DOGAĐAJI IZ

PAVLOVOG ŽIVOTA

Elen G. Vajt

1883.
 Naziv djela:
Događaji iz Pavlovog života

Autor:
Elen G. Vajt

Naslov originala:
Sketches from the Life of Paul
By Ellen G. White

© Copyright 2010. by Ellen G. White Estate, Inc.

Prevod:
Pavle Simović

Izdavač:
Institut za izučavanje religije
www.religija.me

Štampa:
„Donat Graf“ – Beograd

Napomena:
Ova knjiga izdata je u nekomercijalne svrhe.
 Sadržaj

Poglavlje I — Saul progonitelj ................................................. 5

Poglavlje II — Saulovo obraćenje ......................................... 14
Poglavlje III — Pavle stupa u svoju službu ............................ 23
Poglavlje IV — Rukopoloženje Pavla i Barnabe ................... 29
Poglavlje V — Propovijedanje među neznabošcima ............. 39
Poglavlje VI — Jevrejin i neznabožac ................................... 47
Poglavlje VII — Zatvaranje Pavla i Sile ................................ 55
Poglavlje VIII — Opozicija u Solunu .................................... 62
Poglavlje IX — Pavle u Bereji i Atini ................................... 66
Poglavlje X — Pavle u Korintu ............................................. 75
Poglavlje XI — Poslanice Solunjanima ................................. 85
Poglavlje XII— Apolo u Korintu ........................................... 92
Poglavlje XIII —Pavle u Efesu ............................................ 100
Poglavlje XIV — Pavlova iskušenja i pobjede .................... 110
Poglavlje XV — Pavle piše Korinćanima ............................ 117
Poglavlje XVI — Druga poslanica Korinćanima ................ 135
Poglavlje XVII — Pavle ponovo posjećuje Korint .............. 144
Poglavlje XVIII — Poslednje Pavlovo putovanje u Jerusalim
............................................................................................... 153
Poglavlje XIX — Sastanak sa starješinama ......................... 163
Poglavlje XX — Pavle zatvorenik ........................................ 169
Poglavlje XXI — Suđenje u Cezareji .................................. 184
Poglavlje XXII — Pavle se poziva na Cezara ..................... 194
Poglavlje XXIII — Obraćanje pred Agripom ...................... 199
Poglavlje XXIV — Plovidba i brodolom ............................. 206
Poglavlje XXV — Dolazak u Rim ....................................... 215
Poglavlje XXVI — Boravak u Rimu ................................... 222

~3~
Poglavlje XXVII — Cezarovo domaćinstvo ....................... 230
Poglavlje XXVIII — Pavle na slobodi ................................ 239
Poglavlje XXIX — Konačno hapšenje ................................ 242
Poglavlje XXX — Pavle pred Neronom .............................. 247
Poglavlje XXXI — Poslednje Pavlovo pismo ..................... 254
Poglavlje XXXII — Pavlovo i Petrovo mučeništvo ............ 262

~4~
 Poglavlje I—Saul progonitelj

Među najogorčenijim i nemilosrdnim progoniteljima Crkve

Hristove, izrastao je najsposobniji branilac i najuspješniji gla-
snik jevanđelja. Uz apostolsko bratstvo dvanaestorice odabra-
nih, koji su pratili Hrista od njegovog krštenja do uznesenja, bio
je ubrojan i onaj koji nikada nije vidio Gospoda dok je boravio
među ljudima, i koji je čuo njegovo ime izgovarano samo u ne-
vjerstvu i preziru. Ali ispod sljepoće i netrpeljivosti zilota i fari-
seja, Beskonačna Mudrost je nazirala srce odano istini i dužno-
sti. I glas s neba se čuo iznad galame ponosa i predrasuda. U
objavljivanju jevanđelja, Božansko Proviđenje će se ujediniti sa
žarom i odanošću galilejskih seljaka, vatrenom snagom i inte-
lektualnom moći jednog rabina iz Jerusalima. Da vodi bitku pro-
tiv paganske filozofije i jevrejskog formalizma, izabran je onaj
koji je i sam svjedočio ponižavajućoj moći paganskog obožava-
nja i izdržao duhovno ropstvo farisejskog progona.
Saul iz Tarsa bio je Jevrej, ne samo po porijeklu, već i po
snažnijim vezama doživotnog obrazovanja, patriotske odanosti i
religijske vjere. Iako je bio rimski građanin, rođen u neznabo-
žačkom gradu, školovao ga je u Jerusalimu najugledniji rabin i
marljivo poučavao sve zakone i tradicije otaca. Tako je u najve-
ćoj mjeri dijelio nade i težnje, uzvišeni ponos i nepopustljive
predrasude svoje nacije. On za sebe izjavljuje da je bio „Jevrejin
rođen od Jevreja, po zakonu farisej, po revnosti progonitelj poz-
vanih, po pravednosti koja proizlazi iz poslušnosti zakonu bes-
prekoran.“ Jevrejske vođe smatrale su ga mladićem velikog o-
bećanja, i u njega su polagane velike nade kao sposobnog i rev-
nog branioca drevne vjere.
Zajedno sa svojom nacijom, Saul je gajio nadu u Mesiju koji
bi trebao vladati kao privremeni princ, da bi skinuo s vrata
~5~
Izraela rimski jaram i uzvisio ga na prijesto univerzalnog car-
stva. Nije imao lično znanje o Isusu iz Nazareta ili o njegovoj
misiji, ali je spremno upijao prezir i mržnju rabina prema onome
ko je bio tako daleko od ispunjenja njihovih ambicioznih nada;
a nakon Hristove smrti, željno se pridružio sveštenicima i vlada-
rima u progonu njegovih sledbenika kao zabranjene i omražene
sekte.
Jevrejske vođe su pretpostavljale da će se Hristovo djelo
završiti sa njim; da kada se njegov glas više ne čuje, uzbuđenje
će zamrijeti, a ljudi će se vratiti doktrinama i tradicijama ljudi.
Ali umjesto ovoga, svjedočili su čudesnim scenama dana Pede-
setnice. Učenici, obdareni dotad nepoznatom snagom i energi-
jom, propovijedali su Hrista ogromnom mnoštvu koje se sa svih
strana svijeta okupilo na gozbu. Znakovi i čuda potvrdili su nji-
hove riječi; a u samom uporištu judaizma hiljade su otvoreno
izjavile svoju vjeru u Isusa iz Nazareta, raspetog zločinca, kao
obećanog Mesiju.
I nedugo nakon događaja Pedesetnice, silno čudo, koje su u-
činili apostoli, ispunilo je sav Jerusalim uzbuđenjem. Bogalja
koji je od rođenja bio hrom, Petar i Jovan su izliječili u prisustvu
naroda, u samom hramu. Ovo zapanjujuće iscjeljenje izvedeno
je u ime Isusovo, apostoli su izjavili da je uzašao na nebo i odatle
prenio moć svojim sljedbenicima; i neustrašivo su optužili
Jevreje za zločin njegovog odbacivanja i ubistva. Veliki broj
ljudi primio je doktrine koje su propovijedali apostoli. Mnogi od
najodlučnijih protivnika mogli su samo vjerovati, iako su odbi-
jali priznati, da je Isus ustao iz mrtvih. Oni se, međutim, nisu
pokajali za svoj strašni zločin kada su ga usmrtili. Kada je sila s
neba došla na apostole na tako izuzetan način, strah je zadržao
sveštenike i starješine od nasilja; ali njihova gorčina i zloba
ostali su nepromijenjeni. Pet hiljada je već otvoreno izjavilo
svoju vjeru u Hrista; i fariseji i sadukeji su međusobno odlučili
~6~
da će, ako se tim novim učiteljima dozvoli da nastave bez kon-
trole, njihov uticaj biti u većoj opasnosti nego kada je Isus bio
na zemlji. Kad su jedan ili dva govora apostola mogla proizvesti
tako čudesne rezultate, svijet bi uskoro vjerovao u Hrista, a uti-
caj sveštenika i vladara bi se izgubio. Stoga su uhvatili apostole
i strpali ih u tamnicu, očekujući da će ih zastrašiti i ućutkati. Ali
učenik koji se u kukavičluku jednom odrekao svog Gospoda,
sada je hrabro proglasio moć uskrslog Spasitelja. Uzalud su vla-
dari naredili da se više ne govori u to ime. Njihove prijetnje su
bile nemoćne, i konačno, suzdržani od nasilja strahom od na-
roda, pustili su apostole na slobodu. Događaji koji su uslijedili
samo su pojačali njihove strahove i njihovu mržnju. Snaga ko-
jom su apostoli i dalje objavljivali jevanđelje, čuda koja su činili
u ime Isusovo, obraćenici koji su se svakodnevno dodavali
Crkvi, jedinstvo i sklad koji su prožimali tijelo vjernika, brzo i
strašno manifestovanje božanskog suda u slučaj Ananije i Safire
— sve su zapazile jevrejske vođe, što ih je podstaklo na još
odlučnije napore da slome moćnu jeres. Apostoli su ponovo u-
hapšeni i zatvoreni, a Sanhedrin je sazvan da sudi u njihovom
slučaju. Pozvan je i veliki broj učenih ljudi, pored vijeća, koji su
se zajedno savjetovali šta treba činiti sa ovim remetiteljima mira.
Ali anđeo Gospodnji je noću otvorio vrata zatvora i izveo svoje
sluge, nalažući im da ponovo propovijedaju u hramu riječi ži-
vota. Veliko je bilo zaprepaštenje sveštenika i vladara kada su,
okupljeni u zoru da osude zatvorenike, primili izvještaj da su
zatvorska vrata sigurno zaključana i da je straža postavljena
ispred njih, ali da su sami apostoli misteriozno izbavljeni i već
su propovijedali u hramu.
Još jednom ih pozvavši pred vijeće, prvosveštenik ih je ljutito
podsjetio na upozorenje koje su primili i optužio ih da se trude
da na Jevreje nanesu krv Hristovu. Nisu bili toliko voljni da
snose krivicu za ubistvo Isusa kao kada su pokrenuli uzvik
~7~
prostačke rulje: „Njegova krv na nama i na našoj djeci!“
Petar i njegova braća ponovili su svoju prethodnu tvrdnju da
se moraju više pokoravati Bogu nego ljudima. A onda su optu-
ženi postali tužitelji, i pošto su bili potaknuti Duhom Božjim, oni
su svečano optužili za ubistvo Hrista sveštenike i vladare koji su
sačinjavali vijeće. Ovi dostojanstvenici su sada bili toliko razja-
reni da su bez daljeg suđenja odlučili da uzmu zakon u svoje
ruke, a zatvorenike pogube. Oni bi odmah izvršili svoje ubilačke
namjere da nije bilo mirnog i razboritog Gamalielovog savjeta,
koji ih je upozorio da se čuvaju nasilnih mjera prije nego što se
u potpunosti razvije karakter pokreta kojem su se suprotstavljali,
da se možda ne bi našli u borbi protiv Boga. Učenost i visok
položaj ovog eminentnog rabina dali su težinu njegovim rije-
čima. Sveštenici nisu mogli poreći razumnost njegovih stavova.
Oni su vrlo nevoljno puštali svoje zatvorenike, nakon što su ih
tukli štapovima, i nagovarali ih iznova i iznova da više ne pro-
povijedaju u ime Isusovo ili bi svojim životima platili kaznu za
svoju smjelost.
Ali i kazne i prijetnje su bile bez pažnje. Apostoli su „otišli
iz prisustva sabora, radujući se što su se udostojili da pretrpe sra-
motu za njegovo ime. I svaki dan u hramu i u svakoj kući nisu
prestajali poučavati i propovijedati Isusa Hrista.“ Uprkos svim
protivljenjima, „broj učenika se umnožio“.
I sada se zbio niz događaja, koji su, iako se činilo da donose
samo poraz i gubitak Hristovom djelu, trebali rezultirati njego-
vim trijumfom, dajući svijetu jedan od najplemenitijih primjera
hrišćanske vjere i pobjedu iz redova njenih protivnika preko nji-
hovog najaktivnijeg i najuspješnijeg šampiona. Većina prvih
vjernika bila je odsječena od porodice i prijatelja zbog revnosne
netrpeljivosti Jevreja. Mnogi od obraćenika su izbačeni sa posla
i prognani iz svojih domova, jer su se zalagali za Hristovu stvar.
Ovom velikom broju okupljenih u Jerusalimu bilo je neophodno
~8~
obezbijediti domove i hranu. Oni koji su imali novac i imovinu
radosno su ih žrtvovali da bi izašli u susret postojećem vanred-
nom stanju. Njihova sredstva su položena pred noge apostola,
koji su svakom čovjeku dijelili prema potrebi.
Među vjernicima nisu bili samo oni koji su po rođenju bili
Jevreji i govorili hebrejski jezik, već i stanovnici drugih zemalja,
koji su koristili grčki jezik. Između ove dvije klase dugo je
postojalo nepovjerenje, pa čak i antagonizam; i iako su njihova
srca sada bila smekšana i ujedinjena hrišćanskom ljubavlju, ipak
bi se stara ljubomora lako ponovo rasplamsala. Tako se dogodilo
da kako su se učenici umnožavali, „nastao je žamor Grka protiv
Jevreja“. Uzrok pritužbe bio je navodno zanemarivanje grčkih
udovica u raspodjeli fonda izdvojenog za siromašne. Takva ne-
jednakost bila bi u suprotnosti s duhom jevanđelja, pa su predu-
zete hitne mjere da se ukloni svaki povod za nezadovoljstvo. Sa-
zivajući skup vjernika, apostoli su izjavili da je došlo vrijeme
kada ih treba osloboditi zadatka podjele siromasima i sličnih te-
reta, kako bi im se ostavila sloboda da propovijedaju Hrista.
„Zato, braćo“, rekoše oni, „pronađite među sobom sedam ljudi
na dobrom glasu, koji su puni Duha svetoga i mudrosti, pa da
njih postavimo nad ovim potrebnim poslom, a mi ćemo se
posvetiti molitvi i poučavanju Božje riječi.“ Ovaj savjet je po-
slušan i sedam izabranih muškaraca su svečano odvojeni za
svoje dužnosti molitvom i polaganjem ruku.
Imenovanje sedmorice je bilo veoma blagosloveno od Boga.
Crkva je napredovala u broju i snazi, „i veliki broj sveštenika bio
je poslušan vjeri“. Ovaj uspjeh bio je zaslužan kako za veću slo-
bodu koja je bila osigurana apostolima, tako i za revnost i moć
koju su manifestovali sedam đakona. Činjenica da su ova braća
zaređena za poseban posao nije ih isključila iz učenja vjere.
Naprotiv, bili su potpuno osposobljeni za poučavanje istine, i
bavili su se radom s velikom ozbiljnošću i uspjehom.
~9~
 Prvi od sedmorice bio je Stefan, koji je, „pun vjere i sile, činio
velike znake i čudesa među ljudima“. Iako je po rođenju Jevrej,
govorio je grčki jezik i poznavao je običaje i manire Grka. Stoga
je našao priliku da objavljuje jevanđelje u sinagogama grčkih
Jevreja. Učeni rabini i doktori prava su se s njim uključili u javnu
raspravu, sa sigurnošću očekujući laku pobjedu. Ali „nisu bili u
stanju da se odupru mudrosti i duhu kojim je govorio.“ Ne samo
da je govorio snagom Duha Svetoga, već je bilo jasno da je pro-
učavao proročanstva i da je učen u svim pitanjima zakona.
Vješto je branio istine koje je zastupao i potpuno je porazio svoje
protivnike.
Sveštenici i vladari koji su bili svjedoci divne manifestacije
sile koja je pratila Stefanovu službu, bili su ispunjeni gorkom
mržnjom. Umjesto da popuste pred težinom dokaza koje je iznio,
odlučili su da ušutkaju njegov glas tako što će ga ubiti. Oni su u
nekoliko navrata podmićivali rimske vlasti da bez komentara
prećute slučajeve u kojima su Jevreji uzeli zakon u svoje ruke, i
sudili, osuđivali i pogubili zatvorenike u skladu sa njihovim na-
cionalnim običajima. Stefanovi neprijatelji nisu sumnjali da bi
mogli nastaviti takvim putem bez opasnosti za sebe. Odlučili su
da u svakom slučaju rizikuju posljedice, pa su zato uhvatili Ste-
fana i izveli ga pred Vijeće Sanhedrina na suđenje.
Pozivani su učeni Jevreji iz okolnih zemalja radi pobijanja
argumenata optuženih. Saul je takođe bio prisutan i uzeo je vo-
deću ulogu protiv Stefana. On je stavio težinu elokvencije i lo-
gike rabina na slučaj, kako bi uvjerio ljude da Stefan propovijeda
varljive i opasne doktrine. Ali u Stefanu je sreo jednog tako vi-
soko obrazovanog kao i on sam, i onoga koji je potpuno razumio
svrhu Boga u širenju jevanđelja drugim narodima.
Sveštenici i vladari nisu ničim nadmašili jasnu, smirenu Ste-
fanovu mudrost, iako su bili žestoki u svom protivljenju. Odlu-
čili su da od njega naprave primjer i, dok su tako zadovoljavali
~ 10 ~
svoju osvetničku mržnju, strahom bi spriječili druge da usvoje
njegovo vjerovanje. Angažovani su lažni svjedoci da svjedoče
da su ga čuli kako govori bogohulne riječi protiv hrama i zakona.
Oni su kazali: „Čuli smo ga kako govori da će taj Isus Nazare-
ćanin razvaliti ovo mjesto i izmijeniti običaje koje nam je predao
Mojsije.“
Dok je Stefan stajao licem u lice sa svojim sudijama, da odgo-
vori na zločin bogohuljenja, na njegovom licu je zasijao sveti
sjaj. „I kad su ga svi oni koji su sjedili u Sanhedrinu pogledali,
vidjeli su da mu je lice bilo kao lice anđela.“ Oni koji su uzdizali
Mojsija mogli su na licu zarobljenika vidjeti istu svetu svjetlost
koja je zračila licem tog drevnog proroka. Mnogi koji su gledali
obasjano Stefanovo lice drhtali su i pokrivali svoja lica; ali tvr-
doglava nevjera i predrasude nikada nisu posustajale.
Stefana su ispitivali o istinitosti optužbi protiv njega, i on je
iznio svoju odbranu jasnim, uzbudljivim glasom koji je odjek-
nuo vijećnicom. Nastavio je da izlaže istoriju izabranog Božjeg
naroda, riječima koje su opčinile skupštinu. Pokazao je temeljno
znanje o jevrejskoj ekonomiji i duhovnom tumačenju koje se
sada manifestovalo kroz Hrista. Objasnio je svoju vlastitu oda-
nost Bogu i jevrejskoj vjeri, dok je pokazao da zakon u koji su
vjerovali za spasenje nije bio u stanju sačuvati Izrael od idolo-
poklonstva. Povezao je Isusa Hrista sa svom jevrejskom istori-
jom. Osvrnuo se na Solomonovu gradnju hrama i na riječi Solo-
mona i Isaije: „Ali Svevišnji ne prebiva u hramovima napravlje-
nim rukama.“ „Nebo je moj prijesto, a zemlja je podnožje mojim
nogama. Kakvu ćeš mi kuću sagraditi? govori Gospod; ili šta je
mjesto mog odmora? Nije li moja ruka napravila sve ove stvari?“
Mjesto najvišeg obožavanja Boga bilo je na nebu.
Kada je Stefan stigao do ove tačke, nastao je metež među lju-
dima. Zatvorenik je čitao svoju sudbinu na licima ispred sebe.
Uočio je otpor na koji su naišle njegove riječi, koje su
~ 11 ~
izgovorene po diktatu Duha Svetoga. Znao je da daje svoje pos-
ljednje svjedočanstvo. Kada je povezao Isusa Hrista sa proro-
čanstvima i govorio o hramu kao što je to činio, sveštenik je,
izigravajući da je užasnut, poderao svoju haljinu. Ovaj čin je Ste-
fanu bio signal da će njegov glas uskoro zauvijek utihnuti. Iako
je upravo bio usred svoje propovijedi, on ju je iznenada zaklju-
čio naglo se otrgnuvši iz lanca istorije i, okrenuvši se svojim raz-
jarenim sudijama, rekao: „Vi tvrdokorni ljudi neobrezanih srca i
ušiju! Vi se stalno opirete Duhu svetom – kako su činili vaši pra-
očevi, tako i vi činite. Koga od proroka nisu progonili vaši pra-
očevi? Čak su i poubijali one koji su ukazivali na dolazak Pra-
vednika, čiji ste vi sada izdajnici i ubice postali, vi koji ste pri-
mili Zakon preko anđela, ali ga se niste držali.“
Na to su sveštenici i vladari bili van sebe od gnjeva. Više su
ličili na divlje zvijeri nego na ljudska bića. Navalili su na Ste-
fana, škrgućući zubima. Ali on nije bio uplašen; očekivao je ovo.
Lice mu je bilo mirno i sijalo anđeoskom svjetlošću. Ogorčeni
sveštenici i uzbuđena rulja nisu predstavljali strah za njega. Pri-
zor o njemu nestao je iz njegove vizije; vrata raja su bila odškri-
nuta, i Stefan je, gledajući unutra, vidio slavu dvorova Božijih,
a Hrista, kao da je upravo ustao sa svog prijestola, kako stoji
spreman da podrži svog slugu, koji je trebalo da podnese muče-
ništvo za njegovo ime. Kada je Stefan proglasio da se veličan-
stvena scena otvorila pred njim, to je bilo više nego što su nje-
govi progonitelji mogli izdržati. Zapušili su uši, da ne bi čuli
njegove riječi, i izgovarajući glasne povike jednodušno su bije-
sno jurnuli na njega. „Dok su ga kamenovali, Stefan je rekao:
‘Gospode Isuse, primi moj duh.’ Zatim je kleknuo i iz sveg glasa
povikao: ‘Gospode, ne uzmi im ovo za grijeh!’ Kad je to rekao,
izdahnuo je.“ Svjedoci koji su ga optužili morali su prvi baciti
kamenje. Ove osobe su položile svoju odjeću pred Saulove noge,
koji je aktivno učestvovao u raspravi i pristao na smrt
~ 12 ~
zatvorenika.
Stefanova mučenička smrt ostavila je dubok utisak na sve
koji su tome prisustvovali. Bilo je to teško iskušenje za crkvu,
ali je rezultiralo Saulovim obraćenjem. Vjera, postojanost i pro-
slavljanje mučenika nisu mogli biti izbrisani iz njegovog sjeća-
nja. Pečat Božiji na njegovom licu, njegove riječi, koje su dopi-
rale do samih duša onih koji su ih čuli, ostali su u sjećanju
posmatrača, i svjedočile o istinitosti onoga što je objavio.
Stefanu nije izrečena zakonska presuda; ali su rimske vlasti
bile podmićene velikim sumama novca da ne istraže slučaj. Či-
nilo se da je Saul bio prožet ludim žarom na mjestu Stefanovog
suđenja i smrti. Činilo se da je bio ljut zbog svojih tajnih uvjere-
nja da je Stefan bio počašćen od Boga upravo u periodu kada je
bio obeščašćen od ljudi. Nastavio je progoniti crkvu Božju, lo-
veći ih, hvatajući ih u njihovim kućama i predajući ih svešteni-
cima i vladarima na tamnicu i smrt. Njegova revnost u nastavku
progona bila je užas za hrišćane u Jerusalimu. Rimske vlasti nisu
se posebno trudile da zaustave to okrutno djelo, te su potajno
pomagale Jevreje kako bi ih primirile i osigurale njihovu naklo-
nost.
Saul je bio veoma cijenjen od strane Jevreja zbog njegove
revnosti u progonu vjernika. Nakon Stefanove smrti, izabran je
za člana Sanhedrinskog savjeta, s obzirom na ulogu koju je tom
prilikom odigrao. Ovaj učeni i revni rabin bio je moćno oruđe u
Sotoninoj ruci da izvede svoju pobunu protiv Sina Božjeg; ali
uskoro je trebalo da bude zaposlen da izgradi crkvu koju je sada
rušio. Moćniji od Sotone odabrao je Saula da zauzme mjesto
mučenog Stefana, da propovijeda i pati za njegovo ime, i da na-
daleko širi radosnu vijest o spasenju kroz njegovu krv.

~ 13 ~
 Poglavlje II— Saulovo obraćenje

Saulov um je bio jako uzburkan pobjedonosnom Stefanovom

smrću. Bio je potresen u svojim predrasudama; ali mišljenja i
argumenti sveštenika i vladara konačno su ga uvjerili da je Ste-
fan bogohulnik; da je Isus Hrist koga je propovijedao bio vara-
lica, i da oni koji služe u svetim službama moraju biti u pravu.
Budući da je bio čovjek odlučnog uma i snažne namjere, postao
je vrlo ogorčen u svom protivljenju hrišćanstvu, nakon što se
jednom u potpunosti složio da su stavovi sveštenika i književ-
nika ispravni. Njegova revnost ga je navela da se dobrovoljno
upusti u progon vjernika. On je učinio da se sveti ljudi izvlače
pred sabore, zatvaraju ili osude na smrt bez dokaza o bilo
kakvom prekršaju, osim njihove vjere u Isusa. Sličnog karaktera,
iako u drugom smjeru, bila je revnost Jakova i Jovana, kada su
htjeli dozvati oganj s neba da proždre one koji su omalovažili i
prezirali njihovog Učitelja.
Saul se spremao da otputuje u Damask svojim poslom; ali je
bio odlučan da postigne dvostruku svrhu, tražeći, dok je išao, sve
vjernike u Hrista. U tu svrhu dobio je pisma od prvosveštenika
da ih pročita u sinagogama, koja ga ovlašćuju da pohapsi sve one
za koje se sumnjalo da su vjerovali u Isusa i da ih po glasnicima
pošalje u Jerusalim, tamo da budu suđeni i kažnjeni. Krenuo je
svojim putem, pun snage i energije muškosti i vatre pogrešne
revnosti.
Dok su se umorni putnici približavali Damasku, Saulove oči
su sa zadovoljstvom počivale na plodnoj zemlji, prekrasnim
vrtovima, plodnim voćnjacima i hladnim potocima koji su žubo-
reći tekli usred svježeg zelenog grmlja. Bilo je vrlo osvježava-
juće gledati takav prizor nakon dugog, napornog putovanja
preko puste pustoši. Dok je Saul, sa svojim drugovima, gledao i
~ 14 ~
divio se, odjednom ga je oko njega obasjala svjetlost iznad sjaja
sunca, „i pade na zemlju i začu glas kako mu govori: Saule, Sa-
ule, zašto me progoniš ? A on reče, ko si ti, Gospode? A Gospod
reče: Ja sam Isus koga ti progoniš; teško ti je protiv bodila ritati
se.“
Ovaj prizor bio je jedna od najvećih zabuna. Saulovi drugovi
bili su obuzeti užasom i gotovo zaslijepljeni intenzitetom svje-
tlosti. Čuli su glas, ali nikoga nisu vidjeli, i sve im je bilo nera-
zumljivo i tajanstveno. Ali Saul, koji je ležao ničice na zemlji,
razumio je riječi koje su bile izgovorene i jasno je vidio pred
sobom Sina Božjeg. Jedan pogled na to slavno Biće, zauvijek je
utisnuo njegov lik u dušu pogođenog Jevreja. Riječi su ga pogo-
dile u srce strašnom snagom. Poplava svjetlosti izlila se u zamra-
čene odaje njegovog uma, otkrivajući njegovo neznanje i
zabludu. Vidio je da dok je zamišljao sebe da revno služi Bogu
u progonu Hristovih sledbenika, on je u stvarnosti obavljao djelo
Sotone.
Vidio je svoju ludost u oslanjanju svoje vjere na uvjeravanja
sveštenika i vladara, čija im je sveta služba dala veliki uticaj na
njegov um i navela ga da vjeruje da je priča o uskrsnuću vješ-
tačka izmišljotina Isusovih učenika. Sada kada je Hristos otkri-
ven Saulu, Stefanova propovijed mu je silno dovedena u pamet.
Te riječi koje su sveštenici proglasili bogohuljenjem, sada su mu
se ukazale kao istina. U to vrijeme divnog prosvjetljenja, njegov
um je djelovao nevjerovatnom brzinom. Prošao je kroz proročku
istoriju i vidio da su odbacivanje Isusa od strane Jevreja, njegovo
razapinjanje, uskrsnuće i uznesenje bili prorečeni od strane pro-
roka, i dokazali da je on obećani Mesija. Sjetio se Stefanovih
riječi: „Vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega kako stoji s
desne strane Boga“, i znao je da je svetac na samrti pogledao u
kraljevstvo slave.
Kakvo je sve ovo otkriće za progonitelja vjernika! Svjetlost,
~ 15 ~
jasna, ali strašna, provalila je u njegovu dušu. Hristos mu je
otkriven kao da je došao na zemlju u ispunjenju svoje misije,
odbačen, zlostavljan, osuđen i razapet od onih koje je došao da
spase, i kao da je ustao iz mrtvih i uzašao na nebo. U tom straš-
nom trenutku sjetio se da je sveti Stefan žrtvovan uz njegov pri-
stanak; i da su kroz njegovu pomoć mnogi dostojni sveci doče-
kali svoju smrt okrutnim progonom.
„A on, drhteći i zapanjen, reče: Gospode, šta hoćeš da uči-
nim? A Gospod mu reče: Ustani i idi u grad, pa će ti se kazati
šta trebaš činiti.“ Saulu je bez sumnje palo na pamet da je to Isus
iz Nazareta koji mu je govorio i da je on zaista dugo očekivani
Mesija, Utjeha i Otkupitelj Izraela. A sada je ovaj Isus, koji je,
dok je poučavao na zemlji, govorio u parabolama svojim sluša-
ocima, koristeći poznate predmete da ilustruje njihovo značenje,
uporedio Saulovo djelo, u progonu Hristovih sledbenika, sa pra-
ćanjem protiv bodila. Te silne riječi su ilustrovale činjenicu da
bi bilo nemoguće da bilo koji čovjek zaustavi daljnji napredak
Hristove istine. Marširao bi ka trijumfu i pobjedi, dok bi svaki
pokušaj da se zadrži doveo do povrede protivnika. Progonitelj
bi, na kraju, stradao hiljadu puta više od onih koje je progonio.
Prije ili kasnije njegovo bi ga srce osudilo; otkrio bi da je, zaista,
udarao nogom protiv bodila.
Spasitelj je razgovarao sa Saulom preko Stefana, čije se jasno
obrazloženje iz Svetog pisma nije moglo osporiti. Učeni Jevrejin
je vidio lice mučenika kako odražava svjetlost Hristove slave i
izgleda kao lice anđela. Bio je svjedok njegove strpljivosti
prema svojim neprijateljima i njegovog opraštanja njima. Nada-
lje, svjedočio je hrabrosti i veseloj rezignaciji drugih vjernika u
Isusa dok su bili mučeni i ojađeni, od kojih su neki predali svoje
živote radujući se za svoju vjeru.
Sve ovo svjedočanstvo glasno je apelovalo na Saula i gurnulo
mu u um uvjerenje; ali njegovo obrazovanje i predrasude,
~ 16 ~
njegovo poštovanje prema sveštenicima i vladarima, i ponos po-
pularnosti, podstakli su ga da se pobuni protiv glasa savjesti i
Božje milosti. Borio se čitave noći protiv uvjerenja, i uvijek je
završavao stvar time što je priznao svoje uvjerenje da Isus nije
Mesija, da je bio varalica i da su njegovi sljedbenici bili obma-
nuti fanatici.
Sada je Hristos progovorio Saulu svojim sopstvenim glasom:
„Saule, Saule, zašto me progoniš?“ I na pitanje: „Ko si ti,
Gospode?“ odgovorio je isti glas: „Ja sam Isus, koga ti progo-
niš.“ Ovdje se Hrist poistovjećuje sa svojim narodom koji pati.
Saul je, progoneći Isusove sledbenike, udario direktno protiv
Gospoda Neba. Isus izjavljuje da je Saul, nanijevši nevolju svo-
joj braći na zemlji, udario u njihovu Glavu i Predstavnika na
nebu. Lažno optužujući i svjedočeći protiv njih, on je lažno optu-
žio i svjedočio protiv Spasitelja svijeta. Ovdje se jasno vidi da
Hrist pati u ličnosti njegovih svetaca.
Kada je sjajna slava povučena, a Saul ustao sa zemlje, našao
se potpuno lišen vida. Svjetlost Hristove slave bila je previše
intenzivna za njegov smrtni vid, a kada je uklonjena, tama noći
se spustila na njegov vid. Vjerovao je da je njegovo sljepilo
Božja kazna za okrutni progon Isusovih sljedbenika. Pipao je u
strašnoj tami, a njegovi saputnici su ga u strahu i čuđenju vodili
za ruku u Damask.
Koliko je drugačiji od onoga što je očekivao bio njegov ula-
zak u taj grad! U ponosnom zadovoljstvu približio se Damasku,
očekujući da će po dolasku biti dočekan razmetljivošću i aplau-
zom zbog časti koju mu je ukazao prvosveštenik, te velike rev-
nosti i prodornosti koju je pokazao u traženju vjernika, da ih vodi
kao zarobljenike u Jerusalim, da tamo budu osuđeni i kažnjeni
bez milosti. Odlučio je da njegovo putovanje bude krunisano
uspjehom; a njegov hrabar i uporan duh nije posustajao ni pred
kakvim poteškoćama ili opasnostima u ostvarivanju svog cilja.
~ 17 ~
Odlučio je da nijedan hrišćanin ne smije izbjeći njegovu bud-
nost; ispitivao bi muškarce, žene i djecu o njihovoj vjeri i onima
s kojima su bili povezani; ulazio bi u kuće, sa moći da uhvati
njihove zatvorenike i da ih kao zarobljenike pošalje u Jerusalim.
Ali koliko se prizor promijenio u odnosu na onaj koji je oče-
kivao! Umjesto da posjeduje moć i čast, on je i sam bio praktično
zarobljenik, lišen vida i zavisio je o smjernicama svojih drugova.
Bespomoćan i izmučen kajanjem, osjećao se da je osuđen na
smrt, i nije znao kakav će dalji raspored Gospod napraviti za
njega.
Odveden je u kuću učenika Jude, i tamo je ostao, u samoći,
proučavajući čudno otkrivenje koje je srušilo sve njegove pla-
nove i promijenilo cijeli tok njegovog života. Proveo je tri dana
u savršenom sljepilu, zaokupljajući to strašno vrijeme razmišlja-
njem, pokajanjem i usrdnom molitvom, nije jeo ni pio tokom ci-
jelog tog perioda. S gorčinom se sjetio Stefana i dokaza koje je
dao o tome da ga podržava sila koja je veća od zemaljske. S u-
žasom je razmišljao o vlastitoj krivnji što je dopustio da bude
pod kontrolom zlobe i predrasuda sveštenika i vladara, zatvara-
jući oči i uši pred najupečatljivijim dokazima i nemilosrdno po-
zivajući na progon Hristovih vjernika.
Bio je u usamljenoj povučenosti; nije imao komunikaciju sa
crkvom; jer su ih vjernici u Jerusalimu upozorili na svrhu njego-
vog putovanja u Damask; a oni su vjerovali da on igra ulogu
utoliko da bolje provede svoj plan da ih progoni. Nije imao želju
da se obraća nepreobraćenim Jevrejima; jer je znao da neće po-
slušati niti obratiti pažnju na njegove izjave. Činilo se da je pot-
puno isključen iz ljudske simpatije; i on je razmišljao i molio se
potpuno slomljenog i pokajanog duha.
Ta tri dana bila su kao tri godine za slijepog i savjesnog
Jevreja. Nije bio početnik u Svetom pismu i u svojoj tami i sa-
moći prisjećao se odlomaka koji su upućivali na Mesiju, i pratio
~ 18 ~
proročanstva, sa sjećanjem izoštrenim uvjerenjem koje je zavla-
dalo njegovim umom. Postao je zapanjen svojim nekadašnjim
sljepoćom razumijevanja i sljepoćom Jevreja uopšteno, odbaci-
vanjem Isusa kao obećanog Mesije. Sve mu se sada činilo jasnim
i znao je da su predrasude i nevjera zamaglili njegovu percepciju
i spriječili ga da u Isusu iz Nazareta uoči Mesiju iz proročanstva.
Ovo divno Saulovo obraćenje na zapanjujući način pokazuje
čudesnu Hristovu moć u osvjedočenju uma i srca čovjeka. Saul
je zaista vjerovao da vjerovati u Isusa zapravo znači odbaciti
Božji zakon i službu žrtvenih prinosa. Vjerovao je da je sam Isus
zanemario zakon i poučavao je svoje učenike da on sada nema
efekta. Vjerovao je da je njegova dužnost da se maksimalnom
snagom trudi da uništi alarmantnu doktrinu da je Isus Princ ži-
vota; i sa savjesnim žarom postao je istrajan progonitelj Crkve
Hristove.
Ali Isus, čije je ime od svih ostalih najviše mrzio i prezirao,
otkrio se Saulu, sa ciljem da ga liši njegove lude karijere i da od
ovog najneperspektivnijeg objekta napravi oruđe pomoću kojeg
će prenositi jevanđelje ne-Jevrejima. Saul je bio preplavljen o-
vim otkrivenjem i shvatio je da se, suprotstavljajući se Isusu iz
Nazareta, svrstao protiv Otkupitelja svijeta. Obuzet osjećajem
svoje krivice, povikao je: „Gospode, šta hoćeš da uradim?“ Isus
ga tada i tamo nije obavijestio o poslu koji mu je dodijelio, već
ga je poslao po instrukcije upravo od onih učenika koje je tako
gorko progonio.
Čudesna svjetlost koja je obasjavala Saulov mrak bilo je djelo
Gospodnje; ali postojao je i posao koji su za njega trebali obaviti
Hristovi učenici. Odgovor na Saulovo pitanje glasi: „Ustani i idi
u grad, i biće ti rečeno šta treba da uradiš.“ Isus šalje upitnog
Jevreja u svoju crkvu, da od njih dobije znanje o svojoj dužnosti.
Hristos je izvršio djelo otkrivenja i ubjeđenja; a sada je pokajnik
bio u stanju da uči od onih koje je Bog odredio da poučavaju
~ 19 ~
njegovu istinu. Tako je Isus odobrio autoritet svoje organizo-
vane crkve i doveo Saula u vezu sa njegovim predstavnicima na
zemlji. Svjetlost nebeskog prosvjetljenja lišila je Saula vida; ali
Isus, veliki iscjelitelj, nije ga odmah obnovio. Svi blagoslovi po-
tiču od Hrista, ali on je sada uspostavio crkvu kao svog predstav-
nika na zemlji, i njoj je pripadao posao usmjeravanja pokajanog
grešnika na put života. Isti ljudi koje je Saul namjeravao uništiti
trebali su biti njegovi instruktori u religiji koju je prezirao i pro-
gonio. Saulova vjera je bila teško iskušana tokom trodnevnog
posta i molitve u Judinoj kući, u Damasku. Bio je potpuno slijep
i u potpunoj tami uma u pogledu onoga što se od njega traži. Bio
je upućen da ode u Damask, gdje će mu biti rečeno šta da radi.
U svojoj nesigurnosti i nevolji, on je iskreno zavapio Bogu. „U
Damasku je bio jedan učenik koji se zvao Ananija. Njemu je
Gospod rekao u viziji: ‘Ananija!’ On se odazvao: ‘Evo me,
Gospode!’ A Gospod mu je rekao: ‘Ustani, idi u ulicu koja se
zove Prava, i u Judinoj kući potraži čovjeka iz Tarsa po imenu
Saul. On se upravo moli, i u viziji je vidio kako čovjek po imenu
Ananija ulazi i polaže ruke na njega da bi mu se vratio vid.’“
Ananija je teško mogao pripisati te riječi anđeoskom gla-
sniku, jer se Saulov ogorčeni progon svetaca u Jerusalimu pro-
širilo daleko i blizu. Usudio se prepirati; rekavši: „‘Gospode, od
mnogih sam čuo za tog čovjeka, da je mnogo zla nanio tvojim
svetima u Jerusalimu. A i ovdje ima ovlašćenje od svešteničkih
glavara da baci u okove sve koji prizivaju tvoje ime.’ Ali Gospod
mu reče: ‘Idi, jer mi je taj čovjek izabrano oruđe da nosi moje
ime neznabošcima, a i kraljevima i Izraelovim sinovima.’“
Učenik, poslušan uputama anđela, potražio je čovjeka koji je
nedavno disao prijetnjom prema svima koji su vjerovali u ime
Isusovo. On mu se obratio: „Brate Saule, Gospod, sam Isus, koji
ti se javio na putu kojim si došao, poslao me je da progledaš i
budeš ispunjen Duhom Svetim; i odmah mu pade s očiju kao
~ 20 ~
ljuska, i on odmah progleda, ustade i krsti se.“
Hrist ovdje daje primjer svog načina rada za spasenje ljudi.
Mogao je sav ovaj posao obaviti direktno za Saula; ali to nije
bilo u skladu s njegovim planom. Njegovi blagoslovi su trebali
doći preko agencija koje je on odredio. Saul je imao nešto da
uradi ispovijedajući se onima o čijem je uništenju razmišljao; a
Bog je imao odgovoran posao za ljude koje je ovlastio da djeluju
umjesto njega.
Saul postaje učenik učenika. U svjetlu zakona on sebe vidi
kao grešnika. On vidi da je Isus, koga je u svom neznanju sma-
trao prevarantom, autor i temelj religije Božjeg naroda od Ada-
movih dana, i dovršitelj vjere sada tako jasne njegovoj prosvi-
jetljenoj viziji; branilac istine i ispunitelj proročanstava. On je
smatrao da je Isus obezvrijedio Božji zakon; ali kada je njegov
duhovni vid dodirnuo Božji prst, saznao je da je Hristos bio za-
četnik čitavog jevrejskog sistema žrtava; da je došao na svijet sa
izričitom svrhom da potvrdi zakon svoga Oca; i da je u njegovoj
smrti tipski zakon susreo svoj antitip. U svjetlu moralnog za-
kona, za koji je sam vjerovao da ga revno drži, Saul je sebe vidio
kao grešnika nad grešnicima. Pokajao se, to jest umro je grijehu,
postao poslušan Božjem zakonu, pokazao vjeru u Isusa Hrista
kao svog Spasitelja, krstio se i propovijedao Isusa jednako
ozbiljno i revno kao što ga je jednom osudio.
Otkupitelj svijeta ne odobrava iskustvo i praksu u vjerskim
pitanjima nezavisno od svoje organizovane i priznate crkve.
Mnogi misle da su odgovorni samo Hristu za svoje svjetlo i
iskustvo, nezavisno od njegovih priznatih sledbenika na zemlji.
Ali u istoriji Saulovog obraćenja data su nam važna načela koja
uvijek trebamo imati na umu. Doveden je direktno u Hristovo
prisustvo. On je bio onaj koga je Hrist namijenio za najvažnije
djelo, onaj koji mu je trebao biti „izabrano oruđe“; ipak mu on
lično nije prenio lekcije istine. Zaustavio je njegov kurs i osudio
~ 21 ~
ga; ali na njegovo pitanje: „Šta želiš da uradim?“ Spasitelj ga je
stavio u vezu sa njegovom crkvom i pustio ih da ga upute šta da
radi.
Isus je prijatelj grešnika; njegovo srce je dirnuto njihovim ja-
dom; on ima svu moć, i na nebu i na zemlji; ali poštuje sredstva
koja je odredio za prosvjetljenje i spasenje ljudi; on usmjerava
grešnike u crkvu, koju je napravio kanalom svjetlosti u svijet.
Saul je bio učeni učitelj u Izraelu; ali, dok je bio usred nje-
gove slijepe zablude i predrasude, Hrist mu se otkriva, a zatim
ga stavlja u komunikaciju sa njegovom crkvom, koja je svjetlo
svijeta. U ovom slučaju Ananija predstavlja Hrista, a takođe
predstavlja Hristove službenike na zemlji, koji su postavljeni da
djeluju umesto njega. Umjesto Hrista, Ananija dodiruje Saulove
oči da bi one mogle vidjeti. Umjesto Hrista, on stavlja svoje ruke
na njega i, moleći se u Hristovo ime, Saul prima Svetog Duha.
Sve se radi u ime i autoritet Hrista; ali crkva je kanal komunika-
cije.

~ 22 ~
 Poglavlje III—Pavle stupa u svoju službu

Pavla je krstio Ananija u rijeci Damasku. Tada je bio ojačan

hranom i odmah je počeo propovijedati Isusa vjernicima u
gradu, upravo onima koje je krenuo iz Jerusalima s ciljem da ih
uništi. Takođe je poučavao u sinagogama da je Isus koji je bio
ubijen zaista bio Sin Božji. Njegovi argumenti iz proročanstva
bili su toliko uvjerljivi, a njegovi napori bili su toliko propraćeni
Božjom silom, da su suprotstavljeni Jevreji bili zbunjeni i nisu
mogli da mu odgovore. Pavlovo rabinsko i farisejsko obrazova-
nje sada je trebalo iskoristiti za dobar račun u propovijedanju
jevanđelja i održavanju djela koje je nekada uložio svaki napor
da uništi.
Jevreji su bili potpuno iznenađeni i zbunjeni Pavlovim obra-
ćenjem. Oni su bili svjesni njegovog položaja u Jerusalimu, i
znali su koji je njegov glavni zadatak u Damasku, i da je bio
naoružan nalogom velikog sveštenika, koji ga je ovlastio da
pohvata vjernike u Isusa i da ih pošalje kao zarobljenike u Jeru-
salim; ali sada su ga gledali kako propovijeda Isusovo jevanđe-
lje, jačajući one koji su već bili njegovi učenici i neprestano pre-
vodeći nove obraćenike u vjeru kojoj se nekada tako revno pro-
tivio. Pavle je pokazao svima koji su ga čuli da njegova pro-
mjena vjere nije bila nagon ili fanatizam, već da je izvedena od
silnih dokaza.
Kako je radio u sinagogama, njegova je vjera postajala sve
jača; njegova revnost u tvrdnji da je Isus bio Sin Božji se pove-
ćala, suočena sa žestokim protivljenjem Jevreja. Nije mogao
dugo ostati u Damasku, jer nakon što su se Jevreji oporavili od
iznenađenja njegovim prekrasnim obraćenjem i kasnijim trudo-
vima, odlučno su se okrenuli od silnih dokaza koji su na taj način
izvedeni u korist Hristove nauke. Njihovo zaprepaštenje
~ 23 ~
Pavlovim obraćenjem preraslo je u intenzivnu mržnju prema
njemu, poput one koju su ispoljili protiv Isusa.
Pavlov život je bio u opasnosti i od Boga je dobio nalog da
na neko vrijeme napusti Damask. Otišao je u Arabiju; i tamo, u
relativnoj samoći, imao je dovoljno prilika za zajedništvo s Bo-
gom i za kontemplaciju. Želio je da bude sam s Bogom, da istraži
svoje srce, da produbi svoje pokajanje i da se molitvom i prou-
čavanjem pripremi za posao koji mu se činio prevelikim i pre-
više važnim da bi ga mogao preduzeti. On je bio apostol, ne iza-
bran od ljudi, već izabran od Boga, i za njegovo djelo je jasno
rečeno da je među neznabošcima.
Dok je bio u Arabiji, nije komunicirao sa apostolima; on je
iskreno tražio Boga svim svojim srcem, odlučujući da ne miruje
dok sa sigurnošću ne bude znao da je njegovo pokajanje prihva-
ćeno, a veliki grijeh oprošten. Ne bi odustao od sukoba sve dok
nije dobio sigurnost da će Isus biti s njim u njegovoj nadolazećoj
službi. On je uvijek sa sobom u tijelu trebao nositi oznake Hri-
stove slave, u svojim očima, koje su bile zaslijepljene nebeskom
svjetlošću, a takođe je želio da sa sobom stalno nosi sigurnost u
Hristovoj održavajućoj milosti. Pavle je došao u blisku vezu s
Nebom, a Isus je razgovarao s njim i utvrdio ga u njegovoj vjeri,
darujući mu svoju mudrost i milost.
Pavle se sada vratio u Damask i hrabro propovijedao u ime
Isusovo. Jevreji nisu mogli da izdrže mudrost njegovih argume-
nata i zato su se zajedno savjetovali da silom ućutkaju njegov
glas – jedini argument koji je ostao za djelo koje je tonulo. Odlu-
čili su da ga ubiju. Apostol je bio upoznat s njihovom namjerom.
Vrata grada su budno čuvana, danju i noću, kako bi se spriječio
njegov bijeg. Zabrinutost učenika privukla ih je Bogu u molitvi;
među njima je malo spavalo, jer su bili zauzeti smišljanjem na-
čina i sredstava za bijeg izabranog apostola. Konačno su smislili
plan prema kojem su ga izveli kroz prozor, a noću spustili preko
~ 24 ~
zida u korpi. Na ovaj ponižavajući način Pavle je pobjegao iz
Damaska.
Sada je produžio u Jerusalim, želeći da se upozna sa tamoš-
njim apostolima, a posebno s Petrom. Bio je veoma nestrpljiv da
sretne galilejske ribare koji su živjeli, molili se i razgovarali sa
Hristom na zemlji. Čežnjivog srca poželio je da upozna pogla-
vara apostola. Dok je Pavle ulazio u Jerusalim, gledao je sa pro-
mijenjenim pogledima na grad i hram. Sada je znao da nad njima
visi Božja osuda.
Tuzi i gnjevu Jevreja zbog Pavlovog obraćenja nije bilo gra-
nica. Ali bio je čvrst kao kamen i laskao je sebi da će, kada
ispriča svoje divno iskustvo svojim prijateljima, oni promijeniti
svoju vjeru kao što je on to učinio i vjerovati u Isusa. Bio je
strogo savjestan u svom protivljenju Hristu i njegovim sledbeni-
cima, a kada je zaustavljen i osuđen za svoj grijeh, odmah je
napustio svoje zle puteve i ispovijedao Isusovu vjeru. Sada je
potpuno vjerovao da će, kada su njegovi prijatelji i bivši sarad-
nici čuli okolnosti njegovog čudesnog obraćenja, i vidjeli koliko
se promijenio od oholog fariseja koji je progonio i predavao na
smrt one koji su vjerovali u Isusa kao Sina Božjega, i oni postati
osuđeni za svoju zabludu i pridružiti se vjernicima.
Pokušao je da se pridruži svojoj braći, učenicima; ali velika
je bila njegova tuga i razočaranje kada je otkrio da ga neće pri-
miti kao jednog od svojih. Sjećali su se njegovih bivših progona
i sumnjali da je igrao ulogu da ih prevari i uništi. Istina, čuli su
za njegovo divno preobraćenje, ali kako se odmah povukao u
Arabiju, a dalje o njemu nisu čuli ništa određeno, nisu vjerovali
glasinama o njegovoj velikoj promjeni.
Barnaba, koji je obilno doprinio svojim sredstvima da održi
Hristovo djelo i da olakša potrebe siromašnih, bio je upoznat s
Pavlom kada se suprotstavljao vjernicima. On se sada javio i
obnovio to poznanstvo, čuo Pavlovo svjedočanstvo o njegovom
~ 25 ~
čudesnom obraćenju i njegovom iskustvu iz tog vremena. On je
potpuno povjerovao i primio Pavla, uzeo ga za ruku i odveo pred
apostole. Ispričao je svoje iskustvo koje je upravo čuo – da se
Isus lično pojavio Pavlu dok je bio na putu za Damask; da je
razgovarao s njim; da je Pavle povratio vid kao odgovor na A-
nanijine molitve i da je kasnije u gradskim sinagogama tvrdio da
je Isus Sin Božji.
Apostoli više nisu oklijevali; nisu mogli odoljeti Bogu. Petar
i Jakov, koji su u to vrijeme bili jedini apostoli u Jerusalimu, dali
su desnu ruku zajedništva nekada žestokom progonitelju svoje
vjere; i sada je bio isto toliko voljen i poštovan kao što su ga se
ranije bojali i izbjegavali. Ovdje su se susrela dva velika lika
nove vjere – Petar, jedan od izabranih Hristovih drugova dok je
bio na zemlji, i Pavle, farisej, koji se, od Isusovog uznesenja,
susreo s njim licem u lice i razgovarao sa njim, i takođe ga je
vidio u viziji, i prirodu njegovog rada na Nebu.
Ovaj prvi intervju bio je od velike važnosti za oba ova apo-
stola, ali je bio kratkog trajanja, jer je Pavle bio nestrpljiv da se
bavi poslom svog Učitelja. Ubrzo se u istoj sinagogi začuo glas
koji je tako ozbiljno raspravljao sa Stefanom koji je neustrašivo
proglašavao da je Isus Sin Božji – zagovarajući isti cilj za koji
je Stefan umro da bi ga opravdao. Ispričao je svoje divno iskus-
tvo i sa srcem ispunjenim čežnjom za svojom braćom i bivšim
saradnicima iznio dokaze iz proročanstava, kao što je to učinio
Stefan, da je Isus, koji je bio razapet, bio Sin Božji.
Ali Pavle je pogrešno procijenio duh svoje jevrejske braće.
Isti bijes koji je planuo na Stefana pohodio je i njega. Vidio je
da se mora odvojiti od svoje braće, i tuga mu je ispunila srce. On
bi dragovoljno predao svoj život, da su na taj način mogli biti
dovedeni do spoznaje istine. Jevreji su počeli kovati planove da
mu oduzmu život, a učenici su ga nagovarali da napusti Jerusa-
lim; ali se zadržao, ne želeći da napusti to mjesto, i željan da još
~ 26 ~
malo radi za svoju jevrejsku braću. On je toliko aktivno učestvo-
vao u Stefanovom mučeništvu da je bio duboko nestrpljiv da
izbriše ljagu hrabrim potvrđivanjem istine koja je Stefana koš-
tala života. Izgledalo mu je kao kukavičluk pobjeći iz Jerusa-
lima.
Dok se Pavle, hrabrivši sve posledice takvog koraka, usrdno
molio Bogu u hramu, Spasitelj mu se ukazao u viziji govoreći:
„Požuri i idi brzo iz Jerusalima; jer neće primiti tvoje svjedočan-
stvo o meni.“ Pavle je čak i tada oklijevao da napusti Jerusalim,
a da nije uvjerio tvrdoglave Jevreje u istinitost svoje vjere;
mislio je da, čak i ako se njegov život žrtvuje za istinu, to neće
biti ništa više do namirivanja strašnog računa koji je vodio protiv
sebe za Stefanovu smrt. On odgovori: „Gospode, znaju da sam
zatvorio i tukao u svakoj sinagogi one koji su vjerovali u tebe. I
kada se prolila krv tvoga mučenika Stefana, i ja sam stajao po
strani i pristajao na njegovu smrt, i čuvao sam odjeću onih koji
su ga ubili.“ Ali odgovor je bio odlučniji nego ranije: „Odlazi;
jer ću te poslati daleko odavde među neznabošce.“
Kada su braća saznala za Pavlovu viziju i brigu koju je Bog
imao nad njim, njihova zabrinutost za njega se povećala. Ubrzali
su njegov tajni bijeg iz Jerusalima, iz straha da će ga Jevreji u-
biti. Pavlov odlazak suspendovao je na neko vrijeme nasilno
protivljenje Jevreja, a crkva je imala period odmora, u kojem su
mnogi pridodani broju vjernika.
Hrist je naredio svojim učenicima da idu i poučavaju sve na-
rode; ali prethodna učenja koja su primili od Jevreja otežala su
im da u potpunosti shvate riječi svog Učitelja, i stoga su bili spori
da postupaju po njima. Oni su sebe nazivali Abramovom djecom
i smatrali su se naslednicima božanskog obećanja. Tek nekoliko
godina nakon Gospodnjeg uznesenja, njihovi umovi su bili do-
voljno prošireni da jasno razumiju namjeru Hristovih riječi, da
su trebali raditi na obraćenju neznabožaca kao i Jevreja. Njihove
~ 27 ~
umove na ovaj dio djela posebno su pozvali sami neznabošci, od
kojih su mnogi prihvatili Hristovu nauku. Ubrzo nakon Stefa-
nove smrti i posljedičnog rasipanja vjernika po Palestini, Sama-
rija je bila jako uzburkana. Samarićani su ljubazno primili vjer-
nike i pokazali su spremnost da čuju za Isusa, koji im je, u svojim
prvim javnim radovima, propovijedao s velikom snagom.
Neprijateljstvo koje je postojalo između Jevreja i Samarićana
se smanjilo i više se nije moglo reći da nisu imali posla jedni s
drugima. Filip je napustio Jerusalim i propovijedao uskrslog
Otkupitelja u Samariji. Mnogi su povjerovali i primili hrišćan-
sko krštenje. Filipovo propovijedanje je bilo obilježeno tako ve-
likim uspjehom, a toliko ih je bilo okupljeno u krilo Hristovo da
je konačno poslao u Jerusalim po pomoć. Učenici su sada shva-
tili značenje kada je Hrist rekao: „Bićete mi svjedoci i u Jerusa-
limu, i po svoj Judeji, i u Samariji, i do kraja zemlje.“
Nakon ovih događaja, obraćenje etiopskog evnuha pod Fili-
povim propovijedanjem, vizija Petra u Jopi i izlivanje Svetoga
Duha na Kornelija i njegovu kuću, poslužili su da uvjere apo-
stole i vodeću braću u Jerusalimu da je Bog darovao ne-Jevre-
jima pokajanje za život. To je bio način na koji se Pavle pripre-
mao da uđe u svoju misiju.

~ 28 ~
 Poglavlje IV—Rukopoloženje
Pavla i Barnabe

Apostoli i učenici koji su napustili Jerusalim za vrijeme

žestokog progona koji je tamo bjesnio nakon Stefanove muče-
ničke smrti, propovijedali su Hrista u okolnim gradovima, ogra-
ničavajući svoj trud na jevrejske i grčke Jevreje. „I ruka Gospod-
nja bijaše s njima; i veliki broj povjerova i obrati se Gospodu.“
Kada su vjernici u Jerusalimu čuli dobru vijest, obradovali su se;
a Barnaba, „dobar čovjek, pun Duha Svetoga i vjere“, poslan je
u Antiohiju, metropolu Sirije, da pomogne tamošnjoj crkvi.
Tamo je radio sa velikim uspjehom. Kako se posao povećavao,
tražio je i dobio pomoć Pavla; i dva učenika radila su zajedno u
tom gradu godinu dana, poučavajući narod i pridodavajući broju
Crkve Hristove.
Antiohija je imala veliku populaciju i Jevreja i ne-Jevreja;
bilo je to sjajno pribježište za ljubitelje lagodnosti i užitka, zbog
zdrave situacije, prelijepog krajolika i bogatstva, kulture i prefi-
njenosti koji su se tu nalazili. Njegova ekstenzivna trgovina uči-
nila ga je mjestom od velikog značaja, gdje su se nalazili ljudi
svih nacionalnosti. Stoga je bio grad luksuza i poroka. Božja
odmazda je konačno stigla na Antiohiju, zbog zloće njenih sta-
novnika.
Ovdje su učenici prvi put nazvani hrišćanima. Ovo ime su
dobili zato što je Hristos bio glavna tema njihovog propovijeda-
nja, učenja i razgovora. Neprekidno su prepričavali događaje iz
njegovog života, tokom vremena u kojem su njegovi učenici bili
blagoslovljeni njegovim ličnim društvom. Neumorno su živjeli
na njegovim učenjima, njegovim čudima iscjeljivanja bolesnika,
istjerivanja đavola i oživljavanja mrtvih. Drhtavih usana i suznih

~ 29 ~
očiju govorili su o njegovoj agoniji u vrtu, njegovoj izdaji, suđe-
nju i pogubljenju, strpljivosti i poniznosti s kojom je podnosio
poniženje i mučenje koje su mu nametnuli njegovi neprijatelji, i
bogolikom sažaljenju s kojim se molio za one koji su ga proga-
njali. Njegovo uskrsnuće i uznesenje, kao i njegov rad na nebu
kao posrednika za palog čovjeka, bili su za njih radosne teme.
Pagani su ih mogli nazvati hrišćanima, jer su propovijedali o
Hristu i preko njega upućivali svoje molitve Bogu.
U naseljenom gradu Antiohiji, Pavle je našao odlično polje
rada, gdje su njegova velika učenost, mudrost i revnost, zajedno,
izvršili snažan uticaj na stanovnike i posjetioce tog grada kul-
ture.
U međuvremenu, rad apostola bio je usredsređen u Jerusa-
limu, gdje su Jevreji svih jezika i zemalja dolazili na bogosluže-
nje u hram tokom ustanovljenih praznika. U takvim trenucima
apostoli su propovijedali Hrista s nepokolebljivom hrabrošću, i-
ako su znali da su im životi pritom stalno ugroženi. Mnogi su se
obratili na vjeru, a ovi su, raštrkavši se svojim kućama u različi-
tim djelovima zemlje, rasuli sjeme istine po svim narodima i
među svim slojevima društva.
Petar, Jakov i Jovan bili su sigurni da ih je Bog odredio da
propovijedaju Hrista među svojim sunarodnicima kod kuće. Ali
Pavle je primio nalog od Boga dok se molio u hramu, a njegovo
široko misionarsko polje bilo je jasno predstavljeno pred njim.
Da bi ga pripremio za njegov opsežan i važan rad, Bog ga je
doveo u blisku vezu sa samim sobom i otvorio pred njegovom
zanesenom vizijom tračak ljepote i slave neba.
Bog je komunicirao sa pobožnim prorocima i učiteljima u
crkvi u Antiohiji. „Dok su služili Gospodu i postili, Duh Sveti je
rekao: Odvojite mi Barnabu i Saula za djelo na koje sam ih poz-
vao.“ Ovi apostoli su stoga bili posvećeni Bogu na najsvečaniji
način postom i molitvom i polaganjem ruku; i poslani su na svoje
~ 30 ~
polje rada među neznabošcima.
I Pavle i Barnaba su radili kao Hristovi službenici, a Bog je
obilno blagoslovio njihove napore; ali nijedan od njih ranije nije
bio formalno zaređen za službu jevanđelja molitvom i polaga-
njem ruku. Njih je crkva sada ovlastila, ne samo da poučavaju
istinu, već da krste i organizuju crkve, uz punu crkvenu vlast.
Ovo je bilo važno doba za crkvu. Iako je srednji zid pregrade
između Jevreja i ne-Jevreja bio srušen Hristovom smrću, pušta-
jući neznabošce u pune privilegije jevanđelja, ipak zavjesa još
nije bila strgnuta s očiju mnogih Jevreja koji vjeruju, i nisu mogli
jasno razaznati do kraja ono što je ukinuo Sin Božji. Rad je sada
trebao biti pokrenut sa snagom među neznabošcima i trebao je
rezultirati jačanjem crkve velikim okupljanjem duša.
Apostoli su, u ovom svom posebnom poslu, trebali biti izlo-
ženi sumnji, predrasudama i ljubomori. Kao prirodna posljedica
njihovog odstupanja od isključivosti Jevreja, njihova doktrina i
pogledi bili bi predmet optužbe za jeres; i mnogi revni, vjerujući
Jevreji bi doveli u pitanje njihove akreditive kao propovjednika
jevanđelja. Bog je predvidio sve ove poteškoće kroz koje će se
njegove sluge podvrgnuti, i, po svom mudrom proviđenju, uči-
nio je da im se dade neosporan autoritet ustanovljene Božje
crkve, da njihov rad bude iznad izazova.
Braća u Jerusalimu i u Antiohiji bila su detaljno upoznata sa
svim pojedinostima ovog božanskog imenovanja i specifičnim
radom poučavanja neznabožaca, koje je Gospod dao ovim apo-
stolima. Njihovo zaređenje bilo je otvoreno priznanje njihove
božanske misije, kao glasnika koje je Duh Sveti posebno izabrao
za poseban posao. Pavle svjedoči u svojoj Poslanici Rimljanima,
da je ovo sveto imenovanje smatrao novom i važnom epohom u
svom životu; sebe naziva „slugom Isusa Hrista, pozvanim da
bude apostol, odvojen za jevanđelje Božje“.
Rukopoloženje polaganjem ruku je, kasnije, uveliko
~ 31 ~
zloupotrebljeno; neopravdana važnost pridavana je činu kao da
je vlast odmah došla na one koji su primili takvo zaređenje, što
ih je odmah kvalifikovalo za bilo koji i svaki službeni rad, kao
da vrlina leži u činu polaganja ruku. U istoriji ova dva apostola
imamo samo jednostavan zapis o polaganju ruku i njegovom u-
ticaju na njihov rad. I Pavle i Barnaba su već bili primili nalog
od samog Boga; a ceremonija polaganja ruku nije dodala novu
milost ili virtuelnu kvalifikaciju. To je bilo samo postavljanje
pečata crkve na Božje djelo – priznati oblik imenovanja za nai-
menovanu službu.
Ova forma je bila značajna za Jevreje. Kada je jevrejski otac
blagoslovio svoju djecu, položio je ruke s poštovanjem na nji-
hove glave. Kada je životinja bila posvećena žrtvovanju, na
glavu žrtve polagala se ruka osobe koja je imala sveštenički au-
toritet. Stoga, kada su antiohijski službenici položili ruke na a-
postole, oni su tim postupkom zamolili Boga da im podari svoj
blagoslov, u njihovoj predanosti konkretnom djelu za koje ih je
Bog izabrao.
Apostoli su krenuli u svoju misiju, vodeći sa sobom Marka.
Ušli su u Seleukiju, a odatle otplovili na Kipar. U Salamini su
propovijedali u jevrejskim sinagogama. „I su prošli cijelo ostrvo
sve do Pafa, naišli su na jednog vračara, lažnog proroka, Judejca
zvanog Barisus, koji je bio s prokonzulom Sergijem Pavlom,
razboritim čovjekom. On je k sebi pozvao Barnabu i Saula i za-
molio ih da mu prenesu Božju riječ. Ali Elima, vračar (to je, na-
ime, značenje njegovog imena), suprotstavio im se, nastojeći da
prokonzula odvrati od vjere.“
Ovog izaslanika kao čovjek od ugleda i uticaja, vračar Elima,
koji je bio pod kontrolom Sotone, nastojao je lažnim izvješta-
jima i raznim lažnim obmanama da ga okrene protiv apostola i
uništi njihov uticaj na njega. Kao što su se mađioničari na fara-
onovom dvoru suprotstavili Mojsiju i Aronu, tako se i ovaj
~ 32 ~
vračar suprotstavio apostolima. Kada je izaslanik poslao po apo-
stole, da bi se poučio u istini, Sotona je bio pri ruci sa svojim
slugom, pokušavajući da osujeti Božju namjeru i spriječi ovog
uticajnog čovjeka da prihvati Hristovu vjeru. Ovaj Sotonin agent
uveliko je ometao rad apostola. Tako pali neprijatelj uvijek radi
na poseban način kako bi spriječio uticajne osobe, koje bi mogle
biti od velike pomoći djelu, da prihvate Božju istinu.
Ali Pavle je, u sili Duha Svetoga, prekorio zlog varalicu.
„ispunio se Duhom svetim i oštro ga pogledao pa rekao: ‘Sine
Đavolji, pun svakojake prevare i pakosti, neprijatelju svake pra-
vednosti, zar nećeš prestati da iskrivljuješ prave Gospodnje pu-
teve? I zato, Gospodnja ruka dolazi na tebe, i oslijepićeš i neko
vrijeme nećeš vidjeti sunca.’ I odmah je na njega pala gusta
magla i tama, pa je hodao naokolo tražeći ljude da ga vode za
ruku. Tada je prokonzul, vidjevši šta se dogodilo, prihvatio
Gospoda, jer je bio zadivljen Gospodnjim učenjem.“
Vračar je zatvorio svoje oči pred dokazima istine i svjetlosti
jevanđelja, stoga je Gospod, u svom pravednom gnjevu, učinio
da se njegove prirodne oči zatvore, isključivši od njega svjetlo
dana. Ovo sljepilo nije bilo trajno, već samo za jedno vrijeme,
da ga upozori da se pokaje i da traži oprost od Boga kojeg je tako
uvrijedio. Zbrka u koju je doveden ovaj čovjek, sa svom svojom
hvalisavom moći, učinila je beznačajnom sve njegove suptilne
vještine protiv Hristove nauke. Činjenica da je bio primoran da
pipa uokolo u sljepoći, dokazala je svim posmatračima da su
čuda koja su činili apostoli, a koja je Elima osudio kao stvorena
lukavstvom ruku, u istini bila učinjena Božjom silom. Zamjenik
je bio uvjeren u istinitost doktrine koju su poučavali apostoli i
prigrlio je Hristovo jevanđelje.
Elima nije bio obrazovan čovjek, ali je bio posebno sposoban
da obavlja Sotonin posao. Oni koji propovijedaju istinu o Bogu
biće primorani da se susreću s lukavim neprijateljem u mnogo
~ 33 ~
različitih oblika. Ponekad je to u ličnostima učenih, a često u
licima neznalica, koje je Sotona obrazovao da budu njegova
uspješna oruđa u obmanjivanju duša i činjenju bezakonja. Duž-
nost je Hristovog služitelja da vjerno stoji na svom mjestu, u
strahu Božijem i u sili svoje snage. Tako on može zbuniti Soto-
ninu vojsku i trijumfovati u ime Gospodnje.
Pavle i njegovo društvo su sada nastavili svoje putovanje, i-
dući u Pergu, u Pamfiliji. Njihov put je bio mukotrpan, nailazili
su na teškoće i nemaštine, a salijetani su opasnostima sa svih
strana, što je zastrašilo Marka, koji nije bio naviknut na teškoće.
Kako su se uočavale još veće poteškoće, on se obeshrabrio i
odbio je ići dalje, baš u vrijeme kada su njegove usluge bile naj-
potrebnije. Shodno tome, vratio se u Jerusalim, u mir i udobnost
svog doma.
Marko nije bio otpadnik od vjere hrišćanstva; ali, kao i mnogi
mladi propovjednici, uzmicao je od teškoća i više je volio udo-
bnost i sigurnost doma nego putovanja, trudove i opasnosti mi-
sionarskog polja. Ovo dezerterstvo je dovelo do toga da ga Pavle
dugo vremena nepovoljno i strogo sudi. Nije vjerovao u njegovu
postojanost karaktera i njegovu odanost Hristovom cilju. Mar-
kova majka bila je obraćena na hrišćansku religiju, a njen dom
je bio azil za učenike. Tamo su uvijek bili sigurni i dobrodošli, i
imali vrijeme odmora u kojem su se mogli oporaviti od poslje-
dica žestokih progona koji su ih posvuda napadali u njihovom
radu.
Tokom jedne od ovih posjeta apostola njegovoj majci, Marko
je predložio Pavlu i Barnabi da ih prati na njihovom misionar-
skom putovanju. Bio je svjedok divne sile koja je prisustvovala
njihovoj službi; osjetio je Božju naklonost u svom srcu; vidio je
kako se vjera njegove majke testira i isprobava bez kolebanja;
bio je svjedok čuda koje su činili apostoli i koji su stavili Božji
pečat na njihovo djelo; on je i sam propovijedao hrišćansku vjeru
~ 34 ~
i žudio je da se u potpunosti posveti djelu. On se, kao pratilac
apostola, radovao uspjehu njihove misije; ali strah i obeshrabre-
nje su ga obuzeli pred oskudicom, progonom i opasnošću; i tra-
žio je privlačnost doma u vrijeme kada su njegove usluge bile
najpotrebnije apostolima.
U budućem periodu došlo je do oštrog spora između Pavla i
Barnabe u vezi sa Markom, koji je još uvijek bio nestrpljiv da se
posveti radu službe. Ovo sporenje je dovelo do toga da se Pavle
i Barnaba razdvoje, a ovaj je slijedio svoja uvjerenja i poveo
Marka sa sobom u svoj rad. Pavle nije mogao, u to vrijeme, ni u
kom stepenu da opravda Markovu slabost što ih je napustio i po-
sao koji su započeli, za lakoću i tišinu doma; i insistirao je da
onaj sa tako malo izdržljivosti nije sposoban za službu jevanđe-
lja, koja zahtijeva strpljenje, samoodricanje, hrabrost i vjeru, uz
spremnost da se žrtvuje čak i život ako je potrebno.
Barnaba je, s druge strane, bio sklon da Marka, koji mu je bio
nećak, opravda zbog njegovog neiskustva. Osjećao je zabrinu-
tost da ne napusti službu, jer je u njemu vidio kvalifikacije za
korisnog radnika na Hristovom putu. Pavle se kasnije pomirio s
Markom i primio ga kao saradnika. Takođe ga je preporučio Ko-
lošanima kao nekoga ko je bio „saradnik u kraljevstvu Božjem“
i lična utjeha za njega, Pavla. Opet, nedugo prije vlastite smrti,
govorio je o Marku kao da mu je koristan u službi.
Nakon Markova odlaska, Pavle i Barnaba su posjetili Anti-
ohiju u Pisidiji, a u subotu ušli u sinagogu i seli; „I nakon čitanja
zakona i proroka, poslaše im poglavari sinagoge govoreći:
‘Ljudi i braćo, ako imate kakvu riječ ohrabrenja za narod, re-
cite.’“ Pošto je tako pozvan da govori, „Pavle ustade i dajući
znak rukom reče: Ljudi Izraelci, i vi koji se bojite Boga, slu-
šajte.“ Zatim je nastavio da iznosi istoriju načina na koji se
Gospod odnosio prema Jevrejima od vremena njihovog oslobo-
đenja iz egipatskog ropstva, i kako je Spasitelj obećan od
~ 35 ~
Davidovog potomstva. Zatim je propovijedao Isusa kao Spasite-
lja ljudi, Mesiju iz proroštva.
Kada je završio, a Jevreji su napustili sinagogu, neznabošci
su se još zadržavali i molili da im se govore iste riječi sledeće
subote. Apostoli su izazvali veliko interesovanje za ovo mjesto,
i među Jevrejima i među ne-Jevrejima. Podsticali su vjernike i
obraćenike da čvrsto stoje u svojoj vjeri i da nastave u milosti
Božjoj. Zanimanje da se čuju riječi apostola bilo je toliko da se
cijeli grad okupio sledećeg subotnjeg dana. Ali sada, kao u da-
nima Hrista, kada su jevrejski sveštenici i vladari vidjeli mnoš-
tvo koje se okupilo da sasluša novu doktrinu, bili su podstaknuti
zavišću i ljubomorom, i protivrječili su riječima apostola bogo-
huljenjem. Njihova stara netrpeljivost i predrasude takođe su se
probudile kada su primijetili da se veliki broj pagana miješa sa
Jevrejima u skupštini. Nisu mogli podnijeti da ne-Jevreji uživaju
vjerske privilegije u jednakosti sa sobom, već su se čvrsto držali
ideje da je Božji blagoslov rezerviran isključivo za njih. Ovo je
oduvijek bio veliki grijeh Jevreja, koji je Hristos, u nekoliko na-
vrata, prekorio.
Slušali su, jednog subotnjeg dana, sa velikim interesovanjem
za učenja Pavla i Barnabe, koji su propovijedali Isusa kao obe-
ćanog Mesiju; a sledeće subote, zbog mnoštva neznabožaca koji
su se takođe okupili da ih saslušaju, bili su uzbuđeni do bijesnog
ogorčenja, riječi apostola su se iskrivile u njihovim umovima i
nisu bili sposobni da odmjere dokaze koje je iznio njima. Kada
su saznali da će Mesija kojeg propovijedaju apostoli biti svjetlo
neznabošcima, kao i slava njegovog naroda Izraela, bili su izvan
sebe od bijesa i koristili su najpogrdniji jezik protiv apostola.
Ne-Jevreji su se, s druge strane, silno radovali što ih je Hrist
prepoznao kao djecu Božju, te su sa zahvalnim srcima slušali
propovijedanu riječ. Apostoli su sada jasno shvatili svoju duž-
nost i djelo koje je Bog htio da obave. Bez oklijevanja su se
~ 36 ~
okrenuli neznabošcima, propovijedajući im Hrista, a Jevreje pre-
puštali njihovoj netrpeljivosti, sljepoći uma i tvrdoglavosti srca.
Pavlov um je bio dobro pripremljen da donese ovu odluku, zbog
okolnosti koje su pratile njegovo obraćenje, njegove vizije u
hramu u Jerusalimu, njegovog imenovanja od Boga da propovi-
jeda neznabošcima i uspjeha koji je već krunisao njegove napore
među njima.
Kada su se Pavle i Barnaba okrenuli od Jevreja koji su ih
ismijevali, obratili su im se hrabro, govoreći: „Bilo je neophodno
da se vama najprije govori Božja riječ; ali pošto ste to odbacili
od sebe i smatrate da ste nedostojni vječnog života, evo, obra-
ćamo se neznabošcima. Jer tako nam je zapovjedio Gospod go-
voreći: Postavio sam te da budeš svjetlo neznabošcima, da budeš
na spasenje do kraja zemlje.“
Ovo okupljanje neznabožaca u Božju crkvu bilo je zacrtano
perom nadahnuća, ali je bilo slabo shvaćeno. Osija je rekao: „I-
pak će broj Izraelovih sinova biti kao pijesak u moru, koji se ne
može izmjeriti ni izbrojati, i dogodiće se da na mjestu gdje im je
rečeno: Vi niste narode moj, tamo će im se reći: Vi ste sinovi
Boga živoga.“ I opet: „Posijaću je sebi u zemlju; i ja ću se smi-
lovati na onu koja nije zadobila milost; i reći ću onima koji nisu
bili moj narod: Vi ste moj narod; a oni će reći: Ti si naš Bog.“
Tokom Hristovog života na zemlji, on je nastojao da izvede
Jevreje iz njihove isključivosti. Obraćenje centuriona i Sirofeni-
čanke bili su primjeri njegovog direktnog rada izvan priznatog
naroda Izraela. Došlo je vrijeme za aktivan i kontinuiran rad
među neznabošcima, od kojih su čitave zajednice rado primale
jevanđelje i slavile Boga za svjetlo inteligentne vjere. Nevjera i
zloba Jevreja nisu odbacili Božju namjeru; jer je novi Izrael bio
nakalemljen na staru maslinu. Sinagoge su bile zatvorene protiv
apostola; ali privatne kuće su bile otvorene za njihovu upotrebu,
a javne zgrade neznabožaca su takođe korišćene da se u njima
~ 37 ~
propovijeda riječ Božja.
Jevreji, međutim, nisu bili zadovoljni zatvaranjem svojih si-
nagoga protiv apostola, već su željeli da ih protjeraju iz tog kraja.
Da bi ostvarili ovu namjeru, nastojali su da izazovu predrasude
kod određenih pobožnih i časnih žena, koje su imale veliki uticaj
na vlasti, kao i muškarcima od uticaja. To su postigli suptilnim
vještinama i lažnim izvještajima. Ove osobe na dobrom glasu su
se žalile vlastima na apostole, pa su stoga protjerani iz tog
okruga.
Apostoli su ovom prilikom slijedili Hristovu pouku: „Ko vas
ne primi, niti vas sasluša, kad odete odande, otresite prah pod
nogama svojim za svjedočanstvo protiv njih. Zaista vam kažem,
Sodomu i Gomori će biti lakše na Sudnji dan, nego tom gradu.“
Apostoli nisu bili obeshrabreni ovim protjerivanjem; sjetili su se
riječi svog Učitelja: „Blago vama kada vas ljudi pogrde i pro-
gone, i lažno govore protiv vas svako zlo, radi mene. Radujte se
i veselite se; jer velika je vaša nagrada na nebu; jer su tako pro-
gonili proroke koji su bili prije vas.“

~ 38 ~
 Poglavlje V—Propovijedanje
među neznabošcima

Apostoli su zatim posjetili Ikoniju. Ovo mjesto je bilo sjajno

utočište za one koji traže zadovoljstvo i osobe koje nisu imale
nikakav poseban cilj u životu. Stanovništvo je bilo sastavljeno
od Rimljana, Grka i Jevreja. Apostoli su ovdje, kao i u Antiohiji,
prvo započeli svoje radove u sinagogama za svoj narod, Jevreje.
Postigli su značajan uspjeh; veliki broj i Jevreja i Grka prihvatio
je Hristovo jevanđelje. Ali ovdje, kao i u prethodnim mjestima
gdje su apostoli radili, nevjerni Jevreji su započeli nerazumno
suprotstavljanje onima koji su prihvatili pravu vjeru i, koliko je
to bilo u njihovoj moći, uticali na neznabošce protiv njih.
Apostoli se, međutim, nisu lako odvratili od svog posla, jer
su mnogi svakodnevno prihvatali Hristovu nauku. Nastavili su
vjerno suočeni sa protivljenjem, zavišću i predrasudama. Uče-
nici su svakodnevno činili čuda uz pomoć Božje sile; i svi čiji su
umovi bili otvoreni za dokaze bili su zahvaćeni uvjerljivom sna-
gom ovih stvari.
Ova sve veća popularnost Hristove nauke podstakla je ne-
vjerne Jevreje na novo protivljenje. Bili su ispunjeni zavišću i
mržnjom i odlučni da odmah prekinu radove apostola. Otišli su
kod vlasti, i predstavili njihov rad u najlažnijem i preuveličanom
svjetlu, navodeći zvaničnike u strah da je čitav grad u opasnosti
da bude podstaknut na ustanak. Naveli su da se veliki broj veže
za apostole, i sugerisali da se radi o tajnim i opasnim namjerama.
Kao posledica ovih optužbi, učenici su više puta dovođeni
pred vlasti; ali su se u svakom slučaju tako umješno branili pred
narodom, da, iako su mjesni poglavari imali predrasude prema
njima zbog lažnih izjava koje su čuli, nisu se usudili da ih osude.

~ 39 ~
Mogli su samo da priznaju da su učenja apostola bila sračunata
da od ljudi naprave kreposne građane koji poštuju zakon.
Jevreji i Grci bez predrasuda zauzeli su stav da će se moral i
red u gradu poboljšati ako se apostolima dozvoli da tamo ostanu
i rade. U prilikama kada su apostoli izvođeni pred vlasti, njihova
odbrana je bila tako jasna i razumna, a izjava koju su dali o svo-
joj nauci bila je tako smirena i sveobuhvatna, da je u njihovu
korist izvršen značajan uticaj. Doktrina koju su propovijedali
dobila je veliki publicitet i iznijeta je pred mnogo veći broj slu-
šalaca bez predrasuda nego ikada prije u tom mjestu.
Jevreji su smatrali da su njihovi napori da osujeti rad apostola
bili beskorisni, i samo su rezultirali dodavanjem većeg broja no-
voj vjeri. Zbog toga je bijes Jevreja bio doveden do takve visine
da su odlučili da na neki način obuhvate svoje ciljeve. Uzburkali
su najgore strasti neuke, bučne rulje, stvarajući metež koji su
pripisivali naporima apostola. Zatim su se pripremili da podignu
lažnu optužbu kažnjive prirode i da zadobiju pomoć sudija u
izvršavanju svoje namjere. Odlučili su da apostoli ne bi trebali
imati priliku da se opravdaju; ali ta moć rulje treba da se umiješa
i zaustavi njihov rad tako što će ih kamenovati do smrti.
Prijatelji apostola, iako nevjernici, upozoravali su ih na pla-
nove zlonamjernih Jevreja i pozivali ih da se ne izlažu beskori-
sno njihovom bijesu, već da pobjegnu kako bi spasili svoje ži-
vote. U skladu s tim, u tajnosti su otišli iz Ikonije i ostavili vjer-
nike i suprotstavljene strane da se bore za sebe, vjerujući da će
Bog dati pobjedu Hristovoj nauci. Ali oni nikako nisu napustili
Ikoniju; namjeravali su da se vrate, nakon što je uzbuđenje koje
je tada bjesnilo splasnulo, i završiti posao koji su započeli.
Oni koji poštuju i poučavaju obavezujuće tvrdnje Božjeg za-
kona, često dobijaju, u određenoj mjeri, sličan tretman kao i a-
postoli u Ikoniji. Često nailaze na ogorčeno protivljenje službe-
nika i ljudi koji uporno odbijaju Božje svjetlo, koji lažnim
~ 40 ~
predstavljanjem i obmanom zatvaraju svaka vrata na koja gla-
snik istine može imati pristup ljudima.
Apostoli su zatim otišli u Listru i Dervu, gradove Likaonije.
U njima su živjeli paganski, sujevjerni ljudi; ali među njima su
bile duše koje su htjele čuti i prihvatiti Hristovu nauku. Apostoli
su odabrali da rade u tim gradovima jer se tamo ne bi susreli sa
jevrejskim predrasudama i progonima. Oni su sada došli u kon-
takt sa potpuno novim elementom, paganskim praznovjerjem i
idolopoklonstvom.
Apostoli su se u svom radu susreli sa svim slojevima ljudi,
svih vrsta vjera i religija. Dovedeni su u opoziciju sa jevrejskom
netrpeljivošću i netolerancijom, čarobnjaštvom, bogohuljenjem,
nepravednim sudijama koji su voljeli da koriste svoju moć, laž-
nim pastirima, praznovjerjem i idolopoklonstvom. Dok su ih
progonstvo i protivljenje dočekivali sa svih strana, pobjeda je
ipak krunisala njihove napore, a obraćenici su se svakodnevno
dodavali vjeri.
U Listri nije bilo jevrejske sinagoge, iako je u mjestu bilo ne-
koliko Jevreja. Tu je Jupiterov hram zauzimao upadljiv položaj.
Pavle i Barnaba su se zajedno pojavili u gradu, poučavajući Hri-
stovu nauku sa velikom snagom i elokvencijom. Lakovjerni
ljudi su vjerovali da su bogovi koji su sišli s neba. Dok su apo-
stoli okupljali ljude oko njih i objašnjavali njihovo čudno vjero-
vanje, obožavatelji Jupitera nastojali su povezati ove doktrine,
koliko su bili u mogućnosti, sa svojom vlastitom praznovjernom
vjerom.
Pavle im se obratio na grčkom jeziku, izlažući im na razma-
tranje predmete koji bi ih doveli do ispravnog saznanja o Onome
koji treba da bude predmet njihovog obožavanja. Usmjerio je
njihovu pažnju na nebeski svod – sunce, mjesec i zvijezde – pre-
krasan red godišnjih doba, moćne planine čiji su vrhovi bili
pokriveni snijegom, uzvišena drveća i raznolika čuda prirode,
~ 41 ~
koja su pokazivala vještinu i preciznost gotovo izvan ograniče-
nog razumijevanja. Kroz ova vidljiva djela Svemogućeg, apostol
je vodio umove neznabožaca ka kontemplaciji velikog Uma sve-
mira.
Zatim im je rekao o Sinu Božjem, koji je došao s neba u naš
svijet jer je volio djecu ljudsku. Pred njima su bili predstavljeni
njegov život i služba; njegovo odbacivanje od strane onih koje
je došao spasiti; njegovo suđenje i razapinjanje od strane zlih
ljudi; njegovo uskrsenje iz mrtvih da završi svoje djelo na zem-
lji; i njegovo uzdizanje na Nebo da bude čovjekov Advokat u
prisustvu Tvorca svijeta. Sa Duhom i silom Božjom, Pavle i
Barnaba su objavili Hristovo jevanđelje.
Dok je Pavle pričao o Hristovim djelima u iscjeljivanju une-
srećenih, opazio je bogalja čije su oči bile uprte u njega i koji je
primio i povjerovao njegovim riječima. Pavlovo je srce saosje-
ćalo prema unesrećenom čovjeku, čiju je vjeru prepoznao; i
željno je shvatao nadu da bi ga mogao izliječiti taj Spasitelj, koji
je, iako je uzašao na nebo, još uvijek bio čovjekov prijatelj i lje-
kar, koji je imao više moći nego čak i kada je bio na zemlji.
U prisustvu te idolopokloničke skupštine, Pavle je naredio
bogalju da stane uspravno na noge. Do sada je mogao da zauzme
samo sjedeći položaj; ali on je sada s vjerom shvatio Pavlove
riječi i odmah poslušao njegov nalog, i stao na noge prvi put u
svom životu. Snaga je došla sa ovim naporom vjere; a onaj koji
je bio bogalj hodao je i skakao kao da nikada nije iskusio bolest.
Ovaj rad na bogalju bio je čudo za sve posmatrače. Tema je
bila toliko poznata, a lijek toliko potpun, da nije bilo mjesta za
skepticizam s njihove strane. Likaonci su bili uvjereni da natpri-
rodna sila prati trud apostola, i vikali su s velikim oduševljenjem
da su bogovi sišli k njima s neba kao ljudi. Ovo vjerovanje je
bilo u skladu s njihovim tradicijama da bogovi posjećuju zemlju.
Oni su zamislili da su velika paganska božanstva, Jupiter i
~ 42 ~
Merkur, bili u njihovoj sredini u licima Pavla i Barnabe. Za
prvog su vjerovali da je Merkur; jer je Pavle bio aktivan, ozbi-
ljan, brz i elokventan sa riječima upozorenja i savjeta. Vjerovalo
se da je Barnaba bio Jupiter i otac bogova, zbog njegovog poš-
tovanog izgleda, njegovog dostojanstvenog držanja i blagosti i
dobroćudnosti izraženih u njegovom licu.
Vijest o čudesnom izlečenju bogalja ubrzo se pročula po ci-
jelom tom kraju, sve dok nije izazvala opšte uzbuđenje, a sveš-
tenici iz hrama bogova su se pripremili da apostolima, kao posje-
tiocima sa nebeskih dvora, odaju čast da žrtvuju životinje i da
im donesu darove vijenaca i dragocjenosti. Apostoli su tražili
povlačenje i odmor u privatnom stanu, kada je njihovu pažnju
privukao zvuk muzike i oduševljena vika velikog naroda, koji je
došao do kapije kuće u kojoj su boravili.
Kada su ovi Božji službenici utvrdili uzrok ove posjete i
njeno uzbuđenje, bili su ispunjeni ogorčenjem i užasom. Razdrli
su svoju odjeću i utrčali među mnoštvo kako bi spriječili daljnji
postupak. Pavle je glasnim, zvonkim glasom koji se uzdizao
iznad buke mnoštva, zahtijevao njihovu pažnju; i, pošto je metež
iznenada ugušen, upitao je: „Ljudi, zašto to radite? I mi smo
samo ljudi, kao i vi! Mi vam objavljujemo dobru vijest da se od
tih ispraznih stvari obratite živom Bogu, koji je stvorio nebo i
zemlju i more i sve što je u njima. On je u prošlim naraštajima
dopustio da svi narodi idu svojim putevima, ali ni tada vas nije
ostavio bez svjedočanstva o sebi čineći dobro, dajući vam kišu s
neba i plodonosne sezone, puneći vaša srca do sitosti jelom i ve-
seljem.“
Narod je sa očiglednim nestrpljenjem slušao Pavlove riječi.
Njihovo praznovjerje i entuzijazam bili su toliko veliki u odnosu
na apostole da su bili nevoljni da priznaju svoju grešku i da su
njihova očekivanja i namjere osujećeni. Bez obzira na to što su
apostoli pozitivno poricali božanstvo koje su im pripisivali
~ 43 ~
neznabošci, a Pavle nastojao da njihov um usmjeri na pravog
Boga kao jedini objekat vrijedan obožavanja, ipak ih je bilo naj-
teže odvratiti od njihove namjere.
Smatrali su da su svojim očima vidjeli čudesnu silu koju su
vršili apostoli; da su vidjeli bogalja koji nikada prije nije koristio
svoje udove, kako skače i raduje se savršenom zdravlju i snazi,
kroz upražnjavanje čudesne moći koju posjeduju ovi stranci. Ali,
nakon dugog Pavlovog uvjeravanja i objašnjenja o pravoj misiji
apostola, ljudi su nevoljno navedeni da odustanu od svoje na-
mjere. Međutim, nisu bili zadovoljni i odveli su žrtvene životinje
u velikom razočaranju što njihova tradicija božanskih bića koja
posjećuju zemlju nije mogla biti ojačana ovim primjerom nji-
hove naklonosti kada su došli da im dodijele posebne blagoslove
koji bi uzvisili njih i njihovu religiju u cijenjenu od svijeta.
A sada je čudna promjena nastupila na prevrtljive, uzbuđene
ljude, jer njihova vjera nije bila usidrena u pravom Bogu.
Suprotstavljeni Jevreji iz Antiohije, čijim su uticajem apostoli
protjerani iz te oblasti, ujedinili su se sa izvesnim Jevrejima iz
Ikonije i krenuli tragom apostola. Čudo izvršeno nad bogaljem,
i njegov učinak na one koji su mu svjedočili, izazvalo je njihovu
zavist i navelo ih da odu na poprište apostolskog rada i stave
svoju lažnu verziju na djelo. Poricali su da je Bog imao ikakvog
udjela u tome i tvrdili su da je to postignuto preko demona ko-
jima su ovi ljudi služili.
Ista klasa je ranije optuživala Spasitelja da izgoni đavole po-
moću moći kneza đavola; proglasili su ga prevarantom; i oni su
sada bili obuzeti istim nerazumnim gnjevom na njegove apo-
stole. Putem laži nadahnuli su narod Listre gorčinom duha ko-
jom su i sami bili pokretani. Tvrdili su da su dobro upoznati sa
istorijom i vjerom Pavla i Barnabe, i tako su pogrešno predstavili
njihove likove i djelo da su ovi neznabošci, koji su bili spremni
da obožavaju apostole kao božanska bića, sada smatrali da su
~ 44 ~
gori od ubica, i da ko god bi ih uklonio iz svijeta učinilo bi dobru
uslugu Bogu i čovječanstvu.
Oni koji vjeruju i poučavaju istine Božje riječi u ovim pos-
ljednjim danima, nailaze na slično protivljenje neprincipijelnih
osoba koje neće prihvatiti istinu, i koje se ne ustručavaju da pre-
vare, pa čak i da rašire najeklatantnije neistine kako bi uništili
uticaj i zapriječili put onih koje je Bog poslao porukom upozo-
renja svijetu. Dok jedna klasa pravi laži i širi ih, druga klasa je
toliko zaslijepljena sotonskim zabludama da ih prima kao riječi
istine. Oni su oruđa najvećeg neprijatelja, dok sebi laskaju da su
djeca Božja. „Zato će im Bog poslati silu prevare, da povjeruju
u laž; da budu prokleti svi oni koji nisu vjerovali istini, nego su
uživali u nepravdi.“
Razočaranje koje su idolopoklonici doživjeli zbog toga što
im je odbijena privilegija da prinesu žrtve apostolima, pripre-
milo ih je da se okrenu protiv ovih Božjih službenika s revnošću
koja se približila entuzijazmu s kojim su ih pozdravljali kao bo-
gove. Zlonamjerni Jevreji nisu oklijevali da u potpunosti iskori-
ste praznovjerje i lakovjernost ovog neznabožačkog naroda,
kako bi izvršili svoje okrutne namjere. Podsticali su ih da silom
napadnu apostole; i zadužili su ih da ne dopuštaju Pavlu priliku
da govori, navodeći da će, ako to urade, očarati narod.
Listrani su navalili na apostole s velikom srdžbom i bijesom.
Nasilno su bacali kamenje; a Pavle je, u modricama, izubijan i
malaksao, osjetio da mu je došao kraj. Stefanovo mučeništvo je
živo predstavljeno u njegovom umu i okrutna uloga koju je tom
prilikom odigrao. Pao je na zemlju naizgled mrtav, a razjarena
rulja je provukla njegovo neosjetljivo tijelo kroz gradska vrata i
bacila ga pod zidine. Apostol spominje ovu pojavu u kasnijem
nabrajanju svojih stradanja radi istine: „Triput sam bio tučen šta-
povima; jednom sam bio kamenovan; triput sam doživio brodo-
lom; noć i dan sam bio u dubini; često na putovanjima; u
~ 45 ~
opasnostima voda; u opasnostima od pljačkaša; u opasnostima
od strane mojih sunarodnika; u opasnostima od strane neznabo-
žaca; u opasnostima u gradu; u opasnostima u pustinji; u opa-
snostima u moru; u opasnostima među lažnom braćom.“
Učenici su stajali oko Pavlovog tijela, jadikujući nad onim za
koga su mislili da je mrtav, kada je on iznenada podigao glavu i
ustao na noge sa slavljenjem Boga na usnama. Učenicima je ovo
izgledalo kao uskrsenje iz mrtvih, Božje čudo koje je sačuvalo
život svog vjernog sluge. Radovali su se s neizrecivom radošću
zbog njegovog oporavka i hvalili Boga s obnovljenom vjerom u
nauku koju su propovijedali apostoli.
Ovi učenici su bili tek preobraćeni u vjeru, kroz Pavlovo u-
čenje, i ostali su nepokolebljivi uprkos pogrešnom predstavlja-
nju i zloćudnom progonu Jevreja. U stvari, nerazumno protivlje-
nje tih zlih ljudi samo je potvrdilo ovu odanu braću u vjeri Hri-
stovoj; i činilo se da je Pavlovo vraćanje u život stavilo Božji
pečat na njihovo vjerovanje.
Timotej se obratio kroz Pavlovu službu i bio je očevidac stra-
danja apostola tom prilikom. Stajao je pored njegovog naizgled
mrtvog tijela, i vidio ga kako ustaje, u modricama i prekriven
krvlju, ne sa stenjanjem ili gunđanjem na usnama, već sa hva-
lospjevima Isusu Hristu, što mu je dozvoljeno da pati za njegovo
ime. U jednoj od Pavlovih poslanica Timoteju on se poziva na
svoje lično saznanje o ovom događaju. Timotej je postao najvaž-
nija pomoć Pavlu i crkvi. Bio je vjerni pratilac apostola u njego-
vim kušnjama i u njegovim radostima. Otac Timoteja bio je Grk;
ali njegova majka je bila Jevrejka, a on je bio temeljno obrazo-
van u jevrejskoj religiji.

~ 46 ~
 Poglavlje VI—Jevrejin i neznabožac

Sjutradan nakon kamenovanja Pavla, apostoli su napustili

grad, po Hristovom uputstvu: „Kad vas budu progonili u jednom
gradu, bježite u drugi“. Otputovali su za Derve, gdje je njihov
trud blagoslovljen, a mnoge duše su bile vođene da prigrle istinu.
Ali i Pavle i Barnaba su se ponovo vratili da posjete Antiohiju,
Ikoniju i Listru, polja rada gdje su naišli na takvo protivljenje i
progon. Na svim tim mjestima bilo je mnogo onih koji su vjero-
vali u istinu; a apostoli su smatrali svojom dužnošću da ojačaju
i ohrabre svoju braću koja su bila izložena prekorima i ogorče-
nom protivljenju. Bili su odlučni u namjeri da bezbjedno završe
posao koji su obavili, kako ne bi propao. U navedenim mjestima
su bile organizirane crkve, u svakoj crkvi postavljeni starješine
i tamo je uspostavljen odgovarajući red.
Pavle i Barnaba ubrzo su se vratili u Antiohiju u Siriji, gdje
su ponovo radili neko vrijeme; i mnogi tamošnji neznabošci su
prihvatili Hristovu nauku. Ali neki Jevreji iz Judeje izazvali su
opšte zaprepašćenje među vjerujućim neznabošcima pokrenuvši
pitanje obrezivanja. Oni su sa velikom sigurnošću tvrdili da se
niko ne može spasiti bez obrezivanja i pridržavanja čitavog ce-
remonijalnog zakona.
Ovo je bilo važno pitanje, koje je u velikoj mjeri uticalo na
crkvu. Pavle i Barnaba su to brzo dočekali i usprotivili se uvo-
đenju ove teme paganima. U tome su im se usprotivili verujući
Jevreji iz Antiohije, koji su favorizovali stav onih iz Judeje. To
je rezultiralo velikim raspravama i nedostatkom harmonije u
Crkvi, sve dok konačno antiohijska crkva, shvatajući da će doći
do podjele među njima zbog svake daljnje rasprave o tom pita-
nju, nije odlučila poslati Pavla i Barnabu, zajedno s nekim odgo-
vornim ljudima iz Antiohije, u Jerusalim, da iznesu stvar pred
~ 47 ~
apostole i starješine. Tamo je trebalo da se sastanu sa delegatima
iz različitih crkava i onima koji su došli da prisustvuju predsto-
jećim godišnjim festivalima. U međuvremenu su sve kontro-
verze prestale sve dok odgovorni ljudi crkve ne bi donijeli ko-
načnu odluku. Ova odluka je tada trebala biti univerzalno pri-
hvaćena od strane raznih crkava širom zemlje.
Apostoli su, krećući se prema Jerusalimu, pozivali braću iz
gradova kroz koje su prolazili i ohrabrivali ih govoreći o njiho-
vom iskustvu u djelu Božjem i obraćenju neznabožaca u vjeru.
Po dolasku u Jerusalim, delegati iz Antiohije su pred skupštinom
crkava ispričali o uspjehu koji je pratio njihovu službu i o zabuni
koja je nastala zbog činjenice da su neki preobraćeni fariseji izja-
vili da se obraćenici iz neznabožaca moraju obrezati i držati
Mojsijev zakon da bi bili spaseni.
Jevreji generalno nisu bili spremni da se kreću tako brzo kao
što je Božja promisao otvorila put. Iz rezultata apostolskog rada
među neznabošcima bilo im je očigledno da će obraćenici među
potonjim ljudima daleko nadmašiti jevrejske obraćenike; i da
ako ograničenja i ceremonije Jevrejskog zakona ne postanu oba-
vezni po prihvatanju Hristove vjere, nacionalne posebnosti
Jevreja, koje su ih razlikovale od svih drugih ljudi, konačno bi
nestale među onima koji su prihvatili evanđeoske istine.
Jevreji su se ponosili svojim bogosluženjima; i zaključili su
da je Bog jednom odredio jevrejski način bogosluženja, da je
nemoguće da on ikada odobri promjenu bilo koje njegove speci-
fikacije. Odlučili su da se hrišćanstvo mora povezati sa jevrej-
skim zakonima i ceremonijama. Oni su bili spori da razaznaju
sve do kraja ono što je ukinuto smrću Hristovom, i da uvide da
su svi njihovi prinosi i žrtve samo predočili smrt Sina Božjeg, u
kojoj se tip susreo sa svojim antitipom, čineći bezvrijednim bo-
žanski određene ceremonije i žrtve jevrejske religije.
Pavle se ponosio svojom farisejskom strogošću; ali nakon
~ 48 ~
otkrivenja Hrista njemu na putu za Damask, misija Spasitelja i
njegov sopstveni rad u obraćenju neznabožaca, bili su mu jasni;
i potpuno je shvatio razliku između žive vjere i mrtvog formali-
zma. Pavle je još uvijek tvrdio da je jedan od Abramove djece i
držao je deset zapovijesti u slovu i duhu jednako vjerno kao što
je to uvijek činio prije svog obraćenja na hrišćanstvo. Ali znao
je da tipske ceremonije uskoro moraju potpuno prestati, budući
da se dogodilo ono što su one najavljivale u sjenkama, a svjetlost
jevanđelja je izlila svoju slavu na jevrejsku religiju, dajući novi
značaj njenim drevnim obredima.
Pitanje obrezivanja je vatreno raspravljano u skupštini. Obra-
ćenici iz neznabožaca živjeli su u zajednici idolopoklonika. Ovi
neuki i praznovjerni ljudi su prinosili žrtve i prinose besmisle-
nim idolima. Sveštenici ovih bogova nosili su obimnu robu sa
prinosima koje su im donosili; a Jevreji su se plašili da će nezna-
božački obraćenici naružiti hrišćanstvo kupovinom onih stvari
koje su bile nuđene idolima, i time, u određenoj mjeri, odobra-
vati idolopokloničko obožavanje.
Takođe, neznabošci su bili navikli da jedu meso životinja
koje su bile zadavljene; dok su Jevreji bili božanski poučeni u
pogledu hrane koju treba da koriste. Pri ubijanju životinja bili su
izričiti da krv isteče iz tijela, inače se to nije smatralo zdravim
mesom. Bog je dao ove naredbe Jevrejima u svrhu očuvanja nji-
hovog zdravlja i snage. Jevreji su smatrali da je grešno koristiti
krv kao hranu. Smatrali su da je krv život; i da je prolivanje krvi
bilo posljedica grijeha.
Neznabošci su, naprotiv, praktikovali da hvataju krv koja je
tekla iz žrtve i da je piju ili da je koriste za pripremu hrane.
Jevreji nisu mogli promijeniti običaje koje su tako dugo držali i
koje su usvojili pod posebnim Božjim vođstvom. Stoga, kako su
stvari tada stajale, ako bi Jevrej i neznabožac došli da jedu za
istim stolom, prvi bi bili šokirani i ogorčeni navikama i
~ 49 ~
manirima drugih.
Neznabošci, a posebno Grci, bili su izuzetno razuzdani; a
mnogi su, prihvatajući hrišćanstvo, ujedinili istinu sa svojom ne-
posvećenom prirodom, i nastavili da se bave bludom. Jevrejski
hrišćani nisu mogli tolerisati takav nemoral, koji čak ni Grci nisu
smatrali zločinačkim. Jevreji su, stoga, smatrali da je veoma
ispravno da se obrezanje i poštovanje obrednog zakona donesu
obraćenima iz neznabožaca kao test njihove iskrenosti i odano-
sti. Oni su vjerovali da će to spriječiti pristupanje crkvi onih koji
su bili zaneseni pukim osjećajem, ili koji su prihvatili vjeru bez
istinskog obraćenja srca, i koji bi kasnije mogli osramotiti djelo
nemoralom i ispadima.
Činilo se da pitanja koja su tako dovedena u razmatranje vi-
jeća predstavljaju nepremostive poteškoće, gledano u bilo kojem
svjetlu. Ali Duh Sveti, u stvarnosti, već je sredio ovaj problem,
od čijeg je rješavanja zavisio prosperitet, pa čak i postojanje
hrišćanske crkve. Blagodat, mudrost i posvećeni sud dani su a-
postolima da odluče o mučnom pitanju.
Petar je zaključio da je Sveti Duh odlučio o tome tako što se
s jednakom snagom spustio na neobrezane neznabošce i obre-
zane Jevreje. Ispričao je svoju viziju, u kojoj je Bog pred njega
iznio plahtu punu svih vrsta četvoronožnih zvijeri, i naredio mu
da ih ubije i pojede; da je, kada je odbio, tvrdeći da nikada nije
jeo ono što je bilo pogano ili nečisto, Bog rekao: „Ono što je Bog
očistio, to ti ne nazivaj nečistim.“
Ispričao je jednostavno tumačenje ovih riječi, koje mu je go-
tovo odmah dato u svom pozivu da ode kod paganskog stotnika
i pouči ga u vjeri Hristovoj. Ova poruka je pokazala da Bog ne
poštuje osobe, već prihvata i priznaje one koji ga se boje, i čini
pravedno. Petar je ispričao o svom zaprepaštenju, kada je, govo-
reći riječi istine neznabošcima, svjedočio da je Sveti Duh zauzeo
njegove slušaoce, i Jevreje i neznabošce. Ista svjetlost i slava
~ 50 ~
koja se odrazila na obrezane Jevreje, obasjala je i lica neobreza-
nih neznabožaca. Ovo je bilo upozorenje od Boga da ne treba
jedne smatrati inferiornim u odnosu na druge; jer je krv Isusa
Hrista mogla očistiti od svake nečistote.
Petar je jednom ranije, na sličan način, raspravljao sa svojom
braćom o obraćenju Kornelija i njegovih prijatelja i njegovog
druženja s njima. Tom prilikom je ispričao kako je Duh Sveti
pao na njih i rekao: „Budući da im je Bog dao sličan dar kao i
nama, koji smo vjerovali u Gospoda Isusa Hrista, šta sam ja da
se Bogu oduprem?“ Sada, sa jednakim žarom i snagom, rekao
je: „Bog, koji poznaje srca, posvjedočio im je, dajući im Duha
Svetoga, kao što je učinio nama, i ne stavlja nikakvu razliku
između nas i njih, očišćujući njihova srca vjerom. Zašto, dakle,
iskušavate Boga da učenicima metnete jaram na vrat, koji ni oci
naši ni mi nismo mogli nositi?“
Ovaj jaram nije bio zakon od deset zapovijesti, kako tvrde oni
koji se protive obavezujućem zahtjevu zakona, već se Petar po-
zivao na obredni zakon, koji je poništen Hristovim raspećem.
Ovo Petrovo obraćanje dovelo je skupštinu do tačke u kojoj su
mogli s razlogom slušati Pavla i Barnabu, koji su ispričali svoje
iskustvo u radu među neznabošcima. „Tada je sav narod ućutao
i slušao Barnabu i Pavla, govoreći kakva je čuda Bog učinio
među neznabošcima preko njih.
Jakov je svoje svjedočanstvo ponio odlučno – da je Bog
osmislio da uvede neznabošce da uživaju sve privilegije Jevreja.
Duh Sveti je vidio dobro da se ne nameće ceremonijalni zakon
obraćenima iz neznabožaca; a apostoli i starješine, nakon pažlji-
vog istraživanja teme, vidjeli su stvar u istom svjetlu, i njihov
um je bio kao um Duha Božjeg. Jakov je predsjedavao vijećem,
a njegova konačna odluka je bila: „Zato je moj stav da ne uzne-
miravamo one koji su među neznabošcima okrenuti Bogu.“
Time je rasprava završena. U ovom slučaju imamo pobijanje
~ 51 ~
doktrine Rimokatoličke crkve – da je Petar bio poglavar crkve.
Oni koji su, kao pape, tvrdili da su njegovi naslednici, nemaju
osnova za svoje pretenzije. Ništa u Petrovom životu ne odobrava
te lažne tvrdnje. Da su navodni Petrovi naslednici oponašali nje-
gov primjer, ne bi zauzeli nikakav autoritativan stav, već ravno-
pravan sa stavom svoje braće.
Čini se da je Jakov, u ovom slučaju, izabran da odluči o stvari
koja je iznijeta pred vijeće. Njegova presuda je bila da se cere-
monijalni zakon, a posebno uredba o obrezivanju, ni na koji na-
čin ne nameće na neznabošce, niti im se čak preporučuje. Jakov
je nastojao utisnuti na svoju braću činjenicu da su neznabošci,
okrenuvši se Bogu od idolopoklonstva, napravili veliku pro-
mjenu u svojoj vjeri; i da treba biti oprezan da ne uznemiravamo
njihove umove zbunjujućim i neizvjesnim pitanjima, kako ne bi
bili obeshrabreni u slijeđenju Hrista.
Neznabošci, međutim, nisu trebali zauzeti nikakav kurs koji
bi trebao biti u materijalnom sukobu sa stavovima njihove
jevrejske braće, ili koji bi u njihovim umovima stvorio predra-
sude prema njima. Apostoli i starješine su se stoga složili da
pismom upute neznabošce da se uzdržavaju od jela koja se nude
idolima, od bluda, od udavljenog i od krvi. Od njih se tražilo da
drže zapovijesti i da vode sveti život. Neznabošci su bili uvjereni
da apostoli nisu ovlastili ljude koji su ih pozivali na obrezanje.
Pavle i Barnaba su im preporučeni kao ljudi koji su rizikovali
svoje živote za Gospoda. Juda i Sila su bili poslani s ovim apo-
stolima da paganima, usmenom predajom, objave odluku sa-
bora: „Jer se čini ugodno za Duha svetoga i nama da ne stav-
ljamo nikakvo dodatno breme na vas, osim ovoga što je potre-
bno: uzdržavati se od onoga što je žrtvovano idolima, od krvi,
od udavljenoga i od bluda. Ako se od svega ovoga čuvate, biće
vam dobro.“ Četiri sluge Božije poslati su u Antiohiju sa posla-
nicom i porukom, koja je okončala sve kontroverze; jer je to bio
~ 52 ~
glas najvišeg autoriteta na zemlji.
Vijeće koje je odlučilo o ovom slučaju bilo je sastavljeno od
osnivača jevrejske i neznabožačke hrišćanske crkve. Prisutni su
bili starješine iz Jerusalima i zamjenici iz Antiohije; a bile su
zastupljene i najuticajnije crkve. Vijeće nije tvrdilo da je nepo-
grešivo u svojim promišljanjima, već je pokrenuto od diktata
prosvećenog rasuđivanja i sa dostojanstvom crkve uspostavljene
božanskom voljom. Vidjeli su da je sam Bog odlučio ovo pitanje
tako što je paganima dodijelio Duha Svetoga; i ostavljeno im je
da slijede vođstvo Duha.
Cijelo tijelo hrišćana nije pozvano da glasa o tom pitanju. A-
postoli i starješine – ljudi od uticaja i prosuđivanja – sastavili su
i izdali dekret, koji je nakon toga bio generalno prihvaćen od
strane hrišćanskih crkava. Međutim, svi nisu bili zadovoljni o-
vom odlukom; postojala je frakcija lažne braće koja je pretpo-
stavljala da se bavi nekim poslom na sopstvenu odgovornost.
Prepustili su se gunđanju i traženju grešaka, predlaganju novih
planova i nastojanju da sruše rad iskusnih ljudi koje je Bog odre-
dio da podučavaju Hristovu nauku. Crkva je od početka imala
takve prepreke i uvijek će ih imati do kraja vremena.
Jerusalim je bio jevrejska metropola i tu su se našli najveća
isključivost i netrpeljivost. Jevrejski hrišćani koji su živjeli u vi-
dokrugu hrama prirodno bi dopustili svojim umovima da se vrate
posebnim privilegijama Jevreja kao nacije. Pošto su vidjeli da
hrišćanstvo odstupa od ceremonija i tradicija judaizma, i shvatili
da će posebna svetost u koju su jevrejski običaji bili obučeni
uskoro biti izgubljena iz vida u svjetlu nove vjere, mnogi su
postali ogorčeni protiv Pavla, kao onoga koji je, u velikoj mjeri,
izazvao ovu promjenu. Čak ni učenici nisu bili spremni da
dobrovoljno prihvate odluku vijeća. Neki su bili revni za cere-
monijalni zakon i gledali su na Pavla sa ljubomorom, jer su
mislili da su njegova načela labava u pogledu obaveze
~ 53 ~
jevrejskog zakona.
Kada je Petar, kasnije, posjetio Antiohiju, postupio je u
skladu sa svjetlošću koja mu je data sa neba, i odlukom savjeta.
Prevladao je svoje prirodne predrasude do te mjere da je sjedio
za stolom s obraćenima iz neznabožaca. Ali kada su neki Jevreji
koji su bili najrevniji za ceremonijalni zakon došli iz Jerusalima,
on je promijenio svoje ponašanje prema preobraćenicima iz pa-
ganstva u toliko značajnom stepenu da je to ostavilo najbolniji
utisak u njihovim umovima. Dosta ih je slijedilo Petrov primjer.
Čak je i Barnaba bio pod uticajem nerazumnog ponašanja apo-
stola; a u crkvi je prijetila podjela. Ali Pavle, koji je vidio da je
zlo učinjeno crkvi kroz dvostruku ulogu koju je odigrao Petar,
otvoreno ga je prekorio što je tako prikrio svoja prava osjećanja.
Petar je uvidio zabludu u koju je upao i odmah je krenuo da
je popravi što je više moguće. Bog, koji od početka poznaje kraj,
dopustio je Petru da pokaže ovu slabost karaktera, kako bi mo-
gao vidjeti da u njemu nema ničega čime bi se mogao pohvaliti.
Bog je takođe vidio da će u vremenu koje dolazi neki biti u toli-
koj zabludi da polažu pravo za Petra i njegove lažne naslednike
uzvišene prerogative koji pripadaju samo Bogu; i ova istorija a-
postolove slabosti trebala je ostati kao dokaz njegove ljudske
pogrešivosti i činjenice da on ni na koji način nije stajao iznad
nivoa drugih apostola.

~ 54 ~
 Poglavlje VII—Zatvaranje Pavla i Sile

U društvu sa Silom, Pavle je ponovo posjetio Listru, gdje su

ga neznabošci dočekali kao boga; gdje su suprotstavljeni Jevreji
krenuli njegovim tragom i svojim lažnim predstavljanjem pre-
tvorili poštovanje naroda u uvredu, zlostavljanje i odlučnost da
ga ubiju. Ipak, opet ga nalazimo na mjestu njegove nekadašnje
opasnosti, kako se tamo brine o plodovima svog rada.
Otkrio je da obraćenici na Hrista nisu bili zastrašeni nasilnim
progonom apostola; nego su, naprotiv, bili utvrđeni u vjeri, vje-
rujući da će se do Hristovog kraljevstva doći kroz kušnju i pat-
nju.
Pavle je otkrio da je Timotej za njega usko vezan vezama
hrišćanske zajednice. Ovaj čovjek je od djetinjstva bio poučen
Svetom pismu i školovan za strogo vjerski život. Bio je svjedok
Pavlovih stradanja prilikom njegove prethodne posjete Listri, a
veze hrišćanske simpatije su mu čvrsto spojile srce s apostolo-
vim. Pavle je stoga smatrao da je najbolje da povede Timoteja
sa sobom da mu pomogne u radu.
U ovom činu ispoljava se Pavlov krajnji oprez. Odbio je Mar-
kovo društvo, jer mu se nije usudio vjerovati u hitnim slučaje-
vima. Ali u Timoteju je vidio nekoga ko je u potpunosti cijenio
propovjednički rad, koji je poštovao njegov položaj i nije bio
zgrožen mogućnošću patnje i progona. Ipak, nije se usudio da
prihvati Timoteja, neiskusnog mladića, bez marljivog ispitivanja
njegovog života i karaktera. Nakon što se u potpunosti zadovo-
ljio ovim pitanjima, Pavle je primio Timoteja kao svog saradnika
i sina u jevanđelju.
Pavle je svojim uobičajenim dobrim rasuđivanjem učinio da
se Timotej obreže; ne što je Bog to zahtijevao, već da bi uklonio
iz umova Jevreja prepreku Timotejevoj službi. Pavle je trebao
~ 55 ~
raditi od mjesta do mjesta u sinagogama i tamo propovijedati
Hrista. Ako bi njegov saputnik bio poznat kao neobrezani nezna-
božac, rad obojice bi bio uveliko ometen predrasudama i netrpe-
ljivošću naroda. Apostol je posvuda nailazio na oluju progona.
Želio je dovesti Jevreje u hrišćanstvo i nastojao je, koliko je to
bilo u skladu s vjerom, ukloniti svaki izgovor za protivljenje. I-
pak, dok je toliko priznavao jevrejske predrasude, njegova vjera
i učenja su izjavljivali da je obrezanje ili neobrezanje ništa, već
je Hristovo jevanđelje sve.
U Filipi je Lidija iz grada Tijatire čula apostole i njeno srce
je bilo otvoreno da primi istinu. Ona i njeni ukućani su se obratili
i krstili, a ona je molila apostole da njenu kuću učine svojim do-
mom.
Dan za danom, dok su išli na svoje pobožnosti, pratila ih je
žena s duhom proricanja, vičući: „Ovi ljudi su sluge Boga Sve-
višnjega, koji nam pokazuju put spasenja.“ Ova žena je bila spe-
cijalni agent Sotone; i, kao što su đavoli bili uznemireni Hristo-
vim prisustvom, tako je i zli duh koji ju je opsjedao bio nesrećan
u prisustvu apostola. Sotona je znao da je njegovo kraljevstvo
napadnuto i uzeo je ovaj način da se suprotstavi djelu Božjih
službenika. Riječi preporuke koje je izrekla ova žena bile su
štetne za djelo, odvlačeći umove ljudi od istina koje su im pred-
stavljene, i bacajući loš ugled na djelo navođenjem naroda da
vjeruju da je ljude koji su govorili Duhom i snagom od Boga
pokretao isti duh kao i ovog Sotoninog izaslanika.
Apostoli su izdržali ovo protivljenje nekoliko dana; tada je
Pavle, nadahnut Duhom Božijim, naredio zlom duhu da napusti
ženu. Sotona je tako dočekan i ukoren. Neposredna i trajna tišina
žene svjedočila je da su apostoli sluge Božje i da ih je demon
priznao kao takve i da je poslušao njihovu zapovijest. Kada je
žena lišena đavoljeg duha i vraćena sebi, njeni gospodari su bili
uplašeni zbog svog umijeća. Vidjeli su da je kraj svakoj nadi da
~ 56 ~
će dobiti novac od njenih gatanja i proricanja, i shvatili su da će,
ako se apostolima dozvoli da nastave svoj posao, njihov vlastiti
izvor prihoda uskoro biti potpuno prekinut.
Zbog toga je podignuta vika protiv Božjih slugu, jer su mnogi
bili zainteresovani da steknu novac sotonskim obmanama. Izveli
su Pavla i Silu pred sudije sa optužbom da „ovi ljudi, budući da
su Jevreji, veoma uznemiravaju naš grad i poučavaju običaje
koje nama, kao Rimljanima, nije dozvoljeno da primamo, niti da
ih držimo“.
Sotona je izazvao ludnicu među ljudima. Zavladao je duh ru-
lje, koji su vlasti odobrile, koje su svojim službenim rukama
potrgale odjeću s apostola i naredile da se bičuju. „I kad su im
nanijeli mnogo udaraca, bacili su ih u tamnicu, nalažući tamni-
čaru da ih čuva; koji ih je, primivši takvu optužbu, gurnuo u u-
nutrašnji zatvor i učvrstio im noge u kladama.“
Apostoli su ostali u veoma bolnom stanju. Njihova razderana
leđa koja su krvarila bila su u kontaktu sa grubim kamenim po-
dom, dok su im stopala bila podignuta i čvrsto vezana u kladama.
U ovom neprirodnom položaju pretrpjeli su krajnje mučenje; i-
pak nisu stenjali niti se žalili, već su razgovarali i hrabrili jedni
druge i hvalili Boga zahvalnim srcima što su bili dostojni da trpe
sramotu za njegovo drago ime. Pavla se podsjetio na progon u
kojem je imao instrumentalnu ulogu nad Hristovim učenicima, i
bio je pobožno zahvalan što su mu se oči otvorile da vidi, a nje-
govo srce da osjeti, slavne istine jevanđelja Sina Božjeg, i da je
imao privilegiju da propovijeda nauku koju je nekada prezirao.
Tamo, u mrklom mraku i pustoši tamnice, Pavle i Sila su se
molili i pjevali pjesme hvale Bogu. Ostali zatvorenici su sa ču-
đenjem čuli glas molitve i hvale koji je dopirao iz unutrašnjeg
zatvora. Bili su navikli da čuju jauke i jauke, psovke i kletve,
koje su se noću razbijale u tišini zatvora; ali nikada ranije nisu
čuli riječi molitve i hvale koje su se uzdizale iz te sumorne ćelije.
~ 57 ~
Čuvari i zatvorenici su se čudili ko su ti ljudi koji, promrzli,
gladni i izmučeni, još mogu da se raduju i veselo razgovaraju
jedni s drugima.
U međuvremenu, gradski zvaničnici su se vratili svojim ku-
ćama čestitajući sebi što su svojim brzim i odlučnim mjerama
ugušili metež. Ali na povratku kući čuli su potpunije o karakteru
i djelu ljudi koje su osudili na bičevanje i zatvaranje. Vidjeli su
i ženu koja je bila oslobođena sotonskog uticaja i koja im je bila
veoma problematična. Bili su razumno zapanjeni promjenom
njenog lica i držanja. Postala je tiha, mirna i prisebna. Bili su
ogorčeni na sebe kada su otkrili da su po svoj prilici dvojici ne-
dužnih ljudi nametnuli rigoroznu kaznu rimskog zakona protiv
najgorih zločinaca. Odlučili su da će ujutro narediti da ih pri-
vatno puste i isprate iz grada, van opasnosti od nasilja od strane
rulje.
Ali dok su ljudi bili okrutni i osvetoljubivi, ili zločinački ne-
marni prema svečanim odgovornostima koje su im prenijete,
Bog nije zaboravio da bude milostiv prema svojim napaćenim
slugama. Anđeo je poslan s neba da oslobodi apostole. Kad se
približio rimskom zatvoru, zemlja je zadrhtala pod njegovim no-
gama, cijeli grad je potresao zemljotres, a zatvorski zidovi zalju-
ljali su se kao trska na vjetru. Vrata sa jakom rezom su se otvo-
rila; lanci i okovi su pali sa ruku i nogu svakog zatvorenika.
Čuvar tamnice je sa čuđenjem slušao molitve i pjevanje zato-
čenih apostola. Kada su ih uveli, vidio je njihove natečene i krva-
reće rane, i sam je učinio da im stopala budu pričvršćena instru-
mentima za mučenje. Očekivao je da će čuti gorko zapomaganje,
stenjanje i psovke; ali gle! njegove uši su bile dočekane rado-
snim pohvalama. Zaspao je sa ovim zvukovima u ušima; ali ga
je probudio potres i podrhtavanje zatvorskih zidova.
Kada se probudio, vidio je kako su se sva vrata zatvora otvo-
rila, a prva mu je misao bila da su zatvorenici pobjegli. Sjetio se
~ 58 ~
s kakvom su eksplicitnom optužbom zarobljenici bili povjereni
njegovoj brizi prethodne noći, i bio je siguran da će smrt biti
kazna za njegovu prividnu nevjernost. Vikao je u gorčini svog
duha da je bolje za njega da umre od svoje ruke nego da se pod-
vrgne sramotnom pogubljenju. Htio je da se ubije, kada je Pavle
povikao iz sveg glasa: „Ne čini sebi zlo; jer svi smo mi ovdje.“
Ozbiljnost s kojom je tamničar postupao prema apostolima
nije izazvala njihovu ogorčenost, inače bi mu dozvolili da izvrši
samoubistvo. Ali njihova srca su bila ispunjena Hristovom lju-
bavlju i nisu imali zlobe prema svojim progoniteljima. Tamničar
je ispustio svoj mač i potražio svjetlo. Požurio je u unutrašnju
tamnicu i pao pred Pavla i Silu, moleći ih za oprost. Zatim ih je
izveo na otvoreno dvorište i upitao ih: „Gospodo, šta treba da
uradim da bih bio spašen?“
On je drhtao zbog Božjeg gnjeva izraženog u zemljotresu; bio
je spreman da umre od svoje ruke iz straha od kazne rimskog
zakona, kada je pomislio da su zatvorenici pobjegli; ali sada su
mu sve te stvari bile od male važnosti u poređenju sa novim i
čudnim strahom koji je uzburkao njegov um, i njegovom željom
da posjeduje taj spokoj i vedrinu koju su apostoli manifestovali
pod svojom ekstremnom patnjom i zlostavljanjem. Vidio je ne-
besku svjetlost koja se ogleda u njihovim licima; znao je da se
Bog umiješao na čudesan način da im spase živote; a riječi žene
opsjednute silom proricanja došle su mu na pamet s posebnom
snagom: „Ovi ljudi su sluge Boga Svevišnjega, koji nam poka-
zuju put spasenja.“
Vidio je svoje žalosno stanje u suprotnosti sa stanjem uče-
nika, i sa dubokom poniznošću i poštovanjem zamolio ih je da
mu pokažu put života. „A oni rekoše: Vjeruj u Gospoda Isusa
Hrista, i spasićeš se ti i tvoj dom. I rekoše mu riječ Gospodnju i
svima koji bijahu u njegovoj kući.“ Zatim je tamničar oprao rane
apostolima i služio im, a oni su ga krstili. Među zatvorenicima u
~ 59 ~
zatvoru proširio se uticaj koji posvećuje, a srca svih su se otvo-
rila da prime istine koje su izgovarali apostoli. Oni su takođe bili
uvjereni da ih je živi Bog, kome su ovi ljudi služili, čudesno
oslobodio ropstva.
Građani su bili jako uplašeni zemljotresom. Kada su zvanič-
nici ujutro obavijestili sudije o tome šta se dogodilo u zatvoru,
oni su se uzbunili i poslali narednike da oslobode apostole iz
zatvora. „Ali Pavle im reče: Otvoreno su nas tukli, neosuđene,
kao Rimljane, i bacili nas u tamnicu; i da li nas sada tajno izba-
cuju? ne, zaista; već neka sami dođu i izvedu nas.“
Pavle i Sila smatrali su da se, da bi zadržali dostojanstvo Hri-
stove crkve, ne smiju pokoriti nezakonitom kursu koji su predlo-
žili rimski magistrati. Apostoli su bili rimski građani i bilo je
protivzakonito bičevati Rimljana, osim za najflagrantniji zločin,
ili ga lišiti slobode bez pravičnog suđenja i presude. Bili su javno
strpani u zatvor, a sada su odbili da budu privatno pušteni, bez
odgovarajućih priznanja od strane sudija za prekršaje.
Kada je ova riječ donijeta vlastima, one su se uplašile iz
straha da će se apostoli žaliti caru na njihovo nezakonito postu-
panje i uzrokovati da magistrati izgube svoje položaje. Stoga su
posjetili zatvor, izvinjavali se apostolima za njihovu nepravdu i
okrutnost, a sami su ih izveli iz zatvora i molili ih da napuste
grad. Tako je Gospod učinio za svoje sluge u njihovoj krajnosti.
Magistrati su ih molili da odu, jer su se plašili njihovog uti-
caja na ljude i sile neba koja se umiješala u korist onih nedužnih
ljudi koji su bili nezakonito bičevani i zatvoreni. Postupajući po
principima koje im je dao Hristos, apostoli nisu htjeli da nameću
njihovo prisustvo tamo gdje to nije bilo poželjno. Udovoljili su
zahtjevu magistrata, ali nisu naglo ubrzali svoj odlazak. Iz
zatvora su radosni otišli u Lidijinu kuću, gdje su upoznali novo-
obraćene u vjeru Hristovu i ispričali im sva divna Božja djela.
Pričali su o svom noćnom iskustvu i preobraćenju čuvara zatvora
~ 60 ~
i zatvorenika.
Apostoli su smatrali da njihov trud u Filipima nije uzaludan.
Tamo su naišli na mnogo protivljenja i progona; ali intervencija
Proviđenja u njihovu korist, i obraćenje tamničara i cijele nje-
gove kuće, više su nego iskupili sramotu i patnju koju su pretr-
pjeli. Filipljani su u ponašanju i prisustvu uma apostola vidjeli
predstavljen duh religije Isusa Hrista. Apostoli su mogli pobjeći
kada im je potres otvorio zatvorska vrata i olabavio njihove o-
kove; ali to bi bilo priznanje da su bili zločinci, što bi bila sra-
mota za Hristovo jevanđelje; tamničar bi bio izložen smrtnoj
kazni, a opšti uticaj bi bio loš. Pavle je tako savršeno kontrolisao
oslobođene zatvorenike da nijedan nije pokušao pobjeći.
Filipljani su mogli samo da priznaju plemenitost i velikoduš-
nost apostola u njihovom postupanju, posebno u uzdržavanju da
se žale višoj sili protiv sudija koji su ih progonili. Vijest o njiho-
vom nepravednom zatvaranju i čudesnom izbavljenju pročula se
po cijelom tom području i dovela je apostole i njihovu službu da
budu zapaženi od velikog broja koji inače ne bi bio dostupan.
Pavlov rad u Filipima rezultirao je osnivanjem tamošnje
crkve, čiji se broj stalno povećavao. Njegov primjer revnosti i
predanosti, prije svega, njegova spremnost da strada radi Hrista,
izvršio je dubok i trajan uticaj na obraćenike u vjeru. Oni su vi-
soko cijenili dragocjene istine za koje se apostol toliko žrtvovao
i predali su se, sa svim srcem odanošću, djelu svog Otkupitelja.
Ova crkva nije izbjegla progon. Pavle u svojoj Poslanici Fi-
lipljanima kaže: „Vama je dato u ime Hrista, ne samo da vjeru-
jete u njega, nego i da trpite za njega; imajući isti sukob koji ste
vidjeli u meni.“ Ipak, njihova postojanost u vjeri je bila takva da
on izjavljuje: „Zahvaljujem Bogu svome pri svakom sjećanju na
vas, uvijek u svakoj mojoj molitvi za to što svi s radošću tražite,
za vaše zajedništvo u jevanđelju od prvog dana do sada.“

~ 61 ~
 Poglavlje VIII—Opozicija u Solunu

Nakon što su napustili Filipu, Pavle i Sila su krenuli u Solun.

Oni su tamo imali privilegiju da se obrate velikom skupu ljudi u
sinagogi, sa dobrim efektom. Njihova pojava je nosila dokaz nji-
hovog nedavnog sramnog tretmana i zahtijevala je objašnjenje o
tome šta su pretrpjeli. To su učinili bez uzdizanja, već su uveli-
čali milost Božju, koja je izvršila njihovo oslobođenje. Apostoli
su, međutim, smatrali da nemaju vremena da razmišljaju o svo-
jim nevoljama. Bili su opterećeni Hristovom porukom i duboko
su bili ozbiljni u njegovom radu.
Pavle je proročanstva u Starom zavjetu koja se odnose na Me-
siju i slaganje tih proročanstava s Hristovim životom i učenjem
jasno razjasnio u mislima svih među njegovim slušaocima koji
bi prihvatili dokaze o toj temi. Hristos je u svojoj službi otvorio
um svojih učenika za starozavjetne spise; „počevši od Mojsija i
svih proroka, on im je izložio u svim spisima stvari koje se tiču
njega.“ Petar je, propovijedajući Hrista, izveo svoje dokaze iz
starozavjetnih spisa, počevši od Mojsija i proroka. Stefan je sli-
jedio isti put, a Pavle je slijedio ove primjere, dajući nadahnute
dokaze u pogledu misije, patnje, smrti, uskrsenja i uznesenja
Hristovog. On je jasno dokazao njegov identitet sa Mesijom,
kroz svjedočanstvo Mojsija i proroka; i pokazao da je to bio glas
Hristov koji je govorio preko proroka i patrijarha od Adamovih
dana do tog vremena.
Pokazao je kako im je nemoguće objasniti Pashu bez Hrista
kako je otkriven u Starom zavjetu; i kako je bakarna zmija po-
dignuta u pustinji simbolisala Isusa Hrista, koji je podignut na
krst. Naučio ih je da bi sve njihove vjerske službe i ceremonije
bile bezvrijedne ako bi sada odbacili Spasitelja, koji im je otkri-
ven i koji je bio predstavljen u tim ceremonijama. Pokazao im je
~ 62 ~
da je Hrist ključ koji je otključao Stari zavjet i omogućio pristup
njegovim bogatim riznicama.
Tako je Pavle Solunjanima propovijedao tri uzastopne su-
bote, raspravljajući s njima iz Svetog pisma, o životu, smrti i
uskrsenju Hristovom. Pokazao im je da očekivanje Jevreja u
pogledu Mesije nije u skladu sa proroštvom, koje je predskazalo
da će Spasitelj doći u poniznosti i siromaštvu, da bude odbačen,
prezren i ubijen.
Izjavio je da će Hristos doći po drugi put u sili i velikoj slavi,
i uspostaviti svoje kraljevstvo na zemlji, pokorivši svu vlast i
zavladavši svim narodima. Pavle je bio adventista; predstavio je
važan događaj drugog Hristovog dolaska sa takvom snagom i
obrazloženjem da je na Solunjane ostavio dubok utisak, koji ni-
kada nije nestao.
Imali su jaku vjeru u drugi Hristov dolazak i jako su se plašili
da možda neće doživjeti taj događaj. Pavle im, međutim, nije
ostavio utisak da će Hrist doći u njihovo vrijeme. Uputio ih je na
nadolazeće događaje koji se moraju dogoditi prije nego što to
vrijeme dođe. Pišući im je nakon toga, upozorio ih je da se „ne
trebaju lako pokolebati umom, niti uznemiriti, ni duhom, ni rije-
čju, ni pismom kao od nas, jer je dan Hristov blizu. Neka vas
niko ne prevari ni na koji način; jer taj dan neće doći, dok prvo
ne dođe otpad i ne otkrije se onaj čovjek grijeha, sin propasti.“
Pavle je predvidio da postoji opasnost da njegove riječi budu
pogrešno protumačene i da će neki tvrditi da je on posebnim
otkrivenjem upozorio ljude na trenutni Hristov dolazak. Znao je
da će to izazvati pomutnju u vjeri; jer razočarenje obično donosi
nevjerstvo. Stoga je upozorio braću da ne primaju takvu poruku
kao da dolazi od njega.
U svojoj Poslanici Solunjanima, Pavle ih podsjeća na svoj
način rada među njima. 1. Solunjanima 2:1-4. On izjavljuje da
nije nastojao pridobiti duše laskanjem, obmanom ili prevarom.
~ 63 ~
„Ali kako nam je od Boga dopušteno da nam se povjeri jevan-
đelje, tako i govorimo; ne kao da ugodimo ljudima, nego Bogu,
koji iskušava naša srca.“ Pavle je svoje obraćenike prekorio i
opominjao sa vjernošću oca svojoj deci, dok ih je, u isto vrijeme,
gajio nježno kao što bi draga majka voljela svoje dijete.
Kada su Jevreji vidjeli da su apostoli uspjeli da okupe velike
skupštine; da su mnogi prihvatali njihove doktrine – među njima
vodeće žene u gradu i mnoštvo neznabožaca – bili su ispunjeni
zavišću i ljubomorom. Ovi Jevreji tada nisu bili u naklonosti kod
rimskih vlasti, jer su podigli ustanak u metropoli nedugo prije
ovoga vremena. Na njih se gledalo sumnjičavo, a sloboda im je
u određenoj mjeri bila ograničena. Oni su sada vidjeli priliku da
iskoriste okolnosti kako bi se ponovo obnovili naklonost za sebe,
i, u isto vrijeme, da bace prekor na apostole i obraćenike na
hrišćanstvo.
To su započeli tako što su predstavljali da vođe nove nauke
dižu nemir među ljudima. Shodno tome, lukavo smišljenim la-
žima uzbudili su strasti bezvrijedne rulje i podstakli ih da izvrše
buran napad na Jasonovu kuću, privremeni dom apostola. To su
činili s bijesom više nalik na divlje zvijeri nego na ljude. Jevreji
su im dali instrukcije da izvedu Pavla i Silu i odvuku ih vlastima,
optužujući ih da su podigli svu ovu pometnju i da su podigli
ustanak.
Međutim, kada su provalili u kuću, otkrili su da apostoli nisu
tamo. Prijatelji koji su shvatili šta će se dogoditi, požurili su ih
da napuste grad i oni su otišli u Bereju. U svom ludom razoča-
ranju što nisu pronašli Pavla i Silu, rulja je uhvatila Jasona i nje-
govog brata i odvukla ih pred vlasti uz tužbu: „Došli su i ovi koji
su okrenuli svijet naglavačke; koje je Jason primio; i svi oni rade
suprotno Cezarovim uredbama, govoreći da postoji drugi kralj,
jedan Isus.“
Jevreji su Pavlove riječi protumačili tako da će Hrist doći po
~ 64 ~
drugi put u toj generaciji i zavladati zemljom kao kralj nad svim
narodima. Optužba je podignuta protiv apostola s toliko odluč-
nosti da su je magistrati uzeli u obzir i stavili Jasona pod okove
kako bi se održao mir, jer Pavla i Silu nisu mogli pronaći. Jevreji
progonitelji laskali su sebi da su svojim kursom prema hrišća-
nima povratili povjerenje magistrata i uspostavili svoju reputa-
ciju lojalnih građana, dok su u isto vrijeme zadovoljili svoju
zlobu prema apostolima i prenijeli na preobraćenike u hrišćan-
stvo sumnju koja je do sada bila na njima samima.
U svojoj prvoj Poslanici Solunjanima, Pavle kaže: „Jer vam
naše jevanđelje nije došlo samo u riječi, nego i u sili, i u Duhu
Svetom, i u velikoj sigurnosti; kao što znate kakvi smo ljudi bili
među vama radi vas. I postali ste sledbenici nas i Gospoda, pri-
mivši riječ u velikoj nevolji, s radošću Duha Svetoga; tako da ste
bili uzor svima koji vjeruju u Makedoniji i Ahaji.“
Oni koji propovijedaju nepopularne istine u današnje vrijeme
nailaze na odlučan otpor, kao i apostoli. Oni ne trebaju očekivati
bolji prijem od velike većine deklarisanih hrišćana nego što je to
imao Pavle od svoje jevrejske braće. Protiv njih će postojati u-
nija suprotstavljenih elemenata; jer koliko god razne organiza-
cije bile različite jedna od druge po svojim osjećajima i religij-
skoj vjeri, njihove snage su ujedinjene u gaženju četvrte zapovi-
jesti u Božjem zakonu.
Oni koji sami neće prihvatiti istinu najrevniji su da je drugi
ne prime; i oni koji to ne žele uporno fabrikuju laži i raspiruju
niske strasti ljudi da istinu Božju obesmisle. Ali Hristovi glasnici
moraju se naoružati budnošću i molitvom, i krenuti naprijed s
vjerom, čvrstoćom i hrabrošću, i, u ime Isusovo, istrajati na
svom poslu, kao što su to činili apostoli. Moraju zvučati kao u-
pozorenje svijetu, poučavajući prekršioce zakona šta je grijeh i
upućivati im na Isusa Hrista kao njegov veliki i jedini lijek.

~ 65 ~
 Poglavlje IX—Pavle u Bereji i Atini

U Bereji Pavle je ponovo započeo svoj rad odlaskom u sina-

gogu Jevreja da propovijeda jevanđelje Hristovo. On za njih
kaže: „Ovi su imali plemenitiji stav od onih u Solunu, jer su rev-
nosno primili riječ i svaki dan istraživali Pisma da vide je li to
tako. I tako su mnogi od njih prihvatili Božju nauku, a tako i
mnogo uglednih Grkinja i Grka.“
U predstavljanju istine, oni koji iskreno žele da budu ispravni
biće probuđeni za marljivo istraživanje Svetog pisma. To će pro-
izvesti rezultate slične onima koji su pratili napore apostola u
Bereji. Ali oni koji ovih dana propovijedaju istinu susreću
mnoge koji su suprotni od Berejaca. Oni ne mogu osporiti nauku
koja im je predstavljena, ali pokazuju krajnju nevoljnost da
istraže ponuđene dokaze u svoju korist, i pretpostavljaju da čak
i ako je to istina, nije važno da li je prihvataju kao takvu ili ne.
Smatraju da su njihova stara vjera i običaji dovoljno dobri za
njih. Ali Gospod, koji je poslao svoje ambasadore sa porukom
svijetu, smatraće ljude odgovornim za način na koji se ponašaju
prema riječima njegovih slugu. Bog će svima suditi prema svje-
tlosti koja im je predstavljena, bilo da im je to jasno ili ne. Nji-
hova je dužnost da istraže kao što su to uradili i Berejci. Gospod
kaže preko proroka Osije: „Moj narod je uništen zbog nedostatka
znanja; pošto si ti odbacio znanje, i ja ću tebe odbaciti.“
Um Berejaca nije bio sužen predrasudama, i bili su voljni
istražiti i primiti istine koje su propovijedali apostoli. Kad bi
ljudi našeg vremena slijedili primjer plemenitih Berejaca, u sva-
kodnevnom istraživanju Svetih pisama i upoređivanju poruka
koje im se donose sa onim što je tamo zabilježeno, postojale bi
hiljade odanih Božjem zakonu tamo gdje je danas jedan. Ali
mnogi koji tvrde da vole Boga nemaju želju da se iz zablude
~ 66 ~
promijene na istinu, i drže se ugodnih bajki poslednjih dana.
Zabluda zaslepljuje um i vodi od Boga; ali istina daje svjetlost
umu, a život duši.
Nevjerni Jevreji iz Soluna, ispunjeni ljubomorom i mržnjom
prema apostolima, i ne zadovoljavajući se time što su ih otjerali
od njihovih napora među Solunjanima, pošli su za njima u Be-
reju, i ponovo podstakli uzbuđene strasti niže klase na nasilje
prema njima. Učitelji istine ponovo su otjerani sa svog polja
rada. Progon ih je pratio od grada do grada. Ovo brzopleto povla-
čenje iz Bereje lišilo je Pavla prilike koju je očekivao da ponovo
posjeti braću u Solunu.
Iako protivnici Hristove nauke nisu mogli spriječiti njeno
stvarno napredovanje, ipak su uspjeli učiniti rad apostola izu-
zetno teškim. Bog je, u svom proviđenju, dopustio Sotoni da
spriječi Pavla da se vrati Solunjanima. Ipak, vjerni apostol se
postojano tiskao kroz suprotstavljanje, sukobe i progone, da
izvrši Božju namjeru koja mu je otkrivena u viziji u Jerusalimu:
„Poslaću te daleko odavde među neznabošce.“
Iz Bereje Pavle je otišao u Atinu. Na njegovom putovanju
pratili su ga neki novouvedeni u vjeru Berejci, koji su željeli da
od njega nauče više o načinu života. Kada je apostol stigao u
Atinu, poslao je ove ljude nazad sa porukom Sili i Timoteju da
mu se odmah pridruže u tom gradu. Timotej je došao u Bereju
prije Pavlovog odlaska, i sa Silom je ostao da nastavi tamo tako
dobro započeto djelo i da pouči novoobraćenike o principima
njihove svete vjere.
Grad Atina je bila metropola paganstva. Pavle se ovdje nije
susreo sa neukim, lakovjernim stanovništvom, kao u Listri, već
je naišao na narod poznat po svojoj inteligenciji i obrazovanju.
Statue njihovih bogova i oboženih heroja istorije i poezije susre-
tale su se u svim pravcima; dok su veličanstvena arhitektura i
slike takođe predstavljale nacionalnu slavu i popularno
~ 67 ~
obožavanje paganskih božanstava.
Čula ljudi bila su zanesena ljepotom i slavom umjetnosti.
Svetilišta i hramovi, koji su uključivali nesagledive troškove, di-
zali su svoje uzvišene oblike sa svih strana. Pobjede oružja i
djela slavnih ljudi obilježeni su skulpturama, svetilištima i plo-
čama. Sve te stvari učinile su ovaj renomirani grad ogromnom
galerijom umjetnosti. I dok je Pavle gledao na ljepotu i veličinu
koja ga okružuje, i vidio grad prepun idola, njegov duh se uzbur-
kao ljubomorom za Boga, koga je vidio obeščašćenog sa svih
strana. Njegovo srce je bilo duboko sažaljivo prema građanima
te velike metropole, koji su, bez obzira na svoju intelektualnu
veličinu, bili predani idolopoklonstvu. Pavla nije zavarala veli-
čina i ljepota onoga na čemu su njegove oči počivale, niti mate-
rijalna mudrost i filozofija koja ga je susrela u ovom velikom
centru učenja. Shvatio je da je ljudska umjetnost dala sve od sebe
da obogotvori porok i učini laž privlačnom veličajući uspomenu
na one čiji je cijeli život bio posvećen navođenju ljudi da negi-
raju Boga.
Moralna priroda apostola bila je toliko živa za privlačnost ne-
beskih stvari, da su radost i sjaj tog bogatstva koje nikada neće
izblijedjeti zaokupile njegov um i učinile bezvrijednim zemalj-
sku raskoš i slavu kojom je bio okružen. Uvidjevši veličanstve-
nost grada, sa njegovim skupim uređajima, shvatio je njegovu
zavodljivu moć nad umovima ljubitelja umjetnosti i nauke. Nje-
gov um je bio duboko impresioniran važnosti rada pred njim u
Atini. Njegova samoća u tom velikom gradu u kojem se Bog nije
obožavao bila je nesnosna; i čeznuo je za saučešćem i pomoći
svojih kolega. Što se tiče ljudskog zajedništva, osjećao je da je
potpuno izolovan. U svojoj poslanici Solunjanima svoja osjeća-
nja izražava ovim riječima: „Ostavljen sam sam u Atini.“
Pavlovo djelo je bilo da prenese vijest o spasenju ljudima koji
nisu imali inteligentno razumijevanje Boga i njegovih planova.
~ 68 ~
Nije putovao radi razgledanja, niti da bi zadovoljio morbidnu
želju za novim i čudnim prizorima. Njegov potištenost uma bila
je uzrokovana naizgled nepremostivim preprekama koje su se
pojavile da ne dopre do umova ljudi Atine. Ožalošćen zbog ido-
lopoklonstva svuda oko njega, osjećao je svetu revnost za stvar
svog Učitelja. Potražio je svoju jevrejsku braću i, u njihovoj si-
nagogi u Atini, objavio Hristovu nauku. Ali glavni Pavlov posao
u tom gradu bio je bavljenje paganstvom.
Religija Atinjana, kojom su se oni veoma hvalili, nije imala
nikakvu vrijednost, jer je bila lišena znanja o pravom Bogu.
Sastojala se, velikim dijelom, od obožavanja umjetnosti i niza
raskalašne zabave i veselja. Nedostajala joj je vrlina istinske
dobrote. Istinska religija daje ljudima pobjedu nad samim so-
bom; ali religija pukog intelekta i ukusa nema kvaliteta neop-
hodnog za podizanje svog posjednika iznad zala njegove prirode
i povezivanje s Bogom. Na samom kamenju oltara u Atini ova
velika potreba bila je izražena natpisom „Nepoznatom Bogu“.
Da; iako su se hvalili svojom mudrošću, bogatstvom i vještinom
u umjetnosti i nauci, učeni Atinjani su mogli samo da priznaju
da im je veliki Vladar svemira nepoznat.
Činilo se da su velikani grada gladni za predmetima rasprave,
u kojima bi imali priliku da pokažu svoju mudrost i govorništvo.
Dok je čekao da ga Sila i Timotej sretnu, Pavle nije bio bespo-
slen. „U sinagogi je raspravljao sa Jevrejima i sa pobožnim lju-
dima, i svaki dan na trgu s onima koji su se sastajali s njim.“
Atinskim velikanima nije trebalo dugo da pronađu ovog jedin-
stvenog učitelja, koji je ljudima predstavio tako nove i čudne
doktrine.
Neki koji su se ponosili veličinom svoje intelektualne kulture
ušli su u razgovor s njim. Ovo je ubrzo privuklo gomilu slušalaca
oko njih. Neki su bili spremni ismijati apostola kao nekog daleko
ispod sebe, društveno i intelektualno, i podrugljivo su govorili
~ 69 ~
među sobom: „Šta to ovaj brbljivac hoće da kaže?“ A drugi:
„Izgleda da objavljuje neka tuđa božanstva.“
Stoici i epikurejci su ga dočekali; ali oni, i svi drugi koji su
dolazili u kontakt s njim, ubrzo su vidjeli da ima zalihe znanja
čak i veće od njihovog. Njegova intelektualna moć izazivala je
poštovanje i pažnju intelektualnih i učenijih; dok su njegovo
ozbiljno, logično rasuđivanje i njegova moć govorništva zadržali
raznoliku publiku. Tako je apostol stajao neustrašiv, susrećući
svoje protivnike na njihovom terenu, povezujući logiku s logi-
kom, a filozofiju s filozofijom.
Podsjetili su ga na Sokrata, velikog filozofa, koji je bio osu-
đen na smrt jer je bio promoter tuđih bogova. Pavlu je savjeto-
vano da ne ugrožava svoj život na isti način. Ali apostolov govor
je privukao pažnju naroda; a njegova nedodirljiva mudrost iza-
zivala je njihovo poštovanje i divljenje. Nije ga ućutkala nauka
ili ironija filozofa; i, nakon što su s njim razmijenili mnogo riječi
i uvjerili se da je odlučan da izvrši svoj zadatak među njima, i
ispriča svoju priču u svim opasnostima, odlučili su mu dati poš-
tenu priliku da razgovara s ljudima.
Shodno tome, odveli su ga do Marsovog brijega. Ovo je bilo
najsvetije mjesto u cijeloj Atini, a njegove uspomene i asocija-
cije su bile takve da su ga posmatrali sa sujevjernim strahom i
poštovanjem, koji je kod nekih išao do užasnutosti. Ovdje se
dugo održavao najsvečaniji sud pravde da odlučuje o krivičnim
slučajevima i odlučuje o teškim vjerskim pitanjima. Sudije su
sjedile na otvorenom, na sjedištima isklesanim u stijeni, na plat-
formi na koju se uzdizalo niz kamenih stepenica iz udoline
ispod. Na maloj udaljenosti nalazio se hram bogova; a svetilišta,
kipovi i oltari grada bili su na vidiku.
Ovdje, daleko od buke i vreve prepunih ulica, i meteža razli-
čitih razgovora, apostol se mogao čuti bez prekidanja; jer neoz-
biljna, nepromišljena klasa društva nije marila da ga prati do
~ 70 ~
ovog mjesta najvećeg poštovanja. Oko njega su se ovdje okupili
pjesnici, umjetnici i filozofi, učenjaci i mudraci iz Atine, koji su
mu se ovako obraćali: „Možemo li da znamo kakvo je to novo
učenje koje iznosiš? Jer puniš nam uši nekim čudnim tvrdnjama.
Zato želimo da znamo šta je to.“
Apostol je stajao miran i pribran u tom času svečane odgo-
vornosti, oslanjajući se na božansko uvjeravanje, predviđeno za
takvo vrijeme, „Biće vam dato ono što treba da kažete“. Srce mu
je bilo opterećeno njegovom važnom porukom, a riječi koje su
silazile s njegovih usana uvjerile su slušaoce da nije besposleni
brbljivac: „Ljudi Atinjani, primećujem da ste neobično bogobo-
jazni: Naime, prolazeći i posmatrajući ono što vi obožavate, na-
šao sam i oltar s natpisom: ‘Nepoznatom Bogu’. Dakle, ono što
vi obožavate, a da i ne poznajete, to vam ja objavljujem.“ Uz svu
svoju inteligenciju i opšte znanje, oni su bili u neznanju o pra-
vom Bogu. Natpis na njihovom oltaru pokazivao je snažnu žud-
nju duše za većom svjetlošću. Posezali su za Beskonačnim.
Sa ozbiljnom i žarkom rječitošću, apostol je nastavio: „Bog
koji je stvorio svijet i sve što je u njemu, on, Gospodar neba i
zemlje, ne prebiva u hramovima sagrađenim rukama, niti mu
služe ljudske ruke kao da je njemu nešto potrebno, jer on sam
daje svima život i disanje i sve. I učinio je da od jedne krvi sav
rod čovečiji živi po svemu licu zemaljskom, i postavio je una-
prijed određena razdoblja i granice njihovog življenja: da traže
Boga ne bi li ga nekako opipali i našli, iako nije daleko ni od
koga od nas.“
Tako je Pavle na najimpresivniji način, ispruženom rukom
prema hramu prepunom idola, izlio teret svoje duše i umjesno
razotkrio zablude religije Atinjana. Najmudriji od njegovih slu-
šalaca bili su zapanjeni dok su slušali njegovo rezonovanje. Nje-
gove riječi se nisu mogle osporiti. Pokazao se upoznat sa njiho-
vim umjetničkim djelima, njihovom književnošću i njihovom
~ 71 ~
religijom. Pokazujući na njihove kipove i idole, on im je objavio
da se Bog ne može uporediti s oblicima koje pravi čovjek. U-
mjetnička djela nisu mogla, ni u najmanjem smislu, predstavljati
slavu beskonačnog Boga. Podsjetio ih je da njihove slike nemaju
daha ni života. Njih je kontrolisala ljudska moć; mogli su se kre-
tati samo onako kako su ih pokretale ruke ljudi; a oni koji su ih
obožavali bili su u svakom pogledu superiorniji od onoga što su
obožavali. Ukazujući na plemenite primjere muškosti u vezi s
njim, izjavio je: „Kad smo dakle Božje potomstvo, ne smemo
smatrati da je Božanstvo nalik zlatu ili srebru ili kamenu, liku
što je oblikovan umećem i ljudskom maštom.“ Čovjek je stvoren
na sliku ovog beskonačnog Boga, blagoslovljen intelektualnom
snagom i savršenim i simetričnim tijelom. Nebesa nisu dovoljno
velika da sadrže Boga; koliko bi ga manje mogli sadržati oni
hramovi napravljeni rukama. Pavle se, pod nadahnućem svog
predmeta, uzdigao iznad shvatanja idolopokloničkog skupa i
nastojao da izvuče njihov um izvan granica njihove lažne religije
da isprave poglede na pravo Božanstvo, koje su nazvali „Nepoz-
natim Bogom“. Ovo Biće, koje im je on sada objavio, bilo je
nezavisno od čovjeka, i nije mu bilo potrebno ništa od ljudskih
ruku da bi doprinijelo njegovoj moći i slavi.
Ljudi su bili poneseni divljenjem Pavlovoj elokvenciji. Epi-
kurejci su počeli slobodnije da dišu, vjerujući da on jača njihov
položaj, da sve ima porijeklo iz slijepog slučaja; i da su određeni
vladajući principi kontrolisali univerzum. Ali njegova sledeća
rečenica navukla je oblak na njihove obrve. Potvrđivao je stva-
ralačku moć Boga i postojanje njegovog nadmoćnog proviđenja.
On im je objavio pravog Boga, koji je živi centar vladavine.
Ovaj božanski Vladar je, u mračnim vremenima svijeta, o-
lako prešao preko paganskog idolopoklonstva; ali sada im je po-
slao svjetlost istine, preko svog Sina; i tražio je od svih ljudi po-
kajanje na spasenje; ne samo od siromašnih i skromnih, već i od
~ 72 ~
ponosnih filozofa i prinčeva na zemlji. „Jer je odredio dan u kom
namjerava da sudi svijetu po pravdi, preko čovjeka kog je za to
odredio, što je potvrdio pred svim ljudima uskrsnuvši ga iz
mrtvih.“
Dok je Pavle tako govorio o uskrsenju iz mrtvih, njegov go-
vor je prekinut. Neki su se rugali; drugi su odbacili njegove ri-
ječi, govoreći: „Slušaćemo te o tome i drugi put.“ Tako je zavr-
šen trud apostola u Atini; jer su se Atinjani uporno držali svog
idolopoklonstva i okretali se od svjetla prave i razumne religije.
Kada su ljudi u potpunosti zadovoljni svojim dostignućima, od
njih se malo šta treba očekivati. Visoko obrazovani, i hvaleći se
svojom učenošću i profinjenošću, Atinjani su stalno postajali sve
pokvareniji i imali manje želje za nečim boljim od nejasnih
misterija idolopoklonstva.
Mnogi koji su slušali Pavlove riječi bili su uvjereni u pred-
stavljene istine, ali se nisu ponizili da priznaju Boga i prihvate
plan spasenja. Nikakva elokvencija riječi, nikakva sila argume-
nata ne može preobratiti grešnika. Samo Duh i sila Božja mogu
primijeniti istinu na srce nepokajnika. Za Atinjane se može reći:
„Propovijedanje o krstu je ludost za one koji propadaju, a za one
koji se spasavaju to je sila Božja.“
U njihovom ponosu intelekta i ljudskoj mudrosti može se
pronaći razlog zašto je evanđeoska poruka naišla na tako mali
uspjeh među tim narodom. Naš Spasitelj se radovao što je Bog
sakrio stvari od vječnog interesa od mudrih i razboritih, i otkrio
ih bebama u znanju. Svi svjetski mudraci koji dođu Hristu kao
siromašni, izgubljeni grešnici, postaće mudri za spasenje; ali oni
koji dođu kao istaknuti ljudi, veličajući svoju vlastitu mudrost,
neće primiti svjetlost i znanje koje on jedini može dati. Pavlov
trud u Atini nije bio sasvim uzaludan. Dionizije, jedan od naji-
staknutijih građana, i još neki, prešli su na hrišćanstvo i pridru-
žili mu se. Riječi apostola, te opis njegovog stava i okruženja,
~ 73 ~
iscrtan perom nadahnuća, trebali su se prenositi kroz sve nado-
lazeće generacije, svjedočeći o njegovom nepokolebljivom sa-
mopouzdanju, njegovoj hrabrosti u samoći i nedaćama i pobjedi
koju je zadobio za hrišćanstvo, čak i u samom srcu paganstva.
Nadahnuće nam je dalo ovaj pogled na život Atinjana, sa
svim njihovim znanjem, profinjenošću i umjetnošću, a ipak po-
tonulim u poroku, da bismo mogli vidjeti kako je Bog preko
svog sluge prekorio idolopoklonstvo i grijehe oholih, samodo-
voljnih ljudi. Pavlove riječi postaju spomen na tu priliku i daju
riznicu znanja crkvi. Bio je u poziciji u kojoj je lako mogao izgo-
voriti ono što bi iznerviralo njegove ponosne slušaoce i doveo
sebe u poteškoće. Da je njegov govor bio direktan napad na nji-
hove bogove i velikane grada koji su bili prije njega, bio bi u
opasnosti da dočeka Sokratovu sudbinu. Ali on je pažljivo
odvratio njihove umove od paganskih božanstava, otkrivajući im
pravog Boga, kojeg su nastojali obožavati, ali koji im je bio ne-
poznat, kako su i sami priznali javnim natpisom.

~ 74 ~
 Poglavlje X—Pavle u Korintu

Pavle nije čekao u Atini svoju braću, Silu i Timoteja, već je

ostavivši poruku da ga slijede, odmah otišao u Korint. Ovdje je
ušao u polje rada drugačije od onog koje je napustio. Umjesto
radoznalih i kritičkih učenika filozofskih škola, došao je u kon-
takt sa užurbanim, promjenjivim stanovništvom velikog trgo-
vačkog centra. Grci, Jevreji i Rimljani, sa putnicima iz svih ze-
malja, miješali su se u njegovim prepunim ulicama, žudno se
posvećeni poslu i užitku, i koji su malo razmišljali ili brinuli o
stvarima sadašnjeg života.
Korint je bio jedan od vodećih gradova, ne samo u Grčkoj,
već i u svijetu. Smješten na uskom kopnu između dva mora,
upravljao je trgovinom i istoka i zapada. Njegov položaj bio je
gotovo neosvojiv. Ogromna citadela od stijena, koja se naglo i
okomito uzdizala iz ravnice do visine od dvije hiljade stopa
iznad nivoa mora, bila je snažna prirodna odbrana grada i nje-
gove dvije morske luke. Korint je sada bio prosperitetniji od A-
tine, koja je nekada bila na čelu. Oba grada su doživjela teške
promjene; ali prvi je ustao iz svojih ruševina i bio je daleko
ispred svog nekadašnjeg prosperiteta, dok drugi nije dosegao
svoju prošlu veličanstvenost. Atina je bila priznati centar umjet-
nosti i učenja; Korint, sjedište vlade i trgovine.
Ovaj veliki trgovački grad bio je u direktnoj komunikaciji sa
Rimom, dok su Solun, Efes, Aleksandrija i Antiohija bili lako
dostupni, bilo kopnom ili vodom. Tako se ukazala prilika za ši-
renje jevanđelja. Jednom uspostavljeno u Korintu, lako će se
prenijeti u sve djelove svijeta.
Ipak, apostol je sa svih strana vidio ozbiljne prepreke
napretku svog djela. Grad je bio skoro u potpunosti predan ido-
lopoklonstvu. Venera je bila omiljena boginja; i veliki broj
~ 75 ~
raskalašnih žena je bio zaposlen u vezi sa obožavanjem ovog
vladajućeg božanstva, u svrhu privlačenja poklonika narodnog
poroka. Korinćani su postali upadljivi, čak i među neznabo-
šcima, zbog svog teškog nemorala.
Sada je u Korintu bio mnogo veći broj Jevreja nego u bilo
koje vrijeme ranije. Ovaj narod je generalno bio favorizovan od
strane vladajućih sila i tretiran sa puno pažnje. Ali neko vrijeme
su postajali arogantni i nepokorni, a nakon što su odbacili i ra-
zapeli Hrista, svjetlost svijeta, slijedili su vlastito pomračeno ra-
zumijevanje, pokazujući svoju zavist i mržnju prema silama koje
su njima upravljale, i ponosno se hvaleći kraljem Jevreja koji je
trebao doći s velikom silom, zbaciti njihove neprijatelje i uspo-
staviti veličanstveno kraljevstvo. Imajući u vidu ovo nejasno
vjerovanje, oni su odbacili Spasitelja. Isti zloćudni duh koji ih je
pokrenuo u njihovom progonu Sina Božjeg naveo ih je da se po-
bune protiv rimske vlasti. Neprestano su stvarali pobune i
ustanke, sve dok konačno nisu bili protjerani iz Rima zbog nji-
hovog nemirnog duha. Mnogi od njih našli su utočište u Korintu.
Među Jevrejima koji su se ovdje nastanili bilo je mnogo onih
koji su bili nevini za nepravde koje su vladale među njima kao
narodom. Iz ove klase bili su Akila i Priskila, koji su se kasnije
proslavili kao vjernici u Hrista. Pavle je, upoznavši karakter ovih
izvrsnih osoba, ostao s njima; i pošto je u mladosti izučio njihov
zanat izrade šatora, koji su bili mnogo korišćeni u toj toploj
klimi, radio je u ovom poslu za svoje izdržavanje.
Jevreji su bili poučeni od Boga, od njegovog sluge Mojsija,
da svoju djecu odgajaju marljivim navikama. Ljudi su na taj na-
čin navedeni da na nerad gledaju kao na veliki grijeh, i da sva
njihova djeca moraju naučiti neki zanat od kojeg bi, ako je potre-
bno, mogli steći sredstva za život. Za one koji su to zanemarili
smatralo se da odstupaju od Gospodnjeg uputstva. Rad se sma-
trao uzdižućim po svojoj prirodi, a djecu su učili da kombinuju
~ 76 ~
vjeru i posao. U Hristovo vrijeme, Jevreji su, iako bogati, još
uvijek slijedili svoj drevni običaj.
Pavle je bio visoko obrazovan i bio je cijenjen zbog svog ge-
nija i elokvencije. Odabrali su ga njegovi sunarodnici za člana
Sanhedrina i bio je rabin izuzetnih sposobnosti; ipak se njegovo
obrazovanje nije smatralo potpunim, sve dok nije odslužio nauk
u nekom korisnom zanatu. Radovao se što je mogao da se izdr-
žava fizičkim radom i često je izjavljivao da su njegove vlastite
ruke poslužile za njegove potrebe. Dok je bio u gradu stranaca,
nikome neće biti na teretu. Kada su njegova sredstva bila potro-
šena u napredovanju Hristovog djela, pribjegavao je svom za-
natu kako bi stekao sredstva za život.
Nikada nije živio nijedan čovjek koji je bio ozbiljniji, ener-
gičniji i požrtvovaniji Hristov učenik od Pavla. Bio je jedan od
najvećih svjetskih učitelja. Prešao je mora i putovao daleko i
blizu, sve dok veliki dio svijeta nije saznao s njegovih usana
priču o Hristovom krstu. Posjedovao je goruću želju da kroz
Spasiteljevu ljubav dovede ljude koji propadaju do spoznaje
istine. Cijela njegova duša bila je angažovana u radu službe; ali
se posvetio radu svog skromnog zanata da ne bi bio teret za
crkve koje su bile pritisnute siromaštvom. Iako je osnovao
mnogo crkava, odbio je njihovu podršku, bojeći se da bi njegova
korisnost i uspjeh kao Hristovog služitelja mogli biti narušeni
sumnjama da propovijeda jevanđelje radi dobiti. On bi od svojih
neprijatelja uklonio svaku priliku da ga lažno predstave, i tako
umanjio snagu svoje poruke.
Kao radnik jevanđelja, Pavle je mogao tražiti podršku, ume-
sto da se sam izdržava; ali ovog prava je bio spreman da se
odrekne. Iako slabog zdravlja, on je tokom dana radio na služe-
nju Hristovom cilju, a zatim se mučio veliki dio noći, a često i
cijele noći, da bi mogao da obezbedi svoje i tuđe potrebe. Apo-
stol je takođe dao primjer hrišćanskoj službi, odajući
~ 77 ~
dostojanstvo i čast trudu. Dok je tako propovijedao i radio, on je
predstavio najviši tip hrišćanstva. Kombinovao je podučavanje
sa svojim radom; i dok se mučio sa svojim zanatima, poučavao
ih je o putu spasenja. Slijedeći ovaj kurs, imao je pristup mno-
gima do kojih inače ne bi mogao doći.
Kada propovjednici osjete da trpe velike nevolje i oskudice
na Hristovom putu, neka u mašti posjete radionicu apostola
Pavla, imajući na umu da ovaj Božji izabranik kroji platno, on
radi za hljeb koji je pravedno zaradio svojim radom kao Hristov
apostol. Na poziv bi se susreo sa najnasilnijim protivnicima, i
utišao njihovo ponosno hvalisanje, a onda bi nastavio svoj
skromni posao. Njegova revnost i marljivost trebali bi biti prekor
neradnosti ili sebičnoj lakoći u Hristovom služitelju. Svaki rad
koji će koristiti čovječanstvu ili unaprijediti Božju stvar, treba
smatrati časnim.
U propovijedanju jevanđelja u Korintu, apostol je usvojio
drugačiji smjer djelovanja od onoga koji je obilježio njegov trud
u Atini. Dok je bio na drugom mjestu, prilagodio je svoj stil ka-
rakteru svoje publike; i veliki dio svog vremena bio je posvećen
raspravi o prirodnoj religiji, povezivanju logike s logikom i na-
uke sa naukom. Ali kada je pregledao vrijeme i rad koji je tamo
posvetio izlaganju hrišćanstva i shvatio da njegov stil poučava-
nja nije dao mnogo ploda, odlučio se za drugačiji plan rada u
budućnosti. Odlučio je izbjeći razrađene argumente i rasprave o
teorijama koliko god je to moguće, i podsticati grešnike na dok-
trinu spasenja kroz Hrista. U svojoj poslanici njegovoj korint-
skoj braći, on je kasnije opisao svoj način rada među njima: „I
ja, braćo, kada sam došao k vama, nisam došao s izvrsnim go-
vorom ili mudrošću, objavljujući vam svjedočanstvo Božje. Jer
sam odlučio da ne znam ništa među vama, osim Isusa Hrista, i
to raspetog. I bio sam s vama u slabosti, i u strahu, i u velikom
drhtanju. I moj govor i moje propovijedanje nisu bili sa
~ 78 ~
primamljivim riječima ljudske mudrosti, već u demonstraciji
Duha i sile; da vaša vjera ne bude u mudrosti ljudskoj, nego u
sili Božjoj.“
Ovdje je apostol dao najuspješniji način preobraćenja duša iz
neznanja i tame zablude u svjetlost istine. Ako bi propovjednici
pažljivije slijedili primjer Pavla u ovom konkretnom slučaju,
vidjeli bi veći uspjeh u njihovim nastojanjima. Kada bi svi koji
služe riječju i naukom za svoj prvi posao postavili da budu čista
srca i života i da se blisko povežu s Nebom, njihovo učenje bi
imalo veću moć da osvjedoči duše.
Kada je Hrist bio na zemlji, Jevreji širom zemlje bili su oba-
viješteni da posmatraju njegovo kretanje, jer njihova religija nije
bila sigurna tamo gdje se osjećao njegov uticaj. Neprekidno su
ga pratili špijuni, koji su hvatali svaku riječ i djelo koje su mogli
koristiti protiv njega. Pavle se morao susresti s istim duhom pro-
tivljenja i slijepih predrasuda. Prvo je propovijedao u sinagogi,
obrazlažući Mojsija i proroke, pokazujući koje je grijehe
Gospod najstrože kaznio u stara vremena, i da su gunđanje i po-
buna bili teški zločin koji je donio Božje nezadovoljstvo narodu
po njegovom izboru.
On je svoje slušaoce spustio kroz tipove i sjenke ceremoni-
jalnog zakona do Hrista – do njegovog raspeća, njegovog sveš-
tenstva i svetilišta njegove službe – velikog objekta koji je bacio
svoju sjenku unazad u jevrejsko doba. On je, kao Mesija, bio
antitip svih žrtvenih prinosa. Apostol je pokazao da će prema
proročanstvima i univerzalnim očekivanjima Jevreja, Mesija biti
od loza Abrama i Davida. Zatim je pratio njegovo porijeklo od
velikog patrijarha Abrama, preko kraljevskog psalmiste. On je
iz Svetog pisma dokazao kakav je trebao biti lik i djela obećanog
Mesije, kao i njegov prijem i postupanje na zemlji, kako su svje-
dočili sveti proroci. Zatim je pokazao da su se i ova predviđanja
ispunila u Isusovom životu, službi i smrti, i stoga je on zaista bio
~ 79 ~
Otkupitelj svijeta.
Dat je najuvjerljiviji dokaz da je jevanđelje samo razvoj
jevrejske vjere. Hristos je trebao doći za posebnu dobrobit nacije
koja je očekivala njegov dolazak kao svršetak i slavu jevrejskog
sistema. Apostol je tada nastojao da njihovoj savjesti iznese či-
njenicu da samo pokajanje zbog njihovog odbacivanja Hrista
može spasiti naciju od predstojeće propasti. On je ukorio njihovo
neznanje u pogledu značenja onih Svetih pisama koja su isticali
za hvalisanje i slavu da nisu shvaćena u potpunosti. Razotkrio je
njihovu svjetovnost, njihovu ljubav prema položaju, titulama i
pokazivanju, i njihovu neumjerenu sebičnost.
Ali Jevreji iz Korinta zatvorili su oči na sve dokaze koje je
apostol tako jasno iznio i odbili su poslušati njegove apele. Isti
duh koji ih je naveo da odbace Hrista, ispunio ih je gnjevom i
bijesom protiv Pavla. Oni bi stavili tačku na njegov život, da Bog
nije čuvao svog slugu, da može obavljati svoj posao i prenositi
jevanđeosku poruku paganima.
„A kad su se oni suprotstavili i hulili, on otrese svoju odjeću
i reče im: krv vaša na vaše glave; ja sam čist; od sada ću ići među
neznabošce. I otide odande i uđe u kuću nekog čovjeka, po i-
menu Just, koji se klanjao Bogu, čija se kuća čvrsto spajala sa
sinagogom.“ Sila i Timotej su se pridružili Pavlu i sada su za-
jedno radili za neznabošce.
Pavle nije vezao ni sebe ni svoje obraćenike za ceremonije i
običaje Jevreja, s njihovim različitim oblicima, tipovima i
žrtvama; jer je prepoznao da je savršeni i konačni prinos izvršen
u smrti Sina Božjeg. Došlo je doba jasnijeg svjetla i znanja. I
premda je Pavlovo rano obrazovanje zaslijepilo njegove oči pred
ovom svjetlošću i navelo ga da se ogorčeno suprotstavi Božjem
djelu, ipak je otkrivenje Hrista njemu dok je bio na putu za Da-
mask promijenilo čitav tok njegovog života. Njegov lik i djela
sada su postali izvanredna ilustracija lika i djela njegovog
~ 80 ~
božanskog Gospoda. Njegovo učenje vodilo je um ka aktivnijem
duhovnom životu, koji je vjernika nosio iznad pukih ceremonija.
„Jer ti ne želiš žrtvu, inače bih je dao. Ti ne uživaš u žrtvi palje-
nici. Božje žrtve su slomljeni duh. Srce slomljeno i skrušeno,
Bože, nećeš prezreti.“
Apostol se nije trudio da očara uho govorom, niti da zaokupi
um filozofskim raspravama, koje bi ostavile srce netaknutim. On
je propovijedao krst Hristov, ne sa mukotrpnom elokvencijom
govora, već sa milošću i silom Božjom; i njegove riječi su ganule
ljude. „I Krisp, poglavar sinagoge, povjerova u Gospoda sa svim
svojim domom; i mnogi od Korinćana, čuvši, povjerovaše i
krstiše se.“
Osjećaji mržnje s kojima su mnogi Jevreji gledali na apostola
sada su bili pojačani. Krispovo obraćenje i krštenje uticalo je na
ogorčenje umjesto da osvjedoči ove tvrdoglave protivnike. Nisu
mogli iznijeti argumente da on ne propovijeda istinu, a zbog ne-
dostatka takvih dokaza pribjegli su obmani i zloćudnom napadu.
Hulili su na istinu i na ime Isusa iz Nazareta. Nijedna riječ
nije bila previše gorka, nijedan naum nije bila previše nizak da
ih ne bi mogli upotrijebiti u svom slijepom bijesu i protivljenju.
Nisu mogli poreći da je Hristos činio čuda; ali su izjavili da ih je
izvršio pomoću Sotonine sile; i sada su hrabro potvrdili da su
Pavlova divna djela ostvarena kroz istu agenciju.
Oni koji propovijedaju nepopularnu istinu u današnje vrijeme
često se susreću od strane deklarativnog hrišćanskog svijeta sa
protivljenjem sličnim onome koje su protiv apostola iznijeli ne-
vjerni Jevreji. Mnogi koji zauzimaju najuzvišenija zvanja i koji
bi trebali biti nosioci svjetla u svijetu, najogorčeniji su i najne-
razumniji u protivljenju djelu izabranih slugu Božjih. Nezado-
voljni odabirom zabluda i bajki za sebe, oni izvrću Sveto pismo
od pravog značenja kako bi prevarili druge i spriječili ih da pri-
hvate istinu.
~ 81 ~
 Iako je Pavle imao mjeru uspjeha, ipak se jako umorio od
vida svojih očiju i sluha njegovih ušiju u pokvarenom gradu Ko-
rintu, sumnjao je u mudrost izgradnje crkve od materijala koji je
tamo pronašao. Smatrao je Korint vrlo upitnim poljem rada i
odlučio ga je napustiti. Izopačenost kojoj je svjedočio među
neznabošcima, i prezir i uvrede koje je primio od Jevreja, izaz-
vali su u njemu veliku tjeskobu duha.
Dok je razmišljao da napusti grad na jedno perspektivnije po-
lje, i osjećajući se veoma nestrpljivo da shvati svoju dužnost u
tom slučaju, Gospod mu se javio u viziji noći i rekao: „Ne boj
se, nego govori i nemoj ćutati, jer ja sam s tobom i niko te neće
napasti i zlo ti nanijeti, jer mnogo je mog naroda u ovom gradu.“
Pavle je ovo shvatio kao zapovijest da ostane u Korintu, i garan-
ciju da će Gospod umnožiti posijano sjeme. Osnažen i ohrabren,
nastavio je da radi tamo s velikim žarom i istrajnošću godinu i
šest mjeseci. Pod zastavom Isusa Hrista upisana je velika crkva.
Neki su dolazili iz redova najraspusnijih neznabožaca; i mnogi
iz ove klase bili su pravi obraćenici i postali spomenici Božjeg
milosrđa i djelotvornosti Hristove krvi za čišćenje od grijeha.
Povećani Pavlov uspjeh u predstavljanju Hrista narodu, pod-
stakao je nevjerne Jevreje na odlučnije protivljenje. Ustali su u
jednom tijelu s velikom grajom i odveli ga pred sudsku stolicu
Galiona, koji je tada bio namjesnik Ahaje. Očekivali su, kao i u
prethodnim prilikama sličnog karaktera, da će vlast imati na svo-
joj strani; i glasnim i ljutitim glasovima oni su podnosili tužbe
na apostola, govoreći: „Ovaj čovjek nagovara ljude da oboža-
vaju Boga na način koji se suproti zakonu.“
Prokonzul, zgrožen netrpeljivosti i samopravednosti Jevreja
koji su optuživali, odbio je da obrati pažnju na optužbu. Dok se
Pavle pripremao da govori u samoodbrani, Galion ga je obavije-
stio da to nije neophodno. Zatim je, okrećući se ljutitim tužite-
ljima, rekao: „‘O Judejci, da je riječ o kakvoj nepravdi ili o
~ 82 ~
opakom zlodjelu, imao bih razloga da vas saslušam. Ali ako se
radi o raspravama o riječima i imenima i vašem zakonu, to rije-
šite sami. Ja u tome ne želim biti sudija.’ Tada ih je otjerao od
sudske stolice.“
Odlučan kurs Galiona otvorio je oči bučnoj gomili koja je
podržavala Jevreje. Po prvi put tokom Pavlovog rada u Evropi,
rulja se okrenula na stranu propovjednika istine; i, pod samim
okom prokonzula, i bez njegovog uplitanja, narod je nasilno
opkolio najistaknutije tužitelje apostola. „Na to su svi Grci uhva-
tili Sostena, starješinu sinagoge, i istukli ga pred sudskom stoli-
com. A Galion uopšte nije mario za to.“
Galion je bio čovjek od integriteta i nije htio da postane žrtva
prevare ljubomornih i intrigantnih Jevreja. Za razliku od Pilata,
on je odbio da učini nepravdu prema onome za koga je znao da
je nevin. Jevrejska religija je bila pod zaštitom rimske moći; a
Pavlovi tužitelji su mislili da će, ako mu mogu prikačiti optužbu
za kršenje zakona njihove religije, on vjerovatno biti predat u
njihove ruke za onu kaznu koju smatraju prikladnim. Nadali su
se da će na taj način isposlovati njegovu smrt.
I Grci i Jevreji željno su čekali odluku Galiona; i njegovo tre-
nutno odbacivanje slučaja, kao slučaja koji nije imao uticaja na
javni interes, bio je signal za Jevreje da se povuku, zbunjeni i
razjareni, a za rulju da napadne starješinu sinagoge. Čak je i ne-
uka rulja mogla sama da uoči nepravedan i osvetnički duh koji
su Jevreji pokazali u svom napadu na Pavla. Tako je hrišćanstvo
izvojevalo značajnu pobjedu. Da je apostol bio protjeran iz Ko-
rinta u ovo vrijeme zbog zlobe Jevreja, čitava zajednica obraće-
nika u Hristovu vjeru bila bi dovedena u veliku opasnost. Jevreji
bi nastojali da nadovezuju stečenu prednost, kao što je bio njihov
običaj, čak i do istrebljenja hrišćanstva u toj regiji.
Zapisano je da je Pavle radio godinu i šest mjeseci u Korintu.
Njegovi napori, međutim, nisu bili isključivo ograničeni na taj
~ 83 ~
grad, već je iskoristio laku komunikaciju kopnom i vodom sa
susjednim gradovima, i radio među njima i pismom i ličnim na-
porom. Korint je učinio svojim sjedištem, a njegova dugotrajna
i uspješna služba tamo mu je dala uticaj u inostranstvu, kao i kod
kuće. Nekoliko crkava je tako podignuto pod naporima apostola
i njegovih saradnika. Pavlovo odsustvo iz crkava o kojima je bri-
nuo djelimično je bilo nadoknađeno ubjedljivim i moćnim ko-
munikacijama, koje su uglavnom primane kao Božja riječ preko
njegovog poslušnog sluge. Ove poslanice su čitane u crkvama.

~ 84 ~
 Poglavlje XI—Poslanice Solunjanima

Dok je Pavle još bio u Korintu, radeći u riječi i nauci, a takođe

i u radionici, Sila i Timotej su došli iz Makedonije. Zadovoljstvo
što je upoznao ova dva vjerna saradnika dalo mu je svježu rev-
nost i hrabrost da izdrži sve veće protivljenje, koje je uveliko
ometalo njegov rad. I sam apostol je priznao da je u Korintu „u
slabosti, u strahu i u velikom drhtanju“; ali Bog, „koji tješi one
koji su oboreni“, utješio ga je dolaskom njegovih prijatelja. Bog
planira da saradnici u jevanđelju imaju svoja srca blisko pove-
zana u vezama hrišćanske ljubavi, tako da će njihovo prisustvo
uveliko razveseliti i ohrabriti jedni druge.
Pavle je poslao Timoteja da ponovo posjeti mjesta svojih ra-
nijih trudova i da potvrdi i uspostavi crkvu u Solunu. Timotejev
izvještaj bio je ohrabrujući i osvježio je Pavlov duh. Stoga je bio
podstaknut da piše ovoj voljenoj braći. Date su nam njegova
prva i druga poslanica toj crkvi. Njegovo srce je bilo privučeno
ljubavlju prema onima koji su prihvatili Hristovu nauku, koja ih
je podvrgla prekorima i progonima koji su im do tada bili nepoz-
nati.
Postojao je još jedan razlog zašto se Pavle obratio ovoj braći.
Neki koji su tek uvedeni u vjeru zapali su u zablude u pogledu
onih koji su umrli od njihovog obraćenja. Nadali su se da će svi
svjedočiti drugom Hristovom dolasku; ali su bili u velikoj tuzi
jer su jedan za drugim vjernici padali pod vlast smrti, onemogu-
ćivši im da vide taj željeni događaj – Hristov dolazak na obla-
cima nebeskim.
Neki, koji su zapali u zabludu da će Hristos doći u njihovo
vrijeme, usvojili su fanatičnu ideju da je hvale vrijedno pokazati
svoju vjeru tako što će odustati od svih poslova i prepustiti se
besposlenom čekanju velikog događaja za koji su mislili da je
~ 85 ~
blizu. Drugi su prezirali dar proroštva, uzdižući sve druge darove
iznad toga.
Pavle je pisao crkvi u Solunu, pozdravljajući ih i zazivajući u
njihovo ime blagoslov Božiji i Gospoda Isusa Hrista. Podsjetio
ih je na svoje vlastite trudove među njima i njihovo prihvatanje
riječi, odvraćajući se od idola „da služe Bogu živome i istini-
tome, i da čekaju Sina njegova s neba, kojega je uskrsnuo iz
mrtvih, Isusa, koji nas je izbavio od gnjeva koji dolazi.“
Nadalje se osvrnuo na svoj rad i rad svojih saradnika među
njima, podsjećajući ih na smjelost s kojom su im propovijedali
jevanđelje, usred protivljenja, zlostavljanja i obeshrabrenja, „ne
kako bi ugodili ljudima, nego Bogu, koji iskušava naša srca.“
Pavle je tada nastojao da obavijesti svoju solunsku braću o
pravom stanju mrtvih. On o njima govori kao o usnulim, u stanju
nesvijesti: „Ne bih želio da budete u neznanju, braćo, za one koji
spavaju, da ne tugujete, kao i drugi koji nemaju nade. Jer ako
vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, Bog će dovesti sa sobom
i one koji spavaju u Isusu. Jer će sam Gospod sići s neba uz
poklič, s glasom arhanđela i s trubom Božjom; i mrtvi u Hristu
će uskrsnuti prvi. Tada ćemo mi koji smo živi i ostali biti odne-
seni zajedno s njima u oblacima, u susret Gospodu u zraku; i
tako ćemo uvijek biti sa Gospodom. Zato tješite jedni druge o-
vim riječima.“
Prijatelji pravednih mrtvih ne treba da tuguju kao oni koji
izgube svoje najmilije i nemaju nad u Isusa Hrista, i koje ne ve-
seli besmrtna budućnost nakon uskrsenja pravednika. Pavle se
obratio Solunjanima kao onima koji su se okrenuli od običaja
paganskog idolopoklonstva ka služenju Hristu. Nejasne pagan-
ske ideje o stanju mrtvih bile su manje-više pomiješane s novom
vjerom. Ali oni koji su jasno vidjeli istinu o uskrsnuću iz mrtvih,
u doktrini koju je Pavle propovijedao, bili su veoma utješeni.
Radosna nada koju su na taj način dobili, da će pravedni mrtvi
~ 86 ~
ustati iz svojih grobova u sveti, srećan besmrtni život, bila je u
izrazitoj suprotnosti s njihovim ranijim paganskim idejama o
smrti. Jer su vjerovali da nema budućeg života, srećnog susreta
sa onima koje su voljeli i izgubili na zemlji.
Solunjani su željno prigrabili ideju da Hristos dolazi da pro-
mijeni žive vjerne i da ih uzme k sebi. Pažljivo su čuvali živote
svojih prijatelja, da ne bi umrli i izgubili blagoslov koji su oče-
kivali prilikom dolaska svoga Gospoda. Ali, jednog za drugim,
smrt je odnijela njihove voljene; i oni su ih sahranili van vidika
sa strahom i drhtanjem. Svi njihovi preci su tako bili sahranjeni,
a Solunjani su sa tjeskobom poslednji put pogledali lica svojih
mrtvih, ne očekujući da će ih više sresti u budućem životu.
Prijem Pavlove poslanice za njih je bio veliki događaj.
Pismena komunikacija između prijatelja bila je vrlo rijetka po-
java u to vrijeme. U crkvi je vladala velika radost kada je posla-
nica bila otvorena i pročitana. Kakvu su im utjehu pružale te ri-
ječi koje su otkrivale pravo stanje mrtvih. Pavle im je u tome
pokazao da oni koji budu živi kada Hrist dođe neće otići u susret
svome Gospodu prije onih koji su zaspali u Isusu. Jer glas arhan-
đela i truba Božija treba da dopre do onih koji spavaju, i da mrtvi
u Hristu prvi uskrsnu, prije nego što se živima da dodir besmrt-
nosti. „Tada ćemo mi koji smo živi i ostali biti odneseni zajedno
s njima u oblacima, u susret Gospodu u zraku; i tako ćemo uvijek
biti sa Gospodom. Zato tješite jedni druge ovim riječima.“
Nadu i radost koju je ovo uvjeravanje dalo mladoj crkvi u
Solunu teško da možemo razumjeti. Oni su vjerovali i cijenili to
pismo, koje je stiglo od njihovog oca u jevanđelju, i njihova srca
su se zaljubila u onoga koji im je donio dragocjeno svjetlo istine.
On im je to rekao i ranije; ali u to vrijeme njihovi umovi su shva-
tali nove i izvanredno čudne doktrine za njih, i nije iznenađujuće
što im snaga nekih tačaka nije bila živo utisnuta u umove. Ali
oni su bili gladni istine, a Pavlova poslanica je njihovim dušama
~ 87 ~
dala novu nadu i snagu, čvršću vjeru i dublju naklonost prema
Otkupitelju koji je svojom smrću iznio život i besmrtnost na
vidjelo.
Tama koja je obavijala grob mrtvih je raspršena; jer su sada
znali da će njihovi prijatelji koji vjeruju biti uskrsnuti iz groba i
uživati u besmrtnom životu u kraljevstvu Božjem. Novi sjaj sada
je krunisao hrišćansku veru, i oni su vidjeli novu slavu u životu,
patnjama, smrti i uskrsenju Hristovom.
Pavle je napisao: „Bog će dovesti sa sobom i one koji spavaju
u Isusu.“ Mnogi tumače ovaj odlomak tako da su oni koji spa-
vaju dovedeni sa Hristom sa neba; ali Pavle je namislio da se
shvati da će na sličan način kao što je Hristos uskrsnuo iz mrtvih,
tako će Bog sa sobom iz grobova izvesti usnule svece i povesti
ih sa sobom na nebo. Dragocjena utjeha! slavna nada! ne samo
Solunskoj crkvi, već svim pravim hrišćanima koji žive na zemlji.
Pavle je ranije tako u potpunosti proučio temu znakova vre-
mena, pokazujući koji će se događaji dogoditi prije otkrivanja
Sina Čovječjega na oblacima nebeskim, da nije smatrao potre-
bnim ponovo u velikoj mjeri ulaziti u te pojedinosti ovom prili-
kom. On se, međutim, naglašeno osvrnuo na svoja prijašnja u-
čenja o toj temi: „A o vremenima i razdobljima, braćo, ne treba
da vam se piše. Jer i sami dobro znate da Gospodnji dan dolazi
baš kao lopov u noći. Kad budu govorili: ‘Mir i sigurnost!’, tada
će ih iznenada zadesiti uništenje kao porođajni bolovi trudnicu,
i neće umaći.“
Nemarni i nevjernici zatvaraju oči pred dokazima koje je
Hrist dao da upozori ljude na njegov dolazak. Oni nastoje da u-
tišaju svaku strepnju, dok se, u isto vrijeme, znaci kraja brzo
ispunjavaju, a svijet žuri ka periodu otkrivanja Sina Čovječjega
na oblacima nebeskim. Ali oni koji primaju svjetlo istine dok
obasjava njihov put, nisu u tami da bi ih ovaj veliki događaj
nesvjesno zadesio. Pavle uči da bi bilo grešno biti ravnodušan
~ 88 ~
prema znakovima koji bi trebalo da prethode drugom Hristovom
dolasku. One koji će biti krivi za ovo zanemarivanje, on naziva
djecom noći i tame. On hrabri budne i pažljive ovim riječima:
„Ali vi, braćo, niste u tami, pa da vas taj dan zatekne kao lopov.
jer vi ste svi sinovi svjetlosti i sinovi dana. Mi ne pripadamo ni
noći ni tami. Dakle, ne spavajmo kao što ostali spavaju, nego
bdimo i budimo trezveni.“
Apostolsko učenje o ovoj tački posebno je važno za crkvu u
našem vremenu. Iznad svih ostalih, oni koji žive tako blizu veli-
kog svršetka, trebaju biti trezveni i budni. Pažljivi hrišćanin je
hrišćanin koji radi, koji revno nastoji pročistiti svoj život i učiniti
sve što je u njegovoj moći za Božju stvar. Kako se povećava
njegova ljubav prema svom Otkupitelju, tako se povećava i nje-
gova ljubav prema svojim bližnjima. On ima teška iskušenja,
kao i njegov Učitelj; i, poput njega, on je u određenoj mjeri
čovjek tuge, tugujući zbog gadosti koje se čine u zemlji. Ali ova
tuga ne kvari njegovu narav, niti uništava njegov duševni mir.
Njegove nevolje, ako se dobro podnose, oplemenjuju i pročišća-
vaju njegovu prirodu. On je tako doveden u bliže zajedništvo sa
Hristom; a pošto je on, kroz žestoko protivljenje, učesnik u Hri-
stovim stradanjima, on će takođe biti učesnik njegove utjehe, i
konačno, sudionik njegove slave.
Pavle je nastavio svoju opomenu crkvi: „Molimo vas, braćo,
poštujte one koji se trude među vama i predvode u Gospodnjem
djelu i opominju vas, i s ljubavlju ih posebno cijenite zbog nji-
hovog rada. Budite u miru jedni s drugima.“
Solunjane su jako uznemiravale osobe koje su dolazile među
njih sa fanatičnim idejama i doktrinama. Crkva je bila pravilno
organizovana, a službenici su bili postavljeni da djeluju kao pro-
povjednici i đakoni. Ali neki nisu bili potčinjeni onima koji su
bili na autoritativnim pozicijama u crkvi. Zagrižene, samovoljne
osobe tražile su ne samo pravo na privatno prosuđivanje, već i
~ 89 ~
da budu javno saslušane u podsticanju svojih stavova o crkvi.
Pavle je, stoga, ozbiljno skrenuo pažnju svoje braće na poštova-
nje i priklanjanje onima koji su imali autoritet u crkvi i kojima
su povjerene odgovornosti povezane s njom.
On upozorava Solunjane da ne preziru dar proroštva i nalaže
pažljivo rasuđivanje u razlikovanju lažne manifestacije od isti-
nite: „Duh ne gasite. Proroštva ne prezirite. Sve provjeravajte,
držite se onoga što je dobro.“ On se moli da ih Bog u potpunosti
posveti, da njihov „cijeli duh i duša i tijelo budu sačuvani bes-
prekorno do dolaska Gospoda našega Isusa Hrista“; i na kraju,
dodaje uvjeravanje: „Vjeran je onaj koji vas poziva. On će to i
učiniti.“
U ovoj Prvoj poslanici Solunjanima, Pavlovo učenje o dru-
gom Hristovom dolasku bilo je u savršenom skladu sa njegovim
ranijim uputstvima crkvi. Ipak, neka solunska braća pogrešno su
shvatila njegove riječi. Shvatili su ga kako je izrazio nadu da će
i sam doživjeti dolazak Spasitelja. Ovo uvjerenje je poslužilo da
poveća njihov entuzijazam i uzbuđenje. Oni koji su ranije zane-
marili svoje brige i dužnosti, sada su smatrali da ih je apostol
podržavao; stoga su postali uporniji nego prije u podsticanju
svojih pogrešnih stavova.
U svom drugom pismu ovoj crkvi, Pavle nastoji da ispravi
njihova pogrešna shvatanja i da im iznese svoj pravi položaj. On
izražava svoje povjerenje u njihov hrišćanski integritet i zahval-
nost Bogu što njihova vjera nije jenjavala, i što je ljubav obilo-
vala jednih prema drugima, i za djelo njihovog božanskog Uči-
telja. Takođe navodi da ih predstavlja drugim crkvama kao uzor
strpljive i istrajne vjere koja hrabro odolijeva progonima i nevo-
ljama koje im donosi protivljenje neprijatelja Božjih. On ih vodi
naprijed u nadu u počinak od svih njihovih briga i nevolja, kada
će se Gospod Isus otkriti, „u plamenoj vatri i kad izvrši osvetu
nad onima koji ne poznaju Boga i koji se ne pokoravaju dobroj
~ 90 ~
vijesti o našem Gospodu Isusu Hristu“.
Zatim je pokazao da će se veliki događaji dogoditi u buduć-
nosti, kao što je najavljeno u proroštvu, prije nego što Hrist dođe.
Apostol je rekao: „Nemojte se brzo pokolebati umom, niti se
uznemiriti, ni duhom, ni riječju, ni pismom kao od nas, kao da
je dan Hristov blizu. Neka vas niko ne prevari ni na koji način;
jer taj dan neće doći, dok prvo ne dođe otpad i ne otkrije se
čovjek grijeha.“ Papska sila, koju je tako jasno opisao prorok
Danilo, tek je trebalo da se podigne, da vodi rat protiv Božjeg
naroda i da pogazi njegov zakon. Sve dok ova sila ne izvrši svoje
smrtonosno i bogohulno djelo, bilo bi uzaludno za crkvu da oče-
kuje dolazak svog Gospoda.
Tako je Pavle poništio argumente onih koji su ga predstavljali
kako uči da je Hristov dan blizu. Zadužio je svoju braću da ne
zanemaruju svoje dužnosti i da se ne predaju besposlenom čeka-
nju. Nakon njihovih blistavih iščekivanja trenutnog izbavljenja,
krug svakodnevnog života i protivljenja koje moraju očekivati
da će ga susresti, činilo se dvostruko zastrašujućim. Stoga ih je
podstaknuo na postojanost u vjeri. Njihovo djelo im je Bog odre-
dio; svojom vjernom privrženošću istini trebali su prenijeti dru-
gima svjetlost koju su primili. Poručio im je da se ne umore či-
neći dobro, i ukazao im je na vlastiti primjer marljivosti u ze-
maljskim stvarima dok rade s neumornom revnošću na Hristo-
vom putu. On je ukorio one koji su se predali lenjosti i bescilj-
nom uzbuđenju i uputio da „tiho rade i jedu svoj hljeb“. On je
takođe naložio crkvi da odvoji od svog zajedništva svakoga ko
ustraje u zanemarivanju njegovih uputstava. „Ipak“, dodao je,
„ne smatrajte ga neprijateljem, nego ga opominjite kao brata.“
Ovu poslanicu zaključio je i molitvom, da im usred životnih
muka i iskušenja mir Božji i milost Gospoda Isusa Hrista budu
utjeha i oslonac.

~ 91 ~
 Poglavlje XII—Apolo u Korintu

Nakon što je napustio Korint, Pavlov sledeći rad bio je u E-

fesu. Bio je na putu za Jerusalim da proslavi nastupajuće praz-
nike; a njegov boravak u Efesu bio je nužno kratak. Razgovarao
je sa Jevrejima u sinagogi i ostavio tako povoljan utisak da su ga
molili da nastavi svoj rad među njima. Njegov plan da posjeti
Jerusalim spriječio ga je da odugovlači; ali je obećao da će raditi
s njima po povratku. U Efes su ga pratili Akila i Priskila, a sada
ih je ostavio da nastavi dobro djelo koje je započeo.
U to vrijeme je Apolo, aleksandrijski Jevrejin, posjetio Efes.
Primio je najvišu grčku kulturu, bio je učenjak i govornik. Čuo
je učenja Jovana Krstitelja, primio krštenje pokajanja i bio je živi
svjedok da prorokov rad nije bio uzaludan. Apolo je temeljno
proučavao proročanstva i bio sposoban tumač Pisma, javno
objavljujući svoju vjeru u Hrista, koliko je i sam primio svjetlost.
Akila i Priskila su ga saslušali i vidjeli da su njegova učenja
pogrešna. Nije imao temeljno znanje o Hristovom poslanju, nje-
govom uskrsnuću i vaznesenju, i o djelu njegovog Duha, Utješi-
telja kojeg je poslao da ostane sa njegovim narodom za vrijeme
njegovog odsustva. Stoga su poslali po Apola, a obrazovani go-
vornik je od njih primio upute sa zahvalnim iznenađenjem i ra-
došću. Kroz njihova učenja dobio je jasnije razumijevanje Sve-
tog pisma i postao jedan od najsposobnijih branitelja hrišćanske
crkve. Tako je ovaj temeljni učenjak i briljantan govornik savr-
šenije naučio put Gospodnji iz učenja hrišćanskog muškarca i
žene čiji je skromni posao bio pravljenje šatora.
Apolo, pošto je bolje upoznao Hristovu nauku, sada je bio
nestrpljiv da posjeti Korint, a braća iz Efesa su napisala Korin-
ćanima da ga prime za učitelja u potpunom skladu sa Crkvom
Hristovom. On je u skladu s tim otišao u Korint, i radio sa samim
~ 92 ~
Jevrejima koji su odbacili istinu koju im je Pavle propovijedao.
Razgovarao je s njima od kuće do kuće, javno i privatno, poka-
zujući im Hrista u proroštvu; da je on bio Isus koga je Pavle pro-
povijedao i da su njihova očekivanja da će doći još jedan Mesija
bila uzaludna. Tako je Pavle posadio sjeme istine, a Apolo ga je
zalio; a činjenica da je Apolo podržavao Pavlovu misiju dala je
karakter prošlim trudovima velikog apostola među njima.
Njegov uspjeh u propovijedanju jevanđelja naveo je neke u
crkvi da uzdignu njegov trud iznad Pavlovog, dok je on sam ra-
dio u skladu s Pavlom na unapređenju djela. Ovaj suparnički duh
je prijetio da uveliko ometa napredak istine. Pavle je s namjerom
predstavio jevanđelje Korinćanima u njegovoj najprostijoj jed-
nostavnosti. Razočaran rezultatom svog rada u Atini, gdje je
svoje učenje i rječitost iznio na svoje slušaoce, odlučio je da
nastavi potpuno drugačiji kurs u Korintu. On je tamo iznio jasnu,
jednostavnu istinu, neukrašenu svjetovnom mudrošću, i studi-
ozno se zadržao na Hristu i njegovoj misiji u svijetu. Slušaoci su
suprotstavili Apolove elokventne govore i njegovu očitu učenost
s namjerno jednostavnim i neukrašenim Pavlovim propovijeda-
njem.
Mnogi su se izjasnili da su pod Apolovim vođstvom, dok su
drugi više voljeli Pavlove radove. Sotona je došao da iskoristi
ove zamišljene razlike u korintskoj crkvi, dovodeći ih u iskuše-
nje da ove hrišćanske propovjednike drže u suprotnosti. Neki su
tvrdili da je Apolo njihov vođa, neki Pavle, a neki Petar. Tako
se Pavle, u svojim nastojanjima da uspostavi hrišćanstvo, susreo
sa sukobima i iskušenjima kako u crkvi, tako i izvan nje.
Frakcije su takođe počele da rastu pod uticajem judaističkih
učitelja, koji su pozivali da preobraćenici na hrišćanstvo treba da
poštuju ceremonijalni zakon u pitanju obrezivanja. I dalje su tvr-
dili da su izvorni Izrael bili uzvišena i privilegovana djeca Abra-
mova i da su imali pravo na sva obećanja koja su im data. Iskreno
~ 93 ~
su mislili da će, zauzimajući ovo srednje mjesto između Jevreja
i hrišćana, uspjeti da uklone kuđenje koje je vezano za hrišćan-
stvo i da će okupiti veliki broj Jevreja.
Oni su potvrdili svoj stav, koji je bio u suprotnosti s Pavlo-
vim, pokazujući da je put apostola, u primanju neznabožaca u
crkvu bez obrezivanja, spriječio više Jevreja da prihvate vjeru
nego što je bilo pristupanja od neznabožaca. Tako su opravdali
svoje protivljenje rezultatima smirenog razmatranja Božjih priz-
natih slugu.
Odbili su da priznaju da je Hristovo djelo obuhvatilo cio svi-
jet. Tvrdili su da je on samo Spasitelj Jevreja; stoga su tvrdili da
ne-Jevreji treba da se obrežu prije nego što budu primljeni u pri-
vilegije Hristove crkve.
Nakon odluke sabora u Jerusalimu u vezi sa ovim pitanjem,
mnogi su i dalje bili ovog mišljenja, ali tada nisu dalje gurali
svoje protivljenje. Vijeće je tom prilikom odlučilo da obraćenici
iz jevrejske crkve mogu poštovati uredbe Mojsijevog zakona
ako žele, dok te uredbe ne smiju biti obavezne za obraćenike iz
neznabožaca. Suprotstavljena klasa je sada iskoristila ovo da
podstakne razliku između onih koji drže ceremonijalni zakon i
onih koji ga nisu poštovali, smatrajući da su ovi drugi udaljeniji
od Boga nego prvi.
Pavlovo ogorčenje je bilo uzburkano. Njegov glas je bio po-
digao strogi prekor: „Ako se obrežete, Hrist vam neće ništa ko-
ristiti.“ Stranka koja je tvrdila da je hrišćanstvo bezvrijedno bez
obrezivanja ustrojila se protiv apostola, i on ih je morao dočekati
u svakoj crkvi koju je osnovao ili posjetio; u Jerusalimu, Anti-
ohiji, Galatiji, Korintu, Efesu i Rimu. Bog ga je podstakao na
veliko djelo propovijedanja Hrista i to razapetoga; obrezivanje
ili neobrezivanje nije bilo ništa. Judaizirajuća stranka je na Pavla
gledala kao na otpadnika, koji želi da sruši pregradni zid koji je
Bog postavio između Izraelaca i svijeta. Posjećivali su svaku
~ 94 ~
crkvu koju je on organizovao, stvarajući podjele. Smatrajući da
cilj opravdava sredstva, oni su širili lažne optužbe protiv apo-
stola i nastojali da ga dovedu na loš glas. Dok je Pavle, obilazeći
crkve, pratio ove revne i beskrupulozne protivnike, sreo je
mnoge koji su na njega gledali s nepovjerenjem, i neke koji su
čak prezirali njegov trud.
Ove podjele u pogledu ceremonijalnog zakona i relativne
zasluge različitih propovjednika koji poučavaju Hristovu nauku,
izazvale su kod apostola mnogo tjeskobe i teškog rada. U svojoj
poslanici Korinćanima, on im se tako obraća na potonju temu:
„Podstičem vas, braćo, imenom našeg Gospoda Isusa Hrista,
da svi jedno govorite i da među vama ne bude podjela, nego da
budete potpuno ujedinjeni istim umom i istim načinom razmiš-
ljanja. Jer su mi Hlojini ukućani javili za vas, braćo moja, da
među vama ima svađa. Mislim na to što svako od vas govori: ‘Ja
sam Pavlov’, ‘A ja Apolov’, ‘A ja Kefin’, ‘A ja Hristov’. Dakle,
Hristos je podijeljen. Zar je Pavle bio razapet za vas? Ili ste u
Pavlovo ime kršteni?“
On takođe objašnjava razlog svog načina rada među njima:
„I tako vam ja, braćo, nisam mogao govoriti kao duhovnim lju-
dima, nego kao tjelesnim ljudima, kao maloj djeci u Hristu. Hra-
nio sam vas mlijekom, a ne čvrstom hranom, jer je još niste
mogli podnijeti. A ni sada je ne možete podnijeti, jer ste još tje-
lesni. Jer dok među vama ima ljubomore i svađe, zar niste tjele-
sni i zar ne postupate kao i drugi ljudi?“
Time im pokazuje da im se nije mogao, kada je bio s njima,
obratiti kao onima koji su imali iskustvo duhovnog života i tajne
pobožnosti. Koliko god bili mudri u ovozemaljskom znanju, bili
su samo bebe u poznavanju Hrista; a njegov posao je bio da ih
poduči osnovama, samom azbukom, hrišćanske vjere i doktrine.
Bio je njegov dio da posije sjeme, koje drugi mora zaliti. Posao
onih koji su ga slijedili bio je da prenesu rad sa tačke na kojoj ga
~ 95 ~
je on napustio i da daju duhovno svjetlo i znanje u pravo vrijeme,
kako je crkva bila u stanju podnijeti.
Kada je došao kod njih, oni nisu imali eksperimentalno zna-
nje o putu spasenja, a on je bio dužan da istinu predstavi u nje-
nom najjednostavnijem obliku. Njihovi tjelesni umovi nisu
mogli razaznati sveta Božja otkrivenja; bili su stranci u manife-
stacijama božanske sile. Pavle im je govorio kao onima koji nisu
znali za djelovanje te sile na srcu. Bili su tjelesno nastrojeni, a
apostol je bio svjestan da ne mogu shvatiti misterije spasenja; jer
duhovne stvari se moraju duhovno sagledati. Znao je da su
mnogi od njegovih slušalaca bili ponosni vjernici u ljudske teo-
rije i rasuđivači lažnih sistema teologije, koji slijepim očima pi-
paju u knjizi prirode u potrazi za kontradikcijom duhovnog i
besmrtnog života otkrivenog u Knjizi Božjoj.
Znao je da će kritika krenuti u pretvaranje hrišćanskog tuma-
čenja otkrivene riječi, a skepticizam će se prema Hristovom je-
vanđelju odnositi s porugom i podsmijehom. Trebalo mu je da
najpažljivije predstavi velike istine koje je želio da ih nauči.
Pravo hrišćanstvo je religija napretka. Ono uvijek daje svjetlost
i blagoslov, i ima u rezervi još veće svjetlo i blagoslov da podari
onima koji primaju njegove istine. Prosvjetljujući uticaj Hristo-
vog jevanđelja i Božja milost koja posvećuje, jedino mogu pre-
obraziti tjelesni um da bude u skladu s duhovnim stvarima.
Pavle se nije usudio da direktno ukori razvratnike i da im po-
kaže koliko je gnusan bio njihov grijeh u očima svetog Boga.
Njegov rad je, kao mudrog učitelja, bio da im postavi pravi cilj
života, utiskujući u njihove umove pouke božanskog Učitelja,
koje su bile osmišljene da ih izvedu iz svjetovnosti i grijeha do
čistote i besmrtnog života. Duhovna čula moraju sazrijevati sta-
lnim napredovanjem u poznavanju nebeskih stvari. Tako bi um
naučio da uživa u njima; i svaki bi propis Božje riječi zasjao kao
neprocjenjivi dragulj.
~ 96 ~
 Apostol se posebno zadržao na praktičnoj pobožnosti i karak-
teru te svetosti koja se mora steći da bi se osiguralo kraljevstvo
nebesko. Želio je da svjetlost Hristovog jevanđelja probije tamu
njihovih umova, kako bi mogli uočiti koliko su uvredljivi njihovi
nemoralni postupci u očima Boga. Stoga je teret Pavlovog pro-
povijedanja među njima bio Hrist, i to raspeti. Želio je da shvate
da tema njihovog najozbiljnijeg proučavanja i najveće radosti
treba da bude velika istina spasenja kroz pokajanje prema Bogu
i vjeru u našeg Gospoda Isusa Hrista.
Filozof se udaljava od svjetlosti spasenja, jer to posramljuje
njegove gorde teorije. Svjetovnjak odbija da ga primi, jer bi ga
to odvojilo od njegovih zemaljskih idola, i privuklo u svetiji ži-
vot, za koji nema sklonosti. Pavle je uvidio da se Hristov karak-
ter mora razumjeti, prije nego što ga ljudi zavole i pogledaju na
krst okom vjere. Ovdje mora početi ono proučavanje koje će biti
nauka i pjesma otkupljenih kroz svu vječnost. Samo u svjetlu
krsta može se procijeniti prava vrijednost ljudske duše.
Prečišćavajući uticaj Božje milosti mijenja prirodnu sklonost
čovjeka. Nebo ne bi bilo poželjno za tjelesno nastrojene; njihova
prirodna, neposvećena srca ne bi osjećala nikakvu privlačnost
prema tom čistom i svetom mjestu; i kad bi im bilo moguće da
uđu, tamo ne bi našli ništa što im je slično, u njihovom grešnom
stanju. Sklonosti koje vladaju u prirodnom srcu moraju biti po-
korene Hristovom milošću, prije nego što pali čovjek može biti
uzdignut da se uskladi s Nebom i uživa u društvu čistih i svetih
anđela. Kada čovjek umre grijehu i oživi za novi život u Hristu
Isusu, božanska ljubav ispunjava njegovo srce; njegovo razumi-
jevanje je posvećeno; pije iz nepresušnog vrela radosti i znanja;
i svjetlost vječnog dana obasjava njegov put, jer on ima Svjetlost
života sa sobom neprestano.
Pavle je nastojao da utisne na svoju braću iz Korinta činjenicu
da su on sam i s njim povezani propovjednici bili samo ljudi,
~ 97 ~
ovlašćeni od Boga da poučavaju istinu; da su bili pojedinačno
angažovani u istom djelu, koje im je dao njihov Nebeski Otac; i
da su svi zavisili od njega za uspjeh koji je pratio njihov rad. „Jer
kad jedan govori: ‘Ja sam Pavlov’, a drugi: ‘Ja sam Apolov’, zar
niste isti kao i drugi ljudi? Ko je, dakle, Apolo? A ko je Pavle?
Samo sluge koje izvršavaju službu koju im je Gospod dao i
preko kojih ste postali pobožni. Ja sam posadio, Apolo je zalio,
ali Bog je dao da raste.“
Svijest o tome da je Božji sluga treba da nadahne propovjed-
nika energijom i marljivošću da istrajno izvršava svoju dužnost,
s pogledom usredsređenim na slavu svog Gospoda. Bog je sva-
kom od svojih glasnika dao njegovo posebno djelo; i dok postoji
različitost darova, svi se moraju skladno uklopiti u vođenju ve-
likog djela spasenja. Oni su samo oruđa božanske blagodati i
sile.
Pavle kaže: „Tako niti je nešto onaj koji sadi, niti onaj koji
zaliva, nego Bog koji daje da raste. A onaj koji sadi i onaj koji
zaliva jedno su, ali svaki će dobiti nagradu prema svom trudu.
Jer mi smo Božji saradnici, a vi ste Božja njiva, Božja građe-
vina.“ Učitelj Hristove istine mora biti blizu samog krsta, da bi
doveo grešnike na njega. Njegov posao treba da bude da propo-
vijeda Hrista i da pažljivo izbjegava da skrene pažnju na sebe i
na taj način optereti svetu istinu, kako ne bi ometao njenu spa-
sonosnu silu.
Ne može postojati jači dokaz u crkvama da istine iz Biblije
nisu posvetile primaoce, od njihove privrženosti nekom omilje-
nom propovjedniku i njihove nespremnosti da prihvate trud ne-
kog drugog učitelja i da od njih profitiraju. Gospod šalje pomoć
svojoj crkvi kako im je potrebna, a ne kako oni izaberu; jer krat-
kovidi smrtnici ne mogu da razaznaju šta je za njihovo najviše
dobro. Retkost je da jedan propovjednik ima sve kvalifikacije
potrebne da usavrši bilo koju crkvu u svim zahtjevima
~ 98 ~
hrišćanstva; stoga Bog šalje druge službenike da ga slijede, jed-
nog za drugim, od kojih svaki posjeduje neke kvalifikacije u ko-
jima su ostali nedostatni.
Crkva treba sa zahvalnošću prihvatiti ove Hristove sluge, kao
što bi prihvatili i samog Učitelja. Oni bi trebali nastojati da
izvuku svu moguću korist iz uputa koje im propovjednici mogu
dati iz Božje riječi. Ali sami propovjednici se ne smiju idolizi-
rati; među ljudima ne bi trebalo biti religijskih ljubimaca i mi-
ljenika; istine koje donose treba prihvatiti i cijeniti u krotkoj po-
niznosti.
U vrijeme apostola, jedna strana je tvrdila da vjeruje u Hrista,
ali je odbijala da oda dužno poštovanje njegovim ambasadorima.
Tvrdili su da ne slijede nikakvog ljudskog učitelja, već da su po-
učeni direktno od Hrista, bez pomoći službenika jevanđelja. Bili
su nezavisni duhom i nisu bili voljni da se pokore glasu crkve.
Druga strana je tvrdila da je Pavle njihov vođa, i povlačila je
poređenja između njega i Petra, koja su bila nepovoljna za poto-
njeg. Drugi su izjavili da je Apolo daleko nadmašio Pavla u
obraćanju i snazi govorništva. Neki su tvrdili da je Petar njihov
vođa, tvrdeći da je bio najprisniji sa Hristom kada je bio na zem-
lji, dok je Pavle bio progonitelj vjernika. Postojala je opasnost
da ovaj stranački duh uništi hrišćansku crkvu.
Pavle i Apolo bili su u savršenom skladu. Potonji je bio razo-
čaran i ožalošćen zbog neslaganja u crkvi; nije iskoristio poka-
zanu sklonost, niti je ohrabrio, već je žurno napustio polje svađe.
Kada ga je Pavle kasnije pozvao da posjeti Korint, on je to odbio
i nije ponovo radio tamo sve do dugo nakon toga, kada je crkva
dostigla bolje duhovno stanje.

~ 99 ~
 Poglavlje XIII—Pavle u Efesu

Dok je Apolo propovijedao u Korintu, Pavle je ispunio svoje

obećanje da će se vratiti u Efes. Nakratko je posjetio Jerusalim i
proveo neko vrijeme u Antiohiji, mjestu njegovih ranih trudova.
Odatle je putovao kroz Malu Aziju, posjećujući crkve koje je
sam osnovao i jačajući vjeru učenika.
Grad Efes je bio glavni grad provincije Azije∗ i veliki trgo-
vački centar Male Azije. Njegova luka bila je krcata brodovima
iz svih djelova poznatog svijeta, a njene ulice vrvjele su od ljudi
iz svih zemalja. Stoga je predstavljao, poput Korinta, povoljno
misionarsko polje.
Jevreji, koji su sada široko rasprostranjeni po svim civilizo-
vanim zemljama, uglavnom su očekivali brzi dolazak Mesije. U
svojim posjetama Jerusalimu na godišnjim gozbama, mnogi su
izlazili na obale Jordana da slušaju propovijedanje Jovana Krsti-
telja. Od njega su čuli objavu Hrista kao Obećanog, a po
povratku kući prenijeli su vijest u sve djelove svijeta. Tako je
Proviđenje pripremilo put za apostolov trud.
Po dolasku u Efes, Pavle je zatekao dvanaestoro braće, koji
su, poput Apola, bili učenici Jovana Krstitelja i poput njega ste-
kli nesavršeno znanje o životu i poslanju Hrista. Nisu imali A-
polovu sposobnost, ali su sa istom iskrenošću i vjerom tražili da
šire svjetlo koje su primili. Ovi učenici nisu znali za misiju Duha
Svetoga, koga je Isus obećao svom vjernom narodu, da će biti
život i snaga Crkve. Na Pavlovo pitanje jesu li primili Duha Sve-
toga, odgovorili su: „Nismo ni čuli da postoji neki Sveti Duh.“

∗
Kako se koristi u Novom zavjetu, riječ Azija se ne odnosi na kontinent
Azije, već na rimsku provinciju koja je obuhvatala zapadni dio Male Azije, i
kojoj je Efes bio glavni grad.
~ 100 ~
Pavle je upitao: „Kojim ste se krštenjem onda krstili?“ A oni su
odgovorili: „Jovanovim krštenjem.“ Apostol je zatim nastavio
da im iznosi velike istine koje su temelj hrišćanske nade.
Pričao im je o Hristovom životu na zemlji i o njegovoj okrut-
noj i sramnoj smrti. Rekao im je kako je Gospodar života razbio
prepreke grobnice i ustao trijumfalno nad smrću. Ponovio je
Spasiteljev nalog svojim učenicima: „Data mi je sva vlast na
nebu i na zemlji. Idite, dakle, i naučite sve narode, krsteći ih u
ime Oca i Sina i Svetoga Duha.“ Rekao im je i o Hristovom o-
bećanju da će poslati Utješitelja, čijom će se silom činiti moćni
znaci i čuda, i opisao veličanstveno ispunjenje tog obećanja na
dan Pedesetnice.
Sa dubokim zanimanjem, i zahvalnom, zadivljujućom ra-
došću, učenici su slušali Pavlove riječi. Vjerom su shvatili Hri-
stovu žrtvu pomirenja i priznali ga za svog Otkupitelja. Zatim su
kršteni „u ime Isusovo“, i kad je Pavle položio ruke na njih, pri-
mili su i krštenje Svetim Duhom, kojim su bili osposobljeni da
govore jezicima drugih naroda i da prorokuju. Tako su ovi ljudi
bili osposobljeni da djeluju kao misionari na važnom polju Efesa
i njegove okoline, kao i da iz ovog centra šire Hristovo jevanđe-
lje u Maloj Aziji.
Njegujući ponizan i poučljiv duh ova braća su stekla svoje
dragocjeno iskustvo. Njihov primjer predstavlja pouku od velike
vrijednosti za hrišćane svih dobi. Mnogo je onih koji samo malo
napreduju u božanskom životu, jer su previše sami sebi dovoljni
da zauzmu poziciju učenika. Zadovoljni su time što ostaju u
neznanju Božje riječi; oni ne žele promijeniti svoju vjeru ili
svoju praksu, i stoga se ne trude da dobiju veće svjetlo.
Kad bi Hristovi sledbenici bili samo usrdni tragaoci za bo-
žanskom mudrošću, bili bi odvedeni u bogata polja istine, koja
im još nisu bila poznata. Ko god se preda Bogu u potpunosti kao
Mojsije, biće vođen božanskom rukom istinski kao što je bio
~ 101 ~
veliki vođa Izraela. On može biti skroman i naizgled nenadaren;
ipak, ako sa srcem pune ljubavi i povjerenja posluša svaku naz-
naku Božje volje, njegove će moći biti pročišćene, oplemenjene,
snabdjevene energijom; njegove sposobnosti uvećane. Dok
skuplja pouka božanske mudrosti, povjereno mu je sveto povje-
renje; on je osposobljen da svoj život učini čašću Bogu i blago-
slovom za svijet. „Objava riječi tvojih prosvjetljuje, neiskusnom
razboritost daje.“
Samo intelektualno poznavanje religijske istine nije do-
voljno. Danas ima mnogo neznalica poput onih ljudi iz Efesa o
djelovanju Svetog Duha na srce. Ipak, nijedna istina nije jasnije
naučena u Božjoj riječi. Proroci i apostoli su se bavili ovom te-
mom. Sam Hrist skreće našu pažnju na rast biljnog svijeta kako
bi ilustrovao djelovanje svog Duha u održavanju vjerskog ži-
vota.
Sokovi vinove loze, koji se dižu iz korijena, razlivaju se na
grane koje održavaju rast i proizvode cvjetove i plodove. Tako
životvorna sila Duha Svetoga, koja proizilazi od Hrista i predaje
se svakom učeniku, prožima dušu, obnavlja motive i osjećanja,
pa čak i najtajnije misli, i donosi dragocjeni plod svetih djela.
Život svjedoči sjedinjenje sa pravim i živim Čokotom.
Autor ovog duhovnog života je nevidljiv, a precizan metod
kojim se on prenosi i održava je izvan moći ljudske filozofije da
objasni. To je misterija pobožnosti. Ipak, djelovanje Duha je u-
vijek u skladu s pisanom riječju. Kako u prirodnom, tako i u du-
hovnom svijetu. Ljudski život se čuva, trenutak po trenutak, bo-
žanskom snagom; ipak nije podržan direktnim čudom, već upo-
trebom blagoslova koji su nam na dohvat ruke. Tako se život
hrišćana održava upotrebom onih sredstava koja je proviđenje
opskrbilo. On treba da jede od hljeba života i da pije vodu spa-
senja. On mora bdjeti, mora se moliti, mora raditi, u svemu vo-
deći računa o uputama Božje riječi, ako želi „narasti do pune
~ 102 ~
mjere rasta čovjeka u Hristu Isusu“.
Postoji još jedna lekcija za nas u iskustvu tih jevrejskih obra-
ćenika. Kada su primili krštenje od Jovana, imali su ozbiljne
zablude. Ali sa jasnijim svjetlom oni su rado prihvatili Hrista
kao svog Otkupitelja; a ovim korakom unaprijed je došlo do pro-
mjene njihovih obaveza. Kako su primili čistiju vjeru, došlo je
do odgovarajuće promjene u njihovom životu i karakteru. U
znak ove promjene, i kao potvrda njihove vjere u Hrista, po-
novno su kršteni, u ime Isusovo.
Mnogi iskreni Hristovi sledbenici imali su slično iskustvo.
Jasnije razumijevanje Božje volje postavlja čovjeka u novi od-
nos prema njemu. Otkrivene su nove dužnosti. Mnogo toga što
je prije izgledalo nevino, ili čak hvale vrijedno, sada se vidi kao
grešno. Apostol Pavle navodi da iako je, kako je pretpostavljao,
bio poslušan Božjem zakonu, ipak kada je zapovijest podstak-
nula njegovu savjest od strane Duha Svetoga, „grijeh je oživio,
i ja sam umro“. Vidio je sebe grešnikom, a savjest se slagala sa
presudom zakona.
U današnje vrijeme ima mnogo onih koji su nesvjesno prekr-
šili jedan od propisa Božjeg zakona. Kada je razum prosvijetljen,
a tvrdnje četvrte zapovijesti podstiču savjest, oni sebe vide kao
grešnike u očima Boga. „Grijeh je kršenje zakona“ i „onaj koji
prestupi u jednoj tački kriv je za sve.“
Pošteni tragalac za istinom neće navesti nepoznavanje za-
kona kao izgovor za prestup. Svjetlost mu je bila na dohvat ruke.
Božja riječ je jasna i Hrist mu je naložio da istražuje Sveto
pismo. On poštuje Božji zakon kao svet, pravedan i dobar, i kaje
se za svoj prestup. Vjerom se zalaže za Hristovu krv pomirenja
i prihvata obećanje oprosta. Njegovo ranije krštenje ga sada ne
zadovoljava. Vidio je sebe kao grešnika, osuđenog Božjim za-
konom. Iznova je doživio smrt grijehu, i ponovo želi da bude
sahranjen s Hristom krštenjem, da bi mogao ustati da hodi u
~ 103 ~
novom životu. Takav put je u skladu s Pavlovim primjerom u
krštenju jevrejskih obraćenika. Taj događaj je zabilježen Duhom
Svetim kao poučna lekcija za crkvu.
Kao što je bio njegov običaj, Pavle je započeo svoj rad u E-
fesu podučavanjem u sinagogi Jevreja. Tamo je nastavio da radi
tri mjeseca, „diskutujući i uvjeravajući o Božjem kraljevstvu“.
U početku je naišao na dobar prijem; ali kao i na drugim poljima
rada, ubrzo su mu se nasilno suprotstavili nevjerni Jevreji. Kako
su oni ustrajali u svom odbacivanju jevanđelja, apostol je prestao
da propovijeda u sinagogi.
Božji Duh je djelovao s Pavlom i kroz njega u njegovom radu
za njegove sunarodnike. Predstavljeno je dovoljno dokaza da se
uvjere svi koji su iskreno željeli znati istinu. Ali mnogi su doz-
volili da ih kontrolišu predrasude i nevjera, i odbili su da se pre-
puste najubjedljivijim dokazima. U strahu da će vjera vjernika
biti ugrožena stalnim druženjem s ovim protivnicima istine,
Pavle je odvojio učenike kao posebno tijelo, a sam je nastavio
svoje javne upute u školi nekog Tirana, poznatog učitelja. Pavle
je vidio da su pred njim otvorena „velika vrata i djelotvorna“,
iako je bilo „mnogo protivnika“. Efes je bio ne samo najveličan-
stveniji, već i najpokvareniji grad u Aziji. Praznovjerje i senzu-
alni užici zavladali su njenom prepunom populacijom. Pod sjen-
kom njenih idolskih hramova, kriminalci svih rangova našli su
utočište, a najponižavajući poroci su cvjetali.
Grad je bio poznat po obožavanju boginje Dijane i praktiko-
vanju magije. Ovdje se nalazio veliki Dijanin hram, koji su stari
smatrali jednim od svjetskih čuda. Njegov ogromni obim i ne-
vjerovatna veličanstvenost učinili su ga ponosom, ne samo
grada, već i nacije. Kraljevi i prinčevi su ga obogatili svojim do-
nacijama. Efežani su se takmičili jedni s drugima u dodavanju
njegovog sjaja i postao je riznica velikog dijela bogatstva za-
padne Azije.
~ 104 ~
 Idol čuvan u ovom raskošnom zdanju bio je grubi, neotesani
lik, za koji tradicija kaže da je pao s neba. Na njemu su bili ispi-
sani mistična slova i simboli za koje se vjerovalo da posjeduju
veliku moć. Kada su izgovoreni, za njih se govorilo da postižu
čuda. Kada su ispisani, bili su cijenjeni kao moćna amajlija za
zaštitu svog posjednika od pljačkaša, bolesti, pa čak i smrti. E-
fežani su napisali brojne i skupe knjige kako bi objasnili znače-
nje i upotrebu ovih simbola.
Pošto je Pavle bio doveden u direktan kontakt sa idolopoklo-
ničkim stanovnicima Efesa, Božja sila se upečatljivo pokazala
kroz njega. Apostoli nisu uvijek bili u stanju činiti čuda po svojoj
volji. Gospod je svojim slugama dao ovu posebnu moć kako je
to zahtijevao napredak njegovog djela ili čast njegovog imena.
Poput Mojsija i Arona na faraonovom dvoru, apostol je sada mo-
rao da održi istinu protiv lažnih čuda magova; stoga su čuda koja
je činio bila drugačijeg karaktera od onih koje je do sada činio.
Kao što je rub Hristove haljine prenosio iscjeljujuću silu na onu
koja je tražila olakšanje dodirom vjere, tako je ovom prilikom
odjeća postala sredstvo liječenja za sve koji su vjerovali. „Bole-
sti su otišle od njih, a zli duhovi su izašli iz njih.“ Ipak, ova čuda
nisu ohrabrila slijepo praznovjerje. Kada je Isus osjetio dodir
žene koja pati, uzviknuo je: „Sila je izašla iz mene.“ Dakle,
Sveto pismo izjavljuje da je Gospod činio čuda Pavlovom ru-
kom, i da se uveličalo ime Gospoda Isusa, a ne ime Pavlovo.
Manifestacije natprirodne sile koje su pratile apostolov rad,
bile su sračunate da ostave dubok utisak na ljude koji su se bavili
čarobnjaštvom i ponosili se svojim odnosom sa nevidljivim bi-
ćima. Pavlova čuda bila su mnogo moćnija nego što su ikada
ranije bila svjedočena u Efesu, i bila su takvog karaktera da se
nisu mogla oponašati vještinom varalica ili čaranjem vračara.
Tako je Gospod uzvisio svog slugu, čak i po procjeni samih ido-
lopoklonika, neizmjerno iznad najomiljenijih i najmoćnijih
~ 105 ~
magova.
Ali Onaj kome su bili podložni svi duhovi zla i koji je svojim
slugama dao vlast nad njima, trebalo je da nanese još veću sra-
motu i poraz onima koji su prezirali i skrnavili njegovo sveto
ime. Čarobnjaštvo je bilo zabranjeno u Mojsijevom zakonu, pod
prijetnjom smrti, ali su ga s vremena na vrijeme tajno praktiko-
vali Jevreji otpadnici. U vrijeme Pavlove posjete Efesu, u gradu
su bili izvesni jevrejski egzorcisti, koji su, vidjevši čuda koja je
on učinio, tvrdili da imaju jednaku moć. Vjerujući da je Isusovo
ime djelovalo kao amajlija, odlučili su da istjeraju zle duhove
istim sredstvima koja je koristio apostol.
Pokušalo je sedmoro braće, sinova nekog Skeve, jevrejskog
sveštenika. Našavši čovjeka opsjednutog demonom, obratili su
mu se: „Zaklinjemo te Isusom, koga Pavle propovijeda. Ali zli
duh odgovori s podsmijehom: ‘Isusa znam, i Pavla znam; ali ko
si ti?’“ a opsjednuti je bjesomučnim nasiljem skočio na njih, tu-
kao ih i izranjavao, tako da su pobjegli iz kuće, goli i ranjeni.
Potpuni poraz i poniženje onih koji su oskvrnili Isusovo ime,
ubrzo su postali poznati širom Efesa, među Jevrejima i neznabo-
šcima. Dat je nepogrešiv dokaz o svetosti tog imena i opasnosti
koju bi pretrpjeli svi koji bi ga prizivali dok nisu vjerovali u Hri-
stovu božansku misiju. Užas je obuzeo umove mnogih, a djelo
jevanđelja su svi posmatrali sa strahom i poštovanjem.
Činjenice koje su ranije bile prikrivane sada su iznijete na
vidjelo. Prihvatajući hrišćanstvo, neka braća nisu se u potpunosti
odrekla svojih paganskih praznovjerja. Praksa magije se još uvi-
jek u određenoj mjeri nastavila među njima. Uvjereni u svoju
grešku zbog događaja koji su se nedavno odigrali, došli su i pot-
puno priznali Pavla, i javno priznali da su njihove tajne vještine
varljive i sotonske. Mnogi čarobnjaci su se takođe odrekli bav-
ljenja magijom i primili Hrista kao svog Spasitelja. Skupljali su
skupocjene knjige koje su sadržale tajanstvena „Efeška pisma“ i
~ 106 ~
tajne njihove vještine i spalili ih u prisustvu svih ljudi. Kada su
knjige izgorele, pristupili su obračunu vrijednosti žrtve. Procije-
njena je na pedeset hiljada srebrnika, što je oko deset hiljada do-
lara.∗
Uticaj ovih događaja bio je rasprostranjeniji nego što je čak i
Pavle tada shvatio. Manifestacija Hristove moći bila je velika
pobjeda hrišćanstva u samom uporištu sujeverja. Iz Efesa su vi-
jesti bile naširoko rasprostranjene i dat je snažan podsticaj Hri-
stovom djelu. Ove scene iz Pavlove službe živjele su u sjećanju
ljudi i bile su sredstvo preobraćenja mnogih na jevanđelje, dugo
nakon što je sam apostol završio svoj put.
Kada su efeški obraćenici spalili svoje knjige o magiji, poka-
zali su da su stvari kojima su se nekada najviše oduševljavali
sada najviše odvratne. Magijom i putem magije oni su posebno
uvrijedili Boga i ugrozili svoje duše, a protiv magije su pokazali
takvo ogorčenje. Ovdje je dat najbolji dokaz istinskog obraćenja.
Ti spisi o proricanju sadržali su pravila i oblike komunikacije
sa zlim duhovima. To su bili propisi obožavanja Sotone, upute
za traženje njegove pomoći i dobijanje informacija od njega. Ču-
vajući ove knjige, učenici bi se izložili iskušenju; prodavši ih,
stavili bi iskušenje na put drugima. Odrekli su se kraljevstva
tame i nisu oklijevali ni pri kakvoj žrtvi da unište njegovu moć.
Tako je istina trijumfovala nad ljudskim predrasudama, njiho-
vim omiljenim zanimanjima i njihovom ljubavlju prema novcu.
Rado se pretpostavlja da su paganska praznovjerja nestala
prije civilizacije devetnaestog vijeka. Ali Božja riječ i strogo
svjedočanstvo činjenica izjavljuju da se čarobnjaštvo u ovom
hrišćanskom dobu i u hrišćanskom narodu praktikuje jednako
kao i od magova iz starih vremena. Drevni sistem magije je, u

∗
Prema kalkulatoru inflacije dolara, danas bi ta svota iznosila oko 280 hiljada
dolara kupovne moći (prim. prev.).
~ 107 ~
stvarnosti, isti kao onaj koji je danas poznat kao moderni spiri-
tualizam. Sotona pronalazi pristup hiljadama umova predstav-
ljajući se pod maskom preminulih prijatelja. Sveto pismo istine
izjavljuje da „mrtvi ne znaju ništa“. Njihove misli, njihova lju-
bav, njihova mržnja su nestale. Mrtvi se ne druže sa živima. Ali
vjeran svom ranom lukavstvu, kada je u obliku zmije prevario
majku našeg roda, Sotona koristi ovaj izum da bi stekao kontrolu
nad ljudskim umovima.
Paganska proročišta imaju svoje parnjake u spiritualističkim
medijumima, vidovnjacima i gatarama današnjice. Mistični gla-
sovi koji su govorili u Endoru i Efesu svojim lažljivim riječima
još uvijek obmanjuju djecu ljudsku. Misterije paganskog oboža-
vanja zamijenjene su tajnim udruženjima i seansama, opskurnim
tajnama i čudima čarobnjaka našeg vremena. Njihova otkrića s
nestrpljenjem primaju hiljade onih koji odbijaju da prihvate
svjetlo iz Božje riječi ili od njegovog Duha. Dok oni s prezirom
govore o starim magovima, veliki varalica se trijumfalno smije
dok se oni prepuštaju njegovoj vještini u drugačijem obliku.
Njegovi agenti i dalje tvrde da liječe bolesti. Oni tvrde da ko-
riste elektricitet, magnetizam ili takozvane „saosjećajne lje-
kove“; ali u stvari, magnetska moć kojom se hvale direktno se
može pripisati Sotoninom čarobnjaštvu. Na taj način on baca
svoju čaroliju na tijela i duše ljudi.
Bolesni, ožalošćeni, radoznali komuniciraju sa zlim duho-
vima. Svi koji stupe ovdje su na opasnom terenu. Riječ istine
objavljuje kako ih Bog gleda. U davna vremena on je izricao
presude nad onim koji je poslao po savjet neznabožačkom pro-
ročištu: „Zar nema Boga u Izraelu pa da šalješ da se raspita kod
Balzevuva, ekronskog boga? Zato nećeš sići s postelje na koju
si se popeo, nego ćeš sigurno umrijeti.“
Vidljivi i nevidljivi svijet su u bliskom kontaktu. Kad bi se
veo podigao, vidjeli bismo zle anđele koji koriste svu svoju
~ 108 ~
vještinu da prevare i unište. Gdje god se vrši uticaj koji navodi
ljude da zaborave Boga, tamo Sotona ispoljava svoju opčinjava-
juću silu. Svi koji se upuštaju u scene rasula ili nereligioznog
zadovoljstva, ili traže društvo senzualista, skeptika ili bogohul-
nika, ličnim odnosom ili putem medija, petljaju se u čarobnjaš-
tvo. Prije nego što postanu svjesni, um je zbunjen, a duša zaga-
đena. Današnji Božji narod trebao bi poslušati apostolovo upo-
zorenje Efeškoj crkvi: „Nemoj imati zajednice s beskorisnim
djelima tame, nego ih ukoravajte.“

~ 109 ~
Poglavlje XIV—Pavlova iskušenja i pobjede

Više od tri godine Efes je bio centar Pavlovog djela. Ovdje je

podignuta crkva u procvatu, a iz ovog grada se jevanđelje proši-
rilo po cijeloj provinciji Azije, među Jevrejima i neznabošcima.
Apostol je neko vrijeme razmišljao o drugom misionarskom
putovanju. Poželio je ponovo da posjeti crkve u Makedoniji i
Ahaji, i nakon što je neko vrijeme proveo u Korintu, da ode u
Jerusalim, nakon čega se nadao da će propovijedati jevanđelje u
Rimu. U skladu sa svojim planom, poslao je Timoteja i Erasta
ispred sebe u Makedoniju; ali osjećajući da stvar u Efesu i dalje
zahtijeva njegovo prisustvo, odlučio je ostati do poslije Pedeset-
nice. Međutim, ubrzo se zbio događaj koji je ubrzao njegov odla-
zak.
Mjesec maj bio je posebno posvećen obožavanju boginje E-
fesa. Sveopšta počast u kojoj je ovo božanstvo držano, veličan-
stvenost njenog hrama i njenog obožavanja, privukli su ogroman
skup ljudi iz svih djelova azijske provincije. Tokom cijelog mje-
seca svečanosti su se odvijale sa najvećom pompom i sjajem.
Bogove su predstavljale osobe odabrane za tu svrhu, koje su
smatrane objektima obožavanja, a počašćeni su procesijama,
žrtvama i pijankama. Muzička nadmetanja, podvizi sportista i
žestoke borbe ljudi i zvijeri, privukle su zadivljenu publiku u
ogromna pozorišta. Zvaničnici izabrani da vode ovu veličan-
stvenu proslavu bili su najistaknutiji ljudi u glavnim gradovima
Azije. Oni su takođe bili osobe velikog bogatstva, jer se od njih
očekivalo da u zamjenu za čast svog položaja snose sve troškove
ove prilike. Čitav grad je bio poprište briljantnog prikaza i div-
ljeg veselja. Impozantne procesije stigle su do velikog hrama.
Vazduh je odzvanjao zvucima radosti. Narod se predao piro-
vima, pijanstvu i najgrešnijem razvratu.
~ 110 ~
 Ova gala sezona bila je mučan događaj za učenike koji su tek
došli u vjeru. Društvo vjernika koji su se sastajali u školi Tirana
bila je neharmonična nota u prazničnom horu. Podsmijeh, prekor
i uvrede su se slobodno bacali na njih. Pavlovim trudom u Efesu,
pagansko obožavanje zadobilo je značajan udarac. Primjetan je
bio pad posjećenosti nacionalnog festivala i entuzijazma vjer-
nika. Uticaj njegovih učenja proširio se daleko dalje od stvarnih
obraćenika u vjeru. Mnogi koji nisu otvoreno prihvatili nove
doktrine, postali su toliko prosvijetljeni da su izgubili svako
povjerenje u paganske bogove. Pavlovo prisustvo u gradu skre-
nulo je posebnu pažnju na ovu činjenicu, a protiv njega su izre-
čene glasne i duboke kletve.
Postojao je još jedan uzrok nezadovoljstva. Dugo je bio obi-
čaj među paganskim narodima da koriste male slike ili svetilišta
da predstavljaju svoje omiljene objekte obožavanja. Prenosive
statue napravljene su po uzoru na veliku Dijaninu sliku i bile su
široko rasprostranjene u zemljama duž obala Mediterana.
Nestrpljivo su traženi i modeli hrama koji je čuvao idola. Oboje
su smatrani objektima obožavanja i nošeni su na čelu procesija,
na putovanjima i vojnim pohodima. Iz proizvodnje i prodaje o-
vih svetilišta i slika u Efesu je izrastao opsežan i profitabilan
biznis.
Oni koji su bili zainteresovani za ovu granu industrije primi-
jetili su da im se dobici smanjuju. Svi su bili ujedinjeni u pripi-
sivanju neželjene promjene Pavlovom radu. Dimitrije, proizvo-
đač srebrnih svetišta, okupio je radnike svog zanata i nasilnim
pozivom pokušao da izazove njihovo ogorčenje protiv Pavla.
Izjavio je da je njihov promet ugrožen i ukazao na veliki gubitak
koji bi pretrpjeli ako bi apostolu bilo dopušteno da odvrati ljude
od njihovog drevnog bogosluženja. Zatim se pozvao na njihovo
vladajuće praznovjerje, rekavši: „A vidite i čujete da je taj Pavle
ne samo u Efesu nego i u cijeloj Aziji uvjerio mnoštvo ljudi i
~ 111 ~
preobratio ih, govoreći da bogovi načinjeni rukama nisu bogovi.
A osim toga, prijeti opasnost da će ovo naše zanimanje doći na
zao glas. I ne samo to, nego će se obezvrijediti hram velike bo-
ginje Artemide i nestaće veličanstvo te boginje koju obožava ci-
jela Azija i cio svijet.“ Ovaj govor je djelovao kao vatra na str-
njiku. Uzbuđene strasti ljudi su se probudile i izbile u poklič:
„Velika je Artemida∗ Efeška!“
Izvještaj o Dimitrijevom govoru brzo je kružio. Uzbuna je
bila strašna. Činilo se da je cijeli grad u gužvi. Ubrzo se skupila
ogromna gomila ljudi i požurili su u Akilinu radionicu, u jevrej-
skim četvrtima, s ciljem da se uhvati Pavle. U svom ludom bi-
jesu bili su spremni da ga rastrgnu. Ali apostol nije mogao biti
pronađen. Njegova braća, primivši nagovještaj opasnosti, požu-
rila su ga s tog mjesta. Anđeli Božji poslani su da čuvaju vjernog
apostola. Njegovo vrijeme da umre mučeničkom smrću još nije
došlo.
Ne uspijevajući pronaći predmet svog gnjeva, rulja je uhva-
tila dvojicu njegovih drugova, Gaja i Aristarha, i s njima požu-
rila u pozorište. Pavlovo skrovište nije bilo daleko, i ubrzo je
saznao za opasnost od svoje voljene braće. Njegova hrabrost je
bila u skladu s tom prilikom. Uvijek je bio spreman da požuri na
front u borbi za svog Gospoda. Zaboravljajući na sopstvenu si-
gurnost, poželio je da odmah ode u pozorište, da se obrati izgred-
nicima. Ali njegovi prijatelji su odbili da mu dozvole da se tako
žrtvuje. Gaj i Aristarh nisu bili plijen koji su ljudi tražili; nije
pričinjena nikakva ozbiljna šteta po njih. Ali kada bi se vidjelo
apostolovo blijedo, od brige istrošeno lice, to bi odmah izazvalo
najgore strasti rulje i ne bi postojala ni najmanja ljudska moguć-
nost da mu se spasi život.
Pavle je i dalje bio nestrpljiv da brani istinu pred mnoštvom;

∗
Latinski: Dijana (prim. prev.)
~ 112 ~
ali ga je konačno odvratila poruka upozorenja iz pozorišta. Ne-
koliko najuglednijih i najuticajnijih među sudijama uputilo mu
je iskrenu molbu da se ne upušta u situaciju tako velike opasno-
sti. Ovaj dokaz poštovanja koje su prema Pavlu imali vodeći
ljudi Azije nije značio priznanje vrhunskom integritetu njegovog
karaktera.
Nered u pozorištu se stalno povećavao. „Neki su vikali jedno,
a neki drugo; a veći dio nije znao zašto su se okupili.“ Zbog či-
njenice da su Pavle i neki od njegovih drugova bili jevrejskog
porijekla, Jevreji su smatrali da je na njih bačena ljaga i da bi
njihova sopstvena bezbjednost mogla biti ugrožena. Želeći da se
shvati da oni nemaju simpatija prema hrišćanima, gurnuli su na-
prijed jednog iz svog reda da iznese stvar pred narod. Za govor-
nika je izabran Aleksandar, jedan od zanatlija, kovač, za kojeg
je Pavle kasnije rekao da mu je učinio mnogo zla. Aleksandar je
bio čovjek znatnih sposobnosti i svu svoju energiju usmjerio je
da gnjev naroda usmjeri isključivo protiv Pavla i njegovih dru-
gova. Ali publika nije bila raspoložena da pravi fine razlike.
Vidjevši da je Aleksandar Jevrejin, odbacili su ga u stranu, a
uzbuna se neprestano povećavala dok su svi u jedan glas vikali:
„Velika je Dijana Efeška!“ Ova vika je trajala dva sata.
Najzad je nastupila kratkotrajna tišina, od čiste iscrpljenosti.
Tada je gradski zapisničar privukao pažnju gomile i zahvaljujući
vrlini svoje službe dobio pažnju. Svojom razboritošću i dobrom
rasuđivanjem ubrzo je uspio da smiri uzbuđenje.
Dočekao je ljude na njihovom terenu i pokazao da nema raz-
loga za sadašnji nemir. Apelovao je na njihov razum da odluče
da li bi stranci koji su došli među njih mogli promijeniti mišlje-
nje cijelog svijeta o njihovoj vladajućoj boginji. Rekao je: „Ljudi
Efežani! Ko to od ljudi ne zna da je grad Efes čuvar hrama velike
Artemide i lika koji je pao s neba? Dakle, pošto je to neosporno,
treba da se smirite i da ništa brzopleto ne činite. Jer doveli ste
~ 113 ~
ove ljude koji niti su ukrali nešto iz hrama, niti su hulili na našu
boginju.“ Zamolio ih je da razmisle da Pavle i njegovi drugovi
nisu oskrnavili Dijanin hram, niti su ogorčili osjećanja ikoga
vrijeđajući boginju.
Zatim je vješto okrenuo temu i prekorio Dimitrijev kurs: „A
ako Dimitrije i zanatlije koje su s njim imaju neku tužbu protiv
nekoga, postoje dani kada zasijeda sud, a tu su i prokonzuli, pa
neka tuže jedni druge. Ali ako tražite nešto više od toga, o tome
se mora odlučiti na zakonitoj skupštini.“ Završio je upozorava-
jući ih da bi takva pometnja, podignuta bez očiglednog razloga,
mogla podvrgnuti grad Efes osudi Rimljana, uzrokujući time
ograničenje njegove sadašnje slobode, i nagovještavajući da ne
smije biti ponavljanja scene. Pošto je ovim govorom potpuno
smirio poremećene elemente, zapisničar je raspustio skupštinu.
Dimitrijeve riječi otkrivaju pravi uzrok nemira u Efesu, kao i
uzrok velikog dijela progona koji su pratili apostole u njihovom
radu na objavljivanju istine. „Ovaj naš zanat je u opasnosti.“ Za
Dimitrija i njegove kolege, profitabilan posao izrade likova bio
je ugrožen učenjem i širenjem jevanđelja. Prihodi paganskih
sveštenika i zanatlija bili su u pitanju; i zbog toga su uspostavili
najogorčenije protivljenje apostolu i odbili da prime ili istraže
novu religiju, koja bi ih učinila mudrima za spasenje.
Pavlovi radovi u Efesu su konačno završeni. Smatrao je da je
uzbuđenje koje je prevladalo bilo nepovoljno za propovijedanje
jevanđelja. Njegovo srce je bilo ispunjeno zahvalnošću Bogu što
je njegov život sačuvan i što hrišćanstvo nije palo na rđav glas
zbog nemira u Efesu. Odluka zapisničara i drugih koji imaju
časne funkcije u gradu, postavila je Pavla pred narod kao nevi-
nog za bilo kakav nezakonit čin. Ovo je bio još jedan trijumf
hrišćanstva nad zabludom i praznovjerjem. Bog je podigao veli-
kog sudiju da opravda njegovog apostola i zadrži uzburkanu ru-
lju pod kontrolom.
~ 114 ~
 Pavle se rastavio od svoje djece u vjeri s ljubaznim oprošta-
jem. Krenuo je na svoje putovanje u Makedoniju, planirajući na
putu da posjeti Troadu. Pratili su ga Tihik i Trofim, obojica Efe-
žani, koji su mu ostali vjerni pratioci i saradnici do kraja njego-
vog života.
Pavlova služba u Efesu bila je sezona neprekidnog rada, mno-
gih iskušenja i duboke tjeskobe. Poučavao je narod javno i od
kuće do kuće, i sa mnogo suza ih poučavao i opominjao. Nepre-
stano su mu se suprotstavljali nevjerni Jevreji, koji nisu propuš-
tali priliku da pokrenu narodno osjećanje protiv njega. Iznova i
iznova ga je napadala rulja, vrijeđala i zlostavljala. Neprijatelji
istine su nastojali da unište posljedice njegovog rada na spasenju
ljudi svim sredstvima koja su mogli koristiti.
I dok se na taj način borio protiv opozicije, i s neumornom
revnošću gurajući naprijed jevanđeosko djelo i čuvajući interese
crkve još mlade u vjeri, Pavle je na svojoj duši nosio teret svih
crkava. Nije bio oslobođen čak ni danka na fizički rad. Ovdje je,
kao i u Korintu, radio vlastitim rukama kako bi opskrbio svoje
potrepštine. U umoru i bolu od neprekidnog rada i neprestane
opasnosti, oslabljen bolešću, a ponekad i potišten, postojano je
nastavio svoj posao.
Vijest koju je primio, o otpadništvu u crkvama koje je sam
osnovao, izazvala je duboku tjeskobu. Jako se bojao da će se
njegovi napori u njihovu korist pokazati uzaludnim. Mnoge
neprospavane noći proveo je u molitvi i ozbiljnom razmišljanju,
dok je saznavao za nove i različite metode koje su korišćene za
suprotstavljanje njegovom radu. Kad je imao priliku, pisao je
crkvama, dajući ukor, savjet, opomenu i ohrabrenje, kako je nji-
hovo stanje zahtijevalo. U svojim poslanicama apostol se ne
zadržava na vlastitim iskušenjima, ali se povremeno naziru nje-
gov trud i patnja na Hristovom putu. Bičevi i tamnice, hladnoća
i glad i žeđ, opasnosti na kopnu i na moru, u gradu i u pustinji,
~ 115 ~
od svojih sunarodnika, od neznabožaca i od lažne braće – sve je
to podnosio radi istine. Bio je klevetan, vrijeđan, „postao svačiji
otpad“, „zbunjen, proganjan, uznemiren sa svih strana“, „u opa-
snosti svaki čas“, „uvijek predan u smrt za Isusa radi“.
Usred stalne oluje protivljenja, galame neprijatelja i napušta-
nja prijatelja, neustrašivi apostol s vremena na vrijeme gotovo je
gubio srce. Ali on se osvrnuo na Golgotu i s novim žarom nasta-
vio širiti znanje o Raspetom. On je samo koračao krvlju umrlja-
nom stazom kojom je Hrist išao prije njega. Nije tražio osloba-
đanje od ratovanja sve dok ne odloži svoj oklop pred nogama
svog Otkupitelja.
Prošlo je osamnaest vjekova otkako se apostol odmorio od
svojih trudova; pa ipak, istorija njegovih muka i žrtava za Hrista
spada u najdragocjenije blago crkve. Tu istoriju je zabilježio
Duh Sveti, da bi Hristovi sledbenici u svakom dobu na taj način
bili podstaknuti na veću revnost i vjernost u djelu svog Učitelja.
Kako se ovaj heroj vjere uzdiže iznad samozadovoljnih, la-
komislenih muškaraca koji se danas gomilaju u redovima slu-
žbe. Kada su podvrgnuti običnim životnim poteškoćama i isku-
šenjima, mnogi smatraju da im je sudbina teška. Ali šta su oni
učinili ili pretrpjeli za Hristovo djelo? Kako izgleda njihov zapis
u poređenju sa zapisom ovog velikog apostola? Kakav su teret
duše osjećali za spas grešnika? Oni malo znaju o samoodricanju
ili žrtvovanju. Oni su dužni Hristovoj blagodati za svu vrsnoću
karaktera koju posjeduju, za svaki blagoslov koji uživaju. Sve
što oni jesu i sve što imaju je otkupnina krvi Hristove. Dok se
Hristove sluge susreću s protivljenjem i progonom, ne bi smjeli
dozvoliti da im vjera oslabi ili da njihova hrabrost propadne. Uz
Hrista kao pomoćnika, oni se mogu oduprijeti svakom neprija-
telju i savladati svaku poteškoću. Na njima je ista obaveza koja
je nagnala apostola na njegov neumorni trud. Samo oni koji se
ugledaju na njegovu vjernost, podijeliće s njim krunu života.
~ 116 ~
 Poglavlje XV—Pavle piše Korinćanima

Prvu poslanicu Korinćanima napisao je apostol Pavle tokom

drugog dijela svog boravka u Efesu. Jer za nijednu crkvu nije
osjetio dublje zanimanje ili uložio ozbiljniji napor od vjernika u
Korintu. Činilo se da je dobro sjeme koje je posijao obećavalo
obilnu žetvu; ali neprijatelj je zasadio kukolj među pšenicom, i
nije prošlo dugo dok je iznikao i donio svoj zli rod. Period Pavlo-
vog odsustva bio je vrijeme teških iskušenja za korintsku crkvu.
Bili su okruženi idolopoklonstvom i senzualizmom pod najvješ-
tijim i najprivlačnijim izgledom. Dok je apostol bio s njima, ovi
uticaji su imali malu moć. S njegovom čvrstom vjerom, njego-
vim žarkim molitvama i riječima pouke, i iznad svega, vlastitim
primjerom koji je nadahnjivao i ohrabrivao, oni su rado mogli
izabrati da trpe patnju radi Hrista, umjesto da uživaju u zado-
voljstvima grijeha. Ali kada je Pavle otišao, prirodni ukusi i
sklonosti uspostavili bi kontrolu. Obrazovanje i životne navike
ne mogu se prevazići u jednom danu. Malo po malo, mnogi su
odstupili od vjere.
Tri godine je bio tihi glas koji ih je pozivao ka nebu. Poput
djece Izraela kada je Mojsije bio sakriven od pogleda na obla-
cima Sinaja, sjeli su da jedu i piju, i ustali da igraju. Ne mali broj
se vratio ponižavajućim grijesima paganstva, kao da nikada nisu
čuli nebesku poruku; neki su činili bezakonje u tajnosti, drugi
otvoreno, i s duhom drske smjelosti, izopačujući Sveto pismo
kako bi opravdali svoj put.
Pavle je kratko pisao crkvi, najavljujući plan koji je neko
vrijeme gajio, da ih posjeti odmah po odlasku iz Efesa i ponovo
po povratku iz Makedonije. U istom pismu ih je upozorio da pre-
kinu svaku komunikaciju sa članovima koji bi ustrajali u svojoj
raskalašnosti. Ali Korinćani su izopačili apostolovu misao,
~ 117 ~
prepirali se oko njegovih riječi i opravdavali se što su zanemarili
njegova uputstva.
Crkva je poslala Pavlu pismo, ne otkrivajući ništa o ogrom-
nim grijesima koji su postojali među njima, već je na samozado-
voljan način tražila od njega savjet o raznim stvarima. On je,
međutim, bio osvjedočen Duhom Svetim, da je pravo stanje
crkve bilo prikriveno, i da je ovo pismo bilo pokušaj da se od
njega izvuku izjave koje bi pisci mogli protumačiti da služe nji-
hovim vlastitim ciljevima. Otprilike u to vrijeme u Efes je došlo
nekoliko članova Hloinog domaćinstva, hrišćanske porodice vi-
sokog ugleda u Korintu. Odgovarajući na pitanja apostola, ova
braća su mu nevoljno dala izjavu o činjenicama kakve postoje.
Crkva je bila podijeljena po frakcijama; nesuglasice koje su
nastale u vrijeme Apolove posjete uveliko su se povećale. Lažni
učitelji su navodili braću da preziru Pavlova uputstva. Doktrine
i uredbe jevanđelja bile su izopačene. Oholost, idolopoklonstvo
i senzualizam su stalno rasli među onima koji su nekada bili Hri-
stovi učenici.
Najgori strahovi apostola bili su više nego ostvareni. Bio je
ispunjen užasom pred tako predstavljenom slikom. Ali ni sada
nije podlegao očaju. Nije zaključio da je njegov rad propao. Srca
koje je kucalo od muke i očiju zaslijepljenih suzama, tražio je
savjet od Boga i pravio svoje planove. Mora se odustati od nje-
gove trenutne posjete Korintu. U sadašnjem stanju crkve oni
nisu bili spremni da profitiraju njegovim radom. Poslao je Tita
u Korint da ih obavijesti o promjeni planova i da učini što je u
njegovoj moći da ispravi postojeća zla. Zatim, sazvavši svu hra-
brost svoje prirode, i držeći svoju dušu na Bogu, gušeći sva osje-
ćanja ogorčenja zbog nezahvalnosti koju je primio, i bacivši svu
svoju dušu na posao, diktirao je vjernom Sostenu jedno od naj-
bogatijih, najpoučnijih i najsnažnijih od svih njegovih pisama –
prvu sačuvanu poslanicu Korinćanima.
~ 118 ~
 Sa zadivljujućom jasnoćom i energijom, nastavio je da odgo-
vara na različita pitanja koja je predlagala crkva i da postavi
opšta načela, koja će, ako se budu poštovala, proizvesti bolje du-
hovno stanje. Njegovo pismo nije dugo proučavana produkcija
intelekta. Nije tražio uglađenim rečenicama da ugodi uhu svoje
braće. Njihove duše su bile u opasnosti. Upozorio ih je na nji-
hove opasnosti i vjerno je prekorio njihove grijehe. Ponovo im
je ukazao na Hrista i nastojao da iznova raspali žar njihove rane
odanosti.
Nakon nježnog pozdrava crkvi, on se osvrće na njihovo
iskustvo pod njegovom službom, kojom su navedeni da se od
idolopoklonstva okrenu ka služenju i obožavanju pravog Boga.
On ih podsjeća na darove Duha Svetoga koje su primili i pred-
stavlja pred njima njihovu dužnost da neprestano napreduju u
hrišćanskom životu kako bi dosegli Hristovu čistotu i svetost.
Pošto je tako pripremio put, on jasno govori o razdorima među
njima i podstiče svoju braću, u ime i po autoritetu Hristovom, da
prestanu sa svojim svađama i da ozbiljno traže hrišćansko jedin-
stvo i ljubav.
Pavle je mogao slobodno spomenuti kako i od koga je bio
obaviješten o podjelama u crkvi: „Jer su mi Hlojini ukućani ja-
vili za vas, braćo moja, da među vama ima svađa.“ Iako je Pavle
bio nadahnuti apostol, Gospod mu nije u svakom trenutku otkri-
vao samo stanje njegovog naroda. Oni koji su bili zainteresovani
za prosperitet crkve i vidjeli kako se zla uvlače, iznijeli su mu
stvar, i na osnovu svjetlosti koju je prethodno primio, bio je spre-
man da sudi o karakteru ovih događaja. Pošto mu Gospod nije
dao novo otkrivenje za to posebno vrijeme, oni koji su zaista
tražili svjetlost nisu odbacili njegovu poruku kao samo obično
pismo. Gospod mu je pokazao poteškoće i opasnosti koje će se
pojaviti u crkvama, da bi znao kako da se ponaša prema njima,
kada se razviju. Bio je postavljen za odbranu crkve; trebao je
~ 119 ~
paziti na duše kao onaj koji mora polagati račun Bogu; i zar ne
treba da obrati pažnju na izvještaje o njihovom stanju anarhije i
podjela? Zasigurno; a ukor koji im je poslao bio je napisan na-
dahnutim Duhom Božjim kao i bilo koja od njegovih poslanica.
Apostol nije spomenuo lažne učitelje koji su nastojali uništiti
plod njegovog rada. Zbog mraka i podjela u crkvi, mudro je
odbio da ih iritira takvim referencama, iz straha da neke sasvim
ne odvrati od istine. Ali on je skrenuo pažnju Korinćana na svoj
rad među njima, rekavši: „Prema milosti Božjoj koja mi je dana,
kao mudri majstor graditelj, ja sam postavio temelj, a drugi na
njemu gradi. Ali neka svaki čovjek pazi kako se na tome gradi.
Jer niko ne može postaviti drugi temelj osim onoga koji je
postavljen, a to je Isus Hrist.“
Pavle, kao pobornik vjere, nije oklijevao da objavi karakter
svog djela. Ali time se nije uzvisio kada je tvrdio da je mudar
graditelj, koji je postavio temelje na kojima je drugi mogao gra-
diti. Rekao je: „Jer mi smo saradnici sa Bogom“. Nije tražio sop-
stvenu mudrost; ali božanska sila, sjedinjena sa njegovim ljud-
skim naporima, omogućila mu je da predstavi istinu na način
koji je ugodan Bogu. Bio je saradnik Hristov, marljiv radnik u
prenošenju duhovnog znanja iz riječi Božje i Hristovih djela,
svima čija su srca bila otvorena za dokaze. Ujedinjen sa Hristom,
koji je bio najveći od svih učitelja, Pavlu je bilo omogućeno da
prenosi pouke božanske mudrosti, koje su zadovoljavale potrebe
svih klasa i uslova ljudi, i koje su trebale da se primjenjuju na
sva vremena, na sva mjesta i na sve ljude. Čineći to, apostol nije
sebi uzeo slavu, kao ponizno oruđe u Božjim rukama.
Gospod je Pavlu dao mudrost vještog arhitekte, da može
postaviti temelj crkve Hristove. Ova figura podizanja hrama
često se ponavlja u Svetom pismu, kao upečatljiva ilustracija
izgradnje prave hrišćanske crkve. Zaharija govori o Hristu kao o
Ogranku koji treba da izgradi hram Gospodnji. On takođe govori
~ 120 ~
o neznabošcima koji pomažu u ovom poslu: „I oni koji su daleko
doći će i graditi u hramu Gospodnjem.“
Pavle je sada radio u kamenolomu neznabožaca, da iznese
dragocjeno kamenje da se položi na temelj, koji je bio Isus Hrist,
da bi, došavši u dodir s tim živim kamenom, takođe moglo
postati živo kamenje. U pismu Efežanima, on kaže: „Sada,
dakle, niste više tuđinci i stranci, nego sugrađani svetima i uku-
ćani Božji; i izgrađeni na temelju apostola i proroka, a sam Isus
Hrist je bio glavni kamen temeljac; u kome sva zgrada, dobro
uokvirena, raste u sveti hram u Gospodu. U kome ste i vi zajedno
sazidani za stan Božji.“
U svom pismu Korinćanima on dalje piše: „Ako neko gradi
na ovom temelju, zlato, srebro, drago kamenje, drvo, sijeno, str-
njiku, rad svakog čovjeka će se pokazati; jer će se u onaj dan to
objaviti.“ Neki propovjednici svojim radom daju najdragocjeniji
materijal, zlato, srebro i drago kamenje, koji predstavljaju istin-
sku moralnu vrijednost u onima koje su stekli za djelo. Lažni
materijal, pozlaćen da oponaša istinski – to jest, tjelesni um i
neposvećeni karakter, prekriven prividnom pravednošću –
smrtno oko ne može lako otkriti; ali Božji dan će testirati mate-
rijal.
Drago kamenje predstavlja najsavršenije hrišćane, koji su
oplemenjeni i uglađeni milošću Božjom i nevoljama koje su
podnijeli uz mnogo molitve i strpljenja. Njihova poslušnost i lju-
bav nalikuju onima velikog Uzora. Njihovi životi su uljepšani i
oplemenjeni samopregorom. Oni će izdržati kušnju gorućeg
dana, jer su živo kamenje. „Onoga koji pobijedi napraviću stu-
bom u hramu Boga moga, i neće više izlaziti.“
Od svjetovne politike, mnogi nastoje, vlastitim naporima,
postati kao uglačano kamenje; ali oni ne mogu biti živo kamenje,
jer nisu izgrađeni na pravim temeljima. Božji dan će otkriti da
su oni u stvarnosti samo drvo, sijeno i strnjika. Veliki Dijanin
~ 121 ~
hram je uništen; njena veličanstvenost je potpuno nestala; oni
koji su vikali: „Velika je Dijana Efeška!“ nestali su sa njihovom
boginjom i hramom koji ju je čuvao. Njihova religija je zaborav-
ljena ili izgleda kao prazna priča. Taj hram je sagrađen na laž-
nom temelju, a kada su ga isprobali, pokazalo se da je bezvrije-
dan. Ali kamenje koje je Pavle izvukao iz Efesa pokazalo se kao
dragocjeno i postojano.
Pavle je postavio sebe na pravi temelj i doveo svaki kamen,
veliki ili mali, uglačan ili neobrađen, običan ili dragocjen, da se
poveže sa živim kamenom temeljcem, Hristom Isusom. Tako se
polako uzdigao hram crkve Božje. Apostol kaže: „Zar ne znate
da ste hram Božji, i da Duh Božji prebiva u vama? Ako ko
oskvrni hram Božji, Bog će ga uništiti; jer je hram Božji svet, a
koji ste hram vi.“
Pavle je u viziji imao pogled na Božji grad, sa njegovim te-
meljima; i on predstavlja prave hrišćanske obraćenike kao zlato,
srebro i drago kamenje. Ali Jevreji su izuzetno otežali Pavlovo
djelo. Oni su neprestano tvrdili da su jedina prava Abramova
djeca, i stoga jedini legitimni građevinski kamen za Božji dom;
i kada su neznabošci prihvatili jevanđelje i bili dovedeni do pra-
vog temelja, Jevreji su gunđali o ovom materijalu. Tako su ome-
tali Božije djelo; ipak, apostol je nepokolebljivo nastavio svoj
trud.
Pavle i njegovi saradnici bili su vješti arhitekti, jer su učili od
Hrista i njegovih djela. Morali su ne samo da grade, već i ruše.
Morali su se boriti sa netrpeljivostima, predrasudama i nasiljem
ljudi koji su gradili na lažnim temeljima. Pomoću Božje sile, a-
postoli su postali moćni u rušenju ovih neprijateljskih uporišta.
Mnogi koji su radili kao graditelji hrama Hristove crkve mogli
bi se uporediti sa graditeljima zida u Nehemijino vrijeme: „Oni
koji su zidali na zidu, i oni koji su nosili terete, s onima koji su
tovarili, svaki je svojom rukom radio na poslu, a s drugom je
~ 122 ~
držao oružje.“
Jedan za drugim plemeniti graditelji padali su na svom poslu
od ruke neprijatelja. Stefan je bio kamenovan; Jakov je ubijen
mačem; Pavlu je odrubljena glava; Petar je razapet; Jovan je bio
prognan. Pa ipak, kamen za kamenom dodavan je u građevinu,
crkva se povećavala usred strašnih progona koji su je zadesili, a
novi radnici na zidu zauzeli su mjesto palih.
Ovi vjerni graditelji marljivo su nastojali donijeti dragocjeni
materijal u žive temelje. Pavle se trudio da njegovo srce i karak-
ter bude u skladu sa Božjim zakonom, a zatim je ozbiljno nasto-
jao da postigne isti rezultat sa svojim obraćenima. Podstaknuo
je Timoteja: „Pazi na sebe i na nauk.“ To je dužnost svakog uči-
telja biblijske istine, da u svom životu ilustruje aktivne hrišćan-
ske vrline, da bude čista srca, predan svetom razgovoru, da bude
dobar i čini dobro.
Bog neće prihvatiti najsjajniji talenat ili najsposobniju slu-
žbu, osim ako nije položena na živi kamen temeljac i povezana
s njim; jer samo ovo daje pravu vrijednost sposobnosti, i čini
trud živom službom Bogu. Možemo se osvrnuti kroz vjekove i
vidjeti živo kamenje koje blista kao mlazovi svjetlosti kroz tamu
zablude i praznovjerja. Ovi dragocjeni dragulji će sijati sve ve-
ćim sjajem kroz vječnost. Iako mrtvi, pravednici svih vremena
svjedoče, zapisom svojih riječi i djela, o istini Božjoj. Imena mu-
čenika za Hrista ovjekovječena su među anđelima na nebu; i
čeka ih svijetla nagrada kada ih Životodavac pozove iz njihovih
grobova.
Blistavo svjetlo ovog uglačanog kamenja, postavljenog za
ljepotu u Hristovom hramu, uvijek je bilo izuzetno neprijatno
svijetu; jer njihov sjaj usred okolne tame pokazuje snažan kon-
trast između pravednosti i grijeha – zlata istine i šljake zablude i
tradicije. Oni koji sami odbijaju da se povinuju istini nisu voljni
da je drugi poslušaju; jer je put vjernika neprekidan ukor
~ 123 ~
nevjernicima i neposlušnim.
Sam Hristos, temelj i kruna Božjeg hrama, postao je „stijena
sablazni za one koji se spotiču na riječ“. Ipak, taj glavni kamen
temeljac, „zaista nedopušten od ljudi“, bio je „izabran od Boga
i dragocjen“. Iako su ga jevrejski graditelji odbacili, postao je
glava ugla. Hristos je ubijen; ali radovi na izgradnji nisu presta-
jali. Bio je počašćen na nebu i od vjernika na zemlji kao pravi
temelj.
Hristove sluge su uvijek bile u velikoj mjeri ometane u svom
radu zabludama koje su s vremena na vrijeme kvarile crkvu. Tje-
lesni umovi otimaju Božju riječ kako bi je učinili da povlađuje
njihovim ludostima i praznovjerjima. Tu nepogrešivu riječ, pra-
vilo po kojem svaki kamen donesen u temelj mora biti ispitan,
gotovo su odbacili mnogi koji su se činili revnosni graditelji
hrama Hristove crkve. Tako su nepažljivi radnici na kamen te-
meljac položili drvo, sijeno i strnjiku kao dragocjenu tečevinu.
Kada su carevi, kraljevi, pape i sveštenici pokušavali da oskr-
nave i unište ovaj Božji hram svetogrđem idolopoklonstva i pro-
gonom vjernika, Božje oko nijednog trenutka nije napuštalo nje-
govu zgradu i njegove radnike. Suočeni sa zjapećim zatvorima,
mučenjem i plamenom, djelo je raslo pod rukama vjernih ljudi;
struktura je nastala, lijepa i simetrična. Radnici su ponekad bili
gotovo zaslijepljeni maglom praznovjerja koja se gusto i tamno
slagala oko njih, i bili su potučeni nasiljem njihovih protivnika;
ipak, kao Nehemija i njegovi saradnici, oni su i dalje podsticali
rad. Njihov jezik je bio: Bog Neba živi i vlada; on će napredovati
u svom radu. Stoga ćemo mi, njegove sluge, ustati i graditi.
Slika koju Pavle koristi za hram podignut na kamenu teme-
ljcu predstavlja djelo Božjih slugu do kraja vremena. Svima koji
grade za Boga, apostol upućuje riječi ohrabrenja i upozorenja:
„Ako ostane nečije djelo koje je na njemu izgradio, primiće na-
gradu. Ako se nečije djelo spali, pretrpjeće gubitak; ali će on sam
~ 124 ~
biti spašen, ali kao iz ognja.“ Hrišćanski učitelj koji vjerno iznosi
riječ istine, vodeći svoje obraćenike ka svetosti srca i života, do-
nosi dragocjeni materijal u temelje; i u kraljevstvu Božijem biće
počašćen kao mudar graditelj. Onaj ko zanemari poučavanje
istine u njenoj čistoti, okupiće obraćenike koji nisu sveti srcem i
životom. On donosi materijal koji neće izdržati test. U dan Božji
on će pretrpjeti gubitak. Iako je moguće da oni koji su proveli
najbolje od života u podučavanju grešaka mogu, pokajanjem i
vjerom, biti konačno spašeni, ipak je njihov rad izgubljen. Nji-
hov život je propust dobrih rezultata koji su mogli biti osigurani.
Duše su sišle u propast, koje su vjernim predstavljanjem istine
mogle biti spašene. Apostol kaže: „Neka svaki pazi kako gradi.“
Pavle piše Korinćanima: „Premda sam slobodan od svih
ljudi, svima sam sebe učinio slugom, da više dobijem.“ Apostol
je želio da se njegova braća iz Korinta navedu da uvide sebičnu
ambiciju i netoleranciju koju su gajili. Stoga im on predstavlja
svoj vlastiti pravac djelovanja, kako bi nasuprot tome mogli uo-
čiti grešnost svog ponašanja. Radio je za ljude svih nacija, jezika
i naroda, i nastojao je da se susreće s različitim klasama na nji-
hovom vlastitom terenu. Izbjegavao je da istakne razliku između
sebe i njih. Trudio se da ostavi po strani svoja lična osjećanja i
da se nosi sa predrasudama osoba za koje je radio.
Dok je radio za neobraćene Jevreje, nije odmah počeo da pro-
povijeda ono što su oni smatrali opasnom jeresi, već je počeo sa
doktrinama oko kojih su se mogli složiti. Počevši od Mojsija i
proroka, vodio ih je postepeno od tačke do tačke, upoređujući
Sveto pismo sa pismom, prateći ispunjenje proročanstva, poka-
zujući dokaze da je Mesija trebao doći i način njegovog dolaska.
Zatim im je jasno predstavio cilj njegovog dolaska i šta je trebao
učiniti na zemlji i kako je trebao biti primljen.
Kada je održao mnoge govore o ovim temama, svjedočio je
da je Mesija zaista došao, a zatim je propovijedao jednostavno
~ 125 ~
jevanđelje Isusa Hrista. To je bilo lukavstvo koji Pavle spomi-
nje, govoreći da ih je uhvatio lukavo. Tako je pokušao da ublaži
predrasude i pridobije duše za istinu. Uzdržao se od nagovaranja
Jevreja na činjenicu da ceremonijalni zakoni više nisu na snazi.
Upozorio je Timoteja da ukloni svaku priliku da odbace njegov
trud. Poštovao je njihova pravila i uredbe koliko je to bilo u
skladu s njegovom misijom prema neznabošcima. On ne bi
obmanuo Jevreje niti ih je obmanjivao; ali se odrekao svojih lič-
nih osjećanja, istine radi.
Kod neznabožaca je njegov način rada bio drugačiji. On ih je
jasno obavijestio da se žrtveni prinosi i ceremonije Jevreja više
ne trebaju pridržavati, i propovijedao im je Hrista i to raspetog.
Apostol je u svojim radovima naišao na klasu koja je tvrdila
da je moralni zakon poništen, sa propisima ceremonijalnog
sistema. On je potvrdio zakon od deset zapovijesti i iznio ga pred
ljudima kao pravilo života. Pokazao je da su svi ljudi pod naj-
svečanijim obavezama da poštuju taj zakon, koji je Hristos do-
šao da učini časnim. On je učio da je Hrist jedini koji može oslo-
boditi ljude od posledica kršenja božanskog zakona; i da se samo
pokajanjem za svoje prošle prestupe, vjerom u Hristovu pomiri-
teljsku žrtvu i životom poslušnosti, ljudi mogu nadati da će do-
biti naklonost Božju.
Pavle nije omalovažavao savjesne skrupule onih koji su bili
slabi u vjeri ili slabog shvatanja. Nije ispoljavao svoje superi-
orno znanje, i pokazao prezir prema njihovom neznanju; već se
postavio što je moguće bliže u rang s njima, pokazujući prema
njima istinsku simpatiju i ljubav, i dovodeći ih do plemenitijih i
uzvišenijih pogleda. On kaže: „Bio sam sve svima ljudima, da
bih kako mogao neke spasiti.“ Veselom, strpljivom dobrotom i
hrišćanskom ljubaznošću osvajao je srca ljudi, smirivao njihove
predrasude i nastojao ih naučiti istini, a da ne uzbuđuje njihovu
borbenost. Sve je to učinio jer je volio duše ljudi i želio ih dovesti
~ 126 ~
Hristu da bi se spasile.
Pavle je nastojao da u umove svoje korintske braće utisne
važnost čvrste samokontrole, stroge umjerenosti i nepokoleb-
ljive revnosti u službi Hristu. Da bi ilustrovao hrišćanski rat, u-
poredio ga je sa igrama koje su se slavile u blizini Korinta i koje
je uvijek pratilo ogromno mnoštvo gledalaca. Ova ilustracija je
bila sračunata da ostavi živopisan utisak na umove onih kojima
se obraćao, jer se odnosila na ono s čime su oni bili blisko upoz-
nati. Među Grcima i Rimljanima uvedene su razne igre u svrhu
zabave, ali i sa ciljem da se mladići osposobe za ličnu snagu i
aktivnost, te ih tako osposobe za ratovanje. Trke pješaka bile su
najstarije i najcjenjenije od ovih igara. Održavale su se u odre-
đeno vrijeme i na određenim mjestima s velikom pompom, a bile
su pod pokroviteljstvom kraljeva, plemića i državnika. Osobe sa
rangom i bogatstvom su se bavile ovim vježbama, i nisu se uzdr-
žavale od napora ili neophodne discipline da bi stekli čast koju
su osvojili pobjednici.
Takmičenje je bilo regulisano strogim propisima, na koje nije
bilo žalbe. Prije nego što se imena kandidata unesu na listu kao
takmičari za nagradu, morali su proći strogu pripremnu obuku.
Strogo je bilo zabranjeno svako udovoljavanje apetitu ili neko
drugo zadovoljenje koje bi u najmanju ruku moglo uticati na nji-
hovu mentalnu ili fizičku snagu. Mišići su ostali jaki i gipki.
Svaki živac mora biti pod kontrolom, svaki pokret siguran, svaki
korak brz i nepokolebljiv, a sve moći držane na najvišem nivou,
da bi dali nadu u uspjeh u velikom iskušenju snage i brzine.
Kako su se takmičari u trci pojavili pred nestrpljivom i želj-
nom publikom, njihova imena su objavljena, a pravila trke izri-
čito navedena. Nagrada je stavljena na vidjelo pred takmičare, i
svi su zajedno krenuli, a fiksirana pažnja gledalaca inspirisala ih
je žarom i odlučnošću u pobjedi. Sudije su sjedile blizu cilja,
kako bi mogli pratiti trku od početka do kraja i dodijeliti nagradu
~ 127 ~
pobjedniku. Ako bi neki čovjek izašao kao pobjednik tako što je
iskoristio bilo kakvu nezakonitu prednost, nagrada mu nije do-
dijeljena.
U ovim takmičenjima bili su uključeni veliki rizici; nije bilo
neuobičajeno da jedan od takmičara padne mrtav dok se spremao
da trijumfalno osvoji nagradu. Ali to se nije smatralo prevelikim
rizikom da se ne bi trčalo zarad časti koja je dodijeljena osva-
jaču. Kad bi stigao do cilja, uzvik za uzvikom aplauza ogromnog
mnoštva razbijao je vazduh i budio odjeke okolnih brda i pla-
nina. Sudija mu je, pred očima gledalaca, uručio ambleme pob-
jede, kvarljivu lovorovu krunu i palminu grančicu koju je nosio
u desnoj ruci. Ovu krunu pobjednik je nosio sa velikim pono-
som. Njegova pohvala bila je ekstravagantno najavljivana i pje-
vana širom zemlje. Njegovi roditelji su primili svoj dio časti, a
čak je i grad u kojem je živio bio veoma cijenjen jer je iznjedrio
tako sjajnog sportistu.
Pavle predstavlja ove trke kao upečatljivu figuru hrišćanskog
ratovanja: „Zar ne znate da u trci svi trkači trče, ali samo jedan
dobija nagradu? Zato trčite tako da je osvojite! A svaki se tak-
mičar savladava u svemu. Oni to čine da bi dobili raspadljiv vi-
jenac, a mi neraspadljiv.“
Da bismo trijumfalno vodili hrišćanski put, potrebno nam je
pokazati snagu, strpljenje i samoodricanje, kao što je to bilo za
takmičare u igrama i utrkama Grka i Rimljana. Poput njih,
hrišćanin ne smije dozvoliti da mu pažnju privlače gledaoci, niti
da ga skreću zabava, luksuz ili ljubav prema lakoći. Sve njegove
navike i strasti moraju se podvesti pod najstrožu disciplinu. Ra-
zum, prosvijetljen učenjem Božje riječi, i vođen njegovim Du-
hom, mora držati uzde kontrole. Svaka prepreka se mora uklo-
niti; nikakva težina ne smije ometati njegov kurs. A nakon što je
to učinjeno, potreban je najveći napor da bi se došlo do pobjede.
„Oni to čine da bi dobili raspadljiv vijenac, a mi
~ 128 ~
neraspadljiv.“ Lovorov vijenac koji vene predstavljen je pred
nama u najsnažnijem kontrastu sa postojanom čašću i krunom
besmrtne slave koju će dobiti onaj ko trijumfalno istrči hrišćan-
sku trku, i postane pobjednik u duhovnom ratu. Ne smije biti
zastoja u revnosti, nema kolebljivih koraka ili će napor biti
izgubljen. Poslednjih nekoliko koraka takmičara u trci uvijek su
se činili uz mučan napor da održe nesmanjenu brzinu. Dakle,
hrišćanin, kako se približava cilju, mora nastaviti s još više rev-
nosti i odlučnosti nego u prvom dijelu svog puta.
Pavle prenosi ilustraciju na pripremu neophodnu za uspjeh
takmičara u trci, na preliminarnu disciplinu, pažljivu i suzdržanu
ishranu, umjerenost u svemu. Oni su nepokolebljivo vježbali da
bi se dobila mala nagrada zemaljske časti. Koliko je važnije da
hrišćanin, čiji je vječni interes u pitanju, bude obučen da apetit i
strast potčini razumu i volji Božjoj. Ako će se ljudi dobrovoljno
podvrgnuti teškoćama, oskudici i samoodricanju kako bi osigu-
rali propadljivu nagradu svjetovnog odlikovanja, koliko bi više
hrišćanin trebao biti spreman učiniti i trpjeti radi sticanja vijenca
slave koji ne vene, i života koji teče paralelno sa životom
Božjim. Takmičari u drevnim igrama, nakon što su se podvrgli
samoodricanju i krutoj disciplini, ni tada nisu bili sigurni u pob-
jedu. Nagrada se može dodijeliti samo jednom. Neki bi mogli
uložiti najveći napor da zadobiju ovu krunsku čast, ali, kada su
ispružili ruku da je osiguraju, drugi bi, trenutak prije njih, mogao
zgrabiti željeno blago. To nije slučaj u hrišćanskom ratu. Oni
koji ispune uslove neće biti razočarani na kraju trke. Svi oni
mogu dobiti nagradu, pobijediti i nositi krunu besmrtne slave.
Mnoštvo u svijetu svjedoči ovoj igri života, hrišćanskom ratova-
nju. Monarh univerzuma i mirijade nebeskih anđela sa velikim
zanimanjem posmatraju napore onih koji se angažuju da vode
hrišćansku trku. Nagrada koja se daje svakom čovjeku biće u
skladu sa istrajnom energijom i vjernom ozbiljnošću s kojom je
~ 129 ~
izvršio svoju ulogu u velikom nadmetanju.
Sam Pavle je praktikovao samoodricanje i podnosio teške po-
teškoće i oskudice da bi dobio nagradu vječnog života, i svojim
primjerom i poukama naveo i druge da budu dobitnici iste na-
grade. On kaže: „Zato ja ne trčim besciljno i ne udaram pesni-
com kao da bijem vazduh, nego krotim svoje tijelo i držim ga u
pokornosti kao sluge, da ne bih kako propovijedajući drugima i
sam bio diskvalifikovan.“ Apostol je želio da pobudi svoju ko-
rintsku braću da uvide opasnost koja im prijeti kroz samozado-
voljstvo, stoga se zadržao na krutoj disciplini i uzdržljivosti ne-
ophodnim za razvoj zdravosti, snage i izdržljivosti kod takmi-
čara u igrama. Napravio je kontrast između ove pripreme i nje-
nih posljedica, i samozadovoljnog života korintskih hrišćana,
koji su imali pitanja od vječnog interesa, i kojima je bila potre-
bna najveća snaga tijela i uma da bi izašli kao pobjednici. Poka-
zao im je da je do sada njihov kurs zasluživao otvorenu kritiku;
jer ih čak ni briga za duhovno zdravlje i čast jevanđelja ne bi
mogla navesti da se odreknu žudnje apetita i strasti.
Udovoljavajući pokvarenim apetitima, čak su se ujedinili sa
neznabošcima u njihovim idolopokloničkim svetkovinama,
ugrožavajući tako vjeru novopreobraćenih iz idolopoklonstva.
Pavle ih savjetuje da čvrsto kontrolišu svoje niske strasti i ape-
tite. Tijelo, remek djelo Božje izrade, kao savršen i dobro ožičen
instrument, mora se održavati u zdravom stanju, da bi proizvelo
harmonično djelovanje. On kaže da bi, ako ne bi sprovodio u
praksi vlastite ukore, težnjom za ovladavanjem sobom, poštujući
umjerenost u svemu, i on, nakon što je propovijedao drugima, i
sam postao odbačen.
Apostol izjavljuje da nije trčao u hrišćanskoj trci nesigurno,
to jest, ravnodušno, voljan da bude odbačen; niti se borio kao što
borac vježba prije borbe, udarajući po zraku praznim udarcima,
bez protivnika. Ali kao što se, kada je u stvarnom sukobu, bori
~ 130 ~
za prevlast, savladava svog protivnika uzastopnim i dobro
usmjerenim udarcima, ruši ga na zemlju i drži ga tamo dok ne
prizna da je pobijeđen, tako se i apostol borio protiv iskušenja
Sotone i zlih sklonosti tjelesne prirode.
Pavle upućuje svoju braću na iskustvo drevnog Izraela, na
blagoslove koji su nagradili njihovu poslušnost i presude koje su
uslijedile nakon njihovih prestupa. On ih podsjeća na činjenicu
da su Jevreji na čudesan način vođeni iz Egipta, pod zaštitom
sjenovitog oblaka danju i ognjenog stupa noću. On pripovijeda
kako je cijela družina tako bezbjedno prošla kroz Crveno more,
dok su Egipćani, koji su pokušavali da pređu na sličan način, svi
bili utopljeni. Bog je u ovim djelima priznao sav Izrael kao svoju
crkvu. „Svi su jeli isto duhovno jelo, i svi su pili isto duhovno
piće; jer su pili od duhovne stijene koja ih je pratila; a ta stijena
je bio Hrist.“ Jevreji su na svim svojim putovanjima imali Hrista
kao vođu. Razbijena stijena predstavljala je Hrista, koji je trebao
biti ranjen zbog ljudskih prestupa, da bi tok spasenja mogao teći
do njih.
Bez obzira na naklonost koju je Bog pokazao Jevrejima, ipak
zbog njihove opake žudnje za luksuzom koji su ostavili u Egiptu,
– zbog njihovih grijeha i pobune – na njih su došle Božije pre-
sude. Apostol nalaže svojoj braći pouku koju treba naučiti: „Ove
su nam stvari bile primjeri, da ne žudimo za zlim stvarima, kao
što su i oni žudjeli.“
Pavle nastavlja, dajući najsvečanija upozorenja protiv grijeha
idolopoklonstva, razuzdanosti i umišljenosti, zbog kojih su
mnogi Izraelci pali u pustinji. On navodi primjere iz svete isto-
rije kako bi pokazao kako je ljubav prema lakoći i zadovoljstvu
pripremila put za one grijehe koji su prizvali Božju osvetu. Kada
su sinovi Izraelovi sjeli da jedu i piju, i ustali da igraju, odbacili
su pravedni strah Božji koji su prije kratkog vremena osjetili dok
su slušali zakon sa Sinaja. Napravili su zlatno tele da predstavlja
~ 131 ~
Boga i obožavali ga na svečanom vjerskom skupu. Opet, nakon
uživanja u raskošnoj gozbi povezanoj sa obožavanjem Bal-
Feora, mnogi od Jevreja su pali zbog razuzdanosti, i Božji gnjev
se pokazao prema njima, a dvadeset tri hiljade je ubijeno mačem
po naredbi Božjoj preko Mojsija.
Apostol preklinje Korinćane: „Ko misli da stoji, neka pazi da
ne padne.“ Ako postanu hvalisavi i samouvjereni, i zanemare
bdjenje i molitvu, pali bi u teški grijeh i prizivali bi na sebe gnjev
Božji. Ipak, Pavle nije želio da se prepuste malodušnosti ili o-
beshrabrenju. Kakva god da su njihova iskušenja ili njihove o-
pasnosti, on ih uvjerava: „Bog je vjeran, koji neće dopustiti da
budete iskušani više nego što možete; već će sa iskušenjima naći
i način da umaknete, da biste mogli to podnijeti.“
Pavle nalaže svojoj braći da ispitaju kakav će uticaj njihove
riječi i djela imati na druge, i da ne čine ništa, ma koliko samo
po sebi nevino, što bi naizgled odobrilo idolopoklonstvo, ili što
bi vrijeđalo skrupule onih koji bi mogli biti slabi u vjeri. „Da li,
dakle, jedete, ili pijete, ili bilo šta drugo činite, sve činite na
slavu Božju. Ne sablaznite ni Jevreje, ni neznabošce, ni Crkvu
Božju.“
Apostolove riječi upozorenja korintskoj crkvi primjenjive su
na sva vremena i posebno su prilagođene potrebama našeg vre-
mena. Pod idolopoklonstvom nije mislio samo na obožavanje i-
dola, već i na sebičnost, ljubav prema lakoći, zadovoljenje ape-
tita i strasti. Sve ovo spada pod idolopoklonstvo. Samo ispovije-
danje vjere u Hrista i hvalisavo poznavanje istine ne predstavlja
hrišćanina. Religija koja nastoji samo zadovoljiti oko, uho i u-
kus, ili koja dopušta bilo kakvo štetno samoudovoljavanje, nije
Hristova religija. To je u skladu sa duhom svijeta i protivno je
učenju Svetog pisma. Festivali i prizori zabave, u kojima dekla-
risani članovi hrišćanske crkve oponašaju običaje i uživaju u za-
dovoljstvima svijeta, čine virtualnu zajednicu sa neprijateljima
~ 132 ~
Božjim.
Korinćani su uveliko odstupili od jednostavnosti vjere i har-
monije crkve. Nastavili su da se okupljaju radi bogosluženja, ali
sa srcima koja su bila otuđena jedno od drugog. Oni su izopačili
pravo značenje Gospodnje večere, u velikoj mjeri oslikavajući
idolopokloničke gozbe. Okupili su se da proslave muke i smrt
Hristovu, ali su tu priliku pretvorili u period gozbe i sebičnog
uživanja. Postalo je uobičajeno, prije pričešća, sjediniti se u
društvenoj trpezi. Porodice koje ispovijedaju vjeru donosile su
vlastitu hranu na mjesto sastanka i jele je ne čekajući uljudno da
drugi budu spremni. Sveta ustanova večere Gospodnje bila je, za
bogate, pretvorena u proždrljivu gozbu; dok su siromašni bili
natjerani da pocrvene kada je njihova oskudna hrana dovedena
u kontrast sa skupim jelima njihove bogate braće.
Pavle ukorava Korinćane što su dom Božji učinili mjestom
gozbe i veselja, kao društvo idolopoklonika: „Šta! Zar nemate
kuće za jelo i piće? Ili prezirete Crkvu Božju i sramotite one koji
nemaju?“ Javne vjerske svetkovine kod Grka su se održavale na
ovaj način, a hrišćani su bili navođeni da oponašaju njihov pri-
mjer slijedeći savjete lažnih učitelja. Ovi učitelji su počeli tako
što su ih uvjeravali da nije pogrešno prisustvovati idolopoklo-
ničkim gozbama i konačno su uveli slične prakse u hrišćansku
crkvu.
Pavle je nastavio da daje red i cilj Gospodnje večere, a zatim
je upozorio svoju braću da ne izvrću ovu svetu uredbu: „Kad god
jedete ovaj hljeb i pijete ovu čašu, smrt Gospodnju obznanjujete
dok on ne dođe. Zato, ko bude jeo ovaj hljeb i pio ovu čašu
Gospodnju, nedostojno, biće kriv za tijelo i krv Gospodnju. Ko
nedostojno jede i pije, sud sebi jede i pije, ne razaznajući tijelo
Gospodnje.“
Apostol je stoga nastojao, na najodlučniji i najimpresivniji
način, da ispravi lažne i opasne ideje i prakse koje su
~ 133 ~
prevladavale u korintskoj crkvi. Govorio je jasno, ali u ljubavi
za njihove duše. U njegovim upozorenjima i ukorima, svjetlo s
Božjeg prijestola obasjavalo ih je, da bi otkrilo skrivene grijehe
koji su onečišćavali njihove živote i karaktere. Ipak, kako će to
biti primljeno?
Dok je pisao Korinćanima, Pavle je čvrsto kontrolisao svoja
osjećanja; ali kada je pismo poslato, stigla je reakcija. Bojao se
da ne bi preduboko ranio one kojima je želio da bude na korist.
Jako se plašio daljeg otuđenja, a ponekad je čeznuo da se prisjeti
svojih riječi. Sa drhtavom tjeskobom čekao je da primi neke vi-
jesti o prijemu njegove poruke.
Oni koji su, poput apostola, osjećali odgovornost za voljene
crkve ili institucije, mogu najbolje cijeniti njegovu potištenost
duha i samooptuživanja. Sluge Božje koje nose teret njegovog
djela za ovo vrijeme, dijele isto iskustvo rada, sukoba i tjeskobne
brige koja je pala u udio velikog apostola. Opterećeni podjelama
u crkvi, nailazeći na nezahvalnost i izdaju od onih od kojih oče-
kuju saosjećanje i podršku, živo impresionirani pogibelji crkava
koje kriju bezakonje, primorani da daju blisko, iskusno svjedo-
čanstvo u ukoru grijeha, a zatim opterećeni strahom da su se
možda ponašali s prevelikom strogošću – vjerni vojnici krsta ne
nalaze odmora sa ove strane Neba.

~ 134 ~
 Poglavlje XVI—Druga
poslanica Korinćanima

Iz Efesa Pavle je otišao u Troadu, sa istim ciljem koji je uvi-

jek bio pred njim, a to je da ljudima otkrije put spasenja kroz
Hrista. Tokom posjete ovom gradu na pređašnjem putovanju, vi-
zija čovjeka iz Makedonije i molećivi povik: „Dođi i pomozi
nam“, odlučili su ga da propovijeda jevanđelje u Evropi. Time
je njegov boravak u Troadi bio skraćen i on je bio spriječen da
tamo radi kako je namjeravao; ali on navodi da su mu sada bila
otvorena vrata Gospodnja i da je postavio temelj crkve koja se
brzo povećavala.
Pavle je uputio Tita, po povratku iz Korinta, da mu se pridruži
u Troadi, i čekao je dolazak ovog voljenog saradnika, nadajući
se da će primiti neke vesti iz Korintske crkve. Ali sedmica za
sedmicom je prolazila, a Tit nije dolazio. Apostolova brižnost
postala je gotovo nepodnošljiva. On kaže: „Moj duh nije našao
odmora zbog Tita, mog brata.“ Napustio je Troadu i otišao u Fi-
lipu, gdje je sreo Timoteja, svog sina iz jevanđelja. Ovdje je bila
crkva koja je dokazala svoju ljubav prema Hristovom jevanđelju
svojom vjerom i djelima. Braća nisu odstupila od svog povjere-
nja u Gospodnjeg glasnika. Pavle ih u svojoj poslanici Filiplja-
nima ne osuđuje, već izgovara riječi toplog odobravanja. Istina
jevanđelja ih je potpuno preobratila. Ovu crkvu nije se moglo
spriječiti da daje donacije apostolu za njegovu podršku dok je
propovijedao jevanđelje, iako je on više puta odbijao prihvatiti
njihovu velikodušnost. Bio je veoma uporan u svojoj odlučnosti
da se sam izdržava, da se ne bi dala prilika da njegovi neprijatelji
kažu da je radio za svoju ličnu korist. Ali Filipljanima neće biti
uskraćena privilegija da pomažu Gospodnjem ambasadoru

~ 135 ~
dajući svoja sredstva da zadovolje njegove potrebe. Dva puta
dok je bio u Solunu, odmah nakon njihovog obraćenja, oni su su
mu poslali svoje darove. Opet su mu poslali potporu dok je pro-
povijedao u Korintu i radio za vlastito izdržavanje. Takođe, kada
je apostol bio zarobljenik u Rimu, vjerna ljubav njegove braće
Filipljana bila je dokazana njihovom ljubaznom brigom za nje-
govu udobnost.
Crkva u Filipi nije bila bogata. Pavle o ovoj braći kaže:
„Premda su bili u poteškoćama jer su doživjeli velika iskušenja,
obilovali su radošću, pa je njihovo krajnje siromaštvo urodilo
bogatstvom darežljivosti. Jer mogu posvjedočiti da su davali
prema svojim mogućnostima, a i preko svojih mogućnosti. Jer
oni su nas sami usrdno molili i preklinjali da im omogućimo da
prilože svoj velikodušni dar i da učestvuju u prikupljanju pomoći
u služenju svetima. I ne samo da su učinili kako smo se nadali
nego su prije svega sebe dali Gospodu i nama, po Božjoj volji.“
Jedan od ciljeva apostola na ovom putovanju je bio da prikupi
sredstva za pomoć siromašnim svecima u Jerusalimu. On je
uspostavio u korintskoj crkvi, kao i u Galatiji, sistem sedmičnih
prinosa, i naložio je Titu, prilikom njegove posjete Korintu, da
posveti posebnu pažnju prosleđivanju ovog dobronamjernog po-
duhvata. Ne samo da je apostol bio potaknut željom da ublaži
patnje svoje jevrejske braće, već se nadao da će ovaj opipljiv
izraz ljubavi i simpatije preobraćenika pagana ublažiti gorka
osjećanja koja su prema njima gajili mnogi vjernici u Judeji. Bez
obzira na siromaštvo filipljanske crkve, oni su se spremno pri-
družili apostolovom planu i podstakli ga da prihvati njihovu bla-
godat za siromašne hrišćane u Jerusalimu. Imali su najveće
povjerenje u njegov integritet i rasuđivanje i smatrali su ga odgo-
varajućom osobom koja će preuzeti odgovornost za njihove da-
rove.
Filipljani nisu čvrsto držali svoje male zemaljske posjede,
~ 136 ~
već su ih smatrali svojima samo za činjenje dobra. Tako su isku-
sili istinu Hristovih riječi: „Blaženije je davati nego primati“.
Osjećali su da je Hristovo djelo svuda jedno. Stoga su se, u svom
siromaštvu, osjećali prozvanima da pomognu drugim crkvama
kojima je to više potrebno od njih samih.
Ovaj duh neograničene darežljivosti trebao bi karakterisati
današnje crkve. Oni bi trebali neprestano držati teret na svojim
dušama za napredak Božje stvari na svakom mjestu. Dobročin-
stvo je sam temelj univerzuma. Bog je dobročinitelj ljudske po-
rodice. On je biće neiscrpne dobrote i ljubavi. Očeva ljubav
prema čovjeku bila je izražena u daru njegovog ljubljenog Sina
da spasi ljudski rod od propasti.
Hristos je dao svoj život za čovjeka. Bio je monarh na nebe-
skim dvorovima, ali je dobrovoljno napustio svoje bogatstvo i
čast i došao na zemlju, postavši siromašan i ponizan da bismo
mi mogli biti bogati i srećni u kraljevstvu nebeskom. Otkrivenje
jevanđelja treba da navede sve koji prihvataju njegove svete
istine da oponašaju velikog Uzora u činjenju dobra, u blagoslovu
čovječanstva i u životu samoodricanja i dobročinstva. Grijeh
pohlepe posebno je osuđen u Svetom pismu. Svjetovnost je u
ratu sa istinskim principima hrišćanstva. Život dobrotvornog
rada plod je hrišćanskog drveta.
Duboka tuga još uvijek počiva na Pavlovom umu i srcu zbog
njegovih bojazni u vezi s korintskom crkvom. Dok je bio u Fi-
lipi, započeo je svoju drugu poslanicu njima; jer su mu visili kao
teret na duši. Potištenost duha od koje je apostol patio mogla se,
međutim, u velikoj mjeri pripisati tjelesnim slabostima, koje su
ga činile vrlo nemirnim kada nije bio angažovan u aktivnoj slu-
žbi. Ali kada je radio na spasenju duša, on se uzdigao iznad fi-
zičke slabosti. Osjećao je da mu bolest od koje je patio predstav-
lja strašnu smetnju u njegovom velikom poslu i više puta je mo-
lio Gospoda da mu olakša. Bog nije smatrao prikladnim da
~ 137 ~
odgovori na njegove molitve u tom pogledu, iako ga je uvjerio
da bi mu božanska milost trebala biti dovoljna.
Pavlov teret zbog Korinćana nije ga napustio sve dok nije sti-
gao u Makedoniju, gdje je sreo Tita. On kaže: „Naše tijelo nije
imalo odmora, već smo bili uznemireni sa svih strana; spolja su
bile borbe, unutra su bili strahovi. Ipak, Bog koji tješi one koji
su oboreni, utješio nas je Titovim dolaskom.“ Izvještaj ovog
vjernog glasnika uveliko je olakšao Pavlov um. Tit ga je uvjera-
vao da se veći dio crkve u Korintu pokoravao nalozima apostola
i dao dokaz najdubljeg pokajanja za grijehe koji su nanijeli sra-
motu hrišćanstvu. Oni su odmah odvojili od svoje zajednice one
koji su zgriješili i koji su nastojali opravdati svoj pokvareni put.
Oni su takođe plemenito odgovorili na apel u ime siromašnih
svetaca u Jerusalimu.
U ovoj drugoj poslanici crkvi, apostol je izrazio svoju radost
zbog dobrog djela koje je učinjeno u njima: „Zato ako sam vas i
ražalostio svojim pismom, nije mi žao“ – kada je mučen strahom
da bi njegove riječi bile prezrene, a napola i žaljenjem što je pi-
sao tako odlučno i strogo. On nastavlja: „Sada se radujem, ne
zato što ste se ražalostili, nego zato što vas je ta žalost navela na
pokajanje, jer ste se ražalostili u skladu s Božjom voljom, i zbog
nas niste pretrpjeli nikakvu štetu. Jer žalost koja je u skladu sa
Božjom voljom podstiče na pokajanje koje vodi u spasenje, zbog
čega ne treba žaliti.“ To pokajanje koje je proizvedeno uticajem
božanske milosti na srce, dovešće do priznanja i napuštanja gri-
jeha. Takvi su bili plodovi za koje apostol izjavljuje da ih je ko-
rintska crkva ispoljila: „Jer, evo, upravo to što ste se ražalostili
u skladu s Božjom voljom urodilo je gorljivošću u vama, pa o-
čišćenjem, pa ogorčenjem, pa strahom, pa iskrenom željom za
pokajanjem, pa revnošću, pa ispravljanjem onoga što je neis-
pravno.“
Ipak, postojala je mala manjina Korinćana koja se tvrdoglavo
~ 138 ~
opirala svim naporima apostola za pročišćenjem crkve; ali nji-
hov kurs je bio takav da se niko nije mogao prevariti u njima.
Pokazali su vrlo gorak duh i bili su hrabri u osudi Pavla, optužu-
jući ga za plaćeničke motive i lukavstvo u propovijedanju jevan-
đelja i ophođenju s crkvama. Optužili su ga da je stekao ličnu
korist od sredstava koja su braća priložila u različite dobrotvorne
svrhe. S druge strane, neki su osporavali njegove tvrdnje o apo-
stolstvu, jer nije tražio podršku od crkava koje je podigao. Stoga
su optužbe njegovih protivnika bile oprečne i bez osnova.
Upravo takve nerazumne osobe susrećemo u našem vremenu,
ljude koji se suprotstavljaju napretku Božjeg djela, dok tvrde da
vjeruju u istinu. Oni odbijaju da dođu u harmoniju sa tijelom
crkve, a teret njihovog rada je da seciraju karaktere svoje braće,
da izazivaju mračne sumnje i šire prikrivene insinuacije. Mnogi
pošteni ljudi bivaju prevareni od strane ovih klevetnika, čija se
namjera ne prepoznaje tako lako kao što bi bilo da je prevarant
iznosio gole neistine.
Pavle, u svojoj drugoj poslanici Korinćanima, izražava svoju
vjeru i nadu u tu Crkvu, da, pošto su zbog Hrista pretrpjeli sra-
motu, neće ostati u nedoumicama i kušnjama bez utjehe. Većina
crkve bila je vjerna principima i čvrstog integriteta; sudjelovali
su u tuzi i strepnji svog oca u jevanđelju, i jako su žalili grijehe
nekih koji su ispovijedali hrišćansku vjeru.
Pavle je obavijestio Korinćane o svojoj nevolji u Aziji, gdje
smo, kako kaže, bili pritisnuti pretjerano, iznad snage, toliko da
smo očajavali čak i za život. U svojoj prvoj poslanici on govori
o borbi sa zvijerima u Efesu. Tako se poziva na fanatičnu gomilu
koja je tražila njegov život. Oni su zaista više ličili na bijesne
divlje zvijeri nego na ljude. Sa zahvalnošću Bogu, Pavle razma-
tra svoju opasnost i svoje oslobođenje. Kada je bio u Efesu,
mislio je da će se njegov život korisnosti uskoro završiti, da će
se obećanje koje mu je dato da će konačno umrijeti za svoju
~ 139 ~
vjeru, uskoro ispuniti. Ali Bog ga je sačuvao, a njegovo izvan-
redno izbavljenje natjeralo ga je da se nada da njegovim rado-
vima nije kraj.
Apostol spominje svoju muku zbog tereta crkava. Pritisak je
ponekad bio toliki da ga je jedva izdržao. Spoljašnje opasnosti i
unutrašnji strahovi su ga uznemiravali iznad njegove vlastite
moći. Lažni učitelji su izazivali predrasude njegove braće prema
njemu; iznijeli su lažne optužbe protiv njega da unište njegov
uticaj među crkvama koje je podigao. Ali, usred svih svojih pro-
gona i obeshrabrenja, mogao je da se raduje utjesi koju je našao
u Hristu.
Savjest ga nije optuživala za nepoštenje ili nevjernost svom
povjerenju. Bio je razlog za radost za njega što mu je, milošću
Božjom, omogućeno da radi u službi, ne koristeći svoju prirodnu
elokvenciju, da prima hvalu ljudi, već s jednostavnošću i čisto-
tom, u Duhu Božjem, njegov jedini cilj je bio dobro duša. Strah
Božji je oduvijek bio pred njim; Hristova ljubav ga je uvijek
podržavala. Nije simulirao, nije se trudio da stekne čast ili repu-
taciju mudrosti. Mudrost koju mu je dao Bog iskoristio je da
izbavi duše iz tame zabluda i praznovjerja, te da ojača i izgradi
crkve u presvetoj vjeri.
On je pazio na duše kao onaj koji mora položiti račun Bogu.
Nisu ga odvratili od njegove namjere protivljenje, laži, predra-
sude njegove braće ili progon njegovih neprijatelja. Svoju ljubav
bez interesa i trud podjednako je dao svim djelovima svijeta koje
je posjetio. On je propovijedao Hrista iskreno i jednostavno, a
crkva u Korintu nije mogla podnijeti nikakve optužbe protiv
njega.
On se poziva na obećanje koje im je dao, da će ih posjetiti
prije odlaska u Makedoniju. On im kaže da mu Bog nije dopustio
da ih posjeti prema njegovoj namjeri; jer bi njegovo prisustvo u
to vrijeme izazvalo krizu koja bi mogla ugroziti duše. Da ih je
~ 140 ~
posjetio odmah nakon odlaska iz Efesa, ne bi mogao uskratiti
ukor koji je njihov put zaslužio. Da su mu se tada oduprli, Božja
sila bi, preko njega, pohodila zle radnike. Bog je vidio da ovaj
put nije bio ispravan u to vrijeme i uputio je svog slugu u drugom
pravcu. On je poslao svoju prvu poslanicu da im predstavi zlo
njihovog puta, kako bi mogli pokazati pokajanje i preduzeti
mjere protiv onih koji su sramotili crkvu svojim lascivnim po-
našanjem.
Kroz Božji savjet bio je odvraćen od svoje prvobitne namjere
da ih posjeti, tako da kada bi im trebao otići, to ne bi bilo sa
prutom ispravljanja, već s ljubavlju, odobravanjem i duhom kro-
tosti. Osjećao je da se njegovim pismom može dobiti više nego
njegovim prisustvom u to vrijeme. On ih je opomenuo da uklone
zla koja postoje među njima, prije nego što lično posjeti Korint.
Njegovo sažaljenje prema njima pokazano je njegovim savje-
tom da one koji su bili tretirani zbog svojih grijeha, nakon što su
dali dokaz njihovog pokajanja, treba primiti s ljubavlju i dobro-
tom. Imali su slobodu da djeluju u njegovu korist prema grešniku
koji se kaje. Kad bi mogli oprostiti i prihvatiti pokajnika, on bi,
djelujući umjesto Hrista, potvrdio njihovu akciju. Tako apostol
pokazuje svoje povjerenje u mudrost crkve i priznaje njihov au-
toritet da ponovo prime u svoje zajedništvo one koji su jednom
svojim opakim putem povrijedili djelo, a sada su se istinski po-
kajali.
Pavlovi protivnici u crkvi iskoristili su protiv njega njegov
neuspjeh da posjeti Korint u skladu sa njegovim obećanjem, i
tvrdili su da je nedosledan i kolebljiv, mijenjajući svoje planove
u skladu sa svojim mogućnostima ili sklonostima. Ali apostol
svečano uvjerava svoju korintsku braću da su izvještaji neistiniti
i da bi ih njihovo znanje o njemu trebalo uvjeriti u njihovu
nepravdu. Njegova promjena namjere, gledano sa bilo kojeg sta-
novišta, nije bila dokaz da je njegova doktrina nesigurna. Kako
~ 141 ~
je Bog bio istinit i vjeran, Pavlovo propovijedanje nije bilo ne-
sigurno ili kontradiktorno. Nakon što je jednom objavio Hri-
stovu nauku, rekao je da u Hristu, i nikada nakon toga nije rekao
ne; ili, drugim riječima, nikada nije povukao ni jednu jedinu
tačku koju je utvrdio Božjom riječju. Njegovo svjedočenje bilo
je direktno, jednolično i skladno, a primjerom ga je svjedočio
njegov vlastiti život.
On i njegovi saradnici bili su, u svojim učenjima i doktri-
nama, nepromjenjivi. Njihov kurs je bio dosljedan i nepokoleb-
ljiv. Oduvijek su uvjeravali svoje slušaoce da se spasenje može
naći samo u Hristu. Što se tiče običaja i ceremonija, apostol je
izjavio da je mudro dočekivao ljude tamo gdje su bili, da se niko
ne može odvratiti od istine pritiskom na ono što nije od vitalne
važnosti. Pažljivo ih je poučio u istinski bitnim stvarima vjere.
Apostol izjavljuje da njihovo vjerovanje u istine jevanđelja
nije rezultat mudrosti riječi njihovih učitelja. Nikakva ljudska
sila nije dovela do velike promjene. Oni nisu bili preobraćeni iz
neznaboštva u Pavla ili bilo koga drugog čovjeka, već u hrišćan-
stvo. Bog ih je prihvatio i učinio svojom djecom, utisnuvši svoj
božanski lik u njihova srca kroz preobražavajuću silu svog Duha
i blagodati. Ali bilo je neophodno da oni među njima koji su i-
zopačili Hristovo jevanđelje i pokvarili čiste doktrine koje je on
poučavao budu ukoreni, kako bi se spriječilo da pokvare druge,
i da bi svi mogli biti upozoreni videći da je Božje negodovanje
bilo na tim neprijateljima vjere.
Nakon što je obavijestio svoju braću o svojoj velikoj tjeskobi
za njih i olakšanju koje je doživio pri Titovom dolasku, apostol
se oglasio glasom hvale i trijumfa: „Ali hvala Bogu koji nam
uvijek daje trijumf u Hristu, i obznanjuje miris svog poznanja
preko nas u svakom mjestu! Jer smo mi Hristov miris Bogu i
među onima koji se spasavaju i koji ginu.“ Figura u apostolovom
umu bila je figura generala koji se vraća iz pobjedničke borbe, a
~ 142 ~
prati ga niz zarobljenika, prema običaju tog vremena. U takvim
prilikama bilo je osoba imenovanih za kadioce. Dok je vojska
trijumfalno marširala kući, miomirisi, znak pobjede, bili su za-
robljenicima određenim da umru miris smrti, jer im je to poka-
zivalo da se približavaju vremenu pogubljenja. Ali za one od
zatvorenika koji su naišli na naklonost svojih otmičara i čiji su
životi trebali biti pošteđeni, to je bio miris života, jer im je po-
kazivao da im je sloboda blizu.
Pavle je bio vatreni protivnik jevanđelja, ali je bio pobijeđen
svjetlošću sa neba i dao se u Hristovo zarobljeništvo. Postao je
nosilac tamjana, signalizirajući pobjedu Hrista nad svojim nepri-
jateljima. Pavle je sada bio pun nade i vjere. Smatrao je da So-
tona neće trijumfovati nad Božjim djelom. Pohvala i zahvalnost
njegovog srca izlile su se kao dragocjena pomast. Odlučio je da
Isusovo ime i spasenje treba širiti kao slatki miris. On i njegovi
saradnici slaviće svoju pobjedu nad Hristovim neprijateljima i
istinom. Oni bi s novim žarom i hrabrošću pristupili svojim duž-
nostima da šire spoznaju o Hristu, kao mlaz mirisnog tamjana,
svijetom. Za one koji bi prihvatili Hrista, poruka bi bila miris
života za život; ali za one koji bi ustrajali u nevjeri, to bi bio
miris smrti na smrt.
Pavle, osjećajući ogromnu veličinu djela, uzvikuje: „A ko je
dovoljan za ove stvari?“ Ko je kompetentan da propovijeda Hri-
sta na takav način da njegovi neprijatelji neće imati opravdanog
razloga da preziru njega ili poruku koju on nosi? Pavle će uti-
snuti na vjernike svečanu odgovornost službe jevanđelja. Vjer-
nost u propovijedanju riječi, spojena s čistim i dosljednim živo-
tom, sama bi učinila napore službenika prihvatljivim Bogu i ko-
risnim za duše. Propovjednici naših dana, opterećeni osjećajem
veličine djela, mogu uz apostola uzviknuti: „Ko je dovoljan za
ove stvari?“

~ 143 ~
 Poglavlje XVII—Pavle
ponovo posjećuje Korint

Bila je jesen kada je Pavle ponovo posjetio Korint. Dok je u

daljini gledao korintske kule i uzvišenu citadelu, oblaci koji su
obavijali planine i bacali sjenku na grad ispod, činili su se pri-
kladnim simbolom zablude i nemorala koji su ugrožavali pro-
speritet hrišćanske crkve na tom mjestu. Pavlov um bio je uzne-
miren oprečnim mislima. Trebao je upoznati svoju djecu u vjeri
jevanđelja. Neki od njih su bili krivi za teške grijehe. Neki od
njegovih bivših prijatelja zaboravili su njegovu ljubav i slatko
prijateljstvo i samopouzdanje iz ranijih dana. Oni su postali nje-
govi neprijatelji i ispitivali su i osporavali da li je on pravi Hri-
stov apostol, kome je povjereno jevanđelje. Iako se većina crkve
okrenula od svojih grijeha i pokorila se Pavlovim nalozima, ipak
nije moglo biti s njima u potpunosti kao što je bilo prije njihovog
nemorala. Nije mogla postojati ona zajednica, ljubav i povjere-
nje između učitelja i ljudi, kao prilikom njegove nekadašnje
posjete.
Još je bilo nekih u crkvi, koji su, kada ih je apostol ukorio,
ustrajali na svom grešnom putu, prezirući njegova upozorenja i
prkoseći njegovom autoritetu. Došlo je vrijeme kada je morao
preduzeti odlučne mjere da uguši ovu opoziciju. On je upozorio
Korinćane na svoju namjeru da dođe i lično se obračuna sa tvr-
doglavim prestupnicima: „Pišem onima koji su do sada zgrije-
šili, i svima ostalima, da ako ponovo dođem, neću poštedjeti;
budući da tražite dokaz da Hrist govori u meni.“ On je odgodio
svoj dolazak, da im da vremena za razmišljanje i pokajanje. Ali
sada svi koji su nastavili svoj put zablude i grijeha, moraju biti
odvojeni od Crkve Hristove. Optužili su Pavla za plašljivost i

~ 144 ~
slabost zbog njegovog dugog strpljenja kroz ljubav prema njiho-
vim dušama. Sada bi bio primoran da slijedi kurs koji bi odbacio
ovu optužbu.
Kako se Pavle tako približava Korintu, kako je upečatljiv
kontrast u odnosu na kraj prijašnjeg putovanja, kada se Saul, „di-
šući prijetnjom i smrću protiv učenika Gospodnjih“, približio
Damasku! Koliko su različiti izgled, namjera i duh Saula i Pavla!
Tada mu je povjeren mač svjetovne vlasti, bio je agent San-
hedrina, jevrejski inkvizitor, istrebljivač jeretika, koji je tražio
žrtve za zatvaranje, bičevanje ili kamenovanje. Ispunjen pono-
som, odjahao je prema Damasku, sa slugama pod njegovom ko-
mandom da prevedu svoje zarobljenike u Jerusalim. Sada putuje
pješice, bez vanjskih znakova čina ili moći, i bez službenika
pravde koji bi izvršavali njegove naloge. Najviše što on može
učiniti da kazni one koji ne poštuju njegov autoritet, jeste da ih
odvoji od društva čiji se članovi posvuda smatraju neukim i
degradiranim. Njegovi neprijatelji izjavljuju da je njegovo tjele-
sno prisustvo slabo, a govor vrijedan prezira. Ipak, apostol nije
toliko nemoćan kako ga predstavljaju. On nosi nalog od Kralja
kraljeva. Cijelo nebo je angažovano da ga podržava. Njegovo
oružje nije tjelesno, već je moćno kroz Boga da sruši uporišta
grijeha i Sotone.
Došlo je do velike promjene u duhu apostola, kao i u njego-
vom vanjskom izgledu. Tada je „disao prijetnjom i ubijanjem
učenika;“ on je „napravio pustoš u crkvi;“ „odvodio je muškarce
i žene u zatvor;“ on ih je „primorao na bogohuljenje;“ bio je “i-
zuzetno bijesan“ protiv svih koji su poštovali ime Isusovo. Srce
mu je bilo ispunjeno gorčinom, zlobom i mržnjom; ipak je bio u
tolikoj zabludi da je zamišljao sebe kako služi Bogu, dok u stvar-
nosti obavlja Sotonino djelo. Sada je ponosna, strastvena Sau-
lova priroda preobražena Hristovom milošću. Njegovo srce žudi
za njegovim najogorčenijim protivnicima. Pomisao da im
~ 145 ~
nanese bol, ispunjava ga tugom. Napisao je svojoj braći: „Ako
vam ja izazivam tugu, ko je tu da mi pričini radost?“ Molio ih je
da ga poštede potrebe da se ozbiljno obračunava s njima. Ostalo
je sve što je bilo dobro i plemenito u Saulovom karakteru, ista
revnost gori na oltaru njegovog srca; ali je pročišćeno i sveto
posvećeno službi Hristu.
Pavla je u Korint pratila mala grupa saradnika, od kojih su
neki bili njegovi saputnici tokom mjeseci provedenih u Make-
doniji, i njegovi pomoćnici u prikupljanju sredstava za crkvu u
Jerusalimu. Mogao se osloniti na ovu braću za saosjećanje i
podršku u sadašnjoj krizi. I premda je stanje u korintskoj crkvi
bilo u nekim aspektima bolno i obeshrabrujuce, postojali su i
razlozi za radost i zahvalnost. Mnogi koji su nekada bili pokva-
reni i degradirani obožavaoci idola, sada su bili iskreni i ponizni
Hristovi sledbenici. Ne malo ih je još uvijek s toplom ljubavlju
smatralo apostola kao onoga koji im je prvi ponio dragocjenu
svjetlost jevanđelja. Dok je još jednom pozdravio ove učenike i
vidio dokaz njihove vjernosti i revnosti, osjetio je da njegov trud
nije bio uzaludan. U društvu svojih voljenih drugova i ovih vjer-
nih obraćenika, njegov iscrpljeni i uznemireni duh našao je
odmor i ohrabrenje.
Tri mjeseca Pavle je ostao u Korintu. U tom periodu ne samo
da je neumorno radio za crkvu u tom gradu, već je našao vre-
mena da se raduje širim misijama i da se pripremi za nova osva-
janja. Njegove misli su i dalje bile zaokupljene njegovim zamiš-
ljenim putovanjem od Jerusalima do Rima. Vidjeti hrišćansku
vjeru čvrsto utemeljenu u velikom centru poznatog svijeta, bila
je jedna od njegovih najdražih nada i najdražih planova. Crkva
je već bila podignuta u Rimu, a apostol je želio osigurati njihovu
saradnju u poslu za koji se nadao da će ga ostvariti. Kako bi pri-
premio put za svoj trud među ovom braćom, još strancima, obra-
tio im se pismom, najavljujući svoju namjeru da posjeti Rim, a
~ 146 ~
uz njihovu pomoć da postavi zastavu krsta u Španiji.
U svojoj Poslanici Rimljanima, Pavle je izložio velika načela
jevanđelja za koja se nadao da će ih lično predstaviti. Iznio je
svoj stav o pitanjima koja su mučila jevrejske i nejevrejske crkve
i pokazao da su nade i obećanja koja su nekada posebno pripa-
dala Jevrejima sada ponuđena neznabošcima. S velikom jasno-
ćom i snagom iznio je doktrinu opravdanja vjerom u Hrista. Dok
se obraćao rimskim hrišćanima, Pavle je namislio da podučava i
druge crkve; ali kako je malo mogao da predvidi dalekosežan
uticaj njegovih riječi! Velika istina o opravdanju vjerom, kako
je izložena u ovoj poslanici, stajala je kroz sve vjekove kao
moćni svjetionik koji će pokajanog grešnika voditi na put života.
Ovo svjetlo je raspršilo tamu koja je obavijala Luterov um i
otkrila mu moć Hristove krvi da očisti od grijeha. Vodio je hi-
ljade duša opterećenih grijehom do istog izvora oproštaja i mira.
Svaki hrišćanin ima razloga zahvaliti Bogu za tu poslanicu crkvi
u Rimu.
Dok je Pavle sa zanimanjem i nadom gledao na nova polja
rada na zapadu, imao je razloga za ozbiljnu zabrinutost u vezi sa
poljima svog nekadašnjeg rada na istoku. U Korintu su primljene
vijesti iz crkava u Galatiji, otkrivajući stanje velike pometnje, pa
čak i potpunog otpadništva. Judaistički učitelji protivili su se
radu apostola i nastojali da unište plod njegovog rada.
U skoro svakoj crkvi bilo je članova koji su bili Jevreji po
rođenju. Ovim preobraćenicima su jevrejski učitelji naišli na lak
pristup i preko njih su se učvrstili u crkvama. Bilo je nemoguće,
biblijskim argumentima, srušiti doktrine koje je Pavle poduča-
vao; stoga su pribjegli najbeskrupuloznijim mjerama kako bi se
suprotstavili njegovom uticaju i oslabili njegov autoritet. Izjavili
su da on nije bio Isusov učenik i da od njega nije dobio nikakav
nalog; ipak se usudio da podučava doktrine koje su direktno
suprotne onima koje su držali Petar, Jakov i drugi apostoli. Tako
~ 147 ~
su izaslanici judaizma uspjeli udaljiti mnoge hrišćanske obraće-
nike od svog učitelja u jevanđelju. Pošto su stekli ovo uporište,
naveli su ih da se vrate poštovanju ceremonijalnog zakona kao
suštinskog za spasenje. Vjera u Hrista i poslušnost zakonu deset
zapovijesti smatrani su od manjeg značaja. Podjela, krivovjerje
i senzualizam brzo su jačali među vjernicima u Galatiji. Pavlova
duša se uzburkala kada je vidio zla koja su prijetila da brzo u-
nište ove crkve. On je odmah pisao Galatima, razotkrivajući nji-
hove lažne teorije, i s velikom strogošću ukoravajući one koji su
odstupili od vjere.
U uvodu svoje poslanice, on je potvrdio svoju poziciju apo-
stola, „ne od ljudi, ni od čovjeka, nego od Isusa Hrista i Boga
Oca, koji ga je uskrsao iz mrtvih“. Bio je naimenovan od najvi-
šeg autoriteta, ne na zemlji, već na Nebu. Nakon pozdrava crkvi,
on im se naglašeno obraća: „Čudim se da se tako brzo odvraćate
od poziva Hristovom blagodaću na drugačiju dobru vijest. Ali
druga ne postoji.“ Doktrine koje su primili Galaćani, ni u kom
smislu se ne mogu nazvati jevanđeljem; bila su ljudska učenja i
bila su direktno suprotstavljena doktrinama koje je učio Hristos.
Apostol nastavlja: „Postoje samo neki koji vas zbunjuju i žele
da izopače dobru vijest o Hristu. Ali čak i kad bismo vam mi, ili
kad bi vam anđeo s neba objavio drugačiju dobru vijest od one
koju smo vam već objavili, neka bude proklet.“
Koliko je drugačiji od njegovog načina pisanja korintskoj
crkvi kurs kojim se on zalaže prema Galatima! U ophođenju s
prvim ispoljava veliki oprez i nježnost, dok druge prekorava s
naglom strogošću. Korinćani su bili savladani iskušenjem i pre-
vareni genijalnim sofizmom učitelja koji su predstavljali
zablude pod maskom istine. Bili su zbunjeni i zavedeni. Da bi ih
naučili da razlikuju lažno od istinitog, od njihovog instruktora je
bio potreban veliki oprez i strpljenje. Oštrina ili nerazumna
žurba uništili bi njegov uticaj na one kojima je nastojao da bude
~ 148 ~
od koristi.
U galatskim crkvama, otvorena, nemaskirana zabluda je isti-
snula vjeru u jevanđelje. Hrist, pravi temelj, bio je praktično
odbačen zbog zastarjelih ceremonija judaizma. Apostol je vidio
da ako se ove crkve spasu od opasnih uticaja koji su im prijetili,
moraju se preduzeti najodlučnije mjere, dati najoštrija upozore-
nja, kako bi se dovele u osjećaj njihovog pravog stanja.
Mudro se nositi s različitim klasama umova, pod različitim
okolnostima i uslovima, je posao koji zahtijeva mudrost i prosu-
đivanje, prosvijetljen i posvećen Duhom Božjim. Hristov služi-
telj treba da nauči važnost prilagođavanja svog rada stanju onih
kojima želi da bude od koristi. Nježnost, strpljenje, odlučnost i
čvrstina su podjednako potrebni; ali ih treba primjenjivati uz
odgovarajuće pravljenje razlike. Samo održavajući blisku vezu
s Bogom, njegove sluge se mogu nadati da će razumno odgovo-
riti na kušnje i poteškoće koje se još uvijek javljaju u crkvama.
Pavle je Galatima predstavio Hristovo jevanđelje u njegovoj
čistoti. Njegova učenja su bila u skladu sa Svetim pismom; i
Sveti Duh je svjedočio o njegovim trudovima. Stoga je upozorio
svoju braću da ne slušaju ništa što bi trebalo biti u suprotnosti s
istinom kojoj su bili naučeni.
Apostol se vraća svom vlastitom iskustvu, o čemu su Gala-
ćani ranije bili obaviješteni. On ih podsjeća na svoje iskustvo u
učenju od Jevreja i njegovu revnost za njihovu vjeru. Još u ranoj
mladosti postigao je priznanje kao sposoban i revan branilac
jevrejske vjere. Ali kada mu je Hristos otkriven, on se odmah
odrekao svih svojih budućih počasti i prednosti i posvetio svoj
život propovijedanju krsta. On apeluje na svoju braću da odluče
da li je u svemu tome mogao biti pokrenut bilo kakvim svjetskim
ili sebičnim motivom. Zatim im pokazuje da nakon svog obra-
ćenja nije imao priliku primiti pouku od čovjeka. Doktrine koje
je propovijedao otkrio mu je Gospod Isus Hrist. Nakon vizije u
~ 149 ~
Damasku, Pavle se povukao u Arabiju, radi zajedništva s Bo-
gom. Tek kada su prošle tri godine, otišao je u Jerusalim; i tada
je ostao samo petnaest dana, odatle je otišao da propovijeda je-
vanđelje neznabošcima. On izjavljuje da je bio „u licu nepoznat
crkvama Judeje koje su bile u Hristu. Ali oni su samo čuli da
onaj koji nas je progonio u prošlim vremenima, sada propovijeda
vjeru koju je jednom uništavao. I proslavili su Boga u meni.“
Razmatrajući tako svoju istoriju, apostol nastoji da svima po-
kaže da je posebnim ispoljavanjem božanske sile bio naveden da
sagleda i shvati velike istine jevanđelja, kako su predstavljene u
starozavjetnim spisima i otjelotvorene u životu Hrista na zemlji.
Znanje primljeno od samog Boga navelo je Pavla da upozori i
opominje Galaćane na tako svečan i pozitivan način. Nije iznio
jevanđelje u oklijevanju i sumnji, već sa sigurnošću čvrstog
uvjerenja i apsolutnog znanja. U svojoj poslanici on jasno ozna-
čava kontrast između poučavanja od strane čovjeka i primanja
instrukcija direktno od Hrista.
Apostol je podsticao Galaćane, kao njihov jedini siguran put,
da napuste lažne vodiče od kojih su bili zavedeni i da se vrate
vjeri koju su primili od Izvora istine i mudrosti. Ti lažni učitelji
bili su licemjerni, nepreobraženi ljudi; nesveti u srcu i pokvareni
u životu. Njihova religija se sastojala od niza ceremonija, čijim
su izvođenjem očekivali da će dobiti naklonost Božju. Nisu uži-
vali u doktrini koja je učila: „Ako se čovjek ne rodi nanovo, ne
može vidjeti kraljevstvo Božje.“ Takva religija je zahtijevala
preveliku žrtvu. Stoga su se držali svojih zabluda, varajući sebe
i obmanjujući druge.
Zamijeniti svetost srca i života vanjskim oblicima religije, još
uvijek je ugodno za neobnovljenu prirodu kao u dane apostola.
Iz tog razloga ima mnogo lažnih učitelja, a ljudi željno slušaju
njihove obmanjujuće doktrine. To je Sotonin proučeni napor da
odvrati umove ljudi od jednog puta spasenja, vjere u Hrista i
~ 150 ~
poslušnosti Božjem zakonu. U svakom dobu najveći neprijatelj
prilagođava svoja iskušenja predrasudama ili sklonostima ljudi.
U apostolska vremena naveo je Jevreje da uzvise ceremonijalni
zakon i odbace Hrista; u današnje vrijeme on navodi mnoge
deklarisane hrišćane, pod izgovorom da poštuju Hrista, da bace
prezir na moralni zakon i poučavaju da se njegova pravila mogu
nekažnjeno prekršiti. Dužnost je svakog vjernog sluge Božjeg
da se čvrsto i odlučno suprotstavi ovim izopačiteljima vjere, i da
neustrašivo razotkrije njihove zablude riječju istine.
Pavle nastavlja da opravdava svoju poziciju Hristovog apo-
stola, ne voljom ljudi, već Božjom silom. On opisuje svoju
posjetu Jerusalimu kako bi osigurao rješenje upravo onih pitanja
koja sada muče crkve u Galatiji, a to je da li ne-Jevreji treba da
se podvrgnu obrezivanju i da se pridržavaju ceremonijalnog za-
kona. Ovo je bio jedini slučaj u kojem se on prepustio sudu dru-
gih apostola kao superiornijeg u odnosu na svoj. Najprije je tra-
žio privatni razgovor, u kojem je iznio stvar u svim svojim smje-
rovima pred vodećim apostolima, Petrom, Jakovom i Jovanom.
Sa dalekovidnom mudrošću, zaključio je da ako se ovi ljudi
mogu navesti da zauzmu ispravan položaj, sve će se dobiti. Da
je prvi put iznio pitanje pred cijelim vijećem, došlo bi do podjele
osjećaja. Snažne predrasude koje su već bile pobuđene jer on
nije nametnuo obrezivanje paganima, navele bi mnoge da zau-
zmu stav protiv njega. Tako bi cilj njegove posjete bio poražen,
a njegova korisnost uveliko otežana. Ali tri vodeća apostola,
prema kojima nije postojala takva predrasuda, pošto su i sami
zadobili pravi položaj, iznijeli su stvar pred vijeće i od svih do-
bili saglasnost u odluci da se neznabošci oslobode obaveza ce-
remonijalnog zakona.
Pavle je dalje demantovao optužbe svojih neprijatelja, poka-
zujući da je njegov položaj Hristovog apostola priznao sabor u
Jerusalimu, i da je u svom radu među neznabošcima poštovao
~ 151 ~
odluke tog sabora. Oni koji su nastojali da unište njegov uticaj,
tvrdili su da priznaju Petra, Jakova i Jovana kao stubove crkve.
Stalno su veličali ove apostole i nastojali da dokažu da su supe-
riorniji od Pavla po položaju i autoritetu. Ali Pavle je pokazao
da njegovi neprijatelji ne mogu opravdati svoj kurs pretvarajući
se da imaju obzir prema ovim apostolima. Dok im je odavao čast
kao vjernim Hristovim slugama, pokazao je da ga nisu pokušali
poučiti, niti su ga ovlastili da propovijeda jevanđelje. Bili su
uvjereni da ga je Bog pozvao da predstavi istinu neznabošcima,
kao što je odredio Petra da ide posebno Jevrejima. Stoga su pred
vijećem priznali Pavlovo božansko naimenovanje i primili ga
kao saradnika u jednakom položaju sa njima samima.
Ne da bi sebe uzvisio, već da bi uveličao milost Božiju, Pavle
se tako predstavio onima koji su poricali njegovo apostolstvo,
dokazujući da on „nimalo ne zaostaje za najvećim apostolima“.
Oni koji su nastojali da omalovaže njegov poziv i njegovo djelo
borili su se protiv Hrista, čija su se milost i moć manifestovali
kroz Pavla. Stoga je apostol osjećao da je bio prisiljen, zbog pro-
tivljenja svojih neprijatelja, pa čak i zbog ponašanja svoje braće,
da zauzme odlučan stav kako bi održao svoj položaj i autoritet.

~ 152 ~
 Poglavlje XVIII—Poslednje
Pavlovo putovanje u Jerusalim

Pavle je silno želio da stigne u Jerusalim prije Pashe, jer bi

tako imao priliku upoznati ljude koji su dolazili iz svih djelova
svijeta da prisustvuju prazniku. Imao je stalnu nadu da bi na neki
način mogao pomoći u uklanjanju predrasuda svojih sunarod-
nika, kako bi oni mogli prihvatiti dragocjeno svjetlo jevanđelja.
Takođe je želio da upozna crkvu u Jerusalimu i da im prenese
blagodeti koje su druge crkve donirale siromašnoj braći u Judeji.
I nadao se da će u ovoj posjeti donijeti čvršću hrišćansku zajed-
nicu između Jevreja i ne-Jevreja koji su preobraćeni u vjeru.
Nakon što je završio svoj posao u Korintu, odlučio je da plovi
direktno u jednu od luka na obali Palestine. Svi njegovi aran-
žmani su bili napravljeni, i on se spremao da se ukrca na brod,
kada su ga obavijestili o zavjeri koju su Jevreji pripremili da mu
oduzmu život. Ovi protivnici vjere bili su osujećeni u svim svo-
jim naporima da stave tačku na apostolovo djelo. Od neuspješ-
nog pokušaja da ga Galion osudi, pet godina ranije, nisu bili u
stanju da podignu narod ili vladare protiv njega. Djelo jevanđelja
je napredovalo, uprkos svom njihovom protivljenju. Sa svake
strane stizali su izvještaji o širenju nove nauke po kojoj su Jevreji
bili oslobođeni svojih posebnih obreda, a neznabošci su priznati
da dijele jednake privilegije kao Abramova djeca. Uspjeh u pro-
povijedanju ove nauke, koju sa svom svojom mržnjom nisu
mogli osporiti, ujeo je Jevreje do ludila. Pavle je, u svom propo-
vijedanju u Korintu, iznio iste argumente na koje je tako snažno
podsticao u svojim poslanicama. Njegovu snažnu izjavu, „Nema
ni Grka ni Jevreja, ni obrezanja ni neobrezanja,“ njegovi nepri-
jatelji su smatrali drskim bogohuljenjem. Odlučili su da njegov

~ 153 ~
glas treba ućutkati. Dok je bio pod zaštitom rimskih vlasti,
možda ne bi bilo mudro zlostavljati ga; ali će se osvetiti čim brod
napusti obalu. Ne bi bilo teško podmititi kapetana ili mornare da
počine bilo kakvo nasilno djelo. Pošto je primio upozorenje o
zavjeri, Pavle je odlučio da promijeni kurs i obiđe Makedoniju,
u pratnji dovoljnog broja braće da ga zaštite. Morao je odustati
od njegovog plana da stigne do Jerusalima do Pashe, ali se nadao
da će biti tamo na Pedesetnicu. Preovlađujuće Proviđenje je doz-
volilo da se apostol kasni ovom prilikom; jer da je bio prisutan
na Pashi, bio bi optužen za podsticanje nereda i masakra koji je
bio uzrokovan pretenzijama jednog egipatskog prevaranta koji
je tvrdio da je Mesija.
U Filipi je Pavle ostao da održi Pashu. Samo je Luka ostao s
njim, a ostali članovi društva su otišli u Troadu da ga tamo sače-
kaju. Filipljani su bili najljubazniji i najiskreniji od apostolovih
obraćenika, i on je uživao u mirnoj i srećnoj posjeti s njima to-
kom osam dana praznika.
Prolaz iz Filipe ometali su suprotni vjetrovi, tako da je pet
dana umjesto dva, koliko je uobičajeno, bilo potrebno da se
stigne do Troade. Ovdje je Pavle ostao sedam dana i, kao što je
bio njegov običaj, iskoristio je priliku da ohrabri i ojača vjernike.
Poslednje večeri njegovog boravka s njima, braća su se
„sastala da lome hljeb“. Činjenica da se njihov voljeni učitelj
spremao da ode, sazvala je veće društvo nego inače. Okupili su
se u gornjoj prostoriji na trećem spratu, najhladnijem i najprijat-
nijem mjestu za takvo okupljanje te tople proljećne večeri. Noći
su tada bile mračne, ali mnoga svjetla su gorjela u odaji. Pavlov
um je bio impresioniran osjećajem opasnosti koje ga čekaju i
neizvjesnošću ponovnog susreta sa svojom braćom; imao je
stvari od velikog interesa i važnosti za izlaganje pred njima; i u
ozbiljnoj svojoj ljubavi i brizi za njih, propovijedao je do ponoći.
Na širokoj dasci prozora čiji su kapci bili otvoreni, sjedio je
~ 154 ~
mladić po imenu Evtih. U ovom opasnom položaju utonuo je u
dubok san i na kraju pao sa svog sjedišta u dvorište ispod. Govor
je prekinut. Sve je bilo uzbuna i zbrka. Mladić je bio odnesen
mrtav, a mnogi su se okupili oko njega uz plač i tugu. Ali Pavle,
prolazeći kroz uplašeno društvo, uhvati ga u naručje i uputi
usrdnu molitvu da Bog oživi mrtvaca. Molitva je uslišena. Iznad
zvuka žalosti i jadikovke čuo se apostolov glas koji je govorio:
„Ne uznemiravajte se, jer je njegov život u njemu.“ Sa radošću,
ali u dubokoj poniznosti zbog ove upadljive manifestacije Božje
moći i milosrđa, vjernici su se ponovo okupili u gornjoj odaji.
Pričestili su se, a onda je Pavle nastavio svoj govor do svitanja
dana. Evtih je sada bio potpuno ozdravio, a oni su ga uveli u
skupštinu i bili su ne malo utješeni.
Sada je došlo vrijeme kada se društvo mora odvojiti. Braća
koja su pratila Pavla ukrcala su se na brod koji je trebao da
isplovi. Apostol je, međutim, odlučio da ide bližim putem kop-
nom između Troade i Asosa i pridruži se svojim drugovima na
brodu u drugom gradu. Poteškoće i opasnosti povezane sa nje-
govom predloženom posjetom Jerusalimu, odnos te crkve prema
njemu i njegovom djelu, kao i stanje crkava i interesi evanđel-
skog djela na drugim poljima, predstavljali su teme za ozbiljno,
uznemireno razmišljanje, i izabrao je ovu usamljenu šetnju da bi
imao priliku za razmišljanje i zajedništvo s Bogom.
Dok su putnici plovili južno od Asosa, prošli su pokraj grada
Efesa, koji je toliko dugo bio poprište apostolovih trudova. On
je silno želio posjetiti tamošnju crkvu; jer je imao važna uputstva
i savjete da im prenese. Ali nakon razmatranja odustao je od ove
namjere. Svako odlaganje moglo bi mu onemogućiti da stigne u
Jerusalim do Pedesetnice. Međutim, po dolasku u Milet saznao
je da će brod biti kratko zadržan i odmah je poslao poruku sta-
rješinama Efeške crkve da dođu kod njega. Udaljenost je bila
samo trideset milja, a apostol se nadao da će osigurati barem
~ 155 ~
nekoliko sati uzajamnog druženja s ovim ljudima od kojih uve-
liko mora zavisiti prosperitet crkve. Kada su došli, kao odgovor
na njegov poziv, on im se ovako obratio: „Vi znate kako sam se
ponašao među vama sve vrijeme, od prvog dana kad sam kročio
u Aziju. Služio sam Gospodu sa svom poniznošću, u suzama i
kušnjama koje su me snašle zbog judejskih zavjera. I nisam ništa
propustio da vam kažem od onoga što bi vam moglo biti korisno
i da vas poučavam javno i po kućama. Nego sam temeljno svje-
dočio i Judejcima i Grcima o pokajanju pred Bogom i o vjeri u
našeg Gospoda Isusa Hrista.“
Pavle je uvijek uzdizao božanski zakon. Pred ljudima je iznio
njihov veliki grijeh u kršenju njegovih propisa i njihovu dužnost
da se pokaju za takav prijestup. Pokazao im je da zakon ne može
da ih spasi od kazne za neposlušnost. Dok bi se trebali pokajati
za svoje grijehe i poniziti se pred Bogom, čiji su sveti zakon pre-
kršili, i čiji su pravedni gnjev tako navukli, moraju imati vjeru u
Hristovu krv kao jedinu osnovu za oprost. Sin Božji je umro kao
njihova žrtva i uzašao na nebo da stane kao njihov zastupnik
pred Ocem. Pokajanjem i vjerom oni mogu biti oslobođeni o-
sude grijeha i kroz Hristovu milost od sada biti osposobljeni za
poslušnost Božjem zakonu.
Apostol je nastavio: „A, gle, sada me duh veže da idem u Je-
rusalim, iako ne znam šta će mi se u njemu desiti, osim što mi u
svakom gradu Duh sveti svjedoči da me čekaju okovi i nevolje.
Ali ništa me od toga ne dotiče, niti i najmanje marim za svoju
dušu, samo želim da dovršim svoju trku i službu koju sam primio
od Gospoda Isusa – da posvjedočim dobru vijest i blagodat
Božju. I sad, evo, znam da svi vi među kojima sam propovijedao
kraljevstvo Božje nećete više vidjeti moje lice.“ Pavle nije pla-
nirao da iznese ovo svjedočanstvo; ali dok je govorio, na njega
je došao Duh nadahnuća, potvrđujući njegove prijašnje strahove
da će ovo biti njegov posljednji susret sa njegovom efeškom
~ 156 ~
braćom. Stoga im je ostavio svoj savjet i opomenu kao svoju
volju i oporuku koju će oni izvršiti kada ga više ne budu vidjeli.
„Zato vas pozivam da na današnji dan posvjedočite da sam
čist od krvi svih, jer nisam propustio da vam u potpunosti obja-
vim Božju namjeru.“ Nikakav strah od uvrede, nikakva želja za
prijateljstvom ili aplauzom, nisu ga mogli navesti da uskrati ri-
ječi koje mu je Bog dao radi uputa, upozorenja ili korekcija
njima. Hristov služitelj ne treba da ljudima iznosi one istine koje
su najprijatnije, dok uskraćuje druge koje bi im mogle nanijeti
bol. Trebao bi s dubokom pažnjom pratiti razvoj karaktera. Ako
vidi da neko od njegovog stada njeguje grijeh, mora im kao
vjerni pastir dati upute iz Božje riječi koje se mogu primijeniti
na njihov slučaj. Ako im dopusti da u svom samopouzdanju
nastave u grijehu neupozoreni, smatrao bi se odgovornim za nji-
hovu krv. Pastor koji ispunjava svoje visoko povjerenje mora
poučiti svoj narod u svakoj tački hrišćanske vjere, o svemu što
treba da budu ili da rade, kako bi stajali savršeni u dan Božji.
Apostol opominje svoju braću: „Pazite na sebe i na sve stado
u kom vas je Duh sveti postavio za nadglednike, da pasete za-
jednicu pozvanih Gospoda i Boga koju je stekao krvlju svojom.“
Kada bi propovjednici jevanđelja mogli stalno imati na umu da
se bave otkupninom krvi Hristove, imali bi dublji osjećaj sve-
čane važnosti svog rada. Oni treba da vode računa o sebi i stadu.
Njihov vlastiti primjer mora ilustrovati i provoditi njihova uput-
stva. Oni koji druge podučavaju načinu života treba da paze da
ne daju povoda da se o istini zlo govori. Kao predstavnici Hri-
stovi, oni treba da čuvaju čast njegovog imena. Svojom privrže-
nošću, čistotom života, svojim pobožnim razgovorom, oni bi tre-
bali pokazati da su dostojni svog poziva. Ispravnim primjerom
mogu izvršiti uticaj koji same riječi ne bi mogle imati, da ohra-
bre vjeru i svetost, žarku ljubav, odanost i poštenje među onima
za koje rade. Bog od svih svojih slugu traži neustrašivost u
~ 157 ~
propovijedanju riječi, vjernost u ilustraciji njenih propisa, ma
kako ona bila prezrena, vrijeđana, suprotstavljena ili progonjena.
Svaki vjerni učitelj istine će na kraju svojih trudova moći reći s
Pavlom: „Čist sam od krvi svih ljudi.“
Duh Sveti je apostolu otkrio opasnosti koje će zadesiti crkvu
u Efesu: „Znam ovo da će po mom odlasku među vas ući vuci
očajni, ne štedeći stada. I sami od vas će ustati ljudi koji će go-
voriti izopačene stvari, da odvuku učenike za sobom.“ Pavle je
drhtao za crkvu dok se radovao napadima koje moraju da trpe
od spoljašnjih i unutrašnjih neprijatelja. Dok vinogradar spava,
kukolj se sije; dok pastiri zanemaruju svoju dužnost, vuk prona-
lazi ulaz u tor. Sa svečanom ozbiljnošću poručuje svojoj braći
da budno čuvaju svoje sveto povjerenje. Pokazuje ih kao primjer
svojim neumornim trudovima: „Zato bdijte i upamtite da za tri
godine nisam prestao opominjati svaku noć i dan i sa suzama.“
„A sada, braćo“, nastavio je, „ja preporučiti te Bogu i riječi
milosti njegove, koja te može sagraditi i dati ti baštinu među
svima koji su posvećeni. Nisam poželio ničije srebro, zlato ili
odjeću.“ Neka od efeške braće bili su bogati; ali Pavle nikada
nije nastojao da dobije ličnu korist od njih. Nije bio dio njegove
poruke da skrene pažnju na svoje želje. On izjavljuje: „Ove ruke
su služile mojim potrebama i onima koji su bili sa mnom.“ Usred
svojih mukotrpnih trudova i opsežnih putovanja za Hristovo
djelo, bio je u stanju, ne samo da zadovolji svoje potrebe, već i
da uštedi nešto za podršku svojih saradnika i pomoć dostojnim
siromasima. To je postignuto samo neprekidnom marljivošću i
pažljivom ekonomijom. On je dobro mogao ukazati na svoj pri-
mjer, kad je rekao: „U svemu sam vam pokazao da takvim ra-
dom trebate pomagati onima koji su slabi i imati na umu riječi
Gospoda Isusa, koji je rekao: ‘Više usrećuje davanje nego pri-
manje.’“
„Kad je to rekao, kleknuo je sa svima njima i pomolio se.
~ 158 ~
Tada su svi mnogo zaplakali i izgrlili Pavla, pa ga srdačno izlju-
bili, jer ih je jako zaboljelo to što je rekao da više neće vidjeti
njegovo lice.“ Svojom vjernošću istini, Pavle je inspirisao inten-
zivnu mržnju; ali je takođe inspirisao najdublju i najtopliju
naklonost. Žalosni učenici su ga pratili do broda, srca ispunjena
tjeskobom, kako za njegovu budućnost, tako i za svoju. Aposto-
love suze su slobodno tekle dok se rastajao od ove braće, a nakon
što se ukrcao, sa obale je do njega došao zvuk plača. Teška srca,
starješine su se vratili kući, znajući da ne mogu očekivati dalju
pomoć od onoga koji je osjećao tako veliki interes i sa tako ve-
likim žarom radio za njih i za crkvu pod njihovom brigom.
Iz Mileta su putnici imali uspješnu plovidbu do Patare, na ju-
gozapadnoj obali Male Azije, gdje su napustili svoj brod i prešli
drugim brodom na obalu Fenikije. Opet su uživali u naklonosti
vjetrovima i, pune dvije sedmice prije Pedesetnice, pristali su u
Tiru, gdje je brod trebao iskrcati svoj teret.
Apostolova strepnja oko dolaska u Jerusalim sada je bila pri
kraju. U Tiru je bilo nekoliko učenika i nakon što je uspio da ih
potraži, proveo je s njima narednu sedmicu. Duh Sveti je ovoj
braći otkrio nešto od opasnosti koje su čekale Pavla u Jerusa-
limu, i oni su nastojali da ga odvrate od njegove namjere. Ali isti
Duh koji ga je upozorio na nevolje, okove i zatvor, i dalje ga je
tjerao naprijed, voljnog zarobljenika. Kad se sedmica završila,
Pavle ih je napustio. Toliko je snažno zadržao njihovu naklonost
u ovom kratkom periodu, da su sva braća, sa svojim ženama i
djecom, krenula s njim da ga vode na putu; i prije nego što je
stupio na brod, kleknuli su jedan pored drugog na obali i molili
se, on za njih, a oni za njega.
Nastavljajući put ka jugu, putnici su stigli u Cezareju i „ušli
u kuću Filipa jevanđeliste, koji je bio jedan od sedmorice, i osta-
doše kod njega“. Ovdje se Pavle zadržao do samog predvečerja
praznika. Ovih nekoliko mirnih, srećnih dana bili su poslednji
~ 159 ~
dani savršene slobode u kojoj je dugo uživao. Prije nego što je
ušao u burne scene koje su ga čekale u Jerusalimu, Gospod je
milostivo okrijepio njegov duh ovim periodom odmora i srećnog
zajedništva.
Jevanđelista Filip bio je vezan za Pavla vezama najdubljeg
saosjećanja. Čovjek jasnog rasuđivanja i besprekornog integri-
teta, Filip je bio prvi koji se otrgnuo od ropstva jevrejskih pre-
drasuda i tako je pomogao da se pripremi put za apostolovo
djelo. Filip je bio taj koji je propovijedao jevanđelje Samarića-
nima; Filip je bio taj koji je imao hrabrosti da krsti etiopskog
evnuha. Neko vrijeme je istorija ova dva radnika bila usko ispre-
pletena. Nasilni progon fariseja Saula razasuo je crkvu u Jerusa-
limu i uništio efikasnost organizacije sedam đakona. Bjekstvo iz
Jerusalima navelo je Filipa da promijeni način rada, i rezultiralo
je da je nastavio isti poziv kojem je Pavle dao svoj život. Dra-
gocjeni sati bili su ovi koje su Pavle i Filip proveli u međuso-
bnom društvu; uzbudljiva su bila sjećanja koja su ih podsjetila
na dane kada se svjetlost koja je obasjala Stefanovo lice uzdigla
na nebo dok je on stradao mučeničkom smrću, bljesnuvši u svo-
joj slavi na Saula progonitelja, dovodeći ga, bespomoćnog mo-
litelja, pred noge Isusove.
Ubrzo nakon apostolovog dolaska u Cezareju, prorok Agav
je sišao iz Judeje. Bio je upozoren od Duha Svetoga na sudbinu
koja je čekala Pavla, i na simboličan način drevnih proroka on
je razriješio pojas apostola i njime vezao svoje ruke i noge, go-
voreći: „Tako će i Jevreji u Jerusalimu svezati čovjeka koji
posjeduje ovaj pojas i predaće ga u ruke neznabošcima.“ Pavlovi
drugovi bili su svjesni da će njegova posjeta Jerusalimu biti pra-
ćena velikom opasnošću; ali nisu predvidjeli puni obim opasno-
sti. Sada je strepnja postala izvjesnost; a opasnostima susreta sa
Jevrejima dodati su i užasi rimskog zatočeništva. Usrdno su mo-
lili Pavla da ostane gdje je i dopusti im da odu u Jerusalim kako
~ 160 ~
bi predali priloge iz neznabožačkih crkava. Braća u Cezareji su
takođe ujedinila svoje molitve i suze sa molitvama njegovih dru-
gova: Zašto bi se suočio sa ovom velikom opasnošću? Zašto
izlagati svoj dragocjeni život zlobi Jevreja? Zar ne bi bilo drsko
otići, nakon dobijanja definitivnog upozorenja od Duha Božjeg?
Apostol je bio duboko dirnut molbama svoje voljene braće.
Prema ljudskom rasuđivanju, imao je dovoljno razloga da odu-
stane od svog plana kao nerazumnog. Ali osjećao je da se kreće
u poslušnosti Božjoj volji i nije ga mogao odvratiti glas prijate-
lja, pa čak ni prorokovo upozorenje. Ne bi skrenuo sa staze duž-
nosti ni na desnu ni na lijevu stranu. On mora slijediti Hrista, ako
je potrebno, do zatvora i smrti. Njegove suze nisu padale zbog
sebe, već u saosjećanju sa svojom braćom, na koju je njegova
odlučnost donijela tako veliku žalost. „Zašto plačete i otežavate
mi u srcu?“ uzviknuo je, „jer spreman sam ne samo da budem
okovan nego i da umrem u Jerusalimu za ime Gospoda Isusa.“
Vidjevši da su mu nanijeli bol, a da nisu promijenili njegovu na-
mjeru, braća su prestala sa svojom upornošću, rekavši samo:
„Neka bude Gospodnja volja.“
Ubrzo je došlo vrijeme da se kratak boravak u Cezareji
završi, i, u pratnji neke od cezarejske braće, Pavle i njegova dru-
žina krenuli su put Jerusalima, čija su srca bila duboko zasje-
njena slutnjom zla koje dolazi. Gužva na godišnjim praznicima
bila je tolika da stranci često nisu mogli da nađu sklonište u
gradu, pa su bili primorani da posežu za šatorima izvan zidina.
Ali, prema prethodnim dogovorima, apostol i njegovi pratioci
trebali su biti ugošćeni u kući „jednog Mansona, sa Kipra, starog
učenika“.
Od njegovog obraćenja, Pavlove posjete Jerusalimu su uvijek
bile praćene uznemirenošću i osjećanjem kajanja dok je posma-
trao prizore koji su podsjećali na njegov prethodni život. Posto-
jala je Gamalielova škola, u kojoj je stekao obrazovanje,
~ 161 ~
sinagoga u kojoj je bogoslužio, kuća u kojoj mu je prvosveštenik
dao nalog da ode u Damask, mjesto gdje je Stefanova krv svje-
dočila za Hrista. Dok je apostol posmatrao mjesto mučeništva,
pred njim se uzdizala scena u svoj svojoj živopisnosti. Je li ga
čekala slična sudbina? Nikada nije kročio ulicama Jerusalima
tako tužnog srca kao sada. Znao je da će naći malo prijatelja i
mnogo neprijatelja. U gomili oko njega bile su hiljade koje bi i
sam pomen njegovog imena doveo do ludila. Bio je u gradu koji
je bio ubica proroka, koji je odbacio i ubio Sina Božijeg, i nad
kojim su se sada nadvile prijetnje božanskog gnjeva. Sjećajući
se koliko je bila gorka njegova sopstvena predrasuda prema Hri-
stovim sledbenicima, osjećao je najdublje sažaljenje prema svo-
jim obmanutim sunarodnicima. Pa ipak, kako je samo malo nade
mogao osjećati da će im moći pomoći! Isti slijepi gnjev koji je
nekada gorio u njegovom sopstvenom srcu, sada je sa neopisi-
vom snagom palio srca čitave nacije protiv njega.
I nije mogao računati na simpatije i podršku čak ni svoje vla-
stite braće po vjeri. Nepreobraćeni Jevreji koji su tako pomno
pratili njegov trag, nisu kasnili da prošire najnepovoljnije izvješ-
taje u Jerusalimu, kako lično tako i putem pisama, koji se tiču
njega i njegovog djela, a neki, čak i od apostola i starješina, pri-
mili su ove izvještaje kao istinu, ne pokušavajući im protivrječiti
i ne pokazujući želju da se usklade s njim. Ipak, usred obeshra-
brenja, apostol nije bio u očaju. Vjerovao je da će Glas koji je
govorio njegovom vlastitom srcu još govoriti srcima njegovih
sunarodnika, i da će Učitelj kojeg su njegovi zemljaci učenici
voljeli i služili mu ipak ujediniti njihova srca sa svojim u jednom
djelu jevanđelja.

~ 162 ~
 Poglavlje XIX—Sastanak sa starješinama

„I kad smo došli u Jerusalim, braća su nas rado primila.“

Tako Luka opisuje prijem apostola neznabošcima po njegovom
dolasku u Jerusalim. Iako je Pavle posvuda naišao na predra-
sude, zavist i ljubomoru, on je takođe pronašao srca koja su bila
otvorena da prime radosnu vijest koju je on donio i koja su ga
voljela radi Hrista i istine. Ipak, klicanje kao što je bio ljubazan
pozdrav koji je dobio, nije moglo ukloniti njegovu zabrinutost u
pogledu stava crkve u Jerusalimu prema njemu i njegovom radu.
Njihova prava osjećanja bi se potpunije vidjela na sastanku sa
starješinama crkve koji će se održati sjutra.
Pavle je čeznuo da se u potpunosti sjedini s njima. Učinio je
sve što je bilo u njegovoj moći da ukloni predrasude i nepovje-
renje koje je tako nepravedno pobuđeno jer je predstavio jevan-
đelje ne-Jevrejima bez ograničenja ceremonijalnog zakona. I-
pak, bojao se da bi njegovi napori mogli biti uzaludni i da čak ni
izdašne ponude čiji je on bio nosilac možda neće omekšati srca
jevrejske braće. Znao je da su ljudi s kojima će se susresti bili
osobe velike čvrstine i odlučnosti, te je sa velikom strepnjom
očekivao ovaj susret s njima; ipak nije mogao izbjeći iskušenje,
iako se trudio. On je došao u Jerusalim samo da ukloni barijere
predrasuda i nesporazuma koje su ih razdvajale i koje su toliko
ometale njegov rad.
Dan nakon Pavlovog dolaska, starješine crkve, sa Jakovom
na čelu, okupile su se da prime njega i njegove suputnike kao
glasnike iz neznabožačkih crkava. Pavlov prvi čin bio je da pred-
stavi doprinose koji su mu bili povjereni. Vodio je računa da se
zaštiti od najmanjeg povoda za sumnju u upravljanju svojim
povjerenjem, tako što je pokrenuo da se izaberu delegati iz ne-
koliko crkava koji će ga pratiti kao zajednički upravitelji
~ 163 ~
prikupljenih sredstava. Ova braća su sada bila pozvana naprijed,
i jedan po jedan polagali su pred Jakovljeva stopala darove koje
su neznabožačke crkve besplatno davale, iako često iz svog naj-
dubljeg siromaštva. Ovo je bio opipljiv dokaz ljubavi i simpatije
koju su ovi novi učenici osjećali prema majci-crkvi i njihovoj
želji da budu u skladu sa jevrejskom braćom. Ovo je takođe do-
kaz da je Pavle vjerno ispunio dato obećanje, kada je na saboru
godinama ranije bio podstaknut da se sjeti siromašnih.
Ovi prilozi koštali su apostola mnogo vremena i zabrinutih
razmišljanja, i mnogo napornog rada. Oni su daleko nadmašili
očekivanja jevrejskih starješina i moglo se očekivati da će izaz-
vati tople izraze zahvalnosti i uvažavanja. Ali Pavlovi polupriz-
nati strahovi u pogledu načina na koji će poklon biti primljen su
se ostvarili. Mogao je pronaći utjehu samo u svijesti da je izvršio
svoju dužnost i da je u svojim preobraćenicima podstakao duh
velikodušnosti i ljubavi.
Nakon prinošenja darova, Pavle je braći ispričao svoj način
rada i njegove rezultate. On je u prethodnim prilikama stajao
pred istom skupštinom, u istom gradu. Pred istom audijencijom
na apostolskom vijeću (Djela 15) godinama prije, ispričao je
svoje iskustvo u svom obraćenju i veliko djelo koje je Bog kroz
njega izvršio među neznabošcima. Duh Gospodnji je tada
posvjedočio izgovorenu riječ, i pod njegovim uticajem sabor je
odbacio svoje predrasude i izrazio se kao u skladu sa stavom a-
postola, i poslao obraćanje crkvama u tom smislu. Ali opet je
trebalo da se vodi ista bitka, ponovo se susreću sa istim predra-
sudama.
Pavle je sada svojoj braći iznio izvještaj o svom trudu otkako
se razišao s njima četiri godine prije, i „posebno je objavio šta je
Bog učinio među neznabošcima njegovom službom“. Dok je o-
pisivao rad u Efesu, koji je rezultirao podizanjem te velike crkve
u samom uporištu paganstva, niko nije mogao slušati bez
~ 164 ~
zanimanja. Ali on se nužno dotakao stvari koje bi iznervirale one
koji su gajili predrasude prema njemu. Nije mogao da ispriča
svoje iskustvo u Galatiji, a da ne navede poteškoće na koje je
naišao od onih judaističkih učitelja koji su pokušali da pogrešno
predstave njegovo učenje i izopače njegove obraćenike. Opisu-
jući rad u Korintu, mogao je samo spomenuti one koji su širili
zbrku i svađu među tamošnjom crkvom. Ipak, sve je ispričao s
velikom blagošću i učtivošću, pažljivo izbjegavajući sve što bi
nepotrebno ranilo njegovu braću, i posebno se zadržavajući na
temama za koje je znao da se mogu uskladiti.
Napor nije bio bez dobrih rezultata. Duh Božji je zadivio u-
move braće i uticao na njihova srca. Vijesti o napretku jevanđe-
lja, dokaz da je sila Božja djelovala uz apostolove napore, ubla-
žile su njihova osjećanja prema Pavlu i uvjerile ih da su njihove
predrasude prema njemu neosnovane; i slavili su Boga zbog
čuda njegove milosti. Na kraju Pavlovog obraćanja, braća su se
pridružila času svečane zahvale, a Amin, koji je izražavao nji-
hovu srdačnu saglasnost za njegov rad, bio je nabujao mnogim
glasovima.
Ali ispod prividne harmonije tinjale su predrasude i nezado-
voljstvo. Neki u crkvi su se još uvijek trudili da oblikuju hrišćan-
stvo prema starim običajima i ceremonijama koje su trebale
proći Hristovom smrću. Smatrali su da se posao propovijedanja
jevanđelja mora obavljati u skladu s njihovim mišljenjima. Ako
bi Pavle radio u skladu sa ovim idejama, oni bi priznali i podr-
žavali njegov rad; inače bi ga odbacili.
Crkvene starješine su bile krive što su dozvolile da budu pod
uticajem apostolovih neprijatelja. Ali kada su sa njegovih usana
čuli izveštaj o poslu koji je obavljao, to je poprimilo drugačiji
aspekt. Nisu mogli osuditi njegov način rada; bili su uvjereni da
nosi nebeski pečat. Izdašni doprinosi novih crkava koje je podi-
gao, svjedočili su o snazi istine. Vidjeli su da su ih držali u
~ 165 ~
ropstvu jevrejski običaji i tradicija, i da je djelo jevanđelja bilo
uvelike otežano njihovim naporima da održe srednji pregradni
zid između Jevreja i ne-Jevreja.
Sada je bila zlatna prilika za ove vodeće ljude da iskreno priz-
naju da je Bog djelovao preko Pavla i da su pogriješili što su
dopustili da izvještaji njegovih neprijatelja stvore ljubomoru i
predrasude prema njemu. Ali umjesto da pričine pravdu onome
koga su povrijedili, činilo se da ga i dalje smatraju odgovornim
za postojeće predrasude, kao da im je on dao povoda za takva
osjećanja. Nisu plemenito stali u njegovu odbranu i nastojali da
nezadovoljnoj stranci pokažu njihovu grešku; već su u potpuno-
sti bacili teret na Pavla, savjetujući ga da nastavi putem za ukla-
njanje svih zabluda. Oni su na njegovo svjedočanstvo odgovorili
ovim riječima: „Vidiš, brate, koliko hiljada vjernika ima među
Judejcima i svi se oni revno drže Zakona kojem pripadaju. Ali
čuli su glasine o tebi da sve Judejce koji su među neznabošcima
učiš otpadništvu od Mojsija, govoreći im da ne obrezuju djecu i
da se ne drže judejskih zakona. Dakle, šta ćemo sad? Mnoštvo
će se sigurno skupiti, jer će čuti da si došao. Zato učini ovo što
ti kažemo: Imamo četiri čovjeka koji su pod zavjetom. Povedi te
ljude, očisti se s njima i plati za njih da obriju glavu. Tako će svi
znati da nema ništa u glasinama koje su čuli o tebi, nego da držiš
osnove i da čuvaš Zakon. A što se tiče pobožnih ljudi iz drugih
naroda, napisali smo i zaključili da ne trebaju držati takve stvari,
osim da se čuvaju od idolskih žrtava, od krvi, od mesa udavlje-
nih životinja, i od bluda.“
Braća su se nadala da bi Pavle ovim činom mogao dati
odlučnu kontradikciju lažnim izvještajima koji se tiču njega. Ali
dok je Jakov uvjeravao Pavla da je odluka prijašnjeg vijeća
(Djela 15) koja se tiče obraćenika iz neznabožaca i ceremonijal-
nog zakona i dalje valjana, dati savjet nije bio u skladu s tom
odlukom koju je takođe odobrio Duh Sveti. Duh Božji nije
~ 166 ~
podstaknuo ovaj savjet. Bio je to plod kukavičluka. Hrišćani bi
nepoštovanjem ceremonijalnog zakona navukli na sebe mržnju
nevjernih Jevreja i izložili se teškom progonu. Sanhedrin je činio
sve što je u njegovoj moći da spriječi napredak jevanđelja. Ovo
tijelo je izabralo ljude da prate apostole, posebno Pavla, i da im
se na svaki mogući način suprotstave u njihovom radu. Ako bi
vjernici u Hrista bili osuđeni pred Sanhedrinom kao prekršioci
zakona, navukli bi na sebe brzu i oštru kaznu kao otpadnici od
jevrejske vjere.
Evo odlučnog pobijanja tvrdnji koje se tako često iznose da
su Hrist i njegovi apostoli kršili subotu iz četvrte zapovijesti. Da
je grijeh kršenja subote mogao biti pripisan Hristu ili Stefanu ili
drugima koji su umrli za svoju vjeru, ljudi ne bi bili podvrgnuti
lažnom svjedočenju protiv njih kako bi im pružili neki izgovor
za njihovu osudu. Jedan takav slučaj kršenja zakona stavio bi
hrišćane u vlast njihovih neprijatelja. Njihova pažnja da pokažu
najveće poštovanje prema običajima i ceremonijama manjeg
značaja je dokaz da bi bilo nemoguće da prekrše subotu iz
četvrte zapovijesti bez pretrpljene najstrože kazne.
Sami učenici su ipak njegovali poštovanje prema ceremoni-
jalnom zakonu i bili su previše spremni na ustupke, nadajući se
da će na taj način zadobiti povjerenje svojih sunarodnika, uklo-
niti njihove predrasude i pridobiti ih za vjeru u Hrista kao Otku-
pitelja svijeta. Pavlov veliki cilj prilikom posjete Jerusalimu bio
je pomirenje palestinske crkve. Sve dok su i dalje gajili predra-
sude prema njemu, neprestano su radili na suzbijanju njegovog
uticaja. Smatrao je da, ako bi mogao na bilo koji zakonit ustupak
sa svoje strane, da ih pridobije za istinu, otklonio bi veliku pre-
preku uspjehu jevanđelja na drugim mjestima. Ali on nije bio
ovlašćen od Boga za onolike ustupke koliko su tražili. Ovaj ustu-
pak nije bio u skladu s njegovim učenjem, niti sa čvrstim inte-
gritetom njegovog karaktera. Njegovi savjetnici nisu bili
~ 167 ~
nepogrešivi. Iako su neki od ovih ljudi pisali pod nadahnućem
Duha Božjeg, ponekad su griješili kada nisu bili pod njegovim
direktnim uticajem. Ostaće zapamćeno da se Pavle jednom pri-
likom Petru suprotstavio u lice jer je odigrao dvostruku ulogu.
Kada uzmemo u obzir Pavlovu veliku želju da bude u skladu
sa svojom braćom, njegovu nježnost duha prema slabima u vjeri,
njegovo poštovanje prema apostolima koji su bili s Hristom i
Jakovu, bratu Gospodnjem, i njegovu namjeru da postane sve za
sve ljude koliko je to mogao učiniti, a ne žrtvovati princip – kada
sve ovo uzmemo u obzir, manje je iznenađujuće da je bio primo-
ran da odstupi od svog čvrstog, odlučnog pravca djelovanja. Ali
umjesto ostvarenja željenog cilja, ovi napori za pomirenje samo
su ubrzali krizu, ubrzali predviđene Pavlove patnje, odvojili ga
od njegove braće u njegovim trudovima, lišili crkvu jednog od
njenih najjačih stubova i unijeli tugu u hrišćanska srca u svakoj
zemlji.

~ 168 ~
 Poglavlje XX—Pavle zatvorenik

Sledećeg dana Pavle je nastavio da se povinuje savjetu sta-

rješina. Među vjernicima u Jerusalimu u to vrijeme bile su četiri
osobe koje su bile pod nazirejskim zavjetom [Brojevi 6.] kojem
je rok skoro istekao. Određene žrtve za pročišćenje tek su bile
prinesene, koje su bile toliko skupe da su bile nemoguće za vrlo
siromašnog čovjeka. Jevreji su smatrali pobožnim činom da bo-
gat čovjek podmiri potrebne troškove i tako pomogne svojoj si-
romašnijoj braći da ispune svoj zavjet. To je Pavle pristao učiniti
za četiri hrišćanska nazireja. Sam apostol je bio siromašan, ra-
deći vlastitim rukama za svoj nasušni hljeb, ali je dobrovoljno
snosio ovaj trošak i pratio nazireje u hram da bi se ujedinio s
njima u obredima sedam dana očišćenja.
Oni koji su savjetovali Pavla da izvrši ovaj čin popuštanja
nisu u potpunosti razmotrili veliku opasnost kojoj će biti izložen.
U ovo doba, stranci iz svih krajeva svijeta gomilali su se ulicama
Jerusalima i rado se okupljali u hramskim dvorištima. Pošto je
Pavle, u ispunjavanju svog naloga, prenio jevanđelje neznabo-
šcima, on je posjetio mnoge najveće svjetske gradove i bio je
dobro poznat hiljadama onih koji su došli iz stranih krajeva da
prisustvuju prazniku. Za njega je ulazak u hram na javnoj prilici
značio rizikovati svoj život. Nekoliko dana je ulazio i izlazio
među vjernicima, očigledno neprimijećen; ali prije isteka nave-
denog perioda, dok je razgovarao sa sveštenikom o žrtvama koje
treba prinijeti, prepoznali su ga neki Jevreji iz Azije. Ovi ljudi
su bili poraženi u svojoj raspravi s njim u sinagogi u Efesu i
postajali su sve više bijesni na njega dok su svjedočili njegovom
uspjehu u podizanje hrišćanske crkve u tom gradu. Sada su ga
vidjeli tamo gdje nisu pretpostavljali da će se naći – unutar sa-
mog hrama. Sada je bio u njihovoj vlasti, i oni su odlučili da ga
~ 169 ~
natjeraju da pati zbog svoje smjelosti.
Sa bijesom demona navalili su na njega, vičući: „Ljudi Izra-
elci, pomozite! Ovo je čovjek koji sve posvuda uči protiv našeg
naroda, Zakona i ovog mjesta.“ I dok su ljudi u velikom uzbu-
đenju hrlili na scenu, dodata je još jedna optužba kako bi uzbu-
dila njihove strasti do najvišeg nivoa: „pa je čak i Grke doveo u
hram i oskrnavio ovo sveto mjesto.“
Prema jevrejskom zakonu, ulazak neobrezane osobe u unu-
trašnje dvorove svetog zdanja bio je zločin kažnjiv smrću. Kako
je Pavle viđen u gradu u društvu sa Trofimom, Efežaninom, pret-
postavljalo se da ga je on doveo u hram. To nije učinio, a budući
da je i sam Jevrej, njegov čin ulaska u hram nije bio kršenje za-
kona. Ali iako je optužba bila potpuno lažna, poslužila je za
raspirivanje popularne predrasude. Dok se vika podizala i pre-
nošena kroz hramska dvorišta, ogromna masa okupljena tamo
bila je bačena u najluđe uzbuđenje. Vijest se brzo proširila Jeru-
salimom, „i cio grad se uskomešao i sa svih strana mnoštvo se
žurno okupilo.“
To što se otpadnik iz Izraela usuđuje da skrnavi hram upravo
u vrijeme kada su hiljade iz svih djelova svijeta dolazile da tamo
bogosluže, uzbudilo je najžešće strasti rulje. Samo je njihovo
poštovanje prema hramu spasilo apostola da ga ne rastrgnu na
licu mjesta. Uz silovite udarce i uzvike osvetničkog trijumfa
odvukli su ga iz svetog ograđenog prostora. Sada kada su ga i-
mali u svojoj vlasti, bili su odlučni da ne izgube svoj plijen. Tre-
bao je biti kamenovan do smrti, kao što je Stefan bio godinama
ranije. Oni su već stigli do dvorišta za neznabošce, a leviti su
zatvorili vrata za sobom, da se sveto mjesto ne bi zaprljalo krv-
lju, kada su bili prekinuti u svojim ubilačkim planovima.
Klaudiju Lisiju, komandantu rimskog garnizona, prenesena
je vijest da je cijeli Jerusalim u neredu. Lisije je dobro poznavao
burne elemente sa kojima je morao da se nosi, pa je sa svojim
~ 170 ~
oficirima i jakom silom naoružanih ljudi pojurio dolje u hramsko
dvorište. Ne znajući za uzrok nemira, ali vidjevši da je bijes
mnoštva usmjeren protiv Pavla, rimski kapetan je zaključio da
on mora biti egipatski pobunjenik koji je tako uspješno izbjegao
njihovu budnost. Zapovjedio je da Pavla uhvate i vežu između
dva vojnika, a za svakoga je vezana po jedna ruka. Zatim je ispi-
tivao one koji su izgledali kao vođe meteža o tome ko je njihov
zatvorenik i za koji zločin je kriv. Mnogi glasovi su se odjednom
podigli u glasnoj i ljutitoj optužbi; ali zbog bune, glavni kapetan
nije mogao dobiti nikakve zadovoljavajuće informacije, te je na-
redio da se zarobljenik odvede u zamak, gdje su bile rimske ka-
sarne.
Gnjev mnoštva bio je nesputan kada su vidjeli da im se plijen
sprema oduzeti iz ruku; i oni su se tako navalili i pritiskali oko
Pavla da su vojnici bili primorani da ga nose na rukama uz ste-
penice koje su vodile iz hrama. Sveštenici i ljudi bili su pokretani
istim sotonskim duhom koji ih je potaknuo trideset godina prije
da traže krv Sina Božjeg. Sa stepeništa i iz gomile dolje ponovo
je odjeknuo zaglušujući povik: „Pogubi ga! Pogubi ga!“
Usred meteža apostol je ostao miran i pribran. Njegov um je
bio usmjeren na Boga i znao je da su anđeli s neba oko njega.
Nije mogao napustiti hram a da se ne potrudi da iznese istinu
pred svoje sunarodnike. Stoga se okrenuo prema komandantu i
sa poštovanjem mu se obratio na grčkom, govoreći: „Mogu li da
razgovaram s tobom?“ Začuđeno, Lisije je upitao da li je zaista
pogriješio kada je pretpostavio da je zatvorenik bio vođa grupe
pljačkaša i ubica u poslednjoj pobuni. U odgovoru, Pavle je izja-
vio da nije Egipćanin, već Jevrejin iz „Tarsa, grada u Kilikiji,
građanin neopasnog grada“, i molio je da mu se dozvoli da raz-
govara sa narodom. Gospod je svom sluzi dao uticaj na rimskog
oficira i molba je uslišena.
„Pavle je stojeći na stepenicama dao narodu znak rukom.“
~ 171 ~
Taj gest je privukao njihovu pažnju, dok je njegovo držanje iza-
zivalo poštovanje. Scena se promijenila naglo kao kada je Hrist
protjerao trgovce ljudima iz hramskih dvorova. Tišina je pala na
more glava dolje, a onda se Pavle obratio masi na hebrejskom
jeziku, govoreći: „Ljudi, braćo i očevi, čujte moju odbranu koju
sada iznosim pred vama.“ Na zvuk tog svetog jezika zavladala
je „velika tišina“, i u sveopštoj tišini, nastavio je:
„Ja sam Judejac, rođen u Tarsu u Kilikiji, ali školovan u o-
vom gradu kod Gamalielovih nogu, poučen da strogo držim Za-
kon naših predaka. Revno sam služio Bogu kao i svi vi danas.“
Niko nije mogao poreći apostolove izjave, a bilo je mnogo pri-
sutnih koji su mogli posvjedočiti njihovu istinitost. Zatim je
priznao svoju prijašnju revnost u progonu „ovog Puta do smrti“
i ispričao je okolnosti svog divnog obraćenja, govoreći svojim
slušaocima kako je njegovo vlastito ponosno srce bilo dovedeno
da se pokloni raspetom Nazarećaninu. Da je pokušao da uđe u
raspravu sa svojim protivnicima, oni bi tvrdoglavo odbijali da
slušaju njegove riječi; ali ovaj odnos njegovog iskustva bio je
praćen ubjedljivom snagom koja je za to vrijeme kao da je smek-
šala i pokorila njihova srca.
Zatim je nastojao da pokaže da njegov rad među neznabo-
šcima nije bio izbor. Želio je da radi za svoju naciju; ali u samom
tom hramu Božji glas mu je govorio u svetoj viziji, usmjerava-
jući njegov put „daleko odavde, do neznabožaca“. Do sada su
ljudi posvećivali veliku pažnju, ali kada je došao do tačke u svo-
joj istoriji kada je postavljen za Hristovog ambasadora među
neznabošcima, njihov bijes je ponovo izbio. Navikli da na sebe
gledaju kao na jedine ljude u Božjoj naklonosti, nisu mogli pod-
nijeti pomisao da prezreni pagani dijele privilegiju koja je do
sada pripadala isključivo njima samima. Nacionalni ponos je no-
sio svaki argument koji bi mogao uticati na njihov razum ili i-
zazvati njihovo poštovanje. Izliv bijesa prekinuo je njegov
~ 172 ~
govor, dok su svi u jedan glas povikali: „Ukloni takvog sa zem-
lje, jer ne zaslužuje da živi!“ U svom uzbuđenju razderali su
svoje haljine, kao što su to činili godinama ranije prilikom Ste-
fanovog mučeništva, i bacili prašinu u vazduh uz mahnito nasi-
lje.
Ova nova epidemija bacila je rimskog kapetana u veliku zbu-
njenost. Nije razumio Pavlovo hebrejsko obraćanje i zaključio je
iz opšteg uzbuđenja da je njegov zatvorenik sigurno kriv za neki
veliki zločin. Glasni zahtjevi naroda da im se Pavle preda u ruke
učinili su da komandant zadrhti. Naredio je da ga odmah odvedu
u kasarnu i ispitaju bičevanjem, kako bi bio primoran da prizna
svoju krivicu. Apostolovo tijelo je bilo ispruženo, kao tijelo o-
bičnog zlotvora, da primi bičeve. Nije bilo prijatelja koji bi stao
uz njega. Bio je u rimskoj kasarni, okružen samo brutalnim voj-
nicima. Ali, kao i jednom prilikom u Filipi, sada se izbavio od
ovog poniženja i stekao prednost za jevanđelje pozivajući se na
svoja prava kao rimskog građanina.
On je tiho rekao centurionu koji je bio određen da nadzire
ovo ispitivanje: „Zar smijete da bičujete čovjeka koji je rimski
građanin, i to još bez suđenja?“ Stotnik je odmah otišao i rekao
kapetanu, govoreći: „Pazi šta radiš; jer ovaj čovjek je Rimlja-
nin.“
Čuvši ovo, Lisija se uzbunio za sebe. Rimljanin ne bi mogao
biti kažnjen prije nego što bude pravno osuđen, niti kažnjen na
ovaj način uopšte. Glavni kapetan je dobro znao koliko su strogi
zakoni koji štite prava državljanstva, i da je, ako je izjava istinita,
u postupku protiv Pavla prekršio te zakone.
Odmah je lično otišao do zarobljenika i ispitao ga o istinitosti
stotnikovog izvještaja. Pavle ga je uvjerio da je on zaista rimski
građanin; i kada je oficir uzviknuo: „Ja sam to građanstvo kupio
za mnogo novca“, Pavle je rekao: „A ja ga imam od rođenja.“
Priprema za torturu nije išla dalje, a oni koji su bili zaduženi za
~ 173 ~
njegovo ispitivanje su ga napustili. Pavle je, međutim, još uvijek
bio u pritvoru, jer priroda njegovog djela još nije bila istražena.
Sledećeg dana, glavni kapetan je sazvao sastanak jevrejskog
Sanhedrina sa prvosveštenikom i odveo Pavla iz zamka, pod zaš-
titom dovoljne sile da se zaštiti od bilo kakvog nasrtaja na nje-
gov život. Apostol je sada stajao u prisustvu tog vijeća čiji je i
sam bio član, vijeća kojim je Stefan bio osuđen. Sjećanje na tu
scenu, kao i na njegove vlastite napore da osigura osudu Hristo-
vog sluge, živo mu je bilo pred očima. Dok je gledao na one koji
su mu trebali biti sudije, prepoznao je mnoge koji su bili njegovi
saradnici u Gamalielovoj školi i koji su se takođe ujedinili s njim
u progonu Isusovih učenika. Sada su bili željni da ubiju Pavla
kao što su bili željni da unište Stefana.
Apostolovo držanje bilo je mirno i čvrsto. Hristov mir, koji
je vladao u njegovom srcu, bio je izražen na njegovom licu. Ali
njegov pogled svjesne nevinosti uvrijedio je njegove tužitelje, a
kada im se neustrašivo obratio: „Ljudi i braćo, živio sam čiste
savjesti pred Bogom do današnjeg dana“, njihova mržnja se po-
novo rasplamsala, a prvosveštenik je naredio da ga udaren po
ustima. Na ovu neljudsku zapovijest Pavle je uzviknuo: „Bog će
udariti tebe, zide okrečeni! Kako možeš tu da sjediš i da mi sudiš
po Zakonu, a sam prestupaš Zakon, zapovijedajući da me uda-
raju?“ Ove riječi nisu bile izliv strasti. Pod uticajem Duha Sve-
toga, Pavle je izrekao proročku osudu sličnu onoj koju je Hristos
izrekao ukoravajući licemjerje Jevreja. Presuda koju je izrekao
apostol bila je užasno ispunjena kada su bezakonog i licemjer-
nog prvosveštenika ubili ubice u jevrejskom ratu. Ali posmatrači
su Pavlove riječi smatrali profanim i uzvikivali su sa užasom:
„Zar vrijeđaš Božjeg prvosveštenika?“ Pavle je odgovorio, sa
svojom uobičajenom ljubaznošću, „Braćo, nisam znao da je
prvosveštenik. Jer pisano je: ‘Ne govori loše o poglavaru svog
naroda.’“
~ 174 ~
 Pavle je bio uvjeren da se ne može nadati poštenom suđenju
i pravednoj odluci ovog tribunala. A njegova prirodna prodor-
nost i oštroumnost omogućili su mu da iskoristi okolnosti. San-
hedrinski savjet sačinjavali su fariseji i sadukeji, koji su dugo
bili u suprotnosti sa doktrinom uskrsenja. Znajući to, apostol je
povikao jasnim, odlučnim tonom: „Ljudi, braćo, ja sam farisej,
sin fariseja. Zbog nade u uskrsenje mrtvih izveden sam pred
sud.“
Ove riječi, pozivajući se na simpatije onih koji su se slagali s
njim u pogledu uskrsenja, donijele su promjenu u vijeću. Dvije
strane su počele da se svađaju među sobom, i tako je slomljena
snaga njihovog suprotstavljanja Pavlu; jer koliko god bili dobro
ujedinjeni u ratu protiv jevanđelja, bili su podijeljeni nepremo-
stivom barijerom u drugim pitanjima religijske vjere. Fariseji su
laskali sebi što su u Pavlu našli šampiona protiv svojih moćnih
rivala; a njihova mržnja protiv sadukeja bila je čak i veća od nji-
hove mržnje protiv Hrista i njegovih apostola. Sada su sa veli-
kom žestinom počeli da opravdavaju Pavla, koristeći gotovo isti
jezik koji je Gamaliel koristio mnogo godina ranije: „Ne nala-
zimo ništa loše na ovom čovjeku. Ali ako mu je govorio Duh ili
anđeo, onda da se ne suprotimo Bogu.“
Jedva da je presuda bila dovršena prije nego što je sudnica
postala poprište najluđe zabune. Sadukeji su željno pokušavali
da se domognu apostola, da bi ga mogli ubiti, a fariseji su isto
tako revno pokušavali da ga zaštite. Opet se činilo da će ga ljutiti
borci raskomadati. Lisije je, pošto je obaviješten o tome šta se
dešava, odmah naredio svojim vojnicima da bez odlaganja vrate
zarobljenika u tvrđavu.
Tako su zatvorene scene tog dana punog događaja. Veče je
zateklo Pavla i dalje u rimskoj baraci, grubi vojnici bili su nje-
govi jedini pratioci, a njihove brutalne šale i odvratna blasfemija
bili su jedini zvukovi koji su mu dopirali do uha. Sada ga nije
~ 175 ~
uznemirilo prisustvo njegovih neprijatelja, niti ga je podržavala
simpatija njegovih prijatelja. Činilo se da je budućnost obavijena
tamom. Plašio se da njegov put možda nije bio ugodan Bogu. Da
li je moguće da je ipak napravio grešku u ovoj posjeti Jerusa-
limu? Je li njegova velika želja da bude u zajednici sa svojom
braćom dovela do ovog katastrofalnog rezultata?
Položaj koji su Jevreji kao Božji narod zauzeli pred nevjeru-
jućim svijetom, izazvao je u apostola jaku tjeskobu duha. Kako
će ti paganski službenici gledali na njihovo ponašanje – tvrdeći
da obožavaju Jehovu, i preuzimaju svetu službu, a ipak se pre-
puštaju kontroli slijepe, bezrazložne strasti, nastojeći uništiti čak
i svoju braću koja su se usudila da se razlikuju od njih u religij-
skoj vjeri, i pretvarajući njihovo najsvečanije vijeće u poprište
svađe i divlje zbrke, na način na koji se rimski senatori ili ma-
gistrati ne bi upustili u to. Djelo njegovog Boga bilo je osramo-
ćeno, a njegova nacionalna religija dovedena na loš glas.
A sada je bio u zatvoru, a njegovi neprijatelji, u svojoj očaj-
ničkoj zlobi, pribjegli bi svim sredstvima da ga ubiju. Da li je
moguće da je njegov rad za crkve bio zatvoren i da su vukovi
grabljivi ušli unutra, ne štedeći stado? Hristovo djelo bilo mu je
blizu srca, i s dubokom tjeskobom razmišljao je o opasnostima
raštrkanih crkava, izloženih progonima upravo takvih ljudi
kakve je susreo u vijeću Sanhedrina. U nevolji i obeshrabrenju
plakao je i molio se. Gospod nije bio nepažljiv prema svom sluzi.
Čuvao ga je od ubilačke gomile u hramskim dvorištima, bio je s
njim pred sanhedrinskim vijećem, bio je s njim u tvrđavi i bio je
zadovoljan da se otkrije svom vjernom svjedoku. Kao i u kušnji
prije nekoliko godina, Pavle je i sada bio utješen i ohrabren vi-
zijom u tokom noći. Takvo pohođenje bilo mu je dato u kući
Akile i Priskile u Korintu, kada je razmišljao da napusti grad u
sigurnije i uspješnije polje. I sada je Gospod stao kraj njega i
rekao: „Budi hrabar! Jer kao što si u Jerusalimu svjedočio o
~ 176 ~
meni, tako treba da svjedočiš i u Rimu.“ Pavle se dugo radovao
posjeti Rimu; on je silno želio da tamo svjedoči za Hrista, ali je
smatrao da su njegove namjere osujećene neprijateljstvom
Jevreja. Malo je razmišljao i sada, da bi kao zarobljenik Gospod-
nji, mogao otići u Rim.
U mirnim noćnim satima, dok je Gospod posjećivao svog o-
beshrabrenog slugu, Pavlovi neprijatelji su željno planirali nje-
govo uništenje. „Kad je svanulo, Judejci su skovali zavjeru i
zakleli se prizivajući prokletstvo na sebe da neće ni jesti ni piti
dok ne ubiju Pavla. Bilo je više od četrdeset zavjerenika koji su
se tako zakleli.“ Ovo je bio takav post kakav je Gospod preko
Isaije osudio mnogo godina ranije – post „za svađu i raspravu i
za udaranje pesnicom zla“. Jevreji su tako nastojali da svom đa-
volskom planu daju odobrenje religije. Učvrstivši se svojom
strašnom zakletvom, došli su do glavnih sveštenika i članova
Sanhedrina i objavili svoju namjeru. Predloženo je da se traži da
se Pavle ponovo izvede pred sud kao radi dalje istrage njegovog
slučaja, i da ga ubice čekaju i ubiju dok bude na putu iz tvrđave.
Takav je bio užasan zločin maskiran religioznim žarom. Umje-
sto da ukore satanistički plan, sveštenici i vladari su mu se željno
priključili. Pavle je govorio istinu kada je uporedio Ananiju sa
okrečenim grobom.
Sledećeg dana zavjera bi bila sprovedena, da se Bog svojom
proviđenjem nije umiješao da spasi život svom sluzi. Kada je
Petar postao zarobljenik i osuđen na smrt, braća su se danonoćno
usrdno molila Bogu za njegovo izbavljenje. Ali takav interes nije
bio ispoljen u korist onoga na koga se gledalo kao na otpadnika
od Mojsija, učitelja opasnih doktrina. Ne starješinama čiji ga je
savjet doveo u ovaj opasan položaj, već budnom saosjećanju ro-
đaka, Pavle je dugovao svoj bijeg od nasilne smrti.
Nećak apostola, za kojeg je bio jako vezan, čuo je za ubilačku
zavjeru i bez odlaganja prijavio stvar svom ujaku. Pavle je
~ 177 ~
odmah pozvao jednog od stotnika i zamolio ga da odvede mla-
dića komandantu, rekavši da ima važne informacije koje treba
da mu da. Mladić je u skladu s tim doveden pred Klaudija Lisija,
koji ga je ljubazno primio i odveo u stranu i upitao o prirodi nje-
gove poruke. Mladić je ispričao pojedinosti o zavjeri i s dubokim
osjećajem zamolio komandanta da ne udovolji zahtjevu koji će
sigurno biti postavljen, da se Pavle ponovo izvede pred vijeće.
Lisije je pažljivo slušao. Uvidio je poteškoće situacije i odmah
je napravio svoje planove. Odlučivši, međutim, da ih ne otkrije,
otpustio je mladića uz jednu jedinu opomenu: „Nikome ne pričaj
da si mi ovo javio.“
Kad je mladić otišao, komandant je „dozvao dva stotnika i
rekao im: ‘Pripremite dvjesta vojnika, sedamdeset konjanika i
dvjesta kopljanika da u treći noćni sat krenu pravo u Cezareju.
Pripremite i konje na kojima će Pavle jahati pa ga živog i zdra-
vog odvedite pred namjesnika Feliksa.’“
Lisije je rado omogućio ovu priliku da Pavla ispusti iz ruku.
Bio je predmet tolikog animoziteta, a njegovo prisustvo izazvalo
je toliko veliko uzbuđenje da bi u bilo koje vrijeme moglo doći
do pobune među ljudima, s posljedicama opasnim po samog ko-
mandanta. Jevreji su kao narod bili u stanju uzbuđenja i razdra-
ženosti, a nemiri su bili česti. Malo ranije, rimski vitez daleko
višeg ranga od samog Lisije, nasilno je odveden i odvučen od
strane pomahnitalih Jevreja po zidinama Jerusalima, i na kraju
obezglavljen, jer je primio mito od Samarićana. Pod sumnjom
za slične zločine, ostali visoki zvaničnici su zatvoreni i osramo-
ćeni. Ako bi Pavle bio ubijen, glavni kapetan bi mogao biti optu-
žen da je podmićen da bi popuštao njegovoj smrti. Sada je posto-
jao dovoljan razlog da ga tajno otprati i tako se oslobodi sra-
motne odgovornosti.
Bilo je važno da se ne gubi vrijeme. U devet uveče, korpus
vojnika, sa Pavlom u sredini, izašlo je iz tvrđave, i kroz mračne
~ 178 ~
i tihe ulice grada, i brzim korakom nastavilo svoje putovanje
prema Cezareji. U Antipatridi, trideset pet milja od Jerusalima,
putnici su se zaustavili. Sada je postojala mala opasnost od na-
pada, a ujutro je četiri stotine pješaka poslano nazad u Jerusalim,
dok su konjanici nastavili put.
Udaljenost od Antipatride do Cezareje bila je samo dvadeset
i pet milja, a Pavle je usred bijela dana, u pratnji „sedamdeset
konjanika“, ušao u grad. Koliko je drugačija bila njegova sadaš-
nja pratnja od skromne hrišćanske družine na putu iz Cezareje
tek nekoliko dana ranije! Bez obzira na promijenjeno okruženje,
prepoznali su ga Filip i drugi njegovi hrišćanski saradnici, čija
su srca bila šokirana i tužna kada su brzo shvatili svoje slutnje.
Stotnik koji je bio zadužen za odred isporučio je svog zaroblje-
nika Feliksu, guverneru, predočivši mu i pismo koje mu je
povjerio glavni kapetan:
„Klaudije Lisija pozdravlja uzvišenog namjesnika Feliksa!
Ovog čovjeka su Judejci uhvatili i namjeravali ubiti, ali ja sam
pritrčao s vojnicima i izbavio ga, jer sam saznao da je rimski
građanin. Želio sam da utvrdim zašto ga optužuju, pa sam ga
odveo u njihov Sanhedrin. Utvrdio sam da ga optužuju za neka
pitanja iz njihovog Zakona, ali da nije skrivio ništa čime bi
zaslužio smrt ili okove. A pošto mi je javljeno da se protiv njega
kuje zavjera, odmah sam ga poslao k tebi, a tužiocima sam za-
povijedio da pred tobom kažu šta imaju protiv njega. Ostajte
zbogom.“
Nakon što je pročitao saopštenje, Feliks se raspitao kojoj pro-
vinciji pripada zatvorenik, pa je, saznavši da je iz Kilikije, nare-
dio da ga zadrže u Irodovoj sudnici, rekavši da će saslušati slučaj
kada i tužitelji dođu iz Jerusalima.
Pavlov slučaj nije bio prvi u kojem je Božji sluga među
neznabošcima našao utočište od zlobe naroda koji se izjašnjava
kao Jehovin. U svom bijesu protiv Pavla, Jevreji su dodali još
~ 179 ~
jedan zločin u mračni katalog koji je obilježio istoriju tog na-
roda. Oni su još više otvrdnuli svoja srca protiv istine i svoju
propast učinili sigurnijom.
Malo je onih koji uviđaju puni značaj Hristovih riječi, kada
je u sinagogi u Nazaretu objavio sebe kao Pomazanika. Objavio
je svoju misiju da utješi, blagoslovi i spasi ožalošćene i grešne,
a zatim, videći da oholost i nevjera kontrolišu srca njegovih slu-
šalaca, podsjetio ih je kako se Bog u prošlosti odvratio od svog
izabranog naroda, zbog njihovog nevjerstva i pobune, i pokazao
se onima u paganskoj zemlji koji nisu odbacili svjetlost sa neba.
Udovica iz Sarepte i Naman Sirijac živjeli su po svoj svjetlosti
koju su imali. Stoga su smatrani pravednijima od Božjeg izabra-
nog naroda koji je odstupio od njega i žrtvovao načelo radi po-
godnosti i svjetovne časti.
Nemoguće je za svjetovnjake i ljubitelje zadovoljstva da
ispravno vrednuju poruke upozorenja i ukora koje Bog šalje da
ispravi greške svog naroda. Oni ne mogu napraviti razliku
između ozbiljnosti i revnosti vjernog sluge i beznačajnog, površ-
nog duha onoga koji je nevjeran. Jedan izjavljuje da mač dolazi;
drugi odgađa zli dan. Jedan vjerno kori grijeh; drugi to opravda-
vaju i ublažavaju. Kako se deklarisani Božji narod udaljava od
njega i gubi jednostavnost vjere, riječi njegovih glasnika izgle-
daju im nepotrebno oštre i stroge. Oni njeguju predrasude i ne-
vjeru i konačno se potpuno stavljaju na Sotoninu stranu. Njegovi
prijedlozi izgledaju prijatni i dopadljivi; njima upravlja, u duhu
i mišljenju, arhi-varalica, i nakon što su mu dopustili da upravlja
njihovim mislima, oni mu ubrzo dopuštaju da upravlja njihovim
postupcima.
Hrist je pred skupštinom u Nazaretu iznio strašnu istinu kada
je izjavio da sa otpadničkim Izraelom nema sigurnosti za vjer-
nog Božjeg glasnika. Ne bi znali njegovu vrijednost, niti bi cije-
nili njegov trud. Iako su tvrdili da imaju veliku revnost za Božju
~ 180 ~
čast i dobro Izraela, bili su najgori neprijatelji i jednog i drugog.
Oni su propisom i primjerom odvodili narod sve dalje i dalje od
poslušnosti Bogu i čistote i jednostavnosti vjere – vodili ih tamo
gdje se on nije mogao otkriti kao njihova odbrana u dan nevolje.
Bog je poslao Iliju udovici iz Sarepte, jer ga nije mogao povjeriti
Izraelu.
Ove reske ukore, iako ih je iznijelo Veličanstvo Neba, Jevreji
iz Nazareta su odbili da čuju. Oni su samo trenutak ranije svje-
dočili milostivim riječima koje su silazile s njegovih usana;
Božji Duh je govorio njihovim srcima; ali čim je na njih bacio
odraz – na prvi nagovještaj da bi osobe iz drugih naroda mogle
biti dostojnije Božje naklonosti od njih – ti ponosni, nevjerni
Jevreji su bili izbezumljeni od bijesa. Oni bi oduzeli život Sinu
Božijem, da se anđeli nisu umiješali za njegovo izbavljenje. Ti
ljudi iz Nazareta su pokazali isti duh prema Hristu koji su njihovi
preci ispoljili prema Iliji. Zaslijepljeni Sotonom, nisu mogli uo-
čiti božanski karakter Sina Božjeg, niti cijeniti istinu i čistotu
njegovih uputa.
Spasiteljeve riječi ukora upućene ljudima iz Nazareta primje-
njuju se na Pavlov slučaj, ne samo na Jevreje koji ne vjeruju, već
i na njegovu vlastitu braću u vjeri. Da su crkvene vođe u potpu-
nosti predale svoja osjećanja gorčine prema apostolu i prihvatile
ga kao posebno pozvanog od Boga da prenosi jevanđelje paga-
nima, Gospod bi ga poštedio za njih da i dalje radi za spasenje
duša. Onaj koji vidi kraj od početka i koji razumije srca svih,
vidio je šta će biti rezultat zavisti i ljubomore prema Pavlu. Bog
nije u svom proviđenju odredio da se Pavlovi trudovi tako brzo
završe; ali nije učinio čudo kako bi se suprotstavio nizu okolno-
sti do kojih je njihov vlastiti tok doveo.
Isti duh i dalje vodi do istih rezultata. Zanemarivanje da se
cijene i unaprijede odredbe božanske milosti, lišilo je crkvu
mnogih blagoslova. Koliko bi puta Gospod produžio život
~ 181 ~
nekom vjernom propovjedniku, da je njegov trud bio cijenjen.
Ali ako crkva dopusti neprijatelju duša da izopači njihov razum,
tako da krivo predstavljaju i tumače riječi i djela Hristovog
sluge; ako dopuste da mu stanu na put i ometaju njegovu kori-
snost, Gospod im oduzima blagoslov koji je dao.
Sotona neprestano radi preko svojih agenata kako bi obeshra-
brio i uništio one koje je Bog izabrao da izvrše veliko i dobro
djelo. Oni mogu biti spremni žrtvovati čak i vlastiti život za
napredak Hristovog djela, ali će veliki varalica nagovijestiti
sumnje, nepovjerenje, ljubomoru u vezi s njima, da će, ako se
gaje, potkopati povjerenje u njihov integritet karaktera, i tako
osakatiti njihov korisnost. Prečesto uspijeva djelovati preko nji-
hove vlastite braće, da na njih nanese takvu tugu i tjeskobu srca
da se Bog milostivo umiješa da umiri svoje progonjene sluge.
Nakon što su ruke sklopljene na grudima bez pulsa, nakon što
glas upozorenja i ohrabrenja utihne, tada smrt može postići ono
što život nije uspio; tada se tvrdoglavi mogu probuditi da vide i
cijene blagoslove koje su odbacili od sebe.
Veliki posao za nas kao hrišćane nije da kritikujemo karakter
i motive drugih, već da pomno ispitamo svoje srce i život, da se
ljubomorno čuvamo od Sotoninih sugestija. Treba imati na umu
da pred Bogom nisu opravdani oni koji slušaju zakon, nego oni
koji ga vrše. Ako principi Božjeg zakona vladaju u našim
srcima, imaćemo duh Hristov, manifestovaćemo u svom sva-
kodnevnom životu onu blagodat koja je bolja od žrtve. Svaki
hrišćanin mora biti učenik u Hristovoj školi; i postoji potreba za
marljivim i usrdnim naporima da se postigne taj standard pra-
vednosti koji Božja riječ zahtijeva. Svako ima posao da nauči
lekcije pravde, poniznosti, strpljenja, čistote i ljubavi. Ove oso-
bine karaktera su dragocjenije u očima našeg Gospoda od pri-
nosa zlata ili srebra. One su mu prihvatljivije od najskuplje žrtve.
Danas postoji ista nesklonost ukorima i ispravljanjima među
~ 182 ~
ljudima koji se izjašnjavaju kao Božji kao u dane našeg Spasite-
lja. Ista je sklonost da se naginje prema svijetu i da slijedi nje-
gove podrugljive sjenke. Prisustvo ambicioznih, sebičnih čla-
nova koji vrše formalnu službu ugrožava crkvu, čija je najveća
opasnost od svjetovnog konformizma. Takvi članovi neprestano
vrše uticaj na čvršće ujedinjavanje crkve sa svijetom. Oni rade
Sotonin posao. Kada Bog pošalje svoje sluge s riječima upozo-
renja ili savjeta, ovi izdajnici svog svetog povjerenja odbacuju
poruku poslanu s neba, i tako ne samo da sami umanjuju milost
Hristovu, već navode i druge da uguše svoja uvjerenja i izgube
ponuđeni blagoslov.
Otporom istini, srca takvih se smještaju u kobnoj tvrdoći
potvrđenog nepokajanja. Oni varaju sebe i varaju druge. Po za-
nimanju su hrišćani; oni odaju vanjsku počast Hristu; ujedinjuju
se u službi svetinje; a ipak je srce, čiju lojalnost samo Isus cijeni,
otuđeno od njega. Imaju ime da su živi, ali su mrtvi. Prepušteni
su tami koju su izabrali, tami vječne noći.
Strašno je za one koji se izjašnjavaju da su djeca Božja, preći
liniju razgraničenja koja treba da odvoji crkvu od svijeta. Takvi
su Sotonini najefikasniji agenti. On radi kroz njih s odlučnošću,
revnošću i upornošću, kako bi osmislio i izvršio takve grozote
protiv onih koji su vjerni Bogu, za koje se čini da obični grešnik
nije u stanju. Sama svjetlost koju su omalovažavali čini njihovu
tamu desetostruko većom nego što bi inače bila. Kada ljudi
odbiju da prihvate svjetlost koju im Bog u milosti šalje, oni ne
znaju kuda idu. Oni se samo jedan po jedan korak udaljavaju od
pravog puta; ali ovi uzastopni koraci vode direktno u propast.
Oni se postavljaju na Sotonino tlo, a njegov duh ih kontroliše.
Ne mogu uočiti veliku promjenu u sebi. Niko se ne transformiše
odjednom; ali oni ulaze u Sotoninu školu umjesto u Hristovu
školu, i veliki varalica ih obrazuje da rade njegov posao.

~ 183 ~
 Poglavlje XXI—Suđenje u Cezareji

Pet dana nakon Pavlovog dolaska u Cezareju, iz Jerusalima

su sišli i njegovi tužitelji, u pratnji nekog Tertula, govornika ko-
jeg su angažovali kao svog savjetnika. Predmetu je odobreno
brzo saslušanje. Pavle je izveden pred skupštinu, a Tertul je
nastavio da precizira optužbe protiv njega. Ovaj lukavi govornik
je procijenio da će laskanje imati više uticaja na rimskog guver-
nera nego jednostavne izjave istine i pravde. Stoga je svoj govor
započeo hvalospjevom Feliksu: „Zahvaljujući tebi, mi uživamo
veliki mir i zahvaljujući tvojoj promišljenosti, vidimo promjene
nabolje u ovom narodu, zatj mi to, uzvišeni Felikse, uvijek i na
svakom mkestu, s najvećom zahvalnošću primamo.“
Tertul se ovdje spustio do gole laži. Feliksov karakter bio je
nizak i vrijedan prezira. Rečeno je da je „praktikovao sve vrste
požude i okrutnosti sa moći kralja i ćudi roba“. Istina je da je
učinio određenu uslugu naciji svojom budnošću u oslobađanju
zemlje od razbojnika, te je progonio i otjerao egipatskog pobu-
njenika za kojeg je Klaudije Lisije ishitreno zamijenio Pavla; ali
njegova djela okrutnosti i ugnjetavanja izazvala su da ga svi
mrze. Izdajničku okrutnost njegovog karaktera pokazuje nje-
govo brutalno ubistvo prvosveštenika Jonatana, kojem je u veli-
koj mjeri bio dužan za svoj položaj. Jonatan, iako u stvarnosti
malo bolji od samog Feliksa, usudio se da se prepire s njim za
neke od njegovih djela nasilja, i zbog toga je prokurator učinio
da bude ubijen dok je bio zaposlen na svojim službenim dužno-
stima u hramu.
Primjer neobuzdane razuzdanosti koja je zamrljala njegov
karakter vidi se u njegovom savezu s Drusilom, koji je bio ispu-
njen otprilike u to vrijeme. Prevarnim umijećem Simona Maga,
kiparskog čarobnjaka, Feliks je naveo ovu princezu da napusti
~ 184 ~
svog muža i postane njegova žena. Drusila je bila mlada i lijepa,
i štaviše, Jevrejka. Bila je predano vezana za svog muža, koji je
dao veliku žrtvu da bi dobio njenu ruku. Zaista je bilo malo toga
što bi je navelo da se odrekne svojih najjačih predrasuda i da na
sebe navuče gnušanje svoje nacije zarad formiranja preljubničke
veze sa okrutnim i starijim razvratnikom. Ipak, sotonske smica-
lice vračara i izdajice su uspjele, a Feliks je postigao svoju na-
mjeru.
Jevreji prisutni na Pavlovom ispitivanju dijelili su opšte osje-
ćanje prema Feliksu; pa ipak, njihova želja da steknu njegovu
naklonost kako bi osigurali Pavlovu osudu bila je tolika da su
pristali na laskave Tertulove riječi. Ovi ljudi u svetoj službi, o-
bučeni u svešteničke haljine, bili su vrlo precizni u poštovanju
običaja i ceremonija, veoma skrupulozni da izbjegnu spoljašnje
skrnavljenje, dok je hram duše bio oskvrnjen svim vrstama be-
zakonja. Spoljašnji kontakt sa bilo čim što se smatra nečistim
bio je velika uvreda u njihovim očima, dok se Pavlovo ubistvo
smatralo opravdanim činom. Kakva ilustracija sljepoće koja
može doći na ljudski um! Ovdje su bili predstavnici onih koji su
tvrdili da su Božji zavjetni narod. Poput neplodne smokve, bili
su odjeveni u pretenciozno lišće, ali bez plodova svetosti, „koji
imaju obličje pobožnosti, ali negiraju njegovu silu.“ Ispunjeni
zlobom prema čistom i dobrom čovjeku, nastojali su na sve na-
čine da mu oduzmu život, i veličanjem osvetoljubivog rasipnika!
Danas ima mnogo onih koji karakter procjenjuju na isti način.
Podstaknuti protivnikom svake pravednosti, oni zlo nazivaju
dobrim, a istinu lažom. To je kao što je prorok opisao: „Istina je
pala na ulici, i pravednost ne može ući.“ Zato što je takvo stanje
i duh svijeta, Bog poziva svoj narod da izađe i bude odvojen.
Oni koji se pomiješaju sa svijetom počeće da gledaju na stvari
sa stanovišta svijeta, umjesto da gledaju kako Bog vidi. „Kakvo
zajedništvo ima svjetlost sa tamom? I kakva je saglasnost Hrista
~ 185 ~
sa Belijalom? Ili kakav je udio onoga koji vjeruje s nevjerni-
kom?“ Božji narod će vidjeti kao što on vidi. Čiste i dobre će
poštovati i voljeti oni koji su dobri.
U svom govoru protiv Pavla, Tertul ga je optužio da je on bio
opasan čovjek, koji je stvorio pobunu među Jevrejima širom svi-
jeta, i koji je posledično bio kriv za izdaju cara; da je bio vođa
sekte Nazarećana i optužen za krivovjerje protiv Mojsijevih za-
kona; i da je oskrnavio hram, što je zapravo uvreda ne samo pro-
tiv jevrejskog već i rimskog zakona, koji je štitio Jevreje u nji-
hovom vjerskom bogosluženju. Zatim je lažno izjavio da je Li-
sije, komandant garnizona, nasilno oteo Pavla od Jevreja, jer su
se spremali da mu sude po svom crkvenom zakonu, i na taj način
ih je nepropisno prisilio da iznesu stvar pred Feliksa. Ove lažne
izjave bile su vješto osmišljene da navedu prokuratora da preda
Pavla jevrejskom sudu. Sve optužbe su žestoko podržali prisutni
Jevreji, koji se nisu trudili da prikriju svoju mržnju prema zatvo-
reniku.
Feliks je imao dovoljno pronicljivosti da pročita sklonosti i
karakter Pavlovih tužitelja. Uočio je motive njihovog laskanja,
a takođe je vidio da nisu uspjeli potkrijepiti svoje optužbe. Okre-
nuvši se prema optuženom, dao mu je znak da sam odgovara.
Pavle nije trošio riječi na pretjerane komplimente, već je jedno-
stavno izjavio da se može vedrije braniti pred Feliksom, budući
da je ovaj već dugo bio prokurator, pa je stoga tako dobro razu-
mio zakone i običaje Jevreja. Zatim je korak po korak pobijao
optužbe koje su podignute. Izjavio je da nije izazvao nerede ni u
jednom dijelu Jerusalima, niti je oskrnavio svetinju: „Nisu me
zatekli da se s nekim prepirem u hramu niti da dižem pobune u
narodu, ni u sinagogama ni u gradu. Oni ti ne mogu dokazati ono
za šta me sada optužuju.“
Dok je priznavao „da živi po učenju koje oni nazivaju ‘sek-
tom’, i po tom učenju služi Bogu svojih praočeva“, on je tvrdio
~ 186 ~
da nikada nije odstupio od svog vjerovanja u zakon i proroke, i
da je u skladu sa Svetim pismom imao vjeru u uskrsenje mrtvih;
i dalje je izjavio da je vladajuća svrha njegovog života „uvijek
imati čistu savjest ne griješeći ni Bogu ni ljudima“.
Na iskren, direktan način on je zatim iznio cilj svoje posjete
Jerusalimu, te okolnosti njegovog hapšenja i suđenja: „Tako sam
posle dosta godina naišao da svom narodu donesem darove za
siromašne i prinose. Dok sam to činio, našli su me obredno
čistog u hramu, ali ne s okupljenim mnoštvom niti u metežu.
Tamo su bili neki Judejci iz Azije, i trebalo bi da oni dođu pred
tebe i da me optuže ako imaju nešto protiv mene. Ili neka onda
ovi ovdje sami kažu kakvu su krivicu našli na meni dok sam sta-
jao pred Sanhedrinom, osim ako se ne radi o onoj jednoj izjavi
koju sam uzviknuo dok sam stajao među njima: ‘Zbog uskrsenja
mrtvih vi mi danas sudite!’“
Apostol je govorio ozbiljno i očigledno iskreno, a njegove su
riječi nosile sa sobom uvjerenje u njihovu istinitost. Štaviše, nje-
gove izjave su bile u skladu sa pismom Klaudija Lisija. Sam Fe-
liks je toliko dugo boravio u Cezareji – gdje je hrišćanska religija
bila poznata mnogo godina – da je imao bolje znanje o toj religiji
nego što su Jevreji pretpostavljali, i nisu ga zavarali njihovi pri-
kazi. Pavlove riječi ostavile su dubok utisak na njegov um i o-
mogućile mu da još jasnije razumije motive Jevreja. Ne bi im
udovoljio nepravednom osudom rimskog građanina, niti bi im
ga dao na smrt bez pravičnog suđenja. Ipak, Feliks nije poznavao
viši motiv od vlastitog interesa, a njegova ljubav prema pohva-
lama i želja za unapređenjem ga je kontrolisala. Strah da ne
uvrijedi Jevreje spriječio ga je da ostvari pravdu u ovom slučaju
i oslobodi čovjeka za kojeg je znao da je nevin. Odložio je sve
daljnje radnje u slučaju dok Lisije ne bude prisutan, rekavši:
„Kada Lisije, glavni kapetan, siđe, saznaću sve o vašoj stvari.“
Pavle je ponovo predat na dužnost stotniku, ali uz naredbu da
~ 187 ~
uživa veću slobodu nego prije ispitivanja. Iako je bilo neop-
hodno da bude strogo čuvan, kao zaštita od zavjere Jevreja, a
takođe i zato što je još uvijek bio zarobljenik, trebalo je dozvoliti
njegovim prijateljima da ga posjećuju i pružaju mu utjehu.
Nedugo nakon toga, Feliks i njegova supruga Drusila pozvali
su Pavla na privatni razgovor. Drusila je osjetila veliko intereso-
vanje za apostola, pošto je čula izvještaj o njemu od svog muža,
i željela je da čuje razloge za njegovo vjerovanje u Hrista. Tako
je Pavle, kao zarobljenik Gospodnji, imao priliku da predoči
istine jevanđelja nekim dušama kojima se inače ne bi mogao pri-
bližiti. Okrutni i razuzdani rimski guverner i raskalašna jevrej-
ska princeza trebali su biti njegova jedina publika. Oni su sada
čekali da čuju istine koje nikada ranije nisu slušali, koje možda
više nikada neće čuti i koje će, ako budu odbačene, biti brzi svje-
dok protiv njih u dan Božji.
Pavle je razmotrio ovu priliku koju je Bog dao i vjerno ju je
iskoristio. Znao je da muškarac i žena pred njim imaju moć da
ga ubiju ili da mu sačuvaju život; ipak im se nije obraćao s
pohvalom ili laskanjem. Znao je da će im njegove riječi biti miris
života ili smrti, i, zaboravljajući na sve sebične obzire, nastojao
je da ih probudi na opasnost njihovih duša.
Evanđeoska poruka ne priznaje neutralnost. Ona sve ljude
smatra odlučno za istinu ili protiv nje; ako ne prime i ne poslu-
šaju njena učenja, oni su njeni neprijatelji. Ono, pak, ne poznaje
poštovanje ličnosti, klase ili stanja. Upućeno je cijelom čovje-
čanstvu koje osjeća potrebu za njegovim milostivim pozivima.
Hristos je rekao: „Nisam došao da pozovem pravednike, nego
grešnike na pokajanje.“
Apostol je smatrao da ko god bi slušao njegove riječi, jevan-
đelje ima pravo na njih; ili bi stajali među čistima i svetima oko
velikog bijelog prijestola, ili sa onima kojima bi Hrist trebao
reći: „Idite od mene vi koji činite bezakonje.“ Znao je da se mora
~ 188 ~
sastati sa svakim slušaocem pred Nebeskim sudom, i mora tamo
položiti račun, ne samo za sve što je rekao i učinio, već i za motiv
i duh svojih riječi i djela.
Feliks je bio toliko nasilan i okrutan, da se malo ko ikada ra-
nije usudio čak i da mu kaže da njegov karakter i ponašanje nisu
besprekorni. Ali Pavle nije imao takve strahove. Sa savršenim
poštovanjem prema stavu svojih slušalaca, on je jasno izjavio
svoju vjeru u Hrista i razloge za tu vjeru, te je stoga bio naveden
da posebno govori o onim vrlinama koje su bitne za hrišćanski
karakter, ali od kojih je oholi par pred njim bio tako upadljivo
lišen.
Pred svojim slušaocima je predstavio Božji karakter – nje-
govu pravednost, pravdu i pravičnost – i prirodu i obavezu nje-
govog zakona. On je jasno pokazao čovjekovu dužnost da živi
trezvenim i umjerenim životom, držeći strasti pod kontrolom ra-
zuma, u skladu s Božjim zakonom, i čuvajući fizičke i mentalne
snage u zdravom stanju. Zasigurno bi došao sudnji dan, kada bi
svi bili nagrađeni prema djelima učinjenim u tijelu. Bogatstvo,
položaj ili počasne titule bili bi nemoćni da uzdignu čovjeka u
naklonost Boga ili da ga otkupe od ropstva grijehu. Ovaj život
je bio njegov probni period, u kojem je trebalo da formira karak-
ter za budući, besmrtni život. Ako zanemari svoje sadašnje pri-
vilegije i mogućnosti, to bi se pokazalo vječnim gubitkom; ne bi
mu bilo garantovano novo vrijeme probe. Svi koji bi se našli
nesveti u srcu ili defektni u bilo kom pogledu kada im se uzasudi
po zakonu Božijem, pretrpjeli bi kaznu zbog svoje krivice.
Pavle se posebno zadržao na dalekosežnim tvrdnjama Božjeg
zakona. Pokazao je kako se proteže do dubokih tajni ljudske mo-
ralne prirode i baca bujicu svjetlosti na ono što je bilo skriveno
od pogleda i znanja ljudi. Ono što ruke mogu učiniti ili jezik
može izgovoriti – što vanjski život može pokazati – samo nesa-
vršeno otkriva čovjekov moralni karakter. Zakon se proteže na
~ 189 ~
misli, motive i namjere srca. Mračne strasti koje leže skrivene
od očiju ljudi, ljubomora, osveta, mržnja, požuda i divlje ambi-
cije, zla djela o kojima se razmišlja u mračnim udubljenjima
duše, ali nikad izvršena u nedostatku mogućnosti – od svega o-
voga Božji zakon pravi zapis. Ljudi mogu zamisliti da mogu
bezbjedno da čuvaju ove tajne grijehe; ali to je ono što potko-
pava samu osnovu karaktera; jer iz srca „izvire život“.
Pavle je zatim nastojao da usmjeri umove svojih slušalaca na
jednu veliku žrtvu za grijeh. Ukazao je na one žrtve koje su bile
sjenke dobrih stvari koje dolaze, a zatim je predstavio Hrista kao
antitip svih tih ceremonija, objekat na koji su ukazivali kao je-
dini izvor života i nade za palog čovjeka. Sveti ljudi od starina
su spaseni vjerom u krv Hristovu. Dok su posmatrali umiruće
agonije žrtvovanih životinja, gledali su preko ponora vjekova
prema Jagnjetu Božjem koje je trebalo odnijeti grijeh svijeta.
Bog je opravdano tražio ljubav i poslušnost svih svojih stvo-
renja. On im je u svom zakonu dao savršen standard prava. Ali
oni su zaboravili svog Stvoritelja i odlučili su slijediti svoj put u
suprotnosti s njegovom voljom. Uzvratili su neprijateljstvom za
ljubav koja je bila visoka kao nebo i široka kao svemir. Bog nije
mogao srušiti svoj zakon da ispuni standard zlih ljudi, ni čovjek,
pao u grijeh, ne bi mogao ispuniti zahtjeve zakona besprekornim
karakterom i životom. Ali vjerom u Hrista grešnik je mogao da
se očisti od svoje krivice i da se osposobi da bude poslušan za-
konu svog Stvoritelja. Bog nije dao svoju blagodat da umanji
obavezujuće zahtjeve zakona, već da ga uspostavi. „Milosrđe i
istina susreću se zajedno; pravednost i mir su se poljubili.“
Tako je zatvorenik Pavle podsticao Jevreje i neznabošce na
zahtjeve božanskog zakona, i predstavio Isusa, prezrenog Naza-
rećanina, kao Sina Božjeg, Otkupitelja svijeta. Jevrejska prin-
ceza je dobro razumjela sveti karakter tog zakona koji je tako
besramno prekršila; ali njena predrasuda prema Čovjeku sa
~ 190 ~
Golgote učvrstila je njeno srce protiv riječi života. Ali Feliks,
koji nikada ranije nije slušao istinu, bio je duboko uznemiren jer
je Božji Duh poslao osvjedočenje njegovoj duši. Savjest, sada
uzbuđena, učinila je da se njen glas čuje. Osjećao je da su
Pavlove riječi istinite. Sjećanje se vraćalo na krivu prošlost. Pred
njim su se sa strašnom jasnoćom pojavile tajne njegovog ranog
života požude i krvoprolića, i crni zapis njegovih kasnijih godina
– razuzdani, okrutni, grabežljivi, nepravedni, natopljeni krvlju
privatnih ubistava i javnih masakra. Nikada ranije istina nije bila
tako donesena kući u njegovo srce. Nikada ranije njegova duša
nije bila tako ispunjena užasom. Na pomisao da su sve tajne nje-
gove zločinačke karijere bile otvorene pred Božjim okom i da
mu se mora suditi prema njegovim djelima, zadrhtao je od straha
od krivice. Ali umjesto da dopusti da ga njegova uvjerenja do-
vedu do pokajanja, on je željno nastojao da odbaci ova neugodna
razmišljanja. Razgovor sa Pavlom je prekinut. „Za sada idi,“ re-
kao je, „ali kad nađem pogodan trenutak, opet ću te pozvati.“
Kako je širok kontrast između Feliksovog kursa i tamničara
u Filipi! Sluge Gospodnje su dovedene u okove tamničaru, kao
i Pavle Feliksu. Dokazi koje su dali da ih podržava božanska
sila, njihovo veselje pod patnjom i sramotom, njihova neustra-
šiva smirenost kada se zemlja zatresla od potresa, i njihov duh
oproštenja nalik na Hrista, poslali su uvjerenje u tamničarevo
srce. On nije, kao Feliks, odagnao ova uvjerenja, već je sa drhta-
njem i dubokom poniznošću ispitivao put spasenja; i naučivši
put, hodio je njime, sa svom svojom kućom. Feliks je drhtao, ali
se nije pokajao; tamničar je sa drhtanjem priznao svoje grijehe i
našao oproštenje. Feliks je naredio da Duh Božji ode; tamničar
je to radosno dočekao u svom srcu i svojoj kući. Ovaj je uložio
svoj udio s činiocima bezakonja; drugi je izabrao da postane di-
jete Božije i naslednik Neba.
Dvije godine nisu preduzete nikakve mjere protiv Pavla, ali
~ 191 ~
je on ostao zatvorenik. Feliks ga je nekoliko puta posjetio i
pažljivo slušao njegove riječi. Ali pravi motiv za ovo očigledno
prijateljstvo bila je želja za dobitkom, i on je nagovijestio Pavlu
da bi plaćanjem velike svote novca mogao osigurati njegovo
oslobađanje. Apostol je, međutim, bio previše plemenite prirode
da bi se oslobodio mitom. Bio je nevin za sve zločine, i nije se
spustio da izbjegne zakon. Štaviše, i sam je bio previše siroma-
šan da plati takvu otkupninu, čak i da je bio raspoložen da to
učini, i ne bi se, u svoju korist, pozivao na simpatije i velikoduš-
nost svojih obraćenika. Takođe je osjećao da je u Božjim rukama
i da se neće miješati u božanske ciljeve poštujući sebe.
Pred kraj ovog vremena došlo je do strašnog razdora među
stanovništvom Cezareje. Bilo je čestih sporova, koji su prerasli
u stalnu svađu, između Jevreja i Grka, u vezi njihovih prava i
privilegija u gradu. Sav sjaj Cezareje, njenih hramova, njenih
palata i njenog amfiteatra, bio je rezultat ambicije prvog Iroda.
Čak je i luku, kojoj je Cezareja dugovala sav svoj prosperitet i
važnost, sagradio uz ogroman izdatak novca i rada. Jevrejski sta-
novnici bili su brojni i bogati, i oni su tvrdili da je grad njihov,
jer je njihov kralj toliko učinio za njega. Grci su sa jednakom
upornošću održavali svoje pravo na prvenstvo.
Pred kraj dvije godine, ove nesuglasice su dovele do žestoke
borbe na tržnici, što je rezultiralo porazom od Grka. Feliks, koji
je stao na stranu neznabožačke frakcije, došao je sa svojim tru-
pama i naredio Jevrejima da se raziđu. Pobjednička grupa nije
odmah poslušala naredbu i naredio je svojim vojnicima da se
obruše na njih. Radujući se prilici da udovolje svojoj mržnji
prema Jevrejima, izvršili su naređenje na najnemilosrdniji način,
a mnogi su ubijeni. Kao da to nije bilo dovoljno, Feliks, čije je
neprijateljstvo prema Jevrejima bilo sve veće svake godine, sada
je svojim vojnicima dao slobodu da pljačkaju kuće bogatih.
Ova drska djela nepravde i okrutnosti nisu mogla proći
~ 192 ~
nezapaženo. Jevreji su podnijeli zvaničnu tužbu protiv Feliksa i
on je pozvan u Rim da odgovori na njihove optužbe. On je dobro
znao da im je njegov kurs iznuđivanja i ugnjetavanja dao obilje
osnova za pritužbe, ali se ipak nadao da će ih pomiriti. Stoga je,
iako je iskreno poštovao Pavla, odlučio da zadovolji njihovu
zlobu ostavljajući ga zatočenog. Ali svi njegovi napori bili su
uzaludni; iako je izbjegao progonstvo ili smrt, smijenjen je sa
funkcije i lišen većeg dijela svog nezakonito stečenog bogatstva.
Drusila, partner njegove krivice, kasnije je poginula, sa njihovim
sinom jedincem, u erupciji Vezuva. Njegovi dani završili su u
sramoti i tami.
Zraku svjetlosti s neba bilo je dopušteno da obasja ovog zlog
čovjeka, kada je Pavle diskutovao s njim o pravednosti, umjere-
nosti i sudu koji dolazi. To je bila njegova od neba poslata prilika
da uvidi i napusti svoje grijehe. Ali on je rekao Duhu Božjem:
„Za sada idi, ali kad nađem pogodan trenutak, opet ću te poz-
vati.“ On je zanemario svoju poslednju ponudu milosti. Nikada
više neće primiti poziv od Boga.

~ 193 ~
Poglavlje XXII—Pavle se poziva na Cezara

Namjesnik postavljen na mjesto Feliksa bio je Porcije Fest,

daleko časniji vladar. Imao je veći osjećaj odgovornosti za svoj
položaj i, odbijajući da primi mito, on je nastojali da sprovode
pravdu. Tri dana nakon svog dolaska u Cezareju, Fest je otišao
u Jerusalim. Ovdje su ga Jevreji brzo nagovorili, koji su ne gu-
beći vremena iznijeli svoje optužbe protiv Pavla. Dugo Pavlovo
zatočenje nije ublažilo njihovu zloćudnu mržnju, niti poljuljalo
njihovu odlučnost da mu oduzmu život. Pozivali su ga da mu
sudi Sanhedrin i tražili da ga odmah pošalju u Jerusalim. Iako je
ovaj zahtjev bio tako uvjerljiv, skrivao je duboko smišljenu
zavjeru. Odlučili su da ga ne prepuste čak ni odluci sanhedrin-
skog vijeća, već da po kratkom postupku riješe slučaj tako što će
ga usput ubiti.
U Cezareji se Fest već susreo sa narodnom galamom protiv
Pavla, ali u Jerusalimu zahtjev za njegovom smrću nije bio samo
poklič rulje. Izaslanstvo najuglednijih ličnosti grada, na čelu sa
prvosveštenikom, formalno je iznijelo zahtjev koji se odnosi na
Pavla, ne sumnjajući da se ovaj novi i neiskusni činovnik može
ukalupiti na zadovoljštinu, i da će, da bi stekao njihovu naklo-
nost, spremno dati sve što su željeli.
Ali Fest nije bio čovjek koji bi žrtvovao pravdu da bi stekao
popularnost. Jevreji su ubrzo otkrili da imaju posla s nekim koji
je više ličio na Galiona nego na Feliksa. Sa oštrim uvidom pro-
niknuo je u motiv koji je podstakao njihov zahtjev i ljubazno je
odbio poslati po Pavla. Izjavio je, međutim, da će se i sam uskoro
vratiti u Cezareju i da će im tamo dati poštenu priliku da iznesu
svoje optužbe protiv njega. Ovo nije bilo ono što su htjeli. Nji-
hov raniji poraz nije zaboravljen. Oni su dobro znali da će se,
nasuprot smirenom držanju i ubjedljivim argumentima apostola,
~ 194 ~
njihov vlastiti zloćudni duh i neosnovane optužbe pojaviti u naj-
gorem mogućem svjetlu. Ponovo su tražili da Pavla dovedu u
Jerusalim na suđenje. Ali Fest je odlučno odgovorio da, kakva
god bila njihova praksa, Rimljani nisu imali običaj da žrtvuju
nečiji život samo da bi zadovoljili njegove tužitelje, već da optu-
ženog dovedu licem u lice sa svojim tužiteljima pred nepristra-
sne svjedoke i da mu daju priliku da se brani. Bog je u svom
proviđenju kontrolisao Festovu odluku da se sačuva život apo-
stola.
Utvrdivši da su njihovi ciljevi poraženi, jevrejske vođe su
odmah organizovale moćnu delegaciju da iznesu svoje optužbe
pred prokuratorskim sudom. Nakon osam ili deset dana boravka
u Jerusalimu, Fest se vratio u Cezareju, a sutradan je zauzeo
svoje mjesto u Tribunalu kako bi saslušao slučaj. Jevreji, koji su
ovom prilikom bili bez advokata, sami su podnijeli svoje optu-
žbe. Suđenje je bilo poprište strastvene, nerazumne galame od
strane tužitelja, dok je Pavle savršenom mirnoćom i iskrenošću
jasno pokazao lažnost njihovih izjava.
Jevreji su ponovili svoje optužbe za jeres, izdaju i svetogrđe,
ali nisu mogli da dovedu svjedoke da ih podrže. Nastojali su da
zastraše Festa kao što su nekada zastrašivali Pilata svojom to-
božnjom revnošću za čast Cezara. Ali Fest je imao isuviše te-
meljno razumijevanje rimskog zakona da bi bio prevaren njiho-
vom galamom. Vidio je da se pravo sporno pitanje u potpunosti
odnosi na jevrejske doktrine, i da, ispravno shvaćeno, nema ni-
čega u optužbama protiv Pavla, što bi se moglo dokazati, da bi
ga učinilo vrijednim smrti, ili čak zatvora. Ipak, jasno je vidio
oluju bijesa koja bi se stvorila ako Pavla ne bi osudili ili predali
u njihove ruke.
Posmatrao je s gađenjem prizor pred sobom – jevrejski sveš-
tenici i poglavari, namrgođenih lica i zacakljenih očiju, zaborav-
ljajući na dostojanstvo svoje službe, nestrpljivo ponavljajući
~ 195 ~
svoje optužbe, tonovima koji su postajali sve glasniji i glasniji
dok Tribunal nije zazvonio njihovim povicima od bijesa.
Srdačno želeći da sve to okonča, obratio se Pavlu, koji je stajao
miran i pribran pred svojim protivnicima, i upitao je da li je vo-
ljan da ode u Jerusalim pod njegovom zaštitom, da mu sudi San-
hedrin.
Ovo bi praktično prebacilo stvar iz rimske u jevrejsku juris-
dikciju. Pavle je znao da ne može tražiti pravdu od tog naroda
koji svojim zločinima obara na sebe gnjev Božji. Poput proroka
Ilije, on bi bio sigurniji među neznabošcima nego s onima koji
su odbacili svjetlost s neba i otvrdnuli svoja srca protiv istine.
Kada je njegov život bio ugrožen gnjevom njegovih neprijatelja,
paganski magistrati su bili ti koji su bili njegovi oslobodioci. Ga-
lion, Lisije, pa čak i Feliks, nisu oklijevali da proglase njegovu
nevinost, dok ga je svaki jevrejski sud osudio, a da nije dokazao
njegovu krivicu.
Pavle je bio umoran od svađa, umoran od žestokog ponavlja-
nja optužbi, uvijek iznova pobijanih, i često obnavljanih. Njegov
aktivan duh teško je mogao izdržati ponovljena odlaganja i ne-
izvjesnost suđenja i zatvora. Kako mu je bio odbojan svakod-
nevni kontakt sa grubom, besposlenom, neprincipijelnom voj-
skom, česti zvuci svađe i glasine o razdoru i krvoproliću između
Jevreja i ne-Jevreja. Nije imao čemu više da se nada od jevrej-
skih sveštenika ili poglavara; ali kao rimski građanin imao je
jednu posebnu privilegiju, mogao se obratiti Cezaru, i barem
neko vrijeme njegovi neprijatelji će biti držani podalje.
Na pitanje guvernera, Pavle je odgovorio. „Stojim pred ce-
zarskom sudskom stolicom, i tu treba da mi se sudi. Ništa nisam
skrivio Judejcima, kao što i sam dobro vidiš. A ako sam zaista
učinio nešto loše i počinio nešto što zaslužuje smrt, ne bježim od
smrti. Ali ako su neosnovane sve te optužbe koje ovi iznose pro-
tiv mene, niko me ne može njima predati samo da bi im time
~ 196 ~
ugodio. Pozivam se na cezara!“
Fest nije znao ništa o zavjerama Jevreja da ubiju Pavla, i bio
je iznenađen ovim apelom na Cezara. Nije bilo laskavo za ponos
rimskog prokuratora da se prvi slučaj koji je pred njim iznio
ustupi višoj vlasti. Međutim, riječi apostola zaustavile su postu-
pak pred sudom. Feliks je održao kratke konsultacije sa svojim
savjetnicima, i kad su se svi složili da je žalba pravno prihvat-
ljiva, rekao je zatvoreniku: „Na cezara si se pozvao, pred cezara
ćeš i ići.“ Ovo je rečeno tonom i načinom koji je, činilo se, impli-
cirao da Pavle malo zna šta znači apel Cezaru.
Još jednom je mržnja rođena iz jevrejske netrpeljivosti i sa-
mopravednosti navela Božjeg slugu da se obrati za zaštitu pa-
ganskom vladaru. Bila je to ista mržnja koja je natjerala proroka
Iliju da pribjegne u pomoć udovici iz Sarepte; to je primoralo
glasnike jevanđelja da objavljuju svoju poruku paganima. To je
isti duh koji Božji narod u ovom dobu tek treba da sretne. U ve-
likoj krizi kroz koju će uskoro proći, bolje će se upoznati sa
Pavlovim iskustvom. Među navodnim Hristovim sledbenicima
postoji isti ponos, formalizam, taština, sebičnost i ugnjetavanje,
koji su postojali u jevrejskom narodu. Prije nego što rat bude
okončan i pobjeda izvojevana, mi kao narod treba da doživimo
iskušenja slična Pavlovim. Naići ćemo na istu tvrdoću srca, istu
okrutnu odlučnost, istu nepopustljivu mržnju.
Ljudi koji se izjašnjavaju da su Hristovi predstavnici zauzi-
maće kurs sličan onome koji su zauzeli sveštenici i vladari u
svom ophođenju prema Pavlu. Svima koji bi neustrašivo služili
Bogu po nalogu vlastite savjesti, trebaće moralna hrabrost, čvr-
stina i poznavanje Boga i njegove riječi, da izdrže u taj zli dan.
Progon će se ponovo zapaliti protiv onih koji su vjerni Bogu;
njihovi motivi će biti osporeni, njihovi najbolji napori pogrešno
protumačeni, njihova imena će biti izvikana kao zla. Tada će se
dogoditi, kao što je Hristos predskazao, da će onaj ko bude
~ 197 ~
nastojao da uništi vjerne, misliti da služi Bogu. Tada će Sotona
raditi svom svojom fascinantnom snagom, da utiče na srce i za-
magli razum, da učini da se zlo čini dobrim, a dobro zlim. Onda
će on preko svojih zastupnika da „pokaže velika znamenja i
čuda, tako da će, ako je moguće, prevariti i same izabrane“.
Bog bi htio da se njegov narod pripremi za nadolazeću krizu.
Pripremljeni ili nespremni, svi to moramo dočekati. Samo oni
čiji su karakteri potpuno disciplinovani da zadovolje božanski
standard moći će čvrsto stajati u tom vremenu testiranja. Ali
kada neprijatelji budu sa svih strana, motreći ih zbog zla, Bog
Nebeski će gledati na svoje dragocjene dragulje za dobro. Kada
se sekularni vladari ujedine sa službenicima religije kako bi stali
između Boga i naše savjesti, tada će se otkriti oni koji njeguju
strah od Boga. Kada je tama najdublja, tada će najsjajnije zasjati
svjetlost plemenitog, bogolikog karaktera. Kada svako drugo
povjerenje zakaže, tada će se vidjeti ko ima trajno povjerenje u
Boga.
Što je jača i čistija vjera Božjeg naroda i što je čvršća njihova
odlučnost da ga poslušaju, to će Sotona više izazivati bijes onih
koji tvrde da su pravedni, dok gaze Božji zakon. U toj nadolaze-
ćoj krizi, vladari i sudije neće se miješati u korist Božjeg naroda.
Doći će do pokvarenog sklada sa svima koji nisu bili poslušni
Božjem zakonu. Tog dana, svi formalni služitelji, svi koji ne-
maju istinsko djelo blagodati u srcu, naći će se manjkavi. Biće
potrebno najčvršće povjerenje, najherojskija namjera, da se čvr-
sto održi vjera jednom predata svecima.

~ 198 ~
Poglavlje XXIII—Obraćanje pred Agripom

Pošto se Pavle pozvao na Cezara, Festova je dužnost bila da

se pobrine da se on pošalje u Rim. Međutim, prošlo je neko
vrijeme prije nego što se mogao obezbijediti odgovarajući brod,
a kako je trebalo poslati i druge zatvorenike s Pavlom, razmatra-
nje njihovih slučajeva takođe je izazvalo određeno odlaganje.
Ovo odlaganje dalo je Pavlu priliku da iznese razloge svoje vjere
pred glavnim ljudima Cezareje, i Jevrejima i neznabošcima, kao
i pred poslednjim od Iroda koji su nosili titulu jevrejskih kra-
ljeva.
„Nekoliko dana kasnije, kralj Agripa i Bernika stigli su u Ce-
zareju da pozdrave Festa.“ Znajući da je Agripa dobro upućen u
zakone i običaje Jevreja, Fest je tokom ovog sastanka skrenuo
pažnju na slučaj Pavla, kao zarobljenika kojeg je Feliks ostavio
u okovama. Agripino zanimanje bilo je izazvano izvještajem
koji je Fest iznio o slučaju, te je izrazio želju da lično vidi i čuje
Pavla. Shodno tome, sledeći dan je određen kao vrijeme za takav
intervju. Pavle sada nije trebao da se brani pred novim sudom,
već samo da zadovolji radoznalost privatne publike; da priredi
jednosatnu zabavu za prokuratorove ugledne goste i za pozvanu
družinu koja predstavlja bogatstvo i plemstvo Cezareje. Trebalo
je da prisustvuju glavni oficiri vojske, ali i vodeći građani grada,
a Fest je odlučio da to bude prilika za najimpozantniji prikaz, u
čast svojih posjetilaca.
U svoj pompi i sjaju kraljevstva, Agripa i Bernika su otišli u
prijemnu prostoriju, praćeni nizom pratilaca u skupoj odjeći
istočnjačkog prikaza. Ponosni oholi vladar sa svojom lijepom
sestrom prođe skupštinom i sjede pored prokuratora. Na njegovu
zapovijest, Pavla, još uvijek okovanog kao zarobljenika, uve-
doše unutra, a kralj ga je sa hladnom radoznalošću gledao, sada
~ 199 ~
pognutog i blijedog od bolesti, dugog zatočeništva i stalne strep-
nje.
Kakav je kontrast bio predstavljen! Agripa i Bernika nisu i-
mali osobine karaktera koje Bog cijeni. Oni su bili prestupnici
njegovog zakona, pokvareni u srcu i u životu. Bog i anđeli su se
gnušali njihovog grijeha. Ali pošto su posjedovali, u ograniče-
nom stepenu, moć i položaj, bili su miljenici svijeta. Taj ostarjeli
zatvorenik, koji je stajao vezan lancima za svoju vojničku stražu,
nije pokazao ništa impozantno ili privlačno u svojoj haljini ili
izgledu, čemu bi svijet trebao odati počast. Ipak, ovaj čovjek,
očigledno bez prijatelja, bogatstva ili položaja, imao je pratnju
koju ljudi svijeta nisu mogli vidjeti. Nebeski anđeli su bili nje-
govi pratioci. Da je slava jednog od tih blistavih glasnika blje-
snula, raskoš i ponos kraljevstva bi izblijedili pred njim; kralj i
dvorani bi bili oboreni na zemlju, kao i rimska straža kod Hri-
stovog groba. Cijelo Nebo je bilo zainteresovano za ovog jednog
čovjeka, sada zarobljenog zbog vjere u Sina Božijeg. Ljubljeni
Jovan kaže: „Svijet nas ne poznaje, jer njega nije poznao.“ Svijet
ne poznaje Hrista, niti će poznavati one koji predstavljaju Hrista.
Oni su sinovi Božji, djeca kraljevske porodice; ipak, svijet ne
percipira njihova kneževska prava. Oni mogu pobuditi njihovu
radoznalost, ali ih ne cijene niti razumiju. Oni su im nezanimljivi
i nezavidni.
Sam Fest je predstavio Pavla skupštini, ovim riječima: „Kra-
lju Agripa, i svi vi koji ste ovdje s nama, pogledajte ovog
čovjeka zbog koga mi se obratilo cijelo mnoštvo Judejaca, i u
Jerusalimu i ovdje, vičući da on više ne smije da živi. Ali ja sam
ustanovio da nije učinio ništa čime bi zaslužio smrt. A kad se
prozvao na Njegovo veličanstvo, odlučio sam da ga pošaljem
njemu. Ali nemam ništa određeno o njemu da napišem svom
gospodaru. Zato sam ga izveo pred vas, a posebno pred tebe,
kralju Agripa, da bih posle ove istrage imao šta da napišem. Jer
~ 200 ~
mi izgleda nerazumno da pošaljem zatvorenika, a da ne navedem
optužbe protiv njega.“
Kralj Agripa je sada dao Pavlu slobodu da govori u svoje ime.
Apostol je znao koliko malo vrijede vanjske okolnosti svjetov-
nog bogatstva i položaja, i nije bio uznemiren briljantnim prika-
zom ili visokim rangom te titulaške publike. Impozantno odijelo
prokuratora i njegovih gostiju, mačevi vojnika i blistavi oklopi
njihovih komandanata, nisu mogli ni na trenutak da ugroze nje-
govu hrabrost niti da poremete njegovu samokontrolu. Ispruživši
svoju desnu ruku okovanu, rekao je: „Kralju Agripa, smatram da
sam srećan što se od svega za šta me Judejci optužuju, danas
mogu braniti pred tobom, pogotovo zato što dobro poznaješ sve
običaje i sporna pitanja među Judejcima. Zato te molim da me
strpljivo saslušaš.“
Da li se Agripin um na ove riječi vratio na prošlost njegove
porodice i njihove beskorisne napore protiv Onoga koga je Pavle
propovijedao? Da li je mislio na svog pradjeda Iroda i na masakr
nevine dece iz Betlehema, njegovog pra-strica Antipe i ubistvo
Jovana Krstitelja, njegovog vlastitog oca, Agripe I., i mučeničku
smrt apostola Jakova? Da li je u katastrofama koje su brzo zade-
sile ove kraljeve vidio dokaz Božjeg nezadovoljstva zbog njiho-
vih zločina nad njegovim slugama? Da li je raskoš i prikaz tog
dana podsjetio Agripu na vrijeme kada je njegov vlastiti otac,
moćniji monarh od njega, stajao u tom istom gradu, obučen u
svjetlucave haljine, dok su ljudi vikali da je on bog? Da li je za-
boravio kako je, čak i prije nego što su povici divljenja utihnuli,
osveta, brza i strašna, zadesila sujetnog kralja? Nešto od svega
ovoga proletjelo je Agripinim sjećanjem; ali njegovoj taštini
laskala je briljantna scena pred njim, a ponos i samovažnost o-
dagnali su sve plemenitije misli.
Pavle je ponovo ispričao poznatu priču o svom obraćenju iz
tvrdoglave nevjere krutog i zadrtog fariseja u vjeru u Isusa iz
~ 201 ~
Nazareta kao Otkupitelja svijeta. On je opisao nebesku viziju
koja ga je ispunila neizrecivim užasom, iako se kasnije pokazala
kao izvor najveće utjehe – otkrivenje božanske slave, usred koje
je sjedio na prijestolu Onaj koga je prezirao i mrzio, čije je sled-
benike čak nastojao da uništi. Preobražavajuće milosrđe učinilo
je Pavla novim čovjekom od tog časa, iskrenim pokajnikom i
gorljivim vjernikom u Isusa. Tada je pozvan da bude Hristov a-
postol, „po volji Božjoj“.
Pavle nikada nije vidio Hrista dok je boravio na zemlji. On je
zaista čuo za njega i njegova djela, ali nije mogao vjerovati da
će se obećani Mesija, Stvoritelj svih svjetova, Davalac svih bla-
goslova, pojaviti na zemlji kao običan čovjek. Očekivao je da
dođe u odjeći veličanstva, uz kraljevsku pompu, i da ga anđeo-
ska vojska proglasi kraljem Jevreja. Ali otkrio je da nije dobro
čitao Sveto pismo; Hristos je došao kao što je prorečeno proro-
čanstvom, kao ponizan čovjek, propovijedajući riječ života u
krotosti i poniznosti. Došao je da probudi najplemenitije impulse
duše, da zadovolji njene čežnje i da kruniše rad i borbu života
beskonačnom nagradom.
Pavle je uzalud tražio Mesiju da izbavi naciju iz ropstva stra-
nih kraljeva, ali je u Hristu našao Spasitelja iz ropstva grijeha.
Život je za njega bio slijepi i zbunjujući sukob, nejednaka bitka,
groznica nezadovoljenih želja, sve dok nije ugledao Hrista. Tada
su njegove čežnje bile zadovoljene, njegovi strahovi odagnani,
njegov teret olakšan. On je našao Onoga o kome su pisali Moj-
sije i proroci, Isusa iz Nazareta, Spasitelja svijeta.
Zašto bi, upitao je, izgledalo nevjerovatno da je Hrist ustao iz
mrtvih? Jednom je i njemu tako bilo; ali kako je mogao ne vje-
rovati onome što je sam vidio i čuo u toj podnevnoj viziji? Mo-
gao je svjedočiti o uskrsenju mrtvih; jer je gledao na raspetog i
uskrslog Hrista – istoga koji je hodao ulicama Jerusalima, koji
je umro na Golgoti, koji je raskinuo okove smrti i uzašao na nebo
~ 202 ~
sa Maslinske gore. Vidio ga je i razgovarao s njim istinski kao i
Kefa, Jakov, Jovan ili bilo koji drugi učenik. I kako je mogao
biti neposlušan kada ga je Glas s neba poslao da otvori oči Jevre-
jima i neznabošcima, da se obrate iz tame u svjetlo, i od vlasti
Sotonine ka Bogu, da dobiju oproštenje grijeha, i nasleđe među
onima koji su posvećeni? U Damasku, u Jerusalimu, i po cijeloj
Judeji i među neznabošcima, propovijedao je pokajanje prema
Bogu, vjeru u Hrista i život u skladu s tim.
To, i samo to, bilo je ono što je navelo Jevreje da ga uhvate u
hramu i traže da ga ubiju; ali Gospod ga je izbavio od ove i svake
druge opasnosti. Svjedočanstvo koje je iznio o Isusu iz Nazareta
nije bilo bogohuljenje, nikakva jeres, nikakvo otpadništvo, već
istina u savršenom skladu sa svim učenjima Mojsija i proroka.
Apostol se bavio svojom omiljenom temom, na tako svečan,
ozbiljan, strastven način koji je bio tako moćan agent u njegovoj
misiji. U sveobuhvatnom interesu svog predmeta, izgubio je iz
vida kraljeve i guvernere i glavne kapetane, bogatstvo, čin i ti-
tule. On je davao svjedočanstvo koje je bilo cilj njegovog života,
i mogao je da govori sa uvjerenjem o dugom poznavanju i pla-
menu intenzivnog uvjerenja. Niko ko ga je čuo nije mogao sum-
njati u njegovu iskrenost. Ali u punoj plimi svoje elokvencije
iznenada je zaustavljen. Iznesene činjenice bile su nove za Festa,
kao i za skoro sve prisutne. Čitava publika je očarano slušala
Pavlov izvještaj o prekrasnim iskustvima i vizijama, otkrive-
njima i drevnim proročanstvima, i o jevrejskom proroku koji je
bio odbačen i razapet, ali koji je ustao iz mrtvih i uzašao na nebo;
i koji je jedino mogao oprostiti grijehe i osvijetliti tamu Jevreja
i neznabožaca. Poslednja primjedba bila je previše za Festa.
Odjednom je uzbuđeno povikao: „Ti si poludio, Pavle! Velika
učenost pomutila ti je razum!“
Apostol je mirno i učtivo odgovorio: „Nisam poludio, uzvi-
šeni Feste, nego govorim riječi istine i zdravog razuma. Za sve
~ 203 ~
ovo zna kralj, kome se slobodno obraćam, i uvjeren sam da mu
ništa od toga nije promaklo, jer se to nije događalo u nekom za-
pećku.“ Zatim, okrenuvši se Agripi, direktno mu se obratio:
„Vjeruješ li, kralju Agripa, Prorocima? Znam da vjeruješ.“
Jevrejski kralj je bio poučen u zakonu i prorocima, a od vje-
rodostojnih svjedoka je saznao neke od činjenica o kojima je
Pavle govorio. Stoga su argumenti koji su Festu bili tako novi i
čudni, za Agripu bili jasni i uvjerljivi. I mogao je biti dirnut tom
gorućom revnošću koju ne mogu ugasiti ni bičevi ni zatvor.
Neko je vrijeme zaboravio na dostojanstvo svog položaja, izgu-
bio je iz vida okolinu i, svjestan samo istine koju je čuo, vidjevši
samo skromnog zatvorenika koji stoji kao Božji ambasador, ne-
hotice je odgovorio: „Još malo pa ćeš me ubijediti da postanem
hrišćanin.“
Apostol je sa svečanom ozbiljnošću odgovorio: „Molim
Boga da prije ili kasnije ne samo ti nego i svi koji me danas slu-
šaju postanu ovakvi kakav sam i ja“, dodajući, podižući svoje
okovane ruke, „izuzev ovih okova.“ Svi koji su ga čuli bili su
uvjereni da Pavle nije običan zatvorenik. Onaj koji je mogao go-
voriti kako je govorio, i iznijeti argumente koje je iznio, koji je
bio tako ispunjen uzvišenošću nadahnute vjere, tako obogaćen
milošću Hristovom, tako smiren u svijesti mira s Bogom i lju-
dima; onaj koji je mogao poželjeti da svi ti kneževski i ugledni
ljudi imaju istu nadu, pouzdanje i vjeru koja ga je održavala, ali
koji se, bez imalo želje za osvetom, mogao moliti da budu poš-
teđeni sukoba, tuga i nevolja koje je on iskusio – takav čovjek
ne može biti varalica.
Fest, Agripa i Bernika bili su zločinci koji su po pravdi trebali
nositi okove stavljene na apostola. Svi su bili krivi za teške zlo-
čine. Ovi prestupnici su tog dana čuli ponudu spasenja kroz ime
Hristovo. Barem je jedan bio gotovo ubijeđen da prihvati milost
i pomilovanje. Ali biti skoro uvjeren, znači odbaciti ponuđenu
~ 204 ~
milost, biti uvjeren u pravi put, ali odbiti prihvatiti krst raspetog
Otkupitelja.
Znatiželja kralja Agripe je bila zadovoljena, i ustajući sa svog
sjedišta, pokazao je da je razgovor pri kraju. Kako se skupština
razišla, o Pavlovom slučaju se slobodno raspravljalo i svi su se
složili da, iako je on možda entuzijasta ili fanatik, on se ni u kom
smislu ne može smatrati pravnim zločincem; nije učinio ništa
dostojno smrti ili zatvora.
Iako je Agripa bio Jevrejin, nije dijelio fanatičnu revnost i
slijepe predrasude fariseja. Nije imao želju da vidi slobodu misli
potisnutu nasiljem. „Ovaj čovjek,“ rekao je, „mogao bi biti puš-
ten na slobodu da se nije obratio Cezaru.“ Ali sada kada je slučaj
proslijeđen tom višem sudu, on je bio izvan nadležnosti Festa ili
Agripe. Ipak, dvije godine kasnije, rezultat postupaka toga dana
spasio je život tako dragocjen za Božje djelo. Fest je, utvrdivši
da je njegovo prosuđivanje ovog slučaja, na osnovama rimske
pravde, podržano sa jevrejskog stanovišta od zaštitnika hrama,
poslao pismo caru, navodeći da se protiv zatvorenika ne može
naći nikakva pravna optužba. A Neron, kakav je bio okrutan i
beskrupulozan, nije se usudio pogubiti čovjeka kojeg su Lisija,
Feliks, Fest i Agripa proglasili nevinim, a kojeg čak ni Sanhedrin
nije mogao osuditi.

~ 205 ~
 Poglavlje XXIV—Plovidba i brodolom

„Kad je odlučeno da otplovimo u Italiju, Pavla i neke druge

zatvorenike predali su stotniku Avgustove čete, koji se zvao Ju-
lije. Mi smo se ukrcali na adramitski brod koji je trebalo da plovi
u mjesta duž azijskog primorja i otplovili. S nama je bio Ari-
starh, Makedonac iz Soluna.“
Adramitijum se nalazio na zapadnoj obali provincije Azije;
stoga su putnici mogli obaviti samo dio svog putovanja u brodu
koji je išao za taj grad. Ali u nekoj od većih luka u koje je brod
svraćao, vjerovatno će pronaći brod u kojem bi se mogli ukrcati
za Rim.
U prvom vijeku hrišćanske ere, putovanje morem, kao i kop-
nom, bilo je mnogo teže nego u današnje vrijeme. Vještina bro-
dogradnje i navigacije tada nije sazrela kao sada. Pomorci su
usmjeravali svoj kurs prema Suncu i zvijezdama; a kada se oni
nisu pojavili, a postojale su naznake oluje, bojali su se povjeriti
svoja plovila na otvoreno more.
Sezona sigurne plovidbe već je bila daleko odmakla, prije
nego što je apostolov brod napustio Cezareju, a brzo se približa-
valo vrijeme kada će putovanje morem biti zatvoreno za ovu go-
dinu. Svakodnevno kašnjenje povećavalo je opasnost putovanja.
Ali putovanje koje bi bilo teško i opasno za običnog putnika,
bilo bi dvostruko teško za apostola kao zarobljenika. Rimski voj-
nici su svojim životima smatrani odgovornim za sigurnost svojih
zarobljenika, a to je dovelo do običaja vezivanja zarobljenika
lancima za desni zglob i lijevi zglob vojnika, koji su naizmjence
vršili olakšanje. Stoga ne samo da se apostol nije mogao slo-
bodno kretati, već je bio stavljen u blisku i stalnu vezu sa ljudima
najneprijatnijeg i apsolutno odbojnog karaktera; ljudima koji su
bili ne samo neobrazovani i neprofinjeni, već su, zbog
~ 206 ~
demoralizirajućeg uticaja svoje okoline, postali brutalni i degra-
dirani. Taj se običaj, međutim, manje strogo poštovao na brodu
nego kada su zatvorenici bili na obali. Jedna okolnost mu je u-
veliko olakšala tegobe. Dozvoljeno mu je da uživa u društvu
svoje braće, Luke i Aristarha. U svom pismu Kološanima, on o
potonjima govori kao o društvu „zatvoreniku“. Ali Aristarh je
kao čin izbora, zbog njegove naklonosti prema Pavlu, dijelio nje-
govo ropstvo i služio mu u njegovim nevoljama.
Putovanje je počelo uspješno, a dan nakon što su krenuli, ba-
cili su sidro u luci Sidon. Ovdje je Julije, stotnik koji je slušao
apostolovo obraćanje pred Agripom i stoga bio blagonaklon
prema njemu, „čovječno postupio“ i saznavši da u tom mjestu
ima hrišćana, „dopustio mu da posjeti svoje prijatelje i da se oni
pobrinu za njega.“ Apostol je visoko cijenio tu uslugu, koji je
bio slabog zdravlja, i vrlo oskudno opskrbljen utjehom za dugo
putovanje. Njegov kratak boravak u Sidonu bio je poput oaze na
njegovom pustom i turobnom putu, i pokazao mu se kao utjeha
i ohrabrenje tokom tjeskobnih, olujnih sedmica na moru.
Po izlasku iz Sidona, brod je naišao na suprotne vjetrove; i
budući da je izbačen sa direktnog kursa, njegov napredak je bio
veoma spor. U Miri, u pokrajini Likiji, centurion je pronašao ve-
liki aleksandrijski brod, koji je išao ka obali Italije, i na njega je
odmah prebacio svoje zarobljenike. Ali vjetrovi su i dalje bili
suprotni, a brod je napredovao sporo i teško. Luka kaže: „Da-
nima smo sporo plovili i jedva smo stigli u Knid. Kako zbog
vjetra nismo mogli ići naprijed, doplovili smo u zavjetrini Krita
do Salmone. Jedva ploveći uz obalu, stigli smo do jednog mesta
zvanog Dobra pristaništa.“
U Dobra pristaništa su bili primorani da ostanu neko vrijeme,
čekajući povoljne vjetrove. Za to vrijeme završila je jevrejska
sezona plovidbe. Neznabošci su smatrali da je sigurno putovati
do kasnijeg datuma; ali nije bilo nade za završetak putovanja.
~ 207 ~
Jedino pitanje koje je sada trebalo odlučiti bilo je da li da ostanu
tamo gdje su bili ili da pokušaju da dođu do povoljnijeg mjesta
za zimovanje.
O toj stvari se ozbiljno raspravljalo, a na kraju ju je centurion
prenio Pavlu, koji je stekao poštovanje i mornara i vojnika. A-
postol je bez oklijevanja savjetovao da ostanu gdje jesu. Rekao
je: „Ljudi, vidim da će plovidba biti opasna i s velikim gubitkom
ne samo tereta i broda nego i naših duša.“ Ali vlasnik broda, koji
je bio na brodu, i većina putnika i posade, nisu bili voljni da pri-
hvate ovaj savjet. Oni su tvrdili da je luka Dobra pristaništa ne-
savršeno zaštićena od zimskih vjetrova i da susjedni grad, bu-
dući da je tako mali, neće priuštiti malo odmora za tri stotine
mornara i putnika tokom višemjesečnog boravka. Luka Feniks,
samo trideset i četiri milje udaljena, imala je dobro zaštićenu
luku i u svim ostalim pogledima bila je daleko poželjnije mjesto
za zimovanje.
Stotnik je odlučio slijediti odluku većine. U skladu s tim,
„kada je dunuo blagi južni vjetar“, isplovili su iz Dobrih prista-
ništa, s laskavim izgledom da će ih nekoliko sati dovesti do že-
ljene luke. Svi su se sada radovali što nisu poslušali Pavlov
savjet: ali njihove nade su bile predodređene da se brzo razoča-
raju. Nisu daleko odmakli, kada se olujni vjetar, kakav na toj
geografskoj širini često nasleđuje južni vjetar, obrušio se na njih
s nemilosrdnim bijesom. Od prvog trenutka kada je vjetar udario
u plovilo, njegovo stanje je bilo beznadežno. Udar je bio toliko
iznenadan da mornari nisu imali ni trenutka da se pripreme, i
mogli su samo prepustiti brod na milost i nemilost oluji.
Nakon nekog vremena približili su se malom ostrvu Kauda, i
dok su bili pod njegovim zaklonom učinili su sve što je bilo u
njihovoj moći da se pripreme za najgore. Čamac bi im bio jedino
sredstvo za bijeg, u slučaju da brod potone; ali dok je bio u vuči,
svaki trenutak se mogao razbiti u komade. Prvi posao je bio da
~ 208 ~
ga podignu na brod. Ovo nije bio lak zadatak; jer su pomorci s
velikom mukom mogli obavljati najjednostavniju dužnost. Po-
duzete su sve moguće mjere opreza kako bi se brod učinio čvr-
stim i sigurnim, a onda nije preostalo ništa drugo nego da pluta
na milost i nemilost vjetra i talasa. Nije bilo mjesta na koje bi
mogli pobjeći u zaklon, vjetar ih je tjerao, a ni loša zaštita koju
je pružalo malo ostrvo neće im dugo koristiti. Takav je bio ka-
tastrofalan završetak dana koji je započeo blagim povjetarcem i
velikim nadama.
Cijelu noć je bjesnila oluja, a brod je procurio. Sledećeg dana,
svi na brodu – vojnici, mornari, putnici i zarobljenici – ujedinili
su se u bacanju svega čega su se mogli lišiti. Opet je došla noć,
ali vjetar nije jenjavao. Burom tučen brod, sa svojim razbijenim
jarbolom i izlomljenim jedrima, bacao je amo-tamo bijes oluje.
Svakog trenutka izgledalo je da stenjajuća drva moraju popustiti
dok se plovilo povijalo i podrhtavalo pod udarom oluje. Curenje
se brzo povećavalo, a putnici i posada su stalno radili na pum-
pama. Na brodu nije bilo ni trenutka odmora. „Trećeg dana“,
kaže Luka, „ručno su izbacili brodsku opremu. Pošto se danima
nije vidjelo ni sunce ni zvijezde, i kako je bjesnila snažna oluja,
već se počela gubiti svaka nada da ćemo se spasti.“ Na tih trista
duša sputila se sumorna apatija, dok su četrnaest dana plutale,
bespomoćne i beznadežne, pod nebom bez sunca i zvijezda. Nisu
imali sredstva za kuvanje; vatra se nije mogla zapaliti, potrep-
štine su bile sprane s palube u more, a većina namirnica je bila
natopljena vodom i pokvarena. U stvari, dok se njihov dobri
brod rvao sa olujom, a talasi razgovarali sa smrću, niko nije želio
hranu.
Usred te strašne scene, apostol je zadržao svoju smirenost i
hrabrost. Bez obzira što je fizički bio najveći patnik od svih, i-
mao je riječi nade za najmračniji čas, ruku pomoći u svakoj hit-
noj situaciji. U ovo vrijeme iskušenja, uhvatio se vjerom za ruku
~ 209 ~
beskrajne moći, njegovo srce je ostalo na Bogu, a usred okolnog
mraka njegova hrabrost i plemenitost duše zablistala je najsjaj-
nijim sjajem. Dok su svi okolo tražili samo brzo uništenje, ovaj
Božji čovjek, u spokojstvu neporočne savjesti, izlivao je svoje
usrdne molbe za njih.
Pavle se nije bojao za sebe; bio je siguran da ga gladne vode
neće progutati. Bog bi sačuvao njegov život, da bi mogao svje-
dočiti za istinu u Rimu. Ali njegovo ljudsko srce žudilo je sa
sažaljenjem za jadnim dušama oko njega. Kako god da su bili
grešni i poniženi, bili su nespremni da umru, a on je iskreno mo-
lio Boga da im poštedi živote. Otkriveno mu je da je njegova
molitva uslišena. Kada je oluja utihnula, tako da se mogao čuti
njegov glas, on je izašao na palubu i rekao:
„Ljudi, trebalo je da me poslušate i da ne isplovite s Krita, pa
biste izbjegli ovo stradanje i štetu. Ali sada vam savjetujem da
se razvedrite, jer niko od vas neće izgubiti život, samo će brod
stradati. Jer ove noći pristupio mi je anđeo Boga kom pripadam
i kom služim, i rekao: ‘Ne boj se, Pavle. Treba da staneš pred
cezara i evo, Bog ti poklanja sve koji s tobom plove.’ Zato se,
ljudi, razvedrite, jer vjerujem Bogu da će biti baš onako kako mi
je rečeno. Ali moramo da se nasučemo na jedno ostrvo.“
Na ove riječi oživjela je nada. Putnici i posada su se probudili
iz svoje apatije i uložili sve moguće napore da spasu svoje ži-
vote. Bilo je još mnogo toga da se uradi. Moraju se uložiti svaki
napor u njihovoj moći da se spriječi uništenje; jer Bog pomaže
samo onima koji sami sebi pomažu.
Bila je to četrnaesta noć kako su bili bacani gore-dolje po
crnim, uzburkanim valovima, kada su, usred buke oluje, mornari
prepoznali huk talasa koji se razbijaju o obali i javili da su blizu
nekog kopna. Oni su „bacili visak za mjerenje dubine i izmjerili
su dvadeset hvati.“ Sada im je prijetila nova opasnost, da njihov
brod dotjeraju do neke obale okovane stijenama. Odmah su
~ 210 ~
bacili četiri sidra, što je bilo jedino što se moglo učiniti. Sve pre-
ostale sate te noći čekali su, znajući da bi svaki trenutak mogao
biti njihov posljednji. Curenje se stalno povećavalo, a brod bi u
svakom trenutku mogao potonuti, čak i ako se sidra drže.
Konačno, kroz kišu i oluju, siva svjetlost je pala na njihova
umorna i grozna lica. Mutno su se nazirali obrisi olujne obale,
ali ni jedan poznati orijentir nije bio vidljiv. Sebični paganski
mornari odlučili su da napuste brod i posadu i da se spasu u
čamcu koji su s toliko poteškoća podigli na brod. Pretvarajući se
da mogu učiniti nešto više da osiguraju sigurnost broda, oslobo-
dili su čamac i počeli ga spuštati u more. Da su uspjeli, bili bi
razbijeni u komade o stijene, dok bi svi na brodu propali zbog
nemogućnosti da se nose s brodom koji je tonuo.
U ovom trenutku, Pavle je uočio podlu namjeru i oglasio o-
pasnost. Svojom uobičajenom brzom energijom i hrabrošću re-
kao je centurionu i vojnicima: „Ako ovi ne ostanu u brodu, ne
možete se spasiti.“ Apostolova vjera u Boga nije se pokolebala;
nije sumnjao u vlastito očuvanje, ali je obećanje sigurnosti po-
sadi bilo uslovljeno njihovim obavljanjem dužnosti. Vojnici su,
čuvši Pavlove riječi, odmah odsjekli užad čamca, pustivši ga da
padne u more.
Pred njima je još bio najkritičniji čas, kada će se testirati vješ-
tina, hrabrost i prisustvo duha svih na brodu. Apostol je ponovo
govorio ohrabrujućim riječima i zamolio sve, i mornare i put-
nike, da uzmu malo hrane, govoreći: „Danas je četrnaesti dan
otkako čekate u neizvjesnosti, bez jela, ništa ne okusivši. Zato
vas molim da nešto pojedete, jer je to za vaše dobro. Jer nikome
od vas ni dlaka s glave neće pasti.“
Sam Pavle je dao primjer. „Kad je to rekao, uzeo je hljeb,
pred svima zahvalio Bogu, izlomio ga i počeo da jede. Tako su
se svi razvedrili, pa i sami jeli.“ Ta iscrpljena, pokvašena, obes-
hrabrena gomila od dvije stotine sedamdeset i šest duša, koje bi
~ 211 ~
bez Pavla postale razjedinjene i očajne, sada je ponovo skupila
hrabrost i pridružila se apostolu u svom prvom obroku za četr-
naest dana. Nakon toga, znajući da je nemoguće spasiti njihov
teret, ispravili su brod bacivši preko palube pšenicu kojom je bio
natovaren.
Dnevno svjetlo je sada potpuno došlo, ali nisu mogli vidjeti
orijentire po kojima bi mogli odrediti gdje se nalaze. Međutim,
„zapazili su jedan zaliv s pješčanom obalom, pa su odlučili da,
ako bude moguće, tamo navuku brod. Zato su odsjekli sidra i
pustili ih da padnu u more. Istovremeno su otpustili uža sa vesala
za kormilarenje, podigli prednje jedro prema vjetru, pa zaplovili
prema obali. Kad su naletjeli na sprud, nasukali su brod tako da
je pramac nalegao i ostao nepomičan, a krma se polomila pod
silinom talasa.“
Pavlu i ostalim zatvorenicima sada je prijetila sudbina straš-
nija od brodoloma. Vojnici su uvidjeli da će im u ovoj krizi biti
nemoguće da čuvaju svoje zarobljenike. Svaki čovjek bi morao
sve što je mogao učiniti da se spasi. Ipak, ako bi neko od zatvo-
renika nestao, životi onih koji su ih vodili bili bi oduzeti. Zato
su vojnici htjeli da pogube sve zarobljenike. Rimsko pravo je
odobravalo ovu okrutnu politiku, a prijedlog bi odmah bio izvr-
šen, da nije bilo onoga kome su i vojnici i zarobljenici dugovali
svoje očuvanje. Julije centurion znao je da je Pavle bio ključan
u spašavanju života svih na brodu, i smatrao je da bi bilo najniže
nezahvalno dozvoliti da se pogubi; a osim toga, osjećao se uvje-
renim da je Gospod sa Pavlom, i plašio se da mu naudi. Stoga je
naredio da se zarobljenicima poštede životi i naredio da se svi
koji znaju plivati bace u more i stignu na kopno. Ostali su se
uhvatili za daske i druge djelove olupine, a valovi su ih odnijeli
na kopno.
Kada je bila prozivka, niko nije nedostajao. Gotovo tri stotine
duša, mornara, vojnika, putnika i zarobljenika, stajalo je tog
~ 212 ~
olujnog novembarskog jutra na obali ostrva Malta. I bilo je nekih
koji su se pridružili Pavlu i njegovoj braći u zahvaljivanju Bogu
koji je sačuvao njihove živote i doveo ih bezbjedne na zemlju
kroz opasnosti velike dubine.
Posadu brodolomnika ljubazno je primio varvarski narod
Malte. Padala je kiša, čitavo društvo je bilo mokro i drhtalo, a
ostrvljani su zapalili ogromnu vatru od grmlja i sve ih dočekali
svojom zahvalnom toplinom. Pavle je bio među najaktivnijima
u prikupljanju ogreva. Dok je stavljao naramak granja na vatru,
zmija koja je iznenada oživjela iz umrtvljenosti zbog vrućine,
izletjela je iz granja i pričvrstila se za njegovu ruku. Očevici su
bili užasnuti, pa vidjevši po njegovom lancu da je Pavle zarob-
ljenik, rekoše jedan drugome: „Ovaj čovjek mora da je ubica!
Izbavio se iz mora, ali pravda mu ne dopušta da živi.“ Ali Pavle
je otresao stvorenje u vatru i nije pretrpio nikakvu povredu. Poz-
navajući njenu otrovnu prirodu, neko vrijeme su ga pomno
posmatrali, očekujući svakog trenutka da ga vide kako pada,
grčeći se u strašnoj agoniji. Ali kako nisu uslijedili nikakvi neu-
godni rezultati, predomislili su se i, poput ljudi iz Listre, rekli da
je on bog. Ovom okolnošću Pavle je stekao jak uticaj na ostrv-
ljane i nastojao je da ga vjerno iskoristi kako bi ih naveo da pri-
hvate istine jevanđelja.
Tri mjeseca brodska družina je ostala na Malti. Tokom tog
vremena Pavle i njegovi saradnici iskoristili su svaku priliku da
propovijedaju jevanđelje. Gospod je djelovao kroz njih na izvan-
redan način, a za Pavlovo dobro se cijelo društvo tretiralo s ve-
likom ljubaznošću; sve njihove želje bile su zadovoljene, a po
odlasku su bili obilno snabdjeveni svime potrebnim za njihovo
putovanje. Luka je tako ukratko ispričao glavne događaje njiho-
vog boravka:
„Nedaleko odatle nalazilo se imanje poglavara ostrva, koji se
zvao Publije. On nas je gostoljubivo primio i tri dana se
~ 213 ~
prijateljski brinuo o nama. A Publijevog oca je mučila groznica
i dizenterija, pa je ležao. Pavle je ušao k njemu, pomolio se, po-
ložio ruke na njega i izliječio ga. Posle toga su k njemu dolazili
i drugi ostrvljani koji su bili bolesni i bili su izliječeni. Iskazivali
su nam i mnoge počasti, a kad je trebalo da krenemo, snabdjeli
su nas svim što nam je bilo potrebno.“

~ 214 ~
 Poglavlje XXV—Dolazak u Rim

Otvaranjem plovidbe, centurion i njegovi zarobljenici po-

novo su krenuli na put. Aleksandrijski brod, Kastor i Poluks,
prezimio je na Malti, na putu za Rim, i na njega su se putnici
ukrcali. Iako donekle odloženo zbog suprotnih vjetrova, putova-
nje je sigurno obavljeno, a brod se usidrio u prekrasnoj luci Pu-
teoli, na obali Italije.
U ovom mjestu je bilo nekoliko hrišćana koji su molili apo-
stola da ostane s njima sedam dana, a stotnik je ljubazno dao tu
privilegiju. Otkako su primili Pavlovu poslanicu Rimljanima,
hrišćani Italije su se željno radovali posjeti apostola. Malo su
očekivali da će ga vidjeti u lancima kao zarobljenika, ali njegove
patnje su im ga samo još više omilile. Udaljenost od Puteolija do
Rima bila je samo sto četrdeset milja, a morska luka u stalnoj
komunikaciji s metropolom, pa su rimski hrišćani bili obaviješ-
teni o Pavlovom približavanju, a neki od njih su krenuli da ga
susretnu i požele mu dobrodošlicu.
Osmog dana nakon iskrcavanja, centurion i njegovi zaroblje-
nici su krenuli u Rim. Julije je dobrovoljno dao apostolu svaku
uslugu koju je mogao pružiti; ali nije mogao promijeniti njegovo
stanje kao zarobljenika, niti ga osloboditi lanca koji ga je vezi-
vao za njegovog vojnika stražara. Pavle je teška srca krenuo u
svoju dugo očekivanu posjetu svjetskoj metropoli. Koliko su se
okolnosti razlikovale od onoga što je očekivao! Kako je on, spu-
tan i žigosan kao zločinac, mogao objaviti jevanđelje? Činilo se
da su njegove nade da će pridobiti mnoge duše za istinu u Rimu
bile razočarane.
Putnici stižu do Apijevog trga, četrdeset milja od Rima. Dok
se probijaju kroz gomilu koja vrvi velikom ulicom, sjedokosi
starac, okovan sa grupom kriminalaca okorelog izgleda, dobija
~ 215 ~
mnoge podrugljive poglede i postaje predmet mnogih grubih,
podrugljivih šala. Nijedan od svih koje srijeće ne odaje mu
pogled sažaljenja ili saosjećanja. On krotko nosi svoj lanac, i
ćutke, polako ide svojim putem.
Odjednom se čuje krik radosti, a iz gomile koja je prolazila
iskoči čovjek i padne oko vrata zatvorenika, grleći ga sa suzama
i radujući se, kao što bi sin dočekao dugo odsutnog oca. Iznova
i iznova se scena ponavlja. Očima izoštrenim ljubaznim očeki-
vanjem, mnogi u okovanom zarobljeniku razaznaju onoga koji
im je govorio riječi života u Korintu, u Filipi ili u Efesu.
Čitavo društvo je zaustavljeno, dok se srdačni učenici željno
okupljaju oko svog oca u jevanđelju. Vojnici su nestrpljivi zbog
odugovlačenja, ali nemaju srca da prekinu ovaj srećni sastanak;
jer su i oni naučili da poštuju i uvažavaju svog zatvorenika. Na
tom izlizanom, bolom pogođenom licu, učenici vide odraz Hri-
stovog lika. Oni uvjeravaju Pavla da ga nisu zaboravili niti pre-
stali voljeti; da su mu dužni za radosnu nadu koja oživljava nji-
hove živote i daje im mir prema Bogu. U žaru svoje ljubavi nosili
bi ga na svojim plećima cijelim putem do grada, samo da imaju
tu privilegiju.
Malo ko shvata značaj onih Lukinih riječi da je Pavle, kada
je ugledao svoju braću, „zahvalio Bogu i ohrabrio se“. Apostol
je hvalio Boga naglas usred te uplakane, saosjećajne mase, koja
se nije stidjela njegovih okova. Oblak tuge koji je počivao na
njegovom duhu bio je zbrisan. Osjećao je da njegov trud nije bio
uzaludan. Iako je njegov hrišćanski život bio niz iskušenja, pat-
nje i razočaranja, osjećao se u tom času obilato otplaćenim. Ra-
dovao se što mu je bilo dopušteno da propovijeda Hrista, da do-
nese svjetlost vječnog života i mira tolikim dušama koje su bile
u najvećoj tami, bez nade i bez Boga u svijetu. Njegov korak je
čvrst, njegovo srce radosno u nadi. Neće se žaliti na prošlost, niti
se bojati za budućnost. On zna da ga čekaju okovi i nevolje; ali
~ 216 ~
on zna i da je njegov životni posao da izbavi duše iz beskonačno
strašnijeg ropstva, i raduje se svojim patnjama za Hrista.
U Rimu je okončana dužnost centuriona Julija. Ovdje je svoje
zarobljenike predao kapetanu careve garde. Međutim, dobar
izveštaj koji je dao o Pavlu, zajedno sa pismom Festa, prokura-
tora Judeje, učinio je da glavni kapetan pozitivno ocijeni apo-
stola, i umjesto da bude bačen u tamnicu, dozvoljeno mu je da
živi u svojoj vlastitoj iznajmljenoj kući. Nastavljeno je iskušenje
zbog stalnog vezanja lancima za vojnika; ali bio je slobodan da
primi svoje prijatelje i da radi na unapređenju Hristovog djela.
Jevrejima koji su nekoliko godina ranije bili prognani iz
Rima, prećutno je bilo dozvoljeno da se vrate, tako da se sada
tamo mogao naći veliki broj. Njima je, prije svega, Pavle odlučio
da iznese činjenice o sebi i svom radu, prije nego što njegovi
neprijatelji budu imali priliku da ih ogorče protiv njega. Stoga je
tri dana nakon dolaska u Rim sazvao njihove čelne ljude i na
jednostavan, neposredan način iznio razloge zašto je došao u
Rim kao zarobljenik.
„Ljudi i braćo,“ rekao je, „nisam učinio ništa protiv naroda ni
protiv zakona naših praočeva, a ipak su me u Jerusalimu zarobili
i predali u ruke Rimljanima. Nakon ispitivanja, htjeli su da me
puste, jer na meni nije bilo ničega čime bih zaslužio smrt. Ali
kako su se Judejci tome protivili, bio sam prinuđen da se pozo-
vem na cezara, ali ne zato što sam za nešto htio da tužim svoj
narod. Iz tog razloga sam i molio da vas vidim i razgovaram s
vama, jer zbog Izraelove nade imam ovaj lanac na sebi.“
Nije rekao ništa o zlostavljanju koje je pretrpio od strane
Jevreja, ili o njihovim ponovljenim zavjerama da ga ubiju. Nje-
gove riječi su bile obilježene oprezom i ljubaznošću. Nije nasto-
jao da pridobije ličnu pažnju ili simpatije, već da brani istinu i
da održi čast jevanđelja.
Kao odgovor, njegovi slušaoci su izjavili da nisu primili
~ 217 ~
nikakve optužbe protiv njega ni javnim ni privatnim pismima i
da ga niko od Jevreja koji su došli u Rim nije optužio za bilo
kakav zločin. Oni su takođe izrazili snažnu želju da sami čuju
razloge njegove vjere u Hrista. „Jer što se tiče ove sekte“, rekli
su, „mi znamo da se svuda protiv nje govori.“ To je istiskivalo
religiju njihovih očeva i izazivalo sporove i nesuglasice koje su
smatrali štetnim za narod.
Pošto su oni sami to željeli, Pavle ih je obavezao da odrede
dan kada bi im mogao predstaviti istine jevanđelja. U određeno
vrijeme okupili su se mnogi, „kojima je izlagao i svjedočio o
kraljevstvu Božjem, uvjeravajući ih o Isusu, i po Mojsijevom
zakonu i po prorocima, od jutra do večeri.“ On je ispričao svoje
iskustvo i iznio argumente iz starozavjetnih spisa sa jednostav-
nošću, iskrenošću i snagom. Barem su na neke umove njegove
riječi ostavile utisak koji nikada neće biti izbrisan. Svi koji su
iskreno tražili istinu bili su uvjereni, jer je Pavle govorio o o-
nome što je znao i svjedočio o onome što je vidio.
Pokazao je da se religija ne sastoji od obreda i ceremonija,
vjerovanja i teorija. Da jeste, prirodni čovjek bi to mogao razu-
mjeti istraživanjem, kao što razumije svjetovne stvari. Pavle je
učio da je religija praktična, spasonosna energija, princip koji je
u potpunosti od Boga, lično iskustvo Božje obnavljajuće sile na
duši.
Pokazao je kako je Mojsije uputio Izrael naprijed ka Hristu
kao onom proroku kojeg su trebali slušati; kako su svi proroci
svjedočili o njemu kao o Božjem velikom lijeku za grijeh, o Ne-
dužnom koji je trebalo da snosi grijehe krivaca. Nije našao za-
mjerke u njihovom pridržavanju formi i ceremonija, ali je poka-
zao da, iako su održavali ritualnu službu s velikom preciznošću,
odbacuju Onoga koji je bio antitip cijelog tog sistema.
Izjavio je da je u svom neobraćenom stanju upoznao Hrista
po tijelu, ne ličnim poznanstvom, već po shvatanjima koja je,
~ 218 ~
zajedno sa drugima, gajio o njegovom karakteru i djelu. Odbacio
je Isusa iz Nazareta kao prevaranta jer nije ispunio ta očekivanja.
Ali od Pavlovog obraćenja, njegovi pogledi na Hrista i njegovu
misiju bili su daleko duhovniji i uzvišeniji od jevrejske koncep-
cije dugo obećanog Mesije. Tvrdio je da im nije predstavio Hri-
sta po tijelu. Irod je vidio Hrista u danima njegove ljudske pri-
rode; Ana ga je vidio; Pilat i poglavari sveštenički i vladari su ga
vidjeli; rimski vojnici su ga vidjeli. Ali ovi ga nisu vidjeli okom
vjere, i duhovno ga prepoznali kao proslavljenog Otkupitelja.
Shvatiti Hrista vjerom, imati duhovno znanje o njemu, bilo je
više poželjnije nego lično poznanstvo s njim kad se pojavio na
zemlji. Zajednica s Hristom u kojoj je Pavle sada uživao bila je
intimnija i trajnija od pukog zemaljskog i ljudskog druženja.
Neki od Pavlovih slušalaca željno su primili istinu, ali su
drugi tvrdoglavo odbijali da budu osvjedočeni. Svjedočanstvo
Pisma je pred njima iznio onaj koji im je bio jednak po učenosti
i superiorniji po umnoj moći, i koji je imao posebno prosvjetlje-
nje Duha Svetoga. Nisu mogli da opovrgnu njegove argumente,
ali su odbili da prihvate njegove zaključke. Proročanstva koja su
sami rabini primijenili na Hrista bila su velika smetnja za ove
suprotstavljene Jevreje; jer je apostol pokazao da je za ispunje-
nje ovih proročanstava potrebno da prihvate Hrista. Njegov
skromni ulazak u Jerusalim, njegovo odbacivanje od strane sop-
stvenog naroda, Judina izdaja, beznačajna suma plaćena za nje-
govu izdaju, njegova smrt kao zlotvora, čak i gorki, omamljujući
gutljaji koji su mu bili ponuđeni u njegovoj samrtnoj agoniji,
žrijeb bačen za njegove haljine, njegova pobjeda nad smrću i
grobom uskrsenjem trećeg dana, njegovo konačno uzdizanje s
desne strane Boga – sve je to bilo u direktnom ispunjenju riječi
proroka. Ali što su argumenti bili uvjerljiviji, Jevreji su bili
odlučniji u svom protivljenju. Izbezumljeni od zlobe, ponovili
su svoje tvrdnje da je Isus iz Nazareta bio varalica.
~ 219 ~
 Dalje argumentovanje je bilo beskorisno. Pavle je završio
svečanim obraćanjem, u kojem je na njih primijenio riječi Isaije,
koje je ranije citirao sam Hrist: „Dobro je Duh sveti govorio
preko proroka Isaije vašim praočevima: ‘Idi k tom narodu i reci:
‘Ušima ćete slušati, ali nećete razumjeti, i očima ćete gledati, ali
nećete vidjeti. Jer je srce ovog naroda neprijemčivo i ušima čuju,
ali se ne odazivaju, zatvaraju svoje oči, da očima ne vide i ušima
ne čuju i srcem ne razumiju, i da se ne obrate i da ih ne izlije-
čim.“
Pavlove riječi nisu bile uzaludne. Neki su u potpunosti pri-
hvatili Isusa kao Otkupitelja svijeta i, uprkos protivljenju svoje
bivše braće, postali su ozbiljni zagovornici istine.
Božji narod koji živi blizu kraja vremena trebao bi naučiti
lekciju iz ovog Pavlovog iskustva. Ne trebamo biti obeshrabreni
jer oni koji ne vole istinu odbijaju da budu uvjereni najjasnijim
dokazima. Ne trebamo laskati sebi da su formalne crkve koje
vole svijet ovog doba spremnije da prime učenja Božje riječi
nego one iz prošlih vjekova. Pavlovi najgori neprijatelji bili su
među Jevrejima, koji su najviše pretendovali na pobožnost. Hrist
je ovoj klasi rekao: „Vi ne poznajete Sveto pismo, ni silu Božju.“
Najžešći protivnici istine danas se nalaze među onima koji se
izjašnjavaju kao njeni branioci.
Bog je učinio svoj narod povjerenicima svog zakona. Oni
moraju podržati tvrdnje tog pogaženog zakona protiv protivlje-
nja služitelja jevanđelja, protiv ljudi od nauke, položaja i autori-
teta. Dokazi o njegovim obavezujućim tvrdnjama ne mogu se
oboriti; ipak će njegovi neprijatelji dolaziti iznova i iznova u
bitku, pozivajući se na iste argumente, svaki put opovrgnute i
jednako često obnovljene.
Pavla je vodio i poučavao Duh Sveti; ali, bez obzira na to, oni
koji nisu bili tako poučeni bili su ispunjeni ljubomorom i zlobom
kada su ga vidjeli kako zagovara istine koje oni nisu odobrili.
~ 220 ~
Bili su odlučni da se on ne kreće brže od njih. Da su oni, poput
plemenitih Berejaca, istraživali Sveto pismo sa poniznim, pouč-
nim duhom, saznali bi istinu onako kako ju je Pavle propovije-
dao; ali su proučavali samo da bi pronašli nešto čime bi se mogli
održati i osuditi ga.
Istina uvijek uključuje krst. Oni koji neće vjerovati, protive
se i rugaju onima koji vjeruju. Činjenica da njegovo predstavlja-
nje izaziva buru protivljenja nije nikakav dokaz protiv istine.
Proroci i apostoli ugrozili su svoje živote jer su se savjesno po-
koravali Bogu. I naš Spasitelj izjavljuje da će „svi koji budu po-
božno živjeti u Hristu Isusu progonjeni“. Ovo je hrišćansko
nasleđe.

~ 221 ~
 Poglavlje XXVI—Boravak u Rimu

Prema rimskom pravu, suđenje Pavlu se nije moglo održati

sve dok njegovi tužitelji ne budu lično prisutni da iznesu svoje
optužbe protiv njega. Još nisu došli iz Palestine, niti se u Rimu
znalo da li su uopšte krenuli na dalek put. Stoga bi se suđenje
moglo odgoditi na neodređeno vrijeme. Malo pažnje je poka-
zano za prava onih za koje se pretpostavlja da su prekršili zakon.
Često se dešavalo da je optužena osoba dugo držana u zatvoru,
zbog kašnjenja tužilaca da iznesu svoje optužbe; ili bi njeno su-
đenje moglo biti odloženo hirom onih na vlasti. Korumpirani su-
dija mogao je godinama držati zatvorenika u pritvoru, kao što je
to učinio Feliks u slučaju Pavla, da bi zadovoljio narodne pre-
drasude ili u nadi da će dobiti mito. Ove sudije su, međutim, bile
podložne višem sudu, i to bi im u određenoj mjeri služilo kao
sputavanje. Ali car nije bio podvrgnut takvom ograničenju. Nje-
gov autoritet bio je gotovo neograničen i često je dozvoljavao
hir, zlobu ili čak indolentnost, da ometa ili spriječi provođenje
pravde.
Jevreji iz Jerusalima nisu žurili da iznesu svoje optužbe pro-
tiv Pavla. Više puta su bili osujećeni u svojim planovima i nisu
imali želju da rizikuju još jedan poraz. Lisija, Feliks, Fest i A-
gripa su svi izjavili da vjeruju u njegovu nevinost. Njegovi ne-
prijatelji mogli su se nadati uspjehu samo u nastojanju da splet-
kama utiču na cara u svoju korist. Kašnjenje bi doprinijelo nji-
hovom cilju, jer bi im dalo vremena da usavrše i izvrše svoje
planove.
U Božjoj promisli, svo ovo kašnjenje rezultiralo je napredo-
vanjem jevanđelja. Pavle nije bio osuđen na život u neaktivnosti.
Bio mu je dozvoljen slobodan odnos sa svojim prijateljima i bilo
mu je dozvoljeno da živi u prostranoj kući, gdje je svakodnevno
~ 222 ~
iznosio istinu onima koji su hrlili da slušaju njegove riječi. Tako
je dvije godine nastavio i „propovijedao im Božje kraljevstvo i
poučavao ih o Gospodu Isusu Hristu sa svom slobodom govora
i bez ikakvih smetnji.“ I njegov trud nije bio ograničen na pro-
povijedanje jevanđelja. „Briga o svim crkvama“ i dalje je bila na
njemu. Duboko je osjećao opasnost koja je prijetila onima za
koje je tako ozbiljno radio, i nastojao je što je više moguće pisa-
nim saopštenjima obezbijediti mjesto svoje lične pouke. Takođe
je poslao ovlašćene delegate da rade među crkvama koje je po-
digao, kao i na poljima koja nije posjetio. Ovi glasnici su mu
vjerno služili, a u komunikaciji s njima bio je obaviješten o sta-
nju i opasnostima crkava, te mu je omogućeno da vrši stalni nad-
zor nad njima.
Dakle, iako je očigledno bio odsječen od aktivnog rada, Pavle
je vršio širi i trajniji uticaj nego što je mogao imati da je mogao
slobodno putovati među crkvama kao u prethodnim godinama.
Kao zarobljenik Gospodnji, on je čvršće držao naklonost svoje
braće u vjeri, a njegove riječi izazivale su još veću pažnju i poš-
tovanje nego kada je lično bio s njima. Kada su prvi put saznali
da je njihov voljeni učitelj postao zarobljenik, tugovali su i nisu
se htjeli utješiti. Tek kada je bio uklonjen od njih, shvatili su
koliko je težak teret koji je on podnio za njih. Do sada su se
uglavnom oslobađali odgovornosti i nošenja tereta jer im je ne-
dostajala njegova mudrost, takt i nesalomiva energija; a sada,
ostavljeni u svom neiskustvu da nauče lekcije koje su izbjega-
vali, i osjećajući da nikada više neće imati koristi od apostolovog
truda, cijenili su upozorenje, savjet i upute koje im je poslao, kao
što nikada prije nisu cijenili njegova učenja. I kako su saznali za
njegovu hrabrost, vjeru i krotkost u njegovom dugom zatočeniš-
tvu, takođe su bili podstaknuti na veću vjernost i revnost u Hri-
stovom djelu.
Među Pavlovim pomoćnicima u njegovim poslovima bili su
~ 223 ~
mnogi njegovi bivši drugovi i saradnici. Luka, „voljeni ljekar“,
koji ga je pratio na putovanju u Jerusalim, kroz dvije godine
zatvora u Cezareji, i na njegovom poslednjem opasnom putova-
nju, još je bio s njim. Timotej je takođe služio za njegovu utjehu.
Tihik je bio njegov poštar, noseći njegove poruke u različite
crkve koje su zajedno posjećivali. Sa njim su bili i Dimas i
Marko.
Pavle je jednom prilikom odbio Marka kao nedostojnog da
ga prati, jer je, kada je njegova pomoć bila prijeko potrebna, na-
pustio apostola i vratio se svojoj kući. Vidio je da, kao Pavlov
pratilac, njegov život mora biti život stalnog rada, tjeskobe i sa-
moodricanja; i on je želio lakši put. To je navelo apostola da
osjeća da mu se ne može vjerovati, a ta odluka je izazvala
nesrećni razdor između Pavla i Barnabe. Marko je od tada nau-
čio lekciju koju svi moraju naučiti, da su Božji zahtjevi iznad
svih drugih. Vidio je da u hrišćanskom ratu nema oslobađanja.
Dobio je bliži i savršeniji pogled na svoj Uzor i na svojim ru-
kama vidio ožiljke svog sukoba da spasi izgubljene i one koji
propadaju. Bio je spreman slijediti primjer ozbiljnosti i samopo-
žrtvovanja svog Učitelja, kako bi mogao pridobiti duše za Isusa
i blagoslov neba. I sada, dok je dijelio sudbinu zarobljenika
Pavla, Marko je bolje nego ikada ranije shvatio da je beskonačan
dobitak zadobiti Hrista po svaku cijenu i beskonačan gubitak
osvojiti svijet i izgubiti dušu za čije je iskupljenje krv Hristova
bila prolivena. Marko je sada bio koristan i voljen apostolov po-
moćnik, i ostao je vjeran do kraja. U pismu iz Rima neposredno
prije svoje mučeničke smrti, Pavle je poručio Timoteju: „Uzmi
Marka i dovedi ga sa sobom; jer mi je on koristan za službu.“
Dimas je sada bio vjerni pomoćnik apostola. Međutim, neko-
liko godina kasnije, u istom pismu Timoteju u kojem se pohva-
ljuje Markova vjernost, Pavle piše: „Dimas me ostavio, zavo-
ljevši ovaj svijet.“ Za svjetsku dobit, Dimas je trampio svaki viši
~ 224 ~
i plemenitiji obzir. Kako kratkovida, kako nerazumna razmjena!
Oni koji posjeduju samo svjetovno bogatstvo ili čast su zaista
siromašni, koliko god oni s ponosom to nazivali svojinom. Oni
koji odluče da stradaju za Hrista, osvojiće vječno bogatstvo; oni
će biti naslednici Božji i sunaslednici sa njegovim Sinom. Oni
možda na zemlji nemaju gdje da sklone svoje glave; ali na nebu
Spasitelj koga oni vole priprema im stanove. Mnogi u svom po-
nosu i neznanju zaboravljaju da su skromne stvari moćne. Da
bismo bili srećni, moramo se naučiti samoodricanju u podnožju
krsta. Mi ne želimo zemaljsku nadu tako čvrsto ukorijenjenu da
je ne možemo presaditi u raj.
Pavle nije bio sam u iskušenjima koje je podnosio iz ljubavi
prema lagodnosti i želje za ovozemaljskom dobiti u njegovoj
deklarisanoj braći. Njegovo iskustvo još uvijek dijele vjerne Hri-
stove sluge. Mnogi, čak i oni koji tvrde da vjeruju u svečane
istine za ovo vrijeme, osjećaju malo moralne odgovornosti.
Kada vide da je put dužnosti opterećen nedoumicama i iskuše-
njima, oni sami biraju put gdje je potrebno manje truda; gdje
postoji manje rizika za trčanje, manje opasnosti sa kojima se
treba suočiti. Sebičnim izbjegavanjem odgovornosti, oni pove-
ćavaju teret vjernih radnika, a istovremeno se odvajaju od Boga
i gube nagradu koju su mogli dobiti. Sve koji budu radili
ozbiljno i bez interesa, u njegovoj ljubavi i strahu, Bog će načniti
saradnicima sa sobom. Hrist ih je otkupio po cijenu svoje krvi,
kao zalog vječne slave. Od svakog svog sledbenika on zahtijeva
napore koji će u određenom stepenu odgovarati plaćenoj cijeni i
ponuđenoj beskonačnoj nagradi.
Među učenicima koji su služili Pavlu u Rimu bio je Onisim,
odbjegli rob iz grada Kolosa. Pripadao je hrišćaninu po imenu
Filimon, članu Kološke crkve. Ali on je opljačkao svog gospo-
dara i pobjegao u Rim. Ovdje je ovaj neznabožački rob, razuz-
dani i neprincipijelni, dosegao istine jevanđelja. On je vidio i čuo
~ 225 ~
Pavla u Efesu, a sada ga je, po promisli Božijoj, ponovo sreo u
Rimu. U ljubaznosti svog srca, apostol je nastojao da ublaži si-
romaštvo i nevolju bijednog bjegunca, a zatim je nastojao baciti
svjetlo istine u njegov pomračeni um. Onisim je pažljivo slušao
riječi života koje je nekada prezirao i obratio se u Hristovu vjeru.
Sada je priznao svoj grijeh protiv svog gospodara i sa zahval-
nošću prihvatio savjet apostola.
On se dopao Pavlu svojom pobožnošću, krotošću i iskre-
nošću, ne manje nego svojom nježnom brigom za apostolovu
utjehu i revnošću da promoviše djelo jevanđelja. Pavle je u
njemu vidio osobine karaktera koje bi ga učinile korisnim poma-
gačem u misionarskom radu i rado bi ga zadržao u Rimu. Ali on
to ne bi učinio bez punog pristanka Filimona. Stoga je odlučio
da se Onisim odmah vrati svom gospodaru i obećao je da će sebe
smatrati odgovornim za iznos za koji je Filimon bio opljačkan.
Spremajući se da pošalje Tihika s pismima raznim maloazijskim
crkvama, poslao je Onisima u njegovom društvu i pod njegovom
brigom. Bio je težak test za ovog slugu da se tako preda gospo-
daru kome je nanio nepravdu; ali on je zaista bio preobraćen, i,
koliko god to bilo bolno, nije se ustezao od ove dužnosti.
Pavle je učinio Onisima nosiocem pisma Filimonu, u kojem
se on s velikom nježnošću i ljubaznošću zauzeo za pokajanog
roba i nagovijestio svoje želje u vezi s njim. Pismo je počelo
ljubaznim pozdravom Filimonu kao prijatelju i saradniku:
„Blagodat vam i mir od Boga, našeg Oca, i Gospoda Isusa
Hrista. Uvijek zahvaljujem svom Bogu kada te spominjem u mo-
litvama (jer slušam o tvojoj ljubavi prema Gospodu Isusu i
prema svima svetima, i o tvojoj vjeri). Neka zajednica tvoje
vjere postane dejstvena spoznajom svakog dobra koje je u tebi,
u Hristu Isusu.“ Apostol je nježno nastojao podsjetiti Filimona
da svaka dobra namjera i osobina karaktera koje je posjedovao
moraju biti pripisani Hristovoj milosti; jer ga je samo to učinilo
~ 226 ~
da se razlikuje od perverznog i grešnog. Ista blagodat mogla bi
poniženog zločinca učiniti Božjim čedom i korisnim radnikom
u jevanđelju.
Iako je Pavle mogao s autoritetom podsticati Filimona na nje-
govu hrišćansku dužnost, ipak zbog svoje ljubavi prema njemu
nije htio zapovijedati, već je radije odabrao jezik preklinjanja:
„Kao Pavle, čovjek u godinama, a sada i zatvorenik zbog Hrista
Isusa, molim te za svoje dijete, Onisima, koje rodih u okovima i
koji ti je ranije bio beskoristan, ali sada je koristan i tebi i meni.“
On traži od Filimona da ga primi kao njegovo dijete. On kaže
da je njegova želja bila da zadrži Onisima, da bi mogao imati
istu ulogu u služenju njemu u njegovim okovima kao što bi to
učinio Filemon. Ali on nije želio njegove usluge osim ako ga
Filimon dobrovoljno ne oslobodi; jer je možda bilo po Božjoj
promisli da je Onisim ostavio svog gospodara na neko vrijeme
na tako neprikladan način, da bi, pošto se obratio, po povratku
mogao biti imati oproštaj i biti primljen s takvom ljubavlju da bi
odlučio da posle ostane s njim zauvijek, „ne više kao sluga, nego
kao više od sluge, kao voljeni brat.“
Apostol je dodao: „Zato, ako me smatraš prijateljom, lijepo
ga primi, kao što bi mene primio. A ako ti je išta skrivio ili ti išta
duguje, stavi to na moj račun. Ja, Pavle, pišem svojom rukom: ja
ću to platiti. A ne moram ni da spominjem da mi i samog sebe
duguješ.“
Pavle dobrovoljno predlaže da preuzme tuđi dug; on će izvr-
šiti reparaciju za zločin koji je počinio drugi, kako bi krivac bio
pošteđen sramote kazne i ponovo uživao privilegije koje je izgu-
bio. Apostol je dobro znao koliko su gospodari bili strogi prema
svojim robovima i da je Filimon bio veoma ljut na ponašanje
svog sluge. Stoga mu je prišao na način da probudi njegova naj-
dublja i najnježnija osjećanja kao hrišćanina. Obraćenje Onisima
ga je učinilo bratom u vjeri, i Pavle bi svaku kaznu nanesenu
~ 227 ~
ovom novom obraćeniku iz paganske tame smatrao kao da je
nanesena njemu samom.
Kako prikladna ilustracija Hristove ljubavi prema grešniku
koji se kaje! Kao što sluga koji je prevario svog gospodara nije
imao čime da nadoknadi, tako grešnik koji je Bogu oduzeo go-
dine službe nema načina da otpiše dug; ali Isus se umeće između
grešnika i pravednog gnjeva Božijeg i kaže: Ja ću platiti dug.
Neka grešnik bude pošteđen kazne za svoju krivicu. Ja ću patiti
umjesto njega.
Nakon što je ponudio da preuzme Onisimov dug, Pavle je
nježno podsjetio Filimona koliko je i sam bio dužan apostolu;
dugovao mu je samog sebe u posebnom smislu, budući da je Bog
Pavla učinio oruđem njegovog obraćenja. Zatim je, u najnježni-
joj, najozbiljnijoj molbi, zamolio Filimona da, kao što je svojom
velikodušnošću okrijepio svete, tako i on osvježi duh apostola
dajući mu ovaj razlog za radost. „Imajući povjerenje u tvoju po-
slušnost“, dodao je, „pisao sam ti, znajući da ćeš i ti učiniti više
nego što kažem.“
Ova poslanica je od velike vrijednosti kao praktična ilustra-
cija uticaja jevanđelja na odnos gospodara i sluge. Robovlasniš-
tvo je bilo uspostavljena institucija u cijelom Rimskom carstvu,
a i gospodari i robovi nalazili su se u većini crkava za koje je
Pavle radio. U gradovima, u kojima su robovi mnogo puta bili
brojniji od slobodnog stanovništva, zakoni najstrašnije strogoće
da ih drže u potčinjenosti smatrali su se neophodnim. Bogati
Rimljanin posjedovao je stotine robova, svakog ranga, svake na-
cije i svakog dostignuća. Gospodar je imao potpunu kontrolu
nad dušama i tijelima ovih bespomoćnih bića. Mogao je da im
nanese bilo koju patnju koju je izabrao; ali ako bi se jedan od
njih u znak odmazde ili u samoodbrani usudio da digne ruku na
svog vlasnika, cijela porodica prestupnika bila bi nečovječno
žrtvovana, ma koliko oni bili nevini. Čak i najmanja greška,
~ 228 ~
nezgoda ili nemarnost kažnjavani su bez milosti.
Neki gospodari, humaniji od drugih, bili su popustljiviji
prema svojim slugama; ali ogromna većina bogatih i plemenitih
predala se bez ograničenja, udovoljavanju požudi, strasti i ape-
titu, te su svoje robove učinili jadnim žrtvama hira i tiranije. Ten-
dencija čitavog sistema bila je beznadežno degradirajuća.
Apostolovo djelo nije bilo da nasilno sruši uspostavljeni
društveni poredak. Da je to pokušao, spriječio bi uspjeh jevan-
đelja. Ali on je podučavao principe koji su udarili u sam temelj
ropstva i koji bi, sprovedeni na snagu, sigurno potkopali čitav
sistem. „Gdje je Duh Gospodnji, tamo je sloboda.“ Hristova re-
ligija ima moć preobražaja na primaoca. Preobraćeni rob postao
je član Hristovog tijela, i kao takav je trebalo da bude voljen i
tretiran kao brat, sunaslednik sa svojim gospodarom Božjih bla-
goslova i privilegija jevanđelja. U istom duhu su sluge obavljale
svoje dužnosti; „ne samo kad ih neko gleda, kao oni koji ugađaju
ljudima, nego kao Hristove sluge, vršeći Božju volju cijelom du-
šom.“ Hrišćanstvo stvara snažnu vezu između gospodara i roba,
kralja i podanika, propovjednika jevanđelja i najponiženijeg
grešnika koji je u Hristu našao olakšanje od svog bremena zlo-
čina. Oni su oprani istom krvlju, oživljeni istim Duhom; oni su
postali jedno u Hristu Isusu.

~ 229 ~
 Poglavlje XXVII—Cezarovo domaćinstvo

Jevanđelje je uvijek postizalo svoj najveći uspjeh među

skromnijim klasama. „Nema mnogo mudrih po ljudskim mjeri-
lima, ni mnogo moćnih, ni mnogo onih plemenitog roda.“ Nije
se moglo očekivati da će Pavle, siromašan zatvorenik bez prija-
telja, moći privući pažnju bogatih i povlašćenih klasa rimskih
građana. Cio njihov život – fizički, mentalni i moralni – bio je
na drugom planu od njegovog. Njima je porok predstavljao sve
svoje blistave privlačnosti i držao ih voljnim zarobljenicima. Ali
od mukotrpnih, oskudnih žrtava njihovog ugnjetavanja, čak i od
siromašnih robova, neupućenih i poniženih kakvi su bili, mnogi
su rado slušali Pavlove riječi i u vjeri Hristovoj našli nadu i mir
koji su ih veselili pod teškoćama njihove sudbine.
Ipak, iako je apostolovo djelo počelo skromno i ponizno, nje-
gov uticaj se širio, sve dok nije stigao do same careve palate.
Rim je u to vrijeme bio svjetska metropola. Oholi cezari su da-
vali zakone skoro svakoj naciji na zemlji. Kralj i dvoranin ili
nisu bili u potpunosti upoznati sa skromnim Nazarećaninom, ili
su ga gledali s mržnjom i podsmijehom. Pa ipak, za manje od
dvije godine jevanđelje je našlo svoj put od zatvorenikova
skromnog doma do carske dvorane. Pavle je bio u okovima kao
zlotvor; ali „riječ Božja nije vezana“.
Među svecima koji šalju pozdrave filipskoj crkvi, apostol
spominje uglavnom one koji su iz Cezarovog doma. Nigdje ne
bi mogla postojati atmosfera koja je neprikladnija hrišćanstvu
nego na rimskom dvoru pod takvim čudovištem zloće kakvo je
tada stajalo na njegovom čelu. Činilo se da je Neron iz svoje
duše izbrisao posljednji trag božanskog, pa čak i ljudskog, i da
je nosio samo otisak sotonskog. Njegovi pratioci i dvorani bili
su uopšteno istog karaktera kao i on, žestoki, uniženi i
~ 230 ~
pokvareni. Po svemu sudeći, hrišćanstvu bi bilo nemoguće da se
učvrsti u Neronovom dvoru i palati. Ipak, u ovom slučaju, kao i
u mnogim drugim, dokazana je istinitost Pavlove tvrdnje, da je
oružje njegovog ratovanja bilo „moćno od Boga na rušenje tvr-
đava“. Trofeji krsta su osvajani čak i u Neronovom domu. Od
podlih pratilaca zlog kralja stekli su obraćenike koji su postali
sinovi Božji. To nisu bili hrišćani tajno, već otvoreno. Nisu se
stidjeli svoje vjere. Osjećali su najtopliju naklonost prema onima
koji su bili stariji po hrišćanskoj vjeri i iskustvu, i nisu se bojali
niti stidjeli priznati ih kao braću.
I na koji način je postignut ulazak i stečeno čvrsto uporište za
hrišćanstvo tamo gdje se čak i njegovo prihvatanje činilo nemo-
gućim? Ranijih godina apostol je javno proglašavao Hristovu
vjeru sa pobjedničkom snagom; i znakovima i čudima dao je ne-
pogrešiv dokaz o njenom božanskom karakteru. Sa plemenitom
čvrstinom ustao je pred mudracima Grčke, i svojim znanjem i
elokvencijom utišao argumente ponosite filozofije. Sa neustra-
šivom hrabrošću stajao je pred kraljevima i namjesnicima i ra-
suđivao o pravednosti, umjerenosti i sudu koji će doći, sve dok
oholi vladari nisu drhtali kao da već gledaju strahote dana
Božjeg.
Ali takve prilike sada nisu bile pružene apostolu, koji je bio
ograničen na svoj stan i bio u stanju da objavljuje istinu samo
onima koji su ga tamo tražili. On nije imao, poput Mojsija i A-
rona, božanski nalog da ide pred raskalašnog kralja sa štapom
Božjim, i zahtijeva njegovu pažnju, i u ime velikog JA JESAM
prekori njegovu okrutnost i ugnjetavanje. Ipak, upravo u to
vrijeme, kada je njen glavni zagovornik očigledno bio odsječen
od javnog rada, ova velika pobjeda je izvojevana za istinu, a čla-
novi crkve stečeni su iz samog kraljevog doma.
U svojoj Poslanici Filipljanima, Pavle pripisuje sopstvenom
zatočeništvu svoj uspjeh u dovođenju obraćenika u vjeru iz
~ 231 ~
Neronovog doma. Izražava se kao da se boji da Filipljani ne po-
misle da su njegove nevolje ometale napredak jevanđelja. On ih
uvjerava da je došlo do suprotnog efekta: „Volio bih da shvatite,
braćo, da su stvari koje su mi se dogodile više ispale u korist
jevanđelja; tako da se moji okovi u Hristu manifestuju u cijeloj
palati i na svim drugim mjestima.“
Hrišćanstvo je privuklo pažnju dvora ne zbog Pavlovih pro-
povijedi, već zbog njegovih okova. Kao zarobljenik je osvojio
vladare. Svojim lancem je raskinuo s tolikih duša okove koje su
ih držale u ropstvu grijeha. Ali ovo nije bilo sve. On izjavljuje:
„I mnoga braća u Gospodu, postajući sigurni u moje okove,
mnogo su odvažnija da govore riječ bez straha.“
Strpljenje i krotkost kojima se podvrgavao u dugom i nepra-
vednom zatočeništvu privukli su pažnju javnosti i natjerali
mnoge umove na uvjerenje da tamo gdje postoji takva spremnost
da se pati, mora postojati nepokolebljiva vjera u doktrine koje se
zagovaraju. Njegova vedrina pod nevoljama i zatvorom bila je
toliko različita od duha nesrećnih i napaćenih iz svijeta, da su
mogli samo vidjeti da je sila viša od bilo kakvog zemaljskog u-
ticaja ikada boravila s njim. Njegova hrabrost i vjera bili su sta-
lna propovijed. I njegovim primjerom, drugi hrišćani su bili
ohrabreni za veću energičnost. Osjećali su da neće biti gubitnici
kada postanu zagovornici istine i poguraju naprijed djelo iz ko-
jeg je Pavle privremeno bio povučen. Na te načine su apostolovi
okovi bili uticajni, tako da kada je naizgled mogao učiniti naj-
manje, kada se činilo da je njegova moć i korisnost odsječena,
tada je skupljao snopove za Hrista, na poljima iz kojih je izgle-
dao potpuno isključen.
Kada je Božji sluga povučen iz aktivne dužnosti, kada se nje-
gov glas više ne čuje u ohrabrenju i ukoru, mi, po našem kratko-
vidom sudu, često zaključujemo da je njegova korisnost pri
kraju. Ali Gospod to ne smatra tako. Tajanstvena proviđenja na
~ 232 ~
koja se tako često žalimo, osmišljena su od Boga da izvrše djelo
koje inače nikada ne bi bilo obavljeno.
Hrišćanin koji pokazuje strpljenje i vedrinu pod ožalošće-
njem i patnjom, koji se susreće sa smrću s mirom i smirenošću
nepokolebljive vjere, može postići mnogo više u prevladavanju
protivljenja neprijatelja jevanđelja nego što bi mogao postići da
se trudio sa maksimalnom energijom danju i noću da ih dovede
do pokajanja.
Kada se Hristove sluge aktivno kreću zemljom da se bore
protiv preovlađujućih zabluda i praznoverja, oni obavljaju djelo
koje im je Gospod dao, stojeći u odbrani jevanđelja. Ali kada su
kroz Sotoninu zlobu progonjeni, njihov aktivni rad ometen, i ba-
čeni u tamnicu, kao što je bio Pavle, i konačno odvučeni na gu-
bilište ili lomaču, tada istina dobija veći trijumf. Oni koji su prije
sumnjali, uvjereni su u njihovu iskrenost, jer tako svojom krvlju
zapečate svoju vjeru. Iz pepela mučenika izvire obilna žetva za
žitnicu Božiju.
Neka niko ne osjeća da zato što više nije u stanju otvoreno i
aktivno raditi za Boga i njegovu istinu, nema nikakvu službu
koju bi mogao pružiti, niti nagradu koju bi mogao osigurati.
Pravi hrišćanin nikada ne ostaje po strani. Bog će ga djelotvorno
koristiti u zdravlju i u bolesti, u životu i smrti. U tami nevolja,
žalosti, iskušenja i progona, svjetlo hrišćanske vjere najjače sija,
a Gospodnja obećanja su najdragocjenija. I kada grob primi di-
jete Božje, on, budući da je mrtav, ipak govori. Njegovi radovi
ga prate. Sjećanje na njegove riječi opomene i ohrabrenja, na
njegovo postojano držanje istine u svim okolnostima, govori
snažnije nego čak i njegov živi primjer.
Strpljenje kao i hrabrost imaju svoje pobjede. Obraćenici se
mogu zadobiti krotošću u kušnji, ništa manje nego hrabrošću u
poduzetnosti. Kad bi se hrišćani pomirili s prividnom obustavom
svoje korisnosti, te se radosno odmorili od sukoba i spustili teret
~ 233 ~
rada, naučili bi slatke lekcije pred Isusovim nogama i vidjeli bi
da ih njihov Učitelj koristi jednako učinkovito kada se čini da su
povučeni sa posla, kao kada su bili u aktivnijem radu.
Kada su hrišćanske crkve prvi put saznale da Pavle razmišlja
o posjeti Rimu, radovale su se znaku trijumfa jevanđelja. Pavle
je prenio istinu u mnoge zemlje; on je proglasio u velikim gra-
dovima. Zar ovaj pobornik vjere ne bi uspio da pridobije duše za
Hrista, čak i na Neronovom dvoru? Ali njihova očekivanja bila
su slomljena vijestima da je Pavle otišao u Rim kao zarobljenik.
S povjerenjem su se nadali da će vidjeti jevanđelje, jednom
uspostavljeno u ovom velikom centru, kako se brzo širi na sve
nacije, sve dok ne postane preovlađujuća sila na zemlji. Kako je
veliko bilo njihovo razočarenje! Ljudski proračuni nisu uspjeli,
ali ne i Božja namjera. Pavle nije mogao da radi kako se nadao,
ali je prije kraja te dvije godine zatočeništva mogao da kaže:
„Moji okovi u Hristu se manifestuju u cijeloj palati i na svim
drugim mjestima;“ a među onima koji šalju pozdrave Filiplja-
nima, on spominje uglavnom one koji su iz Cezarovog doma.
Revnost i vjernost Pavla i njegovih saradnika, ništa manje od
vjere i poslušnosti onih koji su obraćeni na hrišćanstvo, u okol-
nostima koje su tako neprijatne, trebale bi biti prekor lijenosti i
nevjerstvu Hristovih sledbenika. Nikada ne dozvolimo da svo-
jom ljudskom, kratkovidnom prosuđivanjem ograničimo pla-
nove i djelo Božje. Nikada ne dozvolite da se opravdavamo od
napora da pridobijemo duše za Hrista, čak ni na najneperspek-
tivnijim poljima. Apostol i njegovi podređeni propovjednici
mogli su tvrditi da su Neronove sluge bile podvrgnute najžešćim
iskušenjima, okružene najstrašnijim preprekama, izložene najo-
gorčenijem protivljenju, i da bi u takvim okolnostima bilo uza-
ludno pozivati ih na pokajanje i vjeri u Hrista. Da li bi trebali biti
uvjereni u istinu, kako bi mogli iskazati poslušnost? Ali jevan-
đelje je predstavljeno tim dušama, a bilo je među njima i onih
~ 234 ~
koji su odlučili da ga poslušaju po svaku cijenu. Bez obzira na
prepreke i opasnosti, oni bi hodali u svjetlosti, pouzdajući se u
Boga da će dati priliku da njihova svjetlost obasja druge.
Ko je stavljen u okolnosti nepovoljnije za religiozni život, ili
se od njega tražilo da podnese veće žrtve, da naiđe na veće opa-
snosti ili da navuče na sebe žešće protivljenje, od onih što su bili
u službi i na dvoru cezarovom kada je uslijedila njihova zamjena
paganstva za hrišćanstvo? Nijedan čovjek ne može biti u takvom
položaju da ne može poslušati Boga. Premalo je vjere kod da-
našnjih hrišćana. Oni su spremni da rade za Hrista i njegovo
djelo samo kada i sami vide izglede za povoljne rezultate. Bo-
žanska blagodat će pomoći trudu svakog pravog vjernika. Ta
blagodat nam je dovoljna u svim okolnostima. Duh Hristov će
svoju snagu obnavljanja, usavršavanja vršiti na karakter svih
koji će biti poslušni i vjerni.
Bog je veliki JA JESAM, izvor bitisanja, centar autoriteta i
moći. Bez obzira na stanje ili situaciju njegovih stvorenja, oni ne
mogu imati dovoljno opravdanja za odbijanje da odgovore na
Božje zahtjeve. Gospod nas smatra odgovornim za svjetlost koja
obasjava naš put. Možemo biti okruženi poteškoćama koje nam
se čine strašnim, i zbog njih se možemo opravdavati što nismo
poslušali istinu kakva je u Isusu; ali ne može postojati izgovor
koji će podnijeti istragu. Ako bi postojao izgovor za neposluš-
nost, to bi pokazalo da je naš nebeski Otac nepravedan, jer nam
je dao uslove spasenja kojih se nismo mogli pridržavati.
Sluge zaposleni u nereligioznoj porodici nalaze se u okolno-
stima koje su donekle slične onima iz cezarovog doma. Takvi
zaslužuju saosjećanje; jer ako žele da žive religioznim životom,
njihova situacija je često u velikom iskušenju. Pred njima je sta-
lno loš primjer – primjer kršenja subote i zanemarivanja religije.
Dodijeljeno im je nekoliko vjerskih privilegija; i ako ispolje inte-
resovanje za religiju, mogli bi izgubiti naklonost svog
~ 235 ~
poslodavca i navući na sebe podsmijeh svojih drugova. Onaj koji
se nalazi u takvoj situaciji ima više od obične bitke za borbu, ako
istupi kao svjedok za Hrista, kandidat za Nebo. Ali u njegovoj
okolini ne postoji ništa što bi ga opravdalo za zanemarivanje
Božjih zahtjeva. Bez obzira na poteškoće na njegovom putu, one
će biti nemoćne da ga sputaju ako je odlučan da prvo traži kra-
ljevstvo Božje i njegovu pravednost.
Hrišćanin ne treba da pred svoju maštu iznese sva iskušenja
koja se mogu dogoditi prije kraja trke. On samo treba da počne
da služi Bogu, i svaki dan živi i radi na slavu Božju tog dana, a
prepreke koje su se činile nepremostivim postepeno će postajati
sve manje i manje; ili, ako se susretne sa svime čega se bojao,
Hristova blagodat će mu biti data prema njegovoj potrebi. Snaga
se povećava sa poteškoćama koje se susreću i savladavaju.
Danilo, jevrejski zarobljenik, premijer kraljevskog djelo-
kruga, naišao je na velike prepreke u životu u vjernosti Bogu.
Ali na samom početku svoje karijere, odlučio je da će, šta god
da se suprotstavi, Božji zakon učiniti svojim pravilom djelova-
nja. Kako je održavao svoju postojanost usred manjih iskušenja
s kojima se svakodnevno susreo na dvoru paganskog kralja, nje-
gova vjera, hrabrost i čvrstina su postajali sve jači; a kada je izi-
šao kraljevski dekret kojim mu se zabranjuje da se moli svom
Bogu, on je bio u stanju, s otvorenom jazbinom lavova pred so-
bom, da ostane vjeran načelu i Bogu.
Onaj čije je srce usredotočeno da služi Bogu, naći će priliku
da mu služi. Moliće se, čitaće riječ Božiju, tražiće vrlinu i na-
puštati porok. Može se oduprijeti preziru i podsmijehu dok gleda
u Isusa, začetnika i dovršitelja naše vjere, koji je podnio protiv-
ljenje grešnika protiv sebe. Pomoć i milost su obećani od Onoga
čije su riječi istina. Bog neće propustiti ispuniti svoje obećanje
svima koji vjeruju u njega.
Da li je neko u iskušenju da svoje okolnosti učini izgovorom
~ 236 ~
za zanemarivanje Hristove religije? Neka se sjete da Sotona
može smještati jednu poteškoću za drugom kako bi zapriječio
put onima koji će dopustiti da budu sputani. Neka razmotre situ-
aciju učenika u Cezarovom domu, žestoku carevu pokvarenost,
rasipnost dvora. Bilo je to kao juriš u vatru da prihvatite Hrista
pod takvim okolnostima. Ako su ti hrišćanski obraćenici mogli
održati svoju vjernost usred svih poteškoća i opasnosti takvog
okruženja, niko ne može ponuditi dovoljan razlog za zanemari-
vanje zahtjeva dužnosti. Ne postoji takva stvar kao što je nemo-
gućnost poslušnosti Bogu.
Postoji još jedna činjenica koja se odnosi na te učenike koja
je vrijedna naše pažnje. Ne samo da su obraćenici zadobili istinu
u Cezarovom domu, nego su i nakon njihovog obraćenja ostali
u tom domaćinstvu. Nisu se osjećali slobodnim da napuste svoju
dužnost. Istina ih je pronašla tamo gdje su bili, i tu će ostati, i
svojim životom i karakterom svjedoči o njenoj preobražavajućoj
sili. Primjer tih hrišćana ima veliku težinu zbog činjenice da su
imali direktan odnos s Pavlom, pa su stoga uživali u njegovim
poukama i savjetima. On uči da se vjernici ne trebaju uvijek po-
vući iz teškoća i iskušenja i postaviti se tamo gdje bi bilo manje
iskušenja ili protivljenja.
Imajmo uvijek na umu da je naš Spasitelj napustio nebeske
dvore i došao u svijet zagađen grijehom. Svojim životom poka-
zao je svojim sledbenicima kako mogu biti u svijetu, a opet ne
biti od svijeta. On nije došao da učestvuje u njegovim obmanji-
vačkim zadovoljstvima, da ga pokolebaju njegovi običaji ili da
slijedi njegove običaje, već da traži i spasava izgubljene. S ovim
ciljem, i samo s tim, hrišćanin može pristati da ostane u društvu
bezbožnika.
Niko ko nastoji da spase svoju dušu ne treba da se bez dobrog
razloga smješta u neprijatan ambijent, ili gdje će biti okružen
preprekama religioznom životu; ali ako je u takvom položaju
~ 237 ~
primio istinu, trebalo bi marljivo da se raspita nema li Bog posla
za njega da obavi za spas drugih duša. Taj jedan hrišćanin usred
nevjernika može, po promisli Božjoj, biti kao komadić kvasca
„sakriven u tri mjere brašna“, to jest da obavlja svoje djelo dok
se sva smjesa ne ukvasi. Dosledan hrišćanski život će postići
više dobra nego što bi se moglo postići mnogim propovijedima.
Bez obzira na položaj hrišćanina, bio on uzvišen ili skroman, on
će manifestovati silu prave religije vjernim vršenjem dužnosti te
pozicije.
Odsustvo iskušenja ili probi nije ono što je najpovoljnije za
razvoj hrišćanskog karaktera. Tamo gdje ima najmanje pote-
škoća s kojima se suočava, hrišćanin je u najvećoj opasnosti od
duhovne lijenosti. Bog svake milosti je obećao da njegov narod
neće biti iskušavan više od onoga što je u stanju da podnese, već
da će sa iskušenjem pronaći izlaz. Neprestano izlaganje odbija-
njima i protivljenju, dovešće hrišćanina do veće budnosti i usrd-
nije molitve moćnom Pomoćniku. Izuzetna iskušenja, podne-
sena milošću Božjom, daće mu dublje iskustvo i veću duhovnu
snagu, jer se budnost, strpljenje i hrabrost pozivaju na vježbu.
Hristovi sledbenici bi trebalo da očekuju da ih svijet neće
posmatrati sa ništa više naklonosti nego njihovog Učitelja. Ali
onaj ko ima Boga za svog prijatelja i pomoćnika može sebi pri-
uštiti da provede dugu zimu jezivog zanemarivanja, zlostavlja-
nja i progona. Blagodaću koju Hrist daje, on može održati svoju
vjeru i povjerenje u Boga i u najtežim iskušenjima. On se pri-
sjeća Spasiteljevog primjera i osjeća da može izdržati nevolje i
progone ako tako dobije jednostavnost karaktera, poniznost srca
i trajno povjerenje u Isusa. Trijumf hrišćanske vjere je trpjeti i
biti jak; pokoriti se, a time i osvojiti; biti ubijan po cio dan, a
ipak živjeti; nositi krst i tako osvojiti krunu besmrtne slave.

~ 238 ~
 Poglavlje XXVIII—Pavle na slobodi

Dok je Pavlov trud bio blagoslovljen za obraćenje mnogih

duša i jačanje i ohrabrenje vjernika, skupljali su se oblaci koji su
ugrožavali njegovu sigurnost kao i prosperitet crkve. Kada je, po
dolasku u Rim, stavljen u nadležnost kapetana carske garde, duž-
nost je vršio čovjek od pravde i integriteta, čijom je milošću
ostavljen relativno slobodan da nastavi djelo jevanđelja. Ali
prije isteka dvogodišnjeg zatvora, ovog čovjeka je zamijenio
službenik čiji su porok i tiranija učinili njegovo ime ozloglaše-
nim. Apostol nije mogao očekivati nikakvu naklonost od ovog
roba požude i okrutnosti.
Jevreji su sada bili aktivniji nego ikada ranije u svojim napo-
rima protiv Pavla. Pronašli su sposobnu pomoćnicu u raskalaš-
noj ženi koju je Neron učinio svojom drugom ženom i koja će,
budući da je jevrejski prozelit, uložiti sav svoj uticaj da usmjeri
njihove ubilačke planove protiv hrišćanskog prvaka.
Pavle nije imao razloga da se nada pravdi od Cezara kome se
obratio. Neron je bio uniženiji u moralu, neozbiljnijeg karaktera,
a u isto vrijeme sposoban za strašniju okrutnost od bilo kojeg
vladara koji mu je prethodio. Uzde vlasti nisu se mogle povjeriti
nehumanijem despotu. Prvu godinu njegove vladavine obilježilo
je trovanje njegovog mladog polubrata, koji je bio zakoniti pre-
stolonaslednik. Neprekidno se spuštao iz jedne dubine poroka i
zločina u drugu, sve dok nije ubio vlastitu majku, a potom i svoju
ženu. Nije bilo zvjerstva koje on ne bi počinio, ni podlog čina na
koji ne bi pristao. U svakom plemenitom umu izazivao je odvrat-
nost i prezir.
Detalji bezakonja koje se praktikovalo na dvoru ovog čudo-
višta od poroka suviše su ponižavajući, suviše užasni za opisiva-
nje. Njegova razuzdana zloća izazivala je gnušanje i gađenje,
~ 239 ~
čak i kod mnogih koji su bili primorani da dijele njegove zločine.
Bili su u stalnom strahu od toga koje će grozote predložiti sle-
deće. Ipak, čak ni takvi zločini kao što je Neronov nisu poljuljali
odanost njegovih podanika. Bio je priznat kao apsolutni vladar
cijelog civilizovanog svijeta. I više od toga, postao je primalac
božanskih počasti i obožavan kao bog.
Sa stanovišta ljudskog prosuđivanja, Pavlova osuda pred
takvim sudijom bila je izvjesna. Ali apostol je smatrao da se
nema čega bojati, sve dok je sačuvao svoju odanost i svoju lju-
bav prema Bogu. Njegov život nije bio u Neronovim rukama, i
ako njegov posao još nije obavljen, rimski car bi bio nemoćan
da ga uništi. Onaj koji je dotad bio njegov zaštitnik mogao ga je
još uvijek zaštititi od zlobe Jevreja i od Cezarove moći.
I Bog je zaštitio svog slugu. Na Pavlovom ispitivanju optužbe
protiv njega nisu prihvaćene, i, suprotno opštim očekivanjima –
s obzirom na pravdu koja je potpuno u suprotnosti sa njegovim
karakterom – Neron je proglasio zatvorenika nevinim. Pavlovi
okovi su skinuti i on je ponovo bio slobodan čovjek.
Da mu je suđenje odlagano duže ili da je iz bilo kojeg razloga
bio zatočen u Rimu tokom naredne godine, poginuo bi u straš-
nom progonu koji se tada dogodio. Obraćenici na hrišćanstvo
postali su toliko brojni za vrijeme Pavlovog zatočeništva da su
privukli pažnju i izazvali neprijateljstvo vlasti. Imperatorov
gnjev je bio posebno uzbuđen preobraćenjem članova njegovog
domaćinstva; on je još uvijek bio žedan krvi i ubrzo je našao
izgovor da hrišćane učini predmetom svoje nemilosrdne okrut-
nosti. U to vrijeme u Rimu se dogodio strašan požar koji je pro-
gutao skoro polovinu grada. Neron je sam prouzročio paljenje
požara, a zatim se, da bi odvratio sumnju, pretvarao da je veli-
kodušan u pomaganju beskućnicima i siromašnima. On je, me-
đutim, optužen za zločin. Ljudi su bili uzbuđeni i bijesni, a
Neron je odlučio da sebe očisti, kao i da oslobodi grad od klase
~ 240 ~
koje se bojao i mrzio, optuživši hrišćane za to djelo.
Satanistički naum je uspio. Hiljade Hristovih sledbenika –
muškaraca, žena i dece – ubijeno je na najokrutniji način. Neki
su razapeti, neki prekriveni kožama divljih zvijeri i rastrgani od
pasa, drugi su obučeni u odjeću od zapaljivog materijala i zapa-
ljeni noću kako bi osvijetlili vatikanski cirkus i Neronove vrtove.
Tako je ovo čudovište u ljudskom obliku zabavljalo javnost izla-
žući svoje žrtve u njihovim samrtnim agonijama, dok je on sam
stajao po strani, uživajući u njihovoj nesreći. Degradirani i oko-
rjeli kao što su bili Rimljani, i ogorčeni kao što su bile njihove
predrasude prema hrišćanima, stalno ponavljanje ovih užasnih,
srceparajućih scena pobudilo je čak i njihovo sažaljenje.
Od ovog strašnog iskušenja, Pavle je bio pošteđen, pošto je
napustio Rim ubrzo nakon puštanja na slobodu. Ovaj poslednji
dragocjeni interval slobode ozbiljno je iskorišćen za rad među
crkvama. Nastojao je da uspostavi čvršću zajednicu između
grčke i istočne crkve koju je podigao i da ih zaštiti od suptilnih
jeresi koje su se uvlačile da pokvare vjeru. Iskušenja i tjeskobe
koje je pretrpio podrivale su njegovu fizičku i mentalnu energiju.
Starosne slabosti bile su na njemu. Osjećao je da je njegov posao
skoro završen.
U Jerusalimu i Antiohiji branio je hrišćanstvo od uskih ogra-
ničenja judaizma. Propovijedao je jevanđelje paganima Likao-
nije, fanaticima Galatije, kolonistima Makedonije, lakomislenim
poštovaocima umjetnosti u Ateni, trgovcima iz Korinta koji vole
uživanje, poluvarvarskim narodima Dalmacije, ostrvljanima
Krita, i robovima, vojnicima i ljudima od ranga i položaja, u
mnoštvu u Rimu. Sada je radio svoj poslednji posao.

~ 241 ~
 Poglavlje XXIX—Konačno hapšenje

Iako je Pavlov trud uglavnom bio među crkvama, on nije mo-

gao izbjeći promatranje svojih neprijatelja. Od Neronovog pro-
gona, hrišćani su posvuda bili predmet mržnje i sumnje. Svaka
zlobna osoba mogla bi lako osigurati hapšenje i zatvaranje jedne
od zabranjenih sekti. A sada su Jevreji osmislili ideju da poku-
šaju da Pavlu pripoje zločin podsticanja spaljivanja Rima. Nije-
dan od njih ni na trenutak nije povjerovao da je kriv; ali su znali
da će takva optužba, iznesena uz najmanju uvjerljivost, zapeča-
titi njegovu propast. Ubrzo se ponudila prilika da ostvare svoje
planove. U kući jednog učenika u gradu Troadi, Pavle je ponovo
zarobljen, i sa ovog mjesta žurno je odveden u njegovo posled-
nje zatočeništvo.
Na hapšenje su uticali napori Aleksandra kovača, koji se tako
bezuspješno suprotstavljao apostolovom radu u Efesu, i koji je
sada iskoristio priliku da se osveti onome koga nije mogao po-
bijediti. Pavle je u svojoj drugoj poslanici Timoteju kasnije osvr-
nuo na mahinacije ovog neprijatelja vere: „Mnogo mi je zla uči-
nio Aleksandar kovač. Gospod da mu plati prema djelima nje-
govim.“ U svojoj prvoj poslanici govorio je na sličan način o
Imeneju i Aleksandru kao onima koji su „u pogledu vjere napra-
vili brodolom;“ „koje sam,“ kaže, „predao Sotoni, da nauče da
ne hule.“ Ovi ljudi su odstupili od vjere jevanđelja, i pored toga
učinili su prkos Duhu milosti pripisujući Sotoninoj sili divna
otkrivenja data Pavlu. Pošto su odbacili istinu, bili su ispunjeni
mržnjom prema njoj i nastojali da unište njenog vjernog zago-
vornika.
Reformatorska akcija je uvijek praćena gubitkom, žrtvom i
opasnošću. Ona uvijek ukorava ljubav prema lagodnosti, se-
bične interese i požudne ambicije. Otuda, ko god pokrene ili
~ 242 ~
povede takvu akciju mora naići na protivljenje, klevetu i mržnju
onih koji ne žele da se podvrgnu uslovima reforme. Nije lako
prevazići grešne navike i prakse. Posao se može izvršiti samo uz
pomoć božanske milosti; ali mnogi zanemaruju da potraže takvu
pomoć, i nastoje da sruše standard kako bi zadovoljili svoje ne-
dostatke, umjesto da se uzdignu kako bi ispunili Božji standard.
Takav je bio napor ovih ljudi koji su bili tako strogo tretirani za
svoje grijehe. Ugrožavali su čistotu vjernika i bilo je neophodno
da se krene čvrstim, odlučnim kursom da se nepravda dočeka i
izbaci iz crkve. Pavle je vjerno prekorio njihov grijeh – porok
razuzdanosti koji je toliko preovladavao u to doba – ali su odbili
da budu ispravljeni. On je postupio prema Hristovim uputstvima
u vezi sa takvim slučajevima, ali prestupnici nisu dali nikakav
znak pokajanja, pa ih je stoga ekskomunicirao. Tada su se otvo-
reno odmetnuli od vjere i ujedinili se s njenim najogorčenijim
protivnicima. Kada su odbacili Pavlove riječi i postavili se da
ometaju njegove radove, ratovali su protiv Hrista; i to je bilo na-
dahnućem Duha Božijeg, a ne kao izraz ličnog osjećanja, što je
Pavle izrekao protiv njih tu svečanu osudu.
Na svom drugom putovanju u Rim, Pavla je pratilo nekoliko
njegovih bivših drugova; drugi su iskreno željeli da podijele nje-
govu sudbinu, ali je on odbio da im dozvoli da na taj način
ugroze svoje živote. Izgledi pred njim bili su daleko nepovoljniji
nego u vrijeme njegovog prijašnjeg zatočeništva. Progon pod
Neronom uvelike je smanjio broj hrišćana u Rimu. Hiljade su
stradale zbog svoje vjere, mnogi su napustili grad, a oni koji su
ostali bili su u velikoj potištenosti i zastrašeni. Pri prvom Pavlo-
vom dolasku, Jevreji iz Rima su bili voljni da saslušaju njegove
argumente; ali zbog uticaja izaslanika iz Jerusalima, kao i zbog
primljenih optužbi protiv hrišćana, postali su njegovi ljuti nepri-
jatelji.
Nijedan srdačan učenik sada nije sreo Pavla i njegove
~ 243 ~
pratioce na Apijskom trgu i kod Tri krčme kao ranije, kada je
bio primoran da zahvali Bogu i da se ohrabri. Sada nije bilo ni-
koga poput učtivog i ljubaznog Julija, koji bi rekao ijednu riječ
u njegovu korist, nije bilo izjave od Festa ili Agripe koja bi
potvrdila njegovu nevinost. Promjena koja se dogodila u gradu i
njegovim stanovnicima – gradu koji je još uvijek bio u ožiljcima
i pocrnio od strašnog požara, i ljudi, na desetine hiljada, svede-
nih na najbjednije siromaštvo – kao da je bila u skladu sa pro-
mjenom njegovog sopstvenog stanja i izgleda. Kroz uzburkanu
gomilu koja je i dalje vrvila ulicama Rima i koja je na njega i
njegove suhrišćane gledala kao na krivce za sve svoje jade, Pavle
je prošao, ne sada u svoju unajmljenu kuću, već u sumornu tam-
nicu, tamo da ostane vezan noću i danju, dok ne završi svoj put.
Posjetiti Pavla sada nije značilo, kao za vrijeme njegovog
prvog zatočeništva, posjetiti čovjeka protiv koga nije podignuta
optužba i koji je stekao povoljna mišljenja od prinčeva i vladara.
Bilo je to posjetiti onoga koji je bio predmet sveopšte mržnje,
koji je optužen za podsticanje najnižeg i najstrašnijeg zločina
protiv grada i naroda. Ko god se usudio da mu ukaže i najmanju
pažnju, time je sebe učinio predmetom sumnje i doveo u opa-
snost svoj život. Rim je sada bio pun špijuna, koji su bili spremni
da iznesu optužbu protiv bilo koga u najmanjoj prilici. Niko o-
sim hrišćanina ne bi posjetio hrišćanina; jer niko drugi ne bi na-
vukao na sebe gnusnu vjeru koju su čak i inteligentni ljudi sma-
trali ne samo prezrivom, već i izdajničkom.
Jednog po jednog, Pavle je gledao svoje prijatelje kako ga
napuštaju. Prvi su otišli Figel i Hermogen. Tada je Dimas, upla-
šen zbog sve gušćih oblaka poteškoća i opasnosti, napustio pro-
gonjenog apostola da bi potražio lagodnost i sigurnost u ovoze-
maljskom životu. Krescens je poslan na misiju u crkve u Galatiji,
Tit u Dalmaciju, Tihik u Efes. Luka, voljeni ljekar i vjerni prija-
telj, još je bio s njim. Ovo je bila velika utjeha za Pavla, koji
~ 244 ~
nikada više nije trebao društvo i pomoć svoje braće nego sada,
oslabljen godinama, trudom i slabostima, zatvoren u vlažne,
mračne svodove rimskog zatvora. A kako je zavisio od pomoći
pisara, Lukine usluge su bile od velike vrijednosti, omogućava-
jući mu da još uvijek komunicira sa svojom braćom i spoljnim
svijetom.
Neočekivano ohrabrenje apostolu je u to vrijeme dala posjeta
Onisifora, efeškog hrišćanina koji je došao u Rim nedugo nakon
Pavlovog dolaska. Znao je da je Pavle negdje u tom gradu kao
zarobljenik, i odlučio je da ga pronađe. Ovo nije bila laka stvar
u gradu prepunom zatvorenika, gdje je sumnja bila posvuda, i
trebalo je samo uhvatiti nesrećnu žrtvu da bi bila poslata u
zatvor, a možda i na smrt. Ali bez obzira na poteškoće, Onisifor
je tražio Pavla dok ga nije našao. Nezadovoljan jednom posje-
tom, odlazio je iznova i iznova u njegovu tamnicu, i činio sve
što je bilo u njegovoj moći da olakša teret njegovog zatočeniš-
tva. Strah od poruge, prekora ili progona bio je nemoćan da uža-
sne ovog iskrenog Efežanina, kada je znao da je njegov voljeni
učitelj u okovima radi istine, dok je on sam, u svakom pogledu
daleko manje dostojan, hodao slobodan.
Posjeta Onisifora, koja svjedoči o njegovoj vjernosti s ljubav-
lju u vrijeme usamljenosti i dezerterstva, bila je svijetla tačka u
Pavlovom zatvorskom iskustvu. U poslednjem pismu koje je i-
kada napisao, on ovako govori o ovom vjernom učeniku: „Neka
Gospod ukaže milosrđe Onisiforovom domu, jer me je često ja-
čao i nije se stidio mojih okova. Naprotiv, kad je bio u Rimu,
brižljivo me je tražio i našao. Neka mu Gospod ukaže milosrđe
u onaj dan.“
Želju za ljubavlju i saosjećanjem usadio je u srce sam Bog.
Hristos je u svom času agonije u Getsimaniju, dok je nosio kri-
vicu grešnih ljudi, čeznuo za saosjećanjem svojih učenika. I
Pavle, iako gotovo ravnodušan prema teškoćama i patnjama,
~ 245 ~
žudio je za saosjećanjem i druženjem. Bog bi želio da njegov
narod njeguje ljubav i simpatiju jednih prema drugima. Čovje-
čanstvo, uzdignuto, oplemenjeno i učinjeno bogolikim, vrijedno
je poštovanja i uvažavanja. Božji sinovi i kćeri biće nježni, saža-
ljivi, učtivi prema svim ljudima, „posebno prema onima koji su
u domu vjere“. Ali Pavle je sa svojim suučenicima bio vezan
jačom vezom nego čak i hrišćansko bratstvo. Gospod se otkrio
Pavlu na poseban način i učinio ga oruđem u spasenju mnogih
duša. Mnoge crkve bi ga zaista mogle smatrati svojim ocem u
jevanđelju. Takav čovjek, koji je žrtvovao svaki zemaljski obzir
u službi Bogu, imao je posebno pravo na ljubav i simpatije svo-
jih obraćenika i saradnika.

~ 246 ~
 Poglavlje XXX—Pavle pred Neronom

Kada je Pavle bio pozvan da se pojavi pred carem na suđenju,

bilo je to sa skorom izgledom za sigurnu smrt. Teška priroda
zločina koji mu se stavlja na teret i preovlađujući animozitet
prema hrišćanima ostavljali su malo osnova za nadu u povoljan
ishod.
Među Grcima i Rimljanima je bila praksa da se optuženom
dodijeli advokat da iznese njegov slučaj na sudu pravde i da se
izjasni u njegovo ime. Snagom argumenata, svojom strastvenom
elokvencijom, ili preklinjanjem, molitvama i suzama, takav ad-
vokat bi često osigurao odluku u korist zatvorenika, ili bi u pro-
pustu u tome ublažio težinu njegove kazne. Ali nijedan čovjek
se nije usudio djelovati kao Pavlov savjetnik ili zastupnik; nije-
dan prijatelj nije bio pri ruci, čak ni da sačuva zapisnik o optu-
žbama koje su protiv njega podnijeli njegovi tužitelji, ili o argu-
mentima koje je on pozivao u svoju odbranu. Među hrišćanima
u Rimu, nije bilo nijednog koji je izašao naprijed da stane uz
njega u tom teškom času.
Jedini zapis o toj prilici dat je u riječima samog Pavla, u dru-
gom pismu Timoteju: „Prilikom moje prve odbrane niko nije do-
šao da mi pruži podršku, nego su me svi ostavili – neka im se to
ne uračuna u krivicu – ali je Gospod stajao uz mene i ojačao me,
da bi se preko mene potpuno izvršilo propovijedanje dobre vesti
i da bi je čuli svi narodi. I bio sam izbavljen iz lavljih čeljusti.“
Pavle pred Neronom – kako je to upečatljiv kontrast! Samu
visinu zemaljske moći, vlasti i bogatstva, kao i najnižu dubinu
zločina i bezakonja, dosegao je oholi monarh pred kojim je Božji
čovjek odgovarao za svoju vjeru. U svojoj moći i veličini, Neron
je stajao bez premca, nepristupačan. Nije bilo nikoga ko bi do-
vodio u pitanje njegov autoritet, niko se nije odupirao njegovoj
~ 247 ~
volji. Kraljevi zemaljski položili su svoje krune pred njegove
noge. Na njegovu komandu kretale su najmoćnije vojske.
Zastave njegove mornarice na morima obilježile su pobjedu.
Njegov kip je postavljen u sudnicama, a dekreti senatora i odluke
sudija bili su samo odjek njegove volje. Milioni podanika poklo-
nili su se njegovim mandatima. Od Neronovog imena drhtao je
svijet. Izazvati njegovo nezadovoljstvo značilo je izgubiti imo-
vinu, slobodu i život. Njegovog mrštenja su se više plašili nego
kuge. Ipak, dok je bio okružen svim vanjskim prividom zemalj-
ske pompe i veličine, obožavan i poštovan kao Bog u ljudskom
obliku, posjedovao je srce demona.
Pavle, ostarjeli zatvorenik, bez novca, bez prijatelja, bez
savjeta, izveden je iz odvratne tamnice da mu se sudi za život.
Živio je životom siromaštva, samoodricanja i patnje. Sa osjetlji-
vom prirodom koja je žudjela za ljubavlju i simpatijom, suprot-
stavljao se lažnom predstavljanju, prekoru, mržnji i zlostavlja-
nju; stiskajući se od nervoznog straha od bola i opasnosti, neus-
trašivo je izdržao i jedno i drugo. Bio je, kao i njegov Učitelj,
beskućnik lutalica po zemlji; živio je i patio radi istine, nastojeći
da se oslobodi tereta ljudskosti i da u svom životu oslikava Hri-
stov život. Kako se moglo očekivati od ćudljivog, strastvenog,
razuzdanog tiranina, koji nije imao pojma o vrijednosti samoo-
dricanja, čestitog, plemenitog života, da razumije ili cijeni ka-
rakter i motive ovog sina Božjeg?
Pavle i Neron licem u lice! – mladalački monarh koji na svom
grijehom žigosanom licu nosi sramni zapis strasti koje su vladale
unutra; mirno i dobroćudno lice ostarjelog zatvorenika govori o
srcu u miru s Bogom i ljudima. Rezultati suprotnih sistema o-
buke i obrazovanja stajali su tog dana u kontrastu – život neo-
graničenog samopopuštanja i život potpunog samopožrtvovanja.
Ovdje su bili predstavnici dviju religija, hrišćanstva i pagani-
zma; predstavnici dviju životnih teorija, jednostavnosti
~ 248 ~
samoodričuće postojanosti, spremne da se odrekne samog ži-
vota, ako je potrebno, za dobro drugih, i luksuza sebičnosti koja
sve upija, koja ne računa ništa previše vrijedno za žrtvovanje za
trenutno zadovoljstvo; predstavnici dvije duhovne sile, Hristov
ambasador i Sotonin rob. Njihov relativni položaj pokazao je u
kojoj mjeri je kurs ovog svijeta bio pod vlašću kneza tame. Jad-
nik čija je duša bila umrljana incestom i materoubistvom, bio je
obučen u purpur i sjedio na prijestolu, dok su najčistiji i najple-
menitiji ljudi stajali pred sudskom stolicom, prezreni, omraženi
i okovani.
Ogromna dvorana koja je bila mjesto suđenja bila je prepuna
žudne, nemirne mase koja je navirala i pritiskala se naprijed da
vidi i čuje sve što je trebalo da se dogodi. Među okupljenima
bilo je visokih i niskih, bogatih i siromašnih, učenih i neznalica,
ponosnih i skromnih. Ipak, svi su podjednako bili lišeni istin-
skog znanja o putu života i spasenja.
Jevreji ponovo nameću protiv zatvorenika stare optužbe za
pobunu i jeres, dok ga i Jevreji i Rimljani optužuju da je podsta-
kao paljenje grada. Dok su njegovi neprijatelji žestoko nametali
svoje optužbe, Pavle je sačuvao tiho dostojanstvo; nikakva ni-
jansa straha ili ljutnje nije poremetila mirni spokoj koji je poči-
vao na njegovom licu. Narod, pa čak i sudije, gledali su ga sa
iznenađenjem. Bili su prisutni na mnogim suđenjima i gledali su
mnoge zločince; ali nikada nisu vidjeli čovjeka koji nosi takav
pogled svete smirenosti kao zatvorenik pred njima. Oštre oči su-
dija, naviklih da čitaju lica svojih zatvorenika, tražili su na
Pavlovom licu neki skriveni trag zločina, ali uzalud. Kada mu je
bilo dozvoljeno da govori u svoje ime, svi su sa nestrpljenjem
slušali njegove riječi.
Pavle je još jednom imao priliku da podigne zastavu Hristo-
vog krsta pred zadivljenim mnoštvom. Sa više od ljudske elo-
kvencije i moći, on je tog dana nagnao u njihova srca istine
~ 249 ~
jevanđelja. Božja mudrost je otkrivena preko njegovog sluge.
Dok Pavle stoji pred carem svijeta, njegove riječi pogađaju žicu
koja vibrira u srcima čak i onih najtvrdokornijih i koja odušev-
ljava u skladu s misijom anđela. Istina, jasna i uvjerljiva, ruši
zabludu i pobija laž. Nikada prije ta družina nije slušala ovakve
riječi. Svjetlost je sijala u pomračene umove koji bi rado slijedili
vođstvo njegovih dragocjenih zraka. Istine izgovorene tom pri-
likom nikada ne bi umrle. Iako su to bile riječi jednog nejakog i
ostarjelog zatvorenika, one su bile predodređene da potresu na-
cije. Bile su obdarene snagom koja će živjeti kroz sva vremena,
utičući na ljudska srca kada usne koje su ih izgovorile utihnu u
mučeničkom grobu.
Dok je Pavle gledao u gomilu pred sobom – Jevreje, Grke,
Rimljane, sa strancima iz mnogih zemalja – njegova duša je bila
uzburkana intenzivnom željom za njihovim spasenjem. Izgubio
je iz vida priliku, opasnosti koje su ga okruživale, strašnu sud-
binu koja se činila tako blizu. On je iznad svega toga gledao na
Isusa, božanskog Posrednika, Zastupnika koji se zalaže pred
Božjim prijestolom u korist grešnih ljudi. Ozbiljno je svojim slu-
šaocima ukazao na veliku žrtvu prinesenu u korist palog roda i
predstavio im čovjeka u njegovom pravom dostojanstvu i vrijed-
nosti. Plaćena je beskonačna cijena za čovjekovo iskupljenje;
bila je napravljena odredba da on može biti uzvišen da dijeli
Božji prijesto i da postane naslednik besmrtnog bogatstva. Preko
anđeoskih glasnika, zemlja je bila povezana sa Nebom, a sva
ljudska djela, dobra ili zla, bila su otvorena pred okom Besko-
načne Pravde.
Tako se zalaže zagovornik istine; vjerni među nevjernicima,
odani i istiniti među nelojalnim i neposlušnim, on stoji kao Božji
predstavnik, a njegove riječi su kao glas s neba. Nema ni traga
straha, tuge ili obeshrabrenja u licu ili ophođenju. Snažan u svo-
joj svjesnoj nevinosti, zaodjenut bogatstvom istine, on se raduje
~ 250 ~
što je sin Božji. Njegove riječi su kao pobjednički poklič iznad
urlanja bitke. Djelo istine kojoj je posvetio svoj život, on čini da
se pojavi kao jedini uzrok koji nikada ne može propasti. Iako on
može propasti radi istine, jevanđelje neće propasti. Bog živi, a
istina će trijumfovati.
Njegovo lice blista nebeskom svjetlošću, kao da odražava
zrake sunca. Mnogi koji su ga gledali u toj sudnici „vidjeli su
njegovo lice kao lice anđela“. Suze su zamaglile mnoge oči koje
nikada ranije nisu bile viđene da plaču. Evanđeoska poruka našla
je svoj put do umova i srca mnogih koji je nikada ne bi slušali
da nije bilo Pavlovog zatočeništva.
Nikada Neron nije čuo istinu kakvu je čuo tom prilikom. Ni-
kada mu nije otkrivena ogromna krivica za vlastiti život kao što
je otkrivena tog dana. Nebeska svjetlost je probila grijehom za-
gađene odaje njegove duše. Zatresao se od užasa pri pomisli na
sud pred kojim bi on, vladar svijeta, trebao biti optužen i gdje bi
njegova djela trebala dočekati pravednu platu. Bojao se aposto-
lovog Boga i nije se usudio osuditi Pavla, protiv koga nije po-
dignuta nikakva optužba. Osjećaj strahopoštovanja neko vrijeme
je obuzdao njegov krvožedni duh.
Na trenutak se pred njim Pavlovim riječima otvorilo nebo, a
njegov mir i čistota su se činili poželjnima. U tom trenutku poziv
na milosrđe upućen je čak i krivom i okorjelom Neronu. Ali
samo na trenutak. Izdata je naredba da se Pavle vrati u svoju
tamnicu; i kao što su se vrata zatvorila za Božijeg poslanika, tako
su vrata pokajanja bila zauvijek zatvorena protiv cara Rima. Niti
jedan zrak svjetlosti nikada nije probio gustu tamu koja ga je
obavijala. Bio je potreban samo ovaj krunski čin odbacivanja
božanskog milosrđa da se na njega prizove osvetnička Božja
pravda.
Nedugo nakon toga Neron je otplovio na svoju ekspediciju u
Grčku, gdje je osramotio sebe i svoje kraljevstvo najprezrenijom
~ 251 ~
i ponižavajućom lakoumnošću. Vratio se u Rim sa velikom pom-
pom i u svojoj zlatnoj palati, okružen najzloglasnijim svojim
dvoranima, upustio se u prizore odvratnog razvrata. Usred nji-
hovog veselja, začuo se glas poput meteža na ulicama i poslan
je glasnik da sazna uzrok. Brzo se vratio s užasnom viješću da
Galba, na čelu vojske osvetnika, brzo maršira na Rim, da je usta-
nak već izbio u gradu, a ulice su bile ispunjene razjarenom ru-
ljom koja je prijetila smrću caru i svim njegovim pristalicama,
ubrzano krčeći svoj put prema palati.
Bijedni tiranin, koliko je bio kukavički toliko i okrutan, bio
je potpuno bez ljudstva. Skočio je od stola za kojim se gostio i
pio, prevrnuo ga u svom slijepom užasu i razbio najskuplju robu
u komadiće. Kao van sebe, jurio je amo-tamo, lupajući se po čelu
i plačući: „Izgubljen sam! Izgubljen sam!“ Nije imao, poput
vjernog Pavla, moćnog, saosjećajnog Boga na kojeg bi se mogao
osloniti u trenutku opasnosti. Znao je da će, ako bude zarobljen,
biti podvrgnut uvredama i mučenjima, i razmišljao je kako da sa
što manje bola okonča svoj bijedni život. Tražio je otrov, ali
kada su ga donijeli, nije se usudio uzeti; pozvao je mač, ali nakon
što je ispitao njegovu oštru oštricu, odložio je i njega. Zatim je,
prerušen u žensku odjeću, pojurio iz svoje palate i pobjegao
mračnim, uskim ulicama do Tibra; ali dok je gledao u njegove
mračne dubine, njegova hrabrost ponovo je iznevjerila. Jedan od
rijetkih pratilaca koji su ga pratili, predložio mu je da pobjegne
u seosko sjedište nekoliko milja udaljeno, gdje bi mogao pronaći
sigurnost. Skrivajući lice, skočio je na konja i uspio pobjeći.
Dok je car tako neslavno bježao za svoj život, rimski senat,
ohrabren pobunom i Galbinim približavanjem, donio je dekret
kojim je Nerona proglasio neprijateljem njegove zemlje i osudio
ga na smrt. Na vijest o ovoj odluci koju je Neronu donio jedan
od njegovih pratilaca, monarh je upitao kakvu će smrt pretrpjeti,
i rečeno mu je da će ga svući do gola, pričvrstiti za glavu na stub
~ 252 ~
i biće bičevan do smrti. Čudovište koje je bilo oduševljeno da
nanese hrišćanima najnečovječnije mučenje, stislo se od užasa
pri samoj pomisli da će i sam pretrpjeti takvo mučenje. Zgrabio
je bodež i ponovo se potrudio da ga zabije u srce; ali ubod instru-
menta bio je sve što je mogao izdržati. Dok ga je bacao u stranu
uz stenjanje očaja, čulo se kako se približavaju konjanici. Otkri-
veno je njegovo skrovište; nekoliko trenutaka, i on bi bio u vlasti
svojih neprijatelja. Podjednako užasnut pri pomisli na mučenje i
samoubistvo, on je i dalje oklijevao i konačno je bio primoran
pustiti roba da pomogne njegovoj drhtavoj ruci da mu zabije bo-
dež u grlo. Tako je poginuo tiranin Neron, u ranoj trideset i dru-
goj godini života.
Bog u svom beskrajnom milosrđu dugo podnosi prestupnike
njegovog zakona. U dane Abramove, on je izjavio da idolopo-
kloničke Amoreje treba i dalje poštedjeti do četvrtog koljena; jer
njihovo bezakonje još nije bilo puno, i nije mogao izdati nalog
za njihovo uništenje. Više od četiri stotine godina ih je štedio,
ali kada su, umjesto da se okrenu pokajanju, otvrdnuli svoja srca
u bezakonju i zaratili s njegovim narodom, njihov dan kušnje je
zatvoren, a mandat je izašao za njihovo potpuno istrebljenje. Sa
nepogrešivom tačnošću, Beskonačni vodi evidenciju o bezbož-
nosti nacija i pojedinaca. Duga je njegova milost prema njima,
sa pozivima na pokajanje; ali kada njihova krivica dostigne odre-
đenu granicu koju je on odredio, tada milosrđe prestaje s njenim
molbama i počinje služba gnjeva.

~ 253 ~
Poglavlje XXXI—Posljednje Pavlovo pismo

Iz Cezarove sudnice, Pavle se vratio u svoju zatvorsku kuću,

znajući da je sebi dobio samo kratak predah; njegovi neprijatelji
neće mirovati sve dok mu ne osiguraju smrt. Ipak, znao je da je
istina trijumfovala za to vrijeme i da je proglašenje raspetog i
uskrslog Spasitelja pred ogromnom gomilom koja je slušala nje-
gove riječi samo po sebi bila pobjeda. Tog dana je započeo po-
sao koji će rasti i napredovati, a koji će rimski car, svom svojom
pompom i moći, uzaludno nastojati da uništi ili spriječi.
Apostolov govor stekao mu je mnogo prijatelja, a posjećivale
su ga i neke visoke osobe, koje su smatrale da je njegov blago-
slov veći od naklonosti cara svijeta. Ali postojao je jedan prija-
telj za čijom je simpatijom i druženjem čeznuo u tim poslednjim
teškim danima. Taj prijatelj je bio Timotej, kome je predao brigu
o crkvi u Efesu, i koji je stoga bio ostavljen kada je krenuo na
svoje poslednje putovanje u Rim. Naklonost između ovog mla-
dog radnika i apostola započela je Timotejevim obraćenjem kroz
Pavlove radove; a veza je ojačala jer su zajedno dijelili nade,
opasnosti i muke misionarskog života, sve dok se nije činilo da
su kao jedno. Razlika u njihovim godinama i razlika u karakteru
učinili su njihovo interesovanje i ljubav jedno prema drugom
ozbiljnijim i svetijim. Vatreni, revni, nesalomivi Pavlov duh na-
šao je odmor i utjehu u blagom, popustljivom, povučenom ka-
rakteru Timoteja. Vjerna služba i nježna ljubav ovog prokuša-
nog saputnika uljepšali su mnoge mračne čase apostolovog ži-
vota. Sve što je Melanhton bio za Lutera, sve što je sin mogao
biti za voljenog i poštovanog oca, to je bio mladi Timotej za pro-
kušanog i usamljenog Pavla.
I sada, sjedeći dan za danom u svojoj sumornoj ćeliji, znajući
da na riječ ili klimanje tiranina Nerona njegov život može biti
~ 254 ~
žrtvovan, Pavle misli na Timoteja i odlučuje da pošalje po njega.
Pod najpovoljnijim okolnostima, mora proći nekoliko mjeseci
prije nego što Timotej stigne u Rim iz Male Azije. Pavle zna da
je njegov život, čak i za jedan jedini dan, neizvjestan, i boji se
da bi Timotej mogao stići prekasno ili bi mogao oklijevati iz
straha od opasnosti na koje treba naići. On ima važan savjet i
upute za mladog čovjeka kojem je povjerena tolika odgovornost,
i dok ga poziva da dođe bez odlaganja, diktira svjedočanstvo na
samrti koje možda neće biti pošteđen da izgovori. Njegova duša
je ispunjena brigom pune ljubavi za svog sina u jevanđelju i za
crkvu pod njegovim staranjem, i on iskreno nastoji da mu ukaže
važnost vjernosti njegovom svetom povjerenju.
Pavlove riječi Timoteju vrijede s jednakom snagom na sve
Hristove službenike, do kraja vremena: „Obavezujem te stoga
pred Bogom i Gospodom Isusom Hristom, koji će suditi živima
i mrtvima o dolasku njegovom i kraljevstvu njegovom: propovi-
jedaj riječ; budi pripravan u povoljno vrijeme i u teško vrijeme
– objasni, ukori, opomeni, sa svom strpljivošću i poučavanjem.“
Ova svečana obaveza jednom tako revnom i vjernom čovjeku
kao što je bio Timotej, snažno je svjedočanstvo o velikoj važno-
sti i odgovornosti službe jevanđelja. Apostol poziva Timoteja,
takoreći, pred sud beskrajne pravde, i na najimpresivniji način
ga zadužuje da propovijeda riječ; ne običaje ili izreke ljudi, već
Božju riječ; da je ozbiljno propovijeda – „u povoljno vrijeme i u
teško vrijeme“ – kad god se ukaže prilika; u navedeno vrijeme i
povremeno; velikim kongregacijama, privatnim krugovima;
usput, kod vatre; pred prijateljima i neprijateljima; jednom kao i
mnogima; bilo da govori u sigurnosti ili je izložen teškoćama i
opasnostima, prekoru i gubitku.
Timotej je patio od fizičkih slabosti, a apostol, kakav je bio
nježan i saosjećajan, smatrao je potrebnim da ga upozori da zbog
toga ne zanemari nikakvu dužnost. I strahujući da bi ga njegova
~ 255 ~
blaga, popustljiva narav mogla navesti da se kloni suštinskog di-
jela svog posla, Pavle ga podstiče da bude vjeran u ukoravanju
grijeha, pa čak i da oštro ukori one koji su bili krivi za teška zla.
Ipak, on to treba učiniti „sa svom strpljivošću i poučavanjem“,
on mora manifestovati strpljenje i ljubav Hristovu, i mora obja-
sniti i sprovesti svoje ukore i savjete Božjom riječju.
Mrzjeti i koriti grijeh, a istovremeno ispoljavati sažaljenje i
nježnost prema grešniku, teško je postignuće. Što se više tru-
dimo da postignemo svetost srca i života, to će akutnije biti naše
opažanje grijeha i odlučnije naše neodobravanje bilo kakvog
odstupanja od ispravnog. Moramo se čuvati nepotrebne strogosti
prema počiniocima. Ali dok trebamo nastojati da ga ohrabrimo
u svakom nastojanju da ispravi svoje greške, moramo paziti da
ne izgubimo iz vida ogromnu grešnost grijeha. Dok postoji
potreba za Hristovom strpljenjem i ljubavlju prema grešniku,
postoji i stalna opasnost od ispoljavanja toliko velike tolerancije
za njegovu grešku da će sebe smatrati nezaslužnim za ukor i
odbaciti ga kao nepoželjan i nepravedan.
Propovjednici jevanđelja čiji su karakteri inače gotovo bes-
prekorni, često nanose veliku štetu dopuštajući da se njihova
strpljivost prema grešnicima izrodi u tolerisanje njihovih gri-
jeha, pa čak i sudjelovanje s njima. Na ovaj lagodan način oni
opravdavaju i ublažavaju ono što Božja riječ osuđuje; i nakon
nekog vremena postaju toliko zaslijepljeni da čak mogu pohva-
liti upravo one koje im Bog nalaže da ukoravaju. Jedina zaštita
od ovih opasnosti je da strpljenju dodamo pobožnost, da poštu-
jemo Boga, njegov karakter i njegov zakon i da njegov strah u-
vijek bude pred umom. Zajedništvom s Bogom, kroz molitvu i
čitanje njegove riječi, trebamo gajiti takav osjećaj svetosti nje-
govog karaktera da ćemo grijeh smatrati kao što ga on smatra.
Pobožnost vodi bratskoj dobroti; a onima koji jedno ne nje-
guju, drugo će sigurno nedostajati. Onaj ko je otupio svoje
~ 256 ~
moralne percepcije grešnom popustljivošću prema onima koje
Bog osuđuje, uskoro će počiniti veći grijeh strogošću i grubošću
prema onima koje Bog odobrava. Posmatrano kroz izopačeni
medij neposvećenog duha, sam integritet i vjernost hrišćanina
istinskog srca će se činiti vrijednim.
Ponosom ljudske mudrosti, prezirom prema uticaju Duha
Svetoga i neraspoloženjem prema poniznim istinama Božje ri-
ječi, mnogi koji se izjašnjavaju da su hrišćani i koji se osjećaju
sposobnima da poučavaju druge, biće navedeni da se okrenu od
Božjih zahtjeva. Pavle je izjavio Timoteju: „Jer će doći vrijeme
kad ljudi neće podnositi zdravo učenje, nego će po sopstvenim
željama nakupiti sebi učitelje koji će im govoriti ono što godi
njihovim ušima. I odvratiće uši od istine, a okrenuće se izmišlje-
nim pričama.“
Apostol ovdje ne ukazuje na otvoreno nereligiozne, već na
deklarisane hrišćane koji su se prepuštali sklonostima sve dok
ne budu porobljeni vlastitim nekontroliranim strastima – „odve-
deni različitim požudama“. Takvi žele da se čuju doktrine koje
neće ometati njihov grešni kurs, ili osuditi njihove sklonosti ka
uživanju. Stoga ih vrijeđaju jasne riječi vjernih Hristovih slugu
i biraju one učitelje koji će ih hvaliti i laskati umjesto da ukora-
vaju njihove grijehe. Ove učitelje „kupe sebi“ kao posebne fa-
vorite. Čak i među deklarisanim Hristovim služiteljima, ima
mnogo onih koji ne propovijedaju riječ, već mišljenja ljudi. Oni
su odvratili uši od istine. Gospod im je govorio u svojoj riječi;
ali ne mare da čuju njegov glas, jer osuđuje njihovu praksu.
U svojih deset svetih propisa, Bog je dao pravilo za ljudski
život, zakon za koji Hristos izjavljuje da ne umanjuje ni trunke
njegovih zahtjeva prema ljudima kroz sve njihove generacije, do
kraja vremena. Taj zakon je i dalje pravilo života vjernika, osuda
grešnika. Taj zakon je Hristos došao da uveliča i učini časnim.
Pokazao je da se zasniva na širokim temeljima ljubavi prema
~ 257 ~
Bogu i ljudima, i da poslušnost njegovim propisima obuhvata
čitavu čovjekovu dužnost. U svom životu dao je ljudima savršen
primjer poslušnosti Božjem zakonu. U svojoj propovijedi na
gori on je pokazao kako se njegovi zahtjevi protežu izvan vanj-
skih djela i uzimaju u obzir misli i namjere srca. Taj zakon, kad
se poštuje, navešće ljude da se odreknu bezbožnosti i svjetovne
požude i da žive „trezveno, pravedno i pobožno u ovom sadaš-
njem svijetu“.
Ali neprijatelj svake pravednosti zarobio je svijet i naveo ih
da ponište Božji zakon. Kao što je Pavle i predvidio, ljudi su se
okrenuli od jasnih, prodornih istina Božje riječi, i, kako ih svrbe
uši, nagomilali su sebi učitelje koji im iznose bajke koje žele.
Ovi učitelji gaze pod nogama četvrtu zapovijest, i umjesto dana
koji je Bog blagoslovio i posvetio, poštuju dan koji nije zapovje-
dio i na kojem se nije odmarao. Prvi dan u sedmici, čija svetost
u potpunosti počiva na autoritetu papstva, „čovjeka grijeha“, o-
bilježavaju i katolici i protestanti kao sveti dan, umjesto dana
koji je Bog odredio i na koji je položio svoj blagoslov. Tako je
Stvoritelj svijeta uvrijeđen, a Sotona se trijumfalno smije
uspjehu svojih namjera.
Sa rastućim prezirom prema Božjem svetom zakonu, sve je
veća odbojnost prema religiji, porast ponosa, ljubav prema za-
dovoljstvu, neposlušnost roditeljima i samougađanje; a promiš-
ljeni umovi posvuda se zabrinuto pitaju, šta se može učiniti da
se isprave ova alarmantna zla? Odgovor se nalazi u Pavlovom
poticaju Timoteju: „Propovijedajte riječ.“ U toj riječi su jedini
sigurni principi djelovanja. To je prepis volje Božje, izraz bo-
žanske mudrosti. Ona otvara čovjekovom razumijevanju veliku
problematiku života. To će se pokazati kao vodič za sve koji ga
poslušaju, tako da njihovi životi ne budu potrošeni u pogrešno
usmjerenim naporima. Bog je objavio svoju volju i apsolutno je
ludilo da ljudi mijenjaju ili čak dovode u pitanje ono što je izašlo
~ 258 ~
s njegovih usana. Nakon što je Beskonačna Mudrost progovo-
rila, ne mogu postojati sumnjiva pitanja koja čovjek treba rije-
šiti, nema kolebljivih vjerovatnoća da se prilagode. Svi interesi
vremena i vječnosti uključeni su u poštenom, iskrenom usklađi-
vanje uma i volje ljudi s izraženom Božjom voljom. Poslušnost
je najviši diktat razuma kao i savjesti. Oni koji odluče da slušaju
druge glasove i slijede druge vodiče, okrenuće se bajkama, i,
vjerujući njima, u Božji dan će se suočiti s beskrajnim gubitkom.
Pavle nastavlja svoje obavezivanje: „Budi trezven u svemu,
trpi zlo, propovijedaj dobru vijest, potpuno izvrši svoju službu.“
Sada kada je Pavle pozvan da završi svoj put, on je htio da Ti-
motej zauzme njegovo mjesto i čuva crkve od bajki i jeresi ko-
jima bi Sotona i njegovi agenti na različite načine nastojali da ih
odvedu od jednostavnosti istine. Stoga ga opominje da se kloni
svih ovozemaljskih potraga i zapleta koji bi ga spriječili da se u
potpunosti preda ovom poslu; da s veseljem podnosi protivlje-
nje, prekor i progon kojima bi ga njegova vjernost izložila; da
„učini potpuni dokaz svoje službe“, koristeći do krajnjih granica
sva sredstva za činjenje dobra dušama ljudi za koje je Hristos
umro.
Pavle se nikada nije plašio ili stidio da ispovijedi Hrista pred
ljudima. On nije stajao u sumnjivom položaju, već se pod svim
okolnostima bez oklijevanja opredjeljivao na stranu pravde i
pravednosti. Njegov život bio je živa ilustracija istina koje je po-
učavao; i tu leži njegova moć kod ljudi. Glas dužnosti za njega
je bio Božji glas. Njegujući u vlastitoj duši principe istine, ni-
kada se nije ustezao od toga da ih drži pred očima svijeta. Nje-
gova duša je uvijek bila prožeta dubokim i postojanim osjećajem
njegove odgovornosti pred Bogom; i živio je u bliskoj i stalnoj
zajednici sa Onim koji je izvor pravde, milosrđa i istine. Držao
se Hristovog krsta kao jedine garancije uspjeha. Hristova ljubav
bila je svemoćni, beskonačni motiv koji ga je podržavao u
~ 259 ~
njegovim sukobima sa sobom i Sotoninom moći, u njegovoj
borbi sa duhovnom zlom na visokim mjestima, u njegovom do-
životnom trudu, dok se probijao naprijed protiv neljubaznosti
svijeta i tereta vlastitih nemoći.
Ono što je crkvi potrebno u ovim danima opasnosti je vojska
radnika, koji su se, poput Pavla, obrazovali za korisnost, koji i-
maju duboko iskustvo u stvarima Božjim i koji su nadahnuti
ozbiljnošću i revnošću u njegovoj službi. Potrebni su kultivisani,
profinjeni, posvećeni, požrtvovani ljudi; ljudi koji neće izbjega-
vati kušnju i odgovornost, već koji će podići teret gdje god ga
nađu; ljudi koji su hrabri, koji su istiniti; ljudi koji imaju Hrista
formiranog u sebi, i koji će, sa usnama dodirnutim svetom
vatrom, „propovijedati riječ“ među hiljadama koji propovijedaju
basne. Jer u nedostatku takvih radnika, Božje djelo vene, a fa-
talne zablude, poput smrtonosnog otrova, kvare moral i uništa-
vaju nade velikog dijela ljudskog roda.
Dok vjerni, mukotrpni stegonoše nude svoje živote radi
istine, ko će izaći da zauzme njihova mjesta? Hoće li naši mla-
dići prihvatiti sveto povjerenje svojih očeva? Spremaju li se sada
da popune upražnjena mjesta koja su nastala smrću vjernika?
Hoće li se apostolovo zaduženje uslišiti, poziv na dužnost čuti,
usred podsticanja sebičnosti i ambicije koji privlače mlade?
Pavle završava svoje pismo raznim ličnim porukama i iznova
i iznova ponavlja hitnu molbu da Timotej sa svom revnošću
dođe kod njega što prije, i ako je moguće da dođe prije zime. On
opisuje svoju usamljenost zbog napuštanja nekih prijatelja i nuž-
nog odsustva drugih, a da Timotej i dalje ne bi oklijevao, bojeći
se da je crkva u Efesu zahtijevala njegov trud, navodi da je već
poslao Tihika da popuni mjesto Timoteja u njegovom odsustvu.
A zatim dodaje dirljivu molbu: „Kad pođeš, ponesi ogrtač koji
sam ostavio u Troadi kod Karpa, i svitke, a naročito perga-
mente.“ Prilikom drugog hapšenja, Pavle je uhvaćen i odveden
~ 260 ~
u žurbi tako iznenada da nije imao priliku da skupi svojih neko-
liko „knjiga i pergamenata“, pa čak ni da ponese sa sobom svoj
ogrtač. A sad je dolazila zima i znao je da će u svojoj vlažnoj
zatvorskoj ćeliji patiti od hladnoće. Nije imao novca da kupi
drugu odjeću, znao je da mu svakog trenutka može doći kraj, a
sa svojim uobičajenim samozaboravom i strahom da optereti
crkvu, želio je da na njegov račun ne bude nikakvih troškova.
Nakon što je opisao prizore suđenja koje je već prošlo, na-
puštanje svoje braće i okrjepljujuću milost Boga koji se pridr-
žava saveza, i nakon što je uputio pozdrave vjernim saradnicima,
Pavle završava preporučujući svog voljenog Timoteja staratelj-
stvu Glavnog Pastira, koji će, iako bi pod-pastiri mogli biti sru-
šeni, ipak brinuti o svojim slugama i svom stadu.

~ 261 ~
 Poglavlje XXXII—Pavlovo
i Petrovo mučeništvo

Apostoli Pavle i Petar su dugi niz godina bili razdvojeni u

svojim poslovima. Pavlovo djelo je bilo da pronosi jevanđelje
neznabošcima, dok je Petar radio posebno za Jevreje. Ali po pro-
misli Božjoj, i jedni i drugi trebali su svjedočiti za Hrista u svjet-
skoj metropoli, i na njenom tlu i jedan i drugi trebali su proliti
svoju krv kao sjeme ogromne žetve svetaca i mučenika.
Otprilike u vrijeme Pavlovog drugog hapšenja, Petar je ta-
kođe bio uhapšen i bačen u zatvor. Bio je posebno mrzak vla-
stima zbog svoje revnosti i uspjeha u razotkrivanju obmana i po-
razu zavjera čarobnjaka Simona Maga, koji ga je pratio u Rim
da se suprotstavi i ometa djelo jevanđelja. Neron je vjerovao u
magiju i bio je pokrovitelj Simonu. Zbog toga je bio jako ljut na
apostola i stoga je bio podstaknut da naredi njegovo hapšenje.
Careva zloba prema Pavlu bila je pojačana činjenicom da su
članovi carskog doma, kao i druge ugledne osobe, obraćeni u
hrišćanstvo tokom njegovog prvog zatočeništva. Iz tog razloga
je drugo zatvaranje učinio mnogo težim od prvog, dajući mu
malo mogućnosti da propovijeda jevanđelje; i odlučio je da o-
konča njegov život čim se nađe prihvatljiv izgovor za to. Nero-
nov um je bio toliko impresioniran snagom apostolovih riječi na
njegovom poslednjem suđenju da je odgodio odluku o slučaju,
tj. niti ga je oslobodio niti osudio. Ali kazna je samo odgođena.
Nije prošlo mnogo vremena prije nego što je donesena odluka
kojom je Pavle poslat u mučenički grob. Pošto je bio rimski gra-
đanin, nije mogao biti podvrgnut mučenju, te je stoga osuđen na
odrubljivanje glave.
Petar je, kao Jevrejin i stranac, bio osuđen na bičevanje i

~ 262 ~
razapet. U perspektivi ove strašne smrti, apostol se sjetio svog
velikog grijeha odricanja od Isusa u času kušnje, a njegova je-
dina misao bila je da je nedostojan tako velike časti da umre na
isti način kao i njegov Učitelj. Petar se iskreno pokajao za taj
grijeh i Hrist mu je oprostio, kao što pokazuje visoko povjerenje
koje mu je dato da nahrani ovce i jaganjce. Ali nikada sebi nije
mogao oprostiti. Ni pomisao na agonije poslednje strašne scene
nije mogla umanjiti gorčinu njegove tuge i pokajanja. Kao
poslednju uslugu molio je svoje dželate da ga pribiju na krst s
glavom nadolje. Molba je uslišena i na taj način je umro veliki
apostol Petar.∗
Pavla je odveden na privatan način do mjesta pogubljenja.
Njegovi progonitelji, uznemireni razmjerom njegovog uticaja,
bojali su se da bi obraćenici mogli biti pridobijeni za hrišćanstvo,
čak i prizorima njegove smrti. Stoga je malom broju gledalaca
bilo dozvoljeno prisustvo. Ali prekaljeni vojnici određeni da ga
prate, slušali su njegove riječi i sa čuđenjem ga vidjeli veselog i

∗
Ne postoji nijedan biblijski ili validni istorijski dokaz da je apostol Petar
ikada bio u Rimu ili da je tamo pogubljen, osim fabrikovanih priča otpale
rimske crkve koja je po svaku cijenu nastojala da apostolu koga je proglasila
Hristovim zamjenikom, a sve pape njegovim budućim naslednicima, pripiše
osnivanje tamošnje crkve i mučeničku smrt baš u Rimu. Hristov proročki na-
govještaj da će Petar okončati svoj život nasilnom smrću (Jovan 20:18-19)
ispunio se negdje drugdje jer je Petar djelovao među Jevrejima u Jerusalimu
i jevrejskim iseljenicima, ali o tome nema pouzdanih podataka. Sasvim je
nevjerovatno da bi Petra vodili u Rim na pogubljenje, čak iako se našao osu-
đen od rimskih vlasti, jer on, za razliku od Pavla, nije bio rimski građanin.
Takođe treba zapaziti da autor ove knjige na više mjesta (kao i u drugim nje-
nim djelima) koristi dostupne istorijske i geografske podatke, ne samo iz
biblijskih spisa, već i iz drugih izvora. Ne postoji uvijek garancija za tačnost
vanbiblijskih izvora, naročito ne ako potiču iz istorije tradicionalne crkve,
diskreditovane raznim podvalama i izmišljotinama, ili iz apokrifa kao što je
„Mučeništvo Petrovo“ gdje se jedino nalazi podatak da je razapet naopačke,
što je samo po sebi apsurdno. Odatle navodno potiče i simbol obrnutog krsta
koji mnogi smatraju satanističkim obilježjem. (Prim. izdavača)
~ 263 ~
čak radosnog u izgledu za takvu smrt. Njegov duh praštanja
prema svojim ubicama, i njegovo nepokolebljivo povjerenje u
Hrista do samog kraja, dokazali su miris života za neke koji su
svjedočili njegovom mučeništvu. Više od jednog je uskoro pri-
hvatilo Spasitelja kojeg je Pavle propovijedao i neustrašivo za-
pečatili svoju vjeru svojom krvlju.
Pavlov život, do svog poslednjeg časa, svjedoči o istinitosti
njegovih riječi u drugoj poslanici Korinćanima: „Jer Bog koji je
rekao da iz tame zasja svjetlost, obasjao je naša srca svjetlošću
spoznaje slave Božje u licu Isusa Hrista. Ali to blago imamo u
zemljanim posudama, da bude očigledno da je naša izuzetna
snaga od Boga, a ne od nas. Pritisnuti smo sa svih strana, ali ne
i sasvim pritiješnjeni; u nedoumici smo, ali ne očajavamo; pro-
gonjeni smo, ali nismo napušteni; obarani smo, ali nismo uniš-
teni. Kud god pođemo, uvijek u svom tijelu trpimo smrtne patnje
kakve je trpio Gospod Isus, da se i Isusov život pokaže u našem
tijelu.“ Njegova dovoljnost nije bila u njemu samom, već u pri-
sustvu i djelovanju božanskog Duha koji je ispunio njegovu
dušu i podredio svaku misao Hristovoj volji. Činjenica da je nje-
gov vlastiti život bio primjer istine koju je obznanio, dala je
uvjerljivu snagu i njegovom propovijedanju i njegovom ponaša-
nju. Kaže prorok: „U trajnom miru čuvaćeš one koji imaju ne-
pokolebljivo srce, jer se u tebe uzdaju.“ To je bio taj nebeski
rođeni mir, izražen na licu, koji je mnoge duše pridobio za je-
vanđelje.
Apostol je gledao u ono veliko onostrano, ne sa nesigurnošću
ili strahom, već sa radosnom nadom i iščekivanjem. Dok je sta-
jao na mjestu mučeništva, nije vidio blistavi mač krvnika, ili ze-
lenu zemlju tako brzu da primi njegovu krv; pogledao je kroz
mirno plavo nebo tog ljetnog dana do prijestola Vječnog. Njegov
jezik je bio, Gospode, ti si moja utjeha i moj dio. Kada ću te
zagrliti? Kada ću te gledati za sebe, bez nejasnoće između?
~ 264 ~
 Pavle je kroz svoj život na zemlji nosio samu atmosferu neba.
Svi koji su se družili s njim osjetili su uticaj njegove veze s Hri-
stom i druženja s anđelima. Ovdje leži snaga istine. Neusiljeni,
nesvjesni uticaj svetog života je najubjedljivija propovijed koja
se može održati u korist hrišćanstva. Argument, čak i kada je
neodgovoren, može izazvati samo protivljenje; ali pobožni pri-
mjer ima moć kojoj se nemoguće u potpunosti oduprijeti.
Dok je apostol izgubio iz vida svoje bliske patnje, osjećao je
duboku brigu za učenike koje je trebao ostaviti da se izbore s
predrasudama, mržnjom i progonom. Nastojao je da ojača i ohra-
bri ono malo hrišćana koji su ga pratili do mjesta pogubljenja,
ponavljajući izuzetno dragocjena obećanja data onima koji su
progonjeni radi pravednosti. On ih uvjerava da ništa neće izostati
od svega što je Gospod rekao o svojim prokušanim i vjernim.
Oni će ustati i zasjati; jer će svjetlost Gospodnja stati nad njima.
Oni će obući svoje prekrasne haljine kada se otkrije slava
Gospodnja. Za kratko doba mogu biti u teškim iskušenjima,
možda će biti lišeni zemaljske udobnosti; ali moraju ohrabriti
svoja srca govoreći: Znam u koga sam vjerovao. On je u stanju
da zadrži ono što sam mu predao na povjerenje. Njegov ukor će
doći do kraja i doći će veselo jutro mira i savršenog dana.
Pavle je izjavio svojoj braći: Našim ocima se nije pokazalo
koje velike i dobre stvari treba dati onima koji vjeruju u Isusa.
Željeli su da vide stvari koje mi vidimo, i da čuju stvari koje mi
čujemo, ali su umrli bez vida ili znanja. Veće svjetlo koje smo
primili izlilo je na nas Hristovo jevanđelje. Stari su sveti ljudi su
bili priznati i poštovani od Boga jer su bili vjerni u nekoliko
stvari; i samo oni koji s istom vjernošću unaprjeđuju svoje veće
povjerenje, oni će se s njima ubrojati u korisne sluge i biti ovjen-
čani slavom, čašću i besmrtnošću.
Ovaj čovjek od vjere vidi ljestve predstavljene u Jakovovoj
viziji, ljestve koje su počivale na zemlji i dosezale do najviših
~ 265 ~
nebesa, i po kojima su se anđeli Božji uspinjali i spuštali. On zna
da ove ljestve predstavljaju Hrista, koji je povezao zemlju sa Ne-
bom, i konačnog čovjeka sa beskonačnim Bogom. On čuje
anđele i arhanđele kako veličaju to slavno ime. Njegova vjera
jača kada se prisjeća da su se patrijarsi i proroci uzdali u istog
Spasitelja koji mu je oslonac i utjeha i za koga daje svoj život.
Oni sveti ljudi koji su iz vijeka u vijek slali svoje svjedočanstvo
za istinu, i apostoli, koji su da bi propovijedali Hristovo jevan-
đelje izašli u susret vjerskom netrpeljivosti i paganskom prazno-
vjerju, koji sebi nisu smatrali svoje živote dragim ako bi mogli
da se uzdignu svjetlost krsta usred mračnih lavirinta nevjerstva
– sve to on čuje svjedočeći o Isusu kao Sinu Svevišnjega, Spasi-
telju svijeta. Mučenički poklič trijumfa, neustrašivo svjedočan-
stvo za vjeru, pada mu na uho sa sprave za mučenje, klade, tam-
nice, iz jazbina i pećina zemaljskih, od nepokolebljivih duša koje
su napuštene, napaćene, izmučene, ali kojih svijet nije dostojan.
Uz stalno jačajuću sigurnost oni izjavljuju: „Znam kome sam
vjerovao.“ I dok predaju svoje živote kao svjedoci vjere, oni daju
svečano, osuđujuće svjedočanstvo svijetu, izjavljujući da se O-
naj u koga su vjerovali pokazao da može spasiti do kraja.
Kapetan našeg spasenja pripremio je svog slugu za poslednji
veliki sukob. Otkupljen Hristovom žrtvom, opran od grijeha u
njegovoj krvi i obučen u svoju pravednost, Pavle ima svjedočan-
stvo u sebi da je njegova duša dragocjena u očima njegovog
Otkupitelja. Njegov život je skriven sa Hristom u Bogu i on je
uvjeren da Onaj koji je pobijedio smrt može zadržati ono što mu
je predato povjerenju. Njegov um shvata Spasiteljevo obećanje:
„Uskrsnuću ga u poslednji dan.“ Njegove misli i nade su usred-
sređene na drugi dolazak njegovog Učitelja. I dok se mač krv-
nika spušta, a sjenke smrti skupljaju oko duše mučenika, njegova
najnovija misao izvire naprijed, kao i najranija misao u velikom
buđenju, u susret Životodavcu koji će ga dočekati u radosti
~ 266 ~
blaženstva.
Dosta vjekova je prošlo otkako je ostarjeli Pavle prolio svoju
krv kao svjedok za riječ Božiju i za svjedočanstvo Hristovo. Ni-
jedna vjerna ruka nije zapisala za generacije koje dolaze, posled-
nje scene u životu ovog svetog čovjeka; ali nadahnuće nam je
sačuvalo njegovo umiruće svjedočanstvo. Poput zvuka trube
njegov glas odjekuje kroz sve vjekove, dajući snagu svojom hra-
brošću hiljadama svjedoka za Hrista, i budeći u hiljadama oža-
lošćenih srca eho njegove sopstvene trijumfalne radosti: „Jer se
ja već izlivam kao žrtva ljevanica i približilo se vrijeme mog
oslobođenja. Dobro sam se borio, trku sam do kraja istrčao, vjeru
sam sačuvao. Od sada se za mene čuva vijenac pravednosti, ko-
jim će me Gospod, pravedni sudija, nagraditi u onaj dan – i ne
samo mene nego i sve koji željno čekaju da se on pojavi.“

_______________

~ 267 ~