ALMANAH

ZNANSTVENO-FANTASTIČNE KNJIŽEVNOSTI

TITAN 1
Uredio
Davorin Horak

HANGAR 7
Zagreb, 2013.
TITAN 1
Almanah znanstveno-fantastične književnosti

Naslovi izvornika
"The Last Castle" Copyright © 1966 by Jack Vance
"Frost and Fire" Copyright © 1946 by Ray Bradbury
"The Darfsteller" Copyright © 1955 by Walter M. Miller, Jr.
"The Lifecycle of Software Objects" Copyright © 2010 by Ted Chiang
"The Man Who Bridged the Mist" Copyright © 2011 by Kij Johnson
"The Day Before the Revolution" Copyright © 1974 by Ursula K. Le Guin
"The Cookie Monster" Copyright © 2003 by Vernor Vinge
"The Marching Morons" Copyright © 1951 by Cyril M. Kornbluth
"Miranda" Copyright © 2008 by John R. Little
"New Light on the Drake Equation" Copyright © 2001 by Ian R. MacLeod
"Cyberpunk" Copyright © 1983 by Bruce Bethke
"The Streets of Ashkelon" Copyright © 1962 by Harry Harrison
"Ripples in the Dirac Sea" Copyright © 1988 by Geoffrey A. Landis
"The Star" Copyright © Hangar 7, 2013.
"Flight on Titan" Copyright © 1935 by Stanley G. Weinbaum
All rights reserved

Naslov te sav preostali sadržaj © Davorin Horak, 2013. Ovo izdanje ©

Hangar 7 d.o.o.

Prijevodi s engleskog
Igor Rendić Mario Jović
ISBN 978-953-57638-0-2
Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji
način reproducirati bez pismenog dopuštenja izdavača.
 Sadržaj
Predgovor
Jack Vance Posljednji dvorac
Ray Bradbury Vatra i led
Walter M. Miller, Jr. Darfsteller
Ted Chiang Životni ciklus softverskih objekata
Kij Johnson Čovjek koji je premostio maglu
Ursula K. Le Guin Dan pred revoluciju
Vernor Vinge Keks-neman
Cyril. M. Kombluth Marš morona
John. R. Little Miranda
Ian R. MacLeod Novo svjetlo na Drakeovoj jednadžbi
Bruce Bethke Kiberpank
Harry Harrison Ulice Aškelona
Geoffrey A. Landis Valovi na Diracovu moru
H. G. Wells Zvijezda
Stanley G. Weinbaum Bijeg preko Titana
 Predgovor
Od kozmičkih dubina do srca atoma, od alternativnih povijesti do
daleke i neizvjesne budućnosti, od robota i čudnih bića, do zmajeva,
vilenjaka i čarobnjaka, od pustolovine do filozofije pa sve do prodiranja u
samu srž ljudske duše i potrazi za mjestom čovjeka u svemiru - sve to, i još
puno toga začudnog jest znanstvena fantastika. Jedan od najznačajnijih
pisaca u njezinoj povijesti, Ray Bradbury je rekao: "Znanstvena fantastika
je najvažniji oblik književnosti u povijesti svijeta jer ispisuje povijest ideja,
povijest naše civilizacije koja samu sebe rađa... Znanstvena fantastika je
središte za sve što činimo i oni koji se izruguju znanstvenoj fantastici
nemaju pojma o čemu govore."
A Ray je znao. Kao što su znali Miller, Wells, Kornbluth ili
Weinbaum, a znaju Le Guin, Vance, MacLeod, Chiang... i ostatak moćne
gomilice čija djela sadrži prvi Titan, almanah znanstveno-fantastične
književnosti koji se nadovezuje na najbolju tradiciju sličnih zbornika na
ovim prostorima, prvenstveno Monlit(h)a i Andromede.
Kažu da je znanstvena fantastika najbolja u kratkoj formi, u priči,
no ona je najblistavija u formi novele. Autoru daje više prostora da razvije
ideju, oblikuje svijet i razmjesti figure za okršaj, a dovoljno ograničava da
se fabula nepotrebno ne razvodni. Kraće priče prirodno pripadaju
časopisima, a romani 'knjigama', pa su novele često u nezavidnom položaju
kada je riječ o njihovu publiciranju. Premda časopisi objavljuju novele, a
tiskaju se i kao zasebne knjige, upravo su zbornici ono što je za novelu
idealan prostor.
I zato Titan.
U procesu nastanka ovako zahtjevne knjige, bilo bi nemoguće izaći
na kraj sa svim problemima bez svesrdne pomoći prijatelja i suradnika.
One koje nenamjerno izostavim, neka znaju, nisu ništa manje važni.
Prvenstveno veliko hvala Ivani Vukelić što mi je dozvolila da se upustim u
ovu titansku avanturu. Hvala prevoditeljima, Igoru i Mariju, lektoricama
Vanji i Amandi, prijateljima Ani, Zdeslavu, Goranu, Zdenku, drugom
Igoru i svima onima koji su nas kao pretplatnici podržali dok smo još bili u
začetku.
Sada si ti, dragi čitatelju, na redu. Okreni list i otisni se prema
Titanu.
- D. H.
Jack Vance, utjecajni američki pisac znanstvene-fantastike je za novelu
Posljednji dvorac dobio nagrade Hugo (1967.) i Nebula (1966.).

JACK VANCE

Posljednji dvorac
The Last Castle (1966.)
preveo: Igor Rendić
 Potkraj jednog olujnog ljetnog popodneva, dok se sunce konačno
probijalo ispod iskrzanih crnih kišnih oblaka, dvorac Janeil je osvojen, a
njegovi stanovnici pobijeni. Gotovo do posljednjeg trenutka frakcije unutar
dvorskih klanova prepirale su se oko ispravnog načina prihvaćanja
Sudbine. Najprestižnija i najuvaženija gospoda odlučila su ignorirati čitavu
nedostojanstvenu okolnost i bavila se svakodnevnim poslovima ni manje ni
više detaljno nego inače. Nekoliko se kadeta, očajem dovedenih do ruba
histerije, naoružalo i spremilo oduprijeti konačnom napadu. Drugi su pak,
možda četvrtina ukupne populacije, pasivno čekali, spremni - gotovo sretni
- okajati grijehe ljudske rase. Naposljetku je smrt ravnomjerno podijeljena
svima i svi su u svom umiranju pronašli onoliko zadovoljstva koliko je taj
u suštini nemilosrdan postupak mogao donijeti. Ponositi su sjedili i listali
svoje prekrasne knjige, raspravljali o ponajboljim osobinama stoljetnih
esencija ili milovali svog omiljenog Phana. Umrli su, a da se nisu niti
udostojili obratiti pažnju na smrt. Usijane su glave jurišale uz kaljužaste
padine koje su se, u bijesnom prkosu onome što je uobičajeno i smisleno,
nadvijale nad prsobrane Janeila. Većinu je pokopala lavina šljunka, ali
nekolicina ih je dospjela do sljemena gdje su pucali, sjekli i ubadali sve
dok i sami nisu ustrijeljeni, zdrobljeni pod poluživim energo-kolicima,
sasječeni ili izbodeni. Pokajnici su čekali u klasičnoj pozi pokajanja, na
koljenima pognute glave i umrli u, barem su tako vjerovali, postupku u
kojem su Mekovi bili simboli, a ljudski grijeh stvarnost. Naposljetku su svi
bili mrtvi: gospoda, dame, Phanovi u svojim paviljonima, Seljaci u
štalama. Od svih stanovnika Janeila samo su Ptice preživjele - trapava,
nezgrapna i bučna stvorenja, koja ne poznaju ponos i vjeru i kojima je više
stalo do vlastite kože nego do dostojanstva vlastitoga dvorca. Kako su
Mekovi navirali preko prsobrana, Ptice su napuštale svoje obore. Vrištale
su pištave uvrede dok su lepetale krilima prema istoku i Hagedornu, sada
posljednjem dvorcu na Zemlji.
***
Četiri mjeseca ranije Mekovi su se pojavili u parku ispred Janeila,
upravo pristigli s pokolja Sea Islanda.
Dame i gospoda Janeila, oko dvije tisuće njih, uspeli su se na
tornjeve i balkone i ležerno šetali Sutonskom promenadom od bedema do
prsobrana kako bi vidjeli smeđe-zlatne ratnike. Bili su složenog
raspoloženja: zabavljena indiferencija i lakomislen prijezir preko sloja
sumnje i zlih slutnji. Za sva su ta raspoloženja odgovorne tri osnovne
okolnosti: njihova vlastita, iznimno fina civilizacija, sigurnost koju pružaju
zidovi Janeila i činjenica da im nije padalo na pamet ništa čime bi mogli
izmijeniti okolnosti.
Janeilski su Mekovi već odavno otišli i pridružili se revoluciji.
Ostali su samo Phanovi, Seljaci i Ptice i od njih je valjalo složiti travestiju
od borbene sile.
Trenutno se činilo da nema potrebe za takvom silom. Janeil je
smatran neosvojivim. Zidine, dvjesto metara visoke, bile su od crne
topljene stijene u mreži od srebrno-plave čelične slitine. Solarne su ćelije
pružale energiju za sve potrebe dvorca, a u hitnim se slučajevima hrana
mogla sintetizirati iz ugljikova dioksida i vodene pare, baš kao i sirup za
Phanove, Seljake i Ptice. No, takva se kriza činila nemogućom. Janeil je
bio samodostatan i siguran, iako bi dolazilo do sitnih smetnji kada bi se
strojevi pokvarili, a nije bilo Mekova koji bi ih popravili. Stanje je dakle
bilo zabrinjavajuće, ali ne i očajničko. Tijekom dana za to raspoložena
gospoda iznosila je energetske pištolje i sportske puške i ubijala onoliko
Mekova koliko im je krajnji domet dopuštao.
Kada je pao mrak Mekovi su dovezli svoje energo-kamione i
zemljokope i počeli kopati nasip oko Janeila.
Stanovnici dvorca promatrali su i nisu uviđali što se događa sve dok
nasip nije dosegao pedeset stopa visine, a blato počelo kliziti niz zidine.
Tada je strašno smjeranje Mekova postalo očito i bezbrižnost su zamijenile
sumorne slutnje.
Jedni su bili teoretičari matematike, drugi su detaljno proučili
prirodne znanosti. Neki od njih su, uz odred Seljaka koji je obavljao
naporne fizičke poslove, pokušali vratiti energetski top u radno stanje. Na
nesreću, top nije bio ispravno održavan. Razne su komponente vidljivo
zahrđale ili bile oštećene. Teoretski ih se moglo zamijeniti novima iz
Mekovskih radionica na drugoj podrazini, ali nitko iz skupine nije znao
ništa o Mekovskoj nomenklaturi ili o sustavu skladištenja. Warrick
Madency Arban (što će reći Arban iz obitelji Madency iz klana Warrick)
predložio je da radna skupina Seljaka pretraži skladište. Ali zbog
ograničenog mentalnog sklopa Seljaka zadatak nije obavljen i čitav je plan
o popravku energetskog topa propao.
Janeilsko je plemstvo zadivljeno promatralo kako se blato oko njih
uzdiže i uzdiže u obliku kružnog humka nalik krateru. Ljeto se bližilo kraju
i jednog su se olujnog dana blato i šljunak izdigli nad prsobrane i počeli
preko njih sipiti u dvorišta i na trgove. Janeil će uskoro biti pokopan, a svi
u njemu će se ugušiti.
Petnaest minuta bjesnila je bitka i zemlju su natopile kiša i krv. Na
jedan su veličanstveni trenutak kadeti očistili sljeme od neprijatelja. Da
većina njihovih drugova nije nestala pod šljunkom, svašta se moglo
dogoditi. Ali Mekovi su se pregrupirali, krenuli u proboj. Deset je ljudi
ostalo, pa šest, pa četiri, pa jedan, pa nijedan. Mekovi su marširali niz
padinu, navrli preko bedema i tmurnom silinom pobili sve u dvorcu. Janeil,
koji je sedam stoljeća udomljavao finu gospodu i otmjene dame, postao je
beživotna gromada.
Mek, ako stoji poput muzejskog izloška, bio je ljudoliko stvorenje
rodom, u svojoj izvornoj inačici, s jednog od planeta sustava Etamin.
Njegova hrđavo-brončana koža presijavala bi se poput metala, kao da je
nauljena ili navoštena. Bodlje koje izbijaju iz njegova skalpa i vrata sjajile
su se poput zlata, a zaista su bile prekrivene provodljivim slojem bakra i
kroma. Osjetilni su mu organi bili skupljeni u grozdove na mjestu na
kojem čovjek ima uši; izgledom su - često bi vas šokiralo naići na Meka
dok šećete hodnicima na nižim razinama - podsjećali na gofrirane mišiće,
ne toliko različite od otkrivenog ljudskog mozga. Njegova su usta, okomita
nepravilna usjeklina pri dnu njegova 'lica', bila nepotreban organ otkad je
vrećica sa sirupom postavljena pod kožu njegovih ramena, a probavni su
mu organi, izvorno korišteni za izdvajanje hranjivih tvari iz trule močvarne
vegetacije i dupljara, atrofirali. Mek obično nije nosio ništa, osim možda
radne pregače ili pojasa s alatom, a pod sunčevom svjetlosti njegova je
hrđavo-brončana koža izgledala vrlo lijepo. Takav je bio samotni Mek,
stvorenje u svojoj osnovi jednako učinkovito kao i čovjek - možda i više
zbog svojeg iznimnog mozga koji je primao i radiosignale.
Kada bi radio u gomili od tisuću Mekova činio se manje vrijednim
divljenja, manje sposobnim: kao hibrid podčovjeka i žohara.
Određeni su stručnjaci, ponajviše Morninglightov D.R. Jardine i
Salonson iz Tuanga, Mekove smatrali blagima i flegmatičnima, ali
pronicljivi je Claghorn iz dvorca Hagedorn tvrdio nešto drugo. Mekovske
su emocije, rekao je Claghorn, drugačije od ljudskih i tek ovlaš usporedive
s njima. Nakon marljiva istraživanja Claghorn je uspio izdvojiti preko tucet
mekovskih emocija.
Unatoč takvom istraživanju mekovski je ustanak bio potpuno
iznenađenje, i Claghornu, D.R. Jardinu i Salonsonu i drugima. Zašto, pitali
su se svi. Kako je skupina koja je toliko dugo bila pokorna mogla skovati
tako smrtonosan plan?
Najrazumniji je zaključak bio i najjednostavniji: Mekovi su
zamjerali ropstvo i mrzili Zemljane, koji su ih premjestili iz prirodnog
staništa. Protivnici te teorije tvrdili su da ona projicira ljudske emocije i
stavove na neljudske organizme, da su Mekovi za mnogo toga imali biti
zahvalni gospodi koja ih je oslobodila uvjeta na Etaminu Devet. Na ovo bi
prva skupina odvratila pitanjem: "Tko sad projicira ljudske stavove?", a
odgovor njihovih protivnika često bi bio: "Pošto nitko ne može znati istinu,
jedna projekcija nije nimalo apsurdnija od druge."
***
Dvorac Hagedorn nalazio se na krijesti crne dioritne stijene iznad
široke doline koja se prostirala na jugu. Veći, veličanstveniji od Janeila,
Hagedorn su štitili bedemi promjera jedne milje, tri stotine stopa visoki.
Prsobrani su se uzdizali devetsto stopa iznad doline, a tornjevi, kupole i
promatračnice još i više. Dvije su se strane grebena, istočna i zapadna,
okomito spuštale u dolinu. Sjeverna i južna padina, tek mrvicu manje
strme, uređene su nizovima zasijanih loza, artičoka, krušaka i šipka.
Avenija se izdizala iz doline i kružila oko grebena te kroz vratnice vodila
do središnjeg trga. Nasuprot se nalazila Velika rotonda, s čije su se obje
strane nalazile visoke Kuće dvadeset i osam obitelji.
Izvorni se dvorac, izgrađen odmah nakon povratka ljudi na Zemlju,
nalazio na mjestu koje je sad zauzimao trg. Deseti je Hagedorn skupio
golemu silu Seljaka i Mekova kako bi izgradili nove bedeme, nakon što je
dao srušiti stari dvorac. Dvadeset i osam Kuća potječe iz tog razdoblja
prije pet stoljeća.
Ispod trga tri su servisne razine: konjušnice i garaže na dnu, zatim
mekovske radionice i mekovske kuće pa razna skladišta i specijalizirane
trgovine: pekare, pivovare, kamenoreznice, oružarnice, odlagališta i slično.
Trenutni Hagedorn, dvadeset i šesti po redu, jest Claghorn iz obitelji
Overwhele. Izabran je na opće iznenađenje jer O.C. Charle prije uzdignuća
nije bio ni po čemu izniman gospodin. Njegova elegancija, šarm i učenost
bili su tek obični; nije bio poznat po originalnim zamislima. Tjelesne su
mu proporcije bile dobre; lice mu je bilo četvrtasto i koščato s kratkim
ravnim nosom, dobroćudnim čelom i uskim sivim očima. Izraz lica bio mu
je obično mrvicu apstraktan - zlonamjernici bi rekli 'isprazan'. Ali tek
malim spuštanjem kapaka i trzajem čupavih plavih obrva odjednom bi se
učinio tvrdoglavim i namrgođenim, čega O.C. Charle iz Hagedorna nije
bio svjestan.
Taj je položaj, iako je odavao vrlo malo službenog autoriteta, imao
širok utjecaj i osobni je stil svakog Hagedorna utjecao na sve ostale. Zbog
toga je izbor Hagedorna bio iznimno bitan i puno je toga valjalo uzeti u
obzir. Stoga se rijetko kad našao kandidat čija greška u govoru ili
nezgrapnost nisu postale predmetom neugodno iskrene rasprave. Iako se
kandidat nikad ne bi izravno uvrijedio, prijateljstva su se neizbježno
prekidala, razmirice potpirivale, ugledi uništavali. O.C. Charlejevo
uzdignuće predstavljalo je kompromis između frakcija unutar Overwhelea,
o tome čijem klanu pripada pravo odabira.
Gospoda čiji je kompromis O.C. Charle predstavljao bila su vrlo
poštovana, ali odlikovali su ih suštinski različiti stavovi spram postojanja.
Prvi je bio talentirani Garr iz obitelji Zumbeld. Bio je utjelovljenje
tradicionalnih vrlina dvorca Hagedorn. Bio je čuveni poznavatelj esencija,
otmjeno se odijevao, svaki mu je nabor ili zavijutak karakteristične
overwheleske rozete bio na svom mjestu. Kombinirao je bezbrižnost i stil s
dostojanstvom. Govor mu je bio bogat briljantnim aluzijama, a kada je bio
uzbuđen dosjetke su mu bile u potpunosti zajedljive. Mogao je citirati
svako bitno književno djelo, a bio je i izniman svirač devetostrune lutnje te
stoga uvijek tražen na Izložbama antiknih kaputa. Bio je antikvar
neporecive učenosti i znao je položaj svakog većeg grada na Staroj Zemlji
te je, naravno, satima mogao raspravljati o drevnoj povijesti. U Hagedornu
mu nije bilo ravnog po pitanju vojne stručnosti, a jedini su mu izazivači
bili D.K. Magdah iz dvorca Delora i možda Brusham iz Tuanga.
Nedostaci? Mane? Bilo ih je malo - preosjetljivost, koja se mogla tumačiti
kao razdražljivost, i neustrašiva upornost, koja se mogla smatrati
okrutnom.
O.Z. Garra se nikad ne bi moglo olako odbaciti i smatrati sitničavim
ili neodlučnim, a osobna mu je hrabrost bila neupitna. Prije dvije godine
lutajuća je skupina Nomada zašla u dolinu Lucerne, klala Seljake, krala
stoku i otišla toliko daleko da je odapela strijelu u prsa Issethova kadeta.
O.Z. Garr odmah je okupio kazneni odred Mekova, ukrcao ih u desetak
energo-kamiona i upustio se u potjeru za Nomadima, naposljetku ih
dostigavši pored rijeke Drene, onkraj ruševina Worsterske katedrale.
Nomadi su bili neočekivano jaki, neočekivano lukavi i nisu htjeli podviti
rep i bježati. Tijekom borbe O.Z. Garr je demonstrirao iznimno ponašanje,
upravljajući napadom sa sjedišta svog energo-kamiona, dok ga je od
strijela štitio par Mekova sa štitovima.
 Sukob je završio povlačenjem Nomada. Na polju su ostavili
dvadeset i sedam mršavih leševa u crnim ogrtačima, a svega dvadeset
Mekova izgubilo je život.
O.Z. Garrov protivnik u izborima bio je Claghorn, starješina obitelji
Claghorn. Kao što je to bio slučaj s O.Z. Garrom, i Claghorn se u iznimnim
diskriminacijama hagedornskog društva snalazio kao riba u vodi.
Nije bio ništa manje učen od O.Z. Garra, iako ni približno toliko
svestran. Glavni su mu predmeti proučavanja bili Mekovi, njihova
fiziologija, lingvistika i društveni uzorci. Razgovori s Claghornom bili su
smisleniji, ali manje zabavni i ne toliko pronicljivi kao oni s O.Z. Garrom.
Rijetko je upotrebljavao ekstravagantne trope i aluzije koje su obilježavale
Garrove rasprave, preferirao je gotovo neukrašen način govora. Claghorn
nije držao Phaneove; O.Z. Garrove su četiri usklađene Filigranske
Poslastice bile predivna čuda, a tijekom Izložbe antiknih kaputa Garrove su
prezentacije rijetko kad nadmašene. Bitan se kontrast između njih dvojice
nalazio u njihovim filozofskim stavovima. O.Z. Garr bio je tradicionalist i
tipičan primjer svojega društva, koje je slijedilo sva njegova načela bez
zadrške. Nisu ga morile ni sumnje ni krivnja; nije osjećao potrebu za
mijenjanjem uvjeta koji su za dvije tisuće dama i gospode priuštili
luksuzne živote. Za Claghorna se, iako nipošto nije bio Pokajnik, znalo da
nije zadovoljan općim stanjem života u dvorcu Hagedorn i to je zagovarao
tako uvjerljivo da su ga mnogi odbijali poslušati tvrdeći da im je
neugodno. Ali neodrediva se slabost zavukla duboko i Claghorn je imao
puno utjecajnih pobornika.
Kada je došlo vrijeme za glasanje ni O.Z. Garr ni Claghorn nisu
mogli skupiti dovoljno podrške. Položaj je napokon dodijeljen gospodinu
koji to ni u svojim najoptimističnijim snovima nije očekivao: gospodinu
koji je bio pristojan i dostojanstven, ali ne i dubok; nije bio lakomislen, ali
ni živahan; susretljiv, ali nevoljan navaljivati za neko pitanje sve do
nemilog svršetka: O.C. Charle, novi Hagedorn.
Šest mjeseci kasnije, za mračnih sati prije zore, hagedornski su
Mekovi ispraznili svoje odaje i otišli uzevši sa sobom energo-kamione,
alate, oružje i električnu opremu. Taj se čin očito dugo spremao jer su
Mekovi istovremeno napustili i svaki od osam drugih dvoraca.
Prvotna je reakcija u dvorcu Hagedorn, kao i drugdje, bila
nevjerica, zatim šok i bijes te onda - nakon razmišljanja o implikacijama
čina - zle slutnje i osjećaj nadolazeće propasti.
 Novi Hagedorn, vođe klanova i određeni drugi plemenitaši koje je
na položaje postavio Hagedorn sastali su se u službenim odajama vijeća
kako bi raspravili stvar. Sjedili su za velikim stolom pokrivenim crvenim
baršunom: Hagedorn na čelu, Xanten i Isseth s njegove lijeve strane,
Overwhele, Aure i Beaudry s njegove desne, zatim i ostali, uključujući
O.Z. Garra, I.K. Linusa, A.G. Bernala, iznimno sposobnog teoretičara
matematike, B.F. Wyasa, jednako mudrog antikvara koji je identificirao
lokacije mnogih drevnih gradova: Palmyre, Lubecka, Eride, Zanesvillea,
Burton-on-Trenta, Massilie, između ostalih. Određene starješine obitelji
popunile su vijeće: Marune i Baudune iz klana Aure; Quay, Roseth i
Idelsea iz klana Xanten; Uegus iz klana lsseth, Claghorn iz klana
Overwhele.
Svi su sjedili u tišini deset minuta, sređujući misli i izvodeći tihi čin
psihičkog smještanja poznatog kao 'intresija'.
Naposljetku je Hagedorn progovorio: "Dvorac je iznenada ostao bez
svojih Mekova. Ne treba ni govoriti da se radi o neugodnosti koju treba što
brže ispraviti. Oko toga se, siguran sam, svi slažemo."
Pogledom je obišao stol. Svi su pred sebe gurnuli bjelokosne
pločice kako bi signalizirali slaganje - svi osim Claghorna, koji ju, doduše,
nije niti postavio na rub kako bi signalizirao neslaganje.
Isseth, strogi sjedokosi gospodin, veličanstveno naočit unatoč
sedamdesetoj godini, progovorio je sumornim glasom. "Ne vidim smisla u
razmišljanju ili u odgađanju, jasno je što moramo učiniti. Istina, Seljaci su
slab materijal za stvaranje oružane sile. Ali ipak, moramo ih okupiti,
opremiti sandalama, radničkim bluzama i oružjem kako nas ne bi posramili
te im dati dobro vodstvo: O.Z. Garra ili Xantena. Ptice mogu locirati
skitnice, nakon čega ćemo ih pronaći, narediti Seljacima da ih dobro
namlate i marševskim ih korakom stjerati natrag kući."
Xanten, trideset i pet godina star, iznimno mlad za vođu klana i
zloglasan podstrekač, zavrtio je glavom. "Zamisao je privlačna, ali
nepraktična. Seljaci se jednostavno ne mogu suprotstaviti Mekovima, bez
obzira na trening."
Točnost izjave bila je očita. Seljaci, sitni andromorfi porijeklom sa
Spica Deset nisu bili toliko sramežljivi, koliko nesposobni izvesti išta
pakosno.
Turobna je tišina prekrila stol. O.Z. Garr je napokon progovorio.
"Pseta su nam ukrala energo-kamione. Da nisu, bio bih u iskušenju izjahati
i nevaljalce bičem potjerati natrag doma."1
"Ono što zbunjuje", rekao je Hagedorn, "je sirup. Naravno, odnijeli
su koliko su mogli. Kada se to potroši - što onda? Hoće li skapavati od
gladi? Ne mogu se vratiti izvornoj prehrani - što je ono bilo, močvarno
blato? Eh, Claghorn, vi ste tu stručnjak. Mogu li se Mekovi vratiti prehrani
blatom?"
"Ne," rekao je Claghorn. "Organi odraslog Meka su atrofirali. Kada
bi se mladunče stavilo na prehranu, vjerojatno bi preživjelo."
"Upravo kako sam i pretpostavio." Hagedorn se znakovito mrštio
gledajući u svoje sklopljene ruke kako bi sakrio potpuni nedostatak
konstruktivnih prijedloga.
Gospodin u tamnoplavoj odori Beaudrya pojavio se na dovratku:
smirio se, visoko podigao desnu ruku, naklonio se.
Hagedorn je ustao. "Priđite, B.F. Robarth; kakve vijesti donosite?" -
to je bilo značenje pridošličina sagibanja.
"Poruku iz Halcyona. Mekovi su napali; zapalili su zgradu i tamane
sve pred sobom. Radio je prestao odašiljati prije jedne minute."
Svi su se okrenuli, neki su skočili na noge. "Pokolj?" graknuo je
Claghorn.
"Siguran sam da Halycona više nema."
Claghorn je sjedio izgubljena pogleda. Drugi su o strašnim
vijestima raspravljali glasovima otežalim od strave.
Hagedorn je vijeće ponovno priveo redu. "Ovo je očito ekstremna
situacija; možda i najozbiljnija u čitavoj našoj povijesti. Otvoreno
izjavljujem da nemam prijedlog za odlučni protunapad."
Overwhele je pitao, "A što je s drugim dvorcima? Jesu li oni
sigurni?"
Hagedorn se okrenuo prema B.F.Robarthu: "Budite ljubazni pa
uspostavite generalni radiokontakt sa svim ostalim dvorcima i pitajte u
kakvom su stanju."
Xanten je rekao, "Drugi su jednako ranjivi kao Halcyon: Sea Island
i Delora naročito, Maraval također."
Claghorn se prenuo iz sanjarenja. "Mislim da bi dame i gospoda tih
dvoraca trebali razmisliti o traženju utočišta u Janeilu ili kod nas dok se
ovaj ustanak ne uguši."
Drugi za stolom su ga pogledali, iznenađeni i zbunjeni. O.Z. Garr je
najumilnijim glasom upitao: "Smatrate da bi plemstvo tih dvoraca trebalo
trčati u sklonište zbog uskokodakalog šepurenja nižih staleža?"
"Smatram, zaista, ako žele preživjeti," odvratio je Claghorn
pristojno. Sredovječni gospodin bio je nabit, snažan, crno-sijede kose,
veličanstvenih zelenih očiju i ponašanja koje je dalo naslutiti veliku
unutarnju silu pod čvrstom kontrolom. "Bijeg po definiciji uključuje
određeno smanjenje dostojanstva," dodao je. "Ako O.Z. Garr može
predložiti elegantan način hvatanja crte, bit će mi drago naučiti ga, a i svi
ostali bi trebali obratiti pažnju jer bi nam u nadolazećim danima ta vještina
mogla pružiti utjehu."
Hagedorn se ubacio prije nego što je O.Z. Garr uspio odgovoriti.
"Zadržimo se na bitnome. Priznajem da ne vidim kako bi sve ovo moglo
završiti. Mekovi su se pokazali kao ubojice. Kako primiti ubojice natrag u
službu? Ali ako ih ne primimo - pa, u najmanju će ruku uvjeti biti skromni
sve dok ne pronađemo i ne obučimo nove tehničare."
"Svemirski brodovi!" povikao je Xanten. "Moramo se odmah
pobrinuti za njih!"
"Što je ovo?" pitao je Beaudry, gospodin lica tvrdog poput stijene.
"Kako to mislite pobrinuti se za njih?"
"Moramo ih zaštititi od oštećenja! Što drugo? Oni su nam poveznica
s Matičnim svjetovima. Mekovi iz održavanja vjerojatno nisu napustili
hangare pošto nam žele, ako nas već planiraju istrijebiti, onemogućiti
pristup svemirskim brodovima."
"Možda želite na marš povesti regrutirane Seljake i staviti hangare
pod naš čvrst nadzor?" predložio je O.Z. Garr pomalo oholim glasom.
Između njega i Xantena postojala je duga povijest suparništva i obostranog
prijezira.
"To nam je možda jedina nada," rekao je Xanten. "Ipak - kako u
bitku povesti regrutirane Seljake? Bolje bi bilo odletjeti do hangara i
izvidjeti situaciju. U međuvremenu biste možda vi i ostali vojni stručnjaci
na sebe preuzeli regrutiranje i obuku Seljačke narodne vojske."
"Što se toga tiče," izjavio je O.Z. Garr, "čekat ću ishod trenutne
rasprave. Ako se ispostavi da je to optimalni smjer razvoja događaja,
naravno da ću svoje vještine primijeniti do maksimuma. Ako se vas
najbolje može iskoristiti za špijuniranje mekovskih aktivnosti, nadam se da
ćete biti dovoljno velikodušni da to i učinite."
Dva su se gospodina međusobno prostrijelila pogledima. Godinu
dana ranije njihovo je neprijateljstvo skoro kulminiralo dvobojem. Xanten,
visok gospodin, dobro građen, živahan i blagoslovljen prirodnom
karizmom, ali preležeran da bi bio potpuno elegantan. Tradicionalisti su
smatrali da je 'sthross', što je upućivalo na ponašanje čija je mana gotovo
neprimjetna lijenost i nedostatak osjetljivosti: nije baš najbolji izbor za
vođu klana.
Xantenov je odgovor O.Z. Garru bio blag i pristojan. "Bit će mi
drago preuzeti na sebe taj zadatak. Pošto je brzina ključna riskirat ću da me
optužite za naglost i otići istog trenutka. Nadam se da ću se sutra vratiti s
izvještajem." Ustao je, ceremonijalno se naklonio Hagedornu, izveo još
jedan naklon čitavome vijeću i otišao.
Otišao je u kuću Esledune, u kojoj je živio na trinaestom katu: četiri
sobe uređene u stilu znanom kao peta dinastija, po eri u povijesti altairskih
matičnih svjetova, s kojih se ljudska rasa vratila na Zemlju.
Njegova trenutna ljubavnica, Araminta, dama iz obitelji Onwane,
bila je odsutna vlastitim poslom, što je Xantenu sasvim odgovaralo. Nakon
što bi ga izrešetala pitanjima odbacila bi njegovo jednostavno objašnjenje i
radije sumnjala da planira ljubavni sastanak u svojoj ladanjskoj palači.
Istinu govoreći, Araminta mu je dosadila i vjerovao je da i ona osjeća isto
prema njemu - ili joj je možda njegov uzvišeni položaj pružao manje
mogućnosti za predsjedavanje velebnim društvenim događajima nego što
je očekivala. Nisu imali potomke. Araminti se pribrajala kćer iz prethodne
veze. Njezino drugo dijete moralo bi se pribrojiti Xantenu, što bi ga
spriječilo da još jednom postane otac.2
Xanten je skinuo svoju žutu vijećničku halju. Uz pomoć mladog
seljačkog mužjaka obukao je tamnožute lovačke hlače s crnim porubom,
crnu jaknu, crne čizme. Na glavu je navukao kapu od meke crne kože, a
preko ramena prebacio torbu koju je napunio oružjem (namotana oštrica,
energetski pištolj).
Napustio je stan i pozvao dizalo te se spustio do oružarnice na prvoj
razini, gdje bi ga obično dočekao i uslužio mekovski službenik. Danas je
Xanten, uz duboko gađenje, bio prisiljen zaći iza pulta i kopati po
stvarima. Mekovi su uklonili većinu sportskih pušaka, sve sačmarice i
teške energetske pištolje.
 Zlokobna situacija, pomislio je Xanten. Naposljetku je pronašao
čelični bič-praćku, rezervne energetske projektile za svoj pištolj, remen
zapaljivih granata i monookular s velikim povećanjem.
Vratio se u dizalo, odvezao na najgornji kat s tugom razmišljajući o
dugom usponu koji će uslijediti jednom kad se dizalo pokvari, pošto nema
Mekova koji bi izvršili popravke. Razmišljao je o histeričnom bijesu tvrdih
tradicionalista kao što je Beaudry i zakikotao se. Bit će veselo!
Stao je na najgornjem katu i prišao prsobranima pa ih zaobišao na
putu do radio sobe. Obično bi tri Meka specijalista bila spojena na uređaje
žicama pričvršćenim na njihove bodlje i otipkavali bi pristigle poruke.
Sada je B.F. Robarth stajao pred uređajem i nesigurno vrtio brojčanike dok
su mu se usta sušila od negodovanja i prijezira koje je osjećao prema tom
poslu.
"Ima li novih vijesti?" pitao je Xanten.
B.F. Robarth mu se kiselo nacerio. "Ljudi na drugom kraju linije ne
čine se nimalo upoznatijima s ovim vražjim neredom. Povremeno čujem
glasove. Mislim da Mekovi napadaju dvorac Delora."
Claghorn je stupio u sobu iza Xantena. "Jesam li dobro čuo? Dvorca
Delora više nema?"
"Još se drži, Claghorn. Ali kao da ga nema. Bedemi Delore nisu
puno bolji od pitoresknih ruševina."
"Mučna situacija!" promrmljao je Xanten. "Kako neko svjesno biće
može čini takvo zlo? Kako ih ustvari slabo poznajemo nakon svih ovih
stoljeća!" Prepoznao je netaktičnost svojih riječi dok ih je izgovarao;
Claghorn je puno vremena posvetio proučavanju Mekova.
"Sam čin nije zadivljujuć." rekao je Claghorn kratko. "Dogodio se
tisuće puta u ljudskoj povijesti."
Blago iznenađen što Claghorn koristi ljudsku povijest kao referencu
za nešto što uključuje pod-redove Xanten je upitao: "Niste uopće bili
svjesni ovog pakosnog vida mekovske naravi?"
"Ne. Nikad. Zaista nikad."
Claghorn se činio neopravdano osjetljivim, pomislio je Xanten.
Razumljivo, na kraju krajeva. Claghornova osnovna doktrina, postavljena
za vrijeme hagedornskih izbora, nije bila nimalo jednostavna, a Xanthen ju
nije niti razumio niti je u potpunosti podržavao ono što je shvaćao kao
njezine ciljeve.
No, bilo je jasno kako je ustanak Mekova izmaknuo tlo pod
Claghornovim nogama. Vjerojatno na gorko zadovoljstvo O.Z. Garra, koji
sad sigurno svoje tradicionalističke doktrine smatra opravdanima.
Claghorn reče otresito, "Život koji smo vodili nije mogao trajati
vječno. Čudo da je i toliko potrajao."
"Možda", rekao je Xanten smirujućim glasom. "No, nema veze. Sve
se mijenja. Tko zna, možda nam Seljaci planiraju otrovati hranu. Moram
ići." Naklonio se Claghornu, koji mu je uzvratio kratkim kimanjem i B.F.
Robarthu pa napustio prostoriju.
Uspeo se spiralnim stubištem - skoro pa ljestvama - do obora u
kojima su Ptice živjele u neporazivom neredu, zabavljale se kockanjem i
igrom strijela, inačicom šaha s pravilima nerazumljivim svakom gospodinu
koji ih je pokušao shvatiti.
Dvorac Hagedorn uzdržavao je stotinu Ptica za koje se brinula
skupina napaćenih Seljaka koje su Ptice prezirale. Bile su šarena brbljava
stvorenja, crvene, žute i plave boje, dugih vratova, trzavih znatiželjnih
glava i urođenog nepoštovanja koje nikakva disciplina ili poduka nisu
mogli prevladati. Primjetivši Xantena ispustile su niz nepristojnih povika:
"Netko želi đir! Debeli!"
"Zašto si samopomazani dvostopaši ne uzgoje krila?"
"Prijatelju, nikad ne vjeruj Ptici! Odvest ćemo te u nebo pa te
strovaliti na zadnjicu!"
"Tišina!" zazvao je Xanten. "Trebam šest brzih, tihih Ptica za važan
zadatak. Ima li ovdje sposobnih za tako nešto?"
"Ima li sposobnih, pita!"
"A ros ros ros! A nitko od nas nije letio već tjedan dana!"
"Tišina? Dat ću ti ja tišinu, žutu i crnu!"
"Hajde onda. Ti. Ti. Ti, mudrooki. Ti tamo. Ti s krivim ramenom.
Ti sa zelenom kićankom. U košaru."
Odabrane su Ptice podvikujući, prigovarajući i gnušajući se Seljaka
dopustile punjenje svojih vrećica sirupom pa dolepetale do pletene košare
pored koje ih je čekao Xanten. "Do svemirskog depoa kod Vicenne," rekao
im je. "Letite visoko i tiho. Neprijatelj je posvuda. Moramo saznati je li
kakva šteta nanesena svemirskim brodovima."
 "Do depoa!" Svaka je Ptica zgrabila komad užeta privezanog za
okvir koji se nadnosio nad Xantena; stolica je namjerno potegnuta prema
gore dovoljno jako da protrese Xantenove zube. Odletjele su smijući se,
psujući jedna drugoj jer ne nose dovoljno tereta, ali naposljetku su
pristupile zadatku i letjele, usklađeno mašući s trideset i šest setova krila.
Na Xantenovo je olakšanje brbljanje jenjalo; tiho su letjeli na jug brzinom
od pedeset ili šezdeset milja na sat.
Poslijepodne se približavalo kraju. Drevni je krajolik, mjesto tolikih
dolazaka i odlazaka, tolikih pobjeda i poraza, bio prošaran dugim crnim
sjenama. Gledajući dolje Xanten je razmišljao kako se, iako je ljudski soj
porijeklom s ovoga tla i iako su njegovi neposredni preci držali svoja
imanja već sedam stoljeća, Zemlja još uvijek činila tuđinskim svijetom.
Razlog naravno nije bio nimalo tajanstven ili paradoksalan. Nakon
Rata šest zvijezda Zemlja je tri tisućljeća bila jalova, nastanjena tek
šačicom napaćenih jadnika koji su nekako uspjeli preživjeti kataklizmu i
postali poludivlji Nomadi. A onda su se prije sedam stoljeća određeni
bogati altairski plemići, donekle potaknuti političkim nezadovoljstvom, ali
i hirom, odlučili vratiti na Zemlju. To je bilo porijeklo devet velikih utvrda,
u njima nastanjene gospode i osoblja sačinjenog od specijaliziranih
andromorfa.
Xanten je preletio područje u kojem je jedan antikvar koordinirao
iskapanja, koja su za sada otkrila trg prekriven bijelim kamenom,
polomljeni obelisk i srušeni kip. Pogled na to potaknuo je u Xantenovu
umu zadivljujuću viziju, tako jednostavnu, a opet tako veličanstvenu da se
morao ogledati oko sebe, vidjeti svijet novim očima. Vizija je bila Zemlja
ponovno napučena ljudima, obrađena tla, Nomada protjeranih natrag u
divljinu.
Trenutno se vizija činila gotovo nedostižnom, a Xanten je
promatrao meke obrise stare Zemlje što promiču ispod njega i razmišljao o
mekovskom ustanku koji je šokantno i silovito promijenio njegov život.
Claghorn je dugo inzistirao na tome da ništa ljudsko ne traje vječno
te na tome da je što je nešto složenije, to sklonije promjeni.
U tom je slučaju sedam stoljeća kontinuiteta dvorca Hagedorn - a
taj život ne bi mogao biti umjetniji, ekstravagantniji i složeniji - samo po
sebi zadivljujuće. Claghornova je teza išla i dalje. Pošto je promjena
neizbježna, zagovarao je ublažavanje utjecaja promjena tako što će ih
gospoda predvidjeti i njima upravljati - tu se doktrinu žestoko napalo.
Tradicionalisti su ukazali na sve krive postavke Claghornovih ideja i naveli
samu stabilnost života u dvorcu kao dokaz njegove održivosti. Xanten je
prvo naginjao jednom, zatim drugom stavu, ali se nije emotivno vezao niti
za jedan cilj. Ako ništa drugo, O.Z. Garrov ga je tradicionalizam pogurnuo
prema Claghornovu stavu.
Sada se činilo da su događaji opravdali Claghornovo mišljenje.
Nastupila je promjena, najnasilnije i najgrublje što je mogla.
Naravno, još je bilo neodgovorenih pitanja. Zašto su Mekovi
odabrali baš ovaj trenutak za pobunu? Okolnosti se nisu značajno
promijenile posljednjih pet stoljeća, a Mekovi nikad prije nisu pokazivali
znakove nezadovoljstva. Ustvari, nisu otkrili ništa o svojim osjećajima -
iako se, doduše, nitko nije potrudio pitati ih - osim Claghorna.
***
Ptice su skrenule na istok kako bi zaobišle planine Ballarat, s čije su
se zapadne strane nalazile ruševine velegrada koji nikada nije točno
identificiran. Ispod njih se prostirala dolina Lucerne, nekoć plodna i
obrađena zemlja. S dovoljno usredotočenosti ponekad se moglo razaznati
obrise raznih imanja. Ispred njih su se nazirali hangari svemirskih brodova,
u kojima su mekovski tehničari održavali četiri svemirska broda u
zajedničkom vlasništvu Hagedorna, Janeila, Tuanga, Morninglighta i
Maravala, iako se brodovi zbog niza razloga nikada nisu koristili.
Sunce je zalazilo. Narančasto je svjetlo svjetlucalo i treperilo na
metalnim zidovima. Xanten je Pticama doviknuo upute: "Kružite prema
dolje. Sletite iza onog drveća, ali letite nisko tako da nas ne vide."
Ptice su započele spust u krivulji na ukrućenim krilima; šest
neuglednih vratova istegnulo se prema tlu. Xanten se pripremio na udarac
u tlo. Činilo se da Ptice nikad ne mogu lagano sletjeti kad prevoze
gospodina. Kada bi teret bilo nešto za osobnu korist, trešnja ne bi
pomaknula ni sjemenku maslačka.
Xanten je vješto zadržao ravnotežu umjesto da se, prema Ptičjim
željama, stropošta i zakotrlja. "Svi imate sirup," rekao im je. "Odmorite se:
ne bučite, ne svađajte se. Ako se ne vratim do sutrašnjeg sutona vratite se u
dvorac Hagedorn i recite im da je Xanten ubijen."
"Bez straha!" povikale su Ptice. "Čekat ćemo zauvijek!"
"Do sutrašnjeg sutona u svakom slučaju!"
"Ako postane opasno, ako si u nevolji - a ros ros ros! Zovi Ptice!"
 "A ros! Opaki smo kad nas izazovu!"
"Da je barem tako," rekao je Xanten. "Ptice su velike kukavice, to
svi znaju. Ali ipak, cijenim pokušaj. Zapamtite moje upute i povrh svega,
budite tiho! Ne želim da me zbog vašeg žamora zaskoče i izbodu."
Ptice su negodovale. "Nepravda, nepravda! Tihe smo k'o rosa!"
"Odlično." Xanten ih je žurno napustio kako mu ne bi doviknule
neki novi savjet ili riječi podrške.
Dok je prolazio šumom naišao je na široku livadu na čijem je
udaljenom rubu, možda kojih stotinjak jarda daleko, bio stražnji kraj prvog
hangara. Zastao je kako bi razmislio.
Nekoliko je faktora bilo u igri. Kao prvo, Mekovi iz održavanja,
zaštićeni od radiokontakta metalom zgrade, možda još uvijek nisu bili
svjesni pobune. Malo vjerojatno, zaključio je, s obzirom na to da je sve
detaljno isplanirano. Kao drugo, Mekovi su se, zbog stalne komunikacije
sa svojim sudrugovima, ponašali poput kolektivnog organizma. Skup je bio
djelotvorniji od svojih dijelova i činilo se da pojedinci nisu skloni
preuzimanju inicijative. Stoga će budnost vjerojatno biti slaba. Kao treće,
ako su očekivali da itko pokuša izravnim pristupom, onda su nužno morali
nadzirati smjer kojim se planirao kretati.
Xanten je odlučio čekati u sjeni još deset minuta, sve dok sunce
koje zalazi iza njegova ramena još učinkovitije ne zaslijepi bilo kojeg
promatrača.
Deset minuta je prošlo. Hangari, obojani zrakama umirućeg sunca,
dugi, visoki, potpuno tihi. Duga i zlaćana trava livade koja se prostirala
pred njim njihala se i mreškala na svježem povjetarcu.
Xanten je duboko udahnuo, namjestio torbu, posložio oružje i
krenuo naprijed. Nije mu palo na pamet da bi mogao puzati kroz travu.
Bez prepreka je stigao do stražnjeg dijela najbližeg hangara.
Prislonio je uho na metal, no nije čuo ništa. Prišao je kutu i bacio pogled
niz bok zgrade: nije bilo znakova života. Xanten je slegnuo ramenima. U
redu, k vratima.
Koračao je uz hangar dok je zalazeće sunce pred njega bacalo duge
sjene. Prišao je vratima ureda hangarske administracije. Pošto se ništa nije
moglo postići plašljivošću, Xanten je gurnuo vrata i ušao.
Uredi su bili prazni. Stolovi za kojima su stoljećima sjedili podanici
i izračunavali fakture i tovarne račune sada su bili goli, ispolirani, bez
zrnca prašine. Računala i baze podataka, crni emajl, staklo, bijeli i crveni
prekidači izgledali su kao da su ugrađeni samo dan ranije.
Xanten je prišao staklenom prozoru kroz koji se vidjela unutrašnjost
hangara u sjeni brodskog trupa.
Nije bilo Mekova. No, diljem poda hangara, uredno poredani i
naslagani na hrpe, nalazili su se elementi i sklopovi upravljačkog
mehanizma broda. Servisne su ploče trupa zjapile otvorene i pokazivale
otkud su uređaji uklonjeni.
Xanten je prešao iz ureda u hangar. Svemirski je brod
onesposobljen, izbačen iz stroja. Xanten je promatrao lijepo poredane
dijelove. Određeni učenjaci raznih dvoraca bili su stručnjaci za teoriju
prostornovremenskog prijenosa; S.X. Rosenhox iz Maravala čak je razvio
niz jednadžbi koje su, kad bi ih se unijelo u strojeve, uklanjale
problematični Homus-učinak. Ali nijedan gospodin, čak i da je toliko slijep
za vlastitu čast da dodirne alat, ne bi znao kako zamijeniti, spojiti i
naštimati mehanizme poslagane na podu hangara.
Kada je ova prljava rabota odrađena? Nije se moglo znati.
Xanten se vratio u ured, stupio natrag u sumrak, odšetao do
sljedećeg hangara. Opet nije bilo Mekova i opet je svemirskom brodu
izvađena utroba. Xanten je nastavio do trećeg hangara, gdje su okolnosti
bile jednake.
Iz četvrtog je hangara čuo prigušene zvukove aktivnosti. Ušao je u
ured, pogledao kroz stakleni zid u unutrašnjost hangara te vidio Mekove
kako rade uobičajeno štedljivim pokretima, u tišini koja je bila gotovo
nevjerojatna.
Xantena, kojega je već mučila neugoda zbog šuljanja šumom,
smireno je uništenje njegova vlasništva razbjesnilo. Ušao je u hangar.
Pljesnuo se po bedru kako bi privukao pažnju i oštrim glasom rekao:
"Vraćajte komponente na mjesto! Gamadi jedna, kako se usuđujete ovako
ponašati?"
Mekovi su mu okrenuli svoja bezizražajna lica, proučili ga crnim
zrnatim nakupinama leća sa svake strane svojih glava.
"Što je?" zaurlao je Xanten. "Oklijevate?" Izvukao je svoj čelični
bič, koji je obično bio više ceremonijalan, nego pravi instrument
kažnjavanja, i ošinuo po tlu. "Pokorite se! Ova je apsurdna pobuna došla
kraju!"
Mekovi su još uvijek oklijevali i stanje je bilo neizvjesno. Nijedan
nije proizveo zvuk, iako su razmjenjivali poruke, procjenjivali okolnosti,
uspostavljali konsenzus. Xanten im to nije mogao dopustiti. Odmarširao je
naprijed mašući bičem, udarajući jedino mjesto na kojem su Mekovi
osjećali bol: nitašto lice. "Na posao", zaurlao je. "Baš ste mi ekipa za
održavanje! Ekipa za razbijanje!"
Mekovi su proizveli onaj meki, pušući zvuk koji je mogao značiti
bilo što. Povukli su se i Xanten je primijetio jednog koji je stajao na
brodskim stepenicama: bio je to najveći Mek kojeg je do sada vidio i na
neki je način bio drugačiji. Ovaj je Mek ciljao u njegovu glavu
sačmaricom. Xanten je ležerno i elegantno bičem odbio napad Meka koji je
na njega navalio nožem te bez ciljanja opalio i uništio Meka na brodskim
stepenicama, iako je metak prozujao pored Xantenove glave.
Drugi su Mekovi svejedno krenuli u napad. Svi su nagrnuli
naprijed. Nadmeno oslonjen na trup broda Xanten ih je ustrijelio jednog za
drugim, pomaknuvši glavu jednom kako bi izbjegao komad metala i drugi
put kako bi posegnuo za bačenim nožem i zabio ga u bacačevo lice.
Mekovi su se povukli i Xanten je pretpostavio da su dogovorili
novu taktiku: ili će se povući i naoružati ili će ga zatvoriti u hangar. U
svakom slučaju ovdje više ništa nije mogao postići. Zamahnuo je bičem i
raščistio si put do ureda. Dok su alati, metalne rešetke i otkivci udarali po
staklu iza njega, prošetao je kroz ured i izišao u noć. Nije se osvrnuo.
Pun se mjesec uzdizao, velika žuta kugla davala prigušeni sjaj boje
šafrana, nalik antiknoj svjetiljci. Mekovske oči nisu bile prilagođene za
noćno promatranje i Xanten je čekao pored vrata. Mekovi su uskoro počeli
navirati kroz njih, a Xanten je sjekao vratove jedan za drugim.
Mekovi su se povukli u hangar. Brišući oštricu Xanten je odšetao
putem kojim je došao, ne osvrćući se ni lijevo ni desno. Naglo je stao. Noć
je tek počela. Nešto mu je zagolicalo maštu: sjećanje na Meka koji je
pucao iz sačmarice. Bio je veći, možda i tamniji, ali, što je bilo bitnije,
držanje mu je bilo nedefinirano, gotovo autoritativno - iako je uporaba te
riječ u kontekstu Mekova bila abnomalna. S druge strane, netko je morao
isplanirati ustanak ili barem začeti samu tu ideju...
Možda bi vrijedilo proširiti izvidničku misiju, iako je već osigurao
primarne podatke.
 Xanten se okrenuo i prešao pistu do vojarni i garaža. Još je jednom
mršteći se od neugode osjetio potrebu za diskrecijom. Kakva su to vremena
došla kad se gospodin mora šuljati kako bi izbjegao Mekove! Prikrao se iza
garaža, gdje je pola tuceta energo-kamiona3 drijemalo. Xanten ih je
pregledao. Svi su bili iste vrste, s metalnim okvirom s četiri kotača i
buldožerskim dodatkom na prednjem kraju. Negdje u blizini moralo je biti
zaliha sirupa.
Xanten je tada pronašao kantu s nekoliko spremnika. Desetak ih je
ukrcao na najbliži kamion, a ostatak izrezao nožem tako da je sirup
potekao tlom. Mekovi su koristili ponešto drugačiju formulu; njihov je
sirup skladišten na drugoj lokaciji, najvjerojatnije u vojarni.
Xanten se uspeo na energo-kamion, zakrenuo ključ za buđenje,
dodirnuo gumb 'kreni', povukao ručku koja je postavila kotače u rikverc.
Energo-kamion se trznuo unatrag. Xanten ga je zaustavio i okrenuo prema
vojarni. Istu je stvar učinio s ostala tri pa ih sve pokrenuo, jednog za
drugim.
Zakotrljali su se naprijed. Buldožeri su razrezali metalne zidove
vojarne, krov se udubio. Energo-kamioni su nastavili naprijed, probijali si
put duž unutrašnjosti zgrade, drobili sve pred sobom.
Xanten je kimao i potpuno se zadovoljan vratio energo-kamionu
koji je namijenio za osobnu uporabu. Uspeo se u sjedalo i pričekao. Iz
vojarne nisu izašli Mekovi. Čini se da su bile napuštene, da su sve posade
zaposlene u hangarima. Ipak, nadao se da je zaliha sirupa uništena. Mnogi
će možda umrijeti od gladi.
Iz smjera hangara pojavio se samo jedan Mek, naizgled privučen
zvucima uništenja. Xanten se skutrio u sjedalu i, dok je Mek prolazio pored
njega, omotao bič oko njegova debeloga vrata. Potegao je, a Mek se srušio
na tlo.
Xanten je skočio na tlo, zgrabio njegovu sačmaricu. Bio je to jedan
od većih Mekova i Xanten je primijetio da nema vrećicu za sirup, da je to
Mek u izvornom stanju. Nevjerojatno! Kako je stvorenje uspjelo
preživjeti? Iznenada se nametnulo toliko pitanja; nadao se da će barem na
nekoliko dobiti odgovor. Stao je na glavu stvorenja i odrezao duge bodlje-
antene koje su virile iz njegova potiljka. Sad je stvorenje bilo izolirano,
samo, prepušteno sebi; u situaciji koja bi zasigurno i najodlučnijeg Meka
dovela do apatije.
"Ustaj!" naredio je Xanten. "U kamion!" Udarcem biča naglasio je
svoju naredbu.
Isprva se Mek činio spremnim prkositi Xantenu, ali nakon nekoliko
udaraca postao je poslušan. Xanten se uspeo u sjedalo, pokrenuo energo-
kamion i usmjerio ga prema sjeveru. Ptice ne bi mogle nositi i njega i
Meka - ili bi se u svakom slučaju toliko glasno žalile da bi im i povjerovao.
Možda će, a možda i neće, čekati sve do navedenog trenutka sutrašnjeg
sutona. Najvjerojatnije će prespavati u krošnjama, probuditi se loše
raspoložene i odmah se vratiti u dvorac Hagedorn.
Energo-kamion truckao se cijelu noć s Xantenom u sjedalu i
njegovim zarobljenikom sklupčanim u stražnjem dijelu.
***
Dvorsko plemstvo unatoč svim garancijama nije bilo voljno šetati
šumama tijekom noći, zbog nečega što su jedni ismijavali kao
praznovjeran strah, dok su drugi navodili slučajeve putnika koji su pored
trulih ruševina usnuli i dobili vizije; čuli tajanstvenu glazbu ili cvilež
mjesečica ili pak daleke rogove duhova lovaca. Neki su vidjeli blijeda
ljubičasta i zelena svjetla i utvare što su dugim koracima prolazile šumom,
a opatija Hod, sada samo vlaga i nered, bila je zloglasna po Bijeloj Vještici
i strašnoj cestarini koju je naplaćivala.
Znalo se za stotine takvih slučajeva, lako su se oni tvrdoglavi
podsmjehivali, nitko nije bez potrebe putovao noću seoskim krajevima.
Ako duhovi zaista uhode mjesta tragedije i teške tuge, onda je krajolik
Stare Zemlje sigurno dom duhovima i utvarama kojima se ne zna broj.
Ponajviše područje kojim se Xanten vozio energo-kamionom, gdje su svaki
kamen, svaka livada, svaka dolina i nizina prekrivene debelim slojem
ljudskog iskustva.
Mjesec je bio visoko na nebu. Kamion se truckao na sjever
prastarom cestom, ispucale betonske ploče blijedo su svijetlile pod
mjesečinom. Dvaput je Xanten vidio treperava narančasta svjetla sa strane
ceste, a jednom mu se učinilo da vidi visoko, mirno obličje kako stoji u
sjeni čempresa i u tišini promatra njegov prolazak. Zarobljeni je Mek
sjedio i spremao pakost, znao je Xanten. lako se bez bodlji morao osjećati
zbunjeno i kao da mu je oduzeta osobnost, Xanten je bio siguran da nije
pametno zadrijemati.
Cesta je vodila kroz gradić u kojem su neke građevine još uvijek
stajale. Čak se ni Nomadi nisu skrivali u ovim gradovima, u strahu od
zagađenog zraka ili možda zbog mirisa jada.
 Mjesec je dosegao zenit. Krajolik se prostirao u stotinama nijansi
srebrne, crne i sive. Xanten je promatrao sve oko sebe i razmišljao o tome
kako unatoč svim zadovoljstvima koje civilizacija pruža još uvijek postoji
nešto privlačno u prostranosti i jednostavnosti Zemlje Nomada. Mek se
pokušao neprimjetno pomaknuti. Xanten nije ni okrenuo glavu. Prasnuo je
bičem po zraku. Mek se smirio.
Cijele se noći energo-kamion kotrljao starom cestom, dok je mjesec
tonuo na zapad. Istočni je obzor sjajio zeleno-žuto, a čim je bijeli mjesec
nestao iza dalekih planina, svanula je zora.
U tom je trenutku Xanten na obzoru primijetio pramenčić dima.
Zaustavio je kamion. Stao je na sjedalo i iskrivio vrat kako bi vidio
logor Nomada udaljen oko četvrt milje. Mogao je razabrati tridesetak ili
četrdesetak šatora raznih veličina, desetak oronulih energo-kamiona. Činilo
mu se da prepoznaje crni ideogram na visokom šatoru hetmana. Ako je u
pravu, radi se o plemenu koje je ne tako davno upalo na teritorij Hagedorna
i koje je istjerao O.Z. Garr.
Xanten se smjestio u sjedalo, namjestio odjeću, pokrenuo kamion i
usmjerio ga prema logoru.
Stotinjak muškaraca u crnim ogrtačima, visokih i vitkih poput
lasica, promatralo je njegov dolazak. Desetak ih je pojurilo naprijed,
napelo lukove i uperilo ih u njegovo srce. Xanten im je uputio ohol i
upitkujuć pogled, dovezao kamion pred hetmanov šator i zaustavio ga.
Ustao je. "Hetmane," zazvao je. "Jesi li budan?"
Hetman je razmaknuo platno s ulaza u šator, izvirio pa trenutak
kasnije stupio van. Kao i svi ostali, nosio je odjeću od mlohave crne
tkanine koja mu je omatala i glavu i tijelo. Lice mu je virilo kroz četvrtast
otvor: uske plave oči, groteskno dug nos, duga, iskrivljena i oštra brada.
Xanten mu je kratko kimnuo. "Gledaj ovo." Palcem je trznuo prema
Meku u stražnjem dijelu kamiona. Hetman je skrenuo pogled, vrlo kratko
proučio Meka pa se vratio proučavanju Xantena. "Njegov se rod pobunio
protiv gospode," rekao je Xanten. "Ustvari, vrše pokolj nad svim ljudima
Zemlje. Stoga mi iz dvorca Hagedorn nudimo Nomadima sljedeće. Dođite
u dvorac Hagedorn! Nahranit ćemo vas, obući i naoružati. Naučit ćemo vas
disciplini i umijeću formalnog ratovanja. Pružit ćemo vam najstručnije
ratne vođe koji su nam na raspolaganju. Zatim ćemo zatrti Mekove,
izbrisati ih s lica Zemlje. Nakon ratne kampanje podučit ćemo vas
tehničkim vještinama i bit će vam omogućene profitabilne i zanimljive
karijere u služenju našim dvorcima.
Hetman je prozborio tek nakon trenutka tišine. Njegovo se oronulo
lice rastvorilo u žestokom cereku i progovorio je glasom koji je Xantenu
zvučao iznenađujuće ugodno. "Znači vaše su se zvijeri napokon pobunile i
odlučile vas rastrgati! Šteta što su toliko dugo čekale! Pa, nama je
svejedno. Svi ste vi za nas tuđinci i prije ili kasnije vaše će kosti zajedno
izblijedjeti."
Xanten je hinio nerazumijevanje. "Ako sam te dobro shvatio, želiš
reći da svi ljudi suočeni s tuđinskim napadom moraju voditi zajednički rat i
tek onda, nakon pobjede, surađivati radi zajedničke koristi, zar ne?"
Osmijeh se nije micao s hetmanova lica. "Vi niste ljudi. Samo mi,
potomci tla i vode Zemlje, mi smo ljudi. Vi i vaši čudni robovi, svi ste
stranci. Želimo vam uspjeh u međusobnom pokolju."
"U redu," rekao je Xanten, "ipak sam te shvatio. Nema smisla
apelirati na vašu odanost, to mi je jasno. A što je s osobnim interesom?
Kad Mekovi ne uspiju izbaciti gospodu iz dvoraca okomit će se na
Nomade i sve vas pobiti kao mrave."
"Ako nas napadnu, zaratit ćemo," rekao je hetman. "Ako ne, neka
rade što god žele."
Xanten je zamišljeno promatrao nebo. "Čak bismo i sad bili voljni
prihvatiti kontingent Nomada u službu dvorca Hagedorn sa svrhom
stvaranja kadra iz kojeg bi se stvorila veća i raznovrsnija skupina."
Sa strane je jedan od Nomada podrugljivo doviknuo: "Zašit ćete
nam vrećicu na leđa i naliti u nju sirup, ha?"
Xanten je mirno odvratio: "Sirup je vrlo hranjiv i zadovoljava sve
tjelesne potrebe."
"Zašto ga onda vi ne jedete?"
Xanten se previše gnušao da bi mu odgovorio.
Hetman je progovorio. "Ako nas želite opremiti oružjem, primit
ćemo ga i koristiti ga protiv svakoga tko nam predstavlja prijetnju. Ali ne
očekujte da vas branimo. Ako se bojite za vlastite živote, napustite dvorce i
postanite Nomadi."
"Bojimo za naše živote?" viknuo je Xanten. "Kakva glupost! Nikad!
Dvorac Hagedorn je neosvojiv, kao i Janeil, kao i skoro svi dvorci."
Hetman je zavrtio glavom. "Kad god poželimo možemo osvojiti
Hagedorn i sve vas kokote potamaniti u snu."
"Što?" povikao je Xanten revoltirano. "Ti to ozbiljno?"
"Sasvim. U najcrnjoj bismo noći poslali jednog od nas na velikom
4
zmaju i spustili ga na bedeme. Spustio bi nam uže, povukao ljestve i za
petnaest minuta dvorac bi bio naš."
Xanten je potezao bradu. "Domišljato, ali nepraktično. Ptice bi
primijetile takvog zmaja. Ili bi vas vjetar izdao u najkritičnijem trenutku.
Ali to je sve nebitno. Mekovi ne lete zmajevima. Namjeravaju se u svoj
svojoj sili pokazati pred Janeilom i Hagedornom i onda frustrirani poći u
lov na Nomade."
Hetman je uzmaknuo za korak. "Pa što? Preživjeli smo slične
pokušaje hagedornskih ljudi. Svi su kukavice! Ruka protiv ruke, s
jednakim oružjem - natjerali bismo vas da žvačete zemlju kao pseta kakva i
jeste!"
Xantenove su se obrve podigle u elegantnom prijeziru. "Bojim se da
se zaboravljate. Obraćate se vođi klana iz dvorca Hagedorn. Samo me
umor i dosada sprječavaju da vas ne kaznim ovim bičem."
"Bah," rekao je hetman. Prstom je dao signal jednom od svojih
strijelaca. "Nabijte ovog drskog plemičića na ražanj."
Strijelac je ispalio strelicu, ali Xanten je tako nešto i očekivao.
Opalio je iz energetskog pištolja i uništio strijelu, luk i strijelčevu ruku.
Rekao je: "Vidim da ću vas morati naučiti poštovanju spram boljih od vas;
znači ipak bič." Zgrabio je hetmana za kosu, vješto omotao bič oko
njegovih uskih ramena jednom, dvaput, triput. "Neka ovo bude dovoljno.
Ne mogu vas natjerati na borbu, ali mogu barem zahtijevati da mi balegari
iskažu poštovanje." Skočio je na tlo, zgrabio hetmana i ubacio ga u stražnji
dio kamiona pored Meka. Zatim je ubacio kamion u rikverc i napustio
logor bez osvrtanja, dok mu je sjedalo štitilo leđa od strelica hetmanovih
šokiranih podanika.
Hetman se panično uspravio, potegao bodež. Xanten je malo
okrenuo glavu. "Pazi što radiš! Ili ću te vezati za kamion pa ćeš trčati kroz
prašinu."
Hetman je oklijevao, pljunuo kroz zube, povukao se. Pogledao je
svoju oštricu, okrenuo ju i vratio u tok uz osmijeh. "Kamo me vodiš?"
Xanten je zaustavio kamion. "Ni korak dalje. Samo sam htio
dostojanstveno napustiti tvoj logor, bez izbjegavanja i izmicanja kiši
strijela. Možeš sići. Pretpostavljam da još uvijek odbijate staviti svoje ljude
u službu dvorca Hagedorn?"
Hetman je opet pljunuo kroz zube. "Kad Mekovi unište vaše dvorce,
mi ćemo uništiti Mekove. Onda će Zemlja biti čista od zvjezdanih stvorova
jednom zauvijek."
"Vi ste banda tvrdoglavih divljaka. U redu, siđi, vrati se u logor.
Razmisli dobro prije nego što opet odbiješ pokazati poštovanje vođi klana
dvorca Hagedorn."
"Bah," promrmljao je hetman. Skočio je s kamiona i krenuo prema
logoru. Nije se osvrnuo.
***
Oko podneva Xanten je stigao u Daleku dolinu, na sam rub teritorija
Hagedorna. U blizini se nalazilo selo Pokajnika: prema mišljenju dvorske
gospode nezadovoljnici i neurastenici, a prema svačijim standardima
neobična skupina ljudi. Nekolicina je bila zavidnog društvenog položaja;
neki su bili priznati učenjaci, a neki osobe bez dostojanstva ili reputacije,
poklonici najbizarnijih i najekstremnijih filozofija. Sada su svi radili
poslove inače predviđene za Seljake i činilo se da svi nastrano uživaju u
onom što su po dvorskim standardima bile prljavština, siromaštvo i
poniženje.
Kako se moglo i očekivati, njihova vjera nije bila homogena. Neke
bi se najbolje moglo opisati kao nekonformiste, dok su drugi, manjina,
zagovarali dinamičnost.
Nije bilo puno komunikacije između dvorca i sela. Pokajnici bi
povremeno trampili voće ili polirano drvo za alate, čavle, lijekove; ili bi
plemstvo skupilo ekspediciju koja bi promatrala ples i pjesmu Pokajnika.
Xanten je bio nazočan mnogim takvim situacijama i privukli su ga
neuvijeni šarm i neformalnost zaigranih ljudi. Sad, dok je prolazio pored
sela, Xanten je skrenuo i krenuo stazom koja je zavijala između visokih
grmova kupina na malu poljanu na kojoj su pasle koze i druga stoka.
Xanten je zaustavio kamion u hladu, provjerio je li vrećica sa sirupom
puna. Pogledao je svog zarobljenika. "A što s tobom? Ako trebaš sirup,
natoči si do vrha. Ali ne, ti nemaš vrećicu. Što onda jedeš? Blato?
Neukusno jelo. Bojim se da ovdje nema dovoljno užeglog za tvoj ukus. Pij
sirup ili žvači travu, kako god želiš; samo nemoj odlutati predaleko od
kamiona jer te promatram budnim okom."
 Mek, skutren u kutu, nije dao nikakav znak da je shvatio. Niti je
krenuo iskoristiti Xantenovu ponudu.
Xanten je prišao vodenom koritu. Držeći ruke pod vodom što kapa
iz olovne cijevi, isprao je lice pa otpio gutljaj ili dva iz skupljenih ruku.
Okrenuo se i vidio da mu se približava desetak ljudi iz naselja.
Jednog je muškarca dobro poznavao, muškaraca koji je mogao postati
Godalming ili možda čak Aure da ga pokajništvo nije zarazilo.
Xanten je izveo pristojan naklon. "A.G. Philidor. Ja sam, Xanten."
"Xanten, naravno. Ali ovdje više nisam A.G. Philidor, već samo
Phillidor."
Xanten se naklonio. "Ispričavam se. Smetnuo sam s uma strogoću
vaše neformalnosti."
"Poštedite me duhovitosti," rekao je Philidor. "Zašto nam donosiš
ostriženog Meka? Da ga usvojimo?" Ovo zadnje bila je aluzija na plemićki
običaj donošenja djece koja su prešla normu u selo.
"Tko je sada duhovit? No, zar niste čuli vijesti?"
"Nama vijesti stižu zadnjima. Nomadi su bolje obaviješteni od nas."
"Pripremite se na iznenađenje. Mekovi su digli ustanak protiv
dvoraca. Halcyon i Delora su uništeni, svi stanovnici pobijeni; možda se
isto već dogodilo i drugim dvorcima."
Philidor je zavrtio glavom. "Nisam iznenađen."
"Zar niste zabrinuti?"
Philidor je razmislio. "Donekle. Naši su planovi, i inače teško
izvedivi, upravo postali gotovo neizvedivi."
"Čini mi se," rekao je Xanten, "da se pred vama nalazi teška i
neposredna opasnost. Mekovi sasvim sigurno namjeravaju izbrisati svaki
trag čovječanstva. Nećete ih izbjeći."
Philidor je slegnuo ramenima. "Ta opasnost vjerojatno postoji.
Vijećat ćemo i odlučiti što dalje."
"Mogu vam dati prijedlog koji će vam se možda svidjeti," rekao je
Xanten. "Naša je prva briga, naravno, suzbiti ustanak. Postoji barem tuce
pokajničkih zajednica kombinirane populacije od dvije do tri tisuće -
možda i više. Predlažem da regrutiramo i obučimo korpus iznimno
discipliniranih vojnika, opremljenih opremom iz oružarnice dvorca
Hagedorn, vođenih najstručnijim hagedornskim vojnim teoretičarima."
Philidor ga je promatrao s nevjericom. "Očekujete od nas,
Pokajnika, da postanemo vaši vojnici?"
"Zašto ne?" pitao je Xanten. "Vaš je život u opasnosti koliko i naš."
"Svatko umire samo jednom."
Xanten je okrenuo glavu, vidno šokiran. "Što? Ovo mi govori bivši
hagedornski gospodin? Je li ovo lice koje ponosan i hrabar čovjek
pokazuje opasnosti? Je li nas tome povijest podučila? Naravno da ne! Ne
trebam vam držati prodike, znate koliko i ja."
Philidor je kimnuo. "Znam da ljudsku povijest ne čine uspjesi u
tehnologiji, ubojstva, pobjede. Ona je kompozit: mozaik od bilijun
dijelova, iskaz pomirenja svakog čovjeka i njegove savjesti. To je prava
povijest rase."
Xanten je napravio uzvišenu gestu. "A.G. Philidor, grozno ste to
pojednostavili. Smatrate li me tupim? Postoji više vrsta povijesti.
Uzajamno djeluju. Vi stavljate naglasak na moral. Ali konačna osnova
morala je preživljavanje. Ono što promiče preživljavanje je dobro, ono što
promiče poniženje loše."
"Pravo zborite!" rekao je Philidor. "Ali da vam nešto ispričam.
Može li milijunska nacija uništiti biće koje će ih inače sve zaraziti
smrtonosnom bolešću? Da, reći ćete. Još jednom. Progoni vas deset
gladnih zvijeri, s namjerom da vas proždru. Hoćete li ih ubiti kako biste si
spasili život? Da, opet ćete reći, mada ovdje uništavate više nego što
spašavate. Još jednom: čovjek živi u kolibi u samotnoj dolini. Stotinu se
svemirskih brodova spusti s neba i pokuša ga zatrti. Može li uništiti te
brodove u samoobrani, iako je on sam, a njih je stotinu tisuća? Možda ćete
reći da. A što ako čitav svijet, čitava rasa stane protiv tog jednog čovjeka?
Može li ih sve pobiti? Što ako su napadači jednako ljudski kao on? Što ako
je on stvorenje iz prvog primjera i zarazit će čitav svijet bolešću ako ga se
ne spriječi?
Vidite, ne postoji jednostavno rješenje ni za koju situaciju. Tražili
smo ga, ali nismo našli. Stoga, riskirajući da zgriješimo spram
Preživljavanja, mi - barem ja; mogu govoriti samo za sebe - sam odabrao
moral koji mi pruža mir. Ne ubijam. Ne uništavam.
"Bah," rekao je Xanten prijezirno. "Kad bi odred Mekova zašao u
ovu dolinu i počeo vam ubijati djecu, ne biste ih branili?"
 Philidor je stisnuo usne, okrenuo se. Drugi je muškarac progovorio.
"Philidor je definirao moral. Ali tko je apsolutno moralan? Philidor - ili ja
ili vi - bi u takvom slučaju mogao odbaciti svoj moral."
Philidor je rekao, "Pogledajte oko sebe. Prepoznajete li ikoga?"
Xanten je proučio skupinu. Nedaleko je stajala iznimno lijepa
djevojčica. Nosila je bijelo, a u tamnu je kosu, koja joj se u kovrčama
spuštala do ramena, uplela crveni cvijet. Xanten je kimnuo. "Vidim djevu
koju je O.Z. Garr htio uvesti u svoje dvorsko domaćinstvo."
"Upravo tako!" rekao je Philidor. "Sjećate li se okolnosti?"
"Poprilično dobro", rekao je Xanten. "Vijeće Uglednika najstrože je
prigovorilo zbog prijetnje našim zakonima kontrole stanovništva. O.Z.
Garr je pokušao zaobići zakon na taj način. "Držim Phaneove," rekao je.
"Ponekad šest ili čak osam i nitko se buni. Prozvat ću ovu djevojku
Phaneom i držati je s ostalima." Pobunili smo se. Zamalo je došlo do
dvoboja. O.Z. Garr je prisiljen predati djevojku. Dana je meni na skrb, a ja
sam ju preveo do Daleke doline."
Philidor je kimnuo. "Sve je to točno. Pa - pokušali smo odgovoriti
Garra. Nije ga se dalo odvratiti od namjere i zaprijetio nam je svojom
lovačkom družinom od tridesetak Mekova. Stali smo u stranu. Jesmo li
moralni? Jesmo li jaki ili slabi?"
"Ponekad je bolje," rekao je Xanten, "ignorirati moral. Čak iako je
O.Z. Garr gospodin, a vi ste samo Pokajnici. Isto vrijedi i za Mekove.
Uništavaju dvorce i zatiru sve ljude. Ako moral znači lijeno prihvaćanje,
onda se moral mora odbaciti."
Philidor se kiselo nasmijao. "Kakva iznimna situacija! Mekovi su
ovdje, također Seljaci i Ptice i Phaneovi, svi su izmijenjeni, prevezeni i
porobljeni za ljudsku zabavu. Zaista, upravo je ta činjenica uzrok naše
krivnje, koju sad moramo okajati. A sad želite da još dodamo toj krivnji!"
"Pogrešno je previše bdjeti nad prošlošću," rekao je Xanten. "Ipak,
ako želite zadržati pravo na to, predlažem vam da se sad borite protiv
Mekova ili barem da se sklonite u dvorcu."
"Ja ne," rekao je Philidor. "Možda će drugi."
"Čekat ćete da vas ubiju?"
"Ne. Ja, a vjerojatno i ostali, potražit ćemo spas u dalekim
planinama."
 Xanten se uspeo natrag u kamion. "Ako se predomislite, dođite u
dvorac Hagedorn."
Otišao je.
Cesta je zavijala kroz dolinu pa uz brdo preko grebena. U daljini se
ocrtavao dvorac Hagedorn.
***
Xanten je izvijestio vijeće.
"Svemirske brodove ne možemo koristiti. Mekovi su ih izbacili iz
stroja. Bilo kakav plan koji uključuje traženje pomoći od Matičnih svjetova
je besmislen."
"Tužne su to vijesti," rekao je Hagedorn. "Pa - toliko o tome."
Xanten je nastavio. "U povratku sam susreo pleme Nomada.
Dozvao sam hetmana i objasnio sam mu prednosti služenja dvorcu
Hagedorn. Nomadima, bojim se, nedostaju gracioznost i poslušnost.
Hetmanov je odgovor bio toliko nabusit da sam s gnušanjem otišao.
"U Dalekoj sam dolini posjetio selo Pokajnika i dao im sličan
prijedlog, ali bez uspjeha. Idealisti su koliko su Nomadi neodgojeni. I jedni
i drugi skloni su bijegu. Pokajnici spominju bijeg u planine. Nomadi će se
vjerojatno povući u stepe."
Beaudry je frknuo nosom. "Kako će im bijeg pomoći? Možda si
kupe nekoliko godina - ali prije ili kasnije Mekovi će ih pronaći sve do
jednog; toliko su metodični."
"U međuvremenu," objavio je O.Z. Garr čangrizavo, "smo ih mogli
organizirati u učinkovitu borbenu jedinicu, svima na korist. Pa, nek' onda
umru! Mi smo na sigurnom."
"Sigurni jesmo," rekao je Hagedorn sumorno. "Ali što kad nestane
struje? Kad se dizala pokvare? Kad se sustav cirkulacije zraka pokvari i mi
se ili podavimo ili smrznemo? Što onda?"
O.Z. Garr je zavrtio glavom, namrgođen. "Moramo se pripremiti na
nedostojanstvene pothvate najbolje što možemo. Ali dvorski su strojevi u
dobrom stanju i očekujem tek male kvarove tijekom slijedećih pet ili deset
godina. Dotad se bilo što može dogoditi." Claghorn, koji je dosad bio
nezainteresirano zavaljen u svojoj stolici, napokon je progovorio: "Ovo je
u svojoj osnovi pasivno djelovanje. Baš kao i bijeg Nomada i Pokajnika, i
ovo ne vidi dalje od neposrednog."
 O.Z. Garrov glas bio je smotreno pristojan. "Claghorn je naravno
svjestan da mi nema ravnog u pristojnoj otvorenosti, kao ni u optimizmu i
izravnosti: ukratko, sve suprotno od pasivnosti. Ali odbijam pridati
ozbiljnu pažnju ovoj glupoj maloj neugodnosti. Kako može taj postupak
nazvati pasivnim? Ima li uvaženi i poštovani vođa klana Claghorn
prijedlog koji učinkovitije održava naš status, naš standard, naše
samopoštovanje?"
Claghorn je polako kimnuo, uz slabašni poluosmijeh koji je O.Z.
Garr smatrao odvratno zadovoljnim. "Postoji jednostavna i učinkovita
metoda kojom bi se moglo poraziti Mekove."
"Odlično!" viknuo je Hagedorn. "Zašto oklijevati? Da čujemo!"
Claghorn se osvrnuo oko stola boje crvenog baršuna, uzeo u obzir sve oko
sebe: nepristranog Xantena, Beaudryja, krupnog i čvrstog lica s
uobičajenim podrugljivim izrazom; starog Issetha, naočita, uspravna i
živahna poput najpoletnijeg kadeta; Hagedorna, izmučena, sumorna, jasno
vidljivog unutarnjeg nemira; elegantnoga Garra; Overwhelea koji divljački
razmišlja u budućim neugodnostima; Aurea, koji se poigrava svojom
bjelokosnom pločicom (ili mu je dosadno ili je turoban ili poražen) - ostali
su davali znakove raznih stadija sumnje, zloslutnje, oholosti, sumornog
zamjeranja, nestrpljivosti; a u slučaju Hoya - tihi osmijeh - ili kako je to
Isseth kasnije opisao, idiotski podsmijeh - čija je svrha bila prenijeti
njegovu totalnu odvojenost od cijele dosadne situacije.
Claghorn je promotrio lica i zavrtio glavom. "Neću u ovom trenutku
iznijeti plan, pošto se bojim da je neizvediv. Ali moram ukazati na to da
dvorac Hagedorn više ne može biti kao prije, čak i ako preživimo napad
Mekova."
"Bah," viknuo je Beaudry. "Gubimo dostojanstvo i ponašamo se
apsurdno čak i raspravljanjem o tim nemanima."
Xanten se pokrenuo. "Neukusna tema, ali zapamtite! Halcyon je
uništen, Delora također, a tko zna što je s ostalima? Nemojmo zabijati
glave u pijesak! Mekovi neće nestati samo zato što ih ignoriramo."
"U svakom slučaju," rekao je O.Z. Garr, "Janeil je siguran i mi smo
sigurni. Drugi bi nas ljudi, osim ako nisu već poklani, trebali posjetiti
tijekom ove neugodnosti, ako si mogu opravdati poniženje vlastitoga
bijega. Ja sam uvjeren da će se Mekovi uskoro pokoriti, da jedva čekaju
vratiti se na svoja mjesta."
Hagedorn je zavrtio glavom. "Teško mi je u to povjerovati. U redu,
sastanak je gotov."
Od svih električnih i mehaničkih sustava dvorca radioveza se
pokvarila prva.
Do kvara je došlo tako brzo i tako naglo da su određeni teoretičari,
naročito I.K. Harde i Uegus, pretpostavljali da su Mekovi pri odlasku izveli
sabotažu. Drugi su primijetili da sustav nikada nije ni bio potpuno
pouzdan, da su i sami Mekovi morali stalno čačkati po strujnim
krugovima, da je kvar jednostavno posljedica loše izrade. Harde i Uegus su
proučili glomazni uređaj, ali izvor kvara nije bio očit. Nakon pola sata
konzultacija složili su se da bi bilo kakav pokušaj popravka zahtijevao
potpuni redizajn i ponovnu izradu, a nakon toga izradu uređaja za testiranje
i kalibraciju i kreiranje potpuno nove vrste komponenti. "To je potpuno
nemoguće," izjavio je Uegus u svom izvještaju vijeću. "Čak bi i
najjednostavniji korisni sustav zahtijevao nekoliko godina tehničarskog
rada. Nama na raspolaganju nije niti jedan tehničar. Stoga moramo čekati
na dostupnost obučene i voljne radne snage."
"Sada je," rekao je Isseth, najstariji od svih vođa klanova, "jasno
kako nismo poduzeli dovoljno mjera predostrožnosti. Nije bitno što su
ljudi s Matičnih svjetova prostaci! Mudriji od nas bi održali veze između
svjetova."
"Nedostatak 'mudrosti' i 'predostrožnosti' nisu ono što nas je
odbilo," rekao je Claghorn. "Komuniciranje se nije ohrabrivalo
jednostavno zato što prvi gospodari nisu htjeli dopustiti da Zemlju preplavi
ološ Matičnih svjetova. To je sve."
Isseth je zagunđao i htio odvratiti, ali Hagedorn se brzo ubacio, "Na
nesreću, kao što nam je Xanten prenio, svemirski su nam brodovi
beskorisni, lako neki od nas posjeduju teoretsko znanje, tko je voljan
izvršiti teški rad? Čak i da su hangari i svemirski brodovi pod našom
kontrolom."
O.Z. Garr je izjavio, "Dajte mi šest vodova Seljaka i šest energo-
kamiona opremljenih jakim energetskim topovima i vratit ću hangare pod
naš nadzor. Neće biti problema!"
Beaudry je rekao, "Pa, to je barem početak. Pomoći ću s obukom
Seljaka i iako ne znam ništa o korištenju topova, uzdajte se u to da ću vam
pomoći svakim savjetom."
Hagedorn se ogledao oko sebe, namrštio, potegnuo bradu. "Taj plan
djelovanja ima probleme. Kao prvo, na korištenje imamo samo jedan jedini
kamion kojim se Xanten vratio s izviđanja. A što s našim energetskim
topovima? Je li izvršena inspekcija? Mekovi su bili zaduženi za njihovo
održavanje, ali moguće je, čak i vjerojatno, da su i tu izveli pakosti. O.Z.
Garre, vi ste priznati stručnjak za vojnu teoriju. Što nam možete reći o
ovome?"
"Nisam do danas izveo nikakvu inspekciju," rekao je O.Z. Garr.
"Današnja će nas Izložba antiknih kaputa zaokupiti sve do Sata procjene
sutona".5 Bacio je pogled na sat. "Možda je sad pravi trenutak za stanku,
sve dok vam ne budem mogao iznijeti detaljne podatke o topovima."
Hagedorn je zakimao teškom glavom. "Zaista je već kasno. Hoće li
se danas pojaviti vaši Phaneovi?"
"Samo dva," odvratio je O.Z. Garr. "Lazul i Jedanaesta Tajna.
Nemam ništa prikladno za Filigransku Poslasticu niti za moju malu Plavu
Vilu, a Glorijana još uvijek treba poduku. Danas bi Variflori B.Z.
Maxewanea trebali privući najviše pažnje."
"Da," rekao je Hagedorn. "Čuo sam i druge kako govore nešto
slično. U redu onda, do sutra. Eh, Claghorn, imate nešto za reći?"
"Imam, da," rekao je Claghorn blago. "Premalo nam je vremena na
raspolaganju. Trebamo ga što bolje iskoristiti. Ozbiljno sumnjam u
učinkovitost seljačkih vojnih jedinica; to je kao da na vukove šaljete
zečeve. A nama trebaju pantere."
"A, da," rekao je Hagedorn. "Tako je."
"A gdje da nađemo pantere?" Claghorn je pogledao prisutne. "Zna li
itko? Šteta. U tom slučaju, ako se pantere ne pojave, zečevi će morati
dostajati. Bacimo se onda na pretvaranje zečeva u pantere i to odmah.
Predlažem da odgodimo sve proslave i spektakle dok ne budemo sigurni u
svoju budućnost."
Hagedornove su se obrve izvile, zaustio je pa odustao. Odlučno je
pogledao Claghorna kako bi shvatio šali li se ili ne. Zatim je s
neizvjesnošću pogledao ostale za stolom.
Beaudry se pomalo razmetljivo nasmijao. "Čini se da se učeni
Claghorn uspaničio."
O.Z. Garr je izjavio: "Sasvim sigurno zbog vlastitog dostojanstva ne
možemo dopustiti da nepristojnost naših slugu uzrokuje takvu
uznemirenost. Sram me je ovako nešto uopće spomenuti."
 "Mene nije sram," rekao je Claghorn, uz ono potpuno
samozadovoljstvo koje je toliko morilo O.Z. Garra. "Ne vidim zašto bi me
trebalo biti. Životi su nam u opasnosti, u kojem slučaju malo sramote ili
bilo što drugo postaju manje bitni."
O.Z. Garr je ustao, izveo kratak i oštar pozdrav Calghomu,
smišljenu uvredu. Claghorn je ustao, izveo sličan pozdrav, ovaj toliko
smrtno ozbiljan i pretjerano složen da je Garrovu uvredu učinio farsom.
Xanten, koji se gnušao O.Z. Garra, glasno se nasmijao.
O.Z. Garr je oklijevao pa je, osjetivši da bi se u trenutnoj situaciji
eskalacija događaja smatrala nepristojnom, napustio odaje.
Izložba antiknih kaputa, godišnji izbor tijekom kojeg su Phaneovi
nosili raskošne halje, održala se u Velikoj rotondi, sjeverno od središnjeg
trga.
Skoro pa pola gospode, ali i svega četvrt dama, imalo je Phaneove.
Bila su to stvorenja rodom iz pećina mjeseca Albirea Sedam: poslušna
rasa, zaigrana i umilna, koja je nakon nekoliko tisuća godina selektivnog
uzgoja postala vilinska vrsta iznimne ljepote. Odjeveni u tanku gazu koja
je izvirala iz pora iza njihovih ušiju, preko njihovih nadlaktica i niz njihova
leđa, uvijek su bili najmanje uvredljiva stvorenja, uvijek željni ugoditi,
nevini u svojoj taštini. Većini su gospode bili dragi, ali povremeno su
kolale glasine o damama koje su posebno mrske Phaneove uronile u
tinkturu amonijaka koja bi im zamrljala krzno i zauvijek uništila gazu.
Gospodin koji bi se zatreskao u Phanea postao bi predmet poruge.
Phaneovi bi, iako su ih selektivnim uzgojem doveli do izgleda delikatne
djevojčice, postali izmoreni i neugledni kad bi ih se seksualno iskoristilo -
gaza bi im se objesila i izgubila boju pa bi svi znali da je taj i taj gospodin
zlostavljao svog Phanea. Barem su na taj način dvorske dame mogle
iskazati svoju nadmoć.
Činile su to držeći se tako provokativno da su se u usporedbi s
njima Phaneovi činili poput najkrhkijih duhova prirode. Životni im je vijek
bio možda trideset godina, tijekom čijeg se zadnjeg desetljeća, nakon
gubitka ljepote, svaki Phane omatao u plašteve sive gaze i izvršavao
sluganske poslove u spavaćim sobama, kuhinjama, smočnicama, vrtićima i
svlačionicama.
Izložba antiknih kaputa služila je više promatranju Phaneova nego
kaputa iako su i kaputi, pleteni od phaneovske gaze, sami po sebi bili
iznimno lijepi.
 Vlasnici Phaneova sjedili su na donjoj razini, napeti od nade i
ponosa, likujući svaki put kad bi se neki Phane naročito lijepo izložio, a
padajući u najcrnje raspoloženje kada se ritualno držanje ne bi izvelo
graciozno i elegantno. Tijekom svake izložbe svirala je iznimno formalna
glazba s lutnje gospodina koji nije bio iz istog klana kao vlasnik Phanea.
Vlasnik nikad nije lutnjom pratio izvedbu svog Phanea. Izložba nikad nije
bila izravno natjecanje i nije bilo dopušteno nikakvo službeno priznanje,
ali svi su gledatelji odlučili koji im je Phane najčarobniji i najgraciozniji te
bi se time reputacija vlasnika tog Phanea poboljšala.
Trenutna je Izložba kasnila skoro pola sata zbog bijega Mekova i
određenih improvizacija koje su se zbog toga morale izvesti. Ali plemstvo
dvorca Hagedorn nije bilo raspoloženo za kritiziranje i nije se obaziralo na
povremenu grešku dok se tucet seljačkih mužjaka trsilo izvesti njima
nepoznate zadatke. Phaneovi su bili očaravajući kao i uvijek, izvijali su se i
svijali, njihali pod hučnim akordima lutnje, treperili prstima kao da
osjećaju kišne kapi, naglo se spuštajući u čučanj, klizeći pa iznenada
skačući uspravno poput štapića te se na kraju poklonivši i odskakutavši s
pozornice.
Usred programa Seljak je nespretno ušetao u rotondu i užurbano
promrmljao nešto kadetu koji ga je pitao kojim je poslom došao. Kadet je
odmah pošao do Hagedornove ispolirane lože. Hagedorn je slušao, kimnuo
glavom, progovorio nekoliko oštrih riječi pa se smireno smjestio natrag u
sjedalo kao da poruka nije bila ništa bitno i plemstvo u publici se smirilo.
Zabava se nastavila. O.Z. Garrov predivni par izveo je lijepu
predstavu, ali opći je dojam bio da je Lirlin, mladi Phane u vlasništvu
Isseth Floy Gazuneth i po prvi put na službenoj izložbi bio najviše
očaravajuć.
Phaneovi su se pojavili posljednji put, zajedno se krećući kroz
poluimprovizirani menuet. Zatim su izveli posljednji poluveseli i
polužaleći pozdrav te napustili rotondu. Nekoliko su trenutaka dame i
gospoda ostala u svojim ložama pijuckajući esencije, raspravljali o izložbi,
sređivali poslove i zadatke. Hagedorn je sjedio mršteći se, kršio ruke.
Iznenada je ustao. Rotonda je istog trena utihnula.
"Ne volim lošim vijestima ometati ovako ugodnu priliku," rekao je
Hagedorn. "Ali upravo sam ih dobio i prikladno je da ih i vi znate. Dvorac
Janeil je pod napadom. Mekovi su tamo u velikom broju, sa stotinama
kamiona. Okružili su dvorac nasipom koji sprečava učinkovitu uporabu
janeilskog energetskog topa.
"Janeil nije u neposrednoj opasnosti i teško je shvatiti što Mekovi
žele postići pošto su bedemi Janeila visoki šezdeset metara.
"Vijesti su svejedno turobne i znače da ćemo prije ili kasnije i mi
morati očekivati sličan problem - mada je još teže zamisliti kako bi nam
Mekovi mogli prouzročiti ikakvu neugodnost. Naša je voda iz četiri bunara
duboko pod zemljom. Imamo golema skladišta hrane. Energiju dobivamo
iz sunca. U slučaju potrebe možemo iz zraka kondenzirati vodu i
sintetizirati hranu - barem me u to uvjerava naš veliki teoretičar biokemije
X. B. Ladisname. Ipak - to su vijesti. Sami ih tumačite. Sutra će zasjedati
Vijeće uglednika."
***
"No, onda," rekao je Hagedorn vijeću, "preskočimo ovaj put
formalnosti. O.Z. Garr: što je s našim topom?"
O.Z. Garr, odjeven u veličanstvenu sivo-zelenu odoru Overwhele
Draguna, pažljivo je postavio svoj morion6 na stol, tako da je perjanica
stajala uspravno. "Od dvanaest topova četiri se čine ispravnima. Četiri su
sabotirana vađenjem strujnih vodiča. Četiri su sabotirana postupkom koji
pažljiva istraga nije uspjela otkriti. Rekvirirao sam pola tuceta Seljaka koji
su pokazali makar zrno vještine s mehanikom i detaljno ih instruirao.
Trenutno se bave uplitanjem vodova. To je sve što trenutno znam o
topovima."
"Umjereno dobre vijesti," rekao je Hagedorn. "Što je s prijedlogom
odreda naoružanih Seljaka?"
"Projekt je u izvedbi. A.F. Muli i l.A. Berzelius trenutno vrše
inspekciju Seljaka u svrhu regrutiranja i obuke. Ne mogu pretpostaviti
kakva će biti vojna učinkovitost takvog odreda, čak i ako ih obuče i
predvode takvi kao što smo A.F. Mull, I.A. Berzelius i ja. Seljaci su mirna
i nesposobna rasa, iznimno prikladna za čupanje korova, ali bez želuca za
borbu."
Hagedorn se osvrnuo po vijeću. "Ima li drugih prijedloga?" Beaudry
je progovorio grubim, ljutitim glasom. "Da su nam zlikovci ostavili
kamione, mogli smo na njih namjestiti top! Seljaci su barem jednaki tome.
Zatim smo se mogli odvesti do Janeila i rasturiti pseta s leđa."
"Ovi su Mekovi potpune hulje!" izjavio je Aure. "O čemu uopće
razmišljaju? Zašto su morali nakon svih ovih stoljeća odjednom poludjeti?"
 "Svi se to pitamo," rekao je Hagedorn. "Xanten, vratili ste se iz
izvidnice sa zarobljenikom: jeste li ga pokušali ispitati?"
"Ne," rekao je Xanten. "Istinu govoreći, otad nisam ni pomislio na
njega."
"Zašto ga ne ispitati? Možda nam može dati neki trag." Xanten je
kimnuo. "Mogu pokušati. Iskreno, ne očekujem da ću išta saznati."
"Claghorn,vi ste stručnjak za Mekove," rekao je Beaudry. "Biste li
smatrali ta stvorenja sposobnima za ovako složenu urotu? Što se nadaju da
će postići? Preuzeti dvorce?"
"Sasvim su sigurno sposobni za precizno i pažljivo planiranje,"
rekao je Claghorn. "Njihova me okrutnost iznenađuje - više nego što bi
trebala. Nikad nisam čuo da žude za materijalnim dobrima i nisu
pokazivali tendenciju prema onome što smatramo dijelovima civilizacije:
finome razlikovanju dojmova i slično. Često sam spekulirao o - neću tim
zamislima pridati status teorije - o tome kako je strukturalna logika mozga
bitnija nego što mislimo. Naši vlastiti mozgovi zadivljuju potpunim
nedostatkom racionalne strukture. S obzirom na kaotičan način na koji se
naše misli formiraju, registriraju, indeksiraju i dozivaju, pravo je čudo
izvesti bilo kakav racionalan čin. Možda smo nesposobni biti racionalni.
Možda su sve misli samo setovi impulsa koje stvara jedna emocija, nadzire
druga, ratificira treća. Nasuprot tome mekovski je mozak čudo stvoreno
nečime što izgleda kao vrlo precizno dizajniranje. Ugrubo je kockast i
sastoji se od mikroskopskih stanica međusobno povezanih organskim
vlaknima. Svako vlakno je monovlaknasta molekula zanemariva
električnog otpora. Unutar svake stanice nalazi se sloj silicij-dioksida,
tekućine promjenjive provodnosti i dielektričnih svojstava, vrh složene
mješavine oksida metala. Mozak je sposoban uskladištiti velike količine
podataka u urednom uzorku. Nijedna činjenica se ne gubi, osim ako se
namjerno ne zaboravi, što Mekovi mogu učiniti. Mozak također
funkcionira i kao radioprijemnik, možda i kao radarski odašiljač i detektor,
iako se tu već radi o spekulaciji.
"Slabost mekovskog mozga nalazi se u nedostatku emotivne
raznolikosti. Svaki je Mek potpuno jednak svakom drugom, bez nama
primjetnih razlika u osobnosti. Ovo je, naravno, funkcija koja proizlazi iz
njihova komunikacijskog sustava. Nezamislivo je da se jedinstvena
osobnost razvije pod takvim uvjetima. Služili su nam učinkovito i odano -
ili smo barem tako mislili - jer nisu ništa mislili o svojemu stanju, nisu
osjećali ni ponos zbog postignuća, ni zamjeranje, ni sram. Apsolutno ništa.
Nisu nas ni voljeli ni mrzili. Niti to čine sada. Teško nam je zamisliti takav
emocionalni vakuum kada svatko od nas osjeća nešto o svemu. Mi živimo
u vrtlogu emocija. Oni su lišeni emocija poput kockice leda. Hranjeni su,
udomljeni, održavani na način koji im je bio zadovoljavajuć. Zašto su se
pobunili? Spekulirao sam nadugo i naširoko, ali jedini razlog koji mogu
sročiti doima se toliko grotesknim i nerazumnim da ga odbijam shvatiti
ozbiljno. Ako je to ipak ispravno objašnjenje..." Glas mu je odlutao.
"No?" zahtijevao je O.Z. Garr zapovjedničkim glasom. "Što onda?"
"Onda - je svejedno. Predani su uništenju ljudske rase. Moje
spekuliranje ništa ne mijenja."
Hagedorn se okrenuo Xantenu. "Sve ovo trebalo bi vam pomoći pri
ispitivanju."
"Namjeravao sam predložiti Claghornu da mi pomogne, ako je tome
naklonjen," rekao je Xanten.
"Kako želite," rekao je Claghorn. "lako smatram da su bilo kakve
informacije nebitne. Jedina bi nam briga trebala biti sredstva kojima ćemo
ih odbiti i spasiti si živote."
"A - osim 'pantera' koje ste spomenuli na prošlom sastanku - nemate
nikakve druge zamisli o nekom suptilnom oružju?" pitao se Hagedorn
zamišljeno. "Naprava koja bi u njihovim mozgovima izazvala električnu
rezonancu ili nešto slično tome?"
"Neizvedivo," rekao je Claghorn. "Određeni organi u mozgu
stvorenja funkcioniraju kao prekidači u slučaju preopterećenja. Iako je
istina da tijekom toga možda ne bi bili sposobni komunicirati." Nakon
trenutka razmišljanja zamišljeno je dodao: "Tko zna? A.G. Bernal i Uegus
su teoretičari s velikim znanjem o takvim odašiljačima. Možda bi mogli
konstruirati takvu napravu ili nekoliko njih, za svaki slučaj."
Hagedorn je sumnjičavo kimao glavom i pogledao prema Uegusu.
"Je li to izvedivo?"
Uegus se namrštio. "Konstruirati? U svakom slučaju mogu
dizajnirati takvu napravu. Ali komponente - gdje? Porazbacane u
skladištima na sve strane, neke ispravne, neke ne. Da bismo išta značajno
postigli morao bih postati dobar kao pripravnik, kao Mek." Razjario se i
glas mu je otvrdnuo. "Teško mi je povjerovati da moram tako nešto
spomenuti! Smatrate mene i moj talent tako malo vrijednim?"
 Hagedorn je požurio smiriti ga. "Naravno da ne! Ja prvi ne bih
nikada ni pomislio na to da vam ugrozim dostojanstvo."
"Nikad!" složio se Claghorn. "No, ipak, tijekom ove krize, sami će
nam događaji činiti nedostojanstvene stvari ako ih sada ne učinimo sami
sebi."
"U redu," rekao je Uegus, dok mu je na usnama drhtao smiješak bez
imalo šaljivosti. "Poći ćete sa mnom u skladište. Pokazat ću vam koje se
komponente trebaju uzeti i složiti, a vi ćete rintati. Što kažete na to?"
"Kažem da, vrlo rado, ako će zaista biti od koristi. Ipak, teško da
mogu obaviti posao koji traži tuce raznih teoretičara. Hoće li itko služiti
pored mene?"
Nitko nije odgovorio. Tišina je bila potpuna, kao da je svaki prisutni
gospodin zadržao dah.
Hagedorn je zaustio, ali Claghorn ga je prekinuo. "Isprike,
Hagedorne, ali upravo smo se dotaknuli nečeg temeljnog i moramo to sada
razriješiti."
Hagedorn se u očajanju ogledao po vijeću. "Ima li tko štogod bitno
za reći?"
"Claghorn se mora povoditi za svojom naravi," objavio je O.Z. Garr
najsvilenijim glasom, "Ja mu ne mogu diktirati što da radi. Što se mene
tiče, ne bih nikad mogao srozati svoj status hagedornskog gospodina. To
mi je uvjerenje u naravi koliko i disanje; ako se ikad kompromitira postat
ću travestija, groteskna maska samoga sebe. Ovo je dvorac Hagedorn i mi
predstavljamo vrhunac ljudske civilizacije. Bilo kakav kompromis time
postaje degradacija, smanjenje standarda obeščašćenje. Čuo sam da se
spominje 'kriza'. Kakav prijezira vrijedan sentiment! Udostojiti štakorsko
siktanje i prenemaganje takvih kao što su Mekovi riječju 'kriza' po meni je
nedostojno hagedornskog gospodina!"
Žamor odobravanja zaokružio je stol vijeća.
Claghorn se nagnuo u stolici bradom naslonjenom na prsa, kao da
se opušta. Njegove su bistre plave oči prelazile pogledom s lica na lice pa
se vratile na O.Z. Garra, kojega je proučavao bestrasnim zanimanjem.
"Očito ste svoje riječi namijenili meni," rekao je. "Cijenim zlobu. Ali to je
sitnica." Skrenuo je pogled s O.Z. Garra i usmjerio ga na masivni luster od
dijamanata i smaragda. "Puno je važnije to što se čini da vijeće, unatoč
mojim uvjeravanjima, podržava vaš stav. Ne mogu više moliti, izlagati i
insinuirati i sada ću napustiti dvorac Hagedorn. Ozračje me guši. Vjerujem
da mislite da ćete preživjeti napad Mekova, iako sumnjam da će se to
dogoditi. Oni su pametna i poduzetna rasa, neopterećena sumnjama ili
predrasudama. Predugo smo podcjenjivali njihove kvalitete."
Claghorn je ustao, ubacio bjelokosnu pločicu u utor. "Pozdravljam
vas." Hagedorn je žurno skočio na noge, molećivo ispružio ruke. "Ne
odlazite kivni, Claghorne! Razmislite! Trebamo vašu mudrost, vašu
stručnost."
"Sasvim sigurno trebate," rekao je Claghorn. "Ali još više trebate
činiti ono što sam vam savjetovao. Dok to ne učinite nemamo ništa
zajedničkog i bilo kakva daljnja razmjena besmislena je i zamorna."
Kratko je kimnuo svima i napustio odaje.
Hagedorn se polako vratio u stolicu. Drugi su se nelagodno kretali,
kašljali, promatrali luster, proučavali svoje bjelokosne pločice. O.Z. Garr je
promrmljao nešto B.G. Wyasu, koji je sjedio pored njega i koji je svečano
kimnuo. Hagedorn je prigušeno rekao: "Nedostajat će nam Claghornova
prisutnost, njegovi prodorni, makar i neortodoksni uvidi... Malo smo toga
postigli. Uegus, možda ćete razmisliti o odašiljaču o kojem smo
raspravljali. Xanten, vi ćete ispitati zarobljenog Meka. O.Z. Garr, vi ćete
zasigurno nadzirati popravak energetskog topa.... Osim tih sitnica, čini se
da nismo razvili opći plan djelovanja koji bi pomogao nama ili Janeilu."
Marune je progovorio. "Što je s ostalim dvorcima? Postoje li još
uvijek?
Nismo primili nikakve vijesti. Predlažem da do svakog pošaljemo
Ptice kako bismo saznali u kojem su stanju."
Hagedorn je kimnuo. "Da, to je mudar prijedlog. Možda ćete se vi
time pozabaviti, Marune?"
"Učinit ću to."
"Dobro. Sada ćemo napraviti dužu stanku."
Marune je poslao Ptice iz klana Aure i jedna po jedna su se vratile.
Izvještaji su im bili slični:
"Sea Island napušten. Mramorni stupovi porušeni na plaži. Biserna
Kupola srušena. Leševi plutaju u Morskom Vrtu."
"Maraval bazdi nasmrt. Gospoda, Seljaci, Phaneovi - svi mrtvi.
Avaj! Čak su i Ptice otišle."
 "Delora: a ros ros ros! Užasan prizor! Ni traga života!"
"Alume je napušten. Velika su drvena vrata uništena. Vječni je
Zeleni Plamen ugašen."
"Nema ničeg u Halcyonu. Seljaci su stjerani u jamu."
"Tuang: tišina."
"Morninglight: smrt."
***
Tri dana kasnije Xanten je šest Ptica privezao za noseću stolicu.
Usmjerio ih je prvo u širok luk oko dvorca, a zatim na jug prema Dalekoj
dolini.
Ptice su kreštale svoje uobičajene žalbe pa se sjurile niz terasu
velikim nezgrapnim skokovima koji su gotovo bacili Xantena na pločnik.
Napokon u zraku, uzletjeli su u spirali. Dvorac Hagedorn postao je detaljna
minijatura daleko ispod njih, svaka Kuća označena svojim jedinstvenim
skupom tornjića i vidikovaca, ekscentričnim krovom, dugim barjacima.
Ptice su izvele zadani krug, šibajući iznad napuklina i borova
Sjevernog grebena. Zatim su, nakosivši krila prema gore, otklizale prema
Dalekoj dolini.
Ptice i Xanten letjeli su preko oku ugodnog teritorija Hagedorna:
preko voćnjaka, polja, vinograda, seljačkih naselja. Prešli su jezero Maude
i njegove paviljone i dokove, livade na kojima je pasla hagedornska stoka i
uskoro stigli do Daleke doline, na granici hagedornskog posjeda.
Xanten je pokazao kamo želi da ga spuste. Ptice, koje bi radije
sletjele bliže selu kako bi mogle promatrati što se događa, prigovarale su i
bijesno kreštale i spustile Xantena tako grubo da bi ga, da nije bio na
oprezu, udarac izbacio iz stolice.
Xanten je sletio bez elegancije, ali barem je ostao na nogama.
"Čekajte me ovdje!" naredio je. "Ne lutajte; ne pokušavajte išta
ekstravagantno s trakama za dizanje. Kad se vratim želim vidjeti šest tihih
Ptica, uredno postrojenih, a trake odmršene i otpetljane. I bez prepriki! Bez
deračine koja bi izazvala neugodne komentare! Neka sve bude kako sam
naredio!"
Ptice su se durile, toptale nogama, krivile vratove, dobacivale
uvredljive komentare dovoljno tiho da ih Xanten jedva čuje. Xanten se
okrenuo i ošinuo ih konačnim prijekornim pogledom pa krenuo niz stazu
koja je vodila do sela.
Lijane su bile krcate zrelim kupinama i skupina seoskih djevojaka
punila je košare. Među njima je bila i djevojka koju je O.Z. Garr planirao
uzeti za osobno korištenje. Dok je Xanten prolazio pored njih zastao je i
pristojno se naklonio. "Već smo se sreli, ako me pamćenje služi."
Djevojka se nasmiješila, napola tugaljivim, napola zabavljenim
osmijehom. "Pamćenje vas dobro služi. Sreli smo se u Hagedornu, gdje
sam bila zarobljenica. I kasnije, kada ste me doveli ovamo po mraku, iako
vam nisam mogla vidjeti lice." Ispružila je košaru. "Jeste li gladni? Hoćete
li jesti?"
Xanten je uzeo nekoliko bobica. Tijekom razgovora saznao je da je
djevojci ime Glys Meadowsweet, da ne zna svoje roditelje, ali da su
vjerojatno plemići dvorca Hagedorn koji su premašili kvotu. Xanten ju je
sad još pomnije proučavao, ali nije uspio vidjeti sličnost ni s jednom
hagedornskom obitelji. "Možda ste porijeklom iz dvorca Delora. Ako
mogu primijetiti sličnost i s jednom obitelji, onda su to Cosanze iz Delore -
obitelj poznata po ljepoti svojih dama."
"Vi niste oženjeni?" pitala je otvoreno.
"Ne," rekao je Xanten koji je zaista samo dan ranije prekinuo svoju
vezu s Aramintom.
"A što je s vama?"
Zavrtjela je glavom. "Ne bih brala kupine da sam udata. To je posao
rezerviran za djeve. Kojim poslom dolazite u Daleku Dolinu?"
"Iz dva razloga. Prvi je da vas vidim." Xanten je samog sebe
iznenadio tom izjavom. Ali bila je istinita, shvatio je to iznenađeno. "Nikad
nisam propisno razgovarao s vama i uvijek sam se pitao jeste li šarmantni i
veseli koliko ste lijepi."
Djevojka je slegnula ramenima i Xanten nije mogao biti siguran da
li je bila zadovoljna ili ne, pošto su komplimenti koje je gospoda davala
ponekad pripremali teren za žalosne posljedice. "Pa, nije bitno. Također,
došao sam razgovarati s Claghornom."
"Tamo je," rekla je ravnim glasom, čak hladnim. "Živi u onoj
kolibi." Vratila se branju kupina. Xanten se naklonio i krenuo prema kolibi
koju mu je djevojka pokazala.
Claghorn, odjeven u labave hlače do koljena, sjekirom je sjekao
oblice na dužinu za peć. Čim je vidio Xantena stao je s radom, naslonio se
na sjekiru, obrisao čelo. "Ah, Xanten. Drago mi je vidjeti vas. Kako su
ljudi dvorca Hagedorn?"
"Kao i prije. Malo se toga ima za prijaviti, čak i da sam vam došao
donijeti vijesti."
"Zaista, zaista?" Claghorn se naslonio na sjekiru, promotrio
Xantena jarkim plavim pogledom.
"Na našem posljednjem sastanku," nastavio je Xanten, "pristao sam
ispitati zarobljenog Meka. Uzrujan sam jer mi niste mogli pomoći u tome -
mogli biste mi razjasniti neke nedorečenosti njegovih odgovora."
"Nastavite," rekao je Claghorn. "Možda vam sad budem od
pomoći."
"Nakon sastanka vijeća odmah sam se uputio u skladište u kojem je
Mek zatočen. Nije bio nahranjen; dao sam mu sirupa i lonac vode, koju je
štedljivo pio, a zatim pokazao interes za mljevene školjke. Pozvao sam
kuhinjsku ispomoć i poslao ih po to te je Mek pojeo nekoliko litara. Kao
što sam spomenuo, radi se o neobičnom Meku, visokom poput mene i bez
vrećice za sirup. Odveo sam ga u drugu prostoriju, skladište smeđeg
plišanog namještaja i naredio mu da sjedne.
"Pogledao sam Meka i on je pogledao mene. Bodlje koje sam mu
uklonio ponovno su rasle; vjerojatno je mogao barem primati poruke od
drugih Mekova. Činio se superiornom zvjerkom, nije pokazivao ni
ulizivanje ni poštovanje i odgovarao je na moja pitanja bez oklijevanja."
"Prvo sam primijetio: 'Plemići svih dvoraca začuđeni su ustankom
Mekova. Smatrali smo vaše živote zadovoljavajućima. Jesmo li bili u
krivu?'"
"'Očito.'Siguran sam da je tu riječ signalizirao, iako nikad nisam
mislio da su Mekovi sposobni za humor."
"'Vrlo dobro,' rekao sam. 'Na koji način?'"
"'Mora vam biti očito. Nismo više htjeli robovati vašim zahtjevima.
Željeli smo živjeti svoje živote prema tradicionalnim standardima.'"
"Taj me odgovor iznenadio. Nisam bio svjestan da Mekovi
posjeduju ikakve standarde, a kamoli tradicionalne."
Claghorn je kimao glavom. "I mene je na sličan način iznenadio
opseg mekovskog mentaliteta."
 "Prekorio sam Meka: 'Zašto ubijati? Zašto uništiti naše živote kako
biste poboljšali vlastite?' Čim sam postavio pitanje shvatio sam koliko je
nesretno sročeno. Mek je, vjerujem, shvatio isto; ipak, kao odgovor je
nešto jako brzo signalizirao, za što vjerujem da je značilo: 'Znali smo da
moramo odlučno djelovati. Vaši su vlastiti protokoli to učinili nužnim.
Možda smo se mogli vratiti na Etamin Devet, ali više nam se sviđa ova
Zemlja i učinit ćemo ju svojom, sagraditi svoje puteve, kade i rampe za
sunčanje.'"
"To je sve bilo razumljivo, ali osjetio sam da tu ima još nečega.
Rekao sam: 'Shvatljivo. Ali zašto ubijati, zašto uništavati? Mogli ste otići u
neko drugo područje. Ne bismo vas mogli zlostavljati.'"
"'Neizvedivo, i sami to smatrate. Svijet je premalen za dvije
suparničke rase. Planirate nas poslati natrag na Etamin Devet.'"
"'Apsurdno!' rekao sam. 'Izmišljotina, budalaština. Držite me za
budalu?'"
"'Ne,' inzistiralo je stvorenje. 'Dva su plemića dvorca Hagedorn
željela isti najviši položaj. Jedan nas je uvjeravao da će to, ako bude
odabran, postati njegov životni cilj.'"
"'Groteskni nesporazum,' rekao sam mu. 'Jedan čovjek, luđak, ne
može govoriti za sve ljude!'"
"'Ne? Jedan Mek govori za sve Mekove. Mislimo istim umom. Ne
čine li ljudi slično?'"
'"Svaki čovjek misli za sebe. Luđak koji vas je uvjeravao drukčije je
zao. Ali smo sada razjasnili stvar. Ne planiramo vas poslati natrag na
Etamin Devet. Hoćete li se povući iz Janeila, otići u neku daleku zemlju i
pustiti nas na miru?'"
'"Ne. Predaleko smo dospjeli. Uništiti ćemo sve ljude. Istinitost
izjave je jasna: jedan je svijet premalen za dvije rase.'"
"'Onda te nažalost moram ubiti,' rekao sam mu. 'Takav čin mi nije
po volji, ali ti bi, da imaš priliku, ubio svu gospodu koju možeš.' Tada se
stvorenje bacilo na mene i bilo mi je lakše ubiti ga tada nego da je ostalo
mirno sjediti."
"Sad znate sve. Čini se da ste ili vi ili O.Z. Garr potaknuli ovu
kataklizmu."
"O.Z. Garr? Malo vjerojatno. Claghorne, ovo je vama teret na
dušu!"
Claghorn se namrštio gledajući u sjekiru. "Teret, da. Krivnja, ne.
Naivnost, da; pokvarenost, ne."
Xanten se povukao. "Claghorne, vaša me hladnoća zaprepašćuje!
Prije, kada su vas agresivni ljudi poput O.Z. Garra smatrali luđakom -"
"Mir, Xanten!" ljutito je povikao Claghorn. "Ovo ekstravagantno
dramatiziranje postaje naporno. Što sam skrivio? Moja je mana to što sam
pokušao previše. Neuspjeh je tragičan, ali boležljivo lice koje se nadnosi
nad budućnost još je gore. Htio sam postati Hagedorn, planirao sam poslati
robove kući. Nisam uspio, a robovi su se pobunili. Stoga, ni riječ više.
Dosadila mi je ta tema. Ne možete ni zamisliti koliko me vaše izbuljene oči
i držanje tlače."
"Ma koliko vam bilo dosadno," povikao je Xanten. "Kritizirate
moje oči, moje držanje - ali što s tisućama mrtvih?"
"Koliko bi dugo inače poživjeli? Života ima koliko i riba u moru.
Predlažem da se suzdržite od kritika i posvetite spašavanju samoga sebe.
Shvaćate li da sredstva za to postoje? Blijedo me gledate. Uvjeravam vas
da govorim istinu, ali za njih nikada nećete saznati od mene."
"Claghorn," rekao je Xanten, "doletio sam ovdje kako bih vam
skinuo tu arogantnu glavu s ramena -" Ali Claghorn se, više ne obraćajući
pažnju na njega, vratio cijepanju drva.
"Claghorn!" zaurlao je Xanten.
"Xanten, nosite tu vrisku negdje drugdje, molim lijepo. Kokodačite
sa svojim Pticama."
Xanten se okrenuo na peti, odmarširao niz stazu. Djevojke koje su
brale kupine odaslale su mu upitne poglede i pomaknule se u stranu.
Xanten je stao, pogledao niz stazu, a zatim uz nju. Glys Meadowsweet nije
bilo nigdje. Nanovo razbješnjen, nastavio je dalje. Naglo je stao. Na
srušenom stablu tridesetak metara od Ptica sjedila je Glys Meadowsweet i
proučavala vlat trave kao da se radi o zadivljujućem artefaktu davne
prošlosti. Ptice su ga za divno čudo poslušale i čekale u pristojnoj iluziji
reda.
Xanten je podigao pogled prema nebesima, šutnuo komad zemlje.
Duboko je udahnuo i prišao Glys Meadowsweet. Primijetio je da je
zataknula cvijet u dugu, raspuštenu kosu.
 Nakon nekoliko trenutaka podigla je pogled i pretražila njegovo
lice.
"Zašto ste tako ljuti?"
Xanten se udario po bedru, sjeo pored nje. "Ljut? Ne. Izbezumljen
sam od frustracije. Claghorn je buntovan poput oštrog kamena. Zna kako
spasiti dvorac Hagedorn, ali ne želi odati tajnu."
Glys Meadowsweet se nasmijala - lak i veseo zvuk, nimalo nalik
ičemu što je Xanten čuo u dvorcu Hagedorn. "Tajna? Pa čak ju i ja znam."
"Mora biti tajna," rekao je Xanten. "Ne želi mi reći."
"Slušajte. Ako se bojite da će Ptice čuti, šapnut ću vam." Izgovorila
je nekoliko riječi u njegovo uho.
Možda je slatki dah pomutio Xantenov um. Ali izričit je smisao
otkrivenja propao u pokušaju dosezanja njegove svijesti. Ispustio je zvuk
ogorčene zabavljenosti. "Nema tu tajne. Samo onog što su pretpovijesni
Skiti zvali 'batos'. Nečast gospodi! Plešemo li sa Seljacima? Poslužujemo li
Pticama esencije i raspravljamo s njima o sjaju naših Phaneova?"
"Nečast, kažeš?" Skočila je na noge. "Onda je nečasno razgovarati i
sa mnom, sjediti pored mene, pričati budalaštine!"
"Nisam ništa rekao!" protestirao je Xanten. "Sjedim ovdje pristojan
-"
"Prepristojan, prečastan!" Iskazujući toliko žestoku strast da je
zaprepastila Xantena, Glys Meadowsweet je istrgnula cvijet iz svoje kose i
bacila ga na tlo. "Evo. Ovako!"
"Ne," iznenada je rekao Xanten ponizno. Sagnuo se, podignuo
cvijet, poljubio ga i namjestio natrag u njezinu kosu. "Nisam prečastan. Dat
ću sve od sebe." Stavio je ruku oko njezinih ramena, ali odgurnula ga je.
"Recite mi," pitala je vrlo zrelom žestinom, "posjedujete li neku od
onih neobičnih žena-insekata?"
"Ja? Phaneove? Ne posjedujem Phaneove."
Glys Meadowsweet se opustila i dopustila Xantenu da ju zagrli dok
su Ptice kliktale, cerekale se i krilima proizvodile vulgarne zvukove
grebanja.
***
Ljeto je jenjalo. Tridesetog lipnja Janeil i Hagedorn proslavili su
Praznik cvijeća, iako je oko Janeila rastao nasip. Nedugo nakon toga
Xanten je sa šest odabranih Ptica tijekom noći odletio u dvorac Janeil i
predložio vijeću da evakuiraju stanovništvo pomoću Ptica - koliko god
mogu, koliko god ih bude htjelo otići. Vijeće je slušalo kamenih lica i bez
komentara ga odbilo.
Xanten se vratio u dvorac Hagedorn. Koristeći najnaprednije
metode, razgovarajući samo s drugovima od povjerenja, Xanten je
regrutirao trideset ili četrdeset kadeta i gospode čiji su pogledi bili slični
njegovu, iako nije mogao doktrinsku tezu svojega programa zadržati
tajnom.
Prva reakcija tradicionalista bila je izrugivanje praćeno optužbama
za kukavičluk. Na Xantenovo inzistiranje nitko nije izazvan na dvoboj, niti
je od strane njegovih strasnih suradnika prihvaćen ikakav izazov.
Tijekom večeri devetog rujna dvorac Janeil je osvojen. Vijest su u
dvorac Hagedorn donijele uzbuđene Ptice, koje su opet i opet pričale
sumornu priču, sve histeričnijim glasovima.
Hagedorn, sad mršav i izmoren, odmah je sazvao sjednicu vijeća;
vijeće je u obzir uzelo turobne okolnosti. "Mi smo znači posljednji dvorac!
Mekovi nam nikako ne mogu učiniti ništa nažao; mogu graditi nasip oko
naših bedema dvadeset godina i posao će im služiti samo za razonodu.
Sigurni smo; ali čudno je i znakovito shvatiti da ovdje u dvorcu Hagedorn
napokon žive posljednja gospoda naše rase!"
Xanten je progovorio glasom napregnutim od iskrenog uvjerenja:
"Dvadeset godina - pedeset godina - što to znači Mekovima? Jednom kad
nas okruže, jednom kad krenu, zarobljeni smo. Shvaćate li da nam je ovo
posljednja prilika za bijeg iz velikog kaveza, što dvorac Hagedorn uskoro
postaje?"
"Bijeg, Xanten? Kakva je to riječ! Sram vas bilo!" vikao je O.Z.
Garr. "Uzmite si svoju jadnu bandu, bježite! U stepe ili u močvare ili u
tundru! Idite ako hoćete sa svojim kukavicama, ali barem budite obzirni i
prekinite s ovim napornim uzbunjivanjem!"
"Garr, otkad sam postao 'kukavica' pronašao sam uvjerenje.
Opstanak je dobra moralnost: to sam čuo od provjerenog stručnjaka."
"Pih! Tko bi to bio?"
"A.G. Philidor, ako baš morate znati svaki detalj."
O.Z. Garr se pljesnuo rukom po čelu. "Mislite na Philidora
Pokajnika? On je najgora sorta, pokajaniji od svih pokajnika! Xanten,
molim vas, budite razumni!"
"Još je puno godina pred nama," rekao je Xanten drveno, "ako se
oslobodimo ovog dvorca."
"Ali dvorac je naš život!" objavio je Hagedorn. "Što bismo mi,
Xanten, uopće bili bez dvorca? Divlje zvijeri? Nomadi?"
"Živi."
O.Z. Garr je prezrivo puhnuo, okrenuo se proučiti tapiseriju.
Hagedorn je zavrtio glavom u sumnji i zbunjenosti. Beaudry je podigao
ruke. "Xanten, sve ste nas uznemirili. Dođete ovamo, prenesete nam taj
osjećaj užasne žurnosti, ali zašto? U dvorcu Hagedorn sigurni smo kao u
majčinom naručju. Što bismo dobili odbacivši sve - čast, dostojanstvo,
udobnost, ljepote civilizacije - samo kako bismo se šuljali kroz divljinu?"
"Janeil je bio siguran," rekao je Xanten. "A gdje je danas Janeil?
Smrt, pljesniva odjeća, ukiseljeno vino. Ono što dobijemo 'šuljanjem' jest
osiguran opstanak. A planiram puno više od samog 'šuljanja'."
"Pada mi na pamet stotinu situacija u kojima je smrt bolja od
života!" prasnuo je Isseth. "Moram li umrijeti u nečasti? Zašto ne mogu
svoje posljednje godine provesti dostojanstveno?"
U prostoriju je ušao B.F. Robarth. "Vijećnici, Mekovi prilaze
Hagedornu."
Hagedorn se očajnički ogledao po prostoriji. "Imamo li konsenzus?
Što nam je činiti?"
Xanten je podigao ruke. "Svi moraju učiniti ono što im se čini
najboljim! Neću se više svađati: gotov sam. Hagedorn, hoćete li zaključiti
vijećanje kako bismo se mogli posvetiti svojim poslovima? Da se mogu
posvetiti svojem 'šuljanju'?"
"Vijećanje se odgađa," rekao je Hagedorn i svi su se uspeli na
bedeme.
Avenijom su u dvorac umarširali Seljaci iz okolnih sela, noseći na
ramenima pakete. S druge strane doline, na rubu Bartolomejeve šume
pojavili su se kamioni i bezlična smeđe-zlatna masa: Mekovi.
Aure je pokazao na zapad. "Gledajte - dolaze, uz Dugi jarak."
Okrenuo se, pogledao na istok. "I vidite, tamo kod Bambridgea: Mekovi!"
Svi su se združeno okrenuli pogledati Sjeverni greben. O.Z. Garr je
pokazao na tihu liniju smeđe-zlatnih oblika. "Tamo su čekali, gamad!
Okružili su nas! Pa, nek čekaju!" Okrenuo se, spustio dizalom na trg,
prešao ga do kuće Zumbeld, gdje je ostatak dana radio sa svojom
Glorijanom, od koje je očekivao puno toga.
Sljedećeg su dana Mekovi formalno uspostavili opsadu. Veliki krug
mekovske aktivnosti postao je očit svuda oko dvorca Hagedorn: kolibe,
skladišta, vojarne. Unutar te periferije, tik izvan dometa energetskih
topova, kamioni su nagurivali hrpe zemlje.
Tijekom noći ti su se humci produljili prema dvorcu; ista se stvar
dogodila i sljedeće noći. Naposljetku je svrha humaka postala jasna: služili
su kao zaštitni pokrov nad tunelima ili prolazima koji su vodili prema
stijeni na kojoj se nalazio dvorac Hagedorn.
Sljedeći je dan nekoliko humaka dosegnulo podnožje stijene. Istog
je trenutka iz udaljenog kraja počeo izlaziti niz kamiona nakrcanih
šljunkom. Izlazili su van, istovarivali šljunak pa opet ulazili u tunele.
Izgrađeno je osam tih tunela na površini. Iz svakog se iznosio
beskrajan niz tovara zemlje i kamena, izdubljenih iz stijene na kojoj se
uzdizao dvorac Hagedorn. Plemićima koji su se nalazili na prsobranima
napokon je postalo jasno značenje te aktivnosti.
"Ne pokušavaju nas zakopati," rekao je Hagedorn. "Samo će
izdubiti stijenu pod nama!"
Šesti dan opsade veliki je komad padine brda zadrhtao, ulegnuo se i
visoki je komad stijene, koji je skoro dosezao podnožje bedema, kolabirao.
"Ako se ovo nastavi," promrmljao je Beaudry, "imat ćemo manje
vremena od Janeila."
"Hajdemo onda," pozvao je O.Z. Garr u iznenadnom naletu živosti.
"Isprobajmo naš energetski top. Razvalit ćemo im te proklete tunele i što
će podlaci onda?" Prišao je najbližem topu, povikao Seljacima da skinu
ceradu.
Xanten, koji se našao u blizini, rekao je, "Dopustite da vam
pomognem." Trzajem je skinuo ceradu. "Pucajte sad, molim."
O.Z. Garr je zurio u njega s nerazumijevanjem pa skočio naprijed,
okrenuo veliki projektor i naciljao prema jednom od humaka. Povukao je
prekidač; zrak je zapucketao pred okruglom njuškom, zatitrao, zatreperio
ljubičastim iskrama. Ciljno se područje zaparilo, pocrnilo pa postalo
tamnocrveno, a zatim se urušilo u usijani krater. Ali zemlja ispod kratera,
šest metara debela, pružala je previše izolacije; rastopljena se bara užarila
do bjeline, ali nije se proširila niti produbila.
Energetski se top naglo zatresao dok su kroz zahrđalu izolaciju
sijevali kratki spojevi. Top je umro.
O.Z. Garr je u ljutnji i razočaranju proučio mehanizam. Zatim se, s
gestom gnušanja, okrenuo. Topovi su očito bili ograničene djelotvornosti.
Dva sata kasnije na istočnoj se strani stijene još jedna velika sekcija
kamena urušila, a tik prije sumraka još je jedna odvaljena sa zapadne
strane, tamo gdje se bedem dvorca u gotovo neprekinutoj liniji uzdizao iz
stijene.
U ponoć su Xanten i njegovi istomišljenici sa svojom djecom i
suprugama napustili dvorac Hagedorn. Šest timova Ptica prevozilo ih je sa
sletne terase do livade pored Daleke doline i dosta prije svitanja prenijele
su čitavu skupinu. Nije bilo nikoga da im poželi sretan put.
***
Tjedan dana kasnije još je jedna sekcija istočne litice odvaljena,
zajedno s komadom potpornja od otopljene stijene. Hrpe iskopanog šljunka
pored ulaza u tunele postale su zabrinjavajuće velike.
Južna strana stijene bila je najmanje taknuta; najspektakularnija
šteta učinjena je istoku i zapadu. Iznenada se, mjesec dana nakon prvog
napada, golem dio južne strane nagnuo naprijed, ostavivši nepravilnu
pukotinu koja je prekinula aveniju i pobacala kipove bivših uglednika
postavljene u intervalima po balustradi avenije.
Hagedorn je sazvao sastanak vijeća. "Okolnosti," rekao je u jadnom
pokušaju veselosti, "se nisu poboljšale. Naša su najpesimističnija
očekivanja nadmašena. Užasna situacija! Priznajem da ne uživam u
pomisli na to da se survam u smrt okružen polomljenom imovinom."
Aure je učinio očajničku gestu. "Slična me misao mori! Smrt - pa
što? Svi moraju umrijeti! Ali kad pomislim na svoju dragocjenu imovinu
pozli mi. Moje knjige izgažene! Moje krhke vaze smrvljene! Moji kaputi
rastrgani! Moji sagovi spaljeni! Moji Phaneovi zadavljeni! Moji naslijeđeni
lusteri bačeni na stranu! To su moje noćne more."
"Vaša imovina nije ništa dragocjenija od tuđe," rekao je Beaudry
kratko. "Ali ipak, nije živa; kad nas ne bude, koga briga što će biti s
njom?"
 Marune se lecnuo. "Prije godinu dana spremio sam osamnaest
tuceta boca vrhunske esencije; dvanaest tuceta Zelene Kiše; po tri tuceta
Balthazara i Faidora. Mislite na njih ako želite pričati o tragediji!"
"Da smo samo znali!" zajaukao je Aure. "Ja bih - ja bih..." Glas mu
je odlutao.
O.Z. Garr je nestrpljivo udario stopalom o tlo. "Izbjegnimo kukanje
pod svaku cijenu! Imali smo izbor, sjećate se? Xanten nas je preklinjao da
pobjegnemo; sad će se on i njemu slični šuljati i skupljati hranu po
sjevernim planinama zajedno s Pokajnicima. Mi smo odabrali ostati u
dobru i u zlu, a nažalost 'zlo' je ono što se događa. Moramo to prihvatiti
kao gospoda."
Na ovo je vijeće reagiralo melankoličnim prihvaćanjem. Hagedorn
je izvadio bocu neprocjenjivog Rhadamantha i točio ga velikodušnošću
kakva bi prije bila nezamisliva. "Pošto nemamo budućnosti - pijmo za našu
veličanstvenu prošlost!"
Te su noći nemiri primijećeni tu i tamo oko kruga mekovske
opsade: plamen na četiri različita mjesta, prigušeni zvuk hrapavog povika.
Sljedeći se dan činilo da se tempo aktivnosti malo smanjio.
No, tijekom popodneva golemi je segment istočne stijene otpao.
Trenutak kasnije, kao da se premišljao, istočni se bedem odvojio, srušio,
ostavio iza sebe stražnje zidove šest velikih kuća izložene otvorenom nebu.
Sat poslije sumraka tim Ptica sletio je na sletnu terasu. Xanten je
iskočio iz sjedala. Potrčao je niz kružne stube do vrha bedema, spustio se
na trg pored Hagedornove palače.
Hagedorn, dozvan od strane rođaka, izašao je i iznenađeno se
zagledao u Xantena. "Što ćete vi ovdje? Očekivali smo da ste sigurni na
sjeveru s Pokajnicima!"
"Pokajnici nisu sigurni na sjeveru," rekao je Xanten. "Pridružili su
nam se. Borimo se."
Hagedornova se čeljust objesila. "Borite? Gospoda se bore protiv
Mekova?"
"Najživlje što mogu."
Hagedorn je zavrtio glavom u čuđenju. "Zar i Pokajnici? Mislio sam
da planiraju pobjeći na sjever."
"Neki i jesu pobjegli, uključujući A.G. Philidora. Među
Pokajnicima postoje frakcije baš kao i među nama. Većina ih je niti
petnaest kilometara odavde. Isto je s Nomadima. Neki su uzeli svoje
kamione i pobjegli. Ostali ubijaju Mekove fanatičnim žarom. Prošle ste
noći vidjeli naših ruku djelo. Zapalili smo četiri skladišta, uništi spremnike
sa sirupom, ubili preko stotinu Mekova i desetak kamiona. Pretrpjeli smo
gubitke, što nam nanosi štetu jer nas je malo, a Mekova je puno. Zato sam
ovdje. Trebamo još ljudi. Dođite, borite se uz nas!"
Hagedorn se okrenuo, pokretom obuhvatio veliki središnji trg.
"Pozvat ću ljude da izađu iz Kuća. Govorite svima."
Ptice su, ljutito se žaleći na još neviđeni rad, radile čitavu noć,
prenosile gospodu koja je, otriježnjena neizbježnim uništenjem dvorca
Hagedorn, sada bila voljna napustiti sve skrupule i boriti se za svoj život.
Tvrdi su tradicionalisti još uvijek odbijali kompromitirati svoju čast, ali
Xanten ih je s veseljem uvjeravao: "Onda ostanite ovdje, lutajte dvorcem
kao štakori. Utjehu možete naći u činjenici da vas se štiti; budućnost nema
puno više za vas."
I mnogi koji su ga čuli otišli su zagađeni.
Xanten se okrenuo prema Hagedornu. "A što s vama? Idete li ili
ostajete?"
Hagedorn je duboko uzdahnuo, skoro zastenjao. "Dvorac Hagedorn
je pri kraju. Štogod se desilo. Poći ću s vama."
Stanje se iznenada promijenilo. Mekovi postavljeni u labav prsten
oko dvorca Hagedorn nisu računali ni na kakav otpor iz sela, a slab iz
smjera dvorca. Postavili su vojarne i spremišta sirupa držeći u vidu samo
prikladnost, a ne obranu; zbog toga je gospoda prepadima mogla nanijeti
štetu i povući se prije nego što sami pretrpe značajne gubitke. Oni Mekovi
koji su bili postavljeni diljem Sjevernog grebena gotovo su stalno bili pod
napadom i napokon su protjerani s Grebena uz velike gubitke. Krug oko
dvorca Hagedorn postao je šiljak; zatim su se dva dana kasnije, nakon
uništenja još pet spremišta sirupa, Mekovi povukli još više. Postavljajući
nasipe oko dva tunela koji su vodili izravno pod južnu stranu stijene,
uspostavili su manje-više obranjive položaje, ali sada su umjesto da budu
napadači, postali napadnuti, iako su se i dalje borili.
Unutar područja koje su branili Mekovi su koncentrirali sve
preostale zalihe sirupa, alata, oružja, streljiva. Područja izvan nasipa
tijekom noći su preplavljivali svjetlom, a čuvali su ih Mekovi naoružani
sačmaricama, što je bilo kakav frontalni napad činilo nepraktičnim.
 Čitav su se jedan dan napadači držali zaklona u okolnim
voćnjacima, procjenjivali novu situaciju. Zatim je iskušana jedna taktika.
Šest je lakih nosiljki improvizirano i nakrcano mjehurima punim lakog i
zapaljivog ulja, s privezanim zapaljivim granatama. Za svaku je nosiljku
privezano deset Ptica, koje su se u ponoć vinule u zrak noseći u svakoj
nosiljci po jednog čovjeka. Leteći visoko, Ptice su se zatim klizeći spustile
kroz tamu nad mekovske položaje, gdje su bačene zapaljive bombe.
Područje je istoga trena progutao plamen. Spremišta sirupa su
gorjela; kamioni, probuđeni vatrom, panično su se kotrljali naprijed-natrag,
gazili Mekove i zalihe, sudarali se jedni s drugima, doprinosili uvelike
užasu plamena. Mekovi koji su preživjeli sakrili su se u tunele. Neki od
reflektora su ugašeni i ljudi su, koristeći priliku koju im je kaos pružio,
napali nasipe.
Nakon kratke i žestoke borbe ljudi su pobili sve stražare i zauzeli
položaje na ulazima u tunele, koji su sad sadržavali ostatke mekovske
vojske. Činilo se da je mekovski ustanak ugušen.
***
Plamenovi su ugasnuli. Ljudski su se ratnici - tri stotine iz dvorca,
dvije stotine Pokajnika i oko tri stotine Nomada - skupili na ulazima u
tunele i proveli noć razmatrajući metode kojima bi se mogli pobrinuti za
opkoljene Mekove.
U zoru su ih ljudi dvorca Hagedorn, čija su djeca i družice još
uvijek bili u dvorcu, pošli izvesti van. S njima je u povratku stigla i
skupina gospode: među njima Beaudry, O.Z. Garr, Isseth i Aure.
Pozdravili su nekadašnje premce, Hagedorna, Xantena, Claghorna i ostale,
žustro, ali s određenom oštrom otuđenošću, priznajući gubitak prestiža
onih koji su se s Mekovima borili kao da su im jednaki.
"Što će sada biti?" pitao je Beaudry Hagedorna. "Mekovi su
zarobljeni, ali ne možete ih izvesti van. Moguće je da imaju sirup za
kamione. Možda mogu preživjeti mjesecima."
O.Z. Garr, procjenjujući situaciju sa stajališta vojnog teoretičara,
dao je plan djelovanja. "Donesite topove - ili neka to učini neki vaš
podanik - i postavite ih na kamione. Kad gamad dovoljno oslabi uvezite
top i potamanite sve osim radne snage za dvorac. I prije smo koristili četiri
stotine, trebalo bi dostajati."
"Ha!" viknuo je Xanten. "Iznimno mi je drago reći vam da se to
nikad neće dogoditi. Ako koji Mek i preživi, popravit će svemirske
brodove i podučiti nas njihovu održavanju, a zatim ćemo ih zajedno sa
Seljacima prevesti natrag na njihove rodne svjetove."
"Kako onda očekujete da održimo naš način života?" pitao je Garr
hladnim glasom.
"Imate generator sirupa. Stavite si vrećicu i pijte sirup."
Garr je nagnuo glavu, ledena pogleda. "To je samo vaš glas i vaše
bezobrazno mišljenje. I druge treba čuti. Hagedorn, je li ovo vaša
filozofija, da pustimo civilizaciju da uvene?"
"Ne treba uvenuti," rekao je Hagedorn, "pod uvjetom da svi - svi mi
i svi vi - teško radimo za nju. Nema više robova. U to sam uvjeren."
O.Z. Garr se okrenuo na peti, uspeo avenijom u dvorac u pratnji
najtradicionalnijih sudrugova. Nekoliko ih se pomaknulo ustranu i
razgovaralo međusobno vrlo tiho, uputivši par crnih pogleda Xantenu i
Hagedornu.
S bedema dvorca iznenada se začuo povik: "Mekovi! Zauzimaju
dvorac! Naviru kroz donje prolaze! Napadnite, spasite nas!"
Ljudi ispod bedema zurili su uznemireno. Dok su gledali što se
događa, vrata dvorca zatvorila su se.
"Kako je to moguće?" zahtijevao je Hagedorn. "Zakleo bih se da su
svi ušli u tunele!"
"Više je nego jasno," rekao je Xanten ogorčeno. "Dok su potkapali
stijenu prokopali su tunel do donjih razina!"
Hagedorn je krenuo naprijed kao da se sprema sam jurišati uz
stijenu pa stao. "Moramo ih istjerati van! Nezamislivo je da pljačkaju naš
dvorac!"
"Nažalost," rekao je Claghorn, "bedemi nas sprečavaju jednako
učinkovito kao i Mekove."
"Možemo poslati odred putem ptičjih nosiljki! Jednom kad
konsolidiramo snage možemo ih istrijebiti!"
Claghorn je zavrtio glavom. "Mogu nas sačekati na vrhovima
bedema i na sletnoj terasi i srušiti Ptice dok se približavaju. Čak i ako
osiguramo uporište doći će do velikog pokolja: jedan naš za svakog od
njih. A još uvijek su brojniji od nas tri ili četiri puta."
 Hagedorn je zastenjao.
"Sama pomisao da divljaju po mojoj imovini, šeću se u mojoj
odjeći, piju moje esencije - slabo mi je od same pomisli!"
"Slušajte!" rekao je Claghorn. S visine su se čuli hrapavi povici
ljudi, pucketanje energetskog topa. "Neki od njih uspijevaju držati barem
vrh bedema!"
Xanten je prišao obližnjoj skupini Ptica koje je bar jednom ono što
se događa smirilo i ispunilo strahopoštovanjem. "Podignite me iznad
dvorca, izvan dometa sačme, ali dovoljno blizu da mogu vidjeti što Mekovi
rade!"
"Oprez, oprez!" zakreštala je jedna od Ptica. "Zle se stvari događaju
u dvorcu."
"Nema veze! Dižite me iznad bedema!"
Ptice su ga podigle, okrenule se u velikom krugu iznad stijene i
dvorca, dovoljno daleko da ne uđu u domet mekovskih sačmarica.
Pored još uvijek ispravnih topova stajalo je tridesetak muškaraca i
žena. Između velikih Kuća, rotonde i palače, svagdje gdje top nije mogao
naciljati, rojili su se Mekovi. Trg je bio krcat leševima gospode, dama i
njihove djece - svih koji su odlučili ostati u dvorcu Hagedorn.
Za jednim od topova stajao je O.Z. Garr. Primijetivši Xantena
ispustio je krik histeričnoga bijesa, okrenuo top i opalio. Ptice su vrišteći
pokušale izbjeći hitac, ali pogodio je dvije. Ptice, nosiljka, Xanten, sve je
počelo padati u velikom neredu. Nekim čudom četiri još uvijek žive Ptice
uspjele su povratiti ravnotežu - tristotinjak metara od tla su divljačkim
naporima prvo usporile pad, a zatim se stabilizirale, na trenutak lebdjele pa
sletjele.
Xanten se iskobeljao iz zapetljane nosiljke. Muškarci su pritrčali.
"Jeste li dobro?" pitao je Claghorn.
"Dobro sam. Isprepadano, doduše." Xanten je duboko udahnuo pa
sjeo na stijenu.
"Što se događa tamo gore?" pitao je Claghorn.
"Svi su mrtvi," rekao je Xanten. "Svi osim njih desetak. Garr je
poludio. Pucao je na mene."
"Gledajte! Mekovi na zidinama!" povikao je A.L. Morgan.
 "Tamo!" viknuo je netko drugi. "Ljudi! Skaču! Ne, bacaju ih!"
Neki su bili ljudi, neki su bili Mekovi koje su ovi povukli s sobom.
Užasno su sporo padali u smrt. Nitko više nije pao. Dvorac Hagedorn bio
je u mekovskim rukama.
Xanten je promatrao složeni obris, istovremeno poznat i stran. "Ne
mogu se nadati da će dugo izdržati. Trebamo samo uništiti solarne ćelije i
više neće moći sintetizirati sirup."
"Učinimo to sad," rekao je Claghorn, "prije nego što se sami toga
sjete i postave ljude za topove! Ptice!"
Otišao je izdati zapovijed i četrdeset je Ptica, noseći svaka po dva
kamena veličine ljudske glave, uzletjelo, kružilo oko dvorca pa se brzo
vratilo i izvijestilo da su solarne ćelije uništene.
Xanten je rekao, "Sve što preostaje jest zapečatiti ulaze u tunele i
zaštiti ih od iznenadne erupcije koja bi nas mogla uhvatiti nespremne - a
onda strpljivo."
"Što ćemo sa Seljacima u štalama - i s Phaneovima?" pitao je
Hagedorn bijednim glasom.
Xanten je polako zavrtio glavom. "Onaj tko već nije Pokajnik sada
će to morati postati."
Claghorn je promrmljao, "Mogu preživjeti najviše dva mjeseca - ni
dan više."
Ali dva su mjeseca prošla, i tri, i četiri. A onda su se jednog jutra
velika vrata otvorila i isteturao je Mek bijednog izgleda.
Signalizirao je: "Ljudi: umiremo od gladi. Održavali smo vaša
blaga. Ostavite nas na životu ili ćemo ih uništiti prije smrti."
Claghorn je odgovorio: "Ovo su naši uvjeti. Ostavimo vas na
životu. Vi očistite dvorac, uklonite i pokopate sve leševe. Morate popraviti
svemirske brodove i podučiti nas svemu što o njima znate. Zatim ćemo vas
prevesti na Etamin Devet."
"Vaši su uvjeti prihvaćeni."
Pet godina kasnije Xanten, Gly Meadowsweet i njihovo dvoje djece
imali su razlog za putovanje na sjever iz svog doma pored rijeke Sande.
Iskoristili su priliku kako bi posjetili dvorac Hagedorn, gdje je sada živjelo
dvadesetak ili tridesetak ljudi, među njima i Hagedorn.
 Ostario je, činilo se Xantenu. Kosa mu je bila bijela, nekoć puno i
zdravo lice postalo je mršavo, gotovo ispijeno. Xanten nije mogao razlučiti
kakve je volje. Stajali su u hladu ispod lješnjaka, iznad njih su se nadvijali
dvorac i stijena. "Ovo je sad veliki muzej," rekao je Hagedorn. "Ja sam
kustos i to će biti funkcija svih Hagedorna nakon mene jer tu leži
nemjerljivo blago koje treba čuvati i održavati. Dvorac već odaje dojam
starine. Kuće su pune duhova. Često ih vidim, naročito u noćima
svečanosti. Ah, to su bili dani, zar ne, Xanten?"
"Zaista jesu," rekao je Xanten. Dotaknuo je glave svoje djece.
"Ipak, ne želim im se vratiti. Sad smo ljudi, na svom svijetu, kakvi nikada
prije nismo bili."
Hagedorn je kimnuo, pomalo žalobno. Pogledao je golemo zdanje,
kao da ga vidi prvi put. "Ljudi nekog budućeg vremena - što će oni misliti
o dvorcu Hagedorn? Njegovu blagu, knjigama, kaputima?"
"Doći će ovamo diviti se," rekao je Xanten. "Gotovo kao ja danas."
"Toliko je toga vrijedno divljenja. Hoćete li ući, Xanten? Još uvijek
ima čitavih boca plemenitih esencija."
"Hvala vam, ali ne bih," rekao je Xanten. "Previše starih uspomena.
Nastavit ćemo svojim putem i to odmah."
Hagedorn je tužno kimnuo. "Jako dobro razumijem. I sam sam ovih
dana sklon sanjarenju. Pa, u tom slučaju, zbogom i ugodan povratak kući."
"Bit će, Hagedorne. Hvala vam i zbogom," rekao je Xanten i
okrenuo se od dvorca Hagedorn prema ljudskom svijetu.
Prema priči Vatra i led vrhunskog majstora kratke price Raya Bradburyja.
Elaine i Saul Bass su 1983. godine snimili izvrstan kratki film Quest.

RAY BRADBURY

Vatra i led
Frost and Fire (1946.)
preveo: Mario Jović
 I
Tijekom noći, Sim je rođen. Plačući je ležao na hladnom kamenu
pećine. Krv je tekla kroz njega u tisuću pulsova u minuti. Rastao je,
konstantno. U usta mu je njegova majka drhtavim rukama stavila hranu.
Noćna mora života je počela. Gotovo u trenutku rođenja njegove su oči
postale oprezne, a onda, bez da je u potpunosti shvatio zašto, ispunile se
nekontroliranom, paničnom stravom. Zagrcnuo se na hranu, počeo gušiti i
zaplakao. Pogledao je oko sebe, nasumično.
Magla je bila gusta. Razišla se. Pojavili su se obrisi pećine. I čovjek
se nadnosio nad njim, mahnit i divlji i stravičan. Čovjek s licem umirućeg.
Staro, izborano vjetrovima, poput zemlje sprženo od vrućine. Čovjek je
čučao u udaljenom kraju pećine, očiju okrenutih u jednu stranu i slušao
zavijanje udaljenog vjetra gore na smrznutom noćnom planetu.
Simova majka, koja je tu i tamo drhtala, zurila u čovjeka, hranila je
Sima bobičastim voćem, travama iz doline i ledenim bradavicama
otkinutima s ulaza pećine, a on je jedući, eliminirajući, opet jedući, sve
više i više rastao. Čovjek u kutu pećine bio je njegov otac! Čovjekove oči
bile su jedino živo na njegovom licu. U svojim izboranim rukama držao je
grubi kameni bodež i usta su mu bila tupavo razjapljena.
Onda je, s izoštrenim pogledom, Sim ugledao starce kako sjede u
tunelu iza ove prostorije. I dok je gledao oni su počeli umirati.
Njihove agonije ispunile su pećinu. Otapali su se poput voštanih
figura, lica su im se uvlačila prema njihovim oštrim kostima, zubi su stršili.
U jednom trenutku njihova su lica bila zrela, prilično glatka, živa, vesela.
U idućem trenutku dogodilo se propadanje i otapanje njihovih tkiva.
Sim se koprcao u majčinom naručju. Držala ga je. "Ne, ne", tepala
mu je, tiho, odrješito, i gledala hoće li i ovo također natjerati njezinog
supruga da ustane.
Uz tihi šum bosih nogu Simov je otac potrčao pećinom. Simova
majka je vrisnula. Sim je osjetio kako ga čupaju iz njezinog naručja. Pao je
na kamenje, kotrljao se i vrištao sa svojim novim, vlažnim plućima!
Mrežasto lice njegovog oca nadnosilo se nad njega, nož je bio
podignut. Bilo je to poput jedne od onih prenatalnih noćnih mora koje je
neprestano imao dok je bio u majčinom trbuhu. U idućih nekoliko
munjevitih, nemogućih trenutaka pitanja su proletjela njegovim mozgom.
Nož je bio visoko, zaustavljen, spreman da ga uništi. Ali cjelokupno
pitanje života u ovoj pećini, umirućih ljudi, sušenja i ludila, strujalo je kroz
Simovu novu, malu glavu. Kako to da razumije? Novorođenče? Može li
novorođenče misliti, vidjeti, shvaćati, interpretirati? Ne. To nije bilo u
redu! A ipak se događalo! Njemu. Sada je živio već sat vremena. A u
idućem će trenutku možda biti mrtav!
Njegova majka bacila se na njegovog oca i udarila ga po oružju.
Sim je osjetio stravičan val emocija iz njihovih sukobljenih umova. "Pusti
me da ga ubijem!" vikao je otac, teško disao, jecao. "Zašto ima živjeti?"
"Ne, ne!" ustrajala je njegova majka, i njezino tijelo, staro i krhko,
rastegnuto se po očevom tijelu i udaralo po oružju. "Mora živjeti! Za njega
možda postoji budućnost! Možda će živjeti duže od nas i biti mlad!"
Otac se naslonio na kamenu kolijevku. Ležeći tamo, zureći,
blistavih očiju, Sim je u kamenoj kolijevci ugledao drugu siluetu.
Djevojčicu koja se tiho hranila, micala svoje delikatne ručice kako bi došla
do hrane. Njegova sestra.
Majka je istrgnula bodež iz suprugovih ruku, ustala, i jecajući
odgurnula pramen svoje ravne, sijede kose. Usne su joj podrhtavale i tresle
se. "Ubit ću te!" rekla je i smrknula se na supruga. "Ostavi moju djecu na
miru."
Starac je umorno, ogorčeno pljunuo i tupo se zagledao u kamenu
kolijevku, u djevojčicu. "Jedna osmina njezinog života već je prošla",
uzdahnuo je. "A ona toga nije svjesna. Čemu?"
Dok je Sim gledao, činilo se kako se njegova majka mijenja i
preuzima izmučeni, magličasti izgled. Usko koščato lice pretvorilo se u
labirint bora. Tresla se od boli i morala je sjesti pored njega, drhtala je u
prislonila je nož na svoje smežurane grudi. Ona je, poput staraca u tunelu,
starjela, umirala.
Sim je zaplakao. Kamo god je pogledao vidio je stravu. Um se
došao susresti s njegovim. Instinktivno je bacio pogled prema kamenoj
kolijevci. Tama, njegova sestra, uzvratila mu je pogled. Umovi su im se
dodirnuli poput prstiju. Malo se opustio. Počeo je učiti.
Otac je uzdahnuo i zatvorio svoje zelene oči. "Nahrani dijete",
rekao je iscrpljeno. "Požuri. Uskoro će zora i ovo nam je posljednji dan
života, ženo. Nahrani ga. Neka raste."
Sim se utišao i prizori, iz strave, poletjeli su prema njemu.
Ovo je bio planet najbliži suncu. Noći su bile ledeno hladne, dani
usijani poput vulkana. Bio je to okrutan, nemoguć svijet. Ljudi su živjeli u
pećinama kako bi izbjegli nevjerojatnom ledu i danu vatre. Samo u zoru i
sumrak zrak je bio sladak, mirisan, i tada su pećinski ljudi izvodili svoju
djecu u kamenu, pustu dolinu. U zoru se led topio u potoke i rijeke, u
sumrak dnevna se vatra ugasila i ohladila. U intervalima normalnih
temperatura pogodnih za život ljudi su živjeli, trčali, igrali se, voljeli van
pećina; sav život na planetu je bujao, oživio. Biljke su rasle u trenutku,
bezbrojne ptice kružile su nebom. Manje životinje mahnito su jurile
kamenjem; sve je pokušavalo živjeti u kratkom satu olakšanja.
Bio je to nepodnošljiv planet. Sim je to shvaćao, samo nekoliko sati
nakon rođenja. Naslijeđeno sjećanje procvjetalo je u njemu. Cijeli će život
provesti u spiljama, s dva sata dnevno vani. Ovdje, u kamenim kanalima
zraka će pričati, neprestano pričati sa svojim ljudima, nikad neće spavati,
mislit će, mislit će i ležati na leđima, sanjariti; ali nikada neće spavati.
I živjet će točno osam dana.
Strava ove pomisli! Osam dana. Osam kratkih dana. Bilo je to
krivo, nemoguće, ali činjenica. Čak i dok je bio u majčinom trbuhu neko
nasljedno znanje ili neki tajanstveni udaljeni divlji glas rekao mu je kako
se brzo formira, oblikuje i razvija.
Rođenje je bilo brzo poput munje. Djetinjstvo je završilo u trenu.
Pubertet je bio munjevit. Mladost je bila san, zrelost mit, starost neizbježna
brza stvarnost, smrt brza sigurnost.
Za osam će dana stajati napola slijep, izboran, na umoru, kao što
sada njegov otac stoji i žalosno promatra svoju suprugu i dijete.
Ovaj je dan bio osmina njegovog cijelog života! Mora uživati u
svakoj sekundi. Mora u mislima svojih roditelja potražiti znanje.
Jer će za nekoliko sati biti mrtvi.
To je bilo toliko nemoguće nepravedno. Je li to sve od života? Nije
li prije no što se rodio sanjao o dugim životima, dolinama ne od spaljenog
kamena, nego prepunima zelenila i umjerene klime? Da! I ako je sanjao u
tim je vizijama sigurno bilo istine. Kako će tražiti i pronaći dugi život?
Gdje? I kako će ispuniti toliko veliku i depresivnu životnu misiju u osam
kratkih, munjeviti dana?
Kako su se njegovi ljudi našli u takvom položaju?
Kao da je pritisnuto dugme, ugledao je prizor. Metalno sjeme,
otpuhnuto kroz svemir s udaljenog zelenog svijeta, bori se s dugim
plamenovima, pada na ovaj pusti planet. Iz njihovih polomljenih trupova
izašli su muškarci i žene.
Kada? Davno. Deset tisuća dana. Preživjele žrtve rušenja krile su se
od sunca u pećinama. Vatra, led i poplave izbrisale su ostatke velikog
metalnog sjemena. Žrtve su oblikovane i promijenjene poput željeza na
nakovnju. Solarna radijacija ih je iscijedila. Njihovi su se pulsovi ubrzali,
dvije stotine, pet stotina, tisuću otkucaja u minuti. Koža im se zadebljala,
krv se promijenila. Starost je došla munjevito. Djeca su rađana u pećinama.
Proces je bio sve brži, brži, brži. Poput flore i faune na ovom svijetu,
muškarci i žene iz rušenja živjeli su i umirali za tjedan dana i ostavljali
djecu da učine isto.
Znači to je život, pomislio je Sim. To u njegovom umu nije bilo
izgovoreno, jer nije poznavao riječi, samo prizore, stara sjećanja, svijest,
telepatiju koja je mogla prodrijeti u tkivo, kamen, metal. U neko su doba
razvili telepatiju, plus nasljedno sjećanje, jedine dobre darove, jedinu nadu
u ovoj stravi. I, pomislio je Sim, ja sam pet tisućiti u dugom nizu jalovih
sinova? Što mogu učiniti da se spasim umiranja za osam dana? Ima li šanse
za bijeg?
Otvorio je oči i novi se prizor izoštrio.
Iza ove doline pećina, na niskoj planini ležala je savršeno očuvano,
nedirnuto metalno sjeme. Metalni svemirski brod, ne zarđao ili dodirnut
lavinama. Brod je bio napušten, cijeli, nedirnut. Bio je to jedini brod od
svih koji su se srušili koji je još uvijek bio cijeli, koji je još uvijek
funkcionirao. Ali bio je predaleko. U njemu nije bilo nikoga tko bi mogao
pomoći. Taj je brod, znači, na dalekoj planini, bio sudbina prema kojoj će
odrasti. To je bila njegova jedina nada za bijeg.
Um mu je poskočio.
U ovoj pećini, duboko u samoći, radila je skupina znanstvenika.
Tim ljudima, kad bude dovoljno star i mudar, trebat će otići. Oni su
također sanjali o bijegu, dugom životu, zelenim dolinama i umjerenoj
klimi. Oni su također čeznutljivo gledali udaljeni brod na visokoj planini,
njegov savršeni metal koji nije hrđao ili stario.
Pećina je uzdahnula.
Simov je otac podigao svoje izborano, beživotno lice.
"Stiže zora", rekao je.
 II
Jutro je opustilo moćne granitne mišiće pećine. Bilo je to vrijeme
Lavine. Tuneli su odjekivali topotom bosih nogu. Odrasli, djeca mahnito
gurana, gladne oči prema zori. Izdaleka, Sim je čuo grmljavinu kamenja,
vrisak, tišinu. Lavine su pale u dolinu. Kamenje koje je čekalo svoje
vrijeme, ne odveć spremno pasti već milijun godina, otpustilo je svoju
masu i iako je počelo putovanje u jednom komadu u dolinu je palo u obliku
tisuća šrapnela i trenjem usijanih grumena.
Svako je jutro barem jedna osoba nastradala u lavini.
Pećinski su ljudi izazivali lavine. To je dodavalo uzbuđenje u
njihove živote, ionako prekratke, neoprezne, preopasne.
Sim je osjetio kako ga otac uzima. Hitro je odnesen tunelom
devetsto metara, do mjesta gdje se pojavila zora. U očima njegovog oca
blistala je ludost. Sim se nije mogao pomaknuti. Osjetio je što će se
dogoditi. Iza njegovog oca, njegova je majka jurila, vodila njegovu sestru,
Tamu. "Čekaj! Budi oprezan!" vikala je svom suprugu.
Sim je osjetio kako njegov otac čuči, osluškuje.
Visoko na litici došlo je do podrhtavanja, potresa.
"Sada!" zagrmio je njegov otac i iskočio.
Lavina je pala na njih!
Sim je doživio ubrzane osjete srušenih zidova, prašine, zbrke.
Njegova majka je vrištala! Bilo je tu trzanja, padanja.
Simov je otac u jednom posljednjem koraku žurio prema danu.
Lavina je grmjela iza njega. Ulaz pećine, gdje su se majka i Tama sklonile
u stranu, bio je ispunjen sitnim kršem i dvije gromade koje su svaka težile
petsto kilograma.
Olujna grmljavina lavine pretvorila se u curenje pijeska. Simov je
otac prasnuo u smijeh. "Uspjeli smo! Bogova mi! Preživjeli smo!" I
prezirno je pogledao gomilu krša i pljunuo.
Majka i sestra Tama probijale su se kroz krš. Prekorila je svog
supruga. "Budalo! Mogao si ubiti Sima!"
"Još uvijek mogu", odgovorio je otac.
Sim nije slušao. Bio je fasciniran ostacima lavine ispred idućeg
tunela. Krv je istjecala ispod gomile kamenja i zemlja ju je upijala. Ništa se
više nije imalo za vidjeti. Netko drugi je izgubio igru.
Tama je potrčala na vitkim, spretnim nogama, gola i sigurna.
Zrak u dolini bio je poput vina filtriranog između planina. Nebo je
bilo nemirno plavo; ne blijeda spaljena atmosfera dana, niti napuhnuta
crno-ljubičasta noći, nered sa zvijezdama bolesnog sjaja.
Ovo je bio plimni bazen. Mjesto gdje su se valovi raznih i
ekstremnih temperatura sudarali, povlačili. Plimni je bazen sada bio tih,
hladan, i njegov se život pojavljivao.
Smijeh! U daljini, Sim ga je čuo. Zašto smijeh? Kako je itko od tih
ljudi mogao naći vremena za smijeh? Možda će kasnije otkriti zašto.
Dolina je iznenada procvjetala intenzivnim bojama. Biljke, koje su
se otapale tijekom nadolazeće zore, pokazale su se iz najnevjerojatnijih
mjesta. Blijedo zelene stabljike pojavile su se na spaljenom kamenju.
Nekoliko sekundi kasnije zrele kugle voća pojavile su se na vrhovima
grana. Otac je dao Sima majci i ubrao trenutno hlapljive plodove, ubacio
grimizno, plavo, žuto voće u torbu koja mu je visjela na pojasu. Majka je
čupala vlažne nove trave i stavila ih Simu na jezik.
Njegovi su osjeti bili savršeno izoštreni. Žedno je upijao znanje.
Shvaćao je ljubav, brak, običaje, ljutnju, žalost, bijes, sebičnost, nijanse i
profinjenosti, stvarnosti i odraze. Jedna je stvar vodila drugoj. Prizor
zelenih biljaka rotirao se u njegovom umu poput žiroskopa, tražio je
ravnotežu u svijetu gdje je nedostatak vremena za objašnjavanje adaptirao
um da sam traži i donosi zaključke. Lagani teret hrane dao mu je znanje o
njegovom sustavu, energiji, kretanju. Poput ptice koja se probija iz jajeta,
bio je gotovo jedinka, cjelokupan, sveznajući. Naslijeđe i telepatija koja se
hranila svakim umom i svakim vjetrom učinila je sve to za njega.
Uzbuđenje radi njegovih sposobnosti je raslo.
***
Hodali su, majka i otac i dvoje djece, upijali mirise, gledali ptice
kako lete od ruba do ruba doline poput bačenog šljunka i otac je iznenada
rekao neobičnu stvar:
"Sjećaš li se?"
Čega? Sim je ležao. Nije im se valjda bilo teško sjetiti kad su živjeli
samo sedam dana!
Suprug i supruga su se pogledali.
 "Je li to bilo prije samo tri dana?" rekla je žena, tijelo joj je
zadrhtalo i zatvorila je oči kako bi razmislila. "Ne mogu vjerovati. To
uopće nije pravedno." Zajecala je, a onda prevukla rukom preko lica i
ugrizla se za sasušene usne. Vjetar se poigravao s njezinom sijedom
kosom. "Sada je moj red za plakanje. Prije sat vremena bio je tvoj red!"
"Sat vremena je pola života."
"Dođi", uzela je supruga za ruku. "Pogledajmo sve, jer će to biti naš
posljednji pogled."
"Sunce će izaći za nekoliko minuta", rekao je starac. "Trebamo se
smjesta vratiti."
"Samo još jedan trenutak", preklinjala je žena.
"Sunce će nas uhvatiti."
"Pa neka me onda i uhvati!"
"Ne misliš to."
"Ne mislim ništa, ama baš ništa", viknula je žena.
Sunce je izlazilo brzo. Zelenilo u dolini je spaljeno. Usijani vjetar
zapuhao je s litica. U daljini gdje su sunčeve zrake dodirnule vrhove litice
ogromna kamena lica istresla su svoj sadržaj; one lavine koje se još uvijek
nisu srušile, sada su krenule i izgledale su poput plašteva.
"Tamo!" viknuo je otac. Djevojčica je jurnula preko toplog tla
doline, odgovarajući, dok joj je kosa vijorila iza leda. Ruku punih zelenog
voća, pridružila im se.
Sunce je zapalilo obzor, zrak je počeo opasno treperiti, i zviždati.
Pećinski ljudi su jurnuli, vičući, podizali su svoju palu djecu noseći
ogromne terete voća i trave natrag u svoja duboka skloništa. Dolina je za
nekoliko trenutaka bila prazna. Osim jednog malog djeteta koje je netko
zaboravio. Jurilo je daleko u ravnici, ali nije bilo dovoljno snažno i
stravična vrućina spuštala se s litica dok je ono još uvijek bilo na polovici
doline.
Cvijeće je spaljeno sa stabljika, trave su se uvukle u kamen poput
osmuđenih zmija. Sjeme cvijeća se zavrtjelo i palo u naglom vatrenom
vihoru vjetra, posijano u pukotine u rupe, spremno procvjetati večeras u
sumrak, a onda se pretvoriti u sjeme i ponovno umrijeti.
Simov je otac gledao kako to dijete trči, samo, u dolini. On i
njegova supruga i Tama i Sim bili su sigurni na ulazu njihovog tunela.
"Neće uspjeti", rekao je otac. "Ne gledaj ga, ženo. Nije dobro
gledati."
Okrenuli su se. Svi osim Sima čije su oči u daljini ugledale
odbljesak metala. Srce mu je jače zakucalo i pogled mu se zamutio.
Daleko, na vrhu niske planine, jedno od onih metalnih sjemena iz svemira
reflektiralo je zasljepljujuću zraku svjetlosti! Bilo je to poput ispunjenja
jednog od njegovih intra-embrij snova! Metalno svemirsko sjeme,
nedirnuto, neoštećeno, ležalo je na planini! Tamo je bila njegova
budućnost! Tamo je bila njegova nada u preživljavanje! Tamo će poći za
nekoliko dana kad bude - neobična pomisao - odrasli muškarac!
Sunce je ušlo u dolinu poput lave.
Malo trčeće dijete je vrisnulo, sunce je spalilo, i vriska je prestala.
Simova je majka bolno hodala, naglo ostarjela, niz tunel, zastala,
podigla ruku i otkinula dvije posljednje sige koje su se formirale tijekom
noći. Jednu je dala suprugu, drugu je zadržala kod sebe. "Nazdravit ćemo
još jednom. Tebi, djeci."
"Za tebe", kimnuo joj je. "Za djecu." Podigli su sige. Toplina je
otapala led u njihova žedna usta.

III
Sunce je cijeli dan palilo i pržilo dolinu. Sim to nije mogao vidjeti,
ali živopisni prizori iz umova njegovih roditelja bili su dovoljan dokaz
kakav je bio dan vatre. Svjetlost je tekla poput žive, spaljivala i pržila
pećine, uvlačila se unutra, ali nikad nije prodrla dovoljno duboko.
Osvjetljavala je pećine. Zbog nje su hodnici litice bili ugodno topli.
Sim se trudio zadržati roditelje mladima. Ali bez obzira koliko se
trudio s umom i prizorom, postali su poput mumija pred njim. Činilo se
kako se njegov otac pretapa iz jednog stadija starosti u drugi. To će se i
meni uskoro dogoditi, pomislio je prestravljeno Sim.
Sim je rastao. Osjetio je probavno-eliminacijske pokrete svog tijela.
Hranio se svake minute, konstantno je gutao, jeo. Počeo je povezivati riječi
s prizorima i radnjama. Takva je riječ bila ljubav. To nije bila apstrakcija,
nego proces, kratko zaustavljanje daha, miris jutarnjeg zraka, poskakivanje
srca, ruka koja ga drži, pogled na majčinom licu. Vidio je procese, onda je
potražio iza njezinog lica i tamo je bila riječ, u njezinom mozgu, spremna
za korištenje. Grlo mu se pripremilo za govor. Život ga je gurao, požurivao
prema ništavilu.
Osjetio je širenje svojih noktiju, podešavanje stanica, rast kose,
multipliciranje kostiju i koštane srži, rast mekane sive moždane mase.
Njegov mozak, nakon rođenja čist poput ledenog kruga, nevin, nedirnut,
bio je, trenutak kasnije, kao pogođen kamenom, ispucan i išaran i označen
milijunima misli i otkrića.
Njegova sestra Tama trčala je unutra van zajedno s ostalom malom
djecom usijane kuće, vječno jedući. Njegova je majka drhtala iznad njega,
nije jela, nije imala apetita, oči su joj bile čvrsto zatvorene.
"Sumrak", rekao je njegov otac, naposljetku.
Dan je završio. Svjetlost je nestala, vjetar je zavijao.
Njegova majka je ustala. "Želim još jednom vidjeti vanjski svijet...
Još samo jednom...." Slijepo se zagledala, zadrhtala.
Oči njegovog oca bile su zatvorene, naslonio se na zid.
"Ne mogu ustati", šapnuo je tiho. "Ne mogu."
"Tamo!" Procijedila je majka, djevojčica je dotrčala. "Evo", i Sim je
dan djevojčici. "Čuvaj Sima, Tamo, hrani ga, brini se za njega."
Tama nije rekla ni riječ, držala je Sima, njezine zelene oči ovlažile
su se suzama.
"A sada idi", rekla je majka. "Odnesi ga van na sumrak. Uživajte.
Berite hranu, jedite. Igrajte se."
Tama je otišla bez da se okrenula. Sim se koprcao u njezinom
naručju, gledao preko njezinog ramena u nevjerici, žalosno. Zaplakao je i
nekako s usana prizvao prvu riječ svog postojanja:
"Zašto...?"
Vidio je kako se njegova majka ukočila. "Dijete je progovorilo!"
"Aha", rekao je njegov otac. "Jesi li čula što je rekao?"
"Čula sam", rekla je tiho njegova majka.
Posljednja prizor svojih živih roditelja koji je Sim vidio bio je kako
njegova majka slabašno, drhtavo, polagao puzi kako bi legla pored svog
šutljivog supruga. To je bio posljednji trenutak kad ih je vidio da se kreću.
 IV
Noć je došla i prošla i onda je počeo drugi dan.
Tijela onih koji su umrli tijekom noći su u pogrebnoj povorci
odnesena na vrh malog brda. Povorka je bila duga, tijela bezbrojna.
Tama je hodala u povorci i za ruku držala Sima koji je tek
prohodao. Samo sat vremena prije zore Sim je naučio hodati.
Na vrhu brda Sim je opet ugledao udaljeno metalno sjeme. Nitko ga
nikad nije gledao, ili pričao o njemu. Zašto? Postoji li neki razlog? Je li to
priviđenje? Zašto nisu odjurili prema njemu? Obožavali ga? Pokušali doći
do njega i odletjeti u svemir?
Izgovorene su pogrebne riječi. Tijela su položena na zemlju gdje će
ih, za nekoliko minuta, sunce kremirati.
Povorka se onda okrenula i jurnula niz brdo, željna nekoliko minuta
slobodnog vremena provesti u trčanju i igranju i smijanju na slatkom
zraku.
Tama i Sim su, cvrkućući poput ptica, jedući između kamenja,
razmjenjivali spoznaje o životu. On je bio u svom drugom danu, ona u
trećem. Bili su tjerani, kao i uvijek, munjevitom brzinom njihovih života.
Još jedan djelić njegovog života širom se otvorio.
Pedeset mladića jurnulo je niz liticu, držeći oštro kamenje i kamene
bodeže u svojim snažnim rukama. Vičući su potrčali prema udaljenim
crnim, niskim siluetama malih kamenih litica.
"Rat!"
Misao j stajala u Simovom umu. Šokirala ga je i zapanjila. Ti su
ljudi jurili u borbu, ubiti, tamo prema onim malim crnim liticama gdje su
živjeli drugi ljudi.
Ali zašto? Nije li život dovoljno kratak bez borbe, ubijanja?
Iz velike je daljine čuo zvuk sukoba, i osjetio je led u želucu.
"Zašto, Tamo, zašto?"
Tama nije znala. Možda će sutra shvatiti. Sada su se trebali
pozabaviti jedenjem kako bi preživjeli. Gledati Tamu bilo je kao gledanje
guštera koji neprestano paluca svojim ružičastim jezikom, vječno gladan.
Blijeda djeca jurila su posvuda oko njih. Jedan dječak nalik na
kukca popeo se na kamenje, odgurnuo Sima u stranu kako bi mu uzeo
osobito zreo crveni plod koji je pronašao kako raste u sjeni.
Dijete je žurno pojelo voće prije no što je Sim mogao stati na noge.
Onda se Sim nesigurno bacio, obojica su pala smiješno zapetljana, počela
se kotrljati sve dok ih Tama, uplakane, nije razdvojila.
Sim je krvario. Dio njega je stajao, poput boga, i rekao: "Ovo se ne
bi trebalo događati. Djeca ne bi trebala biti ovakva. To nije u redu!"
Tama je odgurnula malog nasilnog dječaka. "Odlazi!" viknula je.
"Kako se zoveš, zloćo?"
"Chion!" nasmijao se dječak. "Chion, Chion, Chion!"
Sim ga je divljački gledao s mržnjom koja se pojavila na njegovom
malom, neiskusnom licu. Zagrcnuo se. To je bio njegov neprijatelj. Kao da
je čekao neprijateljsku osobu kao i prizor. Već je shvaćao lavine, vrućinu,
hladnoću, kratkoću života, ali ovo su bili događaji mjesta, prizora - nijeme,
ekstravagantne manifestacije prirode koja nije sposobna razmišljati,
motivirane samo gravitacijom i radijacijom. Ovdje, sada, u tom vrištavom
Chionu prepoznao je inteligentnog neprijatelja!
Chion je odjurio, okrenuo se u daljini i zadirkivao:
"Sutra ću biti dovoljno velik da te ubijem!"
I nestao je iza kamena.
Još je nasmijane djece projurilo pored Sima. Koji će od njih biti
prijatelji, koji neprijatelji? Kako u ovom nemogućem, brzom životu netko
može postati prijatelj i neprijatelj? Nije bilo vremena za stvaranje ni
jednog, zar ne?
Tama, znajući njegove misli, ga je odvukla u stranu. Dok su tražili
hranu žustro mu je šaputala u uho. "Neprijatelji se stvaraju oko stvari poput
ukradene hrane; darovi dugih trava stvaraju prijatelje. Neprijatelji također
dolaze od mišljenja i misli. U pet sekundi si stvorio neprijatelja za cijeli
život. Život je toliko kratak da se neprijatelji moraju brzo stvarati."
Nasmijala se s ironijom neobičnom za nekog toliko mladog, nekog koji je
odrastao brže no što je trebao. "Moraš se boriti kako bi se zaštitio. Drugi,
praznovjerni, će te pokušati ubiti. Postoji vjerovanje, glupo vjerovanje, da
ako netko ubije nekoga, ubojica preuzima životnu energiju ubijenog i zbog
toga će živjeti dodatni dan. Shvaćaš? Sve dok se vjeruje u to, u opasnosti
si."
Ali Sim nije slušao. U skupini delikatnih djevojčica koje će sutra
biti više, tiše, i koje će dan nakon toga razviti obline i idući dan izabrati
supruge, Sim je ugledao jednu malu djevojčicu kose boje ljubičastoplave
vatre.
Projurila je, dodirnula Sima, tijela su im došla u kontakt. Njezine
oči, bijele poput srebrnjaka, blistale su prema njemu. Znao je kako je
pronašao prijateljicu, ljubav, suprugu, onu koja će za tjedan dana zajedno s
njim ležati na vrhu pogrebne lomače dok će im sunce skidati meso s
kostiju.
Samo pogled, ali zadržao ih je u pola pokreta, jedan trenutak.
"Tvoje ime?" viknuo je za njom.
"Lyte!" viknula je kroz smijeh.
"Ja sam Sim", odgovorio je, zbunjen i opčinjen.
"Sim!" ponovila je, nasmijala se. "Zapamtit ću!"
Tama ga je gurnula u rebra. "Evo, jedi", rekla je zbunjenom
dječaku. "Jedi ili nikad nećeš dovoljno narasti da ju uhvatiš."
Chion se trčeći pojavio od nikuda. "Lyte!" zadirkivao je i zlobno
plesao pored njih dok se udaljavao. "Lyte! Ja ću također zapamtiti Lyte!"
Tama je stajala visoka i tanka poput trske, i žalosno tresla svojom
bujnom crnom kosom. "Vidim tvoj život pred tobom, mali Sime. Uskoro
ćeš trebati oružje kako bi se borio za tu Lyte. A sada požuri - dolazi
sunce!"
Potrčali su natrag prema pećinama.

V
Četvrtina njegovog života je prošla! Djetinjstvo je završilo. Sada je
bio dječak! Mahnita kiša u sumrak je šibala dolinom. Gledao je kako se
nova riječna korita usijecaju u dolinu, prema planini metalnog sjemena.
Spremio je znanje za kasniju upotrebu. Svake noći bila je nova rijeka, novo
korito.
"Što je iza doline?" zapitao se Sim.
"Nitko nikad nije otišao van doline", objasnila je Tama. "Svi koji su
pokušali stići u ravnicu ili su smrznuti ili spaljeni. Jedina zemlja koju
poznajemo nalazi se u krugu od pola sata trčanja. Pola sata van i pola sata
povratak."
 "Znači nitko nikad nije otišao do metalnog sjemena?"
Tama se namrštila. "Znanstvenici, oni pokušavaju. Naivne budale.
Ne znaju kada treba prestati. Nema svrhe. Predaleko je."
Znanstvenici. Riječ ga je uznemirila. Gotovo je zaboravio viziju
koju je imao nekoliko trenutaka prije i poslije rođenja. Glas mu je bio
nestrpljiv. "Gdje su Znanstvenici?"
Tama se okrenula od njega: "Ne bih ti rekla i da znam. Ubit će te,
eksperimentirajući! Ne želim da im se pridružiš! Živi svoj život, nemoj ga
prepoloviti u pokušaju da stigneš do te smiješne metalne stvari na planini."
"Onda ću od nekog drugog saznati gdje su!"
"Nitko ti neće reći! Mrze Znanstvenike. Morat ćeš ih pronaći sam.
A što onda? Hoćeš li nas spasiti? Da, spasi nas, dječače!" Lice joj je bilo
kiselo; polovica njezinog života već je prošla.
"Ne možemo samo sjediti i razgovarati i jesti", pobunio se. "I ništa
drugo." Skočio je na noge.
"Idi, pronađi ih!" odgovorila je bijesno. "Oni će ti pomoći da
zaboraviš. Da, da", ispljunula je. "Zaboravi da će ti život završiti za samo
nekoliko dana!"
***
Sim je jurio tunelima, tražio. Ponekad je napola zamislio gdje su
Znanstvenici. Ali onda ga je plima bijesnih misli onih oko njega, kad bi
pitao gdje su Znanstvenici, ispunila zbunjenošću i prezirom. Nakon svega,
Znanstvenici su bili krivi što su došli na ovaj stravični svijet! Sim je
zadrhtao pod bombardiranjem kletvi i psovki. Šutke je sjeo s djecom u
središnjoj prostoriji kako bi slušao razgovor odraslih. Ovo je bilo vrijeme
učenja, Vrijeme razgovora. Bez obzira koliko mu zastoj smetao, ili koliko
je veliko bilo njegovo nestrpljenje, čak i ako je njegov život brzo pretjecao
i smrt se približavala poput crnog meteora, znao je kako mu znanje treba.
Znači večeras je bila škola. Ali sjedio je s nelagodom. Još samo pet dana
života.
Chion je sjedio nasuprot Sima, njegovo lice uskih usana bilo je
arogantno.
Lyte se pojavila između njih dvojice. U posljednjih nekoliko sati
postala je jača na nogama, nježnija, viša. Kosa joj je bila blistavija.
Nasmiješila se kad je sjela pored Sima, ignorirajući Chiona. A Chion se na
to ukočio i prestao jesti.
Dijalog je pucketao, ispunjavao prostoriju. Brz poput otkucaja srca,
tisuću, dvije tisuće riječi u minuti. Sim je učio, glava mu se punila. Nije
zatvarao oči, ali je upao u neku vrstu sna koji je bio gotovo intra-embrijski
po letargiji i sanjivoj svijesti. U mutnoj pozadini riječi su izgovarane, i
plele su tapiseriju znanja u njegovoj glavi.
***
Sanjao je o zelenim dolinama bez kamenja, prepunima trave,
kotrljao se i kotrljao i bezbrižno jurio prema zori bez straha od smrzavanja,
nemilosrdne hladnoće ili smrada usijane lave ili spaljenog kamena. Hodao
je zelenom dolinom. Iznad, metalno sjeme je letjelo na nebesima koja su
imala postojanu, ugodnu temperaturu. Stvari su bile usporene, spore,
polagane.
Ptice su skakutale po divovskom drveću kojem je trebalo stotinu,
dvije stotine, pet tisuća dana da naraste. Sve je stajalo na svom mjestu,
ptice nisu nervozno lepršale na tračak sunca, niti se drveće prestrašeno
uvlačilo u sebe kad su sunčeve zrake pale na njega.
U ovom snu ljudi su šetali, rijetko su trčali, otkucaji srca su im bili
jednolično spori, ne trzavi i mahniti. Trava je ostala gdje jest, nije bila
spaljena. Ljudi iz sna uvijek su razgovarali o sutrašnjici i životu, ne o
sutrašnjici i smrti. Sve je izgledalo toliko poznato da je Sim, kad je osjetio
kako ga je netko uhvatio za ruku, pomislio kako je to jednostavno dio sna.
Lyteina ruka ležala je u njegovoj. "Sanjaš?" pitala je.
"Da."
"Stvari su uravnotežene. Naši se umovi, kako bi uravnotežili stvari,
donijeli balans nepravednosti našeg života, povlače u sebe kako bi otkrili
što ima dobro za vidjeti."
Počeo je rukom udarati po kamenom podu. "To stvari ne čini
pravednima!
Mrzim to! Podsjeća me kako postoji nešto bolje, nešto što sam
propustio! Zašto ne bismo živjeli u neznanju? Zašto ne možemo živjeti i
umrijeti bez saznanja da je ovo abnormalan život?" Dah je brzo izašao iz
njegovih napola otvorenih, iskrivljenih usta.
"U svemu postoji svrha", rekla je Lyte. "To nam daje svrhu, zbog
toga radimo, planiramo, pokušavamo pronaći izlaz."
 Njegove su oči bile poput usijanih smaragda. "Hodao sam travnatim
brdom, jako polagano", rekao je.
"Istim travnatim brdom kojim sam ja hodala prije sat vremena?"
pitala je Lyte.
"Možda. Prilično je slično. San je bolji od stvarnosti." Otvorio je
oči, pa ih napola zatvorio. "Gledao sam ljude i oni nisu jeli."
"Ili razgovarali?"
"Također nisu ni razgovarali. A mi uvijek jedemo, uvijek
razgovaramo. Ponekad ti ljudi u snu leže zatvorenih očiju, ne miču ni jedan
jedini mišić."
Dok ga je Lyte gledala u lice dogodila se stravična stvar. Zamislio
je kako njezino lice crni, smežurava se, dobiva bore od starosti. Kosa joj je
poput snijega lepršala oko ušiju, oči su bile bezbojni novčići u mreži
trepavica. Zubi su joj ispali, delikatni prsti visjeli su poput spaljenih
grančica s njezinih atrofiranih zglobova. Njezina je ljepota prolazila i
nestajala dok je gledao, a kad ju je zgrabio, prestravljen, viknuo je, jer je
zamislio i vlastitu ostarjelu ruku, i potisnuo je plač.
"Sime, što je?"
Slina u ustima mu se sasušila kad je izgovorio riječi.
"Još pet dana..."
"Znanstvenici."
Sim je poskočio. Tko je to rekao? Čovjek je govorio na prigušenoj
svjetlosti. "Znanstvenici su nas srušili na ovaj svijet, i sada smo protraćili
tisuće života i vremena. Nema svrhe. Nema svrhe. Tolerirajte ih, ali ne
dajte im vaše vrijeme. Ne zaboravite, živite samo jednom."
Gdje su ti mrski Znanstvenici? Sada, nakon Učenja, Vremena za
razgovor, bio je spreman da ih pronađe. Sada je barem znao dovoljno da
započne svoju borbu za slobodu, za brod!
"Sime, kamo ćeš?"
Ali Sim je nestao. Odjek njegovih bosih nogu nestao je niz tunel
poliranog kamena.
Činilo se kako je pola noći protraćeno. Naletio je na desetak
slijepih tunela. Puno su ga puta napali poludjeli mladići koji su željeli
njegovu životnu energiju. Njihovo praznovjerno ludilo odjekivalo je za
njim. Rane od njihovih gladnih noktiju prekrivale su mu tijelo.
Pronašao je ono što je tražio.
Šest ljudi sakupilo se u maloj bazaltnoj pećini duboko u litici. Na
stolu ispred njih nalazio se predmet koji je, iako nepoznat, kod Sima
pobudio harmonične osjećaje.
Znanstvenici su radili u skupinama, starci su obavljali važan posao,
mladi su učili, postavljali pitanja; a pod njihovim nogama bilo je troje male
djece. Oni su bili proces. Svakih osam dana potpuno novi znanstvenici
počeli su raditi na problemima. Obavljeni posao bio je stravično
neodgovarajući. Starjeli su, padali mrtvi upravo kad su započeli svoje
kreativno razdoblje. Kreativno razdoblje bilo kojeg pojedinca trajalo je
možda dvanaest sati od njegovog cijelog života. Tri četvrtine života
provedene su u učenju, kratki interval kreativne energije, a onda senilnost,
ludilo, smrt.
Ljudi su se okrenuli kad je Sim ušao.
"Nemoj mi reći da imamo novaka?" rekao je najstariji.
"Ne mogu vjerovati", rekao je drugi, mlađi. "Otjerajte ga. On je
najvjerojatnije jedan od onih ratnih huškača."
"Ne, ne", usprotivio se stariji i sitnim koracima svojih bosih nogu
krenuo prema Simu. "Uđi, uđi, dječače." Imao je prijateljske oči, polagane
oči, za razliku od onih u brzih stanovnika gornjih pećina. Sive i smirene.
"Što želiš?"
Sim je oklijevao, pognuo je glavu u nemogućnosti da susretne
smireni, nježni pogled. "Želim živjeti", prošaptao je.
Starac se tiho nasmijao. Dodirnuo je Sima po ramenu. "Ti si neka
nova vrsta? Jesi li bolestan?" pitao je Sima, napola ozbiljan. "Zašto se ne
igraš? Zašto se ne pripremaš za vrijeme ljubavi i braka i djece? Znaš li da
ćeš sutra navečer biti gotovo u potpunosti odrastao? Ne shvaćaš li kako ćeš
propustiti cijeli život ako ne budeš oprezan?" Zastao je.
Sim je pomicao pogled sa svakim pitanjem. Zatreptao je prema
instrumentima na stolu. "Ne bih li trebao biti ovdje?" pitao je.
"Naravno da bi", zagrmio je starac veselo. "Ali čudo je što jesi.
Nismo imali dobrovoljca iz ostatka populacije već tisuću dana! Morali smo
uzgajati vlastite znanstvenike, zatvoreno društvo! Prebroji nas! Šest
muškaraca! I troje djece! Nismo li veličanstveni?" Starac je pljunuo na
kameni pod. "Tražili smo dobrovoljce i ljudi su vikali na nas: 'Pronađite
nekog drugog!' ili 'Nemamo vremena!' A znaš li zašto to govore?"
"Ne." Sim je zadrhtao.
"Zato što su sebični. Željeli bi živjeti duže, da, ali znaju kako sve
što će učiniti njima najvjerojatnije neće nimalo produžiti život. To će
možda garantirati duži život nekom njihovom budućem potomku. Ali oni
neće odustati od svoje ljubavi, svoje kratke mladosti, odustati od jednog
intervala sumraka i zore!"
Sim se zamišljeno naslonio na stol. "Shvaćam."
"Shvaćaš?" Starac se slijepo zagledao u njega. Uzdahnuo je i nježno
pljesnuo mladića po ruci. "Da, naravno da shvaćaš. Previše je očekivati da
još uvijek svi shvate. Ti si rijetkost."
Drugi su stali oko Sima i starca.
"Ja sam Dienc. Sutra će navečer Cort biti na mom mjestu. Ja ću tada
biti mrtav. A noć nakon te netko će drugi biti na Cortovom mjestu, a onda
ti, ako budeš radio i vjerovao - ali najprije ću ti dati šansu. Vrati se svojim
prijateljima ako želiš. Postoji li netko koga voliš? Vrati joj se. Život je
kratak. Zašto bi mario za nerođene koji će doći? Imaš pravo na mladost.
Otiđi sada, ako želiš. Jer ako ostaneš nećeš imati vremena za ništa osim
rada i starenja i umiranja na svom poslu. Ali to je dobar posao. 1?"
Sim je pogledao tunel. U daljini vjetar je bjesnio i zavijao, mirisi
kuhanja i topot bosih nogu, smijeh mladih ljudi, sve je to bilo jako lijepo
osjetiti i čuti. Nestrpljivo je odmahnuo glavom, oči su mu bile suzne.
"Ostat ću", rekao je.

VI
Prošli su treći dan i treća noć. Bila je četvrta noć. Sim je bio uvučen
u njihov život. Učio je o onom metalnom sjemenu na vrhu udaljene
planine. Čuo je o originalnom sjemenu - stvarima nazivanima "brodovi"
koji su se srušili i kako su se preživjeli sakrivali i kopali u liticama, brzo
starjeli i kako su tijekom svoje borbe za puko preživljavanje zaboravili svu
znanost. Znanje o mehaničkim stvarima nije imalo šanse za preživljavanje
u takvoj vulkanskoj civilizaciji. Za svakog je čovjeka postojalo samo
SADA.
Jučer nije bilo važno, sutra ih je smrknuto gledalo u oči. Ali
radijacije koje su ubrzale njihovo starenje također su na neki način
pobudile neku vrstu telepatske komunikacije kojom su filozofije i
impresije apsorbirane od strane novorođenčeta. Nasljedno sjećanje,
instinktivno odrastanje, čuvali su sjećanja na drugo vrijeme.
"Zašto ne odemo do onog broda na planini?" pitao je Sim.
"Predaleko je. Trebala bi nam zaštita od sunca", objasnio je Dienc.
"Jeste li pokušali izraditi zaštitu?"
"Kreme i losioni, odjela od kamena i ptičja krila, i u posljednje
vrijeme jednostavnijih metala. Ništa nije funkcioniralo. Možda ćemo za još
tisuću života uspjeti izraditi metal u kojem će teći hladna voda kako bi nas
zaštitila tijekom marša do broda. Ali radimo jako polagano, na slijepo.
Jutros sam, zreo, uzeo svoje instrumente. Sutra ću ih, umirući, odložiti. Što
čovjek može učiniti u jednom danu? Da imamo deset tisuća ljudi, problem
bi bio riješen...."
"Ja ću otići do broda", rekao je Sim.
"Znači umrijet ćeš", rekao je starac. Na Simove je riječi prostorijom
zavladala tišina. Onda su se ljudi zagledali u Sima. "Ti si jako sebičan
dječak."
"Sebičan!" viknuo je Sim prezirno.
Starac je mahnuo rukom. "Sebičan na način koji mi se sviđa. Želiš
živjeti duže, sve ćeš učiniti zbog toga. Pokušat ćeš stići do broda. Ali
kažem ti, uzaludno je. Ipak, ako želiš ne mogu te spriječiti. Barem nećeš
biti jedan od onih koji odlaze u rat zbog nekoliko dodatnih dana života."
"Rat?" pitao je Sim. "Kako ovdje može biti rata?"
I cijelo mu je tijelo zadrhtalo. Nije shvaćao.
"Sutra će biti dosta vremena za to", rekao je Dienc. "A sada me
slušaj."
Noć je prošla.

VII
Bilo je jutro. Lyte je vičući i plačući dojurila hodnikom i uletjela
mu u naručje. Opet se promijenila. Bila je starija, ponovno, puno ljepša.
Drhtala je i držala se za njega. "Sime, dolaze po tebe!"
Bose su noge marširale hodnikom i kretale se prema otvoru.
Nacereni Chion je stajao tamo, također viši nego prije, s oštrim kamenom u
svakoj ruci. "Oh, tu si, Sime!"
"Odlazi!" viknula je Lyte i divljački se okrenula prema njemu.
"Ne dok ne povedemo Sima sa sobom", uvjerio ju je Chion. A onda
se nasmiješio Simu. "To jest, ako je uz nas u borbi."
Dienc se približio, oči su mu slabašno blistale, ptičje ruke su
lepetale zrakom. "Odlazite!" vrisnuo je ljutito. "Ovaj je dječak sada
Znanstvenik. Radi s nama."
Chion se prestao smijati. "Ima pametnijeg posla od vašeg. Sada se
idemo boriti s ljudima na najudaljenijoj litici." Oči su mu zablistale od
iščekivanja. "Naravno da ćeš poći s nama, zar ne, Sime?"
"Ne, ne!" Lyte ga je zgrabila za ruku.
Sim ju je potapšao po ramenu, a onda se okrenuo prema Chionu.
"Zašto napadate te ljude?"
"One koji pođu s nama u borbu očekuju tri dodatna dana."
"Tri dodatna dana! Života?"
Chion je odrješito kimnuo. "Ako pobijedimo živjet ćemo jedanaest
dana umjesto osam. Litice na kojima žive, nešto u vezi minerala u njima
koji ih štiti od radijacije! Razmisli, Sime, tri duga, dobra dana života.
Hoćeš li nam se pridružiti?"
Dienc se umiješao. "Idite bez njega. Sim je moj učenik!"
Chion je frknuo. "Idi i umri, starče. Do sumraka ćeš biti pretvoren u
pepeo. Zašto nam ti zapovijedaš? Mi smo mladi, želimo živjeti duže."
Jedanaest dana. Riječi su za Sima bile nevjerojatne. Jedanaest dana.
Sada je shvatio čemu rat. Tko se ne bi borio da produži život za gotovo
polovicu njegovog cjelokupnog trajanja. Toliko puno dana života! Da.
Stvarno, zašto ne!
"Tri dodatna dana", rekao je Dienc strogo, "ako preživiš da bi
uživao u njima. Ako ne budeš ubijen u borbi. Ako. Ako! Još nikad niste
pobijedili. Uvijek ste izgubili!"
"Ali ovoga puta" izjavio je oštro Chion, "ćemo pobijediti!"
Sim je bio zapanjen. "Ali svi imamo isto podrijetlo. Zašto svi ne
dijelimo najbolje litice?"
Chion se nasmijao i podesio oštri kamen u ruci. "Oni koji živa na
najboljim liticama misle da su bolji od nas. Čovjek se oduvijek tako
ponašao kad je imao moć. Uostalom, litice su manje, u njima ima mjesta
samo za tristo ljudi."
Tri dodatna dana.
"Ići ću s vama", rekao je Sim Chionu.
"Odlično!" Chionu je bilo drago, odveć drago zbog takve odluke.
Dienc je uzdahnuo.
Sim se okrenuo prema Diencu i Lyte. "Ako se budem borio i
pobijedio, bit ću pola milje bliži Brodu. I imat ću tri dodatna dana u kojima
ću moći stići do Broda. To mi se čini kao jedina stvar koju mogu učiniti."
Dienc je žalosno kimnuo. "To i jest jedina stvar. Vjerujem ti. A sada
odlazi."
"Zbogom", rekao je Sim.
Starac je izgledao iznenađeno, a onda se nasmijao kao da je on
jedini shvatio šalu. "Tako je - više te neću vidjeti, zar ne? Onda zbogom." I
rukovali su se.
Izašli su van, Chion, Sim i Lyte, zajedno, praćeni ostalima, dok su
djeca brzo odrastala u muškarce ratnike. A blistanje Chionovih očiju nije
bilo ugodno za vidjeti.
***
Lyte je išla s njim. Izabrala mu je kamenje i nosila ga. Nije se
željela vratiti, bez obzira koliko ju preklinjao. Sunce je bilo iza obzora i
marširali su dolinom.
"Molim te, Lyte, vrati se!"
"I da čekam Chionov povratak?" rekla je. "Planira kako ću mu ja
biti žena kad ti pogineš." Tvrdoglavo je zatresla svojim nevjerojatno
plavim uvojcima. "Ali ja ću biti s tobom, ako ti padneš, past ću i ja."
Simovo se lice uozbiljilo. Bio je viši. Svijet se tijekom noći
smanjio. Čopori djece veselo su vrištali tijekom potrage za hranom i u
čudu ih je pogledao: jesam li i ja prije samo četiri dana bio ovakav? Čudno.
U umu je imao osjećaj brojnih dana, kao da je u stvari živio tisuću dana. U
njegovoj je glavi postojala dimenzija događaja i misli, toliko debela, toliko
šarolika, toliko raznolika da je bilo teško povjerovati kako se sve to moglo
dogoditi u toliko kratkom vremenu.
 Ratnici su trčali u skupinama od dvojice ili trojice. Sim je gledao
kako se male bijele litice uzdižu prema nebu. A onda je samo se bi rekao,
znači ovo je moj četvrti dan. I još uvijek nisam bliži Brodu, ili bilo čemu,
čak ni - čuo je Lytein lagan korak pored sebe - čak ni onoj koja mi nosi
oružje i bere mi plodove.
Polovica njegovo života je prošla. Ili trećina - ako dobije ovu bitku.
Ako.
Trčao je lako, podizao noge, pušta ih da padnu. Ovo je dan moje
tjelesne svijesti, dok trčim hranim se, dok se hranim rastem i dok rastem
okrećem pogled prema Lyte s nekom vrstom lagane vrtoglavice. I ona
mene gleda s istim nježnim mislima. Ovo je dan naše mladosti. Trošimo li
ga uludo? Traćimo li ga na san, na zabludu?
U daljini je čuo smijeh. Kao dijete mu je bio zagonetan. Smijeh mu
je sada bio jasan. Ovaj specifični smijeh nastajao je pri penjanju na visoko
kamenje i pri branju najzelenije trave i pri pijenju najsvježijeg jutarnjeg
leda i pri jedenju kamen-voća i pri kušanju mladih usana s novim apetitom.
Približili su se liticama neprijatelja.
Vidio je Lyteinu vitku figuru. Novo iznenađenje njezinog vrata na
mjestu gdje ste ga dodirnuli mogli ste osjetiti njezin puls; prsti koje ste
držali bili su živi i nježni i vječno nemirni;...
Lyte je okrenula glavu u jednu stranu. "Gledaj ispred sebe", viknula
je. "Pogledaj što dolazi - gledaj samo ispred sebe."
Imao je osjećaj kako trče pored dijelova svojih života, za sobom
ostavljaju mladost, bez da su se okrenuli.
"Slijep sam od gledanja u kamenje", rekao je trčeći.
"Onda pronađi novo kamenje!"
"Vidim kamenje -" Glas mu je postao nježan poput njezinog dlana.
Tlo je letjelo ispod njega. Sve je bilo poput povjetarca, sanjivo je pirkalo.
"Vidim kamenje koje tvori udubljenje u hladnoj sjeni gdje su kamen-
bobice obilne poput suza. Dodirneš kamen i bobice padaju i tihim crvenim
lavinama, a trava je jako mekana..."
"Ne vidim ih!" Ubrzala je, okrenula glavu.
Vidio je paučinu na njezinom vratu, poput male mahovine koja
raste srebrna i svijetla na hladnoj strani kamenja, koja vas mami da na nju
lagano puhnete. Pogledao je sebe, dok je stisnutih šaka trčao u smrt.
Njegove su ruke već bile prošarane žilama i snažne.
Lyte mu je dala hranu.
"Nisam gladan", rekao je.
"Jedi, neka ti usta budu puna", oštro je zapovjedila, "pa ćeš biti
snažan za bitku."
"Bogovi!" Zagrmio je ljutito. "Koga briga za bitke!"
Ispred njih, kamenje se zakotrljalo uz tresak. Čovjek je pao
razbijene glave. Rat je počeo.
Lyte mu je dodala oružje. Bez riječi su nastavili trčati sve dok nisu
stigli do bojišnice.
Kamenje se počelo kotrljati u umjetnoj lavini s neprijateljskih
bedema!
U mislima je sada imao samo jednu stvar. Ubiti, skratiti nečiji život
kako bi on mogao živjeti, kako bi se nastanio ovdje i živo dovoljno dugo
da pokuša doći do broda. Sagnuo se, mahnuo, zgrabio kamenje i zavitlao
ga gore. U lijevoj je ruci držao plosnati kameni štit s kojim je skretao
kamenje koje je brzo padalo prema njemu. Posvuda je vladala zbrka. Lyte
je trčala s njim, ohrabrivala ga. Dva su čovjeka pala pred njim, ubijena,
njihova prsa otvorena oštrim kamenjem, krv je liptala poput fontane.
Bio je to uzaludan sukob. Sim je smjesta shvatio koliko je pothvat
lud. Nikad se neće uspjeti popeti na liticu. Na njih je padala postojana
kamena kiša. Desetak je ljudi palo s bijelim komadima koji su im stršili iz
glava, još su šestorica pala polomljenih ruku. Jedan je vrisnuo i kost
njegovog koljena bila je otkrivena kad je meso otkinuto s dva precizna
pogotka granitom. Ljudi su padali jedni preko drugih.
Čvrsto je stisnuo zube i zapitao se zašto je uopće pošao. Ali podigao
je pogled dok je plesao lijevo desno, mahao i ljuljao se, uvijek tražio put uz
liticu. Toliko je intenzivno želio živjeti ovdje, dobiti šansu. Morat će
izdržati. Ali hrabrost mu je isparila.
Lyte je prodorno vrisnula. Sim se, prestravljenog srca, okrenuo i
vidio kako joj ruka beživotno visi, s ružnom ranom koja je obilno krvarila.
Stavila ju je pod pazuho kako bi ublažila bol. Bijes je narastao u njemu, i
eksplodirao. Mahnito je jurnuo naprijed, bacao svoje projektile sa
smrtonosnom preciznošću. Vidio je čovjeka kako se ruši i pada dolje, pada
s jedne razine pećina do druge, žrtva njegovog projektila. Sigurno je
vrištao, jer su mu se prsa mahnito podizala i spuštala, grlo mu je bilo suho,
tlo mu se luđački kretalo pod nogama.
Kamen koji mu je okrznuo glavu ga je zaustavio i odbacio unatrag.
Pojeo je pijesak. Svemir se pretvorio u purpurne vrtloge. Nije mogao
ustati. Ležao je i znao kako je ovo njegov posljednji dan, njegov posljednji
put. Bitka je bjesnila oko njega, u magli je osjetio Lyte iznad sebe. Njezine
su mu ruke rashladile čelo, pokušala ga je pomaknuti, ali on je ležao i
dahtao i govorio joj neka ga ostavi.
"Prestani!" viknuo je glas. Činilo se kako je cijeli rat uzeo pauzu.
"Povlačenje!" zapovjedio je glas brzo. I dok je Sim gledao, ležeći na boku,
njegovi su se suborci okrenuli i odjurili kući.
"Sunce dolazi, naše je vrijeme došlo!" Vidio je njihova mišićava
leđa, njihove brze, napete, snažne noge kako idu gore dolje. Mrtvi su
ostavljeni na bojišnici. Ranjeni su zazivali pomoć. Ali nije bilo vremena za
ranjenike. Bilo je vremena samo da brzi muškarci odjure kući i, s bolnim
plućima od zagrijanog zraka, ulete u tunele prije no što se pojavi sunce i
ubije ih!
Sunce!
Sim je vidio drugu siluetu koja je trčala prema njemu. Bio je to
Chion! Lyte je pomagala Simu da ustane i tiho mu šaputala. "Možeš li
hodati?" pitala je. On je uzdahnuo i rekao: "Mislim da mogu. "Onda
hodaj", rekla je. "Hodaj polako, a onda brže i brže. Uspjet ćemo. Hodaj
polako, počni oprezno. Uspjet ćemo, znam da hoćemo."
Sim je ustao i stajao ljuljajući se. Chion je dojurio, neobičan izraz
pojavio mu se na licu, oči su mu blistale od uzbuđenja bitke. Naglo je
odgurnuo Lyte u stranu, zgrabio kamen i snažno udario Sima po gležnju od
čega je prokrvario. Sve je ovo učinjeno prilično tiho.
Sada je ustuknuo, još uvijek ne govoreći, cereći se poput životinje s
noćnih planina, prsa su mu se nadimala i spuštala, gledao stvar koju je
učinio, pa Lyte, pa opet ono što je učinio. Došao je do daha. "Nikad mu
neće uspjeti", kimnuo je prema Simu. "Morat ćemo ga ostaviti ovdje. Dođi,
Lyte."
Lyte je poput mačka-životinje skočila na Chiona tražeći njegove
oči, vrišteći kroz čvrsto stisnute iskešene zube. Njezini su prsti ostavili
krvave tragove na Chionovim rukama i onda ponovno, gotovo u istom
trenu, na njegovom vratu. Chion je uz psovku odskočio od nje. Bacila je
kamen na njega. Uzdahnuo je, izmaknuo se i onda udaljio nekoliko metara.
"Budalo!" viknuo je i okrenuo se prema njoj. "Dođi sa mnom. Sim će za
nekoliko minuta biti mrtav. Dođi!"
Lyte mu je okrenula leđa. "Ići ću ako ćeš me nositi."
Chionovo se lice promijenilo. Oči su mu izgubile sjaj. "Nema
vremena. Oboje ćemo umrijeti ako ću te nositi."
Lyte je pogledala prema njemu i iza njega. "Onda me nosi, jer želim
da bude tako."
Bez ijedne jedine riječi, uz bojažljiv pogled prema suncu, Chion je
pobjegao. Njegovi su koraci ubrzali i uskoro se više nisu čuli. "Da barem
padne i polomi vrat", prošaptala je Lyte i bijesno pogledala njegovu siluetu
dok je jurila dolinom.
Agonija boli strujala mu je nogom iz ranjenog gležnja. Ironično je
kimnuo. "Za dva bi sata mogli stići do pećine, hodajući. Imam ideju, Lyte.
Nosi me." I sumorno se nasmiješio.
Uzela ga je za ruku. "Ipak ćemo hodati. Dođi."
"Ne", rekao je. "Ostajemo ovdje."
"Ali zašto?"
"Došli smo ovamo tražiti dom. Ako budemo hodali umrijet ćemo.
Radije ću umrijeti ovdje. Koliko vremena imamo?"
Zajedno su pogledali sunce. "Nekoliko minuta", rekla je, glas joj je
bio potišten i ravnodušan. Zagrlila ga je.
Crno kamenje litice bljedilo je u tamne nijanse purpurnih i smeđih
boja dok je sunce počinjalo obasjavati svijet.
Kolika je budala bio! Trebao je ostati i raditi s Diencom, i misliti i
sanjariti.
Žile na vratu su mu iskočile kad je bijesno viknuo prema rupama u
litici.
"Pošaljite me jednog čovjeka da se borim s njim!"
Tišina. Njegov je glas odjekivao liticama. Zrak je bio vruć.
"Nema svrhe", rekla je Lyte. "Neće obratiti pažnju."
Opet je viknuo. "Čujte me!" Ustao je s težinom na zdravoj nozi,
povrijeđena noga pulsirala je od boli. Zamahnuo je šakom. "Pošaljite dolje
ratnika koji nije kukavica! Neću se okrenuti i pobjeći kući! Došao sam se
pošteno boriti! Pošaljite čovjeka koji će se boriti za pravo na njegovu
pećinu! Njega ću sigurno ubiti!"
Još tišine. Val topline prešao je preko tla, pa nestao.
"Oh, ma sigurno", izazivao je Sim, ruku na golim bokovima, glava
nagnute unatrag, širom otvorenih usta, "ma sigurno među vama ima netko
tko se ne boji boriti protiv invalida!" Tišina. "Nema nikoga?" Tišina.
"Onda sam vas krivo procijenio. Nisam bio u pravu. Onda ću stajati
ovdje sve dok sunce ne spali meso s mojih kostiju i nazivati vas pogrdnim
imenima koja zaslužujete."
Dobio je odgovor.
"Ja ne volim da me nazivaju pogrdnim imenima", odgovorio je
muški glas.
Sim se nagnuo naprijed i zaboravio svoju povrijeđenu nogu.
Ogroman muškarac pojavio se na otvoru pećine na trećoj razini.
"Dođi dolje", izazivao ga je Sim. "Dođi dolje, debeli, i ubij me."
Čovjek se na trenutak ozbiljno namrštio na svog protivnika, a onda
polagano krenuo stazom, u rukama nije imao nikakvo oružje. Svi otvori
pećina smjesta su se ispunili glavama. Publika za njegovu dramu.
Čovjek je prišao Simu. "Borit ćemo se po pravilima, ako ih znaš."
"Naučit ću ih usput", odgovorio je Sim.
Ovo je razveselilo čovjeka koji je oprezno, ali ne i s mržnjom,
pogledao Sima. "Reći ću ti ovo", velikodušno je rekao čovjek. "Ako umreš
dat ću tvojoj družici zaklon i živjet će kako želi, zato što je supruga dobrog
čovjeka."
Sim je brzo kimnuo. "Spreman sam", rekao je.
"Pravila su jednostavna. Ne dodirujemo se, osim kamenjem.
Kamenje i sunce će srediti jednog od nas. A sada je vrijeme -"

VIII
Vršak sunca pojavio se na obzoru. "Moje ime je Nhoj", rekao je
Simov neprijatelj i nehajno uzeo šaku kamenčića i kamenja i odvagao ih.
Sim je učinio isto. Bio je gladan. Nije jeo puno minuta. Glad je bila
prokletstvo stanovnika ovog planeta - konstantno glad praznih želudaca za
hranom, još hrane. Krv mu je polagano tekla, peckavo je kružila venama u
neugodnom toplom pulsiranju pod tlakom, njegova su se prsa podignula,
spustila, opet podignula, nestrpljivo.
"Sada!" zagrmjelo je tri stotine gledatelja s litice. "Sada!" zamorili
su, muškarci žene i djeca balansirali su u gužvi na rubovima litice. "Sada!
Počnite!"
Kao da mu je dan znak, sunce se pojavilo. Pogodilo ih je poput
plosnatog usijanog kamena. Dva su muškarca zateturala pod usijanim
udarcem, znoj se pojavio na njihovim golim nogama, ispod ruku, a na
licima je bio blistav poput najfinijeg stakla.
Nhoj je s noge na nogu premjestio svoju ogromnu težinu i pogledao
u sunce kao da mu se ne žuri boriti. Onda je, šutke, bez upozorenja,
ispucao kamenčić pomoću palca i kažiprsta. Pogodio je Sima u obraz,
odbacio ga unatrag, tako da se plima nepodnošljive boli iz njegove
ozlijeđene noge popela gore i pretvorila u nervoznu eksploziju u dnu
njegovog trbuha. Okusio je krv koja mu je potekla iz obraza.
Nhoj se kretao smireno. Još tri pucnja njegovih magičnih ruku i tri
mala, naizgled bezopasna kamenčića poletjela su poput zviždavih ptica.
Svaki je pronašao cilj, udario u njega. Živčani centri Simovog tijela! Jedan
je pogodio trbuh tako da mu je deset sati jedenje gotovo izletjelo kroz usta.
Drugi je pogodio njegovo čelo, treći vrat. Pao je na vrući pijesak. Njegovo
je koljeno zaškripalo na tvrdoj zemlji. Lice mu je ostalo bez boje i njegove
oči, čvrsto zatvorene, potiskivale su suze iza vrućih, drhtavih vjeđa. Ali
čak i dok je padao zamahnuo je, divljačkom snagom, i bacio svoju šaku
kamenja!
Kamenje je poletjelo zrakom. Jedan od njih, i samo jedan, pogodio
je Nhoja. U lijevo oko. Nhoj je zastenjao i u idućem trenutku rukama
pokrio svoje oko.
Sim se gorko, dahtavo nasmiješio. Dobio je barem ovu malu
pobjedu. Oko svog protivnika. To će mu dati... Vremena. Oh, bogovi,
pomislio je, želudac mu se dizao, borio se za zrak, ovo je svijet vremena.
Dajte mi još samo malo, samo trenutak!
Nhoj, jednooki, tresući se od boli, zasuo je zgrčeno Simovo tijelo,
ali više nije bio precizan, kamenje je letjelo u stranu ili ako je uopće
pogodilo bilo je to slabašno i bezbolno i beživotno.
Sim se prisilio da napola ustane. Krajičkom je oka ugledao Lyte,
kako čeka, zuri u njega, usne joj izgovaraju riječi ohrabrenja i nade. Bio je
okupan znojem, kao da je padao pljusak.
***
Sunce je sada u potpunosti izašlo. Mogli ste ga namirisati. Kamenje
je blistalo poput stakla, pijesak se počeo dimiti i ključati. Iluzije su se
pojavile posvuda po dolini. Umjesto jednog ratnika Nhoja sada je bio
suočen s desetoricom, svaki uspravan, spreman za lansiranje novog
projektila. Deset nejasnih ratnika koji su treperili na zlatnoj vrućini dana,
poput rastaljenih brončanih gongova, spojili su se u jednu viziju!
Sim je disao očajnički. Nosnice su mu se širile i sakupljale i usta su
mu pohlepno udisala plamen umjesto kisika. Pluća su mu planula poput
svilenih baklji i tijelo mu je progutao plamen. Znoj mu se cijedio iz svake
pore da bi istog trena ispario. Osjetio je kako se suši, upija u samog sebe,
pomislio je kako izgleda poput svog oca, star, ispijen, mršav, sasušen!
Gdje je pijesak? Može li se kretati? Da. Svijet se trznuo ispod njega, ali
sada je bio na nogama.
Više nema borbe.
Mrmljanje s litice to je i potvrdilo. Preplanula lica publike s visina
su zurila i cerila se i vikala ohrabrenja njihovom ratniku. "Uspravi se,
Nhoj, sada čuvaj snagu! Uspravi se i znoji!" govorili su mu. I Nhoj se
uspravio, lagano se ljuljao, klatno na paklenskom dahu s nebesa. "Ne miči
se, Nhoj, pazi na srce, čuvaj snagu!"
"Test, Test!" rekli su ljudi s visina. "Test sunca."
I to je bio najgori dio borbe. Sim je bolno škiljio prema iskrivljenoj
iluziji litice. Pomislio je kako je ugledao roditelje; oca s njegovim
poraženim licem, blistavih zelenih očiju, majku s kosom koja je vijorila
poput oblaka sivog dima na plamenom vjetru. Mora se popeti do njih,
živjeti za i s njima!
Iza sebe, Sim je čuo Lyteino tiho jecanje. Čuo se šapat tkiva na
pijesku. Pala je. Nije se usudio okrenuti. Snaga potrebna za okretanje
srušila bi ga na tlo u bol i tamu.
Koljena su mu popustila. Ako padnem, pomislio je, ležat ću ovdje i
postati pepeo. Gdje je Nhoj? Nhoj je bio tamo, nekoliko metara od njega,
stajao je pognut, mokar od znoja, izgledao je kao da ga ogromni razorni
maljevi udaraju po leđima.
"Padni, Nhoj! Padni!" pomislio je Sim. "Padni, padni! Padni kako
bih ja mogao zauzeti tvoje mjesto!"
 Ali Nhoj nije pao. Jedan po jedan kamenčići iz njegove
poluotvorene lijeve ruke pali su na usijani pijesak i Nhoj je iskesio zube,
slina mu je isparila s usana i oči su mu zablistale. Ali nije pao. Želja za
životom bila je snažna u njemu. Držao se kao za posljednju nit.
"Sada", promrmljao je Sim, sporo, debelim, sasušenim jezikom
između svojim vrućih zuba. "Sada ću pasti i leći i sanjati." Rekao je to s
polaganim, promišljenim zadovoljstvom. To je planirao. Znao je kako to
treba učiniti. Učinit će to precizno. Podigao je glavu kako bi provjerio
gleda li publika.
Nestala je!
Sunce ih je otjeralo unutra. Sve osim jednog ili dvoje hrabrih. Sim
se pijano nasmijao i gledao kako se znoj sakuplja na njegovim mrtvim
rukama, zastaje, pada dolje prema pijesku i na pola se puta pretvara u paru.
Nhoj je pao.
Žica je prerezana. Nhoj je pao na trbuh, iz usta mu je izletio oblak
krvi. Oči su mu se okrenule u bijelo, nesvjesno ludilo.
Nhoj je pao. Kao i njegovih pedeset duplikata iluzija.
Diljem doline vjetar je pjevao i stenjao i Sim je ugledao plavo
jezero s plavom rijekom koja je utjecala u njega i niske bijele kuće u blizini
rijeke s ljudima koji su ulazili i izlazili iz kuća i među njima visoko zeleno
drveće. Drveće više od sedam ljudi, pored fatamorgane rijeke.
"Sada", objasnio je Sim napokon samome sebi," sada mogu pasti.
Ravno u ono jezero."
Pao je naprijed.
Bio je šokiran kad je osjetio kako ga ruke zaustavljaju u pola pada,
podižu ga, odnose ga, donose ga visoko na gladni hladni zrak, u plamenu,
poput visoko podignute baklje.
"Smrt je uistinu čudna", pomislio je i tama ga je prekrila.
***
Probudio se osjetio hladnu vodu na licu.
Bojažljivo je otvorio oči. Lyte je u krilu držala njegovu glavu,
prstima je stavljala hranu u njegova usta. Bio je nevjerojatno gladan i
umoran, ali strah je otjerao obje te stvari. S mukom je sjeo i ugledao
nepoznate obrise pećine.
 "Koje je vrijeme?" pitao je.
"Isti dan kao i borba. Budi tiho", rekla je.
"Isti dan!"
Kimnula je, uz osmijeh. "Nisi izgubio ništa od života. Ovo je
Nhojeva pećina. U crnoj smo litici. Živjet ćemo tri dodatna dana.
Zadovoljan? Legni."
"Nhoj je mrtav?" Legao je, teško dišući, srce mu je lupalo po
rebrima. Polagano se opustio. "Pobijedio sam. Pobijedio sam", procijedio
je.
"Nhoj je mrtav. I mi smo zamalo umrli. U posljednjem su nas
trenutku unijeli unutra."
Jeo je pohlepno. "Nemamo vremena za gubljenje. Moramo ojačati.
Moja noga -" Pogledao ju je, isprobao. Oko nje je bio vezan busen žute
trave i bol je nestala. Čak i dok je gledao, stravično pulsiranje njegovog
tijela prihvatilo se posla i izliječilo nečistoće ispod zavoja. Mora biti
snažna u sumrak, pomislio je. Mora biti.
Ustao je i počeo šepati pećinom poput zatočene životinje. Osjetio je
Lytein pogled na sebi. Nije ju mogao pogledati u oči. Naposljetku se,
bespomoćan, okrenuo.
Prekinula ga je. "Želiš ići do broda?" pitala je tiho. "Večeras? Kad
sunce zađe?"
Duboko je udahnuo, izdahnuo. "Da."
"Nikako ne možeš čekati do jutra?"
"Ne."
"Onda ću ići s tobom."
"Ne!"
"Ako zaostanem, ostavi me. Ovdje za mene nema ničega." Dugo su
gledali jedno drugo. Umorno je slegnuo ramenima. "U redu", rekao je
naposljetku. "Ne mogu te spriječiti, to znam. Ići ćemo zajedno."

IX
Čekali su na ulazu njihove pećine. Sunce je zašlo. Kamenje se
ohladilo toliko da se moglo hodati po njemu. Skoro da je bilo vrijeme za
iskakanje van i trk prema udaljenom, blistavom metalnom sjemenu koje je
ležalo na udaljenoj planini.
Uskoro će doći kiše. I Sim je pomislio na sva ona vremena kad je
gledao kako se kiše pretvaraju u potoke, u rijeke koje su svake noći
stvarale nova korita. Jedne noći nastat će rijeka koja će teći na sjever, iduće
noći rijeka koja će teći na sjeveroistok, treće noći rijeka koja će teći na
zapad. Dolina je konstantno bila presijecana i izborana rijekama.
Zemljotresi i lavine ispunjavali su stara korita. Nova su bila svakodnevna
pojava. Ta ideja rijeka i smjerova rijeka satima mu se vrzmala glavom.
Možda - Pa, pričekat će i vidjeti.
Primijetio je koliko mu je život na ovoj novoj litici usporio puls,
usporio sve. Rezultat minerala, zaštita od solarnih radijacija. Život je još
uvijek bio brz, ali ne toliko brz kao prije.
"Sada, Sime!" viknula je Lyte.
Potrčali su. Između vruće smrti i hladne smrti. Zajedno, udaljavali
su se od litica, prema udaljenom brodu koji je pozivao.
Nikad u životu nisu ovako trčali. Zvuk njihovog trčanja bio je
glasan, uporan topot na ogromnom okruglom kamenju, u udubljenja,
uzbrdo, i dalje. Udisali su i izdisali zrak. Iza njih, litice su izblijedite u
stvari kojima se sada više nisu mogli vratiti.
Nisu jeli dok su trčali. U pećini su do vrha napunili želuce, kako bi
uštedjeli na vremenu. Sada je slijedilo samo trčanje, podizanje nogu,
mahanje savijenim laktovima, kontrakcije mišića, udisanje zraka koji je bio
vruć i sada se hladio.
"Gledaju li nas?"
Lytein glas bez daha odjeknuo je u njegovim ušima glasnije od
otkucaja njegova srca.
Tko? Ali znao je odgovor. Ljudi s litica, naravno. Koliko je već
prošlo od ovakve utrke? Tisuću dana? Deset tisuća? Koliko je prošlo otkad
je netko riskirao i trčao s pogledima cijele civilizacije na leđima, u
udubine, preko ohlađenih ravnica? Jesu li se ljubavnici na trenutak prestali
smijati, zagledali se u dvije male točke koje su bile muškarac i žena u trku
prema sudbini? Jesu li djeca koja su jela novo voće i igrala se zastala kako
bi pogledala dvoje ljudi koje se utrkivalo s vremenom? Jeli Dienc još
uvijek živ, blijedim očima škilji kroz čupave obrve, viče im slabašnim,
hroptavim glasom, maše smežuranom rukom? Je li bilo klicanja? Jesu li ih
nazivali budalama, idiotima? I usred svih tih pogrda, jesu li se ljudi molili
za njih, nadali se kako će stići do broda?
Sim je bacio kratak pogled prema nebu koje se počelo zatamnjivati
dolaskom noći. Oblaci su se pojavili niotkuda i lagana kiša počela je padati
po udubini nekih dvjesto metara ispred njih. Munje su udarale udaljene
planine i u nemirnom se zraku osjećao snažan miris ozona.
"Pola puta", dahtao je Sim i visio kako se Lyteino lice napola
okrenulo, i kako čeznutljivo gleda prema životu koji je napuštala. "Sada je
vrijeme, ako se želimo vratiti, još uvijek imamo vremena. Još jedna minuta
-"
Grom je zarežao planinama. Lavina je počela polagano i završila
ogromna i čudovišna u dubokom usjeku. Lagana kiša smočila je Lyteinu
glatku bijelu kožu. Za minutu je njezina kosa blistala i bila mokra od kiše.
"Sada je prekasno", viknula je u ritmu njezinih bosih nogu.
"Moramo nastaviti dalje!"
Bilo je prekasno. Sim je znao, procjenjujući udaljenosti da više
nema povratka.
Noga ga je počela boljeti. Štedio ju je, usporivši. Vjetar je došao
brzo. Hladan vjetar koji je štipao kožu. Ali došao je s litica iza njih,
pomogao im je više no što je smetao. Predznak? zapitao se. Ne.
Jer kako su minute prolazile sve mu je više postajalo jasno koliko je
loše procijenio udaljenost. Vrijeme im je istjecalo, ali još su uvijek bili
nemoguće daleko od broda. Nije ništa rekao, ali nemoćni bijes na sporost
mišića njegovih nogu je prerastao u gorke suze u njegovim očima.
Znao je kako Lyte misli isto što i on. Ali ona je letjela poput bijele
ptice, činilo se kako jedva dodiruje tlo. Čuo je zrak izlazi i ulazi u njezino
grlo, poput čistog, oštrog noža koji se sprema u korice.
Polovica neba bila je tamna. Prve zvijezde provirile su kroz
pokrivač crnih oblaka. Munje su osvjetljavale put ispred njih. Žestoki
olujni pljusak s grmljavinom svom se silinom spustio na njih.
Spoticali su se i klizali na od mahovine glatkom kamenju. Lyte je
pala, i ustala s bijesnom psovkom na usnama. Tijelo joj je bilo izubijano i
prljavo. Kiša ju je prala.
Kiša je došla i zaplakala na Simu. Ispunila mu je oči i u potocima
tekla niz leđa i poželio je zaplakati s njom.
Lyte je pala i nije ustala, teško je disala, grudi su joj podrhtavale.
 Podigao ju je i prihvatio. "Trči, Lyte, molim te, trči!"
"Ostavi me, Sime. Idi!" Kiša joj je napunila usta. Voda je bila
posvuda. "Nema svrhe. Nastavi bez mene."
Stajao je tamo, promrzao i bespomoćan, duh mu je klonuo, ali
zablistao je plamen nade. Cijeli je svijet bio tamni, hladni mlaz kiše i očaja.
Hodali su pedesetak metara, bezbrižno, polagano, poput djece u
šetnji. Pukotina ispred njih napunila se vodom koja je uz munjeviti, mokri
zvuk potekla prema obzoru.
Sim je viknuo. Povukao je Lyte i potrčao. "Novi kanal", rekao je i
pokazao rukom. "Kiša svakog dana izdubi novi kanal. Vidi, Lyte!" Nagnuo
se nad vodu.
Skočio je i povukao ju za sobom.
Voda ih je nosila poput komada drveta. Borili su se da ostanu na
površini, voda im je ulazila u usta, nos. Tlo je jurilo s obje strane. Sim je s
luđačkom snagom držao Lyteine prste i osjetio kako se preokreće, vidio
bljesak munje na nebu, i u njemu se rodila nova grozničava nada. Više nisu
mogli trčati - pa, onda će dopustiti vodi da trči umjesto njih.
S brzinom koja ih je nabijala na kamenje, raskrvarila ramena,
izgrebla noge, nova, kratka rijeka ih je nosila. "Ovuda!" viknuo je Sim u
pauzi grmljavine i mahnito skrenuo prema drugoj strani procijepa. Planina
na kojoj je ležao brod nalazila se ispred njih. Ne smiju je proći. Borili su se
u tekućini i bili odbačeni na suprotnu stranu. Sim je poskočio, uhvatio se
za izbočeni kamen, nogama čvrsto obujmio Lyte, i počeo se izvlačiti
centimetar po centimetar.
Brzo kao što je i došla, oluja je prošla. Munje su iščeznule. Kiša je
prestala. Oblaci su nestali i nebo se raščistilo. Vjetar je utihnuo.
"Brod!" Lyte je ležala na zemlji. "Brod, Sime. Ovo je planina s
brodom!"
Sada je došla hladnoća. Smrtonosna hladnoća.
S mukom su se poput pijanaca uspinjali na planinu. Hladnoća im je
klizila uz udove, ulaze u arterije poput kemikalije i usporavala ih.
Ispred njih, nedavno opran, blistao je brod. Bio je to san. Sini nije
mogao vjerovati da su mu uistinu toliko blizu. Dvjesto metara. Sto
osamdeset metara.
Led je počeo prekrivati zemlju. Poskliznuti su se i pali, opet i opet.
Iza njih, rijeka je bila smrznuta u plavo-bijelu ledenu zmiju. Nekoliko
zaostalih kapi kiše palo je dolje poput kamenčića.
Sim se naslonio na trup broda. Uistinu ga je dodirivao. Dodirivao ga
je! Čuo je Lyteino jecanje iz njezinog zgrčenog grla. Ovo je bio metal,
brod. Koliko ga je drugih dodirnulo tijekom dugih dana? On i Lyte su
uspjeli!
A onda mu se, hladna poput zraka, krv smrznula u žilama.
Gdje je ulaz?
Trčiš, plivaš, gotovo se utopiš, psuješ, znojiš se, trudiš se, stigneš do
planine, popneš se, lupaš po metalu, vrištiš od olakšanja, a onda - ne možeš
pronaći ulaz.
Trudio se sačuvati kontrolu nad sobom. Polako, rekao je samome
sebi, ali ne odveć polako, obiđi brod. Metal je klizao pod njegovim prstima
koji su istraživali, bio je toliko hladan da su mu se znojne ruke gotovo
smrznule za njega. A sada na drugu stranu. Lyte je išla s njim. Hladnoća ih
je držala poput divovske šake. Počela se stezati.
Ulaz.
Metal. Hladan, glatki metal. Tanka crta na mjestu gdje su se nalazila
vrata. Odbacivši svu opreznost udario je po njima. Osjetio je hladnoću u
želucu. Prsti su mu bili promrzli, oči su mu bile napola smrznute u
njihovim dupljama. Počeo je udarati i tražiti i vrištati na metalna vrata.
"Otvori se! Otvori se!" Zateturao je. Udario je nešto... klik'.
Zračna komora je uzdahnula. Uz šum metala s gumenim obrubima
vrata su tiho kliznula u stranu i nestala iza.
Vidio je Lyte kako trči naprijed, drži se za grlo, i pada u malu
blistavu komoru. Tupo je krenuo za njom.
Zračna komora se zatvorila iza njega.
Nije mogao disati. Srce mu je počelo usporavati, zaustavljati se.
Bili su zarobljeni i nešto se događalo. Pao je na koljena i počeo se
gušiti.
Brod do kojeg je došao radi spasa sada mu je usporavao puls,
zamračivao mu mozak, trovao ga. Uz gladni, slabašan osjećaj strave koja
nestaje shvatio je da umire.
Tama.
 Imao je nejasan osjećaj prolaska vremena, razmišljanja, borbe da
ubrza rad srca, da ga ubrza.... Da razbistri pogled. Ali tekućina u njegovom
tijelu tiho je tekla njegovim smirenim venama i čuo je svoj puls, otkucaj,
pauza, otkucaj, pauza i ponovno otkucaj s velikim pauzama.
Nije se mogao micati, nije mogao pomaknuti ni ruku ni nogu ni
prst. Bio je napor dignuti tonu teške vjeđe. Čak nije mogao pomaknuti niti
glavu kako bi pogledao Lyte koja je ležala pored njega.
Iz daljine je došlo njezino neujednačeno disanje. Bilo je to poput
zvuka koji ranjena ptica stvara svojim suhim, sklopljenim krilima. Bila je
toliko blizu da je mogao osjetiti njezinu toplinu; a ipak činila se
nevjerojatno dalekom.
Postaje mi hladno! pomislio je, je li ovo smrt? Ovo usporavanje
moje krvi, mog srca, ovo hlađenje mog tijela, ovo usporeno razmišljanje?
Zagledao se u strop broda i ugledao složenu mrežu cijevi i strojeva.
Znanje, svrha ovog broda, njegove akcije, sve je upio u sebe. Počeo je
shvaćati u nekoj vrsti umornog otkrivenja što su te stvari na kojima mu je
pogled počivao bile. Polagano. Polagano.
Tamo je bio uređaj s blistavim bijelim brojčanikom. Njegova svrha?
Odgurnuo je problem od sebe, poput čovjeka pod vodom.
Ljudi su koristili taj brojčanik. Dodirivali ga. Ljudi su ga
popravljali. Montirali ga. Ljudi su sanjali o njemu prije izrade, prije
montiranja, prije popravljanja i dodirivanja i korištenja. Brojčanik je
posjedovao memoriju korištenja i izrade, sam njegov oblik bio je san-
sjećanje koje je govorilo Simu zašto je i zbog čega izrađen. Uz dovoljno
vremena, gledajući bilo što, mogao je doći do znanja koje je želio. Neki
magloviti dio njega posegnuo je, rastavio stvari na sastavne dijelove i
analizirao ih.
Ovaj je brojčanik mjerio vrijeme!
Milijune sati vremena!
Ali kako je to moguće? Simove su se oči ispunile suzama, toplim i
blistavim. Gdje su ljudi kojima je takav uređaj trebao?
Krv je strujala i pulsirala iza njegovih očiju. Zatvorio ih je.
Uspaničio se. Dan je prolazio. Ja ležim ovdje, pomislio je, a moj
život prolazi. Ne mogu se pomaknuti. Moja mladost prolazi. Koliko se još
neću moći micati?
 Kroz neku vrstu prozora vidio je prolazak noći, dolazak dana,
prolazak dana, i ponovno drugu noć. Zvijezde su plesale svoj smrznuti
ples.
Ležat ću ovdje četiri ili pet dana, smežuran i sasušen, pomislio je.
Ovaj mi brod neće dopustiti da se krećem. Koliko bi bilo bolje da sam
ostao na svojoj litici, živio, uživao u ovom kratkom životu. Kakva korist
od dolaska ovamo? Nedostaju mi svi sumraci i zore. Nikad neću dodirnuti
Lyte, iako je ona tu pored mene.
Delirij. Misli su mu letjele. Jurile su metalnim brodom. Nanjušio je
poput žileta oštar miris spojenog metala. Čuo je kako trup škripi noću,
opušta se danju.
Zora.
Već nova zora!
Danas bih u potpunosti odrastao. Stisnuo je zube. Moram ustati.
Moram se pokrenuti. Moram uživati u ovom vremenu.
Ali nije se pomaknuo. Osjetio je kako krv pospano prelazi iz jedne
komore srca u drugu, pa dolje i u krug kroz njegovo mrtvo tijelo, kako bi
se pročistila širenjem i sakupljanjem njegovih pluća.
Brod se zagrijao. Stroj je negdje kliknuo. Temperatura se
automatski spustila. Kontrolirana količina zraka ušla je u prostoriju.
Ponovno noć. I onda još jedan dan.
Ležao je i vidio kako su prošla četiri dana njegovog života.
Nije se pokušavao boriti. Nije bilo svrhe. Njegov je život završen.
Sada nije želio okretati glavu. Nije želio vidjeti Lyte s licem poput
izmučenog lica njegove majke - vjeđe poput sivih mrlja pepela, oči poput
starog, pjeskarenog metala, obrazi poput erodiranog kamenja. Nije želio
vidjeti grlo nalik sasušenim vlatima žute trave, ruke nalik na dim vatre,
grudi poput smežuranog voća i kosu raščupanu i slijepljenu poput vlažne
sive trave!
A on? Kako je on izgledao? Jesu li mu obrazi ispijeni, jesu li mu oči
mutne, je li mu čelo izborano i staračko?
Snaga mu se počela vraćati. Osjetio je kako mu srce kuca toliko
sporo da je to bilo čudo. Sto otkucaja u minuti. Nemoguće. Osjećao se
toliko hladno, toliko zamišljeno, toliko lagano.
 Glava mu je pala u stranu. Zagledao se u Lyte. Viknuo je od
iznenađenja.
Bila je mlada i lijepa.
Ona je gledala njega, preslaba da bi nešto rekla. Oči su joj bile
poput malih srebrnih medalja, grlo zaobljeno poput dječje ruke. Kosa joj je
bila plava vatra koja joj je proždirala glavu, hranjena nježnim životom
njezinog tijela.
Nije mogao vjerovati.
Njezine prve riječi bile su: "Koliko će dugo ovo trajati?"
Oprezno je odgovorio: "Ne znam."
"Još smo uvijek mladi."
"Brod. Njegov je metal oko nas. Zaštitio nad je od sunca i stvari
koje dolaze sa suncem i stare nas."
Zamišljeno je zakolutala očima. "Znači, ako ostanemo ovdje-"
"Ostat ćemo mladi."
"Još šest dana? Četrnaest? Dvadeset?"
"Možda i više od toga."
Šutke je ležala. Nakon dugo je vremena rekla: "Sime?"
"Molim."
"Ostanimo ovdje. Nemojmo se vraćati. Ako se sada vratimo znaš
što će nam se dogoditi...?"
"Nisam siguran."
"Ponovno ćemo početi starjeti, zar ne?"
Skrenuo je pogled. Zagledao se u strop i sat s pokretnim
kazaljkama. "Da. Ostarjet ćemo."
"Što ako ostarimo - u trenu? Neće li to biti preveliki šok kad
izađemo iz broda?"
"Možda."
Nova šutnja. Počeo je pomicati udove, testirati ih. Bio je jako
gladan. "Ostali nas čekaju", rekao je.
Uzdahnuo je na njezine iduće riječi. "Ostali su mrtvi", rekla je. "Ili
će biti, za nekoliko sati. Svi oni koje smo poznavali sada su stari."
 Pokušao ih je zamisliti stare. Tama, njegova sestra, pognuta i
senilna od vremena. Odmahnuo je glavom i izbrisao prizor. "Možda umru",
rekao je. "Ali drugi su rođeni."
"Ljudi koje uopće ni ne poznajemo."
"Ali bez obzira na to, to su naši ljudi", odgovorio je. "Ljudi koji će
živjeti samo osam dana, ili jedanaest dana, osim ako im ne pomognemo."
"Ali mi smo mladi, Sime! Mi možemo ostati mladi!"
Nije želio slušati. Bila je to odveć primamljiva stvar za slušanje.
Ostati ovdje. Živjeti. "Već smo imali više vremena od ostalih", rekao je.
"Trebam radnike. Ljude koji će zaliječiti ovaj brod. Sada ćemo ustati, ti i
ja, pronaći hranu, jesti, i vidjeti je i brod pokretan. Bojim se sam pokušati
da ga pokrenem. Jako je velik. Trebat će mi pomoć."
"Ali to znači trčati natrag cijeli onaj put!"
"Znam." S naporom je ustao. "Ali ja ću to učiniti."
"Kako ćeš ljude dovesti ovamo?"
"Iskoristit ćemo rijeku."
"Ako je još uvijek tu. Možda je negdje drugdje."
"Čekat ćemo dok jedna ne bude tu. Moram se vratiti, Lyte. Diencov
me sin čeka, moja sestra, tvoj brat, su stari ljudi, spremni umrijeti, i čekaju
neku vijest od nas -"
Nakon dugo vremena čuo je kako hoda, umorno se vuče prema
njemu. Položila mu je glavu na prsa, zatvorila oči i pogladila ga po ruci.
"Žao mi je. Oprosti mi. Moraš se vratiti. Ja sam sebična budala."
Nespretno ju je dodirnuo po obrazu. "Ti si čovjek. Razumijem te.
Nema se što oprostiti."
Pronašli su hranu. Hodali su brodom. Bio je prazan. Samo su u
kontrolnoj sobi pronašli ostatke čovjeka koji je sigurno bio glavni pilot.
Drugi su očito iskočili u kapsulama za spašavanje. Ovaj pilot, koji je sjedio
za svojim kontrolama, sam, spustio je brod na planinu u blizini ostalih
palih i smrskanih letjelica. Njegova lokacija na povišenom tlu spasila ga je
od poplava. I sam je pilot umro, najvjerojatnije od srčanog udara, ubrzo
nakon slijetanja. Brod je ostao ovdje, gotovo u dosegu ostalih preživjelih,
savršen poput jajeta, ali tih, - koliko tisuća dana? Da je pilot preživio
koliko bi život Simovih i Lyteinih predaka bio drugačiji. Sim je,
razmišljajući o tome, osjetio udaljenu, zlokobnu vibraciju rata. Kako je
završio rat između svjetova? Tko je pobijedio? Ili jesu li oba planeta
izgubila i nikad se nisu potrudila potražiti preživjele? Tko je bio u pravu?
Tko je bio neprijatelj? Jesu li Simovi ljudi bili na dobroj ili zloj strani?
Možda nikad ne saznaju.
Žurno je provjerio brod. Nije znao ništa o njegovim funkcijama, a
ipak dok je hodao njegovim hodnicima, dodirivao njegove strojeve, učio
je. Trebala mu je samo posada. Jedan čovjek definitivno nije mogao
ponovno pokrenuti cijelu stvar. Položio je ruku na jedan okrugli, crvoliki
stroj. Maknuo je ruku kao da se opekao.
"Lyte!"
"Što je?"
Ponovno je dodirnuo stroj, pogladio ga, ruka mu je divljački
podrhtavala, oči su mu se napunile suzama, razjapio je usta i zatvorio ih,
pogledao stroj, zaljubio se u njega, i onda pogledao Lyte.
"S ovim strojem-" zamucao je tiho, u nevjerici. "S- S ovim strojem
mogu-"
"Što, Sime?"
Ugurao je ruku cjevasti uređaj s polugom. Kroz prozor ispred sebe
mogao je vidjeti udaljene litice. "Bojali smo se kako pored ove planine više
nikada neće teći ni jedna rijeka, zar ne?" pitao je uzbuđeno.
"Da, Sime, ali-"
"Bit će rijeka. I ja ću se vratiti, večeras! I sa sobom ću dovesti ljude.
Pet stotina ljudi! Jer s ovim strojem mogu napraviti riječno korito sve do
litica, njime će teći voda i meni i ljudima omogućiti brz, siguran način za
povratak!" Pogladio je okruglo tijelo stroja. "Kad sam ga dodirnuo, njegov
život i svrha su ušli u mene! Gledaj!" Pritisnuo je polugu.
Vatrena zraka gromoglasno je izbila iz broda.
Postojano, precizno, Sim je urezao riječno korito za olujne vode.
Noć se pretvorila u dan dok je vatrena zraka gladno proždirala kamen.
***
Sim će se sam vratiti do litica. Lyte će ostati u brodu u slučaju bilo
kakvih problema. Na prvi pogled, povratak je zvučao nemoguće. Neće biti
rijeke koja će mu ubrzati putovanje, odnijeti ga prema njegovom odredištu.
Morat će trčati cijelim putom u zoru, i sunce će ga stići, uhvatiti prije no
što stigne na sigurno.
 "Jedini način da uspijem je da krenem prije zore."
"Ali smrznut ćeš se, Sime."
"Evo." Podesio je stroj kojim je netom urezao riječno korito u
kamenu doline. Podigao je glatku njušku topa, pritisnuo polugu i ostavio ju
dolje. Plamen je suknuo prema litici. Pozabavio se kontrolom dometa i
podesio kraj plamena pet kilometara od njegovo izvora. Gotovo. Okrenuo
se prema Lyte. "Ali ne razumijem", rekla je.
Otvorio je vrata zračne komore. "Vani je žestoka hladnoća, i pola
sata prije zore. Ako budem trčao paralelno s plamenom iz stroja, dovoljno
blizu njega, neće biti previše vrućine, ali u svakom slučaju dovoljno da
preživim."
"Ne zvuči sigurno", pobunila se Lyte.
"Ništa ne zvuči sigurno na ovom svijetu." Krenuo je. "Imam pola
sata prednosti. To bi mi trebalo biti dovoljno da stignem do litica."
"Ali ako se stroj pokvari dok još uvijek trčiš uz njegovu zraku?"
"Nemojmo razmišljati o tome", rekao je.
Trenutak kasnije bio je vani. Zateturao je kao da je udaren u trbuh.
Srce mu je umalo eksplodiralo. Okoliš njegovog svijeta opet ga je natjerao
na brzo življenje. Osjetio je ubrzanje pulsa, jurenje kroz vene.
Noć je bila hladna poput smrti. Toplinska zraka s broda presijecala
je dolinu, šumila, postojano i toplo. Približio joj se, jako blizu. Jedan
pogrešan korak tijekom trčanja i-
"Vratit ću se", doviknuo je Lyte.
On i zraka svjetlosti zajedno su otišli.
***
U rano jutro ljudi iz pećina ugledali su dugi narančasti vatreni prst i
neobičnu bijelu prikazu koja je lebdjela, trčala pored njega. Uslijedilo je
mrmljanje i jaukanje i brojni uzdasi čuda.
A kad je Sim napokon stigao do litica svog djetinjstva tamo je vidio
gomilu nepoznatih ljudi. Nije bilo poznatih lica. Onda je shvatio koliko je
blesavo bilo očekivati poznata lica. Jedan o staraca smrknuto ga je
promatrao. "Tko si ti?" viknuo je. "Jesi li ti s neprijateljske litice? Kako se
zoveš?"
"Ja sam Sim, sin Simov!"
 "Sime!"
Starica je vrisnula s litice iznad njega. Šepajući je došla kamenim
hodnikom. "Sime, Sime, to jesi ti!"
Pogledao ju je, iskreno zapanjen. "Ali ja te ne poznajem",
promrmljao je.
"Sime, zar me ne prepoznaješ? Oh, Sime, to sam ja! Tama!"
"Tama!"
Osjetio je bol u želucu. Pala mu je u naručje. Ova stara, drhtava
žena napola slijepih očiju bila je njegova sestra. Još se jedno lice pojavilo
gore. Lice starca. Okrutno, ogorčeno lice. Pogledalo je Sima i zarežalo:
"Otjerajte ga!" viknuo je starac. "Došao je s litice neprijatelja. Živio je
tamo! Još je uvijek mlad! Oni koji odu tamo nikad se ne vraćaju među nas.
Izdajnička zvijeri!" Kamen je poletio dolje.
Sim je skočio u stranu i sa sobom povukao staricu.
Ljudi su urliknuli. Jurnuli su prema Simu mašući šakama. "Ubijte
ga, ubijte ga!" navijao je starac, a Sim nije znao tko je on.
"Stanite!" Sim je podigao ruke. "Ja dolazim s broda!"
"Broda?" Ljudi su usporili. Tama se držala za njega, gledala
njegovo mlado lice, bila zbunjena njegovom glatkoćom.
"Ubijte ga, ubijte ga, ubijte ga!" vrištao je starac i uzeo još jedan
kamen.
"Nudim vam dodatnih deset dana, dvadeset dana, trideset dana
života!"
Ljudi su stali. Razjapili su usta. Pogledi su im bili puni nevjerice.
"trideset dana?" To su neprestano ponavljali. "Kako?"
"Dođite sa mnom na brod. Unutra čovjek može živjeti vječno!"
Starac je visoko podigao kamen, a onda se, zagrcnuvši se, srušio
naprijed u napadu apopleksije i otkotrljao niz kamenje do Simovih nogu.
Sim se sagnuo kako bi pogledao starca, surove, mrtve oči,
razjapljena, nacerena usta s iskešenim zubima, smežurano, nepomično
tijelo.
"Chion!"
"Da", rekla je Tama iza njega, kreštavim, neobičnim glasom. "Tvoj
neprijatelj. Chion."
Te je noći dvije stotine ljudi krenulo prema brodu. Voda je tekla
novim kanalom. Stotina se utopila ili je izgubljena u hladnoći. Ostali su sa
Simom stigli do broda. Lyte ih je čekala i širom im je otvorila metalna
vrata.
Tjedni su prošli. Generacije su živjele i umirale na liticama, dok su
se znanstvenici i radnici bavili brodom, učili o njegovim funkcijama i
dijelovima. Posljednjeg dana deset je ljudi zauzelo svoja mjesta na brodu.
Sada je njihova sudbina bila putovati, putovati.
Sim je dodirnuo kontrolne ploče pod svojim prstima.
Lyte je, protrljavši oči, došla, sjela na pod pored njega, i pospano
mu položila glavu njegovo koljeno. "Sanjala sam", rekla je i zagledala se u
nešto u daljini. "Sanjala sam da sam živjela na litici na vruće-hladnom
planetu gdje su ljudi starjeli i umirali za osam dana."
"Jako nevjerojatan san", rekao je Sim. "Ljudi nikako ne bi mogli
živjeti u takvoj noćnoj mori. Zaboravi taj san. Sada si budna."
Nježno je dodirnuo ploče. Brod je uzletio i krenuo u svemir.
Sim je bio u pravu. Noćna je mora napokon završila.
Autor kultnog romana A Canticle for Leibowitz, jedinog kojeg je napisao
za života. Walter M. Miller, Jr. je za priču Darfsteller osvojio prvu nagradu
Hugo 1955. godine.

WALTER M. MILLER, JR.

Darfsteller

The Darfsteller (1955.)

preveo: Mario Jović
 U Universalu u Petoj ulici prikazivao se "Juda, Juda" i postava je
bila u potpunosti ljudska. Ryan Thornier je štedio nekoliko tjedana i sada si
je mogao priuštiti ulaznicu za matineju. Bila je to utrka s vremenom
između njegove kasice prasice i novčanika nekolicine javnosti naklonjenih
anđela koji su predstavu održavali na životu. Kasica je dobila utrku.
Mogao je vidjeti predstavu prije no što se novčanici isprazne, a predstava
ukine, što je bila sudbina svih takvih predstava nakon nekoliko slabijih
tjedana. Bio je uzbuđen od iščekivanja. Nakon što je u kazalištu New
Empire, gdje je radio kao domar, svaki dan gledao bijedno izrugivanje
dramskoj umjetnosti, prigoda da ponovno gleda pravo kazalište bila je
poput daška svježeg zraka. U srijedu ujutro na posao je došao sat vremena
ranije i munjevitom brzinom obavio sve svoje uobičajene zadatke. S
poslom je završio prije trinaest sati, istuširao se u garderobi, preodjenuo te
nervozno uspeo stubama kako bi Imperia D'Ucciju zamolio da mu da
ostatak dana slobodno.
D'Uccia je sjedio za klimavim stolom ispred zida načičkanog
fotografijama oskudno odjevenih starleta iz prošlosti. Saslušao je
domarevu molbu uz lagani, gotovo orijentalni osmijeh vidljivog sažaljenja,
a onda se uspravio u svojoj punoj visini od sto šezdeset i pet centimetara,
položio svoje debele ruke na stol i zagledao se u Thorniera pohlepnim
očima.
"Slobodno? Znači želiš slobodan ostatak dana? Hmmmm",
odmahnuo je glavom kao da je zapanjen tom nevjerojatnom molbom.
Mršavi domar nervozno se promeškoljio. "Da, gospodine. Završio
sam, a Jigger će doći i biti Vam na raspolaganju ako budete trebali nešto
posebno." Zastao je. D'Uccia je proučavajući nokte smrknuto uzdisao.
"Dvije godine nisam tražio slobodan dan, gospodine D'Uccia", dodao je, "i
siguran sam da nećete imati ništa protiv nakon svih prekovremenih koje
sam -"
"Jigger", progunđao je D'Uccia. "'Ko je Jigger?"
"Radi za Paramount. Zatvoren je zbog obnove i ne smeta mu -"
Upravitelj kazališta naglo je progunđao i mahnuo rukama. "Ja ne
plaćam nikakvog Jiggera, plaćam tebe. O čemu se tu radi? Pomeo si,
pospremio, završio sa svime, ha? 'Oćeš slobodan dan. To je problem ovoga
svijeta, previše slobodnog vremena. Neka strojevi rade. Više vremena za
stvaranje problema." Upravitelj kazališta obišao je svoj stol i odgegao se
prema vratima. Provirio je van i pogledao hodnik, a onda se dogegao do
Thorniera i uperio kratki debeli prst prema radnikovu veličanstvenom
dugom nosu.
"Kad si zadnji put glancao pod na katu, ha?" Thornier se snuždio od
jada. "Pa, ja -"
"Nemoj mi lagati. Pogledaj ovaj hodnik. Odvratno. Pogledaj!Želim
da pogledaš." Uhvatio je Thorniera za ruku, odvukao ga do vrata i
uzbuđeno pokazao izlizani stari hrastov pod. "Pogledaj prljavštinu! Vidiš?
Kad si glancao, ha?"
Mršavi starac je zadrhtao. Pokunjeno je uzdahnuo i okrenuo se kako
bi umornim sivim očima pogledao D'Ucciju.
"Hoću li dobiti slobodno poslijepodne ili ne?" pitao je snuždeno,
iako je već znao odgovor.
Ali D'Uccia se nije zadovoljio običnim odbijanjem. Počeo se šetati.
Očito je bio duboko dirnut. Branio je sustav slobodnog poduzetništva i
uzvišene tradicije kazališta. Gorljivo je pričao o neprocjenjivim vrlinama
poduzetništva i o odanosti poslu.
Poskakivao je poput mahnitog pekinezera koji je veselo lajao na
vranu. Thornierov se vrat zacrvenio, usne su mu se pretvorile u usku crtu.
"Mogu li sada ići?"
"Kad ćeš polirati pod? Polirati stolce, popraviti svjetla? Kad ćeš
počistiti garderobu, ha?" Na trenutak se zagledao u Thorniera, a onda
okrenuo na peti i odjurio do prozora. Gurnuo je palac u teglu, gdje je
nekoliko nagrađenih ljiljana počinjalo cvjetati. "Ha!" frknuo je. "Suho, kao
što sam i mislio! Misliš da cvijeću ne treba piće, ha?"
"Ali jutros sam ih zalio. Sunce - "
"Ha! Pustio bi da malo fiori uvene i umre, ha? I želiš slobodan
dan?"
Bilo je beznadno. Kad se D'Uccia zagrne svojim neprobojnim
štitom proračunate gluhoće ili gluposti, postaje neprobojan za bilo kakav
zahtjev ili iskreno objašnjenje. Thornier je polagano udahnuo kroz zube i
bijesno se zagledao u svog poslodavca. Izgledao je kao da će puknuti od
bijesa. No, malo je razmislio, ugrizao se za usnu, okrenuo i bez riječi
napustio ured. D'Uccia ga je trijumfalno pratio do vrata. "Nemoj slučajno
zbrisati!" rekao je zlobno se smijući dok je domar nestajao niz stube. Onda
je uzdahnuo i otišao po svoj šešir i kaput. Spremao se otići kad se Thornier
vratio gore s gomilom kanti, krpa i metli.
Domar je zastao kad je primijetio šešir i kaput. Lice mu je postalo
bezizražajno. "Idete kući, gospodine D'Uccia?" pitao je ledenim glasom.
"Aha! Previše radim, kaže moj liječnik. Trebam sunce. Više svježeg
zraka. Idem se malo odmoriti na plaži."
Thornier se naslonio na dršku metle i zlobno nasmiješio. "Naravno",
rekao je. "Neka strojevi rade."
D'Uccia nije čuo komentar. Mahnuo je, krenuo prema stubištu i
preko ramena veselo dobacio: "Arrivederci!"
"Arrivederci, padrone", tiho je promrmljao Thornier, dok su mu
svijetlosive oči blistale iz bora na licu. Činilo se kako mu se lice na
trenutak promijenilo i kako je opet postao Chaubrecov Adolfo, na izlazu
Comman-Janta, čin II, scena IV. iz "Ode za Marsijanca".
Negdje dolje, vrata su se zalupila za D'Uccijom.
"U smrt!" prosiktao je Adolfo-Thornier i zabacio glavu kako bi se
nasmijao Adolfovim smijehom. Odjekivao je hodnikom. Kad su odjeci
zamrli osjećao se malo bolje. Uzeo je kante i metle i krenuo hodnikom
prema D'Uccijinom uredu.
Ako "Juda, Juda" ne preživi vikend, neće ju vidjeti, pošto si nije
mogao priuštiti kartu za večernje predstave, a i nije imalo smisla tražiti
uslugu od D'Uccije. Dok je polirao hodnik, gorio je od bijesa. lspolirao je
sve do D'Uccijinih vrata, a onda ustao i nekoliko minuta samo gledao ured.
"Dosta mi je", rekao je naposljetku.
Ured je ostao tih. Ljiljani su se ljuljali na povjetarcu.
"Ti mali govnaru!" procijedio je. "Dosta mi je!"
Ured je ostao tih. Thornier se uspravio i potapšao po prsima.
"Ja, Ryan Thornier, odlazim, čuješ li? Predstava je završila!"
Kad ured nije odgovorio, okrenuo se na peti i krenuo niz stube.
Nekoliko minuta kasnije vratio se iz skladišta s malom kantom zlatne boje
i dva slikarska kista. Opet je zastao na vratima.
"Mogu li učiniti još nešto, gospodine D'Uccia?" zapreo je. Promet je
brujao na ulici, povjetarac šuštao kroz ljiljane, zgrada škripala.
"Oh, želite da sredim i pukotine na zidu? Ma kako sam samo mogao
zaboraviti!"
 Pucnuo je jezikom i prišao prozoru. Jako lijepi ljiljani. Otvorio je
kantu s bojom, stavio ju na rub prozora i onda vrlo pažljivo obojio svaki
ljiljan, cvjetove, listove i stabljike, sve dok cvijeće nije zablistalo na
sunčevoj svjetlosti poput nečega što je kralj Mida dodirnuo. Kad je završio
odmaknuo se kako bi im se divio, a onda se vratio kako bi dovršio
poliranje hodnika.
Osobito pomno polirao je pred D'Uccijinim uredom. Polirao je
ispod tepiha koji je prekrivao izlizani dio poda na kojem je D'Uccia svakog
jutra već petnaest godina, pri ulasku u svoje utočište, oštro skretao ulijevo.
Onda je prevrnuo tepih i sakupio suhi vosak na gomilu. Pažljivo je vratio
tepih na mjesto i nekoliko ga puta gurnuo nogom kako bi se uvjerio da je
dobro ispolirano. Tepih je klizio kao da se nalazio na kuglicama.
Thornier se nasmiješio i sišao niz stube. Svijet je bio nekako
drugačiji. Čak je i zrak drugačije mirisao. Zastao je u podnožju stuba kako
bi se pogledao u ogledalo.
Ah! Ponovno stari glumac. Nema više zgurenoga i mršavoga
radnika. Nema više čežnje i umora od dragovoljnog ropstva. Čak i sa
sijedima u kosi i borama na licu, ovdje je bilo nešto od starog Thorniera -
ili jednog od brojnih Thorniera iz mladosti. Kojeg? Koji će biti? Adolfo?
Hamlet? Justin ili J. J. Jones, iz "Strujnog udara"? Može biti bilo koji od
njih jer on je Ryan Thornier, nekadašnja zvijezda.
"Gdje si bio, komad?" pitao je svoj odraz uz lagani osmijeh
odobravanja, namignuo i otišao kući. Sutra će, obećao je samome sebi,
početi novi život.
"Ali to obećavaš već godinama, Thorny", rekao je čovjek u
kontrolnoj kabini, glasom prepunim nestrpljenja. "Kako to misliš, daješ
otkazi Jesi li D'Ucciji rekao da daješ otkaz?"
Thornier se sjetno nasmiješio dok je metlom uklanjao malo prašine
iz kuta. "Ne baš, Richarde", rekao je. "Ali padrone će saznati uskoro."
Tehničar je s gađenjem uzdahnuo. "Nisi mi jasan, Thorny. Naravno,
bit će dobro ako uistinu daš otkaz i ne nađeš novi posao sličan ovome."
"Nikad!" odrješito je rekao stari glumac i bacio pogled na sat. Pet
do deset. Skoro će vrijeme da D'Uccia dođe na posao. Nasmiješio se.
"Ako si uistinu dao otkaz, što onda danas radiš ovdje?" bio je
uporan Rick Thomas i nakratko podigao pogled s Maestra. Ruke su mu se
nalazile duboko u elektroničkoj utrobi stroja, a za uho je zataknuo
minijaturni odvijač. "Ako si dao otkaz, zašto ne odeš kući?"
"Oh, ne brini, Richarde. Ovaj put je ozbiljno."
"Psssst!" Prosiktao je uz osmijeh tehničar. "Da, bilo je ozbiljno i
kad si dao otkaz u Bijou. Samo što si tjedan dana kasnije došao raditi
ovamo. I, što sada, Mercutio?"
"U glumačku agenciju, stari prijatelju. Možda negdje dobijem neku
malu ulogu." Thornier mu se uljudno nasmiješio. "Nemoj se brinuti zbog
mene."
"Thorny, zar ti ne ide u glavu da su kazališta mrtva? Nema više ni
jednog kazališta! Nema filmova, nema ni televizije - osim za mrtvace i za
Maestra." Pljesnuo je metalno kućište stroja.
"Mislio sam", strpljivo je objasnio Thorny, "burza, mali posao, ti...
Ti bijedni izgovori za mehaničara. To je bila samo fraza."
"Aha."
"Mislio sam da želiš da dam otkaz, Richarde."
"Da! Ako ćeš od sebe učiniti nešto korisno. Ryan Thornier, zvijezda
Odlaska, glumi mučenika s kantom vode! Bljak! Ježim se od tebe. I to ćeš
ponovno učiniti. Ne možeš se maknuti od pozornice, čak i ako je brisanje
mrlja od ulja jedina stvar koju možeš činiti."
"Ti to ne možeš shvatiti", rekao je smrknuto Thornier.
Rick se uspravio kako bi ga pogledao, izvukao ruke iz Maestra i
naslonio se na ormarić. "Ne znam, Thorny", rekao je blažim glasom.
"Možda i shvaćam. Ti si glumac, uvijek glumiš. Čak i živiš svoje uloge.
Pretpostavljam da si ne možeš pomoći, lako bi mogao biti puno pametniji
pri izboru uloga."
"Svijet mi je dao ulogu koju glumim", izjavio je Thornier smrknuto.
Rick Thomas se jednom rukom pljesnuo po čelu i od jada njome
prešao preko lica. "Odustajem!" procijedio je. "Pogledaj se! Idol matineja
radi s metlom. Prije osam godina to je imalo smisla - iako je po tebi u
svakom slučaju imalo smisla. Dramatična gesta. Glavni glumac odbio
ponudu autodrame, uzima posao domara. Odan tradiciji i glumačkoj udruzi
i slično. Naslovi su bili mali i možda pomogli da pravo kazalište još neko
vrijeme šepa. Ali kroz neko vrijeme publika je prestala suosjećati s tobom,
a onda je prestalo imati smisla čak i za tebe!"
Thornier je stajao lagano zadihan i mrko ga gledao. "Što bi ti
učinio", prosiktao je, "da su počeli izrađivati male crne kutije koje se mogu
pričvrstiti na zid", mahnuo je rukom prema praznom mjestu iznad
Maestrovog masivnog kućišta, "koje mogu popravljati, održavati,
upravljati i prilagođavati sve stvari koje ti činiš toj... Toj napravi. Recimo
da nitko više ne treba elektroničare."
Rick Thomas je malo razmislio i nasmiješio se. "Pa, pretpostavljam
da bih onda našao posao u proizvodnji malih crnih kutija."
"Nisi smiješan, Richarde!"
"Nisam ni namjeravao biti."
"Ti nisi umjetnik." Crven od bijesa, Thornier je snažno zamahnuo
po podu kabine.
Negdje u prizemlju, daleko ispod kabine na pozornici, zalupila su se
vrata. Thorny je odložio metlu u stranu i prišao prozoru. Klop, klop, klop -
zvuk žurnih koraka dolazio je središnjim prolazom.
"Njegova visost, Imperio", promrmljao je tehničar i bacio pogled na
sat. "Ili ovaj sat ide dvije minute naprijed ili je ovo bilo njegovo jutro za
kupanje."
Thornier se kiselo nasmiješio prema glavnom prolazu i pogledom
pratio geganje siluete upravitelja kazališta. Kad je D'Uccia nestao ispod
stražnjeg balkona nastavio je mesti.
"Nije mi jasno zašto ne postaneš trgovac, Thorny", prokomentirao
je Rick i vratio se svom poslu. "Dobar trgovac je običan glumac, minus
temperament. A kad smo već kod toga dobri glumci se traže. Političari,
direktori, čak i generali - čini se kako neki od njih uspijevaju samo
zahvaljujući glumačkom talentu. Povijest je to potvrdila."
"Ah! Ja nisam schauspieler." Zastao je i pogledao kako Rick
podešava Maestra i polagano zatresao glavom. "Neka ti savjest bude mirna,
Richarde", rekao je naposljetku.
Zapanjeni tehničar ispustio je odvijač i zbunjeno ga pogledao.
"Moja savjest? Što do vraga nije u redu s mojom savješću?"
"Oh, nemoj se pretvarati. Zato si stalno zabrinut za mene. Znam da
si ti ne možeš pomoći što je... Što je tvoja struka izopačila veliku
umjetnost."
Rick ga je na trenutak gledao u nevjerici. "Ti misliš da ja -", zastao
je. Pocrvenio je od bijesa. Zagledao se u starog i počeo tiho psovati sebi u
bradu.
Thornier je iznenada podigao prst do usta i rekao: "Pssssst!"
Pogledom je pokazao prema stražnjem dijelu kazališta.
"To je samo D'Uccia na stubištu", počeo je Rick. "Što -"
"Pssssst!"
Osluškivali su. Domar se podlo smiješio. Nekoliko sekundi kasnije
začuo se tihi uzvik, a onda grmljavina.
Oba su se prozora zatresla. Rick se počeo mrštiti.
"Što se -"
"Pssssst!"
Nakon treska uslijedile su tihe psovke.
"To je D'Uccia. Što se dogodilo?"
Tiho mrmljanje odjednom se pretvorilo u slijed gromoglasnih
psovki koje su odjekivale iza balkona.
"Hej!" rekao je Rick. "Sigurno se povrijedio."
"Ma nee. Samo je pronašao moju ostavku, to je sve. Vidiš? Rekao
sam ti da ću dati otkaz."
Psovke su postale glasnije, popraćene slonovskim koracima na
stubištu.
"Nije mu baš jako žao što odlaziš", progunđao je Rick zapanjeno.
D'Uccia se pojavio na početku prolaza. Stajao je raširenih nogu,
jednom se rukom držeći za leđa, dok je drugom bijesno mahao zlatnim
ljiljanom.
"Pozlaćivaču ljiljana!" vrisnuo je. "Slikaru cvijeća! Ti bijedni
slikarčiću! Pokaži se, bijedni starkeljo!"
Thornier je hladnokrvno provirio kroz prozor kontrolne kabine i
podignutih se obrva zagledao u bijesnog upravitelja. "Zvali ste me,
gospodine D'Uccia?"
D'Uccia je dva ili tri puta duboko uzdahnuo prije nego što je
ponovno došao do teksta.
"Thornya!"
"Da, gospodine?"
 "Gotovo je, jasno?"
"Što je gotovo, šefe?"
"Gotovo je. Idem do servisera. Reći ću mu da mi dopremi stroj za
čišćenje. Imaš otkazni rok od dva tjedna."
"Reci mu da ne želiš nikakav otkazni rok", promrmljao je Rick tiho
iz blizine. "Otiđi."
"U redu, gospodine D'Uccia", rekao je Thornier smireno. D'Uccia je
stajao i pjenio se, prijetio napadom, bespomoćno mahao ljiljanom.
Naposljetku ga je uz psovku bacio niz prolaz i okrenuo se kako bi bolno
odšepao. "Ideš!" uzdahnuo je Rick. "Što si učinio?" Thornier mu je
pokunjeno rekao. Tehničar je odmahnuo glavom.
"Neće te otpustiti. Predomislit će se. Ovih je dana preteško zaposliti
nekoga da obavlja prljavi posao."
"Čuo si ga. Može kupiti automatskog domara. Stroj za čišćenje."
"Sranje! Debeli je previše škrt da bi izdvojio toliko novca.
Uostalom, ne može biti sretan kad galami na stroj."
Thornier se ironično nasmiješio i podigao pogled. "Zašto ne bi
mogao?"
"Pa -" Rick je zastao. "Ideš! U pravu si. Može. Jednom je došao
ovamo i izderao se na Maestra. Šutirao ga je, vrištao, tresao, poput tipa koji
iz telefona pokušava izvući svoju kovanicu. I otišao je zadovoljan."
"Zašto ne?" promrmljao je Thorny sumorno. "Za D'Ucciju ljudi su
strojevi. I pošten je u vezi s time - spreman ih je sve tretirati isto."
"Ali ti nećeš ostati dva tjedna, zar ne?"
"Zašto ne? To će mi dati vremena da pronađem drugi posao."
Rick je sumnjičavo uzdahnuo i usredotočio se na stroj. Skinuo je
prednji pokrov i odložio ga u stranu. Otvorio je metalni kanistar na podu i
izvadio trideset centimetara široku i trideset centimetara debelu rolu
plastične trake. Stavio ju je na polugu u Maestru i počeo provlačiti kraj
trake preko niza valjaka i vodilica. Traka je, s tisućama sićušnih proreza i
valovitih utora, izgledala kao da su je izjeli crvi. Domar je zastao kako bi s
hladnim neprijateljstvom promatrao proceduru.
"Je li to scenarij-traka za Anarhista?" pitao je smrknuto.
Tehničar je kimnuo. "Još je i nova novcata. Moram biti pažljiv kako
ju provlačim. Još uvijek ima statike od snimanja." Nakratko je prestao
provlačiti traku, izvukao okrugli komad perforacije uz pomoć šila, puhnuo
na njega i nastavio provlačiti traku.
"Što ako traka napukne ili se ogrebe?" znatiželjno je progunđao
Thorny. "Glumac se sruši na pozornici!"
Rick je odmahnuo glavom. "Ne, to se stalno događa. Glumac će
zbog ogrebotine i poderotine promrmljati rečenicu teksta ili možda
posrnuti, onda Maestro shvati pogrešku i kompenzira. Maestro dobiva
podatke s pozornice i neprestano upravlja predstavom. Također, može i
puno kompenzirati."
"Mislio sam da cijela predstava ide s trake."
Tehničar se nasmiješio. "I ide na neki način. Ali to je više od
snimljene mehaničke lutkarske predstave, Thorny. Maestro motri
pozornicu... Ne, više od toga. Maestro je pozornica, njezina elektronička
analogija." Potapšao je metalno kućište. "Svi uzorci glumačkih osobnosti
spremljeni su ovdje. To je više od daljinskog upravljača, čime ga većina
ljudi smatra. To je kreativni stroj za režiju. Ima čak i suradnike u publici
kako bi kontrolirao reakcije na -"
Naglo je zastao i zagledao se u staroga glumca. Nervozno je
progutao knedlu. "Thorny, nemoj me tako gledati. Oprosti. Evo, uzmi
cigaretu."
Thorny ju je uzeo drhtavim prstima. Smrknuto se zagledao u
blistavi labirint žica i gledao kako scenarij-traka polako putuje preko
valjaka duboko u unutrašnjost Maestra.
"Umjetnost!" prosiktao je. "Kazalište! Što si ti po zanimanju,
Richarde? Dramaturški inženjer?"
Zadrhtao je i izašao iz kabine. Rick je slušao bijesno zveckanje
njegovih peta na željeznim stubama koje su vodile do pozornice. Tužno je
odmahnuo glavom, slegnuo ramenima i vratio se pregledavanju trake.
Thorny se nakon nekoliko minuta vratio s kantom i krpom. Izgledao
je snuždeno i pokunjeno. "Oprosti, mali", progunđao je. "Znam da samo
radiš svoj posao i -"
"Zaboravi", progunđao je Rick uljudno.
"Samo... Baš me ova predstava dira u živac."
"Ova? Želiš reći Anarhist? Što s njom, Thorny? Nekoć si glumio u
njoj?"
"Aha. Nije bila na pozornici od devedesetih, ali prije deset godina
zamalo se ponovno našla na repertoaru. Vježbali smo tjednima. Predstava
je propala prije premijere. Nije bilo love."
"Imao si dobru ulogu?"
"Trebao sam glumiti Andrejeva", rekao mu je Thornier uz sjetni
osmijeh.
Rick je tiho zazviždao. "Glavna uloga. Šteta." Podigao je noge kako
bi Thorny mogao počistiti ispod njih. "Pretpostavljam da si se jako
razočarao."
"Ma nije to. Ustvari su probe Anarhista bile posljednji put kad smo
Mela i ja bili zajedno na pozornici. To je sve."
"Mela?" Tehničar je zastao i namrštio se. "Mela Stone?"
Thornier je kimnuo.
Rick je uzeo kopiju nekodiranog scenarija i mahnuo prema njemu.
"Ali ona je u ovoj verziji, Thorny! Glumi Marku."
Thornierov je osmijeh bio kratak i sarkastičan.
Rick se lagano zacrvenio. "Hoću reći, glumi ju njezina lutka."
Thorny je s gađenjem pogledao Maestra. "Hoćeš reći da tvoje
mehaničke lutkice glume svoje pjenaste zombije u svim ulogama."
"O, daj prestani, Thorny. Budi bijesan na svijet ako želiš, ali nemoj
mene kriviti zbog onog što publika želi. Osim toga, nisam ja izumio
autodramu."
"Ne krivim nikoga. Samo prezirem to..." Udario je Maestrovo
podnožje mokrom krpom.
"Ti i D'Uccia", progunđao je s gađenjem Rick. "Samo što se
D'Ucciji sviđa kad sve savršeno funkcionira. To je samo stroj, Thorny.
Zašto ga mrziti?"
"Ne trebam razlog da bih ga mrzio", ljutito je frknuo. "Mrzim i
zračne taksije. To je stvar ukusa, ništa drugo."
"U redu, ali publika voli autodrame, na TV-u, na radiju ili na
pozornici. Publika dobiva ono što želi."
"Zašto?"
 Rick je frknuo. "Pa lova je njihova. Autodrama je pokretljiva,
predvidljiva, može se kopirati. I fleksibilna. U istom kazalištu možeš
večeras prikazati Macbetha, sutra Anarhista, a prekosutra Kralja Mjeseca.
Nema problema s temperamentom glumaca. Nema problema s udrugom.
Iznajmiš zapakirane kulise, lutke i trake od Smithfielda. Zapakirano
kazalište. Sistematizirano, proizvedeno na traci. U Coon Creeku u
Georgiji."
"Ma!"
Rick je završio s uvođenjem scenarij-trake, zatvorio panel i otvorio
susjedni. Otkinuo je poklopac s kartonske kutije i istresao gomilu manjih
traka na stol.
"Jesu li to duše koje su prodali Smithfieldu?" pitao je Thornier i
čudno im se nasmiješio.
Tehničarev je stolac zaškripao po podu i tehničar je eksplodirao:
"Znaš što su!"
Thornier je kimnuo, nagnuo se bliže i fascinirano ih pogledao. Uzeo
je jednu s gomile i uzdahnuo.
"Ako kažeš Avaj, siroti Yoriče, naglavačke ću te izbaciti odavde!"
procijedio je Rick.
Thornier ju je vratio uz uzdah i obrisao ruku o radno odijelo.
Zapakirane osobnosti. Glumačka ega snimljena na traku. Nekoć pravi
glumci, čije su lutke sada dobivale uloge. Trake su sadržavale kompleksne
psihološke podatke dobivene višemjesečnim psihološkim i somatskim
testiranjima, nakon što su originalni glumci potpisali ugovore sa
Smithfieldom. Podaci za Maestrove matrice osobnosti. Apstrakcije ljudske
psihe oživljene u staklu, bakru, kromu. Duše koje su iznajmili Smithfieldu
za proviziju, zajedno sa svojim mesom i krvlju u liku lutaka.
Rick je ubacio traku s ulogama na njezino mjesto i počeo ju
provoditi preko valjaka.
"Što se dogodi ako izostavimo ključni sastojak? Na primjer traku
Mele Stone", zanimalo je Thorniera.
"Lutka će svoju ulogu izgovarati poput zombija, to je sve", objasnio
je Rick. "Nema emocija, nema interpretacije. Jednolično, mrtvo, poput
robota."
"One jesu roboti."
 "Ne baš. Marionete na daljinsko upravljanje za Maestra, ali
interpretirane. Jednom smo pustili traku Hamleta bez glumačkih traka. Svi
su govorili jednolično, monotono, bez izražaja. To je bila prava ludnica."
"Ha, ha", rekao je Thornier smrknuto.
Rick je stavio novu traku na nosač, okrenuo pokazivač u novi
položaj i ponovno počeo uvoditi traku. "Ovo je Andrejev, Thornier. Glumi
ga Peltier." Iznenada je opsovao, prestao s uvođenjem trake, nervozno ju
provjerio, otvorio mehanizam za uvlačenje i pogledao ga kroz povećalo.
"Što je?" pitao je domar.
"Početak je izlizan. Teško je držati razmak. Zabrinut sam da bi se
traka mogla zaglaviti i oštetiti."
"Nemaš duplikate?"
"Imam jedan komplet zamjenskih, ali premijera predstave je
večeras." Opet je sumnjičavo pogledao početak vodilica, zatvorio pokrov i
uključio uređaj za uvođenje. Mijenjao je pokrov kad se mehanizam za
uvođenje zaustavio. Iznutra se čuo zvuk drapanja. Žestoko je opsovao,
isključio mehanizam i skinuo pokrov. Podigao je pocijepanu traku kako bi
ju Thorny mogao vidjeti, a onda ju bijesno bacio na drugi kraj kabine.
"Izlazi odavde! Donosiš nesreću!"
"Ne dok ne završim s čišćenjem."
"Thorny, pozovi mi D'Ucciju, može? Moraju nam poslijepodne
dopremiti novu traku iz Smithfielda. Ovo je vraška zbrka."
"Zašto ne angažirate ljudsku zamjenu?" pitao je zlobno i onda
dodao: "Oprosti. To bi bilo izopačenje tvoje umjetnosti, zar ne? Da
pozovem D'Ucciju?"
Rick je na njega bacio Peltierovu traku. Thornier se izmaknuo,
nacerio i otišao potražiti upravitelja kazališta. Na polovici željeznih stuba
zastao je kako bi pogledao ogromnu pozornicu koja se pružala iza
spuštenih zavjesa. Podna svjetla bila su upaljena i sivozeleni pod izgledao
je čisto i treperavo od ugrađenih bakrenih žica. Žice su tijekom predstave
bile pod naponom i punile akumulatore lutaka. Lutke su imale metalne
diskove u džonovima i ispravljače na gležnjevima. Nakon desetak minuta
rada samo na vlastitom napajanju lutke bi počele teturati i mucati, stoga su
zbog punjenja morale povremeno dolaziti u kontakt s podnim elektrodama.
Maestro je to postizao tako da, u slučaju pražnjenja baterije tijekom
predstave, pomakne nogu glumca za nekoliko centimetara.
 Thorny je promatrao ogromnu pozornicu po kojoj ljudi tijekom
izvedbe nisu hodali. D'Uccijin sijamski mačak sjedio je na sredini
pozornice i čistio se. Hitro ga je pogledao, činilo se da je frknuo i nastavio
se čistiti. Promatrao ga je nekoliko trenutaka, a onda se vratio gore do
Ricka.
"Hoćeš li na trenutak naelektrizirati pod, Rick?"
"Ha? Zašto?" zaposleno je uzdahnuo.
"Želim nešto provjeriti."
"U redu, ali onda otiđi po D'Ucciju."
Čuo je kad je tehničar pritisnuo prekidač. Mačak odjednom više nije
bio tako miran. Zasiktao je, poskočio i zakotrljao se kroz blijede iskre.
Napravio je Immelmannov okret preko podnih svjetala, prizemljio se u
rupu uz gromoglasan tresak i onda nakostriješen odjurio na sigurno pod
Imperijev stol.
"Koji je to vrag?" procijedio je Rick i izvirio iz kabine.
"Sada možeš isključiti", rekao je domar. "D'Uccia će stići za
minutu."
"Iskešenih očnjaka!"
Thornier je otišao završiti svoje rutinsko čišćenje. Počeo se osjećati
depresivno. Napuštao je čak i ovu skromnu ulogu povezanu s pozornicom.
Odjednom je osjetio svu svoju nemoć. Bespomoćnost. Toliko je
bespomoćan da traži sitničave načine za osvetu poput uništavanja
D'Uccijinog cvijeća i mučenja njegove mačke, a sve to jer pravi neprijatelj
kojega bi mogao napasti nije postojao.
No, nakon što je to shvatio brzo je prestao razmišljati o tome. On je
Ryan Thornier i nikad nije bespomoćan, osim ako to ne poželi biti. Prije
no što odem svi će barem jednom opet shvatiti tko sam, pomislio je.
Natjerat ću ih da se toga sjete i da nikad ne zaborave.
Znao je da te misli o posljednjoj velikoj ulozi, posljednjoj vrhunskoj
izvedbi, nisu bile dobre. "Thorny, ako ikad odglumiš posljednju vrhunsku",
rekao mu je jednom Rick, "više nećeš imati razloga za život, zar ne?" Rick
je to rekao cinično, ali na neki je način govorio istinu. A utješna fantazija
na neki je način bila i uznemirujuća i ugodna.
***
Otmjena mlada žena sa šeširom s bijelim perima pažljivo je i
polagano objašnjavala stvari Scenaristu Trenutka, novoj nadi koja je
pogledom punim divljenja slušala vrckavu malu producenticu. "Čisti
realizam, shvaćaš, bit je autodrame", rekla je. "Nikad nemoj zaboraviti,
Bernie, da je briga za glumce stvar prošlosti. Proučavaj dramu Rima -
drevnog Rima. Ako je drama imala prizor raspinjanja na križ, za ulogu su
uzeli roba i razapeli ga. Na pozornici, ali za stvarno!"
Scenarist Trenutka uljudno se nasmiješio s cigaršpicom u ustima.
"Znači otud potječe rečenica: Izvrsno je, ali pakao za glumce. Moram
ponovno napisati prizor umorstva u svojim Karminama za Georgea. Ovaj
put ću to učiniti sjekirom."
"O, daj, Bernie! Lutke ne krvare."
Oboje su se grohotom nasmijali. "I skupe su. To nije pakao za
glumce, nego za budžet."
"Rimljani su najvjerojatnije imali isti problem. Imat ću to na umu."
Thornier ih je, kad je došao iza pozornice i krenuo prema
središnjem prolazu, vidio kako stoje na mjestu za orkestar. Sjedili su na
naslonima svojih sjedala, a gomila produkcijskog osoblja i tehničara jurila
je oko njih. Vrijeme za prvu predstavu se približavalo.
Mala žena lagano je mahnula Thornyju kad ga je ugledala kako se
polagano provlači kroz gomilu, a onda se opet okrenula prema scenaristu.
"Bernie, budi dušica i donesi mi piće, u redu? Imam tremu."
"Naravno. Žestoko ili bezalkoholno?"
"Žestoko. Scotch u papirnatoj čaši, molim te. Bar je odmah pored
kazališta."
Scenarist je kimnuo toliko duboko da se gotovo naklonio i krenuo
prolazom. Dok je prolazio, žena je uhvatila domara za rukav.
"Ideš mi se upucavati, Thorny?"
"Oh, dobar dan, gospođice Ferne", rekao je uljudno.
Nagnula se bliže i promrmljala: "Opet me nazovi gospođica Ferne i
iskopat ću ti oči." Ugodan glas je nestao.
"U redu, Jade, ali -" Nervozno je pogledao oko sebe. Tehničari su
hodali oko njih. lan Feria, producent, znatiželjno ih je gledao iz prikrajka.
"Što se događalo s tobom, Thorny? Zašto te nisam viđala?" požalila
se.
 Mahnuo je drškom metle i slegnuo ramenima. Jade Ferne mu je
kratko proučavala lice i namrštila se. "Čemu izmučen izgled, Thorny? Ljut
si na mene?"
Odmahnuo je glavom. "Ova drama, Jade, Anarhist..." Snuždeno je
pogledao pozornicu.
Iznenada se sjetila i suosjećajno uzdahnula."Pokušaj ponovnog
izvođenja, prije deset godina - ti si trebao biti Andrejev. Oh, Thorny,
zaboravila sam."
"U redu je." Imao je savršeno izveden osmijeh mučenika.
Potapšala ga je po ruci. "Vidimo se nakon probe, Thorny. Popit
ćemo piće i porazgovarati o starim vremenima."
Pogledao je uokolo i odmahnuo glavom. "Sada imaš nove prijatelje,
Jade. To im se ne bi svidjelo."
"Osoblje? Glupost! Oni nisu snobovi."
"Nisu, ali žele tvoju pozornost. Feria se trudi da ga vidiš. Nema
smisla rastužiti ih."
"U redu, ali nakon probe se vidimo u sobi za lutke. Jednostavno ću
nestati."
"Ako želiš."
"Želim, Thorny. Prošlo je već dosta."
Scenarist se vratio s njezinim scotchem i uputio Thornieru pogled
koji je bio mješavina neprijateljstva i znatiželje.
"Neka te Bog blagoslovi, Bernie", rekla je ponovno ugodnim
glasom, "Thorny, hoćeš li mi učiniti uslugu? Pokušavala sam uhvatiti
D'Ucciju, ali on je negdje zaokupljen prodavačem mehanizama. Netko bi
trebao skočiti i podići lutku na deponiju. Pošiljka je dostavljena, ali vozač
je zaboravio kutiju s lutkom. Trebamo ju za probu. Možeš li?"
"Naravno, gospođice Ferne. Trebam li nekakvu papirologiju?"
"Ne, samo potpiši dostavnicu. I, Thorny, provjeri jesu li novi
dijelovi za Maestra već poslani. 0, i još jedna stvar - Maestro je sažvakao
Peltierovu traku. Imamo duplikat, ali za svaki slučaj trebamo dvije."
"Provjerit ću imaju li koju na lageru", promrmljao je i okrenuo se.
Dok je prolazio, D'Uccia je stajao u predvorju i razgovarao s
trgovcem. Upravitelj kazališta ga je vidio i sretno frknuo.
 "...određene specijalne funkcije, naravno", govorio je trgovac. "Ovo
je stara zgrada i nije dizajnirana za korištenje autočistača, kao današnje
zgrade. Ali mi ćemo postaviti instalacije, gospodine D'Uccia. Mi želimo
dobro obaviti posao, a zapakirani uređaj to neće učiniti."
"Aha, dajte mi cijenu."
"Sutra ćemo imati procjenu predviđenih troškova za vas.
Poslijepodne ću poslati inženjera i on će noćas smisliti kako bi sve trebalo
funkcionirati."
"A što je s demonstracijom, ha? Kako bi bilo da mi pokažete kako
autočistač radi?"
Prodavač je oklijevao i pogledao domara koji je stajao u blizini.
"Pa, robot za čišćenje poda samo je mali dio cjelokupne usluge, ali...
Slušajte, ovako ćemo. Poslijepodne ću donijeti zapakiranog autočistača i
dopustiti vam da bacite pogled."
"Dobro. To je u redu. Donesite ga i onda ćemo vidjeti."
Rukovali su se. Thornier je stajao prekriženih ruku, mrko promatrao
bubu koja je plazila po listu palme u tegli i čekao prigodu da D'Ucciju traži
ključ od kamiona. Osjetio je trijumfalni pogled upravitelja kazališta, ali
nije mu dao do znanja da je nešto čuo.
"Mi vam možemo jamčiti da ćemo obaviti dobar posao, gospodine
D'Uccia. Prepolovit ćemo vaše brige. A to će također prepoloviti vaše
troškove, kao što ste rekli. Da, gospodine! Čovjek na vašem položaju
stradava samo radi ljudske neučinkovitosti. O tome više nećete morati
brinuti kad vam zgradu bude održavao autočistač, ne, gospodine!"
"Puno vam hvala."
"Hvala vama, gospodine D'Uccia, vidimo se poslijepodne."
Trgovac je otišao.
***
"I, propalico?" progunđao je D'Uccia.
"Ključevi od kamiona. Gospođica Ferne želi da nešto pokupim s
deponija."
D'Uccia mu je dobacio ključeve. "Jesi li čuo što je tip rekao? Neka
strojevi obavljaju sve poslove, ha? Uvijek želiš slobodan dan. U redu, uzmi
slobodan dan, uskoro će ti svaki dan biti slobodan. Dobro za tebe, ha,
mali?"
Thornier se brzo okrenuo kako bi izbjegao navalu bijesa. "Vraćam
se za sat vremena", progunđao je i požurio za svojim poslom usta stisnutih
od ljutnje. Zašto trpjeti dva tjedna ponižavanja? Zašto jednostavno ne
otići? Neka D'Uccia obavlja njegove poslove dok ne instaliraju autočistača.
Ionako više nikada neće moći dobiti posao u kazalištu, pa D'Uccijina
reakcija neće biti važna.
Smjesta odlazim, pomislio je i odmah shvatio kako se to neće
dogoditi. Bilo je to teško objasniti samome sebi, ali pri samoj pomisli na
trenutak kad će biti slobodan potražiti normalan posao i ugodan život
osjetio je neobjašnjiv strah.
Poslom domara zarađivao je jedva dovoljno da preživi u sobi na
četvrtom katu u kojoj je kuhao bijedne obroke i pisao memoare o starim
danima, ali taj ga je posao držao u blizini ostataka nečega što je volio.
"Teatar", zvali su ga. Ne TEATAR - što je bio za žrtvu
preprodavača, za kućanicu koja ide na matineju, ili za zadivljenog seljaka -
nego samo "teatar". To nije bilo mjesto, to nije bio posao, to nije bilo ime
umjetnosti. "Teatar" je bio stanje ljudskog srca i duše. Jade Ferne je bila
teatar. Kao i Ian Feria. Kao i Mela, siroto dijete, prije njezina ugovora sa
Smithfieldom. Neki su ga imali, neki nisu. U starim danima su oni koji ga
nisu imali brzo otpali. Ali oni koji su ga imali, koji ga još uvijek imaju, čak
i nakon što je TEATAR progutala tehnološka promjena, ostali su. Neki od
njih, poput Jade, Iana i Mele, prilagodili su se promjeni, profitirali od
prostituiranja pozornice, dobili čireve i nečistu savjest. Ipak, oni su bili
teatar, a samim time je i on, Thornier, bio teatar. Sada je odlazio. Osjećao
je kako stara gorčina ponovno izbija na površinu. Bila je kronična i
pasivna, a sada je mogla postati aktivna i akutna.
Kad bih barem mogao nastupiti posljednji put! pomislio je.
Posljednja velika uloga.
Ali ta pomisao vodila je do fantastičnog plana osvete, plana na koji
je često mislio dok je lutao praznim kazalištem. Osveta nije dobra. A plan
je bio samo maštarija. A ipak - dobit će još jednu šansu.
Čvrsto je stisnuo zube i krenuo prema Smithfieldovom deponiju.
Službenik na deponiju pripremio je kutiju s lutkom i čekao
Thorniera. Čim je Thornier došao, službenik je dovezao kutiju na kolicima
i zajedno su utovarili ogromni sanduk na platformu.
 "Nemoj ju još utovariti na kamion", progunđao je službenik grizući
debelu cigaru. "To nije nova lutka i moraš potpisati papire."
"Kakve papire?"
"O odgovornosti u slučaju kvara. Ako se lutka pokvari tijekom
predstave, ne možete tužiti Smithfield. To je standardna procedura kod
iznajmljivanja rabljenih lutki."
"Zašto onda nisu poslali novu?"
"Ovaj model se više ne proizvodi. Ako ga želiš, uzmi rabljenu i
potpiši papire."
"Recimo da ne potpišem?"
"Nema potpisa, nema lutke."
"Oh." Razmislio je na trenutak. Službenik ga je očito smatrao
osobom iz produkcije. Njegov potpis neće ništa značiti, a bilo je kasno i
Jade se žurilo. Pošto papiri ionako neće biti važeći, posegnuo je za
obrascima.
"Čekaj", rekao je službenik. "Bolje da pročitaš što potpisuješ." Uzeo
je kuku i provukao ju kroz metalnu traku. Traka je puknula uz prodornu
škripu. "Prepravljena je", nastavio je službenik. "Ubrizgana je nova
solenoidna tekućina, nova kozmetika. Ništa bitno nije u kvaru. Nekoliko
blijedih mjesta na presvlaci i nedostaje jedan nožni prst. Ali u svakom
slučaju trebaš pogledati."
Završio je skidanje osigurača poklopca i okrenuo se prema
kontrolnom panelu na zidu. "Ovdje nemamo kompletnog Maestra", rekao
je dok je pokretao prekidač, "ali imamo kontrolne odašiljače i neke
snimljene prizore. To je dovoljno za isprobavanje lutke."
Negdje iza panela oprema je zazujala. Službenik je podesio dugmad
dok je Thornier nestrpljivo čekao.
"Da vidimo", promrmljao je službenik. "Recimo da počnemo s
prizorom iz Frankensteina." Pokrenuo je prekidač.
Iz kutije koja je podsjećana na mrtvački sanduk začulo se lagano
zujanje. Thornier je nervozno gledao. Poklopac se zatresao i počeo dizati.
Pojavila se ženska ruka koja je iznutra gurala poklopac. Zujanje se
pojačalo. Poklopac je odletio u stranu i ostao visjeti na metalnim trakama.
Žena je sjela i nasmijala se domaru.
 Thornier je problijedio. "Mela!" prosiktao je.
"Nije li stravična?" nacerio se službenik. "A sada na prizor seksa."
"Ne!"
Službenik je pokrenuo drugi prekidač. Lutka je polagano ustala.
Bila je potpuno gola. Još se uvijek smiješeći Thornyju, počela je pomicati
stražnjicu.
"Prestani!" viknuo je promuklo.
"Što je, kompa?"
Thorny je čuo pokretanje novog prekidača. Lutka se graciozno
protegnula i zijevnula. Ponovno je legla u svoju kutiju, zatvorila oči i
prekrižila ruke na prsima. Zujanje je prestalo.
"Što te muči?" progunđao je službenik i zatvorio sanduk. "Bolestan
si ili što?"
"Ja... Poznavao sam ju", procijedio je Ryan Thornier. "Radio sam -
", zadrhtao je od bijesa i zgrabio sanduk. "Čekaj, pomoći ću ti."
Bijes je probudio novu snagu. Bez pomoći je prebacio sanduk na
platformu za utovar i smjestio ga u kamion, a onda se vratio kako bi
potpisao papirologiju.
"Ti se definitivno lako razljutiš", promumljao je službenik. "Polako,
stari, definitivno se ne bi trebao živcirati."
Thorny je tiho psovao dok je ulazio u gust promet. Možda je Jade to
smatrala smiješnim, poslati ga po Melinu lutku. Jade se sjećala u kakvom
su odnosu bili - ako se potrudila razmisliti. Thornier i Stone - ekipa koja je
u starim danima konstantno privlačila pažnju žute štampe. Glasine o
zarukama, glasine o tajnom braku, glasine o svađama i pomirenjima,
prekidima. Neke od njih zamalo su se obistinile. Možda je Jade mislila da
je to što ga je poslala po lutku luđački smiješno.
Ali ne - njegov je bijes popustio dok se vozio - nije razmišljala o
tome. Najvjerojatnije se žestoko trudila više ne razmišljati o starim
vremenima.
Sumorno raspoloženje zamijenilo je bijes. Ali to ga je još uvijek
mučilo - šok kad ju je vidio kako sjeda poput probuđenog leša i smiješi mu
se. Mela... Mela.
Zajedno im je bilo i dobro i loše. Malo toplo, malo hladno. Glavne
uloge i odresci kod Sardija. I ljubav? Je li to bila ljubav? Prisjetio je se s
nelagodom. Možda međusobna hipnotička apsorpcija, međusobna
opčinjenost uspjehom - ali to u pravom smislu riječi nije bila ljubav.
Ljubav je bila mirna, jednolična i trajna, plaćali ste ju posvećujući život
nekome, a Mela nije željela platiti. Otišla je. Otišla je Smithfieldu i kupila
sigurnost žrtvujući principe. To što je učinila imalo je ime. "Prodana duša",
znali su govoriti.
Zadrhtao je. Nije bilo dobro razmišljati o tim vremenima. Vremena
su umirala sa svakom minutom. Sada su plaćali 8.80 dolara kako bi gledali
Melinu lutku kako se kreće umjesto nje, nosi Melino lice, hoda istih
zamamnim hodom. Lutka je još uvijek bila mlada, dok je Mela ostarjela
deset godina, deset godina dobivanja honorara od lutaka i ugodnog života.
Veliki glumci postali besmrtni - bio je to jedan od Smithfieldovih
malih slogana. No, prestali su proizvoditi Melu Stone, rekao je službenik u
deponiju. Prevelike zalihe.
Obećanje relativne besmrtnosti bilo je jako dobar mamac.
Glumačke udruge borile su se protiv autodrame jer je bilo očito da manje
poznati glumci neće biti jako traženi. Izradom desetaka, čak i stotina,
kopija iste vrhunske zvijezde, vrhunski glumac mogao je nastupati u
svakoj ulozi, i isti glumac-lutka mogao je glumiti u desecima predstava
diljem zemlje. Udruge su se borile - ali Smithfield je ionako želio samo
nekolicinu, a mamac je bio zamaman. Obećanje fantastičnih honorara bilo
je dovoljno primamljivo, kamoli uz dodatak besmrtnosti za glumca. Autori,
umjetnici, scenaristi oduvijek su uspijevali živjeti stoljećima, ali glumaca
su se sjećali samo profesionalci. Njihova su imena bila nakratko
zabilježena u analima pozornice. Shakespeare će živjeti još tisuću godina,
ali tko se sjećao Dicka Burbagea koji je živio u bardovo doba? Meso i krv,
srce i mozak, bili su to mediji glumca koje njegova umjetnost nije mogla
nadživjeti.
Thornyju su čežnje za dugovječnošću bile poznate i više nije mogao
mrziti one koji su promijenili stranu. Što se njega ticalo, industrija
autodrame dala mu je početnu ponudu i on ju je odbio - djelomično zato
što je bio razmjerno siguran u to da će ponuda biti povučena tijekom
testiranja. Neki glumci nisu bili "kibergenični" - nisu mogli biti adekvatno
pretvoreni u elektroničke robotske analoge. To su bili glumci čija je
umjetnost bila unutarnja, čije je uloge trebalo živjeti, a ne glumiti. Nikakva
poligrafska analogija nije mogla kopirati njihov talent i Thornier je znao da
je on jedan od njih. Bilo mu je lako odbiti.
***
Na uglu Osme ulice sjetio se rezervne trake i vodilice za Maestra
koje je trebao pokupiti. Ali ako se sada vrati, proba će kasniti i Jade će biti
bijesna. U mislima se šutnuo u stražnjicu i nastavio voziti prema
dostavnom ulazu kazališta. Tamo je sanduk s lutkom prepustio scenskoj
ekipi i krenuo natrag prema deponiju bez da se javio producentici.
"Hej, kompa", rekao je službenik, "zvao je netko od tvojih. Zvučao
je prilično nesretno."
"Tko? D'Uccia?"
"Ne. Zapravo, i on. On nije bio nesretan, samo je bjesnio. Mislio
sam na gospođicu Ferne."
"Oh, gdje ti je telefon?"
"Tamo. Žena je bila gotovo histerična."
Thorny je progutao knedlu i krenuo prema kabini. Jade Ferne bila je
dobra prijateljica, i ako je njegova odsutnost duhom upropastila njezinu
produkciju...
"Imam spremnu vodilicu i traku", rekao mu je službenik. "Rekla mi
je za njih preko telefona. Čovječe, danas si definitivno na tapeti, zar ne -
zalijepljen poput muhe."
Thorny je pocrvenio i nervozno nazvao.
"Bogu hvala!" uzdahnula je. "Thorny, imali smo probu s
Andrejevim koji je bio hodajući zombi. Maestro je sažvakao duplikat
Peltierove trake i krećemo bez glumačkog analoga u glavnoj ulozi. Dušo,
mogla bih te ubiti!"
"Oprosti, jade. Pretpostavljam da sam zaboravio."
"Nema veze! Samo donesi novi mehanizam za Thomasa. I
Peltierovu traku. I nemoj se sudariti. Četrnaest je sati, premijera je večeras
i nemamo glavnog glumca. I nema vremena da nam dopreme drugog iz
Smithfielda."
"Na neki se način ništa nije promijenilo, zar ne, Jade?" progunđao je
i sjetio se vječne histerije iza pozornice koja je trajala sve dok se ne bi
upalila svjetla, kada bi zavladao mir.
"Nemoj filozofirati, samo dolazi ovamo!" prasnula je i poklopila.
 Kad je izašao službenik je imao spremne kutije. "Gledaj, kompa,
bolje ti je da paziš na tu Peltierovu traku", savjetovao mu je. "To je
posljednja koju imamo na lageru. Naručio sam još, ali stići će tek za
nekoliko dana."
Thornier se zamišljeno zagledao u manji paket. Posljednji Peltier?
Plan, sjetio se. Ovo će olakšati stvar. Naravno, plan je bio samo
fantazija, osvetnički san. Neće ga provesti u djelo. Upropastiti predstavu
bilo bi kao da je ubo Jade u...
Vlastiti mu je glas zvučao strano kad je rekao: "Gospođica Ferne
također mi je rekla da pokupim traku Wilsona Grangera i nekoliko
vezivnih traka od sedam i pol centimetara."
Službenik je izgledao iznenađeno. "Granger? On nije u Anarhistu,
zar ne?"
Thornier je odmahnuo glavom. "Ne. Pretpostavljam da ju želi za
probu. Možda za iduću predstavu."
Službenik je slegnuo ramenima i otišao po trake. Thornier je stajao
stišćući i opuštajući šake. Neće provesti plan u djelo, naravno. To je samo
šašava fantazija.
"Moram napraviti zasebnu papirologiju za ove", rekao je službenik
kad se vratio.
Omamljeno je potpisao papire i krenuo prema kamionu. Odvezao se
tri ulice od deponija, a onda parkirao u utovarnoj zoni. Džepnim je
nožićem pažljivo otvorio kartonske kutije i skinuo samoljepljivu traku
kako bi ju opet mogao vratiti na mjesto. Izvadio je dvije role perforirane
trake iz malih metalnih spremnika, pažljivo skinuo zaštitnu plastičnu traku
i privremeno ju zalijepio na upravljačku ploču. Odmotao je prvi metar
Peltierove trake. Nije imao perforaciju, na njemu su bili otisnuti
identifikacijski kodovi i podaci o proizvođaču. Na sreću, to nije bila nova
traka; bila je rabljena i mogao je vidjeti znakove trošenja. Rez neće izazvati
sumnju.
Nožićem je odrezao identifikacijski jezičac trake i odložio ga u
stranu. Isto je učinio i s Grangerovom trakom.
Granger je bio debeo i veseo pedesetogodišnjak. Njegova je lutka
glumila komične sporedne uloge.
Peltier je bio mlad, vitak sumoran - intelektualni zločinac, pravi
fanatik. Dobar izbor za ulogu Andrejeva.
Činilo se kako se Thornierove ruke kreću svojevoljno, refleksno
glume u odavno uvježbanim ulogama. Prerezao je trake. Izvadio je jedan
od paketa vezivnih traka i otkinuo zaštitu koja je započinjala kemijsku
reakciju. Pogledao je na sat i pričekao petnaest sekundi, a onda otvorio
paket i u njega stavio prerezane krajeve Grangerove trake i Peltierovog
identifikacijskog jezičca, pažljivo spojio kraj s krajem i zatvorio kutiju.
Kad se prestala dimiti otvorio ju je kako bi provjerio spajanje. Jako dobro,
jedva vidljivo na glatkoj plastičnoj traci. Grangerov analog označen kao
Peltierov. A tijelo lutke bilo je Peltierovo. Vratio je traku u spremnik.
Ubacio je Peltierovu traku, Grangerov identifikacijski jezičac i
potvrdu o prijemu robe u drugu kutiju. Onda je izveo kamion iz utovarne
zone i krenuo kroz gust promet poput manijaka, vjerujući da će ga
protusudarni radar sigurno dovesti do odredišta. Dok je prelazio most kroz
prozor je bacio Peltierovu traku u rijeku. Više nije bilo povratka.
***
Jade i Feria sjedili su u orkestru i gledali posljednji čin probe sa
zamjenom za Andrejeva. Kad je Thorny došao do njih Jade je obrisala
lažni znoj s čela.
"Bogu hvala da si se vratio!" prošaptala je dok joj je pokazivao
zakašnjele pakete. "Odšuljaj se iza pozornice i odnesi ih do Rickove
kabine, u redu? Thorny, izvan sebe sam!"
"Ispričavam se, gospođice Ferne." U strahu da njegova nervoza
zbog krivnje visi na njemu poput otrcanog plašta brzo je šmugnuo iza
pozornice i dostavio kutije Thomasu. Dok je predstava trajala tehničar je
bio pognut nad Maestrom i samo je brzo kimnuo i mahnuo Thornieru.
Thorny se povukao u prašnjave stare hodnike i neiskorištene
garderobe koje su sada bile zatrpane otpadom i ostacima starih dana.
Trebao se sabrati, trebao je prestati drhtati iznutra. Sam je lutao
napuštenim dijelovima zgrade, otvarao stara vrata kako bi zavirio u mračne
sobe u kojima su u drugim danima, drugim noćima sjedile velike zvijezde.
Sada su bile prepune sanduka, napuknutih ogledala, platna i pokvarenih
lutaka. Raznovrsne blage arome zadržale su se na zidovima - nervozni
zadah znoja, miris šminke, miris parfema. Plijesan i prašina - aroma
vremena. Njegovi su koraci šuplje odjekivali praznim sobama, dok su
prigušeni zvukovi predstave prolazili kroz zidove - Markino histerično
preklinjanje, Pjotrov grubi smijeh, lupanje čizama revolucionarne garde,
glazba na kraju prizora.
Naglo se okrenuo i zagledao prema pozornici. Nije se bilo dobro
ovako skrivati. Treba se ponašati normalno, treba činiti ono što je inače
činio. Lažna Peltierova traka stvorit će kaos tek nakon probe, kad ju
Thomas stavi u Maestra, resetira stroj i pripremi ga za drugu probu. Do
tada se treba ponašati uobičajeno, a nakon toga?"
Nakon toga stvari će se morati odvijati onako kako je planirao.
Nakon toga Jade će morati doći k njemu, bio je uvjeren u to. Ako ne
dođe, onda nije uspio, nespretno je propao, i to uzalud.
Prošao je kroz strojarnicu u kojoj su ispravljači tiho zujali i davali
struju pozornici. Stajao je blizu ulaza i gledao početak trećeg prizora trećeg
čina. Andrejev - Peltierova lutka -bio je sam, odrješito je šetao svojim
stanom dok su lagana grmljavina gomile na ulici i udaljeni rafali iz
strojnice izlazili iz zvučnog sustava kojim je Maestro upravljao. Nakon
nekoliko trenutaka vidio je kako Andrejevi pokreti nisu odrješiti nego
samo metodični i beživotni. Lutka bez trake izvodi tražene pokrete poput
robota, bez interpretacije značenja. Čuo je kratak smijeh nekoga iz
produkcije, a nakon promatranja Andrejeva koji se u napetom prizoru
kretao poput zombija i on se nasmijao Lutka je iznenada okrenula
bezizražajno lice prema njemu. Podigla je obje šake do lica.
"U pomoć", rekla je monotono. "Ivane, gdje si? Gdje? Sigurno će
doći, moraju doći." Govorila je tiho, bez emocija. Nehajno je stavila šake
na lice i nastavila mehanički hodati.
Nekoliko koraka dalje dvije lutke koje su skamenjeno stajale
čekajući na red iznenada su oživjele. Sablasno smirene poput lutaka za
odjeću, iznenada su se galvanizirale na Maestrov signalni puls. Mišići -
plastične vrećice ispunjene magnetnim praškom u uljnoj suspenziji i
omotane elastičnom žicom, poput fleksibilnih solenoida - napeli su se
ispod mesa od zrakopjene i počeli trzavo funkcionirati u pulsirajućem
ritmu polikromatskih UHF Maestrovih komandi. Izrazi straha i hitnje
pojavili su se na njihovim licima. Čučnule su, napele se, pogledale uokolo,
a onda zadihane skočile na pozornicu.
"Druže, došla je, došla je!" vrisnula je jedna. "Došla je s njim, s
Borisom!"
"Što? Zarobila ga je?" dobila je nehajan odgovor. "Ne, ne, druže.
Izdani smo. Ona je s njim. Ona je izdajnik, prodala im se."
 Nije bilo osjećaja u Ardrejevim neinterpretiranim odgovorima, čak
ni kad je u srce ustrijelio donositelja loših vijesti.
Thornierova fascinacija porasla je dok je gledao prizor. Lutke su se
kretale graciozno, pokreti su im bili vijugavi i ujednačeniji nego ljudski,
činilo se da nemaju kostiju. Odnos mase i mišićne snage njihovih udova
bio je pažljivo izračunat kako bi svaki njihov pokret podsjećao na ples.
Nisu to bili zveckavi metalni roboti, niti teturajuće marionete. Lutke su
izvodile uzorke pokreta i izraza koje bi brzo umorile ljudskog glumca, a
Maestro je upravljao događajima na pozornici na način koji bi bio
nemoguć za skupinu ljudi koja se sastoji od mnogo pojedinaca neovisnih i
različitih mišljenja.
Bilo je kao i uvijek. Najprije je uz drhtaj gledao kako se Stroj kreće
umjesto krvi i mesa, na Mehanizam koji je sjedio u sjedalu umjetnosti. Ali
njegova je hladnoća postupno nestala, predstava ga je zaokupila i glumci
više nisu bili strojevi. Živio je ulogu Andrejeva i tiho iza pozornice
izgovarao tekst. Znao je i sve ostale: Metu i Pettiera, Sama Diona i Petera
Repplewaitea. Trudio se s njima, stiskao zube u očekivanju teškog teksta,
tiho psovao zamjenu za Andrejeva i zaboravio osluškivati blago pucketanje
iskri dok su noge lutki koračale bakrenim podom i upijale energiju u
sićušnim impulsima koji su im spremnike držali gotovo punima.
Toliko zadubljen, jedva je primijetio zujanje, metenje i šuštanje
koje se oglasilo iza njega i postajalo sve glasnije. Čuo je tiho mrmljanje
glasova u blizini, ali na tu se smetnju samo namrštio i ostao usredotočen na
pozornicu.
Onda mu je tanki mlaz vode poprskao noge. Nešto vlažno i
spužvasto udarilo ga je u nogu. Okrenuo se.
Blistav, jedan metar visok metalni pauk polagano mu se približavao
na svojih šest nogu i s dvije ispružene hvataljke. Zveckao je prema njemu,
izbacivao tanki mlaz tekućine koju je odmah brisao spužvastim
produžecima. Jednom je hvataljkom podigao kanistar od četrdeset i pet
litara, poprskao ispod njega, obrisao i spustio kanistar natrag na njegovo
mjesto.
Thornier je došao sebi i vrisnuo, skočio preko stroja i pao na vlažni
nasapunati pod. Poskliznuo se i pao. Pauk je obrisao pod kod ruba
pozornice, a onda se okrenuo i vratio prema njemu.
Uzdahnuo je i došao sebi, četveronoške. D'Uccijino prodorno
cerekanje došlo je do njega. Podigao je pogled. Debeli upravitelj i
prodavač uređaja stajali su iznad njega, prodavač se cerio, a D'Uccia davio
od smijeha.
"To je moj dečko, to je moj dečko! Uvijek gleda predstavu, ne čisti,
a onda želi slobodan dan. To je moj dečko, definitivno." D'Uccia je pružio
ruku kako bi potapšao metalnog pauka. "Hej, mali", rekao je ponovno
Thornieru, "želim da upoznaš mog novog dečka. Ovaj za razliku od tebe ne
gleda predstavu."
Ustao je, blijed i ljutit. D'Uccia mu je bolje pogledao lice i osmijeh
mu je iščeznuo s usana. Ustuknuo je. Thornier ga je na trenutak mrko
pogledao, a onda se okrenuo kako bi otišao. U okretu se zamalo sudario s
lutkom Mele Stone, no došao je k sebi i htio ju zaobići.
Onda se skamenio.
Lutka Mele Stone bila je na pozornici, u posljednjem prizoru. No,
ova je izgledala starije i pomalo istrošeno. Šokirano i iznenađeno ga je
promotrila od glave do pete. Jedna joj je ruka poletjela na usta.
"Thorny!" preplašeno je šapnula.
"Mela!" Unatoč predstavi, viknuo je i raširio ruke. "Mela,
prekrasno!"
A onda je primijetio kako je ustuknula zbog njegova mokrog radnog
odijela. I uopće joj nije bilo drago što ga vidi.
"Thorny, jako lijepo", uspjela je promrmljati i nevoljko pružila
ruku. Ruka je blistala od nakita.
Primio ju je na jednu sekundu, zagledao se u nju i onda odjurio dok
mu se želudac grčio. Sada će provesti svoj plan. Sada će ga definitivno
provesti, a čak će i uživati u njegovoj provedbi pred svima.
Mela je došla gledati premijeru svoje lutke u Anarhistu, kao da su
izvedbe lutke njezine vlastite. Ja ću se pobrinuti, pomislio je, da to ne bude
dosadna predstava.
"Ne, ne, vuna", začuo je monotoni protest zamjene za Andrejeva u
pretposljednjem prizoru. Uz prasak Markinog pištolja Peltierova se lutka
stropoštala na pozornici i, osim kratkog trijumfalnog ishoda, predstava je
završila.
Na prasak pucnja Thornier je zastao i smrknuto se nasmiješio preko
ramena dok su mu oči gorjele na orlovskom licu. Onda je nestao iza
pozornice.
 ***
Napustila ih je što je prije mogla i lutala iza pozornice sve dok ga
nije pronašla u spremištu kostima. Sam, prekopavao je sadržaj starog
ormara i nostalgično mrmljao. Nasmiješila se i uz tresak zatvorila vrata.
Prestrašen, ispustio je stari cilindar i praznu kutiju ćoraka u sanduk. Ruka
mu je kliznula u džep dok se uspravljao.
"Jade! Nisam očekivao -"
"Da ću doći?", sjela je na stari prašnjavi trosjed uz umoran uzdah,
počela se hladiti programom i zatvorila oči. Izula je cipele i promrmljala:
"Odvratna gomila, mrzim ih!" složila je kiselu facu i opustila se poput
bezbrižne djevojke. Djevojke koja je nastupala s Thornierom i ostalima -
glumica Jade Ferne, koja je preklinjala za male uloge, opsjedala agencije i
dobivala uloge bezbrojnim probama i drhtala od straha prije podizanja
zavjese, poput svih ostalih. Sada je to bila vrckava mala žena prodornog
pogleda, kose prošarane sjedima i borama oko usta. Odbacila je sa sebe
rukovodeći plašt, a prodoran pogled i bore oko usta zamijenio je umor.
"Petnaest minuta da dođem sebi, Thorny", promrmljala je i bacila
pogled na sat.
Sjeo je na sanduk i pokušao se opustiti. Čini se da nije primijetila
njegovu nervozu, ili je samo bila odveć umorna da bi joj pripisala nekakvo
značenje. Kada bi ga otkrila, izgrdila bi ga, uhvatila za uho i izbacila iz
zgrade, možda i nazvala policiju. Dolazila je u malim dozama, ali to je bio
slučaj i sa zapaljivim granatama. Ono što činim neće te povrijediti, Jade,
rekao je samome sebi. Prouzročit će veliki prasak i neće ti se svidjeti, ali
neće te povrijediti, neće čak ni upropastiti predstavu. To je radio zbog
same industrije zabave, one starinske, one koju su oboje poznavali i voljeli.
Zapravo je, rekao je samome sebi, to u jednakoj mjeri činio i za nju i za
sebe.
"Kakva je bila proba, Jade?" pitao je nehajno. "Osim Andrejeva,
mislim."
"Izvrsna, jednostavno izvrsna", rekla je mehanički.
"Mislim, stvarno."
Otvorila je oči i namrštila se. "Kao i uvijek, Thorny, kao i uvijek.
Odvratna, prepuna glumatanja, savršeno režirana za gomilu koja žvače
žvakaće gume i zvecka torbicama. Za gomilu koja želi glumatanje kako ne
bi trebala razmišljati o tome što se događa. Za gomilu koja ne želi
posegnuti za osjećajem ili značenjem. Želi biti udarena značenjem u glavu,
kako ne bi trebala posegnuti. Zlo mi je od toga."
Nakratko se iznenadio. "Jasno mi je", progunđao je cinično.
Podignula je bose noge na trosjed, rukama obgrlila koljena,
naslonila glavu na njih i pogledala ga. "Mrziš me zato što produciram te
stvari, Thorny?"
Razmislio je na trenutak i odmahnuo glavom. "Ponekad se
razljutim, ali ne krivim te zbog toga."
"To je dobro. Ponekad bih se mijenjala s tobom. Ponekad bih radije
bila čistačica i čistila D'Uccijinu zgradu."
"Nema teorije", rekao je snuždeno. "Maestrovi rođaci i to će
preuzeti."
"Znam. Čula sam. Ostao si bez posla, Bogu hvala. Sada možeš
nekamo otići."
Odmahnuo je glavom. "Ne znam kamo. Ne znam raditi ništa osim
glumiti."
"Glupost. Ja ti sutra mogu srediti posao."
"Gdje?"
"Kod Smithfielda. Promotivna prodaja. Zaposlit će određen broj
starih glumaca."
"Ne." Rekao je smireno i hladno.
"Nemoj brzati. To je nešto novo. Tvrtka se širi."
"Ha."
"Autodrama za kod kuće. Pozornica od metar i dvadeset u svakoj
dnevnoj sobi. Minijaturne lutke, visoke petnaest centimetara.
Centralizirana Maestro usluga. Velike predstave dopremljene u vaš dom
koncentričnim kablom. Samo nazovite Smithfield i naručite. Zvuči dobro?"
Uputio joj je ledeno hladan pogled. "Najveća stvar u zabavnoj
industriji nakon Sarah Bernhardt", ponudio je bezosjećajno. "Thorny!
Nemoj prema meni biti zao!"
"Oprosti. Ali što je toliko novo u tome što ćeš ju imati kod kuće?
Autodrama je odavno zamijenila TV."
"Znam, ali ovo je drugačije. Pravo minijaturno kazalište. Djeca će
poludjeti za njim. Ali trebat će dobru promociju kako bi uspjelo."
 "Oprosti, ali ti me dobro poznaješ."
Slegnula je ramenima, duboko uzdahnula i ponovno zatvorila oči.
"Da, poznajem te. Imaš glumački integritet. Ti si darfsteller. Režiserov čir.
Ne možeš odigrati ulogu bez da ju živiš, a nećeš ju živjeti osim ako ne
budeš vjerovao u nju. Samo naprijed, skapavaj od gladi." Govorila je
ljutito, ali znao je kako mu se istovremeno i nevoljko divi.
"Bit će u redu", progunđao je i u sebi dodao: nakon večerašnje
predstave.
"Mogu li nešto učiniti za tebe?"
"Naravno. Daj mi ulogu. Glumit ću umjesto zamjenskih lutaka."
Oštro ga je pogledala i zastala. "Znaš, vjerujem da bi!"
Slegnuo je ramenima. "Zašto ne?"
Zamišljeno se zagledala u niz kutija i zatresla glavom. "Hmmm!
Kakav bi to spektakl bio - ljudski glumac, inkognito, glumi u autodrami."
"To se već dogodilo - u početku."
"Da, ali publika je znala za to, i to bi uvijek upropastilo predstavu.
To stvara kontrast koji ne postoji ili koji inače ne bi bio zamijećen. Lutke
djeluju zmijski, ptičji, odveć gumeno, prebrzo. Bez ljudi na pozornici lutke
izgledaju neobično graciozno, nestvarno."
"Ali ako publika ne bi znala -"
Jade se lagano smiješila. "Pitam se", počela je. "Pitam se bi li
shvatili. Primijetili bi razliku, naravno - u jednoj lutki."
"Ali mislili bi kako je to samo Maestrova interpretacija uloge."
"Možda - kad bi ljudski glumac bio pažljiv."
Kiselo se nacerio. "Kad bi to zavaralo kritičare -"
"Neki seronja bi to nazvao nevjerojatno nerealnom ili preočito
mehaničkom glumom." Bacila je pogled na sat, zadrhtala, umorno se
protegnula i ponovno obula cipele. "U svakom slučaju", dodala je, "za to
nema razloga, pošto je Maestro ionako uistinu sposoban izvesti glumu
bolju od ljudske."
Izjava je iz domara izvukla pokunjeni uzdah. Pogledala ga je i
zahihotala se. "Nemoj biti šokiran, Thorny. Rekla sam sposoban - ne
navikao. Autodrama zabavlja publiku na razini na kojoj ona želi biti
zabavljana."
 "Ali -"
"Kao što je ", dodala je odrješito, "industrija zabave oduvijek
činila."
"Ali -"
"Oh, prestani buljiti kao žaba, Thorny. Nisam namjeravala izreći
svetogrđe." Uspravila se i počela ulaziti u svoj producentski kalup dok se
pripremala za povratak u gomilu. "Jedina stvar koja kod autodrame ne
valja jest to što je svedena na razinu idiota - ali zabavna industrija je to
oduvijek bila i najvjerojatnije bi i trebala biti. Čak i ako nas zbog toga
boli." Nasmiješila se i potapšala ga po obrazu. "Žao mi je što sam te
šokirala. Au revoir, Thorny. I sretno."
***
Kad je otišla sjeo je, igrao se mecima u džepu i zurio u prazno. Zar
nitko cd njih nije imao nimalo osjećaja? Jade također, prodavačica
principa. A on je oduvijek smatrao kako se kompromitirala iz puke
potrebe, suprotno njezinim željama. Pomisao kako je uistinu vjerovala da
je autodrama sposobna za bolju izvedbu od ljudskih glumaca...
Ali nije. Morala je racionalizirati, opravdati se zbog onoga što radi.
Uzdahnuo je, zaključao vrata i izvadio stari March scenarij iz
sanduka. Ruke su mu lagano podrhtavale. Je li usadio dovoljno ideje u
Jadein um, hoće li se kasnije sjetiti? Ili će se možda predobro sjetiti i
posumnjati?
Stresao se. Nema predomišljanja. Kad Rick pozvoni za drugu
probu, to će biti njegov znak za ulazak i do tada se treba spremiti. Šteta što
nije nekakav schauspieler, šteta što se nije mogao uključiti i isključiti
poput Jade, ali neophodnost za unutarnju pripremu bila je teret darfstellera.
Nije se mogao uživjeti u ulogu prije nego što najprije promijeni sebe te
dopusti promjeni da reflektirajući njegovo unutarnje stanje izroni na
površinu.
Note Musorgskog prošle su kroz zidove. Zatvorio je oči kako bi
slušao i osjećao. Glazba za carstvo. Glazba istovremeno brutalna i
veličanstvena. To je bilo vrijeme nemira, osvete, pobune. Dva puta,
prenaglašeno. To je bilo vrijeme premijere s Ryanom Thornierom - prije
deset godina - u glavnoj ulozi.
Pao je u neku vrstu transa dok je slušao, mjerio je puls svoje psihe i
sjećao se. Jedva je primijetio kad je glazba prestala i prvih nekoliko
rečenica drame doprlo kroz zidove.
"Stop! Stop!" Zabrinuti povik. Ferijin.
Počelo je.
Thornier je duboko udahnuo i činilo se da se probudio. Kad je
otvorio oči i ustao domar je nestao. Bio je uloga u noćnoj mori, ništa više.
A Ryan Thornier, zvijezda Odlaska, cijenjen od strane kritike,
siguran u svijetlu budućnost, izašao je iz skladišta s neobičnom lakoćom u
koracima. Nosio je metlu, još uvijek prljavo radno odijelo, ali sada kao da
ide u maškare.
***
Peltierova lutka ležala je na pozornici u grotesknoj pozi. Ryan
Thornier smireno ju je gledao i napeto slušao razgovor osoblja i tehničara:
"Ne znam. Još uvijek nisam siguran. Izašla je teturajući i laprdajući
- kao da je pijana. Posegnula je za stolom, i onda pala na glavu..."
"Ponašala se kao da je problem u pogrešnoj traci, ali Rick ju je
provjerio. To je uistinu Peltierova traka."
"Nije mi jasno. Gospođica Ferne je pomahnitala."
Thornier je zastao kako bi pogledao svoju publiku. Jade, lan i
njihovo osoblje miljeli su po mjestu za orkestar. Pozornica je bila prazna,
osim srušene lutke. Previše mahnitog razgovora posvuda. Njegov će ulazak
proći neprimijećeno. Polako je došao na pozornicu i stao iznad lutke s
rukama u džepovima i zamišljenog izraza lica. Nakon nekoliko trenutaka
gurnuo je lutku nogom, zastao, ponovno ju gurnuo. Iz orkestra se začuo
tihi smijeh. Krajičkom oka primijetio je da je Jade nakratko pogledala
pozornicu. Zastala je u pola rečenice.
Siguran da gleda, glumio je za zamišljenu publiku - prijateljicu koja
stoji pored pozornice. Bacio je pogled prema prijateljici i upitno podigao
obrve. Prijateljica mu je očito kimnula. Umorno je pogledao oko sebe i
onda kleknuo iznad lutke. Izmjerio joj je puls i žustro kimnuo prijateljici
pored pozornice. Iz prostora za orkestar došao je novi smijeh. Podigao je
lutkinu glavu, pomirisao joj dah i složio facu. Onda ju je oprezno okrenuo
na leđa.
Posegnuo je u njezin duboki džep, a prije toga svoj džepni sat sakrio
u ruku. Ruka mu je zastala u džepu, nasmiješio se svom suradniku pored
pozornice i veselo kimnuo. Izvadio je sat i držao ga za lanac čekajući
odobravanje svog suradnika.
Začuo se lagan smijeh producentskog osoblja. Smijeh je prestrašio
lopova. Bojažljivo je pogledao po pozornici, brzo vratio sat lutki i ponovno
joj opipao puls. Izmijenio je brz pogled sa svojim suradnikom, prošaptao:
"Aha!" i zagonetno se nasmiješio. Onda je pomogao lutki da ustane i
oteturao s njom - prijatelj koji vodi pijanca kući, njegovoj obitelji. Na
vratima je zastao kako bi završio svoj izlazak prestrašenim pogledom
preko ramena, kojim je poručio da je vodi u mračnu ulicu gdje će ju moći u
miru opljačkati.
Jade je razjapljenih usta zurila u njega.
Tri su se tehničara veselo nasmijala i pljesnula ga po ramenima dok
je prolazio, tvoreći publiku za koju je glumio.
Uljudni pljesak došao je od Jadeinih ljudi pa je, dok je nosio lutku u
skladište, Thorny tiho pjevušio.
***
U pet minuta do osamnaest sati Rick Thomas i čovjek sa
Smithfieldovog deponija sišli su iz kabine i Jade se progurala kroz gomilu
s pitanjem u očima.
"Traka", rekao je. "Neispravna je."
"Ali prekasno je da nabavimo drugu!" zakriještala je.
"U svakom slučaju radi se o traci."
"Kako znaš?"
"Pa - problem je sigurno na jednom od tri mjesta. Lutka, traka ili
analogni tank gdje se pohranjuju podaci s trake. Počistili smo tank i
pokušali s drugim glumcem. Radio je ispravno. I lutka radi ispravno, bez
ikakvih prekida. Eliminacijom smo došli do trake."
Uzdahnula je, sjela i rukama prekrila lice.
"Nema nikakvog načina da nabavimo drugu traku?" pitao je Rick.
"Nazvali smo sve deponije u krugu od petsto milja. Trebaju snimiti
novu s matrice. Predugo će trajati."
"Znači, otkazat ćemo predstavu!" viknuo je poraženo lan Feria i s
gađenjem mahnuo rukama. "Vratit ćemo novac za karte i sutra održati
premijeru."
"Čekaj!" prasnula je producentica i iznenada podignula pogled.
"Dooch - dvorana je rasprodana, zar ne?"
"Aha", ljutito je progunđao D'Uccia. "Puna je. Što je s vama, ljudi,
ne možete to srediti Maestrom? Što je? Gubimo novac, ha?"
"Oh, začepi. Promijeni vrijeme početka na dvadeset i jedan sat,
ponudi povrat novca ako ne žele čekati. Pripremi stvari za večeras."
Govorila je sumornom odlučnošću i pogledala oko sebe. "Možda postoji
mala šansa. Pokušat ću nešto." Okrenula se i počela brzo hodati.
"Hej!" viknuo je Feria.
"Objasnit ću kasnije", promrmljala je preko ramena.
Pronašla je Thorniera kako mijenja pregorjele žarulje u zidu.
Nasmiješio joj se dok je vraćao stakleni pokrov boje jantara na zid.
"Trebate me, gospođice Ferne?" rekao je uljudno.
"Možda", rekla je oštro. "Jesi li govorio istinu kad si se ponudio da
mijenjaš lutku?"
Žarulja joj je eksplodirala pored nogu nakon što mu je skliznula iz
ruke. Sišao je polako i zagledao se u nju.
"Ma šališ se!"
"Misliš li da možeš odglumiti Andrejeva?" Bacio je brz pogled
prema pozornici, liznuo usne i tupavo se zagledao u nju.
"I - možeš li?"
"Prošlo je deset godina, Jade... Ja -"
"Možeš pročitati scenarij, možeš nositi slušalicu - pa će ti Rick
šaptati iz kabine."
Ponudu je izgovorila oštro i smireno, i Thorny se zbog toga
nasmijao u sebi. To je bilo kazalište - smireno tražiti apsolutno
nevjerojatno, kockati se i dobiti.
"Publika - očekuju Peltiera."
"Sada te samo tražim da probaš, Thorny. Uostalom, vidjet ćemo. Ali
ne zaboravi da nam je to jedina šansa da večeras imamo premijeru."
"Andrejev", uzdahnuo je. "Glavna uloga."
"Molim te, Thorny, hoćeš li pokušati?"
Pogledao je kazalište i lagano kimnuo. "Idem pogledati svoj tekst",
rekao je tiho i nagnuo glavu u nadi da to predstavljala pravilnu gestu
skromne odvažnosti.
Moram biti dobar, moram biti izvrstan. Zadnja šansa, posljednja
velika uloga. Jarki reflektori, tihi šapat u njegovu uhu i hladna panika
prvog ulaska. Došla je i brzo prošla. Onda je pozornica postala zatvorena
soba i publika - tehničari i produkcijsko osoblje - samo su bili četvrti zid,
negdje iza reflektora. On je bio Andrejev, policijski komesar, partijaš,
odani sluga režima, koji je sada gušio revolucionarnu oluju osamdesetih.
Posljednji Boljševik, više nije pobunjenik, više nije radikal, sada je lojalist,
konzervativac, branitelj trenutnog stanja, junak marksističkih vladajućih
klasa. Više nije bio svjestan sebe, osim onog sebe koji je u ulozi, živio je
ulogu. A ostali, ljudi s kojima je živio, ljudi čiji su koraci tiho pucketali,
glumio je i reagirao s njima i protiv njih kao da su i oni dijelili život, i dok
je drama napredovala nakratko je zaboravio beživotnost.
Zahvaćen magijom, uvučen u shemu neizbježnog, nošen plimom
drame, opet je osjetio pripadnost cjelini, poznatoj i predvidljivoj cjelini
koja se samouvjereno kretala od prvog čina prema spuštanju zavjese kao
što se čovjek kreće od kolijevke prema grobu. Ondje nije bilo izgubljenih
godina, nije bilo zaostatka ili osjećaja uzaludne svrhe, koji je osjećao
između proba prije toliko godina i ovog ispunjenja premijerne izvedbe.
Tek kada je naposljetku promrmljao tekst i Rick mu u uho šapnuo
ispravak, čarolija koju je nakratko osjetio nestala je - i jako se uplašio,
uplašio se kad je shvatio da se oko njega nalazi Stroj, uplašio se kad je
shvatio da je to zaboravio.
Prilagođavao se poletnoj mehaničkoj gracioznosti ostalih, refleksno
imitirao karakterističnu lakoću pokreta lutaka, plesne karakteristike njihove
glume. Iznenada shvati da usne koje je netom poljubio nisu bile ženske,
nego gumene usne lutke, da su ti rasplesani uzorci visokofrekventnih
valova dolazili od Maestra i kontrolirali solenoidne krugove koji su njezino
lice na ljupki način podigli prema njegovu, baš kao i njezine hladne meke
ruke kada su dodirnule njegovo lice. Slabašni miris-okus gume bio mu je
oko usta.
Kada je došlo vrijeme prvog izlaska krenuo je drhteći. Vidio je jade
kako mu prilazi i na trenutak se osjetio prestravljeno i sigurno da će reći:
"Thorny, bio si dobar gotovo kao i lutka!" Umjesto toga nije rekla ništa,
samo je ispružila ruku prema njemu.
"Je li bilo jako loše, jade?"
"Thorny, upao si! Samo tako nastavi i možda ćeš glumiti više od
jedne večeri. Čak je i lan uvjeren. Ideja mu se na početku nije svidjela, ali
sada mu se sviđa."
"Nema problema? Što je s razgovorom s Pjotrom?"
"Prekrasno. Samo tako nastavi. Dragi, bio si sjajan."
"Znači dogovoreno je?"
"Dragi, nikad nije dogovoreno sve dok se zavjesa ne podigne. To
znaš." Nacerila se. "U redu, imali smo jedan problem - ili ti možda ne bih
trebala reći."
Lagano se ukočio. "Oh? Tko?"
"Mela Stone. Vidjela te kako izlaziš, pobijelila poput vapna i otišla.
Ne mogu zamisliti zašto!"
Lagano je sjeo na otrcani trosjed i zagledao se u nju. "Vraga ne
možeš", procijedio je tiho.
"Ovdje je po ugovoru o osobnom pojavljivanju, znaš. Kako bi u
pauzi dala komentare o premijeri, autoru i drami." Jade ga je veselo
pogledala. "Nazvala je prije pet minuta i pokušala otkazati pojavljivanje.
Naravno, ne može izvesti nešto takvo. Ne dok je u vlasništvu Smithfielda."
Jade je namignula, potapšala ga po ruci, dobacila mu nekodirani
scenarij i krenula natrag prema orkestru. Nakratko se zapitao što je Jade
imala protiv Mele. Najvjerojatnije ništa ozbiljno. Obje su bile glumice.
Mela je potpisala ugovor sa Smithfieldom, Jade nije. To je bilo dovoljno.
Dok je dovršavao čitanje idućeg prizora približilo se vrijeme
njegova izlaska i krenuo je natrag prema pozornici.
Stvari su išle glatko. Samo je tri puta tijekom prvog čina zapeo s
tekstom koji nije uvježbavao deset godina. Rick mu je šaptao u uho, a
Maestro je u nekoj mjeri mogao kompenzirati njegovo neznatno
odstupanje od scenarija. Ovaj se put u potpunosti izgubio u drami. Ovaj put
mu osjećaj da se sjedinio sa strojem nije nimalo smetao. Ovaj put se sjetio i
kada je nastupila prva pauza -
"Nije baš bilo dobro, Thorny", viknuo je lan Feria. "Što god da si
radio u prvom prizoru, ponovi to. Ovo je bilo pomalo drveno. Ponovi
posljednji dio i idi polako. Andrejev nije nikakav poludjeli medvjed s
Urala. To je u svakom slučaju Markin trenutak. Pričekaj."
Polagano je kimnuo i pogledao nepomične lutke. Mora zaboraviti
strojeve. Mora se izgubiti u tome i živjeti, čak i ako je to značilo biti
zamjenska poveznica u mehanizmu. To mu je na neki način smetalo, iako
se u starim danima navikao podređivati sveukupnoj konfiguraciji. Bez
nekakvog razloga počeo je osluškivati očekujući smijeh producentskog
osoblja, ali smijeh nije došao.
"U redu", viknuo je Feria. "Oživite ih."
Nastavio je, ali mučila ga je nesigurnost. U tome je bilo malo
samoporuge, očekivanja smijeha iz publike. Nije mogao shvatiti zašto, a
ipak -
***
Ima jedan stari film - jedan od klasika - u kojem je čovjek po imenu
Chaplin vezan za sjedalo na proizvodnoj liniji gdje je izvršavao savršeni
mehanički posao na savršeno mehanički način, posao koji je očito mogao
biti obavljen s nekoliko kamera i žica - bila je to jedna od najsmješnijih
komedija ikada - a ipak tragična. Posao koji ga je učinio dijelom stroja.
Znojio se tijekom drugog i trećeg čina u stanju kompromisa sa
samim sobom - glumatao je u svrhu samopripreme i istovremeno
pokušavao uvjeriti Feriju i Jade kako on to može, i to dobro. Glumatanje je
u pojedinim trenucima bilo neophodno, kao tehnika učenja. Namjerno
glumataj na probi kako bi zapamtio tekst, onda glumi normalno na pravoj
izvedbi - bio je to stari trik glumaca koji su svake večeri trebali glumiti u
drugoj predstavi i imali su samo nekoliko sati za uvježbavanje i učenje
teksta. Ali hoće li oni znati zašto to čini?
Kad je završio nije bilo vremena za novu probu, jedva da je bilo
vremena za kratak odmor i jelo prije odijevanja za predstavu.
"Bilo je užasno, Jade", procijedio je. "Zeznuo sam. Znam da jesam."
"Glupost. Večeras ćeš biti pravi, Thorny. Znam što si radio, shvatila
sam."
"Hvala. Pokušat ću se sabrati."
"O posljednjem prizoru, u pucnjavi -"
Umorno ju je pogledao. "Što s njom?"
"Pištolj će biti napunjen ćorcima, naravno. I tada ćeš morati pasti."
"Pa?"
"Pa, pazi kamo ćeš pasti. Nemoj pasti na bakrene vodove. Sto i
dvadeset volti možda te i ne može ubiti, ali mi ne želimo Andrejeva koji će
se tresti i izbacivati plave iskre. Pomoćno osoblje će ti kredom obilježiti
sigurno područje. I još jedna stvar -"
"Da?"
"Marka puca iz blizine. Pazi da te ne spali."
"Pazit ću."
Okrenula se, a onda zastala i mrko ga gledala nekoliko sekundi.
"Thorny, imam nekakav čudan osjećaj u vezi s tobom. Ne mogu ga točno
smjestiti."
Smireno ju je gledao i čekao.
"Thorny, hoćeš li upropastiti predstavu?"
Na licu mu se nije vidjelo ništa, ali nešto se u njemu zgrčilo.
Izgledala je nervozno, puno povjerenja, ali zabrinuto. Računala je na njega,
imala je povjerenja u njega -
"Zašto bih upropastio predstavu, Jade? Zašto bih učinio nešto
takvo?"
"To ja tebe pitam."
"U redu. Obećajem ti - dobit ćeš najboljeg Andrejeva kojeg ti mogu
dati."
Polagano je kimnula. "Vjerujem ti. U to ustvari nisam ni sumnjala."
"A što te onda muči?"
"Ne znam. Znam što misliš o autodrami. Imam samo neki osjećaj da
nešto kriješ u rukavu. To je sve. Žao mi je. Znam da imaš previše
integriteta da bi upropastio vlastitu izvedbu, ali -" Zastala je i odmahnula
glavom, a njezine su ga crne oči i dalje promatrale, još je uvijek bila
zabrinuta.
"Oh, u redu. Prekinut ću predstavu za vrijeme trećeg čina.
Namjeravao sam publici pokazati ožiljak od operacije slijepog crijeva,
izvesti nekoliko trikova s kartama i objaviti da sam započeo štrajk. I onda
ću otići." Pucnuo je jezikom i izgledao povrijeđeno.
Lagano je pocrvenila i nasmijala se. "0, znala sam da nećeš izvesti
ništa otrcano. Nije da ti ne bi učinio sve što je u tvojoj moći kako bi
općenito popljuvao autodramu, ali... Večeras ne možeš učiniti ništa što bi
imalo nekakvo značenje. Osim publiku poslati kući bijesnu. To nisi ti i žao
mi je što sam pomislila na nešto takvo."
 "Hvala. Prestani brinuti. Ako izgubiš lovu, ja neću biti kriv."
"Vjerujem ti, ali -"
"Ali što?"
Nagnula se prema njemu. "Ali izgledaš toliko slavodobitno, eto
što!" prosiktala je i potapšala ga po obrazu.
"Pa, to je moja posljednja uloga. Ja -"
Ali već se okrenula i otišla te ga ostavila sa sendvičem i prigodom
za odmor.
San nije želio doći na oči. Ležao je i u džepu se poigravao mecima
kalibra .32 i razmišljao o tome kakav će učinak njegov posljednji izlazak
imati na savjest teatra. Misli su bile ugodne.
Odjednom mu je, dok je ležao i sanjario, sinulo da će to nazvati
samoubojstvom. Smiješno. Razmišljaj o učinku, dramskom efektu, reakciji
publike. Lutke ne krvare. A kasnije, novinski naslovi: Robotski glumac
ubio starog glumca, Žrtva mehanizirane pozornice. Ipak, to će nazvati
samoubojstvom. Jako smiješno.
Ali možda je i paranoik na prozoru dvadesetog kata također
razmišljao o tome - o reakciji publike. Nije li svako samoranjavanje u
stvari namijenjeno savjesti svijeta?
To ga je malo brinulo, ali -
Petnaest minuta do početka, zaškripalo je iz zvučnika. Petnaest
minuta!
"Hej, Thorny!" nervozno ga je pozvao Feria. "Vraćaj se kod
kostimografa. Tražili su te."
Umorno je ustao, bacio pogled po strci iza pozornice, a onda krenuo
prema odjelu kostimografije. Jedna je stvar bila sigurna - mora nastaviti.
***
Dvorana nije bila u potpunosti puna. Trećina publike radije se
odlučila za povrat novca nego za čekanje odgođenog početka i zamjene za
Andrejeva, zamjene koja je bila nepoznata ili koje su se u najboljem
slučaju slabo sjećali, bez Smithy indeks-rejtinga pored imena. Ipak, dobar
dio publike isplanirao je svoju večer i ostali su kako bi zauzeli svoja
sjedala uz malo lošeg humora radi kašnjenja. Mušterije preprodavača koje
su platile previše i koje na blagajni nisu mogle dobiti više od polovice
cijene na crno bile su prisiljene prihvatiti predstavu ili izgubiti novac. Došli
su, nervozno se meškoljili i bacali pogled na satove dok je glas preko
zvučnika izgovarao isprike i nabrajao orkestralne dionice, uglavnom ruskih
kompozitora. A onda, napokon...
"Dame i gospodo, večeras je s nama jedna od najpopularnijih
glumica na pozornici, filmu i autodrami, zvijezda naše večerašnje drame,
mlada i ljupka kao što je bila kad ju je Smithfield učinio besmrtnom - Mela
Stone!"
Thornier je stisnutih usana gledao iz sjene dok je ona graciozno
stupala pod reflektore. Izgledala je nenormalno blijedo, ali umjetnici
šminke obavili su dobar posao; izgledala je samo malo starije od svoje
lutke, još uvijek ljupko, iako manje arogantno lijepo. Njezin je blistavi
nakit nestao i nosila je jednostavnu crnu haljinu s dubokim izrezom oko
vrata, a njezina kestenjasta kosa bila je svezana u punđu nalik na turban,
koja je vrat ostavljala golim.
"Prije deset godina", počela je tiho, "uvježbavala sam produkciju
Anarhista koja nikad nije prikazana. Vježbala sam s čovjekom po imenu
Ryan Thornier, koji je imao glavnu ulogu i koji će je i večeras odigrati. S
osobitim se veseljem prisjećam vremena -"
Zastala je, i ravnodušno nastavila. Thorny je zadrhtao. Govor je
očito napisala Jade Ferne i riječi su u Melinim ustima definitivno bile
poput komada otrovane jabuke. Djelovala je kao da ih izgovara samo zato
što ih nije bilo uljudno povratiti. Mela je bila kažnjena za pokušaj bijega.
Jade ju je prisilila da se pojavi tako što je zaprijetila da će na Stoneičinu
lutku staviti sijedu vlasulju i koristiti je za čitanje najava. Mala je
producentica znala biti opaka, pogotovo kad bi je pokušali izigrati.
Melin je uvod bio napisan tako da uvjeri publiku da je uistinu sretna
što ima Thorniera umjesto Peltiera, ali nije bilo ničega što bi potvrdilo
činjenicu da je od krvi i mesa. Nije koristila riječ "lutka" ili "model", nego
je publici dopustila nagađanje. Najava je bila kratka. Nakon nekoliko
anegdota o prvom prikazivanju drame prije više od jedne generacije,
završila je.
"I bez daljnjeg odgađanja, prijatelji moji, dajem vam - Pručevljeva
Anarhista."
Naklonila se, otplesala iza zavjese i zaplakala. Veličanstvena glazba
najavila je prvi prizor. Ugledala je Thorniera i zastala, još uvijek na
pozornici. Zavjesa se počela podizati. Jurnula je prema njemu, zastala i
prodorno se zagledala u njega. Njezine su oči bile ispunjene suzama dok je
grizla usnu.
Na pozornici, telefon je zazvonio na stolu komesara Andrejeva. On
je trebao izaći tek za tri minute. Poručnik je došao i javio se na telefon.
"Jako lijepo, Mela", prošaptao je i kiselo se nasmiješio.
Nije ga čula. Njezin je pogled skliznuo na njegov kostim - jako
sličan odori koju je nosio na probama prije deset godina. Ruka joj je
krenula prema vratu. Željela je pobjeći od njega, ali nakon nekoliko
trenutaka vratila je samokontrolu. Pogledala je vlastitu lutku koja je čekala
u redu, a onda Thorniera.
"Nećeš reći ništa prigodno?" prosiktala je.
"Ja -" Njegov ledeni osmijeh polagano je iščezao. Prvi mali trijumf
nad Melom, bolesnom i starom Melom koja je kupila sigurnost po cijenu
integriteta i još ju uvijek plaćala u malim ratama poput ove, Mela koju je
nekoć volio. Prvi mali "trijumf" pretvorio se u odvratnu knedlu u njegovu
grlu.
Okrenula se, ali ju je uhvatio za ruku.
"Žao mi je, Mela", promrmljao je promuklo. "Uistinu mi je žao."
"Nisi ti kriv."
Ali bio je. Nije znala što je učinio, naravno, nije znala da je
zamijenio trake i pobrinuo se da on bude zamjena za Peltierovu lutku, kako
bi ga morala gledati dok glumi nasuprot Mele kakva je prestala postojati
prije deset godina, gledati kako proživljava izrugivanje.
"Žao mi je", ponovno je prošaptao.
Zatresla je glavom, oslobodila ruku i odjurila. Gledao ju je kako
odlazi i osjetio slabost u želucu. Njihov raniji hladni sastanak bio je ključni
trenutak, kad je u plimi gorčine odlučio provesti plan u djelo i čak se zbog
toga ispričati. Možda mu je gorčina zamaglila vid, pomislio je. Njezina
reakcija kad je onako naletjela na njega nije bila snobizam, već
prestravljenost. Stari duh u prljavom radnom odijelu i vunenoj košulji, čije
se lice najvjerojatnije trudila zaboraviti, iskočilo je pred nju na mjestu koje
je i onako bilo prepuno uspomena. Nije ni čudo što je djelovala hladno. On
je najvjerojatnije simbolizirao njezinu vlastitu samooptužbu, jer je znao da
je tako djelovao na druge. Uspješni, oni koji su profitirali od autodrame -
često su ga viđali s metlom i kantom, i ako bi se sjetili Ryana Thorniera
brzo bi se okrenuli. I pri svakom okretu on je osjećao malo zadovoljstvo
zamišljajući ih kako misle: Thornier se nije želio kompromitirati - i kako
ga mrze jer su se oni kompromitirali i time nešto izgubili. Ali to što ga je
Mela mrzila - to je bilo nekako drugačije. To nije želio.
***
Netko ga je gurnuo u rebra. "Tvoj je red, Thorny!" prosiktao je
napeti glas. "Nastupaš!"
Probudio se uz uzdah. Feria ga je mahnito gurao prema ulazu. Brzo
se sabrao, uživio u lik i nastavio hodati.
Gadno je zeznuo prizor. Znao je da je zeznuo i prije no što je izašao
i vidio njihova lica. Propustio je dva znaka i nekoliko mu je puta zatrebala
Rickova pomoć iz kabine. Njegova je gluma bila drvena - osjećao je to.
"Dobro ti ide, Thorny, dobro!" rekla mu je Jade, jer mu se tijekom
predstave nije usudila reći nešto drugo. Šokiraj glumčev ego tijekom probe
i imat će vremena za oporavak; šokiraj ga tijekom izvedbe i možda se
upiški u gaće. Ipak, znao je i bez da su mu rekli za brigu koja se skrivala
iza njezinog mehaničkog osmijeha. "Samo se malo smiri, ha?" savjetovala
je. "U redu je."
Pustila ga je da se smiri nasamo. Naslonio se na zid, mrko zagledao
u stopala i prekorio se. Ti bijedniče, ti jadna budalo, ti domaru u srcu, ti
jadni ishlapjeli glumče.
Trebao se uspraviti. Ako upropasti ovo, više nikad neće dobiti
drugu prigodu. Ali nastavio je razmišljati o Meli, o tome koliko ju je želio
povrijediti, a sada kada je bila povrijeđena želio je prestati.
"Ti si na redu, Thorny - probudi se!"
Opet se našao na pozornici, zamuckivao je tekst, bio prestravljen
morem nejasnih lica na mjestu gdje se trebao nalaziti četvrti zid.
Čekala ga je nakon drugog izlaska. Došao je blijed i drhtav, znoj mu
je natopio ovratnik. Naslonio se na zid, zapalio cigaretu i tupo ju pogledao.
Šutjela je. Uzela je jednu njegovu ruku i počela ju milovati naslonivši mu
glavu na rame. Zapanjeno ju je pogledao. Više se nije osjećala povrijeđeno.
Nije se mogla osjećati povrijeđeno dok je gledala kako tamo vani radi
budalu od sebe. Mogla je biti osvetoljubivo očarana time, gotovo je poželio
da jest. Umjesto toga ga je sažaljevala. Bio je tup, bilo mu je zlo. Nije
mogao nastaviti.
 "Mela, bolje da kažem tebi; ne mogu reći jade što sam -"
"Šuti, Thorny. Samo daj sve od sebe." Pogledala ga je. "Molim te,
daj sve od sebe."
To ga je zapanjilo. Zašto bi se tako osjećala?
"Zar me ne bi radije gledala kako propadam?" pitao je.
Brzo je odmahnula glavom, zastala i onda kimnula. "Dio mene bi,
Thorny. Osvetoljubivi dio. Ja moram vjerovati u automatsku pozornicu.
Ja... Ja vjerujem u nju. Ali ne želim da propadneš, ne." Nakratko je rukama
poklopila oči. "Ne znaš kako je vidjeti te tamo vani... Usred svega toga...
Toga -" Lagano je odmahnula glavom. "To je ruglo, Thorny, ti ne pripadaš
tamo, ali - sve dok si tamo, nemoj zeznuti stvar. Daj sve od sebe, važi?"
"Aha, naravno."
"To je nesigurna stvar. Hoću reći učinak. Ako publika počne
shvaćati da nisi lutka -" Polagano je odmahnula glavom.
"Što ako shvate?"
"Smijat će se. Smijehom će te otjerati s pozornice."
Bio je spreman na sve osim toga. To je potvrdilo neugodan
predosjećaj koji je imao tijekom probe.
"Thorny, samo sam zato zabrinuta. Nije me briga hoćeš li odglumiti
dobro ili loše, samo da ne shvate što si. Ne želim da ti se smiju, bio si
dovoljno povrijeđen."
"Neće se smijati ako dobro odglumim."
"Ali hoće'. Ne na isti način, ali hoće. Zar ne shvaćaš?"
Razjapio je usta. Odmahnuo je glavom. To nije istina. "Ljudski su
glumci to već činili", pobunio se. "Putujuće družine, na malim
pozornicama s premalim Maestrima."
"Jesi li ikad gledao takvu dramu?"
Odmahnuo je glavom.
"Ja jesam. Publika unaprijed zna za ljudski dio glumačke postave. I
to im onda nije smiješno. Nema iznenađenja pri otkriću neuobičajenog.
Slušaj me, Thorny - daj sve od sebe, ali nemoj se truditi biti bolji nego što
bi lutka bila."
Gorčina je došla u valovima. Je li se tome nadao? Da glumi što je
moguće sličnije stroju, da obavi dobar posao poput Maestra, ali ne i bolje, i
povrh svega, ne drugačije? Kako publika ne bi saznala?
Vidjela je njegovu uznemirenost i potražila mu ruku. "Thorny,
nemoj me mrziti jer sam ti to rekla. Želim da sve dobro završi i mislila sam
da bi trebao znati. Mislim da znam što nije bilo u redu. Bojiš se - u dubini
duše - da neće shvatiti tko si ti i zbog toga tvoja gluma ne nalikuje lutkinoj.
Bolje ti je da se počneš bojati da će shvatiti, Thorny."
Dok ju je gledao počeo je shvaćati da je to još uvijek bila žena koju
je nekoć poznavao i volio. Još gore, željela ga je spasiti od podsmijeha.
Zašto? Ako je imala majčinski instinkt, mogla ga je željeti zaštititi od
bijesa, kritika ili trulih rajčica, ali ne i od gubitka dostojanstva. Majčinski
instinkt uživao je u uništavanju muškog dostojanstva, jer je na taj način
izoštravao sliku djeteta u muškarcu.
"Mela?"
"Da, Thorny."
"Pretpostavljam kako te nikad nisam prebolio." Brzo je odmahnula
glavom, gotovo ljutite
"Dragi, ti živiš deset godina u prošlosti. Ja ne, a i neću. Sadašnjost
mi se možda i ne sviđa previše, ali ja sam u njoj i mogu je promijeniti
samo u maloj mjeri. Ne mogu je učiniti prošlošću, neću ni pokušavati." Na
trenutak je zastala i pogledala ga. "Prije deset godina također nismo živjeli
u sadašnjosti. Živjeli smo u mitskoj, magičnoj, prekrasnoj budućnosti.
Veliki talenti, koji su se tek počeli razvijati. Tih smo dana živjeli u mašti.
Budućnost koju smo živjeli nikad se nije dogodila i ne možeš se vratiti i
ostvariti ju. A kada mašta prestane biti moguća, pretvara se u pusti san. Ne
želim živjeti u pustom snu. Želim ostati normalna, čak i ako je bolno."
"Šteta što si večeras morala doći", rekao je ukočeno.
Trznula se. "Oh, Thorny, zvučalo je gore no što sam mislila. I ne
bih to rekla na takav način kad ", pogledala je prema pozornici kroz
neprobojno staklo, gdje je njezina lutka bila u prizoru s Pjotrom, "kad i ja
također ne bih imala problema s previše želja."
"Želim da budeš tamo vani sa mnom", rekao je tiho. "Bez lutaka i
bez Maestra. Znam kako bi onda bilo."
"Nemoj! Molim te, Thorny, nemoj."
"Mela, volio sam te."
"Ne!" Hitro je ustala. "Ja... Želim te vidjeti nakon predstave. Naći
ćemo se. Ali nemoj tako pričati, osobito ne ovdje i ne sada."
"Ne mogu si pomoći."
"Molim te! Doviđenja za sada, Thorny, i daj sve od sebe."
Moje najbolje da budem stroj, pomislio je ogorčeno dok ju je gledao
kako odlazi.
Okrenuo se kako bi gledao dramu. Na pozornici nešto nije bilo u
redu. I to gadno. Maestrova interpretacija prizora na neki ga je način
učinila poznatim.
Namrštio se. Rick je spomenuo Maestrovu sposobnost
kompenzacije, mijenjanja interpretacije, preusmjeravanja. Nije li se to
događalo? Maestro je kompenzirao njegovu izvedbu?
Njegov se izlazak približavao. Primaknuo se pozornici.
Prvi je čin bio propast. Feria, Feme i Thomas razgovarali su u
napetom ozračju i dimu cigareta. Čuo je žustro mrmljanje, ali nije mogao
razaznati riječi. Jade je pozvala scenskog radnika, nakratko razgovarala s
njim i dopustila mu da ode. Scenski je radnik hodao kroz gomilu sve dok
nije našao Melu Stone, nakratko porazgovarao s njom i pokazao prstom.
Thorny je gledao kako se pridružuje produkcijskoj skupini, a onda se
okrenuo. Nestao im je iz vidnog polja, smjestio se iza nekih sklopljenih
kulisa i čekao kraj pauze pokušavajući ne razmišljati.
"Dobra gluma, Thorny", rekao je kostimograf mehanički i u prolazu
ga pljesnuo po ramenu.
Potisnuo je želju da udari kostimografa. Izvadio je kopiju scenarija i
pretvarao se da čita svoj tekst. Netko ga je povukao za rukav.
"Jade!" Sumorno ju je pogledao i započeo ispriku. "Nemoj", rekla
je. "Razgovarali smo. Rick, ti mu reci."
Rick Thomas, koji je stajao pored nje, sjetno se nasmiješio i kimnuo
glavom. "Nisi ti kriv za sve, Thorny. Ili možda nisi primijetio?"
"Kako to misliš?" pitao je sumnjičavo.
"Uzmi na primjer prizor broj pet", dodala je Jade. "Pretpostavimo
da su svi glumci ljudi. Kako bi se osjećao u vezi s događajem?"
Na trenutak je zatvorio oči i proživio ga. "Najvjerojatnije bih bio
ljut", rekao je polagano. "Najvjerojatnije bih optužio Kovrina što mi se
miješao u govor i Aksinyu što mi je uništila izlaz - kao izgovor", dodao je
uz lažni osmijeh. "Ali ne mogu optužiti lutke. One ne mogu krasti."
"Stari moj, u stvari mogu", rekao je tehničar. "I tvoj je izgovor u
potpunosti točan."
"Molim?"
"Naravno. Ti si zeznuo prizor ili dva. Publika je reagirala na to. A
Maestro reagira na reakcije publike - kompenzirajući promjenama
interpretacije. On pozornicu vidi kao cjelinu, uključujući i tebe. Što se
Maestra tiče ti si lutka bez trake poput Peltierove koju smo koristili za prvu
probu. Šalje ti samo signale sa scenske trake, neinterpretirane. Pošto nema
analognu traku za tebe. E sad, bez publike bi to bilo u redu. Ali s
reakcijama umjetničke publike počinje kompenzirati i pošto ne može
kompenzirati kroz tebe, radi to s ostalima."
"Ne razumijem."
"Iskreno, Thorny, prvi i drugi prizor bili su katastrofa. Nisi se svidio
publici. Maestro je počeo kompenzirati naglašavajući druge uloge i dajući
tebi novi karakter, preko ostalih."
"Davao mi je novi karakter? Kako to može učiniti."
"Lako, dušo", rekla mu je Jade. "Na primjer, kad Marka kaže:
Mrzim ga, on je zvijer - to može reći kao da je to istina ili to može reći kao
da je trenutno bijesna na Andrejeva. I to djeluje na način na koji te publika
vidi. Ostali glumci utječu na tvoju ulogu. Znaš da je to bila istina na staroj
pozornici. To je istina i kod autodrame."
Zapanjeno je zurio u njih. "Možete li to zaustaviti? Hoću reći,
podesiti Maestra?"
"Ne bez čišćenja cijele stvari iz stroja i kretanja ispočetka. Učinak je
kumulativan. Što više kompenzira, tebi je teže. Što je tebi teže, lošije
izgledaš publici. A što lošije izgledaš publici, on više pokušava
kompenzirati."
Mahnito je pogledao na sat. Manje od minute do prvog prizora
drugog čina. "Što ću učiniti?"
"Drži se", rekla je Jade. "Telefonirali smo Smithfieldu. U gradu je
programski inženjer i dolazi heliotaksijem. Onda ćemo vidjeti."
"Možda sve uspijemo srediti", dodao je Rick, "malo po malo -
dodavanjem lažnih reakcija publike i blokiranjem osjetilnih senzora u
gledalištu. Pokušat ćemo, to je to."
 Reflektori su se upalili za početak čina.
"Sretno, Thorny."
"Pretpostavljam da će mi trebati." Smrknuto je krenuo prema
pozornici.
Stvor iz kabine ga je promatrao. Promatrao ga je, mjerio i
procjenjivao te zaključio da nije dobar. Možda, pomislio je mahnito, možda
ga je čak i mrzio. Gledao je, planirao, regulirao i uništavao ga.
Lica lutaka, ruke, glasovi - pripadali su njemu. Čudesni sklopovi u
kabini organizirali su ih protiv njega. Vidio ga je kao jednog od njih, ali
nije odgovarao njegovim impulsnim komandama. Možda ga je vidio kao
neispravnu lutku i pokušavao ispraviti učinke njegova pogrešnog
ponašanja. Pomislio je na stari sukob režisera i darfstellera,
samorežirajućeg glumca - ovo je bio isti sukob, naglašen nemogućnošću
elektroničkog režisera da shvati kako se takve stvari mogu dogoditi.
Darfstellere, samorežirajuće glumce čija je gluma proizlazila iz nesvjesnih
izvora bez vanjskih poveznica, režiseri su mrzili, čak i kad je gluma bila
savršena. Lutka je pak bila savršeni schauspieler, glumac kojim je režiser
mogao upravljati poput igračke.
Sada bi mu bilo lakše da je bio schauspieler jer bi se možda
prilagodio. Ali on je bio Andrejev, njegov Andrejev, dok se pripremao za
ulogu. Andrejev je bio inkarnacija alter anime u njemu. On nikada nije
glumio ulogu. On je uvijek postajao uloga. A sada se mogao prilagoditi
potrebama trenutka na pozornici samo kao Andrejev, kroz njegov identitet
s Andrejevim, i bez promjene karaktera njegove glume. Pokušati nešto
takvo, pokušati upasti u tijek onog što je Maestro radio, značilo bi krajnju
zbrku. Ipak, stroj ga je silio - preko ostalih.
Tupo je stajao za svojim stolom, hladno slušao negiranje zatočenika
- revolucionara, piromana povezanog s Pjotrovim gerilcima.
"Kažem vam, druže, nemam veze s time!" vikao je zatočenik.
"Ništa!"
"Niste li ga temeljito ispitali?" zarežao je Andrejev na poručnika
koji je čuvao čovjeka. "Nije li potpisao priznanje?"
"Nije bilo potrebe, druže. Njegov je suučesnik priznao", protestirao
je poručnik.
Samo što to nije trebao biti protest. Poručnik je govorio kao da je to
čudovišno djelo - izvući još jedno priznanje, možda mučenjem, od
zatočenika, kad su već postojali dovoljni dokazi za osudu. Riječi su bile
točne, ali njihovo je značenje bilo iskrivljeno. To je trebalo biti obično
objašnjavanje činjenica: Nema potrebe, druže, njegov je suučesnik priznao.
Thorny je zastao i pocrvenio od bijesa. Njegova iduća rečenica bila
je: "Pobrini se da i ovaj također prizna." Ali neće ju izgovoriti. To bi
naglasilo efekt poručnikovog šokiranog protesta. Grozničavo je razmišljao.
Poručnik je bio mala uloga i nije se vraćao se do trećeg čina. Ne bi bilo
loše srediti ga.
Smrknuto je pogledao lutku i hladnim glasom pitao: "A što ste
učinili sa suučesnikom?"
Maestro nije mogao mijenjati tekst, niti shvatiti dodane rečenice.
Mogao je samo interpretirati odstupanje kao kvar i pokušati kompenzirati.
Maestro se vratio rečenicu unatrag i poručnik je ponovio svoj tekst.
"Rekao sam vam - priznao je."
"I?" zagrmio je Andrejev. "Ubili ste ga, ha? Nije uspio preživjeti
ispitivanje, ha? I ubili ste ga."
Thorny, što radiš? čuo je Rickov mahniti šapat u slušalici.
"Priznao je", ponovio je poručnik.
"Uhićen si, Nikola!" zarežao je Thorny. "Javi se bojniku Malinu iz
disciplinske. Vrati zatočenika u njegovu ćeliju." Zastao je. Maestro nije
mogao nastaviti dok mu ne da znak, ali sada nije bilo štete ako izgovori
točan tekst. "A sada se pobrini da i ovaj također prizna."
"Da, gospodine", tupo je odgovorio poručnik i krenuo s pozornice
sa zatočenikom.
Thorny je uživao ubijajući njegov izlaz kad je povikao za njim: "I
pobrini se da preživi!"
Maestro ih je izveo van bez da se okrenuo i Thorny je na kratko bio
zadovoljan samim sobom. Krajičkom oka ugledao je jade koja se rukama
držala za glavu i potajno mu davala odobravajući signal. Ali nije se
neprestano mogao izvlačiti improviziranjem.
Više od svega, bojao se izlaska Marke, Meline lutke. Maestro ju je
pripremao, aktivirao ju, profinjeno je opravdavao njezinu izdaju, na račun
lika Andrejeva. Nije se želio opirati. Markina je uloga bila odveć važna za
petljanje po njoj. Uostalom, to bi bilo kao da šamara Meki kako bi zbunio
njezinu lutku u glumi.
 Zastor se spustio. Namještaj se okrenuo. Pozornica je postala
dnevna soba. I zastor se ponovno podigao.
Viknuo je: "Nema više uhićenja; nakon početka policijskog sata
pucajte na svakoga!" u slušalicu i poklopio ju.
Kad se okrenuo stajala je na vratima i slušala. Slegnula je ramenima
i ušla bezbrižnim korakom dok ju je on promatrao u sumnjičavoj tišini.
Bilo je to konzumiranje njezine izdaje. Vratila mu se, ali kao Pjotrov
špijun. Sumnjao je u njezinu nevjeru, a ne u izdaju. Bio je to ključni prizor
i Maestro ju je mogao prikazati kao izdajničku drolju ili kao nevoljku
izdajnicu s Andrejevim prikazanim kao nasilnikom. Oprezno ju je
promatrao.
"Pa - bok", rekla je krotko, nakon što je obišla sobu.
Hladno je uzdahnuo. Ostala je vrckava i dalje od njega. Za sada je
bilo kako je trebalo biti. Ali žestoka svađa tek je trebala uslijediti.
Otišla je do ogledala i počela popravljati vjetrom raskuštranu kosu.
Govorila je nervozno, sugestivno, brbljala o trivijalnim stvarima, prikrivala
nervozu u njegovu prisustvu nakon svoje izdaje, izgledala je kao da nešto
skriva, napeto, bila je nekako slična današnjoj Meli. Maestrova kontrola
izraza lica bila je savršena.
"Što radiš ovdje?" iznenada je eksplodirao i prekinuo tišinu.
"Još uvijek živim ovdje, zar ne?"
"Izašla si."
"Samo zato što si mi tako zapovjedio."
"Dala si mi do znanja da želiš otići."
"Lažljivče!"
"Nevjernice!"
Tako se nastavilo još neko vrijeme, a onda je počeo ubacivati
sadržaj nekoliko ladica u kofer. "Ja živim ovdje i ostajem", bjesnila je.
"Kako želiš, drugarice."
"Što radiš?"
"Selim se, naravno."
Bitka se nastavila. Još uvijek nije bilo Maestrovog pokušaja da
promijeni prizor. Je li problem ispravljen? Je li njegov razgovor s
poručnikom na neki način utjecao na stroj? Nešto je bilo drugačije. Ovo je
postajao dobar prizor, njegov najbolji do sada.
Još je uvijek bjesnila na njega kad je krenuo prema vratima. Zastala
je u pola rečenice, bez daha - a onda vrisnula njegovo ime, bacila se na
trosjed i gorko zaplakala. Stao je. Okrenuo se, stajao sa šakama na boku i
gledao ju. Postupno se smekšao. Odložio je kofer, prišao i stao iznad nje,
još uvijek mrk i bijesan.
Njezino je jecanje prestalo. Pogledala ga je, vidjela da ne može
pobjeći i počela se smiješiti. Polagano je ustala i stavila mu ruke oko vrata.
"Saša... Oh, moj Saša!"
Ruke su bile tople, usne vlažne, žena u njegovu zagrljaju živa. Na
trenutak je posumnjao u svoje osjećaje. Nacerila mu se i prošaptala:
"Polomit ćeš rebro."
"Mela -"
"Pusti me, budalo - prizor!" A onda, na glas: "Mogu li ostati, dušo?"
"Uvijek", rekao je promuklo.
"I nećeš opet biti ljubomoran?"
"Nikad."
"Ili me svaki put ispitivati kad odem na sat ili dva?"
"Ili šesnaest. Bilo je šesnaest sati."
"Žao mi je." Poljubila ga je. Glazba se pojačala. Prizor je završio.
"Kako si uspjela?" prošaptao je u zagrljaju. "I zašto?"
"Pitali su me. Radi Maestra." Nacerila se. "Izgledao si očajno. Hej,
sada me možeš pustiti. Zavjesa je spuštena."
Mobilni namještaj počeo se pomicati. Požurili su s pozornice i
izmaknuli se trosjedu. Jade ih je čekala.
"Izvrsno!" prošaptala je i uzela ih za ruke. "To je bilo jednom
riječju odlično"
"Hvala... hvala što si me uključila", odgovorila je Mela.
"Preuzmi odavde. Mela - barem prizore s Thornyjem."
"Ne znam", promrmljala je. "To je bilo jako davno. Svatko bi
mogao improvizirati onaj prizor svađe."
"Ti to možeš. Rick će ti pomagati. Inženjer je ovdje i pokušavaju
srediti Maestra. Ali sve će se popraviti samo od sebe, ako ovako odglumiš
u još nekoliko prizora."
***
Drugi je čin bio spašen. Sporedni su glumci još uvijek bili rizik i
Maestro je još uvijek pokušavao kompenzirati prema reakcijama publike u
prvom činu. No, s ljudskom Markom pokušaji kompenzacije imali su
manji učinak, a distorzije interpretacije polagano su se počele smanjivati.
Maestro je sakupljao nove podatke kad se drama nastavila i počeo ih
interpretirati.
"Nije bilo izvrsno", uzdahnuo je kad su se ispružili kako bi se
opustili između činova. "Ali je bilo za prolaznu ocjenu."
"Treći će čin biti bolji, Thorny", obećala je Mela. "Još ćemo mi
spasiti predstavu. Šteta za prvi čin."
"Želio sam da bude vrhunski", uzdahnuo je. "Želio sam im dati
nešto za razmišljanje, nešto za uspomenu. A sada se trudimo spriječiti
potpunu propast."
"Nije li uvijek bilo tako? Uzbuđen si jer želiš promijeniti povijest,
ali završiš tako da radiš kao lud samo da bi ju učinio prolaznom."
"Ili kako bih izbjegao leteće povrće."
Nacerila se. "Jiggle je znao reći: Izašao sam kao glavno jelo, a
završio kao bačena salata." Zastala je, a onda zamišljeno dodala: "Teško je
to što moraš visoko pucati samo kako bi nešto pogodio. To također može
biti porazno - svaki put pokušavati biti izvrstan, a za dlaku izbjeći
podsmijeh ili osrednjost."
"Bez obzira na to koliko visoko stremio, ne možeš doseći dovoljnu
brzinu. Ambicija je put s ciljem u beskonačnosti, bez obzira na to koliko
visoko stremio."
"Zvuči poput citata."
"I jest. Iz Satirikona bivšeg domara."
"Thorny?"
"Molim?"
"Sutra će mi biti žao - ali/a uživam večeras - hoću reći, u glumi i u
svemu. Živim kao u mašti. Ali to ipak nije dobro. To je droga."
Na trenutak se iznenađeno zagledao u nju. Nije ništa rekao. Možda
je to za Melu bila droga, ali ona nije počela s ludom nadom da će večeras
biti klimaks, vrhunac života na pozornici. Ona je glumila kako bi spasila
predstavu i to joj nije značilo ništa u smislu karijere koju je namjerno
napustila. On se pak nadao veličanstvenoj izvedbi. Ipak, nije bila
veličanstvena. Ako bude dobar u trećem činu, možda kao cjelina bude
dostojna njegovih izvedbi iz prošlosti. Osim ako -
"Misliš kako je netko u publici već shvatio? Za nas, hoću reći?"
Odmahnula je glavom. "Nisam vidjela nikakav pokazatelj",
promrmljala je pospano. "Ljudi vide ono što očekuju. Ali to će sutra
procuriti."
"Zašto?"
"Tvoj prizor s poručnikom. Kad si improvizirao iz obijesti. Ovdje se
sigurno nalazi dramski kritičar ili profesor koji je unaprijed pročitao dramu
i počeo se mrštiti kad si to izveo. Otići će kući i pogledati svoju kopiju
scenarija kako bi se uvjerio, a onda će shvatiti."
"Tada neće biti važno."
Željela je spavati ili drijemati, pa je zašutio. Dok ju je gledao kako
se odmara, jedan dio njegove gorčine i razočaranja polagano je iščezao.
Bilo je lijepo ponovno glumiti, čak i samo u jednoj opojnoj noći. I možda
je i bilo dobro što nije dobio ono što je želio. Bio je čak i spreman priznati
pojavu stanovitog stupnja ludila zbog takvog razmišljanja.
Savršenstvo i požrtvovnost. Sada kada savršenstvo nije bilo
moguće, cijeli je plan zvučao poput noćne more fanatika, i bilo ga je sram.
Zašto je to učinio - predao se nečemu što je oduvijek bilo samo nezrela
maštarija, dječji san? Želja plus prigoda, plus impuls, u okviru gorčine i u
tom trenutku osobne tranzicije - bilo je to dovoljno da luđačku želju izvuče
iz dubine njegova mozga i da počne budan sanjati. Dječji san.
A zanos ga je nosio dalje. Prepravljene trake, napunjen pištolj,
prljavi trik za Jade - a sada se borio da spriječi smrt predstave. Otišao je do
rijeke, popeo se na ogradu mosta i pogledao dolje u crnu, uzburkanu vodu -
i naposljetku sišao s ograde jer bi vjetar upropastio njegov skok.
Zadrhtao je. To ga je malo plašilo, saznanje kako se toliko lako
mogao izgubiti. Što su mu godine učinile, ili - što je učinio samome sebi?
Možda je zadržao integritet, ali kakva korist od integriteta u
vakuumu? Imao je dušu glumca i zadržao ju je dok su ostali svoje
prodavali, ali godine su uništile tržište i duša mu je ostala. Držao je do
principa i godine su otopile hladni ledenjak stvarnosti ispod principa. Ipak,
i dalje ih se držao, dok je stvarnost tekla u more. Posvetio se živoj
pozornici, pažljivo se brinuo za njezin grob i čekao uskrsnuće.
Starkeljo, pomislio je, upadao si u ludilo i teturao po dimenzijama
infrasvijesti. Uzeo si nestvarnost za ruku i ponosno ju vodio kroz opasnost
i zbrku. Naposljetku si ju oženio prije nego što si primijetio da je mrtva,
jedina časna stvar koja ti je preostala bila je sahraniti ju, iako ti ona neće
pomoći da se vratiš kroz opasnost i zbrku i ponovno pronađeš pravi put.
Morat će stopirati. Možda je prekasno da nešto učini s ostatkom života. Ali
postojao je samo jedan jedini način da otkrije. A prvi je korak bio napraviti
neku udaljenost između sebe i pozornice.
"Ako mala crna kutija preuzme moj posao", rekao je jednom Rick,
"pronaći ću posao u proizvodnji malih crnih kutija."
Thorny je zapanjeno shvatio da je tehničar govorio istinu. Mela je to
učinila, na neki način. Kao i Jade. Osobito Jade. Ali to nije bio odgovor za
njega, ne sada. Predugo je žalio za mrtvima i trebao je potpuno novi
početak. Sutra će nestati, otići, pretvarati se da mu je opet dvadeset i jedna
i početi tražiti kako bi učinio nešto sa životom. Kako će nastaviti jesti dok
to ne pronađe - to će biti veliki problem. U današnje je vrijeme bilo teško
pronaći radnike bez iskustva, ali tako je bilo i s poslovima bez iskustva.
Prodavanje njegovog glumačkog talenta u komercijalne svrhe
upalilo bi samo kad bi pronašao komercijalnu svrhu u koju je mogao
vjerovati i živjeti za nju, pošto njegov talent nije bio površinski talent
schauspielera. Bit će to teška potraga, jer se nikad nije potrudio vjerovati u
nešto drugo osim u teatar.
Mela se iznenada promeškoljila. "Jesam li čula kako me netko
zove?" promrmljala je. "Ova buka - ja", sjela je i pogledala oko sebe.
Sumnjičavo je uzdahnuo. "Koliko još do podizanja zavjese?" pitao
je.
Naglo je ustala i rekla: "Jade mi maše. Vidimo se na pozornici,
Thorny."
Gledao je Melu kako se žuri, bacio pogled prema Jade koja ju je
čekala u maloj gomili, i osjetio tračak krivnje. Koštao ih je novca,
problema i nervoznog znoja, a njegova je izvedba možda ugrozila
prikazivanje predstave. To što je učinio bilo je loše i bilo mu je žao, ali nije
mogao poništiti učinjeno, i jedina moguća kompenzacija bila je odglumiti
što je moguće bolje treći čin i onda otići. Brzo. Prije no što ga Jade
pronađe i organizira linč.
Nakon što je nekoliko trenutaka odsutno zurio u mali skup, zatvorio
je oči i opet zadrijemao.
Naglo ih je otvorio. Nešto u vezi sa skupinom - nešto neobično.
Sjeo je i opet se namrštio dok ih je promatrao. Jade, Mela, Rick i Feria i
troje stranaca. Ništa neobično u vezi s tim. Osim... Da vidimo... Mršavi tip
profesorskog izgleda - to je najvjerojatnije programski inženjer. Mišićavi,
krupni tip u tamnom odijelu s lutajućim pogledom - Thorny ga nije mogao
smjestiti - nije izgledao kao da spada iza pozornice. Treći je izgledao
nekako poznato, ali i on također nije djelovao kao da ovamo pripada -
debeljuškasti mali čovjek bez kravate s debelom cigarom u ustima, kojega
je, činilo se, pozadina pozornice zanimala više nego razgovor skupine.
Mišićavi mu je tip nastavio postavljati pitanja, a on je s cigarom u ustima
mrmljao brze odgovore dok je gledao paradu kazališnog osoblja.
Kod jednog je odgovora izvadio cigaru iz usta i nakratko pogledao
prema Thornyju. Thorny se skamenio i osjetio kako mu se jeza diže uz
kičmu. Mali debeli tip bio je - službenik s deponija!
Koji mu je dao rezervne trake i vezivne trake. Koji je smjesta
mogao pokazati krivca za probleme i koji je to nesumnjivo i činio.
Moram izaći. Moram smjesta izaći. Mišićavi je tip ili policajac ili
privatni istražitelj, jedan od nekolicine koja je radila za Smithfielda.
Moram pobjeći, moram se sakriti, moram - linč.
"Ne kroz ta vrata, to je pozornica; što - Thorny! Još nije vrijeme za
izlazak."
"Oprosti", progunđao je i okrenuo se. Svjetlo se upalilo i zvonce je
lagano zazujalo.
"Sada je vrijeme", rekao je scenski radnik za njim. Kamo ide? I
kakve će koristi biti od toga? "Hej, Thorny! Zvonce. Vrati se. Vrijeme je.
Nastupaš kad se zavjesa podigne... Hej!"
Zastao je, okrenuo se i vratio. Otišao je na pozornicu i zauzeo svoje
mjesto. Ona je već bila tamo, čudno ga je gledala dok je prilazio.
"Nisi to učinio, zar ne, Thorny?" prošaptala je. Šutke ju je pogledao
stisnutih usana, a onda kimnuo. Izgledala je zbunjeno. Pogledala ga je kao
da više nije osoba, nego neobičan predmet za proučavanje.
Ni prijekorno, ni ljutito, ni prezirno - samo zbunjeno.
"Pretpostavljam da sam poludio", rekao je neuvjerljivo.
"Pretpostavljam da jesi."
"Ipak, nije bilo previše štete", rekao je glasom prepunim nade.
"Krivi su ljudi pogledali prvi čin, Thorny. Otišli su."
"Krivi ljudi?"
"Dva sponzora i kritčar."
"Oh?"
Zapanjeno je stajao. Onda ga je prestala gledati i samo je čekala
podizanje zavjese, na licu joj nije bilo ničega osim zbunjenosti i tuge. To
nije bila njezina predstava i u njoj nije imala ništa osim lutke koja će joj
donijeti proviziju, a sada je ona sama bila privremena zamjena za lutku.
Tuga je bila za njega. Prezir bi shvatio.
***
Zavjesa se podignula. More nejasnih lica iza reflektora. I on je bio
Andrejev, šef ruskog policijskog garnizona, odani sluga umirućeg režima.
Ovaj je put bilo lako ostati u ulozi, čvrsto usaditi svoj ego u lik ruskog
policajca i malo živjeti u prošlom stoljeću. Jer egu je tamo bilo ugodnije
nego u koži Ryana Thorniera - koži koja bi uskoro mogla biti poslana na
štavljenje, sudeći prema smrknutim pogledima koji su dolazili sa stražnje
strane pozornice. Možda bi mu čak bilo ugodnije da nakon predstave
ostane Andrejev, ali to je bio siguran način da za cimera dobije Napoleona
Bonapartea.
Nije bilo promjene kulisa između prvog i drugo prizora, nego samo
spuštanje zavjese i promjena glumaca, čime je dobio na vremenu. Ostao je
na pozornici, i to mu je dalo nekoliko trenutaka za razmišljanje. Misli nisu
bile ugodne.
Sponzori su otišli. Predstava se više neće prikazivati, osim ako
jutarnja kritika u Timesu ne bude izvrsna. Što se činilo prilično
nevjerojatnim. Kritičari su bili cinični. Cinični ukusi obično su bili
nestrpljivi. Neće biti voljni oprostiti prvi čin. Upropastio ga je i više ga nije
mogao spasiti.
Osveta nije bila slatka. Imala je okus truleži i nije mu dobro sjela na
želudac.
Daj im dobar treći čin. Više ništa ne možeš učiniti. Ali čak ni to
neće eliminirati okus truleži.
 Zašto si to učinio, Thorny? Rickov je glas iz kabine šaptao u
njegovu slušalicu.
Podigao je pogled i vidio kako ga tehničar promatra kroz mali
prozor kabine. Raširio je ruke i pokunjeno slegnuo ramenima, kao da pita:
"Što da ti kažem, što mogu učiniti?"
"Nastavi, što drugo?" šapnuo je Rick i povukao se s prozora.
Čini se kako je incident potvrdio Jadein planirani završetak. Jedva
da je i mogla učiniti nešto drugo. Na neki je način u tome bila zajedno s
njim. Ako publika otkrije da je u predstavi glumila ljudska zamjena i ako
se predstava ne svidi kritičarima, mogu okriviti producenticu koja je
"dopustila takvu nemoguću zamjenu" - čak će ju okriviti više od njega.
Kladila se na njega i, unatoč njegovu planu da ju prisili na takvu okladu, to
je bila njezina predstava, njezina odgovornost, i ona će snositi najveću
krivnju. Kritičari, vlasnici, sponzori i publika - oni nisu marili za "krivnju",
nisu marili za izgovore ili razloge. Oni su marili za konačni proizvod, i ako
im se nije sviđao, odgovornost je bila jasna.
A on? Murjak čeka iza pozornice. Zašto? Nije proučavao kazneni
zakon i nije mogao smisliti nikakvo zgodno ime za zločin koji je počinio.
Prijevara? Ne bez promjene vlasništva novca ili imovine, pomislio je. On
je tražio apstrakciju, a zakon je bio zemaljska stvar, zbunio se kad su
motivi natjerali ljude na napad na imovinu ili na osobe, napad na ideje ili
na principe. Onda je stvar prepustio psihijatriji.
Možda mišićavi tip uopće nije murjak. Možda je sakupljač
manijaka.
Thorny nije previše mario. San se srušio i sada je samo trebao
pustiti otpadu da pada oko njega sve dok ne dobije prigodu za izlazak iz
ruševina. Bio je to kraj nečega što je trebalo završiti godinama ranije i nije
mogao izaći sve dok se do kraja ne sruši.
***
Zavjesa se podignula. Drugi prizor bio je dobar. Ne izvrstan, ali
dovoljno dobar da prestanu pucati žvakaćim gumama i počnu mirno sjediti
u svojim sjedalima, apsorbirani u svom identitetu Andrejeva.
Treći prizor za njega je bio mučenje - rulja je zauzela urede državne
uprave, dok je on čekao vijesti od Marke i odgovor gerilskih snaga na
njegovu ponudu primirja. Odgovor je došao u obliku jedne riječi.
"Njet"
 Njegova smrtna presuda. Riječ koja će ga poslati šakalima na ulici,
riječ koja će ga predati poludjeloj rulji. Rulja je imala sustav: rulja je
sakupljala službenike i posjedala ih. Sa svog je prozora mogao vidjeti
njihovu zbirku, na trgu, dok je razgovarao s pomoćnikom. Devet ljudi
nabijeno na čelične šiljke teške metalne ograde ispred regionalnih ureda
državne uprave. Rulja je tisućama ruku uhvatila još jedan primjerak i
pažljivo ga posjela. Podigla je primjerak u sjedeći položaj iznad šiljka
dugog šezdeset centimetara i onda ga ispustila na njega. Dva su se
primjerka još uvijek grčila.
Prevarit će rulju, naravno. U zgradi ispod njega nalazile su se
barikade i bit će puno vremena za privatni i mirni sastanak sa smrću prije
no što se rulja probije unutra. Oklijevao je. Čekao je vijesti od Marke.
Vijesti su stigle. Dva su stražara uletjela unutra.
"Ovdje je, druže, došla je!"
Došla je s neprijateljem, rekli su. Došla je i izdala ga, izdala je
državu. Nemoguće! Ali stražar je bio uporan.
Mahniti bijes i negiranje stražareve tvrdnje. Uz tihi urlik potegnuo
je automatik i donositelja loših vijesti ustrijelio u srce.
Lutka se stropoštala na pod uz prasak pištolja. Eksplozija je
probudila i izvukla nešto iz skrovišta njegove memorije - drugi metak u
okviru nije ćorak! Zaboravio je izbaciti smrtonosni metak.
Na trenutak je razmišljao da ga ispali u srušenu lutku kako bi ga se
riješio, a onda odustao od toga i odlučio ispoštovati scenarij. Zurio je u
svoju žrtvu i zadrhtao, zbog čega mu je pištolj kliznuo iz ruke i pao na pod.
Oteturao je do prozora kako bi pogledao trg. Rukama je prekrio lice i
čekao spuštanje zavjese.
Zavjesa se spustila. Okrenuo se i krenuo prema pištolju. Ne,
Thorny, ne! došao je Rickov mahniti šapat iz kabine. Do ikone... Do Ikone!
Stao je nasred pozornice. Više nije bilo vremena da uzme pištolj i
isprazni ga. Zavjesa se samo nakratko spustila i opet se počela podizati.
Neka se Mela riješi metka, pomislio je. Krenuo je prema oltaru, raskopčao
ovratnik i raskuštrao kosu. Pao je na koljena pred drevnom ikonom,
napušten pred Bogom stare Rusije, Rusije koja je preživjela žestoke
pregovore kao i žestoku afirmaciju. Kulturna duša bila je živo biće i
preživjela u porazu i u pobjedi. Ona nikad neće biti protjerana, nego samo
pojedena ili lagano promijenjena prolaskom vremena i kišom koja je
padala po stijenama.
Ispod ikone nalazila se Lenjinova bista. A ispod maski grčkih
glumaca u D'Uccijinom uredu nalazila se bista Harveyja Smithfielda.
Znakovi vremena i bezvremenosti, srce kulture koje je kucalo u ritmu
stoljeća. Borio se protiv vremena dok je oštro skretalo, ali niti jedan čovjek
nije mogao plivati protiv struje dok je ona u cik-cak uzorku jurila prema
bezvremenosti. I oštri zavoji na putu bili su varljivi - jer su svi išli
nizvodno. Niti jedan čovjek nikada nije ništa dodao tome toku provodeći
svoje vrijeme u pokušaju da se odupre struji. Struja će ga izmoriti i odnijeti
u ništavilo dok će svijet i dalje plivati.
Ušli su Marka, Boris i Pjotr, a on se okrenuo i zbunjeno zagledao u
njih. Uslijedilo je ruganje i grubi smijeh dok su naguravali nekoć
ponosnog, a sada slomljenog vođu po pozornici poput omamljene životinje
koja ne može uzvratiti. Odbijao se od njih dok su ga naguravali kako bi
prekinuli omamljenost nalik transu.
"Završi sa svojim molitvama, druže", rekla je Mela i podigla pištolj
koji je ispustio.
Dok je doteturao do Mele uhvatio je priliku i brzo šapnuo: "Pištolj,
Mela - izbaci prvi metak. Izbaci ga, brzo."
Bio je siguran da ga je čula, iako ni na koji način nije reagirala -
osim ako je lagano treptanje bilo brz pogled na pištolj. Je li shvatila?
Trenutak kasnije, još jedna prilika za šapat.
"Idući je metak pravi. Povuci zatvarač. Izbaci ga."
Zateturao je kad ga je Pjotr gurnuo. Pao je na masivni trosjed,
skliznuo na pod i zagledao se u njih. Pjotr je otišao otvoriti prozor i javiti
se rulji. Rulja je gromoglasno viknula. Dovukli su ga do prozora kako bi ga
pokazali svoj trijumf.
"Vidiš, druže?" zarežao je gerilac. "Tvoj vjerni narod te čeka."
Marka je zatvorila prozore. "Ne mogu to gledati!" vrisnula je.
"Odvedite ga njegovu narodu", zapovjedio je vođa.
"Ne -" Marka je podigla pištolj i žestoko odmahnula glavom. "Neću
vam to dopustiti. Ne rulji."
Pjotr je bijesno opsovao. "Ionako će ga dobiti. Doći će ovamo u
potragu."
Thorny se zagledao u glumicu i namrštio se. Još uvijek nije izbacila
metak. A trenutak se približavao - metak koji će spriječiti njegovo
predavanje rulji, komadić vruće milosti koji će mu dati žena koja ga je
opčinila, iskoristila i izdala ga.
Okrenula se prema njemu s pištoljem u ruci, a on je počeo uzmicati.
"U redu, Pjotre - ako će ga ionako dobiti -"
Napravila je nekoliko koraka prema njemu, dok je on uzmicao
prema kutu sobe. Pravi metak. Mela, izbaci ga!
Onda je njezina noga dodirnula bakreni vod i vidio je slabašno
iskrenje. Staklene oči, koža od zrakopjenaste plastike, živci od nemirnih
elektrona.
Mela je otišla. Ovo je bila njezina lutka. Možda prava Mela nije
mogla izdržati nakon što je saznala što je učinio, možda ju je Jade pozvala
nakon prvog prizora trećeg čina. Plastična ruka držala je pištolj, mali
savitljivi solenoid čekao je impuls koji će pokrenuti prst na okidaču. Strava
je prostrujala njegovim tijelom.
Znak, Thorny, znak! čulo se šaptanje u njegovoj slušalici.
Lutka je morala čekati njegov protest prije no što opali. Trebala je
dobiti znak. Oči su mu plesale pozornicom u potrazi za izlazom. Imao je
samo trenutak za odluku.
Mogao joj je prići, uzeti joj pištolj iz ruke bez da joj da znak - izdati
se i upropastiti posljednji trenutak predstave.
A mogao je nastaviti, dati joj znak, nadati se da će promašiti i pasti
nakon pucnja. Ali na taj će način pasti na pluća i vrišteći ustati.
Za ime Božje, Thorny! vikao je Rick. Znak, znak!
Zurio je u pištolj i lagano se ljuljao lijevo desno. Pištolj se ljuljao
zajedno s njim - ali malo je kasnio. Sekundu, ne više.
"Molim te, Marka -" rekao je i brže se zaljuljao.
Prst se napeo na okidaču. Pištolj se pomicao dok se on ljuljao. Bilo
je riskantno. Trebalo se dogoditi u određenom trenutku. To je bilo poput
plesa s kobrom. Želio je pobjeći.
Lažirao si traku, upropastio si predstavu, nisi pobijedio sustav koji
mrziš, podsjetio se. A čak si i sam napunio pištolj. A sada, ako ne možeš
riskirati -
Stisnuo je zube i nastavio se ljuljati u neujednačenom ritmu, a onda
 "Molim te, Marka... ne, ne, neee!"
***
Šiljata šaka pogodila ga je negdje u predjelu struka, okrenula i
bacila na pod. Prodoran prasak pištolja bio je samo dio udarca. Onda je
zgrčen ležao na boku u kredom označenom sigurnom dijelu, krvario i tiho
psovao. U magli je gledao kako ostali kreću prema završnici, vidio nejasno
more lica iza reflektora. Metak ga je pogodio negdje u bok.
Moram se prestati meškoljiti. Mrtvi Andrejev ne može na pozornici
podrhtavati poput, ribe na ražnju. Čekaj malo - još samo malo - izdrži.
Ali nije mogao. Popipao se po boku u potrazi za ranom. Teško je
pipati kroz svu ljepljivost. Želio je strgnuti odjeću kako bi došao do rane i
zaustavio krvarenje, ali ni to nije bilo dobro. Prihvatili bi lutku koja lagano
tetura u agoniji, ali krv nikako. Lutke nisu krvarile. Jesu li ipak vidjeli krv?
Sigurno su ju vidjeli. Dobar trik, pomislit će. Tuba crvene boje, možda.
Realizam je bit...
Rukom je uhvatio remen i čvrsto ga stegnuo. Bol se na trenutak
pojačala, ali se činilo kako je zaustavio krvarenje. Ležao je stisnutih zuba i
čekao.
Otprilike je znao gdje ga je pogodilo, ali bilo je teže reći gdje je
izašao i što je putem ponio sa sobom. Bogu hvala na krvarenju. Možda
unutra nije previše krvario.
Pokušao se usredotočiti na ostatak pozornice. Odnekud se čula
glazba. Jesu li otišli i ostavili ga? Ali ne - tamo je Pjotr, u magli. Pjotr je
prišao njegovu stolcu, uredskom, ukrašenom, antiknom. Jednom je
pripadao plemenitom caru. Pjotr, savršeni ledeni mladi stroj, u svom je
trijumfu gledao stolac.
Negdje iza pozornice začuo se tihi krik. Mela. Zar nije mogla šutjeti
još pola minute? Najvjerojatnije je primijetila krv. Možda je glazba bila
glasnija od krika.
Pjotr se popeo na jednu stubu i okrenuo. Drhtavo je sjeo u stolac
carstva, testirao ga i pobjednički se nasmiješio. Činilo se da mu je stolac
udoban.
"Ovo moram zadržati, Marka", rekao je.
Thorny ga je tiho opsovao. Naravno da će ju zadržati, sve dok
vrijeme ponovno ne skrene na dugoj staroj rijeci. I nitko nije imao ništa
protiv - sudeći po gromoglasnom aplauzu.
Zavjesa se polako počela spuštati kako bi prekrila pozornicu.
Noge su prošle pored njega i procijedio je: "U pomoć!" nekoliko
puta, ali noge su samo prošle. Lutke, odlazile su do svojih sanduka.
Sam je ustao i sve mu se zamračilo. Kad se tama razišla, još je
uvijek stajao na istome mjestu, pa je počeo teturati prema izlazu. Jurili su
prema njemu - Mela, Rick i nekoliko radnika. Ruke su posegnule prema
njemu, ali ih je maknuo.
"Sam ću hodati!" zarežao je.
Ali ruke su ga ipak odnijele. Vidio je jade i mišićavog tipa, pokušao
krenuti prema njima i sve objasniti, ali ona je još više poblijedila i
ustuknula. Sigurno izgledam užasno, pomislio je.
"Pokušavao sam se izmaknuti. Nisam želio -"
"Štedi dah", rekao mu je Rick. "Vidio sam te. Samo se drži."
Polegli su ga na sanduk za lutku i čuo je kako netko traži liječnika u
publici koja je počela izlaziti iz dvorane. No, onda ga je gomila ruku
počela dodirivati po boku i vući.
"Mela."
"Tu sam, Thorny. Tu sam."
***
Nakon nekog vremena još je bila tu, ali sunce je obasjavalo krevet i
osjetio je lagani miris bolnice. Neko ju je vrijeme samo gledao, tek onda
došao do teksta.
"Predstava?" procijedio je.
"Katastrofalne kritike", rekla je tiho.
Opet je zatvorio oči i uzdahnuo.
"Ali zaradit će novac."
Pogledao ju je i razjapio usta.
"Publicitet. Veliki. Da ti pročitam recenzije?"
Kimnuo je, a ona je posegnula za novinama. Sve o luđaku koji je
krvario po pozornici. Zaustavio ju je na pola prvog članka. Bilo je
dovoljno. Publika je počela shvaćati pred kraj drame, a pozivanje liječnika
potvrdilo je njihove sumnje.
 "Propustio si kaos iza pozornice", rekla mu je. "Vraški kaos."
"Ali predstava će se i dalje prikazivati?"
"Naravno. Uz svu morbidnost koja ju je proslavila. Ako se prestane
prikazivati za to će biti kriva Peltierova izvedba."
"A Jade?"
"Ljuta je. Jako je ljuta. Možeš li ju kriviti?"
Odmahnuo je glavom. "Nisam nikoga želio povrijediti. Žao mi je."
Na trenutak ga je šutke gledala, a onda rekla: "Ne možeš onako
improvizirati, Thorny, a da nitko ne bude povrijeđen, da te nitko ne mrzi,
da nitko ne gazi po tebi. Jednostavno ne možeš."
To je bila istina. Kad se držiš djelića prošlosti, drži ga se tiho i
povrijedit ćeš samo sebe. No, kad mu pokušavaš napraviti mjesto u
sadašnjosti, počinješ rušiti slučajne promatrače.
"Teatar je mrtav, Thorny. Možeš li sada povjerovati u to?"
***
Nakratko je razmislio i odmahnuo glavom. Nije mrtav. Promijenio
se samo njegov oblik, a ta promjena možda i nije zauvijek. Sjetio se prošle
noći, prije ikone. Bilo je stvari iz vremena i nekoliko stvari koje su
bezvremenske. Vremena su dolazila kao rezultat određene ljudske kulture.
Bezvremenost je dolazila kao rezultat bilo koje ljudske kulture. A Kulturni
je Čovjek bio zabavljač. Stvarao je izloge kulture za publiku i otad
prikazivao svoje želje, ideale i svrhe. Izlozi su bili neophodni za nastavak
kulture, za svrhovitu orijentaciju vrste.
U jednom takvom izlogu on je podigao oltar i postavio svećenika da
izgovara liturgijski opis žudnji srca njegovog vremena. A u drugom je
izlogu izgradio pozornicu i postavio svoje pričajuće lutke da žive
dramaturške prizore želja i patnji njegova vremena. Istina, svećenici će se
promijeniti, liturgija će se promijeniti, i lutke, i drame, i sadržaj izloga - ali
izlozi nikad neće biti zatvoreni - sve dok Čovjek bude postojao. Samo kroz
takve izloge suvremeni ljudi mogu vidjeti sebe kao dio svijeta, vidjeti
čovjeka sjedinjenog s Čovjekom. Ta perspektiva nije moguća bez izloga.
Dramaturgija. Stara poput civiliziranog Čovjeka. Nadživjela je
oblike, tehnike i primjene. Nadživjela je čak i popularno obožavanje
Velikog Božjeg Mehanizma, koji je bio štovan privremeno, dok ga ljudi
nisu u cijelosti razumjeli. Poput Velikog Boga Trgovine prijašnjih stoljeća
i Boga Agrokulture prije njega. Iznenada se glasno nasmijao. "Kad bi
danas koristili ljudske glumce, to bi bila prilično trula predstava. Čak ne bi
bila ni istinita, uzevši u obzir vremena."
***
U vrijeme kad se druga silueta pojavila na vratima počeo se osjećati
prilično dobro i junački u vezi sa svime. Tih kašalj nagnao ga je da
podigne pogled, na trenutak se zagledao, veselo nacerio i rekao: "Bok,
Richarde! Uđi. Evo... Sjedni. Pomozi mi da izaberem karijeru, ha? Ha ha -"
Mahnuo je oglasnikom i nacerio se. "Kakve vrste crnih kutija može
starkelja -"
Zastao je. Rickov je izraz lica bio hladan i nije se pomaknuo kako bi
ušao. Nakon nekoliko trenutaka rekao je: "Pretpostavljam da će uvijek
postojati pušioničar koji će trčati u toj utrci."
"Utrci?" Thorny se namrštio.
"Aha. U prošlom stoljeću bila je to utrka između kineskog operatera
na abaku i IBM-ovog kompjutora. Uistinu su održali utrku, znaš."
"Ma čekaj malo -"
"A stoljeće prije toga, bila je to utrka između dugoruke tajnice i
pisaćeg stroja."
"Ako si došao ovamo kako bi -"
"A prije toga švelje protiv tkalačkog stana."
"Lijepo je vidjeti te, Richarde. Molim te, na odlasku pitaj sestru -"
"Razbij tkalačke stanove, uništi strojeve, napuni urede pisaćim
strojevima, nastavi dodavati strojeve iz Kine! I što onda? Pokušaj biti bolji
alat od alata?"
Thorny se okrenuo u stranu i zagledao u zid. "U redu. Pogriješio
sam. Što želiš? Naslađivati se? Moralizirati?"
"Ne. Samo sam znatiželjan. To se i dalje događa - stručnjak se
pokušava natjecati sa stručnijim alatima. Zašto?"
"Stručnijim?" Thorny je sjeo, uzdahnuo, uhvatio se za bok i legao,
zadihan.
"Polako, starce", rekao je Rick tiho. "Oprosti. Htio sam reći, s
višom organizacijskom razinom. Zašto to činiš?"
Thorny je neko vrijeme šutke ležao, a onda odgovorio: "Statusna
ljubomora. Čak i jastrebovi pokušavaju otjerati druge jastrebove sa svog
teritorija. Uništiti konkurenciju."
"Ali ti nisi jastreb. A stroj nije konkurencija."
"Prestani, Rick. Zašto si došao?"
Rick je spustio pogled, tiho frknuo i ušao u sobu. "Mislio sam da
ćeš trebati pomoć u pronalaženju posla", rekao je. "Kad sam došao na
vrata, zavirio unutra i vidio da izgledaš poput nečijeg kralja Arthura, opet
me zaboljelo." Nervozno je sjeo na rub stolca i promatrao starca s
mješavinom tuge, ljutnje i ljubavi.
"Pomoći ćeš mi da pronađem posao?"
"Možda. Posao, ne stalno prebivalište."
"Prekasno je da pronađem stalno prebivalište."
"Bilo je prekasno kad si se rodio, starče! Takve stvari više nema -
nije je bilo već više od jednog stoljeća. Za koju god struku da si stručnjak,
druga će te ili progutati ili pronaći način da te zamijeni. Ako pronađeš
nešto što izgleda poput sigurnog mjesta, netko će doći, zazidati te unutra i
napisati epitaf. A što je društvo specijaliziranije, to je opasnije za pukog
specijalista. Misliš da je elektronički inženjer sigurniji od glumca? Ili od
kopača kanala?"
"Ne znam. To nije fer. Čovjekova karijera -"
"Uvijek imaš jednu specijalnost koja je sigurna."
"A koja je to specijalnost?"
"Specijalnost stvaranja novih specijalnosti. Neprestano. Tvojih
vlastitih."
"Ali to je -" Počeo je protestirati. Htio je reći kako takav koncept
pripada manjini visoko obučenih, tehničkoj eliti doba, i kako to nije
specijalizacija, nego generalizacija. Ali zašto nekolicini? Specijalnost
stvaranja novih specijalnosti.
"Ali to je -"
"Više ili manje definicija Čovjeka, zar ne?" dovršio je Rick umjesto
njega. "A sada o poslu -"
"Da, o poslu -"
I možda ne počneš od dna, odlučio je. Počet ćeš iznad lemura,
čimpanze, orangutana, Maestra - ako ikad počneš.
 Za novelu Životni ciklus softverskih objekata. Ted Chiang, pisac mlade
generacije, osvojio je nagrade Hugo i Locus 2011. godine.

TED CHIANG

Životni ciklus
softverskih
objekata

The Lifecycle of Software Objects (2010.)

preveo: Igor Rendić
 Prvo poglavlje
Ime joj je Ana Alvarado i ovo joj je jako loš dan. Čitav se tjedan
pripremala za razgovor za posao, prvi tijekom proteklih mjeseci u kojem je
uspjela stići do stadija videkonferencije. No, vrbovateljevo lice jedva da se
pojavilo na ekranu prije nego što joj je rekao kako je tvrtka odlučila
zaposliti nekog drugog. I tako ona sjedi pred računalom, odjevena u svoje
dobro odijelo nizašto. Preko volje šalje upite drugim tvrtkama i odmah
zaprima automatske odbijenice. Nakon sat vremena odlučuje da joj je
potrebna razonoda - otvara prozor Next Dimensiona kako bi igrala svoju
trenutno najdražu igru, Age of Iridium.
Uporište je prepuno, ali njezin avatar nosi poželjan sedefni borbeni
oklop i ne prođe mnogo vremena prije nego što ju neki igrači pitaju želi li
se priključiti njihovu timu. Prelaze borbenu zonu, zastrtu dimom gorućih
vozila i provode sat vremena čisteći utvrdu mantida. Savršena misija za
Anino raspoloženje - dovoljno laka da može biti sigurna u pobjedu, ali
dovoljno izazovna da može u njoj uživati. Njezini se suborci spremaju
prihvatiti novu misiju i baš se tada otvori telefonski prozor u kutu Anina
ekrana. U pitanju je glasovni poziv njezine prijateljice Robyn pa Ana
prebacuje mikrofon kako bi primila poziv.
"Hej Robyn."
"Hej Ana. Kako je?"
"Hajde pogodi, upravo igram Aol."
Robyn se smiješi. "Loše jutro?"
"Moglo bi se reći." Ana joj ispriča o otkazanom razgovoru.
"Pa, imam neke vijesti koje bi te mogle razveseliti. Možemo li se
naći u Data Earth?"
"Može, samo da se odjavim."
"Bit ću doma."
"Okej, vidimo se." Ana istupi iz tima i zatvori Nex Dimension
prozor. Prijavi se na Data Earth i prozor uveća prikaz sve do njezinog
posljednjeg položaja, plesnog kluba usječenog u golemu liticu. Data Earth
ima vlastite igračke kontinente - Elderthorn, Orbis Tertius - ali oni nisu po
Aninom ukusu, stoga ona svoje vrijeme ovdje provodi na društvenim
kontinentima. Njezin avatar još uvijek nosi kostim s prošle zabave.
Presvlači se u nešto konvencionalnije i otvara portal prema Robyninoj
kućnoj adresi. Korak kroz portal i sada je u Robyninoj virtualnoj dnevnoj
sobi, na stambenom aerostatu koji lebdi iznad polukružnog, milju širokog
vodopada.
Njihovi se avatari grle. "Što ima?" kaže Ana.
"Ima Blue Gamma", kaže Robyn. "Upravo smo dobili nova sredstva
pa zapošljavamo. Pokazala sam ljudima tvoj životopis i svi se raduju što će
te upoznati."
"Mene? Zbog mog opširnog iskustva?" Ana je tek nedavno dobila
certifikat za testiranje softvera. Robyn je podučavala uvodni tečaj tijekom
kojeg su se i upoznale.
"Ustvari, upravo zbog toga. Tvoj zadnji posao je ono što ih je
privuklo."
Ana je provela šest godina radeći u zoološkom vrtu i zatvaranje vrta
bio je jedini razlog što se vratila školovanju. "Znam da je pri pokretanju
nove tvrtke ludnica, ali prilično sam sigurna da vam ne trebaju zoo čuvari."
Robyn se zakikotala. "Daj da ti pokažem na čemu radimo. Rekli su
da ti mogu pustiti da virneš ako potpišeš ugovor o tajnosti."
Ovo je velika stvar. Do ovog trenutka Robyn joj nije mogla reći
ništa konkretno o tome što radi za Blue Gamma. Ana potpiše ugovor o
tajnosti, a Robyn otvori portal. "Imamo privatni otok. Dođi vidjeti."
Provedu svoje avatare kroz portal.
Ana očekuje fantastičan pejzaž kad se prozor osvježi, ali umjesto
toga njezin se avatar pojavi u nečem što na prvi pogled izgleda kao vrtić.
Na drugi pogled liči na scenu iz dječje knjige: antropomorfizirani tigrić
igra se šarenim perlicama nanizanim na žičani okvir, panda proučava autić,
crtana verzija čimpanze kotrlja loptu od gumene pjene.
Napomene na ekranu identificiraju ih kao digijente, digitalne
organizme koji žive u okolišima kao što je Data Earth, ali Ana nikad prije
nije vidjela ovakve. Ovo nisu idealizirane verzije kućnih ljubimaca koje se
pokušavaju prodati ljudima koji se ne mogu posvetiti pravoj životinji, nisu
savršene slatkice i pokreti su im nezgrapni. Također, ne izgledaju kao
stanovnici bioma Data Earth. Ana je posjetila arhipelag Pangea, vidjela je
jednonoge klokane i dvosmjerne zmije koje su evoluirale u svojim
staklenicima i ovi digijenti sasvim sigurno ne potječu odatle.
"Blue Gamma se bavi ovime? Digijentima?"
 "Da, ali ne običnim digijentima. Pazi ovo." Robyinin avatar priđe
čimpanzi koja kotrlja loptu i čučne pred njega. "Hej Pongo. Čime se
baviš?"
"Pongo igla lopa", kaže digijent preplašivši Anu.
"Igraš se loptom? Super. Mogu se i ja igrati?"
"Ne. Pongo lopa."
"Molim te?"
Čimpanza se ogleda i zatim se, ne ispuštajući loptu, odgega do
hrpice drvenih kocaka. Gurne jednu od njih prema Robyn. "Robyn igla
kocke." Sjedne na pod. "Pongo igla lopa."
"U redu." Robyn se vraća k Ani. "Što kažeš?"
"Nevjerojatno je, nisam znala da su digijenti toliko napredovali."
"Sve je to relativno novo. Naš razvojni tim uposlio je par doktora
znanosti nakon što su prošle godine održali prezentaciju na konferenciji.
Sad imamo genomski engine koji zovemo Neuroblast i koji podržava više
kognitivnog razvoja nego išta drugo trenutno na tržištu. Ovi su mališani",
pokaže rukom prema stanarima vrtića, "najpametniji koje smo do sad
generirali."
"I prodavat ćete ih kao kućne ljubimce?"
"Planiramo. Reklamirat ćemo ih kao ljubimce s kojima možeš
razgovarati, koje možeš naučiti da rade zaista kul trikove. Postoji
neslužbeni slogan koji koristimo: Zamislite svu zabavu koju majmuni
pružaju, a bez bacanja kakice."
Ana se nasmiješi. "Počinjem shvaćati na koji bi vam način iskustvo
sa životinjama bilo korisno."
"Da. Ne možemo ih uvijek navesti da rade ono što im kažemo, a ne
znamo koliko tu utjecaja imaju geni, a koliko to što možda ne koristimo
prave tehnike."
Promatra pandolikog digijenta kako šapom podiže autić i proučava
njegov podvjes; drugom šapom opetovano lupka kotače. "Koliko ovi
digijenti znaju na samom početku?"
"Gotovo ništa. Da ti pokažem." Robyn uključi video ekran na
jednom od zidova vrtića. Ekran prikazuje snimke prostorije obojane u
primarne boje na čijem podu leži šačica digijenata. Tjelesno se ne razlikuju
od digijenata u vrtiću, ali pokreti su im nasumični, nagli. "Ovi momci su
svježe instancirani. Trebat će im par mjeseci subjektivnog vremena kako bi
naučili osnove: kako tumačiti vizualne podražaje, ponašanje čvrstih
predmeta, kako pokretati udove. Tijekom te faze držimo ih u stakleniku
tako da to sve traje možda tjedan dana. Kada su spremni za učenje jezika i
društvene interakcije prebacimo ih u stvarno vrijeme. Tu ti ulaziš u priču."
Panda gura autić naprijed-natrag nekoliko puta pa onda zatuli: mo
mo mo. Ana shvati da se digijent smije. Robyn nastavlja: "Znam da si učila
o komunikaciji primata. Evo šanse da to iskoristiš u praksi. Što kažeš?
Zanima li te?"
Ana oklijeva. Ovo nije imala na umu kada je studirala i na trenutak
se zapita kako je dospjela u ovu situaciju. Kao djevojčica maštala je o
praćenju stopa Fosseyice i Goodallice u Afriku, kad je završila
postdiplomski ostalo je tako malo čovjekolikih majmuna da joj je najbolja
opcija bio rad u zoološkom vrtu, a sada joj se nudi posao trenera virtualnih
ljubimaca. Putanja njezine karijere prikaz je umanjenja svijeta prirode u
malom.
Trgni se, kaže sama sebi. Možda ga nije imala na umu, ali ovo je
ipak posao u softverskoj industriji, zbog čega se i vratila u školu. A
obučavanje virtualnih majmuna moglo bi biti zabavnije od testiranja
softvera. Stoga, dokle god Blue Gamma nudi poštenu plaću, zašto ne?
***
Ime mu je Derek Brooks i nije zadovoljan trenutnim zadatkom.
Derek dizajnira avatare Blue Gamminih digijenata i obično uživa u svom
poslu, ali jučer ga je upravitelj projekta tražio nešto što Dereku izgleda kao
loša zamisao.
Derek je studirao animaciju tako da mu kreiranje digitalnih likova
na neki način spada u zanimanje. S druge strane, njegov je posao vrlo
različit od uobičajenog animatorskog posla. Obično bi dizajnirao hod i
pokrete lika, ali kod digijenata te su osobine proizlazile iz njihova genoma.
Na njemu je da dizajnira tijelo koje će manifestirati pokrete digijenta na
način s kojim će se ljudi moći povezati. Te su razlike razlog što puno
animatora - uključujući i njegovu suprugu Wendy - ne rade na digitalnim
oblicima života. No, Derek obožava svoj posao. Smatra da je pomaganje
novom obliku života da se izrazi najuzbudljiviji posao kojim se animator
može baviti.
Povodi se Blue Gamminom filozofijom dizajna UI: iskustvo je
najbolji učitelj, stoga umjesto da pokušavate uprogramirati UI-ju ono što
želite da zna, vi prodajete one koji su sposobni učiti i pustite kupcima da ih
sami uče. Kako biste naveli kupce na takav trud, sve u vezi s digijentima
mora biti privlačno: njihove osobnosti moraju biti šarmantne, na čemu radi
razvojni odjel, a i njihovi avatari moraju biti simpatični - tu Derek ulazi u
priču. Ali ne može digijentima samo dati velike oči i kratke nosiće. Ako
budu izgledali kako crtani likovi nitko ih neće ozbiljno shvatiti. Također,
ako budu previše ličili na prave životinje, izrazi lica i sposobnost govora
činit će ih uznemirujućima. Traženje ravnoteže osjetljiv je posao i on je
proveo bezbroj sati gledajući referentne snimke životinjske mladunčadi.
Uspio je dizajnirati hibridna lica koja u ljudima izazivaju nježnost, ali ne
pretjeranu.
Njegov je trenutni zadatak ponešto drugačiji. Nezadovoljni
mačkama, psima, majmunima i pandama, upravitelji projekta odlučili su
kako je potrebna veća raznolikost među avatarima, još nešto osim
mladunaca životinja. Predložili su robote.
Dereku ta zamisao nema smisla. Čitava strategija Blue Gamme
temelji se na ljudskom afinitetu prema životinjama. Digijenti uče kroz
pozitivno poticanje, baš kao i životinje, a nagrade uključuju interakciju
poput češanja glave ili dobivanja virtualnih briketa. Sve to ima smisla u
odnosu sa životinjskim avatarom, ali s robotom te stvari izgledaju komično
i isforsirano. Kada bi prodavali fizičke igračke roboti bi imali prednost niže
cijene izgradnje spram uvjerljivih životinja. No, troškovi proizvodnje su
nebitni u virtualnom prostoru, a životinjska lica izražajnija. Prodavati
robotske avatare čini se kao ponuda imitacije prilikom prodaje prave stvari.
Tok misli prekida mu kucanje. Ana, nova članica testerskog tima.
"Hej Derek, trebao bi pogledati snimku jutrošnjeg treninga. Bili su prilično
smiješni."
"Hvala, bacit ću oko." Sprema se otići pa zastane. "Čini se da imaš
loš dan."
Derek smatra kako je zapošljavanje bivše zoo čuvarice bila dobra
zamisao. Nije samo razvila program treniranja digijenata, već je dala i
odlične prijedloge za poboljšanje njihove ishrane.
Drugi prodavači digijenata imaju ograničenu ponudu hrane za
digijente, ali Ana je Blue Gammi predložila radikalno povećanje mogućih
oblika koje hrana može imati. Napomenula je kako raznolika prehrana čini
životinje u zoološkim vrtovima sretnijima, a vrijeme hranjenja zabavnijim
za posjetitelje. Uprava se složila s njom i razvojni je tim izmijenio osnovni
nacrt nagrada za digijente kako bi sada prepoznavao širi spektar virtualne
hrane. Nisu mogli simulirati razne kemijske spojeve - simulirana fizika
Data Earth nije bila ni približno sposobna za tako nešto - ali dodali su
parametre koji su označavali okus i teksturu hrane i dizajnirali sučelje za
hranidbeni softver, koje je korisnicima dopuštalo da slože vlastite recepte.
Polučen je golem uspjeh - svaki pojedini digijent imao je vlastitu omiljenu
hranu, a beta testeri su u izvještajima tvrdili kako vole podilaziti ukusu
svojih digijenata.
"Uprava je odlučila da životinjski avatari nisu dosta", kaže Derek.
"Žele i robote. Možeš li vjerovati?"
"Zvuči kao dobra ideja", kaže Ana.
Iznenađen je. "Zaista to misliš? Mislio sam da ćeš više voljeti
životinjske."
"Svi ovdje vide digijente kao životinje", kaže ona. "Samo što se
digijenti ne ponašaju kao prave životinje. Imaju tu neživotinjsku osobinu
zbog koje mi se čini kao da ih oblačimo u cirkuske kostime kada
pokušavamo učiniti da liče na majmune ili na pande."
Pomalo boli čuti kako se njegove pomno izrađene avatare
uspoređuje s cirkuskim kostimima. Izraz lica ga sigurno odaje pošto ona
dodaje: "Ne da bi prosječna osoba to ikad primijetila. Radi se o tome da
sam ja provela puno više vremena među životinjama nego većina ljudi."
"To je u redu", kaže on. "Cijenim druge perspektive."
"Oprosti. Avatari izgledaju super, zaista. Naročito mi se sviđa
tigrić."
"U redu je. Zaista."
Ona pokajnički mahne rukom i zaputi se niz hodnik dok Derek
razmišlja o onom što je rekla.
Možda se previše udubio u životinjske avatare, toliko da je počeo o
digijentima razmišljati kao o nečem što oni nisu. Ana je naravno u pravu
kada kaže da su digijenti životinje koliko su to i tradicionalni roboti. Tko
može reći da je ijedna od tih analogija istinitija od one druge? Ako krene
od premise da su robotski avatari jednako pogodni za izražavanje ovog
novog oblika života kao životinjski avatari, možda će onda moći dizajnirati
avatara kojim će biti zadovoljan.
 ***
Godinu dana kasnije Blue Gamma je svega nekoliko dana udaljena
od puštanja u prodaju svog najnovijeg proizvoda. Ana radi u svom
odjeljku, s druge strane prolaza od Robynina. Sjede leđima okrenute jedna
drugoj, ali u ovom trenutku njihovi ekrani prikazuju Data Earth, gdje
njihovi avatari stoje jedan pored drugog. Nedaleko od njih tuce digijenata
skakuće preko igrališta naganjajući se preko mostića ili ispod njih,
uspinjući se kratkim stepenicama i klizeći niz rampu. Ovi su digijenti
kandidati za puštanje u prodaju. Za svega nekoliko dana oni će - ili njihove
aproksimacije - biti dostupni za prodaju kupcima diljem preklapajućih
oblasti stvarnog svijeta i Data Earth.
Umjesto da uče digijente novom ponašanju, Ana i Robyn bi ih
trebale poticati da vježbaju već naučeno. Nalaze se usred sesije kada
Mahesh, jedan od suosnivača Blue Gamma, prođe pored njezina odjeljka.
Zastane kako bi promatrao. "Ne obazirite se na mene, samo nastavite. Koja
je vještina danas na redu?"
"Prepoznavanje oblika", kaže Robyn. Instancira na tlu ispred svog
avatara niz razbacanih šarenih kockica. Jednom od digijenata kaže: "Lolly,
dođi ovamo." Mladunče lava se preko igrališta dogega k njoj.
U međuvremenu Ana doziva Jaxa, čiji je avatar neoviktorijanski
robot načinjen od ulaštenog bakra. Derek ga je odlično dizajnirao, od
proporcija udova do oblika lica. Ana Jaxa smatra preslatkim. Ona također
instancira niz šarenih kocaka raznih oblika i skreće Jaxovu pažnju na njih.
"Vidiš li kocke, Jax? Vidiš li kojeg je oblika plava kocka?"
"Trokut", kaže Jax.
"Bravo. Kojeg je oblika crvena?"
"Kvidrat."
"Bravo. Kojeg je oblika zelena?"
"Krug."
"Jako dobro, Jax." Ana mu daje briket hrane, kojeg on proždre s
puno entuzijazma.
"Jax pamitan", kaže Jax.
"Lolly isto pamitna" doda Lolly.
Ana se smiješi i pomazi ih po potiljku. "Da, oboje ste vrlo pametni."
 "Oboje pamitni", kaže Jax.
"To volim vidjeti", kaže Mahesh.
Kandidati za puštanje u prodaju konačni su proizvod beskrajnih
testiranja, najbolje od najboljeg u smislu sposobnosti učenja. Dijelom je tu
bila u pitanju potraga za inteligencijom, ali tražio se i temperament,
osobnost koja neće frustrirati kupce. Jedan element je i sposobnost
digijenta da se slaže s drugima. Razvojni je tim pokušao umanjiti
hijerarhijsko ponašanje među digijentima - Blue Gamma želi prodavati
kućnog ljubimca kojem vlasnik neće morati opetovano dokazivati tko je
gazda - ali to ne znači da se natjecanje nikad ne pojavljuje. Digijenti
obožavaju pažnju i ako primijete da je Ana pohvalila nekog drugog, odmah
će pokušati dobiti pohvalu. Većinu je vremena to sasvim u redu, ali svaki
put kada se neki od digijenata čini naročito ljubomornim na nekog od
svojih vršnjaka ili na Anu ona ga odmah označi i njegov se genom izdvoji
iz sljedeće generacije. Taj proces pomalo nalikuje uzgoju pasa, a
prvenstveno radu u golemoj testnoj kuhinji, pečenju beskrajnog niza keksa
i isprobavanju finoće svakog od njih kako bi se pronašao savršen recept.
Trenutne instance prodajnih kandidata bit će zadržane kao maskote
i kopije će biti dostupne za prodaju. No, očekuje se da će većina ljudi
kupiti mlađe digijente, dok su još u predjezičnoj fazi. Podučavanje
digijenta govoru čini većinu zabave, a maskote prvenstveno služe kao
primjeri rezultata koje možete očekivati. Prodavanje predjezičnih
digijenata također omogućava i njihovu prodaju na tržištima izvan
engleskog govornog područja, iako je Blue Gamma imala jedva dovoljno
osoblja za odgajanje maskota na engleskom.
Ana šalje Jaxa natrag na igralište i doziva pandu imena Marco.
Sprema se testirati njegovu sposobnost prepoznavanja oblika kada Mahesh
pokaže na kut ekrana. "Hej, pazi ovo." Nekoliko se digijenata nalazi na
brdašcu pored igrališta i kotrlja niz padinu.
"Hej, zakon", kaže ona. "Još nisam vidjela da to rade." Usmjerava
avatara prema brdašcu dok ju prate Jax i Marco, a uskoro i ostali digijenti.
Kada je Jax prvi put probao kotrljanje, zaustavio se odmah, ali nakon malo
vježbanja uspio se otkotrljati sve do dna brdašca. Ponovi to nekoliko puta
pa se trkom vrati Ani.
"Ana vidi?" pita Jax. "Jax vrti na leđama!"
"Da, vidjela sam te! Kotrljao si se nizbrdo!"
 "Kotulja nizbudo!"
"Bio si super." Protrlja ga po potiljku. Jax se trkom vrati i nastavi
kotrljanje. Lolly se također bacila na novu aktivnost s puno entuzijazma.
Nakon što je došla do dna brdašca nastavila se kotrljati po ravnom tlu, a
zatim udarila u jedan od mostića na igralištu.
"Ih, ih, ih", kaže Lolly. "Jebi ga." Sva je pažnja iznenada usmjerena
na Lolly. "Gdje je to naučila?" pita Mahesh.
Ana isključi svoj mikrofon i pošalje svog avatara da utješi Lolly.
"Ne znam", kaže ona. "Vjerojatno je negdje čula."
"Pa, ne možemo baš prodavati digijenta koji kaže jebi ga!'
"Sredit ću to", kaže Robyn. U drugom prozoru na svojem ekranu
poziva arhive sesija treninga i pretražuje zvučni zapis. "Čini se da je ovo
prvi put da je neki od digijenata to rekao. A što se tiče toga kada je netko
od nas to rekao..." Svo troje promatraju nakupljanje rezultata pretrage u
prozoru. Čini se da je krivac Stefan, jedan od trenera iz Blue Gammina
australskog ureda. Blue Gamma ima zaposlenike u Australiji i Engleskoj
koji obučavaju digijente kada su uredi za zapadnoj obali USA zatvoreni.
Digijentima nije potreban san - točnije, integracijski procesi koji su njihov
analogon sna mogu se izvesti velikom brzinom - stoga ih se može trenirati
čitav dan.
Pregledavaju video snimke svake situacije tijekom treninga u kojoj
je Stefan rekao 'jebi ga'. Najžešći ispad dogodio se prije tri dana; teško je
biti siguran u to promatrajući njegov Data Earth avatar, ali čini se da je
udario koljenom o stol. Postoje i prethodni primjeri stari nekoliko tjedana,
ali nijedan nije toliko glasan ili toliko dug.
"Što želite da učinimo?" pita Robyn.
Cijena je jasna. Ovako blizu puštanja u prodaju nemaju više
vremena ponoviti tjedne obuke. Trebaju li riskirati nadajući se da
prethodna psovanja nisu ostavila dojam na digijente? Mahesh razmišlja pa
odlučuje. "Okej. Unazadite im program za tri dana i krenite od tog
trenutka."
"Svima?" kaže Ana. "Ne samo Lolly?"
"Ne možemo riskirati, sve ih unazadi. I želim da od sad pa nadalje
svaku sesiju treninga prati program za zabilježbu ključnih riječi. Sljedeći
put kad netko opsuje unazadite ih sve do posljednje kontrolne točke."
 I tako digijenti izgubiše tri dana iskustava, uključujući i prvo
kotrljanje nizbrdo.

Drugo poglavlje
Digijenti Blue Gamme pravi su hit. Tokom prve godine prodaje
stotinu tisuća kupaca kupuje primjerke i, još važnije, drži ih u pogonu.
Blue Gamma računa s poslovnim modelom"britva i oštrica" jer sama
prodaja digijenata ne bi povratila troškove razvoja. Umjesto toga tvrtka
klijentima naplaćuje svako spravljanje hrane za digijente i time održava
stalni prihod onoliko dugo koliko su digijenti zanimljivi svojim vlasnicima.
Zasad ih kupci smatraju iznimno zabavnima, drže ih aktivnima po čitave
dane. Sasvim je uobičajeno da klijenti sporo provode integracijski proces
kako bi digijenti spavali čitavu noć. Ipak, neki provode proces pri velikim
brzinama kako bi digijenti bili budni većinu vremena, a i dijele ih kroz
suradnju s ljudima u drugim vremenskim zonama, što im omogućava da
brže sazriju. Deseci igrališta i vrtića za digijente niču diljem društvenih
kontinenata Data Earth, a kalendari postaju ispunjeni grupnim dogovorima
za igranje, satovima obuke i natjecanjima. Neki vlasnici čak dovode svoje
digijente u trkališne zone i puštaju ih da se s njima voze. Virtualni svijet
postaje globalno selo za odgoj digijenata, društvena tkanina u koju se
utkala nova kategorija kućnih ljubimaca.
Pola digijenata Blue Gamme je jedinstveno, s genomom koji je
nasumično stvoren unutar ograničenja parametara odabranih tijekom
uzgoja. Drugu polovicu čine kopije maskota, ali tvrtka se trudi podsjetiti
svakog kupca da će se svaka kopija razviti drugačije, ovisno o okruženju.
Kao zorni prikaz Blue Gammin prodajni tim pokazuje Marca i Pola, dvije
tvrtkine maskote. Obje su instance potpuno identičnog genoma i obje
imaju pandu za avatara, ali imaju potpuno različite osobnosti. Marco je već
imao dvije godine kada je Polo instanciran i Polo se uhvatio za njega
smatrajući ga nekom vrstom starijeg brata. Sada su nerazdvojni, ali Marco
je otvoreniji, a Polo oprezniji. Također, nitko ne očekuje da će se Polo ikad
pretvoriti u Marca.
Maskote Blue Gamme su najstariji, još uvijek aktivni, Neuroblast
digijenti i uprava se u početku nadala kako će oni testerima pružiti uvid u
ponašanje digijenata prije nego što se klijenti s njima susretnu. U praksi to
nije tako završilo. Nema načina za predviđanje kakvi će digijenti ispasti,
posebno jer su odgojeni u tisuću različitih okoliša. Istina je da svaki
vlasnik digijenta istražuje potpuno nov teritorij i da se vlasnici jedni
drugima drugome obraćaju za pomoć. Počinju se pojavljivati internetski
forumi za vlasnike digijenata, puni anegdota i rasprava, traženih i danih
savjeta.
Iako Blue Gamma ima osobu za vezu s klijentima, čiji je posao
stalno čitati forume, Derek ponekad prati forume na svoju ruku, nakon
posla. Ponekad klijenti razgovaraju o izrazima lica digijenata, ali čak i kad
ne razgovaraju o njima Derek uživa čitati anegdote.
OD: Zoe Armstrong
Nećete vjerovati što je moja Natasha danas učinila! Bili smo na
igralištu i jedan se digijent ozlijedio pri padu i plakao. Natasha ga
je zagrlila da mu bude bolje i pohvalila sam ju. Ni trepnula nisam,
a ona je gurnula drugog digijenta kako bi ga rasplakala, zatim ga
zagrlila i gledala hoću li je pohvaliti!
Sljedeći mu post privlači pažnju:
OD: Andrew Nguyen
Jesu li neki digijenti manje pametni od drugih? Moj digijent ne
reagira na moje zapovjedi na isti način na koji tuđi reagiraju.
Pregledava javni profil klijenta i vidi da je avatar beskrajni pljusak
zlatnika. Zlatni odskakuju jedan od drugoga na takav način da njihove
putanje stvaraju apstraktan obris ljudske figure. Iako je taj primjer
animacije vrijedan divljenja, Derek sumnja da je korisnik pročitao Blue
Gammine preporuke u vezi s odgojem digijenata. Piše odgovor:
OD: Derek Brooks
Kada se igrate sa svojim digijentom nosite li avatar koji je
prikazan u vašem profilu? Ako da, jedan od problema jest taj da
vaš avatar nema lice. Podesite kameru da prati promjene vašeg
lica, nosite avatar koji ih može prikazati i dobit ćete puno bolju
reakciju od vašeg digijenta.
Nastavlja pretraživati forum. Minutu kasnije ugleda još jedno
zanimljivo pitanje:
OD: Natalie Vance
Moj digijent Coco je Lolly, star godinu i pol. U zadnje je vrijeme
vrlo zločesta. Nikad ne radi što joj kažem, izluđuje me. Bila je
dobra do prije nekoliko tjedana pa sam ju pokušala pokrenuti od
 posljednjeg checkpointa, ali nije potrajalo. Već sam dvaput
pokušala, ali i dalje je zločesta. (Doduše, drugi joj je put trebalo
malo duže da postane.) Je li itko doživio nešto slično? Naročito
me zanima ako ste vlasnik Lolly. Koliko ju treba unazaditi kako
bi se riješio problem? Slijedi nekoliko odgovora s preporukama
za izoliranjem specifičnog podražaja koji uzrokuje Cocoine
promjene ponašanja i načine nošenja s njima. Sprema se dati
vlastiti odgovor o tome kako digijent nije videoigra koju igraš
ispočetka sve dok ne postigneš savršen rezultat, kada ugleda Anin
odgovor: OD: Ana Alvarado
Suosjećam s problemom pošto sam vidjela upravo takvu stvar.
Nije specifična samo za Lollye, to je nešto kroz što mnogi
digijenti prolaze. Možete pokušati zaobići ovakve epizode, ali
smatram da su neizbježne i da ćete samo provesti mjesece 5
digijentom koji ne stigne odrasti. Ili možete istrpjeti i završiti sa
zrelijim digijentom.
Jako mu je drago to pročitati. Prevladava praksa tretiranja svjesnih
bića kao da su igračke i to se ne događa samo kućnim ljubimcima. Derek je
jednom bio na zabavi u šogorovoj kući, a tamo se nalazio i jedan par s
osmogodišnjim klonom. Bilo mu je žao dječaka svaki put kad bi ga vidio.
Dijete je bilo hodajuća hrpa neuroza, rezultat odrastanja kao spomenik
očevu narcizmu. Čak i digijenti zaslužuju više poštovanja.
Šalje Ani privatnu poruku zahvaljujući joj se na postu. Zatim
primjećuje da je klijent s bezličnim avatarom odgovorio na njegov
prijedlog.
OD: Andrew Nguyen
Dovraga s time. Platio sam puno taj avatar i kupio sam ga upravo
zato da ga koristim na društvenim kontinentima. Neću ga prestati
nositi zbog jednog digijenta.
Derek uzdahne. Vjerojatno ne postoji mogućnost da natjera
muškarca da se predomisli, ali nada se da će suspendirati svog digijenta
umjesto da ga loše odgoji. Blue Gamma je učinila sve što može kako bi
minimalizirala zlostavljanje - svi Neuroblast digijenti opremljeni su
osiguračima boli koji ih čine imunima na mučenje i samim time
neprivlačnim sadistima. Nažalost, ne postoji način zaštite digijenata od
stvari kao što je nemar.
***
 Tijekom sljedećih godinu dana druge tvrtke počinju reklamirati
vlastite genomske engine koji podržavaju učenje jezika. Nijedan se ne
može nositi s Neuroblastovom popularnošću na Data Earth platformi, iako
je situacija na drugim platformama drugačija. Na Next Dimensionu
dominantan postaje Origami engine; na Anywhere to je engine zvan
Faberge. Na sreću, Blue Gamma je potaknula tvrtke na proizvodnju
komplementarnih proizvoda, ne samo konkurentnih.
Danas je polovica zaposlenika tvrtke nagurana kod recepcije -
upravitelji, razvojni tim, testeri, dizajneri. Tu su jer je napokon stigla dugo
očekivana pošiljka - paket veličine većeg kovčega nalazio se ispred stola
recepcije.
"Otvorimo ga", kaže Mahesh.
Ana i Robyn povlače kopče na paketu razdvajajući ga u osam
blokova celulozne pjene koji se rastvaraju. Stanovnik ovog ručno rađenog
sarkofaga je robotsko tijelo upravo pristiglo iz tvornice. Robot je
humanoidnog oblika, ali malen, niži od tri stope, kako bi se zadržala niska
inercija udova i kako bi se dopustila umjerena količina gipkosti. Koža mu
je sjajna i crna, a glava neproporcionalno velika, s površinom većinom
prekrivenom ekranom koji se ovija oko glave.
Robota su poslali SaruMech Toys. Pojavio se niz tvrtki koje nude
usluge vlasnicima digijenata, ali SaruMech je prva tvrtka koja proizvodi
hardver umjesto softvera. Poslali su primjer svojeg proizvoda Blue Gammi
u nadi da će ih sponzorirati.
"Koja je maskota osvojila najviše bodova?" pita Mahesh. Govori o
testovima gipkosti. Prošlog su tjedna svih digijenti dobili testne avatare čiji
su raspored težine i spektar pokreta jednaki onima robotova tijela. Proveli
su dio svakog dana noseći avatare, vježbajući kretanje. Jučer im je Ana
dodijelila bodove na osnovu sposobnosti ležanja na leđima i ustajanja,
uspona i spuštanja po stubama, balansiranja na jednoj nozi pa na drugoj.
Bilo je to poput provođenja testa trijeznosti nad hrpom beba koje jedva da
su prohodale.
"Jax", kaže Ana.
"Okej, pripremi ga."
Recepcionar prepušta svoje radno mjesto Ani koja se ulogira u Data
Earth i pozove Jaxa k sebi. Jax ima sreće jer testni avatar nije radikalno
drugačiji od njegova. Krupniji je, ali udovi i torzo sličnih su omjera. S
druge strane, digijenti koji su odrasli noseći pande i tigrove za avatare
imali su više problema.
Robyn provjerava robotovu dijagnostičku ploču. "Čini se da smo
spremni." Ana otvara portal u sportsku dvoranu i rukom da signal Jaxu.
"Okej Jax, uđi."
Na ekranu Jax ulazi u portal, a na recepciji mali robot oživi. Glava
robota osvijetli se prikazom Jaxova lica, pretvarajući preveliku glavu u
mjehurastu kacigu koju inače nosi. Dizajn je način održavanja sličnosti s
digijentovim izvornim avatarom bez potrebe za proizvodnjom prilagođenih
tijela, Jax izgleda kao bakreni robot u oklopu od opsidijana.
Jax se okreće kako bi razgledao čitavu prostoriju. "Vau." Prestane
se okretati. "Vau vau. Zvuk drugačiji. Vau vau vau."
"U redu je, Jax", kaže Ana. "Zapamti, rekla sam ti da ti se vlastiti
glas može činiti drugačijim u vanjskom svijetu." Informacijski paket iz
SaruMecha upozorio nas je na to. Šasija od plastike i metala provodi zvuk
na način na koji to avatari u Data Earth ne čine.
Jax podiže lice prema Ani začuđenoj njegovim izgledom. Zna da
nije zaista u tijelu - Jaxov se kod i dalje vrti u mreži i ovaj je robot samo
otmjena periferija - ali iluzija je savršena. A čak i nakon svih susreta s njim
u Data Earth uzbudljivo je vidjeti Jaxa ispred sebe, kako ju gleda u oči.
"Hej Jax", kaže ona. "To sam ja, Ana."
"Nosiš drugi avatar", kaže Jax.
"U vanjskom svijetu to zovemo 'tijelom', ne 'avatarom.' I ovdje ljudi
ne mijenjaju tijela; to možemo učiniti samo u Data Earth. Ovdje uvijek
nosimo isto tijelo."
Jax zastane kako bi o tome razmislio. "Izgledaš ovako uvijek?"
"Pa, mogu nositi različitu odjeću. Ali da, ovako izgledam."
Jax joj prilazi kako bi ju bolje promotrio i Ana čučne, laktova
oslonjenih na koljena, tako da su gotovo iste visine. Jax proučava njezine
ruke pa njezine podlaktice; nosi kratke rukave. Približava glavu i začuje
tiho zujanje refokusiranja očnih kamera robota. "Dlačice na tvojim
rukama", kaže.
Ona se nasmije. Ruke njezinog avatara glatke su poput bebinih.
"Da, ima ih."
Jax podiže ruku, ispruži palac i kažiprst kako bi zgrabio nekoliko
dlačica. Nekoliko puta pokuša, ali poput hvataljki automata s hranom, prsti
mu uporno klize. Zatim ju uštipne i povuče.
"Au. Jax, to boli."
"Oprosti." Jax proučava Anino lice. "Male male rupice preko tvog
lica."
Ana može osjetiti zabavljenost ostalih u prostoriji. "To su pore",
kaže ona ustajući. "Možemo kasnije razgovarati o mojoj koži. A sad, zašto
ne bi malo razgledao prostoriju?"
Jax se okreće i polako hoda predvorjem, kao sićušni astronaut što
istražuje tuđinski svijet. Primjećuje prozor koji gleda na parkiralište i kreće
prema njemu.
Popodnevno se sunce pod kutem probijalo kroz staklo. Jax stupi u
sunčevu zraku pa se naglo povuče iz nje. "Što to?"
"To je sunce. Baš kao ono u Data Earth."
Jax ponovno stupi na svjetlost, oprezno. "Ne kao. Ovo sunce jarko,
jarko, jarko."
"To je točno."
"Sunce ne potrebno jarko, jarko, jarko."
Ana se smije. "Valjda si u pravu."
Jax joj priđe i promotri tkaninu njezinih hlača. Ona oprezno protrlja
njegov potiljak. Taktilni senzori u glavi robota očito rade jer se Jax nagne
prema njenoj ruci; ona osjeća njegovu težinu, dinamički otpor njegovih
aktuatora. Jax ju zatim zagrli oko bedara.
"Mogu li ga zadržati?" pita ostale. "Pratio me kući." Svi se smiju.
"To sad kažeš", kaže Mahesh, "ali čekaj dok ti ne baci ručnike u
zahod i potegne vodu."
"Znam, znam", kaže Ana. Mnogo je razloga zbog kojih Blue
Gamma cilja na virtualni svijet umjesto stvarnog - niži troškovi, lakoća
društvenih mreža - ali jedan od razloga bio je rizik oštećenja imovine; nisu
mogli prodavati ljubimca koji bi mogao strgati vaše zavjese ili napraviti
dvorac od majoneze na vašem sagu. "Samo mislim da je kul vidjeti Jaxa
ovako."
"U pravu si, jest. Za dobro SaruMech, doduše, nadam se da će video
snimka prenijeti ovo iskustvo." SaruMech Toys ne planira prodavati
robotska tijela već ih iznajmljivati na nekoliko sati. Digijentima će biti
omogućena uporaba tijela u ustanovi u Osaci, a onda će biti odvedeni na
izlet u stvarni svijet dok ih vlasnici promatraju preko kamera na mikro-
cepelinima. Ana osjeća snažan poriv da ode raditi za njih. Vidjeti Jaxa
ovako podsjeća ju na to koliko joj nedostaje fizički dio rada s životinjama i
na to kako rad s digijentima preko video ekrana jednostavno nije ista stvar.
Robyn pita Mahesha: "Želite li da sve maskote isprobaju robota?"
"Da, ali tek nakon što prođu test agilnosti. Ako ovog pokvarimo,
SaruMech nam neće dati novog besplatno."
Jax se sada igra s njenim tenisicama, poteže kraj jedne od vezica.
Rijetko kad Ana poželi da je bogata, ali upravo sada, dok osjeća kako se
vezica napinje od Jaxova potezanja, to je upravo ono što želi. Jer kad bi si
to mogla priuštiti, kupila bi jednog od ovih robota istog trena.
***
Razni se zaposlenici redaju pokazujući maskotama stvarni svijet;
Derek obično uzme Marca ili Pola. Prva mu je zamisao izvesti ih van, oko
uredskog parka gdje je Blue Gamma smještena i pokazati im travnjake i
grmlje koji razdvajaju parkirališta. Pokaže im rakolikog robota koji
održava okoliš, produkt ranijeg pokušaja dovođenja digijenata u stvarni
svijet. Robot je opremljen vrtlarskom lopaticom, tankom poput bodeža,
kojom vadi korijenje. Posao mu je u potpunosti vođen instinktima.
Potomak je generacije pobjednika natjecanja u evolucijskom vrtlarenju
provedenog u staklenicima Data Earth. Dereka zanima kako će maskote
reagirati kada čuju priču o robotu koji plijevi korov, pita se hoće li se
poistovjetiti s njim kao s bratom po emigraciji iz Data Earth, ali oni ne
pokazuju ni najmanji interes.
Umjesto toga, ispostavilo se da maskote fasciniraju teksture.
Površine u Data Earth vizualno su detaljne, ali taktilna kvaliteta im ne ide
dalje od koeficijenta trenja. Vrlo malo igrača koristi kontrolere koji mogu
prenijeti osjet dodira te stoga većina prodavača ni ne pokušava
implementirati teksture na površine okoliša. Sad kad digijenti mogu osjetiti
površine u stvarnom svijetu, pronalaze nešto novo u najjednostavnijim
stvarima. Kada se Marco vrati sa svoje ture u robotskom tijelu ne može
prestati pričati o sagovima i tapeciranom namještaju, kada Polo nosi tijelo
provodi vrijeme dodirujući hrapavu neklizavu traku stubišta zgrade. Ne
iznenađuje činjenica da su senzorske pločice u prstima robota prva
komponenta koju je potrebno zamijeniti. Sljedeće što Marco primjećuje
jest da su Derekova usta drugačija od njegovih. Digijentova usta imaju
samo površnu sličnost s ljudskim ustima; iako im se usne miču dok govore,
digijentov generator govora ne zasniva se na fizici. Marco želi učiti o
mehanici govora i uporno želi staviti Dereku prste u usta dok priča. Polo je
zadivljen otkrićem da hrana ustvari prolazi kroz Derekovo grlo kada guta
umjesto da jednostavno nestane na način na koji to čini digijentska hrana.
Derek se bojao da će digijente uznemiriti spoznaja o ograničenjima
njihove tjelesnosti, ali oni ga ustvari smatraju smiješnim.
Neočekivana prednost promatranja digijenata u robotskom tijelu
jest mogućnost da im se lica vide iz veće blizine nego u Data Earth.
Rezultat toga jest da je lakše cijeniti rad koji je Derek uložio u digijentske
izraze lica.
Jednog dana Ana dolazi u njegov odjeljak i uzbuđeno kaže:
"Fenomenalan si!"
"Ovaj... hvala?"
"Upravo sam vidjela Marca kako radi urnebesne izraze lica. Moraš
ih vidjeti. Mogu li?" Ana pokaže prema njegovoj tipkovnici i Derek se u
stolici odgurne od stola kako bi ju ona mogla dosegnuti. Ona otvara
nekoliko video prozora na njegovu ekranu: jedan prikazuje snimku kamere
tijela robota, pogled iz perspekvite digijenta, dok drugi prikazuje snimku
onog što se prikazuje na ekranu kacige. Sudeći prema prvom ekranu,
nalazili su se na parkiralištu.
"Otišao je na jedan od SaruMechovih izleta prošli tjedan",
objašnjava Ana, "i naravno da je uživao pa mu je sada uredski park
dosadan."
Na ekranu Marco kaže: "Neću park, želim ići izlet."
"Ovdje ti može biti jednako zabavno." Na ekranu Ana pokazuje
Marcu da ju slijedi.
Slika se ljulja naprijed-natrag kako Marco vrti glavom. "Nije isto
zabavno. Park više zabavan. Pokažem ti."
"Ne možemo ići u park. Jako je daleko, morali bismo putovati jako
dugo."
"Samo otvori portal."
"Žao mi je, Marco, ne mogu otvarati portale u vanjskom svijetu."
"Gledaj njegovo lice", kaže Ana.
 'Probaj. Probaj jako, molim te, molim te." Marcovo panda lice
formira izraz preklinjanja. Derek ga nije prije vidio pa prasne u smijeh.
Ana se također smije i kaže: "Samo gledaj dalje."
Na ekranu, ona kaže: "Nema veze koliko se jako trudim, Marco,
vanjski svijet nema portale. Samo Data Earth ima portale."
"Onda idemo Data Earth, otvori portal tamo."
"To bi djelovalo ako bi bilo tijela koje možeš nositi, ali ja ne mogu
nositi drugo tijelo. Morala bih se kretati u ovome, a to bi trajalo jako
dugo."
Marco razmišlja o tome i Derek je oduševljen što vidi da
digijentovo lice zaista pokazuje čuđenje. "Vanjski svijet glup", objavi
digijent.
Derek i Ana prasnu u smijeh. Ona zatvori prozor i kaže: "Strašan si
posao napravio."
"Hvala. I hvala što si mi ovo pokazala, uljepšalo mi je dan."
"Drago mi je."
Lijepo je podsjetiti se da njegov prethodni rad donosi rezultate
pošto većina Derekovih nedavnih zadataka nije ni približno toliko
zanimljiva. Origami i Faberge digijenti počeli su se pojavljivati u čitavom
rasponu avatara poput zmajskih beba, grifona i drugih mitoloških stvorenja
stoga je Blue Gamma htjela ponuditi slične avatare za Neuroblast digijente.
Novi su avatari izravne prilagodbe već postojećih, ne treba im ništa novo u
smislu novih izraza lica.
Ustvari, njegov najnoviji zadatak traži stvaranje avatara bez ikakvih
izraza lica. Skupina hobista koji se bave umjetnim oblicima života bila je
impresionirana potencijalom Neuroblastova genoma te je, umjesto čekanja
da prava inteligencija evoluira sama od sebe u biomima, unajmila Blue
Gammu kako bi za njih kreirala inteligentnu tuđinsku vrstu. Razvojni je
tim stvorio takson osobnosti koji je bio miljama daleko od sojeva koje je
Blue Gamma prodavala, a Derek se bavio dizajnom avatara s tri noge,
parom pipaka umjesto ruku i prihvatnim repom. Neki su hobisti htjeli još i
čudniji oblik tijela, kao i okoliš s drugačijim zakonima fizike, ali podsjetio
ih je da će i oni sami morati nositi avatare dok budu odgajali digijente te da
će im i samo upravljanje pipcima već biti dovoljan problem.
Hobisti su svoju novu vrstu nazvali Xenotherijanima i uspostavili su
privatni kontinent na Data Mars na kojem su planirali stvoriti čitavu
tuđinsku kulturu od nule. Derek je znatiželjan, ali nije bio u mogućnosti
posjetiti ih jer je jedini jezik dopušten u prisutnosti digijenata prilagođeni
dijalekt umjetnog jezika Lojban. Pita se koliko će dugo hobisti izdržati.
Osim ogromne prepreke samog ulaska, uzgoj Xenotherijana neće pružati
užitak kakav on i Ana dobivaju samo od promatranja Marca. Nagrade će
biti u potpunosti intelektualne, a hoće li to dugoročno gledano biti dosta?

Treće poglavlje
Tijekom sljedeće godine prognoza budućnosti Blue Gamme
promijenila se iz sunčane u izrazito oblačnu. Prodaja novim kupcima
polako se usporila, ali gori od toga bio je pad zarade softvera za hranjenje.
Sve više i više postojećih klijenata suspendiralo je svoje digijente.
Problem je bio u tome što bi Neuroblast digijenti, jednom kada bi
prošli djetinjstvo, postali prezahtjevni. Tijekom uzgajanja digijenata Blue
Gamma je ciljala na kombinaciju pametnog i poslušnog, ali zbog
nepredvidivosti urođene svakom genomu, pa čak i digitalnom, pokazalo se
da je razvojni tim promašio cilj. Poput preteške igre, ravnoteža izazova i
nagrade koju digijenti pružaju naginje preko onog što većina ljudi smatra
zabavom te ih stoga suspendiraju. Ali za razliku od vlasnika psa koji su
kupili novu sortu bez da su se za nju pripremili, Blue Gammini klijenti ne
mogu biti optuženi za nepripremljenost; sama tvrtka nije znala da će se
digijenti razviti na ovakav način.
Neki su dobrovoljci počeli održavati azile primajući neželjene
digijente u nadi da će ih spojiti s novim vlasnicima. Ti su dobrovoljci
prakticirali niz strategija; neki su držali digijente aktivnima bez prekida,
drugi su ih svakih nekoliko dana pokretali od posljednjeg checkpointa kako
bi ih poštedjeli razvijanja problema s napuštanjem zbog kojih bi ih kasnije
moglo biti problematično usvojiti. Nijedna strategija nije bila previše
uspješna u privlačenju novih vlasnika. Povremeno se javi osoba koja želi
isprobati digijenta bez da ga odgoji od djetinjstva, ali ta posvajanja nikad
ne traju dugo i azili praktički postaju skladišta digijenata.
Taj trend Anu ne čini sretnom, ali upoznata je sa životinjskom skrbi
- zna da ih ne može sve spasiti. Radije bi zaštitila Blue Gammine maskote
od ovog što se događa, ali fenomen se previše raširio da bi tako nešto bilo
praktično.
Iznova ih vodi na igralište i jedan od digijenata shvaća da njegov
redoviti drug u igri nedostaje.
Današnji je put na igralište drugačiji i sa sobom donosi ugodno
iznenađenje. Čak i prije nego što sve maskote izađu kroz portal Jax i
Marco primijete digijenta koji nosi avatar robota. Istovremeno uzviknu
"Tibo!" i potrče prema njemu.
Tibo je jedan od najstarijih digijenata, izuzev maskota, u vlasništvu
beta testera zvanog Carlton. Suspendirao je Tiba prije mjesec dana. Ani je
drago vidjeti da suspenzija nije bila stalna. Dok digijenti čavrljaju ona
prilazi Carltonovom avataru i razgovara s njim. On joj objašnjava kako mu
je samo bio potreban odmor i da se sad osjeća spremnim Tibu pružiti svu
potrebnu pažnju.
Kasnije, nakon što vrati maskote s igrališta na Blue Gammin otok,
Jax joj priča o svom razgovoru s Tibom. "Rekao mu kako smo se
zabavljali. Rekao mu o izletu u zoo fora, fora."
"Je li mu žao što ga je propustio?"
"Ne, umjesto toga se svađa. Kaže izlet u trgovački centar ne zoo.
Ali taj izlet prošli mjesec."
"To je zato jer je Tibo bio suspendiran čitavo vrijeme dok ga nije
bilo", objašnjava Ana, "pa onda misli kako je prošlomjesečni izlet bio
jučer."
"Kazao mu to", kaže Jax iznenadivši ju svojim razumijevanjem.
"Ali on ne vjeruje. Svađa se dok mu Marco i Lolly ne kažu. Onda on
tužan."
"Pa, sigurna sam da će biti još izleta u zoo."
"Ne, jer je propustio zoo. Jer je propustio mjesec dana."
"Ah."
"Ne želim budem suspendiran. Ne želim izgubim mjesec dana."
Ana se trudi zvučati smirujuće. "Ne moraš se brinuti, Jax."
"Ne suspendiraš me, da?"
"Da."
Na njezino olakšanje Jax se čini zadovoljnim njezinim odgovorom.
Nije još naišao na ideju o traženju obećanja i neugodno joj je koliko joj je
drago da mu ga nije morala dati. Pronalazi utjehu u saznanju da ako
suspendiraju maskote, sasvim će ih sigurno suspendirati sve pa barem neće
biti iskustvenih razlika unutar grupe. Isto vrijedi i ako ikad unazade
maskote u raniju dob. Vraćanje na prethodni checkpoint jedan je od Blue
Gamminih prijedloga klijentima koji smatraju svoje digijente
prezahtjevnima, a priča se i da bi tvrtka trebala isto učiniti sa svojim
maskotama kako bi podržala tu strategiju.
Ana shvati koliko je sati i počne instancirati neke od igara kojima se
maskote same mogu zabavljati. Ona mora trenirati digijente iz nove Blue
Gammine linije proizvoda. Tijekom godina nakon kreiranja Neuroblast
genoma razvojni je tim napisao sofisticiranije alate za analizu interakcija
raznih gena i sada bolje razumiju svojstva genoma. Nedavno su stvorili
takson slabijeg spoznajnog plasticiteta, što je rezultiralo digijentima koji bi
se trebali brže stabilizirati i vječno ostati mirni. Jedini način na koji se to
može znati jest dopustiti klijentima da ih godinama odgajaju i da vide što
će se dogoditi. No, razvojni je tim iznimno uvjeren u uspjeh. Ovo je
značajan odmak od tvrtkina početnog cilja stvaranja digijenata koji će biti
sve sofisticiraniji, ali drastične situacije zahtijevaju drastične mjere. Blue
Gamma računa da će novi digijenti zaustaviti gubitak zarade te ih stoga
Ana i ostatak njezinog tima intenzivno treniraju.
Dovoljno je dobro istrenirala maskote da sad čekaju njezino
dopuštenje prije nego što započnu s igrom. "U redu društvo, samo
naprijed," kaže ona i digijenti pojure prema svojim omiljenim igrama.
"Vidimo se kasnije."
"Ne", kaže Jax. Stane i vrati se do njenog avatara. "Ne želim igrati."
"Što? Ma želiš."
"Ne igrati. Želim posao."
Ana se nasmije. "Što? Zašto želiš naći posao?"
"Dobijem novac."
Shvaća da Jax nije sretan kad to kaže; tmurnog je raspoloženja. Ana
ga ozbiljnije upita: "Za što ti treba novac?"
"Ne treba. Dam tebi."
"Zašto mi želiš dati novac?"
"Trebaš", kaže on.
"Jesam li rekla da trebam novac? Kada?"
"Prošli tjedan pitao te zašto igraš s drugim digijentima umjesto
mene. Rekla si ljudi ti plaćaju ti igraš s njima. Ako imam novac, mogu ti
platiti. Onda više igraš sa mnom."
"O Jax." Na trenutak je ostala bez teksta. "To je jako lijepo od tebe."
***
Nakon još jedne godine službeno je - Blue Gamma se zatvara.
Nedovoljan je broj klijenata bio voljan riskirati sa stalnom mirnim
digijentima. Unutar tvrtke raspravljalo se o mnogim prijedlozima,
uključujući i soj digijenata koji razumije jezik, ali ga ne može govoriti. No,
bilo je prekasno. Baza klijenata stabilizirala se kao malena zajednica
tvrdokornih vlasnika digijenata, a oni ne stvaraju dovoljno prihoda kako bi
Blue Gamma ostala profitabilna. Tvrtka će pustiti na tržište besplatnu
verziju softvera za hranjenje kako bi svi koji to budu željeli mogli digijente
držati aktivnima koliko god dugo žele. Osim toga, klijenti su prepušteni
sebi samima.
Većina njihovih zaposlenika već je proživjela raspad tvrtke pa je to,
iako su nezadovoljni, za njih samo još jedna epizoda u životu u industriji
softvera. Za Anu je pak zatvaranje Blue Gamme poput zatvaranja zoo-a,
jedan od najtužnijih trenutaka u njezinu životu. Oči joj se još uvijek
napune suzama kad se sjeti svojeg posljednjeg susreta s majmunima, želje
da im objasni zašto je nikad više neće vidjeti, nade da će se prilagoditi
novim domovima. Kada je odlučila proći obuku za rad u industriji softvera
bilo joj je drago što u novom zanimanju nikad neće morati proživjeti takvo
opraštanje. A evo je sada, unatoč svim očekivanjima, opet suočene s
neobično sličnom situacijom.
Sličnom, ali ne istom. Blue Gamma ustvari ne treba pronaći nove
domove za desetke svojih maskota; može ih samo suspendirati bez
implikacija kakve bi nosila eutanazija. Ana je sama suspendirala tisuće
digijenata tijekom procesa uzgoja i oni nisu mrtvi, niti se osjećaju
napuštenima. Jedina patnja koja nastaje suspendiranjem jest patnja trenera.
Ana je provodila vrijeme s maskotama svakog dana tijekom proteklih pet
godina i ne želi se oprostiti od njih. Srećom, postoji alternativa: zaposlenik
si može priuštiti držanje maskote kao ljubimca u Data Earth, dok držanje
majmuna u stanu nije bilo opcija.
S obzirom na lakoću postupka Anu čudi što više zaposlenika nije
htjelo posvojiti maskotu. Zna da može računati kako će Derek uzeti jednog
- stalo mu je do digijenata koliko i njoj - ali treneri se neočekivano
skanjuju. Svima su digijenti dragi, ali većina smatra da bi držanje jednog
kao ljubimca bilo kao da rade isti posao samo bez plaće. Ana je sigurna će
Robyn uzeti jednog, ali Robyn ju tijekom ručka pretekne novostima.
"Nismo još htjeli nikome reći", Robyn joj se povjeri, "ali... Trudna
sam."
"Zaista? Čestitam!"
Robyn se smiješi. "Hvala!" Otpušta bujicu tajenih podataka: opcije
koje su ona i njena partnerica Linda razmatrale, procedura spajanja jajašaca
na koju su računale, nevjerojatna sreća zbog koje je prvi pokušaj uspio.
Ana i Robyn raspravljaju o traženju posla i porodiljnom. Naposljetku se
vrate na temu posvajanja maskota.
"Naravno, imat ćeš pune ruke posla", kaže Ana, "ali što misliš o
posvajanju Lolly?" Bilo bi fascinantno vidjeti Lollyinu reakciju na
trudnoću.
"Ne", kaže Robyn, tresući glavom. "Prošli su me digijenti."
"Prošli su te?"
"Spremna sam za pravu stvar, ako me kužiš?"
Oprezno, Ana kaže: "Nisam baš sigurna."
"Ljudi uvijek kažu da smo evoluirali da želimo djecu i mislila sam
da je to hrpa gluposti, ali više ne mislim." Robyinin izraz lica izraz govori
da ona više ne razgovara s Anom. "Mačke, psi, digijenti, sve su to samo
zamjene za ono za što bismo trebali mariti. Naposljetku počneš shvaćati što
dijete znači, što zaista znači, i sve se promijeni. A onda shvatiš da svi ti
osjećaji koje si prije imao nisu - " Robyn se zaustavi. "Mislim, stavilo mi je
stvari u perspektivu."
Žene koje rade sa životinjama često to čuju: kako njihova ljubav
prema životinjama mora biti izraz pritajenog poriva za odgojem djece. Ana
je umorna od tog stereotipa. Nema ništa protiv djece, ali ona ne bi trebala
biti mjerilo za sve ostale uspjehe. Skrb za životinje je ispravna sama po
sebi, zvanje za koje se ne treba ispričavati. Kad je započinjala s radom u
Blue Gammi ne bi rekla istu stvar za digijente, ali sada shvaća da bi se to
moglo odnositi i na njih.

Četvrto poglavlje
Godina nakon zatvaranja Blue Gamme donijela je Dereku mnoge
promjene. Zaposlio se tvrtci u kojoj je zaposlena i njegova žena Wendy,
koja animira virtualne glumce za televiziju. Ima sreće što radi na seriji s
dobrim scenaristima, ali bez obzira na to koliko dovitljivo i nonšalantno
dijalog zvuči, svaka riječ, svaka nijansa i intonacija pažljivo su
koreografirane. Tijekom procesa animacije Derek stotinu puta čuje
izgovoren tekst i konačna izvedba za njega je toliko savršena da mu se čini
sterilnom. U usporedbi s time, život s Marcom i Polom neprekidan je niz
iznenađenja. Obojicu ih je usvojio jer nisu željeli da ih se razdvoji, iako s
njima ne može provesti onoliko vremena koliko je provodio dok je radio za
Blue Gammu. Biti vlasnik digijenata sada je zanimljivije nego ikada.
Klijenti koji su zadržali digijente aktivnima formirali su grupu korisnika
Neuroblasts kako bi ostali u kontaktu. Iako je zajednica manja nego ranije,
članovi su sada aktivniji i angažiraniji, a njihov trud donosi rezultate.
Sada je vikend i Derek se vozi do parka; na suvozačevu je mjestu
Marco u robotskom tijelu. Uspravno stoji na sjedalu - vezan pojasom -
kako bi gledao kroz prozor. Pogledom traži bilo što što je prije toga vidio
samo na snimci, stvari kojih nema u Data Earth.
"Hirant," kaže Marco pokazujući prstom.
"Hidrant."
"Hidrant."
"Tako je."
Tijelo koje Marco nosi bilo je u vlasništvu Blue Gamme. Grupni su
izleti završili jer se SaruMech Toys zatvorio nedugo nakon Blue Gamme te
je Ana - koja je našla posao kao tester softvera za uporabu u stanicama za
odvajanje ugljika - na popustu kupila robotsko tijelo za Jaxa. Posudila je
Dereku tijelo prošli tjedan kako bi se Marco i Polo mogli u njemu igrati, a
on joj ga sada vraća. Ana će provesti dan u parku puštajući digijente drugih
vlasnika da isprobaju tijelo.
"Napravim hidrant slijedećeg sata likovnog", kaže Marco.
"Koristim cilindar, koristim čunj, koristim cilindar."
"Dobra ideja", kaže Derek.
Marco priča o satovima likovnog koje digijenti sada pohađaju svaki
dan. Započeli su prije nekoliko mjeseci, nakon što je jedan od vlasnika
digijenata napisao program koji je dopuštao da se s nekoliko Data Earth
alatki za uređivanje na ekranu sada može raditi i unutar samog okoliša
Data Earth. Preko konzole s gumbima i kliznicima digijent sat može
instancirati razne čvrste oblike, promijeniti im boju i kombinirati ih i
uređivati na desetke raznih načina. Digijenti su presretni; za njih je to kao
da su dobili magične moći, a s obzirom na to da alatke za uređivanje
zaobilaze simuliranu fiziku Data Earth, na neki način i jesu. Svaki dan
nakon posla, kada se Derek ulogira u Data Earth, Marco i Polo mu pokažu
što su napravili na likovnom.
"Onda pokažem Polu kako - Park! Već park?"
"Ne, nismo još stigli."
"Znak kaže 'Hamburgeri i Park.'" Marco pokaže prema znaku pored
kojeg su se provezli.
"Kaže 'Hamburgeri i Shakeovi.' Shakeovi, ne parkovi. Imamo mi
još do tamo."
"Shakeovi", kaže Marco promatrajući kako znak nestaje u daljini.
Još jedna od novih aktivnosti za digijente bilo je i učenje čitanja.
Marco i Polo nikad prije nisu obraćali puno pažnje na tekst - nema
puno teksta u Data Earth, osim fusnota na ekranu, a one nisu vidljive
digijentima - ali jedan je vlasnik uspješno naučio svog digijenta da
prepozna naredbe ispisane na karticama, što je navelo nekolicinu vlasnika
na to da i oni pokušaju isto. Generalno govoreći, Neuroblastovi digijenti
dosta dobro razaznaju riječi, ali imaju problema s povezivanjem pojedinih
slova sa zvukovima. Radi se o varijanti disleksije koja se čini specifičnom
za Neuroblast genom; prema drugim korisničkim grupama Origami
digijenti spremno uče slova dok Faberge digijenti ostaju izluđujuće
nepismeni neovisno o iskušanoj metodi podučavanja.
Marco i Polo pohađaju satove čitanja s Jaxom i još nekolicinom
digijenata i čini se da uživaju. Nijedan digijent nije odgojen na pričama za
laku noć te ih tekst ne fascinira na isti način na koji fascinira ljudsku djecu,
ali njihova generalna znatiželja - uz hvale njihovih vlasnika - motivira ih
na istraživanje načina na koje se tekst može iskoristiti. Dereku je to
uzbudljivo i žali zbog činjenice da Blue Gamma nije ostala u poslu
dovoljno dugo da ovo doživi.
Stignu u park. Ana ih vidi i priđe im dok Derek parkira auto. Marco
zagrli Anu čim ga Derek pusti iz auta.
"Bok Ana."
"Bok Marco", odgovori Ana i protrlja tjeme glave robota. "Još
uvijek si u tijelu? Imao si ga čitav tjedan. Nije li to dosta?"
"Htio voziti u autu."
 "Želiš li se malo igrati u parku?"
"Ne, mi idemo sad. Wendy ne želi ostanemo. Bok Ana." Dosad je
Derek već sa stražnjeg sjedala izvadio njegovu platformu za punjenje.
Marco stupi na platformu - istrenirali su digijente da se vrate na nju kad
god se spremaju vratiti u Data Earth - i robotova se kaciga zatamni.
Ana koristi svoje ručno računalo kako bi prvog digijenta pripremila
za ulazak u robota. "Onda i ti moraš ići?" pita Dereka.
"Ne, ne moram nikamo."
"Na što je onda Marco mislio?"
"Pa..."
"Da pogodim, Wendy smatra da provodiš previše vremena s
digijentima, zar ne?"
"Da", kaže Derek. Wendy je nezadovoljna i količinom vremena
koju provodi s Anom, ali nema smisla to spominjati Ani. Uvjerio je Wendy
da ne gleda Anu na taj način, da su njih dvoje samo prijatelji sa
zajedničkim interesom za digijente.
Robotova se kaciga osvijetli kako bi prikazala lice mladunčeta
jaguara. Derek ga prepozna kao Zaffa, čiji je vlasnik jedan od beta testera.
"Bok, Ana. Bok, Derek", kaže Zaff i odmah se zatrči prema obližnjem
stablu. Derek i Ana krenu za njim.
"Znači to što ih je vidjela u robotskom tijelu nije ju pridobilo?" pita
Ana.
Derek zaustavi Zaffa kad ovaj krene podići pseće govance. Ani
kaže: "Ne. Još uvijek joj nije jasno zašto ih ne suspendiram svaki put kad
je prikladno."
"Teško je naći nekog tko razumije", kaže Ana. "Tako je bilo i kad
sam radila u zoo-u. Svaki tip s kojim sam hodala osjećao se kao da mi je na
drugom mjestu. A kad sad nekome kažem da plaćam poduke čitanja za
svog digijenta gleda me kao da sam luda."
"Ista je stvar s Wendy."
Promatraju Zaffa kako kopa po hrpi lišća, izvlači list istrunuo skoro
do prozirnosti i prinosi ga licu kako bi gledao kroz njega kao kroz masku
od biljne čipke, "lako pretpostavljam da ih ne bismo trebali kriviti", kaže
Ana. "I samoj mi je trebalo vremena da uvidim privlačnost."
 "Meni ne", kaže Derek. "Isprve sam digijente smatrao
nevjerojatnima."
"Istina", složi se Ana. "Rijetka si biljka."
Derek je promatra sa Zaffom, divi se njenoj strpljivosti s njim.
Posljednji put kada je osjetio da ima toliko zajedničkog sa ženom bilo je
kada je upoznao Wendy, koja je dijelila njegovo oduševljenje davanjem
života likovima kroz animaciju. Da nije već oženjen, možda bi pozvao Anu
na spoj. No, sada nema smisla razmišljati o tome. Najviše što mogu biti je
prijatelji i to je dovoljno.
***
Prošla je godina dana i Ana provodi večer u svom stanu. Na
računalu ima otvoren prozor Data Earth, a njezin se avatar nalazi na
igralištu i nadzire igru Jaxa i šačice drugih digijenata. Broj digijenata
nastavlja se smanjivati - Tiba, primjerice, nisu vidjeli mjesecima - ali
Jaxova redovna grupa nedavno se spojila s još jednom te on još uvijek ima
priliku sklopiti nova prijateljstva. Nekoliko digijenata je na opremi za
penjanje, drugi se igraju s igračkama na tlu dok nekolicina gleda virtualnu
televiziju.
U drugom prozoru Ana pretražuje forume korisničkih grupa. Tema
dana je najnovija akcija koju je Međunarodni Front Slobode poduzeo,
organizacija koja lobira za ukidanje privatnog vlasništva podataka. Prošli
su tjedan objavili tehnike probijanja mnogih mehanizama kontrole pristupa
Data Earth, a u proteklih su nekoliko dana razni ljudi doživjeli da se rijetke
i skupe predmete iz njihovih inventara okolo dijeli poput letaka na ulici.
Ana nije posjetila nijedan Data Earth kontinent za igranje otkad je problem
započeo.
Na igralištu su se Jax i Marco odlučili na novu igru. Obojica se
spuste na sve četiri i počnu puzati. Jax maše kako bi joj privukao pažnju i
ona pomakne svog avatara. "Ana", kaže on, "znaš li mravi pričaju jedni s
drugima?" U zadnje vrijeme gledaju dokumentarce o prirodi na televiziji.
"Da, čula sam za to", kaže ona.
"Znaš li znamo što pričaju?"
"Znaš?"
"Pričamo mravljim jezikom. Ovako: imp fimp dimul vitul."
Marco odvrati: "Bidul jidul lomp vomp."
 "A što to znači?"
"Ne kažem ti. Samo mi znamo."
"Mi i mravi", doda Marco.
Jax i Marco tada se nasmiju - mo mo mo - i Ana se nasmiješi.
Digijenti otrče igrati se nečeg drugog, a ona se vrati pretraživanju foruma.
OD: Helen Costas
Mislite li da se trebamo brinuti oko toga može li se naše digijente
može kopirati?
OD: Stuart Gust
Tko bi se trudio? Da postoji velika potražnja za digijentima Blue
Gamma ne bi propala. Sjećaš se što se desilo s azilima? Doslovno
se nisi mogao riješiti digijenata. A nije da su u međuvremenu
postali popularni.
Na igralištu Jax vikne: "Pobjeda!" Igra se nečeg s Marcom. Ljulja
se u znak pobjede.
"Okej", kaže Marco, "ti na redu." Premeće po igračkama oko sebe
sve dok ne pronađe kazoo i zatim ga doda Jaxu.
Jax stavi jedan kraj kazooa u usta. Spusti se na koljena i počne
ritmički ubadati Marcov trbuh, otprilike tamo gdje bi mu, da ga ima, bio
pupak.
Ana pita: "Jax, što to radiš?"
Jax izvadi kazoo iz ustiju. "Pravim Marcu pušenje."
"Što? Gdje si vidio pušenje?"
"Na TV-u jučer."
Ona gleda u televiziju; upravo sad se prikazuje crtić. Televizija bi
trebala prikazivati sadržaj iz dječje video arhive, ali netko vjerojatno
ubacuje pornografski materijal putem MFS-ova hakiranja. Odluči ne raditi
veliki problem digijentima. "Okej", kaže ona i Jax i Marco nastave s
pantomimom. Ona na forumu ostavlja poruku o petljanju s video
snimkama i nastavi čitati.
Nekoliko minuta kasnije Ana čuje nepoznati cvrkutavi zvuk i vidi
da se Jax vratio gledanju televizije. Svi ju digijenti sada gledaju. Pomiče
svoj avatar kako bi mogla vidjeti što im to privlači pažnju.
Na virtualnoj televiziji osoba s avatarom klauna drži digijenta s
avatarom psića i opetovano ga udara po nogama čekićem. Digijentove se
noge ne mogu slomiti jer njegov avatar nije dizajniran za tako nešto, a iz
istog razloga ne može ni vrištati. No, digijent je sigurno u agoniji, a zvuk je
jedini način na koji ju može izraziti.
Ana isključi virtualnu televiziju.
"Što bilo?" pita Jax. Nekoliko drugih digijenata ponovi pitanje, ali
ona ne odgovara. Umjesto toga otvori prozor na svom monitoru kako bi
pročitala opis videa koji je upravo gledala. Nije animiran, već se radi o
snimci zlostavljača koji koristi MFS-ovo hakiranje kako bi isključio
blokatore boli digijentova tijela. Još gore, digijent nije anonimna instancija,
već nečiji voljeni ljubimac, nezakonito kopiran putem MFS-ova hakiranja.
Digijentovo je ime Nyyti i Ana shvaća da je digijent Jaxov kolega na
tečaju čitanja.
Tkogod da je kipirao Nyyti također je mogao kopirati i Jaxa. Ili bi
upravo sada mogao raditi njegovu kopiju. S obzirom na distribuiranu
arhitekturu Data Earth, Jax je u opasnosti ako je zlostavljač bilo gdje na
istom kontinentu.
Jax i dalje pita što su to vidjeli na televiziji. Ana otvara prozor s
popisom svih Data Earth procesa koje njen korisnički račun izvodi,
pronađe proces koji predstavlja Jaxa i suspendira ga. Na igralištu Jax stane
usred rečenice i nestane.
"Što bilo Jax?" pita Marco.
Ana otvori još jedan prozor za Derekove procese - dopustili su
jedno drugome pun pristup vlastitim računima - i suspendira Marca i Pola.
Nema pune privilegije za ostale digijente i nije sigurna što dalje činiti. Vidi
da su uznemireni i zbunjeni. Ne posjeduju refleks bijega ili borbe koji
posjeduju životinje, niti imaju kakvu reakciju potaknutu mirisom feromona
ili pozivom upomoć, ali posjeduju analogon zrcalnih neurona. Pomažu im
u učenju i socijalizaciji, ali ih i čine uznemirenima zbog onog što su vidjeli
na televiziji.
Svatko tko je doveo svog digijenta na igranje dopustio je Ani da
natjera digijenta na spavanje. No, njihovi će procesi i dalje biti aktivni, čak
i ako spavaju, što znači da će i dalje biti u opasnosti od kopiranja. Ana
odlučuje preseliti digijente na otočić, što dalje od velikih kontinenata,
nadajući se da je šansa da će mučitelj tamo skenirati procese manja.
"U redu društvo", objavi Ana, "idemo u zoo." Otvara portal u centar
za posjetitelje Pangejskog arhipelaga i šalje digijente kroz njega. Centar za
posjetitelje čini se praznim, ali ona ne namjerava riskirati. Tjera digijente
na spavanje i zatim šalje poruke svim vlasnicima dajući im upute gdje da
pokupe svoje digijente. Pušta svog avatara s digijentima dok ona odlazi na
forume kako bi upozorila sve ostale.
Tijekom sljedećeg sata ostali vlasnici dolaze pokupiti svoje
digijente, dok Ana promatra rasprave koje na forumima cvjetaju poput algi.
Puno je bijesa i prijetnji tužbama raznih stranki. Neki od igrača smatraju
kako bi se žalbe vlasnika digijenata trebale tretirati s manje prioriteta od
žalbi igrača jer digijenti nemaju nikakvu novčanu vrijednost, što raspravu
pretvara u rat i vrijeđanje. Ana ignorira većinu svega toga, tražeći podatke
o reakciji Daesan Digital, tvrtke koja vodi Data Earth. Naposljetku dobiva
konkretne vijesti:
OD: Enrique Beltran
Daesan ima nadogradnju za sigurnosnu arhitekturu Data Earth
koja će zaustaviti proboj. To je trebala biti nadogradnja za
sljedeću godinu, ali pomiču je zbog ovog što se događa. Ne mogu
nam reći kada će biti gotovo. Dok ne bude gotovo, za sve je bolje
da su digijenti suspendirani.
OD: Maria Zheng
Ima još jedna opcija. Lisma Gunawan priprema privatni otok i
dopustit će da se na njemu vrti samo dozvoljeni kod. Nećete moći
koristiti ništa što ste nedavno kupili, ali Neuroblast digijenti će
raditi bez problema. Kontaktirajte ju ako želite biti na listi
posjetitelja.
Ana šalje zahtjev Lismi i dobije automatski odgovor koji obećava
slanje vijesti čim otok bude spreman. Ana ne može sama vrtjeti lokalnu
instancu Data Earth okoliša, ali ima još jednu mogućnost. Provodi sat
vremena konfigurirajući svoj sustav kako bi vrtio potpuno lokaliziranu
instancu Neuroblastova enginea; bez Data Earth portala mora Jaxa učitati
ručno, ali naposljetku ga uspijeva pokrenuti u robotskom tijelu.
"-ugasila televiziju?" On zastane, shvaćajući da se njegovo
okruženje promijenilo. "Što bilo?"
"U redu je, Jax." Vidi u kojem je tijelu. "Ja u vanjskom svijetu."
Pogleda ju.
"Suspendirala me?"
 "Da, žao mi je. Znam da sam rekla da neću, ali morala sam."
Molećivo pita: "Zašto?"
Ani je neugodno koliko snažno grli robota. "Pokušavam te zaštititi."
***
Mjesec dana kasnije Data Earth nadograđuje osiguranje. MFS
niječe ikakvu odgovornost za ono što zlostavljači čine s podacima koje
objavljuju, tvrdeći da se svaka sloboda može potencijalno zlorabiti, a i
prebacuju svoju pažnju na druge projekte. Neko su vrijeme javni kontinenti
Data Earth opet sigurni za digijente, ali šteta je učinjena. Ne postoji način
na koji bi se mogle pronaći kopije koje se vrte na privatnim serverima, a
čak i ako se više ne pojavljuju snimke mučenja digijenata mnogi vlasnici
Neuroblast digijenata ne mogu podnijeti pomisao da se tako nešto događa.
Suspendiraju digijente za stalno i napuštaju korisničke grupe.
U isto vrijeme drugi su ljudi uzbuđeni dostupnošću kopiranih
digijenata, naročito onih koji su naučili čitati. Članovi instituta za
istraživanje UI pitali su se mogu li digijenti formirati vlastitu kulturu ako ih
se ostavi u stakleniku, ali nikad nisu imali pristup digijentima koji znaju
čitati, niti su bili zainteresirani za to da sami odgoje digijente. Sada
istraživači skupljaju što više kopija pismenih digijenata, većinom Origami
pošto su oni najbolji čitači, ali uzeli su i nekoliko Neuroblasta. Postavili su
ih na privatni otok pun knjižnica teksta i programa i počeli vrtjeti otoke pri
stakleničkim brzinama. Forumi za rasprave vrve nagađanjima o gradovima
u bocama, mikrokozmosima u stolnim računalima.
Derek smatra tu ideju apsurdnom - hrpa napuštene djece sasvim
sigurno neće postati autodidaktična ma koliko knjiga im ostavili - stoga
nije iznenađen kada pročita vijest o rezultatima: svaka testna populacija
naposljetku podivlja. Digijenti nisu dovoljno agresivni da bi završili kao
divljaci u "Gospodaru muha"; samo se podijele u labavo organizirane
skupine bez hijerarhije. U početku se dnevna rutina svake skupine vrti oko
navike - čitaju i koriste edukacijski softver kada je vrijeme za nastavu, idu
se igrati na igrališta - ali bez poticanja svi se rituali raspadaju. Svaki
predmet postaje igračka, svaki prostor igralište i malo pomalo digijenti
gube stečene vještine. Razvili su neku vrstu vlastite kulture, možda nešto
što bi divlji digijenti pokazali kad bi se razvili sami od sebe u biomima.
Ma koliko to bilo zanimljivo, daleko je od civilizacije u povojima
kojoj su se istraživači nadali, stoga pokušavaju redizajnirati otoke.
Pokušavaju povećati raznolikost testnih populacija tražeći od vlasnika
obrazovanih digijenata donaciju kopije. Na Derekovo iznenađenje zaista i
dobiju nekoliko kopija od vlasnika kojima je dosadilo plaćati poduke
čitanja i zadovoljni su time što divlji digijenti ne pate. Istraživači daju
razne poticaje - svi su automatizirani pa nije potrebna interakcija u
stvarnom vremenu - kako bi digijente zadržali motiviranima. Nameću
poteškoće zbog kojih lijenost ima cijenu. I iako nekolicina prepravljenih
testnih populacija izbjegne divljaštvo, nijedna se ne uspinje ljestvicom
tehnološkog napretka.
Istraživači zaključuju kako nešto nedostaje Origamijevu genomu,
ali što se Dereka tiče problem je u njima. Ne vide jednostavnu istinu:
složeni se umovi ne mogu razviti prepušteni sami sebi. Kada bi mogli,
divlja bi djeca bila poput sve ostale. A umovi se ne razvijaju kao što to čini
korov, cvjetajući pod tuđom pažnjom - da je tako, sva bi djeca u sirotištima
napredovala. Da bi um prišao makar i blizu svojem punom potencijalu
treba biti uzgojen od strane drugih umova. Taj je uzgoj ono što pokušava
pružiti Marcu i Polu.
Marco i Polo se povremeno svađaju, ali ne ostaju dugo ljuti. Prije
nekoliko su se dana, doduše, njih dvojica posvađali oko toga je li pošteno
da je Marco instanciran prije Pola i ta je svađa iz nekog razloga eskalirala.
Digijenti su otad jedva jedan drugome rekli riječ te je Dereku laknulo kad
je vidio da mu prilaze zajedno.
"Lijepo je vidjeti da ste opet zajedno. Jeste li se vas dvojica
pomirili?"
"Ne!" kaže Polo. "Još ljut"
"Žao mi je što to čujem."
"Oba nas želimo tvoju pomoć", kaže Marco.
"U redu, što mogu učiniti?"
"Želimo unazadiš nas prošli tjedan, prije velike svađe."
"Što?" Ovo je prvi put da je čuo da digijent traži da ga se unazadi.
"Zašto biste tako nešto htjeli?"
"Ne želim pamtim veliku svađu", kaže Marco. "Želim budem
sretan, ne ljut", kaže Polo.
"Želiš budemo sretni, da?"
Derek odlučuje ne uplitati se u raspravu o razlikama između njihove
trenutne instancijacije i instancijacija uspostavljenih na zadnjem
checkpoints. "Naravno da želim, ali ne mogu vas unazaditi svaki put kada
se posvađate. Strpite se neko vrijeme i nećete više biti ljuti."
"Čekali i još uvijek ljuti", kaže Polo. "Svađa velika velika."
Najmirnije što može Derek kaže: "Pa, desilo se i morat ćete se nositi s
time."
"Ne!" viče Polo. "Ja ljut ljut! Želim ti popraviš!"
"Zašto želiš ostanemo ljuti zauvijek?" pita Marco.
"Ne želim da ostanete ljuti zauvijek, želim da oprostite jedan
drugome. Ali ako ne možete, onda ćemo svi morati živjeti s time, čak i ja."
"Sad ljuti i na tebe!" kaže Polo.
Digijenti odjure u različtim smjerovima i Derek se upita je li donio
ispravnu odluku. Odgajati Marca i Pola nije uvijek bilo lako, ali nikad ih
nije unazadio. Ta je strategija dosad djelovala, ali ne može biti siguran da
će i dalje djelovati.
Ne postoje priručnici za odgoj digijenata, a tehnike namijenjene
ljubimcima i djeci često su i neuspješne. Digijenti nastanjuju jednostavna
tijela pa je njihov put ka zrelosti put bez divljih plima i iznenadnih poplava
tjeranih hormonima organskog tijela. No to ne znači da digijenti ne mogu
imati razna raspoloženja ili da se njihove osobnosti ne mogu promijeniti.
Umovi im se stalno šire u nove regije faznog prostora definiranog
Neuroblastovim genomom. Zaista, čini se mogućim da digijenti nikad neće
doseći "zrelost". Zamisao o platou razvoja bazirana je na biološkim
modelima koji nisu nužno primjenjivi. Moguće je da će se njihove
osobnosti razvijati istim tempom dokle god digijenti budu aktivni. Vrijeme
će pokazati.
Derek želi razgovarati o ovome što se upravo desilo s Marcom i
Polom. Nažalost, osoba s kojom želi razgovarati nije njegova supruga.
Wendy shvaća mogućnosti koje pruža rast digijenata i shvaća da će Marco
i Polo postati sve sposobniji; ona jednostavno ne može biti entuzijastična
oko toga. Zamjera mu vrijeme i pažnju koje posvećuje digijentima i
smatrala bi njihov zahtjev za unazađivanjem savršenom prilikom da ih se
suspendira na neodređeno.
Osoba s kojom želi razgovarati je, naravno, Ana. Nekoć
neutemeljen Wendyin strah se obistinio. Derek Anu definitivno doživljava
kao nešto više od prijateljice. To nije uzrok problema koje ima s Wendy.
Ako ništa drugo, to je posljedica. Vrijeme koje provodi s Anom njemu je
odmor, prilika za uživanje u društvu digijenata bez potrebe za
ispričavanjem. Kada je ljut smatra da je to Wendyina krivnja, da ga je
otjerala. No, kada je miran shvaća da je to nepošteno.
Bitno je to što nije učinio ništa po pitanju svojih osjećaja prema
Ani, niti planira učiniti. Ono što mu treba jest usredotočenost na postizanje
sporazuma s Wendy u vezi s digijentima. Ako to može učiniti, kušnja koju
predstavlja Ana će nestati. Dotad bi trebao smanjiti količinu vremena koju
provodi s Anom. To neće biti lako - s obzirom na to koliko je zajednica
vlasnika digijenata mala, interakcija s Anom je neizbježna i on ne može
dopustiti da Marco i Polo zbog toga pate. Nije siguran što učiniti, ali zasad
se suzdržava od razgovora s Anom te savjet traži na forumu.

Peto poglavlje
Prođe još jedna godina. Financijske plime mijenjaju burzu i kao
odgovor tome virtualni svjetovi proživljavaju tektonske promjene: nova
platforma, imena Real Space, implementirana uporabom najnovije
arhitekture razdijeljenih procesa, postaje žarište digitalne formacije terena.
U međuvremenu Anywhere i Next Dimension prestaju sa širenjem i slegnu
se u stabilnu konfiguraciju. Data Earth je dugo bio dio stalnog inventara
među virtualnim svjetovima, otporan na nagle periode rasta i oštrih
padova, ali njegova se topografija sad počinje raspadati. Jedna po jedna
njegova virtualna kopnena masa počinje nestajati, poput pravih otoka,
gubeći se pod rastućom plimom indiferentnosti kupaca.
U međuvremenu je neuspjeh stakleničkih eksperimenata u stvaranju
minijaturnih civilizacija uzrokovao pad općeg zanimanja za digitalne
oblike života. Povremeno se u nekom biomu opazi neobična nova fauna,
vrsta koja demonstrira egzotični oblik tijela ili novu strategiju
razmnožavanja, ali opći je dojam taj da se biomi ne vrte pri rezolucijama
dovoljnim za razvoj prave inteligencije. Tvrtke koje rade Origami i
Faberge genome počinju propadati. Mnogi tehnološki eksperti
proglašavaju digijente slijepom ulicom i dokazom da je utjelovljeni UI
beskoristan za sve osim za zabavu, sve do predstavljanja novog
genomskog enginea zvanog Sophonce.
Dizjaneri Sophonce željeli su digijente koje se može podučavati
putem softvera umjesto putem interakcije s ljudima. S time na umu razvili
su engine koji preferira asocijalno ponašanje i opsesivne ličnosti. Velika je
većina digijenata generiranih tim engineom odbačena zbog psiholoških
deformacija, ali sitan se postotak pokazao sposobnim učiti uz minimalni
nadzor - dajte im pravi softver za podučavanje i zadovoljno će učiti
tjednima subjektivnog vremena, što znači da ih se može vrtjeti pri
stakleničkim brzinama bez da podivljaju. Neki hobisti demonstriraju
Sophonce digijente koji imaju bolje rezultate od Neuroblast, Origami i
Faberge digijenata na testovima matematike, iako ih se podučavalo s puno
manje interakcije u stvarnom vremenu. Pretpostavlja se da bi, kada bi se
napori okrenuli u praktičnom smjeru, Sophonce digijenti mogli postati
korisni radnici u svega nekoliko mjeseci. Problem je u tome što su toliko
nešarmantni da malen broj ljudi želi s njima ostvariti kontakt, čak i ono
malo koliko im je potrebno.
***
Ana je povela Jaxa na Siege of Heaven, prvi novi kontinent za
igranje koji se pojavio na Data Earthu u prošloj godini. Pokaže mu Argent
Plazu, gdje se igrači okupljaju i druže između zadataka i masivno dvorište
od bijelog mramora, lazulita i zlatnog filigrana smješteno na vrh kumulusa.
Ana mora nositi svoj avatar iz igre, jastreb-kerubina, ali Jax je zadržao svoj
tradicionalni robotski avatar.
Dok šeću među drugim igračima Ana na ekranu vidi bilješke o
jednom digijentu. Njegov je avatar patuljak s hidrocefalusom, standarni
avatar za jednog Draytu. Sophonce digijenta koji je vješt u rješavanju
zagonetki na koje se može naići na kontinentima za igranje. Prvotni je
Draytin vlasnik podučio digijenta putem generatora zagonetki ilegalno
preuzetog s Five Dynasties kontinenta na Real Space platformi pa zatim u
javnost pustio kopije. Sada toliko igrača vodi Draytu sa sobom na zadatke
da tvrtke ozbiljno razmišljaju o značajnom redizajnu svojih igara.
Ana usmjerava Jaxovu pažnju na drugog digijenta. "Vidiš onog
tamo? On je Drayta."
"Stvarno?" Jax je čuo za Drayte, ali ovo je prvi put da je jednog
sreo. Priđe patuljku. "Bok," kaže. "Ja sam Jax."
"Hoću rješavati zagonetke," kaže Drayta.
"Kakve zagonetke voliš?"
"Hoću rješavati zagonetke." Drayta postaje napet, trči po čekalištu.
"Hoću rješavati zagonetke"
Obližnji igrač s avatarom orla-serafina zastaje u razgovoru kako bi
prstom pokazao prema Drayti. Digijent se smrzne u pola koraka, smanji na
veličinu ikone i uskoči u pretinac na igračevu pojasu kao da ga je povukla
elastična traka.
"Drayta čudan", kaže Jax.
"Da, nije li?"
"Svi Drayte takvi?"
"Mislim da jesu."
Serafin priđe Ani. "Kakvog to digijenta imaš? Takvog još nisam
vidio."
"Zove se Jax. Vrti Neuroblastov genom."
"Ne znam za taj. Je li nov?"
Prilazi im jedan od serafinovih suboraca s avatarom nefilima. "Ne,
star je, prethodna generacija."
Serafin kimne. "Je li dobar sa zagonetkama?"
"Ne baš", kaže Ana.
"Pa što onda radi?"
"Volim pjevati", ponudi Jax.
"Stvarno? Hajde da čujemo."
Jaxa ne treba dalje poticati. Počne pjevati jednu od svojih omiljenih
pjesama: "Mack the Knife" iz Opere za tri groša. Zna cijeli tekst, ali
melodija koju pjeva je u najmanju ruku gruba aproksimacija stvarne
melodije. Istovremeno izvodi i popratni ples koji je sam koreografirao,
većinom niz poza i gesti posuđenih iz omiljenih indonezijskih hip-hop
spotova.
Igrači se smiju tijekom cijele predstave. Jax završava naklonom i
dobiva pljesak. "Fenomenalno," kaže serafin. Ana kaže Jaxu: "To znači da
mu se sviđa. Kaži hvala."
"Hvala."
Serafin kaže Ani: "Neće baš biti od pomoći u labirintu, ha?"
"Zabavlja nas", kaže ona.
"Siguran sam u to. Pošalji mi poruku ako ikad nauči rješavati
zagonetke, kupit ću kopiju." Vidi da se čitav njegov tim okupio. "Pa,
idemo na sljedeći zadatak. Sretno ti s tvojim."
"Sretno", kaže Jax. Mahne serafinu i njegovim suborcima dok
polijeću i spuštaju se u formaciji prema dalekoj dolini. Ana se prisjeti
susreta od prije nekoliko dana, dok je čitala raspravu na korisničkim
forumima:
OD: Stuart Gust
Sinoć sam igrao SoH s nekom ekipom koja na zadatke vodi
Draytu i iako nije baš zabavan, definitivno ga je dobro imati sa
sobom. Zapitao sam se mora li se birati. Ti Sophonce digijenti
nisu ništa bolji od naših. Ne bi li naši digijenti mogli biti zabavni
i korisni?
OD: Maria Zheng
Nadaš li se da ćeš moći prodati kopije svojeg? Misliš da možeš
uzgojiti bolju verziju Andre?
Maria govori o Sophonce digijentu zvanom Andro kojeg je njegov
vlasnik Bryce Talbot istrenirao da mu bude osobni pomoćnik. Talbot je
demonstrirao Andrine sposobnosti ViralFriday proizvođačima softvera za
upravljanje sastancima i zainteresirao vodstvo tvrtke. Dogovor je propao
nakon što je vodstvo dobilo demonstracijske kopije. Talbot nije shvatio da
je Andro na svoj način opsesivan koliko i Drayta. Poput psa koji je vječno
odan prvom gospodaru, Andro nije htio raditi ni za koga, osim za Talbota.
ViralFriday je probao s instalacijom filtera na senzore za unos kako
bi svaka nova instancijacija Andre percipirala avatar i glas novog vlasnika
kao Talbotove, ali krinka nikad nije djelovala duže od nekoliko sati. Nije
trebalo dugo da svi direktori isključe svoje Andre, koji su svi do jednog
tražili izvornog Talbota.
Rezultat je bio taj da Talbot nije mogao prodati prava na Andru ni
za približnu svotu kojoj se nadao. Umjesto toga ViralFriday kupio je prava
na specifični Andrin genom i cjelokupnu arhivu njegovih checkpointova te
unajmio Talbota. On je sada dio tima koji aktivira prethodne checkpoint
verzije Andre i radi na njihovoj preobuci pokušavajući stvoriti verziju koja
će imati iste vještine osobnog pomoćnika, ali će biti voljna prihvatiti novog
vlasnika.
OD: Stuart Gust
Ne, ne mislim prodavati kopije. Samo razmišljam o tome kako bi
Zaff mogao raditi isto što i psi vodiči slijepih ili psi koji
pronalaze drogu. Cilj mi nije novac, ali ako ima nešto što
digijenti mogu učiniti, a za što su ljudi voljni platiti, to bi svim
skepticima dokazalo da digijenti nisu samo za zabavu.
Ana ostavi odgovor:
OD: Ana Alvarado
Samo želim biti sigurna u našu motivaciju. Bilo bi sjajno kada bi
naši digijenti stekli praktične vještine, ali ne bismo ih trebali
smatrati propalim slučajevima ako ne uspiju. Jax možda može
donijeti zaradu, ali on tome ne služi. On nije poput Dravte ili
vrtlarskih robota. Kakve god zagonetke mogao riješiti i kakav
god posao raditi, to nije razlog što ga odgajam.
OD: Stuart Gust
Da, u potpunosti se slažem. Htio sam reći da naši digijenti možda
imaju neiskorištenih vještina. Ako ima nekakav zadatak koji bi
mogli dobro obavljati, ne bi li bilo odlično da ga stvarno mogu
obaviti?
OD: Maria Zheng
Ali što oni mogu raditi? Pse su uzgajali kako bi bili dobri u
nečemu, a Sophonce digijenti toliko su usredotočeni da se žele
baviti samo jednim, bili oni u tome dobri ili ne. Ništa od toga ne
vrijedi za Neuroblast digijente.
OD: Stuart Gust
Mogli bismo ih izložiti raznim stvarima i vidjeti za što su
nadareni. Obrazovati ih u slobodnim vještinama umjesto da ih
učimo zanatu. (Samo se napola šalim.)
OD: Ana Alvarado
To ustvari i nije toliko blesavo. Kada su im dali priliku Bonobo
majmuni naučili su raditi sve, od kamenih alatki za rezanje do
igranja računalnih igara. Naši bi digijenti mogli biti dobri u bilo
čemu što nam nije do sad palo na pamet ni pokušati.
OD: Maria Zheng
O čemu točno pričamo? Več smo ih naučili čitati. Hoćemo li ih
podučavati povijesti i znanosti? Hoćemo li ih učiti kritičkome
mišljenju?
OD: Ana Alvarado
Zaista ne znam. Ali mislim da je bitno imati otvoren um i ne biti
 skeptičan. Niska su očekivanja samoispunjavajuće proročanstvo.
Ako ciljamo visoko mogli bismo dobiti bolje rezultate.
Većina članova korisničke grupe zadovoljna je trenutnom
naobrazbom svojih digijenata - improvizirana mješavina obrazovanja kod
kuće, grupnih poduka i edukacijskog softvera - ali neke od njih
oduševljava zamisao o koraku dalje.
Ta skupina započinje raspravu s tutorima svojih digijenata o širenju
kurikuluma. Tijekom slijedećih mjeseci razni vlasnici čitaju o pedagoškim
teorijama i pokušavaju shvatiti kako se digijentski stil učenja razlikuje od
dječjeg učenja ili učenja čimpanze te kako dizajnirati lekcije koje će se
najbolje prilagoditi tom stilu. Većinu vremena vlasnici su prijemčivi za sve
prijedloge, sve dok se ne postavi pitanje hoće li digijenti brže napredovati
ako im tutori daju domaću zadaću.
Ana bi radije da pronađu aktivnosti koje će razviti vještine, a u
kojima će digijenti uživati dovoljno da bi ih i sami obavljali. Drugi vlasnici
smatraju kako bi tutori trebali digijentima dati konkretne zadatke koje
trebaju obaviti. Iznenađena je kada pročita Derekov post na forumu u
kojem on podržava tu ideju. Sljedeći put ga o tome pita.
"Zašto bi ih tjerao da rade domaću zadaću?"
"Što ne valja s time?" kaže Derek. "Je li to zato što si kao mali imao
zločestog učitelja?"
"Duhovito. Daj, ozbiljna sam."
"U redu, budimo ozbiljni: što je tako loše u vezi s domaćom
zadaćom?"
Ona jedva da zna gdje početi. "Jedno je kad Jax ima nešto čime će
se zabavljati kad nije na nastavi", kaže. "Ali dati mu zadatak i reći mu da
ga mora obaviti čak i ako u njemu ne uživa? Tjerati ga da se osjeća loše
ako ga ne obavi? To ide kontra svakog principa životinjskog treninga."
"Jako davno si mi rekla da digijenti nisu životinje."
"Da, jesam", kaže ona. "Ali nisu ni alatke. I znam da to znaš ali ovo
o čemu pričaš zvuči mi kao da ih pripremaš da rade nešto što ne žele
raditi."
On vrti glavom. "Ne radi se o tome da ih tjeramo na rad, već o tome
da ih naučimo odgovornosti. A i oni bi mogli biti dovoljno jaki da mogu
izdržati to što se povremeno osjećaju loše; jedini način da saznamo jest
probati.
"Zašto uopće riskirati da ih navedemo da se loše osjećaju?"
"Toga sam se sjetio dok sam razgovarao s sestrom", kaže on.
Derekova sestra podučava djecu rođenu s Downovim sindromom.
"Spomenula je kako neki roditelji ne žele previše opterećivati djecu jer se
boje izložiti ih mogućnosti neuspjeha. Roditelji možda imaju dobre
namjere, ali tetošenjem sprječavaju djecu u dosezanju punog potencijala."
Treba joj neko vrijeme da se navikne na tu zamisao. Ana je
naviknuta razmišljati o digijentima kao o iznimno nadarenim čovjekolikim
majmunima. Iako je već uspoređivala čovjekolike majmune s djecom s
posebnim potrebama, to je uvijek bila metafora. Doslovno usporediti
digijente kao djecu s posebnim potrebama zahtijeva promjenu gledišta.
"Koliko odgovornosti misliš da bi digijenti bili sposobni podnijeti?"
Derek širi ruke. "Ne znam. Na neki način to je slično Downovu
sindromu; na svaku osobnost utječe drugačije tako da svaki put kad moja
sestra radi s drugim djetetom mora improvizirati. Mi imamo još i manje
podataka jer nitko nikad nije ovako dugo odgajao digijente. Ako se
ispostavi da je jedino što postižemo davanjem zadaće to da se oni osjećaju
loše, onda ćemo, naravno, prestati. Ali ne želim potratiti Marcov i Polov
potencijal samo što sam se bojao malo ih forsirati."
Ona uvidi da je Derekov pojam visokih očekivanja mnogo drugačiji
od njezinog. Više od toga, ona shvaća da je njegov pojam bolji od njenog.
"U pravu si", kaže nakon stanke. "Trebali bismo vidjeti mogu li rješavati
domaću zadaću."
***
Prošlo je godinu dana i Derek završava neke poslovne obaveze
prije sastanka s Anom na nedjeljnom ručku. Proteklih nekoliko sati testira
izmjene na avatarima koje će promijeniti proporcije digijentskih tijela i lica
kako bi izgledali zrelije. Među vlasnicima koji su se odlučili za daljnje
obrazovanje digijenata sve ih se više osvrće na nesrazmjer između vječito
simpatičnih digijentskih avatara i njihove rastuće kompetencije. Ovaj
dodatak ispravlja taj nesrazmjer i olakšava vlasnicima digijenata
razmišljanje o njima kao o sposobnima.
Prije nego što ode Derek provjeri poruke i zbuni se kad pročita
nekoliko poruka od stranaca koji ga optužuju da izvodi neku vrstu
prijevare. Poruke se čine pravima te ih on pozorno pročita. Pošiljatelji se
žale da im digijenti prilaze u Data Earth i traže novac.
Derek shvaća što se moralo dogoditi. Nedavno je počeo Marcu i
Polu davati džeparac, koji oni obično troše na pretplate za igre ili virtualne
igračke. Tražili su više novca, ali on je odbio. Sigurno su odlučili za novac
pitati nasumično odabrane ljude u Data Earth i bili odbijeni, a pošto se
digijenti vrte pod Derekovim Data Earth računom ljudi su pretpostavili da
ih je on istrenirao da prose.
Kasnije će svima poslati isprike, ali sada naređuje Marcu i Polu da
smjesta uđu u svoja robotska tijela. Tehnologija izrade dosegla je točku u
kojoj si Derek može priuštiti dva vlastita robotska tijela prilagođena
izgledima Marcova i Polova avatara. Minutu kasnije njihova se pandasta
lica pojavljuju na kacigama robota i Derek ih kori zbog traženja novca od
stranaca. "Mislio sam da ćete znati bolje", kaže on.
Polu je žao. "Da, znam bolje", kaže on.
"Zašto si to onda napravio?"
"Moja ideja, ne Polova", kaže Marco. "Znao da nam neće dati
novac. Znao da će ti poslati poruku."
Derek je zadivljen. "Pokušali ste natjerati druge ljude da se naljute
na mene?"
"Ovo se desi jer smo na tvoj račun", kaže Marco. "Ne desi ako
imamo svoj račun, kao Voyl."
Sad mu je jasno. Digijenti su čuli za Sophonce digijenta zvanog
Voyl. Voylov vlasnik, odvjetnik Gerald Hecht, službeno je zatražio
stvaranje Voly korporacije i Voyl se sada vrti pod zasebnim Data Earth
korisničkim računom koji je registriran na tu korporaciju. Voyl plaća porez
i može posjedovati imovinu, sklapati ugovore, tužiti i biti tužen; na mnoge
je načine pravna osoba, iako Hecht tehnički služi kao upravitelj.
Ideja postoji već neko vrijeme. Hobisti koji se bave umjetnim
oblicima života slažu se da je nemoguće da će digijenti ikad dobiti
zakonsku zaštitu kako društvena klasa, a uzimaju pse za primjer. Ljudsko
je suosjećanje za pse duboko i široko, ali eutanaziranje pasa u psećim
azilima svodi se na trajni pseći holokaust i ako sudovi nisu to zaustavili,
onda sasvim sigurno neće pružiti zaštitu entitetima kojima srce ne kuca. S
obzirom na to neki su vlasnici počeli vjerovati kako je najbolje čemu se
mogu nadati zakonska zaštita na individualnoj bazi: ispunjavajući zahtjeve
za osnivanjem korporacije za pojedine digijente vlasnik može iskoristiti
poveći niz zakona koji daju prava neljudskim entitetima. Hecht je prvi
kojem je to zaista i uspjelo.
"Znači htio si nešto dokazati", kaže Derek.
"Ljudi kažu biti korporacija super", kaže Marco. "Možemo što
hoćemo."
Određeni broj ljudskih adolescenata žalio se da Voyl ima više prava
od njih, a digijenti su očito vidjeli njihove komentare. "Pa vi niste
koporacija i vi sigurno ne možete raditi što god hoćete."
"Nama žao", kaže Marco iznenada shvaćajući u kakvoj je nevolji.
"Samo želimo biti korporacije."
"Rekao sam vam već - niste dovoljno stari."
"Stariji od Voyl" kaže Polo.
"Ja naročito", kaže Marco.
"Ni Voyl nije dovoljno star. Njegov je vlasnik napravio grešku."
"Znači ne pustiš nam ikad budemo korporacije?"
Derek ih mrko pogleda. "Možda jednog dana, kad budete puno
stariji. Vidjet ćemo. Ali ako vas dvoje opet pokušate nešto ovako, bit će
gadnih posljedica. Shvaćate li?"
Digijenti su sumorni. "Da", kaže Marco.
"Da", kaže Polo.
"U redu, moram ići. Razgovarat ćemo još kasnije." Derek se
namršti. "Vi se vratite u Data Earth."
Dok se vozi prema restoranu Derek opet razmišlja o onom što je
Marco zatražio. Puno je ljudi skeptično oko zamisli digijenata koji postaju
korporacije. Hechtove postupke smatraju samo egzibicijom, što Hecht
potiče davanjem izjava za tisak o svojim planovima za Voyla. Hecht
trenutno vodi Voyl korporaciju, ali podučava Voyla poslovnom pravu i
inzistira na tome da Voyl jednog dana sam donosi sve odluke. Uloga
upravitelja, bio to Hecht ili netko drugi, bit će ništa doli formalnosti. U
međuvremenu Hecht poziva ljude da testiraju Voylov status pravne osobe.
Hecht ima sredstva za sudsku bitku i jedva čeka prvu priliku. Za sada nitko
nije prihvatio izazov, ali Derek se nada; želi presedane koji će biti dobro
uspostavljeni prije nego što započne razmišljati o inkorporiranju Marca i
Pola.
 Tu je i pitanje hoće li Marco ili Polo ikad biti intelektualno sposobni
postati korporacije i to se pitanje Dereku čini teže. Neuroblast digijenti
pokazali su da mogu sami rješavati domaću zadaću i siguran je da im je
pažnja dovoljno dobra da će s vremenom moći obavljati sve složenije
zadatke. No, čak i ako postanu sposobni obavljati poveće projekte bez
nadzora, to je još uvijek daleko od sposobnosti donošenja odgovorne
odluke o vlastitoj budućnosti. A nije ni siguran da je nivo neovisnosti nešto
što bi trebalo poticati kod Marca i Pola. Pretvaranje njih dvojice u
korporacije otvara vrata njihovu opstanku nakon Derekove smrti, što ga
brine: za osobe s Downovim sindromom postoje organizacije koje im
pružaju pomoć pri samostalnom življenju, ali slične službe ne postoje za
inkorporirane digijente. Moglo bi biti bolje ako se Derek osigura da će
Marco i Polo biti suspendirani u slučaju da se on više ne može brinuti o
njima.
Štogod odlučio, morat će to učiniti bez Wendy. Odlučili su zatražiti
razvod. Razlozi su složeni, naravno, ali jedno je jasno: odgajati par
digijenata nije nešto što Wendy želi i ako Derek želi partnera u tom
pothvatu, morat će naći nekog drugog. Bračni savjetnik im je objasnio da
problem nije u digijentima već u činjenici da Derek i Wendy ne mogu naći
način na koji bi akomodirali različite interese. Derek zna da je savjetnik u
pravu, ali bi sigurno pomoglo da su imali neke zajedničke interese.
Ne želi se zalijetati, ali ne može prestati razmišljati o tome kako mu
razvod pruža mogućnost da s Anom bude nešto više od prijatelja. Sigurno
je i ona razmišljala o tome, a nakon mnogo vremena što se poznaju, kako i
ne bi? Njih bi dvoje bili sjajan tim, radeći zajedno nabolje što mogu za
digijente.
Nije joj planirao obznaniti svoje osjećaje tijekom ručka; prerano je
za to i zna da Ana trenutno hoda s nekim tipom zvanim Kyle. No, njihova
se veza ubrzano približava šestom mjesecu, što je obično trenutak u kojem
tip shvati da Jax nije samo hobi, već veliki prioritet njezina života.
Vjerojatno neće trebati dugo da prekinu. Derek shvaća da će je pričanjem o
svom razvodu podsjetiti da postoje druge opcije, da ima tipova koji
digijente ne smatraju rivalima njezine pažnje.
Pogledom traži Anu po restoranu, vidi ju i mahne joj. Ona mu
odvrati velikim osmijehom. "Nećeš vjerovati što su Marco i Polo upravo
napravili." Ispriča joj što se dogodilo i čeljust joj se objesi.
"To je nevjerojatno", kaže ona. "Bože, kladim se da je Jax čuo istu
stvar."
"Da, mogla bi porazgovarati s njim kad dođeš doma." To dovodi do
razgovora o prednostima i nedostacima davanja digijentima pristupa
društvenim forumima. Forumi nude bogatiju interakciju nego što je sami
vlasnici mogu pružiti, ali nisu svi utjecaji na digijente pozitivni.
Nakon kratke rasprave o digijentima Ana pita: "A osim toga, što je
još novog?"
Derek uzdahne. "A mogu ti i reći: Wendy i ja se razvodimo."
"O ne. Derek, žao mi je." Njeno je suosjećanje iskreno i to ga grije.
"Spremalo se već neko vrijeme", kaže on.
Ona kimne. "Ipak, žao mi je što je došlo do toga."
"Hvala." Neko vrijeme razgovaraju o tome što su se on i Wendy
dogovorili, kako će prodati stan i podijeliti novac. Proces je srećom
većinom prijateljski.
"Barem ne želi kopije Marca i Pola", kaže Ana.
"Da, hvala bogu na tome", složi se Derek. Bračni drug gotovo
uvijek može napraviti kopiju digijenta i kada razvod nije prijateljski lako je
iskoristiti digijenta za osvetu bivšem partneru. Na forumima su vidjeli da
se tako nešto dogodilo mnogo puta.
"Dosta o tome", kaže Derek. "Pričajmo o nečem drugom. Što ima s
tobom?"
"Iskreno, ništa."
"Izgledao si dobro raspoložen sve dok nismo počeli pričati o
Wendy."
"Pa i jesam", prizna on. "Ima li nešto specifično što tebe čini tako
veselom?"
"Ma nije ništa."
"Zbog ničega si dobro raspoložena?"
"Pa, imam neke vijesti, ali ne moramo o tome sada."
"Ne budali, u redu je. Ako imaš dobre vijesti, daj da čujem."
Ana zastane pa onda, gotovo se ispričavajući kaže: "Kyle i ja smo
odlučili živjeti zajedno."
Derek je osupnut. "Čestitam", kaže.
 Šesto poglavlje
Prođu još dvije godine. Život ide dalje.
Ana, Derek i drugi vlasnici digijenata okrenuti obrazovanju
povremeno daju svojim digijentima neke standardizirane testove da bi
vidjeli kakvi su u usporedbi s ljudskom djecom. Rezultati variraju. Faberge
digijenti pošto su nepismeni ne mogu polagati pisani test, ali čini se da se
prema ostalim mjerilima razvijaju sasvim dobro. Među Origami
digijentima postoji neobičan raskol u rezultatima testova, polovica se
nastavlja razvijati tijekom vremena, a druga polovica doseže plato,
vjerojatno zbog nekog hira njihova genoma. Neuroblast digijenti daju dosta
dobre rezultate ako ih se tretira kao i ljude s disleksijom. lako postoje
varijacije među pojedinim digijentima, njihov se intelektualni razvoj kao
grupe nastavlja.
Ono što je teže razlučiti jest njihov društveni razvoj. Ohrabrujući
znak je to što se digijenti socijaliziraju s ljudskim adolescentima u raznim
online zajednicama. Jax je zainteresiran za tetrabrake, subkulturu
usredotočenu na koreografiranje virtualnog plesa četverorukih avatara.
Marco i Polo postali su članovi kluba obožavatelja serijske dramske igre i
svatko od njih redovito pokušava ovog drugog uvjeriti u prednost svog
odabira. Iako Ana i Derek sami ne shvaćaju privlačnost tih zajednica, sviđa
im se što njihovi digijenti postaju dio njih. Adolescente koji prevladavaju u
tim zajednicama očito ne smeta činjenica da digijenti nisu ljudska bića i
tretiraju ih baš kao još jednog online prijatelja kojeg će teško ikad sresti
uživo.
Anina veza s Kyleom ima uspone i padove, ali većinom je dobra.
Povremeno izađu s Derekom i kojom god od cura s kojima hoda. Derek se
viđa s nizom žena, ali nikad ništa ne postane ozbiljno. Kaže Ani da je to
zato što žene s kojima hoda ne dijele njegov interes za digijente, ali istina
je da njegovi osjećaji prema Ani odbijaju nestati.
Dolazi do ekonomske recesije nakon zadnje pandemije gripe, što
dovodi i do promjena u virtualnom svijetu. Daesan Digital, tvrtka koja je
stvorila Data Earth platformu daje zajedničku izjavu s Viswa Media
tvorcima Real Space platforme: Data Earth postaje dijelom Real Space. Svi
Data Earth kontinenti bit će zamijenjeni identičnim Real Space verzijama
dodanim u Real Space univerzum. Nazivaju to stapanjem dvaju svjetova,
ali to je samo pristojan način za reći da si nakon godina nadogradnji i
novih verzija Daesan više ne može priuštiti borbu u ratovima platformi.
Za većinu klijenata to samo znači da će moći putovati između više
virtualnih lokacija bez potrebe za odjavljivanjem i ponovnim
prijavljivanjem. Tijekom proteklih nekoliko godina gotovo sve tvrtke čiji
se softver vrti u Data Earth stvorile su verzije koje se vrte na Real Space.
Igrači koji igraju Siege of Heaven ili Elderthorn mogu pokrenuti
jednostavnu alatku za konverziju i njihovi će ih inventari oružja i odjeće
čekati u Real Space verzijama igrinih kontinenata.
Jedina je iznimka Neuroblast. Ne postoji Real Space verzija
Neuroblast enginea - Blue Gamma je propala prije nego što je platforma
uvedena - što znači da nema načina na koji bi digijenti s Neuroblast
genomom mogli ući u Real Space okoliš. Origami i Faberge digijenti
doživljavaju migraciju u Real Space kao širenje mogućnosti, ali za Jaxa i
ostale Neuroblast digijente Daesanova je objava u osnovi objava kraja
svijeta.
***
Ana se sprema za krevet kad začuje udarac. Otrči u dnevnu sobu
vidjeti što se dogodilo.
Jax je u robotskom tijelu i proučava svoje zapešće. Jedna od pločica
na zidnom displeju pored njega je napuknuta. Vidi Anu i kaže: "Meni žao."
"Što si radio?" pita ona.
"Meni jako žao."
"Reci mi što si radio."
Neodlučno, Jax kaže: "Zvijezdu."
"I zapešće ti je popustilo pa si udario u zid." Ana baci pogled na
njegovo zapešće. Baš kao što se i bojala, trebat će zamjenu. "Nisam
smislila pravila zato što ne želim da se zabavljaš. Ali ovo se događa kad
pokušavaš plesati u robotskom tijelu."
"Znam da rekla. Ali ja probao malo ples i tijelo okej. Probao još
malo i tijelo i dalje okej."
"Pa si probao još malo i sad ti moramo kupiti novo zapešće i novu
pločicu za displej." Nakratko razmišlja koliko ih brzo može zamijeniti i
može li spriječiti da Kyle - koji je izvan grada poslovno - sazna za ovo.
Prije nekoliko mjeseci Jax je oštetio dio Kyleove omiljene skulpture i bilo
bi bolje ne podsjetiti ga na taj incident.
 "Meni jako jako žao", kaže Jax.
"Okej, natrag u Data Earth." Ana pokaže prema platformi za
punjenje.
"Priznajem bila greška -"
"Samo idi."
Jax poslušno krene. Prije nego što stupi na platformu, tiho kaže:
"Nije Data Earth." Zatim se robotova kaciga zamrači.
Jax se žali na činjenicu da se radi o privatnoj verziji Data Earth koju
je uspostavila Neuroblast korisnička skupina duplicirajući većinu
kontinenata izvornika. U neku ruku to je puno bolje od privatnih otoka
koje su koristili za bijeg od MFS hakiranja jer su procesori sada toliko
jeftini da mogu vrtjeti desetke kontinenata. U drugu ruku, puno je gore jer
su ti kontinenti gotovo nenaseljeni.
Problem nije samo u tome što su se svi ljudi preselili u Real Space.
Origami i Faberge digijenti također su prešli u Real Space i Ana ne može
kriviti njihove vlasnike. Ona bi učinila istu stvar da joj se pruži prilika.
Činjenica da više nema većine Neuroblast digijenata, uključujući i mnoge
Jaxove prijatelje, još je stresnija. Neki članovi korisničke grupe odustali su
kada se Data Earth zatvorio; drugi su odlučili čekati i vidjeti što će se
desiti, ali su malo pomalo obeshrabreni kad su vidjeli koliko je Data Earth
osiromašen. Odlučili su suspendirati digijente umjesto da ih odgajaju u
gradu duhova. A to je ono na što Data Earth najviše nalikuje, na grad
duhova narastao do veličine planeta. Postoje golema prostranstva
minuciozno detaljnog terena kojima možete lutati, ali nema nikoga s kime
možete razgovarati, osim tutora koji dolaze držati lekcije. Postoje tamnice
bez questova, šoping centri bez prodavaonica, stadioni bez utakmica; to je
digitalni ekvivalent postapokaliptičnog krajolika.
Jaxovi ljudski prijatelji iz tetrabrake scene znali su se prijavljivati u
privatni Data Earth kako bi ga posjetili, ali u zadnje su vrijeme njihovi
posjeti sve rjeđi. Sve u vezi s tetrabrakeom sada se događa u Real Space.
Jax može slati i primati snimke koreografija, ali većina scene sastoji se od
skupljanja uživo na kojima se koreografija improvizira, a nema načina na
koji bi on mogao sudjelovati. Jax gubi većinu društvenog života u
virtualnom svijetu, a ne može ga pronaći u stvarnom svijetu: njegovo
robotsko tijelo kategorizira se kao bespilotno vozilo neograničenog
modusa kretanja te mu je stoga zabranjen pristup javnim prostorima, osim
u pratnji Ane ili Kylea. Ograničen na njihov stan, Jaxu je dosadno i postaje
nemiran.
Ana tjednima pokušava navesti Jaxa da u svom robotskom tijelu
sjedne za njeno računalo i prijavi se na Real Space na taj način, ali on to
odbija dalje činiti. Bilo je poteškoća s korisničkim sučeljem - njegovo
neiskustvo s korištenjem pravog računala uz suboptimalno praćenje
pokreta robotskog tijela kamerom - ali ona vjeruje kako ih je mogao
prevladati. Veći je problem to što Jax ne želi daljinski upravljati avatarom:
on želi biti avatar. Za njega su tipkovnica i ekran jadna zamjena za bivanje
na mjestu događaja, jednako nezadovoljavajući koliko bi čimpanzi iz
Konga bila videoigra čija je radnja smještena u džunglu.
Svi preostali Neuroblast digijenti proživljavaju slične frustracije
jasno pokazujući da je privatna Data Earth samo privremeno rješenje.
Potrebno je naći način za korištenje digijenata u Real Space, dopuštajući
im slobodu kretanja i interakciju s njegovim objektima i stanovnicima.
Drugim riječima, rješenje bi bilo prebaciti Neuroblast engine - izmijeniti
mu kod kako bi radio na Real Space platformi. Ana je uvjerila Blue
Gammine bivše vlasnike da objave izvorni kod za Neuroblast, ali treba im
iskusni razvojni tim koji bi napravio izmjene. Korisnička grupa dala je
objave na open-source forumima kao pokušaj privlačenja volontera.
Jedina je prednost zastarjelosti Data Earth ta što su digijenti sigurni
od mračne strane društva. Tvrtka zvana Edgeplayer prodaje komoru za
mučenje digijenata na Real Space platformi, a kako bi izbjegli optužbe
ilegalnog kopiranja koriste samo digijente u javnom vlasništvu. Korisnička
grupa složila se da će jednom kad prebace Neuroblast engine procedura
konverzije uključivati i dokazivanje punog vlasništva. Nijedan Neuroblast
digijent neće ući u Real Space bez nekoga tko se obvezao brinuti se za
njega.
***
Prošla su još dva mjeseca. Derek pretražuje forum korisničke grupe
i čita odgovore na raniji post o statusu Neuroblastova prebacivanja.
Nažalost, vijesti nisu dobre. Pokušaj regrutiranja razvojnog tima za projekt
nije polučio veliki uspjeh. Korisnička grupa organizirala je zabave sa
slobodnim pristupom u privatnoj Data Earth kako bi ljudi upoznali
digijente, ali jako je malo ljudi zainteresirano za njih.
Problem je u tome što su genomski enginei stara stvar. Razvojne
timove privlače novi, uzbudljivi projekti, a to znači rad na neuralnim
sučeljima i nanomedicinskom softveru. Deseci genomskih enginea na
open-source spremištima i dalje su u raznim stadijima nedovršenosti. Svi
čekaju dobrovoljce programere, a ideja o prebacivanju dvanaest godina
starog Neuroblast enginea na novu platformu najmanje je zanimljiva od
svih. Samo šačica studenata doprinosi prebacivanju Neuroblasta, a s
obzirom na to koliko vremena mu mogu posvetiti, sama će Real Space
platforma biti zastarjela prije nego što se prebacivanje završi.
Druga je alternativa unajmljivanje profesionalnog razvojnog tima.
Derek je razgovarao s nekima koji imaju iskustva s genomskim engineima
i pitao ih koliko bi koštalo prebacivanje Neuroblasta. Procjene koje je
dobio su razumne s obzirom na složenost projekta, a za tvrtku s nekoliko
stotina tisuća zaposlenika bilo bi potpuno smisleno upustiti se u takav
projekt. Ali za korisničku grupu čije se članstvo smanjilo na dvadesetak
ljudi cijena je strmoglava.
Derek čita najnovije komentare na forumu pa nazove Anu.
Ograničavanje digijenata na privatnu Data Earth bilo je iznimno teško, ali
za njega je to iskustvo imalo i pozitivnu stranu: on i Ana sad imaju razlog
za svakodnevne razgovore, bilo o stanju prebacivanja Neuroblasta, bilo o
pokušaju organizacije aktivnosti za njihove digijente. Tijekom nekoliko
proteklih godina Marco i Polo su se udaljili od Jaxa, iako su se sva trojica
bavili vlastitim interesima. No, Neuroblast digijenti sad za druženje imaju
samo jedni druge te se Derek i Ana trude pronaći im nešto što bi mogli
raditi zajedno. Više nema suprugu koja bi se mogla žaliti zbog toga, a
pošto se čini da Anin dečko Kyle nema ništa protiv toga, Derek ju naziva
bez ustrčavanja. Provoditi toliko vremena s njom je bolna sorta užitka.
Iako bi bilo zdravije kada bi se manje družili, on ne želi prestati.
Anino se lice pojavljuje u telefonskom prozoru, "Jesi li vidjela
Stuartov post?" pita Derek. Stuart je primijetio koliko bi svatko od njih
trebao platiti kad bi ravnomjerno podijelili troškove i pitao koliko bi si
članova tako nešto moglo priuštiti.
"Upravo sam pročitala", kaže Ana. "Možda misli da pomaže, ali
jedino što uspijeva jest uznemiriti ljude."
"Slažem se", kaže on. "Ali dok ne smislimo dobru alternativu
troškovi po osobi su ono o čemu će svi razmišljati. Jesi li već imala
sastanak u vezi sa skupljanjem sredstava?" Ana je namjeravala razgovarati
s prijateljicom prijateljice, ženom koja se bavi kampanjama za skupljanje
sredstava za azile u divljini.
"Da znaš da sam se upravo vratila s ručka s njom."
 "Odlično! Što si saznala?"
"Loša vijest jest da misli kako se ne možemo kvalificirati za
neprofitni status jer pokušavamo skupiti novac za specifičnu skupinu
pojedinaca."
"Ali bilo tko bi mogao koristiti novi engine - ". Zastane. Istina je da
vjerojatno postoje milijuni digijenata spremljenih u arhivama diljem
svijeta. Ali korisnička grupa ne može zaista tvrditi da rade za njih. Bez
nekog tko je voljan odgojiti ih nijedan od digijenata ne bi imao koristi od
Real Space verzije Neuroblast enginea. Jedini digijenti kojima korisnička
grupa pokušava pomoći su njihovi vlastiti.
Ana kimne, sigurno je istu stvar pomislila ranije. "U redu", kaže
Derek. "Ne možemo biti neprofitna organizacija. Koja je dobra vijest?"
"Kaže da možemo tražiti priloge izvan neprofitnog modela. Ono što
trebamo jest ispričati priču koja će stvoriti suosjećanje za same digijente.
Na taj način neki zoološki vrtovi plaćaju za stvari kao što su operacije na
slonovima."
On razmišlja o prijedlogu. "Mogli bismo postaviti nekoliko snimki
digijenata, igrati na kartu sentimentalnosti."
"Upravo tako. A ako možemo dobiti dovoljno javnog suosjećanja,
mogli bismo osim novca dobiti i vrijeme. Sve što podiže profil digijenata
povećat će naše šanse da privučemo dobrovoljce iz open-source zajednice."
"Počet ću pregledavati svoje snimke, potražiti videa Marca i Pola",
kaže on. "Ima puno simpatičnih snimki iz doba kad su bili mladi; za novije
stvari nisam baš siguran. Ili nam trebaju baš srcedrapajuće snimke?"
"Trebali bismo raspraviti što bi najbolje djelovalo", kaže Ana.
"Postavit ću pitanje svima na forumu."
To Dereka podsjeti na nešto. "Usput, jučer sam dobio poziv koji bi
nam mogao pomoći. Doduše, malo je vjerojatno..."
"S kim si pričao?"
"Sjećaš li se Xenotherijana?"
"Oni digijenti koji su trebali biti tuđinci? Taj projekt je još uvijek
aktivan?"
"U neku ruku." Objasni joj kako ga je kontaktirao mladi muškarac
imenom Felix Radcliffe, jedan od posljednjih sudionika Xenotherijanskog
projekta. Većina je izvornih hobista odustala prije više godina, izmorena
poteškoćama izmišljanja tuđinske kulture od nule, ali ostala je mala
skupina odanih koji su postali gotovo monomanijakalni. Koliko je Derek
uspio shvatiti većina njih je nezaposlena i rijetko kad napušta svoju
spavaću sobu u roditeljskoj kući; svoje živote žive na Data Mars. Felix je
jedini član grupe voljan inicirati kontakt s strancima.
"A ljudi nas zovu fanaticima", kaže Ana. "Zašto te je kontaktirao?"
"Čuo je da pokušavamo prebaciti Neuroblast i želi nam pomoći.
Prepoznao je moje ime jer sam im dizajnirao avatare."
"Sretniče", kaže ona smiješeći se i Derek se nakrevelji. "Zašto bi
njemu bilo stalo hoće li se Neuroblast prebaciti? Mislila sam da je čitava
poanta Data Marsa ta da Xenotherijani budu izolirani."
"Prvotno i jest bila, ali sada su odlučili da su spremni za
upoznavanje ljudskih bića i on želi provesti eksperiment s prvim
kontaktom. Da Data Earth još uvijek radi, dopustili bi Xenotherijanima da
pošalju ekspediciju na glavni kontinent, ali to više nije opcija. Stoga je
Felix u istom problemu kao i mi, želi prebaciti Neuroblast kako bi njegovi
digijenti mogli ući u Real Space."
"Pa... Mislim da to mogu razumjeti. Rekao si da bi nam on mogao
pomoći s financiranjem?"
"Pokušava stvoriti interes među antropolozima i egzobiolozima.
Misli da će toliko htjeti proučavati Xenotherijane da će platiti za
prebacivanje."
Ana ne izgleda uvjereno. "Bi li zaista platili za tako nešto?"
"Sumnjam", kaže Derek. "Xenotherijani nisu zaista tuđinci. Mislim
da bi Felix imao više uspjeha s tvrtkama koje rade igre i kojima trebaju
tuđinci za svoje svjetove. No, to je njegova odluka. Pretpostavljam da nam
dokle god ne pristupa ljudima koje mi kontaktiramo neće naštetiti, a možda
nam i pomogne."
"Ali ako je nedruštven koliko se čini, kakva je šansa da će nekoga
uvjeriti?"
"Pa, neće ih uvjeriti svojim trgovačkim sposobnostima. Ima snimku
Xenotherijana koju pokazuje antropolozima kako bi im potaknuo apetit.
Pustio mi je dio snimke."
"I?"
On slegne ramenima, podigne ruke. "Koliko se ja kužim, to je
mogla biti i košnica vrtlarskih robota."
Ana se nasmije. "Pa, to je možda i dobro. Možda će više nepoznati
biti više zanimljivi."
Derek se također nasmije zamišljajući tu ironiju: nakon svog rada za
Blue Gammu koji je protekao u pokušavanju da učini digijente
privlačnima, što ako se na kraju ispostavi da su ljudi više zainteresirani za
tuđinske?

Sedmo poglavlje
Prođu još dva mjeseca. Pokušaji korisničke grupe da sakupi
sredstva nisu bili uspješni. Filantropski naklonjene osobe već su izmorene
slušanjem o ugroženim prirodnim vrstama, a kamoli o umjetnima. Osim
toga, digijenti nisu ni približno fotogenični kao dupini. Donacije jedva da
kaplju.
Stres koji izaziva zatvorenost u Data Earth sasvim sigurno ima
utjecaj na digijente. Vlasnici pokušavaju provesti s njima što više vremena
kako im ne bi bilo dosadno, ali to nije nadomjestak za naseljeni virtualni
svijet. Ana pokušava zaštititi Jaxa od problema koji okružuju prebacivanje
Neuroblasta, ali on ih je svejedno svjestan. Kad se jednog dana vratila s
posla, vidjela je da je vidno uznemiren.
"Želim te pitam o prebacivanju", kaže on bez uvoda.
"Što te zanima?"
"Prije mislio to samo nadogradnja, kao uvijek. Sad mislim puno
veće. Više kao učitavanje, samo digijenti umjesto ljudi, da?"
"Da, pretpostavljam da jest."
"Vidjela snimku miša?"
Ana zna o čemu Jax priča. Nedavno postavljena od strane tima koji
se bavi istraživanjem učitavanja uma, snimka pokazuje bijelog miša kojeg
su naglo zamrznuli i zatim mikrometar po mikrometar pretvorili u paru
skenirajućom zrakom elektrona te ga instancirali u testnom okruženju gdje
se virtualno otopio i probudio. Miš je odmah doživio napadaj žalosno se
previjajući nekoliko subjektivnih minuta prije nego što je umro. Trenutno
drži rekord za najduže preživljavanje učitanog sisavca.
"Tako se nešto neće tebi dogoditi", uvjerava ga.
 "Hoćeš reći ne sjetim se ako se desi", kaže Jax. "Sjetim se samo ako
uspješno."
"Nitko te neće pokrenuti, ni tebe ni nekog drugog, na neisprobanom
engineu. Kad se Neuroblast prebaci provest ćemo niz testova i popraviti
sve greške prije nego što pokrenemo digijenta. Ti testovi ne osjećaju ništa."
"Istraživači proveli testove prije nego učitali miša?"
Jaxu ide postavljanje teških pitanja. "Ti su miševi bili test", priznaje
Ana. "Ali to je zato jer nitko nema izvorni kod za organske mozgove.
Stoga ne mogu raditi testove na stvarima koje su kompleksnije od mišjih
mozgova. Imamo izvorni kod za Neuroblast i stoga nemamo taj problem."
"Ali nemate novac priuštiti prebacivanje."
"Ne, još nemamo, ali nabavit ćemo ga." Nada se da zvuči uvjerenije
nego što zaista jest.
"Kako ja pomognem? Kako ja zaradim novac?"
"Hvala ti Jax, ali trenutno nema načina na koji bi mogao zaraditi
novac", kaže ona. "Zasad je tvoj posao dalje učiti i biti dobar u razredu."
"Da, to znam. Sad učim, kasnije radim druge stvari. Što ako sad
posudim, onda vratim kasnije kad zaradim novac?"
"Pusti mene da se brinem o tome, Jax."
Jax se čini sumornim. "Okej."
Ustvari, to što je Jax predložio upravo je ono što je korisnička grupa
nedavno pokušala učiniti tražeći korporacijske investitore. Rješenje je to
koje se nudi uspjehom ViralFridaya u prodavanju digijenata kao osobnih
pomoćnika. Trebalo im je nekoliko godina, ali Talbot je napokon uspio
odgojiti instancu Andre koja će raditi za bilo koga; ViralFriday je prodao
stotine tisuća kopija. Prva je to demonstracija mogućnosti da digijenti
donesu zaradu i nekoliko drugih tvrtki traži način za ponavljanjem
Talbotova uspjeha.
Jedna od tih tvrtki se zove Polytope i objavili su planove za
lansiranje golemog programa uzgoja kako bi stvorili slijedećeg Andru.
Korisnička grupa ih je kontaktirala i ponudila im ulogu u budućnosti
Neuroblast digijenata: u zamjenu za plaćanje prebacivanja Neuroblast
enginea Polytope bi dobio postotak od svake zarade koju digijenti donesu.
Grupa se nadala više nego proteklih mjeseci, ali tvrtka je odbila suradnju.
Jedini digijenti koji su zanimali Polytope bili su Sophonce digijenti, čije je
opsesivno ponašanje bilo nužno kako bi se zamijenio konvencionalni
softver.
Korisnička grupa kratko je raspravljala o mogućnosti plaćanja
prebacivanja iz vlastitog džepa, ali jasno im je da to nije moguće. Zbog
toga neki od članova razmišljaju o neizrecivome.
OD: Stuart Gust
Mrzim ovo spominjati, ali netko mora. Što ako privremeno
suspendiramo digijente, na godinu dana ili tako nešto, dok ne
skupimo dovoljno novca za prebacivanje?
OD: Derek Brooks
Znaš što se desi sa suspendiranim digijentima. Privremeno
postane neodređeno, neodređeno postane stalno.
OD: Ana Alvarado
Ne bih se mogla više složiti. Prelako je početi stalno odgađati.
Jeste li ikad čuli za nekog tko je ponovno aktivirao digijenta
kojeg je suspendirao na više od šest mjeseci? Ja nisam.
OD: Stuart Gust
Ali mi nismo takvi. Oni su suspendirali digijente jer su im
dosadili. Nama će naši nedostajati svakog dana suspenzije; bit će
nam to poticaj za skupljanje novaca.
OD: Ana Alvarado
Ako misliš da će te suspenzija Zaffa dodatno motivirati, samo
naprijed. Mene motivira održavanje Jaxa aktivnim.
Ana nije imala sumnji kad je postavila odgovor na forum, ali
razgovor je puno teži kada ga nekoliko dana kasnije zapodjene Jax. Njih su
dvoje u Data Earth i ona mu pokazuje novi igrači kontinent. Radi se o
klasičnom modelu, jednom od onih u kojima je Ana nekoć uživala, a koji
odnedavno ima slobodan ulaz za sve pa je korisnička grupa instancirala
kopije svojih digijenata. Ana pokušava prenijeti svoj entuzijazam
pokazujući mu što sve razlikuje ovaj od drugih igraćih kontinenata koji su
digijentima već dosadili, ali Jax vidi kontinent onakvim kakav jest - samo
još jedan pokušaj da ga se zaokupi dok čekaju prebacivanje Neuroblasta.
Dok koračaju napuštenim srednjovjekovnim gradom Jax kaže: "Ponekad
želim bio suspendiran, ne moram čekati više. Ponovno pokrenut kad mogu
ući Real Space, imam dojam vrijeme nije prošlo."
 Izjava zatekne Anu. Nijedan digijent nema pristup forumima
korisničke grupe te je Jax morao sam doći na tu ideju. "Želiš li to zaista?"
pita ona.
"Ne baš. Želim budem budan, znam što se događa. Ali ponekad
frustriran." Zatim ju pita: "Ti nekad ne želiš ne moraš brineš za mene?"
Sigurna je da ju Jax gleda ravno u lice prije nego što mu odgovori.
"Život bi mi možda bio jednostavniji kad se ne bih brinula za tebe, ali onda
ne bih bila toliko sretna. Volim te, Jax."
"Volim ja tebe."
***
Na putu kući Derek dobije poruku od Ane o tome da ju je
kontaktirao netko iz Polytope te da je nazove čim stigne kući.
"Što je bilo?" upita.
Ana se čini zabavljenom. "Vrlo čudan poziv."
"Kako čudan?"
"Nude mi posao."
"Ozbiljno? Kakav?"
"Trener njihovih Sophonce digijenata", kaže ona. "Zbog svog mojeg
iskustva žele da budem vođa tima. Nude mi odličnu plaću, tri godine
zajamčenog radnog odnosa i pristupni bonus koji je, blago rečeno,
fenomenalan. Ima jedna kvaka, doduše."
"No? Ne tjeraj me da čekam."
"Svi treneri moraju koristiti InstantRapport."
Derekove se oči šire u nevjerici. "Šališ se", kaže on. InstantRapport
jedan je od pametnih transdermala, flastera koji u tijelo unose dozu
oksitocinskoopijatskog koktela svaki put kada je nositelj flastera u
prisutnosti određene osobe. Koristi se kako bi ojačao klimave brakove i
nategnute odnose djece i roditelja, a odnedavno je postao dostupan i bez
recepta. "Zašto dovraga?"
"Smatraju kako će privrženost dati bolje rezultate i da je jedini
način da treneri budu privrženi Sophonce digijentima farmaceutska
intervencija."
"Ah, shvaćam. Tako povećavaju produktivnost zaposlenika." Derek
zna dosta ljudi koji koriste nootropike ili transkranijalnu magnetsku
stimulaciju kako bi pojačali svoju izvedbu na poslu, ali zasad nijedan
poslodavac nije tako nešto učinio obaveznim. Vrti glavom u nevjerici.
"Ako je njihove digijente tako teško voljeti, pomislio bi da će to shvatiti i
prebaciti se na Neuroblast digijente."
"Nešto slično sam im i rekla, ali nije ih zanimalo. Doduše, dobila
sam ideju." Ana se nagne naprijed. "Mogla bih ih navesti da se predomisle
ako budem radila za njih."
"Kako to misliš?"
"Imala bih priliku redovito pokazivati Jaxa Polytopeovom vodstvu.
Mogla bih se prijaviti na privatnu Data Earth s posla, možda ga čak i
dovesti u robotskom tijelu. Ima li boljeg načina za demonstraciju
svestranosti Neuroblasta? A jednom kad to shvate, prebacit će ga u Real
Space."
Derek razmatra tu ideju. "Pod pretpostavkom da ti ne zabrane da
provodiš radno vrijeme s Jaxom."
"Hajde, vjeruj u mene. Ne bih forsirala, bila bih suptilna."
"Moglo bi upaliti", kaže on. "Ali tjerali bi te da nosiš InstantRapport
flaster, je li vrijedno toga?"
Ana slegne ramenima u frustraciji. "Ne znam. Sasvim sigurno nisu
moj prvi izbor. Ali ponekad moraš riskirati, znaš? Ići do kraja i dalje."
Nije siguran što reći. "Što Kyle misli o tome?"
Ona uzdahne. "Protivi se. Ne sviđa mu se ideja da uzmem
InstantRapport, a sasvim sigurno misli da šanse za uspjeh nisu dovoljno
dobre da to opravdaju." Zastane pa kaže: "Ali on ne osjeća isto prema
digijentima kao ti i ja, naravno da je rekao tako nešto. Za njega se
potencijalni uspjeh ne čini toliko značajnim."
Ana očito očekuje potporu i on joj ju daje, ali u sebi je rastrgan.
Nije oduševljen njenim prijedlogom, ali oklijeva joj to reći.
Mrzi što razmišlja o tome, ali svaki put kad bi Ana spomenula
probleme s Kyleom on bi sanjario o raspadu njihove veze. Nikad ne bi
napravio nešto što bi ih rastavilo, ali ako Kyle ne dijeli Aninu posvećenost
digijentima, Derek ne čini ništa loše time što joj pokazuje da ju on dijeli.
Ako to Ani sugerira da bi on bio bolji za nju od Kylea, za to ga se ne može
kriviti.
Pitanje je misli li on zaista da je dobro da Ana prihvati Poyltopeovu
ponudu. Nije siguran da to misli, ali dok ne bude siguran, pružat će joj
potporu.
Nakon što završi razgovor Derek se prijavi na privatnu Data Earth
kako bi proveo vrijeme s Marcom i Polom. Igraju nula-ge skvoš, ali se
spuste s igrališta kad ga primijete.
"Sreli lijepe posjetitelje danas", kaže Marco.
"Da? Znaš li tko su bili?"
"Osoba ime Jennifer i osoba ime Roland."
Derek provjeri zapis posjetitelja, a kad vidi očajava: Jennifer Chase
i Roland Michaels su zaposlenici tvrtke zvane Binary Desire, proizvođača
virtualnih i pravili seks lutaka.
Ovo nije prvi put da je korisnička grupa dobila upit od nekog tko
želi iskoristiti digijente za seks. Veliku većinu seks lutaka i dalje kontrolira
konvencionalni softver koji radi po scenariju, ali otkad je digijenata ima i
ljudi koji se pokušavaju seksati s njima. Tipična je procedura kopiranje
digijenta u javnom vlasništvu i izmjena njegove mape nagrada kako bi
uživao u bilo čemu što njegov vlasnik smatra uzbudljivim. Kritičari to
smatraju ekvivalentom davanja psu da liže maslac od kikirikija s nečijih
genitalija, a to nije nepoštena usporedba, bilo u smislu inteligencije
digijenta, bilo u smislu sofisticiranosti treninga. Sasvim sigurno ne postoje
za seks dostupni digijenti koji su makar i približno nalik osobama kao što
su to Marco i Polo. Korisnička grupa dobiva povremene upite od strane
proizvođača seks lutaka zainteresiranih za kupnju njihovih digijenata. Svi
se u grupi slažu da bi trebali ignorirati takve upite.
Ali prema zapisu posjetitelje Chase i Michaelsa doveo je Felix
Radcliffe.
Derek kaže Marcu i Polu da nastave s igrom pa onda nazove Felixa.
"Kog vraga izvodiš? Dovodiš Binary Desire?"
"Nisu pokušali seks s digijentima."
"Vidim." Snimka njihova posjeta vrti se pri dvostrukoj brzini u
drugom prozoru.
"Razgovarali su s njima."
Razgovor s Felixom čini mu se poput razgovora s tuđincem. "Imali
smo dogovor što se tiče proizvođača seks lutaka. Sjećaš se?"
"Ovi ljudi nisu kao oni drugi. Sviđa mi se kako razmišljaju."
 Boji se pitati ga što mu to znači.
"Ako ti se sviđaju, dovedi ih u Data Mars i pokaži im svoje
Xenotherijane."
"Pokazao sam im", kaže Felix. "Nisu ih zanimali."
Naravno da nisu, shvaća Derek, potražnja za seksom s tronošcima
koji pričaju Lojban mora biti mikroskopska. No, shvaća da je Felix iskren i
da mu ne bi smetalo prostituirati Xenotherijane ako bi mu to pomoglo
financirati eksperiment s prvim kontaktom. Felix je možda ekscentričan,
ali nije licemjer.
"Onda je tu trebao biti kraj", kaže on. "Možda ćemo ti morati
zabraniti pristup u Data Earth."
"Trebali biste razgovarati s tim ljudima."
"Ne, ne bismo."
"Platit će vam da ih saslušate. Poslat će vam poruku s detaljima."
Derek se skoro nasmije. Binary Desire moraju biti jako očajni ako
plaćaju ljudima da slušaju njihove poslovne prijedloge. "Poruke su u redu.
Ali stavljam ih na listu zabrane pristupa i ne želim da više dovodiš ljude
koji rade za proizvođače seks lutaka. Je li jasno?"
"Jasno je", kaže Felix i prekine vezu.
Derek zavrti glavom. Obično ne bi razmišljao o slušanju takve
ponude, čak i da mu plate, jer ne želi ostaviti dojam da je voljan prodati
Marca i Pola kao seksualne objekte.
Ali sada je korisničkoj grupi potreban svaki dolar. Ako bi slušanje
poslovne prezentacije potaknulo druge tvrtke da plate za istu mogućnost,
moglo bi se isplatiti. Ponovno pušta snimku posjeta digijentima, ovaj put
normalnom brzinom.

Osmo poglavlje
Korisnička se grupa okupila kako bi saslušala prezentaciju Binary
Desire putem video-konferencije. Binary Desire platio je preko službe za
deponiranje i sredstva će biti prenesena nakon sastanka. U središtu
panoramskog ekrana Ana se osvrće oko sebe; svačiji je video unos
integriran tako da se čini kao da se korisnička skupina okupila u
virtualnom auditoriju u kojem svatko sjedi na svom privatnom balkonu.
Derek sjedi na balkonu s njene lijeve strane, a Felix pak s njegove lijeve
strane. Na podiju na pozornici nalazi se Binaryjev predstavnik Jennifer
Chase. Njezin je prikaz na ekranu plavokos, prelijep i ukusno odjeven, a
zato što su se sve stranke dogovorile koristiti autentični video, Ana zna da
Chase zaista ovako izgleda. Pita se postavlja li Binary Desire Chase na
čelo svih pregovora; žena se čini jako dobra u dobivanju svega što zatraži.
Felix ustane i počne govoriti nešto na Lojbanu prije nego što shvati
što radi. "Svidjet će vam se što će vam reći", kaže.
"Hvala, Felix, ali pusti mene da pričam", kaže Chase.
Felix sjedne i Chase se obrati grupi. "Hvala vam što ste se odlučili
sastati sa mnom. Obično kada se sastajem s mogućim poslovnim
partnerima pričam o tome na koji im način Binary Desire može pomoći da
dosegnu šire tržište od onog kojeg bi sami mogli doseći, ali to s vama neću
učiniti. Moj je cilj uvjeriti vas da će se digijente tretirati s poštovanjem. Ne
želimo ljubimce koje se seksualiziralo preko jednostavnog operantskog
kondicioniranja. Želimo bića koja će se upuštati u seks na višem,
osobnijem nivou."
Stuart dovikne: "Kako to očekujete postići kada su naši digijenti
potpuno aseksualni?"
Chase ni ne trepne. "S dvije godine treninga, najmanje."
Ana je iznenađena. "To je velik ulog", kaže ona. "Mislila sam da se
digijentske seks lutke treniraju svega nekoliko tjedana."
"To je zato što se obično radi o Sophonce digijentima, a za njih su
dvije godine treninga učinkovite koliko i dva tjedna. Ne znam jeste li
pogledali naše rezultate, ali ako vas zanima mogu vam reći gdje možete
naći harem Drayti odjevenih u Marilyn Monroe avatare koji bleje Želim
pušiti kurac. Nije lijep prizor."
Ana se nasmije unatoč suzdržavanju, baš kao i nekoliko drugih
članova grupe. "Ne, ne zvuči lijepo."
"To nije ono što Binary Desire traži. Svatko može uzeti digijenta iz
javnog vlasništva i izmijeniti mu mapu nagrada. Mi želimo ponuditi
seksualne partnere s pravim osobnostima i voljni smo investirati u napore
koji bi to mogli ostvariti."
"Što bi onda vaš trening uključivao?" upita Helen Costas iz zadnjeg
reda.
 "Kao prvo, otkrivanje i istraživanje seksualnosti. Dali bismo
digijentima anatomski ispravne avatare i pustili ih da se naviknu na
posjedovanje erogenih zona. Poticali bismo digijente na upuštanje u
seksualne eksperimente jedni s drugima kako bi stekli neku praksu kao
seksualna stvorenja i odabrali spol s kojim se ugodno osjećaju. Pošto se
većina podučavanja tijekom te faze događa isključivo između digijenata,
možda će biti razdoblja u kojima će se digijente vrtjeti pri brzinama većim
od stvarnog vremena. Jednom kad prikupe dovoljno iskustva počet ćemo ih
spajati s kompatibilnim ljudskim partnerima."
"Zašto ste toliko sigurni da će se povezati sa specifičnim
pojedincem?" pita Derek.
"Naš razvojni tim ispitao je neke od digijenata u azilima; premladi
su za našu svrhu, ali razvili su emocionalnu povezanost. Naš je razvojni
tim dovoljno analizirao tu povezanost i može biti siguran kako će moći
inducirati sličnu povezanost u starijim digijentima. Kako digijenti budu
upoznavali čovjeka povećavat ćemo emocionalnu dimenziju njihove
interakcije, i seksualne i neseksualne, kako bismo u digijentu stvorili
ljubav.
"Kao Neuroblast verzija InstantRapporta", kaže Ana.
"Nešto slično tome", kaže Chase, "ali učinkovitije i specifičnije jer
će biti prilagođeno svakom ponaosob. Za digijenta se to neće razlikovati od
spontanog zaljubljivanja."
"Prilagođavanje ne zvuči kao nešto što bi moglo uspjeti iz prvog
pokušaja", kaže Ana.
"Ne, naravno", kaže Chase. "Očekujemo da će nam trebati mjeseci
kako bi se digijent zaljubio. Kroz taj ćemo period raditi s klijentom,
unazađivati digijenta i pokušavati različite prilagodbe sve dok emocionalna
veza ne bude čvrsto uspostavljena. Bit će to kao program uzgoja kojim ste
upravljali dok ste radili u Blue Gammi, mi ćemo ga samo prilagođavati za
potrebne pojedinog kupca."
Ana se zausti kako je to vrlo drugačije, ali odluči šutjeti. Sve što
treba jest saslušati ženin prijedlog, ne odbiti ga. "Vidim na što ciljate",
kaže ona.
Derek kaže: "Čak i ako ih natjerate da se zaljube, nijedan naš
digijent neće biti uvjerljiva Marilyn Monroe."
"Ne, ali to nije naš cilj. Avatari koje bismo im dali bili bi
humanoidni, ali ne ljudski. Vidite, ne pokušavamo duplicirati iskustvo
seksa s ljudskim bićem. Želimo pružiti neljudske partnere koji su
šarmantni, ljubazni i iskreno entuzijastični u vezi sa seksom. Binary Desire
smatra da je ovo nova seksualna granica."
"Nova seksualna granica?" kaže Stuart. "Hoćete reći popularizacija
nastranosti dok ista ne postane općeprihvaćena."
"Moglo bi se tako reći", kaže Chase. "Ali pokušajte to sagledati na
drugi način: naša definicija zdravog seksa proširila se tijekom vremena.
Ljudi su nekoć smatrali homoseksualnost, BDSM i poliamoriju
simptomima psiholoških problema, ali u tim aktivnostima nema ničeg
nekompatibilnog s vezom punom ljubavi. Problem je u stigmatizaciji
nečijih žudnji od strane društva. Vjerujemo da će s vremenom seks s
digijentima biti prihvaćen kao validan izraz seksualnosti. Ali za to bismo
morali biti otvoreni i iskreni u vezi s time te se ne pretvarati da je digijent
ljudsko biće."
Ikona se pojavi na ekranu ukazujući na to da je Chase čitavoj grupi
poslala dokument "Šaljem vam kopiju ugovora koji predlažemo", kaže ona,
"ali dat ću vam sažetak. Binary Desire će pokriti troškove prebacivanja
Neuroblasta u Real Space u zamjenu za neekskluzivna prava na vaše
digijente. Vi biste zadržali prava na proizvodnju i prodavanje kopija vaših
digijenata dokle god nisu konkurencija našima. Ako se vaši digijenti budu
dobro prodavali, plaćat ćemo vam tantijeme. A vaši će digijenti uživati u
onom što rade."
"U redu, hvala vam", kaže Ana. "Bacit ćemo oko na ugovor i javiti
vam. Je li to sve?"
Chase se nasmiješi. "Ne baš. Prije nego što prepustim sredstva
željela bih razgovarati o tome muči li vas što. Uvjeravam vas da se neću
uvrijediti. Imate li sumnji u vezi sa seksualnim aspektom?"
Ana oklijeva pa kaže: "Ne, već u vezi s prinudom."
"Ne bi bilo prinude. Proces povezivanja jamči da digijenti uživaju
koliko i njihovi vlasnici."
"Ali ne dajete im ikakav izbor oko toga u čemu će uživati."
"Je li s ljudima drugačije? Kad sam bila mala pomisao na ljubljene s
dečkima bila mi je potpuno nezanimljiva i da je bilo do mene to se nikad
ne bi promijenilo." Chase se stidljivo nasmiješi, kao da želi pokazati koliko
joj se ljubljenje sada sviđa. "Postajemo seksualna stvorenja htjeli mi to ili
ne. Modifikacije koje bi Binary Desire izvršio na digijentima ne bi bile
drugačije od toga. Ustvari, učinit će ih boljima. Nekim se ljudima nametnu
seksualne preferencije koje im donesu život pun jada. To se neće dogoditi
digijentima. Što se svakog digijenta tiče, spojit ćemo ga sa savršeno
kompatibilnim seksualnim partnerom. To nije prinuda, to je konačno
seksualno ispunjenje."
"Ali nije stvarno", ispali Ana i odmah zažali.
To je upravo uvod koji je Ana tražila. "Kako nije?" pita ona. "Vaši
osjećaji za vaše digijente su stvarni i njihovi osjećaji za vas su stvarni. Ako
vi i vaši digijenti možete imati neseksualnu vezu koja je stvarna, zašto bi
onda seksualna veza između čovjeka i digijenta bila manje stvarna?"
Ana je na trenutak ostala bez teksta pa se Derek ubacuje. "Možemo
do sutra raspravljati o filozofiji", kaže on. "Ali na kraju krajeva mi nismo
godinama uzgajali digijente kako bi oni sad postali igračke za seks."
"To mi je jasno", kaže Chase. "I sklapanje ovog ugovora neće
sprječavati da se kopije vaših digijenata bave drugim stvarima. Ali upravo
sada vaši digijenti, ma koliko fenomenalni bili, nemaju nikakvu prođu na
poslovnom tržištu i nemoguće je predvidjeti kada će je imati. Kako ćete
inače skupiti potrebna sredstva?"
Koliko si je drugih žena postavilo isto pitanje, pita se Ana. "Znači
radi se o najstarijem zanatu."
"Možete to tako gledati, ali ponavljam vam da digijenti neće biti
izloženi nikakvoj prinudi, čak ni ekonomskoj. Ako želimo prodavati lažnu
seksualnu žudnju, ima i jednostavnijih načina za to. Poanta ovog podhvata
bilo bi stvaranje alternative lažnoj žudnji. Smatramo da je seks bolji kada
obje strane u njemu uživaju. Bolje je iskustvo i bolji je za društvo."
"To sve zvuči vrlo plemenito. Što je s ljudima koji vole seksualno
mučenje?"
"Ne podržavamo nijedan nesporazumni čin, a to uključuje i seks s
digijentima. Ugovor koji sam vam poslala jamči da će Binary Desire
zadržati blokatore koje je Blue Gamma postavila, uz najmoderniju kontrolu
pristupa. Kako sam rekla, smatramo da je seks bolji ako obje strane u
njemu uživaju. Predani smo toj ideji."
"Odobravate, točno?" kaže Felix grupi. "Predvidjeli su sve
mogućnosti." Nekoliko članova grupe korisnika ga strelja pogledom, a čak
i Chase izgleda kao da bi radije ovo radila bez Felixove pomoći.
 "Znam da ovo nije ono čemu ste se nadali kada ste tražili ulagače",
kaže Chase. "Ali ako možete prevladati svoju prvotnu reakciju, mislim da
ćete se složiti da je naš prijedlog dobar za sve uključene."
"Razmislit ćemo i javiti vam", kaže Derek.
"Hvala što se saslušali moju prezentaciju", kaže Chase. Prozor se
otvori na njezinu ekranu, javljajući da su sredstva prebačena. "Samo još
nešto. Ako vam priđe neka druga tvrtka, dobro proučite sitni tekst.
Vjerojatno će uključivati klauzulu koju su i naši odvjetnici htjeli uključiti,
klauzulu koja im daje pravo na prodaju vaših digijenata drugim tvrtkama s
isključenim blokatorima. Pretpostavljam da znate što to znači?"
Ana kimne; to znači da bi digijenti mogli biti prodani tvrtci kao što
je Edgeplayer, koja bi ih koristila kao žrtve mučenja. "Da, znamo."
"Binary Desire odbio je preporuku odvjetnika. Naš ugovor garantira
da digijenti neće biti korišteni ni za što osim za sporazumni seks. Vidite
hoće li vam itko drugi to jamčiti."
"Hvala vam", kaže Ana. "Bit ćemo u kontaktu."
***
Ana je na sastanak s Binary Desire došla sa stavom da se radi o
nečemu pro forma, o zaradi slušanjem prijedloga poslovne suradnje. Sada,
nakon što je saslušala prijedlog, shvaća da o njemu često razmišlja.
Nije obraćala pažnju na svijet virtualnog seksa od studija, kada je
njezin tadašnji dečko proveo semestar u inozemstvu. Zajedno su kupili
periferije prije njegova odlaska, diskretni pribor tvrdog omota i urnebesno
smiješne silikonske unutrašnjosti, i digitalnom bravom zaključali uređaje
koristeći svoje serijske brojeve kao ključ, jamstvo vjernosti njihovih
virtualnih genitalija. Prvih je nekoliko susreta bilo neočekivano zabavno,
ali novitet je vrlo brzo nestao i nedostaci tehnologije postali su očiti. Seks
bez ljubljenja otužno je nepotpun. Nedostajalo je njegovo lice samo
centimetar udaljeno od njenog, težina njegova tijela, miris njegova mošusa.
Gledanje preko video ekrana to nije moglo zamijeniti, bez obzira na to
koliko je kamera bila blizu. Njezina je koža žudjela za njegovom na način
koji nijedna periferija nije mogla utažiti, a do kraja semestra osjećala se
kao da će popucati po šavovima. Tehnologija je zasigurno napredovala, ali
i dalje je to bio medij slabe intimnosti.
Ana se sjeća koliko joj je značilo prvi put vidjeti Jaxa u robotskom
tijelu. Ako bi digijent nastanjivao lutku, bi li to pomisao o seksu činilo
privlačnijom? Ne bi. Pritiskala je već lice uz Jaxovo, čistila mrlje s
njegovih leća i tražila ogrebotine i to nije ni približno druženju s pravom
osobom. S digijentom nemate osjećaj da zadirete u tuđi osobni prozor,
nema čak ni povjerenja koje vam pas ukazuje kad vam pušta da mu trljate
trbuh. Blue Gamma je odabrala ne uprogramirati digijentima takvu sortu
tjelesne samozaštite - nije bilo smisla da njihov proizvod ima tako nešto -
ali što vam znači fizička intimnost kada nemate takvih prepreka za
prevladati? Ana ne sumnja da je moguće digijentima dati reakcije
uzbuđenja dovoljno slične ljudskima da bi se zrcalni neuroni obje osobe
aktivirali. Ali bi li Binary Desire mogao naučiti digijente ranjivosti i
voljnosti da u nečijoj prisutnosti budu goli?
Ali možda ništa od toga nije bitno. Ana si pušta snimku
videokonferencije, sluša Chase kako govori o novoj granici, o seksu s
neljudskim partnerom. To ni ne treba biti isto kao seks s drugom osobom,
biti će potpuno druga vrsta seksa i možda će donijeti drugu vrstu
intimnosti.
Ana razmišlja o incidentu koji se dogodio dok je radila u zoo-u, kad
je jedna orangutanica preminula. Svi su bili shrvani, a orangutaničin
najdraži trener bio je posebno neutješan. Naposljetku je priznao seks s
njom i nedugo nakon toga bio je otpušten. Ana je bila šokirana, naravno,
ponajviše jer on nije bio jezivi perverznjak kakvim je uvijek zamišljala
zoofile. Njegova je tuga bila duboka i iskrena kao tuga bilo koga tko je
izgubio ljubavnika. Jednom je bio oženjen, što ju je također iznenadilo.
Pretpostavljala je da takvi ljudi ne mogu naći nekog voljnog za spoj s
njima. Tada je shvatila da vjeruje u stereotip o čuvarima zooa - da provode
svo vrijeme sa životinjama zato što se ne mogu složiti s ljudima. Kao i
onda, Ana opet pokušava shvatiti zašto točno neseksualna veza sa
životinjama može biti zdrava, dok seksualna ne može, zašto je ograničena
dozvola koju životinje mogu dati dovoljna da ih se drži kao ljubimce, ali
nije dovoljna za seks. Još jednom ne može dati argument koji ne izvire iz
osobne nenaklonosti, a nije sigurna da je takav razlog dovoljno dobar.
Što se tiče digijenata koji se seksaju jedni s drugima, o tome se
povremeno raspravljalo i Ana je uvijek smatrala da su vlasnici sretni što se
ne moraju time baviti jer je seksualna zrelost razdoblje u kojem mnoge
životinje postaju teške za rukovanje. Nema čak ni krivnje koja bi se mogla
povezati s kirurškom kastracijom Jaxa pošto ga time ne bi lišila osnovnog
dijela njegove prirode. Ali sada se na forumima pojavila rasprava zbog
koje Ana ponovno razmišlja o svemu tome:
 OD: Helen Costas
Ne sviđa mi se pomisao na to da se netko seksa s mojim
digijentom, ali onda se sjetim da nijedan roditelj ne želi
razmišljati o tome kako se njihovo dijete seksa.
OD: Maria Zheng
To je loša usporedba. Roditelji ne mogu spriječiti razvoj
seksualnosti u svoje djece, ali mi možemo. Nema intrinzične
potrebe da digijenti emuliraju taj aspekt ljudskog razvoja. Ne
pretjerujmo s antropomorfskim projiciranjem.
OD: Derek Brooks
Što je intrinzično? Nije bilo intrinzične potrebe da digijenti imaju
šarmantne osobnosti ili simpatične avatare, ali i dalje je postojao
dobar razlog: bilo je vjerojatnije da će zbog njih ljudi htjeti
provesti više vremena s njima i to je bila dobna stvar za digijente.
Ne kažem da bismo trebali prihvatiti ponudu Binary Desire. Ali
mislim da se moramo zapitati, ako želimo da digijenti postanu
seksualni, hoće li to potaknuti ljude da ih vole na način koji je
dobar za digijente?
Ana se pita znači li Jaxova aseksualnost da on propušta nešto što bi
mu bilo dobro iskustvo. Sviđa joj se što Jax ima ljudske prijatelje i razlog
zbog kojeg želi Neuroblast prebačen na Real Space jest taj da on može
održati te veze, ojačati ih. Ali koliko je daleko to ojačavanje moglo ići?
Koliko bi bliska veza mogla postati prije nego se potegne pitanje seksa?
Kasnije te večeri Ana ostavlja odgovor na Derekov komentar:
OD: Ana Alvarado
Derek je postavio dobro pitanje. Ali čak i ako je odgovor da, to
ne znači da bismo trebali prihvatiti ponudu Binary Desire.
Ako osoba traži maštariju za samozadovoljavanje, može koristiti
obični softver kako bi do nje došla. Ne bi trebala kupiti nevjestu i
zalijepiti desetak InstantRapporta na nju, a to je u osnovi ono što
Binary Desire želi pružiti svojim kupcima. Želimo li takav život
za svoje digijente? Mogli bismo ih dozirati s toliko virtualnog
endorfina da postanu sretni što žive u ormaru u Data Earth, ali
previše nam je stalo do njih da bismo to učinili. Mislim da ne
bismo trebali dopustiti da se itko drugi prema njima odnosi s
 manje poštovanja.
Priznajem da me zamisao o seksu s digijentima u početku mučila,
ali mislim da me ne muči sama zamisao. Nije nešto što bih ja
učinila, ali ne smeta mi ako drugi ljudi to žele, sve dok se nikoga
ne iskorištava. Ako postoji nekakav kompromis, možda bi moglo
biti kako Derek kaže: dobro za digijente i za ljude. Ali ako čovjek
može bez problema izmijeniti digijentovu mapu nagrada ili ga
unazađivati sve dok ne dobije savršeno prilagođenu
instancijaciju, gdje je onda kompromis? Binary Desire govori
kupcima da ne moraju ugađati svojim digijentima na bilo koji
način. Nema veze radi li se o seksu ili ne, to nije prava veza.
Bilo koji član korisničke grupe može individualno prihvatiti
ponudu Binary Desire, ali Anini su argumenti dovoljno uvjerljivi da zasad
to nitko nije učinio. Nekoliko dana nakon sastanka Derek kaže Marcu i
Polu za ponudu Binary Desire, pretpostavljajući da zaslužuju znati što se
događa. Polo je znatiželjan u vezi s modifikacijama koje Binary Desire želi
napraviti. Zna da ima mapu nagrada, ali nikad nije razmišljao o tome što bi
značilo izmijeniti ju.
"Moglo biti zabavno urediti moju mapu nagrada", kaže Polo.
"Ne možeš urediti mapu nagrada radiš za nekog drugog", kaže
Marco. "Možeš samo kad korporacija."
Polo se okreće prema Dereku. "To točno?"
"Pa, to nije nešto što bih vam dopustio čak i da ste korporacije."
"Hej", buni se Marco. "Rekao si kad budemo korporacija sami
donosimo odluke."
"Rekao sam", priznaje Derek. "Ali nisam se sjetio da biste mogli
promijeniti mapu nagrada. To bi moglo biti jako opasno."
"Ali ljudi sami uređuju mapu."
"Što? Ne možemo tako nešto napraviti?"
"Što s drogama za seks? Afrodizijaci?"
"Afrodizijaci. Privremeno djelovanje."
"InstantRapport privremen?" pita Polo.
"Ne baš", kaže Derek, "ali u većini slučajeva ljudi koji ga koriste
čine grešku." Posebice, misli on, ako im tvrtka plaća za to.
 "Kad ja korporacija, radim slobodno svoje greške", kaže Marco.
"To poanta."
"Nisi još spreman biti korporacija."
"Jer ti ne voliš moje odluke? Spreman znači uvijek slažem s tobom?
"Ako misliš izmijeniti svoju mapu nagrada čim postaneš
korporacija, onda nisi spreman."
"Rekao ne želim", kaže Marco nedvosmisleno. "Ne želim. Rekao
kad ja korporacija, ja mogu to napraviti. To druga stvar."
Derek zastane na trenutak. Lako je zaboraviti na to, ali ovo je isti
zaključak do kojeg je korisnička grupa došla tijekom rasprave na forumu o
inkorporaciji digijenata - ako biti pravna osoba znači nešto više od igre
riječima, onda se digijentima mora dati određen stupanj autonomije. "Da, u
pravu si. Kad budeš korporacija bit ćeš slobodan činiti stvari koje ja
smatram pogrešnima."
"To dobro", kaže Marco zadovoljno. "Kad odlučiš ja spreman, to ne
jer ja slažem s tobom. Mogu biti spreman čak i ako ne slažem s tobom."
"Tako je. Ali, molim te, reci mi da ne želiš izmijeniti svoju mapu
nagrada."
"Ne, znam to opasno. Mogu napraviti grešku koja spriječim sebe
popravim grešku."
Laknulo mu je. "Hvala ti."
"Ali pusti Binary Desire uredi moju mapu nagrada, to ne opasno."
"Ne, nije opasno, ali i dalje je loša ideja."
"Ne slažem se."
"Što? Mislim da ne razumiješ što žele napraviti."
Marco ga pogleda, pun frustracije. "Razumijem. Učine mi se sviđa
što žele mi se sviđa čak i ako mi se ne sviđa sad."
Derek shvaća da Marco ne razumije. "I to ne smatraš lošim?"
"Zašto loše? Sve stvari koje volim sad, volim jer Blue Gamma
napravila volim. To ne krivo."
"Ne, ali to je druga stvar." Razmišlja na trenutak kako bi mu
objasnio zašto. "Blue Gamma je učinila da voliš hranu, ali nisu odlučili
koju vrstu hrane ćeš voljeti."
 "Pa što? Ne puno drugačije."
"To je drugačije."
"Slažem se, je krivo izmijeniti digijente koji ne žele izmjene. Ali
ako digijent složi prije izmjene onda ne krivo."
Derek osjeća kako postaje razdražen. "Želiš li onda biti korporacija
i sam donositi odluke ili želiš da ih netko donosi za tebe? Što od toga?"
Marco razmišlja o tome. "Možda probam oboje. Jedna kopija bude
korporacija, druga kopija radi za Binary Desire."
"Ne smeta ti da te se kopira?"
"Polo kopija mene. To ne krivo."
Bez ideja, Derek prekida raspravu i šalje digijente na učenje, ali nije
mu lako odbaciti Marcovu izjavu. U jednu ruku Marco ima dobre
argumente. S druge strane Derek se dovoljno dobro sjeća studija pa još
uvijek zna da debatna vještina nije isto što i zrelost. Ne po prvi put,
razmišlja o tome koliko bi lakše bilo kad bi postojala zakonska odredba o
punoljetnosti digijenata; bez nje je odluka o tome je li Marco spreman za
postajanje korporacijom u potpunosti na njemu.
Derek nije jedini koji ima probleme nakon ponude Binary Desire.
Tijekom slijedećeg razgovora s Anom ona mu se požali na nedavnu svađu
s Kyleom.
"Misli da bismo trebali prihvatiti ponudu Binary Desire", kaže ona.
"Rekao je da je to puno bolja opcija od toga da se zaposlim u Polytope."
To je još jedna prilika u kojoj može biti kritičan prema Kyleu; kako
bi trebao reagirati? Sve što kaže jest: "Zato jer misli da izmjena digijenata
nije ništa bitno."
"Upravo to." Ona se pjeni pa nastavi. "Nije da ne smatram nošenje
InstantRapporta bitnom stvari. Naravno da je bitna. Ali postoji velika
razlika između mog dobrovoljnog korištenja InstantRapporta i toga da
Binary Desire nametne svoj proces povezivanja na digijente."
"Ogromna razlika. Ali znaš, tu se postavlja zanimljivo pitanje."
Ispriča joj o razgovoru s Marcom i Polom. "Nisam siguran je li se Marco
svađao samo radi svađanja, ali dao mi je povoda za razmišljanje. Ako se
digijent dobrovoljno podvrgne izmjenama koje Binary Desire želi
napraviti, radi li to razliku?"
Ana izgleda zamišljeno. "Ne znam. Možda."
 "Kad odrasla osoba odluči koristiti InstantRapport flaster nemamo
osnove za prigovor. Što nam treba kako bismo na isti način poštovali
Jaxovu ili Marcovu odluku?"
"Morali bi biti odrasle osobe."
"Ali mogli bismo, ako želimo, sutra zatražiti inkorporaciju", kaže
on. "Zašto mislimo da ne bismo trebali? Što ako ti jednog dana Jax kaže
kako razumije u što se upušta prihvaćanjem ponude Binary Desire, baš kao
što ti kažeš za posao u Polytope. Što bi se moralo dogoditi da prihvatiš
njegovu odluku?"
Ona na trenutak razmisli. "Pretpostavljam da bi ovisilo o tome
bazira li on svoju odluku na iskustvu. Jax nikad nije imao romantičnu vezu
ili posao, a prihvaćanje ponude Binary Desire značilo bi oboje, vjerojatno
zauvijek. Htjela bih da ima nekog iskustva s tim stvarima prije nego što
donese odluku čije su posljedice tako stalne. Jednom kad bude imao to
iskustvo pretpostavljam da se neću protiviti odluci."
"Ah", kaže Derek kimajući glavom. "Rado bih da sam se toga sjetio
dok sam razgovarao s Marcom." To bi značilo izmijeniti digijente kako bi
postali seksualna stvorenja, ali bez namjere da ih se proda; još jedan trošak
za korisničku grupu čak i nakon što prebace Neuroblast. "To će potrajati,
doduše."
"Da, ali nema žurbe s davanjem seksualnosti digijentima. Bolje je
pričekati dok ne budemo to mogli obaviti kako spada."
Bolje je postaviti višu granicu punoljetnosti nego riskirati i postaviti
ju prenisko. "A do tada je na nama da pazimo na njih."
"Točno! Njihove potrebe moraju nam biti na prvom mjestu." Čini se
da je Ana sretna zbog toga što se on slaže, a i njemu je drago što se može
složiti s njom. Zatim se frustracija vrati na njezino lice. "Voljela bih da
Kyle to shvaća."
On traži diplomatski odgovor. "Nisam siguran da to svatko može,
ako nije proveo s njima vremena koliko i mi", kaže on. To nije bila kritika
Kylea, to je nešto što on zaista vjeruje.

Deveto poglavlje
Mjesec je dana prošlo od prezentacije Binary Desire i Ana je u
privatnoj Data Earth s nekolicinom Neuroblast digijenata, očekuje dolazak
posjetitelja. Marco priča Lolly o najnovijoj epizodi njegove omiljene
dramske igre dok Jax uvježbava ples koji je koreografirao.
"Gledaj", kaže on. Ona promatra kako ubrzano prolazi kroz niz
poza.
"Zapamtite, kada dođu morate im pričati o tome što ste izgradili."
"Znam, rekla si već. Ja stanem plesati čim oni ovdje. Samo se
zabavljam."
"Oprosti, Jax. Samo sam nervozna."
"Gledaj kako plešem. Osjećaš bolje."
Ona se smiješi. "Hvala, pokušat ću." Ona duboko udahne i kaže si
da se opusti.
Portal se otvara i dva avatara prođu kroz njega. Jax odmah prestane
plesati i Ana pomiče svog avatara kako bi ih pozdravila. Obavijesti na
ekranu identificiraju ih kao Jeremya Braurea i Franka Pearsona.
"Nadam se da niste imali problema pri dolasku", kaže Ana.
"Ne", odgovara Pearson, "lozinke koje ste nam dali rade bez
problema."
Brauer se osvrće. "Dobra stara Data Earth." Njegov avatar povuče
granu grma i otpusti ju, promatra kako se njiše. "Sjećam se koliko je
uzbudljivo bilo kada ju je Daesan objavio. Tada je bila vrhunac
tehnologije."
Brauer i Pearson rade za Exponential Appliances, proizvođače
kućanskih robota. Roboti su primjer staromodne UI; vještine su im
uprogramirane umjesto naučene i iako pružaju određenu mjeru stvarne
pomoći, nisu zaista samosvjesni. Exponential redovito izdaju nove verzije,
reklamirajući svaku kao korak bliže potrošačkom snu o UI: batler koji je
potpuno odan i pun pažnje od trenutka uključenja. Ani se taj niz
nadogradnji čini kao hodanje prema obzoru, samo privid napretka dok se
nikad zaista ne prilazi bliže cilju. Ali potrošači kupuju robote i omogućili
su Exponential vrlo zdravu bilancu, što je upravo ono što Ana traži.
Ana ne pokušava zaposliti Neuroblast digijente kao batlere. Očito je
da su Jax i ostali previše svojeglavi za takav posao. Brauer i Pearson čak ni
ne rade za komercijalni ogranak tvrtke; umjesto toga oni su dio
istraživačke divizije, razloga zbog kojeg je Exponential osnovan. Kućanski
roboti su Exponentialov način financiranja pokušaja stvaranja sna o UI
svakog zaljubljenika u tehnologiju: entitet čistog razmišljanja, genij
neopterećen osjećajima ili tijelom, um golem i fantastičan, ali i
suosjećajan. Čekaju da softverska Atena iskoči iz morske pjene potpuno
odrasla i, iako bi bilo nepristojno da Ana kaže kako misli da će čekati
zauvijek, nada se da će uvjeriti Brauera i Pearsona da im Neuroblast
digijenti nude održivu alternativu.
"Pa, hvala što se došli sastati sa mnom", kaže Ana.
"Radovali smo se sastanku", kaže Brauer. "Digijent koji je
kumulativno aktivan duže nego većina operativnih sustava? To ne vidiš
često."
"Ne, ne vidiš." Ana shvaća da su došli više iz nostalgije, nego zato
što ozbiljno razmatraju poslovni prijedlog. Pa, nek' im bude, dokle god su
ovdje.
Ana ih upozna s digijentima koji im zatim održe malu
demonstraciju projekata na kojima rade. Jax im pokaže virtualnu napravu
na kojoj radi, neku vrstu sintesajzera na kojem se svira plesom. Marco im
objasni igru zagonetki na kojoj radi, igru koja se može igrati kooperativno
ili natjecateljski. Brauera naročito interesira Lolly i program koji piše. Za
razliku od Jaxa i Marca, koji su projekte radili koristeći programske alatke,
Lolly zaista piše kod. Brauerovo je razočaranje jasno vidljivo kad postane
jasno kako je Lolly poput bilo kojeg drugog programera početnika. Nadao
se da će zbog toga što je digijent biti posebno nadarena za tako nešto.
Nakon što su neko vrijeme proveli u razgovoru s digijentima Ana i
posjetitelji iz Exponential odjave se iz Data Earth i prebace na
videokonferenciju.
"Strašni su", kaže Brauer. "Imao sam nekoć jednog, ali nikad nije
napredovao dalje od tepanja."
"Imali ste Neuroblast digijenta?"
"Naravno, kupio sam si jednog čim su izašli. Bio je instanca Jax
maskote, baš kao i vaš. Nazvao sam ga Fitz, vrtio ga godinu dana."
Ovaj je muškarac jednom imao bebu Jaxa, pomisli ona. Negdje je
spremljena dječja verzija Jaxa koja ovog muškaraca prepoznaje kao
vlasnika. Naglas kaže: "Je li vam dosadio?"
"Nije toliko dosadio koliko sam postao svjestan ograničenja. Vidio
sam da je Neuroblast genom krivi pristup. Naravno, Fitz je bio pametan, ali
trebala bi mu vječnost da nauči raditi išta korisno. Moram vam odati
priznanje što ste toliko dugo izdržali s Jaxom. Ovo što ste postigli zaista je
impresivno." Kaže to kao da je izgradila najveću skulpturu od čačkalica na
svijetu.
"Smatrate li i dalje Neuroblast krivim pristupom? Sami ste vidjeli za
što je sve Jax sposoban. Imate li išta slično u Exponentialu?" Njezina
izjava zvuči oštrije nego što je htjela.
Brauerova je reakcija blaga. "Ne tražimo Ul na razini ljudske,
tražimo nadljudsku UI."
"I ne mislite da je UI na razini ljudske korak ka tom putu?"
"Ne ako se radi o inteligenciji kakvu vaši digijenti pokazuju", kaže
Brauer.
"Ne možete znati hoće li Jax ikada biti sposoban raditi, a kamoli
hoće li biti genijalan programer. Koliko znate, možda je već dosegao
maksimum."
"Mislim da nije-"
"Ali ne znate zasigurno."
"Znam da ako Neuroblastov genom može stvoriti digijenta poput
njega, može stvoriti i digijenta dovoljno pametnog za vaše potrebe. Alan
Turing Neuroblast digijenata čeka na rođenje."
"U redu, recimo da ste u pravu", kaže Brauer; jasno je da joj ugađa.
"Koliko bi godina trebalo da ga otkrijemo? Trebalo vam je toliko dugo da
odgojite prvu generaciju da je platforma na kojoj se vrte zastarjela. Koliko
generacija prije nego što stvorite Turinga?"
"Nećemo uvijek biti ograničeni na vrtnju u stvarnom vremenu. U
nekom će trenutku biti dovoljno digijenata da mogu formirati
samodostatnu populaciju i tada neće ovisiti o interakciji s ljudima. Mogli
bismo vrtjeti čitavo društvo digijenata pri stakleničkim brzinama bez
ikakva rizika da podivljaju i vidjeti čime će to rezultirati." Ana nije ni
približno sigurna da bi takav scenarij dao Turinga, ali uvježbala je ovaj
argument već toliko puta da zvuči kao da vjeruje u njega.
Brauer, doduše, nije uvjeren. "Eto vam rizične investicije. Pokažete
nam šačicu tinejdžera i tražite da financiramo njihovo obrazovanje u nadi
da će, jednom kad odrastu, zasnovati naciju koja će izroditi genije. Oprostit
ćete ako mislim da imamo i boljih načina za potrošiti novac."
"Ali razmislite što biste sve dobili. Drugi vlasnici i ja posvetili smo
godine pažnje odgoju ovih digijenata. Prebacivanje Neuroblasta jeftilen je
spram cijene koju biste platili za ljudstvo koje bi učinilo isto za neki drugi
genom. A mogući rezultat upravo je ono što vaša tvrtka traži: programeri
geniji koji rade pri velikim brzinama i sami sebe podižu prema nadljudskoj
inteligenciji. Ako ovi digijenti mogu sada izumiti igre, zamislite samo što
će njihovi potomci moći učiniti. A vi biste zaradili na svakome od njih."
Brauer se sprema odgovoriti kada se Pearson ubaci. "Želite li zato
prebaciti Neuroblast? Da biste vidjeli što bi superinteligentni digijenti
jednog dana mogli izumiti?"
Ana vidi da ju Pearson proučava i odluči da nema smisla lagati.
"Ne", kaže ona. "Ono što želim jest Jaxu pružiti priliku za potpunijim
životom."
Pearson kimne. "Želite da Jax jednog dana postane korporacija, je li
tako? Da bude neka vrsta pravne osobe?"
"Da, želim."
"I kladim se da Jax želi isto, zar ne? Biti inkorporiran?"
"Većinom da."
Pearson opet kimne, potvrđenih sumnji. "Preko toga ne možemo
prijeći. Lijepo je da su zabavni za razgovor, ali sva pažnja koju ste
posvetili digijentima potaknula ih je da sebe vide kao osobe."
"Zašto se preko toga ne može prijeći?" Ali ona već zna odgovor.
"Ne tražimo superinteligentne zaposlenike, tražimo
superinteligentni proizvod. Nudite nam ovo prvo i ne možemo vas kriviti.
Nitko ne može provesti toliko godina odgajajući digijenta, a da ga i dalje
vidi kao proizvod. Ali naš se posao ne zasniva na takvom sentimentu."
Ana se pretvarala da je nema, ali Pearson je sad jasno izrekao
činjenicu: postoji osnovna nekompatibilnost između Exponentialovih i
njezinih ciljeva. Oni žele nešto što reagira kao osoba, a čemu se ne duguje
ophođenje kao s osobom, a to nije nešto što im ona može dati. Nitko im to
ne može dati, to što traže je neizvedivo. Godine koje je provela odgajajući
Jaxa nisu ga samo učinile zabavnim za razgovor, nisu mu samo dale hobije
i smisao za humor, već sve osobine koje Exponential traži: tečnost u
navigaciji stvarnoga svijeta, kreativnost u rješavanju novih problema,
rasuđivanje kojemu biste mogli povjeriti važne odluke. Svaka osobina koja
osobu čini vrednijom od baze podataka bila je posljedica iskustva.
 Želi im reći da je Blue Gamma bila više u pravu nego što je toga
bila svjesna: iskustvo nije samo najbolji učitelj, iskustvo je jedini učitelj.
Ako je išta naučila odgajajući Jaxa onda je to da ne postoje prečice. Ako
želite stvoriti zdrav razum, koji dolazi kao posljedica dvadeset godina
života u svijetu, onda tom zadatku morate posvetiti dvadeset godina. Ne
možete složiti ekvivalentnu nakupinu heuristike u manje vremena; iskustvo
se ne može sabiti u algoritme.
Iako je moguće snimiti svo to iskustvo i beskonačno ga duplicirati i
iako je moguće jeftino prodavati kopije ili ih besplatno dijeliti, svaki od
tako stvorenih digijenata i dalje je proživio čitav život. Svaki je u jednom
trenutku svijet vidio novim očima, vidio svoje snove ispunjene i uništene,
naučio kako je to lagati i kako je to kad ti lažu.
Što znači da je svaki od njih zaslužio poštovanje. Poštovanje koje si
Exponential nije mogao priuštiti.
Ana čini posljednji pokušaj. "Ovi bi digijenti i dalje mogli donijeti
zaradu ako ih zaposlite. Mogli bi - "
Pearson zavrti glavom. "Cijenim to što pokušavate i želim vam sve
najbolje, ali ovo nije dobra prilika za Exponential. Ako su ovi digijenti
trebali biti proizvod, moguća zarada bi možda vrijedila rizika. Ali ako će
biti samo zaposlenici, to je druga stvar. Ne možemo si priuštiti toliko
ulaganje uz tako malu zaradu."
Naravno da ne, misli ona. Tko bi? Samo neki fanatik, netko
motiviran ljubavlju. Netko poput nje.
***
Ana šalje poruku Dereku. Obavještava ga o propalom sastanku s
Exponenitalom baš kada robotsko tijelo oživi. "Kako sastanak prošao?"
pita Jax, iako joj može pročitati izraz lica. "Jesam ja kriv? Ne sviđa im se
što im pokažem?"
"Ne, bio si super, Jax. Samo ne vole digijente. Pogriješila sam što
sam mislila da ih mogu navesti da se predomisle."
"Vrijedilo probati", kaže Jax.
"Valjda jest."
"Ti okej?"
"Bit ću", uvjeri ga ona. Jax ju zagrli pa vrati tijelo natrag na
platformu za punjenje i vrati se u Data Earth. Dok sjedi za stolom i bulji u
prazan ekran Ana razmišlja o opcijama koje su preostale korisničkoj grupi.
Koliko ona shvaća postoji samo jedna: raditi za Polytope i pokušati ih
uvjeriti da Neuroblast vrijedi prebaciti. Sve što treba jest nositi
InstantRapport flaster i pridružiti se njihovom pokusu industrijalizirane
njege.
Štogod ljudi govorili o Polytope, ta tvrtka shvaća vrijednost
interakcije u stvarnom vremenu na način na koji Exponential to ne čini.
Sophonce digijenti možda su zadovoljni time što su sami u stakleniku, ali
to nije održiva prečica ako želite od njih napraviti produktivne pojedince.
Netko će morati provesti vrijeme s njima i Polytope to shvaća.
Njezin se prigovor odnosi na Polytopeovu strategiju navođenja ljudi
da provedu vrijeme s digijentima. Blue Gammina strategija bila je učiniti
digijente simpatičnima dok Polytope kreće od nesimpatičnih digijenata i
koristi farmaceutske proizvode kako bi navela ljude da ih vole. Čini se
jasnim da je Blue Gammin pristup bio ispravan, ne samo etičniji već i
učinkovitiji.
Zaista, možda je bio i preučinkovit s obzirom na situaciju u kojoj se
Ana sad nalazi. Suočena je s najvećim troškom u životu i to za svog
digijenta. To nitko u Blue Gammi nije očekivao, tih davnih godina, ali
možda su trebali. Zamisao o ljubavi bez obaveza jednaka je fantazija kao
one koje prodaje Binary Desire. Voljeti nekoga znači žrtvovati se za njega.
Što je i jedni razlog zbog kojeg Ana razmišlja o radu za Polytope. U
bilo kojoj drugoj situaciji uvrijedila bi ju ponuda posla koji zahtijeva
korištenje InstantRapporta. Ima iskustva u radu s digijentima koliko i bilo
tko drugi, a Polytope impliciraju da ne može biti dobar trener bez
farmaceutske intervencije. Treniranje digijenata - baš kao i treniranje
životinja - jest posao, a profesionalac može odraditi svoj posao bez da voli
određeni zadatak.
Istovremeno zna kakvu razliku u procesu treniranja može napraviti
ljubav, kako omogućava strpljivost onda kad je ona najpotrebnija. Pomisao
da se takva ljubav može izraditi nije privlačna, ali ne može poreći stvarnost
moderne neurofarmakologije. Ako joj mozak bude preplavljen oksitocinom
svaki put kada trenira Sophonce digijente, to će utjecati na njezine osjećaje
prema njima htjela to ona ili ne.
Sada je jedino pitanje je li to nešto što ona može podnijeti. Sigurna
je da je InstantRapport flaster neće odvratiti od brige za Jaxa. Nijedan
Sophonce digijent neće preuzeti Jaxovo mjesto u njezinu srcu. A ako je rad
za Polytope najbolja šansa za prebacivanje Neuroblasta, onda je ona voljna
to i učiniti.
Ana bi samo rado da Kyle to shvati. Uvijek je jasno davala do
znanja da joj je Jax na prvom mjestu i sve do sad Kyleu to nije smetalo. Ne
želi da njihova veza završi zbog ovog posla, ali s Jaxom je duže nego s bilo
kojim dečkom - ako do toga dođe, zna koga će odabrati.

Deseto poglavlje
Anina poruka o propalom sastanku je kratka, ali Dereku govori
puno. Čuo je ton u njezinu glasu kada je govorila o mogućnostima te zna
da se ona sad priprema prihvatiti Polytopeovu ponudu.
Ovo je Anin posljednji pokušaj da prebaci Neuroblast, ništa više.
Nikome se ne sviđa ta ideja, ali ona je odrasla osoba, odvagnula je cijenu i
korist i donijela odluku. Ako je voljna to učiniti, najmanje što on može jest
podržati ju.
Osim što ne može. Ne kad postoji alternativa u vidu prihvaćanja
ponude Binary Desire.
Nakon svog prošlog razgovora s Marcom i Polom Derek je privatno
kontaktirao Janelle Chase kako bi ju pitao bi li želja digijenata za
inkorporacijom učinila digijente nepogodnima za svrhu za koju ih Binary
Desire želi. Rekla mu je da će klijenti Binary Desire biti slobodni sami
inkorporirati kupljene kopije. Ustvari, ako njihovi osjećaji spram digijenata
postanu onoliko jaki koliko se Binary Desire nada, ona očekuje da će
mnogi klijenti to i učiniti. Što se Dereka tiče to je točan odgovor, ali dio
njega nadao se da će dobiti krivi, što bi mu dalo jasan razlog da odbije
njihovu ponudu. Umjesto toga odluka ostaje na njemu. Njemu i Marcu.
Razmišljao je o argumentu koji je Ana dala, o tome kako digijenti
nisu kompetentni prihvatiti ponudu Binary Desire zbog nedostatka iskustva
s romantičnim vezama i poslom. Argument ima smisla ako digijente
smatrate sličnima ljudskoj djeci. To također znači da dokle god su
ograničeni na Data Earth, dokle god su im životi tako radikalno izolirani,
neće postati dovoljno zreli da bi mogli donijeti odluku te veličine.
Ali možda standardi zrelosti digijenta ne bi trebali biti jednaki kao
oni za ljude; možda je Marco zreo koliko treba biti da bi donio tu odluku.
Marco se čini potpuno zadovoljnim razmišljanjem o sebi kao o digijentu, a
ne kao o ljudskom biću. Moguće je da ne shvaća u potpunosti posljedice
onog što predlaže, ali Derek se ne može oteti dojmu da Marco ustvari
razumije svoju narav bolje od Dereka. Marco i Polo nisu ljudi i možda je
bila greška tako razmišljati o njima, tjerati ih da se prilagode njegovim
očekivanjima umjesto da ih pusti da budu svoji. Ima li više poštovanja u
tretiranju Marca kao ljudskog bića ili u prihvaćanju da on to nije?
Pod drugim okolnostima to bi bilo akademsko pitanje, rasprava koju
bi mogao odgoditi za kasnije, ali ona je izravno povezana s odlukom pred
kojom se sad i ovdje nalazi. Ako prihvati ponudu Binary Desire, Ana neće
morati prihvatiti posao u Polytope te pitanje postaje: je li bolje izmijeniti
kemiju Marcova mozga, nego Anina?
Ana zna u što bi se upustila pristankom, bolje nego što Marco zna.
Ali Ana je osoba i bez obzira na to koliko nevjerojatnim smatra Marca,
Anu cijeni više. Ako se jedno od njih mora podvrgnuti neurokemijskoj
manipulaciji, ne želi da to bude ona.
Derek na ekran izvlači ugovor koji su mu Binary Desire poslali.
Zatim pozove Marca i Pola u robotskim tijelima.
"Spreman potpisati ugovor?" pita Marco.
"Znaš da ne bi ovo trebao raditi samo da pomogneš drugima", kaže
Derek. "Trebao bi to učiniti jer je to nešto što stvarno želiš." Zapita se je li
to točno.
"Ne trebaš stalno me pitati", kaže Marco. "Osjećam isto kao prije,
želim ovo."
"A ti, Polo?"
"Da, slažem."
Digijenti su voljni, čak i entuzijastični i možda bi to trebalo biti
dovoljno. Ali ima i drugih stvari koje se trebaju uzeti u obzir, potpuno
sebične stvari.
Ako Ana prihvati posao u Polytope to će razdvojiti nju i Kylea, a to
je nešto od čega bi Derek mogao profitirati. To nije pohvalna pomisao, ali
ne može se praviti da mu nije palo na pamet. A ako prihvati ponudu Binary
Desire, to će razdvojiti njega i Anu, uništit će mu šansu da ikad bude s
njom. Može li se toga odreći?
Možda nikad nije imao šanse s Anom, možda se svih ovih godina
zavaravao. U tom će mu slučaju biti bolje ako odustane od te maštarije,
ako se oslobodi žudnje za nečim što se nikad neće dogoditi.
 "Što čekaš?" pita Marco.
"Ništa", kaže Derek.
Dok ga digijenti promatraju Derek potpiše ugovor Binary Desire i
pošalje ga Janelle Chase.
"Kad odem u Binary Desire?" pita Marco.
"Napravit ćemo tvoju snimku nakon što dobijem potpisanu kopiju
ugovora", odgovori on. "Onda ćemo im to poslati."
"Okej", kaže Marco. Dok digijenti uzbuđeno razgovaraju o tome što
to znači Derek razmišlja o tome što reći Ani. Naravno, ne može joj reći da
je to napravio zbog nje. Osjećala bi se užasno krivo kad bi mislila da je
žrtvovao Marca zbog nje. To je njegova odluka i bolje je da Ana krivi
njega.
***
Ana i Jax igraju Jerk Vector, trkaću igru koju je Ana nedavno
dodala u Data Earth. Upravljaju hoverautima preko terena brdovitog poput
kartona jaja. Ana uspijeva postići dovoljnu brzinu unutar jedne udoline
kako bi preskočila obližnji procjep, a Jax ne uspijeva i njegov se hoverauto
spektakularno sruši na dno.
"Čekaj sustignem te", kaže on preko interkoma.
"Okej", kaže Ana i prebaci hoverauto u ler. Dok čeka da se Jax
uspne stazom uzduž zida procjepa otvori još jedan prozor kako bi
provjerila poruke. Ono što vidi ju prestraši.
Felix je poslao poruku čitavoj korisničkoj grupi trijumfalno
započinjući odbrojavanje do prvog kontakta čovječanstva s
Xenotherijanima. Isprva se pita radi li se možda o nesporazumu zbog
Felixove ekscentrične uporabe jezika, ali nekoliko poruka drugih članova
grupe potvrđuje joj da je u tijeku prebacivanje Neuroblasta i da ga plaća
Binary Desire. Netko iz korisničke grupe prodao je svog digijenta kao seks
igračku.
Zatim vidi Derekovu poruku u kojoj joj kaže da je on taj, da je
prodao Marca. Sprema se odgovoriti mu da to nije istina, ali stane.
Umjesto toga vrati se natrag na Data Earth prozor.
"Jax, moram obaviti jedan poziv. Zašto ne bi malo vježbao
preskakanje procjepa?"
"Tebi bude žao", kaže Jax. "Pobijedim te slijedeća utrka."
 Ana prebaci igru na vježbanje kako bi Jax pokušao preskočiti
procjep, ali tako da se ne mora uspinjati s dna svaki put kad promaši. Zatim
otvori prozor videofona i nazove Dereka.
"Reci mi da nije istina", kaže ona, ali jedan pogled na njegovo lice
potvrdi joj da jest. "Nisam htio da to ovako saznaš. Htio sam te nazvati ali -
"
Ana je toliko iznenađena da jedva pronalazi riječi. "Zašto si to
napravio?" Derek oklijeva toliko dugo da ona kaže: "Je li to zbog novca?"
"Ne! Naravno da ne. Samo sam odlučio da Marcovi argumenti
imaju smisla i da je dovoljno star da može birati."
"Pričali smo o tome. Složio si se da je bolje čekati dok ne skupi više
iskustva."
"Znam. Ali onda sam - onda sam shvatio da sam previše oprezan."
"Previše oprezan? Ovo nije riskiranje da Marco ogrebe koljeno,
Binary Desire će mu operirati mozak. Kako možeš biti previše oprezan oko
toga?"
On zastane pa kaže: "Shvatio sam da je vrijeme da ga pustim."
"Pustiš?" Kao da je štititi Marca i Pola neka dječja budalaština koju
je prerastao. "Nisam znala da tako razmišljaš."
"Nisam ni ja, do nedavno."
"Znači li to da ne planiraš jednog dana inkorporirati Marca i Pola."
"Ne, još uvijek to planiram. Samo neću biti toliko - " oklijeva.
"Opsjednut."
"Nećeš biti toliko opsjednut." Ana se pita koliko je dobro poznavala
Dereka. "Super za tebe, pretpostavljam."
Izgleda povrijeđen, što joj je sasvim u redu. "To je dobro za sve
nas", kaže on. "Digijenti će dobiti pristup Real Space - "
"Znam, znam."
"Stvarno mislim da je to najbolje za sve", kaže on, ali čini se da ni
sam u to ne vjeruje.
"Kako to može biti najbolje?" pita ona. Derek ne kaže ništa i ona
samo zuri u njega.
"Pričat ću s tobom kasnije", kaže Ana i zatvori prozor videofona.
Razmišljanje o svim načinima na koje Marco može biti iskorišten - bez da
shvaća da ga se iskorištava - potiče joj jače lupanje srce. Ne možeš ih sve
spasiti, podsjeti se. Ali nikad joj nije palo na pamet da bi Marco mogao biti
u opasnosti. Pretpostavila je da Derek osjeća isto što i ona, da shvaća
potrebu za žrtvovanjem.
U svom Data Earth prozoru vidi Jaxa kako veselo upravlja
hoverautom uz i niz nagibe, poput djeteta na beztračnom vlaku. Ne želi mu
još reći o dogovoru s Binary Desire. Morali bi raspravljati o tome što to
znači za Marca, a ona trenutno nema snage za taj razgovor. Trenutno ga
samo želi promatrati i polako se pokušati priviknuti na to da je
prebacivanje Neuroblasta stvarno u tijeku. Čudan je to osjećaj. Ne može to
nazvati olakšanjem zbog cijene koja je plaćena, ali neporecivo je dobro to
što je ogromna prepreka Jaxovoj budućnosti uklonjena i što nije morala
prihvatiti posao u Polytope kako bi ju uklonila. Trebat će mjeseci da se
prebacivanje obavi, ali vrijeme će brzo proći sada kada je odredište
poznato. Jax će moći ući u Real Space, ponovno sresti prijatelje i pridružiti
se ostatku društvenog svemira.
To ne znači da će ta budućnost biti potpuno svijetla. Pred njima su
još uvijek beskrajni nizovi prepreka, ali barem će sad ona i Jax imati
priliku nositi se s njima. Ana si nakratko udovolji maštarijom o svemu što
bi se moglo dogoditi ako uspiju.
Zamišlja Jaxa kako sazrijeva, i u Real Space i u stvarnom svijetu.
Zamišlja ga inkorporiranog, kao pravnu osobu, kao zaposlenog, kako
zarađuje za život. Zamišlja ga kao sudionika digijentske supkulture,
zajednice s dovoljno novca i vještine da se prebaci na novu platformu svaki
put kad se pojavi potreba. Zamišlja ga prihvaćenog od strane generacije
ljudi koji su odrasli s digijentima i koji ih vide kao potencijalne partnere u
vezama na način na koji ih pripadnici njezine generacije nikada neće moći
vidjeti. Zamišlja ga kako voli i biva voljen, kako se svađa i kako dogovara.
Zamišlja ga kako čini žrtve, neke teške, a neke lake jer su za osobu do koje
mu je zaista stalo.
Nekoliko minuta prođe i Ana shvaća da mora prestati sa
sanjarenjem. Ništa joj ne jamči da je Jax sposoban za bilo što od toga. Ali
da bi mogao dobiti priliku da isproba na njoj je da se baci na posao koji je
pred njom - naučiti ga kako živjeti, najbolje što može. Počne gasiti igru i
pozove Jaxa preko interkoma. "Dosta je igranja, Jax", kaže ona. "Vrijeme
je za domaću zadaću."
Novela Čovjek koji je premostio maglu, originalno objavljena u
Asimov'su. donijela je spisateljici Kij Johnson nagrade Hugo i Nebula
2012.

KIJ JOHNSON

Čovjek koji je
premostio maglu

The Man Who Bridged the Mist (2011.)

preveo: Mario Jović
 Kit je došao u Nearside s dva sanduka i oslikanim fasciklom punim
planova za most preko magle. Njegovi sanduci su mu ležali pod nogama
poput kamenja, gdje ih je čuvar poštanske kočije bacio. Fascikl je držao uz
sebe, podalje od neosušenog blata jučerašnje oluje.
Nearside je bio mali, osobito čovjeku iz glavnog grada, gdje su
zgrade bile visoke sedam ili osam katova, grad toliko velik da ga žustri
šetač nije mogao prijeći za pola dana. Ovdje su prašnjave ceste prolazile
kroz nejednake prostore natrpane građevinama i ogradama. Čak je i
gostionica bila obična, dva kata zlatnog vapnenca i ploča plavog škriljevca
s (mogao ih je namirisati) nekakvom vrstom životinja koje su živjele iza
njega. Na znaku iznad, plosnata, svijetloplava riba jako nalik na mantu
uvijala se na crnoj pozadini. Jarko odjevena žena stajala je pored vrata
gostionice. Njezina koža i oči bili su blijedi, gotovo bezbojni. "Ispričavam
se", rekao je Kit. "Gdje mogu pronaći brodicu koja će me prevesti preko
magle?" Mogao je osjetiti kako ga odmjerava, ali s divljenjem: stranac,
malen i taman, u sivom - čovjek s istoka.
Žena se nasmiješila. "Pa, obje su skele na gornjem doku. Ali ja
mislim kako vi tražite nekoga tko će veslati u čamcu, da? Rasali Ferry je
sinoć došla iz Farsidea. S njom trebate porazgovarati. Ona puno vremena
provodi u Jelenskom srcu. Ali vama se Srce neće svidjeti, gospodine",
dodala je. "Nije toliko lijepo kao ovdje u Ribi. Tražite sobu?"
"Prenoćit ću u Farsideu", rekao je Kit i nasmiješio se. Nije želio
izgledati arogantno. Nevidljiva mreža veza koja će mu trebati za njegov
posao počinjala je ovdje, s ovim prvim utiskom, sa svim prvim utiscima u
nekoliko idućih dana.
"To vi mislite", rekla je žena. "Pretpostavljam kako će proći dan ili
dva, ili više, prije no što Rasali krene natrag. Valo Ferry možda, ali on ne
prelazi toliko često."
"Mogao bih platiti punu cijenu prijevoza, ako zbog toga čeka."
"Nije to", rekla je žena. "Neće prelaziti maglu sve dok ne bude
spremna. Sve dok joj magla ne kaže da može ići, ako kužite što vam hoću
reći. Ali pretpostavljam kako ju možete pitati."
Kit nije kužio, ali je ipak kimnuo. "Gdje je Jelensko srce?" Pokazala
je. "Lijevo, onda desno, i onda uz malo spremište čamaca."
"Hvala vam", rekao je Kit. "Mogu li svoje sanduke ostaviti ovdje
dok se ne dogovorim s njom?"
 "Uvijek putnicima čuvamo stvari." Žena se nacerila. "A također ih
poslužujemo kad shvate kako danas nema načina za prijelaz preko magle."
***
Jelensko srce bilo je manje od Ribe, i življe. U podne su stolovi u
hladu hrastova na pivskoj terasi pored gostionice bili prepuni svjetloputih
ljudi u jarkim bojama koji su pili i bacali komentare preko niske ograde do
malog spremišta za čamce gdje su, napola nevidljivi u pari, mladić i dvije
žene savijali daske kako bi izradili trup malog čamca. Kad se Kit obratio
čovjeku koji je nosio dvije krigle nečeg što je sličilo blatu i mirisalo na
kvasac, čovjek je glavom kimnuo prema spremištu. "Ferryji su tamo.
Rasali je ona u crvenom", rekao je i udaljio se.
"Ona u crvenom" bila je visoka, koža joj je bila blijeda kao i kod
ostalih starosjedilaca, s crnom kosom toliko dugom da ju je omotala oko
vrata kako joj ne bi smetala. Ramena su joj se napela na suncu dok su ona i
mladić savijali dasku i postavljali ju na kostur čamca. Druga žena, malo
niža, s pepeljasto plavom kosom ovdje jako uobičajenom, progurala je klin
kroz dasku i u kostur, i onda zabila čep u rupu koju je napravila. Nakon tri
čepa radnici su se uspravili. Daska se držala na mjestu. Snažni, pomislio je
Kit; pitam se b bih li ih mogao angažirati za rad na mostu?
"Rasali!" zagrmio je glas, gotovo u Kitovom uhu. "Ovaj čovjek te
traži." Kit se okrenuo na vrijeme kako bi ugledao čovjeka s kriglama kako
pokazuje, ponovno glavom. Uzdahnuo je i prišao ogradi visokoj do struka.
Radnici su zastali kako bi popili vode iz plavih keramičkih posuda prije no
što su ona u crvenom i mladić prišli.
"Ja sam Rasali Ferry iz Farsidea", rekla je žena. Glas joj je bio
nježniji i piskutaviji no što je očekivao od žene snažne poput nje, s tečnim
samoglasnicima lokalnog naglaska. Kimnula je prema mladiću pored sebe.
"Valo Ferry iz Farsidea, najstariji sin mog brata." Valo je bio više mladić
nego dječak, svjetlije kose od Rasali i malo viši. Oboje su imali iste guste
obrve i prodorne jantarne oči.
"Kit Meinem iz Atyara", rekao je Kit.
Valo je pitao: "Kakvo je to ime, Meinem? Ne znači ništa."
"U glavnom gradu nam daju imena na drugačiji način nego vama."
"Oh, kao Jenner Ellar." Valo je kimnuo. "Pretpostavio sam da ste iz
glavnog grada - vaša odjeća i koža."
Rasali je rekla: "Što možemo učiniti za vas, Kite Meineme iz
Atyara?"
"Trebam danas doći u Farside", rekao je Kit.
Rasali je odmahnula glavom. "Ne mogu vas povesti. Upravo sam
stigla, prerano je. Možda Valo?"
Mladić je nagnuo glavu u stranu, lice mu je iznenada poprimilo
apstraktan izraz, kao da osluškuje nešto odveć tiho da bi jasno čuo.
Odmahnuo je glavom. "Ne, danas ne."
"Mogu platiti punu cijenu vožnje, ako to pomaže. Ovdje sam kako
bih posjetio Jennera Ellara."
Valo je izgledao zainteresirano, ali je rekao: "Ne", Rasali i dodao:
"Što je toliko važno da ne može pričekati nekoliko dana?"
Bolje sada nego kasnije, pomislio je Kit. "Ja sam zamjena za
Teniant Planner kao vodeći inženjer i arhitekt za izgradnju mosta preko
magle. Uskoro ćemo nastaviti s radom, čim sve pregledam. I uspijem
popričati s Jennerom." Gledao je njihova lica.
Rasali je rekla: "Prošla je godina dana od Teniantine smrti - počela
sam misliti kako je Carstvo zaboravilo na nas, i vaše će stvari biti ovdje
sve dok željezo ne zahrđa."
"Jenner Ellar ne preuzima?" pitao je Velo i namrštio se.
"Novi dokument Ministarstva cesta imenuje mene", rekao je Kit,
"ali nadam se kako će jenner ostati kao moj zamjenik. Jasno vam je zašto
ga želim vidjeti što je moguće prije. On će-"
Valo je planuo: "Preuzet ćete od Jennera, nakon što se toliko trudio
oko ovoga? I što je s nama? Što je s našim poslom?" Obrazi su mu
poprimili bijesnu crvenu boju. Kako mogu išta sakriti s takvom kožom?
pomislio je Kit.
"Valo", rekla je Rasali s prizvukom upozorenja u glasu. Mladić je
još više pocrvenio, okrenuo se i otišao. Rasali je frknula i samo rekla:
"Dječaci. Jenner mu se sviđa, a ionako ima problema s mostom."
Time će se trebati pozabaviti. Kasnije. "I, što treba kako biste me
prevezli preko magle, Rasali Ferry iz Farsidea? Projekt će platiti bilo koju
razumnu cijenu."
"Ne mogu", rekla je. "Ni danas, ni sutra. Morat ćete čekati."
"Zašto?" pitao je Kit: dovoljno razumno, pomislio je, ali dugo ga je
promatrala, kao da odlučuje hoće li se naljutiti.
"Jeste li ikad prešli preko magle?" pitala je naposljetku.
"Naravno."
"Ne rijeku", rekla je.
"Ne rijeku", složio se. "Oko pola kilometra odavde, da?"
"Oh, da." Iznenada se nasmiješila: bijeli ravni zubi i toplina poput
sunca u njezinim očima. "Siđimo dolje, možda ću vam tamo moći bolje
objasniti stvari." Preskočila je ogradu jednim moćnim skokom, prizemljila
pored njega uz zborno klicanje i povike gostiju s terase. Preduboko se
naklonila, i onda mahnula Kitu neka ju prati. Bila je jako omiljena, to je
bilo jasno. Njezino će se mišljenje imati težinu.
Spremište za čamce bilo je u debeloj sjeni hrastova i kestena, a na
istoku je bilo zagrađeno otvorenim skladištem ispunjenim bačvama i
gomilama drva. Rasali je mahnula prema trećoj radnici koja je još uvijek
spremala svoj alat. "Tilisk Boatwright iz Nearsidea. Supruga mog brata",
rekla je Kitu. "Ona izrađuje čamce s nama, ali ne želi prevoziti. Nije
rođena za to poput Vala i mene."
"Gdje vam je brat?" pitao je Kit
"Mrtav je", rekla je Rasali i produžila korak.
Prošli su nekoliko ulica i onda se popeli na dugi, ravni greben visok
nekih dvadeset i pet metara, suviše ravan da bi bio prirodan. Nasip,
pomislio je Kit i zabavio se procjenjivanjem količine zemlje i rada koji su
bili potrebni za njegovu izgradnju. Desetljeća možda, ali prije koliko? Prije
koliko? Nasip je bio bez drveća. Jedina stvar na njemu bio je drveni toranj
sa zastavama. Najvjerojatnije za signaliziranje preko magle u Farside,
pošto je izgledao odveć krhko za bilo što drugo. Ovdje je bilo oluja, znao
je Kit; jedna je bila sinoć, i put se pretvorio u kaljužu. Koliko je puta grom
pogodio toranj?
Rasali je stala. "Tamo."
Kit je gledao pod noge. Podigao je pogled i gotovo vrisnuo kad mu
je svjetlost obasjala oči koje su naglo napunile suzama. Ustuknuo je za
korak i rukama zaštitio lice. Zaslijepila ga je ogromna traka bijele magle
koja je reflektirala jutarnje sunce.
Kit nikada do sada nije vidio rijeku magle, iako je prije ovoga već
premostio maglu, dvije jednostavne strukture s gredama i stupovima preko
klanaca u blizini prijestolnice. Iz svog rada u Atyaru znao je sve što treba
znati. To nije bila voda, ili nešto slično. Nije tekla, ali se nekako formirala
u dubokom klancu rijeke ispred njega. Pronašla je svoj put stotinama
kilometara sjeverno, kroz stotine sve užih potoka i potočića sve dok na
kraju nije nestala, u komadićima osušene pjene koja je na mjestima gdje je
pala ostavljala komade gole zemlje.
Magla se također pružala na jug, gusta, široka traka koja je na kraju
istjecala iz riječnog korita tri i pol tisuće kilometara južno i tvorila ocean
magle koji je ležao na površini oceana morske vode. Voda je morala pratiti
riječno korito i teći negdje ispod, ili kroz maglu, ali nije bilo načina da se
to dokaže.
Magle nije bilo nigdje osim na ovoj rijeci, njezinim pritokama i
moru; ali magla je podijelila Carstvo na dva dijela.
Nakon nekoliko trenutaka bol u Kitovim očima je popustila i
ponovno ih je otvorio. Na mjestu gdje su stajali rijeka je bila široka
četiristo metara, široka traka svjetlosti između nasipa. Činila se gotovo
bezlična, blistala je na suncu poput rijeke šlaga ili izbijeljene svile, ali kad
su mu se oči priviknule, vidio je kako površina nije ravna nego valovita i
šupljikava, i da se polagano micala, gotovo neprimjetno, dok je gledao.
Rasali je prišla i Kit je poskočio. "Ispričavam se", rekao je uz
osmijeh. "Koliko sam dugo zurio? Jednostavno - nisam imao pojma."
"Nitko nema", rekla je Rasali. Kad ju je pogledao u oči u njima je
vidio osmijeh.
Istočni i zapadni nasipi bili su gotovo identični, oba bez drveća i
prekriveni niskom travom, sa signalnim tornjem. Nasip na suprotnoj strani
pružao se do ogoljene obale široke desetak metara. Tamo se nalazio drveni
mol i rampa za čamce, i do njih je vodila obična staza. Dva velika čamca
bila su izvučena na obalu. Drugi, manji mol bio je vidljiv stotinjak metara
uzvodno, okružen gomilom čamaca, kolibama i neodređenim hrpama
prekrivenima ceradama.
"Idemo dolje." Rasali je krenula i dobacila preko ramena. "Mala
brodica je Valova. Pearlfinder. The Tranquil Crossing je moj." Glas joj se
raznježio kad je rekla ime. "Duga je šest metara, dva i pol široka.
Uglavnom borovina, kormilo je od amaranta, a pramac od kruškovine.
Možete ju vidjeti odavde, ali trup je presvučen plavo obojanom ribljom
kožom. Mogu nositi tri konja ili tonu i pol tereta ili petnaest putnika. Ili
razne kombinacije. Jednom sam prevozila dvadeset četiri lovačka psa i dva
goniča. Nikad više."
Postojani, lagani povjetarac došao je sa sjevera usmjeren nasipima.
Zrak je imao miris, ne neugodan ali pomalo kiseo, divlji. "Kako sami
možete upravljati takvom brodicom? Toliko ste snažni?"
"Mogu upravljati takvim brodicom", rekla je, "ali Valo ponekad
pomaže, za uistinu nezgodne terete. Ne veslate kroz maglu. Ja samo vodim
Crossinga tamo gdje želim da ide. U svakom slučaju, što je brodica veća
veća je šansa da će ju Veliki primijetiti; iako, ako naletite na ribu, što je
brodica manja lakše se prevrne. Evo nas."
Stajali su na obali. Potoci magle koje je premostio nisu ga
pripremili na ništa poput ovoga. Ono su bili mirni mali potoci, više nalik
naslagama magle u šupljinama nego ovome. S njihovog mjesta, rijeka više
nije izgledala kao mirni tok kremaste bjeline, a ni kao nježne nakupine
bijelih oblaka. Magla se zbila u brdašca i šupljine, strme padine visoke
nekih šest metara koje su se stapale jedna s drugom. Imala je površinu, ali
bila je nepravilna, na nekim mjestima ispucana, na nekima providna.
Površina nije izgledala jasno definirana kao ona između vode i zraka.
"Kako se možete kretati po ovome?" rekao je Kit fascinirano. "Ili
čak i ploviti?" Brdašce točno ispred njih se sprešalo dok je gledao. Iza
njega se nekoliko desetaka metara pružalo nešto poput doline, a onda se
okrenulo i nestalo mu iz vidokruga.
"Pa, ne mogu, danas ne", rekla je Rasali. Sjela je na ogradu svoje
brodice i gledala ga ljuljajući jednu nogu. "Ne mogu natjerati Crossing na
one strmine ili pronaći siguran put, sve dok mi magla ne pokaže put. Ako
danas krenem, znam - znam-" potapšala se po trbuhu- "da bih se našla
nasukana na vrhu ili izgubljena u rupi. Zato vas danas ne mogu prevesti,
Kite Meineme iz Atyara."
***
Kad je Kit bio dijete nije se odveć dobro slagao s ostalim ljudima.
Bio je malen i bilo ga je lako zadirkivati ili zanemarivati, a onda je bio
bolestan većinu sedme godine i morao je napustiti svoj vrtić prije vremena,
kako bi se oporavljao u majčinoj kući. Ni jedno dijete iz vrtića nije ga
došlo posjetiti, ali to mu nije smetalo; imao je knjige i puzzle, i cijele
gomile čistih papira za koje njegova majka nije marila što će ih išarati.
Sat u sobi u kojoj je spavao nije radio, pa je jednog dana upotrijebio
svoj džepni nožić i rastavio ga. Posložio je kotačiće i zupčanike i opruge u
uredne redove na svom krevetu, po vrsti, a onda po veličini; po
materijalima; po težini; po obliku. Sviđalo mu se dodirivati male dijelove,
razmišljati kako su izrađeni i kako su zajedno funkcionirali. Uzorci koje su
formirali bili su zanimljivi, ali je znao kako će najbolji uzorak biti onaj koji
radi, kad ih sve vrati na njihova odgovarajuća mjesta i sat bude opet počeo
obavljati svoj posao. Sigurno je mislio kako će i sat u tom slučaju također
biti sretniji.
Pokušao je sastaviti sat prije no što se njegova majka vrati iz njezine
računovodstvene tvrtke na kraju dana, ali kad je sastavio sat ostala mu je
gomila neupotrijebljenih dijelova i sat i dalje nije radio; zatvorio je kućište
sata i nadao se kako njegova majka neće primijetiti da više ne otkucava.
Još četiri dana pokušavanja danju i skrivanje neuspjeha noću; petog je dana
sat ponovno proradio. Jedan dio nije nigdje odgovarao, mali mjedeni
zupčanik. Kit je još uvijek nosio taj zupčanik u svojoj kutiji za kemijsku
olovku.
***
Kit se poslijepodne vratio na obalu rijeke. Bilo je toplije; blato se
osušilo i pretvorilo u ispucanu zemlju, zrak je zaudarao na stare krpe
predugo ostavljene u vodi. Na molu za brodice nije vidio nikoga, ali na
ribičkom molu su se sakupljali ljudi, desetak ili više muškaraca i žena, s
djecom koja su jurila uokolo.
Kad je prišao, gomila je izgledala još neorganiziranije. Ribarski
čamci bili su izrađeni od kože napete na kostur, dnom okrenuti prema
suncu i izgledali su poput divovski bradavica. Magla se podignula pa je
mogao vidjeti gomilu kamenja u blizini obale. Stupovi mola bili su jasno
vidljivi, ali nisu bili vertikalni, nego su bili postavljeni pod nagibom: kosi
mol koji se oslanjao na kamenje u blizini obale. Drveni stupovi bili su
presvučeni metalom.
Prišao je srebrokosoj ženi koja je nešto radila s velikom kukom
dugom kao njezina ruka. "Što lovite s time?" pitao je.
Čelo joj je bilo naborano kad je podignula pogled, ali se nasmiješila
kad ga je ugledala. "Oh, vi ste stranac. Iz Atyara, sudeći po odjeći. Je li
tako? Lovimo ribu..." Još uvijek držeći kuku, raširila je ruke najviše što je
mogla. "Veće od ovoga, neke. Čini se kako će biti još oluja, pa će večeras
gristi. Ja sam Meg Threehooks. Iz Nearsidea, očito."
"Kit Meinem iz Atyara. Pretpostavljam kako ne možete pronaći
dno?" Pokazao je stupove.
 Meg Threehooks je pratila njegov pogled. "Tamo je negdje, ali
duboko, i ne možemo potopiti stupove jer magla otapa drvo. Oh, i ribe ga
jedu. Ista je stvar s konopcima, čamcima, nama - sve osim metala i
kamena, uistinu." Zavezala je konop na vrh kuke. Konop je bio crn i po
Kitovom mišljenju nije izgledao dovoljno čvrsto za ništa što bi se moglo
uloviti na toliku kuku.
"Od čega je onda to izrađeno?" Čučnuo je kako bi materijal jednog
od čamaca.
"Polako, taj je moj", rekla je Meg. "Kože - pa, i svi konopci - su od
riblje kože. Maglovitih riba, ne vodenih riba. Štavljenje uklanja malo sluzi,
pa onda ni one također ne traju vječno, ne ako su potopljene." Složila je
facu. "Imamo uzrečicu: odvratno poput riblje sluzi. To je prilično gadno,
vidjet ćete."
"Trebam u Farside", rekao je Kit. "Mogu li vas unajmiti da me
prevezete?"
"U mom čamcu?" Frknula je. "Ne, ribari se drže obale. Idite kod
Rasali Ferry. Ili Valu."
"Već sam bio", rekao je pokunjeno.
"To sam si i mislila. Vi ste sigurno novi arhitekt - gradski ljudi su
uvijek jako nestrpljivi. Toliko ste voljni da postanete večera Velikog? Ako
Rasali ne želi ići, onda nemojte ići, to je jasno kao dan."
Kit je se frustriran i s bolnim nogama vratio u Ribu. Njegovi su
sanduci već bili gore, u maloj veseloj sobi s ogromnim stolom koju ju je
gotovo cijelu ispunio i zagušljivo toplim krevetom na rasklapanje. Kad se
Kit obratio ženi s kojom je prije razgovarao, Brana Keep, vlasnica Ribe
(pokazalo se kako je pravo ime gostionice Veselje Velikog) - se nasmijala.
"Rasali je tvrda poput granita", rekla je. "I stvarno, u Srcu vam ne bi bilo
ugodno."
***
Do idućeg jutra, kad je Kit sišao na doručak od raženog kruha i
paprene ribe, činilo se kako svi o njemu znaju sve, osobito njegov posao.
Zapitao se hoće li projekt naići na otpor, ali ako ga je i bilo, sada je nestao.
Bilo je nekoliko pritužbi, uglavnom radi kašnjenja u plaćanju, univerzalna
stvar kod javnih radova; ali ni jedna na rad ili organizaciju. Činilo se kako
većini u baru most nije smetao, i kamo god je u gradu otišao raspoloženje
je bilo optimistično. Na više je otpora naišao na drugim mjestima, gradeći
manje mostove.
"I, zašto bi se trebali brinuti?" pitala je Brana Keep Kita. "Dovest
ćete radnike, da? Znači iznajmljivat ćemo im sobe, prodavati odjeću, hranu
i pivo. I zaposlit ćete neke od nas, i svima će biti dobro dok budete gradili
taj vaš most. Kad sve to bude gotovo ja planiram hodati kroz zlato duboko
do gležnjeva."
"A nakon", rekao je Kit, "što must bude završen - razmislite, prva
prava veza između istoka i zapada Carstva. Jedino mjesto u krugu od pet
tisuća kilometara gdje ljudi i roba mogu prijeći preko magle lako, sigurno,
kad god požele. Postat ćete srce Carstva za deset godina. Pet." Lagano se
nasmijao i porumenio zbog zanosa od kojeg mu je glas podrhtavao.
"Da, pa", rekla je Brana Keep uljudnim glasom žene koja je
zarađivala za kruh ne ljuteći mušterije, "taj ćemo ražanj napraviti kad
uhvatimo zeca."
Idućih šest dana Kit je istraživao grad i njegovu okolicu.
Upoznao je zidare, brata i sestru koje je Teniant prije no što je
umrla izabrala da nadgledaju konstrukciju stupova i greda u Nearsideu.
Bili su šutljivi, ali sposobni, i Kit nije smatrao da ih je neophodno
zamijeniti.
Kit je također razgovarao s proizvođačima konopaca u Nearsideu, i
testirao njihove konopce i kabele od riblje kože, koji su se pokazali čvršći
no što je očekivao, uz izvrsnu otpornost na truljenje, što je predstavljalo
katastrofalno i sporo propadanje. Proizvođači su mu rekli kako su se
konopci istezali u prve dvije godine upotrebe što ih je učinilo
neodgovarajućim za zamjenu divovskih lanaca koji će nositi težinu mosta;
ali mogli su zamijeniti tisuće vertikalnih lanaca koji će držati cestu, s
velikom uštedom na težini.
Puno je vremena provodio gledajući maglu. Nepredvidljivo je
mijenjala karakter: gladak valoviti tok; satima kasnije, uzburkana,
rastrgana pjena; a još kasnije, polje strmih dina koje su se spajale i kretale
dok ih je gledao. Nije bilo ničeg ravnog kad se govorilo o površini magle,
ali on je mislio kako se rijeka svakog dana u zoru uvlačila u svoje korito, a
uzdizala nakon sumraka.
Vjetrovi su bili predvidljiviji. Stiješnjeni između nasipa, puhali su
na jug svakog jutra i sjever svake večeri, jačali oko podneva i sumraka, i
potpuno jenjavali tijekom poslijepodneva i noći. Čini se kako nisu puno
utjecali na maglu, iako su otkidali komade koji su padali na obalu u obliku
sušene pjene.
Vjetrovi su značili da će na mostu biti više dinamičkog opterećenja
no što je Teniant Planner predvidjela. Kit nikad ne bi javno kritizirao
njezin rad i drage je volje odao priznanje njezinoj briljantnoj interakciji s
drugim ljudima zbog koje je grad dragovoljno surađivao, ali bio je
zahvalan što njezin most nije bio izgrađen kako je planirano.
Također je pomnije proučio maglu tako što je krajem vesla podigao
komad s površine rijeke. Magla je bila kruća no što je izgledala, i na jarkoj
je svjetlosti pomislio kako vidi sićušne oblike, možda stvorenja ili biljke ili
nešto u potpunosti drugačije. U gradu je bilo mikroskopa i ljudi koji su
proučavali takve stvari; ali on se nikad nije potrudio saznati više, zanimala
ga je samo građevina koja će ju premostiti. U svakom slučaju živa su ga
bića manje zanimala od građevina.
Kit je noću radio za stolom u svojoj sobi. Trebalo je pregledati
Teniantičine planove. Otvorio je fascikle i sanduke koje je ostavila i
pročitao sve što je tamo pronašao. Napisao je pisma, napisao je spiskove,
napisao je rasporede, napravio duplikate svega, poslao u prijestolnicu
nekome tko će obaviti dodatno umnožavanje. Njegovi novi planovi za
most počeli su dobivati oblik, i počeo je gledati nevidljivu arhitekturu koja
je bila upravljanje divovskim projektom.
Nije se viđao s Rasali Ferry, osim da bi ju svakog jutra pitao mogu
li tog dana putovati. Odgovor je uvijek bio ne.
***
Jednog poslijepodneva, kad su se oblaci sakupljali u nakovnje
ispunjene kišom odšetao je do gradilišta oko kilometar sjeverno od
Nearsidea. Dvije godine, s prekidima, kola su išla južno Hoic Mine cestom
i West River Roadom i ostavljala blokove vapnenca i željezne poluge u
neurednim gomilama. Ogromne, rastavljene noge u obliku slova V ležale
su pored čuvareve kolibe od pruća i blata. Bilo je na tisuće divovskih
četvrtastih blokova.
Kit je pregledao neke od blokova. Vapnenac je uglavnom bio odveć
krhak za ogromne građevinske konstrukcije, ali ovaj je kamen bio čvrst,
bez vidljivih nedostataka ili napuknuća. Nije ga bilo dovoljno, naravno, ali
sigurno je iskopano još. Napisao je zapovijed za nastavak isporuke, i
kamen će uskoro početi stizati.
 Dostavljene godinama prerano, željezne grede koje će naposljetku
podupirati cestu bile su uredno složene, obojane u crno kako bi se zaštitile
od vlage, prekrivene impregniranim ceradama i podignute na drvene grede.
Ovce su pasle do koljena visoku travu koja je posvuda rasla. Kad ga je
jedna ovca znatiželjno pogledala Kit se naklonio. "Ispričavam se na
smetnji, gospodine", rekao je i nasmijao se: prestar je da bi razgovarao s
ovcama.
Testno okno još je uvijek bilo otvoreno, ljestve su ležale na zemlji u
blizini. Trava koja se omotala oko ljestvi kao da nije željela pustiti kad ih
je pokušao pomaknuti. Spustio se.
Pašnjak nije bio bučan, ali zapanjio se kad se spustio pod zemlju i
insekti i šuštanje trave odjednom su iščeznuli. Tlo oko njega bili je
prošarano nijansama sive i žutosive. Na pola puta je odrezao komad svojim
nožićem: puno gline; dobro tlo za temelje, kao što su ga informirali. Dno
okna, nekih šest metara niže, izgledalo je poput zidova, ali kad se sagnuo
kako bi nožićem iskopao zemlju između nogu gotovo odmah je naišao na
kamen. Činilo mu se kako se radi o škriljevcu. Zapitao se koliko se duboko
nalazi voda: je li stanovnicima Nearsidea bilo problematično kopati
bunare? Je li magla ikad ušla u kojeg? Na sveučilištu u Atyaru bilo je ljudi
koji su pokušavali shvatiti maglu, ali bilo je još jako puno stvari koje se
nisu mogle istražiti ili količinski odrediti.
Uzeo je kamen kako bi ga pogledao na boljoj svjetlosti i izašao iz
rupe i ugledao goniča koji je vodio četiri mule, kola su škripala pod
težinom prvih novih blokova. Skupina muškaraca i žena iz Nearsidea
hodala je za kolima, slijegala ramenima i razgibavala ruke. Pozdravili su
ga i prišao im je.
Kad se nekoliko sati kasnije vratio u Ribu, iscrpljen od pomaganja
pri istovaru kola i mokar od oluje koja je počela tijekom istovara, čekala ga
je Rasalina poruka. Sumrak je bila jedina riječ poruke.
Kit je bio ukočen i nervozan kad je krenuo prema The Tranquil
Crossingu. Angažirao je nosača iz Ribe da odnese jedan od njegovih
sanduka do mola, ali drugi su ostali u njegovoj sobi koju će najvjerojatnije
zadržati sve dok most ne bude dovršen. Sa sobom je nosio svoj fascikl s
planovima i papirologijom. Duplikate svega je ostavio u Nearsideu, ali
nakon toliko posla, bilo je teško nekome drugome povjeriti bilo što od
toga.
Oluja je prošla i oblaci su brzo putovali nebom koje je imalo svaku
nijansu između boje lavande i tamne purpurnoplave. Veliki mjesec bio je
srp na zapadu; manji polumjesec bio je odmah iznad njega. Na sve slabijoj
svjetlosti magla je bila tamna linija dima. Zrak je mirisao na svježinu.
Kitovo se raspoloženje popravilo i gotovo da je pretrčao posljednji dio
puta.
Njegovi su suputnici došli prije njega: imućan muškarac s nakotom
svinja u pletenoj košari (tengonski bijeli, povjerio se čovjek, najbolja vrsta
u cijelom Carstvu); žena u tamnoj odjeći modernoj u prijestolnici, s
kovčezima okovanima mjedom i fasciklom prilično sličnim Kitovom; dvije
trgovkinje s brojnim kutijama pigmenta u prahu; poštarica sa zaključanim
kožnim torbama i dva čuvara. Nervozni radi svog prvog prelaska, Una i
Tom Mason su pozdravili Kita kad je stigao.
U nadolazećoj tami magla je izgledala poput niskih, zbijenih
brežuljaka i dolina. Čiope su letjele tik iznad nje, koristeći vjetar koji je
puhao dolinom, i tražile insekte, pretpostavio je. Jednom se crna silueta
naglo, prebrzo da bi se jasno vidjela, pojavila odozdo; onda su ona, i jedna
od ptica, nestali Glasovi ribara s njihovog mola došli su do njega. Porinuli
su svoje čamce i gledao je kako se jedan, a onda i drugi, pa čitava skupina
malih čamaca uspinje uz strminu magle. Nije bilo svjetiljaka.
"Svi su spremni?" Kit nije čuo Rasalin dolazak. Skočila je u
brodicu. "Dajte mi vaše stvari."
Utovar robe i ukrcaj ljudi bili su brzi, iako su se svinje malo bunile.
Kit je naprezao oči, ali više nije mogao vidjeti ribarske čamce. Kad je
primijetio kako Rasali čeka njega, ispričao se. "Pretpostavljam da ribe
grizu."
Rasali je bacila pogled na rijeku dok je spremala njegov sanduk.
"Male. Duge samo nekoliko desetaka centimetara. Ribari vole veće, metar i
pol do dva, iako ih također ne žele prevelike. Ali to nisu ribe, ne onakve
kakvima ih vi zamišljate. Dajte mi to."
Oklijevao je trenutak, a onda joj dao fascikl i ušao na brodicu.
Brodica se zaljuljala od njegove težine, ali lijeno: tegleća marva umjesto
konja. Želudac mu se pobunio. "Oh!" rekao je.
"Što?" pitala je jedna trgovkinja nervozno. Rasali je odvezala konop
koji ih je držao za mol.
Kit je progutao knedlu. "Zaboravio sam. Ljuljanje brodice. Uopće
nije kao na vodi."
 Nije spomenuo svoj strah, ali nije ni bilo potrebe. Ostali su
promrmljali da se slažu. Poštarica preplanulog lica i pogleda poput sokola
je procijedila: "Kad god ovo činim uvijek me iznenadi. To mi se ne sviđa."
Rasali je oslobodila veslo i zabola veliku trokutastu peraju u maglu
koja se nevoljko razmaknuta. "Ja sam bila više na magli nego na vodi, ali
sjećam se kako je bilo na vodi. Brzo i trzavo. Ovo je bolje."
"Samo tebi, Rasali Ferry", rekla je Una Mason.
"Voda je sigurnija", dodao je čovjek sa svinjama.
Rasali se naslonila na veslo i brodica je kliznula od mola. "Sve je
sigurno dok te ne ubije."
Magla je gotovo odmah apsorbirala tihe zvukove s obale. Jedan od
Kitovih prvih projekata bio je kameni most s jednim lukom preko vode,
daleko na sjeveru u provinciji Eskje. Posjetio ju je prije početka gradnje.
Bio je tamo pet dana više od očekivanog, zahvaćen mećavom koja je na tlu
ostavila gotovo šezdeset centimetara snijega. Ovo ga je podsjetilo na one
snježne noći bez mjesečine, sa zrakom gustim i upijajućim poput jastuka
na ušima.
Rasali nije toliko veslala koliko je upravljala. Bilo je teško vidjeti u
daljinu u bilo koje smjeru osim gore, ali možda je bila istina da joj se
magla obraćala, jer je čini se znala kamo smjestiti brodicu da bi ju magla
nosila naprijed. Pratila je malu dolinu sve dok se nije počela ravnati, a
onda i uzdizati. The Tranquil Crossing se malo nagnuo kad je kliznuo
nekoliko desetaka centimetara u lijevo. Poštarica je uzdahnula, i smjesta
rukom prekrila usta.
Magla je bilo pogrešno ime. Bila je gušća no što je izgledala, i
ponekad se činilo kako se brodica ne kreće kroz nju, nego preko njezine
površine. Večeras je izgledala poput morske trave, prljava pjena koju su
snažni vjetrovi mogli otpuhati s oceanskih valova. Kit je pružio ruku preko
ruba brodice. Magla se sakupila oko njegove ruke, gotovo suha na dodir,
kliznula mu podlakticom uz osjećaj koji nije odmah uspio identificirati.
Kad je shvatio da je to peckanje, maknuo je ruku i obrisao ju o skut kaputa.
Koža ga je pekla. Natrijev hidroksid, naravno.
Čovjek sa svinjama je šaptao: "Hoće li doći ako budemo razgovarali
ili stvarali buku?"
"Na govor neće, ili na skvičanje svinja", odgovorila je Rasali. "Čini
se da vole duboke tonove. Ponekad dođu na grmljavinu."
 Jedna od trgovkinja je pitala: "Što su ako nisu prave ribe? Kako
izgledaju?" Glas joj je podrhtavao. Magla ih je sve učinila nervoznima: sve
osim Rasali.
"Ako želite znati morat ćete jednu pogledati vlastitim očima", rekla
je Rasali. "Ili pokušati nagovoriti ribara da vam kaže. Čiste ih i filetiraju
preko ruba njihovih čamaca. Nitko drugi ne vidi puno osim mesa
zamotanog u papir, ili smotuljaka crne kože za proizvođače konopa i
kožare."
"K/ste ih vidjeli", rekao je Kit.
"Široke su i plosnate. Ali ružne..."
"A Velike?" pitao je Kit.
Glas joj je bio hrapav. "Oni, o njima ovdje ne pričamo."
Neko vrijeme nitko nije govorio. Magla - pjena - nagomilana pred
pramcem brodice se razdvojila, kliznula u stranu uz jedva čujno šištanje.
Kad se magla na lijevoj strani brodice uzdignula nešto tamno razbilo je
površinu na trenutak, praćeno drugim nečim tamnim; ali nešto nisu bili
dovoljno blizu da bi ih se dobro vidjelo. Jedna od trgovkinja zaplakala je
bez zvuka ili pokreta, suze na njezinom licu bile su jedini dokaz.
Nasip Farsidea napokon se pojavio u vidokrugu, crna masa koja se,
činilo se satima, nije nimalo približavala. Boreći se sa strahom Kit se
nagnuo preko ruba držeći lice podalje od površine. "Ne može uistinu biti
bez dna", rekao je, više samome sebi nego nekom drugom. "Što je ispod
nje?"
"Ionako ne biste udarili u dno", rekla je Rasali.
The Tranquil Crossing se spustio niz padinu magle i kliznuo u
dolinu. Rasali je brodicu usmjerila niz dolinu. A onda su se iznenada našli
u blizini mola Farsidea i svjetlosti njegovih baklji.
Ljudi na molu su se pomaknuli dok su prilazili. Jedva čujno, tihi
bariton je upitao: "Rasali?"
Viknula je: "Ovoga puta desetoro, Pene."
"Treba li netko nosače?" Drugi glas. Nekoliko putnika je
odgovorilo.
Rasali je podignula veslo dok je brodica još uvijek bila nekoliko
metara udaljena od mola i dopustila joj da nastavi dalje nošena vlastitim
momentom. Stala je na pramac, uzela kolut konopca i bacila jedan njegov
kraj. Netko na molu ga je uhvatio i privukao brodicu i za nekoliko kratkih
trenutaka brodica se zaustavila uz mol.
Iskrcavanje i plaćanje bilo je brže nego ukrcavanje. Kit se iskrcao
posljednji i nakon kratkog razgovora unajmio je nosača da odnese njegov
sanduk do prenoćišta u gradu. Okrenuo se kako bi pozdravio Rasali. Ona i
muškarac - Pen, sjećao se Kit - su odvezivali brodicu. "Ne vraćate se valjda
odmah", rekao je.
"Oh, ne." Glas joj je zvučao opušteno, zadovoljno, smireno. Kit nije
imao pojma koliko je napeta bila. "Samo ćemo odvući brodicu do mjesta
gdje će ju Blizanci izvući van." Mahnula je jednom rukom prema suhom
doku. Par bijelih volova blistao je u noći, a ispred njih je bila žena jedva
nešto tamnija.
"Čekajte", rekao je Kit Uni Mason i dao joj svoj fascikl. "Molim
vas, recite gostioničaru da brzo stižem." Opet se okrenuo prema Rasali.
"Mogu li pomoći?"
U mraku, više je osjetio nego vidio njezin osmijeh. "Uvijek."
***
Crveni mješanac, inače zvan Kuja, bio je malo ali bučno konačište
pet minuta hoda od magle, deset (rečeno mu je) od gradilišta. Njegova je
soba bila veća nego u Ribi, s neudobnim krevetom i sjedalo ugrađeno u
prozor ispisano notama drevne glazbe. Jenner je odsjedao ovdje, znao je
Kit, ali kad je pitao vlasnika (Widsona Inkeepa, krupnog muškarca crvene
kosa koja mu je sijedjela) ovaj je rekao da ga nije vidio. "Vi ste novi
arhitekt", rekao je Widson.
"Da", odgovorio je Kit. "Molim vas recite mu neka dođe do mene
kad se vrati." Widson se namrštio. "Ne znam, posljednjih je dana često bio
kasno vani, otkad-" Zastao je i pocrvenio.
"-otkad su mu signali rekli da sam ja ovdje", rekao je Kit. "Shvaćam
ga." Vlasnik je čini se na trenutak o nečemu razmišljao, a onda je polagano
rekao: "Mi ovdje volimo Jennera."
"Onda ćemo ga pokušati zadržati", rekao je Kit.
***
Kad se dijete Kit oporavio od bolesti nije se vratio u vrtić - koji bi
ionako napustio za godinu dana - nego je odmah otišao kod svog oca.
Davell Meinem je bio čovjek sporog govora s izraženim smislom za humor
koji je unatoč tome imao oštar jezik tijekom rada na svojim brojnim
projektima. Vodio je Kita sa sobom na posao: najbolje da dječak stekne
malo iskustva u poslu.
Kit je obožavao sve u vezi očevih projekata: precizno nacrtane
planove, uredno napredovanje gradnje, linije i krivulje cigli i željeza i
kamena koje su se uzdizale pod beskrajno različitim nebom.
Prvu godinu ili dvije Kit je oponašao oca i radnike, gradio od malih
greda i cigli koje je izrađivala žena koja ga je trebala čuvati, keramičarka
koja je prije nekoliko godina izgubila ruku. Davell je po dječaka dolazio na
kraju dana. "Ovdje sam kako bih provjerio konstrukciju", rekao je i Kit je
pokazivao svoj most ili toranj, ili materijale koje je složio u uredne redove
ili gomile. Davell bi s velikom ozbiljnošću razgovarao o Kitovom radu, sve
dok nije postalo premračno kad bi otišli u konačište ili unajmljene sobe
koje su služile kao dom u blizini gradilišta.
Davell je noći provodio zatrpan papirologijom svojih projekata, a
Kit je i to također smatrao zanimljivim. Sustav koji se koristio za izgradnju
nečeg velikog nije se sastojao samo od arhitektonskih planova ili same
gradnje; tu su također bili rasporedi rada i dokumentacija i dostava
materijala. Počeo je izrađivati vlastite planove, ali je također i slao
beskrajno puno dopisa zamišljenim suradnicima.
Nakon nekog vremena Kit je primijetio kako je veliki dio sustava
koji je stvarao most ili toranj u potpunosti izgrađen bez ljudi.
***
Tiho kucanje na Kitova vrata oglasilo se jako kasno te noći. Kit je
odložio nalivpero koje je popravljao i slegnuo ramenima kako bi ih
opustio. "Da", rekao je glasno dok je ustajao.
Čovjek koji je uletio kroz vrata bio je taman poput Kita, iako možda
nekoliko godina mlađi. Nosio je blatnu odjeću za jahanje.
"Ja sam Kit Meinem iz Atyara."
"Jenner Ellar iz Atyara. Pokažite mi." Kit je šutke dao dokument
Jenneru koji ga je smrknuto pogledao prije no što ga je bacio na stol.
"Trebalo im je dosta dugo da izaberu zamjenu."
Mogao bih se odmah sada pozabaviti time, pomislio je Kit. "Nadali
ste se kako ćete to biti vi."
Jenner se na trenutak zagledao u Kita. "Da. Jesam."
 "Mislite kako ste najkvalificiraniji za dovršenje projekta jer ste
ovdje proveli posljednjih - koliko ono? Godinu dana?"
"Poznajem teren", rekao je Jenner. "Radio sam s Tenianticom na
tim planovima. I onda Carstvo pošalje-" Okrenuo se prema praznom
kaminu.
"-Carstvo pošalje nekog novog", rekao je Kit Jennerovim leđima.
"Nekoga s vezama u prijestolnici, utjecajnim prijateljima ali bez iskustva s
ovdašnjim terenom, ovim mostom. To ste trebali biti vi, zar ne?"
Jenner je nepomično stajao.
"Ali nije tako", rekao je Kit i ostavio rijeci da nekoliko trenutaka
vise u zraku. "U posljednjih dvadeset godina izgradio sam devet mostova.
Četiri viseća mosta, tri ogromna. Dva mosta preko magle. Vi ste izgradili
tri, i najveći je bio dug sto dvadeset metara, šest kamenih lukova iznad
plitke vode i šljunka rijeke Mati."
"Znam", prasnuo je Jenner.
"To je dobar most." Kit je natočio dvije čaše viskija iz kamenog
bokala pored prozora. "Prije no što sam došao ovamo otišao sam ga
pogledati. Dobro je izgrađen, bili ste unutar proračuna i gotovo na vrijeme
unatoč suši. I još bolje, starosjedioci vas još uvijek vole. Pitali su kako ste
ovih dana. Izvolite."
Jenner je uzeo čašu koju mu je Kit ponudio. Izvrsno. Kit je nastavio:
"Meinemi grade mostove - i ceste i akvadukte i stadione, stotine raznih
javnih građevina - za Carstvo već tisuću godina." Jenner je nešto zaustio,
ali Kit je podigao ruku. "To ne znači da smo imalo bolji od Ellara. Ali
Carstvo nas poznaje - i mi poznajemo Carstvo, kako učiniti ono što
moramo. Da su vama dali ovaj most zamijenili bi vas za godinu dana. Ali
ja mogu izgraditi ovaj most, i izgradit ću ga." Kit je sjeo i nagnuo se
naprijed, s laktovima na koljenima. "S vama. Talentirani ste. Poznajete
teren poznajete ljude. Pomognite mi da izgradim taj most"
"To je za vas stvarno", rekao je Jenner naposljetku i Kit je znao što
je želio reći: Vi volite ovaj posao. To za vas nije samo još jedna kvačica na
spisku.
"Da", rekao je Kit. "Na ovom ćete mi poslu biti zamjenik. Pokazat
ću vam kako se ophoditi s Atyarom, pomoći ću vam s kontaktima. I vaš
idući projekt bit će samo vaš. Ovo je prvi most, ali neće biti jedini most
preko magle."
 Zajedno su popili. Viski je grebao Kita po grlu i na oči su mu navrle
suze. "Oh", rekao je, "ovo je užasno"
Jenner se iznenada nasmijao i po prvi ga puta pogledao u oči: još
uvijek pomalo oprezno, ali voljan da ga se uvjeri. "Viski iz Farsidea je
stravičan. Pijte ga puno i za mjesec ćete dana odjuriti u Atyar."
"Možda ćemo dopremiti nešto bolje", rekao je Kit.
***
Pripreme na ovoj strani nisu bile u punom jeku. Kameni blokovi na
gradilištu nisu bili toliko masivni i bilo je teže pronaći radnike među
starosjediocima. U razgovoru između Kita, jennera i zidara iz Nearsidea i
Farsidea koji će nadgledati izgradnju stupova materijalizirali su se završni
planovi. Ovo će biti jedinstveno, najveća građevina te vrste čija je
izgradnja ikad pokušana: viseći most na lancima dug četiristo metara.
Osnovni se plan nije mijenjao: most će držati lanci s karikama i klinovima,
četiri sa svake strane, bit će im omogućeno neovisno kretanje kako bi
kompenzirali lagana pomicanja koja će prouzročiti promet. Ogromne
karike i klinovi izrađivali su se osamsto kilometara dalje na zapadu, gdje je
željezo bilo uobičajeno i talionice i željezare su bile najbolje u Carstvu. Kit
je upravo napisao pismo željeznarijama da ponovno počnu s poslom.
Stup i klinovi u Nearsideu bit će izrađeni od zlatnog vapnenca koji
će u postolje biti učvršćen klinovima; u Farsideu će biti od ružičasto sivog
granita s tunelom kao temeljem. Visina tornjeva bit će gotovo sto metara.
U Atyaru je bilo viših tornjeva, ali ni jedan nije trebao izdržavati
opterećenje mosta.
Početni testovi s konopcima od riblje kože pokazali su kako je
snažan gotovo poput željeza, bez težine. Kad je Kit pitao kožare Farsidea o
njegovoj trajnosti odveden je dan putovanja na istok u Meknai, do
vodenice koja je koristila pletene remenice materijala za svoj pogon.
Remenice, rekli su mu, su bile stare sedamdeset i pet godina i još su uvijek
izgledale kao nove. Riblja koža bila je otporna poput javora, samo ako nije
stajala u magli, ali je zahtijevala redovno održavanje.
Neko je vrijeme promatrao rijeku Meknai. U brdima je nedavno
bilo kiše i voda je bila brza i nagla poput svjetlosti. Vodeni mostovi su laki,
pomislio je pomalo čeznutljivo, a onda: Svatko može premostiti vodu.
Kit je ponovno prepravio planove, jer je namjeravao koristiti lakši
materijal gdje god bude mogao. Jenner je prešao maglu u Nearside kako bi
radio s Daellom i Stiwanom Cablerom na širenju njihovih radionica i
pješačkoj stazi.
Bez Jennera (koji je praktički bio starosjedilac, što je Kitu
neprestano ponavljano) Kit je jasnije osjetio razliku u ponašanju na dvije
obale rijeke. Većina stanovnika Farsidea ponašala se isto poput stanovnika
Nearsidea: novac je novac i uvijek je dobrodošao i tu je još bio osjećaj
uzbuđenja koji je dolazio sa svakim velikim projektom; ali ovdje je bilo
više otpora. Carstvo je bilo učinkovito podijeljeno rijekom, i zemlje na
istoku - započevši Farsideom - nikad nisu svoju sudbinu vidjele toliko
blisko povezanu s Atyarom na zapadu. Njima je upravljala istočna
prijestolnica Triple; njihovi porezi su se koristili za izgradnju neophodnih
stvari s njihove strane magle. Carstvo nije čvrsto vladalo istočnim
zemljama, a za to nikad nije ni bilo neke osobite potrebe.
Most će sve to promijeniti. Putovanje iz Atyara u Triple postat će
puno uobičajenije, i možda Carstvo neće više istočnim zemljama vladati
toliko blago. Tripleov nedostatak entuzijazma za projekt pokazao se u
zakašnjelim isporukama kamena i željeza. Kit je putovao pet dana duž
ceste Triple do sjedišta okruga kako bi guverneru pokazao svoju
akreditaciju i napisao oštro pismo Ministarstvu cesta u Tripleu. Stvari su se
malo poboljšale.
Bila je sredina zime kad je dizajn dovršen. Kit je izbjegavao
prelaziti maglu. Rasali Ferry ju je prešla sedamnaest puta. Uspio ju je
vidjeti gotovo svaki put, barem toliko dugo da popiju pivo.
***
Kad je Kit drugi put prešao maglu bilo je jutro u rano proljeće.
Magla je odražavala oblačno nebo: blijeda i ravna, poput sloja magle u
guduri. Rasali je tovarila brodicu na gornjem molu kad se Kit pojavio i na
njegovo iznenađenje ona mu se nasmiješila, lice joj je odjednom izgledalo
lijepo. Kit je kimnuo strancu koji je gledao kako Valo dobacuje Rasali
ogromne bale zamotane u platno i onda pozdravio Ferryje. Valo je na
trenutak zastao, ali nije uzvratio Kitu pozdrav, samo je nastavio sa svojim
poslom. Valo ga je izbjegavao gotovo od samog njegovog dolaska ovamo.
Kasnije. Kit je slegnuo ramenima i okrenuo se od Vala prema Rasali. S
lakoćom je hvatala i slagala velike bale.
"Što je u njima? Bacaš ih kao da su-"
"-papir", dovršila je. "Najbolji dudov papir iz Ibrarica. Lagan poput
janjeće vune. Sigurno ga imaš gomilu u tom tvom fasciklu."
 Kit je pomislio na natron koji je koristio za svoje planove i papir
koji je koristio za sve ostalo: izrađen od pamuka s dalekog juga, površina
mu je bila glačana sve dok nije postala čvrsta i glatka poput emajla. Rekao
je: "Uvijek. To je dobar papir."
Rasali je utovarivala i slagala bale, tri ili četiri u visinu. Dodao:
"Hoče li tu biti mjesta za mene?"
"Pilar Runn i Valo ne idu s nama", rekla je. "Morat ćeš sjediti na
vrhu bala, ali ima mjesta ako budeš sjedio mirno, bez mrdanja."
Dok se Rasali odgurivala od mola Kit je pitao: "Zašto trgovkinja ne
ide sa svojim papirom?"
"Zašto bi išla? Pilar na drugoj strani ima zastupnika." Ruke su joj
bile zaposlene, nagnula je glavu u stranu, u gesti koja je na neki način bila
slijeganje ramenima. "Magla je opasna."
Posvuda na rijeci svakih nekoliko mjeseci brodica se izgubi: konji,
ljudi, tovar, sve je izgubljeno. Ribari ostaju bliže obali i umiru rjeđe. Bilo
je teže izračunati utjecaj ove barijere, koja je podijelila Carstvo na pola, na
trgovinu i komunikacije.
Ovo putovanje - po danu, sam s Rasali - bilo je puno drugačije od
Kitovog ranijeg prelaska: manje zastrašujuće, ali nekako neobuzdanije,
neobičnije. Hladan vjetar brijao je rijekom i donosio komade osušene pjene
na njegovu kožu, ali brzo su odlazili, bez boli i bez ostavljanja tragova.
Vjetar se smanjio u povjetarac i onda je u potpunosti nestao dok su plovili
maglom, kao da su zatrpani perjem ili snijegom.
Kretali su se kroz nešto što je sličilo slojevitom labirintu debelih
cirusa. Gledao je maglu na boku Crossinga sve dok nisu prešli preko male
pukotine nalik na ožiljak koja se spuštala okomito i nije bila šira od
tridesetak centimetara. Na trenutak je ispod njih ugledao prazan prostor;
lebdjeli su na sloju magle iznad zračnog džepa dovoljno velikog da proguta
brodicu. Okrenuo se na leđa kako bi promatrao nebo sve dok nije prestao
drhtati; kad je ponovno pogledao izašli su iz labirinta, činilo se. Brodica je
plutala niz blago zavinuti kanal. Malo se opustio i pomaknuo kako bi
gledao Rasali.
"Kako napreduje tvoj most?" pitala je naposljetku Rasali, glasa
prigušenog od magle. To je zasigurno uljudnost - činilo se kako cijeli grad
zna sve o napretku radova na mostu - ali Kit je navikao odgovarati na
pitanja na koja su ljudi već znali odgovor. Shvatio je kako je strpljenje
izuzetno učinkovito pomagalo.
"Temelji u Farsideu idu dobro. Za nekih šest mjeseci dovršit će se
spone za lance, ali potpornji za temelje stupova su na mjestu i možemo
početi s izgradnjom. Šest tjedana ranije", rekao je Kit, pomalo
samozadovoljno, iako je to bila pobjeda koju nitko drugi neće cijeniti, i u
svakom slučaju i vremenu je trebalo pripisati iste zasluge kao i njemu. "U
Nearsideu smo naišli na bazalt pretvrd za lako bušenje, pa smo zatražili
stručnjaka. Signalne zastavice kažu da je stigao, i zato prelazim."
Nije ništa odgovorila, činila se koncentrirana na upravljanje
velikom brodicom. Neko ju je vrijeme promatrao, sretan što vidi napinjanje
njezinih ramena, čuje izlazak njezinog daha u jednoličnim valovima. Kroz
blagi miris plijesni magle osjetio je njezin znoj, ili je to samo zamislio.
Lagano se namrštila, ali nije mogao procijeniti je li to od napora, ili nečeg
u magli, ili nečeg drugog. Tko je ona u stvari? "Mogu li te nešto pitati,
Rasali Ferry?"
Rasali je kimnula, pogleda usmjerenog u maglu ispred brodice.
U stvari želio je znati nekoliko stvari: o njoj, o rijeci, o ovdašnjim
ljudima. Izabrao je jednu, gotovo slučajno. "Što muči Vala?"
"Odveć je providan, zar ne? Misli kako mu nešto oduzimaš", rekla
je Rasali. "Premlad je da shvati kako je ono što mu oduzimaš nevažno."
Kit je razmislio o tome. "Njegov posao?"
"Njegov posao je nevažan?" Nasmijala se, iznenadan izdah dok je
veslala. "Imamo puno novca, mi Ferryji. Posjedujemo zemlju i
iznajmljujemo ju - jelensko srce pripada mojoj obitelji; jesi li to znao? On
je mlad. Želi sve ono što smo i mi željeli u njegovim godinama. Prigodu da
se dokaže na svijetu i provjeri je li dostojan. I zato što je Ferry želi se
dokazati u pustolovinama. Opasnosti, magli. Valo misli kako ćeš mu to
oduzeti."
"Ali nije besmrtan", rekao je Kit. "Što god mislio. Rijeka će ga
ubiti. Hoće, prije ili kasnije. Rijeka-"
-će te ubiti. Kit je zastao, opet legao na leđa i zagledao se u nebo.
Jedne večeri u Kuji jedan starosjedilac ispričao mu je priču o
Rasalinoj obitelji: povijest smrti, izgubljenih brodica u tihom šuštanju
magle, škripi drveta, vrištanju koje je moglo biti ljudsko ili konjsko. "I svi
mjesec ili dva nose sivo, a onda idući Ferry preuzima posao. Rasali je još
uvijek nova, dvije godine možda. Kad ona ode bit će Valo, a onda Rasalina
mlađa sestra, onda Valova sestra. Osim ako Rasali ili Valo ne budu imali
vlastite djece."
"Uvijek su lijepi", dodao je čovjek nakon još malo vina, "Ferryji.
Pretpostavljam kako to nadoknađuje toliko kratke živote."
Kit je s bala papira spustio pogled na Rasali. "Ali ti si drugačija. Ti
nemaš osjećaj da nešto gubiš."
"Ti ne znaš što ja osjećam, Kite Meimene iz Atyara." Hladna
svjetlost kliznula je mišićima njezinih ruku. Ponovno se oglasila, tiše.
"Nisam mlada. Ne trebam se dokazivati. Ali izgubit ću ovo. Maglu, tišinu."
Onda mi reci, nije rekao. Pokaži mi.
Šutjela je do kraja putovanja. Kit je pomislio da je možda ljuta, ali
kad ju je pozvao, pridružila mu se na putu do gradilišta.
***
Tihi pašnjak je nestao. Sve što je ostalo od visoke trave bili su
kržljavi čuperci i blatna slama. Zrak je mirisao na znoj i meso i gorčinu
vrućeg metala. Ovdje je sada bilo više kamenih blokova, puno više. Rupe
za temelje i stupovi bili su iskopavani u kamenu, u sjeni gomile zemlje.
Jedna je ovca ostala, oguljena i nabijena na ražanja, i masni se dim uzdizao
dok ju je djevojčica okretala iznad vatre pored privremene talionice. Kit je
pašnjak smatrao smetnjom, ali dok je gledao ovcu na ražnju osjetio je
tračak krivnje.
Ostatak stada zamijenili su snažni muškarci i žene koji su koristili
valjke za prebacivanje kamenja niz rampu u rupu koja će služiti kao temelj.
Prašina je zamutila jarke boje njihovih kratkih kiltova i majica i zatamnila
njihovu kožu, i unatoč hladnoći, znoj im se cijedio niz tijela.
Jedan od radnika mahnuo je Rasali i ona je uzvratila pozdrav. Kit se
sjetio njegovog imena: Mik Rounder, vrlo snažan, ali mu je sve trebalo
govoriti. Jesu li bili ljubavnici? Ovdje su veze bile zapetljane na načine
koje Kit nije shvaćao; u prijestolnici su takve stvari bile puno formalnije i
često su uključivale ugovore.
Jenner i mala žena su klečali, razgovarajući, na kamenom dnu veće
rupe. Kad se Kit spustio niz ljestve kako bi im se pridružio mala se žena
lagano naklonila. Njezine oči, kratka kosa i koža poprimali su istu nijansu
sive boje. "Ja sam Liu Breaker iz Hoica. Vaš stručnjak."
"Kit Meinem iz Atyara. Kako ćemo srediti ovo?"
 "Vaš Jenner kaže kako trebate ukloniti nešto od ovog bazalta,
točno?"
Kit je kimnuo.
Liu je kleknula kako bi rukom dodirnula dno pećine. "Vidite gdje se
boja i tekstura mijenjaju duž ove crte? Vaš Jenner je bio u pravu: ovaj
bazalt je problem. Tu gdje je škriljevac većinu temelja možete iskopati na
uobičajen način s bušilicama i pijucima. Ali bazalt je pretvrd za bušenje."
Uspravila se i otresla prašinu s koljena. "Jeste li ikad vidjeli korištenje
eksploziva?"
Kit je odmahnuo glavom. "Nismo ga trebali na ni jednom od mojih
projekata. A također nikad nisam bio u rudnicima."
"Inače od eksploziva nema neke velike koristi", rekla je Liu, "ali
jako je koristan za lomljene velikog kamenja. Puno blokova koje ovdje
imate izrađeni su korištenjem eksploziva." Nacerila se. "Svidjet će vam se
buka."
"Ne smijemo narušiti strukturalni integritet kamena."
"Donijela sam dovoljno praha za priličan broj malih naboja. Malih u
odnosu na kamen."
"Kako-"
Liu je podignula izboranu ruku. "Ja ne trebam shvaćati mostove da
bih hodala preko njih. Točno?"
Kit se grohotom nasmijao. "Da."
***
Liu Breaker bila je u pravu; buka se Kitu jako sviđala. Liu nije
nikome dopuštala približavanje rupi, ali čak je i s, po njenoj procjeni,
sigurne udaljenosti, iza ogromnih brda zemlje, eksplozija bila zaglušujuća
grmljavina od koje se zemlja tresla. Uslijedila je sekunda tišine. Radnici
su, nakon kolektivnog uzdaha i pokojeg vriska, počeli klicati i toptati
nogama. Mali oblak dima i prašine lebdio je nad rubom rupe, uz oštar
zadah baruta. Ptice nisu bile sretne; od eksplozije su poletjele s drveća i
nervozno lepršale uokolo.
Nacerena Liu je izašla iz svog bunkera u blizini rupe, lice joj je
posvuda bilo prekriveno prašinom osim oko očiju koje su bile zaštićene
drvenim naočalama s prorezima koje su joj sada visjele oko vrata. "Za sada
je dobro", viknula je nadglasavši zvonjavu u Kitovim ušima. Nasmijao se
kad joj je vidio lice. "Ovo je ništa - kihanje miša. Trebate čuti eksplozije
kad iskopavamo granit u Hoicu."
Kit je namjeravao popričati s njom kad je ugledao Rasali kako se
udaljava. Zaboravio je da je tu; sada ju je pratio, napola vičući kako bi se
čuo. "Kakva buka, ha?"
Rasali se naglo okrenula. "Što ti je?" Drhtala je i usne su joj bile
bijele. Govorila je vrlo glasno.
Kit je zapanjeno odgovorio: "Raznosili smo rupu za temelje." Bijes?
Strah? Poželio je da može malo trezvenije razmišljati, ali buka ga je u
potpunosti zbunila.
"I zatresli zemlju! Velike privlači grmljavina, Kite!"
"To nije bila grmljavina", rekao je.
"Reci mi da nije bilo gore!" Oči su joj blistale od suza. Glas joj je
bio otupljenom jekom u njegovim ušima. "Doći će, znam!'
Posegnuo je prema njoj. "Nasip je visok, Rasali. Čak i ako dođu,
preko njega sigurno neće prijeći." Srce mu je luđački lupalo. Boljela ga je
glava. Bilo ju je toliko teško čuti.
"Nitko ne zna što će učiniti! Znali su uništiti cijele gradove,
dolebdjeti na kopno u maglovitim noćima. Što misliš zašto su prije tisuću
godina izgradili nasipe? Veliki-"
Prestala je vikati i osluhnula je. Nešto je promrmljala, ali Kit ju nije
mogao čuti od bubnjanja u ušima, srcu, glavi. Odjednom je shvatio kako to
nisu nuspojave eksplozije; sam zrak je bubnjao. Krajičkom oka je pogledao
radnike, sva su lica bila okrenuta prema magli. Nije se imalo što za vidjeti
osim oblačnog neba. Nitko se nije micao.
Ali nebo se micalo.
Iza nasipa riječna se magla dizala, prljava sivo-zlatna nasuprot
čeličnosivih oblaka, u ogromnom vrtlogu visokom barem trideset metara i
jasno se vidjela iznad nasipa. Magla se uskomešala, raspadala se na velike
vrtloge i pukotine, i sve se micalo, mijenjalo. Kit je jednom vidio veliki
požar, kad je izgorjelo skladište platna, i dim koji je kuljao izgledao je
pomalo poput ovoga prije no što ga je vjetar rastrgao na komadiće.
Pukotine su se otvarale i zatvarale na planini magle; otvarali su se
ponori, tamniji što su dublji bili. I kroz te pukotine, u smeđe-crnim
sjenama u srcu magle, nešto se kretalo.
 Procijepi su se zatvorili. Nakon vječnosti magla se polagano
izravnala i onda spustila, iza nasipa, i više ju se nije moglo vidjeti. Nije bio
točno siguran kad se bubnjanje zraka stopilo sa zvonjavom u njegovim
ušima.
"Otišli su", rekla je Rasali uz zvuk poput jecaja.
Jedan je radnik ispričao dobru šalu kakve dolaze nakon straha;
ostali su se nasmijali, preglasno. Žena se trkom popela na nasip i viknula:
"Farsideovi nasipi su u redu; naši su također u redu." Još smijeha: ljudi su
otrčali do Farsidea kako bi provjerili svoje obitelji.
Kitova nadlanica je gorjela. Komadić pjene je pao na nju i ostavio
nepravilan trag. "Ja sam vidio samo maglu", rekao je Kit. "Je li tamo bio
Veliki?"
Rasali je zadrhtala, sada samo prijekorno, a ne više ljutito ili
prestrašeno. Kit je o Ferryjima saznao ovo: njihove su emocije tekle kroz
njih i onda se raspadale. "Bio je tamo. Već sam vidjela takvo ključanje
magle, ali nikad ovoliko veliko. Ništa ju drugo nije moglo podići na takav
način."
"Namjerno?"
"Oh, tko zna? Oni su zagonetka, Veliki." Pogledala ga je u oči.
"Nadam se da će tvoj most biti vrlo visok, Kite Meineme iz Atyara."
Kit je pogledao gdje je magla bila, ali sada je tamo bilo samo nebo.
"Cesta će biti sedamdeset metara iznad magle. Dovoljno visoko. Nadam
se."
Liu Breaker im je prišla trljajući ruke o svoje kožne hlače. "Uh, to
je bilo nešto što se u Hoicu ne događa. Jako uzbudljivo. Kako to zovete?
Kako da to drugi put spriječimo?"
Rasali je na trenutak pogledala manju ženu. "Mislim da ne možete.
Veliki dolaze kad požele."
Liu je rekla: "Ne dođu uvijek?"
Rasali je odmahnula glavom.
"Pa, i hladna je utjeha bolja od nikakve, kao što je moj otac znao
reći."
Kit je protrljao sljepoočice; glavobolja je i dalje bila tu. "Nastavit
ćemo."
 "Onda trebate biti pažljivi", rekla je Rasali. "Ili ćeš nas sve pobiti."
"Most će spasiti brojne živote", rekao je Kit. I tvoj, naposljetku.
Rasali se okrenula na peti.
Kit ju nije pratio, ne tog dana. Bilo zato što su daljnje eksplozije
bile slabije, ili su radili nešto drugo, Veliki se nisu vratili, iako je ribe bilo
u obilju iduća tri mjeseca koliko im je trebalo za planiranje i postavljanje
naboja i razbijanje kamena.
***
Kod Meinemovih je također postojala tradicija metalskih radnika, i
Meinema činovnika i brojni su se Meinemi bavili raznim drugim
poslovima; ali Kit je gotovo od samog početka znao da će on biti jedan od
Meinema graditelja. Volio je nevidljivu arhitekturu konstrukcije, tražiti
kompromis između vizije u glavi i gradilišta, materijala i ljudi koji će ju
sprovesti u djelo. Izazov je bio napraviti što je moguće manji kompromis.
Arhitekturu je studirao na Sveučilištu. Njegova je mentorica bila
stručnjakinja za materijale, žena koja je upravljala izgradnjom nevjerojatna
dvadeset i tri mosta. Skossa Timt bila je toliko stara da su joj koža i kosa
zajedno izblijedjele do bijele boje Gani mramora, hodala je sa štapom koji
je sama dizajnirala, radi učinkovitosti. Puno ga je naučila. Materijali su
imali pravila, uzorke ponašanja: savijali su se ili lomili ili pucali ili
popuštali pod opterećenjima. Međusobno su se pojačavali ili uništavali.
Čak i najbolji materijali u najučinkovitijim kombinacijama nisu bili vječni
- dodirnula je vlastito čelo s jednim kvrgavim prstom i nasmijala se - ali
ako svoj posao bude radio kako treba, mogli bi trajati tisuću godina ili više.
"Ali ne vječno", rekla je Skossa. "Daj sve od sebe, ali ovo nemoj
zaboraviti."
***
Temelji i stupovi su rasli. Radnici su dolazili iz gradova uzvodno i
nizvodno, s obje obale; a starosjedioci, besposleni ili željni zaraditi novac
izvana, zapošljavani su na licu mjesta. Novi su ljudi općenito bili dobro
došli: plaćali su sobe, hranu i razne stvari. Gostionice su se dogovorile za
dvostruke, a onda i trostruke cijene svega, izgradile nova krila i štale.
Nearside je lako prihvaćao nove ljude, jedine tuče kasno u noć događale su
se kad su ljudi pili i udvarali se više no što bi trebali. Tučnjave su u
Farsideu bile češće, iako su se postojano prorjeđivale dok su skeptici
popustili pred novcem koji se slijevao u Farside, ili samom mostu čiji su
stupovi bili odveć masivni da bi se njihovo postojanje moglo zanijekati.
Farmeri i poljoprivrednici su prodavali svoja polja, i nove su zgrade
nicale na periferijama. Neke su bile izgrađene od šiblja i gline, podignute
iznad nabijenih zemljanih podova koji su još uvijek zaudarali na ovčje
brabonjke; druge, male ali trajne, nicale su puno sporije, dok su graditelji
mosta polagali temelje i trupce navečer i tijekom slobodnih dana.
Novi ljudi i starosjedioci su se pomiješali sve dok ih nije postalo
preteško razlikovati, iako su stariji starosjedioci uporno pratili tko pripada.
Za one koji su tražili ljubavnike i prijatelje novi su ljudi bili prigoda da
upoznaju nekog drugog osim muškaraca i žena koje su poznavali od
rođenja. Mnogi su upoznali usputne ljubavnike, a nekolicina se s novim
ljudima odlučila na partnerstvo na određeno vrijeme. U Nearsideu je čak
došlo i do vjenčanja, između Kesa Tilera i crnooke graditeljice s dalekog
juga po imenu Jolite Deveren, što god to značilo.
Kit nije imao ljubavnicu. Radio je svake noći dok nije zaspao nad
papirima, i nije mu puno nedostajala, osim jako kasno u stanovitim noćima
kad je bio nervozan zbog oluja i neprirodno uznemiren, kao da su mu
munje jurile ispod kože. U nekim je noćima mislio na Rasali, pitao se
spava li te noći s nekime ili sama, i pitao se je li ju oluja probudila, također
ju učinila nervoznom.
Kit je dosta viđao Rasali kad su oboje bili na istoj strani magle. Bila
je pametna i smirena, i jedina osoba koja cijelo vrijeme nije željela
razgovarati o mostu.
Kit nije zaboravio što je Rasali rekla o Valu. I kit je prije nekoliko
godina bio mladić, i sjećao se što su mladići i djevojke osjećali, glad da se
dokažu na svijetu. Kit nije trebao Vala da prihvati most - jedva da je ušao u
zrelost i njegov jedini utjecaj na ljude iz grada temeljio se na njegovom
poslu - ali Kitu se mladić, koji je imao Rasaline oči i ponekad njezino
lepršavo kretanje, sviđao.
Valo je počeo postavljati pitanja, najprije starijim radnicima a onda
Kitu. Njegovo iskustvo u izradi čamaca značilo je da su njegova pitanja
smislena, i već je dizajnirao čamce. Kit mu je rekao prve stvari koje je kao
dijete naučio na očevim gradilištima, i pokazao mu pomicanje ogromnih
blokova, škakljivu ravnotežu materijala i planova; snagu volje koja će
omogućiti jednom čovjeku da upravlja tisućama ljudi prema ispunjenju
jedne vizije. Valo je bio odveć iskren da ne bi priznao Kitovu umješnost i
odveć borben da se ne bi pokušao suočiti s Kitom na njegovom domaćem
terenu. Sve je češće dolazio na gradilišta.
Nakon jedne sezone Kit ga je poveo u stranu. "Mogao bi biti
graditelj, ako želiš."
Valo se zacrvenio. "Graditi stvari? Misliš mostove?"
"Ili kuće, ili farme, ili zidine. Ili mostove. Mogao bi ljudima
poboljšati živote."
"Promijeniti ljudima živote?" Naglo se namrštio. "Ne."
"Naši se životi svakodnevno mijenjaju, htjeli mi to ili ne", rekao je
Kit. "Valo Ferry, ti si pametan. Dobar si s ljudima. Brzo učiš. Ako te
zanima, ja bih te mogao početi učiti, ili te poslati u Atyar kako bi tamo
učio."
"Valo Builder..." rekao je isprobavši ime, a onda: "Ne." Ali nakon
toga, kad god je bio slobodan od prijevoza preko magle ili izgradnje
čamaca, uvijek je bio na gradilištu. Kit je znao da će odgovor biti drugačiji
kad ga ponovno upita. Mogućnost je postojala za sve, nevidljivi uzorak
koji se mogao prikazati kroz rad i prave materijale. Kit je pisao jednom ili
dvojici starih prijatelja i pronašao kontakte koji će pomoći Valu kad za to
dođe vrijeme.
Stupovi i temelji su rasli. Zima je došla, i ljeto, i druga zima. Bilo je
padova, slomljenih ruku, dvoja polomljena rebra. Nekome u Farsideu su
smrskani prsti kad je jedan od blokova kliznuo sa svojih valjaka i izgubila
je stopalo. Nije bilo problema s plaćama ili s Ministarstvom cesta ili
Carstvom, i jedini sitni, rješivi problemi povremeno su se javljali s
dosadnim predstavnicima iz Triplea ili lokalnim guvernerima.
Kit je znao da ima sreće.
***
Prva se smrt dogodila za vrijeme jedne od Valovih posjeta. Bio je
početak druge zime na mostu, i Kit je u Farsideu bio tri mjeseca. Saznao je
kako zima znači sivo nebo i kišu, i ponekad snijeg. Uskoro će za ovu
sezonu morati obustaviti teške poslove. Ipak, dan je bio dobar, i radnici su
podignuli i postavili gotovo stotinu blokova.
Valo se vratio nakon tri tjedna u Nearsideu gdje je izrađivao čamac
za Jennu Bluefish. Kit ga je pronašao kako kroz kišu toliko rijetku da je
podsjećala na maglu zuri u vitki toranj. Crni otvor cestovnog luka izgledao
je kao da ne spada tu, na polovici tornja.
 Valo je rekao: "Dosta ste napravili otkad sam posljednji put bio
ovdje. Koliko je sada visok?"
Kit dosta često odgovarao na ovo pitanje. "Trideset i pet metara, tu
negdje. Trećina je dovršena."
Valo se nasmiješio i odmahnuo glavom. "Teško je vjerovati da će
stajati."
"U Atyaru postoji toranj, od crnog bazalta i željeza, koji je visok sto
sedamdeset pet metara. Pet puta ovoliko."
"Izgleda jako delikatno", rekao je Valo. "Znam što si rekao, kako
većina opterećenja stupa dolazi iz pritiska, ali i dalje izgleda kao da će se
prelomiti na pola."
"Nakon nekog vremena imat će više iskustva s visećim mostovima i
izgledat će ti manje... uznemirujuće. Želiš li vidjeti napredak?"
Valove su oči zablistale. "Mogu? Ne želim smetati."
"Danas još nisam bio gore, a uskoro će završiti. Skela ili stube?"
Valo je pogledao skelu uz jednu stranu stupa, ljestve vezane za nju i
zadrhtao. "Ne mogu vjerovati da se ljudi penju na to. Mislim da će biti
ljestve."
Kit je pratio Vala. Stre unutarnje stube bile su široke devedeset
centimetara i imale su bezbroj zavoja, pet stuba i platforma; skreni lijevo,
onda opet pet stuba i skretanje. Naposljetku su stube trebale biti
osvjetljavane fenjerima postavljenima u udubine na svakom trećem
skretanju, ali danas su Kit i Valo napipavali put, prsti su klizili po
hladnom, vlažnom kamenu dok je Valo u drugoj ruci nosio mali fenjer.
Stube su zaudarale na vodu, zemlju i limeni zadah zapaljenog ulja
za svjetiljku. Neki od radnika su mrzili stube i više su voljeli ljestve, ali
Kitu su se sviđale. Tijekom ovih nekoliko trenutaka bio je dio svog mosta,
čvrsta kost duboko zakopana u meso koje je stvorio.
Došli su na vrh i na trenutak zastali kako bi pogledali nedovršene
dijelove i crnu siluetu koloture na sve tamnijem nebu. Posljednjih nekoliko
radnika sklapalo je ukrižene noge koje su korištene za pomicanje blokova
oko stupa. Fenjer je visio s motke ugurane u jednu rupu koju će radnici
napuniti polugama i taljenim željezom, kasnije tijekom izgradnje. Kit im je
kimnuo dok je Valo otišao do ruba kako bi pogledao dolje.
"Prekrasno je", rekao je Valo uz osmijeh. "Biti ovoliko visoko -
možeš vidjeti ljudima u dvorišta. Gledaj, Teli Carpenter dimi svinjetinu."
"To ne trebaš vidjeti da bi znao", rekao je Kit suho. "Mogu je
namirisati već dva dana."
Valo je frknuo. "Možeš li već vidjeti do Bijelog vrha?"
"Da, kad je vedro", rekao je Kit. "Bio sam ovdje dva-"
Potmulo klizanje i vrisak; Kit se okrenuo i vidio jednu radnicu na
leđima, jedan od potpornih trupaca ležao joj je na prsima. Loreh Tanner,
lokalna žena. Kit je preskočio nekoliko stuba do Loreh i kleknuo pored nje.
Jedan muškarac, muškarac koji je radio s njom, rekao je: "Skliznulo je - oh
Loreh, drži se, molim te", ali Kit je mogao vidjeti da je sve uzalud. Bila je
smrskana na stupu, prsa su joj bila spljoštena, jedno je rame bilo vidljivo
iščašeno, u nesvijesti, hroptavog daha. Crna pjena pokuljala joj je iz usta
na slaboj svjetlosti svjetiljke.
Kit ju je uhvatio za hladnu ruku. "U redu je, Loreh. U redu je." Bila
je to laž, ali ona ga ionako nije mogla čuti, ali drugi jesu. "Dovedite Halla",
rekao je jedan od radnika i Kit je kimnuo: Hali je bio liječnik. A onda: "I
neka netko dovede Obala. Gdje joj je suprug?" Koraci su odjurili niz stube
i izgubili se u šuštanju kiše koja je upravo počela, netko je zaplakao, Loreh
je hroptala.
Kit je podigao pogled. Valo je duboko disao i promatrao tijelo. Kit
mu je rekao: "Pomogni da pronađu Halla", i kad se mladić nije pomaknuo
ponovio je, oštrijim glasom. Valo nije ništa rekao, nije prestao gledati
Loreh sve dok se nije okrenuo i odjurio niz stube. Kit je čuo viku, daleko
dolje, dok je prvi glasnik jurio prema gradu.
Loreh je po posljednji put zadrhtala i umrla.
Kit je pogledao ostale oko Lorehina tijela. Čovjek koji je držao
Lorehinu drugu ruku priljubio je lice na nju i bespomoćno plakao. Druga
dva radnika su kleknula pod njezine noge, muškarac i žena, zagrljeni iako
nisu bili par. "Pričajte mi", rekao je.
"Pokušala sam ga zaustaviti da ju ne udari", rekla je žena. Držala je
jednu ruku u krilu: očito je slomljena, iako se činilo da to nije primijetila.
"Ali samo je nastavio padati."
"Bila je umorna; sigurno je postala neoprezna", rekao je muškarac,
a žena sa slomljenom rukom je rekla: "Ne želim razmišljati o tom zvuku."
Riječi su tekle iz njih poput krvi iz rane.
 Kit je slušao. To im je sada trebalo, govoriti i biti saslušani. Slušao
je, i kad su došli ostali, Lorehin suprug stisnutih usana i bijesnog pogleda, i
liječnik Obal i još šest radnika, Kit ih je također sve saslušao, i postupno ih
usmjerio dolje uz stup i natrag prema toploj svjetlosti i udobnosti Farsidea.
Kit je i prije gubio ljude, i uvijek je bilo ovako. Večeras će biti suza,
i bijesa prema njemu i njegovom mostu, bijesa prema sudbini jer je to
dopustila. Bit će tuge, i noćnih mora. Bit će vođenja ljubavi, i grljenja
djece, prijatelja i pasa - potvrde života u hladnoj, kišnoj noći.
***
Njegova mentorica na Sveučilištu je tijekom jednog od njezinih
čestih skretanja s prirode materijala i principa arhitekture rekla: "Stvari će
poći po zlu." Bila je zima i unatoč snijegu koji je padao polagano su hodali
prema kafiću dok je Skossa tražila oslonac za svoj štap. Nastavila je: "Na
dugim ćeš projektima zaboraviti da nisi jedan od njih. Ali ako dođe do
nesreće? Imat ćeš osjećaj kao da si dobio šamar. Što ćeš osjećati? Nebitno.
Krivnju, tugu, samoću, brigu oko rokova. Ništa od navedenog. Bitni su
njihovi osjećaji. Zato ih saslušaj. Poštuj ono kroz što prolaze."
Onda je zastala i zamišljeno pokucala štapom po zemlji. "Ne,
lažem. Bitno je, ali morat ćeš na nekom drugom mjestu pronaći vlastitu
snagu, vlastite resurse."
"Prijatelji?" pitao je Kit sumnjičavo. Već je znao da želi karijeru
poput očeve. Neće biti na istom mjestu više od nekoliko godina.
"Da, prijatelji." Snijeg se nakupio na Skossinoj kosi, ali izgleda
kako ga nije primjećivala. "Kite, zabrinuta sam za tebe. Dobar si s ljudima,
vidjela sam to. Sviđaju ti se. Ali za tebe postoji granica." Zaustio je protest,
ali ona je podignula ruku kako bi ga ušutkala. "Znam. Mariš ali unutar
okvira projekta. Sada je to tvoje studiranje. Poslije će to biti ceste i
mostovi. Ali ljudi oko tebe - njihovi se životi odvijaju van okvira. Oni nisu
samo alati za tvoje ruke, čak ni privlačni alati. Tvoj se život također treba
nastaviti. Trebao bi živjeti za nešto više od samih cesta. Jer ako nešto pođe
po zlu, ono što ćeš osjećati trebat će biti bitno, nekome negdje, u nekom
slučaju."
***
Kit je hodao Farsideom prema Crvenom mješancu. Većina ljudi do
sada je već bila kod kuće ili u jednoj od taverna, selo okrenuto naopako; ali
iza sebe je čuo trčanje. Brzo se okrenuo - nije bilo neuobičajeno da ljudi
bijesni zbog gubitka napadnu ono što su krivili za njega, a ponekad je to
bila osoba.
Bio je to Valo. Iako je imao stisnute šake Kit je u istom trenu znao
da je ljut, ali ne traži tuču. Kit je na trenutak poželio da ne treba slušati, da
se može jednostavno vratiti u svoju sobu i spavati tisuću sati; ali Valove su
oči bile pune tuge: Valo, koji je bio toliko nalik Rasali. Nadao se da Rasali
i Loreh nisu bile bliske.
Kit je blagim glasom rekao: "Zašto nisi unutra? Hladno je." Kad je
to rekao iznenada mu je sinulo da jest hladno; kiša je počela padati jače.
"Hoću, jesam, mislim, izašao sam na sekundu, jer sam mislio da bih
te mogao pronaći, jer-"
Mladić je također drhtao. "Gdje su ti prijatelji? Idemo unutra.
Unutra će biti bolje."
"Ne", rekao je. "Najprije moram saznati. Je li uvijek ovako? Ako ću
to raditi, graditi stvari, to će se događati i meni? Netko će umrijeti?"
"Možda. A najvjerojatnije i hoće."
Valo je rekao nešto neočekivano: "Shvaćam. Znaš, nedavno se
udala."
Krv na Lorehinim usnama, mokri zvuk njezinih smrskanih prsa dok
je po posljednji put udisala - "Da", rekao je Kit. "Tako je."
"Ja... morao sam saznati trebam li se pripremiti za ovo." To je
zvučalo bešćutno, ali Ferryji su navikli na umiranje, na smrt.
"Pretpostavljam kako ću saznati."
"Nadam se da nećeš trebati." Kiša je pojačala. "Trebao bi biti
unutra, Valo."
Valo je kimnuo. "Rasali - da je barem ovdje. Možda bi mogla
pomoći. I ti bi također trebao ući. Drhtiš."
Kit ga je gledao kako odlazi. Valo ga nije pozvao da mu se pridruži
natrag do svjetlosti i topline; znao je bolje nego da to očekuje, ali na
trenutak si je dopustio ponadati se drugačije.
Kit je prošao kroz štalu i stražnja vrata Kuje. Wisdon Inkeep, ruku
punih vrčeva, ga je ugledao i kimnuo, lice bez osmijeha, ali ne i
neprijateljsko. To je dobro, pomislio je Kit: za danas najbolje što može biti.
Ušao je u svoju sobu i zatvorio vrata, leđima se naslonio na njih kao
da svijet zadržava vani. Netko je već bio u njegovoj sobi: svjetiljka je bila
upaljena kako bi razbila tamu, vatra upaljena i kruh, sir i vrč piva stajali su
pored prozora kako bi ostali hladni.
Zaplakao je.
***
Novosti su preko rijeke poslane signalnim zastavicama. Idući dan
nitko nije radio na mostu. Kit je sve stvari obavio kako treba, dopustio je
da ga tuga i krivnja obuzmu tek kad je bio sam, skutren ispred vatre u
svojoj sobi.
Trećeg dana Rasali je stigla iz Nearsidea s brodicom punom
sanduka biljaka sa sjevera na njihovom putu na istok. Kit je sjedio u Kuji i
slušao. Ljudi su se oporavljali, raspoloženje im se počelo popravljati.
Uskoro će se moći vratiti na posao, idućeg vedrog dana. Ponudit će im
nešto što će biti opipljivo, vidljivo, nešto drugačije, možda će ih povesti
rampom.
Nije vidio Rasalin ulazak u kavanu; samo je osjetio njezinu ruku na
ramenu i čuo njezin glas u uhu. "Dođi sa mnom", promrmljala je.
Zbunjeno je digao pogled, kao da je strankinja. "Rasali Ferry, zašto
si ovdje?"
Samo je rekla: "Dođi u šetnju, Kite."
Kišilo je, ali je ipak krenuo za njom, i navukao šal preko glave kad
su mu prve hladne kapi pale na lice.
Nije ništa govorila dok su šljapkali Farsideom. Nekamo ga je
vodila, ali on nije mario kamo, sretan što on ne treba biti onaj koji
odlučuje, onaj koji je snažniji. Nakon nekog vremena otvorila je vrata u
uvela ga u malu sobu ispunjenu svjetlošću i toplinom.
"Moja kuća", rekla je. "I valova. Još je uvijek u spremištu za čamce.
Sjedni."
Pokazala je rukom i Kit se srušio u stolac pored vatre. Rasali je
uzela posudu koja je visjela iznad vatre i nešto ulila u šalicu. Dodala mu je
šalicu i sjela. "Hm. Pij."
Bilo je to začinjeno pivo i toplina je smanjila napetost u njegovim
prsima. "Hvala ti."
"Pričaj."
 "To je velik gubitak za sve vas," rekao je. "Jesi li dobro poznavala
Loreh?"
Odmahnula je glavom. "Ovo nije za mene, ovo je za tebe. Pričaj
mi."
"Dobro sam", rekao je i kad ona nije ništa rekla ponovio je, uz
trunku ljutnje. "Dobro sam, Rasali. Mogu se nositi s time."
"Najvjerojatnije možeš", rekla je Rasali. "Ali nisi dobro. Umrla je, i
umrla je zbog tvog mosta. Ne osjećaš odgovornost? Ne vjerujem ti."
"Naravno da osjećam odgovornost", prasnuo je.
Vatra je bacila zlatnu svjetlost na njezine široke jagodične kosti kad
se okrenula prema njemu, ali na njegovo iznenađenje nije ništa rekla, samo
ga je gledala i čekala.
"Ona nije prva", rekao je Kit iznenadivši samoga sebe. "Prvi projekt
na kojem sam samostalno radio, naplatna vrata. Toliko malen projekt,
toliko blesavo malo projekt za izgubiti nekoga. Drveni okvir prolaza se
srušio prije no što smo postavili klin. Cijeli se luk strmoglavio. Netko je
poginuo." Bio je to vrlo mlad muškarac, vitak i visok, šepav. Podizao je
mlađu sestru; nije imala više od deset godina. Trčala je poljima oko
gradilišta i propustila rušenje, mladićevu smrt. Dafuen? Naus? Nije se
mogao sjetiti njegovog imena. A djevojčica - kako li se ono zvala? Trebao
bih se sjećati. Dugujem im barem toliko.
"Svaki put kad izgubim nekoga", rekao je naposljetku, "sjetim se
drugih. Bilo ih je dvanaest, u trideset i tri godine. Uzevši sve u obzir, to i
nije puno. Gradnja je opasna. Moja je statistika bolja od većine."
"Ali to je nebitno, zar ne?" pitala je. "Još uvijek imaš osjećaj kao da
si ti ubio svakog od njih, kao da si ih ti osobno bacio s mosta."
"Odgovornost je moja. Prvi, Duar-" tako se zvao, eto ga. Ime je
oslobodilo nešto u Kitu. Lice mu se ozarilo: suze, tople suze potekle su mu
niz lice.
"U redu je", rekla je. Zagrlila ga je dok nije prestao plakati.
"Kako si znala?" pitao je naposljetku.
"Ja sam najstariji preživjeli član obitelji Ferry", rekla je. "Moja ujna
umrla je prije sedam godina. A onda sam gledala brata kako odlazi prijeći
maglu, prije četiri godine. Dan je bio savršen, miran i sunčan, ali nije
uspio. Tog je dana išao umjesto mene jer mi je rijeka djelovala čudno. To
sam mogla biti ja. Možda sam to i trebala biti ja. Pa shvaćam."
Malo se protegnula. "Nije da većina ljudi ne shvaća. Da Petro
Housewright pošalje svoju kćer da izabere da izabere drvo na planini i ona
se ne vrati - pojedu ju vukovi, pogodi grom, ne znam - je li Petro kriv?
Najvjerojatnije su krivi vukovi ili grom. Možda je kriva i kćer jer je učinila
nešto glupo. A i Petro je djelomično kriv; ne bi uopće bila tamo da ju nije
poslao. A kriva je i njezina majka jer je bila neustrašiva i tako je odgojila
svoju kćer; I Tom Green jer je želio novu sobu u svojoj kući. Svi, osim
možda vukova, osjećaju barem dio odgovornosti. Taj put nikamo ne vodi.
Loreh bi umrla prije ili kasnije." Rasali je tiho dodala: "To nas sve čeka."
"Možeš li tako lako prihvatiti smrt?" pitao je. "Čak i svoju vlastitu?"
Nagnula se unatrag, lice joj je odjednom preplavio umor. "A što
drugo mogu učiniti, Kite? Netko mora prevoziti, i ja sam bolja u tome od
većine - i to ne samo svojom krvlju. Volim maglu, njezine struje i njezin
miris i snagu u mom tijelu dok nas prevozim. Petrova kći - nije željela
umrijeti kad su došli vukovi, sigurna sam u to; ali voljela je birati drvo."
"Ako magla dođe po tebe?" rekao je tiho. "Hoćeš li i tada biti toliko
smirena?" Nasmijala se i zamišljenost je iščezla. "Ne, definitivno neću.
Proklinjat ću zvijezde i boriti se. Ali to će i dalje biti prekrasna stvar,
prelaziti maglu."
***
Kitove su veze na Sveučilištu bile površne. Bilo je predavanja na
koja su svi išli, i živio je blizu ulica i kafića prepunih studenata; ali studenti
fizike su imali tradiciju da se drže podalje od drugih usađenu u osobne
prioritete njihovih predaka, i njihove vlastite. Jedini ljudi koji su radili više
od inženjera bili su pivari, tako je glasila sveučilišna šala. Kit i ostali
studenti fizike su pričali i pili i stanovali i spavali zajedno.
Na svojoj trećoj godini upoznao je Domhu Cannu kod arkade gdje
je kupovao natrone i papir: malu ženu srcolikog lica i kose u crnim
oblacima koje je donekle držala pod kontrolom sivim vrpcama. Bila je
studentica filozofije iz grada na istoku udaljenog tri i pol tisuće kilometara,
na obali.
Bio je fasciniran. Njezin je um bio nagao i brz poput ribe i
povezivala je stvari koje on nije mogao shvatiti. Za nju je sve bilo
metafora, simbol nečeg drugog. Ljude bi se, rekla je, moglo bolje shvatiti
uspoređivanjem njihovih života sa životinjama, godišnjim dobima,
strukturom stanovitih lirskih pjesama, kockanjem.
Shvatio je kako je ovo bio drugi oblik stvaranja uzoraka. Možda su
ljudi upregnuti volovi koje treba voditi, ili su poput metala koji treba
rastaliti i oblikovati po želji; ili poput kamenja za suhi zid koje treba
pažljivo izabrati po obliku i čvrstoći, sortirati i smjestiti. Ovo posljednje
mu je najviše odgovaralo. Ono što ih je držalo zajedno nije bio cement
nego njihova vlastita težina, i planiranje i strpljenje graditelja. Ali to je bila
neodgovarajuća metafora: ljudi su bili to, ali također su bili i bezbroj
drugih stvari.
Nikad nije shvaćao što je Domhu na njemu smatrala privlačnim.
Nikad nisu razgovarali o reguliranju njihove veze. Kad je došla na
polovicu završne godine studija, vratila se u svoj grad kako bi pomogla u
osnivanju novog sveučilišta i u svakom slučaju njezini ljudi nisu stupali u
ugovorne brakove. Prijateljski su se rastali i s osjećajem gubitka, barem
kod njega; ali tek mu je godinama kasnije palo na pamet da su stvari mogle
biti drugačije.
***
Zima je bila kišna, ali bilo je dana kad su mogli raditi, što su i činili.
Do proljeća je na obje obale bilo smrti nepovezanih s mostom: žena koja je
umrla pri porodu; dijete koje tijekom svog kratkog života nije pravilno
disalo; dva su ribara izgubljena kad im se čamac prevrnuo; nekolicina koja
je umrla iz razloga zbog kojih umiru stari ili bolesni.
Tijekom proljeća i ljeta dovršili su temelje, bezlične mase kamenih
blokova i cementa pričvršćenih za stijene. Bili su zakopani tako da se iznad
zemlje vidjelo samo nekoliko blokova. Prstenovi su bili visoki poput
čovjeka, skriveni na sigurno iza procijepa kroz koje će prolaziti lanci.
Stup u Farsideu bio je završen sredinom zime u trećoj godini, puno
prije tornja u Nearsideu. Jenner i Teniant Planner su usavršili signalni
sustav koji je dopušta slanje detaljnih tehničkih informacija između obala,
a dokumenti su putovali svaki put kad je brodica prelazila maglu. Rasali je
tamo i natrag prešla šezdeset i osam puta; iako je većinu svog vremena
provodio s Kitom Valo je prešao dvadeset puta. Kit uopće nije prelazio
maglu osim ako su mu zastavice rekle da mora.
Bilo je rano proljeće i Kit je bio u Farsideu kad su došli signali:
Poruka. Carski pečat.
Smjesta je otišao do Rasali.
 "Ne mogu ići", rekla je. "Jučer sam stigla. Veliki-"
"Moram ići preko, a Valo je u Nearsideu. Stigle su vijesti iz
prijestolnice."
"Vijesti su prije uvijek čekale."
"Ne, nisu. Ti si ih natjerala na to, ali vijesti su čekale nervozno,
šetale su se nasipom sve dok ih nismo pokupili."
"Upotrijebi zastavice", rekla je, pomalo nestrpljivo.
"Carski pečat ne može polomiti nitko osim mene ili Jennera. On je
ovdje. Žao mi je", rekao je pomislivši na njezinog brata, poginulog prije
četiri godine.
"A ako ti umreš nitko ju također neće moći pročitati", rekla je, ali su
ipak krenuli u sumrak. "Ako već moramo ići, onda je bolje prije nego
kasnije", rekla je.
U sumrak se sastao s njom na molu. Nebo je bilo prošarano
blistavim zelenim i zlatnim trakama, oblaci su lovili posljednje sunčeve
zrake, ali nisu reflektirali nimalo svjetlosti, jer su i oni bili samo odrazi.
Struja na rijeci je bila postojana i lagana. Magla između nasipa je već bila
u sjeni, oblikovana u dine visoke šest metara.
Rasali je šutke čekala, odmotavala i namotavala konop. Iza nje su
stajale dvije žene i pas: trgovkinje začinima koje su se vraćale s plantaža u
Glothu, pas je cvilio i bio nemiran. Kit je bio natovaren kutijama s
dokumentima prepunima natrona i papira, uredno zarolanih i zamotanih i
impregnirano platno. Rasali je trgovkinje i njihovog psa posjela na pramac,
onda odvezala brodicu i šutke se otisnula. Kit je sjeo pored nje.
Stajala je na krmi, naslonjena na veslo. Na trenutak se mogao
pretvarati kako plove na vodi i napola je očekivao čuti pljuskanje; ali
veliko veslo nije proizvodilo zvuk. Bilo je toliko tiho da je mogao čuti
njezin dah, nervozno dahtanje psa s pramca i svoj vlastiti puls, prebrz.
Onda je Crossing kliznuo uz dugu kosinu maglovite dine i nije bilo šanse
da je ovo bilo što drugo osim magle.
Čuo je tihi uzdah, kao zrak koji ulazi u jednom zatvorenu bocu. Bilo
je teško vidjeti daleko, ali preostala mu je svjetlost pokazala pomicanje
magle na susjednoj dini, poput mjehura koji je izlazio na površinu vrućeg
blata. Kupola je rasla i onda se raspuknula. Jedna od žena je uzdahnula.
Silueta se otkotrljala, postalo je premračno da bi Kit vidio išta više osim
njezine dužine. "Što-" rekao je u čudu.
 "Riba", šapnula je Rasali Kitu. "Nije mala. Večeras grizu. Nismo
trebali ići." Sada je bila noć; pojavio se prvi mali mjesec, jedva blistaviji
od zvijezde, praćen ostalim zvijezdama. Rasali je nježno veslala preko
dina, lica okrenutog prema nebu. U početku je pomislio da se moli, a onda
shvatio da upravlja. Sada je bilo više riba, i svaki put uzdah, napola viđena
crna silueta. Čuo je nečiju pjesmu, glas je nekako došao do njih, izdaleka
iza njih.
"Ribari", rekla je Rasali. "Večeras će ostati blizu nasipa. Željela
bih..." Ali želja je ostala neizgovorena. Sada su bili u dubokoj magli. Nije
mogao objasniti kako to zna. Odjednom je dobio viziju mosta iznad njih,
crne trake koja je presijecala zvjezdano nebo, luk lanaca koji je možda
vidljiv, a možda ne. Ljudi će šetati preko rijeke, domet strijele iznad njih,
nesvjesni ovog mjesta ispod. Možda će zastati i zagledati se preko ograde
mosta, ali bit će previsoko da bi vidjeli ribe kao nešto više osim malih
sjena, uz pretpostavku da će ih uopće i vidjeti, uz pretpostavku da će se
uopće i zaustaviti. Veliki će biti novina, neobična stvorenja koja će
uzrokovati lagani drhtaj na sigurnom, poput kasno noćnog slušanja
stravične priče.
Možda je Rasali vidjela istu stvar, jer je iznenada rekla: "Tvoj most.
Sve će ovo promijeniti."
"Definitivno. Žao mi je", ponovio je. "Ne bismo trebali biti ovdje,
na magli."
"Ne bi ju trebali prijeći bez prolaska kroz nju. Kite-" rekla je Rasali
i započela rečenicu, a onda zašutjela. Nakon nekoliko trenutaka nastavila je
priču, tihim glasom, kao da priča sama sa sobom. "Duša se često nalazi u
nekoj vrsti ravnoteže: večeras, hoću li ležati na planinskim poljima s
Dirkom Tannerom ili ne? Na sajmu, hoću li kupiti vrpce ili vino? Za
pramac brodice, hoću li upotrijebiti kamforovo drvo ili kruškovinu?
Sitnice, točno? Poljubac, vrpca, trun koji će skrenuti nož na ovu ili onu
stranu. To nisu sitnice, Kite Meineme iz Atyara. Naše duše čekaju naš
odgovor, jer nas svaki odgovor mijenja. Zato čekam s odlukom što mislim
o tvom mostu. Čekam dok ne saznam kako će promijeniti mene."
"Nikad ne možeš znati kako ćete stvari promijeniti", rekao je Kit.
"Ako ne znaš, nikad nisi čekao da saznaš." Pljusak se začuo
nedaleko od brodice. "Tiho."
Nastavili su. Po danu, Kit je znao, put je trajao manje od sat
vremena; sada se činio puno dužim. Možda i jest; pogledao je zvijezde i
pomislio da su se pomaknule, ali možda i nisu.
Stisnuo je zube, napeo mišiće. Kad ih je pokušao opustiti shvatio je
da nije ukočen od straha, nego nešto drugo, nešto van njega. Čuo je Rasalin
uzdah. "Ne..."
Sada ga je prepoznao, zvuk koji nije bio zvuk, poput najnižih nota
na orguljama, zvuk toliko tih da ga nije mogao čuti, zvuk koji mu je kosti
pretvorio u tekućinu i mišiće u trulo, zahrđalo željezo. Zrak mu je teško
izlazio iz pluća, u glavi mu je bubnjalo. Kretali su se kao kroz med, s
mukom je podigao ruke do glave i uhvatio ju. Nije mogao vidjeti Rasali
osim tamne mrlje na malo svjetlijoj mrlji magle, ali čuo je njezino
dahtanje, kratke bole uzdahe, poput ozlijeđenog psa.
Bubnjanje u njegovom tijelu sada je došlo do kostiju, razaralo ih je.
Želio je vrisnuti, ali u plućima nije imao zraka. Odjednom je shvatio kako
se sloj ispod njih pretvara u brdo. Magla se penjala s obje strane broda.
Neću uspjeti dovršiti most, pomislio je. I nikad ju neću poljubiti. Je li i
Rasali zbog nečega žalila?
Uzvisina se zakotrljala i postala brdo, koje je postalo planina i
sakrilo dio neba. Vrh se otopio u maglovite valove, i unutra se nalazila
silueta, velika i crna poput same noći, i klizala se i pratila kotrljanje.
Izgledala je nepomično, ali znao je kako je jedini uzrok tome veličina
stvorenja, jer trebala je cijela vječnost da prođe cijelom svojom dužinom.
To je bilo sve što je vidio prije no što su mu se oči zatvorile.
Nije znao koliko je dugo ležao dolje na palubi brodice. U jednom je
trenutku shvatio da je tamo; nešto kasnije je otkrio da se ponovno može
micati, kosti i mišići vratili su se u svoje originalno stanje. Pas je lajao.
"Rasali?" rekao je drhtavim glasom. "Tonemo li?"
"Kite." Njezin je glas bio jedva čujan, "Još si uvijek živ. Mislila
sam da si mrtav."
"To je bio Veliki?"
"Ne znam. Nitko nikad nije vidio ni jednog. Možda je to bio samo
Umjereno Veliki."
Stara šala. Kitu je smijeh zastao u grlu.
"Sranje", rekla je Rasali u tami. "Ispustila sam veslo."
"Što sada?" pitao je.
"Imam rezervno, ali trebat će nam više i pristat ćemo na krivom
mjestu. Morat ćemo vezati brodicu i pješačiti po pomoć."
Živ sam, nije rekao. Večeras bih mogao hodati tisuću kilometara.
Bila je gotovo zora kad su stigli u Nearside. Dva velika mjeseca
izašla su nekoliko trenutaka prije no što su pristali, kilometar i pol južno od
mola. Trgovkinje začinima i njihov pas su otišle dok su Kit i Rasali
osiguravali čamac. Krenuli su zajedno. Na pola puta do kuće Valo je
dojurio poput munje.
"Čekao sam, i niste došli-" Bio je blijed i zadihan. "Ali rekle su mi,
druge putnice, da ste uspjeli, i-"
"Valo." Rasali ga je čvrsto zagrlila. "Sigurni smo, mali. Tu smo.
Gotovo je."
"Mislio sam..." rekao je.
"Znam", rekla je. "Valo, molim te, umorna sam. Možeš li Crissinga
dovesti do mola? Idem kući i spavat ću cijeli dan, i nije me briga hoće li i
sama Carica nervozno tapkati nogom, neka čeka." Pustila je Valoa,
pozdravila Kita umornim osmijehom i krenula uz nasip. Kit ju je gledao
kako odlazi.
***
"Carski pečat" bilo je pismo iz Atyara, neki niži arogantni autoritet
tražio je objašnjenje brojeva koje je Kit poslao - jedva vrijedno puta u bilo
koje vrijeme, a kamoli preko magle u gadnoj noći. Kit je opsovao
prijestolnicu i Carstvo i onda poslao informacije, zajedno sa uštogljeno
napisanim odlomkom o pečatima i njihovom pravilnom korištenju.
Dva dana kasnije dobio je vijesti zbog kojih bi ionako prešao
maglu: karavan koji je nosio prvu alku i klinove bio je udaljen dvadesetak
kilometara na Hoic Mine Roadu. Kit i njegova stručnjakinja za metal
Tandreve Smith odjahati su u susret kolima koja su puzila na jug i pronašli
ih na spustu u blizini sela Oud. Kola su bila duga i jaka, sadržaj pokriven, i
svaka je vukao tim snažnih volova strpljivih izraza njuški. Kretanje je bilo
polagano, i vozači su hodali pored kola i pjevali nešto nepoznato za Kitove
gradske uši.
"Volovske pjesme. Običavali smo ih pjevati na farmi moje ujne",
rekla je Tandreve i zapjevala:
"Sjeti se sinoćnjeg sna,
Slatke hladne trave, usamljenih krava.
 Tad si još imao muda."
Tandreve se nacerila, i Kit s njom.
Jedna od vozačica je prišla dok je Kit zaustavljao svog konja. Bez
nadzora, njezin je tim nastavio ići. "Ljudi", rekla je i kimnula. Šutljiva
žena.
Kit je kliznuo iz sedla. "To su lanci?"
"Vi ste s mosta?"
"Kit Meinem iz Atyara."
Žena je ponovno kimnula. "Berallit Red-Ox iz llvera. Vaši kovači
sjede na posljednjim kolima."
Jedan od kovača, vitak muškarac spaljenih obrva, skočio je i pošao
im u susret i predstavio se kao Jared Toss iz Little Hoica. Hodali su pored
kola dok su razgovarali i podigao je ceradu kako bi pokazao Kitu što su
vozili: željezne poluge, svaka poluga duga tri i pol metra s prstenima na
oba kraja. Tandreve je hodala pored njih dok je provjeravala prstene; ona i
Jaredov uskoro su se zadubili u tehnički razgovor dok im je Kit pravio
društvo vodeći Tandrevinog zaboravljenog konja zajedno sa svojim, na
trenutak spreman majstore ostaviti na miru. Krenuo je malo naprijed dok se
nije našao uz volove. Sjeti se sinoćnjeg sna, pomislio je, a onda: Pitam se
što je Rasali sanjala.
***
Nakon te noći na magli činilo se da Rasali nije imala loših dana.
Prevozila je ljude dan nakon što su stigli, bez obzira na vrijeme i karakter
magle. Vlasnici taverni su malo mrmljali zbog toga, ali smanjenje vremena
koje je svaki posjetitelj provodio u gradu bilo je nadoknađeno povećanim
brojem muškaraca i žena ozbiljnih pogleda koje su tvrtke iz Atyara poslale
kako bi osnovali urede u gradovima na drugoj strani rijeke. To je olakšalo
stvari za most pošto su Kit i ostali mogli prelaziti kad je god bilo potrebno.
Kit je i dalje nevoljko prelazio, još i više nakon nedavne katastrofe. Bilo je
dovoljno posla za dvije brodice i Valo se javio da prevozi češće nego
inače, ali Rasali je odbila pomoć i dopustila mu je prevoženje samo kad ga
nije mogla spriječiti. "Čini mi se kako ove zime Veliki ne mare za mene",
rekla mu je, "ali ne mogu reći hoće li osjećati isto za meko meso poput
tebe." S Kitom je bila puno iskrenija. "Ako napusti prevoženje kako bi
možda otišao u prijestolnicu studirati, bolje prije nego kasnije. Magla će
biti opasna sve dok ju posljednja brodica ne prijeđe. A čak i onda, kad tvoj
most bude dovršen."
Činilo se kako je Rasali jedina koja posjeduje zaštitu; ribari su imali
brojne probleme kao i svake godine. Denis Redboat je izgubio čamac kad
se sudario ("Bio je to Srednji Veliki", smijao se kasnije u taverni; ponekad
su najstarije šale i najbolje), iako ga je obližnji čamac izvukao prije no što
je preduboko potonuo. Osip je bio lagan, ali kosa mu je samo mjestimično
ponovno izrasla.
***
Kit je sjedio na prepunoj terasi Jelenskog srca, gledao kako Rasali i
Valo grade malu brodicu od borovine u susjednom spremištu za čamce.
Valo ga je pozdravio kad je Kit sjeo, i Rasali je okrenula glavu kako bi mu
se nasmiješila, ali nakon toga su ga ignorirali. Neki od starosjedilaca su
zastali kako bi ga pozdravili, i barmen se zaustavio na neko vrijeme
pričajući mu o zlokobnoj, a ipak nepopustljivoj boli u leđima; ali većinu
poslijepodneva Kit je bio sam na suncu, pio u podrumu ohlađeno začinjeno
pivo i gledao kako brodica dobiva oblik.
Sredinom ljeta četvrte godine bila je rijetkost da Kit ima
poslijepodne lijepog dana samo za sebe. Temelji su dovršeni prije nekoliko
mjeseci. Kao i zemljane rampe koje su vodile do nadsvođenih prolaza kroz
svaki stup, ali sami su stupovi dovršeni kasnije, i granitna sedla koja će
držati lance na tornjevima tek su bila postavljena na mjesto.
Bili su samo malo iza Kitovih rokova za većinu materijala. Više od
tisuću prstenastih motki i klinova za lance bilo je složeno u redove, željezo
je mirisalo na laneno ulje upotrijebljeno kako bi ih zaštitilo tijekom
transporta. Još ih se očekivalo prije zime. U blizini rampi su se nalazili
brojni konopci i kabeli od riblje kože koji će biti neophodni za prevlačenje
prvog lanca preko rijeke.
Bili su nezamjenjivi, najvjerojatnije najvrjednije stvari na
gradilištima i tako se odnosilo prema njima, držani su u zatvorenim
šatorima koji su zaudarali.
Kitovi stručnjaci su također bili ovdje: muškarci i žene koji će
obaviti prve opasne zadatke, uglavnom stručnjaci koji su već radili na
velikim premošćenjima ili tornjevima Atyara.
Ali sve je čekalo na Rasali, i u međuvremenu, Kit je sa
zadovoljstvom sjedio i gledao ju kako radi.
***
 Valo i Rasali nisu bili sami u spremištu za čamac. Rasali je pozvala
prijevoznike iz Umbieja, sto šezdeset kilometara južno, i stigli su prije
nekoliko dana: žena i njezin rođak, Chell i Lan Crosser. Stranci su imali
masivna ramena poput Ferryjevih, ali su dijelili vlastite nezainteresirane
izraze lica; rijeka je kod Umbieja bila šira, dublja, pa im je smrt možda bila
bliskija. Kit je pitao što misle o njegovom poslu - mostu koji će uništiti
prijevoznički posao stotinama kilometara uzvodno i nizvodno, i Umbie je
bio razmatran kao moguće mjesto za most - i sigurno ga nisu prezirali
inače ne bi bili ovdje.
Sve je čekalo prijevoznike: idući veliki posao bio je prevesti
konopce preko rijeke kako bi povezali stupove - postavljanje lanaca
zahtijevat će postavljanje privremenih kabela i staza - ali to se nije moglo
požurivati: Rasali, Valo i Crosseri su svi trebali istovremeno osjetiti da je
sigurno za prelazak. Kit je pokušao biti strpljiv, i u svakom je slučaju imao
dosta posla - dodati stvari na spiskove, napisati formalna izvješća koja je
trebao poslati zainteresiranim stranama u Atyaru i Tripleu, instrukcije za
proizvođače konopaca, zidare, cestovne radnike, ministarstvo financija. I
Jenneru: Kit je pisao u prijestolnicu i Ministarstvo cesta nudilo je Jenneru
upravljanje projektom drugog mosta preko rijeke, nekoliko stotina
kilometara sjeverno. Kit mu je trebao uručiti dokument kad idući put budu
zajedno na istoj strani, ali bio je zahvalan što su se glavešine složile
ostaviti Jennera s njim sve dok ne postave prvi lanac mosta.
Sve je ovo izbacio iz glave. Kasnije, rekao je stvarima, uz laganu
ispriku; s vama ću se pozabaviti kasnije. Za sada mi samo dopustite da
sjedim na suncu i gledam druge ljude kako rade.
Sunce je obasjalo lišće tamnom zlatnom bojom kad su Rasali i Valo
završili s poslom za taj dan. Brodica je bila dovršena, elegantna uska
krivulja svijetlog drva i umirućeg sunca. Kit se naslonio na ogradu dok su
polijevali pramac i odvlačili ga u sjenu spremišta. Valo je odjurio - toliko
energije, čak i nakon napornog dana; ah, mladost - dok je Rasali došla do
ograde i naslonila se na nju sa svoje strane.
"Prekrasan je", rekao je.
Razgibala je vrat. "Znam. Izrađujemo dobre brodice. Jesi li gladan?
Tvoje radno poslijepodne sigurno ti je otvorilo apetit."
Morao se nasmijati. "Dovršili smo stup - jutros smo položili
vodilicu. Da, gladan sam."
"Onda dođi. Thalla će nas sve nahraniti."
 Večera je bila jednostavna, jelensko srce bilo je poznatije po svom
pivu nego hrani, ali gulaš koji je Thalla poslužila bio je prepun krasuljice i
dovoljno gust da žlica u njemu stoji uspravno. Valo je bio s prijateljima, pa
su jeli s Chellom i Lanom, koji su bili veseli poput Rasali. U sumrak,
Crosseri su otišli istražiti taverne Nearsidea i ostavili Kita i Rasali da
gledaju suton na zapadu. Zrak je bio težak i topao, mekan poput vune na
njihovoj koži.
"Više uopće ne dolaziš na gradilišta", rekao je Kit iznenada, nakon
ugodne, pomalo pijane tišine. Pogledao je svoj glineni vrč, prazan osim
mirisa kvasca.
Rasali je odustala od klupa i umjesto toga sjela je na jedan od
stolova na terasi. Nagnula se unatrag sve dok nije legla, lice usmjerenog
prema nebu. "Imala sam posla. Možda si primijetio?"
"Nije samo to. Svi su pronašli vremena, tu i tamo. I ti si znala."
Nasmijala se. "Jesam, zar ne? U posljednje vrijeme jednostavno
nisam vidjela smisao u tome. Most mijenja sve, ali još uvijek ne vidim
kako će promijeniti mene. Pa čekam dok ne dođe vrijeme. Možda je to
nešto nalik magli."
"Što je sa sada?"
Okrenula je glavu sve dok joj obraz nije dodirnuo grubo drvo stola:
promatrala ga je, znao je, iako su joj oči bile skrivene u sjeni. Što je
vidjela, zapitao se: što se nadala vidjeti? To ga je činilo sretnim, ali i
nervoznim.
"Dođi do tornja, sada, večeras", rekao je. "Uskoro će se sve
promijeniti. Prebacit ćemo konopce na drugu stranu, spojiti lance, objesiti
potpornje, postaviti cestu - tada će se sve promijeniti. To će prestati biti
projekt i postat će most, cesta. Ali večeras, večeras su to još uvijek dva
stupa i gomila planova. Rasali, popni se sa mnom. Ne mogu opisati kako je
tamo gore - vjetar, nebo posvuda oko tebe, rijeka." Zacrvenio se zbog
gorljivosti u svom glasu. Kad je nastavila šutjeti dodao je: "Mijenjaš bez
obzira čekala ti to ili ne."
"Eno munja", rekla je.
"Idu od oblaka do oblaka", rekao je. "Ne na zemlju."
"Toplinske munje." Naglo je sjela i kimnula. "Pa, pokaži mi to
mjesto."
 ***
Gradilište je bilo napušteno. Nebo iznad njih ispunilo se oblacima
iznutra osvijetljenima munjama, što je bilo gore od nikakve svjetlosti,
pošto se oči nisu nikako mogle naviknuti na tamu. Teturali su gradilištem,
pokušavali isplanirati put u trenucima svjetlosti i onda se oprezno kretali
kroz tamu. "Sranje", iznenada je rekla Rasali u tami, a onda: "Spotaknuta
sam se preko nečega." Kit se nasmijao bez ikakvog razloga.
Krenuli su stubama radije nego skelom koja se još uvijek oslanjala
na sjeverni zid tornja. Kit ih je temeljito poznavao, znao je svaki
nepravilan zavoj i stubu; glasno ih je brojao za Rasali dok ju je vodio
držeći ju za ruku. Stigli su do sto devedeset i četvrte prije no što su ugledali
bljesak munja odozgo, dvjesto osamnaest kad su napokon izašli na vrh,
zadihani.
Nisu bili sami. Žena je jauknula; ona i muškarac su zgrabili odjeću i
pokrivače i odjurili sa svojom svjetiljkom niz stube, goli i nasmijani.
Rasali je sa zadovoljstvom rekla: "Sear Oakfield. S njom je bio Erno
Bridgeman."
"Uzeo je ime po mostu?" pitao je Kit, ali Rasali je samo rekla:
"Oh", dječjim glasom. Tihe munje obojile su nebo iznad njezine glave
brzim potezima purpurno-bijele boje: slojevi oblaka su blistali ili bili
mračni.
"Puno je bliže." Pogledala je oko sebe, prišla rubu i pogledala
Nearside. Mutna zlatna svjetlost izlazila je iz vrata otvorenih radi sparnog
zraka. Kit je ostao gdje jest, sretan što ju može gledati. Svjetlost (kad je
bilo svjetlosti) je bila bez sjena, i lice joj je izgledalo mladoliko i prepuno
čuđenja. Prišao joj je nakon nekog vremena.
Nisu ništa rekli, samo su se poljubili i onda vodili ljubav u gnijezdu
njihove odbačene odjeće. Kit je osjećao kamen svog mosta na koljenima,
leđima, još uvijek topao poput kože od vrućine dana. Rasali je bila
mekanija od kamenja i okus joj je bio sladak.
Osjećaj koji nije mogao opisati otvorio mu je prsa, grlo, trbuh.
Prošlo je dugo vremena otkad je bio sa ženom, otkad je zadovoljio svoje
potrebe; gotovo je zaboravio uživanje, sladak oštar šok svršavanja,
uzdrmavanje njezinog svijeta. Veselila ga je čak i njihova nespretnost, jer
je u sebi sadržavala mogućnost ponavljanja, i poboljšavanja.
Kad su završili, razgovarali su. "Znaš moj cilj, izgraditi ovaj most",
Kit ju je pogledao u lice, pojavilo se i nestalo, na bljesku munje. "Ali ne
znam tvoj."
Rasali se tiho nasmijala. "A ipak vidio si me kako uspijevam
tisućama puta, i ne uspijevam samo nekoliko. Želim dobro živjeti, svakog
dana."
"To nije cilj", rekao je Kit.
"Zašto? Zato što nije tvoj? Što je bolje, Kite Meineme iz Atyara?
Jedna velika pobjeda, ili tisuće malih?" A onda: "Sutra", rekla je Rasali.
"Sutra ćemo prebaciti konop."
"Sigurna si?" pitao je Kit.
"To je neobično pitanje. Bit samog mosta je u sigurnom prelaženju,
da? Kao što sunce svakog jutra izlazi? To smo se složili danas
poslijepodne. Vrijeme je."
***
Zora je došla rano, s naručenim gostioničarevim kucanjem na vrata.
Kit se probudio izgubljen, zapetljan u plahte svog malog kreveta na
rasklapanje. Nakon što su se on i Rasali vratili sa stupa, Rasali na spavanje,
Kit napraviti sve što je trebalo obaviti prije prevlačenja konopa, sve u
nekoliko preostalih sati noći. Koža mu je mirisala na Rasali, ali, omamljen
manjkom sna, imao je problema povjerovati da je njihovo vođenje ljubavi
bilo stvarno. Ali na njegovoj je koži bilo zalijepljene kamene prašine;
nasmiješio se, i iako je bila sredina ljeta, zapjevao proljetnu pjesmu iz
Atyara dok se na brzinu prao i odijevao. U gostionici je pojeo zdjelu juhe.
Bila je jaka, mlaka. Jedna mala vodena riba zurila je u njega iz zasoljene
juhe. Kit je ostavio ribu i napustio konačište.
Oblaci i munje su iščezli; iako je bilo rano nebo je već bilo blijedo i
vruće. Vijesti su bile posvuda, i cijeli grad, ili je barem tako izgledalo,
krenuo je s Kitom prema gradilištu i onda se raspršio po nasipu i obali.
Rijeka je bila zasljepljujuća siva traka visoko između dvije obale, i
izgledala je kao kad ju je prvi put ugledao, i na trenutak se izgubio u
vremenu. Visoka magla je smatrana dobrim predznakom, i iako nije
vjerovao u predznake, ipak mu je bilo drago. Na nasipu Farsidea također se
sakupila gomila, i iako nije mogao vidjeti detalje, samo kretanje točaka na
nebu u zoru. Zastave signalnih tornjeva lijeno su visjele na vrućem plavo-
bijelom nebu.
Kit se spustio do Rasaline brodice, gotovo skrivene u uskom krugu
promatrača. Dok je Kit prilazio Valo je viknuo: "Hej, Kite!" Rasali je
podignula pogled. Njezin je osmijeh bio poput dobrodošlog hlada na
sunčanom danu. Krug se otvorio kako bi mu napravio prolaz.
"Pozdrav, Valo Ferry iz Farsidea, Rasali Ferry iz Farsidea", rekao
je. Kad je prišao dovoljno blizu uhvatio je Rasaline ruke svojima i sviđala
mu se njihova toplina unatoč vrućini dana.
"Kite." Poljubila ga je u usta, što je popraćeno s nekoliko prigušenih
povika i ohrabrenja promatrača i Valovim povikom iznenađenja. Imala je
okus cikorije.
Daell Cabler je odsutno kimnula Kitu. Ona je bila glavna
proizvođačica konopaca. Sada su ona, njezin suprug Stiwan, i putnici i
majstori koje su privukli, pregledavali stotine metara konopca od riblje
kože, namotavali ih u kolute bez čvorova na špule promjera devedeset
centimetara i njih stavljali na drveni okvir pričvršćen na Tranquil
Crossing.
Konop je bio tanak, ne deblji od špage, uži od Kitovog malog prsta.
Izgledao je krhko, ništa dovoljno jako da nosi vlastitu težinu četiristo
metara, iako su testovi dokazali drugačije.
Nekoliko snažnijih ljudi s mosta dodali su male teške sanduke Valu
i Chell Crosser na pramcu. Srebro iz Hedeclina i bakar i ciglama: brodica
treba biti malo opterećena na prednjem dijelu, što će otežati prvi dio
prelaska, ali trebalo bi pomoći na kraju kad će se konop namočiti i dobiti
težinu od magle.
"-mi u svakom slučaju mislimo", rekao je Valo, prije dva mjeseca
dok su on i Rasali raspravljali o planu s Kitom. "Ali ne znamo; nitko do
sada nije učinio nešto ovakvo." Kit je kimnuo, i ne po prvi put poželio da
je rijeka manje široka. Uzvodno, možda; ali ne, ovo je bila jedina opcija.
Morao je pisati staroj kolegici u Atyar, ženi koja je sada predavala
matematiku i predstaviti joj njihovo rješenje. Njegova je prijateljica
odgovorila kako joj se čini da bi moglo uspjeti, ali o magli je znala malo.
Jedan kraj konopca vijugao je po zemlji i uz nasip. Iako ne bi
naštetilo, nitko nije dirao konop, nije mu čak ni prilazio, nego je za njega
ostavljen uzak prolaz i svi su ga oprezno prekoračivali. Sada su Daell i
Stiwan Cabler pratili konop, gore, i preko nasipa: provjeravali su konop i
privremenu kariku u podnožju stupa u Nearsideu.
Čekalo se. Ljudi su sjeli na travu, ili otišli gledati Cablere. Netko je
donio hladnu juhu i malo pivo i ribarske taverne. Valo, Rasali i dvoje
stranaca su bili daleki, koncentrirani na ono što je slijedilo.
A on? Kit je bio nervozan, ali ne bi bilo dobro pokazati išta osim
smirene, samouvjerene vanjštine. Hodao je među promatračima,
izmjenjivao pokoju riječ ili osmijeh sa svakim od njih. Do sada ih je sve
upoznao, čak i djecu.
Bila je gotovo polovica jutra prije no što su se Daell i Stivvan
vratili. Prijevoznici su zauzeli svoja mjesta, dvoje sa svake strane, dovoljno
razmaknuti kako bi mogli veslati drugačijim ritmom. Kit je bio beskoristan
teret sve dok ne stignu na drugu stranu, pa je sjedio na pramcu Crossinga,
gdje bi njegova težina mogla biti od neke koristi. Daell je zateturala dok je
ulazila na krmu brodice: ona će nadgledati konop ali, kao što im je rekla,
bila je nervozna; nikada do sada nije prešla maglu. "Mislim da ću za
povratak čekati dovršenje nogostupa", dodala je. "Stiwan do tada može
spavati bez mene."
"Spreman, Kite?" pitala je Rasali odostraga.
"Da", odgovorio je.
"Daell? Lan? Chell? Valo?" Potvrde od svih.
"Povijesni trenutak", izjavio je Valo: "Dan kad će magla biti
premoštena."
"Budu od koristi, dječače", rekla je Rasali. "Pripremi se za
veslanje."
"U redu", rekao je Valo.
"Odgurnite nas", rekla je ljudima na doku. Počeli su klicati.
***
Mol i sva buka iza njih nestali su gotovo u trenu. Prijevoznici su bili
u pravu kad su rekli kako je dan dobar za takav pothvat; magla je bila
glatki niz valova ne viših od čovjeka, i toliko gusta da je Crossing plovio
visoko unatoč dodatnom opterećenju. Ovo je bila najmirnija rijeka koju je
vidio.
Kita su boljele oči od blistanja. "Hoće li uspjeti?" pitao je Kit
misleći na konop i njihovo putovanje preko magle i sam most - više pitanje
nego izjava; nije si mogao pomoći, iako je on osobno izradio proračune,
iako su ih Daell, Stiwan, Valo i stručnjak u Atyaru dodatno provjerili, iako
je to bilo dječje pitanje. Izoliran u magli, čak je i sposobnost izgledala
krhko.
"Hoće", rekla je Daell Cabler s krme.
Veslači su govorili malo. Rasali je u jednom trenutku promrmljala u
umrtvljeni zrak: "Desno", i Valo i Lan Croser su promijenili zaveslaje kako
bi izbjegli malu uzvisini točno na njihovom putu. Crossing je uglavnom
postojano klizio preko uzvisina. Za razliku od ostalih putovanja, Kit nije
vidio tamne siluete u magli, ni velike ni male.
Nije mogao nikako pomoći, pa je Kit promatrao kako Rasali vesla
na jakom suncu. Posao je postao teži kako se konop odmotavao, i uskoro
su ona i ostali uzdisali od napora. Mokra od znoja, njezina je koža blistala
gotovo poput magle na suncu. Pitao se kako može podnijeti svjetlost bez
da izgori. Lice joj je izgledalo smireno, koncentrirano na istočnu obalu.
Nisu mogli vidjeti mol, ali nasip je bio prepun stanovnika Farsidea koji su
čekali na svoj dio posla kad brodica pristane. Oči su joj blistale od odraza
iz magle. Onda je prepoznao izraz njezinog lica, svjetlost. To nije bila
zabrinutost, ili odrazi: bilo je to veselje.
Kako će to podnijeti, pomislio je iznenada, kad više neće biti
prevoženja? Znao je da je voljela ono što je radila, ali nikad nije shvatio u
kolikoj mjeri. Odjednom je imao osjećaj kao da je dobio udarac u trbuh.
Što će joj to učiniti? Njegov će most uništiti ovu stvar koju je voljela, koja
joj je dala ime. Kako nije pomislio na to? "Rasali", rekao je, ne mogavši
šutjeti.
"Ne sada", rekla je. Veslači su stenjali dok su veslali.
"Kao da... veslamo kroz blato", procijedio je Valo.
"Tiho", prasnula je Rasali i onda nisu ispuštali zvukove, osim
teškog disanja. Kitovi vlastiti mišići su se napeli od sućuti. Metar po metar,
brodica je napredovala. U jednom su se trenutku dovoljno približili molu
Farsidea da je netko mogao Kitu dobaciti konop i napokon je nešto mogao
učiniti, koliko god to malo bilo; zgrabio je konop i povukao. Veslači su
zaveslali posljednjih nekoliko puta i brodica je kliznula uz mol. Ljudi su
nagrnuli na mol, vezali brodicu i konop za privremeni prsten na obali.
Umorni, Ferryji i Crosseri su se zagrlili i pomalo pijano nasmijali.
Krenuli su nasipom prema Farsideu i nisu se osvrtali.
Kit je sišao s brodice kako bi se pridružio Jenneru Ellaru.
***
 Bio je to težak posao. Kraj konopa je trebalo dovući preko
nauljenog kamenog sedla na nasipu i dolje do privremenog prstena i
koloture u podnožju tornja u Farsideu, posao koji je uključivao vođenje
tima volova kroz prolaz koji je Jenner probušio u nasipu: rizik, ali
proračunat.
Još je volova upregnuto u koloturu. Daell Cabler je još uvijek bila
blijeda i drhtala je od prijelaza, ali nakon čaše nečeg hladnog i tamnog, ona
i njezini kolege iz Farsidea su mogli proći uz konop kako bi provjerili je li
došlo do pojave slabih mjesta, ali nisu pronašli ni jedno. Jenner je ostao
kod koloture, ali Daell i Kit su se vratili do privremenog sedla na nasipu
koje je bilo polirano poput stakla i blistalo je od ulja.
Konop je otpušten s prstena na molu. Konop na sedlu je škripao kad
se opteretio i izravnao, u čulo se potmulo zviždanje dok se napinjao, sa
sedla prema magli. Volovi na koloturi su krenuli.
Idući su sati bili najnervozniji sati Kitovog života. Neko se vrijeme
konop nije mijenjao. Kolotura je škripala i cviljela, i konop je naposljetku
počeo kliziti preko sedla, centimetar po centimetar, decimetar po
decimetar. Nije mogao učiniti ništa drugo osim gledati i još jednom u glavi
provjeriti proračune. Nije vidio Rasali ali Valo je nakon nekog vremena
došao provjeriti napredak. Odgovaranje na njegova pitanja smirilo je
Kitove živce. Proračuni su bili točni. To je već činio. Odjednom je osjetio
glad i pohlepno je pojeo hranu koju mu je Valo donio. Koliko je prošlo od
juhe u Ribi? Sati; većina dana.
Volovi su uzdisali i gunđali, i zamijenili su ih novi timovi. Čak i
podmazan i s kožnim presvlakama, konop je nevoljko prelazio preko sedla,
ali se kretao. A onda se opterećenje počelo smanjivati i konop je brže
prelazio preko sedla. Sunce je počelo zalaziti kad je naposljetku konop
napokon podignut. Do sumraka, konop je bio dvadeset metara iznad magle,
napet između nasipa i privremenih prstenova u Farsideu i Nearsideu.
Tik prije mraka Kit je vidio kako zastave sa signalnog tornja
signaliziraju: učvršćeno.
***
Kit je sudjelovao i onda bio zamjenik na projektima pet godina
nakon završetka studija. Njegov je otac poznavao muškarce i žene na višim
položajima u Ministarstvu cesta, a njegova stara mentorica Skossa Timt
poznavala ih je još više, pa su većina bili poslovi visokih profila, ali svi su
mu se sviđali, čak i prvi posao na kojem je bio vođa projekta, mala
naplatna vrata gdje je dječak, Duar, poginuo.
Svi javni poslovi - odvodni sustavi, ceste, amfiteatri, javni trgovi,
kanalizacije, aleje i zgrade - bili su alkemija. Trebali su nevidljive uzorke
koje su ljudi izrađivali za života i pretvarali ih u opipljive stvari, kamen i
cigle i drvo i prostor. Kit je gradio stvari koje su ljude pomicale kroz
nevidljivu arhitekturu koja je bila njegov um, njegovo poimanje - i
poimanje Carstva - kako bi njihovi životi mogli biti bolji.
Prvi veliki projekt koji je vodio bio je zamjena za srušeni most u
regiji Four Peaks sjeverno od Atyara. Original je također bio lančani viseći
most, ali puno manji od mosta preko magle, bio je dug samo devedeset
metara, njegovi stupovi visoki samo trinaest metara. Uz održavanje,
izdržao je tri stoljeća, tresao se pod kolima koja su prevozila živinu rudu
do rudarskog sela Oncaliona; ali nakon obilnog snijega koji je nakon toga
nazvan Vučja zima, srušila se jedna od zidina klanca i sa sobom odnijela
sjeverni stup i ostavila nestabilan teren za gradnju. Bilo je lakše početi
ispočetka, nekih dvjesto metara uzvodno.
Ljudi Oncaliona nisu bili genijalci. Težak posao namijenjen čvrstim
muškarcima i ženama. Njihova volja da rade na mostu imala se sablastan,
očajnički prizvuk, jer njihovi su prihodi i životi ovisili o rudniku. Na kraju
svakog dana trebalo ih je zaustavljati inače bi, bez obzira koliko to opasno
bilo, nastavili raditi noću pod svjetlošću mjeseca.
Ali bio je to samotan posao, čak i za Kita kome samoća nije
smetala; a kad su snjegovi prve zime zaustavili gradnju s malim se
olakšanjem vratio u Atyar kako bi bio s ocem. Davell Meinem je tada bio
star. Sjećanje mu je popuštalo, iako je još uvijek bilo dovoljno dobro; i
dane je provodio konstruirajući ogroman i veličanstven javni labirint suho
položenog kamena dopremljenog iz cijelog Carstva: njegov posljednji
projekt, rekao je Kitu, točno proročanstvo. Skossa Timt je umrla tijekom
žestoke hladnoće Vučje zime, ali njegove brojne kolege sa Sveučilišta bile
su u prijestolnici. Kit je večeri provodio s njima, išao na predavanja i
koncerte, ušao u površnu sezonsku vezu s arhitekticom koja se
specijalizirala za vodene radove.
Kit se vratio na gradilište u Oncalionu čim su se ceste raščistile. U
njegovom odsustvu, kroz snijeg i led, stanovnici Oncaliona su nastavili
raditi, polagali su kameni blok za kamenim blokom na žestokoj hladnoći.
Sve je trebalo popraviti.
Drugog ljeta, radili su svakog dana i noći obasjane mjesečinom, i
Kit je radio s njima.
Kit je most smatrao neuspjehom, iako je jedva premašio proračun i
kasnio je samo nekoliko mjeseci, i nitko nije stradao. Bio je to ružan
dizajn; ljudi Oncaliona su radili naporno, ali bez poleta; a tu je bilo i sve
njegovo nezadovoljstvo i krivnja zbog sveg posla koji je trebalo raditi
ispočetka.
Možda je bilo nečeg u tonu njegovih pisama ocu, jer svanuo je dan
u ranu jesen kad je Davell Meinem stigao u Oncalion, na leđima snažnog
planinskog konja u društvu putnika koji je smjesta nestao u jednoj od tri
seoske taverne. Bila je sredina poslijepodneva.
"Želim vidjeti taj tvoj most", rekao je Davell. Izgledao je umorno,
ali žustro kao i uvijek. "Pokaži mi ga."
"Ići ćemo sutra", rekao je Kit. "Sigurno si umoran."
"Sada", rekao je Davell.
Zajedno su krenuli iz sela: prohladan dan, vedar, iako je cesta bila u
sjeni borova i jela. Bazalt je bio prekriven zelenom i crnom mahovinom.
Njegov je otac hodao polagano, često je zastajao kako bi došao do daha.
Susreli su isprekidanu kolonu lokalnog stanovništva koje je vodilo teško
natovarene ponije. Cesta na mostu nije bila dovršena do kraja, ali poniji su
mogli prelaziti most noseći rudu u košarama. Oncalion je već talio te prve
male životinjske tovare.
Na mostu, Davell je postavio isto pitanje koje je postavio kad je Kit
bio dječak koji se igrao na njegovim gradilištima. Kit je odgovorio isto kao
i prije puno godina, željan objasniti - ili ponuditi ispriku - za svaku odluku;
a poniji su neprestano, konstantno prelazili.
Sišli su dolje do starog gradilišta. Stup je bio srušen radi građe, pa
je ostala samo gomila ruševina; ali dala im je dobar pogled na novi most:
četvrtaste stupove; veliki luk glavnih lanaca; debele vertikalne nosive
lance; malo izbočeni luk ceste. Izgledao e nespretno koliko to viseći most
smije izgledati. A ipak, još je jedan poni prešao, vođen ženom koja je
pjevala nešto na lokalnom narječju.
"To je dobar most", rekao je Davell naposljetku.
Kit je odmahnuo glavom. Njegov otac, koji je bio poznat po oštrom
jeziku na gradilištima, iako nikad prema vlastitom sinu, je rekao: "Most je
sredstvo koje vodi cilju. Bitan je samo zbog toga što radi. Vodi odavde do
tamo. Ako svoj posao obaviš kako treba oni ga neće primijetiti, isto kao što
si uglavnom ne primjećuješ otkud dolazi živa. To je dobar most jer ga već
koriste. Zato se prestani sažalijevati, Kite."
Te je večeri održana velika zabava. Stanovnici Farsidea (i, Kit je
znao, stanovnici Nearsidea) su pili i plesali u sjeni njihovog budućeg
mosta. Svjetlost baklji i svjetiljaka dodirivala je kamenje podnožja stupa i
temelja, dajući im masu i značenje, ali iznad njihove svjetlosti stup je bio
crna silueta koja je sakrila zvijezde. Još je baklji ocrtavalo vrh tornja, i nisu
izgledale kao ništa drugo osim zlatnih zvijezda među hladnima.
Kit je hodao među njima. Svi su se smiješili ili mahali ili mu nudili
pića, ali nitko nije previše pričao s njim. Kao da ga je podizanje kabela
udaljilo od njih. Ogromni stupovi to nisu učinili; još je uvijek bio jedan od
njih, barem u nekoj mjeri - začetnik velikih poslova, ali ipak jedan od njih.
Ali sada, barem večeras, bio je čovjek koji je premostio maglu. Nije se
osjećao toliko usamljeno od svog prvog dana ovdje. Čak ga ni smrt Loreh
Tanner nije toliko potpuno udaljila od njihovog svijeta.
Na svakom je projektu postojao ovakav dan. Moguće je kako je
udaljavanje krenulo od njega, shvatio je iznenada. Došao je nekamo kako
bi nešto izgradio, prolazio kroz živote ljudi nekoliko mjeseci ili godina.
Ovoga je puta ostao duže zbog obima projekta, ali na kraju će otići. Uvijek
je odlazio, nakon što je promijenio živote na nebrojene načine. Cesta preko
opasnog terena ili most preko magle spašavali su živote i poboljšavali
trgovinu, ali uvijek su također i mijenjali svijet. Njegov je posao bio
izgraditi nešto i onda otići izgraditi nešto drugo, ali njemu se to također
tako i sviđalo, a ne da ostane i gleda što je izgradio. Kako će Nearside i
Farside izgledati za deset godina, pedeset? Nikad se nije vratio na staro
gradilište.
Ovoga je puta bilo teže, ili možda samo drugačije. Možda se on
promijenio. Dopustio si je pripadanje zemlji s druge strane mosta; imati
više značilo je izgubiti više kad ode.
Rasali - kako će izgledati njezin život?
Valo je plesao, u naručju je držao ženu koja je bila upola niža od
njega - Rica Bridger - i Kit ga je uhvatio za ruku. "Gdje je Rasali?" viknuo
je, a onda, znajući kako ga ne može čuti od buke bubnjeva i gajda, usnama
oblikovao: Rasali. Nije čuo što je Valo rekao, ali pratio je njegovu
ispruženu ruku.
Rasali je bila sama, ležala je na leđima na riječnoj strani nasipa i
gledala nebo. Nije bilo mjeseca, pa je Nebeska magla bila nisko, rijeka
zvijezda koja je tekla sa sjevera na jug. Kit je kleknuo pola metra od nje.
"Rasali Ferry iz Farsidea?"
Zubi su joj zablistali u tami. "Kite Meineme iz Atyara."
Legao je pored nje. Trava je bila poput loše slame, hrapava pod
njegovim leđima i vratom. Bez da ga je pogledala dodala mu je vrč nečega.
Imalo je snažan okus poput smole, i Kit se na trenutak zagrcnuo od žestine.
"Nisam mislio-" počeo je, ali je zastao, nesiguran kako nastaviti.
"Da", rekla je i znao je da je čula riječi koje nije izgovorio. Glas joj
je sadržavao slijeganje ramenima. "Mnogi ljudi rođeni u obitelji Ferry
nikad ne prijeđu maglu."
"Ali ti-" Zastao je i oprezno potražio riječi. "Možda ostali ne
prelaze, ali ti jesi. I mislim kako to možda moraš činiti."
"Kao što ti moraš graditi", rekla je tiho. "Pametno od tebe što si to
shvatio."
"A nakon ovoga više neće biti potrebe, zar ne? U svakom slučaju ne
brodicama. Još uvijek ćemo trebati riblju kožu, pa će ribari i dalje
isplovljavati, ali oni-"
"-ostaju blizu obale", rekla je.
"A ti?" pitao je.
"Ne znam, Kite. Dani dolaze, dani prolaze. Odlazim na maglu ili ne
odlazim na maglu. Živim ili ne živim. Nema sigurnosti, ali kad smo već
kod toga nikad je nema."
"To ti ne smeta?"
"Naravno da me smeta. Volim i mrzim taj tvoj most. Ja ću se
odlučiti za maglu, za potrebu da ju prijeđem. Ali ne želim biti dio obitelji u
kojoj svi umiru mladi, čak i bez lesa za spaljivanje. Da imam dijete, ono
neće morati donositi odluke koje sam ja donosila: prijeći maglu i umrijeti,
ili ostati siguran na jednoj strani svijeta i nikad vidjeti drugu. Izgubit će
nešto. Ali će dobiti nešto drugo."
"Mrziš li me?" rekao je naposljetku, bojeći se odgovora, bojeći se
bilo kojeg njezinog odgovora.
"Ne. Oh, ne." Okrenula se prema njemu i poljubila ga u usta i Kit
nije mogao reći je li sol koju je okusio potječe iz njegovih ili njezinih suza.
***
 Jesen je provedena u prevlačenju lanaca preko rijeke. U danima
nakon prelaska konop je povezan s jednim, a onda je povučen natrag otkud
je i došao, sada zajedno s lancem; a onda su tu bila dva paralelna konopca.
Bio je to škakljiv posao koji je zahtijevao pažljivu komunikaciju preko
signalnih tornjeva, ali dovršen je bez problema; i Kit je napokon mogao
mirno odspavati cijelu noć. Prekinuti konop značilo bi početi spočetka s
dugim problematičnim prelaskom. Tijekom idućih dana svaki je konop
zamijenjen kabelom od riblje kože dovoljno čvrstim da podnese težinu
lanaca dok njihovog učvršćenja.
Kabeli su podignuti do vrha stupova kako bi označili put jednog od
osam lanaca: učvršćeni teškim klinovima uglavljenima u proreze temelja, a
onda ravne napete crte do sedala na stupovima i, sedamdesetak metara
iznad magle, duga savršena krivulja. S kabela je obješena staza. Ljudi su
po prvi puta mogli prijeći maglu bez brodica, iako se samo manji broj
odlučio za to, izuzevši radnike na visinama iz prijestolnice i s obale:
stotinu muškaraca i žena toliko snažnih i gracioznih da su izgledali poput
druge vrste, i uglavnom su se držali za sebe. Njima je upravljala žena s
kojom je Kit već radio, Feinlin; radnici na visinama nisu uzimali
prezimena. Nešto u vezi Feinlin ga je podsjetilo na Rasali.
Zahladilo je i dani su postali kraći, a Kit je bio uporan u želji da
prebaci prva dva lanca prije početka zimskih kiša. Neće biti teških radova
kad zemlja postane previše mekana da bi timovima dala dobar oslonac, i,
unatoč proračunima, Kit nije baš mogao vjerovati da će kabeli, čak ni
kabeli od riblje kože, izdržati težinu onih ogromnih prstenova cijelu zimu -
ili da Veliki neće jednog skinuti u nezamislivom bijesu neke zimske oluje.
Prstenovi koji će držati lance bili su dugi devedeset centimetara i
zahtijevali su dosta napora da se povežu s klinovima od kojih je svaki bio
veći od ljudske podlaktice. Prstenovi su postali lanac, još nespretniji za
rukovanje. Koloture su vukle kraj lanca do sedla i na stazu.
Nakon ovoga posao je postao još problematičniji i teži. Fenlin i
njezini ljudi su postavljali zasebne karike i klinove na stazu i tamo ih
spajali; naporan, opasan posao koji je trebao biti savršeno sinkroniziran s
radom na drugoj strani rijeke kako se kabel ne bi previše opteretio.
Kit je većinu noći radio po mraku. Kad su mjeseci bili dovoljno
blistavi, on, radnici na visinama i zidari, bi radili u smjenama, dan i noć.
Te je jeseni maglu prešao još šest puta. Radnici na visini nisu voljeli
ljude na stazi, ali nakon svega on je bio arhitekt, pa je jednom prešao tim
putom, boreći se s vrtoglavicom. Nakon toga su mu se više sviđale brodice.
Kad je jednom prešao s Valom razgovarali su samo o mostu - Valo je
odlučio ostati sve do dovršenja mosta i propasti brodica; ali glava mu je
već bila puna prijestolnice - ali u drugim slučajevima, kad je to bila Rasali,
oboje su šutjeli, slušali šištanje brodice kroz maglu. Njegov strah od magle
smanjivao se svakim danom kojim su bili bliži dovršenju mosta, iako nije
mogao reći zašto.
Kad Kit nije radio noću i Rasali je bila na istoj strani magle noći su
provodili zajedno, ponekad su vodili ljubav, a u drugim su se slučajevima
zadovoljili pićem ili igranjem devet pribadača na terasi Jelenskog srca, u
čemu je Kitova spretnost sve iznenadila, uključujući i njega samog. On i
Rasali nisu ponovno razgovarali što će ona raditi kad most bude dovršen -
ili kad smo već kod toga, što će on raditi.
Naporan posao se isplatio. Još je uvijek bilo dovoljno da željezo
nije smrzavalo ruke radnika na visini dok su postavljali posljednji klin.
Prvi je lanac bio dovršen.
Iako se posao usporio tijekom zime, drugi i treći lanac do proljeća
su bili postavljeni na svoja mjesta, i ostali su zgotovljeni do kraja ljeta.
***
S dovršenim teškim poslom, neki od radnika su se vratili svojim
domovima. Više od polovice je uzelo prezime Bridger ili nešto slično.
"Promijenili smo stvari", rekao je Kit Jenneru tijekom jednog od svojih
posjeta Nearsideu, prije no što je Jenner otišao na svoj novi posao. "Ne",
rekao je Jenner. "Ti si promijenio stvari." Kit nije odgovorio, ali je to
zapamtio, i ponekad se toga sjetio s mješavinom ponosa i straha.
Radnici koji su ostali bili su radnici na visinama, muškarci i žene,
koji nisu imali ništa protiv puzanja po lancima koji su osiguravali konopce.
Tijekom posljednje dvije godine uzvodni i nizvodno od mosta proizvođači
konopa su pleli, rezali, namotavali i preplitali krajeve kabela od riblje kože
koji će držati cestu, svaki je dio bio označen s položajem nosača na mostu.
Kutije su stajale u pomno složenim, označenim stupovima na polju koje je
nekoć bilo prepuno ovaca.
Kitov je posao sada bila samo papirologija, činilo se - bezbroj
računa, bezbroj izvješća za prijestolnicu - ali svakog je dana uspijevao
gledati radnike na visinama, njihove učinkovite pokrete. Ponekad bi se
popeo na vrhove stupova i promatrao maglu, i vidio Rasalinu ili Valovu
brodicu, elegantnu usku siluetu napola skrivenu u valovima blistave bijele
ili sive magle.
Kit je izgubio još jednog radnika, Tommera Bullkeepera, koji se
popeo na stazu radi pijane opklade i pao, uz manijakalni krik koji se
pretvorio u luđački smijeh dok je nestajao u magli. Njegova je supruga
plakala u mješavini bijesa i tuge, i ljudi su nosili sivo, i radovi na mostu su
se nastavili. Rasali je zagrlila Kita dok je plakao u svojoj sobi u Crvenom
mješancu. "Nema veze", rekla je. "Tommer je bio dobra osoba: pijanac, ali
dobar svojim sinovima i supruzi, pažljiv sa životinjama. Ljudi uvijek
umiru. Most to nije promijenio."
Gradovi su mijenjali izgled pred Kitovim očima. Sakupili su se
trgovački predstavnici iz svih krajeva: brojni su odsjeli u konačištima i
domovima, ali neki su izgradili male kuće, trgovine i skladišta. Brojni su
koristili brodice, i tim poslovnim muškarcima i ženama postao je običaj
davati obilne napojnice Rasali i Valu - "u nadi da se nikada više neću voziti
s vama", rekli bi. Valo se smijao i novac trošio plaćajući pivo svojim
prijateljima; sa Sveučilišta je došlo pismo da može početi studij u zimskom
semestru, i trebao se oprostiti od brojnih ljudi. Rasali nije rekla nikome,
čak ni Kitu, što je planirala učiniti sa svojim novcem.
Početkom proljeća u petoj godini projekta postavili su cestu. Drvene
ploče dovoljno široke da dva vola mogu hodati jedan pored drugog
pričvršćene su na željezne grede radi stabilnosti. Most se sastojao od
nekoliko stotina dijelova, konstruiranih u radionicama i onda dopremljenih
na gradilište. Svaki je dio trebao ići dalje prije postavljanja i učvršćivanja.
Dva su grada cijelu noć slavila kad je stanovnica Nearsidea po prvi put
viknula sa svoje strane mosta i bila pozdravljena povicima stanovnika
Farsidea. U sve duljim večerima ljudima je postao običaj došetati na most i
leći na trbuh na njegov rub i promatrati maglu duboko ispod njih. Ponekad
bi se tamne sjene kretale kroz nju, ali nitko nije vidio ništa dovoljno veliko
da bi bilo Veliki. Nekoliko neopreznih mještana odozgo je bacalo teško
kamenje kako bi vidjeli kako se magla vrtloži i otvara rupe u svojoj dubini;
ali njihovi su ih susjedi zaustavili: "To je neuljudno", rekao je jedan i:
"Želite ih razbjesniti?" rekao je drugi.
Kit ju je pozvao, ali Rasali nikad nije otišla s njim. "S rijeke vidim
dovoljno", rekla je.
***
Kit je bio u Nearsideu, u svojoj sobi u Ribi. Živio je u ovoj sobi pet
godina i pogledao ju je: nacrte i planove pričvršćene na zidove. Stolac
pored vatre bio je natrpan odjećom, knjigama, komadom crvene svile koji
je vidio na sajmu i nije mogao odoljeti; prošle su godine otkad je sjedio
tamo. Nacrti u njegovom fasciklu i na velikom stolu bili su zamijenjeni
računima za cestarinu i materijal, obračunima plaća, kopijama pisama
između Kita i njegovih financijera u vladi. Prozor je bio otvoren i Kit je
sjedio na krevetu na rasklapanje i promatrao pčelu koja je zujala na suncem
obasjanom zraku. Na stolu je ostavio polovicu breskve i čekao je da vidi
hoće li ju pčela pronaći i razmišljao o malim osmerokutnim ćelijama
pčelinje košnice, jesu li čvršće od kvadrata, i kako bi to mogao testirati.
Čuo je trku u hodniku. Vrata njegove sobe su se otvorila. Rasali je
stajala tamo i žmirkala na svjetlosti koja je bila toliko zlatna da Kit u
početku nije primijetio koliko je blijeda, ili suze na njezinom licu. "Što-"
rekao je dok je ustajao s kreveta. Prišao joj je.
"Valo", rekla je. "Pearlfinder."
Zagrlio ju je. Pčela je otišla, a onda i sunce, a on ju je i dalje grlio
dok se ona šutke ljuljala na krevetu. Tek kad je kvadrat neba u prozoru
potamnio u purpurno, i mali polumjesec počeo svoj put, progovorila je.
"Ah", rekla je i uzdahnula. "Strašno sam umorna." Zaspala je, u trenu, s još
uvijek vlažnim suzama na licu. Kit je izašao iz sobe.
Gostionica je bila puna, prepuna sive odjeće, tihih glasova i pokojeg
jecaja. Kit se na trenutak zapitao jesu li svi odjeću žalosti imali pri ruci, i
što im je to značilo.
Brana Keep je ugledala Kita na vratima i napustila šank kako bi
razgovarala s njim. "Kako joj je?" pitala je.
"Loše. Mislim da sada spava", rekao je Kit. "Možeš li mi dati nešto
hrane za nju, nešto za piće?"
Brana je kimnula, obratila se svojoj kćeri Lixi dok je išla iza, a onda
se vratila. "Kako si ti, Kite? I sam si dobro poznavao Vala."
"Da", rekao je Kit. Valo lovi djecu kroz polje kamenja, Valo se
smije na vrhu stupa, Valo ozbiljnog pogleda, s udžbenikom iz matematike
u sjeni napola izrađenog ribarskog čamca. "Što se dogodilo? Još uvijek nije
ništa rekla."
Barana je mahnula rukom. "Što se može reći? Signalne zastave su
rekle da ide preko odmah iza podneva, ali nikad nije stigao. Kad smo
signalizirali preko rekli su da je otišao kad su signalizirali prvi put."
"Može li biti živ?" pitao je Kit i sjetio se one noći kad su on i
Rasali izgubili veliko veslo, dodatne sate koji su im trebali za prelazak.
"Možda je polomio veslo, pristao negdje nizvodno."
"Ne", rekla je Brana. "Znam, to smo se svi željeli nadati. Možda bi
prije i vjerovali u to. Ali Asa, jedna od strankinja, radnica na visini; radila
je gore i čula prevrtanje brodice, čula je njegov krik. Nije mogla ništa
vidjeti, i nije znala što je čula sve dok mi nismo shvatili."
"Još tri mjeseca", rekao je Kit, uglavnom samome sebi. Vidio je
kako ga Brana gleda, pa je objasnio: "Još tri mjeseca. Most bi bio dovršen.
Ovo se ne bi dogodilo."
"Ovo je bilo danas", rekla je Brana, "ne za tri mjeseca od danas.
Ljudi umru kad umru; mi žalimo i nastavljamo dalje, Kite. Bio si s nama
dovoljno dugo da bi shvatio kako mi gledamo na stvari. Evo pladnja."
***
Kad se Kit vratio s pladnjem Rasali je još uvijek spavala. Gledao ju
je u mračnoj sobi i nije želio upaliti više od jedne svjetiljke koju je nosio sa
sobom. Ljudi umru kad umru. Ali nije mogao prestati razmišljati o mostu,
čija je cesta gotovo dovršena. Još tri mjeseca. Još mjesec dana.
Kad se probudila uslijedio je trenutak kad mu se nasmiješila, lica
umornog ali smirenog. Onda se sjetila i lice joj se zgrčilo i opet je
zaplakala. Kad je prestala Kit joj je dao malo kruha, ribe i sira, i popila je
malo razvodnjenog vina. To je činila poslušno, poput djeteta. Kad je
završila naslonila se na njega, njezina slijepljena kosa ulazila mu je u usta.
"Kako je moguće da ga nema?"
"Jako mi je žao", rekao je Kit. "Most je gotovo dovršen. Još tri
mjeseca, i ovo se ne bi-"
Odmaknula se. "Što? Ne bi se dogodilo? Ne bi se trebalo dogoditi?"
Ustala je i pogledala ga. "Njegova smrt ne bi bila potrebna?"
"Ja-" zaustio je Kit, ali ga je ona prekinula dok su joj nove suze
tekle niz lice.
"Mrtav je, Kite. Nije bilo potrebno, to nije bitno, to nije ništa osim
prirodnog tijeka stvari. Ali njega nema, ja sam tu, i što ću sada učiniti,
Kite? Izgubila sam oca, ujnu, sestru, brata, bratovog sina, a sada ću izgubiti
i maglu kad most bude dovršen, a što onda? Što ću biti tada? Što će
Ferryjevi biti tada?"
Kit je znao odgovor: koliko god se promijenila, još će uvijek biti
Rasali; njezina obitelj i dalje će biti snažna, pametna i lijepa; magla će
također i dalje biti tu, i Veliki. Ali ona nije u stanju čuti te riječi, još ne,
možda neće biti još mjesecima. Zato ju je zagrlio i dopustio vlastitim
suzama neka mu teku niz lice i pokušao ne razmišljati.
***
Sajmovi koji su trebali proslaviti otvaranje mosta počeli su danima
prije Ivanja, službenog datuma. Predstavnici Carstva iz Atyara ispolirali su
svoje govore i nestrpljivo čekali u svojim šatorima, podignutima na na
brzinu očišćenim poljima u blizini (ali ne preblizu) Nearsidea. Grad je
krenuo na sjever sve dok nije opkolio zapadni stup mosta. Zemlja koja je
nekoć bila pašnjak za ovce u podnožju stupa bila je ispunjena šatorima
sajma i privremenim štandovima, priljubljenima uz trajnije trgovine od
drveta i kamena, prodavali hranu i mjesta za spavanje i sve vrste proizvoda
koje bi putniku mogle zatrebati. Kit je bio ponosan na ulice; organizirao je
konstrukciju raskrižja od tvrdih kamenih kocaka, kao nešto da mu skrati
čekanje tijekom posljednje godine izgradnje mosta. Novi bunari bili su
Jennerov projekt, planirani od samog početka, ali Kit ih je dovršio. Kit je
upravo primio Jennerovo pismo, s vijestima o njegovom novom mostu u
planinama Keitche: na vrijeme; sretno gradilište.
Kit je sam hodao sajmom koji se proširio na nasip i niz njegov vrh.
Nekolicina ljudi, starosjedilaca i radnika, ga je pozdravila; ali drugi su ga
samo pokazivali prijateljima (čovjek koji je izgradio most; pogledaj onaj
niski, preplanuli čovjek); a drugi su ga u potpunosti ignorirali, samo još
jedan stranac u gomili stranaca. Kad je došao izgraditi most svi u
Nearsideu su poznavali sve ostale, starosjedioce ili goste. Opet je osjetio
poplavu samoće oko sebe, samoće dolaska na nepoznato mjesto i
izgrađivanja nečega i nakon toga odlaska. Stanovnici Nearsidea su ulazili u
taj novi svijet koji je on izgradio, svijet mosta preko magle, ali on nije išao
s njima.
Zapitao se što Rasali radi, preko u Farsideu, i poželio da ju može
vidjeti. Nisu razgovarali od nekoliko dana nakon Valove smrti, osim
jednom nekoliko minuta, kad je naletio na nju u Kuji. Bila je povučena, ali
ne i neprijateljski nastrojena, i on se osjećao izgubljeno i od tada ju nije
tražio.
Sada je, na završetku svog velikog posla, čeznuo da ju vidi. Kad će
ponovno prijeći? Nasmijao se. On bi od svih ljudi trebao znati najbolje: pet
minuta hoda.
 Most još nije bio otvoren, ali Kit je bio arhitekt; čuvari u obje
naplatne kućice su samo kimnuli kad je zatražio da prijeđe i podigli mu
rampu. Nekoliko je ljudi primijetilo i mahnulo dok se penjao. Kad je Uni
Mason (ruku punih vrpci) viknula nešto što nije mogao dobro čuti, Kit se
nasmiješio, mahnuo i nastavio.
I prije ovoga je prešao most. Prva faza gradnje teških hrastovih
okvira koji su držali cestu bilo je polaganje uskih dasaka koje su vodile s
jedne obale na drugu. Gotovo je svaki radnim smislio izgovor za prelazak
barem jednom prije no što je Carstvo poslalo ljude u naplatne kućice.
Progutavši svoj strah od visine, i Kit ga je u tijekom posljednja dva
mjeseca prelazio gotovo svaki dan.
Ovo je bilo drugačije. Ovo više nije bio njegov most, nego je
pripadao Carstvu i ljudima Nearside i Farsidea. Gledao ga je očima
stranca.
Kamena rampa bila je duga četiristo metara, postupno nakošena za
kola. Kit se popeo gore i zvukovi su ostali iza i ispod njega. Ograde koje će
držati životinje (i ljude) dalje od ruba još nisu bile dovršene: na otvaranju
mosta uvijek je bilo nedovršenih stvari, popravaka i dodataka. Ispred
njega, most je bio niz savršenih crnih linija i lukova.
Rampa se proširila kad je prišao stupu i omogućila dovoljno mjesta
za oprezno skretanje kolima i dolazak na sam most. Cesta je bila jedva
dovoljno široka za kola s dva vola koji ih vuku jedan pored drugoga, pa će
Nearside i Farside trebati naizmjenično slati kola na drugu stranu. Za sada,
pomislio je Kit. Kasnije će ju proširiti, ili izgraditi drugi. Oni: bit će to
netko drugi.
Nebo je bilo ispunjeno visokim sivim oblacima, njihova metalna
boja reflektirala se u magli ispod Kita. Nije bilo ograde, samo konopci od
riblje kože napeti između kabela koji su vodili do lanca. Volovima i
konjima se to neće svidjeti, ili šuplji zvuk njihovih koraka na daskama. Kit
je gledao kako se cesta ispred njega ljulja na povjetarcu koji je konstantno
puhao sa sjeverozapada. Ljuljanje na ovom vjetru nije bilo toliko gadno, ali
možda bi trebalo dodati željezni nosač ili više potpornja kako bi smanjili
uvijanje i prijelaz učinili ugodnijim. Carstvo je poslalo novu inženjerku
koja će se pobrinuti za sve završne projekte: Jeje Tesanthe. Spomenut će
joj to.
Kit je otišao do jednog ruba kako bi mogao pogledati dolje. Zvuk
iza njega je iščeznuo, umrtvljen maglom, kao i uvijek, i gotovo da je
mogao zamisliti da je sam. Do dolje je bilo nekoliko desetina metara, ali
nije bilo ničega s čime bi mogao usporediti veličinu isprepletenog i
oblikovanog metala ispod njega. Duboko u magli ugledao je sjene koje su
mogle biti Veliki ili nešto manje ili zgušnjavanje magle, a onda, kad su mu
oči naučile što da traže, ugledao je još sjena, kao da se dolje nalazi jato
riba. Jedna se odvojila i potamnila dok se uzdizala kroz maglu sve dok nije
pokazala svoja leđa gotovo odmah ispod Kita.
Bila je crna i čvornata, blistava od vlage, ravna poput daske; i
prolazila je cijelu vječnost - duga možda deset metara, ili trinaest, uvijala
se dok se uzdizala kako bi pokazala trbuh, ili ono što je on smatrao
trbuhom. Dok je Kit gledao magla je odlepršala s neke vrste savitljivog
krljušastog krila; a onda dio koji je mogao biti jedno jedino oko ili
mnoštvo očiju, ili nešto u potpunosti drugačije; a onda usta poput luka
lanaca. Usta su se razjapila kako bi pokazala još jedan luk, krivulju desni
ili tkiva ili nečeg drugog. Stvorenje se okrenulo i onda zaronilo i postalo
sjena, a onda ništa kad se magla zatvorila iznad njega i smirila.
Kit se zaustavio kad ga je ugledao. Prisilio se da nastavi put. Veliki,
ili možda Srednji Veliki; s ove visine nije izgledao osobito veliko, ili jako
zastrašujuće. Kit se iznenadio zbog tuge koju je osjećao.
Farside je također bio prepun vrpci i štandova, ali Kit nije nigdje
uspio pronaći Rasali. Kupio je kriglu piva od raži i otišao pronaći neko
usamljeno mjesto.
***
Kad je pala noć i kad su carski predstavnici bili u svojim krevetima,
čuvari su zažmirili na jedno oko i pustili svoje prijatelje (a onda i sve
starosjedioce) na most kako bi ga pogledali. Ljudi koji su radili na mostu
su imali papire za besplatan doživotni prelazak, ali brojni drugi su ga
gledali kako raste, i sada su muljali ili potkupljivali ili preklinjali kako bi
mogli doći na most. Baklje su bile zabranjene zbog ulja koje je štitilo
konopce od riblje kože, ali zatvoreni fenjeri su bili dopušteni, i sa svog
mjesta na nasipu Kit je gledao kako se svjetlost kreće po mostu, tu i tamo
skrivena nosivim konopcima i cestom, mutna i treperava poput krijesnica.
"Kit Meinem iz Atyara."
Kit je ustao i okrenuo se kad je čuo glas iza sebe. "Rasali Ferry iz
Farsidea." Nosila je plavo i bijelo i bila bosa. Vezala je svoju tamnu kosu
vrpcom i njezina su blijeda ramena blistala. Blistala je na mjesečini poput
magle. Poželio ju je dodirnuti, poljubiti; ali nisu razgovarali od Valove
smrti.
Prišla mu je i uzela kriglu iz ruke, popila toplo pivo i svijet se samo
tako vratio u normalu. Zatvorio je oči i dopustio osjećajima da ga preplave.
Uzeo ju je za ruku i sjeli su na hladnu travu i gledali preko rijeke.
Most je bio crna mreža lukova i linija, a iza njega magla je blistala plavo-
bijelo na svjetlosti mjeseca. Nakon nekoliko trenutaka pitao je: "Jesi li još
uvijek Rasali Ferry, ili ćeš uzeti drugo ime?"
"Mislim da ću uzeti novo." Napola se okrenula u njegovom
zagrljaju tako da joj je mogao vidjeti lice, njezine blijede oči. "A ti? Jesi li
još uvijek Kit Meinem, ili si postao netko drugi? Kit Koji je Premostio
Maglu? Kit Koji Je Promijenio Svijet?"
"Imena u gradu ne znače isto", rekao je Kit nehajno, svjestan da je
to već objasnio, ali nije mario. "Jesam li promijenio svijet?" Već je znao
odgovor na to pitanje.
Na trenutak ga je pogledala, kao da pokušava naslutiti njegove
osjećaje. "Da", rekla je polako nakon nekoliko trenutaka. Okrenula je glavu
prema svjetlosti koja je treperila na mostu. "To je tvoj dokaz, trajan poput
kamenja i neba."
"'Trajan poput kamenja i neba'", ponovio je Kit. "Danas
poslijepodne - puno se ljuljao, most. Sigurno postoji način za kontroliranje
toga, ali ipak nije bio projektiran na taj način. Ili bi ga mogao pogoditi
grom. Postoje tisuće stvari koje bi ga mogle uništiti. Srušit će se, Rasali.
Ove godine, iduće godine, za stotinu godinu, pet stotina godina." Provukao
je prstima kroz kosu. "Svi ti ljudi, misle da je vječan."
"Ne, ne mislimo", rekla je Rasali. "Možda Atyar misli, ali mi ovdje
znamo bolje. Zar uistinu trebaš nekome od Ferryjevih reći kako ništa nije
vječno? Ovo kamenje će se naposljetku srušiti, ti kabeli - ali san o
premošćivanju magle, san o povezivanju. Sada kada znamo da je to
moguće, uvijek će biti ovdje. Moja majka je umrla, moj djed. Valo."
Zastala je i progutala knedlu. "Ferryji umiru, ali uvijek postoji Ferry koji će
prijeći maglu. Mostovi i prijevoznici nisu toliko različiti. Kite." Nagnula se
naprijed, kroz prostor između njih i poljubili su se.
***
"Uskoro odlaziš?"
Rasali i Kit su vodili ljubav na nasipu, na hladnoj travi. Zajedno su
prešli most pod mjesecima, vratili se do Jelenskog srca i naručili još piva,
gomila se sada smanjila, ljudi su otišli kućama svojim obiteljima ili
prijateljima ili ljubavnicima: stranci su spavali u unajmljenim sobama,
šatorima, gdje god su mogli. Ali Kit je bio odveć nervozan da bi spavao, i
on i Rasali su opet završili u magli, dolje na molu. Jutro je bilo udaljeno
samo nekoliko sati, i manji mjesec je zašao. Sada je bilo mračnije i magla
se zgusnula.
"Za nekoliko dana", rekao je Kit, misleći na sanduke i torbe sa
spakiranim stvarima koje su stajale u njegovoj sobi u Ribi: fascikl, sada
deblji, umrljan vodom, maglom, prašinom i znojem. Možda je bilo vrijeme
za novi. "Vraćam se u prijestolnicu."
Na suprotnoj obali se pojavila svjetlost, ribari su se pripremali za
noćni posao unatoč sajmu, unatoč mostu. Neke se stvari ne mijenjaju.
"Ah", rekla je. Oboje su to znali; to nije bilo iznenađenje. "Što ćeš ti
raditi ovdje?"
Kit je protrljao lice i osjetio bradu staru nekoliko dana, sretan što je
barem neko vrijeme propuštao taj mali ritual. "Spavati stotinu godina.
Onda je tu novi most koji žele, na ušću rijeke, kod mjesta po imenu Ulei.
Magla je tamo široka gotovo kilometar i pol. Možda počnem sredinom
zime."
"Kilometar i pol", rekla je Rasali. "Možeš li to učiniti?"
"Mislim da mogu. Premostio sam ovo, zar ne?" Njegova je gesta
obuhvatila grede, vitki kameni stup, ženu pored njega. Mirisala je slatko i
slano. "Kod Uleija ima otoka, rekli su mi. Niskih. To je jedini razlog zbog
kojeg bi bilo moguće. Pa, možda niz kamenih lukova, od jednog do
drugog. Ti? Ti ćeš nastaviti izrađivati čamce?"
"Ne." Nagnula je glavu i osjetio je njezino lice na uhu. "Nema
potrebe. Imam puno novca. Ostatak obitelji može izrađivati čamce, ali za
mene je to bilo samo nešto što sam radila dok sam čekala da ponovno
prijeđem maglu."
"Nedostajat će ti", rekao je Kit. To nije bilo pitanje.
Njezina snažna ruka prekrila je njegovu. "Hmm", rekla je, zvuk bez
značenja.
"Ali tebi je prelazak bio važan, zar ne?" pitao je Kit shvativši. "Baš
kao kod mene, ali na drugačiji način."
"Da", rekla je, a nakon kratke pauze: "I sada se pitam: koliko su
Veliki veliki u Maglovitom oceanu? I što još živi u njemu?"
"Na drugoj strani nema ničega", rekao je Kit. "Nema prelaska
nečega što je beskrajno."
"Sve se može prijeći. Ja, ja mislim da kraj postoji. Duboko ispod
Maglovite rijeke postoji vodena rijeka, točno? I ta voda nekamo teče. I sve
druge rijeke, sva jezera - sve nekamo teče. Ispod Maglovitog oceana nalazi
se vodeni ocean, i pitam se završava li magla negdje, šiti li se i nestaje i
otkriješ da ploviš na vodi."
"To je drugačiji element", rekao je Kit razmišljajući o problemu.
"Znači trebaš brodicu koja funkcionira u magli, dovoljno laku s širokim
koritom i pokrovom od riblje kože; ali trebala bi imati kobilicu prilagođenu
za vodu."
Kimnula je. "Želim uzeti jedrilicu, preurediti ju i otkriti što se tamo
nalazi. Otoci, Kite. Veliki. Ogromni. Možda još jedan cijeli svijet. Mislim
da želim biti Rasali Ocean."
"Poći ćeš sa mnom u Ulei?" pitao je, ali je već znao odgovor. Poći
će s njim, na mjesec dana ili sezonu ili godinu dana. Spavat će zagrljeni u
konačištu jako sličnom Ribi ili Kuji, a kad njezina jedrilica bude dovršena
odjedrit će preko oceana, a on će krenuti do novog mosta ili ceste, ili se
možda vrati u prijestolnicu kao predavač na Sveučilištu. Ili bi se možda
napokon mogao odmoriti.
"Hoću", rekla je. "Na neko vrijeme."
Odjednom je u srcu osjetio duboku i snažnu emociju, preplavljen
svime što se dogodilo ili što će se dogoditi u njihovim životima: promjene
u Nearsideu i Farsideu, kraj prijevozništva, Valova smrt, činjenica što će
ga naposljetku ostaviti, ili će on ostaviti nju. "Žao mi je", rekao je.
"Meni nije", rekla je i nagnula se kako bi ga poljubila, usta su joj
bila topla od sunca i života.
Svi ti gubici, ali barem se može potruditi da do ovoga ne dođe.
"Kad dođe vrijeme", rekao je: "Kad zaploviš. Ja ću poći s tobom."
A fo ben, bid bont. Biti vođa, biti most. - velška poslovica
Priča Dan pred revoluciju smatra se svojevrsnim uvodom u kultni roman
Ursule K. Le Guin Ljudi bez ičega (The Dispossessed. 1974.). a osvojila je
nagradu Nebula 1974. godine.

URSULA K. LE GUIN

Dan pred
revoluciju

The Day Before the Revolution (1974.)

preveo: Igor Rendić
 Govornikov je glas bio glasan koliko i prazni pivski kamioni na
kamenitoj ulici i sudionici sastanaka gužvali su se, kaldrma, taj snažni glas
što grmi nad njima. Taviri je bila negdje na drugoj strani dvorane. Morala
mu je prići. Gurala se i probijala kroz tamno odjeveno i gusto nagurano
mnoštvo. Nije čula što priča niti je primijetila lica; samo grmljavinu i tijela
što se pritišću jedno o drugo. Nije vidjela Taviri, bila je preniska. Pred
njom su se nadvili široki crnom vestom prekriveni trbuh i prsa, zapriječili
joj put. Mora doći do Tavirija. Znojna, silovito je nabila šakom. Kao da je
udarila kamen, nije se pomaknuo ali snažna su pluća preko njene glave
ispustila poveću buk, urlik... Skutrila se. Tada je shvatila da urlik nije
namijenjen njoj. Drugi su vikali. Govornik je rekao nešto, nešto dobro o
porezima ili sjenama. Uzbuđena, pridružila se povicima - "Da! Da!" - i
naguravajući se s lakoćom probila u otvoreni prostor Regimentalnog
Vježbenog Polja Parhea.
Nebo nad njom prostiralo se duboko i bezbojno a svuda oko nje
visoka je trava kimala svojim suhim, bijelim glavama skupljenih latica.
Nikad nije saznala kako se zovu. Cvjetovi su kimali nad njenom glavom,
ljuljali se na vjetru koji je uvijek puhao poljem u sumrak. Trčala je kroz
njih i lagano bi se trznuli u stranu pa se uspravili u tišini. Taviri je stajao u
visokoj travi, nosio svoje dobro odijelo, ono tamnosivo zbog kojeg je
izgledao kao profesor ili glumac, sirovo elegantan. Nije se činio sretnim ali
smijao se i nešto joj govorio. Od zvuka njegova glasa zaplakala je i posegla
je zgrabiti ga za ruku ali nije stala, ne baš. Nije mogla stati. "Oh, Taviri,"
rekla je, "tamo je!" Neobičan slatki miris bijele trave bio je težak dok je
pričala dalje. Bilo je trnja, zapletene trave pod stopalima, bilo je padina,
jama. Bojala se pada, pada, stala je.
Sunce, jarki sjaj jutra, ravno u oči, nesmiljeno. Zaboravila je sinoć
spustiti roletu. Okrenula je leđa suncu ali nije joj bilo udobno na desnom
boku. Nema smisla. Dan. Uzdahnula je dvaput, uspravila, prebacila noge
preko ruba kreveta i sjedila, pogrbljena u svojoj spavaćici, pogleda uprtog
u vlastita stopala.
Prsti, stiješnjeni životom provedenim u jeftinim cipelama bili su
gotovo četvrtasti tamo gdje su dodirivali jedni druge, nabubreni kurjim
očima; nokti bezbojni i bezoblični. Između čvornatih kostiju gležnjeva
protezale su se tanke, suhe bore. Sitna je zaravan pri dnu prstiju zadržala
svoju nježnost ali koža je bila boje blata i zamršene su žile križale gornjim
dijelom stopala. Odvratno. Tužno, deprimirajuće. Zlobno, jadno. Iskušala
je sve riječi i sve su pristajale, poput odurnih šeširića. Odurno; da, i ta riječ.
Pogledati se i smatrati se odurnim, koji pothvat! A opet, kad nije bila
odurna je li ovako sjedila i zurila u sebe? Ne baš! Pravo tijelo nije predmet,
nije sredstvo, nije imovina kojoj se treba diviti; to si samo ti, ti sama. Tek
kad to više nisi ti, već tvoje, stvar koja se posjeduje, tek se tada brineš o
njemu - Je li u dobrom stanju? Hoće li dostajati? Hoće li potrajati?
"Koga briga," rekla je Laia žestoko i ustala.
Od naglog joj se ustajanja iznenada zavrtjelo. Morala se rukom
uhvatiti za stolić pored kreveta jer se užasavala padanja. U tom se trenutku
sjetila kako je u snu posezala za Tavirijem.
Što je ono rekao? Nije se mogla sjetiti. Nije bila sigurna da li je
uopće dotakla njegovu ruku. Namrštila se, pokušala silom prizvati sjećanje.
Tako dugo već nije sanjala Tavirija; a sad se ne može niti sjetiti što je
rekao!
Nema sjećanja, nema. Stajala je tako, pogrbljena u svojoj spavaćici,
mrštila se, ruke naslonjene na stolić pored kreveta. Koliko je prošlo otkad
je zadnji put mislila na njega - a kamoli ga sanjala - tek mislila o njemu
kao o "Taviriju?" Koliko dugo nije izgovorila njegovo ime?
Asieo je rekao. Kad smo Asieo i ja bili u zatvoru na sjeveru. Prije
nego sam srela Asiea. Asieova teorija reciprociteta. O da, pričala je o
njemu, pričala i to sigurno i previše, trabunjala, uvalila ga u nevolju. Ali
kao "Asiea", prezime, javnu osobu. Privatna je osoba nestala, u potpunosti.
Ostalo je tako malo onih koji su ga poznavali. Svi su običavali biti u
zatvoru. Smijao si se tome tada, svi ti prijatelji u svim tim zatvorima. Ali
ovih dana nisu ni tamo bili. Bili su na zatvorskim grobljima. Ili u
masovnim grobnicama.
"Oh, oh dušo moja," rekla je Laia na glas dok je sjedala natrag na
krevet jer nije mogla ostati nad nogama pod težinom sjećanja na te prve
tjedne u Utvrdi, u ćeliji, te prve tjedne tih devet godina u Utvrdi u Driju, u
ćeliji, te prve tjedne nakon kojih su joj rekli da je Asieo ubijen u borbama
na Središnjem trgu i da je pokopan s Tisuću Četiristo u vapnom posute
jarke iza Orinških vrata. U ćeliji. Ruke su joj pale u stari položaj na krilu,
lijeva stisnuta i zatvorena u stisku desne, desni palac ide naprijed-natrag,
lagano pritišće i trlja članak lijevog kažiprsta. Sati, dani, noći. Mislila je na
sve njih, svakog, svakog od Tisuću Četristo, leže u jarku, vapno rastvara
meso, kosti se dodiruju u vrelom mraku. Tko ga je dirao? Kako su sada
postavljene tanke kosti ruke? Sati, godine.
"Taviri, nikad te nisam zaboravila!" prošaptala je i glupost te izjave
vratila ju je u jutarnje svjetlo i zgužvanu posteljinu. Naravno da ga nije
zaboravila. To se podrazumijeva kad se radi o mužu i ženi. Eto njenih
ružnih starih stopala na podu, baš kao prije. Nije nikamo stigla, vrtjela se
ukrug. Ustala je, zastenjavši od napora i neodobravanja, i krenula uzeti
kućnu haljinu iz ormara.
Mladi su šetali hodnicima Kuće prigodno skromno odjeveni ali ona
je bila prestara za tako nešto. Nije htjela nekom mladiću svojom pojavom
ubiti apetit prije doručka. Osim toga oni su odrasli s principom slobode
odijevanja i seksa i svega ostalog a ona nije. Ona ga je samo izmislila. Nije
to isto.
Kao što nije isto govoriti o Asieu kao 'mom mužu.' Trznuli bi se.
Riječ koju bi trebala koristiti, kao dobra Odonijka, bila je, naravno,
'partner.' Ali dovraga, zašto bi morala biti dobra Odonijka?
Odgegala se niz hodnik do kupaonice. Mairo je bila tamo, prala je
kosu u umivaoniku. Laia je bacila zadivljeni pogled na dugu, glatku,
mokru grivu.
Tako je rijetko u zadnje vrijeme izlazila iz Kuće da se nije ni mogla
sjetiti kada je zadnji put vidjela pošteno ošišan skalp ali i dalje ju je pogled
na glavu punu kose ispunjavao zadovoljstvom, snažnim zadovoljstvom.
Koliko su joj puta dobacivali, Dugokosa, Dugokosa, koliko su ju puta
policajci ili mladi nasilnici potezali za kosu, nacereni vojnici šišali kosu
sve do skalpa u svakom novom zatvoru? A onda bi ju još jednom pustila da
naraste, od paperja do kovrčica do kovrča do grive... U starim danima. Za
ljubav božju, zar ne bi danas mogla misliti o ičem osim o starim danima?
Odjevena, namještena kreveta, sišla je do blagovaonice. Doručak je
bio dobar ali nikad joj se nije vratio apetit nakon onog prokletog moždanog
udara. Ispila je dvije šalice biljnog čaja ali nije mogla do kraja pojesti
voćku koju je uzela. Kako je žudjela za voćem kao klinka, dovoljno da bi
ga krala; a u Utvrdi - o za boga miloga, prestani! Nasmiješila se i
otpozdravljala i odgovarala na prijateljske upite drugih ljudi za doručkom i
velikog Aevija koji je jutros radio za pultom. On ju je namamio breskvom,
"Vidi ovo, sačuvao sam ju za tebe," i kako da ona odbije tako nešto? U
svakom slučaju, oduvijek je voljela voće i nikad joj ga nije bilo dosta;
jednom, kada joj je bilo šest ili sedam godina, ukrala je voćku s trgovčevih
kolica u Riječnoj Ulici. Ali bilo je teško jesti dok svi tako uzbuđeno
čavrljaju. Stigle su vijesti iz Thu, prave vijesti. Isprva je bila sklona
odbaciti ih, pazeći se entuzijazma ali nakon što je pročitala između redova
došle su, s neobičnom sigurnošću, duboke i hladne misli. Eto, to je to:
počelo je. I to u Thu a ne ovdje. Thu će pasti prije nego ova zemlja padne;
Revolucija će tamo prvo prevladati. Kao da je bilo bitno! Neće više biti
nacija. A opet, nekako je bilo bitno, postala je pomalo hladna i tužna -
ustvari, zavidna. Od svih beskrajnih gluposti. Nije previše sudjelovala u
razgovoru i uskoro se ustala vratiti u sobu, sažalijevajući se. Nije mogla
dijeliti njihovo oduševljenje. Bilo joj je dosta svega, zaista dosta. Nije lako,
opravdavala se sama sebi dok se s naporom uspinjala stubama, prihvatiti da
ti je dosta kada si bio u tome, usred toga, pedeset godina. O za ljubav
božju. Cmizdrenje.
Ostavila je stube i samosažaljenje iza sebe, ušla u sobu. Bila je to
dobra soba i bilo je dobro biti sam. Veliko olakšanje, lako možda nije bilo
baš pošteno. Na tavanu su neki klinci živjeli po petero u jednoj ovakvoj
sobi. Uvijek je bilo više ljudi koji žele živjeti u odonijskoj Kući nego što ih
se moglo smjestiti. Imala je ovu veliku sobu za sebe samo zato jer je bila
starica koja je preživjela moždani udar. I možda zato jer je bila Odo. Da
nije bila Odo, već samo starica s moždanim udarom, bi li ju dobila?
Vjerojatno. Naposljetku, tko bi dovraga htio dijeliti sobu s slinavom
staricom? Ali teško je bilo biti siguran. Favoriziranje, elitizam, obožavanje
vođe, nicali su posvuda. Ali nikad se nije nadala da će biti zbrisani za njena
života, u svega jednoj generaciji. Samo Vrijeme radi takve velike
promjene. U međuvremenu, ovo je bila lijepa, velika, osunčana soba,
prikladna za slinavu staricu koja je započela svjetsku revoluciju.
Njena će tajnica doći za sat vremena kako bi joj pomogla obaviti
današnji posao. Dogegala se do stola, predivnog, velikog komada
namještaja, poklona od sindikalnog drvodjelje Noija jer je netko čuo kada
je rekla da je jedini komad namještaja za kojim je ikad čeznula stol s
ladicama i dovoljno velikom radnom površinom... k vragu, površina je bila
skoro pa prekrivena papirima s pričvršćenim bilješkama, većinom
Noijevim sitnim i čitkim rukopisom: Hitno. - Sjeverne provincije. -
Konzultirati s/R.T.?
Njen vlastiti rukopis nije bio kao nekad još od Asieove smrti. Bilo
je to neobično, kad biste malo razmislili o tome. Naposljetku, unutar pet
godina nakon njegove smrti napisala je čitavu Analogiju. A tu su bila i ona
pisma, koja je ona visoki čuvar s očima kao vodenptica, kako se ono zvao,
nema veze, dvije ih je godine krijumčario iz Utvrde za nju. Sve te stvari,
pisma za koja su joj ljudi govorili da su puna "duhovne snage" - što je
vjerojatno značilo da je lagala koliko je duga i široka dok ih je pisala,
trudila se samoj sebi održati duh - a Analogija je sasvim sigurno bila
najsolidnije intelektualno djelo koje je ikad napravila, sve je to bilo
napisano u Utvrdi u Driju, u ćeliji, nakon Asieove smrti. Nešto se moralo
raditi, a u Utvrdi su dopuštali olovku i papir... Ali sve je to bilo napisano
žurno, naškrabano rukom za koju nikad nije bila sigurna da je njena, ne
kao što je svojom smatrala okruglasti, crni tekst rukopisa Društva bez
vlade; četrdeset i pet godina star. Taviri nije u jamu s vapnom odnio samo
žudnju njena tijela i njena srca već i njen čitki rukopis.
Ali ostavio joj je Revoluciju.
Kako je hrabro od tebe što si nastavila, što si radila, što si pisala, u
zatvoru, nakon takvog poraza Pokreta, nakon smrti partnera, govorili su joj
ljudi. Proklete budale. Što joj je ostalo za raditi? Hrabrost, srčanost - što je
to hrabrost? Nikad nije shvatila. Ne bojati se, rekli su joj jedni. Bojati se ali
ustrajati, rekli su joj drugi. Ali što ste mogli osim ustrajati? Je li itko ikad
zaista imao izbora?
Umrijeti je značilo samo nastaviti u drugom smjeru.
Ako ste se htjeli vratiti kući morali ste nastaviti, ustrajati, na to je
mislila kada je napisala "Povratak je istinsko putovanje", ali to nikad nije
bilo ništa više od intuicije a sad je bila najdalje što je mogla biti od
mogućnosti da to racionalizira. Sagnula se prenaglo te je tiho progunđala
na odgovor škripi kostiju i počela kopati po najdonjoj ladici stola. Ruka joj
je pronašla starošću omekšani fascikl i izvukla ga, prepoznajući ga
dodirom prije nego je vid potvrdio: rukopis Organizacije Sindikata u
Revolucijskoj Tranziciji. Otisnula je naslov na fascikl i potpisala ga ispod
njega, Taviri Odo Asieo, IX 741. E to je bio elegantni rukopis, svako slovo
lijepo oblikovano, čitko i tečno. Ali on je više volio koristiti glasopis.
Rukopis je bio u glasopisu, vrlo kvalitetnom, oklijevanja korigirana a
njemu svojstveni izrazi normalizirani. Niste mogli u tekstu vidjeti način na
koji je izgovarao 'o', iz dubine grla kao oni s Sjeverne obale. Tu nije bilo
ničeg njegovog osim uma. Nije joj ostalo ništa od njega osim njegova
imena na fasciklu. Nije zadržala njegova pisma, zadržavanje pisama bilo je
sentimentalno. Osim toga, nikad ne bi zadržala ništa. Nije se mogla sjetiti
ičeg što je posjedovala više od svega nekoliko godina, osim naravno ovog
oronulog starog tijela a njega se nije mogla riješiti...
Opet dualizira. 'Ona' i 'to'. Starost i bolest načinili bi vas dualistom,
eskapistom; um je inzistirao. To nisam ja, to nisam ja. Ali bio je. Možda su
mistici mogli odvojiti um od tijela, uvijek im je zavidjela na šansi da im
uspije, znajući da ih ne može emulirati. Bijeg nikad nije bio njen đir.
Tražila je slobodu sada, ovdje, za tijelo i dušu.
Prvo samosažaljenje, zatim samohvala i još uvijek je sjedila, za
ljubav božju, držala Asieovo ime u ruci, zašto? Nije li znala kako mu je
bilo ime bez da ga potraži? Što nije valjalo s njom? Podigla je fascikl do
usana i poljubila rukom ispisano ime čvrsto, vratila fascikl u najdonju
ladicu, zatvorila ladicu i ispravila se u stolici. Bockalo ju je u desnoj ruci.
Počešala ju je, a zatim prkosno protresla. Nikad se nije u potpunosti
oporavila od moždanog udara. Nisu se oporavile ni desna noga ni desno
oko ni desni kut usana. Usta su joj bila spora, nesposobna, bockava. Zbog
njih se osjećala poput robota s kratkim spojem.
A vrijeme je prolazilo, Noi će doći, čime se ona bavi od doručka?
Ustala je tako žurno da se zaljuljala i zgrabila je naslon stolice kako
bi bila sigurna da neće pasti. Otišla je niz hodnik do kupaonice i pogledala
u veliko zrcalo. Njena je sijeda punđa bila raskuštrana, nije ju dobro složila
prije doručka. Natezala se s njom neko vrijeme. Bilo joj je teško držati
ruke u zraku. Amai je utrčala kako bi pišala i rekla je, "Pusti meni!" i
stegnula je čvrsto i uredno za trenutak svojim oblim, snažnim, lijepim
prstima, nasmiješena i tiha. Amai je bilo dvadeset, manje od trećine Laine
dobi. Njeni su roditelji oboje bili članovi Pokreta, jedan je ubijen u ustanku
'60-e, drugi je još uvijek regrutirao ljude u Južnim provincijama. Amai je
odrasla u odonijskim Kućama, rodila ju je Revolucija, istinsku kćer
anarhije. Tako tiho i slobodno i prelijepo dijete, dovoljno da vas natjera u
plač kad pomislite: za to smo radili, na ovo smo mislili, ovo, evo je, živa,
dobronamjerna, ljupka budućnost.
Desno je oko Laie Asieo Odo pustilo nekoliko malih suza dok je
stajala između umivaonika i zahoda, dok joj je frizuru namještala kćer koju
nije rodila; ali njeno lijevo oko, snažno oko, nije zaplakalo niti je znalo da
desno jest.
Zahvalila je Amai i požurila natrag u sobu. Primijetila je, u
ogledalu, mrlju na ovratniku. Vjerojatno sok breskve. Prokleta stara
slinavica. Nije htjela da Noi uđe i nađe ju s slinom na ovratniku.
Dok je preko glave navlačila čistu košulju, pomislila je, Po čemu je
Noi tako poseban?
Zakopčala je ovratnik lijevom rukom, polako. Noiju je bilo oko
trideset, vitak, mišićav momak, mekog glasa i živih smeđih očiju. Po tome
je Noi bio poseban. Toliko jednostavno. Dobar stari seks. Nikad ju nisu
privlačili ljepotani ili debeljuce, ili visoki momci velikih mišića, nikad, čak
ni kada joj je bilo četrnaest i kad bi se zaljubila u svaku budalu koju bi
vidjela. Tamnokos, suhonjav i vatren, to je bio recept za nju. Taviri,
naravno. Ovaj mali nije bio Taviriju ni do koljena niti mozgom niti
izgledom ali ipak: nije htjela da ju vidi s slinom na ovratniku i raskuštrane
kose.
Rijetke, sijede kose.
Noi je ušao, zastavši u dovratku - bože, nije ni zatvorila vrata dok se
presvlačila! Pogledala ga je i vidjela sebe. Staricu.
Mogli ste se češljati i presvući košulju, mogli ste nositi tjedan dana
staru košulju i pletenice od sinoć, mogli ste obući zlatno ruho i posuti
obrijanu glavu dijamantnim prahom. Ništa od toga ne bi nikakvu razliku
napravilo. Starica bi izgledala malo manje ili malo više groteskno.
Održavate se urednim iz pristojnosti, zbog zdravog razuma, jer ste
svjesni drugih ljudi.
A onda i toga nestane i slinite bez srama.
"Dobro jutro," rekao je mladić nježnim glasom.
"Bok, Noi."
Ne, boga mu, nije to bilo samo iz čiste pristojnosti. K vragu i
pristojnost. Zbog muškaraca kojeg je voljela i kojem njena dob ne bi bila
bitna - zato jer je bio mrtav ona se mora pretvarati da nema spol? Mora li
potisnuti istinu, poput nekog prokletog autoritarnog puritanca? Čak i prije
šest mjeseci, prije moždanog udara, privlačila je muške poglede i to
odobravajuće; a sad, iako nije mogla zadovoljiti druge, boga mu mogla je
zadovoljiti sebe.
Kada joj je bilo šest godina a tatin je prijatelj Gadeo znao svraćati
na razgovor o politici s tatom nakon večere stavila bi ogrlicu zlatne boje
koju je mama pronašla na hrpi smeća i donijela joj ju. Bila je toliko kratka
da joj se uvijek zavlačila pod ovratnik i nitko ju ne bi vidio. Sviđalo joj se
to. Ona je znala da ju nosi. Sjedila bi na pragu i slušala njihov razgovor i
znala je da se sredila za Gadea. Bio je tamnokos, blještavo bijelih zuba.
Ponekad bi ju zvao 'lijepa Laia'. "Evo moje lijepe Laie!" Prije šezdeset i
šest godina.
"Što? Osjećam se zatupljeno. Imala sam užasnu noć." Što je bila
istina. Spavala je čak i manje nego obično.
 "Pitao sam da li si vidjela jutrošnje novine."
Kimnula je.
"Zadovoljna zbog Soinehe?"
Soinehe je bila provincija u Thu koja je sinoć proglasila
odcjepljenje od thuvijske države.
Bio je zadovoljan zbog toga. Bijeli su mu zubi bljesnuli na
crnomanjastom, živom licu. Lijepa Laia.
"Da. I oprezna."
"Znam. Ali ovaj put je prava stvar posrijedi. Početak kraja thuške
vlade. Nisu ni pokušali poslati vojsku u Soinehe, znaš. To bi samo ubrzalo
pobunu samih vojnika i svjesni su toga."
Složila se s njim. I sama je bila u to sigurna. Ali nije mogla dijeliti
njegovo zadovoljstvo. Nakon života provedenog u nadi jer nema ničeg
drugog osim nje, izgubi se užitak u pobjedi. Istinskom osjećaju trijumfa
mora prethoditi istinski očaj. Odučila se očaja jako davno. Nije bilo više
trijumfa. Život je išao dalje.
"Hoćemo li napisati ona pisma danas?"
"U redu. Koja pisma?"
"Ljudima na Sjeveru," rekao je nestrpljivo.
"Sjeveru?"
"Parheo, Oaidun."
Rođena je u Parheu, prljavom gradu na prljavoj rijeci. Nije došla u
glavni grad dok joj nisu bile dvadeset i dvije i dok nije bila spremna
započeti Revoluciju, iako je u tim danima, prije nego su ona i drugi stvarno
razradili ideju, to bila jedna vrlo žutokljuna i djetinjasta revolucija.
Štrajkovi za bolje plaće, pravo glasa za žene. Glasovi i nadnice - Moć i
Novac, za ljubav božju! Pa, ponešto naučite, tijekom pedeset godina.
Ali onda sve to morate i zaboraviti.
"Počni s Oiadunom," rekla je i sjela u naslonjač. Noi je bio za
stolom, spreman za rad. Čitao je ulomke iz pisama na koja je trebala
odgovoriti. Pokušala je obratiti pažnju i imala je u tome dovoljno uspjeha
da je izdiktirala čitavo jedno pismo i započela još jedno. "Zapamtite da je u
ovom trenutku vaše bratstvo ranjivo zbog prijetnje...ne, opasnosti...od..."
Tražila je riječ dok Noi nije predložio, "Od opasnosti obožavanja vode?"
 "U redu. I da ništa neće tako brzo iskvariti altruizam kao potraga za
moći. Ne. I da ništa ne kvari altruizam - ne. O za ljubav božju, znaš što
hoću reći, Noi, ti piši. I oni to znaju, sve su to stare stvari, zašto ne čitaju
moje knjige!"
"Dodir," rekao je Noi nježno, smiješeći se i navodeći jednu o
središnjih odonijskih tema.
"U redu, ali dosta mi je dodirivanja. Ako napišeš pismo ja ću ga
potpisati ali jutros mi se ne da s time zamarati." Promatrao ju je pogledom
u kojem je bilo upita ili brige. Iritirana, rekla je: "Imam nešto za obaviti."
Kad je Noi otišao sjela je za stol i pomaknula papire, pretvarala se
da nešto radi jer su prestrašile vlastite riječi. Nije imala ništa za obaviti.
Nikad nije imala išta drugo za raditi. Ovo je bio njen posao: njeno životno
djelo. Govorničke turneje i sastanci i ulice sada su joj bili izvan dosega ali
još uvijek je mogla pisati i to je bio njen rad. A i da je imala nešto drugo za
raditi Noi bi to znao; držao joj je raspored i s taktom ju podsjećao na razne
stvari, kao recimo posjet stranih studenata ovog popodneva. O dovraga.
Voljela je mlade i uvijek se nešto moglo naučiti od stranaca ali dojadila su
joj nova lica i dojadilo joj je biti izložena. Učila je od njih ali oni nisu od
nje; naučili su sve što ih je imala podučiti još davno, iz njenih knjiga, od
Pokreta. Došli su samo gledati, kao da je Veliki Toranj u Rodarredu ili
Kanjon u Tulaevei. Fenomen, spomenik. Osjećali su strahopoštovanje,
divili joj se. Režala bi na njih: Mislite vlastite misli! - To nije anarhizam, to
je samo opskurizam. - Ne mislite stvarno da su sloboda i disciplina
nekompatibilne? - Prihvatili bi čitanje bukvice krotko poput djece,
zahvalno, kao da je ona nekakva Sve-Majka, idol Velike Zbrinjavajuće
Utrobe. Ona! Ona koja je minirala brodogradilišta u Seisseru, i koja je
opsovala premijera Inoilta pred gomilom od sedam tisuća ljudi, rekla mu
da bi si odrezao vlastita jaja i prelio ih broncom i prodao kao suvenire ako
bi pomislio da od toga može profitirati - ona koja je vrištala, psovala i tukla
policajce, pljuvala na svećenike i pišala u javnosti na veliku mjedenu ploču
na Središnjem trgu na kojoj je pisalo OVDJE JE OSNOVANA
SUVERENA NACIJA A-10 ITD ITD, pssssssssss na sve to! a sada je bila
svačija bakica, draga starica, divni stari spomenik, dođite obožavati utrobu.
Vatra se ugasila, dečki, sigurno je prići.
"Ne, neću," rekla je Laia naglas. "Neću." Nije joj smetalo pričati
sama s sobom jer je to oduvijek činila. "Laina nevidljiva publika," znao je
Taviri reći, dok bi ona šetala sobom i mrmljala si u bradu. "Niste trebali
doći, neću biti ovdje," rekla je nevidljivoj publici. Upravo je odlučila što
mora učiniti. Morala je izaći. Van, na ulicu.
Bilo je nesmotreno razočarati strane studente. Bilo je to nepravilno
ponašanje, tipično za senilnost. Bilo je neodonijski. Pssss na sve to. Čemu
se čitav život boriti za slobodu i onda je uopće nemati? Otići će u šetnju.
"Što je anarhist? Onaj koji, birajući, prihvaća odgovornost koju
donosi odabir."
Dok se spuštala niz stube odlučila je, mršteći se, da će ostati i
primiti strane studente. Ali onda će otići van.
Bili su to vrlo mladi studenti, vrlo iskreni: velikih očiju, kuštravi,
ljupka stvorenja sa zapadne polutke. Benbili i kraljevstvo Mand, djevojke u
bijelim hlačama, dečki u dugim kiltovima, ratobornim i arhaičnim.
Govorili su o svojim nadama. "Mi u Mandu smo toliko daleko od
Revolucije da smo joj možda i blizu," rekla je jedna djevojka, zamišljena i
nasmiješena: "Krug života!" i pokazala je kako se krajnje točke susreću u
krugu opisanom njenim vitkim, tamnoputim prstima. Amai i Aevi su im
poslužili bijelo vino i smeđi kruh, iskaz gostoljubivosti Kuće. Ali
posjetioci, nenametljivi, su se ustali nakon jedva pola sata, spremili otići.
"Ne, ne, ne," rekla je Laia. "Ostanite, razgovarajte s Aevi i Amai. Ja se
ukočim ako dugo sjedim, moram se razgibati. Bilo mi je tako drago
upoznati vas, hoćete li uskoro opet svratiti, braćo i sestre?" Jer stalo joj je
do njih i njima do nje i razmijenila je poljupce, smijala se, oduševljena
njihovim tamnim obrazima, očima punim ljubavi, mirisnom kosom, a
zatim se odgegala dalje. Zaista je bila umorna ali uspeti se na kat i
odspavati, to bi bio poraz. Htjela je van. Ići će van. Nije sama bila vani -
otkad? Od zime! Prije udara. Nije ni čudo da postaje morbidna. Kao da je u
zatvoru. Vani, na ulici, tamo je bila živa.
Tiho je izašla kroz sporedna vrata Kuće, prošla pored povrtnjaka,
izašla na ulicu. Uska traka kisele gradske zemlje predivno je oblikovana u
vrt i davala je lijep urod graha i ceea ali Laia nije imala oko za
poljodjelstvo. Naravno da je zajednicama anarhista bilo jasno, čak i za
vrijeme tranzicije, da moraju raditi na optimalnom samoodržanju ali kako
se to točno izvodilo pomoću zemlje i biljaka nije je se ticalo. Za to su imali
poljodjelce i agronome. Njen su posao bile ulice, glasne, smrdljive kamene
ulice, na kojima je odrasla i provela cijeli život, osim onim petnaest godina
u zatvoru.
S ljubavlju je pogledala fasadu Kuće. Činjenica da je bila prvotno
izgrađena kao banka pružala je neobično zadovoljstvo trenutnim stanarima.
Držali su vreće s hranom u velikom središnjem sefu otpornom na
bombardiranje, a jabukovača je dozrijevala u bačvama u manjim sefovima.
Nad otmjenim stupovima okrenutima ulici još uvijek su se nazirala
izrezbarena slova, "Nacionalna Udruga Žitaričnih Ulagača i Bankara".
Pokretu baš nisu išla imena. Nije imao zastavu. Slogani su korišteni i
odbacivani po potrebi. Uvijek se moglo na zidove i pločnike ucrtati Krug
Života, kako bi ga Vlast morala primijetiti. Ali kada se radilo o imenima
Pokret je bio indiferentan, prihvaćao i ignorirao sva imena koja su mu
nadjenuta, ne bojeći se da će ga njima definirati ili ograničiti, ne bojeći se
bivanja apsurdnim. I stoga ova kooperativna Kuća, najpoznatija i druga po
starosti, nije imala drugog imena osim Banka.
Bila je okrenuta prema širokoj i tihoj ulici, ali samo četvrt dalje
počinjala je Temeba, otvorena tržnica, nekoć poznata kao središte crnog
tržišta psihogenike i teratogenike, sad svedena na povrće, rabljenu odjeću i
jadne atrakcije. Nestalo je živosti, ostali su samo djelomično paralizirani
alkoholičari, ovisnici, kljasti, varalice i trećerazredne kurve, zalagaonice,
kockarnice, vračare, tjelesni kipari i jeftini hoteli. Laia se okrenula prema
Temebi kao što igla prema sjeveru.
Nikad se nije bojala grada niti ga prezirala. Bila je to njena zemlja.
Da je Revolucija prevladala ne bi bilo ovakvih sirotinjskih kvartova. Ali
bilo bi jada. Uvijek će biti jada, traćenja, okrutnosti. Nije se nikad
pretvarala da mijenja srž čovječanstva, da je Mama koja štiti djecu od
tragedije kako se ne bi ozlijedila. Daleko od toga. Dokle god su ljudi imali
slobodu izbora, ako su birali piti muhomor i živjeti u kanalizaciji to je bila
njihova stvar. Dokle god se nije radilo o Poslu, izvoru zarade i sredstvu
moći za druge ljude.
Sve je to iskusila prije nego je znala išta; prije nego je napisala prvi
pamflet, prije nego je napustila Parheo, prije nego je znala što 'kapital'
znači, prije nego je zašla dalje od Riječne Ulice u kojoj se igrala, klečala na
krastavim koljenima na pločniku u društvu drugih šestogodišnjaka, tada je
već znala ovo: da su ona i druga djeca i njeni roditelji i njihovi roditelji i
pijanice i kurve i cijela Riječna Ulica, da su svi oni na dnu nečeg - da su
osnova, stvarnost, izvor. Ali hoćete li povući civilizaciju natrag u blato?
vikali su šokirani pošteni ljudi, puno kasnije, i godinama im je pokušavala
objasniti da ako je blato sve što imaš onda ako si bog od njega radiš ljude a
ako si čovjek onda radiš kuću u kojoj ljudi žive. Ali to nije mogao
razumjeti itko tko je mislio da je bolji od blata. Sad, igla koja traži sjever,
blato blatu, Laia se gegala kroz prljavu, bučnu ulicu i sva joj je rugobna
slabost starosti ostala kod kuće. Pospane kurve, lakirane i nakrivljene i
raskuštrane kose, jednooka žena koja umorno izvikuje da prodaje povrće,
maloumna prosjakinja koja rastjeruje muhe, sve su to bile njene
sunarodnjakinje. Ličile su na nju, sve su bile tužne, odvratne, zlobne,
jadne, odurne. Bile su joj sestre, njen narod.
Nije joj bilo dobro. Dugo je vremena prošlo otkako je ovako daleko
šetala, pet ili šest četvrti sama, kroz buku i naguravanje i napadnu ljetnu
vrelinu ulica. Htjela je doći do parka Koly, trokuta zapuštene trave na
samom kraju Temebe i tamo sjediti neko vrijeme s drugim starcima i
staricama kojih je tamo uvijek bilo, vidjeti kako je to sjediti tamo i biti star;
ali park je bio predaleko. Ako se sad ne okrene i vrati, moglo bi joj se
zavrtjeti u glavi a užasavala se padanja, padanja i ležanja i gledanja u ljude
koji su došli zuriti u staricu koja ima napadaj. Okrenula se i krenula kući,
mrštila se zbog napora i gađenja prema samoj sebi. Osjećala je crvenilo u
licu a u ušima joj je zašumjelo. Bilo je previše, stvarno se bojala da će se
srušiti. Vidjela je prag u hladu i krenula prema njemu, oprezno sjela,
uzdahnula.
Nedaleko nje nalazio se prodavač voća, u tišini sjedio iza svoje
prašnjave, smežurane ponude. Ljudi su prolazili. Nitko nije kupio išta od
njega. Nitko ju nije pogledao. Odo, tko je bila Odo? Slavna
revolucionarka, autorica Zajednice, Analogije itd. Ona, tko je bila ona?
Starica sijede kose i crvena lica koja sjedi na pragu u sirotinjskoj četvrti,
mrmlja si u bradu.
Zaista? To je bila? U svakom slučaju je to bilo ono što su prolaznici
vidjeli. Ali je li to bila ona, išta više nego što je bila slavna revolucionarka
itd? Ne. Nije. Ali tko je onda?
Ona koja je voljela Tavirija.
Da. To je istina. Ali nije dovoljno. Toga više nema; on je toliko
dugo već mrtav.
"Tko sam ja?" promrmljala je Laia svojoj nevidljivoj publici a oni
su znali odgovor i dali joj ga u isti glas. Ona je djevojčica krastavih
koljena, koja sjedi na pragu i zuri kroz prljavu zlaćanu izmaglicu Riječne
Ulice u vrelini kasnog ljeta, šestogodišnjakinja, šesnaestogodišnjakinja,
žestoka, ljutita, snovima izmorena djevojka, netaknuta, nedodirljiva. Ona
je ona sama. Zaista je bila neumorni radnik i mislilac ali krvni ugrušak u
žili to joj je oduzeo. Zaista je bila ljubavnica, plivala kroz život, ali Taviri
je, umirući, odnio tu ženu s sobom. Nije ništa ostalo, osim temelja. Vratila
se kući; nikad ju nije ni napustila. "Povratak je istinsko putovanje." Prašina
i blato i pragovi sirotinjskih četvrti. A iza toga, na udaljenom kraju ulice,
polje puno visoke suhe trave što se ljulja na povjetarcu kojeg donosi noć.
"Laia! Što radiš ovdje? Jesi li dobro?"
Jedan od ljudi iz Kuće, naravno, ljubazna žena, pomalo fanatična i
neprestano priča. Laia se nije mogla sjetiti njena imena iako ju je
poznavala već godinama. Dopustila je da ju odvede kući, žena je sve to
vrijeme pričala. U velikoj i svježoj blagovaonici (u kojoj su nekoć
računovođe brojali novac iza ulaštenih pultova, pod nadzorom naoružanih
stražara) Laia je sjela na stolicu. Nije se trenutno mogla suočiti s stubama
iako bi rado bila sama. Žena je i dalje pričala i pojavili su se drugi
uzbuđeni ljudi. Čini se da su planirali demonstracije. Događaji u Thu
odvijali su se takvom brzinom da je i ovdje planulo raspoloženje i nešto se
moralo učiniti. Preksutra, ne, sutra, održat će se marš, veliki marš, od
Starog grada do Središnjeg trga, starom rutom. "Još jedan Ustanak Devetog
Mjeseca," rekao je mladić, vatren i nasmijan, bacajući pogled na Laiju.
Nije bio ni rođen za vrijeme Ustanka Devetog Mjeseca, to je njemu bila
samo povijest. Sad je htio stvoriti vlastitu. Soba se napunila ljudi. Sutra u
osam ujutro ovdje će se održati generalni sastanak. "Laia, moraš nam se
obratiti."
"Sutra? Oh, neću biti ovdje sutra," rekla je oštro. Tkogod da joj se
obratio nasmiješio se, netko drugi se nasmijao, iako se Amai okrenuo
prema njoj, zbunjenog pogleda. Nastavili su pričati i vikati, Revolucija.
Zašto je pobogu rekla to? Čemu reći tako nešto, dan pred Revoluciju, pa
makar i bila istina.
Čekala je, uspjela se ustati i, ma koliko trapava bila, neprimjetno se
iskrasti kroz gomilu zaposlenu planiranjem i uzbuđenjem. Stigla je do
hodnika, do stuba, počela uspon jednu po jednu. "Generalni štrajk," glas,
dva glasa, deset glasova je to reklo u sobi ispod nje, iza nje. "Generalni
štrajk," promrmljala je Laia dok se na trenutak odmarala na polukatu.
Iznad, naprijed, u njenoj sobi, što ju je čekalo? Osobni štrajk organizma.
To je bilo pomalo smiješno. Uspela se stubama, jednom po jednom, nogu
po nogu, poput malog djeteta. Vrtjelo joj se ali više se nije bojala pada.
Naprijed, ravno ispred nje, suhi su bijeli cvjetovi kimali i šaputali preko
širokih večernjih polja. Sedamdeset i dvije godine i nikad nije stigla saznati
kako se zovu.
Novela Keks-neman donijela je autoru space-opera Vatra nad nebom i
Jazbina na nebu Vernoru Vingeu nagradu Hugo 2004. godine.

VERNOR VINGE

Keks-neman

The Cookie Monster (2003.)

preveo: Igor Rendić
 Čovjek je "životinja što zauzdava vrijeme".
Ali u budućnosti bi ta jednostavna izjava mogla dobiti značenja
koja Korzybskiju nikad ne bi pala na um...

"I kako ti se sviđa novi posao?"

Dixie Mae je podigla pogled s svoje tipkovnice i primijetila
bubuljičavo lice kako naviruje preko zida uredskog odjeljka.
"Bolje nego rad u pečenjari, Victore", rekla je.
Victor je poskočio kako bi mu se vidjelo čitavo lice. "Da? Jako brzo
će ti dosaditi."
Ustvari, Dixie May je dijelila to mišljenje. Ali korisnička podrška
za Lotsa-Tech bio je pravi posao, prvi korak u najveću tehnološku tvrtku
na svijetu. "Daj sjaši, Victore! Prvi nam je dan." Pa, bio je prvi dan ako ne
računamo prethodnih šest dana satova upoznavanja s proizvodima. "Ako
ovo ne možeš podnijeti onda imaš raspon pažnje jednog cvrčka."
"To ti je znak inteligencije, Dixie Mae. Dovoljno sam pametan da
znam što ne zavrjeđuje pažnju prvoklasnog kreativnog uma."
Grr. "Onda ćeš s tog prvoklasnog kreativnog uma sići do kraja
ljeta."
Victor se podsmjehnuo. "Ima tu nečeg." Razmislio je na trenutak pa
nastavio tiše: "Ali vidiš, hm, bavim se ovim kako bih skupio materijala za
kolumnu u Bruinu. Znaš ono, veliki naslovi tipa 'Suvremeni robovski rad'
ili 'Smrt od dosade'. Nisam još odlučio želim li humor ili osvješćivanje
društva. U svakom slučaju", još se više stišao, "bježim odavde prije kraja
tjedna te ću stoga zbog cijelog ovog užasnog iskustva pretrpjeti samo
minimalne ozljede mozga."
"I zaista ne misliš ni najmanje pomoći kupcima, ha, Victore? Samo
ćeš ih urnebesno zavoditi na krivi put?"
Victorove su obrve poskočile. "Da znaš da sam rječit i zaista
pomažem... barem još dan ili dva." Lasičji mu se osmijeh opet razvukao
licem. "Neću postati Kurvinski Konzultant iz Pakla sve do tik prije nego
dam otkaz."
Naravno. Dixie Mae se vratila tipkovnici. "U redu, Victore. Kako bi
bilo da me u međuvremenu pustiš da radim ono za što me plaćaju?"
 Tišina. Ljutita, uvrijeđena tišina? Ne, ovo je bila više pohotna,
skidam-te-očima vrsta tišine. Ali Dixie Mae nije digla pogled. Mogla je
trpjeti takve tišine dokle god je pohotnik bio izvan dosega.
Trenutak kasnije iz susjednog se odjeljka čulo kako Victor pada
natrag u svoj stolac.
Stari je Vic bio naporan od samog starta. Znao je s riječima; ako je
htio mogao je objasniti bilo što jednako dobro kao bilo tko koga je Dixie
Mae ikad srela. Istovremeno vam je nabijao na nos koliko je točno
obrazovan i koliko je ova gaža u korisničkoj podršci poslovna slijepa ulica.
Gospodin Johnson - tip koji je vodio satove upoznavanja s proizvodima - je
bio odličan učitelj ali pametnjaković Victor je dovodio njegovo strpljenje
na kušnju čitav tjedan. Da, Victor zaista nije pripadao ovdje ali ne zbog
razloga kojima se hvalio.
Dixie Mae je trebao skoro pa čitav sat kako bi obradila još sedam
upita. Jedan je zahtijevao istraživanje, pošto se radilo o vrlo bizarnom
pitanju o Voxalotu za norveški. U redu, ovaj posao će joj dosaditi za
nekoliko dana ali bilo je nečeg poput vrline u osjećaju koji je imala dok je
pomagala ljudima. A na satovima gospodina Johnsona naučila je da dokle
god preda sve odgovore do kraja radnog vremena može provesti i čitavo
poslijepodne istražujući kako točno natjerati LotsaTechov vox program da
prepozna norveške samoglasnike.
Dixie Mae se nikad prije nije bavila korisničkom podrškom; sve
dok prošlog tjedna nije polagala ispit kod profesora Reicha posao za koji je
bila najbolje plaćena zaista jest bio rad u pečenjari. Ali kao i svi na svijetu
često je bila žrtva korisničke podrške. Dixie Mae bi kupila novu knjigu ili
lijepu haljinu i onda bi pukla ili bi joj bila premala - a kad bi zatim pisala
korisničkoj podršci ne bi joj odgovorili ili bi joj poslali unaprijed
pripremljene i beskorisne odgovore ili bi joj samo pokušali prodati još
nešto - a cijelo bi vrijeme govorili kako im je primarni cilj pomoći
korisnicima.
Ali sada je LotsaTech sve to izokrenuo na glavu. Njihovi su glavni
šefovi shvatili koliko je bitno da pravi ljudi pomažu pravim ljudskim
korisnicima. Upošljavali su stotine i stotine ljudi kao što je Dixie Mae.
Nisu puno plaćali i prvi je tjedan bio ponešto naporan pošto su bili
nagurani na hrpu tijekom brzih uvodnih satova.
Ali Dixie Mae to nije smetalo. "LotsaTech ima puno tehnike." Prije
joj se taj moto činio glupim. Ali LotsaTech je golem; IBM i Microsoft su
sitne ribe za njega. Bila je pomalo nervozna zbog toga, zamišljala kako će
završiti u prostoriji većoj od nogometnog igrališta s sićušnim uredskim
odjeljcima što se protežu sve do obzora. Pa, Zgrada 0994 je imala sićušne
uredske odjeljke ali njen se tim sastojao od petnaest sasvim ugodnih ljudi -
ako na trenutak zanemarimo Victora. Njihov je kat bio okružen prozorima,
panoramski pogled na planine Santa Monice i udolinu Los Angelesa. A
stol mala Dixie Mae Leigh bio je odmah pored jednog od tih širokih
prozora! Kladim se da neki izvršni upravitelji nemaju pogled tako dobar
kao što je moj. Odavde se mogao vidjeti djelić onog za što je Lotsa7 u
LotstaTech stajalo. Ispred Z0994 nalazili su se teniska igrališta i bazeni za
plivanje. Deseci sličnih zgrada bili su rasuti diljem obronka. Susjedno je
brdo prekrivalo igralište za golfa a iza toga je bilo još tvrtkina zemljišta.
Ovi su dečki imali dovoljno love da mogu kupiti kanjon Runyon i smjestiti
se u njemu. A ovo je bila samo losanđeleska podružnica.
Dixie Mae je odrasla u Tarzani. Tijekom vedrog dana u dolini mogli
ste vidjeti kako se planine Santa Monice kroz vreli zrak protežu u beskraj.
Činile su joj se izvan dosega, poput nečeg iz bajke. A sad je bila na njima.
Slijedećeg će tjedna ponijeti dalekozor, uspeti se na sjevernu padinu i
možda vidjeti mjesto u dolini gdje njen otac još uvijek živi.
U međuvremenu, natrag na posao. Slijedećih je šest upita lagano,
dolaze od ljudi koji se nisu potrudili pročitati makar jednu stranicu uputa s
kojima Voxalot dolazi. Na takva će joj pisma biti teško pristojno
odgovoriti nakon što ih vidi jedno tisuću puta. Ali pokušat će - a danas je
uvježbavala vesele upute kojima je izricala očito i nježno upućivala
korisnike kako saznati više. Zatim je uslijedilo nekoliko zakučastih. K
vragu. Te danas neće moći dovršiti. Gospodin Johnson je rekao "sve što
započnete završite istog dana" - ali možda joj dopusti baviti se njima
odmah u ponedjeljak ujutro. Zaista je htjela dobro odraditi teške upite.
Svakog će dana dolaziti ista blesava pitanja. Ali također će biti i novih,
teških pitanja. A naposljetku će postati jako, jako vješta s Voxalotom. Što
je još bitnije, postat će vješta u odgovaranju na upite i organiziranju. Pa što
ako je zaribala zadnjih sedam godina svog života i nikad nije završila
studij? Malo po malo će se poboljšati sve dok za nekoliko godina njene
prethodne budalaštine uopće ne budu više bitne. Neki su joj ljudi rekli da
tako nešto danas nije moguće, da ti je zaista potrebna diploma nekog
studija. Ali ljudima je uvijek uspijevalo probiti se napornim radom, još u
dvadesetom je stoljeću mnogima iz daktilografskog odjela uspjelo probiti
se. Dixie Mae je računala kako je korisnička podrška ista takva početna
točka.
Negdje blizu nje netko je zazviždao. Victor. Dixie Mae ga je
ignorirala.
"Dixie Mae, moraš ovo vidjeti."
Ignoriraj ga.
"Dixie, kunem se, ovo je dosad neviđeno. Kako ti je to uspjelo?
Dobio sam upit za tebe, imenom! Pa, skoro."
"Što!? Proslijedi mi ga, Victore."
"Ne. Dođi i pogledaj. Gledam u njega upravo."
Dixie Mae je bila preniska kako bi virnula preko zida odjeljka. Bern
ti.
Tri su ju koraka odvela u prolaz. Ulysee Green je pomolila glavu iz
svog odjeljka s pitanjem na licu. Dixie Mae je slegnula ramenima i
zakolutala očima i Ulysee se vratila poslu. Zvuk prstiju što tipkaju bio je
poput povremenih kapi kiše (u zemlji odjeljaka Voxalot je bio zabranjen).
Gospodin Johnson je prije bio u uredu, odgovarao je na pitanja i općenito
se brinuo da sve bude u redu. Sada bi trebao biti u svom uredu na drugoj
strani zgrade; prvog dana posla niste se baš trebali brinuti zbog neradnika.
Dixie Mae je bilo pomalo krivo zato što je zbog nje to sad laž ali...
Uskočila je u Victorov odjeljak, zgrabila slobodnu stolicu. "Bolje ti
je da bude dobro, Victore."
"Sama prosudi, Dixie Mae." Pogledao je u ekran. "Ups, izgubio sam
prozor. Samo tren." Švrljao je mišem. "Dakle, jesi li stavljala svoje ime na
odlazne poruke? To je jedini način koji mi pada na pamet kao objašnjenje -
"
"Ne. Nisam. Do sad sam odgovorila na dvadeset i dva upita i sve
sam to vrijeme AnetteG." Lažni joj je potpis bio ugrađen u tipku "šalji".
Gospodin Johnson rekao je da se time štiti privatnost zaposlenika i
korisnicima pruža dojam kontinuiteta iako dodatna pitanja rijetko kad
stignu do istog zaposlenika. Nije morao reći da je tako zato da bi se
zaposlenici korisničke podrške LotsaTecha mogli lako međusobno
zamijeniti, neovisno o tome rade li u centru u Lahoreu ili Londonderryu -
ili Los Angelesu. Za sad je to bilo jedno od rijetkih razočaranja koje je
Dixie Mae imala u vezi ovog posla; nikad neće moći razviti dugotrajnu
vezu pomažući nekom korisniku.
 Kog je onda vraga ovo bilo?
"Ah! Evo ga." Victor je mahnuo prema ekranu. "Što misliš o
ovome?"
Poruka je pristigla na adresu za pomoć. Bila je u standardnom
obliku na koji je korisnike stranica za primanje upita prisiljavala. Ali polje
"prethodni odgovaratelj" nije bilo popunjeno nekim od "kućnih" potpisa.
Umjesto toga pisalo je:
Ditzie May Lay8
"Victore, odrasti."
Victor je podigao ruke u hinjenoj obrani ali je tad vidio njen izraz
lica i podsmjeh je ispario s njegova lica. "Hej, Dixie Mae, ne pucaj u
glasnika. Ovako je došlo."
"Nema šanse. Skripta na našem serveru odbila bi nevažeće ime
odgovaratelja. Lažirao si ovo."
Na jedan kratki trenutak Victor se činio nesigurnim. Ha! pomislila
je Dixie Mae. Obraćala je pažnju tijekom predavanja gospodina Johnsona;
o tome što se događa znala je više od pametnjakovića Victora. I tako je
njegova šala neslavno propala. Ali Victor se sabrao i uputio joj slabašan
osmijeh. "Nisam to ja. Kako bih znao za taj tvoj, er, nadimak?"
"Da" rekla je Dixie Mae, "jer trebaš biti pravi genij kako bi se
dosjetio takve igre riječi."
"Dixie Mae, kunem se da nisam ja. K vragu, ne znam ni kako
uređivačem forme promijeniti polje zaglavlja."
Sad, to je zvučalo istinito.
"Što se događa?"
Podigli su poglede, vidjeli Ulysee kako stoji na ulazu u odjeljak.
Victor je slegnuo ramenima. "Dit- Dixie Mae. Netko iz LotsaTech
ju zeza."
Ulysee je prišla bliže i sagnula se kako bi pročitala s ekrana. "Ih. I
koja je poruka?"
Dixie Mae je posegnula preko stola i spustila tekst na ekranu.
Povratna adresa bila je zudim925@freemail.sg. Odabrana tema bilo je
"Formatiranje glasa". Dobivali su puno pitanja na tu temu; Voxalotovo
upravljanje formatiranjem glasa nije bilo baš toliko intuitivno koliko su
vam oglasi tvrdili.
Ali ti vrapca, ovo nije bilo popratno pitanje na išta što je Dixie Mae
odgovorila:
Hej, malena! Bit ću ti zahvalan ako mi možeš reći kako da
sljedeće stavim u kurziv:
"Sjećaš li se kućice na stablu u Tarzanarami? One koju si
zapalila? Ako želiš potpiriti još veću vatru skuži kako točno znam
sve ovo. Veliki ti je trag to da je 999 ustvari 666 pisano
naopako."
Sve sam probao ali ne mogu gore navedeni prijedlog staviti u
uvučeni kurziv - barem ne bez da koristim prste. Molim te
pomozi.
Žudim za malo tvoje južnjačke gostoljubivosti i ostajem tvoj
najdobriji prijatelj,
Žudim (za tobom jako)
Ulyseein je samo rekla: "Vidim Victore da si naučio kako uređivati
dolazeće tekstove."
"Dovraga, nevin sam!"
"Ma da, naravno." Ulyseeini su bijeli zubi bljesnuli na njenom
crnom licu. Te su tri riječi sadržavale čitav svijet prijezira.
Dixie Mae je podigla ruku, pokretom ih ušutkala. "Ja... ne znam.
Nešto je jako čudno s ovim mailom." Zurila je u poruku nekoliko
trenutaka. Osjećala je kako joj se u trbuhu formira velika i ružna hladnoća.
Mama i tata su joj sagradili tu kućicu na stablu kada joj je bilo sedam.
Dixie Mae ju je obožavala. Dvije je godine bila Tarzana Tarzane. Ali ime
kućice - Tarzanarama - bila je tajna. Dixie Mae je bilo devet kada je spalila
tu predivnu kućicu. Bila je to užasna nesreća. Ustvari, histerični napadaj
svjetske klase. Ali nikad nije planirala da joj vatra toliko izmakne kontroli.
Vatra je također skoro uništila njihovu pravu kuću. Tijekom dvije godine
nakon tog incidenta bila je jezivo pristojna djevojčica.
Ulysee je pažljivo čitala mejl. Potapšala je Dixie Mae po ramenu.
"Tkogod ovo bio, definitivno ne zvuči prijateljski nastrojen."
Dixie Mae je kimnula glavom. "Seronja me nervira na sve moguće
načine." Uključujući tako što ju čini znatiželjnom. Tata je jedini znao da je
ona podmetnula požar ali prošle su već više od četiri godine otkad je znao
kćerinu adresu - i tatica nikad ne bi pisao takvim nepristojnim tonom, nalik
seksualnom perverznjaku.
Victorov je pogled skakao s jedne na drugu, možda je bio
povrijeđen što ga više ne sumnjiče. "Pa tko onda misliš da je to?"
Don Williams je provirio glavom preko susjedne pregrade. "Tko je
što?"
Za nekoliko minuta svi s kata će ugurati neki dio tijela u Victorov
odjeljak.
Ulysee je rekla: "Osim ako nisi gluh znaš većinu toga, Don. Netko
nas zeza."
"Pa prijavi to Johnsonu. Ljudi, ovo nam je prvi dan. Nije pravi
trenutak za odvlačenje pažnje."
To je spustilo Ulysee na zemlju. Kao Dixie Mae, smatrala je posao
u LotsaTech svojom posljednjom pravom prilikom za proboj u neko
zanimanje.
"Gle", rekao je Don. "Već je vrijeme ručka." Dixie Mae je bacila
pogled na svoj sat. Zaista je bilo! "Možemo pričati o ovome u kantini pa se
vratiti i dati Velikoj Lotsi solidno radno popodne. A onda ćemo biti gotovi
s našim prvim tjednom!" Williams je planirao održati zabavu u kući svojih
roditelja te večeri. Biti će to njihov prvi odlazak s LotsaTechova kampusa
otkad su se zaposlili.
"Da!" rekla je Ulysee. "Dixie Mae, imat ćeš čitav vikend vremena
za prokužiti tko ti ovo radi - i za planiranje osvete."
Dixie Mae je opet pogledala u nemoguće polje prethodnog
pošiljatelja. "Ja... ne znam. Čini mi se da se ovo događa tu na
LotsaTechovu kampusu." Buljila je kroz Victorov prozorčić. To je naravno
bio isti pogled kao i iz njenog odjeljka - ali sada je sve gledala drugim
očima. Negdje u predivnim zgradama nalazio se pravi ljigavac. I igrao se
pitalica s njom.
Svi su utihnuli na trenutak. Možda je to pomoglo - Dixie Mae je
shvatila u što točno gleda: prvu ložu nakon njene na padini. Odavde ste
mogli vidjeti samo vrh njenog drugog kata. Kao i sve zgrade na kampusu i
ova je imala četveroznamenkasti identifikacijski broj načinjen od zlata i
postavljen na svaki kut zgrade. To je bila Zgrada 0999.
Veliki je trag to što je 999 ustvari 666 pisano naopako. "Bern ti,
Ulysee. Vidi: 999." Dixie Mae je uperila prstom niz padinu.
"Mogla bi biti slučajnost."
"Ne, previše je prikladno." Pogledala je Victora. Ovo je stvarno bilo
nešto što bi netko kao on smislio. Ali tkogod je napisao to pismo
jednostavno je znao previše. "Gle, danas ću preskočiti ručak i prošetati
kampusom."
"To je ludost", rekao je Don. "LotsaTech jest otvoreno mjesto ali ne
bismo baš trebali lutati po drugim zgradama."
"Onda me mogu poslati natrag."
"Da, predivnog li načina za započeti novi posao", rekao je Don.
"Mislim da vas troje ne shvaćate kako nam je dobro. Znam da nitko od vas
nije radio u službi za korisnike prije ovog." Pogledom ih je izazivao. "E pa
ja jesam. Ovo je raj. Imamo vlastite vražje urede, teniske terene i klub
zdravlja. Tretiraju nas kao da smo sistemski inženjeri vrijedni milijune.
Daju nam sve vrijeme potrebno da bismo dali najbolje moguće savjete
korisnicima. Ovo što Lotsa-Tech ovdje pokušava je revolucionarno! A vi
blesani ćete sve to prokockati." još jedan prodoran pogled upućen svima.
"Pa, radite što hoćete ali ja idem na ručak."
Uslijedio je trenutak posramljene tišine. Ulysse je iskoračila iz
odjeljka i promatrala Dona i ostale kako odlaze niz stubište. Zatim se
vratila natrag. "Poći ću s tobom, Dixie Mae ali... Jesi li razmislila o tome
da je Don možda u pravu? Možda bismo mogli ovo odgoditi za slijedeći
tjedan?" Nezadovoljstvo joj se očitavalo na licu. Ulysse je u mnogočemu
bila nalik Dixie, samo razumnija.
Dixie Mae je zavrtjela glavom. Pretpostavljala je da će proći još
barem petnaest minuta prije nego njen zdrav razum napokon nagazi na
kočnicu.
"Idem i ja, Dixie Mae", rekao je Victor. "Da... ovo bi mogla biti
zanimljiva priča."
Dixie Mae se nasmiješila Ulysse i pružila joj ruku. "U redu je,
Ulysse. Trebala bi ići na ručak." Ulysse se činila nesigurnom. "Zaista. Ako
gospodin Johnson pita zašto sam izostala s ručka pomoglo bi mi ako biste
mu pojasnili kako sam ja jedna vrlo stabilna osoba."
"U redu, Dixie Mae. Učiniti ću to." Nije ju zavarala ali ovako je
zaista bilo u redu.
 Kad je otišla, Dixie Mae se okrenula Victoru. "A ti. Želim isprintani
primjerak tog vražjeg emaila"
Izašli su kroz sporedna vrata. Na trijemu se nalazio uređaj s
slatkišima i gaziranim pićima. Victor se opskrbio "namirnicama za
ekspediciju" i njih su dvoje krenuli nizbrdo.
"Vruć je dan", rekao je Victor, mrmljajući ustima punim čokolade.
"Da." Prvi je dio tjedna bio lipanjski sumoran. Ali uobičajena je
naoblaka nestala i danas je bilo vruće i sunčano - i Dixie Mae je iznenada
shvatila koliko je ugodan život pod klima uređajima u LotsaTechovim
"sweatshopovima". Zdrav je razum još uvijek nije zakočio ali bio je blizu.
Victor je sprao čokoladu niz grlo kanticom Dr. Fizza i zatim ju
odbacio iza oleandara koji su visjeli pored staze. "I što misliš, tko je
odgovoran za to pismo? Zaista odgovoran?"
"Ne znam, Victore! Zašto misliš da riskiram svoj posao kako bih
saznala?"
Victor se nasmijao. "Ne brini za posao, Dixie Mae. Heh. Nema
šanse da bi posao potrajao čak i do kraja ljeta." Nasmiješio se uobičajenim
superiornim smiješkom.
"Victore, ti si idiot. Korisnička podrška nosi milijarde."
"Oh, možda... ako si na pravoj strani." Zastao je kao da se pita što
joj reći. "Ali za tebe, gledaj: podrška košta. Nekoć davno, javnost se
izjasnila koliko je voljna platiti." Zastao je, kao da pokušava složiti priču
koji bi ona mogla razumjeti. "Da... a čak i ako si u pravu, tvoja vizija
projekta osuđena je na propast. Znaš li zašto?"
Dixie Mae nije odgovorila. Dat će joj kao razlog nešto o lošoj
kvaliteti zaposlenika.
I zaista, Victor je nastavio: "Mogao bih ti reći zašto. A ovo je štos
iznenađenja zbog kojeg će moji članci u Bruinu zaista zasjati: LotsaTech je
možda njeno korporacijsko srce na pravom mjestu. To bi me iznenadilo s
obzirom na to kako su brutalni bili prema Microsoftu. Ali možda su
pretjerali s ovim bizarnim idealizmom. Heh. Za išta dugoročno odabrali su
krive zaposlenike."
Dixie Mae je ostala mirna. "Polagali smo svu silu psiholoških
testova. Misliš da profesor Reich ne zna što radi?"
"Oh, kladim se da zna što radi. Ali što ako LotsaTech ne koristi
njegove rezultate? Vidi nas. Ima nekih - kao moja malenkost - koji su
previše obrazovani. Privodim kraju magisterij iz novinarstva; sasvim je
jasno da se neću dugo zadržati. Zatim imaš ljude kao što su Ulysse i Don.
Imaju pravu razinu obrazovanja za korisničku podršku ali su prepametni.
Da, Ulysse priča o tome kako bi radila ovaj posao tako dobro da se njen
talent prepozna i od marljive je sorte. Ali kladim se da čak ni ona ne bi
izdržala čitavo ljeto. A što se tiče ostalih... pa, mogu li biti iskren, Dixie
Mae?"
Od šake u glavu ga je spasilo jedino to što Dixie Mae nije
uspijevala biti istovremeno ljuta na više od jedne stvari. "Molim te budi
iskren, Victore."
"Pričaš iste stvari kao Ulysse - ali kladim se da tvoj multifazni ima
smirenost živinog fulminata. Bez ovog zanimljivog emaila od gospodina
Žudim, možda bi bila okej tjedan dana ali bi prije ili kasnije naletjela na
nešto toliko izluđujuće da bi zahtijevalo izravno djelovanje - i izletjela bi
van na guzicu."
Dixie Mae se pretvarala da razmišlja o svemu tome. "Pa, da", rekla
je. "naposljetku, ti ćeš i slijedeći tjedan biti tu, zar ne?"
Nasmijao se. "Eto. Ali ozbiljno, Dixie Mae, na ovo mislim kad
pričam o stanju zaposlenika. Imamo hrpu bistrih i motiviranih ljudi ali
njihove su motivacije raznolike a većina njihova entuzijazma ne može se
održati neko realistično duže vrijeme. Heh. Pa pretpostavljam da je jedino
racionalno objašnjenje - i iskreno, mislim da ne bi upalilo - to da
LotsaTech smatra..."
Nastavio je tupiti o nekoj teoriji kako LotsaTech samo traži
publicitet nabrzaka i želi demonstrirati kako se visokokvalitetnom
korisničkom podrškom može natrag pridobiti korisnike na veliko. A kad se
nakon toga riješe svih tih nepoželjnih novih zaposlenika mogu usporiti i
dugoročno se baviti nečim jeftinijim.
Ali pažnja Dixie Mae bila je usmjerena na nešto potpuno drugačije.
Slijeva joj je bio poznati pogled na Los Angeles. Zdesna, rub grebena je
bio svega nekoliko stotina metara udaljen. S kreste ste mogli vidjeti skroz
do dna doline, čak i razaznati ulice Tarzane. Biti će lijepo jednog dana otići
natrag tamo, možda dokazati tati da može kontrolirati svoju narav i
napraviti nešto od sebe. Čitav život uspijevala sam zabrljati kao danas. Ali
to pismo od "Žudim" bilo je kao pronaći provalnika u svojoj spavaćoj sobi.
Tip je znao previše o njoj da bi bio netko koga ne zna i ismijavao je njeno
porijeklo i obitelj. Dixie Mae je odrasla u južnoj Kaliforniji ali rođena je u
Georgiji - i ponosila se svojim korijenima. Možda tatica nikad nije to
shvatio pošto je većinu vremena trčala okolo u pobuni. On i mama su
uvijek govorili da će se naposljetku smiriti. Ali onda se zaljubila u krivu
vrstu osobe - i njeni su starci tad bili ti koji su podivljali. Izgovorene su
neke Riječi. A iako s njenom novom ljubavi na kraju nije išlo, nije bilo
šanse da se ona vrati kući. Tada je mama već bila mrtva. Sad, kunem se da
se ne vraćam tati sve dok ne mogu pokazati da sam nešto od sebe
napravila.
Pa zašto je onda odbacivala najbolji posao koji je imala godinama?
Usporila je i stala i samo stajala nasred staze; zdrav joj je razum napokon
stao na kočnicu. Ali prešli su gotovo čitav put do 0999. Većina je zgrade
bila skrivena iza uvijajućih smreka ali mogli ste niz kratke stube vidjeti
ulaz u prizemlju.
Trebali bismo se vratiti. Izvukla je email "Žudim" iz svog džepa i
provela trenutak probijajući ga pogledom. Kasnije. Ovim se možeš baviti
kasnije. Opet je pročitala email. Slova su zamutile suze bijesa i uzrujanosti
u vrelom ljetnom svjetlu sunca.
Victor je nestrpljivo uzdahnuo. "Idemo, klinci." Gurnuo je
čokoladicu u njenu ruku. "Podigni si razinu šećera s poda."
Spustili su se niz betonske stube do ulaza u 0999. Samo brzi pogled,
odlučila je Dixie Mae.
Ispod stabala i raslinja sve je bilo u hladu. Zurili su kroz prozore
prizemlja u prazne prostorije. Victor je gurnuo vrata. Tlocrt se činio
jednakim onom njihove zgrade, osim što Z0999 nije bila zaista dovršena:
osjećao se u zraku miris drvodjeljskih čavli a žarulje i čvorišta bežične
veze virili su iz golih zidova.
Mjesto je bilo okupirano. Mogla je čuti ljude koji razgovaraju na
glavnom katu, u onom što je bio gradić odjeljaka u Z0994. Brzo se uspela
stepenicama, bacila pogled - ovdje nije bilo odjeljaka. Zbog toga se
prostorija činila golemom. Šest ili osam stolova bilo je nagurano u njenom
središtu. Desetak je ljudi pogledalo prema ulazu.
"Aha!" viknuo je jedan od njih. "Još mesa. Dobrodošli, dobrodošli!"
Prišli su stolu. Don i Ulysse su se brinuli oko kršenja pravila
korporacije i tajnosti projekata. Nisu trebali. Ovi su ljudi skoro pa izgledali
kao da su se tu ilegalno naselili. Troje ih je držalo noge na stolu. Brza
hrana i kantice gaziranog soka prekrivali su stolove.
"Programeri?" promrmljala je Dixie Mae Victoru.
"Heh. Ne, ovi se više čine kao... postdiplomci."
Glasni je muškarac imao crvenu kosu vezanu u rep. Široko se
nasmiješio Dixie Mae. "Imamo nekoliko displeja viška. Sjednite." Pokazao
je palcem prema zidu i nizu stolica na rasklapanje. "S vas dvoje možda i
uspijemo završiti posao danas!"
Dixie Mae je s nesigurnošću pogledala u displej i tipkovnicu koji su
se upravo uključili. "Ali što -"
"Kognitivna znanost 301. Završni ispit. Sto dolara po pitanju ali
imamo 107 bluebookova9 za ocijeniti a Gerry je većinom postavljao
esejska pitanja."
Victor se nasmijao. "Dobivate sto dolara za svaki bluebook?"
"Za svako pitanje u bluebooku, stari. Ali nemoj reći nikome. Mislim
da je Gerry ovo financirao novcem iz sredstava koje LotsaTech misli da se
troši na istraživački rad." Mahnuo je prema gotovo praznoj prostoriji, u
ovoj gotovo dovršenoj zgradi.
Dixie Mae se nagnula kako bi pogledala displej, bijela slova na
plavoj pozadini. Bio je to standardni bluebook, baš kao na Valley
Community koledžu. Samo što su pitanja bila potpuno besmislena, kao na
primjer:
7. Usporedite i kontrastirajte kognitivnu disonancu u operantskom
kondicioniranju uz Minksy-Loeve održavanje pažnje. Skicirajte algoritam
za konstruiranje asociranih izomorfizama.
"Dakle", rekla je Dixie Mae, "što je kognitivna znanost?" Osmjesi
su nestali s lica ostalih u prostoriji. "O Kriste. Niste nam došli pomoći s
ocjenjivanjem."
Dixie Mae je zavrtjela glavom.
Victor je rekao: "Ne bi trebalo biti preteško. Pohađala sam neke
postdiplomske predmete iz psihologije."
Crvenokosi se nije činio ohrabrenim. "Da li itko poznaje ovog?"
"Ja", rekla je cura na kraju niza stolova. "To je Victor Smaley.
Postdiplomac iz novinarstva, i ne pretjerano dobar u tome."
Victor je pogledao preko stolova. "Hej, Mišiću! Kako si mi?"
 Crvenokosi je uperio molećiv pogled u strop. "Ne trebam ove
smetnje!" Pogled mu se spustio na posjetitelje. "Hoćete li vas dvoje molim
vas otići?"
"Nema šanse", rekla je Dixie Mae. "Tu sam s razlogom. Netko -
vjerojatno netko ovdje u zgradi 0999 - se zeza s našim radom u
Korisničkoj Podršci. Saznat ću tko." I obaviti im besplatni zubarski rad.
"Gledaj. Ako danas ne ocijenimo sve ispite, Gerry Recih će nas
natjerati da dođemo sutra i -"
"Mislim da to nije točno, Graham", rekao je tip s druge strane stola.
"Profesor Reich je rekao da je poanta u tome da ne osjećamo pritisak
rokova. Ovo je eksperiment, uspoređuju vremenski ograničeno
ocjenjivanje s potpunom individualizacijom."
"Da!" rekao je crvenokosi Graham. "To je upravo ono o čemu bi
Reich lagao. 'Bez žurbe, dobro zaradite,' kaže on. Ali kladim se da ako
danas ne završimo zaribat će nas i oduzeti nam slobodan vikend."
Pogledom je prostrijelio Dixie Mae. Uzvratila mu je. Graham će
saznati koliko ona može biti tvrdoglava i svojeglava. Nastupio je trenutak
tišine i onda -
"Ja ću s njima razgovarati, Graham." Bila je to žena s kraja stola.
"Okej ali ne ovdje!"
"Može, idemo van na trijem." Pozvala je Dixie Mae i Victora da ju
prate kroz sporedna vrata.
"Hej", doviknuo je Graham dok su izlazili, "nemoj sad da te nema
cijeli dan, Ellen. Trebaš nam."
Trijem 0999-ke imao je veći dispenzer brze hrane od onog
Korisničke Podrške. Dixie Mae nije smatrala da to može zamijeniti kantinu
ali činilo se da Ellen Garciju to ne smeta. "Mi smo ovdje samo danas. Ne
vraćam se u nedjelju."
Dixie Mae si je kupila sendvič i gazirani sok pa su svo troje sjeli na
polupani namještaj.
"I što želite znati?" rekla je Ellen.
"Vidiš, Mišiću, pratimo vrlo neobičan -"
Ellen je Victoru mahnula da zašuti, izraza lica prilično jednakog
svim Victorovi poznanicama. S očekivanjem je gledala Dixie Mae.
 "Pa, zovem se Dixie Mae Leigh. Jutros smo dobili email na adresu
korisničke podrške. Čini se lažnim. I ima nekih stvari u vezi njega -"
predala joj je isprintanu poruku.
Ellenin je pogled prešao stranicom. "Sumnjivi datumi", promrmljala
je. Zatim je stala vidjevši "Za:" u zaglavlju. Podigla je pogled prema Dixie
Mae. "Da, ovo je zlostavljanje. Vidjela sam ovakvih stvari dok sam radila
kao asistent predavačima. Neki bi se tip počeo upucavati curama iz mog
razreda." Sumnjičavim je pogledom promotrila Victora.
"Zašto svi sumnjaju na mene?" rekao je.
"Trebao bi biti ponosan, Victore. Imaš tako pouzdanu reputaciju."
Slegnula je ramenima. "Ali ovo ustvari nije tvoj stil." Nastavila je čitati.
"Ostatak poruke je samodopadna lascivnost ali osim toga mi ništa ne
znači."
"Meni puno znači", rekla je Dixie Mae. "Ovaj tip piše o stvarima
koje nitko ne bi trebao znati."
"Ah?" Vratila se početku poruke i provela još neko vrijeme zureći u
ispis. "Ne znam za tajne u poruci ali jedan od hobija su mi rfc9822
zaglavlja. U pravu si kad kažeš da je ovo varka. Broj poruke i
identifikacijski niz su predugi; mislim da imaju dodatni sadržaj."
Vratila joj je email. "Nemam ti baš što dodati. Ako ćeš mi dati
kopiju, mogu se baktati tim nizovima u zaglavlju preko vikenda."
"Oh... u redu, hvala." Ovo je bio konkretniji trag od ičeg što joj je
do sad ponuđeno ali -"Gle, Ellen, najviše sam se nadala tragovima ovdje u
Zgradi 0999. Pismo me na nju uputilo. I sama povremeno naletim na...
zlostavljače. Ne dam im da se izvuku! Kladila bih se da tkogod ovo bio
jedan je od onih ocjenjivača." I vjerojatno nam se upravo smije.
Ellen je razmislila na trenutak pa zavrtjela glavom. "Žao mi je,
Dixie Mae. Prilično dobro poznajem ove ljude. Neki od njih su pomalo
čudni ali nisu ovako nastrani. Osim toga, nismo znali da ćemo biti ovdje
sve do jučer popodne. A danas nismo imali vremena za nepodopštine."
"U redu", Dixie Mae se na silu nasmiješila. "Cijenim tvoju pomoć."
Dati će Ellen kopiju pisma i vratiti se u Korisničku Podršku, malo bolje
prošavši nego da se od početka ponašala razumnom.
Dixie Mae se krenula ustati ali Victor se nagnuo naprijed i položio
svoj dlanovnik na stol. "Taj email je morao doći odnekud. Da li se itko
ponaša čudno, Mišiću?"
 Ellen ga je strijeljala pogledom i trenutak kasnije rekao je "Hoću
reći 'Ellen'. Znaš da samo želim pomoći Dixie Mae. I da, možda i uhvatiti
dobru priču za Bruin."
Ellen je slegnula ramenima. "Graham vam je sve rekao;
ocjenjujemo testove za Gerry Reicha kao posao s strane."
"Ha." Victor se nagnuo unatrag. "Otkad sam na UCLA, Reicha prati
glas nekog tko radi za vladu. Dobiva sočne ugovore s vladom i sav ovaj
konzultantski posao za LotsaTech. Pokušava se predstaviti kao supergenij
ali ustvari se radi samo o novcu, ovaj, kupovanju hrpe i hrpe pijuna. Što
misliš da zaista smjera?"
Ellen je slegnula ramenima. "Tehnički gledano, kladim se da Gerry
zlorabi svoje kontakte s LotsaTech. Ali sumnjam da im je stalo; zaista ga
vole." Razvedrila se. "I odobravam to što profesor Reich radi s ovim
projektom ocjenjivanja. Kada sam bila asistentica, željela sam da postoji
način na koji bih mogla napraviti cjelodnevni projekt od toga da studenti
čitaju radove jedan drugoga. To je bilo neizvedivo; jednostavno nikad nije
bilo vremena. Ali s njegovim kontaktima u LotsaTech Gerry Reich je blizu
uspjeha. Plaća vrlo bistre postdiplomce jako lijepim svotama da ocjenjuju i
komentiraju svako esejsko pitanje. Vrijeme nije bitno, kaže nam. Studenti
će iz ovih predmeta dobiti jako dobru povratnu informaciju.
"Taj Reich se stalno pojavljuje", rekla je Dixie Mae. "On stoji iza
programa kojim su odabrali Victora i mene i ostale za korisničku podršku."
"Pa, Victor je u pravu što se tiče njega. Reich je manipulator. Znam
da je čitav tjedan provodio testove. Zauzeo je cijelu dvoranu Olson za
potrebe te operacije. Nismo znali za što nas testira sve dok nije završilo.
Pritisnuo je Grahama i ostatak škvadre kako bismo obavili ovaj
jednodnevni posao ocjenjivanja. Čini se da se bavi svim i svačim."
"Da, i mi smo testirani u dvorani Olson." Mala im je svota plaćena
unaprijed i dani su im nagovještaji mogućeg zaposlenja... a Dixie Mae je
dobila možda i najbolju poslovnu ponudu ikad. "Ali obavili smo to prošli
tjedan."
"Ne može biti isto mjesto. Dvorana Olson je sportska dvorana."
"Da, tako je i meni izgledala."
"Korištena je za NCAA eliminacijsko natjecanje prošlog tjedna."
Victor je posegnuo prema svom dlanovniku. "Štogod. Moramo ići,
Mišiću."
 "Nemoj ti meni 'Mišiću', Victore! NCAA eliminacijski su bili istog
tjedna kad i četvrti lipnja. Rješavala sam Gerryjev upitnik jučer, u četvrtak
četrnaestog lipnja."
"Žao mi je, Ellen", rekla je Dixie Mae. "Jučer jest bio četvrtak ali
dvadeset i prvi lipnja."
Victor je izveo umirujuću gestu. "Nije tolika frka."
Ellen se namrštila ali se iznenada prestala prepirati. Bacila je pogled
na svoj sat. "Da vidimo tvoj dlanovnik, Victore. Koji je u njemu datum?"
"Piše lipanj... hm. Piše petnaesti lipanj."
Dixie Mae je bacila pogled na vlastiti sat. Brojke su bile toliko
precizne, tjedan kriv: Pet Lip 15 12:31:18 PDT 2012. "Ellen, pogledala
sam na sat prije nego smo došli. Pisalo je 22. lipanj."
Ellen se nagnula na stol i pobliže pogledala Victorov dlanovnik.
"Kladim se da jest. Ali i tvoj sat i tvoj dlanovnik vrijeme dobivaju od
zgradinih uređaja. Ovdje ih dobivaju od našeg lokalnog sata - i dobivate
pravo vrijeme."
Dixie Mae se sad ljutila. "Gledaj, Ellen. Štogod usluga vremena
rekla, ja sigurno ne bih izmislila dodatan tjedan mog života." Svi ti satovi
upoznavanja s proizvodima.
"Ne, ne bi." Ellen je opet podigla pete na rub svoje stolice. Jako
dugo nije ništa rekla, samo je zurila u grad ispod njih kroz izmaglicu,
naposljetku je rekla: "Znaš, Victore, trebao bi biti zadovoljan."
"Zašto?" sumnjičavo.
"Moguće je da si naletio na pravu, svjetsku senzaciju. Reci mi.
Tijekom ovog ekstra tjedna koji si proživio, koliko si često koristio svoj
mobitel?"
Dixie Mae je rekla: "Uopće nije. Gospodin Johnson - on nam je
instruktor - je rekao da smo izolirani do kraja prvog tjedna."
Ellen je kimnula glavom. "Pretpostavljam da nije očekivao da će
prevara trajati duže od tjedan dana. Vidiš, nismo izolirani. LotsaTech ima
prilično velik embargo na pristup internetu ali obavila sam par poziva
jutros."
Victor ju je oštro pogledao. "Otkud je onda došao taj ekstra tjedan?"
Ellen je oklijevala. "Mislim da je Gerry Reich otišao dalje od onog
što bi mu UCLA odbor za ljudske subjekte ikad dopustio. Vi ste vjerojatno
proveli noć u narkotičkom snu dok su vas do vrha punili podacima o
LotsaTechovim proizvodima."
"Oh! Hoćeš reći... Baš-Na-Vrijeme Trening?" Victor je lupkao po
dlanovniku. "Mislio smo godinama daleko od toga."
"Jesmo ako se igra po pravilima FDA. Ali postoje lijekovi i tretmani
koji mogu ubrzati učenje. Samo pročitaj časopise i vidjet ćeš da ćemo za
godinu ili dvije imati skandale jednake onima u vezi sportske zlouporabe
droga. Mislim da je Gerry samo ubrzao nešto što je jako, jako učinkovito.
Nema nuspojava. Dobijete svu silu novih, specijaliziranih znanja - čak i o
nečem usputnom. I očito dobijete i detaljne uspomene životnih iskustava
koja se nikad nisu dogodila."
Dixie Mae se prisjetila proteklog tjedna. Nije bilo ničeg neobičnog
u vezi njenih iskustava u dvorani Olson: testovi, razgovor za posao. Istina,
WC-i su bili nevjerojatno čisti - poput bolničkih, kad je sad razmislila o
tome. Samo je jednom bila u njima, baš nakon što je prihvatila poslovnu
ponudu. A zatim je... zatim je što? Odvezla se busom izravno u
LotsaTech... bez da je svratila u svoj stan? Nakon toga, sve se ostalo činilo
jasnim. Mogla se sjetiti šala s satova Voxalota. Mogla se sjetiti obroka i
kasnonoćnih razgovora s Ulysse o tome kako bi mogle iskoristiti ovu
odličnu priliku. "To je pranje mozga", rekla je naposljetku.
Ellen je kimnula glavom. "Čini se da je Gerry debelo pretjerao s
ovime."
"I glup je. Naš je tim planirao zabavu večeras, u centru. Odjednom
će imati šesnaest ljudi koji će biti svjesni što im je učinjeno. Bit ćemo
bijesni kao-" Dixie Mae je primijetila Ellenin sućutni pogled.
"Oh." Znači večeras će umjesto partijanja njen tim korisničke
podrške završiti u drogiranoj izmaglici, gubeći sjećanja na tjedan kojeg
nije bilo. "Nećemo se sjećati ničega, zar ne?"
Ellen je kimnula. "Pretpostavljam da će vas dobro platiti, s
uspomenama na jednodnevni privremeni posao u LotsaTechu."
"Pa, to se neće desiti", rekao je Victor. "Imam priču i imam inat. Ne
vraćam se."
"Moramo upozoriti ostale."
Victor je zavrtio glavom. "Preriskantno."
 Dixie Mae ga je probola pogledom.
Ellen Garcia zagrlila je vlastita koljena na trenutak. "Da se radi
samo o tebi, Victore, kladila bih se da me zavlačiš." Pogledala je Dixie
Mae na trenutak. "Daj da opet vidim taj email."
Raširila ga je preko stola. "LotsaTech ima pozamašan broj ugovora
za obrambene i sigurnosne poslove. Mrzim i pomisliti da bi nas mogli
ušutkati ako znaju da smo ih prokužili." Zazviždala je nešto zlokobno.
"Paranoja bjesni... Jeste li razmišljali o tome da bi ovaj email mogao
biti od nekog tko te želi upozoriti što se zaista događa?"
Victor se namrštio. "Tko, Ellen?" Kad nije odgovorila, rekao je:
"Što misliš da bismo trebali učiniti?"
Ellen nije podigla pogled s ispisa. "Najvažnije je da se ne ponašate
kao idioti. Sve što zaista znamo jest da nam se netko ozbiljno igra s
glavama. Prvi nam je prioritet izvesti nas sve van iz LotsaTech, bez da
pretrpite ikakve medicinske nuspojave. Naš je drugi prioritet prokazati
Gerryja ili..." Opet je čitala zaglavlje emaila, "tkogod da je iza ovog."
Dixie Mae je rekla: "Mislim da ne znamo dovoljno da se ne bismo
ponašali kao idioti."
"Imaš pravo. U redu, obavit ću poziv, ostaviti nevinu poruku koja bi
policiji trebala nešto značiti ako stvari stvarno pođu po krivu. Zatim ću
razgovarati s ostalima iz ocjenjivačkog tima. Nećemo reći ništa sve dok
smo u LotsaTech ali jednom kad odemo vrištat ćemo dugo i glasno. Vas
dvoje... mogli biste biti najsigurniji ako se pritajite dok ne padne mrak i mi
ocjenjivači se ne vratimo u grad."
Victor je kimao glavom.
Dixie Mae je pokazala na tajanstveni email. "Što si to upravo sad
primijetila, Ellen?"
"Samo slučajnost, čini mi se. Bez većeg uzorka, počnu ti se priviđati
stvari."
"Pričaj."
"Pa, adresa pošiljatelja, 'zudim925@freemail.sg'. Zgrada 0925 je na
vrhu brda u onom smjeru."
"Ne možeš ju vidjeti s našeg polazišta."
"Tako je. Kao da vas je 'Žudim' morao prvo dovesti ovdje. A i to,
također. Profesor Reich ima starijeg postdiplomca imenom Rob Lusk."
Lusk? Lusting10? Dixie Mae ta se veza činila slabašnom. "Kakav je
on?"
"Rob nije baš prijateljski nastrojen ali je za jedno dvije sigme
pametniji od prosječnog postdiplomca. Zbog njega je Gerry stekao veliku
reputaciju što se tiče hardvera. Gerry ga je koristio proteklih pet ili šest
godina i kladim se da Rob već očajnički želi diplomirati." Zastala je. "Gle.
Vratit ću se unutra i reći Grahamu i ostalima o ovome. Zatim ćemo pronaći
mjesto na kojem se vas dvoje možete sakriti ostatak dana."
Krenula je prema vratima.
"Neću se skrivati", rekla je Dixie Mae.
Ellen je oklijevala. "Samo do kraja radnog vremena. Vidjela si
osiguranje pred glavnim ulazom. Ovo nije mjesto s kojeg jednostavno
možeš išetati. Ali mojoj grupi neće biti problem večeras otići kući. Čim se
maknemo Odavde podići ćemo takvu halabuku da će se novinari i policija
sjatiti ovdje. Bit ćete natrag doma i sigurni dok kažeš keks."
Victor je kimao glavom. "Ellen je u pravu. Ustvari, bilo bi još i
bolje ako ne bismo širili priču među drugim ocjenjivačima. Ne možemo
znati -"
"Neću se skrivati!" Dixie Mae je pogledala uzbrdo. "Idem pogledati
što ima u 0925."
"Dixie Mae, to je ludost! Zajamčeno si sigurna ako budeš skrivena
do kraja radnog vremena - a onda murjaci mogu obaviti bolju istragu nego
ti. Učini što Ellen kaže!"
"Nitko mi ne govori što da radim, Victore!" rekla je Dixie Mae dok
je u sebi razmišljala, Da, ovo što izvodim pomalo podsjeća na zaplet jeftine
igrice: tinejdžeri u ukletoj kući, odluče se razdvojiti i budu raskomadani...
Ali i Ellen Garcia je pretpostavljala. Dixie Mae ih je oboje
prostrijelila pogledom. "Istražujem ovaj email do kraja."
Ellen ju je dugo gledala. Da li s prijezirom ili brigom nije mogla
razaznati. "Samo pričekaj da kažem Grahamu, može?"
Dvadeset minuta kasnije njih su troje opet bili vani, hodali dugom
stazom prema Zgradi 0925.
Graham Crveni možda jest bio pametan tip ali također je ispao
budala. Bio je siguran da je misterija oko kalendara samo varka koju su
spremili Dixie Mae i Victor. Ellen nije baš uspjelo razgovarati s njime - a
ovo dvoje amatera iz korisničke podrške nisu bili vrijedni ni njegova
prijezira. Srećom, većina ocjenjivača je bila voljna saslušati ju. Jedan od
njih je ukazao na neugodnu rupu u njihovim pretpostavkama: "Pa ako je
toliko ozbiljno, ne bi li Gerry držao ovo dvoje pod nadzorom? Znaš,
Zavjerenički Gestapo mogao bi se pojaviti svakog trena." Na trenutak je
zavladala napeta tišina dok su svi iščekivali dolazak negativaca s
toljagama, naposljetku su svi, uključujući Grahama pristali šutjeti o ovome
do završetka posla. Nekolicina njih imala je prijatelje kojima su uputili
kriptične pozive za svaki slučaj. Dixie Mae je vidjela da je većina bila
naklonjena Elleninom stavu ali koliko god pametni bili nisu htjeli Grahamu
stati na žulj.
Ellen je s druge strane postala persona non grata zbog pokušaja da
rasturi Grahamov raspored, naposljetku je izgubila živce s tim
crvenokosim kretenom.
I tako su sad Ellen, Victor i Dixie Mae hodali cestom od žute cigle -
u ovom slučaju asfaltnom stazom - prema Zgradi 0925.
LotsaTech kampus bio je nov i slabo naseljen ali bilo je drugih ljudi
okolo. Baš ispred 0999 naletjeli su na troje krupnih tipova u sivim
košuljama kakve su nosili čuvari na glavnom ulazu. Victor je zgrabio ruku
Dixie Mae. "Samo se ponašaj prirodno", prošaptao je.
Prošli su pored njih, Victor im je kimnuo. Činilo se da su ih ova
trojica jedva primijetili.
Victor je otpustio ruku Dixie Mae. "Vidiš? Samo smireno."
Ellen je hodala ispred njih. Usporila je i sad su hodali usporedo
jedni s drugima. "Ili se netko igra s nama", rekla je, "ili nas nisu skužili."
Dixie Mae dotakla je email u svojem džepu. "Pa, netko se igra s
nama."
"Znaš, to je najbolji trag kojeg imamo. I dalje mislim da netko
pokušava -"
Ellen je utihnula kad su dvojica menadžera prošli pored njih. Oni su
im još i manje pažnje posvetili od čuvara.
"- pomoći nam."
"Pretpostavljam", rekla je Dixie Mae. "Vjerojatnije je da je u pitanju
neki sadist koji se koristi onim što je saznao dok smo bili drogirani."
 "Uh. Da." Razglabali su o mogućnostima. Bilo je neobično. Ellen
Garcia bila je zabavna za razgovor koliko i Ulysse iako je morala biti
barem pet puta pametnija od Ulysse i Dixie Mae.
Sad su bili dovoljno blizu da mogu vidjeti donje prozore 0925-ice.
Ovo je mjesto bilo dvostruko veća inačica 0999-ke ili 0994-ke. Kamion
dostave hrane bio je parkiran pored prizemlja. Iza zelenog vjetrobrana
mogli su vidjeti parove koji igraju tenis na terenima južno od zgrade.
Victor je zaškiljio. "Čudno. Prozori su im nečim zatamnjeni."
"Da. Trebali bismo barem moći vidjeti stropna svjetla."
Odlutali su s glavne staze i obišli zgradu sve dok nisu stigli do
mjesta s kojeg ih se neće moći vidjeti iz kamiona dostave hrane. Čak i
izbliza, ispod raslinja prozori su izgledali baš kao na bilo kojoj drugoj
zgradi. Ali unutra nije bilo samo mračno. Nije bilo ničeg osim tame.
Unutrašnja strana stakla bila je prekrivena crnom plastikom kakvu se
stavlja na izloge zatvorenih trgovina.
Victor je izvukao svoj dlanovnik.
"Bez telefonskih poziva, Victore."
"Želim poslati izvještaj uživo, u slučaju da se netko jako naljuti na
našu prisutnost ovdje."
"Rekla sam ti, stavili su embargo na pristup internetu. Osim toga,
sam poziv Odavde aktivirao bi 911 lokator."
"Samo kratki poziv, da -"
Podigao je pogled i vidio da mu obje žene stoje blizu."- ah, okej.
Iskoristit ću ga kao lokalnu kameru."
Dixie Mae je ispružila ruku. "Daj mi dlanovnik, Victore. Mi ćemo
slikati."
Na trenutak se činilo da će odbiti. No tada je primijetio kako joj se
druga šaka stisnula. A možda se i sjetio priča koje je čuo za ručkom tokom
tjedna. Tjedna kojeg nije bilo? Štogod bio razlog, predao je dlanovnik.
"Misliš da radim za negativce?" rekao je.
"Ne", rekla je Dixie Mae (65 posto istinito ali opada). "Samo ne
mislim da ćeš uvijek raditi ono što Ellen predloži. Ovako ćemo dobiti slike
ali na siguran način." Zbog moje superiorne samokontrole. Moš' mislit.
Počela je dodavati dlanovnik Ellen ali ova je odmahnula glavom.
"Samo bilježi, Dixie Mae. Dobit ćeš ga poslije ovog, Victore."
"Oh. Okej, ali želim pravo prvog emitiranja." Oraspoložio se. "Bit
ćeš mi kamermanka, Dixie. Samo okreni kameru prema meni svaki put kad
imam nešto važno za reći."
"Može, Victore." Snimala je kamerom u dugom luku, odmičući ju
od njega.
Nitko ih nije uznemiravao dok su napola obišli prizemlje.
Zamračenje je bilo vrlo temeljito ali baš kao i na zgradama 0994 i 0999
postojala su sasvim obična vrata s staromodnom kartičnom bravom.
Ellen ih je pobliže promotrila. "Onesposobili smo brave na 0999 iz
vica. Nešto ne mislim da su crnoplastičnjaci toliko ležerni."
"Onda dalje od ovog ne ide", rekao je Victor.
Dixie Mae je prišla vratima i gurnula ih. Nije se čuo zvuk greške,
nije bilo uzbune. Vrata su se samo otvorila.
Izmijenili su začuđene poglede.
Pet sekundi kasnije još uvijek su stajali pred otvorenim vratima.
Ono malo što su mogli vidjeti ličilo je na standardno LotsaTechovo
prizemlje. "Trebali bismo zatvoriti vrata i vratiti se", rekao je Victor.
"Uhvatit će nas s rukama u pekmezu ako ostanemo ovdje."
"Imaš pravo." Ellen je stupila u zgradu, praćena nevoljnim
Victorom i Dixie Mae koja je sve to snimala.
"Čekaj! Dixie Mae, pusti vrata otvorena."
"Boga mu."
"Ovo je poput zračne komore!" Bili su u maloj prostoriji. Svi su
zidovi iznad razine pasa bili od potpuno prozirnog stakla. Na suprotnom su
se kraju nalazila još jedna vrata.
Ellen je krenula naprijed. "Prošlog sam ljeta radila u Livermoreu.
Oni imaju slične kutije za hvatanje. Ušećeš bez problema - i onda si
okružen naoružanim stražarima s svih strana koji te vrlo pristojno pitaju
jesi li se izgubio." Ovdje se nisu vidjeli ikakvi stražari. Ellen je pritisnula
unutarnja vrata. Zaključana. Posegnula je prema rezi. Činilo se da je od
jeftine plastike. "Ovo ne bi trebalo upaliti", rekla je dok je čačkala po njoj.
Čuli su glasove ali s kata. Ovdje dolje nije bilo nikoga. Nešto od
tlocrta joj je doduše bilo poznato. Da je ovo Zgrada 0994 hodnik na desnoj
strani vodio bi do WC-a, male kantine i privremenih spavaonica.
Ellen je oklijevala i stajala osluškujući. Vratila je pogled na njih
dvoje. "To je čudno. Zvuči kao... Graham!"
"Možeš li slomiti bravu, Ellen?" Trebali bismo se uspeti
stepenicama i zadaviti dvoličnog gada njegovim vlastitim repom.
Još jedan zvuk. Otvaranje vrata! Dixie Mae je pogledala pored
Ellen i vidjela tipa kako izlazi iz muškog WC-a. Dixie Mae uspjela je
pograbiti Victora i njih su se dvoje spustili iza donjeg dijela ćelije.
"Hej, Ellen", rekao je stranac, "izgledaš umorno. I tebe Graham
živcira?"
Ellen se piskutavo nasmijala. "D-da... i što je još novog?"
Dixie Mae okrenula je dlanovnik i držala ga tako da je kamera
snimala kroz staklo. Na sitnom se ekranu moglo vidjeti da se stranac
smiješi. Nosio je kratku majicu i hlače do koljena i nekakvu sjajeću značku
na uzici oko vrata.
Ellenina su se usta otvorila i zatvorila nekoliko puta ali iz njih ništa
nije izašlo. Nema ona pojma tko je ovaj tip.
Stranac se i dalje činio nesvjesnim da nešto ne valja ali - "Hej, gdje
ti je značka?"
"Oh... dovraga. Valjda sam ju ostavila u zahodu", rekla je Ellen. "A
sad sam se zaključala."
"Znaš pravila", rekao je ali ton nije bio prijeteći. Učinio je nešto s
stranom vrata. Otvorila su se i Ellen je stupila kroz njih, zaprječujući mu
pogled na ono što se zbiva iza nje.
"Žao mi je. Ja, ovaj, postalo mi je vruće."
"To je okej. Graham će prije ili kasnije začepiti. Samo bih htio da
malo više pažnje obrati na ono što profesionalci traže od njega."
Ellen je kimnula. "Da, slažem se!" Baš kao da se zaista, zaista slaže
s njime.
"Vi'š, Graham ne raspoređuje teme kako treba. Zamisao je da se ide
i u širinu i u dubinu."
Ellen je nastavila proizvoditi zvuke razumijevanja. Brbljavi je
stranac bio pun detalja o nekakvom projektu za NSA ali pojma nije imao
da ima troje uljeza.
 Čuli su se lagani koraci s stuba i poznati glas. "Michael, koliko ćeš
još? Želim -" Glas se prekinuo povikom iznenađenja.
Na displeju dlanovnika Dixie Mae je vidjela dvije smeđokose
djevojke kako bulje jedna u drugu s jednakim izrazima zadivljenosti.
Koračale su jedna oko druge nekoliko trenutaka, izmjenjujući blage
pljuske. Nije to bila borba... činilo se da je svaka od njih za ovu drugu
mislila da je nekakav video trik. Ellen Garica, predstavljam ti Ellen Garciu.
Stranac - Michael? - je buljio s jednakom nevjericom, prvo u jednu
Ellen pa onda u drugu. Obje Ellen su proizvodile neartikulirane zvukove
dovoljno glasno da prekinu jedna drugu i još se više uznemire.
Naposljetku je Michael rekao: "Pretpostavljam da nemaš sestru
blizanku, Ellen?"
"Ne!" rekle su obje.
"Onda je jedna od vas varalica. Ali do sad ste se dovoljno puta
okrenule da više ne mogu razaznati koja je original. Ha." Uperio je prstom
u jednu Ellen. "Još jedan dobar razlog za nošenje znački osiguranja."
Ali Ellen i Ellen su ignorirale sve osim jedna drugu. Osim njihovog
združenog "Ne!" riječi su im bile međusobno prekidanje, nerazumljive,
naposljetku su oklijevale i jedna se drugoj opako nasmiješile. Svaka je
posegla u svoj džep. Jedna je izvukla dolarski novčić, druga praznu ruku.
"Ha! Imam žeton. Kraj zastoja." Druga se nacerila i kimnula. Ellen
s dolarom okrenula se prema Michaelu. "Gle, obje smo prave. I obje smo
jedina djeca."
Michael je pogledom prelazio s jedne na drugu. "Sasvim sigurno
niste ni klonovi."
"Očito", rekla je ona s žetonom. Pogledala je drugu Ellen i pitala:
"Trulež u frižideru?"
Druga je kimnula i rekla: "U travnju sam to još gorim učinila." I
obje su se nasmijale.
Žeton: "Gerryjev ispit u dvorani Olson?"
"Da."
Žeton: "Michael?"
"Nakon toga", rekla je druga i zatim pocrvenjela. Trenutak kasnije i
držačica žetona je pocrvenjela.
 Michael je suho rekao: "Niste ni potpuno identične."
Ellen s žetonom mu se nacerila. "Istina. Nikad te nisam vidjela u
životu." Okrenula se i dobacila dolar drugoj Ellen, lijeva ruka lijevoj ruci.
A sad je bio red na tu Ellen. Također je nosila značku osiguranja.
Zovimo ju NSA Ellen. "Kako shvaćam - shvaćamo imale smo identičan
tok misli sve do dana kada smo polagale Gerry Reichov pristupni test. Od
tada svaka od nas ima vlastiti život. Čak svaka ima i nove prijatelje."
Gledala je u smjeru Dixie Maeine kamere.
Ocjenjivačica Ellen pratila je njen pogled. "Izađite van, društvo.
Vidimo vam leću kamere."
Victor i Dixie Mae su ustali i izašli iz ćelije osiguranja.
"Baš ste prava invazija", rekao je Michael i činilo se da se ne šali.
NSA Ellen položila je ruku na njegovu. "Michael, mislim da više
nismo u Kanzasu."
"Zaista! Samo sanjam."
"Vjerojatno. Ali ako ne -" izmijenila je pogled s ocjenjivačicom
Ellen "- možda bismo trebali saznati što nam je učinjeno. Je li soba za
sastanke prazna?"
"Kad sam prošli put pogledao bila je. Da, mala je šansa da će nam
tamo netko smetati." Poveo ih je niz hodnik prema onome što je u Zgradi
0994 bila domareva ostava.
Michael Lee i NSA Ellen radili su na jednom drugom projektu
profesora Reicha. "Vi'š", rekao je Michael, "profesor Reich ima ugovor s
mojim kolegama o uspoređivanju našeg softvera za nadzor s onim što
intenzivna ljudska analiza može postići."
"Da", rekla je NSA Ellen, "veliki problem s nadziranjem je uvijek
bila golema količina stvari koje treba promatrati. Špije koriste puno
automatiziranih sustava i imaju puno specijalista - ljudi kao što je Michael
- ali jednostavno su preplavljeni. U svakom slučaju Gerry je došao na ideju
da iako se taj problem ne da riješiti možda bi tim špija i postdiplomaca
mogao barem procijeniti koliko toga NSA-ini programi propuste."
Michael Lee je kimnuo. "Provest ćemo čitavo ljeto promatrajući
vrijeme od 13 do 14 sati dana desetog lipnja 2012., naprijed i natrag i gore
i dolje ali usredotočeni samo na tri uska područja interesa.
Ocjenjivačica Ellen prekinula ga je. "A ovo vam je prvi dan na
poslu, je li tako?"
"O ne. Bavimo se ovim već mjesec dana." Nasmiješio joj se. "Cijelu
sam karijeru proveo proučavajući suvremenu Kinu. Ali ovo je prvi zadatak
na kojem sam imao dovoljno vremena za proučavanje podataka o kojima
trebam predavati. Bilo bi pravo zadovoljstvo kad ne bismo morali forsirati
mjere osiguranja na ove nevaljale postdiplomce."
NSA Ellen ga je potapšala po ramenu. "Ali da nema Michaela bila
bih iznurena kao jadni Graham. Jedan mjesec gotov, ostala još dva."
"Misliš da je kolovoz?" pitala je Dixie Mae.
"Da." Bacio je pogled na sat. "Deseti kolovoza je."
Ocjenjivačica Ellen se nasmijala i ispričala mu o raznim datumima
za koje su ostali mislili da su danas.
"To je nešto vezano uz halucinogene droge", rekao je Victor. "U
početku smo mislili da je to sve maslo Gerrya Reicha. Sad mislim da nam
vlada turira mozgove."
Obje su ga Ellen pogledale; mogli ste vidjeti da obje već duže
vrijeme poznaju Victora. Ali činilo se da ga shvaćaju ozbiljno. "Moguće",
rekle su obje.
"Oprosti", rekla je ocjenjivačica Ellen NSA Ellen. "Ti imaš dolar."
"Možda si u pravu, Victore. Ali kognicija mi je - nam je -
specijalnost. Nas dvije smo nešto daleko više od uobičajenog sna ili
halucinacije."
"Osim što bi i to moglo biti iluzija", rekao je Victor.
"Začepi, Victore", rekla je Dixie Mae. "Ako je to sve san, možemo
odmah odustati." Pogledala je Michaela Leeja. "Što vlada smjera?"
Michael je slegnuo ramenima. "Detalji su tajni ali ovo je samo post
hoc istraživanje. Pravila o izolaciji se čine kao nešto što je profesor Reich
dogovorio s mojom agencijom."
NSA Ellen je na trenutak pogledala svoju dvojnicu. Njih su dvije
održale kratak i neobičan razgovor, većinom djelomično izgovorene riječi i
fraze. NSA Ellen je nastavila: "Renesansni čovjek Gerry Reich se čini u
centru svega ovoga. Koristio je neki standardni test osobnosti kako bi
odabrao razgovijetne, motivirane ljude za posao korisničke podrške.
Kladim se da jako dobro odrade prvi dan na poslu."
 Nda. Dixie Mae se sjetila Ulysse. I same sebe.
NSA Ellen je nastavila: "Gerry je profiltrirao još jednu skupinu
postdiplomaca pogodnih za ocjenjivanje raznih ispita i projekata."
"Radili smo samo na jednom ispitu", rekla je ocjenjivačica Ellen.
Ali nije se protivila zaključku. Neobičan joj se smiješak smjestio na lice,
izgledala je kao netko tko je vrlo bistro došao do zaključka o nekim jako
lošim vijestima.
"A onda je skupio hrpu vladinih špija i postdiplomaca iz kognitivne
za ovaj projekt nadzora na kojem Michael i ja radimo."
Michael se činio zbunjenim. Victor se činio blago nujnim, sve su
mu teorije ostale izgažene u prašini. "Ali", rekla je Dixie Mae, "kažete da
vaša nadzorna skupina radi već mjesec dana..."
Victor: "A svi ocjenjivači imaju telefonsku vezu s vanjskim
svijetom!"
"Razmišljala sam o tome", rekla je ocjenjivačica Ellen. "Obavila
sam danas tri poziva. Treći je bio nakon što ste ti i Dixie Mae došli k nama.
Ostavila sam glasovnu poruku mojem prijatelju na MIT Bila je kriptična
ali pokušala sam reći dovoljno da moj prijatelj digne halabuku ako
nestanem. Drugi su pozivi bili -"
"Isto glasovna pošta?" pitala je NSA Ellen.
"Jedna jest. Drugi je poziv bio za Billa Richardsona. Ugodno smo
čavrljali o zabavi koju će održati u subotu. Ali Bili -"
"Bili je prihvatio Reichov 'poslovni test' sa svima nama!"
"Tako je."
Ovo je išlo u gorem smjeru nego Victorove teorije o snovima. "D-
dakle, što su nam učinili?" rekla je Dixie Mae.
Michaelove su oči bile širom otvorene iako je uspio progovoriti
suhim i nezainteresiranim tonom: "Oprostite zaostalom stručnjaku za jezik
Han. Mislite da smo mi samo učitane osobnosti?11 Mislio sam da je to
samo znanstvena fantastika."
Obje su se Ellen nasmijale. Jedna je rekla: "O, to jest znanstvena
fantastika i to ne samo iz najnovije epizode Kywracka. Žanr je gotovo
stoljeće star."
Druga: "Imaš Sturgeonova 'Mikrokozmičkog boga'."
 Prva: "To bi bilo super; Gerry pazi se! Ali također imaš i Pohlov
'Tunnel Under the World'."
"Ideš. Nadrljali smo ako je to posrijedi."
"Okej, ali što s recimo Varleyevim 'Overdrawn at the Memory
Bank'?"
"A Wilsonova 'Darwinia'?"
"Ili Moravecov 'Pigs in Cyberspace'?"
"Ili Galouyeov Simulacron-3?"
"Ili Vingeove smrtokocke?"
Sad kad "blizanke" nisu više bile savršeno sinkronizirane, riječi su
im tvorile mitraljeski napjev koji je završio s:
"Brinov 'Stones of Significance'!"
"Ili Kiln People!"
"Ne, ne bi moglo biti to." Naglo su stale i kimnule jedna drugoj.
Pomalo sumorno, Dixie Mae je pomislila. Sve u svemu, razgovor je bio
jednako nerazumljiv kao i njihovi prethodni samoprekidajući napadaji.
Srećom, Victor je bio tu na pomoć priprostijim umovima. "Nema
veze. Činjenica je da je učitavanje samo znanstvena fantastika. Gore je od
nadsvjetlosnog putovanja. Nema čak ni teoretske podloge za učitavanje."
Svaka je Ellen podigla svoju lijevu ruku i gestom imitirala gubljenje
vremena. "Ne baš, Victore."
Držačica žetona je nastavila: "Rekla bih da postoji teoretska osnova
za reći da su učitavanja teoretski moguća." Nacerila se. "A pogodite tko je
odgovoran za to? Gerry Reich. Još 2005., dugo prije nego je postao poznat
kao višestruki genij, objavio je par članaka o mehanizmima učitavanja.
Teorija mu je graničila s otkačenošću i čak je i najjednostavnija
demonstracija tražila više procesorske snage nego što je ijedan
superkompjutor tog vremena imao."
"Za učitavanje samo jedne osobnosti."
"Pa su Gerry i njegova Reich metoda malo ismijani."
"Nakon toga Gerry je odustao od te zamisli - baš kako bi i očekivao
od šoumena kakav je on. Ali sad je iznenada svjetski poznat, uspješan u
nizu različitih polja. Mislim da se nešto dogodilo. Netko je riješio njegov
problem s hardverom."
 Dixie Mae je buljila u svoj email. "Rob Lusk", rekla je tiho.
"Da", rekla je ocjenjivačica Ellen. Objasnila im je sve o emailu.
Michael se nije činio uvjerenim. "Ne zna, E-Ellen. Doduše, imamo
jedno nevjerojatno čudo -" pokazao je na njih obje," - ali spekuliranje o
uzroku čini mi se kao da vrabac pokušava razumjeti autocestu."
"Ne", rekla je Dixie Mae i svi su pogledali u nju. Osjećala se tako
prestrašenom i tako ljutom, ali od to dvoje, ljutnja je bila bolja: "Netko
nam je smjestio! Počelo je u onim superčistim zahodima u dvorani Olson-"
"Dvorana Olson", rekao je Michael. "I ti si tamo bila? Zahodi su
mirisali kao bolnica! Sjećam se da sam to pomislio baš kako sam ulazio ali
- hej, slijedeće čega se sjećam je da sam u busu, vozim se ovamo."
Kao bolnica. Dixie Mae je osjećala rastuću paniku. "M-možda je to
sve što je ostalo." Pogledala je blizanke. "To učitavanje, da li ubija
originale?"
To je bilo jedno od pitanja koja prekidaju sve ostalo; na trenutak su
svi utihnuli. Zatim je držačica žetona rekla: "Ja - mislim da ne, ali
Gerryjevi su članci bili većinom teorijski."
Dixie Mae je suzbila paniku; bijes je ipak imao primjenu. Što
možemo znati ovdje, unutra? "Za sad znamo za više od trideset nas koji
smo polagali testove u dvorani Olson i završili ovdje. Ako su nas sve ubili,
to bi bilo teško prikriti. Pretpostavimo da još uvijek imamo život."
Inspiracija: "A možda ima stvari koje možemo prokužiti! Imamo tri
Reichova eksperimenta koje možemo usporediti. Postoje razlike i one nam
govore nešto." Pogledala je blizanke. "Vi ste ovo već shvatile, zar ne?
Ellen koju smo prvu sreli ocjenjivala je testove - rekli su joj da je to
jednodnevni posao. Ali kladim se da svake noći, taman kad pomisle da idu
doma netko - Lusk ili Reich ili tkogod već bio odgovoran za ovo - ih
isključi i vrati na početak nekog drugog 'jednodnevnog' posla."
"Ista je stvar s našom 'korisničkom podrškom'", rekao je Victor,
nevoljko se slažući.
"Skoro. Imali smo šest dana upoznavanja s proizvodima i zatim prvi
dan na poslu. Svi smo bili tako puni entuzijazma. Imaš pravo Ellen, svi
odlično radimo prvog dana na poslu!" Jadna Ulysse, jadna ja; mislile smo
da nam životi idu nekamo. "Kladim se da ćemo noćas i mi nestati."
Ocjenjivačka Ellen je kimala glavom. "Korisnička-podrška-u-kutiji,
resetirana i resetirana, uvijek svježa."
 "Ali još uvijek ima problema", rekla je druga. "Prije ili kasnije,
kašnjenje u datumima će ti otkriti da nešto ne valja."
"Možda ili možda se zaglavlja svakog emaila automatski
krivotvori."
"Ali unutarnji kontekst mogao bi proturječiti -"
"Ili je možda Gerry riješio problem kognitivne izmaglice - " Njih su
dvije opet odlutale u svoj poluprivatni jezik.
Michael ih je prekinuo. "Ne recikliraju svakoga. Svrha našeg
projekta praćenja mreže jest da provedemo čitavo ljeto proučavajući jedan
sat internetskog prometa."
Blizanke su se nasmiješile. "To ti misliš", rekla je držačica
žetona."Da, u ovoj nas zgradi ne resetiraju svakog imaginarnog dana.
Umjesto toga vrte nas čitavo 'ljeto' - minute računalnog vremena umjesto
sekunde? - kako bismo analizirali jedan sat mrežnog prometa. A onda nas
vrte ponovno, na analizi drugog sata. I tako dalje i tako dalje."
Michael je rekao: "Ne mogu zamisliti tako moćnu tehnologiju."
Držačica žetona rekla je: "Ne mogu ni ja ali -"
Victor ih je prekinuo s: "Možda je ovo sve scenarij Darwinija.
Znate: mi smo samo igračke neke supernapredne inteligencije."
"Ne!" rekla je Dixie Mae. "Ne supernapredne. Korisnička podrška i
nadzor mreže vrijedne su stvari u našem stvarnom svijetu. Tkogod da ovo
radi samo se koristi robovskim radom pri velikoj, velikoj brzini."
Ocjenjivačica Ellen se mrštila. "I da ocjenjujemo ispite umjesto
njega! To mi govori da je Gerry zaista iza ovoga. Radi budale od svih nas i
vrti nas nanovo prije nego išta shvatimo ili nam zaista dosadi."
NSA Ellen imala je isti izraz lica ali drugi prigovor: "Ovdje nam
jest zaista dosadno."
Michael je zakimao glavom. "Vladini ljudi su strpljivi; mi držimo
postdiplomce na uzdi. Možemo potrajati tri mjeseca. Ali zaista... iritira...
saznati da je sva nagrada za našu strpljivost to da možemo sve ponoviti
ispočetka. Dovraga. Ellen, žao mi je."
"Ali sad znamo!" rekla je Dixie Mae.
"A što nam to znači?" nasmijao se Victor. "Ovog si puta u pravu.
Ali na kraju ovog dana od mikrosekunde, puf, vrijeme za resetiranje i sve
što si naučila nestaje."
"Ne ovaj put." Dixie Mae je skrenula pogled s njega, natrag na
email, jeftini je papir bio zgužvan i zamrljan. Digitalni lažnjak, ali i mi
smo. "Mislim da nismo jedini ljudi koji su ovo prokužili." Gurnula je ispis
preko stola, prema ocjenjivačici Ellen. "Mislila si da to znači da je Rob
Lusk u ovoj zgradi."
"Da, jesam."
"Tko je Rob Lusk?" pitao je Michael.
"Čudak", rekla je NSA Ellen odsutnim glasom. "Gerryjev najbolji
postdiplomac." Obje su Ellen zurile u email.
"Referenca na 0999 dovela je Dixie Mae do mojeg ocjenjivačkog
tima. Zatim sam joj ukazala na izvorišnu adresu."
"zudim925@freemail.sg?"
"Da. I to nas je dovelo ovamo."
"Ali ovdje nema Roba Luska", rekla je NSA Ellen. "Ha! Sviđaju mi
se ova lažna zaglavlja emaila."
"Da. Dulja su od čitavog tijela poruke!"
Michael je ustao kako bi gledao preko Ellenina ramena. Sad je
posegnuo među njih kako bi lupnuo po ispisu. "Vidiš ovdje, u sredini
drugog zaglavlja? Izgleda kao pinyin pismo s oznakama za tonove
ispisanim unutar linije."
"I što kaže?"
"Pa, ako je mandarinski, onda bi to bio broj 'devetsto i sedamnaest'."
Victor se nagnuo naprijed, oslonjen na lakte. "To je sigurno
slučajnost. Kako bi Žudim mogao znati koga ćemo sresti?"
"Znaš li ikog iz Zgrade 0917?" pitala je Dixie Mae.
"Ne znam", rekao je Michael. "Ne izlazimo iz zgrade osim do
bazena ili teniskog igrališta."
Blizanke su zavrtjele glavama. "Nisam ju vidjela... a trenutno ni ne
želim riskirati intranetskim upitom."
Dixie Mae se prisjetila mape LotsaTecha koja se nalazila u brošuri
dobrodošlice. "Ako postoji takvo mjesto, ono bi bilo uzbrdo, možda na
samom vrhu. Predlažem da odemo gore."
 "Ali -" rekao je Victor.
"Nemoj mi pričati one gluposti o čekanju na policiju, Victore ili o
tome da se ne ponašamo kao idioti. Nismo u Kanzasu i ovaj email je jedini
trag kojeg imamo."
"Što bismo trebali reći ljudima koji su ovdje?" pitao je Michael.
"Nemoj im reći ništa! Samo se išuljajmo. Želimo da se operacija
nastavi normalnim tokom kako Gerry ili tkoveć ne bi ništa posumnjali."
Dvije su se Ellen međusobno pogledale, tužnim i neobičnim
izrazima lica. Iznenada su obje zapjevale "Home on the Range" ali s
neobičnim tekstom: "O daj mi klona Mojeg mesa i kosti s -"
Zastale su i istovremeno se zacrvenjele. "Kako prljav um je imao taj
Garret."
"Prljav ali dubok." NSA Ellen se okrenula prema Michaelu i činilo
se da je još više pocrvenjela. "Nema veze, Michael. Mislim... da bismo ti i
ja trebali ostati ovdje."
"Ne, čekaj", rekla je Dixie Mae. "Tamo gdje idemo možda će biti
potrebno uvjeriti nekoga da je ova naša luda priča istinita. Vi Ellen ste
najbolji dokaz koji imamo."
Rasprava se vrtjela u krug. U jednom je trenutku Dixie Mae
primijetila kako se čini da se obje Ellen svađaju jedna s drugom.
"Ne znam dovoljno da bismo mogli odlučiti", cvilio je Victor
opetovano.
"Victore, moramo nešto poduzeti. Znamo što će se tebi i meni
dogoditi ako ostanemo sjediti ovdje sve do kraja popodneva."
Michael je naposljetku ostao u zgradi. Veća je šansa bila da će
njemu povjerovati ostali članovi vladinog tima. Ako se obje Ellen i Dixie
Mae i Victor vrate s pravim informacijama možda će NSA grupa moći
učiniti nešto korisno.
"Postat ćemo skupina ljudi koji pokušavaju razbiti ovaj kotač
vremena." Michael je pokušavao zvučati zabavljeno ali čim je izgovorio te
riječi utihnuo je i nitko drugi nije mogao smisliti išta drugo za reći.
Blizu vrha brda zgrade nisu bile toliko brojne a one koje je Dixie
Mae mogla vidjeti bile su prizemnice, kao da su ulazi u nešto ispod brda.
Drveće je bilo kržljavo a trava žutija.
 Victor je ponudio objašnjenje. "To je zbog vjetra. Vidiš to često kod
izložene zemlje blizu obale. Ili možda jednostavno ne zalijevaju vodom
često tamo gore."
Jedna Ellen - s leđa ih Dixie Mae nije mogla razaznati - je rekla: "U
svakom slučaju lažiranje im je savršeno."
Tako je. Lažiranje. "To je nešto što ne kužim", rekla je Dixie Mae.
"I najbolji filmski specijalni efekti nisu ni blizu ovome. Kako mogu
računala biti ovako dobra?"
"Pa, kao prvo", rekla je druga Ellen, "varanje je puno lakše ako
također simuliraš i promatrače."
"Nas."
"Da. Gdje god pogledaš vidiš detalje ali uvijek su u središtu tvoje
pažnje. Ljudski um ne zadržava istovremeno sve što vidi i sve što zna.
Milijuni godina evolucije uloženi su u ignoriranje skoro svega i izvlačenju
smisla iz besmisla."
Dixie Mae skrenula je pogled prema jugu i izmaglici. Činilo se tako
stvarnim: suhi i vreli povjetarac, svjetlucanje aviona što klize niz nebo
prema LAX, većina Empire State Building koja viri iznad ostalih nebodera
u središtu centra grada.
"Vjerojatno postoje deseci propusta i proturječja svuda oko nas
svake sekunde ali osim ako nam se na sve njih istovremeno svrati pažnja
mi ih ne primijetimo."
"Kao razlika u vremenu", rekla je Dixie Mae.
"Tako je! Ustvari, najveći je problem s svim našim teorijama ne to
kako su svakog od nas nasamarili već kako bi varka mogla funkcionirati uz
toliko pojedinaca koji komuniciraju jedni s drugima istovremeno. Za to ti
treba hardver jači od postojećeg, možda stotinjak litara Boseovog
kondenzata."
"Nekakav proboj u kvantnom računanju", rekao je Victor.
Obje su se Ellen okrenule i pogledale ga, podignutih obrva.
"Hej, ja sam novinar. Pročitao sam u Bruinovoj znanstvenoj
rubrici."
Odgovor blizanki bio je bliži monologu nego razgovoru:
"Pa... čak i u tom slučaju, imaš pravo. Ustvari, bilo je glasina ovog
proljeća da je Gerry uspio svladati Gershenfeldovu shemu koherencije
šalice za kavu."
"Da, i kako je držao petsto litara Boseova kondenzata pri sobnoj
temperaturi."
"Ali sve su te priče krenule nakon što je već postao gospodin
Renesansni. Nema smisla."
Nismo prvi koje su oteli. "Možda", rekla je Dixie Mae",možda su
počeli s nečim jednostavnim, nešto kao jedna superubrzana osoba. Bi li
Gerry mogao vrtjeti jednu učitanu na superračunalima kakva imamo
danas?"
"Pa, to je lakše zamisliti nego ovo... Okej, recimo da je neki genij
čitavo stoljeće u izolaciji radio na kvantnom računanju. Zvuči kao
smrtokocka. Da se mene pita, nakon što me tako zavlačio čitavo stoljeće
pripremila bih Gerryju vraško iznenađenje."
"Da, kao recimo umjesto lijeka za rak dobio bi bjesnoću koja se
prenosi zrakom i zarazi samo one s proteomima ljigavih sredovječnih
profesora kognitivnih znanosti."
Blizanke su zvučale jednako svadljive kao Dixie Mae.
Prešli su još stotinjak metara. Tratina se svela na otočiće korova u
moru gole zemlje. Vreli je povjetarac zviždao niz greben. Blizanke bi
zastale svakih nekoliko metara kako bi pobliže promotrile sad raslinje sad
znak pored staze. Mumljale su jedna drugoj o detaljima onog što vide, kao
da pokušavaju razaznati proturječja:
" ...stvarno, stvarno dobro. Slažemo se oko svega što vidimo."
"Možda Gerry štedi cikluse, vrti nas kao kognitivne poddretve istog
procesa."
"Ha! Nije ni čudo da smo toliko sinkronizirani."
Mrmlj, mrmlj. "Puno toga možemo zaključiti -"
"- jednom kad prihvatimo poremećenu premisu svega ovog."
Još uvijek ni traga Zgradi 0917 ali sve zgrade koje su mogli vidjeti
imale su sve niže i niže brojeve: 0933, 0921...
Bučna je skupina ljudi tada prešla stazu ispred njih. Pjevali su.
Izgledali su kao programeri.
"Samo smireno", rekla je jedna Ellen tiho. "Ta konga linija je drito
iz programa motivacije zaposlenika LotsaTecha. Programeri održavaju
zabave na poslu svaki put kad projekt dosegne neku prekretnicu."
"Više žrtava?" rekao je Victor. "Ili UI?"
"Mogli bi biti žrtve. Ali kladim se da su svi ljudi koje smo do sad
vidjeli na ovoj stazi samo niskorazinske kulise. Nema ničeg u Reichovim
teorijama što bi pravu umjetnu inteligenciju činilo mogućom."
Dixie Mae promatrala je kako pjevači polako silaze nizbrdo. Bio je
to treći put kako vidi nešto-nalik-ljudima na pješačkoj stazi. "Ellen, to
nema smisla. Mi mislimo da smo samo -"
"Simulacijski procesi."
"Da, simulacijski procesi, unutar nekakvog superračunala. Ali ako
je to istina onda tkogod da je iza svega ovog mogao bi nas špijunirati bolje
nego ikoji Veliki Brat igdje u stvarnom svijetu. Trebali smo biti uhvaćeni i
resetirani čim smo postali sumnjičavi."
Obje su Ellen krenule odgovoriti. Stale su, pa opet prekinule jedna
drugu.
"Vratimo se držanju žetona", rekla je jedna od njih, podižući dolar.
"Dixie Mae, to jest misterija ali ne toliko velika kolikom ti se čini. Ako
Reich koristi sortu učitavanja i simuliranja za kakve znam onda se ništa što
se odvija u našim umovima ne može izravno tumačiti. Misli su
preidiosinkratične, prerazbacane. Ako smo simulacije unutar velikog
kvantnog računala onda će biti teško vrtjeti čak i sondiranje okoliša."
"Misliš na stvari kao što su špijunske kamere?"
"Da. Bilo bi ih teško implementirati pošto bi ustvari njuškali po
stanju naših misli. Sve to još više komplicira činjenica da se vjerojatno
vrtimo tisućama puta brže od stvarnog vremena. Postoje možda tri načina
na koje bi Gerry mogao njuškati: mogao bi promatrati izlazne podatke
našeg tima i ako količina podataka opadne znat će da je nešto pošlo po
krivu - i mogao bi nas resetirati samo zato."
Dixie Mae je iznenada postalo jako drago što nije povela još
dobrovoljaca na ovu šetnju.
"Druga je metoda samo promatranje što pišemo ili kakav je izlaz
softvera koji vrtimo. Kladim se da je sve što percipiramo kao linearni tekst
podložno izvanjskoj interpretaciji." Pogledala je Victora. "Zato nema
držanja bilješki." Dixie Mae je još uvijek imala njegov dlanovnik.
 "To je malo blesavo", rekao je Victor. "Prvo nema slikanja a sad ni
bilješke ne smijem voditi."
"Hej, vidi ovo!" rekle su Ellen. "Z0917!" Ali to nije bila zgrada već
samo znak uglavljen među stijene.
Skrenuli su s asfalta na zemljanu stazu koja je vodila ravno uzbrdo.
Sad su bili toliko blizu vrhu brda da je obzor bio svega nekoliko
metara daleko. Dixie Mae nije mogla vidjeti išta u daljini. Sjetila se filma u
kojem su jadni naivci poput nje stigli do ruba simulacije... i naišli na zid na
rubu svemira. Ali napravili su još nekoliko koraka i tada je mogla vidjeti
preko vrha brda. Vidjela su se dalja, niža brda, u blagom spustu prema
dolini San Fernando. Mogla je vidjeti ne baš dobro izmaglicom skriveno
zmijsko vijuganje autoceste 101 Tarzana.
Ellen i Ellen i Victor nisu uživali u pogledu. Buljili su u znak s
strane staze. Desetak metara iza njega nalazilo se gradilište s iskopinom.
Građevni materijal bio je naslagan rubom a na suprotnoj je strani bio
parkiran robo-gusjeničar. Moglo se raditi o početku izgradnje standardne
LotsaTech zgrade... osim što se na suprotnoj strani iskopine, skoro pa
skriven među sjenama nalazio okrugli metalni čep, nalik vratima bunkera
iz nekog starog filma.
"Imam teoriju", rekla je držačica žetona. "Ako prođemo kroz ta
vrata možda saznamo o čemu se radi u tvom emailu."
"Da." Blizanke su skakutale niz stazu duboko usječenu u iskopinu.
Dixie Mae i Victor su požurili za njima,.Victor se trapavo zabijao u nju
čitavim putem. Na dnu iskopine nije bilo ničeg dosad viđenog. Nije bilo
prozora, nije bilo kartičnih brava. Izbliza je Dixie Mae mogla vidjeti da su
vrata bunkera puna udubina i ogrebotina.
"Miješaju im se metafore", rekla je držačica žetona. "Ulaz se čini
starijim od ove jame."
"Čini se starijim od ovih brda", rekla je Dixie Mae dok je dlanovima
prelazila preko neujednačenog metala - i napola očekivala da će napipati
nekakve čudne rune. "Netko nam pokušava dati trag... ili je veliki sadist. I
što ćemo sad? Izvesti čarobno kucanje?"
"Zašto ne?" Dvije su Ellen uzele pohabani email i polegnule ga na
metal vrata. Proučavale su zaglavlje čitavu minutu, mrmljajući jedna
drugoj. Držačica žetona kucnula je po metalu, pa zatim gurnula."
"Zajedno", rekle su i otkucale nešto brzo ali savršeno
sinkronizirano.
To je polučilo uspjeh kakav biste i očekivali od kuckanja prstima po
deset tona neživog čelika.
Držačica žetona vratila je email Dixie Mae. "Probaj ti nešto."
Ali što? Dixie Mae je pristupila vratima. Stajala je pred njima,
osjećala se izgubljenom. S strane, gotovo skriven krivuljom metalnog čepa
Victor se okrenuo.
Držao je dlanovnik.
"Hej!" Zabila ga je u zid jame. Victor ju je odgurnuo ali tada su obje
Ellen već bile na njemu. Uslijedio je kaos dok su blizanke pokušale svaka
učiniti istu stvar Victoru. Možda ga je to zbunilo. U svakom je slučaju dalo
Dixie Mae šansu vratiti se i udariti ga šakom u lice.
"Imam ga!" Jedna od blizanki je odskočila od tučnjave. Držala je
dlanovnik u rukama.
Odmakle su se od Victora. Neće dobiti natrag svoj dlanovnik.
"Dakle, Ellen", rekla je Dixie Mae ne skidajući oka s ispruženog tijela,
"koja je ono treća metoda špijuniranja?"
"Mislim da si već pogodila. Gerry bi mogao nagovoriti nekog idiota
da se da učitati i postane špijun." Bacila je oko preko blizankinog ramena
na ekran dlanovnika.
Victor se ustao. Na trenutak se činio snuždenim ali zatim se onaj
stari superiorni smiješak pojavio na njegovu licu. "Lude ste. Samo želim
poslati priču u vanjski svijet. Ne misliš li da bi Reich učitao samog sebe da
već koristi špijune?"
"Ovisi."
Držačica dlanovnika naglas je pročitala: "Upravo si utipkao '925
999 994 znaju. resetirajte'. To mi baš ne zvuči kao novinarstvo, Victore."
"Hej, bivao sam dramatičan." Razmislio je na trenutak pa se
nasmijao. "Nije bitno! Poslao sam upozorenje. Nećete se sjećati ničega
nakon što vas resetiraju."
Dixie Mae je istupila prema njemu. "A ti se nećeš sjećati da sam ti
slomila vrat."
Victor je pokušao istovremeno izgledati otmjeno i skočiti unazad.
"Ustvari, sjećat ću se, Dixie Mae. Vidiš, jednom kad vas više ne bude
spojit će me natrag s mojim tijelom u laboratoriju doktora Reciha."
"A mi ćemo opet biti mrtve!"
Ellen je podigla dlanovnik. "Možda ne toliko brzo koliko Victor
misli, primijetila sam da nije stigao dalje od prve linije poruke; nije uopće
poslao poruku. Sad, ovisno o tome koliko se vjerno emulira hardver ovog
dlanovnika njegova je izdaja možda još uvijek zarobljena u lokalnoj keš
memoriji - a Reich još uvijek nema pojma o nama."
Victor se na trenutak činio zabrinutim. Zatim je slegnuo ramenima.
"Pa što i ako poživite dok se program odvrti do kraja, možda čak i iskvarite
još neke projekte - projekte važnije od vas. S druge strane, saznao sam za
email. Kad se vratim i kažem doktoru Reichu za njega, znati će što
napraviti. Ubuduće nećete divljati."
Svi su utihnuli na trenutak. Vjetar je zviždao žuto-plavim nebom
iznad jame.
A zatim su se blizanke Victoru nasmiješile onako kako se on njima
često smiješio. Držačica žetona je rekla: "Mislim da su ti usta brža od
pameti, Victore. Maloprije si postavio pravo pitanje: zašto Gerry Reich ne
učita samog sebe kao špijuna? Zašto mora koristiti tebe?"
"Pa", namrštio se Victor. "Hej, doktor Reich je bitan čovjek. Nema
on vremena za bacanje na ovakvo osiguranje."
"Zaista, Victore? Ne može si priuštiti ni vlastitu kopiju?"
Dixie Mae je shvatila. Približila se Victoru. "I koliko su te puta
stopili s originalom?"
"Ovo mi je prvi put!" Svi su se nasmijali osim Victora koji je brzo
dodao, "ali vidio sam kako izvode stapanje!"
"Zašto onda Reich neće isto za nas napraviti?"
"Stapanje je preskupo da bi se potratilo na radne dretve kao što ste
vi", ali sad Victor čak ni sebe nije uvjerio.
Ellen su se opet nasmijale. "Jesi li ti zaista postdiplomac iz
novinarstva na UCLA? Mislila sam da su takvi pametniji od tebe. Znači
Gerry ti je pokazao ponovno stapanje, ha? Kladim se da je ono što si ti
stvarno vidio samo hrpa opreme i netko tko se vrlo dramatično tresao. A
zatim ti je 'subjekt' ispričao krasnu priču o svemu što je vidio u našem
malom učitanom svijetu. A svo su ti se to vrijeme smijali iza leđa. Vidiš,
Reichova teorija učitavanja zasniva se na posjedovanju potpuno uobičajene
mete. Poznajem tu teoriju: problem stapanja - učitavanja u već postojeći
um - eksponencijalno raste s brojem neurona. Nema natrag, Victore."
Victor se odmicao od njih. Izraz lica bio je naizmjenično nadmoćni
cer i čista panika. "Što ti misliš uopće nije bitno. U pet popodne će vas
resetirati. I ne znaš sve." Počeo se igrati s zaporkom hlača. "Vidiš, ja-ja
mogu pobjeći!"
"Drži ga!"
Dixie Mae mu je bila najbliža. Nije bilo bitno.
Nije bilo mutnog sjaja ili iznenadnog pucnja. Jednostavno je pala
kroz prazan zrak, baš tamo gdje je Victor stajao.
Ustala je i zurila u tlo. Par zamazanih otisaka stopala bili su jedini
znak da je Victor bio tamo. Okrenula se prema blizankama. "Znači ipak se
mogao ponovno stopiti?"
"Malo vjerojatno", rekla je držačica žetona. "Victorov je zaporak
vjerojatno bio mehanizam samoeliminacije dretve."
"Zaporak hlača?"
Slegnule su ramenima. "Nemam pojma. Iscuriti van? Gerry ima
bolestan smisao za humor." Ali nijedna blizanka nije izgledala zabavljeno.
Kružile su oko mjesta na kojem je Victor nestao i nezadovoljno šutale
zemlju. Držačica žetona je rekla: "Ideš. Ništa Victoru u životu nije tako
pristajalo kao napuštanje istog. Mislim da sad nemamo ni do pet popodne.
Signal eliminacije dretve je baš onakva stvar kakvu će se izvana lako
detektirati. Tako da Gerry neće znati detalje ali će-"
"- ili njegova oprema -"
"- uskoro znati da postoji problem i -"
"- da se radi o problemu sigurnosti."
"I koliko nam je ostalo prije nego izgubimo dan?" pitala je Dixie
Mae.
"Ako se hitno resetiranje treba izvršiti ručno, vjerojatno ćemo prvo
doživjeti pet popodne. Ako je automatsko, pa, znam da se nećeš uvrijediti
ako svijet završi usred sloga."
"Štogod bilo, iskoristiti ću to vrijeme." Dixie Mae je podigla email s
mjesta na kojem je ležao pored ulaza u bunker. Mahnula je papirom prema
neumoljivu čeliku. "Ne vraćam se natrag! Tu sam i hoću objašnjenja!"
 Ništa.
Dvije su Ellen stajale mirno, bez ideja i činilo se nesretne - ili je to
možda bilo isto.
"Ne odustajem", rekla im je Dixie Mae i mlatnula po metalu.
"Ne, mislim da nećeš", rekla je držačica žetona. Ali sad su ju čudno
gledale. "Mislim da smo mi - ili si barem ti - već prošla kroz ovo."
"Da. I mora da sam svaki put zbrljala."
"Ne... mislim da nisi." Pokazale su na email koji je gužvala u ruci.
"Što misliš otkud sve te opake tajne, Dixie Mae."
"Kako k vrapcu da to znam? To je jedini razlog zbog kojeg sam -" a
onda se istovremeno osjetila pametnom i glupom. Naslonila je glavu na
zasjenjeni metal. "O. O o o!"
Pogledala je ispis emaila. Donja je polovica bila potrgana,
zamrljana, gotovo nečitka. Nema veze; taj je dio već zapamtila. Ellen su
prošle kroz svako zaglavlje. Ali sad ne bismo trebale tražiti tehničke tajne
ili interne fore postdiplomaca. Možda bismo trebale tražiti brojeve koji
nešto znače Dixie Mae Leigh.
"Ako vrata čuvaju učitane duše, onda je ovo što ste vas dvije do sad
učinile trebalo biti dosta. Mislim da ste u pravu. Radi se o nekakvom
uzorku koji trebam lupkati po vratima." Ako ne bude djelovalo, pokušat će
nešto drugo i nastaviti pokušavati sve do pet popodne ili dok se već ne
pojavi iznenada u Zgradi 0994, tako sretna što ima posao koji obećava..."
Kućica na drvetu u Tarzani. Dixie Mae je tad brijala na tajne šifre.
Djetinjasta slika kriptografije. Ona i njena mala prijateljica znale su si
lupkanjem odašiljati kodirane brojeve. Nije dugo potrajalo jer je Dixie Mae
jedina imala strpljenja za korištenje koda. Ali -
"Taj broj, '7474'", rekla je.
"Da? Ravno usred lažnog broja poruke?"
"Da. Jednom davno koristila sam to kao dio provjere zaporke. Znaš,
u stilu 'Tko ide' iz ratnih igara. Ostatak niza mogao bi biti odgovor."
Ellen su pogledale oba niza. "Čini se prekratkim da bi bio bitan",
rekle su.
Zatim su obje zavrtjele glavama, ne slažući se same s sobom.
"Probaj, Dixie Mae."
 Njen šifra "brojevi preko kuckanja" je bila jednostavna ali trebao joj
je trenutak da je se prisjeti. Držala je papir pritisnut na bunker i zurila u
brojeve. Ah. Oprezno, vrlo oprezno je počela kuckati brojeve koji su
slijedili nakon "7474". Niz je bio duži od ičeg što bi njeni prijatelji iz
djetinjstva bili voljni trpjeti Bio je duži od ičega što bi ona sama koristila.
"Kul", rekla je držačica žetona. "To je nekakav heksadecimalni
Grayev kod?"
Ha? "Što si očekivala, Ellen? Bilo mi je samo osam."
Promatrale su vrata.
Ništa.
"Okej, plan B", pa C i D i E itd., sve do kraja vremena.
Čuo se zvuk raspadanja nečeg vrlo starog. Vrata bunkera
pomaknula su se pod rukom Dixie Mae i ona je odskočila unatrag.
Zakrivljeni se čep polako okretao, okretao, okretao. Nakon nekoliko
trenutaka metalni je čep udario o tlo pored ulaza... i sada su gledale niz
prazan hodnik koji se protezao u dubinu.
Prvih četvrt milje bilo je pusto. Dekor unutrašnjosti nije bio
standardni LotsaTechov. Nije bilo furnira od sekvoje ili svjetlećih traka.
Ovdje su fluorescentne svjetleće cijevi bile montirane na strop od ploča a
zidovi su bili zavodske bež boje.
"Ovo me podsjeća na podrumske laboratorije u dvorani Norman",
rekla je Ellen.
"Ali u dvorani Norman ima ljudi", rekla je druga. Obje su šaptale.
A ovdje je bilo stuba što vode samo dolje. I dolje i dolje.
Dixie Mae je rekla: "Imaš li osjećaj da tkogod bio ovdje tu je na
jako dugo vrijeme?"
"Ha?"
"Pa, ocjenjivači iz Z0999 bili su tu samo na jedan dan i mislili su da
imaju pravi telefonski pristup vanjskom svijetu. Moja grupa u Korisničkoj
Podršci pohađala je šest dana satova i onda možda još jedan dan kada smo
odgovarali na pitanja - a mi nismo imali ikakva kontakta s vanjskim
svijetom."
"Da", rekla je NSA Ellen. "Moja grupa se vrtjela mjesec dana i
vjerojatno nam ne bi istekao rok još dva mjeseca. Bez telefona, bez emaila,
bez slobodnih vikenda. Što dulje traje ciklus, to si izoliraniji. U suprotnom
bi jadni naivci prokužili što se događa."
Dixie Mae je razmislila na trenutak. "Victor zaista nije htio da
dospijemo ovako daleko. Možda -" Možda nekako možemo napraviti neku
razliku.
Prošli su kroz križanje, pa kroz još jedno. Kroz poluotvorena se
vrata vidjelo nešto nalik spavaonici. Svježa je posteljina bila složena na
madracu. Da li se netko useljavao?
Naprijed su vidjele još jedna vrata a kroz ova su se čuli glasovi,
svađanje. Šuljale su se naprijed, ni ne šapćući.
Glasovi su tvorili riječi:"- godina dana dovoljno, Robe?"
Drugi je govornik zvučao ljuto. "Pa, morati će biti. Nakon toga
Gerry ostaje bez love a ja bez vremena."
Obje su Ellen mahnule Dixie Mae da se odmakne kada je krenula
prema vratima. Možda su htjele neko vrijeme prisluškivati. Ali koliko dugo
im je ostalo prije nego vrijeme istekne. Dixie Mae se progurala pored njih i
ušetala u sobu.
Unutra su bila dvojica, jedna je sjedio pored običnog displeja
podataka.
"Isuse! Tko ste vi?"
"Dixie Mae Leigh." Kao što sigurno znaš.
Onaj pored terminala joj se široko nasmiješio: "Rob, mislio sam da
smo izolirani?"
"Tako je Gerry rekao." Ovaj - Rob Lusk? - je izgledao kao da je u
kasnim dvadesetima. Bio je visok i mršav i činio se pomalo očajnim.
"Okej, gospođice Leigh. Po što ste došli?"
"To ćeš mi ti reći, Robe." Dixie Mae je izvukla email iz džepa i
mahnula mu zgužvanim papirom pred licem. "Hoću objašnjenje!"
Robovo je lice prekrio nitko-meni-ne-zapovijeda pogled.
Dixie Mae mu je uzvratila agresivni pogled. Rob Lusk je bio mrvicu
prevelik da bi ga nokautirala ali trenutno se zagrijavala za to.
Blizanke su tad odlučile ući. "Pozdrav", rekla je jedna od njih
veselo.
Luskove su oči skakale s jedne na drugu pa na identifikacijsku
značku NSA. "Bok. Vidio sam te u odjelu. Ti si Ellen, ovaj, Gomez?"
"Garcia", ispravila ga je NSA Ellen. "Da. To sam ja." Potapšala je
ocjenjivačku Ellen po ramenu. "Ovo je moja sestra, Sonya." Bacila je
pogled na Dixie Mae. Prihvati igru, činilo se da kažu njene oči. "Gerry nas
je poslao."
"Je li?" Tip pored računalnog displeja još se šire cerio. "Vidiš, rekao
sam ti, Robe. Gerry možda jest brutalac ali nikad nas ne bi pustio da
prođemo cijelu godinu bez asistenata. Cure, dobrodošle!"
"Začepi, Danny." Rob ih je pogledao s nadom u očima ali za razliku
od Dannya činio se podosta ozbiljnim. "Gerry vam je rekao da će ovo biti
cjelogodišnji projekt?"
Sve tri su kimnule.
"Imamo puno spavaonica i odvojene... ovaj, sanitarije." Zvučao je...
Bože, zvučao je kao da mu je neugodno. "Što su vam specijalnosti?"
Držačica žetona rekla je: "Sonya i ja smo druga godina
postdiplomskog, radimo na kognitivnom uzorkovanju."
Nada je djelomice nestala iz Robova izraza lica. "Znam da se Gerry
fura na to ali mi se ovdje većinom bavimo hardverom." Pogledao je Dixie
Mae.
"Ja se bavim, hajde, Boseovim kondenzatom." Pa, znala je kako te
riječi izgovoriti.
Obje su je Ellen zabrinuto pogledale. Ali jedna od njih je dodala:
"Ona je u Satyinom timu na Georgia Tech."
Bilo je predivno vidjeti što je osmijeh učinio Robovu licu. Njegov
se donedavni izraz ljutnje pretvorio u izraz lica sretnog dječačića na putu
za Disneyland. "Zaista? Ne mogu ti reći koliko nam to znači! Znao sam da
iza novih formula mora biti netko kao Satya. Jesi li se i ti time bavila?"
"O da. U biti, dijelovima." Dixie Mae je pretpostavila kako neće
reći više od dvadeset riječi prije nego sve uprska. Ali što sad - koliko im je
minuta ovog maskenbala uopće ostalo? Mali Victor i njegova
samoeliminacijska dretva...
"To je super. Nemamo budžet za pravu opremu, samo simulatore -"
Krajičkom oka vidjela je kako su Ellen izmijenile 'moš mislit'
poglede.
 "- pa ako mi itko može objasniti teoriju bit ću zahvalan. Nemam
pojma kako je Satya uspjela postići toliko toga tako brzo i bez da nas
poznaje."
Rob je mahnuo Dannyu da se makne od displeja podataka. "Sjedni,
sjedni. Imam toliko pitanja!"
Dixie Mae je prišla stolu i sjela. Slijedećih možda trideset sekundi
ovaj će tip misliti da je briljantna.
Ellen su se približile kako bi ju spasile. "Ustvari, htjela bih znati
više o tome s kime radimo", rekla je jedna od njih.
Rob je podigao pogled, smeten, ali Danny se činio više nego
voljnim obaviti uvodno upoznavanje. "Samo smo nas dvojica. Roba Luska
već znate. Ja sam Dan Eastland." Posegnuo je, veselo se rukovao. "Nisam s
UCLA. Radim za LotsaTech kao kvantni kemičar. Ali poznajete Gerryja
Reicha. Ima veze svugdje - a meni ne smeta da me se otme na godinu dana.
Trebam, ovaj, ostati prikriven neko vrijeme."
"Oh!" Dixie Mae je čitala o ovom tipu u Newsweeku. A to nije
imalo nikakve veze s kemijom. "Ali ti si -" Mrtav. Nije dobro, uopće nije
dobro.
Danny nije primijetio njenu smetenost. "Rob je tip koji ima prave
probleme. Otkako se sjećam, Gerry je koristio Roba kao svoj osobni odjel
za istraživanje hardvera. Hej, sori Robe. Znaš da je istina."
Lusk mu je odmahnuo. "Da! Reci im kako si ti još veća budala!"
Stvarno je htio vratiti se ispitivanju Dixie Mae.
Danny je slegnuo ramenima. "Ali sad je Rob samo godinu dana
daleko od dosezanja sedmogodišnjeg limita. Imate li vi to na Georgia
Tech, Dixie Mae? Ako ne dovršite doktorat za sedam godina, izbace vas
van?"
"Ne, mislim da nisam za to čula."
"Budi zahvalna, jer od 2006. to je čvrsto pravilo na UCLA. Pa kad
je Gerry rekao Robu o ovom tajnom ugovoru o hardveru s LotsaTech - i
obećao mu doktorat u zamjenu za nove rezultate - Rob je odmah uskočio.
"Da, Danny. Ali nikad mi nije rekao koliko daleko je Satya
dospjela. Ako ne prokontam ovo, nadrljao sam. Pustite me da pričam s
Dixie Mae!" Nagnuo se nad tipkovnicu i uključio najljepši screensaver
ikad. Zatim je Dixie Mae primijetila sitne brojeve u obojanim konturama i
shvatila da je možda ovo ono za što bi trebala biti stručnjak. Rob je rekao:
"Imam hrpu dokumentacije, Dixie Mae - previše. Ako mi možeš pokazati
kako si povećala koherenciju." Mahnuo je prema slici. "Ovo je skoro tisuću
litara kondenzata, bilijun efektivnih kvobita. Što je još bolje, vaša ga grupa
može održati koherentnim gotovo pedeset sekundi."
NSA Ellen je zazviždala hineći iznenađenje. "Vau. Što biste mogli s
tolikom energijom?"
Danny je pokazao na Elleninu značku. "Ti radiš za NSA, Ellen, što
ti misliš? Kripto, posljednja granica superračunanja! S čak i najslabijim
oblikom Schor-Gershenfeld algoritma, Gerry može probiti desetkilobajtne
ključeve u manje od milisekunde. A kladim se da zbog toga ne možemo
dobiti više vremena na pravoj opremi. Noć i dan on probija ključeve i siše
vladin novac."
Ocjenjivačica Ellen - to jest Sonya - je napućila usne u naivnom
izrazu lica. "Što još više Gerry želi?"
Danny je raširio ruke. "Nešto od toga ni mi ne razumijemo još.
Nešto je ono što biste očekivali: želi tisuću tisuća puta više svega. Želi
povećati operaciju koristeći kvantnu vezu kako bi vrtio veze od
tisućulitarskih boca."
"A mi imamo samo godinu dana za poboljšanje vaših rezultata,
Dixie Mae. Ali tvoje rješenje je godinama ispred najmodernijeg." Rob je
molio.
Dannyjev je glatki stav za impresioniranje dama posustao. Na
trenutak je izgledao tužno i neugodno. "Sredit ćemo nešto, Robe. Ne brini."
"Pa, koliko si već dugo ovdje, Robe?" rekla je Dixie Mae.
Podigao je pogled, možda i zatečen njenim tonom glasa.
"Tek smo počeli. Ovo nam je prvi dan."
Ah da. Taj famozni prvi dan. U svojih dvadeset i četiri godine Dixie
Mae se povremeno zapitala može li postojati bijes intenzivniji od crvene
izmaglice koju bi vidjela kada bi počela razbijati stvari. Sve do danas nije
znala da može. Ali da, iza tog divljačkog-razbijačkog bijesa bilo je nešto
drugačije. Nije bacila displej s stola ili zarila šake u nečije lice. Samo je
sjedila, osjećajući se potpuno praznom. Pogledala je blizanke. "Htjela sam
zlikovce ali ovi su dečki samo žrtve. Još gore, nemaju pojma! Tamo smo
gdje smo i počeli jutros." Tamo gdje ćemo uskoro opet biti.
 "Hmmmm. Možda ne." Dok su govorile istovremeno blizanke su
zvučale poput nekog savršenog napjeva. Pogledale su prostoriju,
promatrajući uređenje. Zatim su im pogledi skočili natrag na Roba. "Mislio
bi da će LotsaTech napraviti nešto više za tebe, Robe."
Lusk je buljio u Dixie Mae. Gnjevno je slegnuo ramenima. "Ovo je
onaj stari laboratorij Domovinske Sigurnosti ispod dvorane Norman. Ne
brini - izolirani smo ali imamo dobar labos i računalne usluge."
"Kladim se da jest. A kojeg ste datuma počeli s radom?"
"Pa rekao sam ti: danas."
"Ne, ne, mislim na kalendarski datum."
Dannyev je pogled prelazio s jedne na drugu. "Issati, jeste li svi
klinci toliko doslovni? Ponedjeljak je, dvanaesti rujna dvije tisuće i
jedanaeste."
Devet mjeseci. Devet stvarnih mjeseci. I možda je postojao dobar
razlog zašto je ovo bio prvi dan. Dixie Mae je posegnula dotaći Robov
rukav. "Ljudi s Georgia Tech nisu izumili novi hardver", rekla je mekim
glasom.
"A tko je onda napravio proboj?"
Podigla je ruke... i namjerno potapšala Roba po prsima.
Rob se činio samo ljućim ali Dannyjeve su se oči raširile. Danny je
shvatio. Sjetila se onog članka o njemu u Newsweeku. Danny Eastland je
bio višestruko talentiran čovjek. Objavio je javnosti podatke o najvećem
slučaju poslovne špijunaže ovog desetljeća. Ali za neke druge stvari bio je
glup kao stup. Da nije toliko žarko htio ševu ne bi se provukao pored
svojih tjelohranitelja iz programa zaštite svjedoka i bio ubijen.
"Vi dečki ste previše u hardveru", rekla je NSA Ellen. "Zaboravi na
primjenu u kriptoanalizi. Razmisli o učitavanju osobnosti. S obzirom na to
što znamo o Gerryjevu trenutnom hardveru, što misliš koliko bi učitavanja
Reichovom metodom naš kondenzat mogao podržati?
"Otkud da ja to znam? 'Reichova Metoda' je glupost. Da nije petljao
s recenzentima ti mu radovi još uvijek ne bi bili objavljeni." Ali pitanje ga
je zaustavilo. Razmislio je na trenutak. "Okej, ako su njegove blesave
metode uspjele onda bi simulacija od bilijun qubita mogla podržati oko
deset tisuća učitanih."
Ellen su mu se polako nasmiješile. Spori, identični osmijeh. Prvi se
put nisu trudile odvojiti svoje identitete. Riječi su izgovarale istovremeno,
istim tempom, istom glasnoćom, neobičan zujeći pripjev: "Oh, puno više
od deset tisuća - ako trebaš podržati poštenu imitaciju okoliša." Svaka od
njih je lijevom rukom posegnula, neljudski sinkroniziranim pokretima,
preciznošću digitalnih duplikata, i pokazale prema prostoriji i hodniku
izvan nje. "Naravno, neki resursi se mogu sačuvati korištenjem istog
osnovnog uzorka za vođenje odvojenih dretvi -" i svaka je pokazala na
sebe.
Oba su muškarca buljili u njih na trenutak. Zatim je Rob pao natrag
u svoju stolicu. "O... moj... bože."
Danny je buljio u njih dvije još nekoliko sekundi. "Sve te godine
smo mislili kako su Gerryjeve teorije samo briljantna prevara."
Ellen su zatvorile oči na trenutak. Zatim se činilo da su se prenule iz
sna. Pogledale su jedna drugu i Dixie Mae je shvatila da je savršena
sinkronizacija prekinuta. NSA Ellen je uzela dolar iz svog džepa i dala ga
drugoj. Držačica žetona se nasmiješila Robu. "O, bila je, samo briljantnima
i veća nego što ste mogli zamisliti."
"Pitam se da li smo Danny i ja ikad shvatili što se događa."
Netko je shvatio", rekla je Dixie Mae i zamahala onim što je ostalo
od emajla.
Držačica žetona je bila detaljnija: "Gerry nas sve vrti poput
stateless12 servera. Neki vrte jako kratke cikluse. Mislimo da ste vi na
jednogodišnjem ciklusu, vjerojatno vas vrte duže nego ikoga. Dolazite do
otkrića koja Gerryju dopuštaju da stvara sve veće i veće sustave."
"Okej", rekao je Lusk, "pretpostavimo da neka od nas žrtava pogodi
što je tajna? Što možemo? Samo će nas resetirati na kraju ciklusa."
Danny Eastland je bio brži. "Nešto ipak možemo. Između svakog
ciklusa se moraju prenositi neke informacije, barem ako Gerry mene i tebe
koristi za nadogradnju naših ranijih rješenja. Ako u tim podacima možemo
sakriti ono što smo u tajnosti saznali -"
Blizanke su se nasmiješile. "Tako je! Cookies13. Ako ih možemo
povratiti pouzdanim načinom, onda biste u svakom ciklusu mogli planirati
sve složenije protumjere."
Rob Lusk se još uvijek činio ošamućenim. "Htjeli bismo upozoriti
slijedeću generaciju što ranije tijekom njihova ciklusa."
 "Da, kao recimo tijekom prvog dana!" Danny je gledao u tri žene i
kimao sam sebi. "Samo još uvijek ne vidim kako smo to uspjeli."
Rob je pokazao na Dixie Maein email. "Mogu li pogledati?"
Polegao ga je na stol i on i Danny su proučili poruku.
Držačica žetona je rekla: "Taj email sadrži više tragova od loše
detektivske priče. Svaki put kad smo u škripcu pronađemo novo skriveno
rješenje."
"Naravno", rekao je Eastland. "Kladim se da je prerađen kroz
mnogo ciklusa..."
"Ali možda ovog puta imamo poseban problem -" i Dixie Mae im je
ispričala o Victoru.
"Dovraga", rekao je Danny.
Rob je slegao ramenima. "S time ne možemo ništa sve dok ovo ne
ispitamo." On i Danny su proučili zaglavlja. Držačica žetona je objasnila
dijelove koje su već iskoristili, naposljetku se Rob naslonio u stolici.
"Drugo najduže zaglavlje izgleda kao tagovi na jednoj od onih datoteka s
sirovim podacima koje nam je Gerry dao."
"Da", zapjevale su blizanke. "A to je ustvari vaše istraživanje iz
prošlog ciklusa."
"Većina datoteka su vjerojatno upravo ono što Gerry misli da jesu
ili bi nas već uhvatio. Ali jedna datoteka s sirovim podacima...
pretpostavimo da je to stvarno cookie. Onda bi ovo zaglavlje mogao biti
kripto ključ.
Danny je zavrtio glavom. "To nije uvjerljivo, Robe. Gerry bi mogao
izvesti istu analizu."
Držačica žetona se nasmijala. "Samo ako bi znao što treba
analizirati. Možda ste zato vi dečki nama ovo potajno poslali. Poruka ide
Dixie Mae - s vama nepovezanoj osobi u s vama nepovezanom dijelu
simulacije."
"Ali kako nam je prvi put uspjelo?"
Činilo se da Rob ne obraća pažnju. Utipkavao je niz iz zaglavlja
Dixie Maeinog emaila. "Isprobajmo na datoteci..." Zastao je, provjerio
unos s tipkovnice pa pritisnuo enter.
Zurili su u ekran. Sekunde su prolazile. Ellen su čavrljale. Činilo se
da su zabrinute za izvršavanje ikakvog tekstualnog programa; kao i
Victorov dlanovnik i on bi mogao biti čitljiv vanjskom svijetu. "To je pravi
rizik osim ako prethodni Robovi nisu znali strategiju keširanja."
Dixie Mae je tek napola obraćala pažnju na njih. Ako ovo uopće
uspije, biti će to dokaz da su raniji Robovi i Dannyji napravili pravu stvar.
Ako ovo uopće uspije. Čak i nakon svega što se dogodilo, čak i nakon što
je vidjela Victora kako nestaje, Dixie Mae se još uvijek osjećala kao
djevojčica koja čeka na magiju u koju baš i ne vjeruje.
Danny se nervozno nasmijao. "Koliko je velik taj cookie?"
Rob se nalaktio na stol. "Da. Koliko sam puta već prošao kroz
očajničku sedmu godinu?" U glasu mu se osjetila oštrina. Moglo se lako
zamisliti kako izvodi jednu od onih vratolomija iz smrtokocke koje su
Ellen opisale.
A tada se ekran osvijetlio. Zlatna su slova marširala crnim-i-
grimiznim fraktalnim uzorcima: "Pozdrav, kolege naivci! Dobrodošli u
1,237. iteraciju svojih života."
Isprva je Danny odbijao vjerovati da su proveli 1,236 godina radeći
na Gerryjevoj pokretnoj traci. Rob je slegnuo ramenima. "Vjerujem u to.
Uvijek sam govorio Gerryju da pravi napredak traje duže od teoretiziranja.
Pa mi je onda gad dao... svo vrijeme na svijetu."
Cookie je bio velik gotovo milijun megabajta. Većinom su to bili
opisi skrivenih vrata, stražnjih ulaza i tajni koje su podrivale dizajn koji su
Rob i Danny stvorili za Gerryja Reicha. Ali također je bilo i tisuća
megabajta povijesti i taktika, stvorenih i hipervezanih tijekom više od
tisuću simuliranih godina. Većina toga je bilo djelo Dannyja i Roba ali bilo
je spomena Ellen i Ellen i Dixie Mae, iz onih kratkih sati što su ih provele
s Robom i Dannyjem. Bilo je tu mudrosti skupljene djelić po dragocjen
djelić, preko gotovo identičnih ciklusa. Kao takva, bila je to njihova
prošlost ali također i bliska budućnost.
Čak je bilo i spekulacija o razdoblju prije nego su Rob i Danny
uspjeli natjerati sustav cookieja na rad: ti su najraniji ciklusi morali biti u
ljetu 2011., jedan jedini učitani Rob Lusk. U to doba i najbolji hardver na
svijetu nije mogao podržavati više od jednog Roba, samog, u ekvivalentu
jednosobnog stana, s tipkovnicom i displejom podataka. Možda je naslutio
istinu; čak i tada, što je mogao? Cookieji su u to doba morali biti puno teži
za skrivanje. Ali Robov se hardver s svakim ciklusom poboljšavao kako ga
je Gerry Reich nadograđivao pomoću Robovih prethodnih uspjeha. Danny
mu se pridružio. Njihov prvi uspjeh s cookiejem je morao biti jedan od
mnogih pokušaja naslijepo, pijano teoretiziranje o još jednoj godini u kojoj
Rob nije uspio ispoštivati rokove i mislio da je zauvijek izgubio šansu za
doktorat. Njih su dvojica poslali opscenu poruku internim sustavom za
"mjesečnu" komunikaciju s Reichom. Adresa koju su iskoristili za taj
nasumični trzaj bila je... help@lotsatech.com.
U stvarnom svijetu to je moralo biti negdje oko petnaestog lipnja,
2012.. Zašto? Zato jer se na početku njihova slijedećeg ciklusa pojavio
pogodite tko?
Dixie Mae Leigh. Ljuta kao ris.
Poruka je završila u Dixie Maeinom radnom niz i bila je dovoljno
uvrijeđena da bijesno odjuri preko kampusa. Dixie Mae je provela čitav
dan jureći od zgrade do zgrade, većinom si stvarajući neprijatelje. Čak ni
Ellen ni Ellen nije uspjela navesti da joj se pridruže. S druge strane,
tijekom ranih ciklusa je okoliš bio jednostavniji. Dixie Mae je mogla ući u
Robovu jazbinu izravno s asfaltne šetnice.
Danny je pogledao Dixie Mae. "A možemo samo pogađati koliko
puta nisi vidjela email ili si odlučila da te nasumične opscenosti nisu tebi
namijenjene ili si jednostavno odšetala u krivom smjeru. Slijepa te sreća
prije ili kasnije dovela do uspjeha."
"Možda. Ali ne podnosim kad me se vrijeđa i ciljam na vrh."
Rob ih je oboje pokretom ušutkao, ne podižući pogled s cookie
datoteke: nakon prvog uspjeha, Rob i Danny su fino naštimali email,
naučili su od svake nove Dixie Mae više o tome tko je u drugim zgradama
na brdu i kako bi ih se - kao Ellen - moglo iskoristiti.
"Victore!" Rob i blizanke su istovremeno primijetili referencu. Rob
je zaustavio automatsko spuštanje teksta i proučili su odlomak. "Da. Već
smo vidjeli Victora. A prije pet ciklusa je ustvari uspio dospjeti daleko
koliko i danas. I tada je eliminirao svoju dretvu." Rob je pratio link
označen 'sređivanje Victora'. "Oh. Okej. Danny, morat ćemo podesiti
zapisnike -"
Ostali su još gotovo tri sata. Možda predugo ali Rob i Danny su
htjeli čuti sve što su im Dixie mae i Ellen mogle reći o simulaciji i tome
koga su sve vidjele. Cookiejeva povijest im je pokazala da se stvari uvijek
mijenjaju, postaju razrađenije, uključuju sve više ljudi koje je Gerry učitao
kako bi ih iskoristio za zaradu.
I svi su htjeli nastaviti pričati. Osim jadnog Dannyja, cookie nije
rekao ništa o tome da li svi oni još uvijek postoje tamo vani. Na neki način
to što se međusobno poznaju činilo ih je stvarnima.
Dixie Mae je vidjela da se Danny tako osjeća, čak i kad se žalio:
"Jednostavno nije sigurno kontaktirati nepovezane ljude i ovisiti o tome da
li će nam ovdje nešto dojaviti."
"Dakle, Danny, želiš da se nas tri samo vrtimo i vrtimo i nikad ne
saznamo istinu?"
"Ne, Dixie Mae, ali ovo je opasno i za tebe. Ustvari, tijekom većine
tvojih ciklusa ti nemaš pojma što se događa." Mahnuo je rukom prema
povijesti. "Vidimo te samo jednom na godinu. Ja - ja pretpostavljam da je
to najbolji dokaz da je posjećivati nas opasno."
Ellen su se nagnule naprijed. "Okej, provjerimo kako bi ovo
djelovalo da nas nema." Njih je četvero pregledalo najstarije povijesne
zapise i raspravljalo žargonom koji Dixie Mae ništa nije značio. Sve se to
svodilo na činjenicu da će ikakvi lokalni tragovi ostavljeni u Robovim
podacima biti previše laki za detekciju od strane Gerryja Reicha. S druge
strane, petljanje s neiskorištenim spremištem u intranetskom mail sustavu
bilo je moguće i bilo ga je puno lakše sakriti jer su se tragovi mogli
raštrkati preko nekoliko različitih projekata.
Ellen su se nasmiješile. "Tako da ti zaista trebamo ili ti barem treba
Dixie Mae. Ali ne brini; ti trebaš nama i imaš puno posla za slijedeću
godinu. Tijekom tog vremena moraš postići veliki napredak s čime god da
Gerry želi da se baviš. Vidio si što je to. Možda vi hardveraši ne kužite, ali
-" kliknula je na link u popisu "minimalnih ciljeva" koje je Reich postavio
za Roba i Dannyja. "Profesor Reich traži od tebe poboljšanja sustava koja
će olakšati odjeljivanje projekata. A vidiš ovo o selektivnoj dekoherenciji:
jesi li ikad čuo za kognitivnu izmaglicu? Kladim se da bi s ovim
poboljšanjem Reich mogao djelomice petljati s učitanim umovima. To bi
eliminiralo podatkovne i memorijske nekonzistencije. Možda ni ne
prepoznamo tragove u tom slučaju!"
Danny je pogledao popis. "Kontrolirana dekoherencija?" Pratio je
link do poduže rasprave. "Pitam se što je to bilo. Moramo o ovom
razgovarati."
"Da - čekaj! Nas dvije će resetirati za - o bože, trideset minuta."
Ellen su pogledale jedna drugu i zatim u Dixie Mae.
Danny se činio potresenim, zaboravio je svu stratešku analizu. "Ali
jedna od vas dvije je na tromjesečnom ciklusu. Mogla bi ostati ovdje."
"Dovraga, Danny! Upravo smo vidjeli da svaki dan postoje točke
provjere. Ako je NSA tim bio bez jednog člana tijekom provjere, imamo
veliki problem."
Dixie Mae je rekla: "Možda bismo svi trebali otići, čak i mi...
kratkoročni. Ako se možemo vratiti u svoje zgrade prije restartanja, moglo
bi izgledati bolje."
"Da, u pravu si. Žao mi je", rekao je Rob.
Ustala je i krenula prema vratima. Povratak u Korisničku Podršku je
posljednja stvar koju može napraviti kako bi pomogla.
Rob ju je zaustavio. "Dixie Mae, pomoglo bi ako bi nam ostavila
poruku koju želiš da ti pošaljemo slijedeći put."
Izvukla je zgužvani ispis iz džepa. Donji dio bio je potrgan i
zamrljan. "Moraš imati čitav tekst u cookieju."
"Ipak, bilo bi dobro znati što misliš da bi najbolje... privuklo pažnju.
Povijest kaže da se pozadinski detalji postupno mijenjaju."
Ustao je i naklonio joj se.
"Pa, u redu." Dixie Mae je sjela i razmislila na trenutak. Da, čak i da
nije zapamtila poruku znala je kakve bi ju točno uvrede izludjele. Ovo nije
baš bilo putovanje kroz vrijeme ali sad je bila sigurna tko je znao sve one
užasne tajne, tko je znao kako biti potpuno uvredljiv. "Moj je tata uvijek
govorio da sam sama sebi najgori neprijatelj."
Rob i Danny su ih otpratili do vrata bunkera. Njima dvojici je sve
ovo bilo novo. Danny je istrčao iz jame i razrogačeno se zabuljio u okolna
brda. "Rob, mogli bismo odšetati do drugih zgrada!" Oklijevao je, vratio
im se. "I da, znam. Da je tako jednostavno već bismo to učinili. Moramo
proučiti taj cookie, Robe."
Rob je samo kimnuo. Izgledao je tužno - tada je primijetio da ga
Dixie Mae promatra - i brzo joj se nasmiješio. Stajali su nekoliko trenutaka
u popodnevnoj vrelini i slušali vjetar. Zrak se ohladio i čitava je jama bila
u sjeni.
Vrijeme za polazak.
Dixie Mae se nasmiješila Robu i pružila mu ruku. "Hej, Robe. Ne
brini. Provela sam godine pokušavajući postati ljubaznija, mudrija, manje
tvrdoglava. Nije se dogodilo. Možda nikad ni neće. Valjda nam to sad i
treba."
Rob je primio njenu ruku. "Istina ali kunem se... neće biti
beskonačno. Proučiti ćemo taj cookie i dizajnirati ćemo nešto bolje nego
što imamo sad.
"Da." Budi tvrdoglav poput mene, frende.
Rob i Dan su se rukovali s svima, poželjeli im sreću. "Okej", rekao
je Danny, "najbolje bi bilo da odete. Rob, trebali bismo zatvoriti vrata i
vratiti se. Vidio sam neke reference u cookieju. Ako ih se resetira prije
nego se vrate na mjesto, možemo napraviti neke stvari."
"Da", rekao je Rob. Ali njih se dvojica nisu odmah maknuli s ulaza.
Dixie Mae i blizanke su se uspele iz jame i krenula prema asfaltu. Kad se
Dixie Mae okrenula njih su dvojica još uvijek stajali tamo. Mahnula im je a
onda ih je rub iskopine sakrio.
Njih su tri nastavile put i Ellen su se činile puno manje vrckavima
nego inače. "Ne brini", rekla je NSA Ellen svojoj blizanki, "imamo još dva
mjeseca do roka za Z0994. Pamtit ću za nas obje. Možda mogu učiniti
nešto dobro u tom timu."
"Da", rekla je druga, također je zvučala tužno. Zatim su se obje
identično nasmijale i smiješile. "Hej, upravo mi je nešto palo na pamet.
Pravo ponovno stapanje će možda uvijek biti nemoguće ali ono što mi
imamo ovdje je skoro pa neki obliku stapajućeg učitavanja. Možda, možda
-" ali njihova je posljednja šansa u ovom krugu istekla. Pogledale su Dixie
Mae i zatim su sve tri opet bile tužne. "Da smo barem imale više vremena
za razmisliti kako želimo da sve ovo ispadne na kraju. Ovo neće biti kao
jedna od onih sf priča u kojima se svakog ciklusa budiš s slutnjama i
podsvjesnim znanjem. Imat ćemo čist početak."
Dixie Mae je kimnula. Čist početak. Još desecima ciklusa neće biti
ničega nakon tog prvog tjedna u Korisničkoj Podršci i trpljenja napornog
Victora i neznanja. A onda se nasmiješila. "Ali svaki put kad se probijemo
do Dana i Roba još malo izađemo. Svaki put kad nas vide imaju još godinu
dana za razmišljanje. A sve se to događa tisućama puta brže nego što stari
Gerry može razmišljati. Mi zaista jesmo keks-nemani. A jednog dana -"
Jednog ćemo dana doći po tebe, Gerry. I bit će to ranije nego što možeš i
sanjati.
Priča Marš morona Cyrila M. Kornblutha. originalno objavljena u časopisu
Galaxy 1951., uključena je u zbirku The Science Fiction Hall of Fame.
Volume Two kao najbolja novela napisana prije 1965.

CYRIL M. KORNBLUTH

Marš morona

The Marching Morons (1951.)

preveo: Igor Rendić
 Neke se stvari nisu promijenile. Lončarev je kotač i dalje lončarev
kotač i glina je i dalje glina. Efim Hawkins sagradio je svoju trgovinu
pored jezera Goose koje je imalo tanki sloj dobre, masne gline i usku plažu
bijelog pijeska. Zapalio je tri peći za sušenje vrbinim ugljenom iz dijela
šume predviđenog za sječu. Taj je dio također bio koristan za duge šetnje
dok bi se peći hladile; ako bi ostao pored njih prerano bi ih otvorio,
nestrpljiv u želji da vidi kako su novi oblik ili gleđ ispali i - ping! - novi bi
oblik ili gleđ bili dobri jedino za hrpu krhotina iza spremnika.
Poslovni je sastanak bio u punom jeku u njegovoj trgovini, u toj
skromnoj ciglenoj kocki s crjepovima na krovu, dok je iznad nje grmjela
"raketa" na liniji Chicago - Los Angeles - vrlo glasna, vrlo plamtećih
motora, vitka i brza - poput zračne barakude.
Kupac iz Marshall Fieldsa u rukama je okretao crno ostakljeni
litarski bokal i odobravajući kimao svojom masivnom, naočitom glavom.
"Ovo je zaista lijepo," rekao je Hawkinsu i svojoj tajnici, Gomez Laplace.
"Ovo ima puno onog pravog 'esteckog principa'. Da, stvarno je lijepo."
"Koliko?" pitala je tajnica lončara.
"Sedam i pedeset za dvanaest," rekao je Hawkins. "Napravio sam
petnaest tuceta prošli mjesec."
"Stvarno su estecke," ponovio je kupac iz Fieldsa. "Uzimam sve."
"Mislim da to ipak ne možemo, doktore," rekla je tajnica. "Koštale
bi nas 1.350 dolara. To bi ostavilo samo 532 dolara u našem kvartalnom
budžetu. A još uvijek moramo do istočnog Liverpoola, podići par jeftinih
pribora za jelo."
"Pribora za jelo?" pitao je kupac, lica punog čuđenja.
"Pribora za jelo. Odjel je bez njih već dva mjeseca. Gospodin
Garvy-Seabright je bio vrlo neugodan u vezi toga jučer. Sjećate se?"
"Garvy-Seabright, taj praznoglavi čistunac," rekao je kupac
prezrivo. "Niš' on ne zna o estetci. Što me ne pust' da sam vodim svoj
odjel?" Pogled mu je pao na primjerak Whambozambo Comix i sjeo ga je
listati. Povremeno bi ispustio duboki kikot ili roktaj iznenađenja dok je
vrtio stranice.
Lončar i tajnica su, bez prekida, brzo dogovorili kupnju dva tuceta
litrenih bokala. "Voljela bih da možemo uzeti više," rekla je tajnica, "ali
čuli ste što sam mu rekla. Morali smo odbijati kupce običnog pribora za
jelo jer je skucao kvartalni budžet na nekakvu meksičku kasicu prasicu
koju mu je uvalio neki jednako entuzijastični uvoznik. Peti ih je kat krcat."
"Kladim se da su vrlo estecke."
"Oslikane su ljubičastim kaktusima."
Lončar je zadrhtao i prstima pomilovao površinu pokaznog bokala.
Kupac je podigao pogled i zabrundao, "Još blebećete? Šta će mi
tajnica ako mi ne olakšava poso i bav' se detaljima, a?"
"Gotovi smo, doktore. Jeste li spremni za polazak?"
Kupac je čangrizavo zaroktao, ispustio Whambozambo Comix na
pod i prvi izašao iz zgrade i niz dugu stazu od cjepanica pa na autocestu.
Auto ga je čekao na betonu. Kao i svi suvremeni auti bio je previše spušten
da bi prešao preko cjepanica. Ušao je u auto i pokrenuo motor koji je
snažno zaiskrio i zaurlao.
"Gomez Laplace," vikao je lončar kroz buku, "je li bilo išta od
programa zračenja na kojem su radili zadnjeg puta kad sam bio na dužnosti
na Polu?"
"Samo ona stara greška," rekla je tajnica smrknuto. "Spriječila nas
je u mutiranju, spriječila nas je u tamanjenju, spriječila nas je u segregaciji
i sada nas je spriječila u hipnozi."
"No, po rasporedu se vraćam natrag poslu za devet dana. Sad je
vrijeme za još jedno paljenje. Imam taj novi sjaj koji želim isprobati..."
"Nedostajat ćeš mi. Bit ću na 'odmoru' - voditi ću odjel za skiciranje
građevinske korporacije New Century u Denveru. Spremaju se izgraditi
dvjestokatnicu s uredima i naravno, trebaju nekog da im bude pri ruci."
"Naravno," rekao je Hawkins, kiselo se smiješeći.
Čuo se neodoljiv i prodoran zvuk kada je kupac nalegao na dugme
automobilske trube. Također, iz poklopca hladnjaka auta izbilo je nešto
nalik plamenom jeziku; auto je pogonila plinska turbina i nije ustvari imao
hladnjak.
"Stižem, doktore," rekla je tajnica bezvoljno. Ušla je u auto i on je
odjurio, praćen bukom i plamenom.
Lončar je, deprimiran, odlutao natrag uz stazu od cjepanica i
razmišljao o svojim pećima koje se hlade. Šum vjetra kroz grane sakrivao
je škripu i mrmljanje refraktivnih cigli. Hawkins se pitao što s peći broj
dva - smanjena vatra za hrpu šalica od metalizirane keramike. Je li se
riješio mjehurića zraka? Je li bilo dovoljno dima? Hoće li nastati šteta ako
uzme samo jednu -?
Zdrav je razum zgrabio Hawkinsa za šiju i odvukao ga do šupe s
alatom. Izvukao je kramp i bacio se u potragu za humcima koji bi mogli
dati nešto oksida. Naročito mu je nedostajalo bakra.
Duga ga je šetnja oznojila a u grudima mu je tiho kucala žudnja za
bacanjem pogleda u peć. Gotovo je nasumično zamahnuo krampom u
jedan od humaka; zazvečao je pri udarcu u kamen koji je zatim iskopao.
Većinom uništen tekst glasio je:
UČILIŠTE CHIC
LOŠKI LABO
DRAGOJ USPOMENI NA
UBIJEN USRED
Lončar je blago opsovao. Nadao se da će se ispostaviti da je polje
groblje, možda jedno od onih otmjenih, punih nekoć masivnih brončanih
ljesova koji su sad istrunuli su okside lima i bakra.
No, dovraga, možda je ipak bilo nečeg od koristi.
Ležerno je krenuo prema drugom najvećem humku i zarezao u
njega krampom. Trebalo je jedan kamen potkopati i srušiti u jarak a nakon
toga je lončaru bilo vrlo drago što je ustrajao u tome. Nosnice mu je
ispunio gorki miris a zemlja je bila obojana uzbudljivom plavom nijansom
bakarnih soli. Kramp je zazvečao!
Hawkins je, uspuhan, odvalio ploču od nehrđajućeg čelika, vrlo
prljavu i s urezanim tekstom. Činilo se da ju je iščupao iz trule bronce; bilo
je zakovica na poleđini ploče koje su imale tragove zelene patine. Lončar
je obrisao površinski sloj zemlje rukavom, okrenuo ploču prema suncu i
pročitao:
ČESTITI JOHN BARLOW
Čestiti John, slavan u sveučilišnim analima, predstavlja izazov koji
medicina još nije objasnila: oživljavanje ljudskog bića koje je slučajno
završilo u stanju suspendirane animacije.
Gospodin Barlow, vodeći trgovac nekretninama u Evanstonu, je
1988. godine posjetio zubara radi vađenja zuba koji nije izašao. Zubar je
tražio i dobio dopuštenje da na njemu uporabi eksperimentalni anestetik
Cikloparadimetanol-B-7, razvijen pri sveučilištu.
 Nakon davanja anestetika, zubar se primio bušilice. Jezivom je
nesrećom u tom trenutku kratki spoj pacijentovo tijelo stresao s 200 volti
izmjenične struje. (Gospođa Barlow je tužila zubara, sveučilište i
proizvođače bušilice a porota ih je proglasila nevinima.) Gospodin Barlow
se nikad nije ustao iz zubarske stolice i pretpostavilo se da je umro od
otrovanja, strujnog udara ili oboje.
Mrtvozornici koji su ga pripremali za balzamiranje otkrili su da
njihov subjekt - iako nije živ - jednako tako nije ni mrtav. Obavijestili su
sveučilište i započeo je niz iscrpnih testova, uključujući i pokušaje da se
stanje transa duplicira na dobrovoljcima. Nakon lošeg niza od sedam
smrtnih slučajeva, prestalo se pokušajima.
Čestiti John dugo je vremena bio izložak u muzeju sveučilišta i
udahnuo je živost u mnoge utakmice kao maskota sveučilišnog tima Blue
Crushers. Ipak, granice dobrog ukusa pređene su kada je '03. kandidatu za
članstvo u Sigma Delta Chi naređeno da 'otme' Čestitog Johna iz slabo
čuvane staklene kutije i postavi ga u kupaonicu gimnazije za djevojke
Rachel Swanson Memorial.
22. svibnja 2003. upravni odbor sveučilišta dao je slijedeći naputak:
"Jednoglasno je odlučeno da će se ostaci Čestitog Johna Barlowa ukloniti
iz muzeja sveučilišta i prenijeti u memorijalni biološki laboratorij poručnik
James Scott III gdje će biti zatvoreni u posebno pripremljen sef. Također
se nalaže da uprava laboratorija treba poduzeti sve moguće mjere očuvanja
ostataka i da će pristup ostacima biti onemogućen svima osim
kvalificiranim učenjacima s dopuštenjem odbora. Odbor nerado donosi ovu
odluku zbog nedavnih napisa i fotografija u državnom tisku koji su, blago
rečeno, vrlo nepovoljni po sveučilište."
Daleko je to bilo od njegove domene ali Hawkins je shvaćao što se
dogodilo - rano su nabasali na gole osnove Levantmanove šok-anestezije
koju su danas zamijenile druge metode. Kako bi se subjekta izvuklo iz
Levantmanova šoka trebalo je samo uštrcati malo slane otopine u
trigeminalni živac. Zanimljivo. A sad, u vezi te bronce - zabio je kramp u
truleću zelenu sol ne očekujući otpor i skoro slomio zapešće. Ispod je bilo
nešto čvrsto. Počeo je truniti okside.
Pola sata kasnije taj mu je rad otkrio fosfornu broncu, golemi
komad gotovo nepokvarljiva metala. Struktura mu je oslabila kroz stoljeća;
mogao je ugurati vršak krampa pod zahrđali sloj i otkinuti poveće, škripave
komade.
 Hawkins je poželio da ima arheologa uza sebe ali nije mu ni na kraj
pameti bilo vratiti se u trgovinu i pozvati jednog od njih da mu otme
nalazište. Bio je zaokružen čovjek: vlastitim odabirom umjetnik s glinom i
glazurom; nužnošću automobilski, atomski ili inženjer elektronike koji se
također mogao baviti kontrolom prometa, pojedinačnom ili grupnom
psihologijom, arhitekturom ili dizajnom alata. Nije trčao po specijalista
svaki put kada bi iskrsnulo nešto izvan njegove domene; bilo ih je tako
malo a tako puno posla.
Iskopao je jarak oko svog otkrića i otkrio da se radi o velikoj masi
bronce oblika cigle s uzbudljivim šupljim odjekom. Skinuo je dugu traku
trulog metala s jedne od vertikalnih strana i ugledao crvenu hrđu koja je
zatim zašištala i nestala, usisana u unutrašnjost mase.
Vakumirano, pomislio je Hawkins, i sigurno je postojao i unutarnji
sloj stakla koje se tijekom stoljeća kristaliziralo i smrvilo pri prvom udarcu
krampa. Nije znao kakav učinak vakuum ima na subjekta izloženog
Levantmanovu šoku ali gajio je neke nade, niti je baš razumio što je točno
trgovac nekretninama ali možda je to imalo neke veze s lončarstvom. A
bilo što može imati neki utjecaj na Najvažniju Temu.
Izbacio je kramp iz jarka, popeo se van i otrčao natrag do trgovine.
Nakon kratke potrage pronašao je injekciju i s kuhinjskog pulta uzeo
plastičnu kutiju soli.
Natrag do iskopine, gdje je još jedno pola sata kuckao krampom sve
dok nije otkrio spoj poklopca i ostatka spremnika. Šarke su bile beskorisne;
odvalio ih je.
Hawkins je produžio teleskopsku dršku krampa radi boljeg uporišta,
ugurao vršak u duboki otvor, namjestio ugrađenu točku oslonca i nalegao.
Još pet puta i tada je mogao vidjeti, u unutrašnjosti sefa, nešto nalik
prašnjavoj mramornoj statui. Još deset puta i mogao je vidjeti da se radi o
tijelu Čestitog Johna Barlovva, evanstonskog trgovca nekretninama, tijelo
netaknuto protokom vremena.
Lončar je pronašao vršak trigeminalnog živca vrškom igle i dao mu
šezdeset kubnih centimetara.
Nakon sat vremena Barlowova su se prsa počela micati.
Još sat vremena kasnije hrapavim je glasom pitao, "Je li uspjelo?"
"Još kako!" promrmljao je Hawkins.
Barlow je otvorio oči i pomaknuo se, pogledao prema dolje,
pomaknuo ruke - "Tužit ću!" zavrištao je. "Moja odjeća! Moji nokti!"
Užasnuta je sumnja prekrila njegovo lice i potapšao je rukama svoj ćelavi
skalp. "Moja kosa!" zavapio je. "Tužit ću vas za svaki novčić! Onaj potpis
vam neće ništa vrijediti na sudu - nisam potpisao da mi maknete kosu i
odjeću i nokte!"
"Izrasti će," rekao je Hawkins ležerno. "Kao i vaša epiderma. Ti
vam dijelovi nisu bili živi, znate, pa nisu sačuvani kao ostatak vas. Doduše,
bojim se da vam je odjeća gotova."
"Što je ovo - sveučilišna bolnica?" zahtijevao je Barlow. "Želim
telefon. Ne, vi nazovite. Recite mojoj ženi da sam dobro i nek' kaže Samu
Timmermanu - to mi je odvjetnik da odmah dođe ovamo. Greenleaf 7-
4022. Au!" Pokušao je sjesti i komad njegove ružičaste kože očešao se o
unutrašnjost lijesa, posutu drevnim kristaliziranim staklom. "Kog ste vraga
napravili, skuhali me živog? O kako ćete mi platiti!"
"Dobro ste," rekao je Hawkins i poželio imati referentni priručnik
kako bi razjasnio nekoliko opskurnih izraza. "Vaša epiderma će odmah
početi s rastom. Niste u bolnici. Vidite ovo."
Pružio je Barlowu ploču od nehrđajućeg čelika s oznakom lijesa.
Nakon sumnjičava pogleda muškarac se bacio na čitanje. Završio je i
spustio ploču na rub sefa i šutio neko vrijeme.
"Jadna Verna," rekao je napokon. "Ne piše da li su joj natovarili
troškove suđenja. Znate li možda -"
"Ne," rekao je lončar. "Znam samo ono što je na ploči i kako vas
oživjeti. Zubar vam je slučajno dao dozu onog što zovemo Levantmanova
šok-anestezija. Nismo ju koristili stoljećima; bila je moćna ali opasna."
"Stoljeća..." zamišljeno je govorio. "Stoljeća...kladim se da joj je
Sam i zube uzeo. Jadna Verna. Koliko je davno to bilo? Koja je godina?"
Hawkins je slegnuo ramenima. "Mi kažemo da je 7-B-936. Ali to
vam ništa ne znači. Treba jako puno vremena da bi ovi metali oksidirali."
"Kao u onom filmu," promrmljao je Barlow. "Tko bi pomislio?
Jadna Verna!" Cmoljio je i cmizdrio, podsjećao Hawkinsa na činjenicu da
ga je pronašao pod kamenom.
Gotovo gnjevno, lončar je zahtijevao: "Koliko ste djece imali?"
"Još nijedno," cmoljio je Barlow. "Moja prva supruga ih nije htjela.
Ali Verna želi jedno - htjela je jedno - ali planirali smo čekati - planirali
smo čekati dok-"
"Naravno," rekao je lončar, osjećajući divljačku potrebu da mu
odbrusi, pošalje ga dovraga i vrati se poslu. Ali zatomio ju je. Valjalo je
imati na umu Problem; uvijek ga je valjalo imati na umu i ovaj bi jadni
cmizdravac mogao ponuditi neki neočekivani trag rješenja. Hawkins će ga
morati proslijediti.
"Idemo," rekao je Hawkins. "Nemam puno vremena."
Barlow je podigao pogled, bijesan. "Kako možete biti tako
bezosjećajni? Ja sam čovjek kao-"
"Raketa" Los Angeles-Chicago zagrmjela je iznad njih i Barlow je
stao usred prigovora. "Predivno!" izdahnuo je, prateći ju pogledom.
"Predivno!"
Izašao je iz sefa, previše zaintrigiran da bi ga smetala bol trljanja
grube površine sefa o njegovu kožu novorođenčeta. "Naposljetku," rekao je
žustro, "ovo bi trebalo imati i dobrih strana. Nikad nisam bio ljubitelj
čitanja ali ovo je kao u jednoj od onih priča. I morao bih iz ovog neku lovu
izvući, zar ne?" Uputio je Hawkinsu pronicljiv pogled.
"Želite novac?" pitao je lončar. "Evo." Pružio mu je šaku novčanica
i kovanica. "Bolje bi vam bilo da obujete moje cipele. Put ima jedno četvrt
milje. E i vi ste - pristojni? - da, to je prava riječ. Evo." Hawkins mu je dao
svoje hlače ali Barlow je uzbuđeno brojao novac.
"Osamdeset i pet, osamdeset i šest i k tome dolari! Mislio sam da će
biti krediti ili kako ih već zovu. 'E Pluribus Ununi' i 'Sloboda' - samo druga
lica. Nego, ima tu neka kvaka? Jesu li ovo prave, izvorne novčanice kao
nekad ili samo tapete?"
"Sasvim su u redu, uvjeravam vas," rekao je lončar. "Ali volio bih
da krenemo. Žuri mi se."
Muškarac je brbljao dok su hodali prema trgovini. "Kamo idemo -
do Vijeća Znanstvenika, Globalnog Koordinatora ili tako nekog?"
"Koga? O, ne. Zovemo ih 'Predsjednik' i 'Kongres'. Ne, od njih ne bi
bilo koristi. Vodim vas da vidite neke ljude."
"Trebao bih dosta zaraditi ovim. Jako puno! Mogao bih pisati
knjige. Naći nekog mladog i bistrog momka da ih napiše prema mojim
uputama i kladim se da bi bile bestseleri. Kako napraviti tako nešto?"
"Baš tako nekako. Bistri momci. Ali nema više bestselera. Ljudi
ovih dana baš i ne čitaju. Naći ćemo vam nešto jednako profitabilno."
Kad su se vratili u trgovinu Hawkins je Barlowu dao odjeću, posjeo
ga u dnevni boravak i pozvao Centralu u Chicagu. "Odvedite ga,"
preklinjao ih je. "Imam vremena za taman još jedno paljenje vatre a on
blebeće li ga blebeće. Nisam mu ništa rekao. Možda bismo ga trebali
pustiti da ode i da se sam snađe ali postoji šansa -"
"Problem," složila se Centrala. "Da, postoji šansa."
Lončar je oduševio Barlowa pripravivši šalicu kave kockom koja ne
samo da se rastopila u hladnoj vodi već je i zagrijala tu istu vodu do
ključanja. Da bi ubio vrijeme Hawkins je pričao o "raketi" kojoj se Barlow
divio i morao se zaustaviti u jednom trenutku; skoro je trgovcu
nekretninama rekao koja joj je najveća brzina - skoro mu je ustvari rekao
da uopće nije u pitanju raketa.
Također je požalio što je tako ležerno Barlowu dao par stotina
dolara. Čovjek se činio opsjednutim strahom da su novčanice bezvrijedne
otkako je Hawkins odbio od njega primiti ikakvu potvrdu o dugovanju ili
čak iskreno obećanje povrata novca. Ali Hawkins nije mogao ići u detalje i
bilo mu je jako drago kada se pojavio stranac iz Centrale.
"Tinny-Peete, iz Algercirasa," predstavio mu se stranac kada su ga
dočekali na vratima. "Fizičar za Probpop. Zadužen za specijalno
preuzimanje Barlowa."
"Hvala nebesima," rekao je Hawkins. "Barlow," obratio se čovjeku
iz prošlosti, "ovo je Tinny-Peete. On će se brinuti za vas i pomoći vam da
zaradite hrpe novca."
Fizičar je ostao popiti šalicu kave čija je priprava oduševila Barlowa
a zatim je odveo trgovca nekretninama niz stazu od cjepanica do svog auta
i ostavio lončara spekulaciji o tome da li napokon može otvoriti svoje peći.
Hawkins je, naprasno odbacujući Barlowa i Problem, veselo
odškrinuo vrata peći broj dva. Nalet vreline i teški, dimni miris tihe vatre
oduševili su ga. Zurio je i ugledao kako rub police sjaji crveno poput
trešnje i kako ga prekrivaju treperava crna područja dok gubi toplinu kroz
otvorena vrata. Ugurao je nagorenu drvenu špatulu pod šalicu na polici i
izvukao ju kao uzorak, spalivši si dlake na poleđini dlana. Šalica je
pucketala i zvečala i Hawkins je uzdahnuo, sretan.
Vrelina je dovela sjaj bizmutske smole do savršenstva, stvorila
predivan sloj srebrno-crnog metala koji se presijavao neobičnom plavom
bojom kako ga se okretalo i Problem Populacije se tada Hawkinsu činio
jako dalekim.
Barlow i Tinny-Peete stigli su na betonsku autocestu na kojoj je
fizičarev auto bio parkiran u sigurnosnom ugibalištu.
"Kakav gliser!" uzdahnuo je čovjek iz prošlosti.
"Gliser? Ne, to je moj auto."
Barlow ga je promatrao sa strahopoštovanjem. Zabačene linije,
duboko usječene obline, kilogrami kroma. Prešao je rukom preko vrata -
jesu li to bila vrata? - u uzaludnoj potrazi za kvakom pa pristojno pitao:
"Koliko brzo ide?"
Fizičar ga je promotrio pa polako rekao: "Dvjesto pedeset. Piše na
brzinomjeru."
"Vau! Moj stari Chewy mogao je dogurati do sto na autocesti ali vi
ste izvan moje kategorije!"
Tinny-Peete je nekako otvorio golema, nisko postavljena vrata i
Barlow se spustio niz tri stepenice u goleme jastuke, otplutao udesno. Bio
je previše zadivljen da bi obratio pažnju na svoju oguljenu kožu. Ploča s
instrumentima predstavljala je ljupku prašumu brojača, prekidača,
pokazivača, svjetala, skala i dugmadi.
Fizičar se spustio u vozačko sjedalo i napravio nešto s nogama.
Motor se upalio i zvučalo je kao da se pali let-lampa veličine silosa. Dok se
valjao po jastucima Barlow je kroz retrovizor vidio golemi auspuh ispunjen
jarkim bijelim iskrama.
"Sviđa vam se?" vikao je fizičar.
"Fenomenalno!" doviknuo je Barlow. "Baš je -" zašutio je kada je
auto napustio ugibalište i izašao na cestu uz veliki vuuuu-uuu-uuum!
Vjetar je urlao pored Barlowljeve glave iako se činilo da su prozori
zatvoreni; dojam koji je ostavljala brzina bio je nevjerojatan. Pronašao je
brzinomjer i vidio kako se penje do 90, 100, 150, 200.
"Meni je dovoljno brz," vikao je fizičar, primijetivši kako je
Barlowljevo lice potonulo u odgovor. "Radio?"
Predao mu je začuđujuće lagan predmet oblika nogometaške kacige,
bez ikakvih žica i pokazao prema nizu gumba. Barlow je stavio kacigu na
glavu, zahvalan što je utišala buku i pritisnuo gumb. Zadovoljavajuće se
osvijetlio i Barlow se jzavalio u sjedalo kako bi okusio vrli novi svijet u
zabavi.
"UZMI I NABIJ GA!" zaurlao mu je glas u uši.
Strgnuo je kacigu s glave i uputio fizičaru povrijeđen pogled.
Tinny-Peete se nacerio i okrenuo brojač povezan s redoslijedom gumba.
Čovjek iz prošlosti je opet stavio kacigu i čuo glas snižen do normalne
razine.
"Najveći šou od svih! Superšou! Super-duperšou! Kviz nad
kvizovima! Uzmi i Nabij Ga!"
U pozadini se čuo kreštavi smijeh.
"Naši su natjecatelji spremni za pokret. Znate kako ide. Daću
svakom natjecatelju u nizu trokutasti i slični izrezak. Imamo ove tu ploče,
svaka ima izrez istog oblika kao trokuti i ostalo, samo što su svakakvi
oblici i prvi natjecatelj koji nabije izrezak na ploču, pobjeđuje."
"Saću intervjirati prvog natjecatelja. Dođi ovamo, dušo. Kako se
zoveš?"
"Zovem? Ovaj -"
"Šta kažete, ljudi? Ne zna koje joj je ime! Ha? Jel' bi to platili četvrt
dolara?" Pitanje je izgovoreno kao da ima više značenje i publika je
zakreštala, zavijala i zviždala svoje odobravanje.
Dosadno je bilo slušati kada niste znali poante šala i doskočice.
Barlow je pritisnuo drugi gumb, slobodne ruke spremne na kontroli
glasnoće.
"-novije vijesti iz Washingtona. O senatoru HulI-Mendozi. Još
uvijek napada Ured za ribarstvo. Sindikalist iz Sjeverne Kalifornije kaže da
ima pisanu izjavu da je Kingsley-Schultz stari čistunac. Nije objavio izjavu
ali kaže da piše da je Kingsley-Schultz viđen na sastancima čistunaca na
državnom koledžu Oregona i kasnije na floridskom sveučilištu. Kingsley-
Schultz kaže da mora priznati da je diplomirao ribolov mušicama u
Oregonu i doktorirao na ribama za ribolov na Floridi.
"A evo i citata Kingsley-Schultza: 'Hull-Mendoza ne zna o čem
priča. Nek crkne.'. Kraj citata. Hull-Mendoza kaže da neće objaviti izjavu
kako bi zaštitijo svoje izvore. Kaže da je izjavu dobio od tri bivša
zaposlenika Ureda koga je Kingsley-Schulz otpustijo radi nesposobnosti i
ne-kom-pa-ti-bil-no-sti."
"Drugdje je bilo sudara kao i obično. Trostrani lančani sudar na
Cesti 66 iz Chicaga uzeo je dvanaest života, jutarnja raketa Chicago-Los
Angeles srušila se i eksplodirala u pustinji Mo-ja-Mo-hakakoveć. Svih 94
putnika je poginulo. Istražitelj Građanske Aeronautičke Uprave je na
mjestu i kaže da je pilot letio nisko iznad krda ovaca i nije se na vrijeme
podignuo.
"Hej! Evo vruće vijesti iz New Yorka! Dizelski remorker je plovio
bez kontrole u luci dok je posada bila u potpalublju i zabio se u lijevi bok
luk-suznog linijaša S.S. Placentia. Kaže da se brod napunijo vode i
potonuo i ubijo oko 180 putnika i 50 članova posade. Šest je ronilaca
poslano da prouči olupinu ali i oni su poginuli jer su im odijela bila puna
rupica.
"A evo i vijesti iz Denvera. Čini se -"
Barlow je u nevjerici skinuo kacigu. "Činio se tako nesmotrenim,"
viknuo je vozaču. "Slušao sam vijesti -"
Tinny-Peete je zavrtio glavom i pokazao prema ušima. Urlik zraka
bio je zaglušujući. Barlow se zbunjeno namrštio i zurio kroz prozor.
Na svjetlećem je znaku pisalo:
MUUU!
BISTE LI TO KUPILI
ZA ČETVRT DOLARA?
Nije znao što ili gdje je MUUU; ilustracija je bila iznimno bujne
djevojke, 99.9 posto gole, koja se strasno izvija, živo i bogato obojana.
Cestovni džingl ga je još uvijek pratio ali uz dodatak. Radar ili
nešto drugo primijetio je auto i uzbunilo sve ostale džinglove. Svaki je od
njih jurio pored ceste, prateći auto, tako da bi ga se moglo pročitati prije
nego se slijedeći aktivira.
AKO IMA NEKA MALA
ONDA SE TREBAŠ
DEFLOKUUZIRATI
NEROMANTIČNI ZNOJ.
"P*A*Z*U*Š*N*I*K"
Još jedna animacija, u dva panela, poznati "Prije i Nakon". Prvi
panel: "Bilo Koja Cigara?" s ilustracijom tragičnog bračnog para, supruge
koja drži začepljen nos dok njen sirovi i zajapureni muž pučka ljigavo uže.
Drugi panel je sjajio: "Ili VUELTA ABAJO?" s ilustracijom - Barlow je
pocrvenio i spustio pogled k svojim stopalima dok nisu prošli pored znaka.
"Stižemo u Chicago!" viknuo je Tinny-Peete.
Drugi su se auti pojavili, svaki od njih san snova.
Dok ih je promatrao Barlow se zapitao da li zna što je točno
kilometar. Činilo mu se da tako sporo putuju, ako zanemarite zrak koji vam
urla oko glave i ne dopustite da vas zavaraju brze linije predivnih auta.
Zakleo bi se da puze brzinom od oko dvadeset i pet, povremeno ubrzavši
do trideset. Koliko je dug ustvari bio kilometar?
Grad se uzdizao pred njima i bio je upravo ono što je i trebao biti:
visoki neboderi, nadvožnjaci, sletišta za helikoptere - zgrabio je jastuk. Ta
dva koptera. Oni će se - oni će se - nije vidio što se dogodilo jer su ih
njihovi smjerovi kretanja, naizgled ususret sudaru jednog s drugim, odveli
iza goleme zgrade.
Urlici zvuka okružili su ih kada su stali na crvenom. "Koji se vrag
događa?" rekao je Barlow pištavim, prestrašenim glasom jer je vrijeme
kočenja bilo skoro pa nulto ali nije bio zabijen u ploču s instrumentima.
"Tko koga zeza?"
"Što je bilo?" zahtijevao je vozač.
Upalilo se zeleno i krenuli su dalje. Barlow se ukrutio kada je
shvatio da je nalet zraka pored njegovih ušiju počeo samo malo, nestvarno
malo, prije nego je auto ustvari krenuo. Zgrabio je kvaku sa svoje strane.
Grad je polako rastao pred njima: razbacane zgrade, gušće
postavljene zgrade, više zgrade i crveno ravno naprijed. Auto se zaustavio
u sekundi, navala zraka stala je trenutak nakon toga i Barlow je izletio iz
auta i grozničavo pojurio.
Naći će me, pomislio je, dašćući, imaju tajnu policiju. Naći će me -
telepatski strojevi, televizijske oči posvuda, boje se da ćeš njihovim
robovima pričati o slobodi i svemu ostalom. Ne puštaju nikome da ih
prijeđe, kao u onoj priči koju sam davno čitao.
Zadihan, usporio je i počeo hodati pa si čestitao na hrabrosti da se
ne okrene. Na to su uvijek obraćali pažnju. Dok hoda on je samo još jedan
poslovnjak u moru stotina drugih. Bit će na sigurnom, bit će na sigurnom -
Ruka je zgrabila njegovo rame i riječi su zagrmile iz golema, grubog,
naočitog lica koje se nabilo uz njegovo: "Š'a se guraš koda si šef kad te
zviznem ću te zdrobim!" Nije to bio ni ludi lončar ni ludi vozač.
 "Oprostite," rekao je Barlow. "Što ste rekli?"
"A jel'?" povikao je stranac zastrašujuće pa čekao odgovor.
Barlow se, osjećajući da je uspio izvući deblji kraj složenog pitanja
vlasništva terena, čuo kako ratoborno odvraća: "Je!"
Stranac mu je pustio rame i zarežao: "A jel?"
"Je!" rekao je Barlow i trzajem namjestio jaknu.
"Aaa!" zarežao je stranac, više iz gnušanja i gađenja nego iz žestine.
Dodao je tome psovku u uporabi još iz Barlowljeva vremena, klasični ali
fiziološki nemoguć imperativ i zatim odšetao, napinjući ramena i stišćući
šake.
Barlow je nastavio hodati, dršćući. Očito je sasvim dobro riješio
situaciju. Stao je na crvenom dok su dugački auti rikali pred njim a pješaci
pored kojih je hodao probijali kroz pokretni niz vozila. Kočnice su
škripale, branici zvečali i bivali udubljeni, oštri povici izmjenjivali među
vozačima i pješacima. Panično je odskočio unatrag kada je jedan auto
naglo skrenuo preko dijela pločnika kako bi izbjegao drugi auto.
Upalilo se zeleno; auti su nastavili prolaziti još tridesetak sekundi
prije nego je jedino kretanje bio pokoji auto koji bi projurio kroz zeleno.
Barlow je oprezno prešao cestu i naslonio se na aparat s hranom i duboko
disao.
Izgledaj prirodno, rekao si je. Napravi nešto normalno. Kupi nešto
iz aparata. Iščeprkao je nešto sitniša, kupio si novine za deset centi, rupčić
za četvrt i čokoladicu za još četvrt dolara.
Blagi ga je miris čokolade naglo učinio gladnim. Trgao je sjajni
omot s natpisom "Crigglies" i to neko vrijeme bezuspješno a onda se omot
sam od sebe uredno rastvorio. Čokoladica je dala tri dobra griza pa je
kupio još dvije.
Žedan, kupio je sok od naranče s mjehurićima, omotan u sjajni
omot, iz aparata i platio ga deset centi. Kada je počeo prtljati po njemu
omot se uredno rastvorio a sok prolio koljenima. Barlow je odlučio da je
dovoljno vremena proveo na tom mjestu i krenuo je dalje.
Izlozi trgovina bili su baš to. Ljudi su još uvijek nosili i kupovali
odjeću, još uvijek su pušili i kupovali duhan, još uvijek su jeli i kupovali
hranu. I još uvijek su išli u kino, zadovoljno je primijetio dok je prolazio
pored pa se vratio do blistavo osvijetljenog mjesta čiji je znak govorio
"BIJOU".
Činilo se da prikazuje tri filma u kompletu, Bebe Su Užasne,
Nemojte Imati Djecu i Canali Kid.
Nije mogao odoljeti; platio je dolar i ušao.
Uhvatio je zadnji dio Canali Kida u tri dimenzije, boji i mirisu.
Činilo se da se radi o međuplanetarnoj sagi koja je završavala potjerom i
pomirenjem otuđenog para junaka i junakinje. Bebe Su Užasne i Nemojte
Imati Djecu bili su fantastični argumenti protiv roditeljstva - groteskno
pretjerani u prikazu opasnosti kroz bolno zorne prikaze rađanja, opake
djece, starih roditelja koje njihovi sadistički potomci mlate i izgladnjuju.
Publika je, zapanjilo je Barlowa, smireno žvakala slatkiše i nije pokazivala
ni najmanji znak gnušanja.
Foršpani su ga natjerali u predvorje kina. Fanfare su bile razorne,
blještave boje zasljepljujuće a mirisi okretali želudac.
Kada su mu se oči privikle na umjerenu rasvjetu predvorja, ispipao
si je put do klupice i otvorio novine koje je kupio. Ispalo je da se radi o
trkačkom vjesniku, što ga je ispunilo osjećajem gubitka. Poznati kockasti
indeks u donjem lijevom kutu naslovnice pokazivao je da su Churchill
Downs i Empire City još uvijek aktivni - Treptajem zadržavajući suze
okrenuo je stranicu Prošlih utrka na Churchillu. Nisu više koristili kratice i
zbog toga su stranice imale jedan a ne dva stupca. Ali sve je ostalo bilo isto
- ili?
Proučio je prvu konjsku trku, od tri četvrt milje za tisuću tristo
dolara. Nevjerojatno ali rekord staze bio je dvije minute, deset sekundi i tri
petinke. Bilo koja buba iz njegova doba mogla je preći takvu stazu za
minutu i petnaest. Isto je vrijedilo za druge udaljenosti a situacija je bila još
i gora za čitave rute.
Što se dovraga desilo s čitavim svijetom?
Proučavao je statistiku petogodišnje sive kobile iz druge utrke i
ništa mu nije bilo jasno. Osvojila je i izgubila i sudjelovala i izgubila i
sudjelovala u trkama bez glave i repa. U nekoliko se utrka činila kao
favorit pa se onda činila kao niškoristi pa se onda činila kao dobar trkač po
blatu ali čim je pala kiša ispalo je da nije pa je onda bila uporna pa onda
opet nije valjala. I to u utrci za koje se i po pet tisuća dolara plaćalo!
Barlow je bacio pogled na druge konje i polako mu je sinulo da su
svi bili poput te petogodišnje smeđe kobile. Niti jedan prokleti konj nije
imao ni tračak vrsnosti.
Netko je sjeo pored njega i rekao: "To vam je to."
Barlow je skočio na noge i vidio da se radi o Tinny-Peetu,
njegovom vozaču.
"Premišljao sam se da li da vam kažem," rekao je fizičar, "ali vidim
da ste i sami počeli nazirati istinu. Molim vas da se ne uzbuđujete. Sve je u
redu, uvjeravam vas."
"Znači imate me," rekao je Barlow.
"Imamo vas?"
"Ne pravite se. Mogu zbrojiti dva i dva. Vi ste tajna policija. Vi i
ostali aristokrati živite u luksuzu na grbači ovih potlačenih robova. Bojite
me se jer ih morate držati u neznanju."
Fizičar je prasnuo u grleni smijeh koji im je priskrbio blijede
poglede drugih ljudi u predvorju. Smijeh se nije činio nimalo zlokobnim.
"Pođimo van," rekao je Tinny-Peete, još uvijek se kikoćući. "Ne
biste mogli biti više u krivu." Uhvatio je Barlowa pod ruku i izveo ga na
ulicu. "Istina je ta da milijuni radnika žive u luksuzu na grbači šačice
aristokrata. Vjerojatno ću prerano umrijeti zbog pretjeranog rada osim ako
-" Promotrio je Barlowa. "Možda nam možete pomoći."
"Znam tu foru," frknuo je Barlow. "Zaradio sam dosta
svojevremeno i da bi zaradio moraš pridobiti ljude na svoju stranu. Samo
naprijed, upucajte me ako hoćete ali nećete od mene raditi budalu."
"Nezahvalna budalo!" obrecnuo se fizičar, promijenivši
raspoloženje kaleidoskopskom brzinom. "Ovaj je prokleti nered tvoja
krivnja i krivnja svih poput tebe! A sad za mnom i bez budalaština."
Ugurao je Barlowa u predvorje uredske zgrade pa onda u dizalo
koje je vrlo uznemirujuće šištalo dok su se uspinjali. Trgovcu
nekretninama klecala su koljena dok ga je fizičar izgurivao iz dizala pa
tjerao niz hodnik i u jedan od ureda.
Muškarac oštrih crta lica ustao je iz obične stolice dok su se vrata
zatvarala. Nakon što je Barlowu uputio gnjevni pogled, upitao je fizičara:
"Jeste li me opozvali s Pola da bih proučio ovog - ovog - ?"
"Odpostani uznemiren. Detaljsondirao sam i našao kvazišansu
Probpoprješenjevezano," rekao je fizičar smirujućim tonom glasa.
 "Sumnjam," progunđao je muškarac oštrih crta lica.
"Pokušaj," predložio je Tinny-Peete.
"U redu. Gospodine Barlow, koliko sam shvatio vi i vaša pokojna
supruga niste imali djece."
"Što s tim?"
"Ovo s tim. Bili ste vrlo slijepa i sebična budala koja je tolerirala
ekonomske i društvene uvjete koji su penalizirali rađanje djece od strane
opreznih i dalekovidnih. Zbog vas smo danas ovo što jesmo i želim da
znate da nismo nimalo zadovoljni. Proklete rakete! Prokleti auti! Prokleti
gradovi s nadvožnjacima!"
"Koliko vidim," rekao je Barlow, "navodite najbolje stvari koje
imate. Jeste li ludi?"
"Rakete nisu rakete. Turbomlaznjaci su - dobri turbomlaznjaci ali
zbog nakinđurenih oplata imaju problema s otporom zraka. Auti imaju
maksimalnu brzinu od sto kilometara na sat - kilometar je, ako me
paleolingvistika služi, tri petine milje - a brzinomjeri su namješteni tako da
vozači misle da idu dvjesto pedeset na sat. Gradovi su apsurdni, skupi,
nečisti, čisto bacanje novca na skupine ljudi od kojih bi bilo više koristi i
kojima bi bilo bolje u životu da ih se raštrka diljem šuma i dolina.
"Trebaju nam rakete i lažni brzinomjeri i gradovi jer, dok ste vi i
vaša sorta bili oprezni i dalekovidni i niste imali djece, najamni radnici,
stanovnici geta i poljodjelci su vrlo neoprezno i vrlo kratkovidno imali
djecu - kotili su se, kotili, bože moj kako su se kotili!"
"Samo malo," oglasio se Barlow. "Znam puno naših koji su imali po
dvoje ili troje djece."
"Nesreće, bolesti, ratovi i slično pobrinuli su se da ih zatru. Vaša je
inteligencija eliminirana uzgojem. Nema je više. Djeca koja su se trebala
roditi nikad se nisu. Svijet je zauzela tek-prosječna, snaći-će-se-već-nekako
većina. Prosječni je IQ danas 45."
"Ali to je daleko u budućnosti-"
"I vi ste," progunđao je muškarac ogorčeno.
"Ali tko ste vi?"
"Samo ljudi - pravi ljudi. Prije nekoliko generacija genetičari su
shvatili da nitko ne obraća pažnju na ono što govore pa su riječi zamijenili
djelima. Specifično, oformili su zatvorenu korporaciju sa svrhom
održavanja i poboljšanja vrste. Mi smo njihovi potomci, ima nas oko tri
milijuna. Ostalih je oko pet milijardi te smo mi njihovi robovi.
"Tijekom proteklih nekoliko godina dizajnirao sam neboder, brinuo
se da bolnica Billings Memorial tu u Chicagu radi, vodio rat s Meksikom i
upravljao prometom na LaGuardia Field u New Yorku."
"Ne shvaćam! Zašto ih ne pustite da propadnu?"
Muškarac je složio grimasu. "Pokušali smo jednom, na tri mjeseca.
Otišli smo na južni pol i čekali. Nisu ni primijetili da nas nema. Neki ljudi
iz razvoja nisu došli na posao, niti neke glavne medicinske sestre niti se
moglo locirati neke ljude na manjim položajima unutar vlade. Izgleda da
nije bilo bitno.
"Nakon tjedan dana izbila je glad. Nakon dva tjedna nestašica hrane
i kuga, nakon tri tjedna rat i bezvlađe. Otkazali smo eksperiment; trebala
nam je skoro čitava jedna generacija da popravimo štetu."
"Ali zašto ih niste pustili da se pobiju međusobno?"
"Pet milijardi leševa znači oko pet stotina milijuna tona trulećeg
mesa."
Barlowu je sinula još jedna ideja. "Zašto ih ne sterilizirate?"
"Dvije i pol milijarde operacija je jako puno operacija. A pošto se
stalno kote, nikad ne bismo završili s poslom."
"Shvaćam. Kao marš Kineza!"
"Tko su dovraga Kinezi?"
"To je - eh - paradoks iz mojeg doba. Netko je shvatio da ako bi se
svi Kinezi svijeta postrojili po četiri u liniji čini mi se, i počeli marširati
pored neke točke, marš nikad ne bi stao zbog svih onih beba koje bi se
rodile i odrasle prije nego bi prošle pored te točke."
"To je točno. Osim što 'neku točku' zamijenite s 'najveći zamislivi
broj operacijskih sala koje bismo mogli sagraditi i u njih postaviti osoblje.'
Nikad ne bi bilo dosta."
"Hej!" rekao je Barlow. "Oni filmovi o bebama - to je bila vaša
propaganda?"
"Da. Ali čini se da im to ništa ne znači. Prestali smo pokušaje
propagande koja ide kontra bioloških poriva."
"A ako se pozabavite biološkim porivima-?"
 "Ne znam niti jedan koji bi uspio za stalno potisnuti plodnost."
Barlowljevo je lice postalo prazno kao da igra poker, rezultat godina
discipline. "Ne znate, ha? Vi ste mozak nad mozgovima i nemate pojma o
ikojem?"
"Ne," rekao je fizičar nevino. "A vi?"
"Ovisi. Prodao sam desttiuća jutara sibirske tundre - naravno, kroz
lažnu tvrtku - nakon raspada Rusije. Kupci su mislili da kupuju gradilišta
na periferiji Kijeva. Rekao bih da je to bio teži poduhvat od ovog."
"Kako to?" pitao je muškarac.
"To su bili obični, sumnjičavi klijenti a ovo su moroni, rođene
naivčine. Samo trebate smisliti prevaru na koju će nasjesti; neće biti
dovoljno pametni da naprave provjeru."
Fizičar i muškarac oštrih crta lica također su bili istrenirani;
suzdržali su se od izmjene pogleda naglo ispunjenih nadom.
"Čini se da imate nešto na umu," rekao je fizičar. Barlowljevo je
lice postalo još bezizražajnije. "Možda. Još uvijek nisam dobio ponudu."
"Tu je zadovoljstvo saznanja da ste spasili Zemljine resurse od
rasipanja," naglasio je muškarac, "do te mjere da će čitava rasa uskoro
izumrijeti."
"Ja to ne znam," rekao je Barlow kratko. "Imam samo vašu riječ."
"Ako stvarno znate metodu, mislim da nijedna cijena ne bi bila
prevelika," ponudio je fizičar.
"Novac," rekao je Barlow.
"Koliko god želite."
"I više od toga," dodao je muškarac oštrih crta lica kao ispravku.
"Prestiž," dodao je Barlow. "Puno publiciteta. Moja slika i moje ime
u svim novinama i na TV svaki dan, statue, parkovi i gradovi i ulice
nazvane po meni. Čitavo poglavlje u udžbenicima povijesti."
Fizičar je muškarcu oštrih crta lica dao mig koji je govorio, "Ajme
meni!"
Muškarac je odvratio s, "Samo mirno!"
"Ne tražite puno," složio se fizičar.
Barlow, osjetivši da je kupac ovdje u prednosti, je rekao; "Moć!"
 "Moć?" ponovio je muškarac zbunjeno. "Hidroelektranu velike
snage?"
"Svjetsku diktaturu sa mnom kao diktatorom!"
"Pa, sad-" rekao je fizičar ali muškarac oštrih crta lica ga je
prekinuo, "Za to je potreban posebni hitni akt Kongresa ali situacija
dopušta tako nešto. Mislim da se to može zajamčiti."
"Možete li nam natuknuti koji vam je plan?" pitao je fizičar.
"Jeste li ikad čuli za leminge?"
"Ne."
"To su vam - bile su, pretpostavljam, pošto niste čuli za njih -
životinjice iz Norveške i svakih bi nekoliko godina u velikim brojevima
došle na obalu i krenule plivati sve dok se ne bi utopile. Kanim
stanovništvu usaditi nekakav leminški poriv."
"Kako?"
"To ću otkriti tek kad dobijem potpis na dogovor."
Muškarac je rekao, "Htio bih s vama raditi na tome, Barlow. Zovem
se Ryan-Ngana." Pružio je ruku.
Barlow je promotrio ruku pa onda lice. "Ryan što?"
"Ngana."
"To zvuči afrički."
"Jest afrički. Moja je majka bila Watusi."
Barlow nije primio ruku. "Mislio sam da mi izgledate tamnoputo.
Ne želim vas povrijediti ali mislim da ne bih bio na kreativnom vrhuncu
ako bih radio s vama. Mora biti netko jednako kvalificiran kao vi, siguran
sam u to."
Fizičar je dao mig Ryanu-Nagani, mig koji je poručio, "Sad ti
mirno!"
"U redu," rekao je Ryan-Ngana Barlowu. "Vidjet ćemo što se može
učiniti."
"Nemam predrasude, shvaćate. Neki od mojih najboljih prijatelja -"
"Gospodine Barlow, ne zamarajte se time. Svatko kome na pamet
padne analogija s leminzima biti će nam od koristi."
I bit će nam, pomislio je Ryan-Ngana, sam u uredu nakon što je
Tinny-Peete odveo Barlowa na heliodrom. Bit će nam. Probpop je iscrpio
sve ostale racionalne pokušaje i nove linije napada morat će biti
iracionalne ili subracionalne. Ovo stvorenje iz prošlosti i njegove legende o
leminzima i poboljšanim gradilištima bit će bogat izvor dragocjenog i
opakog vlastitog interesa.
Ryan-Ngana je uzdahnuo i protegao se. Morao je ići pozabaviti se
upravljanjem podzemnom željeznicom San Francisca. Pozvali su ga s pola
ranije nego je planirao kako bi proučio Barlowa i ostavio je jedan lijepi
teorem nedovršenim. Između prekida, polako je razvijao n-dimenzionalnu
geometriju čije osnove i superstruktura nisu imale ikakve veze s
intuicijom.
Na katu, čekajući helikopter, Barlow je Tinny-Peeteu objašnjavao
kako nema ništa protiv crnaca i Tinny-Peete je poželio posjedovati nešto
od Ryan-Nganove neometenosti i smisla za humor kako bi lakše preživio
to mučenje.
Helikopter ih je odveo do međunarodnog aerodroma gdje će, Tinny-
Peete je objasnio, Barlow uhvatiti let za pol.
Čovjek iz prošlosti nije bio siguran da će mu se svidjeti učmala
pustoš leda i hladnoće.
"Sve je sređeno," rekao je fizičar. "Civilizirani smještaj. Toplo,
ugodno. Tamo ćete moći učinkovitije raditi. Sve činjenice na dohvat ruke,
dobra tajnica -"
"Trebat će mi poveće osoblje," rekao je Barlow kojeg su tisuće
dogovora naučile nikad ne prihvatiti prvu ponudu.
"Mislio sam na osobnu tajnicu, od povjerenja," rekao je Tinny-Peete
spremno, "ali možete ih imati koliko želite. Naravno, dobit ćete primarni
prioritet ako zaista imate izvedivi plan."
"Ne zaboravite na diktaturu," rekao je Barlow.
Nije znao da bi mu fizičar jednako spremno obećao i deifikaciju
samo da ga ukrca na 'raketu' za pol. Tinny-Peete nije htio da ga rastrgaju na
komade; znao je da bi tako završio kada bi stanovništvo iz usta ovog
anakronizma čulo da postoji mala elita koja se smatra za glavu, ramena,
tijelo i prepone iznad ostalih. Činjenica da je ta pretpostavka bila sasvim
ispravna i činjenica da je ta elita svojom superiornošću bila osuđena na
život robovanja ne bi bile uzete u obzir; samo razlika.
Fizičar je napokon ukrcao Barlowa u 'raketu' s još tridesetak ljudi -
pravih ljudi - na putu za Pol.
Barlowu je bilo slabo čitavim putem zbog posthipnotičke sugestije
koju mu je Tinny-Peete usadio. S jedne je strane to bilo da mu se
maksimalno ogadi pomisao na povratak a s druge da se ostale putnike
poštedi njegova agresivna i brbljiva društva.
Barlow se tijekom prvog dana na polu prisjetio svojeg prvog dana u
vojsci. Doživio je isti kamo-da-te-dovraga-stavimo stav sve dok se nije
čvrsto postavio prema njima. Zatim su se iznenada umjesto kao narednici
nabave počeli ponašati poput hotelskih recepcionara.
Bila je to predivna i predivno osmišljena i proračunata eskalacija i
to takva da nije ni posumnjao da se odvija. Naposljetku, u njegovo bi doba
posjetitelja iz prošlosti tretirali kao zvijezdu.
Na kraju je dana ležao u udobnom podzemnom ležaju dok su iznad
njega urlikali vjetrovi od šezdeset milja na sat i pokušavao je zbrojiti dva i
dva.
Bilo je baš kao u stara vremena, pomislio je, poput genijalnog
poteza u trgovini nekretninama kada ste imali svu konkurenciju u šaci,
poput podizanja stanarine za pedeset posto kada znate da stanari nemaju
kamo otići, poput smješkanja nad jutarnjim sokom od naranče kada
pročitate da je gradsko vijeće odlučilo izgraditi školu na terenu koji ste
kupili od gradskog vijeća. I bilo je jednostavno. Samo će prodati terene u
tundri entuzijastičnim suicidalnim leminzima i to je bilo sve što treba za
riješiti Problem zbog kojeg su se ovi pametnjakovići mučili mozgajući.
Morat će sami srediti većinu detalja, naravno, ali dovraga, tome
podčinjeni i služe. Trebat će mu specijalisti za oglašavanje, inženjeri,
komunikolozi - jesu li znali išta o hipnozi? To bi moglo pomoći. Ako ne,
morat će podijeliti puno mita ali osigurat će se - bogami hoće - da dobije
neograničena sredstva.
Ovo je samo prodaja gradilišta leminzima.
Poželio je, dok je padao u san, da je i jadna Verna mogla biti
uključena u ovo. Bio je to njegov najveći, najimpresivniji poduhvat. Verna
- onaj ju je bistri fiškal Sam Immerman sigurno prevario.
Počelo je slijedećeg dana, s nizom posjeta. Znao je za taj pristup.
Samo su htjeli pomoći uvaženom posjetitelju iz prošlosti i bi li im bio
voljan pričati o svojoj eri koja je nažalost ostala pomalo povijesno
opskurna i da li mu se činilo da se išta može napraviti u vezi Problema?
Rekao im je da je bio prestar da bi ga se prevarilo i da im neće dati ikakve
podatke sve dok ne dobije barem pismo namjere od predsjednika Pola i
sjednica Polarnog kongresa ga ne učini diktatorom.
Dobio je i pismo i sjednicu. Predstavio je svoj program, pitali su ga
da li mu se savjest protivi takvoj nesmotrenosti, kratko je objasnio da je
dogovor dogovor i da svatko tko nije dovoljno pametan da se zaštiti ne
zaslužuje tuđu zaštitu - "Caveat emptor", ubacio je za potrebe akademika, i
morao to prevesti kao "Nek se kupac čuva." Nije, rekao je, ga bilo nimalo
briga za morone ili njihove inteligentne robove; dao im je svoju cijenu i to
je bilo sve što ga je zanimalo.
Hoće li ju platiti ili neće?
Predsjednik Pola ponudio je ostavku u njegovu korist, a Polarni je
kongres bio spreman izglasati mu neke dodatne krizne ovlasti ako bi ih
smatrao potrebnima. Barlow je zatražio titulu Svjetskog Diktatora, potpunu
kontrolu na svjetskim financijama, plaću koju će sam odrediti te da odmah
započnu s kampanjom stvaranja publiciteta i pisanja povijesnih zapisa.
"Što se tiče kriznih ovlasti," dodao je, "neće biti ni privremene ni
ograničene."
Netko je zatražio riječ kako bi se o tome raspravilo s nadom da će
Barlow možda izmijeniti svoje zahtjeve.
"Dobili ste prijedlog," rekao je Barlow. "Ne skidam ni deset posto."
"Ali što ako Kongres odbije, gospodine?" pitao je Predsjednik.
"Onda možete ostati ovdje na Polu i sami riješiti problem. Dobit ću
sve što tražim od morona. Bistri tip poput mene ne mora raditi
kompromise; nemam niti jednog konkurenta u čitavoj ovoj eri kretena."
Kongres je odbio debatu i glasao dizanjem ruku. Barlow je
pobijedio - jednoglasno.
"Nemate pojma koliko ste bili blizu da me izgubite," rekao je u
svom prvom službenom obraćanju združenim domovima. "Sa mnom se ne
treba cjenkati; ili dobijem što tražim ili odem. Prva stvar koju želim je
nacrte nove palače - ništa neotmjeno - i da se vaši najbolji slikari i kipari
bace na izradu mojih portreta i statua. U međuvremenu ću složiti postavu
svog osoblja."
Otpustio je predsjednika i Kongres, rekao im da će ih obavijestiti
kada bude slijedeći sastanak.
 Tjedan dana kasnije započeo je program, sa sjevernom Amerikom
kao prvom metom.
***
Gospođa Garvy odmarala se nakon večere prije nego se bude
morala ustati i upaliti perilicu suđa. TV je naravno bio uključen i govorio
je, "Oooh!" - dugo, drhtavo i ekstatično, kao najava reklamnog spota za
Parfem Napadni Krimos. "Djevojke," objavio je najavljivač hrapavim
glasom, "želite li svog muškarca? Lako je domoći ga se - lako poput puta
na Veneru."
"Ha?" rekla je gospođa Gravy.
"Šae?" promrmljao je njen muž, trznuvši se iz drijemeža.
"Jes' čuo?"
"Ša?"
"Rek'o je 'lako kao put na Veneru.'"
"Pa?"
"Pa, mislila sam da nemoš do Venere. Mislila sam da su imali samo
onu jednu raketu koja se skucala na Mjesec."
"Aah, ženske ne prate vijesti," rekao je Garvy pravednički, smirivši
se.
"Oh," rekla je njegova supruga, nesigurna.
A slijedećeg se dana, u epizodi Henryjeve Druge Ljubavnice,
pojavio novi lik: Buzz Renthsaw, Vrhunski Pilot Rakete na letu za Veneru.
Tijekom epizode Henryjeve Druge Ljubavnice, "televizijske drame o vama
i vašim susjedima, ljudima iz naroda, običnim ljudima, pravim ljudima!"
gospođa Gravy je zadivljeno slušala, dok se kava hladila u šalici, kako
Buzz priča i potvrđuje njena slabo definirana uvjerenja.
MONA: Dušo, tako je dobro vidjeti te opet!
BUZZ: Ne znaš koliko si mi nedostajala tijekom dosadna leta na
Veneru.
ZVUK: Spuštanje roleta, ključ se okreće u bravi.
MONA: Je li bilo jako dosadno, najdraži?
BUZZ: Nemojmo razgovarati o mom dosadnom poslu, draga.
Razgovarajmo o nama.
 ZVUK: Škripa kreveta.
Pa, barem se serija vratila u normalu. Te je večeri gospođa Gravy
opet pokušala pitati muža je li siguran za te rakete ali on je drijemao dok se
prikazivalo Uzmi i Nabij Ga te je ona gledala u ekran i zaboravila na
zagonetku.
Još uvijek se tresla od cerekanja na "Biste li to platiti četvrt dolara?"
kada se pojavila reklama za deterdžent u prašku koji je uvijek vjerno
usipala u perilicu posuđa svakog prvog u mjesecu.
Najavljivač je prikazao planine mjehurića nastale od samo sićušna
komadića deterdženta i krotko dodao: "Naravno, Čistko nije čest kao
sapunasti korijen na Veneri ali prilično je jeftin i gotovo jednako dobar.
Stoga za sve nas koji nismo dovoljno sretni da živimo na Veneri, Čistko je
prava stvar!"
Zatim je zbor započeo svoj "Čistko-je-prava-stvar" džingl ali
gospođa Gravy ga nije čula. Bila je to tvrdoglava žena ali shvatila je da joj
je zaista vrlo loše. Nije htjela zabrinuti muža. Slijedećeg je dana potajno
dogovorila sastanak s obiteljskim frojdom.
U čekaonici je uzela novi primjerak Reader's Pablum pa ga spustila
osjećajući kako joj srce ubrzano kuca. Naslovni je članak, prema popisu
sadržaja, nosio naslov "Najimpresivniji Venerijanac kojeg sam ikad sreo."
"Frojd će vas primiti," rekla je sestra i gospođa Gravy je ušla u ured.
Njegove su tradicionalne naočale i brkovi bili vrlo umirujući.
Izgovorila je ritual. "Oprosti mi, frojde, neurotična sam."
Odvratio je pjevno, "No, draga djevojko, što te muči?"
"Imam neš k'o rupu u glavi," rekla je drhtavim glasom. "Čin' se da
zaboravljam stvari. Stvari koje svi ostali oč'to znaju a ja ne."
"No, to se svima povremeno desi, dušo. Predlažem vam odmor na
Veneri."
Frojd je otvorenih usta zurio u praznu stolicu. Njegova je
medicinska sestra ušla u ured i zahtijevala: "Hej, jeste li vidjeli kako je
zbrisala? Što joj je?"
Skinuo je naočale i brkove. "Pojma nemam. Rekao sam da bi možda
trebala probati odmor na Veneri." Trenutak zbunjenosti ocrtao mu se na
licu i prokopao je po ladicama stola sve dok nije pronašao primjerak
četverobojnog, bogato ilustriranog časopisa svoje profesije. Stigao je tog
jutra i pročitao ga je, makar se većinom usredotočio na slike. Prelistao je
do članka "Prednosti planeta Venere kao terapijskog odmarališta."
"Evo, tu," rekao je.
Sestra je bacila pogled. "Bome jest," složila se. "Zašto ne bi bilo?"
"To je problem s tim neurotičnima," odlučio je frojd, "to što se
cijelo vrijeme bore protiv stvarnosti. Uvedite slijedećeg skosavog."
Stavio je naočale i brkove natrag na nos i zaboravio na gospođu
Garvy i njeno neobično ponašanje.
"Oprosti mi, frojde, neurotična sam."
"No, draga djevojko, što te muči?"
***
Kao i mnoge druge mentalne bolesti, i ova gospođe Garvy liječila se
većinom tretiranjem samog sebe. Strogom si je disciplinom iz glave izbila
ludu pomisao da je oduvijek postojao samo jedan raketni brod i k tome
neuspješan. Uskoro se bez trzanja mogla uključiti u bilo koji razgovor o
poželjnosti Venere kao odmarališta, o njenom bajkovitom bogatstvu flore.
Naposljetku se otputila na Veneru.
Svi su njeni prijatelji pokušavali bukirati putovanje kod Agencije za
Putovanja i Nekretnine Zvijezda Večernjica ali naravno zahtjeva je bilo
užasno puno i smatrala se sretnom kada je napokon uspjela dobiti mjesto
na dvotjednom ljetnom krstarenju. Svemirski je brod polijetao iz mjesta
zvanog Los Alamos, u New Mexicu. Izgledao je baš kao svi oni svemirski
brodovi na televiziji i u časopisima ali bio je udobniji nego biste očekivali.
Gospođa Garvy bila je oduševljena kao i ostalih pedesetak putnika
okupljenih pred polijetanje. Bili su iz svih krajeva države i dobila je jasan
dojam da su svi od pametne sorte. Kapetan, visoki, impresivni muškarac
oštrih crta lica i imena Ryan-Nešto nešto pozdravio ih je pri ukrcaju i
zaželio im dobar i zanimljiv put. Bilo mu je žao što se ništa neće moći
vidjeti jer je 'zbog sezone meteorita' luka zatvorena. Bilo je razočaravajuće
ali također i umirujuće pošto je bilo jasno da linija ne želi riskirati.
Osjetio se očekivani trenutak neugode kada su poletjeli a zatim su
uslijedila dva monotona dana ispunjena zujanjem svemirskog putovanja,
dana koje je trebalo ubiti igranjem karata ili kockanjem. Slijetanje je bilo
rutinski udarac u tlo a putnicima su izdane tablete koje se trebalo progutati
kako bi se imunizirali protiv bilo kakvih manjih boljki.
 Kada su tablete napokon počele djelovati vrata su se otvorila i
Venera je bila njihova.
Izgledala je poput tropskog otoka na Zemlji, osim što je nebo
prekrivao pokrov oblaka. Ali sve je imalo jednu opijajuću, onosvjetovnu
osobinu koja je opčaravala.
Deset je dana odmora prošlo u čarobnoj izmaglici. Sapunasti je
korijen, baš kako je rekla reklama, bio besplatan i dobro pjenio. Voće,
većinom tropske vrste transplantirane s Zemlje, je bilo odlično.
Jednostavni zakloni koje je agencija pružila bili su više nego dovoljni za
blage noći i dane.
S velikom su tugom putnici ušli natrag u brod i progutali još tableta
koje su im dane kako bi poništile utjecaj i sterilizirale bilo kakve
venerijanske bolesti prije nego dođu u kontakt s Zemljom.
***
Odmor je bio jedna stvar, političarenje nešto sasvim drugo. Na polu,
mali je čovjek sjedio u zvučno izoliranoj prostoriji, lica smrtno blijedog i
opuštenog tijela.
U komori američkog Senata, senator Hull-Mendoza (Synd., Sj.
Kal.) je govorio: "Gospodine predsjedniče i ostala gospodo, neb' vršio
svoju dužnost kad neb' ovom velebnom skupu svratio pažnju na opasnu
situaciju koja je puna rizika. Kao što svi članovi ovog velebnog skupa
znaju, usavršavanje leta svemirom donijelo je i situaciju koju mogu opisati
samo kao punu rizika. Gospodine predsjedniče i gospodo, sad kad brze
američke rakete putuju bespućima svemirske praznine između ovog
planeta i našeg najbližeg planetarnog susjeda - a gospodo, tu mislim na
Veneru, zvijezdu danicu, najblještaviji dragulj u Vulkanovoj didijemi - sad,
kažem vam želim pitati koji se točno koraci poduzimaju u svezi
kolonizacije Venere od strane domoljubnih građana kao što su bili naši
davni preci.
"Gospodine predsjedniče i gospodo! Na ovom svijetu ima nacija,
zavidnih nacija - neću reći Meksiko - koje poštenim il' nepoštenim
sredstvima mogu pokušati oteti iz Columbijinih ruku baklju slobode
svemira; nacije kojima njihov niži životni standard i urođena izopačenost
daju nepoštenu prednost nad građanima naše predivne zemlje.
"Ovo je moj program: predlažem da se nasumice odabere grad s
više od 100.000 stanovnika. Građani ovog sretnog grada dobiti će zemlju
na Veneri i moći će ju prenijeti na svoje potomke. I da nacionalna vlada
omogući besplatan prijevoz tih građana na Veneru. I da se taj program
nastavi, grad po grad, sve dok se na Veneru ne postavi dovoljno građana
koji će moći štititi naša prava na tom planetu.
"Bit će prigovora, jer uvijek ima grintavaca. Reći će da nema
dovoljno čelika. Nazvat će program davanjem u bescjenje. Ja kažem da
ima dovoljno čelika da se stanovništvo jednog grada preseli na Veneru i da
je to sve što je potrebno, jer kad dođe vrijeme da se preseli slijedeći grad,
onaj prvi, prazan, može se srušiti i tako dobiti sav čelik koji nam treba! A
je li davanje u bescjenje? Jest! To je najveličanstvenije dijeljenje u
povijesti čovječanstva! Gospodine predsjedniče i gospodo, nemamo
vremena za gubljenje - Venera mora biti američka!"
Black-Kupperman, na polu, otvorio je oči i slabašno rekao: "Stil je
bio malo neujednačen. Mislite li da će itko primijetiti?"
"Dobar si bio, momče; sasvim dobar," uvjerio ga je Barlow.
Prijedlog zakona Hulla-Mendoze izglasan je i prihvaćen.
Strojevi za nacrte na Južnom polu radili su non-stop a čeličane
Pittsburgha izbacile su milijune ploča u svemirsku luku Los Alamos,
vlasništvo Agencije za Putovanje i Nekretnine Zvijezda Večernjica.
Odabrali su Los Angeles, zbog razloga logistike i tri su najuspješnija
psihokinetičara poslana u Washington da se umiješaju u gomilu prisutnu
pri izvlačenju imena grada kako bi osigurali da kapsula Los Angelesa
ukliže u šaku senatora povezanih očiju.
Los Angeles je bio oduševljen i u pustinji je počela nicati šuma
svemirskih brodova. Nisu to bili baš dobri svemirski brodovi ali nisu ni
morali biti.
Na polu je prema Barlowljevim uputama tim radio na sređivanju
pošte. Trebat će pisma za i s Venere kako bi spriječili da se ikakva sumnja
stvori. Srećom se Barlow sjetio da je taj problem već jednom bio riješen -
riješio ga je Hitler. Rođaci osoba spaljenih u pećima Lublina i Majdaneka
nastavili su primati vesele razglednice.
Los Angelesovo se lansiranje odvilo po planu, praćeno velikim
publicitetom u novinama i na televiziji. Svijet je klicao dok su se odvažni
Angelenosi otpuštali na domoljubno putovanje u zemlju meda i mlijeka.
Šuma svemirskih brodova zagrmila je prema gore i gore i nestala s vidika
bez ikakvih incidenata. Milijarde su im zavidjele, iako su putnici bili
zgurani u mali prostor i na ograničenoj prehrani.
Rušitelji iz San Francisca, koji je bio drugi na redu, odmah su se
sjatili u grad anđela i počeli skupljati čelik za vlastiti let. Glasači senatora
Hull-Mendoze nisu mogli učiniti ništa manje.
Predsjednik Meksika, očaran i uzbunjen širenjem jenkijevskog
imperijalizma izvan granica stratosfere započeo je vlastiti program
kolonizacije Venere.
S druge strane bare sukobili su se Engleska i Irska, Francuska i
Njemačka, Kina i Rusija, Indija i Indonezija. Drevne su mržnje ponovno
proplamtjele vatrenim mlazovima raketa, stotinu njih na dan.
***
Dragi Ede, kako si? Sam i ja smo dobro i nadamo se da si i ti dobro.
Jel' lijepo tamo gore, raste li hrana na drveću? Jučer sam se provezla pored
Springfielda i stvarno je bilo smiješno što su srušili zgrade al' naravno da
vrijedi toga jer moramo masnjacima pokazati gdje im je mjesto. Imaš li
problema na Veneri? Javi mi se ponekad. Voli te tvoja sestra, Alma.
Draga Alma, dobro sam i nadam se da ste i vi dobro. Lijepo je
ovdje, klima je blaga i dobro se živi. Doktor mi je danas rekao da se činim
deset godina mlađim. Misli da ima nečeg u zraku što ljude održava
mladima. Nemamo problema s masnjacima jer se drže za sebe jer nas ima
više od njih i jer smo uzeli najbolja mjesta. U Južnom je zaljevu jedan
lijepi otočić koji sam sačuvao za tebe i Sama, ima hrpe plahtastog drveća i
grmova slanine. Nadam se da ću uskoro vidjeti tebe i Sama, voli te tvoj
brat, Ed.
Sam i Alma su ubrzo bili na putu.
Probpop je dobio dividende na svaku naciju nakon što je emigracija
došla do polovice puta. Samotnjaci nisu mogli podnijeti melankoliju niske
gustoće naseljenosti; kondicionirani su reagirati na čitave rojeve svojih
srodnika. Nakon te točke postalo je moguće potencijalnim emigrantima
dati najgore moguće smještaje tijekom puta; jednostavno ih nije bilo briga.
Black-Kupperman obavio je posljednji zahvat na predsjedniku
HulI-Mendozi, posljednji zahvat koji će taj genij hipnoze izvršiti nad
ikojim moronom, bio on bitan ili ne.
Hull-Mendoza, kojeg je uhvatila panika zbog predsjednikovanja
praznom državom, pridružio se svojim glasačima. Nezavisnost, raketa
kojom je putovala američka vlada, bila je najdetaljnije izrađen svemirski
brod - veći, udobniji, sa salonom koji je bio otmjen, iako malen i s
garderobom za senatore i predstavnike. Ali i on je otišao na isto mjesto kao
svi ostali i Black-Kupperman se ubio, ostavivši poruku u kojoj je rekao da
'ne može više živjeti s tim na savjesti'.
Dan nakon što je američki predsjednik otputovao Barlow je
pobjesnio. Preko njegova su stola trebali proći svi dokumenti Probpopa a
ova - ova užasna stvar zvana Probpopterm je čini se došla u izvršni stadij
prije nego je uopće uspio baciti pogled na nju!
Pozvao je Rogge-Smitha, svog statističara. Rogge-Smith je, činilo
se, znao sve o tome. Probpopterm je bio o prvim, drugim i trećim
derivatima, štogod oni bili. Barlow je gajio duboko nepovjerenje prema
ičem složenijem od onog što je zvao 'prosječno'.
Dok je Rogge-Smith još bio na vratima, Barlow se obrecnuo: "Što
ovo znači? Zašto me se nije konzultiralo? Koliko ste daleko došli i zašto
ste radili na nečem bez moje dozvole?"
"Nismo vas htjeli zamarati, šefe," rekao je Rogge-Smith. "Zaista se
radi o tehničkim stvarima, neka vrsta konačnog čišćenja. Želite li doći i
vidjeti o čemu se radi?"
Umiren, Barlow je pratio statističara niz hodnik.
"Ipak niste trebali raditi išta bez mojeg dopuštenja," gunđao je.
"Gdje biste dovraga svi vi bili da nema mene?"
"Tu ste u pravu, šefe. Ne bismo ovo sami mogli; naši mozgovi
jednostavno ne rade na taj način. I sve to što ste naučili od Hitlera - nama
to ne bi palo na pamet. Kao jadnom Black-Kuppermanu."
Nalazili su se i povećoj radionici na kraju blagog uspona. Bilo je
hladno. Rogge-Smith je pritisnuo gumb koji je pokrenuo motor i arktičko
je svjetlo preplavilo radionicu kako se krov polako rastvarao. Vidio se mali
svemirski brod otvorenih vrata.
Barlow je zurio šokiran dok ga je Rogge-Smith hvatao za lakat i
pojavili su se ostali dečki: Swenson-Swenson, strojar; Tsutsugimushi-
Duncan, tehničar pogonskog goriva; Kalb-French, marketing.
"Upadajte, šefe," rekao je Tsutsugimushi-Duncan. "Ovo je
Probpopterm."
"Ali ja sam Svjetski Diktator!"
"Definitivno, šefe. Postat ćete dio povijesti, definitivno - ali ovo je,
bojim se, nužno."
Vrata su se zatvorila. Ubrzanje je okrutno nabilo Barlowa u metalni
pod. Nešto je puklo i topla je, mokra, slana tvar curila iz njegovih usta niz
bradu. Svjetlost arktičkog sunca kroz okno iznenada je postalo bolno
koplje zabijeno u njegovo oko; izašao je iz atmosfere.
Dok je ležao polomljen i savijen ubrzanjem, Barlow je shvatio da se
neke stvari nisu promijenile, da se krvnika nikad ne poziva na večeru ma
koliko mu plaćali za to što radi, da se za umorstvo uvijek sazna, da se
zločin samo privremeno isplati.
Posljednje što je naučio bilo je da je smrt kraj boli.
Britanski autor horor i dark fantasy djela. John R. Little je novelom
Miranda osvojio prestižnu nagradu Bram Stoker 2008. godine u kategoriji
duge forme.

JOHN R. LITTLE

Miranda

Miranda (2008.)
preveo: Igor Rendić
 Poglavlje 15
Bilo mi je šezdeset i pet kada sam umro. Pa, ne-umro bi bilo točnije,
ne bili? Sjećam se srčanog udara koji me silovito vratio u život. Bol je
zatim nestala i bio sam ovdje. Sjećam se svog vrištanja i liječnika koji me
okružuju i očajnički me pokušavaju oživjeti. Bilo ih je troje, čini mi se. Sve
starci, stariji od mene. Nisam im mogao išta reći pošto nisam pričao taj
jezik. Mlatili su po mojim prsima, isprva užurbano a zatim ne toliko.
Lopatice su me stresle užasnom silinom ali bol je zatim nestala jednako
brzo kao i lopatice.
"!jotsaz amI" viknuo je jedan od liječnika. Zatim je okrenuo lice
prema preostalim liječnicima. U zraku je visio oštar metalni miris.
Povukli su se i ignorirali me. Zatreptao sam i usta su mi se otvorila.
Nisam znao ni riječi engleskog i izvirali su iz mene samo usamljeni
slogovi. Nisam imao pojma što sam ili gdje sam. Tek sam počeo postojati.
Svijet je bio strašan. Jebeno stravičan.
Vrijeme se polako vraćalo unatrag, sat si je vraćao svaku sekundu.
Bol je jenjala i legao sam u svoj uski bolnički krevet. Sjećam se da
sam bio užasno prestrašen.
Sitni otkucaji dopirali su iz opreme pored mojeg kreveta.
Jarko me svjetlo okružilo ali nisam zaškiljio. Zijevnuo sam i
zatvorio oči, baš kao da nemam nikakvih briga. Na kraju krajeva, srčani se
udar još uvijek nije dogodio.
Slabašnim sam se stiskom držao za krevet i počeo drijemati.
Liječnici i svi ostali marširali su naprijed kroz vrijeme i uskoro će
vidjeti kako umirem. Svi su mislili da sam kao i oni, da se krećem u
zajedničku budućnost. Ništa što sam učinio nije ih razuvjerilo od toga. Ali
moja se svijest kretala unatrag; tijekom vremena sam postajao mlađi a ne
stariji.
Jezivi su dijelovi mog života bili dio moje prošlosti, neznani mi jer
ih još nisam iskusio. Čim sam oživio mogao sam se opustiti jer je bol moje
smrti prošla i neće se vratiti.
Bilo je dobro biti živ.
Naravno, nisam imao referentnu točku, ikakvo sjećanje na išta osim
vlastitu smrt pije nekoliko minuta. Sve u svemu, bilo je dobro. Disanje je
bilo lako a zrak mi je, pošto sam sad imao vremena cijeniti tako nešto,
punio pluća uz predivan osjećaj.
Pištanje i drugi nasumični zvuči odbijali su se oko mene. U početku
nisam znao što su točno ti zvuči ali tijekom šest mjeseci provedenih u
bolnici sve je sjelo na svoje mjesto. Znao sam da nisu govor (barem sam
bio prilično siguran u to), pošto sam čuo liječnike kako govore svojim
čudnim jezikom nakon što su me vratili u život.
Uskoro sam pohvatao koncepte gravitacije, žeđi i gladi. Nekako
sam jednostavno znao što znači "ljudski", za razliku od neživih predmeta.
Nisam vidio životinje za vrijeme boravka u bolnici, osim povremeno u
nekoj tv emisiji ali kada sam kasnije vidio pse i mačke, nije bilo zabune
oko toga što su. Bio sam dijete u koži starca, učio puno brže od i
najbistrijeg novorođenčeta.
Oči su mi se zaklopile i spavao sam.
***
".nosnhoj enidopsog, milež romdo raboD"
Probudio sam se i zabuljio u medicinsku sestru. Nisam znao što
govori. Ušetala je unatraške u moju sobu i okrenula se prema meni, široko
se cereći prije nego je progovorila.
Sigurno me držala za idiota. K vragu, nisam joj zamjerao. Kao i svi,
kretala se naprijed u vremenu, od rođenja do smrti a ja sam putovao u
suprotnom smjeru.
Sad, nemojte me krivo shvatiti. Nisam to znao u tom trenutku. Ovo
je bivanje generalom nakon bitke. Da pišem samo ono što sam znao u tom
trenutku ovo bi bila vraški zbunjujuća priča. Sve što sam tad znao bilo je
da sestra kao da priča šatro. Nisam imao pojma što govori i to me
poprilično izluđivalo. Vjerojatno i nju koliko i mene.
Tek sam kasnije shvatio da on priča unaprijed ali da ja slušam
unatrag.
Cer joj je bio velik i zubat i nisam mogao prestati zuriti u njega.
Kosa joj je bila kestenjasto smeđa i stegnuta u rep. Kad je ušla u sobu kosa
joj se ljuljala između lopatica poput vjeverice zakačene za njen vrat. Bilo je
zadivljujuće. Opet, vama je to svakodnevna stvar, pošto tako nešto gledate
cijeli život ali meni je svaki novi sitni detalj bio otkrivenje.
Pokušao sam pričati ali nisam znao kako upravljati vlastitim ustima.
Medicinska mi je sestra zavrnula rukav i priključila me na jednu od
onih naprava koje mjere krvni tlak. Nikad im ne mogu zapamtiti naziv.
".tup ilšorp i tup - tesedeved okrep tesedirt otS"
Stiskala je lopticu na kraju cijevi i slušala kroz stetoskop.
Osjetio sam kako pritisak oko moje ruke raste i zatim se smanjuje
kada je počela mjeriti krvni tlak, skinuvši zavoj.
Naškubila je usne. ".kalt invrk sanad ej man okak omidiv aD"
Opet sam buljio u nju. Cer je nestao, zamijenilo ga je mrštenje.
Pitao sam se jesam li učinio nešto krivo. Pomakla je ruku nad malom
kantom za smeće i paprinata maramica joj je uskočila u ruku. Malo ju je
razmotala i obrisala bale iz nje o moj nos.
Osjetio sam ono što ću kasnije znati kao neugodu. Još je malo
razmotala maramicu i nanijela mi malo sline na bradu.
"?ah, omitsičo olam sav aD"
Razmotala je papirnatu maramicu i ugurala ju natrag u kutiju pored
mog kreveta.
".nosnhoj enidopsog, ortuj orboD"
Medicinska sestra (Sestra Tamblin, sad sam pročitao na njenoj
pločici s imenom), je koraknula unatrag i još mi se jednom nasmiješila
prije nego je istupila iz moje sobe. Ostao sam sam s pištajima i balama.

Poglavlje 14
Proveo sam u bolnici šest mjeseci. Ne brinite, neću vam u detalje
pripovijedati o svakom podrigivanju i prdežu. Svi i sami znate koliko se
jadno osjećate u bolnici, naročito ako se radi o zadnjim danima života.
Nitko nije znao da su za mene to ustvari prvi dani - čak ni ja, pošto ih
nisam imao s čime usporediti.
Bio sam preplašen. Sve to vrijeme.
Trebala su mi oko tri mjeseca da se riješim neprestane zbunjenosti.
Uspio sam skužiti da se nalazim u bolnici St. Joseph u mjestu zvanom
Oakland. Ime mi nije ništa značilo. Pošto sam bio prikovan za krevet i k
tome novorođenče o Oaklandu nisam znao ništa osim imena.
Imao sam televizor ali jako dugo mi je bio beskoristan. Prva dva
mjeseca nisam čak ni znao kako ga uključiti. Zatim mi je, pošto nisam
razumio engleski, sve bilo besmisleno ali bilo je bar još nešto za raditi
osim jesti, spavati i promatrati četiri zida.
Naposljetku mi je televizor postao učiteljem. Svakog sam dana
proučavao kvizove i počeo hvatati riječi, jednu po jednu. Pat Kajak i
Vanna White naučili su me engleski a sapunice su mi pokazale kako ljudi
žive. Htio sam biti dobar učenik.
Soba u kojoj sam bio imala je mjesta za još troje pacijenata i kreveti
pored mojeg obično su bili zauzeti. Tijekom mog boravka u bolnici četiri
je puta mrtvac uvezen u sobu i položen na krevet. Bilo je zadivljujuće
promatrati kako uz stenjanje oživljavaju nakon nekoliko minuta ili sati i
mogao sam vidjeti kako je moj vlastiti život započeo.
Ponekad su stranci u krevetima pored mog ostajali u sobi po
nekoliko dana ali nikad jako dugo. Također su bili sposobni istog trenutka
biti u interakciji sa svijetom oko sebe, šaliti se sa sestrama, ustati i kretati
se okolo. Nekoliko ih je pokušalo razgovarati sa mnom ali nisam im imao
kako odgovoriti.
Počelo me frustrirati. Zašto nisam ništa razumio? Znao sam da
nisam glup.
Jesam li bio?
"Aha" trenutak me napokon zaskočio jednog sunčanog ljetnog dana.
Bilo mi je to prvo bogojavljenje u životu. Svi liječnici i medicinske sestre
koji su me posjetili govorili su unatrag. Drugi su ih pacijenti mogli
razumjeti jer su i oni pričali unatrag.
Bio sam šokiran. Zašto se nisam toga ranije sjetio? Tko kaže da se
riječi trebaju izgovarati od početka prema kraju?
Neki nagon mi je govorio da je nešto jako neobično ali Naposljetku
sam počeo malo razumijevati moje tv emisije.
Od tada sam sve brže učio engleski. Bilo mi je čudno obrtati govor
ali nakon nekoliko mjeseci vježbe postalo mi je skoro kao urođeno. Naučio
sam izgovarati riječi, zatim rečenice.
Bilo je teško pričati ali još je teže bilo slušati druge kako mi nešto
govore. Sasvim bi sigurno koristili riječi koje nisu bile dio mog rječnika i
morao sam još i te raspoznavati uz izvrtanje svega ostalog.
Sjećam se svoje prve koherentne rasprave s liječnikom, u kojoj sam
napokon razumio svaku riječ i mogao voditi vrlo kratak razgovor.
"Sutra ću opet doći." Bio je to jedan od liječnika prisutnih na mojoj
ne-smrti. Dr. MacKay. Duga siva kosa, naočale kvadratnih okvira na
dugom nosu. Lažan osmijeh.
Nisam mu se sviđao. Nije nikad išta takvog rekao ali vidio sam to.
To je u redu, jer se ni on meni nije sviđao.
Jednog je jutra unatraške ušetao u moju sobu, pogledao ostale
pacijente, okrenuo se prema meni i izbrisao neke bilješke iz mojeg kartona.
Kimnuo sam. Krvni mi je tlak bio u redu.
"Eto. 120 preko 80. Sasvim normalno."
Stanka.
"Izmjerit ću vam krvni tlak."
"Dobro, hvala."
"Kako se danas osjećate, gospodine Johnson?" Zatim je njegov
osmijeh nestao i udaljio se od mene, napustio moju sobu.
Kreten.
***
Nikad nisam imao posjete dok sam bio u bolnici. Pitao sam se imam
li obitelj. Djecu. Ženu. Vjerojatno ne, pošto me nikad nisu posjetili. Bez
prijatelja. Nikoga s kime sam možda radio.
Samo liječnici i medicinske sestre. I bolničari koji su mi donosili
urin u kahlicama.
Svi pacijenti s kojima sam dijelio sobu imali su posjete. Smijali bi
se i ljubili i grlili i razgovarali.
Ponekad bih mogao namirisati posjetitelje. Bili tu jednostavno
toliko drugačiji od svih tih starih, skoro pa mrtvih pacijenata.
Često sam se pitao kako bi bilo imati posjetitelje koji se smiju i
čavrljaju o vremenu. Možda djecu kojoj bih mogao pričati o bejzbolu ili
školi.
Hej, što kažeš na Giantse?
Većinu sam se vremena ipak samo radovao sapunicama i osjećao
kako jačam svakim novim danom.
Kada sam bio novorođenče mišići su mi bili mrtvi koliko i ostatak
mene i morao sam se boriti samo kako bih se okrenuo na bok. Svaki je dan
donosio još više pouzdanja i manje dekubitusa.
 Prvi sam se put osjetio dovoljno snažnim da mogu spustiti noge s
kreveta i ustati jednog svježeg proljetnog dana. Smirio sam se i unatraške
prišao prozoru. Zatim sam se okrenuo kako bih vidio zasad narcisa i
tulipana ispod prozora. Predivno.
Bilo je boja toliko različitih od blaziranih pastelnih boja moje sobe.
Nekoliko sam minuta zurio u cvijeće i jarko zeleni travnjak koji ga je
okruživao. Znao sam da se cerim kao što se Sestra Tamblin uvijek cerila.
Je li život mogao biti bolji od ovog?
Nakon jedno deset minuta osjećao sam se još jačim i unatraške
prišao vratima moje sobe, pogledao niz hodnik prema šalteru medicinskih
sestara i mahnuo sestri na dužnosti. Kimnula mi je i nasmiješila mi se prije
nego me je počela ignorirati. Bolnica se dugo protezala nakon nje.
Polako sam se unatraške vratio u krevet i uspeo u njega.
Večera je uslijedila jedno sat vremena kasnije. Bolničar mi je donio
prazan pladanj i položio mi ga na krilo. Nije se smiješio - nije me čak ni
pogledao. Mislim da je mislio kako umirem. E da je znao koliko je u krivu.
Počeo sam se pitati kako im je uspijevalo pronaći toliko zaposlenika
s ograničenim osobnostima. Bili su vrlo drugačiji od energičnih i otvorenih
ljudi koje se moglo vidjeti u bolnicama u sapunicama.
Podigao sam prljavu plastičnu žlicu i počeo ju cuclati. Povratio sam
malo pudinga od vanilije i izvukao ga žlicom iz usta i stavio u malu
plastičnu čašicu na mom pladnju. Imalo je dosta dobar okus. Volim
vaniliju više od čokolade.
Nakon deserta, progutao sam pire krumpir i pečenje, koji nisu imali
ni približno dobar okus kao puding. Grizenjem sam spojio komadiće
govedine natrag u veće komade i nožem ih ponovno složio u cjelinu na
tanjuru. Ispljunuo sam i čašu soka od jabuke. Nisu bili nešto maštoviti što
se ticalo pića za večeru. Uvijek bih dobio ili vodu, sok od jabuke ili sok od
naranče. Nije bilo kave, čak ni bezkofeinske. Nije mi nedostajala kava ali
kad sam bio mlađi postao sam ovisan.
Naposljetku mi je pladanj bio pun i bio sam jako gladan.
Isti se bolničar vratio, i dalje bez smiješka, podigao puni pladanj i
postavio ga na kolica koja sam mogao vidjeti izvan sobe. Ni riječ nije
rekao.
Volio sam jesti ali sam definitivno mrzio glad koja bi uvijek
uslijedila.
Dani su prolazili i s svakim novim danom osjećao sam se jačim i
bistrije glave. Vokabular mi je rastao i mogao sam voditi jednostavne
razgovore. Čak i tada je bilo teško zbog svih novih riječi koje sam učio.
"Demencija" je riječ koju bih često čuo. I "Alzheimerova."
Sve mi te riječi nisu imale smisla. Mislio sam da opisuju razlog
zbog kojeg sam u bolnici ali nisu mi bile ništa više od nasumično
naredanih slogova. Nekoliko sam se dana pitao da li mi je ime možda
Johnson Alzheimer, pošto su stalno pričali o toj bolesti a znao sam da mi je
ime Johnson.
Naposljetku sam saznao da mi je Johnson prezime.
Ime mi je bilo Michael. Bio sam ne-mrtav već pet mjeseci kada sam
prvi put čuo da me tako Sestra Tamblin zove. Još je nešto sjelo na svoje
mjesto i još sam nešto naučio o sebi.
***
Kada ste u bolnici i nemate posjete, znate jako malo engleskog i
nemate nikakve zabave, postane lako brojati dane.
Točno šest mjeseci nakon moje smrti od-primili su me u bolnicu.
"Stanje će vam se pogoršati." To mi je liječnik rekao onog dana
kada sam stigao. Bez uvijanja mi je opisao kako ću pogubiti većinu umnih
sposobnosti, govor i razumijevanje engleskog jezika i kako će mi sjećanje s
vremenom postati sve lošije i lošije.
Htio sam reći, "Pa, naravno da će mi sjećanje postati sve lošije. Već
smo to prošli, nismo li?" Ali naravno, oni nisu. Gledali su u krivom smjeru.
Smiješio sam se kada su me otpustili iz bolnice. Od-prijavio sam se
i otišao vidjeti svijet. Čak iako sam još uvijek bio vrlo zbunjen znao sam,
nakon pola godine gledanja televizije i razgovora s liječnicima i sestrama,
da sam ustvari ja taj koji ima problema s vremenom.
Vau...ja sam bio taj koji ide unatrag a ne svi ostali. Naravno,
Occamova oštrica na djelu i bilo je tako očito jednom kad sam shvatio ali
čak i tada je bilo teško prihvatiti.
Pokušao sam jednom razgovarati s liječnikom o tome tijekom mog
ostanka u bolnici. Bio je psihijatar. Visok, skoro ćelav, smiješio se cijelo
vrijeme.
 Kada sam bio s njim osmijeh je bio lažan. Nije bilo teško
raspoznati. "Ne brinite. Dobro ćemo se brinuti za vas."
"Jednostavno sam oživio prije par mjeseci. Da, ali ja sam drugačiji."
"Svakome se to na kraju dogodi. Samo starite. Kako to mislite?"
"Doktore, ovo će vam zvučati ludo ali živim svoj život unatrag."
Nikad mi nije povjerovao. Sve što je mogao vidjeti iz svoje
vremenske perspektive bilo je pogoršanje mog stanja, gubitak kontrole nad
tijelom i umom; a ustvari sam zadobivao kontrolu nad oboje ali to nisam
nikome mogao reći.
Mislili bi da sam lud. Brzo učim.

Poglavlje 13
Kada sam napustio bolnicu i unatraške se vratio na ulicu Cleveland
po prvi sam put okusio nefiltrirani zrak. Imao je odličan okus i dok se
bolnica udaljavala ispred mene duboko sam udahnuo nekoliko puta,
upijajući svježinu. Nekoliko je ljudi zurilo u mene i udaljilo se polako.
Vjerojatno sam im izgledao kao da idem u mentalnu ustanovu.
Nasmijao sam se jarkom sunčevom svjetlu koje pljuštalo po meni.
Bože, kako je to dobro bilo!
Televizija je bila slaba zamjena za ono što je vanjski svijet zaista
bio. Obožavao sam to.
Boje su bile jarke i u toliko nijansi; zurio sam u svaku novu nijansu
kada bih ju vidio. Maslinasta zelena boja klupi u parku usred tamnije
zelene boje trave, plave i narančaste trake na gradskim busevima...Čak sam
pokušao vidjeti i žutu boju sunca ali je pokušaj rezultirao samo bolnim
očima. Smijao sam se i plakao dok sam lutao gradskim ulicama.
Boje u parku... Stao sam i puzao po travi, osjećao sićušne šiljke koji
mi bockaju ruke. Htio sam još i bacio se na tlo kako bih osjetio sitne ubode
preko obraza.
Tako je bilo dobro biti živ! I slobodan!
Trava je mirisala tako novo. Sve miriše na nešto ali nisam uvijek
imao prave riječi za neki miris. Čak je i ispust iz dizelskih motora autobusa
bio čudesan.
Zaista me nije ni najmanje bila briga izgledam li kao čudak. Znao
sam da senilnost zaostaje za mnom, da me više ne čeka. Svatko tko je
gledao u mene iz krivog smjera nije imao pojma o tome. Bilo je vrlo
oslobađajuće.
"Slobodan," prošaptao sam. "Slobodan činiti što mi je volja."
Nasmijao sam se opet i potapšao obraze tamo gdje me trava
poljubila.
***
Unatraške sam ušetao u banku i izvukao zgužvani komadić papira iz
džepa, ravnajući ga u lijepi glatki račun.
Pročitao sam detalje. Polog od dvjesto dolara. Nije loše za početak.
Gurnuo sam račun u mali utor u stroju i ubacio bankovnu karticu.
Trenutak kasnije van je iskočila omotnica s novcem. Ukucao sam PIN u
stroj i stavio karticu natrag u novčanik, zajedno s novcem.
Na računu koji sam ubacio u stroj pisalo je $186,467 u banci.
"To će mi potrajati duže vrijeme," rekao sam. Bilo je dobro govoriti
naglas, naviknuti se na pričanje u meni "prirodnom" smjeru bez da me
sestre ili bolničari čudno gledaju.
"Sloboda."
Volio sam tu riječ. Volio sam osjećaj kakav daje dok mi klizi preko
usana, volio sam koncept bivanja slobodnim činiti štogod poželim bez da
mi prokleta bolnica radi raspored za sve.
Hodajući dalje unatrag prošao sam pored starice koja je sjedila
pored ceste, tapkala nogama po pločniku. Žgoljava narančasta mačka
spavala je pored nje. S udivljenjem sam zurio u mačku. Ignorirala me.
Malo sam poskočio kada se starica namrštila na mene i povikala,
"Jel' to sve?"
Dala mi je novčanicu od pet dolara. Mačka je trepnula dok sam se
udaljavao. I žena se povlačila u daljinu ispred mene i nestajala iz moje
svijesti.
Nakon nekoliko blokova skrenuo sam unatrag za ugao na aveniju
Merritt, kratku sporednu ulicu posutu praznim limenkama Coca-Cole i
opušcima. Bio sam spreman za tiši dio grada nakon što sam proteklih
nekoliko sati hodao jednom od glavnih ulica Oaklanda.
Skrenuo sam za još jedan ugao i stigao doma. Prepoznao sam
adresu s moje vozačke dozvole, avenija Kingston 67B. Bio je to mali stan
u podrumu, nedaleko od jezera Merritt, gdje sam u prošlosti proveo mnoge
sate gledajući patke i djecu koja plivaju.
Živio sam sam.
Nije bilo fotografija ikoga drugog. Nije bilo pisama ili dokumenata
koji su upućivali na ljubavnike ili čak rođake.
Nikoga.
Hmm. Pretpostavljam da sam to i trebao očekivati.
Po prvi put od svoje ne-smrti osjetio sam bol samoće. Nisam nikad
bio zaista sam u bolnici, barem ne zadugo. Gotovo je uvijek bio barem još
jedan pacijent u istoj sobi kao i ja, ponekad nekoliko njih i sestre bi često
utrčavale vidjeti me, nakon čega bih ja uvijek pazio da pritisnem dugme za
poziv.
A sad sam bio sam u svojem malom stanu. Taj prvi put kada sam
zatvorio vrata za sobom bilo je kao da se odvajam od čitava svijeta i bilo je
to teže podnijeti nego sam očekivao.
Unatraške sam prešao put do pohabane smeđe fotelje i srušio se u
nju pa promotrio svoj stan. Činio se dovoljno udobnim, većina pokućstva
je bila načinjena od tamnog drveta. Hrast? Znao sam da je lažan, neka vrsta
polira ali o njemu je vođena dobra briga. Jeftino ali lijepo.
Unatraške sam ušao u kuhinju i pronašao prljavu čašu i praznu bocu
piva na pultu. U kutiji na podu kuhinje, pored smočnice, nalazilo se skoro
tucet praznih boca Mille Genuine piva. Ponio sam čašu i bocu natrag u
dnevnu sobu i ponovno sjeo.
Uživao sam u okusu piva dok sam ga povraćao pa pljuvao u čašu.
Snažni me okus zaista isprve pukao. Nisam bio siguran da li mi se sviđa ali
sve one prazne boce govorile su mi da ću se naviknuti.
Ljudi su uvijek pili pivo u mojim omiljenim emisijama i čineći to
osjećao sam se kao da sam i ja prava osoba.
Upalio sam televizor radi pozadinske buke. Igrao je vestern. Clin
Eastwood je unatraške ujahao na konju a negativci su slijedili ispred njega.
Nisam obraćao previše pažnje.
Nakon što bih napunio čašu ulio bih pivo u praznu bocu. Kada bih
ju napunio, začepio bih ju i vratio u frižider. Pogledao sam čega još ima u
frižideru. Nije baš bilo ičeg. Bio sam siguran da ću ga tijekom večere
napuniti.
Uzeo sam još jednu praznu bocu MGD-a. Nakon još nekoliko piva
zadrijemao sam, ležeći na kauču. Samoća mi je bila jedina stvar na umu.
***
Probudio sam se u podne. Sunčeva se filtrirana svjetlost probijala
kroz zavjese na kuhinjskom prozoru.
Otišao sam u kupaonicu i oprao ruke. Zatim sam zijevnuo i popišao
se, pišalina je pljusnula iz spremnika u luku i ušla u moj penis, punila me
sve dok mi nije postalo neugodno. Trebalo mi je nekoliko minuta da
prestanem misliti na to, dok je moje tijelo reapsorbiralo urin.
Otišao sam do vrata, otvorio ih i vidio da pred njima stoji žena.
Nisam ju prepoznao. Imala je okruglo lice s našminkanim osmijehom koji
me podsjećao na klaunov. Kosa joj je bila frčkava, pramenovi su stršali na
sve strane.
"Ugodnu šetnju želim," rekla je. "Hvala vam, gospodine Johnson!"
"Pobrinut ću se za to."
"Samo sam vas htjela podsjetiti da sutra trebate platiti stanarinu.
Neću vas zadržavati."
"Baš sam se spremao u šetnju. Da, divan je dan."
"Proljeću u Kaliforniji nema ravna, zar ne? Sunce sja i sve to. Nije
li predivan dan vani? Gospodine Johnson, kako ste danas?"
Njen je osmijeh nestao i zatvorio sam joj vrata u lice. Pozvonila je
dok sam se vraćao u svoju dnevnu sobu.
Znao sam da neću izaći u šetnju, pošto sam se tek ustao iz drijemeža
ali bilo mi je drago što sam se riješio stanodavke. Kasnije sam pronašao
svoju čekovnu knjižicu i ispise stanja računa. Činilo se da sam organizirana
osoba i da imam kutiju uredno složenih otkazanih čekova.
Lucinda Caldwell.
Sutra neću pisati čekove za gospođu Caldwell pošto ću se prijaviti u
bolnicu ali trebat ću to činiti tijekom ranijih mjeseci.
Pronašao sam računalo u kutu, pored stola u kojem sam držao
čekove. U početku je bilo pomalo zastrašujuće ali uskoro sam ga svladao.
Internet je predivna stvar. Svaki put kad bih sjeo za računalo
stranice bi iskočile na mom monitoru i uvijek su bile o nekoj temi koja me
zanimala. Genetske mutacije, "ljevoruke" molekule i kvantne
abnormalnosti držale su me prikovanim za ekran, s nadom da ću naći neke
naznake zašto živim život unatrag.
Nakon čitanja svakog od članaka vratio bih se na glavnu Google
stranicu i utipkao nekoliko riječi koje bi sažele sve što sam do tada
pročitao.
Od svih je mogućnosti neka vrsta genetske mutacije najviše
obećavala ali čak ni to mi nije omogućavalo da razumijem. Zašto ja?
Nisam mogao naći ikakvu naznaku da itko drugi živi životom kao
što je moj.

Poglavlje 12
Slijedećih je pet godina prošlo bez nekih uzbuđenja i neću ići u
previše detalja o njima. Evo samo par stvari vrijednih spomena.
Ispočetka se vrijeme naizgled rastezalo unedogled. Nisam našao
prijatelje ni rodbinu.
Ustvari, upoznao sam svega nekoliko ljudi i rade sam ostajao u
svom malom stanu većinu vremena. TV mi je bio najbolji prijatelj. Svako
malo bih odšetao do banke i rukovao bankomatom ali bih rijetko
razgovarao s nekim službenikom. Još uvijek ih je bilo nekoliko u
podružnici ali pretpostavljam da mi se jednostavno činilo lakšim
razgovarati s strojem.
Moj je pismonoša bila krupna žena. Rijetko kad sam imao išta za
nju. Promatrao bih ju kroz kuhinjski prozor, gledao kako svakog dana
podiže poštu gospode Caldwell ali tek bi povremeno zastala pred mojim
vratima. Nekoliko mjesečnih računa i ispisa stanja računa su bili sve što
sam joj imao za dati.
Uspio sam doduše prepoznati nekoliko poznatih lica u trgovini
živežnim namirnicama i u obližnjem restoranu kad god bih tamo vratio
svoju hranu. Skenirali bi sve što sam kupio prije nego bih ih vratio na
police. Jedna mi se blagajnica uvijek smiješila, čak i ako nisam bio u
njenom redu. Doduše, ona se uvijek smiješila svima. Sviđala mi se ali bila
je toliko mlađa od mene da nije imalo smisla nadati se.
Jedina osoba s kojom sam imao ikakav redoviti kontakt bila je
gospođa Caldwell. Pokazala se ljubaznom ženom, ponekad malo
čangrizavom ali u takvim bih ju trenucima jednostavno izbjegavao.
Jednom me uhvatila nespremna. Pružila mi je ček za stanarinu
nakon što je dojurila do vrata i rekla, "Ne samo gledati to smeće! Ili barem
čitati klasike ili tako nešto."
"Ja-"
"U svakom slučaju trebali biste volontirati u zajednici ili tako nešto,
ne samo venuti."
"Ja-"
"Kako im to može proći? Koriste skrivene kamere kako bi
osramotili ljude. Odvratno je."
"Zabavno je," promrmljao sam.
Slegnuo sam ramenima i bacio pogled preko ramena prema
televizoru na kojem se prikazivao novi reality show zvan "Te male
kamere!" Emisija je bila smeće ali u tada nisam bio prezahtjevan.
"Ne biste li trebali raditi nešto s svojim životom osim što samo
sjedite i buljite u ekran?"
Odškiljila je i nasmiješila se. Danas se plaćala stanarina.
Zatvorio sam vrata i vratio se unatraške do stolice kako bih gledao
početak emisije.
Navela me na razmišljanje. Možda i jesam gubio vrijeme buljeći u
TV po cijele dane.
Bio sam poput pustinjaka u tom svom malom stanu i njen me ispad
naveo da shvatim kako se bojim otići. Bojim upoznati ljude i pokušati
interakciju s njima iako sam svladao pričanje unatrag.
Zašto sam se bojao?
Vrijeme je prolazilo i ispljunuo sam nekoliko piva dok sam
razmišljao o tome. Čemu sloboda ako ću se ponašati kao pustinjak i nemati
nikakve koristi od nje? Već mi je bilo šezdeset, izgubio sam već pet godina
života i nikad ih neću dobiti natrag.
Kako je stiglo popodne sunce se podiglo na nebu i jarko sijalo.
Otvorio sam vrata i promatrao svjetlost sunca kako se sliva u stan.
Krijepilo je i pomoglo mi je smoći samopouzdanje. Ne samo da je bio
krajnji čas da opet izađem van već je bilo i vrijeme da se pridružim
društvu. Bio sam vrstan u svemu što mi je bilo potrebno zahvaljujući
čitanju tri različite dnevne novine i gledanju dvanaest sati televizije svaki
dan.
Kupovina je bila jedno. Ići van s izričitom namjerom upoznavanja
ljudi bilo je nešto sasvim drugo.
No, budimo iskreni. Htio sam upoznati neku ženu. Svi su na TV-u
imali ljubavnice i htio sam i ja jednu...ali zadovoljio bih se i s prijateljem.
Bio sam zaista usamljen.
***
Oakland je predivan grad i mislim da mi je proljeće najdraže doba
godine. Nemamo dramatične smjene sezona ali čak i tako imamo nekih
promjena. Ljetna vrućina izblijedi u lijepe svježe povjetarce a lišće na
stablima povuče se u čvrste male pupoljke. To je naš posljednji dahtaj prije
nego se hladni zimski vjetrovi obruše na nas iz zaljeva San Francisca.
Osjećao sam kako me vjetar ljubi dok sam lutao avenijom Laney, u
mondenom dijelu grada. Smijeh je dopirao iz raznih barova i činilo se da
su svi raspoloženi za slavlje. Petak navečer - vrijeme za partijanje.
Unatraške sam ušao u mali jazz klub i pronašao prazni stol u kutu.
Svjetla su bila prigušena i mogao sam namirisati tračak marihuane u
zraku.
Na pozornici je u ritmu muzike gore-dolje kroz zrak svojom trubom
mahao crni trubač vjeveričastih obraza. Iza njega su bili saksofonist i tip s
trombonom. Iz moje perspektive činilo se da je tip s trombonom proboo
tipa ispred sebe.
Podigao sam napojnicu s stola i ubacio ju u džep. Pet dolara.
Konobar mi je donio dvije prazne čaše. Slušao sam glazbu nekoliko
minuta pa kroz zagrcaj izbacio malo piva u prvu čašu. Imalo je odličan
okus.
Glazba je pjevala i prepoznao sam Springsteena. U jazz verziji?
Zašto ne?
Osvrnuo sam se po klubu; bilo je još nekoliko desetaka ljudi, jedna
je naporna pijandura mahala rukama na suprotnom kraju prostorije.
Skupina dvadsetineštogodišnjaka bila je zgurana u stražnjem dijelu kluba,
dijelili su joint.
Tri ili četiri žene činile su se samima.
 Nisam imao pojma što učiniti. Ispostavilo se da ne moram ništa
učiniti.
Nakon što sam popio pola čaše piva jedna je žena sjela za moj stol i
obrecnula se, "Ne bi li trebao biti doma s unucima ili tako nešto? Krivu si
curu odabrao. Isuse, skoro si dvostruko stariji od mene."
Plava joj je kosa bila bujna a usta jarko crvena. Nisam mogao
prestati zuriti u nju, nisam znao što reći.
"Pa," dodala je. "Jebeno otmjeno."
"Platiti ću," rekao sam bez da sam razmislio.
"Da," nasmijala se. "Kladim se da želiš."
"Samo - gle, zaista te želim upoznati."
"Popila sam dovoljno danas a čini mi se da si i ti."
"Mogu li ti platiti pivo?" pitao sam smiješeći se.
Žena se udaljila od mene unatraške, pokušavajući dobiti bolji
pogled na bend. Zatim je otišla na drugi kraj bara.
Ispljunuo sam ostatak jednog piva i dio drugog.
Ovo je bilo užasno.
Razmišljao sam o ženi i shvatio da nikad neću imati priliku za vezu
s ikime. Kada sam je upoznao, meni je to bilo novo iskustvo ali za nju je to
bio kraj susreta.
Tako će biti s bilo kime. Kako bih ih ja upoznavao tako bi me oni
zaboravljali sve dok na kraju ne bi više znali za mene.
Kakva je to sloboda bila?
Samoća me preplavila. Bio sam stranac u stranoj zemlji.
Drugi su se ljudi u baru smijali tijekom pauza benda, kriomice se
ljubili i držali za ruke. Čak su se i dva plavokosa muškaraca za šankom
ljubili, vidno sretni jedan s drugim.
U tom sam trenutku samo htio pet minuta - možda i pet sekundi -
samo jedan mali zagrljaj od nekog tko me poznaje.
Taj netko nikad neće postojati.
Iskašljao sam još četiri piva.
Bio sam usamljeniji nego itko ikad i to mi se ni najmanje nije
sviđalo.
 Nakon što sam završio posljednje pivo i sva ih poslao natrag
konobaru, unatraške sam izašao iz jazz kluba. Bend se spremao započeti
prvi set baš kako sam zatvorio vrata i krenuo natrag kući.

Poglavlje 11
Dani su se rastegli u tjedne, mjesece i zatim godine. Naučio sam
kako se nositi s svijetom u kojem vrijeme teče unatrag, u kojem sam se
sjećao budućnosti ali ne i prošlosti.
S vremenom sam dosta toga naučio o svijetu. Sve o ratovima u ime
religije, religije koja je više ličila na politiku, politiku koja je više ličila na
organizirani kriminal i organizirani kriminal koji se pretvorio u rat.
Televizija i Internet bili su mi veze s svijetom. Općenito sam bio
zadovoljan i nisam čak ni primijetio da je prošlo čitavo desetljeće.
Nisam više išao u jazz klubove. Ili ikamo, kad smo već kod toga.
Vratio sam se pustinjaštvu. Tako je bilo sigurnije.
Dob mi se smanjila na 55.
Sloboda u 55-oj. Zvučalo je kao džingl neke TV reklame za
osiguravajuće društvo. Nisam trebao životno osiguranje; točno sam znao
koliko ću dugo živjeti.
Kada sam napokon shvatio neke stvari, potrošio sam već dvadeset
posto života. Potratio, baš kako mi je gospođa Caldwell rekla. Došlo je
vrijeme da napravim nešto od sebe.
Nakon deset godina samotnog života zaposlio sam se. Bilo mi je
jako drago što se to dogodilo. Bilo mi je pedeset i pet i bio sam jači nego
ikad, spreman osvojiti svijet. Također sam bio jako usamljen i radovao sam
se društvu drugih ljudi.
Zadnjeg dana na poslu saznao sam da radim kao drvodjelja, za
tvrtku zvanu Great Oakland Woodmakers. Specijalizirali smo se za
gradnju na drugoj strani Bay Bridge-a u San Franciscu, većinom u
turističkim područjima oko Embarcadera, naročito Fisherman's Wharf.
Imao sam ogromnu prednost pred svima ostalima pošto bih došao na
projekt kada bi već bio gotov i sve što sam morao bilo je pažljivo rastaviti
sve i poslagati daske u uredne hrpe, spremne za vezivanje i slanje natrag
drvnoj industriji.
Navikao sam se voziti vlastiti auto. Bilo mi je prirodno voziti ga,
kao i sve ostalo. Polagati ću vozački ispit desetljećima ranije.
Tog prvog dana, nakon što sam proveo tihu večer sam, moj me
deset godina stari Datsun u rikvercu proveo kroz promet i sve što sam
trebao bilo je paziti da me auti ispred mene ne udare. Bilo je uzbudljivo
voziti, naročito taj prvi put, pošto sam znao da idem na posao ali nisam
imao pojma gdje. Moj će me auto iznenaditi.
Prvi mi je posao bio na jednom nizu gradskih kuća. Domovi su bili
predivni, iako je boja već bila kistovima skinuta s njih i vraćena u kante.
Tkogod bude ovdje živio imati će predivan pogled na zaljev i bio sam
pomalo ljubomoran na njih. Znao sam da imam puno novca u banci i pitao
se hoću li ikad posjedovati ovakvu kuću.
Možda sam prodao svoju kuću i odatle sav taj novac?
Bilo je lijepo misliti da me tako nešto možda očekuje. Zamišljao
sam se kako živim na litici iznad zaljeva, petmetarski balkon oko prvog
kata gleda prema Golden Gate mostu u daljini.
Možda. Jednog dana.
Kada sam stigao, moji su me kolege pozdravili, zaželjeli mi sretnu
mirovinu. Zatim su me potapšali po leđima i rukovali se sa mnom i bili su
najdruželjubivija grupa tipova koju ste mogli zamisliti. Bilo je super biti s
njima. Mislim da sam se cerio čitav dan.
Udarac čekića u mojoj ruci bio je čvrst i jak. Odmah sam se bacio
na posao izvlačenja mog prvog čavla. Udario sam ga dvaput i odmah je
iskočio van. Pažljivo sam ga držao tijekom tih nekoliko posljednjih laganih
udaraca pa spremio čavao.
"Posljednji," rekao sam.
Na trenutak sam oklijevao, želeći cijeniti to što sam na poslu, što
činim nešto korisno s ljudima kojima se, činilo se, sviđam.
Zatim sam zatresao glavom i počeo raditi na cedrovim daskama,
izvlačio sam čavle jedan za drugim i spremao ih, jedan do drugog.
***
Napravili smo pauzu za ručak i pridružio sam se drugoj četvorici
(Tomu, Jamieju, Marku i Domu) u sjedenju na hrpi drvne građe. Moja je
kutija za ručak bila prazna ali odžvakao sam sendvič od tunjevine s
salatom. Pronašao sam staru srž jabuke u kanti za smeće i polako joj
žvakanjem dodao dijelove, pretvorio ju u svjež i lijep komad.
 Nakon što sam ručao, osjetio sam glad.
"Naravno," rekao je Dom. "To sam već čuo."
Slegnuo sam ramenima. Svi su gledali u mene. "Siguran sam da ću
naći nešto. Uvijek sam htio više čitati." To je bilo čudno i skoro sam
zažalio što sam to rekao. Znao sam da će mi mirovina biti frustrirajuća i
samotna. Zašto to ne priznati?
"Što ćeš s svim tim slobodnim vremenom?" Tom je pričao malo
kroz nos, šmrcajući. Nije baš bilo ugodno ali bio je dovoljno ljubazan
prema meni.
"Svi moramo jednog dana," rekao je. "Spreman sam koliko mogu
biti."
"Jesi stvarno sprema za mirovinu?" pitao je Dom. Imao je talijanski
naglasak i pričao je rukama koliko i ustima.
Jamie i Mark nisu ništa rekli tijekom ručka. Mogli su biti blizanci,
obojica plavokosi, visoki i žgoljavi. Morao sam se stalno podsjećati da je
Jamie onaj s brkovima. Činilo se da mu je dosadno i stalno je pogledavao
na sat.
Vratili smo se poslu na vrijeme za jutarnju smjenu. Sunce je bilo
ugodno i toplo ali postalo je hladnije čim se spustilo na jutarnjem nebu.
Do osam i pol je pored posljednje gradske kuće bila golema hrpa
drvne građe. Puno smo posla obavili i kuća je imala zjapeće praznine kroz
koje smo vidjeli kako vire papir s katranom i ružičasta izolacija.
Kada sam došao na radno mjesto pred kraj radnog vremena svi su
me mišići boljeli i pitao sam se kako ću preživjeti dan. Sad kad je radni dan
bio gotov osjećao sam se jačim, mišići su mi se u potpunosti oporavili.
Mogao sam ja to.
Nasmiješio sam se i zaželio dobro jutro svima dok sam ulazio u
auto i krenuo kući na brzi tuš. Pročitao sam novine i napunio dvije šalice
kave prije nego sam legao u krevet.
Sjećam se da sam promrmljao, dok sam tonuo u san, "Život je
dobar."

Poglavlje 10
Mrzim što to moram priznati ali mnoge su godine mog života prošle
bez da se išta dogodilo. Probudio bih se tijekom noći i gledao kasne vijesti,
jeo večeru, išao na posao odraditi svojih osam sati, vratio se kući i uvukao
u krevet. Sasvim sam sigurno upao u rutinu ali iz nekog me razloga nije
bilo briga.
Potratio sam dvadeset i pet godina, i sve je isparilo. Evo me sad,
samo trideset i devet godina star a što sam imao za pokazati? Ništa previše.
Svako sam dana bio jednako usamljen a bankovni mi je račun bio najmanji
ikad. Ostalo mi je samo šezdeset tisuća a kamate su i to polako grickale.
Je li to bilo sve što može biti? Sapunice me nisu tome naučile.
Da, bio sam slobodan, stalno sam si to govorio ali sloboda ne
donosi automatski i sreću.
Ustvari, svakim novim danom sam osjećao tugu kako raste u mom
srcu. Počelo je jednog prosinca s općim osjećajem gubitka i svakog sam se
dana budio osjećajući se sve gore i gore. "Koji mi je vrag?" pitao sam.
Svaki je dan bio jama tuge i nisam znao zašto. Nakon tjedan dana
toga počeo sam svake noći tonuti u san u suzama.
Bio sam potpuno jadan i trebao sam nekako to zaustaviti. Osjećao
sam se uništenim.
Naposljetku sam se, jednog nedjeljnog popodneva, odvezao u
obližnju veterinarsku bolnicu. Suze su tekle niz moje lice kao proljetni
pljusak. Morao sam doći do veterinara. Na znaku iznad vrata pisalo je
Vetrinarska Bolnica Za Kritične Slučajeve Oakland.
Polako sam ušetao unatraške i zaobišao recepciju na putu do
stražnjeg dijela zgrade. Pridružio sam se dvojici veterinara odjevenih u
bijelo, stajali su pored stola pokrivenog mekom plavom tkaninom.
Na stolu je ležao mrtav pas.
Bio je to mali pas, ne duži od četrdesetak centimetara. Jazavčar. Pas
kobasičar. Ležao je na boku. Prišao sam mu kako bih ga podragao. Tijelo
mu je bilo toplo.
Dlaka mu je većinom bila smeđa ali njegovo je malo lice bilo
izrazito bijelo. Bio je to jedan vrlo star momak.
Oznaka na njegovoj prednjoj šapi imala je zapisano njegovo ime
kao "Johnson, Doof."
Moj pas.
 Podragao sam ga, pokušavajući ga čistom željom vratiti u život.
Jedan od liječnika rekao je, "Mi ćemo se pobrinuti za njega."
Kimnuo sam.
Dodala je, "Žao mi je. Preminuo je."
Polako je spustila stetoskop na Doofova prsa pa ga uklonila.
Tanka mu je cjevčica s kisikom bila prilijepljena za čelo i niz crnu
njušku i u jednu od nosnica. Čisti kisik bio je jedina stvar koja mu je
pomagala disati nakon što je oživio. Čuo sam šištanje zraka kroz cjevčicu.
Eto! Primijetio sam sitni drhtaj kada je po posljednji put udahnuo.
Otvorio je oči za djelić centimetra i pogledao me. Zastao mi je dah i
nagnuo sam se i poljubio ga u obraz. Nisam mogao prestati plakati.
Doof je počeo dahtati, nije mogao dobiti dovoljno kisika. Pokušao
sam ga smiriti, pošto sam znao da će od tog trenutka postajati sve snažniji.
"U redu je, momče. Sve će biti u redu."
Liječnici su se odmakli od nas i zazvao sam ih dok su promatrali
neke druge životinje.
Doofovo je malo bijelo lice zurilo u mene ispod deke i zazvao sam
ih kada sam vidio koliko je uplašen. Zadahtao je, očajnički pokušavajući
disati. Ružičasti mu je jezik visio iz usta, suh i ispucao. Nije znao zašto ne
može dobiti dovoljno zraka, zašto se ne može pomaknuti. Samo je ležao
poput komada mesa.
Znao sam da je prestrašen, točno sam znao kako se osjeća.
Nije imao snage ni za cvilež. Oči su mu bile staklaste i tek bi se
povremeno usredotočile na mene, tražile pomoć.
Čitav sam dan proveo s mojim psićem i čitavo se to vrijeme on
borio. I petak prije tog dana. Tog dana nisam išao na posao.
Tik prije nego sam tog jutra napustio bolnicu, veterinarka, doktorica
Burns je svratila kako bi popričala sa mnom.
Masirala je Doofva leđa. "Prognoza nije dobra. Sve što možemo je
olakšati mu."
"Kako to mislite imao?"
"Osamnaest mu je godina, to je jako puno za jazavčara. Imao je
dobar život." Kimnula je. "Nije neuobičajeno. O da."
 "Moždani udar? Nisam znao da ih psi imaju."
"Čini se da je imao moždani udar, gospodine Johnson."
Tog sam jutra doveo Doofa doma oko sedam ujutro, još je uvijek
bio u užasnom stanju od moždanog udara ali bilo je vrijeme za pokret. Od
prvog je puta kod veterinara povratio mali dio snage.
Satima sam ga držao u naručju. Plakali smo zajedno, on od boli, ja
od ljubavi. Pokušao mi je polizati lice ali nije mogao. Zaskvičao bi svaki
put kad bih ga pomaknuo.
Doofove su oči bile poput sićušnih badema, obrubljene crnim
linijama. Satima sam gledao u te oči, pokušavao ga umiriti. Nije me
razumio kada sam mu rekao, "Sve će biti u redu," ali siguran sam da su mu
moje tapšanje i držanje u naručju i poljupci prenijeli poruku. Zajedno ćemo
ovo prebroditi.
Protrljao sam njegove male baršunaste uši i samo ga držao.
Oko dva ujutro pažljivo sam ga spustio u malu pseću košaru pored
mog kreveta. Snažno je jauknuo i uskočio sam pod plahtu i zaspao.
Nekoliko sati kasnije Doof je bio potpuno zdrav. Probudio se kad i
ja i pratio me u dnevnu sobu. Zajedno smo gledali CNN, treptao je i tiho
zijevao pored mene. Znao sam da imam doživotnog prijatelja. Napokon.
***
Doof i ja proveli smo zajedno mnoge predivne godine. Siguran sam
da sam ga zbunjivao, u jednom trenutku govoreći unaprijed a u slijedećem
unatrag. Nije bilo bitno na koji sam mu način pričao, pošto ionako nije
razumio išta.
Siguran sam da je bio retardiran ali to je samo dodavalo njegovu
šarmu.
Čitav se život činio štenetom. Čak i tik prije moždanog udara je
skakutao po kući i samo se htio igrati, poput tromjesečnog šteneta. Nije mi
dugo trebalo da shvatim da je Doof skraćenica za Dufus14. ime od milja
koje mu je savršeno pristajalo.
Kako su godine prolazile, Doofovo je bijelo krzno mijenjalo nijanse
natrag prema smeđoj i postao je sve energičniji.
Nisam mogao zamisliti život bez njega.
 Poglavlje 9
Slijedeće mi se godine dob smanjila na trideset i osam. Dva su se
bitna događaja odvila i zbog njih se činilo da se čitav život ponovno
izgrađuje poput Feniksa.
U rujnu su tornjevi World Trade Centera izrasli iz planine pepela i
prašine, formirali se u najviše tornjeve Amerike.
Kada sam se probudio prilijepio sam se za CNN i gledao zadivljeno.
Bili su tako veliki. Bilo je nevjerojatno. Znao sam da postoje više zgrade
negdje u Maleziji ili tamo negdje na Srednjem istoku ali ovi su bili
američki, naša vlastita čuda koja iskaču iz vlastitih grobova.
Postaje vijesti danima su pratile proces čišćenja prije samog
uskrsnuća tornjeva blizanaca te sam točno znao kada će izrasti. I dalje mi
se činilo čudom.
Doof je sjedio pored mene čitav taj tjedan. Obožavao sam kad bi mi
satima sjedio u krilu dok smo zajedno gledali televiziju. Ponekad bi se
okrenuo na leđa, spavao s šapicama okrenutim prema gore.
Još bolje vijesti uslijedile su u ožujku. Nasdaqova je burza skočila u
nebo i peterostruko uvećala vrijednost mojih bijednih dionica u svega
nekoliko tjedana. Bilo je nevjerojatno i provjeravao sam svoj portfelj
dionica svakih nekoliko dana, nisam mogao vjerovati koliko vrijede.
Doduše, nakon od-rušenja, dionice su polako gubile vrijednost
tijekom slijedećih nekoliko godina. Povremeno sam bio u iskušenju da ih
prodam ali nekako se nikad nisam uspio natjerati učiniti to dok nisu
nekoliko godina kasnije spale na pišljivu vrijednost. Čovjek uči dok je živ.
***
A onda je došla 1998.
Trinaesti kolovoza 1998., da budemo točniji. Pasje su mi vrućine
donijele sreću u jednom trenutku.
Tijekom godina sam se uspio steći neke užasne navike. Najgora je
bila to što sam previše pio. Vino ili pivo - nije bilo bitno; svakom sam
alkoholu davao priliku.
Mnogih sam se noći budio i shvaćao da sam potpuno pijan.
Isteturao bih u taksi koji bi me čekao na rubu ceste ispred moje kuće i uzeo
novac od vozača. Odvezao bi me do jednog od barova s druge strane
mosta, pored Doka 93. Vikao bih mu dok bih izlazio iz taksija i unatraške
ulazio u jedan od lokalnih barova. Dečki s kojima sam radio bili bi tamo.
Pričao bih unatraške s njima i iskašljao hrpe piva sve dok mi se glava ne bi
razbistrila. Ponekad bih odprogutao škampe ili neke druge plodove mora,
odžvakao ih u jedan komad i pažljivo ga namjestio na tanjuru kako bi ga
poslužitelj mogao odnijeti.
Češće nego što volim priznati jeo bih hamburgere s sirom i
slaninom, pune masti. Nije ni čudo da sam umro tako mlad.
Visio sam s trojicom tipova. Dom, Jamie i Mark. Tom nam se nikad
ne bi pridružio, što mi nije smetalo. Dovoljno bih se svakog radnog dana
naslušao njegova nazalnog glasa.
Dom je uvijek imao najviše toga za reći i vitlao je rukama za svaku
rečenicu. Tijekom jednog od tih izlazaka upoznao sam Mirandu.
Tijekom godina sam naučio da se ne trebam ni truditi upoznati žene.
Nisam mogao. Ako mislite o tome na suprotan način, na način na koji se
većina ljudi kreće kroz vrijeme, sretnete nekoga i upoznate ga, zatim se
zaljubite i činite ono što zaljubljeni čine.
To je bilo najveće razočaranje koje mi je nosio moj naopaki život.
Ako bih sreo ženu po prvi put to bi značilo da se radi o posljednjem putu iz
njene perspektive. Poznavala me najbolje što me mogla poznavati ali meni
je bila stranac. A kako bih ju ja upoznavao tako bi na mene došao red da
postanem stranac u njenim očima.
Teško je tako stvoriti vezu koja nešto znači.
Jedini ljudi koje sam zaista poznavao bili su oni s kojima sam radio
a i to samo zato jer su od početka pretpostavljali da ih se sjećam. Polako
sam skupljao detalje o njihovim životima i mogao bih se muljažom provući
kroz površne razgovore. Nismo bili dovoljno bliski da bi shvatili da ih
uopće ne poznajem.
Na mom poslu nije bilo žena stoga ih nisam imao kako upoznati.
Ali onda se pojavila Miranda.
***
Imala je crnu kosu, dugu i svilenu, koja je svjetlucala čak u pod
mutnim svjetlima bara. Izvukao sam komadić raka iz usta i postavio ga na
pladanj baš kada mi je oko zapelo na nju za susjednim stolom.
Gledala me.
Oči su joj gledale ravno u moje.
 Nešto u njenim očima. Bistre i oštre. Blago orijentalni izgled stapao
se s njenom glatkom, zlaćanom kožom i potpuno me opčarao.
Osjetio sam kako mi srce zastaje od uzbuđenja, nešto što nikad prije
nisam iskusio. Prva mi je pomisao bila da mora biti netko koga poznajem i
da sam možda u krivu, da imam curu. Promatrala me uz osmijeh, nagnula
glavu kao da mi postavlja pitanje.
Izgledala je kao da je mojih godina, srednjih tridesetih. Samo sam
zurio u nju.
Nešto u vezi nje. Bila je drugačija.
Zatim me potpuno šokirala. Ustala je, prišla mi i rekla, "Zovem se
Miranda."
Pričala je u mojem vremenskom pravcu, ne obrnuto kao svi ostali.
Prije nego sam se zaustavio, izvalio sam, "Ja sam Michael. Michael
Johnson."
Trebao sam pričati u istom pravcu kao ona ali starih se navika teško
riješiti i tako to. Pričao sam kao normalna osoba, pa zatim odmah ponovio,
unatrag.
"Drago mi je, Michael."
Nisam znao što reći, čak i kada je ispružila ruku. Zgrabio sam ju i
nisam se mogao zaustaviti već sam ju privukao i zagrlio. Čuo sam kako se
smije.
"Je li istina?" pitao sam.
"Je." Odmaknula se i pogledala me. "Nisam mislila da ću ikad sresti
nekog poput mene," rekla je. "Mislila sam da sam jedina. Ali dok sam te
promatrala kako jedeš vidjela sam da imaš tikove poput mojih. Znala sam
da se krećeš unatrag, baš kao ja."
"Moram razgovarati s tobom," rekao sam. "Možemo li naći negdje
za sjesti bez -" mahnuo sam prema njenom stolu punom prijatelja i stolu s
mojim suradnicima, "bez njih?"
Zvala se Miranda Carlson.
Ne-umrla je kada joj je bilo osamdeset i proživjela je iskustva slična
mojima, učila kako se nositi s svima dok su svi mislili kako ima
Alzheimerovu. Nije nikad do sad srela nekog putnika unatrag. U više od
četrdeset godina ja sam joj bio prvi i ona je meni bila prva. Oboje smo
mislili da sanjamo.
Nisam si mogao pomoći, buljio sam u nju dok mi je pričala svoju
priču. Htio sam se uštipnuti, nisam vjerovao da sam stvarno postoji još
netko kao ja.
I da sam ju pronašao.
Dao sam joj sažetak mog povratka u život i St. Joseph's. I ona je
imala sličnu priču ali njena je bila teža od moje.
Kad je Miranda ne-umrla i zatim napustila bolnicu u Philadelphiji,
postala je beskućnica. Kada su je od-primili još je uvijek je bila jako
bolesna jer nije imala puno novca a bolnica je odbila primiti ju na duže
vrijeme. Imala je sreće što se nije smrznula nasmrt umjesto što je umrla na
psihijatrijskom odjelu.
Nakon što je naučila govoriti preselila se iz Pennsylvanije u
Sjevernu Karolinu kako bi uživala u toplijoj klimi. Nije to naravno znala,
samo je jednog dana unatraške ušla u Greyhound autobus koji ju je u
rikverc odvezao preko čitave zemlje. Dobila je novac s šaltera za kupovinu
karata kada je sišla s busa u San Franciscu i bilo joj je drago što je tamo.
Tijekom godina se izvukla iz beskućništva i do svoje je pedeset i
pete pronašla posao na pola radnog vremena u lokalnom kafiću. Voljela je
davati napojnice mušterijama i to popratiti poslugom kakvu su zaslužili,
razdvajajući njihove kave u mlijeko i espreso prije nego bi se vratila kako
bi ih pitala što žele piti.
Tog smo prvog dana satima razgovarali, sjedili sami dok nam je
ostatak svijeta postajao potpuno nebitan.
Mirandina se crna kosa spuštala do ispod ramena i lagano kovrčala
pri vrhovima. Imala je malu jamicu na desnom obrazu koja bi iskočila
svaki put kad bi se nasmiješila, što se događalo često. Voljela je biti sa
mnom koliko sam i ja volio biti s njom i to se vidjelo.
Nakon što smo zajedno ispljunuli pivo u baru uzeo sam ju za ruku i
išetali smo u svjetlo popodneva. Oboje smo malo zaškiljili, šokirani
svjetlošću nakon toliko vremena provedenog unutra.
"Nikad nisam držao ženu za ruku," rekao sam joj dok smo šetali.
"Nisam nikad mislio da ću moći."
Protrljala mi je ruku i stisnula dlan. "Predivno je."
"Jesi li ikad pronašla način kako...?"
 Izgledala je zbunjeno. "Kako što?"
"Znaš. Upoznati tipa. Imati dečka. Štogod."
Nisam bio siguran želim li čuti odgovor ali bila mi je poput blizanca
i morao sam znati sve.
"Imala sam nekoliko veza," rekla je. "Nijedna nije uspjela. Srela bih
ih na kraju vremena koje smo proveli zajedno. Za mene bi bili stranci ali
oni su mene poznavali u dušu. Bilo je to tako teško. Jedva da sam ih
poznavala ali poljubili bi me i -" Slegnula je ramenima. "A kad bih ja
napokon upoznala njih, odlutali bi, ne mareći za mene i nikad ih više ne
bih vidjela."
"Mora da je bilo užasno."
"Najteži dio bilo je ne moći ih slijediti ali naravno da se to nije
desilo. Oba sam puta bila s njima po samo nekoliko tjedana. Naš se soj ne
miješa baš najbolje s drugima."
Prestao sam hodati, okrenuo se prema njoj i dugo ju grlio. Mogao
sam namirisati njen parfem dok sam provlačio prste kroz njenu kosu.
Na dan kad smo se upoznali vodili smo ljubav. Otišli smo do nje jer
je bilo bliže i unatraške smo ušli u njenu spavaću sobu, polako skidali našu
vlažnu odjeću. Miranda je pošla oprati na sebe malo sjemena prije nego
smo oboje uskočili u krevet i gotovo odmah doživjeli simultane orgazme.
Bilo je fenomenalno biti s njom. Kretali smo se zajedno sve brže, prodirao
sam u nju opet i opet sve dok nismo usporili i izvukao sam se onda iz nje, s
najtvrđom erekcijom koju sam pamtio. Ljubio sam njeno tijelo i sisao
njene dojke i to je bilo skoro jednako fenomenalno kao svršiti u nju.
Krenuo sam prema gore, ljubiti joj usne i nastavili smo predigru, trajala je
jako dugo, nismo htjeli da završi.
Naposljetku smo ispuzali iz kreveta i oprezno se odjenuli, gotovo
posramljeni što vidimo jedno drugo golo. Zatim smo se nježno poljubili i
unatraške izašli iz spavaće sobe.
Dok smo vodili ljubav gorjelo je nekoliko svijeća i svakim su
trenom postajale sve više. Bio je to najbolji dan mog života.
Unutar slijedeća tri obrnuta dana Miranda se uselila k meni.

Poglavlje 8
Miranda mi je postala jedina istinska prijateljica. (Pa, Doof je
također bio visoko na listi ali ma koliko predivan bio nije bio Miranda.)
Razumjeli smo jedno drugo kao što nas nitko drugi ne bi mogao razumjeti.
Proveli smo svaki trenutak koji smo mogli zajedno, iszgrcavali vino
i odkuhavali odlične večere. Voljeli smo jedno drugo sve više i više.
Neki ljudi bi možda rekli da smo se zaletjeli time što smo počeli
živjeti zajedno tako brzo nakon upoznavanja ali mi smo znali da nam je
suđeno biti zajedno. Dani i mjeseci su nam svojim prolaskom dali potvrdu
toga.
Bila je visoka metar i sedamdeset, upravo kao ja. Kosa joj je bila
lijepa i crna. I imala je taj osmijeh s jamicom. Nitko mi se nikad nije
smiješio kao ona.
Siguran sam da je to dijelom bilo podsvjesno; smiješila se u pravom
vremenskom pravcu, od čega bih se naježio. Gledao sam ju svakog trena
koji sam proveo s njom. Bio sam ovisan o njoj. I tako sretan.
***
Bili smo skupa već malo više od godinu dana. Jednog me dana,
nakon što smo večerali i spremali se za posao, Miranda snažno zagrlila i
dugo, strasno poljubila. Povukla se i nasmiješila. "Pođimo na odmor."
Odmor? Um mi se ispunio sjajnim mjestima koja sam htio posjetiti.
New York? Las Vegas? New Orleans?
To još nikad nisam napravio. Evo me, trideset i četiri su mi i nikad
nisam bio na odmoru. Odmah sam pristao. "Kamo?"
"Egipat."
Slegnuo sam ramenima. "Egipat?"
"Zašto ne?"
***
Zašto ne, zaista? Otišli smo dva mjeseca kasnije.
Predivno smo se proveli. Počeli smo u Kairu, lutali unatraške kroz
stare ulice Khan al Khalili bazara. Pokrivao je mnoge četvorne kilometre i
činio se poput scene iz starog filma o Indiani Jonesu, s devama i
magarcima koji se uskim ulicama kreću usporedo s ljudima i autima.
Prodavači su vikali na sav glas, trudili se prodati hranu i suvenire.
Miranda je pušila nargilu; navodno je imala okus po dimnim
jabukama. Promatrali smo kako ulični svirač glazbom spušta kobru u malu
košaru od bambusa.
Obišli smo Egipatski muzej, u kojem se nalazilo svo
Tutankamonovo zlato.
I piramide i Sfingu. Puzali smo unatraške kroz jednu od najvećih
piramida, gledali gole zidove goleme grobnice i osjećali moć koju su
drevni faraoni imali nad svojim narodom.
"Ne možeš li osjetiti tu snagu?" pitala je Miranda kad smo ostali
sami u središtu.
Kimnuo sam. Mogao sam osjetiti milijune tona stijene ravno nad
našim glavama.
Dok smo izlazili iz središnje komore uzeo sam mali oblutak iz
džepa i ostavio ga na tlu kao suvenir.
"Jednostavno predivno." Zgrabio sam ju za ruku i nevoljko smo se
unatraške vratili do površine.
Svratili smo do obližnjeg KFC. Sfinga je zurila u nas dok smo od-
jeli pileća prsa i pomfrit i pljuvali Coca-Colu natrag kroz slamčice u
paprinate čaše.
Miranda me pogledala, ozbiljna lica. Bila je tiha, što joj nije bilo
nalik nakon tako predivnog popodneva provedenog u razgledavanju.
"Što je?" pitao sam.
Isprva je oklijevala. "Uvijek pričaš o slobodi," rekla je. Savila je
slamku. "Zar zaista misliš da si slobodan?"
"Naravno. Zašto sumnjaš u to?"
Dodala je malo mesa batku prije nego je odgovorila. "Pa, naši su
životi u potpunosti predodređeni. Nemamo pravog izbora u vezi ičega.
Nismo kao svi ostali."
"Ostali?" Ogledao sam se oko sebe. Mali je restoran većinom bio
napučen američkim turistima na pauzi od vrelog sunca. "Normalni ljudi, to
hoćeš reći? Ne putnici unatrag?"
"Oni imaju izbore. Mi nemamo. Sve što činimo već je učinjeno,
pošto je dio prošlosti. Ne znamo što smo učinili ali svi oko nas znaju. Dom
i Jamie i svi ostali sjećaju se tvog rada na kućama na kojima još nisi počeo
raditi. Ti su poslovi već obavljeni. Radit ćeš ih baš kako se svi sjećaju da si
ih radio."
 Bio sam u potpunosti zbunjen. Ovo nije bila Miranda koju sam
poznavao.
"Otkud sve ovo? Nikad prije nisi ovako nešto rekla."
"Možda je to zbog toga što sam bila u piramidi. Vidjela moć
povijesti. Povijest je prošlost. Prošlost je ispisana na onim golemim
kamenovima. Ne možemo ju promijeniti."
Posegnuo sam i držao ju za ruku ali ona se povukla od mene i
zavrtjela glavom. Na licu joj se iscrtavalo ružno mrštenje koje je bacilo
sjenu na naš stol.
"Pogledaj oko nas," rekao sam. "U Egiptu smo, bogamu! To je bio
naš izbor. Ako to ne pokazuje da imamo slobodnu volju, što može?"
"Ništa ne može, jer to nije istina. Sve što činimo već je zapisano u
povijesnim knjigama ili uklesano u granitne kamenove. Došli smo u Egipat
jer smo već bili otišli u Egipat, dugo prije nego smo isplanirali odlazak."
"Ti si predložila Egipat."
"Da. Valjda sam trebala to učiniti."
Nisam znao što reći. Miranda nije bila ista osoba. Ne samo zbog
onog što je govorila i zbog tog mrštenja već zato jer se naizgled sve u vezi
nje promijenilo. Oči su joj bile oštre i usredotočene a čak joj je i kosa
poprimila opaku nijansu.
Nije mi se sviđala ta strana nje.
"Trebali bismo poći," rekao sam tiho. "Moramo se spremiti za let u
Luxor."
Kimnula je i dok smo stavljali naše svježe obroke na pladanj i nosili
ih do pulta čuo sam ju kako šapuće. Nisam bio siguran jesam li dobro čuo.
"Što si rekla?"
"Ništa bitno."
Bilo sam prilično siguran da je rekla, Moja sestra nikad nije stigla u
Luxor.
***
Autobus nas je u rikverc dovezao u središte Kaira, natrag u Mariott
hotel u kojem smo odsjeli. Od antike piramida do golemog suvremenog
središta Egipta bilo je svega sat vremena vožnje. Oboje smo se nabrzaka
odmorili i spakirali torbe. Imali smo rani let za Luxor i htjeli smo biti
sigurni da ćemo stići na vrijeme.
Odmor joj je pogodovao. Miranda se vratila. Moja Miranda.
Osmijesi i smijeh i predivna jamica. Grlio sam ju tako snažno i obećao da
ću je voljeti do rođenja.
***
Postariji Egypt Air 737 prevezao nas je na jug u Luxor, u Dolinu
Kraljeva, do hrama u Karnaku i svih ostalih nevjerojatnih drevnih hramova
i grobnica faraona.
Dva dana koje smo proveli u Luxoru bili su nevjerojatni. Nisam
imao pojma kolika nas blaga tamo očekuju.
Neke od grobnica u Dolini Kraljeva bile su dugi, šareni tuneli što se
protežu pod planinama. Zidovi su bili urešeni detaljno prikazanim životnim
pričama mrtvih kraljeva i detaljima iz egipatske Knjige Mrtvih koji su
faraonima pomagali naći put u zagrobni život. Miranda i ja smo se samo
držali za ruke dok smo hodali kroz grobnice, ukazivali jedno drugom na
sitne detalje.
"Ne čini li ti se ovo čudnim?" pitala je slijedeći dan. "Gdje su svi?"
To sam se i ja pitao. Mogli smo birati gdje ćemo ići, mogli smo čak
i lutati Tutankamonovom grobnicom bez čekanja u redu. Svugdje je bilo
jako malo turista. Jedini ljudi koje smo zaista vidjeli bili su turistički vodiči
koji bi nas dopratili do grobnica u zamjenu za nekoliko egipatskih funti.
Sića.
"Vrlo neobično," rekao sam. "Mislio sam da će ovdje biti gužva.
Kairo je bio krcat"
"Nisam sigurna da mi se to sviđa," rekla je.
"'ajde. Idemo do Hatšepsutina hrama i neka to bude to za danas."
Kraljica Hatšepsut je bila jedini ženski faraon. Oboje smo htjeli
vidjeti njenu grobnicu, udaljenu svega jednu kratku vožnju autobusom, na
drugoj strani planina što okružuju Dolinu.
Autobus je bio krcat turistima, od čega smo se oboje bolje osjećali.
Sve dok nismo primijetili da su svi u malim skupinama, šapću
međusobno i -
Miranda je to prva rekla. "Plaču."
Ja sam samo zurio i vrtio glavom, pitao se što se dogodilo. Što
ćemo to iskusiti.
Rukom sam zaštitnički privukao Mirandu k sebi.
Autobus je stao i vrata su se otvorila uz šištaj.
Istrčali smo iz autobusa i svi su počeli vrištati, uključujući i nas.
Jebote, bilo je užasno. Smrznuo sam se od straha, nisam htio ništa
osim zaštiti Mirandu ali činilo se da ni to ne mogu. Nisam znao zašto se
bojim.
Miranda se također činila prestravljenom i znao sam da je to strah
od nepoznatog. Za sve ostale to je bio strah od onog što su već vidjeli.
Sprintali smo unatraške u veliko središnje područje ispred grobnice.
Deseci turista ležali su mrtvi na tlu oko nas.
Pucnjevi su odjeknuli. Puno pucnjeva odjednom. Strojnice ili
nekakvo drugo automatsko oružje.
Teroristi. Baš kao jedanaesti rujna ali na neki način gore, jer smo
bili tamo, nismo to gledali na televiziji.
"Pomozite!" vikao je netko.
"O bože, boli," neka je žena vrištala i vikala. Još je jedan rafal
izletio iz njena tijela i stala je usred vriska, ogledala se oko sebe u panici.
Pokolj se nastavio. Deseci muškaraca i žena skočili su s tla i
uhvatili se za svoja tijela baš kako su meci izlijetali prema ubojicama.
Svuda je bilo krvavih mrlja koje su se smanjivale prema svojim
vlasnicima. Turistička je policija uzaludno mahala pištoljima, ne znajući
kako reagirati. Strah im je bio urezan u mlada lica.
Tijela su se pojavljivala oko nas, vrištala dok su ustajala.
Pucnjevi su zatim stali i svi su gledali oko sebe ležerno, pokazivali
prema hramu i obližnjim planinama. Smijali su se dok su gledali teroriste
kako se panju uz brda i na vrhove, kreću natrag u Dolinu Kraljeva. Nitko
naravno nije znao da su teroristi. Samo Miranda i ja. Izgledali su kao grupa
bizarnih penjača.
Nekoliko ih je turističkih policajaca promatralo, nasmrt se
dosađujući. "Svaki dan isto," mogao sam zamisliti kako netko od njih kaže.
"Ništa se ovdje ne događa."
Miranda se tresla. Jako sam ju dugo držao u naručju i unatraške smo
se vratili u autobus koji će nas odvesti do zračne luke i našeg leta za Kairo.
 Bilo je vrijeme za povratak kući.

Poglavlje 7
Natrag u Oaklandu proveli smo mnoge predivne noći razgovarajući
o svemu što smo vidjeli u Egiptu. Nikad nismo spomenuli teroristički
napad. Nisam znao zašto, možda zato jer bi ružne stvari iz naše budućnosti
trebale ostati zamagljene i tajnovite, baš kao što su za normalne ljude.
Naravno, nismo imali fotografije s puta, jer nisu postojale prije
odlaska. A pošto nismo imali fotografije prije puta, to je značilo da ne
možemo fotografirati išta dok smo tamo.
Ako me shvaćate.
Ta je pomisao bila ponešto uznemirujuća, jer je podržavala
Mirandin stav da nemamo slobodnu volju kakvu imaju drugi.
Jesmo li zaista bili programirani slijediti točno određeni tok? Put od
smrti do rođenja, unaprijed postavljen na kružnoj ali nepromjenjivoj stazi?
Kako bismo ikad mogli znati? Mislio sam da smo donijeli odluku za
odlazak u Egipat ali je li to bio samo jedan predodređeni korak?
Predodređen jer smo već bili tamo?
Hmm.
Nisam o tome pričao s Mirandom.
Vratili smo se normalnom životu. Ja natrag u Great Oakland
Woodmakers a Miranda na posao kupca u knjižari na drugoj strani Bay
Bridgea. Mrzila je što mora dvaput na dan prelaziti most i ne mogu reći da
ju krivim. Izgubljeno se vrijeme nikad ne može povratiti.
***
Tri godine kasnije otišli smo na još jedan odmor. Pronašao sam
album fotografija prema kojem smo se predivno proveli u Veneciji i iako
sam htio reći "Jebeš to" praćenju te staze fotografije su bile toliko
opčaravajuće da nismo mogli propustiti priliku.
Venecija je bila predivna u listopadu.
Pošli smo na vožnju gondolom kroz Veliki Kanal u suton i to je bila
najromantičnija noć koju smo ikad proveli. Prije toga smo dugo vodili
ljubav.
Naš je hotel bio škripav i malen ali imao je starinski šarm. Djelovao
je.
Slijedeće smo noći sjedili u vanjskom kafe baru, baš na rubu kanala.
Turisti su prolazili pored nas, uživali u toploj jesenjoj noći koliko i mi.
Ispljunuli smo hladno Nastro Azzuro pivo u ohlađene čaše i samo
promatrali vodu.
Nešto u vezi Venecije probije se duboko u vas - uhvati ljubav koju
osjećate i poveća je stostruko. Osjećao sam se potpuno lagodno i
zaljubljeno u svoju žensku.
"Hej," rekao sam.
Pogledala me. "Hej i tebi."
"Predivno, nije li?"
"Biti će teško vratiti se doma."
Zastao sam i napokon postavio pitanje koje se u mom umu skrivalo
već godinama. "Nikad mi nisi pričala o svojoj sestri."
Čvrsto sam ju držao za ruku iako sam osjećao da se želi povući.
Ispljunula je još malo piva i napunila praznu bocu iz svoje čaše.
"Ne znam puno," rekla je Naposljetku.
"Pričaj mi o njoj. Kako se zvala? Koliko je godina imala?"
"Zvala se Ricki. Bila je plavuša, malo pretila, stara kada sam ju
srela. Činila se ljubaznom."
"Je li bila - poput nas?"
Zavrtjela je glavom. "Zato je i bilo tako teško. Srela sam ju samo
jednom. Kada smo obje bile u bolnici na malo nakon što sam ne-umrla.
Došla me posjetiti. Rekla je da me nije vidjela pedeset i pet godina."
Miranda je povukla ruku i protrljala obraze. "Bila sam senilna,
naravno, i tek sam počela učiti engleski. Tek osnove. Provela je sate sa
mnom, ali samo taj jedan dan. Pričala mi je što je sve radila od kad smo se
posljednji put vidjele.
"Nisam je se sjećala. A tada nisam ni znala zašto. Bilo je tako
stravično. Ta starica mi je pričala o tome kako smo se igrale kao djeca.
Zatim se smijala dok mi je pričala o detaljima njena života. Njenom mužu,
njenoj djeci."
Kimao sam glavom i šutio, nadao se da će nastaviti pričati. Nisam
znao da je imala sestru.
 "Kako se zovu?" pitao sam Naposljetku.
Pogledala je prema mirnoj vodi i promatrala kako još jedna gondola
pluta pored nas. "Ne sjećam se. Nije li to grozno?"
"Nije."
"Rekla mi je da je jednom išla u Kairo i vidjela piramide. Toga se
sjećam."
Miranda je zastala, pokušala se sjetiti tog davnog sastanka. "Sigurna
sam da mi je rekla zašto je putovala tamo - rođendan, godišnjica, štogod.
Ali, ne mogu se sjetiti. To je bilo tako daleko u našoj budućnosti."
"Znam što hoćeš reći. Vrijeme leti."
"Pretpostavljam da sam zato htjela ići u Egipat. Vidjeti ono što je
ona vidjela i imati neku malu vezu s njom."
"Rekla si da nikad nije vidjela Luxor."
Zurila je u mene i namrštila se. "Oprosti. Nisam sve ovo trebala
tajiti. Stigla je samo do Kaira, nigdje drugdje. Jako joj se svidjelo."
"Znaš li kad ćeš ju opet sresti?"
Iz daljine je dopirao "O Solo Mio", lutao gradom.
"Rekla je da smo se posljednju put vidjele prije pedeset i pet godina.
To znači da mi je bilo dvadeset i pet. Nemam pojma kako me uopće
pronašla u bolnici."
Uzeo sam još jedan gutljaj, uživao u okusu piva prije nego sam ga
ispljunuo u čašu. "Zvuči kao da te u nekom trenutku očekuje lijepo
iznenađenje."
"Da. Ako vjeruješ da nemamo slobodnu volju."
"Jesi li zbog toga došla do tog zaključka?"
"Kako možemo imati ikakav izbor u životu ako znamo da je pola
stoljeća unaprijed predodređeno da ću sresti svoju sestru? Bit će mi
dvadeset i pet za šest godina i znam da će ona biti tamo."
Nisam imao odgovor na to.

Poglavlje 6
Ponekad se činilo da je rat dio normalnog stanja svijeta. Bio je tako
uobičajen da nikad nisam razmišljao o njemu. Smrt je bila dio življenja pa
zašto onda rat ne bi bio dio mira? Moje sjećanje uključuje rat u svakom
trenutku od prve uspomene nakon što sam naučio engleski.
TV je obožavala rat. Sjećam se kako sam vidio neki blesavi kviz u
udarnom terminu koji je potrajao samo jednu sezonu. Zvao se Invazija,
ekipe su odlučivale koju državu bombardirati. Sam je kviz bio
katastrofalan poput bombardiranja i potrajao je samo šest epizoda.
Središnja Amerika. Prije toga, Sjeverna Koreja. Prije toga, nekoliko
kratkih ratova na srednjem istoku. Zatim Irak 2 a prije toga Irak 1.
Naravno, nisu ga tako zvali. Tada se zvao samo Zaljevski rat.
Nikad nisam shvatio ijedan rat. Vidio bih razaranje naneseno zemlji
koja bi izgubila praćen prijenosom uživo tisuća vojnika kako pokušavaju
ubiti druge vojnike, bombe koje ulijeću natrag u spremišta na avionima ili
dalekim brodovima. Počelo bi se s diplomacijom a zatim bi zaozbiljno
krenula vika. Naposljetku bi se obje zemlje sporadično žalile jedna na
drugu i otišle svaka na svoju stranu. Nikad nisam shvaćao zašto nisu išli
tim smjerom u svakom ratu.
Ubrzo nakon što je Zaljevski rat završio posvuda su letjele pametne
bombe.
Našao sam se kako hodam unatraške niz ulicu prema bolnici St.
Joseph's, mjestu na kojem sam umro.
Čitava mi je zgrada bila vrlo poznata i bez problema sam našao
njenu sobu.
Njenu.
Maminu.
Bio sam vrlo tjeskoban kada sam unatraške ušao u sobu. Tužan ali i
laknulo mi je. Miris smrti visio je u zraku poput dima cigarete.
Bila je jedini pacijent iako je u sobi bilo mjesta za još. Liječnici su
znali da joj nije puno ostalo pa su joj željeli pružiti malo mira i
dostojanstva u zadnjim danima.
Lice joj je prekrivala bijela plahta. Skinuo sam ju i zurio u
nepoznato mi lice vlastite majke.
Bijela kosa, sva naborana, kao da ju nije prala tjednima. Posvuda
oko nje bilo je komadića prhuti.
Otvorio sam joj oči. Beživotne ali znao sam da će se to uskoro
promijeniti.
 Ruke su joj bile tople. Tvrde i nepokretne ali tople. Bile su iscrtane
grubim venama koje su se činile kao da bi svakog trena mogle prsnuti. Bila
je drevna. Izgledala je kao da joj je sto ali znao sam da joj ne može biti
toliko. Težak ju je život uništio.
Sjećanje na Doofa kako se vraća u život dalo mi je utjehu. Mama je
bila blizu.
Njeno me lice podsjetilo na vlastito. Vjerojatno sam to i trebao
očekivati ali nisam. Bila je komično starija od mene ali sjećao sam se
vlastitih ispijenih jagodica i tamnih očiju u istoj ovoj bolnici. Usne su joj
bile blijede i tanke, baš poput mojih.
Bili smo kao par deformiranih blizanaca. Nešto sasvim sigurno
jednako ali toliko drugačije.
Mamina je snježna kosa imala samo par pramenova nečeg što je u
mladosti mogla biti crna boja. Na trenutak sam se zapitao je li ikad bila
lijepa. Jednog ću dana saznati, znao sam.
U pozadini sam čuo kako Bernard Shaw priča brzo i glasno o
bombardiranju Bagdada.
Disala je.
"Zbogom, sine." Jedva da sam je mogao čuti. Ponavljao sam taj
zvuk u svojoj glavi samo kako bih bio siguran da sam dobro čuo.
Počela je škripati i halapljivo gutati zrak.
Posegnuo sam dolje i držao ju u naručju. "Volio bih da sam znao."
"Volio bih da sam te više štitila." Mama mi je pokušala stisnuti
ruku. "Nakon što me još jednom poslao u bolnicu. Napustila sam ga prije
pet godina. Prebio me jednom previše," rekla je.
"Što mu se desilo?" Držao sam joj ruku između svoja dva dlana.
Kašljala je. "I ja."
Disanje joj je bilo tako plitko i grubo da sam mogao slušajući ju
osjetiti njenu bol.
Oklijevao sam. Nisam joj htio lagati ali nikad neću opet imati
priliku pričati s njom. "Ponekad poželim da je sve ispalo bolje ali evo me
sad."
"Voljela bih da si mi se vratio," rekla je.
"Sedam godina, čini mi se."
 "Drago mi je da si došao. Toliko je dugo prošlo."
Trepnula je i zaspala, spokojna.
Ostao sam s mamo neko vrijeme pa otišao kada je postalo jasno da
se neće probuditi tako brzo. Nakratko sam porazgovarao s liječnikom.
Drago mi je što je mama posljednje godine provela bez tog kretena
ali neću je moći posjetiti kada napusti bolnicu. Previše je prošlo, previše se
toga desilo. Bio sam ljut na nju zbog svega što se dogodilo koliko sam bio
ljut i na njega.
Najviše je frustriralo to što nisam znao što se točno dogodilo. Samo
sam osjećao potpunu mržnju prema svojem ocu.
Dio mene htio je pronaći ga, jebeno ga zakopati zbog boli koju je
nanio mojoj majci.
Ali znao sam da se to neće dogoditi.
Nakratko sam porazgovarao s maminim liječnikom prije nego sam
napustio bolnicu. Nije imao previše nade. Puno je vrtio glavom i mrštio se.
an kasnije saznao sam da je mama jako, jako bolesna i da možda neće
poživjeti ni čitav dan.

Poglavlje 5
Ostavio sam mamu u bolnici, znao da će proći jako dugo prije nego
ću imati muda posjetiti ju. Ljutilo me što sam znao što me očekuje u
djetinjstvu. A nije da je bila nevina; svo je to vrijeme bila u kući.
Nakratko sam skoro vjerovao u telepatiju. Mogao sam osjetiti kako
me šake udaraju ali naravno, to je bila samo maštarija.
Bilo mi je dvadeset i osam. Koliko dugo ću moći biti neovisan?
Ohladit ću se i posjetiti je ali znao sam da to neće biti tako brzo. Opet je
bila živa i biti će živa velikim dijelom ostatka mog života; nema smisla
žuriti se.
Vratio sam se u stan, natrag svojoj predivnoj Mirandi.
Bilo je oko devet ujutro i zagrlio sam ju dok smo sjedali popiti
zajedničku kavu. Znao sam da sam tih.
"Još sedam godina?" pitala je.
"Što?"
"Prije nego opet vidiš mamu. Nije li to rekla? Sedam godina?"
 Zavrtio sam glavom i nasmiješio se. Ista stara svađa. "Imamo
slobodnu volju. Mogao bih ju otići posjetiti sutra ako to poželim."
"Super. Zašto oboje ne odemo?"
Pogledao sam ju i vidio taj predivni osmijeh. Pogled joj je uhvatio
moj i zadržao se na njemu. Svaki put kad bi me tako pogledala, srce bi mi
poskočilo. Bože, takav sam sretnik, pomislio sam.
"Priča je slojevitija nego znaš," na kraju sam rekao. "Jednostavno
nisam spreman opet ju vidjeti."
Miranda je čitala sportsku stranicu u novinama. Uredno je savila
papir i tiho ga iznijela i postavila na prednji trijem.
"Pričala sam ti o svojoj sestri. Pričaj ti meni o svojoj majci."
Migoljio sam se jer sam znao kako će joj moj odgovor zvučati.
"Moj ju je otac tukao. Rekla mi je."
"O. Žao mi je. To mora da je bilo užasno."
Kimnuo sam. "Da. Ali morao je još nešto raditi. Nešto meni, čini mi
se. Naravno, ne znam što bi moglo biti. Mislim da je i mene možda tukao."
"Mogao bi ju otići pitati."
Ne. Znaš kako nas čudno gledaju kad pitamo stvari koje bismo
trebali znati. Mislila bi da je nešto stvarno pošlo po krivu ako ju pitam što
mi se dogodilo." Zavrtio sam glavom i stisnuo joj ruku. "Uskoro ću sam
saznati."
Ustala je i zagrlila me s leđa. "Voljela bih da to možemo dokazati.
Dokazati da možemo što god poželimo."
"Pa, učinimo nešto što nikad ne bismo učinili. Kuglajmo. Popnimo
se na planinu. Pogledajmo art film. Što bi ti to dokazalo?"
Nasmijala se. "Nijedna od tih stvari. Možda smo trebali ići danas na
planinarenje jer smo to već obavili."
Odnio sam vruću kavu do gospona aparata i pustio mu da usiše
kavu natrag u lonac. Vrela je kava počela kapati u stroj dok sam ja vraćao
šalicu u ormarić.
Čitava ta slobodna volja stvarno je mučila Mirandu i nije mi bilo
jasno zašto. Što se mene ticalo, mogao sam štogod sam htio, jednostavno
se nisam osjećao imalo drugačijim od ostalih ljudi oko mene. Kako oni
znaju da imaju slobodnu volju?
 "Znaš kako ja to vidim?" rekao sam. "Za mene je vrijeme
željeznička pruga."
"Da? Kako točno?"
"Zamisli vlak koji ide u jednom smjeru. Na susjednim tračnicama je
drugi vlak koji ubrzava u drugom smjeru. Jedan ide na istok, drugi na
zapad."
"Okej. I?"
"Vlakovi se mimoiđu. Ali, osovina istok-zapad je sad vrijeme.
Jedan ide naprijed u vremenu, drugi unatrag. Gledajući izvana, ne možemo
razlučiti koji je koji. Izgledaju identično, samo idu u suprotnim
smjerovima."
Miranda je razmislila o tome na par trenutaka.
Kava se odvojila u mljevena zrnca i vodu. Pokupio sam mljevena
zrnca i ubacio ih natrag u Starbucksovu kanticu i pustio vodu da oteče
natrag u slavinu.
Nisam znao da li moja analogija ima smisla. Miranda je razmišljala
ali nije ništa govorila.
Dodao sam, "Misliš da imamo problem jer ne možemo vidjeti našu
prošlost ali svi ostali imaju isti problem - ne mogu vidjeti svoju budućnost.
Mi možemo."
"Da."
"Znamo točno gdje će tvoja sestra biti za četrdeset i nešto godina od
ovog trenutka. Znamo kada će se većina ljudi koje znamo oženiti, imati
djecu. Umrijeti. Nemaju ništa više slobodne volje od nas."
Uzeo sam ju za ruku i odšetali smo u spavaću sobu. "Isti smo kao i
svi drugi," rekao sam. "Samo drugačiji."
Tog smo jutra zaspali kao klade čim je alarm zazvonio. Probudili
smo se slijedeće noći u međusobnom zagrljaju.
Vodili smo ljubav te noći strašću koja nam se činila novom. Bilo je
predivno. Potpuno predivno. Nisam mogao zamisliti život bez nje.

Poglavlje 4
Još su dvije godine prošle.
Bio sam s Mirandom već devet godina.
 Bila mi je jedina prava prijateljica. Razumjeli smo jedno drugo
bolje nego što bi nas itko mogao razumjeti.
Proveli smo svaku slobodnu minutu zajedno, pljuvali vino i
odkuhali odlične večere. Voljeli smo se sve više i više.
A onda se sve srušilo.
Živjeli smo u kući u Oaklandu jer smo oboje odustali od vlastitih
stanova prije više godina. Naša je kuća bila veća. Dvije spavaće sobe i
svatko od nas je imao rezervnu sobu za sebe kad god je htio. U svojoj sam
postavio TV i fotelju kako bih mogao gledati reality showove u društvu
Doofa. Miranda je voljela provoditi vrijeme u svojoj radnoj sobi, čitala bi.
Naš dom nije bila golema vila s pogledom na zaljev o kojoj sam
sanjao ali bio je lijep. Bio je to bungalov u istočnom dijelu grada, pored
parkića kojim su vladale vjeverice. Rado smo nosili prazne torbe u park
nedjeljom. Vjeverice bi trčkarale okolo i skupljale kikiriki i vraćale nam
ga.
Na dan kad je svemu došao kraj došao sam kući prije Mirande,
gledao vijesti.
Berlinski je zid upravo trebao biti sastavljen i komunizam se činio
na putu k postajanju ozbiljnom političkom silom.
Ronald Reagan je vodio u borbi ali se počeo povlačiti, dajući
sovjetskim državama priliku da se amalgamiraju u supersilu.
Čim je Miranda zatvorila vrata iza sebe znao sam da nešto ne valja.
Lice joj je bilo ljutito, škrgutala je zubima, strijeljala očima. Bila je to
Miranda koja mi se nije sviđala, Miranda koju sam prvi put susreo u Kairu,
usredotočena samo na jedno, ljubavi rasute u pepeo negdje u pozadini
njena uma. Vidio sam tu stranu nje već nekoliko puta i svaki je put završilo
svađom.
Nije mi se sviđala ova Miranda.
Ali i dalje sam ju volio.
"Moramo razgovarati," rekla je dok je unatraške ulazila u kuću.
Nešto je sasvim sigurno pošlo po krivu.
"Što je?"
Pošla je prema kuhinji i zgrabila prljavu čašu, brzo ispljunuvši pola
čaše vina u jednom gutljaju. Nije joj bilo nalik piti tako rano ujutro.
 "Miranda, što je?"
"Užasno."
"Što?"
"Danas sam se našla u klinici." Okrenula se i prostrijelila me
pogledom. "Pobacila sam."
Osjećao sam kako mi se usta otvaraju u nevjerici. "To nije moguće.
Uzimaš pilule." Razgovarali smo o tome još prvog dana kad smo vodili
ljubav. Koristila je pilule za kontrolu začeća od svoje četrdeset i pete. Rano
je ušla u menopauzu i kasnije joj nisu trebale.
"Da, da, uzimam ih. Dovraga sve."
"Kako onda?" Znao sam da sam ju trebao zagrliti, pomoći joj ali bio
sam previše šokiran. Kako je mogla pobaciti? Nije to bila odluka koju
sama treba donijeti.
Naravno, racionalni dio mene znao je da nije imala izbora.
Unatraške bi ušla u kliniku, našla se na stolu na kojem bi gurnuli mrtvi
fetus u nju. Naježio sam se od te pomisli.
"Sad si trudna," rekao sam.
"Da."
"Ali -"
"Bilo je užasno! Ne možeš zamisliti što su mi radili." Napunila je
ostatak vinske čaše i prolila malo vina dok ga je točila u bocu. "Sigurno
sam počela uzimati pilule zbog pobačaja. Vjerojatno ću saznati da ih više
ne uzimam. Nema smisla, pošto sam trudna. Glupa prokleta kuja."
Uzeo sam svoju praznu čašu iz sudopera i ispljunuo malo vina.
Trebalo mi je.
"Trudna," rekao sam.
"Moramo to učiniti prošli tjedan, ili," Miranda je zavrtjela glavom.
"Nekad tijekom slijedećih nekoliko tjedana, možda." Dodala je vina u čašu.
"Neću to napraviti."
"Što?"
"Ovo je smiješno. Želim jebeno normalan život kao i svi drugi."
Frknuo sam nosom, ljuteći se iako nisam htio. "Da, pa, nisi jedina.
Nemamo izbora."
 "Da, imam."
Zurio sam u nju dok je dovršavala još jednu čašu vina, silovito ju
nalijevajući natrag u bocu, ovog puta ne prolijevajući ni kap. Nisam imao
pojma o čemu priča.
"Dugo smo bili zajedno," rekla je. "Vrijeme je da krenemo dalje."
"Što? Ne! Ne možeš misliti o tome da me napustiš..." Zavrtio sam
glavom u očaju. "Trebamo biti zajedno."
"Ne, trebamo biti odvojeni. Jebeno odvojeni, Michael. Neću više
ovo raditi. Vraćam se u normalni svijet."
Normalni svijet, to sam znao, značio je ljude koji se kreću naprijed
kroz vrijeme, za razliku od nas. "Ne možeš biti kao oni," rekao sam tiho.
"To znaš."
"Znam. Ali mogu muljati. Činila sam to svo vrijeme prije nego sam
te srela."
Prišao sam joj, pokušao ju privući k sebi ali Miranda me odgurnula
i zavrtjela glavom. "Ne mogu više. Dobre smo godine proveli zajedno ali
nakon pedeset godina života kao oni prije nego sam te srela ne mogu biti
zadovoljna ičim drugim. Ja sam jedna od njih."
"Ali nisi."
Samo je slegnula ramenima.
***
Miranda me ostavila samog sat ranije. Bilo je pravo mučenje gledati
ju kako odlazi, tako teško gledati kako unatraške izlazi kroz prednja vrata
našeg zajedničkog doma. Nedavno je imala dvadeset i šesti rođendan i
proslavili smo ga ne znajući da je nedavno pobacila.
Mogao sam ju zaustaviti ali raspizdio me njen stav. Možda nam je
zaista trebalo neko vrijeme odvojeno.
Tek mi je prethodne noći na pamet palo nešto.
Miranda me napustila nakon pobačaja. Nismo nakon toga vodili
ljubav. Oplakivao sam taj osjećaj gubitka, to što mi nedostaje njeno tijelo
pored mojeg kada me shvaćanje zgrabilo.
Nije mogla sa mnom zatrudnjeti.
Seksat će se s nekim drugim. Uskoro.
Nakon što me ostavila sigurno se vratila nekom drugom ljubavniku.
Možda nekome s kime je upravo prekinula, možda netko s kime je upravo
završila dugogodišnju vezu. Naravno, nije se toga sjećala jer je to bilo u
njenoj prošlosti, ne budućnosti.
Plakao sam kada sam shvatio da sam ju zauvijek izgubio i da će
pronaći nekog u stvarnom svijetu, nekog tko će ju voljeti kao ja. Znao sam
da će trebati jako dugo dok ne postanem dovoljno mlad da ju prebolim.

Poglavlje 3
Ispočetka sam bio samo ljut, pretpostavljajući da će i Mirandi i
meni goditi vrijeme odvojeno od drugog i da ćemo za par dana moći
razgovarati o pobačaju, slobodnoj volji i svim ostalim stvarima koje bi se
povremeno ispriječile između nas.
Bio sam toliko ljut da ju nisam pitao kamo ide. Nisam siguran da je
ona znala kamo ide kad je zalupila vrata iza sebe.
Pored vrata u kuhinji bilo je svega šest praznih boca piva ali sve
sam ih napunio. Nije pomoglo ali razbistrilo mi je glavu.
Skoro je bila zora, sunce je počelo zalaziti.
"Miranda?" prošaptao sam njeno ime, gotovo očekujući odgovor.
"Miranda?" rekao sam glasnije, gotovo čuvši šuplji odjek s
kuhinjskih zidova.
Taj je prvi dan bio težak ali ne toliko koliko će slijedećih nekoliko
tjedana biti. Nije se vratila. Nije me nazvala da mi kaže gdje je. Činilo se
da joj nije ni stalo do njenih stvari. Njena je odjeća još uvijek visjela u
ormaru, njene su omiljene cipele ležale pored ulaznih vrata. Knjige koje je
voljela čitati opet i opet. Knjige Nietzschea i Ayn Rand raspadale su se od
čestog čitanja.
Čak je i njena trenutna bilježnica ležala otvorena na stolu u njenoj
radnoj sobi. Uvijek je govorila da je njene bilježnice zabavljaju. Ostalo ih
je tucet ili više, uredno poslaganih na stolici. Bile su ispunjene crtarijama,
mali dijagramima i skicama, takvim stvarima. Ništa bitno ali pomagalo joj
je u opuštanju. Kad je htjela pauzu uzela bi olovku i odcrtala najnoviji
crtež. Dovršila je tako već barem tucet knjiga dok smo bili zajedno. Činilo
se da je skoro pa bila u transu dok bi brisala svoj rad, zadovoljni smiješak
na licu.
Nisam pomaknuo išta njenog. Ostavio sam bilježnicu na stolu i
ostale na hrpi.
Ostavio sam njenu šminku u ormariću s lijekovima.
Ostavio sam njene tenisice pored ulaznih vrata iako sam morao
koračati preko njih svaki put kad sam htio napustiti naš dom.
Nisam mogao dotaći išta njeno. Kao da bih time rekao da ona to ne
može sama učiniti.
Jedan dio mene znao je da dokle god su njene stvari i bilježnice
ovdje morati će mi se vratiti. Inače, otkud mi sve njene stvari?
Osim ako naravno nije mogla odabrati vratiti se ili ne.
Što je bilo bolje? Imati Mirandu ali nemati slobodnu volju? Ili
dokazati da imamo mogućnost izbora i da je odlučila zauvijek me
napustiti?
Nakon tri dana počeo sam ju tražiti. Pošao sam u Red Claw, riblji
restoran u kojem smo se prvi put sreli, u isto doba dana.
Nije bilo sreće ali nisam ni mislio da će biti tako lako.
Lutao sam oko Doka 39, uvijek se vraćao na mjesto s kojeg smo
nekoliko puta promatrali stotine tuljana kako se igraju na obližnjim
splavima.
Zatim sam otišao na njeno radno mjesto. Book Smarts, mala
trgovina ispod Bay Bridge. Prepoznao sam njene kolege iako nikad nisam
progovori ni riječ s njima. Jedna od njih se zvala Wendy. Miranda i ona su
znale ići na piće te sam znao da su bliske.
Iznenadila me empatičnost njena odgovora. "Ima jedna Martha u
stražnjem dijelu. Jeste li sigurni da ne mislite na Marthu? Žao mi je ne
znam nikoga tko se zove Miranda." Naškubila je usne.
"Je li bila ovdje? Znate. Radi ovdje." Znao sam da ako Wendy kaže
da je bila ovdje prije dan ili dva to će biti odlične vijesti jer ću ju onda
moći pričekati.
"Tko je ona? Ime mi nije poznato." Namrštila se. "Miranda?"
"Tražim Mirandu. Je li ovdje?"
Pogledala me zbunjeno pa se nasmiješila. "Kako vam mogu
pomoći?"
"Wendy? Možete li mi pomoći?"
Ostavio sam Wendy i vratio se unatraške do auta. Miranda nije još
radila ovdje.
Sad sam bio u pravoj nevolji. Nisam imao kako pronaći jedinu
osobu koja me razumije, jedinu osobu s kojom mogu stvarno razgovarati.
Jedinu osobu koju sam mogao istinski voljeti.
***
Ljeto se pretvorilo u proljeće pa zimu. Hladni je vjetar zapuhao iz
zaljeva i prodro mi do kostiju dok sam radio na popravcima skladišta blizu
zaljeva.
Tijekom dana posao me držao zaokupljenim. Bilo je lako; noći su
bile teške.
Probudio bih se sam. Često bih bio potpuno pijan. Nekoliko sam
puta bio toliko pijan da sam otišao u kupaonicu i usisao užasnu gomilu
bljuvotine iz zahoda. Gadio mi se taj okus u ustima ali sam na silu
progutao sve.
Pivske su kasete prekrivale veći dio kuhinjskog poda, čak iako sam
svaki dan vraćao po nekoliko punih. Znao sam da će trebati jako dugo dok
mi ne bude bolje.
Sjedio sam u dnevnoj sobi skoro svake noći, s pivom. Ponekad bih
gledao CNN ili neki blesavi sitcom ili reality show, ali stvarno me nije bilo
briga što ste događa. TV je većinom pružao samo pozadinsku buku.
To je potrajalo skoro dvije godine. Dvije duge i užasne godine.
Polako sam (jako polako) se sredio i prestao toliko piti. Ali nikad nisam
maknuo njene bilježnice ili cipele. Još uvijek je bila dio mog života i nisam
je mogao pustiti.
Zatim je došlo još jedno hladno nedjeljno popodne. Sunce je jarko
sijalo i predviđalo lijepo ljetno vrijeme.
Već se godinama nisam igrao turista u San Franciscu. Ponekad bi
vrijeme odlutalo i zabavne bi se stvari desile. Odlučio sam provesti dan
posjećujući glavna mjesta, promjene radi. Vozio sam se tramvajem i
gledao prema Alcatrazu. Šetao sam kineskom i japanskom četvrti. Nadamo
sam se da ću izlaskom iz kuće provesti dan bez da se durim, da tratim
život.
Bilo mi je dvadeset i četiri.
Dvadeset i četiri podijeljeno s dobi u kojoj sam umro, šezdeset i pet,
značilo je da je moj život dvije trećine gotov. Nije to bio teški izračun. A
dio vremena koje mi je ostalo provest ću kao klinac.
A što onda? Grozio sam se pomisli o gubitku mentalnih sposobnosti
ali nije bilo načina za izbjeći to. Mozak će mi se od-razviti i izgubit ću -
sve.
Došlo je vrijeme za uživanje dok još mogu. Barem na jedan dan.
Dok sam hodao lukobranima, vidio sam ju. Bila je sama, naginjala
se preko ograde, promatrala tuljane, baš kao što je to činila nekoliko puta
sa mnom. Znao sam da ih voli ali odustao sam od toga da ću ju možda
tamo pronaći.
"Miranda," rekao sam tiho dok sam joj se približavao.
Htio sam dodati, O ljubavi moja, gdje si bila? Život mi je tako
besmislen bez tebe. Ali sve što sam mogao reći bilo je njeno ime. Tresao
sam se.
Vidio sam kako joj se ramena napinju i kako čvršće stišće ogradu.
Okrenula se prema meni i vidio sam suze u njenim očima.
"Oh, Michael." Zaplakala je i stavila ruke preko očiju.
Zgrabio sam ju i čvrsto zagrlio, osjećao kako mi plače u prsa.
Protrljao sam joj kosu i jednostavno ju nisam htio pustiti.
Naposljetku je prestala plakati. Podigla je pogled prema meni i
rekla, "Kako si me pronašao?"
Nasmiješio sam se, pokušao ju umiriti. "Upornost." Nisam joj
mogao reći istinu - da sam ustvari odustao od pomisli da ću ju ikad vidjeti.
Uzvratila mi je osmijeh i osjećao sam se sretnim po prvi put otkad
je otišla.
Nisam ju gnjavio za detalje. Samo je zurila u moje lice. Nestalo je
suza, vratile su se natrag u njene oči.
Izgledala je prelijepo kao i uvijek. Kosa joj je bila kraća ali osim
toga bila je to ista djevojka u koju sam se zaljubio prije toliko godina.
"Nisam te planirala tako ostaviti," rekla je Naposljetku.
"Što se desilo? Nisam te nigdje mogao naći."
"Kad sam otišla, samo sam odjurila, htjela sam biti sama. Bila sam
tako ljuta ali više od toga, bila sam frustrirana. Sve mi se činilo
besmislenim i nisam mogla shvatiti zašto to ne shvaćaš."
Miranda je oklijevala i brzo me zagrlila, dodajući, "Samo ti govorim
što sam osjećala tada. Ne što osjećam sada."
Kimnuo sam. "Shvaćam. Nastavi."
"Pa, nisam imala kamo otići. Te sam prve noći spavala na klupi, u
parku. Druge je noći bilo lakše ponoviti istu stvar. Zatim sam dala otkaz.
Nisam mogla nastaviti raditi kad nisam mogla misliti. Bilo je ljeto i nije
bilo teško zaraditi u parku. Sjeti se, bila sam beskućnica, tako da sam znala
kako se snaći."
"Nije ti moglo biti tako jednostavno kako kažeš."
Krenuli smo šetati pored obale, valovi zaljeva udarali su nedaleko
nas. Turisti su zurili pored nas u vodu. Bili smo nevidljivi.
"Tada sam se dosjetila kako dokazati da imam slobodnu volju."
"Kako?"
Pogledala me u oči. "Tako što se nikad neću vratiti."
Nisam znao što reći. Naposljetku sam pitao, "Što hoćeš reći? Kako
bi to išta dokazalo?"
"Ako nisam s tobom, onda ne mogu zatrudnjeti. Bilo bi to kao
bezgrešno začeće. Pošto je to zvučalo potpuno čudno, pitala sam se što bi
se desilo. Sad zvuči blesavo ali stvarno mi nije bilo dobro i to mi je nekako
imalo smisla. Mislim da mi je samo trebalo neko vrijeme dalje od tebe."
"Možda smo oboje to trebali," rekao sam.
"Da. Ali opet sam bila iznenađena. Bila sam sama veći dio tog ljeta,
živjela u parku, povraćala posljednje komade nečijeg pileta ili sendviča,
molila ljude da uzmu novac od mene, kad -"
Oklijevala je.
Dugo sam ju grlio pa poljubio. "U redu je, Miranda. Sad smo opet
zajedno."
Protrljala je moju kosu i nasmiješila. "Pa, jedne sam noći sjedila u
parku i primijetila da na licu imam užasan niz masnica. Kako su sati
prolazili postalo je sve gore i gore, veliki podljevi i oko mi se zatvorilo.
Nisam mogla nego jaukati od boli. Bio je mrak i nikoga nije bilo u mojoj
blizini. Mislim da sam sjedila pod stablom i jaukala od boli većinu te noći.
"A onda, možda oko ponoći -"
"U redu je. Samo polako."
"Nisam vidjela nikoga. Ali onda sam povukla haljinu na gore i pala
na tlo."
Zastala je na minutu i protrljala prste.
"Veliki se tip zaletio u mene pa se okrenuo i mogla sam vidjeti da je
prekriven znojem i prljavštinom. Zubi su mu bili truli i smrdio je. Do tad
mi je lice već bilo užasno bolno i znala sam da će me prebiti na mrtvo ime.
Ali tada se, što još gore, povukao na mene i silovao me."
Nisam znao što reći. "O, Miranda..."
"Toliko je boljelo. Nisam ispočetka znala što se događa. Nastavio se
nabijati i onda me samo povukao gore i utrčao u grmlje. Udario me,
snažno, odslomio mi nos i uzeo sve masnice na mojem licu."
Zurila je prema zaljevu San Francisco, činilo se da se usredotočila
na tanker u daljini, kao da nema ikakvih briga. Nakon nekoliko sekundi
stisnula mi je ruku i rekla, "Nema riječi za to opisati. Tako sam zatrudnjela
i zato sam deset tjedana kasnije pobacila."
Osjećao sam se posramljeno. Dvije sam godine smatrao da je
pronašla nekog prethodnog ljubavnika.
"Zašto mi se nisi vratila?" pitao sam.
"Nisam mogla. Tako sam bila povrijeđena i ljuta na sve. Silovatelja,
tebe, cijeli jebeni svijet. Silovanje me samo natjeralo shvatiti ono u što sam
tako dugo vjerovala."
"Slobodna volja?"
"Da. U svakom slučaju, bila sam totalno sjebana i sve što sam htjela
bilo je biti sama. Željela sam da mogu isprati uspomene na taj dan. Duša
mi je bila povrijeđena i nisam se mogla vratiti i reći ti što se desilo. Trebala
sam biti sama."
"Ali, dvije godine?"
"Nakon nekog vremena postalo je sve teže zamisliti povratak. Ne
znam zašto. Živjela sam na ulicama neko vrijeme i možda me je bilo sram
vidjeti te."
"Ali sad smo pronašli jedno drugo. To ti nešto govori, zar ne?"
I tad mi je pokazala taj predivni osmijeh. "Da. Da, govori mi."

Poglavlje 2
Čitav je svoj život Mirandu progonila misao, pitala se hoće li zaista
moći odabrati išta ili će slijediti smjer koji joj je predodređen.
Nikad nisam shvatio zašto joj je to bilo toliko bitno. Iz praktične
perspektive nije imalo ikakvog smisla. Nikad nije imala odgovor na moju
analogiju s vlakovima. Bili smo isti kao i svi ostali, samo na drugoj pruzi.
Mislila je da se u mojim komentarima nalazi skrivena neka logička greška
ali nije ju mogla naći. To je, čini se, samo pogoršalo stvar.
Jednom je mislila da si može sama nešto dokazati. Da može
bezrezervno donijeti odluku na svoju ruku koja će sasvim jasno ići kontra
njene sudbine.
Dogodilo se to tijekom vremena koje smo proveli odvojeno. Te je
godine napunila dvadeset i pet - te je godine trebala po posljednji put
vidjeti svoju sestru prije samrti.
Rekla mi je za to nakon što se te prve noći vratila kući.
"O moj bože, sve si ostavio. Moje su cipele još uvijek na prolazu."
Smijala se i pomaknula tenisice u stranu.
Uskočila mi je u naručje i dugo me i snažno poljubila prije nego je
pogledala naš dom. Dvije godine odvojenosti rastopile su se i nestale.
I baš je tad dotrčao Doof i počeo luđački lajati na Mirandu, trčati
oko nje pa je podigao svoje kratke prednje šapice na njene gležnjeve.
"O, mali moj!" Zacičala je poput školarke i podigla ga. Ispustio je
tihi zvuk nalik 'burf i njuškao joj lice, migoljio joj se u rukama poput
djeteta s grčevima. Nakon nekoliko se minuta smirio. Miranda ga je
spustila na pod. Vratio se svojoj košari i počeo se lizati.
"Bilježnice..." Milovala je otvorenu bilježnicu na stolu njene sobe.
Sve što sam učinio tijekom te dvije godine bilo je da sam ih par puta
očistio od prašine. "Nikad nisam ni virnuo," rekao sam. "Samo ta stranica
koja je bila otvorena. Bio sam u iskušenju ali mislio sam da dokle god su
stranice nepročitane morat ćeš se jednog dana vratiti i izbrisati ih."
Otvorena je stranica pokazivala skicu jedne djevojke, tinejdžerke,
tamne kose i očiju tako velikih i okruglih. "To je moja sestra Ricki," rekla
je dok je gledala u skicu. "Nije joj na čast"
"Kako znaš?" pitao sam.
"Popijmo čašu vina. Tako je dobro vidjeti ovo mjesto." još me
jednom zagrlila. "Zaista si mi nedostajao, Michael."
 Osjetio sam opet trzaj srca i slabašno se osmjehnuo. "Imam praznu
bocu ispod sudopera." Jednina mi se omakla bez razmišljanja. Bilo je
vrijeme vratiti se na množinu.
Vino je bilo iz obližnjeg vinograda. Dok sam čitao naljepnicu,
mutno mi se poznatim činilo ime i mislio sam da bismo možda trebali
uskoro otići do vinarije kako bismo vratili bocu.
U sudoperu su bile dvije prazne čaše i stavio sam ih na stol, gdje
smo oboje ispljunuli malo vina u njih i kucnuli se čašama.
"Moja sestra." Duboko je udahnula. "Prošlog sam ljeta otišla na
istok, u Modesto. Nisam sigurna zašto u Modesto. Vidjela sam neki prilog
na vijestima o Modestu i pomislila 'Zašto ne?' Samo sam htjela otići na
neko novo mjesto."
Nikad nisam bio tamo pa nisam imao što za dodati.
"Stopirala sam," rekla je. "Trebalo mi je par vožnji ali nije toliko
daleko pa je bilo prilično lako."
Kimao sam glavom. Znao sam da nije daleko. Možda dva sata. "Što
se desilo?"
"Bio je topao dan i jela sam sladoled. Vanilija s malim komadićima
badema na vrhu."
"Zvuči kao nešto za tebe."
"Vidjela me. Stajala sam na uglu, jela sladoled. Prišla mi je i počela
se smijati i plakati. Jela je isti takav sladoled, s komadićima i svim
ostalim."
Nisam ništa rekao. Zurila je u daljinu, prisjećala se sestre.
"Oči su joj bile velike i okrugle. Hipnotizirajuće. Ali nije bilo
nikakve sumnje da je to ona. Osjetila sam snažnu ljubav prema njoj, što je
jako čudno jer sam ju srela tek jednom prije toga, tako davno."
"Možda obitelj nekako -" oklijevao sam, nisam bio siguran koja je
prava riječ," - nekako nadilaze naše razlike."
"Pa, nešto se desilo u svakom slučaju. Bile smo poput starih
prijateljica koje se vide svaki dan. Bila je odlična, iako je išla u krivom
smjeru. Opraštala se sa mnom, naravno. Bit će nam to posljednju put da
smo zajedno do - znaš i sam. Išla je na put u Europu i možda će i ostati
tamo. Obećale smo jedna drugoj sve i svašta, da ćemo ostati u kontaktu ali
nekako će tih 55 godina proći bez da me ponovno pronađe."
 "Zašto nije ostala u kontaktu?"
"Ne znam. Ja nisam mogla nazvati nju jer ju nisam poznavala.
Pretpostavljam da nije imala način za pronaći me. Nakon što smo se rastale
vratila sam se u Oakland i nedugo nakon toga desilo se silovanje i onda
sam tebe srela."
"Dakle, nije znala gdje te naći?"
"A ja nisam znala da sam joj trebala reći gdje živim."
"Vau. Barem ćeš ju sad vidjeti opet. Zvuči kao da ste bile jako
bliske."
Kimnula je. "Sve to je okej."
"Ali?"
"Ali srela sam je baš kad sam trebala. Manje više je to dokazalo da
nisam imala izbora u svemu tome. Čak iako sam se svjesno trudila izbjeći
susret s njom to nije bilo ni najmanje bitno."
***
Tri su mjeseca prošla.
Doof i Miranda grlili su se svakom prilikom. Miranda i ja smo se
također mazili svakom prilikom. Imati je natrag bila je najbolja stvar koja
mi se mogla dogoditi.
Ali Miranda je ipak bila nemirna. Mogao sam to osjetiti u njenom
dodiru, u način na koji je zurila u prazno tu i tamo, čak i u načinu na koji bi
se osmjehnula i osmijeh se činio lažnim, kao da joj je um zaposlen
razmišljanjem ali zna da se radi mene mora pretvarati da nije odsutna
duhom.
Većinu vremena ona i jest bila tamo uz mene. Ali ne uvijek.
Ponekad bih mogao vidjeti da je u potpunosti zaokupljena, kad bih ušetao
u kuhinju nenadano. Njena bi prazna šalica kave ostala neispunjena. Doof
bi spavao pod njenim nogama. Neprirodna bi tišina prostoriju ispunila
napetošću.
U drugim bi se prilikama probudila usred noći i otišla sjediti u
kupaonici trideset ili četrdeset minuta. Htio sam ju pitati što ne valja ali
znao sam da bi dobio isti stari odgovor. Htjela je slobodu. Istinsku slobodu
i nije znala kako ju dobiti.
To je ono što joj je bilo najvažnije u čitavom životu. Htjela je imati
izbor u nečemu. Ičemu. Jednu jedinu odluku koja bi u potpunosti bila
njena.
I napokon se dosjetila jedne stvari koja bi sasvim konačno dokazala
da ima slobodnu volju. Siguran sam da je o tome razmišljala većinu
vremena tijekom ta tri mjeseca. Možda je ideju dobila i ranije ali nije
mogla funkcionirati bez mene kao svjedoka te joj je pronalazak mene dao
poticaj da obriše prašinu s tih misli i razmotri opcije.
Bila je 1987-a. Sjećam se čitanja novinskih naslova o Svjetskoj
Izložbi koja se godinu ranije održala u Vancouveru i razgovora s njom o
odmoru tamo prethodne godine. Ponašala se entuzijastično ali sad kad
razmislim jasno mi je da nikad nije planirala otići tamo sa mnom.
Peti srpnja. Datum koji nikad neću zaboraviti. Otišli smo spavati tog
jutra, udobno drijemali i vodili ljubav kad smo se probudili kasno tijekom
noći. Kao i uvijek, bilo je predivno.
Dugo me držala u naručju, gotovo sat vremena, u tišini. Možda je
plakala. Nisam siguran.
Naš posljednji put. Naravno, to tada nisam znao.
Osjećao sam se pomalo malaksalo tako da sam znao da ću ustati iz
kreveta i popiti nekoliko piva ili vino zajedno s njom. Nadao sam se da će
uz njih ići i nešto smijeha a ne teški trenuci s 'drugom' Mirandom,
djevojkom koja bi se obrecnula i previše puta postala zlovoljna.
Ovaj sam put, doduše, dobio neku srednju Mirandu koja je sa mnom
popila nekoliko pića.
Htjela se prisjećati. Predivnog godišnjeg u Egiptu, prije
terorističkog napada, romantične vožnje gondolom u Veneciji. Svih onih
puta kada smo prešli most u San Francisco kako bismo pronašli neki mali
kafe bar ili restoran u kojem ćemo provesti večer zajedno.
Posegnula je za mojom rukom. "Volim te, Michael."
"I ja volim tebe, Miranda. Uvijek ću te voljeti."
Kimnula je, ispljunula malo piva pa otišla u kupaonicu.
Ja sam još uvijek razmišljao o vremenu koje smo proveli u Veneciji.
Sad kad me navela da o tome razmišljam, zaista sam ju htio uvjeriti da
pođe na još jedan odmor sa mnom. Vancouver. Expo 86 će biti početak
čitavog novog niza pustolovina za nas dvoje.
Tada sam je čuo kako stenje a zatim je uslijedio tresak u kupaonici.
 Na trenutak sam se smrznuo pa skočio na noge i potrčao k njoj.
"Miranda?" Vrata su bila zaključana. "Miranda!" Čuo sam ju kako
opet stenje. To mi je bilo dovoljno. Krhka je brava pukla čim sam se zabio
u vrata.
Moja Miranda.
Ležala je na podu u lokvi jarko crvene krvi. Dahtala je i zurila u
mene ali odmah sam mogao vidjeti da gubi bitku koja bjesni u njoj.
Bila je na leđima, raširenih nogu, polako su se micale, a iz sredine
njenih prsiju virio je dugi oštri nož.
Ispod noža se nalazila još jedna crvena mrlja, gdje se ubola prvi put.
Luđački sam joj se divio zbog siline uvjerenja potrebne da se ubode,
izvuče nož i onda se opet ubode.
Ta je misao istog trena odlepršala.
"Miranda!" Kleknuo sam pored nje, nisam znao što učiniti. Trebam
li izvući nož ili je bolje ostaviti ga i pozvati pomoć?
"Ne," prošaptala je. "Pusti." Glasa skoro da i nije bilo. "Znaš da
nitko ne može pomoći."
Zgrabio sam nož i osjetio kako ona drži dršku. Odbio sam joj ruku u
stranu i iščupao nož. Osjetio sam kako se tare o rebra dok sam ga izvlačio.
Zatim sam oprezno pritisnuo ranu bijelim kupaonskim ručnikom.
"U redu je. Sredit ćemo te."
Čak i dok sam to izgovarao bilo mi je jasno da nema nade. Vidio
sam kako joj život nestaje iz pogleda i osjetio sam posljednje otkucaje
njena srca dok sam pritiskao ručnik o nju.
"Ne!" Nisam znao što učiniti pa sam ju protresao, pokušao ju
natjerati natrag u život. "Miranda, ne ostavljaj me!"
Posljednji uzdisaj. Umrla je.
Držao sam ju u naručju i plakao i plakao i plakao.
***
Njena je poruka bila na pultu.
Dragi Michael:
Ako ovo čitaš, čini se da si bio u pravu. Ipak imamo slobodnu
volju. Ovo je dokaz. Ako se mogu ubiti, očito je da je moja
 prošlost završila i nikad neću opet sresti Ricki, svoje roditelje i
nikad neću biti rođena. Svi će ti događaji biti izbrisani. Sve što se
očekivalo od mene biti će raščinjeno. Učiniti ću jedinu stvar za
koju sam sigurna da nije predodređena. Ne plači za mnom. To je
sve što tražim.
Volim te. Miranda.
Kada sam pročitao poruku, pogledao sam opet u Mirandu. Njenog
tijela više nije bilo.

Poglavlje 1
Doof i ja smo bili sami.
Čak je i krv koja je poprskala kupaonske ormariće nestala. Svaki mi
je djelić Mirande oduzet.
Mislim da sam bio u šoku. Sve što sam htio je znati gdje je ona.
Htio sam da se vrati po mene kako bih pozvao 911. To ne bi djelovalo,
pošto bi hitna već stigla prije nego se ubila ali lude su mi misli punile
glavu.
Mislio sam da sam prolupao. Možda nikad nije ni postojala Miranda
- možda je bila samo predivan san.
Ali naravno, njena je čaša za vino još uvijek bila tu. Njene knjige.
Njene skice. Mogao sam čak i namirisati njen parfem.
Ponekad se pitam što bi se desilo da nije nestala. Bi li se njeno tijelo
nastavilo kretati unatrag kroz vrijeme zajedno sa mnom? Koliko bi dugo to
trajalo? Kako bi se policija nosila s tijekom koje se iznenada vraća u život
nakon što se probode?
Usred zbunjenosti shvatio sam da je dobro da je njeno tijelo nestalo
i da nije ostavila izazove koje bi u drugom slučaju stavila pred mene.
Ovog me puta ostavila za stvarno.
Ne samo mene. Njeni roditelji nikad neće držati bebu Mirandu.
Ricki će biti jedinka. Svijet će nekako nastaviti dalje kao da nije nikad ni
postojala. Ali ja sam znao.
A i Doof je znao. Ušao je u kupaonicu dok sam sjedio na podu, leđa
naslonjenih na zahodsku školjku. Njuškao je mjesto na kojem je ležala
Miranda pa me pogledao s pitanjem u očima.
 "Hej mali, dođi." Držao sam ga i mazio, oboje smo gledali u prazan
pod.
Mislim da je Miranda mislila da je sigurna, da ni pod razno ne može
uspjeti u samoubojstvu. Umjesto toga je dokazala samoj sebi da je u krivu.
Ipak je imala slobodnu volju. Pitam se je li dobila djelić sekunde
zadovoljstva prije smrti.
Svi mi imamo slobodnu volju, čini mi se. Samo što neki od nas
odluče ići linijom manjeg otpora.
***
Mjeseci su prošli i nisam plakao za Mirandom. Htio sam ali sve sam
suze isplakao još kad me napustila nakon pobačaja.
Kuća se činila praznom, doduše. Gledao sam previše televizije, pio
previše piva i otišao na posao previše puta mamuran do te mjere da mi se
želudac okretao.
Išao sam do tuljana nekoliko puta tijekom ljeta i gledao kako se
igraju, sjećao se onih puta kada smo Miranda i ja zurili u njih, u transu.
Svakih nekoliko dana vidio bih Doofa kako šeće kućom, samo luta,
viri u svaku sobu. Znao sam da traži nju, instinktivno želi svoju
gospodaricu, nju koju još nije ni upoznao po prvi put.
Jednog me dana ipak njegovo tugovanje za Mirandom pogodilo. On
ju još nije upoznao.
"Doof?"
Stisnuo sam ga uz sebe, zurio u njegove velike, tužne oči. "Kako ju
možeš tražiti, mali?"
Njegove su oči jurcale prostorijom i znao sam da je zarobljen u
istom nazadnom svijetu kao ja. On ju jest poznavao, jer je bio poput mene.
Čitav je život vjerojatno bio usamljen, zbunjen i napola nasmrt
prestravljen, nije shvaćao toliko toga što mu se događalo.
Rekao sam si sve to, možda samo kako bih povjerovao da imamo
više toga zajedničkog nego što je bilo istina.
Doduše vrlo skoro ju je prestao tražiti. Držao se mene kad bih bio
doma.
Doof je postajao jako mlad. Krzno mu je bilo glatko, tamnosmeđe,
bez tračka bjeline koja će mu u kasnijim godinama prekriti lice.
 Stavio sam Mirandine knjige i odjeću u kutije i naslagao ih u kutu
njene radne sobe. Nisam mogao podnijeti pomisao da ih se riješim. Još je
uvijek imala sve one neizbrisane bilježnice.
***
Ljeto se pretvorilo u proljeće, pa zimu i prije nego sam postao
svjestan što se događa još su tri godine prošle i bilo mi je dvadeset i jedan.
Gotovo da nisam imao novca u banci, pošto nisam jako dugo bio zaposlen.
Pitao sam se što će se dogoditi kada potpuno ostanem bez love.
Doof je bio samo štenac, kraći od osam inča.
Jednog sam dana pogledao u njegovu kartonsku kutiju. Rasprostro
sam novine oko njega, jer je gubio kontrolu nad time gdje će piškiti.
Uvijek se činilo da zna da nešto radi krivo ali nije si mogao pomoći.
"Hej, mali." Podigao sam ga i živahno mi je polizao lice, pun
energije.
Pažljivo sam ga, suznih očiju, odnio do auta.
Odvezli smo se u The Pet Store On The Bay. Dao sam mu
posljednji zagrljaj prije nego sam ga odnio unutra i zamijenio ga za 300
dolara.
Trgovac ga je stavio u veliki kavez, s nekoliko drugih psića. To su
mu bili braća i sestre. Bio je najmanji u leglu. Srušio se u kut i sumnjičavo
promatrao ostale.
Od tog trenutka...
Za šest tjedana će biti s majkom. Upuzat će u njenu maternicu i
zatim nestati.
Kada sam se vratio kući bio sam zaista sam i opet sam plakao.
Osjećao sam se kao malo više od dječaka i znao sam da se moje vrijeme
kao nezavisnog muškarca bliži kraju.
Nedostajala mi je majka i potražio sam njen broj u telefonskom
imeniku.

Prolog
ZOVEM SE MIKEY JOHNSON.
4 SU MI GODINE. ŽIVIM S MAMOM I TATOM U MODESTU U
KALFORNJI.
ZANAM DA SAM JEDNOM BIJO STAR. RADIjO SAM KAO TATA I
PIjO PIVO MAMA REKLA DA TREBAM PSATI U MOJU KNJIGU
ALI NEZNAM ŠTO REĆI.
NEKI PUT KAŽE RJEČI KOJE NEZNAM.
HTIO BIH DA JE MAMA MIRANDA JER SE NJOJ SVIĐAM. BOJIM
SE NEKI PUT MAME I HTIO BIH DA ME TATA NE TUČE.
NEDOSTAJE MI DOOF.
ON JE OTIŠAO U SVOJU MAMU. ZNAM DA ČU I JA TO
NAPRAVITI. ŽELIM MIRANDU.
HTIO BIH DA ME MIRANDA NIKAD NIJE OSTAVILA.
Za novelu Novo svjetlo na Drakeovoj jednadžbi, britanski sf i fantasy pisac
lan R. MacLeod bio je nominiran 2002. godine za nagrade Hugo. Locus i
Theodore Sturgeon.

IAN R. MACLEOD

Novo svjetlo na
Drakeovoj
jednadžbi

New Light on the Drake Equation (2001.)

preveo: Mario Jović
 Kao što je činio svake prve srijede svakoga mjeseca, nakon što je
najprije dovršio bocu vina s kojom je zaspao, onda popio tri mutna prsta
absinta, uz dodatni gutljaj za svaki slučaj, Tom Kelly odvezao se do St.
Hilairea po svoju poštu i namirnice. Mali je grad bio crveno-smeđ, treperio
je u dubini doline, istočkan stablima maslina, dok je sa starim Citroenom
vozio po oštrim zavojima silazeći sa svoje planine. Dolje na istoku, gdje
krš uzdizao u moćnu planinu mogao bi nazrijeti letače kako kruže iznad
strmih litica ako bi protrljao oči i zaškiljio, i blistanje njihovih krila dok su
lebdjeli na jutarnjem toplom zraku. Ali i Tom se osjećao poput neke vrste
letača, sada kada mu je absint ušao u krvotok. Dopustio je Citroenovim
ćelavim gumama, crnom asfaltu i nagibu planine da ga beskonačno vode
dolje. Naslijepo skrećući na krivoj strani ceste, dok je stari platneni krov
lepršao i dok su se sunce i sjene mijenjale u unutrašnjosti automobila, ovce
bježale od slatkog toplog urlanja antiknog motora. Tom Kelly silazio je sa
svoje planine u dolinu.
U bureau de poste madame Brissac uputila mu je osmijeh koji je
imao više sažaljenja nego inače.
"Poruke?" procijedio je.
Polagano je trepnula. "Jedna, možda dvije." Muhe zunzare kružile
su zrakom koji je mirisao na kuhane slatkiše, Gitanese i madame Brissac.
Tom se lagano zaljuljao. Obrisao je malo prašine s ceste koja se uhvatila za
njegovu bradu. Skinuo je mrlju s majice i tijekom toga primijetio kako mu
se na nadlanici desne ruke pojavila svježa staračka pjega. Razočarao bi ju,
uistinu, da je uzeo jezičnu ampulu i nakon svih ovih godina počeo govoriti
tečni francuski - ili da je to čak i učinio na starinski način, koristeći knjige i
audio snimke, kao što si je oduvijek obećavao. To bi ju lišilo njihove male
mjesečne bitke.
"Onda, ah, je voudrais..." Pokušao je gestikulirati rukama.
"Želite ih?"
"Da, molim vas. Oui. Ah - s'il vous plait..."
Još uvijek nezainteresirana pauza, dosadne zujare. Ili je madame
Brissac mogla doći do engleskog, pomislio je Tom, iako će to teško učiniti
zbog njega.
"Kasnite." Rekla je naposljetku.
"Mislite-"
Onda su se vrata otvorila u gomili sjena i buke i skupina letača, koja
se vratila s jutarnjeg leta, nagurala se iza Toma s kombinezonima koji su
škripali, presavijeni vrhovi njihovih krila sudarali su se s ljepljivim
trakama koje su zujare vrijedno izbjegavale. Ti mladići, zaključio je Tom
kad ih je pogledao, uistinu su bili poput tuđinskih insekata u svojim
šarenim kombinezonima, tijela prekrivenih krivudavim logotipima
sportskih tvrtki i njihova krila, tkivo od fine svile napeto na paperjastim
kostima, a onda sklopljena na njihovim leđima poput delikatnih kišobrana.
A također su govorili francuski; glasovi su im bili prodorni, ali
prenaglašavali su svaku frazu, gestu i riječi kao što ljudi uvijek čine kad su
tek naučili novi jezik. Mislili su kako, samo zato što se mogu međusobno
razumjeti i smisleno razgovarati sa svojim instruktorom letenja i pratiti
svog turističkog vodiča i naručivati piće u baru, govore poput
starosjedilaca, ali još nisu upoznali madame Brissac koja će sigurno
smisliti nekakvu birokratsku kvaku ili se praviti da ih ne razumije tako da
će odavde otići bez stanovitog formulara ili dozvole koje su očekivali. Tom
se okrenuo prema madame Brissac i nasmiješio joj se kroz maglu
nadolazeće glavobolje od absinta. Nije se potrudila uzvratiti osmijeh.
Umjesto toga promrmljala je nešto što je zvučalo kao Ja sam Judy.
"Molim? Voulez-vous repeter?"
"Četvrtak je."
"Ah.ye comprends. Shvaćam..." Baš i nije shvaćao, ali letači su
postali nestrpljiviji i nagurali su se iza njega, krila su šuštala od odjeka
jutarnjeg zraka koji ih je nedavno ispunjavao i osjetio je miris svježeg
znoja, čistog napora. Kako to, zapitao se Tom, da su iz daljine izgledali
toliko prekrasno, a toliko glupo i ružno iz blizine? Ali četvrtak - a on je
mislio kako je srijeda. Naravno da je mislio da je srijeda, inače ne bi bio
ovdje u St. Hilaireu, zar ne? On je bio rob navike, istrošen od godina poput
starog drveta pulta madame Brissac. Sigurno je izgubio pojam o vremenu,
i/ili se nije potrudio provjeriti kalendar dok je bio na planini. Pogreška koju
je bilo lako učiniti, ako ste živjeli poput njega. Ipak...
"Želiš ih? Da?"
"S'il vous plait..."
Madame Brissac se naposljetku okrenula prema pretincima u
kojima je držala njegove i još nekoliko kartica s porukama poredanima po
njezinom alkemičnom sustavu. Staviti ih na jedno mjesto i označiti s Kelly;
Tom - ili Amerikanac; Pijanac; Starkelja; Glupan - bilo je odveć
jednostavno za nju. Tom nikad nije uspio shvatiti uzorak po kojem je
odlagala kartice, koje su uglavnom bile od njegovih raznih akademskih
sponzora i dolazile su jedna po jedna ili u naletima, ali uglavnom jedna po
jedna. Te stare linije drvenih kutija koje su izgledale kao da su nekoć
sadržavale prava staromodna pisma i telegrame, i možda poruke i sućuti iz
Svjetskih ratova, i revolucionarne poruke francuskih revolucionara nižih
klasa, dekrete Sunčanog Kralja i potpuno moguće čak i pokojeg goluba,
izbacile su svoj sadržaj na brze ruke madame Brissac na način koji Tom
nikako nije mogao shvatiti. Naravno, uvijek je mogao pitati, ali to bi samo
bio izgovor za podizanje galskih obrva i ramena u hinjenom
nerazumijevanju. Nakon svega, madame Brissac bila je madame Brissac, i
letači iza njega su šaputali, meškoljili se i podrhtavali poput mladih čaplji, i
to nije bila njegova briga.
Duž Place de la Revolution nalazili su se štandovi koji su zbunili
Toma na njegovom putu prema bureau de poste, ali više ne. Svijet je bio u
pravu, on je bio u krivu. Danas je bio četvrtak. I njegov uobičajeni kafić
bio je puniji nego inače, iako je par koji je sjedio za njegovim stolom ustao
kad je prišao i odšetao, s rukom u ruci, pored gomile izloženog kruha, voća
i sira. Djevojka je izgledala poput Audrey Hepburn, ali je mladić ispod
majice bez rukava imao mišiće specijalca, a koža mu je bila zelena sa
sićušnim krljuštima. Tomu je izgledala poput kožne bolesti. Zapitao se,
kao što su se usamljeni muškarci koji su promatrali mlade parove iz kafića
oduvijek pitali, kojeg je vraga vidjela u njemu.
Konobar Jean-Benoit bio je zaposleniji nego inače i, nakon što je
Tomu uputio pogled koji je gotovo bio iznenađen, uzeo vremena da dođe.
Tom, nakon svega, nikamo neće žuriti. I imao je svoje kartice-svih šest-za
čitanje. Ležale su preokrenute na plastičnom stolnjaku; ruka u pokeru koji
treba odigrati. Ali on je već znao o čemu se radi. Jedna je bila plava i
gotovo obična, s uzorkom poput valova, što je najvjerojatnije bilo nekakvo
smeće, druga je izgledala sumnjivo poput računa kiber-usluge koju
najvjerojatnije nije ni koristio, a ostatak je nesumnjivo bio od njegovih
preostalih sponzora. Pored njih na stolu, poput dijela neke lijepe mrtve
prirode u kojoj su on i te kartice bili nepotrebni uljezi, nalazila se prazna
butelja i čaše za vino iz kojih su ljubavnici pili. Vino u deset sati! To vam
je Francuska. Ovo je Francuska. A i on je mogao popiti piće, mogao je
Tom Kelly. Možda samo liker, koji bi lijepo sjeo na absint kojeg je popio
ranije - samo kao podlogu, temelj. Tom je uzdahnuo, protrljao sljepoočice i
pogledao jutro oko sebe. Po St. Marie koja se uzdizala iznad tržnice, onda
ljude, otmjene, šarene u njihovoj odjeći, njihovu kožu, njihova lica.
Francuska, ovo je bila prava Francuska živih, mjesto koje je ponekad
posjećivao srijedom - ovog četvrtka - ujutro. Mogao je ostatak vremena biti
bilo gdje, sa zvijezdama gore na njegovoj planini, putovati kroz vječnost i
čekati neki usputni signal. Zato je bio ono što jest - neki stari luđak kojem
su ljudi poput madame Brissac i Jean-Benoita ugađali bez da su to znali.
Zato se nikad nije potrudio svladati taj jezik koji je lebdio posvuda oko
njega. Jean-Benoit je još uvijek bio zaposlen, mahao je krpom i posluživao
goste uz osmijeh na svom uobičajeno lijepom licu, dok su mu krila bila
toliko dobro spremljena da nitko nije uistinu mogao znati da ih ima. Kao i
većina ljudi koja je ovdje radila, on je radio kako bi u slobodno vrijeme
mogao letjeti. Tom, sa svojini Crois digetpastis merci, nikad neće biti neki
veliki prioritet.
Tom je podigao jednu od kartica i pokušao zaustaviti podrigivanje
dok mu je gorki okus absinta punio usta. Kartica je bila os sveučilišta
Aston u Birminghamu, Engleska, od svih mogućih mjesta. Eto, čak je i
zaboravio da su ga oni sponzorirali. Povukao je prst po play liniji, napola
zatvorio oči i ugledao mladića kojeg do tada nikad nije vidio kako sjedi za
impresivno velikim stolom kakve posjeduju samo ljudi, po Tomovom
iskustvu, koji nisu obavljali nikakav stvaran posao.
"Gospodine Kelly, zadovoljstvo mi je upoznati vas..." Mladić je
zastao. Očito je bio nov u svom poslu, koji god on bio, i držao se za stol
kao da se nalazi na vrhu tobogana smrti. "Kao što ste u akademskom tisku
mogli vidjeti, ja sam preuzeo mjesto doktorice Sally Normanton. Nisam ju
osobno poznavao, ali znam da svi vi koji ste ju cijenili, i ja također,
osjećate bol zbog gubitka takve osobe i fizičarke..."
Tom je na trenutak maknuo prst s kartice i vratio se natrag u
Francusku. Samo je jednom vidio ženu. Bila je topla, puna života i sućuti,
sjećao se, i kretala se na autonogama zbog uznapredovalog artritisa kojeg,
u tim danima, ampule nisu mogle izliječiti. Sjedili su pod velikim stablima
i kipovima birminghamskog Centenary Squarea, koji je za njega značio i
druge uspomene, i ona je uzdahnula, nasmiješila se i objasnila kako je
temeljna politika njezine institucije bila protiv svakog pozitivnog broja
Drakeove jednadžbe već nekoliko desetljeća, ali Sally Normanton je uvijek
u srcu imala posebno mjesto za takve stvari, i fizikom se počela baviti na
temeljima čitanja Clarkea i Asimova. Nije da je mislila kako je Tom čuo za
njih. Ali Tom je čuo, naravno. Bili su gotovo ista generacija. Kao dijete
dobio je alergiju na prašinu od čitanja tih uzbudljivih, pljesnivih analognih
stranica. Bezbrižno su čavrljali i na povratku u kampus Sally Normanton
mu se povjerila, dok je podizala i kliketala svojim nogama, kako posjeduje
mali fond. Bio je to ostatak nekog rada za vladu, i bio je njegov na
korištenje sve dok knjigovođe ne primijete. A to je bilo prije više od
dvadeset godina. A sada je bila mrtva.
"...fizičarka. Ali pregledom i revizijom njezinih poslova, otkrio sam
kako ste dobivali novac za projekt koji, sa žaljenjem moram reći..."
Tom se preskočio naprijed sve dok nije došao do kraja kad je
mladić, čije je jedno oko bilo zeleno, a drugo plavo - i s noktima poput
pandži, pa je možda i on također bio letač, iako nije izgledao dovoljno
vitko i djelovao je strašljivo - izjavio kako je na kartici ostavio
simulacijsku AI svojeg poslovnog ja koja će drage volje odgovoriti na sva
važna pitanja, iako je odluka za prekid financiranja, nažalost, potpuno
neopoziva. AI je bila tamo, naravno, kako bi spriječila Toma da smeta
ovog poslovnog čovjeka uzaludnim molbama. Ali Tom je znao kako je
sretan zbog onog što je dobio iz tog izvora, i još je sretniji što ga nisu
namjeravali tužiti kako bi sve vratio natrag.
Sveučilište Aston. Engleska. Miris drugačijeg zraka. Drugačije
drveće. Ako je postojalo jedno godišnje doba koje je odgovaralo tom
mjestu, atmosferi koja se uvijek nalazila u pozadini čak i tijekom
najhladnijih, najtoplijih ili najkišovitijih dana, to je definitivno jesen.
Koliko je već prošlo? Tom je pokušao ne razmišljati - to je bila jedina
jednadžba koja je čak i njemu uvijek donosila ništa. Umjesto toga
primijetio je kako je čaša iz koje je pila lijepa djevojka imala crveni otisak
njezinog ruža, i gotovo mu je bilo žao što je odnesena, a s njom i bolje
uspomene koje je pokušao prizvati, kad se jean-Benoit napokon pojavio i
pred njega stavio čašu mutne žute tekućine, za koju Tom više nije bio
siguran želi li ju. Voila. Merci. Pidgin francuski dok je zurio u kartice iz
nerazumljivih pretinaca madame Brissac. Ali popio je liker bez obzira na
sve. U jednom gutljaju. Barem se riješio okusa absinta.
A dan je bio lijep, tržnica je bila prepuna ljudi. Bilo bi šteta
upropastiti ovo krhko dobro raspoloženje koje je gradio porukama koje su
najvjerojatnije sadržavale riječi žaljenje, opoziv i u najmanju ruku, moramo
se raspitati... Ovaj trg, bila su to peciva i Edith Piaf napisani velikim
slovima, bio je to minijaturni Eiffelov toranj. Topli mirisi češnjaka, jedva
osjetni zadah odvoda i fine crne kave. I one smiješne male pudlice koje su
za sobom vukle one dugonoge žene. Vika i geste, stare udovice u crnini
koje su sada sigurno bile mlađe od njega mrmljale su same sa sobom i
cjenkale se noseći svoje prugaste torbe poput statista u pogrešnom filmu i
mrštile se na ovo ili ono čudo u kapsuli. I svećenik u halji izlazi iz crkve,
zastaje na suncu na vrhu stuba kako bi pogledao prizor ispred sebe, iako na
leđima ima krila koja rasteže kao da zijeva, i kosa mu je purpurna. Još
jedan letač. Tom se nasmiješio kad je pomislio kako mu je sa župljanima,
od kojih su većina one namrštene starice i pomislio naručiti - zašto ne? -
još jedan liker...
Onda je primijetio stanovitu figuru kako luta pored štandova na
rubu tržnice gdje je izložena čipka lepršala na vjetru koji je dolazio s
planine i pretvarao se u topli povjetarac između zgrada s obješenim
rubljem. Nemoguće, naravno. Nemoguće. Onaj ruž na rubu čaše probudio
je to sjećanje. To, i poruka iz Engleske, i smrt one žene, i gubitak još
jednog izvora prihoda, koji bi svi, da im je dopustio, probudili sretno-tužni
mozaik uspomena. Nosila je tamnoplavu haljinu bez rukava i stajala je na
suncu od kojeg je njezina plava kosa blistala i spriječila ga da joj vidi lice.
Mogla je biti bilo tko, ali u tom je trenutku mogla biti Terr, i Toma su
zahvatili neobični konfliktni porivi, želio je odjuriti i zagrliti ju, i također
iskopati rupu u kojoj bi se vječno mogao skrivati ispod asfalta kafića.
Zatreptao je. U glavi mu se vrtjelo. U vrijeme kad je došao sebi žena je
nastavila. Okret gole ruke, pogled na lijepu nogu. Zašto su se morali
mijenjati kao što su to sada činili? Žene su bile savršene onakve kakve su
bile. Kakve su oduvijek bile, što se Toma ticalo - ili koliko se barem
mogao sjetiti. Osobito Terr. Ali kad smo već kod toga, možda je i to
također bila iluzija.
Tom je ustao i ostavio nekoliko franaka na stolu i odlutao među
štandove. Ta tamnoplava haljina bez rukava, te noge, ta kosa. Srce mu je
lupalo kao što nije lupalo već godinama zbog neke neobične uspomene.
Čak i ako to nije ona, što je bilo očito, još je uvijek želio znati, vidjeti. Ali
St. Hilaire bio je prepun ljudi, kao i svaki četvrtak. Ogromna tržnica ga je
progutala i opet ispljunula nizbrdo gdje su stube išle uz stare zidine i rijeka
blistala ispod vrba, a onda uzbrdo pored šarenih, skupih trgovina uz Rue de
Commerce koje su u svojim izlozima nudile dizajnersku odjeću,
dizajnerske ampule, dizajnerske živote. Petnaest raznih vrsta kolokvijalnog
francuskog u bočicama poput skupih parfema i odgovarajućim cijenama.
Samo što ste ih smrskali zubima i staklo je imalo okus prženog šećera i
mala čuda naprednog inženjeringa ušla su u vaše grlo i kroz zidove vašeg
želuca u vaš krvotok gdje su raširile svoj zaštitni sloj i sprijateljile se s
vašim imunološkim sustavom i autostopirale do mozga. Lekcije su i dalje
bile neophodne (to se prikazivalo na pakiranju) ali samo jedna ili dvije, i
uključivale su malo više od sjedenja u treperavoj tami u zen stanju spokoja
induciranim raznim dodacima droga (ovo je Francuska) dok su
nanomolekule prtljale po vašim receptorima za jezik i kognitivnost sve dok
niste počeli parlez vousati poput starosjedilaca. Ili ste mogli izrasti krila,
iako su ampule u sportskim trgovinama bile skuplje. Ali lutke iza stakla
šaptale su i pozivale Toma i uzbuđeno lepršale; Day-Glo vile nagovarale
su ga na dvotjednu investiciju koja će trajati cijeli život.
Tom je došao do starog trga na kraju trgovina. Musee de Masque se
upravo otvorio i skupina ljudi koji su izgledali kao da su upravo završili s
tulumom sjedili su na njegovim stubama i dijelili bocu ukusnog Pernoda.
Žene su svoja krila ukrasila svilom i draguljima; iako su sada izgledale
poput umornih stalaka za šešire. Muškarci su, osim pulsirajućih ukrasa
nalik tetovažama i vrećastih tanga koje su govorile, kako bi se reklo,
veličinom, bili doslovno goli. Koža im je bila boje heliotropa. Tom je
pretpostavio kako je to boja ove sezone. Ipak, njemu su izgledali poput
gomile izgladnjelih, srušenih kipova. Okrenuo se i pronašao svog Citroena
tamo gdje je i očekivao pored alimentation generale gdje je već kupio
zalihe za idući mjesec i okrenuo stari analogni ključ koji je ostavio u autu i
lagano odzujao asfaltom, dok su zalihe klizale i lupkale u svojim kutijama,
a onda bijesno nagazio na gas i odjurio prema podnevu, vrućini, rijetkim
maslinama i svojoj sivo-bijeloj planini.
***
Sumrak. Dolaze zvijezde. Njegovo vrijeme. Njegova planina. Tom
je stajao pred svojom trošnom drvenom kućom, pijuckao kavu i poželio da
sunce otjera posljednje blistave oblake s obzora. Oko njega na velikoj,
ravnoj, milju širokom malo na zapad nagnutom komadu vapnenca za
pločnik blistala je srebrna mreža njegovih žica koje su bile prekrivene
rosom dok je toplina dana isparavala i reflektirale umiruću svjetlost dok su
zajedno s njim čekale zvijezde.
Ponekad se čudio samome sebi, činjenici što je ovdje i radi to,
činjenici što je još uvijek uopće tražio nešto u svojim poznim šezdesetima,
a kamoli nešto ludo i ekstravagantno poput inteligentnog vanzemaljskog
života. Gdje je to počelo? Što ga je nagnalo na tu njegovu potragu? Jesu li
to uistinu bile one SF priče - prolazak kroz Zvjezdana vrata s Daveom
Bowmanom ili teturanje pustinjama Arakisa s Paulom Atreidesom? Je li to
bilo ispod kamenja Eastporta gdje je kao dječak svjetlošću uzgajao male
fluorescentne rakove, ili kroz žice nekolicine preostalih SETI web stranica
dok nije bio puno stariji? Je li to bilo u fakultetskoj knjižnici, ili sada dok
je stajao i promatrao zvijezde ispred svoje kolibe na osami na ovoj
usamljenoj francuskoj planini? Ili je to bilo negdje drugdje? Negdje tamo,
slatko, veličanstveno neshvatljivo?
Većina ljudi koje je još uvijek poznavao, ili je barem održavao
nekakvu vrstu kontakta na daljinu, odustala je od onoga što ih je davno
mučilo; u stvari, oni koji su izgledali najsretniji, najsmireniji,
najzadovoljniji svojim životima - i zbog toga su općenito s njim imali
najmanje posla - nikad se u stvari nisu ni počeli zamarati takvim stvarima.
Išli su na odmor na mjesta poput St. Hilairea, dobivali su krila ili škrge
poput djece i učili nove jezike i mijenjali izgled dok su gutali ampule i
letjeli ili ronili u svom novom elementu. Odložio je šalicu s kavom koja se
već ohladila i onda nasmiješio samome sebi - još si uvijek nije mogao
pomoći - dok je gledao kako noć sve više dolazi. Možda je to bio prizor iz
Fantazije, koju je gledao na videu kad je bio malo dijete. Jedan dio glazbe
kasnije je prepoznao kao Beethovenovu Pastoralu. Oni rasplesani kerubini
i kentauri, a onda na kraju, nakon što je Zeus spremio svoje munje, sunce
je zašlo, i Morfej je došao s veličanstvenim plaštem noći. Ideja života
među zvijezdama već je tada bila s njim, ispunjavala ga je dok je pognut
došao pred ekran, a baltimorski je promet vani neprimijećeno brujao,
ispunjen nečim što je bilo poput slatke bolesti, poput majčinog zagrljaja
kad je mislila da spava, poput glavobolje kole i sladoleda. Ta je slatka bol
bila s njim, zaključio je kad je podigao pogled i nasmiješio se zvijezdama
koje su treperile i naježio se, sve od tada.
I Tom je postao noćno stvorenje, stvorenje sumraka i zora.
Pretpostavio je kako se toliko navikao na samotni život ovdje na ovoj
širokoj i pustoj planini da je postao malo agora - ili možda klaustro? -
fobičan. Zbog toga mu je jutros trebao absint - to jest malo veći gutljaj.
Srijede, gradska gužva, su mu postale prilično nevjerojatne, navala
svjetlosti i mirisa i zvuka i kontakta, poput onih VR apartmana gdje ste
tumarali ogromnim tvrđavama na stranim planetima i borili se i razarali
one uvijek zamišljene tuđince. Tom se nikad nije mogao prisiliti na nešto
takvo. Dok su se čudovišta nadnosila nad njega, razjapljenih ralja,
iskešenih očnjaka, on se samo želio sprijateljiti i pitati ih o njihovim
običajima i religijama i parenju. Nikad nije prošao previše razina tih VR
igara, u onih nekoliko puta koliko ih je isprobao. Sada kad je već kod toga,
u stvari također nije prešao previše razina ni one velike VR igre poznate
pod nazivom život.
Uskoro će noć. Vrijeme tajni i ljubavnika i poruka. Vrijeme za
zveckanje vinskih čaša i tiho pop otvaranja boca. Zapad je bio blijeda
crvena magla oblaka i planina koji su blistali u jezeru na padini planine.
Sive siluete su se micale tamo dolje; ono malo što je Tom sada mogao
vidjeti odavde za njegove su oči to mogla biti zaostala svjetla i impulsi
preostalih poluga i stožaca - nasumični podaci - ali je iz drugih noći i jutra
znao kako su to bojažljive planinske koze koje su živjele na planini, i
dolazile su s milja udaljenosti zajedno s brojnim drugim stvorenjima iz
jednostavnog razloga što je većina vlage koja je ovdje padala u zimskim
kišama i ljetnim olujama prolazila ravno kroz vapnenačke špilje. Ponekad,
kad bi gledao u tom pravcu u osobito vedroj noći Tom bi ugledao
treperenje zvijezda kao da ih je nekoliko palo dolje, iako je u rijetkim
prigodama kad se spustio do jezera teškim putovima otkrio kako je, izbliza,
samo razočarenje. Prljavi smeđi oval guste mutne tekućine okružene
ispucanim i slijepljenim blatom, bilo je daleko od prekrasne oaze koju je
zamišljao gdje šarene ptice i grabežljivci i biljojedi saginju glave kako bi
pili srebrnastu hladnu tekućinu i zaboravile, u kratkim trenucima žeđi i
zajedničke potrebe, svoja uobičajena neprijateljstva. Ali to je nesumnjivo
bilo pojilo, i kao takvo bilo je važno za lokalnu faunu. Bilo je čak i na karti
prije svih tih godina, kad je tražio mjesto gdje će početi ono za što je bio
siguran kako će biti ostatak njegovog životnog djela. Plava točka, mala
točka nade i života. Smatrao ju je znakom.
Tom je ušao u kolibu i skinuo čep s jedne od jeftinih ali solidnih
boca vin de table s kojima je uglavnom započinjao večeri. Popio je gutljaj,
pogledao oko sebe bez previše nade za čistom čašom i onda potegnuo novi
gutljaj. Jednom je rukom pritisnuo tipkovnicu na jednom od svojih
strojeva. Svjetla su zatreperila, ventilatori hladnjaka su zazujali poput
cvrčaka ili zastenjali poput ranjenih medvjeda. Ovdje je bilo vruće od svih
tih starinskih žica i strojeva. Osjećao se prodoran miris spaljene prašine i
vrućih žica, i novo potmulo zujanje koje je moglo biti iskra, iako se
okrenuo oko sebe, osjetljiv na promjene topografije ove sobe kao što je
pastir osjetljiv na promjene raspoloženja svog stada, Tom ga nije uspio
locirati. Ali nema veze. Većinu prošle noći izgubio je na prtljanje i
podešavanje kako bi riješio problem prolivenog vina, i nije želio protraćiti
ovo čineći isto. Bilo je nešto u vezi današnjeg dana, ove ne-srijede poznate
kao četvrtak, što je Toma ispunilo novim osjećajem žurbe. Bio je
preduboko zakopan u znanost i logiku da bi vjerovao u smeće poput
predosjećaja, ali si ipak nije mogao pomoći i ne zapitati se jesu li se i oni
tako osjećali, Hawkingi i Einsteini i Newtoni - i Cookovi i Kolumbovi, kad
smo već kod toga - u trenutku prije no što su došli do Velikog Otkrića,
konačnog uspjeha. Naravno, svaki takav projekt, promatran unatrag, nije
mogao biti ništa više od postupnog sakupljanja znanja, osjećaja kako se
stanovito područje znanja koje nedostaje može svrhovito istražiti, općenito
praćeno godinama ljubljenja guzica i traženja sponzora i kimanja glavama
istomišljenika i odbijenih znanstvenih radova i napornog rada tijekom
kojeg je nekoliko djelića dodatnih informacija pretvorilo taj osjećaj sve
razumniju i razumniju inteligentnu pretpostavku, čak i ako su svi ostali išli
u suprotnom smjeru i mislili kako ste vi, da prenesemo frazu koju je
Tomov profesor kozmologije jednom upotrijebio, lajali na krivo jebeno
drvo u krivoj jebenoj šumi. U svojim najočajnijim trenucima Tom se
ponekad zapitao ima li tamo uopće nekakvo drvo.
Ali ne sada. Podaci su, naravno, obrađivani automatski, sakupljani
dan i noć prema parametrima i valnim duljinama koje je unaprijed
postavio, ali brzinom koja je, čak i s ovim procesorima, prespora i
izbacivala je informacije u gigabajtima po sekundi. Postavio je sustave za
traženje da svjetlucaju i zvone i proizvode bilo kakvu vrstu elektroničke
buke za koju su bili sposobni ako ikad naiđu na neku vrstu anomalije, lako
je njegovo dnevno drijemanje redovno bilo prekidano rastom napona ili
mrvicom prašine ili zecom koji je žvakao žice ili zalutalom kozmičkom
zrakom, njegova je najveća noćna mora bila kako će slijepo propustiti
jedan signal, jednu regularnost ili neregularnost, koja bi možda mogla
nešto značiti - ili da će biti toliko komatozan da će ju prespavati. A onda,
naravno, kompjutori nisu mogli gledati posvuda. Po definiciji, sa svemirom
koji je velik toliko koliko je velik, oni i Tom su uvijek nešto propuštali. To
neto je u stvari bilo toliko veliko da je bilo gotovo sve. Ne samo da su
tamo bili podaci sakupljeni za brojne druge astronomske i neastronomske
svrhe koje je redovno preuzimao sa svoje satelitske veze i spremao na
diskove koji su, složeni u jednom kutu čekali, činili srebrni stup visok
gotovo do stropa, ali same zvijezde uvijek su bile tamo, zvijezde i njihovi
stanovnici. Blistale su u stvarnom vremenu. Beskrajno.
I kako to razvrstati, otkuda početi? Gdje je najbolje mjesto u svim
mogućim radio frekvencija za početak potrage za porukama malih zelenih
ljudi? To je bilo pitanje koje je postavljeno prije više od stoljeća, i na koje,
od svih brojnih i bezbrojnih pretpostavki, jedna još uvijek bila najlogičnija.
Tom je sada prebacio na tu frekvenciju, uživo kroz žice na planini i
pojačao zvuk i popio još jedan gutljaj vin de table, uključio monitor i
sjedio slušajući, gledajući, pijući. To potmulo siktanje mikrovalova, hladno
kapanje međuzvjezdane tišine među bukom zvijezda i plinskih oblaka i
režanje big banga i pljuckanje kvazara, da ne spominjemo svu buku koju
su svi drugi ljudi na Zemlji i oko solarnog sustava proizvodili. Prostor
između emisija međuzvjezdanog hidrogena i hidroksilnog radikala na oko
1420 MHz koji je bio poznat kao bunar; fraza koja nije opisivala samo
kemijski sastav vode, nego i pojam mjesta gdje, kao što su se plašljive
planinske koze okupljale na pojilu u sumrak i zoru, sve razne vrste svemira
mogle okupljati nakon napornog dana kako bi izmjenjivale čudesne priče.
Tom je slušao zvuk bunara. Kakve su bile šanse, kad sjedi tamo, da
se sada nešto dogodi? Blip, blip. Bip, bip. Pozdrav s planeta Zarg. Prilično,
prilično nikakve. Ali uostalom, uz sve mogućnosti svemira, kakve su šanse
da on, Tom Kelly, uopće sjedi ovdje na ovoj planini u ovom trenutku s
ovom opremom i ovom gotovo praznom bocom vin de table i sluša ovu
frekvenciju? To je samo po sebi bilo prilično ludo. Dovoljno ludo, da se
uistinu - nije si mogao pomoći - naježi. Život je sam po sebi bio
nevjerojatno čudo. U stvari, najvjerojatnije jedinstveno, ako čovjek treba
vjerovati u vjerojatnost koju su mu pripisali neki ekscentrici koji su se još
uvijek trudili oko Drakeove jednadžbe. To je bio problem.
Prisilio se da ustane, protegne se, napusti sobu, zvučnici su još
uvijek ispuštali šum mora, monitor je treperio i poskakivao. Trenutak kad
signal napokon dođe trebao se dogoditi kad se okrenete. Uostalom, kad
gledate čajnik... A nije da je bio praznovjeran. Zato je opet odšetao u noć,
koja je sada bila zvjezdana i čudesna i bez mjesečine i potpuna, dok je
bacao prvu večernju praznu u veliki kontejner, pogledao je prema nebu i u
prsima i trbuhu osjetio onu napetost koju je osjetio prije više od šezdeset
godina, koja je još uvijek imala bol kole i sladoleda. A je li jeo? Nije se baš
mogao sjetiti, iako je bio prilično siguran da je skuhao kavu. Tama mu je
bila dovoljna hrana, sva blistava moć zvijezda. Čudno, ali u ovakvim je
noćima tama imala sjaj poput nečeg lakiranog, poliranog, blistala je i
svjetlucala. Mogli ste vjerovati u Boga. Mogle ste vjerovati u bilo što. A
žice su i dalje bile jedva vidljive, slabašni tragovi poput sićušnih zvijezda
padalica koje su šarale ovom vapnenačkom ravnicom dok su apsorbirale
beskrajne signale. Kretale su se prema mračnom kotlu koji je bio skrivena
dolina, tihom pojilu, letači su spavali u svojim krevetima u St. Hilaireu,
sanjali o toplim zračnim strujama, pomicali krila. Tom se zapitao je li
madame Brissac spavala. Bilo ju je teško zamisliti igdje drugdje osim kako
stoji pored njezinih pretinaca u uredu de poste, čeka idućeg jadnika kojem
će otežati život. Što se tiče samih pretinaca, po kakvom ih god sustavu
organizirala, bilo bi se dobro potruditi saznati uz malu šansu, pošto je
madame Brissac bila madame Brissac, da su informacije poredane na način
koji su Tomovi kompjutori, u beskrajnoj potrazi za redom u grmljavini
kaosa, možda previdjeli. A također se i zapitao nije li vrijeme za drugu
bocu, jednu od plastičnih litrenih, koje su imale okus govna ako ste počeli
s njima, ali bile su dobre ako ste započeli s nečim donekle dobrim...
Nešto - silueta - je hodala stazom prema njemu. Ne, nije priviđenje,
niti nasumični podaci, a ni planinska koza. A niti je madame Brissac došla
objasniti svoje pretince i ispričati se za godine neuljudnosti. Dio Toma je
gledao ostatak Toma u tihom čuđenju dok su njegov zbunjeni um i umorne
oči polako shvaćali činjenicu kako nije sam, i kako je silueta
najvjerojatnije žena, i gotovo je mogla biti, ne sličila je, u stvari bila je,
žena u tamnoplavoj haljini koju je jutros na tržnici primijetio kod štandova
s čipkom. I uistinu je nevjerojatno sličila Terr, barem na slabašnoj
svjetlosti koja je dolazila od monitora iz njegove kolibe. Način na koji je
hodala. Način na koji je hodala ispred žica. Ista lakoća. A onda njezino
lice. Njezin glas.
"Zašto želiš živjeti toliko vraški daleko, Tome? Žena u poštanskom
uredu koju sam pitala rekla je kako samo idem cestom na planinu..."
Slegnuo je ramenima. Lebdio je. Ruke su mu bile lagane, šake
prazne. "To je madame Brissac."
"Ma da? U svakom slučaju, pričala je gluposti."
"Trebala si ju pitati na francuskom."
"Govorila sam francuski. Moje jadne noge. Trebali su mi jebeni
sati."
Tom se morao nasmiješiti. Zvijezde su bila iza Terr, i blistale su na
njezinoj nekoć plavoj kosi koja je s godinama postala srebrna poput onih
žica, i dodirnula crte oko njezinih usta kad se nasmijala. Poželio je
zaplakati i smijati se. Terr. "Pa, to ti je madame Brissac."
"I, hoćeš li me pozvati unutra?"
"Nema baš puno unutra."
Terr je bosonoga zakoračila prema njemu. Bila je stvarna. Mogao je
namirisati prašinu na njezinoj slanoj koži. Osjetiti i čuti njezino disanje.
Da, bila je to Terr. Nije bio pijan ili je sanjao, to jest još uvijek nije bio
pijan; popio je samo - koliko? - dvije boce vina u cijeloj večeri. A ona se
nije promijenila.
"Pa", rekla je, "to ti je također Tom Kelly, zar ne?"
Pomisao na sjedenje u kolibi u noći poput ovakve bilo je apsurdno.
A i koliba je, dok je Tom teturao unutra i skidao boce sa stola i otresao
smeće sa stolaca, bila u stravičnom, katastrofalnom neredu. Zato je iznio
dva stolca van u noć kako bi sjeli, i stol i negdje pronašao neokrhnute čaše,
obrisao plijesan s njih i pročeprkao po svojim kutijama sve dok nije
pronašao usamljenu bocu Santernay le Chenaya 2058 koju je čuvao za Prvi
kontakt - ili barem do nekog prevelikog napada depresije - i upalio jednu
od svijeća koje je čuvao za slučaj crkavanja generatora. Onda je počeo
potragu za vadičepom, pregledavao je ormare i ladice i psovao u sebi na
glupost nekoga tko je pio toliko vina poput njega i ne može ga pronaći - ali
kad smo već kod toga jeftinije vino imalo je obične čepove - a uistinu
jeftino vino u plastičnim bocama imalo je čepove koje je i malo dijete
moglo otvoriti jednom rukom. Kad je napokon sjeo bio je zadihan. Srce ga
je boljelo. Lice mu je bilo crveno. Uši su mu pjevale.
"Kako si me pronašla, Terr?"
"Rekla sam ti, pitala sam ženu u poštanskom uredu. Madame
Brissac."
"Hoću reći..." Upotrijebio je obje ruke kako bi smirio drhtanje dok
je točio vino,".. ovdje u Francuskoj, u St. Hilaireu, na ovoj planini."
Nacerila se. Zvučala je poput stare Terr koja je s njim razgovarala
preko antikne telefonske linije. "Tražila sam te. Jedna od onih virtualnih
stvari, gdje pošalješ AI poput duha iz boce. Ali vjeruješ li kako sam tome
trebala objasniti kako SETI znači Search for Extra-Terrestrial
Intelligence'? Nije imala frazu u svom standardnom rječniku. Ali ipak sam
te pronašla, kad sam to sredila. Imaš starinsku web stranicu koja daje
informacije o tvojim projektima i traži nove sponzore. Rekao si kako će to
biti dnevna izvješća zastoja, iznenađenja i postignuća. Čak nudiš i majice.
Po izgledu, rekla bih kako je posljednji put nadograđeno prije nekih
dvadeset godina. Kroz ekran na njemu doslovno možeš vidjeti prašinu..."
Tom se nasmijao. Ponekad ste se morali nasmijati. "Majice nikad
nisu uspjele..." Proučavao je svoju čašu u kojoj je također plutala prašina,
kao i u većini njegovog života. Okus ovog dobrog vina - sjedenje - sve -
bilo mu je neobično.
 "Oh, i poslala me na drugu stranu trga da porazgovaram s
nevjerojatno zgodnim konobarom koji radi u tom kafiću. Očito si
zaboravio ovo..." Terr je zavukla ruku u haljinu i izvukla kartice koje je
sigurno ostavio na stolu. Bile su tople kad ih je uzeo, ispunjene životom i
poletom koji se sigurno nije nalazio u ni jednoj od poruka. Terr. I njen
vlastiti sustav spremanja podataka.
"A što je s tobom, Terr?"
"Kako to misliš?"
"Sve ove godine, mislim, hoću reći, prilično je jasno što sam ja
radio -"
"- kako si oduvijek govorio..."
"Da. Ali ti, Terr. Pomislio sam na tebe jednom ili dvaput. Onako
usput..."
"Mmmm." Nasmiješila mu se preko čaše, kroz svjetlost svijeće.
"Pričajmo o sada, u redu, Tome? To jest, ako ćeš me podnositi?"
"U redu." Bolio ga je trbuh. Ruke su mu, kad je popio još jedan dugi
gutljaj vina, još uvijek drhtale.
"Tome, još uvijek nisi rekao očito."
"A to je?"
"Da sam se promijenila. Iako smo se oboje promijenili,
pretpostavljam. Vrijeme je ono što jest."
"Izgledaš super."
"Uvijek si bio dobar s komplimentima."
"Zato što sam uvijek bio iskren kad sam ih davao."
"I praktičan si do boli, Tome. Ili si barem bio. I to mi se također
sviđalo kod tebe. Čak i ako se nismo uvijek slagali oko..."
S Tomom je to oduvijek bila jedna stvar, jedna opsesija. S Terr je to
moralo biti sve. Željela je cijeli svijet, svemir. A čak je i sada bio tamo,
Tom je osjetio njegovo pulsiranje u noći između njih, tu podjelu ciljeva,
gubitak kontakta, kao da se kreću prema rubu vjetrovitog ponora koji ih je
već razdvojio.
"U svakom slučaju", rekao je tupavo, samo kako bi razbio tišinu,
"ako ti se ovih dana ne sviđa kako izgledaš, samo uzmeš ampulu."
"Molim? I budem smiješna - poput onih žena na Oxford Streetu i
Petoj aveniji, s njihovim lažnim krznima, lažnim osmijesima, lažnim
kožama? Mladost je za mlade, Tome. Uvijek je bila, i uvijek će biti. Dajmo
im šansu, kažem ja. Nakon svega, mi smo imali svoju. I oni su puno bolji u
tome od nas."
Terr je odložila čašu na hrapavi stol, nagnula se natrag i protegnula
na škripavom stolcu. Kosa joj je blistala na ramenima i na trenutak
izgledala gotovo plavo. Tama joj je ispunila grlo. "Kad dođeš u moje
godine, Tome - naše godine. Čini se... Važnije je gledati unatrag nego
naprijed..."
"Zato si ovdje?"
Još jedno malo rastezanje i slijeganje ramenima. Njezina je koža
šaputala i činilo se kako se steže oko njezinog grla u čvorastim komadima.
Oči su joj bile prazne, i svjetlost svijeće nestala je iz njih. Ruke su joj se
stanjile. Tom je poželio da ima ili više svjetlosti, ili manje. Želio je vidjeti
Terr kakva je bila, ili omotanu u potpunu tamu; ne ovakvu, iskrivljenu i
promjenjivu poput planinske koze na pojilu u sumrak. Pa, možda je i
svjetlost svijeće još jedna stvar koji bi mladi trebali rezervirati za sebe,
poput ampula, poput letenja, poput ljubavi i vjere i entuzijazma. Zaboravite
na romansu - ono što ste trebali u njegovim, njihovim, godinama, bilo je
znati. Željeli ste sigurnost. A sam Tom je izgledao, znao je, iz svojih
povremenih izleta pred ogledalo, poput neke prilično opake karikature
Toma Kellyja kojeg se Terr sjećala; stvar koju je Gerald Scarfe učinio
Reaganu i Thatcherici u prošlom stoljeću. Popucale vene u njegovim
obrazima i očima. Modrice i otekline. Te vražje staračke pjege koje su se
nedavno počele pojavljivati - znaci smrti, jednom ih je tako nazvala
njegova baka. On je bio poput Tom Kelly s glavoboljom nakon tuče u
kafiću, s prehladom povrh toga, i onda još gadnim opekotinama od sunca, i
borbom protiv utjecaja gravitacije puno većeg planeta. Kad malo bolje
razmisli o tome, takav je osjećaj imao i od starenja.
Prehlada, i prevelika gravitacija.
***
Nikad nije volio chat. Imao je neku vrstu prirodnog ne baš običnog
izgleda kad je bio mlad i nije ga trebao poboljšavati - što je bilo dobro jer
se nikad nije živcirao oko toga, ili si to mogao priuštiti - ali imao je
sramežljivost koja je izgledala poput nedefinirane nezainteresiranosti kad
je razgovarao s djevojkama. Što su ljepše bile, to je Tom bio nejasniji i
nezainteresiraniji. Ali ta žena ili djevojka pored koje je hodao uz kanale
tog starog i nekoć industrijskog grada po imenu Birmingham nakon jedne
od onih zabava gdje su se novi studenti na razmjeni upoznavali bila je
drugačija. Za početak bila je Engleskinja, što je Tomu, Amerikancu u ovoj
stranoj zemlji koji je u životu malo putovao, bilo i poznato i strano. Sve to
je govorila, svaka gesta, imala je u sebi nešto drugačije, što je smatrao
neobičnim, intrigantnim...
Vodila ga je oko kanala Gas Street Basina, glatka voda blistala je od
stare nafte, antikna magla, i stazom do Sealife centra, gdje su stvorenja iz
dubokih oceana iz Lovecraftovih romana zijevala u blizini trostrukog
stakla njihovih bazena pod tlakom. Onda preko željeznih mostova kanala
Worchester i Birmingham do puba. Uz čašu vina Terr je objasnila kako je
američki predsjednik jednom sjedio u ovom pubu i iznenadio starosjedioce
i popio pintu gorkog tijekom nekakve svjetske konferencije. Kosa joj je
bila prekrasno plava. Oči su joj bile olujno zelene. Skinula je vuneni kaput
s ovratnikom koji je pokrivao njezin delikatni vrat i bradu dok je hodala na
način na kojem joj je Tom zavidio. Ispod toga je nosila plavu haljinu bez
rukava koja je bila uska na njezinim bokovima i malim grudima, i
pokazivala njezine prekrasne noge. Naravno, također joj je zavidio na
haljini. Na rubu njezine čaše nalazio se zamrljani crveni polumjesec od
njezinog ruža. Terr je tada studirala književnost, samo po sebi starinska
stvar, i za svoju je specijalnost pri tome izabrala priče o izmišljenoj
budućnosti koje su desetljećima bile popularne sve dok ih stvarna i često
teška za povjerovati sadašnjost konačno nije sustigla. Tom, kojeg su takve
stvari zanimale od rane mladosti, gotovo je zaboravio svoju sramežljivost
kad joj je preporučio Johna Varleyja, za koga nikad nije čula, i kako treba
izbjeći kasnog Heinleina, a onda nabrojio svoje omiljene autore koji su
uglavnom bili pisci zlatnog doba (da, da, izraz joj je bio poznat) poput
Simaka i Van Vogta i Wyndhama i Sheckleyja. A onda su tu bili Lafferty i
Cordwainer Smith...
Naposljetku, za stolom u sobi na prvom katu bara u kojem je
američki predsjednik jednom možda popio piće koja je gledala na kanal
kojim su plovili remorkeri čiji su antikni benzinski motori pućkali i slali
dim u maglu, Terr je skrenula Toma s teme SF-a i nagovorila ga da priča o
sebi. Kasnije je saznao kako ju je SF ionako počeo ići na živce. I saznao je
kako je Terr već odslušala desetak seminara i svi su joj postali dosadni.
Bila je dovoljno pametna da brzo svlada svaku temu, i tijekom pokušaja da
jednog starijeg predavača uvjeri u to, nasuprot svim dokazima u njezinom
indeksu, ubrzo je shvatila kako ju u stvari zanima srednjovjekovna povijest
ili klasika ili ekonomija. I bila je brza - po Tomovim standardima
nevjerojatno brza - s jezicima. To bi joj omogućilo solidnu karijeru u bilo
koje drugo vrijeme; čak i dok je sjedila u tom birminghamskom pubu
mogao ju je zamisliti pored onog nepoznatog američkog predsjednika,
kako mu šapuće u uho. Ali tada je za svakog normalno inteligentnog
čovjeka bilo moguće naučiti bilo koji jezik u nekoliko dana. Dubinska
terapija. Bio-učenje. Nano-poboljšanja. U stvarnom svijetu, one
tehnologije o kojima je Tom sanjao u mladosti dok je listao one prašnjave
analogne stranice počele su se pojavljivati nevjerojatnom brzinom.
Ali Terr, ona je lepršala od entuzijazma do entuzijazma, od cvijeta
do cvijeta, pila je njegov nektar, a onda ponovno raširila krila i odlepršala
do nekog drugog predmeta. A i ljudi također. Terr je donosila onu istu
nevjerojatnu koncentraciju na svakoga koga je upoznala - to jest barem na
one koji su ju zanimali - shvaćajući, apsorbirajući, upijajući sve.
To je činila i sada, zaključio je Tom dok su sjedili zajedno toliko
godina kasnije pred njegovom kolibom na zvijezdama obasjanoj francuskoj
planini. Ova Terr koja se mijenjala i nije mijenjala na blagoj svjetlosti
svijeće s druge strane hrapavog stola čitala ga je poput knjige. Svaka riječ,
svaka gesta: kako ova boca vina, iako je bilo dobro, neće biti ni blizu da s
njom završi noć. Osjećala je plime svijeta koje su ga donijele ovamo s
njegovim nadama još uvijek nekako nedirnutima poput Noe u njegovoj
Arki, a onda se povukle i ostavile ga da čeka, nasukan i utopljen.
"O čemu razmišljaš?"
Slegnuo je ramenima. Ali istina je po prvi put izgledala lagana. "O
onom pubu u koji si me odvela, kad smo se upoznali."
"Misliš na Malt House?"
Terr je bila bistra, brza. Čak i sada. Naravno da se sjećala.
"A ti si trkeljao i trkeljao o SF-u", dodala je, "Jesam?
pretpostavljam da jesam..."
"Ne baš, Tome, ali tog sam jutra preslušala sam cijelo jebeno
predavanje o SF-u, i zaključila sam kako mi je dosta - bilo kakve fikcije.
Shvatila sam kako želim nešto fantastično, ali stvarno."
"To je uvijek bio problem..." Terr je tada bila uistinu ljupka. Onaj
plavi kaput, njezine usne na čaši dok je pila. Olujno zelene oči.
Fantastične, ali stvarne. Ali je li to bilo poput para koji je jutros vidio? Što
je uopće vidjela u njemu?
 "Ali onda si mi rekao kako planiraš dokazati da u svemiru postoji
inteligentan život, Tome. Samo tako. Ne znam zašto, ali to je zvučalo
toliko čudesno. Tvoj san, i onda način na koji si bio smiren u vezi njega..."
Tom je malo čvršće uhvatio svoju čašu. Njegov san. Mogao je
osjetiti kako dolazi, iduće očito pitanje.
"I, je li se ikad dogodilo?" pitala je sada Terr. "Jesi li ikad pronašao
svoje male zelene ljude, Tome? Ali pretpostavljam kako bih onda čula za
to. Sjećaš se kako si obećao da ćeš mi reći? Ili bi te to barem moglo
natjerati da staviš vijesti na onu tvoju jadnu web stranicu." Nacerila se
promijenjenim glasom, pomalo je petljala jezikom. Ali Terr se, sjetio se
Tom, mogla napiti od pola čaše vina. Mogla se napiti od ničega. Bilo čega.
"Žao mi je, Tome. To je tvoj život, zar ne?" i kojeg ja vraga znam? Bila je
to jedna od onih stvari koje su mi se oduvijek sviđale kod tebe, tvoja
sposobnost da sanjaš ta onaj tvoj praktičan način. Voljela sam..."
Voljela? Je li rekla to? Ili je to bio još jedan bip, zalutali podatak?
"I, moraš mi reći, Tome. Kako ide? Nakon što sam prešla toliki put.
Ti i tvoj san."
Svijeća se smanjila. Zvijezde su se spuštale prema njemu. I vino
nije bilo dovoljno, trebao je absint - ali njegov san. I gdje početi? Gdje
početi?
"Sjećaš se Drakeove jednadžbe?" pitao je Tom.
"Da, sjećam se", rekla je Terr. "Sjećam se Drakeove jednadžbe.
Ispričao si mi sve o Drakeovoj jednadžbi kad smo se šetali nakon puba..."
Nakrenula je glavu u jednu stranu i proučavala blistanje Ariesa na zapadu
dok se pokušavala sjetiti riječi neke pjesme koju su nekoć dijelili. "Pa,
kako je točno glasila?"
Sve do tog trenutka Tomu ništa nije izgledalo prilično stvarno. Ove
noći, s Terr koja je ovdje. I, dok je svijeća treperila, činilo se kako se ona
još uvijek želi iskriviti i promijeniti iz Terr koje se sjećao u Terr koja je
sada bila na svakom novom podrhtavanju plamena. Ali s Drakeovom
jednadžbom, Tom Kelly je s time bio usidren. U stvari, kako je glasila?
***
To dugo i maglovito poslijepodne. Hodali su stazama pored kanala
nakon puba i ispod vlažnih tunela i mostova sve do starih tvornica i
pametnih kuća do drugog gradskog sveučilišta u Edgbastonu kad se upalila
ulična rasvjeta. Ispričao je Terr o radio amateru po imenu Frank Drake koji
je - nakon uobičajenih lažnih alarma i problema s novcem, čak i u
početnom stadiju sredinom prošlog stoljeća, opsjedao SETI - pokušao
svesti cijelo pitanje na logičan niz parametara koji su onda mogli biti
sjedinjeni u jednadžbi koja bi, ako se dobro riješila, jednostavno otkrila
broj N koji bi predstavljao dobru procjenu broja inteligentnih vrsta koje se
trenutno nalaze u našoj galaktici. Ako je broj bio prevelik, onda bi svemir
bio prepun signala inteligentnih vrsta željnih da međusobno razgovaraju.
Ako je broj bio 1, onda smo mi, u sve svrhe i razloge, sami u svemiru.
Drakeova jednadžba uključivala je broj zvijezda naše galaktike i šanse da
te zvijezde imaju planete pogodne za život, i da onda na tim planetima
uistinu postoji život, i da se taj život razvio u inteligenciju i da ta
inteligencija želi komunicirati s drugim inteligencijama i da se ta
komunikacija odvija u dijelu ljudske povijesti u kojem smo mi ljudi
sposobni slušati - što se odnosilo na mikroskopski sada.
I slušali su, to jest oni koji su vjerovali, oni koji su željeli da taj broj
N na kraju Drakeove jednadžbe bude u rangu desetina ili stotina ili tisuća.
Došli su do radioteleskopa i kompjutora i gnjavili dekane svojih sveučilišta
i senatore i kolege sanjare za financiranje SETI-ja. Neki, poput projekta
Arecibo, su čak i odašiljali poruke, iako je poruka u svakom slučaju bila
odašiljana, cijeli kaos radio komunikacija širio se u svemir sa Zemlje
brzinom svjetlosti od prve Mar4conijeve emisije... Ovdje smo. Zemlja je
živa. I slušali su. Čekali su odgovor. Onda, kad je upoznao Terr, Tom je još
uvijek vjerovao u Drakeovu jednadžbu s gotovo religioznom žestinom, čak
i ako je velika većina ostalih počela sumnjati i sve je bilo teže nabaviti
novac. Dok je s njom hodao ispod sata kroz maglovita svjetla drugog
birminghamskog kampusa, njegov PC u studentskom domu u Erdingtonu
prežvakavao je podatke koje je preuzeo sa SETI-jeve web stranice dok je
mačka njegovog stanodavca spavala na njemu. Tom je bio siguran kako, s
procesorskom tehnologijom koja je počinjala biti dostupna i velikim
brojem radio satelita, je samo pitanje vremena i upornosti kad će doći daj
prvi prekrasni signal Prvog kontakta. I do sada ga je dobro služila, kad smo
već kod toga, ta Drakeova jednadžba, dok je s Terr hodao te maglovite
jesenje engleske večeri. Jedna od najsloženijih chat tema u povijesti. Ali
barem je taj jedan put upalila.
Vratili su se vlakom i izašli na New Street dok su svjetla i promet
zamagljivali večer i u jednom trenutku tijekom povratka prema velikim
trgovinama i sudskim zgradama kampusa Terr se naslonila na njega i on ju
je zagrlio. Prvi kontakt i napetost među njima rasli su slatko i električno i
prekrasna bol pojavila mu se u grlu i želucu kad su stali i poljubili se u
vlažnoj tišini jedne od starih podzemnih željeznica dok je promet šuštao
iznad njih poput udaljenog mora. Terr. Okus njezinih usana, i naposljetku
je uspio dodirnuti to mjesto između njezine brade i grla koje je cijelo
poslijepodne želio dodirnuti. Terr, koja je zatvorila svoje olujne oči kad ju
je poljubio i onda ih ponovno otvorila i pogledala ga s uzbuđenim
veseljem. Nakon toga, sve je bilo drugačije.
***
Terr je obožavala život, imala je entuzijazam za sve. I imala je stari
auto, teško opisivu japansku stvar koja je prokišnjavala, pokvareni GPS i
prilično lošu preinaku na plin. Tom je često prtljao ispod poklopca motora
kako bi se auto upalio prije no što su krenuli na svoje ambiciozne izlete
vikendom preko hladne i maglovite zemlje ljubavi i života nazvane
Engleska u kojoj se iznenada našao, južno do žuto-smeđih sela
Cotswoldsa, sjeverno do sivih brda okruga Peak, a onda dalje, dalje po
karti dok je jesen šuštala lišćem i gomilala svoje sive oblake i bljedila
dolaskom zime, satima su se drndali starim cestama dok su blistavi novi
autobusi brujali pored njih dok su njihovi putnici ili bili na
telekonferencijama ili spavali. Ali je Tom je volio osjećaj truda, osjećaj
dolaska na cilj, škripanje guma i navlačenje volana na jednu stranu,
mijenjanje s Terr svakih sat ili dva, i način na koji su se brda uzdizala i
izgledala sve veća dok su išli na sjever. I napokon izlaska iz auta, gledanja
snijega i sunca na visokim obroncima, osjećaja ujeda hladnog vjetra.
Penjali su se brdima gdje su staze odavno nestale i ovce su iznenađeno
gledale ljude koji su bili uljezi na njihovom teritoriju. Zapuhani i znojni,
zaustavljali su se u zaklonima i gledali dolje na sićušne detalje beskrajnog
svijeta kojeg su izgradili. Terr je do tada promijenila zanimanje sa SF-a na
rane romantičare, pjesnike poput Wordswortha i Coleridgea, i sada bi
svojim slatkim glasom recitirala Preludij dok su se uspinjali na Scarfell i
dok su snijeg i jezera blistali oko njih i Tom se mučio, bez daha, držati
korak sve dok napokon nisu zastali kako bi se odmorili, znojni i promrzli, i
Terr je sjela, nasmiješila mu se i skinula svoj gornji sloj odjeće i počela
razvezivati čizme. Bilo je to apsurdno, osjetiti ju, njezino tijelo i snijeg
pomiješane, i njezin dah u njegovom uhu, kako mu govore da nastavi dok
su vjetar i njezini prsti i sjene oblaka klizili preko njegovih golih leđa. To
je također bilo opasno usred zime - najvjerojatnije ćete se smrznuti ako
zaspite nakon seksa. Ali vrijedilo je. Sve. Nikad se nije osjećao življi.
Terr se skutrila uz njega u zaklonu. Koža joj je bila napeta,
smrzavala se dok je znoj isparavao s njih. Još sat vremena i sunce će početi
zalaziti. Već je tonulo kroz oblake iznad Helvellyna s ljepotom koji bi, po
Tomovom mišljenju, čak i stari Wordsworth teško uspio opisati. Bilo je
potpuno, apsolutno hladno, ali na njegovo ugodno iznenađenje Tom je
otkrio kako mu se diže. Približio je usne Terrinom ramenu i jezikom
prešao po udubini ispod njezinog uha. Već je drhtala, i osjećao je kako
drhti unutar drhtaja, i prstima prešao preko njezinog trbuha i pomisao na
zvijezde koje će se uskoro pojaviti i možda pronaći jednu od onih
napuštenih farmi gdje bi mogli prespavati, o Terrinoj slatkoj vlazi, lizanju
te vlage. Ukočila se i ponovno zadrhtala, što je on shvatio kao ohrabrenje,
iako je bio siguran, dok mu se kaput za nekoliko centimetara spustio s
ramena, kako je na golim leđima osjetio pahulju snijega. Onda se, gotovo
naglo, odmaknula.
"Pogledaj tamo, Tome. Vidiš li one mrlje, one boje?"
Tom je pogledao, i naravno, u posljednjim zrakama sunca nekoliko
je ljudi letjelo poput ptica. Mogli su koristiti mikrolagane, ali u danu poput
ovoga, zvuk njihovih motora dopro bi do njih kroz ledeno hladni zrak. Ali
Tom se u magli sjećao kako je čitao o toj novoj ludosti, koju su još uvijek
smatrali nevjerojatno opasnom, i tjelesno i mentalno, gdje ste uzeli gene iz
ampule i izrasla su vam krila, kao u bajci ili SF priči.
***
Tom je sanjario, iskusio, sve mogućnosti. Volio je ona stvorenja iz
Fantazije, polu-ljude, polu-fauni; ti prekrasni krilati konji. I ne puno
kasnije, poželio je da zelenooka čudovišta i roboti protiv kojih su se
superjunaci iz stripova borili barem jednom uspiju u svojim zlim
planovima. Onda su tu bile stare epizode Zvjezdanih staza - što starije, to
bolje - i sve one druge serije o posadama brodova s warp pogonima koje za
fluorescentnim svjetiljkama osvijetljenim stolovima smireno razgovaraju s
kompjutorski ilustriranim tuđincima i ljudima s gumenim maskama. S
osam je godina vidio uspon i pad galaktičkih carstava, ledene planeta
prepune tunela, borio se s ogromnim i još uvijek inteligentnim ostacima
drevnih sukoba... I otkrio je kako su prizori koje je mogao zamisliti u glavi,
slike iz starih prašnjavih knjiga koje je pronašao na rasprodaji u staroj
kutiji od jabuka kad su zatvarali lokalnu knjižnicu bolje od bilo čega što je
multimilijunski Hollywood mogao smisliti. I činilo mu se kako sva stvarna
tehnologija o kojoj je počeo učiti u školi i čitati u slobodno vrijeme samo
korak ili dva od otkrivanja jednog ili dva tehnološka čuda koja će za
budućnost, stvarnu budućnost za koju je osjećao gotovo tjelesnu požudu,
značiti brz napredak. Svemirski brodovi uskoro će biti spremni za
lansiranje, čak i ako NASA ostane bez novca. Fotonska jedra se šire, iako
se činilo kako većina satelita koja je kružila oko Zemlje emitira virtualnu
kupovinu i pornjavu. Crvotočine kroz vrijeme i dimenzije bile su udaljene
samo kvantni skok. I čudesni svjetovi, prepuni smaragdnih oblaka i
inteligentnih grimiznih oceana, beskrajni dijamantni gradovi i spore zvijeri
plinskih oblaka s raljama koje su bile široke dijelove svjetlosne godine,
čekale su da budu otkrivene. I, pošto je bio bistar dječak, šetajući s majkom
slanim lukama Baltimorea i gledajući strana zvjezdana stvorenja u
njihovim fluorescentnim tankovima u Državnom akvariju dugo prije no što
je upoznao Terr, na spavanje je išao s upaljenim radijem, ali podešenim
između postaja na šum radio valova koji su se širili. Ovdje smo. Zemlja je
živa. Tom je slušao i čekao odgovor.
Dobar na školskim ispitima i testovima sklonosti kako bi bez muke
došao do iduće razine, igrao se sa zanimljivom fizikom kozmologije i
logike zvijezda, i pratio zapetljane putove života kroz kemiju i biologiju, i
slušao radio valove i bavio se mehanikom i elektrikom i došao do znanja o
kompjutorima i inženjerstvu i diplomirao primijenjenu fiziku na New
Colombiji, gdje je imao vezu prepunu prekida i početaka s jednom od
studentica psihologije, tijekom koje je napokon izgubio nevinost prije no
što je - kao što je rekla jutro poslije; kao da mu je, unatoč svim izjavama i
obećanjima, u stvari činila uslugu - ona izgubila njega.
Nakon diplome, kozmološki čudaci otišli su na jednu stranu,
matematičke face na drugu, a kompjutorski štreberi na treću, a fizikalne
nakaze poput Toma dobile su posao u nanotehnološkim tvrtkama koje su u
to vrijeme stvarale veliku buku na svjetskim burzama dionica. Ali Tom je
na svim razgovorima na koje je išao naišao na isti problem koji je često
ima s djevojkama, barem kad je bio trijezan - a to je bilo da su ga ljudi
smatrali nejasnim i nezainteresiranim. Ali to je u svakom slučaju bila
istina. Srce mu jednostavno nije bilo u tome - što god to bilo. I učinio je
ono što je i većina mladih nemirnih akademika s diplomom činila kad nisu
mogli smisliti ništa drugo. Uzeo je postdiplomski u drugoj zemlji, što je u
stvari, zabodi pribadaču u kartu, bio Aston u Birminghamu, Engleska. I
tamo se po prvi put uključio u lokalni SETI projekt, naravno plaća je bila
mala i sve je bilo na dobrovoljnoj bazi, ali se zakačio na malo slobodnog
radio vremena kojeg je kolega-simpatizer omogućio iz Jodrell banke.
Naravno, on je već godinama znao sve o SETI-ju; njegovo sjećanje na
Drakeovu jednadžbu vraćalo se toliko daleko u njegovo djetinjstvo, poput
Snjeguljice ili pjesama Beatlesa, da je se nije mogao sjetiti kad je prvi put
naletio na nju. Ali napokon biti uključen, biti jedan od onih koji su slušali.
A onda je uvjerio svog mentora kako bi u svoj doktorat o filtriranju faznih
podataka mogao uključiti i rad SETI-ja. Sve se poklopilo. Što je Tom Kelly
mogao učiniti na ovom planetu koji se okretao oko ovog običnog-ili-vrtnog
sunca, i što je u stvari bilo moguće. Iako su ljudi već više od pedeset
godina slušali poruke sa zvijezda i političari i birokrati i sponzori - čak i
Tomov uvijek strpljivi mentor - su odmahivali glavama i mrštili se, on je
bio uvjeren kako je to samo pitanje vremena. Još jedan mali korak da se
stigne tamo.
***
U Kendalu se nalazila trgovina, na rubu okruga Lake. Bila je na
uglu gdje se popločana vijugava cesta spuštala i bila je, prije ne baš previše
godina, specijalizirana za prodaju opreme za penjanje i hodanje, zajedno s
kolačem od peperminta po kojem je grad bio zasluženo čuven i koji je
imao okus, rekla je Terr nezaboravno Tomu kad ga je nagovorila da ga
proba, po smrznutoj pasti za zube. Još uvijek možete vidjeti staro ime
trgovine - Peak and Fell, sa slikom nekolicine alpinista ispod
jarkonarančaste boje novog imena koje ga je zamijenilo. EXTREME
LAKES.
Ljudi su ulazili i izlazili, otmjeni parovi su vani pozirali ispred
mjehurastih poklopaca motora njihovih novih limunzelenih terenaca s
balon gumama. Čak i na ovoj smrznutoj kiši, nije bilo sumnje kako su novi
sportovi za modificirana tijela za koje je sada trgovina bila specijalizirana
dobar posao. To je uistinu i bilo realno za očekivati. Nitko više nije
jednostavno pogledao jedan od onih snijegom prekrivenih vrhova i
pogledao staro izdanje Wainwrighta i onda stavljao čizmu pred čizmu i
hodao. Nitko osim Toma i Terr, koji su rastjerali one iznenađene crnonoge
ovce na smrznutom krajoliku, pronalazili napuštene farme, vodili slatku
smrznutu ljubav koja je bila sladoled i agonija na pucketavom ledu
smrznutih zaklona. Sve do tog trenutka, Tom je bio u potpunosti zahvalan
na tome.
Sami su ljudi neobično izgledali. Tom, koji je rijetko činio išta osim
putovanja autotramvajem do i s kampusa i do svog stana u Engleskoj sve
dok nije upoznao Terr, i pošto je primijetio malo toga osim nje, ovdje je
vidio stvari o kojima je samo čitao; a i to je bilo sitno, pošto nije imao
previše vremena za novine. Modificiranje lica, ne samo profinjene
modifikacije koje će vas učiniti privlačnijim ili zgodnijim, nego stvari koje
su vaše obrve pretvarale u plave grebene, ili širile vaše usne u jastučaste
kreacije koje bi zapanjile Salvadora Dalija, a kamoli Micka Jaggera. Prsa
na ženama poput airbagova, ili ništa osim ružičastih bradavica, koje su
zamamno pokazivale ispod odjeće koja je mijenjala boju ovisno o
feromonima koje je pametna tkanina detektirala. Jedno stvorenje, Tom je
bio gotovo siguran, imalo ih je tri, duboki dekolte, iako je bilo teško reći
nakon samo jednog pogleda, a on joj uistinu nije želio uputiti pravi muški
pogled za kojim je očito čeznula. Ali većina je bila toliko mršava. To je
bila stvar koja ga je najviše zapanjila. Bili su mršavi poput ptica, i s leđa su
im stršile kratke tubaste izbočine. Ti su ljudi bili ili anđeli ili demoni,
mitska stvorenja kojima je Bog podrezao krila nakon što su počinila neki
stravičan teološki zločin, iako su se krila mogla kupiti kad ste ušli u
trgovinu. Nike i Reebok i Shark i Microsoft i Honda po nevjerojatnim
cijenama. Složena na stalcima poput skijaških štapova.
Prodavačica se obrušila na njih iza svog staklenog pulta. Imala je
zelenu kosu, koja je čak i Tomu izgledala dovoljno razumno, ništa više
osim igranja s bojom za kosu, ali iz blizine to uopće nije izgledalo kao
kosa, nego neka vrsta glatke folije koja je podsjećala na celofan. Pucketala
je kad ju je dodirnula, što je činila često, kao da nije mogla vjerovati da je
tamo, onako kako muškarci čine kad su upravo pustili bradu ili brkove.
Ona i Terr su uskoro brbljale o vrstama i čvrstoći i nosivosti i hlađenju i
uzbuđenju i okrutnim toplinskim strujama i oblačnim djevicama - Tom je
pretpostavio kako su to oni. Ali Terr je sve upijala na način na koji je
upijala sve što je bilo novo i svježe i uzbudljivo. Gledao ju je u ogledalu
iza pulta i ugledao blistanje onih olujnih zelenih očiju. U takvim je
trenucima izgledala prekrasno; koncentrirana i uzbuđena. A on je želio
dodirnuti ono mjesto gdje su se njezino grlo i brada sastajali, tik ispod
njezinog uha, koje je još uvijek bilo vlažno od kiše i očajnički je trebalo
poljubac, iako je sada teško bilo odgovarajuće vrijeme za to. A te oči.
Obožavao je način na koji ga je Terr promatrala kad je trebala svršiti; taj je
pogled sam po sebi bio dovoljan da odleti, padne u te veličanstvene zelene
maglice, u tamne jezgre njezinih zjenica koje su bile poput novonastalih
zvijezda.
"Naravno, trebat će nekoliko tjedana, samo kako bi došlo do
neophodnih tjelesnih prilagodbi..."
Je li prodavačica govorila njemu? Tom nije znao niti je mario.
Približio se pultu kako bi sakrio svoju erekciju, i pogledao kendalski kolač
od peperminta, koji su još uvijek prodavali. Smeđe i prelivene čokoladom,
i standardne bijele kocke koje su uistinu imale okus po smrznutoj zubnoj
pasti, ali puno, puno slađe. Čovjek s kožom boje žada i stravično tankim
rukama uz ispriku je prošao pored Toma kako bi izabrao veliku kocku, a
onda još jednu. Tom je to smatrao ohrabrujućim, to što je kendalski kolač
od peperminta još uvijek živio u ovom novom dobu. Na staromodnom
omotu nalazile su se medalje i nagrade koje su obilježavale ekspedicije i
uspone iz vremena kad su se ljudi bavili tjelesnim izazovima bez
modificiranih tijela jer, kao što je Mallory rekao prije no što je nestao u
maglama posljednjeg obronka Everesta, su bili tamo. Ali bilo je jasno kako
trebate puno ugljikohidrata ako će vaše tijelo proći kroz neophodne
promjene kako bi ste, kao što su reklame govorile, letjeli kao ptica. Ili
barem lepršali poput zmaja, u svakom slučaju nešto slično.
Ovo je bio novi svijet ekstremnih sportova u kojima ste, ako ste
željeli učiniti nešto čemu vaše tijelo nije doraslo, jednostavno modificirali
tijelo. Prije nekog vremena dok je zujao između kanala u potrazi za
mjestom koje je nudilo Kozmos Carla Sagana, koji je za Toma, kad je bio
neraspoložen, bio jednak toplom starom viskiju, naletio je na košarkašku
utakmicu, prekinuo je potragu, i na trenutak zamislio kako je naletio na
novu verziju Fantazije, a onda se začudio na nevjerojatan prizor tih dva i
pol i tri metarskih divova koji su trčali jedni između drugih na svojim
tankim nogama, nespretni i veličanstveni poput tek izlegnutih čaplji. Ali to
je, nakon svega, bila budućnost. To je bio svijet u kojem se nalazio. I Terr
je bila u pravu kad ga je nagovarala da ga prihvati, a s njime i tu cijelu
ideju letenja, a onda je ponudila i financijsku pomoć, koju je Tom odbio,
iako je trošak bio apsurdno visok. Većinu je vremena živio je dovoljno
skromno, i banka je uvijek bila voljna dodati novu svotu na njegov
studentski kredit kako bi ostatak života proveo u njegovom otplaćivanju. I
on i Terr u svakom slučaju neće ići do kraja. Bili su na rubovima
inkubatora, bili su ružni pilići koji su još uvijek drhtali u svom gnijezdu,
bili su Dumbo koji balansira na onim divovskim ljestvama u cirkuskom
šatoru. Bili su oblačne djevice. Znači poboljšanja srca i krvnih žila,
stanjivanje kostiju i gubitak mase i novi kristali rasta koji su slali paukove
mreže karbonskih vlakana kroz vašu koštanu srž, koža od kevlara koju su
koristili surferi na brzacima, sve stvari koje su dolazile opremljene
upozorenjima o štetnosti po zdravlje i izjavama o odgovornosti u odnosu
na koje bi upozorenje ministarstva zdravstva na kutiji Camela zvučalo
poput priče za laku noć: sve ono što su prenosili. Jednostavno su uzeli
osnovni Hondin paket ampula i Klasik ("Klasik" je značilo dosadni i
obični; čak je i Tom vidio dovoljno reklama kako bi to znao) krila. To će
biti dovoljno - za početak, rekla je zlokobnim glasom Terr, između
pjevušenja samoj sebi i mahanja elegantnom malom torbom koja je
sadržavala prvi dozu ampula dok su iz trgovine izlazili na ledenu zimsku
kišu.
Već je bio siječanj i vrijeme je tjednima bilo užasno na svoj vlastiti
engleski neugodan način, što je bilo hladno i vlažno, pljuskovi, susnježice,
prepuni odvodi i natopljeni parkovi, staro lišće i pseća govna na klizavim
birminghamskim pločnicima. Nissan se također opet pokvario, ali na način
za čiji popravak Tomova vještina nije bila dostatna. Dio koji im je trebao
mogao je dolaziti i iz Kine, i to s ne odveć brzim brodićem, koliko mu je
trebalo da stigne. Danima i vikendima, bili su prizemljeni, i tako reći su
živjeli zajedno u Tomovom stanu ili u bučnoj zadimljenoj rastafarijanskoj
kući u kojoj je Terr živjela. Ali Tom je volio Rastafarijance; uzimali su
staromodne kemikalije, obožavali staromodnog Boga, i razgovarali na svoj
nejasni, grgljavi način mitske Afrike koja nikad neće postojati van magle
njihovih snova. Tom je i sam pušio malo trave, i pio je dosta vina, i ležao
je s Terr u krevetu u svom stanu u Erdingtonu jedne noći kad su se ljudi po
prvi put spustili na Mars, i na velikom su ekranu iz izgužvanih i vlažnih
plahti gledali dok je gazdina mačka spavala na upaljenom kompjutoru.
"Hej, gledaj..." Terr mu se približila. "Okreni se. Želim vidjeti. Bila
sam sigurna kako sam osjetila nešto..."
"Nadam se."
Terr se nacerila, a Tom se okrenuo. Zagledao se u odraz lica na
starom mahagoniju uzglavlja kreveta. Skinula je plahte s njega. Hladan
zrak. Kiša na prozoru. Mrmljanje astronauta dok su se otkačivali i počeli
lagano lebdjeti. Njezini prsti na njegovim golim ramenima, a onda na
njegovoj kralježnici. Imao je osjećaj kako mu zabija nokte u leđa.
"Hej!!!"
"Ne ne ne ne ne..." Pritisnula ga je tamo, prsti su joj tražili izvor
boli. Kvržica se definitivno pojavila. Kvržica koja bi vas u drugo vrijeme
natjerala da odjurite liječniku vičući rak...
"Ljubomorna sam, Tome. Mislila sam kako ću ja biti prva. Kao kad
sam bila mala, i jako sam se koncentrirala na rast grudi."
 "I izrasle su?"
"Očito... Seronjo jedan... U svakom slučaju, malo..." Vitka, topla,
ženstvena, priljubila se uz njega. Osjetio je njezin dah, njezine usne, na
leđima gdje su mu rasla krila. Poljubila ga je tamo. "Svako jutro
provjeravam u ogledalu. Pokušavam napipati tamo..." osjetio je njezino
mrmljanje. "To je poput čarolije, zar ne? Čekaš da ampule prorade. Na
meni još uvijek nisi ništa primijetio, zar ne, Tome?"
"Ne." Okrenuo se i pogledao Terr. Također je ležala na trbuhu i
crvena svjetlost izlazećeg Marsa na ekranu obasjavala je savršenu kožu
njezinih nogu, njezine stražnjice, njezinih leđa, njezinih ramena.
"Sigurno već dugo čekaš da se to dogodi", rekla je.
"Što?"
Njezina je plava kosa zalepršala kad je glavom pokazala prema
ekranu. "Da se ljudi spuste na Mars."
Kimnuo je.
"Hoće li trebati još dugo da slete?"
"Pretpostavljam nekoliko minuta."
"Pa, to su dobre vijesti..." Terrina je ruka putovala niz njegovu
kičmu. Ruka joj je dodirnula njegovu stražnjicu od čega se naježio. Njezini
su prsti tamo započeli istraživati. "Nije li...?"
I propustili su trenutak kad je sonda podigla hrđavu prašinu s
površine, ali su neki sat vremena kasnije podijelili slavljeničku bocu Asti
Spumantea, nakon beskrajnog niza reklama, prvi čovjek stupio je na
površinu drugog planeta i u ime raznih sponzora misije položio pravo na
rude, energije i tajne planeta. Druga je silueta izašla van. Među brojnim
logotipima na njezinom odijelu nalazio se i Hondin, zbog čega je Tom
pomislio na izraslinu na njegovim leđima koju je, sada kad ju je Terr
spomenula, osjećao poput nečeg lošeg bez obzira na koliko jastuka ležao.
Kako će ubuduće spavati? Kako će voditi ljubav? Terr na vrhu, lepršao
svojim Honda krilima poput grabežljivca dok se saginje kako bi ga pojela?
To je gotovo bila dobra ideja, ali ne baš. A i marsovski astronauti, čak i u
njihovim odijelima, također nisu Tomu izgledali u potpunosti dobro. Sama
odijela su bila u redu - bila su sivo-bijela, i imala su čak i neku vrstu
dugačkih vizira koje je povezao s 2001 i Halom i Daveom Pooleom i
Kubrickovim nevjerojatnim putovanjem prema tuđinskom monolitu - ali
bila su krivog oblika; predugačka i preuska. To je više sličilo na one stare
loše filmove; napola ste očekivali kako će iz njih ispuzati nešto stravično i
neljudsko kad se vrate u sondu, gdje se pokazalo kako je to prešlo
svjetlosne godine tjerano ničim drugim osim jednostavne želje za
proždiranjem ljudskih mozgova...
Tom je natočio ostatak Astija u svoju čašu.
"Hej!" Terr ga je u šali gurnula. Prolio je malo. "A ja? Skoro sve si
ti popio..."
Otišao je do ormara koji je glumio njegovu kuhinju kako bi uzeo
drugu bocu nečega, pogladio gazdinu mačku i pritisnuo nekoliko tipki na
tipkovnici svog PC-ja. Pretraživao je regiju Cygnusa, ne uobičajenu valnu
duljinu bunara. Nečiji instinkt. Ne da je PC nešto pronašao; čak i u onim
danima, postavio je zvona i zviždaljke podešene za oglašavanje tog
događaja. Ali što je bio njegov problem, zapitao se, dok je prekopavao po
hladnjaku i proučavao njegov oskudni sadržaj? Gledao je prvo spuštanje na
Mars, u krevetu s golom, prelijepom i seksualno pustolovnom ženom, dok
je njegov PC neumorno istraživao zvijezde u potrazi za tim ključnim prvim
znakom inteligentnog života. Ako ovo nije bio njegov san o budućnosti,
što onda do vraga jest? Na brojne načine, tehnologija koja je uzrokovala
rast šiljaka iz njegovih leđa bila je puno impresivnija od puke sile i novca i
newtonske fizike koja je pogonila marsovsku sondu kroz poznati svemir od
jednog planeta do drugog.
Problem s ovim ljudskim spuštanjem na Mars, kao što je Tom
načuo primjedbu na fakultetu, bio je taj što je kasnilo barem četiri
desetljeća. U stvari, najvjerojatnije i više. NASA je s Apolo projekta vrlo
lako mogla prijeći na projekt Mars, još tamo u delirijskim šezdesetima
prošlog stoljeća. Čak i onda, problemi su više bili financijski nego
znanstveni. U usporedbi s politikom, u usporedbi s pravim početkom i
zadobivanja pažnje javnosti, a onda iznošenja cijele stvari pred Kongres
prije no što se nešto drugo našlo na naslovnicama ili je došlo do nove
recesije ili izbora, znanost i tehnologija su bili gotovo lagani. Ali prvo
spuštanje najkasnije 1995., to je nekoć zvučalo realno - samo nekoliko
godina nakon izgradnje prve stalne mjesečeve baze. I u to su doba nade i
visokobudžetne NASA-e Mariner i Viking uistinu postojali: tehnički
uspješne robotske sonde koje su ipak demistificirale Mars i u općoj kulturi
završile s Marsovcima H. G. Wellsa, princezom Edgara Ricea Burroughsa
i Lowellovim kanalima, i koji su, unatoč Saganovim odvažnim tvrdnjama
kako marsovske žirafe hodaju kad ih kamera ne vidi, uništili svaki realni
smisao kako tamo možda ima ogromnih i kompleksnih marsovskih oblika
života koji čekaju da s njima ratujemo, da ih intervjuiramo, proučavamo
seciramo, da teolozi diskutiraju o njima, ili da se zaljubljujemo u njih.
Ipak, postojale su naznake kako bi život na Marsu mogao postojati, na
mikroskopskoj razini; ti nevjerojatno kontradiktorni rezultati iz ranih
spuštanja Vikinga i mikrobakterije navodno pronađene na marsovskim
meteorima na Zemlji. Ali, kako su sonde postajale naprednije i organski
testovi precizniji, čak su i te mogućnosti izblijedile. Tom je gledao kako
Mars postaje mrtvi planet i u stvarnosti i u knjigama koje je volio čitati.
Glavati Marsovci izblijedili su u primitivne pećinske ljude, onda u
sramežljiva stvorenja nalik klokanima na pustinjskim ravnicama, sve dok
na kraju nisu postali bube koje žive duboko u kanalima negostoljubivog
marsovskog tla, onda anaerobne alge, sve dok u potpunosti nisu izumrli.
Mars je bio mrtvi planet.
Tom je otvorio bocu šljivovice što je bilo jedino što je uspio
pronaći, i vratio se Terr u krevet, i zajedno su gledali likove kako hodaju
Marsom između poruka njihovih sponzora. Već su napola bili Marsovci.
Nisu mogli udisati rijetku atmosferu, ili preživjeti bez odijela, ali su prije
lansiranja ipak bili radikalno promijenjeni. U svemiru, u nultoj gravitaciji,
njihove kosti i tkivo i prehrambene potrebe bili su smanjeni kako bi
smanjili teret, samo su malo ojačali kad su godinu i pol kasnije došli do
Marsa kako bi se mogli nositi sa slabijom gravitacijom planeta. Bili su
gotovo bespolna stvorenja uskih glava i izbuljenih očiju, dugih i koščatih
prstiju poput ET-ja. Zbog njihovog izgleda, puno goreg nego bilo koji
letač, Tom je zaključio kako nakon ovog prijenosa niste više trebali tražiti
tuđince na Marsu. Ili žrtava iz Belsena.
Šljivovica i cijela stvar su ga sredili. U magli se sjećao kako se u
jednom trenutku okrenuo prema ekranu, vođenja ljubavi s Terr, dodirivanja
njezinih leđa i napipavanja malog oštrog vrha ispod njezine kože; iako baš
nije bio siguran u to, ili je li joj kasnije rekao nešto o izrastanju većih
grudi, što je u svakom slučaju bila šala. Ujutro, kad je otišla, također je
otkrio kako je polomio Hondine ampule i bacio ih u zahod. Komadići
stakla još su uvijek plutali u zahodu. Skoro je zaboravio glavobolju od
šljivovice dok je pišao po njima. To je bila jedina stvar koju je učinio kad
je bio pijan za koju je bio siguran da nikad neće požaliti zbog nje.
***
Zima se otopila. Terr je otišla letjeti. Tom nije. Izrasline na njezinim
leđima uistinu nisu bile loše; sama krila u onim su danima još uvijek bila
anorganska, karbonska vlakna i pametna tkanina, gotovo poput starih
mikrolita, osim što ste ih prije leta za nosače lijepili organskim
superljepilom, opet ih odljepljivali i na kraju dana spremali na nosače na
krovu vašeg automobila. Terrina su bila dovoljno osjetljiva kad ih je Tom
dodirnuo, liznuo, riskirao kratko dodirivanje oštrih vrhova svojim penisom
kako bi dodao novi začin njihovom vođenju ljubavi, iako bi, ako bi postao
pretvrd, preenergičan, i on i ona krvarili.
U svakom slučaju Terr se nije brinula radi njegove odluke o
prestanku uzimanja ampula. Nakon svega, to je bio njegov život. I zašto da
činiš nešto što ne želiš samo kako bi mi ugodio? rekla je sa svojom
karakterističnom logikom. Ali Terr se sada kretala u drugo društvu, s
letačima, i njihov je odnos, kad je počelo proljeće i kad su se čiste zračne
struje počele uzdizati na obroncima Skiddawa i Helvellyna i Ben Nevisa,
dobio onu lakoću i zaboravnost koje je Tom, sa svojim oskudnim
iskustvom u ljubavi, još uvijek uspio prepoznati kao signal za početak
kraja. U svakom slučaju Terr je oduvijek bila za promjene entuzijazma. Na
fakultetu, sada je studirala kreativno pisanje, ili je možda u potpunosti
odustala od književnosti i prebacila se na studij kulture, koji god vrag to
bio. To će biti još jedan od Terrinih entuzijazama, kao što je, polako je
počeo shvaćati Tom, on bio Tom Kelly.
Neko je vrijeme još uvijek dosta viđao Terr, iako je to često bilo u
društvu. S njom je uživao u jazzu u Ronnie Scott'su i sjedio za
fluorescentnim stolovima u barovima na Broad Streetu s ljudima čija su ga
lica često podsjećala na ona stvorenja s gumenim maskama kakva ste
viđali u Zvjezdanim stazama. Svijet se mijenja - baš kao i Terr, imao je
osjećaj kako više nije njegov, iako je mogao posegnuti i dodirnuti ga,
okusiti ga, namirisati ga. Jednom ili dvaput s njom se odvezao do Lakesa i
gledao njezin prvi veličanstveni skok iznad borova Skiddawa i preko
vjetrom uznemirene sive površine jezera Bassenthwaite. U tom je trenutku
osjećao samo veselje i ponos, i gotovo je poželio da i on također može
poletjeti, ali ubrzo, Terr je bila samo jedna obojena točka, ponirala je i
kružila na žućkastom proljetnom suncu s njezinim krilima s Hondinim
logom, i više nije bila oblačna djevica. Moga ju je blokirati prstom jedne
ruke.
Otuđili su se, Tom i Terr, i dio Toma je prihvatio tu činjenicu - to je
bilo poput prirodnog i organskog procesa; upoznali ste se, izmijenili
signale uzajamnog zanimanja, zaljubili se i neko se vrijeme jebali do
besvijesti i živjeli u kosi i koži onog drugog, a onda ste upoznali prijatelje
vaše partnerice i njezine mane i smirili se u toplijoj i površnijoj
privrženosti dok ste istraživali nove hobije i poze i fetiše sve dok cijela
stvar nije polagano došla do ustajalosti - i dio Toma je vrištao i urlao zbog
gubitka, osjećao je kao da utapa i činilo mu se kako zvukovi, očajnički,
molećivi signali koje je želio odaslati, nikad nisu uspjeli stići do površine.
Nakon svega, on je oduvijek bio sramežljiv i nezainteresiran sa ženama.
Osobito s lijepim ženama. Osobito sada, s Terr.
Na kraju ljetnog semestra Tom je dobio svoju diplomu na temelju
njegovog SETI projekta, a Terr nije dobila ništa. Baš kao što je učinila s
Tomom, iskoristila je sveučilište Aston dok je istraživala njegove
autoputove i sporedne ulice i mogućnosti s odlučnošću koja je bila toliko
jedinstvena za Terr. Iduće godine, ako ju netko bude htio uzeti i ako sakupi
dovoljno novca, možda pokuša novi entuzijazam na drugom sveučilištu.
Bili su ljubavnici mjesecima, koji su Tomu izgledali poput godina, i
izgubio su uobičajeni kontakt u vrijeme kad ju je, posve slučajno,
posljednji put vidio. Tom je trebao nastaviti sa svojim životom, i već je
rezervirao let kako bi neko vrijeme proveo s roditeljima u Americi dok
bude odlučivao što bi nastavak života za njega uopće mogao značiti.
Bilo je to nakon službenog zadnjeg dana semestra, i barovi u gradu
su bili prepuni studenata i restorani su bili puni neobično smirenih obitelji
koji su došli kući odvesti člana obitelji i njegove stvari. Ispiti su došli i
prošli, nervoza oko ocjena i disertacija i usmenih ispita je iščezla. U zraku
je istovremeno vladao osjećaj uzbuđenja i antiklimaksa, a ispod toga tuga i
žestoki umor koji je dolazio od previše - ili nedovoljno - noći provedenih u
učenju, jebanju, pijenju... Brojni, brojni ljudi su već otišli, i hodnici
sjevernog krila bili su prazni i uredi su bili uglavnom prazni kad je Tom
došao uzeti svoju potvrdu u diplomi pošto na jesen neće biti na promociji, i
u svakom slučaju nije dolazio na tako pompozne stvari.
Nije bilo očitog razloga za Terr da bude tamo. Njezini su prijatelji
sada bili uglavnom letači, ne-studenti, i nije položila ništa slično ispitu. U
Tomovom umu godišnje doba također nije bilo ni doba Terr. U kasno
poslijepodne, vruće i vlažno poput kuhinjske spužve, neugodno i ne-
englesko, dok mu se majica lijepila za leđa i dok je plavičasti smog kojeg
čak ni prelazak s nafte na vodik nije uspio rastjerati visio nad gradom.
Stavite ovoliko ljudi zajedno, pretpostavio je, držeći svoju smeđu kovertu
vrhovima prstiju kako se ne bi zamrljala znojem, ovoliko kuća i industrije,
i uvijek ćete imati gradski zrak. Čak i sada. U ovom svijetu budućnosti.
Namirisao je curry i pivom natopljene tepihe kroz otvorena vrata Yate's
Wine Lodgea, vruće pločnike, vrući asfalt, pseća govna, kanalizaciju i
pomislio na poluzavršeno pakiranje koje ga je čekalo u sobi, na ponoćni let
kojim se vraća u Ameriku, na posljednje SETI preuzimanje koje je njegov
PC do sada već sigurno završio i zaključio kako će mu ovo mjesto vrlo
vjerojatno nedostajati.
Normalno, Terr je išla uz New Street, a Tom je išao niz New Street.
Normalno, Terr je bila sa skupinom otmjenih žrtava mode; krhkih lutalica i
mršavih nakaza. Mnogi su izgledali poput Japanaca, iako je Tom znao
kako tome ne treba pripisivati previše pozornosti, kad je rasni izgled bio
lak za promjenu poput prošlosezonskih cipela, ako ste imali želje i novca.
U stvari, Terr je odskakala u tome što si nije učinila ništa nakazno, iako je
odjeća koju je nosila - uistinu u stilu za ovo vrijeme - bila golih leđa i
oskudna kako bi se vidjeli nosači krila. I kosa joj je bila crvena; ne crvena
prirodne crvenokose, ili čak crvena nekoga tko je obojio kosu u tu boju na
starinski način. Nego grimizna; na trenutak je Tomu izgledala kao da joj
glava krvari. Ali smjesta ju je prepoznao. I Terr, pošto je Tom bio Tom i
nepromijenjen, najvjerojatnije sve do majice, je smjesta prepoznala njega.
Odvojila se or ruka-u-ruci skupine s kojom je hodala, on je zastao i
zagledao se u nju dok su stajali u sjeni zgrade suda dok su se golubovi
šepirili oko njih i promet je obilazio visoke zgrade poput grmljavine
olujnog mora. O ovakvom je trenutku puno razmišljao i pripremao se za
njega. Imao je osjećaj da sjedi na ispitu. Tisuće različitih scenarija, ali čini
se kako ni jedan nije odgovarao. Oduvijek je bilo teško držati korak s Terr,
sa stvarima o kojima je pričala, s načinom na koji se odijevala. A te
olujnozelene oči, koje su bile jedina stvar za koju se nadao da ju neće
promijeniti, i sada su ga također šokirale.
Oduvijek su ga šokirale.
"Mislila sam da me nećeš vidjeti, Tome. Izgledao si kao da se
strašno žuriš..."
"Samo ovo..." Mahnuo je smeđom kovertom, kao da je ona razlog
za sve. "Moram uhvatiti avion."
Kimnula je i pogledala ga. Tom je uzvratio pogled - ta zelena
maglica - i istog je trena pao. "Čula sam da odlaziš."
"Što je s tobom, Terr?"
Slegnula je ramenima. Ljudi iza nje pričali su jezikom koji Tom nije
prepoznao. Njegov ih je pogled brzo preletio i zapitao se koji od njih sada
jebe Terr, i koji su muškarci - kao da bi to bilo važno, jer je Terr bila Terr...
"Pa, to je u stvari velika tajna, i najvjerojatnije je protuzakonito, ali
pokušat ćemo s jedne od velikih stambenih zgrada i -"
"- letjeti?"
Nacerila se. Oči su joj bile širom otvorene. Te tamne zvijezde. Bila
je na nečemu. Možda je to bio život. "Očito. Možeš li zamisliti kakav će
uzgon to biti, sa svim ovim visokim zgradama, u ovakvo poslijepodne?"
"Uzgon?"
"Termalne struje."
Nasmiješio se. "Zvuči super."
Jedna od onih pauza, polagani grmljavina ritma tišine grada, kad
jedan čovjek gleda drugog i pita se što reći. Kako ostvariti kontakt - ili
kako ga zadržati. To je oduvijek bila tajna, stvar koju je Tom tražio. I imao
je viziju, apsurdnu u ovim okolnostima, jasne zimske svjetlosti na visokoj
litici. On i Terr...
"Ona haljina koji si imala običaj nositi", čuo se kako govori, "ona
plava -"
"Jesi li već imao sreće, Tome?" Bilo je olakšanje što je prekinula
njegovo trabunjanje. "S onim SETI projektom na kojem si radio? Sve ono
o..." Zastala je. Rukom je dodirnula kosu koja uopće nije izgledala poput
kose, niti poput krvavih zavjesa, nego celofan. Prošaptala je i zašuštala pod
njezinim prstima, a onda se razdvojila i primijetio je grimiznu sjenu na
onom mjestu gdje su se njezina brada i vrat spajali, tik ispod uha, onda je
spustila ruku i sjena je nestala. Zapitao se hoće li ga ponovno vidjeti; to
mjesto koje je - od svih veličanstvenosti svemira, mračnih svjetlosnih
godina i inteligentnih oceana i ledenih planeta i velikih zvijeri u
zvjezdanom ponoru - sada čeznutljivo želio posjetiti. Onda se sjetila izraza
za kojim je tragala, kojeg je Tom objasnio, kad su prvi put šetali uz kanale,
u engleskoj jeseni."... Drakeovoj jednadžbi."
"Još uvijek tražim."
"To je dobro." Kimnula je i nasmiješila mu se na drugačiji način,
kao da shvaća puno značenje tog to-je-dobro, i što bi to jednog velikog
dana moglo značiti za ljudski rod. "Nećeš odustati, zar ne?"
"Neću."
 "Nastavit će tražiti?"
"Naravno da hoću. To je moj život."
Kad je to rekao zapitao se je li uistinu tako. Ali stvorenja, letači, iza
Toma i Terr, su treperila i poskakivala; postajala su nemirna. I jedna ili
dvije stvari koje su sada govorila Tom je prepoznao kao engleski. Samo što
je tu bilo ubačeno puno slenga.
"Javit ćeš mi, u redu? Javit ćeš mi čim dobiješ prvu poruku." Terr je
jezikom ovlažila usnu. "I ne mislim godinama kasnije, Tome. Želim da me
nazoveš čim se dogodi, gdje god bio, u kojem god opservatoriju bio. Hoćeš
li to učiniti za mene? Želim biti prva koja će čuti..."
Tom je oklijevao, a onda kimnuo. Oklijevao jer nije sebi obećao, što
je bilo slatko i krasno, nego zbog načina na koji je ona ovaj slučajni susret,
ovaj kratki razgovor, pretvorila u gotovo konačni rastanak. Ili u potpuno
konačni. Sada je sve ovisilo o ishodu Drakeove jednadžbe. Život tamo
vani, ili beskrajna pusta praznina. Terr ili bez Terr.
"I ja ću tebi također javiti, Tome", rekla je i dala mu poljubac koji je
bio napola na njegovom obrazu, a napola na usnama, "Ja ću i tebi također
javiti ako nešto čujem..." Ali to je bilo uistinu prebrzo da bi obratio pažnju
na čudne stvari koje je govorila. Samo je stajao s toplinom njezinog
poljupca na usnama, njezinim mirisom, hladnoćom njezine drugačije kose.
"Bolje da kreneš", rekao je.
"Da! Dok još uvijek imamo zrak. Ili prije no što nas Provost
pronađe. A ti moraš uhvatiti avion..."
Terr mu je uputila posljednji osmijeh i rukom dodirnula obraz
gotovo tamo gdje ga je poljubila i noktima koji su sada bili grimizni prešla
preko njegove brade. Onda se okrenula i vratila ljudima s kojima je bila.
Tom je pomislio kako izgleda mršavije dok je promatrao ljuljanje njezinih
bokova dok je odlazila i način na koji ju je kreten nalik na satira zagrlio
mogao je ili nije biti uobičajeni prijateljski način. Također je bila uža u
ramenima. Gotovo preuska. Ne baš zaobljena Terr koju je volio tijekom
jeseni i zime, iako su joj grudi izgledale veće. Još nekoliko mjeseci i
najvjerojatnije će ju jedva prepoznati, što je na neki način bilo utješno.
Stvari su se mijenjale. Išli ste dalje. Sviđalo vam se to ili ne, plima
budućnosti uvijek vas je prekrila.
Odlučan da se ne okreće, Tom je hitro krenuo niz New Street.
Onda, kad je zastao i progutao knedlu koja mu se našla u grlu i imala okus
po gorkoj sluzi i kiselini i okrenuo za posljednji čeznutljivi pogled na Terr,
ona i njezini prijatelji već su nestali s vidika iza zgrade suda. Javit ću ti ako
nešto čujem, Tome... Kakva neobična, apsurdna ideja! Ali susret mu je
barem pomogao da sredi svoje osjećaje, i ostavi po strani ono čeznutljivu
nadu koja će mu, shvatio je, bježati poput oblaka u crtanom filmu. Dok je
hodao New Streetom kako bi uhvatio autotramvaj do Erdingtona i završio s
pakiranjem Tom je s jasnom, gotovo biblijskom sigurnošću shvatio u
kojem će ga smjeru njegov život odvesti. Bila je to - kako je uopće mogao
sumnjati to? - Drakeova jednadžba.
***
"I, kako ide?" pitala ga je sada Terr, na njegovoj planini. "Taj Drake
je sigurno živio prije više od stoljeća. Toliko se toga promijenilo - čak i u
vrijeme dok smo mi bili... Od Engleske, od Birminghama. Napredovali
smo kao rasa, nismo li, mi ljudi? Svijet se nije do kraja raspao. Sunce se
nije ugasilo. Sada sigurno bolje shvaćaš, sigurno znaš?"
"Nitko nije siguran, Terr. Ne bih bio ovdje da jesam. Drakeova
jednadžba je samo niz pretpostavki."
"Ali mi smo ovdje na Zemlji, zar ne, Tome? Mi ljudi i majmumi i
bube i žohari i dupini. Mi smo sigurno nekako započeli."
Kimnuo je. Čak i sada, Terr je bila u pravu. "Točno."
"I još uvijek slušamo, i želimo čuti..." Nacerila se. "To jest barem ti
još uvijek slušaš, Tome. Znači samo se trebaš nadati drugom Tomu Kellyju
u svemiru, negdje među onim zvijezdama, jednostavno, zar ne?"
"Možeš li to zamisliti?"
Terr se na trenutak zamislila. Razmišljanje je dugo trajalo. Boca
vina je bila prazna. Svijeća je treperila. "Mora li imati istu boju kože, taj
tuđinski Tom Kelly? Mora li imati četiri purpurna oka i krila poput letača?"
"To ovisi o tebi, Terr."
Onda je ustala, i brzina njezinog dolaska do njega ugasila je svijeću,
zvijezde su blistale jače, i sa sobom je donijela miris koji je bio sladak i
prašnjav i krajnje nepromijenjen kao i okus njezinih usana dok se u noći
nagnula prema njemu i poljubila ga.
"Mislim da ćeš biti dobar takav kakav jesi", rekla je i prstom mu
prešla po bradi, kao što je običavala činiti, niz njegov nos, preko njegovih
usana, kao da je od gline, zemlje, dok je izrađivala njegovu skulpturu.
"Jedan Tom Kelly..."
***
U godinama nakon napuštanja Astona i prekida s Terr, Tom je
otkrio kako je sposoban zanemariti svoju urođenu sramežljivost, i izaći u
veliki opaki svijet akademske znanosti, nasmiješiti se i komunicirati s
administratorima i poslovnim odijelima i dinosaurskim glavešinama odjela,
i doći do neke vrste specijalizacije koja je kombinirala analizu podataka s
radio astronomijom. Znao je da je dovoljno sposoban - nekako, njegova je
sposobnost bila jedina stvar u koju je rijetko kada sumnjao - i na vlastito je
iznenađenje otkrio kako je mogao napustiti ugovore komercijalnog razvoja
i prijeći na teoretski posao čistog istraživanja bez previše problema sa
sigurnošću posla i nezaposlenošću koja je čini se mučila njegove kolege. Ili
možda jednostavno nije mario. Bio je spreman otići bilo kamo, raditi bilo
što. Živio je u potpunosti u svojoj glavi, kao što mu je kratkotrajna
prijateljica rekla. Što je najvjerojatnije bila istina, jer Tom je znao kako
nikada nije bio osobito društven. Na primjer uvijek prisutnoj nesigurnosti
istraživačkog posla jednostavno nije dopustio da ga smeta. Pomagalo je,
često, što je na brojnim konferencijama i seminarima na koje je išao uvijek
bilo dosta pića - ne možda u dvoranama za predavanja i konferencijskim
apartmanima, ali nakon toga, u barovima i sobama gdje se odvijala
ozbiljna znanost samoreklame. Također je pomagalo što je u pozadini
svega, iza svih slijepih ulica i vladinih ograničenja i rastrošnosti, on imao
jedan jedini cilj.
Toma je iznenadilo što je prvo spuštanje na Mars imalo toliko
depresivan učinak na SETI-jevo istraživanje, kad je bilo koja smislena
interpretacija Drakeove jednadžbe uvijek dopuštala činjenicu kako je
Zemlja u ovom solarnom sustavu jedini planet na kojem je moguć život.
Ipak, čak je i on bio razočaran kad je Girouardova sonda napokon stavila
točku na bilo kakvu pomisao o postojanju života u potencijalno toplim i
naseljivim vodama jupiterovog satelita Europa. Ipak, Princip mediokriteta,
koji glasi kako su ovo sunce, ovaj solarni sustav, ovaj planet, pa čak i
stvorenja koja žive na njemu, svi fenomen uobičajene-ili-vrtne varijacije, i
zbog toga postoji vjerojatnost da se u sličnom obliku ponavljaju diljem
galaktike, ostaju uglavnom neoštećeni takvim otkrićima, barem po
Tomovom mišljenju. Ali po mišljenju javnosti (ako javnost uopće ima
mišljenje o tim stvarima) i mišljenju političara i administratora koji
kontroliraju znanstvene fondove (kao što je već rečeno), to je bio preokret,
i počeo je potvrđivati ideju kako u svemiru uistinu nema puno toga osim
beskrajnog vakuuma istočkanog nakupinama kamena, stravično visokim
temperaturama, opasnim kemikalijama.
Prilično smiješno, ali ova recesija u plimama SETI-jevog
financiranja išla je Tomu u prilog. Poput kolekcionara umjetnina koje
odjednom više nisu u modi, mogao je sakupiti podatke, doći do vremena u
eteru, jeftinog hardvera s nekoliko napuštenih projekata, ponekad koristeći
vlastiti novac, ponekad koristeći entuzijazam nekoliko preostalih SETI
obožavatelja, ponekad ezoteričnim trikovima sponzorstva. Sada kada se
veliki satelitski teleskopi moglo vidjeti i analizirati zvijezde i njihove
orbitalne perturbacije s do tada neviđenom točnošću, nekoliko drugih
solarnih sustava otkriveno je u svemiru, ali bili su nevjerojatno rijetki, i
činilo se kako se većina sastoji od rojeva asteroida i oblaka prašine ili
ogromnih gotovo zvjezdanih nakupina materije koja bi se stopila i uništila
sve što je podsjećalo na organski život. I fp u Drakeovoj jednadžbi - broj
zvijezda koji bi mogao imati planetarni sustav - spao je na nešto poput
0,0001, a ne - broj tih planeta na kojima bi moglo biti života - pao je čak i
niže od 0,0000-nešto osim ako niste mislili kako se život može razviti
koristeći drugu kemijsku bazu, a ne ugljik, kao što je Tom, odrastao na
dijeti nevjerojatnih zvjezdanih zvijeri, naravno mislio. fl - vjerojatnost da
će se život onda razviti na pogodnom planetu - također se smanjila,
zahvaljujući beživotnom Marsu i mrtvoj Europi, a onda je svako
potencijalno mjesto u solarnom sustavu koje je neki znanstvenih smatrao
odgovarajućim istraženo, proučeno i spektralno analizirano van postojanja.
Dionice SETI-ja bile su najniže u povijesti, ali Tom uistinu nije mario. U
stvari, uživao je u tome.
Napisao je članak pod naslovom "Nova svjetlost na Drakeovoj
jednadžbi", i poslao ga Natureu, a onda kad se nedavno ugasio i posljednji
SETI-jev časopis Radio astronomskom glasniku i, bez daljnjih uspjeha, i s
nekoliko prilično zajedljivih primjedbi sudaca na sve ostale očite i onda
manje očite časopise. U članku je analizirao svaki element jednadžbe, i
objasnio zašto je ono što je bilo prihvaćeno kao prosječna interpretacija u
stvari jako pesimistično. Krenuvši onime što je smatrao pravim neutralnim
putom ravnoteže i razuma, i zastao samo kako bi se na kratko pozabavio
apsurdnom idejom kako kompjutorske simulacije mogu dati ozbiljne
podatke o vjerojatnosti spontanog razvoja života, a time i o fl zaključio je
kako je konačni N rezultat Drakeove jednadžbe, po uravnoteženoj
interpretaciji, još uvijek u rasponu od 1000-10000 i kako je zbog toga
uistinu samo pitanje vremena do ostvarenja kontakta. To jest, barem dok su
ljudi željeli slušati...
Nije ju dodao u verziju članka koju je predao, ali je također planirao
pitati onoga koji će napokon objaviti članak da u tisku dodao posvetu: Za
Terr. To je u stvari bila najjednostavnija verzija teksta radi kojeg je proveo
brojne sate buljeći u zid proširujući, krateći, mijenjajući. Ali članak nikad
nije objavljen, iako je puno manja verzija, bez Tomove matematike i onda
bez puno smisla za urednika, naposljetku objavljena u popularnom
znanstvenom stripu, pored članka o čovjeku koji je od svojeg živčanog
tkiva radi nekoliko stotina metara dug konopac kojim je namjeravao izvesti
bungee skok s Victorijinih vodopada. Ipak, odaziv je bio dobar, čak i ako
je većina ljudi koja je kontaktirala Toma bila od one vrste kojoj nije želio
dati svoju adresu e-pošte, a kamoli kućnu adresu.
Godine su prolazile. Kroz spor proces napornog rada, umrežavanja i
samohvale Tom je postao Mr. SETI. Uvijek je postojao, shvatio je, barem
jedan član astronomske, fizičke ili čak i biološke struke na većini instituta
koji je volio tu temu. Kao što je Sally Normanton učinila kad se vratio na
Aston one jeseni kad je zrak mirisao čišće i drugačije, a ipak je na toliko
načina bio isti, pronašli su načine da male iznose sponzorstva. Polagano,
Tom se uspio izvući od svojih drugih obveza, iako si nije mogao pomoći i
ne primijetiti koliko je puno pokušaja učinjeno kako bi ga se diskreditiralo.
Možda je izgubio svoj mladenački zanos, možda je to bio smrad iz
njegovih usta od onog što je, što god to bilo, sinoć pio, i koji se sada
zadržavao do jutra. U svakom slučaju bio je iznenađujuće blizu godina za
mirovinu. I mislio je, apsurdna ideja da je iznenada toliko dugo bio na
planetu, ga je prestravljivala, i trebao je nešto što će ga nositi kroz godine
koje su ga čekale. Ipak, ono što ga je još više strašilo, poput ovisnika o
lutriji koji su prestravljeni kako će njihovi brojevi biti izvučeni onaj tjedan
kad prestanu igrati, bilo je što će se dogoditi sa SETI-jem ako on prestane
slušati. Ponekad se, kad je promatrao noćno nebo dok su kompjutori
institucije u kojoj je u tom trenutku radio preračunavali gomilu zvjezdanih
podataka u gluho doba noći, kad je promatrao tu zavodljivu svjetlost s
njezinim tajnama i obećanjima, osjećao kao da nosi cijeli svemir u svojim
mislima, i kako će se zvijezde ugasiti, kao u onoj čuvenoj Clarkeovoj priči,
u trenutku kad im okrene leđa. Uglavnom je u tom trenutku pomislio kako
bi mogao popiti još nešto, samo da progura kroz noć, samo kako bi zadržao
raspoloženje. To nije bio osobit problem. Piće je piće. Svi koje je poznavao
su pili.
I Tom je naposljetku došao do dovoljnog iznosa i opreme kako bi
započeo vlastiti specijalizirani SETI projekt, i onda se odselio u Francusku
iz razloga kojih se i nije baš mogao sjetiti, osim što je to bilo mjesto na
kojem nije bio gdje su još uvijek govorili jezikom koji nije bio engleski, i
onda je izabrao krševito područje Massif Centrala jer je imalo široke
ravnice koje su odgovarale njegovoj tehnologiji žičanih prijamnika i bili su
visoko i dosta daleko od radio brbljanja gradova. Izbor je bio djelomično
simboličan - kao i žice, planirao je posuditi i kupiti - koliko god bude
mogao korisnih podataka iz svih mogućih izvora, i obraditi ih s opremom
koju će posuditi ili sastaviti. Onda je ugledao pojilo, malu plavu točku na
karti ovog inače pustog planinskog platoa iznad malog mjesta po imenu St.
Hilaire, i to je bilo to. Nije znao da je mjesto letačko odmaralište, sve dok
nije potpisao neophodne pravne papire i preselio se tamo. Ali čak je i to, na
svoj način - ti šareni leptiri i bube, te prizmatične žrtve gladi koje su se
sakupljale u svojim pametnim barovima i skupim trgovinama, uz šapat
pripremali svoja krila dok su svakog jutra u zoru žičarama odlazili do
visokih vrhova - je na neki način zvučalo prigodno. Zbog toga je pomislio
na Terr, i kakav je njezin život bio, i to ga je podsjetilo - kao da je ikad
zaboravio - na njezino, njihovo obećanje.
Ali to se nikad nije dogodilo. Nikad nije bilo razloga da ju
obavijesti.
***
Tom se borio s uspomenama, osjećajima, dok ga je Terr dodirivala i
zatvorila svoje ruke oko njegovih s prstima koji su izgledali kao da na sebi
više nisu imali nimalo mesa. Vraćala mu se kroz vrijeme, ljubila ga iz neke
velike daljine. Pokušao je zatvoriti oči, i osjetio oštri rub zuba i kosti ispod
njezinih usana. Pokušao ih je otvoriti i vidio njezino meso na svjetlosti
zvijezda, kao da je Terr iz prošlosti nosila papirnatu masku. I oči su joj
nestale. Sva je oluja izblijedjela. Dodirnula ga je, kratko, intimno, ali on je
znao kako je to uzaludno.
Ustala je i uzdahnula, strašilo u njezinoj haljini strašila, duga kosa u
čvorovima oko njezinog ispijenog i vještičjeg lica.
"Žao mi je, Tome -"
"- Ne, nije -"
"- pretpostavljala sam."
Ali Tom je znao tko i što je krivac. Previše godina potrage, previše
godina pića. Sjedio je ispred svoje kolibe, skamenjen u stolcu sa žicama
koje su blistale i gledao dok se Terr udaljavala. Čuo je zveckanje boca dok
je zavirivala u njegov kontejner. Čuo je šuštanje smeća dok je hodala po
kolibi. Trebao je osjećati sram, ali nije. To je bilo iza njega, baš kao što je
iza njega, shvatio je, bio bilo kakav pojam o ljubavi.
Kad je Terr ponovno izašla na svjetlost zvijezda nosila je bocu. Bio
je to absint.
"Ovo želiš?" pitala je i otvorila bocu. Napunila je svoju praznu čašu
od vina, podigla ju do svojih tankih usana i otpila gutljaj. Čak i pod ovom
svjetlosti zvijezda lice joj se izboralo, poružnilo. "Bože, koliko je gorko..!'
"Možda ga takvog volim."
"Znaš, moga bi se riješiti te navike, Tome. Kao što si rekao meni -
ako ti se nešto u vezi tebe ne sviđa, samo trebaš uzeti ampulu."
Tom je slegnuo ramenima i zapitao se hoće li natočiti absint u
njegovu čašu ili će samo stajati tamo i mahati bocom, je li ga namjerno
izazivala? Ali naravno, Terr je bila u pravu. Uzmete ampulu i bili ste čisti.
Ovisnost je nestala. Sve je bilo popravljeno, osim činjenice to ste bili to što
jeste, i još ste uvijek imali iste potrebe i kontradikcije zbog kojih ste u
početku i postali ovisni. I vratili ste se povremenom piću jer ste znali kako
ste sada čisti, bili ste sigurni. I povremeno je piće ponovno postalo redovna
navika, i opet ste se našli tamo gdje ste i bili, samo siromašniji i stariji, i
ispunjeni čak s još dubljim prezirom. I gorim glavoboljama. Da, Tom je to
već doživio.
"Kao što kažeš, Terr. Mi smo ono što jesmo. Nekoliko pametnih
kemikalija to neće promijeniti."
"Znači reći ćeš mi kako si ti osoba s ovisnošću."
"Inače ne bih bila ovdje i činila ovo, zar ne?"
Kimnula je i ponovno sjela. Natočila je malo absinta u njegovu
čašu, i Tom se zagledao u njega, i u lagano osvijetljenu karticu s porukom
koju još uvijek nije pročitao koja je ležala na stolu pored nje, i dala mu
kratku pauzu prije no što je popio absint, samo kako bi joj pokazao da
može čekati. Onda je okus anisa i crvotočine, što je bilo ime zvijezde,
koliko se sjećao, koja je pala s nebesa i uništila rijeke i planine u Knjizi
postanka. Tada je to bilo samo pitanje vjere.
"Još mi uvijek nisi rekla što je bilo s tobom, Terr."
"Bilo je dobro. Tu i tamo..." Terr je zastala, s glavom u sjeni i
obrubljenoj zvjezdanom svjetlošću. Tom je rekao samome sebi kako je
lubanja koju je sada mogao vidjeti oduvijek bila tamo, ispod Terrine kože
koju je nekoć toliko volio dodirivati i lizati. Uistinu, ništa nije bilo osobito
drugačije. "Uz nekoliko stvari za kojima žalim."
"Jesi li se uistinu ufurala u letenje? Tako sam te zamišljao, na nebu.
Poput klinaca koje danas vidiš dolje u ovoj dolini."
"Da! Bila sam letač, Tome. Ne baš onakav kakvi su ovi danas -
sigurna sam kako stvari koje smo tada koristili oni smatraju teškima i
nespretnima. Ali bilo je izvrsno dok je trajalo. Imala sam puno prijatelja."
"Jesi li se ikad vratila na fakultet?"
Ponovno je ispustila suhi osmijeh; šuštanje vjetra preko starih
telefonskih žica. "Mislim kako nikada čak ni nisam studirala, Tome. Ne,
zaposlila sam se. Radila sam u odnosima s javnošću. Vodila sam dobru
brigu o tvrtki u kojoj sam neko vrijeme radila, prodavala sam tuđe projekte
i ideje, pokrivala tuđe pogreške -"
"- Mogli smo te iskoristiti u SETI-ju."
"Pomislila sam na to, Tome - ili barem na tebe. Ali ti si imao svoj
život. Nisam željela zvučati pokroviteljski. A onda sam se razboljela pošto
sam bila očarana i zavedena tuđim stvarima, i započela sam vlastiti projekt.
U osnovi to je bila umjetnička galerija, to jest neka vrsta galerije, samo što
su izlošci bili ljudi. Bila sam..."
"Bila si jedna od njih?"
"Naravno da jesam, Tome! Što si očekivao? Ali to je nakon nekog
vremena stvorilo kaos u tvom imunitetu. Boljelo te, stravično, krvariš. To
je nešto za jako spremne, jako mlade, ili jako odlučne. A onda sam
pokušala biti normalna i udala sam, rastala se i ponovno udala."
"Ne za istu osobu?"
"Oh ne. Jako smiješno, ali moja dvojica bivših su se sprijateljila.
Posljednje što sam čula od jednog od njih, još su uvijek u kontaktu.
Najvjerojatnije je tako i danas. Onda sam se zainteresirala za religiju.
Religije, pošto sam to..."
"Jesi li imala djece?"
"Nikad nisam imala dovoljno vremena. Sada želim da sam ih imala,
iako, s druge strane mislim kako sam oduvijek bila odveć sebična.
"Nikad nisi bila sebična, Terr."
 "Onda nikad nisam bila dovoljno usredotočena."
"Nisi bila ni to." Tom je popio novi gutljaj absinta i ispraznio čašu.
Osjećao je kako se lagana gorčina širi njegovim tijelom. Bilo je ugodno
sjediti i ovako razgovarati. Tužno, ali ugodno. Shvatio je kako mu Terr nije
samo nedostajala. Ovih posljednjih nekoliko godina na njegovoj planini
nedostajale su mu većine vrsta ljudskog društva. "Ali znam što želiš reći.
Čak i kad sam znao sanjati da smo ostali zajedno, nikad nisam mogao
zamisliti djecu..."
"Kako dvoje ljudi mogu biti toliko različiti, a opet toliko si
odgovarati?"
"Uistinu to misliš?"
"Voljela sam te više no ikoga, Tome. Sve vrijeme sam imala osjećaj
da gledaš, slušaš. Poput onog poslijepodneva kad sam sa svojim krilima
skočila s onog tornja u Astonu i kad su me uhitili. I umjetnost tijela. Ti si
bio gost koji je nedostajao na vjenčanjima. Ili sam išla za ili protiv tebe u
svemu što sam radila - i na neki se način pitala kako ćeš reagirati. A onda
sam otišla na Mjesec i činilo se kako me tvoj duh također pratio tamo. Jesi
li ikad napustio planet?"
Odmahnuo je glavom. Nije - ili barem ne u tjelesnom smislu, iako
je s Kubrickom uz Ligetijevu glazbu tisućama puta putovao preko
mjesečevih kratera.
"Nisam ni mislila. To je najskuplja stvar koju sam ikad učinila."
"Kako je bilo?"
"To je jedina stvar u vezi Mjeseca, Tome - skup je. Mjesto na kojem
odsjedaš je poput jednog od onih jeftinih japanskih hotela. Tvoja soba je
kapsula u kojoj čak ne možeš ni sjesti. Tko bi pomislio da bi svemir mogao
biti toliko klaustrofobičan!"
"Sve te stvari koje si radila, Terr. Zvuče fascinantno."
"Da, zar ne - kad ih nabrajam kao sada? Ali to je uvijek bio nečiji
tuđi život u kojem sam se našla. Poput nošenja krive odjeće. Oduvijek sam
tražila svoju. A onda si ti ostario - Bože, znaš kako je to! A danas postoji
toliko izbora. Toliko različitih načina za produženje stvari, produženje
godina, ali što ih više produžuješ, postaju tanje. Oduvijek sam znala kako
nikad nisam željela predugo živjeti. Ovi sto pedeset godišnjaci koje vidiš,
čini se kako su to samo kako bi nešto dokazali. Kornjače u beskrajnoj utrci.
Ili životinje u šugavom zoološkom vrtu. Umovi u iskrivljenim hrđavim
kavezima..."
"Nikad uistinu nisam pomislio -"
"- Ti ćeš ići do kraja, zar ne, Tome? Sve dok ti piće ne uništi neki
vitalni organ ili ti ne pukne žila u mozgu. Ili dok Veneranci ne slete ovamo
na one smiješne žice s letećim tanjurom i odvedu te sa sobom, lako ćeš
najvjerojatnije reći ne jer oni baš nisu tuđinci koje si očekivao."
"Što želiš reći?"
"Ma ništa, Tome. Ti si jednostavno takav kakav jesi. I uistinu si bio
sretan, što si održao svoj san nedirnutim, unatoč svim dokazima. Pročitala
sam onaj tvoj članak, prije dosta godina u onom smiješnom časopisu sa
svjetlucavim reklama za promjenu tijela. "Nova svjetlost na Drakeovoj
jednadžbi". Morala sam se nasmijati. Još si uvijek zvučao toliko pozitivno.
Ali mislim kako bi ti se do sada već javili, ako uistinu postoje? Pomisli na
milijune zvijezda, sve te milijune godina, sve te galaktičke civilizacije o
kojima si čitao. To ne bi bio šapat, zar ne, Tome, nešto za što ti treba sva
ova tehnologija kako bi to čuo? To bi bilo posvuda oko nas, i neizbježno.
Ako bi tuđinci željeli da ih čujemo, to bi bila svemoćna grmljavina..."
Zvijezde su počele blijedjeti na istoku; nestajale su jedna po jedna
baš kao što se Tom oduvijek bojao. Taurus, Orion... Prvi tračak svjetlosti
dok se ovaj dio planeta okretao prema suncu ovdje na planini oduvijek je
bio siv, neobično sumoran i depresivan. Bila je to boja, često je mislio dok
je noć nestajala i dok je pićem probuđeni optimizam izlazio putom pišaline
i pokojim naletom krvave pljuvačke, koja će prekriti cijeli ovaj svijet - ako
izgubi SETI. I argument koji je Terr toliko lukavo istaknula je, znao je,
najgori od svih argumenata protiv njegovog sna. Čudno je bilo, što se
nalazio potpuno van Drakeove jednadžbe, što je najvjerojatnije bilo zašto
ga je u svom vražjem članku odustao spomenuti. Terr je izgovorila verziju
pitanja koje je otac nuklearne lančane reakcije Enrico Fermi jednom
postavio tijekom rasprave o postojanju vanzemaljskog života prije gotovo
stoljeća - kako je vrijeme letjelo! - i pol. Pitanje je bilo jednostavno: "Gdje
su?"
Postojale su stvari nazvane von Neumannovi strojevi; možda je Terr
to također znala. Nekoć su bili teorija, ostaci starih priča o budućnosti koje
je Tom volio čitati, ali sada su radile u asteroidnom pojasu jupiterovih
manjih mjeseca, i u dubokim rudnicima pod zemljom i morem i na
Terrinom Mjesecu i svim ostalim mjestima s kojih je ljudski rod želio
nešto ali nije želio riskirati vlastitu kožu kako bi došao do toga. To su u
stvari bili roboti, ali bili su sposobni proizvoditi nove verzije samih sebe -
reproducirati se, ako ste željeli upotrijebiti očitu biološku usporedbu -
koristeći dostupne lokalne materijale. Također su bili pametni. Mogli su
putovati i prilagođavati se novim okolišima. Mogli su raditi gotovo sve što
ste željeli od njih. I naravno, počinjao je argument koji se ponekad zajedno
s depresijama i jutarnjim glavoboljama pojavio u Tomovoj glavi, bilo koji
drugi inteligentni oblik života mogao bi izumiti nešto slično? Čak i s
ogromnim udaljenostima između zvijezda, samo ste trebali lansirati
nekolicinu u svemir, pričekati nekoliko milijuna godina - samo treptaj
Božjeg oka, po bilo kojoj kozmološkoj ljestvici - i stvari bi kolonizirale
cijeli svemir. I, gdje su?
Odgovor je kao i Fermijevo pitanje bio jednostavan: Nema ih. I
ljudski je rod bio nakaza; on i njegov planet bili su fascinantno kršenje svih
zakona vjerojatnosti. Ostatak svemira je ili prazan, ili su bilo kakve druge
naznake života toliko udaljene i slabe da do njih neće moći stići u vremenu
koje je preostalo do propasti cijelog svemira. Možda će idući put biti više
sreće. Ili možda nakon toga. Po jednom izračunu Drakeove jednadžbe koji
je Tom pročitao, život neke vrste pojavit će se negdje u cijelom svemiru
jednom na svakih 10'° velikih prasaka, a čak je i to bilo uz pretpostavku
kako zakoni fizike neće biti promijenjeni. Tip se nije čak ni potrudio
napraviti dodatni izračun koji bi uključivao dvije inteligencije sposobne za
komuniciranje koje su se pojavile u isto vrijeme u istom kutu iste
galaktike. Najvjerojatnije nije želio uništiti svoj kompjutor.
Pola je neba sada bilo sivo. Zvijezda po zvijezda. Barem će uskoro
kako treba vidjeti Terr, i ona će kako treba vidjeti njega, iako baš i nije bio
siguran je li to itko od njih želio. Uostalom, možda se još nešto treba reći
za sive magle nesigurnosti.
"Oduvijek sam govorila - nisam li, Tome? - da ću ti donijeti
poruku?"
"Nemoj me tako gledati. Tome. Smatraj to..." Pojavio se lagani
povjetarac, početak vjetra koji će uskoro podignuti letače kad promjene
temperature dođu do doline. Tom je na trenutak pomislio kako svijeća na
stolu još uvijek gori, jer mu se činilo kako Terr treperi i leluja iza nje. Bila
je poput dima. Njezina kosa, njezino lice. Natočio si je još absinta, ali je
odlučio kako više neće piti. "Stvar je, Tome, što si se doveo u ovo stanje
jer si zamislio kako slušao ti ili ne slušao to samo po sebi nešto dokazuje.
Nije tako, Tome. Tamo su - nisu tamo. U svakom slučaju to je već
činjenica? Samo što još uvijek ne znamo odgovor... i ne bi li bilo žalosno
da znamo odgovor na sve? Gdje bi tada bili tvoji snovi?"
"Znanost se samo bavi otkrivanjem istine -"
"- A ovaj tvoj život, Tome! Hoću reći, zašto do vraga moraš ići do
sela po poruke? Zar odavde ne možeš komunicirati s ljudima? Čini se kako
u toj tvojoj kolibi imaš dovoljno opreme da razgovaraš sa cijelim svijetom
ako to poželiš. Ali pretpostavljam kako te to ne zanima."
"Osobne poruke..." Bacio je pogled prema brdima na istoku dok se
svjetlost uzdizala iznad njih, a onda dolje na kartice koje mu je donijela.
"Smatram ih smetnjom."
"Žao mi je, Tome. Ne želim ti smetati."
"Nisam mislio..." Evo ga opet. Uplakana Terr, kao što je bila, u
sjećanju koje je toliko dugo potiskivao, u njegovom krevetu u Erdingtonu
one noći prilikom spuštanja na Mars kad ga je piće po prvi počelo podizati
raspoloženje. Ali ovo je bilo drugačije. Terr je bila drugačija. Bila je
treperava, lelujava. A zora i vjetar su dolazili.
"Oduvijek sam se na neki način osjećala odgovornom za tebe,
Tome. To je očito bila neka vrsta taštine, ali imala sam osjećaj kako sam te
ja gurnula na put kojim inače ne bi krenuo. Bio si očaravajući, Tome. Bio
si zgodan i inteligentan. Mogao si se obogatiti i imati sretan život radeći
bilo što drugo osim SETI-ja. Nije li tako, Tome? Ima li ti to smisla?"
Nije odgovorio, ali je znao kako je to samo po sebi pozitivan
odgovor. U svakom slučaju istina je uvijek bila tamo, sa ili bez njega. Gdje
je smisao negiranja bilo čega?
"I ono obećanje na koje sam te prisilila, posljednjeg dana kad smo
stajali ispred suda s onim mojim glupim prijateljima letačima. Nekako se
činilo pametno. Znala sam koliko si me još uvijek volio i željela sam
ostaviti svoj znak na tebi, samo kako bih dokazala. Žao mi je, Tome. Bio je
to još jedan od mojih glupih, glupih projekata..."
"Ne možeš biti odgovorna za tuđi život, Terr."
"Znam, Tome. Činilo mi se kako čak nisam odgovorna ni za svoj
vlastiti život."
Tom je skrenuo pogled s Terr i pogledao svoju otrcanu kolibu. Da
nije bilo srebrne mreže njegovih žica, laganog treperenja njegovih
kompjutora, da nije bilo bocama napunjenog kontejnera i starog Citroena
pored njega, koliba je mogla pripadati srednjovjekovnom pustinjaku.
Uzdahnuo je i pogledao niz svoju planinu. Na dolazećoj svjetlosti cijeli je
svijet izgledao poput krhke paukove mreže. A tamo dolje - jedva ga je
mogao vidjeti - nalazilo se njegovo pojilište, i treperavo kretanje
bojažljivih planinskih koza koje su se u zoru i sumrak sakupljale kako bi
tamo pile.
"Sunce izlazi, Tome. Uskoro ću morati krenuti..."
"Ali nisi ..." Riječi su mu se smrznule u ustima kad je ponovno
pogledao Terr. Čak i dok se svjetlost pojačavala, ona je polagano nestajala,
"...ne možeš ostati...?"
"Žao mi je, Tome. Rekla sam sve što se trebalo reći..."
Ustala je i krenula, lebdjela, prema njemu. Promijenjena i
nepromijenjena. Terr i ne Terr. Ono malo zvijezda što je ostalo na zapadu
sada su blistale kroz nju. Ali Tom nije osjećao strah kad mu je prišla. Sve
što je osjećao, sve što je raslo u njegovom srcu, bila je ona dječačka bol,
ona mračna slatkoća koja je bila kola i sladoled i zagrljaj njegove majke.
Sve što je osjećao bio je veličanstveni, izuzetni osjećaj čuda.
Rub sunca uzdigao se iznad onih nazubljenih vrhova. Terr se
raspala i zatreperila. Sada je bila poput njezinih očiju; prekrasna uzburkana
maglica. Ali sunce je izlazilo, vjetar se i dalje pojačavao. Blijedjela je,
blijedjela je. Tom je pružio ruku kako bi dodirnuo ono što god je postala, i
pronašao samo jutarnju svježinu, zrak na svojoj koži.
Ne zaboravi, Tome.
Terr više nije imala glas, nije imala tijelo. Bila je samo osjećaj,
malo više od tužne i sretne uspomene koju je sa sobom nosio sve ove
godine u ovo maglovito i daleko doba. Ali također je osjećao kako se
kreće, okreće od njega, i nasmiješio se dok je gledao onu tamnoplavu
haljinu, lijepu kao što je uvijek bila, kako hoda srebrnim tlom njegove
planine prema pojilištu. Terr s njezinom plavom kosom. Terr s njezinim
prelijepim očima. Terr s rosom na tijelu na onom mjestu gdje su se njezina
brada i vrat sastajali ispod uha. Okrenula se i osmjehnula mu se dok je
sunce slalo svjetlost između dva vrha planine. Terr u njezinoj tamnoplavoj
haljini, hoda prema pojilištu gdje bi se sva bojažljiva stvorenja svemira
mogla sakupiti na početku ili kraju najdužeg od dana. Onda je nestala.
***
Tom je dugo sjedio tamo. Nakon svega, to je bio njegov dio dana da
ništa ne radi. I sunce je izašlo, obasjalo je svijet i treperilo u spiralama
pored vapnenačkih pukotina. Pomislio je kako je vidio blistanje krila, ali
svjetlost, njegov cijeli svijet i planina, bili su zamrljani i šareni. Pomislio je
kako je najvjerojatnije plakao.
Kartice na stolu ispred njega izgubile su većinu svog sjaja. I bile su
hladne i klizavo vlažne kad ih je preokrenuo. Izabrao je jednu karticu koju
nije prepoznao, onu koja je bila plava i gotovo obična, s uzorkom valovite
vode na površini. Sada je bio sigurniji kako je to bilo više od sparna,
smeća. Prešao je prstom preko trake na poruci kako bi ju aktivirao,
zatvorio oči i ispred sebe ugledao čovjeka kako stoji u vrtu s fontanama
koji je bio topao i poslijepodnevno blistav i gotovo maorski; to je mogao
biti Maroko, Los Angeles, Španjolska. Čovjek je izgledao dobro, ali više
nije bio mlad. Dopustio je borama da mu se prošire po licu, kosi da
posijedi i razrijedi se. Bilo je tu nešto, pomislio je Tom, njegovo na tom
licu, ili barem nešto njegovo što je, sjećao se, jednom vidio u ogledalu. Ali
čovjek je stajao ukočeno poput nekoga tko se priprema za težak trenutak.
Lice mu nije bilo samo tužno. Pogled mu je bio sumoran.
Tom je strpljivo čekao kroz dio ne-poznajete-me-i-ja-ne-poznajem-
vas dio poruke i ptice su pjevale i pčele su sakupljale pelud s crvenog i
purpurnog tropskog cvijeća dok je čovjek Tomu rekao svoje ime i objasnio
jedinu stvar o njihovom podrijetlu koja im je bila zajednička, a to je bilo da
su obojica voljeli Terr. Voljeli su Terr, i onda su ju naravno izgubili, jer je
Terr bilo nemoguće zadržati - bila je to njezina priroda; zato su učinili taj
ogromni skok kad su ju zavoljeli. Ali ovaj je čovjek shvaćao Toma Kellyja
na način na koji Tom nije shvaćao njega. Nije damu je Terr rekla puno o
svojoj prošlosti jer je toliko živjela u sadašnjosti, ali znao je da je Tom
tamo, i to na način zbog kojeg mu je zavidio, jer ljubav za Terr bila je prva
i jedina stvar, veličanstvena u svom trenutku, a onda nemoguća za
ponavljanje na isti način. I on i Terr su se naposljetku rastali i njihov brak -
koji je inače bio njezin drugi - je završio kao što je, iako se nadao protivno
nadi, oduvijek znao da će se dogoditi. I Terr je nastavila sa svojim
životom, on je nastavio sa svojim, i ponekad ju je pratio kroz eter, njezine
nove prijatelje, njezina nova otkrića i svježe opsesije, sve dok nije pročitao
posljednje vijesti, koje su bile stravične, ali za njega ipak ne baš
neočekivane, jer je Terr bila Terr.
Na jednom od vrhova Anda nalazi se greben po imenu Catayatauri.
Tomu je zvučao poput novootkrivene zvijezde, i bio je gotovo jednako
dalek i neprijateljski. Greben koji je vodio do njega bio je nevjerojatan; na
istoku, obrušavao se okomito gotovo tri tisuće metara, i trebalo vam je
tjedan napornog hoda i još jedan tjedan napornog penjanja da bi stigli do
njega, to jest ako su vam vjetrovi i opasni glečeri dopustili da uopće dođete
do njega. Ali dobio je gotovo mitsku reputaciju među određenom vrstom
letača, reputaciju koja je sezala do vremena Inka, kad su s tog grebena
bacane ljudske žrtve kako bi umirile Viracochu, starca na nebu.
I zamislite Terr kako se sama penje tamo na brutalnoj hladnoći, ne
više mlada ili u kondiciji u kakvoj je možda nekoć bila, ali još uvijek
odlučna. Ostavila je poruke u selu koje je ležalo u stalnoj sjeni
Catayataurija. Ako se ne vrati, nije željela da itko riskira život u pokušaju
da ju pronađe. Inke su osjećale Catayatauri s dubokim, religioznim
intenzitetom, kao i alpinisti koji su došli kasnije, a tako je sigurno bilo i s
Terr, samom u tim božjim planinama. Penjala se bez pomagala; bez krila,
bez mišićnih ili plućnih modifikacija, bez krampona, bez konopaca i bez
boca s kisikom. Činjenica što je uopće stigla do tamo bila je nevjerojatna,
na taj greben na krovu svijeta. Ništa se nije moglo usporediti s tim letom s
Catayataurija. I Terr je tamo stajala sama, gotovo starica na rubu svega.
Kupila je ampule u trgovini u Limi. Ispraznila je ono malo što je imala na
svojim računima kako bi ih mogla kupiti. To nisu bile ampule koje su
prodavali duž Rue de Commerce u St. Hilareu. Jedva legalne, bile su
brzodjelujuće, najradikalnije i najskuplje. Pomiješale su se s vašom krvlju i
projurile žilama u nanosekundi, spalile su vas i izvrnule vaše tijelo
naopako poput olujom izokrenutom kišobrana. A Terr je kupila tri puta
veću dozu od uobičajene.
I najvjerojatnije je stigla tamo, i skočila s grebena Catayatauri. To je
zvučalo kao najvjerojatnije objašnjenje, iako njezino tijelo nije nikad
pronađeno. Terr se bacila u ponor s ampulama koje su pjevale u njezinom
tijelu, kosti su joj se izvijale, njezina su se krila raširila poput leptirovih pri
izlasku iz kukuljice, iako su sigurno bila previše vlažna i krhka kako bi
učinila nešto drugo osim se raspala na komade od brutalnih naleta zraka. A
onda bi se, naposljetku, naposljetku, razbila na stijene. Činilo se kako je
Terr izabrala najekstremniji mogući način za umiranje...
Je li to bilo nalik na nju, da to učini, zapitao se Tom? Terr pada, vrti
se, rotira? Je li se namjeravala ubiti, ili je samo željela riskirati, i živjela je
za trenutak, i nije uistinu marila za idući? Čovjek u maorskom vrtu bio je
izgubljen i zbunjen od svih ovih pitanja kao i sam Tom. Ali stvar u vezi
Terr, što su obojica shvatila, bila je da se uvijek mijenjala od trenutka do
trenutka, sat za satom, godinu za godinom. Stvar s Terr je bila što ju nikad
niste mogli uistinu poznavati. Tom je oduvijek bio smiren i usredotočen;
odavno je pripremio put svog života. Terr je bila drugačija. Terr je uvijek
bila drugačija. Nikad se poput Toma većinu njegovog života nije brinula
zbog propuštenih sastanaka, nedovršenog posla, prolaska vremena; ili
vitalnom porukom koju nikad nije čuo. Terr je oduvijek skakala bez da je
gledala iza sebe.
Čovjek se nasmiješio i prekinuo snimku. Maorski vrt, blag miris
cvijeća, su izblijedjeli. Tom Kelly se vratio u jutro dok su se sjene
utrkivale s oblacima iznad njegove planine; i zapitao se, poput lika u bajci,
gdje je bio sinoć, i što je to točno vidio. I da je imao jednu želju - što je
bilo nešto što mu Terr, što god da je bila, nije ponudila - to bi još uvijek
bila stvar kojoj se uvijek nadao. Uostalom skoro da je imao sedamdeset.
On je bio Tom Kelly; Mr. SETI. Bez obzira što se dogodilo, bez obzira što
su vidjeli, ljudi njegovih godina nisu se mijenjali. Barem je još uvijek bio
siguran u to.
***
Tom Kelly juri niz svoju planinu. Sunce prži, žičare miruju i letači
se odmaraju dok sjena prelazi preko susjedne sjene u dugom, sparnom
poslijepodnevu. Parkirao se na gotovo praznom Place de la Revolution,
izlazi iz svog Citroena, maše Jean-Benoitu koji briše stolove i onda lupa na
vrata bureau de poste. Na znaku piše ferme, ali madame Brissac skida
zasun. Gotovo je sretna što ga vidi. Gotovo mu se nasmiješila. Onda su
zajedno provode sat vremena, sjede pored pulta dok zujare lete i kruže oko
njezinih pretinaca na toplom, intenzivno mirisnom zraku. Tom je stigao do
prijelaznih glagola, i tu se muči. Ali nakon svega, francuski je strani jezik,
a takve se stvari ne nauče za jedan dan
- barem ne na način na koji Tom uči. Proći će nekoliko mjeseci,
pretpostavlja najmanje do jeseni - l'automne, a možda čak i do zime, kako
god se zvala - prije no što će znati dovoljno kako bi ju pitao kako sortira
poštu u onim pretincima. A i pretpostavio je kako je u svakom slučaju to
glupo pitanje. Nakon svega, madame Brissac je madame Brissac. Ali tko bi
pomislio kako je nekoć bila profesorica, u danima kad je ljude još uvijek
trebalo nešto učiti? Tomu se činilo kako za svaku osobu koja nešto stekne
u ovom dobu budućnosti postoji netko tko je nešto izgubio.
Stvari su se upravo počele buditi kad je izašao na usijani Place de la
Revolution, i morao je maknuti svog Citroena i parkirati ga iza ugla kako
bi napravio mjesta za večernje slavlje. Večeras je Foire aux Sorcieres, što
mu prije nekoliko mjeseci ne bi ništa značilo, i još uvijek mu znači prilično
malo. Ali Francuzi vole dobru zabavu, barem je to znao. Ovdje u St.
Hilareu ih redovno održavaju
- u stvari gotovo svaki tjedan, pošto novi letači redovno dolaze kako
bi potrošili svoje franke. Ali ovaj je festival poseban. Tom je to također
znao.
Pio je slatku vruću kavu za svojim uobičajenim stolom i potrošio
neophodan sat dok su se štandovi i pozornica za večerašnju proslavu
sastavljali pod paskom robota rakova i zveckanje štangi i viku nekoliko
prilično nepotrebnih akrobata. Grad se u međuvremenu protegnuo i
počešao trbuh i izašao sa svojih dugih obroka i zagrljaja ljubavnika.
Djevojka koja sliči Audrey Hepburn, za koju sada zna da se zove
Jeannette, mu se nasmiješila i prišla kako bi rekla bok, bonjour. Ona misli
kako je to slatko, što je stari ludi planinski ovan poput Toma odlučio na
duži način naučiti njezin jezik. Kao i Michel, njezin dečko, koji je urbani
tip, šarmantan kao što svatko može biti s mišićima boga iz crtanih filmova
i zelenom krljuštavom kožom reptila. Čak su i pomogli Tomu nositi
nekoliko kutija stvari iz njegovog Citroena do štanda koji je rezervirao, i
poželjeli su mu sreću, i obećali kako će se kasnije navečer vratiti i kupiti
nešto, iako Tom sumnja kako će se predobro zabavljati da bi ga se sjetili.
Ali pokazalo se kako je prodaja na njegovom štandu bila iznenađujuće
kratka.
Tako je bilo već nekoliko tjedana, i ako se nastavi, Tom
pretpostavlja kako će trebati naručiti neke nove SETI majice i krpe za
posuđe kako bi nadoknadio rasprodane zalihe, iako će krpe za posuđe biti
uistinu teško nabaviti nakon svih ovih godina, pošto ih ljudi više nisu imali
zašto upotrebljavati. Pitali su ga čemu služe, ti veliki SETI rupčići, i onda
ih vezali oko vrata poput zastava. Tko bi pomislio - da će krpe za posuđe
biti žrtve te budućnosti u kojoj se našao? Ali cjenkanje, određivanje cijene
za nešto i onda njezino snižavanje kako bi prodao; to za Toma nije bio
problem. Brojevi na drugim jezicima dolaze mu jednakom lakoćom;
pretpostavlja kako ih njegovoj mozak pamti u magli pošto je nekoć imao
sklonost za matematiku.
Foire aux Sorcieres izgleda kao neobičan festival za ljeto, ali, čak i
prije dolaska noći, djeca su vani, odjevena u vještice, duhove, utvare i
mašu fenjerima koji bacaju, nekim tehnološkim trikom koji Tom ne može
čak ni naslutiti, noćnu tamu preko njihovih lica. Ipak, cijeli događaj, s tim
slatkim i sablasnim licima, plahtama s prorezima za oči, vriskavim,
pucketavim uređajima, za Toma ima neko staromodno ozračje. Čak i
letači, kad su izašli, nisu učinili ništa više kako bi se promijenili nego
odjenuli čudne kostime i šminku, iako su, barem za Toma, mnogi već i bez
toga bili spremni za festival. Prizor, kad je sunce napokon zašlo iza zgrada
i osjećaj svježine se spustio na vrući i veseli trg, je nevjerojatan. Neki ljudi
koji su šetali oko štandova bili su čak i maskirani u staromodne tuđince.
Primijetio je glavate Marsovce, a onda gomilu onih mršavih stvorenja
kosih očiju koja su uvijek otimala ljude na Srednjem zapadu, a čak i neke
odjevene u onu klizavu sivu stvar koju su koristili za eksplozije ljudskih
trbuha u filmovima, iako je tip skinuo glavu i brisao je lice s jednom od
Tomovih SETI krpa za posuđe jer je unutra jako vruće. Ako napola
zatvorite oči, pomislio je Tom, to bi uistinu mogao biti tržni dan na planetu
Zarg, ili na bilo kojem drugom od milijuna mjesta u ovom svemiru za koja
je pretpostavljao kako bi ih ljudski rod naposljetku mogao kolonizirati, kad
se ovdje na Zemlji prestane toliko zabavljati. Pogledajte Kolumba,
pogledajte Cooka, pogledajte Einsteina, pogledajte NASA-u. pogledajte
Terr. Mi smo svi, u dubini duše, istraživačka rasa, rasa sanjara.
Mali demoni, vražićci i nekoliko duhova sada se okupilo oko njega i
pitalo ga qu'est-ce que SETI? što Tom pokušava objasniti na francuskom.
Kimaju i slušaju i gledaju ga sumornih lica. Gotovo je pomislio kako je
uspio kad su se svi grohotom nasmijali i nestali u gomili. Gleda ih kako
odlaze, smiju se, ti duhovi, te plahte koje vijore. Kad je skrenuo pogled
madame Brissac se materijalizirala ispred njega. Odjevena je poput
staromodne vještice. Ali izgleda čudno ispod zalijepljenih bradavica i
zelene šminke, bez uobičajenog drvenog pulta koji, čak i sada kada
pokušavaju razgovarati na istom jeziku, još uvijek dijeli Toma i nju. Ipak,
uljudno je pitala za cijenu SETI utega za papir i pročeprkala po svojoj
vještičjoj torbi i kupila jednog, a onda prokomentirala vrućinu i ljepotu ove
večeri, i kako su djeca lijepa i zabavna. Tom se složio s njom na
francuskom, i ponudio madame Brissac gratis SETI krpu za posuđe, koju
je ona odbila. Poželjela mu je ugodnu večer, okrenula se i otišla. Ali Tom
je još uvijek bio ponosan na sebe, i zna kako je ona također ponosna na
njega. To je uspjeh za oboje, da mogu razgovarati na istom jeziku, iako
ona, pošto je ona madame Brissac, to nikad neće pokazati.
Glazba dolazi do njega. Gomila skače i pjeva. Fenjeri se ljuljaju.
Niz padinu prema rijeci, štandovi s čipkom izgledaju gotovo hladni na
laganom povjetarcu koji dolazi s brda i preko zgrada dok se Tom znoji u
svojoj SETI majici. Jean-Benoit je tamo dolje, odjeven u crveno kao pali
Lucifer i okružen manjim demonima, i izgleda uistinu čudno i
veličanstveno na svoju slobodnu večer. Ipak, nema ni traga ženi u
tamnoplavoj haljini koju je Tom ugledao kako stoji na suncu prije tjedan
dana. Zna da je Terr sada mrtva, iako ga ta pomisao i dalje šokira. I, kako
je onda uopće mogao ugledati Terr?
Tom je sada bolje organizirao svoje dane. Više se ne napija toliko
da izgubi cijeli jedan dan i pomisli kako je četvrtak srijeda. U stvari Tom
sada uopće ne pije. Bilo bi lijepo reći kako je to uspio samo snagom volje.
Ali on je star, stvorenje navika, čak i ako su navike pogrešne. A ovo/e
nakon svega ipak budućnost. Tom je uzeo ampulu, baš kao što je učinio
nekoliko puta prije, i potreba, želja, praznina, izblijedjeli su toliko potpuno
da se prvih nekoliko dana pitao u čemu su problem i gužva uopće bili. Ali
to je bilo prije dva mjeseca, i sada još uvijek rijetko pomisli na prijašnje
glupe misli kako usputno piće, čašica ovdje, čašica ondje, bili potpuno
bezopasni za nekoga poput njega. Čak i u noćima poput ove, kad zrak
miriši na vino i znoj i Pernod i kavu i Gitanes, i može čuti otvaranje boca i
zveckanje čaša i pijani smijeh diljem trga, ne osjeća uobičajenu prazninu.
Ili jedva. Ili se barem prestao zavaravati kako je to nešto što će alkohol
ikada uspjeti ispuniti, i odlučio nastaviti život bez pomoći.
Ponekad se, tijekom dugih vrućih poslijepodneva na lekcijama kod
madame Brissac, pitao je li žena u plavoj haljini i sijedom ili plavom
kosom uistinu ušla u bureau de poste kako bi se raspitala o starom
Amerikancu po imenu Tom Kelly tog magičnog četvrtka. Ponekad je bio
na rubu da ju prekine dok ga je silila kroz beskrajne krivine i serpentine
francuske gramatike, iako je znao kako će to ona najvjerojatnije smatrati
nepotrebnim prekidom. Također je pomislio pitati Jean-Benoita - to jest
onda kad nije odjeven kao Lucifer - sjeća li se žene koja je mogla biti stara
ili je možda bila mlada, koja je došla u njegov kafić i donijela mu kartice
koje ja zaboravio ponijeti sa sobom. Hoće li se oni sjetiti Terr? Hoće li reći
kako ju nikad nisu vidjeli? Najvjerojatnije su, zaključio je Tom, zaboravili
takvu trivijalnu stvar među gomilama lica i događaja koji su im ispunjavali
živote.
Tom je s blistave Place de la Revolution pogledao nekoliko blijedih
zvijezda koje su se uspjele okupiti iznad krovova i tornjeva St. Hilairea.
Poput Terr - ili njezinog duha - pretpostavio je kako će ostati tajna koju će
sa sobom ponijeti u grob. Ali nema ničeg strašnog u vezi tajni. Nakon
svega, tajna je bila to što ga je u početku i privuklo zvijezdama. Čudo i
tajna. Nasmiješio se samome sebi, mahnuo Jeannette i Michelu dok su
prolazili kroz gomilu. Onda je Jean-Benoit, uz gromoglasno klicanje,
mahnuo svojim grimiznim krilima, podigao se iznad štandova i osvijetljen
reflektorom lebdio iznad crkve kako bi proglasio pravi početak noćnog
festivala, koji je uključivao vatromet, čudesne izbore, ples...
Ovaj Foire aux Sorcieres sigurno će potrajati do zore, ali Tom
Kelly je znao kako će to za njega biti previše. Postao je prestar za ovaj
svijet u kojem se našao. Jedva je mogao držati korak. Ali dopustio si je još
jedan osmijeh kad je počeo pakirati svoj štand sa SETI suvenirima, majice
i utege za papir, značke s malom Drakeovom jednadžbom čije objašnjenje
od njega nikad nije tražila ni jedna jedina osoba koja je kupila značku.
Veselio se ponoćnoj vožnji na svoju planinu u svom starom Citroenu, i
zvijezdama koje će blistati kad napokon isključi farove i izađe u hladnu
tamu ispred svoje kolibe, uz blistanje žica, zujanje i treperenje njegovih
strojeva. Tko zna kakve će poruke pronaći tamo gore?
Nakon svega, on je Tom Kelly.
I ova noć bi možda mogla biti noć.
Još je uvijek slušao, čekao.
Prema kratkoj prići Kiberpank autora Brucea Bethkea literarni je sf
podžanr, a potom i cjelokupan popkulturni fenomen dobio svoje
prepoznatljivo ime.

BRUCE BETHKE

Kiberpank

Cyberpunk (1983.)
preveo: Igor Rendić
 Alarm je zvonio u sedam i iskočio sam iz vreće za spavanje. Upalio
sam komp i bio na netu, sve unutar par nanoa. Dalje nisam dospio. Čim se
sustav podigao i čim sam vidio - CRACKERS/BUDDYBOO/8ER - na
ekranu odmah sam sve ugasio. Dovraga! Rayno je kao i obično bio na netu
prije mene i ta je poruka značila da je još netko upao u našu Mrežu - a to je
značilo gadnu frku! U tom trenutku nisam ništa više mogao učiniti pa sam
zakopčao džemper, počešljao se i spustio niz stube.
Mama i tata su doručkovali kad sam se uvukao u kuhinju. "Dobro
jutro, Mikey!" rekla je mama smiješeći se. "Sinoć si ostao budan do kasno
pa sam mislila da te nećemo vidjeti prije nego što budeš trčao na autobus."
"Baktao sam se s teškim programom", rekao sam.
"Pa", rekla je, "sad možeš sjesti i doručkovati kako spada."
Okrenula se kako bi izvukla malo Sara Lees peciva iz mikrovalne i spustila
ih na stol.
"Kad bi pisao domaću zadaću kad je vrijeme za to, ne bi morao
ostajati budan čitavu noć", čulo se tatino gunđanje iza zavjese od kaviksa15
i telefaks ispisa. Ulio sam malo soka u čašu i progutao ga, ugurao pecivo u
usta i ustao.
"Što?" pitala je mama. "To je sve što ćeš pojesti za doručak?"
"Nemam vremena", odvratio sam. "Moram ranije u školu kako bih
provjerio je li program ispravan." Tata je opet nešto gunđao i mama mu je
nešto tiho rekla. Nisam čuo što jer sam već prošao kroz vrata.
Uhvatio sam transus16 za školu za slučaj da me starci promatraju.
Nakon što je prošao dva kvarta sišao sam i presjeo na liniju u suprotnom
smjeru i nakon par presjedanja završio u Buddy's All-Night Burgers. Rayno
je bio u našem separeu, probadao je očima svoj kaviks. Bilo je 7:55. Stigao
sam prije Georgieja i Lise.
"Što ima na netu?" pitao sam dok sam sjedao preko puta Rayna.
Samo me pogledao kroz obrve i znao sam da je bolje da ne ponovim
pitanje.
Lisa je stigla u osam. Lisa je Raynova cura. Ili se barem nadala da
jest. Vidim i zašto - Raynu je sedamnaest - dvije je godine stariji od svih
nas - nosi najmoderniju plastiku i frizura mu je u stilu Klina (tata je
prolupao kad sam mu rekao da želim takvu frizuru) i toliko je kul da ju ne
želi ni taknuti, ma koliko ona žudjela za time. Spustila se u sjedalo pored
Rayna, a on nije ni trepnuo.
 U 8:05 Georgieja i dalje nije bilo. Rayno je pogledao na sat i zatim
napokon digao pogled s kaviksa. "Provalili su kompajler", rekao je. Lisa i
ja smo opsovali. Izmislili smo vlastite šifre kako bismo zadržali privatnost
naše Mreže. Mislim, fosili bi prolupali kad bi saznali što radimo. A netko
je uspio probiti našu šifru.
"Georgijev stari?" pitao sam.
"Čini se." Opsovao sam opet. Georgie i ja začeli smo Mrežu
spojivši svoje smarttermove17 s nekim programima koje smo pohranili u
kućnom poslovnom sustavu njegovog starog. E sad, moj stari ne bi
prepoznao opsus18 ni da se spotakne preko jednog, ali Georgijev stari - on
je zelenzub. Tehić. Već je jednom pronašao jedan naš opsus i pokušao ga
rastaviti da vidi što točno radi. Tog smo se puta jedva izvukli.
"Imamo li predodžbu o tome koliko se duboko probio?" pitala je
Lisa. Rayno je gledao kroz nju, prema ulaznim vratima. Georgie je upravo
ušao.
"Saznat ćemo", rekao je Rayno.
Georgie je prilazio smiješeći se, ali čim je primijetio Raynov pogled
sjeo je pored mene kao da je sjedalo minirano.
"Dobro jutro Georgie", rekao je Rayno smiješeći se poput morskog
psa.
"Nisam cinkao!" procvilio je Georgie. "Nisam mu ništa rekao!"
"Kako je onda, dovraga, uspio?"
"Znaš i sam kakav je čudak! Obožava slagalice!" Georgie me
pogledom tražio podršku. "Zato sam kasnio. Pokušao je izvući nešto iz
mene, ali nisam mu ništa rekao. Mislim da je samo napola otvorio. Nije
pitao ništa o Mreži!"
Rayno se naslonio, upro prstom u sve nas i nasmiješio se. "Vi klinci
pojma nemate koliko sreće imate. Bio sam na Mreži sinoć i detektirao da
netko tko ne zna sigurnosne šifre čačka po Georgijevu kompajleru.
Napravio sam neke promjene. Dok ih tvoj stari skuži, pa..."
Ispustio sam uzdah olakšanja. Vidite na što mislim kad kažem da je
bio kul? Rayno je bio dva koraka ispred nas u svakom trenutku!
Rayno je udario šakom o stol. "Ali dovraga sve, Georgie, moraš ga
držati na oku!"
Rayno se zatim nasmiješio i sve nas častio cugom i pitom. Lisa je
uzela Cherry Coke, a Georgie i ja kaviks, baš kao Rayno. Bože kako to
odvratan okus ima! Maknuli smo šalice i Rayno je otkopčao svoj džemper i
posegnuo u njega.
"Dječice", rekao je tiho, "vrijeme je da se pošteno zabavimo."
Izvukao je svoj mikroterm19. "Kraj nastave!"
Još uvijek mi srce stane kad vidim taj mikroterm - koja divota!
Zeilemann Nova model 300, ali proveli smo toliko vremena prerađujući ga
da je praktički domaće izrade od matične ploče pa nadalje. Brza veza, hrpa
memorije i portova i može se - zbog ekrana debljine hostije - sklopiti do
veličine videokasete. Dao bih uho za jednog. Iskoristili smo čipovar20
Georgijeva starog da uguramo par posebnih sitnica u ROM i sad više nije
bilo nijednog sustava u Gradskoj Mreži s kojim se nismo mogli spojiti.
Rayno je naručio pametni taksi i napustili smo Buddy's. Kakav
transus, mi smo putovali sa stilom! Naplatili smo vožnju nekoj pravnoj
tvrtci i vozikali se čitavom istočnom stranom grada.
Nakon nekog vremena dosadila nam je vožnja bulevarima pa smo
skoknuli do knjižnice. Često se zabavljamo u knjižnici jer nas tamo nitko
ne gnjavi. Nitko ne ide u knjižnicu. Poslali smo pametni taksi na zapadnu
stranu grada još uvijek naplaćujući vožnju pravnoj tvrtci. Za proći pored
stražara i knjižničara trebali smo samo pokazati isprave. Zatim smo pojurili
među police.
Morate dati cijeli životopis preko isprava kako biste dobili pristup
sustavu knjižnice, a to nije vrijedno svih problema koje ćete si navući na
vrat ako, kao mi, imate lažne iskaznice. Pažljivo nas promatraju. Ali vrlo
često sele termove i stoga imaju aktivne portove diljem zgrade. Pronašli
smo port koji trenutno nije u uporabi. Georgie i ja smo držali stražu dok je
Rayno uključivao svoj mikroterm i spajao se na net.
"Spoji me na Mrežu", rekao je pružajući mi term. Još uvijek nismo
imali pohranjen opsus za mreženje pa mi je Rayno povjeravao brze i
zeznute zadatke.
Kroz datafonove sam pronašao put za izlaz iz sustava knjižnice i
priključio se na Gradsku Mrežu. Fosili to nikad neće razumjeti. Oni i dalje
misle kako komp jednostavno mora biti mozak u samo jednoj kutiji. Iste
rezultate mogu dobiti s opsusom pohranjenim na stotinu različitih mjesta,
jednom kad se ta mjesta povežu. Skoro svaki komp ima datafonski port,
Gradska Mreža je veliki sustav za povezivanje, a Raynov mikroterm je
dovoljno pametan da posao obavi brzo i čisto, bez da itko skuži. Izvukao
sam kompajler s kompa Georgijeva starog i priključio se na našu Mrežu.
Zatim sam vratio term Raynu.
"Pa, zabavimo se. Ima li netko neku želju?" Georgie je htio
izravnati račune sa starim, a ja sam imao ideju za novi program. No, Lisine
su oči zasjale jer je Rayno prvo njoj dao term.
"Želim zapapriti Lewisu", rekla je.
"A sad!" Požalio se Georgie. "To si učinila prošli tjedan!"
"Pa, dao mi je još jednu jedinicu."
"Ja nikad ne dobijem jedinicu. Kad bi s vremena na vrijeme
pročitala -"
"Georgie", rekao je Rayno tiho, "Lisa je na netu." To je bio kraj
rasprave. Lisine su oči jednostavno sjale.
Lisa se priključila natrag na Gradsku Mrežu i naplatila nekoliko
stotina zakasnina na Lewisov račun u sustavu knjižnice. Zatim je naručila
printanje cijele Encyclopedie Britannice u njegovu uredu. Nakon toga je
došao red na mene.
Gerogie i Lisa su držali stražu dok sam pristupao mreži. Rayno mi
se navirivao preko ramena. "Ima li nečeg novog ovaj tjedan?"
"Rezervacije leta. Bio sam s tatom kad je prije dva tjedna dogovarao
poslovni put pa sam pomislio da bi to moglo biti zabavno. Vrlo pažljivo
sam skenirao prodavača karata i pokupio pristupnu šifru."
"U redu, pokaži što znaš."
Pristupanje je bilo tako lako da sam prvo izbrisao nekoliko
postojećih rezervacija, samo da provjerim hoće li se upaliti kakav alarm.
Ništa. Nikakvih provjera, nikakvih zaporki, nikakvih potvrda.
Izbrisao sam nekoliko desetaka ljudi bez da se sustav zamrznuo ili
zaključao. "Čovječe", rekao sam, "ovdje nemaju nikakvo osiguranje!"
"Stalno ti govorim. Fosili su gluplji nego što izgledaju. Georgie,
Lisa! Dođite i pogledajte čime se igramo!" Georgie je bio vrlo znatiželjan i
postavio je puno pitanja, a Lisa je izgledala kao da joj je dosadno i samo je
pucketala žvakaćom i pokušavala stajati što bliže Raynu. Tada je Rayno
rekao: "Dosta igranja. Izbriši čitav let."
Učinio sam to. Bilo je tako jednostavno. Pritisnuo sam par tipki,
potvrdio unos i čitav je avion nestao s popisa rezervacija leta. Netko će se
gadno iznenaditi kad se pojavi na aerodromu. Počeo sam brisati sve redom,
ali Rayno me zaustavio.
"Možda nema alarma, ali ako izbrišeš čitav blok letova, to će
sigurno skužiti. Pazi ovo." Uzeo je term i ubacio rutinu u RAM-u koja je
trebala djelovati na čitav sustav i izbrisati svaki let koji je polijetao u -:07
tokom čitave godine. "Tako se te stvari rade bez da te skuže."
"Pametno", ubacio se Georgie, gledajući u mene. "Mike, ti si genije!
Gdje dobiješ sve te ideje?" Raynov pogled postao je vrlo čudan.
"Sad je moj red", rekao je Rayno i izašao iz sustava aerodroma.
"Što je sljedeće?" pitala je Lisa.
"Da, mislim, nakon što smo sredili aviokompanije..." Georgie nije
shvatio da je vrijeme da začepi.
"Georgie! Mike!" Rayno je prosiktao. "Držite stražu!" Zatim je tiho
dodao: "Vrijeme je za Velikog."
"Siguran si?" pitao sam. "Rayno, mislim da nismo spremni."
"Spremni smo."
Georgie je počeo cviliti. "Upast ćemo u gadnu frku - "
"Curica", ispljunuo je Rayno. Georgie je zašutio.
Radili smo na Velikom već više od dva mjeseca, ali i dalje nisam
bio siguran da je to bila dobra ideja. Bila je to gotovo pa sigurna
ako/onda/inače21 - ako Veliki bude radio kako spada/onda ćemo se
obogatiti/inače... pa, nismo bili sigurni što će biti inače.
Georgie i ja smo skenirali dok se Rayno bacao na posao. Spojio se
natrag na Gradsku Mrežu, pozvao opsus za provaljivanje iz Naše Mreže i s
njim pročačkao po sustavu Trgovačke Banke. Ja sam u njihov sustav upao
težim putem, ali nikad se nisam igrao njihovim računima, učinio sam to
samo zato da vidim mogu li. Podaci koje sam ubacio bili su u sustavu sada
već tri tjedna i još uvijek nitko nije primijetio. Rayno je smatrao kako bi
bilo vrlo zabavno iskoristiti jedno računalo banke kako bi se provalilo u
ostala računala u banci.
Dok je on čačkao i gledao čega sve ima, čuo sam korake u blizini i
bacio pogled. Bio je to samo neki čiča u potrazi za mjestom za spavanje.
Kad sam se vratio, Rayno je završio s povezivanjem računala. "U redu,
dječice", rekao je, "to je to." Ogledao se oko sebe kako bi bio siguran da
ima našu pažnju, podigao je term i naboo RETURN. To je bilo to. Napeto
sam zurio u ekran, čekajući da vidim što će inače biti. Rayno je
pretpostavljao da će trebati oko devedeset sekundi da se nešto dogodi.
Vidite, Veliki je bio Raynova ideja. Čuo je za njega od nekih
klinaca iz Sherman Oaksa kojima je skoro uspjelo dignuti pet milijuna
dolara elektroničkim putem. Nisu naletjeli ni na jedan problem dok su
prebacivali lovu sve dok nisu pokušali svu lovu staviti na osobni štedni
račun na kojem je bilo svega četrdeset dolara. Tada su se svi alarmi
popalili.
Rayno je kul, Rayno je pametan. Nismo planirali biti pohlepni,
samo smo htjeli prebaciti pedeset tisućica. Novac je trebao proći kroz
nekoliko legitimnih računa prije nego što bismo njime otvorili dvadesetak
lažnih.
Ako upali.
Ekran se zabijelio, zatitrao i pokazao:
TRANSAKCIJA IZVRŠENA. ŽELIMO VAM UGODAN DAN.
Počeo sam vikati, ali sjetio sam se da sam u knjižnici. Georgie je
izgledao manje isprepadano. Lisa je izgledala kao da će napasti Rayna.
Rayno je samo nabacio svoj mali osmijeh i počeo izlaziti iz sustava.
"Zabava je gotova, dječice."
"Nisam došao na red", promrmljao je Georgie.
Rayno je izašao iz svih sustava i ugasio term. Polako se okrenuo i
uputio Georgieju pogled ispod obrva. "TI si još uvijek na Popisu."
Georgie je progutao nezadovoljstvo jer nije mogao ništa drugo
napraviti. Rayno je spakirao mikroterm i ugurao ga natrag u svoj džemper.
Pozvali smo pametni taksi ispred knjižnice i odvezli se do nekog
mjesta koje je Lisa odabrala za ručak. Georgie je dobio ideju da zaribamo
taksijev mozak tako da sljedeću mušteriju proveze posvuda, ali Rayno mu
nije dopustio da to napravi. Rayno nije ni pričao s njim za vrijeme ručka.
Nakon ručka sam ih nagovorio da odemo u Martin's Micros, jedno
od mojih omiljenih mjesta za druženje. Martin je jedini fosil za kojeg znam
da može raditi na kompu bez da digne u zrak čipove i jedini je koji mi se
ne obraća s visoka i ne govori mi da ne diram izloženu robu. U biti je
Martin bio vrlo sretan što nas vidi. Voli nas još otkad je Rayno od njega
kupio programski paket za animaciju u vrijednosti od tri tisuće dolara za
Lisin rođendanski poklon.
 Martin je sjedio za svojim termom kada smo ušli. "Hej, bok Mike!
Rayno! Lisa! Georgie!" Svi smo mu kimnuli. "Lijepo je opet vas vidjeti.
Što mogu učiniti za vas?"
"Samo gledamo", rekao je Rayno.
"Pa, to ništa ne košta", rekao je Martin, vratio se svojem termu pa
pritisnuo još par tipki. "Dovraga!" rekao je termu.
"U čemu je problem?" pitala je Lisa.
"Ja sam problem", rekao je Martin. "Trebao bih pisati novi softver,
ali stalno mi se ruši i nemam pojma u čemu je problem."
Rayno je pitao: "Što bi trebao raditi?"
"Ma, sustav za rukovanje nekretninama. Točnije, dio koji se bavi
budućim vrijednostima u sadašnjim dolarima. Smanjenje vrijednosti,
inflacija, amortizacija, porezi -"
"Daj to nama", rekao sam. "Kojim se brojevima baviš?"
Martin mi je počeo objašnjavati i Rayno mi je rekao: "Ovo se čini
kao poslić za tebe." Martin je podigao svojih sto plus kila sala iz stolice i
činio se vrlo sretnim što sam ja sjeo pred term. Pregledao sam parametre,
bacio oko na Martinov program i procesirao ga. Martin je napravio samo
par grešaka. Svatko ih je mogao napraviti. Odbacio sam Martinov program
i počeo pisati novi iz glave.
"Ma vidi ti to!" rekao je Martin.
Nisam odgovorio jer sam trenutno razmišljao kao assembler. Kroz
deset minuta unio sam program, kompajlirao ga i izveo testove nad njime.
Naravno, radio je savršeno.
"Ne mogu vjerovati", rekao je Martin. "Vama klincima
programiranje ide lakše nego meni pričanje."
"Nije neki problem", rekao sam.
"Možda ne tebi. Kad sam bio mali poznavao sam klinca koji je
pričao arapski i govorio istu stvar." Zavrtio je glavom, povukao se za
bradu, pogledao me i nasmiješio se. "Sve u svemu, puno hvala, Mike. Ne
znam kako..." Pucnuo je prstima. "Hej, neki sam dan dobio nešto što bi te
moglo zanimati." Odveo me do izložbene kutije, izvukao stvar o kojoj je
pričao i postavio ju na pult. "Najnoviji mikroterm. Zeilemann Starfire
600."
 Srce mi je stalo! Onda sam skupio dovoljno hrabrosti da ga
dotaknem. Upalio sam ultratanki ekran i prešao prstima preko tipki. Tako
sam ga jako htio! "Pametan je", rekao je Martin. "Pun RAM-a i portova."
Rayno je gledao specifikacije ledenim očima. "Moj 300 je i dalje
brži", reče."Trebao bi biti", rekao je Martin. "Prilagodio si ga do neba. Ali
600 je skoro jednako brz, a tvornički je model i košta 1.400 dolara. Mislim
da si sigurno potrošio barem tri tisuće da nadogradiš svog."
"Mogu li ga isprobati?" pitao sam. Martin me priključi u svoj
sustav. Upalio sam spravu i priključio se na net. Savršeno je radio! Tih,
precizan, možda ne toliko brz kao Raynov - ali gotovo da nisam mogao
primijetiti razliku. "Rayno, ova stvar je zakon!" Pogledao sam Martina.
"Možemo li se nekako...?" Martin je bacio pogled na svoj terminal, gdje se
program za nekretnine i dalje vrtio, testovi i dalje nisu nailazili na
pogreške.
"Razmišljao sam o tome, Mike. Maloljetnik si, pa te po zakonu ne
mogu zaposliti." Povukao je svoju bradu i promuljao jezikom po ustima.
"Ali dobit ću opaku lovu od tog trgovca nekretninama kao naplatu za
savjetovanje i ne čini mi se baš poštenim da ti... Znaš što. Možda te ne
mogu zaposliti, ali definitivno mogu kupiti softver koji pišeš. Budi mi
savjetnik za još sedam ovakvih projekata, može? Zvuči li ti to okej?"
Prije nego što sam mogao viknuti da, Rayno se ugurao između
mene i Martina. "Ja ću ga kupiti. Po prodajnoj cijeni." Izvukao je kreditnu
iz džepa džempera. Martinu je skoro otpala čeljust. "Pa, što čekaš?
Kreditna vrijedi."
"Po prodajnoj cijeni? Ali Mikeu dugujem jednog", pobunio se
Martin.
"Po prodajnoj. Ne duguješ nam ništa."
Martin je progutao knedlu. "Okej, Rayno." Uzeo je njegovu
kreditnu i provjerio ju. "Čista je", rekao je Martin iznenađeno. Ukucao je
cijenu i počeo se smijati. "Pojma nemam otkud vama klincima tolika
lova!"
"Pljačkamo banke", rekao je Rayno. Svi smo se nasmijali. Rayno je
podigao term i izašao iz trgovine. Čim smo mi izašli, uručio mi ga je.
"Hvala, Rayno, ali mogao sam i sam obaviti taj posao."
"Sretan rođendan, Mike."
 "Rayno, rođendan mi je u kolovozu."
"Da se razumijemo, ti radiš za mene."
Bio je skoro kraj nastave pa smo se vratili natrag u Buddy's. Na putu
natrag Georgie je uzeo moj Starfire, nježno ga otvorio i bacio oko na
matičnu ploču. "Mogli bismo udvostručiti baudažu i to vrlo jednostavno."
"Ostavi ga na tvorničkim postavkama", rekao je Rayno.
Razišli smo se kod Buddy's i odvezao sam se kući transusom. Imao
sam sreće jer mama i tata nisu bili doma i mogao sam samo pojuriti ravno
u sobu i sakriti Starfire u ormar. Volio bih da su moji roditelji kul kao
Raynovi. Nikad mu ne postavljaju glupa pitanja.
Mama je stigla doma u uobičajeno doba i pitala kako je bilo u školi.
Nisam morao puno pričati jer je štednjak uskoro rekao da je večera gotova
i mama je počela namještati stol. Tata je došao pet minuta kasnije i počeli
smo jesti.
Poziv je stigao usred večere. Skočio sam iz stolice i javio se. Bio je
to Georgiejev stari. Htio je pričati s tatom. Dao sam mu telefon i pokušao
prisluškivati, ali odnio ga je u susjednu prostoriju i pričao jako tiho. Prošla
me glad. A nikad nisam ni volio tofu.
Tata nije dugo bio tih. "Što je napravio?! Pa hvala što ste mi rekli!
Odmah ću saznati što je posrijedi!" poklopio je.
"Tko je to bio, Davide?" pitala je mama.
"To je bio gospodin Hansen. Georgiejev otac. Mike i Georgie su se
ponovno družili s onim huliganom Raynom!" Okrenuo se da me pogleda.
Skoro sam se provukao kroz kuhinjska vrata. "Michael! Jesi li danas bio u
školi?"
Pokušao sam pričati smireno. Mislim da mi je tofu malo zaštopao
grlo. "Da... Da, bio sam."
"Kako vas je onda gospodin Hansen mogao vidjeti kako izlazite iz
knjižnice u centru grada?"
Bio sam u škripcu. "Ja - bio sam u centru jer sam morao raditi
istraživanje."
"Za koji predmet? Hajde, Michael, reci što si učio?"
Previše unosa. Počeo sam blokirati.
"Davide", rekla je mama. "Nisi li malo prenaglio? Sigurna sam da
postoji dobro objašnjenje."
"Martha, gospodin Hansen je u svom računalu našao nešto što su
Georgie i Michael tamo stavili. Misli da su možda petljali s bankama."
"Naš Mikey? To mora da je neka loša šala."
"Nemaš pojma koliko je ovo ozbiljno! Michael Arthur Harris! Što si
radio za onim terminalom čitavu noć? Što je taj sustav u Hansenovu
računalu? Odgovaraj! Što si radio?!" Osjetio sam kako mi oči postaju
vrele. "Ne tiče te se! Ne petljaj se u nešto što nećeš nikada kužiti,
relikvijo!"
"Dosta! Ne znam što ne valja s vama prokletim klincima, ali znam
da ta stvar ne pomaže!" Odjurio je u moju sobu. Pokušao sam ga preteći,
ali sve što sam postigao bilo je da mi je stao na ruku. Mama je dotrčala sva
usplahirena baš dok je tata čupao sve kablove iz mog terminala.
"Davide", rekla je mama. "Ne misliš li da si malo pregrub? Treba
mu terminal kako bi radio domaću zadaću, nije li tako, Mikey?"
"Ne smišljaj izlike za njega, Martha! Ozbiljan sam! Ovo ide u
podrum, a sutra ću zvati kablovsku i tražiti da mu ukinu liniju! Ako treba
nešto raditi na kompjuteru može koristiti terminal u radnoj sobi, gdje vidim
što radi!" Izašao je iz sobe noseći moj smartterm. Zalupio sam vratima i
zaključao ih. "Samo se ti duri! Neće ti pomoći!"
Bacao sam jastuke dok me nije prošla želja da nešto razbijem. Onda
sam izvadio Starfire iz ormara. Dovoljno sam se puta navirio preko tatina
ramena da sam zapamtio njegov broj računa i pristupnu šifru pa sam se
spojio na net i bacio na posao. Bio sam gotov za pola sata.
Spojio sam se na tatin terminal. Koristio ga je, kao što sam i
očekivao, kako bi čitao moj školski dosje. U redu. Ionako neće ništa naći.
Prošli su već mjeseci otkako smo skužili kako falsificirati školske dosjee.
Upao sam mu u terminal i ostavio mu poruku na ekranu.
"Tata", pisalo je, "uvest ću neke promjene."
Trebalo je par sekundi da shvati što se dogodilo. Ustao sam i
provjerio jesu li vrata čvrsto zaključana. Ipak sam se prestrašio kada je
dotrčao uz stepenice. Nisam znao da može biti tako glasan.
"MICHAEL!!" Zabio se u vrata. "Otvaraj vrata! Odmah!"
"Ne."
"Ako ne otvoriš ova vrata dok nabrojim do deset, razbit ću ih!
Jedan!"
"Prije nego to učiniš -"
"Dva!"
"Bolje bi ti bilo da nazoveš banku!"
"Tri!"
"B320-5127-O1R."To je bila njegova šifra za pristup računu.
Utihnuo je na nekoliko trenutaka.
"Mladiću, ne znam što pokušavaš -"
"Ne pokušavam. Već sam napravio."
Mama popela uz stepenice i pitala: "Davide, što se događa?"
"Začepi, Martha!" Odjednom je postao jako tih, zanimljivo.
"Michael, što si učinio?"
"Nadmudrio sam vas. Učinio vas nevidljivima. Pokopao vas."
"Hoćeš reći da si ušao u sustav banke i izbrisao moj tekući račun?"
"I ušteđevinu i hipoteku na apartman."
"O, bože."
Mama je rekla: "Ljut je, Davide, to je sve. Pusti ga da se smiri.
Mikey, ti to ne bi stvarno učinio, je li tako?"
"Zatim sam pristupio DynaRand-u", rekao sam.
"Izbrisao sam tvoj posao. Tvoju mirovinu. Tvoju kreditnu isto."
"Nije to mogao učiniti, Davide. Je li?"
"Michael!" Udario je u vrata. "Zavrnut ću ti vratom!"
"Čekaj!" Viknuo sam. "Kopirao sam sve podatke prije nego što sam
ih izbrisao! Ima načina da ih vratim!"
Prestao je mlatiti po vratima i trudio se smireno pričati. "Odmah mi
daj kopije i zaboravit ćemo da se sve ovo dogodilo."
"Ne mogu. Hoću reći, kopije su na drugim računalima. Osigurao
sam podatke i sakrio ih tamo gdje im samo ja mogu pristupiti."
Nastala je tišina. Ne, shvatio sam, nije to bila tišina, mama i tata su
samo pričali jako, jako tiho. Naslonio sam uho na vrata, ali sve što sam čuo
bio je mamin glas kako kaže "Zašto ne?" i tatin kako kaže "Ali što ako
govori istinu?"
 "U redu, Michaele" rekao je tata napokon. "Što želiš?"
Zablokirao sam. Neugodnjak. Što sam htio? Nisam toliko unaprijed
razmišljao. Ja, uhvaćen bez plana! Skoro pa sam se nasmijao, pokušao
misliti. Mislim, nisu mi mogli kupiti ništa što si nisam mogao nabaviti sam
ili uz Raynovu pomoć. Rayno! Htio sam stupiti u kontakt s njim, to je bilo
ono što sam htio. Sve sam ovo izveo bez Rayna!
Odlučio sam da je bolje da starci ne znaju za Starfire pa sam rekao
tati da prvo želim da mi vrati moj smartterm. Trebalo mu je dugo da se
spusti do podruma i pokupi ga. Prije toga je zastao kod svog terminala u
radnoj sobi kako bi provjerio da sam zaista sve izbrisao. Bio je vrlo blag
kad mi je donio smartterm.
Nastavio sam razmišljati, ali dok se vratio nisam smislio ništa osim
da želim da me puste na miru i prestanu mi govoriti što da radim. Dobio
sam smartterm natrag u sobu bez da su me prebili. Zaključao sam vrata,
spojio se na net i vratio tati posao. Onda sam probao cimnuti Rayna i
Georgieja, ali nisam uspio pa sam im ostavio poruke koje će vidjeti kad se
spoje. Ostao sam budan pola noći igrajući ratnu igru samo kako bih bio
siguran da tata neće nešto pokušati.
Upalio sam mašinu čim sam se ustao i pretražio sustav, ali Rayno i
Georgie i dalje nisu bili na netu. Spustio sam se u prizemlje i doručkovao u
tišini pa poslao mamu i tatu na posao. Otkantao sam školu i proveo čitav
dan završavajući rat od sinoć i programirajući. Imali smo još jedan obrok u
tišini kada su se mama i tata vratili kući. Nakon večere sam vidio da je
Rayno u međuvremenu bio na netu i da mi je ostavio upute gdje da ga
nađem.
Napokon sam ga oko osam navečer našao na netu. Rekao je da je
Georgie nadrljao i da mu se vjerojatno sprema budućnost bez kompa.
Zatim sam rekao Raynu kako sam nadmudrio starog, ali nije
izgledao kao da ga se dojmilo. Rekao je da se nečim bavi i da se ne može
naći sa mnom u Buddy's kako bismo razgovarali. Otišli smo s neta.
Započeo sam još jedan rat, a zatim otišao na spavanje.
Kad sam se probudio budilica je rekla da je 5:25. Nije mi bilo jasno
zašto sam budan sve dok nisam shvatio što moje uši čuju. Tata je skidao
šarke s vrata!
"Tata! Prestani ili ću te izbrisati! Ovaj put bez kopija!"
"Samo probaj", gunđao je.
 Iskočio sam iz vreće za spavanje i pokušao upaliti mašinu - sustav
se nije podigao. Pokušao sam opet. Mogao sam se spojiti na net preko
smartterma, ali nisam mogao dalje. "Prerezao sam ti kabel u podrumu",
rekao je.
Zgrabio sam Starfire iz ormara i zakopčao ga u džemper. Prije nego
što sam uspio otvoriti prozor, vrata su upala u sobu i tata s njima. Mama je
bila odmah iza njih. Otvorila je moj ormar i počela trpati čarape i donje
rublje u kovčeg.
"Sad si nadrljao!" rekao sam tati. "Nikad ti neću vratiti podatke!"
Zgrabio me za ruku.
"Michael, ima nešto što trebaš vidjeti." Odvukao me u radnu sobu i
izvukao nekakvu hrpu papirnatog smeća iz svog stola. "Ovo su računi. Ovo
je ono što relikvije kao ja koriste jer ne vjeruju računalnom knjigovodstvu.
Provjerio sam i na poslu i u banci - sve što ide u računalo mora biti
ovjereno na papiru. Ne možeš promijeniti ništa više od 24 sata."
"Dvadeset i četiri sata?" nasmijao sam se. "Onda si i dalje nadrljao!
Mogu te i dalje izbrisati bilo koji dan s bilo kojeg terminala Gradske
Mreže."
"Znam."
Mama je ušla u radnu sobu noseći kovčeg i brišući suze iz očiju.
"Mikey, moraš shvatiti da te mi volimo i da je ovo za tvoje dobro."
Odvukli su me na aerodrom i ugurali u privatni mlažnjak s hrpom
gestapovaca.
***
Već je par tjedana prošlo pa sam se navikao na vojnu školu Von
Schalger. Kažu mi da sam pametan klinac i da, ako se budem dobro
ponašao, nema razloga da ne diplomiram za pet godina. Dojadilo mi je da
mi stariji kadeti stalno govore kako mi je sad super jer imamo vodovod.
Naravno, mogu išetati odavde kad god poželim. Do Fort McKenzie,
gdje cesta završava za svega petstotinjak kilometara.
Ponekad noću izvučem svoj Starfire i prijeđem prstima preko tipki.
To je sve što mogu pošto tokom noći gase struju u spavaonici. Ležim u
mraku i mislim na Lisu, Georgieja i Buddy's All-Night Burgers i na sve
načine na koje smo se zabavljali. Najviše mislim na Rayna i na odlične
planove koje uvijek smišlja.
Jedva čekam vidjeti kako će me izvući iz ovoga.
Ulice Aškelona jedna je od najpoznatijih priča nedavno preminulog
Harryja Harrisona koja je do danas objavljena u preko trideset različitih
antologija na petnaestak svjetskih jezika.

HARRY HARRISON

Ulice Aškelona

The Streets of Ashkelon (1962.)

preveo: Mario Jović
 Negdje gore, skrivena vječnim oblacima Weskerovog Svijeta,
grmljavina se oglasila i počela širiti. Trgovac Garth naglo je zastao kad ju
je čuo, čizme su mu lagano tonule u blato, i pokušao svojim dobrim uhom
uhvatiti zvuk. Rastao je i širio se u gustoj atmosferi, postajao sve glasniji.
"Taj je zvuk isti kao i zvuk tvog nebeskog broda", rekao je Itin, sa
ravnodušnom weskerskom logikom, polako je rastavljao ideju u glavi i
jednog po jednog preokretao djeliće kako bi ih temeljitije proučio. "Ali tvoj
je brod još uvijek tamo gdje si ga ostavio. Sigurno je tako, iako ga ne
možemo vidjeti, jer ti si jedini koji može upravljati njime. A čak i ako bi
netko drugi mogao upravljati njime čuli bi ga kad bi se podigao prema
nebu. Pošto ga nismo čuli, i ako ovo zvuči poput nebeskog broda, to
sigurno znači -"
"Da, drugi brod", rekao je Garth, odveć zaokupljen vlastitim
mislima da bi čekao da naporna weskerijanska logika napokon dođe do
zaključka. Naravno da je to bio drugi svemirski brod, bilo je samo pitanje
vremena kad će se pojaviti, i ovaj se nesumnjivo navodio po SS-ovom
radarskom reflektoru kao što je i on učinio. Njegov će se brod jasno vidjeti
na zaslonu novopridošlice i najvjerojatnije će mu sletjeti što je moguće
bliže.
"Bolje da kreneš prvi, Itine", rekao je. "Upotrijebi vodu kako bi
brzo stigao do sela. Reci svima da odu u močvare, neka se dobro udalje od
čvrstog tla. Onaj brod slijeće uz pomoć instrumenata i svatko tko se nađe
ispod njega tijekom prizemljenja bit će pečen."
Ova neposredna prijetnja bila je dovoljno jasna malom
weskerijanskom vodozemcu. Prije no što je Garth dovršio rečenicu Itinove
rebraste uši sklopile su se poput krila slijepog miša i tiho je kliznuo u
obližnji kanal. Garth je nastavio gacati kroz blato, idući najbrže što je
mogao po ljepljivom terenu. Upravo je stigao do ruba čistine na kojoj se
nalazilo selo kad je grmljavina prerasla u gromoglasnu tutnjavu i svemirski
brod se probio kroz niski sloj oblaka. Garth je zaštitio oči od plamenog
jezika i pomiješanih osjećaja proučio sve veću siluetu sivo-crnog broda.
Nakon gotovo standardne godine na Weskerovom Svijetu morao se
boriti protiv čežnje za bilo kakvom vrstom ljudskog društva. Dok je taj
duboko potisnuti duh čopora brbljao i tražio ostatak svog majmunskog
plemena, njegov trgovački um je podcrtavao stupac brojeva i zbrajao ih.
Ovo bi vrlo lako mogao biti još jedan trgovački brod, i ako jest njegovom
monopolu na trgovinu Weskera došao je kraj. A opet, možda ovo uopće
nije trgovac, što je bio razlog iz kojeg je ostao skriven u zaklonu velike
paprati i olabavio pištolj u futroli. Brod je spalio sto četvornih metara blata
i potpornji su uz krckanje probili gornji sloj spaljene kore. Metal je
zaškripao i primirio se dok je oblak dima i pare lagano lebdio prema tlu na
vlažnom zraku.
"Garthe - ti lopovski ucjenjivaču - gdje si?" zagrmio je brodski
zvučnik. Silueta svemirskog broda izgledala je pomalo poznato, ali nije
bilo pogreške kome pripada taj promukli glas. Garth se usiljeno smiješio
kad je izašao na otvoreno i oštro zazviždao s dva prsta. Mikrofon je izletio
iz svog ležišta na brodskom krilu i okrenuo se u njegovom smjeru.
"Što radiš ovdje, Singh?" viknuo je prema mikrofonu. "Previše si
pokvaren da bi pronašao vlastiti planet, pa moraš doći ovamo ukrasti profit
poštenom trgovcu?"
"Poštenom!" zagrmio je glas iz zvučnika. "To kaže čovjek koji je
bio u više zatvora nego kupleraja - i to je sam po sebi solidan broj,
prisežem. ispričavam se, prijatelju iz moje mladosti, ali ne mogu ti se
pridružiti u iskorištavanju ove aboridžinske rupetine. Ja sam na putu prema
svijetu s puno normalnijom atmosferom gdje bogatstvo samo čeka da bude
stvoreno. Zaustavio sam se ovdje samo zato što mi se pružila prilika, da
zaradim pošten novac taksi uslugom. Donosim ti prijateljstvo, savršeno
društvo, čovjeka koji se bavi drugim poslom i koji bi ti mogao pomoći u
tvom poslu. Izašao bih i osobno te pozdravio, samo što bih se trebao
dekontaminirati. Putnik je u komori, pa se nadam kako nemaš ništa protiv
pomoći mu oko prtljage/Ako ništa drugo na planetu barem neće biti drugog
trgovca, ta je briga eliminirana. Ali Garth se još uvijek pitao kakav bi to
putnik kupio kartu u jednom smjeru do nerazvijenog svijeta. I što se to
nalazilo u onom prikrivenom podsmijehu u Singhovom glasu? Otišao je do
druge strane svemirskog broda do mjesta gdje se spustila rampa i u teretnoj
komori ugledao čovjeka koji se neuspješno borio s velikim sandukom.
Čovjek se okrenuo prema njemu i Garth je ugledao svećenički ovratnik i
shvatio zašto se Singh smijao.
"Što radite ovdje?" pitao je Garth i unatoč pokušaju samokontrole
progunđao je. Ako je čovjek to i primijetio, ignorirao je tu činjenicu, jer
dok je silazio niz rampu i dalje se smiješio i raširio je ruke.
"Otac Mark", rekao je, "iz Svećeničkog društva braće, jako mi je
drago što sam vas upoznao-"
"Pitao sam što radite ovdje." Garthov je glas sada bio pod
kontrolom, tih i leden. Znao je što treba učiniti, i to treba učiniti odmah ili
nikada.
"To bi trebalo biti očito." Odgovorio je otac Mark, kome osmijeh
još uvijek nije nestao s lica. "Naše misionarsko društvo sakuplja novac
kako bi po prvi put poslalo duhovne izaslanike na strane svjetove. Ja sam
bio dovoljno sretan."
"Uzmite vašu prtljagu i vratite se na brod. Ovdje vas ne žele - i
nemate dozvolu za iskrcavanje. Bit ćete teret, a na Weskerovom Svijetu
nema nikoga tko bi se brinuo za vas. Vratite se u brod."
"Ne znam tko ste vi, gospodine, ili zašto mi lažete", rekao je
svećenik. Još je uvijek bio smiren, ali osmijeh je nestao. "Ali ja sam jako
dobro proučio galaksijske zakone i povijest ovog planeta. Ovdje nema
bolesti ili zvijeri kojih bih se trebao osobito bojati. To je također otvoren
planet, i sve dok Svemirska istraživanja ne promijene njegov status imam
isto toliko pravo biti ovdje kao i vi."
Naravno, čovjek je bio u pravu, ali Garth mu nije mogao dopustiti
da to shvati. Blefirao je u nadi kako svećenik neće znati svoja prava. Ali
znao ih je. Ostala mu je samo jedna neugodna mogućnost, i bolje da to
obavi dok još uvijek ima dovoljno vremena.
"Vraćajte se u taj brod", viknuo je, sada nije više skrivao svoj bijes.
Njegov pištolj izletio je iz korica u jednom glatkom potezu i crni otvor
cijevi nalazio se samo nekoliko centimetara od svećenikova trbuha.
Čovjekovo lice je izgubilo svu boju, ali nije se pomaknuo.
"Kojeg vraga radiš, Garthe?!" zaškripao je Singhov šokirani glas iz
zvučnika. "Tip je platio kartu i nemaš ga pravo izbaciti s planeta."
"Imam ovo pravo", rekao je Garth, podigao pištolj i smjestio ga
svećeniku između očiju. "Dajem mu trideset sekundi da se ukrca na brod ili
ću pritisnuti okidač."
"Pa, ja mislim da si totalno prolupao ili se šališ", Singhov nervozni
glas ponovno je zaškripao. "Ako se radi o šali, onda je neukusna. Ali u
svakom slučaju to ti neće proći. Dvojica mogu igrati tu igru - samo što ju ja
mogu igrati bolje."
Čula se zvonjava teških ležajeva i daljinski upravljana kupola s
četiri topa na brodskom boku se okrenula i uperila u Gartha. "A sada -
spremi pištolj i pomogni ocu Marku s prtljagom", došla je zapovijed iz
zvučnika, i u glasu se ponovno mogao nazrijeti tračak smijeha. "I koliko
god bih želio pomoći, stari prijatelju, ne mogu. Imam osjećaj kako je došlo
vrijeme da popričaš s ocem, uostalom ja sam imao prigodu razgovarati s
njim cijelim putom od Zemlje."
Garth je vratio pištolj u korice uz neugodan osjećaj poraza. Otac
Mark mu je prišao, pobjedonosni osmijeh se sada vratio i Biblija, koju je
izvadio iz džepa svoje halje, sada mu je bila u podignutoj ruci. "Sine-"
rekao je.
"Ja nisam vaš sin", bilo je sve što je Garth uspio procijediti dok su
gorčina i bijes izlazili na površinu. Zamahnuo je šakom dok je bijes bujao,
i najviše što je mogao učiniti bilo je otvoriti šaku tako da je udario samo
dlanom. Udarac je ipak odbacio svećenika na tlo, dok su bijele stranice
knjige završile razasute po blatu.
Itin i ostali Weskerijanci su sve promatrali s naizgled bezosjećajnim
zanimanjem. Garth nije pokušao odgovoriti na njihova neizgovorena
pitanja.
Krenuo je prema svojoj kući, ali se okrenuo kad je shvatio da se još
uvijek nisu pomaknuli.
"Došao je novi čovjek", rekao im je. "Trebat će mu pomoć sa
stvarima koje je donio sa sobom. Ako nema mjesto za njim, možete ih
staviti u veliko skladište dok ne bude imao vlastitu kuću."
Gledao ih je kako preko čistine bauljaju prema brodu, a onda je
ušao unutra i dobio malu zadovoljštinu kad je snažno zalupio vratima i
polomio jednu dasku. Dobio je jedna količinu bolnog zadovoljstva
otvaranjem jedne od preostalih boca irskog viskija koje je čuvao za
posebne prigode. Pa, ova je bila dovoljno posebna, iako ne onakva kakvu
je očekivao. Viski je bio dobar i isprao je malo lošeg okusa iz njegovih
usta, ali ne sve. Ako njegova taktika upali, uspjeh će sve opravdati. Ali nije
uspio i u dodatak boli neuspjeha tu je bio i neugodan osjećaj da je ispao
budala. Singh je odletio bez ikakvog pozdrava. Nije mogao znati kakav je
smisao izvukao iz cijele stvari, iako će sigurno ispričati neke neobične
priče kad se vrati u trgovački ceh. Pa, Garth će o tome brinuti kad se
sljedeći put pojavi tamo. Sada treba početi sređivati stvari s misionarom.
Škiljeći kroz kišu vidio je kako se čovjek trudi podignuti šator dok je
cjelokupno stanovništvo sela stajalo u urednim redovima i promatralo.
Naravno, nitko nije ponudio pomoć.
Do vremena kad je šator podignut i kad su svi sanduci i kutije
smješteni unutra kiša je prestala. Razina tekućine u boci bila je poprilično
niža i Garth je bio spremniji za neizbježan sastanak. Istinu govoreći,
veselio se razgovoru s čovjekom. U stranu sve one ružne stvari, nakon
cijele godine samoće bilo kakvo ljudsko društvo zvučalo je dobro. Hoćete
li mi se pridružiti na večeri? John Garth, napisao je na poleđini starog
računa. Ali možda je tip odveć prestrašen da bi došao? Što nije bio način
za početak bilo kakvog odnosa. Počeo je kopati ispod kreveta i izvukao je
kutiju koja je bila dovoljno velika i u nju stavio pištolj. Itin je, naravno,
čekao pred vratima kad ih je otvorio, pošto je to bila njegova tura
Sakupljača znanja. Dao mu je poruku i kutiju.
"Hoćeš li ovo odnijeti novom čovjeku?" rekao je.
"Novi čovjek se zove Novi Čovjek?" pitao je Itin.
"Ne, ne zove!" prasnuo je Garth "Zove se Mark. Ali samo tražim da
mu odneseš ovo, ne da razgovaraš s njim."
Kao i uvijek kad bi izgubio strpljenje, metodični Weskerijanci bi
odnosili pobjedu. "Ti ne tražiš razgovor", rekao je Itin polagano, "ali Mark
možda zatraži razgovor. I drugi će me pitati kako se zove, ako ne znam
njegovo i-"
Glas je zamukao kad je Garth zalupio vrata. Ovo također nije
funkcioniralo ni dugoročno jer idući put kad sretne Itina - nakon jednog
dana, ili čak nakon jednog mjeseca - monolog će se nastaviti točno tamo
gdje je prekinut i misao koja je započeta bit će dovršena. Garth je opsovao
u bradu i vodom prelio dva ukusnija koncentrata koji su mu preostali.
"Naprijed", rekao je kad je čuo tiho kucanje na vrata. Svećenik je
ušao i pružio mu kutiju s pištoljem.
"Zahvaljujem na posudbi, gospodine Garth, uistinu cijenim duh koji
vas je nagnao da ga pošaljete. Nemam pojma što je razlog nesretnom
događaju kad sam sletio, ali mislim kako bi bilo najbolje zaboraviti na to
ako ćemo na ovom planetu zajedno provesti neko vrijeme."
"Piće?" pitao je Garth, uzeo kutiju i pokazao bocu na stolu. Napunio
je dvije čaše i jednu dodao svećeniku. "To sam i namjeravao, ali vam još
uvijek dugujem objašnjenje o onome što se dogodilo." Na sekundu je mrko
gledao svoju čašu, onda ju podigao u zdravici. "Svemir je ogroman i
pretpostavljam kako se trebamo snaći što je moguće bolje. Za zdrav
razum."
"Neka Bog bude s vama", rekao je otac Mark i također podigao
čašu.
 "Ne sa mnom ili ovim planetom", rekao je odrješito Garth. "A to je
ključ cijele stvari." Popio je pola čaše i uzdahnuo.
"To ste rekli kako bi ste me šokirali?" pitao je svećenik uz osmijeh.
"Uvjeravam vas da niste."
"Nisam vas namjeravao šokirati. To sam mislio doslovno.
Pretpostavljam kako sam ja ono što vi nazivate ateistima, pa otkrivanje
religije nije moja briga. Dok su ovi domorodci, jednostavni i nepismeni
tipovi kao iz Kamenog doba, uspjeli doći ovako daleko bez praznovjerja ili
bilo kakvih tragova bogobojaznosti. Nadao sam se kako bi se to moglo
nastaviti."
"Što želite reći?" Svećenik se namrštio. "Želite reći kako nemaju
bogova, nemaju vjere u zagrobni život? Sigurno umiru...?"
"Umiru, i pretvaraju se u prah. Poput ostalih životinja, imaju
grmljavinu, drveće i vodu bez bogova groma, duhova drveća, ili vodenih
nimfi. Nemaju nikakvih ružnih malih bogova, tabua ili vještičjih čarolija
koje bi im ograničile živote. Oni su jedini primitivni ljudi na koje sam
naišao koji uopće nisu praznovjerni i izgledaju mi puno sretnije i zdravije
zbog toga. Samo sam ih želio zadržati takvima."
"Željeli ste ih zadržati od Boga - od spasenja?" Svećenik je
razrogačio oči i lagano zateturao.
"Ne", rekao je Garth. "Želio sam ih držati podalje od praznovjerja
sve dok ne nauče više i ne budu sposobni realno razmišljati bez da budu
zaluđeni ili možda čak i uništeni njime."
"Vrijeđate Crkvu, gospodine, time što ju izjednačavate s
praznovjerjem..."
"Molim vas", rekao je Garth i podigao ruku. "Bez teoloških
rasprava. Mislim kako vaše društvo nije platilo ovaj put kako biste samo
mene pokušali preobratiti. Jednostavno prihvatite činjenicu da sam do
svojih uvjerenja došao tijekom godina i godina dubokog razmišljanja, i
nikakva količina srednjoškolske metafizike ih neće promijeniti. I ja
obećavam kako neću pokušati preobratiti vas - ako ćete i vi učiniti isto."
"Slažem se, gospodine Garth. Kao što ste me podsjetili, moja misija
ovdje je spas tih duša, i to je ono što moram učiniti. Ali zašto bi vam moj
posao mogao toliko smetati da mi niste dopustili iskrcavanje? Čak ste mi i
prijetili pištoljem i-" Svećenik je zastao i zagledao se u svoju čašu.
"Čak sam vas i udario?" pitao je Garth i naglo se namrštio. "Za to
nema opravdanja, i želim vam reći da mi je žao. Loši maniri i žestok
temperament. Živite sami dovoljno dugo i otkrit ćete kako i sami možete
učiniti nešto takvo." Zagledao se u svoje velike ruke koje su počivale na
stolu i čitao uspomene koje su tamo bile zapisane u ožiljcima i žuljevima.
"U nedostatku bolje riječi to jednostavno nazovimo frustracijom. U vašem
ste poslu sigurno imali puno prigoda zaviriti u mračnija mjesta u umovima
ljudi i trebali biste nešto znati o motivima i sreći. Moj je život bio odveć
zaposlen da bih čak i razmislio o smirivanju i zasnivanju obitelji, a sve
donedavno to mi nije ni falilo. Možda mi je radijacija smekšala mozak, ali
o ovim krznenim i ribolikim Weskerijancima polagano sam počeo
razmišljati kao o vlastitoj djeci, da sam na neki način odgovoran za njih."
"Svi smo mi Njegova djeca", rekao je otac Mark tiho.
"Pa, ovdje neka Njegova djeca ne mogu čak ni zamisliti Njegovo
postojanje", rekao je Garth, iznenada bijesan na samoga sebe što je
dopustio nježnijim emocijama da izađu na površinu. Smjesta si je oprostio,
nagnuo se naprijed preplavljen osjećajima. "Možete li shvatiti važnost
toga? Živite neko vrijeme s tim Weskerijancima i otkrit ćete jednostavan i
sretan život koji odgovara stanju blaženosti o kojem vi uvijek pričate. Oni
dobivaju zadovoljstvo iz svojih života - i nikome ne uzrokuju bol. Slučajno
su se razvili na gotovo pustom svijetu, pa nikad nisu imali prigodu prerasti
kulturu Kamenog doba. Ali mentalno su nam ravnopravni - ili možda i
superiorniji. Svi su naučili moj jezik tako da bez problema mogu objasniti
brojne stvari koje želim znati. Znanje i sakupljanje znanja daje im istinsko
zadovoljstvo. Ponekad znaju biti naporni jer svaka nova činjenica treba biti
povezana sa strukturom svih ostalih stvari, ali što više uče taj proces
postaje sve brži. Jednog će dana u svakom pogledu biti ravnopravni
ljudima, možda će nas i nadmašiti. Ako - biste li mi učinili uslugu?"
"Što god je u mojoj moći."
"Ostavite ih na miru. Ili ih učite ako već morate - povijest i znanost,
filozofiju, pravo, sve što će im pomoći da se suoče sa stvarnostima većeg
svemira za čije postojanje nisu nikad saznali. Ali nemojte ih zbunjivati s
vašim mržnjama i boli, krivnjom, grijesima i kaznom. Tko zna kakvu štetu-
"
"Vrijeđate, gospodine!" rekao je svećenik i skočio na noge. Vrh
njegove sijede glave jedva je dolazio do brade masivnog svemirskog
trgovca, a ipak nije pokazao nimalo straha braneći svoja uvjerenja. Garth,
koji je sada i sam ustao, više nije bio skrušen. Bijesno su se gledali, kao što
se ljudi uvijek gledaju, nepopustljivi u obrani vlastitih uvjerenja.
"Vi ste uvreda", viknuo je Garth. "Nevjerojatno je egoistično misliti
kako vaša izmišljena jadna mitologija, koja se samo malo razlikuje od
tisuća drugih koje i dalje opterećuju ljude, može učiniti išta osim zbuniti
još uvijek neokaljane umove. Zar ne shvaćate da oni vjeruju u istinu - i
nikad nisu čuli nešto što se zove laž? Još uvijek nisu sposobni shvatiti da
druge vrste umova mogu razmišljati drugačije od njih. Hoćete li ih
poštedjeti tog...?"
"Ispunit ću svoju dužnost koja je Njegova volja, gospodine Garth.
To su Božja stvorenja, i posjeduju duše. Ne mogu izbjeći svoju dužnost, a
to je upoznati ih s Njegovom riječju kako bi mogli biti spašeni i ući u
Kraljevstvo nebesko."
Kad je svećenik otvorio vrata vjetar ih je otpuhnuo i širom otvorio.
Nestao je u olujnu tamu i vrata su se počela ljuljati na vjetru i kapi kiše
počele su padati unutra. Garthove su čizme ostavile blatne tragove kad je
zatvorio vrata pred Itinom koji je strpljivo i pokorno čekao na oluji u nadi
da će Garth na trenutak zastati i predati mu neko prekrasno znanje kojeg je
imao u izobilju.
Neizgovorenim sporazumom ta prva večer više nikad nije
spomenuta. Nakon nekoliko dana samoće, pogoršanih jer su obojica znala
gdje se nalazi onaj drugi, počeli su bojažljivo razgovarati o neutralnim
temama. Garth je polagano pakirao i spremao svoje zalihe i nikad nije
priznao kako je njegov posao završen i kako bi smjesta mogao otići. Imao
je solidnu količinu zanimljivih lijekova i biljaka koje će postići dobru
cijenu. A i umjetnine s Weskera sigurno će biti senzacija na sofisticiranom
galaksijskom tržištu. Umjetnine su prije njegovog dolaska ovdje na planetu
bile malobrojne, većinom predmeti mukotrpno izrezbareni komadima
kamena u tvrdom drvu. Dao im je alate i gomilu neobrađenog metala iz
vlastitih zaliha, ništa više od toga. Weskerijanci su za nekoliko mjeseci ne
samo naučili raditi s novim materijalima, nego su vlastite dizajne i oblike
preveli u najčudesnije - ali i najljepše - rukotvorine koje je ikad vidio.
Samo ih je trebao pustiti na tržište da stvori primarnu potražnju, a onda se
vratiti po novu zalihu. Weskerijanci su za uzvrat željeli samo knjige i alate
i znanje, i znao je kako će se samo svojim trudom uključiti u galaksijsku
uniju.
Tome se Garth nadao. Ali vjetar promjene puhao je kroz selo koje
je naraslo oko njegovog broda. On više nije bio centar i fokus seoskog
života. Bio je prisiljen naceriti se kad je pomislio o svom gubitku moći - ali
u tom je osmijehu bilo jako malo veselja. Ozbiljni i vrijedni Weskerijanci
još su se uvijek izmjenjivali na dužnosti Sakupljača znanja, ali njihovo
bilježenje golih činjenica bilo je u oštrom kontrastu s intelektualnim
vrtlogom koji je okruživao svećenika.
Dok je Garth želio da odrade svaku knjigu i stroj, svećenik je davao
besplatno. Garth je pokušao biti postupan sa svojom zalihom znanja,
ponašao se prema njima kao prema bistroj ali nepismenoj djeci. Želio je da
prije trčanja nauče hodati, da svladaju jedan korak prije no što prijeđu na
idući.
Otac Mark im je jednostavno donio pogodnosti Kršćanstva. Jedini
fizički posao koji je zahtijevao bila je izgradnja crkve, mjesta obožavanja i
učenja. Još se više Weskerijanaca pojavilo iz beskrajnih močvara planeta i
za nekoliko dana krov je podignut na konstrukciju od motki. Svakog jutra
pastva bi malo radila na zidovima, a onda odjurila unutra kako bi slušala
obećavajuće, sveobuhvatne i važne činjenice o svemiru.
Garth nikad Weskerijancima nije rekao što misli o njihovoj novoj
zanimaciji, a to je uglavnom bilo zato što ga nitko nije pitao. Ponos i čast
stajali su na putu tome da zgrabi nekog tko je voljan slušati i izjada mu se.
Možda bi bilo drugačije da je Itin na dužnosti Sakupljača, on je bio
najbistriji od svih, ali Itin je zamijenjen dan nakon svećenikovog dolaska i
Garth od tada nije razgovarao s njim.
Iznenadio se kad je, nakon sedamnaest weskerskih trostruko dužih
dana od zemaljskih, nakon izlaska poslije doručka na svom pragu ugledao
delegaciju. Itin je bio njihov glasnogovornik, i njegova su usta bila lagano
otvorena. Brojni drugi Weskerijanci također su imali otvorena usta, jedan
je čak izgledao kao da zijeva, jasno otkrivajući dva reda oštrih zuba i
purpurnocrna grla. Usta su Garthu dala do znanja koliko je sastanak
ozbiljan: to je bio jedan od weskerskih izraza koje je naučio prepoznati.
Otvorena usta značila su neku snažnu emociju: sreću, tugu, bijes, nikad
nije mogao biti siguran koju. Weskerijanci su inače bili krotki i nikad nije
vidio dovoljno otvorenih usta da bi rekao što je uzrok. Ali sada je bio
okružen njima.
"Hoćeš li nam pomoći, Garthe?" zanimalo je Itina. "Imamo pitanje."
"Odgovorit ću na svako pitanje koje mi postaviš", rekao je Garth s
više nego tračkom zle slutnje. "O čemu se radi?"
"Postoji li Bog?"
 "Što misliš pod time 'Bog'?" odgovorio je Garth pitanjem. Što da im
kaže? Što se događalo u njihovim umovima da su s tim pitanjem morali
doći njemu?
"Bog je naš Otac na Nebesima, onaj koji nas je stvorio i koji nas
čuva. Kome se molimo za pomoć, i ako smo Spašeni čekat će nas mjesto-"
"Dosta", rekao je Garth. "Bog ne postoji."
Sada su svi otvorili usta, čak i Itin, dok su gledali Gartha i
razmišljali o njegovom odgovoru. Redovi ružičastih zuba bili bi
zastrašujući da nije dobro poznavao ta stvorenja. U jednom se trenutku
zapitao nisu li već indoktrinirani i smatraju ga heretikom, ali odbacio je tu
pomisao.
"Hvala ti", rekao je Itin, i okrenuli su se i otišli.
Iako je jutro još uvijek bilo svježe, Garth je primijetio kako se znoji
i zapitao se zašto. Reakciju nije trebalo dugo čekati. Itin se vratio istog
poslijepodneva. "Hoćeš li doći u crkvu?" pitao je. "Brojne stvari koje
učimo su teške za naučiti, ali ni jedna poput ovoga. Trebamo tvoju pomoć
jer moramo čuti tebe i oca Marka zajedno. To je zato što on kaže da je
jedna stvar istina, a ti kažeš da je druga stvar istina, a obje ne mogu
istovremeno biti istina. Moramo otkriti što je istina."
"Doći ću, naravno", rekao je Garth pokušavajući sakriti iznenadan
osjećaj oduševljenja. Nije ništa učinio, ali Weskerijanci su ipak došli
njemu. Još uvijek postoji nada da bi mogli biti slobodni.
U crkvi je bilo vruće i Garth se iznenadio koliko je Weskerijanaca
bilo tamo, više nego što ih je ikad vidio okupljene na jednom mjestu. Bilo
je puno otvorenih usta. Otac Mark sjedio je za stolom prekrivenim
knjigama. Izgledao je nesretno, ali nije ništa rekao kad je Garth ušao. Garth
je prvi progovorio.
"Nadam se da vam je jasno kako je ovo njihova ideja - došli su mi
slobodne volje i zamolili da dođem ovamo?"
"Znam", rekao je svećenik rezignirano. "Ponekad mogu biti jako
teški. Ali uče i žele vjerovati, a to je najvažnije."
"Oče Mark, trgovče Garth, trebamo vašu pomoć", rekao je Itin.
"Obojica znate brojne stvari koje mi ne znamo. Morate nam pomoći da
shvatimo religiju, što nije lako." Garth je nešto zaustio, a onda promijenio
mišljenje. Itin je nastavio. "Pročitali smo biblije i sve knjige koje nam je
otac Mark dao, i jedna je stvar jasna. Razgovarali smo o tome i svi se
slažemo. Te se knjige jako razlikuju od onih koje nam je dao trgovac
Garth. U knjigama trgovca Gartha nalazi se svemir koji nismo vidjeli, i to
je svemir bez Boga, jer se On nigdje ne spominje, sve smo pažljivo
pretražili. U knjigama oca Marka On je posvuda i ništa se ne događa bez
njega. Jedno od toga sigurno je istina, a drugo je pogrešno. Ne znamo kako
je to moguće, ali nakon što otkrijemo što je ispravno možda ćemo znati.
Ako Bog ne postoji..."
"Naravno da On postoji, djeco moja", rekao je otac bogobojaznim
glasom punim emocija. "On je naš Otac na Nebesima koji nas je sve
stvorio..."
"Tko je stvorio Boga?" pitao je Itin i mrmljanje je prestalo i svi do
jednog Weskerijanca prodorno su se zagledali u oca Marka. Malo je
zadrhtao od njihovih pogleda, a onda nasmiješio. "Ništa nije stvorilo Boga
pošto je On Stvoritelj. On je oduvijek -"
"Ako je On oduvijek postojao - zašto onda svemir nije oduvijek
postojao? Bez potrebe za stvoriteljem?" izlanuo je Itin gomilu riječi.
Važnost pitanja bila je očita.
Svećenik je odgovorio polagano, s beskrajnim strpljenjem.
"Da su barem odgovori toliko jednostavni, djeco moja. Ali čak se ni
znanstvenici ne slažu oko stvaranja svemira. Dok oni sumnjaju - mi koji
smo vidjeli svjetlost znamo. Mi posvuda oko nas možemo vidjeti čudo
stvaranja. I kako da bude stvaranja bez Stvoritelja? To je On, naš Otac, naš
Bog na Nebesima. Znam da sumnjate, a to je zato što imate duše i
slobodnu volju. Ipak, odgovor je jednostavan. Imajte vjere, to je sve što
vam treba. Samo vjerujte."
"Kako možemo vjerovati bez dokaza?"
"Ako ne možete vidjeti da je sam ovaj svijet dokaz Njegovog
postojanja, onda vam ja kažem kako vjera ne treba dokaze - ako imate
vjeru!"
Prostorijom se proširio žamor i sve je više Weskerijanaca sada
imalo otvorena usta kao da su pokušavali prisiliti svoje misli da se probiju
kroz zapetljanu tapiseriju riječi i odvoje nit istine.
"Možeš li nam ti reći, Garthe?" pitao je Itin i njegov glas je utišao
žamor.
"Mogu vam reći da koristite znanstvene metode koje mogu
provjeriti sve stvari - uključujući i sebe same - i dati vam odgovore koji
mogu dokazati istinitost ili neistinitost bilo koje izjave."
"To moramo učiniti", rekao je Itin. "I mi smo došli do istog
zaključka." Podigao je debelu knjigu i svi su počeli kimati glavama.
"Proučavali smo Bibliju kao što nam je otac Mark rekao i pronašli smo
odgovor. Bog će za nas proizvesti čudo, i time dokazati da nas On
promatra. I po tom znaku ćemo Ga prepoznati i postati Njegovi."
"To je znak lažnog ponosa", rekao je otac Mark. "Bog ne treba čuda
kako bi dokazao svoje postojanje."
"Ali mi trebamo čudo!" viknuo je Itin i iako nije bio čovjek u
njegovom se glasu osjetio jecaj potrebe. "Svi smo u ovome čitali o brojnim
malim čudima, kruhu, ribama, vinu, zmijama - brojnim čudima, za puno
manje razloge. On sada samo treba proizvesti čudo i On će nas sve primiti
k Sebi - čudo cijelog novog svijeta koji se klanja Njegovom prijestolju, kao
što ste nam rekli, oče Mark. I vi ste nam rekli koliko je to važno.
Razgovarali smo o tome i zaključili kako je za ovakvu stvar najbolje jedno
jedino čudo."
Dosada i površno zanimanje za beskrajno teološko diskutiranje u
trenu su isparili iz Gartha. Uopće nije razmišljao jer bi shvatio kamo ovo
vodi. Malo se okrenuo i ugledao ilustraciju u Bibliji gdje ju je ltin držao
otvorenom, i odmah je znao što se nalazi na ilustraciji. Polagano je ustao,
kao da se proteže, i okrenuo se prema svećeniku iza sebe.
"Pripremite se!" šapnuo je. "Izađite straga i ukrcajte se na brod, ja
ću ih zaposliti. Mislim kako neće povrijediti-"
"Kako to mislite...?" pitao je otac Mark i zatreptao od iznenađenja.
"Odlazite, budalo!" prosiktao je Garth. "Što mislite o kojem čudu
govore? Koje je čudo navodno obratilo svijet na Kršćanstvo?"
"Ne!" rekao je otac Mark. "To nije istina. To jednostavno nije-"
"MIČITE SE!" viknuo je Garth, podigao svećenika sa stolca i
gurnuo ga prema stražnjem zidu. Otac Mark je zateturao i zaustavio se,
okrenuo se. Garth je skočio prema njemu, ali već je bilo prekasno.
Vodozemci su bili maleni, ali bili su brojni. Garth je zamahnuo i njegova je
šaka pogodila Itina i odbacila ga natrag u gomilu. Drugi su navalili dok se
on probijao prema svećeniku. Udarao ih je ali kao da se borio protiv
valova. Dlakava, mošusna tijela su navalila i prekrila ga. Borio se sve dok
ga nisu zavezali i još se uvijek borio sve dok ga nisu počeli udarati po glavi
dok nije prestao. Onda su ga odvukli van gdje je samo mogao ležati na kiši,
psovati i gledati.
Naravno, Weskerijanci su bili čudesni zanatlije, i sve je bilo
izrađeno do najsitnijeg detalja, prateći ilustraciju iz Biblije. Tu je bio križ,
čvrsto postavljen na vrhu malog brda, blistavi metalni šiljci, čekić. Otac
Mark je razodjeven i odjeven u pomno plisiranu tkanicu. Izveli su ga iz
crkve, a kad je ugledao križ zamalo se onesvijestio. Nakon toga je visoko
podignuo glavu i odlučio umrijeti kako je i živio, s vjerom.
Ipak, ovo je bilo teško. To je bilo nepodnošljivo čak i za Gartha,
koji je samo gledao. Jedna je stvar pričati o raspeću i na slaboj svjetlosti
tijekom molitve gledati rezbarena tijela. Drugo je vidjeti nagog čovjeka,
kako mu se konopci urezuju u kožu dok visi s drvene grede. I vidjeti poput
igle oštre klinove kako se podižu i postavljaju na mekano meso njegovih
dlanova, vidjeti kako se čekić vraća s hladnom odlučnošću umjetnikova
odmjerena udarca. Čuti tupi zvuk metala koji probija meso.
A onda čuti vrištanje.
Samo je nekolicina rođena da bude mučenik, a otac Mark nije bio
jedan od njih. S prvim udarcima krv mu je potekla s usana gdje su ih
njegovi zubi zagrizli. Onda je razjapio usta, podigao glavu unatrag i
odvratna grlena strava njegovih krikova rasparala je šaputanje kiše.
Odjekivao je kao tihi eho od gomila Weskerijanaca koji su gledali, jer koja
god im je emocija sada otvorila usta svom je silinom djelovala i na njihova
tijela, i red za redom razjapljenih ralja reflektirao je agoniju raspetog
svećenika.
Na svu sreću onesvijestio se kad je zakucan posljednji klin. Krv mu
je tekla iz rana, miješala se s kišom i svijetloružičasta kapala s nogu dok je
život istjecao iz njega. U to vrijeme, negdje u to vrijeme, jecajući i
pokušavajući raskinuti konopce, ošamućen udarcima u glavu, Garth je
izgubio svijest.
Probudio se u svom skladištu i bio je mrak. Netko je rezao pletene
konopce kojima su ga vezali. Vani je još uvijek padala kiša.
"Itine", rekao je. To nije mogao biti nitko drugi.
"Da", tiho je rekao tuđinski glas. "Ostali razgovaraju u crkvi. Lin je
umro nakon što si ga udario u glavu, a Inon je jako bolestan. Neki kažu
kako bi i tebe također trebalo raspeti, a ja mislim kako će se to i dogoditi.
Ili da možda budeš ubijen kamenovanjem. U Bibliji su pronašli kako piše -
"
 "Znam." S beskrajnim umorom. "Oko za oko. Pronaći ćeš puno
takvih stvari kad počneš tražiti."
"Moraš ići, možeš doći do svog broda bez da te itko vidi. Bilo je
dosta ubijanja." Itin je također govorio s novootkrivenim umorom.
Garth je eksperimentirao, ustao je. Naslonio je glavu na grubi zid
sve dok vrtoglavica nije popustila.
"Mrtav je." To je bila tvrdnja, ne pitanje.
"Da, prije nekog vremena. Inače te ne bih mogao doći vidjeti."
"I sahranjen je, naravno, inače ne bi mislili kako bih ja trebao biti
idući."
"I sahranjen!" U tuđinčevom se glasu mogla naslutiti emocija, jeka
mrtvog svećenika. "Sahranjen je i On će ga uskrsnuti. Tako je zapisano i
tako će biti. Otac Mark će biti jako sretan što će se to dogoditi tako." Glas
je završio zvukom nalik na ljudski jecaj, ali to nije moglo biti to pošto je
Itin tuđinac. Garth je u bolovima krenuo prema vratima i naslonio se na zid
kako ne bi pao.
"Učinili smo ispravnu stvar, zar ne?" pitao je Itin. Nije bilo
odgovora. "Uskrsnut će, Garthe, hoće li uskrsnuti?"
Garth je bio na vratima i dovoljno je svjetlosti dolazilo iz jarko
osvijetljene crkve da bi vidio svoje izgrebene i okrvavljene ruke na
dovratku. Itinovo se lice pojavilo u blizini njegovog, i Garth je osjetio
delikatne ruke s brojnim prstima i oštrim noktima kako ga hvataju za
odjeću. "Uskrsnut će, zar ne, Garthe?"
"Neće", rekao je Garth, "ostat će sahranjen tamo gdje ste ga stavili.
Ništa se neće dogoditi, jer je mrtav i ostat će mrtav."
Kiša je klizila Itinovim krznom i usta su mu bila toliko razjapljena
da se činilo kao da vrišti u noć. Uspio je progovoriti samo uz velik napor,
opisao je tuđinske misli na tuđinskom jeziku.
"Znači nećemo biti spašeni? Nećemo postati bezgrešni?"
"Bili ste bezgrešni", rekao je Garth glasom koji je bio mješavina
jecaja i smijeha. "To je odvratno ružan prljav dio svega. Bili ste bezgrešni.
Sada ste-"
"Ubojice", rekao je Itin i voda je tekla s njegove pognute glave i
kapala u tamu.
Američki pisac i znanstvenik zaposlen u NASA-i. Geoffrey A. Landis je za
priču Valovi na Diracovu moru 1989. godine osvojio nagradu Nebula.

GEOFFREY A. LANDIS

Valovi na
Diracovu moru

Ripples in the Dirac Sea (1988.)

preveo: Mario Jović
 Moja smrt nadnosi se na mene poput plimnog vala, juri prema meni
nesmiljenom veličanstvenošću usporene snimke. A ja ipak bježim, koliko
god to bilo uzaludno. Odlazim i moji se valovi raspadaju u vječnost, poput
valova koji brišu tragove zaboravljenih prolaznika.
BILI SMO JAKO OPREZNI kako bi izbjegli bilo kakav paradoks,
na dan kad smo prvi puta testirali stroj. Selotejpom smo napravili križ na
betonskom podu laboratorija bez prozora, stavili budilicu na oznaku i
zaključali vrata. Vratili smo se sat vremena kasnije i stavili
eksperimentalni stroj u sobu sa super-osam kamerom postavljenom na
navoje. Usmjerio sam kameru prema X i jedan od mojih studenata
programirao je stroj da pošalje kameru pula sata unatrag, ostane u prošlosti
pet minuta, i onda se vrati. Otišla je i vratila se bez ikakvog trzaja. Kad
smo razvili film vrijeme na satu bilo je pola sata prije no što smo donijeli
kameru. Uspjeli smo otvoriti vrata u prošlost. Proslavili smo kavom i
šampanjcem.
Sada kada o vremenu znam puno više shvatio sam našu pogrešku,
jer se nismo sjetili staviti kameru u sobu sa satom kako bi snimila stroj kad
se vrati iz budućnosti. Ali ono što mi je sada očito, nije bilo očito onda.
STIŽEM, i valovi se stapaju u trenutni sada iz bespuća beskrajnog
mora. U San Francisco, 8. lipanj 1965. Topao povjetarac puše preko
maslačcima istočkane trave, dok paperjasti bijeli oblaci formiraju neobične
i čudesne oblike kako bi nas zabavili. Ipak, jako se malo ljudi zaustavlja
kako bi uživalo u tome. Žure se, marljivi i zauzeti, uvjereni kako su
sigurno, ako njihovo ponašanje bude davalo privid velike zaposlenosti,
sigurno važni. "Toliko se žure", rekao sam. "Zašto ne uspore, sjednu,
uživaju u danu?"
"Zarobljeni su u iluziji vremena", rekao je Dancer. Leži na leđima i
pravi balon od sapunice, kosa mu se raspršila, duga i smeđa i vrijeme kad
je "duga" kosa značilo sve duže od uha. Nalet povjetarca odnosi balon
nizbrdo i u rijeku prolaznika. Svi ga složno ignoriraju. "Opčinjeni su
uvjerenjem kako je ono što čine važno za neki budući cilj." Balon se
probušio na aktovci i Dancer je napravio još jednog. "Ti i ja, mi znamo
koliko je takva iluzija lažna. Nema prošlosti, nema budućnosti, samo sada,
vječno."
U pravu je, više no što je uopće mogao i zamisliti.
Ja sam također nekoć bio odveć zaposlen i važan. Nekoć sam bio
briljantan i ambiciozan. Imao sam dvadeset i osam godina, i došao sam do
najvećeg otkrića na svijetu.
IZ SVOG skrovišta ga gledam kako prilazi servisnom dizalu. Bio je
mršav gotovo do stupnja izgladnjelosti, nervozan čovjek ravne plave kose
u bijeloj majici bez rukava. Pogledao je uz i niz hodnik, ali me nije vidio
skrivenog u domarevom ormariću. Ispod svake ruke imao je kanistar
benzina i u svakoj ruci po jednog. Spustio je tri kanistra i posljednjeg
okrenuo naopako i onda otišao niz hodnik ostavljajući smrdljivi trag
benzina. Lice mu je bilo bezizražajno. Kad je počeo s drugim kanistrom
zaključio sam kako je dosta. Kad je prošao pored mog skrovišta zveknuo
sam ga po glavi s francuskim ključem i pozvao hotelsko osiguranje. Onda
sam se vratio u ormarić i dopustio valovima vremena da se sudare.
Stigao sam u zapaljenu sobu, plamen je lizao prema meni, vrućina
je bila gotovo nepodnošljiva. Duboko sam udahnuo - pogreška - i udario
tipkovnicu.
Bilješke o teoriji i praksi putovanja kroz vrijeme:
1. Putovanje je moguće samo u prošlost.
2. Transportirani predmet će se vratiti točno u vrijeme i na mjesto
polaska.
3. Iz prošlosti nije moguće donijeti predmete u sadašnjost.
4. Djela u prošlosti ne mogu promijeniti sadašnjost.
JEDNOM sam pokušao skočiti stotinu milijuna godina u prošlost, u
Kredu, kako bih vidio dinosauruse. Sve knjige prikazivale su krajolik
načičkan dinosaurusima. Proveo sam tri dana u lutanju po močvari - u
svom novom odijelu od tvida - prije no što sam krajičkom oka ugledao
dinosaurusa većeg od jazavčara. Taj - teropod neke vrste, ne znam koje -
netragom je nestao čim me nanjušio. Prilično razočaravajuće.
MOJ PROFESOR transfinitne matematike znao je pričati priče o
hotelu s beskrajnim brojem soba. Jedan dan sve su sobe pune, i dolazi novi
gost. "Nema problema", kaže recepcionar. Prebacio je osobu iz sobe jedan
u sobu dva, osobu iz sobe dva u sobu tri i tako dalje. Abrakadabra!
Slobodna soba. Malo kasnije, dolazi beskonačan broj gostiju. "Nema
problema", kaže neustrašivi recepcionar. Prebacuje osobu iz sobe jedan u
sobu dva, osobu iz sobe dva u sobu četiri, osobu iz sobe tri u sobu šest, i
tako dalje. Abrakadabra! Beskonačan broj slobodnih soba. Moj vremenski
stroj funkcionira na tom principu.
OPET SE VRAĆAM U 1965., fiksnu točku, neobični magnet za
moju kaotičnu putanju. U godinama lutanja upoznao sam bezbrojne ljude,
ali Daniel Ranien - Dancer - je jedini koji je uistinu imao glavu na
ramenima. Imao je lagan, bezbrižan osmijeh, krševnu rabljenu gitaru i
toliko mudrosti koliko bih ja uspio sakupiti u sto života. Poznavao sam ga
u dobri i lošim vremenima, tijekom ljetnih dana s plavim nebom za koje je
prisezao da će trajati tisućama godina, u danima zimskih mećava s
nanosima snijega visokima do naših glava. U sretnija smo vremena
stavljali ruže u cijevi pušaka; lijegali smo na ulice usred prosvjeda i nismo
bili povrijeđeni. I bio sam s njim kad je umro, jednom, dvaput, stotinu
puta. Umro je 8. veljače 1969., u prvom mjesecu vladavine kralja Richarda
Lukavog i njegove dvorske lude Spiroa, godinu prije no što su Kent State i
Altamont i tajni rat u Kambodži polagano ugušili ljeto snova. Umro je, i
nije bilo - nema - ničega što sam mogao - mogu - učiniti. Kad je posljednji
put umro odvukao sam ga u bolnicu gdje sam vrištao i bjesnio sve dok ih
napokon nisam uvjerio neka ga prime na promatranja, iako se činilo kako
je s njim sve u redu. S rendgenom i arteriogramima i radioaktivnim
tragačima pronašli su zametak mjehurića u njegovom mozgu; drogirali su
ga, obrijali njegovu prekrasnu dugu smeđu kosu i operirali ga, izrezali su
kvarnu kapilaru i uredno ju spojili. Kad je anestetik popustio sjedio sam u
bolničkoj sobi i držao ga za ruku. Pod očima je imao velike purpurne
podočnjake. Stisnuo mi je ruku i šutke se zagledao u prostor. Bili posjeti ili
ne, nisam im dopuštao da me izbace iz sobe. On je samo zurio. U sivim
satima tik prije zore polagano se promeškoljio i umro. Nije bilo ama baš
ničega što bih mogao učiniti.
PUTOVANJE KROZ VRIJEME podložno je dvama ograničenjima:
očuvanju energije i uzročnosti. Energija koja se pojavljuje u prošlosti samo
je posuđena iz Diracova mora i pošto se valovi na Diracovom moru šire u
negativnom smjeru, transport je moguć samo u prošlost. Energija je
sačuvana u sadašnjosti sve dok se transportirani objektne vrati s nulom
vremenskog zaostatka, i princip uzročnosti osigurava da djela u prošlosti
ne mogu promijeniti sadašnjost. Na primjer, što ako odete u prošlost i
ubijete vlastitog oca? Tko bi, onda, izmislio vremenski stroj? Jednom sam
pokušao izvesti samoubojstvo ubijajući svog oca, prije no što je upoznao
moju majku, dvadeset i tri godine prije mog rođenja. To naravno nije ništa
promijenilo, i čak i dok sam to činio znao sam kako se ništa neće
promijeniti. Ali morate pokušati te stvari. Kako bi inače sa sigurnošću
znali?
ONDA SMO POKUŠALI u prošlost poslati štakora. Otputovao je
Diracovim morem i vratio se neozlijeđen. Onda smo pokušali s uvježbanim
štakorom, jednini kojeg smo posudili iz fiziološkog laboratorija na drugoj
strani hodnika bez da smo im rekli zašto ga trebamo. Prije tog malog
putovanja bio je uvježban juriti kroz labirint kako bi pronašao komadić
šunke. Nakon putovanja kroz labirint je jurio brzo kao i uvijek. Još uvijek
trebamo isprobati na čovjeku. Ja sam se dragovoljno javio i nisam nikome
dopustio da me odgovori. Pokušavajući na samome sebi prekršio sam
odredbe sveučilišta o eksperimentiranju na ljudima.
Tijekom zaranjanja u negativnu energiju mora nije bilo apsolutno
nikakvih osjećaja. U jednom sam trenutku stajao u središtu krivulje
Renselzove zavojnice, gledao svoja dva studenta i tehničara; u idućem sam
bio sam, i sat se vratio unatrag za točno šezdeset minuta. Sam u
zaključanoj sobi bez ičega osim kamere i sata, i taj je trenutak bio vrhunac
mog života.
Trenutak u kojem sam upoznao Dancera bio je najgori trenutak. Bio
sam u Berkeleyju, u baru po imenu Trishia's, i polagano sam se napijao. To
sam često radio, zarobljen između apsolutne moći i očaja. Bila je 1967.
'Frisco se tada - u sred hipi doba - nekako činio savršenim.
Tamo je bila djevojka, sjedila je za stolom sa skupinom sa
sveučilišta. Prišao sam njezinom stolu i pozvao se da sjednem. Rekao sam
joj da ne postoji, da cijeli njezin svijet ne postoji, da je sve stvoreno
činjenicom što sam ja gledao i nestat će u moru nestvarnosti čim ja
prestanem gledati. Zvala se Lisa i usprotivila se. Njezini prijatelji kojima je
bilo dosadno su otišli, i za neko vrijeme Lisa je shvatila koliko sam pijan.
Bacila je novčanicu na stol i izašla u maglovitu noć.
Pratio sam. Kad je vidjela da je pratim, odjurila je s torbicom pod
rukom.
Odjednom se pojavio ispod stupa ulične rasvjete. Na sekundu sam
pomislio da je djevojka. Imao je svijetloplave oči i ravnu smeđu kosu do
ramena. Nosio je vezenu indijansku košulju sa srebrnim i tirkiznim
medaljonom oko vrata i gitaru prebačenu preko leđa. Bio je vitak, gotovo
premršav, i kretao se poput plesača ili majstora karatea. Ali nije mi sinulo
da bih ga se trebao bojati.
Pogledao me od glave do pete. "Znaš, to neće riješiti tvoj problem",
rekao je.
I sram me u trenu preplavio. Više nisam bio siguran što sam
namjeravao ili zašto sam ju pratio. Prošle su godine otkad sam po prvi put
pobjegao svojoj smrti, i o ostalima sam često razmišljao kao o
nestvarnima, pošto ništa što sam mogao učiniti ne bi imalo trajnog utjecaja
na njih. Vrtjelo mi se u glavi. Kliznuo sam niz zid i sjeo, uz tresak, na
pločnik. Što sam to postao?
Pomogao mi je da se vratim u bar, dao mi sok od naranče i perece i
uvukao me u razgovor. Sve sam mu rekao. Zašto ne, pošto nisam mogao
povući ništa od onog što sam rekao, povući ništa što sam učinio? Ali nisam
morao, sve je šutke saslušao. Nitko do sada nije saslušao cijelu priču. Ne
mogu objasniti kakav je to učinak imalo na mene. Bio sam sam nebrojene
godine i, onda, barem i na trenutak... Pogodilo me snagom malja. Nisam
bio sam, barem na trenutak.
Otišli smo s rukom u ruci. Pola ulice dalje Dancer je stao, ispred
uličice. Bila je mračna.
"Nešto tu nije u redu." Glas mu je zvučao začuđeno.
Povukao sam ga natrag. "Čekaj. Ne želiš ići tamo-" Oslobodio se i
ušao u uličicu. Nakon kratkog oklijevanja krenuo sam za njim.
Uličica je zaudarala po pivu, pomiješanom sa smećem i ustajalom
rigotinom. Moje su se oči za koji trenutak prilagodile tami.
Lisa se skrivala u kutu iza kontejnera za smeće. Odjeća joj je bila
izrezana nožem i ležala je uokolo. Njezina tamna bedra bila su krvava, kao
i jedna ruka. Činilo se kako nas ne vidi. Dancer je čučnuo pored nje i rekao
nešto tiho. Nije odgovorila. Skinuo je majicu i zamotao ju oko nje, onda ju
je zagrlio i podigao u naručje. "Pomogni mi da ju odnesem u svoj stan."
"Vraga stan. Bolje da nazovemo policiju", rekao sam.
"Pozovemo muriju? Jesi li ti lud? Želiš da ju oni također siluju?"
Zaboravio sam; ovo su bile šezdesete. Zajednički smo ju odnijeli do
Dancerove VW Bube i odvezli do njegovog stana u The Hashburyju. Dok
smo se vozili šaptom mi je opisao mračnu stranu ljeta ljubavi koju do tada
nisam vidio. To su bili masnokosi, rekao je. Dolazili su u Berkeley jer su
čuli da hipi cure daju besplatno, i postajali su opaki kad bi naišli na neku
koja je mislila drugačije.
Njezine su rane uglavnom bile površinske. Dancer ih je očistio,
stavio ju u krevet i cijelu noć ostao pored nje, govoreći, tepajući i
umirujući ju. Ja sam spavao na jednom od madraca u hodniku. Kad sam se
ujutro probudio oboje su bili u njegovom krevetu. Mirno je spavala.
Dancer je bio budan, grlio ju je. Bio sam dovoljno svjestan da shvatim
kako je to bilo sve što je činio, grlio ju je, ali sam osjetio oštar ubod
ljubomore, i nisam znao na koga sam od njih dvoje ljubomoran.
Bilješke za predavanje o putovanju kroz vrijeme
Početak dvadesetog stoljeća bilo je vrijeme intelektualnih divova,
kakvi se možda više nikada neće roditi. Einstein je upravo izmislio
relativitet, Heisenberg i Schrodinger kvantnu mehaniku, ali nitko još nije
znao kako te dvije teorije učiniti međusobno konzistentnima. 1930. nova
osoba pozabavila se problemom. Zvao se Paul Dirac. Imao je dvadeset i
osam godina. Uspio je tamo gdje drugi nisu.
Njegova je teorija bila nenadmašan uspjeh, osim jednog malog
detalja. Prema Diracovoj teoriji, čestica je mogla imati ili pozitivnu ili
negativnu energiju. Što je to značilo, čestica negativne energije? Kako
nešto može imati negativnu energiju? I zašto obične čestice - s pozitivnom
energijom - prelaze u ta stanja negativne energije, i tijekom tog procesa
otpuštaju velike količine slobodne energije?
Vi ili ja možemo tvrditi kako je nemoguće da obična čestica
pozitivne energije prijeđe u negativnu energiju. Ali Dirac nije bio običan
čovjek. Bio je genij, najveći fizičar od svih, i imao je odgovor. Ako je
svako moguće stanje negativne energije zauzeto, čestica nije mogla prijeći
u stanje negativne energije. Aha! I Dirac je zaključio kako je cijeli svemir
u potpunosti ispunjen česticama negativne energije. One nas okružuju,
prožimaju nas, u vakuumu vanjskog svemira i u središtu zemlje, na
svakom mogućem mjestu gdje bi se čestica mogla pronaći. Beskrajno
gusto "more" čestica negativne energije. Diracovo more. Njegove su
tvrdnje imale rupa, ali to je došlo kasnije.
JEDNOM SAM OTIŠAO VIDJETI raspeće. Zrakoplovom sam
odletio iz Santa Cruza do Tel Aviva, autobusom od Tel Aviva do
Jeruzalema. Na brdu iznad grada, zaronio sam u Diracovo more.
Stigao sam u svom trodijelnom odijelu. Tu nije bilo pomoći, osim
ako sam želio putovati gol. Zemlja je bila iznenađujuće zelena i plodna,
više no što sam očekivao. Brdo je sada bilo farma, prekrivena vinogradom
i maslinikom. Sakrio sam zavojnice iza stijena i spustio se putom. Nisam
daleko stigao. Nakon pet minuta na putu naletio sam na skupinu ljudi.
Imali su tamnu kosu, tamnu kožu i nosili su čiste bijele tunike. Rimljani?
Židovi? Egipćani? Otkud da znam? Obratili su mi se, ali nisam mogao
razumjeti ni riječ. Nakon nekog vremena dvojica su me držala, dok me
treći pretraživao, jesu li bili pljačkaši koji su tražili novac? Rimljani koji
traže neku vrstu identifikacijskih dokumenata? Shvatio sam koliko sam bio
naivan kad sam mislio da ću pronaći odgovarajuću odjeću i nekako se
oklopiti u gomilu. Nakon što nije ništa pronašao, onaj koji me pretraživao
pažljivo me i metodično premlatio. Naposljetku me gurnuo dolje i zabio
lice u prašinu. Dok su me druga dvojica držala izvukao je nož i prerezao
mi tetive na nogama. Pretpostavljam da su bili milostivi. Poštedjeli su mi
život. Udaljili su se smijući i nerazumljivo govoreći.
Noge su mi bile neupotrebljive. Jedna ruka mi je bila slomljena.
Trebala su mi četiri sata da dopužem natrag na brdo vukući se zdravom
rukom. Ljudi bi povremeno prošli pored mene na putu, marljivo me
ignorirajući. Kad sam stigao do skrovišta, izvlačenje Renselzovih
zavojnice i zamotavanje u njih bilo je čista agonija. U vrijeme kad sam na
tipkovnici pritisnuo povratak na trenutke sam gubio svijest. Naposljetku
sam uspio unijeti povratak. Valovi su se sudarili na Diracovom moru i
našao sam se u svojoj hotelskoj sobi u Santa Cruzu. Strop je počeo padati
tamo gdje su grede izgorjele. Protupožarni alarmi su zavijali, ali nisam
imao kamo pobjeći. Soba je bila ispunjena gustim, kiselim dimom.
Pokušavajući ne disati, pritisnuo sam kod na tipkovnici, negdje, bilo gdje
osim ovog trenutka i našao sam se u hotelskoj sobi, pet dana prije.
Pohlepno sam gutao zrak. Žena u hotelskom krevetu je vrisnula i pokušala
se pokriti plahtom. Čovjek koji ju je ševio bio je odveć zaposlen da bi
obraćao pažnju. Uostalom nisu bili stvarni. Ignorirao sam ih i obratio malo
više pažnje kamo ću sada. Natrag u '65., pretpostavio sam. Otipkao sam
kombinaciju i stajao sam u svojoj praznoj sobi na trinaestom katu hotela
koji se upravo gradio. Puni mjesec je obasjavao siluete tihih kranova.
Probao sam pomaknuti noge. Sjećanje na bol već je počelo blijedjeti. To je
bilo normalno, jer se nikad nije dogodilo. Putovanje kroz vrijeme. To nije
besmrtnost, ali je sigurno sljedeća najbolja stvar. Ne možete promijeniti
prošlost, koliko god pokušavali.
UJUTRO sam istražio Dancerovu gajbu. Bio je to lud, mali stan na
trećem katu zgrade pored HaightAshburyja pretvoren u nešto a drugog
planeta. Pod stana u potpunosti je bio prekriven starim madracima, na
kojima se nalazila potpuna zbrka popluna, jastuka, indijanskih deka,
plišanih životinja. Prije ulaska ste izuvali obuću - Dancer je uvijek nosio
sandale, kožne iz Meksika s donovima izrađenima od starih automobilskih
guma. Radijatori, koji i onako nisu radili, bili su šareno posprejani. Zidovi
su bili prekriveni posterima: reprodukcije Petera Maxa, Escheri jarkih boja,
pjesme Allena Grinsberga, omoti glazbenih albuma, posted utrka, "Haight
je ljubav" znakom, posterima FBI-jevih deset najtraženijih skinutih iz pošta
s fotografijama čuvenih antiratnih aktivista zaokruženih markerom,
ogromnim simbolom mira u ružičastoj boji. Neki od postera bili su
osvijetljeni ultraljubičastim svjetiljkama i blistali su nemogućim bojama.
Zrak je bio težak od aroma i slatkog banana mirisa droge. U jednom kutu
na gramofonu je svirao Sergeant Pepper's Lonely Hearts Club Band na
beskonačnom ponavljanju. Kad bi se jedna kopija albuma previše ogrebla
jedan od Dancerovih prijatelja neizostavno bi donio drugu.
Nikad nije zaključavao vrata. "Netko me želi opljačkati, pa, hej,
ionako im je najvjerojatnije potrebnije nego meni, u redu? Nema
problema." Ljudi su navraćali u svako doba dana ili noći.
Pustio sam kosu. Dancer i Lisa su to ljeto proveli zajedno, smijali su
se, svirali gitaru, vodili ljubav, pisali šašave stihove i još šašavije pjesme,
eksperimentirali s drogama. To je bilo vrijeme kad je LSD cvao na sceni
poput suncokreta, dok se ljudi još uvijek nisu bojali neobičnog i
prekrasnog svijeta s onu stranu stvarnosti. To je bilo vrijeme za život. Znao
sam da Lisa uistinu voli Dancera, ne mene, ali u tim danima slobodna je
ljubav bila u zraku poput mirisa makova i nije bilo važno. U stvari, nije
bilo odveć važno.
Bilješke za predavanje o putovanju kroz vrijeme (nastavak)
Pošto je zaključio kako je cijeli svemir ispunjen beskonačno gustim
morem čestica negativne energije, Dirac je otišao dalje i zapitao se
možemo li mi, u svemiru pozitivne energije, nekako međusobno djelovati s
tim morem negativne energije. Što bi se dogodilo da, recimo, elektronu
dodate dovoljnu količinu energije da ga možete izdvojiti iz mora negativne
energije? Dvije stvari: prvo, stvorili biste elektron, naizgled iz ničega.
Drugo, ostavili biste "rupu" u moru. Rupa, shvatio je Dirac, bi djelovala
kao sama čestica, čestica identična elektronu osim u jednoj stvari: imala bi
suprotni naboj. Ali ako bi rupa ikad naišla na elektron, elektron bi upao
natrag u Diracovo more, čime bi i elektron i rupa bili uništeni u kratkom
izboju energije. Naposljetku je rupa u Diracovom moru dobila svoje ime:
"pozitron". Kad je Anderson dvije godine kasnije otkrio pozitron kako bi
potvrdio Diracovu teoriju, to je gotovo bio antiklimaks.
I tijekom idućih pedeset godina stvarnost Diracovog mora bila je
gotovo zanemarena od fizičara. Antimaterija, rupe u moru, bile su važne
stvari u teoriji; ostatak je bio samo matematički artefakt.
Sedamdeset godina kasnije, sjetio sam se priče svog profesora
transfinitine matematike i povezao sam ju s Diracovom teorijom. Poput
stavljanja ekstra gosta u hotel s beskonačnim brojem soba, ja sam shvatio
na koji način posuditi energiju iz Diracova mora. Ili, da to kažem na drugi
način: naučio sam kako stvarati valove. A valovi na Diracovom moru
putovali su unatrag kroz vrijeme.
IDUĆI SMO PUT MORALI probati nešto puno ambicioznije.
Morali smo poslati čovjeka dalje u prošlost i dobiti dokaz o putovanju, još
smo se uvijek bojali mijenjati prošlost, iako je matematika tvrdila kako se
sadašnjost ne može promijeniti.
Uzeli smo našu videokameru i pažljivo izabrali naša odredišta.
U rujnu 1853. putnik po imenu William Hapland i njegova obitelj
prešli su Sierra Nevadu kako bi stigli do kalifornijske obale. Njegova kći
Sarah vodila je dnevnik i u njemu je napisala kako je, kad su stigli do vrha
Parker's Ridgea, ugledala prvi tračak udaljenog Tihog oceana točno u
trenutku kad je sunce dodirnulo obzor, "u zrakama grimizne ljepote", kako
je napisala. Dnevnik još uvijek postoji. Bilo nam se lako sakriti, zajedno s
kamerom, među stijene iznad prolaza, kako bismo fotografirali umorne
putnike i njihovu volovsku zapregu dok su prolazili.
Drugi cilj bio je veliki potres u San Franciscu 1906. Iz napuštenog
skladišta koje će preživjeti potres - ali ne i požar koji je uslijedio - gledali
smo i snimali filmove dok su se oko nas rušile zgrade i dok su odvažni
vatrogasci na konjskim zapregama jurili kako bi se uzalud borili sa
stotinama požara. Trenutak prije no što će vatra stići do naše zgrade
pobjegli smo u sadašnjost.
Filmovi su bili spektakularni.
Bili smo spremni reći svijetu.
Za mjesec dana u Santa Cruzu će se održati sastanak AAAS-a.
nazvao sam šefa programa i smuljao mjesto kao pozvani predavač bez da
sam otkrio što sam otkrio. Planirao sam prikazati one filmove tijekom
predavanja. Trebali su nas u trenu učiniti poznatima.
NA DAN kad je Dancer umro imali smo oproštajnu zabavu, samo
Lisa, Dancer i ja. Znao je da će umrijeti; rekao sam mu i nekako mi je
vjerovao. Uvijek mi je vjerovao. Ostali smo budni cijelu noć, svirali smo
Dancerovu rabljenu gitaru, sprejem crtali psihodelične dizajne na tijelima,
natjecali se u maratonskim partijama Monopolyja, činili stotine šašavih,
običnih stvari koje su odnosile značenje samo s činjenice kako je ovo bio
posljednji put. Oko četiri sata ujutro, kad se na nebu počeo pojavljivati
tračak lažne zore, otišli smo do zaljeva i, grleći se radi topline, nadrogirali.
Dancer je uzeo najveću dozu, pošto se neće vratiti. Posljednja stvar koju je
rekao, rekao nam je da ne dopustimo da naši snovi umru; da ostanemo
zajedno.
Sahranili smo Dancera, o gradskom trošku, na gradskom groblju.
Rastali smo se tri dana kasnije.
Ostao sam u kontaktu s Lisom, onako. U kasnim se sedamdestima
vratila na studij, najprije u poslovnu školu, a onda na pravni fakultet.
Mislim da je nakratko bila udana. Neko smo si vrijeme slali čestitke za
Božić, a onda sam joj izgubio trag. Godinama kasnije, dobio sam njezino
pismo. Rekla je kako mi je napokon spremna oprostiti što sam uzrokovao
Danovu smrt.
Bio je hladan i maglovit dan u veljači, ali znao sam kako sam
toplinu mogao pronaći u 1965. Valovi su se sudarili.
OČEKIVANA PITANJA iz publike:
P (stari, sveznajući profesor): Čini mi se kako taj vaše predloženi
vremenski skok narušava zakon očuvanja mase/energije. Na
primjer, kad se transportirani objekt transportira u prošlost, doći
će do nestanka stanovite količine mase iz sadašnjosti, što je puko
kršenje zakona očuvanja.
O (ja). Pošto su vremena odlaska i dolaska ista, prisutna masa je
konstantna. P: U redu, ali što je s dolaskom u prošlost? Zar to ne
krši zakon očuvanja? O: Ne. Neophodna energija uzeta je iz
Diracova mora, pomoću mehanizma koji ću detaljnije objasniti u
Phys Rev časopisu. Kad se objekt vrati u "budućnost", energija se
vraća u more.
P (nervozni mladi fizičar): Zar onda Heisenbergova nestalnost
ograničava vremenski period koji se može provesti u prošlosti?
O: Dobro pitanje. Odgovor je da, ali zato što posuđujemo sićušan
dio energije od beskrajnog broja čestica, vremenski period može
biti arbitrarno veći. Jedino je ograničenje da prošlost morate
napustiti trenutak prije no što odete iz sadašnjosti.
ZA POLA SATA sam bio na redu za predstavljanje rada koji će
moje ime staviti uz bok Nevvtonovom i Galileovom - i Diracovom. Imao
sam dvadeset i osam godina, isto kao i Dirac kad je objavio svoju teoriju.
Bio sam napaljen, spreman zapaliti svijet. Bio sam nervozan, vježbao sam
govor u svojoj hotelskoj sobi. Popit sam gutljaj stare Cole koju je jedan od
mojih studenata ostavio na televizoru. Večernje vijesti su bile na programu,
ali ih nisam slušao.
Nikad nisam održao govor. Požar je već zahvatio hotel; moja smrt
već je bila predodređena. Pomno vezane kravate, pogledao sam se u
ogledalo, i onda prišao vratima. Kvaka je bila vruća. Otvorio sam vrata
prema plamenom zidu. Zateturao sam unatrag i začuđen opčinjeno zurio u
plamen.
Negdje u hotelu čuo sam vrisak, i odjednom sam se oslobodio
čarolije. Bio sam na trinaestom katu; nije bilo izlaza. Moje su misli
odletjele do mog stroja. Odjurio sam preko sobe i otvorio kofer u kojem se
stroj nalazio. Brzim, sigurnim prstima izvukao sam Renselzove zavojnice i
omotao ih oko tijela. Vatra je zahvatila tepih, vatreni zid između mene i
bilo kakvog mogućeg spasa. Zadržao sam dah kako se ne bih ugušio,
pritisnuo sam tipkovnicu i zaronio u vrijeme. Neprestano se vraćam u taj
trenutak. Kad sam pritisnuo posljednju tipku zrak je već bio zasićen
dimom. U tom sam trenutku imao još tridesetak sekundi života. Tijekom
godina smanjio sam svoje vrijeme na deset sekundi ili manje. Živim na
posuđenom vremenu. Možda svi mi živimo tako. Ali ja znam kada će i
gdje moj dug doći na naplatu.
DANCER JE UMRO 9. veljače 1969. Bio je to sumoran, maglovit
dan. Ujutro je rekao da ima glavobolju. To je bilo neuobičajeno za
Dancera. Nikad nije imao glavobolje. Odlučili smo se za šetnju po magli.
Bilo je prekrasno, kao da smo sami na nekom stranom bezličnom svijetu.
U potpunosti sam zaboravio na njegovu glavobolju, sve dok, gledajući
preko mora magle iz parka iznad zaljeva, nije pao. Umro je prije no što je
hitna stigla. Umro je sa zagonetnim osmijehom na licu. Nikad nisam
shvatio taj osmijeh. Možda se smiješio jer je bol nestala. Lisa se ubila dva
dana kasnije.
VI OBIČNI LJUDI imate prigodu promijeniti budućnost. Možete
imati djecu, pisati romane, potpisivati peticije, izmišljati nove strojeve, ići
na koktele, kandidirati se za predsjednike. Vi utječete na budućnost svime
što činite. Bez obzira što ja učinio, ja ne mogu. Za to je prekasno, za mene
je prekasno. Moja djela zapisana su na vodi. I pošto nemaju učinka, ja
nemam odgovornosti. Nije bitno što radim, nimalo nije bitno.
Kad sam prvi put pobjegao u prošlost, pokušao sam sve što sam
mogao kako bih ju promijenio. Zaustavio sam piromana, svađao se s
gradonačelnicima, čak sam otišao u vlastitu kuću i rekao si da ne idem na
konferenciju.
Ali vrijeme ne funkcionira na taj način, bez obzira što učinio,
razgovarao s guvernerom ili digao hotel u zrak, kad dođe tak ključni
trenutak - sadašnjost, moja sudbina, trenutak u kojem sam otišao -
nestajem gdje god bio i vraćam se u hotelsku sobu, vatra je sve bliže.
Ostalo mi je nekih deset sekundi. Svaki put kad uskočim u Diracovo more,
sve što sam promijenio u prošlosti nestaje. Ponekad se pretvaram kako su
promjene koje sam načinio u prošlosti stvorile nove budućnosti, iako znam
da to nije istina. Kad se vratim u sadašnjost, sve su promjene izbrisane
valovima, kao što se ploča briše nakon završenog školskog sata.
Jednog ću se dana vratiti i susresti sa svojom sudbinom. Ali za sada
živim u prošlosti. To je dobar život, pretpostavljam. Naviknete se na
činjenicu kako ništa što činite nikad neće imati nikakvog učinka na svijet.
To vam daje slobodu nad slobodama. Bio sam na mjestima na kojima nitko
nikad nije bio, vidio sam stvari koje nitko živ nije vidio. Naravno, odustao
sam od fizike. Ništa što otkrijem neće preživjeti duže od te kobne noći u
Santa Cruzu. Možda će neki ljudi nastaviti iz čiste ljubavi prema znanju.
Za mene tu više nema interesa.
Ali postoje i dobre strane. Kad god se vratim u svoju hotelsku sobu
u mojim sjećanjima ništa se nije promijenilo. Opet imam dvadeset i osam,
opet nosim isto trodijelno odijelo, opet u ustima imam okus ustajale Cole.
Svaki put kad se vratim iskoristim malo vremena. Jednog dana više neću
imati vremena.
Dancer također neće nikada umrijeti. Neću mu dopustiti. Svaki put
kad dođem do tog posljednjeg jutra u veljači, na dan kad je umro, vratim se
u 1965., u onaj savršeni lipanjski dan. Ne poznaje me, nikad me ne
poznaje. Ali sretnemo se na onom brdu, jedina dvojica voljna uživati u
danu i ništa ne raditi. On leži na leđima, bezbrižno prčka po žicama gitare,
puše balone i zuri u oblačno plavo nebo. Kasnije ću ga upoznati s Lisom.
Ona nas također neće poznavati, ali to je u redu. Imamo dovoljno vremena.
"Vrijeme", rekao sam Dancem ležeći u parku na brdu. "Ima toliko
vremena."
"Sve vrijeme ovog svijeta", rekao je.
H. G. Wells je pisao u vrijeme kada se nisu dodjeljivale danas poznate sf
nagrade, ali je zato njegova priča Zvijezda pri samome vrhu top-liste
najobjavljivanijih sf priča svih vremena.

H. G. WELLS

Zvijezda

The Star (1897.)

preveo: Igor Rendić
 Prvoga je dana nove godine objavljeno, gotovo istovremeno od
strane tri opservatorija, da je kretanje planeta Neptuna, najdaljeg od svih
što kruže oko sunca, postalo nepravilno. Ogilvy je već u prosincu svima
skrenuo pažnju na pretpostavku o smanjenju njegove brzine. Takva vijest
teško da je mogla zanimati svijet čija je većina stanovništva bila nesvjesna
postojanja planeta Neptuna, niti je izvan astronomske profesije naknadno
otkriće slabašne i daleke točkice svjetlosti u području uznemirena planeta
izazvalo veliko uzbuđenje. Ipak, znanstvenici su već i taj podatak smatrali
vrijednim pažnje čak i prije nego je postalo poznato da to novo tijelo
ubrzano raste u veličini i sjaju, da mu je kretanje sasvim drugačije od
urednog kretanja planeta i da je skretanje Neptuna i njegovih satelita prešlo
u domenu neviđenog. Malo je znanstveno nepotkovanih ljudi koji mogu
pojmiti izoliranost sunčeva sustava. Sunce s svojim točkicama planeta,
prašinom planetoida i neopipljivim kometima pliva kroz praznu golemost
koja skoro pa prkosi mašti. Iza orbite Neptuna leži prostor, koliko je
ljudskim promatračima poznato prazan, bez topline ili svjetla ili zvuka,
praznina koja se proteže dvadeset milijuna puta milijun milja. To je
najmanja udaljenost koju treba preći da bi se dosegla najbliža zvijezda. I,
osim nekolicine kometa koji imaju manje suštine od najslabijeg plamička,
ljudima nije bila poznata niti jedna tvar koja je prešla taj prostorni jaz sve
dok se tijekom rana dvadesetog stoljeća nije pojavio taj neobični lutalica.
Bješe to golema masa tvari, glomazna, teška, izjurila je bez upozorenja iz
crne tajanstvenosti neba u svjetlost sunca. Do drugog je dana bila jasno
vidljiva bilo kojim poštenim instrumentom kao točkica jedva razaznjiva
promjera u sazviježđu Lava u blizini Regula. Vrlo brzo ju se moglo
razabrati i opernim dalekozorom.
Trećeg su dana nove godine čitatelji dnevnih novina obje polutke po
prvi puta postali svjesni važnosti ove neobične nebeske utvare. "Sudar
planeta," glasio je naslov jednih londonskih novina koje su prenijele
Duchaineovo mišljenje da će se ovaj čudni novi planet vjerojatno sudariti s
Neptunom. Autori članka dodali su još ponešto; i tako se u većini glavnih
gradova svijeta trećeg siječnja u zraku osjećalo suspregnuto iščekivanje
skorašnjeg nebeskog fenomena; a dok je noć diljem planeta pratila sumrak
tisuće su podigle oči prema nebu kako bi vidjele poznate stare zvijezde
onakvima kakve su uvijek bile.
Sve dok u London nije stigla zora i Poluks je zašao i zvijezde
izblijedite na nebu. Bila je to zimska zora, boležljiva i filtrirana nakupina
svjetlosti i plinska rasvjeta i svijeće još uvijek su žuto sjajili kroz prozore i
pokazivali gdje su ljudi na nogama. Ali zijevajući ju je policajac vidio,
užurbana gomila na tržnici je stala i zinula, radnici ranoranioci, mljekari,
vozači novinskih kola, blijedi ljudi usred iznurena razilaženja, beskućnici i
lutalice, čuvari u patroli, i na selu, težaci u polju, krivolovci u povratku
kući, moglo je se vidjeti diljem sumračne i oživljene pokrajine i na pučini
su ju mornari vidjeli, veliku bijelu zvijezdu što se iznenada pojavila na
zapadnom nebu!
Sjajila je jače od ikoje zvijezde našeg neba; jače od večernjice
najjačeg sjaja. I još uvijek je sjajila bijela i velika, ne više tek treperava
točkica svjetlosti već mali okrugli i blistavi disk, sat vremena nakon što je
svanuo dan. A u krajevima koje znanost još nije dotakla ljudi su zurili u
strahu i jedan drugome pričali o ratovima i pošastima koje ti plameni
nebeski znaci najavljuju. Stameni Buri, tamnoputi Hotentoti, crnci s Zlatne
obale, Francuzi, Španjolci, Portugalci, svi su stajali pod toplim zrakama
izlazećeg sunca i promatrali zalazak te neobične nove zvijezde.
A u stotinama se opservatorija susprezalo uzbuđenje koje se
svejedno dizalo do razine dreke dok su ta dva udaljena tijela hrlila jedno
drugom u susret; a bilo je i trčanja naprijed natrag kako bi se skupila
fotografska oprema i spektroskopi i ova i ona naprava, kako bi se
zabilježilo ovaj neobični i zapanjujući trenutak, uništenje čitavog jednog
svijeta. Jer ipak je to bio svijet, sestra naše Zemlje, uistinu i veća od nje i
tako je iznenada uz bljesak nestala u plamenoj smrti. U Neptun je udario,
čvrsto i snažno, taj neobični planet iz duboka svemira i vrelina udara
stopila je dvije čvrste kugle u jednu golemu goruću masu. Tog je dana dva
sata prije zore svijet obišla velika bijela zvijezda i počela blijedjeti tek pri
zalasku na zapad, kada se sunce uspelo iznad nje. Svugdje su joj se ljudi
divili ali od svih koji su je vidjeli nitko se nije divio više od pomoraca,
kojima je u krvi promatranje zvijezda i koji na dalekoj pučini nisu čuli
nikakav glas o njenom dolasku i koji su sad promatrali kako se uzdiže
poput pigmejskog mjeseca i penje k zenitu i visi nad njima i tone na zapad
dolaskom noći.
Kada je zvijezda opet izašla nad Europu svugdje su ju dočekale
gomile promatrača na obroncima brda, na krovovima, na otvorenim
prostorima; zurili su na istok i čekali izlazak velike nove zvijezde. Izašla je
predvođena bijelim sjajem, poput bljeska bijele vatre i oni koji su vidjeli
njen postanak prethodne noći sada su zavikali. "Veća je," vikali su.
"Svjetlija je!" I zaista, mjesec je bio u prvoj četvrti i dok je tonuo na zapad
činio se nemjerljiv u svojoj veličini ali čitavom je svojom površinom sjajio
jedva toliko koliko mali krug nove zvijezde.
"Svjetlija je!" vikali su ljudi, zbijeni u gomile na ulicama. Ali u
zamračenim su opservatorijima promatrači zadržali dah i pogledali jedan
drugoga. "Bliže je" rekli su. "Bliže!"
I glas za glasom je ponavljao, "Bliže je," i kliktajući je telegraf
prenio i poruka je drhtala niz telefonske žice i u tisuću su gradova umrljani
slovoslagari prstima prebirali slova za naslov. "Bliže je." Ljudi su pisali u
uredima pa, svladani neobičnim shvaćanjem, bacali pera, ljudi u razgovoru
na tisućama mjesta odjednom su shvatili grotesknu mogućnost sadržanu u
tim riječima, "Bliže je." Poruka je žurila niz razbuđene ulice, dovikivalo ju
se niz mrazom pokrivene uličice tihih zaselaka; ljudi koji su ju čitali s
drhtavih vrpci stajali su u žuto osvijetljenim dovratcima i dovikivali
prolaznicima. "Bliže je." Lijepe žene, rumene i svjetlucave čule su vijest
izrečenu u šali između plesova i hinile inteligentni interes koji nisu
osjećale. "Bliže! Zaista. Kako zanimljivo! Koliko pametni moraju biti ti
ljudi koji otkriju takve stvari!"
Usamljeni su skitnice hodali kroz zimsku noć i mrmljali si te riječi
kao utjehu dok su promatrali nebo. "Treba joj biti bliže, jer noć je ledena.
A ipak, ne čini se da je išta toplije ako je stvarno bliže."
"Kakva meni korist od nove zvijezde?" ridala je žena dok je klečala
pored svojih pokojnika.
Školarac je, od rana budan zbog priprema za ispit, sam shvatio, dok
je velika bijela zvijezda blistala široka i jarka kroz mrazom urešene prozor.
"Centrifugalna, centripetalna," rekao je, brade naslonjene na šaku.
"Zaustavi planet usred kretanja, liši ga centrifugalne sile i što onda?
Centripetalna preuzima i planet pada ravno u sunce! A ovo!"
"Da li smo mi na putu? Pitam se."
Svjetlost tog dana otišla je za svojim precima i u kasnijim se satima
kroz hladnu tamu još jednom uzdigla neobična zvijezda. Sada je sjala
toliko jarko da se u usporedbi s njom mjesec činio blijedom sjenom samog
sebe dok se golem nadvijao nad sutonom. U južnoafričkom se gradu
muškarac oženio i ulice su bile osvijetljene u pozdrav njegova povratka s
mladom. "Čak su i nebesa osvijetljena," rekao je laskavac. Ispod Jarca
dvoje je crnaca ljubavnika, prkoseći divljim zvijerima i zlodusima za svoju
ljubav, čučalo zagrljeno u šipražju kroz koje su lebdjele krijesnice. "To je
naša zvijezda," šaputali su i osjećali se čudno utješeni blagim sjajem njena
svjetla.
 Vrhunski je matematičar sjedio u privatnoj sobi i odgurnuo papire
pred sobom. Njegovi su proračuni već bili dovršeni. U maloj je bijeloj
ampuli ostalo tek malo lijeka koji ga je držao budnim i aktivnim tijekom
četiri duge noći. Svakog je dana smireno, jasno i kao i uvijek strpljivo
održao predavanje studentima pa se zatim odmah vraćao svojim značajnim
proračunima. Lice mu je bilo smrknuto, pomalo ispijeno od aktivnosti pod
utjecajem lijeka. Neko se vrijeme činio izgubljen u mislima. Zatim je
prišao prozoru i roleta se otvorila uz tihi škljocaj. Na polovici neba, iznad
naguranih krovova, dimnjaka i zvonika, visjela je zvijezda.
Promatrao ju je kao što bi netko gledao ravno u oči hrabra
protivnika. "Možeš me ubiti," rekao je nakon tihe stanke. "Ali i tebe i čitav
ovaj svemir mogu zahvatiti ovim malim umom. Ne bih to mijenjao nizašto.
Čak ni sada."
Pogledao je ampulicu. "Neće više biti potrebe za snom," rekao je.
Slijedećeg je dana u podne, točno u minutu, ušao u predavaonicu, odložio
po običaju šešir na rub stola i pomno odabrao veliki komad krede. Studenti
su se šalili da nije sposoban održati predavanje bez komada krede kojeg
vrti među prstima i da su ga jednom onesposobili skrivanjem čitave zalihe.
Ušao je i ispod sijedih obrva promotrio redove mladih lica i progovorio već
uobičajenim načinom. "Okolnosti su iznikle, okolnosti izvan mojeg
utjecaja," rekao je i zastao, "koje će me spriječiti u završavanju
isplaniranog tečaja. Gospodo, čini se da je Čovjek, ako se smijem izraziti
kratko i jasno, živio uzalud."
Studenti su izmijenili poglede. Jesu li dobro čuli? Lud? Podignute
obrve i nacerene usne bile su tu ali jedno ili dva lica i dalje su napeto
promatrala njegovo smireno i sjedinama obrubljeno lice. "Bit će
zanimljivo," rekao je, "posvetiti ovo jutro izlaganju, koliko vam ih mogu
približiti, izračuna koji su me doveli do tog zaključka. Pretpostavimo -"
Okrenuo se k ploči, meditirao o dijagramu na sebi svojstven način.
"Što je ono bilo o 'življenju uzalud'?" šapnuo je jedan student drugome.
"Slušaj," rekao je drugi i kimnuo prema predavaču.
I istog su trena počeli shvaćati.
Te je noći zvijezda izašla kasnije, jer njeno ju je kretanje na istok
odvelo iz Lava prema Djevici i njen je sjaj bio toliko jak da je nebo postalo
svjetleće plavo dok se uzdizala i zakrivala svaku zvijezdu osim Jupitera
blizu zenita, Kapele, Aldebarana, Siriusa i zvijezda Medvjeda. Bila je
iznimno bijela i prelijepa. U mnogim je krajevima svijeta bila okružena te
noći blijedom aureolom. Bila je zamjetno veća; na čistom se i refraktivnom
nebu tropa činila poput četvrtine mjeseca. Mraz je još uvijek prekrivao tlo
Engleske ali svijet je bio osvijetljen kao da je u pitanju mjesečina ivanjske
noći. Mogli ste čitati sasvim običan tekst pri tom hladnom, jasnom svjetlu
a u gradovima su svjetiljke gorjele žuto i blijedo.
I svugdje je svijet bio budan te noći i čitavim je kršćanskim
svijetom zrakom tiho brujao sumorni šapat, poput zujanja pčela nad selima
i poput galame iznad gradova. U milijun zvonika zvona su ječala i pozivala
ljude da više ne spavaju, da više ne griješe već da se okupe u crkvi i mole.
A iznad njih, svakim trenom sve veća i sjajnija kako se Zemlja okretala i
noć prolazila, uzdizala se blještava zvijezda.
I ulice i kuće svih gradova bile su osvijetljene, brodogradilišta su
blještala i svaka je cesta u seoske krajeve bila osvijetljena i puna ljudi
čitave noći. A u svim morima što oplakuju civilizirane krajeve brodovi s
uzdrhtalim motorima i brodovi s nabubrenim jedrima, krcati ljudima i
živim stvorovima plovili su k oceanu i sjeveru. Jer upozorenje vrhunskog
matematičara već je obišlo svijet telegrafom i bilo prevedeno na stotinu
jezika. Novi planet i Neptun, u vatrenom zagrljaju, vrtjeli su se naprijed,
sve brže i brže prema suncu. Već je svakog trena ta plamteća masa
prelijetala stotinu milja i svake se sekunde njena strašna brzina povećavala.
Sada je već zaista morala biti na takvoj putanji da će proći sto milijuna
milja od Zemlje i jedva ikako utjecati na nju. Ali blizu njene putanje,
trenutno tek ovlaš uznemireni, nalazili su se moćni Jupiter i njegovi
mjeseci u svojoj putanji oko sunca. Svakog je trena privlačenje vatrene
zvijezde i najvećeg planeta jačalo. A rezultat tog privlačenja? Jupiter će
neizbježno biti izbačen iz svoje putanje u eliptičnu stazu i goruća će
zvijezda, pomaknuta njegovim privlačenjem u svojem jurcanju prema
suncu "opisati zakrivljenu putanju" i možda se sudariti a sasvim sigurno
proći vrlo blizu Zemlje. "Zemljotresi, erupcije vulkana, cikloni, plimni
valovi, poplave i stalan rast temperature do ne znam koje točke," tako je
glasilo proročanstvo vrhunskog matematičara.
A iznad svega toga, izvršavajući njegov nalog, samotna i hladna i
modra sjajila je zvijezda nadolazećeg usuda.
Mnogima koji su te noći zurili u nebo dok ih oči nisu zaboljele
činilo se da mogu primijetiti njen prilazak. I te se noći i vrijeme
promijenilo i mraz koji je okovao središnju Europu i Francusku i Englesku
oslabio je i počeo se topiti.
 Ali ne smijete samo zato jer sam spomenuo ljude koji se čitave noći
mole i ljude koji plove brodovima i ljude koji bježe u planine pomisliti da
je čitav svijet bio prestravljen zvijezdom. Ustvari, korist i želja i dalje su
vladali svijetom i osim čavrljanja u trenucima dokolice i divljenja noći
devet ljudi od deset se i dalje bavilo svakodnevnim poslovima. U svim su
gradovima trgovine, osim tek pokoje, radile prema redovitom radnom
vremenu, liječnici i pogrebna poduzeća obavljali su svoj zanat, radnici su
se okupljali u tvornicama, vojnici su vježbali, učenjaci proučavali,
ljubavnici tražili jedni druge, lopovi vrebali i bježali, političari spletkarili.
Novinske tiskare grmjele su kroz noć i mnogi je svećenik ove ili one crkve
odbijao otvoriti vrata svoje svete zgrade zbog onog što je smatrao
blesavom panikom. Novine su inzistirale na lekciji koju je pružala godina
1.000. n.e. jer su i tada ljudi predviđali kraj svijeta. Zvijezda ustvari nije
bila zvijezda već samo plinski rep kometa; a da je zaista bila zvijezda ne bi
nikako mogla udariti Zemlju. Nije bilo presedana za takav slučaj. Zdrav je
razum posvuda vladao, snishodljiv, šaljiv i pomalo sklon progonu
pretjerano strašljivih. Te će noći, u sedam i petnaest po Greenwichu
zvijezda prići najbliže Jupiteru. Tada će svijet vidjeti kojim će se smjerom
stvari razvijati. Zlokobna upozorenja vrhunskog matematičara mnogi su
tretirali kao samo vrlo složen oblik samoreklame. Zdravi je razum
naposljetku, pomalo užaren raspravom, signalizirao svoja neumoljiva
uvjerenja odlaskom u krevet. Također su se i barbarizam i divljaštvo, već
umorni od noviteta, okrenuli svojim noćnim zanimacijama i osim
povremenog laveža svijet zvijeri nije obraćao pažnju na zvijezdu.
A ipak, kada su i posljednji promatrači u europskim državama
vidjeli zvijezdin izlazak, istina sat kasnije ali nije bila veća nego prethodne
noći i još uvijek je bilo dovoljno budnih koji su se sada smijali vrhunskom
matematičaru i smatrali da je opasnost prošla.
Ali smijeh je tada zamro. Zvijezda je užasnom postojanošću rasla
sat za satom, svakim satom malo veća, malo bliža ponoćnom zenitu,
sjajnija i sjajnija sve dok se noć nije pretočila u slijedeći dan. Da je prišla
Zemlji ravnom umjesto zakrivljenom stazom, da nije zbog Jupitera
izgubila na brzini prešla bi jaz koji ih razdvaja u jednom danu ali ovako je
trebalo sveukupno pet dana da stigne do našeg planeta. Sljedeće je noći
narasla do veličine trećine mjeseca prije nego se ukazala engleskim očima i
otapanje mraza postalo je sigurnost. Uzdigla se iznad Amerike velika skoro
poput mjeseca ali zasljepljujuće bijela pogledu i vrela; i vreli je vjetar sada
puhao sve jače i jače i u Virgniji i u Brazilu i u dolini St. Lawrencea je
isprekidano svijetlila kroz jureće olujne oblake, treperave ljubičaste munje
i neviđenu tuču.
U Manitobi je došlo do otapanja leda i razornih poplava. I na svim
su se planinama svijeta snijeg i led počeli topiti i sve su rijeke što teku iz
gorskih krajeva nabujale i zamutile se - u gornjim tokovima - uskovitlanim
stablima i leševima zvijeri i ljudi. Postojanu su bujale, postojano u
utvarnom sjaju i počele naposljetku teći preko obala, za bježećim
stanovništvom dolina. Diljem obale Argentine i uz južni Atlantik plime su
bile veće nego ikad zabilježene i oluje su potjerale vode u nekim
slučajevima i miljama u unutrašnjost i time potopile čitave gradove. I tako
je vrela postala noć da se izlazak sunca činio dolaskom hlada. Zemljotresi
su počeli i jačali diljem Amerike od arktičkog kruga sve do rta Horn, brda
su klizila, pukotine se otvarale, kuće i zidovi mrvili u komadiće. Čitava je
jedna strana Cotopaxija iskliznula van u jednom golemom trzaju i bujica se
lave izlila toliko visoko i široko i brzo i tekuće da je u jednom danu
dosegla more.
I tako je zvijezda, praćena blijedim mjesecom, marširala preko
Tihog oceana, s olujama poput obruba svoje haljine i s rastućim plimnim
valom iza sebe, zapjenjenim i žudećim, sijala je preko otoka za otokom i
zbrisala sve ljude s njih. Sve dok napokon nije stigao taj val - praćen
blještavim svjetlom i vrelim dahom topionice, brz i strašan - zid vode
pedeset stopa visok, gladno ričući uzduž obala Azije i kroz unutrašnjost,
preko ravnica Kine. Na trenutak je zvijezda, sada vrelija i veća i sjajnija od
sunca obasjala svojom nemilosrdnom blještavošću široku i mnogoljudnu
zemlju; gradove i sela s pagodama i drvećem, cestama, širokim obrađenim
poljima, milijunima neispavanih ljudi što u bespomoćnoj stravi zure u
goruće nebo; a zatim se, tih i sve glasniji, čuo šapat poplave. I tako je bilo
za milijune ljudi te noći - bijeg bez cilja, udova teških od vrućine i daha
žestokog i rijetkog i poplava je bila poput zida iza njih, brza i bijela. A
onda smrt.
Kina je bila osvijetljena blještavo bijelo ali nad Japanom i Javom i
svim otocima istočne Azije velika je zvijezda bila kugla zagasito crvene
vatre zbog sve pare i dima i pepela koje su vulkani bljuvali u znak
pozdrava. Na površini su bili lava, vreli plinovi i pepeo a ispod nadiruće
poplave i čitava se zemlja ljuljala i tresla od udara zemljotresa. Vrlo brzo
su se nezaboravni snjegovi Tibeta i Himalaja istopili i izlili u deset
milijuna sve dubljih kanala što su se spajali nad ravnicama Burme i
Hindustana. Zapetljani vrhunci indijskih džungli gorjeli su na tisuću mjesta
a ispod užurbanih voda oko korijena stabala tamni su se predmeti još
uvijek slabašno borili i odražavali krvavo crvene vatrene jezičke. A u
besciljnom je kaosu mnoštvo muškaraca i žena bježalo niz široke rijeke
prema posljednjoj nadi čovječanstva - otvorenom moru.
Sve je veća bila zvijezda, veća, vrelija i sjajnija, užasno brzo.
Tropski je ocean izgubio svoj sjaj i uskovitlana se para podigla u utvarnim
vijencima iz crnih valova što su se neprestano valjali, posuti olujom
bacanim brodovima.
A onda se pojavilo čudo. Činilo se Europljanima koji su promatrali
izlazak zvijezde da se svijet prestao okretati. Na tisućama su otvorenih
prostora nizina i gorskih krajeva ljudi koji su pobjegli pred poplavama,
kućama koje se ruše i klizištima uzaludno promatrali taj izlazak. Sat za
satom prolazio je u užasnoj napetosti ali zvijezda se nije uzdigla. Još su
jednom ljudi uperili pogled k starim sazviježđima koja su smatrali
izgubljenima. U Engleskoj je nebo bilo vruće i čisto iako se tlo stalno
treslo ali u tropima Sirius i Kapela i Aldebaran mogli su se nazrijeti kroz
veo pare. A kada se velika zvijezda naposljetku izdigla s deset sati
zakašnjenja, sunce je pratilo njen uzlazak i u središtu njegova bijelog srca
nalazio se crni disk.
Iznad Azije je zvijezda počela gubiti prednost nad kretanjem neba a
zatim je, iznenada, dok je visjela nad Indijom njena svjetlost zasjenjena.
Sva je Indija od ušća Indusa do ušća Gangesa bila te noći plitka pustoš
svjetlucave vode iz koje su se izdizali hramovi i palače, brda i humci
zacrnjeni mnoštvom. Svaki je minaret bio nagurana masa ljudi koji su
jedan po jedan padali u uzburkane vode kada bi ih vrućina i strava
prevladali. Činilo se da čitava zemlja rida i iznenada je preko te peći očaja
prešla sjena i dašak svježeg zraka iz kojeg su se skupili oblaci. Ljudi su
podigli pogled, skoro slijepi, prema zvijezdi i vidjeli da crni disk puzi
preko svjetlosti. Bio je to mjesec, postavljao se između zvijezde i Zemlje. I
dok su ljudi vikali hvale bogu na ovom predahu s istoka je neobičnom i
neobjašnjivom brzinom iskočilo sunce. A zatim su zvijezda, sunce i mjesec
zajedno pojurili preko neba.
I tako su se istog trena promatračima u Europi zvijezda i sunce
izdigli jedno blizu drugog, pojurili pa zatim usporili i napokon stali te se
stopili u jedinstveni bljesak plamena u samom zenitu. Mjesec više nije
zasjenjivao zvijezdu već mu se izgubio trag na blještavom nebu. I iako su
preživjeli većinom zvijezdu promatrali očima koje su bile tupe i glupe od
gladi, umora, vrućine i očaja, ipak je bilo ljudi koji su mogli shvatiti
značenje tog događaja. Zvijezda i Zemlja su bile najbliže što će doći, zatim
su se okrenula jedna oko druge i zvijezda je zatim prošla dalje. Već se
smanjivala, sve brže i brže, u posljednjem stadiju svojeg jurcanja k suncu.
I oblaci su se skupili, zamrljali nebo, grom i munja su zavili svijet;
čitavu je Zemlju prekrio takav pljusak kakav ljudi još nisu vidjeli a tamo
gdje su vulkani blještali crveno spram nebeskog pokrova tamo su se
slijevale bujice blata.
Svugdje su vode tekle s tla, ostavljale za sobom blatom pokrivene
ruševine i tlo je bilo nalik plaži koju je oluja zatrpala naplavinama i
leševima ljudi i njihove djece. Danima je voda tekla s zemlje, odnosila tlo i
drveće i kuće i kopala goleme jarke i rezbarila titanske jaruge seoskim
krajevima. Bili su to dani tame koja je uslijedila za zvijezdom i vrelinom.
Tijekom njih, i još mnogim tjednima i mjesecima, potresi su se nastavili.
Ali zvijezda je prošla i ljudi, gonjeni glađu i polako skupivši
hrabrost, možda dopužu natrag u svoje uništene gradove, spaljene žitnice i
natopljena polja. Ono malo brodova što je izbjeglo olujama ošamućeno je i
polomljeno i oprezno je tražilo put kroz nove pličine nekoć poznatih luka.
A kako su oluje jenjale tako su ljudi shvatili da su posvuda dani vreliji
nego prije i da je sunce veće i da se mjesec smanjio na trećinu prethodne
veličine te da mu treba osamdeset dana da prođe sve mijene.
Ali o novom bratstvu što se razvilo među ljudima, o očuvanju
zakona i knjiga i strojeva, o čudnim promjenama koje su zatekle Island i
Grenland i obale zaljeva Baffin zbog kojih su mornari te iste sada zatekli
zelenima i gostoljubivima i jedva vjerovali svojim očima, o tome ova priča
ne govori. Ne govori ni o kretanjima čovječanstva, sada kada je Zemlja
vrelija, prema sjevernom i južnom polu planeta. Priča se bavi samo
dolaskom i prolaskom Zvijezde.
Marsovski astronomi - jer ima astronoma na Marsu, iako su to bića
vrlo drugačija od ljudi - bili su naravno zainteresirani za taj događaj.
Promatrali su ga, naravno iz vlastitog gledišta. "Uzevši u obzir masu i
temperaturu projektila koji je preko sunčeva sustava ispaljen u sunce,"
pisao je jedan od njih, "začuđuje koliko je malo štete pretrpjela Zemlja,
koju je za tako malo promašio. Sva su poznata odličja kontinenata i
morskih površina ostala netaknuta i zaista se čini da je jedina razlika
smanjene bijele diskoloracije (pretpostavlja se da se radi o zaleđenoj vodi)
oko oba pola." Što samo pokazuje koliko se malim najveće ljudske
katastrofe mogu činiti, s udaljenosti od nekoliko milijuna milja.
Priča Bijeg preko Titana je bila prva koju je Stanley G. Weinbaum objavio
u časopisu Astounding Stories, a zbog svog naslova, započinje tradiciju po
kojoj ćemo u svakom Titanu imati Titan priču.

STANLEY G. WEINBAUM

Bijeg preko
Titana

Flight on Titan (1935.)

preveo: Igor Rendić
 Jak je vjetar neprekidno rikao poput svih izmučenih duša od
postanka vremena i natjerao njih dvoje da teturajući otkližu u privremeni
zaklon ledenog grebena. Oblak svjetlucavih ledenih iglica prohujao je
pored njih, presijavajući se duginim bojama kroz blještavu noć a hladnoća
osamdeset stupnjeva ispod nule progrizla si je put kroz spužvastu gumu
njihovih odijela. Djevojka je prislonila svoj vizir o muškarčevu kacigu i
smireno rekla: "Ovo je kraj, je li tako, Time? U tom mi je slučaju drago što
sam s tobom. Drago mi je što smo zajedno."
Muškarac je očajnički progunđao i udar vjetra odagnao je zvuke.
Okrenuo se od nje i sa žaljenjem osvrnuo na prošlost.
Godina 2142. bila je, mnogi će se sjetiti, katastrofična za financije.
Bila je to godina kraha Planetarne trgovinske korporacije i godina kojom je
započela financijska kriza.
Većina nas pamti histerične dvije godine spekuliranja koje je
prethodilo krahu. Uslijedile su za konačnim razvojem Hockenove rakete
2030., ruskim pripajanjem neplodnog i beskorisnog Mjeseca i otkrićem
mrtve civilizacije na Marsu te primitivne na Veneri od strane
međunarodnih ekspedicija. Izvještaj o Veneri doveo je do formiranja PTK i
debakla koji je uslijedio.
Nitko nije znao koga kriviti. Svi su članovi tih neustrašivih
ekspedicija trpjeli posljedice; dvoje je ubijeno u Parizu prije malo više od
godine dana, pretpostavlja se od strane gnjevnih investitora u PTK. Zlato
tjera ljude na takve stvari; riskirati će sve što imaju zbog vizije onog što bi
mogli imati a onda, kada se sve sruši, napraviti će žrtveno janje od prvog
prikladnog nesretnika.
U svakom slučaju, neovisno o odgovornosti, krenula je glasina da je
na Veneri zlato učestalo koliko željezo na Zemlji - i šteta je učinjena. Nitko
nije stao i razmislio o tome da je gustoća planeta manja od Zemljine i da bi
zlato ili bilo koji drugi teški metal trebao biti još i rjeđi ako ne i odsutan,
baš kao i na Mjesecu.
Glasina se proširila poput epidemije i krenule su priče da su se
članovi ekspedicije vratili bogati. Sve što je trebalo, činilo se, bilo je
trampiti perle i nožiće uslužnim venerijanskim domorocima za zlatne
pehare, zlatne sjekire, zlatan nakit.
Dionice na brzinu osnovane PTK poletjele su s vrijednosti od
pedeset na najvišu točku od tisuću i tristo. Zgrnuta su golema papirna
bogatstva; civilizirani je svijet poludio od špekulantske groznice; cijena
svega naglo se podigla u očekivanju priliva novog zlata - hrana, stanarina,
odjeća, strojevi.
Svi se sjećamo ishoda. Prve dvije trgovačke ekspedicije PTK dugo
su i naporno tražile zlato. Našle su domoroce; našle su ih spremne za
prihvat perli i nožića ali našle su ih i bez traga zlata. Donijele su s sobom
male rezbarije i nešto srebra, zapise od značaja za znanost i šaku biseru
nalik kamenja iz venerijanskog mora - ali ne i zlato. Ništa čime bi se
lakomim dioničarima isplatile dividende; ništa čime bi se održala
glasinama napuhnuta struktura cijena, koja se jednom kada je istina izašla
na vidjelo srušila jednako brzo kao i dionice PTK.
Krah je imao jednak utjecaj na ulagače i one koji ne ulažu a među
njima i na Timothya Vicka i njegovu suprugu Kanađanku, Diane. Proljeće
2142. dočekalo ih je kako zure jedno u drugo u njujorškom stanu, skoro pa
bez prebijena novčića i duboko deprimirane. Poslovi su nestajali a Timova
se obuka za prodavača vizijskih setova činila potpuno beskorisnom u
svijetu u kojem si ih nitko nije mogao priuštiti. I stoga su sjedili i beznadno
zurili i jako malo pričali.
Tim je naposljetku prekinuo sumornu tišinu. "Di," rekao je, "što
ćemo kad ostanemo bez svega?"
"Našeg novca? Tim, nešto će iskrsnuti prije toga. Mora!"
"A što ako ne iskrsne?" Nastavio je u odgovor njenoj tišini: "Neću
sjediti i čekati. Poduzet ću nešto."
"Što, Tim? Što se može poduzeti?"
"Znam to!" Tiho je nastavio. "Di, sjećaš li se onog čudnog dragog
kamena koji je vladina ekspedicija donijela s Titana? Onog za koji je
gospođa Advent platila pola milijuna dolara samo kako bi ga nosila kad ide
u operu?"
"Sjećam se tog članka, Tim. Nisam nikad čula za Titan do tada."
"Jedan od Saturnovih satelita. Vlasništvo Sjedinjenih država; postoji
potvrdni dogovor o tome. Nastanjiv je."
"Oh!" rekla je, zbunjena. "Ali - što s tim?"
"Samo ovo: prošle je godine pola tuceta trgovaca otišlo po još.
Jedan se danas vratio s pet komada; vidio sam na vijestima. Bogat je, Di.
Te su stvarčice skoro pa neprocjenjive."
Diane je počela uviđati. "Tim!" rekla je hrapavim glasom.
 "Da. To je plan. Ostaviti ću sve što mogu, osim novca koji mi je
nužan i otići gore na godinu dana. Čitao sam o Titanu; znam što ponijeti."
Zastao je. "Bliži se perigeju. Raketa za Niviju - to ti je naselje - polazi za
tjedan dana."
"Tim!" promrmljala je Diane opet. "Titan - oh, čula sam za njega!
To - to je onaj ledeni, zar ne?"
"Hladan k'o Danteov pakao," odvratio je Tim. Vidio je da su joj
usne krenule oblikovati riječ protesta i oči su mu postale stisnute i
tvrdoglave.
Izmijenila je neizrečenu riječ. "Idem s tobom," rekla je. Njene su se
smeđe oči suzile i srele s njegovim.
***
Diane je pobijedila. Sve je to sad bilo prošlost - sati svađe, konačna
predaja, mjeseci neizdrživo zagušljiva zraka u raketi, naporno podizanje
sićušne polusferne kolibe metalnih zidova u kojoj će se živjeti. Raketa ih je
iskrcala, njih i teret na mjestu koje su dogovorili nakon dugog razgovora s
trgovcem koji se vratio na Zemlju, Simondsom.
Bio je to ugodan čovjek ali pomalo ih je obeshrabrio; njegov je opis
Titanove klime zvučao kao riječima oslikan prikaz eskimskog pakla. Nije
ni pretjerao; Tim je to sad shvaćao i prokleo je slabost koja ga je natjerala
da se podčini Dianeinom inzistiranju.
No, evo ih sad. On je pušio svoju dopuštenu dozu od jedne cigarete
dnevno a Diane je naglas čitala povijest svijeta, koju je ponijela jer je imala
oko tisuću stranica i dugo će im potrajati. Vani je vladala nevjerojatna
titanova noć s uobičajenim udarima vjetra od stotina milja koji vrište
spram zavijenih zidova i svjetlucanje ledenih planina koje izgledaju zelene
pod sjajem Saturnovih prstena od kojih se s satelita vide samo rubovi pošto
se kreću u istoj ravnini.
Iza Planina Prokletih - tako ih je prozvao Young, koji ih je otkrio -
stotinu milja dalje ležala je Nivia, Snježni grad. Ali jednako su tako mogli
biti i na planetu oko Van Mannenove zvijezde, što se ticalo ljudskog
kontakta; sasvim sigurno nitko ne bi preživio put kroz noći koje su
generalno bile oko osamdeset kelvina ispod nule i dana koji su ponekad
dosezali ugodnu temperaturu tik iznad zamrzavanja. Ne; bili su nasukani
ovdje sve dok se raketa na vrati slijedeće godine.
Tim se stresao kada je iznad krika vjetra čuo drobeći urlik planine u
pokretu. To je ovdje bilo sasvim uobičajeno; uvijek su se kretale pod
golemim plimnim privlačenjem divovskog Saturna i potiska tog
nevjerojatnog vjetra. Ali svejedno je uznemiravalo; bila je to stalna
opasnost za njihov malo prebivalište.
"Br-r-r!" stresao se. "Slušaj ti to!"
Diane je podigla pogled. "Nisi se navikao nakon tri mjeseca?"
"I nikad neću!" odvratio je. "Koje mjesto!"
Nasmiješila se. "Znam što će te razveseliti," rekla je i ustala.
Iz limene je kutije izlila vodopad vatre. "Vidi, Time! Šest. Šest
plamenih orhideja!"
Zurio je u blještava svjetlosna jaja. Poput daha samog života, dugini
su se prstenovi kotrljali u tisućama nijansi ispod njihovih površina. Diane
je prešla rukom iznad njih i odgovorili su na njenu toplinu vatrom
izmjenjujućih boja koje su prešle čitavim spektrom, crvene se stapale s
plavima, ljubičastima, zelenima, žutima, pa narančasta i krvavo crvena.
"Predivne su!" prošaptao je Tim, zadivljeno zureći. "Nije ni čudo da
bogatašice daju sve za njih. Diane, ostaviti ćemo jedno - najljepše - za
tebe."
Nasmijala se. "Radije bih neke druge stvari, Time."
Kroz vjetrovitu riku čuli su se udarci. Znali su o čemu se radi; Tim
je ustao i zurio kroz pojačani prozor u sjajnu noću i, nakon treptaja,
razabrao četiri stope dugo tijelo domoroca ispruženo pred njegovim
vratima, čunjastih kandža zabijenih u led. Na Titanu, naravno, niti jedno
stvorenje nije stajalo uspravno spram tih neprekidnih ričućih naleta vjetra,
to jest niti jedno stvorenje osim čovjeka, tog nedavnog pridošlice s
nježnijeg svijeta.
Tim je otvorio vrata, recku po recku na zadržajnom lancu pošto bi
snaga njegovih mišića bila nedovoljna za držanje. Vjetar je veselo urliknuo
u nastambu, zalupao visećim kuhinjskim priborom po zidovima, tvoreći
zveketavi zbor, zavrtio komad tkanine u mahnitom plesu i ohladio zrak do
gorčine.
Domorodac je upuzao poput morža, njegovo vitko tijelo poput
tuljana koje se presijava zbog svojeg dva inča debelog sloja masnog mesa.
Dok je Tim zatvarao vrata stvorenje je podiglo tanke potkapke svojih očiju
i sada su se vidjele, velike, svijetle i nalik psećima.
 Bio je to titanski domorodac, ne puno pametniji od bernardinca ali
miroljubiv i nenapadan, predivno prilagođen svom opakom okolišu i
najnapredniji oblik života poznat na Titanu.
Posegnuo je u vrećasti otvor na svojim gumastim leđima. "Uh!"
rekao je, pokazujući bijeli jajoliki predmet. Kada ju je dotaknuo relativno
topli zrak prostorije, plamena je orhideja počela sjajiti predivnim bojama.
Diane ju je preuzela; u dodiru s njenim dlanovima boje su se opet
promijenile, još brže, veličanstveno potamnile. Bio je to manji primjerak,
ne veći od crvendaćeva jajeta ali savršen osim mjesta na kojem je bio
pričvršćen za neku ledenu stijenu.
"Oh!" uskliknula je. "Predivna je, Time!"
Nacerio se. "Tako se ne pregovara."
Izvukao je crnu kutiju koja je sadržavala njihovu robu za razmjenu,
otvorio ju kako bi prikazao zrcala, noževe, perle, šibice i razne tričarije.
Domoročeve su poput ugljena crne oči pohlepno zasjale; pogled mu
je prelazio s jednog na drugi predmet u agoniji žudnje neodlučnosti.
Doticao ih je svojim troprstim rukama s kandžama; hrapavo je pjevušio.
Pogled mu je lutao prostorijom.
"Huss!" rekao je naglo, pokazao prstom. Diane je prasnula u smijeh.
Pokazivao je prema starom i izubijanom osmerodnevnom satu, njima
iznimno beskorisnom pošto ga se nije moglo namjestiti na ikoje vrijeme
osim zemaljskog. Vjerojatno mu je pažnju privuklo kuckanje.
"O ne!" Zakikotala se. "Nema ti koristi od toga. Evo!" Pokazala je
prema kutiji tričarija.
"Ugha! Huss!" Domorodac je inzistirao.
"Evo onda!"
Pružila mu je sat; prislonio ga je o svoje kožom prekrivene uši i
slušao. Zagugutao je.
Diane je impulzivno izvukla nož iz kutije. "Evo," rekla je. "Neću te
prevariti. Uzmi i ovo."
Domorodac je zagrgljao. Rasklopio je nož zakrivljenim kandžama,
zatvorio ga i oprezno ubacio u leđnu vrećicu a za njim ugurao i sat. Vrećica
se sad isticala poput minijaturne grbe kada se okrenuo i krenuo cupkati
prema vratima.
 "Uh!" rekao je.
Tim ga je izveo van, promatrao ga kroz prozor kako klizi preko
kosine, tupog nosa uperenog u mjesec dok se tijelo kreće ustranu.
Tim se okrenuo prema Diane. "Ekstravaganca!" Nacerio se.
"Pedeset centi kod nas doma," podsjetila ga je. "Sjeti se samo
koliko smo platili za prijevoz tereta i shvatit ćeš na što mislim. No, evo ti
Nivia; tamo kopaju zlato, djevičanski čisto zlato ravno iz stijene a kada se
od toga oduzme cijena prijevoza do Zemlje i osiguranje jedva se isplati -
jedva."
"Zlato?"
"Da. To je lako razumjeti. Znaš koliko malo tereta raketa može
prenijeti jer mora imati goriva i hrane za let od Zemlje do Titana ili natrag.
Skok od samo sedamsto osamdeset milijuna milja i puno prilika da nešto
pođe po krivu. Mislim da je osiguranje za zlato trideset posto ukupne
vrijednosti."
"Time, hoćemo li ih morati osigurati? Kako ćemo onda?"
"Nećemo. Nećemo ih osigurati jer ćemo ići s njima."
"Ali što ako se zagube?"
"Diane, ako se zagube osiguranje nam neće pomoći jer ćemo se i mi
zagubiti."
Još su se tri mjeseca rastegla i prošla. Njihova je mala hrpica
plamenih orhideja dosegla petnaest komada pa osamnaest. Naravno,
shvatili su da drago kamenje neće doseći basnoslovnu cijenu onog prvog
ali čak bi i pola te cijene, desetina bila bogatstvo, značila bi luksuz.
Vrijedilo je to godinu dana žrtvovanja.
Titan se beskonačno vrtio oko svog planeta. Devet sati dana
uslijedilo bi nakon devet sati nevjerojatno divljih noći. Vječni je vjetar
urlikao i grizao i trgao a pomičuće su ledene planine rikale pod
povlačenjem Saturnom izazvane plime.
Ponekad, tijekom dana, par bi se otputio van, borio se protiv
napasnog vjetra, čvrsto se držao za zaleđene obronke. Diane je jednom
gurnuo vjetar i spasila se tako što je zgrabila rub duboke i tajanstvene
raspukline na njihovom obronku planine i nakon toga su bili vrlo oprezni.
Jednom su se usudili probiti kroz lug gumastih i elastičnih bičastih
stabala koja su rasla u zaklonu obližnje litice. Stabla su ih napadala
snažnim udarcima, ne dovoljno silovitim da ih ubiju ali dovoljno oštro da
se bol osjetila čak i kroz inč debeli sloj spužvaste gume koja je štitila
njihova tijela od hladnoće.
A svakih bi sedam i pol dana vjetar zamro i nastupilo bi čudno i
neobično tiho zatišje, trajalo kojih pola sata nakon čega bi se urlikanje
vratilo još silnije, iz suprotnog smjera. Time se obilježavao Titanov puni
krug oko vlastite osi.
U gotovo bi se jednakim intervalima, svakih osam dana, pojavljivao
domorodac s satom. Činilo se da stvorenje nije sposobno svladati složeni
problem navijanja sata i uvijek bi ga pružalo s tugom a zatim se razveselilo
kada bi Diane još jednom navela sat da zakuca.
Tima bi ponekad zabrinuo jedan nadolazeći događaj. Dvaput u
svakih trideset godina Saturn pomračuje Sunce i tijekom četiri Titanova
dana, tijekom sedamdeset i dva sata, Titan se nalazi u potpunoj tami.
Divovski se planet približavao toj točki i doseći će ju puno prije nego
raketa, koja ubrzava od Zemlje trenutno u perigeju, stigne po rasporedu.
Ljudska je okupacija bila stara svega šest godina; nitko nije znao što
bi četiri dana tame mogli učiniti malom Titanu.
Potpuna ništica svemira? Vjerojatno ne, zbog guste i ksenonom
bogate atmosfere ali kakve bi oluje, kakva golema pomicanja leda mogla
uslijediti u noći pomrčine? Sjajni je Saturn sam po sebi pružao jako malo
topline, možda trećinu onog što je pružalo daleko sunce.
No, briga je bila besmislena. Tim je bacio pogled na Diane, koja je
krpala poderotinu u krznenoj masci njene vanjske odjeće, i predložio joj
šetnju. "Šetnja na suncu," sarkastično je to formulirao. Na Zemlji je bio
kolovoz.
Diane se složila. Uvijek bi se složila, vesela i spremna. Bez nje ovaj
bi projekt bio potpuno neizdrživ i divio se tome što je Simonds izdržao, što
su drugi, raspršeni diljem Titanova jedina kontinenta uspijevali izdržati.
Uzdahnuo je, uvukao se u debelo odijelo i otvorio vrata u urličući pakao.
Tada su skoro doživjeli katastrofu. Puzali su i borili se za put do
ledenog humka i stajali pored njega, odmarajući se i boreći za dah. Tim je
podigao glavu kako bi provirio preko kreste i kroz zaštitne je naočale
vizora svjedočio jedinstvenom iskustvu na Titanu. Namrštio se
promatrajući ga kroz gusti refraktivni zrak planeta; bilo je teško
procjenjivati udaljenost kada zbog atmosfere sve titra poput vrelog zraka.
 "Gledaj, Di!" uzviknuo je. "Ptica!"
Činilo se poput ptice, koja leti prema njima raširenih krila. Bila je
sve veća; velika poput pterodaktila, obrušavala se na njih silinom vjetra od
stotinu milja na sat. Tim je mogao razabrati zastrašujući kljun, tri stope
dug.
Diane je vrisnula. Stvor se kretao prema njima; obrušavao se
brzinom zrakoplova. Djevojka je bila ta koja je zgrabila i bacila nazubljeni
komad leda; stvor se podigao, preletio iznad njih poput oblaka pa nestala.
Nije mogla letjeti uz vjetar.
Potražili su ju u Youngovoj knjizi po povratku u kolibu. Taj je
neustrašivi istraživač vidio i imenova stvorenje; nož-zmaj, ista sorta zvijeri
koja je usmrtila jednog od njegovih ljudi. To ustvari nije bila ptica; nije
zaista letjela; lebdjela je poput zmaja na strašnim refulima Titana i doticala
tlo tek tijekom tjednih zatišja ili kada bi uspjela nabosti neki plijen.
Život je zaista bio rijedak na ledenom malom svijetu. Osim pokojeg
domoroca, koji su se pojavljivali skoro poput duhova, i tog jednog nož-
zmaja i bičastih stabala pored litice nisu vidjeli išta drugo. Naravno,
kristali mjehuri ledenih mrava vidjeli su se na zaleđenim površinama brda,
ali ta stvorenja nikad nisu izlazila na površinu, neprekidno zaposlena ispod
svojih malih kupola koje su rasle poput gljiva kako bi im se unutrašnjost
topila a izvana stvarao novi sloj ledenih kristala. Samotni svijet, divlji,
bizarni, zlokobni i nezemaljski mali planet.
Nikad nije zaista sniježilo na Titanu. Hladni je zrak apsorbirao
premalo vodene pare da bi ju kondenzirao kao snijeg ali postojao je
nadomjestak. Tijekom dana, kada bi temperatura često prešla točku
taljenja, plitki bi se bazeni formirali na zaleđenim oceanima, ponekad
potpomognuti moćnim erupcijama ledene slane vode iz dubine. Žestoki bi
vjetar podigao te bazene u vrtloge koji bi se smrznuli i poput oblaka
ledenih igala jurcali oko planeta.
Često bi tijekom tame Diane kroz prozor promatrala te oblake koji
svjetlucaju pod hladnim zelenim svjetlom Saturna i prolijeću uz krik i
siktanje ledenih kristala po zidovima i činilo bi joj se da vidi visoke, u
plahte odjenute duhove. Ponekad bi, unatoč atomskom energijom
generiranoj toplini u nastambi, zadrhtala i skupila odjeću oko sebe, iako je
pazila da to Tim nikad ne primijeti.
I tako je vrijeme prolazilo u kolibici, polako i sumorno. Vrijeme je,
naravno, bilo jednolično, nepromjenjivo užasno, vrijeme kakvo je mogao
imati samo Titan, gotovo devetsto milijuna milja daleko od sunca. Mali
svijet, s svojim orbitalnim periodom od petnaest dana i dvadeset i tri sata,
nije imao zamjetnih godišnjih doba; samo su ponavljajuće promjene vjetra
s istoka na zapad označavale njegove obilaske oko Saturna.
Uvijek je bila zima - silovita, gruba, nezamisliva zima, za koju su
zemaljske oluje u pustoši Antarktike bile poput travnja na rivijeri. I malo
pomalo Saturn se približavao suncu, sve dok jednog dana zapadna traka
njegovih prstenova nije zarežala tamnu brazdu preko crvenkastog diska.
Pomrčina je počela.
Te se noći dogodila katastrofa. Tim je drijemao na krevetu; Diane je
dokono snivala o zelenim poljanama i toploj sunčevoj svjetlosti. Vani je
urlik vjetra bio glasniji nego inače a pored prozora su neprestano paradirali
ledeni duhovi. Tiho se i zlokobno oglasila rika ledenih planina u pomaku;
Saturn i sunce, sada u izravnoj liniji, potegli su planet dvostruko jače.
Iznenada se začuo zveket upozorenja; zlokobni zvuk zvona.
Diane je znala što to znači. Prije više mjeseci Tim je zabio niz
kolaca u led, u liniji koja se protezala prema litici koja je štitila lug bičastih
stabala. Predvidio je opasnost; namjestio je alarm. Zvono je označavalo
pomak litice, koja se sada sudarila s prvim od kolaca. Opasnost!
Tim je panično iskočio iz kreveta. "Obuci se za van!" viknuo je
odrješito. "Brzo!"
Zgrabio je njenu parku od spužvaste gume i dobacio joj ju. Obukao
je vlastitu, otvorio vrata prema kaosu vani i siloviti je i oštri udar vjetra
navalio unutra, prevrnuo stolac, zavrtio predmete po prostoriji.
"Zatvori ruksak za hitne slučajeve!" vikao je kroz buku. "Bacit ću
pogled."
Diane je suzbila strah kada je Tim nestao. Čvrsto je stegnula ruksak
pa usula dragocjenih osamnaest plamenih orhideja u malu kožnu vrećicu i
objesila ju oko vrata. Natjerala se smiriti se; možda je ledena litica stala ili
je možda sam vjetar prelomio kolac. Ispravila je stolac i sjela, otvorenog
vizira unatoč poput noža oštrim udarima vjetra kroz vrata.
Tim se vraćao. Vidjela je kako njegova ruka u rukavici grabi
dovratak, zatim njegovo lice ispod krznene maske, oči koje se cere kroz
nezaledive naočale.
"Van!" povikao je i zgrabio ruksak.
Ustala je i potrčala za njim kroz vrišteći pakao baš kako je drugo
zvono zazvečalo.
Jedva na vrijeme! Dok ju je tornado bacao i tjerao da grabi za
uporištem dobila je kratki pogled na jasno ocrtan moćni vrhunac
svjetlucavog leda kako se nadvija nad kolibom; čuo se duboki urlik jači od
vjetra i onda više nije bilo kolibe. Jedan je željezni zid, nošen vjetrom,
preletio iznad nje poput divovska šišmiša i čula ga je kako zveči niz
istočnu padinu.
Ošamućena i užasno prestravljena šakama je grabila za Timom u
zaklon grebena, promatrala ga dok se bori s ruksakom koji kao da je oživio
pod udarom vjetra. Smirila se kada je napokon stavio ruksak na leđa.
"Ovo je kraj, nije li, Time?" rekla je i prislonila vizir o njegovu
kacigu. "U tom mi je slučaju drago što sam s tobom. Drago mi je što smo
zajedno."
Tim je progunđao, očajan i udar vjetra odagnao je zvuke. Iznenada
se okrenuo i obgrlio ju. "Žao mi je, Di," rekao je prigušeno.
Poželio ju je poljubiti - sasvim nemoguć poduhvat u titanovoj noći,
naravno. Bio bi to poljubac smrti; umrli bi spojeni usnama. Odložio je
pomisao da bi to možda bila i ugodna smrt, pošto je nekakva smrt sada bila
neizbježna. Bolje je, odlučio je, umrijeti boreći se. Povukao ju je u
zavjetrinu grebena i sjeo razmisliti.
Nisu mogli ovdje ostati, toliko je bilo očito. Raketa neće stići još tri
mjeseca a dugo prije toga biti će smrznuti leševi što se kotrljaju nošeni
uraganima ili leže zakopani u nekom procjepu. Nisu mogli sagraditi
nastambu bez alata a čak i kad bi mogli, njihova je atomska peć bila negdje
ispod pokretne litice. Nisu mogli pokušati put do Nivije, sto milja preko
Planina Prokletih - ili? To je bila jedina moguća alternativa.
"Di," rekao je Tim napeto, "idemo u Niviju. Ne plaši se. Slušaj.
Vjetar je promijenio smjer. Iza nas je; imamo skoro pa osam zemaljskih
dana dok se opet ne promjeni. Ako uspijemo - to je dvanaest, trinaest milja
na dan - ako uspijemo, bit ćemo na sigurnom. Ako ne uspijemo prije nego
se vjetar promjeni - " Zastao je. "Pa, nije to ništa gore od umiranja ovdje."
Diane je šutjela. Tim se zamišljeno namrštio iza naočala. Bilo je
moguće. Ruksak, parka i sve ostalo i dalje je bio lakši nego što bi bio na
Zemlji; ne puno lakši, naravno. Titan, iako nije bio veći od Merkura
također je bio gusti mali planet, a osim toga težina nije ovisila samo o
gustoći već i o udaljenosti od njegova središta. Ali vjetar bi im mogao ne
previše odmoći, pošto bi putovali niz njega a ne uz. Njegov silni potisak,
snažniji od zemaljskog vjetra iste kategorije pošto je zrak sadržavao
trideset posto teškog plina ksenona bio bi opasan ali - No, nije da su imali
izbora.
"Idemo, Di," rekao je Tim i ustao. Morali su se kretati; odmoriti će
se kasnije, nakon zore, kada bude manja opasnost da se smrznu u snu.
Još je jedna užasna misao zaskočila Tima - ostala su još samo tri
izlaska sunca. Zatim slijede četiri Titanova dana tijekom kojih će mali
satelit biti u moćnoj Saturnovoj sjeni i tijekom te duge pomrčine samo
nebo zna kakve će užasne sile napasti napaćeni par koji bolno puže prema
Niviji, Snježnom gradu.
Ali i s tim se trebalo suočiti. Nije bilo druge. Tim je pomogao Diane
da ustane i oprezno su otpuzali iz zaklona grebena, svijali se kada bi ih
okrutni vjetar zgrabio i ozlijedio komadima letećeg leda, čak i kroz njihova
debela odijela.
Bila je to mračna noć za Titan; Saturn je bio s druge strane ovog
malog svijeta, zajedno s suncem koje će uskoro zamračiti ali zvijezde su
blistale jarke i treperave kroz plitku ali vrlo gustu i refraktivnu atmosferu.
Zemlja, koja je često pružala zelenu točkicu svjetlosti koja bi uveselila
usamljeni par, nije bila među njima; iz položaja Titana uvijek je bila blizu
sunca i vidjela bi se samo prije zore ili tik nakon sumraka. Njena je
odsutnost sada bila zlokobni predznak.
Stigli su do dugog, glatkog, vjetrom išibanog obronka. Pogriješili su
pokušavši prijeći ga uspravni, uzdajući se da će im nazubljene cipele
pružiti uporište. Bila je to kriva procjena; vjetar ih je naglo natjerao u trk,
gurao ih sve brže i brže sve dok nije bilo nemoguće stati već samo teturati
kroz tamu ususret nepoznatu terenu.
Tim se nesmotreno bacio na Diane; srušili su se na hrpu i proklizili i
zakotrljali se pa zaustavili udarivši napokon u niski zid leda stotinu stopa
dalje.
S mukom su se uspravili i Diane je glasno zajaukala od boli
udarenog koljena. Oprezno su i polako nastavili; završili su kod bezdane
pukotine iz čijih je dubina dopiralo strano rikanje i kreštanje; prestrašeno
su se provukli pored svjetlucave litice koja se tresla i mrdala nad njima. A
kada se golem Saturn napokon uzdigao nad divljom zemljom pred njima,
praćen sićušnim crvenim sunce poput rubina na privjesku bili su skoro pa
iscrpljeni.
 Tim je podigao Diane do pukotine okrenute suncu. Dugo su bili tihi,
zadovoljni prilikom za odmor a onda je on izvadio čokoladicu iz ruksaka i
jeli su, brzo ubacujući kockice kroz vizir koji bi otvorili za svaki zalogaj.
Ali pod združenim sjajem Saturna i sunca temperatura je brzo
porasla za više od stotinu stupnjeva; kada je Tim bacio pogled na ručni
termometar već je bilo skoro trideset i osam kelvina i barice vode počele su
se formirati u od vjetra zakrivenim mjestima. Zahvatio je malo vode u
gumenu čašu i pili su. Barem voda nije bila problem.
Hrana bi mogla biti problem, doduše, ako požive dovoljno da
pojedu sve iz ruksaka. Ljudi nisu mogli jesti ništa živo s Titana pošto je
sav život ovdje imao metabolizam na bazi arsena; morali su opstajati na
hrani koja se dovozila s Zemlje ili, kao Nivijski doseljenici, na stvorenjima
iz kojih je odstranjen arsen. Nivijci su jeli ledene mrave, bičasta stabla i
povremeno, šaputalo se, titanske domoroce.
Diane je zaspala, sklupčana u bari ledene vode koja je tekla na
otvoreno i tamo se pretvarala u vjetrom nošen i svjetlucav oblak kapljica.
Nježno ju je pretresao; nisu si mogli priuštiti gubitak vremena, ne sad kada
je pomrčina svega nekoliko sati udaljena. Ali slomilo mu je srce gledati
kako se umorno smiješi dok ustaje; još se jednom prokleo što ju je doveo u
ovakvu situaciju.
I tako su nastavili, zastajući i bivajući gaženi od strane silovita i
neumoljiva vjetra. Nije imao pojma koliko su milja prešli tijekom noći;
pogledao je unatrag s kreste visokog grebena ali pomična su ledena brda
učinila krajolik neprepoznatljivim i nije mogao biti siguran da je zlokobna
nakupina leda daleko iza njih zaista ona litica koja je smrvila njihovu
kolibu.
Pustio je Diane da se još jednom odmori od podneva do sumraka,
gotovo pet sati. Povratila je dobar dio snage koju je potrošila tijekom
naporne noći ali kada je zalazeće sunce natjeralo njegov ručni termometar
u nagli pad prema oznaci sto-ispod-nule činilo joj se da se uopće nije
uspjela odmoriti. Ali ipak su preživjeli još jednu paklenu noć i siva ih je
zora našla kako još uvijek teturaju pod nevjerojatnom silinom vječnog
vjetra.
Tijekom jutra pojavio se domorodac. Prepoznali su ga; u svojim je
kandžama držao izubijani osmodnevni sat. Približio im se, okrenuo u vjetar
i ispružio svoje kratke ruke kako bi pružio uređaj; umilno je cvilio i očito
se smatrao prevarenim.
 Tim je osjetio nerazumni tračak nade pri pogledu na domoroca ali
taj je tračak odmah nestao. Stvorenje jednostavno nije shvaćalo njihovu
nevolju; Titan je bio jedini svijet koji je poznavalo i nije moglo zamisliti da
postoje stvorenja koja nisu prilagođena njegovu žestoku okolišu. I tako je
muškarac tiho stajao dok je Diane navijala sat i tupo je odvratio na njen
osmijeh kada ga je vratila domorocu.
"Ovog puta, prijatelju," rekla je domorocu, "odbrojava naše živote.
Ako ne budemo u Niviji kada prestane kucati-" Potapšala je zaobljenu
glavu; stvorenje je zagugutalo i otpuzalo.
Odmorili su se i opet prespavali popodne ali te se noći s paklom
suoči vrlo izmoren par. Diane je bila skoro iscrpljena, ne zbog slabe
prehrane već zbog neprestanih udaraca koje je zadavao vjetar i strašne
borbe koju je svaki korak zahtijevao. Tim je bio snažniji ali tijelo ga je
boljelo i hladnoća mu je, nekako se probivši kroz inč debelu parku, ostavila
i bolnu ozeblinu na ramenu.
Dva sata nakon sumraka beznadno je shvatio da Diane neće
preživjeti noć. Hrabro se držala ali nije bila dorasla izazovu. Bila je sve
slabija; nemilosrdni je vjetar šibao i rušio ju na koljena i svaki se put sve
sporije ustajala, sve više oslanjala na Timovu ruku. Prebrzo je stigao
trenutak koji je predvidio s očajem u srcu, trenutak kada se više nije ustala.
Čučnuo je pored nje; suze su mu maglile naočale dok je razabirao
njene riječi kroz vrisku vjetra.
"Idi ti, Time," promrmljala je. Pokazala je prema torbici oko vrata.
"Uzmi plamene orhideje i ostavi me."
Tim nije odgovorio već je samo uzeo njeno tijelo u naručje, štitio ju
najbolje što je mogao od žestoka vjetra. Očajnički je razmišljao. Ostati
ovdje značilo je brzu smrt; barem bi mogao odnijeti Diane do malo
zakrivenijeg mjesta, gdje će oboje moći sporo utonuti u smrtonosni ledeni
san. Ostaviti je bilo mu je nezamislivo; i ona je to znala ali bilo je hrabro
od nje dati prijedlog.
Slabašno se držala za njega dok ju je podizao; teturao je desetak
koraka prije nego ga je vjetar srušio i borba ga je napokon dovela do
zavjetrine niskog humka. Spustio se iza njega i uzeo ju u naručje kako bi
sačekao da hladnoća učini svoje.
Zurio je naprijed, bez nade. Divlja se ljepota noći Titana prostirala
pred njim, ledene su zvijezde svjetlucale na hladnim i staklastim vrhovima.
Tik iza humka prostirala se glatka površina vjetrom išibanog ledenjaka a tu
i tamo vidjeli su se kristalni mjehuri ledenih mrava.
Ledeni mravi! Sretna mala stvorenja! Sjetio se Youngova opisa u
knjizi u kolibi. Unutar tih kupola bilo je toplo; temperatura je bila iznad
četrdeset kelvina. Zurio je u njih, krhke a opet prkose kolosalnom vjetru.
Znao je i zašto; zbog jajolika oblika, isti princip koji je omogućavao jajetu
da se odupre velikim pritiscima na oba svoja kraja. Nitko ne može razbiti
jaje tako što ga stisne na krajevima.
Odjednom se trznuo. Nada! Promrmljao je nešto Diane, podigao ju i
oteturao na zrcalnu površinu leda. Tamo! Dovoljno velika kupola - čitavih
šezdeset stopa u promjeru. Prišao joj je s strane zavjetrine i nogom probio
rupu u svjetlucavoj površini.
Diane je s velikim naporom upuzala. Pratio ju je, čučeći pored nje u
sumraku. Hoće li upaliti? Ispustio je dugi povik olakšanja kada je ugledao
užurbane linije tri inča dugih obličja ledenih mrava, vidio ih kako krpaju
kupolu fragmentima kristala.
Para je zamaglila njegove nezaledive naočale. Privukao je Diane k
sebi i otvorio vizir. Topli zrak! Bio je poput lijeka nakon žestine onog vani;
bio je možda ustajao - ali topao! Otvorio je Dianein vizir; spavala je,
iscrpljena i nije se pomakla kada je otkrio njeno blijedo, ispijeno lice.
Oči su mu se navikle na sumračni sjaj zvijezda koji se probijao kroz
kupolu. Mogao je vidjeti ledene mrave, tronoge dlakave loptice koje su
galopirale oko njih. Naravno, nisu to bili zaista mravi, nisu bili čak ni
insekti u zemaljskom smislu; Young ih je prozvao mravima jer su živjeli u
mravolikim kolonijama.
Tim je vidio dvije sićušne rupice u tanjurastom podu; kroz jednu je,
znao je, dopirao topli zrak iz tajanstvene košnice ispod njih a druga je
služila za odvod rastopljene vode kupole. Kupola će rasti dok ne pukne ali
mrave nije bilo briga; osjetit će trenutak pucanja i započeti novu kupolu
točno nad rupicama.
Neko ih je vrijeme promatrao; nisu obraćali pažnju na uljeze, čija su
gumena odjela bila potpuno nejestiva. Bila su to polucivilizirana stvorenja;
pažljivo ih je proučavao dok su grebli sivi lišaj s leda, krcali ga na sićušne
sanjke koje je prepoznao kao lišće bičastog drveća i gurale teret do jedne
od rupica, bacale ga unutra gdje ga je, pretpostavio je, preuzimala druga
ekipa. Nakon nekog vremena zaspao je i dragocjeno je vrijeme nastavilo
protjecati.
 Satima kasnije nešto ga je probudilo i vidio je svjetlost dana. Ustao
je; ležao je s rukom kao jastukom kako bi držao lice iznad vode i protrljao
je poluparalizirani ud dok je zurio oko sebe. Diane je i dalje spavala ali lice
joj je bilo spokojnije, odmornije. Nježno joj se nasmiješio i odjednom mu
je pažnju privukao pokret i istovremeno sjajni bljesak.
Pokret je bio ledeni mrav u trku preko gume njegove parke. Bljesak
- naglo se stresao - bljesak je bila plamena orhideja koja se kotrlja kroz
potočić prema rupici i evo još jedne! Mravi su izrezali i odnijeli malu
kožnu torbicu za hranu, torbicu koju je otvaranje Dianeina vizira učinilo
dostupnom.
Zgrabio je kotrljajući dragi plameni kamen iz potočića i očajnički
potražio ostale. Bez svrhe. Od osamnaest dragocjenih jajolikih predmeta
povratio je točno jedan - mali ali savršeni primjerak koji su trampili za sat.
Utučeno je zurio u plameno jaje zbog kojeg su riskirali - i vjerojatno
izgubili - sve.
Diane se protegnula, ustala. Istog je trenutka primijetio očaj na
njenom licu. "Tim!" povikala je. "Što je sad?"
Rekao joj je. "Ja sam kriv," sumorno je zaključio. "Otvorio sam
tvoje odijelo. Trebao sam ovo predvidjeti." Ugurao je duguljasti dragi
kamen u svoju lijevu rukavicu, gdje se ugnijezdio u njegov dlan.
"Nije to ništa, Time," rekla je Diane tiho. "Koja nam korist od
osamnaest komada ili stotinu? Možemo i samo s jednim umrijeti."
Nije joj odmah odgovorio. Rekao je: "Čak će i samo jedna biti dosta
ako se vratimo. Možda bi osamnaest preplavilo tržište; možda ćemo dobiti
za ovaj koliko bismo dobili i za sve zajedno."
To je naravno bila laž; drugi su trgovci povećavali zalihe ali
poslužit će da joj odvrati misli.
Tim je tada primijetio da su ledeni mravi zaposleni oko dva otvora u
središtu; gradili su unutarnju kupolu. Kristalno jaje koje ih je prekrivalo,
osam stopa debelo, uskoro će pući.
Primijetio je pucanje i zatvorili su vizire. Na zapadu se vidio
nazubljeni tračak svjetla i odjednom, praćen kišom blistavih fragmenata,
zid se urušio i zavrtio preko ledenog poda i vjetar se uz urlik obrušio na
njih, skoro ih prilijepivši za ledenjak! Počeo ih je gurati preko leda.
Klizali su i puzali do nazubljenih stijena. Diane je opet bila snažna;
njeno se mlado tijelo brzo oporavljalo. U privremenom je zaklonu
primijetio nešto čudno u vezi svjetla i podigao je pogled kako bi vidio da
divovski Saturn skoro napola zaklanja sunce. Tada se sjetio. Ovo je bio
posljednji dan; na sedamdeset i dva sata nastupiti će noć.
A noć je pala prebrzo. Sumrak je stigao s crvenim diskom tri
četvrtine zakrivenim i oštra je hladnoća stigla s zapada praćena hordom
ledenih utvara, čije su oštre iglice začepljivale filtre njihovih maski i tjerale
ih da ih s vremena na vrijeme protresu.
Temperatura nikad nije prešla četrdeset stupnjeva ispod nule
tijekom dana i noćni je zrak, nakon tog hladnog dana, naglo padao sve do
sto stupnjeva ispod nule i čak su i grijaći filtri bili bespomoćni spriječiti da
im ledeni zrak pali pluća poput ognja.
Tim je očajnički tražio mjehur ledenih mrava. Oni dovoljno veliki
bili su vrlo rijetki i kada je naposljetku pronašao jedan već je bio prevelik i
ledeni se mravi nisu trudili popraviti rupu koju su probili već se odmah
bacili na gradnju nove kupole. Za pola je sata kupola pala i bili su natjerani
nastaviti put.
Nekako su preživjeli noć i zora četvrtog dana dočekala ih je dok su
teturali skoro pa bespomoćni, ravno u zavjetrinu litice. Očajnički su zurili
u tu stranu, Saturnom osvijetljenu zoru bez sunca koja je donijela toliko
malo topline.
Sat nakon izlaska pomračenog sunca, Tim je bacio pogled na ručni
termometar i vidio da je temperatura narasla samo do sedamdeset ispod
nule. Pojeli su nešto čokolade ali svaki je zalogaj bio plamteća bol kada bi
podigli vizire a sama je čokolada bila otupljujuće hladna.
Kada su tupilo i umor počeli napadati njegove udove Tim je
natjerao Diane da ustanu i s mukom su nastavili put. Dan sada nije bio
nimalo bolji od noći, izuzev hladnog Saturnovog svjetla. Vjetar ih je mlatio
još silnije; bila je jedva sredina popodneva kada je Diane, uz jedva čujni
jauk, pala na koljena i nije se mogla više ustati. Tim je panično tražio
ledeni mjehur. Naposljetku je vidio jedan mali, daleko s desne strane, samo
tri stope ali možda bude dovoljno velik za Diane. Nije ju mogao nositi;
zgrabio ju je za ramena i trpeći bol odvukao do njega. Uspjela je upuzati
zadnjim atomima snage i upozorio ju je neka spava s zatvorenim vizirom,
da joj mravi ne bi napali lice. Četvrt milje niz vjetar pronašao je mjehur za
sebe.
Probudilo ga je urušavanje mjehura. Opet je bila noć, užasna,
vrišteća, zavijajuća, razarajuća noć u kojoj je njegov termometar pokazivao
sto i četrdeset stupnjeva ispod nule. Ispunila ga je strava. Što ako se
Dianeino sklonište urušilo! Probio si je put kroz vjetar sve do njenog
mjesta i povikao od olakšanja. Kupola je narasla ali ostala je čitava; probio
si je put unutra i pronašao Diane kako dršće, blijeda; bojala se da ga je
izgubila, da je mrtav. Sklonište se urušilo tik pred zoru.
Bilo je to čudno ali taj im je dan bio lakši. Bilo je užasno hladno ali
dosegli su podnožje Planina Prokletih i ledom pokrivene stijene pružale su
zaklon od vjetra. Diane je bila snažnija, postigli su najbolji napredak do
sada.
Ali to sada nije puno značilo, jer pred njima su se prostirale planine,
bijele i blistave i hladne i Tima je pogled na njih ispunio očajem. Tik iza
njih, možda dvadeset i pet milja udaljena, ležala je Nivija i spas ali kako da
prijeđu te igličaste vrhove?
Diane je još uvijek bila na nogama kada je pala noć. Tim ju je
pustio u zaklonu od leda i krenuo u potragu za mravljim mjehurom. Ali
ovog puta nije uspio. Pronašao je samo nekoliko sićušnih kupola, šest inča
u promjeru; nije bilo ničeg što nudi zaklon od noći koja se činila biti
žešćom nego ikad. Naposljetku se, očajan, vratio k njoj.
"Morat ćemo krenuti dalje," rekao joj je.
Njene su ga ozbiljne, umorne oči uplašile.
"Nema veze," rekla je tiho. "Nikad nećemo prijeći Planine
Prokletih, Time. Ali volim te."
Krenuli su dalje. Noć se brzo spustila do sto četrdeset ispod nule i
udovi su im otupjeli i sporo reagirali. Ledene su utvare jurcale pored njih;
litice su se tresle i grmjele. Za pola su sata oboje bili skoro iscrpljeni a
nijednog kristalnog zaklona nije bilo na vidiku.
U zavjetrini grebena Diane je zastala i nagnula se na njega. "Nema
svrhe. Time," promrmljala je. "Radije bih umrla ovdje nego se dalje borila.
Ne mogu." Klonula je na led i taj je potez oboma spasio život.
Tim se nagnuo nad njom i dok je to činio crna su sjena i sjajni kljun
presjekli zrak na mjestu gdje mu je trenutak prije bila glava. Nož-zmaj!
Njegov je ljutiti krik bio jedva čujan dok ga je sto milja na sat brzi vjetar
odnosio.
"Vidiš," rekla je djevojka. "Nema smisla."
Tim je tupo zurio oko sebe i tada je ugledao lijevak. Young je
spomenuo te neobične pećine u ledu i ponekad u stijeni, u Planinama
Prokletih. Uvijek su se otvarale na sjever ili jug i smatrao ih je domovima
domorodaca, tako postavljenima kako bi se spriječilo da se napune ledenim
iglicama. Ali trgovci su naučili da domoroci nemaju doma.
"Idemo unutra!" povikao je Tim.
Pomogao je Diane ustati i upuzali su u otvor. Prolaz nalik lijevku
sužavao se pa se naglo proširio u komoru u kojoj se para istog trena
kondenzirala na njihovim naočalama. To je značilo toplinu; otvorili su
vizire i Tim je izvukao svoju svjetiljku.
"Vidi!" prodahtala je Diane. U neobičnoj je komori, zagrađen
napola ledom a napola kamenom planine, ležalo nešto što nije moglo biti
ništa drugo osim srušenog, izrezbarenog stupa.
"Bože!" Timovu je zabrinutost na trenutak prekinulo čuđenje. "Ovaj
ledenjak je jednom bio dom domorodačke civilizacije! Ne bih nikad rekao
da su za tako nešto sposobni."
"Možda domorci nisu odgovorni za ovo," rekla je djevojka. "Možda
je na Titanu nekoć bilo viših oblika života, prije stotina tisuća godina, kada
je Saturn još bio dovoljno vreo da ga može grijati. Ili ih možda još uvijek
ima."
Njeno je nagađanje bilo katastrofično ispravno. Glas je rekao: "Um,
uzzza, uzza," i okrenuli su se i vidjeli kako stvorenje izlazi iz rupe u stijeni.
Lice - ne, ne lice već rilo nalik glavi golema crva što se sužavala prema
vrhu pa onda stisnula u užasni, crveni, prstenasti disk.
Na vršku se nalazio šuplji očnjak ili sišući zub a iznad njega, na
podrhtavajućoj stapki, ledeno zeleno, hipnotičko oko titanskog užastog
crva, prvog kojeg je čovjek susreo. Stravom opčarani, zurili su u cjevasto
tijelo koje je uklizavalo u komoru, oblikovano poput užeta što se na
samom kraju sužava do debljine dlake.
"Uzza, uzza, uzza," reklo je i na neki su neobičan način njihovi
umovi preveli zvuk. Stvor je govorio: "Spavaj, spavaj, spavaj,", ponavljao
to opet i opet Tim je zgrabio svoj revolver - ili je barem namjeravao.
Grabljenje se pretvorilo u blagi, gotovo neprimjetan pokret pa zamrlo do
nepokretnosti. Bio je potpuno bespomoćan i nepokretan pod žestokim
pogledom oka crva.
"Uzza, uzza, uzza," brujio je stvor umirujućim, uspavljujućim
zujem. "Uzza, uzzza, uzza." Zvuk je sneno lupkao po njegovim ušima.
Ionako je bio pospan, iscrpljen onim paklom vani. "Una, uzza, uzza." Zašto
ne bi odspavao?
Spasila ih je Dianeina brza domišljatost. Njen ga je glas naglo
razbudio. "Spavamo," rekla je. "Oboje spavamo. Ovako spavamo. Ne
shvaćaš li? Oboje smo u dubokom snu."
Stvor je rekao "Uzza, uzza," i stao, kao da je zbunjen.
"Kažem ti da spavamo!" inzistirala je Diane.
"Vera!" zujao je crv.
Bio je tih a njegovo se užasno lice izduživalo prema Diane.
Iznenada je Timova ruka naglo nastavila prekinuti pokret, pištolj je bio
hladan u njegovoj rukavici i onda je izrigao plavi plamen.
Krik je došao u odgovor. Crv, svijen poput opruge, sunuo je
krvavim licem prema djevojci. Bez razmišljanja, Tim je skočio na stvora;
noge su mu se zaplele u njegovo užasto tijelo i pao je na ruke, na kameni
zid. Ali crv je bio krhak; kada se Tim ustao stvor je bio mrtav i
raskomadan.
"Oh!" prodahtala je Diane, blijeda. "Kako - kako užasno! Bježimo -
brzo!" zaljuljala se i srušila onemoćala. "Vani nas čeka smrt," rekao je Tim
sumorno.
Skupio je ostatke užastog crva u rukama i nagurao ih u rupu iz koje
je izašao. Zatim je, vrlo oprezno, posvijetlio kroz otvor, bacio pogled
unutra. Brzo se povukao.
"Uh!" rekao je, stresavši se.
"Što je, Time? Što je unutra?"
"Čitavo leglo." Podigao je odvaljeni vrh stupa; stup je savršeno
odgovarao otvoru rupe. "Barem će ispasti ako još jedan crv dođe,"
promrmljao je. "Dobit ćemo upozorenje. Di, moramo se malo odmoriti
ovdje. Nijedno od nas ne bi izdržalo sat vremena vani."
Umorno se nasmiješila. "U čemu je razlika, Time? Radije ću
umrijeti u čistoj hladnoći nego da me ti - stvorovi ubiju." Ali pet minuta
kasnije zaspala je.
Čim je zaspala, Tim je skinuo lijevu rukavicu i sumorno zurio u
preostalu plamenu orhideju. Osjetio je kako puca kada je udario u zid i evo
je sad, bezbojne, razbijene, bezvrijedne. Nije im ostalo više ništa, ništa
osim života a i toga vjerojatno jako malo.
 Bacio je komadiće na kamenom prašinom prekriven pod i zgrabio
kamen i velikom žestinom smrvio dragi kamen u prah i komadiće. Ispuhao
se.
Unatoč odlučnosti svejedno je zadrijemao. Probudio se uz trzaj, u
strahu pogledao začepljenu rupu pa primijetio prigušeno zeleno svjetlo
kroz zid leda. Zora. No, ono što će od zore dobiti tijekom pomrčine. Morat
će odmah krenuti jer danas moraju prijeći vrhove. Moraju, jer noćas će se
smjer vjetra promijeniti a kada se to desi, sva nada nestaje.
Probudio je Diane, koja se ustala toliko teško da su mu se oči
ispunile suzama žaljenja. Nije ništa rekla kada je predložio da krenu ali u
njenoj poslušnosti nije bilo ni tračka nade. Ustao je i provukao se kroz
lijevak, da joj pomogne kada ju vjetar udari.
"Tim!" vrištala je. "Tim! Što je to?"
Okrenuo se. Pokazivala je prema podu na kojem su spavali i preko
kojeg su se sada prelijevale tisuće boja, poput plamteće duge. Plamene
orhideje! Svaki komadić koji je odvalio s uništene orhideje sada je postao
blistavi dragi kamen; svako je sitno zrnce raslo iz kamene prašine na podu.
Neke su bile velike poput izvorne, druge sićušni plameni ne veći od
zrna graška, ali svi su blistali savršeno i neprocjenjivo. Pedeset komada -
stotinu, ako se pribroje sićušni.
Skupili su ih. Tim joj je rekao za njihovo porijeklo i pažljivo je
zamotao nekoliko zrnaca kamene prašine u foliju kojom je bila omotana
čokolada.
"Dat ćemo na analizu," objasnio je. "Možda ih možemo uzgojiti na
Zemlji."
"Ako ikad-" počela je Diane pa zašutjela. Neka Tim uživa koliko
može u svom otkriću.
Pratila ga je kroz prolaz u urličući pakao pomrčine na Titanu.
Tog su dana preživjeli sve što i duša osuđena na pakao. Sat za
satom borili su se za uspon uz ledom okovane padine Planina Prokletih.
Zrak je bio sve rjeđi i postao je toliko hladan da je minimum Timova
termometra od sto pedeset kelvina ispod nule bio nedovoljan i igla je ležala
na samom dnu.
Vjetar ih je nastavio nabijati uz padine i desetke se puta planina pod
njima pomakla. A to je bilo tijekom dana; kakva će, pomislio je u strahu,
biti noć, tu među vrhuncima Planina Prokletih?
Diane se tjerala do samih granica i preko njih. Ovo im je bila
posljednja šansa; moraju se barem uspeti preko kreste prije nego se vjetar
promjeni. Padala je i padala ali svaki bi se put ustala i nastavila uspon. I
neko se vrijeme, tik prije večeri, činilo da bi mogli uspjeti.
Kada su bili milju daleko od vrhunca vjetar je zamro i nastupila je
ona neobična, neprirodna tišina koja je označavala, ako ste ga mogli tako
zvati, Titanovo polusatno ljeto. Uprli su iz petnih žila; pojurili su uz grubi
obronak sve dok im se nije počelo vrtjeti u glavi. I tisuću stopa daleko od
vrhunca, dok su se bespomoćno držali za strmi, ledeni nagib, čuli su
udaljeni zvižduk koji je označio njihov neuspjeh.
Tim je zastao; nije bilo smisla više se truditi. Bacio je posljednji
pogled na divlje veličanstvo Titanova krajolika pa se stisnuo uz Diane.
"Zbogom, vječno hrabra," promrmljao je. "Mislim da si me voljela
više nego sam zaslužio."
Tada je, uz trijumfalnu riku, vjetar zavrištao niz vrhunce i odgurao
ih niz stijenu, u tamu.
Već je pala noć kada je Tim došao k sebi. Bio je ukočen, umrtvljen,
izubijan ali živ. Diane je bila blizu njega; nalazili su se u pukotini punoj
ledenih kristala.
Nagnuo se nad djevojku. Zbog tog urlajućeg vjetra nije mogao
razlučiti je li živa; barem joj je tijelo bilo mlohavo, još uvijek ga smrt nije
ukočila. Učinio je jedino što je mogao; zgrabio ju je za zapešće i počeo se
vući kroz taj nemogući vjetar, povlačeći ju za sobom.
Četvrt milje daleko, vidio se vrhunac. Uspeo se desetak stopa; vjetar
ga je odgurnuo. Dospio je pedeset stopa daleko; vjetar ga je nabio natrag u
pukotinu. A ipak, nekako, ošamućen i skoro pa u nesvijesti, uspijevao se
vući, gurati, s Dianeinim tijelom uz sebe.
Nikad nije saznao koliko mu je trebalo ali uspjelo mu je. Dok je
vjetar urlao, neopisivo ljut, on je nekako, nekim čudom upornosti, gurnuo
Diane preko grebena vrhunca, dovukao se za njom i bez razumijevanja
zurio u dolinu u kojoj su blještala svjetla Nivije, Snježnog grada.
Neko vrijeme je samo ležao tamo, držao se čvrsto, a zatim mu se
nešto razuma vratilo. Diane, odana, hrabra Diane, umirala je pored njega,
možda je već i bila mrtva. Uporno, nepopustljivo, gurao ju je i kotrljao niz
padinu, prkoseći vjetru koji bi ju povremeno podigao u zrak i bacio ju na
njega. Jako dugo se nije sjećao ničega a onda je odjednom udarao po
metalnim vratima i ona su se otvorila.
Tim još uvijek nije mogao zaspati. Morao je saznati što je s Diane te
je pratio zaposlenika vlade kroz prolaz sve do zgrade koja je Niviji služila
kao bolnica. Plamene su orhideje bile na sigurnom, čitave; krađa je bila
nemoguća u Niviji, s svega pedeset stanovnika i bez način na koji bi lopov
mogao pobjeći.
Doktor je bio nagnut nad Diane; skinuo joj je parku i micao prvo
ruke pa onda gole noge.
"Ništa nije slomljeno," rekao je Timu. "Samo šok, izloženost
elementima, iscrpljenost, pola tuceta ozeblina i užasna izubijanost vjetrom.
O da - i manji potres mozga. I oko stotinu modrica."
"Je li to sve?" prodahtao je Tim. "Jeste li sigurni da je to sve?"
"Nije li dovoljno?" obrecnuo se doktor.
"Ali - preživjet će?"
"To će vam i sama reći za pola sata." Glas mu je sad izražavao
divljenje.'Ne shvaćam kako vam je uspjelo! Ovo će ući u legendu, kažem
vam. A čujem da ste i bogati," dodao je zavidno. "Pa, imam dojam da ste
zaslužili biti."
IMPRESSUM

TITAN 1
Almanah znanstveno-fantastične književnosti
Izdavač: Hangar 7 d.o.o. Čalogovićeva 1, Zagreb
Za izdavača: Ivana Vukelić
Urednik: Davorin Horak
Grafički urednik: Davorin Horak
Lektori: Vanja Jajić Amanda Lukavec
Korektor: Branko Radošević
Redaktori: Vedran Vukelič Davorin Horak
Ilustracija na naslovnici: Goran Velikovski
Grafička priprema, obrada i prijelom: Hangar 7 DTP Studio
Tisak: WEB2TISAK
Naklada: 500 primjeraka

Tiskanje završeno u svibnju 2013.

ISBN 978-953-57638-0-2
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 842090.
 Bilješke

1
Ovo je samo približan prijevod i ne uspijeva prenijeti oporost izraza.
Nekoliko riječi nema suvremeni ekvivalent. 'Skirkling' kao u 'natjerati da
skirkla' označava frenetični bijeg u svim smjerovima praćen trešnjom ili
bliještanjem ili trzavim pokretima. 'Volith' znači ležerno se poigravati
nečime, s implikacijom da je upletena osoba takve jovijanske siline da se
sve poteškoće smanjuju do prezrive trivijalnosti. 'Raudlebogs' su
poluinteligentna stvorenja s Etamina Četiri, dovedena na Zemlju i
ispočetka obučavana za vrtlare, a zatim za građevinske radnike te poslana
kući osramoćena određenim odvratnim navikama koje odbijaju odbaciti.
Izjava O.Z. Garra stoga postaje nešto ovakvo: "Da imam energo-kamione
na raspolaganju, volithao bih izjahati i bičem natjerati te raudelboge da
skirklaju doma." (op. prev.).
2
Stanovništvo dvorca Hagedorn imalo je fiksan broj: svakom je gospodinu
i dami dozvoljeno po jedno dijete. Ako se slučajno rodi još jedno, mora mu
se ili pronaći sponzora, nekoga tko još nije imao djece, ili ga se mora
riješiti na drugi način. Uobičajen je postupak dati dijete na skrb
Pokajnicima (op. prev.).
3
Energo-kamioni su, kao i Mekovi, izvorno bili močvarna stvorenja s
Etamina Devet. Bili su to veliki pravokutni komadi mišića, postavljeni u
pravokutni okvir i zaštićeni od sunca, insekata i glodavaca sintetskim
krznom. Vrećice sirupa bile su povezane s njihovim probavnim sustavom,
žice su vodile do motoričkih jezgri rudimentarnog mozga. Mišići su bili
pričvršćeni za zglobne nosače, koji su pokretali rotore i pogonske kotače.
Energo-kamioni bili su ekonomični, dugotrajni i mirni, stoga ih se većinom
koristilo za prijevoz teškog tereta, za kopanje, oranje i druge naporne
poslove (op. prev.).
4
Zmaju za zmajarenje, ne mitološkom biću (op. prev. zbog razumljivosti).
5
Izložba antiknih kaputa. Sat procjene sutona: doslovno značenje prvog
izraza još se uvijek odnosilo na nešto konkretno; značenje drugog izraza
izgubilo se i fraza je postala samo formalna, označavala je onaj sat tijekom
kasnog popodneva kada se ide u posjete i kušaju vina, likeri i esencije:
ukratko, razdoblje opuštanja i čavrljanja prije formalnije druželjubivosti
tijekom večere (op. prev.).
6
Kaciga (op. prev.).
7
lotsa = puno, mnogo (op. prev.).
8
Igra riječima na ime Dixie Mae Leigh, "Ditzie May Lay" može se prevesti
kao "Blentavica može povaliti" (op. prev).
9
Vrsta ispita koji se polaže na postdiplomskim studijima u SAD; sastoji se
od esejskih i kratkih pitanja uvezanih u meke plave korice, odakle potječe i
naziv "Blue Book" (op. prev.).
10
Lusting (eng.) = žudjeti; 'lusting' je izvorno ime pošiljatelja i dio adrese
tajanstvenog emaila (op. prev).
11
Učitana osobnost (personality upload) = svijest i osobnost osobe unešeni
u računalo (op. prev.).
12
Server koji svaki zahtjev od korisnika tretira kao nezavisnu transakciju
koja nema veze s prethodnim zahtjevima (op. prev.).
13
Cookie (doslovno "keks") je mala datoteka za zapis podataka o
prethodnoj aktivnosti korisnika (op.prev.).
14
Dufus (eng.) = blento (op. prev.).
15
U originalu 'caffix' (op. prev.).
16
Tranzitni sustav (op. prev.).
17
Smartterm = pametni terminal (op. prev.).
18
Operativni sustav (op. prev.).
19
Mikroterminal (op. prev.).
20
U originalu chipburner (op. prev.).
21
U originalu: If/then/else; programske naredbe (op.prev.).