BANKARSTVO II PARCIJALA

1.Indikatori neto deviznih rezervi

1. Devizna realizacija / ukupna aktiva

2. Devizna realizacija / neto profit
3. Devizna služba dugova / ukupan profit
4. Spoljni dug / ukupna aktiva
5. Spoljni dug / neto imovina

Prvi indikator pokazuje stepen efikasnosti korištenja sredstava (koeficijent aktivnosti) u deviznom
dijelu poslovanja. Drugi i treći indikator pokazuju stepen profitabilnosti u deviznom dijelu poslovanja.
Četvrti i peti indikator pokazuju stepen devizne zaduženosti odnosno finansijsku strukturu preduzeća
sa aspekta korištenja deviznog duga u odnosu na ostale oblike finansiranja.

U finansijskim i kreditnim analizama preduzeća često se koriste tzv. modifikovani Du Pont-ov

analitički sistem koji pokazuje veze između ključnih finansijskih odnosa. Jezgro ovog analitičkog
sistema može se interpretirati na sljedeći način: Prodaja/aktiva*profit/prodaja=profit/aktiva

Analiza finansijskih indikatora veoma se mnogo primjenjuje kod ocjene kreditne sposobnosti
kompanija, naročito u smislu ocjene njihove sposobnosti da vrše servisiranje dužničkih obaveza.
Postoji mogućnost da se izvrši prilagođavanje gornjeg seta finansijskih indikatora potrebama
kompleksnije kreditne analize. To može da ide po dvije osnovne dimenzije.

-Prva dimenzija odnosi se na upoređenje finansijskih indikatora neke firme da odgovarajućim

indikatorima kontrolne grupe kompanija određenoj vremenskoj tački. Radi se o komparativnoj analizi
svakog pojedinačnog finansijskog indikatora date kompanije u odnosu na prosječne finansijske
indikatore one privredne grane kojoj dotična kompanija pripada.

-Druga dimenzija je analiza trenda ili vremenska serija, pri čemu se uporedno pokazuju operativne
performanse dotične kompanije u odnosu na performanse kontrolne grupe kompanija u toku
vremena.

2.Modifikovani Du-pontov analitički sistem

U finansijskim i kreditnim analizama preduzeća često se koriste tzv. modifikovani Du Pont-ov

analitički sistem koji pokazuje veze između ključnih finansijskih odnosa. Jezgro ovog analitičkog
sistema može se interpretirati na sljedeći način: Prodaja/aktiva*profit/prodaja=profit/aktiva
3.Tobinovo-q

Tobinovo q ukazuje na ključni značaj odnosa između tržišne vrijednosti firme i reprodukcione
vrijednosti uloženog proizvodnog kapitala. q=tržišna vrijednost firme/reprodukciona vrijednost
kapitala

Kad je q visoko, tržišna vrijednost preduzeća u odnosu na reprodukcionu vrijednost proizvodnog

kapitala je dovoljno visoka. proizvodni kapacitet je relativno jeftin u odnosu na tržišnu vrijednost
firme. Takva situacija pogodna je za težnju preduzeća da vrši investicije u realnu aktivu. Ako je q
nisko, preduzeće nije stimulirano da kupuje investicionu robu (opremu), jer je nabavka te robe suviše
skupa u odnosu na tržišnu vrijednost firme.

4.Altman Z-score

Gornji set finansijskih indikatora može da se integriše na takav način da se dobije analitički rezultat
(score) u vidu jedne cifre. Glavni doprinos stvaranju kreditnog sektora kompanija daoje Edward
Altman u svojim radovima. Radi se o Z score pristupu koji sadrži nekoliko ključnih indikatora, s tim da
svaki od njih ima odgovarajući ponder, pa je tako stvorena analitička mogućnst za dobijanje zbira
vrijednosti svih kjučnih finansijsih indikatora. Ukoliko je Z score iznad određenog kvantitativnog
praga, radi se o zoni dobrih peformansi. Kompanije u ovoj zoni imaju visoke šanse da u narednim
periodima uredno servisiraju svoje kreditne obaveze. U srednjoj zoni se nalaze kompanije koje još
uvijek imaju relativno povoljne šanse da vrše uredno servisiranje svoje kreditne obaveze. Ispod
donjeg praga nalaze se kompanije koje su u zoni mogućeg bankrotstva.

Altmanova Z score verzija izgleda ovako:

Altman Z=0,021 X1 + 0,014 X2 + 0,o33 X3 + 0,00G X4 + 0.999 X5

Finansijski indikatori su:

- X1=neto obrtni kapital/ukupna aktiva

- X2=zadržani profiti/ukupna aktiva
- X3=profit prije isplate kamata i poreza/ukupna aktiva
- X4=tržišna vrijednost ukupnog vlasničkog kapitala/knjigovodstvena vrijednost ukupnog
zaduženja
- X5=prodaja/ukupna aktiva.

Struktura za sagledavanje zone i kvantifikacije kreditne sposobnosti kompanija dobija se na osnovu

sljedeće matrice: ako je Z ispod 1,81 zona bankrotstva, ako je Z iznad 1,81 ali ispod 2,99 siva zona
ako je Z iznad 2,99 bezbjedna zona.

Z-score analiza predstavlja pokušaj da se premosti gep između tradicionalne analize finansijskih
indikatora i objektivnih metoda multivarijacione analize.

5.Šta podrazmijeva/obuhvata kreditni proces?

Kreditni proces podrazumijeva:

 1. Priprema i donošenje kreditnih odluka
2. Monitoring kredita
3. Portfolio strategija zajmovnih plasmana

1.Priprema i donošenje kreditnih odluka **(esej)

Tehnologija kreditiranja počinje sa kreditnim zahtjevima od strane kompanija i građana. Ovi kreditni
zahtjevi ulaze u proceduru koja ima za cilj da se izvrši adekvatna analiza kreditnog rizika. Podaci koje
banci stavlja na raspolaganje kompanija kao tražilac kredita jesu prije svega podai koji su sadržani u
bilansu stanja, bilansu uspjeha, projekcijama finansijskih tokova kao i projekcijama novčanih tokova
(cash flows). Baza podataka u samoj banci je veoma značajna, pa se banke smatraju nekom vrstom
zatvorenih rejting agencija. Banka ima određene informacije o tržiocu kredita, na osnovu dotadašnje
saradnje sa njima. Banka raspolaže informacijama o drugim preduzećima koje pripadaju istoj
privrednoj grani, pa na osnovu toga može izračunati prosjek performansi sa kojim su onda uporedive
performanse kompanije koja traži kredit. Treći izvor informacija potiče iz spoljnih izvora, pri čemu u
razvijenim zemljama posebnu ulogu igraju kreditno-informacione agencije. Najpoznatija takva
agencija je Dun&Bradstreet koja prikuplja informacije za nekoliko miliona kompanija u SAD i Kanadi i
stavlja ih na raspolaganje svim pretplaticima.

Elementi kreditnog izvještaja:grana privrede, kompozitni kreditni rejting, godina osnivanja firme,
brzina plaćanja računa dobavljačima, visina prodaje i struktura kupaca, broj i struktura zaposlenih,
trend biznisa firme, posljednji bilans stanja, kretanje profita kompanije, informacija o vlasnicima
kompanije, normalna visina depozita kompanije kod banke, da li kompanija uredno otplaćuje kredite
banci?

Na osnovu svih raspoloživih podataka banka donosi pozitivnu ili negativnu kreditnu odluku. U velikim
bankama postoji visok stepen decentralizacije donošenja kreditnih odluka, s tim da svako snosi
odgovornost za kreditnu odluku koju je donio. Drugi pristup je da funkcioneri banke na raznim
nivoima hijerarhije imaju tačno određene limite u pogledu donošenja kreditnih odluka. Postoje i
kreditni odbori koji donose kreditne odluke za veće iznose kredita. Bitno je da glavno rukovodstvo
banke jasno formuliše kreditnu politiku banke.

Kod donošenja kreditnih odluka osnovna stvar je da banka procjeni stepen kreditnog rizika, tj.rizika
da glavnica zajma i kamate ne budu plaćene u predviđenim rokovima. Svaki zajam koji banka odobri
sadrži u određenoj mjeri kreditni rizik, ali je funkcija banke da procjeni stepen tog rizika i utvrdi da li
je rizik za banku prihvatljiv ili ne.

Faktori kreditnog rizika su:**

1. karakter, pokazuje spremnost kao i želju da se dug otplati na vrijeme zajedno sa kamatom.
Smatra se da je to početni uslov da bi preduzeće ili pojedinac mogli da dobiju kredit.

2. kapacitet zaduženja, znači procjenu sposobnosti preduzeća ili domaćinstva da iz tekućg

dohotka može da izvrši vraćanje bankarskih kredita zajedno sa kamatom.

3. kapital, pokazuje neto imovinu dužnika, što se uzima kao kriterijum ranijeg finansijskog
ponašanja kreditnog dužnika.
 4. kolateral, ili zaloga predstavlja realno pokriće koje može da bude uslov za dobijanje kredita
kod banke. Može da bude u vidu vrijednosnih papira, potraživanja od kupaca kao i fiksne
imovine.

5. ekonomske prilike (uslovi), označava makroekonomske ili sektorske prilike koje utiču na
sposobnost otplate bankarskih zajmova o rokovima zajedno sa kamatom.

Procjena finansijskih potreba preduzeća treba da bude razmatrana i putem scenario analize. To znači
da se vrši simulaciona analiza pod pretpostavkama različitih kamatni stopa, različitih stopa inflacija,
različitih stopa ekonomskog rasta privrede itd.

2.Monitoring kredita**

Poslije momenta odobravanja kredita, banka ne vrši samo tehničke poslove oko naplate dospjelih
kreditnih rata i kamata nego i monitoring (praćenje) svih kredita koji su u operativnoj funkciji. Cilj
ovog praćenja je da se sagledakvalitet cjelokupnog zajmovnog portfolija kao i da s prate performanse
svakog pojedinačnog zajma. Preko monitoringa zajmova (loan review) banka je u stanju da realno
prouči kolike rezerve treba da formira u cilju pokrivanja gubitaka po jednom dijelu zajmova. I
najsigurnije banke imaju izvjesne gubitke po zajmovima, ali je bitno da ti gubici buduu granicama
tolerancije. Ukoliko banka ne naplati kredit, odnosno kamatu u roku od 90 dana po dospijeću, a nije
došlo do reprogramiranja zajma, smatra se da se radi o tzv.problemskim zajmovima koji treba da
budu otpisani. Otpis zajmova (charge-offs) ne mora da znači definitivni gubitak sredstava za banku,
poto postoji izvjestna mogućnost da se i otpisani zajmovi naknadno naplate. Monitoring zajmova je
neka vrsta interne revizije zajmovnogportfolija u okviru same banke. Cilj je da se što brže otkriju
problemski zajmovi kao i da se informiše top menadžment banke o kvalitetu zajmovnog porfolija u
cjelini i po kreditnim jedinicama. Problemski zajmovi treba odmah da uđu u proceduru ponovnog
proračuna solventnosti preduzeća dužnika (putem Z-score analize).

Klasifikacija problemskih zajmova je:**(NLP)

 substandardni zajmovi

 sumnjivi zajmovi

 zajmovi sa gubitkom.

Substandardni zajmovi su oni koji pokazuju lošije performanse od predviđenih. Sumnjivi zajmovi
imaju povećani rizik da neće biti naplaćeni. Zajmovi sa gubitkom su zajmovi koji su otpisani, pošto je
prošao rok od 90 dana od dospjelosti. Kada se utvrde problemski zajmovi, banka stoji pred izborom
između likvidacije ili sanacije preduzeća. Ukolik se procjeni da se putem sanacionih postupaka ne
može ponovo dobiti dovoljno zdravo preduzeće, koje je u stanju da servisira svoje dugove, rješenje bi
bilo da se izvrši likvidacija preduzeća.

Međutim, banke u principu radije pristupaju sanaciji dužničkog preduzeća.izrada sanacionih scenarija
je složen posao za banke. Bankarski eksperti koji rade na sanacionim scenarijima zajmova moraju da
ulože mnogo rada sa preduzećima dužnicima da bi utvrdili da li je i u kojoj mjeri zajam nenaplativ kao
i pod kojim pretpostavkama bi moglo da dođe do konsolidacije preduzeća da bi ono ponovo moglo
da servisira svoje dugove. Sanacioni postupak se najčešće završava restrukturiranjem zajma, što
praktično znači reviziju uslova zajma (rokova otplate, kamatnih stopa itd). Banka prihvata
reprogramiranje zajma pod određenim uslovima koji treba da dovedu do povćanja sposobnosti
dužnika da otplati dug. Ti uslovi sastoje se u prekompoziciji proizvodnih programa i uključivanju novih
proizvoda, prekomponovanju marketinške politike, smanjivanju plata u kompaniji, eliminisanju
viškova zaposlenih itd.

3.Portfolio strategija zajmovnih plasmana**

Na bazi monitoringa prati se i analizira zajmovni portfolio koji je banka formirala u prethodnom
periodu. Portfolio politika banke u vezi zajmovnih plasmana treba da bude formulisana ex ante. Radi
se o zajmovng strategiji koja predstavlja platformu za donošenje konkrenih kreditnih odluka.
Centralno pitanje odnose se na visinu angažovanja banke u portflio zajmovnih plasmana.

Strategija plasmana portfolija u zajmove oslanja se na nekoliko faktora:**

- ciklična kretanja u ekonomiji (ukoliko u ekonomiji postoje povoljna makroekonomska

kredtanja, dolazi do povećanja stop zajmovi/aktiva bilo na teret relativnog smanjivanja
ulaganja u vrijednosne papire bil na bazi većeg korištenja zaduženja banke na finansijskom
tržištu),

- struktura tržišnih kamatnih stopa i promjena u toj strukturi utiče na formiranje portfolio
aktive (banke nastoje da više sredstava plasiraju u aktive koje nose povećane kamatne
stope),

- stepen likvidnosti različitih oblika aktive utiče na strukturu plasmana banaka,

- portfolio strategija zavisi od strukture i kvaliteta izvora sredstava, npr.od stabilnosti

depozitne banke,

- struktura tražnje ankarskih zajmova takođe vrši interakcioni uticaj na strukturu ponude
zajmovnih plasmana.

6.Pet faktora kreditnog rizika(navesti i objasniti)

Faktori koji determinišu visinu kreditnog rizika i koji se tradicionalno uzimaju kao polazna osnova u
kreditnim analizama (pravilo 5C) su:

I. karakter,

II. kapacitet zaduženja,

III. kapital,

IV. kolateral (pokriće) i

V. kondicije (ekonomske prilike ili uslovi).

I.KARAKTER (character) izražava spremnost i želju da se kredit otplati na vrijeme zajedno sa

kamatama. Početni je uslov da bi zajmotražilac dobio kredit.
2.KAPACITET ZADUŽENJA (capacity to borrow) se odnosi na sposobnost preduzeća ili građanina kao
(potencijalnog) kreditnog dužnika da iz tekućeg dohotka izvrši vraćanje zajma zajedno sa kamatama.

3.KAPITAL (capital) označava neto imovinu kreditnog dužnika, koja kao rezerva solventnosti de facto
utiče na visinu odobrenog zajma.

4.KOLATERAL (collateral) podrazumijeva realno pokriće, bilo u vidu: vrijednosnih papira, zaliha,
potraživanja od kupaca ili fiksne aktive, koje može da bude uslov za dobijanje kredita.

5.KONDICIJE (conditions) ili EKONOMSKE PRILIKE se odnose na makroekonomske, kao i sektorske,

prilike koje utiču na sposobnost otplate bankarskih zajmova zajedno sa kamatama o rokovima
dospijeća. Recimo, kreditni je rizik manji u periodima povoljne konjunkture a veći u vrijeme recesije.

7.Šta podrazumijeva monitoring kredita?

Monitoring kredita treba shvatiti kao svojevrsnu internu reviziju zajmovnog portfolija banke, s ciljem
da se što brže identifikuju problemski zajmovi a menadžment banke informiše o kvalitetu zajmovnog
portfolija u cjelini i po kreditnim jedinicama.

8. Klasifikacija problemskih (ili problematicnih) kredita (non-performing loans, NPLs)

Klasifikacija problemskih zajmova je:**

- substandardni zajmovi

- sumnjivi zajmovi

- zajmovi sa gubitkom.

Substandardni zajmovi su oni koji pokazuju lošije performanse od predviđenih. Sumnjivi zajmovi
imaju povećani rizik da neće biti naplaćeni. Zajmovi sa gubitkom su zajmovi koji su otpisani, pošto je
prošao rok od 90 dana od dospjelosti. Kada se utvrde problemski zajmovi, banka stoji pred izborom
između likvidacije ili sanacije preduzeća. Ukolik se procjeni da se putem sanacionih postupaka ne
može ponovo dobiti dovoljno zdravo preduzeće, koje je u stanju da servisira svoje dugove, rješenje bi
bilo da se izvrši likvidacija preduzeća.

Međutim, banke u principu radije pristupaju sanaciji dužničkog preduzeća.izrada sanacionih scenarija
je složen posao za banke. Bankarski eksperti koji rade na sanacionim scenarijima zajmova moraju da
ulože mnogo rada sa preduzećima dužnicima da bi utvrdili da li je i u kojoj mjeri zajam nenaplativ kao
i pod kojim pretpostavkama bi moglo da dođe do konsolidacije preduzeća da bi ono ponovo moglo
da servisira svoje dugove. Sanacioni postupak se najčešće završava restrukturiranjem zajma, što
praktično znači reviziju uslova zajma (rokova otplate, kamatnih stopa itd). Banka prihvata
reprogramiranje zajma pod određenim uslovima koji treba da dovedu do povćanja sposobnosti
dužnika da otplati dug. Ti uslovi sastoje se u prekompoziciji proizvodnih programa i uključivanju novih
proizvoda, prekomponovanju marketinške politike, smanjivanju plata u kompaniji, eliminisanju
viškova zaposlenih itd.
9. Od čega zavisi portfolio strategija banke u pogledu zajmovnih/kreditnih plasmana?(navesti neke
od faktora)

Strategija plasmana portfolija u zajmove oslanja se na nekoliko faktora:**

1. ciklična kretanja u ekonomiji (ukoliko u ekonomiji postoje povoljna makroekonomska

kredtanja, dolazi do povećanja stop zajmovi/aktiva bilo na teret relativnog smanjivanja
ulaganja u vrijednosne papire bil na bazi većeg korištenja zaduženja banke na finansijskom
tržištu),

2. struktura tržišnih kamatnih stopa i promjena u toj strukturi utiče na formiranje portfolio
aktive (banke nastoje da više sredstava plasiraju u aktive koje nose povećane kamatne
stope),

3. stepen likvidnosti različitih oblika aktive utiče na strukturu plasmana banaka,

4. portfolio strategija zavisi od strukture i kvaliteta izvora sredstava, npr.od stabilnosti

depozitne banke,

5. struktura tražnje ankarskih zajmova takođe vrši interakcioni uticaj na strukturu ponude
zajmovnih plasmana.

10. Objasniti "rocnost" kao element ugovora o kreditu. (Koncizno, u nekoliko recenica.)

Generalna shema kredita na bazi ročnosti izgleda ovako:**

 kratkoročni krediti – do 1 gdine,

 srednjoročni krediti – od 1 do 7 godina,
 dugoročni krediti – obično preko 10 godina.

Različite ročne strukture kredita po pravilu se odnose na različite tipov kredita. Kratkoročni krediti
odnose se na finansiranje tekućih potreba u obrtnim sredstvima. Dugoročni krediti odobravaju se iz
finansiranja fiksnih aktiva ili trajnog obrtnog kapitala. Srednjoročni krediti banaka često se odnose na
duguročno finansiranje kompanija, s tim da se kasnije oblici bankarskog finansiranja promjene ili
pređe na finansiranje preko vrijednosnih papira.

Gornje ročnosti kredita stipuliraju se u kreditnim aranžmanima, polazeći od principa da bi ročnost

kredita trebalo da se poklapa da proteom vremena u kojem postoji potreba korištenja kreditnih
oblika finansiranja. Kod kratkoročnih kredita ročnost predviđena kreditnim aranžmanima može da
bude samo nominalna ali ne i efektivna. To znači da se kratkoročni kredit može odobriti na primjer sa
rokom od 3 mjeseca, ali da se kod isteka tog roka izvrši prolongacija kredita. Ukoliko banka odobri
prolongaciju kredita, ona ima prvo da izvrši izmjene u kreditnom ugovoru, npr. da koriguje kamatnu
stopu. U vezi sa problemom ročnosti treba napomenuti da je vraćanje kredita zajedno sa kamatama
različito kod kratkoročnih i dugoročnih kredita. Kod kratkoročnih kredita se vraćanje sredstava po
pravilu vrši odjednom zajedno sa odgovarajućom kamatom. Kod dugoročnih kredita se vraćanje
sredstava banci vrši u ratama prema anuitetnom planu koji uključuje i odgovarajuće kamate. Pri tome
je iznos anuiteta jednak u svakom sukcesivnom periodu. Ukoliko bankarski kredit ima duži rok
dospijeća, involviran je veći stepen kreditnog rizika, pri istim ostalim uslovima. Razlog je što se u
dužem vremenskom periodu bazični faktori, koji ulaze u ocjenu kredine sposobnosti dužnika, mogu
više da promjene nego u kraćem vremenskom roku. Iz tih razloga kredit sa dužim rokom vraćanja
sadrži nešto višu kamatnu stopu. Zajednički interes banke dužnika je da se dužina otplatnog perioda
što realnije procjeni. Ukoliko bi rokovi dospijeća kredita bili suviše kratki u odnosu na potencijalne
mogućnosti stvaranja dohotka od strane dužnika, došlo bi do finansijskog naprezanja dužnika, a
vjerovatnoća da kredit ne bude na vrijeme vraćen može biti povećana.

11. Objasniti "kamatu" kao element ugovora o kreditu. (Fiksna versus varijabilne kamatne stope.)

Kamatne stope koje banke primjenjuju na kreditne odnosno depozite u osnovi se formiraju na
finansijskom tržištu. Nominalna kamatna stopa sadrži dvije osnovne komponente: realnu kamatnu
stopu i stopu inflacije. Banke prilikom formiranja kamtnih stopa na zajmove uračunavaju i dodatnu
maržu koja predstavlja individualizaciju stepena rizika za konkretne dužnike. Na prvoklasne dužnike
primjenjuje se najniža kamatna stopa koja se obično naziva primarnom kamatnom stopom. Ona
sadrži ponderisanu cijenu izvora sredstava, troškove administracije kredita prihvatljivu stopu profita
banke. Na ovu primarnu kamatnu stopu zaračunava se dodatak koji pokriva stepen kreditnog rizika za
razne konkretne tražioce kredita.

Glavna opcija u politici kamatnih stopa banaka sastoji se u izboru između fiksnih i fleksibilnih
(varijabilnih) kamatnih stopa. Fiksne kamatne stope predstavljaju tradicionalnu politiku kamatnih
stopa banaka koja je bila široko primjenjivana u uslovima stabilnosti nacionalnih valuta. Sada se
fiksne kamatne stope koriste pretežno kod kratkoročnih kredita, dok se kod dugoročnih kredita
koriste fleksibilne kamatne stope. To se može objasniti prije svega formiranjem većih stopa inflacije
koje dovode i do veće varijabilnosti stopa inflacije u vremenskom horizontu. Postoji i povećana
osjetljivost kako banaka tako i dužnika na kamatni rizik koji je povezan sa promjenama kamatnih
stopa. Postoji i tendencija da banke pomjeraju strukturi svojih zajmovnih plasmana u pravcu
dugoročnih zajmova koji sadrže povećani kreditni i kamatni rizik. Zbog ovih razloga banke prihvataju
promjene kamatnih stopa nastale na finansijskom tržištu.

Ovdje se postavljaju dva pitanja( u vezi sa kamatnom olitikom banaka)

Prvo se odnosi na izbor referentne kamatne stope koja služi kao osnova za formiranje
individualiziranih kreditnih kamatnih stopa na razne zajmove, imajući u vidu individualizaciju
kreditnog rizika. U tom smislu formira se bazična kamatna stopa kao generalna cijena finansijskih
resursa banaka. Najpoznatija takva stopa je LIBOR koja se najviše koristi kao cijena sredstava za
banke u zemljama koje imaju otvorena finansijska tržišta. Drugo pitanje u vezi sa kamatnom
politikom banaka jeste frekvencija ponovnog određivanja kamatnih stopa polazeći od referentne
kamatne stope. Promjena referentne kamatne stope ima različite efekte na formiranje nivoa
fleksibilnih kamatnih stopa po kreditnim aranžmanima u zavisnosti od toga da li se rekalkulacija vrši
npr. mjesečno, tromjesečno ili polugodišnje. Stabilnost finansijskih odnosa po kreditnim
aranžmanima između dužnika i banke vodila bi u pravcu dužih rokova rekalkulacije kamatnih stopa.
Postoji potencijalna opasnost za dužnike da prihvatanje koncepta fleksibilne kamatne stope može da
znači suviše veliki porast kamatnih stopa u vezi sa kretanjem stope inflacije. Pretjerano visoka
kamatna stopa djeluje u pravcu ugrožavanja profitabilnosti poslovanja preduzeća dužnika.

12. "Kolateral" kao element ugovora o kreditu.

U pogledu realnog pokrića u vezi odobrenih zajmova, u praksi banke postoje dva pristupa. Po jednom
pristupu banke traže odgovarajuće pokriće za odobreni zajam, s tim da imaju pravo da se naplate
prodajom aktive koja služi kao pokriće, ukoliko dužnik ne vrati zajam o roku. Drugi pristup se zasniva
na tome da banka ne traži realno pokriće za odobrenezajmove već smatra da je otplata zajma
zasnovana na prihvaćenoj projekciji novčanih tokova. U tom smislu može se praviti razlika između
kompanija koje zajmove dobijaju na osnovu realno pokrića (asset-companies) i kompanija koje ne
morajuda pruže realno pokriće za dobijanje zajmova (cash-flow-companies). Velike kompanije sa
najviim kreditnim rejtingom po pravilu dobijaju nepokrivene bankarske zajmove za razliku od manjih
preduzeća kod kojih se pretežno traži da imaju realno pokriće za zajmove. Manje banke po pravilu
odobravaju zajmove sa realnim pokrićem, pri čemu ove banke odobravaju zajmove prvestveno
manjim preduzećima. Dugoročni zajmo obično sadrže realno pokriće uslijed većeg rizika u odnosu na
kratkoročne zajmove. Zajmovi za neketnine uvijek sadrže hipoteku kao oblik realnog pokrića. Oblici
pokrića kod zajmova koje građani dobijaju od banaka mogu da budu utrživi vrijednosni papiri,
raspoloživa sredstva po polisama životnog osiguranja, štedni depoziti kod banaka, stanovi, automobili
itd. Opcija banke između pokrivenih i nepokrivenih zajmova u značajnoj mjeri zavisi od kvaliteta
dužnika. Ukoliko se zajam odobri uz realno pokriće, kreditni rizik banke se minimzira. Ako banka
koristi koleteral, ona treba da vodi isto toliko računa o primjeni adekvatnih metoda kreditne analize
kao i kod nepokrivenih zajmova.

13. "Zastitne klauzule" kao element ugovora o kreditu. (Obratiti paznju na neke primjere zastitnih
klauzula jer su ceste kod kredita privredi, odnosno kompanijama.)-najčešći esej!

O kreditnim ugovorima mogu se predvidjeti razne zaštitne klauzule koje znače određeno
obezbjeđenje za kreditorsku banku. Zaštitne klauzule postale su u novije vrijeme čak značajnje od
ugovorenih kolaterala u kreditnim aranžmanima. Postoje vro različite kombinacije zaštitnih klauzula
koje ulaze u kreditne ugovore, što u osnovi zavisi od finansijske sage dužnika i kvaliteta njegovog
menadžmenta. Generalni smisao zaštitnih klauzula jeste da se utiče na poslovnu politiku i ponašanje
preduzeća dužnika sa ciljem da se minimizira kreditni rizik. Najšečće zaštitne klauzule su:

- preduzeće se obavezuje da će u periodu trajanja bankarskog kredita davati banci određeni set
periodičnih finansijskih izvještaja,

- preduzeće se obavezuje da će za vrijeme korištenja kredita držati sopstveni obrtni kapital iznad
određenog minimalnog nivoa,

- preduzeće ne smije da vrši veće bilansne promjene il vlasničke transformacije bez odobrenja banke,

- preduzeće ne smije da ulazi u nova kreditna zaduženja odnosno da povećava u značajnijem iznosu
fiksne aktive bez odobrenja banke,

- preduzeće ne smije da kupuje vrijednosne papire kako ne bi ulazilo u špekulativne transakcije koje
bi mogle da znače povećanje kreditnog rizika,

- preduzeće ne može da kupi druga preduzeća (akvizicija)ili da ulazi u fuzije sa drugim preduzećima
bez odobrenja kreditorske banke,
- ukoliko preduzeće probije vrijednosti određenih indikatora na osnovu kojih je izvršena kreditna
analiza mogu se primjeniti ograničenja isplate dividendi akcionarima, plata i bonusa menadžerima
firme i sl.

14. Kratkorocni krediti za obrtna sredstva. (Obratiti paznju na to u koju svrhu se odobravaju, iz
naziva je vidljivo da se odobravaju - kompanijama.)

Ovaj oblik bankarskih zajmova odobrava se u principu za povremene zalihe ili za pokriće potraživanja
od kupaca. Radi se o povremenim obrtnim sredstvima preduzeća. Na ovoj osnovi bi kratkoročni
krediti dati za povremena obrtna sredstva bili samolikvidirajući, jer bi mogli da budu otplaćeni u
momentu kada prestanu da postoje povremene zalihe ili viškovi ptraživanja od kupaca. U uslovima
savremenih tržišmnih struktura, kratkoročni krediti se ne koriste samo za finansiranje pvremenih
obrtnih sredstava. Ako preduzeće koristi defanzivnu strategiju finansiranja, ono čak i povremene
tekuće aktive djelimično finansira iz sopstvenog kapitala ili iz dugoročnij zajmova. U tom slučaju, ako
dođe do smanjenja povremenih obrtnih aktiva, preduzeće može da privremeni višak sredstava
pretvori u kratkoročne vrijednosne papire. Ako se koristi ofanzivna strategija finansiranja, preduzeće
će u tom slučaju tražiti nove kratkoročne zajmove u momentu kada je istekao rok dotadašnjih
kredita. U praksi se često koriste kreditne linije, što znači da preduzeća mogu da koriste onaj izns
kredita kod banke koji im je u tom momentu potreban, ali do određenog limita koji je unaprijed
dogovoren i u dogovorenom roku trajanja kreditne linije.

15. Investicioni krediti. (Isto - u koju svrhu se odobravaju, na koji rok i sl.)

Sredstva iz dugoročnih zajmova (term loans) koriste se za finansiranje fiksnih aktiva i trajnog obrtnog
kapitala. U razvijenim tržišnim ekonomijama, jake kompanije imaju opciju između dva oblika
finansiranja: institucionalnog finansiranja kod banaka i finansiranja putem emisije vrijednosnih papira
na otvorenom finansijskom tržištu. Otplata investicionih kredita vrši se na osnovu anuitetnih
programa kojima mogu da budu predviđeni mjesečni, kvartalnim polugodišnji ii godišnji rokovi. Bitno
je da se kreditnim aranžmanom ugovore rokovi plaćanja anuiteta. Ukoliko preduzeće može da otplati
kredit prije roka dospijeća, banka prihvata takvu ponudu, ali samo pod uslovom da se otplata kredita
vrši iz profita peduzeća.

Kamatna stopa na investicione kredite zavisi od opšteg nivoa kamatnih stopa na finansijskom tržištu,
od iznosa i ročnosti zajma kao i od stepena kreditne sposobnosti dužnika. Kod većih investicionih
zajmova primjenjuju se po pravilu varijabline kamatne stope koje su vezane za neku izabranu bazičnu
kamatnu stopu uz odgovarajući dohodak koji zavisi od individualiziranog rizika koji nosi dotični
investicioni kredit.

Kod ocjene kreditne sposobnosti dužnika za dobijanje investicionog kredita u većoj mjeri se naglašava
profitabilnost dužnika za razliku od kratkoročnih zamova kod kojih se u prvi plan stavlja likvidnost
preduzeća. U pogledu analitičkih postupaka kod razmatranja kreditne sposobnosti kompanija, banke
kod investicionog kreditiranja primjenjuju projekciju dohotka i projekcije novčanih tokova

16. Revolving krediti. (Klasican primjer srednjorocnih kredita, zasto? U koju svrhu se odobravaju,
da li finansiranje stalnih ili obrtnih sredstava ili...)

Revolving krediti nastali su iz kratkoročnih linija koje se primjenjuju kod kratkoročnih privrednih
kredita. Revolving krediti su srednjoročnog tipa sa normalnim rokovima trajanja od 1 do 3 godine.
Radi se zapravo o tipu kreditnog aranžmana koji se nalazi između kratkoročnih i investicionih kredita.
Korištenje sredstava po osnovu revolving kredita je fleksibilno, što znači da korisnik takvog kredita
povlači sredstva u skladu sa dinamikom svojih potreba i otplaćuje prema svojim finansijskim
mogućnostima u okviru dogovorenog roka. Kod revolving kredita se ugovorom između banke i
kompanije određuje maksimalni iznos zaduženja do kojeg kompanija može da ide. Takođe se ugovara
vremenski limit do kada revolving kredit može da bude korišten. Ukoliko revolving kredit sadrži
konverzionu klauzulu, može da bude konvertovan u investicioni kredit koji se otplaćuje na bazi
anuitetnog programa. Korištenje revolving kredita vrši se uz realno pokriće, a kao olici kolaterala
pojavljuju se uglavnom zalihe i potraživanja od kupaca.

17. Krediti za finansijsko prestrukturiranje (ili tzv. krediti za LBO transakcije, koji su tipicni za
americki i druge razvijene sisteme jer ih, u pravilu, odobravaju konzorcijumi banaka). (Obratiti i
paznju na tzv. mezaninsko finansiranje.)

Radi se o tipu bankarskih kredita koji su vezani za finansiranje kupovine preduzeća ii za neke druge
velike finansijske transakcije. U SAD je posebno značajan oblik finansiraja banaka za LBO transakcije.
U ovom slučaju investitorska grupa kupuje kompaniju uz veće korištenje bankarskih kredita. Najprije
dolazi do kupovine kontrolnog paketa akcija od strane investitorske grupe, te kupovinom
investitorska grupa stiče dominantnu poziciju u kupljenoj kompaniji. Krediti koji nastaju na bazi LBO
transakcija odobravaju konzorcijumi banaka. Smisao angažovanja konzorcijuma banaka jeste
diverzifikacija rizika. U novije vrijeme pojavljuju se i subordinirani bankarski krediti koji obično čine
jedan dio manjih bankarskog finansiranja LBO transakcija. Ovaj drugi sloj bankarskih kredita sadrži
znatno veći rizik o odnosu na pokrivene i prioritetne kredite. Ovi rizični bankarski krediti za LBO
transakcije nazivaju se mezaninskim finansiranjem. U pogledu stepena rizika i kvaliteta subordinisani
bankarski krediti približno odgovaraju tzv. džank obveznicama koje na otvorenom finansijskom tržištu
emituju kompanije sa realitvno niskim rejtingom. Osnovna ideja koja stoji iza LBO operacija jeste da
se putem vlasničkog preuzimanja postojećih kompanija obezbijedi njihova veća profitabilnost u
narednom periodu na bazi boljeg menadžmenta, poboljšane poslovne strategije, uvođenja novih
tehnologija i proizvoda itd.

18. Hipotekarni krediti za nekretnine. (Bili su razlogom globalne finansijske krize 2007/08, odnosno
njihova sekjuritizacija)

Ovaj oblik kreditiranja ima visoko učešće u zajmovnom portfoliju banaka u razvijenim zemljama. Radi
se o bankarskim zajmovima za finansiranje izgradnje stanova, poslovnih zgrada, trgovinskih centara,
parkinga itd. Korisnici ovih hipotekarnih zajmova su građani i kompanije. Glavna karakterstika ovih
zajmova jeste da su veoma dugoročni, čak i do 30 godina. Uvijek se otplaćuju na osnovu anuitetnih
programa. Daju se na bazi realnog imovinskog pokrića, tj hipoteke. Prilikom odobravanja
hipotekarnih kredita za nepokretnosti korisnici moraju da uplate određeni iznos u novcu, što može da
iznosi 5-25% od ukupne vrijednosti nepokretnosti, s tim da obično iznosi 20%.

Kvalitet hipotekarnih kredita za nepokretnosti prati kretanje ekonomskog ciklusa. U vrijeme jake
privredne aktivnosti formira se relativni povećana tražnja za ovim kreditima. Za vrijeme recesije
povećani broj korisnika hipotekarnih kredita za nepokretnosti nije u stanju da izvrši dogovorene
isplate mjesečnih anuiteta. Tada dolazi do preuzimanja nepokretnosti od strane kreditorske banke.
Drugi veliki problem u vezi sa hipotekarnim kreditima za nepokretnosti proističe iz vrlo dugog roka
ovog oblika bankarskih zajmova. Ukoliko je rok bankarskog kreditiranja duži, postoji veća
vjerovatnoća da može da dođe do značajnih promjena tržišnih kamatnih stopa. Ako banka
hipotekarne kredite za nepokretnosti odobrava po fiksnim kamanim stopama, postoji mogućnost da
pri porastu tržišnih kamatnih stopa banka uđe u kamatnu zamku. Kod hipotekarnih kredita za
nepokretnosti postoji još jedan bitan momenat koji se sastoji u tzv. sekjuritizaciji. Radi se o tome da
banke mogu da prodaju dio svojih hipotekarnih dugoročnih zajmova i da na osnovu pula takvih
zajmova grupe banaka neka finansijska institucija emituje obveznice koje onda prodaje
institucionalnim investitorima. U tom slučaju dio bankarskih zajmova sa najdužim rokovima dospijeća
može da bude brzo pretvoren u novac preko sekundarnog finansijskog tržišta.

19.Potrošački zajmovi

Ovi zajmovi daju se pojedincima za kupovinu automobila, drugih trajnih potrošnih proizvoda, po
osnovu kreditnih kartica itd. Rok dospijeća kod potrošačkih kredita koji se odnose na kupovinu
automobila po pravilu iznosi od 1 do 4 godine. Zajmovi se otplaćuju u mjesečnim ratama. Da bi se
utvrdila kreditna sposobnost potencijalnih korisnika potrošačkih zajmova, traže se sljedeće
informacije:

lične informacije (starost, pol, bračno stanje, broj izdržavanih lica), visina godišnjih prihoda, stambene
informacije, informacije o zaposlenju, kreditne informacije.

Na osnovu gornjeg informacionog materijala u banci se može izračunati imovina potenijalnog

dužnika, njegov dohodak, kao i mogućnost plaćanja mjesečnih rata. U novije vrijeme neke banke
koriste kompjuterizovanu credit scoring analizu, tako to se po svim relevantnim podacima tražioca
kredita određuje manji ili veći broj bodova.

20.Razlika između sekjuritizacije i sekjuritizacije kredita.

Sekjuritizacija (generalno) je pojava potiskivanja (znacaja/velicine) bankarskih zajmova u korist

ekspanzije vrijednosnih papira (odatle i naziv, "securities"; nesto kao "utrzavanje").

Kada je u pitanju - sekjuritizacija kredita - onda se konkretno misli na transformaciju ili pretvaranje
bankarskih zajmova u o b v e z n i c e!

Ali, to nisu bilo kakve obveznice, vec MARKETABILNE (utrzive, imaju visok kreditni rejting),
VISOKOKVALITETNE (posljedica ovog prvog) i LIKVIDNE (isto, uvijek se mogu prodati na sekundarnom
trzistu).

Obveznice koje su rezultat sekjuritizacije kredita odnosno procesa sekjuritizacije kredita su hibridna
forma i nazivaju se STRUKTURIRANI SEKJURITIZOVANI KREDIT, jer predstavljaju kombinaciju
karakteristika zajmova koji su im u osnovi (na osnovu kojih su emitovane; dakle, prvo dolazi od
odobravanja kredita pa tek onda do njegovog pretvaranja u HoV) i karakteristika samih obveznica
(korporativnih).

Smatra se da je prva sekjuritizacija kredita izvrsena 1985. godine u SAD-u. No, ono sto je vazno da
znate sekjuritizovati se mogu i krediti koje su odobrile npr. stedionice, drzavne finansijske institucije,
finansijske kompanije i sl. I, takodjer, iako se uglavnom sekjuritizuju hipotekarni krediti za stambenu
izgradnju (jer su na dugi rok, prije svega), sekjuritizovati se mogu i potrosacki zajmovi i druge vrste.
(Pitanje je samo zeli li ih neko, neka druga finansijska institucija, u tome je kljuc, kupiti i na osnovu
njih emitovati obveznice...)

21. razliku/e izmedju bankarskih zajmova i korporativnih obveznica

Klasični bankarski zajmovi su nelikvidni sve do roka dospijeća, dok su korporacijske obveznice likvidne
na tržištu kapitala.

22.Tehnologija sekjuritizacije kredita(objasniti jednu/dvije faze)(OBJAŠNJENJE U NAREDNIH

NEKOLIKO PITANJA)

Tehnologija kreditne sekjuritizacije involvira pet faza, pri čemu u svakoj fazi mogu da učestvuju
različite FIs, i to:

1. inicijalna faza,
2. strukturisanje novokreiranih (novokomponovanih) obveznica,
3. poboljšanje (»oplemenjivanje«) kredita,
4. promet sekjuritizovanog kredita i
5. faza servisiranja.

23. Objasniti inicijalnu (pocetnu) fazu u procesu sekjuritizacije kredita.

U početnoj fazi komercijalne banke ponaosob odobravaju klasične bankarske zajmove, što
pretpostavlja adekvatan depozitni potencijal, kao i odgovarajuću kreditnu analizu tražilaca zajmova.

Da bi banke koje su odobrile zajmove mogle određeni dio (kvantum) istih transformisati u obveznice,
neophodan je finansijski aranžman prema kojem neka druga FI prihvata da izvrši emisiju obveznica na
bazi pula (bloka) zajmova te grupe banaka, dok banke koje su prvobitno odobrile zajmove ostaju i
dalje »u igri« (uključene u cijeli proces) kao serviseri zajmova.(SA SLAJDOVA)

24.Objasniti drugu fazu-strukturisanje novokreiranih zajmova

Važna je faza u procesu kreditne sekjuritizacije budući da se odnosi na stukturisanje karakteristika

obveznica koje će se emitovati na bazi pula zajmova, vodeći računa o tome da transformacija rizika,
prinosa i ročnosti bude u skladu sa preferencijama (željama) institucionalnih investitora, kao što su:
investicioni fondovi, penzioni fondovi, kompanije životnog osiguranja, kompanije koje se bave
socijalnim i penzionim osiguranjem.
Sadržina ove faze može se označiti i kao » prepakovanje« novčanih tokova inicijalnih zajmova u
novčane tokove novokreiranih obveznica. U ovoj bi fazi najviše odgovarala investiciona banka budući
da ona, po prirodi svog posla, mora dobro poznavati tržišne prilike, kao i strukturalne karakteristike
obveznica koje bi bile interesantne za institucionalne investitore.(SA SLAJDOVA)

25.Objasniti treću fazu-poboljšanje kredita

Suština ove faze sastoji se u poboljšanju kvaliteta (»oplemenjivanju«) sekjuritizovanog kredita u

odnosu na kvalitet klasičnih bankarskih zajmova, i to na osnovu uključivanja nekoliko FIs u garantne
procese, čime se znatno smanjuje kreditni rizik, što je značajno sa aspekta investitora koji su
zainteresovani da kupe obveznice sa minimalnim rizikom.

U trećoj fazi procesa sekjuritizacije kredita mogu da učestvuju različiti tipovi FIs, uključujući i
osiguravajuće kompanije, kao i rejting agencije (posebno kada se teži smanjenju kreditnog rizika).

26.Objasniti četvrtu fazu-promet sekjuritizovanog kredita

Podrazumijeva, u prvom redu, primarnu prodaju obveznica emitovanih na bazi pula (bloka) kredita,
ali i njihovu prodaju na sekundarnom tržištu (kako bi iste došle u aktive institucionalnih investitora, za
koje se pretpostavlja da će ih držati duže vrijeme).

Prometne funkcije u vezi sa HOV obično vrše brokersko-dilerske firme, koje su specijalizovane za
promet HOV na malo, premda postoji mogućnost da te poslove obavljaju i druge FIs (npr. banke).

27.Objasniti petu fazu-faza servisiranja

Odnosi se na službu dugova po primarnim (inicijalnim) bankarskim zajmovima, kao bazičnom aktivom
za sekjuritizovani kredit. Servisiranje uvijek obavljaju banke koje su odobrile zajmove koji su kasnije
ušli u pulove na osnovu kojih su emitovane obveznice, a te su banke i inicijatori cjelokupnog posla.

Ako je pul zajmova obrazovan od strane konzorcijuma banaka, tada svaka banka servisira zajmove
koje je ona odobrila, u smislu naplate kamata i glavnice zajmova.

Nakon toga, svaka banka vrši transfer tih sredstava (novca) u korist posebne FI (emitenta obveznica),
[i] koja zatim ta sredstva transferiše investitorima, uz zadržavanje provizije i određene nadoknade za
obavljanje posla. Dakle, kako dužnici po inicijalnim bankarskim zajmovima otplaćuju glavnice i
kamate koje duguju po zajmovima – tako prihod pritiče vlasnicima (holderima) obveznica.

Dužnici po inicijalnim zajmovima često ne znaju da su ti zajmovi sekjuritizovani, tj. da su njihovi

stvarni kreditori postali razni institucionalni investitori, budući da anuitetne obaveze izmiruju prema
bankama od kojih su zajmove i dobili.

[[i] SPE (Special Purpose Entity) – pravno lice sa posebnom namjenom

28. Navesti i objasniti prednosti sekjuritizacije kredita

1. likvidnost – jedna od glavnih prednosti koja proističe iz sekjuritizacijekredita jeste povećanje

likvidnosti banaka. Prema tradicionalnoj tehnologiji krditiranja, banka formira nelikvidne aktive
(zajmove) koje drži sve do rokova dospijeća.
2. profitabilnost banaka – sekjuritizacija kredit djeluje u pravcu povećanja profitabilnti banaka, i to
prvenstveno putem smanjivanja potrebne stope kapitala u odnosu na ukupne zajmovne
plasmane. Na osnovu prudencionih propisa, svaka banka mora da drži određenu minimalnu stopu
kapitala u odnosu na ukupnu kamatonosnu aktivu. Međutim, kada banka jednom plasiranu aktivu
u vidu zajmova proda posredstvom emisije obveznica, ovi zajmovi izlaze iz okvira bilansne
strukture banke. Banka vrši višestruko pražnjenje svog kreditnog potencijala na bazi iste količine
kapitala. Na taj način, banke koje su uključenje u mehanizam kreditne sekjuritizacije, imaju
mogućnost da povećaju stopu prinosa na akcijski kapital (ROE).
3. smanjenje kreditnog rizika – jedna od prednost sekjuritizovanog kredita sastoji se u tome da
putem tržišnih procesa dolzi do poboljšanja kvaliteta kredita odnosno do smanjenja kreditnog
rizika. Nekoliko različitih tipova finansijskih institucija mogu da učestvuju u „oplemenjivanju“
kredita. Rejting agencije verifkuju stepen kreditnog rizika dotične serije obveznica, što pozitivno
djeluje na apsorbovanje sekjuritizovanog kredita od strane institucionalnih invstitora.
29. Da li sekjuritizacija kredita treba da smanji stopu obaveznog kapitala kod banaka?

Ako je doslo do smanjenja kreditnog rizika, stopa obaveznog kapitala treba da bude smanjena.
Medjutim, ako nije, pa su banke naplatile dio novca i ostavile rezerve (dale garancije) za slucaj da
krediti ne budu naplaceni, stopa obaveznog kapitala ne treba ili treba tek djelimicno biti smanjena.

30.Vrste depozita

1. Transakcione depoziti,
2. Štedne i oročene depoziti,
3. Faktore rasta (povećavanja) depozitnog potencijala i
4. Faktore rasta štednje stanovništva.

Transakcioni depoziti**

Komercijalne banke su nosioci platnog prometa, pa se kod njih nalaze transakcioni računi preduzeća i
građana. Ovi transakcioni računi imaju različite nazive, kao što su čekovni računi, žiro računi, tekući
računi... Na tim računima nalazi se transakcioni novac (transakcioni depoziti) kojima se vrše
bezgotovinska plaćanja. Prema tradicionalnom konceptu, transakcioni depoziti ne nose kamatu, što je
kompenzovano time da su instrumenti plaćanja (pored gotovog novca). Centralna banka putem
instrumenata monetarne politike djeluje upravo na transakcioni depozitni potencijal komercijalnih
banaka, odnosno na kratkoročne kredite koje banke daju na bazi tih sredstava. „Dugoročni“
potencijal banaka, koji se sastoji iz štednih i oročenih depozita kao i nedepozitnih izvora sredstava, po
tradicionalnom konceptu je izvan regulacionog mehanizma centralne banke.

U razvijenim zemljama postoji dugoročna tendencija relativnog smanjenja učešća transakcionih

depozita u ukupnim depozitnim potencijalima komercijalnih banaka. To se može objasniti jačanjem
„kamatne svijesti“ preduzeća i stanovništva u kombinaciji sa marketizacijom bankarstva u smislu
jačanja veza između banaka i finansijskog tržišta.

Zapaženo je da u razvijenim tržišnim ekonomijama postoji izvjesno potiskivanje banaka sa veoma

osjetljivog sektora platnog prometa. Transakcioni depozitni računi kod banaka, koji su tradicionalno
nekamatonosni, djelimično su supstituirani i potisnuti stvaranjem novog tipa transakcionih računa
kod nebankarskih finansijskih institucija. Radi se o tzv. zajedničkim fondovima novčanog tržišta, koje
su početkom 70.-tih godina u SAD prvi put lansirale berzanske firme. Transakcioni računi kod MMMF-
a predstavljaju u pravnom pogledu akcije vlasnika ovih sredstava. Kupci akcija MMMF-a dobijaju
protivvrijednost u vidu depozita na posebnim računima kod ovih institucija. Vlasnici sredstava na
računima kod MMMF-a mogu da ih koriste za tekuće plaćanje s tim da dobijaju transformisanu
kamatu u vidu prinosa na uložena sredstva. MMMF mogu da plate prinos na ovu specijalnu vrstu
transakcionih računa zato što prikupljena novčana sredstva plasiraju na novčanom tržištu. Plasmani
MMMF-a sastoje se iz kombinacije kratkoročnih državnih papira, komercijalnih papira kompanija i
depozitnih certifikata banaka. Poslije velike ekspanzije MMMF-a, CB SAD-a dozvolila je štedionicama
da uvedu specijalne oblike transakcionih računa koji su kamatonosni. Tako je dozvoljeno da
transaktori kod štedionica otvaraju poseban tip hibridnih transakciono-štednih računa preko kojih
mogu da vrše određena plaćanja. Pošto se ti računi pravno se smatraju transakcionim depozitima, oni
nose kamatu. Radi se o NOW računima, koje mogu da koriste samo građani i neprofitne organizacije.

Komercijalne banke su formirale MMDA račun koji je prvi put uveden 1982. godine. Veliki uspjeh
MMDA objašnjava se time da ovi depoziti nose tržišnu kamatnu stopu i da su federalno osigurani,
mada nude ograničene mogućnosti povlačenja putem čekova.

Štedni i oročeni depoziti **(POTENCIJALNO PITANJE)

Razlika između štednih i oročenih depozita sastoji se u tome što štedni depoziti nemaju rokove
dospijeća, dok su kod oročenih depozita rokovi precizno utvrđeni. Štedni depoziti predstavljaju
sredstva po viđenju na štednim računima s tim da se zahtijeva da ulagači najave namjeravano
povlačenje sredstava najmanje 7 dana ranije. Ova najava je bankama potrebna kako se obezbijedile
sredstva za isplatu većih iznosa. Ukoliko bi došlo do povlačenja sredstava sa štednih depozita bez
gornje najave, banke imaju prava da primjene penale u smislu otpisa kamate za nekoliko mjeseci.
Štedni depoziti stanovništva kod banaka smatraju se tradicionalnim oblikom bankarskih depozita i oni
su uglavnom namjenjeni širim slojevima stanovništva koji prihvataju nešto nižu kamatnu stopu nego
na oročene depozite u zamjenu za mogućnost da ova sredstva povuku odmah. Oročeni depoziti kod
banaka predstavljaju oblik štednje onih grupa građana i kompanija koji su osjetljivi na kamatne stope.
Kamatna stopa na oročene depozite je viša nego na štedne depozite i to predstavlja stimulativni
faktor za privlačenje štednje od kamatno svjesnijih kategorija.

Depozitni certifikati**

smatraju se, prema zvaničnoj bankarskoj metodologiji, oblikom oročenih depozita. Prvu emisiju
prenosivih depozitnih certifikata izvršila je Citibank 1961. Depozitni certifikati se dijele na
neprenosive i prenosive. Neprenosivi ili mali depozitni certifikati emituju se sa maksimalnom
denominacijom do 100.000 USD. Prenosivi depozitni certifikati izdaju se samo u velikim
denominacijama od 100.000 USD ili većim. Depozitni certifikati po pravilu imaju fiksne kamatne stope
i fiksne rokove otplate do 12 mjeseci, mada se u novije vrijeme javljaju i sa dužim rokovima
dospijeća.Kreiranje depozitnih certifikata od strane komercijalnih banaka ima dvije osnovne funkcije.
Prva funkcija je da se putem ovih certifikata vrši povećanje finansijskog potencijala banaka. Pri tome
banke s pravom ocjenjuju da mogu da apsorbuju veće iznose oročenih depozita, ukoliko ih kreiraju u
obliku prenosivih depozitnih certifikata.. Druga funkcija depozitnih certifikata je da banke putem
njihove emisije mogu da upravljaju kamatnim rizicima i da vrše odgovarajuće promjene u prosječnoj
ročnosti svojih obaveza.

Nedepozitna zaduženja banaka **

pored depozitnih izvora u najširem spektru banke mogu da formiraju svoj finansijski potencijal
jednim dijelom i putem zaduženja kod drugih banaka ili na finansijskom tržištu. U razvijenim
zemljama značajne nedepozitne obaveze banaka nastaju putem emisije srednjoročnih i dugoročnih
obveznica od strane banaka. Posebno treba ukazati na dugoročne obveznice banaka sa fluktuirajućim
kamatnom stopom. Dugoročni vrijednosni papiri koje emituju banke čine dodatni izvor finansijskog
potencijala.

Faktori povećanja depozitnih potencijala**(navesti i objasniti neke)

1. osnova za formiranje dodatnih finansijskih potencijala banaka je svakako povećanje dohodaka u

zemlji, posebno dohodaka stanovništva. Povećanje nominalnog i realnog dohotka u
makroekonomskim razmjerama predstavlja osnovu za formiranje dodatnog depozitnog
potencijala banaka.
2. ključno pitanje za razvoj depozitnog potencijala banaka jeste izbor adekvatne kamatne stope.
Kamatna stopa u realnom izrazu treba da bude pozitivna, drugim riječima da nominalna kamatna
stopa bude veća od stope inflacije. U principu bi realna kamatna stopa na depozite kod banaka
trebalo da bude dovoljno stimulativna kako bi stanovništvo i privreda bili zainteresovani da ulažu
slobodna novčana sredstva kod banaka. S druge strane, realna kamatna stopa bi trebalo da bude
u skladu sa objektivnim mogućnostima većeg dijela privrede da može da ostvari stopu prinosa
veću od kamatne stope.
3. u programu jačanja depozitnih potencijala banaka značajno je pitanje izbora fiksnih ili fleksibilnih
kamatnih stopa. U principu bi nominalna kamatna stopa trebalo da bude povezana sa stopom
inflacije koja se očekuje da će biti ostvarena u periodu na koji se odnosi kredit, tj depozit. Ukoliko
je stopa inflacije u zemlji stabilna, prednost bi imale fiksne kamatne stope.
4. u zemljama u razvoju, ukoliko imaju niži stepen valutne stabilnosti nego u razvijenim zemljama,
postoji tzv. valutna supstitucija kao strukturalna komponenta funkcionisanja sistema. Radi se o
tome da stanovništvo i privreda nastoje da sačuvaju kupovnu snagu novca putem transfera dijela
finansijske aktive u domaćem novcu u aktivu koja ima deviznu denominaciju. U tom smislu je u
mnogim zemljama došlo do formiranja znatnog dijela depozitnog potencijala banaka u deviznom
obliku. Alternativa je da bake primaju depozite u domaćoj valuti i isplaćuju depozite u domaćoj
valuti ali uz primjenu tržišnog deviznog kursa.
5. komercijalne banke u zemljama u razvoju u svojim programima jačanja depozitnih potencijala
mogu da koriste iskustva banaka u razvijenim zemljama u smislu aktivne akvizicije sredstava. To se
odnosi na izbor inovativnih oblika formiranja depozitnih potencijala, vodeći računa i o interesima
samih deponenata. U tom smislu su značajna iskustva sa emisijom depozitnih certifikata koji se
mogu prodati prije isteka rokova, ukoliko je kreirano sekundarno tržište.
6. na porast volumena transakcionih depozita komercijalne banke mogu da bitno utiču prije svega
putem odgovarajuće kamatne politike. Iskustva razvijenih zemalja pokazuju da pri
neodgovarajućoj kamatnoj politici dolazi do inovativnih rješenja koja zapravo i nisu neophodna,
ukoliko se na razvoj transakcionih depozita djeluje putem stimulativne kamatne politike.
31.Ponderisana cijene bankarskih resursa.

Izračunavanje cijene bankarskih resursa ima ključni značaj za formiranje cijene bannkarskih plasmana
kao i odgovarajuće profitabilnosti banaka. Kod formiranja cijene bankarskih resursa moguća su dva
pitanja. Prvi pristup fokusira „historijske“ prosječne troškove resursa kojima banka finansira svoje
aktive. Drugi pristup odnosi se na marginalnu cijenu bankarskih sredstava. Historijski prosječni
troškovi dobijaju se sabiranjem svih rashoda banke u vezi sa depozitima i drugim zaduženjima banke,
s tim da se taj iznos dijeli sa zbirom sredstava koje je banka uzajmila. Time se dobija prosječna
ponderisana cijena bankarskih resursa.

Prosječni troškovi (cijena) svih resursa kojim raspolaže ova banka iznose 8,65%. Svaki pojedinačni
izvor bankarskih resursa ima svoju specifičnu cijenu. Za transakcione depozite se pretpostavlja da ne
nose nikakvu kamatu, ali oni sadrže relativno značajne troškove servisiranja. Oročeni depoziti nose
nižu kamatu nego instrumenti putem kojih se banka zadužuje na tržištu novca i kapitala. Najskuplji
izbor bankarskih resursa je akcijski kapital.

Ovaj način izračunavanja cijene bankarskih resursa je jednostavan ali ima nedostatak što prikazuje
troškove resursa koju su važili u momentu kada je banka formirala potencijal kojim sada raspolaže.
Međutim, u dinamičkoj tržišnoj ekonomiji stalno dolazi do promjene cijena raznih izvora sredstava,
što je generalno povezano sa promjenom tržišnih kamatnih stopa na finansijskom tržištu. Mješavina
raznih izvora finansiranja koje nose različite kamatne stope mijenja se u toku poslovanja banke, što
utiče na promjenu prosječne cijene bankarskih resursa. Kako dolazi do promjena kamatnih stopa kao
i do promjene mješavine izvora finansiranja, to je potrebna analiza cijene bankarskih resursa koja
polazi od sadašnjih cijena pojedinačnih izvora finansiranja i njihove eventualno promjenjene
strukture.

Po drugoj varijanti došlo je do promjene cijene resursa kod depozitnih certifikata, dugoročnih
obveznica i redovnih akcija, dok su cijene transakcionih i oročenih depozita ostale nepromijenjene.
Prva varijanta predstavlja historijske cijene, a druga varijanta reprodukcione cijene bankarskih
resursa, tj cijene po kojima bi u sadašnjoj situaciji na finansijskom tržištu banka mogla da nabavi date
kvantume izvora sredstava.

Bitno je da banka koristi reprodukcione cijene sredstava, a ne historijske cijene , jer adekvatno
izračunata prosječna cijena sredstava predstavlja minumalnu stopu prinosa koju banka mora da
ostvari na plasirane aktive. To je tzv granična stopa u smislu minimalne stope prinosa na bankarske
plasmane. Reprodukciona cijena bankarskih resursa može se označiti i kao marginalna cijena,
odnosno kao cijena dodatne jedinice sredstava u finansijskoj strukturi banke. Treba obratiti pažnju da
marginalna cijena bankarskih resursa uključuje i programiranu profitnu stopu koju banka teži da
ostvari. Preponska stopa je minimalna stopa prinosa na bankarske plasmane. Ukoliko bi banka davala
zajmove ili vršila investicije u vrijednosne papire ispod sadašnje reprodukcione cijene sredstava
(preponske stope) , došlo bi do smanjenja stope prinosa na akcijski kapital banke. To bi dalje imalo
negativne efekte na tržišnu poziciju banke i mogućnosti njenog daljeg razvoja na bazi privlačenja
novog akcionarnog kapitala kao i dodatnih depozitnih i kreditnih izvora. Pošto se izvori bankarskih
resursa pretežno sastoje iz depozita, to je potrebno izvršiti dekompoziciju cijene depozita na sastavne
elemente.

Cijena depozita sastoji se iz: kamatne stope koju banka plaća, troškova akvizicije i servisiranja
depozita, premije osiguranja i stope obavezne rezerve.
 Marginalna cijena depozita = (kamatna stopa + troškovi akvizicije + troškovi servisiranja + troškovi
osiguranja)/(1 – obavezne rezerve)

Formiranje cijene bankarskih resursa može se alternativno prikazati u dvije faze. U prvoj fazi uzima se
samo cijena resursa koje banka formira na bazi depozita i zaduženja, dok su u drugoj fazi uključuje i
prinos koji pripada nosiocima akcionarskog kapitala banke. Kod determinisanja cijene bankarskih
sredstava moguća su dva pristupa. Prema jednom pristupu, banka posmatra sve izvore sredstava kao
jedinstvenu cjelinu, tako da se formira jedinstvena cijena bankarskih resursa. Drugi pristup polazi od
pretpostavke da se izvori bankarskih resursa mogu grupisati u relativno homogene cjeline na bazi
nekih inherentnih karakteristika (ročnost, likvidnost). Kod drugog pristupa banka povezuje određene
kombinacije izvora sredstava sa određenim tipovima zajmova.

32.Transferna cijena bankarskih resursa i zajmova

Mnoge velike banke koriste sisteme transfernih cijena u internom kretanju resursa između pojedinih
organizacionih dijelova banke ili profitnih centara. Velike banke stvaraju mrežu profitnih centara koje
između sebe vrše transfer sredstava po cijeni koja uključuje punu cijenu bankarskih resursa zajedno
sa programiranom stopom profita. To su zapravo transferne cijene po kojima se obračunava transfer
sredstava između profitnih jedinica (centara) u okviru iste banke. Velika banka može da ima veći broj
profitnih centara, ali se u teorijskom primjeru oni mogu svesti na svega četiri centra:

profitni centar za zajmove, profitni centar za investicije (plasmane u vrijednosne papire), profitni
centri za depozite i profitni centar za upravljanje sredstvima.

Adekvatna transferna cijena treba da sadrži tri osnovne komponente :

1. cijenu uzajmljenih sredstava koja su potrebna radi finansiranja zajma,

2. targetiranu stopu prinosa na akcionarski kapital koja je određena strateškim planom banke, pri
čemu ona mora da uzme u obzir finansijski leveridž banke,
3. kompenzaciju za vjerovatnoću nevraćanja kredita o rokz (riziko premiju), što je povezano sa tipom
zajma.

Kombinacija pomenuta tri faktora daje transfernu cijenu bankarskih resursa kao orijentaciju za
određivanje cijene bankarskih zajmova.

Prednost koja proističe iz korištenja transferne cijene za internu cirkulaciju sredstava u banci jeste
razdvajanje kamatnog od kreditnog rizika. Time se stvaraju uslovi da se kreditna odjeljenja banke
koncentrišu na ocjenu kvaliteta aktive (tj na kreditni rizik). Odjeljenje banke za upravljanje sredstvima
koncentriše se na problem neravnoteže između ročne strukture aktiva i obaveza u bilansu banke i
traži optimalnu kombinaciju ove neravnoteže, imajući u vidu ocjene u pogledu neposredno
predstojećih promjena u pogledu kretanja kamatnih stopa na finansijskom tržištu.

Sistem transfernih cijena sredstava u velikim bankama u razvijenim tržišnim ekonomijama ima
značajan razvojni potencijal koji se može sistematizovati na sljedeći način:

- olakšava vrednovanje aktive uzimajući u obzir ročnost, volatilnost i likvidnost aktiva kao i obaveza
koje služe za finansiranje aktiva;
- poboljšava mjerenje profita i evaluaciju performansi banke putem fokusiranja na maksimiranje
ukupne vrijednosti banke umjesto maksimiranja vrijednosti pojedinačnih organizacionih dijelova,
- podržava upravljanje aktivom i pasivom banke putem davanja informacija o ranijoj i sadašnjoj
cijeni sredstava kao i sadašnjim i projektovanim neravnotežama između pojedinih kategorija aktive i
obaveza.

33.Cijena bankarskih zajmova

Sa gledišta formiranja adekvatne profitabilnosti u poslovanju banke, od ključnog je značaja da se

formira cijena bankarskih zajmova na takvom nivou da banka u potpunosti pokriva ukupne troškove i
ostvaruje targetiranu stopu prinosa na akcionarski kapital. Određivanje cijene kredita je glavna
determinanta formiranja profitabilnosti banke. Dok se analiza profitabilnosti banke vrši ex post,
određivanje cijene bankarskih zajmova vrši se ex ante, tj u momentu zaključivanja kreditnih
aranžmana. Istraživanju adekvatnih procedura za formiranje cijene bankarskih kredita posvećuje se
velika pažnja u savremenom bankarstvu, pri čemu postoje dva pristupa. Prvi pristup ukazuje na
potrebu da se analiza cijene kredita vrši i na nivou analize profitabilnosti poslovanja banke sa svakim
konkretnim klijentom. U tom sklopu analize profitabilnosti komitenta predstavlja metodu za
konsolidaciju svih informacija koje se odnose na troškove i prihode koje banka ima sa pojedinačnim
komitentom u cilju utvrđivanja da li je taj odnos sa bankom adekvatno vrednovan. Drugi pristup
sastoji se u dekompoziciji bankarskih usluga, što znači da banka određenu bankarsku uslugu
dekomponuje na njene sastavne dijelove i određuje cijenu za svaku komponentu posebno. Formula
za izračunavanje targetirane (ciljne) stope prinosa na vlasnički kapital banke (prije izdvajanja poreza)
je:

(Prihodi od zajma – rashodi zajma) / (Alocirani akcionarski kapital) = Targetirana stopa prinosa na
akcionarski kapital

U prihode od zajma ulaze kamate i provizije koje naplaćuje banka. Pod rashodima zajma
podrazumijeva se cijena depozita i zaduženja banke kao i svi troškovi koje banka ima u vezi sa
procesiranje, servisiranjem i naplatom zajma.

34.Analiza profitabilnosti komitenta

U razvijenim tržišnim ekonomijama većina banaka danas koristi formalnu proceduru analize
profitabilnosti komitenta. Cilj ove analize jeste da se ocjeni da li neto prihod od konkretnog
komitenta ispunjava ciljeve profita banke. obračun se vrši ex post, obično mjesečno ili kvartalno, s
tim da to predstavlja osnovu za određivanje nove cijene u vezi sa korištenjem kredita, ukoliko je
potrebno. Smisao analize profitabilnosti komitenta jeste da se putem integrisanja prihoda i troškova
banke vezanih za komitenta dobije procjena njegovog doprinosa formiranju dobiti banke. U suštini se
radi o procesu prikupljanja relevantnih informacija o prihodima i troškovima konkretnog komitenta
sa gledišta banke.
Metodologija analize profitabilnosti komitenta polazi od principa da u određenom vremenskom
periodu ukupni prihodi banke od određenog komitenta treba da budu jednaki ukupnim rashodima
banke u vezi sa tim komitentom plus targetirani iznos profita banke.

Komponente rashoda banke su prije svega cijena zaduženja banke, cijena akcionarskog kapitala kao i
troškovi administracije zajma (plate zaposlenih u banci, režijski troškovi i direktni troškovi). Cijena
sredstava koje banka koristi za finansianje zajmova sastoji se iz cijene raznih oblika depozita kao i
cijene kupljenog novca na finansijskom tržištu.

Komponente prihoda banke iz komitentskog odnosa su:

1. investicioni dohodak iz depozita (svaki depozit koji komitent drži kod banke stvara za banku
investicioni dohodak),
2. provizije koje banka naplaćuje u vezi sa zajmovima su: (a) provizija na odobreni kredit, (b)
provizija za neiskorišteni dio kreditne linije.
3. kamatni dohodak na zajmove kod većine banaka u razvijenim tržišnim ekonomijama formira
se polazeći od izabrane bazične kamatne stope koja služi kao indeks cijene bankarskih resursa.
Ugovorna kamatna stopa jednaka je bazičnoj kamatnoj stopi plus markup. Ona treba da reflektuje
cijenu bankarskih resursa, kreditni rizik kao i riziko premiju na kredite sa dužim rokovima.

35.Preponska stopa

Preponska stopa je minimalna stopa prinosa na bankarske plasmane. Ukoliko bi banka davala
zajmove ili vršila investicije u vrijednosne papire ispod sadašnje reprodukcione cijene sredstava
(preponske stope) , došlo bi do smanjenja stope prinosa na akcijski kapital banke. To bi dalje imalo
negativne efekte na tržišnu poziciju banke i mogućnosti njenog daljeg razvoja na bazi privlačenja
novog akcionarnog kapitala kao i dodatnih depozitnih i kreditnih izvora. Pošto se izvori bankarskih
resursa pretežno sastoje iz depozita, to je potrebno izvršiti dekompoziciju cijene depozita na sastavne
elemente.

36.Pojam i historijat investiciong bankarstva

Pod investicionom bankom se najčešće podrazumijeva finansijski posrednik na tržištima kapitala, koji
obavlja funkcije marketinga i prometa državnim i korporativnim HOV.

Termin investiciono bankarstvo je američkog porijekla i predstavlja sinonim za trgovačko (merchant)

bankarstvo iz britanske bankarske prakse. Pri tome se uglavnom smatra da je korporativno
finansiranje jezgro investicionog bankarstva.

HISTORIJSKI KONTEKST

Ubrzana industrijalizacija i rast trgovine na nacionalnom i međunarodnom planu doveo je do pojave

investicionog bankarstva. Tražnja za dugoročnim kapitalom dovela je do formiranja investicionih
banaka. Veliki kapitalno intenzivni projekti kao što su izgradnja željeznica, podizanje brana, čeličana i
sl., stimulisali su krajem XIX stoljeća tražnju za dugoročnim kapitalom. Korporacije su u to vrijeme
vršile direktnu emisiju HOV, bez posredovanja FIs. Međutim, vremenom se formiraju mnoge firme
koje djeluju kao berzanski posrednici između investitora koji su bili imaoci kapitala i kompanija kojima
je on bio potreban. Smatra se da je prva investiciona banka bila firma iz Čikaga, osnovana 1880. god.,
vlasništvo Harris & Forbs.
Već 1901. god. J.P. Morgan & Co. Organizovala je udruženje koje je prikupilo 1,5 milijardi USD radi
integrisanja velikog broja individualnih proizvođača čelika u korporaciji ”United Steel Corporation“.

Investiciono bankarstvo se intenzivno razvija, posebno u USA, sve do Velike svjetske ekonomske krize
1929. god. (poslovi invest. bank. obavljali su se u okviru i uporedo sa komerc. bank. i bili prilično
neregulisani).

Poslije velikog sloma berze, u USA su doneseni Zakon o HOV i Zakon o bankama (tj. Glass-Steagall
Act), 1933., i Zakon o berzama, 1934. god.

Od 1933. do 1970. god. došlo je do brzog i stabilnog razvoja investicionih banaka.

1970-ih, posebno nakon velike naftne krize,svjetska privreda poprima recesivne tokove, što dovodi
do nestabilnosti kamatnih stopa irasta inflacije. Zaoštravanje konkurencije osjetilo se i u ovoj oblasti,
kroz prodor institucionalnih investitora i komercijalnih banaka.

Donošenjem Zakona o modernizaciji finansijskih usluga (tj. Gramm-Leach-Bliley Act) 1999. u USA
ponovo je srušen »kineski zid« između investicionih banaka,

komercijalnih banaka, osiguravajućih kompanija i dr. FIs (fenomen finansijskih supermarketa).

Vodeće investicione banke u svijetu do 2007. god. bile su: Citigroup, J.P. Morgan Chase, Deutsche
Bank, Morgan Stanley Dean Witter, Goldman Sachs, Merrill Lynch, Credit Suisse First Boston, Bear
Stearns i dr.

Prema podacima iz 2005., od preko 600 finansijskih holding kompanija koje su imale dozvolu da rade
u USA, 55 jeupravljalo filijalama koje su se bavile investicionim bankarstvom.

Međutim, globalna finansijska kriza koja je izbila u USA 2007. god. teško je pogodila najveće
investicione banke zbog njihovih rizičnih ulaganja, tako da su neke propale (Lehman Brothers), ili bile
preuzete od strane drugih banaka (Morgan Stanley), ili su bile prinuđene da se organizuju kao
bankarske holding kompanije (Goldman Sachs, Merrill Lynch), tako da mnogi smatraju da je time
okončano »zlatno doba« investicionog bankarstva koje je profitiralo na institucionalnoj neuređenosti
svog poslovanja.

37.Podjela investicionog bankarstva

Investicione banke u USA grupišu se na:

- najveće ili bulge bracket (npr. Goldman Sachs & Co., Merril Lynch, Saloman Brothers Inc. i dr.);

- glavne ili major bracket (Bear Stearns & Co., Smith Barney, Kidder Peabody), takođe velike
investicione banke koje pružaju sve fin. usluge, ali nemaju isti status kao najveće;

- sporedne (submajor), tj. kompanije iz Njujorka koje su usmjerene prema određenom segmentu
investitora i manjim kompanijama;

- regionalne (regionals), koje su slične prethodnim, ali se nalaze van Njujorka i pružaju usluge
lokalnim kompanijama;
- butici (boutiques), tj. firme koje se specijalizuju za jednu glavnu aktivnost i nekoliko sporednih, zbog
čega ih nazivaju specijalizovanim prodavnicama.

Organizaciona struktura investicionih banaka u USA:

- ortakluk (npr. Goldman Sachs),

- konglomeratska jedinica (npr. Saloman Brothers) ili

- dioničko društvo (npr. Merril Lynch).

38.Razlike između zajmovnog i investicionog portfolija banke

Postoje tri bitne razlike između plasmana banaka u zajmove i investicije (vrijednosne papire):**

- zajmovi se odobravaju preduzećima imajući u vidu dugoročne komitentske odnose kao i lične veze
sa menadžerima, dok su investicije nepersonalne.
- Kod zajmova je pravilo da tražioci pokreću inicijativu za dobijanje zajmova, dok kod kupovine
vrijednosnih papira na sekundarnom tržištu inicijativu imaju kupci (investitori). Kod kupovine
vrijednosnih papira banke kao investitiori biraju tajming koji njima najviše odgovara.
- Banke drže zajmove po pravilu do roka dospjeća, tako d se smatra da su zajmovi nelikvidna aktiva
banaka. Međutim, banka može vrijednosne papire, koje drži u svojoj aktivi, da proda na finansijskom
tržištu u svakom momentu, što posebno važi za državne papire za koje postoji duboko sekundarno
tržište.
39.Podjela investicije banke u HOV

HOV što ih banke drže u svojim aktivama mogu se, iz aspekta ročnosti, podijeliti u sljedeće dvije
kategorije:

1. Sekundarne rezerve likvidnosti ili kamatonosne sekundarne rezervne aktive služe za

održavanje likvidnosti u slučajuiznenadnog odliva depozita. One predstavljaju značajan dio
ukupnih rezervi likvidnosti budući da su primarne rezerve likvidnosti, koje se nalaze na
transakcionim depozitima banaka, nekamatonosne. U principu, kao sekundarnu rezervu
likvidnosti banke koriste visokokvalitetne kratkoročne obveznice koje su lako utržive na
sekundarnom tržištu.
2. Plasmani na tzv. investicionom računu se odnose na HOV koje banke prevalentno drže u cilju
sticanja dohotka i uticaja na visinu kamatnog rizika. U principu, u investicioni račun banaka
ulaze srednjoročne i dugoročne HOV.

Dok sekundarne rezerve prvenstveno obezbjeđuju likvidnost banaka, premda ujedno ostaruju
kamatni dohodak i služe za regulisanje kamatnog rizika, dotle HOV na investicionom računu banaka
prvenstveno služe za sticanje kamatnog dohotka i za regulisanje kamatnog rizika.

40.Ciljevi investicione politike banke

 obezbjeđivanje likvidnosti banaka,

  ostvarivanje kamatnog dohotka ili prinosa (prinosi HOV podrazumijevaju periodične kamatne
dohotke i kapitalne dobitke, koji nastaju usljed povećanja tržišne cijene HOV) i
 kontrolu ili regulisanje kamatnog rizika.

41. Vrste rizika kod vodjenja investicione politike banke (navesti i objasniti)

1.) Kreditni rizik predstavlja stepen vjerovatnoće da obveznica ne bude naplaćena o roku dospjeća. U
razvijenim tržišnim ekonomijama takav rizik praktično ne postoji za državne obveznice, ali postoje
različiti stepeni kreditnog rizika širokoj skali korporacijskih obveznica. Stoga bankarski menadžment
mora jasno da formuliše smjernice svoje investicione politike. U tom smisli je neophodno da se
precizira kji je stepen kreditnog rizika prihvatljiv za banku.
2.) Kamatni rizik proističe iz činjenice da promjena tržišnih kamatnih stopa inverzno utiče na
promjenu tržišne cijene obveznica. Kada tržišne kamatne stope padaju, cijene obveznica rastu i
obratno. Na toj osnovi dolazi i do oscilacije tržišne vrijednosti ivesticionog portfolija banke uporedo
sa promjenama tržišnih kamatnih stopa.
3.) Rizik inflacije pojavljuje se ukoliko dođe do neočekivane (neanticipirane) inflacije koja nije uzeta u
obzir prilikom formiranja nominalnih kamatnih stopa. U tom slučaju svi investitori u obveznice
ostvaruju kapitalni gubitak izračunat u realnoj kupovnoj snazi novca. Među investitorima nalaze se i
banke koje u tomslučaju snose kapitalne gubitke. Stoga je bitno da banke kao i drugi investitori
realno procijene stopu inflacije koja će postojati u toku životnog vijeka dotične obveznice, kako bi
realno anticipirana topa inflacije bila ugrađena u nominalnu kamatnu stopu.
4.) Rizik likvidnosti postoji ukoliko neke obveznice u investicionom portfoliju banke ne mogu da budu
prodate na sekundarnom tržištu u svakom momentu. Već je rečeno da taj rizik bar u razvijenim
tržišnim ekonomijma ne postoji za državne vrijednosne papire, posebno kratkoročne. Kod ostalih
papira postoji izvjestan stepen rizika nelikvidnosti koji banka uzima u obzir prilikom ocjene optimalne
strukture investicionog portfolija.
42. pet empirijskih pravila vezanih za funkcionisanje trzista obveznica(NAVESTI I OBJASNITI)

U praksi funkcionisanja tržišta obveznica formirano je nekoliko empirijskih pravila u pogledu cijena
obveznica.**

1.) Cijene obveznica su inverzno povezane sa tržišnim kamatnim stopama.

2.) Kamatne stope kod kratkoročnih obveznica teže da osciliraju više nego kamatne stope kod
dugoročnih obveznica.
3.) Oscilacije cijena dugoročnih obveznica su veće nego kod kratkoročnih obveznica.
4.) Ukoliko su kamatne (kuponske) stpe niže, utoliko je tržišna cijena osjetljivija na promjenu prinosa.
5.) Kamatna stopa teži da raste u periodima inflacije i da pada kada se očekuje ad nivoa cijena.

43.Ročna struktura kamatnih stopa-teorije

Teorija očekivanja** polazi od pretpostavke da su svi segmenti finansijskg tržišta međusobno

čvrsto povezani putem cjenovnog mehanizma. Investitori nastoje da izvrše plasmane isključivo na
bazi najviše kamatne stope n finansijskom tržištu polazeći od kriterijuma maksimizacije svoga profia.
Stoga investitori ne pokazuju preferencije u pogledu rokova dospijeća obveznica. Sve obveznice u
datoj klasi rizika-nezavisno od njihove ročnosti-tretiraju se kao perfektni supstituti. Investitori prave
kombinacije svojih portfolija kako bi dobili najviše stope prinosa. Usljed postojanja velikog broja
transfera koji učestvuju u konkurenciji na finansijskom tržištu, a posebno usljed postojanja
arbitražnih transakcija postoji tendencija da se formira ravnoteža prinosa na kratkoročne i dugoročne
obveznice. Oblik krive prinosa je funkcija predviđanja (očekivanja) budućh prinosa od strane
investitora.
Rastuća kriva prinosa je indikacija da se očekuje porast kratoročnih kamatnih stopa iznad tekućeg
nivoa u narednom periodu. Opadajuća kriva prinosa ukazuje da investitori očekuju da će u narednom
periodu doći do sniženja kratkoročnih kamatnih stopa. Teorija očekivanja naglašava da se
kratkoročne i duoročne kamatne stope kreću uvijek zajedno, pri čemu su kratkoročne kamatne stope
osnovica i za formiranje određene konfiguracije u ročnoj strukturi. Dugoročne kamatne stope su u
teoriji očekivanja koncipirane kao geometrijski prosjek serija tekućih i budućih kratkoročnih kamatnih
stopa, čije su kombinovane ročnosti jednake životnom vijeku dugoročne obveznice. Testiranje teorije
očekivanja, posebno u izloženoj varijanti, može se izvršiti u slučaju kada država odluči da refinansira
dospjele kratkoročne obveznice putem emisije dugoročnih obveznica u istom iznosu.

Teorija segmentiranih tržišta **bitno se razlikuje od teorije očekivanja time što pretpostavlja da
finansijsko tržište nije čvrsto integrisano na bazi kamatnih stopa već da je segmentirano. To znači da
se finansijsko tržište sastoji od nekoliko subtržišta na kojima dominiraju obveznice određenih
ročnosti. Ova fragmentalizacija finansijskog tržišta povezana je i sa postojanjem različitih finansijskih
institucija koje imaju različite finansijske strukture. Razlika između teorije očekivanja i teorije
segmentiranih tržišta može se vidjeti na primjeru kada država vrši velike finansijske transakcije koje
impliciraju promjenu ročne ročne strukture državnih obveznica. Tako država ože da emituje velike
količine dugoročnih obveznica i da istovremeno kupuje (povlači) velike količine kratkoročnih
obveznica. U tom slučaju, teorija fragmentiranih tržišta implicira da dolazi do pada cijena dugoročnih
državnih obveznica odnosno do porasta dugoročnih kamatnih stopa. Kod kratkročnih državnih
obveznica dolazi do porasta tržišne cijene i pada kratkoročne kamatne stope. Dakle, u ovom slučaju
se ostavaruje kriva prinosa sa pozitivnim nagibom. Nedostatak teorije fragmentiranih tržišta sastoji se
u tome što ova teorija nije u stanju da objasni empirijsku činjenicu zašto kamatne stope teže da se
kreću zajedno.

Kompozitna teorija ili teorija preferencijalnih plasmana** povezuje u jedinstvenu cjelinu koncepte
očekivanja, premije likvidnosti i tržišne segmentacije. Institucionalni investitori teže da formiraju
takve preferencijalne plasmane, odnosno željene oblike u kojima drže svoje portfolije koji su u skladu
sa njihovim preferencijama rizika, likvidnosti, planskim periodima držanja finansijskih aktiva,
obavezama koje im određuju regulatorne vlasti itd. Na osnovu pomenutih motiva, institucionalni
investitori teže da drže preferencijalne plasmane na skali onih ročnosti obveznica koje su najviše u
skladu sa njihovim motivima odnosno u krajnjoj liniji u skladu sa njihovim finansijskim strukturama.
Teorija preferencijalnih plasmana predstavlja kombinaciju teorije očekivanja i teorije segmentiranih
tržišta, jer naglašava kako formiranje specifičnih portfolio struktura, u zavisnosti od karakteristika
poslovanja određenih tipova institucionalnih investitora, tako i korektivni uticaj visine stope prinosa
na obveznice sa specifičnom ročnom strukturom. Teorija preferencijalnih plasmana ukazuje da je
kamatna stopa na dugoročne obveznice jednaka prosječnim kamatnim stopama na kratkoročne
obveznice u vremenskom roku trajanja dugoročne obveznice plus ročna premija koja se formira na
bazi odnosa ponude i tražnje za tom obveznicom.

U cjelini se može zaključiti da teorija očekivanja ukazuje na fundamentalne veze između raznih
segmenata finansijskog tržišta koje se ostvaruje preko složenog tržišnog mehanizma kamatnih stopa.
Teorija segmentiranih tržišta pretjerano naglašava postojanje različitih subtržišta na bazi djelovanja
raznih tipova institucionalnih investitora sa specifičnim finansijskim strukturama i portfolio
strategijama. Tako se došlo do teorije preferencijalnih plasmana koja sintetizuje obje predhodne
teorije.

44.Strategija portfolija obveznica

U principu banka (finansijska institucija) bira između dvije osnovne strategije investicione (portfolio)
politike:

- pasivne i
- aktivne strategije.**
Pasivna investiciona strategija **znači da banka formira određeni portfolio vrijednosih papira i drži
ga do isteka njihovih ročnosti. Kod ove strategije najbitnije je da se bankarski menadžment opredijeli
za kvalitet obveznica koje želi da drži u svojim aktivama. Treba istaći da su godišnje stope prnosa
utoliko više ukoliko je rejting obveznica niži, što automatski povlači povećani kreditni rizik.
Pretpostavlja se da bankarski menadžment bia takvu strukturu obveznica koje imaju relativno visok
kreditni rejting. Sem toga, bankarski menadžment mora u svojoj portfolijo strategiji da precizno
utvrdi maksimalne rokove dospijeća obveznica koje su za banku prihvatljive. Ukoliko banka izabere
pasivnu portfolijo strategiju obveznica,ona je u prvom redu zainteresovana za zadovoljavajuću stopu
prinosa koja se dobija na obveznice boljeg kvaliteta. Radi se o strategiji koja ne teži da ostavri profit iz
kratkoročnih transakcija, polazeći od oscilacija tržišnih cijena obveznica i pojave privremeno
potcjenjenih ili precijenjenih obveznica.

Jedna od konkretizacija pasivne strategije portfolio obveznica jeste strategija ročnih merdevina.
**Radi se o pristupu u kojem portfolio menadžeri inicijalno određuju maksimalno prihavtljivu ročnost
obveznica koje drže do roka dospjeća. Zatim se cjelokupan portfolio obveznica dijeli u jednake
proporcije obveznica koje dospjevaju svake godine.

Druga varijanta pasivne strategije portfolija obveznica jeste „ barbell“ ročna strategija. Ona se sastoji
u tome da banka stalno drži kombinaciju kratkoročnih i vrlo dugoročnh obvaeznica u svom portfoliju.
Ova strategija se zasniva na dvjema raličitim funkcijama vrijednosnih papira u aktivama banaka.
Kratkoročne obveznice banka drži u cilju održavanja likvidnosti likvidnosti, a dugoročne obveznice
prenstveno u cilju obezbjeđenja veće stope prinosa. Kod operacionalizacije ove strategije top
menadžment banke mora da fiksira proporciju između kratkoročnih i dugoročnih obveznica koja se
zatim permanentno sprovodi u dugom vremenskom periodu.

Aktivna inevsticiona strategija** na planu portfolio obveznica implicira da banka (ili neka druga
finansijska institucija) vrši kratkoročne transakcije na finansijskom tržištu u cilju operativne promjene
svoje portfolio strukture obveznica. To znači da banka prije isteka rokova dospijeća prodaje obveznica
iz svog portfolija i istovremeno kupuje druge obveznice kako bi ostvarila dobit na bazi promjena
tržišnih cijena. Kod sprovođenja aktivne investicione politike, bankarska institucija mora da raspolaže
adekvatnim iznosom transakcionog novca, da bi u svakom momentu mogla da interveniše i da kupi
obveznice koje smatra da su u tom momentu potcijenjene. Istovremeno banka koja sprovodi aktivnu
investicionu strategiju mora da ima investicione analitičare koji permanentno prate kretanje na
finansijskom tržištu i dolaze do zaključka koje obveznice treba kupiti koje prodati.

U sprovođenju aktivne portfolio strategije investicioni analitičari i portfolio menadžeri polaze od krive
prinosa na obveznice. Iz promjena u konfiguraciji krive prinosa, koja se formira na bazi anticipacija
velikog broja tržišnih učesnika, portfolio menadžeri donose svoje zaključke u pogledu budućih
kretanja tržišnih kamatnih stopa i stopa prinosa. U uzlaznoj fazi ekonomskih ciklusa dolazi do porasta
tržišnih kamatnih stopa i do sniženja tržišne cijene obveznica. U recesionoj fazi cikličnih kretanja
dolazi do sniženja kamatnih stopa i porasta tržišne cijene obveznica. Kriva prinosa formira se u
kontekstu kamatnog ciklusa, pri čemu dolazi do divergencije u ketanju kratkoročnih i dugoročnih
kamatnih stopa. U fazi kada su kamatne stope na finansijskom tržištu relativno niske, investicioni
menadžeri očekuju porast stopa prinosa u narednom periodu.

Nezavisno od cikličnih oscilacija koje se odslikavaju na krivu prinosa, aktivna investiciona politika
koristi i tzv supstitucione svopove. Ove transakcije zasnivaju se na tome da obveznice sličnih
karakterisitka (u pogledu kamatnih stopa, rejtinga, ročnosti itd) mogu ponekad da pokažu različite
stope prinosa. U tim situacijama inveticioni menadžeri nastoje da brzo kupe obveznice koje su
potcijenjene u zamjenu za obveznice koje su do tada držali u svojim aktivama. Usljed povećane
tražnje za potcijenjenim obveznicama, njihova cijena će porasti. Kada dođe do porasta cijene,
portfolio menadžeri koji su na vrijeme kupili potcijenjene obveznice ostvaruju kapitalni dobitak.

Izbor između akivne i pasivne portfolio strategije na sektoru obveznica zavisi od generalne strategije
dotične banke (finansijske institucije) u pogledu stepena averzije prema tržišnim rizicima. Radi se
jednostavno o tome da li dotična banka želi da ostavri veću očekivanu stopu prinosa ali uz
prihvatanje povećanog tržišnog rizika ili prihvata nešto nižu očekivanu stopu prinosa koja je povezana
sa nižim tržišnim rizikom.

45.Funkcije banka na primarnom tržištu kapitala

Tri su osnovne funkcije investicionih banaka (konzorcijuma investicionih banaka, pri čemu jedna
banka vrši ulogu glavog koordinatora, radi raspodjele rizika) na primarnom tržištu kapitala (kod
emisije dionica i obveznica kompanija), i to:

1. savjetodavna funkcija (npr. analiza fin. potreba kompanija i preporuka adekvatnih metoda
finansiranja),- odnosi se na procjene:** količine vrijednosnih papira koje mogu da budu
emitovane na primarnom tržištu, uslova pod koima emisija može da bude uspješno obavljena
i tajming emitovanja papira, imajući u vidu tekuće oscilacije likvidnosti na primarnom tržištu.
2. garantna (underwriting) funkcija (otkup cijele ili dijela emisije HOV)- u vezi sa konkretnom
emisijom vrijednosnih papira kompanije. Ova funcija sastoji se u tome da investiciona banka
može da garantuje kompaniji-emitentu da će predviđena količina akcija i/ili obveznica biti
prodata na primarnom tržištu po predviđenim cijenama i uslovima. i
3. distributivna (prodajna) funkcija (finalna prodaja HOV širokoj publici).- sastoji se u prodaji
emitovanih hartija od vrijednosti preko prodajne marže koju oraganizuju investicione banke
odnosno univerzalne banke. U funkciji preuzimanja garantnog rizika i organizovanja prodajne
kampanje, investicione banke nastupaju u konzorcijumu , posebno kada se radi o plasmanu
vrijednosnih papira putem javne ponude na otvorenom tržištu.
46.Funkcije banaka na sekundarnom tržištu kapitala

Uloga banaka na sekundarnom tržištu kapitala sastoji se u vršenju dilerskih i brokerskih funkcija. Ove
funkcije mogu da obavljaju samostalne dilersko-brokerske firme, mada se tim poslovima bave i banke
(investicione-univerzalne). U funkciji brokera banke samo tehnički sprovode naloge svojih
komitenata u vezi kupovine ili prodaje akcija i obveznica. Neke banke drže izvjestan broj
najfrekventnijih vrijednosnih papira u sojim filijalama, tako da na šalterima mogu neposredno da
obavljaju kupovne i prodajne transakcije sa svojim komitentima. Ukoliko nemaju odgovarajuće papire
banke preko svojih rokera izvršavaju ove transakcije na berzi ili vanberzanskom tržištu po tekućim
cijenama. U obavljanju funkcije dilera banke rade za sopstveni račun, što pretpostavlja da imaju
zalihe određenih vrsta vrijednosnih papira. U tom smislu banke mogu da se za neke papire pojave
kao market mejkeri, što znači da su u obavezi da u svakom momentu imaju formiranu kupovnu i
prodajnu cijenu za određene papire. Dileri su obavezni da izvrše kupovne i prodajne transakcije po
tim cijenama u okviru određenih količina. Pri tome dileri mogu da u svakom momentu izvrše
promjene tih cijena, tako da se kupovne i prodajne cijene kod market mejkera stalno mijenjaju u
zavisnosti od pulsiranja tržišta. Za kvalitetnije papire postoji obično više market mejkera, tako da se
cijene na tržištu formiraju pod pritiskom jake konkurencije odgovarajućih market mejkera, što utiče
na sužavanje razlike između kupovne i prodajne cijene. Prednost gornjeg sistema trgovine za
investitore je u tome da u svakom momentu mogu da izvrše kupovinu ili prodaju određenih papira
preko brokera. Naime, market mejkeri obezbjeđuju kontinuitet tržišta putem stalne ponude i tražnje
određenih vrijednosnih papira. Da bi se permanentno održavala tržišna ravnoteža između ponude i
tražnje za vrijednosne papire za koje postoje market mejkeri, cijene ovih papira se kontinuelno
mijenjaju u toku poslovnog dana. Banke u funkciji brokera ostvaruju zaradu u vidu provizije za
izvršene usluge komitentima.

U funkciji dilera banke ostvaruju zaradu na dva načina. Prvi način je marža između prodajne i
kupovne cijene vrijednosnih papira. Pored toga postoji mogućnost da se ostvari zarada, ali i gubitak
vezi sa promjenom cijena vrijednosnih papira koje dileridrže na zalihama. Banke kao dileri moraju da
vode rčuna o budućim kretanjima prinosa odnosno cijena vrijednosnih papira na finansijskom tržištu.
Ako se očekuje porast cijena papira u neposredno predstojećem periodu, banke povećavaju zalihe
hartija od vrijednosti i zauzimaju „dugu“ (vlasničku) poziciju. Drugi način- Ukoliko banke očekuju pad
cijena vrijednosnih papira, one teže da ih prodaju tj., zauzimaju „kratku“ poziciju. Pri tome banke
moguda izvrše terminsku prodaju vrijednosnih papira, koje ne posjeduju, u nastojanju da ostvare
špekulativnu dobit iz kasnije kupovine tih papira po sniženim cijenama.

47. Tri prednosti posrednicke uloge IF-ova za sektor stanovnistva (navesti i objasniti).

Glavne prednosti posredničke uloge investicionih fondova za sektor stanovništva jesu:**

- portfolio diverzifikacija,
- profesionalni portfolio menadžment i
- bolja marketabilnost nove finansijske aktive.

- Portfolio diverzifikacija je bitan faktor za smanjenje nesistemskih rizika putem držanja raznih
vrsta vrijednosnih papira. Sistemski rizici proističu iz funkcionisanja finansijskog tržišta i oni se ne
mogu smanjiti diverzifikacijom. Smanjivanje portfolio fizika diverzifikacijom radi se tako što
domaćinstvo ili investitor kupuje akcije investicionog fonda pa indirektno postaje proporcionalni
suvlasnik ukupnog portfolia investicionog fonda u kojem se nalazi velika masa raznovrsnih i
selekcioniranih vrijedosnih papira. Pojedinačni investitor ne bi bio u stanju da izvrši takvu
diverzifikaciju rizika prvobitno jer nema dovoljno kapitala za ulaganje.
- Kupovinom akcija investicionog fonda domaćinstvo istovremeno kupuje tzv. Know how
profesionalnih portfolio menadžera. Portfolio menadžeri odgovorni su za selekciju vrijednosnih
papira koji inicijalno ulaze u portfolio investicionog fonda kao i za kasnije kupovine i prodaje
vrijednosnih papira na tržištu kapitala u cilju da se obezbijedi optimalna portfolio struktura.
- Individualni investitori mogu da budu stimulirani da kupuju akcije investicionih fondova
ukoliko su one lakše marketabilne nego vrijednosni papiri na kojima se kacije investicionih fondova
zasnivaju.
48. Otvoreni (uzajamni) fondovi versus zatvorenih IF-ova.

- Otvoreni investicioni fondovi ** spremni su da u svakom momentu kupe ili prodaju svoje
akcije. To znači da bilansni nivo ovog fonda nije fiksiran, već se stalno prilagođava zahtjevima
investitora. Ovi fondovi nisu registrovani na berzi, jer individualni investitori ostvaruju kupovne i
prodajne transakcije direktno u kontaktu sa dotičnim otvorenim investicionim fondom.
- Zatvoreni investicioni fondovi ** emituju fiksni iznos svojih akcija koje inicijalno prodaju na
primarnom tržištu akcija putem javne ponude. Tako ovi fondovi emituju dodatne kvantume svojih
akcija povremeno i to u dužim vremenskim intervalima.
49. Kako se odredjuje provizija IF-ova?

Investicioni fondovi finansiraju troškove svog poslovanja putem provizija koje plaćaju investitori. U
američkoj praksi postoje tri varijante pokrivanja provozije. **

1. Najčešće primjenjena varijanta je da investicioni fond naplaćuje proviziju kada individualni

investitor kupuje akcije investicionog fonda. Kod svake kupovine akcija investitori plaćaju punu
tržišnu cijenu neto aktive fonda, preračunate na jednu akciju, plus proviziju. Ukoliko kupac akcija
otvorenog fonda kasnije proda akcije fondu, dobija punu vrijednost neto aktive fonda na bazi jedne
akcije. Provizija se kreće u rasponu između max dozvoljene stope od 8,5% pa sve do 1%.
2. drugi modalitet sastoji se u tome da se provizija ne naplaćuje prilikom kupovine akcija fonda od
strane investitora već se naplaćuje na drugi način kasnije. Provozija se naplaćuje u pFunom iznosu
samo ako investitor proda akciju investicionom fondu u okviru određenog perioda poslije kupovine.
3. treći modalitet u američkoj praksi jeste da se plaća godišnja provizija u iznosu od 1,25% na
prosječnu tržišnu vrijednost akcije. U ovom slučaju provizija se naplaćuje svake godine dokle god
investitor ima u posjedu akcije dotičnog investicionog fonda.
50. Specijalizovani IF-ovi (podjela).

U razvijenim tržišnim ekonomijama investicioni fondovi su po pravilu specijalizovani. Generalna

sistematizacija investicionih fondova je sljedeća:

- investicioni fondovi koji sredstva ulažu u akcije,

- investicioni fondovi koji sredstva ulažu u obveznice,
- investicioni fondovi koji sredstva ulažu u instrumente novčanog tržišta.

Tipovi investicionih fondova sa karatkerističnim plasmanom sredstava su:

 plasman u akcije domaćih kvalitetnih kompanija,

 plasman u akcije kompanija u određenoj zemlji,
 plasman u akcije kompanija određene privredne grane,
 plasman u akcije kompanija koje su prošle kroz proces stečaja ili im stečaj prijeti,
 plasman u akcije indeksiranih fondova,
 plasman u državne obveznice,
  plasman u obveznice korporacija visokog kvaliteta,
 plasman u obveznice korporacija niskog kvaliteta,
 plasman u municipalne obveznice,
 plasman u balansirane investicione fondove (akcije i obveznice) i
 plasman u kratkoročne obveznice novčanog tržišta.

III PARCIJALA

1. Pojasniti pojam platnih ili plasticnih kartica i njihove vrste (kreditne, debitne,
prepaid).

Plastična kartica se obično definiše kao mali komad kartona ili plastike koji sadrži neko sredstvo
za identifikaciju (npr.potpis ili sliku), što omogućava osobi na koju kartica glasi da kupuje robu ili
usluge na teret svog računa, koji se periodično zadužuje. 
Omogućavajući klijentima da svoje obaveze izmiruju kreditnom/debitnom karticom, prodavac ili
davalac usluga ubrzava tok finansijskih sredstava i smanjuje troškove naplate. Banka, ili druga
institucija koje je dotične kartice izdala, prihvata obaveze koje stvaraju imaoci kartica kada se ove
obaveze prezentiraju za naplatu. Na taj način uključena je garancija banke odnosno institucije koje je
kartice izdala u pogledu isplate prodavcu za robu ili usluge, čime je smanjen kreditni rizik za
prodavca. Ujedno, otklanja se potreba za klasičnim fakturisanjem, što ima za posljedicu potencijalno
značajno sniženje tehničkih i administrativnih troškova same naplate. Treba napomenuti i da su
istraživanja dokazala da je porast obima prodaje, zabilježen posljednjih decenija, dijelom rezultat
uvođenja plastičnih kartica, što takođe predstavlja značajan moment za prodavce. Posrednici u ovom
obliku plaćanja zarađuju na članarinama koje naplaćuju od svojih komitenama, na provizijama kojima
naplaćuju svoje usluge, ali isto tako i naplatom kamata neurednim komitentima. Takođe, manje je
opterećenost šaltera u bankama, a na ovaj način su njihovi klijenti zadovoljniji, jer je usluga koju im
pružaju potpunija. Sa druge strane, plaćanje karticom za kupca znači svojevrsnu odgodu plaćanja ili
kratkoročno zaduživanje, što je za njega svakako privlačna pogodnost. Plaćanje karticom putem
Interneta nudi kupcu sve uobičajene prednosti takvog načina plaćanja, uvećan za komfor koji je
karakterističan za bezgotovinsko plaćanje. Osim toga plastična kartica konzumentu pruža mogućnost
da u svakom momentu može kupiti robe i usluge, u zemlji ili u inostranstvu. Osim toga, upotreba
kartica je jako jednostavna, one pružaju veću sigurnost u slučaju gubitka nego pri nošenju gotovine,
sredstva su kupcu raspoloživa u svako vrijeme i predstavljaju uštedu vremena, s obzirom da nema
potrebe za odlaskom u banku i čekanjem u redu.

1. Kreditne kartice
Kreditne kartice pojavile su se u Sjedinjenim Državama tokom 1920-ih godina, kada su pojedine
firme, poput naftnih kompanija i lanaca hotela, počele da ih izdaju svojim potrošačima. Ovakve
kreditne kartice bile su zatvorenog tipa, tj. mogle su da se koriste samo u prodajnim/uslužnim
objektima kompanije koja ih je izdala. 
Prvu univerzalnu kreditnu karticu, koja je mogla da se koristi u raznovrsnim prodajnim/uslužnim
objektima, izdavao je Diner's Club, Inc., 1950.godine. U ovom sistemu, kompanija koja posluje
kreditnim karticama (Diner's Club) naplaćuje vlasnicima kartica godišnju proviziju, a njihove račune
zadužuje mjesečno ili godišnje. Firme-kooperanti širom svijeta plaćaju provizije za usluge Diner's
Cluba u rasponu od 4 do 7% od ukupnog iznosa računa.
Kreditna kartica, u današnjem smislu te riječi, je kartica koja dokazuje da je njenom vlasniku
odobrena kreditna linija. Ona omogućava vlasniku da kupuje i/ili podiže gotovinu do prethodno
utvrđenog iznosa. Vlasnik kreditne kartice pri kupovini samo potpiše račun - s tim računom nastaje
kreditna razmjena. Prodavac plaća izdavaocu kartice proviziju za svaku transakciju, dok vlasnik kartice
ne plaća nikakvu naknadu, ali mu se uglavnom naplaćuje godišnja provizija, kao i provizija pri
podizanju novca na automatima. 
Najčešće su kreditne kartice sa revolvirajućim kreditom, gdje banka svakom korisniku odobrava
kreditni limit u okviru kojeg korisnik može da se zaduži. Korisnik ima obavezu da mesečno otplaćuje
najmanje dio duga koji je naznačen na mjesečnom izvodu kao "minimalna uplata". Dio duga koji
korisnik ne izmiri se prenosi u naredni mesec i na to zaduženje se dalje plaća kamata.  

2. Debitne kartice

Debitne kartice su novijeg datuma i predstavljaju metod plaćanja kod kojeg se za izvršeno plaćanje
zadužuje transakcioni račun potrošača kod banke i to odmah ili dva-tri dana poslije izvršene
transakcije i to samo do iznosa pokrića na transakcionom računu. 
Debitne kartice su povoljnije za prodavce odnosno davaoce usluga naročito ukoliko se odmah vrši
zaduženje transakcionog računa potrošača korišćenjem on-line veze sa kompjuterskim centrom. Na
taj način prodavci odmah dobijaju novac. Potrošači kod debitnih kartica su u nepovoljnijoj poziciji u
odnosu na kreditne kartice, jer ne koriste kredit do mjesečnog saldiranja. Međutim, potrošači mogu
da dobiju kompenzaciju kod debitnih kartica npr.u vidu diskonta kod kupovine robe ili usluga.

3. Prepaid kartice – elektronski novac

Prepaid kartice su platne kartice koje najčešće nisu vezane uz kreditni ili debitni račun. Kao što im
sam naziv govori, radi se o unaprijed plaćenim karticama, odnosno o karticama koje su ili unaprijed
denominirane na neki iznos ili se na karticu vrši uplata određenog iznosa (punjenje) kojim se onda
raspolaže bezgotovinski. U literaturi i u praksi se prepaid kartice nazivaju i elektronskim novcem. Da
bi se zadovoljila definicija elektronskog novca, moraju biti zadovoljene dvije bitne karakteristike:
Prvo, inicijalni vlasnik elektronskog novca mora unaprijed uplatiti novčanu vrijednost, s tim da se ona
pohranjuje na mikroprocesorskom čipu, koji se nalazi na plastičnoj kartici ili u hard disku personalnog
računara. Drugo, ta novčana vrijednost mora da bude široko prihvaćena u plaćanjima za niz roba i
usluga.
Razlika u odnosu na debitne i kreditne kartice je u tome što se kod elektronskog novca plaćanje vrši
unaprijed (u zamjenu za konvencionalni, kupuje se elektronski novac, koji se kasnije upotrebljava za
plaćanja), kod debitnih kartica se plaćanje vrši u momentu kupovine, a kod kreditnih se plaćanje vrši
naknadno.
Postoje dva sistema u tehnologiji korištenja elektronskog novca. U sistemu depozitnog tipa,
kompanija koja emituje kartice registruje unaprijed uplaćeni iznos na poseban račun vlasnika
elektronske kartice. Kada vlasnik izvrši kupovinu, elektronska vrijednost se transferiše sa kartice na
terminal trgovinske radnje. Kasnije trgovinska radnja prazni svoj terminal, pa se elektronski novac
prenosi na njen račun kod emitenta kartice. Na kraju se saldo sa ovog računa transferiše na račun
trgovine kod banke, čime se završava proces transformacije elektronskog u bankarski novac, odnosno
depozit. Kod sistema gotovinskog tipa, elektronska vrijednost se ne vraća na bankarski depozit
prodavca, nego se koristi za dalja plaćanja.

Distribucioni sistemi u placanjima na malo.

ATM (automated teller machines) su bankarski automati koji obavljaju rutinske operacije za
korisnike. To su aparati koji sadže mikroprocesore i koji imaju online vezu sa bazom podataka u banci.
U suštini se radi o novom tipu elektronskih filijala savremenih banaka koje mogu da obave niz
rutinskih operacija sa individualnim klijentima. Time se rasterećuje filijalska mreža banaka koja može
da bude znatno redukovana.
Banke su zainteresovane za ekspanziju ATM terminala, jer time smanjuju troškove, odnosno
povećavaju profitabilnost, a za potrošače su ovi terminali značajni, jer rade 24 sata dnevno, a, osim
toga, postavljeni su na pogodnim lokacijama.  
Elementarni oblik ATM su cash dispenser-i koji vrše samo operacije izdavanja gotovog novca na bazi
plastičnih kartica. Kada klijent ubaci karticu u terminal i kada se provjeri identitet klijenta pomoču
njegovog PIN-a, on može da povuče novac do fiksnog limita. Međutim, savremeniji ATM vrši i druge
rutinske operacije, kao što su polaganje novca na transakcione i štedne račune, transfer novca
između transakcionih i štednih računa, izdavanje stanja na računima, bankarska plaćanja itd. U nekim
turističkim zemljama ATM mogu da budu programirane i da vrše zamjenu stranog novca za domaći.

POS (Point-of-Sale) ili EFTPOS je vrlo značajan elektronski sistem koji spaja potrošača, banku i
trgovinu. Radi se o elektronskom sistemu za plaćanja kupljene robe u trgovini putem kreditne ili
debitne kartice. Prvo se vrši identifikacija kupca pomoću njegovog PIN-a i provjerava se rok važenja
kartice. Zatim se preko terminala dolazi u online vezu sa kompjuterom banke koja je dotičnu karticu
izdala, kako bi se provjerilo da li kupac ima dovoljno pokrića za kupovinu, ukoliko se radi o debitnoj
kartici. Ako je u pitanju kreditna kartica, kompjuter provjerava da li kupac ima dovoljno sredstava za
plaćanje u okviru kreditnog limita.  Nakon toga banka autorizuje transakciju i rezerviše novac na
računu vlasnika kartice u iznosu koji je ekvivalentan vrijednosti kupljene robe. Kasnije trgovac
upoređuje autorizacije koje su memorisane u POS terminalu sa potpisanim računima i prenosi
podatke o svakoj autorizovanoj transakciji poslovnoj banci na depozit. Poslovna banka zatim
deponuje iznos svih računa koje je podnio konkretni trgovac na njegov račun, umanjujući ga za
diskontnu proviziju.

HB – Home Banking (Kućno bankarstvo) je sastavni dio daljinskog bankarstva. Radi se o tome da
klijent finansijske institucije koristi kompjuter ili telefon, kao telekomunikacioni link sa kompjuterskim
centrom dotične finansijske institucije. 
Telefonsko bankarstvo koristi se kod standardizovanih usluga banaka, kao što su provjere stanja
računa, transferi novca i transakcije vrijednosnim papirima. Većina banaka danas ima tzv. pozivne
centre, te sisteme koji su bazirani na automatskom prepoznavanju glasa.
Online PC bankarstvo na bazi Intraneta koristi direktnu online komunikacionu vezu između
personalnog računara i kompjuterskog centra banke uz korištenje modema, preko Intraneta.
Online PC bankarstvo na bazi Interneta koristi otvorenu komunikacionu vezu između komitenta i
banke. Danas se za ovakav način obavljanja bankarskih poslova najviše koristi termin elektronsko
bankarstvo. Elektronsko bankarstvo je brz, efikasan i pouzdan sistem koji  omogućava da se putem
Interneta pristupi banci nezavisno od vremena rada banke, 24 sata dnevno, sedam dana u nedjelji.
Ono pruža sljedeće mogućnosti: 
 obavljanje finansijskih transakcija odnosno prenos novcа nа rаčunimа u okviru bаnke i vаn
bаnke, 
 plаćаnje rаčunа, rаte kreditа, pokrivаnje minusа nа tekućem rаčunu,
 uvid u stаnje nа rаčunu, kаrticаmа i po kreditu i drugim tipovimа zаduženjа,
 uvid u promet nа rаčunimа,
 upovinu i prodаju devizа,
 preuzimanje izvoda.

Elektronsko bankarsko poslovanje omogućava preduzećima i građanima da iz  kancelarije odnosno

stana obavljaju plaćanja na brz, efikasan i jeftin način. Elektronsko bankarstvo je jeftinije, jer je
uključenje usluge često bez naknade ili uz nisku naknadu, a naknade za transakcije su povoljnije.
Takođe, kod elektronskog bankarstva nema vremenskog ograničenja. Komfor u korištenju bаnkаrske
usluge bez obzirа nа prаznike, nerаdne dаne, vikende ili dobа dаnа. Osim toga, nije pitаnje sаmo
vremenа nego i mjestа. Ukoliko klijent sа sobom imа neophodne uređаje zа potvrdu sigurnosti
trаnsаkcije sа bilo kog rаčunаrа može pristupiti svojim podаcimа i izvršiti plаćаnje. Korištenjem
elektronskog bankarstva eliminiše se potreba za čekanjem u redovima, kao i za čuvanjem
dokumentacije, budući da su svi podaci pohranjeni u elektronsku bazu, te računar korisnika.

Nedostatak elektronskog poslovanja mogu biti zloupotrebe od strane zaposlenih banke kao i drugih
lica, te smanjena mogućnost upotrebe elektronskog bankarstva u zemljama gdje Internet mreža nije
dovoljno razvijena.

3. Netting sistemi.

Netting sistemi predstavljaju operativnu proceduru poravnanja plaćanja između komercijalnih

banaka, pri kojoj se potraživanja i obaveze plaćanja svake pojedinačne transakcije prebijaju u toku
radnog dana, tako da se definitivna plaćanja na kraju poslovnog dana vrše samo u nekompenziranim
neto iznosima. Proces plaćanja se sastoji iz tri komponente, pri čemu prva komponenta
podrazumijeva izdavanje platnog naloga, druga podrazumijeva procesiranje plaćanja, a treća
komponenta podrazumijeva poravnanje, što predstavlja finalni i neopoziv transfer novca između
komercijalnih banaka.
Netting sistemi podrazumijevaju visok stepen međusobnog povjerenja i kooperacije između
komercijalnih banaka kako ne bi došlo do sistematskog prebacivanja rizika sa jednih banaka na
druge. 
U netting sistemu posebnu ulogu ima klirinška kuća preko koje se organizuje i sprovodi procesiranje
plaćanja i multilateralna kompenzacija i to po pravilu u dnevnim ciklusima, pri čemu centralna banka
ima zadatak da na kraju svakog poslovnog dana sprovodi novčana poravnanja između komercijalnih
banaka, poslije izvršenih multilateralnih dnevnih kompenzacija. Sa aspekta međuzavisnosti i
povezanosti centralne banke i klirinške kuće, razlikuju se dvije grupe netting sistema. 
Struktura prve grupe je takva da klirinška kuća nije u potpunosti vezana za centralnu banku, uslijed
čega centralna banka ne mora nužno da ima obavezu obezbjeđivanja dodatne likvidnosti, a to ne
može ni klirinška kuća, jer nije banka i ne raspolaže kreditnim potencijalom. Obezbjeđenje likvidnosti
se u ovom slučaju vrši sprovođenjem određenih pravila poslovanja banaka i to:
1. određivanje limita – svaka banka na bazi sopstvene i opreznosne procjene određuje veličinu
kreditnog rizika koju prihvata od strane druge banke u sistemu i to je njen bilateralni kreditni limit,
dok se i banci od strane netting sistema dodjeljuje maksimalni iznos negativnog salda do kojeg može
da ide 
2. sve banke kod klirinške kuće uplaćuju kolateral u vidu državnih obveznica
3. sporazum o podjeli gubitaka kojim je određen maksimalni iznos gubitka koji je svaka banka učesnik
u multilateralnom kompenzacionom aranžmanu obavezna da primi na sebe.
U drugoj grupi netting sistema i dalje postoji klirinška kuća, ali je pod većom kontrolom centralne
banke. U ovom slučaju se likvidnost obezbjeđuje putem obaveznih rezervi, kao instrumenta za
popunu dnevne likvidnosti komercijalnih banaka ili odobravanjem superkratkoročnih kredita za
likvidnost bankama koje su solventene, ali privremeno imaju problema sa likvidnošću. Međutim, zbog
pooštrenih kriterija za dobijanje ovih kredita u posljednje vrijeme se oni zamjenjuju repo
transakcijama u kojima komercijalne banke prodaju centralnoj banci državne papire uz obavezu
reotkupa poslije jednog ili nekoliko dana.

4.RTGS ili bruto poravnanje u realnom vremenu

RTGS (real-time gross settlement system) sistem podrazumijeva kontinuirano i instantno procesiranje
platnih instrukcija, što znači da se sistem transfera novca vrši po bruto metodi, jer svaka pojedinačna
platna instrukcija povlači poseban transfer novca. RTGS sistem ima garantovano poravnanje u smislu
transfera novca između računa komercijalnih banaka kod centralne banke, ali samo pod uslovom da
na računu banke ima dovoljno pokrića za dotični novčani transfer.
Pozitivna strana RTGS sistema leži u njegovoj brzini i sigurnosti, a negativna u potrebi veće likvidnosti
komercijalnih banaka da bi sistem mogao da funkcioniše. Ovaj problem je naročito izražen u
razvijenijim zemljama gdje komercijalne banke ekonomišu količinom transakcijskog novca obzirom da
obezbjeđenje likvidnosti podrazumijeva odricanje od kamate koja bi se dobila na bazi alternativne
upotrebe slobodnih novčanih sredstava. Jedan od nedostataka RTGS-a su i visoki troškovi.

5.TARGET.

RTGS sistem koji se koristi na nivou Evropske unije je TARGET (TransEuropean Automated Real-Time
Gross Settlement Express Transfer System). Postao je operativan 04.01.1999. godine, a njime upravlja
Evropska centralna banka. TARGET je elektronska platforma za procesiranje plaćanja koji se sastoji od
nacionalnih RTGS sistema zemalja članica EU i platnog sistema Evropske centralne banke (EPM).
Procesiranje plaćanja počinje time što članice sistema daju platne naloge nacionalnom RTGS sistemu
koji te naloge procesira ukoliko se radi o domaćim plaćanjima. Ako se radi o međunarodnim
plaćanjima onda se platni nalozi procesiraju preko EPM do nacionalnog RTGS sistema zemlje u kojoj
se nalazi banka primaoca plaćanja. 
Svako plaćanje se obavi za nekoliko sekundi što je velika prednost ovog sistema, jer minimizira razne
tipove rizika. Plaćanje preko TARGET sistema vrše se isključivo u jedinstvenoj evropskoj valuti (EURO).
TARGET sistem je prije svega dizajniran za plaćanje velikih vrijednosti, s tim da se  može koristiti i za
plaćanja male vrijednosti, ali nije isplativ, jer je provizija za svaku transakciju fiksno određena. 
Glavne prednosti plaćanja preko TARGET sistema su velika brzina procesiranja i pouzdanost plaćanja,
a ukoliko se jave problemi sa likvidnosti, eurosistem je dizajnirao rješenja u vidu intradnevnih kredita,
koji nisu limitirani i koji su beskamatni.

6.SWIFT.

Ovaj sistem je počeo da funkcioniše sredinom sedamdesetih godina i predstavlja neprofitno dioničko
društvo, u kojem svaka zemlja članica ima učešće u skladu sa učešćem u ukupnom prometu. Njegovu
tehnološku platformu koriste mnogi nacionalni RTGS sistemi kao i TARGET. Preko SWIFT-a se vrše
međunarodna plaćanja elektronskim putem, u kratkom vremenu i veoma sigurno, a trajnost plaćanja
obezbjeđena je putem šifriranja poruka. SWIFT mreža koristi međunarodni standard za elektronsko
transmitovanje svih osnovnih poslovnih dokumenata, tako se prenos poruka ne odnosi samo na
transfere novca već i na mjenjačke poslove, depozite i zajmove sa fiksnim kamatnim stopama,
plaćanja kamata, poslove na deviznom tržištu i slično. 

7.UNUTRAŠNJI PLATNI PROMET BIH

Bankarski sistem BiH čine poslovne banke i Centralna banka i sav platni promet koji se odvija obavlja
se preko ovih subjekata. U osnovi, u unutrašnjem platnom prometu postoje dvije vrste transakcija,
unutarbankarske i međubankarske. U slučaju unutarbankarskih platnih transakcija, kada dva klijenta
imaju račun u istoj komercijalnoj banci, izvršavanje takvog transfera se završava u toj banci,
prebacivanjem sredstava sa računa nalogodavca na račun onoga kome su sredstva upućena. Ovi
nalozi ne prolaze kroz sisteme u Centralnoj banci. S druge strane, međubankarski platni nalozi,
podrazumijevaju plaćanja između klijenata koji imaju račune u različitim komercijalnim bankama. Ti
nalozi moraju proći kroz sisteme u Centralnoj banci. Ti sistemi su RTGS (Real Time Gross Setllement),
odnosno BPRV (bruto poravnanje u realnom vremenu) i drugi sistem žiro kliring, koji radi na principu
neto poravnanja.

1. ŽIRO-KLIRING BiH

U Bosni i Hercegovini se kao netting sistem koristi žiro - kliring koji podrazunijeva plaćanja do
10.000,00 KM. Žiro - kliring predstavlja multilateralni kliring u kojem se sva plaćanja između svih
učesnika u kliringu poravnavaju i samo rezultat tog poravnanja, neto zaduženja ili odobrenja odlaze u
RTGS gdje je poravnanje konačno, pri čemu se ova salda prenesu sa računa banaka koje duguju na
račune banaka koje potražuju. Poravnjanja plaćanja se vrše četiri puta dnevno, u 9:30, 11:30, 13:30 i
u 15:30. 
Žiro- kliring koristi SWIFT formate poruka, ali ne i SWIFT mrežu. Platni nalozi usmjereni u ovaj sistem
moraju glasiti na BAM, moraju biti u elektronskoj formi, u propisanim fajlovima, zaštićeni šifrom,
popunjeni u skladu sa standardima SWIFTA i važećim odredbama za domaće platne transakcije.
Centralna banaka je obezbijedila bez naknade svim bankama telekomunikacione linije i neophodnu
računarsku i komunikacionu opremu, uključujući i sigurnosne elemente, te su sve banke, u ovisnosti u
kojem dijelu BiH se nalaze, vezane za podklirinške kuće u Banja Luci, Mostaru i Sarajevu, a koje su
povezane sa žiro - kliring centrom u Centralnoj banci u Sarajevu.
Centralna banka je dodatnim zahtjevima i rigoroznom politikom obezbijedila sistem od problema
likvidnosti i oni se u dosadašnjem periodu nisu javljali. Centralna banka komercijalnim bankama u žiro
- kliringu naplaćuje naknadu fiksno po poruci, bez obzira na iznos, a u zavisnosti od vremena
poravnanja. Kroz sistem žiro kliringa godišnje se realizuje oko 98% naloga, čija vrijednost je manja od
20% ukupnog iznosa svih međubankarskih naloga.

2. RTGS BiH

RTGS BiH predstavlja pojedinačno poravnanje platnih naloga koje se odvija u okviru SWIFT mreže.
Može se koristiti za sva plaćanja, a obavezno za ona koja prelaze iznos od 10.000,00 KM. Veoma je
siguran, jer koristi sve prednosti SWIFT mreže, te onemogućava poravnanje naloga za koje
predhodno nisu obezbijeđena sredstva tj. ne postoji mogućnost da račun banke ode u minus.
Centralna banka naplaćuje komercijalnim bankama naknade za ova plaćanja, bez obzira na iznos, a u
zavisnosti od vremena u kojem se nalog izvršava. S druge strane komercijalne banke klijentima
naplaćuju naknade u skladu sa sa svojom poslovnom politikom. Kroz sistem BPRV godišnje se
realizuje svega 2% naloga, čija vrijednost je veća od 80% ukupnog iznosa svih međubankarskih
naloga.

Ovaj sistem sadrži CAS (Central Accounting System – Centralni računovodstveni sistem) u kome su u
Centralnoj banci sredstva banaka koje učestvuju u platnim transakcijama i gdje se vrši poravnanje
platnih naloga. U sistemu je ugrađen SWIFT Y COPY kao jedan od mogućih načina toka finansijske
poruke od pošiljaoca do primaoca, uključujući i poravnanje u Centralnoj banci. 

U praksi Y COPY mode znači da poruka pošiljaoca koju je naslovio direktno na primaoca na svom putu
dolazi u Centralnu banku gdje se u navedenom Y COPY iskopira dio poruke bitan za poravnanje i
odlazi u CAS gdje se automatski zaduži račun pošiljaoca, a odobri račun primaoca, naravno ukoliko na
računu pošiljaoca ima dovoljno sredstava. Kada se ova operacija obavi, sistem generiše novu poruku
koja se vraća u Y COPY i dozvoljava originalnoj poruci da nastavi put do krajnjeg odredišta - banke
primaoca. (Slika a) Ova banka, kada primi poruku od banke pošiljaoca promptno može sredstva
odobriti klijentu, jer je dobijanjem poruke automatski dobila i sredstva na svoj račun. Zato se i govori
o poravnanju u realnom vremenu, obzirom da u istom momentu jedna banka šalje poruku i zadužuje
račun klijenta koji vrši plaćanje, sredstva se prenose sa računa te banke na drugu banku, a ova opet
istog momenta može odobriti račun klijenta kome su sredstva upućena. 

Funkcionisanje RTGS sistema 

(Slika a) Izvršeno plaćanje

Ukoliko na računu pošiljaoca nema dovoljno sredstava, poravnanje će biti odbijeno. (Slika b) CAS šalje
poruku o tome u Y COPY, odakle se pošiljaocu proslijeđuje poruka o nemogućnosti izvršenja plaćanja.

Funkcionisanje RTGS sistema 

(Slika b) Neizvršeno plaćanje