Jules Verne

Naziv izvornika
Le Pilote du Danube
Dunavski peljar

Prvo poglavlje

Na natjecanju u Sigmaringenu
Toga dana, u subotu 5. kolovoza 1876, mnogobrojna bučna svjetina ispunila je
gostionicu s natpisom »Ribički domjenak«. Pjesme, vriska, zveket čaša, pljesak,
povici, stapali su se u užasnu buku, a nju su u gotovo pravilnim razmacima
nadglasavali usklici hoch! kojima se obično izražava vrhunac njemačke radosti.
Prozori gostionice gledali su ravno na Dunav, na kraju ljupkog mjestanca
Sigmaringena, glavnog grada pruske kneževine Hohenzollern koja se nalazi gotovo
na samom izvoru te velike srednjoevropske rijeke.
Pokoravajući se pozivu natpisa iznad ulaznih vrata, ispisanog lijepim gotičkim
slovima, tu su se sastali članovi Dunavskog saveza, međunarodnog društva
ribolovaca, pripadnika različitih porječnih narodnosti. Nema veselog domjenka bez
dobre pijanke. Zato se dobro minhensko pivo i dobro mađarsko vino ispijalo iz
punih vrčeva i punih čaša. I pušilo se također, te je velika dvorana bila posve
zamagljena od mirisnog dima koji su dugačke lule rigale bez prestanka. Ali, ako se
članovi društva više i nisu mogli vidjeti, čuli su se i više nego što treba, osim ako
nisu bili gluhi.
Mirni i šutljivi kad obavljaju svoje dužnosti, ribolovci su zapravo najbučniji ljudi
na svijetu čim odlože svoje atribute. Kad prepričavaju^lastite pothvate, jednaki su
lovcima, a to nije malo.
Bili su pri kraju jednog od najobilnijih ručkova, za kojim su se oko stolova u
gostionici okupile stotine uzvanika, sve sami vitezovi pruta, strastveni obožavaoci
plovca, fanatici udice. Jutarnje vježbe očito su im silno isušile grla, ako je suditi po
broju boca na stoliću za odlaganje. Sad su došli na red mnogi likeri, koje su ljudi
izmislili da slijede nakon kave.
Otkucalo je tri sata poslije podne kad su gosti ustali od stola, sve jarkije crveni u
licu. Da budemo iskreni, neki su teturali i ne bi se bili mogli sasvim lišiti pomoći
susjeda. Ali
većina je čvrsto stajala na nogama, poput pravih i postojanih redovitih
posjetilaca tih dugih gozbi koje su se ponavljale nekoliko puta godišnje u
povodu natjecanja Dunavskog saveza.
Ta uvelike posjećena i uvelike svetkovana natjecanja uživala su veliku slavu duž
cijelog toka rijeke, žute, a ne plave, kakvom je opjeva glasoviti Straussov
valcer. Iz Badenskog vojvodstva, iz Wurttemberga, iz Bavarske, iz Austrije, Ma-
đarske, Rumunjske, Srbije, čak i iz turskih pokrajina Bugarske i Besarabije
stjecali su se natjecatelji.
Društvo je osnovano već prije pet godina. Kako je njime vrlo dobro ravnao
njegov predsjednik, Mađar Miclesco, bilo je u punom procvatu. Njegova sve
veća i veća sredstva dopuštala su mu da prilikom tih natjecanja ponudi vrijedne
nagrade, a zastava mu je svjetlucala dičnim medaljama osvojenim pobjedom
nad suparničkim društvima. Dobro upućen u zakonodavstvo koje se odnosi na
riječni ribolov, njegov je Upravni odbor podržavao svoje članove koliko protiv
države toliko protiv pojedinaca, i branio njihova prava i povlastice vrlo uporno,
moglo bi se reći s takvom profesionalnom tvrdoglavo-šću kakva je svojstvena
dvonošcu kojeg njegovi pecački nagoni čine dostojnim da se uvrsti u posebnu
kategoriju čovječanstva.
Netom održano natjecanje bilo je drugo te 1876. godine. U pet sati ujutro
natjecatelji su izašli iz grada i uputili se na lijevu obalu Dunava, malo nizvodno
od Sigmaringena. Nosili su odoru Saveza: kratki haljetak koji je ostavljao
potpunu slobodu pokretima, hlače uvučene u čizme debelih poplata, bijelu kapu
široka oboda. Dakako, posjedovali su cjelokupnu zbirku raznih predmeta,
nabrojenih u Priručniku za ribolovca: trske, prutove, mreže, udice zapakirane u
omote od jelenje kože, plovce, olovnice, kuglice od topljenog olova svih
veličina, umjetne mušice, uzice, firentinske strune. Ribolov je morao biti
slobodan u smislu da ulov bude dobar ma kakve ribe bile, a svaki je ribolovac
mogao postaviti meku kako je htio.
Kad je otkucalo šest sati, točno devedeset sedam natjecatelja bilo je na mjestu,
držeći udice nad vodom, spremni da bace meku.
Truba je dala znak i devedeset sedam udica kao jedna poleti nad vodom.
Natjecanje je donosilo nekoliko nagrada, od kojih su se prve dvije, svaka u
vrijednosti od sto forinti, imale dodijeliti

ribolovcu koji će imati najviše ribe i onom koji će uloviti najteži primjerak.
Nije se dogodila nikakva nezgoda i truba se oglasila drugi put, čime je pet minuta
prije jedanaest sati natjecanj«-zaključeno. Svaki je ulov tada podvrgnut
ocjenjivačkom odboru koji su sačinjavali predsjednik Miclesco i četiri člana
Dunavskog saveza. Nitko nije ni načas posumnjao da te odlične i moćne ličnosti
neće donijeti potpuno nepristranu odluku, takvu da nikakva pritužba neće biti
moguća, ma koliko u tom osobitom pecačkom svijetu bilo usijanih glava. Ipak se
čovjek morao oboružati strpljenjem da bi doznao rezultat njihova savjesnog ocje-
njivanja, jer je dodjela raznih nagrada, bilo za težinu, bilo za količinu, morala ostati
tajnom sve do trenutka predaje, a njemu je prethodio objed koji će sjediniti sve
takmace u zajedničkom gošćenju.
Taj je trenutak došao. Pred podijem na kojem su se nalazili predsjednik i drugi
članovi odbora, udobno sjedeći čekali su ribolovci, a da i ne govorimo o
znatiželjnim došljacima iz Sigmaringena.
I zaista, ako nije nedostajalo stolaca, klupa ni klupica, nije uzmanjkalo ni stolova, a
ponajmanje vrčeva s pivom i boca s raznim pićem, te velikih i malih čaša na
stolovima.
Kad su svi zauzeli mjesta i lule nastavile jače dimiti, ustane predsjednik:
- Poslušajte, poslušajte! - po vikali su sa svih strana. Gospodin Miclesco prethodno
je ispraznio zapjenjeni
vrč, a pjena mu je orosila vrhove brkova.
- Dragi kolege - rekao je njemački, jezikom koji su razumjeli svi članovi
Dunavskog saveza usprkos različitoj narodnosti. - Nemojte očekivati klasično
sročen govor, s uvodom, izlaganjem i zaključkom. Ne, nismo ovdje da se opajamo
službenim besjedama, hoću samo da ćaskamo o svojim sitnim poslovima kao dobri
drugovi, reći ću čak kao braća ako vam se to mjerilo čini opravdanim za jedan
međunarodni skup.
Te dvije rečenice, malo podugačke kao sve koje se općenito izgovaraju na početku
govora, čak i onda kad se govornik opire da ga održi, bile su dočekane
jednoglasnim odobravanjima, kojima su se pridružili brojni povici izvrsno!, iz-
vrsno!, pomiješani s poklikom hoch, dapače i štucanjem. A zatim, kad je
predsjednik digao svoju čašu, svi su mu punim čašama odali priznanje.

Nije se dogodila nikakva nezgoda do drugog zova trube...

Gospodin Miclesco je nastavio govor stavljajući ribolovca u prve redove
čovječanstva. Istaknuo je sva svojstva, sve vrline kojima ga je opskrbila
darežljiva priroda. Ispričao je koliko mu treba strpljenja, domišljatosti,
hladnokrvnosti, nadmoćne inteligencije da bi uspio u toj vještini, jer to jest
vještina više nego zanat, vještina koju je smjestio daleko iznad lovačkih
pothvata kojima se lovci s nepravom hvale.

10
- Zar bi se lov - uskliknuo je - mogao usporediti s ribolovom?
- Ne!... Ne!... - odgovori mu cijeli zbor.
- Kakva je zasluga u tomu da ubijate jarebicu ili zeca kad vam je nadohvat ruke i
pošto im je pas - a imamo li mi pasa? - ušao u trag da vama pomogne?... Takvu
divljač vidite^ izdaleka, naciljate je po miloj volji i zaspete je bezbrojnim mecima
od kojih većina promaši cilj!... Ribu naprotiv ne možete slijediti pogledom... Ona
je sakrivena ispod površine... Koliko samo treba spretnih manevara, koliko
tankoćutnih vabljenja, razuma i spretnosti da biste je privoljeli da zagrize meku, da
biste je zahvatili, da biste je izvukli iz vode, nekad paraliziranu na vrhu udice, a
nekad praćakavu baš kao da, da tako kažemo,
i sama plješće ribičevoj pobjedi!
Ovaj put odjeknula je bura odobravanja. Predsjednik Miclesco zacijelo je uzvraćao
osjećaje Dunavskog saveza. Shvaćajući da nikad ne može otići predaleko u
pohvalama svoje subraće, nije oklijevao da njihovu plemenitu zadaću smjesti iznad
svih drugih, da uzdigne do nebesa gorljive sljedbenike ribo-lovne znanosti, štoviše,
da se prisjeti uzvišene božice koja je predsjedala piskatorskim igrama u drevnom
Rimu za vrijeme ribolovnih svečanosti, ne bojeći se da će ga okriviti zbog pretje-
rivanja.
Jesu li te riječi bile shvaćene? Vjerojatno, jer su svi od oduševljenja zatoptali
nogama.
Zatim nastavi, pošto je ponovo došao do daha iska-pivši vrč snježnog piva.
- Ne preostaje mi drugo nego da nam čestitam na sve većem procvatu našeg
društva, koje svake godine stječe nove članove i čiji se glas nadaleko pročuo po
cijeloj srednjoj Evropi. Neću vam govoriti o njegovim uspjesima. Vi ih znate, vi u
njima sudjelujete, a velika je čast sudjelovati u ovom natjecanju! Njemačke, češke,
rumunjske novine nikad mu nisu poklonile tako dragocjene, dodajem još i tako
zaslužene pohvale, te pijem, moleći vas da mi se pridružite, u zdravlje novinara
koji se posvećuju međunarodnoj stvari Dunavskog saveza!
Dakako, pridružili su se predsjedniku Miclescu. Boce su se ispraznile u čaše, a čaše
su se ispraznile u grla isto tako lako kao što voda velike rijeke i njezinih pritoka
utječe u more.
Bili bi ostali na tome da je predsjednički govor završio 11
tom zdravicom. Ali su se nametnule i druge jednako prigodne zdravice.
Zapravo, predsjednik se uspravio u svoj svojoj visini između tajnika i blagajnika
koji su također stajali. Svaki od njih držao je u desnoj ruci čašu pjenušca dok je
lijevu položio na srce.
- Pijem za Dunavski savez - reče gospodin Miclesco obuhvativši pogledom
skup.
Svi ustanu držeći čaše u ravnini usana. Jedni su se popeli na klupe, drugi na
stolove, i odgovorili savršeno složno na prijedlog gospodina Miclesca.
A kad su čaše bile prazne, on nastavi još ljepše, pošto je zahvatio iz nepresušnih
boca koje su se nalazile pred njegovim prisjednicima i pred njim.
- Za razne narodnosti, za žitelje Badena, za Virtember-žane, Bavarce,
Austrijance, Mađare, Srbe, Vlahe, Moldavce, Bugare, Besarabijce što ih
Dunavski savez broji u svojim redovima!
A Besarabijci, Bugari, Moldavci, Vlasi, Srbi, Mađari, Austrijanci, Bavarci,
Virtemberžani i žitelji Badena odgovore mu kao jedan ispijajući sadržaj svojih
čaša.
Napokon je predsjednik završio besjedu objavljujući da pije u zdravlje svakoga
od članova društva. Ali, kako je njihov broj dosezao četiristo sedamdeset tri, bio
je nažalost prisiljen da ih strpa u jednu jedinu zdravicu.
Ipak su mu odgovorili s tisuću i tisuću hoch! koji su se produljili do
iznemoglosti.
Tako je završila druga točka programa od kojeg je prva završena natjecateljskim
vježbama. Treća će biti proglašenje pobjednika.
To su svi očekivali s posve prirodnom tjeskobom jer, kao što je rečeno, tajna
ocjenjivačkog odbora je sačuvana. Ali je došao trenutak kad će je napokon
doznati.
Predsjednik Miclesco se lati čitanja službenog spiska nagrada u obje kategorije.
U skladu sa statutom društva, najprije će biti objavljene manje vrijedne nagrade,
što će čitanje takva spiska činiti sve zanimljivijim.
Kad je prozvano njihovo ime, dobitnici manjih nagrada u kategoriji količine
ribe pristupili su podiju. Predsjednik12
ih je zagrlio i uručio im povelju i stanovitu svotu novca, promjenljivu ovisno o
postignutom stupnju.
Ribe koje su se našle u mrežama mogao je uloviti svaki ribolovac u vodama
Dunava: balavci, crvenperke, glavoči, iverci, grgeči, linjci, štuke, šarani i druge.
Vlasi, Mađari, Bade-njani i Virtemberžani nalazili su se na popisu za te manje
nagrade.
Druga nagrada, za sedamdeset sedam riba, dodijeljena je nekom Nijemcu po imenu
Weber, čiji je uspjeh dočekan srdačnim pljeskom. Dotičnog Webera njegovi su
kolege zapravo dobro poznavali. Već mnogo, mnogo puta na prethodnim natje-
canjima svrstao se u najviše redove i općenito se očekivalo da će toga dana odnijeti
prvu nagradu po količini ribe.
Ne, u njegovoj mreži bilo je samo sedamdeset sedam riba, sedamdeset sedam
dobro izbrojenih i prebrojenih, dok je jedan natjecatelj, ako ne spretniji, onda bar
sretniji, u svojoj donio devedeset devet.
Tada je bilo objavljeno ime toga majstora ribolovca. Bio je to Mađar Ilija Brusch.
Silno iznenađen skup nije pljeskao kad je čuo ime toga Mađara za kojega nisu
znali članovi Dunavskog saveza, kamo se tek nedavno bio upisao.
Budući da dobitnik nije smatrao da se mora pojaviti da bi podigao premiju od sto
forinti, predsjednik Miclesco odmah prijeđe na spisak pobjednika u kategoriji
težine. Nagrađeni su bili Rumunji, Slaveni i Austrijanci. Kad je izgovoreno ime
kojem je pripala druga nagrada, tom se imenu pljeskalo kao i onom Nijemca
Webera. Gospodin Ivetozar, jedan od prisjedni-ka, pobijedio je sa šaranom od tri i
pol funte koji bi zasigurno bio pobjegao manje spretnom i manje hladnokrvnom
ribolovcu. Bio je to jedan od najuglednijih, najaktivnijih, najodanijih članova
društva, a u to je vrijeme baš on odnosio najviše nagrada. I njega je pozdravio
jednodušan pljesak.
Preostalo je još samo da se dodijeli prva nagrada u toj kategoriji, i srca su kucala
očekujući ime dobitnika.
Kakvo je samo nastalo čuđenje, više nego čuđenje, opća zaprepaštenost, kad je
predsjednik Miclesco, glasom u kojem nije mogao zatomiti drhtanje, izustio ove
riječi:
- Prvi u kategoriji težine za štuku od sedamnaest funti, Mađar Ilija Brusch!13
Duboka tišina zavlada među prisutnima. Ruke spremne na pljesak ostale su
nepomične, usta spremna na klicanje pobjedniku zanijemjela su. Snažan osjećaj
znatiželje skamenio je sve.
Iznenada skupom prođe žamor.
Jedan od prisutnih, koji se dosad držao malo po strani, krene prema podiju.
Bio je to Mađar Ilija Brusch.
Ako je suditi prema njegovu brižljivo izbrijanom licu, okruženom gustom
kosom crnom poput tinte, Ilija Brusch nije bio stariji od trideset godina.
Natprosječne visine, širokih pleća, dobro građen, mora da je bio neuobičajeno
snažan. Zapravo bismo se mogli začuditi da ljudina takva kova u tolikoj mjeri
uživa u mirnim razonodama pecanja da je u toj teškoj vještini stekao
majstorstvo koje se ishodom natjecanja nepobitno dokazalo. '
Druga dosta neobična pojedinost, Ilija Brusch mora da je nekako obolio od neke
očne bolesti. Velike tamne naoča-ri, naime, skrivale su mu oči tako da im se nije
mogla raspo-znati boja. A vid je najdragocjenije čulo za onoga tko strastveno
voli nevidljivo micanje plovca, i dobre su oči potrebne onome tko hoće osujetiti
mnogostruke riblje lukavštine.
Ali, čudili se ili ne čudili, nije bilo druge nego se pokoriti. Budući da se u
nepristranost ocjenjivačkog odbora nije moglo sumnjati, Ilija Brusch je bio
pobjednik natjecanja, i to u uvjetima kakve nitko, koliko se članovi Saveza
sjećaju, još nije ispunio. Skup se stoga otkravio, pa pobjednika pozdravi dosta
zvonki pljesak u trenutku kad je primao povelje i premije iz ruku predsjednika
Miclesca.
Kad je to obavljeno, Ilija Brusch je, umjesto da siđe s podija, kratko
porazgovarao s predsjednikom, zatim se okrenuo prema radoznalom skupu
tražeći pokretom ruke tišinu koju je postigao kao čarolijom.
- Gospodo i dragi kolege - reče Ilija Brusch - zamolit 'ću vas za dopuštenje da
vam se obratim s nekoliko riječi kako
me naš predsjednik izvolio ovlastiti!
U maloprije tako bučnoj dvorani sad bi se čula muha. Na što smjera taj
pozdravni govor koji nije predviđen programom?
- Najprije vam se želim zahvaliti - nastavi Ilija Brusch - na vašoj naklonosti i
pljesku, ali vas molim da vjerujete da se14
nisam uzoholio više nego što dolikuje dvostrukom uspjehu koji sam upravo
postigao. Dobro znam da bi taj uspjeh, da je pripao najdostojnijem, bio požnjeo
neki stariji član Dunavskog saveza, tako bogatog vrijednim ribolovcima, i da ga ja
imam zahvaliti više sretnom slučaju negoli svojoj zasluzi.
Prisutni su žustro ocijenili čednost toga govora, te se začulo nekoliko prigušenih
povika Vrlo dobrol
- Preostaje mi da opravdam taj sretni slučaj, pa sam u tu svrhu smislio plan za koji
vjerujem da može zanimati ovaj skup sjajnih ribolovaca.
- Kao što vam je dobro poznato, dragi kolege, u modi su rekordi. Zašto i mi ne
bismo oponašali prvake u drugim sportovima koji su sasvim sigurno manje vrijedni
od našeg, i zašto ne bismo pokušali postići rekord u ribolovu?
Prigušeni povici prelete slušateljstvom. Začulo se ah, ah! gle!, gle!, zašto ne?, jer
je svaki član društva izražavao dojmove prema svojoj ćudi.
- Kad mi je ta zamisao prvi put pala na pamet - nastavljao je dotle govornik -
smjesta sam je usvojio, i smjesta sam shvatio u kakvim se uvjetima mora ostvariti.
Uostalom, moja pripadnost Dunavskom savezu ograničila je problem. Kao član
Saveza, morao sam na samom Dunavu potražiti sretan završetak svog pothvata.
Stoga sam napravio plan da se spustim našom dičnom rijekom od samog izvora do
Crnog mora, i da, pio veći duž tih tri tisuće kilometara, živim isključivo od vlasti-
tog ulova.
- Sreća koja mi je danas bila sklona samo će još pojačati, ako je to moguće, moju
želju da ostvarim to putovanje, a korist koju ono donosi ćete, uvjeren sam, cijeniti,
i zato vam već sada najavljujem polazak, određen za 10. kolovoza, to jest za
slijedeći četvrtak, i zakazujem vam sastanak toga dana točno na mjestu gdje
počinje Dunav.
Lakše je zamisliti nego opisati oduševljenje što ga je izazvala ta neočekivana
obavijest. Pet minuta trajala je bura povika hoch! i zaglušnog pljeska.
Ali takav događaj nije mogao završiti samo tako. Gospodin Miclesco je to shvatio i
kao i uvijek, postupio je kao pravi predsjednik. Ustao je još jednom, možda malo
tromo, između dvojice svojih prisjednika.
- Za našeg kolegu Iliju Bruscha - reče tronutim glasom podižući čašu pjenušca.15
- Za našeg kolegu Iliju Bruscha! - gromoglasno odgovori skup, a zatim odmah
zavlada duboka tišina, jer ljudi zbog žaljenja vrijednog nedostatka nisu tako
građeni da mogu u isto vrijeme vikati i piti.
Pa ipak, tišina je bila kratka vijeka. Peckavo vino ubrzo je uspjelo umornim grlima
dati novu snagu, što im je omogućilo da još bezbroj puta nazdrave prije nego je
usred općeg veselja zaključeno glasovito ribolovno natjecanje koje je toga dana, u
subotu 5. kolovoza 1876, otvorio Dunavski savez u ljupkom gradiću
Sigmaringenu.

Drugo poglavlje

Na izvoru Dunava
Je li Ilija Brusch čeznuo za slavom kad je najavio kolegama, sakupljenim u
gostionici »Ribički domjenak«, svoj plan da se s udicom u ruci spusti niz
Dunav? Ako mu je slava bila cilj, mogao se pohvaliti da ga je postigao.
Novine su se dokopale te zgode, i svi listovi podunavske regije, bez izuzetka,
posvetili su natjecanju u Sigmaringenu jedno izdanje, opširnije ili manje
opširno, ali uvijek u stanju da polaska samoljublju pobjednika čije je ime imalo
izgleda da postane posve čuveno.
- Već sutradan, u broju od 6. kolovoza, bečka Neue Freie Presse zabilježila je
slijedeće:
»Posljednje pecačko natjecanje Dunavskog saveza završilo je jučer u
Sigmaringenu s neočekivanim obratom, čijim je junakom bio Mađar po imenu
Ilija Brusch, do jučer nepoznat, a danas gotovo slavan.
Što je dakle učinio Ilija Brusch, upitat ćete, da je zaslužio tako iznenadnu slavu?
Ponajprije, taj vješti čovjek uspio je osvojiti dvije prve nagrade u kategoriji
težine i količine ribe, prestigavši daleko svoje suparnike što, čini se, nije nikad
viđeno otkako postoje takmičenja te vrste. Već i to nije loše. Ali ima i nešto
bolje.
Kad je čovjek požnjeo tolike lovorike, kad je odnio tako sjajnu pobjedu, moglo
bi se misliti da ima pravo da uživa u zasluženu odmoru. Ali, taj neobični Mađar
ne misli tako, nego se sprema da nas još više začudi.
Ako smo dobro obaviješteni, a naše su obavijesti poznato pouzdane, Ilija
Brusch je nagovijestio kolegama da kani s udicom u ruci preploviti cijeli Dunav,
od izvora u vojvodstvu Baden do ušća u Crno more, odnosno put od oko tri
tisuće kilometara.
Izvještava! ćemo svoje čitaoce o okolnostima toga originalnog pothvata.
Ilija Brusch mora krenuti na put idućeg četvrtka, 10. kolovoza. Poželimo mu
sretan put, ali poželimo također da18
strašni ribolovac ne istrijebi do posljednjeg primjerka vodene stanovnike koji
prebivaju u vodama velike međunarodne rijeke!«
Tako se izražava bečka Neue Freie Presse. Peštanski Pester Lloyd nije bio
manje vatren, kao ni Srpske novine iz Beograda i Romdnul iz Bukurešta, u
kojima je bilješka poprimila dimenzije pravog članka.
To pisanje bilo je dobro da privuče pažnju na Iliju Bruscha, pa ako je točno da
su novine odraz javnog mnijenja, mogao je očekivati da će pobuđivati sve veće
zanimanje što će njegovo putovanje dalje odmicati.
Uostalom, neće li u najvećim gradovima uz put naići na članove Dunavskog
saveza koji će smatrati svojom dužnošću da pridonesu slavi kolege? Nema
sumnje da će od njih dobiti podršku i pomoć u slučaju potrebe.
Već sada su komentari iz tiska postizali silan uspjeh među ribolovcima. U očima
tih profesionalaca pothvat Ilije Bruscha dobivao je veliku važnost, tako da se
velik broj članova Saveza, privučenih u Sigmaringen natjecanjem koje je
upravo završilo, zadržao ondje da bi prisustvovali odlasku prvaka Dunavskog
saveza.
Na produljenje njihova boravka sasvim sigurno se nije mogao požaliti gazda
»Ribičkog domjenka«. Poslijepodne 8. kolovoza, u predvečerje dana što ga je
pobjednik bio odredio za početak svoga originalnog putovanja, više od trideset
pilaca nastavljalo je voditi veseo život u velikoj dvorani gostionice, čija je
blagajna stekla neočekivane prihode zahvaljujući apsorpcijskim sposobnostima
tih biranih gostiju.
Pa ipak, usprkos blizini događaja koji je te znatiželjnike zadržao u prijestolnici
Hohenzollerna, uvečer 8. kolovoza nije se u »Ribičkom domjenku« razgovaralo
o junaku dana. Jedan drugi događaj, još važniji za priobalne stanovnike velike
rijeke, bio je temom općeg razgovora i uzrujavao sve ljude.
To uzbuđenje uopće nije bilo pretjerano i potpuno su ga opravdale najozbiljnije
činjenice.
Zapravo, već su nekoliko mjeseci obale Dunava pustošila neprekidna
razbojstva. Više se nije znalo broja opustošenim majurima, opljačkanim
dvorcima, okradenim vilama, čak ubojstvima, jer je nekoliko osoba životom
platilo otpor koji su pokušale pružiti neuhvatljivim zlikovcima.19
Bilo je očito da takav niz zločina nisu mogli počiniti osamljeni pojedinci. Jamačno
je riječ o dobro organiziranoj družini, nesumnjivo vrlo brojnoj, ako je suditi po
njezinim pothvatima.
Osobita je okolnost da ta banda operira samo u neposrednoj blizini Dunava. Dva
kilometra dalje od rijeke na jednu i drugu stranu nikad joj se službeno nije mogao
pripisati ni jedan zločin. Ipak, poprište njezinih operacija kao da je bilo tako
ograničeno samo na širinu, a inače su ti razbojnici, koje nikako nigdje nisu
uspijevali uhvatiti na djelu, podjednako pljačkali austrijske, mađarske, srpske ili
rumunjske obale.
Kad su izveli udarac, nestajali su do slijedećeg zločina koji je katkad počinjen
stotine kilometara dalje od prethodnog. U međuvremenu im nije bilo ni traga ni
glasa. Kao da su propali u zemlju, a isto tako i materijalni predmeti, ponekad vrlo
nezgrapni, koji su bili njihov plijen. Vlasti kojih se to ticalo napokon su se
pokrenule potaknute tim uzastopnim neuspjesima koji su se vjerojatno pripisivali
nepovezanosti kaznenih snaga. Na tu temu poveo se diplomatski razgovor i, kako
su novine baš toga jutra, 8. kolovoza, izvještavale, pregovori su završili stvaranjem
međunarodne policije raspoređene duž cijelog toka Dunava pod zapovjedništvom
jednoga zajedničkog zapovjednika. Imenovanje toga zapovjednika bilo je osobito
teško, ali naposljetku su se složili s ličnošću Karla Dragocha, mađarskog detektiva
dobro poznatog u tom kraju.
Karl Dragoch bio je uistinu znamenit policajac, i težak zadatak koji mu je povjeren
ne bi se bio mogao povjeriti nikom vrednijem. Bio je čovjek srednjeg stasa, u dobi
od četrdeset pet godina, prilično mršav i obdaren više moralnom nego tjelesnom
snagom. Ipak je bio dosta snažan da podnosi profesionalne napore svog položaja,
kao što je bio i dosta srčan da se suoči s njegovim opasnostima. Službeno je
boravio u Budimpešti, ali je najčešće bio na terenu, zaokupljen kakvom škakljivom
istragom. Savršeno poznavanje svih jezika jugoistočne Evrope, njemačkog i
rumunjskog, srpskog, bugarskog i turskog, da ne spominjemo mađarski, njegov
materinski jezik, omogućavalo mu je da se nikad ne nađe u neprilici, a kako je bio
neoženjen, nije bilo straha da će mu obiteljske brige sputati slobodu kretanja.
Njegovo je imenovanje, kako bi se reklo, dobro odjeknulo u tisku. Što se tiče
javnosti, ona ga je jednodušno odobra-

20
vala. U velikoj dvorani »Ribičkog domjenka« novost o tome bila je prihvaćena
osobito laskavo.
- Nisu mogli bolje izabrati - u trenutku kad su se u gostionici zapalile svjetiljke
ustvrdio je gospodin Ivetozar, dobitnik druge nagrade za težinu na takmičenju koje
je netom završilo. - Poznajem Dragocha. To je pravi čovjek.
- I to sposoban čovjek - nadoda predsjednik Miclesco.
- Poželimo - poviče Hrvat teško izgovorljiva imena Svrb, vlasnik bojadisaonice u
jednom bečkom predgrađu - da uspije očistiti obale rijeke. Život je ovdje zaista već
nepodnošljiv!
- Karl Dragoch ima pred sobom tvrd orah - reče Nijemac Weber, - Valjat će ga
vidjeti na djelu.
- Na djelu!... - klikne gospodin Ivetozar. - On već jest na djelu, nemojte u to
sumnjati.
- Svakako! - potvrdi gospodin Miclesco. - Karl Dragoch nije čovjek koji gubi
vrijeme. Ako je imenovan prije četiri dana, kako kažu novine, onda je već bar tri
dana na terenu.
- S kojeg će kraja početi? - upita gospodin Piscea, Rumunj čije je ime bilo
predodređeno za ribolovca.1 - Da sam ja na njegovom mjestu, priznajem, bio bih u
velikoj neprilici.
- Baš zato vas nisu tamo ni postavili, dragi moj - odvrati u šali Srbin. - Budite
uvjereni da Dragoch nije u neprilici. Možda je krenuo prema Beogradu, možda je
ostao u Budimpešti... Osim ako mu nije bilo milije doći ravno ovamo, u Sigma-
ringen, i ako u ovom trenutku nije među nama u »Ribičkom domjenku«!
Ta pretpostavka izazove mnogo smijeha.
- Među nama!... - ponovo poviče Weber.- Mihajlo Mihajloviću, prodajete nam rog
za svijeću. Pošto bi došao ovamo, gdje se od pamtivijeka nitko nije morao požaliti
niti na najmanji zločin?
- Eh! - odgovori Mihajlo Mihajlović - možda samo zato da preksutra prisustvuje
odlasku Ilije Bruscha. Možda čovjeka to zanima... Osim ako Ilija Brusch i Karl
Dragoch nisu jedno te isto.
- Kako jedno te isto! - poviču sa svih strana. - Što time mislite?
1
piscis, lat. riba21
Na tu fantastičnu doskočicu zinu svi pilci. 22
- Dovraga! To bi bilo sjajno! Nitko ne bi posumnjao da je pobjednik prerušeni
policajac koji bi tako savršeno slobodno mogao pregledati cijeli Dunav.
Na tu fantastičnu doskočicu zinu svi pilci. Taj Mihajlo Mihajlo vic!... Samo se
on može dosjetiti nečem takvom!
Ali Mihajlo Mihajlović nije se zadržao na onomu što je maločas izvalio.
- Osim ako - započne služeći se načinom izražavanja koji mu je zasigurno bio
uobičajen.
- Osim ako?
- Osim ako Karl Dragoch nema drugi razlog da dođe ovamo - nastavi prešavši
neposredno na drugu jednako fantastičnu pretpostavku.
- Koji razlog?
- Pretpostavite, na primjer, da mu se taj plan o plovidbi niz Dunav s udicom u
ruci čini sumnjivim?
- Sumnjivim!... Zašto sumnjivim?
- Zaboga! Pa ne bi bilo baš glupo da se neki lopov preruši u ribolovca, naročito
tako poznatog ribolovca. Takva slavna ličnost vrijedi više od nekog nepoznatog.
Čovjek bi mogao po miloj volji izvoditi nepodopštine, uz uvjet da u međuvre-
menu lovi ribu, toliko da zamete trag.
- Da, ali bi trebalo znati loviti ribu - cjepidlački se usprotivi predsjednik
Miclesco - a ta je povlastica pridržana za poštene ljude.
Na tu ćudorednu opasku, možda malko smionu, gromoglasno zaplješću svi
strastveni ribolovci. Mihajlo Mihajlović iskoristi opće oduševljenje osobito
taktično.
- U zdravlje predsjednika! - klikne podižući čašu.
- U zdravlje predsjednika! - ponove kao jedan svi pilci iskapivši svoje.
- U zdravlje predsjednika! - ponovi neki gost koji je osamljen sjedio za jednim
stolom i kao da se već nekoliko trenutaka živo zanimao za primjedbe što su
izmjenjivane oko njega«
Gospodin Miclesco je bio dirnut ljubaznim postupkom toga neznanca i da bi mu
se zahvalio, podigne čašu u njegovom smjeru u znak zdravice. Držeći
nesumnjivo da je tom uljudnom kretnjom led dovoljno razbijen, osamljeni pilac
smatrao se ovlaštenim da časnom skupu izloži svoje dojmove.23
- Dobar odgovor, vjere mi! - reče. - Da, svakako, ribolov je razbibriga poštenih
ljudi.
- Imamo li čast da razgovaramo s kolegom? - zapita gospodin Miclesco približivši
se neznancu.
- Oh - skromno odgovori ovaj - u najbolju ruku s amaterom koji strastveno uživa u
lijepim potezima, ali nije toliko umišljen da bi ih nastojao oponašati.
- Šteta, gospodine...?
- Jager.
- Šteta, gospodine Jager, jer iz toga moram zaključiti da nikad nećemo imati čast
da vas ubrajamo među članove Dunavskog saveza.
- Tko zna? - odgovori gospodin Jager. - Možda ću se jednog dana odlučiti da se i
sam latim posla... hoću reći, udice, i toga ću dana svakako biti jedan od vaših ako
ipak skupim uvjete za prijem.
- U to nemojte sumnjati - žustro potvrdi gospodin Miclesco uzbuđen nadom da će
unovačiti novog člana. - Tih vrlo jednostavnih uvjeta svega je četiri. Prvi je da se
plati skromna godišnja članarina.
- Razumije se - odobri gospodin Jager smijući se.
- Drugi, da volite ribolov. Treći, da budete ugodan drug, a smatram da je taj treći
uvjet sada već ispunjen.
- Vrlo ljubazno! - zahvali gospodin Jager.
- Što se tiče četvrtog, sastoji se isključivo u tomu da se ime i adresa unesu u spisak
društva. No, budući da vaše ime već imam, kad bih imao i adresu...
- Leipzigerstrasse 43, Beč.
- Bit ćete punopravni član, uz cijenu od dvadeset kruna godišnje.
Dva sugovornika se srdačno nasmiju.
- Drugih formalnosti nema? - upita gospodin Jager.
- Nema.
- Ne treba nikakvih isprava?
- Ta nemojte, gospodine Jager - usprotivi se gospodin Miclesco - zar zato da lovite
na udicu?...
- Točno. Uostalom, to uopće nije važno. U Dunavskom savezu mora da se svi
poznaju.
- Baš naprotiv - ispravi gospodin Miclesco. - Zamislite! Neki od naših drugova
žive ovdje, u Sigmaringenu, a drugi na obali Crnog mora. To ne olakšava
dobrosusjedske odnose.24
- Doista!
- Tako na primjer naš neobični pobjednik s prošlog natjecanja...
- Ilija Brusch?
- Jest. No eto, nitko ga ne poznaje.
- Nemoguće!
- Tako je - potvrdi gospodin Miclesco. - Doduše, član je Saveza tek nešto više
od petnaest dana. Ilija Brusch je za sve bio iznenađenje, ma što govorim! Pravo
otkriće.
- Što se u stilu trkališta naziva autsajderom.
- Upravo tako.
- Iz koje je zemlje taj autsajder?
- Mađar.
- Kao i vi, dakle. Vi, vjerujem, jeste Mađar, zar ne, gospodine predsjedniče?
- Čistokrvni, gospodine Jager, Mađar, iz Budimpešte.
- A Ilija Brusch?
- On je iz Szalke.
- Gdje vam je ta Szalka?
- To je trgovište, gradić, ako hoćete, na desnoj obali Ipolja, rijeke koja utječe u
Dunav nekoliko milja uzvodno od Budima.
- Ovog ćete prema tomu kao susjed bar moći posjećivati, gospodine Miclesco -
primijeti gospodin Jager smijući se.
- U svakom slučaju, tek za dva ili tri mjeseca - odgovori istim tonom
predsjednik Dunavskog saveza. - Trebat će mu naime toliko vremena za
putovanje...
- Osim ako ne odustane! - natukne šaljivo Srbin, uplećući se u razgovor bez
ustručavanja.
Ostali ribolovci se primaknu. Gospodin Jager i gospodin Miclesco postanu
središtem male skupine.
- Što time mislite? - upita gospodin Miclesco. - Imate bujnu maštu, Mihajlo
Mihajloviću.
- Obična dosjetka, dragi predsjedniče - odgovori zanovijetalo. - Ali ako Ilija
Brusch po vašem mišljenju ne može biti ni policajac ni zlikovac, zašto nas ne bi,
kako se ono kaže, htio povući za nos i zašto naprosto ne bi bio šaljivčina?
Gospodin Miclesco shvati stvar ozbiljno.
- Zlobni ste, Mihajlo Mihajloviću - odvrati. - To će vas jednog dana skupo
stajati. Ilija Brusch je na mene ostavio25
dojam čestita i ozbiljna čovjeka. Uostalom, član je Dunavskog saveza. Time je
sve rečeno.
- Bravo! - poviču sa svih strana.
Mihajlo Mihajlo vic, ne pričinjajući se osobito zbunjenim tom lekcijom, s
divljenja vrijednom prisutnošću duha iskoristi tu novu priliku da održi zdravicu.
- U tom slučaju - reče uzimajući vrč - u zdravlje Ilije Bruscha!
- U zdravlje Ilije Bruscha! - odgovori skup u zboru ne izuzimajući ni gospodina
Ja'gera koji savjesno isprazni čašu do posljednje kapljice.
Ta doskočica Mihajla Mihajlovića nije međutim bila tako lišena zdrava razuma
kao prethodne. Pošto je svoj plan dao na velika zvona, Ilija Brusch se više nije
pojavio. Nitko više nije o njemu ništa čuo. Nije li bilo neobično što se tako
držao po strani i nije li se moglo opravdano posumnjati da je htio nasamariti
odveć lakovjerne kolege? U svakom slučaju, neće morati dugo čekati da bi se u
tom pogledu točno obavijestili. U roku od trideset šest sati znat će na čemu su.
Oni koje je zanimao taj plan, morali su se samo premjestiti nekoliko milja
uzvodno od Sigmaringena. Tamo će zasigurno sresti Iliju Bruscha ako je tako
ozbiljan čovjek kao što je pouzdano tvrdio predsjednik Miclesco.
Pa ipak bi se mogla pojaviti jedna teškoća. Jesu li točno odredili mjesto izvora
velike rijeke? Nije li u tom pogledu bilo neke nesigurnosti i neće li Ilija Brusch,
kad mu se pokušaju pridružiti na jednom mjestu, biti na drugom?
Doduše, nema sumnje da se Dunav, drevni Ister, rađa u Badenskom velikom
vojvodstvu. Geografi čak tvrde da je to na šest stupnjeva deset minuta istočne
dužine i na četrdeset sedam stupnjeva četrdeset osam minuta sjeverne širine.
Međutim, i pod pretpostavkom da je to određenje točno, ono ide samo do
minute kružnog luka, ne i do sekunde, što može prouzrokovati stanovitu razliku.
Dakle, trebalo je baciti udicu točno na mjestu, gdje prva kapljica dunavske vode
počinje teći prema Crnom moru.
Prema legendi koja je dugo imala vrijednost geografskog podatka, Dunav izvire
usred jednoga vrta, vrta knezova Fiirstenberg. Kolijevka bi mu bio mramorni
bazen u koji brojni turisti dolaze napuniti čaše. Prema tomu, bi li bilo dobro
pričekati Iliju Bruscha ujutro 10. kolovoza pokraj toga zdenca?26
•m
-m
Ne, tu nije pravi, autentični izvor velike rijeke. Sad je poznato da nju tvori sliv
dviju rječica, Brega i Brigacha, koje teku na visini od osamsto sedamdeset pet
metara kroz šumu Schwarzwald. Njihove se vode miješaju u Donaueschingenu,
nekoliko vrsta uzvodno od Sigmaringena, i tu se stapaju pod zajedničkim imenom
Donau, iz čega smo mi napravili Dunav.
Ako jedna od tih rječica više od druge zaslužuje da sama bude smatrana rijekom,
onda je to Breg, koji je trideset sedam kilometara dulji, a izvire u Brisgauu.
Ali upućeniji znatiželjnici nedvojbeno su smatrali da će polazište Ilije Bruscha -
ako uopće polazi - biti Donau-eschingen, pa su se tamo svi slili zajedno s
predsjednikom Mic-lescom, a većina od njih bili su članovi Dunavskog saveza.
Od jutra 10. kolovoza stražarili su na obali Brega, na utoku dviju rječica. Ali sati su
prolazili a prisutnost junaka dana nije se zapažala.
- Neće doći - reče jedan.
- To je obični varalica - reče drugi.
- A mi smo strašno slični dobrim budalama! - doda Mihajlo Mihajlo vic likujući.
Jedino je predsjednik Miclesco ustrajao u obrani Ilije Bruscha.
- Ne - tvrdio je - nikad neću prihvatiti da bi jedan član Dunavskog saveza kanio
prevariti svoje kolege!... Mora da se Ilija Brusch zadržao. Budimo strpljivi. Uskoro
ćemo ga ugledati.
Gospodin Miclesco je bio u pravu kad se pokazao tako punim povjerenja. Malo
prije devet sati skupini koja je stajala na utoku Brega i Brigacha otme se krik.
- Eno ga, eno ga!
Na dvjesta koraka, iza okuke rta, izvan matice uz strmu obalu pojavio se čamac na
vesla. Njime je upravljao jedan čovjek, stojeći sam na krmi.
Taj je čovjek zaista bio onaj koji se nekoliko dana prije pojavio na natjecanju
Dunavskog saveza, dobitnik dviju prvih nagrada, Mađar Ilija Brusch.
Kad je čamac doplovio do utoka, zaustavi se i ukotvi na obali. Ilija Brusch se
iskrca, a svi znatiželjnici skupe se oko njega. Bez sumnje nije očekivao da će zateći
toliko ljudi, pa se doimao kao da je zbog toga pomalo u neprilici. 27
Ilija Brusch pozdravi posljednji put. 28
Predsjednik Miclesco mu se pridruži i pruži mu ruku, a Ilija Brusch je smjerno
stisne pošto je skinuo kapu od vidrina krzna.
- Ilija Brusch - reče gospodin Miclesco uistinu predsjednički dostojanstveno -
sretan sam da opet vidim velikog pobjednika našeg posljednjeg natjecanja.
Veliki pobjednik se nakloni u znak zahvalnosti. Predsjednik nastavi:
- Iz činjenice da vas susrećemo na izvoru naše međunarodne rijeke, zaključujemo
da ostvarujete svoj plan da ćete, loveći udicom, ploviti sve do ušća.
- Svakako, gospodine predsjedniče - odgovori Ilija
Brusch.
- A otpočet ćete upravo na današnji dan?
- Upravo na današnji dan, gospodine predsjedniče.
- Kako mislite ploviti?
- Prepuštajući se struji.
- U ovom čamcu?
- U ovom čamcu.
- Bez pristajanja?
- Da, pristajat ću noću.
- Poznato vam je da je u pitanju tri tisuće kilometara?
- Uz deset milja na dan, trebat će mi otprilike dva mjeseca.
- Onda sretan put, Ilija Brusch.
- Zahvaljujem vam, gospodine predsjedniče.
Ilija Brusch pozdravi posljednji put i ponovo se ukrca u čamac dok su se
znatiželjnici gurali da vide kako odlazi.
Uzme udicu, stavi meku, odloži je na klupu, digne ko-tvu u čamac, snažno odgurne
čamac čakijom, zatim sjedne na krmu i baci udicu.
Časak kasnije je izvuče. Na udici se koprcao bradac. To kao da je bio dobar znak, a
kad je zaobilazio rt, cijeli je skup zaglušnim povicima hoch! klicao pobjedniku
Dunavskog saveza.
«>«t£f!«tav;'. :
Treće poglavlje

Putnik Ilije Bruscha

Počela je dakle ta plovidba niz veliku rijeku. Sad je Ilija Brusch imao proći: jednim
vojvodstvom: Badenskim; dvjema kraljevinama: Wurttembergom i Bavarskom;
dvama carstvima: Austro-Ugarskom i Turskom; trima kneževinama:
Hohenzollernom, Srbijom i Rumunjskom.2
Pravi se ribolovac nije morao bojati napora za vrijeme toga dugog putovanja od
preko sedamsto milja. Dunavska struja pobrinut će se da ga prebaci do ušća
brzinom nešto malo većom od milje na sat, odnosno, u prosjeku, pedesetak kilome-
tara dnevno. Tako će za dva mjeseca biti na kraju puta, uz uvjet da %a nikakva
nezgoda ne zaustavi. Ali zašto bi kasnio? Čamac Ilije Bruscha bio je dug otprilike
dvanaest stopa. Bila je to neka vrsta čiklje plosnata dna, u sredini široka četiri
stope. Sprijeda je imala okruglu kućicu, zapravo tendu pod kojom su se mogla
skloniti dva čovjeka. U unutrašnjosti te kućice dvije škrinje, smještene uz razmu,
sadržavale su odjeću vlasnika, svedenu na najmanju moguću mjeru, a kad su bile
zatvorene, mogle su se preinačiti u ležajeve. Na krmi je još jedna škrinja služila
kao klupa, a u nju se spremalo kuhinjsko posuđe.
Nije potrebno napomenuti da je čiklja bila opskrbljena svim napravama od kojih se
sastoji pribor pravoga ribolovca. Ilija Brusch ne bi mogao biti bez toga jer je,
prema planu koji je priopćio kolegama na dan natjecanja, za vrijeme puta morao
živjeti isključivo od svog ulova, bilo da ga je trošio u naravi, bilo da ga je trampio
za gotov novac, što bi mu dopustilo da sastavi raznolikiji jelovnik a da ne odstupi
od svoga plana.
Zato će Ilija Brusch uvečer prodavati ribu koju preko dana ulovi, a ta riba ima
ljubitelje na jednoj i na drugoj obali, sudeći po prašini koju je uzvitlalo ime
ribolovca.
2
Te dvije kneževine kasnije su proglašene kraljevinama, Rumunjska 1881, a Srbija 1882 (op. autora) 30
Protekao je prvi dan. Pa ipak, promatrač koji ne bi gubio iz vida Iliju Bruscha,
silno bi se iznenadio videći kako taj pobjednik Dunavskog saveza, čini se, unosi
vrlo malo gorljivosti u pecanje koje je ipak jedini razlog njegova neobičnog puto-
vanja. Čim bi povjerovao da je zaštićen od pogleda, požurio je zamijeniti udicu
veslom, te je veslao iz sve snage kao da bi htio pospješiti plovidbu. Naprotiv, ako
bi se kakvi znatiželjnici pojavili na obali, ili ako bi se mimoišao s kakvim lađarom,
smjesta bi hvatao svoje profesionalno oruđe i, zahvaljujući spretnosti, ubrzo vadio
iz vode kakvu lijepu ribu, što mu je pribavljalo odobravanje gledalaca. Ali čim je
tok rijeke sakrio znatiželjnike, a lađar se izgubio iza okuke, ponovo je uzimao
veslo i tjerao tešku čiklju brzinom koja se pribrajala brzini struje.
Je li Ilija Brusch imao neki razlog zašto je nastojao skratiti putovanje na koje ga,
istina, nitko nije prisilio? Ma kako bilo, napredovao je dosta brzo. Nošen strujom
koja je bila brža blizu izvora nego što će biti poslije, veslajući kad god je ocijenio
da je za to povoljna prilika, dosezao je brzinu od osam kilometara na sat, ako ne i
više.
Pošto je prošao nekoliko manjih mjesta, ostavio je za sobom i Tuttlingen, veće
središte, a da se nije ondje zaustavio premda mu je nekolicina obožavalaca s obale
davala znakove da pristane. Pokretom otklanjajući poziv, Ilija Brusch je odbio
prekinuti plovidbu niz struju.
Oko četiri sata poslije podne stigao je u ravninu gradića Fridingena, četrdeset osam
kilometara od svoga polazišta. Bio bi rado dao petama vjetra, ako je takav izraz
dopušten kad čovjek ide vodenim putem - iz Fridingena kao i iz prethodnih
pristaništa, ali mu oduševljenje naroda to nije dopustilo. Čim se pojavio, nekoliko
se čamaca, s kojih su se orili bezbrojni povici hoch!, odvojilo od obale i opkolilo
slavnog pobjednika.
Drage volje se pokorio. Uostalom, zar nije morao potražiti kupca za ribu, uhvaćenu
u toku povremenog ribarenja? Braci, deverike, crvenperke, balavci još su se
koprcali u njegovoj mreži, a da i ne spominjemo mnoge mrenove nazvane još i
muč. Sam očito nije mogao to sve pojesti. Ali to i nije dolazilo u obzir. Ljubitelja je
bilo mnogo. Čim je čamac pristao, pedesetak žitelja Badena natisnulo se oko njega
pozivajući ga, okružujući ga, ukazujući mu časti kakve zaslužuje pobjednik
Dunavskog saveza.
- Hej! Ovamo, gospodine Brusch!31
- Jeste li za čašu dobra piva, Brusch?
- Kupujemo vašu ribu, Brusch!
- Ovu za dvadeset krajcara!
- Onu tamo za forintu!
Pobjednik nije znao komu da odgovara, a njegov mu je ulov ubrzo donio nekoliko
lijepih komada kovanog novca. Zajedno s premijom isplaćenom na natjecanju, to
će na kraju biti sasvim lijepa svota ako se oduševljenje bude i dalje širilo od izvora
velike rijeke pa do ušća.
A zašto bi prestalo? Zašto bi se prestali otimati za ribe Ilije Bruscha? Nije li bila
čast posjedovati ribu iz njegove ruke? Štoviše, ne bi se uopće morao potruditi da
nudi svoju ribu po kućama, jer su se ljudi za nju otimali na licu mjesta. Ta prodaja
bila je odista genijalna zamisao.
Osim što je lako prodao ribu, te večeri nisu izostali ni pozivi. Ilija Brusch, koji kao
da je želio napuštati svoj čamac što je moguće manje, sve ih je otklonio; odlučno je
odbio čaše dobra vina i vrčeve dobra piva premda su ga sa svih strana molili da
svrati u gostionice na obali da ih ispije. Njegovi su obožavatelji morali odustati od
toga i rastati se od svog junaka ugovorivši s njim sastanak za sutradan pri odlasku.
Ali sutradan više nisu zatekli čiklju. Ilija Brusch je otplovio prije zore i
iskorištavajući osamu ranog jutra, snažno je veslao držeći se sredine rijeke,
podjednako udaljen od obje vrletne obale. Zahvaljujući brzoj struji, oko pet sati
izjutra prođe uz Sigmaringen, na nekoliko metara od »Ribičkog domjenka«. Bez
sumnje će se malo kasnije koji od članova Dunavskog saveza nalaktiti na ogradu
gostionice i čekati na dolazak slavnog kolege. Čekat će ga uzalud. Ribolovac će
već biti daleko ako nastavi takvom brzinom.
Nekoliko kilometara od Sigmaringena, Ilija Brusch ostavi za sobom prvi pritok
Dunava, obični potok Louter, koji utječe s lijeve strane.
Iskorištavajući razmjernu udaljenost između nastanjenih središta na tom dijelu
puta, Ilija Brusch je cijeli dan brzo plovio pecajući samo koliko je prijeko
potrebno. Kako je ulovio upravo toliko ribe koliko mu je trebalo za vlastitu
potrošnju, noću se zaustavi na otvorenom, malo uzvodno od gradića Mun-
delkingena, čiji žitelji zacijelo nisu slutili da je tako blizu.
Nakon drugog dana plovidbe nastupi treći, gotovo jednak. Ilija Brusch brzo prođe
mimo Mundelkingena prije izlaska32
sunca, i još je bilo rano jutro kad je već ostavio za sobom golemo trgovište
Ehingen. U četiri sata je presjekao Iller, važan desni pritok, a još nije bilo otkucalo
pet kad je privezao čamac za zakovani željezni kolut na pristaništu u Ulmu, prvom
gradu kraljevine Wurttemberg nakon prijestolnice Stuttgarta.
Dolazak slavnoga pobjednika nije bio najavljen. Očekivali su ga tek sutradan
kasno uvečer. Zato nije bilo uobičajene gužve. Vrlo zadovoljan što je nezapažen,
Ilija Brusch odluči da iskoristi večer za kratak posjet gradu.
Ipak, ne bi bilo baš sasvim točno reći da je obala bila pusta. Bio je ondje u
najmanju ruku jedan šetač, i štoviše, sve je govorilo u prilog tomu da taj šetač čeka
Iliju Bruscha, jer od trenutka kad se čamac pojavio, slijedio ga je hodajući duž oba-
le. Po svemu sudeći, pobjednik Dunavskog saveza neće izbjeći uobičajene ovacije.
Međutim, otkako je čamac privezan na obali, samotni šetač se nije približio. Ostao
je na stanovitoj udaljenosti pričinjajući se da promatra, kao da mu je stalo da sam
ne bude primijećen. Bio je to čovjek srednjeg rasta, mršav, živahnih očiju premda
je jamačno bio prešao četrdesetu, u odijelu po mađarskoj modi. U ruci je nosio
kožni kovčeg.
Ne poklanjajući mu nimalo pažnje, Ilija Brusch čvrsto zaveže čamac, zaključa
vrata kabine, provjeri jesu li poklopci na škrinjama dobro zatvoreni lokotom, zatim
iskoči na obalu i zaputi se prvom ulicom koja je vodila prema gradu.
Čovjek smjesta krene uzastopce s njim pošto je brzo ubacio u čiklju kožni kovčeg
što ga je nosio u ruci.
Presječen Dunavom, Ulm je na lijevoj obali virtember-ški, a na desnoj bavarski, ali
je na obje obale vrlo njemački grad.
Ilija Brusch je koračao starim ulicama omeđenim starinskim dućanima s oknom na
vratima, dućanima u koje kupac uopće ne ulazi, nego se trguje kroz taj prozorčić. A
kad puše vjetar, kako samo zvekeće staro željezo dok se na vrhu motki njišu teški
cimeri iskovani u medvjede, jelene, križeve i krune!
Pošto je stigao do starog bedema, Ilija Brusch obiđe četvrt gdje mesari, crevari i
kožari imaju sušionice, zatim lutajući nasumce stigne pred katedralu, jednu od
najsmionijih u Njemačkoj. Njezin je toranj težio da se uzdigne više od onoga u
Strasbourgu. Ta se ambicija izjalovila, kao i tolike druge, 33
Ilij'a Brusch je sjeo u kavanu.34
Ijudskije, pa je najviši šiljak virtemberškog tornja prestajao na visini od trista
trideset sedam stopa.
Ilija Brusch nije pripadao porodici planinara, pa mu nije palo na pamet da se popne
na toranj, odakle bi pogledom obuhvatio cijeli grad i okolicu. Da je to učinio,
zacijelo bi ga slijedio onaj neznanac koji ga nije napuštao a da on uopće nije
opazio tu neobičnu pratnju. Slijedio ga je kad se, ušavši u katedralu, divio
tabernakulu što ga je jedan francuski putnik, gospodin Duruy, usporedio s kulom s
puškarnicama i galerijama za bacanje kamenja, te korskim sjedalima koje je
umjetnik iz 15. stoljeća napučio slavnim ličnostima toga doba.
Slijedeći jedan drugog, prošli su pored vijećnice, impozantne građevine iz 12.
stoljeća, a zatim se ponovo spustili prema rijeci.
Prije nego su stigli na obalu, Ilija Brusch se na nekoliko trenutaka zaustavi da
promatra družinu štakara na njihovim dugim štulama, razonoda vrlo omiljela u
Ulmu premda njegove žitelje na nju ne prisiljava vlažno i izrovano tlo, neprikladno
za hodanje običnim pješacima, kao što je još danas u starom sveučilišnom gradu
Tiibingenu.
Da bi bolje uživao u tom prizoru u kojem je glavni akter bila skupina mladića i
djevojaka, dječaka i djevojčica, svi radosni, Ilija Brusch je sjeo u kavanu.
Neznanac nije propustio priliku da sjedne za jedan od susjednih stolova, pa obojica
naruče vrč glasovitog piva toga kraja.
Poslije deset minuta ponovo krenu, ali obrnutim redom nego na dolasku. Neznanac
je sad koračao sprijeda ubrzanim korakom, a kad je Ilija Brusch, koji je išao za
njim ništa ne sluteći, došao do svoje čiklje, zatekao ga je unutra kao da ga već
odavna čeka.
Još je bio bijeli dan. Ilija Brusch već izdaleka opazi uljeza kako udobno sjedi na
krmenoj škrinji, s kovčegom od žute kože do nogu. Vrlo iznenađen, ubrza korak.
- Oprostite, gospodine - reče uskačući u čamac - mislim da griješite.
- Nipošto - odgovori neznanac. - Želim razgovarati baš s vama.
- Sa mnom?
- S vama, gospodine Ilija Brusch.
- O čemu?
- Da vam predložim jedan posao.35
- Posao! - ponovi ribolovac vrlo začuđen.
- Štoviše, izvrstan posao - potvrdi neznanac i pokretom pozove sugovornika da
sjedne.
Poziv zasigurno nije bio baš propisan, jer nije običaj ponuditi mjesto onomu koji
vas prima na svomu. Ali je ta osoba govorila s toliko odlučnosti i mirne sigurnosti
da se to dojmilo Ilije Bruscha. Bez riječi posluša nepriličnu ponudu.
- Poznajem vaš plan - nastavi neznanac - kao i svi, i prema tomu znam da
namjeravate ploviti niz Dunav živeći isključivo od svog ulova. Sam sam strastveni
ljubitelj vještine ribolova i silno bih želio sudjelovati u vašem pothvatu.
- Na koji način?
- Reći ću vam. Ali dopustite mi prije jedno pitanje. Na koliko procjenjujete
vrijednost ribe koju ćete uloviti u toku puta?
- Mislite, koliko će mi ulov moći donijeti?
- Da. Mislim na ono što ćete prodati, ne računajući ono što ćete sami potrošiti.
- Možda stotinjak forinti.
- Ja vam nudim pet stotina.
- Petsto forinti! - ponovi Ilija Brusch zaprepašteno.
- Da, petsto forinti, plaćenih u gotovom i unaprijed.
Ilija Brusch je gledao začetnika toga jedinstvenog prijedloga, a njegov je pogled
morao biti rječit jer je ovaj odgovorio na misao koju ribolovac nije izrazio.
- Budite mirni, gospodine Brusch. Nisam sišao s uma.
- Pa što onda smjerate?- zapita pobjednik ne baš uvjereno.
- Rekao sam vam - objasni neznanac. - Želim sudjelovati u vašim poduhvatima,
prisustvovati im. A osim toga, tu je i uzbuđenje kockara. Pošto sam stavio na kocku
petsto forinti, zanimat će me da vidim kako se ta svota vraća svake večeri
djelomice, prema tomu kako bude tekla prodaja.
- Svake večeri? - navalio je Ilija Brusch. - Znači da biste se ukrcali sa mnom?
- Svakako - reče neznanac. - Razumije se, moje putovanje ne bi bilo uključeno u
naše klauzule i bilo bi plaćeno jednakom svotom od pet stotina forinti, što će
iznositi sve u svemu tisuću forinti, opet u gotovini i unaprijed. - Tisuću forinti! -
ponovi još jedanput Ilija Brusch sve začuđeniji.
Dakako, prijedlog je bio primamljiv. Ali možemo
GRADSKA BiBLIOiCKA -NARODNA ČITAONICA MLAKA36
pretpostaviti da je ribolovcu bilo stalo do samoće jer je kratko odgovorio:
- Žalim, gospodine. Odbijam.
Nije bilo druge nego se pokoriti tako izričitom odgovoru, izrečenom nepobitnim
tonom. No, tako očito nije mislio strastveni ljubitelj ribolova kojega kao da se nije
nimalo dojmilo to odrješito odbijanje.
- Biste li mi dopustili, gospodine Brusch, da vas upitam zašto? - upita blago.
- Ne moram se opravdavati. Odbijam, i gotovo. Mislim da je to moje pravo -
odgovori Ilija Brusch postajući nestrpljiv.
- Dakako, to je vaše pravo - prizna njegov sugovornik bez uzbuđenja. - Ali ja ne
prekoračujem svoje ako vas molim da mi izvolite objasniti razloge svoje odluke.
Moj prijedlog nije bio nimalo uvredljiv, pa je prirodno da prema meni uljudno
postupite.
Te riječi nisu bile izgovorene nimalo prijeteći, ali je ton bio tako odlučan, čak tako
autoritativan da se Ilija Brusch zapanjio. Ako mu je i bilo stalo do samoće, bez
sumnje mu je još više bilo stalo da izbjegne neumjesnu raspravu, tako da je odmah
izustio opasku, uglavnom sasvim opravdanu.
- Imate pravo, gospodine - reče. - Zato ću vam ponajprije reći da bih osjećao
grižnju savjesti kad bih vam dopustio da se upustite u tu zacijelo pogubnu
operaciju.
- To je moj problem.
- I moj, jer ne namjeravam loviti ribu više od jedan sat dnevno.
- A preostalo vrijeme?
- Veslam da ubrzam plovidbu.
- Znači da vam se žuri? Ilija Brusch se ugrize za usne.
- Da li žurim ili ne - odgovori osorno - to je tako. Morate shvatiti da bi primiti u
tim uvjetima vaših petsto forinti bila prava krađa.
- Ne sada kad ste me upozorili - usprotivi se molitelj ne odrekavši se svoga
nepomućenog mira.
- Ipak bi - odvrati Ilija Brusch. - Jedino da se obve-žem da ću loviti svakog dana,
makar jedan sat. A nikad neću nametnuti sebi takvu obvezu. Namjeravam postupati
kako mi se svidi. Želim biti slobodan.37
- Bit ćete - izjavi neznanac. - Lovit ćete kad vam se prohtije, i samo kad vam se
prohtije. To će dapače povećati draž igre. Uostalom, znam da ste dosta vješti te će
dva ili tri sretna ulova dostajati da mi osiguraju prihod, i još taj posao smatram
izvrsnim. Dakle ustrajem na tomu da vam ponudim petsto forinti za sve, odnosno
tisuću kad se uključi prijevoz.
- A ja ustrajem na tomu da ih odbijem.
- Tada ću ponoviti pitanje: zašto?
U takvu je navaljivanju zaista bilo nečeg neumjesnog. Ilija Brusch, po prirodi vrlo
miran, ipak je počeo gubiti strpljenje.
- Zašto? - odgovori življe. - Mislim da sam vam rekao. Kad već to zahtijevate,
dodat ću da ne želim nikoga na brodu. Pretpostavljam da nije zabranjeno voljeti
samoću.
- Svakako - prizna njegov sugovornik a da pri tom nije ničim pokazao da će
napustiti klupu na kojoj kao da se skamenio. - Ali sa mnom ćete biti sami. Neću se
micati s mjesta, čak neću ni riječi izustiti ako mi postavite taj uvjet.
- A noću? - upita Ilija Brusch kojeg je obuzimao gnjev. - Zar mislite da dvije osobe
mogu udobno spavati u mojoj kabini?
- Dovoljno je velika za dvojicu - odgovori neznanac. - Uostalom, tisuću forinti
može i te kako nadoknaditi malu nepriliku.
- Ne znam može li - odgovori Ilija Brusch sve ljući -ali ja to neću. Kažem ne, sto
puta ne, tisuću puta ne. Mislim da je to jasno.
- Vrlo jasno - potvrdi neznanac.
- Dakle?... - upita Ilija Brusch pokazujući rukom obalu.
Ali njegov sugovornik kao da nije razumio tu inače tako jasnu kretnju. Izvukao je
iz džepa lulu i brižljivo je čačkao. Takva drskost razdražila je Iliju Bruscha.
- Zar ću vas morati iznijeti na zemlju? - poviče izvan sebe.
Neznanac je prestao čačkati lulu.
- Učinili biste krivo - reče a da mu se u glasu ne osjeti ni trunka straha. - I to iz tri
razloga. Prvo, svađa bi morala izazvati upletanje policije, što bi nas prisililo da
obojica pođemo do komesara i kažemo svoja imena i prezimena i da odgovaramo
na beskrajno preslušavanje. Priznajem da me to uopće ne 38
»Vaše isprave, molim vas.<39
bi zabavljalo, a s druge strane, takva pustolovina ne bi baš bila prikladna da skrati
vaše putovanje kao što vi, čini se, želite.
Da li se tvrdoglavi ljubitelj ribolova mnogo pouzdavao u to obrazloženje? Ako je
od toga nešto očekivao, imao je razloga da bude zadovoljan. Iznenada ublaživši
srdžbu, Ilija Brusch kao da je bio sklon da dokraja sasluša obranu. Rječiti
govornik, silno zaokupljen paljenjem lule, nije ni opazio učinak što su ga proizvele
njegove riječi.
Točno u trenutku kad je htio nastaviti mirno obrazlaganje, u čiklju uskoči treća
osoba koju Ilija Brusch, zaokupljen raspravom, nije opazio. Taj došljak nosio je
uniformu njemačkog žandara.
- Gospodin Ilija Brusch? - upita taj predstavnik državne vlasti.
- Ja sam - odgovori prozvani.
- Vaše isprave, molim vas.
Taj je zahtjev pao kao kamen usred ustajale lokve. Ilija Brusch bio je vidljivo
zaprepašten.
- Moje isprave?... - promuca. - Pa ja nemam isprava, osim omotnica od pisama i
uplatnica stanarine za kuću u kojoj stanujem u Szalki. Je li vam to dosta?
- To nisu nikakve isprave - odgovori žandar s izrazom gađenja. - Krsni list,
propusnica, radna knjižica, putnica, to su isprave! Imate li nešto od toga?
- Ništa - reče Ilija Brusch očajno.
- Nezgodno za vas - promrmlja žandar koji je izgledao vrlo iskreno ljutit što mora
kažnjavati.
- Za mene! - prosvjedovao je ribolovac. - Pa ja sam pošten čovjek, molim vas da
mi vjerujete.
- Uvjeren sam u to - izjavi žandar.
- I nemam se čega bojati ni od koga. Uostalom, dobro sam poznat. Pobjednik sam
posljednjeg natjecanja Dunavskog saveza u Sigmaringenu, o kojem su pisale sve
novine, pa bih zacijelo čak i ovdje imao ljude koji bi jamčili za mene.
- Potražit ćemo ih, budite bez brige - uvjeravao je žandar. - U međuvremenu,
prisiljen sam vas zamoliti da me slijedite do komesara koji će se uvjeriti u vaš
identitet.
- Do komesara! - povikne Ilija Brusch. - Za što sam optužen?
- Ni za što - objasni žandar. - Samo što ja imam nalog. A taj nalog glasi da
nadgledam rijeku i da privedeni kome-40
saru sve one koje nađem bez urednih isprava. Jeste li vi na rijeci? Jeste. Imate li
isprave? Nemate. Prema tomu, vodim vas. Ostalo me se ne tiče.
- Ali to je uvredljivo! - prosvjedovao je Ilija Brusch sav očajan.
- To je tako - flegmatično izjavi žandar. Nesuđeni putnik, čiji je govor bio tako
naglo prekinut,
obratio je toliku pažnju tom razgovoru da je pustio da mu se ugasi lula. Ocijenio je
da je došao trenutak da se uplete.
- Kad bih ja jamčio za gospodina Iliju Bruscha, bi li to bilo dovoljno?
- Ovisi - odgovori žandar. - A tko ste vi uopće?
- Evo moje putnice - odvrati ljubitelj ribolova pružajući presavijen papir.
Žandar ga preleti pogledom i smjesta stubokom promijeni ponašanje.
- To je nešto drugo.
Brižno previje putnicu i vrati je vlasniku. Na to skoči na obalu i reče:
- Do viđenja, gospodo - uputivši sudrugu Ilije Bruscha pozdrav pun poštovanja.
A što se tiče ribolovca, on je, jednako začuđen izne-nadnošću neočekivanog
događaja kao i njegovim raspletom, pogledom pratio neprijatelja koji se povlačio.
Za to je vrijeme njegov spasilac, nastavljajući nit razgovora točno na mjestu gdje je
bila prekinuta, nesmiljeno nastavljao:
- Drugi je razlog, gospodine Brusch, da je rijeka, iz razloga koji vam možda nisu
poznati, strogo nadzirana, za što ste maločas dobili dokaz. Taj će nadzor biti još
stroži kad stignete dalje nizvodno, a još stroži, ako je moguće, kad budete prolazili
kroz Srbiju i bugarske pokrajine Otomanskog Carstva, vrlo nemirne zemlje koje su
od 1. srpnja čak i službeno u ratu. Smatram da vam se u toku putovanja može
dogoditi više nego jedna nezgoda i da vam neće biti naodmet da za svaki slučaj
imate pripomoć časnog građanina koji ima sreću da je prilično utjecajan.
Spretni govornik imao je razloga vjerovati da će taj drugi dokaz, čija se valjanost
maloprije pokazala u malom, prevagnuti. No nipošto se nije nadao tako potpunom
uspjehu. Ilija41
Brusch, potpuno uvjeren, jedva je čekao da popusti. Nezgodno je bilo samo
pronaći vjerodostojnu izliku za njegov obrat.
- Treći i posljednji razlog - nastavljao je međutim budući putnik -jest da vam se
obraćam u ime gospodina Miclesca, vašeg predsjednika. Budući da ste svoj pothvat
stavili pod pokroviteljstvo Dunavskog saveza, neka onda on nadgleda kako se
provodi, tako da bude u stanju, ako zatreba, jamčiti za njegovu zakonitost. Kad je
gospodin Miclesco doznao za moju namjeru da vam se pridružim na putu, dao mi
je gotovo službeno ovlaštenje u tom smislu. Žalim što nisam predvidio vaš nera-
zumljiv otpor, i što sam odbio pisma s preporukama koja mi je nudio za vas.
Ilija Brusch odahne. Je li moglo biti bolje izlike da sad prihvati ono što je tako
ogorčeno odbijao?
- Trebali ste mi to reći! - klikne. - U tom slučaju to je sasvim nešto drugo, i bio bih
nepristojan da dalje odbijam vaše prijedloge.
- Znači da ih prihvaćate?
- Prihvaćam ih.
- Vrlo dobro! - reče ljubitelj ribolova napokon ostvarivši cilj, i izvuče iz džepa
nekoliko novčanica. - Evo tisuću forinti.
- Želite li za njih priznanicu?
- Ako vam nije neprilično.
Ribolovac izvadi iz jedne od škrinja tintu, pero i notes, iz kojega istrgne list, zatim,
pri posljednjim tracima danjeg svjetla, počne sastavljati priznanicu istodobno je
glasno čitajući.
- »Primio u vidu isplate osjekom za svoj ulov u toku cijelog trajanja moga
sadašnjeg putovanja i na ime naplate za njegov put od Ulma do Crnog mora svotu
od tisuću forinti od gospodina...«
- Od gospodina...? - ponovi upitno s podignutim perom.
Putnik Ilije Bruscha upravo je ponovo palio lulu.
- lagera, Leipzigerstrasse 45, Beč - odgovori između dva dima.
Četvrto poglavlje

Sergej Ladko
Od raznih krajeva zemlje, koji su od početka povijesnog razdoblja naročito trpjeli
od rata - a moramo priznati da se nijedan predio ne može pohvaliti da je od toga
doživio neke koristi! -jug i jugoistok Evrope zavređuju da ih navedemo na prvom
mjestu. Po svom geografskom položaju ti su krajevi zapravo, zajedno s dijelom
Azije između Crnog mora i Inda, borilište na kojem su se sudbinski sukobili
neprijateljski narodi koji napu-čuju stari kontinent.
Feničani, Grci, Rimljani, Perzijanci, Huni, Goti, Slaveni, Mađari, Turci i toliki
drugi otimali su se za sve ili za dio tih nesretnih krajeva, a da i ne govorimo o tada
divljim hordama, koje su samo prešle preko njih da bi se skrasile u srednjoj i
zapadnoj Evropi, gdje su polaganom prilagodbom stvorile današnje narode.
Kao ni njihova tragična prošlost, ni budućnost za njih neće biti baš blistava ako je
vjerovati brojnim učenim prorocima. Po njihovim riječima, najezda žutih
neminovno će prije ili poslije ponovo donijeti krvoprolića antike i srednjeg vijeka.
A kad taj dan dođe, južna Rusija, Rumunjska, Srbija, Bugarska, Mađarska i Turska,
sama vrlo iznenađena takvom ulogom -ako zemlja koju danas tako nazivamo u to
vrijeme uopće bude pod vlašću Osmanovih sinova - bit će silom prilika izbečeni
bedem Evrope, pa će se prvi sukobi odlučiti na njihov račun.
U očekivanju tih kataklizmi, čije je dospjeće u svakom slučaju vrlo daleko, razni
narodi, koji su se u toku stoljeća gomilali jedni za drugima između Sredozemlja i
Karpata, na kraju su se kako-tako slegli, a mir - oh! taj nepotpuni mir takozvanih
civiliziranih naroda - neprestano rasprostire svoje carstvo prema Istoku. Nemiri,
pljačke, umorstva u endemskom stanju kao da su odsad ograničeni samo na onaj
dio Balkanskog poluotoka kojim još vladaju Osmanlije.
Ušavši prvi put u Evropu 1356, gospodari Carigrada 1453, Turci su se sukobili s
prethodnim napadačima koji su se, došavši prije njih iz srednje Azije i davno
obraćeni na kršćan-

44
stvo, već počinjali stapati sa starosjediocima i organizirati se u stalne i čvrste
narodnosti. Ti su narodi u nastajanju ogorčeno branili ono što su sami oduzeli
drugima, neprekidno ponovo zapodijevajući vječite bitke za život. Slaveni, Mađari,
Grci, Hrvati, Teutonci suprotstavili su turskoj najezdi živi zid koji, ako i jest
mjestimice popustio, nigdje nije mogao biti potpuno srušen.
Zadržani s ovu stranu Karpata i Dunava, Osmanlije čak nisu bili u stanju da se
održe u tim krajnjim granicama, a ono što nazivamo Istočnim pitanjem samo je
povijest njihova stogodišnjeg povlačenja.
Za razliku od napadača koji su im prethodili i koje su u vlastitom interesu
namjeravali istjerati, ti azijski muslimani nikad nisu uspjeli asimilirati narode koje
su podvrgli svojoj vlasti. Ustoličivši se osvajanjem, ostali su osvajači koji kao
gospodari zapovijedaju robiju. Takav način vladanja, koji je još otežavala razlika u
vjeroispovijesti, nije mogao imati druge posljedice doli trajnu pobunu pobijeđenih.
Povijest je doista puna takvih pobuna koje su, nakon stoljeća borbi, na kraju,
godine 1875, završile s manje-više potpunom nezavisnošću Grčke, Crne Gore,
Rumunjske i Srbije. Sto se tiče ostalog kršćanskog življa, ono je i dalje ostalo pod
gospodstvom Muhamedovih sljedbenika.
Za prvih mjeseci 1875, to je gospodstvo postalo još teže i nesnosnije nego inače.
Pod pritiskom muslimanske reakcije, koja je tada likovala u sultanovoj palači,
kršćani Otoman-skog Carstva bili su preopterećeni porezima, zlostavljani, ubijani,
mučeni na tisuću načina. Na odgovor nije trebalo dugo čekati. Početkom ljeta
Hercegovina se još jedaom digla na ustanak.
Čete rodoljuba krstarile su naokolo predvođene hrabrim zapovjednicima kao što su
bili Peko Pavlović i Ljubibratić, i nanosile gubitak za gubitkom redovitoj vojsci,
poslanoj protiv njih.
Požar se uskoro proširio, zahvatio Crnu Goru, Bosnu, Srbiju. Novi poraz,
pretrpljen od turskog oružja u klancima Duge, u siječnju 1786, dokraja je raspalio
odvažnost, a bijes naroda potmulo je zabrujao u Bugarskoj. Kao i uvijek, iz toga su
se rodile potajne urote, tajni sastanci na koje je kradom odlazila vatrena mladež te
zemlje.
Na tim tajnim saborima brzo su se isticale vođe, i utvrđivale svoj ugled među
većim ili manjini brojem pristaša, jedni 45
rječitošću, drugi snagom uma ili žarom rodoljublja. Ubrzo su svaka skupina, a
onda i svaki grad, imali svoga vođu.
U Rusama, važnom bugarskom središtu, smještenom na obali Dunava, gotovo
točno nasuprot rumunjskom gradu Giurgiuu, vlast je neprijeporno predana peljaru
Sergeju Ladku. Bolje se ne bi moglo izabrati.
U dobi od oko trideset godina, visok, plav kao Slaven sa sjevera, herkulske snage,
neuobičajeno okretan, vičan svim tjelesnim naporima, Sergej Ladko je posjedovao
sva moralna svojstva potrebna vođi: odrješitost u odlučivanju, razboritost u
izvršavanju, i strastvenu ljubav prema domovini.
Sergej Ladko rođen je u Rusama, gdje je obavljao zvanje peljara na Dunavu, i
nikad nije napustio grad osim kad je vozio čiklje i teglenice koje su se prepuštale
njegovu savršenom poznavanju velike rijeke, bilo do Beča ili još dalje uzvodno,
bilo do valova Crnog mora. Između tih poluriječnih, polumor-skih plovidaba
slobodno vrijeme je posvećivao ribolovu i, izuzetno prirodno nadaren, postigao je
neobičnu spretnost u toj vještini, te mu je dohodak od nje, zajedno sa zaradom od
pelja-renja, osiguravao najveće blagostanje.
Budući da ga je njegovo dvostruko zanimanje prisiljavalo da provodi na rijeci
četiri petine života, voda je pomalo postala njegov element. Prijeći Dunav, u
Rusama širok kao morski zaljev, za njega je bila samo igra, a taj je izvrsni plivač
izveo bezbrojne akcije spašavanja.
Tako častan i besprijekoran život učinio je Sergeja Ladka omiljenim u Rusama još
prije protuturskih nemira. Ondje je imao bezbroj prijatelja makar ih katkad nije ni
poznavao. Čak bi se moglo reći da bi mu svi žitelji grada bili prijatelji da nije bilo
Ivana Strige.
Taj Ivan Striga bio je dijete toga kraja kao i Sergej Ladko, kojemu je bio sušta
suprotnost.
Vanjštinom nisu imali ništa zajedničko, pa ipak, u putnici koja se zadovoljava
sažetim oznakama, jednaki bi izrazi bili upotrijebljeni za opis jednoga i drugog.
Kao i Ladko, Striga je bio visok, širokih ramena, snažan, plave kose i brade. I on je
imao plave oči. Ali sličnost se ograničavala na te općenite crte. Koliko je lice
plemenitih crta kod jednog izražavalo srdačnost i iskrenost, toliko su nepravilne
crte drugoga odavale lukavost i hladnu okrutnost.

46
U moralnom pogledu, razlika je bila još naglašenija. Dok je Ladko živio kao
otvorena knjiga, nitko ne bi bio mogao reći kako je Striga dolazio do zlata koje je
šakom i kapom trošio. Ne znajući u tom pogledu ništa pouzdano, narod je davao
maha mašti. Govorilo se da je Striga, kao izdajica domovine i naroda, postao
plaćenim uhodom krvopije Turčina; govorilo se da je zvanju uhode kad god se
ukaže prilika dodavao i zvanje krijumčara, i da je svakovrsna roba zahvaljujući
njemu često prelazila s rumunjske obale na bugarsku i obrnuto bez plaćanja
carinskih pristojbi; govorili su čak klimajući glavama da je sve to malo pa ništa,
nego da Striga ubire najčistiji prihod od svakidašnjih pljački i razbojstava; govorili
su još... Ali što se sve nije govorilo? Istina je da se ništa određeno nije znalo o
djelima te ličnosti koja je unosila nemir, a ako su uvredljive narodne pretpostavke
odgovarale istini, u svakom je slučaju bila toliko spretna da se nikad nije dala
uhvatiti.
Ljudi su se međutim ograničavali na to da te pretpostavke potajno povjere jedni
drugima. Nitko se ne bi bio odvažio glasno izgovoriti riječ protiv čovjeka čijeg su
se cinizma i žestine bojali. Striga je dakle mogao hiniti da nema pojma o javnom
mnijenju, već pripisivati općem divljenju simpatije koje su mu mnogi posvjedočili
iz kukavičluka, mogao je prolaziti gradom kao osvojenom zemljom i uznemirivati
ga u društvu njegovih najozloglašenijih građana svojim sablažnjivim orgijama.
Između takve osobe i Ladka, koji je vodio sasvim drukčiji život, kao da se nije
mogla uspostaviti ni najmanja veza, i zaista, dugo su jedan za drugoga znali samo
po onom o čemu ih je obavještavao glas javnosti. Štoviše, logično bi bilo da je
uvijek ostalo tako. Ali sudbina se ruga onom što mi nazivamo logikom, i tako je
negdje bilo zapisano da će se ta dvojica ljudi naći licem u lice, preobraćeni u
nepomirljive protivnike.
Nači Gregorevićt čuvenoj u cijelom gradu po ljepoti, bilo je dvadeset godina.
Živjela je najprije s majkom, a zatim sama, u susjedstvu Ladka kojega je poznavala
još od malih nogu. Odavno je u kući nedostajala muška ruka. Petnaest godina prije
nego počinje ova priča, otac joj je poginuo pod batinama Turaka, a od uspomene
na to stravično umorstvo potlačeni, ali nepokoreni rodoljubi još su drhtali od
gnjeva. Njegova udovica, prisiljena da se uzdaje samo u sebe, hrabro se prihvatila
posla. Iskusna u izradi čipaka i vezu, kojima u Slavena i najčednija 47
seljanka rado ukrašava svoju skromnu nošnju, uspjela je na taj način osigurati
opstanak sebi i kćeri.
Međutim, nemirna vremena kobna su naročito za siromahe, i čipkarica bi više
nego jednom bila stradala zbog trajne anarhije u Bugarskoj da joj Ladko krišom
nije pritjecao u pomoć. Malo-pomalo zavladala je velika prisnost između
mladića i dviju žena koje su u svom mirnom domu pružale utočište njegovoj
momačkoj dokolici. Često je uvečer kucao na njihova vrata, pa se posijelo
produljivalo oko samovara u kojem je ki-pjelo. Drugom prilikom, u zamjenu za
njihov srdačan prijem, on je nudio njima razonodu u šetnji ili ribolovu na
Dunavu.
Kad se gospođa Gregorević, iscrpljena neprekidnim radom, pridružila mužu,
Ladkova se zaštita protegla na siroče. Ta je zaštita čak postala još budnijom, pa
zahvaljujući njoj djevojka nikad nije morala trpjeti zbog nestanka majke koja je
svom djetetu dvaput podarila život.
Tako se iz dana u dan, a da sami nisu toga bili svjesni, u srcu dvoje mladih
budila ljubav. Njezino otkriće duguju Stri-
%L
Ugledavši onu koju su obično nazivali ljepoticom Rusa, on se zaljubio nenadano
i strastveno, kao što je svojstveno tako neobuzdanoj prirodi. Kao čovjek vičan
da se svi podvrgavaju njegovim hirima, predstavio se djevojci i zaprosio je bez
ikakvih drugih formalnosti. Prvi put u životu naletio je na nesavladiv otpor.
Izlažući se opasnosti da izazove mržnju tako opasna čovjeka, Nača izjavi da je
ništa ne bi moglo navesti na takav brak. Striga je uzalud pokušao ponovo.
Postigao je samo to da je pri trećem pokušaju doživio da naprosto bude izbačen
iz kuće.
Tada njegov gnjev više nije poznavao granica. Dajući oduška svojoj divljoj
prirodi, sipao je kletve od kojih se Nača užasavala. U nevolji je otrčala da
priopći svoj strah Sergeju Ladku u kojeg je njezina tajna rasplamsala srdžbu
jednaku onoj koja ju je bila tako silno uplašila. Ne želeći ništa čuti, neuobiča-
jeno žestokim izrazima grdio je čovjeka koji je bio tako drzak da je podigao
pogled na nju.
Ladko se ipak nekako smiri. Slijedila su vrlo zbrkana objašnjenja, čija je
posljedica ipak bila savršeno jasna. Za jedan sat Sergej i Nača, s nebom u očima
i veseljem u srcu, izmijeniše prvi zaručnički poljubac.48
Kad je Striga doznao za novost, umalo nije umro od bijesa. Drsko se pojavio u kući
Gregorevićevih s uvredama i prijetnjama na usnama. Izbacila ga je željezna ruka,
pa je spoznao da kuća odsad ima muškarca da je brani.
Da bude pobijeđen!... Da on, Striga, naiđe na jačega koji se toliko diči svojom
atletskom snagom!... To je bilo veće poniženje no što je mogao podnijeti, te odluči
da se osveti. S nekoliko probisvijeta svoga kova jedne večeri dočeka Ladka kad se
uspinjao na obalu rijeke. Ovaj put ne bi bila riječ o običnoj tučnjavi, nego o
pravom pravcatom ubojstvu. Napadači su vitlali noževima.
Taj novi napad nije imao više uspjeha od prethodnog. Oboružan veslom kojim je
rukovao kao toljagom, peljar prisili napadače na uzmak, a Striga, stjeran u škripac,
bio je prisiljen na sramotni bijeg.
Ta je lekcija bez sumnje bila dovoljna, jer se ta sumnjiva osoba nije ponovo
upustila u zločinački pokušaj. Početkom godine 1875. Sergej Ladko oženi se
Načom Gregorević i otada su se u udobnoj peljarevoj kući ljubili svim srcem.
Baš u jeku toga medenog mjeseca čiji sjaj nije potamnio nakon više od godine
dana, u prvim mjesecima 1876, razvili su se događaji u Bugarskoj. Ljubav koju je
Sergej Ladko gajio prema ženi, ma kako duboka bila, nije mogla zasjeniti onu koju
je dugovao svojoj zemlji. Bez okolišanja se priključio onima koji su se smjesta
okupili i dogovarali, smišljajući kako da nađu način da pomognu domovini u
nevolji.
Ponajprije, trebalo je nabaviti oružje. U tu svrhu mnogi su se mladi ljudi iselili,
prešli rijeku, razmiljeli se po Rumunjskoj, čak po Rusiji. Sergej Ladko bio je među
njima. Srca slomljena od žalosti, ali odlučan da ispuni svoju dužnost, otišao je
ostavivši daleko svoju obožavanu, izloženu svim opasnostima što u vrijeme
ustanka prijete ženi pobunjeničkog vođe.
U tom trenutku zaokupi ga uspomena na Strigu i pojača njegov nemir. Neće li
razbojnik iskoristiti odsutnost svoga sretnog suparnika da udari na ono što mu je
najdragocjenije? To je zaista bilo moguće. Ali Sergej Ladko prijeđe preko te
opravdane bojazni. Uostalom, činilo se da je Striga već prije nekoliko mjeseci
napustio zemlju i da se ne namjerava vratiti.
Ako je vjerovati javnim glasinama, glavno poprište svojih operacija prenio je dalje
na sjever. Ako je o toj temi i49
bilo mnogo govorkanja, bila su nesuvisla i oprečna. Glasine su ga optuživale za
sve zločine u cijelosti, a da nitko nije točno navodio ni jedan.
Bar se Strigin odlazak činio nedvojbenim, a Ladku je to bilo jedino važno.
Okolnosti su potkrijepile njegovu hrabrost. U njegovoj odsutnosti, ništa nije
ugrozilo Načinu sigurnost.
Tek što se vratio, morao je ponovo otputovati, a taj drugi pohod bit će dulji nego
prvi. Uvriježeni postupci, naime, nisu im omogućivali da nabave dovoljnu
količinu oružja. Pošiljke koje su stizale iz Rusije, dopremale su se kopnenim pu-
teni preko Mađarske i Rumunjske, to jest krajevima gdje je u to vrijeme bilo
vrlo malo željezničkih pruga. Bugarski rodoljubi su se nadali da će lakše postići
željeni rezultat ako jedan od njih ode u Budimpeštu i sabere pošiljke oružja
pristigle željeznicom, te ih ukrca na splavi koje će zatim brzo otploviti niz Du-
nav.
Ladko, određen za tu povjerljivu zadaću, iste večeri krene na put. U pratnji
jednog sunarodnjaka, koji je morao dovesti čamac natrag na bugarsku obalu,
prijeđe rijeku da bi preko Rumunjske što je moguće brže stigao u mađarsku
prijestolnicu. U tom trenutku dogodilo se nešto što je urotničkog izaslanika
natjeralo da se zamisli.
Njegov drug i on nisu bili ni pedeset metara od obale kad se začuje pucanj.
Metak je bez dvojbe bio namijenjen njima, jer su čuli kako im zviždi kraj ušiju,
a peljar je u to još manje sumnjao povjerovavši da u strijelcu, koji se razabirao u
mutnom svjetlu sumraka, prepoznaje Strigu. Zar se taj vraća u Ruse?
Smrtni strah što ga je osjetio zbog te nevolje nije pokolebao Ladkovu odlučnost.
Unaprijed je žrtvovao život za domovinu. Ako bude gotrebno, žrtvovat će još i
više: tisuću puta dragocjeniju sreću. Čim je začuo pucanj, bacio se na dno čam-
ca. Ali to je bilo samo ratno lukavstvo da bi se izbjegao novi napad, i još prasak
nije prestao odjekivati okolicom a njegova je ruka, još jače pritišćući veslo, brže
gonila čamac prema rumunjskom gradu Giurgiuu čija su svjetla počinjala šarati
sve gušću tamu.
Stigavši na odredište, Ladko se živo prihvatio svog zadatka.•fuoid as
51
Uspostavio je vezu s poslanicima carske vlade, od kojih su jedni zadržani na
ruskoj granici, a drugi ostali inkognito u Budimpešti i Beču. Nekoliko splavi,
natovarenih oružjem i municijom, zahvaljujući njegovim naporima plovilo je
niz maticu Dunava.
Često je primao vijesti od Nače u pismima koja su slana na lažno ime što ga je
izabrao i prenošena na rumunjski teritorij pod okriljem noći. U početku dobre,
te su ga vijesti uskoro počele sve jače uznemirivati. Nača doduše nije spomi-
njala Strigino ime. Kao da uopće nije znala da se razbojnik vratio u Bugarsku,
tako da je Ladko počeo sumnjati u osnovanost svojih bojazni. Naprotiv, sigurno
je bilo to da su njega potkazali turskim vlastima jer je policija provalila u njegov
stan i izvršila premetačinu, doduše bez rezultata. Prema tome nije se smio žuriti
natrag u Bugarsku, jer bi njegov povratak bio pravo samoubojstvo. Njegova je
uloga bila poznata, vrebali su na njega danju i noću, i ne bi se bio mogao
pokazati u gradu a da na prvom koraku ne bude uhićen. A budući da je kod Tu-
raka uhićen značilo isto što i smaknut, trebalo je da se Ladko odrekne povratka
sve do trenutka kad ustanak bude otvoreno objavljen, da ne navuče najgore
nesreće na sebe i ženu koju do sada nitko nije nimalo uznemirivao.
Taj je trenutak uskoro došao. Bugarska se podigla u mjesecu svibnju, daleko
prerano po mišljenju peljara koji je zbog te hitnje slutio na zlo.
Ma kakav bio njegov stav o tom pitanju, morao je priteći u pomoć svojoj zemlji.
Vlak ga je dovezao u Sombor, posljednji mađarski grad uz Dunav koji je tada
održavao željezničke veze. Ondje će se ukrcati i još će se samo morati prepustiti
struji.
Novosti koje je doznao u Somboru prisilile su ga da prekine putovanje. Njegove
bojazni bile su i te kako opravdane. Bugarski ustanak bio je ugušen u zametku.
Turska je već okupljala brojne jedinice na širokom trokutu koji su tvorili Ruse,
Vidin i Sofija, a njezina željezna ruka već se svom težinom obarala na te
nesretne krajeve.
Ladko se morao vratiti i dalje čekati bolje dane u gradiću gdje se stalno
nastanio.
Načina pisma, koja je uskoro primio, posvjedočila su mu da je drukčija odluka
nemoguća. Kuću su mu nadzirali više nego ikad, tako da se Nača morala
smatrati zatočenicom; vre-52
bali su na njega više nego ikad, pa se zbog zajedničkog dobra morao pažljivo
odreći svakog nerazboritog koraka.
Tako se Ladko izjedao u neradu, jer su pošiljke oružja nasilno prekinute nakon
neuspjelog ustanka i koncentracije turskih jedinica na obalama rijeke. Ali to
čekanje, mučno već po sebi, postalo mu je posve nepodnošljivo kad je, negdje
potkraj mjeseca lipnja, prestao dobivati bilo kakve vijesti od svoje drage Nače.
Nije znao što da misli, a što je vrijeme više odmicalo, njegova se uznemirenost
pretvarala u paklensku tjeskobu. Zapravo se i mogao bojati. Prvog srpnja Srbija je
službeno navijestila rat sultanu i otada su Podunavljem krstarile jedinice, a njihovo
neprekidno prelaženje pratili su najstrašniji izgredi. Je li trebalo i Naču ubrojiti u
žrtve tih nemira, ili su je turske vlasti bacile u tamnicu bilo kao taoca, bilo kao
moguću muževu pomagačicu?
Nakon mjeseca šutnje više nije mogao izdržati, te odluči da se usprkos svemu vrati
u Bugarsku da bi toj šutnji doznao pravi razlog.
Ipak, i u interesu same Nače bilo je važno da djeluje oprezno. Da se da glupo
uhvatiti od turskih straža, ne bi imalo smisla. Njegov bi povratak bio od koristi
samo ako bi mogao prodrijeti u grad Ruse i ondje se slobodno kretati unatoč sum-
njama koje je pobuđivao. Tada će postupiti kako bude najbolje mogao, prema
okolnostima. U najgorem slučaju, ako bi morao ponovo navrat-nanos prijeći
granicu, bar bi doživio radost da prije zagrli ženu.
Sergej Ladko je nekoliko dana tražio rješenje toga teškog problema. Napokon
povjeruje da ga je našao i ne povje-rivši se nikome, smjesta počne provoditi plan
koji je smislio.
Hoće li taj plan uspjeti? To će mu reći budućnost. U svakom slučaju, trebalo je
okušati sreću, i tako su ujutro 28. srpnja 1876. najbliži susjedi peljara, kojemu
nitko nije znao pravo ime, opazili da je čvrsto zatvorena kućica u kojoj se već
nekoliko mjeseci sklanjao u samoći.
Kakav je bio Ladkov plan i kakvim će se opasnostima izložiti trudeći se da ga
ostvari, te kako su događaji u Bugarskoj, posebno u Rusama, povezani s
natjecanjem u Sigmaringe-nu, čitalac će doznati u nastavku ove pripovijesti koja
nipošto nije izmišljena, a njezini glavni likovi još danas žive na obalama
Dunava.Peto poglavlje

Karl Dragoch
Čim je imao priznanicu u džepu, gospodin Ja'ger nastavi sa smještajem. Pošto se
raspitao za ležaj koji mu je dodijeljen, nestane u kabini odnoseći kovčeg. Poslije
deset minuta izađe, izmijenjen od glave do pete. Odjeven kao savršen ribolovac -
grubi haljetak, čvrste čizme, kapa od vidrina krzna - izgledao je kao slika i prilika
Ilije Bruscha.
Gospodin Ja'ger se malo iznenadio ustanovivši da je njegov domaćin za vrijeme
njegove kratke odsutnosti napustio čiklju. Držeći se obećanja, nije ipak sebi
dopustio nijedno pitanje kad se ovaj nakon pola sata vratio. Iako to nije pitao, do-
znao je da je Ilija Brusch smatrao dužnošću da uputi neka pisma novinama i
nagovijesti im dolazak u Neustadt sutradan uvečer, i u Regensburg preksutra. Sad
kad su bili u pitanju interesi gospodina Jagera, bilo je važno da više ne naiđu na
onakvu pustoš kakvu su zatekli u Ulmu. Ilija Brusch je čak izrazio žaljenje što se
ne može zaustaviti u gradovima koje će prijeći prije Neustadta, a osobito u
Neuburgu i Ingolstadtu, koji su prilično znameniti. Takvi se zastoji nažalost nisu
uklapali u njegov raspored, pa je bio prisiljen da od njih odustane.
Gospodin Ja'ger je izgledao oduševljen reklamom koja mu je išla u prilog i nije
uopće pokazao da žali što se neće moći zaustaviti u Neuburgu i Ingolstadtu.
Naprotiv, pohvalio je svog domaćina i još jednom ga uvjerio da nipošto ne želi
umanjiti njegovu slobodu, kao što su se i bili sporazumjeli.
Dvojica suputnika tada su večerali jedan sučelice drugom sjedeći na klupi kao na
konju. U ime dobrodošlice gospodin Ja'ger čak pojača jelovnik divnom šunkom
koju je izvukao iz svog neiscrpivog kovčega, a taj proizvod grada Mainza Ilija
Brusch je uvelike cijenio, pa je počeo vjerovati da njegov gost ima dobrih strana.
Noć je prošla bez nezgode. Prije izlaska sunca, Ilija Brusch odriješi vezove pazeći
da ne pomuti dubok san u koji je utonuo njegov ljubazni putnik. 54
Sjedeći na klupi kao na konju.
55
U Ulmu, gdje prestaje teći malom kraljevinom Wiirt-temberg i ulazi u Bavarsku,
Dunav je još samo skromna rijeka. Još nije primio velike pritoke koji dalje
nizvodno povećavaju njegovu snagu, i još se ni po čemu ne može naslutiti da će
postati jednom od najvažnijih rijeka Evrope.
Rijeka, sad već dosta smirena, tekla je brzinom od gotovo milje na sat. Njome su
se nizvodno kretala plovila svih veličina, među kojima nekoliko teretnih lađa,
natovarenih samo što ne potonu, ispomažući se katkad širokim jedrom koje je
napuhavao slab sjeveroistočnjak. Najavljivalo se lijepo vrijeme, bez izgleda na
kišu.
Čim se našao na sredini rijeke, Ilija Brusch je počeo manevrirati veslom i povećao
brzinu. Gospodin Jager zatekao ga je nakon nekoliko sati još predanog tom poslu, i
tako je bilo sve do večeri, osim kratkog predaha za ručak, za vrijeme kojeg se
plovidba niz vjetar uopće nije prekidala. Putnik nije izrekao nijednu primjedbu, a
ako se i čudio tolikoj žurbi, svoje je čuđenje zadržao za sebe.
Malo je riječi izgovoreno u toku dana. Ilija Brusch je snažno veslao. Što se tiče
gospodina lagera, on je promatrao čamce koji su krstarili Dunavom s pažnjom koja
bi zacijelo bila iznenadila njegova domaćina da nije bio tako zamišljen, i samo mu
je ponekad pogled kružio objema obalama. Te su obale ovdje bile znatno niže.
Rijeka je čak pokazivala sklonost da se proširi nauštrb okolice. Lijeva obala,
napola poplavljena, više se nije mogla točno razabrati, dok su na desnoj, umjetno
uzdignutoj radi postavljanja tračnica, jurili vlakovi, dahtale lokomotive miješajući
svoj dim s dimom parobroda, čiji su kotači uz velik štropot kloparali po vodi.
U Offingenu, ispred kojeg su prošli poslije podne, željeznička pruga je skrenula
prema jugu, odmaknuvši se napokon od rijeke, i sad je desna obala preobražena u
široku baru kojoj se još nije nazirao kraj kad su se uvečer zaustavili u Dillin-genu
da ondje prenoće.
Sutradan, prešavši jednako tešku dionicu puta kao što je bila ona dan prije, usidrili
su se na pustom mjestu nekoliko kilometara uzvodno od Neuburga, i opet je
zarudjela zora 15. kolovoza kad je čiklja već bila nasred rijeke.
Za večer toga dana Ilija Brusch je nagovijestio dolazak u Neustadt. Bilo bi
sramotno pojaviti se ondje praznih ruku. Budući da su atmosferske prilike bile
povoljne, a put imao biti56
znatno kraći nego onaj prethodni, Ilija Brusch se odluči na pecanje.
Već u prvim jutarnjim satima brižljivo provjeri pribor. Sjedeći na krmi, njegov
drug se, čini se, zanimao za te pripreme kao što i dolikuje pravom amateru.
Dok je radio, Ilija Brusch nije zazirao od razgovora.
- Kao što vidite, gospodine Jager, danas se spremam na pecanje, a pripreme za
pecanje su podugačke. Riba je naime nepovjerljiva po prirodi, i čovjek ne može
biti preoprezan da bi je privukao. Neke su rijetko inteligentne, između ostalih
linjak. S njim se valja lukavo boriti, a gubica mu je tako jaka te postoji opasnost da
će potrgati udicu.
- Mislim da linjak nije baš bogzna što - dobaci gospodin Jager.
- Ne, jer voli muljevitu vodu, zbog čega njegovo meso često ima neugodan okus.
- A štuka?
- Štuka je izvrsna - izjavi Ilija Brusch - ako važe najmanje pet ili šest funti; ali ako
su male, onda su pune kostiju. No u svakom slučaju, štuka se ne bi mogla ubrojiti
među inteligentne i lukave ribe.
- Ta nemojte, gospodine Brusch! Znači, slatkovodni psi, kako ih zovu...
- Jednako su glupi kao i morski psi, gospodine Jager. Prava živina. Na istoj razini
kao grgeč ili jegulja! Lov na njih može donijeti korist, ali nikad čast... To su, kako
je napisao jedan dobar poznavalac, ribe »koje se love« a ne »koje mi lovimo«.
Gospodin Jager mogao se samo diviti tako dubokom uvjerenju Ilije Bruscha, kao i
velikoj pažljivosti s kojom je pripremao svoj pribor.
Najprije je uzeo štap, tako savitljiv i lagan da se, kad ga je na kraju previnuo do
točke loma, ponovo izravnao i bio kao i prije. Taj se štap sastojao od dva komada,
jednog, u podnožju širokog četiri centimetra, koji se tako stanjivao da nije bio širi
od jednog centimetra na mjestu gdje počinje drugi komad, prut od tankog i
otpornog drva. Izrađen od ljeskove šibe, dugačak je gotovo četiri metra, što
omogućuje ribolovcu da ne udaljujući se od obale hvata i ribe s dna, primjerice
deverike i crvenperke.57
Pokazujući gospodinu Jageru udice koje je upravo uzicom pričvrstio za vrh
struka, Ilija Brusch reče:
- Vidite, gospodine Jager, ovo su udice broj jedanaest, vrlo fine. Kao vabac, za
crvenperku je najbolje kuhano žito, izdubeno samo s jedne strane i sasvim
omekšalo... No evo, to je gotovo i ne preostaje mi drugo nego da iskušam sreću.
Gospodin Jager se podbočio na tendu, a on je sjedio na klupi, s mrežom
nadohvat ruke, zatim je bacio udicu nakon što ju je pažljivo zavitlao pokretom
koji nije bio bez stanovite dražesti. Mamci su potonuli u žućkastoj vodi, a olovo
ih je držalo u okomitom položaju, što je po mišljenju svih profesionalaca
najpovoljnije. Iznad njih je plutao vabac, napravljen od labudova pera koje je
izvrsno već po tome što ne upija vodu.
Razumije se samo po sebi da je od tog trenutka u čamcu vladala duboka tišina.
Žamor glasova vrlo lako rastjera ribu, a ozbiljan pecač ima uostalom drugog
posla, a ne da se prepusti brbljanju. Mora paziti na svaki pokret svog vapca i ne
smije propustiti točno određen trenutak kad je najbolje zgrabiti plijen.
Toga jutra Ilija Brusch je imao razloga da bude zadovoljan. Ulovio je ne samo
dvadesetak crvenperki, nego i dvanaest glavatica i nekoliko klenova. Ako je
gospodin Jager zaista bio tako strastveni ljubitelj kako se hvalio, mogao se samo
diviti brzini i točnosti s kojima je njegov domaćin izvlačio udicu, kako i treba za
takvu vrstu ribe. Čim je osjetio da »riba grize«, dobro je pazio da svoj plijen
odmah ne izvuče na površinu, već ga je pustio da se koprca na dnu i da se
izmori uzalud se trudeći da se oslobodi, a pritom je pokazivao nepokolebljivu
hladnokr-vnost, što je vrlina svakog ribolovca dostojnog toga imena.
Pecanje je završilo oko jedanaest sati. Ljeti naime riba ne grize u vrijeme kad se
površina vode ljeska od sunca koje je u najvišoj točki. Uostalom, ulov je bio
dovoljno bogat. Ilija Brusch se čak bojao da je i prebogat, jer je grad Neustadt,
gdje je čiklja pristala oko pet sati, dosta malen.
Varao se. Dvadeset pet ili trideset osoba čekalo je da se pojavi i pozdravilo ga
pljeskom čim je čamac bio privezan. Uskoro nije znao koga da usliša, pa su ribe
za tili čas bile prodane za dvadeset sedam forinti koje je Ilija Brusch na licu
mjesta isplatio gospodinu Ja'geru na ime prve dividende.
Ovaj se, svjestan da nema nikakva prava na opće divljenje, skromno povukao
pod šator, gdje mu se Ilija Brusch58
pridružio čim se mogao osloboditi svojih oduševljenih obožavatelja. Zapravo
mu nije odgovaralo da gubi vrijeme umjesto da se ispava, jer će morati jako
skratiti noć. Želeći rano stići u Regensburg, od kojeg ga je dijelilo oko
sedamdeset kilometara, Ilija Brusch je odlučio isploviti već u jedan sat izjutra,
što će mu dati vremena da usprkos dugom putu još peca u toku slijedećeg dana.
Prije podne ulovio je Ilija Brusch tridesetak funti ribe tako da znatiželjnici koji
su se gurali na regensburškoj obali nisu morali žaliti da su se uzalud dali
uznemiriti. Opće oduševljenje vidljivo je raslo. Pod vedrim nebom nastalo je
pravo nadmetanje među ljubiteljima, i trideset funti ribe donijelo je pobjedniku
Dunavskog saveza ni manje ni više nego četrdeset i jednu forintu.
Nikad nije ni sanjao o takvom uspjehu, pa je čak zaključio da bi gospodin Jager
na kraju krajeva mogao napraviti izvrstan posao. Dok se ta točka ne razjasni,
trebalo je tih četrdeset i jednu forintu predati njihovom punopravnom vlasniku,
ali Ilija Brusch nije imao mogućnosti da obavi tu dužnost. Gospodin Jager je
naime potajno napustio čiklju obavijestivši druga bilješkom, koju je ostavio na
vidnom mjestu, da ga ne čeka za večeru jer da će se vratiti tek kasno u noći.
Ilija Brusch je smatrao sasvim prirodnim da gospodin Jager želi iskoristiti
priliku da obiđe grad koji je pedeset godina bio sjedište carskog sabora. Možda
bi osjetio manje zadovoljstva a više čuđenja da je znao kakvom se poslu tada
predao njegov putnik, i da je poznavao njegov pravi identitet.
»G. Jager, Leipzigerstrasse 45, Beč«, poslušno je zapisao Ilija Brusch po diktatu
pridošlice. Ali bi ovaj bio i te kako u neprilici da se ribolovac pokazao
znatiželjnijim i da je, po uzoru na indiskretnog pandura, na svoju ruku izrazio
zahtjev, neugodnost kojega je nedavno osjetio, da mu gospodin Jager pokaže
svoje isprave.
Ilija Brusch je zanemario tu mjeru opreza, čija mu je opravdanost međutim bila
zorno prikazana, i taj će nehaj za njega imati strašne posljedice.
Nitko ne zna koje je ime njemački žandar pročitao na putnici koju mu je bio
pružio gospodin Jager; ali, ako je tamo zaista bilo ime pravog vlasnika putnice,
žandar nije u njoj mogao pročitati drugo nego ime Karla Dragocha.
59
Nastalo je pravo nadmetanje pod vedrim nebom... 60
Strastveni ljubitelj pecanja i šef dunavske policije bili su naime ista osoba.
Odlučivši da se po svaku cijenu ukrca u čamac Ilije Bruscha, a predviđajući
mogućnost nesavladivog otpora, Karl Dragoch se dosljedno pripremio za borbu.
Upletanje žandara bilo je pripremljeno, a cijeli prizor trik, kao u kazalištu.
Ta je zgoda pokazala da je Karl Dragoch točno pogodio, jer je sad Ilija Brusch
smatrao sretnom okolnošću da usred opasnosti koje su mu se bile otkrile ima toga
zaštitnika čiju utjecajnost nije mogao zanijekati.
Uspjeh je štoviše bio toliko potpun da je to zbunilo Dragocha. Zašto se zapravo
Ilija Brusch toliko uzbudio zbog žandarova naloga? Zašto se toliko uplašio kad je
uvidio da se takav doživljaj može ponoviti te je toj bojazni žrtvovao ljubav - u čijoj
je žestini, uostalom, također bilo nešto pretjerano -koju je navodno gajio prema
samoći? Pošten se čovjek, dovra-ga, ne mora tako strašno bojati privođenja
policijskom komesaru. Najgore što iz toga može proizaći jest zakašnjenje od neko-
liko sati, u najgorem slučaju od nekoliko dana, a kad se čovjeku ne žuri... Istina je
da se Iliji Bruschu žurilo, što je također bilo predmetom razmišljanja.
Po prirodi nepovjerljiv kao svaki dobar policajac, Karl Dragoch je razmišljao. No
imao je i previše zdrava razuma da bi ga mogle zavesti nevažne pojedinosti čije je
razjašnjenje vjerojatno bilo sasvim jednostavno. Zato je te male opaske naprosto
urezao u pamćenje, a svu svoju domišljatost upotrijebio za rješavanje ozbiljnijeg
problema koji je pred sebe bio postavio.
Plan koji je Karl Dragoch počeo provoditi kad se nametnuo kao suputnik Iliji
Bruschu nije samo tako niknuo u njegovoj glavi. Pravi mu je tvorac bio Mihajlo
Mihajlo vic koji doduše to nije ni slutio. Kad je šaljivac Srbin u »Ribičkom do-
mjenku« u smijehu nabacio da bi pobjednik Dunavskog saveza mogao biti ili
progonjeni zlikovac, ili policajac koji progoni, Karl Dragoch je posvetio ozbiljnu
pažnju tim olako izgovorenim riječima. Dakako, nije ih shvatio doslovce. Imao je
valjanih razloga da zna kako ribolovac nema ništa zajedničko s policajcem, pa je,
postupajući prema analogiji, smatrao posve vjerojatnim da taj ribolovac nije imao
ništa više veze niti s traženim zlikovcem. Ali ako nešto nije bilo, ne znači da ne
može biti, te je Karl Dragoch odmah pomislio da je veseli Srbin u pravu i da bi se
detektiv koji želi po miloj volji nadgledati Dunav pokazao 61
vrlo sposobnim ako bi se poslužio ličnošću dosta poznatog ribolovca, tako da
nitko ne bi imao razloga posumnjati u njegov profesionalni identitet.
Ma kako bila zamamna ta kombinacija, ipak ju je trebalo odbaciti. Natjecanje u
Sigmaringenu je održano, Ilija Brusch, pobjednik turnira, javno je objavio svoj
plan, pa zacijelo ne bi svojevoljno pristao na takvu zamjenu identiteta, vrlo
opasnu zamjenu, jer je pobjednikevo lice već bilo poznato velikom broju
njegovih kolega.
Pa ipak, ako je i trebalo odustati od plana, prema kojem bi Ilija Brusch morao
pristati da netko drugi pod njegovim imenom ostvari putovanje koje je on
otpočeo, možda je postojao posredan način da se dođe do istog cilja. U
nemogućnosti da sam bude Ilija Brusch, nije li se Karl Dragoch mogao zado-
voljiti da putuje njegovim čamcem? Tko bi obratio pažnju na suputnika čovjeka
koji je postao slavan pa će prema tomu privući opće zanimanje na sebe? Pa čak
ako bi netko napažljivo i bacio rastresen pogled na toga nepoznatog suputnika,
da li se moglo pretpostaviti da bi doveo i u najmanju vezu toga neupadljivog
neznanca s policajcem koji bi tako u zaštitničkoj sjeni obavio svoj zadatak?
Pošto je dugo ispitivao taj plan, Karl Dragoch ga je u krajnjoj ocjeni smatrao
izvrsnim i odlučio da ga provede. Vidjeli smo kako je vješto izveo uvodni
prizor, ali za tim bi prizorom prema potrebi slijedili mnogi drugi. Da je trebalo,
Ilija Brusch bi bio priveden komesaru, čak i uhapšen pod tobožnjim izlikama,
uplašen na sto načina. Karl Dragoch, u to možemo biti uvjereni, postupio bi
samovoljno, bez grižnje savjesti, sve dok prestravljeni ribolovac ne bi u putniku
kojeg je odbacivao vidio samo spasioca.
Detektiv se ipak smatrao sretnim što je pobijedio a da se nije poslužio tim
moralnim nasiljem i da nije nastavio komediju dalje od prvog čina.
Sad je bio na mjestu, posve uvjeren da bi se njegov domaćin, kad bi se on
pretvarao da ga želi napustiti, protivio njegovu odlasku jednako odrješito kao
što se bio protivio dolasku. Trebalo je iskoristiti situaciju.
Što se toga tiče, Karl Dragoch se morao samo prepustiti struji. Dok njegov drug
bude pecao ili veslao, on će nadgledati rijeku, gdje njegovu iskusnu oku neće
izbjeći ništa neuobičajeno. Putem će doći u dodir sa svojim ljudima, raštrkanim
62
duž obala. Na prvu vijest o nekom prijestupu ili zločinu, rastat će se od Ilije
Bruscha i pojuriti za zlikovcima, a bit će prisiljen da učini to isto ako i bez bilo
kakva zločina ili bilo kakva prijestupa neki sumnjivi znak privuče njegovu pažnju.
Sve je to bilo mudro smišljeno i što je više o tom razmišljao, Karl Dragoch je sve
više sebi čestitao na toj zamisli koja je umnogostručivala izglede na uspjeh
osiguravajući mu da duž cijelog Dunava ostane nepoznat.
Na nesreću, razmišljajući tako detektiv nije računao na slučaj. Nije ni slutio da će
niz najneobičnijih događaja za nekoliko dana skrenuti njegova traganja u
nepredviđenom smjeru i dati njegovom zadatku neočekivanu širinu.Šesto
poglavlje

Plave oči
Kad je napustio čamac, Karl Dragoch ode u središte grada. Poznavao je
Regensburg pa se, ne okolišajući u kojem smjeru da pođe, zaputi tihim ulicama -
uz rub kojih su se tu i tamo dizale feudalne kule na deset katova - toga nekoć
bučnog grada kojem stanovništvo, spalo na dvadeset šest tisuća duša, više ne daje
nimalo živosti.
Karl Dragoch nije namjeravao obilaziti grad, kako je mislio Ilija Brusch. Nije
putovao kao turist. Malo dalje od mosta našao se pred stolnom crkvom, katedralom
nedovršenih tornjeva, ali je bacio samo rastresen pogled na njezin neobični portal
iz 15. stoljeća. Zasigurno se neće diviti gotičkoj kapelici i gotičkom klaustru unutar
palače grofova Turn-Taxisa, a niti zbirci lula, neobičnoj znamenitosti toga
negdašnjeg samostana. Neće posjetiti ni Rathaus, nekoć sjedište carskog sabora, a
danas običnu vijećnicu, čija je dvorana ukrašena starim tapiserijama, a čuvar
zgrade ponosno pokazuje sobu za mučenje s različitim spravama. Neće trošiti
Trinkgeld, njemački napojnica, za plaćanje usluga vodiču. Nije mu to bilo
potrebno, te je bez ičije pomoći došao na poštu, gdje ga je čekalo nekoliko pisama
po dogovorenim početnim slovima. Pročitavši ta pisma a da mu se na licu nije
otkrio nikakav osjećaj, Karl Dragoch se spremao izaći iz poštanskog ureda kad ga
na vratima oslovi dosta prostački odjeven čovjek.
Taj čovjek i Dragoch su se poznavali jer potonji pokretom zadrži pridošlicu u
trenutku kad je htio progovoriti. Taj je pokret očito značio: »Ne ovdje.« Obojica
krenu prema obližnjem trgu.
- Zašto me nisi čekao na obali rijeke? - upita Karl Dragoch kad je ocijenio da je
siguran od indiskretnih ušiju.
- Bojao sam se da vas neću naći - bilo mu je odgovoreno. - A budući da sam znao
da morate doći na poštu...
- Uglavnom, tu si, to je bitno - prekine ga Karl Dragoch. - Ništa novo?64
- Ništa.
- Čak ni obična provala u blizini?
- Ni u blizini ni drugdje, duž Dunava, naravno.
- Otkada su tvoje posljednje vijesti?
- Nema dva sata da sam primio brzojav iz našega sn dišnjeg ureda u
Budimpešti. Mrtva tišina na cijeloj liniji.
Karl Dragoch načas razmisli.
- Otići ćeš u moje ime na tužilaštvo. Dat ćeš svoj ime, Friedrich Ulhmann, i
zamoliti da te obavijeste ako se dc godi i najmanja sitnica. Zatim ćeš otputovati u
Beč.
- A naši ljudi?
- To je moja briga. Vidjet ću ih u prolazu. Sastana u Beču, danas tjedan dana, to je
lozinka.
- Znači da ćete ostaviti gornji tok rijeke bez nadzora - zapita Ulhmann.
- Za to će biti dovoljne mjesne policije - odgovor Dragoch - a mi ćemo dojuriti na
najmanju uzbunu. Dovde s< uostalom uzvodno od Beča nije dogodilo baš ništa što
bi bilo i našoj nadležnosti. Nisu naši momci tako glupi da operiraju takc daleko od
baze.
- Od baze?... - ponovi Ulhmann. - Imate li možda posebnih obavijesti?
- U svakom slučaju, imam svoje mišljenje.
- Kakvo?
- Odveć si znatiželjan!... Kako bilo da bilo, proričem ti da ćemo nastupiti između
Beča i Budimpešte.
- Zašto tamo, a ne negdje drugdje?
- Zato što je tamo počinjen posljednji zločin. Znaš za onoga seljaka kojeg su tako
»grijali« da je nađen opečen do koljena.
- Razlog više da idući put operiraju drugdje.
- Zašto?
- Zato što će misliti da oblast gdje je zločin počinjen mora biti posebno nadzirana.
Zato će ići dalje da okušaju sreću. Tako su radili do sada. Nikad dvaput zaredom na
istom mjestu.
- Razmišljali su kao budale, a ti ih oponašaš, Frie-drichu Ulhmanne - odgovori
Karl Dragoch. - Ali ja baš i računam na njihovu glupost. Kao što si morao vidjeti,
sve novine pripisale su meni isto takav zaključak. Objavile su savršeno složno da
sam napustio gornji Dunav, kamo se, po mom mišljenju, zlikovci neće usuditi
vratiti, i da sam otputovao u južnu65
Mađarsku. Ne moram ti reći da u tom nema ni riječi istine, ali budi uvjeren da te
tendenciozne obavijesti nisu mimoišle one kojih se tiču.
- Što iz toga zaključujete?
- Da se neće približiti južnoj Mađarskoj da se ne bi bacili u ralje vuku.
- Dunav je dugačak - usprotivi se Ulhmann. - Tu je Srbija, Rumunjska,
Turska...
- A rat?... Tamo oni ništa ne mogu. Uostalom, vidjet ćemo.
Karl Dragoch je trenutak šutio.
- Jesu li se moje upute točno slijedile? - nastavi.
- Jesu.
- Je li nastavljeno nadziranje rijeke?
- Danju i noću.
- I nije otkriveno ništa sumnjivo?
- Uopće ništa. Svi teretni brodovi, svi tegljači imaju uredne isprave. S tim u
vezi moram vam reći da te nadzorne operacije izazivaju mnogo gunđanja.
Riječno brodarstvo prosvjeduje, a ako hoćete čuti moje mišljenje, smatram da
nema sasvim krivo. Brodovi nemaju nikakve veze s onim što mi tražimo.
Zločini nisu počinjeni na vodi.
Karl Dragoch se namršti.
- Pridajem veliku važnost pregledu teretnih brodova, teglenica, pa čak i manjih
čamaca - odvrati osorno. - Dodat ću jednom zauvijek da ne volim primjedbe.
Ulhmann se nakostriješi.
- U redu, gospodine - reče. Karl Dragoch nastavi:
- Još ne znam što ću... Možda ću se zaustaviti u Beču. Možda ću produžiti do
Beograda... Nisam siguran... Budući da je važno da ne izgubimo vezu,
izvještavaj me pisamcem poslanim u toliko primjeraka koliko će biti potrebno
našim ljudima koji su razmješteni između Regensburga i Beča.
- Dobro, gospodine - odgovori Ulhmann. - A ja?... Gdje ću vas ponovo naći?
- U Beču za osam dana, već sam ti rekao - odgovori Dragoch.
Načas razmisli.
- Možeš otići - doda. - Ne zaboravi svratiti u tužilaštvo, a zatim otputuj prvim
vlakom.66

k.
Ulhmann se već udaljavao. Karl Dragoch ga pozo1 natrag.
- Jesi li što čuo o nekom Iliji Bruschu? - zapita.
- O onom ribolovcu koji se obvezao da će se spusti Dunavom s udicom u ruci?
- Tako je. Dakle, ako me vidiš s njim, pravi se da m ne poznaješ.
Na to se rastanu, Friedrich Ulhmann nestane u smjer gornjeg grada dok se Karl
Dragoch uputi prema svratišt »Zlatni križ«, gdje je namjeravao večerati.
Kad je zauzeo mjesto, desetak gostiju već je bilo z; stolom i čavrljalo o svemu i
svačemu. Ako je Karl Dragocl slasno jeo, nije se miješao u razgovor. Ali je,
naprotiv, slušač poput čovjeka koji je naviknut osluškivati sve što se oko njegž
govori. Zato nije mogao prečuti kad je jedan od gostiju zapitac susjeda:
- Ima li kakvih novosti o onoj famoznoj družini?
- Ništa više nego o famoznom Bruschu - odgovori drugi. - Očekivalo se da će
proći kroz Regensburg, ali njegov dolazak još nije najavljen.
- Čudno.
- Osim ako Brusch i vođa družine nisu ista osoba.
- Šalite se?
- Eh!... Tko zna!
Dragoch je živahno podigao pogled. Ta je pretpostavka, očito negdje u zraku,
već drugi put zaokupila njegovu pažnju. Ali samo neprimjetno slegne ramenima
i dovrši večeru ne izustivši ni riječi. Sve je to šala. Uostalom, taj brbljavac je
baš dobro obaviješten kad ne zna niti za dolazak Ilije Bruscha u Regensburg!
Povečeravši, Karl Dragoch se spusti prema obali. Umjesto da se odmah vrati na
čiklju, zadrži se nekoliko trenutaka na starom kamenom mostu koji spaja
Regensburg s njegovim predgrađem Stadt-am-Hofom, i preleti pogledom po
rijeci kojom je plovilo još nekoliko čamaca žureći da iskoriste izblijedjelo
svjetlo dana.
Zanio se u promatranje kad se jedna ruka spusti na njegovo rame, a u isto ga
vrijeme zazove poznati glas.
- Treba vjerovati, gospodine Jager, da vas ovo zanima.67
»Ako me vidiš s njim, pravi se da me ne poznaješ.« 68
Karl Dragoch se okrene i ugleda kraj sebe Iliju Bn scha koji ga je gledao
smiješeći se.
- Jest - odgovori - cijelo to gibanje na rijeci je neobic no. Nikad mi ne dosadi to
promatrati.
- E, gospodine Jager - reče Ilija Brusch - zanimat ć vas još više kad stignemo u
donji tok, gdje ima više brodova Vidjet ćete kad budemo na Đerdapu!... Da li ga
poznajete?
- Ne - odgovori Dragoch.
- To treba vidjeti! - izjavi Ilija Brusch.- Ako na svi jetu nema ljepše rijeke od
Dunava, onda u cijelom toku Du nava nema ljepšeg mjesta od Đerdapa!...
U međuvremenu se noć potpuno spustila. Veliki šal Ilije Bruscha pokazivao je
devet sati.
- Bio sam dolje u čiklji kadli ugledam vas na mostu, gospodine Jager - reče. -
Pridružio sam vam se da vas podsjetim da sutra putujemo vrlo rano i da bismo
prema tomu dobro učinili da legnemo.
- Slijedim vas, gospodine Brusch - složi se Karl Dragoch.
Obojica pođu prema obali. Kad su skretali s vrha mosta, Bruschov putnik upita:
- A prodaja naše ribe, gospodine Brusch?... Jeste li zadovoljni?
- Recite radije oduševljen, gospodine Jager! Moram vam uručiti ^ni manje ni
više nego četrdeset jednu forintu!
- Što će iznositi šezdeset osam, s onih dvadeset sedam koje smo prethodno
ubrali. A tek smo u Regensburgu!... Eh, eh, gospodine Brusch, posao mi se ne
čini baš lošim!
- I ja dolazim do tog uvjerenja - prizna ribolovac.
Poslije četvrt sata, obojica su spavala jedan kraj drugoga, a kad je sunce izašlo,
čamac je već bio pet kilometara daleko od Regensburga.
Nizvodno od toga grada obale Dunava pružaju vrlo raznolik prizor. S desne
strane, dokle pogled seže, nižu se plodne ravnice, bogato i plodno tlo gdje ima i
majura i sela, dok se s lijeve strane gomilaju duboke šume i slojevito steru
brežuljci koji se spajaju u Češku šumu.
Prolazeći, gospodin Jager i Ilija Brusch mogli su iznad gradića Donaustaufa
vidjeti ljetnu palaču grofova Turn-Taxisa i stari regensburški biskupski dvor, a
zatim, dalje na Salvator-bergu, Valhalu ili »Obitavalište odabranih«, neku vrstu
Parte-69
nona izgubljenog pod bavarskim nebom, koji nije onaj atički, a dao ga je izgraditi
kralj Ludvig. U unutrašnjosti je muzej u kojem se nalaze kipovi germanskih
junaka, muzej ne tako lijep kao što su lijepi vanjski arhitektonski ukrasi. Iako
Valhala uopće nije ravna atenskom Partenonu, ipak nadmašuje onaj kojim su Škoti
uresili jedan od edinburških brežuljaka.
Velika je udaljenost između Regensburga i Beča kad slijedite okuke Dunava. Pa
ipak, na tom vodenom putu od gotovo četiristo sedamdeset pet kilometara rijetki su
veći gradovi. Spomena je vrijedan samo Straubing, poljoprivredna luka Bavarske,
gdje je čiklja pristala uvečer 18. kolovoza; Passau, kamo je stigla dvadesetog, i
Linz koji je prešla u toku dvadeset prvog. Osim tih gradova, od kojih dva
posljednja imaju stanovitu stratešku vrijednost, ali nijedan ne prelazi dvadeset
tisuća duša, ima samo nevažnih naselja.
U nedostatku ljudskih tvorevina, pred turistom se, kao obrana od dosade, bar pruža
uvijek raznolik vidik na obale velike rijeke. Nizvodno od Straubinga, gdje Dunav
već doseže širinu od četiristo metara, opet se počinje suzivati sve dok prvi ogranci
Retskih Alpa malo-pomalo ne povise desnu obalu.
U Passauu, izgrađenom na utoku triju rijeka, Dunava, Inna i Uza, od kojih se prve
dvije ubrajaju među najvažnije rijeke Evrope, napuštamo Njemačku, i ta ista desna
obala postaje austrijskom u samom gradu, dok samo nekoliko kilometara
nizvodno, na utoku Dadelsbacha, lijeva obala ulazi u sastav Habsburškog Carstva.
Na tom mjestu riječno korito je suženo u usku sutjesku od oko dvjesta metara,
kojom će Dunav teći do Beča, čas proširujući se toliko da stvara prava jezera s
otocima i otočićima, čas još više približavajući svoje stijenke između kojih tutnje
bijesne vode.
Ilija Brusch kao da se nije nimalo zanimao za taj slijed promjenljivih a uvijek
divnih prizora i pričinjao se zaokupljen jedino time da svom snagom svojih ruku
povećava brzinu čamca. Uostalom, pažnja koju je morao posvetiti veslanju mogla
bi opravdati njegovu ravnodušnost. Osim teškoća koje su mu zadavali pješčani
prudovi, teškoća koje su najobičnija pojava dunavske plovidbe, valjalo je svladati i
ozbiljnije. Nekoliko kilometara prije Passaua morao se suočiti s brzicama
Wilshofena, a zatim, pedeset kilometara nizvodno, malo dalje od Greina, jednog od
najsiromašnijih gradova gornje Austrije, bile su jednako opasne brzice Strudela i

Wirbela.
70
Na tom mjestu riječna dolina postaje uzak prolaz omeđen pustim stijenama između
kojih se survavaju ključale vode. Nekoć su brojni podvodni grebeni činili tu
sutjesku jednom od najopasnijih i nije bio rijedak slučaj da je riječno brodarstvo
ondje pretrpjelo teška oštećenja. Sad je opasnost znatno smanjena. Najopasniji
grebeni koji su se pružali od jedne do druge obale, dignuti su u zrak minama.
Brzice su izgubile žestinu, struje više ne vuku čamce u svoje vrtloge onako
silovito, i nesreće su postale rjeđe. Ipak, još valja poduzeti mnogo mjera opreza,
koliko za velike teglenice, toliko i za male čamčiće.
Sve to nije moglo zbuniti Iliju Bruscha. Neočekivano spretno slijedio je prolaze za
brodove, izbjegavao pješčane prudove, prevladavao struje i brzice. Karl Dragoch
se divio toj spretnosti, ali se nije prestao čuditi da obični ribolovac tako savršeno
poznaje Dunav i njegova podmukla iznenađenja.
Ako je Ilija Brusch čudio Karla Dragocha, istina je da je bilo i obrnuto. Ribolovac
se divio, a da pritom ništa nije shvaćao, broju poznanstava svoga suputnika. Ma
kako neznatno bilo mjesto koje su izabrali za noćno odmorište, bilo je rijetko da
gospodin Jager nije ondje nalazio kakva znanca. Čim je čamac bio privezan,
iskakao je na obalu i gotovo su ga smjesta oslovljavale jedna ili dvije osobe.
Doduše, nikad se nije upuštao u duge razgovore. Izmijenivši nekoliko riječi,
sugovornici su se rastajali, gospodin Jager se vraćao u čiklju, a neznanci su
odlazili.
Na kraju Ilija Brusch nije više mogao izdržati.
- Zar vi posvuda imate po kojeg prijatelja, gospodine Jager?
- Da, gospodine Brusch - odgovori Karl Dragoch. -To je zato što sam često
obilazio ove krajeve.
- Kao turist, gospodine Jager?
- Ne, gospodine Brusch, ne kao turist. U to vrijeme putovao sam za jednu
trgovačku kuću iz Budimpešte, a u tom poslu ne samo što upoznajete krajeve,
znate, nego stvarate i brojne veze.
To su bile jedine zgode - ako se to može nazvati zgodama - koje su obilježile
putovanje od 18. do 24. kolovoza. Toga dana, pošto su proveli noć uz obalu, daleko
od svakog naselja, nizvodno od gradića Tullna, Ilija Brusch po svom običaju
isplovi prije zore. Taj dan nije smio biti jednak prethodnima. Te iste večeri naime
imali bi biti u Beču i Ilija Brusch će 71
prvi put u osam dana pecati da ne bi razočarao obožavatelje koje jamačno ima u
prijestolnici, a bio se pobrinuo da navijesti svoj dolazak onamo posredstvom
stotine glasova Novinstva.
Uostalom, nije li trebalo misliti na probitak gospodina Jagera koji su bili pretjerano
zanemarili u toku toga tjedna po-mamne plovidbe? Premda se on nije tužio, onako
kako se bio obvezao, nije mogao biti zadovoljan, Ilija Brusch je to i te kako
razumio, te je, da bi ga mogao bar prividno zadovoljiti, uredio tako da mu toga
posljednjeg dana preostane još samo tridesetak kilometara. Tako bi usprkos
smanjenoj brzini ipak mogao stići u Beč dosta rano da iz svog ulova izvuče korist.
U trenutku kad je Karl Dragoch izašao iz kabine, plijen je već bio dosta bogat, ali
je ribolovac mogao i bolje. Oko jedanaest sati, njegova je udica izvukla štuku od
dvadeset funti. Bio je to kraljevski primjerak koji će zacijelo postići visoku cijenu
među bečkim ljubiteljima.
Ohrabren tim uspjehom, Ilija Brusch je htio iskušati sreću još posljednji put, ali je
u tomu pogriješio, kako će pokazati ishod.
Kako mu se to dogodilo? Ne bi bio u stanju reći. Činjenica je da je on, uvijek tako
spretan, u tom trenutku imao nezgodu. Da li zbog trenutka rastresenosti ili iz
sasvim drugog razloga, loše je bacio udicu, a žestoko potegnut povraz udario ga je
po licu, gdje je ostavio krvavu brazdu. Ilija Brusch krikne od bola.
Pošto je izgrebla meso, udica je nastavila put i u prolazu se zakvačila za velike
tamne naočari koje je ribolovac nosio danju i noću, a ta je naprava, podignuta lako
poput pera, počela opisivati lude krugove nekoliko centimetara iznad površine
vode.
Prigušivši krik bijesa, Ilija Brusch dobaci uznemiren pogled u smjeru gospodina
Jagera i brzo izvuče neobuzdane naočari, te ih žurno ponovo stavi na prvobitno
mjesto. Tek tada kao da mu je laknulo.
Taj je događaj potrajao samo nekoliko sekundi, ali tih je nekoliko sekundi dostajalo
Karlu Dragochu da ustanovi kako njegov domaćin ima divne plave oči čiji vrlo
živahan pogled kao da se nije doimao nimalo slabo vidno.
Detektiv je morao razmisliti o toj pojedinosti, jer ga je njegova ćud navodila na
razmišljanje o svemu što je izazivalo njegovu pažnju, a to razmišljanje nije prestalo
pošto su plave
72

Beč, Biber-kula i Ferdinandov most

oči ponovo nestale iza tamnog zaslonca koji ih je inače prikrivao.
Nepotrebno je reći da Ilija Brusch toga dana više nije pecao. Pošto je njegova
posjekotina, bolna više nego ozbiljna, ovlaš previjena, brižljivo je složio pribor
dok je čamac sasvim sam slijedio maticu, a zatim je došlo vrijeme ručku.
Nekoliko trenutaka prije, prošli su uz podnožje Kah-lemberga, trista pedeset
metara visokog brda čiji vrhunac nadvisuje grad Beč. Što su sad više
napredovali, to je veća živost na obalama najavljivala blizinu velikog grada.
Ponajprije su se sve bliže i bliže nizale vile. Zatim su tvornice umrljale nebo
dimom iz visokih dimnjaka. Uskoro su Ilija Brusch i njegov drug ugledali
poneki fijaker kako tom predgrađu daje posve gradski izgled.
U prvim popodnevnim satima čiklja je isplovila iz Nuss-dorfa, mjesta gdje se
parobrodi zaustavljaju zbog gaza. Skroman ribolovčev čamac imao je manje
zahtjeve u tom pogledu. Ionako nije, poput brodova na paru, prevozio putnike
koji bi zahtijevali da budu prevezeni kanalom do samog središta grada.
Slobodan u kretanju, Ilija Brusch je slijedio veliki rukavac Dunava. Prije četiri
sata popodne pristao je uz obalu i privezao čamac za stablo u Prateru,
glasovitom šetalištu koje je za Beč ono što je Bulonjska šuma za Pariz.73
- Što vam je zapravo s očima, gospodine Brusch? -upita u tom trenutku Karl
Dragoch koji je poslije događaja s naočarima izustio samo nekoliko riječi.
Ilija Brusch prekine posao i okrene se suputniku.
- S očima? - ponovi upitno.
- Da, s očima - reče gospodin Jager. - Pretpostavljam da ne nosite tamne naočari iz
užitka?
- Ah, naočari! - nato će Ilija Brusch. - Vid mi je slab i škodi mi svjetlo, to je sve.
Slab vid?... Kraj takvih očiju!...
Davši to objašnjenje, Ilija Brusch dovrši vezivanje či-klje. Suputnik ga je
zamišljeno promatrao.

74
Budući da su ti prvi besposličari privukli ostale. Sedmo poglavlje

Lovci i divljač
Toga poslijepodneva u kolovozu nekoliko je šetača davalo živost dunavskoj obali
koja na sjeveroistoku čini krajnju granicu šetališta Prater. Jesu li ti šetači čekali na
Iliju Bruscha? Vjerojatno, jer se on pobrinuo da preko novina unaprijed odredi
mjesto i tako reći čas svoga dolaska. Ali kako da znatiželjnici, raštrkani na tako
širokom prostoru, otkriju čiklju na koju ništa nije upozoravalo?
Ilija Brusch je predvidio tu teškoću. Čim je njegov čamac bio u vezu, požuri da
podigne jarbol s dugim transparentom na kojem se moglo pročitati: Ilija Brusch,
pobjednik natjecanja u Sigmaringenu; zatim je od riba, ulovljenih tokom jutra, na
krovu kabine napravio neke vrste izlog dajući štuki počasno mjesto.
Takva reklama na američki način imala je neposredan odjek. Nekoliko se danguba
zaustavilo pred čikljom i dokono je promatralo. Budući da su ti prvi besposličari
privukli ostale, gomila je za nekoliko trenutaka poprimila takve razmjere da pravi
ljubitelji pecanja nisu mogli a da to ne primijete. Dotrčali su i oni, a ostali, videći
kako se svi ti ljudi žure u istom smjeru, dali su se u trk po uzoru na njih i ne
znajući zašto. Za manje od četvrt sata oko čiklje se skupilo petsto ljudi. Ilija
Brusch nikad nije ni sanjao o takvom uspjehu.
Uskoro se povede razgovor između svjetine i ribolovca.
- Gospodine Brusch? - pozove jedan od prisutnih.
- Ovdje - odgovori prozvani.
- Dopustite da vam se predstavim. Gospodin Clau-dius Roth, vaš kolega iz
Dunavskog saveza.
- Drago mi je, gospodine Roth!
- Ovdje je još nekoliko vaših kolega. Evo gospodina Hanischa, gospodina Tietzea,
gospodina Huga Zwiedineka, a da i ne spominjemo one koje ne poznajem.
- Na primjer mene. Matijaš Kasselick iz Budimpešte - reče jedan gledalac. 76
- A ja sam - doda drugi - Wilhelm Nickel iz Beča.
- Očaran sam, gospodo, da sam među svojima -klikne Ilija Brusch.
Pitanja i odgovori dolazili su unakrsno. Razgovor je postao općenit.
- Jeste li dobro putovali, gospodine Brusch?
- Izvrsno.
- U svakom slučaju brzo. Nismo vas očekivali tako rano.
- Ipak sam već petnaest dana na putu.
- Da, ali daleko je od Donaueschingena do Beča!
- Gotovo devetsto kilometara, što iznosi u prosjeku šezdesetak kilometara dnevno.
- Toliko jedva da rijeka prijeđe u dvadeset četiri sata!
- Kako na kojem mjestu!
- Točno. A vaša riba? Da li se dobro prodaje?
- Divno.
- Znači, zadovoljni ste?
- Vrlo zadovoljan.
- Danas vam je ulov prekrasan. Osobito je krasna štuka.
- Stvarno nije loša.
- Pošto je štuka?
- Koliko hoćete za nju platiti. Ako želite, dat ću ribu na licitaciju, a štuku ću
sačuvati za kraj.
- Kao poslasticu - prevede neki šaljivčina.
- Izvrsna zamisao! - poviče gospodin Roth. - Onaj tko dobije štuku, umjesto da
pojede njezino meso, moći će je ako želi dati ispuniti za uspomenu na Iliju
Bruscha.
Taj je kratki razgovor postigao velik uspjeh i licitacije živahno započnu. Nakon
četvrt sata, ribolovac je ubrao priličnu svoticu, kojoj je glasovita štuka pridonijela
ni više ni manje nego trideset pet forinti.
Kad je prodaja završena, nastavio se razgovor između pobjednika i skupine
obožavalaca koji su se gurali na obali. Obaviješteni o prošlosti, raspitivali su se za
njegove nakane u budućnosti. Ilija Brusch je odgovarao uslužno, bez imalo tajan-
stvenosti, da će pošto sutrašnji dan posveti Beču, uvečer isploviti da prenoći u
Bratislavi.
Kako je vrijeme prolazilo, broj znatiželjnika je malo--pomalo opadao jer je svatko
odlazio na večeru. Prisiljen da77
misli na svoju, Ilija Brusch nestane pod tendom ostavljajući svog druga kao
mamac općem divljenju.
Zato su dvojica šetača, koje je privukla gomila što je još brojila stotinjak osoba,
zapazila samo Karla Dragocha koji je osamljen sjedio ispod transparenta što je
urbi et orbi3 objavljivao ime i obilježje pobjednika Dunavskog saveza.
Jedan od tih pridošlica bio je ljudina od oko trideset godina, širokih ramena,
plave kose i brade, onako slavenski plave kako je, čini se, svojstveno toj rasi;
drugi, isto tako snažan i uočljiv po neuobičajenoj plećatosti, bio je stariji, a
prosi-jeda mu je kosa pokazivala da je navršio četrdesetu.
Kad je mlađi od tih ljudi bacio pogled prema čiklji, zadršće i brzo uzmakne
povukavši druga natrag.
- To je on - reče prigušenim glasom čim su istupili iz mnoštva.
- Misliš?
- Sigurno! Zar ga nisi prepoznao?
- Kako bih ga prepoznao? Nisam ga nikad vidio. Slijedio je trenutak šutnje.
Dvojica sugovornika su razmišljala.
- Je li sam u čamcu? - upita stariji.
- Sasvim sam.
- A je li to sigurno čamac Ilije Bruscha?
- Zabuna je isključena. Ime je ispisano na transparentu.
- Sve je to sasvim nerazumljivo.
Nakon ponovne šutnje, opet progovori mlađi:
- Zar bi to značilo da on uz veliku pompu putuje pod imenom Ilije Bruscha? S
kojim ciljem?
Plavobradi slegne ramenima.
- S ciljem da nepoznat plovi Dunavom, to je jasno.
- K vragu! - reče njegov prosijedi drug.
- To me ne bi iznenadilo - reče drugi. - Taj Dragoch je pravi lisac, i udarac bi
mu potpuno uspio da nas slučaj nije nanio ovamo.
Stariji od dvojice sugovornika kao da nije bio baš uvjeren u to.
- Tako je u romanu - promrsi između zubi.
- Baš tako; Tiča, baš tako - potvrdi njegov drug - ali Dragoch prilično voli
metode iz romana. Uostalom, izvest ćemo
3
doslovno: gradu (Rimu) i čitavom svijetu, tj. na sva usta, svima i svakome razglasiti 78

Beč, obale
stvar načistac. Oko nas se govorilo da će čiklja ostati u Beču sutra cijeli dan.
Jednostavno ćemo se vratiti. Ako Dragoch još bude tu, znači da je stvarno on
prerušen u Iliju Bruscha.
- A što ćemo u tom slučaju mi? - zapita Tiča. Njegov sugovornik ne odgovori
odmah.
- Razmislit ćemo - reče.
Obojica se udalje u smjeru grada ostavljajući čiklju okruženu sve prorjeđenijim
gledaocima.
Noć je protekla mirno za Iliju Bruscha i njegova putnika. Kad je ovaj ujutro
izašao iz kabine, zatekne ribolovca kako temeljito pregledava pribor za pecanje.
- Lijepo vrijeme, gospodine Brusch - reče Karl Dragoch umjesto pozdrava.
- Lijepo vrijeme, gospodine Jager - potvrdi Ilija Brusch.
- Zar ga ne mislite iskoristiti, gospodine Brusch, za obilazak grada?79
- Vjere mi, ne, gospodine Jager. Po prirodi nisam radoznao, a ovdje se imam čime
baviti cijeli dan. Poslije dva tjedna plovidbe, nije naodmet ponovo uvesti
malo^reda.
- Kako vam drago, gospodine Brusch. Što se mene tiče, neću slijediti vašu
ravnodušnost, te kanim ostati na obali do večeri.
- I dobro ćete učiniti, gospodine Jager - potvrdi Ilija Brusch. - Ta boravite u Beču!
Možda imate rodbine kojoj neće biti krivo da vas vidi.
- U zabludi ste, gospodine Brusch, nisam oženjen.
- Šteta, gospodine Jager, šteta. Udvoje se lakše nosi breme života.
Karl Dragoch prasne u smijeh.
- Sto mu jada! Gospodine Brusch, jutros ste neveseli.
- Čovjek ima takve dane, gospodine Jager - odgovori ribolovac. - Ali neka vam to
ne priječi da se zabavite što je moguće bolje.
- Nastojat ću, gospodine Brusch - odvrati Karl Dragoch na odlasku.
Kroz Prater je stigao do Haupt-Allee, stjecišta bečkog otmjenog svijeta u sezoni.
Ali u ovo doba godine, u ovo vrijeme, Haupt-Allee je bila gotovo pusta, pa je
mogao ubrzati korak a da ga svjetina ne ometa.
Bilo je ipak toliko svijeta da njegovu pažnju nisu privukla dva šetača s kojima se
mimoišao, kao i s mnogim drugima, kad je stigao na vrh Konstantinhiigela,
umjetnog brežuljka kojim se htjela unijeti promjena u izgled Pratera. Ne osvrćući
se na dvojicu šetača, Karl Dragoch mirno nastavi put i za deset minuta uđe u
kavanicu na kružnoj raskrsnici Pratera, njemački Prater Stern. Ondje su ga
očekivali. Jedan gost koji je već sjedio za stolom ustane ugledavši ga i pođe mu
ususret.
- Dobar dan, Ulhmanne - reče Karl Dragoch.
- Dobar dan, gospodine - odgovori Friedrich Ulh-mann.
- Još uvijek ništa novo?
- Još uvijek ništa.
- Dobro. Ovaj put imamo cijeli dan na raspolaganju i možemo se razumno
dogovoriti o tomu što nam je činiti.
Ako Karl Dragoch nije opazio dva šetača iz Haupt-Allee, oni su naprotiv savršeno
dobro vidjeli njega - a bili su to isti tipovi koje je slučaj sinoć bio doveo do čiklje
Ilije Bru-

80
scha. Obojica su se u isti mah okrenula čim je šef dunavske policije prošao i
slijedili su ga zadržavajući dovoljan razmak da izbjegnu svako iznenađenje.
Kad je Dragoch nestao u kavanici, oni uđu u sličan lokal smješten preko puta
prvog, s druge strane kružne raskrsnice, odlučni da čitav dan ostanu u zasjedi
ako bude potrebno.
Njihovo je strpljenje bilo stavljeno na kušnju. Pošto su proveli nekoliko sati
dogovarajući se u tančine o svojini poslovima, Dragoch i Ulhmann su ručali ne
žureći. Kad su dovršili ručak, želeći pobjeći od zagušljive atmosfere u dvorani,
naručili su na svježem zraku po šalicu kave, koja je postala neizbježnom
dopunom svakog obroka. Upravo su se njome naslađivali kad Dragoch napravi
pokret iznenađenja i, kao da ne želi da ga prepoznaju, brzo uđe u unutrašnjost
restauracije odakle je kroz zastore na staklenim vratima motrio čovjeka koji je u
tom trenutku prelazio trgom.
- Oprosti mi, bože, to je on! - promrmlja Dragoch prateći pogledom Iliju
Bruscha.
Bio je to zaista Ilija Brusch, lako prepoznatljiv po obrijanu licu, naočarima i
crnoj kosi, nalik na Talijana s juga.
Kad se zaputio niz Kaiser-Josephstrasse, Dragoch se pridruži Ulhmannu koji je
ostao na terasi, izda mu naredbu da ga pričeka koliko bude potrebno, i pojuri za
ribolovcem.
I ne pomišljajući da se okrene, Ilija Brusch je koračao mirno, kao čovjek mirne
savjesti. Odmjerenim korakom išao je do kraja Kaiser-Josephstrasse, zatim
ravno kroz park Augarten stigao na Brigittenau. Kao da je nekoliko trenutaka
oklijevao, onda napokon uđe u daščaru prljava izgleda, čiji je siromašni izlog
gledao na jednu od najbjednijih ulica te radničke četvrti.
Za pola sata je opet izašao. I dalje praćen, a da to nije znao, od Karla Dragocha
koji nije propustio da u prolazu pročita cimer dućana gdje se njegov suputnik
maloprije zaustavio, uputi se po Rembrandtgasse, zatim, vrativši se na lijevu
obalu kanala, stigne u Praterstrasse kojom je nastavio do kružne raskrsnice.
Ondje odlučno skrene desno i udalji se Haupt-Alleeom ispod stabala Pratera.
Očito se vraćao na čiklju i Karl Dragoch ocijeni da ga je beskorisno i dalje
slijediti.
Zato se vrati u kavanicu pred kojom ga je vjerno čekao Friedrich Ulhmann.
- Poznaješ li nekog Židova po imenu Simon Klein? -upita pristupivši mu.Straža
koja bude obaviještena, obavijestit će druge.
82
- Naravno - odgovori Ulhmann.
- Kakav je taj Židov?
- Nije bogzna što. Staretinar, lihvar, prema potrebi jatak, mislim da ga te tri
riječi opisuju od glave do pete.
- To sam i mislio - promrmlja Dragoch koji kao da je utonuo u duboko
razmišljanje. .
Začas nastavi:
- Koliko ljudi imamo ovdje?
- Četrdesetak - odvrati Ulhmann.
- To je dosta. Slušaj me dobro. Treba izbrisati sve što smo jutros kazali.
Mijenjam plan, jer što dalje, to jače predosjećam da će se stvar dogoditi na
mjestu, ma gdje to bilo, gdje ću ja opet biti ja.
- Gdje ćete vi opet biti?... Ne razumijem.
- Nije važno. Ti ćeš rasporediti svoje ljude dvojicu po dvojicu na lijevu obalu
Dunava na svakih pet kilometara počevši na mjestu dvadeset kilometara daleko
od Bratislave. Njihov će jedini zadatak biti da paze na mene. Čim me posljednji
vod ugleda, dva čovjeka koji ga sačinjavaju požurit će pet kilometara naprijed, i
tako dalje. Jasno?... I neka me ni za živu glavu ne izgube!
- A ja? - priupita Ulhmann.
- Ti ćeš paziti da me ne ispustiš iz vida. Kako se nalazim u čamcu, na samoj
sredini rijeke, to nije jako teško... Što se tiče tvojih ljudi, neka pokupe sve
moguće obavijesti, razumije se dok stražare. Ako zatreba, straža koja bude
obaviještena o nekom ozbiljnom slučaju obavijestit će druge, i svi će se okupiti
na tom mjestu.
- Jasno.
- Krenite večeras, tako da sutra nađem tvoje ljude na njihovim položajima.
- Bit će tamo.
Dvaput ili triput izlagao je Karl Dragoch neumorno svoj plan, sve dok se nije
uvjerio da ga je potčinjeni posve shvatio, i tada, kako je vrijeme odmicalo,
odluči da se vrati na ci-klju.
U kavanici s druge strane trga dvojica šetača iz Pratera nisu prekinula
uhodarenje. Vidjeli su kako je Dragoch izašao, ali nisu naslutili uzrok tomu jer
Ilija Brusch nije privukao njihovu pažnju više nego što bi to učinio bilo koji
prolaznik. Prva83
im je pobuda bila da krenu za njim, ali ih je u tome spriječila prisutnost
Friedricha Ulhmanna. Uostalom, umireni Ulhman-novim čekanjem, i sami su
čekali uvjereni da će uskoro vidjeti kako se Karl Dragoch vraća.
Povratak detektiva je dokazao da su ispravno ocijenili, a kad je detektiv nestao s
Ulhmannom u unutrašnjosti kavane, oni su ostali vrebajući sve dok se šef
policije i njegov potčinjeni nisu rastali.
Pustivši ovog potonjeg da se vrati u središte grada, dva pratioca se ponovo
prilijepe za Karla Dragocha i za njim se spuste po Haupt-Allei kojom su istog
jutra hodali u obrnutom smjeru. Nakon tri četvrt sata hoda, zaustave se. Tada se
pojavi red stabala što se protežu uz obalu Dunava. Nije moglo biti dvojbe da se
Dragoch vraća na svoj čamac.
- Nema potrebe da idemo dalje - reče mlađi. - Sad smo sigurni. Ilija Brusch i
Karl Dragoch su jedan te isti čovjek. Dokazivanje je završeno, i ako bismo ga
dalje slijedili, izložili bismo se opasnosti da on primijeti nas.
- Što ćemo poduzeti? - zapita njegov drug, plećat poput rvača.
- Razgovarat ćemo o tome - odgovori drugi. - Imam ideju.
Dok su se dva neznanca toliko bavila njegovom osobom, i idući prema Prater
Sternu razrađivala planove čije se izvršenje nije smjelo dugo odgađati, Karl
Dragoch se vratio na čiklju ništa ne sluteći o uhođenju kojem je u toku toga
dana bio predmetom. Ondje je zatekao Iliju Bruscha kako vrlo užurbano
priprema večeru koju su dva druga za jedan sat podijelila kao i obično, sjedeći
na klupi kao na konju.
- No, gospodine Ja'ger, jeste li zadovoljni šetnjom? -upita Ilija Brusch kad su
lule počele širiti oblake dima.
- Oduševljen - odvrati Karl Dragoch. - A vi, gospodine Brusch, niste li
promijenili mišljenje i odlučili da malo obi-đete grad Beč?... Da možda nekog
posjetite?
- Nipošto, gospodine Ja'ger - ustvrdi Ilija Brusch. -Ja ovdje nikog ne poznajem.
Otkako ste vi otišli, nisam nogom stupio na obalu.
- Ma nemojte!
- Zaista. Nisam napustio čamac, gdje sam uostalom imao dosta posla do večeri.

84
Karl Dragoch ne odgovori. Zadržao je za sebe misli koje mu je mogla nadahnuti
očita laž njegova domaćina, te se razgovaralo o svemu i svačemu sve dok nije
došlo vrijeme za spavanje.Osmo poglavlje
Portret žene
Je li Ilija Brusch bio krivac za laž s predumišljajem ili je naprosto promijenio
mišljenje iz običnog hira? Ma kako bilo, obavijesti koje je sam dao o svom
kretanju pokazale su se najočitijom netočnošću.
Isplovio je ujutro 26. kolovoza dva sata prije svitanja, ali se nije zaustavio u
Bratislavi kako je bio nagovijestio. Nakon dvadeset sati pomamnog veslanja, u
jednom se dahu našao udaljen od toga grada više od petnaest kilometara, a taj je
natčovje-čanski napor ponovo započeo poslije nekoliko kratkih časaka odmora.
Ilija Brusch se nije smatrao obvezatnim povjeriti gospodinu Jageru, čiji su
interesi međutim bili ozbiljno ugroženi, razlog zašto se tako grozničavo žurno
trudio skratiti svoje putovanje. Gospodin Ja'ger pak, poštujući zadanu riječ, nije
nijednim znakom očitovao razočaranje koje mu je ta brzina morala donijeti.
Brige Karla Dragocha ionako su odvratile pažnju gospodina Jagera. Mala šteta
koju je taj drugi mogao pretrpjeti imala je samo posve neznatno značenje u
usporedbi s brigama prvoga.
Tog jutra, 26. kolovoza, Karl Dragoch je zapravo primijetio nešto sasvim
neuobičajeno što ga je, zajedno sa zapažanjima od prethodnih dana, na kraju
duboko uznemirilo. To se dogodilo oko deset sati izjutra. U tom trenutku
Dragoch je, zadubljen u misli, nesvjesno promatrao Iliju Bruscha kako vesla,
uporno kao vol pri oranju, stojeći na krmi čiklje. Zbog zakrivljenosti kanala,
koja ga je prisilila da se načas usmjeri prema sjeverozapadu, ribolovac je tada
imao sunce sasvim iza sebe. Bio je gologlav jer je, doslovce kupajući se u
znoju, bacio do nogu kapu od vidrina krzna koju je obično nosio, pa je svjetlo
do prozirnosti jarko obasjavalo njegovu bujnu crnu kosu.
Iznenada, Karla Dragocha je zapanjila jedna posve neobična pojedinost. Ako je
Ilija Brusch bio tamnokos, a to86

Bratislava, dvorac Marije Terezije

nije bilo sporno, bio je to u najmanju ruku samo djelomično. Njegove vlasi, crne
na vrhovima, pri korijenu su u duljini od nekoliko milimetara isticale
najnepreporniju plavu boju.
Je li ta različnost nijansi prirodna pojava? Možda. Ali je vjerojatnije jednostavna
posljedica obične boje koju je propustio ponovo nanijeti.
Čak da je sumnja u tom pogledu i mogla opstati u duhu Karla Dragocha, ne bi
morao dugo čekati da dozna istinu, jer je već idućeg jutra kosa Ilije Bruscha
izgubila svoju dvostruku obojenost. Ribolovac se očito dosjetio svog nemara i
noću ga otklonio.
Te oči koje je onaj tko ih je imao skrivao tako brižljivo iza nepropusnih naočara,
ta očita laž za vrijeme predaha u Beču, ta nerazumljiva žurba, u takvom
neskladu s priznatim ciljem putovanja, ta plava kosa pretvorena u crnu kosu, sve
je to tvorilo gomilu pretpostavki iz kojih se neminovno moralo zaključiti...
Zapravo, što se moralo zaključiti? Karl Dragoch na kraju krajeva to nije znao.
Da je ponašanje Ilije Bruscha bilo dvolično, bilo je sasvim očito, ali kakav je
zaključak iz toga trebalo izvući?87
Jedna pretpostavka, u početku stoput odbacivana, na kraju se ipak nametnula
Karlu Dragochu koji je neprekidno razmišljao o problemu što se postavljao pred
njegovu pronica-vost. A ta je pretpostavka bila ona ista koju mu je dvaput pri-
šapnuo slučaj. Nisu li najprije veseli Srbin Mihajlo Mihajlović, a zatim gosti
svratišta u Regensburgu napola ozbiljno napola u šali izrazili misao da se pod
krinkom pobjednika skriva vođa zlikovaca koji teroriziraju ovaj kraj? Je li
trebalo ići tako daleko da se ozbiljno preispita pretpostavka u koju zacijelo nisu
nimalo vjerovali čak ni oni koji su je izrekli?
A napokon, zašto ne? Dakako, dosad viđene činjenice nisu dokazale ništa
izvjesno. Ali su bar davale povoda za sumnju. I doista, ako bi potonje opaske
utvrdile zasnovanost tih sumnji, bila bi zgodna pustolovina da se u istom čamcu
toliko kilometara voze vođa razbojnika i policajac zadužen da ga uhapsi.
S te strane drama je težila da se prometne u vodvilj, a Karlu Dragochu bilo je
jako mrsko priznati da je tako fantastična slučajnost moguća. Ali zar tehnički
postupci u vodvilju nisu isključivo u tomu da su na jednom mjestu i u kratkom
vremenskom razmaku usredotočene zabune i iznenađenja koji se u stvarnom
životu ne zapažaju ili se pričinjaju manje veselim zato što su rijetki i, da tako
kažemo, razvodnjeni? Ne bi dakle bila zdrava logika odbaciti de plano4 jednu
činjenicu pod izlikom da se čini nenormalnom ili nevjerojatnom. Bolje je biti
čedniji i priznati beskrajno bogatstvo slučajnih kombinacija.
I tako je Karl Dragoch, zaokupljen tim brigama, ujutro 28. kolovoza, poslije
noći provedene na otvorenom nekoliko kilometara nizvodno od Komaroma,
poveo razgovor o temi koja dotad još nije bila dotaknuta.
- Dobar dan, gospodine Brusch - reče izašavši toga jutra iz kabine gdje je imao
vremena skovati plan napada.
- Dobar dan, gospodine Jager - odgovori ribolovac veslajući uobičajeno snažno.
- Jeste li dobro spavali, gospodine Brusch?
- Izvrsno. A vi, gospodine Jager?
- Hja!... Hja!... Tako-tako.
- Ma nemojte! - prozbori Ilija Brusch. - Zašto me niste pozvali ako vam nije
bilo dobro?
4
lat. lako, bez teškoća88

Ili
- Zdravlje mi je savršeno, gospodine Brusch - odgovori gospodin Jager. - Ali se
uvijek osjećam nelagodno kad vama padne na pamet da provedete noć daleko od
svakog grada i svakog sela.
- Ma!... - izusti Ilija Brusch koji kao da je pao iz oblaka. - Trebalo je da mi kažete
pa bih bio drukčije sredio stvar.
- Zaboravljate da sam se obvezao da ću vam ostaviti potpunu slobodu da djelujete
po svojoj volji. Obećanje valja održati, gospojdine Brusch! Ali unatoč tomu nisam
uvijek bio posve miran. Što ćete! Ja sam gradski čovjek i smatram uzbudljivom
seosku tišinu i samoću.
- Stvar navike, gospodine Jager - odvrati veselo Ilija Brusch. - Priviknuli biste se
na to kad bi naše putovanje moralo dulje potrajati. Zapravo je manje opasnosti u
slobodnoj prirodi nego u srcu velikog grada, gdje sve vrvi od ubojica i skitnica.
- Vjerojatno ste u pravu, gospodine Brusch - potvrdi gospodin Jager - ali
osjećajima se ne zapovijeda. Osim toga, moj strah nije sasvim nerazuman u ovom
slučaju, jer prolazimo osobito ozloglašenim krajem.
- Ozloglašenim!... - klikne Ilija Brusch. - Odakle vam to, gospodine Jager?... Ja
ovdje živim, ja glavom, i nikad nisam čuo da je taj kraj ozloglašen!
Sad je bio red na gospodinu Jageru da pokaže silno iznenađenje.
- Govorite ozbiljno, gospodine Brusch? - poviče. -Vi biste onda bili jedini čovjek
koji ne zna ono što znaju svi od Bavarske do Rumunjske.
- A što? - upita Ilija Brusch.
- Dovraga! Pa to da banda neuhvatljivih zlikovaca nameće težak danak na obje
obale Dunava, od Bratislave do ušća.
- To prvi put čujem - izjavi Ilija Brusch s prizvukom iskrenosti.
- Nije moguće!... - začudi se gospodin Jager. - Pa ne govori se ni p čemu drugom
od jednog kraja rijeke do drugog.
- Čovjek svaki dan doznaje nešto novo - primijeti mirno Ilija Brusch. - A jesu li te
krađe započele već odavno?
- Otprilike prije osamnaest mjeseci - odgovori gospodin Jager. - Kad bi se radilo
samo o krađama!... Ali spomenuti zlikovci ne zadovoljavaju se samo krađama.
Prema potrebi i ubijaju. Za tih osamnaest mjeseci pripisuje im se bar deset 89
umorstava čiji su počinioci ostali nepoznati. Posljednje od tih umorstava
počinjeno je manje od pedeset kilometara odavde.
- Sad razumijem vaš nemir - reče Ilija Brusch. - Možda bih ga i ja bio dijelio da
sam bio bolje upućen. Ubuduće ćemo se uvečer zaustavljati što je moguće bliže
nekom selu ili gradu počevši od danas kad ćemo ostati u Esztergomu.
- Oh! - složi se gospodin Jager - tamo ćemo biti mirni. Esztergom je velik grad.
- To sam zadovoljniji da ćete se nalaziti na sigurnom - nastavi Ilija Brusch - što
vas iduće noći kanim ostaviti sama.
- Namjeravate otići?
- Da, gospodine Jager, ali samo na nekoliko sati. Iz Esztergoma, kamo se
nadam rano stići, htio bih produžiti do Szalke, koja nije jako daleko. Tamo
živim, kao što znate. Uostalom, vratit ću se prije zore i naš odlazak sutra ujutro
neće biti nimalo odgođen.
- Kako god želite, gospodine Brusch - zaključi gospodin Jager. - Shvaćam da
želite svratiti kući, a u Esztergomu, ponavljam, nemamo se čega plašiti.
Razgovor se prekinuo na kojih pola sata. Poslije te stanke, Karl Dragoch
ponovo započne.
- Zaista je čudno - reče - da vi niste nikad čuli za te zlikovce s Dunava. Još je
čudnije zato što su tim događajem bili naročito zaokupljeni nekoliko dana
nakon natjecanja u Sig-maringenu.
- Kojim povodom?
- Povodom osnivanja specijalnog policijskog odreda pod zapovjedništvom šefa
kojeg smatraju vrlo sposobnim, nekog Karla Dragocha, detektiva iz
Budimpešte.
- Imat će mnogo posla - primijeti Ilija Brusch kojega kao da to ime inače nije
iznenadilo. - Dunav je dugačak, a vrlo je nezgodno paziti na ljude o kojima se
ništa ne zna.
- U tom se varate - odvrati gospodin Jager. - Policija jamačno nije bez
obavijesti. Iz svih sakupljenih svjedočanstava morao je proizaći ponajprije
gotovo siguran opis vođe bande.
- Pa kakav je taj tip? - upita Ilija Brusch.
- Općenito uzevši, to je čovjek vašeg kova...
- Hvala lijepa! - prekine Ilija Brusch smijući se.
- Da - nastavi gospodin Jager. - Bio bi otprilike vaše visine i građe, ali što se
ostalog tiče, nema nikakve sličnosti.90
- Na svu sreću! - uzdahne Ilija Brusch s izrazom olakšanja koji je trebao biti
smiješan.
- Kažu da ima vrlo lijepe plave oči i da ne mora poput vas nositi naočari. Osim
toga, dok ste vi posve tamnokosi i brižljivo obrijani, on navodno nosi bradu za
koju kažu da je plava. U toj točci prikupljena svjedočanstva su osobito izričita,
bar tako se tvrdi.
- To očito jest jedan podatak - prizna Ilija Brusch -ali prilično neodređen. Ima
mnogo plavokosih, pa ako bi svi morali proći kroz rešeto!...
- Zna se i nešto drugo. Prema glasinama, taj vođa je navodno bugarske
narodnosti... Kao i vi, gospodine Brusch!
- Sto time mislite? - upita Ilija Brusch uznemirenim glasom.
- Prema vašem naglasku - ispriča se Karl Dragoch nedužna izgleda - pomislio
sam da ste bugarskog podrijetla... No možda sam se prevario?
- Niste se prevarili - prizna Ilija Brusch nakon kratkog oklijevanja.
- Taj bi vođa dakle bio vaš sunarodnjak. Njegovo ime čak ide u narodu od usta
do usta.
- No, ako mu se zna i ime!...
- Naravno, to nije službeno.
- Službeno ili poluslužbeno, kako je ime tom čovi?
- S pravom ili ne, priobalni stanovnici pripisuju zlodjela koja moraju trpjeti
stanovitom Ladku.
- Ladku!... - ponovi Ilija Brusch i vidljivo uzbuđen naglo prekine veslanje.
- Ladko - potvrdi Karl Dragoch motreći krajičkom oka sugovornika.
Ali se on već sabrao.
- To je smiješno - reče jednostavno, dok je veslo u njegovim rukama opet
započelo svoj vječni rad.
- Što je smiješno? - navaljivao je Karl Dragoch. - Poznajete li možda tog
Ladka?
- Ja? - prosvjedovao je ribolovac. - Nipošto. Ali Ladko nije bugarsko ime. Evo
to je tu smiješno.
Karl Dragoch nije proslijedio s istragom koja bi, kad bi bila preciznija, mogla
postati opasnom, a čiji su se rezultati već sada mogli smatrati zadovoljavajućim.
Iznenađenje ribolovca kad je čuo opis zlikovca, njegova zbunjenost kad je do-91
znao za vjerojatnu narodnost zločinca, njegovo uzbuđenje kad mu je doznao ime,
sve je to bilo neosporno i davalo novu snagu prijašnjim nagađanjima, ali ipak nije
pružalo nikakav presudni dokaz.
Kako je Ilija Brusch predvidio, još nije bilo dva sata poslije podne kad je čiklja
uplovila u Esztergom. Petsto metara prije prvih kuća, ribolovac se iskrca na lijevoj
obali da bi, kako reče, izbjegao da ga znatiželja svjetine zadrži, i zamoli gospodina
Jagera da sam odveze čiklju na desnu obalu, gdje će se zaustaviti u središtu grada,
na što je putnik uslužno pristao.
Završivši posao, preobrazi se u detektiva. Priveže čiklju i iskoči na obalu u potrazi
za jednim od svojih ljudi.
Nije učinio ni deset koraka kad naleti na Friedricha Ulhmanna. Između dvojice
policajaca povede se kratak razgovor.
- Sve u redu?
- Jest.
- Treba stegnuti obruč, Ulhmanne. Tvoje straže od po dva čovjeka neka odsad
budu kilometar udaljene jedne od drugih.
- Znači, postaje gusto?
- Da.
- To bolje.
- Sutra nastoj da me ne gubiš iz vida. Imam osjećaj da smo blizu.
- Jasno.
- I nemojte spavati! Forca! Brzina!
- Računajte na mene!
- Ako nešto uočiš, neki znak s obale, znaš?
- Razumijem.
Dva se sugovornika rastanu, i Karl Dragoch se vrati u čamac.
Njegovu večeru nije prekinula uznemirenost koju je tobože obično osjećao, nego ju
je prekinula huka razularenih elemenata. O ponoći se zaista podigla oluja s istoka i
pojačavala se iz sata u sat dok je kiša lila kao iz kabla.
U trenutku kad se Ilija Brusch oko pet sati izjutra vratio na čiklju, kiša je još
lijevala, a vjetar bijesno puhao u smjeru posve suprotnom od smjera rijeke.
Ribolovac ipak nije oklijevao da otplovi. Čim je odriješio vez, odmah zaplovi
prema sredini rijeke i opet se lati svoga vječnog vesla. Trebala mu je 92
istinska hrabrost da se u takvim okolnostima prihvati posla, n kon noći koja je
morala biti naporna.
U prvim jutarnjim satima oluja nije pokazivala ni na manju sklonost jenjavanju,
baš naprotiv. Čiklja, premda nošen strujom, teškom je mukom svladavala
protivan vjetar i nako četiri sata napora jedva je prošla desetak kilometara od
grad Esztergoma. Pritok Ipolj, na čijoj desnoj obali se nalazi Szalka gdje je Ilija
Brusch navodno bio prošle noći, nije tada više mo gao biti jako daleko.
U tom trenutku oluja je udvostručila bijes tako da jt njihov položaj učinila
uistinu kritičnim. Ako se Dunav i ne može usporediti s morem, ipak je dosta
širok da se na njemu mogu podići pravi valovi kad vjetar postigne veliku
žestinu. Toga dana je bilo tako, i usprkos žurbi koju je Ilija Brusch pokazivao,
bio je prisiljen da se skloni uz lijevu obalu.
Nije joj mogao prići.
Još ga je od nje dijelilo više od pedeset metara kad se javi strašna prirodna
nepogoda. Na stanovitoj udaljenosti, uzvodno, drveće koje je štitilo obalu
odjednom je bilo bačeno u rijeku, otrgnuto ražom kao da ga je posjekao
divovski srp. Voda, podignuta neizmjerljivom snagom, u isti mah preplavi oba-
lu, zatim se digne golem val i razbijajući se zakotrlja se u potjeru za čikljom.
Očito se u slojevima atmosfere stvorila pijavica i pustila na površinu rijeke
svoju strašnu sisaljku.
Ilija Brusch je shvatio opasnost. Držeći čiklju u vlasti snažnim zaveslajima,
trudio se da se približi desnoj obali. Iako taj manevar nije imao takav učinak
kakav je on od njega očekivao, ipak su ribolovac i njegov suputnik njemu
napokon dugovali svoj spas.
Nastavljajući svoj bijesni trk vihor je doduše dostigao čiklju, ali je ona ipak
izmakla vodenom brijegu što ga je bio podigao u prolazu. Zato se nije potopila,
što bi bilo neminovno da Ilija Brusch nije izveo svoj manevar. Zahvaćena tek
krajnjim zavojcima vrtloga, bila je samo žestoko odbačena u krivulji velikog
polumjera.
Zračna hobotnica, čija je lovka ovaj put promašila cilj, jedva je okrznula čamac
i gotovo ga jednako brzo ispustila kao što bi ga bila mogla usisati. Za nekoliko
sekundi pijavica je prošla, a val se grmeći gubio niz rijeku, dok je otpor vode
pomalo ublaživao brzinu koju je čiklja postigla.93
Karl Dragoch se stropošta preko ruba čamca. 94
Nažalost, prije nego što je postignut potpuni učinak, iznenada se pojavila nova
opasnost. Ravno ispred pramčane statve, koja je cijepala vodu brzinom brzog
vlaka, ribolovac najednom spazi jedno od iščupanih stabala kako s korijenjem u
zraku polako slijedi maticu. Ako bi čamac bio bačen u njegovo zamršeno
korijenje, morao bi se razbiti, ili bi bar bio teško oštećen. Ilija Brusch
preplašeno krikne otkrivši tu nepredviđenu prepreku.
Ali i Karl Dragoch je spazio opasnost i shvatio njezinu neminovnost. Bez
oklijevanja pojuri na pramac čiklje, zgrabi korijenje koje je stršilo iz vode i
nagne se da bi lakše svladao pogonsku silu čamca nastojeći ga odgurnuti dalje
od opasnog puta.
Uspio je. Skrenuvši s puta, čiklja projuri poput strijele zastrugavši po korijenju,
zatim po krošnji stabla još punoj lišća. Još samo tren i ostavit će za sobom
zelenkastu naplavinu koju je mlitavo nosila struja, kad jedna od zadnjih grana
pogodi Karla Dragocha posred prsa. Uzalud je htio odoljeti udarcu. Izgubivši
ravnotežu, stropošta se preko ruba i nestane pod vodom.
Za njegovim padom odmah je slijedio drugi, ali taj je bio hotimičan. Videći
kako je njegov suputnik pao, Ilija Brusch se bez okolišanja baci za njim.
Ali nije bilo lako nešto vidjeti u toj muljevitoj vodi, vrlo uzburkanoj nakon
haranja bijesne nepogode. Cijelu minutu Ilija Brusch se uzalud mučio te je
počinjao gubiti nadu da će otkriti gospodina lagera, kadli napokon ugleda
nesretnika kako onesviješten pluta između dvije struje. Zapravo je to bilo i bo-
lje. Utopljenik se obično bori i tako nehotice povećava teškoće oko spašavanja.
Onesviješten čovjek je samo troma masa, te njegov spas ovisi isključivo o
spretnosti spasavaoca.
Ilija Brusch je smjesta izdigao iz vode glavu gospodina Ja'gera, a zatim snažno
zaplivao prema čiklji koja se za to vrijeme udaljila oko tridesetak metara.
Približi joj se na nekoliko zamaha koji su za snažnog plivača bili poput igre, te
jednom rukom uhvati rub čamca dok je drugom rukom pridržavao suputnika
koji je još uvijek bio bez svijesti.
Sad je valjalo podići gospodina Ja'gera u čamac, što nije bio lak posao. No Ilija
Brusch ga je uz tisuću napora uspio privesti sretnom završetku.95
Čim je spustio utopljenika na jedan od ležajeva u kabini, skinuo mu je odjeću i
izvukavši iz škrinje nekoliko vunenih odjevnih predmeta, počeo ga snažno
trljati.
Gospodin Ja'ger je ubrzo otvorio oči i došao k svijesti. Nije dugo bio pod
vodom, pa se uglavnom moglo nadati da to neće imati kobnih posljedica.
- Eh, eh, gospodine Ja'ger - poviče Ilija Brusch čim je opazio da njegov
bolesnik dolazi k sebi - vrlo ste vješti u ronjenju!
Gospodin Ja'ger se slabašno osmjehne ne odgovorivši.
- Neće vam ništa biti - nastavljao je Ilija Brusch i dalje snažno trljajući. - Ništa
nije zdravije od kupanja u mjesecu kolovozu!
- Hvala, gospodine Brusch - promuca Karl Dragoch.
- Zaista nema na čemu - veselo odvrati ribolovac. -Ja moram zahvaliti vama jer
ste mi dali priliku za prekrasno kupanje.
Karlu Dragochu se snaga vraćala naočigled. Dobar gutljaj rakije i više se ništa
neće vidjeti. Nažalost, Ilija Brusch, uzbuđeniji nego što je htio pokazati, uzalud
je prekapao po svim svojim škrinjama. Zaliha alkohola bila je iscrpljena i u
čiklji nije preostalo ni kapljice.
- Kakve li neugodnosti - poviče Ilija Brusch. - Ni kapljice rakije u našoj
kantini!
- Nije važno, gospodine Brusch - ustvrdi Karl Dragoch slabim glasom. - Bit će
mi sasvim dobro i bez nje, uvjeravam vas.
Karl Dragoch je međutim cvokotao unatoč tim uvjeravanjima, i zacijelo mu ne
bi bilo naodmet jedno piće za okrepu.
- U tom se varate - odgovori Ilija Brusch koji se nije obmanjivao u pogledu
stanja svog putnika - neće vam biti dobro bez toga, gospodine Ja'ger. Prepustite
to meni. Neće dugo potrajati.
Za tili čas ribolovac skine mokru odjeću i zamijeni je suhom, a zatim u nekoliko
zaveslaja do veze čiklju na lijevu obalu i čvrsto je priveže.
- Samo se malo strpite, gospodine Ja'ger - reče Ilija Brusch i iskoči na obalu. -
Ovdje poznajem okolicu jer tu je utok Ipolja. Manje od petsto metara udaljeno
je selo gdje ću naći sve što treba. Vratit ću se za pola sata.96
Rekavši to, Ilija Brusch ode a da nije sačekao odgovor.
Kad je ostao sam, Karl Dragoch se ponovo spusti na ležaj. Bio je jače slomljen
no što mu je bilo po volji priznati i načas je umorno zatvorio oči.
Ali je život naglo opet pošao svojim tokom; krv je kolala njegovim žilama.
Uskoro je ponovo otvorio oči i gledao oko sebe iz časa u čas sve odlučnijim
pogledom. Taj još neodređeni pogled najprije je privukla jedna od škrinja što ju
je Ilija Brusch u žurbi na odlasku bio zaboravio zaključati. Isprevrtana prilikom
uzaludne ribolovceve potrage, unutrašnjost škrinje pružala je pogledu samo
hrpu različitih predmeta. Prosto rublje, gruba odjeća, čvrste cipele bili su tu
nabacani u najvećem neredu.
Zašto su se oči Karla Dragocha najednom zasvijetlile? Da li ga je taj tako malo
uzbudljiv prizor toliko zanimao da se nakon nekoliko trenutaka pažnje nalaktio
da bi mogao bolje vidjeti u razjapljenu škrinju?
Dakako, ni odjeća ni rublje nisu mogli pobuditi toliku znatiželju indiskretnog
putnika, ali je radoznalo oko detektiva među tima različitim odjevnim
predmetima upravo otkrilo predmet dostojan da zadrži njegovu pažnju.
Bila je to napola otvorena novčarka iz koje su virili mnogi papiri kojima je bila
krcata. Novčarka! Papiri! To nedvojbeno jest odgovor na pitanja koja je Karl
Dragoch već nekoliko dana sebi postavljao.
Detektiv se nije mogao svladati. Nakon kratkog oklijevanja, izvrgavajući se
opasnosti da time povrijedi zakone gostoprimstva, ispružio je ruku i ona je
zaronila u škrinju, odakle je zajedno s novčarkom izvukla i njezin sadržaj, a on
ga je odmah počeo pregledavati.
Ponajprije pisma, na kojima se Karl Dragoch nije zadržavao, ali čija je adresa
pokazivala da su upućivana gospodinu Iliji Bruschu u Szalku; zatim potvrde
među kojima priznanice za najamninu ispostavljene na isto ime. U svemu tome
ništa zanimljivo.
Karl Dragoch bi možda već bio odustao, kad pri posljednjem papiru zadršće. A
ipak, ništa nije moglo biti nedužni-je, i čovjek je morao biti policajac da pred
takvom »ispravom« osjeti nešto drugo osim blagonaklonog ganuća.97
Bio je to portret, portret mlade žene čija bi savršena ljepota mogla oduševiti nekog
slikara. Ali policajac nije umjetnik, i srce Karla Dragocha nije zakucalo zbog
divljenja pred tim prekrasnim licem. Jedva da mu je i pogledao crte. Istini za volju,
od tog portreta nije vidio ništa, ništa osim jednostavnih crta rukopisa na bugarskom
jeziku, u dnu slike. »Mom dragom mužu, Nača Ladko«, to su bile riječi koje je
Karl Dragoch, sav izvan sebe, mogao pročitati.
Njegove su sumnje dakle bile opravdane, a njegovi zaključci, temeljeni na viđenim
osobitostima, logični. Ladko! Zaista je već tolike dane s Ladkom plovio Dunavom.
Zaista se taj opasni zlikovac, dosad uzalud tražen, skrivao iza bezopasnog lika
pobjednika Dunavskog saveza.
Kako će se Karl Dragoch ponašati nakon što je to utvrdio? Još se nije bio odlučio
kad ga topot koraka na obali natjera da brzo baci novčarku na dno škrinje i zalupi
poklopac. Pridošlica nije mogao biti Ilija Brusch jer je otišao tek prije deset
minuta.
- Gospodine Dragoch! - pozove glas izvana.
- Friedrich Ulhmann! - promrmlja Karl Dragoch koji jedva uspije ustati i teturajući
izađe iz kabine.
- Oprostite što sam vas pozvao - reče Friedrich Ulhmann čim ugleda svog šefa. -
Maločas sam vidio da vaš drug odlazi pa sam znao da ste sami.
V

- Sto se dogodilo? - upita Karl Dragoch.

- Opet, gospodine. Noćas je počinjen zločin.
- Noćas! - klikne Karl Dragoch pomislivši odmah na odsutnost Ilije Bruscha
prošle noći.
- Opljačkana je jedna vila ovdje u blizini. Čuvar je pogođen.
- Je li mrtav?
- Ne, ali je teško ranjen.
- Dobro - reče Karl Dragoch davši potčinjenom rukom znak da šuti.
Duboko je razmišljao. Što je valjalo poduzeti? Svakako djelovati, a za to mu neće
ponestati snage. Novost koju je upravo doznao bila mu je najbolji lijek. Na njemu
više nije bilo ni traga od nezgode kojoj je bio žrtvom. Više se nije morao oslanjati
na zid kabine. Krv mu je navrla u lice zbog nadraženih živaca. 98
Da, valjalo je djelovati, ali kako? Je li trebalo pričekati da se vrati Ilija Brusch, ili
bolje Ladko, jer to je bilo pravo ime njegova druga na putu, i staviti mu iznenada
ruku na rame u ime zakona? To se činilo najpametnijim jer odsad nije moglo biti
sumnje u krivicu tobožnjeg ribolovca. Briga kojom je prikrivao svoju pravu
ličnost, tajanstvenost kojom se okruživao, ime koje je nosio, a kojim je glas
javnosti u isto vrijeme označivao vođu razbojnika, njegova odsutnost prošle noći,
sve se poklapalo s otkrićem novog zločina, te je Karlu Dragochu sve govorilo da je
Ilija Brusch doista traženi razbojnik.
Ali taj mu je razbojnik spasio život!... To je njegov položaj činilo posebno
zamršenim!
Zar je vjerojatno da se jedan tat, više nego tat, jedan ubojica, bacio u vodu da bi
njega izvukao? Pa kad bi čak taj nevjerojatni događaj i bio istinit, je li onaj tko je
upravo izbav-Ijen od smrti mogao tako zahvaliti za požrtvovnost svom spasiocu?
Uostalom, što se stavlja na kocku ako se hapšenje odgodi? Sad kad je Ilija Brusch
razotkriven, kad je njegov identitet poznat, ne bi mu bilo moguće pobjeći
policijskim snagama razmještenim duž rijeke, a u slučaju da istraga zaista dovede
do tobožnjeg ribolovca, tada će već raspolagati većim brojem ljudi i hapšenje će se
obaviti sigurnije zato što je bilo odloženo.
Pet minuta Karl Dragoch je sa svih strana razmatrao pitanje savjesti koje mu se
nametalo. Da ode prije nego ponovo sretne Iliju Bruscha?... Ili da ostane, da
smjesti Friedricha Ulhmanna u zasjedu u kabinu i, kad se ribolovac pojavi, da ga
zaskoči bez upozorenja ostavljajući mogućnost da se kasnije objasne?... Ne,
nikako. Gadilo mu se odgovoriti takvom izdajom na tako požrtvovan čin. Unatoč
opasnosti da se krivcu pruža prilika za spas, bilo je bolje da započne istragu
zaboravljajući privremeno ono što je mislio da zna. Ako ga ta istraga naposljetku
dovede do Ilije Bruscha, ako mu dužnost tada bude nalagala da prema svom
spasiocu postupi kao prema neprijatelju, bar će se s njim boriti licem u lice, i pošto
mu je dao vremena da se brani.
Prihvaćajući sve posljedice svoje odluke, Karl Dragoch se odluči i uđe u kabinu.
Bilješkom ostavljenom na vidnom mjestu obavijesti Iliju Bruscha da je bilo prijeko
potrebno da ode i zamoli svog domaćina da ga pričeka bar dvadeset četiri sata.
Tada je bio spreman za odlazak.
- Koliko imamo ljudi? - upita izlazeći iz kabine.99
- Dvojica su na licu mjesta, ali upravo skupljaju ostale. Prije večeri imat ćemo ih
desetak.
- Dobro - potvrdi Karl Dragoch. - Nisi li mi rekao da poprište zločina nije daleko?
- Otprilike dva kilometra - odgovori Ulhmann.
- Vodi me - reče Karl Dragoch iskočivši na obalu.
Deveto poglavlje

Dva neuspjeha Karla Dragocha

U sjevernom dijelu Mađarske Karpati opisuju polukrug čiji se zapadni dio dijeli na
dva sporedna ogranka. Jedan se gubi uz Dunav na visini Bratislave; drugi dolazi do
rijeke u okolici Es-ztergoma, gdje se nastavlja na desnoj obali, u sedamsto šezdeset
šest metara visokoj gori Piliš.
U samom podnožju te planine srednje visine počinjen je zločin, i ovamo je Karl
Dragoch pošao da se prvi put uhvati ukoštac s opasnim zlikovcima koje je po
dužnosti morao progoniti.
Nekoliko sati prije nego se prisilio, iznevjerivši svog domaćina, da se unatoč
slabosti odazove pozivu Friedricha Ul-hmanna, teško natovarena kola zaustavila su
se pred siromašnom gostionicom u podnožju jednog od bregova preko kojih se
gora Piliš stapa s podunavskom ravnicom.
Položaj te gostionice bio je s trgovačkog gledišta mudro izabran. Ona je
nadvisivala raskršće triju cesta, od kojih je jedna vodila prema sjeveru, druga
prema jugoistoku, a treća prema sjeverozapadu. Budući da su te tri ceste dopirale
do Dunava, ona sjeverna na okuci koju rijeka čini pred gorom Piliš, ona
jugoistočna u gradiću Sentandreji, ona sjeverozapadna u gradu Esztergomu, krčma
se u neku ruku nalazila unutar krakova širokog vodenog šestara, te je morala imati
koristi od prijevoza kojim su se opskrbljivali brodovi.
Dunav koji na izlazu iz Esztergoma teče vidljivo od zapada na istok, malo dalje od
pritoka Ipolja skreće prema jugu i opisuje polukružnicu kratka polumjera. Ali
gotovo odmah naglo zavija u smjeru sjever-jug, i taj smjer duž vrlo mnogo kilo-
metara više neće napustiti.
U trenutku kad su se kola zaustavila, sunce tek što je izašlo. Svi su još spavali u
kući na kojoj su teški kapci bili her-metički zatvoreni.
- Hej! Krčmaru!... - pozove jedan od dvojice muškaraca koji su vozili kola
udarajući u vrata drškom biča.- Evo nas! - odgovori iznutra krčmar trgnuvši se iz
sna. Začas se na prozoru na katu pokazala čupava glava.
- Što hoćete? - neprijazno upita krčmar.
- Najprije jesti; zatim spavati - reče kočijaš.
-Evo nas - ponovi domaćin i nestane u unutrašnjosti.
Čim su kola ušla u dvorište kroz široko otvorena ulazna vrata, vozari žurno
ispregnu konje i odvedu ih u staju, gdje im razdijele obilat obrok. Za to vrijeme,
domaćin se nije prestajao vrtjeti oko svojih ranih gostiju. Očito ništa ne bi želio
više nego da s njima povede razgovor, ali prijevoznici naprotiv kao da nisu bili
nimalo voljni da mu odgovaraju.
- Stižete u čik zore, prijatelji - nabaci krčmar. - Mora da ste putovali noću?
- Izgleda - reče jedan od kočijaša.
- Hoćete li daleko?
- Daleko ili blizu, to je naša stvar - bilo mu je odgovoreno. Krčmar je to
zapamtio.
- Zašto vući za nos čestita čovjeka, Vogel? - uplete se drugi kočijaš koji još nije
otvorio usta. - Nemamo razloga tajiti da idemo u Sentandreju.
- Možda to ne moramo tajiti - odvrati Vogel osorno ,- ali mislim da se to nikoga
ne tiče.
- Očito - potvrdi krčmar, ulizica poput svakoga dobrog trgovca. - To sam rekao
tek toliko da nešto kažem... Gospoda žele jesti?
- Da - odgovori onaj od dvojice koji se pričinjao manje grubim. - Kruha,
slanine, šunke, kobasica, što budeš imao.
Kola mora da su prešla dalek put, jer su izgladnjeli vozači obilno jeli. Bili su i
umorni i zato se nisu zadržali za stolom. Čim su progutali posljednji zalogaj,
požure na spavanje, jedan na slamu u konjušnici, kraj konja, drugi pod
pokrivalo na kolima.
Zvonilo je podne kad su se ponovno pojavili. Smjesta naruče drugi obrok, koji
im je poslužen kao i prethodni u velikoj dvorani gostionice. Sada kad su bili
odmorni, zadržali su se dulje. Za poslasticama slijedile su čaše rakije, koja je u
tim grubim ždrijelima nestajala kao voda.
U toku poslijepodneva nekoliko se kola zaustavilo pred gostionicom, a brojni
pješaci ulazili su da popiju po čašicu. Uglavnom seljaci koji su s torbom na
leđima i štapom u ruci odlazili u Esztergom ili se odanle vraćali. Gotovo su svi
bili

stalni gosti i gazda se morao sam sebi diviti što mu je glava toliko izdržljiva koliko
njegov zanat zahtijeva, jer je nazdravljao svakom pojedinom gostu. Zato je posao
dobro išao. Nazdravljajući čovjek naime govori, a govor suši grlo, što potiče na
novo piće.
Upravo toga dana razgovoru nije nedostajalo građe. Zločin počinjen prošle noći
uzbudio je duhove. Vijest o tomu donijeli su prvi prolaznici, a svatko je pričao
neku novu pojedinost ili izražavao svoje osobno mišljenje.
Gostioničar je tako uzastopce doznao da je veličanstvena vila, vlasništvo grofa
Hagenaua, petsto metara udaljena od dunavske obale, potpuno opljačkana i da je
čuvar Christian teško ranjen; da je taj zločin nedvojbeno djelo neuhvatljive bande
zlikovaca kojoj se pripisivalo mnoštvo drugih nekažnjenih zločina; da policija
napokon krstari okolicom i da zločince traži odred nedavno ustanovljen za zaštitu
rijeke.
Dvojica vozara nisu se upletala u razgovore o tom događaju, razgovore što su se
vodili uz glasnu pratnju usklika i krikova. Oni su tiho ostali po strani, ali nema
sumnje da nisu propuštali ništa od čavrljanja oko sebe, jer nisu mogli a da se ne
zanimaju za ono što je raspaljivalo sve druge.
Međutim se buka pomalo stišavala, i oko šest i trideset uvečer bili su opet sami u
velikoj dvorani, odakle je upravo otišao posljednji gost. Jedan od njih smjesta
pozove krčmara, silno zaposlenog ispiranjem čaša na šanku. Ovaj dotrči.
- Što gospoda žele? - upita.
- Večeru - odgovori jedan vozar.
- I onda zacijelo spavanje? - ispitivao je krčmar.
- Ne, gazda - odvrati onaj od dvojice prijevoznika koji se pričinjao društvenijim. -
Noćas kanimo otputovati.
- Noćas!... - začudi se krčmar.
- Zato - nastavi gost - da budemo na tržnici čim svane.
- U Sentandreji?
- Ili Esztergomu. To će ovisiti o okolnostima. Čekamo prijatelja koji je otišao u
izvide. Reći će nam gdje imamo najviše izgleda da se povoljno riješimo svoje robe.
Krčmar napusti dvoranu da bi se dao na pripremanje večere.
- Jesi li čuo, Kaiserlick? - reče tiho mlađi od dvojice prijevoznika nagnuvši se
prema drugu.

- Jesam.
- Stvar je otkrivena.
- Nisi valjda očekivao da ostane tajnom.
- A policija pretražuje okolicu.
- Nek pretražuje.
- Pod vodstvom Dragocha, kako se priča.
- E, to je druga stvar, Vogel. Ja mislim da oni koji se ne moraju bojati ničega
drugog osim Dragocha mogu mirno spavati.
- Što time misliš?
- To što kažem, Vogel.
- Zar će Dragoch biti...?
- Što?
- Uklonjen?
- To ćeš doznati sutra. A do tada, kuš! - zaključi prijevoznik videći da se krčmar
vraća.
Osoba koju su dva kočijaša čekala pojavila se tek kasno noću. Između trojice
drugova nastane kratko dogovaranje.
- Ovdje su tvrdili da je policija na tragu - tihim glasom reče Kaiserlick.
- Traga, ali ne nalazi.
- A Dragoch?
- Ušutkan.
- Tko je bio zadužen za operaciju?
- Tiča.
- A, onda dobro... A mi, što ćemo mi?
- Upregnuti bez zadržavanja.
- Kamo ćemo?
- U Sentandreju. Ali ćete se nakon petsto metara vratiti. Za to vrijeme
gostionica će već biti zatvorena. Proći ćete neopazice i krenuti na sjever. Dok
svi budu mislili da ste na jednom kraju, bit ćete na drugom.
- A gdje je brod?
- U Piliškoj zavali.
- Tamo je sastanak?
- Ne, malo bliže, na čistini lijevo od ceste. Znaš za
nju.
žiti.
- Da.
- Petnaestak naših već je tamo. Vi ćete im se pridru-

- A ti?
105
- Ja se vraćam da skupim ostatak naših ljudi koje sam ostavio da paze. Povest
ću ih.
- Krenimo onda - slože se kočijaši.
Nakon pet minuta kola su krenula. Gostioničar uljudno pozdravi goste
pridržavajući krila kolnog ulaza.
- Znači, idete u Esztergom? - upita.
- Ne - odgovore prijevoznici - u Sentandreju, prijate-Iju.
- Sretan put, momci! - izreče gostioničar.
- Hvala, druže.
Kola skrenu udesno i zapute se na istok, prema Sent-andreji. Kad su nestala u
noći, osoba koju su Kaiserlick i Vogel cijeli dan iščekivali udalji se u suprotnom
smjeru, na cestu za Esztergom.
Gostioničar to uopće nije primijetio. Ne razmišljajući više o tim namjernicima
koje vjerojatno više nikad neće vidjeti, požuri da zatvori kuću i pođe u krevet.
Kola koja su se za to vrijeme udaljavala s konjima u mirnom kasu, okrenu se
nakon petsto metara u skladu s dobivenim uputama, i pođu u suprotnom smjeru,
putem koji su maločas prevalila.
Kad su ponovno bila pred gostionicom, ondje je zaista sve bilo zatvoreno, i kola
bi bila prošla mimo bez nezgode da neki pas, koji je spavao posred ceste, nije
odjednom pobjegao lajući tako jako da je prednji konj u zaprezi uplašeno
uzmaknuo sve do nogostupa uz cestu. Kočijaši su brzo natjerali životinju na
pravi smjer, i kola po drugi put nestanu u noći.
Bilo je oko pola jedanaest kad su, napustivši označeni put, stigla do skrovitog
mjesta u šumi, čija se tamna masa uzdizala s lijeve strane. Bila su zaustavljena
na treći okret kotača.
- Tko ide? - upita jedan glas iz mraka.
- Kaiserlick i Vogel - odgovore prijevoznici.
- Prođite - reče glas.
Iza prvih redova stabala kola izbiju na čistinu, gdje je spavalo petnaestak ljudi
poleglih po mahovini.
- Je li vođa tu? - raspita se Kaiserlick.
- Još nije.
- Rekao nam je da ovdje pričekamo.
Čekanje nije dugo potrajalo. Jedva pola sata nakon kola stigne i vođa, ona ista
osoba koja je noću došla u krčmu,106
a s njim desetak drugova, što je značilo da četa broji više od dvadeset pet ljudi.
- Jesu li svi ovdje? - upita.
- Da - odvrati Kaiserlick koji kao da je uživao neki ugled u družini.
- A Tiča?
- Evo me - izgovori zvonki glas.
- No, i? - tjeskobno zapita vođa.
- Uspjeh na svim poljima. Ptica je u krletki na palubi teglenice.
- Ako je tako, pođimo i požurimo - zapovjedi vođa. Šestorica u izvidnici, ostali
na začelju, kola u sredim.
Dunav nije ni petsto metara odavde, i istovar će se obaviti za tili čas. Vogel će
tada odvesti kola, a oni iz okolice mirno će se vratiti kućama. Ostali će se
ukrcati na brod.
Spremali su se izvršiti naređenja kad jedan od ljudi ostavljenih na straži uz cestu
dotrči brzo koliko su ga noge nosile.
- Oprez! - reče stišavši glas.
- Sto je? - upita vođa družine.
- Poslušaj.
Svi naćule uši. S ceste je dopirala buka jedinice u mar-šu. Toj buci pridružilo se
i nekoliko prigušenih glasova. Udaljenost nije mogla biti veća od stotinjak
hvata.
- Ostanimo na čistini - zapovjedi vođa. - Proći će i neće nas vidjeti.
Dakako, zbog duboke tmine mogli bi ostati neopaže-ni, ali opasno je bilo ovo:
ako je na nesreću tom cestom prolazio policijski odred, on će se zasigurno
uputiti prema rijeci. Naravno, moglo se dogoditi da ne opazi teglenicu, a i mjere
opreza bile su uostalom poduzete. Redari bi mogli koliko im drago pregledavati
brod od vrha do dna i ništa sumnjivo ne bi pronašli. Ali, čak ako se i pretpostavi
da taj odred i ne sluti da postoji teglenica, možda će ostati u zasjedi negdje u
blizini, a u tom slučaju bilo bi vrlo nerazumno izvesti kola.
Napokon, vodit će računa o okolnostima i djelovati prema prilikama. Pošto na
toj čistini pričekaju ako bude trebalo i cijeli idući dan, nekolicina će se noću
spustiti do Dunava i provjeriti ima li tamo kakvih policijskih snaga.
Za sada je bilo bitno da im ne uđu u trag i da toj jedinici koja se približavala
ništa ne da znak za uzbunu.

107
Jedinica je uskoro doprla do mjesta gdje se cesta približava čistini. Unatoč mrkloj
noći, raspoznavalo se da broji desetak ljudi, a značajno zveckanje čelika odavalo je
naoružane ljude.
Već je prošla čistinu kad jedan događaj izmijeni stvari iz temelja.
Jedan od dva konja, preplašen prolaskom ljudi na cesti, zafrkće i otegnuto zarže,
što prihvati i njegov istovrsnik.
Jedinica u maršu stane kao ukopana.
Bio je to zaista odred policije koji se spuštao prema rijeci predvođen Karlom
Dragochem; on se već bio sasvim oporavio od posljedica jutrošnje nezgode.
Da su ljudi na čistini znali za tu pojedinost, možda bi se njihov nemir bio povećao.
Ali njihov vođa smatrao je strašnog policajca izbačenim iz stroja čim je doznao u
kakvom je stanju viđen. Zašto je počinio tu grešku, zašto je ocijenio da više ne
mora računati s tim protivnikom kojeg je sad imao pred sobom, čitaocu će uskoro
učiniti razumljivim nastavak ove pripovijesti.
Kad je ujutro toga istog dana Karl Dragoch skočio na obalu, gdje ga je čekao
njegov podređeni, taj ga je poveo uz rijeku. Poslije dvije ili tri stotine metara hoda,
dva policajca su stigla do čamčića, skrivenog u šašu uz obalu, i ukrcala se u nj.
Vesla kojima je Friedrich Ulhmann snažno rukovao smjesta su svom brzinom
ponijela laganu lađicu na drugu stranu rijeke.
- Znači, zločin je počinjen na desnoj obali? - zapita u tom trenutku Karl Dragoch.
- Da - odgovori Friedrich Ulhmann.
- U kojem smjeru?
- Uzvodno. U okolici Esztergoma.
- Sto! U okolici Esztergoma! - poviče Dragoch. - Nisi li mi maločas rekao da
imamo prevaliti samo kratak put?
- Nije daleko - reče Ulhmann. - Ima možda ipak dobrih tri kilometra.
Zapravo je bilo četiri, a čovjek koji je jedva izbjegao smrt nije mogao bez teškoća
prevaliti taj dugi put. Više nego jednom Karl Dragoch se morao ispružiti da bi
došao do daha. Bilo je gotovo tri sata poslije podne kad je napokon stigao do vile
grofa Hagenaua, kamo ga je dužnost zvala.
Čim je Karl Dragoch osjetio da je opet u punoj snazi zahvaljujući okrepljujućem
piću koje se požurio zatražiti, prva

108
mu je briga bila da se da odvesti do uzglavlja čuvara Christiana Hola. Prije
nekoliko sati ranarnik iz okolice previo mu je ranu, te je blijeda lica i zatvorenih
očiju teško dahtao. Premda je njegova rana bila vrlo teška i premda su mu bila
povrijeđena pluća, ipak je postojala osnovana nada da će se spasiti, uz uvjet da
bude pošteđen i najmanjeg napora.
Karl Dragoch ipak je mogao dobiti nekoliko obavijesti koje mu je čuvar priopćio
prigušenim glasom, jednosložnim riječima s velikim razmakom među njima. Po
cijenu velike strpljivosti Dragoch je doznao da je banda zlikovaca, sastavljena od
najmanje pet ili šest ljudi, prošle noći provalila u vilu razbivši vrata. Probudivši se
od buke, čuvar Christian Hol imao je jedva vremena da ustane i već je ponovo pao
uboden nožem u prsa. Prema tomu nije imao pojma o onom što se zatim događalo,
i bio je nesposoban dati ma kakvu obavijest o napadačima. Ipak, znao je tko im je
bio vođa, stanoviti Ladko, čije su ime njegovi drugovi u više navrata izgovorili s
nekom vrstom neobjašnjive razmetljivosti. A taj Ladko, čije je lice pokrivala
krinka, bio je krupan momak plavih očiju i guste plave brade.
Ta posljednja pojedinost, koja je mogla pobiti sumnje što su bile nikle u pogledu
Ilije Bruscha, nije prestajala uznemirivati Karla Dragocha. Nije sumnjao u to da je
i Ilija Brusch bio plavokos, ali je ta plava boja bila obojena u smeđu, a ne možeš
uvečer skinuti boju da bi je sutradan opet imao, kao što bi se moglo s vlasuljom. U
tome je ozbiljna teškoća koju je Dragoch kanio razbistriti kad bude imao vremena.
Čuvar Christian ne može mu uostalom dati opširnije obavijesti. Nije zapazio ništa
što se tiče drugih napadača, jer su i oni, kao i njihov vođa, bili toliko oprezni da su
se prerušili.
Opskrbljen tim podacima, detektiv je zatim postavio nekoliko pitanja u vezi sa
samom vilom grofa Hagenaua. Bila je to, kako je doznao, vrlo bogata kuća,
namještena kraljevski raskošno. Ladice su bile krcate nakitom, srebrninom i
dragocjenostima, kamini i pokućstvo umjetničkim predmetima, a zidovi starim
tapiserijama i umjetničkim slikama. Njihov je popis čak bio spremljen u blagajni
na prvom katu. Prema tome, nije bilo sumnje da su se pljačkaši imali priliku
dokopati čudesnog plijena.
To je Karl Dragoch doista mogao lako ustanoviti obilazeći razne prostorije u kući.
Bila je to propisna pljačka, izvršena savršenom metodom. Kradljivci, kao ljudi od
ukusa, nisu109
se nakrcali bezvrijednim stvarima. Nestala je većina skupocjenih predmeta; na
mjestu strgnutih tapiserija pojavili su se veliki goli četverokuti zida, a prazni okviri
jadno su visili bez najljepših, vješto izrezanih platna. Pljačkaši su prisvojili čak i
zastore, izabravši očito najraskošnije, pa i sagove, probravši među najljepšima. Što
se tiče blagajne, bila je obijena, a njezin sadržaj nestao.
»Sve to nisu ljudi odnijeli na leđima«, pomisli Karl Dragoch pregledavši to
pustošenje. »Time su se lijepo mogla napuniti kola. Ostaje da se pronađu kola.«
Ta istraga i ta prva ispitivanja zahtijevali su vrlo mnogo vremena. Noć je bila blizu.
Dok se još posve ne smrači, trebalo je, ako je ikako moguće, pronaći trag kola
kojima su se lopovi, prema mišljenju policajca, nužno morali poslužiti. Zato on
brzo izađe.
Nije morao ići daleko da nađe dokaz koji je tražio. Na tlu prostranog dvorišta
ispred vile široki kotači ostavili su duboke tragove točno pred razvaljenim vratima,
a malo dalje zemlja je bila izgažena kao što bi mogla biti od konja koji su morali
dugo čekati.
Ustanovivši to jednim pogledom, Karl Dragoch se približi mjestu gdje se činilo da
su stajali konji i pažljivo pregleda tlo. Zatim prijeđe dvorište i nastavi dalje
potanko ispitivati tik uz željeznu ogradu prema cesti, a to je završilo tako da je
pošao cestom stotinjak metara, i zatim se istim putem vratio.
- Ulhmanne! - pozove kad je ponovo ušao u dvorište.
- Gospodine? - odgovori agent izašavši iz kuće i pri-šavši šefu.
- Koliko imamo ljudi? - upita šef.
- Jedanaest.
- Malo - nato će Dragoch.
- Ali - usprotivi se Ulhmann - čuvar Christian smatra da je njegovih napadača bilo
svega pet ili šest.
- Čuvar Christian ima svoje mišljenje, a ja imam svoje - odvrati Dragoch. - Nije
važno, treba se zadovoljiti onim što imamo. Ostavit ćeš ovdje jednog čovjeka, a
povesti ostalu desetoricu. S nama dvojicom to će biti dvanaest. To je već nešto.
- Dakle imate nekih indicija? - zapita Friedrich Ulhmann.
- Znam gdje su naši lopovi... u najmanju ruku na kojem su kraju.

110
- Bih li vas smio zapitati?... - započne Ulhmann.
- Odakle mi ta sigurnost? - dovrši Karl Dragoch. -Nema ničeg jednostavnijeg.
Štoviše, to je uistinu djetinjasto. Najprije sam pomislio da su ovdje uzeli previše
stvari a da im ne bi bila potrebna neka kola. Potražio sam dakle ta kola i našao ih.
To su kolica na četiri kotača, sa zapregom od dva konja od kojih jedan, onaj
prednji, ima poseban znak da mu na potkovi desne stražnje noge nedostaje jedan
čavao.
- Kako ste to mogli doznati? - upita Ulhmann zadivljeno.
- Jer je prošle noći kišilo pa je još vlažna zemlja vjerno sačuvala tragove. Na isti
način sam doznao da su kola, kad su napustila vilu, skrenula ulijevo, to jest u
smjeru suprotnom od Esztergoma. Mi ćemo krenuti na istu stranu i prema potrebi
slijediti trag konja s oštećenom potkovom. Nije vjerojatno da su naši junaci
putovali danju. Zacijelo su se nekamo zavukli do večeri. A ovaj kraj je rijetko
naseljen i kuće nisu baš brojne. Ako bude potrebno, pročačkat ćemo sve na koje
putem naiđemo. Skupi svoje ljude jer noć se spušta i divljač mora početi bježati.
Karl Dragoch i njegov odred morali su dugo hodati prije nego su otkrili novi trag.
Bilo je skoro deset i trideset kad su, obišavši uzalud dva ili tri majura, stigli do
gostionice na križanju triju cesta, gdje su dva prijevoznika provela dan i odakle su
prije tri četvrt sata otišla. Karl Dragoch grubo zalupa na vrata.
- U ime zakona! - izusti Dragoch kad ugleda na prozoru krčmara kojemu toga
dana nije bio suđen miran san.
- U ime zakona!... - ponovi krčmar prestravljen vidjevši da mu je cijeli odred
opkolio kuću. - Ta što sam učinio?
- Siđi, i reći će ti se... Ali ne odugovlači - odgovori Dragoch nestrpljivim glasom.
Kad je napola odjeveni gostioničar otvorio vrata, policajac započne brzu istragu.
Jesu li jutros prispjela ovamo neka kola? Koliko ih je ljudi vozilo? Da li su se
zaustavila? Da li su ponovo otišla? U kojem smjeru?
Odgovori su odmah stizali. Da, kola koja su vozila dvojica ljudi došla su do
gostionice u ranu zoru. Ostala su tu do večeri i otišla su tek pošto je došla treća
osoba koju su dva kočijaša čekala. Već je otkucalo pola deset kad su otišli u smjeru
Sentandreje.111
- Sentandreje? - navaljivao je Karl Dragoch. - Jesi li siguran?
- Siguran sam - potvrdi gostioničar.
- Jesu li ti to rekli, ili si vidio?
- Vidio sam.
- Hm!... - promrmlja Karl Dragoch i doda: - Dobro. Sad se vrati na spavanje, dobri
čovječe, i jezik za zube.
Gostioničar nije čekao da mu se to dvaput kaže. Vrata se ponovo zatvore i
policijski odred ostane sam na cesti.
- Trenutak! - zapovjedi Karl Dragoch svojim ljudima koji ostanu nepomični dok je
on sam, s fenjerom u ruci, potanko ispitivao tlo.
Ponajprije nije zapazio ništa sumnjivo, ali je drukčije bilo kad je, prešavši cestu,
zakoračio na nogostup. Na tom mjestu zemlja je bila manje izgažena, a uostalom i
slabije pošljunča-na, pa je sačuvala veću plastičnost. Karl Dragoch na prvi pogled
spazi trag kopita na kojem je nedostajao čavao i ustanovi da konj kojem je
pripadala ta nepotpuna potkova nije pošao prema Sentandreji ni prema
Esztergomu, nego ravno prema rijeci, i to sjevernom cestom. I zato se Dragoch
uputi i sam tim putem na čelu svojih ljudi.
Prevalili su bez nezgoda otprilike tri kilometra posve pustim krajem kad se lijevo
od ceste razleže konjsko rzanje. Zadržavši pokretom ljude, Karl Dragoch pođe do
ruba šume koja se nejasno razabirala u tami.
- Tko je ovdje? - zazove glasno.
Budući da nitko ne odgovori na njegovo pitanje, jedan agent na njegovu zapovijed
zapali baklju od smole. Njezin čađav plamen bljesne jarkim sjajem u toj noći bez
mjesečine, ali svjetlost se nakon nekoliko koraka ugasi, nemoćna da probije tminu
koju je krošnja drveća činila još gušćom.
- Naprijed! - zapovjedi Dragoch prodirući u šikaru na čelu odreda.
Ali je šikara imala branioce. Tek što su prešli rub, kad jedan zapovjedni glas izusti:
- Još korak i otvaramo vatru!
Ta prijetnja nije mogla zaustaviti Karla Dragocha, to više što mu se pri nejasnoj
svjetlosti baklje pričinilo da vidi nepomičnu gromadu, zacijelo kola, oko koje se
skupila četa ljudi kojima nije mogao razabrati broja.

- Naprijed! - zapovjedi ponovo.

113
Slušajući zapovijed, policijski odred nastavi s maršem, vrlo nesiguran u toj
nepoznatoj šumi. Uskoro je postalo još teže. Odjednom je baklja bila istrgnuta
iz ruku agenta koji ju je nosio. Tama je postala neprozirna.
- Nespretnjaković!... - promrsi Dragoch. - Svjetlo, Franz!... Svjetlo!
Njegova je srdžba bila to veća što mu se pri posljednjem odbljesku baklje koja
se gasila pričinilo da vidi kako kola kreću dalje i nestaju pod drvećem. Nažalost,
nije moglo biti ni govora o tomu da se daju u potjeru za njima. Policijski odred
naletio je na živi zid pred sobom. Svakom policajcu suprotstavljala su se dva ili
tri protivnika, a Dragoch je malo prekasno shvatio da ne raspolaže dovoljnim
snagama da bi osigurao pobjedu. Dotada nije ispaljen ni jedan hitac, ni s jedne
ni s druge strane.
- Tiča - pozove u tom trenutku jedan glas u noći.
- Ovdje! - odgovori drugi glas.
- Kola?
- Otišla.
- Onda treba dovršiti.
Te je glasove Dragoch urezao u pamćenje. Nikad ih nije smio zaboraviti.
Kad je taj kratki dijalog prestao, odmah stupe u akciju revolveri parajući zrak
oštrim hicima. Nekoliko je policajaca bilo pogođeno mecima, i Karl Dragoch,
shvaćajući da bi bila ludost ustrajati, morao se odlučiti da zapovjedi povlačenje.
Policijski odred dakle opet stigne na cestu, gdje ih se pobjednici nisu odvažili
goniti, i u noći opet zavlada načas pomućen mir.
Najprije se valjalo pobrinuti za ranjenike. Bilo ih je trojica, doduše bili su posve
lako ranjeni. Brzo ih previju i pošalju na začelje da ih čuvaju četvorica drugova.
Što se pak Dra-gocha tiče, on se s Friedrichom Ulhmannom i posljednjom tro-
jicom policajaca zaputi preko polja prema Dunavu skrećući lagano u smjeru
Esztergoma.
Bez teškoća pronađe mjesto gdje je prije nekoliko sati pristao, i čamac u kojem
su Ulhmann i on prešli rijeku. Petorica ljudi se ukrcaju u njega i prijeđu Dunav
u obrnutom smjeru, pa se iskrcaju na lijevoj obali.
Ako je Karl Dragoch upravo i doživio neuspjeh, znao je da će se osvetiti. Da su
Ilija Brusch i odveć glasoviti Ladko

ista osoba, u to nije nimalo sumnjao, i bio je uvjeren da se njegovu suputniku mora
pripisati zločin od prošle noći. Po svemu sudeći on će, pošto je sklonio plijen,
požuriti da ponovo preuzme posuđeni identitet za koji nije znao da je izašao na
vidjelo i koji mu je omogućio da dosad osujeti policijsku istragu. Zacijelo će biti na
čiklji prije zore i pričekati ondje svoga odsutnog suputnika kao što bi učinio
bezopasan i pošten ribolovac kakvim se prikazivao.
Petorica odlučnih ljudi bit će tada u zasjedi. Tih pet ljudi, koje su pobijedili Ladko i
njegova banda, lakše će svladati otpor koji bi im mogao pružiti taj isti Ladko,
prisiljen da bude sam da bi odigrao ulogu Ilije Bruscha.
Taj tako dobro skovani plan nažalost je bio neostvariv.
Karl Dragoch i njegovi ljudi mogli su koliko su htjeli pretraživati obalu, ali nisu
mogli otkriti ribolovcevu čiklju. Dragoch i Ulhmann doduše lako su prepoznali
točno mjesto gdje se Dragoch bio iskrcao, ali čiklji ni traga ni glasa. Čiklja je
nestala, i Ilija Brusch s njom.
Karl Dragoch bio je očito izigran i to ga je razbjesnilo.
- Friedrich - reče potčinjenom - ja sam sasvim iznemogao. Ne bih mogao učiniti
više ni koraka. Prespavat ćemo u travi da malko dođemo k sebi. Ali će jedan od
naših ljudi smjesta čamcem krenuti u Esztergom. Kad se otvori pošta, poslat će
brzojav. Zapali fenjer. Diktirat ću. Piši.
Friedrich Ulhmann šutke posluša.
- »Noćas počinjen zločin u okolici Esztergoma. Plijen ukrcan na teretni brod.
Strogo obaviti propisane preglede.«
- To je jedan - reče Dragoch prekidajući se. - Sad drugi.
Ponovo je diktirao:
- »Uhidbeni nalog protiv imenovanog Ladka koji se lažno naziva Ilija Brusch i
predstavlja se kao pobjednik Dunavskog saveza na posljednjem natjecanju u
Sigmaringenu. Dotični Ladko, alias Ilija Brusch, okrivljen za zločine, krađe i
umorstva.«
- Neka se to brzojavi što ranije izjutra svim priobalnim općinama bez izuzetka -
naredi Karl Dragoch i iscrpljen se ispruži na zemlji. Deseto poglavlje

Zatvorenik
Sumnje Karla Dragocha, koje je upravo potvrdilo otkriće portreta, nisu bile posve
pogrešne, vrijeme je da to kažemo čitaocu radi razumijevanja ove pripovijesti. Bar
u jednom pogledu Karl Dragoch je ispravno rasuđivao. Da, Ilija Brusch i Sergej
Ladko bili su jedan te isti čovjek.
Ali Dragoch se naprotiv varao kad je svom suputniku pripisivao niz krađa i
umorstava što su već mnogo mjeseci harali podunavskim krajevima, a posebice
posljednji napadaj, pljačku vile grofa Hagenaua i nasilje nad čuvarom Christianom.
Ladko uostalom nije ni slutio da njegov suputnik tako razmišlja. Znao je jedino to
da je njegovo ime označivalo poznatog zločinca, a nije bio u stanju shvatiti kako je
moglo doći do takve zabune.
Najprije se užasnuo kad je otkrio da ima tako strašnog imenjaka koji je, da nesreća
bude još veća, bio i njegov sunarodnjak, ali se pribrao nakon toga trenutka
nagonskog užasa. Što ga se uopće ticao neki zlikovac s kojim nije imao ničeg
zajedničkog osim imena? Nedužan čovjek nema se čega bojati. A da je bio nedužan
u svim tim zločinima, to je sigurno.
Zato je Sergej Ladko - odsad ćemo mu zadržati pravo ime - prošle noći mirno
otišao s namjerom da obiđe Szalku, kako je bio najavio. U tom se gradiću naime
bio nastanio nakon odlaska iz Rusa pod imenom Ilije Bruscha, i tu je tjedne i
tjedne iščekivao vijesti od svoje drage Nače.
Kao što već znamo, čekanje mu je postalo nepodnošljivo, pa je razbijao glavu kako
da nađe načina da se tajno probije u Bugarsku, kad mu je slučajno dopao u ruke
primjerak Pester Lloyda u kojem se uz ^veliku pompu najavljivalo pecačko
natjecanje u Sigmaringenu. Čitajući članak posvećen tom natjecanju, prognanik
koji je bio isto tako vješt ribolovac, možda to niste zaboravili, kao i poznat peljar,
skuje plan za pothvat čija će mu neobičnost možda osigurati uspjeh.
Pod imenom Ilije Bruscha, jedinim koje je ikad u Szalki nosio, učlanit će se u
Dunavski savez, sudjelovat će u
,-*?116

toliko vremena koliko je potrebno za vjerodostojnost. Ipak će duž puta dosta

razglašavati o sebi da ga ne bi zaboravili i da bude u mogućnosti iskrcati se u
Rusama pod okriljem već dobro poznatog imena.
Da bi se taj jedini cilj njegova pothvata sretno ostvario, nitko nije smio naslutiti
njegovo pravo ime niti prepoznati u crtama lica Ilije Bruscha crte peljara
Sergeja Ladka.
Prvi je uvjet bilo lako ostvariti. Bit će dovoljno da, kad se jednom prometne u
pobjednika Dunavskog saveza, tu ulogu odigra bez greške. Sergej Ladko se
dakle zakleo sam sebi da će biti Ilija Brusch za sve i protiv svih, ma što se
dogodilo na putu. Moglo se uostalom pretpostaviti da će se to putovanje
polagano ali sigurno privesti kraju i da se neće dogoditi nikakva nezgoda zbog
koje će tu zakletvu biti teško održati.
Udovoljiti drugom uvjetu bilo je još jednostavnije. Bio je potreban samo potez
britve kojim će ukloniti bradu, boja koja će mu promijeniti boju kose, velike
tamne naočari koje će sakriti boju očiju i ništa više. Sergej Ladko se na brzinu
preru-šio noć prije odlaska, zatim je prije zore krenuo, siguran da je
neprepoznatljiv svakom neupućenom pogledu.
U Sigmaringenu događaji su se odigrali kako je predvidio. Novine priobalnog
područja povoljno su komentirale njegov plan što ga je najavio kao pobjednik
Dunavskog saveza. Postavši tako dosta poznata ličnost da se u njezin identitet
ne bi moglo razložno sumnjati, a s druge strane uvjeren da će u slučaju potrebe
dobiti pomoć kolega iz Dunavskog saveza, raštrkanih duž rijeke, Sergej Ladko
se prepustio struji.
U Ulmu je doživio prvo razočaranje kad je ustanovio da ga njegova razmjerno
velika slava ne štiti od gromova administracije. Zato je bio presretan da može
primiti putnika koji natjecanju u Sigmaringenu i zahvaljujući svojem pecačkom
umijeću odnijet će tamo prvu nagradu. Pošto svoje posuđeno ime tako učini
donekle poznatim, nagovijestit će što je moguće bučnije, čak potičući oklade
ako bude moguće, svoju nakanu da plovi Dunavom od izvora do ušća s udicom
u ruci. Nema sumnje da će taj plan izazvati revoluciju u posebnom svijetu
ribiča, a svog tvorca učiniti prilično poznatim i među ostalim svijetom.
Osiguravši se tako identitetom koji je bio izvan svake sumnje, jer obično se
istaknutim ljudima poklanja slijepo povjerenje, Sergej Ladko će zaista ploviti
Dunavom. Razumije se, veslat će što bude mogao brže, a na ribarenje će
izgubiti samo117
posjeduje posve uredne isprave i čiju čestitost, činilo se, policija cijeni. Dakako,
kad budu u Rusama i kad sam njezin začetnik zanemari tobožnju okladu,
prisutnost stranca mogla bi donijeti neprilike. Ali tada će se već objasniti, a
dotad će ona pridonijeti vjerodostojnosti putovanja koje je Sergej Ladko
najstrastvenije želio sretno dovršiti.
Drugo neugodno iznenađenje koje je Sergej Ladko doživio bila je spoznaja da
nosi isto ime kao opasni razbojnik i da je taj razbojnik Bugarin. Ma kako bio
nedužan i prema tome siguran, morao je priznati da takva istoimenost može
izazvati najneugodnije zabune ili čak najozbiljnije zaplete.
Ako se otkrije ime koje je krio pod imenom Ilije Brus-cha, neće biti dovedeno u
opasnost samo njegovo iskrcavanje u Rusama, nego je bila opravdana i bojazan
da će posljedica toga biti dugotrajno zadržavanje.
Protiv tih opasnosti Sergej Ladko nije mogao ništa. Uostalom, ako su i bile
ozbiljne, nije ih trebalo preuveličavati. U zbilji, bilo je malo vjerojatno da bi
policija bez osobitog razloga obratila pažnju na bezopasnog ribiča, osobito na
ribiča kojeg štite lovorike pobrane na natjecanju u Sigmaringenu.
Došavši u Szalku po zalasku sunca i otišavši prije svitanja a da ga nitko nije
vidio, Sergej Ladko je svratio kući samo toliko da ustanovi da ga ne čeka
nikakva vijest od Nače. Upornost te šutnje zaista ga je već izluđivala. Zašto
mlada žena već više od dva mjeseca ne piše? Što joj se dogodilo? Razdoblja
općih nemira obiluju pojedinačnim nesrećama, i peljar se tje-skobno pitao neće
li se, pod pretpostavkom da se sretno iskrca u Rusama, iskrcati prekasno.
Ta misao koja mu je slamala srce istodobno je podese-terostručila snagu
njegovih mišica. Ona mu je na odlasku iz Esztergoma dala snagu da odoli oluji i
da se pobjedonosno bori protiv razularena vjetra. Ona mu je ubrzavala korak
dok se vraćao na čiklju s okrepljujućim pićem za gospodina Jagera.
Veliko je bilo njegovo iznenađenje kad nije zatekao putnika kojega je bio
ostavio u tako lošem stanju, a nije ga umanjila ni bilješka koju je ovaj napisao.
Kakva je neodoljiva pobuda natjerala gospodina Jagera da ode usprkos slabosti?
Kako je moguće da jedan Bečanin ima tako neodgodivih poslova nasred polja,
daleko od svakog nastanjenog mjesta? To je bio problem za koji peljarova
razmišljanja nisu našla neposred-nije rješenje.118
Ma što bilo uzrok tomu, odsutnost gospodina Jagera bila je u svakom slučaju
vrlo nezgodna jer se već ionako predugačko putovanje moralo još otegnuti. Da
nije bilo te neočekivane nezgode, čiklja bi ubrzo bila zaplovila sredinom rijeke i
još prije večeri mnogo bi kilometara bilo dodano kilometrima koje je dosad
ostavila za sobom.
Vrlo je veliko bilo iskušenje da zanemari molbu gospodina Jagera, da se otisne
na rijeku i da ne časeći časa nastavi put čiji je cilj privlačio Sergeja Ladka kao
što magnet privlači željezo.
Peljar se ipak pomiri s čekanjem. Imao je obaveze prema svom suputniku i kad
se dobro razmisli, bolje je bilo izgubiti dan nego dati povoda naknadnim
prepirkama.
Na sreću, da bi se iskoristio kraj dana kojeg je već više do pola proteklo, neće
uzmanjkati posla. Jedva će biti vremena da se ponovo zavede red u čiklji i da se
poprave neka mala oštećenja prouzrokovana olujom.
Sergej Ladko se ponajprije latio spremanja škrinja čiji je sadržaj isprevrtao u
jutrošnjoj uzaludnoj potrazi. Za to mu ne bi trebalo mnogo vremena da mu nije,
dok je dovršavao spremanje zadnje škrinje, pogled pao na onu istu novčarku
koja je prije bila pobudila pažnju Karla Dragocha. Peljar otvori novčarku kao
što ju je otvorio i policajac, i kao i ovaj, ali sa sasvim drukčijim osjećajima,
izvuče iz nje portret koji mu je Nača predala u trenutku rastanka, s posvetom
punom nježnosti.
Sergej Ladko je dugo promatrao to milo lice. Nača!... Bila je to ona!... Bilo je to
njezino ljubljeno lice, njezine tako nedužne oči, njezina usta, poluotvorena kao
da će progovoriti!...
S uzdahom spremi dragu sliku u novčarku, a novčarku u škrinju koju brižljivo
zaključa i ključ stavi u džep, zatim izađe iz kabine da se primi drugog posla.
Ali više nije bio raspoložen za posao. Uskoro mu ruke ostanu besposlene pa je,
sjedeći na klupi i okrenuvši leđa obali, pogledom odlutao po rijeci. Njegove su
misli letjele u Ruse. Vidio je svoju ženu, svoj mili dom ispunjen pjesmom.
Naravno, ni za čim nije žalio. Žrtvovati osobnu sreću domovini, ponovo bi to
učinio kad bi bilo potrebno... No kako je bolno bilo da je tako okrutna žrtva bila
toliko beskorisna! Sad kad je ustanak buknuo preuranjeno i bio ugušen bez
milosti, koliko će još godina Bugarska stenjati pod jarmom tlačitelja? Hoće li on
sam119
moći prijeći granicu, i ako uspije, hoće li naći onu koju ljubi? Nisu li Turci uhvatili
kao taoca ženu jednog od svojih najodlučnijih protivnika? Ako je tako, što su
učinili s Načom?
Jao! Ta neznatna intimna drama nestajala je u potresu koji je uzdrmao balkansko
područje. Što može značiti nesreća dvaju bića usred općeg užasa? U ovom trenutku
čitavim područjem obilaze bjesomučne horde. Divljački konjski galop posvuda
potresa zemlju, i preko najsiromašnijih sela prošli su pustošenje i rat.
Protiv turskog kolosa - dva pigmeja: Srbija i Crna Gora. Hoće li ti Davidi uspjeti
pobijediti Golijata? Ladko je shvaćao koliko je ta bitka nejednaka i sasvim
zadubljen u misli, polagao je nadu u oca svih Slavena, velikoga ruskog Cara koji
će se možda jednoga dana udostojati ispružiti svoju moćnu ruku nad potlačene
sinove.
Zadubljen u misli, Sergej Ladko uopće nije bio svjestan gdje se nalazi. Da je cijeli
puk promarširao po obali iza njegovih leđa, ne bi se bio okrenuo. A fortiorf nije
opazio da trojica ljudi dolaze s obale, oprezno hodajući.
Ali, ako Ladko nije vidio tu trojicu ljudi, oni su bez teškoća opazili njega čim se
čiklja ukazala na okuci rijeke. Trojka se smjesta zaustavi i tiho održi tajni sastanak.
Jednoga od te trojice pridošlica već smo predstavili čitaocu za vrijeme boravka u
Beču, pod imenom Tiča. To je onaj koji je u društvu jednog pratioca slijedio Karla
Dragocha dok je detektiv sa svoje strane pratio Iliju Bruscha, a ovaj pak bezazleno
posjećivao jednog od posrednika zaposlenih oko pošiljki oružja u Bugarsku. To je
praćenje, sjećamo se, dovelo u blizinu čiklje dvojicu uhoda koji su, uvjereni da su
pronašli policajčev ploveći stan, otišli snujući kako da se okoriste svojim otkrićem.
Sada je te planove valjalo ostvariti.
Trojica ljudi šćućurila su se u travi uz obalu i odatle su vrebali na Sergej a Ladka.
A on, utonuo u razmišljanje, nije imao pojma o njihovoj prisutnosti niti je
naslućivao opasnost koju je ona za njega predstavljala. Opasnost je međutim bila
velika jer te ljude u zasjedi, tri člana družine zlikovaca koji su tada krstarili
područjem oko Dunava, nije bilo ugodno sresti na osamljenom mjestu.
5
lat. to više, utoliko prije120
Tiča je štoviše bio važan član te družine; mogao se smatrati prvim iza vođe, čiji su
pothvati pod peljarovim imenom uživali stanovitu sramotnu slavu. Što se tiče
ostale dvojice, Sak-manna i Zerlanga, bili su obični statisti: ruke, ali bez glave.
- To je on! - promrmlja Tiča zaustavivši rukom drugove čim je na okuci rijeke
otkrio čiklju.
- Dragoch? - upita Sakmann.
- Da.
- Znaš pouzdano?
- Sasvim pouzdano.
- Ali ne vidiš mu lice kad je okrenut leđima - protivi se Zerlang.
- Ne bi mi mnogo značilo niti da mu vidim lice - odgovori Tiča. - Ne poznajem ga.
Jedva da sam ga vidio u Beču.
- U tom slučaju!...
- Ali savršeno dobro prepoznajem čamac - prekine Tiča - imao sam lijepog
vremena da ga proučavani dok smo se Ladko i ja izgubili u mnoštvu. Uvjeren sam
da se ne varam.
- Pođimo onda! - nato će jedan od ljudi.
- Pođimo - pristane Tiča razmotavajući paket koji je nosio pod rukom.
Peljar još nije slutio da je budno nadziran. Nije čuo kad su trojica ljudi stigla; nije
čuo niti kad su se primakli, prigušujući šum koraka u gustoj obalnoj travi.
Izgubljen u sanjarenju, pustio je da mu misao plovi rijekom prema Nači i prema
zavičaju.
Odjednom se nerazmrsiv splet uzica omota oko njega, zasljepljujući ga,
paralizirajući, gušeći.
Podigavši se jednim skokom, nagonski se otimao i iscrpljivao u uzaludnim
naporima kad ga žestok udarac po glavi baci onesviještena na dno čiklje. Ali ipak
ne tako brzo da nije imao vremena vidjeti da je zarobljen u jednoj od onih velikih
mreža poznatih pod nazivom metnica, kojima se sam više nego jednom poslužio da
ulovi ribu.
Kad je Sergej Ladko došao k sebi iz te polunesvještice, više nije bio umotan u
mrežu kojom su ga učinili nemoćnim. Naprotiv, bio je čvrsto vezan jakim uzetom,
mnogostruko omotanim oko tijela, tako da ne bi bio mogao napraviti ni najmanji
pokret; usta su mu bila začepljena krpom koja bi u slučaju potrebe prigušila
njegove krike, a neproziran povez onemogućivao mu je da vidi.121
Peljar, izgubljen u sanjarenju...

Prvi osjećaj Sergeja Ladka kad se vratio u život bilo je pravo zaprepaštenje. Što mu
se dogodilo? Što je značio taj neobjašnjivi napad, i što su htjeli od njega? Ako se
sve uzme u obzir, mogao se donekle umiriti. Da su ga namjeravali ubiti, to bi već
bila gotova stvar. Budući da je još bio na životu, znači da nisu tražili njegov život i
da njegovi napadači, ma tko oni bili, nemaju druge namjere nego da se dočepaju
njegove osobe.
Ali zašto, s kojom svrhom da se dočepaju njegove osobe?
Na to pitanje bilo mu je teško odgovoriti. Lopovi?... Ne bi se bili toliko trudili da
svoju žrtvu svezu uz tolike mjere opreza kad bi im brži i sigurniji bio ubod nožem.
Uostalom, koliko bi bijedni morali biti lopovi koje bi mogao primamiti sadržaj
siromašne čiklje!
Osveta?... Još manja mogućnost. Ilija Brusch nije imao neprijatelja. Jedini Ladkovi
neprijatelji, Turci, nisu mogli posumnjati da se bugarski rodoljub krije pod imenom
ribolovca, a čak kad bi i bili obaviješteni o tomu, on nije bio tako znamenita ličnost
da bi se odvažili na taj čin nasilja tako daleko od granice, u samom srcu
Austrijskog Carstva. Osim toga, Turci bi ga zatukli, još sigurnije nego obični
lopovi.
Uvjerivši se da je, bar za sada, tajna nepronicljiva, Sergej Ladko kao praktičan
čovjek prestane razmišljati o tomu i usredotoči sve misli na promatranje onoga što
će se dalje dogoditi i na traženje mogućnosti, ako ih ima, da ponovo zadobije
slobodu.
Istini za volju, njegov položaj nije baš bio prikladan za ispitivanja. Ukočio se od
stiska užeta omotanog oko tijela, bio mu je onemogućen i najmanji pokret, a povez
mu je bio tako čvrsto zategnut preko očiju da ne bi mogao reći je li dan ili noć.
Prvo što je razaznao usredotočujući svu pažnju na sluh, bilo je da leži u dnu
vlastitog čamca, o tome nije bilo sumnje, i da taj čamac brzo plovi zahvaljujući
naprezanju snažnih mišica. Zaista je jasno čuo trljanje vesala o drvo škarma i
žuborenje vode dok klizi uz bokove čamca.
U kojem smjeru su plovili? To je bio drugi problem koji je dosta lako riješio
ustanovivši osjetnu razliku u temperaturi između lijeve i desne strane tijela. Budući
da su mu udarci koje mu je čiklja prenosila na svaki zaveslaj pokazivali da leži u
smjeru plovidbe, a sunce u trenutku napada nije bilo daleko od podnevnika, bez
muke je zaključio da mu je polovica tijela 123
u sjeni što je stvara stijenka čamca, te da čamac plovi od zapada prema istoku,
slijedeći dakle i dalje maticu kao u vrijeme kad se pokoravao svome zakonitom
gospodaru.
Oni koji su ga držali u vlasti nisu izmijenili ni jednu jedinu riječ. Nikakav ljudski
zvuk nije mu dopro do ušiju, osim povika Ho-ruk! lađara dok su upirali o vesla. Ta
tiha plovidba trajala je otprilike sat i pol, a onda mu lice zahvati sunčeva toplina
dajući mu tako na znanje da su skrenuli prema jugu. Peljar se tomu nije iznenadio.
Njegovo savršeno poznavanje i najmanjih okuka rijeke razjasnilo mu je da počinju
slijediti krivulju koju rijeka opisuje kod gore Piliš. Uskoro će se, bez dvojbe,
ponovo usmjeriti na istok, zatim na sjever, sve do krajnje točke gdje se Dunav
konačno počinje spuštati na Balkanski poluotok.
Ta su se predviđanja samo djelomično ostvarila. U trenutku kad je Sergej Ladko
računao da su dostigli sredinu Pili-ške zavale, buka vesala odjednom utihne. Dok
je čiklja još bila u punoj brzini, začuje se grubi glas.
- Uzmi čakiju - zapovjedi jedan od nevidljivih napadača.
Gotovo odmah osjeti se udarac za kojim je slijedila škripa kakvu bi mogla
proizvesti oplata broda kad zagrebe neko čvrsto tijelo, a zatim je Sergej Ladko bio
podignut i ponesen iz ruke u ruku.
Čiklja je očito pristala uz drugi brod većih dimenzija, na čiju palubu je zarobljenik
ukrcan poput kovčega. Uzalud je naćulio uši da bi u prolazu čuo koju riječ.
Nijedna riječ nije izgovorena. Tamničari su se otkrivali samo dodirom grubih ruku
i dahtanjem.
Kako su ga kotrljali i navlačili u svim smjerovima, Sergej Ladko i nije imao
vremena za razmišljanje. Pošto su ga podigli, spustili su ga niz ljestve koje su mu
okrutno ogulile križa. Po udarcima od kojih je bio sav izubijan raspoznao je da ga
guraju kroz uzak otvor i napokon ga bace kao paket, pošto su mu skinuli povez i
izvadili krpu iz usta, a iznad glave mu je odzvanjala potmula buka kao kad se
zatvara stupica.
Sergeju Ladku trebalo je dosta dugo da onako ošamu-ćen od udaraca opet dođe k
sebi. Kad se osvijestio, njegov mu se položaj nije učinio ništa boljim, premda je
ponovno mogao gledati i govoriti. Ako su smatrali da mu nije potrebno začepiti
usta, to očito znači da nitko ne može čuti njegove povike, a 124
nije mu bilo od veće pomoći ni to što su mu skinuli povez s očiju. Uzalud je
otvarao oči. Oko njega sve je bilo mračno. I još kako mračno! Zarobljenik koji
je prema nizu uzastopnih dojmova pretpostavio da je bačen u spremište broda,
iscrpljivao se u beskorisnim naporima da bi otkrio ma i slabašnu zraku svjetla
što se probija kroz pukotinu na zaklopcu. Ništa nije razabrao. To nije bila tama
podruma u kojoj oko ipak uspijeva razaznati nejasnu svjetlost: to je bila
potpuna, sveobuhvatna tmina, usporediva samo s onom što mora da vlada u
grobu.
Koliko je sati tako proteklo? Sergej Ladko je ocijenio da je gluho doba noći kad
do njega dopre neka buka, prigušena udaljenošću. Trčalo se, toptalo nogama.
Zatim se buka približi. Točno iznad njegove glave vukli su teške škrinje, a on bi
se bio zakleo da ga od nepoznatih radnika dijeli jedva debljina jedne daske.
Buka se još više približi. Sad su govorili kraj njega, zacijelo iza pregrade koja
odvaja njegovu tamnicu, ali bilo je nemoguće razabrati smisao onoga što su
govorili.
Uostalom, buka se uskoro stiša, i tišina je ponovo okružila neprobojnu tamu oko
nesretnog peljara.
Sergej Ladko zaspi.Jedanaesto poglavlje

U vlasti neprijatelja
Pošto su se Karl Dragoch i njegovi ljudi povukli, pobjednici su isprva ostali na
bojištu, spremni da se suprotstave mogućem povratku napadača, dok su se kola
udaljavala prema Dunavu. Tek kad je proteklo toliko vremena da je konačni
odlazak policijskih snaga bio siguran, družina zlikovaca se pokrene na zapovijed
svoga vođe.
Uskoro stignu do rijeke koja se nalazila na udaljenosti manjoj od petsto metara.
Tamo su ih čekala kola, ispred teglenice čija se tamna gromada opažala na
nekoliko metara od obale.
Udaljenost je bila nevelika a radnici mnogobrojni. Za nekoliko trenutaka dvije su
skele prenijele tovar s kola na palubu teglenice. One se odmah udalje i nestanu u
noći, a većina boraca s čistine rasprši se preko polja dobivši svoj dio plijena. Od
nedavno počinjenog zločina nije preostao drugi trag osim gomile sanduka koji su
zakrčivali brod, na čiju se palubu ukrcalo samo osam ljudi.
Glasovita dunavska Jbanda zapravo je bila sastavljena isključivo od tih osam ljudi.
Što se tiče ostalih, oni su bili bezvrijedni dio nestalne radne snage podređenih, od
kojih se iskorištavao ovaj ili onaj dio, ovisno o opljačkanom području. Oni nikad
nisu sudjelovali u izvršenju prepada u pravom smislu riječi, a njihova je uloga,
ograničena na dužnosti nosača, izviđača ili tjelesne straže, počinjala tek u trenutku
kad je osvojeni plijen trebalo otpremiti do rijeke.
Takva je organizacija bila vrlo mudra. Na taj način družina je duž cijelog Dunava
raspolagala s bezbroj pripadnika, od kojih je vrlo malo njih znalo kakvoj vrsti
operacija pomažu. Vrbovani u najnepismenijim slojevima, uglavnom pravi grubija-
ni, vjerovali su da sudjeluju u običnom krijumčarenju, pa se nisu ni trudili da
doznaju više. Nikad nisu ni pomišljali da dovedu u vezu onoga koji je zapovijedao
pohodima u kojima su i sami sudjelovali s onim poznatim Ladkom koji, premda je
pred126
Dolaženje i odlaženje dviju skela.,

127
njima krio svoje ime, kao da je posebno uživao da na svakom mjestu zločina ostavi
ma kakav trag svoje osobe.
Njihova ravnodušnost manje iznenađuje kad uzmemo u obzir da su ti zločini,
počinjeni duž cijelog toka Dunava, bili rasprostranjeni na golemu prostoru. Tako je
opće uzbuđenje imalo vremena da se stiša od jednoga do drugog. Ladkovo je ime
postiglo žalosnu slavu osobito u policijskim uredima, kamo su se stjecale sve žalbe
iz priobalnih krajeva. U gradovima je građanska klasa još i pokazivala kakvo-takvo
zanimanje za njega zbog zvučnih naslova u novinama. Ali za narodne mase, a
fortiori za seljake, bio je zlikovac kao i drugi kojeg jednom moraš pretrpjeti, a
onda ga više ne vidiš.
Naprotiv, osmorica ljudi koji su ostali na palubi teglenice poznavala se međusobno
i tvorila pravu bandu. Na svom brodu neprekidno su plovili Dunavom uzvodno i
nizvodno. Čim se ukazala prilika za unosnu operaciju, zaustavljali su se, novačili u
okolici potrebnu radnu snagu, a zatim, kad je plijen bio na sigurnom u pio većem
skrovištu, ponovo odlazili za novim pothvatima.
Čim je teglenica bila krcata, plovili su u Crno more, gdje su u određeni dan sretali
parobrod samo njima na raspolaganju. Kad je prenijeto na palubu tog broda,
ukradeno, a ponekad po cijenu umorstva stečeno blago postajalo je vrijedan i
pošten tovar, koji se u dalekim krajevima mogao zamijeniti za zlato, javno i pred
čestitim ljudima.
Bio je izuzetan slučaj da se družina prošle noći pročula na tako maloj udaljenosti
od posljednjeg zlodjela. Obično nije počinjala takvu grešku koja bi, kad bi se
ponovila, mogla dati mig nesvjesnim pomagačima što su ih u tom kraju vrbovali.
Ali je ovaj put njihov vođa imao poseban razlog da se ne udaljuje, pa ako taj razlog
i nije bio onaj koji mu je pripisivao Karl Dra-goch razgovarajući u Ulmu s
Friedrichom Ulhmannom, policajčeva osoba ipak je u tome imala neku ulogu.
Od trenutka kad ga je u Beču prepoznao sam vođa bande, tada u pratnji svoga
pomoćnika Tiče, Dragocha je, a da toga nije bio svjestan, u stopu pratio niz
mjesnih jataka kojima je rečeno samo ono bitno, a pazilo se da teglenica plovi
ispred čiklje samo nekoliko kilometara. To se uhodarenje, vrlo neugodno u kraju
koji obiluje brisanim prostorom i policajcima, moralo neminovno prekidati, a
slučaj je htio da Karl Dragoch i njegov domaćin nikad ne budu viđeni u isto
vrijeme. Dakle selili

128
ni po čemu nije dalo naslutiti da su na čiklji dva putnika, pa prema tome niti da
je moguća zabuna.
Pošto je zaveo taj nadzor, vođa razbojnika je maštao o nekom majstorskom
djelu. Ubiti detektiva? Na to nije ni pomišljao. Bar za sada je planirao samo da
ga se dočepa. Kad Karl Dragoch bude u njegovoj vlasti, imat će dobru priliku da
postupa s njim na ravnoj nozi ako ikad zaprijeti neka ozbiljna opasnost.
Nekoliko dana nije se pružila prilika za otmicu. Ili se čiklja uvečer zaustavljala
preblizu nastanjenom mjestu, ili se u njezinoj neposrednoj blizini nailazilo na
nekolicinu policajaca što su se razmiljeli po obali, a njihova vrsnoća nije mogla
a da ne upadne u oči profesionalnom zločincu.
Ujutro 29. kolovoza okolnosti su se napokon učinile povoljnima. Oluja koja je
noć prije zaštitila bandu za vrijeme napada na vilu grofa Hagenaua, morala je
manje-više raspršiti policajce koji su duž rijeke prethodili ili slijedili Šefa.
Možda će on trenutno biti sam i bez obrane. To je trebalo iskoristiti.
Čim je plijen iz vile bio natovaren na kola, Tiča je požurio s dvojicom
najodlučnijih ljudi. Vidjeli smo kako su se tri pustolova prihvatila zadatka i
kako je peljar Sergej Ladko postao njihovim zarobljenikom umjesto detektiva
Karla Dra-gocha.
Dosad je Tiča uspio obavijestiti zapovjednika o sretnom ishodu svog zadatka
samo s nekoliko brzih riječi, izmijenjenih na čistini u trenutku kad je policijski
odred iskrsnuo na cesti. Razgovor o toj temi neminovno će se ponovo povesti,
ali zasad o tomu nije moglo biti ni spomena. Ponajprije je valjalo ukloniti i
staviti na sigurno sanduke nagomilane na mostu, čega se smjesta prihvate
osmorica ljudi koji su činili posadu teretnog broda.
Sanduke su najprije unijeli u unutrašnjost broda, što ručno, što spuštajući ih
kroz grotlo; bio je to prvi posao koji je zahtijevao svega nekoliko minuta, zatim
su ih nastavili slagati na stalno mjesto. Radi toga je podignut pod brodskog
spremišta, te se pokazao razjapljen otvor na mjestu gdje bi čovjek opravdano
očekivao da će ugledati vodu Dunava. Fenjer, spušten u to drugo potpalublje,
osvijetlio je gomilu neobičnih predmeta koji su već dopola ispunjavali prostor.
Ipak je bilo dosta mjesta da se plijen grofa Hagenaua smjesti u nepronalažljivo
skrovište.129
Taj je teretni brod zapravo bio čudesna podvala, a služio je istodobno kao
prijevozno sredstvo, stan i nedohvatno skladište. U utrobi vidljivog broda
nalazio se drugi, manji, koji je tamo točno pristajao, a njegova je paluba tvorila
dno većega broda. Taj drugi brod, dubok oko dva metra, imao je takvu istisninu
da je bio u stanju nositi prvi brod, ali ga je podizao stopu ili dvije iznad površine
vode. Doskočili su toj nezgodi koja bi inače otkrila prijevaru tako da su donji
brod opteretili s toliko balasta koliko dostaje da ga potpuno potopi, te je gornja
teglenica sačuvala onu visinu gaza koju bi morala držati na prazno.
Brodsko je spremište uvijek bilo prazno, jer je ukradena roba koja se gomilala u
dvostrukom dnu ondje nadomještala odgovarajuću težinu balasta, a vanjski
izgled nije bio nimalo promijenjen.
Ali taj teretni brod koji bi, ako nije jako natovaren, u pravilu morao gaziti jedva
jednu stopu, spuštao se u vodu gotovo sedam stopa. To je stvaralo prave teškoće
u plovidbi Dunavom tako da je bila prijeko potrebna pomoć izvrsnog peljara.
Takvog je peljara družina imala u osobi Jakoba Ogula, izraeli-ćanina također
rodom iz Rusa. Vrlo dobar poznavalac rijeke, Jakob Ogul bi se mogao
nadmetati sa samim Sergejem Ladkom u savršenom poznavanju sutjeski, uskih
prolaza za brodove i pješčanih prudova; sigurnom je rukom upravljao
teglenicom preko brzica posutih stijenama što se katkad susreću duž riječnog
tokav
Što se tiče policije, ona je mogla pretraživati brod koliko je htjela. Mogla mu je
mjeriti unutrašnju i vanjsku visinu a da ne otkrije ni najmanju razliku. Mogla je
sondirati svuda okolo a da ne naiđe na podvodno skrovište, smješteno dosta u
pozadini i dosta neuhvatljivih linija da ga je bilo nemoguće dosegnuti. Sve
pretrage dovele bi jedino do zaključka da je ta teglenica prazna i da je ta prazna
teglenica uronjena u vodu točno toliko koliko odgovara njezinoj težini.
Jednake mjere opreza bile su poduzete i s ispravama. U svakom slučaju, bilo da
je plovio nizvodno bilo uzvodno, teretni brod je ili išao po robu, ili se iskrcavši
robu vraćao u matičnu luku. Prema izboru koji im se činio najboljim, brod je bio
vlasništvo čas gospodina Constantinesca, čas gospodina Wenzela Mevera,
obojica trgovci, jedan iz Galipolja, drugi iz Beča. Isprave, opskrbljene
najslužbenijim pečatima, bile su do
l
130

Pogled na Budimpeštu. Crtež Taylora

te mjere uredne da nitko nikad nije ni pomislio da ih provjerava. Uostalom, da je to
i učinjeno, ustanovilo bi se da jedan Constantinesco ili jedan Wenzel Meyer postoje
u jednom ili drugom od dva navedena grada.
U zbilji, vlasnik se zvao Ivan Striga.
Čitalac će se možda sjetiti da to ime nosi jedna od najmanje čestitih osoba u
Rusama, koja je, pošto se uzalud usprotivila vjenčanju Sergeja Ladka s Načom
Gregorević, potom nestala iz grada. Tada su se proširile zle glasine na njegov ra-
čun, ali se o njemu ništa pouzdano nije čulo, a javno mnijenje optuživalo ga je za
sve zločine.
Još jednom se javno mnijenje nije varalo. S još sedmoricom bijednika njegova
kova Ivan Striga je zapravo osnovao družbu pravih pirata koji su otad doslovce
čistili obje obale Dunava.
Naći tako lagan put do bogatstva bilo je već nešto; pribaviti sebi sigurnost, bilo je
još bolje. Zato je, umjesto da krije ime i lice, kao što bi učinio obični zlikovac,
udesio tako da za svoje žrtve ne ostane bezimen. Naravno da im neće odati svoje
pravo ime. Ne, odlučio je da ime koje će s lukavom ne-smotrenošću dati naslutiti
bude ime Sergeja Ladka.131
Prilično je uobičajena varka pribjeći tuđem identitetu da bi se izbjegle posljedice
nekog zlodjela, ali Striga ju je obnovio mudrim izborom lažnog imena koje je sebi
pripisao.
Ladkovo ime bilo je, ni manje ni više nego ma koje drugo, kadro stvoriti zbrku i
tako odvratiti sumnje od krivca ako on sam nije uhvaćen na djelu, ali je imalo
nekoliko posebnih prednosti.
Ponajprije, Sergej Ladko nije bio bajka. Postojao je, ako ga nije zauvijek oborio
puščani hitac koji ga je pozdravio kad je odlazio iz Rusa. Premda se Striga rado
hvalio da je uklonio neprijatelja, istina je da o tom nije imao ni pojma. To je
uostalom bilo malo važno s gledišta istrage do koje je moglo doći u Rusama. Ako
je Ladko mrtav, policija neće moći shvatiti optužbe koje ga terete. Ako je živ, naći
će čovjeka od krvi i mesa, čije je poštenje tako poznato da će se istraga, po svemu
sudeći, na tome zaustaviti. Tada će se nesumnjivo početi tražiti oni koji su po
nesreći njegovi imenjaci. Ali prije nego proreše-taju sve Ladke na svijetu, mnogo
će vode proteći ispod dunavskih mostova.
A ako bi kojim slučajem sumnje, tako uporno usmjeravane u istom pravcu, na
kraju načele ljušturu čestitosti Ser-geja Ladka, to bi tada bio dvostruko sretan
ishod. Osim što je razbojniku uvijek ugodno kad dozna da je netko drugi uznemi-
ravan umjesto njega, ta mu zamjena postaje još ugodnijom jer je prema svojoj žrtvi
gajio smrtnu mržnju.
Pa čak ako su ti zaključci i bili nerazumni, učinila bi ih logičnima odsutnost
Sergeja Ladka, za čiji rodoljubni zadatak nitko nije znao. Zašto je peljar otišao bez
riječi? Mjesni odsjek riječne policije baš je načeo to pitanje u trenutku kad je Karl
Dragoch otkrio ono što je smatrao istinom, a kao što je svakom poznato, kad
policija načne neka pitanja, slabi su izgledi da će na njih blagonaklono odgovoriti.
Tako je situacija u svom dramatskom zapletu bila posve jasna. Dugi niz zločina
pripisivan je zbog hotimičnih nespretnosti zločinca Sergeju Ladku iz Rusa;
istoimeni je peljar zbog svoje odsutnosti zasad još neodređeno, vrlo neodređeno
sumnjičen kao krivac; istodobno se jednom Ladku, optuženom prema ozbiljnijim
nagađanjima, ušlo u trag stotine kilometara daleko, prerušenom u ribolovca Iliju
Bruscha; a za to vrijeme Striga poslije svakog pohoda preuzima Bruschov pravi
identitet da bi slobodno kružio Dunavom.132
Pa ipak, da ništa ne bi ugrozilo njegovu sigurnost, bitan je uvjet bio da se ukloni
svaki sumnjivi trag u najkraćem mogućem roku. Zato je te večeri novostečeni
plijen kao i obično bio brzo spremljen u nepronalažljivo skrovište. Buku
prilikom utovara čuo je pravi Sergej Ladko u svojoj tamnici uzetoj od dijela
toga istog podvodnog spremišta u čiju dubinu mu nikakva ljudska sila nije bila
kadra doći u pomoć. Zatim, kad su podnice opet stavljene na mjesto, ljudi se
popnu na palubu i zatvore zaklopce. Sad može doći policija.
To je bilo oko tri sata izjutra. Posadi teretnog broda, iscrpljenoj naporima ove i
prošle noći, bio bi silno potreban san, ali o tomu nije moglo biti ni govora.
Želeći se što brže udaljiti s mjesta svoga posljednjeg zločina, Striga je
zapovjedio da isplove iskoristivši zoru što sviće, a ta je zapovijed izvršena bez
pogovora jer je svatko shvaćao koliko su opravdani razlozi koji su je nametnuli.
Dok su bili zaokupljeni dizanjem sidra na brod i plovidbom prema sredini
rijeke, Striga se raspitivao o okolnostima jutrošnjeg poduhvata.
- Išlo je kao podmazano - odgovori mu Tiča. - Dra-goch se otprve ulovio u
mrežu kao obična štuka.
- Je li vas vidio?
- Ne vjerujem. Druge stvari bile su mu na pameti.
- Nije se otimao?
- Pokušavao je, gad. Morao sam ubiti boga u njemu da se smiri.
- Valjda ga nisi ubio? - brzo upita Striga.
- Ma kakvi! Samo sam ga ošamutio, pa sam to iskoristio da ga pošteno
zavežem. A nisam još ni završio vezanje kad je taj svežanj opet počeo disati kao
lokomotiva.
- A sad?
- Sad je u spremištu. U dvostrukom dnu, naravno.
- Da li zna kamo smo ga prenijeli?
- Onda bi bio sam đavao - izjavi Tiča glasno se smijući. - Možeš zamisliti da
nisam zaboravio ni krpu za usta ni povez za oči. Maknuli smo ih tek kad je
ptičica bila u krletki. Ako hoće, tamo može pjevati romanse i diviti se
krajobrazu.
Striga se nasmiješi i ne odgovori.
- Učinio sam ono što si zapovjedio. Ali kamo će nas to odvesti?133

Budimpešta. Kraljevski dvor

- Ako ništa drugo, njegov odred će se raspasti bez zapovjednika - odgovori
Striga. g^»
Tiča slegne ramenima. ^**
- Postavit će drugog - reče.
- Možda, ali možda neće biti ravan ovom kojeg držimo. U svakom slučaju,
moći ćemo pregovarati. Ako ustreba, zamijenit ćemo ga za putnice koje nam
budu potrebne. Zato je bitno da gavodržimo na životu.
- Živ jest - potvrdi Tiča.
- Jeste li se sjetili da mu date jesti?
- K vragu!... - reče Tiča i počeše se po glavi. - Na to smo sasvim zaboravili. Ali
dvanaest sati bez jela nikad nije nikome naškodilo, pa ću mu odnijeti večeru čim
zaplovimo punom brzinom... Osim ako mu je ne želiš ti sam odnijeti da se
uvjeriš na svoje oči?
- Ne - žustro reče Striga. - Draže mi je da me ne vidi. Ja njega poznajem, a on
mene ne. To je prednost koju ne želim izgubiti.
- Mogao bi staviti krinku.
- To ne bi prošlo kod Dragocha. Ne moraš mu pokazati lice. Njemu je dosta
stas, ramena, najmanja pojedinost da prepozna ljude.
- Onda sam ja frigan kad sam prisiljen da mu nosim jelo."*
134
- Netko mora... Uostalom, Dragoch sad nije baš opasan, a ako to ikad opet
postane, mi ćemo već biti na sigurnom.
- Amen!... - nato će Tiča.
- Za sada ćemo ga ostaviti u njegovoj rupi - nastavi Striga. - Ne predugo,
nizaboga, inače bi se na kraju ugušio. Sutra ujutro, nakon moga odlaska, prenijet
ćete ga u kabinu na palubi čim isplovite iz Budimpešte.
- Ti namjeravaš otići? - upita Tiča.
- Da - odgovori Striga. - Od vremena do vremena napuštat ću brod da prikupim
obavijesti na obali. Doznat ću što se priča o našem posljednjem poslu i o
Dragochevom nestanku.
- A ako te upecaju? - usprotivi se Tiča.
- Nema bojazni. Nitko me ne poznaje, a riječna policija mora da je sasvim
utučena. Za druge ću ako treba imati posve novi identitet.
- Koji?
- Identitet slavnog Ilije Bruscha, istaknutog ribolovca i pobjednika Dunavskog
saveza.
- Kakva zamisao!
- Izvrsna. Imam čamac Ilije Bruscha. Posudit ću mu svoj lični opis po uzoru na
Karla Dragocha.
- A ako od tebe zatraže ribu?
- Ako treba, kupit ću je i ponovo prodati.
- Imaš odgovor na sve.
- Bogami da!
Razgovor je s tim riječima završio. Teglenica je zaplovila strujom. Puhao je slab
sjevernjak koji bi bio vrlo povoljan kad bi Dunav, kao malo uzvodno od Višegrada
gdje čini okuku, slijedio smjer prema jugu. Ali naprotiv, zasad je taj sjevernjak
veoma usporavao brod te je Striga, žureći se da napusti poprište svojih pothvata,
zapovjedio da izvuku dva duga vesla koja će pomoći da napreduju protiv vjetra.
Trebalo je tri sata da preplove deset kilometara i stignu do prve okuke rijeke, zatim
još dva sata da slijede krivulju koju Dunav čini prije nego što će konačno udariti u
smjeru prema jugu. Malo uzvodno od Vaca mogli su napokon napustiti vesla, a
plovidba je znatno ubrzana jedrom.
Oko ponoći plovili su kroz Sentandreju, kamo su dva kočijaša, Kaiserlick i Vogel,
namjeravala stići u toku prošle noći. Nije moglo biti ni govora o tome da se tu
zaustave, i tegle-135
nica je nastavila ploviti prema Budimpešti, udaljenoj još dvadeset pet do trideset
kilometara.
Što su dalje plovili, to je pristup obalama bivao teži. Sjenoviti zeleni otoci su se
množili ostavljajući katkad između sebe samo uske kanale zabranjene za teglenice,
ali dovoljne za brodarenje iz razonode.
Na tom dijelu Dunava riječno brodarstvo postaje dosta aktivno. Štoviše, tu često
nastaje zakrčenost, jer je korito rijeke stisnuto između prvih ogranaka Noričkih
Alpa i posljednjih valovitih prijevoja Karpata. Katkad se brodovi nasukaju ili suda-
re, doduše bez velike štete, ako pažnja peljara ma i na trenutak popusti. Nesreća se
uglavnom svodi na gubitak vremena. Ali koliko li vike, koliko svađe u trenutku
sudara!
Teglenicu kojom je zapovijedao Striga valja ubrojiti među najbolje vođene
brodove. Bila je velika, jer joj je nosivost prelazila dvjesta tona, palubu u pravom
smislu riječi prekrivala je neka vrsta nadgrađa, gornja paluba, koja je s krmene
strane tvorila krov kućice gdje je stanovala posada. Mali jarbol na palubi služio je
za podizanje nacionalne zastave, a na krmi je kormilo široka lista pomagalo peljaru
da drži pravi smjer.
Što dalje, to je promet na rijeci bivao življi, kao što već biva u blizini velikih
gradova. Među otocima su klizila plovila na paru ili na jedra, puna putnika ili
turista. Uskoro je dim iz tvorničkih dimnjaka zastro obzorje u daljini najavljujući
predgrađa Budimpešte.
U tom trenutku dogodi se nešto neuobičajeno. Na Strigin znak, Tiča nahrupi u
kućicu s jednim od članova posade. Obojica začas izađu. Pratili su ženu vitka stasa,
kojoj je teško bilo vidjeti lice jer ga je dopola pokrivao komad tkanine. Ruku
vezanih na leđima, žena je koračala između dvojice čuvara a da nije pokušala
pružiti otpor, jer joj je iskustvo zacijelo pokazalo da je to beskorisno. Ljestvama
velikog grotla poslušno je sišla u spremište, zatim u pregradu u dvostrukom dnu, i
za njom se zatvorila preklopnica.
Kad su to obavili, Tiča i njegov drug vrate se na posao kao da se ništa nije
dogodilo.
Oko tri sata poslije podne, teglenica je uplovila u luku glavnog grada Mađarske.
Desno je bio Budim, drevni turski grad; lijevo Pešta, moderan grad. U to doba
Budim je bio, više nego što je to ostao do naših dana, jedan od onih starih sliko vi-
136
Ta je žena vraćena u kabinu.137
tih gradova kakve nastoji zbrisati s lica zemlje napredak koji teži za jednakošću.
Pešta, naprotiv, iako je njezina važnost već bila znatna, još nije bila postigla onaj
čudesni procvat koji je od nje učinio najvažniji i najljepši velegrad istočne Evrope.
Na obje obale, a osobito na lijevoj, nizale su se kuće sa svodovima i terasama koje
su nadvisivali crkveni zvonici, pozlaćeni zrakama sunca, a dugom redu ulica uz
obalu nije nedostajalo ni otmjenosti ni veličine.
Posada teglenice nije obraćala pažnju tom veličanstvenom prizoru. Budući daje
prolaz kroz Budimpeštu tako sumnjivim ljudima mogao donijeti neugodna
iznenađenja, posada je držala na oku samo rijeku gdje su se mimoilazila mnoga
plovila. Taj je mudri oprez omogućio Strigi da u dogledno vrijeme usred svih lađa
razabere čamac kojim su upravljala četvorica muškaraca, a koji je zaplovio ravno
prema teglenici. Prepoznavši čamac riječne policije, jednim pogledom obavijesti
Tiču koji bez daljnjih objašnjenja sjuri kroz grotlo u spremište.
Striga se nije prevario. Za nekoliko minuta čamac je pristao uz brod. Dvojica ljudi
popnu se na palubu.
- Zapovjednik? - upita jedan od došljaka.
- Ja sam - odgovori Striga iskoračivši pred drugove.
- Vaše ime?
- Ivan Striga.
- Narodnost?
- Bugarin.
- Odakle dolazi ovaj brod?
- Iz Beča.
- Kamo plovi?
- U Galipolje.
- Tko je vlasnik?
- Gospodin Constantinesco iz Galipolja.
- Tovar?
- Ništa. Vraćamo se prazni.
- Vaše isprave?
- Evo ih - reče Striga i ponudi ispitivaču zatražene dokumente.
- U redu su - potvrdi ovaj pošto ih je savjesno ispitao. - Bacit ćemo pogled u
spremište.
- Samo izvolite - pristane Striga. - Ipak ću vam napomenuti da nam je to četvrti
pregled od odlaska iz Beča. To nije ugodno.
138
Otklonivši pokretom svaku osobnu odgovornost za zapovijedi kojima je samo
izvršilac, policajac bez odgovora siđe kroz grotlo. Kad je bio na dnu Ijestava,
napravi nekoliko koraka po spremištu i preleti ga pogledom, zatim se popne natrag.
Ništa mu nije dalo naslutiti da mu pod nogama leže dva ljudska stvora, s jedne
strane muškarac, a s druge žena, oboje nemoćno i nesposobno da zatraži pomoć.
Pregled nije mogao biti ni savjesniji ni dulji. Budući da je teglenica bila sasvim
prazna, nije se trebalo raspitivati o porijeklu njezina tovara, što je uvelike
pojednostavnjivalo stvari.
Policajac se dakle ponovo pojavi na svjetlu dana i ne postavljajući daljnjih pitanja
vrati se u svoj čamac, koji se udalji u nove potrage dok je teretni brod polako
nastavio put prema ušću.
Kad su posljednje budimpeštanske kuće ostale za njima, činilo se da je došao
trenutak da se pozabave zarobljenicom iz spremišta. Tiča i njegov drug nestanu u
utrobi da bi se uskoro vratili prateći onu istu ženu koja je prije nekoliko sati bačena
onamo, a sada vraćena u kabinu. Od ostalih članova posade kao da nitko nije
obraćao ni najmanju pažnju tom događaju.
Zaustavili su se tek noću, između gradića Ercsia i Adonva, više od trideset
kilometara nizvodno od Budimpešte, a ponovo su isplovili već sutradan u zoru. U
toku toga dana, 31. kolovoza, plovidba je nekoliko puta prekinuta, a za to vrijeme
Striga je napuštao brod koristeći se čikljom, prisvojenom, kako je zamišljao, od
Karla Dragocha. Daleko od toga da se skrivao, naprotiv, pristajao je u selima,
žiteljima se predstavljao kao glasoviti pobjednik Dunavskog saveza čija je slava
morala doprijeti do njih, i započinjao razgovore koje je spretno usmjeravao na
teme što su mu ležale na srcu.
Pokupio je vrlo mršave obavijesti. Kao da ime Ilije Bruscha nije bilo poznato u
ovim krajevima. Zacijelo će drukčije biti u Mohaču, Apatinu, Novom Sadu,
Zemunu ili Beogradu jer su to veliki gradovi. Ali Striga se nije namjeravao
odvažiti onamo, nego se kanio ograničiti na obavještavanje po selima, koja je
policija na svaki način manje uspješno nadzirala. Na nesreću, seljaci općenito nisu
imali pojma o natjecanju u Sigmaringenu i pokazivali su se vrlo nepristupačni
ispitivanju. A uostalom i nisu ništa znali. Za Karla Dragocha znali su još139
manje nego za Iliju Bruscha, tako da je Striga uzalud razvijao svu prepredenost
svoje diplomacije.
Kao što je bilo dogovoreno večer prije, za vrijeme Strigine odsutnosti Sergej
Ladko je doveden na svjetlo i premješten u malenu kabinu čija su vrata brižljivo
zabrtvljena. Možda je to bila pretjerana mjera opreza, jer je čvrsto vezanom zatvo-
reniku ionako svaki pokret bio onemogućen.
Dani od 1. do 6. rujna protekli su mirno. Teglenica je nastavljala plovidbu nošena u
isti mah strujom i povoljnim vjetrom, brzinom od oko šezdeset kilometara u
dvadeset četiri sata. Prijeđena udaljenost bila bi čak osjetno veća da se nisu zau-
stavljali, što je bilo potrebno za Strigine izlete.
Iako su ti njegovi izleti uvijek bili jednako siromašni obavijestima, bar ih je
jednom uspio iskoristiti u drugom pogledu služeći se svojom profesionalnom
darovitošću.
Dogodilo se to 5. rujna. Toga dana, čim se teglenica usidrila za noć pred gradićem
po imenu Szuszek, Striga se is-krca kao i obično. Večer se spustila. Budući da su se
seljaci koji obično liježu sa zapadom sunca većinom vratili kućama, šetao je
osamljen, kadli ugleda kuću, na prvi pogled prilično bogatu, čiji je vlasnik, pun
povjerenja u opće poštenje, ostavio otvorena vrata dok je skočio u susjedstvo.
Bez okolišanja Striga se uvuče u tu kuću za koju se otkrilo da je sitničarija, što je
zaključio po blagajni. Bio je potreban samo trenutak da iz ladice blagajne uzme
dnevni utržak. Zatim, nezadovoljan tim skromnim plijenom, ubrzo otkrije u
donjem dijelu ormara, što ga je obio kao od šale, poprilično punu vreću koja je na
dodir metalno zazvučala, a to je bio dobar znak.
Tako se opskrbivši, Striga se požuri natrag na teglenicu koja je u svanuće bila već
daleko.
To je bila jedina pustolovina na putu. Na brodu Striga je imao drugog posla.
Povremeno je nestajao u krmenoj kućici i ulazio u kabinu preko puta one u kojoj su
ostavili Sergeja Ladka. Ponekad je njegov posjet trajao samo nekoliko minuta,
ponekad se produljivao. U ovom potonjem slučaju nerijetko se sve do palube čuo
odjek burne prepirke u kojoj se razabirao ženski glas što mirno odgovara raz-
bješnjelom muškarcu. Ishod je tada uvijek bio isti: opća ravnodušnost posade i
bijesan izlazak. Strigin, koji je žurio da napusti brod i smiri razdražene živce.

Vodio je istragu uglavnom na desnoj obali. Gradići i sela naime rijetki su na

lijevoj od koje se, dokle dopire pogled, pruža golema pusta.
Ta je pusta prava mađarska ravnica koju na udaljenosti od sto vrsta omeđuju
transilvanske planine. Željezničke tračnice koje održavaju promet preko nje
prelaze beskrajnim prostranstvom pustolina, širokih pašnjaka, golemih močvara,
gdje vrvi od divljači. Ta je pusta bogato prostrt stol za bezbrojne četveronožne
goste, tisuće i tisuće preživača koji čine jedno od glavnih bogatstava mađarske
kraljevine. Jedva da se može naići na neko žitno polje ili kukuruzište.
Zatim rijeka postaje znatno šira, a brojni otočići ili otoci ispresijecaju njezin tok.
Neki od njih su velike površine, te ostavljaju sa svake strane po dva rukavca
gdje matica postiže priličnu brzinu.
Ti otoci nisu nimalo plodni. Na njima rastu samo breze, jasike i vrbe u mulju
koji su nanijele česte poplave. Međutim, ovdje se žanje trava u izobilju, pa do
vrha natovareni čamci prevoze sijeno na majure i sela uz obalu.
6. rujna teglenica je pristala kad se spustila noć. U to vrijeme Striga je bio
odsutan. Ako se nije htio izložiti opasnosti niti u Novom Sadu niti u
Petrovaradinu koji mu leži nasuprot, jer je poprilična veličina tih gradova mogla
biti opasnom, zaustavio se bar u gradiću Karlovcima, smještenom dvadesetak
kilometara nizvodno, da bi se ondje nastavio propitkivati. Po njegovoj
zapovijedi, teglenica se zaustavila tek dvije ili tri vrste dalje da pričeka svog
zapovjednika koji će joj se pridružiti pomažući se riječnom strujom.
Oko devet sati uvečer nije više bio daleko. Nije se žurio. Prepustivši čiklju
riječnoj struji, sam se zadubio u vrlo vedre misli. Njegovo lukavstvo potpuno je
uspjelo. Nitko nije u njega posumnjao niti je naišao na kakvu prepreku dok se
po miloj volji raspitivao. Istini za volju, nije prikupio nikakvih obavijesti. Ali ta
opća neupućenost, koja je graničila s ravnodušnošću, bila je uglavnom povoljan
znak. U tom se kraju sasvim sigurno o bandi s Dunava čulo samo sasvim
neodređeno, a nitko nije znao čak ni da Karl Dragoch postoji, tako da njegov
nestanak nije mogao izazvati uzbuđenje.
S druge strane, je li to bilo zbog nestanka šefa ili zbog siromaštva kraja kroz
koji su prolazili, budnost policije kao da je silno jenjala. Već nekoliko dana
Striga nije ugledao nikoga141
tko bi bio nalik na policajca, niti je išta upućivalo na to da je rijeka čuvana tako
aktivno kao dvjesta ili trista kilometara uzvodno.
Sva je prilika, dakle, da će teglenica sretno stići na svoje odredište, to jest u
Crno more, gdje će njezin tovar biti prenijet na palubu parobroda kao obično.
Sutra će prijeći Zemun i Beograd. Zatim će biti dovoljno držati se srpske obale
da se izbjegne svako neugodno iznenađenje. Srbija je naime morala biti manje-
više nesređena zbog rata koji je vodila protiv Turske, pa se nije moglo očekivati
da će priobalne vlasti gubiti vrijeme na teretni brod što prazan plovi niz rijeku.
Tko zna? Možda će to biti posljednje Strigino putovanje. Možda će se povući
nekamo daleko, pošto stekne imetak, bogat, ugledan i sretan, pomisli sjetivši se
zatočenice zatvorene na brodu.
Razmišljao je o tomu kad mu pogled padne na dvije simetrične škrinje čiji su
poklopci tako dugo služili kao ležaji Karlu Dragochu i njegovu domaćinu, i
odjednom se sjeti da je već osam dana vlasnik čiklje, a da mu nije palo na pamet
da pregleda njihov sadržaj. Bilo je krajnje vrijeme da popravi tu neshvatljivu
zaboravnost.
Ponajprije navali na desnu škrinju i obije je jednim udarcem. Ondje nađe samo
hrpu rublja i odjeće, sve vrlo uredno složeno. Striga nije znao što bi s tim
prnjama, pa zatvori škrinju i navali na slijedeću.
Sadržaj ove nije bio mnogo drukčiji od prethodne, i Striga je razočaran već htio
odustati kad otkrije u kutu jedan zanimljiv predmet. Ako iz odjevnih predmeta
nije mogao ništa doznati, možda neće biti tako s velikom novčarkom koja je, po
svemu sudeći, morala sadržavati isprave. Pa ma kako isprave bile nijeme, u
nekim slučajevima nema premca njihovoj rječitosti.
Striga otvori novčarku i kao što se i nadao, iz nje ispadne mnoštvo dokumenata
koje počne pažljivo ispitivati. Nizale su se priznanice i pisma, sve na ime Ilije
Bruscha, a onda se njegov pogled, raširen od iznenađenja, zaustavi na portretu
koji je već pobudio sumnje Karla Dragocha.
Striga najprije nije shvatio. Već je bilo prilično čudno da se u toj čiklji nalaze
isprave na ime Ilije Bruscha, a da nema nijedne s policajčevim imenom. Pa ipak
se ta neobičnost mogla najprirodnije objasniti. Možda je Karl Dragoch, umjesto
da
bude dubler pobjednika Dunavskog saveza, kao što je Striga dosad vjerovao,
prijateljski posudio ribolovceve osobne podatke i u tom slučaju možda prema
uzajamnom sporazumu s pravim Ilijom Bruschom sačuvao dokumente koji bi mu
mogli zatrebati da opravda svoj identitet. Ali zašto to ime Ladko, to ime kojim je
Striga đavolski vješto potpisivao sve svoje zločine? I što je tu radio portret žene
koje se on nikada nije odrekao, unatoč neuspjehu svih prethodnih pokušaja? Tko je
zapravo zakoniti vlasnik čiklje da je mogao posjedovati tako intiman i tako
jedinstven dokument? Komu je najzad pripadala, Karlu Dra-gochu, Iliji Bruschu ili
Sergeju Ladku, i kojeg je od te trojice, od koje su ga dvojica tako silno zanimala,
na kraju krajeva držao zarobljenim u teglenici? Razglasio je doduše da je ovoga
posljednjeg ubio one večeri kad je jednim hicem oborio jednog od dvojice ljudi iz
čamca koji se krišom udaljavao iz Rusa. Zaista, ako je onomad loše gađao, još bi
mu milije bilo da umjesto policajca drži u šaci peljara, a u tom slučaju ne bi ga po
drugi put promašio. Njega ne bi ni u kojem slučaju držao kao taoca. Kamen oko
vrata riješio bi stvar, a kad bi se tako otarasio smrtnog neprijatelja, istodobno bi
uklonio i glavnu zapreku svojim planovima, za ostvarenjem kojih je težio svim
silama.
Nestrpljiv da se negdje skrasi, zadržavši uza se portret koji je maločas otkrio,
zgrabi veslo i zavesla što je mogao brže.
Uskoro se u mraku pojavi nejasna masa teretnog broda. Striga brzo pristane uz nju,
skoči na palubu i uputi se prema kabini preko puta one koju je obično posjećivao,
pa gurne ključ u bravu.
Još neupućeniji od svog tamničara, Sergej Ladko nije čak mogao ni birati između
nekoliko objašnjenja ovoga doživljaja. Misterij mu se još uvijek pričinjao jednako
nepronicljivim, pa je odustao od nagađanja o razlozima koje je netko mogao imati
da ga zatvori.
Kad se nakon grozničava sna probudio u dnu svoje ćelije, najprije je osjetio glad.
Bilo je prošlo dvadeset četiri sata od njegova posljednjeg obroka, a priroda uvijek
traži svoje, ma kakva bila žestina naših osjećaja.
Najprije je bio strpljiv, zatim, kad je osjećaj gladi postajao sve neodoljiviji, izgubio
je lijepi mir koji je dosad njime vladao. Zar će ga pustiti da umre od iznemoglosti?
Pozvao je. Nitko nije odgovorio. Zazvao je glasnije. Isti učinak. Napokon je počeo
u sav glas bijesno urlati, ali nije postigao ništa više. 143
Izbezumljen, nastojao je raskinuti konopce. Ali su oni bili čvrsti pa se uzalud
valjao po podu napinjući mišiće da zamalo nisu popucali.
U jednom od tih grčevitih pokreta udari licem u neki predmet položen blizu njega.
Nužda izoštrava osjete. Sergej Ladko smjesta raspozna kruh i komad slanine, što su
ih zacijelo ostavili ondje dok je spavao. U položaju u kojem se nalazio, nije baš
bilo najlakše okoristiti se tom pažnjom tamničara. Ali nužda čini čovjeka vještim,
te on nakon nekoliko uzaludnih pokušaja postigne cilj bez pomoći ruku.
Kad je utažio glad, sati su tekli polagano i jednolično. U tišini doprlo mu je do
ušiju neko mrmljanje, nalik na šuštanje lišća na blagom povjetarcu. Brod koji ga je
nosio očito je plovio i poput klina sjekao vodu u rijeci.
Koliko je sati prošlo kad su se iznad njega podigla pre-klopna vrata? Obješen o
uzicu, obrok sličan onomu kakav je otkrio kad se prvi put bio probudio zanjiše se u
otvoru koji je osvijetlila nejasna svjetlost i spusti se nadohvat njegove ruke.
Ponovo su protekli sati, zatim se preklopna vrata opet otvore. Neki čovjek siđe,
približi se nepomičnom tijelu i Sergej Ladko po drugi put osjeti da mu zatvaraju
usta širokom krpom. Znači li to da se boje njegovih krikova i da je u blizini neka
pomoć? Nedvojbeno, jer čim se čovjek popeo natrag, zatočenik začuje korake na
stropu svoje ćelije. Htio je pozvati... nikakav zvuk ne siđe s njegovih usana...
Stropot koraka prestane.
Pomoć je već morala biti daleko kad se nedugo zatim netko vrati da bez ikakvih
objašnjenja skine njegov povez. Ako mu dopuštaju da doziva, znači da to više nije
opasno. Zašto bi onda dozivao?
Nakon trećeg obroka, jednakog dvama prethodnim, čekanje je bilo duže. Zacijelo
je bila noć. Sergej Ladko je računao da njegovo zatočeništvo traje oko četrdeset
osam sati, kad kroz ponovo otvorena preklopna vrata spuste ljestve i po njima
četvorica ljudi siđe na dno ćelije.
Sergej Ladko nije imao vremena da razabere crte lica te četvorice. Opet mu je
naglo krpa stavljena u usta a povez preko očiju, i opet je kao i prvi put nošen iz
ruke u ruku poput slijepog i nijemog kovčega.
Po udarima koje je osjetio raspozna uzak otvor - preklopna vrata, shvatio je - kroz
koji je već bio prošao, a sad je prelazio u obrnutom smjeru. Ljestve koje su ga
udarale po le-144
dima za vrijeme spuštanja, jednako su ga udarale i dok su ga podizali. Slijedio
je kratak vodoravan prelazak, a zatim, pošto je grubo bačen na pod, osjeti da mu
kao i prije skidaju povez i vade krpu iz usta! Jedva je otvorio oči kad se vrata
bučno zatvore.
Sergej Ladko pogleda oko sebe. Ako je samo promijenio zatvor, ovaj ovdje bio
je kudikamo bolji od prijašnjeg. Danje svjetlo u obilju je ulazilo kroz malen
prozorčič i dopustilo mu da ugleda uobičajeno jelo, odloženo pokraj njega, koje
je dosad bio prisiljen tražiti naslijepo. Sunčevo svjetlo vraćalo mu je hrabrost i
njegov mu se položaj pričinjao manje očajnim. Iza tog prozora bila je sloboda.
Valjalo ju je samo steći.
Dugo je očajavao pokušavajući naći načina za to, kad napokon, pretražujući
pogledom po tisućiti put majušnu kabinu koja mu je služila kao zatvor, otkrije
neku vrstu glatkog okova, pričvršćenog na zid, koji je sezao od poda do stropa,
a vjerojatno je služio za povezivanje planki na oplati. Taj je okov tvorio
izbočinu, i makar to nije bio šiljati ugao, možda ga nije bilo nemoguće
upotrijebiti za to da izliže konopce, ako ne i da ih presiječe. JTežak pothvat,
zacijelo, ali vrijedilo je bar pokušati.
Čim je s mnogo muke uspio dopuzati do toga komada željeza, Sergej Ladko
odmah počne po njemu strugati uzetom koje mu je vezivalo ruke. Gotovo
potpuna nepomičnost koju su mu te spone nametnule činila je takav posao
krajnje mučnim, a pokreti rukama amo-tamo, koje je mogao postići samo
grčenjem cijelog tijela, nužno su ostali unutar uskih granica. Osim što je posao
napredovao polagano, ujedno je i silno iscrpljivao, pa je peljar bio prisiljen da
se svakih pet minuta odmara.
Dvaput dnevno, u vrijeme obroka, morao je prekidati rad. Uvijek mu je isti
tamničar donosio jelo i, premda je skrivao lice pod platnenom krinkom, Sergej
Ladko ga je odmah prepoznao po sijedoj kosi i upadljivoj plećatosti. Uostalom,
iako nije mogao razabrati crte lica, izgled tog čovjeka doimao ga se kao nešto
već viđeno. Premda nije mogao ništa točno reći, nisu mu se činili nepoznatima
ta snažna pleća, taj teški korak, ta prosi-jeda kosa koja se razabirala ispod
platnene krinke.
Obroke su mu donosili u određeno vrijeme i nikad osim u tim trenucima nitko
nije ulazio u njegov zatvor. Štoviše, ništa ne bi remetilo tišinu da od vremena do
vremena nije čuo kako se otvaraju vrata preko puta njegovih. Zatim bi gotovo
uvijek dopirao do njega žagor glasova, muškog i ženskog. Ser-145
gej Ladko je tada ćulio uši i, prekinuvši mukotrpan rad, nastojao bolje čuti te
glasove koji su u njemu budili neodređene i duboke osjećaje.
Kad toga nije bilo, zatvorenik je, čim je otišao njegov tamničar, najprije jeo, a
zatim se uporno vraćao poslu.
Prošlo je pet dana otkako ga je započeo, i još se pitao da li je uopće išta
napredovao ili nije, kad se uvečer 6. rujna, kad je već pala noć, konopac koji mu
je obavijao zglavke odjednom prekine.
Peljar je morao zatomiti krik radosti koji mu je zamalo izletio. Njegova su se
vrata otvorila. Isti čovjek kao i svaki dan ušao je ujželiju i postavio pred njega
uobičajeni obrok.
Čim je ponovo ostao sam, Sergej Ladko je htio pokrenuti oslobođene udove. U
početku mu je to bilo nemoguće. Nepomične čitav tjedan, njegove ruke i noge
bile su kao oduzete. Ipak, malo-pomalo vratila im se pokretljivost pa se poste-
peno povećala. Nakon jednosatna napora mogao je izvesti doduše još nespretne
pokrete i osloboditi i noge.
Bio je slobodan. U najmanju ruku, učinio je prvi korak prema slobodi. Drugi će
biti da iskoči kroz taj prozor koji je sad mogao doseći, i kroz koji je vidio vodu
Dunava, premda ne i obalu, nevidljivu u tmini. Okolnosti su bile povoljne. Vani
je vladala tama crna poput tinte. Samo bi ga đavo ulovio te noći bez mjesečine,
kad se ne vidi ni prst pred nosom. Uostalom, oni se više neće vratiti u njegovu
ćeliju do sutra. Kad otkriju njegov bijeg, bit će već daleko.
Pri prvom pokušaju zaustavila ga je ozbiljna teškoća, više nego teškoća, stvarna
nemogućnost. Dosta širok za vitka i tanka mladića, prozor je bio preuzak da
propusti muškarca u punoj snazi i štovanja vrijednih pleća, kao što je Sergej
Ladko. Pošto se uzalud iscrpio, morao je priznati da je prepreka nepremostiva i
sav zadihan ponovo se spustio u zatvor.
Je li zaista osuđen da odatle više ne izađe? Dugo je promatrao mračni
četverokut što ga je ocrtavao neumoljivi prozor, zatim, odlučivši se na nove
napore, svuče odjeću i u bijesnom zaletu baci se u razjapljen otvor, odlučan da
prođe puklo kud puklo.
Krv mu je tekla, kosti pucale, ali se najprije provuče jedno rame, pa jedna ruka,
a prečka na prozoru pritisne mu lijevi bok. Na nesreću, i desno rame mu se
zaglavilo te bi svaki dodatni napor očito bio beskoristan.

146
Sergej Ladko je uskoro shvatio da mu je položaj neodrživ; dok mu je jedna strana
tijela na slobodi i visi nad rijekom, druga je ostala zarobljena, a rebra prignječena.
Budući da je takav bijeg neizvediv, trebalo je smisliti druge načine. Možda bi
mogao istrgnuti jednu prečku na prozoru i tako povećati nesavladiv otvor.
Ali za to se trebalo vratiti u zatvor, a Ladko je morao priznati da je povratak
nemoguć. Nije mu bilo dopušteno niti da krene naprijed, niti da uzmakne, i ako ne
pozove u pomoć, nepovratno je osuđen da ostane u svojem okrutnom položaju.
Uzalud se koprcao. Sve je bilo beskorisno. Sam je sebe ulovio u zamku žestinom
zaleta.
Sergej Ladko je ponovo dolazio do daha kad zadršće zbog neuobičajene buke.
Prijetila je nova opasnost. Nešto što se u ovo doba dana nije dogodilo nijednom
otkako se nalazi u zatočeništvu, netko se zaustavio pred njegovim vratima, ključ je
tapkajući tražio bravu, napokon je ušao u nju...
Pokrenut očajem, peljar ukoči sve mišiće u natčovje-čanskom naporu...
Izvana se međutim ključ okretao u bravi., povlačio jezičac... on je već izlazio iz
utora...Dvanaesto poglavlje

U ime zakona
Kad su se vrata otvorila, Striga oklijevajući zastane na pragu. Duboka tama
ispunjavala je ćeliju. Ništa nije razabirao osim malo svjetlijeg pravokutnika koji
je prozorsko okno mutno ocrtavalo. Negdje, u nekom kutu, leži zatvorenik. Nije
se mogao vidjeti.
- Tiča! - pozove Striga nestrpljivim glasom. - Svjetlo!
Tiča žurno donese fenjer čije treperavo svjetlo, iznenada bljesnuvši, obasja
prostoriju. Dva čovjeka je prelete brzim pogledom i zbunjeno se zgledaju.
Kabina je bila prazna. Na podu potrgani konopci, odjeća bačena na brzinu:
zatvoreniku ni traga.
- Hoćeš li mi objasniti? ... - započne Striga.
Prije no što je odgovorio, Tiča ode do prozora i prijeđe prstom po jednoj prečki.
- Zbrisao - reče pokazujući prst crven od krvi.
- Zbrisao!... - ponovi Striga i opsuje.
- Ali nedugo - nastavi Tiča. - Krv je još svježa. Uostalom, jedva je dva sata
otkako sam mu donio jelo.
- I u tom času nisi vidio ništa nenormalno?
- Baš ništa. Ostavio sam ga opletenog uzicom kao kobasicu.
- Budalo! - promrsi Striga.
Tiča raširi ruke i tom kretnjom jasno izrazi da nema pojma kako se bijeg mogao
izvesti i da u svakom slučaju otklanja odgovornost za to. Striga ne prihvati taj
olaki izgovor.
- Da, glupane - ponovi bijesnim glasom istrgavši iz ruku druga fenjer i zaokruži
njime po kabini. - Valjalo je paziti na zatvorenika a ne pouzdavati se u privid...
Gle! Vidi ovaj komad željeza uglačan trenjem. Na njemu je izlizao uže koje mu
je vezivalo ruke... Za to je trebao dane i dane... A ti nisi ništa vidio!... Nismo
toliko glupi!
- Ma kad ćeš već prestati!... - odvrati Tiča koji je osjećao da sad njega obuzima
bijes. - Zar me smatraš svojim148
psom?... Napokon, ako ti je bilo toliko stalo da tog Dragocha zatvoriš, morao si
ga čuvati ti osobno.
- Bilo bi bolje - potvrdi Striga. - Ali prvo, jesmo li mi uopće držali Dragocha?
- Nego koga?
- Odakle da znam... Kad vidim kako se ti prihvaćaš zadatka, mogu očekivati
svašta. Jesi li ga prepoznao kad si ga uhvatio?
- Ne mogu reći da sam ga prepoznao - prizna Tiča -jer je bio okrenut leđima...
- A, tako!...
- Ali sam točno prepoznao čamac. Taj si mi pokazao u Beču. U to sam sasvim
siguran.
- Čamac!... Čamac!... Kakav je uopće bio taj tvoj zarobljenik? Je li bio krupan?
Sergej Ladko i Ivan Striga zapravo su bili vrlo slična stasa. Ali poznato je da se
čovjek dok leži pričinja mnogo višim nego kad stoji, a Tiča je vidio peljara
samo ispružena na podu njegova zatvora. Zato je najdobronamjernije
odgovorio:
- Za glavu viši od tebe.
- To nije Dragoch!... - promrmlja Striga jer je znao da je viši od detektiva.
Načas razmisli pa upita:
- Je li zarobljenik sličio nekomu koga poznaješ?
- Koga ja poznajem? - pobuni se Tiča. - Sačuvaj bože!
- Na primjer, ne bi mogao sličiti... Ladku?
- Odakle ti to! - poviče Tiča. - Zašto dovraga želiš da Dragoch bude nalik na
Ladka?
- A ako naš zarobljenik nije bio Dragoch?
- Onda neće biti ni Ladko, jer ga dovoljno poznajem, doda vola, da se u tomu
ne prevarim.
- Odgovori ipak na moje pitanje - navaljivao je Striga. - Je li bio nalik na
Ladka?
- Ti sanjaš - prosvjedovao je Tiča. - Prvo i prvo, zarobljenik nije imao bradu, a
Ladko je ima.
- Brada se obrije - primijeti Striga.
- Ne kažem ne... Osim toga, zarobljenik je nosio nao-čari.
Striga slegne ramenima.
- Je li bio tamnokos ili svijetle kose? - upita.149
- Tamnokos - uvjereno odgovori Tiča.
- Siguran si?
- To nije Ladko!... - ponovo promrsi Striga. - To će dakle biti Ilija Brusch...
- Kakav Ilija Brusch?
- Ribič.
- Koješta!... - Tiča će zaprepašteno. - Pa ako zarobljenik nije bio ni Ladko ni
Karl Dragoch, onda nije važno što je dao petama vjetra.
Ne odgovorivši, sad se Striga približi prozoru. Pošto je pregledao tragove krvi,
nagne se van uzalud se trudeći da pogledom prodre u tminu.
- Kad je otišao?... - pitao se poluglasno
- Nema više od dva sata - reče Tiča.
- Ako juri dva sata, mora da je daleko! - poviče Striga koji je teškom mukom
zatomljivao bijes.
Nakon trenutka razmišljanja doda:
- Zasad ne možemo ništa^ Noć je pretamna. Kad je već ptičica odletjela, sretan
joj put. Što se nas tiče, krenut ćemo malo prije svitanja tako da budemo dalje od
Beograda što je moguće ranije.
Načas se zamisli, a zatim, ne dodavši više ništa, napusti kabinu i uđe u onu koja
se nalazila preko puta. Tiča naćuli uši. Najprije nije ništa čuo; ali uskoro je kroz
zatvorena vrata doprla do njega jeka glasova, raspon kojih se postepeno pove-
ćavao. Slegnuvši prezirno ramenima, Tiča ode i vrati se u krevet.
Striga je pogrešno ocijenio da je nekorisno dati se odmah u potragu. Ta potraga
možda ne bi bila uzaludna, jer bjegunac nije bio daleko.
Začuvši kako se ključ okreće u bravi, Sergej Ladko je s očajničkim naporom
svladao prepreku. Od snažnog potezanja mišića pomaknulo se najprije rame,
zatim bok, i on poleti kao strijela s preuskog prozora i s glavom naprijed padne
u vodu Dunava koja se nečujno rastvorila i zatvorila. Pošto je kratko vrijeme
ostao pod vodom, vrati se na površinu, a struja ga je već bila odnijela podalje od
mjesta kamo je pao. Čas poslije pretekao je stražnji dio teglenice, okrenute
pramcem uzvodno. Pred njim je put bio slobodan.
Nije smio oklijevati. Jedino što je mogao bilo je da se još neko vrijeme prepusti
struji. Kad jednom bude izvan doma-

150
šaja, zaplivat će snažno prema jednoj obali. Stići će onamo doduše tako razodjeven
da bi to moglo biti izvorom daljnjih velikih teškoća, ali nije imao izbora. Najhitnije
je bilo da se udalji od ploveće tamnice gdje je upravo proveo tako teške dane. Kad
se dočepa obale, razmislit će.
Odjednom se pred njim u mraku pojavi tamna masa nekoga drugog plovila. Kolika
je bila njegova radost kad je prepoznao svoju čiklju, privezanu za teglenicu tanjim
uzetom koje je zategla jaka struja. Grčevito se pripio uz kormilo i načas ostao
nepomičan.
U noćnoj tišini do njega je dopirao žamor glasova. Zacijelo su raspravljali o
okolnostima njegova bijega. Čekao je, a samo mu je glava bila izvan crne vode
koja ga je pokrivala svojim neprozirnim velom.
Glasovi su se pojačali, zatim utihnuli, i sve opet zapadne u šutnju. Uhvativši se za
razmu, Sergej Ladko se polako podigne u čamac i nestane pod tendom. Ondje
ponovo napeto osluhne. Nije ništa čuo. Nikakvu buku oko sebe.
Pod tendom tama je bila još gušća. Kako nije mogao ništa vidjeti, Sergej ^Ladko je
pipao kao slijepac da razabere poznate predmete. Činilo se kao da nisu ništa dirali.
Tu je bio njegov pecački pribor; na onom čavlu još je visila kapa od vidrina krzna
koju je tamo sam objesio. Desno je bio njegov ležaj; lijevo, ležaj na kojem je tako
dugo spavao gospodin Jager... Ali zašto su škrinje ispod ležajeva bile otvorene? Da
li su ih obili?... Nevidljive u mraku, njegove ruke su oklijevajući pregledavale
njegova skromna bogatstva... Ne, ništa mu nisu uzeli. Rublje i odjeća činilo se bili
su u redu kao što ih je i ostavio... Čak je i nož našao na istom mjestu kamo ga je
bio spremio. Taj je nož Sergej Ladko otvorio i dopuzavši potrbuške po dnu či-klje,
krenuo prema pramčanoj statvi.
Kakva li puta! Naćulio je uši, oči uzalud upro u tamu zadržavajući dah i
zaustavljajući se na najmanje zapljuskivanje vode; trebalo mu je deset minuta da
dođe do cilja. Napokon je njegova ruka mogla dohvatiti uže i on ga prereze jednim
potezom.
Prerezano uže bučno udari po vodi. Ladko se baci u čiklju dok mu je srce lupalo.
Nemoguće da u tako dubokoj tišini nisu čuli kako je uže pljusnulo...
Ne... Ništa se nije pomaklo... Uspravivši se malo-po-malo, peljar je shvatio da je
već daleko od neprijatelja. Tek što151
Prerezano uže bučno udari po vodi.152
je oslobođena, čiklja je zaplovila nošena strujom, pa se između nje i teglenice
začas podigao neosvojiv zid noći.
Kad je procijenio da je dosta daleko te se više nema čega bojati, Sergej Ladko
dohvati veslo, i s nekoliko zamaha naglo poveća udaljenost. Tek tada opazi da
cvokoće i počne navlačiti odjeću. Očito nitko nije dirao unutrašnjost škrinja,
gdje bez muke nađe potrebno rublje i odjeću. Kad je završio, ponovo zgrabi
veslo i nastavi bijesno veslati.
Gdje se nalazio? O tome nije imao predodžbe. Ništa ga nije moglo obavijestiti o
putu koji je prevalila teglenica dok je bio u njoj zatvoren. Nije znao da li se
njegova ploveća tamnica kretala uzvodno ili nizvodno.
U svakom slučaju, sada se mora usmjeriti prema struji jer u tom su smjeru bile
Ruse i Nača. Ako su ga odveli natrag, izgubljeno vrijeme moglo bi se
nadoknaditi veslanjem iz sve snage, to je sve. Sad će započeti tako da plovi
cijelu noć samo da bi se što je moguće više udaljio od nepoznatih neprijatelja.
Mogao je računati otprilike na sedam sati mraka. A za sedam sati prevali se
priličan put. Kad se razdani, zaustavit će se da otpočine u prvom gradu na koji
naiđe.
Sergej Ladko je snažno veslao oko dvadesetak minuta kad u noći začuje krik,
oslabljen zbog udaljenosti. Taj je daleki krik bio previše nejasan da bi se moglo
reći što je izražavao, radost, bijes ili strah. Pa ipak, ma kako nejasan bio taj glas
koji je do njega dopirao s kraja obzorja, ispuni peljarevo srce mračnim
nemirom. Gdje je već čuo sličan glas?... Štoviše, bio bi se zakleo da je to Način
glas... Prestao je veslati i naćulio uši osluškujući potmule glasove noći.
Krik se nije ponovio. Prostor oko čiklje koju je u tišini nosila struja opet je
postao nijem. Nača!... Samo mu je to ime bilo u mislima... Sergej Ladko
pokretom ramena odbaci tu opsjednutost, tu fiksnu ideju, i vrati se poslu.
Vrijeme je prolazilo. Mogla je biti ponoć kad se na desnoj obali nejasno ocrtaju
kuće. Bilo je to selo, Slankamen, koje Ladko ostavi za sobom a da ga nije
prepoznao. Poslije nekoliko sati, u svitanje, pojavi se drugi gradić, Stari
Banovci. Ne prepozna ni njega, pa ga također prođe.
Zatim su obale opustjele i počelo se razdanjivati.
Čim je bilo dosta svjetla, Sergej Ladko požuri da popravi kvarove nastale na
njegovoj maski za tako dugog zarobljeništva. Za nekoliko minuta njegova kosa
opet postane crna od153
korijena do vrha, potez britve skine bradu koja je izbijala, a iskrivljene naočari
bile su zamijenjene novima. Kad je to učinjeno, ponovo zavesla s jednakom
neumornom hrabrošću.
Od vremena do vremena pogledavao je unatrag, ali nije opažao ništa sumnjivo.
Neprijatelji su očito bili daleko.
Čim je oslobodio duh najneposrednijih briga, osjećaj ponovo stečene sigurnosti
dopuštao mu je da ponovo razmisli o neobičnosti svog položaja. Tko su bili ti
neprijatelji koji su ga nagnali u bijeg? Sto su htjeli od njega? Zašto su ga tolike
dane držali u vlasti? Toliko pitanja na koja nije mogao odgovoriti. Ma tko bili
njegovi neprijatelji, u budućnosti ih se svakako valjalo čuvati, a ta će briga
dozlaboga otežati njegovo putovanje osim ako, unatoč opasnosti koju donosi
takav korak, ne odluči zatražiti zaštitu policije protiv nepoznatih otmičara u
prvom gradu kraj kojeg bude plovio.
Koji bi to bio grad? Ni to nije znao, niti je po ičemu mogao doznati na tim
pustim obalama, gdje su se rijetki i siromašni zaseoci, odijeljeni velikim
razdaljinama, mogli nabrojiti na prste.
Tek su se oko osam sati izjutra, također na desnoj obali, visoki zvonici uzdigli
do neba, a ispred čiklje iskrsao je na obzorju drugi udaljeniji grad. Sergej Ladko
skoči od veselja. Te je gradove dobro poznavao. Jedan, bliži, bio je Zemun, po-
sljednji dunavski grad Austro-Ugarskog Carstva; drugi, točno preko puta, bio je
Beograd, srpska prijestolnica smještena također na desnoj obali iza nagle riječne
okuke na utoku Save.
Tako je, dakle, za vrijeme dok je boravio u zatvoru, nastavio ploviti nizvodno, a
njegova ploveća tamnica približila ga je cilju, tako da je prevalio, a da toga nije
bio ni svjestan, preko petsto kilometara.
Zasad je Zemun bio spas. Ako ustreba, tu će naći pomoć i zaštitu. No hoće li se
odlučiti da zatraži pomoć? Ako se bude žalio, ako bude ispripovjedio svoju
neobjašnjivu pustolovinu, neće li se otvoriti istraga kojoj će on biti prva žrtva?
Možda će htjeti doznati tko je, odakle dolazi, kamo ide, i možda će uspjeti
otkriti ime za koje se zakleo da ga nikad neće odati, ma što se dogodilo.
Odgađajući odluku o tome, Sergej Ladko zavesla brže. Gradski satovi
otkucavali su pola osam kad je pričvršćivao vez za kolut na pristanu. Zatim na
brzinu još ponešto uredi, pa ponovo razmotri pitanje: govoriti ili šutjeti.
Napokon se odluči154
za šutnju. Kad se sve uzme u obzir, bolje je da šuti, da pod tendom potraži veoma
zasluženi odmor i zatim neopažen ode iz Zemuna kao što je i došao.
U tom trenutku četvorica ljudi se pojave na obali i stanu pred čikljom. Ti ljudi
skoče u čamac i jedan od njih, pri-bliživši se Sergeju Ladku koji ga je u čudu
gledao, upita:
- Vi se zovete Ilija Brusch?
- Da - odgovori peljar uprijevši uznemiren pogled u ispitivača.
On malo rastvori haljetak i pokaže lentu u mađarskim bojama koja mu je stezala
struk.
- Hapsim vas u ime zakona - reče položivši ruku pe-Ijaru na rame. Trinaesto
poglavlje

Sudski dekret
Karl Dragoch nije se sjećao da je u toku čitave svoje karijere ikad imao posla s
predmetom koji bi bio tako bogat neočekivanim događajima i tako tajnovit kao ova
afera s dunavskom bandom. Nevjerojatna pokretnost neuhvatljive bande, njezina
po-svudašnjost, neočekivanost njezinih pothvata već su same po sebi bile
neuobičajene. A sad je i njezin vođa, tek što su mu ušli u trag, netragom nestao i
kao da se ruga uhidbenim nalozima koji su protiv njega u svim pravcima razaslani.
U početku bi imali razloga vjerovati da je propao u zemlju. Ni traga od njega ni
uzvodno ni nizvodno. Usprkos neprekidnom nadzoru, budimpeštanska policija nije
naime prijavila ništa što bi bilo nalik na njega. Morao je međutim svakako proći
kroz Budimpeštu jer je poslije 31. kolovoza viđen u Duna Foldvaru, to jest oko
devedeset kilometara nizvodno od prijestolnice Mađarske. Kako Karl Dragoch nije
znao da ulogu ribolovca trenutno igra Ivan Striga, tu mu ništa nije bilo jasno.
Slijedećih je dana napokon njegova prisutnost prijavljena u Szekszardu, Vukovaru,
Čelarevu i napokon u Karlovcima. Ilija Brusch se nije skrivao. Štoviše, govorio je
svoje ime svakomu tko ga je htio slušati i katkad je čak prodavao nekoliko funti
ribe. Neki su doduše tvrdili da su ga iznenadili u trenutku kad ju je kupovao, što je
bilo najčudnije.
U svakom slučaju, tobožnji ribolovac dokazivao je vrašku spretnost. Policija,
obaviještena čim bi se pojavio, mogla se žuriti koliko je htjela, uvijek je stizala
prekasno. Uzalud je zatim krstarila rijekom uzduž i poprijeko, nije otkrivala ni
najmanji trag čiklje koja kao da se doslovce rasplinula.
Karl Dragoch je padao u očaj kad god je doznao za uzastopne neuspjehe svojih
potčinjenih. Hoće li mu divljač doista izmaći iz ruku?
Ipak, dvije su činjenice bile sigurne. Prva, daje tobožnji pobjednik nastavljao
nizvodno. Druga, da se činilo da izbjegava gradove, gdje se zacijelo bojao policije. i
l
l •• i !'*
Karl Dragoch dao je dakle podvostručiti stražu u svim iole većim gradovima
nizvodno od Budimpešte kao što su Mo-hač, Apatin i Novi Sad, a svoj je glavni
štab postavio u Zemunu. Ti su gradovi tako činili prepreku postavljenu na put
bjeguncu.
Nažalost, činilo se da se ovaj samo smije nizu prepreka nagomilanih pred njim.
Kao što se doznalo da je plovio nizvodno od Budimpešte, tako je njegova
prisutnost ustanovljena i nizvodno od Mohača, Apatina i Novog Sada, ali uvijek
prekasno. Izvan sebe od bijesa i shvaćajući da igra na posljednju kartu, Dragoch
tada okupi pravu mornaricu. Po njegovoj zapovijedi, trideset čamaca krstarilo je
danju i noću oko Zemuna. Protivnik bi morao biti vrlo spretan da se uspije
probiti kroz njihovu zbijenu liniju.
Ma kako znatne bile, te pripreme ipak ne bi bile uspješne da je Sergej Ladko
ostao zarobljen na Striginom teretnom brodu. Na sreću za Dragochev mir, nije
bilo tako.
Tako je protekao dan 6. rujna a da se ništa novo nije dogodilo, i Dragoch se već
u ranim jutarnjim satima sedmoga spremao pridružiti svojoj flotili, kad ugleda
kako mu ususret trči jedan agent. Njegov čovjek je napokon uhapšen i upravo
zatvoren u zemunskom zatvoru.
Pohita u tužilaštvo. Agent je rekao istinu. Preslavni Ladko bio je zaista onkraj
brave.
Novost se pročula brzinom munje i uzbudila grad. Nije se razgovaralo ni o
čemu drugom, a na obali su zbijene skupine ljudi cijeli dan stajale pred čikljom
zloglasnog zlikovca.
Te skupine morale su privući pažnju jedne teretne lađe koja je oko tri sata
poslije podne plovila kraj Zemuna. Ta teretna lađa koja se nedužno spuštala niz
rijeku bila je Strigina.
- Što se događa u Zemunu? - reče ovaj svom vjernom Tiči kad je opazio živost
na obali. - Da nije ustanak?
Poslužio se dogledom, ali ga nakon letimičnog pogleda makne s očiju.
- Neka me vrag odnese, Tiča - poviče - ako to nije čamac našeg prijana!
- Misliš?... - nato će Tiča posegnuvši za dogledom.
- Moram se uvjeriti - izjavi Striga koji je djelovao silno uzbuđen. - Idem na
obalu.Vratio se »zakukuljen i zamumuljen« majstorskom rukom
158
- Pa da se daš upecati. To je opasno!... Ako je to Dragochev čamac, onda je i
Dragoch u Zemunu. To je kao da se bacaš u ralje vuku.
- Imaš pravo - potvrdi Striga i nestane u kabini. -Zato ćemo poduzeti mjere
opreza.
Za četvrt sata vrati se »zakukuljen i zamumuljen« majstorskom rukom ako nam
je dopušten taj izraz, posuđen iz govora lopova i policajaca. Brada mu je bila
obrijana i nadomještena umjetnim zaliscima, kosa skrivena pod vlasuljom, širok
povez pokrivao mu je jedno oko; s mukom se oslanjao na štap kao čovjek koji
tek što je prebolio tešku bolest.
- No, onda? - zapita pomalo tašto.
- Divno - divio se Tiča.
- Slušaj - nastavi Striga. - Dok ja budem u Zemunu, vi ćete nastaviti put. Pristat
ćete dvije ili tri vrste dalje od Beograda i čekati na moj povratak.
- Kako ćeš nas stići?
- Ne brini za to, i reci Ogulu da me od veze čamcem. Za to vrijeme teglenica je
ostavila za sobom Zemun.
Iskrcavši se dosta daleko od grada, Striga se žurnim koracima vrati do kuća.
Čim im se približio, uspori korak i pomiješavši se među skupine koje su stajale
na obali rijeke, pohlepno je skupljao rečenice izmjenjivane oko njega.
Uopće nije očekivao ono što je iz tih razgovora doznao. Nitko u tim živahnim
skupinama nije govorio o Dragoc-hu. Ništa više nisu razgovarali niti o Iliji
Bruschu. Riječ je bila samo o Ladku. O kojem Ladku? Ne o peljaru iz Rusa, čije
je ime Striga iskoristio znamo kako, nego baš o onom izmišljenom Ladku
kojega je on sam bio stvorio iz svih dijelova, o Ladku zlikovcu, o Ladku gusaru,
to jest o njemu samom, o Strigi. Njegovo je hapšenje bilo tema cjelokupnog
razgovora. Ništa mu nije bilo jasno. Da je policija pogriješila i uhapsila
nedužnog umjesto krivca, u tom nije bilo ništa neobično. Ali u kakvoj je vezi ta
greška, o kojoj je on mogao svjedočiti bolje nego itko, bila s nazočnošću toga
čamca koji je još sinoć vukla njegova teglenica?
Vjerojatno će netko smatrati da je pokazao slabost kad je toliko pažnje posvetio
toj strani problema. Bitno je bilo da je netko drugi progonjen umjesto njega.
Tako dugo dok budu sumnjičili toga drugog, neće se sjetiti na njega. To je bila
važna točka. Ostalo je bilo nevažno.159
Ništa ne bi bilo točnije da on nije imao osobitih razloga zašto je u tom pogledu htio
biti u toku događaja. Na prvi pogled je sve govorilo da je čovjek kojeg su zatvorili
i vlasnik čiklje ista osoba. Tko je bio taj neznanac koji je, pošto je proveo osam
dana kao zarobljenik na palubi teglenice, tako susretljivo zamijenio njezinog
vlasnika u kandžama policije? Striga zasigurno neće napustiti Zemun dok s tim ne
bude sasvim nacistu.
Morao se oboružati strpljenjem. Gospodin Izar Rona, sudac zadužen za taj spor,
kao da nije bio raspoložen da brzo povede istragu. Prošlo je tri dana a da nije dao
znaka od sebe. To čekanje bilo je dio njegove metode. Po njegovu mišljenju,
najbolje je najprije pustiti optuženog da se uhvati ukoštac sa samoćom.
Osamljenost je veliki razoritelj jakih živaca, a nekoliko dana samice čudesno utuče
protivnika kojeg će sudac zatim imati pred sobom.
Četrdeset osam sati poslije hapšenja, gospodin Izar Rona je objašnjavao svoje
zamisli Karlu Dragochu koji je došao po obavijesti. Detektivu nije preostalo drugo
nego da, u skladu s hijerarhijom, prihvati teorije svoga pretpostavljenog.
- Gospodine suce - odvažio se upitati - kad zapravo kanite pristupiti prvom
saslušanju?
- Sutra.
- Onda ću doći sutra uvečer da doznam ishod. Ne moram vam, mislim, ponavljati
na čemu se temelje pretpostavke?
- Ne morate - potvrdi gospodin Rona. - Imam na pameti naše prethodne razgovore,
a moje su bilješke ionako potpune.
- Ipak ćete mi dopustiti da vas podsjetim, gospodine suce, na želju koju sam bio
slobodan izraziti?
- Kakvu želju?
- Da se ne moram pojaviti u tom sporu, bar do daljnje odredbe. Kao što sam vam
izložio, okrivljeni me poznaje samo pod imenom Jager. To nam možda može biti
od koristi. A kad budemo pred sudom, svakako ću morati kazati svoje pravo ime.
Ali još nije vrijeme za to, pa mi se čini bolje, radi traganja za sukrivcima, da se ne
istrčim prije vremena...
- To se razumije - obeća sudac.
U ćeliji kamo su ga zatvorili Sergej Ladko je čekao da se udostoje njime
pozabaviti. Budući da je slijedila tako brzo 160

nakon njegove prethodne pustolovine, ta nova nesreća, za njega jednako

neobjašnjiva kao i prethodna, nije skršila njegovu hrabrost. Ne pokušavši pružiti
ni najmanji otpor u trenutku hapšenja, dao se odvesti u zatvor pošto je uzalud
postavljao pitanje koje je ostalo bez odgovora. Uostalom, što je stavljao na
kocku? To je hapšenje svakako proizašlo iz greške koja će nestati čim ga
preslušaju.
Na nesreću, prvo saslušanje moralo se osobito dugo iščekivati. Držan u
najstrožoj samici, Sergej Ladko je danju i noću samovao u svojoj ćeliji, kamo je
od vremena do vremena dolazio čuvar da kradom baci pogled kroz prozorčić na
vratima. Da li se taj čuvar nadao da će, slušajući zapovijedi gospodina Izara
Rone, utvrditi postepene posljedice metode izolacije? U tom slučaju, nije mogao
otići zadovoljan. Prolazili su sati i dani, a ništa u zatvorenikovu držanju nije
otkrivalo promjenu njegovih skrovitih misli. Sjedeći na stolcu, podbočivši se
rukama o koljena, spuštena pogleda, hladna izraza lica, izgledao je kao da
duboko razmišlja i ostajao gotovo apsolutno nepomičan a da nije pokazivao
nikakva znaka nestrpljivosti. Od prvog trenutka Sergej Ladko se odlučio za
mirnoću i ništa ga iz nje neće izbaciti; ali dok je ustanovljivao kako vrijeme leti,
došao je u stanje da zažali za plovećom tamnicom jer ga je ona bar približavala
Rusama.
Napokon, trećeg dana - bilo je to 10. rujna - njegova se vrata otvore i netko ga
pozove da napusti ćeliju. Hodao je dugim hodnikom između četiri vojnika s
bajunetama na pušča-nim cijevima, silazio beskrajnim stubištem, zatim prešao
ulicu i ušao u Palaču pravde, podignutu preko puta tamnice.
U toj ulici vrvjelo je od svjetine koja se gurala iza kordona policajaca. Kad se
pojavio zatvorenik, divljačka dernjava zaori iz tog mnoštva, željnog da izrazi
mržnju prema strašnom zlikovcu, tako dugo nekažnjenom. Ma kako se Sergej
Ladko osjećao kad je vidio da je na udaru tih nezasluženih grdnji, nije ništa
pokazao. Odlučnim korakom uđe u palaču i nakon ponovnog čekanja napokon
se nađe pred sucem.
Gospodin Izar Rona, slabunjav čovječuljak, plavokos, rijetke brade i žute puti,
bio je sudski činovnik najgore vrste. Nastupao je s britkim tvrdnjama i grubim
poricanjima, napadao je protivnika naprasitim riječima želeći više zastrašiti
nego steći povjerenje.

161
Na sučev znak stražari se povuku. Stojeći na sredini prostorije, Sergej Ladko je
čekao da sucu bude po volji da ga sasluša. U kutu je pisar bio spreman za
pisanje.
- Sjednite - reče gospodin Rona naprašite.
- Sergej Ladko posluša. Sudac nastavi:
- Vaše ime?
- Ilija Brusch.
- Boravište?
- Szalka.
- Zanimanje?
- Ribar.
- Lažete - kratko izjavi sudac motreći okrivljenog. Blago crvenilo oblije lice
Sergej a Ladka a oči mu naglo bijesnu. Ipak se prisili da ostane miran i odšuti.
- Lažete - ponovi gospodin Rona. - Zovete se Ladko a mjesto boravka su vam
Ruse.
Peljar zadršće. Dakle, njegov pravi identitet bio je poznat. Kako je to moglo
biti? U međuvremenu je sudac, kojem nije izmaklo drhtanje okrivljenog, oštro
nastavljao:
- Optuženi ste za tri obične krađe, devetnaest teških krađa s otegotnim
okolnostima provale i obijanja, za tri ubojstva i šest pokušaja umorstva, koji su
zločini i prijestupi izvršeni s predumišljajem u manje od tri godine. Što imate
odgovoriti?
Peljar je zaprepašteno slušao to nevjerojatno nazivlje. Eto! Zabuna koje se bojao
kad je iz usta gospodina Ja'gera doznao da postoji njegov zlokobni imenjak, ta
se zabuna zaista dogodila. Sto bi sad značilo priznati da se zove Sergej Ladko?
Maločas mu je palo na pamet da to prizna, preklinjući suca da bude uviđavan.
Sad je shvaćao da bi takvo priznanje donijelo više štete nego koristi. Za taj
stravični niz zločina optužen je baš on, Sergej Ladko iz Rusa, a ne neki drugi.
Bez sumnje bi, čak i kad bi bio konačno identificiran, uspio dokazati neduž-
nost. Ali koliko bi za to trebalo vremena? Ne, bolje je odigrati do kraja ulogu
ribolovca Ilije Bruscha, jer Ilija Brusch je bilo ime nedužnog.
- Moram odgovoriti da se varate - odvrati odlučno. -Zovem se Ilija Brusch i
živim u Szalki. U to se uostalom lako možete uvjeriti.
- To će biti učinjeno - reče sudac bilježeći nešto. - U međuvremenu ću vas
upoznati s nekim optužbama koje vas terete.162
Sergej Ladko postane pažljiv. Dirnuli su u osjetljivo mjesto.
- Zasad ćemo - započne sudac - ostaviti po strani najveći dio zločina koji vam se
pripisuju i pozabavit ćemo se samo najnovijima, onima koji su počinjeni za
vrijeme putovanja u toku kojeg ste uhapšeni.
Došavši opet do daha, gospodin Rona nastavi:
- Vaša prisutnost prvi put je opažena u Ulmu. Prema tomu ćemo za polaznu točku
tog putovanja uzeti Ulm.
- Oprostite, gospodine - prekine žustro Sergej Ladko. - Moje je putovanje
započelo mnogo prije Ulma jer sam odnio dvije nagrade u Sigmaringenu, na
pecačkom natjecanju, i odande plovio uzvodno do Donaueschingena.
- Zaista je točno - odvrati sudac - da je stanoviti Ilija Brusch proglašen
pobjednikom pecačkog natjecanja što ga je ustanovio Dunavski savez u
Sigmaringenu, i da je taj Ilija Brusch bio viđen u Donaueschingenu. Ali, vi ste ili
već u Sigmaringenu uzeli tuđe podatke, ili ste zamijenili dotičnog Iliju Bruscha na
putu od Donaueschingena do Ulma. Tu ćemo točku rasvijetliti kad dođe vrijeme,
budite bez brige.
Razrogačivši oči od čuda, Sergej Ladko je kao u snu slušao te fantastične
zaključke. Još malo, pa će i izmišljenog Iliju Bruscha ubrojiti među njegove žrtve!
Nije se potrudio niti da odgovori nego je prezirno slegnuo ramenima kad je sudac,
gledajući ga netremice, odjednom kao iz neba pa u rebra zapitao:
- Pošto ste 26. kolovoza ove godine u Beču išli k Židovu Simonu Kleinu?
Protiv volje, Sergej Ladko zadršće još jednom. Evo, sad znaju i za taj posjet!
Dakako, u tome nema ništa kažnjivo, ali priznati ga znači u isto vrijeme priznati
svoj identitet, a kako se bio opredijelio da ga niječe, morao je neminovno istrajati
na tom putu.
- Simon Klein?... - ponovi upitno kao čovjek koji ne shvaća.
- Niječete?... - reče Rona. - To sam i očekivao. Na meni je dakle da vam razjasnim
da ste, kad ste posjetili Židova Simona Kleina - i govoreći to, sudac se napola
podigne sa stolca da bi svoje riječi učinio što mjerodavnijima - došli na dogovor s
uobičajenim jatakom svoje bande.
- Moje bande!... - ponovi peljar zabezeknuto. 163
""-si
*««

»Niste znali da smo toliko odmakli...« 164

- Istina je - ispravi se ironično sudac - da vi ne znate što hoću time reći, da ne
pripadate nikakvoj bandi, da niste Ladko, nego bezopasni pecač po imenu Ilija
Brusch. Ali, ako se zaista zovete Ilija Brusch, zašto se onda skrivate?
- Ja da se skrivam?... - usprotivi se Sergej Ladko.
- Nego! Tako mi se bar čini - odgovori gospodin Izar Rona. - Ne skrivate se, a
tamnim naočarima pokrivate oči koje, čini se, ne mogu biti bolje - doista,
izvolite skinuti te naočari! - i bojite u crno kosu koja vam je prirodno plava.
Sergej Ladko je bio dotučen.
Policija je bila dobro obaviještena i obruč se stezao oko njega; kao da nije
zapazio njegovu uznemirenost, gospodin Rona je iskoristio svoju prednost:
- Eh, eh! Sad ste manje gizdavi, junačino... Niste znali da smo tako daleko
odmakli... ali nastavljam. U Ulmu ste poveli jednog putnika?
- Da - odgovori Sergej Ladko.
- Kako se zvao?
- Gospodin Jager.
- Posve točno. Biste li mi htjeli reći što se dogodilo s tim gospodinom lagerom?
- Nemam pojma. Napustio me na pustom mjestu blizu utoka Ipolja. Jako sam se
iznenadio kad ga nisam zatekao pri povratku na čamac.
- Pri povratku, kažete. Znači da ste otišli? Kamo ste išli?
- U okolno selo, da nabavim nešto krepko za svog
- Zar je bio bolestan?
- Vrlo bolestan. Zamalo da se utopio.
- A vi ste ga spasili, pretpostavljam?
- A tko bi drugi kad nikog osim mene nije bilo?
- Hm - promrmlja sudac malo pokoleban. Ali se sabere:
- Jamačno me kanite ganuti tom pričom o spašavanju?
- Ja? - usprotivi se Ladko. - Vi me pitate, ja odgovaram. To je sve.
- U redu - zaključi gospodin Izar Rona. - Ali, recite, prije tog događaja niste
nijednom, vjerujem, napustili svoju či-klju?
putnika.165
- Samo jednom, da odem kući u Szalku.
- Biste li mi mogli točno reći datum tog izleta?
- Zašto ne, ako malo razmislim.
- Pomoći ću vam. Nije li to bilo noću od 28. na 29. kolovoza?
- Moglo bi biti.
- Ne poričete?
- Ne.
- Priznajete li to?
- Ako želite.
- Slažemo se... Szalka se mislim nalazi na lijevoj obali Dunava? - upita
gospodin Rona bezazleno.
- Tako je.
- I bilo je vjerujem mračno te noći od 28. na 29. kolovoza?
- Vrlo mračno. Užasno vrijeme.
- To objašnjava kako ste se prevarili. Zato ste se posve prirodnom greškom,
misleći da pristajete uz lijevu obalu, iskrcali na desnoj obali.
- Na desnoj obali?
Gospodin Izar Rona ustane sasvim i, gledajući optuženog netremice ravno u oči,
izusti:
- Da, na desnoj obali, točno pred vilom grofa Hage-naua?
Sergej Ladko je dobronamjerno tražio po sjećanju. Hagenau? Nije mu bilo
poznato to ime.
- Vrlo ste jaki - izjavi sudac prevaren u svom pokušaju zastrašivanja. -
Sporazumjeli smo se dakle da sada prvi put čujete ime grofa Hagenaua i da, ako
je u toku noći od 28. na 29. kolovoza njegova vila opljačkana i njegov čuvar
Chri-stian Hol teško ranjen, to nije bilo s vašim znanjem. Pa gdje mi je k vragu
bila pamet? Kako biste vi mogli znati za zločine koje je počinio stanoviti
Ladko? Ladko, dovraga! To nije vaše ime!
- Moje je ime Ilija Brusch - potvrdi peljar manje sigurnim glasom nego prvi
put.
- Savršeno! Savršeno!... To je dogovoreno... Ali, ako se ne zovete Ladko, zašto
ste onda nestali točno nakon što je počinjen taj zločin, da biste svoj inkognito
prekinuli - i to vrlo čedno! - tek na pristojnoj udaljenosti od kraja koji je bio
poprištem zločina? Zašto vas nitko nije vidio, vas koji ste se prije tako
velikodušno pokazivali, ni u Budimpešti, ni u Novom Sa-

du, niti u ikojem malo većem gradu? Zašto ste napustili ulogu ribolovca čak do te
mjere da ste ponekad kupovali ribu po selima gdje ste se bili voljni zaustaviti?
Sve je to bilo nerazumljivo nesretnom peljaru. Ako je nestao, nestao je protiv svoje
volje. Nije li nakon te noći od 28. na 29. kolovoza neprekidno bio^ zatvorenik? U
tim okolnostima, kakvo čudo što je nestao? Čudo je naprotiv bilo da se našao netko
tko tvrdi da ga je vidio.
Bar bi tu grešku bilo lako ispraviti. Trebalo bi samo iskreno ispričati nerazumljiv
doživljaj kojemu je bio žrtvom. Pravda bi možda bila pronicljivija i možda bi
uspjela razmrsiti konce tog zapleta. Čvrsto odlučivši da to ispriča, Sergej Ladko je
nestrpljivo čekao da mu gospodin Rona dopusti da dođe do riječi. Ali sudac se
zahuktao kao lokomotiva. Sad je šetao uzduž i poprijeko po kabinetu bacajući u
lice zatvoreniku bujicu dokaza koje je smatrao pobjedonosnima.
- Ako vi niste Ladko - nastavljao je sve žešće - kako to da je nakon pljačke u vili
grofa Hagenaua, pljačke koja se nesretnim slučajem dogodila točno u vrijeme kad
ste vi napustili svoju čiklju, počinjena krađa - oh!, to je bila obična krađa, dakako -
i u Szuszeku u noći od 5. na 6. rujna, u noći kad ste vi na svaki način morali proći
kraj toga sela? Napokon, ako vi niste Ladko, što je u vašoj čiklji radio onaj portret
koji je vaša žena Nača Ladko namijenila svom mužu?
Gospodin Rona je ovaj put pogodio u živac, i posljednji je dokaz zapravo bio
pobjedonosan. Satrven, peljar je pog-nuo glavu, a krupne kapi znoja tekle su mu
niz lice.
Međutim je sudac nastavljao glasnije:
- Ako vi niste Ladko, zašto je taj portret uklonjen onog dana kad ste se osjetili
ugroženi? Taj je portret bio u vašoj škrinji; točnije, u vašoj desnoj škrinji. Više nije
tamo. Njegova prisutnost vas je optuživala; njegov vas nestanak osuđuje. Sto imate
odgovoriti?
- Ništa - promrsi Ladko muklo. - Ne razumijem što mi se događa.
- Izvrsno ćete razumjeti ako se potrudite. Zasad ćemo prekinuti taj zanimljivi
razgovor. Odvest će vas u ćeliju, gdje ćete imati dosta vremena da se predate
razmišljanjima. U međuvremenu ponovimo ukratko današnju istragu. Vi tvrdite: 1.
da se zovete Ilija Brusch; 2. da ste odnijeli nagradu na ribarskom natjecanju u
Sigmaringenu; 3. da živite u Szalki; 4. da ste
167
kod kuće u Szalki proveli noć između 28. i 29. kolovoza. Te su točke provjerene. Ja
pak sa svoje strane tvrdim: 1. da se zovete Ladko; 2. da živite u Rusama; 3. da ste
noću između 28. i 29. kolovoza uz pomoć brojnih sukrivaca opljačkali vilu grofa
Ha-genaua i da ste krivac za pokušaj umorstva nad osobom čuvara Christiana
Hola; 4. da se krađa kojoj je žrtvom bio stanoviti Kellermann iz Szuszeka mora
pripisati vašoj pasivi; 5. da se mnoge druge krađe i umorstva, počinjeni u
podunavskim krajevima, moraju također vama pripisati. Istražni postupak za te
zločine je otvoren. Navedeni su svjedoci. Bit ćete suočeni s njima... Hoćete li
potpisati zapisnik o preslušavanju?... Ne?... Kako vam drago... Straža, odvedite
okrivljenog!
Na povratku u zatvor, Sergej Ladko je opet morao proći posred mnoštva i ponovo
podnijeti neprijateljsku viku. Opći bijes kao da se povećao za vrijeme
preslušavanja i policija je imala muke da zaštiti zatvorenika.
U prvom redu tog mnoštva koje je urlalo nalazio se Ivan Striga. On je proždirao
pogledom tipa koji je tako susretljivo preuzeo njegovo mjesto. Peljar je prošao dva
metra dalje od njega pa ga je mogao dobro pogledati. Ali nije prepoznao toga
golobradog čovjeka smeđe kose, čije je lice ukrašavao par veličanstvenih tamnih
naočara, pa je ostao jednako smeten.
Striga se sav zamišljen udalji s ostatkom mnoštva kad su se zatvorska vrata
zatvorila. Uhapšenog čovjeka očito nije poznavao. U svakom slučaju, to nije bio ni
Dragoch ni Ladko. Pa što mu sad znači je li to Ilija Brusch ili netko drugi? Ma tko
bio optuženi, bilo je bitno da je on privukao pažnju pravde, a Striga više nije imao
razloga da se zadržava u Zemunu. Zato odluči da već sutradan otputuje i sustigne
svoju teglenicu.
Ali kad se probudio i pročitao novine, promijeni mišljenje. Budući da se afera
Ladko odigravala u najstrožoj tajnosti, to je bio nepobitan razlog da se novinari
zaintače da prodru u tajnu. U tom su uspjeli. Dobiveno je obilje obavijesti.
Novine su zapravo dosta točno donosile prvo saslušanje, poprativši pripovijest
komentarima koji nisu baš išli u prilog optuženom. Uglavnom su se čudile kako
tvrdoglavo ostaje na tome da je obični ribolovac po imenu Ilija Brusch, koji sam
živi u seocu Szalki. Kakvu je korist mogao imati od toga da ostaje pri takvoj tezi
krhkost koje je očita? Prema njima, istražni sudac, gospodin Izar Rona, već je
poslao u Esztergom sudski dekret. Za nekoliko dana jedan će sudski činovnik dakle
168
stići u Szalku i posvetiti se istrazi koja će imati za posljedicu obaranje
okrivljenikovih navoda. Potražit će toga Iliju Bruscha i naći će ga... ako postoji,
a to je, uglavnom, vrlo nepouzdano.
Ta je novost promijenila Strigine planove. Dok je nastavljao čitati, pala mu je na
pamet neobična zamisao, a kad je dovršio čitanje, zamisao se oblikovala.
Dakako, bilo je vrlo dobro što je pravda držala nedužnog. Ali bi bilo još bolje
kad bi ga i zadržala. Što je za to bilo potrebno? Pribaviti joj jednog Iliju
Bruscha od krvi i mesa, koji će ipso facto6 okriviti za prijevaru pravoga Iliju
Bruscha, koga drže zatočenog u Zemunu. Ta će se optužba dodati onima koje su
već neminovno imali protiv njega kad su ga uhapsili, i možda će biti dovoljna
da bude razlogom neopozive osude, na veliku korist pravog krivca.
Ne čekajući dulje, Striga napusti grad. Samo, umjesto da se vrati na svoju
teglenicu, okrene joj leđa. Brzim kolima odveze se do željeznice koja će ga
punom brzinom odvesti prema Budimpešti i sjeveru.
Za to vrijeme, Sergej Ladko je tužno brojio sate, zadržavši uobičajenu
nepomičnost. S prvog susreta sa sucem vratio se prestrašen ozbiljnim
optužbama koje su ga teretile. S vremenom će zasigurno postići da njegova
nedužnost pobijedi. Ali će se bez sumnje morati oboružati strpljenjem, jer
morao je priznati da su vanjske okolnosti protiv njega i da je pravda logično
izgradila svoju skelu pretpostavki.
Pa ipak, daleko je od običnih sumnji do izričitih dokaza. A dokaze protiv njega
nikad neće uspjeti skupiti, i to s opravdana razloga. Jedini svjedok kojeg se
morao bojati, i to isključivo koliko se tiče tajne u vezi s njegovim imenom, bio
je Židov Simon Klein. Ali Simon Klein, koji je imao svoj stupanj profesionalne
časti, vjerojatno neće nikad priznati da ga poznaje. Zar će ga uostalom uopće
morati suočiti s nekadašnjim bečkim poslovnim drugom? Nije li sudac izjavio
da će se raspitati u Szalki? Budući da te obavijesti ne mogu biti drukčije nego
izvrsne, očito će imati za posljedicu oslobođenje zatvorenika.
Prošlo je nekoliko dana u toku kojih je Sergej Ladko stoput sve grozničavije
prekapao po sjećanju. Szalka nije tako daleko i nije trebalo toliko vremena za
raspitivanje. Sedam dana nakon prvog preslušavanja ponovo je uveden u
kabinet gospodina suca. ,,
6
lat. samim činom, samim tim169
Sudac je sjedio za pisaćim stolom i pričinjao se vrlo zaposlenim. Deset minuta
pustio je peljara stajati kao da ne primjećuje njegovu prisutnost.
- Imamo odgovor iz Szalke - reče napokon kao uzgred, i ne podigavši pogled
na zatvorenika kojeg je motrio ispod oka kroz spuštene trepavice.
- Ah!... - zadovoljno će Sergej Ladko.
- Imate pravo - nastavi međutim gospodin Rona. - U Szalki zaista živi jedan
Ilija Brusch koji uživa najbolji glas.
- Ah!... - nato će peljar po drugi put jer je već vidio vrata zatvora otvorena.
Sudac, čineći se još čudnijim i ravnodušnijim, promrmlja kao da tom ne pridaje
ni najmanje važnosti:
- Policijski komesar iz Esztergoma, zadužen za istragu, imao je sreću da s njim
osobno razgovara.
- S njim osobno? - ponovi Sergej Ladko ne shvaćajući.
- S njim osobno - potvrdi sudac.
Sergej Ladko je mislio da sanja. Kako se u Szalki mogao naći drugi Ilija
Brusch?
- To nije moguće, gospodine - promuca. - To je zabuna.
- Prosudite sami - odvrati sudac. - Evo izvještaja policijskog komesara iz
Esztergoma. Iz njega proizlazi da je taj službenik, u skladu sa sudskim dekretom
koji sam mu uputio, 14. rujna bio u Szalki i posjetio kuću smještenu na uglu
puta za vuču i ceste za Budimpeštu... Mislim da je to adresa koju ste vi dali? -
upita sudac prekinuvši se.
- Da, gospodine - odgovori Sergej Ladko izgubljeno.
- ... i ceste za Budimpeštu - ponovi gospodin Rona. - ... da ga je u dotičnoj kući
primio osobno gospodin Ilija Brusch, koji je izjavio da se sasvim nedavno vratio
nakon dosta duge odsutnosti. Komesar dodaje da obavijesti koje je mogao
skupiti o gospodinu Iliji Bruschu potvrđuju njegovu besprijekornu čestitost, i da
nijedan drugi stanovnik Szalke ne nosi to ime... Imate li što reći? Nemojte se
ustručavati, molim vas.
- Ne, gospodine - promuca Sergej Ladko koji je osjećao da će poludjeti.
- Prva točka je dakle preispitana - zadovoljno zaključi gospodin Rona koji je

l
svog zatvorenika gledao kao što mačka gleda miša. Četrnaesto poglavlje

Između neba i zemlje

Kad je završilo drugo preslušavanje, Sergej Ladko se vrati u ćeliju a da nije bio
svjestan što čini. Jedva da je i čuo sučeva pitanja pošto je događaj sa sudskim
dekretom bio sređen kako nam je poznato, i još je odgovarao samo tupa izraza.
Ono što mu se događalo prelazilo je granice njegova shvaćanja. Što napokon hoće
od njega? Otet, zatim zatvoren na nekoj teglenici od tajanstvenog neprijatelja,
stekao je slobodu samo da bi je smjesta opet izgubio; a sad su eto u Szalki pronašli
nekoga drugog Iliju Bruscha, to jest drugog njega u njegovoj vlastitoj kući!... To je
graničilo s priviđenjem!
Zaprepašten, izluđen tim nizom neobjašnjivih događaja, imao je osjećaj da je
igračka u rukama viših, neprijateljskih sila, da je kao nemoćni plijen bez obrane
nesavladivo povučen u zupčanike onoga strašnog stroja koji se naziva: Pravda.
Tu je utučenost, tu potpunu klonulost njegovo lice izražavalo tako rječito da je to
ganulo jednoga od čuvara koji su ga pratili, premda je svog zatvorenika smatrao
najgnusnijim zločincem.
- Nije ispalo baš onako kako želite, zar ne, druškane? - dajući glasu utješan
prizvuk upita taj službenik, premda u svom zvanju oguglao na prizore ljudske
bijede.
Da je govorio gluhom, učinak bi bio isti.
- No, no! - nastavi suosjećajni čuvar - treba se pomiriti sa sudbinom. Gospodin
Izar Rona nije loš momak, i možda će se sve srediti bolje nego mislite... U
međuvremenu, ostavit ću vam ovo ... Tu se govori o vašoj zemlji. To će vas
rastresti.
Zatvorenik je ostao nepomičan. Nije čuo.
Nije čuo ni kad su izvana spustili zasune, niti je vidio novine koje mu je čuvar na
odlasku ostavio na stolu ogriješivši se tako u dobroj namjeri o strogu samicu ha
koju je zatvorenik bio osuđen.
Sati su prolazili. Prošao je dan, zatim noć, i ponovo je svanula zora... Sergej Ladko
se stropoštao na stolac i nije bio svjestan kako vrijeme leti.
172
Međutim, kad ga je sve jače danje svjetlo pogodilo u lice, kao da je izašao iz
mrtvila. Otvori oči i prijeđe mutnim pogledom po ćeliji. Prvo što je ugledao bile
su novine koje je sinoć ostavio samilosni čuvar.
Novine su još ležale na stolu onako kako su bile ostavljene, pokazujući glavni
naslov tiskan masnim slovima ispod naziva. »Pokolji u Bugarskoj«, najavljivao
je taj naslov, na koji je pao prvi pogled Sergeja Ladka.
On zadršće i grozničavo dohvati novine. Njegov probuđeni razum vraćao se u
valovima. Oči su mu sijevale dok je nastavljao čitati.
Događaje za koje je tako doznao komentirali su u isto vrijeme u cijeloj Evropi,
gdje su izazivali opće neodobravanje. Od tada su ušli u povijest, ali ne čine
njezinu najslavniju stranicu.
Kao što smo podsjetili na početku ove pripovijesti, cijela balkanska zemlja je
ključala. Ljeti 1875. pobunila se Hercegovina, a otomanske čete poslane protiv
nje nisu je mogle pokoriti. Kad se u svibnju 1876. digla i Bugarska, Porta je na
ustanak odgovorila tako da je okupila brojnu vojsku u širokom trokutu čiji su
vrhovi bili Ruse, Vidin i Sofija. Napokon, ušavši u igru kad je na njih došao red,
Srbija i Crna Gora navijestile su 1. i 2. srpnja iste 1876. godine rat Turskoj.
Pošto su u početku odnijeli nekoliko pobjeda, Srbi pod zapovjedništvom ruskog
generala Černajeva morali su se povući preko svoje granice, i 1. rujna knez
Milan je bio prisiljen zatražiti desetodnevne primirje, za vrijeme kojeg je od
kršćanskih sila zatražio da posreduju, što su one nažalost previše odugovlačile.
»Tada se«, piše gospodin Edouard Driault u svojoj Povijesti istočnog pitanja,
»odigrala najstrašnija epizoda tih borbi; podsjeća na khioske pokolje za vrijeme
grčkog ustanka.7 To su pokolji u Bugarskoj. U jeku rata protiv Srbije i Crne
Gore, Porta se bojala da bugarski ustanak iza borbenih linija ne pokvari njezine
operacije. Da li je bugarski namjesnik, Sefkat-pa-ša, dobio naredbu da uguši
ustanak ne birajući sredstva? Vjerojatno. Horde bašibozuka i Čerkeza, pozvane
iz Azije, puštene su na Bugarsku, i ona je za nekoliko dana bila u plamenu i
krvi. Po miloj volji zadovoljavali su svoje divlje strasti, palili
7
Ustanak protiv Turaka na grčkom otoku Khiosu godine 1824. Ovjekovječio ga je Delacroix svojom poznatom slikom
Pokolji na Khiosu. (op. prev.)173
sela, mrcvarili ljude stavljajući ih na najlukavije smišljene muke, ženama parali
trbuhe, djecu sjekli na komade. Bilo je oko dvadeset pet do trideset tisuća žrtava...«
Dok je čitao, kapi znoja rosile su lice Sergej a Ladka. Nača! ... Sto je s Načom
usred te užasne zbrke?.. Je li još živa? Ili je pak mrtva, a njezin se les rasparane
utrobe, raskomadan kao leševi tolikih drugih nedužnih žrtava, vuče po blatu, po
glibu, po krvi, zgnječen pod kopitima konja?
Sergej Ladko je ustao i nalik na divlju zvijer u kavezu bijesno optrčavao ćeliju, kao
da traži izlaz odakle bi poletio u pomoć Nači.
Taj nastup očaja bio je kratkotrajan. Uskoro se vrati pameti i teškom mukom se
prisili da bude miran te da bistra uma potraži način kako da ponovo zadobije
slobodu.
Da pođe k sucu, da mu bez okolišanja prizna istinu, da ga ako bude potrebno
preklinje za milost?... Loš način. Kakve je izglede imao da stekne povjerenje
nesklona duha pošto je tako dugo ustrajao u laži? Je li bilo u njegovoj moći da jed-
nom jedinom riječju izbriše sumnju povezanu s imenom Ladko, da u jednom
trenutku razori optužbe koje su ga teretile? Ne. U najmanju ruku bila bi potrebna
istraga, a istraga bi zahtijevala tjedne, ako ne i mjesece.
Trebalo je dakle pobjeći.
Prvi put otkako je onamo ušao, Sergej Ladko pregleda svoju ćeliju. To je učinio
brzo. Četiri zida s dva otvora: vrata s jedne strane, prozor s druge. Iza tri od ta
četiri zida, druge ćelije, drugi zatvori; samo iza prozora prostranstvo i sloboda.
Visina od poda do prozora, čiji je nadboj sezao do stropa, prelazila je metar i pol, a
njegov donji dio, koji bi se kod običnog prozora nazivao prozorskom daskom, bio
je nepristupačan jer je red debelih sipki, zakovanih u širok okvir, branio pristup do
njega. Uostalom, da se svlada i ta teškoća, preostala bi druga. Izvana je zaslon
sličan košu, čiji su krajevi bili pričvršćeni s jedne i s druge strane prozora,
sprečavao svaki vidik i ostavljao vidljivim samo uski pravokutnik neba. Čak i ne
za bijeg, nego samo da bi se potražila mogućnost bijega, valjalo je ponajprije
svladati prepreku rešetke, zatim se golim rukama podići na vrh tog zaslona da bi se
mogao razgledati okoliš.
Ako je suditi po stubištu kojim se morao spustiti kad je bio pozvan gospodinu
Izaru Roni, Sergej Ladko je ocijenio 174
da je zatočen na četvrtom katu zatvora. Dakle ga je najmanje dvanaest do četrnaest
metara moralo dijeliti od tla. Bi li ih bilo moguće prijeći? Nestrpljiv da se što prije
o tom obavijesti, odluči smjesta prionuti na posao.
Prethodno je ipak valjalo nabaviti neko oruđe za rad. Kad su ga otpremili u zatvor,
oduzeli su mu sve, a u ćeliji ništa nije moglo biti ni od kakve koristi. Stol, jedan
stolac i ležaj, koji se sastojao od tanke slamarice prebačene preko zidanog svoda,
bio je sav namještaj.
Sergej Ladko je dugo uzalud tražio, a onda mu je ruka, pretražujući stoti put
odjeću, napokon naišla na čvrsti predmet. Kao ni njegovi tamničari, tako ni on
dosad nije pomislio na tako neznatnu stvar kakva je kopča na hlačama. Kakvu li je
važnost sad dobila ta neznatna stvar, jedini metalni predmet koji je posjedovao!
Sergej Ladko je otrgnuo tu kopču i ne časeći časa navalio na zid ispod jedne šipke
na prozoru, a kamen što ga je čelični jezičac uporno grebao, počeo se runiti na pod
pretvarajući se u prah. Taj rad, već sam po sebi polagan i mučan, bio je još teži
zbog neprekidnog nadzora kojemu je zatvorenik bio izvrgnut. Nije prošao ni sat a
da neki stražar nije došao da proviri kroz prozorčić na vratima. Zato je uvijek
trebalo napeto osluškivati buku izvana, i na najmanji znak opasnosti prekinuti rad
uklonivši svaki sumnjivi trag.
U tu svrhu Sergej Ladko je upotrebljavao kruh. Taj kruh, zgnječen s prašinom što
je padala sa zida, poprilično je poprimio boju kamena i postao poput pravog kita s
pomoću kojeg je prikrivao rupu dok ju je kopao. Što se tiče suvišnih krhotina
nastalih struganjem, njih je skrivao pod luk kreveta.
Nakon dvanaest sati truda, šipka je bila otkopana na visini od tri centimetra, ali
kopča više nije imala šiljaka. Sergej Ladko je rastrga na komade i od njih napravi
isto toliko alata. Nakon još dvanaest sati i ti su sitni komadići čelika nestali.
Na svu sreću, dobra prilika koja se već bila nasmiješila zatvoreniku kao da ga više
nije htjela napustiti. Pri prvom obroku koji su mu donijeli, odvaži se da zadrži nož,
a kako nitko nije opazio tu krađu, jednako je sretno izvede i sutradan. Tako je
postao vlasnikom dviju alatki ozbiljnijih od onih kojima je dosad raspolagao. Istini
za volju, bili su to loši noževi, vrlo grubo izrađeni. Ipak, oštrice su im bile dosta
dobre, a dršci su olakšavali rukovanje.175
Od toga trenutka posao je napredovao brže, premda još uvijek presporo. Cement je
s vremenom postao tvrd poput granita i vrlo se teško mrvio. Uostalom, rad se svaki
čas morao prekidati, bilo zbog ophodnje čuvara, bilo zbog privođenja gospodinu
Roni koji je tražio sve više preslušavanja.
Ishod tih preslušavanja bio je uvijek isti. Istraga je tapkala u mjestu. Svako
saslušanje bilo bi povorka svjedoka, čije izjave nisu ništa rasvjetljavale. Ako su
jedni mislili da pronalaze neku neodređenu sličnost između Sergeja Ladka i
zlikovca kojeg su jasnije ili manje jasno vidjeli onog dana kad su postali njegove
žrtve, drugi su izričito poricali tu sličnost. Gospodin Rona je po volji mogao svog
optuženika nakinđuriti lažnim bradama, potkresanim na sve zamislive načine,
prisiliti ga da pokazuje oči ili da ih skriva iza tamnih stakala naočara, ali nije uspi-
jevao dobiti ni jedno jedino izrično svjedočanstvo. Zato je nestrpljivo očekivao da
stanje Christiana Hola, ranjenog u posljednjem napadu dunavske bande, dopusti da
se on osobno pojavi u Zemunu.
Sergej Ladko uostalom nije mario za ta preslušavanja. Poslušno se prepuštao svim
sučevim pokusima, kitio se vlasu-Ijama i lažnim bradama, stavljao ili skidao
naočari, a da nije sebi dopustio ni najmanju opasku. Njegova misao nije bila u tom
kabinetu. Ostajala je u ćeliji, gdje je šipka koja ga je dijelila od slobode malo-
pomalo izlazila iz kamena.
Trebalo mu je četiri dana da je dokraja oslobodi. Tek navečer 23. rujna dosegao joj
je donji kraj. Sad je suprotni kraj trebalo prepiliti.
Taj dio posla bio je najmučniji. Držeći se jednom rukom za ostatak rešetke, Sergej
Ladko je drugom pokretao svoje oruđe amo-tamo. A to oruđe, obična oštrica noža,
loše je igralo ulogu pile i posve polagano pililo željezo. S druge strane, taj
mukotrpni položaj prisiljavao ga je na česte prekide.
Napokon, 29. rujna, nakon šest dana junačkih napora, Sergej Ladko ocijeni da je
zasjek dovoljno dubok. Doista, željezo je bilo nekoliko milimetara prepiljeno.
Neće dakle imati nimalo muke da svlada otpor kovine kad bude htio saviti šipku.
Bilo je i vrijeme. Oštrica drugog noža već je bila tanka kao nit.
Već sutradan ujutro, čim je završila prva ophodnja straže, što mu je pružalo
otprilike sat sigurnosti, Sergej Ladko sustavno nastavi posao. Kao što je i
predvidio, šipka se savije posve lako. Kroz tako učinjen otvor on se provuče s onu
stranu176
rešetke, zatim, podigavši se svom snagom na ruke, dosegne vrh zaslona.
Pohlepno pogleda oko sebe.
Kako je i pretpostavljao, oko četrnaest metara dijelilo ga je od tla. To nije bila
takva visina da bi je bilo nemoguće svladati, uz uvjet da čovjek ima dosta
dugačko uže. Ali spuštanje na tlo bila je tek manje ozbiljna teškoća, pa kad bi se
ona i prebrodila, problem time ne bi bio ništa bliži rješenju.
Kako je Sergej Ladko mogao ustanoviti, oko zatvora je zapravo vodio patrolni
put, a njega je s vanjske strane opasivao oko osam metara visok zid iza kojeg su
se nazirali krovovi kuća. Kad siđe, valjalo je prijeći preko tog zida, što se na
prvi pogled pričinjalo neizvedivim.
Sudeći prema udaljenosti kuća, oko zatvora je vjerojatno bila cesta. Kad jednom
bude na toj cesti, bjegunac se mogao smatrati spašenim. No je li bilo načina da
čovjek onamo stigne živ i zdrav?
U potrazi za nekom mogućnošću pažljivo je pregledao najprije ono što je mogao
vidjeti slijeva. Ako i nije našao rješenje koje je tražio, od onog što je ugledao
srce mu je zakucalo od uzbuđenja. U tom je smjeru ugledao Dunav, čijim su
žutim vodama krstarile bezbrojne lađe svih veličina. Jedne su plovile nizvodno
ili uzvodno, druge natezale sidreno uže ili vez koji ih je držao uz obalu. Među
ovima posljednjim peljar odmah prepozna svoju čiklju. Ni po čemu se nije
razlikovala od susjednih, i kao da nije bila predmetom posebnog nadzora. Bila
bi sretna okolnost kad bi je uspio opet zadobiti. Njome bi za manje od sata
prešao granicu, a na srpskom teritoriju fućka na austrougarsko pravosuđe.
Sergej Ladko pogleda nadesno i s te strane ^smjesta zapazi jednu pojedinost
koja prikuje njegovu pažnju. Željezna šipka koja se spuštala s krova - po svemu
sudeći odvod gromobrana - nalazila se blizu njegova prozora i sezala sve do tla,
a na određenim razmacima pridržavali su je nosači ugrađeni u zid. Ta bi
željezna šipka prilično olakšala spuštanje kad bi se moglo stići do nje.
No to možda i nije bilo neostvarivo. U visini njegove ćelije pružala se duž zida
neka vrsta vijenca, kao ukras zgrade, čineći izbočinu od dvadeset ili dvadeset
pet centimetara. Možda ne bi bilo nemoguće hladnokrvno i odlučno stati na nj i
tako doseći odvod gromobrana.177
Nažalost, čak kad bi čovjek i bio sposoban za tako ludu hrabrost, vanjski zid bi
ipak ostao nepremostiv. Biti zatvorenik u ćeliji ili na patrolnom putu uvijek
znači biti zatvorenik.
Ispitujući taj zid pažljivije nego dosad, Sergej Ladko opazi da je gornji dio, na
maloj udaljenosti ispod krovića, iznutra i izvana ukrašen nizom ispupčenja što
ih tvore četvrtasti kamenovi napola uglavljeni u zid. Sergej Ladko je dugo
promatrao taj arhitektonski ukras, zatim klizne na potprozornik, vrati se u ćeliju
i pohita da ukloni svaki sumnjiv trag.
Odluka je pala. Našao je način da za sve i usprkos svima bude slobodan. Ma
kako pogibeljan bio, taj je naum mogao, morao uspjeti. Osim toga, bolja je bila
smrt nego nastavak takvih tjeskoba.
Strpljivo je očekivao da prođe druga ophodnja straže. Siguran da je sad nastalo
novo zatišje, prihvati se posla oko dovršavanja priprema. Onim što mu je još
preostalo od noža napravi od plahta pedesetak traka širokih nekoliko centimeta-
ra. Nije htio privući pažnju stražara, pa se pobrinuo da ostavi dovoljno velik
komad tkanine kako bi njegov ležaj zadržao prvobitni izgled. A što se ostalog
tiče, nikomu valjda neće pasti na pamet da podigne pokrivač.
Izrezavši trake, spojio ih je četiri po četiri u obliku pletenice u kojoj su se
strukovi, naležući jedan na drugi, upletali u novu traku kad su došli blizu kraja.
Jedan dan je bio posvećen tom poslu. Napokon, 1. listopada nešto prije podneva
Sergej Ladko je posjedovao čvrsto uže, dugačko četrnaest do petnaest metara,
koje je brižljivo sakrio pod ležaj.
Kad je sve bilo spremno, odluči da će pobjeći iste večeri u devet sati.
Taj posljednji dan Sergej Ladko provede ispitujući svoj naum do u najmanju
pojedinost, ocjenjujući izglede i opasnosti. Kakav će biti ishod: sloboda ili
smrt? Bliska budućnost će odlučiti. U svakom slučaju okušat će sreću.
Ipak, prije nego je došao čas djelovanja, sudbina mu je namijenila posljednju
kušnju. Bilo je tri sata poslije podne kad su se zasuni na njegovim vratima vrlo
bučno podigli. Što su htjeli od njega? Je li opet u pitanju preslušavanje kod
gospodina Izara Rone? Doduše, vrijeme kad je obično pozivao zatvorenika bilo
je prošlo.
Ne, nije se morao odazvati pozivu suca. Kroz otvorena vrata Sergej Ladko opazi
u hodniku, osim jednog od svojih uo-
£?•& £~-178
bičajenih čuvara, skupinu od tri osobe koje su mu bile nepoznate. Jedna od tih
osoba bila je žena, mlada žena od jedva dvadeset godina, čije je lice izražavalo
blagost i dobrotu. Od dvojice muškaraca koji su je pratili, jedan joj je očito bio
muž. Govor i držanje stražara omogućili su mu da u onom drugom prepozna
osobno ravnatelja zatvora.
Očito je bila riječ o posjetu. Ako je suditi po smjernom poštovanju koje im se
ukazivalo, posjetioci su bili ugledne ličnosti, možda neki kneževski par na
proputovanju, pred kojim je ravnatelj igrao ulogu vodiča.
- Sadašnji stanar ove ćelije - reče on svojim gostima - jest glavom ozloglašeni
Ladko, vođa dunavske bande čije je ime zacijelo moralo doprijeti i do vas.
Mlada žena dobaci prema slavnom zlikovcu plašljiv pogled. Taj slavni zlikovac
nije uopće izgledao strašno. Vođa razbojnika poznatih po okrutnosti nikad se ne bi
mogao zamisliti s crtama lica toga smršavjelog, ispijenog, blijedog čovjeka čije su
oči izražavale toliko užasa i dubokog očaja.
- On doduše tvrdoglavo izjavljuje da je nedužan -doda ravnatelj nepristrano - ali
mi smo navikli na tu pjesmu.
Zatim upozori posjetioce na red u ćeliji i njezinu savršenu čistoću. U žaru rasprave
čak prekorači prag i leđima se nasloni na zid ispod prozora da bi bio sučelice
slušaocima.
Odjednom srce Sergeja Ladka prestane kucati. Govornik je nesvjesno okrznuo zid
koji je zatvorenik načeo, i malo se cementa strusi poput fine prašine. Olabavljen
jednim drugim pokretom, čep napravljen od sredine kruha uskoro se odlomi i u
komadu padne na pod. Sergej Ladko zadršće od strave kad ustanovi da se u dnu
šupljine pokazao goli kraj otkopane šipke.
Je li ga itko vidio? Da, netko ga je vidio. Dok su muž i ravnatelj proučavali bijedni
stol kao predmet od najvećeg zanimanja, a čuvar, smjerno okrenut u stranu, činilo
se gledao nešto na bočnim vratima hodnika, posjetiteljica je uprla pogled u šupljinu
iskopanu u zidu, a izraz na njezinu licu pokazivao je da shvaća njezino tajanstveno
značenje.
Progovorit će... Jednom će riječju uništiti sve napore... Sergej Ladko je iščekivao i
osjećao da malo-pomalo umire.
Malo blijeda, mlada žena podigne oči prema zatvoreniku i obuhvati ga svojim
prozirnim pogledom. Je li vidjela krupne suze koje su polako klizile s očajnikovih
vjeđa? Je li179
shvatila njegovo tiho preklinjanje? Je li bila svjesna njegove užasne nevolje?...
Prošlo je deset tragičnih sekundi i ona se iznenada okrene bolno kriknuvši.
Njezina dva pratioca polete k njoj. Što joj se dogodilo? Ništa ozbiljno, ustvrdi
ona drhtavim glasom, prisilivši se na osmijeh. Glupo je iskrenula nogu, eto, to
je sve.
Dok se Sergej Ladko uputio da neopazice stane pred optužujuću šipku, muž,
ravnatelj i stražar se užurbaju. Prva dvojica izađu pridržavajući tobožnju
ranjenicu; treći u žurbi navuče zasune. Sergej Ladko ostane sam.
Kolik li je osjećaj zahvalnosti prema blagom milosrdnom stvoru ispunio
njegove grudi! Zahvaljujući njoj bio je spašen. Dugovao joj je život; više nego
život, slobodu.
Iznemogao, srušio se na ležaj. Uzbuđenje je bilo prejako. U glavi mu se vrtjelo
od toga posljednjeg udarca sudbine. Ostatak dana protekao je bez nezgode, i
napokon je na udaljenim gradskim satovima otkucalo devet. Noć se već posve
spustila. Tmasti oblaci koji su se kotrljali nebom povećavali su njezinu tamu.
U hodniku je sve veća buka najavljivala da se približava ophodnja straže. Pred
vratima se zaustave. Jedan stražar priljubi oko uz prozorčić i zadovoljan se
povuče. Zatvorenik je spavao, zamotan do brade u pokrivač. Ophodnja se
nastavi. Buka koraka se stiša i prestane. Došao je čas akcije.
Sergej Ladko smjesta skoči s ležaja, a strunjaču složi tako da se u polumraku
ćelije moglo pričiniti kao da na njoj spava čovjek. Kad je to učinio, oboruža se
uzetom, zatim se, kliznuvši opet na drugu stranu rešetke, podigne kao i prvi put
i prebaci jednu nogu preko ruba zaslona kao preko konja.
Budući da su se ukrasni vijenci zgrade nalazili u visini poda svake ćelije, Sergej
Ladko je dakle sad bio oko četiri metra iznad onog ukrasa na koji je morao stati.
Predvidio je tu teškoću. Provukavši oko jedne šipke na prozorskoj rešetki uže
čija je oba kraja zadržao u ruci, spusti se bez mnogo muke na vanjsku izbočinu.
Priljubivši se leđima uza zid, lijevom rukom grčevito držeći uže koje ga je
pridržavalo, bjegunac sejnalo odmori. Kako sačuvati ravnotežu na toj uskoj
površini? Čim bi ispustio oslonac, stropoštao bi se na zemlju na patrolnom putu.
180
Oprezno, prisiljavajući se na krajnje polagane pokrete, uspije zgrabiti uže
desnom rukom, a lijevom prijeđe preko sti-jenke zaslona. Zaslon nije sam od
sebe stajao na prozoru, nego je morao postojati neki dio koji ga je držao. I
zaista, prelazeći preko njega, njegova ruka uskoro naiđe na prepreku, za koju
nakon kratkog oklijevanja razabere da je kuka ugrađena u zid.
Ma kako bio slab oslonac koji je pružala ta kuka, bio je prisiljen da se njime
zadovolji. Zakvači se za nju zgrčenim pristima, pa polako privuče jedan kraj
užeta koji mu malo-po-malo klizne preko ramena. Sada su mostovi za njim
srušeni. Kad bi i htio, više se ne bi mogao vratiti u ćeliju. Trebalo je da po svaku
cijenu ustraje u svom poduhvatu.
Sergej Ladko se odvaži i napola okrene glavu prema gromobranu na čiju pomoć
je računao. Kakav je bio njegov užas kad je ustanovio da više od dva metra
dijeli taj gromobran od zaslona od kojeg se pod prijetnjom smrti nije smio
udaljiti!
Međutim, morao se na nešto odlučiti. Stajao je na uskoj izbočini, prislonivši
leđa o zid, nad provalijom ga je zadržavao komadić željeza koji je teškom
mukom stiskao vršcima prstiju, pa u tom položaju nije mogao vječno ostati. Za
nekoliko trenutaka popustit će stisak njegovih umornih prstiju, i tada će doći do
neizbježnog pada. Bolje je poginuti učinivši posljednji napor za spas.
Nagnuvši se prema prozoru, bjegunac savije lijevu ruku poput opruge spremne
da se ispruži, zatim napusti svaki oslonac i žestoko se odgurne udesno.
Pao je. Ramenom je udario o izbočinu vijenca. Ali, zahvaljujući zaletu koji je
uzeo, njegove su ispružene ruke napokon dohvatile cilj.
Prva je teškoća svladana. Trebalo je još svladati drugu-
Sergej Ladko se spusti po odvodu gromobrana i zaustavi se na jednom od
nosača koji su ga držali uza zid. Tu napravi kratak predah i priušti sebi malo
vremena za razmišljanje.
Tlo je bilo nevidljivo u noći, ali je odozdo do bjegunca dopirao šum
ravnomjernih koraka. Vojnik je očito bio na straži. Sudeći po buci koja je bila
čas jača čas slabija, straža se, pošto je prešla odsječak patrolnog puta uz ovaj dio
zatvora, vraćala na produžetak puta koji je vodio uz drugo krilo zgrade, a onda
se ponovo okretala da bi tako bez prekida dolazila i odlazila. Sergej Ladko je
izračunao da odsutnost vojnika traje tri do če-181

Gotovo dva metra dijelilo je gromobran od zaslona... 182

tiri minute. Znači da u tom vremenu mora prijeći razmak koji ga dijeli od
vanjskog zida.
Pod sobom je naslućivao krunište toga zida čija se bjelina nejasno razaznavala
u mraku, ali nije mogao razabrati is-pupčeno kamenje koje mu je ukrašavalo
vrh. Spustivši se još niže, Sergej Ladko se zaustavi na jednom od donjih nosača.
U tom položaju još je za dva ili tri metra nadvisivao vrh zida koji je morao
preskočiti.
Kad je jednom bio na čvrstom tlu, mogao je nastaviti bržim pokretima. Trebao
mu je samo časak da razmota uže, da ga provuče iza odvoda gromobrana i
zaveže dva kraja tako da ono postane okruglo. Izračunavši otprilike potrebnu
duljinu, zavitla ga iznad vanjskog zida, pa vrati k sebi jedan kraj u obliku omče,
kao da baca laso, nastojeći dohvatiti kamen na ispupčenju koje je izvana
ukrašavalo zid.
To je bio težak pothvat. U dubokoj tami koja je pred njim skrivala cilj, mogao je
računati samo na slučaj.
Više od dvadeset puta uže je bačeno bez uspjeha, kad napokon naiđe na otpor.
Sergej Ladko je uzalud potezao. Zahvat je bio dobar i nije popustio. Pokušaj je
dakle uspio. Omča se omotala oko jednog od vanjskih ispupčenja i sad je iznad
patrolnog puta prebačena neka vrsta brvna.
Krhkog brvna, zacijelo! Neće li se uže prekinuti ili spuznuti s kamena za koji se
držalo? U prvom slučaju, to bi bio užasan pad s deset metara visine; u drugom,
ljudski teret koji je na njemu visio doklatio bi se poput njihala do zatvorskog
zida i razbio se o njega.
Sergej Ladko nije ni časa oklijevao pred mogućom opasnošću. Čvrsto napne
uže, ponovo mu spoji dva kraja, a zatim, spreman da poleti, osluhne stražareve
korake.
Stražar je bio točno ispod bjegunca. Udaljivao se. Uskoro zađe za ugao zgrade i
šum njegovih koraka utihne. Trebalo je iskoristiti njegovu odsutnost ne časeći
časa.
Sergej Ladko krene zračnim putem. Viseći između neba i zemlje, napredovao je
ravnomjernim i gipkim pokretima, i nije se uznemirivao zbog savijanja užeta
koje je bilo sve jače kako se približavao sredini puta. Želio je prijeći. Prijeći će.
Prešao je. Za manje od jedne minute, prevalivši vrtoglavi ponor, našao se na
kruništu zida.
Nije ondje predahnuo, bio je u sve većoj žurbi, grozničavo uzbuđen sigurnošću
u uspjeh. Proteklo je jedva deset mi-183
nuta otkako je napustio ćeliju, ali njemu se činilo da je tih deset minuta trajalo više
od sata, pa se bojao da ophodnja straže ne dođe da ga pregleda. Ne bi li tada bio
otkriven njegov bijeg, makar je bio onako složio ležaj? Valjalo je prije toga biti
daleko. Čiklja je bila tu, dva koraka od njega. Bit će dovoljno nekoliko zamaha
veslom da bude izvan domašaja svojih progonilaca.
Prekidajući posao svaki put kad je stražar prolazio, Sergej Ladko grozničavo
razveže uže, privuče ga k sebi i zatim, ponovo ga udvostručivši i okruživši tako
stvorenom omčom jednu od unutrašnjih izbočina, počne se spuštati pošto se uvje-
rio da je cesta pusta.
Stigavši sretno na zemlju, smjesta je povukao uže do nogu i smotao ga u svitak.
Sve je bilo gotovo. Bio je slobodan, a nijedan trag njegova smionog bijega neće se
naći.
Ali, kad je krenuo u potragu za čikljom, jedan se glas odjednom javi u noći.
- Dovraga! - izgovori netko udaljen manje od deset koraka - pa to je gospodin Ilija
Brusch, časna riječ!
Sergej Ladko zadršće od radosti. Sudbina se očito izjasnila u njegovu korist kad
mu šalje u pomoć prijatelja.
- Gospodine Ja'ger! - poviče radosnim glasom dok je jedan prolaznik izlazio iz
sjene i kretao prema njemu.

•i
"'. .'; --
:4f«, l
Petnaesto poglavlje
Blizu cilja
Dana 10. listopada zora je svanula deveti put otkako je čiklja opet zaplovila niz
Dunav. Za proteklih osam dana, ostavili su za sobom gotovo sedam stotina
kilometara. Približavali su se Rusama, kamo će stići prije večeri.
U čamcu kao da se ništa nije izmijenilo. Čiklja je kao i prije prevozila dvojicu
istih putnika: Sergeja Ladka i Karla Dragocha, od kojih je prvi opet postao
ribolovac Ilija Brusch, a drugi dobrodušni gospodin Jager.
Pa ipak, način na koji je prvi sad igrao svoju ulogu otežavao je ulogu drugoga.
Hipnotiziran željom da se približi Rusama, dan i noć rukujući veslom, Sergej
Ladko je zapravo zanemarivao najosnovnije mjere opreza. Ne samo da se otara-
sio naočara, nego je, zaboravivši na britvu i boju za kosu, dopuštao da ga
promjene, nastale na njegovoj osobi za vrijeme puta, sve nedvosmislenije
optužuju. Njegova je crna kosa blijedjela iz dana u dan, a plava brada dosegla je
popriličnu duljinu.
Bilo bi prirodno da je Karl Dragoch pokazao neko čuđenje zbog takve
preobrazbe. On međutim nije ništa govorio. Odlučivši da dokraja istraje na putu
kojim je pošao, zaključio je da neće vidjeti ništa što je moglo biti neugodno.
U trenutku kad se našao licem u lice sa Sergejom Lad-kom, prijašnje mišljenje
Karla Dragocha bilo je snažno uzdrmano, i osjećao se manje sklonim priznati
krivicu nekadašnjeg suputnika.
Događaj, izazvan sudskim dekretom u Szalki, bio je prvi razlog te promjene
mišljenja. Karl Dragoch je zapravo započeo vlastitu istragu. Bilo ga je teže
zadovoljiti nego policijskog komesara iz Esztergoma, pa je nadugo ispitivao
stanovnike, a dobiveni odgovori prilično su ga uznemirili.
Da je čovjek po imenu Ilija Brusch, čiji je život uostalom bio besprijekoran,
odabrao Szalku kao mjesto boravka i da ju je napustio malo prije natjecanja u
Sigmaringenu, nije bilo sporno. Je li taj Ilija Brusch ponovo viđen nakon
natjeca-186
nja, i to naročito u noći od 28. na 29. kolovoza? U toj drugoj točki svjedočanstva
su bila neodređena. Ako su najbliži susjedi i vjerovali da se sjećaju kako su negdje
potkraj kolovoza primijetili svjetlo u ribolovčevoj kući, koja je tada već mjesec
dana bila zatvorena, nisu se ipak usudili ništa tvrditi. Ti podaci, ma kako
neodređeni i nesigurni bili, povećali su naravno neodlučnost policajca.
Još je trebalo rasvijetliti i treću točku. Kakva je bila osoba s kojom je komesar iz
Esztergoma razgovarao u stanu koji je okrivljeni naznačio kao svoj? U tom
pogledu Dragoch nije mogao ništa doznati. Kako je Ilija Brusch bio dosta poznat u
Szalki, neminovno je da je, ako je uopće stigao, došao i otišao noću jer ga nitko
nije vidio. Takva tajnovitost, sumnjiva već sama po sebi, postala je još sumnjivija
kad se Karl Dragoch domogao vlasnika male gostionice kojeg je uvečer 12. rujna,
trideset šest sati prije posjeta policijskog komesara iz Esztergoma, neki neznanac
pitao za adresu Ilije Bruscha. Problem je bio sve zamršeniji. Još se više zamrsio
kad je gostioničar, pritisnut pitanjima, dao neznančev opis koji je u svakoj crti
odgovarao opisu što ga je prema općenitim glasinama trebalo pripisati vođi
dunavske bande.
Sve je to Karla Dragocha učinilo zamišljenim. Njušio je nešto sumnjivo. Nagonski
je osjećao da se nalazi pred mračnom spletkom svrha koje mu je ostala
nepoznatom, ali nije nemoguće da joj je okrivljeni postao žrtva.
Taj se dojam učvrstio kad je, na povratku u Zemun, doznao za tok istrage koja
uglavnom, nakon dvadeset dana samice, nije napredovala ni za korak. Nikakav
sukrivac nije otkriven, nijedan svjedok nije jasno prepoznao zatvorenika protiv
kojeg još nije bilo druge optužbe osim činjenice da je pokušao promijeniti svoj
izgled i da je posjedovao portret žene na kojem je pisalo ime Ladko.
Ta nagađanja koja bi, potkrijepljena drugima, bila vrlo vrijedna, ovako pojedinačno
gubila su mnogo od svoje važnosti. Možda su na kraju to prerušavanje i
posjedovanje portreta imali prihvatljiv razlog.
Karl Dragoch je u takvom duhovnom stanju bio osobito sklon samilosti. Zato nije
mogao a da ne bude duboko ganut bezazlenim povjerenjem Sergeja Ladka, u
okolnostima kad bi mu se moglo oprostiti da bude nepovjerljiv i prema naj-
prisnijem prijatelju.187
Gostioničar, pritisnut pitanjima.
188
Je li doista bilo nemoguće uskladiti taj osjećaj samilosti s profesionalnim
dužnostima time što bi kao i prije zauzeo svoje mjesto u čiklji? Ako se Ilija
Brusch u stvarnosti zvao Lad-ko, i ako je taj Ladko doista zlikovac, Karl
Dragoch bi, vezujući se uz njega, ušao u trag njegovim ortacima. Naprotiv, ako
je nedužan, možda bi ga kad-tad doveo do pravog krivca za kojeg bi događaj u
Szalki dokazao da nije čist.
Ta donekle varljiva razmišljanja nisu bila lišena logike. Jadan izgled Sergeja
Ladka, natčovječanska hrabrost koju je morao pokazati da izvede fantastičan
bijeg, i nadasve sjećanje na uslugu koju mu je bio učinio s toliko junačke
prostodušnosti, učinili su svoje. Karl Dragoch je dugovao život tom nesretniku
koji je dahtao pred njim raskrvavljenih ruku, mršava lica oblivena znojem. Zar
da ga zauzvrat vrati u pakao? Na to se detektiv nije mogao odlučiti.
- Dođite! - reče jednostavno na bjegunčev radostan povik i odvuče ga prema
rijeci.
Malo je riječi bilo izmijenjeno između dvojice drugova za tih osam dana koji su
upravo protekli. Sergej Ladko je uglavnom šutio i sve snage svoga bića
usredotočio na to da čamcu poveća brzinu.
Odsječnim rečenicama, koje je iz njega valjalo čupati, ipak je ispričao svoje
neobjašnjive doživljaje nakon utoka Ipo-Ija. Ispričao je o dugom zatočenju u
zemunskom zatvoru, koje je uslijedilo nakon još čudnijeg utamničenja na palubi
neznane teglenice. Znači da su lagali oni koji su tvrdili da su ga vidjeli između
Budimpešte i Zemuna, jer je cijeli taj put prešao zatvoren u teglenici, vezanih
nogu i ruku.
Nakon te priče prvotno mišljenje Karla Dragocha se sve više potvrđivalo. Protiv
svoje volje, ustanovio je podudarnost između napada kojemu je Ilija Brusch bio
žrtvom i dolaska njegova dvojnika u Szalku. Nema sumnje, ribolovac je nekom
smetao i bio izvrgnut udarcima nepoznata neprijatelja, a njegov je opis čini se
odgovarao opisu pravog razbojnika.
Tako je Karl Dragoch malo-pomalo kročio prema istini. Iako nije bio u stanju
provjeriti svoje zaključke, bar je osjećao da sumnje koje je prije gajio iz dana u
dan slabe.
Ipak nije ni načas pomišljao da napusti čiklju i vrati se radi pokretanja ponovne
istrage. Njegov mu je policijski njuh govorio da je trag dobar i da je ribolovac,
možda i nedužan, na neki način umiješan u slučaj dunavske bande. U gornjem
toku189
rijeke, uostalom, vladao je savršen mir, a niz počinjenih zločina dokazivao je da
su se njihovi počinioci također spustili niz rijeku bar do okolice Zemuna. Svi su
izgledi dakle bili da su nastavili plovidbu za vrijeme zatočenja Ilije Bruscha.
U tom pogledu se Karl Dragoch nije varao. Ivan Striga se doista i dalje
približavao Crnom moru, a nakon odlaska iz Zemuna bio je dvanaest dana u
prednosti pred čikljom. Ali je tu dvanaestodnevnu prednost malo-pomalo gubio,
razmak između dvije lađe postepeno se smanjivao i dan za danom, sat za satom,
minutu za minutom, čiklja je neumoljivo dostizala teglenicu zahvaljujući
bjesomučnom naprezanju Sergeja Ladka. Imao je samo jedan cilj: Ruse; samo
jednu misao: Na-ča. Ako je zanemarivao mjere opreza, koje je prije poduzimao
da zaštiti svoj inkognito, bilo je to zato što o tom zapravo uopće nije razmišljao.
Uostalom, kakva korist od toga sada? Nakon hapšenja, nakon bijega, zvati se
Ilija Brusch moralo je biti jednako sumnjivo kao i zvati se Sergej Ladko. Pod
jednim ili pod drugim imenom, odsad je mogao ući u Ruse samo krišom, pod
prijetnjom da bude smjesta uhvaćen.
Obuzet svojom fiksnom idejom, za tih osam dana nije obratio ni najmanju
pažnju obalama rijeke. Ako je opazio da prolaze ispred Beograda - bijelog grada
- izgrađenog terasasto na brdu koje nadvisuje kneževska palača, Konak, grada s
predgrađem kamo stiže golema količina robe u tranzitu, primijetio ga je jer
Beograd obilježava srpsku granicu gdje ističe moć gospodina Izara Rone. Ali
zatim više nije zapažao ništa.
Nije vidio ni Smederevo, drevnu prijestolnicu Srbije, poznatu po vinogradima
koji je okružuju; niti Golubac, gdje pokazuju pećinu u kojoj je sveti Juraj prema
legendi ostavio tijelo zmaja ubijenog vlastitim rukama; ni Oršovu, gdje Dunav
počinje teći između dvije drevne turske pokrajine, koje su poslije postale
nezavisna kraljevstva; niti Đerdap, tu glasovitu su-tjesku omeđenu okomitim
klisurama visokim četiristo metara, s kojih se Dunav survava i bijesno razbija o
stijene kojima je posuto njegovo korito; ni Vidin, prvi znatniji bugarski grad; ni
Nikopol ni Svištov, dva druga poznata grada koje je morao prijeći uzvodno od
Rusa.
Radije se držao srpske obale, gdje se smatrao sigurnijim, i doista policija ga nije
uznemirivala do izlaska iz Đerdapa. Tek je u Oršovi čamac riječne brigade prvi
put naredio čiklji da se zaustavi. Sergej Ladko posluša silno uznemiren, pi-190
tajući se što će odgovoriti na pitanja koja će mu neizbježno postaviti.
Uopće ga nisu ispitivali. Na jednu riječ Karla Dragoc-ha, zapovjednik jedinice se s
poštovanjem nakloni i više nije bilo ni govora o premetačini.
Peljaru nije bilo ni na kraj pameti da se čudi što jedan bečki građanin raspoređuje
državne snage kako mu se sviđa. Presretan što se tako jeftino izvukao, smatrao je
da je posve prirodna svemoć koja radi u njegovu korist, pa kad je vidio da se
razgovor između policajca i njegovog putnika produljuje, nije pokazao nimalo
čuđenja nego samo sve veću nestrpljivost.
U skladu s naredbama, koliko gospodina Izara Rone, koji je bio bijesan zbog bijega
svog optuženika, toliko i samog Karla Dragocha, riječna policija je udvostručila
snage. Na određenim udaljenostima, lađe su bile prisiljene prijeći niz brana, među
kojima je ova u Oršovi bila od najveće važnosti. Suženost rijeke u tom dijelu toka
olakšavala je nadzor, pa se zapravo nije moglo dogoditi da ma koje plovilo uspije
prijeći a da ne bude u tančine pregledano.
Ispitujući potčinjenog, Karl Dragoch je na svoje nezadovoljstvo u isti mah doznao
da njegove potrage nisu dale nikakav rezultat, i da je baš prije dva dana novi
zločin, prilično teška provala, počinjen na rumunjskom području, na utoku Ji-rua,
gotovo točno nasuprot bugarskom gradu Orehovu.
Dunavska banda uspjela se dakle provući kroz očice mreže. Budući da je ta banda
imala običaj da prisvaja ne samo zlato i srebro, nego i dragocjene predmete svake
vrste, njezin je plijen morao biti golema obujma i bilo je zaista neshvatljivo kako
mu nisu mogli ući u trag, kad nijedno plovilo nije moglo izbjeći pregledu.
Ipak je bilo tako.
Karl Dragoch je bio zaprepašten tolikom virtuoznoš-ću. Pa ipak, trebalo je priznati
neosporno, naime, da zlikovci sami svojim napadima dokazuju da plove nizvodno.
Iz tih činjenica mogao se izvući samo jedan zaključak, da valja požuriti. Mjesto i
datum posljednjeg prijavljenog razbojstva pokazivali su da su počinioci bili manje
od trista kilometara u prednosti. Vodeći računa o vremenu kad je Iliji Bruschu bilo
onemogućeno djelovanje, vremenu koje je dunavska banda zacijelo iskoristila,
trebalo je zaključiti da njezina brzina iznosi 191
jedva polovicu brzine čiklje. Nije ih dakle bilo nemoguće dostići.
Zato su ne čekajući dalje ponovo krenuli i u prvim jutarnjim satima 6. listopada
prešli bugarsku granicu. Sergej Ladko, koji se dosad kako je najbolje mogao držao
desne obale, od tog se mjesta naprotiv stisnuo što je bliže mogao uz rumunjsku
stranu kojoj je, uostalom, dalje od Loma pristup branio niz močvara širokih osam
do deset kilometara.
Ma kako bio zadubljen u misli, otkako su ušli u bugarske vode rijeka mu se morala
učiniti sumnjivom. Njome je zapravo krstario priličan broj šajki na parni pogon,
čak torpiljar-ki, štoviše topnjača pod otomanskom zastavom. Predviđajući rat s
Rusijom, koji će izbiti za manje od godinu dana, Turska je već počela nadgledati
Dunav koji je potom napučila pravom pravcatom flotilom.
Birajući od dva zla manje, peljar se radije držao na udaljenosti od tih turskih lađa,
pa makar se zbog toga morao baciti u ralje rumunjskih vlasti, protiv kojih će ga
možda moći zaštititi gospodin Ja'ger kao što je učinio u Oršovi.
Nije se pružila prilika da se moć njegova suputnika stavi na novu kušnju; nikakva
nezgoda nije pomutila taj posljednji dio puta i 10. listopada oko četiri sata popodne
čiklja je napokon prispjela na visinu Rusa, koje su se nejasno nazirale na drugoj
obali. Peljar je tada dosegao sredinu rijeke i zatim, zaustavivši prvi put nakon
tolikih dana veslo, baci kotvu na dno.
V

- Sto je? - zapita Karl Dragoch.

- Stigao sam - lakonski odgovori Sergej Ladko.
- Stigao?... Pa nismo još na Crnom moru.
- Prevario sam vas, gospodine Ja'ger - izjavi bez okolišanja Sergej Ladko. - Nikad
nisam namjeravao putovati do Crnog mora.
- A! - nato će detektiv kojemu se probudila pažnja.
- Ne! Krenuo sam u namjeri da se zaustavim u Rusa-ma. Tu smo.
- Gdje su vam Ruse?
- Tamo - odgovori peljar pokazujući na kuće udaljenog grada.
- Zašto onda ne idemo tamo?
- Zato što moram čekati noć. Progonjen sam, tražen. Danju bih se izvrgao
opasnosti da me uhvate na prvom koraku.
5r-192
Postajalo je zanimljivo. Jesu li prvobitne Dragocheve sumnje ipak opravdane?
- Kao u Zemunu? - promrmlja poluglasno.
- Kao u Zemunu - potvrdi Sergej Ladko bez uzbuđenja - ali ne iz istih razloga.
Ja sam pošten čovjek, gospodine Jager.
- U to ne sumnjam, gospodine Brusch, premda, kad čovjek ima razloga da se
boji hapšenja, ti su razlozi rijetko kad dobri.
- Moji jesu, gospodine Jager - hladno potvrdi Sergej Ladko. - Oprostite što vam
ih ne otkrivam. Zakleo sam se sam sebi da ću čuvati tajnu. I sačuvat ću je.
Karl Dragoch odobri kretnjom koja je izražavala najpotpuniju ravnodušnost.
Peljar nastavi:
- Zamišljam, gospodine Jager, da niste željni da budete upleteni u moje
poslove. Ako hoćete, iskrcat ću vas na rumunjskom tlu. Tako ćete izbjeći
opasnosti kojima se ja mogu izložiti.
- Koliko se mislite zadržati u Rusama? - zapita Karl Dragoch ne odgovorivši
izravno.
- Ne znam - reče Sergej Ladko. - Ako stvari krenu meni u prilog, vratit ću se na
čamac prije svitanja i u tom slučaju neću biti sam. Ako bude drukčije, nemam
pojma što ću.
- Slijedit ću vas do kraja, gospodine Brusch - bez oklijevanja izjavi Karl
Dragoch.
- Kako vam drago! - zaključi Sergej Ladko i ne doda više ni riječi.
Kad se spustila noć, dohvati veslo i približi se bugarskoj obali. Mrak je bio
potpun kad je ondje pristao, malo dalje od posljednjih kuća u gradu.
Težeći svim bićem prema cilju, Sergej Ladko je djelovao poput mjesečara.
Odrješitim i preciznim pokretima ne okolišajući je obavljao ono što je trebalo,
ono što ne bi mogao a da ne učini. Slijep za sve što ga je okruživalo, nije vidio
kad je njegov drug nestao u kabini čim je kotva bila bačena na obalu. Vanjski
svijet izgubio je za njega svaku stvarnost. Postojao je samo njegov san. A taj je
san bio njegova kuća, usprkos tami skroz obasjana suncem, a u njegovoj kući
Nača!... Osim Nače, više ničeg^nije bilo pod nebom.
Čim je pramčana statva čiklje dotakla obalu, on iskoči na zemlju, snažno
zategne vez i udalji se brzim korakom.193
Karl Dragoch smjesta izađe iz kabine. Tamo nije gubio vrijeme. Tko bi u tom
neotesancu teška hoda, čudesnoj kopiji mađarskog seljaka, prepoznao energičnu
suhonjavu priliku policajca?
I detektiv se iskrca i prateći peljara u stopu još jednom krene u lov. f
IŠesnaesto poglavlje
Prazna kuća
Za pet minuta Sergej Ladko i Karl Dragoch su stigli do kuća. Budući da u to
vrijeme Ruse usprkos trgovačkom značenju nisu imale nikakve javne rasvjete,
bilo bi im teško, čak da su to i željeli, steći predodžbu o gradu koji je neuredno
zbijen oko širokog pristaništa, a u predgrađu su mu se nagomilale dosta trošne
daščare koje su služile kao skladišta ili gostionice. Ali oni zaista na to nisu ni
pomišljali. Prvi je hodao brzim korakom, pogleda upravljena preda se, kao da
ga privlači neki cilj što svijetli u noći. Što se tiče drugoga, on je tako pažljivo
slijedio peljara da čak nije ni primijetio dvojicu ljudi koji su se pojavili izjedne
uličice u trenutku kad ju je on prelazio.
Čim su se našli na putu uz rijeku, ta dvojica se rasta-|nu. Jedan ode desno, u
nizvodnom smjeru.
- Laku noć - reče taj bugarski.
- Laku noć - odgovori drugi koji skrenuvši ulijevo pođe uzastopce s Karlom
Dragochem.
Čuvši taj glas, policajac zadršće. Načas je oklijevao, nagonski usporavajući hod,
zatim, prekinuvši praćenje, iznenada stane i naglo se okrene.
Policajcu koji nema ambicije da strune u najgorim poslovima svoje službe,
potreban je čitav niz prirodnih ili stečenih sposobnosti. Ali, najdragocjenije od
mnogostrukih svojstava koja mora posjedovati jest savršeno pamćenje po
viđenju i po sluhu.
Karl Dragoch je tu prednost posjedovao u najvećoj mjeri. Njegovi su slušni i
očni živci bili pravi pravcati uređaji za snimanje, i nikad nisu zaboravljali
svjetlosne i zvučne osjete koje su jednom primili, ma kako davno to bilo. Poslije
mjeseci, poslije godina, prepoznavao je na prvi pogled lice koje je jedva jednom
vidio, glas od kojeg je jedan jedini put zatreperio njegov bubnjić.
Upravo se to dogodilo s glasom koji je maločas čuo, a ovaj put i nije bilo tako
davno da se našao licem u lice s njego-196
vim vlasnikom da bi se trebalo bojati zabune. Taj je glas odzvanjao u njegovim
ušima na čistini u podnožju gore Piliš, to je bila dosad uzalud tražena nit vodilja.
Ma kako se njegovi zaključci o suputniku mogli učiniti oštroumnima, bile su to
samo pretpostavke. Naprotiv, taj glas mu je napokon donosio izvjesnost. Između
vjerojatnog i izvjesnog kolebanje je nemoguće, i zato se detektiv, prekinuvši
praćenje, bacio na novi trag.
- Dobra večer, Tiča - izgovori Karl Dragoch njemački kad je čovjek došao blizu.
Ovaj se zaustavi nastojeći proniknuti noćnu tamu.
- Tko govori? - upita.
- Ja - odgovori Dragoch.
- Tko to, vi?
- Max Ravnold.
- Ne poznajem takvog.
- Ali ja poznajem vas čim sam vas pozvao po imenu.
- To je točno - prizna Tiča. - Čak mora da imate dobre oči, prijatelju.
- Stvarno su izvrsne. Razgovor se na trenutak prekine.
- Što hoćete od mene? - nastavi ispitivati Tiča.
- Hoću razgovarati s vama - izjavi Dragoch - s vama i s jednim drugim. Samo
zbog toga sam u Rusama.
- Znači, niste odavde?
- Ne. Danas sam stigao.
- Lijepo ste vrijeme odabrali - naceri se Tiča koji je očito ciljao na sadašnju
anarhiju u Bugarskoj.
Kretnjom pokazavši ravnodušnost, Dragoch nastavi:
- Ja sam iz Esztergoma. Tiča je šutio.
- Ne poznajete Esztergom?
- Ne.
- Čudno, kad ste bili tako blizu.
- Tako blizu?... - ponovi Tiča. - Po čemu zaključujete da sam bio blizu
Esztergoma.
- Dovraga! - reče smijući se Karl Dragoch - pa vila Hagenau nije baš daleko.
Sad je na Tiči bio red da zadršće. Ipak je pokušao pokazati smjelost.
- Vila Hagenau?... - promuca glasom koji je htio učiniti šaljivim. - Isti slučaj kao i
s vama, drugar. Nikad čuo.f197
- Stvarno?... - ironično će Dragoch. - A čistina ispod Pilisa, daji znate za nju?
Žustro se približivši, Tiča zgrabi sugovornika za ruku.
- Tiše onda! - reče ne trudeći se ovaj put da prikrije uzbuđenje. - Ludi ste što
tako vičete.
- Pa nema nikoga - usprotivi se Dragoch.
- Nikad se ne zna - odvrati Tiča i zapita: - Što zapravo hoćete?
- Razgovarati s Ladkom - odgovori Dragoch ne spu-stivši glas.
Tiča pojača stisak.
- Pst! - izusti bacajući oko sebe prestravljene poglede. - Zar ste se zakleli da nas
date objesiti?
Karl Dragoch udari u smijeh.
- Eh! - reče. - Teško ćemo se sporazumjeti ako moramo govoriti kao njemaci.
- A nije način niti pristupiti čovjeku usred noći bez upozorenja - prigušeno je
mumljao Tiča. - Ima stvari o kojima je bolje ne govoriti nasred ceste.
- Ni meni nije stalo da s vama razgovaram na cesti -odvrati Dragoch. - Pođimo
nekamo.
- A kamo?
- Bilo kamo. Ima valjda neka krčma u blizini?
- Nekoliko koraka odavde.
- Pođimo onamo.
- U redu - popusti Tiča. - Idite za mnom. Pedeset metara dalje, dva drugara
dođu na malen trg.
Pred njima je jedan prozor slabašno svijetlio u noći.
- To je tu - reče Tiča.
Kad su se vrata otvorila, oni bez zapreke uđu u praznu prostoriju skromne
kavane s desetak stolova poredanih u krug.
- Tu će nam biti sjajno - reče Dragoch. Gazda dotrči ususret neočekivanim
gostima.
- Što ćemo piti?... Ja častim - objavi detektiv udarivši se po džepu.
- Čašu šljivovice? - predloži Tiča.
- Može šljivovica... A klekovača?.. Što kažete na to?
- I klekovača je dobra - odobri Tiča.
Karl Dragoch se okrene prema gazdi koji je pažljivo čekao narudžbu.
- Jeste čuli, prijatelju... Poslužite nas, i to brzo!
= H- -

"^.V198
Dok je gostioničar užurbano radio, Dragoch je jednim pogledom odmjerio
protivnika s kojim će se morati boriti. Brzo ga je procijenio. Širokih ramena,
bikovske šije, uska čela obrasla gustom sijedom kosom, jednom riječju, imao je
pred sobom savršen primjerak sajamskog rvača niže klase, pravog grubija-na.
Čim su donesene boce i dvije čaše, Tiča nastavi razgovor o temi s kojom je i
započeo.
- Vi dakle kažete da me poznajete?
- Zar u to sumnjate?
- I da znate za događaj iz Esztergoma?
- I to. Tamo smo zajedno radili.
- Nemoguće!
- Ma sigurno!
- Ništa ne shvaćam - promrmlja Tiča dobronamjerno tražeći u sjećanju. - Pa bilo
nas je samo osam...
- Oprostite - prekine Dragoch - bilo nas je devet jer sam ja bio tamo.
- Vi ste radili na svoju ruku? - navaljivao je Tiča ne vjerujući.
- Da, u vili, a i na čistini također. Štoviše, ja sam dovezao i kola.
- S Vogelom?
- S Vogelom.
Tiča je časak razmišljao.
- Ne može biti - usprotivi se. - S Vogelom je bio Kai-serlick.
- Ne, nego ja - odvrati Dragoch ne zbunivši se. - Kai-serlick je ostao s vama.
- Znate sigurno?
- Posve - potvrdi Dragoch.
Tiča kao da je bio uzdrman. Razbojnik se baš nije odlikovao pameću. Ne
primjećujući da je upravo sam otkrio postojanje Vogela i Kaiserlicka tobožnjem
Maxu Ravnoldu, smatrao je dokazom to što je ovaj znao njihova imena.
- Čašu klekovače? - predloži Dragoch.
- Neću odbiti - reče Tiča.
Zatim, ispraznivši čašu nadušak, progunđa napola po-
bijeđen:
- Čudno. Onda prvi put uplećemo stranca u naše stva-
ri.199
»Nema smisla tražiti smicalice, druže!«

- Sve ima početak - odvrati Karl Dragoch. - Neću više biti stranac kad budem
primljen u družinu.
- Kakva družina?
- Nema smisla tražiti smicalice, druže. Kad vam kažem da je to dogovoreno.
- Što je dogovoreno?
- Da ću biti među vašima.
- S kim je dogovoreno?
- S Ladkom.
- Šutite! - grubo prekine Tiča. - Već sam vas upozorio da to ime zadržite za
sebe.
- Na ulici - prigovori Dragoch. - Ali ovdje?
- Ovdje kao i drugdje, u cijelom gradu, jasno?
- Zašto?
Ali Tiča je sačuvao još trunku nepovjerenja.
- Ako vas netko to pita - odgovori razložno - reći ćete da ne znate, drugar.
Vidim da znate mnogo toga, ali ne znate sve, a nisam ja, stari lisac, zato tu da od
mene ispipavate tajnu.
Tiča se varao, nije imao snage za borbu s takvim protivnikom kakav je Dragoch,
i stara je lija dolijala. Trezvenost mu nije bila jaka strana, a čim je detektiv to
otkrio, smišljao je kako da se okoristi tom rupom u protivnikovu oklopu. Stalno
nuđenje pićem svladalo je razbojnikov doduše dosta mlak otpor. Čaše klekovače
slijedile su za čašama šljivovice i obrnuto. Učinak alkohola već se počeo
osjećati. Tičine su se oči zamutile, jezik otežao, a oprez postao manje budan. Pa,
kao što svatko zna, klizava je cesta pijanstva, a žeđ obično biva sve veća što se
više utažuje.
- Dakle, rekli smo - nastavi Tiča malo nejasnim glasom - da je to dogovoreno
sa šefom?
- Dogovoreno je - izjavi Dragoch.
- Dobro je učinio... šef - potvrdi Tiča i u pijanstvu počne sugovornika
oslovljavati sa ti. - Izgledaš, drugar, čestito i iskreno.
- To možeš mirno reći - potvrdi Dragoch složivši se potpuno.
- Samo, eto!... Nećeš vidjeti... šefa.
- Zašto ga neću vidjeti*: Prije nego je odgovorio,
Tiča se zagleda u bocu šljivo-201
viče i dvaput zaredom napuni čašu do vrha. Kad je ispio, izjavi promuklim
glasom:
- Sef je... otišao.
- Nije u Rusama? - navaljivao je Dragoch silno razočaran.
- Više nije.
- Više? Znači da je bio?
- Prije četiri dana.
- A sad?
- Na teglenici, plovi na more.
- Kad se mora vratiti?
- Za petnaestak dana.
- Petnaest dana zakašnjenja! Takve sam ja sreće! -poviče Dragoch.
- Jako te svrbi da dođeš u družinu? - zapita Tiča i prasne u smijeh.
- Nego što! - nato će Dragoch. - Seljak sam, a u onom napadu kod Esztergoma
dobio sam u jednoj noći više nego što zaradim u godinu dana kad radim na
zemlji.
- Pa ti se otvorio tek - zaključi Tiča smijući se grohotom.
Dragoch se pričini kao da je opazio da je čaša njegova susjeda za stolom prazna
pa je užurbano napuni.
- Pa ti drugar ništa ne piješ - klikne. - U tvoje zdravlje!
- U tvoje zdravlje - ponovi Tiča i iskapi čašu nadušak. Policajac je pokupio
obavijesti u izobilju. Doznao je
koliko članova ima dunavska banda: osam, po Tičinom kazivanju; ime trojice
među njima, čak četvorice, uključivši vođu; njihovo odredište: more, gdje će
bez sumnje plijen biti prekrcan na neki brod; bazu njihovih operacija: Ruse.
Kad se Ladko za petnaestak dana vrati onamo, bit će sve pripremljeno da ga
uhapse na licu mjesta, ako ga ne uspiju uhvatiti na samom ušću Dunava.
Ipak je više nego jedna točka još ostala nerasvijetljena. Karl Dragoch pomisli da
bi možda bilo moguće razjasniti bar jednu od njih ako iskoristi pijano stanje
svoga sugovornika.
- Zašto onda - upita ravnodušno nakon kratke šutnje - maločas nisi htio da
izgovorim ime Ladko?
Neosporno posve pijan, Tiča uputi .prema drugaru202
vodnjikav pogled i u iznenadnom nastupu nježnosti pruži mu ruku.
- Reći ću ti - promuca - jer si pravi prijatelj!
- Da - potvrdi Dragoch odgovarajući na pijančev stisak.
- Brat.
- Da.
- Veseljak, odvažan momak.
- Da.
Tiča je pogledom potražio boce.
- Gutljaj klekovače? - predloži.
- Nema je više - odgovori Dragoch.
Smatrajući da je protivniku dosta i bojeći se da će pasti mrtav pijan, detektiv je
tako sredio stvar da je dobar dio pića razlio po podu. Ali to nije bilo po volji
Tiči; on je napravio razočaranu grimasu kad je shvatio da više nema klekovače.
- Onda šljivovice? - molio je.
- Evo - pristane Karl Dragoch i primakne preko stola bocu u kojoj je bilo još
nekoliko kapi pića. - Ali oprezno, drugar!... Ne bismo se smjeli napiti.
- Ja!... - pobuni se Tiča točeći s dna boce. - Kad bih i htio, ne bih mogao!
- Dakle, pričali smo da Ladko?... - natukne Dragoch strpljivo nastavljajući
vijugav put prema cilju.
- Ladko? - ponovi Tiča jer više nije znao o čemu je bila riječ.
- Da... Zašto se ne smije imenovati? Tiča se pijano nasmije.
- To tebe muči, sine moj, to!... Jer se Ladko tu izgovara Striga, to ti je.
- Striga? - ponovi Dragoch ništa ne shvaćajući. - Zašto Striga?
- Jer je to ime toga maloga... Kao što se ti zoveš... Stvarno! Kako se ti zoveš?...
- Ravnold.
- Tako je, Ravnold... No dobro! Ja te zovem Ravnold... A on, on se zove
Striga... to je jasno.
- Ali u Esztergomu... - navaljivao je Dragoch.
- Oh! - prekine Tiča. - U Esztergomu je bio Ladko... Ali u Rusama je Striga.
Pakosno namigne.203
- Eto tako, shvaćaš, ni luk jeo ni luk mirisao. Činjenica da se zlikovac posluži
tuđim imenom kad
čini zlodjela nije mogla začuditi jednog policajca, ali zašto to ime Ladko, isto ime
koje je bilo potpisano na slici nađenoj u čiklji?
- Ali ipak postoji neki Ladko - nestrpljivo poviče Dragoch zaključivši tako svoje
razmišljanje.
- Dovraga! - reče Tiča. - Pa to i je najljepše u cijeloj stvari.
- Tko je taj Ladko?
- Gad - odrješito ustvrdi Tiča.
- Što ti je učinio?
- Meni?... Ništa... Strigi...
- Što je učinio Strigi?
- Oteo mu je ženu... lijepu Naču.
Nača! Ime koje se nalazilo na slici. Uvjeren da je na dobru tragu, Dragoch je
pohlepno slušao Tiču, a ovaj je nastavio ne dajući se moliti.
- Odonda nisu više prijatelji, možeš misliti!... Zato je Striga uzeo njegovo ime.
Striga je lukavac.
- Sve mi to - primijeti Dragoch - ne objašnjava zašto se ne smije izgovoriti ime
Ladko.
- Jer je opasno - protumači Tiča. - U Esztergomu... i drugdje, znaš koga označava.
Ovdje je to ime nekakvog pe-Ijara koji se postavio protiv vlasti... Budala, kuje
zavjeru... A u Rusama su ulice pune Turaka!
- Što se s njim dogodilo? - upita Dragoch. Tiča pokretom pokaže da ne zna.
- Nestao je. Striga kaže da je mrtav.
- Mrtav!
- I to mora da je istina, jer Striga sad ima ženu.
- Kakvu ženu?
- Eh! Lijepu Naču... Nakon imena i ženu... Golubica nije zadovoljna!... Ali Striga
je čvrsto drži na teglenici.
Dragochu se sve razjašnjavalo. Nije proveo tolike dane u društvu grubog zlikovca
nego s prognanim rodoljubom. Kolik je u ovom trenutku morao biti nesretnikov
bol kad je napokon, nakon tolikih napora, stigao kući i našao svoj dom prazan!...
Trebalo mu je potrčati u pomoć... Što se tiče dunavske bande, ovako obaviješten,
Dragoch sad neće imati nimalo muke da je naknadno pohvata.
204
stvo.
- Vruće je!... - uzdahne hineći da ga je svladalo pijan-
- Jako vruće - potvrdi Tiča.
- To je od rakije - promuca Dragoch. Tiča udari šakom po stolu.
- Ti momče to ne podnosiš - tromo se narugao. - Vidiš mene... Spreman sam
početi iznova.
- Ne mogu se boriti - prizna Dragoch.
- Vrapčiću!... - cerekao se Tiča. - Pa izađimo ako ti je zlo.
Pošto je gazda pozvan i račun plaćen, dva druga se nađu na trgu. Ta promjena
kao da nije odgovarala Tiči. Čim se našao na svježem zraku, postao je znatno
pijaniji. Dragoch se pobojao da je pretjerao s količinom pića.
- Reci - zapita pokazujući niz rijeku - taj Ladko?...
- Koji Ladko?
- Peljar. Je li tamo stanovao?
- Ne.
Karl Dragoch se okrene prema gradu.
- Tamo?
- Ne.
- Onda tamo?
- Da - promuca Tiča.
Detektiv odvuče momka. On je teturao i dao se voditi gunđajući nesuvisle
rečenice sve dok se, nakon pet minuta hoda, naglo ne zaustavi prisiljavajući se
da stoji uspravno.
- Što je taj Striga govorio - mucao je - da je Ladko mrtav?
- Zašto?
- Nije mrtav, kad je netko u njegovoj kući.
I Tiča pokaže na nekoliko koraka udaljenosti tračak svjetla koji je prolazio kroz
prozorske kapke i ostavljao brazde na cesti. Dragoch požuri prema tom prozoru.
Kroz pukotinu kapka Tiča i on pogledaju u kuću.
Ugledali su neveliku, ali udobno namještenu prostoriju. Porazbacano pokućstvo
i debeo sloj prašine što ga je pokrivao dali su naslutiti da je ta prostorija bila već
odavna napušteno poprište nekog prizora nasilja. U sredini je bio velik stol na
koji se nalaktio čovjek kao da duboko razmišlja. Grčenje njegovih prstiju napola
skrivenih u raščupanoj kosi rječito je205
izražavalo bolan nemir njegove duše. Iz očiju tog čovjeka tekle su krupne suze.
Kao što je i očekivao, Karl Dragoch prepozna svog druga s putovanja. Ali nije
on jedini prepoznao zamišljenog očajnika.
- To je on!... - promrmlja Tiča trudeći se iz petnih žila da odagna pijanstvo.
- On?...
- Ladko.
Tiča prijeđe rukom preko lica i uspije opet steći malo hladnokrvnosti.
- Nije mrtav, gad... - izusti kroz zube. - Ali to je još bolje... Turci će mi njegovu
kožu platiti skuplje nego što vrijedi... Striga će biti zadovoljan!... Ne miči se
odavde, drugar -reče obraćajući se Dragochu. - Ako hoće izaći, udari ga!... Ako
treba, pozovi u pomoć... Ja idem po policiju...
Ne čekajući odgovor, Tiča se trčeći udalji. Jedva da je još koji put zateturao.
Uzbuđenje mu je vratilo ravnotežu.
Čim je ostao sam, detektiv uđe u kuću.
Sergej Ladko se nije ni pomaknuo. Karl Dragoch mu položi ruku na rame.
Nesretnik digne glavu. Ali mu je misao ostala odsutna, a mutan pogled je
pokazivao da ne prepoznaje svog suputnika. Ovaj izusti samo jednu riječ:
- Nača!...
Sergej Ladko se naglo uspravi. Oči su mu ispitivački plamtjele prikovane uz
Karla Dragocha.

- Slijedite me - reče detektiv - i požurimo.

Sedamnaesto poglavlje
Plivajući
Čiklja je brzo plovila rijekom. Opijen, zanesen, obuzet nekom vrstom bjesnila,
Sergej Ladko je razjarenije no ikad pritiskao veslo. Oslobođen općih pravila
žestinom svoje žudnje, jedva je sebi svake noći dopuštao nekoliko trenutaka
počinka. Tada je dotučen zapadao u olovno težak san iz kojeg se naglo budio
nakon dva sata, kao da ga je budilo zvono, da bi smjesta nastavio užasan napor.
Kao svjedok takve ogorčene potjere, Karl Dragoch se divio da ljudski
organizam može biti tako izdržljiv. Pa ipak mu je taj čudesni prizor pružao
običan čovjek, ali čovjek koji je tu nadljudsku snagu crpio iz najmračnijeg
očaja.
Pazeći da nesretnog peljara poštedi i najmanje nepažnje, detektiv se trudio da ne
prekine šutnju. Sve^ što je bilo prijeko potrebno reći, rekli su na odlasku iz
Rusa. Čim je čiklja uplovila u struju, Karl Dragoch je dao neizbježna
objašnjenja. Ponajprije je otkrio svoj identitet. Zatim je ukratko objasnio zašto
je pošao na ovo putovanje, jer slijedi dunavsku bandu kojoj je prema sveopćem
vjerovanju vođa stanoviti Ladko iz Rusa.
Peljar je rastreseno saslušao tu priču pokazujući grozničavu nestrpljivost. Sto ga
se sve to ticalo? Imao je samo jednu misao, jedan cilj, jednu nadu: Nača!
Pažnja mu se probudila tek u trenutku kad je Karl Dragoch započeo pričati o
mladoj ženi, rekavši kako je iz Tiči-nih usta doznao da Nača putuje niz rijeku,
zatočena na teglenici kojom zapovijeda vođa bande čije pravo ime nije Ladko
nego Striga. v
Čuvši to ime, Sergej Ladko je doslovce riknuo.
- Striga! - krikne dok je njegova zgrčena ruka svom snagom stezala veslo.
Nije ništa više pitao. Od tada je veslao bez prekida, bez odaha, bez odmora,
namrštenih obrva, luđačkih očiju, hitajući svom dušom naprijed, prema cilju. U
srcu je osjećao da će
208

taj cilj zasigurno dostići. Zašto? Nije bio u stanju reći. Naprosto je u to bio
uvjeren. Teglenicu u kojoj je Nača zatvorena otkrit će na prvi pogled, makar
usred tisuću drugih. Kako? Nije imao pojma. Ali otkrit će je. O tom nije trebalo
govoriti, to nije bilo sporno. Sad je sebi protumačio zašto mu se činilo da
poznaje onoga od svojih tamničara koji je bio zadužen da mu donosi hranu za
vrijeme prvog zatočenja, i zašto su glasovi koje je nejasno čuo odjeknuli u
njegovu srcu. Tamničar je bio Tiča. Glasovi su bili Strigin i Način. A onaj krik
koji jejzačuo u noći, i to je bila Nača koja je uzalud zvala u pomoć. Što se tada
nije zaustavio! Koliko bi žaljenja, koliko kajanja sebi prištedio!
U trenutku bijega jedva da je i vidio u tami crnu gro-madu pio veće tamnice, u
kojoj je ne znajući ostavljao onu koja mu je bila toliko draga. Nije važno! I to će
biti dosta. Bilo je nemoguće da prođe blizu te teglenice a da ga u dnu bića neki
tajanstven glas o tomu ne obavijesti.
Uistinu, u nadi Sergeja Ladka nije bilo toliko taštine kao što bi netko mogao
povjerovati. Njegovi izgledi da će pogriješiti zapravo su bili vrlo maleni zbog
malobrojnosti teglenica koje krstare Dunavom. Njihov broj, koji se od Oršove
nije prestao smanjivati, postao je posve neznatan od Rusa, a posljednje su
pristale u Silistri. Nizvodno od toga grada, do kojeg je čiklja plovila dvadeset
četiri sata, preostala su na rijeci samo dva teretna broda, a gotovo su isključivo
prevladali parobrodi.
Na visini Rusa, naime, Dunav je golem. Šireći se na lijevu obalu u nepregledne
močvare, njegovo korito ovdje prelazi širinu od dvije vrste. Dalje nizvodno je
još širi, pa između Silistre i Braile doseže koji put i do dvadeset kilometara
širine. To vodeno prostranstvo je pravo more, kojem ne manjkaju ni oluje, ni
zapjenjeni valovi, te je razumljivo da plitke teglenice, neprikladne za uzburkane
vode, oklijevaju da se odvaže onamo.
Za Sergeja Ladka bilo je također vrlo sretno i to što se ustalilo lijepo vrijeme. U
čamcu tako malenih dimenzija i tako za more neprikladnih oblika bio bi
prisiljen potražiti sklonište u kakvoj vrtači čim bi vjetar malo snažnije zapuhao.
Ma kako se svim srcem zanimao za brige svog sudruga, Karl Dragoch, imajući
pred očima i drugi cilj, usprkos svemu ipak je bio zbunjen kad je vidio pustoš
toga sumornog prostranstva. Nije li mu Tiča dao lažnu obavijest? Budući da su
se uzastopce zaustavljale sve teglenice, plašio se da je i Striga209
bio prisiljen da ih oponaša. Njegova je uznemirenost postala tolika da se na kraju
povjerio Sergeju Ladku.
- Je li teglenica u stanju ploviti sve do mora? - upita.
- Jest - odgovori peljar. - To se događa rijetko, ali se ponekad viđa.
- Jeste li vi sami njome upravljali?
- Koji put.
- Što rade da bi iskrcali tovar?
- Sklanjaju se u neku dražicu kakvih ima dosta kad se prođu ušća, i tamo ih
pronalaze parobrodi.
- Govorite o ušćima. Zar ih ima više?
- Dva su glavna rukava - odgovori Sergej Ladko. -Jedan, na sjeveru, to je Kilija;
drugi je južnije, Sulina. Ovaj drugi je važniji.
- Ne može li to biti razlog naše greške? - raspita se Karl Dragoch.
- Ne - ustvrdi peljar. - Ljudi koji se skrivaju ne plove Sulinom. Uputit ćemo se
sjevernim rukavom.
Tim odgovorom Karl Dragoch je bio samo napola umiren. Dok oni budu plovili
jednim putem, banda je lijepo mogla pobjeći drugim. Ali što da učine protiv te
mogućnosti osim da se prepuste sudbini jer nisu bili u prilici da u isti mah paze na
sva ušća rijeke. Kao da je naslutio njegove misli, Sergej Ladko dopuni svoje
objašnjenje na način koji je ohrabrivao:
- Uostalom, dalje od ušća Kilije nalazi se zaton u kojem teglenica može obaviti
pretovar. Ako plovi ušćem Sulina, mora naprotiv iskrcati tovar u istoimenoj luci na
samoj morskoj obali. A rukavac Sv. Jurja, koji teče južnije, teško je plovan premda
je najširi. Ne moramo se dakle bojati da smo zalutali.
Ujutro 14. listopada, četvrtog dana od odlaska iz Rusa, čiklja napokon stigne u
deltu Dunava. Ostavljajući zdesna rukav Sulinu, uplovi ravno u Kiliju. U podne su
prošli ispred Izmaila, posljednjeg važnijeg grada na koji su morali naići. Sutradan u
ranim jutarnjim satima upio vit će u Crno more.
Hoće li prije naići na Striginu teglenicu? Nije bilo razloga da u to vjeruju. Otkako
su napustili glavni rukav, mir na rijeci postao je potpun. Dokle god je sezao pogled,
nije više bilo nijednog jedra, nijedne perjanice dima. Nemir je izjedao Karla
Dragocha.
Što se tiče Sergeja Ladka, ako je bio uznemiren, nije dopuštao da se to opazi.
Neprekidno pognut nad veslom, neu-•J*
210
morno je tjerao čiklju naprijed pazeći da se drži kanala što ga je samo zahvaljujući
dugoj praksi raspoznavao između niskih i močvarnih obala.
Njegova tvrdokorna hrabrost morala je biti nagrađena. Poslije podne istog dana,
oko pet sati, napokon se pojavi jedna teglenica, usidrena desetak kilometara dalje
od tvrđave Kilija. Zaustavivši veslo, Sergej Ladko zgrabi dogled i pažljivo pre-
gleda tu teglenicu.
- To je on - reče prigušeno i ispusti napravu.
- Jeste li sigurni?
- Jesam - ustvrdi Sergej Ladko. - Prepoznao sam Jakoba Ogula, vještog peljara iz
Rusa, Striginu prodanu dušu, koji zacijelo^ vodi njegov brod.
- Što ćemo uraditi? - upita Karl Dragoch.
Sergej Ladko ne odgovori odmah. Razmišljao je. Detektiv nastavi:
- Treba da se vratimo do Kilije, a ako bude potrebno i do Izmaila. Ondje ćemo
pribaviti pojačanje.
Peljar odrečno odmahne glavom.
- Vraćanje do Izmaila protiv struje, ili samo do Kilije - reče - zahtijevalo bi odviše
vremena. Teglenica bi stekla prednost, a na moru je više ne bismo mogli naći. Ne,
ostanimo ovdje i pričekajmo noć. Nešto mi je palo na pamet. Ako u tom ne
uspijem, onda ćemo izdaleka pratiti teglenicu i kad budemo znali na kojem mjestu
pristaje, otići ćemo po pomoć u Sulinu.
Kad je u osam sati zavladao potpuni mrak, Sergej Ladko doveze čiklju na dvjesta
metara od teglenice. Tu se tiho ukotvi. Zatim, bez ijedne riječi objašnjenja Karlu
Dragochu koji ga je u čudu promatrao, zbaci odjeću i baci se u rijeku.
Sjekući vodu snažnim rukama, usmjeri se ravno prema teglenici koju je nejasno
razabirao u tami. Kad ju je već mimoišao, na dovoljnoj udaljenosti da ne bude
opažen, zapliva u suprotnom smjeru protiv dosta brze struje, dopliva do nje i uhvati
se za list kormila. Osluhne. Prigušena svilenkastim žuborenjem vode što je tekla uz
bok broda, do njega dopre plesna melodija. Iznad njegove glave netko je
poluglasno pjevušio. Držeći se rukama i nogama za ljepljivu površinu drva, Sergej
Ladko se polako s mukom podigne na kormilo i prepozna Jakoba Ogula.
Na palubi je sve bilo mirno. Nikakva buka nije dopirala iz stambene kućice kamo
se Ivan Striga zacijelo bio povukao. Od članova posade, petorica su smireno
ćaskala, ispruženi211
na pramčanom mostu. Glasovi su im se stapali u nerazumljiv žagor. Na krmi je
bio samo Jakob Ogul. Popeo se na kućicu, sjeo na rudo kormila i mumljajući
poznatu pjesmicu puštao da ga ljulja noćni mir.
Pjesma odjednom utihne. Dvije željezne ruke stisnule su pjevačeve grlo tako da
je, zanjihavši se, pao preko kormila. Je li mrtav? Njegovo je tijelo opuštenih
nogu i ruku visilo poput krpe s jedne i druge strane toga uskog ruba. Sergej
Ladko popusti stisak i uhvati čovjeka oko pasa, zatim postepeno prestane
pritiskati koljenom o kormilo i počne polako kliziti, pa se tiho spusti u vodu.
Nitko na teglenici nije naslutio prepad. Ivan Striga nije izašao iz kućice. Na
pramcu su petorica razgovorljivih nastavila miran razgovor.
Sergej Ladko je međutim plivao prema čiklji. Povratak je bio teži od dolaska.
Osim što je sad morao plivati protiv struje, morao je još i pridržavati trup
Jakoba Ogula. Ako nije bio mrtav, nije bio u mnogo boljem stanju. Svježina
vode nije ga oživila; bio je sasvim nepomičan. Sergej Ladko se počeo bojati da
mu je ruka bila preteška.
Pet minuta bilo mu je potrebno da prepliva od čiklje do teglenice, a za taj isti
put u obrnutom smjeru trebalo mu je više od pola sata. Budući da je bio peljar,
imao je sreću da nije zalutao u tami.
- Pomozite mi - reče Karlu Dragochu dokopavši se napokon čamca. - Evo ipak
jednog.
Uz pomoć detektiva Jakob Ogul je prebačen preko ruba i položen u čiklju.
- Je li mrtav? - upita Sergej Ladko.
Karl Dragoch se nagne nad zarobljenika.
- Nije - reče - diše.
Sergej Ladko zadovoljno odahne i smjesta opet uhvati veslo pa zaplovi protiv
struje.
- Zavežite ga, i to čvrsto - reče veslajući - ako nećete da zbriše kad vas iskrcam.
- Zar ćemo se razdvojiti? - upita Karl Dragoch.
- Da - odgovori Sergej Ladko. - Kad se vi iskrcate, ja ću se vratiti u blizinu
teglenice i sutra ću srediti da dođem na brod.
- U po bijela dana?
»Evo ipak jednog!«
213
- U po bijela dana. Nešto sam smislio. Budite mirni, bar neko vrijeme neću biti
u opasnosti. Kasnije, kad budemo blizu Crnog mora, ne kažem da se stvari ne
mogu pokvariti. Ali računam na vas u tom trenutku koji ću što je moguće više
odugovlačiti.
- Na mene?... Što ću ja moći učiniti?
- Dovesti mi pomoć!
- Za to ću se založiti, u to nemojte sumnjati - toplo potvrdi Karl Dragoch.
- Ne sumnjam, ali ćete vi možda imati teškoća. Učinit ćete najbolje, eto.
Nemojte gubiti iz vida da će teglenica napustiti sidrište sutra u podne i ako je
ništa ne zaustavi, bit će oko četiri sata na moru. Računajte na to.
- Zašto ne ostanete sa mnom? - upita Karl Dragoch vrlo uznemiren zbog druga.
- Zato što vi možete zakasniti, a to bi Strigi omogućilo da stekne prednost i
nestane. Ne smije doći do mora. I neće doći, čak ako vi i stignete prekasno da
mi dovedete pomoć. Samo, u tom slučaju ja ću vjerojatno biti mrtav.
Peljarev ton nije dopuštao pogovora. Shvaćajući da ga ništa neće^natjerati da
promijeni odluku, Karl Dragoch nije navaljivao. Čiklja je dakle bila dovezena
do obale, a Jakob Ogul, još uvijek onesviješten, bio je iskrcan.
Sergej Ladko smjesta otplovi. Čiklja nestane u noći.
Osamnaesto poglavlje

Dunavski peljar
Kad je Sergej Ladko nestao u tami, Karl Dragoch se časak kolebao što da učini.
U gluho doba noći sam na besarabijskoj granici s nepomičnim tijelom
zarobljenika od kojeg mu je dužnost branila da se odijeli, bio je zaista u vrlo
neugodnu položaju. Međutim, kako je bilo očito da mu pomoć neće stići ako ne
pođe po nju, morao se na nešto odlučiti. Bio je u vremenskoj stisci. O jednom
satu, možda o jednoj minuti mogao je ovisiti spas Sergeja Ladka. Napusti vši
privremeno Jakoba Ogula još onesviještenog, uostalom tako čvrsto vezanog da
mu ne bi bio moguć bijeg kad bi i došao k sebi, on krene uz rijeku toliko brzo
koliko mu je dopuštala priroda zemljišta.
Nakon pola sata hoda posve pustim krajem počeo se pribojavati da će morati
produljiti sve do Kilije, kad napokon otkrije kuću sagrađenu na obali rijeke.
Nije bila mala stvar postići da se otvore vrata te kuće koja je, činilo se, bila
prilično velik majur. U ovo doba, na takvom mjestu, stanovito je nepovjerenje
oprostivo, i stanari toga obitavališta nisu baš pokazivali volju da puste nekoga
unutra. Teškoća je bila još veća zbog nemogućnosti razumijevanja, jer su ti
seljaci govorili mjesnim narječjem koje Karl Dragoch, premda poliglot, nije
poznavao. Izumivši prigodni žargon u kojem su rumunjske, ruske i njemačke
riječi bile zastupljene svaka vrsta jednom trećinom, ipak je uspio steći njihovo
povjerenje i tako su se odlučno branjena vrata na kraju odškrinula.
Kad je jednom ušao, morao je odgovoriti na strogo preslušavanje, iz kojeg se
očito časno izvukao-jer nije prošlo ni dva sata od njegova iskrcavanja, a već su
ga jedna kola dovezla do Jakoba Ogula.
Ovaj nije došao k sebi. Čak nije davao znaka svijesti ni onda kad su ga iz obalne
trave prenijeli u kola koja smjesta krenu put Kilije. Do majura trebalo je voziti
korakom, ali dalje od njega pronašli su put, doduše vrlo loš, koji im je ipak
dopustio da ubrzaju.

lit
Bila je prošla ponoć kad je Karl Dragoch, nakon tih zgoda i nezgoda, stigao u
Kiliju. U gradu je sve spavalo, pa nije bilo nimalo lako pronaći šefa policije.
Ipak mu je to pošlo za rukom, pa je preuzeo na sebe da probudi toga visokog
činovnika koji mu se uslužno stavio na raspolaganje ne pokazavši se odveć
oneraspoloženim.
Karl Dragoch je to iskoristio da ostavi na sigurnom Jakoba Ogula koji je
pomalo otvarao oči; zatim se, slobodan, napokon mogao posvetiti hvatanju
ostatka bande i spašavanju Sergeja Ladka, što ga je možda još više uzbuđivalo.
Već na prvom koraku naišao je na nepremostive teškoće. Nijedan parobrod tada
nije bio u Kiliji, a s druge strane, šef policije je odlučno odbijao da pošalje svoje
ljude na rijeku. Budući da je taj rukav Dunava bio zajednički Rumunjskoj i
Turskoj, s pravom su se bojali da njihovo upletanje ne izazove nemile pritužbe
sa strane Visoke Porte baš u vrijeme kad je prijetnja ratom potmulo tutnjala. Da
je rumunjski činovnik mogao prelistati knjigu Sudbine, vidio bi u njoj da će taj
rat, odlučen od pamtivijeka, neizbježno izbiti nekoliko mjeseci kasnije, i to bi
ga nesumnjivo bilo učinilo manje plašljivim; ali, u svom nepoznavanju
budućnosti drhtao je pri pomisli da će na bilo koji način biti upleten u
diplomatske zaplete, pa se podvrgavao mudrom pravilu: »Nikakvih afera«, koje
je, kao što je dobro poznato, geslo funkcionara u svim zemljama.
Najviše što se usudio bilo je da savjetuje Karlu Dra-gochu neka ode u Sulinu i
da ga uputi na čovjeka koji će ga biti kadar odvesti na taj teški put od gotovo
pedeset kilometara preko dunavske delte.
Probuditi dotičnog čovjeka, nagovoriti ga, upregnuti kola, prijeći njima na
desnu obalu, sve je to iziskivalo mnogo vremena. Bila su skoro tri sata izjutra
kad je detektiva napokon ponio kasom konjić koji je na svu sreću bio daleko
bolji no što je izgledao.
Kilijski šef policije bio je u pravu kad je prijelaz preko delte prikazao teškim.
Kola su teškom mukom napredovala blatnjavim putovima, katkad preplavljenim
s nekoliko centimetara vode, i da vozač nije bio tako spretan, bila bi više nego
jednom zalutala u toj ravnici gdje nema nijednog putokaza. Na taj način nisu
brzo napredovali, a od vremena do vremena trebalo je i iznurenog konja pustiti
da predahne.217
Kad je Karl Dragoch stigao u Sulinu, zvonilo je podne. Za nekoliko sati proći će
rok što ga je odredio Sergej Lad-ko! Ne zadržavajući se ni toliko da se okrijepi,
pojurio je da uspostavi vezu s mjesnim vlastima.
Postavši rumunjskom prema Berlinskom sporazumu, Sulina je u vrijeme tih
događaja bila turski grad. Budući da su odnosi između Visoke Porte i zapadnih
sila tada bili najnapetiji, Karl Dragoch, mađarski podanik, nije se mogao nadati
da će tu biti persona grata premda mu je bio povjeren zadatak od općeg
značenja. Iako nije bio primljen tako loše kao što se pribojavao, nije bio
iznenađen što kod vlasti nailazi samo na dosta mlaku podršku.
Budući da mjesna policija, tako mu je rečeno, ne posjeduje vlastito plovilo,
mogao je računati samo na carinski izviđački čamac, a suradnja carine bila je
posve opravdana u toj prilici jer se banda kradljivaca s malo dobre volje mogla
izjednačiti s bandom krijumčara. Nažalost, taj izviđački brodić, prilično brza
parna lađa, nije trenutno bio u luci. Krstario je morem, ali jamačno na maloj
udaljenosti od obale. Karl Dragoch morao je dakle samo unajmiti ribarski
čamac i, čim bude izvan lukobrana, nedvojbeno će naići na njega.
Zdvojan zbog svoje nemoći, detektiv se pomiri s tom odlukom. U pola dva
poslije podne razvije jedra i oplovi pristanište tražeći izviđački brod. Imao je još
samo sto pedeset minuta da stigne na sastanak sa Sergejom Ladkom!
Dok se Karl Dragoch podvrgavao tom nizu neugodnosti, Ladko je sustavno
provodio svoj plan.
Cijelo je jutro ostao u zasjedi sakrivši čiklju u obalnu trsku da se uvjeri da
teglenica ne obavlja pripreme za isplovlja-vanje. Kad se, možda malo grubo -
ali nije mogao birati sredstva - dokopao Jakoba Ogula, imao je u vidu upravo taj
cilj. Kao što je i predvidio, Striga se nije usuđivao bez vodiča upustiti u jednu
od najosjetljivijih plovidaba koja je zbog obilja pješčanih prudova neizvediva za
onog tko nije isključivo od nje učinio životni nauk. Bilo je vjerojatno da će
pirati, nesposobni da objasne nestanak svoga peljara, ugrabiti prvu priliku da ga
nadomjeste. Ali u kilijskom rukavu baš nema peljara u izobilju, tako da je rijeka
do jedanaest sati ostala potpuno pusta, ako se izuzme još uvijek nepomična
teglenica i nevidljiva čiklja. Tek u jedanaest sati pojavila su se s morske strane
dva čamca. Pošto ih je pregledao dogledom, Sergej Ladko ustanovi da je jedan

218
od njih peljarski. Ivan Striga će vjerojatno dobiti pomoć koju je zacijelo
nestrpljivo očekivao. Došao je trenutak da se umiješa.
Čiklja isplovi iz trske i približi se teglenici.
- Hej! Vi na teglenici!... - pozove Sergej Ladko kad je bio na udaljenosti dokle
dopire glas.
- Hej!... - odgovoreno mu je.
Jedan čovjek se pojavi na mostu. Taj je čovjek bio Ivan Striga.
Kakav je samo bijes zatutnjao u srcu Sergeja Ladka kad je spazio toga
ogorčenog neprijatelja svoje sreće, bezočnika koji već tolike mjesece drži u
vlasti Naču!
Ali je taj susret očekivao i tražio ga. Bio je na to spreman. Zatomio je bijes i
prisilio se da mirnim glasom upita:
- Ne bi li vam trebao peljar?
Umjesto da odgovori, Striga je zaklonivši rukom oči dugo motrio onoga koji mu
se obratio. Istini za volju, na prvi pogled prepoznao je došljaka. Ali, činjenica da
je imao pred sobom Načinog muža pričinjala mu se tako čudnovatom i, može se
reći, tako nenadanom da nije vjerovao svojim očima.
- Niste li vi Sergej Ladko iz Rusa? - odvrati pitanjem.
- Jesam - odgovori peljar.
- Zar me ne prepoznajete?
- Morao bih biti slijep - odvrati Sergej Ladko. - Izvrsno vas poznajem, Ivane
Striga.
- I nudite mi uslugu?
- Zašto ne? Ja sam peljar - hladno izjavi Sergej Ladko.
Striga se malo kolebao. Bilo je prelijepo da se onaj koga je najviše mrzio tako
blagonaklono stavi njemu na milost i nemilost. Ne krije li se u tomu neka
zamka?... Ali kakvu bi opasnost mogao predstavljati jedan čovjek za brojnu i
odlučnu posadu? Neka odvede teglenicu do mora, kad je već tako glup da to
predlaže! A kad jednom budu na moru, lako ćemo!...
- Ukrcavaj se! - zaključi pirat a usta mu se izobliče u okrutno cerenje, što je
Sergej Ladko jasno vidio.
Nije čekao da se poziv ponovi. Njegova čiklja pristane uz teglenicu i on se
popne na palubu. Striga pođe pred njim.
- Dopustite mi - reče - da izrazim iznenađenje što vas susrećem na ušću
Dunava.
Peljar je šutio.
612

- Mislilo se da ste mrtvi - nastavi Striga - otkad ste nestali iz Rusa.

To ulagivanje nije postiglo više uspjeha od prethod-
- Što se s vama dogodilo? - upita Striga ne obeshra-
- Ostao sam blizu mora - napokon odgovori Ladko.
- Tako daleko od Rusa! - klikne Striga.
Sergej Ladko se namršti. To ga je ispitivanje počelo dovoditi do bijesa.
Ponašajući se onako kako je planirao, ipak obuzda svako nestrpljenje i polako
objasni:
- Nemirna vremena nisu sklona poslovima. Striga ga podrugljivo odmjeri.
- A govorilo se da ste rodoljub! - poviče ironično.
- Više se ne bavim politikom - odsječno reče Sergej Ladko.
U tom trenutku Strigin pogled padne na čiklju koju je struja okrenula prema
krmi teglenice. Tada silno zadršće. Nije se mogao prevariti. To je bila ona čiklja
kojom se sam osam dana služio i koju je opet pronašao privezanu u zemunskoj
luci. Je li Sergej Ladko lagao kad je tvrdio da nije napuštao dunavsku deltu?
- Otkako ste otišli iz Rusa, niste napuštali ove krajeve? - navaljivao je Striga
odmjeravajući sugovornika.
- Ne - odgovori Sergej Ladko.
- Iznenađujete me - nato će Striga.
- Zašto? Mislili ste da ste me sreli drugdje?
- Vas ne. Ali ovaj čamac... Zakleo bih se da sam ga vidio u gornjem toku rijeke.
- Možda - odgovori Sergej Ladko ravnodušno. - Kupio sam ga prije tri dana od
nekog čovjeka koji je rekao da dolazi iz Beča.
- Kako je taj čovjek izgledao? - žustro upita Striga čije su se sumnje okretale
prema Karlu Dragochu.
- Crn, s naočarima.
- Ah!... - zamišljeno izusti Striga.
Peljarovi odgovori vidljivo su ga uzbudili. Nije znao što da misli. Ali se uskoro
oslobodio svake brige. Zar je sve to važno? Govorio Sergej Ladko istinu ili ne
govorio, ipak je u njegovim rukama. Glupan koji se ovako bacio u vučje ralje!...
Kad je jednom stupio na teglenicu, neće s nje sići živ. Već mje-221
secima Striga je lagao uvjeravajući Naču da je udovica. Čim budu na moru, ta
će laž postati istinom.
- Krenimo! - reče kao da zaključuje svoja razmišljanja.
- O podne - mirno odgovori Sergej Ladko i izvukavši jelo iz vreće koju je nosio
u ruci, lati se ručka.
Pirat napravi nestrpljivu kretnju. Sergej Ladko se pretvarao da to ne primjećuje.
- Moram vas upozoriti - reče Striga - da mi je stalo da prije mraka stignem na
more.
- Stići ćemo - potvrdi peljar ne pokazavši ni najmanje volje da promijeni
odluku.
Striga pođe na pramac. Sudeći po zamišljenu izrazu njegova lica, preostala mu
je jedna briga. Da se muž ponudio da vodi točno onu teglenicu u kojoj je
njegova žena držana zatočenom, ta je slučajnost ipak bila odveć neobična.
Dakako, budući da ništa nije moglo spriječiti da Sergej Ladko bude na brodu
sam protiv šestorice hrabrih ljudi, Striga bi pametno učinio da ne traži dalje. Ali
se on uzalud kušao držati toga nepobitnog zaključka. Osjećao je da mora
doznati da li je Način nestanak bio poznat glavnom sudioniku. Njegova
razdražena znatiželja nije mu davala mira sve dok joj nije popustio.
- Jeste li dobili vijesti iz Rusa otkako ste ih napustili? - upita vrativši se peljaru
koji je smireno nastavljao jesti.
- Nikad - odgovori ovaj.
- Ta vas šutnja nije iznenadila?
- Zašto bi me iznenadila? - upita Sergej Ladko netremice gledajući
sugovornika.
Ma kako drzak bio, pod tim se pogledom osjeti nelagodno.
- Mislio sam - promuca - da ste ondje ostavili ženu.
- A ja pak mislim - hladno odvrati Sergej Ladko - da bi među nama bila
prikladnija neka druga tema razgovora.
Striga je to zapamtio.
Nekoliko minuta poslije podneva, peljar izda zapovijed da se podigne sidro,
zatim, kad je jedro bilo dignuto i uko-šeno, on osobno preuzme kormilo. U tom
trenutku približi mu se Striga.
- Moram vas upozoriti da teglenica treba dubinu.
- Pod balastom je - usprotivi se Sergej Ladko. - Mora joj dostajati dubina od
dvije stope.222
- Treba joj sedam - ustvrdi Striga.
- Sedam! - klikne peljar za kojeg je sama ta riječ već bila otkriće.
Evo zašto je dunavska banda dosad izbjegla svakom gonjenju. Njezin je brod
bio spretno kamufliran. Ono što se vidjelo izvan vode bio je samo varljiv privid.
Prava je teglenica bila podvodna, a u to se skrovište odlaže i plijen s njihovih
grabeža. A to se skrovište prema potrebi moglo pretvoriti u sigurnu tamnicu, to
je Sergej Ladko znao iz iskustva.
- Sedam - ponovi Striga kao odgovor na peljarov usklik.
- U redu - reče peljar bez ikakve druge opaske.
U prvim trenucima koji su slijedili nakon polaska, Striga nije odustajao od
strogog nadzora jer je unatoč svemu još uvijek bio nemiran. Ali je ponašanje
Sergeja Ladka bilo takvo da ga je razuvjerilo. Obavljajući vrlo vrijedno svoje
dužnosti, nije imao nikakve vidljive zle namjere i dokazivao je da je glas o
njegovoj vještini nadasve opravdan. Pod njegovom rukom, teglenica je poslušno
napredovala među nevidljivim prudovima i s matematičkom točnošću slijedila
razvedeni riječni prolaz.
Malo-pomalo nestale su i posljednje gusarove bojazni. Plovidba se nastavljala
bez nezgoda. Uskoro će stići do mora.
Bilo je četiri sata kad su ga ugledali. Nakon posljednje riječne okuke nebo i
voda spajali su se na obzorju.
Striga se obrati peljaru.
- Mislim da smo stigli - reče. - Ne bi li se sad kormilo moglo predati običnom
kormilaru?
- Još ne - odgovori Sergej Ladko. - Najteže još nije učinjeno.
Kako su stizali na samo ušće, tako se sve veće prostranstvo pružalo pogledu.
Smješten na pokretnom vrhu trokuta kojem su se krakovi malo-pomalo širili,
Striga je netremice promatrao more.
Odjednom zgrabi dogled, uperi ga prema parnom brodiću četiristo ili petsto tona
nosivosti koji je zaobilazio Sjeverni rt, zatim, nakon kratkog promatranja,
naredi da se na vrh jarbola podigne zastava. Smjesta odgovore sličnim signalom
s palube parobroda koji se počeo približavati estuariju desnom stranom. U tom
trenutku, Sergej Ladko okrene kormilo sasvim ulijevo, teglenica se nagne na
desnu stranu i ukoso presjekavši223
rijeku, punom brzinom zaplovi na jugoistok, kao da će pristati uz desnu obalu.
Začuđen, Striga pogleda peljara, ali ga njegova hlad-nokrvnost razuvjeri.
Posljednji pješčani prud bez sumnje je prisiljavao brodove da plove tim
hirovitim putem.
Striga se nije prevario. Da, pješčani je prud zaista ležao u riječnom koritu, ali ne
u smjeru prema moru, a Sergej Ladko je sigurnom rukom vodio brod baš na taj
prud.
Odjednom se začuje strahovita lomljava. Potresla je teglenicu do najdubljeg
dna. Od udarca padne jarbol, prelo-mivši se na mjestu gdje je bio usađen, a
jedro se sruši ne štedeći ništa, prekrivši širokim naborima ljude koji su se
nalazili na pramcu. Nepopravljivo nasukana, teglenica ostane nepokretna. Na
brodu se sve prevrnulo, uključivši i Strigu koji se pridigao slijep od bijesa.
Najprije je pogledao Sergeja Ladka. Peljara kao da brodolom nije uzbudio.
Ispustio je kormilo i zabivši ruke u džepove haljetka promatrao neprijatelja
pažljivo prateći što će se dogoditi.
- Gade! - urlao je Striga i mašući revolverom potrčao prema krmi.
Na udaljenosti od tri koraka opali.
Sergej Ladko se sagne. Metak proleti iznad njega ne pogodivši ga. Smjesta se
uspravi te je jednim skokom bio na protivniku i nožem ga pogodi u srce. Ivan
Striga se svali poput malja.
Drama se odigrala tako brzo da petorica članova posade, onako zapleteni u
nabore jedra, nisu imali vremena da se umiješaju. Ali kako su samo zaurlali kad
su ugledali da im vođa pada!
Bacivši se na gornju palubu, Sergej Ladko im pohita ususret. Odavde je imao
pregled nad mostom kamo su se ljudi u metežu štrcali.
- Natrag! - vikao je, a u svakoj je ruci držao revolver, jer je jedan oteo Strigi.
Ljudi §u stali. Nisu imali uza se oružja, a da dođu do njega, morali su prodrijeti
u kabinu, to jest, proći pod neprijateljskom vatrom.
- Samo nešto, drugari - nastavi Sergej Ladko i dalje u stavu punom prijetnje. -
Ovdje imam jedanaest metaka. To
*J* «c

Jf£

224
je više nego što treba da vas oborim sve do jednoga. Upozoravam vas da pucam
ako se smjesta ne povučete na pramac.
Posada se posavjetovala, neodlučna. Sergej Ladko shvati da će, ako svi
odjednom nasrnu, svakako uspjeti nekolicinu oboriti, ali će i njega samog
oboriti drugi.
- Pažnja!... Brojim do tri - najavi ne ostavljajući im vremena za razmišljanje. -
Jedan!...
Ljudi se ne pomaknu.
- Dva!... - izgovori peljar.
Skupina se pokrene. Trojica pokažu spremnost da napadnu. Dvojica se počnu
povlačiti.
- Tri!... - reče Sergej Ladko i pritisne obarač. Jedan čovjek padne pogođen
metkom u rame. Njegovi
drugovi se žurno razbježe.
Ne napuštajući svoju osmatračnicu, Sergej Ladko baci pogled prema parobrodu
koji se odazvao na Strigin signal. Brod je sad bio bliže od jedne milje. Kad bude
bok uz bok s teglenicom, kad se njegova posada pridruži gusarima, jer su
nedvojbeno manje-više ortaci, položaj će mu postati vrlo težak.
Parobrod se i dalje približavao. Bio je udaljen još samo tri kabela kad,
okrenuvši se naglo na desnu stranu, opiše kružnicu i udalji se prema pučini. Što
je značio taj manevar? Da li ga je uznemirilo nešto što Sergej Ladko nije mogao
primijetiti?
Čekao je, a srce mu je lupalo. Prošlo je nekoliko minuta i jedan drugi parobrod
iskrsne na Južnom rtu. Dimnjak mu je bljuvao oblake dima. Stizao je punom
brzinom, s kljunom ravno prema teglenici. Sergej Ladko je uskoro na pramcu
mogao prepoznati prijateljsku priliku, svog suputnika gospodina Ja'gera,
detektiva Karla Dragocha. Bio je spašen.
Trenutak kasnije, palubu teglenice preplavila je policija, a posada se predala a
da nije ni pokušala pružiti ionako nekoristan otpor.
Za to vrijeme Sergej Ladko je pojurio u krmenu kućicu. Pregledao je kabine
jednu za drugom. Samo su jedna vrata bila zaključana. Razvali ih udarcem
ramena i zastane na pragu, izvan sebe.
Izbavljena Nača pružala mu je ruke.Devetnaesto poglavlje
Epilog
Suđenje dunavskoj bandi prošlo je nezapaženo u vrijeme kad se rasplamsavao
rusko-turski rat. Razbojnici, uključivši i Tiču kojeg su bez teškoća pokupili u
Rusama, bili su obješeni po kratkom postupku, a da to među svijetom nije
pobudilo takvu pažnju kakva bi se u manje tragičnim okolnostima bila pridala
njihovu pogubljenju.
Pa ipak, sudske rasprave su glavnim sudionicima razjasnile ono što je dotad za
njih ostalo nerazumljivo. Sergej Ladko je tako doznao zbog kakve je zabune
zatvoren u teglenicu umjesto Karla Dragocha, i kako se Striga, doznavši iz
novina o odašiljanju sudskog dekreta u Szalku, uvukao u kuću ribolovca Ilije
Bruscha i odgovorio na pitanje policijskog komesara iz Eszter-goma.
Doznao je također kako se Nača, koju je otela dunavska banda, morala boriti
protiv Striginih napada jer je on, čvrsto vjerujući da je ubio svog neprijatelja,
nije prestajao uvjeravati da je udovica. Striga je čak jedne večeri, da bi
potkrijepio svoje riječi, pokazao mladoj ženi njezinu vlastitu sliku za koju je
tvrdio da ju je silom preoteo zakonitom vlasniku. Nakon toga je slijedila žestoka
svađa, u toku koje je Striga tako planuo da joj je i prijetio. Zato je Nača
kriknula, a bjegunac čuo taj krik u noći. Ali, bilo pa prošlo. Sergej Ladko više
nije mislio na teške dane otkako je pronašao svoju dragu Naču.
Budući da im je područje Bugarske bilo zabranjeno, sretan se par nakon
događaja koje smo ispripovijedali najprije nastanio u rumunjskom gradu
Giurgiuu. Tamo su se nalazili kad je u mjesecu svibnju slijedeće godine car
službeno navijestio rat sultanu. Sergej Ladko, to ne treba ni spominjati, među
prvima je stupio u redove ruske vojske kojoj je, zahvaljujući poznavanju
područja gdje su se vršile operacije, učinio znatne usluge.
Kad je rat završio i Bugarska napokon bila slobodna, vratio se s Načom u kuću
u Rusama i opet se prihvatio peljar-skog zanata. Oboje žive ondje još i danas,
sretni i poštovani.226
Karl Dragoch im je ostao prijatelj. Već dugo vremena ne propušta ni jednu
priliku da se bar jednom godišnje ne spusti Dunavom do Rusa. Danas mu
željeznice, čija se mreža postepeno razvila, omogućuju da skrati put. Ali Sergej
Ladko mu uvijek uzvraća posjet u Budimpešti slijedeći riječne okuke, kad god
ga peljarenje tamo nanese.
Od tri dječaka koje mu je darovala Nača, a koji su sad muškarci, najmlađi je na
dobrom putu da nakon stroga naukovanja pod nadzorom Karla Dragocha
postigne najviši položaj u sudskoj upravi Bugarske.
Srednji, dostojan nasljednik jednog pobjednika Dunavskog saveza, posvetio se
riječnim stanovnicima. Ipak, odbacio je udicu i usavršio načine borbe. Vlastitim
lovištima jesetre zahvaljuje opću slavu i bogatstvo koje bi moglo postati
znatnim.
Što se tiče najstarijeg, on će naslijediti oca kad njemu kucne čas smirenja. On će
tada voditi parobrode i teglenice od Beča do mora, vijugavim kanalima između
podmuklih grebena velike rijeke; on će održati rod dunavskih peljara.
Ali, ma kakva bila razlika među njihovim položajima, srce triju sinova Sergeja
Ladka tuče jednoglasno. Ma kako ih život usmjerio oprečnim putovima, uvijek
se sreću na raskršćima: zajedničko im je štovanje oca, jednaka nježnost prema
majci, ista ljubav prema bugarskoj domovini.

Nenad Ivić

Peljanje uspomena
Verneovi romani prenose čitaoca u nepoznate krajeve svijeta; mladeži željnoj
čvrstih znača-jeva slikaju smione ljude ispravnih nazora suprotstavljene jakim,
pokvarenim neprijateljima; mladeži željnoj dobra nude njegovu posvemašnju
pobjedu; mladeži željnoj pustolovina nude pustolovno putovanje djelom.
Pustolovina daljine, ispravnosti i dobra povezuje Ver-neova djela: daljina se u tom
svijetu obuhvaća prostim okom a pothvati zamišljaju srcem. Taj
devetnaestostoljetni književni svijet svjedoči o snohvaticama jednog doba punog
samopouzdanja.
Današnji svijet nije obuhvatljiv okom; prostire se iza obzora; u njemu se daljine ne
premjeravaju pogledom već bezosjećajno određuju instrumentima; u njemu se pot-
hvati ne začinju srcem već ih postižu elektronski umovi. Sve su prekomorske
zemlje odavno upoznate, svi zemljovidi iscrtani; nema bjelina za upisivanje utopija
i junaštava; ugasnuo je sjaj velikih, poduzetnih i istraživačkih rasa; većina
devetnaestostoljetnih snova je odsa-njana, upotrijebljena, proglašena štetnim.
Nijedan zemljovid ne vrijedi bez bjelina za upisivanje snova: za razliku od
devetnaestostoljetnog, današnji je svijet pun pustolovina koje nisu po mjeri
čovjeka.
Nakon što je rasuo čovjekolike snove, čovjek gubi vjeru u svoj poziv, u posve-
mašnji napredak i boljitak; plaši se vlastite rasipnosti, postaje čuvaran. Između
potrošene zemlje i hladnih nebesa, između snohvatica davnine i današnjeg
razočaranja, riječima a ne djelima, stvara svijet uspomena na pronicljiv pogled, na
bjeline, na smione i ispravne ljude, na daljine i izvodive, čovjeku primjerene
pustolovine.
Verneovi romani nose rječitu uspomenu na budućnost; sjećaju današnjicu na
siromašnije doba bogato nadom, na izgubljeno zlatno doba gdje su pobjeda,
napredak i pravda bili u rukama odlučnog čovjeka a ne bezimenih zakonitosti:
život na junaka stavljaše upravo onoliko teško breme koliko može podnijeti; junak
življaše u upravo onoliko složenom i nepoznatom svijetu koliko mu bijaše dano da
ga upozna i ukroti; obzor bijaše upravo onoliko udaljen da ga čovjek može
dosegnuti. Bilo da galopira ruskim stepama, trči kraškim vrtačama, kroči afričkim
prašumama, vesla dunavskim brzicama ili peca u njegovim mirnim vodama, junak
tih romana se uvijek nalazi u utopijskoj zemlji otkrivenoj po čovjekovoj mjeri i na
njegovu dobrobit. Svaki kraj koji uobliči Verneovo pero dobiva tako uspomenu na
iskonski san zaslužene ugode življenja; čak i krajevi bez povijesti dobivaju
uspomenu na davninu i davninu punu mogućih uspomena.
Verneova su djela nadahnuta pučkom utopijom čija je dražest upravo u njezinoj
jednostavnosti: Verne na svojim golemim plovilima, dalekim, zagubljenim
krajevima i pustim otocima ublažuje najveće devetnaestostoljetne muke; njegovi
junaci, radini ljudi
to to
oo229
jasnih stavova, dobre volje i teškog života, plode samo opipljive snove svojih
suvremenika: velebrze podmornice u vrijeme sramežljivih podmorskih
pustolovina, iskonske patrijarhalne phalanstere nakon propasti pariške komune,
samostalnost i narodnu sreću u krajevima, poput Balkana, gdje to tek postaje
poticajan san. Ta je pučka utopija katkad naivna i često patrijarhalna; međutim,
uvijek je živahnija od znanstvene ili filozofske jer ne mijenja čovjekovu ćud, jer
pripovijedanjem, za razliku od filozofskog ili sociološkog iznašanja, čuva
nepredvidljivost bez koje nijedna priča ne slika vjerodostojno ni čovjekov san ni
ljudsku sudbinu. Utopija pripoviješću ostvarene ljudske sudbine čini od Verneovih
djela, ma gdje se zbivala, vjerodostojnu sliku doskorašnjeg sna o pouzdanju, o
zlatnom dobu čovjeka.
Junaci Verneovih djela kroče cijelom zemaljskom kuglom; od Patagonije do
Sjevernog pola ostavljaju za sobom trag žudnje za boljitkom i uspješne bitke protiv
zločinačkih sila: premjeren koracima Verneovih junaka, oživljen njihovim
poštovanim nakanama, naš planet djeluje sretnije, onakav kakvim ga je čovjek do
današnjeg dana želio zaposjesti i uživati. Priča dobrote i milosrđa zaposjeda svijet
zatirući zlo, gdje god ono bilo, u vrtlogu monsuna, na pijesku pustinja ili vječnom
snijegu i ledu, među Indijcima, Kafrima ili Eskimima; priča krajeve ovlaš
pregledane u povijesnim studijama i turističkim vodičima pretvara u prohodne
krajine gdje se ljudi bore i dobivaju bitke za svoju sreću i sreću svojih
sunarodnjaka; nijedan orijaški posao tu nije težak, nijedna nesreća prevelika,
nijedno zlo pretjerano da ih jezik ne bi prebrodio, pobijedio i prometnuo u sreću;
jezik, ma gdje bio, svaku stvar i svaki pothvat čini izvodljivim. Dovoljno je
riječima stvari imenovati pa da posluže čovjeku: svijet se zaposjeda
iskorjenjivanjem zla a zlo se iskorjenjuje jezikom. Veraeovo pripovijedanje je
utopija milosrdnog jezika koji nikad ne oklijeva; to je utopija devetnaestog stoljeća
gdje je pronicljiv pogled čovjeka izražen milosrdnim jezikom što sigurno,
istančano i točno pobjeđuje razbojnike, ispravlja nepravde i kroti prirodu te imeno-
vanjem zaposjeda svijet; Verneov je jezik mjera sna o čovjekovim mogućnostima.
Cijeli je svijet, vjerovalo se tada, jer se govorilo zajedničkim jezikom napretka,
mogao postati poprište sreće; san je sanjan i pustolovina izvodiva posvuda gdje
dolaze ljudi dobre volje: u Indiji, u Africi, u Podunavlju, na pustim otocima
Oceanije ili na putovanjima koja su obuhvaćala cijeli svijet. Dunavski peljar se,
velikim svojim dijelom, događa na Dunavu; ne treba osim rijeke tu tražiti točna
mjesta; kao i sve Verneove krajine, Podunavlje kojim brode Verneovi junaci
ocrtava utopijsku krajinu gdje su sreća i nesreća suprotstavljene, gdje pojedinci,
usprkos divljaštvu neprijatelja, sami kuju svoje blagostanje a milosrdni jezik,
zatirući zlo, zaposjeda svijet. Zaplet je jednostavan: ljubav i požrtvovnost
inteligentnog pojedinca ugrađuje se u dobrobit i sreću njegovog naroda;
pripovjedačka zamisao je zanimljiva: jednosmjerno i pripremno dok je Dunav
mali, pripovijedanje se širi i grana s rastom rijeke na kojoj se bore dobro i zlo.
Izvedeno je, nažalost, ponešto nespretno; nije za to, čini se, zaslužan Verne;
majstor nije djelo stigao dovršiti; pomogao mu je sin koji je, po svemu sudeći,
putovao čak do Beograda.
Rijeka otjelovljuje početak, tok i kraj romana. Što dunavski valovi postaju
blatnjaviji, pljačka postaje neproničnija i mrak sve veći; njezini valovi nose junake
prema delti, prema Crnom moru, prema otkriću istine i postizanju sreće: kako se
more približava,
231
preživjeli gotovo cijelo stoljeće, blagonaklono gleda na borbu stanovnika
Podunavlja protiv Turaka i fikcijom podunavske policije dovodi uvrijeđene i
ponižene podanike pod okrilje čudnovate podunavske federacije koja bi, čini se,
najbolje riješila tzv. istočno pitanje. Ali to zajedništvo junaka Dunavskog peljara
nastaje zajedništvom djelovanja i uspomena: dunavske ribare veže sjećanje na
dobar ulov, Ladka i Dragocha povezuje sjećanje na zajedničku borbu; kao što ribiči
Dunavske lige ne smiju nikad biti nepošteni, isto tako zajedničke uspomene
stvaraju najbolja zajedništva. Taj devetnaestostoljetni san je primjeren čovjeku jer
slika zajedništvo kao življenje, podvig, otkrivanje istine.
Velika rijeka u kojoj, bez obzira na nacionalne razlike, dobro pobjeđuje zlo, ideja
dunavskih ličnosti, a ne naroda koji su dobri ili zli, sve to ujedinjuje podijeljeni
Dunav u pustolovinu dobra i dobrih ljudi. Nažalost, Dunavski peljar perja
uspomene na nepostojeću davninu, uspomene na način življenja jedne prošle
utopije koja nije postignuta: utopije suglasja i življenja naroda duž velike žućkaste
i blatnjave rijeke koja otkriva istinu.
Predugo smo bili uvjeravani da povijest počinje jučer ili da je možemo sami
izmisliti. Kod nas kao da ljudi žele živjeti bezumnu utopiju; zaboravljaju pritom da
je utopija neostvareni ljudski pripravak, samo korektiv i san. Dunavski peljar je
mjesto snova o prošlosti, pustolovni roman o rijeci gdje se smionim i izvodivim
pustolovinama spoznaju stvari. Njegova je najveća draž upravo u tom prividu
izvodljivosti, lakoći kojom jezik pobjeđuje sve oko sebe. U njemu velike rase nisu
izumrle već se stvaraju, ne preko drugih već zajedno s drugima, zajedno s
Mađarima, Nijemcima, Hrvatima, Srbima i svim ostalima koji čine dobrodušnu
grupu žitelja Podunavlja. Jednostavnošću i naivnošću karakterističnom za
Verneova djela, Dunavski peljar podsjeća svojim utopijskim svijetom (a svaki čita-
lac voli prepoznati svoj kraj kao poprište zanimljivih događaja koji vode
uspostavljanju sreće pojedinca) na činjenicu da prošlost ne počinje jučer te da su
utopijske sudbine postojale i prije, u devetnaestom stoljeću.
Dunavski peljar je igra privida boja koje skrivaju i vode koja otkriva. Prividi
iščezavaju na moru i stvaraju novi privid, utopiju zajedništva, jezika i dobre volje.
Verneov roman stvara i za naše krajeve utopiju uspomena. Naravno, kritičari i
čitatelji, koji sve jasno vide, koji ne žele da išta ostane skriveno, reći će, loš roman,
u njemu nema ničeg zanimljivog. Naprotiv, ima! Valja znati čitati. Bol se najbolje
prikazuje skrivanjem boli i to se u današnjim poetikama zaboravlja. Premda ovaj
Verne ne nalikuje na Racinea, u njemu su, kao na dnu rijeke, skrivene mogućnosti
maštanja o davnini, o jeziku i o prozirnosti. Mladež voli imati svoju prošlost
napučenu književnim junacima, vješto ispričanim pričama vezanim uz današnjicu
labavim vezama geografije a ne nacije; mladež voli da odsjaji zlatnog doba
ispričani majstorskom rukom padnu i na njihovu zemlju; Verneovo sjećanje na
zlatno doba čovjeka podsjeća našeg mladog čitaoca na povijest, na vrijeme, toliko
različito od suvremenosti, kad je moglo izgledati daje sudbina čovjeka odraz
njegove dobre volje. A to je, za svijet koji svog građanstva i svoga devetnaestog
stoljeća gotovo i nije imao, mnogo: naša mladež će moći naći u Dunavskom
peljaru uspomenu na jedno moguće devetnaesto stoljeće, stoljeće koje se ne sviđa
pogotovo onima koji ga nisu u svojoj prošlosti imali, živjeli i iz njega izvukli
pouke.Veljko Knilčić

Jules Verne i strip!

Da se rodio stotinjak godina kasnije, Jules Verne bi svojim pripovjedačkim darom i
maštom zasigurno bio idealni pisac tekstova za medij koji je obilježio naše stoljeće
- strip.
Pitanje je je li Jules Verne, najplodniji i najpopularniji francuski pisac svoga
vremena, uopće znao što je strip? Jer u toku posljednjeg desetljeća piščeva života
(umro je 1905, u sedamdeset sedmoj godini) ta verbo-vizualna umjetnost je činila
tek pionirske korake.
Činjenica je, međutim, da u raznovrsnim recepcijama stvaralaštva Julesa Vernea
strip-adaptacijama pripada istaknuto mjesto. One po brojnosti, pa i kvalitetama, ne
zaostaju, recimo, za televizijskim i filmskim verzijama Verneovih romana i novela.
Biografi i istraživači Julesa Vernea, a njih nije mali broj, slažu se oko jednog
detalja. Taj veliki pisac niti je znao, niti je pokazivao neke veće sklonosti prema
crtanju. U njegovoj zaostavštini pronađena su svega dva krokija, od kojih jedan
predstavlja amatersku viziju njegove jahte Saint-Michel I, koje je - valjda kao ideju
- slao ilustratoru svojih djela Leonu Benettu.
Zato kao kuriozitet spominjemo da je Jules Verne volio crtati geografske karte.
Jules Verne i strip! Zanimljivo je, u svakom slučaju, zamisliti reakciju Julesa
Vernea kad bi danas bio u mogućnosti vidjeti brojne stripove (naravno, i serije i
filmove itd.) urađene prema njegovom literarnom predlošku. Ali, tko zna?
U jednoj od dosad najcjelovitije napisanih monografskih studija o životu i djelu
Julesa Vernea, tiskanoj 1982. godine u Parizu, u izdanju »Hachette«, Arnaud Bedat
u svom prilogu donosi bibliografiju stripova nastalih po piščevim djelima. U
obzirnu uzeti stripovi objavljeni u Francuskoj, Sjedinjenim Državama, SR Njemač-
koj, Španjolskoj, Italiji i Portugalu.
I što smo na osnovi te bibliografije zaključili?
Jednostavno to da djela Julesa Vernea nisu na juriš osvojila samo čitalačku publiku
nego i - autore stripova. Kako drukčije ocijeniti činjenicu da su se crtačkog
oživljavanja likova, situacija i događaja iz zamišljenog svijeta Julesa Vernea
prihvaćali i majstori poput Franfoisa Bourgeona, Alfonsa Fonta, Ramona de la
Fuentea, Rougea, Andrea Julliarda i ostalih.
233
Klasik talijanskog stripa Franco Caprioli nacrtao je čak cijelu seriju stripova po
djelima Julesa Vernea.
Kad smo već nabrojili neke od autora koji su inspiraciju za stripove potražili u
djelima Julesa Vernea, spomenimo da je rad španjolskog crtača Ramona da la
Fuentea Put oko svijeta u 80 dana u našoj zemlji objavljen u formi velikog kolor
albuma. Album je izdala zagrebačka »Stvarnost« još 1976. godine.
Po broju adaptacija, za stripaše je daleko najatraktivnije djelo Julesa Vernea -
20000 milja ispod mora. Za njim slijede: Put oko svijeta u 80 dana, Djeca
kapetana Granta, Michel Strogoff, dok su ostali Verneovi romani u manjini po
obradama za medij oslikovljenih priča.
Opus Julesa Vernea u strip su, barem po toj bibliografiji, prvi počeli prenositi
američki autori. To je bilo krajem četrdesetih godina, a već početkom narednog
desetljeća to isto su počeli činiti Verneovi sunarodnjaci. Sprega djela Julesa
Vernea-strip doživljava najjači zamah u toku sedamdesetih godina, kada
magazinsku prezentaciju sve više počinje zamjenjivati objavljivanje u albumima i
knjigama.
Ako je ova, već u nekoliko navrata spomenuta bibliografija Arnauda Bedata točna,
onda Robert Hayward Webb, David Heames i H.C. Kiefer ipak nisu crtači koji su
ponijeli štafetnu palicu u adaptacijama za strip knjiga Julesa Vernea.
Prije njih takvim su se projektima bavili jugoslavenski crtači.
Najprije je Đorđe Lobačev, jedan od najboljih predstavnika »beogradskog kruga«,
daleke 1936. godine u revijama Mika Miš i Crveni vrabac objavio adaptacije
Carevog glasnika (kako je kod nas preveden Michel Strogoff), odnosno Djece
kapetana Granta.
U slučaju potonjeg stripa kao da je sudbina umiješala svoje prste. Crveni vrabac,
naime, ukinut je ubrzo nakon pokretanja, a Djeca kapetana Granta su ostala
nezavršena.
Đorđe Lobačev nije jedini naš autor koji se prihvatio »stripizacije« nekih romana
Julesa Vernea.
MHXAJAO.'.. PEWA rOPM.'BATPA

Đorđe Lobačev: Carev glasnik - pasica iz stripa prvi put objavljenog u beogradskoj reviji
Mika Miš godine 1936.Crta: W. Neugebauer
Piše: N. Neugebauer
JVLES VERHE IZDAO JE OVO DJELO PRED GOTOVO STOTINU GODINA. PISAO GA JE DOK JOŠ NA SVIJETU NIGDJE NIJE BILO NI JEDNE
PODMORNICE. PA IPAK VEĆINA SE NJEGOVIH TEHNIČKIH ZAMISLI ISPUNILA, A MNOGE JE TEHNIKA I PREMAŠILA, IAKO SU SE ONDA
SMATRALE UTOPIJAMA.
PODMORNICA NAUTILVS JE POSTALA POJAM.
' KOOM oe _>
M RAMIM POPODtOEV/lOIM SATIMA 13-" TKAj/MOA 1866., IPAK SE OOVMKIA. S TKDOtOeVMM ZA-KA^NOENOEM w UV/ER
FOOUSKUA L.MKU .

ČITAVA POMORSKI
svraer
RIOZKJE NJEMANN, KDOA, ISPKV/A S/KMO POOA-VU3IV/MA , XK ZATIM l Mft.PA.LA TO MDTJI
BFJOD.
NEV3ERO3 AOMO -KOLIKlA ae RUPU
6^D se hJioee RMJIUO pR3E>wAj03w toe
ZMAJOSTVENOe VTAKlOA.. NEGO O OZ6ILJ , KOOU Oe TKEBAJ.O HCnOO

ZOCXO<3 ARROMA>S3u- l PRAVO SE VRAĆAO PKCKO N)e*/-VORKftv 6A>| •SVOG ZNJAjOSTVENOG ISTR«C2IVANOA. PO JJ
OPAžMM KRAJEVIMA. NJE6fi*SKE»-n n l-=3

235
OV/AMO /
NAM
OOJOO6I
CAMA.C.'
se SURA.
SANTE UDARALE SM O NA
i FRoenue MM PRO-
MISAAA CX32IVIO SOR6...
-. KONAČNO
. 6A.O ĆU , MOCl tZVRgm M3EREM3e.'
5E KONAČNO STIŠALA, KA.PA. 6M SE PONOVNO UPUTILI
ZSOSOM SUNCE/MSKJI KTOM SUOSODMOM KRAC3H L PUOT N£KA NOĆ OO ŠEST RASPRO6TRH
MO3IM
SMO NA OUZNOM

Strip 20 W /Bi/;« ispod mora, vrhunski rad ilustratora Waltera Neugebauera i autora teksta
Norberta Neugebauera, prvi put je objavljen 1954. i 1955. Ovdje prenosimo dvije table prema
pretisku u zagrebačkoj Strip reviji godine 1963.
236
Prije rata tog zahvata se prihvatio i Sebastij'an Lehner. On je 1939. godine u
Mikijevom carstvu objavio svoju verziju manje poznatog Verneovog romana
Gospodar svijeta.
U poslijeratnom razdoblju, uz brojna objavljivanja stranih stripova (najčešće
anonimnih autora) rađenih po književnim predlošcima Julesa Vernea, bilježimo
dvije značajne obrade romana 20000 milja ispod mora i Put u središte zemlje.
20000 milja ispod mora je maestralni rad Waltera Neugebauera, strip koji se ne
svodi samo na »precrtavanje« literature, nego se prema njoj odnosi na kreativan
način. Nema sumnje, riječ je o jednoj od najboljih adaptacija za strip u sveukupnoj
evropskoj i svjetskoj produkciji nekog romana Julesa Vernea, koja je nakon
premijere na stranicama Miki stripa i Plavog vjesnika 1954. i 1955. godine
doživjela brojna objavljivanja u zemlji i inozemstvu.
Naposljetku, Put u središte zemlje (nastao 1961. godine) jedan je od ponajboljih
stripova u opusu Aleksandra Hecla.
Dakako, danas možemo samo nagađati koliko bi Jules Verne bio zadovoljan (ili
razočaran) verbo-vizualnim obradama svog kreativnog čina. No, jedno je sigurno.
Na uvodnu konstataciju: Jules Verne i strip!, postoji samo jedan odgovor:
»Naravno!«
Bez obzira na to radilo se o import kreacijama ili domaćim proizvodima. Zar ne?
Jedina do sada poznata strip verzija Verneovog Dunavskog peljara objavljena je u Barceloni u
Španjolskoj godine 1979. pod naslovom El Piloto del Danubio. Autor ilustracija je Juan Giralt
Baniis, a tekst je adaptirao Juan Manuel Gonzalez Cremona. Objavljujemo jednu tablu stripa s
posebnim dopuštenjem barcelonskog izdavačkog poduzeća koje je nosilac autorskih prava - ©
Ediciones B, S. A., 1989.
Prijevod teksta glasi:
Sergejje ubrzo stigao na obalu.
- Dopustite mi da osušim odjeću.
- Izgleda da ste se dobro okupali! Kasnije, osvježen, u suhoj odjeći...
- Hvala, prijatelju. Koji je najbliži grad?
- Zemun.
- Zemun... Nisam daleko od cilja svojeg putovanja!
- Možete li mi pokazati put u luku ?
- Nastavite u ovom smjeru.
- Gdje bih mogao kupiti kakav mali čamac?
- Mali čamac vam ja mogu prodati.
- On je! Nema sumnje!
- Hajdemo!
DONDEPO- ^v U-J DRfe OOMPRAR UNA PEQUE8A EMBARCACION?
Bilješka o prevodiocu
Ljerka Depolo rodila se jedne prilično davne predratne godine u Zagrebu. Tu je u
vrijeme neusmjerenog školstva završila Klasičnu gimnaziju, a zatim diplomirala na
Filozofskom fakultetu.
Kako nije sklona promjenama ni u privatnom ni u radnom životu, zaposlena je već
punih trideset godina u istoj izdavačkoj radnoj organizaciji, samo što ta radna orga-
nizacija od vremena do vremena mijenja ime, adresu i rukovodioce, te je nakad
bila »ZORA« na Prilazu JNA, a danas je OOUR Izdavačke djelatnosti GZH u
Preobraženskoj ulici. U toku tih dugih godina korigirala je, lektorirala i redigirala
nebrojeno mnogo knjiga, a povremeno i prevodi, uglavnom s francuskog, ali i
ponešto s engleskog.
Popis prijevoda
Jean Cayrol, STRANA TIJELA (Les corps etrangers, »ZORA«, Zagreb 1963)
Gabriel Chevallier, KLOŠMERLSKE TOPLICE (Clochemerle les bains, »ZORA«,
Zagreb 1967)
Jean Cayrol, HLADNOĆA SUNCA (Le froid du soleil, »ZORA«, Zagreb 1970)
Albert Camus, NALIČJE I LICE (L'envers et l'endroit, »ZORA«, Zagreb 1971, II.
izd. »ZORA« - GZH 1976)
Albert Camus, ZAPISI (Carnets, »ZORA«, Zagreb 1971, II. izd. - »ZORA« GZH
1976) G. i gđa. K., BRAČNI PAR (The Couple, »ZORA«, Zagreb 1974) R. Martin
du Gard, JEAN BAROIS (Jean Barois, LIBER, Zagreb 1977) Alexandre Dumas,
TRI MUŠKETIRA (Les trois mousquetaires, Stvarnost 1982) Colette i Willy,
CLAUDINE U BRAKU (Claudine en menage, GZH 1979), s Brankom Golubović
Colette i Willy, CLAUDINE ODLAZI (Claudine s'en va, GZH 1979) Dorothy
Uhnak, ISTRAGA (The Investigation, GZH 1981) Jorge Semprun, DRUGA SMRT
RAMONA MERCADERA (La deuxieme mort de Ra-mon Mercader, GZH 1982)
Fernand Braudel, GRAD, u: IGRA RAZMJENE (La ville - Jeu d'echange, »A.
Cesa-rec«, u tisku)
Eseji, članci, radio-drame. Ur.

Sadržaj
Prvo poglavlje
Na natjecanju u Sigmaringenu 5
Drugo poglavlje
Na izvoru Dunava
17
Treće poglavlje
Putnik Ilije Bruscha
29
Četvrto poglavlje
Sergej Ladko
43
Peto poglavlje Karl Dragoch
53
Šesto poglavlje
Plave oči
63
Sedmo poglavlje Lovci i divljač
75
Osmo poglavlje Portret žene
85
Deveto poglavlje
Dva neuspjeha Karla Dragocha 101
Deseto poglavlje
Zatvorenik
115Jedanaesto poglavlje
U vlasti neprijatelja
125
Dvanaesto poglavlje
U ime zakona
147
Trinaesto poglavlje
Sudski dekret
155
Četrnaesto poglavlje
Između neba i zemlje
171
Petnaesto poglavlje
Blizu cilja
185
Šesnaesto poglavlje
Prazna kuća
195
Sedamnaesto poglavlje
Plivajući
207
Osamnaesto poglavlje
Dunavski peljar
214
Devetnaesto poglavlje Epilog
225
Pogovori Nenad Ivić: Peljanje uspomena
227 Veljko Krulčić: Jules Verne i strip!