Professional Documents
Culture Documents
Literatura Za BLOQUE 1
Literatura Za BLOQUE 1
1. Jezik i lingvistika
Jezik definišemo kao sistem znakova koji koristimo u komunikaciji, u interakciji sa ostalim
članicama i članovima jedne ili više govornih zajednica na jednom ili više jezika, a lingvistiku
kao nauku koja ga izučava.
U poređenju sa filozofijom i iz nje izvedenim prirodnim naukama, društvenim naukama,
lingvistika je relativno nova nauka. Najčešće se kao izvorište lingvističkih promišljanja određuje
rad Ferdinanda de Sosira (Ferdinand de Saussure) (1919, 1959) i njegovih sledbenika. Ta
lingvistika svoje utemeljenje nalazi u strukturalizmu, po kome se i zove strukturalistička
lingvistika i razvija se u odnosu na dihotomiju, jezik (Sosirov langue) i govor (Sosirove parole).
Ova dva koncepta su u transformaciono-generativnoj lingvistici Noama Čomskog (Noam
Chomsky) evoluirala kroz terminološku i sadržajnu diferencijaciju kompetencije/jezičke
sposobnosti i performanse/govorne delatnosti (engl. competence – performance; srpski termini
preuzeti iz: Bugarski, 1986: 247). Jezik se posmatra kao „zaokružena celina i princip
organizacije“ (Saussure, 1959: 9), koji „za razliku od govora predstavlja nešto što možemo
analizirati nezavisno... Možemo zanemariti sve druge elemente govora; zapravo, nauka o jeziku
je moguća samo ukoliko su ti drugi elementi isključeni“ 1 (Saussure, 1959: 15).
Međutim, u istoriji lingvistike mnogo je značajniju ulogu odigrala Sosirova ideja o jeziku kao
sistemu, apstraktnom i nezavisnom od od društvenih varijabli (promenljivih): „Kada se od
ukupne govorne aktivnosti (langage) odbije sve što je samo individualni govor (parole), ostatak
se može nazvati jezik (langue) i on podrazumeva samo psihičke termine, psihički čvor između
ideje i znaka, što ne bi bilo tačno reći za individualni govor. Ali to bi bio samo jezik posmatran
van društvene realnosti, pošto, da bi jezik postojao, potrebna je govorna masa koja se služi
jezikom. Jezik živi u kolektivnoj svesti i ova druga činjenica će ući u samu defi niciju. Opet,
nema reči o individualnom govoru“
Međutim, često se zaboravlja da Sosir u svojoj čuvenoj knjizi takođe navodi: „Naravi jedne
nacije odražavaju se u jeziku, dok je, s druge strane jezik ono što u velikoj meri čini naciju“, da u
procesu jezičke analize u obzir moramo uzeti „veze koje postoje između jezika i istorije“, da je
„za život jezika isto tako važna i unutrašnja politika države, (...) odnosi jezika sa raznim
ustanovama, crkvom, školom itd. (...) geografska raširenost jezika i dijalekatsko cepanje“, te da
„književni jezik sa svih strana prelazi granice koje mu postavlja književnost“, a „s druge strane
pak književni jezik postavlja krupno pitanje sukoba između njega i lokalnih dijalekata“
(Saussure, 1969: 30-31). Dakle, Sosir se već u prvim danima uspostavljanja lingvistike kao
posebne naučne discipline osvrće na pitanja koja su i dan-danas u žiži sociolingvistike, kao što su
odnosi manjinskih i većinskih jezika, pitanja standardnojezičkih kultura, jezička politika i
planiranje, jezika i kulture itd.
2. Jezik i društvo: komunikacija i kontekst
„Jezik prožima sve aspekte naših društvenih života. On je osnovno sredstvo prenosa kulturnog
znanja i primarni kanal koji nam obezbeđuje pristup misaonim sadržajima drugih“ (Krauss &
Chiu, 1998: 41). Čak i kognitivna lingvistika, koja ima snažno utemeljenje u transformaciono-
generativnoj gramatici i strukturalističkoj paradigmi, poslednjih par decenija poprima značajno
interdisciplinarnu orijentaciju i smatra da „definisanje dinamičke prirode konceptualne i
gramatičke strukture neizbežno vodi ka dinamici diskursa i društvene interakcije“
Ono što ja smatram važnim za aspekte lingvističkih istraživanja kojima se bavim je sledeće:
Jezik svakako jeste društveni fenomen. Osnovna definicija jezika sa kojom počinje svaki
udžbenik i priručnik iz lingvistike jeste da je jezik sistem znakova 15 koji koristimo za
komunikaciju. Dakle, koristimo ga da prenesemo svoje ideje i misli; kroz jezik formiramo svoje
viđenje i tumačenje sveta koje prenosimo i generacijama koje dolaze posle nas. To jednostavno
znači da nikako ne možemo tvrditi da jezik funkcioniše nezavisno od konteksta u kome se
koristi, niti da se može analizirati kao sistem do koga dolazimo intuitivnom analizom uma
idealizovanog govornika.
komunikativnu kompetenciju (Hymes, 1966, 1973), pojam mnogo širi od koncepta kompetencije
Noama Čomskog. Komunikativna kompetencija ovde se razume kao „sposobnost članice ili
člana jedne zajednice da se prilagodi uslovima i zahtevima situacije“ (Riley, 2007: 11). Uslovno
rečeno, paradigmatski okvir koji nudim je pre svega sociolingvistički, ali je u isto vreme i
značajno prožet konceptima i tumačenjima iz srodnih naučnih disciplina, čija je zajednička
referentna tačka upravo prepoznavanje značaja konteksta, komunikativne situacije,
sociokulturnih normi ponašanja i društveno-istorijskog konteksta u analizi i tumačenju uloge
jezika.
Kontekst i funcionisanje jezika u komunikativnim situacijama nam daju ključne signale koji nam
omogućavaju da razumemo ono što čujemo, pročitamo ili vidimo i pomažu nam da osobe sa
kojima smo u komunikaciji pravilno rastumače naše komunikativne namere i značenja koja
želimo da prenesemo.
3. Sociolingvistika
Sociolingvistika je relativno mlada lingvistička disciplina koja se šezdesetih godina prošlog veka
javlja kao odgovor na strukturalističku i transformaciono-generativnu interpretaciju jezika kao
homogenog i statičnog sistema, apstraktnog i potpuno odvojenog od društvenog konteksta u
kome se upotrebljava. Nudi interdisciplinarni pristup jeziku i jezičkim varijacijama unutar
konkretnih govornih zajednica.
Etnografi ja komunikacije/govorenja čiji je tvorac Hymes, sociologija, antropologija,
antropološka lingvistika, kognitivna lingvistika, između ostalih, predstavljaju teorijska i
metodološka uporišta jedne značajne grane moderne sociolingvistike.
Jedan od glavnih argumenata gore pomenutog autora je da je govor, kako sam po sebi tako i kada
izražava stvarnost oko sebe, ključni fenomen koji je neophodno analizirati ukoliko želimo da
shvatimo celokupnu složenost jezika: „Opšte poznata činjenica je da je govor, ta istinska veza
između jezika i društva, često bio zanemarivan“ (Hymes, 1971a: 41).
Labov (1983) stoga pravi razliku između makrosociolingvistike, kao nauke koja ima jednu širu
vizuru odnosa jezika i društva kroz prizmu pristupa i metoda društvenih nauka, sociologije,
etnografi je, sociologije jezika i drugih, i mikrosociolingvistike koja ostaje usmerena na
lingvističke činjenice, odnosno analizira jezičku varijaciju i jezičku promenu u odnosu na
ekstralingvističke, to jest socijalne faktore. Te dve epistemološke orijentacije razvijaju se
paralelno, ali je ona iznedrena iz šire perspektive tumačenja uloge i odnosa jezika u društvu, kroz
koju se jezik tretira kao jedno od ključnih sredstava za kreaciju društvenog znanja, koju ćemo
definisati kao makrosociolingvistiku, u fokusu ovde predstavljenih istraživanja.
4. Mikrosociolingvistika i markosociolingvistika
Varijacionistička sociolingvistika predstavlja najznačajniju oblast mikrosociolingvistike i bavi se
uspostavljanjem korelacija između jezičkih i društvenih varijacija. Uočavanje i isticanje značaja
korelacije jezičkih varijanti i socijalnih faktora, kao i analiza jezičkih promena u toku njihovog
trajanja nalaze se u osnovi ovog usmerenja.
Labov (1972b: 121) tvorac je i termina govorna zajednica i definiše je kao grupu govornika koji
imaju zajedničke norme interindividualne varijacije. Drugim rečima, polazi od pretpostavke da
svi članovi jedne govorne zajednice imaju iste pretpostavke o upotrebi različitih jezičkih varijabli
u skladu sa sociokulturnim kontekstom govorne situacije. Gumperz (1971) nudi defi niciju
govorne zajednice uvodeći kao ključni parametar koncept interakcije, odnosno frekvenciju i
kvalitet interakcija među članovima zajednice.
Makrosociolingvistika, ili kako je Fišman (1978) defi niše – sociologija jezika, disciplina je koja
crpi i teorijska znanja i metodološke postupke iz različitih oblasti društvenih nauka, prevashodno
iz sociologije i antropologije.
Kao što se iz gore navedenog može zaključiti, moderna sociolingvistika predstavlja niz uzajamno
povezanih epistemoloških tradicija i istraživačkih metoda koje se bave iznalaženjem odgovora na
veoma raznovrsna pitanja.
5. Kritička sociolingvistika: opšte napomene
Sociolingvistika jezik sagledava kao varijabilan sistem koji se kroz različite medijume ispoljava
u nizu funkcija koje koristimo za komunikaciju u različitim domenima. Ovakvo tumačenje
sociolingvistike takođe jasno identifi kuje činjenicu da uloga, funkcije i vrednovanje određenog
jezika zavise od niza društvenih, političkih, ekonomskih, kulturnih i drugih ekstralingvističkih
faktora koji određuju njegov status, značaj i moć unutar određene zajednice (jezičke, kulturne,
etničke, političke itd.).
El estudio sistematico de todas las formas de dialecto, pero en especial el del dialecto regional
recibe el nombre de dialectología y también el de geografía lingüistica o geografia del dialecto.
Comunidad de habla se utilizan en relación a cual quier grupo humano que. definible social o
regionalmente. se identifica por poseer un sisTEMA lingúístico común.
lengua (lingasístico) (1) El uso cotidiano de este término tiene diversos sentidos que la
uNcoIstIcA distingue cuidadosamente. En su sentido más concreto. puede hacer referencia al
acto concreto de bablar, escribar o hacer signos en una situación real
la noción de mAmiA (2) o de
ACTUACIÓN. El sIsTeMA lingúístico que sabyace al uso individual de la lengua en un tiempo
y un lugar dados se identifica con el término IDIOLECTO