne radi se o demokratiji nego o mal-
kontentima, o protivnicima sistema, režima, dinastije,
u jednu reč, Pobede«, čujete li, gospodine ministre,
gdje ti je pamet, pa zar »makedonski jezik« nije bečka
izmišljotina, lansirana direktno sa »Ballhausplatza«? O
tome ja znam, dopustit ćeš, malko-malčice više od tebe,
zar ne, dakle, pardon, a što bi to značilo, dragi moj,
u najkraće vrijeme, budimo ljudi, pogledajmo činjenicama
u oči, arnautsku iredentu po madžarskom programu,
Exodus Makedonije et caetera, dakle, potpunu deza-
gregaciju centralne državne vlasti, a zatim . . .
— A zatim, što?
— Pa, logično, anarhiju, razumije se samo po sebi,
to je barem jasno. I ja ti kažem: svatko, tko je princi­
pijelan demokrat i tko vodi računa o normalnom pro­
gresivnom razvoju naše zemlje, treba da principijelno
odbaci svaku i najmanju pomisao na federalizaciju!
Federalizacija dovodi do rasula, do anarhije, a anarhija,
normalno, logično i prirodno, izazvat će generalsku
diktaturu, a što bi jedna takva generalska diktatura
značila kod nas, danas, u našim barbarskim prilikama,
to je samo po sebi jasno! Katastrofu! Prema tome,
ovaj današnji režim, kakav jeste da jeste, bolji je u
svakome slučaju od generalske vlade i zato se ne smi­
jemo dati prevariti niti od federalista, niti od kleri­
kalaca, niti od republikanaca, niti od ovih paorskih
demagoga, seljaka, autonomaša, pa dali oni ne znam
kakve izjave lojalnosti i vjernosti Dinastiji, jer znamo
pozitivno iz iskustva, da im ne treba vjerovati. Bolje
je u politici prevenirati nego mudrovati — post hoc,
kad je već obično prekasno,
— Ne vjeruješ federalistima danas, jer su bili fe­
deralisti jučer, u Austriji, a ne vjeruješ im danas zato,
jer su u Austriji bili nelojalni i onda kad su prisizali
vjernost Habsburgu, kao što su, po tebi, nelojalni i
danas kad hoće da prisegnu Karađorđevićima, a vjeruješ
stopostotnim austrijskim agentima zato, jer su bili lo­
jalni jučer, pak će to biti i danas. Je li tako?
— Ne znam koga ti podrazumijevaš pod stopostotnim
austrijskim agentom?
— Ne mislim nikoga lično, govorim principijelno,
a zatim dopusti mi da ti citiram, ako ti nije poznato,
kako o tome tvom državotvornom receptu misli radi-
kalska čaršija, jer ona, dakako, nije teoretik! »Baja zna
šta radi!«
— Ne razumijem šta hoćeš time da kažeš?
— Što, da vidiš kako valja mudrovati o crno-žutoj
žgadiji iz radikalske perspektive, kada im »schwarzgel-
beri« nastoje dokazati da nisu to što su bili, »pa kad
gospoda već hoće da dokažu svoju lojalnost, da ih vidi­
mo na poslu! Bavila se ova crno-žuta gospoda u pokojnoj
Austriji ma kakvim poslom, ako su centralisti danas,
mi ih primamo, mi ih kandidujemo, pa ako prođu,
prošli su, alal im vera, dat ćemo im, da nam budu po­
litički agenti Uprave Grada Beograda, i budemo li
tako radili, radit ćemo jedino ispravno. Ali, ako je neko
danas separatista, bez obzira na to što je bio jučer,
a mogao je jučer biti što ga je volja, jugointegralista,
jugovinac, crnorukac, atentator, terorista ili srbofil,
svejedno, to je bila njegova privatna stvar, ali, danas,
ovu gospodu današnje separatiste treba politički ur-
nisati, ono što se kaže, likvidirati, zauvek. Jer kad samo
čujemo reč ,plemenska autonomija', hvata nas groza,
pa zar smo mi Zulukaferi, da se još uvek prebrojavamo
po plemenima? Ne radi se o demokratiji nego o mal-
kontentima, o protivnicima sistema, režima, dinastije,
u jednu reč, Pobede«, čujete li, gospodine ministre,
»radi se o principijelnim protivnicima Po-be-de? I šta
će ova gospoda austroautonomaši i plemenski partiku-
lariste, pa zar im nije dovoljna naša kantonalna Samo­
uprava švajcarskog tipa? Lokalna Samouprava Sreza
i Okruga jeste i bit će zagarantovana Ustavom i Zako­
nima, pa kad je to Srbima dovoljno, i to Srbima, koji
su se kao pobednici odrekli i svog imena i svoga bar­
jaka, pa šta onda oće ovi Hrvati neku svoju banovinsku
Baniju sa nekim svojim Banom? Kakav božji Ban?
Šta će im taj glupi Ban? Zar o banu Jelačiću hoće da
pevaju opet — ,Ustaj, Bane, Hrvatska te zove', jeste,
dakako, eto im kiseli krastavac, pa da taj hrvatski Ban
povuče svoju sigetsku krivošiju, taj bečki gospodin
Ban, koji se još i dandanašnji hvasta na svom bron­
čanom pastuhu usred svog banskog Zagreba da je
pobio jednu Revoluciju, pa da se ponovo nađemo na
Drini kao ono pre osam godina, 1914, sa jelačićevcima,
sa njegovom slavnom fijumanskom ličkom regimentom,
pak da počnemo jovo-nanovo, je 1’ te, gospodo separa­
tiste, to su vaši hrvatski planovi i politički separatistički
programi«, i tako dalje, i tako otprilike, kretenizam do
kretenizma,
— Nisu to nikakvi »kretenizmi«, nego ozbiljna po­
litička opasnost,
— Ako nisu kretenizmi, a što su, jer što je već kre­
tenizam, ako nije ova vrsta palanačke zatucanosti i
kampanilizma?
— Pa imali smo tu božju »Banovinu«, a što smo
imali od nje? I sam si to izgovorio hiljadu puta: ništa!
— Da, da, samo je ovo danas manje od onog »ništa«!
Ja nisam nikada bio niti sam danas »banovac«, da se
razumijemo, ah nisam ni rojalist, pa ako je nešto poli­
tička opasnost, onda to sigurno nije hrvatsko kve-
rulantstvo!
— Ovi naši sami ne znaju šta hoće, ali baš zato,
jer se trajno negativno odnose spram svega što se zove
državna vlast, to je opasnost,
— »Opasnost«, a po čemu se oni odnose negativno
spram državne vlasti? Ne odnose se oni negativno
spram državne vlasti kao principa, nego spram men­
taliteta koji smatra, da su batine jedino sredstvo vla­
danja,
— Kakvog mentaliteta?
— Pa, recimo, mentaliteta jednog knjaza Miloša,
koji bi riješio sva ta pitanja svojom kragujevačkom
metodom, da se svaki Rvat, koji oće svog rvackog bana,
batina tako dugo, dok ne zine da ga svak čuje, »stan’te,
braćo Serblji, pobogu, neću ja nikakvog rvackog ni
ne-rvackog bana, jer je moja išibana guzica mudrijom
postala«,
— Ali, molim te, to su balkanska posla, šta govoriš
gluposti, to nema nikakve veze s ovim o čemu govorim ja,
—• Balkanska posla, da, da, balkanska, ali efikasna,
solidna, austrograničarska, a to se podudara s tvojom
državotvornom logikom, treba satjerati krdo traljavih
plemena u jedan tor, pak se pitate, »a zašto se lijepo
kušovalo u pokojnoj Austriji ranije? I Šokci, i Turci,
i Vlasi, i Cincari, i Kranjci, svi su ćutali lepo, u carskoj
disciplini i u madžarskoj, a sada se sve povampirilo
u »narode«, u Hrvate, u Slovence, u Crnogorce, u
Arnaute, u Bošnjane, i tako se uzmutila ova alaska
čorba od sitne ribe, pak oće da nas skuvaju u svom austro-
madžarskom fišpaprikašu, e, vala, nećemo to tako,
i jedino šta može da se dopusti prečanskoj raji, to je

K rleža: Z astave m 289

administrativna decentralizacija po srezovima, i to je,
molit ćemo lepo, maksimum«,
— Iz svega se mogu zbijati loši vicevi, ali historija,
dragi, nije šala! Htjeli mi ili ne, jedno je izvan debate:
Srbija je ginula za ovu Državu, a mi, eto, nismo, ni
ti, nažalost, dragi moj, baš kao ni ja, eto, to su fakta,
oprosti, žao mi je, ali je tako!
— Idi, molim te, kao da je do ove Države došlo
zato, jer je Srbija ginula, i kao da bi do ove države
uopće bilo došlo da se stjecajem okolnosti nije našlo
nekoliko komponenata,
— A, molim te, kakve su to sad opet komponente,
i to još njih nekoliko?
— Pa, komponenta antiaustrijskog perioda, nekoliko
generacija kratkovidnog i naivnog svijeta, čitave naše
inteligencije, pjesnika i slikara, ime im je legija, a svi
su bili zaljubljeni u fikcije, kao tele u nova vrata, ali
zaista iskreno, pa ne treba zaboraviti ni Francusku
Ilirsku Provinciju, dakako, Austrija ju je ostavila kao
administrativnu oblast, i ona je potrajala po tromosti
duha, pa onda, oprosti, koliko god je to glupo, ne treba
zaboraviti ni moju zloglasnu predratnu jugoslovenstvu-
jušču Omladinu, onih nekoliko revolverskih pucnjeva,
na primjer, ako nisi zaboravio, a zatim, i to prije svega,
da nije bilo defetizma ratničkih masa na svim austrijskim
frontama, dezertera, i invalida, i zarobljenika, i dobro­
voljaca na hiljade, na desetke hiljada, a na kraju, i to u
prvome redu kao najvažnija komponenta, ruska revo­
lucija, na primjer, to jest neposredan utjecaj lenjinizma...
— E, pa sad još i Zeleni kader, prokleti taj tvoj
Zeleni kader da je stvorio ovu državu, gle, molim te,
i ruska revolucija, i to još boljševizam, pa to je smiješno,
ta idi, molim te, moj dragi, s tim svojim vicevima,
— Da, da, Zeleni kader, a boljševizam prije svega,
jer da se boljševizam nije pojavio kao opasnost na
horizontu, temeljito sumnjam da bi se Velike Sile bile
odlučile da likvidiraju Austriju, jer do jula 1918 o likvi­
daciji Austrije, kao što je poznato, nije bilo govora,
dakle, molim, osim ove Srbije, kako vidimo, za ovu
pobjedu djelovalo je još nekoliko ne manje važnih
komponenata, da, i koliko god je to tebi smiješno, baš
pojava Zelenog kadera,
— Ajde, molim te, sad ćeš još i to da tvrdiš da su
oni tvoji zelenokaderaši, pljačkajući naše Ladanje i či­
tavu našu zemlju, polagali temelje ovoj državi! Tvoje
republikanstvo današnje je kapriciozna glupost, razumiješ
li, svi ste vi histerični kao kakve provincijalne frajle,
umišljene blune, naš Zeleni kader je hrvatska historijska
sramota, koje ne će oprati nitko živ više nikada, to
treba da znaš, ako želiš znati, i ovom sramotom misliš
ti dokazati da je kriminal izvor naše građanske svijesti
i političke zrelosti, možda čak i republikanskog duha,
idi, molim te, nisam ja nikakav dorftrotl da mi prodaješ
rog za svijeću! Ostajem kod toga da su Lepoglava i
Mitrovica i Zenica jedina lječilišta za ovu vrstu tvog soci­
jalističkog ili komunističkog morala a la Bela Kun, kako
se ne stiđiš ovih madžarskih Čifuta, te pojave treba izdvo­
jiti iz organizma kirurški, one su rak-rana našeg društva,
— Lepoglava i Mitrovica, da, da, to je ultima ratio
Regum et Regnorum, to su tvoji principi još od Hunga-
ricuma, u tom pogledu si ti, zaista, dosljedan, svaka
čast, pozitivni zakoni i vješala, na temelju pobjede
oružja, bravo!
 — Pardon, dragi., nisam ja taj koji stvara ove konste­
lacije, nego historija,
— Fućkam ti ja na tu tvoju historiju već punih pet­
naest godina! »Historija«, to je blesava fraza, jer pitam
ja tebe, a što je to »historija«, to da mi odgovoriš je-
damput razumno, jer kad sam ja ono krvavo zaradio
svoj Kronenorden kod Gródeka Jagiellonskog, bogami,
svim svojim kostima i rebrima, ti si pismeno one moje
rane pozdravio kao historijsku slavu našeg obiteljskog
imena, eto, vidiš, kako je sve to historijski relativno,
jer nešto što je tebi tada izgledalo »historijskom slavom«
ja sam smatrao historijskom nesrećom, da, i više od toga,
ne samo nesrećom, nego skandaloznom sramotom,
upravo kao i danas što mislim da je tvoja današnja inte-
gralistička rodomontada historijska blamaža, smijem li
se izraziti eufemistički, a što se pak tiče tvojih izbornih
šansa, nadam se da u čitavoj Hrvatskoj nema ni štakora
da bi glasao za tvoju kraljevsku politiku, te prosto ne
razumijem kakva ti je to perverzna potreba da izazivaš
jedan skandal za drugim, zar doista ne vidiš da si smi­
ješan?
— Ne dam se terorizirati, nikada se nisam dao tero­
rizirati, razumiješ li me, a, to pak ne, da meni nekakva
banda, nekakva pijana rulja od seoske fakinaže svojim
sjekirama i kuburama diktira što treba da mislim i
kako da se vladam, o, molim, pardon, za to sam ja još
uvijek i suviše Gospodin da bih se snizio do toga da
kmetska puntarija meni zapovijeda što imam raditi i
kako se imam politički orijentirati, oprosti, ne, ne, na
tako niske grane ipak još nismo spali! Ja nisam, da se
razumijemo, demagog, ja nisam, molit ću lijepo, ni­
kakav pučki tribun, ja nisam nedosljedan, ne bacam
se ja iz jednog ekstrema u drugi, imam ja neke svoje
ustaljene principe, dragi, und ich bitte mir aus, dass
man mir da Vorträge hält, wie ich mich benehmen soll!
— Es ist keine Rede von einem Vortrag, wie man
sich benehmen soll, sondern wie man sich nicht beneh­
men soll,
— So wie zum Beispiel du, wie du dich deinem
eigenen Vater gegenüber unerzogen benimmst, pojma
o pojmu nemaš kako se treba vladati, dragi, riječ je
o tome da je ljudsko društvo glupa primitivna smjesa,
da njom treba da vladaju zakoni i zakonitost, a ja nikada
nisam bio ni za što drugo nego za striktno poštovanje
zakonitosti, a, vidiš, to je upravo ono što ti ne možeš
pojmiti, i ja ti se godinama čudim u što si se to ti uvrg-
nuo, da ti je najordinarnije bezakonje ostalo trajno, šta
ja znam čime, idealom, modelom, uzorom, čime li,
jawohl, einfach rätselhaft und für mich wirklich unbe-
greiflich-enigmatisch.

Razgovor, kakav vode pokoljenja vjekovima, trajao je

već od onog jutra, prije šesnaest godina, kada se Kamilo
vratio u pratnji svoga oca sa policije zbog Jojinih eksplo­
ziva, pa preko raznih obrata oko Hungaricuma i Fran-
ciscojosephinuma sve do kasarne Trenkovih pandura,
do bečkih bolnica u ratu, do sloma Osamnaeste, da bi
se produžio za nijansu nervoznije »pod žezlom naše
narodne Dinastije«, kada se pod barjakom sa belim
orlovima slučajno tako desilo, da je stari ispao kao neka
vrsta idealnog borbenog rodoljuba, koji je s puškom
u ruci oprao sramotnu prošlost svoga naroda i tako,
obasjan Oreolom Pobjede, postao ministar Privremene
Narodne Vlade. Ove obiteljske scene s vremenom su
se nekako otrčale, moglo bi se red postale svakodnev­
nom pojavom, koja je pomalo partnerima dosadila te je
nastojanje, da se ti enervantni razgovori sve više planski
smanje, postalo obostrano, ali kada je gospodin mini­
star na raspoloženju jednoga jutra, iznenada, pročitao
u novinama da mu se sin sa čitavom grupom advokata
javio u branioce atentatora, koji je na sam dan progla­
šenja Vidovdanskog Ustava htio da utrne životnu svi­
jeću našeg mladog Vladara, nije mogao da se svlada a
da istog momenta svome sinu ne saspe u oči sve što
misli o toj evidentnoj ludoriji. Sav zadihan dojurio
je bez glasa do Kamila, trgnuvši ga takoreći iza sna,
da od čovjeka još u krevetu lično čuje, nije li ova vijest
ipak neka vrsta mistifikacije, jer — »dobro, šalu na stran,
to sada više nije ni tak da bi se moglo spužvom prek,
i on je došao da čuje da li je zaista moguće da se Kami-
lova pamet zamračila do tog stupnja te više ne razlikuje
što je normalno a što abnormalno«.
Pa kada je iz usta svog jedinorođenog sina doznao
da je ova suluda vijest, da se Kamilo prijavio u branioce
atentatora, istinita, i da Kamilo zaista ne razumije
»zašto se stari toliko iznenadio, kada je ovaj atentat
sasvim normalna posljedica nesumnjivo autokratskog po­
litičkog nasilja, to jest tiranije, a kao takav nesumnjiv
znak da u ovoj zemlji nije zaspala baš svaka politička
svijest i savjest«, stari je ostao sjedeći na rubu postelje
svoga sina zabezeknut, kao da se našao kod bolesnika
kome su dani odbrojani.
— Ej, čovječe, pa ja sam perpleks, ja prosto nemam
riječi, a, dakle, tako, i to, dakle, nije mistifikacija, nego
autentična vijest, da se ti kao moj sin pred čitavim svi­
jetom demonstrativno solidariziraš s jednim najvulgar-
nijim kriminalcem koji je htio da ubije Kralja, i to još
u najsvečanijem momentu kada je Ovaj kao Vladar i
kao Vrhovni Zakonodavac bio na putu da sankcionira
Magnu Chartu Narodnog Ujedinjenja i Oslobođenja?
Čovječe, jesi li ti svijestan svoje rabote? Jesi li ti svije-
stan što znači da braniš krvavu ruku, koja se podigla
da skrati život jednog idealnog Kralja, i tu prokletu
ruku uzimaš ti kao moj sin, kao nosilac našeg zajedničkog
obiteljskog imena, da braniš kao ruku barjaktara, i to
pred čitavim svijetom, i to uprkos meni i svim mojim
principima i uvjerenjima? E, pa ako smo na to spali,
da ubojice ispred nas nose zastave, onda je došlo vrijeme
zaista da vežemo mlinski kamen oko vrata i da se po­
davimo svi, koliko god nas ima, smjesta, jer nismo do­
stojni da budemo sudionici ovih historijskih dana,
— Molim te, tata, po mogućnosti sa manje historij­
skog patosa, nije sve to tako strašno da bi ti morao
igrati Kasandru, jer nije to danas prva Troja čiju pro-
past ti ne predviđaš, samo, molim, polagano, smiri
se, molim te, a osim toga da mi odgovoriš, zar je to zaista
prvi atentat o kome se naša mišljenja ne slažu? Nije,
eto, vidiš, nije ni prvi ni, bojim se, posljednji, zar ne,
i šta ćemo sad, molim te, da se igramo slijepoga miša,
ta nismo djeca, ta već si se mogao i priviknuti na ovu
vrstu šokova,
Na rubu kreveta zguren, kao da se šćućurio na vla­
stitom koferu, na maloj zabitnoj stanici, sa koje je
otputovao posljednji voz, te nema nikakve nade da bi
stigao slijedeći, stari je zapeo zureći beznadno u parkete,
u sagove, u guste nabore na baršunastim portijerama, i
 prosto zabezeknut da pronađe bilo kakvo razumno slovo
prikladno da se opre monstruoznoj, da, nema sumnje,
upravo dementnoj logici ovog slaboumnika, koga mu
je namro sam nečastivi da ga muči demonski već go­
dinama.
— Pa da, imaš pravo, imaš pravo, i istina je, ti si
bio uvijek, a to si i ostao, poklonik terora, i đavo bi sam
znao ođ koga si naslijedio svoje kriminalne sklonosti?
— Nije mi jasno zašto imaš trajno potrebu da mojim
riječima daješ drugi smisao no što ga imaju, oprosti,
nikada nisam bio poklonik nikakvog terora, to nije
istina, obratno, otkad mislim svojom glavom protivim
se postojano svakome nasilju,
— E, dakle, dragi, to prelazi svaku granicu, tako,
dakle, ti si principijelan protivnik terora, to dakle nije
istina, i prema tome nije istina da si trijumfirao kada
je došlo do atentata protiv baruna Bana, mjesec dana
poslije mamine smrti, i svi oni glupi atentati nisu imali
u tebi fanatičkog advokata, pa kad je onaj kalfa opalio
metak po Banu, sjećam se kao danas, bili smo na La­
danju, još u koroti za pokojnom mamom, pa kad su
nam telefonirali da je pred katedralom ban ranjen,
oprosti, ti si trijumfirao,
— Nisam ništa trijumfirao, nego sam ti rekao ono
što sam mislio, da ono jedno malo, neznatno tane, od
sasvim sitnog, isto tako neznatnog kalibra, u podlak­
tici gospodina baruna, tvoga šefa, policijskog komesara,
molim (nikakvog ustavnog ili neustavnog Bana, nego
baš policijskog komesara, koji je tada, u onome momentu,
simbolično predstavljao oličenje policijskog terora i kri­
minala, molim, terora i kriminala), da ono malo tane
govori više nego sveukupna vaša banovinska, bečka i
peštanska štampa, onoga dana, osamnaestoga augusta,
ono smeće od štampe, i tako dalje, da, da, nisam ni
jedne svoje riječi zaboravio i ne poričem ništa, govorio
sam, da ono malo, neznatno tane, ispaljeno rukom ne­
kakvog »kalfe« više znači od sveukupne vaše tiranije na
Markovom trgu, jer da je sve ono, u što si ti tada fasci­
nirano buljio kao u svetinju od egipatskog granita, samo
varka od najjeftinijeg novinskog papira, i da će vam sve
to jednoga dana planuti kao prava pravcata papirnata
kulisa, a da plane, potrebna je samo jedna jedina žigica.
Da, to sam govorio, i tako je i planulo, a to i sada go­
vorim, za ovaj atentat, i nažalost ne bih želio da budem
prorok, ali tako će i opet sve to planuti, jer pucnji iz
revolvera uvijek su pouzdan znak za vatru, za požare,
za visoku temperaturu, a nisu nikakav kriminal ni kult
terora, kao što ti pričaš, razumiješ li, i bilo bi već krajnje
vrijeme da se snađeš i da uvidiš da su ove tvoje lađe
trule, dragi moj gospodine oče, to sam vam govorio,
svima vama, gospodo, a to vam govorim i danas, a
nisam ništa »trijumfirao« niti sam se »oduševljavao te­
rorom«, nego tako, kao što sam rekao, te mi nije jasno
zašto izvrćeš smisao mojih riječi? Molim, ponavljam
ti: čamac na koji ste se vi ukrcali s ovom vašom dina­
stijom sasvim je slaba šajka, i prvi jači talas ponijet će
vas kao orahovu ljusku, a ti sada, dragi moj, vjeruj
da sjediš na kraljevskom hiperdreadnoughtu, to je tvoja
stvar, samo kad se budeš jednoga dana davio, nemoj
kriviti mene, tako, eto, stoji s mojim kultom terora
danas, i nikako drugačije, samo tako, molim,
— Ti sanjaš, ti bulazniš,
— Da, da, ja bulaznim već godinama, dakako, a
pitam te, a gdje ti je danas tvoja Unija Ungaro-Croata?
I to sam sanjao ja, je li, da je Ungaro-Croata potonula,
a što sam ti govorio, da je pred brodolomom, upravo
tako kao i tvoj Milenij s tvojim Grofom Premijerom i
čitavom njegovom politikom, koja je bila pred likvi­
dacijom baš onda kad si ti bio uvjeren da ćete vladati
još slijedećih hiljadu godina. Nego ti nemaš sluha da
čuješ što znači i kako odjekuje pucanj ovakvog jednog
revolverskog metka, kao ovaj danas, a baviš se politikom
još povrh toga, pa kako, do vraga, ne vidiš da je ovaj
atentat logična posljedica slijepe i glupe terorističke
politike? Uostalom, u redu, to je vaša stvar, izvoli,
posluj kako god misliš da je najinteligentnije, čast vama
i vašoj politici, ali po istom pravu dopusti mi da se i ja
ravnam po svom uvjerenju danas kao i jučer, a to da mi
se javljaš od vremena na vrijeme u ulozi tutora, šta
ja znam, kontrolora, i to u ime nekakvih uzvišenih
principa morala ili khuenovskih zakona, oprosti, do­
pustit ćeš da to može dosaditi čovjeku! Ta daj, okreni
se već jedamput, smogni toliko snage da pogledaš
stvarima u oči, pogledaj kakav je ovaj tvoj svijet, od
čega je sazdan, kako se reflektira u ovoj tvojoj štampi,
kakva ti je to štampa, pa zar ne čitaš šta se o tebi piše, pa
šta onda drljaš gluposti pod svojim vlastitim potpisom,
ako boga znaš, ovi tvoji generali, ovi tvoji ministri, ova
vaša opereta od španjolskog ceremonijala, da oblije
čovjeka šarlah od sramote kako pod svoje stare dane
metanišeš pred nekakvim lažima, to nisu fikcije, to su
najobičnije prevare spram kojih su one tvoje madžarske
tangente bile prava nevina dječja igra, za koju je svako
dijete znalo da je prevara, a ti nikako ne ćeš da se snađeš,
ti nikako ne ćeš da priznaš najosnovniju istinu da mi
živimo usred kriminala, pa kad netko reagira oružjem
na zločin, ti se obmanjuješ frazama! Mi živimo u kri­
minalu, dragi, kriminal je ovo u čemu mi živimo, razu­
miješ, pa kad se netko bori protiv kriminala, ne može
se reći da se on kriminalom oduševljava, pa ipak, valjda,
postoji tu neka razlika, oprosti!

„Da, da, to su katarakti Kamilove retorike“, koja ha­

labuci već godinama oko fikcija staroga gospodina kao
opasna bujica, prijeteći svim njegovim iluzijama i uvje­
renjima kao neminovna opasnost, pa prosto od duboke
ljudske potrebe da se oslobodi sugestivne napasti, kao
pobožna duša, kada iz crkvenog klecala uzdiže svoj
pogled u visinu metafizičkih vertikala nad grešnom
glavom, Presvetli je gospodin podigao svoj pogled iznad
uzglavlja Kamilova kreveta, gdje se u baroknom crno-
lakiranom, zlatnoobrubljenom okviru zgurio stari Am­
broz Emerički u svome naslonjaču, opirući se desnicom
o štap, s intenzivno bijelom drškom od slonovače.
Alisa se bila demonstrativno preselila u svoje dvije
odvojene sobe (na drugom krilu prostranog stana), tako
da je gospodin suprug ostao osamljen u smiješno ši­
rokoj Regence-postelji, a kako je gospođa supruga digla
sa stijene iznad kreveta svoju neku bečku nakaradu sa
golim Najadama (poklon od Amadea Trupca kao jedan
od svadbenih darova), Kamilo je da bi kamuflirao ošte­
ćene tapete objesio iznad svoje postelje sliku svoga
pradjeda, izvukavši je iza jednog ormara u garderobi,
jer Alisa nije mogla da vidi tu prostu provincijalnu
diletantsku mazariju.
Kao da želi nešto reći Presvetlome prije odlaska na
njegovo buđimsko poslanstvo, glava staroga Ambroza
bila je okružena stiliziranom serpentinom kao traka­
vicom, koja je izlazila iz njegovih usta, a na crvenoj
vrpci zlatnim se oksidiranim kurzivom mogao jasno
čitati tekst poruke koju izgovara ovaj portret: Non enim
vos estis qui loquimini, sed Spiritus patriae nostrae. U
donjem kutu kompozicije, lijevo, pod naslonjačem, na
konvolutu stare stilizirane pergamene, kao faksimil au­
tentičnog rukopisa, bila je gravirana poruka slavnog
budimskog i požunskog regnikolarca njegovome sinu
Kalmanu, kad je prvi put bio izabran u Madžarski Sabor.
Nahađajuč se vu Varašu Budimskom, Sine Moj, ak
hoćeš baš da ti velim, kak jeden zmed častnikov pokli-
sarskih Kralevstva Našega Premiloga i Preštimavanoga,
?iigdar, prosim te, ne podvomi vu Svojega Naroda Inspi­
raciju dobro znajuč da qui sine praeveniente suae propriae
Nationis Inspiratione dixerit, anatema sit, tak kak naj
bude proklet do konca žitka svojega gdo bez Nadahnejna
i Vere v Genius Nationis brbla i laže, dobro vedeč da se
samo oni Narod z neprijatelskih Lancov osloboditi more,
gdo se od strane svoje Meč devaginirati vufa, kajti očive-
stnejša istina in politicis bila i ostala je, da M i Horvati
Oblast svoju zgubili nismo nigdar.
Iz clair-obscura stare slike, koja se već počela gasiti,
stari Ambroz kao da šapće iz daljine prekogrobnog
»čalarnog« svijeta, ,,a ipak, tim je pokojnicima bilo
nerazmjerno jednostavnije i čistije živjeti nego nama,
današnjim jadnicima, koje politički udes progoni kao
zečeve, iz hajke u hajku“, javila se u Presvetlome sen­
timentalna pomisao puna čežnje za divnim vremenima
iz čarobne davnine, kada su Emerički živjeli slobodno
dostojanstveno, gospodski, bez straha i bez lažne
pretvorljivosti u borbi za pljesnivu koricu hljeba svag­
dašnjeg.
 „Na svoja magična pitanja ovi su bezazleni pokojnici
imali uvijek spremne isto tako bezazlene odgovore,
obmanjujući se, oni su vjerovali u više, vrhunaravne,
prekogrobne sile kao da zaista postoje nad glavama
smrtnika. Za njih nebo nije bilo prazno kao danas.
Oni su se klanjali autoritetima, ne sumnjajući ni u jednu
od zapovijedi Gospodnjih, a danas, što da se savjetuje
ocu, roditelju, šefu familije, i ne samo familije nego
čitavog roda, koji treba da se porazgovori sa svojim sinom
da li je istina da se svrstao u falangu onih kriminalnih
tipova koji vlastitome ocu snuju o moralnoj i mate­
rijalnoj egzistenciji?“
Promatrajući lik »notara Kralevstva našeg«, Presvetli
se rasplinuo u punoj rezignaciji, osjetivši se potpuno
bespomoćan kao da mu je pamet zatajila. „Nikada nije
umio da objasni ovom svom deranu o čemu se zapravo
radi ni u jednoj stvari, i uvijek bi ti njihovi razgovori
završili kao u šahu, kada čovjek nema u glavi ni jedne
jedine misli, a partner čeka da se povuče figura.“ Sabravši
se poslije duge stanke kao prosjak koji napušta svoju
posljednju šansu beznadno praznih džepova, bilo mu je
na jeziku da izjavi svome sinu, i to veoma odrješito, kako
je uvjeren da se radi o manijakalnim hirovima čovjeka
koji je nesvijestan opasnosti u koju može da zavali
svakoga trenutka sebe i svoju ličnu egzistenciju, pa čak
i onu svoga oca, ali to mu se istodobno pričinilo nedo­
stojnim moljakanjem i tako je bez riječi nestao iz sobe.
U mislima, spuštajući se poslije promašenog sastanka
stubama, iz čovjeka je ponovo buknuo plamen bijesa,
kako je podlegao drskosti ovog neuračunljivog manijaka,
i dokle će pasivno podnositi glupu tiraniju?
 „Naravna stvar, i stari Ambrozije bio je rođeni kve-
rulant, koji je čitavog svog života putovao svijetom
s punom torbom gravamina, a ovaj gospodin od njegova
sina nije drugo nego samo varijanta starog sterilnog
zanovijetala. Uostalom, stara je riječ da ne pada jabuka
daleko od stabla! Pa ovaj njegov balavac, koji je poplju-
vao sve svoje djedovske i pradjedovske principe, a šta
je drugo nego živa slika i prilika Ambrozove volterijan-
ske njuške, na sivom, glupom i primitivno sprčkanom
platnu? Ako je netko sličan nekome kao jaje jajetu, to
je taj dečko — ein ausgespuckter Ambrosius. Ista iro­
nija u pogledu, iste guste, magične obrve, iste dječje,
infantilne ruke i noge, iste varave tople pasje oči, te
bi čovjek pomislio u prvome momentu da razgovara
s ljubaznom i čovjekoljubivom dušom, a kad tamo,
iza onog tvrdog čela ne krije se baš ništa, nego čitav
lagum gadne zlobe i pakosti. Takav je bio i njegov
pradjed, koji se još pred smrt bavio idejom da se vrati
na kalvinizam, a jedina mu je strast bila da kupuje,
gdje stigne, stare lutoranske horvatske Postile i Biblije
iz Tiibingena, štampane ćirilicom i glagoljicom.“

Nikada još stari Emerički nije osjećao pod svojom

britvom tako nervozan otpor kože kao onog jutra poslije
povratka iz Beograda, kada brijući se nikako nije mogao
da se otme osjećaju kao da struže svoju kožu za vlastiti
pogreb. Njegujući svoju secondempirsku bradu veoma
pomno, bilo je potrebno poprilično mnogo vještine i
opasnog izbrijavanja zalistaka da se ogrebu sve one
opore čekinje oko laloka i usnica, i tako se u jednom
trenutku zasjekao na podbratku i dobro raskrvario, a to
ga je donekle smirilo, ono ispiranje alkoholom i za­
ustavljanje krvi, tako da je bio relativno sabran kada se
javio Kamilovoj kancelariji. Telefonirao je lično da bi
čitavom susretu dao više-manje protokolaran karakter,
jer pod krovom svoga sina nije se pojavio od posljednjeg
razgovora o atentatu protiv Kralja, a kako je odlučio
da izvrši posljednju formalnost sam samcat, stvorio je
odluku da će Kamila potražiti u kancelariji kao svoj
vlastiti sekundant koji je stigao da dobije zadovoljštinu
po svima pravilima viteškog kodeksa.
Javio se Kamilov solicitator, »da je, koliko je njemu
poznato, gospodin doktor ugovorio jutros dva poslovna
sastanka i da će se pojaviti u kancelariji po svoj prilici
oko jedanaest, ali da je gospodin doktor još kod kuće
i on bi ga mogao obavijestiti da se javi gospodinu mi­
nistru odmah«.
— Ne, hvala, ne znam, oprostite, zaboravio sam vaše
ime, ah, da, da, gospodine Buricu, ne, ne, zahvaljujem
vam, izvolite obavijestiti gospodina doktora da bih ga
posjetio u jedanaest, ako je slobodan, i da mi javite i u
onom slučaju ako nije, opet vas molim da me svakako
obavijestite da mogu da se ravnam, želim govoriti sa
gospodinom doktorom svakako, i to još danas . . .
Za minutu pozvonio je telefon. Javio se Kamilo.
— Zdravo, tata, dobro jutro, ljubim ruke, javio mi je
Burić da si me zvao, molim, izvoli, stojim ti na dispoziciju
odmah, slobodan sam, ako si kod kuće, mogu da skočim
u Jurjevsku, čime mogu da ti služim, kako si, kako
zdravlje, čitam u novinama da si dobro,
— Da, hvala, telefonirao sam Buricu da me obavijesti
kad mogu da te vidim u tvojoj kancelariji, molio sam ga
da mi javi ako si spriječen, a ako nisi, kada i u koliko
sati mogu da te vidim, i to ne u Jurjevskoj, da se razu­
mijemo, nego u tvo-joj kan-ce-la-ri-ji.
Po tonu, kako ga je otac prekinuo bez pozdrava i kako
je razvukao pojedine vokale i slogove na demonstrativne
pauze, Kamilo je istoga momenta kako mu se javio
očev glas jasno osjetio, kako ovaj viteški randevu, što
ga stari s onu stranu žice želi isforsirati, nema nikakve
svrhe i kako bi bilo najmudrije da sada odmah, smjesta,
prekine svaki razgovor, »dobro, hvala, znam o čemu se
radi, pročitao si u Narodnim novinama onu ,glupu vijestc,
svako obrazloženje je suvišna formalnost, svijestan sam
svih konzekvencija, uzimam ad notam da se rastajemo,
želim ti sretan put u Peštu, pozdravi gospodina Admirala
i njegovih sedam hiljada vješala, a tebi za umirenje
napisat ću učtivo pismo da ti po mogućnosti objasnim
što me je zapravo dovelo do toga čina«, ali istodobno
lucidno osjećajući kako bi svaki takav pokušaj bio doista
naivno jalov napor, on se izgubio u maglenim kombina­
cijama kako nikakvo pismo ne bi moglo premostiti
ovaj razdor, koji ne razdvaja samo dva pokoljenja nego
čitave svjetove.
Poznavajući svoga oca, njegove principe i uvjerenja,
„kakvo bi to pismo trebalo da bude i tko je taj tko bi to
i takvo pismo mogao da napiše za ovu vrstu adresata,
da bi takav najtipičniji konzervativac iz druge polovine
prošloga stoljeća uzmogao slijediti bilo koju misao za
pedesetak godina suvremeniju, misao po perspektivama
otvorenu spram horizonata budućeg stoljeća, pa kada
bi takva epistola bila izgovorena ne znam kakvim je­
zikom, ne zna se na kakav ingeniozan način, opet bi
to bio jalov napor da se gluhome odsvira jedna partitura
koju ne čuje“, i tako se Kamilo izgubio u krugovima
vlastite neizvjesnosti, što da radi i kako da reagira na
očevu agresivnost, a to je potrajalo prilično dugo,
možda čitavu malu vječnost od dvije-tri sekunde.
Osjećajući hladnu školjku na svom uhu, prisluškujući
udaru srca u tajanstvenoj crnolakiranoj žlici od kaučuka,
Kamilo je nervoznim pogledom pratio razne predmete
po sobi, zavjese, imitaciju jedne primitivne talijanske
Madone u bojadisanoj majolici, na tapeti maslinasto-
zelene boje, osjećajući kako iz telefonske žice zrači
ovamo iz daljine magnetizam očeve neumoljivo tvrde
povrijeđenosti. „Nema sumnje, ovaj ga je udarac po­
godio u živo meso, i stari mu ne će ni htjeti ni znati
oprostiti nikada, to se jasno čulo po tonu i po načinu
kako je neumoljivo otklonio svaku i najmanju mogućnost
da se Kamilo pojavi u Jurjevskoj, citiravši vlastite riječi
ponovo što ih je već bio izgovorio Buricu — »molio
sam Burica, u koliko sati, u tvojoj kancelariji«“ — i
tako je polutiho, rezignirano odgovorio ocu, poslije
duže stanke:
— Dobro, molim, izvoli, kako misliš, čekam te u
jedanaest u kancelariji, po želji. . .

Gospodin od glave do pete, strogo etiketno učtiv, koji

je duge, duge godine prezidijalnog života posvetio njezi
kurijalnog stila u krugovima društvenih konvencija i
sintakse podjednako, konceptualac koji je na tekstove
svoje vlastite korespondencije kao i bezbrojnih saborskih,
prezidijalnih i regnikolarnih preambula, adresa, govora
i referata potrošio godinama golemu minucioznu brigu

K rleža: Zastave ITT

305
u okviru svoje, u tom pogledu bogate karijere, gospodin
ministar, koji ni u svom činovničkom ni u svom privat­
nom životu nije uglavnom nikada gubio živce, te bi se
poslije promašenih sastanaka našao u položaju zbunjenka,
koji se tek naknadno prisjetio, kako bi bilo mudrije da
svojim ponašanjem nije izazvao negodovanje sugovor­
nika ili da nije povisio glas, taj stari vještak u pitanjima
bontona, našao se pred vratima kancelarije svoga sina,
koja mu je uslužno otvorio solicitator Burić sa dubokim
poklonom, uzrujan, toliko sapet da tek što nije zapeo
šiljkom svoje švedske cipele o prag, tako da je banuo
u sobu posrnuvši, kao da se spotakao o sag ispred teške
garniture, presvučene svijetložutom, grubo štavljenom
svinjskom kožom.
Tu, usred sobe, bez pozdrava, u svom raglanu, sa
šeširom i kišobranom u ruci, u rukavicama, stari se
Emerički zaustavio i tako ostao stojeći bez riječi, golo-
glav, još pomalo posut mokrim snježnim pahuljicama,
od promjene temperature orošenih brkova i brade,
iznenađen i zbunjen kao od neočekivanog susreta, kao
da se našao pred nepoznatim licem. Ova zabuna potra­
jala je manje od jednog najsitnijeg odlomka jednog
jedinog trenutka, ali je ipak u ovome momentu posljed­
njeg dramatskog susreta u svijesti obojice partnera
djelovala fatalnošću one kobne stanke, kakva se javlja
u sitnim vremenskim razmacima prije odlučnih sudara.
Svijestan neugodnosti posljednje posjete svome raz­
metnom sinu, koju je odlučio odigrati po svima pravi­
lima viteških obračuna, pa puklo kud puklo, Presvetli
je odlučio da se svakako ukloni otvorenoj konven­
cionalnoj mogućnosti, da se nađe u takvom položaju
da se mora rukovati s odmetnikom, jer da je mogao,
on bi mu bio poslao svoje sekundante da ga izazovu
na dvoboj do posljednje kaplje krvi. Da namjerno spri­
ječi tu formalnost normalnog pozdrava eventualnim
rukovanjem, ušao je u kancelariju u raglanu, u rukavi­
cama, sa šeširom u ruci, sa kišobranom, ovješenim o
lijevu podlakticu, i tako, kao da se tu pred stranim licem,
koje je potražio isključivo iz poslovnih motiva, našao
samo usput, na prolazu, još mokar od snijega, on je skinuo
svoju desnu rukavicu i njom kao maramicom otresao sni­
jeg sa svoga ovratnika i manšeta, a zatim, poslije dva-tri
kao nehajna udarca rukavicom po lijevoj podlaktici i
po šeširu, on je nervoznim pogledom dodirnuo Kamila
okom u oko, stegnutih koljena od peta do bedara kao
komandant koji izdaje zapovijed svom podređenom ofi­
ciru i, poklonivši se sa rukavicom u svojoj desnoj ruci,
on je, da se ne bi pomislile kako je eventualno sklon
bilo kakvom kompromisu, za nijansu suviše glasno na­
vijestio svrhu ove svoje vizite. Tonom i načinom bilo
je nedvoumno naglašeno da se ne radi o traženju neke
formule pomirenja, nego, obratno, o izazovu, koji već
po prvom pljusku nesumnjivih uvreda može riješiti
samo oružje.
— Bit ću kratak! Došao sam da mi objasniš motive
svog posljednjeg suludog, da ne kažem infamnog inzulta!
Promatrajući otmjenog gospodina u staromodnom,
uskoskrojenom ranglanu, koji svojim naglašeno vitkim
stasom i bogatim naborima do koljena daje figuri ka­
rakter elegantnog profila pruskog oficira u punoj paradi,
Kamilo se nije mogao oteti dojmu, kako je ovaj kavaljer
pred njim sa svojim šiljastim švedskim cipelama, sa
rukavicama svijetle kavine boje, sa crnim pustenim
šeširom i kišobranom prebačenim preko manšete, još
uvijek prezidijalno peštanski elegantan, kao da se sprema
u audijenciju na najvišem ceremonijalnom nivou, i kako
gospoda u Beogradu nisu pogriješila što ga šalju za
poklisara u Budim. Viteški arogantan ton strogo i ne­
umoljivo učtivog madžarskog gentryja koji se pojavio
hladnokrvan kao Sekundant tu pred njim, stigavši da ga
izazove na dvoboj na život i na smrt, svaka gesta ove
reprezentativne ličnosti, svijesne svog društvenog ugleda
i podrijetla, izazvat će u madžarskim dvorskim krugo­
vima nesumnjive simpatije, i ovaj savršeni kurijalni
glumac znat će na budimskim parketima da odigra svoju
ulogu na zadovoljstvo madžarskoga Admirala i svoga
Suverena — podjednako savršeno.
„Dobro izgleda ova prosjeda, vitka ličnost“, pomislio je
Kamilo, pošavši korak naprijed da se rukuje sa svojim ot­
mjenim posjetiocem, koji se tu pred njim zaustavio na tri
koraka razmaka, u tamnoj konturi svoje tamne tkanine
od koje odudara bijeli svileni šal oko bijele, kao snijeg
bijele svilene kravate, ali njegova tanka desna, pomno
odnjegovana, bijela gospodska ruka sa zlatnim masivnim
blistavim emericzijevskim pečatnjakom, kao znamenom
obiteljske tradicije, spustila se klonuvši sa rukavicom
i rukavom raglana kao mrtva, očito bez ikakve namjere
da primi ispruženu ruku svoga sina, koji se isto tako,
istoga trena, sustegao od svoje nametljive geste, kad je
bez ikakvih skrivenih misli, spontano, svojom desnicom
mislio da primi ruku oca, u znak pozdrava.
Prva neposredna pomisao, da je ova prijazna i elegantna
ličnost što je stupila u kancelariju njegov otac, ispunila
je u trenutku čitavu Kamilovu utrobu toplim talasom
intimne simpatije, jer koliko god se godinama uzru­
javao zbog raznih karijerističkih ispada ovog prezidi-
jalnog gospodina, on je ipak, po čudnim sklonostima
svoje vlastite tjelesne supstancije, bio uz ovog čovjeka
sentimentalno vezan, i toplina njegovih vlastitih osje­
ćaja za oca bila je godinama trajnim nadahnućem nje­
govih čeznutljivih simpatija za očevu ličnost s kojom
je proveo, moglo bi se reći, gotovo pola puta svoga ži­
vota, kao što se bio izrazio Pjesnik na početku svoje
Infernalne Komedije. Bez obzira na to što mu je bilo
jasno da se stari pojavio nervozno povrijeđen, izazvan
nepojmljivim zapravo društvenim skandalom oko pro­
mjene obiteljskog imena, Kamilo se, ponesen čistoćom
svojih naivnih i iskrenih osjećaja, zaista poveselio sim­
patičnom gospodinu, izišavši mu u susret sa bezazleno
raširenim rukama, no kad je ovaj u svom do vrata
zakopčanom raglanu sa šeširom i kišobranom i rukavi­
com u ruci ostao nepokretan kao mrtav predmet, sa
pogledom sivohladnim, uperenim u oči svoga sina kao
što se klinički ledeno promatraju slaboumni bijednici
koji ne znaju što čine, te nisu svijesni posljedica svojih
sramota, Kamilo, kao zaslijepljen nesumnjivo namjernim
prekidom svakog ljudskog osjećaja, prekrilio je ljevicom
svoje oči i poniknuvši, spuštene glave, kao da je klonuo
od stida pred sugestivnom snagom ovog očinskog pri­
jekora, pasivno je ostao tako sekundu-dvije, da bi,
spustivši ruku s očiju, podigao glavu i, pogledavši
svoga roditelja, zapitao ga mirno, ali s prizvukom ner­
vozne ironije, »kome sretnom slučaju ima da zahvali ovu
rijetku čast, koja mu već davno nije iskazana na ovaj
način, da ga netko tko je zamolio da bude primljen
iz vlastite inicijative istodobno vrijeđa, prvo, što ne će
da se rukuje, odbijajući to ostentativno na izazovan
način, a zatim, drugo, da počinje svoju posjetu nizom
verbalnih injurija, i to odmah u uvodu, u ime pozdrava«.
— Ne razumijem tko je koga inzultirao?
Koliko god se stari pojavio kod sina bez naročito
određenog, detaljno unaprijed smišljenog i izrežiranog
plana, ponesen više temperamentom, prosto pod ne­
odoljivim dojmom prvoga utiska, pročitavši onu pro­
kletu obavijest u Narodnim novinama, i koliko god je
bio svijestan svoje smišljene brutalnosti što je odbio
da se rukuje s ovom kreaturom, on ipak nije očekivao
sa Kamilove strane takvu (ništa manje) grubu reakciju.
Na prvi udarac ovaj je odgovorio isto tako udarcem,
kao kod floreta, tak-tak. A takav drzak otpor samo je
još pojačao povrijeđeni bijes na neodgovornog balavca
koji se tu još nešto šepiri i prenemaže svojom glupom
logikom i, mjesto da prizna da je izazvao skandal naj­
većega stila, on još agresivno izaziva.
— Pa zar ovaj tvoj slaboumni skandal, štampan ju­
tros u novinama, nije inzult? Zar je to možda komedija?
I ti, poslije svega, imaš još obraza da pitaš o čemu se
radi? Ne, ne, moj dragi, iako si slabouman, nisi tako
glup te ne bi znao o čemu je riječ? Pitam te koji su
mogli da budu motivi ovoga tvog suludog ispada, to
te pitam, a nisam došao da se ovdje s tobom nadmudru­
jem, jesi li me čuo? Što šutiš, govori, čuješ li, ja nemam
vremena!
— Ako nemaš vremena, žalim, a ti se izvoli potruditi
za svojim poslom, molim, nisam ja taj koji te zadržavam,
odgovorio je Kamilo ocu prividno suzdržano, ali se
osjetilo kako mu je od naljeva krvi ustreperio glas, kako
mu se stegla dijafragma od poniženja što ovaj ovdje po­
stupa s njim kao s nekom slaboumnom benom.
 — Tako zar, da se izvolim potruditi za svojim poslom,
i to je jedino što imaš da odgovoriš svome ocu, kad je
došao da te zapita za objašnjenje, zašto si mu pljunuo
u obraz pred čitavim svijetom? Ti nisi samo slabo-
uman, ti si zločinački bešćutan, čuješ li što te pitam,
odgovori mi kojim i kakvim neposrednim motivima
obrazlažeš ovu svoju najnoviju infamiju?
— Oprosti mi, nemoj, molim te, da povisuješ svoj
glas! Misliš li produžiti ovim tonom, ne ću ti, nažalost,
moći poslužiti nikakvim objašnjenjem, a zatim, koliko
god vodim računa o najelementarnijim obzirima, ne
garantiram da ću uspjeti da svladam svoje nerve, jer,
ako je već riječ o nekom inzultu i o nekoj infamiji, onda,
molim te, uzmi na znanje, da je to s moje strane samo
blaga reakcija na sve tvoje inzulte i na sve tvoje infamije,
ako već treba da govorim o nekim naročitim svojim
motivima kojih, što se mene subjektivno tiče, nema i
nije ni bilo. Da nisi od sebe stvorio karikaturu, kojoj
se kesi čitava tvoja vlastita bagra od onog krda glupana
i majmuna među kojima igraš ulogu ministra i ambasa­
dora, i time osramotio svoje vlastito ime, ja, lično, ne
bih imao nikakvog razloga za ovu, priznajem,, glupu
administrativnu formalnost! Razumij me i molim te
nemoj mi davati lekcije iz bontona, kao da smo u ple­
snoj školi! Nekih mojih naročitih ličnih motiva u či­
tavoj toj gluposti nije bilo i nema, produžio je Kamilo
i pogledao svoga partnera pogledom punim samilosti,
osjećajući kako se smiruje i kako mu u mislima prevladava
razum a pomalo i stid što je počeo, gubeći živce da klizi
ispod svoga dostojanstva.
— Poricati, dakako, to je najjednostavnije, ali je be­
stidno braniti se pred sudom najjeftinijim sredstvom,
razumljiv i za najgluplji mozak! To je posao razbojničkih
kompanjona, jer onaj tvoj admiralski prijatelj ondje na
budimskom dvoru, ono je gangster! Pitaj samo Dunav
koliko li trupla liferuje k nama dnevno za račun onoga
tvog viteškog gospodina admirala?
— Da sam otac na svome mjestu, sad, ovdje, eto, na
licu mjesta, trebalo bi da te zadavim vlastitim rukama,
to, da, jer ti nisi čovjek, jer nemaš u sebi baš ničeg ljud­
skog, ni toliko koliko bi stalo pod ovaj nokat, ti si odrod!
— Pa šta se onda čudiš da sam se kao odrod od-
metnuo od tvog očinstva, pa čak i formalno, pred jav­
nošću, samo da te ne smeta da nosiš isto ime zajedno
s tom vrstom odroda, odgovorio je Kamilo, osjećajući
kako ponovo gubi vlast nad nervima i kako ga je od ove
očeve mržnje zapljusnula čudna omaglica od pogane
potrebe da bude isto tako glup i zao, pak da sasiječe
ovoga čovjeka riječima oštrim kao nož.
— Zašto lažeš, upao mu je otac surovo u riječ, ukaz
o mome imenovanju objavljen je nema ni dva-tri dana,
a ti si podmuklo predao svoju molbu, ima tome već
puna dva mjeseca, pa zar misliš da si okružen doista
samim slaboumnicima?
„Da, da“, prekinuo se Kamilov hod misli, osjetivši da
bi bilo suvišno produžiti s apostrofiranjem svih očevih
političkih podviga a naročito posljednjeg, najsmješnijeg,
kad je počeo igrati ulogu »jugounifikatora« pred či­
tavim svijetom. „Kakvog bi imalo smisla citirati sve
njegove govore, sve adrese i sve telegrame, sve rezo­
lucije i programe, o kojima se narazgovarao s tim čo­
vjekom već od onog prokletog novembarskog dana, kada
se ladanjski gospodin u brobi protiv svojih kmetova
s puškom u ruci, krvav i crn još od baruta, svrstao u
redove »osloboditelja«? Kakvog bi smisla imalo nadmu­
drivati se kada je tko i pod kakvim datumom poslao
svoje pismo i je li ono antidatirano ili nije?“
I tako se svladao, progutavši svoje misli, i jedino što
je smogao reći bilo je zapravo indirektno traženje motiva
— da mu se misao da se oslobodi svog familijarnog
imena javila već prije mnogo godina.
— Želiš li baš da čuješ kojim sam se motivima poveo
da se odreknem našeg familijarnog imena, mislim da su
ti motivi dovoljno jasni već godinama,
— Znači, godinama si se na to spremao, dobro, ali
ti meni nikada nisi nagovijestio kako misliš da povučeš
u tom pogledu socijalne konzekvencije! T i si brbljao
masu gluposti, već po svom običaju, ali da spremaš
atentat protiv svoga rođenog oca, a tko je normalan
mogao na to i da pomisli?
— Da ti prijetim, bio sam uvjeren da nema smisla,
a da do mojih argumenata ne držiš baš ništa, to mi je
poznato isto tako već godinama! Još od Hungaricuma,
dragi moj, dosta sam se nadeklamirao u tom pogledu,
hvala bogu, i, prema tome, mislio sam tako kako sam
mislio, a nisam ti nagovijestio nikakve konzekvencije
prosto zato, jer sam, eto, i sada, u ovome momentu,
uvjeren kako ni naš današnji razgovor, što se toga tiče,
nema ama baš nikakve svrhe ni smisla,
— Znači, naoštrio si nož za svoga oca podmuklo,
čekajući samo zgodnu priliku da ga udariš! Dobro si
pogodio! Izveo si atentat protiv čovjeka, koji tebi lično
za to nije dao nikada nikakvog, pa ni najmanjeg povoda!
Pitam te, pitam te na rastanku, jer dajem ti riječ, kad
napustim ovu sobu, da se živ više s tobom ne ću sresti,
pitam te dakle — na-ra-stan-ku, čuješ li, da li sam ti
kao otac pružio u životu sve što mi je bilo moguće da ti
osiguram, i to uvijek sa srcem, i to uvijek podjednako
lojalno i iskreno?
Četiri sloga svoje fraze na-ras-stan-ku stari je rastavio
na četiri duga vokala a-a-a-u tako, da mu je glas zatre-
perio kao vapaj pseta kad zavija u noći. Kroz sivo-
zelenkastu glicerinastu slanu melasu, koja se guta gorko
sa stegnutim larinksom kao slina kod gnojne angine,
osjetilo se kako su mu se orosile oči. Progutavši gadnu
smjesu otrovnog tremola u grlu, čovjeku se i nehotice
omakao topliji, gotovo sentimentalni prizvuk tužaljke,
kada je, sasvim banalno, uznastojao da širokom pa­
noramom roditeljske ljubavi obori neljudsku uzvišenost
svog mrskog odroda.
— Šta šutiš tako slaboumno, prekinuo je tišinu po­
slije duže stanke koja se bila spustila na momenat kao
melem nad pogane i zle ove riječi, što su se uzlepetale
oko Kamilove fantazije kao čitavo jato usplahirenih
crnih ptica.
Podignuvši glavu, Kamilo je pogledao uznemirenog
starog čovjeka gdje stoji sa šeširom i rukavicom u ruci,
i tako mu se pričinilo kao da je to lutka iz dućanskog
izloga, kao model elegantno skrojenog odijela, „da, da,
Ratapoil, kao što ga je bio prozvao onaj dečko iz Hun-
garicuma, pjesnik sasvim crnog, besperspektivnog nok­
turna“, pa tek kad ga je taj maneken podsjetio grubim
tonom, »šta je, šta čeka, hoće li ga konačno počastiti
svojim odgovorom«, vratila mu se svijest da ne razgo­
vara s lutkom.
„Šta da odgovori ovoj lutki koja ga patetično pita
zašto ga je udario nožem i kako lombardira zahvalnost
svome hranitelju, koji mu je bio dobar i lojalan pratilac
godinama, a često i protiv svog uvjerenja, prosto iz
simpatije, da, moglo bi se reći, i iz ljubavi, a to nije
laž, jer je to doista tako i bilo. Našao se čovjek pred
nezahvalnim deranom, a, eto, ovo kopile od odroda,
ovaj sin razmetni, mjesto da vraća svome ocu ljubav
s kamatima, sramoti ga pred čitavom zemljom, pred
narodom i pred Kraljem. Plemeniti ovaj otac traži
da mu obračuna zahvalnost, kao da mu nije zahvalan
i kao da se ne osjeća povezan s tim čovjekom ogromnom
masom toplih uspomena, pa kad bi se imala utvrditi
nagonski slijepa istina, on bi i u ovome momentu lagao
da izjavi da mu je ovaj čovjek, takav kakav jeste i bez
obzira na to kakav jeste, tjelesno stran. On bi lagao
kad bi izjavio da za ovoga čovjeka ne osjeća simpatije,
a opet ovaj staromodni glupan, koji se stidi skandala
pred kraljem (koji ga je porazio, zarobio i kompromi­
tirao), a ne stidi se pred svojim sinom ni pred svojim
narodom, i uza svu simpatiju toliko mu je istodobno
dalek, tako neshvatljivo stran, tako tuđ, da, upravo
neizmjerno mrzak, više od toga, sablasno antipatičan,
da bi bilo neizrecivo teško otkriti pravu riječ, kojom bi
se mogla očitati mutna zbrka u njegovim mislima, jer
on ovoga čovjeka istodobno voli i ne voli već godinama.“
„Već od prvih očevih govora u Saboru i u peštanskom
Parlamentu, kada je govorio o produženju madžarske
Nagodbe isključivo iz madžarske perspektive, pa od
svojih vlastitih preambula i invektiva do Erdelyijevih
Barjaka X X Stoljeća, te su sramotne bitke tekle godi­
nama u znaku trajnih sudara: od Frieđjunga i Fiana
Šupila do Kumanova i Bregalnice, od Balkanskih ra­
tova do Galicije i do generala Martinenghiia, i kako se
Austrija sve više bližila svome grobu, on je na svog
hranitelja trajno lajao kao nevjerno pseto, uvijek spreman
da mu raspara pantalone, i to je istina. . . I sada bi sve
to trebalo sažeti veoma jednostavno i lapidarno u dvije-
tri riječi, logične i jasne. Kada je nestala Austrija,
Osamnaeste, kada je nestalo habzburških i madžarskih
barjaka, dobro, kada su stigli krvavi Solunci sa svojim
političkim sramotama i kriminalom, dobro, ono sve
bilo je suludo i pijano, sve je ono bio delirij naših domaćih
glupana i malo je ostalo trijeznog svijeta među hrvatskim
cilindrašima. Ladanjski kmetovi, jadna raja, bili su jedini
koji su logikom rogatog blaga nagonski osjetili kako se
radi o tome da budu upregnuti u nove jarmove, u redu,
ono je bila terevenka čitave jedne pijane i glupe »narodne
inteligencije«, pak se i ovaj gospođin pomamio za mini­
starskom zvečkom, i kad se već tako desilo da je izvukao
slučajno glavni zgoditak na lutriji time što je pobio
svoje ladanjske kmetove, sve ono moglo se dakle ra­
zumjeti ljudski, no ipak, uprkos tome, on je svome ocu
prijateljski dobronamjerno savjetovao da ne pretjeruje,
da ostane u okviru pristojnih granica, jer onaj neorojali-
stički, jugovinski volte-face jednog madžarskog regni-
kolarca mogao se oprostiti kao znak senilije u momentu
panike, i preko tih ljudskih slabosti moglo se prijeći
iz sentimentalnih motiva, ah danas, poslije smišljene
kompromitantne mase slaboumnih izjava, poslije pro­
zirne političke karijere, za koju nema i ne može biti
nikakvog objašnjenja osim srebroljubivih interesa u naj-
vulgarnijem smislu, danas biti sentimentalno pasivan
spram te glupo izazovne glume, kada čovjek provocira
da mu se kaže istina, nema smisla.“
— A što da ti lažem — pour sauver les apparences?
Lagao bih da sam sentimentalan, ne, to nisam i to ne
ću da budem, a opet, ne znam, boli me sve to, sve to
što ti ne razumiješ, no, svejedno, kada inzistiraš, molim,
ako te baš zanima da iz mojih usta čuješ koji su me mo­
tivi vodili, da skratim, evo, o čemu se radi: objašnjavajući
bilo kakvoj polupismenoj šuši, i kome hoću i kome ne ću,
da ne moram baš svakome stajati na usluzi, kako nisam
identičan s onim gospodinom, koji u svojim javnim
izjavama govori gluposti i neistine, kako jesam doduše
sin toga gospodina ministra i poklisara »na strani«,
koji se hvali pred Kraljem da je postrijeljao svoje hr­
vatske kmetove kao kučke, ali da nisam njegov politički
istomišljenik, što se može isto tako utvrditi iz mojih
vlastitih javnih govora i tekstova i izjava, ali kako kod
nas sve vrvi od lijenih idiota koji pojma o pojmu nemaju
tko je tko u ovoj zemlji, da ne moram, dakle, kretenima
dnevno objašnjavati da ja nisam ti, a ti da nisi ja, to jest
da ja nisam identičan ni s onim kraljevskim madžarskim
regnikolarcem, ni sa šefom Političke Banske Uprave,
ni sa ministrom Privremene vlade, a da, opet, ti nisi
advokat atentatora koji je htio da smakne našeg mladog
kralja, jer da ja nisam, dakle, ni ministar, ni političar,
ni član vlade, koja hapsi i masakrira mase nevinog svijeta,
da ne vješam žive, krvave, od torture onesviještene
ljude u dimnjake, niti da im čizmama gazim mošnjice
zabijajući im igle pod nokte i izbijajući im zube, da nisam
ja taj koji putuje u Madžarsku do onog krvavog gorile,
koji na svom budimskom gradu kuha od ljudske krvi
kobasice, u jednu riječ, da barjaci moga gospodina
oca nisu moji barjaci, da moj otac stupa pod sasvim
drugim zastavama, a ja opet pod drugim, u jednu riječ,
eto, odlučio sam se dehomonimirati bez ikakvog ličnog
animoziteta, prisiljen prosto okolnostima jačim i ne­
zavisnim od moje subjektivne volje, i tako sam zamolio
tvoju mnogopoštovanu Kraljevsku Vlast, da mi prizna
i ozakoni jedno potpuno prosječno, bezlično ime, ime
jednog bezimenog vulgarnog kalfe (kao što kaže moja
supruga Alisa, ime trgovačkog pomoćnika iz provinci­
jalnog dućana kratkom i pletenom robom), i to je,
uglavnom, sve. Više nemam što da kažem i mislim da je
najbolje da tu i stanemo, a ti izvoli sad kako god misliš,
ja sam svoje rekao.
Očekujući da će poslije njegovih riječi stari planuti
kao mina, na svoje najveće iznenađenje Kamilo je ostao
prosto zabezeknut kada je otac, očito razočaran sino­
vljevom kazuistikom, snizivši glas i spustivši rezignirano
obje ruke, skinuo svoj kišobran sa podlaktice i, stavivši
kišobran i šešir na stol od klupske garniture, skinuo
lijevu rukavicu, raskopčao svoj raglan, razvezao šal,
oslobodivši se kao da želi da dođe do daha, i tako se,
poslije duge stanke, ispunjene garderobijerskom pro­
cedurom, približio sinu i, pristupivši mu gotovo sami­
losno sklono, da bi urazumio ovoga svog bezazlenog
zbunjenka — von Haus zu Haus, direktno, on je toplo,
gotovo sentimentalno, sasvim tiho, kao da izgovara
najintimniju tajnu iz srca srcu, izjavio, kao da ne razumije
od svega toga ama baš ni jedne jedine riječi:
— Pa dobro, kada je riječ o zastavama, a tko je pod
našim krovom bio barjaktar narodnojedinstvenih parola?
Tko je trajno moralizirao o ujedinjenju, i to baš o
državnom, i to od Hungaricuma još, godinama? Tko je
o tome pisao i govorio i gnjavio godinama, čiji su to blii
barjaci, tvoji ili moji? — Sabravši čitavu bilancu svojih
dokaza, stari se beznadno zamračio: — Pa dobro, kad
se jednoga dana dogodilo, stjecajem prilika, da sam se i
ja svrstao pod tvoje barjake, je li to moglo biti povodom
da me izvrgneš ruglu i preziru čitave naše države,
štampe i šta ja znam čega sve još ne, ako hoćeš baš i
naroda ili tvojih širokih masa?
Na momenat, razgovor se stišao te se pričinilo da će se
s ovom rodoljubivom limunadom pronaći neka kompro­
misna formula, da se dva predstavnika slavnog zagorskog
roda rastanu protokolarno, i da stari nije izbacio tako
patetično svoju frazu o »širokim masama«, moglo se
desiti da dođe do Kamilove predaje pred protivnikom.
Enerviran očevim glupim gentry-patosom i najnovijim
trikom da se dodvori »zastavniku«, pod čijim se barja­
cima odlučio na svoje karijerističke skandale, Kamilo
je reagirao neočekivano zagrižljivo, »kako ova glupa igra
nema doista smisla za meritum samoga spora«,
— Oprosti, tvoji barjaci danas, to su, dragi moj,
razumiješ li me, barjaci generalski, solunski, kajmakča-
lanski, to su barjaci koji predstavljaju stopostotnu nega­
ciju svega što se ikada moglo prozvati mojim barjakom,
i ako te nije, molim, napustilo pamćenje, sjeti se godine
Osamnaeste, sjeti se da sam od ulaska srbijanskih trupa
izlajao čitave slapove riječi, da sam odštampao rizme
papira o tome kako ovu vojničku okupaciju na našem
terenu smatram kapitalnom političkom greškom, više
od toga, ludilom, i kako će se to ludilo prije ili kasnije
osvetiti. Ti, dakako, od mojih argumenata nisi uvažio
baš ni slovceta, ti nisi primio ni jedne mrve od bilo
kojega mog argumenta, ti si se pretvorio u najtipičnijeg
državotvornog madžaronskog »Besserwissera«, koji s uzvi­
šenim smiješkom prelazi preko benavog zanovijetanja
nedoraslog glupana, to su za tebe bile i ostale »stekliške
bedarije«,

2j K rleža: Zastave n i
321
 — Opet gubiš tlo pod nogama, ta valjda ne ćeš
poreći da smo se baš mi kao narod, kao zemlja, mi,
Hrvati, naša Hrvatska, našli na rubu ponora, i da kojom
nesrećom nije bilo srbijanskih mitraljeza i kavalerije,
đavo bi nas bio odnio zajedno s vašim državnopravnim
stekliškim parolama,
— A koji i kakav đavo bi nas bio odnio, pitam te već
ne znam po koji put, to su tvoje prezidijalne gluposti
da bi nas đavo bio odnio, i, molim te, kamo bi nas
bio taj tvoj đavo već i odnio, do vraga, da se već jednom
izraziš ljudski jasno, ta nismo babe da gatamo, i kamo
nas je već taj tvoj đavo mogao odnijeti gore nego što
nas je odnio, i kao da si ti manje izgubio onaj svoj kre­
tenski austrijski rat zato, jer si se stavio na stranu po­
bjednika? Kakva ti je to logika?
— Zar se nismo našli vis-à-vis de rien, pa zar ono
kako su se naši muži digli sjekirama na naše Ladanje
nije bila slika sveopćeg potopa?
— Objasni mi već jedamput na koji način smo se to
našli vis-à-vis de rien? Jesmo li se mi našli vis-à-vis
de rien zato, jer je ladanjski kmet podigao sjekiru na
svog latifundista, ili zato, jer je taj latifundist vodio
glupu politiku već više od sto godina? Kakav ti je to do­
kaz da tvoj ladanjski kmet nije zrelo političko biće zato,
jer diže na tebe sjekiru? Pa zar ne vidiš da je on u onome
momentu bio na nerazmjerno višem političkom nivou
od tebe, koji si pucao po njemu srpskim mitraljezama?
— To su, eto, te tvoje magle u glavi, ta izgubili smo rat,
čovječe, a oslobodili smo se anarhije samo pomoću tih srp­
skih topova, jer gdje bismo danas bili da nije bilo Srbije?
— Gdje bismo bili, a gdje su danas Madžari i Austri­
janci i Česi i Rumunji i Poljaci? Zar su i Madžare i
Austrijance oslobodili ti tvoji srpski topovi, i Madžare,
i Beč, i Prag? Pa zar ne vidiš kako su te tvoje fraze
jeftina roba, za opsjenu glupana, i šta ti tu brkaš pojmove,
kao da sam ja bilo kada branio našu stvar bilo kakvim
državnopravnim parolama? Te vaše današnje državo­
tvorne floskule o »oslobođenju« rentiraju se isključivo
samo vama, samozvanim »oslobodiocima«, hvala ti na
takvom »oslobođenju«, gdje zabijate čavle ljudima pod
nokte, gdje im pilite koljena, gdje palite tabane, gdje
vješate ljude u dimnjacima,
— Protiv terora, nažalost, nema drugog lijeka nego
sila, da se stvar nije zauzdala gvozdenim rukavicama,
bili bismo doživjeli Bćlu Kuna, a šta ćemo o tome disku­
tirati, to je indiscutable,
— Jasno, sve što ja govorim tebi i tvojima već od
Hungaricuma i od Osamnaeste, za vas je bilo i ostalo
indiscutable! Sve je to s moje strane bilo i ostalo mar­
garitas ante porcos, to i ništa više,
— Gdje si ti izgubio pamet? Ne umiješ drugo nego
da se kreveljiš i grimasiraš, da vrijeđaš i da si bezobra­
zan, po vikao je stari na svoga sina, pa zar ti se pamet
doista razvodnila? Ako je tako, onda te treba predati
na klinički pregled! Pa zar ti nisi bio stopostotni srbi­
janski čovjek, pa zar te nisam jedva jedvice oprao u
Rongeovim očima, i da nije bilo Amande, bili bi te
ubajbočili, dragi moj, i ako je netko moralno odgovoran
za ovo sve što ti danas ne priznaješ kao Ujedinjenje,
a tko je, ako nisi ti jedan ođ onih?
— Pustimo mene, dragi moj, kao »jednoga od onih«,
to zvuči kao da smo u predvorju Poncija Pilata, a mislim
da nije svrha tvoje vizite da se nadmudrujemo tko je od
nas dvojice »jedan od onih«, koji su bili ili nisu bili
krivi za sve ovo što se dogodilo i što se događa, svejedno,
jer ovo sve što se zbiva danas jedna je stvar, a ono jučer
je druga, a tvoji ukazi ministarski opet su treća stvar!
Razlikujmo dobro! Nismo mi više danas madžarski
regnikolarci ni antiregnikolarci ! Pitam ja tebe, koje i
kakvo »ujedinjenje«? Osamnaeste imao si dobre šanse
da se doista oslobodiš od svih tih gluposti, kad su te
pardonirali i ekskomplimentirali poslije onoga tvog la­
danjskog krvoprolića svojim ordenima kao »zaslužnog
rodoljuba«, ali ne, ti si se ponovo durch das Hintertürl
prekrijumčario na njihov dvorski bal i sada putuješ
kao messenger-boy onom starom lopovu u Budim, a
imao si dobru priliku da uvidiš kako se sve to lijepi od
masne ljudske krvi! O, koliko li si se puta nadeklamirao
o »Časti« i o tome kako se ta »Čast« može oprati samo
krvlju, pa ako ti je toliko stalo do tvog »Ehrenrein-
waschunga«, zašto se nisi udaljio iz gužve čistih ruku?
— Ostao sam bez svog ladanjskog krova, ona kmetska
rulja zgazila je u meni sve pojmove narodnog i ljudskog
dostojanstva, i šta sad želiš od jednog starog, isluženog
činovnika, pa zar ne vidiš i sam kako su stvari slabo
krenule? Zar je crimen laesae maiestatis htjeti pomoći
kao ispravan građanin i patriot, kada je stvar spala
danas na trijarije?
— Da, da, imali smo čast da pročitamo onu tvoju
kameleonsku brbljariju o »trijarijima« ! Ono je bilo na­
ročito duhovito da se baš ti lično javljaš kao svjedok
u aferi Ronge, isto tako! Hvala ti, zaista, na tvojoj
četničkoj reklami, i to je bilo hiperinteligentno, svaka
čast, ali da skratimo, smijem li doznati ipak u koju
svrhu si došao da me počastiš čitavom vrećom psovki?
Ima li nešto gdje ti mogu biti na usluzi, jer ne pret­
postavljam da je tvoja vizita isključivo platonske naravi?
— Ne, zaista nisi čovjek, nije te Gospodin Bog obdario
baš ni jednim jedinim plemenitim ljudskim svojstvom,
nažalost, pa zar si zaista toliko otupio te ne osjećaš
inkompatibilnost svoga postupka? I sada, u ovome mo­
mentu, kad se pred tvojim licem pojavio tvoj rođeni
otac, ti mu se izazovno kesiš mjesto da si mu zahvalan
što te je uzeo u obranu? Uostalom, ja sam zaista neopro­
stivo naivan, kad sam mogao imati o tebi bilo kakve,
pak i najmanje iluzije, dobro, per saldo ništa, u redu,
dakle, molim, prema tome, ova tvoja odluka da se odri­
češ mog, upravo našeg familijarnog imena može se uzeti
kao definitivna?
— Pročitao si rješenje u Narodnim novinama, i ja
doista ne znam šta bi se tu još moglo učiniti po tvome?
— S obzirom na to što se o tome govori kao o dru­
štvenom skandalu već od Nove godine, a što ti, nadam
se, nije nepoznato, ti bi mogao, s obzirom na to, kažem,
što će se ta stvar, po svoj prilici, bojim se, komentirati
i u Pešti, objaviti o toj stvari neki komentar, da se radi,
recimo, na primjer, o lingvističkim ili, recimo, patriot­
skim razlozima, da se radi o nacionalizaciji imena, kod
nas uobičajenoj iz raznih razloga, da tako rade mnogi
danas iz nacionalnoromantičkih motiva, to jest da ova
stvar nema nikakve konkretne veze s mojim imenovanjem
za ministra i uopće sa mnom kao s tvojim ocem, i tako
nekako otprilike, da se barem u Pešti spasi neka forma,
razumiješ li,
— Pa ne ćeš valjda htjeti da tjeram šegu s jednom
svojom trijeznom odlukom, nisam burzovni senzal ni
inostranac, ne borim se ni za kakve koncesije,
 — Znači, to je neopozivo? Znači, ti ostaješ pri
svome? Znači, ova tvoja apostaza, to su posljednje tvoje
riječi koje ostavljaš svome ocu kao pozdrav na rastanku?
— Što se mene lično tiče, ne osjećam nikakve potrebe
da se rastanemo! Nadam se još uvijek da ćeš, prije ili
kasnije, spoznati kako nisam imao krivo! Toliko puta
imao sam pravo, i ako nisi zaboravio, ti si mi to i u
nekoliko mahova svečano priznao, prema tome, misliš
li da je potrebno da se rastanemo, to misliš dakle tako
ti, a ja opet jedamput ne dijelim tvoje mišljenje, i,
uopće, oprosti, ali doista ne mogu da slijedim tvoju
misao. O kakvom se to rastanku radi? Priznajem, bio
sam, kako da se izrazim, recimo, neotesan, ali ni ti me
nisi baš obasuo ružama, no ja te molim, nisam imao
namjeru da te vijeđam, oprosti mi, zaista, molim te,
oprosti mi, a što se tiče promjene prezimena, proveo sam
to samo stjecajem okolnosti da smanjim sve koeficijente
prividnosti, jer najposlije moramo jedan drugome priz­
nati pravo političkog uvjerenja, to su bili oduvijek
tvoji liberalni principi.
Ovu posljednju repliku stari je slušao sa pola uha,
ovijajući se svilenim šalom i navlačeći svoju lijevu ru­
kavicu, prst po prst, poravnavajući srednjak, a naročito
kažiprst, na naborima grubo Stavljene svinjske kože,
pa kad je to završio, uzeo je sa stola desnu rukavicu,
navukao je brzo, podigao svoj kišobran, a zatim šešir,
i tako sa šeširom u ruci i kišobranom zastao trenutak-
dva, oborene glave. Nastala je tišina, prekidana nervoz­
nom zvonjavom telefona iz prednje sobe i glasnim hala-
likanjem solicitatora da mu se ne prekine veza na apa­
ratu. Pojavio se na vratima Burić poslije glasnog ku­
canja: — Pardon, što smeta, zove Beograd, traže go­
spodina doktora u stvari profesora Erdmanna iz Beča,
traži gospodina doktora profesor Erđelyi-Erdmann,
— Neka kažu vama, Buricu, šta žele, neka me zovu
za deset minuta ponovo, bude li potrebno, nemam sada
vremena!
Poslije telefonskog intermezza, kada se ime profesora
Erđelyi-Erdmanna i njegove gospođe pojavilo između
oca i sina kao prijeteća sjenka iz davnih ukletih dana,
u znak pozdrava, tek toliko da je kimnuo da ne bi ispalo
suviše pristojno, stari se bez riječi zaputio spram izlaza.
Tu, pred vratima, odškrinuvši ih, zastao je i pritvorivši
ih ponovo, sa desnicom na kvaki, pomalo sagnut u pasu,
kao slomljen, još jedamput je podigao pogled i poslije
očitog kolebanja, gotovo šaptom, uputio svome sinu
delikatno pitanje, »ne želi li, ne mora mu odgovoriti,
da li je istina, što se čuje i po novinama, da je postao
član Komunističke Partije«.
— Istina je,
— A da li je istina i to đa je optiran u nekakav njihov
komitet?
— Jeste, istina je,
— I to mi je dakle bilo suđeno doživjeti da mi sin
postane bandit! E, pa hvala Bogu i na tom, pa kad je
tako, ništa, zbogom,
— Doviđenja, tata,
— Nikakvog doviđenja više nema, to je, sine mo j .. .
tiho su se zatvorila vrata tako da se posljednje riječi
više nisu čule što je zapravo htio da kaže, a trebalo je,
sudeći po plačljivoj intonaciji, po svoj prilici biti nešto
očito tugaljivo.
 ZASTAVE

Knjiga treća

SR EB R N I P IR U D O M U JU R JA V E Š K IH .................... 9
U M EĆ A V I ................................................................................ 117
M O R IT U R I ................................................................................ 227
 Priredio za štam pu dr Anđelko M alinar
Likovno oprem io M ate Benković
K orektor Drenka Simić

Izdavač ZORA
Izdavačko poduzeće, Zagreb, Prilaz JA 2 /II
Za izdavača Ivan Dončević
Rkp. br. 1372/III — 20 s/4 tiskanih araka
T iskanje dovršeno 30. V II 1967.
u tiskari Grafičkog zavoda Hrvatske
Zagreb, Frankopanska 26

53117/I-IV