1

Biblioteka
AMBROZIJA

knjiga 311.

izvršna urednica:
Sandra Ukalović

Hanif Kureishi
Dok mu osluškujem srce

izdavač:
V.B.Z. d o.o.
10010 Zagreb, Dračevička 12
tel: 01/6235-419, fax: 01/6235-418
e-mail: info@vbz.hr
www.vbz.hr

za izdavača:
Boško Zatezalo

urednik knjige:
Borivoj Radaković

lektura:
Borivoj Radaković

korektura:
Lađa Žigo

grafička priprema:
V.B.Z. studio, Zagreb

tisak:
Grafički zavod Hrvatske d o.o.
Zagreb srpanj 2011.

2
 HANIF KUREISHI

Dok mu oskuškujem srce

3
biblioteka
AMBROZIJA

knjiga 311.

naslov izvornika:
Hanif Kureishi
MY EAR AT HIS HEART

copyright © Hanif Kureishi, 2004

All rights reserved.

copyright © 2011. za hrvatsko izdanje:

V.B.Z. d.o.o.
Zagreb

4
DOK ČITAM OCA

»Tvrdim da je ovo najbolje Kureishijevo djelo, kad se uzmu u obzir svi mediji u
kojima je radio. Ovo je iznimno dirljiva i do boli iskrena knjiga«.
Guardian

Hanif Kureishi rođen je i odrastao u Kentu. Na King’s Collegeu u Londonu završio je

studij filozofije. 1981. godine dodijeljena mu je nagrada George Devine za drame
»Predgrađe« i »Granica«, a 1982. je postao kućni spisatelj kazališta Royal Court Theatre.
Godine 1984. napisao je »Moju lijepu praonicu«, koja je nominirana za nagradu Oscar u
kategoriji najboljeg scenarija. Drugi scenarij bio mu je »Sammy i Rosie se ševe« (1987.),
a slijedi ga »London me ubija« (1991.). »Buddha iz predgrađa« 1990. godine dobio je
nagradu Whitbread za najbolji prvi roman, a BBC ga je 1993. godine ekranizirao u obliku
serije u četiri dijela. Njegovu verziju Brechtove »Majke Hrabrost« postavila su kazališta
Roxal Shakespeare Company i Royal National Theatre. Drugi roman »Crni album«
objavljenje 1995. godine. Zajedno s Jonom Savaeom uredio je »Faberovu knjigu popa«
(1995.). Prva zbirka kratkih priča pod naslovom »Ljubav u tužnim vremenima«
objavljena mu je 1997. godine. Priča »Moj sin fanatik« iz te zbirke 1998. ekranizirana je
na filmskom platnu. Treći roman »Intima« objavljen je 1998., a film istog naslova,
temeljen na tom romanu i drugim pričama tog autora, snimljen je 2001. godine, a iste je
godine na Berlinskom filmskom festivalu osvojio nagradu Zlatni medvjed. Drama »Spavaj
sa mnom« 1999. premijerno je prikazana u kazalištu Royal National Theatre. Druga
zbirka pripovjetki »Ponoć cijeli dan« izdana je 2000. godine, a četvrti roman »Gabrielov
dar« 2001. »Tijelo: i sedam priča« i zbirka eseja »Sanjati i maštati« objavljene su 2002.
Prema najnovijem scenariju »Majka« snimljen je film u režiji Rogera Michella 2003.
godine. U ožujku 2004. godine kazalište Hampstead Theatre postavilo je dramu »Kad
padne noć«. Spisatelj je nositelj naslova Chevalier de L’Ordre des Arts et des Lettres.

5
 Za moju majku i moje sinove

6
01.

NA PODU U KUTU moje radne sobe ispod gomile papira izviruje pohaban zeleni fascikl u
kojemu se nalazi rukopis za koji vjerujem da će mi otkriti mnogo o mom ocu i vlastitoj
mi prošlosti. Ali od trena kad sam ga pronašao, samo bacam pogled na njega, pa
odvraćam pogled, pa se prihvaćam nečeg drugog i ne poduzimam ništa. Rukopis sam
dobio prije nekoliko tjedana, a pojavio se nakon više od jedanaest godina. To je roman
što ga je napisao moj otac, baština riječi, možda zakašnjela oporuka – još ne znam što
sadrži. Poput svih njegovih književnih djela, ni to nikada nije objavljeno. Mislim da bih ga
trebao pročitati.
Kad mi je prvi put pala na pamet ideja za knjigu što je sada pišem dok sam jedne noći
budan ležao u krevetu, a prije otkrića tatina teksta, namjeravao sam je započeti drugim
knjigama. Razmišljao sam o prošlosti, što ovih dana često činim, vraćao se sve dalje i
dublje te pomislio da bi jedan od načina da ponovno iskusim svoju mladost bio da iznova
pročitam pisce koje sam volio kao mladić. Vratio bih se, primjerice, Kerouacu,
Dostojevskom, Salingeru, Orwellu, Hesseu, lanu Flemingu i Wildeu te pokušao saznati
mogu li još jednom nastaniti svjetove koje su jednom davno upravo oni stvorili u moj
svijesti, odnosno kroz njih odrediti sebe.
Osim što je trebala govoriti o piscima koji su mi najviše značili, ta je knjiga trebala
opisivati i razdoblje 1960-ih i 1970-ih u usporedbi sa sadašnjošću, s određenim
dijelovima konteksta u kojem se odvijalo početno, a zatim i ponovljeno čitanje. Nadao
sam se da će svaka pojedina knjiga oživjeti sjećanja na okolnosti u kojima je pročitana. I
tako sam počeo razmišljati o tome što mi svaka od tih knjiga znači.
Ma tko još bio u njoj, smjesta sam se odlučio usredotočiti na Čehova, njegova pisma,
drame i priče. Bio je on jedan od omiljenih spisatelja moga oca, čovjek i liječnik o kojem
smo često znali raspravljati. Svaka knjiga sadrži neki vlastiti stav prema životu i većinu
tih pristupa čovjek s vremenom preraste; baš kao odumrle veze, više nam ne nude ništa.
No, mene još uvijek zanimaju Čehov i brojni glasovi u njegovim djelima i često pomišljam
na to da se vratim ne samo njegovim knjigama, već njemu kao čovjeku, njegovu načinu
razmišljanja i osjećajima, pitanjima koja je postavljao.
Tijekom 1970-ih, tog osobito ideološki obojenog razdoblja agresivnog
samodefiniranja, i ja sam dosegnuo određenu razinu političke osviještenosti kao i
svijesti o samome sebi. Žene, homoseksualci i crnci počeli su pričati novu ili neotkrivenu
verziju svoje povijesti. Ako ste željeli raditi u kazalištu, kao što sam ja želio, bilo je
nemoguće izbjeći tvrdnju da je kultura neminovno politična. S obzirom na to da je Trocki
napisao: »Funkcija umjetnosti u našem vremenu određena je njezinim stavom prema
revoluciji«, jedino pitanje za pisce bilo je »koji je moj stav?«, i »što radim?«. (Niste smjeli
pitati »Koja revolucija?« jer biste time sami sebe isključili iz razgovora.)
Kad nisam znao koja je svrha mog pisanja ili kad sam želio o svom pozivu razmišljati
kao istraživanju ideja i karaktera, sjetio bih se Čehova. On je bio suptilan pisac, vrhunski
pjesnik raspada iluzija, patnje i statičnosti te kao i Albert Camus, čovjek koji je uvidio da
nitko nema nikakve koristi od toga da drugu osobu stjera u ideološki kut.
Knjiga koju sam isprva namjeravao napisati trebala je imati »slobodnu« formu, biti
sličnija dnevniku negoli kritičkom osvrtu i govoriti o načinu na koji tkogod čita ili koristi
književnost kao i bilo što drugo. Konačno, za mene je rijetkost odjednom pročitati knjigu
7
od početka do kraja. Čitam, živim, vraćam se knjizi, zaboravljam tko su likovi (naročito
ako imaju ruska imena), počnem čitati drugu knjigu, odustanem i od nje, odem na odmor
i možda doguram i do kraja, s tim da sam zaboravio početak.
Kao adolescent, pa i s dvadeset i trideset i koju čitao sam dosljedno, pa čak i ozbiljno.
Kad kažem ozbiljno, mislim na to da sam čitao stvari koje nisam želio čitati, čak sam i
radio bilješke u nadi da će to pomoći tekstu da postane dio mene. Mislio sam da sam do
šesnaeste godine imao prilično slabo obrazovanje. Odnosno, kako sam pročitao toliko
romana koji tematiziraju život u srednjoj školi (a činilo se da ništa drugo tada nije ulazilo
u lektiru) razvio sam zastrašujuće fantazije o tim načitanim srednjoškolcima, klincima
poput mog oca, koji su znali latinski i razumjeli sintaksu. Bio sam uvjeren da će biti
napredniji od mene, intelektualno, pa stoga i društveno. Ljudi će željeti saslušati što oni
govore.
Od pročitanog sam zahtijevao da mi proširi znanje i ono što sam smatrao svojim
»opredjeljenjem«. To je podrazumijevalo rađanje novih ideja koje bi služile kao oruđe ili
upute i omogućile mi da se osjećam manje bespomoćnim na ovome svijetu, manje
lišenim, manje djetetom. Ako znate što očekivati, tada to više nije toliko zastrašujuće jer
ste spremni, kao da vam je netko dao kartu budućnosti. Majka i sestra bile su mi potpun
misterij, pa sam, na primjer, želio saznati što više o seksu, o tome kakve su žene, što
osjećaju i o čemu razmišljaju, razlikuje li se to od misli i osjećaja muškaraca, posebice
kad potonji nisu prisutni. Kad sam i sâm počeo pisati, želio sam doznati što se događa na
književnoj sceni, o čemu razmišljaju i što rade ostali pisci, kako simboliziraju suvremeni
svijet i što ja u tome mogu učiniti.
Premda sebe smatram nedovoljno obrazovanim (nedovoljno za što?), prije nekoliko
godina moja majka je na tavanu naše stare kuće u predgrađu, gdje još uvijek stanuje,
pronašla bilježnicu s omotom od starih tapeta. U nju sam 1964., kad mi je bilo deset
godina, počeo zapisivati knjige koje sam pročitao. Vjerojatno sam u to doba počeo
zapisivati sve u stalno rastuću gomilu bilježnica pompoznih naziva, kao da svijet postaje
stvaran tek kad se pretoči u riječi. Kad se danas sjetim toga, pomalo mi je čudno da sam
pod »obrazovanjem« uvijek mislio na čitanje, nagomilavanje informacija. Primjerice,
nikad nisam o njemu razmišljao kao o iskustvu, osjećaju, užitku ili razgovoru.
Na vlastito iznenađenje, 1964. godine sam pročitao stotinu dvadeset i dvije knjige.
Nešto Arthura Ransoma, i previše Enid Blyton, Edith Nesbitt, Marka Twaina, Richmala
Cromptona, opskurna djela kao što su »Pakistanski kriket« i »Pustolovne priče za
dječake« koju je napisalo »mnoštvo ljudi«, »Stalky&Co«, te »Knjigu o džungli«.
Četiri godine kasnije, 1968., ton se mijenja. Siječanj započinje romanom »Planinar
Billy Burner«, ali slijedi ga »Čovjek sa zlatnim pištoljem«, za kojim se nastavlja »Američki
agent u Scotland Yardu« Petera Cheyneyja. Nakon toga idu »Iz Rusije s ljubavlju«,
»Svetac«, »Priča o Freddieju Trumanu«, P.G. Wodehouse, Mickey Spillane, biografija The
Beatlesa Huntera Daviesa (u zagradama se navodi »drugo čitanje«, što je neobično za
mene u toj fazi). Zadnja knjiga na popisu je »Kako pisati i prodati književno djelo«
Harryja Edwarda Neala.
1974. godine trebao sam biti na fakultetu, ali nije mi se dalo ići na predavanja.
Uostalom, bio sam učenik, mirno sam sjedio i slušao od svoje pete godine. Zapravo sam
pisao i živio s djevojkom u Morecambeu u Lancashireu, hladnu i zaboravljenom obalnom
gradiću nedaleko od nuklearne elektrane Heysham Head. Bilo mi je to prvi put da ne
živim s roditeljima. Jednom prilikom smo stopirali do Lake Districta, a obično smo šetali
po liticama i pješčanim plažama i slušali glazbu. S vremena na vrijeme kuhali smo

8
goleme obroke od pet ili šest slijedova i jeli sve dok se više ne bismo mogli pomaknuti,
pa smo se nakon toga samo strovaljivali u krevet.
Morecambe je bio daleko od Londona. U tome je i bila stvar. Da odem od kuće i iznova
izgradim život na nekom drugom mjestu, gdje će režim biti još strožiji, pa ću ga se stoga i
više pridržavati. Tako sam veći dio vremena provodio iza zatvorenih vrata, a 1970.
godine sam u dnevnik zapisao: »Zamisao je da uopće ne izlazim iz sobe.« To je i moj otac
želio od prvog trenutka kad je pomislio da bih trebao postati pisac, a radna soba je već
bila jedino mjesto na kojem sam se osjećao sigurno, što je osjećaj koji me pratio
godinama i još je uvijek do određene mjere prisutan. Djevojka me zadirkivala zbog
navike da sve zapisujem, kao i zbog popisa, bilježnica i mnogočega drugog. (I dalje pišem
popise, ali sada o drugim stvarima.) Tijekom tog razdoblja čitao sam Satrea, Camusa,
Alana Wattsa i Becketta, a onda popis prestaje. Možda sam se nakratko odvažio izići u
svijet među ljude. Posljednji upis su »Lijepi i prokleti« Francisa Scotta Fitzgeralda, kojih
se gotovo uopće ne sjećam, osim prizora uplakane žene na krevetu, polulude, kako grli
cipelu. Naravno, sviđalo mi se sve iole erotično. A toga baš i nije bilo. »Ljubavnika Lady
Chatterley«, »Lolitu«, pa čak i »Lovca u žitu«, tada smatranog »prljavom« knjigom, tata je
držao u spavaćoj sobi. Niti jedan od njih nije me pretjerano uzbudio. James Bond je bio
bolji, a Harold Robbins je predstavljao slasno i besramno zadovoljstvo. Moja djevojka, po
zanimanju učiteljica, upoznala me s djelima Philipa Rotha i Erice Jong, kao i Milesa
Daviesa i Mahlera.
No oko nekih drugih autora još se premišljam. Neodložno je pitanje poluskrivene
knjige u fasciklu koja izviruje iz gomile drugih papira u mojoj sobi, papira za koje tek
trebam napraviti mjesta, koji kao da me prekoravaju svaki put kad ih pogledam. Moram
priznati, znam da se u fasciklu nalazi roman pod naslovom »Odrastati u Indiji«. Moj otac,
koji je radio u pakistanskom veleposlanstvu u Londonu, cijelog je života pisao romane,
pripovijetke te drame za pozornicu i radio drame. Mislim da je ukupno napisao bar četiri
romana, premda su ih razni izdavači i agenti sve do jednoga odbili objaviti, što je bilo
traumatično iskustvo za cijelu obitelj koja je ta odbijanja shvaćala osobno. Ali tata je
uspio objaviti novinske tekstove o Pakistanu, o skvošu i kriketu, te je napisao dvije
knjige o Pakistanu za mlade.
Siguran sam da je »Odrastati u Indiji« njegov posljednji roman, vjerojatno napisan
nakon operacije srca, nakon što su mu ugradili premosnicu, kad više nije radio u
veleposlanstvu u kojemu je proveo veći dio svog radnog vijeka. Nemam pojma što
očekivati od tatina romana, ali pretpostavljam da ću se šokirati, da će me dirnuti i
malčice uznemiriti. Hoće li biti grozan, remek djelo, ili nešto između? Hoće li mi reći
premalo, previše ili točno koliko treba? Zašto oklijevam? Pitam se sadrži li kakvu poruku
za mene i kako ću na nju reagirati.
Moj je otac, kao i njegova brojna braća, oduvijek čitao mnogo i ozbiljno. Kad bi se
sastali, dok su čistili lule i pušili, razgovarali su o književnosti i politici te razmjenjivali
knjige. Vjerojatno je znanje među njima predstavljalo neku vrst natjecanja; voljeli su se
prepirati, a intelektualna napetost među njima uvijek je bila povišena, gotovo ubitačna,
kao da se hrvaju. S ocem sam subotom išao u »ulicu knjiga«, ulicu Charing Cross, samo
mi dečki, a za to vrijeme majka je sestru vodila na satove baleta. Sam grad predstavljao
je otkriće i nadu za ovog mršavog, niskog, tamnoputog dječačića iz pregrađa koji prelazi
rijeku vlakom, pored siromašnih predgrađa Herne Hill i Brixton. Ta sjajna imperijalna
metropola puna golemih kipova bila je zastrašujuća: statue muškaraca praznih pogleda
prekrivene ptičjim izmetom i medaljama, koji su nekoć zapovijedali velikim vojskama i
vladali narodima. To je za mene bilo Carstvo: propast i ti ostaci. Za mog oca nije bilo isto

9
jer on je živio u vrijeme Imperija, što sam ja tek počinjao uviđati kad je govorio o svom
djetinjstvu, o određenu događaju vezanom uz oca ili kojeg učitelja, kad bi ispričao neku
pošalicu, ništa što bi nas rastužilo.
Djeca čuju gomilu priča u brojnim oblicima i prije no što ih nauče čitati. No, središte
obrazovanja je njihovo uvođenje u trajnu priču. To su obiteljske legende ili tradicija u
raznolikim verzijama koje im roditelji i ostali članovi porodice pokušavaju utisnuti u
pamćenje. Što god da se drugo događalo u mom životu, kroz knjige sam ulazio u naraciju,
odnosno mit koji se ticao čitanja i pisaca kao određene vrste prijenosa obiteljske priče.
Sport, točnije kriket, bio je dio tog mita. Vjerojatno nitko od nas ne bi znao ispričati taj
mit. Ali svejedno se unutar obitelji komuniciralo o važnim stvarima, o tome kako bih ja
trebao živjeti i tko bih trebao postati. Ako već svako dijete ima vlastito mjesto u
obiteljskom snu ili obiteljskom gospodarstvu, a roditelji imaju plan za dijete, niti
roditelji, niti dijete ne mogu biti sigurni u njega.
Nije iznenađenje da sam do trenutka kad sam napustio roditeljski dom razvio veliko
povjerenje u knjige. Premda dijelim očeve propuste u pročitanoj književnosti te se ni
meni ne sviđa ono što se njemu nije sviđalo (ništa nije trajnije od naslijeđene fobije iz
djetinjstva), znao sam da postoji knjiga za svako raspoloženje, da postoji knjiga koja će ti
promijeniti raspoloženje, knjiga koja će te potaknuti na drugačiji način razmišljanja,
osjećanja i postojanja. Dok ih čitaš, u umu ti se rađaju nove misli, slike i fantazije. Prava
te knjiga, baš poput droge, može dovesti i tjednima zadržati u željenom stanju uma.
Nakon što sam diplomirao na londonskom sveučilištu, kamo sam se prebacio nakon
samo jedne godine na sjeveru, pokušao sam, prema očevim željama, postati pisac. Jutra
sam provodio pišući, a poslijepodne bih šetao gradom. Bilo je to besciljno lutanje, očevim
riječima »šalabazanje«, tijekom kojega sam upoznavao London po ulicama i licima,
priželjkivao osobu s kojom bih mogao porazgovarati, djevojku s kojom bih provodio
vrijeme te posjećivao antikvarijate, kojih je tada bilo mnogo više nego danas, a u kojima
su se uvijek mogle pronaći neobične stvari. Vjerojatno sam bio i više nego pomalo
despresivan. Iz znatiželje sam počeo jednom tjedno odlaziti u zastarjelu ludnicu u
Surreyju, gdje su me šokirali drogirani luđaci obrijanih glava koji su mumljali po
hodnicima i jedan starac koji je uvijek nosio baletnu haljinicu. Uvjeravao sam samoga
sebe da onamo odlazim kako bih omogućio štićenicima doticaj s vanjskim svijetom, ali u
biti sam o mentalnim poremećajima želio doznati više nego što piše u knjigama. Koliko
sam i sâm lud? Nadzornik mi je dodijelio »prijateljevanje« s bljedoputom Njemicom,
ljepoticom koja je živjela na trgu milijunaša, Boltonsu u južnom Kensingtonu. Bila je
gotovo paralizirana, kao jedan od ranih Freudovih pacijenata i podsjećala me na citat
Anne Carson, »...živci se iz nje izlijevaju kao plamenovi razbuktale vatre«. Oba roditelja
nedavno su joj počinila samoubojstvo, jedno od njih skokom kroz prozor. Sjedili bismo u
njezinom stanu i gledali zastore kako se zibaju na vjetru. Ponekad bismo se dotaknuli
usnama. Iskreno se trudila, ali nije me uspijevala razvedriti.
Vjerojatno sam tada uvidio da ne možeš biti podložan volji knjige, da te ona neće
poljubiti, razgovarati s tobom niti ti donijeti šalicu čaja. Postaneš gladan i počneš se
osjećati zakinuto, premda ne znaš što ti nedostaje, samo zato što ti je rečeno da će ti
priče pružiti toliko toga. Zacijelo knjige mogu izliječiti usamljenost i tešku realnost
stvarnih drugih ljudi.
Moja potraga za knjigama uskoro je postala svakodnevna. U tome je i bila stvar. Iako
danas ne pišem mnogo, imam naviku svakoga dana doći u radnu sobu i sjediti ovdje kao
da radim na nečemu. Pišem u sobi na prvom katu svog doma u zapadnom Londonu, u
kojoj imam dva računala i okružen sam knjigama, glazbenim CD-ima, fotografijama i

10
dječjim crtežima. Tu je i stari majčin crtež oca. Imam na desetke pisaljki, većinom očevih
naliv-pera, koja obožavam čistiti i puniti. Više volim pisati rukom nego tipkati jer je
pokret rukom sličniji crtanju, zapravo žvrljanju, i unutarnjim kretanjima. U biti su to
navike, svakodnevna ponavljanja. Nešto novo tek je isprika za staru, uvijek istu stvar.
Tako znaš gdje si. Beckettova djela prepuna su takvih opsesija – mogli bismo to nazvati
estetikom uzaludnih ponavljanja.
Nemojte misliti da nisam primijetio kako su mnogi umjetnici u istoj mjeri ovisni o
ritualima koji okružuju njihovu umjetnost (tišinom, papirom, pripremom, bacanjem
zgužvanih papira u kantu za smeće) koliko i samim predmetom te umjetnosti. Nakon
nekoliko godina postaje očito da umjetnost postoji samo kako bi zadovoljila ritual, koji je
najvažniji. Ako niste opsesivni, ne možete biti umjetnik, bez obzira na to koliko ste
maštoviti. Ipak, ponekad mi se čini da sjedam za stol u radnoj sobi samo da bih udovoljio
ocu. To bi moglo biti objašnjenje zašto sam pritom toliko bijesan i zašto ne znam što
uraditi kad dovršim posao. Ali da je samo to u pitanju, već bih odavno pronašao drugo
zanimanje.
Sada kad sam se konačno odvažio na ovaj čitalački projekt i kada mislim da bih
stvarno trebao započeti, uzimam rukopis iz fascikla i prelistavam ga. Dok ga nakratko
držim u rukama prije nego što ga zamijenim drugom knjigom, razmišljam o tome što bih
trebao učiniti s tim predmetom, odnosno darom od oca. To kao da je pismo koje sam
dobio od mrtvih, dostavljeno desetak godina prekasno. Ipak, bez obzira na to koliko
dugo ležala nepročitana, mišljenja sam da knjiga postaje stvarna čak i ako je samo jedna
osoba otvori i pokuša primiti njenu poruku. Nakon pogleda na tipfelere, prekrižene
dijelove i nažvrljane dodatke u toj knjizi počinjem razmišljati o ograničenjima masovno
proizvedenog romana koji se doima neosobnim, objektivnim i autoritativnim. Ponekad
maštam o izradi vlastitih knjiga, koje bi bile ispisane rukopisom, tintom različitih boja i
koje bi uključivale fotografije, crteže i alternativne verzije, jer bi to dalo pravi dojam
njihova stvaralačkog procesa.
Pazim da ne zaboravim uvjete u kojima je pisao moj otac. Veći dio mog odrastanja
proveo je u bolesničkoj postelji. Ili je bio u bolnici, ili se oporavljao, ili se spremao vratiti
na posao, ili se iznova razboljevao. Njegov otac bio je vojni liječnik koji je želio da mu i
sinovi i kćeri postanu liječnici. Začudno, nijedan nije, premda je tata pazio da mnogo
vremena provodi s liječnicima kao i, preko lokalne knjižnice, s učiteljima Zena i
svakakvim budistima te književnim »doktorima duše« poput Junga i Alana Wattsa.
Umjesto odbačenog Islama tata, musliman koji je s dvadeset i kojom napustio Indiju i
nikada se više nije onamo vratio, kao duševni lijek je kod kuće stvorio religiju od knjiga
iz knjižnice, nezadovoljstva i književnih ambicija. Mora da mu je raspoloženje dizala
činjenica da nije jedini mistik iz predgrađa. Alan Watts rođen je nedaleko odavde, u
Chislehurstu, išao je u školu u obližnjem Bickleyju prije nego što je otišao u školu King’s
u Canterburyju, koju je pohađao i onaj drugi liječnik – spisatelj Somerset Maugham i o
njoj pisao u knjizi »Ljudsko robovanje«. Watts se nakon toga preselio u Bromley.
Djelomično je kroz Wattsa, koji se s vremena na vrijeme pojavljivao na televiziji,
»kontrakultura« ušla u naš dom. Watts, koji je prvu knjigu objavio s devetnaest godina,
pisao je i o Jungu. Jedne nedjelje navečer sredinom 1960-ih, na televiziji je prikazan
intervju Johna Freemana s Carlom Jungom. Moja je majka, nekarakteristično strastveno
za sebe, izjavila: »Taj čovjek ima dobar život. Život mu je fascinantan i vrijedan.« I meni
osobno su neko vrijeme Jungove slabosti i religijska razmatranja bila zanimljivija od
Freudove strogosti i seksualnih razmatranja.

11
 Tek kasnije, nakon što sam pročitao o Jungovim eksperimentima s »asocijacijama
riječi«, zainteresirao sam se za »automatsko pisanje«. Kad me to nije daleko odvelo,
vratio sam se slobodnim asocijacijama kao načinu opuštanja vlastite imaginacije. Ranije
sam, u spisateljskom smislu, radio po »školskom modelu«, misleći da će se značajne
riječi i slike poboljšati ukoliko naporno radiš da bi ih ispisao.
Za mog oca je tijekom tog razdoblja bolest značila mogućnost da će usred noći u kuću
pristići liječnik kojemu će pidžama izvirivati ispod rukava i nogavica odijela, nakon čega
će uslijediti plavo svjetlo kola hitne pomoći i bijedna, najednom kao umanjena hrpica –
tata – koju u njih unose. Tada sam bio tinejdžer, opsjednut vlastitom odjećom i frizurom,
i pitao se što predstavljam ženama. (1974. sam u dnevnik zapisao: »Joanna je pričala o
danu kad me dovela kući na večeru i rekla da joj je žao što sam se onesvijestio i pijan
zaspao jer me željela bolje upoznati.«) Uz takve preokupacije, nikako nisam mogao
dovoljno suosjećati s tatom. Kao da tvoja robusnost, energična znatiželja i seksualni
entuzijazam predstavljaju uvredu patnji tvojih roditelja, njihovu gubitku snage i
potencije. Kako da živiš svoj život kad ti otac ne uspijeva živjeti svoj?
Ali u krevetu se piše jednako dobro koliko i bilo gdje drugdje. Mislim da je otac
napisao cijeli roman »Odrastati u Indiji« ležeći sa starom dječjom pločom za pisanje u
krilu na koju je pričvrstio papir. Kad se osjećao bolje, pretipkavao je napisano i nosio
tekst u poštu, a zatim bismo svi zajedno čekali. Neko je vrijeme postojala nada da će
uskoro postati uspješan pisac.
Ovu je knjigu prije nekoliko mjeseci otkrila moj agentica. Nemam pojma koliko joj je
stajala u uredu, ali otac je preminuo prije jedanaest godina. Nikada je prije nisam vidio.
Nakon što sam navršio šesnaest godina, više nisam čitao njegova djela i nisam mu dao da
čita što sam ja napisao. Njegova je gruba i zajedljiva kritika bila nepodnošljiva, pa sam i
ja postao preoštar prema njemu. Želio sam vidjeti kako pati.
Osim toga, postoje i određena saznanja pred kojima ste oprezni, podaci o roditeljima
za koje niste sigurni želite li ih probaviti, kao da se samo želite odlučiti u vezi s njima i
nastaviti živjeti vlastiti život. S druge strane, voljno neznanje nije dobro. Odlučio sam
pogledati što se nalazi u njegovoj knjizi. Bit će to dobar način da se na neko vrijeme
okanim Čehova. Iako moj otac to ne bi odobrio. Bio je marljiv, znao je što želi i uvijek
davao do znanja, baš kao i moja majka, da po cijele dane radi stvari koje ne želi raditi.
Stoga ne smijemo tratiti vrijeme. (Najednom mi je na pamet pala neobična rečenica iz
jednog Čehovljeva pisma Maksimu Gorkom: »Ti si mlada i snažna osoba puna života; da
sam na tvom mjestu, otputio bih se u Indiju.«)
Budući da sam gotovo do odrasle dobi iz neposredne blizine proučavao svoje roditelje
i budući da još uvijek o njima razmišljam i sanjam gotovo svakog dana, dobar dio onoga
što »znam« možda su samo moje vlastite pretpostavke i izmišljotine. Dakle, ovo će moje
djelo u slobodnoj formi vjerojatno biti bliže istini nego što bih želio. Ali nadam se da će
me to istraživanje odvesti mnogo dalje.
Konačno vadim loše istipkane listove iz fascikla, polažem ih na kauč u radnoj sobi,
stavljam šalicu kave na dohvat ruke i brzo pregledavam cijelu knjigu. Dok tako brzo
čitam, ne upijam detalje. No, otkrivam da se radi o ocu, njegovim roditeljima i bar
jednom od braće. Radnja se odvija u Pooni i Bombaju, pred kraj razdoblja britanskog
kolonijalizma. Idemo »na put u Indiju«.
Uzbuđeno koračam po sobi. Pronalazak ove knjige istovjetan je otkriću škrinje
prepune fotografija koje moraš detaljno pregledati, jednu po jednu. No, ljudi na tim
fotografijama šute, a o kontekstu i osjećajima koji se kriju iza osmijeha možemo samo
nagađati. U eseju »Što nam je dano« iz zbirke »Snovi i planovi«, po prvi sam put počeo

12
pisati o ocu izvan fikcije, pokušavao se prisjetiti koliko je želio biti priznat kao spisatelj i
što je to značilo za našu obitelj. Ali dosad mi se nije pružio ovakav pristup prošlosti. Dok
otvaram vrata prošlosti sačuvane u riječima, zamišljam da se ovdje nalazi neki trag ili
ključ očeva života, načina njegova života s mojom majkom, prirodi moga odgoja, te
političkog konteksta i odnosa prema kolonijalizmu. Tata opet razgovara sa mnom, i to ne
samo u mojim mislima.
Treba mi jedan dan da knjigu pročitam kako treba. Kad je prođem, šokiran sam koliko
mi je toga rekla i s koliko toga ću se morati boriti sada kad sam zašao u ovaj labirint.
Hoću li se do izlaska iz njega promijeniti? I, što je još važnije, hoće li se tata promijeniti?

13
02.

PRVO POGLAVLJE ROMANA »Odrastati u Indiji« nazvano je »Povratak u prošlost. Kraj

tridesetih«.
Jednu stvar odmah moram razjasniti. Iako je tatina knjiga napisana u trećem licu, s
tim da se povremeno kao »slučajno« prebacuje u prvo, moram reći da mi se čini kako
neću moći pobjeći od čitanja njegovih priča kao osobnih istina, ako već ne zbog detalja,
onda zbog osjećaja. Kao i svakog romanopisca, i mene iritira kad mi djela svode na
autobiografske elemente, kao da sam jednostavno zapisao što se dogodilo. Često pisanje
nije toliko odraz iskustva već nadomjestak za nj, zamjena, a ne ponovno proživljavanje,
neka vrsta sanjarenja. Nemoguće je razmrsiti veze između života i pripovijedanja o
životu. Ipak, što god tata napisao, ja ću ga sada pokušati rekonstruirati iz ovih
fragmenata i tragova, pokušati smjestiti njegovo »sebstvo« u ove krhotine imaginacije.
Jer, gdje još mogu tražiti? U »Portretu jedne dame« Henryja Jamesa, Madame Merle kaže:
»Ne postoji potpuno osamljen muškarac ili žena; svi smo mi sačinjeni od skupina
pripadnosti. Kako nazvati vlastito ‘sopstvo’? Gdje ono počinje? Gdje završava? Ono se
pretače u sve što nam pripada, a zatim se vraća.«
Sjećam se kako je otac uporno uvjeravao i mene i moju agenticu da je njegova knjiga
roman. Kad je agentica dala naslutiti da bi možda lakše objavio tu knjigu ukoliko je
nazove memoarima, otac je nastavio tvrditi da se radi o fikciji. Zauzeo je čvrst stav: »Od
toga neću odustati, ni pod koju cijenu.«
Priznajem, knjiga je prepuna dijaloga, likova i dramatiziranih prizora. Možda je ocu
bilo potrebno da ta knjiga bude roman baš zato što sadrži toliko istine. Mogao je
progovoriti samo pod krinkom likova i priče. Ipak, poput bilo kojeg umjetničkog djela,
knjiga je niz iluzija i koliko god bile uvjerljive, koliko god sebe prepoznate u likovima i
njihovim nedoumicama, iznad svih likova stoji onaj najvažniji. To je skriveni autor koji
se nalazi svuda i nigdje, i sam sanjar, prevarant koji vas je nasamario, a s kojim se i
poistovjećujete. Kad sam kao mladić znao naići na pisca koji mi se sviđao, davao sam se u
ludu potragu za svime što je bilo napisano o njemu. On ili ona, kao i samo djelo, zatim bi
postajali predmet, izvor riječi. Ako je taj pisac volio šešire, ja bih počeo razmišljati o
tome da sebi kupim šešir; kad god sam čitao o Francisu Scottu Fitzgeraldu, osjećao sam
se ponukan da odem u bar. Istina je da mjesto koje spisatelji i autori zauzimaju u javnoj
imaginaciji postoji i onkraj njihovih djela.
Koje god vrste bila ova knjiga koju je tata napisao, ne može se poreći da se svuda u
njoj nalaze otisci prstiju tog prevaranta, odnosno da je pokušao izraditi autoportret (što
je osnovna i tradicionalna težnja), da je pokušao reći nešto o svom životu kroz priču u
čijem se središtu nalazi on sam. To je i poziv drugima da ga pogledaju. No, što ću točno ja
vidjeti? Ljudi uvijek kažu više nego što su namjeravali. Njihove riječi zadobiju vlastiti
život, neku vrst nezavisnog zamaha. Mene pokreće upravo to »pretakanje«.

Moj otac kao dječak

14
 Na sredini knjige nedostaje osamdeset stranica. Za ručkom pitam majku ima li ona
primjerak djela. Nema. Pretpostavljam da će ih biti nemoguće pronaći. Nisu te stranice
jedine koje doprinose dojmu nepotpune naracije. Da sam ja očev urednik (što u biti sada
i jesam, pa da nas dvojica opet, kao nekad u predgrađu, radimo zajedno, ja tipkam na
katu, a on u prizemlju), rekao bih da materijal nije potpuno koherentno organiziran. Otac
kao da skreće s teme, pa opet zastranjuje i ne uspijeva se vratiti na početnu točku kako
se priče razvijaju jedna iz druge, vjerujući da će ga čitatelj željeti slijediti. »Odrastati u
Indiji« kao da odražava obrazac funkcioniranja njegova uma i ne prati formu
konvencionalnih romana. Zbog te raspršenosti na granici je čitljivosti i užitka. Otac me
kroz priče koje je pričao o Indiji, a koje je donio sa sobom, uvlači u Indiju svog
djetinjstva, i mog djetinjstva također.
Mislim da pišem ovu knjigu onako kako je on pisao svoju, kao neku vrst kolaža, u nadi
da će nekako postati koherentna, premda je rascjepkana i razdijeljena, baš poput uma.
Mnogi mladi spisatelji koje poučavam brinu se zbog strukture svojih djela, ali uvijek im
kažem da je na početku forma djela najnezanimljivija stvar u vezi s njim.

»Odrastati u Indiji« započinje gubitkom. Šesnaestogodišnji Shani (očev nadimak bio je

Shannoo) u kući u Pooni sam je s majkom dok ekipa za selidbe pakira obiteljsku
imovinu. Otac, pukovnik Murad, nedavno je podnio ostavku na mjesto vojnog liječnika i
sada namjerava otvoriti vlastitu tvrtku. Kupio je tvornicu sapuna. Danas je u Bombaju s
drugim sinom, Mahmoodom, gdje traži novu kuću.
Shani šeta kućom i vrtom i pita se što će se sa svima njima dogoditi. »Dok je šetao,
dodirivao je stabla indijske datulje, manga, nima, pipala i smokve banjan. Pod njima je s
prijateljima učio, čavrljao, šalio se i jeo sirove plodove manga, a sada je tužan što ih
ostavlja.«
S majkom Bibi je ušao u vjersku raspravu. Shanijev pas je uginuo; Shani je molio, ali
pas se nije vratio. Bibi mu kaže da će gorjeti u paklu ako ne bude vjerovao u moć molitve.
On kao da zna da njegovo propitivanje majčine religije predstavlja neku vrst vrlo
značajne pobune.
Na povratku majci »prošao je kroz blagovaonicu, salon, knjižnicu. Shvatio je da više
nema stolova od mahagonija, kožnih sofa, mughalskih slika, kineskih vaza, japanskih
lutaka, njemačkih vinskih čaša«.

U Pooni, Shanoo krajnje lijevo

Znam da je obitelji Kureishi sigurno bilo iznimno neobično što im je kuća tako prazna.
Premda se u »Odrastati u Indiji« spominje samo jedan brat, u zbilji je bilo dvanaestoro
djece, od kojih je jedno umrlo. Otac je bio treći ili četvrti s kraja. Neka starija djeca
napustila su dom, ali uvijek je netko dolazio i odlazio: u Kinu, Englesku, Ameriku ili
druge dijelove Indije. Možda se otac ovdje riješio ostatka obitelji da bi se usredotočio na
jednog brata, jednu reprezentativnu napetost, pa zato ovo djelo naziva romanom.

15
 S obzirom na to da sam tako sretan zbog pronalaska »Odrastati u Indiji«, odlučio sam
nakon što se vrate iz škole pokazati rukopis svojim starijim sinovima, osmogodišnjim
blizancima i ispričati im ponešto o njemu.
Premda volim sebi govoriti da živim najobičnijim građanskim životom, iz toga ne
proizlazi da živim u potpuno dosadnom svijetu, a upravo takvim sam smatrao život svoje
obitelji u londonskom predgrađu. U »Odrastati u Indiji«, otac i njegova obitelj sele u
grad, Bombaj, ali ja živim u Londonu, gradu čijim sam dijelom oduvijek želio postati.
Toliko toga mi privlači pažnju, čak i kada samo gledam izloge trgovina u susjedstvu u
kojem živim zadnje dvije godine, a koje je sredinom viktorijanskog razdoblja izgrađeno
za bogatiji srednji stalež s velikim obiteljima i brojnim slugama.
Sada su te kuće u vlasništvu dobrostojećih obitelji s au pair dadiljama i čistačicama,
iako su mnoge još uvijek podijeljene na stanove. U kući do naše živi neki španjolski luđak
koji rublje vješa na uže zavezano ispod prozora. Svaki put kad stavi mokro donje rublje
iznad glave građevinskog radnika na ulici, otpočne svađa.
Neke od kuća su preinačene u prenoćišta za siromašne, a u njima žive izbjeglice iz
Somalije i Istočne Europe, koji ponekad kucaju na vrata i traže milostinju. Tu su i
libanonski, japanski, indijski i kineski restorani, kao i nove, moderne zalogajnice i barovi.
Frizeri su Portugalci, pa kad god moji sinovi prođu pored njihove radnje odjeveni u
dresove brazilske nogometne reprezentacije, vlasnik s odobravanjem kima glavom i
osmjehuje se. Brojni saloni rabljenog pokućstva pretvorili su se u slatke male neobične
dućančiće u kojima prodaju torbe ukrašene perlicama ili čestitke, a kad u njih želite ući,
morate pozvoniti. U jednoj od brojnih azijskih trgovina mješovitom robom mnoge su
police prazne (iako u skladištu drže popriličnu zalihu cuge), a obitelj vlasnika ljeti sjedi
ispred dućana u stolicama na rasklapanje, dok zimi unutra uključuju smrdljivu
petrolejsku grijalicu. Budući da na ovom području ima mnogo utočišta za beskućnike,
rano nedjeljom ujutro ispred tog dućana skupljaju se alkoholičari i skitnice i čekaju da se
otvori da kupe alkohol. Bezobzirni klinci vise u parkiću čak i kad je hladno: piju, tuku se,
pjevaju; drugi se pak na biciklima vozaju ulicom, provjeravaju je li koji automobil
otključan i razbijaju prozore na parkiranim autima.
Kao i svuda u Londonu, i tu su se otvorili ušminkani barovi; ali u starim pubovima
gleda se nogomet. Svaki put kad u jedan od njih odem pogledati neku europsku
utakmicu Manchester Uniteda, prije kraja utakmice izbije tuča. Muškarci se najednom
počnu udarati stolicama po glavi i razbijati boce o zid. Kao da to stalno čine, mi ostali
jednostavno nastavimo gledati nogomet, dapače, čak se i više usredotočimo.
Na školskom igralištu mnoge žene nose hidžab samo s prorezima za oči. Djeca ih zovu
»vrane«. (Nakon napada na Blizance, neka su djeca na tom igralištu znala skandirati Bin
Ladenovo ime.) Ostali stalni posjetitelji igrališta su par narkića ispijenih lica i na ćelavo
izbrijan, istetovirani muškarac koji svoje pse veže uz ogradu. Tu je i jedan spisatelj, jedan
kažališni producent i nekoliko dadilja iz Češke koje boje kosu u zeleno ili crveno. Kad me
nedavno jedan od sinova upitao zašto moraju ići u školu, mogao sam mu odgovoriti
jedino: zbog društvenog života.
Različite londonske zajednice priznaju svoje međusobno postojanje i uglavnom
toleriraju jedna drugu; ali se, osim kad je to obvezno, kao na primjer u državnim
školama, i ne miješaju pretjerano. Možda ne znaju kako ili ne vide korist od toga.
Usprkos tomu, dok šetam Londonom, zapanjen sam koliko je miran i prijateljski
nastrojen, koliko se dobro brojni pojedinci i zajednice slažu bez međusobnih napadanja.
Pomislili biste da će zbog pritisaka i tegoba svakodnevnog života biti više netrepeljivosti

16
i nasilja. Možda ni jedna zajednica u ovom prijelaznom dijelu Londona nema osjećaj da
polaže ekskluzivna prava na određeni teritorij koji je manje-više zajednički.
Nedavno mi je prijateljica ispričala koliko ju je bilo sram kad ju je otac pratio u školu
jer se previše isticao. U ovoj školi u suvremenom Londonu, u Blairovoj Britaniji
»društvene uključivosti« nemoguće je isticati se. No naravno, djeca se još uvijek srame
svojih roditelja, srame se ljubavi koju osjećaju prema tim čudnim bićima i ne žele da
druga djeca to vide.

Piščevi sinovi, blizanci Carlo i Sachin i Kier

Pokazujem dječacima očev rukopis, pa oni razgovaraju o činjenici da su djelomično

Indijci. Pitaju me jesu li muslimani i stavljaju ruke pored mojih da usporede boje. Vole se
drugoj djeci u školi hvaliti da su Indijci, jer je i većina »odnekud drugdje«. Mojim je
sinovima (a jedan od njih nosi bejzbolsku kapu naopako, u ogledalu vježba hip-hop poze
i izmišlja stihove rap pjesama na putu kući iz škole) to način da se »skuže« s drugim
klincima koji nisu bijelci, a i s bijelcima, premda ovih dana biti Englez baš i ne služi na
čast. Moja djeca također počinju shvaćati da su postali dijelom obiteljske priče, pa su
znatiželjni saznati gdje i kako se u nju uklapaju.

Drugo poglavlje očeve knjige smješteno je u Bombaj, kamo je obitelj odselila. U šest
ujutro, prije nego što krene u školu, Shani projuri pored spavaće sobe svog brata
Mahmooda i otputi se na plažu, gdje radosno trči i pliva prije nego što bude prevruće. U
samom tijelu te njegovu odnosu prema moru i prirodi skriva se određeno kamijevsko
zadovoljstvo.
Usprkos tome, Shani se, dok se suši ručnikom, ne može otarastiti sjećanja na prodaju
obiteljske imovine. Dok je Bibi, držeći žuti suncobran, sve promatrala iz dna prostorije u
kojoj se odvijala aukcija, njegova oca taj čin kao da je ponizio. Shani oca naziva
»nebitnim u bijeloj košulji, opuštenim vrećastim hlačama i sandalama s otvorenim
prstima. Bez uniforme nije imao autoriteta, snage ni arogancije«.
Shani još uvijek razmatra nevažnost svog oca kad pored njega u pratnji majke prođe
djevojka u plavoj uniformi katoličke škole. Na tren zastaje i baca školjku u zrak. »Ljepša
je od Rite Hayworth i Hedy Lamarr zajedno.« Oca iznenadi erekcija, koja ga obavještava
da se zaljubio. Kad se vrati u kuću, očev sluga, pohotnik sličan Leporellu iz »Don
Giovannija« u širokoj dželabiji i s masnim fesom na glavi, kaže mu da poznaje sluškinju
te djevojke. Obitelj se tek nedavno doselila nedaleko odavde. Otac je zadovoljan; možda
će mu se pružiti prilika da je ponovno vidi. Djevojka se zove Muni.
Sve izraženiji seksualni prizvuk knjige nastavlja se jednom neobičnom epizodom.
Događa se tijekom hinduskog blagdana Holi, a tiče se Shanija, njegova najboljeg prijatelja
Masooda (znam, zvuči kao Mahmood, ali nije Mahmood) i »novoobnovljena restorana
‘Paun’«. Taj kafić je omiljeno utočište mog oca i njegovih prijatelja, kamo odlaze tračati.
Vlasnik je Iranac čiji je nadimak Iranac, a sviđa mu se Masood i pokušava ga zavesti.

17
Iranac je »odjeven u kratku crnu košulju s uzorkom rozih cvjetova, ljubičaste satenske
hlače, a oko vrata je svezao drečavo zelen šal. Iz dlakavih ušiju viri mu vata natopljena
nekim slatkastim eteričnim uljem, nekom vrstom uljastog iranskog parfema«.
Masood prati Iranca u njegovu sobu. Otac nije ondje, ali svejedno detaljno opisuje tu
prljavu prostoriju koja smrdi po domaćoj rakiji od datulja i »sliku nekog boga okruženog
svjetlošću na zidu«. Masood Irancu u piće stavlja napitak za spavanje. Kad ga napitak
ošamuti, Masood mu oko penisa sveže ružičaste balone, odvede ga u prizemlje, nagog ga
gurne u restoran i pobjegne.
Poput većine priča u onoj najsjajnijoj zbirci muslimanskih pripovjetki, »Tisuću i
jednoj noći«, tatina pričica također govori o želji i poniženju kojim je ona popraćena. Kao
u jednom od mojih najomiljenijih filmova, Bunuelovu ostvarenju »Taj mračni predmet
žudnje«, pokazuje nam da bilo kakvo djelovanje, zavođenje, poticanje želje u liku druge
osobe priziva ne samo neupjeh i nezadovoljstvo, već i kaznu. To je uvijek komično – kad
se dogodi drugima. Pitam se nije li ova smiješna anegdota neobično smještena u priču
neka vrsta motiva. Unaprijed se radujem nastavku i zamišljam kako se tata smije dok
opisuje taj događaj, diže košulju i lupka se po debelom trbuhu.
Naravno, često se zaboravlja da u pozadini komičnosti stoji cinični sveznajući
pripovjedač koji je itekako svjestan tog ciklusa želje i degradacije, koji može samo
ispričati ove priče, ali ne i prosvijetliti nas u vezi s ljudskom glupošću jer je to gotovo
nemoguće, no to svejednako pokušava jer nema pametnijeg posla.
U međuvremenu, Shani je na putu u školu. U Pooni su njegov otac i brat Omar
pohađali školu katoličkih misionara u kojoj su poučavali Jezuiti. U školu su se vozili
kočijom, a opremu za kriket, polo i boks nosio je sluga. Sada, dok hoda ulicama svog
novog grada Bombaja, »prečac« ga dovodi u koloniju straćara izrađenih od nabranih
plahti, kartonskih kutija i starih letvica. Pažljivo hoda preko »bolesnih, siromašnih,
osakaćenih beskućnika« koji ondje spavaju. Shani kaže da ih ignorira kao i svi ostali, ali
očito ga taj prizor uznemiruje. Osjeća krivnju zbog svog »povlaštenog i udobnog« života.
Lakne mu je kad ugleda »maleno, bijelo kino Apollo s pocinčanim krovom u kojem se na
zahtjev publike prikazivao film ‘Kako je bila zelena moja dolina’«. Po svršetku filma,
naravno, bilo je obvezno ustati na zvuke britanske himne.
Shani vlakom odlazi do Churchgatea u centru Bombaja, no mora putovati drugim
razredom. Moj otac je trideset godina iz londonskog predgrađa putovao u centar na
posao. Nakon desetminutne šetnje uz ograde i garaže kuća u predgrađu (svaka od kojih
kao da je svakog jutra izbacila čovjeka s okruglastim polucilindrom, u kišnom ogrtaču i s
kišobranom u ruci), tata je autobusom dolazio do željezničke postaje. Vožnja od naše
lokalne stanice Bromley South do Victorije trajala je dvadesetak minuta, ovisno o tome
jeste li ulovili brzi ili obični vlak. Put na posao oduzimao mu je više od sata u jednom
smjeru. Tata je to vrijeme koristio za čitanje; ponekad je ogorčeno pričao o tome kako se
osjeća dok on, bolesni starac, stoji u krcatom vagonu drugog razreda, a u prvom razredu
ima slobodnih sjedećih mjesta. To njegovo putovanje dva puta dnevno, kao i priprema za
nj i oporavak od njega, određivali su mrežu našeg svakodnevnog života. Nisam imao
pojma da se s takvim svakodnevnim putovanjem upoznao još u Indiji.
Sada se, stješnjen između »trgovačkih pomoćnika s kutijama za ručak na krilu, u
prolazima prepunima prosjaka, fakina i dječaka«, prisjeća trodnevnog putovanja u Delhi
na koje je pošao s ocem i bratom Mahmoodom. Tom prilikom otac je nosio uniformu:

Brončana kruna i zvijezde sjajile su se na ramenima njegova sakoa kaki boje. Kaki
košulja, uštirkana toliko da je nalikovala na metal, na ovratniku je imala
18
 crvenkaste šare, oko vrata mu je bila kaki kravata, a oko pojasa sjajni remen Sam
Browne. U ruci je držao malakanski štap. Posilni koji se brinuo o njegovim
potrebama tijekom vožnje, nosio je očev kišni ogrtač, aktovku i malenu torbu.
U devet uvečer, posilni mu je na pladnju donio viski i vodu, pivo, limunadu,
sendviče od govedine i tvrdo kuhanih jaja te uredno složeni bijeli ubrus.

U ionako prepunom vlaku za Churchgate britanski vojnici, »zabrinuti da će neki indijski

nacionalist baciti bombu na vlak« katkad bi se pridružili putnicima. Odnedavno se
britanskim vojnicima pridružio skoro potpuno crn indijski vojnik kojega je Shanijev
prijatelj Masood prozvao Ujak Tom. Kad su mu se britanski vojnici obratili kao Ericu,
Shani i Masood su shvatili da je on indijski kršćanin, preobraćenik iz klase nedodirljivih.
Masood mu je rekao da bi Eric trebao prazniti »posude za sranje«.
Tema klase, odnosno dvojakosti vezane uz društveni status pojedinca i pitanja o tome
kad se osoba može poistovjetiti s određenom skupinom, nastavlja se i kad Shani konačno
stiže u »Broadfields«, privatnu englesku školu koju pohađa, a u kojoj poučavaju engleski
učitelji. Učitelj iz povijesti Ted Pritchard, iz londonskog okruga Walthamstow, drag je
indijskim dječacima. Tata kaže: »Jadnom Pritchardu nikada nisu dopustili da ni na tren
zaboravi da dolazi iz radničke klase, iako se nalazio četrnaest tisuća milja od Engleske.
Shani je jednom prilikom čuo kako je jedan drugi učitelj rekao: ‘Da bar Ted ne mota
cigarete u javnosti. To daje mještanima krivi dojam o nama’.«
Britanija je danas takva mješavina izgovora da nam je teško zamisliti opisane stavove,
dijelom i zato što ljudi tako brzo mijenjaju izgovor. Ponekad mi sinovi kad se vrate iz
škole zvuče kao da su s Jamajke. Kažu mi »‘Ajd, mali, ušuti«. A katkada zvuče kao mali
engleski plemići. Uznemirilo me kad sam začuo da jedna od njihovih dadilja oponaša
naglasak srednje klase kojim su govorili. Možda je danas rasa, a ne klasa, prostor na
kojem se vodi rasprava o različitosti.
Prvo poglavlje završava tako što Shanija, koji je, kako doznajemo, postao kapetan
školske momčadi kriketa, dječak Visram, sin moćnog i utjecajnog čovjeka, preklinje da ga
uključi u momčad. Kad moj otac odbije jer dječak ne igra dobro, Visramova majka im
dolazi u posjet da razriješi problem s mojom iznimno religioznom bakom Bibi, ženom
koju nikada nisam upoznao. Želim saznati više o njoj.

19
03.

NEKOLIKO DANA NAKON što sam se odvažio na ovo istraživanje, ne znam kojom drugom
rječju to nazvati, zbila se sretna sudbinska slučajnost koja otvara još jedna vrata.
Od dvanaestero djece Kureishija, od kojih je većina djetinjstvo provela u kući u Pooni,
samo četvero je danas živo: dvije sestre i moji stričevi Omar i Tootoo. Tootoo, koji
trenutno živi u Kanadi, pošte javio mi je porukom elektronske pošte da je Omar, koji živi
u malom stanu u Karachiju, napisao dva sveska autobiografije »Jednom davno, prije
mnogo godina« i »Kako vrijeme prolazi«. Zasad su knjige objavljene samo u Pakistanu.
Navodno su »bestseleri«.
Zovem Omara, kojega nisam vidio od sredine 1980-ih. Njegov glas, nekad jedan od
najpoznatijih u Indiji, sada zvuči tanašno i krhko. Ali, on kaže da je sretan što živi i radi,
pita se koliko mu je još vremena preostalo na ovome svijetu i šalje mi svoje knjige. Kad
stignu, primjećujem da »Jednom davno, prije mnogo godina« pokriva isto vremensko
razdoblje o kojemu piše moj otac. Na naslovnici je slika indijskog dječaka od oko devet
godina, plaže, Vrata Indije u Bombaju te britanske, indijske i pakistanske zastave. Na
omotu drugog sveska nalaze se recenzije prvog, a jedna od njih piše: »Divimo se Omaru
Kureishiju što je svoju priču ispričao tako sjajno i bez ikakvih isprika. Proročište je reklo
svoje.«
Naravno, postoji duga i fascinantna povijest Indijaca srednje klase koji su pisali o
onome što V.S. Naipaul naziva »enigmom dolaska«, odnosno njihovom životu kao
Indijaca u Britaniji i Americi, pogledu stranca koji promatra odozdo. Ima toga, ali ima i
mnogo drugih stvari. Pada mi na pamet da bi Omar mogao biti »Mahmood« iz očeva
romana, pa se počinjem pitati što točno želi reći o svom bratu.
Roger Mitchell, koji je za BBC režirao televizijski serijal »Budha iz predgrađa«,
trenutno radi na »Majci«, još jednom filmu za koji sam napisao scenarij. Iako sam bio
prisutan dok je birao glumce za film, on ne voli imati pisce na snimanju. Različiti
redatelji na različite načine gledaju na to. No, moji blizanci igraju jednu malu ulogu, lika
zvanog Jack, pa ih za vrijeme pauze za ručak obično odem posjetiti, bez obzira na to koji
od njih radi tog dana. Već godinama sigurno gledaju bar jedan film dnevno, pa sam
sretan što imaju priliku naučiti kako se filmovi snimaju. Zabavlja me što im je teško
sjediniti letargiju i neaktivnost čekanja s iznenadnom potrebom izvedbe.
Dio priče »Majke« bavi se majkom i kćeri koje se ne slažu oko zajedničke prošlosti. Kći
je išla na psihoterapiju i počela zamjerati majci što ju je zanemarivala dok je bila dijete.
Ono što me zainteresiralo bilo je nevjerojatno razilaženje glede prošlih događaja, do te
mjere da se ovdje pojavljuju dvije potpuno različite priče.
Moja dva najstarija sina, jednojajčani blizanci koji manje-više jednako izgledaju, dat će
vam začudno sličan odgovor na isto pitanje, koristeći iste riječi. No, odgovori će im
istodobno biti i različiti, obično s drugačijim zahtjevom na kraju. S takvim mislima u
glavi i pun znatiželje, počeo sam čitati Omarovu knjigu i uspoređivati je s očevom.
Otpočinje svojevrsna potraga. Mislim da ne krećemo u potragu za roditeljima dok i
sami ne zađemo u srednju dob. Za mene je ovo postalo traganje za vlastitim mjestom u
očevoj povijesti i mašti te za razlozima zbog kojih je moj otac živio takvim napola
slomljenim životom. Tražim način na koji je određeni oblik života u zreloj dobi odgovor
na djetinjstvo te pitanja koje je točno to djetinjstvo postavilo. Iz ove točke gledišta,
20
odrastao čovjek jest onaj koji je imao preteško djetinjstvo prepuno svega, a za obnovu je
potrebno prisjećanje i popunjavanje rupa da bi se neke stvari zauvijek zaboravile.
»Pišem za novac«, znao je reći Omar. »To je to. Kraj priče.«
Kao adolescent bio sam opčinjen crno-bijelom fotografijom svog najglamuroznijeg
strica Omara na naslovnici njegove zbirke ogleda »Na ručku«. Na njoj nosi raskopčanu
košulju, puši i sjedi za prijenosivim pisaćim strojem, a pored njega je čaša viskija. Valjda
je ta poza trebala podsjećati na Hemingwaya. Fotografija je zabilježena u drugoj polovici
1960-ih, kad su pisci išli u ratove, kad su bili javne osobe, a najuzorniji su primjeri bili
Baldwin, Mailer, Malraux, Vidal i Sartre.

Omar

U predgrađu se nije poticao razgovor. Mnogo toga nije se smjelo reći. Žene su
razgovarale. Ali, kad me tata poveo u London u posjet Omaru i ostaloj braći te njihovim
prijateljima, razgovor, potpomognut alkoholom, bio je glasan i živahan, a vodio se na tri
jezika: urduskom, engleskom i urdu-engleskom. Bio je prepun šala, dovitljivih primjedbi,
prljavih priča, političkih komentara o Britaniji i Pakistanu te sportskih tračeva
(bezvremenski nadrealni tijek) pa sam uvidio da razgovor nije tek razmjena informacija,
već muževno zadovoljstvo, vježba imaginacije, pa čak i znanja. Muškarci su sate
provodili u razgovoru i bilo je to iznimno uzbudljivo društvo. Nitko se ne rađa sa
sposobnošću govorenja; to se mora dobro naučiti. Sjećam se da me jedan od stričeva
jednom prilikom upitao: »Zašto nas ti ne znaš ovako zabavljati?«
U dobi od gotovo osamdeset godina, Omar još uvijek radi kao novinar, a njegove
kolumne čitane su diljem jugoistočne Azije. Indija i Pakistan dulje od Zapada ostale su
kulture dominantno tiskanih medija. Glavni izvor podataka i političkih prepirki i dalje su
novine, a ne oštro cenzurirana televizija, premda se i to mijenja.
Odlučio sam nakratko ostaviti očev roman po strani kako bih pročitao Omarove
memoare. Pitam se koliko se sjećanja dvojice braće podudaraju i pokrivaju li isto
područje. Smjesta uviđam da je stričev pristup drugačiji od očevog. Omar otvara knjigu
izjavom da će razdoblje britanske kolonijalne vladavine »temeljeno na uvjerenosti u
rasnu i moralnu nadmoć nad autohtonim stanovništvom« biti središnji lik njegova
prikaza Indije prije podjele 1947. godine. Knjiga će se baviti političkim odnosima i
proučavati što moć čini onima koji je imaju kao i onima koji je nemaju. Prema Omaru,
Britanci koji su sasvim obični u vlastitoj zemlji, promijene se čim prijeđu Sueski kanal.
»Istočno od luke Said pretvore se u graditelje carstva.« Drugim riječima, odlazak od kuće
omogućuje im da postanu drugačije, moćnije osobe. Enoch Powell, koji je u Delhi
pristigao malo kasnije, 1943. godine, razumio je čar tih velikih transformacija te je u
jednom pismu napisao: »Nevoljko ostavljam Indiju, djelomično i zbog toga što svaki
Englez u Indiji ima ipso facto određenu vrijednost, no uglavnom zbog beskrajne

21
fascinacije ovim nevjerojatnim Carstvom s kojim u rukama držimo moć i bogatstvo pred
kojim se Amerika doima beznačajnom, a gdje nas unatoč tomu zla kob veže uz zemlju.«
Omarova autobiografija je dobroćudan pogled na stvari; njegov »spisateljski glas« je
odmjeren, domišljat i informativan. U knjizi ne nailazimo na neki drugi glas, druge
dijelove njega samog ili druge likove koji bi pričali priču, što bi bilo neminovno u
romanu. Kao što moj otac inzistira, roman je forma sukobljavanja i prirodni odušak za
dramu, unutarnje sporove i višestruka gledišta.
Nedugo nakon početka, moj djed, u očevoj verziji pukovnik Murad, pojavljuje se i u
Omarovu zapisu. Obrazovan na King’s Collegeu u Londonu (kamo sam i ja išao, premda
mi tata nikad nije rekao da je njegov otac pohađao tu školu), Omar za njega kaže
sljedeće: »Moj otac je bio vojnik, pukovnik koji je pripadao elitnoj postrojbi indijskih
liječnika, što ga je činilo nekom vrstom sahiba, iako je zapravo pripadao srednjoj klasi
profesionalaca, a ne komičnoj aristokraciji vladajućih prinčeva i dokone gospode.
Vjerovao je u obitelj kao jedinicu; među braćom nije smjelo biti suparništva.«
Tijekom Prvog svjetskog rata, djed je bio baziran u Tientsinu na sjeveru Kine, gdje su
mu se rodila tri najstarija sina. Konačno je obitelj prebačena natrag u Indiju. Otac je
rođen u Madrasu odakle se obitelj preselila u Poonu. Kako čitam, iznenađuje me
neočekivano brza pojava oca. U glavu mu je uperen pištolj jer je isprovocirao britanskog
vojnika na utakmici kriketa.

Pukovnik Kureishi s autorovom majkom

22
 U Pooni je gotovo cijela obitelj bila na okupu, što je možda razlog zbog kojega mog oca
na početku priče toliko uznemiri prazna kuća. Od Omara doznajem da je u Pooni obitelj
pokrenula vlastitu momčad za kriket pod nazivom »Jedanaest veličanstvenih pukovnika
Kureishija« i da su im se povremeno znali pridružiti drugi hindu, parsi, kršćanski i
židovski mladići. Za Omara, kriket je političan; tu se Britance može pobijediti u njihovoj
vlastitoj igri. Prema mom ocu, Mahmood/Omar često kući dovodi »progresivne
marksiste koji puše State Express 555, piju džin i raspravljaju o siromaštvu,
ravnopravnosti i bengalskoj gladi«. Ovaj radikalizam, koji moj otac ismijava, uzrujava i
njihovu majku Bibi koja se boji da će ih on okrenuti protiv Islama.
U Omarovoj knjizi »Jedanaest veličanstvenih pukovnika Kureishija« igra protiv
postrojbi Britanske vojske, Reformacijske škole i mentalne bolnice (»osoblja, ne
štićenika«). Sastanci momčadi održavaju se u iranskom restoranu.

Godine 1987. pošao sam vlakom na parni pogon Deccan Queen na putovanje od Bombaja
do Poone. Narednog dana pronašao sam kuću koja je nekoć vjerojatno pripadala obitelji,
golemu građevinu s dugim prilazom i mnogo zemlje te poslugom koja je sjedila u
hladovini. Nekoliko kuća dalje, na moje veliko iznenađenje, naišao sam na komunu
Bhagwana Shree Rajneesha, čijim se knjigama moj otac oduševljavao. Ako zapadnjački
svećenici i filozofi već nisu htjeli ili nisu znali reći kako treba živjeti, znatiželjnici su se
mogli otputiti indijskim guruima. Zatražio sam da me provedu uokolo, pa me ozbiljni i
šutljivi stražar sa zviždaljkom oko vrata pratio kamo god bih krenuo, a odbijao je
odgovoriti na pitanja.
Iako je Rajneesh zajedno sa svojom zbirkom Rolls-Roycova i kapom prekrivenom
draguljima još 1980. godine u tajnosti otišao u SAD (uhitili su ga i izgnali 1985.),
primijetio sam da Poonom šetaju na deseci mladića odjevenih u narančaste halje. Kao i
mnoge druge, i mene je svojedobno zaintrigirala tantra, vjerovanje da je sva energija
libido. Rajneesh je bio dobro poznat kao začetnik ideje »duhovne seksualnosti«, zbog
koje su i krenula govorkanja o mijenjaju partnera, grupnom seksu i općenito čudnom
ponašanju. Njegov kult jest započet 1960-ih, no u tipičnom stilu 1980-ih Rajneesh je
samoga sebe pretvorio u slavnu osobu i prodavao se putem razne robe: kazeta, knjiga i
video snimaka. Neke od tih kazeta početkom 1990-ih sam pustio glumcu Roshenu Sethu
kad smo imali probe za filmsku verziju »Buddhe iz predgrađa«. Nešto iz Rajneeshova
neobično tihog govora gotovo nalik siktanju unio je u lik oca. No, paranoja se uvukla
među Rajneeshove sljedbenike, pa je komuna u Pooni počela sličiti strogom američkom
kampusu koji su čuvali ogromni stražari, a zvuci zabave odavno su utihnuli.
U Indiji su me mučile moćne i uznemirujuće more o očevoj smrti. Narednih jutara
nisam mogao ustati iz kreveta jer sam osjećao kao da mi je neki div presavinuo
kralješnicu. Liječnik mi je propisao tablete protiv bolova, a kasnije sam posjetio i jogija s
hipnotičnim očima koji je veselo pjevušio zazive i govorio mi da zamislim ružu okupanu
rosom, zlatno jaje u plamenu svijeće i crveni svijet lotosa.
U vlastitom dnevniku otkrivam da sam u tom razdoblju započeo knjigu koju sam tada
nazivao »knjigom o Buddhi« te da sam napisao kojih dvanaest tisuća riječi. Premda sam
želio slijediti očeve stope glede filozofskih promišljanja, um mi nije bio toliko prijemčiv
za takve ideje pa sam radije s humorom gledao na tatu i procvat ideologije New Agea
koja je, činilo se, zamjenjivala kako tradicionalnu religiju, tako i kontrakulturu 1960-ih
među mladima.

23
Sad se moram vratiti na »Odrastati u Indiji«. Baka samo što se nije sukobila s
Visramovom majkom koja je došla u posjet da izgrdi mog oca jer je isključio njezina sina
iz kriketske momčadi. Otac piše: »Nekoliko minuta kasnije Bibi je sišla u salon. Glavu je
pokrila dugom zelenom maramom dupatta, a odjenula je čiste, svježe ispeglane haljine
iste boje. U ruci je držala molitvene perlice.«
Bibi staje u obranu mog oca i tvrdi da kao kapetan momčadi ima pravo u nju uključiti
koga god želi. Visramova nametljiva majka biva otpravljena, i to vrlo odlučno, pa se otac
osjeća kao da je pravda pobijedila. Nakon toga Bibi, otac i Mahmood/Omar preko plaže
krenu u posjet obitelji djevojke iz katoličke škole, Muni, koju je moj otac uočio dok je
bacala školjke. Tata se odjenuo prikladno prilici u »tamno smeđe samtene hlače, bež
svilenu košulju, oko je vrata svezao svijetlo zeleni svileni šal, na noge stavio svijetlo
smeđe čarape i bijelo-bež cipele s debelim gumenim poplatima. Misli da je sređen do
bola. Brat Omar/Mahmood ga, kao što bi uradio svaki brat, zadirkuje da je »budući
makro«.
Kad u kući ugleda očaravajuću Muni (»pletenice joj počivaju na ramenima, a u kosu
kraj uha utaknula je crvenu ružu«), oca istog trena šokira razorni napad nesigurnosti.
Nema »izgled, osobnost, šarm, seksipil, pa čak ni nikakav talent«. Dok Mahmood s Muni
samopouzdano raspravlja o Pearl Buck i Somersetu Maughamu, ne samo da ga je
obuzelo malodušje, već kao da je izgubio dušu.
Omar je naveo da »nije bilo suparništva među braćom«. Ali kako je to moguće? Što se
ovdje boji otkriti? Uvijek postoje dvojica braće, Romul i Rem, Kain i Abel, a jedan uvijek
ubije drugoga. Što se mene tiče, postajem svjestan kako će izgledati podjela rada među
njima. U očevu prikazu Mahmood/Omar imat će dobre osobine, »šarm, dobar izgled,
inteligenciju i osobnost«. Shani misli da je Mahmood sin kojeg roditelji obožavaju jer je
sjajan sportaš, odličan učenik i divno pleše tango, pa čak i jive te obožava Fatsa Wallera.
O sebi govori kao o budućem ministru vanjskih poslova slobodne Indije. Tatino se
tmurno raspoloženje ne popravlja; i kako bi? Kad se Shani, rugajući se bratu, počne
pretvarati da povraća, Mahmood mu uputi dug pogled, koji Shanija podsjeti na oca:
»Drhtao si i ponekad se pomokrio u gaće.«
Konačno Shani prekida vlastite misli, pa priupita Munina brata za narančastu značku
na košulji s inicijalima RSS. Munin brat mu odgovara da je to skraćenica za »Rashtiya
Swayamsevah Sangh«. Obitelj podupire Hinduski preporod.
Brat objašnjava: »Vjerujemo da Indija pripada hindusima. Zato joj je drugo ime
Hindustan. Stoga smo protiv Pakistana. Borit ćemo se protiv onog oportunista Jinnaha.
On je britanski agent, plaćen da prouzroči nevolje i odgodi proglašenje nezavisnosti.
Uništit ćemo Muslimansku ligu i njezine marionete. Zato tako uporno vježbamo.«
Bibi srčano odgovara: »Slušaj me, ti mali Bania Hinduse. Nećemo dopustiti takvima
kao što si ti da nas pokore. Vi imate svoj Hindustan. Mi imamo naš Pakistan. I da nisi više
rekao ni riječi protiv muslimana u mojoj prisutnosti, jesi čuo?«
Otac, kojega uznemiruju te podjele među Indijcima i koji je nakon egzorcizma
Powellova »razdoblja zla« zamislio »slobodnu, demokratsku, poštenu i ravnopravnu
Indiju«, također komentira: »Vidjet ćemo što će donijeti Sir Stafford Cripps.«
Malo kasnije Bibi odlazi, ali zabava se nastavlja. Shani konačno otpočne razgovor s
Muni i otkrije da je ona socijalistica pod znatnim utjecajem Shawova »Vodiča kroz
socijalizam za inteligentnu ženu« kad slavodobitno izjavi: »Sloboda Indije znači i
slobodu za Indijke.« Očigledno su britanski feminizam i socijalizam izvršili utjecaj i na
indijansku srednju klasu: otprilike u isto to vrijeme u Engleskoj su Jawaharlal Nehru i
njegova kći Indira bili u posjeti socijalističkoj udruzi Fabian, koju su im predstavili

24
Shawovi prijatelji i suradnici obitelj Webbs. Nehru piše: »Bilo je to gotovo hodočašće jer
Webbsovi zauzimaju jedinstveno mjesto ne samo u Engleskoj, već u svijetu
međunarodnog socijalizma uopće.«
Sljedećeg jutra, nakon plivanja i trčanja, Shani izjavljuje da je ljubavni poremećaj za
njega bio previše. Susreo je Muni samo dva puta, a već su sve što osjeća zavist, gubitak i
čežnja. »Ta nova vrsta agresivne Indijke nije bila za njega. Plašile su ga.« No, baš u tom
trenu naleti na nju na plaži dok je bila u šetnji u pratnji sluškinje. Muni je jednako
ozbiljna kao i ranije te mu kaže da bi se trebao posvetiti »indijskoj borbi«. Nastavlja:
»Problem s tobom, Shani, jest taj što ideš u englesku privatnu školu. Robovsko
oponašanje Engleza prokletstvo je indijske više klase.«
Zatim mu kaže da podsjeti Mahmooda da joj donese knjigu koju joj je obećao posuditi.

Sjedim u parku i gledam kako moja tri sina igraju nogomet i najednom shvatim da se
čudim divotama kojima su okruženi. Razmišljam o njima trojici kao odraslim ljudima s
vlastitom djecom kako dijele ovu priču, ovo sjećanje, i uvijek imaju jedan drugoga. Kao
dječaka sa samo jednom sestrom i majkom koja je i sama bila jedinica, oduševljavala me
tatina velika obitelj, njihova kriket momčad, plivanje, osjećaj drugarstva među braćom.
Velik broj mojih bliskih prijateljstava s muškarcima bio je pokušaj oponašanja onoga što
sam smatrao »bratstvom«.
Otac, koji je to u stvarnosti doživio, ne dijeli moje fantazije. Ne mogu sebi pomoći,
uznemiruje me ova snažna i bijesna zavist njegova brata. Tata itekako ima
natjecateljskog duha, ali kao da postoji nešto u vezi s natjecanjem što ne može podnijeti.
Premda se nastavio viđati s braćom, kasnije se povukao u predgrađe Londona. Možda je
otac želio izgraditi nov život, odvojen od starog, bez religije i povijesti, bez materinjeg
jezika, poput onih ljudi u filmovima koji pokušavaju izgraditi nov identitet tako što se
pretvaraju da su netko drugi, obično netko koga su ubili. Ali to mu nije upalilo: na koncu
života piše ovaj roman u kojem se njegov »natjecateljski duh«, kao i neminovan osjećaj
neuspjeha koji ga slijedi, doima svježim i snažnim kao i prvoga dana.
Pitam se je li to ta »otvorena rana« koju je nosio sa sobom dok sam bio dijete, osjećaj
poraza i inferiornosti koji je pokušao nadvladati time što će postati spisatelj i time što ću
ja postati spisatelj. Omar se u svojoj verziji događaja ne sjeća ničega netom opisanog, ali
nije li njegova namjera ne prikazivati obiteljske sukobe? Za njega su kolonijalizam i
kriket okosnice emocionalnih razdora. Britanci su, a ne otac ili braća, ti koji imaju moć
od koje on želi pobjeći. On Britance okrivljuje za loše stvari.
No, mene je prenerazilo saznanje da je otac tako rano počeo patiti od osjećaja
neuspjeha. U redu, dobar je u kriketu, kako navodi njegov brat i »suparnik«. Sljedeći put
kad se otac pojavi u Omarovoj knjizi »Jednom davno, prije mnogo godina« igra važnu
utakmicu kriketa protiv Gymkhane iz Bombaja. Prema navodima Ramachanra Guhe u
knjizi »Kutak stranog terena«, Gymkhana je osnovana 1875. godine, kad je utvrđena kao
»jedinstvena ustanova za polo, kriket, nogomet i streljaštvo koju vode bijelci za bijelce«.
Godine 1877. novine Bombay Gazette opisuju sljedeći prizor:

Na stotine mještana, većinom Parsija, okupilo se ispod stabala koja okružuju

teren za kriket, zasigurno jedan od najživahnijih na svijetu s bujnim zelenilom i
divnim okolnim građevinama, a pod šatorima Gymkhane sjedila je velika skupina
Europljana. Poslijepodne je to mjesto odisalo jedinstvenom atmosferom života.
Tisuće mještana zauzele su položaje s kojih su mogli na tren uočiti igrače, a kad

25
 god bi netko osvojio bod, vikali su s takvim odševljenjem koje govori mnogo u
prilog budućnosti kriketa među njima u Bombaju.
Nema sumnje da je otac bio bolji igrač kriketa od Omara, što je činjenica koju
Omar spremno priznaje, premda je tata nije znao prihvatiti. Omar piše:
»Gymkhana iz Bombaja bila je klub u koji su primali isključivo Europljane. Nama
Indijcima je dopuštenje da uđemo u njihove svete odaje predstavljalo iznimnu
čast. Zvijezda momčadi bio je moj brat Shanoo. Na jednoj je utakmici osvojio šest
vratašca, pa je Večernji list napisao o njemu članak pod naslovom ‘Dječak koji
baca felšove’. Zavarao je udarača felš loptom, a kad su udarača upitali što se
dogodilo, odgovorio je da se tlo zatreslo.«

Želim na trenutak razmisliti o ovome, pa ću poput oca zastraniti u digresiju.

Piščevi otac i majka 1953. godine

Moji roditelji upoznali su se 1952. godine. Majka je živjela s roditeljima u predgrađu i

radila kao slikarica kod mjesnog lončara. Tata je već počeo raditi u veleposlanstvu u
Knighstbridgeu, a stanovao je u sjevernom Londonu, u četvrti Wood Green. Prijateljevao
je s pakistanskim mornaričkim časnikom koji je bio zaručen za majčinu prijateljicu,
učiteljicu likovnog. Njih četvero izlazili su zajedno, u restorane i na plesove u Maximu
pored Stanice Victoria. Znam da je tata igrao kriket kad je netom nakon podjele Indije
doselio u Englesku. Sjećam se fotografija na kojima stoji s podignutom palicom, a rulja

26
mu plješće na nekom mjesnom terenu za kriket. No, mislim da se mojoj majci baš i nije
pretjerano sviđalo sjediti u vlažnim paviljonima i biti »kriket supruga«. Nikad se nije
bojala zauzeti za sebe: konačno, udala se za Indijca zbog čega se vjerojatno susrela s
određenom količinom negodovanja, iako je rasizam u pravom smislu riječi otpočeo tek
kasnije. No, majčina obitelj nije bila pretjerano oduševljena sportom: djed s majčine
strane bio je vlasnik antikvarijata i trgovina mješovitom robom, a baka je cijeli život
provela radeći u poštanskom uredu, a bavila se i dobrotvornim radom u Crvenom križu.
Uopće se ne sjećam da je tata natjecateljski igrao kriket. Ali majku su dok je bila trudna
sa mnom odveli na bar jednu utakmicu na kojoj je igrao Pakistanac Hanif Mohammed
kojeg su prijatelji zvali Dilip po bombajskoj filmskoj zvijezdi Dilipu Kumaru. Svidjelo joj
se ime Hanif.
Tako je u Engleskoj moj otac zasnovao vlastitu obitelj, odnosno carstvo. Kod kuće je
bio otac kakva je sam priželjkivao, uključen i pažljiv savjetnik umjesto distanciranog lika
kakvim je opisivao pukovnika Murada. Pukovnik Kureishi je svakoga dana kockao i
pričao o tome kako će postati profesionalni pokeraš. Kartao je i s Omarom, a ovaj mu je
popuštao jer je znao da je to jedina stvar koja ga usrećuje. No, moj otac je mrzio kartaške
igre i smatrao ih autodestruktivnima, kao da igrač želi izgubiti. Tata nije volio ni kad sam
ja kartao. Nije se palio na rizik. U Bromleyju kao da je živio svoj život u negativu, kao da
se u dubini njegove duše nalazi nešto loše. Štoviše, bio je izoliraniji nego ikada u životu i
nekako se to odražavalo kroz mene.
Krajem 1950-ih i početkom 1960-ih u našem malom stražnjem dvorištu u predgrađu
otac je provodio mnogo vremena na moju obuku iz kriketa; učio me udarce, pokazivao
mi kako držati loptu i palicu te kako bacati loptu da bih kasnije mogao vježbati bacanja i
pogotke. I dan danas u kuhinji uspijevam baciti felš loptu, pa čak i »Kineza« (felš lijevom
rukom). Još važnije, sjećam se naših prepirki i kako sam se zbog njega osjećao poniženo.
Znao sam histerično plakati, doživljavati napadaje bijesa. Razbijao bih teniske rekete i
palice za kriket. Kad sam mnogo godina poslije vidio kako Pete Townshend na pozornici
razbija gitaru i čuo Hendrixovu izvedbu američke himne na Woodstocku, osjećao sam da
točno znam što se događa. Zavolio sam trenutke razdora u umjetničkim djelima kad se
pripovijedanje raspada i kad nastupa potpuni kaos.
Moj otac je u biti bio učitelj očaran procesom usvajanja znanja. No, položaj učitelja
nikada nije u potpunosti jednoznačan. U najmanju ruku, jedna osoba ima moć, a druga
nema; učitelj ima nešto što učenik želi ili ne želi. Čitajući očevu knjigu postajem svjestan
da bar djelomice počinjem osjećati ono što je i on osjećao. Možda je doista želio da
postanem uspješan, što je i njegov otac zahtijevao od njega, ali se istodobno bojao da ću
postati premoćan ili da ću se pretvoriti u suparnika. Primjerice, nije želio da se
pretvorim u njegova brata koji je bio nadareniji i, još gore, hvalisavac koji je volio da mu
zavide. Ako sam želio svom ocu biti brat, morao sam biti slab i manji od njega, odnosno
utjeloviti ulogu koja je njemu bila nametnuta. Istovremeno sam mu trebao biti dobro
društvo i netko koga je mogao poučavati. Doista sam trebao na sve načine biti kao on;
kad bismo zastranili, bilo bi problema.

Piščev otac u odijelu za kriket s nepoznatim Englezom

27
 I tako sam ja igrao osamljeni kriket u stražnjem dvorištu. Otac i ja pričvrstili smo
lopticu na komad užeta i zavezali je za granu jabuke. Udarao sam loptu drškom metle.
Tata mi je ispričao kako je to činio i australski genij kriketa Bradman da bi postao
precizniji.
Poslušno sam vježbao satima, nakon škole i vikendima, bez obzira na vremenske
uvjete. U glavi sam igrao utakmice i zapisivao rezultate izmišljenih momčadi (‘Hunte,
Sobers, Kanhai, Kureishi...’) u bilježnicu za rezultate te Omarovim izgovorom i izričajem
šaptao zamišljene radijske komentare. (Omar je tada već radio za BBC kao komentator
kriketa.)
Ovakva osama i zamišljanje možda me na neki način nenamjerno pripremilo za posao
pisca, za osamljeni užitak kreativnosti. Ništa me od toga nije pripremilo za brzinu i
okretanje prave loptice za kriket, koje sam se bojao, kao ni za natjecateljski duh prisutan
na pravoj utakmici. U rijetkim prilikama kad bih izišao van igrati se u školi ili mjesnom
parku, bio sam preplašen, beskoristan i sramežljiv. Znao sam odigrati nekoliko dobrih
udaraca, ruke i noge bile su mi dobro postavljene, no jednostavno nisam imao
natjecateljskog duha. Kad me otac upitao kako sam prošao, nikad mu nisam želio
priznati istinu, pa me majka morala štititi od njegova zadirkivanja i sažaljenja. »Pusti ga
na miru«, govorila mu je.
Ali otac je bio ustrajan i vodio me po klubovima za kriket u Kentu te me s vremena na
vrijeme pokušavao ugurati u utakmicu. Daleko od bilo koje autobusne postaje nalazili su
se polutruli paviljoni koji su smrdjeli po čarapama; bili su ondje slavni igrači, sendviči od
krastavaca i čaj s mlijekom. Tata je stajao na granici igrališta i gledao, dovikivao mi
upute i ohrabrivao me dok sam se ja smrzavao i nastojao ga ne iznevjeriti, ne razočarati,
znajući da bi on bio mnogo bolji od mene. Sjedio sam s njim i u mjesnom pubu i gledao
Test utakmice ili kod kuće uz radio i slušao Omara kako komentira utakmice Pakistana.
Istodobno me zbunjivalo kad je otac znao reći da ne zavidi profesionalnim igračima
kriketa ili, što se toga tiče, bilo kojem sportašu. Karijere im rano završavaju i ostatak
života nemaju ništa pametno raditi – kao što je možda i očeva »karijera« u školskom
kriketu bila stvar prošlosti, pa sva ta stara slava, pehari i novinski izvještaji sada nisu
predstavljali ništa, osim što su pobuđivali određeni osjećaj poniženosti. U Engleskoj se
činilo kao da mora iznova početi, što je bilo i oslobođenje i prokletstvo. Zamisao da
postane pisac zamijenila je zamisao da postane igrač kriketa, za mene kao i za njega.
U kriketu sam razočarao, nadam se namjerno. Ali samo sam ja znao koliko je velik bio
taj neuspjeh. Nikome drugome to nije bilo važno, jer ionako nisam baš bio dobar u
kriketu. Ali otac se svojski potrudio da me uvede me u igru, u svoj obiteljski ideal i strast,
a ja sam ga zauzvrat iznevjerio. I dalje na to gledam kao na vlastiti budalasti neuspjeh, a
ne kao na očevu nesvjesnu manipulaciju.
Pravi pobunjenik usprotivio bi se kako i dolikuje. »Tko je pobunjenik«, pita se Camus,
i sam gorljivi sportaš. »Čovjek koji kaže ‘ne’, ali čije odbijanje ne podrazumijeva
opovrgavanje. On je također čovjek koji kaže ‘da’ čim počne misliti vlastitom glavom.«
Revolt kao nezadovoljstvo, kao tjeskoba, kao individualizam, a ne konformizam;
misliti svojom glavom umjesto slijediti druge. Pišući ovu knjigu pitam se od čega je
sačinjeno moje »ja«. Osjećam kao da me nastanjuju drugi, kao da sam sastavljen od njih.
Pisci, roditelji, stariji muškarci, prijatelji, djevojke, svi oni govore unutar mene. Da ih
uklonim, što bi ostalo? Razmišljam o nužnom djelovanju oponašanja, razlikovanja i
protivljenja i kako to nikada ne prestaje. Također, zbunjujuća stvar glede pobune jest da
je poredak kojemu želiš prkositi toliko duboko skriven u tebi samom da ga ne možeš ni

28
početi spoznavati. Jedina stvarnost koju ona poznaje je strah i fobija. Kako onda živjeti
drugačije?
Dugo mi je trebalo da uobličim vlastita »da«. Iako me danas kriket uopće ne zanima,
osjećam se krivim što ne znam koja momčad iz natjecanja Test igra po Engleskoj, što ne
znam čak ni tko su igrači, premda se često uspavljujem nabrajanjem imena engleskih,
australskih i pakistanskih momčadi iz 1960-ih. Posljednji put kad sam otišao na Test
utakmicu i cijeli dan prosjedio na tvrdoj klupi i laganoj kišici bio mi je neobično biti na
mjestu s toliko muškaraca koji su si ponijeli sendviče i tek tu i tamo pokojom ženom. I
bez obzira na to što gotovo svaki vikend idem u park sa sinovima, nikad ne igramo niti
gledamo kriket. Oni čak ne znaju ni pravila, kao ni zašto je kriket tako važan sport u
Indiji i našoj obitelji. (No, moram napomenuti da je Sachin dobio ime po slavnom
indijskom igraču kriketa.) Tu i tamo se uhvatim da rukama obgrlim jednog od sinova i
pokušam mu pokazati kako da zauzme kriketski položaj, a onda se iznenada povučem. Ja
volim nogomet, volio ga je i moj otac ali ga je smatrao sportom »radničke klase«.
Bilo kako bilo, počeli su mi se sviđati Rolling Stonesi i, iako sam kasnije znao da će i
Mick Jagger i pakistanski kapetan kriket momčadi Imran Khan dobiti vitešku titulu,
istodobno sam mogao iskoristiti seksualnost i prkos Stonesa te drugih bendova da se
odmaknem od sukoba koje je kriket pobuđivao u meni.
Takvi neuspjesi trajno ostaju dio tebe, naročito ako nisi svjestan izvora njihove moći.
Kasnije sam se uspio priključiti očevoj želji jer sam otkrio nešto što nas je obojicu
zadovoljavalo i na čemu smo mogli ozbiljno surađivati, primjerice Čehova i pisanje.
U to vrijeme pohađao sam novoizgrađenu modernu srednju školu u predgrađu u kojoj
se naglasak nastavljao na praktične predmete kao što je tehnička kultura, gdje smo učili
tehničko crtanje i obradu drveta i metala. Od prvog dana dali su mi do znanja da su
svjesni iz kojeg sam staleža i kakav je moj položaj u društvu. Kad nismo imali »praksu«,
prepisivali smo s ploče ili pokušavali raditi bilješke na temelju diktata. Nisu nas tlačili
nametanjem moralnih ili vjerskih aksioma niti odlikama »dobrog ponašanja«. Bili smo
svjesni da se nalazimo pod vrlo banalnom diktaturom, a već se i to samo po sebi moglo
opisati kao obrazovno iskustvo. Inače smo samo ispunjavali prazne stranice i ispunjavali
vrijeme. Ništa se nije dalo uraditi s podacima koje smo dobivali: bili su nepokretni,
mrtvi. Kako bi i mogli postati dijelom živućeg sustava? Nitko nije znao, uključujući
učitelje, kako pitati zašto smo tamo i što bismo trebali raditi. Jedini dobar učitelj bio je
otac rock zvijezde Petera Framptona, koji nam je predavao likovnu i glazbenu umjetnost.
S radija u svojoj spavaćoj sobi, koji je neprestano svirao, naučio sam svašta o raznim
vrstama glazbe: tada su na radiju puštali mnogo dobrih stvari. To samo znači da nije bilo
nemoguće usvojiti znanje, da nas škola u tome nije potpuno obeshrabrila.
Svakog sam se dana bojao ići u školu jer sam znao da se istinski život škole odvija
ispod površine, u stalnom maltretiranju i brutalnosti dječaka, u njihovoj seksualnosti, u
seksualnosti učitelja, te u kazni, koja je tek želja iskazana drugim sredstvima. Zbivala su
se neobična, sadistička i gotovo ritualno začudna fizička kažnjavanja. Tri ili četiri dječaka
stajala bi nagnuta ispred razreda dok je učitelj matematike nad njima sa štapom u ruci
tražio ostale učenike mišljenje o tome koju stranu stražnjice da istuče. Učitelj je imao dva
štapa različitih duljina i debljina, takozvanog »velikog Willyja« i »malog Willyja«. Po
nabijenoj, euforičnoj i neobrazovnoj atmosferi znali smo da to nije ni informativno ni
pristojno, ali iskustvo nas je bez iznimke svaki put prosvijetlilo. Na majčino pitanje, »Što
ste danas radili u školi«, u suštini nije bilo odgovora. Počeo sam uviđati koliko je šutnja
ponekad korisna: znala je biti i grozna, kao da si zazidan, iako ću posljedice toga jasno
uvidjeti tek mnogo kasnije.

29
 Poslali su me u tu školu, meni se činilo po kazni, jer mi je od šeste ili sedme godine
učenje predstavljalo nešto nemoguće. Uopće nisam mogao zadržati podatke, a zbog
frustracije čekanjem i slušanjem postao sam nepodnošljivo zbunjen. Razvio sam fobiju
od učitelja, djelomice jer su poput mojih roditelja bili nesposobni da me zaštite od
rasnog maltretiranja. Zvali su me lijenčinom ili su mislili da mi nešto nije u redu s očima.
Imao sam prištiće, a patio sam i od tikova, trzanja i brojnih želučanih tegoba. Poput
Shanijeve majke, i moja se majka povukla u osamu, iako je rođena blizu mjesta na
kojemu smo živjeli i iako je ona, a ne otac, bila ta koja me prva odvela u mjesne knjižnice,
iako je bila pohađala umjetničku školu i studirala umjetnost u Parizu. Ali onda je izgubila
nadu i više nije htjela slikati ni družiti se s ljudima. Ničemu nismo dopuštali pristup,
možda iz straha da će nas usvajanje novih iskustava i znanja pretvoriti u osobe koje otac
neće prepoznati. »Biti tu za njega« podrazumijevalo je biti osoba s kojom se on može
igrati. Čitao sam nasumično i kompulzivno, a opet me godinama pratio čudan osjećaj da
sam na neki način »zaglavio«, kao da postoji neka granica koju ne mogu prijeći. O mnogo
toga nisam mogao razmišljati; rasi, spolnosti, svojim roditeljima, stvarima koje nisam
mogao procesuirati, a koje kao da su se uklještile negdje duboko u meni; nekakva tišina,
osjećaj bez riječi.
Otac je zadovoljstvo pronalazio u knjigama i snažnoj ambiciji da postane pisac. Nikad
nije išao u Pakistan, čak ni za praznike. Nikada više nije vidio svoju majku. Ponovni
sastanak s obitelji bio bi pretežak. No, rana jutra i vikende provodio je pišući dvije knjige,
koje su mu objavljene, i to o »domovini« u koju je odselio ostatak njegove obitelji. Njemu
je čitanje i pisanje o njegovoj zemlji bilo dovoljno. To je bila razdaljina koja mu se
sviđala; umjesto da živi, počeo je pisati o onima koji žive.
Kažem da se nikada nije vratio u Pakistan, ali tata je bio izrazito strastven prema toj
zemlji. Kad sam početkom 1980-ih na Omarov poticaj odlučio otići onamo, otac je bio
bijesan: izdan, napušten, ponižen njegovom zavisti. Sjećam se kako sam sjedio u sobi u
Karachiju s petoricom očeve braće. Na fotografijama vidim da sam nosio jedan od
njegovih sakoa. Sve vrijeme koje sam proveo ondje nalazio sam se u stanju naglašene
tjeskobe, pa sam bio oduševljen kad su mi stričevi govorili koliko im nalikujem i kako
sam se odmah uklopio. Očeva odsutnost je pekla kao otvorena rana. Gdje je? Što radi?
Zašto nije mogao doći?

Volim zamišljati tatu kako u našoj staroj kući sjedi za stolom i piše, leđima okrenut meni.
Pogleda me kad uđem ili skoncentriran na rad samo kaže: »Bok, mali, što radiš?« Voli
kad dođem, vuče me za nos i štipa mi obraze, želi razgovarati.
U ovom dijelu »Odrastati u Indiji« otac se nalazi u sličnom položaju: sjedi za stolom u
svojoj sobi u Bombaju ispod fotografije australskog genija Dona Bradmana i čita oglede
Charlesa Lamba. Piše: »Povremeno bi Shani odvratio pogled od knjige i provjerio što se
događa na plaži. Volio je prizor kiše koja lagano pada u sivo more, tanki sloj maglovite
pare i miris slane morske trave.« U »Jednom davno, prije mnogo godina«, Omar kaže da
je Juhu bila gotovo privatna plaža, ali da je ondje bilo »improviziranih štandova na
kojima su prodavali zelene kokose. Za vrijeme monsunskog razdoblja, vidjeli smo kako
se približavaju crni oblaci, kao da dolaze onkraj obzora«.
Slično kao i ostali Indijci u njegovom razredu, i moj je otac volio čitati o Londonu i
pitao se kako bi bilo otići onamo. U svojoj je autobiografiji Ghandi 1927. godine zapisao:
»Vrijeme mi je u Bombaju sporo prolazilo. Neprestano sam sanjao o odlasku u
Englesku.« U »Autobiografiji nepoznatog Indijca« objavljenoj 1963., Nirad C. Chaudhuri
opisuje romantičnu viziju koju Indijci gaje o Engleskoj, navodi niz imena iz povijesnih
30
knjiga: Shakespeare, Cromwell, Wordsworth, kraljica Viktorija, Kipling. Opisuje i
specifičnu dvojakost. »Dominantan stav naših ljudi prema Englezima bio je istovremeno
iracionalno i neizbrisivo dodvoravanje pomiješano s iracionalnom i nepobjedivom
mržnjom. Odrasli su čuvali to prvo za prisutne Engleze, a potonje za odsutne Engleze.«
Dodaje i nešto čega su indijski muslimani, koji su već tada razmišljali o Pakistanu,
zasigurno bili svjesni: »Hinduisti sebe smatraju baštinicima najstarije poznate tradicije
nadmoćne rase te nositeljima najčišće i najekskluzivnije krvi iz koje je ta rasa proizašla,
pa su u usporedbi s njima Nacisti čisti skorojevići.«
Shani sjedi za stolom i razmišlja što će napraviti od svog života. Mahmood namjerava
studirati pravo u Londonu. Pukovnik Murad želi da moj otac ode na vojnu akademiju,
čemu on i nije pretjerano sklon.
Tata proučava samoga sebe: »Možda je Shani i imao talent za nešto. Ali ako je i imao
neki dar, on je bio duboko zakopan u njemu, potisnut mišljenjima, stavovima, zamislima
i utjecajima drugih.« Kao i u majke, vjeruje da ga Muni ne smatra ni najmanje
zanimljivim. Zatim postaje još stroži prema sebi:

Ponekad bi izrazi njegova lica odavali plahost, u očima mu se nazirao strah, a

pokreti su mu bili provizorni, djela neodlučna, gledišta napola ispečena, stavovi
negativni, i sve to zajedno ostavljalo je dojam dječaka koji je slab, nezainteresiran,
ležeran, besciljan, koji ne ide nikamo, a što je na kraju ponukalo očevu primjedbu
da je beskoristan.

Upravo u tom trenu u sobu naprasito i pjevušeći pjesmu iz nekog indijskog filma ulazi
njegov sluga te priopćava Shaniju da ga pukovnik Murad želi vidjeti. Tata je užasnut i
piše: »Ako je Shani naučio išta u engleskoj školi, bilo je to kako biti smiren. Nikoga i ništa
ne shvaćaj ozbiljno. Smatraj sebe boljim od ostalih.« Znači, to ih tamo uče. No, dok se
umiva, češlja i presvlači, Shani ne može prestati razmišljati o tome kako njegov otac
hoda po kući i pregledava sobe, kao da je još uvijek u vojsci. Pukovnik Murad često je
znao »poludjeti«:

Otac ga je samo trebao pogledati ili podići glas, i Shani bi počeo drhtati,
problijedio bi. Bio je to iskonski strah. Ako mu je poručio da ga ujutro želi vidjeti,
ne bi spavao. Cijele noći ležao bi budan u krevetu i strahovao. Tijelo bi mu
otupjelo...

Naravno, i neki su moji stričevi imali »eksplozivnu« narav, uključujući Omara. Bio sam
opčinjen tim nekontroliranim ispadima čistih prohtjeva. Vjerojatno su me podsjećali na
vlastite slomove vezane uz kriket, ali i na ono što se gubi u malograđanskoj uzdržanosti.
Iz nekog je razloga moj otac bio ponosan na svoju moć samokontrole. Njegovo nasilje,
kao i moje, odražavalo se u durenju, tišini i zurenju u ljude. Ipak, prakticirao je »tehnike
dubokog disanja«, kako ih je nazivao, da bi odvratio neželjene furije.
Sada »Shani drhtavo ulazi u salon. Dvostruka vrata prema balkonu bila su otvorena,
pa je vidio da se nebo zacrnilo i da je palo nekoliko kapi kiše«.
Srećom po Shanija, otac nije sam, već s Niazijem, rođakom koji je u vojsci. »Na
ramenima su mu bile tri zvijezde, a iznad nabreklog džepa kratka trobojna traka. Šiljasta
kapa stajala je na podu.« Za razliku od oca i Mahmooda, Niazi uvijek uspijeva

31
oraspoložiti Shanija. Jednom su zajedno čak i ustrijelili zmiju, što me iznenađuje jer ne
mogu zamisliti tatu kako puca u bilo što. Ali, nažalost, nema opisa toga.
Shani sluša oca i Niazija. Nijazi je stacioniran u Tobruku. Bitka je bila teška; Rommel
je sjajan general, ali nestalo mu je goriva. Shani i predobro poznaje zavist; boji se da će
pukovnika Murada deprimirati Niazijevi podvizi. Kad pukovnik Murad počne pričati
stare priče o borbama protiv afganistanskih plemena, Niazi krišom pogleda na ručni sat.
Na Shanijevo zadovoljstvo, otac ga neće koriti, već ga je pozvao da mu predloži da
pravi Niaziju društvo u kupovini. Čim njih dvojica krenu starim crnim Fordom, Niazi ga
upita: »Jesi li već jebao?«
»Ne«, odgovara Shani. »Ali poznajem nekoliko djevojaka.«
Niazi mu kaže da je svijet sada jako opasno mjesto. Čuo je, ne znamo kako, možda je
Mahmood ispričao pukovniku Muradu, da je Shani nesretno zaljubljen. Zato će ga Niazi
odvesti »na jebačinu«. Ima neka žena na jednom mjestu koja je »s juga Indije, sićušna i
crna kao šupak. Protrest će ti kosti tako jako da će ti se svi preci okrenuti u grobu«.
Nekoliko minuta kasnije Niazi parkira ispred salona za tajlansku masažu u ulici
Grand. Tata se sprema ući.
Moram reći da je poprilično uznemirujuće ulaziti u bordel s ocem, osobito kad je u
pitanju mjesto koje Omar u svojoj knjizi opisuje kao »doslovno trgovinu mesom, rupu,
nitko ne može potonuti dublje od toga«. Kad je u pitanju seks, za razliku od svoje braće,
koji nisu krili koliko im se žene sviđaju, moj je otac oduvijek bio konzervativan.
Sigurnost i stabilnost bile su mu preče od uzbuđenja. Očito to nije uvijek bila potpuna
priča.

32
04.

NEDAVNO ME POSJETIO rođak Nusrat koji živi u Karachiju. Vidim ga otprilike jednom u pet
godina. Fotografirao je Omara za omot »Jednom davno, prije mnogo godina«, a i sam se
našao na fotografiji u toj knjizi, kao beba, odnosno prvi nećak.
Nas dvojica otišli smo u posjetu njegovom prijatelju, pakistanskom diplomatu. Kriza u
Kašmiru još je jednom eskalirala, pa sam se našalio da će Pakistanci započeti Treći
svjetski rat. Sastali smo se u pakistanskom veleposlanstvu, gdje je moj otac radio trideset
godina, a koje sam prvi puta posjetio u dobi od četiri ili pet godina povodom božične
zabave. Nosio sam vestu koju mi je baka isplela i policijsku kacigu. Kad nisam želio ići u
školu, išao sam s tatom na posao, sjedio za njegovim stolom i lupkao po pisaćem stroju.
Čak i kasnije, kad sam već bio na fakultetu, znao sam potražiti tatu u veleposlanstvu, pa
bismo zajedno otišli na ručak u obližnji pub.
To se mjesto otad nije nimalo promijenilo: očajne tapete, izlizani tepisi i fotografije
Jinnaha, uz koje su sada stajale i fotografije Musharrafa. Tata mi je jednom prilikom
ispričao da je prije tu bila i sjajna kantina koju su uklonili jer su prilikom molitvi petkom
primamljivi mirisi kuhinje narušavali mir ostalih zaposlenika; mislili su na kebabe i
chapatise umjesto na Alaha.
Diplomat je urbani i obrazovani Zapadnjak; naravno, djeca mu se obrazuju ovdje.
Moramo izaći na viski. Objašnjava: »Ako me uhvate da pijem na radnom mjestu, otpustit
će me.« Vani na stubama bradati Muslimani u tradicionalnoj odjeći guraju nam u ruke
pamflete o Islamu i letke o političkim sastancima u džamiji. Britanski policajci šetaju
ulicom s puškama u rukama.
Diplomat mi kaže da je »nuklearna« prijetnja samo predstava. To je jedini način na
koji Indija i Pakistan mogu uvjeriti moćne države poput Amerike da im pomognu. Iako
su Britanci otišli, ovisnost se zadržala. Ništa se ne može ostvariti bez velikih sila.
Diplomat priča kako mu je njegov cilj otvoriti školu u Pakistanu. Odgovaram mu da je
obrazovanje ondje sigurno jedna od nužnih stvari, kao i struja i čista voda. Slaže se i
nadodaje da mu je prvenstveni cilj naučiti djecu »razliku između dobra i zla«. Iznenađen
sam što čujem takvo stajalište, koje je u biti stajalište talibana i želim mu odvratiti: »Kao
da itko zna razliku između dobra i zla.« Poznajem mnogo ljudi na Zapadu koji na
obrazovanje gledaju kao prvenstveno »moralno«. Za nas se ono tiče ili informacije ili
poticanja prirodne znatiželje. Ako ja osobno ne očekujem da mi djeci u školi drže
moralne prodike, to je samo zato što ne vjerujem da bi njima to bilo od ikakve koristi.
Naši imperativi više nisu moralni, već se odnose na uspjeh, što ne znači da su manje
strogi. Za naš je sreća jednako važna kao i dobrota, a nije nužno da su one međusobno
povezane.
Prošlo je dvadeset godina od mog odlaska u Pakistan. Budući da je to jedna od
najopasnijih i najneugodnijih zemalja na svijetu, ne umirem od želje da se vratim, iako
postajem sve znatiželjniji glede razmišljanja tamošnjih stanovnika, naročito od napada
na New York. Rođak mi priča koliko se Karachi »popravio« od mog posljednjeg posjeta.
Kad ga pitam kako se popravio, odgovara mi: »Sad imamo McDonald’s i Kentucky Fried
Chicken«, čime samo potvrđuje činjenicu koje su mnogi stanovnici zemalja trećeg svijeta
već odavno svjesni, činjenicu da američki izvozni proizvod nije obrazovanje, kultura i
tradicija pobune, već onaj najniži, najgori aspekt popularne kulture.
33
 Nusrat radi u odnosima s javnošću, ali pomalo se bavi i novinarstvom. No, kaže mi da
mora biti »pažljiv«. Ako napiše kritiku vlade, mogli bi ga »odvesti« i strpati u zatvor »na
nekoliko dana«. Nakon toga više ne bi bio onaj stari. Ne bi se usudio ponovno pisati i
progovarati o javnim tajnama. Jedan čovjek s kojim sam radio, pakistanski pjevač koji
sada živi u Birminghamu, također mi je pričao koliko je naporno pokušati održati
kulturu u Pakistanu živom zbog sunitskih napada na glazbu i vizualnu umjetnost. Kaže
da u njihovoj viziji savršenog društva uopće nema mjesta za kulturu, već samo za vjerske
zapovijedi.
Pitam svog rođaka bi li napustio Pakistan i otišao na Zapad, kako su uradili njegovi
stričevi i drugi bratići. Obitelj je sada manje-više raspršena po cijelome svijetu. Jedan
rođak je liječnik u Njemačkoj, a Omarov sin živi u Dubaiju. Ostali su u New Yorku i
Kanadi.
Očito je Nusrat podosta o tome razmišljao. Ako si sklon pobuni ili jednostavno želiš
opća ljudska prava, vjerojatno ćeš se naći u položaju da ćeš morati donijeti odluku hoćeš
li ostati ili otići. Obje imaju nedostatke. Bratić mi kaže da se boji da bi na Zapadu završio
kao konobar ili vozač taksija. Ne uspiju svi pakistanski liječnici, gospodarstvenici,
računalni gurui i računovođe ostvariti uspješnu karijeru na Zapadu. Konačno, u
Pakistanu je uvijek »manje stresa«. Amerikanci previše rade dok Pakistanci piju čaj i
razgovaraju, a brojni prijatelji neprestano se međusobno posjećuju na radnim mjestima.
Na Zapadu je razgovor manje važan. Ondje »status« njegove obitelji ne znači ništa.
Dok raspravljamo o svemu tome, padne mi napamet da se Nusrat i prije pojavio u
knjizi, u publicističkom prikazu islamskog svijeta V. S. Naipaula »Među vjernicima«.
Nusrat mi je rado priznao: »Vidia me uvijek posjeti kad je u Karachiju.«
Vrativši se Naipaulovoj knjizi, vidim kako ga »Vidia« opisuje: »Nusrat je miješanog
porijekla, obitelj mu je iz Punjaba i Madrasa, pa je u Pakistanu napola domaći, a napola
stranac, musliman iz Indije, napola tu pripada, napola je čovjek koji smatra da kao
Pakistanac i musliman ne pridonosi dovoljno.« Zatim ga Naipaul citira: »Moramo
uspostaviti muslimansko društvo. Ne smijemo se razvijati u smjeru Zapada. Napredak će
nam doći jedino ukoliko ostanemo muslimansko društvo. To nam govore.«
Naipaulova knjiga objavljena je 1981. godine, a ja sam je pročitao kad sam 1982. bio u
Karachiju. (Kad me vidio da je čitam, Omar je rekao: »Naipaul nas samo vrijeđa.«) Kad se
vratim knjizi, vidim da Nusrat s Naipaulom raspravlja o istim stvarima o kojima
razgovara sa mnom. No nije otišao iz Pakistana i sada se ne može suočiti s posljedicama
takva »egzila«, pa mu preostaje samo razmišljanje o drugim životima kojima je mogao
živjeti, a koji se čine izvanredno privlačnima u usporedbi s njegovim stvarnim životom.
Priznaje da mu je teško jer se osjeća kao »jadni rođak«, netko ostavljen, osobito u
usporedbi s »profinjenima« koji su se izvukli.

***
Niazi, koji trenutno vodi mog oca u bordel, opsjednut je mišlju da je svijet opasan za
život. Rat je i Omaru u mislima; u »Jednom davno, prije mnogo godina« piše o strahu da
će Indija biti bombardirana. Za njega pad Singapura razbija mit o nadmoći bijelaca. U
Bombaju su nestanci struje i štednja na namirnicama postali svakodnevna pojava, a s
plakata ljudima dolaze molbe da ne šire glasine. S druge strane, Omar piše o tome kako
je njihov okrug postao svojevrsni Beverly Hills. Najmlađi brat Gulloo sprijateljio se s
glumcem Dilipom Kumarom. U njihovoj blizini stalno su »seksipilne« plesačice i starlete.
A tu su i povratnici. Sattoo, jedan od starije braće, časnik je u Kraljevskom
zrakoplovstvu. »U Indiju se vratio vojnim brodom, a morao je ići oko Rta dobre nade.

34
Pristali su u Cape Townu, ali indijskim časnicima i vojnicima nije bilo dopušteno da se
iskrcaju na obalu zbog rasnih zakona Južnoafričke Republike. Sattoo je poveo prosvjed i
zaprijetio pobunom.«

Sattoo u uniformi Kraljevskog zrakoplovstva

Kao i otac, i Sattoo je zamrzio britansku vladavinu u Indiji jer je, poput mnogih
Indijaca u oružanim snagama, otkrio da Britanci vrlo rado dopuštaju Indijcima da ginu
za njih, ali ih teško puštaju u svoje klubove. Ne samo to: u svojoj »Autobiografiji« Ghandi
piše o tome kako su ga u vlaku u Južnoj Africi silom uklonili iz odjeljka prvog razreda i
prisilili ga da putuje u drugom razredu. Kasnije, kad je putovao drugim vlakom, pretučen
je. »Uvidio sam da Južna Afrika nije mjesto za Indijca koji ima imalo samopoštovanja.«
Najstariji brat Kureishi, Nasir, bio je je sedamnaest godina stariji od Omara, a u to je
vrijeme živio u Kalkuti i radio za Ured za indijske zalihe. Prema Omarovoj priči, on i moj
otac vlakom su mu pošli u posjetu, što je značilo dvodnevno putovanje indijskim
prostranstvima. Po prvi puta vidjeli su rijeku Ganges i kad su pristigli na postaju,
muškarce i žene koji izgledaju kao »trupla«. Djeca su bila nadnaravno mirna, s
napuhnutim trbusima. Nisu to bili obični indijski prosjaci. Ovi su umirali od gladi.
Kad smo bili djeca, otac nas je, naravno, tjerao da jedemo. Koliko se obiteljskih drama
odvije oko toga što djeca žele ili ne žele unijeti u tijelo? Kad bi se tata razljutio, govorio
nam je da će nam »nagurati hranu u usta«. »Gladni stanovnici Indije« često su se
pojavljivali na televiziji kad sam bio dijete. Izgleda da smo tada gledali jedan od prvih
televizijskih prijenosa velike gladi.
Indija je bila zemlja moga oca, pa sada uviđam da je za njega pojam hrane (odnosno
jela i osjećaja gladi) imao drugačije značenje nego za nas. Mi smo razmatrali razliku
između našeg sve većeg blagostanja i oskudice zemlje za koju su Britanci sve donedavno
preuzimali punu odgovornost. Kako se potrošnja povećavala, a ljudi u Prvom svijetu
postajali sve svjesniji svojih tijela (svi slojevi stanovništva postali su opčinjeni dijetama,
prehranom i tjelovježbom), Treći svijet preuzeo je na sebe funkciju prijekora i pretvorio
se u tamnu sjenu nužne krivice.
Sjećam se da sam o ovome razmišljao dok sam pisao »Buddhu iz predgrađa«, a
osobito nakon što sam posjetio Rajneeshovu komunu u Pooni. Gdje je mjesto »Istoka« u
diskursu »Zapada«? I siromaštvo i mudrost koriste se za nešto. Dobronamjerna religija
poput budizma, uz inačice hinduizma kakvu je primjerice prihvatio George Harrison,
moralno blaža od većine zapadnjačkih religija, kao da se dobro uklopila u sve luđi
kapitalizam Zapada te stvorila mirnu »duhovnu« oazu u prostoru društvene
fragmentacije i tehnološkog napretka. Kad nakon napornog radnog dana postane
prestresno biti »željni stroj«, sa svim njegovim zahtjevima da budemo uspješni na poslu,
u seksu i razonodi, nudi nam se mogućnost duhovnog smirenja i »jedinstva«.
No, postoje i drugi oblici »jedinstva«.

35
05.

SHANIJU U BORDELU predstavljaju Lucy. Tata kaže: »Bila je izrazito tamna, lijepih crta lica.
Nosila je bijeli pamučni sari i ružičastu košulju. Dražesno je koračala njišući kukovima
kako bi joj stražnjica bila još seksipilnija.« (Čini se da je tih dana očito uokolo bilo puno
»seksipila«.) Niazi joj objašnjava da je njegov bratić Shani djevac i dodaje: »Želim da ga
tako izjebeš da ostane bez daha, Lucy.«
Otac nastavlja: »Lucy je odvela Shanija u veliku prostoriju s mnogo pregrada. U tim
pregracima su na drvene sanduke postavljeni dugi stolovi prekriveni bijelim plahtama.
Na svakom je bio položen zeleni madrac i dva jastuka.«
Razodijeva ga i pere, te mu govori da ima lijepe kovrče i lijepo lice. Prstima mu
obuhvaća penis i kaže mu da je to mjesto na kojem se »muškarac susreće sa svojom
Brahmom. Prenosi te u svijet uzvišenog užitka«. Kako bi mu pomogla da se iskontrolira
(tata je zabrinut, kako on to kaže, da će mu »izletjeti«) preporučuje mu jogijevske vježbe
disanja. Možda je upravo ovaj bordel potaknuo očevo zanimanje za jogu i kontrolu
disanja. Sjećam se da je i na samrti radio vježbe disanja.
Tati cijeli taj događaj popravlja raspoloženje. Nema oca, majke ni braće, samo on, žena
i njegov užitak, bez krivnje ili gađenja. Ni u jednom trenu ne spominje Muni, ženu u koju
je zaljubljen. Zapravo veliča vrline prostitucije kao bračne pomoći premda, naravno, u
tom trenu nije oženjen i neće biti još dvanaest godina. No, Lucy se pokazala tako dobrom
nadomjesnom majkom da je uspoređuje s jednom drugom Indijkom, Majkom Terezom,
koja »donosi nadu, utjehu i pomoć«. Prodaje mu seks ali i ideju seksa. Premda taj prizor
započinje dječakom kojega otac terorizira i nastavlja se ocem kojega zauzvrat terorizira
drugi muškarac, Niazi, završava slikom dječaka koji je postao potentan i razmišlja o
svijetu užitaka pred sobom, podalje od obitelji.
Gdje seks počinje, a gdje završava? Seks je često samo sjećanje na seks te fantazija i
iščekivanje. Senzualnost ovog prizora podsjeća me na to koliko je otac volio svoje tijelo:
često je znao pokazivati i raspravljati o svojim mišićima, snažnom vratu, raznim
ožiljcima i veličini trbuha. Kao dijete volio sam mu se objesiti o vrat da me podigne u
naručje; hrvali smo se u vrtu, utrkivali se u parku, boksali i igrali badminton. Pomalo
nalik ženi po svojoj narcisoidnosti i tipično »muslimanskoj gizdavosti«, neprestance se
uzbuđivao oko svoje odjeće, manžeta, cipela, kravati, kolonjske, pudera. Ujutro se brijao,
a ako bi uočio da je promašio nekoliko dlaka, ponovio bi postupak. Sam je glačao svoje
košulje i čistio cipele. Sate je provodio uređujući se i oblačeći te njegujući kosu na koju je
uvijek nanosio ulje. Volio je zrcala i obožavao je čuti pohvalu na račun izgleda. A onda se
zabrinuo jesam li ja homoseksualac jer sam nosio naušnicu.
Dok je majka skrivala svoje tijelo jer ga je smatrala privatnim, tata je obožavao da ga
dodirujem. Baš i nije bio pretjerano zainteresiran za moje tijelo i njegove sve jače
instinkte: on je bio taj kojeg je trebalo zadovoljavati. Znao me zvati da mu se pridružim u
majušnoj kupaonici dok se kupao. U tim prilikama prao bih mu leđa, na kosu nanosio
ulje, hodao mu po leđima, masirao mu noge i stopala, što je bila bliskost koju sam jako
volio, osjećao sam se povlašteno što ispunjavam ulogu supruge, a otac se svaki put
iznova pretvarao u obožavano dijete kojega se tetoši.

36
Omar opisuje Kalkutu kao podijeljenu u dva dijela, benglaski i britanski. Naravno, i cijela
Indija uskoro će postati podijeljena, kao i obitelj Kureishi. Omar piše: »Približavao se
trenutak istine za Indiju.« Nedaleko, u Bombaju, u parku Shivaji, već su se održavali javni
skupovi.
Prema očevu prikazu, zbiva se sljedeće: on na užarenom suncu sjedi na balkonu i
razmišlja o tome kako je Lucy sjajna u smirivanju i otklanjanju sumnji. Naučila ga je
nešto važno o uzbuđenju; da se ono treba održavati, a ne prazniti. Shanijeva najnovija
seksualna pustolovina predstavlja trijumf nad njegovim bratom Mahmoodom, koji još
uvijek spava samo sa slikama Betty Grable i Rite Hayworth.
No Shanijev tijek misli prekida iznenadni dolazak njegova prijatelja Masooda kojeg
smo posljednji put susreli u iranskom restoranu. Masood zove Shanija da pođe s njim. »U
tijeku su masovne demonstracije.« Iz obližnjeg parka dopiru zvuci sirena i vriskovi te se
začuju pucnji. Prosvjednici drže plakate s natpisima: »Britanci van iz Indije. Dolje
britanski imperijalizam.« »Mladić uzvikuje: ‘Drugovi, zapalili smo policijsku postaju
Dadar i preusmjerili tračnice vojnih vlakova. Živio Jayaprakash Narayan!’« (Predsjednik
kongresne socijalističke stranke.)
Policija napada okupljenu rulju pendrecima i suzavcem. Jedan socijalist baca
benzinsku bombu na policijskog inspektora, koji se zatim pred njihovim očima zapali i
umre. Shani zaveže nacionalnu zastavu za stablo. Odjednom ugleda Muni, koja pomaže
prevrnuti policijsko vozilo puno prosvjednika. Jedan policajac upravo se sprema da je
udari palicom po glavi, što bi je moglo usmrtiti. Shani pušta krik upozorenja, podiže
kamen i baca ga prema policajcu. S obzirom da je oduvijek bio precizan strijelac,
Shanijev kamen pogađa policajca, koji pada kao pokošen. Neki iz gomile prosvjednika
zaliju ga benzinom i zapale.
Kad policija počne pucati na okupljene, Shani odvlači Muni na sigurnije mjesto pored
iranskog restorana. Zatim se sam vraća na mjesto pobune, uzima pendrek, mlatne
policajca po nogama i oslobodi Masooda, kojega samo što nisu strpali u policijski kombi.
Shani se vraća Muni, koja ga čeka. Gledaju kako britanske postrojbe opremljene
puškama Sten zauzimaju položaje. Nakon toga pobjegnu na plažu. Ondje Muni zagrli
Shanija oko struka. Slijedi predivna slika: »Dva starca u bijelim haljama klanjali su i
škropili se vodom te pjevušili na sanskrtu.«
Ona upita: »Zar me ne želiš ponovno vidjeti?«
Želi. Poljube se i rastanu.
Zasad se u ovom dijelu priče Shani odselio iz jednog grada u drugi, izgubio
djevičanstvo s prostitutkom, preuzeo odgovornost za spaljivanje policajca, spasio
prijatelja od uhićenja i poljubio djevojku u koju je zaljubljen. Ponosan je što je sudjelovao
u indijskoj borbi za slobodu, koja na nekoliko načina predstavlja i njegovu osobnu
slobodu. A u ovom zapisanom sanjarenju koje smo upravo pročitali dokazao je i da može
biti hrabar kad zatreba. Spasio je prijatelja, onog s imenom tako sličnom bratovu, kao i
ženu za koju je uvjeren da je voli. Konačno oni njemu nešto duguju.
Također je spasio samoga sebe, ali i naučio da junaštvo ne može razbiti patnju
uzrokovanu željom. Kada poželiš neku ženu, time prizivaš gomilu drugih likova, moraš
shvatiti da je žele i drugi muškarci te da ćeš se morati s njima nadmetati. Sad je još više
opsjednut Muni i svime što bi mu ona mogla ponuditi jer da mu toliko duguje, pa ne
može normalno jesti ni spavati. To je djelomično krivnja same Indije: roditelji Indijci
čuvaju nevinost svojih kćeri »kao da je ona vrč od zlata«. Dječaku poput Shanija bilo bi
nemoguće posjetiti Muni bez pratnje.

37
 Ali on otkriva da je njegovu bratu upravo to pošlo za rukom. Ne govoreći Shaniju,
Mahmood je otišao do njene kuće s romanom koji joj je obećao posuditi. Ne samo to, već
je njezinoj majci odnio puder Yardley i sapun Pears koje je nabavio u vojnoj trgovini
zahvaljujući poznantvu s trgovkinjom. (Čini se da su uz knjige sapuni postali određeni
oblik valute za obitelj Kureishi.) Mahmood je Shaniju prenio da ga je Muni zamolila da ju
odvede u kino pogledati »Casablancu«. Baš kao što je oduvijek bio bliskiji s Bibi nego sa
Shani, tako je i sada šarmirao kako majku, tako i kći.
Kad Mahmood kaže da namjerava Muni poučiti vožnji bicikla i doda da bi »je mogao
malo i provozati!«, Shani eksplodira na svog drskog, pohlepnog i nesputanog brata. Na
vrhuncu svađe blizu su tučnjave. Pitam se hoće li se između njih dvojice zbiti nekakav
apokaliptični obračun. No Shani kao da iznova proživljava svoj odnos s ocem, pa se već
osjeća »poraženo, potučeno. Prevareno, nasamareno«.
Muni svejednako poziva Shanija u posjetu, točnije, poziva ga njezina majka. Iznenadi
ga što je pronalazi u krevetu, kako se oporavlja od ustanka. Iznad nje obješena je velika
fotografija ostarjelog Georgea Bernarda Shawa. Shani primjećuje sapun i roman koji je
Mahmood donio, »Ljudsko robovanje« Williama Somerseta Maughama. (Sva književna
baština u tatinoj knjizi je britanska.)
U ovom trenutku Shani je već mahnit i samo želi saznati hoće li Muni postati njegova
djevojka ili neće. Nije li joj spasio život? No, njezina majka, koja miriši na kurkumu i
žvače plodove betela, uvodi još jednog muškarca, Ashoka. Majka objašnjava: »Shani,
Muni je zaručena za Ashoka. Zaručili smo ih kad je Muni imala tri, a Ashok pet godina.
Sljedeće godine će se vjenčati.«
Shani je sposoban odgovoriti na samo jedan način: »Drago mi je vidjeti da naši
srednjovjekovni običaji još uvijek ustraju. Mislio sam da su dogovoreni brakovi stvar
prošlosti.«
Bijesan zbog takva odbijanja (»Ulazio je u svijet podmetanja, prevaranata, dvoličnosti,
prijevare i sebičnosti«), vraća se kući, gdje otkriva da je u međuvremenu preminula
njegova voljena baka Nani. »Ona je bila jedina osoba koja ga je istinski voljela.«
A zatim je izrečeno nešto doista začudno. Shanijeva majka Bibi zamoli za utjehu kad
se pukovnik Murad vrati iz kluba i smrdi po viskiju. Kad ga ugleda, Bibi pokriva lice.
Prošlo je više od deset godina otkad su se zadnji put vidjeli i razgovarali. Pukovnik
Murad i dalje je pio i plesao s Parsi ženama. Zajedno ih je držao samo obraz pred
društvom i Mahmoodovo nagovaranje da ne učine nešto što bi cijelu obitelj dovelo na
zao glas.
Što više njegova majka žaluje, dok je, naravno i neizbježno, tješi Mahmood, to više
Shani postaje bijesan i kivan. Zanemaruje ga; radije čita retke iz Kurana; sada plače zbog
same sebe.
Već sam rekao da mi se čini neobično što otac tek u drugom dijelu knjige spominje
međusobno otuđenje svojih roditelja, a i tada tek kao usputnu napomenu. Deset godina
je veoma dugo za par koji ne razgovara, a mom ocu je tek šesnaest. No, Bibi se već
pokazala kao otuđena od svih njih. U najmanju ruku, moj otac je iz neposredne blizine
promatrao taj loš brak (iz kojeg je svejednako proisteklo dvanaestero djece). Sviđalo se
to njima ili ne, djeca neminovno proučavaju brak svojih roditelja te iz njega otkrivaju
mnogo toga o neslaganju, zadovoljstvu i ljubavnoj sudbini.
Moj otac je promatrao ljubav svojih roditelja, takvu kakva je bila, jednako kao što sam
ja promatrao njegovu, a moja djeca moju, pitajući se što taj par radi zajedno i što žele
jedno od drugoga. I premda će djeca mnogo toga propustiti uočiti, postoji i mnogo toga

38
što će usvojiti, i tko zna kako će ta saznanja sazrijeti u njima i u što će se pretvoriti
kasnije.
Neko je vrijeme zajednički život mojih roditelja meni predstavljao čitav svijet. Uvidio
sam da jedno drugome ne pričinjavaju veliko zadovoljstvo (nije se doimalo kao da im se
sviđa što su zajedno), ali ni bol nije bila preintenzivna. Stoga pretpostavljam da je taj
malograđanski život mnoge loše stvari, kako osobne, tako i političke, zadržavao postrani.
Dvadeseto stoljeće u cijelosti je bilo katastrofalno, ali postojale su enklave, predgrađa na
Zapadu u kojima se gotovo ništa nije odvijalo. Kao poprilično zaštićeno dijete, nisam
znao ono što su od mene skrivali, ali znao sam da to postoji, do te mjere da su mi
posljedice odlaska od kuće bile užasne, gotovo nalik mentalnoj bolesti.
Jedna stvar u koju sam bio siguran jest ta da su moji roditelji podijelili odgovornosti
ne bi li održali svoj brak na životu. Majka se usredotočila na sestru i svoju veliku ljubav –
televiziju. Kao i otac, i majka je voljela priče, u njezinu slučaju sapunice, koje je gledala
svakoga dana, baš kao što je njezina majka gutala gomile ljubavnih romana. Majka je bila
tiha i nikada nije govorila o sebi, a kad bi se čime pohvalila, pohvala se ticala njezine
»blagosti«, dok je sapunice koristila kao sredstvo za smirenje – to je korisna svrha priča.
Otac nije želio ženu za koju će se morati nadmetati s drugim muškarcima. Tako mu je
preostalo jedino da se usredotoči na mene. Činilo se kao da želi igrati sve uloge: oca,
majke, brata, ljubavnika, prijatelja, pri čemu je ostavljao vrlo malo mjesta za bilo koga
drugoga.
Često sam se pitao što njih dvoje rade zajedno, ali oni kao da nisu razmišljali o tome.
Čak i kad sam tati natuknuo da bi on i mama možda mogli pokušati živjeti s drugim
ljudima, odvratio mi je da je okrutno ostaviti ženu, kao da bez njega ta žena ne bi mogla
preživjeti. Rekao mi je da ostaje u braku s mamom jer se meni ne bi svidjelo da ode. Nije
mogao priznati da ostaje jer to želi, treba ili mu se to sviđa.
Ja sam, pak, zaključio, kad sam počeo s istraživanjem vlastite seksualnosti, da ne želim
ono što imaju moji roditelji. Godine 1974., kad mi je bilo dvadeset godina, u dnevnik sam
zapisao: »Moji roditelji su morbidni. Majka je zapala u samosažalijevanje, unaprijed se
pomirila sa svakom mogućom katastrofom.«
Moj život s nekom ženskom osobom bit će puno bolji. Bit će manje rutine, a više
uzbuđenja i nepredvidivosti. Tako sam samom sebi govorio.

Posljednje poglavlje očeva romana odvija se malo kasnije i vraća se poznatom,

neizbježnom motivu, njegovu strahu od vlastita oca. Tata se nakon školskih praznika
vraća u školu. Cijele praznike skrivao je od oca ravnateljeva pisma. Sada ih mora
pokazati pukovniku Muradu koji na njih mora odgovoriti.
Otac ponovno proživljava stari strah, preznojava se, drhti, ne spava. Shani je osvojio
brojne kupove, pehare i medalje te se dokazao kao vrsni igrač kriketa, ali pukovnik
Murad nije uzvratio ponosom ili ljubavlju. Obitelj Kureishi jest opsjednuta sportom, i
iako se kriket u Indiji smatra sportom višeg staleža, otac sigurno ne smatra to zanimanje
prikladnim za svoje sinove. Ali začudo, kad je Omar početkom 1950-ih, nakon što se
vratio iz Amerike, igrao kriket u Kentu, nedaleko od mjesta gdje sam odrastao, djed ga je
dolazio gledati.
No, evo još malo očeve samonametnute muke. »Neuspjeh već sa šesnaest! Život još
nije ni počeo! Trebao mu je otac koji će ga voditi.«
Dok tata nevoljko odlazi do pukovnika Murada, saznajemo još nešto neobično: da je
soba njegova oca sva u zelenom. »Strop, sagovi, svjetiljke, kauč – sve.« Navodno je
pukovnik Murad smatrao da »previše boja uzrokuje zbrku«. Ovom prilikom, čak je i
39
pukovnik Murad odjeven u zeleno, simbol prirodnog života i plodnosti, ali također
zavisti i smrti.
Shani još jednom razmišlja o činjenici da je pukovnik Murad oslabio i da mu posao
propada. Ne govori ništa više o tome, ali se ista stvar nekoliko puta pojavljuje u
Omarovoj knjizi u vezi s tvornicom. Nakon što je položio ispite, Omar kaže: »Moj brat
Shanoo nije dobro prošao na ispitima. Tada bismo rekli da je ‘okinuo’.«
Prema Omarovim riječima, moj je djed želio da otac preuzme neuspješnu tvornicu
sapuna, baš kao što je u »Mojoj lijepoj praonici« mladić preuzeo staru praonicu, osim što
u tom slučaju on nije preuzeo očevu opresivnu tvrtku, već je pobjegao od nje. Omar to
ovako prikazuje: »Shanoo je nevoljko počeo odlaziti u tvrtku s ocem. Sa sobom je nosio
»Čarobni brijeg« Thomasa Manna, što ga je tada čitao.«
Nekon toga Omar i Shanoo su poslani u obližnji grad Ahmedabad da obave ispitivanje
tržišta:

To putovanje ispalo je predivno jer smo istražili obližnje gradiće i sela, a dio puta
prešli smo na devama. Kad smo se vratili kući, izvijestili smo da se tržište doima
obećavajućim. No, bilo je to razdoblje oskudice, pa je stoga crno tržište cvjetalo.
Otac je odlučio odustati, na što je i njemu, a Shanoou, još i više laknulo.

Očeva knjiga zapravo nema kraja, već kao da usporava i onda staje. Pitam se nedostaju li
možda neke stranice, ali sumnjam. Otkrivamo da u pismu koje je otac skrivao piše da je
smijenjen s mjesta kapetana kriketske momčadi. Odbio je tiho podnositi rasističko
nasilje bijelih igrača. »Bila je rijetkost da se Indijac uopće nađe u momčadi, a kamoli da
postane njezin kapetan. Zadobio je poštovanje kako dječaka, tako i učitelja. Postati
kapetan engleskih dječaka u engleskoj školi u engleskoj Indiji!«
Pukovnik Murad, sa svojim vojnim poimanjem morala, zahtijeva poslušnost, dok se
moj otac vodi savješću. Ipak dobivamo dojam da, iako škrt na riječima, otac ipak
odobrava sinov postupak. »Moram ti reći, Shani, nisam znao da nosiš vatru u sebi.
Ugodno sam iznenađen.« Budući da ravnateljeva supruga igra bridž s pukovnikom
Muradom, on obećava da će pokušati iskoristiti svoj utjecaj da Shanija vrate na mjesto
kapetana momčadi. »Krenut ćemo od toga, u redu?«
Dakle, to je u biti jedino mjesto s kojim bi knjiga i mogla završtiti. Usprkos svemu, to
je sretan završetak.

Ovdje nakratko gubim oca. Od kraja njegove priče do trenutka kad sredinom 1950-ih ja
ulazim u njegov život, stoji desetogodišnji jaz. Ako ga igdje uspijem pronaći, bit će to u
drugom dijelu Omarove autobiografije »Kako vrijeme prolazi«. No, prije toga, na kraju
Omarove prve knjige nalazim nešto što me iznenađuje. Sjećate se da tata pripovijeda
kako je za vrijeme ustanka spasio ne samo brata Mahmooda već i prijatelja Masooda. Iz
Omarove knjige doznajem da je Masood ime brata koji je umro kao dijete u kineskom
gradu Tianjinu, gdje je obitelj živjela tijekom Prvog svjetskog rata. Omar prilikom
boravka u Kini polazi u neuspješnu potragu za njegovim grobom i pritom napominje: »Ni
otac ni majka nikada nisu o njemu govorili.«
Omar/Mahmood se udostojio otići do Muni i pokloniti joj sapun i roman.
Omar/Mahmood neoprezniji je od mog oca i u svijet odraslih ulazi s manje strahova.
Kako moj otac kaže, posjeduje »dar brbljavosti«. Vjeruje da može šarmirati ljude, da ga
ljudi lako zavole i da će ga drugi slijediti. Kao da je svjestan da malo toga ne može postići

40
ukoliko se tomu istinski posveti. Kako je lijepo biti tako uvjeren u nešto, kakav je to dar!
Meni se čini da je i mog oca bilo lako na sličan način zavoljeti, ali on nije vjerovao u
učinkovitost svog dara, pa mu zbog toga stvari nisu išle od ruke. Otkud onda proistječe
to uvjerenje da možeš promijeniti život drugih osoba, da im možeš značiti nešto?
Kao mladić Omar razmišlja o režiranju filmova, što me iznenađuje. Nisam imao pojma
da u obitelji postoji moj prethodnik. A opet, i sam sam počeo pisati »Moju lijepu
praonicu« dok sam početkom 1980-ih boravio u Karachiju. Onamo sam otišao na
Omarov poticaj da posjetim njega, Sattooa i bratiće. Stoga je taj film kombinacija prizora
koji su se odvijali u dvorištu preko puta moje sobe, ali su prebačeni u Britaniju te
pomiješani s elementima iz moje prošlosti.
Kad sada razmišljam o njemu, svjestan sam da se u filmu radi o dvojici braće, jednom
»beskorisnom« i drugom »djelatnom« te da se junak kreće negdje u sredini.
»Beskorisnom« bratu, kojega glumi Roshen Seth, sin je oslonac i dadilja; otac nema
nikoga osim njega. Priča dobiva na zamahu kad »djelatni« brat, kojega glumi Saeed
Jaffrey, uvodi dječaka u seksualizirani, polukriminalni, opasni svijet daleko od oca. I u
»Buddhi iz predgrađa« seksualizirao sam obitelj, napalio ih, stavio požudu u središte
obitelji. U mojoj verziji svi su oni tražili nešto, nisu samo čekali. To sam napravio tako jer
se čekanje kod kuće doimalo vječnim, a dok smo čekali, pisali smo jer nismo imali
pametnijeg posla.

U Bombaju je Omar počeo raditi za Zabaka, jednog od dva brata koja nikada nisam
upoznao. Vodio je filmski časopis »Zvuk«, a Omar ga prikazuje kao boema koji je »živio
na rubu«. Sjećam se da je otac, uvijek pomalo na oprezu, Zabaka opisao kao genijalnog
novinara koji se pretvorio u tragičnog alkoholičara čije je omiljeno piće bila najjača i
najjeftinija žestica sve dok se nije potpuno uništio i izolirao od obitelji preseljenjem u
Japan.
Mnogo prije toga, Omar je koristio Zabakov ured kao bazu i odlučio je pokrenuti
vlastiti časopis koji ću nazvati »Zaziv«, »nepolitički časopis od općeg interesa«. Otac je
bio »poslovni urednik«. Omar je uskoro shvatio da je to ono što strastveno želi raditi. I
njegov otac je to odobravao. Ubrzo je izišao prvi broj, koji je moj djed ponio sa sobom u
klub. Zbog svega toga Omar je bio nevjerojatno sretan.
No uskoro će muslimanima iz Indije otpočeti egzodus i zemlja ne samo što će se
podijeliti već će se i naći na rubu građanskog rata. Omar je morao odlučiti gdje i kako će
živjeti. Dva brata još su bila u Londonu, Achoo na Londonskoj školi ekonomije i političkih
znanosti. No, Sattoo, cijenjeni stariji brat, bivši pilot, vratio se s namjerom da osnuje
zrakoplovnu tvrtku. Omar se pita: »Hoće li cijela obitelj odseliti u Pakistan ili ćemo
odlučiti ostati u Bombaju? Ili ćemo se rasuti?«
Na kraju su izišla samo dva broja »Zaziva«. U svim indijskim epovima, kraljević mora
iskusiti progonstvo, odnosno odvojiti se od majke, pa se tek onda vraća kao muškarac.
Omaru je ponuđeno mjesto na Filmskoj školi Sveučilišta južne Kalifonije. Tootoo je već
bio u Americi, a Omarov dobar školski prijatelj Zulfikar Bhutto također je išao onamo.
Ali postojali su strahovi. Dok se u Indiji govorilo o »autohtonom stanovništvu«, u
Americi je »rasno pitanje« predstavljalo problem, za što su saznali preko priča o Paulu
Robesonu. Još jedan nedostatak bila je činjenica da se u Los Angelesu nije igrao kriket. Za
Omara je vrijeme momčadi »Jedanaest veličanstvenih pukovnika Kureishija« bilo od
iznimne važnosti; tada je cijela obitelj bila jedinstvena. U redu, majka i otac nisu
razgovarali, a između najstarijeg i najmlađeg djeteta bila je razlika od dvadeset i dvije
godine, ali tada je među svima njima postojala neka bliskost koja se doimala
41
neuništivom. Sada je Omar postao svjestan da će, premda će se on uspjeti izvući, obitelj
koju će ostaviti za sobom preživjeti užasan sukob.
Kao i obično, moj ga je otac otišao ispratiti.

42
06.

NA NASLOVNICI DRUGOG DIJELA Omarove autobiografije nalazi se američka zastava te tri

fotografije: Omar i Bob Hope, Omar tijekom rasprave, odjeven u odijelo s leptir-mašnom
i treća, Omar u zgodnom izdanju s nekoliko raskopčanih gumba na košulji u društvu
žene koja se doima kao da joj je drago što ga vidi. Bio je u Americi 1974. godine kad je u
Karachiju uklonjena britanska zastava te s ponosnom napisao: »Imamo vlastitu
domovinu.«

Omar s Bobom Hopeom

Iz Omarova je zapisa očito da je kolonijalizam bio težak za svakoga. Kamo će on otići

nakon Amerike? U Pakistan? »Hoću li biti izopćenik? Uostalom, nikada nisam čak ni bio u
Karachiju i nisam živio ni u jednom dijelu današnjeg Pakistana.«
Usprkos takvim brigama taj dio autobiografije, prepun užitavanja i šala, ima
bespoštedan i tračerski ton obitelji Kureishi kad je na okupu, bez zadirkivanja i
omalovažavanja. No, odlazak u Ameriku bio je dalek put za nekoga tko je tek zašao u
dvadesete. U to vrijeme to su bila značajna emocionalna putovanja. V.S. Naipaul je 1950.
godine otišao iz Trinidada u London i prošlo je šest godina do njegova ponovnog susreta
s obitelji, pa je zapisao: »Odlazak u inozemstvo predstavljao je prijelomnicu u životu
osobe.«
A opet, sa svojim bratom Tootoom i Zulfikarom Bhuttom (koji glasno izražava gađenje
u vezi sa stvaranjem Izraela i čak se nađe u nasilnom fizičkom sukobu s jednim
židovskim studentom), Omar je raspravljao, istraživao i imao djevojke. Čak se pojavio
kao statist u MGM-ovoj verziji filma »Kim«. Još važnije, po prvi put su ga emitirali na
radiju. Pridružio se pun znatiželje i oduševljenja kakve ja nikad nisam uspio iznaći u
sebi. Pisanjem se izražava užitak za koji se moj otac nije činio sposobnim. Omar piše: »U
mojoj sobi počeli su se gomilati debatni trofeji koje sam osvajao.«
Mislio sam da je otac tada još bio u Indiji. To je razdoblje koje me zanima, prvi put kad
je dulje vrijeme proveo kod kuće bez brata. A onda pročitam: »Moj brat Shanoo otišao je
u Glasgow na Pomorski fakultet. Baš će postati pomorac. Oduvijek je želio biti pisac.«
»Naskoro će brodica pristići i usidriti se u Southamptonu«, zapisao je Tagore 1879.
godine. Dakle, to putovanje Indijcima nije bilo nepoznato. Otac je napustio Indiju ne
znajući kada će ponovno vidjeti dom i roditelje i hoće li se uopće tamo vratiti. Kad sam
kao tinejdžer znao markirati iz škole, skrivao sam se na tavanu da izbjegnem majku koja
je dolazila kući u vrijeme ručka i pri svjetlu ručne svjetiljke čitao Donleavyjev roman
»The Ginger Man«. Očev kovčeg, izrađen u Indiji i prekriven egzotičnim naljepnicama,
dominirao je malenom prostorijom. Nekoliko puta mi je ispričao koliko mu je nedostajao

43
dom na putu od Bombaja do Southamptona i kako su ga prilikom prolaska kroz Sueski
kanal morali spriječiti da skoči s broda i vrati se roditeljima.

Shanoo u Parizu

Otac je odustao od zamisli da postane pomorac i preselio u London, gdje je bio kada je
Omar napustio Ameriku i prvi put došao u Englesku. Omar se trebao pridružiti
pukovniku Kureishiju, mom ocu i Achoou, koji su pratili Satoovu operaciju pluća kojoj se
morao podvrgnuti nakon što je dobio tuberkulozu. Sattoo je ranije bio u Americi, gdje je
kupovao zrakoplov za novog nacionalnog zračnog prijevoznika, tvrtku PIA, »koja će
omogućiti ključnu poveznicu između dva krila zemlje«. No morali su mu odstraniti jedno
plućno krilo.
Otac je u pratnji Achooa i djeda dočekao Omara na postaji. Za Omara se u usporedbi s
Kalifornijom Engleska doimala kao »oslabjela autokracija«. Nakon kraha tvornice
sapuna, djed je otišao u mirovinu, preselio u Englesku i razveo se od Bibi. Ne znam
mnogo o tome, ali mislim da je bio u vezi s nekom ženom koja je živjela u Hastingsu.
(Navodno su mu upravo njegove brojne ljubavne afere stale na put do položaja
generala.)
Dok je Sattoo bio u bolnici, pukovnik Kureishi ga je posjećivao svakoga dana. U ovom
se prikazu moj djed ne doima kao nemaran i ravnodušan otac, premda se mora uzeti u
obzir da, budući da je ostavio posao, zemlju i suprugu, baš i nije imao pametnijeg posla.
Svejedno, sigurno je upravo ta njegova posvećenost bar nekim sinovima, možda
starijima, izluđivala tatu, možda se zbog toga osjećao osobito isključenim.
Otkrio sam jednu očevu kratku priču koja pogađa točno u sredinu razloga tatine
nesposobnosti da dirne pukovnika Murada. Nazvana je »Vožnja rikšom« i smještena u
tatino rodno mjesto Madras, a opisuje kako vozač rikše Ramu vozi gradom debelog,
postarijeg muškarca koji sliči glumcu Sydneyju Greenstreetu. Vozač rikše je bolestan, ali
radi jer pokušava uštedjeti novac za odlazak liječniku. Cijeloga dana bogati čovjek miruje
u rikši i čita novine s naslovom »Singapur pada«. Priča završava tako da putnik uđe u
hotel u koji je Ramuu zabranjen ulaz. Tako nestaje a da nije platio vožnju. Omiljena
forma mog oca je realizam; prezirao je »eksperimentalnu« umjetnost, kao da su drugačiji
oblici pisanja podrazumijevali drugačiji način života. No to djelo gotovo je nadrealno,
istočnoeuropsko, po svojoj političkoj pronicljivosti i grotesknoj fizikalnosti, jer vas
prisiljava da vizualizirate mršavog Indijca na umoru kako vuče podbuhlo tijelo pored
prosjaka kolonizirana uzavrelog grada. Svaki put kad je pročitam, padne mi na pamet da
je ponovno ispišem kao basnu, što sam, pretpostavljam, sada i učinio.
Dok se Sattoo oporavljao od operacije, Kureishiji su u opisanom sastavu postali jedina
azijska obitelj u St Leonardsu, malo izvan Hastingsa u Sussexu. Omar opisuje pubove u
Sussexu, igrališta za kriket i autobuse u Engleskoj 1950-ih godina, a to je nešto o čemu

44
sam oduvijek volio čitati u romanu »Brighton Rock« Grahama Greena i naročito u »Trgu
mamurluka« Patricka Hamiltona.
Nakon dugog boravka u Americi, Omar se ponovno počeo baviti kriketom i otkrio da,
što se tiče tog sporta, engleski klasni sustav sliči hinduskom kastinskom sustavu. I dalje
je postojala razlika između »gospode« i »igrača« (onih koji zarađuju za život sportom).
»Na bodovnoj kartici ti se igrači navode imenima dok kod gospode stoji atribut
‘gospodin’. Za njih postoji posebna svlačionica, a na teren ulaze kroz druga vrata.«
Omar je bolje upoznao svog starijeg brata Achooa, koji ga je uveo u svijet moderne
poezije i književnosti u obliku Eliota i Joycea o kojima su raspravljali u ladanjskim
klubovima. Achoo se nalazio u položaju sličnom Omarovu, lutao je i nadao se da će
naletjeti na spoznaju kako živjeti svoj život. Ti preobrazovani i pomalo čehovljevski
sinovi Kureishi (čehovljevski u smislu uzaludnosti) nikada nisu znali što bi točno trebali
raditi, kao da im je trebalo nešto važno što bi trebali otkriti, pa im manje važne stvari ne
bi odvraćale pažnju. Uvijek su se činili predostojanstvenima, preinteligentima za
situaciju u kojoj su se našli, kao da će ih svijet uvijek povući prema dolje umjesto da ih
izdigne iz mase. U njihovim životima očituje se osjećaj uzaludnosti, neiskorištenosti koji
ih nikada neće pustiti na miru.
Kad je Omar konačno odlučio otići u Pakistan i ondje iznova započeti svoj život, moj
ga je otac, naravno, ispratio sa stanice Victoria. Tada je tata već postao službenik u
veleposlanstvu i imao mali ured s pogledom na trg Lowness u Knightsbridgeu u kojem
su se nalazili stol, stolica, ormarić za dokumente i nekoliko velikih pisaćih strojeva.
Veleposlanstvo nove zemlje također je bilo novo, a mnoga su radna mjesta popunjavali
Englezi. Vjerojatno je tata prihvatio posao službenika kao nešto privremeno što će mu
pomoći da plati stanarinu. Sjećam se da je pričao kako mu se kolege izmjenjuju, ali to je
do kraja života ostao njegov jedini posao. Mnogo godina ranije Bibina majka Nani rekla
je Omaru: »Bog ti dao službenički posao.« Omar to naziva »bjelačkim zaposlenjem«.
Dakle, moj otac je našao bjelački posao, a režim pukovnika Murada zamijenio je
»sustavom«.
Prije no što je Omar otišao, on i tata obavili su svoj posljednji razgovor. Omar o njemu
piše sljedeće: »Shannoo mi je priznao da radi na romanu, ali da baš i ne napreduje
najbolje. Ja sam mu dao standardni ‘buržoaski’ odgovor da bi trebao završiti fakultet.
Tijekom školovanja bio je genijalan igrač kriketa, ali nije postigao značajniji uspjeh glede
učenja.«

Nakon što su se vjenčali, tata i mama su se uselili njezinim roditeljima u predgrađe

Bromley u Kentu, gdje je moja majka oduvijek živjela. Moja prva sjećanja vezana su uz
malu samoposlugu koju smo držali, a u kojoj je majka radila do rođenja sestre. No ondje
nas je bilo previše, pa smo se 1958. preselili u kuću koju ću pamtiti kao obiteljski dom.
Ta kuća nije bila nimalo nalik kućama u kojima je odrastao moj otac. Na katu su bile dvije
spavaće sobe, a u prizemlju dvije prostorije i ostava koja je preinačena u blagovaonicu.
Kraj je bio miran, a imali smo i vrt na koji je gledala moja soba. Sestra i ja spavali smo u
stražnjoj strani kuće, a roditelji u prednjoj, dok su baka i djed bili u prizemlju. Trgovine
su bile udaljene desetak minuta. Kuća se nalazila u slijepoj ulici pored parka gdje sam
igrao nogomet i kriket. U malim drvenim šupama naučio sam pušiti i prvi put dotaknuo
tijelo djevojke.
Zime su bile užasno hladne: majka je ustajala rano ujutro da zapali vatru u peći na
ugljen, nakon čega smo se svi naguravali u jedinu toplu prostoriju i ondje gledali
humoristične televizijske serije, filmske adaptacije Dickensa, filmove Charlieja Chaplina i
45
Stanlija i Olija. Navečer su kreveti bili ledeni, pa bi nam majka priredila termofor i
jabuku; prsti su mi se ljepili za plastični omot knjige koju bih posudio iz knjižnice. Ujutro
nas je na putu do škole čekala magla.
Kad sam naučio voziti bicikl, iskusio sam slobodu koja je nepoznata i nemoguća mojoj
djeci u suvremenom gradu. Moj otac, koji se u mladosti mnogo puta selio i uputio se na
jedno veliko putovanje, u Englesku, nikad se više nije želio seliti. Volio je predgrađe i
govorio je da se ondje nalazi sve što mu je potrebno. Uvredu predgrađu shvaćao je kao
osobnu uvredu, uzimao ju je k srcu.
U smislu uspjeha u vanjskom svijetu, otac je postigao manje nego gotovo sva ostala
njegova braća. Imao je nisko rangiran posao za koji je primao malu plaću. Žalio se na
dosadu svog posla, na osjećaj da se zaglavio. Bio mu je misterij, pa je stoga i nama postao
misterij, ne samo kako je netko poput njega završio tamo, već i kako je on počeo
vjerovati da mu takav život predstavlja jedinu mogućnost. Kad je stanje postalo trajno,
volio se predstavljati zatočenim. Znao je natuknuti da bi stvari bile drugačije kad ne bi
imao obitelj.
Ako je uobičajena zamjerka Azijcima ta da se ne uključujemo, da se ne želimo
integrirati (kao da je različitost nepodnošljiva ili kao da se ljudima mogu svidjeti samo
oni koji su poput njih), to se za mog oca nije moglo kazati. Tata nikada nije pokušao
postati Englez jer to bi bilo nemoguće. Ali jest se priključio engleskom načinu života.
Rasprodaja obiteljskog pokućstva i imovine u Pooni mom je ocu izrazito teško pala.
Do sredine 1960-ih ideja potrošačkog društva zahvatila je i londonska predgrađa. Obilje
jefinih kućanskih proizvoda za sve je postao neki oblik samoodređivanja. Sjećam se
našeg prvog televizora, hladnjaka i perilice rublja. Kad je stigao televizor, zajedno smo se
sa susjedima okupljali oko njega i sjedili na neudobnim stolicama, kao da smo u kinu,
čekali da se zagrije i upali. Snobizam je bio demokratiziran, a ključna riječ postala je
raspoloživost. Kad bi vam pokućstvo dosadilo, bacili biste ga. Do početka 1980-ih,
raspoloživost je prodrla u sve, pa tako i u ljubav.
Subotom ujutro išli smo u kupovinu u ulicu Bromley, gdje smo kupovali novo
pokućstvo oko kojeg su se roditelji žestoko prepirali dok sam ja visio uokolo i čekao da
me odvedu u knjižnicu, a zatim u Wimpy Bar na hamburger i sladoled. Prvo smo
svjedočili cijelom nizu neukusnih sagova, koje sam kasnije, kad sam naučio ponešto o
umjetnosti, nazvao njihovom »fazom Bridget Riley«; slijedili su obli stolići za kavu od
drveta i stakla te police za knjige od iverice. U zbirci očevih izraza čuvam i jedan koji to
divno sažima: »Kupovali su kao ludi, kao da im netko štopa vrijeme!«
Još je začudnije što je moj otac, kao i mnogi naši susjedi, odlučio postati sam svoj
majstor. Od rata na ovim kućama ništa nije rađeno. Neke od njih još su imale vanjske
zahode. Ali za razliku od ostalih, tata nikada prije nije radio nešto takvo. Sjećam se kako
je odlučio, ponešto nesigurno, da će »popraviti« stropove. Na stropove u nekim
prostorijma zaljepit će polistirenske pločice. Nejednako ih je izrezao, pa ih nikako nije
uspijevao složiti; mali komadići polistirena mjesecima su se ljepili za zastore i sagove
dok je otac stajao na stolici koju smo mama i ja pridržavali i trudio se da ih zaljepiti na
strop. Dok smo uvečer gledali »Tatinu vojsku« ili neku drugu humorističnu seriju, te bi
pločice lagano padale na pod i na stropu ostavljale ružni trag ljepila. Nisam znao, a
mislim da nije ni tata, »prolazi« li on ovaj ispit ili ne. Sav njegov trud pretvorio se u
parodiju, pa se i naš život doimao blesavim, kao da je ozbiljnost nemoguća.
Djelići Indije, ili bolje rečeno djelići koji su opstajali u njegovoj obitelji, zadržali su se u
tati. Većinom su to bile kulturalne stvari: kriket, knjige, glazba, politika. Ali tata jest
naučio dobro kuhati. Kad je spremao curry, započeo bi ujutro i cijeli bi dan provodio u

46
kuhinji. Bila je to zen vježba strpljivosti. Naravno, otac je s mještanima dijelio ljubav
prema sportu i poznavanje sporta. U parku bi organizirao utakmice kriketa s lokalnim
dječacima, razgovarao bi s njima o njihovim životima i problemima i bodrio ih; bio sam
ljubomoran. Čini se da su njegovi edipovski strahovi i noćne more nestali, za što Freud
tvrdi da se neminovno događa kasnije u životu; ili je jednostavno pronašao način života
u kojemu mu nisu smetali.
Iz dječjeg gledišta roditelji provode vrijeme pokušavajući zaraditi za život i održavati
kuću, dok ostatak energije troše na donošenje brojnih odluka: pregovore, rasprave,
svađe, pokušaje da postignu dogovor ili na prijateljsko neslaganje. Izgleda da u svemu
tome nema previše zadovoljstva, ali roditelji uvjeravaju dijete da je to jedini način
opstanka. Dijete tako može početi vjerovati da mu je zadaća da ih pokušati oraspoložiti.
Usprkos tomu, moji su roditelji imali dovoljno toga zajedničkog; oboje su željeli voditi
kontroliran, miran život, slijediti malograđanski model zadovoljne kućanice,
heteroseksualnog zaposlenog oca i djece koja su dobra u školi. Bila je to paradigma koju
smo često gledali na televiziji u britanskim humorističnim serijama te njihovim
američkim inačicama kao što su »Volim Lucy«, »The Dick Van Dyke Show« i »Čarobnice«.
To nije bila verzija s kojim je Omar bio u kontaktu u Americi. A opet, bio je to svijet koji
sam kasnije prepoznao u pripovijestima Johna Cheevera, iako je u njegovu prikazu
vladalo veće blagostanje. Te težnje umjesno opisuje u »Ladanjskom suprugu«: »Osobe u
dnevnom boravku Farquarsonovih doimale su se ujedinjenima u neizrečenu stavu da ne
postoji prošlost, da ne postoji rat, da ne postoji nikakva opasnost ili zlo u svijetu.« No,
Cheevera je zabavljala psihička cijena takve smirenosti i zadovoljstva. Nakon što se
zaljubi u mladu dadilju, protagonist odlazi psihijatru kojemu iskreno priznaje:
»Zaljubljen sam, doktore Herzog.« Cheeverovi likovi uvijek se zaljubljuju u neprikladne
osobe, u tome leži njihova čar i uzrok njihove propasti.
Kod Cheevera je jasno da je spokoj nemoguć i ionako nepoželjan. Pokušaj da se stvori
potpuno sigurno okružje (kava bez kofeina, rat bez ubijanja, seks bez kontakta) samo
omalovažava život. Svijet u kojem ljudi ne mogu umrijeti jest svijet u kojem ljudi ne
mogu živjeti. Što drugo uopće postoji osim strasti i njezinih preobražaja?
Prije nekoliko godina zamoljen sam da skupini studenata ekonomije održim govor o
svrsi kulture. Isprva smo se neko vrijeme samo zbunjeno gledali, a onda je netko upitao
»Je li nam umjetnost doista potrebna?« Pomislio sam na predgrađe te pogrešne uporabe
kulture i umjetnosti u svrhu društvene diferencijacije, odnosno snobizam, njihovu
povezanost s pretencioznošću i pretjerivanjem, kao što ih koristi Eva u »Buddhi iz
predgrađa«. Ali to nije bila norma. Većina ljudi sudjeluje u nekom obliku društvene
umjetnosti, pjevaju, plešu, sviraju glazbala, fotografiraju, vrtlare, pričaju priče. Gotovo
sve što činimo ima određenu estetsku dimenziju. Ljudi više vole lijepo nego ružno. No,
kultura i prepuštanje senzualnosti mogu se doimati blisko povezanima. Kao što vjerski
fundamentalisti dobro znaju, umjetnost i tijelo su neraskidivi. Kultura napada svako
sigurno uvjerenje, a svako uskraćivanje kulture oblik je namjernog osiromašenja. Otac je
svojim pisanjem i odlučnošću da mu objave djela bar održavao jedan oblik izražavanja
na životu.
Kao ni ja, ni otac nije postigao neki uspjeh u svom školovanju, ali je čitanje shvaćao
ozbiljno; znao se snaći u književnosti, politici i sportu. I usprkos volji da se uklopi, uvijek
je pokušavao pronaći vremena za pisanje kojim bi dokazao svoju jedinstvenost. Život mu
je bio djelomice određen odbijanjem od strane brojnih izdavača. Slao je knjige koje su
mu zatim bile vraćene; preradio bi ih i opet bi se vratile. Nada, očaj, obnova. Povremeno
bi zaprijetio da će odustati od pokušaja da postane pisac. S njegove točke gledišta, to bi

47
bila katastrofa, svojevrsno samoubojstvo. Nekoliko dana kasnije ponovno bi sjeo za
pisaći stol s novom idejom. Jednom je prilikom izjavio da će nastaviti jer ne želi da ga ja
vidim poražena.
To je sigurno zbunjivalo majku, ti ustrajni pokušaji tog čovjeka da učini nešto u čemu
nije postigao nikakav uspjeh, činjenica da ne odustaje i ne priznaje da to čini iz zabave,
kao hobi, već nastavlja vjerovati da će to postati njegovo zanimanje i odrediti njegov
identitet. Pretpostavimo da je cijelo vrijeme ta žena, moja majka, znala da njegove želje
nisu realistične. S njezina stajališta, život bi bio ispunjeniji da je on odustao od svojih
maštarija jer ih je pisanje razdvajalo, kao što ih je dijelilo i od zajedničkog života kakav je
ona priželjkivala. No kako uvjeriti osobu da odustane od svojih najdubljih čežnji? Recimo
da je točno, kao što se činilo mom ocu, da »stvarni« svijet nije svakodnevna stvarnost
vlakova, kišobrana, rutine, razgovora na autobusnim postajama, već svijet koji postoji na
razini mašte u svakodnevnim snovima umjesto na javi. Tata je prema tomu živio
savršenim životom u kojem su njegove maštarije okupljene oko pisanja mogle biti
izražene u književnosti. Očev stvarni život i dalje je postojao u budućnosti u kojoj je on
postao pisac. Otac je živio jednim životom i priželjkivao živjeti drugim, nazovimo ga
usporednim životom, koji mu je uvijek izmicao, ali je prestavljao raj u koji će jednog
dana ući. Mi ćemo ga, naravno, onamo slijediti. U tom je smislu to bio zajednički projekt,
premda mi nismo imali nimalo izbora u cijeloj stvari. U međuvremenu smo čekali. Ironija
leži u činjenici da bi otac vjerojatno obolio od neke mentalne bolesti da ga je netko
uvjerio da odustane ili, još gore, da je postao uspješan; samo pisanje, a možda i neuspjeh,
tjeralo ga je dalje i rađalo u njemu nadu, a kaos i tjeskobu zadržavalo podalje.
Naravno, nedoumica oko knjiga, čemu služe i kakvo zadovoljstvo pružaju, uvijek je
bila u središtu naše obitelji. Dvojica očeve starije braće Abo i Achoo, koji su rat proveli u
Londonu, bili su akademski građani. Abo je živio u Karachiju i bio u braku s važnom
pakistanskom pjesnikinjom i sveučilišnom profesoricom Maki Kureishi, dok je Achoo
nakon studija prava odselio u seoce u Somersetu, gdje je vodio školu za autističnu djecu.
Achoo je bio mnogo stariji od mog oca i nisu se dobro poznavali kao djeca, ali sada je
njegova kći bila osamnaest mjeseci mlađa od mene; bili smo bliski prijatelji i suparnici.
Kao dijete dječjeg psihologa, bila je daleko manje suzdržana i mnogo autodestruktivnija
od mene. Imali smo slične probleme u školi te nas je oboje rasizam oštetio na sličan
način koji tada nismo razumjeli.
Svakog ljeta otišli bismo u Somerset u posjet. Braća Kureishi, premda raspršena,
uvijek su bila u kontaktu i bili su živi u mislima ostalih. Achoov stan nalazio se nekoliko
milja od doma Evelyna Waugha. (Achoo ga je jednom susreo i poželio se rukovati;
Waugh, spisatelj čijoj se prozi još uvijek divim, nije mu pružio ruku, već prst.) Achoova
radna soba prepuna knjiga, puna sofa, glazbe i slika, ondje je bila moje omiljeno mjesto.
U njoj je čitao Chaucera, Miltona, Shakespearea, Russella i Orwella poput učenika koji uči
iz udžbenika, potcrtavajući i vadeći bilješke. Slušali smo izgrebane snimke Beethovena i
»Hamleta« iz kazališta Gielgud u kojemu duh proizvodi užasavajuće zvukove.
Priželjkivao sam takvu atmosferu knjižnice, atmosferu radnog mira.
Radije sam sjedio s njim nego se družio s ostalom djecom. Achoo je bio sličan nekom
Bellowljevu ili Singerovu liku, imigrant opsjednut obrazovanjem i visokim školstvom,
istodobno kao da je bio s drugog svijeta bez istinskog doticaja s događajima oko sebe i
koristio knjige kao prepreku između sebe i stvarnosti. Otac je neprestano poticao
Achooa na pisanje, što je njemu smetalo; kao neka druga starije braća, i on je smatrao da
je moj otac pomalo lud s tim silnim pisanjem. Achoo je smatrao da, poput Bertranda

48
Russela ili Orwella, moraš poznavati stvari da bi o njima pisao ili biti blizak prirodi,
poput romantičara ili D.H. Lawrencea.
Jednog ljeta, mora da mi je bilo šesnaest godina, poslali su me Achoou jer mi nikako
nije išla matematika, a ni s majkom se baš nisam najbolje slagao. Stric je shvatio da
postoji veza između ta dva neuspjeha. Dok mi je objašnjavao matematiku, razgledavao
sam sobu. Iako sam znao imena većine romanopisaca, Achoo je posjedovao knjige nekih
spisatelja za koje nikada nisam čuo kao što su Melanie Klein, Anna Freud, Piaget, A. S.
Neill i Winnicott.
Pričao mi je o novom području istraživanja i rekao da je to nešto u čemu se nitko
nikada prije nije okušao: analiza djece i pojma njihovog razvoja. Pričao je priče o teškoj
djeci u svojoj školi, o njihovu nasilju, nijemosti i nesposobnosti da uče te neobičnu
ponašanju kojim prekrivaju crnu rupu očaja. Namjera je bila saslušati ih umjesto da ih se
natjera da zašute. Rekao je da njihova naizgled »luda« razmišljanja zapravo imaju smisla.
Stoga je cilj bio zamijeniti aktivnosti razgovorom putem obrazovanja prožeta ljubavlju.
Sve je to, naravno, bilo prije »terapijske« kulture današnjice i jezika otkrivanja stvari o
sebi koji ide uz nju. Tada su najvažnije stvari bile skrivene i mogle su se pronaći jedino u
književnosti. No književnost je mladoj osobi predstavljala kod koji se teško razbija. No,
Achoo je inzistirao na tome da njegovi učenici moraju biti u mogućnosti da dođu k njemu
kad požele štogod naučiti, pa će ih on ili sam poučiti ili će im pomoći pronaći knjigu ili
drugog učitelja.
Samim time što je bio takav kakav je bio, naučio me mnogo stvari. A onda mi je rekao
nešto zapanjujuće. Ponekad me hipnotizirao svojim riječima, ali ovom prilikom je
govorio da sam sigurno primijetio da moja majka »ima prelijep osmijeh i divan, pjevni
glas«. Rekao mi je da želim voditi ljubav s majkom i ubiti oca. Unaprijed se pripremio za
moje negodovanje, pa mi je rekao da su svi muškarci, uključujući i njega, osjetili taj
poriv; zacijelo sam primijetio da je književnost prepuna takvih želja. Primjerice,
»Hamlet« ima tu strukturu. Nastavio je rekavši da se sjeća kako je želio voditi ljubav sa
svojom majkom. Zatvorio sam oči i pokušao odagnati takve misli. Kad sam ih ponovno
otvorio, vidio sam da su njegove pune suza. »Kad bih je barem mogao ponovno vidjeti«,
rekao je. »Previše nas braće je otišlo i nikada se nije vratilo. Mi smo željeli nju, ona je
željela nas, ali nismo bili ondje.«
To me šokiralo na najbolji mogući način: bio sam zaintrigiran, očaran. Doimalo se
neprikosnovenim da bi obrazovani čovjek mogao reći da je obiteljski život edipovski,
nevjerojatnijime od ičega što sam čuo od prijatelja ili u pop glazbi. Kao da sam prije toga
lude i mentalno zdrave svrstavao u dvije različite kategorije, iako nas književnost uči da
to očito nije tako. Ali ako su mentalno zdrave osobe također lude, kako živjeti s tim?
Želio sam više doznati o tim idejama. Gdje su bile zapisane?
Iza stričeve glave nalazila se zbirka Freudovih upravo prevedenih djela u tvrdom
povezu. Achoova je soba bila prepuna orijentalnih tričarija; na primjer, Freudov kauč bio
je presvučen orijentalnim sagom. Ovime ne želim reći da mi je Freud imao imalo smisla
kad sam ga kasnije čitao. Achoo je dodao da nas ono što nazivamo civilizacijom
neizbježno frustrira. Muškarci i žene najsretniji su kad su najviše slični životinjama
kakve su nekad davno i bili. To me samo još više zbunilo: otac je želio da budem pisac, a
stric je želio da budem životinja. Bio je uvjeren da mu proučavanje književnosti nije
nimalo pomoglo, a ja sam sam ga djelomično upravo zbog toga toliko volio.

49
07.

KAD JE OMAR OTIŠAO U Pakistan, njegov život i život mog oca zauvijek su se razišli. Omar je
zapisao: »Otišao sam iz Indije, stare zemlje, u lipnju 1947., a u Pakistan, novu zemlju,
vratio se u studenom 1953.«
To putovanje opisano je u trećem dijelu Omarove autobiografije »Kod kuće u
Pakistanu«, kamo se otišao pridružiti većini ostalih Kureishija koji su se dotad već
preselili u Karachi, grad koji njemu nije bio poznat. Ali bio je optimističan. »Dolazak u
Pakistan bio je moj izbor i nisam došao zbog toga što je ta zemlja mogla učiniti za mene,
već zbog toga što ja mogu učiniti za zemlju. Kod prvih stanovnika Pakistana bio je
prisutan osjećaj sličan onome kod putnika s Mayflowera koji su prvi stigli u Sjedinjene
Američke Države, sigurnost u uvjerenja i određena mjera arogancije koje su prisutne
kod svih dobročinitelja.«
Radio je kao novinar u Karachi Timesu, nakon čega je postao komentator kriketa.
Prije pojave televizijskih prijenosa, a dok u novinama još nije bilo sporta, milijuni su
slušali detaljne radijske komentare, petodnevnu pripovijest u kojoj su komentatori
zvučali poput grčkog korusa. Slušali su čak i oni koji nisu razumjeli engleski. Isprva je u
Shattoovoj kući Omar dijelio sobu sa svojom majkom Bibi, koja nije razumjela ni riječi
onoga što je govorio na radiju, ali je prema tonu njegova glasa znala razlučiti pobjeđuje li
domaća momčad.
Omar je postao slavna ličnost; svi su znali njegovo ime, kao i imena igrača. Kriket je, a
ne politika ili kultura, bio nositelj ponosa, nade i ambicije novorođene nacije. Političare i
generale već je bilo lakše zaboraviti.
U novostvorenoj državi Trećeg svijeta sport može predstavljati javnu potvrdu i
žarište domoljublja. Lav Trocki je rekao C.L.R. Jamesu da sport gledateljima služi kao
nadomjestak za političko djelovanje. Profinjeniji James smatrao je kriket dijelom
»povijesnih tekovina« tog vremena, dubinski isprepletenih s društvom. Sigurno je da su
se dvije krize mog djetinjstva koje su mi donijele prosvjetljenje i najviše me naučile
ticale sporta i politike, s tim da je jedno saznanje dovelo do boljeg poznavanja drugoga.
Jedna je bila slučaj Muhammeda Alija i njegova sukoba s vladom Sjedinjenih Američkih
Država glede služenja obveznog vojnog roka u Vijetnamu. Druga, meni osobno važnija
kriza, problem zahvaljujući kojemu sam uvidio da sport nije ništa manje izuzet iz rasne
politike od seksa, bio je slučaj Basila D’Oliviere.
D’Oliviera je bio nadaren svestrani igrač miješane rase iz Južne Afrike, obrazovan u
katoličkoj tradiciji. Kao »obojeni« zbog rasnih zakona nije mogao predstavljati vlastitu
zemlju kao profesionalni igrač. U Englesku ga je doveo slatkorječivi novinar, stručnjak za
kriket John Arlot, Omarov radijski mentor, te ga je Wocestershire uzeo za igrača. Godine
1968., kad mu je bilo trideset i pet godina, D’Olivieri su zabranili da čak i kao engleski
igrač zaigra u Južnoj Africi, zbog čega je cijela turneja otkazana. Južnoafrički premijer
John Vorster je tom prilikom izjavio: »To nije engleska momčad, to je momčad
antiapartheida.« Nakon bučnih prosvjeda i burne javne rasprave o mjestu politike u
sportu, sportske veze između te dvije zemlje prekinute su sve do puštanja Nelsona
Mandele iz zatvora.
Za Trockog je političko djelovanje bilo prava stvar, a sve ostalo bilo je svojevrsna
sublimacija. Kultura i sport bili su nadgradnja esencijalne potrebe za promjenom
50
društva. Zacijelo se čini razumnim osjećati se krivim zbog ljubavi prema sportu i
umjetnosti na način na koji se ne možeš osjećati krivim zbog ljubavi prema domovini ili
radu. I opet zadovoljstvo postaje problematično. No, C.L.R. James je shvaćao složenost
kriketa. Smatrao ga je umjetnošću, estetskim spektaklom, a igrače kriketa je uspoređivao
s umjetnicima poput Manuhina i Gielguda jer su radili nešto opasno i uzvišeno na
najvišem nivou ispred velikog mnoštva gledatelja.
Omar nikada nije imao iluzija o sjecištu sporta, kulture i politike. Bio je prvi
pakistanski novinar koji je posjetio Narodnu Republiku Kinu, gdje je razgovarao s Ču En-
Lajem, a zatim je poveo pakistansku kriket momčad u Keniju, pa čak i zaigrao s njima, uz
Hanifa Mohammeda, najboljeg udarača na svijetu. No nakon što je vlada preuzela
Karachi Times i uvela vojnu upravu (ne i posljednji put), Omar je postao pesimističan
glede budućnosti Pakistana. U Bombaju smo imali prijatelje »Hinduse, Parsije, Anglo-
Indijce i Židove«. Karachi nije bio tako izmiješan, a »otpadništvo je postajalo sve
opasnije«.
Ako u predvidivoj budućnosti bude postojao ikakav oblik demokracije, tada je morala
postojati određena mjera vjere u obrazovanje, obrazovanje kao obuku u neovisnom,
kritičkom mišljenju, a ne učenje napamet. No, pakistanska vlada, već korumpirana, nije
to shvatila kao prioritet. Kako je rekao Nusratov prijatelj diplomat, obrazovanje se ticalo
»dobra i lošeg«, dakle bilo je oblik moralne prisile. Bilo kakvo drugačije znanje imalo je
potencijala da postane subverzivno jer bi pokazalo alternativne načine življenja. U
najmanju ruku Omar je u Kini shvatio nešto vrlo važno, da nije komunist. Osim toga, kad
je »osmišljavao« Pakistan, Jinnah je imao pred očima viziju rasno i vjerski miješana
društva koje neće biti ni socijalističko ni teokratsko. »Nije želio da religija postane briga
države.« No, tragedija Pakistana bila je ta što se nije mogao odlučiti što želi, a nije ni
imao vremena da to otkrije. U međuvremnu je postao korumpiran i elitističan.
Treći dio Omarove autobiografije zaustavlja se na kraju 1950-ih i premda on po
naravi nije pesimist, već je izgleda razočaran u vezi s budućnošću svoje nove domovine.
Ali kaže nešto uistinu značajno, gotovo u prolazu, o vrsti društva koja se prema njegovu
mišljenju rađa, nekoj srednjoj opciji između komunizma i liberalne demokracije, a koju
je usvojio Omarov i očev školski prijatelj Zulfikar Bhutto: »Želio sam da Islam postane
zvijezda vodilja, moralni smjer... društvena filozofija sa svojom dinamičnom porukom
dostojanstva i jednakosti za sve ljude.«
Šokiran sam kad to pročitam, čak i kad samo razmišljam o tome, izgubim se. Nikad
nisam zamišljao da bi jedan tako liberalan i obrazovan čovjek mogao pronaći
kombinaciju društvene nade i pravde u religiji koja se meni čini kao da izdaje naše
obiteljske vrijednosti. Prekid s vlastitom obitelji neizbježan je na različitim mjestima i u
različitim vremenima. Ali podijeliti se baš oko te teme, Islama, nama znači suočiti se s
više pitanja nego odgovora.

51
08.

JUTROS JE SJALO SUNCE, pa smo pošli u antikvarijat u ulici Gloucester, kamo često idemo
nedjeljom. Kuća se puni knjigama, još jedna neće ništa promijeniti. Moja djevojka
Monique i naš petogodišnji sin Kier čekali su me u kafiću preko puta, sjedili su na
visokim stolicama, a on je crtao nešto u bilježnicu. Nakon toga otišli smo u Hyde Park,
Kier na biciklu, do spomenika Petru Panu. Popeo se na kip, pa se sakrio u grmlju. Ja sam
ponio »Odabrane pjesme« Williama Carlosa Williamsa.
Kad postanem nestrpljiv prema studentima koje poučavam, pišem poeziju, pa u tim
trenucima spoznajem nespretnost, nedoraslost, bol nesposobnosti jer nikako ne
uspijevam napisati stih koji zvuči poput mene. Za mene je poezija senzualnija od proze.
Pomiče priču iz središta zbivanja, kao i tromu mašineriju romana; zaplet, brojne likove,
mjesto i vrijeme radnje, te ostavlja samo trenutak, samo lokalno. Oduševljen sam već kad
napišem priču koja više nalikuje pjesmi nego proznom djelu. Sviđa mi se Williamsov
razgovorni stil, a osobito stil Franka O’Hare, njegova sposobnost da zapiše svakodnevicu,
odnosno njezinu samu srž. O’Hara je pisao pjesme za vrijeme pauze za ručak u Muzeju
suvremene umjetnosti. »Majke Amerike/pošaljite djecu u kino! /Izbacite ih iz kuće da ne
doznaju što ste naumile.«
Kad sagledate umjetničko djelo koje vas ne uspijeva zadovoljiti, shvatite koliko ste
zahtjevni, da vam nešto nedostaje u životu. Srećom, zbog određenih pjesama više
zavolite svijet, a što je važnije od toga?
Počinjem shvaćati koliko strahujem od pisanja ove knjige i osjećaja koje u meni
pobuđuje u odnosu na oca. Zbog O’Harinih stihova o majkama koje pronalaze
zadovoljstvo dok djece nema uokolo, iz razloga koje ne razumijem, počinjem razmišljati
o tome koliko je očito da se tata trebao vjenčati s Muni i bar nakratko biti s njom u braku.
Znao je i istodobno odbijao prihvatiti koliko ju je zanimao, mogo više nego njegov brat.
Željela je ispitati koliko će biti ustrajan. No, on je bio ustrajan jedino u pisanju, a iz svega
drugog teškog se izvlačio jer se bojao da to ne bi mogao podnijeti.
A ja? Kakvu sam ja to primjedbu upravo zapisao? Što ja radim kad ovako otvaram oca
svijetu, pregledavam ga, dijagnosticiram, operiram, pa imam dojam da je ovo djelo
nekakav križanac između vođenja ljubavi i obdukcije? Moram priznati da ne znam kakvu
knjigu pišem jer izvlačim vlastite riječi iz njegovih, svoje priče iz drugih priča. Kao lonac
u koji miješam sve što mi se događa. Bilo kako bilo, već mjesec dana nisam ni pogledao
ovaj materijal. Imam grižnju savjesti zbog toga što činim obitelji. Kojim pravom to činim?
Komu otac ili itko drugi drugi pripada? A opet, ova ideja u meni i dalje pobuđuje
znatiželju pa želim nastaviti. Kako obična znatiželja može ikome nauditi?
Preživio sam ovo uranjanje u očevo tijelo, ovo ponovno povezivanje s obiteljskom
prošlošću, pa pola dana provodim u podrumu u pretraživanju vlažnih kutija koje
sačinjavaju moj »arhiv«. Želim još. Kako je u jednoj od svojih knjiga napisao sveti
Augustin: »Dok sam pisao ovu knjigu, naučio sam mnoge stvari koje nisam znao.«
Među rukopisima, pismima i fotografijama koje sam iskopao, od kojih je mnogi mokro
i uništeno, otkrio sam još jedan očev roman, kao i dramu »Trgovac i sin«. Romana
»Suvišni čovjek« sjećam se otprije, sjećam se da sam ga prelistao početkom 1980-ih.
Omar je došao tulumariti u London i živio je samo na sladoledu i votki, kombinaciji koju
toplo preporučujem. Dok je neobrijan počivao u zatamnjenoj sobi na Južnom
52
Kensingtonu, s mrljama osušene krvi na licu, otac mu je dao jedan primjerak. »O njemu
je«, poslije mi je pomalo tužno rekao Omar. Omar nije uvijek bio tako odmjeren. Katkad
bi, dok sam sjedio i slušao njegove priče (znao je mjesecima ne izlaziti iz kreveta, pa sam
ja razvio strpljivost prema bolesniku, jer sam imao mnogo iskustva i s ocem), obratio
pozornost na mene i upitao: »Kako to da si ti ispao takav bezveznjak i pičkica?« »Sigurno
je to nasljedno«, odvratio bih. Odgovor: »I pametnjaković«.
Istovremeno me pokušavao nagovoriti da zajedno napišemo scenarij za film. Tada
sam već počeo osmišljavati »Moju lijepu praonicu« pa sam u dnevnik zapisao: »Pala mi je
na pamet zamisao o drami za dva glumca u kojoj bi glumio jedan Pakistanac i jedan
Indijac. Radnja bi se mogla ticati sina.« Omar je govorio o tome kako želi napisati nešto o
imigrantu »kao komičaru sličnom Charlieju Chaplinu«. Premda mi se svidjela ideja
stvaranja prepoznatljivih i zabavnih suvremenih likova, to nije bilo to, njegova zamisao
mi nije odgovarala. Omar je iskazivao stil čak i u našim razgovorima. Kad bismo
ogladnjeli, naručio bi dostavu iz restorana u Mayfairu, a stol bi nam postavio poslužitelj s
turbanom na glavi i odijelom ukrašenim zlatnim pleterom. U jednoj od takvih prilika,
tata i ja smo se ponosno pojavili s primjerkom Guardiana, u kojem je u Rushdijevu
članku bilo spomenuto moje ime (Rushdijeva obitelj živjela je blizu naše u Karachiju).
Nekoliko minuta kasnije pristigao je i Omarov sin s istim primjerkom Guardiana, u
kojem su spomenuli i njega. Vidjevši tog sina, toliko sličnog meni, tata me podsjetio da
sam jedinstven na samo jedan način: »Nikad ne zaboravi koliko sreće imaš što sam ti ja
otac.«
Tata je nekoliko godina radio na »Suvišnom čovjeku«. Sjećam se kako sam mu
nespretno davao savjete i naknadno se osjećao loše što sam bio oštar prema njemu,
premda je krivio mene što ga nikako nije uspijevao objaviti. »Ali ti poznaješ sve te ljude,
mali«, znao je reći. Smatrao nas je jednakima, nas pisce, gotovo braću, s tim da jedan nije
bio nadareniji od drugoga.
Čini se da je ovaj roman napisan prije »Odrastati u Indiji«, od kojeg se razlikuje po
tonu i stilu. Da sam njega prvoga pročitao, sumnjam da bih ustrajao u ostvarenju ovog
projekta. »Odrastati u Indiji« napisan je iz perspektive djeteta u sukobu s roditeljima,
dok je »Suvišni čovjek« djelomično o ocu u sukobu s djecom. Dok je »Odrastati u Indiji«
knjiga za druge, knjiga koja se mogla skratiti, preoblikovati i objaviti, ova druga doima se
kao priča oca koji izražava vlastiti očaj bez vanjskog referenta. To je knjiga bez kontrole,
koju je napisala osoba bijesna na (poznati) neuspjeh i »beskorisnost« kojima ne mogu
otkriti razlog ni izvor. Ako se taj roman i sva njegova grotesknost, sve njegove tajne i
žudnje čitaju kao san, tada on doista otkriva mnogo.
Radnja se odvija početkom 1980-ih, tijekom »reorganizacije« Margaret Thatcher kad
je stopa nezaposlenosti bila visoka, a ideja oko koje je izgrađen život u predgrađima, da
ljudi imaju posao za cijeli život, raspala se. U »Suvišnom čovjeku« radi se o Yusefu, 50-
godišnjem Pakistancu koji radi na poslu sličnom očevu. Kad Yusef dobije otkaz, osjeća se
kao da su ga okrutno iskoristili. Iako tata nije bio otpušten, a neki drugi njemu bliski
ljudi jesu, taj bi mu čin vjerojatno donio toliko priželjkivano odrješenje.
Prizori s Yusefovim nadređenima u kojima ih taj činovnik preklinje da ga ne otpuste,
prizori smješteni u urede koje sam posjetio s Nusratom, dugi su, sadistički i repetitivni.
Po besmislenom zastrašivanju i beskrajnim uredskim postupcima, podsjećaju me na
»Proces«, kao i sukob s pukovnikom Muradom u »Odrastati u Indiji«. Tata se zacijelo
osjećao da su ga braća strašno maltretirala dok se majka molila Alahu, a otac plesao s
Parsi djevojkama. Tata o svom šefu piše sljedeće: »Gazio me kao insekta vrijednog

53
prijezira. Uzeo mi je sve dostojanstvo tako da sam se posramio vlastite golotinje. Stiskao
sam šake i škrgutao zubima. Ali to je bio tek privremen bijes impotentna čovjeka.«
Tatina podvojenost glede autoriteta i maltretiranja nije bila usredotočena isključivo
na Omara. Pred kraj života, kad sam ja radio u kazalištu, tata je otišao u posjet Achoou,
znajući da je to posljednji put što će se vidjeti. To je bio velik put za tatu, čovjeka koji nije
volio putovati. Baš kao tata, i Achoo je godinama bio bolestan, imao je bolesno srce. Dok
je bio ondje, tata me je nazivao i zapitkivao me je li mi »potreban« u Londonu. Žalio se da
Achoo bjesni i da je zao prema njemu, ali se nije mogao dosjetiti isprike za odlazak, kao
da je bio začaran. Želio je da ga izbavim odande.
Na moje i majčino inzistiranje tata je pokušao pronaći drugi posao. Vjerovali smo da
bi mu promjena dobro došla. U »Suvišnom čovjeku« Yusef se prijavljuje, kao i moj otac,
za uredski posao u policiji. Rečeno mu je da bi na tom radnom mjestu brojao kazne za
pogrešno parkiranje. Ponižen, Yusuf to odbija te se pretvara u karakterističan lik
konobara, imigranta kao ljubazna, uniformiranog i snishodljivog slugu u bijeloj košulji i
leptir-mašni, s ubrusom preko ruke. I tu loše postupaju prema njemu.
Ako sam ranije spomenuo Kafku, malo sam promašio. Mazohističko uživanje i želja za
poniženjem sličniji su Dostojevskom kojeg je otac naročito volio. Prvi put kad sam
pročitao »Odrastati u Indiji« zapanjila me slika majčina »žutog suncobrana« dok stoji u
dnu prostorije u kojoj se odvija aukcija. Prisjetio sam se kako je tata često pričao o žutom
suncobranu prostitutke u »Zločinu i kazni«, kao da su majka i prostitutka u njegovu umu
postale ista osoba. Ali, zapravo su ga proganjala »Braća Karamazovi«. Djed je preminuo
sredinom 1960-ih, jedne iznimno hladne zime, na generalnom odjelu bolnice
Birmingham, gdje je radila jedna od njegovih kćeri koja je bila udana za liječnika. Sjećam
se kako je otac pričao o propasti nekoć sjajne, ali ekstremne i ekscentrične obitelji
Dostojevski koja je sada raštrkana po cijelome svijetu, ponižena i podijeljena. To je bila
priča koju je želio napisati kad bude imao dovoljno vremena i mislim da bi »Odrastati u
Indiji« u tom slučaju bio njezin prvi dio.
Čitanje te knjige potiče me na razmišljanje o značenju riječi »suvišan«. Zamalo mi je
pedeset godina, pa sada često razmišljam o tome što želim raditi. Naravno, pitanja koja
sebi postavljamo u drugoj polovici života nisu jednaka onima koja postavljamo sebi u
prvoj polovici. Već smo obavili većinu zadataka i donijeli glavne odluke. Osjećamo se
iznureno i izigrano, kao i ispunjeno na određene načine te želimo nove projekte i nove
užitke. U dobi od pedeset godina nitko ne bi trebao željeti isto što s trideset. Što stvarno
želimo raditi?
Luksuz je moći tako razmišljati. Za razliku od oca, meni je nemoguće razumjeti kako
bi bilo nemati ideje i nade za koje vjerujem da mi pružaju zadovoljstvo, koje moju
budućnost održavaju na životu. Također, nikada nisam upoznao, niti sam imao razloga
bojati se poniženja da neću biti sposoban uzdržavati svoju obitelj, odnosno ispuniti tu
osnovnu, snažnu zadaću jednog oca.
Cijelog svog života tata kao da je bio zaokupljen jednim pitanjem: kako pronaći posao
koji ima značenje sam po sebi, koji je sam po sebi značajan i u čiju se vrijednost ne može
posumnjati? To se pitanje pretvara i u pitanje kako bih trebao živjeti. Pa, tata je smatrao
da je posao pisca lijek protiv sumnje. Umjetničko izražavanje predstavljalo je najvažniju
stvar na svijetu i samo svoje opravdanje. Pisci ne odgovaraju nikome, oni su vlastiti
gospodari, a ovisnost (primjerice, o braći ili majci) je tatu izluđivala.
Ukoliko se manjak osjećaja pripadnosti smatra baukom imigranata, tatu je
oduševljavao jedan drugi oblik pripadnosti, koji bi se moglo nazvati pozivom. Prema
očevu poimanju stvari, postoje dvije vrste ljudi: oni koji znaju što žele raditi i oni koji ne

54
znaju. Otac je pripadao potonjoj skupini, ali se želio svrstati u prvu. Osobe s pozivom bili
su umjetnici, političari, znanstvenici, liječnici, predani roditelji, bilo tko tko je dovoljno
sretan da se osjeća »pozvanim« izvršavati zadaću koja ga ispunjava. Oni koji svakoga
dana imaju što raditi izliječeni su od unutarnje zbrke.
Prema očevu mišljenju, apolutna vjernost jednoj ideji, paradoksalno, oslobađa više
nego tjeskoba onih koji se bude s pitanjem što bi voljeli raditi. Ti drugi koji neodlučno
lutaju pate od manjka značenja u životu. Stoga lako mogu postati robovi onih koji znaju
što bi trebali raditi. Budući da se moj otac dugo osjećao »beskorisnim«, odgovor na to
stanje bio je stvoriti sebi svrhu, nešto poput unutarnjeg roditelja koji izdaje zapovijedi.
To bi poslužilo kao organizacijski princip, sustav pravila i tabua koji postavlja nužnu
strukturu. Vjerojatno se život u velikim obiteljima ponekad doima neosobnim, a djeca se
osjećaju kao da na njih nije usmjereno dovoljno roditeljskih želja. Lako se mogu izgubiti,
osjećati se zanemareno i zaboravljeno.
No, mnogi pisci kojima sam se kao mladić divio (recimo, Henry Miller, Kerouac ili čak
De Quincey) i glazbeni junaci poput Charlieja Parkera te sportaši poput Georgea Besta
predstavljali su neku vrstu poželjne anarhije. Oni su bili umjetnici koji su svoj rad i
zadovoljstvo shvaćali toliko ozbiljno da je neke od njih upravo to i ubilo. Za oca je to
predstavljalo paradoks. Želio je biti umjetnik, a kasnije je to isto želio za mene. Ali nije
želio da se dogodi išta nekontrolirano; bolje lude riječi unutar četiri zida nego lud život.
Potreba za slobodnim izražavanjem nije bila dodatak revoluciji, bila je njezin
nadomjestak.
Dakle, iako je tata bio šef u našoj kući, gdje je stvorio vlastito malo carstvo, iznad nas
postojao je još jedan šef koji je uvjetovao naše samo postojanje. Bio je to »ured«, mjesto
na kojem nitko doista ne želi biti. Tko bi uopće išao onamo da ga za to ne plaćaju? Rad,
koji Nietzsche naziva »najboljim policajcem jer drži sve u okovima«, bio je izvor tatina
prihoda, premda mu je oduzimao gotovo svo vrijeme i energiju. Tata se uvijek, poput
većine očeva, ili spremao za posao ili oporavljao od posla. Mislim da nikad nisam znao
što on točno radi u uredu, ali zbog tog neznanja njegov se posao odavao doimao
tajanstveno važnim. Nisam imao pojma o svakodnevnim pojedinostima, dosadi i
uzaludnosti, kao ni važnim kontaktima s ostalim Pakistancima (»Nisam želio raditi sa
strancima«).
Što god se zbivalo u uredu, mene su uvjerili da je to mnogo značajnije od odgajanja
djece, vođenja ljubavi ili gledanja televizije. Taj sustav autoriteta određivao je očevo
stanje uma, stanje u kojem smo svi mi živjeli, a koje je, baš poput pukovnika Murada, oca
držalo u stanju poniznosti s kojim se borio cijeloga života.
Ako je književno djelo zapis želja i ispravaka života, onda lik Yusefa u »Suvišnom
čovjeku«, koji odustaje od posla konobara i postaje (prebrzo da bi bilo uvjerljivo)
vlasnikom vlastitog malog dućana, ispunjava tradicionalni san doseljenika. Kaže:
»Upravo je stigao moj novi Mercedes Benz.« Nosi »talijanske cipele od krokodilske
kože«. Tata ne iznosi pojedinosti o Yusefovu naglom uspjehu, on se dogodi kao
čarolijom, a opet taj maštoviti prikaz odražava određeni oblik društvene stvarnosti. Kad
sam konačno otišao u Pakistan, bilo mi je bizarno ne samo što sam ondje pronašao
»istočnjačku duhovnost« kojoj sam se nadao, već i otkriće da je moja obitelj opsjednuta
automobilima, video rekorderima i stereo sustavima; zapravo uopće nisu bili drugačiji
od nas.
Indijski dom bio je prenatjecateljski za mog oca, tamo su ga opetovano ponižavali.
Nije volio Thatchericu, kojoj je, kao i ostalim desničara, natjecateljski duh bio fetiš. Nema
sumnje da je neobično toliko cijeniti natjecateljski duh, koji ne može postojati bez

55
agresivna, pa čak i okrutnog aspekta. Naravno, on posjeduje određenu privlačnost,
osobito kod sportaša ili zavodnika, ali ne i kod, primjerice, učitelja, medicinskih sestara
ili vozača autobusa, za čija je zanimanja darvinovsko natjecanje manje važno.
Thatcherica kao da je smatrala da su natjecateljski duh i inteligencija povezani, no zašto
bi to bilo tako?
No, naporan rad i natjecateljski duh obično idu zajedno, a i ja sam u svojim djelima
pisao o imigrantu kao uspješnom poslovnom čovjeku, ali postoje i raniji takvi prikazi.
Alexander Baron, pisac koji me povremeno podsjeća na Patricka Hamiltona, u svom
romanu »Propalica« što ga je napisao početkom 1960-ih po prvi puta u britanskoj
književnosti (koliko ja znam) spominje Pakistance u East Endu. Protagonist je Židov,
kockar, mazohist i intelektualac kojemu je »drolja« rekla da uloži u nekretnine, pa pođe
u razgledavanje jedne kuće. Vlasnik posjeduje i trgovinu.

Tamo je živjela obitelj Pakistanaca. Sudeći prema onomu što sam čuo, još je
gomila Pakistanaca živjela iznad. Iza pulta je stajao inizak Indijac u plavom
odijelu.

U trgovini junak kocka s vlasnikom Pakistancem i, naravno, gubi kuću kao i sav novac.
Otac je bio svjestan da su engleski kolonizatori u Indiji predstavljali jedan problem, a
Englezi u Engleskoj drugi, nepredviđen sa stajališta doseljenika. J. G. Farrell je zapisao:
»Gubitak Britanskog Carstva jedina je zanimljiva stvar koja se dogodila tijekom mog
života.« Colin Maclnness je u svojoj zbirci »Engleska, napola engleska«, s ilustracijom
Petera Blakea na naslovnici, nazvao 1950-te »zapanjujućim desetljećem« zbog fenomena
koji opisuje kao »vlastitu propast carstva«. Kad raspravlja o revolucionarnoj knjizi
Shelagha Delaneyja »Okus meda«, Maclnnes piše: »Što smo negdje drugdje naučili o
maloljetničkim majkama iz radničke klase, ostarjelim poluprofesionalnim kurvama,
jedinstvenim agonijama homoseksualne ljubavi i novoj rasi obojenih dječaka rođenih u
Engleskoj? Ili, da razmotrimo ostale suvremene teme, što smo doista otkrili o milijunima
tinejdžera koji pripadaju supkulturnoj skupini kicoša ili o mnogobrojnim manjima koje
žive posvuda oko nas, Cipranima, Maltežanima i tisućama Pakistanaca... te
sveobuhvatnoj pop kulturi?«
Bila je to naznaka onoga što nas čeka. Nakon poslijeratnog proleterstva kulture
(francuske i talijanske kinematografije, Brechta, Royal Courta te vrhunca u popu)
slijedilo je uvođenje crnaca i Azijata na scenu. U međuvremenu su Britanci shvatili da su
izgubili središnji položaj u svijetu, pa su zbog te rane postali opasni, skloni očajanju i
mržnji. Kako je natuknuo Alexander Baron, besciljni i dezorijentirani u ruševinama svog
Carstva, svrgnuti su kraljevi vjerovali da će im oni kojima su nekoć vladali orobiti i ono
malo što je ostalo.
»Britanci su bili u braku s Indijom«, zapisao je Enoch Powell, sin jedinac učitelja iz
Birminghama. Roditelji su mu naviknuli biti glavni premda nisu pripadali vladajućem
staležu. On je bio marljiv, sputan i volio je autoritet dok god mu je to odgovaralo. Bio je
staromodan imperijalist, rođen u pogrešno vrijeme. Prema Omarovu opisu, Powell se u
Indiji osjećao moćno i oslobođeno, kao i mnogi Zapadnjaci u kolonijama. Učio je jezik
urdu, iskusio dvije homoerotske veze i upio Indiju »kao spužva« i dodao: »Preko glave
sam se zaljubio u Indiju. Da sam onamo otišao sto godina ranije, tamo bih dočekao
smrt.« Slične stavove iščitavamo kod Forstera, naravno, i Ackerleyja, koji nisu bili prvi
pisci koji su obnovili svoju umjetnost i život kontaktom s »primitivnim« od kojega ih je

56
kod kuće njihova profinjenost držala podalje. No u njihovim djelima nalazimo ironiju i
poznavanje sebe samih, cijelu komediju ljudskog karaktera.
Do sredine 1960-ih postalo je jasno da se »okupacija« ne može nastaviti na dotadašnji
način, a Britanija se našla usred drugačije vrste definicije novog identiteta šezdesetih.
Powell je tada napisao: »Kao da gledam cijelu naciju koja žurno sastavlja vlastitu
posmrtnu lomaču« te nastavio, »uskoro će crnci vladati bijelcima«. Govorio je i o tome da
se Englezi pomalo počinju osjećati kao »progonjena manjina«.
Powell tvrdi da se boji doseljenika, a i tatina knjiga »Suvišni čovjek« također je puna
straha. Kad god Yusef iziđe iz kuće, boji se zlostavljanja i napada. Čini se da ta paranoja
nije pretjerana. Uostalom, dio Kenta u kojem smo živjeli jest mjesto na kojem se odvila
bitka za Britaniju, a svuda su se nalazile jame od bombi u kojima smo se kao djeca igrali;
u dvorištu naše kuće nalazilo se sklonište puno staklenki pekmeza koje je uskoro postalo
moja jazbina. To ne znači da smo o ratu raspravljali u školi, osim u domoljubnom smislu.
Kad je sve to već bila Hitlerova krivnja i kad je junak Churchill sve ispravio, što je
preostalo da se rekne?
Iz činjenice da su se Britansko Carstvo i europska civilizacija raspali i zapali u godine
barbarizma i ekstremnog nasilja proizlazi neizbježno pitanje: odakle sve to dolazi? Zašto
su milijuni običnih ljudi, poput onih koji su živjeli u našoj ulici, pa čak i poput nas samih,
počinili najgore zamislive zločine? Sljedeće pitanje onda mora biti: kada će se to
ponoviti? Šokantna istina jest da je jedna rasa pokušala doslovno fizički istrijebiti drugu,
što je bilo gotovo nevjerojatno u okviru stvari koje volimo vjerovati o samima sebi: da
smo dosegnuli određenu razinu civilizacije i kontrole, da smo mi Britanci superiorni nad,
primjerice, stanovnicima Indije, što je položaj koji je bolji od užasa ravnopravnosti.
Tko zna kakvi bi bili odgovori na ta pitanja, ali nitko ih nije postavio. U školi smo bili
svjesni kad je tema razgovora bila »živa«, znali smo kad se poučavanje koristi kao
narkotik. Znali smo značenje riječi »nevažno« i neprestance je koristili.
I tako, s holokaustom u živom sjećanju (brijač mi je jednom pokazao istetovirani niz
brojeva na podlaktici), pojavio se novi oblik rasizma, ovoga puta usmjerenog protiv onih
koji su živjeli u bivšem Carstvu, kao da ljudi nisu znali živjeti bez rasizma, kao da su
uistinu morali izraziti mržnju u tom obliku. Važno je imati na umu rasnu i političku
atmosferu s kraja 1970-ih i početka 1980-ih. Bio je tu ležerni rasizam grafita i
svakodnevnog prezira; Nacionalna fronta bila je aktivna, naročito na East Endu i u
južnom Londonu. Godine 1967. Nacionalna fronta podržala je Powella: »Ono što je rekao
gospodin Powell nimalo se ne razlikuje od našeg stajališta.«
Prema povjesničaru Peteru Fryeru, između 1976. i 1981. rasisti su ubili 31 crnca. U
Lewishamu, tek nekoliko milja od naše kuće, održavali su se nasilni marševi, kao i u
Southallu, gdje je ubijen prosvjednik Blair Peach. Najsnažniju opoziciju njima
predstavljala je organizacija liberalne i nezadovoljne mladeži Stijena protiv rasizma,
koju je islam mogao samo odbaciti.
Susjed Sikh bio mi je dobar prijatelj, a obojica smo imali djevojke Engleskinje. Oba
roditelja bila su mu zaposlena, pa smo po cijele dane visili u njegovoj kući, igrali igrice,
seksali se s djevojkama i zafrkavali se. Imao je i automobil, ali smo se u njemu morali
kloniti glavnih ulica koliko je god to bilo moguće jer je bilo opasno. Jednom prilikom su
nas progonili mjesni nitkovi, ali smo im pobjegli jer smo se dobro snalazili po kvartu.
Narednog dana čuo sam da su isti ti dječaci zamijenili jednog malog Azijca sa mnom i
tako ga jako pretukli da je završio u bolnici.
Otac je i u Indiji i u Britaniji bio žrtva rasizma i maltretiranja. No prema njegovu
mišljenju to ga nije činilo žrtvom u pravom smislu riječi. Radio je s Pakistancima zbog

57
čega nije doživljavao onaj oblik ustrajnog i omalovažavajućeg rasizma kakav su neki od
nas trpjeli u školi i na ulici, rasizma zbog kojega izgubiš nadu u racionalnost i pravednost
britanskog političkog sustava, koji je istovremeno trebao doseljenike i sudjelovao u
njihovu progonu. Tada se činilo da se nikada nećemo oporaviti od tog razočaranja.
Pretpostavljam da je tomu bilo tako djelomice zbog rasizma kojemu smo bratići i ja bili
izloženi kad smo bili mali. Stoga smo počeli vjerovati da su isključivanje i nasilje naša
trajna sudbina, da se ništa neće promijeniti i da nam nitko neće dati prostora.
Na putu do lokalnog indijskog restorana koji mi je trenutno najdraži, zastajem u
malom parku na kraju ulice kako bih popričao s Abdullahom, koji sjedi pod drvetom i
pije pivo. Kao pravi pobožni musliman osjeća se krivim zbog toga i ponekad skriva bocu
u rukav kaputa, pa izgleda kao da ima slomljenu ruku. Da njegova obitelj sazna da pije,
potpuno bi ga se odrekla. Taj Somalac voli razgovarati o politici, a uvečer je njegov stan
obično pun drugih Somalaca i ostalih muslimanskih Afrikanaca, Sudanaca i Etiopljana,
koji nakon što završe smjenu u mjesnoj autobusnoj garaži izuvaju cipele i sjedaju na pod.
Na televiziji hvata dvanaest arapskih televizijskih postaja. Pored kreveta mu stoji
prostirka za molitvu; pokazuje mi svoj Kuran i člansku iskaznicu Laburističke stranke,
iako kaže da je odlučio napustiti stranku kad su »laburisti počeli bombardirati
muslimane«.
Dok u restoranu čekam narudžbu razgovaram s bengalskim upraviteljem. On govori o
»bijelom čovjeku«; Abdullah je upravo govorio o »bijelcima«, pa shvaćam da su oni
svjesni da žive u novom obliku kolonijalizma koje se ne tiče isključivo pitanja rase, već
toga kako ljudi poput njih mogu živjeti u svijetu u kojem na kulturalnom, društvenom i
političkom polju dominiraju bijelci. Obojica su nepovjerljivi prema bijelcima, obojica ih
mrze i moraju podnositi te istodobno biti na oprezu pred njihovim licemjerstvom i
lukavošću. Sudeći prema toj slici, bijelci posjeduju sve i neće se od toga voljno rastati; ne
samo to, bilo što bjelačko bolje je od bilo čega ne-bjelačkog. Kao u Ellisonovu
»Nevidljivom čovjeku«, jedino mjesto na kojemu ne-bijelci mogu opstati jesu rupe u
svijetu bijelaca.
Moj djed, otac, Omar i ostali tu su polarizaciju uzimali zdravo za gotovo, kao politički i
psihološki stav. Živjeli su u državi u kojoj je elita vladala nad ne-bjelačkom masom, čak i
tijekom razdoblja takozvane dekolonizacije. Usprkos svemu, to se i danas nastavlja;
usprkos očitu rasizmu, siromaštvu i nejednakosti u Sjedinjenim Američkim Državama,
primjerice, bijelci znaju više i njihove su vrijednosti uvijek bolje. Sve drugo u ostatku
svijeta pada u drugi plan, »nazadno« je i »nerazvijeno«. Može izgledati da to nije uvijek
tako u kulturi, gdje ponekad vrijedi upravo suprotno: ne-bijelci su moderni jer posjeduju
energiju marginaliziranih. No dozvola ne-bijelcima da pjevaju i plešu nije isto što i
predaja političke moći. Bijelac je uvijek glavni i misli da će uvijek to ostati, čak i dok u
njemu raste paranoja, kao kod Enocha Powella.
Prije radikalnog Islama, jedno rješenje pitanja kolonijalizma (kako živjeti u ovom
društvu kao ne-bijelac?) postalo je snažno, suprotnost poziciji »žrtve«. Lik kojeg u
»Mojoj lijepoj praonici« glumi Saeed Jaffey sličan je tome utoliko što ne parodira bijelce
već posluje ozbiljno kao i oni, pretvara se u pohlepnog poduzetnika kojemu je novac
draži od ljudi, u gospodara. To ne pali uvijek.
Kao rezultat pretvorbe iz skromnog radnika u bogatog gospodarstvenika, u
»Suvišnom čovjeku« Yusefa se naziva »trgovcem«, zbog čega ga njegov sin, ljevičar i hipi,
gleda s visoka. Jezikom tog vremena, on je osuđen zbog svog »materijalizma«. Otac
osjeća da mu je sin u međuvremenu postao »preveliki Englez«, kao da bi i mogao biti išta
drugo s obzirom na to da je rođen i da je odrastao u Engleskoj.

58
 Jednom prilikom Yusef kaže sinu: »Prije si bio veliki obožavatelj kriketa. Zar te on više
ne zanima?« Sin mu odgovara: »Ne, stari. Dosadan je do boli.« Zatim otac zaključuje:
»Negdje usput zametnuo sam ne samo njegovo djetinjstvo već i pakistansko podrijetlo.«
No otac je oduvijek odbijao razgovarati s nama na urdu jeziku, a kad smo mi to pokušali,
rugao se našem izgovoru. Nije nas želio učiti o Islamu koji smo stoga počeli smatrati
besmislenim praznovjerjem. Jednom sam mu ponudio čips s okusom šunke; kad ga je
progutao, rekao sam mu o čemu je riječ, da mu je svinjetina zagadila tijelo. Na to je
otrčao u kupaonicu i isprao usta sapunom, te se vratio s pjenom na usnama. Čak ni
nakon toga nije postao ništa razgovorljiviji.
Yusefova supruga Salma (rekao bih da je mješavina Bibi i moje majke) vrlo je
religiozna. Često smatra muža sumnjivim i neugodnim, i to ne bez razloga, u svjetlu toga
kako ga otac predstavlja. Kaže da je pun »vražjih priča«. Ako je Yusef autoportret, onda
je to vrlo okrutan i neosjetljiv autoportret, kao da otac zlostavlja samog sebe. Očevi
napadi na samog sebe, bar na muslimanski dio sebe, glas dijelom pronalaze u Salmi. Kad
je prisutna, živahna je i ustrajna, mrzi i provocira tog čovjeka; to je njezino mjesto u
strukturi romana. Svi likovi s kojima Yusef dolazi u doticaj slični.
Budući da sam uvijek bio u nekakvoj vezi sa ženom, intrigira me što ljubav predstavlja
tati. A opet, u »Suvišnom čovjeku« samo je jedna žena, a od Salme na kraju ne čujemo
dovoljno, kao što se ne čuje glas žena ni u ovoj knjizi koju sada pišem. Ne istražuje se
Salmina »drugost« u Engleskoj, premda imigracija često podrazumijeva veću izolaciju za
žene negoli za muškarce. Stoga ne iznenađuje da pitanja o imigraciji i doseljeniku
neminovno završe kao pitanja ne samo o tome tko smo, već i tko želimo postati: to su
najdublja pitanja.
Tijekom nekoliko dugih razgovora između nje i supruga, doznajemo da Salma želi
»spasiti« muža od njegove požude tako što će ga vratiti islamu. No s obzirom na
činjenicu da je cijeloga života bila dobra muslimanka, a za tu pobožnost nije nagrađena,
do kraja knjige i ona počinje gubiti vjeru, što je otac zacijelo priželjkivao za vlastitu
majku, kako bi napravila mjesta za druge stvari – njega, na primjer. Za Salmu ta vjerska
kriza predstavlja »nedoumicu« glede »dobra i zla« o kojoj je govorio moj prijatelj
diplomat; nedoumicu glede ideje da ćeš se osjećati ispunjeno ukoliko si dobar i poslušan.
Ali kao piscu mom je ocu jasno da život postaje zanimljiviji i opasniji tek kad shvatiš da
pridržavanje moralnih pravila nije dovoljno. Upravo to događa se Yusefu i to ga, iako je
bolno, budi.
Protagonist je još jednom spavao s »droljom«, nekom ženom koju je upoznao na
prijateljevoj zabavi. Njezina vulgarnost strašno ga uzbuđuje. Kaže mu: »Prekrasno je
griješiti.« U oba tatina romana, najbolji seks je ili ležeran ili plaćen i uvijek ga povuče
prema dnu, u društvenom ili emocionalnom smislu.
Susret s tom ženom tata opisuje na sljedeći način: »Divno sam se proveo. Odbacio sam
okove koje mi je nametnulo pakistansko društvo. Osjećao sam se oslobođeno. Vratio sam
se, pun životne energije.« No, njegova seksualnost ne može proći nekažnjeno, ona je
smišljena kao napad na obitelj. Za tatu su seksualno zadovoljstvo i obitelj
nekompatibilni. Obitelj, koja je dobra bar za odgoj djece, mjesto je gdje seks prestaje. Što
će učiniti ako je cijena njegova zadovoljstva previsoka? Što će se dogoditi toj želji?
Narednog dana Yusuf se budi užasno mamuran. Posjećuje ga lokalni hodža koji mu
kaže: »Uživaš u piću i ženama. A čujem da si počeo i zanemarivati obitelj.« Hodža zatim
počinje napadati nitkova s danteovskim uvjerenjem kakvo bi tek rijetki zapadnjački
svećenici uspjeli postići. Podsjeća ga na »užarene vatre« pakla, gdje griješnici »urlaju od
nezapamćenih bolova« i dodaje da je Alah stvorio Europu i »sav taj seks i piće u njoj

59
kako bi testirao volju muslimana, da vidi hoće li ostati nepokolebljivi u svojim
uvjerenjima ili će pokleknuti pred iskušenjima«.
Moj otac bio je stranac u Britaniji, a ova knjiga odražava koliko se u svojim očima
osjećao kao stranac. Toliko je nesposoban odgonetnuti što se događa u njegovom
kaotičnom umu da gotovo bunca. Hodža ga pokušava izliječiti reintegracijom u društvo,
da ponovno postane dijelom zajednice, kao da Yusefov problem leži u činjenici da je
postao prevelika individua, da se pretjerano usredotočio na samoga sebe. Ponovno se
priključiti skupini, bratstvu, obitelji, podrazumijeva zaborav teških dijelova sebe. To je
neka vrsta lijeka.
Ali ne pomaže. Želim o tome ovako razmišljati. Ono što hodža ne uspijeva jest prevesti
Yusefovu patnju u riječi koje bi mu pomogle, koje bi mu prosvijetlile stanje u kojemu se
nalazi. Koristeći jezik vjere, hodža mu može samo reći kako se ponašati u budućnosti,
bez uvida u trenutno stanje uma, njegov uzrok, podrijetlo, narav. Ako su neposlušnost pa
stoga i separacija Yusefovo prokletstvo, tada mu hodža može samo prijetiti i kazniti ga,
poput pukovnika Murada, pa se Yusef osjeća krivim, ljut je i malodušan.
Yusef ne može otići kući (gdje je uopće dom?), a ne uspijeva ni pronaći
zadovoljavajući emocionalni i ekonomski položaj u Engleskoj. Ne nudi mu se ništa
između materijalizma i vjere. Ništa poput, primjerice, kulture, ambicije ili pisanja. Moj
otac gotovo se ni ne trudi ispisati Yusefovu priču jer postoji nešto važnije čime se mora
pozabaviti, a to je taj osjećaj suvišnosti i »beskorisnosti« koji uznemiruje jednako koliko
i kad dijete gleda kako roditelj proživljava svojevrstan slom.
U nastavku knjige Yusef se dodatno otuđuje od vlastite obitelji. Sada kad ponovno
čitam tu priču, sine mi da sam i ja lik u toj priči, lik sina. I eto me, tvrdi tata ili bolje reći
Yusef: »S gađenjem sam promatrao njegovo neobrijano lice, otrcani crni pulover, masne
traperice i zgužvanu bijelu majicu.« Sin kojega je opisao je »crna londonska propalica«.
Zbunjujuće je pronaći sebe u tuđoj knjizi, a ja baš i ne predstavljam lijep prizor,
natovaren bedževima i lancima. Sin često čini stvari poput sljedeće: »Prošao je prstima
kroz dugu crnu kosu koju je u rep pričvrstio ružičastom vrpcom.« Otac i sin u tom su
razdoblju doživjeli brojne sukobe, pa je u najmanju ruku poučno to sagledati iz njegove
točke gledišta. Mrzio je moju frizuru, moju samostalnost, moju agresiju prema njemu,
baš kao što sam ja mrzio njegove savjete i želju da me ponizi. S tatom se bilo teško
neslagati; razlike u mišljenju doimale su se katastrofalno, kao da ga time što imaš
različita stajališta na neki način izdaješ. Ponekad bih od bijesa ostao bez riječi i morao se
obuzdati da ne viknem iz straha kako bi moje riječi mogle djelovati na njega. Naučio sam
kontrolirati bijes i zadržati ga na papiru. Bio sam hladan, ali ono što sam pisao bilo je
eksplozivno. Konačno sam se manje-više u potpunosti zatvorio, čuvao se za pisanje i
uništio vlastiti društveni život.
Ali ne u potpunosti, tvrdi tata. U »Suvišnom čovjeku« postoji jedan sjajan trenutak
kad tata ulazi u sinovu sobu i ondje nalazi mladu Engleskinju koja gola leži na krevetu i
»čita detektivski roman«. U tom je scenariju i sam otac svojevrsni detektiv. Volim ga
zamišljati kako prisluškuje pred vratima moje sobe, ulazi unutra dok sam ja vani, otvara
ladice, čita bilješke i dnevnike, općenito njuška, kao što sam i ja njuškao po spavaćoj sobi
roditelja. Sin uvjerljivo tvrdi kako crta djevojku. Otac je blag i za takvo ponašanje krivi
»Englesku«. Iznenađuje me očevo fantaziranje o životu koji se odvijao u mojoj spavaćoj
sobi jer u mom dnevniku iz tog vremena, kad sam imao dvadeset godina, stoji: »Jučer
nisam mogao voditi ljubav s J jer sam znao da je tata u prizemlju. Potencija me napušta.«
To ne znači da tata nije bio u pravu kad je okrivio Englesku. U to je vrijeme
feministički pokret bio snažan, a spolovi su se počeli približavati, pa su se svi pitali tko

60
su. Navedena djevojka, koju tata zamišlja golu, živjela je sa mnom u Morecambeu.
Jednom kad smo se vratili u London, došla je na ručak i sjedili smo u dnevnoj sobi u
trenu kad je tata ušao. S police je uzeo knjigu Čehovljevih drama i počeo govoriti. »Čehov
je imao užasnog oca i brojnu pohlepnu braću i rođake, sve u biti krvopije... Ali,
zahvaljujući pisanju, uspio se izvući... To je prekrasna književnost.« Otac se tim izjavama
potvrđivao i dao do znanja da niti jedna djevojka neće stati između njega i njegova sina.
Nedugo zatim sam odselio.
Ta djevojka postala je na kratko ošišana lezbijka, smetlarica u Brixtonu, učiteljica u
muslimanskoj zemlji. Moja sljedeća djevojka otišla je prosvjedovati u Greenham
Commons, priključila se štrajku rudara i borbi za ženska prava, a kasnije se počela baviti
mjesnom politikom. Premda se većini muškaraca nije sviđala tadašnja »prodornost«
žena i način na koji su ih promatrale kao objekte, također su im zavidjeli na snazi kojom
su čitale i razgovarale, na samootkrivanju i političkim ciljevima. One su bile usred
revolucije koju smo svi priželjkivali, a koju smo već jednom, 1968. godine, propustili.
Početkom 1980-ih ta prosvjednica i neki drugi prijatelji pokušali su odvući
laburističku stranku, tada na izmaku snaga, što više ulijevo, naročito kad je središnji
položaj zauzela tek osnovana stranka socijaldemokrata. Sjedili smo na dosadnim
sastancima u tmurnim prostorijama, a lokalna dječurlija na zgradu je bacala kamenje
dok smo glasali o prijedlozima i »amandmanima«. Bili smo mladi sveučilišni radikali,
homoseksualci, crnci, žene, koji su kasnije postali odvjetnici, socijalni radnici i slično te
došli na pozicije moći i preuzeli stranku, što uopće nije bilo teško. U radničkoj stranci,
srednji je stalež zamijenio radnički, mladi su zamijenili stare.
Dakle, tata, nisu u pitanju bili samo frizura i bedževi. Za mene je praktična Ijevičarska
politika predstavljala borbu s dilemom na koju nije bilo odgovora: kako pomiriti želju za
jednakošću s cijenom prisilnog nametanja jednakosti? Također mi je postalo jasno da
bilo koji oblik kreativne aktivnosti, pa već i samo slobodoumlje, nije kompatibilno s
političkom luđačkom košuljom. Po naravi nisam bio ni otac ni zakonodavac, draže mi je
bilo biti buntovni sin. Bio sam svjestan i koliko su apsurdne socijalističke priče o
drugarstvu i bratstvu. Očito niti jedno rivalstvo nije otrovnije od onog među braćom, čak
i kad su samo tobožnja braća, kao u političkim strankama. Nadalje, budući da sam bio
prvorođeni sin, želio sam da me roditelji vole više nego sestru, a kao Azijat koji je na
svojoj koži iskusio diskriminaciju, vjerovao sam u ravnopravnost. Za mene, književnost
je bila jedino mjesto na kojemu su se mogle odgonetnuti te zagonetke.
Majka je pripadala drugačijoj generaciji žena od onih koje sam ja poznavao, a koje su
se borile protiv dosade. Ali majka je nekoć imala druge momke i živjela na drugim
mjestima. Tada se to tek šaptom spominjalo, ali taj je glas gotovo u potpunosti utihnuo u
vrtlogu obiteljskog života. Majka nije uživala u ulozi domaćice, ali nije ni uspjela pronaći
drugi ispušni ventil za svoju želju, ni u preljubu ni u poslu. Otac je znao kakve žene voli, a
nije volio žene koje bi ga ostavile. Ako su ga već braća zlostavljala, nije želio da još i
sestre gaze po njemu.
Oba očeva romana sadrže seksualne veze koje vrše značajan učinak na živote
protagonista, a opet je taj seks odvojen, on se nikad ne odvija sa ženom o kojoj on uistinu
razmišlja. Seks koristi kako bi pobjegao od toga, gotovo poput droge. Tata se usrdno
trudio da izbjegne sa mnom ragovor o seksu. Kad sam znao predložiti, uglavnom da ga
isprovociram, da »malo popričamo o životnim činjenicama«, on bi pobjegao i naredio mi
da napišem zadaću. To inače nikad nije radio, nisam bio ni siguran da je znao da uopće
imam zadaću. Naravno da nijedan roditelj, bez obzira na to priča li o rodama ili penisima

61
i vaginama, ne može djetetu objasniti prljavu stvarnost seksualne želje; uvijek se
izostavlja erotska divljina, uvijek se promašuje poanta.
Neko drugo vrijeme: bio sam u pubertetu kad me je starija sestra školske prijateljice
pokušala zavesti. U vrijeme praznika znao sam otići do njihove kuće. Iako su roditelji bili
na poslu, mi djeca trebali smo cijeli dan slušati treći program BBC-jeva radija. Kako
bismo pobjegli od te buke, otišli smo u vrt, gdje me ta djevojka pozvala da joj se
pridružim u šatoru i dala mi do znanja da joj mogu raditi štogod želim. Bio sam toliko
uzbuđen da je jedino što sam mogao učiniti bilo da je odbijem. Bila je to prva ženska
želja s kojom sam se susreo. Užasnut i osupnut, za večerom sam ispričao roditeljima što
se dogodilo. Majka je suosjećala, a otac je zabacio glavu i počeo se smijati, naizgled
oduševljen činjenicom da nisam bio spreman.
Tata je više volio kad su moje djevojke slušale njega nego provodile vrijeme sa mnom.
Posjeo bi ih u malu dnevnu sobu i ispitivao ih o njihovom životu, te predlagao riješenja
nedoumica koje su ih mučile. No, bjelkinje je smatrao kurvanjskima, iako je i sam oženio
bjelkinju. Kasnije mi je rekao da ne voli kad moje djevojke prespavaju kod nas jer bi
susjedi mogli pomisliti da su njegove. Otac nije volio muslimansku konzervativnost, ali
nije želio ni da moja sestra izgleda »droljasto«.
Budući da doseljenici žive u svijetu koji ne mogu u potpunosti shvatiti, ponekad ga
pokušavaju obuzdati kontrolirajući djecu, a posebice njihovu spolnost. Smije li roditelj
izabrati spolnog partnera svog djeteta i, ako smije, kakve su posljedice? Time se
djelomično bavi »Buddha iz predgrađa«, u priči o kojoj smo tata i ja razgovarali te
zajedno i odvojeno radili na raznim njezinim inačicama; priči o Jamili, čiji otac počne
štrajkati glađu ne bi li je primorao da se uda. Čak ukoliko popusti, kao što Jamila na kraju
popušta, dijete se neminovno pretvara u osobu koju roditelj ne prepoznaje, osobu koja
mu više nije nalik jer je rođena kasnije i na drugom mjestu. A tada dijete odlazi, poput
djevojke u »Buddhi« i dječaka na kraju »Suvišnog čovjeka«. To je odvajanje ocu
nepodnošljivo, možda zato što vjeruje da ga je upravo on prouzročio. Očito ne može
kontrolirati dijete. Tek kad sam dobio vlastitu djecu uvidio sam kako roditelji mogu
zamrziti i kako ih može deprimirati odrastanje djece i njihov odlazak, da će pojedinačni
užici, kako odraslih tako i djece, zauvijek završiti te da će to mjesto zauzeti potpuno
drugačiji, pa čak i teži oblik odnosa.
Drama »Trgovac i sin«, koju je tata, čini se, napisao otprilike u isto vrijeme kad i
»Suvišnog čovjeka«, u biti je ista ta priča, ali s nasilnim preokretom. Otac je rastrojen, a
sin ćudljiv, kao da se obojica drogiraju. Moj otac nije volio ugađati samome sebi, ili s
drugog stajališta, nije volio užitke. To je prepustio svom ocu i braći. Bio je gorljiv
pobornik samokontrole, u tu je svrhu koristio tehnike koncentracije iz joge; redovito je
išao na posao bez obzira na vrijeme, a volio je i kontrolirati druge, ispunjavati ih
vlastitim željama i uputama. Anarhija se nalazi u umjetnosti življenja malograđanskim
životom, gdje je umjetnici obično i zadržavaju. U »Trgovcu i sinu« sin krade od oca i
opljačka blagajnu, zbog čega ga otac pretuče. Sin pobjegne od obitelji, što ih uništi. Bez
dječaka više nema svrhe.
Mislim da je tata početkom 1980-ih unio određene preinake u »Suvišnog čovjeka«.
Tada je Margaret Thatcher izražavala uvjerenje da će se želja za posjedovanjem i
materijalizam pobrinuti za ljudske potrebe. Čini se da u tom otac u određenoj mjeri
ironizira doseljenika. Yusef je postigao uspjeh u Britaniji, ali je izgubio bitku s religijom
za suprugu, a s Engleskom, tom kulturom kojoj se istovremeno i želio i nije želio
priključiti, za dijete. Roditelj doseljenik uvijek se čudi koliki učinak okolina, u ovom
slučaju Britanija, vrši na dijete koje su on i supruga napravili. Zatim se bogati da bi

62
izbjegao poseban položaj što ga doseljenik zauzima u srcima domaćinske zajednice,
položaj u kojem ga mrze zbog njegove neobičnosti, bespomoćnosti i ovisnosti o drugima.
Izbjegava tu sudbinu i njihov prezir, ali pada u krajne stanje prezira prema samom sebi.
Moram priznati da sam pred kraj knjige, budući da sam je sada drugi puta pročitao,
bio bijesan na oca i nikada više nisam želio ni pogledati taj roman. Svađe o Islamu
između Yusefa i Selme, kojima se tata vraća pred kraj knjige, doimale su se
beskonačnima i nisu se pomicale nikamo. Osim očite činjenice da će Selma i Yusef jedno
drugo mučiti cijelu vječnost, beznađe religije u odnosu na rješavanja unutarnjih sukoba
te očeva nemogućnost da prijeđe preko toga izjedali su mi živce. I iznenadili me. Na
kraju, taj prikaz uporabe Islama na Zapadu već je zapisan u fatvi protiv Rushdieja, a
dijelom zapadnjačke svijesti postao je i prije nego se Islam pretvorio u političku silu.
Koliko sam ja vidio, ni moj otac, niti ujak, niti jedan od ostale braće nisu bili religiozni,
a opet je ta knjiga toliko natopljena vjerskim osjećajem krivnje i straha, užasavanja od
užitka i nedostatka kontrole. Ubrzo je postalo naporno iščitavati čak i mržnju prema
alkoholu te bilo kojem obliku fizičkog života, uključujući i prezir prema jedinoj ženi u
knjizi koja ga želi zadovoljiti. Yusefa proždire krivnja zbog novca što ga je zaradio. Ono
što Yusef i njegova supruga žele jest isto ono što je moj otac želio, biti dobro dijete i
doimati se nevino. No, budući da od nevinosti ništa ne dobivaju, ne razumiju zašto ih je
Alah iznevjerio. Moj otac je bar, zahvaljujući svojoj majci, uspio uvidjeti da je pretjerana
posvećenost vjeri jedan oblik narcisoidnosti, zapravo prepreka između pojedinca i
ostatka svijeta, zgodan način da se pojedinac zanemari, odnosno zamijeni s Bogom.

63
09.

ROMANE »ODRASTATI U INDIJI« i »Suvišni čovjek« napisao je isti čovjek u različitim

vremenima, a oni iznose potpuno drugačije viđenje obitelji. Oduvijek sam osjećao, kroz
književnost, a kasnije i filmove poput Bergmanova »Fanny i Alexander«, da je proširena
malograđanska obitelj, indijska ili ne, prava stvar. Nesklone sluge, mnogobrojna djeca,
imovina i zemlja, posvađani roditelji, autoritativni otac, vjerski kodovi, krvožedna braća i
sestre, preljubi, izdaje i zanemarivanje predstavljali su ideal kasnog 19. stoljeća. Verzija
koju smo mi živjeli u predgrađu, s daškom uzaludnosti i gubitka, bila je okrutno sužena
ideja originalne obitelji jer je sama ideja obitelji kroz generacije mutirala i danas završila
kao stvarnost samostalnih roditelja i ostarjelih samaca u »domovima« koji nisu pravi
domovi. Malograđanska verzija bila je, naravno, financijski i emocionalno mnogo
prihvatljivija za oca koji živi u drugoj zemlji.
Ali to nije bilo dovoljno. Otac kao da u prizoru s »droljom« želi pokušati iznaći
rješenje za odnos između obitelji i seksualnog zadovoljstva pojedinaca u njoj. Yusef želi
oblike užitka koji će ga osloboditi iz okova tradicije, samokažnjavanja, svakodnevice
posla i obiteljskog života. No, oblik obitelji unaprijed je zadan i nepromjenjiv, pa se
moralno loše određuje kao ono što ga napada.
Godinama kasnije doživio sam šok nakon rastave s majkom mojih blizanaca jer sam
shvatio da vjerujem da ću živjeti životom svojih roditelja. Bio sam uvjeren da će se vrlo
malo toga promijeniti, kao da bi bilo preteško podnijeti ikakav destruktivan poremećaj.
Kako god da sam do tada živio, trajni brak smatrao sam krajnjim odredištem.
Reproducirat ću očev život: iako je katkad bio osjećajno ekstreman (sjećam se kako se
jednom prilikom otac toliko iživcirao da je britvicom zarezao madež na licu i pustio ga
da krvari), struktura njegova života nikad se nije mijenjala. Neće biti nikakvih prevrata,
osim kad djeca odu od kuće. No model iz predgrađa funkcionira jedino ukoliko nitko ne
želi previše ili ako su im želje isključivo materijalne. Onog trena kad netko poželi nešto
novo ili nekoga drugoga, cijela stvar pretvara se u problem, a cijena emocionalnog
zadovoljstva može narasti vrlo visoko.
Pravilnost života u predgrađu održavala se tako da su oni koji je remete držani
podalje, pa su domovi postala utočišta. No, u Karachiju su Kureishiji počeli s navadom
Petka uvečer, što zvuči slično »čajankama« na koje sam išao početkom 1980-ih, a koje su
bile nešto između političkog seminara i pijanke. U 1950-ima su ih pohađali novinari te
britanski i američki poduzetnici, kao i glumci, glumice i uglednici kao što su Arnold
Toynbee, John Arlott i Zulfikar Bhutto. Treći dio Omarove autobiografije dijelom je
hvalospjev muškom prijateljstvu, onima s kojima je održavao pozitivan kontakt veći dio
svog života.
U našoj su verziji iz predgrađa brojke bile niže. U kuću je dolazila tek šačica ljudi. Otac
je poznavao ljude s kojima je radio, većinom imigrante koji su nedavno doselili amo.
Pričao mi je njihove životne priče. Majka je imala svoju obitelj i nekoliko poznanika.
Imao sam osjećaj kao da je kuća postala zid, neprijateljski nastrojena prema onima
izvana. Tata je uvijek spominjao »nevažne« ljude, one koji nam trate vrijeme. Čemu onda
vrijeme služi? Kad sam mnogo kasnije počeo pisati »Buddhu iz predgrađa«, zarana sam
uvidio da to neće moći biti jednostavna autobiografija, morao sam otvoriti obitelj
utjecajima i promjenama da priča postane dramatična i nepredvidiva.
64
 Ranije sam pisao o dobrim učiteljima, onima koji razumiju čime se želiš baviti i
pomažu ti da to proširiš. Naglasak na učenje iz knjiga sada se doima kao anomalija jer
sam većinu onoga što sam naučio kao mladić naučio od drugih ljudi, iz razgovora, od
toga što su me drugi ljudi »zapalili«, pa sam samo pratio njihov entuzijazam. Zbog
neprestanog razgovora o »životnom standardu« koji se vodio u predgrađu počeo sam
razmišljati o tome tko su nam prijatelji i o čemu oni razgovaraju. »Životni standard«
zapravo se nije ticao pokućstva, sagova ili vrtova. Bila je to atmosfera u kojoj smo živjeli.
U dobi od četrnaest godina već sam bio pročitao nekoliko dugih knjiga, pa sam
odlučio jednu takvu i napisati. Zamisao je bila vidjeti imam li dovoljno izdržljivosti za
takvu zadaću. Privlačili su me brzopleti izazovi, osobito ako ih je tata odobravao. Tata je
vjerojatno primijetio da mi ne ide najbolje u školi i da se nalazim u opasnosti da
potonem u očaj i more neuspjeha. Pisanje je bilo njegovo područje, strast s kojom je
živio, ali kad me s njom upoznao i pokazao mi zadovoljstva koja leže u razvijanju
umijeća, oraspoložio me i uputio mi na izlaz. Kad sam bio još mlađi, želio sam postati
slikar, ali budući da se majka nije uspjela natjerati da nastavi sa slikanjem, to nije bila
aktivnost na kojoj smo mogli zajedno raditi.
Srećom, više nisam dijelio sobu sa sestrom jer su baka i djed odselili u vlastiti stan.
Konačno sam imao radni stol, gramofon, radio i teški stari pisaći stroj koji je otac nekako
donio kući iz veleposlanstva. I tako sam stavio papir u taj pisaći stroj i započeo. U
dnevniku piše: »Roman je tužna priča o Jamajčaninu u ovoj zemlji, njegove dvije ljubavi i
rasnom problemu. Napisan je modernim, tečnim, svima privlačnim stilom. Pokušao sam
u središte staviti rasno pitanje.« Pisao sam poslije škole, vikendima i za vrijeme
praznika.
Kad je roman »Pregaženi crnac« bio dovršen, nisam ga pokazao ocu. Pokazao sam mu
nešto drugo što sam napisao, ali njegova je kritika bila iznenađujuće odrješita i
obeshrabrujuća. S njegove točke gledišta, učenje nije bilo dozvoljeno nikome, unaprijed
si podbacio. Bila je to nedoumica pred koju roditelji vrlo često stavljaju djecu: dijete se
mora baviti roditeljskim projektom, ali ne smije ni uspjeti ni podbaciti. Kakvo je to
rješenje pokušati nešto napraviti sam?
Na sreću, Omar je poznavao neku ženu u izdavačkoj kući Anthonyja Blonda,
nakladnika kojega sam znao kao Genetova britanskog izdavača. Sam Blond pozvao je
tatu i mene u svoj ured u ulici Doughty, gdje je nekoć živio Charles Dickens. Nosio sam
školsku uniformu, a tata je uzeo slobodan dan i poticao me da zatražim predujam od pet
funti pa da možemo sebi priuštiti pošten ručak. Tata je oduvijek vjerovao je gotovina
najviši oblik kritičkog priznanja. Mislim da se Blond samo htio uvjeriti da sam doista
tako mlad. Srećom, nije imao namjeru objaviti moju knjigu, ali je smatrao da bih trebao
nastaviti raditi na njoj. U uredu me upoznao s urednikom Jeremyjem Traffordom,
pripadnikom višeg staleža koji je bio nadležan za akademske knjige. Trafford je odrastao
u Indiji i radio u Pakistanu. Ranije je bio hipi, a osim toga što je bio izrazito načitan, težio
je tome da postane spisatelj. Živio je na Earls Courtu, zapuštenoj četvrti s previše
prometa i punoj soba za iznajmljivanje, Australaca, turista, kurvi, preprodavača droge,
pedera i nenamjernika. Tu četvrt krasila je neka osobita prljava ljepota; kasnije ću otkriti
da su jedini nezanimljivi dijelovi Londona oni najbogatiji, kao što je Belgravia.
Jeremy mi je posuđivao ploče i knjige te me navodio na literaturu. Na njegovim
zabavama na koje su dolazili pederi, osobenjaci i spisateljice poput Beryl Bainbridge, a
na kojima su ljudi pjevali pjesme Noela Cowarda, recitirali poeziju i ponašali se kako su
željeli, ja sam bio glavna atrakcija. Moj se otac, kako je to Jeremy znao reći, »sav napuhao
od ponosa«. Bio sam osupnut koliko riječi i podataka ta rulja iz velikog grada ima na

65
raspolaganju, u usporedbi s nižim srednjim staležom iz predgrađa. Znači, tomu služi
obrazovanje – boljem razgovoru uz hranu i vino.
Nedjeljom bi Jeremy dolazio kod nas i sjedao sa mnom za radni stol, prolazio kroz
rečenice u rukopisu, križao jedne, hvalio druge, pričao o riječima i slikama koje
funkcioniraju i koje ne funkcioniraju. (Nietzsche je rekao da je stvaranje umjetnosti stvar
»odbijanja, prosijavanja, preoblikovanja i strukturiranja«.) Jeremy mi je i pisao duga
pisma o naravi književnosti, što je čini najučinkovitijom, o određivanju strukture i,
najvažnije, likovima. Vjerovao je da se može naučiti pisati i ljutio se kad bih pisao
prebrzo. Shvatio sam da pisanje nije nešto što radiš sam. Druge stvarne osobe, kao i oni
kritičari koji ti žive u mozgu, bili su nužni. Njegova pomna pozornost i poticaji tvorili su
važnu vanjsku potvrdu vrijednosti i pokazali mi da moje pisanje nije tek narcisoidna
aktivnost, već i da ima neku vrijednost u stvarnom svijetu. Nisam pisao samo za sebe,
morao sam stvoriti nešto što će i ostali željeti. To je bila prekretnica.
Za sve to vrijeme moj otac je bio strpljiv, iako je bio isključen. On sam nikada nije
dobio takvu hvalu niti pažnju. Primiti pohvalu znači natjecati se s drugima koji je
također priželjkuju, a to može potaknuti vatromet među braćom.
Počeo sam ozbiljno shvaćati svoj rad, djelomično zato što ga je Jeremy shvaćao
ozbiljno, a i zato što mi je sinulo da će mi se život pretvoriti u ponavljanje očeva života
ako se ne budem bavio nekim projektom. Nisam bio nadaren ni za što osim za pisanje.
Jedva sam bio svjestan da postoje neka druga područja koja bi mi bila primamljiva, kao
što su arhitektura, psihoanaliza, visoko školstvo i režiranje filmova. Stajalište iz
predgrađa bilo je da se trebaš držati poznatog i što je dalje moguće od užasavajućeg
vanjskog svijeta.
Taj rani izlet u svijet knjige razdvojio me od bivših prijatelja, a školu i sve ostalo
počeo sam smatrati gubitkom vremena. A onda me jednoga dana dječak iz škole pozvao
da navečer dođem k njemu. Pretpostavljao sam da ćemo gledati televiziju i tračati
učitelje. Umjesto toga, našao sam ga kako pleše na krevetu i mahnito svira violinu koju
očito nikada ranije nije držao u rukama, uz glazbu s ploče Velvet Undergrounda. Nosio je
školski pulover koji je izrezao u trake. Zidove njegove sobe dobro je opisivala riječ moje
majke – »nered«; ukrasio ih je tako što je na njih bacio kante boje. Oko njega su
prekriženih nogu na podu sjedili dječaci iz drugih škola, uključujući Billa Broada (koji će
poslije postati Billy Idol) iz gimnazije koji je nosio male lenonice i vuneni kaput; govorio
je američkim naglaskom. Na moje iznenađenje, ondje je već bilo i nekoliko djevojaka.
Tijekom cijele večeri i noći ljudi su dolazili i odlazili, neki s pločama pod rukom, drugi su
zajedno svirali gitare, improvizirali, neki su predvodili bend, a neki se seksali s
djevojkama. Ostao sam do zore i vratio se sljedećeg dana.
Ti klinci nazivali su sebe »čudacima«, a i ja sam sebe smatrao čudakom. Ali, oni nisu
samo na tripu čekali Disneyjevu »Fantaziju« u kinu Bromley Odeon i zafrkavali se po
festivalima, čekali na Soft Machine i orkestar Maharishi, već su razmišljali o tome što
sami mogu učiniti glede glazbe, mode, fotografije. Zbog njih se u meni počeo rađati
natjecateljski duh, pa bih prije odijevanja baršunastih hlača nekoliko sati proveo za
pisaćim strojem i pokušao otkriti kakve priče mogu izvući iz našeg načina života, priče
koje nisam pročitao u drugim knjigama: seks među tinejdžerima, predoziranje, sadistički
učitelji, neobični životi roditelja iz perspektive njihove djece. Čehov je bio sjajan pisac,
jer je prepoznavanje suvremenog svijeta u književnosti uvijek šokantno i uzbudljivo.

Tata je na posao odlazio u ružičastim ili ljubičastim košuljama, izgled njegovih manžeta
uvijek mi je oduzimao dah, kravate su mu bile psihodelične, cipele su mu imale »kričave«
66
male lance ili kopče, a čarape su bile svijetle boje. Tata mi je snimao glazbu i dijelio sa
mnom svoje oduševljenje soulom, gospelom, reggaeom i bilo čim što je izbacio Motown.
Omar je kao i ja pustio kosu i odijevao se ležernije. Tijekom 1960-ih Omar je u Pakistanu
radio kao novinar i nastavio je radijsku karijeru. Kad je pakistanska reprezentacija bila
na turneji po Engleskoj, emitirali su ga na trećem programu i pisao je za »Guardian«. Na
obiteljskim skupovima i ručkovima, ovisno o tome koja je kombinacija stričeva i bratića i
sestrični bila prisutna, okupljali smo se oko tranzistora ili bismo, primjerice na plaži,
primjećivali da ga drugi slušaju.
Braća su bila zajedno kad je pakistanska reprezentacija bila u Engleskoj. Pričali su na
mješavini urdu i engleskog te se okupljali oko kriketa; utakmice Test trajale su, naravno,
pet dana, a oni ne bi propuštali ni minutu. Pušili su, pili pivo, kladili se, pričali priče,
zbijali šale, podbadali jedan drugoga i žestoko se svađali i raspravljali. Vidio sam koliko
je to znalo biti grubo, koliko se okrutno jedan brat znao okomiti na drugoga. Činjenica da
se najteže veze ostvaruju s onima koje najbolje poznaješ i najviše voliš bila je zbunjujuća,
ali je i poslužila kao prosvjetljenje.
Omar je često prolazio kroz London, obično u vezi s kriketom. Jedno je vrijeme i vodio
pakistansku momčad. Najčešće sam ga viđao početkom 1970-ih, otprilike u vrijeme kad
se istočni Pakistan odvojio od zapadnog i postao Bangladeš, te naknadne indijske
invazije. Godine 1971. Zulfikar Bhutto je postao pakistanski predsjednik.
Omar je imao stančić blizu ulice Battersea, preko puta Roebuck Puba na King’s Roadu
u dijelu grada koji se zove Chelsea. Pušio je cigarete odjeven u crne polo majice i
podsjećao me na Kena Tynana. Razne žene su dolazile i odlazile, malo pričale sa mnom i
kuštrale mi kosu; sjećam se kako jedna djevojka ispred kamina skida čizme do bedara.
Ta mi se slika urezala u pamćenje i želio sam da se i meni dogodi takvo što. Sjećam se
kako se majka zgrozila kad je Omar izveo skupinu svojih prijatelja na večeru, na kraju
koje su mu donijeli račun u iznosu od sto funti. »Kako može toliko trošiti na hranu?«,
pitala se.
Kad smo jednom došli, Omar je uključio radio da posluša vijesti, a iz zvučnika se
začula pjesma »Bangladeš« Georgea Harrisona. Oduševljen Beatlesima, molio sam ga da
mi dopusti da je čujem do kraja, ali on je naglo ugasio radio i okrenuo mi leđa. Nisam
shvaćao što ta jednostavna melodija predstavlja njemu i ostaloj braći: raspad onoga što
su smatrali domovinom, mjesta na kojem su bili sigurni od kolonista i Hindusa. U »Kod
kuće u Pakistanu« Omar govori da se prema Bengalcima s istoka odnose kao prema
starosjediocima »kao što su se Britanci odnosili prema svojim podanicima«. Nisu imali
čak ni zajednički jezik. Na zapadu Pakistana govorio se urdu, a na istoku bengalski. Bilo
je gotovo nemoguće zadržati ta dva krila na okupu, a zbog tog sukoba Omar se počeo
pitati hoće li ijedan dio Pakistana opstati. Budući da sam živio u Britaniji, nisam imao
pojma kako je to razmišljati o održivosti, samom postojanju svoje zemlje.
Kad su mi političke prepirke između braće počele ići na živce ili kad bi Omar otišao u
drugu sobu telefonski porazgovarati s predsjednikom Bhuttom, svojim i očevim
školskim prijateljem (»Dobro jutro, premijeru«, oslovio bi ga), odlazio sam iz stana i
šetao gore-dolje King’s Roadom, promatrao trgovine i ljude. Jedino mjesto slično tome
bila je ulica Carnaby na West Endu, koju sam ranije posjećivao s prijateljima iz škole.
Počeo sam mrziti povratak u predgrađe. Kasnonoćni vlak za predgrađe, čekanje na
autobus i dugo hodanje umarali su me i bili mi dosadni, uz to što su me podsjećali na
očeva putovanja vlakom na posao.
U glavi mi je počela sazrijevati misao da bih uistinu mogao otići od kuće i iz predgrađa
i uživati u uzbuđenjima grada. Ali bojao sam se. Kakav je odnos između zadovoljstva i

67
sigurnosti? Što drugi imaju od tvog užitka? Zar to ne nazivaju okrutnošću? Kako
preživjeti bez roditelja? Otac je oduvijek imao stalni posao. Stric Omar nije, a opet njemu
je više omogućila bezbrižnost nego nekima oprez. Morao bih naučiti pisati, ali kako?
Može li se od toga živjeti? Dok je Omar govorio, prazno sam zurio u njega i sebi
postavljao sva ta pitanja.
Dok pišem ovo, prisjećam se kako me snažno potreslo nešto što je James Baldwin
napisao. Prvog dana u crkvi pitali su ga: »A čije si ti dijete?« Što je uopće mogao
odgovoriti osim »Vaše«?
Primjećujem da sam se sav zapetljao. U mnogim bajkama i vjerskim parabolama
postoji stvarna i zamišljena obitelj, kao što u ljubavi postoje stvarne osobe i fantomi s
kojima ih miješamo. Predmet književnosti je način na koji se te sfere miješaju i stapaju.
Smatrao sam da sam jedno, ali zapravo sam nešto sasvim drugo. To sada uviđam. Majka
nije voljela pukovnika Kureishija koji ju je pokušao smjestiti u kuhinju i natjerati je da
mu priprema obroke. Nju su njezini roditelji obožavali; za razliku od ostale tamošnje
djece koju su evakuirali za vrijeme rata, ona je ostala kod kuće jer se njezina majka
odbila rastati od nje. Nije voljela niti jednog od braće Kureishi osim oca, kojeg je
idealizirala. Nije razumjela što se meni kod njih toliko sviđa pa je moju ljubav prema
njima predstavljala kao izdaju. Valjda je otac svoj jal istresao njoj. Naravno, zbog toga su
ti muškarci meni postali još intrigantniji. Zarana sam shvatio koliko je važno za mene da
oduprem majčinu negodovanju i nerazumijevanju drugačijih životnih stilova, što je
dovelo do neizbježnog raskola među nama.
Mom je ocu zacijelo bilo teško gledati koliko sam opčinjen njegovim velikim
suparnikom. Ili je možda želio da i ja vidim ono što on vidi, što ga hipnotizira i užasava.
Ali, ako je oca već strašno zaboljela spoznaja da će se Muni udati za drugoga, da njegova
majka više voli Boga nego njega i da će roditelje morati dijeliti s brojnom braćom i
sestrama, trebao je biti svjestan i činjenice da mu predstoje neočekivani oblici nevjere,
primjerice između sina i strica, njegova vlastitog brata, koji znaju biti još složeniji.

68
10.

NAPUSTIO SAM ŠKOLU, odnosno izbacili su me sa šesnaest, bez ikakva plana za daljnje
obrazovanje. Dali su nam do znanja da klošari, hipiji, skinsi i rokeri nisu poželjni u
pripremnim razredima za fakultet. Ionako sam položio samo tri ispita osnovne razine.
Učitelji nisu imali ambicije ni nade za same sebe, a kamoli za nas. Možda će tek šačica nas
otići na fakultet, dok će ostali završiti školovanje u dobi u šesnaest godina i postati
naučnici, raditi u osiguranju ili ići na dodatne tečajeve na kojima će se osposobiti za neko
zanimanje. Za mnogu je djecu pop predstavljao jedinu mogućnost za kreativan i
nepredvidiv život. Jednom je mom školskom prijatelju majka za rođendan uz mješavinu
očajanja i vjere poklonila gitaru i pojačalo i savjetovala mu da »se snađe«. U suprotnom
smo bili zatočeni u poslijeratnoj viziji kontroliranog (bračnog, naravno) života, života
kojim su moji roditelji pokušavali živjeti.
Jedan od Jeremyjevih poznanika možda mi je sugerirao da odem u ulicu Fleet i
postanem novinar, ali ja sam već znao da se ne želim baviti takvom vrstom pisanja. To
djelomično znači pripadati srednjem staležu: ako ti roditelji nisu širokih svjetonazora,
tvoje poimanje sebe strogo je ograničeno. Neki Drugi su kvalificirani primiti dobre
stvari. Klasa nije tek pitanje ambicioznosti ili govora, jer govor varira i lako ga je
izmijeniti ili naučiti. Pripadnici radničke i niže srednje klase ionako ne govore mnogo.
Elokvencija se tu ne smatra vrlinom, već se na nju gleda s određenom primjesom
sumnje. Ako si rječit, smatraju te presamouvjerenim, pa čak i snobom. Naši muški idoli
na filmu još uvijek su većinom bili šutljivi.

Autor, 1970

Postao sam svjestan tih razlika tek kasnije,

posebice u Royal Courtu, gdje je većina
drugih redatelja imala vojno iskustvo,
pohađala privatnu školu i Oxford ili
Cambridge. Najradikalniji među
njima još uvijek su imali pukovnički govor,
premda su se pokušavali poistovjetiti
s proleterijatom. Njihovo
samopouzdanje, narcisoidnost i osjećaj
da im svi nešto duguju doista su bili
zapanjujući. Naravno, i moj otac je išao u
privatnu školu i imao iskustva u vojsci; otac
mu je bio pukovnik, a cijela obitelj gajila je snažan osjećaj prava na stvari. Slično dječaku
u »Mojoj lijepoj praonici«, moj je posao bio vratiti obiteljsko bogatstvo, vratiti obitelj na
položaj koji zaslužuje. Ali kako?
Uvijek sam sa sobom nosio komad papira; volio sam ustajati rano, kad se osjeti
kakvoća zraka. Tata je obično već bio budan i odjeven, pisao za stolom u odijelu prije

69
nego što pođe na posao. Šetao bih psa praznim ulicama čak i ako sam prethodne noći
ostao budan do kasno. Nedaleko od kuće bila je umjetnička akademija kojoj sam
dostavljao novine. U 7 i 30 hodao sam napuštenim hodnicima, ulazio u predavaonice,
sjedio za stolovima, otvarao ormariće i čitao oglase za političke sastanke, bendove i
»događanja«. Anonimno sam pisao priče i pjesme na komadićima papira pa ih stavljao na
oglasne ploče po cijelom koledžu. Dok sam se vraćao kući na doručak, brojio sam
iskorištene kondome u grmlju.
Jednog ljetnog dana shvatio sam da uopće ne znam što ću raditi na jesen, pa sam
otišao na koledž i dogovorio sastanak s jednim profesorom engleske književnosti. Otac
nije znao kako funkcionira engleski obrazovni sustav, a majka je bila povučena; rekla je
samo da bi joj bilo drago kad bih se javio u mornaricu. Shvatila je da jedno od nas mora
otići, ali bio je to kraj 1960-ih kad sam shvatio da me ne privlači takav oblik autoriteta
jer sam se okušao u zrakoplovnim kadetima, gdje sam svirao malu trubu i gdje su me
neprimjereno dodirivali muškarci u uniformama. Srećom, navedeni profesor engleske
književnosti koji nije imao više od 25 godina, ali je svejedno nosio kravatu, vjerovao je da
bi se svakoj osobi koja se želi obrazovati trebalo omogućiti pristup obrazovanju. Tada
pristup prema ispitima i kvalifikacijama nije bio tako strukturiran kao danas, pa sam se
upisao.
Umjetnička akademija bila je sličnija fakultetu negoli školi. Bilo mi je draže biti
student nego učenik jer su studenti tada još uvijek imali neki prestiž zato što su
pokrenuli revoluciju, a koledži su bili igrališta u istoj mjeri koliko i institucije. Bilo je
teško razlikovati studente od predavača, pa je prirodno da su se upuštali u spolne
odnose. A opet, postojala je razmjena znanja, dok se entuzijazam poticao. Laknulo mi je
što sam ondje jer sam osjećao kako će mi se život time zauvijek promijeniti, kao i zbog
toga što su šanse da će me netko popljuvati, maltretirati ili pretući jer sam »Paki« bile
puno manje nego u školi, gdje su me znali zaključati u radionicu tehničkog i napadati
dlijetom ili mi lemilicom paliti kožu. Da sam ostao ondje, rasizam bi me vjerojatno
uništio. Ob.rad.a bo.de.n Usprkos tomu, moja prva djevojka na fakultetu odbila me
upoznati s roditeljima jer je znala da bi poludjeli kad bi otkrili da se viđa s Azijcem.
Svejedno sam bio kod nje, a vrt njezine kuće bio je tik pored autobusne stanice na kojoj
sam stajao i gledao nju i njezinu obitelj preko ograde. U svakom djetinjstvu postoji
mnogo toga što uočimo krajičkom oka, dječjih pokušaja da odgledamo dramu kroz
ključanicu, pa vidimo samo djeliće i u mašti ih povezujemo, a pritom se osjećamo
isključeno.
Na koledžu je miris trave bio sveprisutan; na svirke su dolazili londonski bendovi, a
pjesnici poput Briana Pattena i Rogera McGougha održavali su javna čitanja poezije. U
Astoriji u ulici Bromley čak ste mogli gledati »Paklenu naranču«, a u Institutu za
suvremenu umjetnost Goddardove filmove. (Godine 1976. na koledžu su svirali Sex
Pistolsi, gdje su se susreli s mojim prijateljima iz »bromlijevske podružnice«, iz čega su
iznikli brojni novovalni i punk bendovi kao što su Siouxsie, Banshees i Generation X.)
Gomilu vremena proveo sam u studentskom klubu, gdje su kolege ležali u naslonjačima i
slušali glazbu, nosio sam krznene kapute iz Oxfama i razgovarao s lepezom ljudi s kojima
u školi zacijelo nikad ne bih bio ostvario kontakt, pa su me na kraju imenovali
studentskim predstavnikom.
Predavači su nas vodili u kazalište, a upravo na koledžu prvi sam put pročitao Geneta,
Plath, Hughesa, Larkina, Thoma Gunna i Eliota. Također je to bilo prvi put nakon
osnovne škole da sam se našao u razredu s djevojkama. Te mlade žene, koje su uzimale
LSD i heroin, upuštale se u erotske veze s profesorima te raspravljale o kontracepciji i

70
abortusu, voljele su me zadirkivati zbog rute dostavljača novina i zapitkivale me što
danas piše u novinama.
Možda doista jesam bio stidljiv i naivan knjiški moljac, ali sjećao sam se iz dječačke
dobi, oca kako je gledao žene, srama i znatiželje s kojima su ih njegove željne oči upijale,
zjenica koje su se širile kad bi mu prišle blizu: uputio me prema njima na način koji
zasigurno nije namjeravao. Ali kamo je vodilo gledanje? Svijet je možda bio prepun
takvih prilika, ali činilo se da on nema nikakve koristi od žena osim što ih je gledao; ili je
bilo bolje držati se na odstojanju od svega toga. Njegovo oduševljenje bilo je teoretsko,
moje to nije smjelo biti.
Na koledžu, gdje sam trebao biti sretan i gdje jesam bio sretan, naučio sam kako je
lako zaljubiti se, otkrio sam koliko privlačnih ljudi ima svuda i koliko ih je neodoljivo
dodirnuti. Prvih nekoliko puta iskusio sam suštinsku ljubavnu bol, brzo prolazeći kroz
cijeli ciklus: iluzije, blaženstvo, sumnja, ljubomora, dosada, staza, razočaranje, mržnja,
žalovanje, obnova. Ondje sam naučio da je nemoguće zaustaviti se u jednoj od tih faza
kad se već uđe u ciklus ili sumnjati da je cijela ta stvar, koja se ponavlja, neki oblik ludila,
da ono što se događa u tvom tijelu i umu nije nešto što voljno biraš. Možeš se pitati kako
bi bilo ući u taj obrazac ponavljanja potpuno svjestan, kako Philip Roth kaže, »činjenica«
pronađenih u knjigama ili preuzetih od prijatelja, ali to ne bi ništa značilo, kad u
stvarnom svijetu to ne možeš i ne bi ni trebao moći. Moj otac opisuje tu opčaranost, u
njegovu slučaju koncentriranu na Muni, u sredini romana »Odrastati u Indiji«, a opis
dovršava u »Suvišnom čovjeku«, u kojem istražuje gorku uzaludnost iscrpljenog braka
Yusefa i Salme, koji ne mogu i ne žele zadovoljiti jedno drugo, a nesposobni su se razići.
Iako je bio prepun savjeta, to je bilo područje kojeg se moj otac klonio, odvraćao je od
sebe to središnje iskustvo u životu svake osobe: kako pokušati održati intimnu vezu
godinama i pritom ostati živ. Možda se otac nadao da postoji način kako izbjeći
razočaranje, time što bi postao pisac, razmišljanjem o knjigama kao nadomjestku,
stvaranjem zone u kojoj se takvi razorni sukobi ne događaju, kao da te književnost (bilo
pisanje ili usvajanje) drži na sigurnoj udaljenosti.
U tim ranim vezama naučio sam i da ljubav i seks odvlače od vlastite obitelji, ali i
uvlače u čudno područje drugih obitelji, te da s tog povoljnog položaja možeš objektivno
promotriti vlastitu obitelj kao samo jednu od mnogih koja se bori za svoj opstanak u
svijetu, suprotstavljenu tom svijetu, te da to uznemiruje, kao propitivanje vjere dok
istodobno želiš vjerovati u Boga.

71
11.

U KASNIM TINEJDŽERSKIM godinama prihvatio bih se bilo koje knjige na koju sam naišao u
kući. Bio je to dobar način učenja, ta je nasumičnost predstavljala prednost. S tatom sam
razgovarao i o stvarima koje je on čitao. Usto sam čitao Jacka Londona, Henryja Millera,
Jacka Kerouaca, Charlesa Bukowskog. To su bile »knjige za mladiće«, možda čak pomalo
»divlje« mladiće, koje su se spontanijim životom suprotstavljale malograđanskom
idealu. U dnevniku sam ih nazvao »romanima o životnom stilu« i zapisao: »Ne želim ići u
školu. Pretvorit ću se u društvenog otpadnika i putovati svijetom, pisati i jebati.«
Primamljen idejom neke vrste »bitničke« egzistencije, nakon što sam položio završne
ispite i godinu dana živio u Morecambeu s djevojkom koju sam upoznao na umjetničkoj
akademiji, odlučio sam zauvijek napustiti školovanje. No, tata, koji je imao nepodnošljivo
čvrste stavove o tome kako bi svi trebali živjeti, s pravom je odlučio da mi je mjesto u
buržoaziji. Nakon brojnih svađa, ipak sam završio na studiju filozofije pri fakultetu
King’s College u Londonu. Taj koledž prethodno me već dva puta odbio, iako sam to
uporno odbijao prihvatiti, a uz očevu potporu još sam jednom otišao tamo da im se
dokažem. Danas sam zapanjem upornošću i snagom volje koje sam tada imao i mogu
samo žaliti zbog nesposobnosti da ih iskažem i u drugim područjima života.
Na fakultetu sam intuitivno znao što želim studirati. Na King’su je Wittgenstein bio
bog, poučavao je brojne predavače i vanjske profesore. Wittgenstein je bio savršeno
integriran u britanski način života – nije pisao o užitku ni seksualnosti, nego o jeziku.
Freud, za kojega sam bio spreman, bio je neobičniji, no srećom jedan od pokrovitelja bio
mu je Richard Wollheim, čija sam predavanja slušao i kojemu sam se divio.
Konačno sam se počeo snalaziti u obrazovnom sustavu. Učenje je postalo važnije kad
sam shvatio da postoje stvari koje moram znati da bih preživio. Prepoznao sam činjenicu
da čitanje književnosti može povećati sposobnosti svijesti i pokazati da u svijetu postoji
više značenja i zanimljivosti nego što sam ranije mislio. Čitanje romana bilo je istovjetno
boravku u koži fascinantne ličnosti koja te upoznaje sa svojim svijetom. Za mene je
filozofija pak predstavljala drugačiju vrstu koncentracije. Teorije su bile načini stvaranja
višestrukih kategorija shvaćanja. Otkrio sam da se u njoj ne mogu uvijek pronaći
odgovori, ali se mogu pronaći bolja pitanja.
I prije svega toga sam shvatio da su me u osobu koja jesam oblikovala strujanja
nedostupna mojoj svijesti. Možda i jesam bio zbunjen, nemiran, pa čak i nesretan, ali
nisam imao pojma zašto. Premda je ideju o nesvjesnom prvi formulirao Leibnitz
početkom osamnaestog stoljeća, filozofija je oduvijek bila skeptična prema ideji
nesvjesnog, kako je Freud naglasio. Za mene nije bilo nikakve sumnje da su nam
najdublje stvari u životu skrivene. Kako se uvući u zaključanu kutiju tog unutarnjeg
svijeta? Kroz mitove, simbole, poeziju? Naravno da nitko ne može sebe sagledati u
potpunosti samo zato što to želi. Trebala mi je nova perspektiva, više alata, neka druga
točka gledanja. Također, bilo mi je potrebno vjerovati I da je svjesnost o određenim
aspektima sebe ljekovita. Kako je Platon volio reći, zbog znanja se ljudi osjećaju bolje.
Središnja pitanja filozofije bila su: »Tko smo mi?« te stoga, »Kako bismo trebali živjeti?«.
To se nalazilo u samoj srži naših života, a i kultura se time iscrpno bavila. Tako se
filozofija, poput književnosti i psihoanalize, doimala kao osobita vrsta pozornosti
posvećene onomu što se događa, a tu su pažnju Platon i Freud nazvali Eros.
72
 Bilo kako bilo, King’s College i King’s Road nalazili su se vrlo blizu. King’s Road je i
dalje bio moje igralište, a Royal Court Theatre nalazio se tik uz postaju metroa. Kad sam
bio na drugoj godini studija, tata je tijekom jedne pretrage moje sobe pronašao kratku
dramu pod naslovom »Upijanje vrućine« i poslao je tom kazalištu. Gledajući unatrag, tata
je bio mnogo ambiciozniji i samopouzdaniji kad sam ja bio u pitanju nego što je bio glede
vlastitih djela. Priznajem, znao je da često idem u kazalište koje je u to vrijeme bilo
izrazito aktivno. Volio sam izvođače i publiku, bilo koji oblik umjetnosti u kojem se može
kolektivno uživati. Dramu su izveli jedne nedjelje; vježbali su je samo tjedan dana, a
odglumili dobri glumci na minimalističkoj pozornici.
Tada sam prvi puta čuo kako glumci izgovaraju moje rečenice i iskusio kako redatelj
oblikuje umjetničko djelo u suradnji s autorom. Uživao sam pisati prepravke u sobi za
probe jer su se ondje zbijale šale, pa sam tamo zaključio da želim pisati komedije. Nakon
te jedne jedine izvedbe, koja se nikako ne bi mogla nazvati trijumfom, otac je bio užasno
bijesan, kakvog ga dugo nisam vidio. Žalio se glede sjedala na vrhu dvorane, stepenica, a
zatim i na veličinu pozornice, koju je smatrao premalenom. Poslije izvedbe, sjeo sam na
rub pozornice i odgovarao na pitanja iz publike. Kad god bih pogledao gore, vidio sam da
tata kipi od bijesa; za početak, iz sjedala mi je prezirno pokazivao srednji prst. Trebao
sam pretpostaviti da će u bilo kojem slučaju ta izvedba njemu biti ili previše ili premalo.
U Royal Courtu i naročito u Riverside Studios, umjetničkom centru u zapadnom
Londonu, u kojem sam kasnije radio, zainteresirao sam se ne samo za izvedbu, već i za
same glumce, plesače i glazbenike. Kao što je slučaj s putujućim glumačkim skupinama
ili jazz improvizatorima, volio sam vjerovati kako oni žive misaonim i kreativnim
životima, miljama daleko od rutine predgrađa. Bio sam opčinjen suradnjom publike i
umjetnika, njihovom spremnošću da uživaju jedni u drugima i snagom užitka koju pruža
izvođenje uživo. Želio sam biti blizu toga što se u tom trenu stvara. U Riversideu sam
uvidio da se umjetnik može obnoviti kroz druge umjetničke forme jednako kao i kroz
vlastitu, te da apstraktnije forme kao što su glazba, vizualna umjetnost i ples mogu biti
jednako poticajne koliko i riječi.
Povremeno sam i dalje radio u Royal Courtu, prodavao programe, čitao scenarije i
pohađao radionice. Više sam volio prekide i pauze; dok sam ondje radio kao vratar i
razvodnik, pokupio sam više djevojaka nego kasnije, kad sam postao kućni dramaturg, a
kad bi predstava započela, mogli smo se seksati u kupaonicama. U prolazu sam se
susretao s velikim glumcima, spisateljima i redateljima koji su ondje radili; Beckettom,
Lindsayjem Andersonom, Billom Gaskillom, Richardom Eyreom i Christopherom
Hamptonom, koji me upoznao sa slavnom agenticom Peggy Ramsay čiji je klijent bio i
Joe Orton. Vrlo kratko me zastupala. U svojoj knjizi o njoj Simon Callow tvrdi kako je u
starijoj dobi bila uvjerena da sam joj podmetnuo požar u uredu. Početkom 1980-ih
dočekao sam svoje ime ispred Royal Courta, kad su na glavnoj pozornici izvodili moju
dramu »Granica« o doseljenicima u Southhallu.
»Granica« je bila »grupni« komad, drama koju smo zajedno osmislili ja, glumci i
redatelj, temeljena na zajedničkom istraživanju azijskog dijela Londona kojega uopće
nisam poznavao. Takav način rada bio mi je iznimno težak i naporan. Volio sam osamu
pisanja jer sam nju djelomično smatrao i svrhom pisanja zbog toga što je podsjećala na
očevu usamljenost. No u Royal Courtu su zajedničke projekte uzimali zdravo za gotovo.
Roger Michell me nedavno podsjetio da si, čim odmah nakon fakulteta počneš raditi u
Royal Courtu, na dobrom putu za East End, gdje će od tebe očekivati da vodiš glumačku
radionicu za četrdesetoro siromašnih školaraca premda ništa takva ranije nisi radio.

73
 Mnogo prije nego što sam shvatio da skupine u suštini oponašaju dinamiku obitelji,
bilo mi je teško u njima funkcionirati. Nisam baš volio slušati, osobito nešto s čime se
nisam slagao. Katkad sam pomahnitao samo kad bih slušao tatu. Govoriti mi je bilo
gotovo nemoguće: poput brojne djece, kod kuće sam odlučio šutjeti e da bih smanjio broj
obiteljskih sukoba. Stoga sam u grupama bio toliko frustriran da sam jedva izdržavao
boravak u prostoriji sa svim tim ljudima. To me također podsjećalo na školu, a možda i
na to koliko su mi potrebni drugi ljudi. Ali ustrajao sam. Dobar dio mog rada na filmu i u
kazalištu plod je zajedničkih napora, a nakon što su me nagovorili da vodim radionice
pisanja u Royal Courtu, uvidio sam za što su skupine dobre, kakvu bliskost i spoznavanje
sebe omogućuju susreti neznanaca i njihove rasprave o životima i vlastitim djelima.
Počeo sam gledati na grupe kao na »treći« prostor, onaj između samoće i gubitka
vlastitog »ja« u velikim organizacijama. Svrha, odnosno pisanje, i dalje je bila osobna, ali
shvaćao sam da se ostali uklapaju u nju.
Omarov stan nalazio se na suprotnom kraju King’s Roada od Royal Courta. Poznavao
sam tri vrste ljudi koji su živjeli u toj ulici. Osim glumaca, pisaca i redatelja u Courtu,
dolje niz ulicu živjeli su bogati plejboji, kicoši. Uz njih su išle šminkerice koje će kasnije
biti poznate kao »Sloane Rangers«, a koje su uglavnom živjele u Fulhamu i južnom
Kensingtonu. (To su bile djevojke koje je Omar poznavao, a za koje sam ja vjerovao da su,
u klasnim pojmovima, izvan moje lige.) Ta skupina bila je polukriminalna (iako su tada
antikviteti predstavljali ono što je danas droga), vozili su skupe automobile i visili u
barovima i kafićima kao što je bio Picasso’s.
S druge strane, zbog blizine Malcolma McClarena i trgovine »Sex« Vivienne
Westwood, u barovima te ulice kao što su Roebuck, Water Rat i Chelsea Drugstore pila je
prva generacija pankera. Galerija Roebucka bila je naročito surova, pa sam se šokirao
nasilnošću pankera, posebice nakon što su mi jednom prilikom razbili pivsku čašu na
glavi. Neki su mladi poput mene dolazili iz predgrađa, s njima sam išao u školu, a oni koji
nisu bili članovi nekog benda zapošljavali su se kao fotografi i u modnoj industriji. Ostali
su bili autodestruktivni mladići iz siromašnih dijelova grada, kao što je Kilburn, a njima
se nije bilo šaliti.
Tijekom tih godina u Londonu, sredinom 1970-ih, zauvijek sam otišao od kuće i
doselio u zapadni Kensington s djevojkom, koja je na King’su studirala engleski. Uvjeren
sam da je oca šokirao moj iznenadan i definitivni odlazak, činjenica da je jedno toliko
strastveno zajedništvo završilo tako naprasito. Kao da se tata zbog toga još više razbolio
i postao još ogorčeniji, kao da je priželjkivao da propadnem u Londonu i budem
primoran vratiti se kući gdje bismo nas dvojica nastavili po starom. Moj otac je napustio
roditeljski dom u Bombaju i nikada se nije vratio, dok je majka živjela blizu svojih
roditelja i viđala ih svaki dan. Koji ću ja roditelj postati? Mješavina njih oboje: osjećao
sam se loše zbog odlaska, kao da sam isisao životnu silu iz obitelji, kao da bih trebao
zaštititi mamu i tatu time što ću im omogućiti da rade nešto značajno. Tata nas je naveo
da se brinemo za njega i održavamo mu nadu time što je strahovao za sudbinu svog
pisanja. Unatoč tomu, ako su roditeljske dužnosti prema djetetu relativno jasne,
odgovornosti djeteta prema roditelju baš i nisu, osobito kad to dijete odrasta. Što im
sada duguješ? Zašto si odaniji svom ocu nego samom sebi?
Dva dijela Kings Roada utjelovljivala su dva moja najbliskija prijatelja s fakulteta,
obojica iz istočne Europe. Poput Karima Amira iz »Buddhe iz predgrađa« glede Charlieja
Heroa i Matthewa Pykea, i ja sam bio sklon idoliziranju svojih junaka. Odgojen sam na
sportu te kasnije na popu, pa su Lennon, Dylan, Jagger i Hendrix predstavljali moje
muževne ideale. Nakon što sam odselio od kuće, moja sklonost da pronađem očeve i

74
braću koji su imali bolji život od mene (koliko god i oni sami bili rascijepljeni,
kontradiktorni i lakoumni) kao da je ojačala. Kako je moje vlastito mentalno stanje
slabilo, životi tih drugih doimali su se veličanstvenijima. No, ako se život može ispričati
kroz poistovjećivanje, onda se mora ispričati obuhvaćanjem kako onih koje pronalaziš,
tako i onih koje ostavljaš.
Čeh Brian rođen je ovdje dok je Georgi bio Bugarin. Niti jednom od njih engleski nije
bio materinji jezik. Brian je poznavao London, njegove pubove, klubove i barove mnogo
bolje nego ja. Georgi je u teškim i traumatičnim uvjetima pobjegao iz Bugarske i zatražio
azil. Bio je zgodan, u prošlosti Olimpijac, biciklist, a prije spavanja čitao je Hegela na
francuskom, iako to nije pridonosilo njegovu raspoloženju. Brian i Georgi za mene kao
da su utjelovljavali različite aspekte Omara, njegovu bezbrižnost, inteligenciju i šarm.
Obojica su bili autodestruktivni na načine koje nisam razumio.
Ta dva moja dobra prijatelja, koje je zanimala filozofija, nikada nisu bili pretjerano
zanimljivi jedan drugomu. A ako je istina da su ti prijatelji osobe čije živote priželjkuješ,
tada je svaki od njih predstavljao drugačiju stvar. Većina pankera bila je iz radničke
klase ili su se pretvarali da su iz radničke klase. Brian i ja nismo bili iz radničke klase, ali
naše temelje, kao ni Georgijeve, nije bilo jednostavno smjestiti u engleski klasni sustav.
Svi smo mi bili na neki način pomaknuti izvan središta, ali toga nas nije bilo strah jer
nismo vjerovali da imamo kamo otići. Bilo nam je svejedno gore ili dolje, a sredinu smo
pronašli u rock’n’rollu.
Briana su zanimali mediji i seksualni ekstremi. Imao je časopis, bend i stariju
djevojku. Na dan kad smo se upoznali, odveo me u knjižaru da mi pokaže djela Allena
Jonesa. Obojica smo bili opsjednuti Rolling Stonesima, Beatlesima i Sex Pistolsima,
ponekad smo znali po cijelu noć provesti na tripu ili nekoj drugoj drogi slušajući glazbu i
razgovarajući o njoj.
Posuđivao je novac bez ikakve namjere da ga vrati, nikad se nije držao dogovora,
nosio je moju odjeću, krao mi cugu, lagao i bio spreman povaliti mi djevojku kad mu
samo na tren okrenem leđa. Prema vlastitim je djevojkama počesto bio nasilan,
zlostavljao ih je, ali je i uvijek bio smrtno ovisan o njima. Govorio je da želi biti voljen kao
muškarac, bezuvjetno, a ne zbog svojih djela. Odgovarao sam mu da čovjeka čine njegova
djela i da nitko čak ni djecu ne voli bezuvjetno. Upoznao me s kabanicama, djelima
umjetnika poput Genesis P. Orridge, pornografijom, grupnim seksom i amil-nitratom,
kao i raznolikim klubovima u kojima su se družili transvestiti, pederi i umjetnici. Stalno
smo se pokušavali uvući na zabave Dereka Jarmana u raznim skladištima diljem East
Enda. U to vrijeme brojne grupe »iz podzemlja« nisu bile klanovske kao kasnije i zalazile
su u iste klubove, uglavnom za homoseksualce kao što su Sombrero u ulici Kennsington i
Blitz blizu King’s Collegea u Holbornu. Brianova djevojka počela se prostituirati, a
uglavnom je opsluživala Arape. Punk, taj nasilni, ružni, autodestruktivni, antihipijevski
pokret, bio je savršen kulturalni izraz mladih koje su zlostavljali u djetinjstvu.
S Brianom sam proveo dvadeset i prvi rođendan, kad sam bio na drugoj godini
studija. Bili smo sa ženom s kojom me upoznao, koja će mi kasnije postati djevojka, a s
kojom sam se te noći prvi put ševio. Obično smo većinu noći provodili pušeći travu i
slušajući punk singlove – upravo je izišao »God Save The Queen«. Sljedećeg dana kad
sam nazvao kući, mama mi je rekla da je tata imao srčani udar i da je u bolnici. Naravno,
umislio sam da između tih događaja, moje odsutnosti, seksa i tatine bolesti, postoji neka
uzročno-posljedična veza. Sve što moj otac nije volio, ja sam smatrao pobunom. No, znao
sam da je, kamo god pošao i što god činio, on poput Boga uvijek sa mnom, bez prestanka
me gleda i osuđuje.

75
 Što se mene tiče, Brian i Georgi bili su žrtve snažne želje za ženama. Bili su posvećeniji
svom užitku nego budućnosti. Poput Omara, voljeli su se hvastati i maltretirati druge, ali
za razliku od njega, njihove su se pustolovine doimale stvarnima. Volio sam slušati
njihove priče, kao što sam nekad slušao kako mi školski prijatelji pričaju o svojim ranim
seksualnim iskustvima. Moja se seksualnost sastojala od slušanja, nalazila se u zapletu,
detaljima, atmosferi; vlastitih sam se nagona bojao mnogo više nego moji prijatelji.
Privlačile su me sigurnije, tiše djevojke, pa sam se u usporedbi s prijateljima osjećao
pomalo konzervativno.
Jedne sam noći otkrio kojom cijenom Brian plaća svoj šarm i aktivnost. Počeo je
kupovati heroin, malo bi ostavio sebi, a ostatak bi preprodao. Odjednom se sve što je
želio, zajedno s njegovim talentom, glamurom, inteligencijom i šarmom, svelo na to.
Autodestruktivnost je predstavljala vrhunac modernosti. Mladiće koji su željeli preživjeti
smatralo se slabijima od ovih drugih. Ako je priroda majki i cijeloga svijeta u konačnici
nepouzdana, ništa nije pouzdanije od ovisnosti. Kad sam se uspoređivao s njim, sramio
sam se jer sam se doimao pohlepnim, kao da sam previše tražio od svijeta. Ambicija je
bila vjera u samoga sebe i nada. Ja sam želio doći u položaj u kojem ću moći reći:
»Uzdržavam se pisanjem.«
Jedan od načina na koji sam upoznao London bio je kroz pubove. U Bromleyju je
majčin otac gotovo svakog dana u vrijeme ručka odlazio u pub, sjedio u zajedničkom
prostoru, umjesto u sigurnijem salonu, čitao izvještaj s utrka i Daily Express. Volio sam ići
s njim. Uskoro sam svake večeri zalazio u ovaj ili onaj pub, u Bromleyju ili u
Beckenhamu. Bili su jeftini i jedino mjesto kamo smo mi stariji tinejdžeri mogli izići.
Ondje smo se nalazili s prijateljima, upoznavali nove ljude, čitali novine, nabavljali speed,
marihuanu i LSD, slušali bendove, gledali predstave, slušali glazbu s džuboksa (uvijek je
to bio Bowie, uvijek »Suffragette City«), nabacivali se djevojkama ili ih samo promatrali i
bježali od roditelja. Ljudi su u puhovima razgovarali, ondje nije bilo televizora. Dakle,
živio sam u Londonu i pokušavao pisati, a potkraj dana volio sam skliznuti u tamu i
ranovečernji mir nekog puba gdje mi nitko neće smetati. Čim bih popio piće, to bi značilo
da više nema smisla pokušati nastaviti raditi. Brian nas je vodio u pubove pored rijeke
na Hammersmithu, a tu je bio i Notting Hill koji je tada, prije nego što su se pubovi
pretvorili u barove, bio boemski, a ne moderan. Dio tog svijeta, osobito početne dane
dance glazbe i uzimanja ecstasyja (droge koju sam previše volio), opisao sam u romanu
»Crni album«.
Brian je uvijek znao kamo otići. On i Georgi, koji je radio kao krupje, a katkad i kao
izbacivač, svake su noći izlazili svaki za sebe i ostajali vani cijele noći te nisu ustajali do
poslijepodneva. Činilo se kao da idu kamo god požele, da istražuju grad, dok sam se ja
zaključavao sa svojom književnošću, koju su oni smatrali zbunjujućom i smiješnom.
Briana je njegov otac kao maloga ismijavao i tukao. Stoga su njegova znatiželja i
inteligencija jedva preživljavali borbu s mržnjom koju je gajio prema samome sebi dok je
godinama sjedio po tuđim stanovima, ljenčario i ševio, pa su se njegovi prijatelji pitali
što se dogodilo s tom osobom koja je toliko obećavala.

Nakon što sam završio fakultet radio sam razne poslove, uglavnom u kazalištu, iza
pozornice ili na blagajni. Glavni zadatak tih godina bio je sjediti za pisaćom mašinom dan
za danom, tjedan za tjednom, u hladnim unajmljenim stanovima, uz pratitelje dosadu i
mamurluk, u pokušaju da otkrijem imam li priče za pričanje i likove koji će ih ispričati.
Redovito sam izjutra sjedao za stol i tamo provodio cijelo prijepodne. Pisao sam drame i
pornografiju, roman, članke i dnevnike. Kratka priča odgovarala mi je kao forma jer ju je
76
bilo lakše kontrolirati, jer cijelu stvar vidiš odjedanput. Ali volio sam i veće priče s
mnogobrojnim likovima iz različitih društvenih slojeva. Urednici, redatelji i prijatelji
ustrajno su me motivirali da se vratim djelima koja sam razvijao. Počeo sam
istovremeno raditi na nekoliko projekata, što ih je sve usporilo, ali sam se ja osjećao
uposlenije. To se nikako nije moglo zaobići, jednostavno sam morao odrediti mogu li
podnijeti predanost, strpljivost i prepreke nužne da postanem spisatelj. Jednako važno,
morao sam saznati mogu li, za razliku od tate, pronaći vlastitu publiku.
U početku pišemo zbog rastresenosti, izražavamo poludovršene brige i svakodnevne
strahove koji iza sebe imaju strahovitu emocionalnu snagu. Oni se znaju doimati kao
inspiracija. Obično treba proći neko vrijeme da odlučiš može li taj materijal dugoročno
zadržati tvoje zanimanje, hoćeš li željeti živjeti s njim, razviti ga u dovršeno djelo ili će
tvoje oduševljenje splasnuti kad prođe tjeskoba, a druge priče zamijene tu.
Otkrio sam da mrzim čekati, da mrzim frustraciju na koju se oslanja bilo koji oblik
stvaralačkog rada. Kako bi poništilo taj učinak, dok polako ali sigurno ulaziš u priču, a
njezine se mogućnosti otvaraju i množe, samo djelo počne te sve više uvlačiti dok
istodobno postaje sve kaotičnije i rascjepkanije. Ponekad se osjećaš polulud, gotovo
mentalno neuravnotežen zbog tog prizivanja unutarnjih duhova, pretjerane mržnje i
ljubavi, gađenja, bijesa i perverzije. Kao kad se ne možeš probuditi iz noćne more. Mrziš
loše dijelove, mrziš samoga sebe koji si te dijelove napisao. Kako, onda, takav jedan
materijal učiniti ne samo dijelom knjige, već i dijelom sebe? Ukoliko je pisanje bolno,
upravo to je izvor te boli. Napor da se organizira nalet nespojivih i uznemirujućih
materijala zna zbunjivati, pa stoga neki pisci više vole raditi po formuli. Na taj način ništa
ne dolazi na krivo mjesto, ništa se ne izostavi i možeš slobodno nastaviti raditi.
No kod bilo čega istinski kreativnog mora postojati ravnoteža između nagona da se to
dovrši i nužnosti dopuštanja da evoluira do krajnjih granica, da bude ludo do same
granice razumljivosti, ali da istodobno ostvari komunikacijsku svrhu. Primijetio sam da
kad stvarno radim, neprestano prekidam sam sebe. Postajao sam opsesivan, mahnit, pun
mržnje prema samome sebi, po stanu sam tragao za beskorisnim predmetima sve dok
mi se um ne bi pretvorio u potpuni metež, što mi se i danas zna dogoditi.
Nedavno sam napisao kratak tekst za plesača i koreografa Akrama Khana i pritom
sam postao svjestan da indijski umjetnici započinju karijeru u iznimno ranoj dobi i
štošta doznao o koristi i ograničenjima discipline i samožrtvovanja u koje se ti mladi
umjetnici uvode. U toj tradiciji postoji mnogo očeva, gurua i autoriteta. Individualnost i
pobuna ne smatraju se vrlinama. Za te izvođače, disciplina nije nešto dodatno, ona je
način života. To je tek jedna slika odnosa učenja, koji započinje povjerenjem početnika u
čarobnjaka/autoritet, a nužno završava s tim da učenik preraste učitelja. Ako kod
umjetnika nadahnuće nadvlada osjećaj poraženosti (ako nauči koristiti tradiciju umjesto
da je se boji), postići će dubinu kulture i sposobnosti koja će doraditi i proširiti njegovo
djelo. Naravno, u konačnici te disciplina dovodi samo do određene točke; možda tek do
stola, ali kad si ondje, mora se probuditi tvoj Eros inače će djelo ostati mrtvo.
Koliko ja znam, spisatelji su jedini umjetnici kod kojih ne postoji tradicija učenja
zanata. Kroz knjige koje čitaju, obrazovanje i razgovor s drugima pisci stvaraju vlastiti
kanon i svrhu. Što bi onda bio posao učitelja? Primijetio sam da mladi pisci počesto misle
kako će slobodna produkcija njihovih mentalnih slika i osjećaja nauditi drugima, da je
njihova kreativnost vjerni oblik agresije koji drugi, uglavnom roditelji, ne bi preživjeli.
Učitelj bi im morao pokazati da je opstanak vrlo vjerojatan te da između agresije i
kreativnosti postoji snažna i korisna veza.

77
 Osim učitelja, pisci moraju pronaći i dobre čitatelje, prijatelje koji shvaćaju što oni
žele postići. To je od ključne važnosti jer često kad kažeš nekome da namjeravaš postati
umjetnik, dobivaš bolan i složen odgovor. I ta druga osoba želi biti umjetnik. Samo što
nije započela, sad će, dosad nije stigla. Ti joj se nikada nisi doimao kao umjetnik. Koliko
točno misliš da si talentiran? Vjeruješ li doista da možeš pobuditi zanimanje drugih?
Otac je to zacijelo pretrpio nebrojeno mnogo puta. Manjkalo mu je podrške, pa ju je
pokušao pronaći u meni, svom stupu, pouzdanici, bratu. No, po mom mišljenju drugi
pisci nisu najbolji kandidati za ovaj posao. A opet, poticaj je nužan zbog nedoumica koje
svaki umjetnik osjeća glede same suštine svog djelovanja; zbog discipline se osjećaš kao
da te na rad nagoni unutarnji tiranin, moraš odbiti sve ostalo što bi ti moglo odvratiti
pozornost, imaš osjećaj da si zarobljen u vlastitoj umjetnosti ili da si sve uložio u to dok
drugi doista žive, a tu je i mržnja prema početku pisanja, prestajanju, ponovnom
početku, cijelom tom prokletom ciklusu.
Nešto što stvarno trebaš dok pišeš jest to da budeš okružen ljudima koji također pišu,
i to knjige kojima se diviš. Američki formalizam i eksperimentalizam 1970-ih godina bio
je, uz francuski »novi roman« temeljen na uporabi jezika, a određeni su ga, posebice
akademski krugovi, izrazito cijenili. Bila su to zanimljiva djela (s obzirom na to da je
jezik bio glavna preokupacija najvažnijih mislilaca dvadesetog stoljeća), ali nešto je u
njih bilo mrtvo, preapstraktno. Nijedan pisac ne smije zaboraviti da je dobra priča uvijek
neodoljiva, da nas primarno privlači pripovijedanje, a ne estetika. Srećom po moju
generaciju, u Engleskoj se 1970-ih pojavila i latinsko američka književnost koja je
ponovno uvela životne likove u roman. Tati se sviđao Gabriel García Márquez, taj čovjek
koji je zapisivao bakine priče i smještao ih izvan Amerike, Pariza ili Londona. I ja sam
volio Márquezove priče i smatrao sam da bi tata pisao takvo što da je uspio postati
spisatelj kakav je želio biti. Naravno, Márquez je bio zaokupljen motivom oca diktatora, a
svatko tko malo bolje prouči dvadeseto stoljeće ne može ne primijetiti našu ljubav i
potrebu za diktatorima te njihovim pristašama, mučiteljima. Márquez je po određenim
motivima bio savršen autor za mjesto poput Pakistana, na primjer, po svojoj sklonosti
čudovištima, čaroliji i ekstremnoj religiji. Uspješno bi obuhvatio likove sumnjive i
raznolike poput, na primjer Zulfikara Bhutta, kojega je ubio njegov nasljednik Zia-ul-
Haq, čovjek koji je volio prerađivati pakistanski ustav na temelju snova od prethodne
noći, a koji je također ubijen.
B.a.lk.anD.ownl.oad.or.g

Otputio sam se u svijet, moje je obrazovanje tek započinjalo. Zanimala su me rana

Wittgensteinova djela i njegova želja da odvoji izrecivo od neizrecivog. Wittgenstein je
usporedio filozofiju i terapiju rekavši da je svrha obiju njih osloboditi pojedinca od
iluzija. Premda je Wittgenstein, čiju sestru je analizirao Freud, »Tumačenje snova«
smatrao Freudovim najvažnijim djelom, tvrdio je da Freud griješi glede snova. Za njega
su strahovi, a ne želje, bili pravi predmet snova. Sada je lako odgovoriti da su u mnogo
slučajeva strahovi i želje istovjetni. Kad sam otišao od kuće, umjesto da se bacim u svijet
kao što je to uradio Omar, bio sam toliko ustrašen da sam se jedva primoravao da
izađem van.
Volio sam imati najboljeg prijatelja, trebala su mi čak dva da svijet zadržim dovoljno
daleko od sebe, a Brian je bio gotovo jedina osoba koju sam tolerirao. Budući da nam je
tek nekoliko predavanja i seminara bilo obvezno, Brian i ja smo duga popodneva
provodili po parkovima i pubovima zapadnog Londona u razgovorima o djevojkama i
filozofiji, a ponekad i u raspravama o vlastitim snovima. On bi upitao nešto kao, na koji bi

78
ti se način život promijenio da snove počneš shvaćati ozbiljno. Tada sam priželjkivao da
imam Wittgensteinov um, jer sam ranije o snovima razmišljao kao o predmetu kojim se
bave vračare i budale, ali sam istodobno i shvatio da sama ideja snivanja ima mjesto u
svakoj obitelji. Primjerice, u mojoj obitelji za doručkom nismo prepričavali što smo
sanjali. Naravno, to govori nešto o onome što je skriveno. U tatinoj knjizi o odrastanju
ima seksualnosti, ali ne i snova.
Kad mi je stric Achoo rekao da želim spavati s majkom i ubiti oca (ili obratno?), počeo
sam mnogo razmišljati o takvim idejama skrivenog. Zatim sam počeo čitati filozofiju, u
kojoj, kako Freud spremno priznaje, nema mjesta za ideju nesvjesnog. Vratio sam se
Achoou i rekao: »Nikad nisam čuo niti jedan uvjerljiv argument za postojanje
nesvjesnog.« »Ali sanjaš, zar ne?«, odvratio je. »Uostalom, što bi bio uvjerljiv argument
za pjesmu, simbol ili glazbu?«
Noću sam u krevetu znao zamišljati spavače po cijelom gradu, ljubavnike,
zatvorenike, djecu, umiruće; noćni svijet kao tvornicu spavača. Razmišljao sam o količini
simbolizma i nedostižnih želja koje iz noći u noć, iz godine u godinu isijavaju njihova
tijela. U snovima smo psihički goli. A opet, kako su spretno izrađene, originalne i
zapanjujuće sposobne te neobične i počesto prekrasne vizije koje tumačiti može tek
nespretniji, svjesni dio uma. Postao sam fasciniran snovima kad sam uvidio koliko
korisni mogu biti za početak svakog radnog dana, kao neki način započinjanja. Opisujući
ih i pripisujući im značenja smjesta sam mogao početi pisati bez pitanja o tome što želim
reći.
Brian i ja smo jedan drugome pričali i fantazije uz koje masturbiramo i uvijek smo
pitali djevojke za njihove. O njima se puno manje raspravlja nego o snovima. Takve
intenzivne fantazije, kakve jesu da jesu (navijačice za završni utisak), kao da se nalaze na
pola puta između imaginacije i snova. No, osim očite, koja je njihova funkcija?
Čitali smo filozofiju i proučavali logiku i kauzalnost. Ali ono što je bilo smatrano
besmislicom imalo je smisla u drugačijem obliku jer je obuhvaćalo nešto drugo: vjerska
poimanja, osjećaje, želje. Počeo sam shvaćati koliko malen dio života provodimo u stanju
sličnom željenu »racionalnom« bivanju. Tu su snovi, sanjarenja, fantazije o osveti i
odmazdi, seksualne i masturbacijske fantazije, imaginacija i kreativnost. U svijet ulazimo
putem mašte; mašta i zbilja neprestano se oslanjaju jedna o drugu te stvaraju simfoniju
mentalnih fenomena koji nisu nimalo nalik pokušajima pronalaska odgovora na
filozofske probleme.
Sad shvaćam da sam, osim što sam pokušavao učiti od knjiga, također pokušavao
otkriti što je vrijedno znati. Kakve vrste znanja postoje i čemu služe? Bilo je tu učenje
očeve braće, koja kao da su se pripremala za krajnji završni ispit. Zatim očeva potraga za
vlastitim »ja« u istočnjačkoj ezoterici, njegova želja da oblikuje vrijednosti, možda čak
moralnu mrežu, mudrost koja će služiti kao orijentir.
Ali, postojao je i drugačiji oblik znanja: Omarov. Brianova i Georgijeva ideja seksualne
svijesti, moći želje više je nalikovala znanju romanopisca. Bio je to način razumijevanja
mračnih zakutaka druge osobe, ne samo seksualnosti, nego i destruktivnosti, bijesa,
strasti i nasilnosti, onoga što drugi žele. Bio je to oblik znanja koji te zbližava s drugima i
samim sobom, kao i s poimanjem pisca kao istražitelja zabranjenih područja. To je više
nalikovalo razumijevanju snova ili zanimanju za tijelo (njihove znakove, geste i djetinji
podtekst) te zločinima prema tijelu, nego ljubavi prema knjigama ili žudnji za
didaktičkim podacima.

79
Što ljudi misle da će im odabrano zanimanje donijeti? U King’su, gdje sam se i prečesto
osjećao izgubljeno, otkrio sam da je J. S. Mill bio dobar primjer čovjeka koji je smatrao da
zna što mu je poziv, ali kasnije shvatio da zapravo ne zna što radi. Postoje prilike u
kojima se osjećaš toliko otuđeno i udaljeno od vlastitih želja da potpuno izgubiš
sposobnost življenja. Otkud i od koga živiš? Ponekad »stranca« možeš razumjeti samo
kao luđački dio sebe. Ta zbunjenost, kako je Mill otkrio, ponekad zna biti previše. A može
se i preobraziti u iskustvo ili književnost.
Usprkos Nietzscheovoj primjedbi da je najznačajnija filozofija autobiografska jer
iskazuje pokušaj subjekta da shvati nešto što mu je važno, veći dio filozofskih djela koja
sam pročitao nije imao nikakve veze s mojim osjećajima. Ona su proizlazila iz uma, a ne
sobstva. Za sobstvo sam se okretao književnosti ili esejistima poput Montaignea ili
Camusa. No, kad sam pod prisilom čitao J. S. Millovu »Autobiografiju«, snažno me se
dojmilo poglavlje pod naslovom »Kriza u mojoj mentalnoj povijesti«:

Zahvatila me određena tupost, stanje kakvu je svatko od nas s vremena na

vrijeme sklon, a koje ne podržava nikakav užitak, zadovoljstvo niti uzbuđenje;
jedno od onih raspoloženja kad vam ono što inače predstavlja užitak postane
nezanimljivo i beznačajno; stanje u kakvu se vjerojatno obično nađu
preobraćenici na metodizam kad ih pogodi prva »osuda za grijeh«. U takvu stanju
uma palo mi je na pamet da samome sebi izravno postavim naredno pitanje:
»Pretpostavimo da su svi ciljevi u tvom životu ostvareni, da su se ostvarile sve
promjene u institucijama i stavovima, da se sve izmjene institucija i stavova koje
priželjkuješ mogu ovog trena provesti: bi li to bio povod velike radosti i sreće za
tebe?« Neumoljiva samosvijest jasno je uzviknula: »Ne!« Na to sam se iznimno
rastužio, cijeli temelj na kojem sam gradio svoj život srušio se. Sreću, dakle, mogu
ostvariti tek ustrajanjem na provedbi tih ciljeva. Krajnja svrha prestala mi je
pružati zadovoljstvo, pa kako se onda mogu ponovno početi zanimati za sredstva
njezina ostvarenja? Činilo mi se da više nemam za što živjeti.

Mill je očito pred raspadom, a ne zna koga tražiti savjet. Njegov otac, kojega je uspješno
razočarao, bio je, kako to sam kaže, »posljednja osoba kojoj bi se u takvoj prigodi obratio
za pomoć«. Emotivno mrtav, bio je izoliran, još gore, bio je jedinstven jer nikada nije
upoznao nikoga tko se tako osjeća.
Depresivci su, naravno, uvjereni da postoje osobe koje nisu deprimirane, koje imaju
stabilne umove u kojima je lako obitavati, pa im normalnost postaje ideal kojim sami
sebe kažnjavaju. Mill se mogao samo pitati koliko će trajati njegova kazna. Daje naslutiti
da bi radije umro nego nastavio patiti od te neobjašnjive melankolije. A opet, ona mu je
promijenila život, postala svojevrsna pobuna koja ga je dovela do neovisnosti.
Za Aristotela melankolija nije bila bezvrijedno stanje već oblik razmišljanja, bolnog
filozofskog promišljanja. Mill nikada nije prestao čitati, ali se s povijesti i filozofije
prebacio na poeziju, umjetnost i glazbu, koje je nazvao »instrumentima ljudske kulture«.
Olakšanje je pronašao u Wordsworthu, Coleridgeu i Byronu. Uvidio je da je kultura
mjesto na kojemu se bolna umna stanja kreativno uklapaju i da postoje drugi poput
njega, koji su zapisali svoju patnju kako bi je ostali postali svjesni. Millu služi na čast što
je uspio iznaći rješenje svog problema: gađenje prema samome sebi pretvorio je u
mržnju prema drugima, a tim putem pošao je i Enoch Powell kad je zamrzio Indijce
među kojima je nekoć živio i koje je volio.

80
 Ono što je J. S. Milla vratilo u život bila je smrt. To je zabilježeno u ulomku iz
Marmontalovih »Memoara«, »koji opisuju smrt njegova oca«. Dirnut do suza, Mill piše:
»Od tog trena, moje breme postalo je lakše.« Iako to jedva priznaje, pomisao da je očeva
sfera napadnuta Millu pruža zadovoljstvo. Istovremeno je svjestan da nema uputa za
prostor onkraj očeva poretka. Odlazak iz očeve kuće znači da ti predstoji osamljeno
putovanje.
Moj otac je pokušao i sebi i meni osigurati poziv; vjerovao je, kao što je Millov otac
vjerovao za obrazovanje, da je poziv sve što ti treba u životu. Roditelji žele djeci dati
»sve«. Što bi više itko poželio? No postoje određena umna stanja u kojima sam počinjao
obitavati, a koja su me tjerala da se zapitam jesam li ja doista osoba kakvom me otac
smatrao i kakvom je želio da budem. Možda je on zamijenio nas dvojicu. Oslobođenje
slično Millovom osjetio sam kad sam otvorio Sartreovu autobiografiju »Riječi« i pročitao
svetogrđe: »Prezirem svoje djetinjstvo i sve što je od njega preostalo...«
Kad čitam svoj dnevnik iz tog vremena (kraj sedamdesetih i cijele osamdesete), vidim
da su me u određenim razdobljima moji simptomi, fobije, strahovi i osjećaj uzaludnosti
potpuno osakaćivali. Bio sam toliko zaokupljen samim sobom, a u biti nisam ni o čemu
razmišljao. Osjećao sam težinu vlastitog tijela, ali riječi su mi bile lagane. Nisu imale
nikakva značenja jer je značenje iz njih bilo istjerano. Razgovori, šutnja, izlasci, boravak
kod kuće, bdijenje, sanjanje, što god sam radio, sve je bilo prazno. Nazvao sam to »svojim
nihilizmom«. Kad se osjećaš jadno na taj točno određeni način, kad napadaš sama sebe,
to ti oduzima sve vrijeme i isisava svu energiju. Takvo stanje suprotno je onomu koje
Nietzsche naziva »eksperimentalnim življenjem« ili »unutarnjom prostranošću«.
Volio sam žene, njihova tijela i to kako su se brinule za mene. Katkad sam se i ja njima
sviđao. Imao sam djevojke, ali uvijek bi došao trenutak kad bih od njih morao pobjeći.
Bježao sam od stvari koje sam najviše želio. Bio sam uvjeren da sam sam najsretniji. Čak
sam se i drogirao sam. Ili sam bio napušen, a da to nikome nisam rekao, ali naravno ne
tako ubijen da bi drugi primijetili, pa sam tako živio u nekom privatnom stanju, uma
skrivena od drugih. Bojao sam se da će me druga osoba previše oduševiti, da će u tom
odnosu biti premalo mene i previše nje, da ima više riječi nego ja. Ili da će naše
međusobne razlike i rasprave koje će ih odraziti postati nepodnošljive. Ili da ću se toliko
razbjesniti da ću na kraju eksplodirati.
Nešto, nisam znao što, blokiralo mi je pisanje. Riječi su se zaglavile u mojoj nutrini.
Znao sam da su tamo negdje, ali kočio ih je neki zakon koji nisam razumio. Kad bi te
riječi bile puštene na slobodu, došlo bi do katastrofalnih posljedica. Nešto što se trebalo
događati nije se ostvarivalo.
Premda sam u ovom razdoblju strahovao da nemam vlastiti spisateljski »glas«, to nije
bilo tako zato što nisam bio svjestan da ga već posjedujem, nego zato što sam ga se
sramio, sramio sam se svojih želja, svoje mržnje i strasti. Kad piše o sramu, Freud tvrdi
da se često ne sramimo samo masturbacije, već i samih fantazija, agresivnih zamišljenih
ispunjenja erotskih želja koje nju prate. Između ostalog, pisanje je oblik proširene
fantazije, a kako su fantazija, sanjarenje i imaginacija već povezani, nije nikakvo
iznenađenje da dolazi do sputavanja.
Možda se u ovom vremenu farmaceutske intervencije čini neobičnim da se depresija
izražava u jezičnim terminima umjesto moždanim, kao da se melankolik boji razgovora.
Ali razgovor je slobodna forma, a riječi vas mogu odvesti bilo kamo. Melankoliku je to
mjesto poznato, pa zato postoje rečenice koje neće izgovoriti, baš kao i određene
rečenice koje ne želi čuti. Najbolje je držati se što dalje od svega ovoga, navući zastore i
zaključati vrata.

81
 Zapisao sam: »Lijenost, inercija, neuspjeh. Ovaj slom traje već šest mjeseci. Kotačići u
mozgu nisu povezani sa strojem djelovanja. Otac kaže da je to bolest srednjeg staleža,
oblik beskorisnosti.« Malo kasnije slijedi: »Otac mi je rekao da je naumio napisati šest
romana. On još radi, a ja se povlačim po zapadnom Kensingtonu i ne radim gotovo ništa.
Kao da sam se zaglavio u ovim prostorijama, ne mogu se izvući.«
Depresija je i simptom i pokušaj rješenja. Mrtvilo (mržnja prema sebi, očaj, izolacija)
je način potiskivanja sukoba, način da ga se učini nevidljivim. Depresija predstavlja
određenu vrstu »fiksiranosti« na nalet života, pronalazak sigurna utočišta, izvan zone
sukoba, uvijek između želje i poslušnosti. To dvoje ide zajedno: omogućuju jedno drugo.
A opet je bol življenja u takvom neskladu toliko nepodnošljiva da joj se jedno od rješenja
nalazi u iscrpljujućoj bolesti.
Umjetnici i terapeuti žele pronaći riječi kojima će opisati sukob. No, očevo
odobravanje mojih riječi samo mi je otežalo njihovu proizvodnju. Riječi su prestale
dolaziti, a od riječi bez katarze osjećaš se teško. Pun neiskorištenih riječi, postao sam
nepokretan. Ali riječi su mi trebale za vlastitu dobrobit jer sam želio pisati. I to je činilo
začarani trokut. Možda sam ga mogao zaobići pisanjem riječi koje se njemu ne bi
svidjele, samo svojih riječi, točnije riječi koje su mi se činile razornima, ali koje su bile
nužne.

Otac je ispričao svoju priču u romanima, ali ako nije bilo nikoga tko bi ga poslušao, kakvo
su samostalno značenje onda te njegove priče imale? Je li to kao kad pričaš sam sa
sobom? Obiteljski i grupni terapeuti često u svom radu koriste pripovijedanje, pričanje i
slušanje. Osobe podvrgnute terapiji izlažu svoje stajalište, pronalaze vlastite riječi i
»izražavaju« se. Iako se govor cijeni više od šutnje, riječi bez odgovora mogu se doimati
uzaludnima. Pisac koji govori iz sebe zapeo je u tom raspoloženju To su jedine riječi koje
ima, a one nisu dovoljno dobre, zapetljane su. Njegovi osjećaji su presnažni; riječi koje na
njih primjenjuje ne mogu ih razbiti. Potrebno mu je da njegove riječi budu prepoznate na
način koji će mu donijeti oslobođenje jer će ga pokrenuti i prouzročiti nove misli. To je,
naravno, moguće jedino kad ti vlastiti život počne bivati potpuno stran. Dok pišem ovo,
pada mi na um jedna od najkorisnijih i najdirljivijih stvari koju sam čuo u školi, a koju mi
je rekao učitelj tehničkog. Jednog je dana bez ikakva povoda rekao da sam kad sam
došao amo izgledao sretno, pun života i entuzijazma. Sada, pet godina kasnije, izgledam
očajno.
Mislio sam da nitko nije primijetio. Dakle, korisno prepoznavanje vidi više nego što si
sam sposoban vidjeti te stavlja tvoje »ja« pod povećalo; ali ono dolazi samo izvana i ako
nema Boga, kako ćeš ga pronaći?

82
12.

ROMAN PHILIPA ROTHA »Pisac iz sjene«, između ostalog je knjiga o dva pisca. Nakon što ga
je zapanjila priča jednog od dvojice mladih protagonista, mladićev otac odvuče ga na
stranu i kaže mu:

»Ta priča, to nismo mi, i što je još gore, to nisi ti. Ti si dječak pun ljubavi. Po cijele
dane kao sokol pazim na tebe. Cijelog života te čuvam. Ti si dobar, ljubazan i
obziran mladić. Nisi osoba koja piše ovakve priče i zatim se pretvara da su one
istinite.
»Ali ja je jesam napisao. Ja jesam osoba koja piše takvu vrst priče!«

Roth, američki Židov, čiji su djed i baka doselili iz Mađarske, pisac je čije su riječi njegova
obitelj, zajednica, a ponekad i žene smatrali skandaloznima. S njegovim djelima upoznala
me djevojka s kojom sam živio u Morecombeu. Ispričala mi je da su se ona, jedna
prijateljica te predavač na fakultetu koji nam je bio zajednički prijatelj jednom prilikom
sastali i u stvarnosti izveli seksualni prizor s bananom iz »Portnoyeve boljke«. Nema
većeg komplimenta za pisca. Smjesta sam krenuo u istraživanje njegovih knjiga.
Imigrantska obitelj te njezina želja za integracijom i ugledom, narcisoidni sin s
razuzdanim žudnjama i sklonošću prema nežidovskim djevojkama potpuno su mi
odgovarali. Bila mi je nevjerojatno poznata vjera u obrazovanje i učenje, želja obitelji da
joj sinovi postanu liječnici, pa čak i umjetnici, sve samo da ne propadnu, uz sina koji se
čudi očevoj neobičnosti. Ovdje nije bilo prisilnog dobrog ponašanja ili »prolaza«; sin će
biti ono što jest i ono što želi biti, bez ikakvih društvenih inhibicija. Prema mojim
saznanjima, u britanskoj književnosti nije postojalo ništa toliko spretno, smiješno ni
slatko napisano.
Usprkos tome, a kako je Roth objasnio u »Piscu iz sjene« i raznim intervjuima, njegova
djela uzrokovala su uništenje. Imigrantsku obitelj i zajednicu, u novoj zemlji ionako
ponižene oskudicom, sada satirizira i dodatno lišava poštovanja ludi svojeglavi sin koji
inzistira na svom umjetničkom pravu da ih izloži ruglu. Poput mnogobrojnih umjetnika,
Roth se time što je analizirao sebe i postao savjest zajednice, odvojio od skupine koja je
bila uvjerena da je jedan od njih. Ta će ga zajednica, prekonzervativna i preparanoična za
vlastito dobro, nakon nekog vremena sustići i postati moderna i egzotična. S ove strane
Atlantika nikad se nije doimalo neizbježnim da će postojati britansko-azijska
književnost, da će azijstvo putem svoje kulture ući u sve pore britanskog života, kao što
se dogodilo sa Židovima u Americi, a zatim i da će postati šik, nakon čega će doći do
zasićenja, pa će se napraviti mjesta za druge etničke skupine. Ali to se dogodilo relativno
brzo.
Kad je postao spisatelj, Rothova uvjetna izolacija omogućila mu je da se priključi
jednoj drugoj grupi, skupini umjetnika. Doznao je da osjećaj otuđenja kod Zidova nije
prisutan samo ondje, već se odnosi na sve, posebice na mlade. Rasizam, kolonijalizam,
imigracija, asimilacija, progonstvo, identitet: sve dok ozloglašeni, isključeni i
marginalizirani ne prestanu govoriti, pronaći će svoje mjesto i svoju publiku, taj izabrani
dom za koji je moj otac znao da postoji ali ga nikako nije uspijevao dosegnuti. Roth je

83
također promicao pisce čija su djela bila blokirana, Kafkine baštinike, pisce iz istočne
Europe kao što su Bruno Schulz, Borowski, Skvorecki i Kundera (čije su bilješke o
prisjećanju i zaboravljanju bile osobito primjerene), a koji ranije nisu prevođeni i
objavljivani na engleskom jeziku. Bili su to pisci koji su živjeli u sustavu u koji su željeli
vjerovati najbistriji umovi moje generacije, jedinoj pravoj alternativi kapitalizmu. Zbog
tih smo pisaca počeli propitivati vlastitu politiku, a uveli su i književnu neobičnost i
eksperiment u realizam na koji smo bili navikli.
Dok smo pripremali »Sammy i Rosie se ševe«, Stephen Frears i ja posjećivali smo
Claire Bloom, koja je s Rothom živjela u Fulhamu, nedaleko od mene. Dok smo Frears i ja
razgovarali s Claire, Roth je sjedio u drugom kutu sobe i pisao, unosio ispravke. Kad god
sam došao u posjet, on je bio za stolom i radio, podigao bi pogled da nešto rekne i zatim
nastavio raditi. Rekao je da radi na memoarima o provincijskom koledžu što ga je
pohađao. Književnost ga više ne zadovoljava, dodao je. Za večerom je pričao priče o
Capoteu i Arthuru Milleru, kao i o Singeru, koji je, kako nas je obavijestio, jedini živući
američki pisac po kojem je nazvana neka ulica.
Na poticaj Billa Buforda, urednika »Grante«, objavio sam malo književnosti i nešto
putopisa. Rad na »Granti« u njenim mladim danima pod Billovim vodstvom, uz sve
uzbuđenje bilo je u mnogočemu slično radu u Royal Courtu, Riversideu ili na Kanalu 4.
Piscima nisu potrebni samo drugi pisci uz koje će raditi, već i izdavači, urednici, knjižari i
kultura koja će im pružiti potporu. Bile su tu večere s Richardom Fordom i Raymondom
Carverom, piscima zbog kojih će »Granta« postati ugledan časopis. A bio je tu i Billov
entuzijazam. Nazvao bi i predložio putovanja, u Kašmir, Butlins, Brighton, Bradford. Kad
bih napisao prvu verziju, prije nego što će časopis otići u tisak, iznebuha bi se pojavio u
mom stanu s kutijom olovaka, šiljilom i gumicom te izmasakrirao svaku moju rečenicu.
Edmund White, koji je sebe smatrao estetom i prustovcem, izjavio je da nije shvaćao da
je prljavi američki realist sve dok nije upoznao Billa. No, kad bi Bili obavio svoje i otišao,
a mene ostavio da se pitam bi li mi u idealnom svijetu bilo draže da nije toliko toga
uklonio, obično bih zaključio da je bio manje-više u pravu.
»London Review of Books« objavio je jednu moju kratku priču pod naslovom
»Buddha iz predgrađa«, u biti prvo poglavlje kasnijeg istoimenog romana. Pokazao sam
tu priču Rothu, usprkos njegovu negodovanju, koje se vrlo često pojavljuje kod učitelja
pisanja kad moraju čitati učeničke radove. Napisao mi je pismo u kojemu je pohvalio
priču. Predložio mi je da ih napišem još i dodao, što je meni bilo izrazito važno: »Nemoj
mi zamjeriti što ću to reći, ali mišljenja sam da nam svoj svijet snažnije predstavljaš u
književnosti nego u filmovima. Moram pohvaliti tvoju preciznost, verbalnu preciznost
koja se znatno razlikuje od slikovne preciznosti utoliko što je, po mom mišljenju,
dugovječnija i neobično osobeno preciznija.«
Jednog je dana redatelj Peter Brook došao u Riverside Studios, gdje se susreo s
glumcima u svojoj sljedećoj produkciji, »Mahabharati«. Ispitivao me o Indiji, u kojoj sam
bio samo jednom. Brook, poznat po svojim naporima da pronađe ono živo u kazalištu,
bio se okrenuo Africi i Indiji da vidi što od njih može naučiti, kao što su brojni
zapadnjački spisatelji, vizualni umjetnici i glazbenici poput Milesa Daviesa učinili i
mnogo prije njega. Nisam mu imao baš mnogo što reći. Pomislio sam na to kako je tata
čitao Maughama i Shawa. S obzirom na to da je odrastao u vrijeme Carstva, za tatu je
kultura bila isključivo britanska i do određene mjere američka (Hemingway i
Fitzgerald), a moj je mozak bio zbrka britanskih humorističnih serija, suvremene
američke književnosti i pop glazbe. To nije bilo ono što je tražio, njega su zanimali
hinduska mitologija i simbolizam. S te točke gledišta ja sam bio propali Indijac, pa čak i

84
lažnjak, koji se pitao što bi trebao predstavljati drugima koje je zbunjivalo sve ono što ja
nisam. Protagonist »Buddhe iz predgrađa« Karim Amir također radi u kazalištu i na
sličan način predstavlja razočaranje. Ili je preneobičan ili nedovoljno neobičan, odnosno
egzotičan. Brooka je zanimao Azijat kao kulturalna ličnost, dok se stvarni doseljenik iz
Azije trebao odreći kulturalnog i spolnog zadovoljstva kako bi se potvrdio u novoj
kulturi. Misao vodilja bila je da će njegova djeca ili unučad uživati plodove toga, naravno
ukoliko se ne pretvore u fundamentaliste u čast žrtve svojih otaca.
Pišući drame i scenarije postao sam samopouzdaniji kao pisac i glede vlastitih
materijala, no ta djela dopirala su do publike putem posrednika, redatelja i glumaca. U
odrasloj dobi nisam dovršio niti jedan roman. Uspjeh »Moje lijepe praonice« dokazao je
kako meni, tako i drugima, da su takve teme publici zanimljive. Redatelj tog filma
Stephen Frears umnogome mi je pomogao, ponajviše time što je poticao moj osjećaj za
zabavno i podrugljivo. »Neka bude prljavo«, znao mi je reći. Volio je šalu i želio je režirati
vesele, živahne filmove, a budući da je u Royal Courtu radio s Gerogeom Devineom,
smatrao je da je jedna od njegovih dužnosti na filmu predstaviti skrivene i zanemarene
aspekte britanskog društvenog života.
Takav stav neko se vrijeme mogao osjetiti i u mojim djelima, a posebice u prvom
romanu »Buddha iz predgrađa«. Bio je to pokušaj da sve svoje iskustvo unesem u knjigu,
da razmislim o mladiću polu-Indijcu i njegovu odnosu prema točno određenom
bjelačkom društvu. Objavljen je 1990. godine i dobro se prodavao, preveden je na
trideset jezika i ekraniziran u televizijsku seriju.
Tata je rekao da mu se »Buddha iz predgrađa« sviđa, ali da nije dobar kao njegova
djela, koja je smatrao »dubljima«. Ukoliko je i smatrao da roman oslikava neprimjerenu
sliku njega samoga, nije ništa rekao. Sada sam svjestan da je tada već godinama radio na
portretu vlastitog oca. Usprkos tomu, uspjeh »Buddhe iz predgrađa« potaknuo ga je da
piše još više i da se žustrije trudi da ga objave. Ako mogu ja, može i on. Roman »Odrastati
u Indiji« tako je završio kod moje agentice.
Ali otac je i dalje bio bolestan. Činilo se kao da godinama sjedi kod kuće u pidžami.
Preminuo je od srčanog udara u studenom 1991. godine. Ležao je na krevetu u bolnici
Brompton bez košulje, a po cijelom nekoć veličanstvenom tijelu bio mu je ispisan
rukopis dugogodišnje bolesti, zarezi ožiljaka od brojnih operacija, po ispupčenim i
mekanim prsima te trbuhu obraslu sijedim dlakama. Njegova smrt došla je neočekivano;
neprestano smo bili kod njega u bolnici, pa je to bio puki posjet. No više ga nije bilo, a ja
sam se našao na ulici u pet sati ujutro kako gutam tablete za smirenje, svjestan da sam
ga zauvijek izgubio, kad je majka rekla: »Samo želim da dođe kući.«
Čak i dok je ležao u dobro mu poznatom bolničkom krevetu i mislio kako će se brzo
oporaviti, bio je pun pitanja, tema za razgovor i projekata. Nikad mi nije prestao
dodijavati s pitanjima kakve su mi namjere, kao da ću bez njega i ja umrijeti. Ponekad bi
se uspravio u krevetu, zauzeo budistički položaj s rukama u krilu i pokušavao vježbati
disanje s maskom za kisik preko lica.
Tog jutra sam kući otišao pješice, zavukao se u krevet i ostao ondje. Živio sam sam, jer
sam nedugo prije toga prekinuo s djevojkom. Nisam imao djece ni pouzdanih prijatelja.
Ni s kim se danima nisam vidio. Prije toga sam režirao film »London me ubija«, koji je tih
dana trebao biti premijerno prikazan. Govorio je o pametnom ali izgubljenom dječaku
koji se trudi izgraditi si život.
Većina društava ima javne i obiteljske metode i rituale žalovanja koji pokreću proces
odvajanja. Ali mi nismo imali tako nešto. Nismo čak znali ni bi li otac želio muslimanski
pokop. Moj dnevnik iz tog razdoblja uglavnom prati drogiranje i opijanje: kokain, amil

85
nitrat, ekstazi, alkohol, trava – kao da sam pokušavao ubiti nešto ili oživjeti nešto u sebi.
Živio sam u velikom stanu na dva kata u Baron Courtu u zapadnom Londonu, preko puta
teniskih terena Queen’s Court. Ali spavao sam u podrumu, na tipično londonskom mjestu
s kojega možeš promatrati noge prolaznika. Ujutro sam obično ležao u krevetu i
razmišljao što ću tog dana nabaviti i od koga te, nakon što sam nešto konzumirao, kako
ću se skinuti i zaspati. I tako je to išlo u krug. Bio je to posao na puno radno vrijeme.
Počeo sam vjerovati da sam najbolji kad sam ubijen od droge. Čim bih se probudio
nisam mogao dočekati da se opet nadrogiram. Potpuno zamućenje uma doimalo se
najboljim načinom preživljavanja, oslobođenja od svih strahova, sve tjeskobe i mržnje.
Oslobođen očevih strogih zapovijedi i pisanja kao rješenja, droge su mi omogućile da u
nekom slomljenom obliku razgovaram s drugima. Ali stara rješenja više nisu
funkcionirala. Sjedio bih u nekom lokalnom baru punom crnih tipova i bijelih djevojaka
te modernih mladih bijelaca u »sivim majicama s polo kragnama, naočalama s okvirom
od kornjačevine, ošišanih na modernu kratku frizuru« – nakon tog opisa se odajem
riječima: »Osjećao sam se mnogo starije od svih njih i razmišljao o svojoj opsesiji
mladošću, popom, glazbom.«
Kao i tatu, i mene je zanimala meditacija te sam otkrio da je ona dobar poticaj za
jutarnji početak pisanja. Omogućavala mi je da saslušam samoga sebe bez cenzure i
prekida, da se posvetim neprestanom unutarnjem »slobodnom monologu« sve dok ne
utihne. Asocijativni nizovi i zahtjevi utjelovljeni u njima otkrivali su vlastitom »ja«
vlastito »ja« te sukobe prebacivali u sferu značajnog diskursa. Ta spoznaja imala je
ljekovita svojstva. Tvrdoglavo dijete prestat će biti mahnito kad ga netko posluša i
prepozna.
No pretpostavimo da su »ja« koje govori i »ja« koje sluša toliko autodestruktivni,
razdvojeni ili uznemireni da taj oblik dobroćudne pozornosti postaje nemoguć. Nakon
očeve smrti u dnevniku nalazim zapise kao što su »nasilne fantazije, misli o
samoubojstvu«: »nikada prije nisam samog sebe ovoliko prezirao«, »na metalnom rubu,
fantaziram da su poslali ljude da me ubiju«.
Ako su lude osobe one koje nitko ne želi saslušati i s kojima se nitko ne želi družiti, što
se događa kad ne možeš podnijeti vlastitu prisutnost? To se doima kao opasna situacija.
Meditacija je ne može riješiti, osobito ako je sve što čuješ šum, buka, kaos. A ne pomažu
ni knjige jer ili poludiš, ili počiniš samoubojstvo, ili pak ostaneš dovoljno priseban da
nazoveš liječnika, odnosno neko drugo »ja« koje bi trebalo pokušati razumjeti tvoje »ja«.
Roditelji su mi vanjski svijet predstavljali kao neljubazan i opasan. Željeli su da ostanem
kod kuće s njima, na sigurnom. No stara sigurnost više nije bila ista.
Nedugo nakon očeve smrti počeo sam odlaziti u džamiju. (U dnevniku piše: »Cuga i
droga cijeli tjedan, plus jedan odlazak u džamiju«.) U Pakistanu sam otišao u jednu
džamiju, ali samo turistički i odbio je posjetiti s bratićima u vrijeme molitve petkom.
Otac je pričao o monotoniji iz djetinjstva, kada je morao učiti Kuran napamet i kako su ga
hodže udarali štapom.
Iznenadilo me koliko su moji bratići odani vjernici; meni se činilo da to njihovi
roditelji u biti i nisu. Ali u Karachiju sam vodio začudan razgovor sa Sattoom koji me
jednom prilikom upitao jesam li musliman. Iako je dao do znanja da niti jedna
inteligentna osoba ne bi mogla progutati praznovjerje i da nitko iole mudar ne bi mogao
odobriti takve moralne stavove, kao da je vjerovao u određene osnove pobožnosti. Kad
sam mu dao negativan odgovor i objasnio da meni to nema smisla, iznenadio se, bolje
reći rastužio, kao da sam se nekom glupom zabunom isključio iz nečega važnog i
smjestio u duhovni limb. On je živio u svijetu u kojem se religiju uzimalo zdravo za

86
gotovo, u svijetu u kojemu ste za nju morali negdje napraviti mjesta, u kojem ju je bilo
nemoguće potpuno odbaciti.
Počeo sam posjećivati lokalne džamije i zapisao:

Prostor za molitvu smješten je u podrumu velike kuće u zapadnom Londonu. To

je duga prostorija s niskim stropom, dodatak originalnoj građevini, s ovalnim
utorima u stropu u koje su smještene svjetiljke. Napola je dovršen. Na zidovima
su ispisani zazivi, uključujući i jedan koji kaže »Budi velikodušan prema džamiji i
osiguraj sebi mjesto na nebu«. Amerikanac koji je sjedio pored mene predstavio
se, pa smo neko vrijeme sjedili i razgovarali. Pitao me jesam Ii musliman, što mi je
bilo pomalo čudno jer smo se nalazili u džamiji.
Upoznao sam se s imamom, koji živi u prizemlju. Bio je to nježan, prijateljski
nastrojen mladić s crnom bradom, odjeven u dug zeleni kaput. Dao mi je letak o
Islamu. Dok je pokušavao razgovarati sa mnom, uletio je neki čovjek i počeo se
bijesno svađati s imamom oko građevinskih radova na džamiji i pitao ga zašto je
posao dao nevjerniku kad ga je mogao dati njemu koji bi to napravio za Alaha.
»Tvoja je cijena bila previsoka«, odgovorio mu je imam.

Znao sam da moram izuti cipele, ali nisam imao pojma što bih osim toga trebao ondje
raditi, tata mi nikad nije pokazao. Oponašao sam ostale i otkrio da mi se sviđaju lica
muškaraca u džamiji: toliko različitih rasa i tipova zajedno na jednom mjestu. Nisam
tražio vjerovanje, već sam vjerovao da su ljubav i kultura jedini put do spasenja, a Islam
se nakon fatve nije doimao kompatibilnim s bilo kojom vrstom stvaralačkog nagona.
Mislim da sam tražio solidarnost, pokušavao otkriti postoji li neki muslimanski dio mene
koji postoji neovisno o ocu, hoće li pripadnost toj grupi postati važna ili će imati
terapeutski učinak.
Nisam pronašao glazbu, priče ni zajedništvo, što sam očekivao zbog iskustva odlazaka
u crkvu iz djetinjstva. Pronašao sam ideologiju i fundamentalizam, mlade s ekstremnim,
nerazumnim i nasilnim stajalištima, nesposobne za bilo koji oblik racionalnog mišljenja.
Cijeli doživljaj bio je izrazito zbunjujuć: nije se posvećivala pozornost unutarnjem životu,
sve je bilo ispolitizirano. Svrha svega bilo je ponašanje, a ne mišljenje.
No bio sam znatiželjan, zanimalo me zašto je tomu tako, pa sam se često vraćao, a
odlazio sam i na skupove muslimanske zajednice na lokalnom koledžu. Smetala mi je
mržnja koja se ondje izražavala. Fantazije se neminovno lome na stijeni objektivnog
svijeta. Ali tu nije bilo ničega nalik »objektivnom« svijetu, bila je to dvorana sa zrcalima i
kult mržnje. Slušao sam žestoke monologe o ženama, homoseksualcima, zapadu,
liberalizmu i ubrzo stekao dojam da čak ni oni koji izlažu takva stajališta u njih doista ne
vjeruju, kao da je to bio neki oblik satire za koji su svi znali da je isprazan. Takav
nihilizam samo je doprinio osjećaju uzaludnosti. Odlazio sam od tih ljudi ispunjen
bijesom i osjećao se nečisto, kao da ništa nema nikakve vrijednosti.
Moj otac, čiji je otac također bio »ozapadnjen«, često je pričao kako se u Indiji osjećao
otuđeno od mnogobrojnih ekscentričnih religija i praznovjerja. I Achoo je tvrdio da se
kao »intelektualac« nikako nije uspijevao uklopiti. Ni u tome se nisam mogao izgubiti, a
nisam to ni želio. Ali kad sam odvojio ideologiju od pojedinca, kad sam došao do osobe
koja se skriva iza mržnje, pronašao sam priče. Počeo sam raditi na knjizi »Crni album« i
filmu »Moj sin fanatik«.

87
 Nekako u to vrijeme (možda još uvijek u potrazi za očinskim likom godinu dana
nakon očeve smrti), otišao sam u Salisbury posjetiti V. S. Naipaula. On je jedan od prvih
»manjinskih« pisaca kojemu su priznali značenje, nikada nije bio marginaliziran, nikad
ga nisu promatrali s visoka. Prije »globalne glazbe«, postojala je tek nekolicina pisaca
(Sartre, Márquez, Grass, Bellow, Atwood, Kundera, Gordimer i Naipaul) koji su bili svuda
čitani i koji su prelazili okvire nacionalnog identiteta. Bio sam nervozan uoči susreta s
njim. U njegovim djelima nije bilo popa, nije bilo nepristojnosti, Rothove seksualne
energije i stava 1960-ih; doimao se kao depresivni, izmješteni imigrant koji luta
poslijeratnim gradom i ne uspijeva pronaći vrata kroz koja bi imao dovoljno hrabrosti
proći. Ustrajao je u razočaranju svime što je vidio. Uskoro se to pretvorilo u stav. Začudo,
uživo je bio vrlo ljubazan i pažljiv, poput brojnih pisaca (i Čehova zamišljam takvim); bio
je mnogo veseliji nego u svojim knjigama.
Nakon što me upitao jesam li za partiju tenisa (pretpostavljam da bi me baš kao tata
dobro isprašio), rekao mi je da je tog jutra već nešto bio napisao, ali da smatra kako je
njegovo najbolje djelo već odavno dovršeno. »Tu je, uspio sam.« No, nastavio je pisati jer
to voli. To me zainteresiralo jer sam počinjao shvaćati da nakon određene točke veći dio
tvog života postoji samo u prošlosti, pa počinješ govoriti kako nešto jesi, a nešto drugo
nisi napravio. Primoran si izgubiti nadu u druge prigode.
Bilo kako bilo, rekao sam mu da pisac nikako ne može biti siguran koje mu je djelo
najbolje ili hoće li se ijedno njegovo djelo ljudima svidjeti. Možda to ionako nije važno.
Naipaul je odvratio da knjiga ponekad može godinama tražiti osobu koja će je doista
razumjeti, ali da vrijeme nije upitno. Knjige mogu dugo, godinama čekati na pravog
čitatelja.
Uživao sam u razgovorima s njim i pisao mu duga pisma, koja su vjerojatno bila
pomalo luda, o ocu, njegovu ocu i pisanju. Cijenim ga jer me nije ignorirao, već
odgovarao i nazivao me da popriča o romanu kao bitnoj formi devetnaestog stoljeća. To
je značilo da razmišlja o najpogodnijoj strukturi za svoje zamisli koje je sada nazivao
»meditacijama«. Tragao je za novim načinom pisanja. To me podsjeća na rijetke prilike
kad fotografiram, kad me oduševljava bilo što što sadrži djelić svijeta u originalnom
obliku, obliku koji odražava moje vlastito viđenje, ali koji me iznenađuje. Naipaul mi je
zvučao kao da je izgubio draž u stvaranju likova i pripovijedanju, kao da je postao
sumnjičav u tome, kao kad glumac postane uvjeren da mu je ispod časti maskirati se i
pretvarati da je netko drugi te da postoji nešto istinski vrijedno čime bi se trebao baviti.
Tijekom pisanja ove knjige, nedostajalo mi je pisanje književnosti, užitak koji ti pruža
sloboda da postaneš netko drugi, kad se sve smije izreći i uraditi kroz likove,
neograničeno vjernošću prema stvarnom svijetu. Nedostajala mi je zabava i snolik užitak
pretakanja sebe u izmišljenje likove te tehnički izazovi osmišljavanja priče, rada na
nečemu toliko nepotrebnom, a opet važnom.
Čehov je savjetovao spisateljima da se odvoje od svojih likova, da im omoguće
samostalan život i da ne govore čitatelju što da očekuje od njih. Za pisca odbacivanje
sveznajućeg pripovjedača i omogućivanje samostalnosti likova predstavlja istodobno
oslobađajuće i uznemirujuće iskustvo. Ali takvo slobodno zamišljanje ponekad je uzrok
srama jer u njemu previše uživamo.
Čehovljevi likovi obožavaju govoriti, to je sve što oni čine, nikada nam ne prestaju
govoriti kako se osjećaju. Njegove drame ponekad se doimaju kao monolozi koji se
preklapaju. »Tri sestre«, drama koju je Čehov napisao 1900., iste godine kad je izašlo i
»Tumačenje snova«, započinje smrću oca i razgovorom dvije sestre o sjećanju. Sestre su
obrazovane i iznimno frustrirane osobe koje žele biti negde drugdje, po mogućnosti u

88
gradu; bile bi jako dobre pacijentice Freudu. Kao da su paralizirane, pa je zbog njih
Tolstoj Čehovu rekao: »Kamo ideš s takvim junakinjama? S kauča na kojemu leže do
ormara u pozadini.« Tolstoj je, poput Čehova, Ibsena i Wildea, žene smjestio u samo
središte svojih djela. A kao i Tolstoj, Čehov je uvidio da frustracija tih žena vlastitim
životom skriva nešto drugo. U ranijoj priči, »Mrtvi«, koju je napisao 1891. godine, mladu
ženu Nadeždu »opsjeda želja; dok je disala, promatrala svijet oko sebe i njime hodala
nije osjećala ništa osim želje«.
Čehov je želio izbjeći tiraniju toga da unaprijed odlučuje o vrijednosti ljudskog života,
nije ga zanimalo osuđivanje, koje onemogućuje razgovor i potire strast. Ali zanimao ga je
slijed osvješćivanja vlastitog »ja«; po tome mu je Freud sličan. Čehovljev svijet bio je
bezbožan, pa stoga za njega nije postojao neki objektivni položaj te nitko nije imao pravo
suditi o njegovoj vrijednosti. To podsjeća na Becketta, ljude koji beskrajno govore u
prazno jer nemaju pametnijeg posla. Dok su likovi Dostojevskog ludi, Čehovljevi su
neurotični. Njegovi likovi, slično likovima moga oca, tražili su idealan način življenja za
koji su bili uvjereni da će ih, jednom kad ga pronađu, konačno usrećiti. S jedne točke
gledišta njihovi se životi doimaju uzaludnima, ali s druge su oni u pokretu, u potrazi za
boljim životom u sredini koja ženama ne nudi mnogo mogućnosti.
Čehovljeve priče napisane su u »slobodnoj formi«. Tek nekoliko ih je određene duljine
ili se bavi specifičnim predmetom radi zadovoljavanja tržišnih potreba. Proizašle su iz
unutarnje potrebe. Pronalazio je značenje i važnost u bilo čemu, u svakodnevnim
pojavama, a ne u dramatičnom. Čehov je sebe smatrao komičarom, što poprilično
zbunjuje s obzirom na to da su mu likovi uvijek nesretni. Ne radi se o tome da oni imaju
»probleme« kako ih mi danas shvaćamo. Oni su jednostavno takvi, to je njihov način
postojanja te samo takvi i mogu biti, a u njihovu očaju nalazi se bit življenja. Freud je
radikalniji, on to odbija prihvatiti jer je u radu s pacijentima naučio da određeni oblici
govorenja mijenjaju ljudske živote. Freud se trudio iznova povezati ljude putem njihovih
zaboravljenih strasti, putem živosti ili Erosa te im omogućiti da žive boljim životom.
U ogledu što ga je napisao početkom 1960-ih Philip Roth tvrdi da je američka
stvarnost previše za bilo kojeg pisca. Stvarnost preplavljuje književnost, ne ostavlja
piscu ništa da rekne, pa književnost uvijek kaska za groteskom suvremenosti. Ako
pogledamo »Portnoya«, uviđamo da je Rotha njegov unutarnji život obuzeo u većoj mjeri
nego vanjski svijet. Štogod se događalo u Americi bilo je nevažno u usporedbi s njegovim
unutarnjim nemirom. Kao da priznaje da se ne može pisanjem izvući iz tog stanja.
Premda pisanje može imati terapeutski učinak: navodno je Freud analize vršio pišući, a
ne uz upitnu osobu. U »Tumačenju snova« nam govori da može usvojiti »stav nekritičke
samoprocjene zapisivanjem zamisli« koje mu padnu na pamet. Ali većina nas može
podnijeti samoprocjenu tek do određene mjere prije nego se rodi potreba za nekim
drugim glasom. Tko će u suprotnom čuti omaške, značajne nesvjesne metafore i govorne
pogreške? U biti, zašto bi se Roth uopće brinuo kako će obuhvatiti američku stvarnost
kad ona već postoji u njemu samom? Zacijelo je znao da samo treba progovoriti i da će
ona izići na svjetlost dana. On jest bio američka stvarnost.
Moj stric Achoo slušao je ludu djecu, rekao mi je da imam »podsvijest«, ponekad me
hipnotizirao, pa me hipnoza nastavila zanimati – išao sam na predstave kad god sam
uspijevao i često pokušavao samog sebe hipnotizirati, brojao unatrag od sto i hodao
stanom s rukama ispruženim ispred sebe. Jednog dana, uvjeren ne samo da ludim, već i
da ću poludjeti u sljedećih nekoliko sati, otišao sam lokalnom hipnotičaru koji je ured
imao u vlastitu stanu. Rekao mi je da frojdovska terapija predugo traje i da često uopće
nije uspješna. Ionako je Freud bio ovisnik o kokainu koji je vlastitu kćer pretvorio u

89
lezbijku. Kazao je da je ponašanje sastavljeno od obrazaca koji se mogu preinačiti.
Imajući to u vidu, skromnost Freudovih tvrdnji doimala mi se kao blagoslov. Hipnotičar
me doveo u stanje polutransa, ali to mi uopće nije pomoglo osim što sam malo odspavao.
Shvatio sam da me u svemu tome zainteresirao utjecaj koji osobe vrše jedna na drugu,
njihova uzajamna strast, što je djelokrug romanopisca u istoj mjeri koliko i psihologa.
Malo više od godinu dana nakon očeve smrti u dnevnik sam zapisao: »Proganjaju me
maštarije da postanem konzervativni, obični otac malograđanske obitelji«, premda ni
najmanje nisam bio u stanju za takvo što. Već i od same pomisli na vlastitu djecu u meni
se budio osjećaj zastoja; jedan otac u obitelji uvijek se činio više nego dovoljnim. Naime,
dok je tata bio živ, ja sam još uvijek djelomično bio dijete. Okrenuo sam se psihoanalizi
kad sam shvatio da više ne mogu sagledati cijela sebe, protumačiti vlastite snove,
razumjeti vlastite želje ni kritički čitati vlastita djela. Razgovor, većinom sa samim
sobom, doimao se beznačajnim. Danima i besanim noćima bio sam izgubljen u poznatim
scenarijima koji su se ponavljali, sukobima s autoritetom u kojima sam se osjećao
bespomoćno, bez riječi, nesposoban osloboditi se, traumatskim iskustvima koja mora da
su se već ranije dogodila iako ih se nisam sjećao. Kao da netko u blizini glasno pušta
glazbu, a ja nad tim nemam nikakve kontrole. U takvim situacijama možeš se samo
zapitati kome uistinu pripada tvoj um.
Za Freuda psihoanaliza započinje ondje gdje hipnoza završava ili ne uspijeva. Nazvao
sam prijatelja koji je počeo odlaziti jednom mladom analitičaru. Počeo sam se s njim
nalaziti na piću nakon terapije. U naše razgovore uvlačile su se duge tišine, što me
iritiralo. Nije mi se sviđala ideja sjedenja u tišini, to mi je bilo nelagodno, kao da sam kod
kuće, za kuhinjskim stolom, gdje je šutnja služila kao dodatak ljutnji. No, s vremenom me
ta tišina počela odmarati i opuštati, kao da smo zajedno meditirali. Prijatelj mi je dao
telefonski broj analitičara, koji je bio moje dobi.
Taj analitičar počeo je objavljivati knjige. Nije u njega bilo one zastrašujuće europske
strogosti; živio je u neredu koji mi je bio dobro poznat, knjige i CD-i na podu, u
gomilicama koje se ruše. Nije bilo čekaonice, njegovi pacijenti povremeno su se
međusobno mjerkali u kafiću preko puta. Ležao sam na otrcanu kauču koji ću dobro
upoznati dok mi se opruga zabijala u leđa, na jastucima sam osjećao miris parfema osobe
koja je na istom mjestu ležala prije mene i rekla: »Agresivan sam, mrtav i zaleđen.«
Tišina. Otpočelo je nešto važno. (U knjizi »Moj život muškarca«, Roth piše: »Nastupila je
tišina, duga i zlokobno rječita, zadovoljila bi čak i Antona Čehova.«)
Uz »Portnoyevu boljku« i »Lovac u žitu« koristi formu romana kao ispovijedi
terapeutu. Bio sam uvjeren da čujem Rothova analitičara doktora Spielvogela kako kaže:
»Sada bi mogla početi. Da?« »Stakleno zvono« Sylvije Plath, »Let iznad kukavičjeg
gnijezda« Kena Keseyja i »Zapisi jednog obožavatelja« Fredericka Exleyja također se
bave mentalnim slomovima i instutucijama osmišljenim da ih ograniče. Monolog, ta
ugledna forma slobodnih asocijacija koju sam koristio u romanu »Intima«, bio mi je
dobro poznati model. Djela Bellowa, Becketta, Kerouaca i Ellisona, pisaca koji su bili
daleko muževniji i mnogo manje se zanimali za žene od Čehova, Freuda i ostalih, u biti su
ništa doli monolozi. Ti su pisci stvarali u doba političke aktivnosti i prevrata, ali je tada
pisac bio daleko od toga se sebe smatra dijelom skupine, koliko je god suosjećao s
radničkom klasom.
Padaju mi na pamet Nietzscheove riječi: »Svako proširenje znanja proistječe iz
prebacivanja svjesnog u nesvjesno.« Spisatelji i psihoanalitičari možda su zavidni jedni
drugima, možda su čak i suparnici jer i jedni i drugi smatraju da upravo oni znaju pravu
istinu o ljudskom stanju duha; naravno, i jedni i drugi se bave zadiranjem u psihičku

90
unutrašnjost pri čemu koriste vrlo slično sredstvo – riječi. Joyce je svoju kćer poslao
Jungu jer je, između ostalog, odbijala govoriti. Sam Joyce, koji je rijetko kada prestajao
govoriti, odbio je Jungovu ponudu da ga analizira i u »Finneganovom bdijenju« napisao:
»Jado, od tebe ne očekujem nikake sućuti, morem se sam psihoanalizirat kad god oću
(nešto u magli, dabogda!)«
Prazna stranica istovjetna je šutnji analitičara, jednako je provokativna i jednako toga
otkriva o raznim dimenzijama i željama neke osobe. Neki umjetnici strahuju da će im
analitičar preoteti moć rasvjetljivanjem nužne tame. Umjetnici nisu zdrave osobe,
njihova umjetnost je bolest. Vjerovati, pak, da ćeš analizom izgubiti stvaralački nagon,
nevjerojatno je kao i vjerovati da ćeš istom metodom izgubiti spolni nagon ili prestati
voljeti vlastitu djecu. Istina je da se mnogi umjetnici žele izlječiti od svog poziva, od
opsesivnosti koja oblikuje njihovu kreativnost, a koja je u svojoj srži poražavajuća kao i
bilo koja druga opsesija ili ovisnost. Umjetnici uglavnom rade neprestano, njihova
produkcija rijetko prestaje, a ukoliko se to i dogodi, rezultat je tjeskoba i gubitak
značenja. Sloboda bivanja umjetnikom, iako je oslobađajuća, također je tek još jedan
oblik ropstva, što je tata shvaćao. Kao što su cijeli tatin život i njegova raspoloženja bili
određeni rasporedom vlakova, životom umjetnika vlada jednako strog unutarnji
raspored.
Freud je nazvao analizu »naknadnim obrazovanjem«, pa zbog toga zvuči kao neka
pripremna škola za fakultet, no njegova metoda obuhvaćala je nemilosrdnu
dekonstrukciju autoriteta, odnosno očeva, diktatora, vođa, kao i naše potrebe za njima.
Freudov prijatelj i jedan od njegovih prvih suradnika Sándor Ferenczi pisao je o
postavljanju analitičara-oca na mjesto kako stvarnog, tako i zamišljenog oca. To je
prijelazna faza tijekom koje se uči kako živjeti bez utjehe i zabrane od strane
autoritativne osobe. U konačnici, kad se razmotre svi lijekovi, ljubav je ta koja liječi:
ljubav prema znanju, ljubav prema skupini i vođi skupine, u analizi ljubav prema
analitičaru koji te usmjerava od samoga sebe u obnovu ljubavi prema svijetu.

Kad je ocu bilo pedeset godina, meni je bilo dvadeset i otišao sam od kuće. S pedeset
godina, otac je još uvijek pokušavao ostvariti život koji je zamišljao pred sobom, samo da
pogodi pravi poredak riječi. Volio bih da mogu s njim popričati o tome, pa sam često
pokušao napisati priču o čovjeku koji na svoj pedeseti rođendan ode u pub i naleti na
svog oca, kojemu je također pedeset godina. Njih dvojica po prvi put razgovaraju
ravnopravno, sin vidi oca kao muškarca kakav je i sam. Sin bi bio homoseksualac,
kazališni producent, a otac na putu da se nađe s ljubavnicom. Nisam uspio napisati ni
riječ dijaloga između njih, iako ih na kraju vidim kako se razilaze.
Upravo sam želio napisati da mi sjećanja na tatu blijede, da se više ne čine važnima,
da me manje progone. Ali to nije istina. Bar jednom tjedno sanjam tatu i ostale očinske
likove, a sinoć sam sanjao da smo nas dvojica bili u staroj kući i pretraživali kuhinjske
ormariće. Opet je bio tu, kao duh, stvaran kao i uvijek. Jučer je moj sin Carlo, s vunenom
kapom na glavi i u nogometaškom dresu, koji obično vježba karate udarce i čavrlja o
bubnjevima, pričao o tome kako će i on jednom biti star. Dok smo o tom raspravljali,
postao sam svjestan da ću tada ja biti mrtav, i sām duh koji će za njega biti živ, progoniti
ga, a možda i njegovu djecu, na načine koje ni on ni ja ne možemo predvidjeti.
Brian ima pedeset godina, a i ja ću brzo navršiti pedeset. Još uvijek smo prijatelji, on je
još uvijek jedna od osoba s kojima najviše volim provoditi vrijeme lunjajući gradom ili na
poslijepodnevnom piću. U starim danima u barovima smo uočavali ogorčene brbljivce
koji se žale na cijeli svijet. Sada smo to mi. Ne znam koji su točno Brianovi mentalni
91
problemi, ali godine alkoholiziranja i onoga što on opisuje kao »pravu ljubav« prema
heroinu samo su ih potisnule, pa su se ti duhovi vratili kad se sa svega skinuo, zbog čega
se izolirao, ostario, ljutit i neispunjen. Začudo, još uvijek mu zavidim više nego što on
zavidi meni. Kad vidi moje knjige u knjižari, kaže: »Nisi potratio vrijeme; lijepo je živjeti
životom pisca. Za razliku od mene, imao si sreće što se tiče oca, tvoj je vjerovao u ono što
si želio.«

Pisac, Kier, Sachim, Carlo

Obožavao sam biti u njegovu društvu, ali

trebalo mi je dugo da shvatim da se na
njega ne mogu osloniti kao na
prijatelja kad su mi potrebni podrška i
razumijevanje. Koliko god ti bio sličan,
samo jedan prijatelj nikad nije dovoljan. Sada uviđam da me Brian svojim subverzivnim
šarmom podsjeća na oca, po tome što govori stvari koje poželiš zapisati i o kojima
kasnije razmišljaš. Ali i na način na koji zaziva vjeru i nadu u sebe u drugoj osobi te
nakon toga razočara. Ono što ga u konačnici najviše zbunjuje jest činjenica da je, poput
moga oca, nekako uspio živjeti gorim, frustriranijim životom od svog oca, usprkos tome
što je imao više prilika. Brian je jedna od onih osoba koje nikako ne mogu shvatiti kako
su stvari ovako ispale, kao da je sve bila pogreška.
Uvjeren sam da će mi pedeseti rođendan biti najteži u životu, uglavnom zato što volim
svijet sve više što sam dulje u njemu. Još mnogo toga želim napraviti, ali sada to više nije
pitanje života ili smrti kao nekada. Dok promatram sinove kako odrastaju, volim
zamišljati oca i Omara zajedno kad su bili dječaci, bavili se sportom, prepirali se oko
djevojaka, razgovarali o književnosti; a zatim nakon proživljena života – ime jednoga je
na mnogobrojnim objavljenim knjigama, a drugi je propao u tom smislu, sa sinom koji
ispisuje ovu knjigu i pokušava obuhvatiti sve.

92
13.

OVAJ JE PROJEKT TREBAO ovdje završiti: veći dio je napisan, nešto je i pregledano, a zadnji
odlomci izgledaju manje-više onako kako sam želio. Zdušno sam radio, djelomice zato
što je ova knjiga otpočela kao esej prije nego što se pretvorila u svojevrsnu
improvizaciju. Želio sam raditi na nečemu drugome, imao sam na umu jedan film, ili
veliki roman na kojemu radim već godinama, a za koji sam prikupio stotine stranica
bilješki. Kad nešto dovršim, prvi nagon nije mi odmoriti se, čitati, razmišljati, šetati, već
se zaletjeti u nešto drugo, ispuniti prostor, zadržati tjeskobu, uzaludnost ili neku drugu
nepoznatu moru podalje.
No prije nego što ponovno uđem u ciklus pisanja, Monique i ja odlučili smo povesti
Kiera na jednodnevni izlet u Hastings, na južnoj obali, gdje su živjeli pukovnik Kureishi i
neki njegovi sinovi.
Trebala su nam iscrpljujuća četiri sata da stignemo onamo. Nikome se nije sviđala
pomisao na dodatne sate u automobilu, pa smo odlučili prenoćiti i uzeli sobu u hotelu.
Nakon duge potrage našli smo jedan u kojemu je bilo mjesta te usput otkrili da će se
navečer na rivi održati parada, nakon koje su bili organizirani druženje uz logorske vatre
na plaži i vatromet. Vrijeme je bilo lijepo, plaža čista, more sjajno, a mol kao da je zvao
baš nas. Konobar u hotelu nam je rekao da ove godine imamo bablje ljeto, što ne znači,
požurio je dodati, da Hastings gubi šarm tijekom ostatka godine – tu se održava
prvenstvo slijepih u kuglanju, susret motorista i natjecanje gradskih glasnika, a ta
zbivanja posjećuju ljudi iz cijele zemlje. Iz plakata na zidu doznao sam da tu uskoro
nastupaju Elkie Brooks te Des O’Connor.
Dok smo čekali na početak parade, pošao sam do krcatog puba uz more jer sam želio
pogledati važnu kvalifikacijsku utakmicu Engleske i Turske za nadolazeće europsko
prvenstvo. Beckham je promašio jedanaesterac, spotaknuo se i pao. Ljudi u pubu,
većinom bijeli mladići u engleskim dresovima, bili su glasni i neotesani. Počeli su
skandirati protivničkim igračima: »Bolje Paki nego Turčin!«
Parada i vatromet su bili fantastični. Sljedećeg jutra provezli smo se kroz Sussex i
Kent te odlučili usput posjetiti moju majku. U vrtu sam joj rekao koliko se većim vrt
doima sada kad više nema cvjetnih gredica, a na njihovu mjestu raste trava; odvratila mi
je da je to napravila 1971. godine. Pokazao sam Kieru sklonište, koje se još nalazi na
istom mjestu.
Želio sam još jednom pregledati obiteljske fotografije: onu pukovnika Kureishija i tate
u St Leonardsu pored Hastingsa, pukovnika u odijelu i sa šeširom, ja bih ga nazvao
gangsterskim šeširom, jako šik (tata je uvijek volio odmetnike i revolveraše, bar u
filmovima) kao i druge fotografije roditelja i sebe na plaži u Hastingsu. Majka i ja
neprestano smo se žalili Monique jedno na drugo, pa se ona ubrzo umorila od naših
zajedljivih primjedbi i prepirki. Ponovno sam pitao mamu za onih 80 stranica koje
nedostaju iz tatina romana. Odmahnula je glavom i rekla ne, ne zna ništa o tim
tajanstvenim stranicama. No rekla je da je našla drugu knjigu koju upravo čita. »Pravopis
je užasan«, dodala je. »U drugoj je sobi.«
Bio je to rukopis, ali nimalo nalik ostalima. Kao prvo, tata je tu knjigu ispisao rukom i
pretipkao na prepolovljene stranice A4 formata. Valjda je mislio da će imati manje
tipkati ako prepolovi stranice. Rukom ispisani dijelovi nažvrljani su na poleđini starih
93
božičnih čestitki i poruka za ozdravljenje te na lecima raznih duhovnih udruga. To je
uistinu bila rukom izrađena knjiga. Na brzinu sam preletio kroz nju i primijetio imena
likova iz »Odrastati u Indiji«. Majka je rekla da je smijem uzeti, a zauzvrat sam joj obećao
uokviriti jednu sliku. Kao što uvijek kaže, tako je i ovaj put ponovila: kamo god pogledaš
– knjige, u domovima, knjižnicama, na željezničkim postajama. Zašto jedna od njih nije
tatina?
Činilo se da je rukopis rani nacrt romana »Odrastati u Indiji« i da sadrži materijal koji
je tata vjerojatno izbacio iz dovršenog djela. U autu na putu kući razgovarao sam s
Monique što da uradim s njim i požalio se da ću se morati vratiti ovoj knjizi, sada već
nazvanoj »Dok mu osluškujem srce« te ubaciti novi materijal. Nastavio sam govoriti
koliko će to biti zamorno, baš kad sam pomislio da je knjiga napokon gotova. Nakon
nekog vremena me ušutkala rekavši: »Samo to pročitaj, pa onda odluči.«
Rano sam ustao i počeo čitati. Knjiga je bila bez naslova, a na prvoj stranici je pisalo:
»Nepregledano. Grubi nacrt.« Sadržaj mi je smjesta bio poznat. Shani i Mahmood svađaju
se oko bicikla što ga je pukovnik Murad kupio Mahmoodu. Baš kao prije, njihov otac
favorizira Mahmooda i tjera tatu da nosi njegove stare pidžame. »Mahmood je bio
ljubimac roditelja.« Kad se tata potuži, otac ga ošamari ili ga istuče remenom, što se
uopće ne pojavljuje u verziji nazvanoj »Odrastati u Indiji«.
Ne treba mi dugo da shvatim da to nije rani nacrt ili druga verzija iste knjige. Za
početak, moj otac je mlađi: ima dvanaest godina, a Mahmood petnaest, dok se radnja
odvija u Pooni, prije selidbe u Bombaj, a sve je napisano kasnije, krajem 1980-ih. Cijeloga
života tata je bio uvjeren da postaješ sve bolji što više pišeš; napredak je neizbježan. Ovo
novo djelo naočigled je daleko bolje od ostalih, bolje organizirano, s nekim vrlo
dojmljivim i živopisnim prizorima. Sve tatine knjige u biti su slobodne asocijacije, jedva
povezani komadići. Ono što tata ne zna ili ne želi napraviti jest stvoriti pripovijest
svakog lika. Ljudi se pojavljuju i nestaju po njegovoj želji, bez da shvati da je čitatelja
privukla njihova priča. Mora da u tome leži razlika između pisca koji piše za sebe i pisca
koji piše za druge. No, nekako mi se čini da će mi ovaj put biti malo teže pametovati ocu.
Baka s majčine strane, Nani, značajan je lik i ovdje je prisutnija. Tata ne zna koliko ona
ima godina, ali Nanina majka je »preživjela strahote prvog rata za nezavisnost 1857.
godine«. Kaže nam: »Nani je iz Kašmira, a mladost je provela u surovim uvjetima na
snijegom prekrivenoj planini.« Ako Shani želi bicikl, ona će mu ga kupiti, ali ona i
pukovnik Murad baš ne slažu najbolje.
Osim Nani, tati u kući podršku pruža Radna, dvanaestogodišnja služavkina kći s
kojom se tata voli igrati. Ode je posjetiti: »Radna je sjedila na trstenom podmetaču pred
ruševnom drvenom kolibicom. Pred sebe je prostrla ogromnu gomilu riže iz koje je
pažljivo vasila kamenčiće i bacala ih u travu.«
Mahmood ne voli kad se njegov brat igra s poslugom, a toj djeci nije dozvoljen ni ulaz
u obiteljsku kuću. Shani plače zbog bicikla, ali Radna je sretna već i što ima uže za
preskakanje, koje donosi iz kolibe.

Shani je zurio u nju. Bila je odjevena u haljinu od grubog pamuka i bila je bosa.
Nosila je majušne zlatne naušnice i prsten u nosu. Imala je dugu, crnu, dobro
nauljenu kosu. Posred čela imala je veliku crvenu pjegu, što je značilo da je
hinduskinja.

94
Često je znala reći: »Svi mi moramo ispuniti svoju dharmu.« Tata joj zavidi na
unutarnjem miru.

Shani je živio u velikoj kući okruženoj egzotičnim drvećem, bogatim zelenim

travnjacima, teniskim terenima, ružičnjacima, stajama i odajama za poslugu.
Njegova soba bila je dvaput veća od njihove trošne kolibe. A on je bio nesretan.

Alla-uddin, petnaestogodišnjak koji radi u kuhinji i kojemu se sviđa Radna, obaviještava

Shanija da ga majka zove k sebi. Kao i u »Odrastati u Indiji«, ona moli, čita Kuran i
prikuplja milostinju za siromahe. Tata zatim priča njezinu priču:

Jednog je dana Bibi povela Shanija do Babine grobnice, trideset milja od Poone.
Nalazila se u dvorištu džamije u velikoj bijeloj građevini sa srebrnim vratima.
Svuda uokolo bila su stabla i zelena polja na kojima su pasle krave i konji, a
paunovi plesali i kočoperili se svojim šarenim sjajem, dok su neprestano
prelijetale i kreštale zelene papige.
Oko mramorne grobnice bilo je na stotine hodočasnika s prinosima od cvijeća,
girlandi, kokosa, voća, tkanine i jela. U samom kutu sjedio je bezubi starac upalih
obraza s dugom bijelom bradom i prljavim bijelim turbanom te čitao iz Kurana.
Malena skupina hodočasnika sjedila je pored njega, slušala i potiho pjevušila »ja-
hu-ja-hu«.

Bibi sjeda među hodočasnike i počinje plakati. Tata sumnja da ju je na suze nagnala
činjenica da je uhvatila pukovnika Murada na stražnjem sjedištu automobila sa ženom
jednog Parsi trgovca vinom.
Zatim tata opisuje obitelj za večerom. To je za njega značajan prizor, onaj koji je
dekonstruirao na početku romana »Odrastati u Indiji«, svijet koji u toj knjizi napuštaju i
odlaze u Bombaj.

Blagovaonica je bila ukrašena svjećnjacima, mugalskim slikama, indijskim

mjedenim ukrasima, teškim zelenim zastorima, pomoćnim stolićima na kojima je
stajala gomila srebrnine, keramika Wedgewood, kristalne čaše, vrčevi i čaše za
vino. Francuska kompanija pokućstva izradila je stol i stolice od mahagonija, pa je
za stol stalo dvadeset i četvero osoba.

Počinje kiša; početak je monsuna, pukovnik Murad je u svojoj sjajnoj uniformi, raspravlja
o nadolazećem ratu i uskoro će poći na vojne vježbe. I Niazi je prisutan, onaj bratić koji
Shanija u »Odrastati u Indiji« vodi u bordel. Ali ovo se događa ranije: »Bio je žustar
nacionalist i organizirao je nekoliko štrajkova protiv Britanaca.«
U tom trenu izbija strka. Kočijaš se svađa s Ala-uddinom. Navodno je u konjušnici
zmija i plaši konje koji vuku kočiju kojom dječaci idu u školu. Pukovnik Murad kaže
Niaziju, lovcu koji je uhvatio panteru i divlje svinje, da ode ubiti zmiju. Ali u konjušnici je
mračno i Niaziju treba netko tko će mu držati svjetiljku. Niazi predlaže Mahmooda, ali
Bibi odbija onamo pustiti svog omiljenog sina. Pukovnik Murad naredi Shaniju da pođe.

95
»Shani nije mogao vjerovati. Njegov vlastiti otac želi da drži svjetiljku u mračnoj staji s
konjima i zmijom otrovnicom.« Pukovnik Murad odlazi, tata se popiša u gaće.
Pred konjušnicom su se okupili sluge hindusi i njihovi rođaci, stoje na kiši i izgledaju
prijeteći, bez košulja i bosi. »Ne ubiti zmiju«, upozoravaju. Niazi se progura kroz rulju i
uperi pušku prema njima. U staji s mojim ocem, Niazi ispali metak. Konj se rita i njišti.
»Njegovi veliki zubi izgledali su kao ogrlica od zuba morskog psa.« Možda zmija nije
mrtva, Shani se mora približiti sa svjetiljkom. Konačno štapom izvlači mrtvu zmiju.
Gomila je bijesna. Starica stavlja mrtvu zmiju pod stablo: »Za žrtvu. Ne želimo zle
duhove ovdje.«
Je li zmija vidjela tatu? Je li u odsustvu pukovnika Murada duh zmije ušao u mog oca?
Narednog jutra tata se budi s groznicom, cijele noći je buncao. Zmija, puška i konj, ti su
mu se simboli urezali u mozak i ne žele ga pustiti na miru, a i kako bi? Otac je odsutan, pa
Bibi mora zvati liječnika. Nani žuri amo iz svog dijela kuće i kori Bibi što je pustila
Shanija na kišu.
Nakon toga saznajemo najznačajniju stvar, koja, ukoliko je istinita, mijenja moje
poimanje očeva života. Poslije rođenja Mahmooda, brak pukovnika Murada i Bibi se
raspao, pa čak i postao nasilan. Kad bi pukovnik počeo razbijati po kući, slugama su
trebali sati da sve pospreme. U pokušaju da spasi brak, pukovnik Murad je odveo Bibi u
planinsku bazu na sjeveru Indije, gdje je ostala trudna s mojim ocem. Pokušala je
pobaciti, ali bilo je prekasno.
Umjesto da joj dâ sebe, pukovnik Murad Bibi je dao dijete, dijete koje je ona mogla
samo odbiti od sebe kao neželjeni dar. Pukovnik Murad se nakon toga vratio svojim
starim navadama i od zarade na pokeru kupio ljubavnici automobil marke MG. Shanija
su odgojile Nani i dadilja. Bio je neželjeno dijete, dakle sjena koja zauvijek nikamo ne
pripada, osuđen da cijelu vječnost bude neizlječivo usamljen. Moj je posao stoga bio da
budem doživotni drug, dobri brat. Vjerojatno se otprilike u to doba Bibi povukla u svoju
sobu i postala potpuno predana Islamu, željena jedino od Boga. Naravno, u stvarnom
životu s pukovnikom Muradom imala je još bar troje djece, premda se to ne spominje.
Sad kad znam sve ovo, središnji odnos u »Suvišnom čovjeku« mnogo mi je jasniji:
sličnost s pukovnikom Muradom i Bibi namjerna je, samo ju je tata u svrhu
pripovijedanja prenio u londonsko predgrađe i vlastitu djecu spojio s roditeljima. To bi
moglo objasniti moju nedoumicu u vezi s time zašto je glavni lik toliko bezosjećajan i nije
nalik na oca kakav je bio u zbilji. Otad sam saznao da je otac bio neželjeno dijete, na što
gledam kao na egzistencijalističku suvišnost, pojam što ga tata s bijesom istražuje u
»Suvišnom čovjeku«. Neželjeni će se uvijek osjećati nevažno, bez obzira na to gdje su i
što rade.
Neobično je što je ovaj roman ispisan na poleđini letaka za duhovne iscjelitelje. Jedan
od njih oglašava niz predavanja: »Teme su sljedeće: živčani sustav i žljezde, čin liječenja,
kreativni um.« I ranije sam pregledavao knjige, ali nikada i papir na kojem su napisane.
Svejedno mi to pomaže da se prisjetim da se pred sam kraj života tata sprijateljio s
lokalnom vjerskom iscjeliteljicom. On, ona i mama zajedno su šetali i pitali se zašto tatu
zanimaju te stvari. Sada doznajem kako je i Nani sebe smatrala »iscjeliteljicom i
prakticirala ayurvedsku medicinu«. Znala je ležati u krevetu s vrućom crvenom ciglom
umotanom u ručnik na trbuhu, što je trebalo potaknuti rad njezine spore jetre. Ili je
cijelo tijelo pokrila pijavicama kako bi pročistila krv. Pukovnik Murad, pravi liječnik, nije
to odobravao, pa ju je polio kantom vode.
Moram priznati da djed raste u mojim očima. Sviđaju mi se njegova uniforma i pištolj,
njegov sluga, njegovo kockanje i navika da odlazi u klub, kao i njegova ljubavnica s crnim

96
MG-jem. Bilo bi bolje da nema ljubavi prema zelenoj boji, ali po svemu ostalom, on je za
mene veličanstvena ličnost. Sjećam se da ga je Sattoo nazvao »velikim čovjekom«. Uz
sina kakav je moj otac, koji stalno zbog nečega zanovijeta, i ženu poput Bibi,
depresivnom, izgubljenom, koja nesretna u svojoj sobi premeće molitvene perlice i
pokušava, kao tata poslije u životu, odagnati zadovoljstvo iz religije, ne iznenađuje što je
katkad razdražljiv i frustriran. U očevim sam knjigama toliko toga pročitao o njemu da
mi je žao što ga ne mogu upoznati kao mlađeg čovjeka, s ostalim sinovima i kćerima.
Također uviđam da je tata bio mnogo sličniji vlastitom ocu nego što je bio spreman
priznati. Pukovnik Murad izdavao je zapovijedi i kontrolirao obitelj pozivajući se na
njihovu ljubav i odanost; kad time nije uspijevao postići cilj, koristio bi silu. Tata nije
koristio silu i bio je zatvoreniji, sputaniji i uplašeniji od svog oca, jer ga je život rano
pregazio. Također je bio ljubazniji, želio je biti dobar otac i volio je djecu, mi smo
predstavljali središte njegova života. Osjećam se krivim što ću to reći, ali usprkos tome
sviđa mi se autoritativnost pukovnika Murada. Ponekad se pred vlastitim sinovima
osjećam slabo, kao da mi manjka odlučnosti; ne znam kako da ih kaznim i bih li ih uopće
trebao kažnjavati. Ako na tren poludim, poslije se ispričavam toliko obilno da se oni
posrame.
No, svetica Nani ne uspijeva izliječiti tatu. Dok Shani bolestan leži u krevetu, mogao bi
i umrijeti, knjiga mijenja smjer, po mom mišljenju, uspješno. Gotovo nikada to ne radi, ali
tati pisanje o drugim likovima iz druge perspektive ide mnogo bolje nego što je svjestan.
Nalazimo se u selu, u kolibi u kojoj živi obitelj male sluškinje Radne. Uzrujana zbog
Shanijeva stanja, Radna hrabro odlazi do Bibi i kaže joj da namjerava pomoći te odlazi po
hinduskog svetog čovjeka koji se zove Sapira. Radna shvaća da je Shanija otrovao pogled
zmije, koja je vidjela tatin strah i ubilačke namjere. U obiteljskoj kući hodža priprema
posljednju pomast. Bibi je izvan sebe dok se priprema za pranje i paljenje Shanijeva
tijela. Ne smijemo zaboraviti da je već izgubila jednog sina u Kini.
Sapira, gospodar zmija, veličanstvena je osoba pred kojim se vjernici prostiru ničice
»dok prolazi uskim uličicama u kojima se nalaze slastičarnice, pretrpani restorani,
štandovi s povrćem, prosjaci, krave, goli mistici, smežurani starci koji spavaju na
krevetima od užeta, brojna kolica do vrha puna šećernom trskom i gomilice ljudskog
izmeta oko kojih se skupljaju muhe«. U mističnoj je vezi sa zmijama i drugim gmazovima.
Dok prolazi kućom pukovnika Murada, mumlja: »Okovi, samo okovi...«
Promatramo ga iz Bibine perspektive:

Potpuno nag osim kratke crne tkanine omotane oko mršavog struka, na kao noć
crnu tijelu nije imao ni trunčice sala. Kosa mu je bila valovita i dosezala do
ramena, a svezao ju je crvenom vrpcom. Na čelu mu je stajala široka crvena traka
koja je gotovo potpuno prekrivala tri bijele linije na njemu. Brada mu je bila
kratka i uredna, a uz nju je imao i pahuljaste brkove.

Usprkos činjenici da je muslimanka, Bibi pušta hinduskog svetog čovjeka u sobu. Sepira
masira Shanija uljem. »Odjednom mu je zgrabio nogu, zagrizao venu pored gležnja i
povukao, te na pod ispljunuo žućkastu krvavu sluz. Nastavio je to raditi s obje noge sve
dok se krv nije zacrvenila.«
Nakon što je uklonio otrov i spasio tatu, Sapira meditira i pjevno moli. Pod njegovom
čarolijom i zaštitom, tata se odmara i počinje oporavljati. Bibi otpravlja hodžu. Ta bolest

97
kao odgovor na nezaštićenost dobar je način izazivanja suosjećanja kod žena; naravno,
kasnije je tata bio bolestan godinama.
Tata se vraća u školu gdje je, kako doznajemo, primoran nositi velik šešir na kojem
piše »magarac«. Uvjeren je da nešto s njim nije u redu. »Sigurno je zločest.« Voli glazbu.
Dok sestra Ursula, irska opatica, drži satove glasovira, on stoji ispred vrata i prisluškuje.
Želi svirati glasovir, ali mu otac to brani. Tata piše: »Znate da u našoj zemlji glazbu
izvode eunusi ili konkanski kuhari. Stoga je bilo neprimjereno da sin iz tradicionalno
vojne obitelji na to trati vrijeme.«
Kao da mu se sviđaju žene vezane uz religiju; sjećate se da u »Odrastati u Indiji«
prostitutku uspoređuje s Majkom Terezom. Moja baka s majčine strane također je bila
religiozna, pa primjećujem da se i na našu obitelj preslikao odnos baka-majka-sin. Bio
sam blizak s bakom, spavao sam u njezinu krevetu, ali nikada s majkom. Sada, pod
utjecajem sestre Ursule, tata počinje uživati u Bachu, Handelu i irskim folklornim
pjesmama.
Jednom prilikom kad bude prehlađen druga ga časna sestra poliježe u svoj krevet.
Pažnju mu zaokuplja slika »napuštenog Krista na križu«. Kad ga kod kuće Bibi uhvati na
koljenima pred Isusovom slikom, gnjevno ga prekori: »Molimo se samo Alahu, ne lažnim
bogovima i idolima!«
Sve je to utješno. No u školi ga preziru jer dolazi u »divotnoj crnoj kočiji kojom
upravlja kočijaš u crnoj uniformi s bijelim turbanom i nosi mu đačku torbu«. Tata voli
indijsku uličnu kulturu: frizere, zubare i piljare. U Londonu su mu uvijek bili dragi ljudi s
Kariba jer su bili bučni i nesputani, voljeli su glazbu i nisu se brinuli što drugi misle o
njima. Ostala indijska djeca preziru ga jer je preotmjen, kao i zbog očeve »sklonosti
Britancima«. Zbog toga se srami pred dječacima koji će jednoga dana upravljati
Slobodnom Indijom. Oni su u školu donosili kongresne zastave i na zidove lijepili slike
Gandhija i Nehrua.
Usprkos nedostatku prijatelja, dječak iz razreda pita Shanija bi li igrao kriket za
njihovu momčad Muslimani lutalice. Shani je već postigao određeni uspjeh u nižim
razredima. Čak ga je i otac pohvalio. Utakmica će se igrati u malom selu udaljenom
dvanaest milja.
Shani mora zamoliti Nani da ga odvede u kupovinu palice za kriket. Njih dvoje odlaze
u grad: u Pooni tata opisuje razbijene dućane, slomljene palice, plakate, natpise i
pamflete svuda po ulici, kao i svježe prolivenu krv. On i Nani raspravljaju o njegovoj
budućnosti. Otac očekuje da će otići u vojsku, tata se želi baviti kriketom, a Nani bi
voljela da postane sudac.
Utakmica kriketa sjajan je prizor. Na moje iznenađenje, to je prvi put da je otac
posjetio neko indijsko selo. Poznaje samo »ozapadnjenu Indiju«. Prvi pogled na gubavca
ga užasava. A zatim vidi teren za kriket. »Teren je bio golemo neobrađivano zemljište, na
dijelovima suho i smeđe kao da tjednima nije bilo kiše i nalazilo se tik uz kukuruzište na
kojemu su seljani orali. Po cijelom terenu ležale su, poput bombi koje nisu eksplodirale,
gomile kravljeg izmeta, neke svježe, neke tvrde lao kamen.« Preko terena pastir protjera
krdo bivola.
Sudac je vlasnik mjesnog iranskog restorana. Budući da posjeduje opremu, može
inzistirati da za seosku momčad igra i njegov debeli beskorisni sin. Kad Muslimani
lutalice odbiju prepustiti pobjedu protivnicima, utakmica se prekida.
Susret sa selom u tati budi krizu identiteta. »Je li on uistinu Indijac? Tko smo mi?«,
Shani pita Mahmooda koji čita Sextona Blakea, Sappera i Sherlocka Holmesa. »Kako to da
te više zanimaju Englezi nego Indijci?« Ne zaboravite, to je isti onaj brat koji kasnije

98
provodi cijeli život u Pakistanu. Mahmood odgovara: »Nećeš dobiti dobar posao ako ne
znaš mnogo o Englezima. Tata ne bi bio na tako visokom položaju da je obožavatelj
Gandhija«. ‘Gandhi’ je rekao s prezirom u glasu.
Kad se vratio kući, tata odlazi posjetiti Radnu, ali nalazi je kako se igra s Ala-uddinom.
Neizbježno, osjeća se isključenim i od njih.
Posljednji prizor u knjizi opisuje posjet obitelji Murad, koju Bibi ne voli. Ispred kuće
se, kad obitelj pristiže, događa se zabavni incident ‒ Bibi se smije »velikoj smeđoj
komodi koja je debelim užetom privezana za krov automobila. Karamat i njegova obitelj
nikada nisu nikamo putovali bez vlastite komode na kojoj je velikim slovima bilo
ispisano ‘gospodin Karamat-ullah, carinik’. On je osobno nadgledao u koji kut će komoda
biti postavljena da gleda prema Meki«.
Knjiga završava tako što tata i Shireen, njegova mlađa sestrična, odlaze do rijeke, gdje
tata izuva cipele, skida čarape i pušta vodi da mu teče preko stopala. Podigne pogled i
vidi Radnu kako plače. Shvaća da obje obitelji žele da se vjenča sa Shireen. Vidi pred
sobom sudbinu koja mu je namijenjena. Ali taj brak je budućnost koju odbija: to neće biti
njegov život.

U Pakistanu Omar još uvijek piše kolumnu »Svugdje« i šalje mi jednu pod naslovom
»Odvojeni bjesovi«. Radi se o 29-godišnjim iranskim sijamskim blizancima spojenih
glava, a koji su preminuli u Singapuru nakon neuspješne operacije razdvajanja. Omar
kaže da ga ta priča dira u srce bez obzira na to koliko je trenutno stanje u svijetu užasno.
Napominje da su se blizanci željeli razdvojiti jer je jedan želio postati odvjetnik, a drugi
novinar. Kad sam neki dan tražio rodni list primijetio sam da je, začudo, moj otac pod
svoje zanimanje stavio »student prava«. Omar je, naravno, bio i ostao novinar iz velike
obitelji, okružen djecom, prijateljima, slugama, bakama, djedovima i roditeljima. Sada
živi sam u stančiću u Karachiju u vrijeme kad se muslimanski svijet nalazi u većem
metežu nego u bilo kojem razdoblju od dekolonizacije.
Usprkos brojnim promjenama u svom životu, Omar je napisao i objavio tri sveska
autobiografije koja se odvija tijekom fascinantnog razdoblja koje se zrcali u njegovoj
obitelji. Te knjige djelomično se bave idejom vremena i time kako ona utječe na ideju
doma. Tata je često govorio da nema doma, da ne pripada nigdje, što je meni bilo teško
razumljivo. Što je ionako »pripadnost«? Zašto je važna? Zar nije »dom« ondje gdje su ti
prijatelji i djeca? Čitajući knjige koje su napisali otac i Omar, uviđam što je »pripadnost«
značila obitelji, koliko topla i teška i ograničavajuća može biti. No moj otac je u
predgrađu otkrio drugu vrstu pripadnosti; volio je udobnost predgrađa, njegovu
običnost i nedostatak meteža. Kad bi me došao posjetiti u London, ljutio se što je viđao
tako mnogo pijanaca, luđaka i ekscentrika. Možda je zapravo želio pobjeći od sjećanja na
intenzivne obiteljske sukobe, religiju i političke prevrate.
Nema sumnje, osobito kad se uzme u obzir Omarov treći svezak »Kod kuće u
Pakistanu«, da je obitelj u Pakistanu proživjela politički kaos, korupciju, nasilje i
represiju. Radeći u pakistanskom veleposlanstvu u Londonu, tata je bio svjestan što
izbjegava. Čak je i Sattoo, sa svojim poslom, velikom obitelji, brojnim prijateljima i
luksuznim domom u Karachiju, katkad zavidio ocu na životu u Londonu. »Ti bar znaš tko
će ti sutra sjediti u vladi. Ti bar znaš da će sutra biti vlade!« Na kraju sveska »Kod kuće u
Pakistanu« Omar, odan kakav uvijek jest prema zemlji za koju tvrdi da mu je »dala sve«,
može samo reći: »Što je pošlo po krivu? Jer nešto jest pošlo po krivu. To je zapisano na
licima ljudi. U njihovim očima zapisano je da je nešto pošlo po krivu.« Tootoo kaže nešto
slično kad mu pošaljem prvu verziju ove knjige. Piše: »Achoove primjedbe: otac nije
99
dobar za obitelj u Pakistanu jer bi se to moglo loše odraziti zbog sveprisutnih radikalnih
muslimana. Predlažemo da izmijeniš ako možeš.« Kaže mi da je moj otac bio brat kojeg je
najviše volio i da mu je tatin sprovod bio najgori dan u životu.
Kad ponovno otvorim zeleni fascikl i bacim se na čitanje, otkrivam da je tata
godinama pisao o tome kako je to biti neželjen i imati nadarenijeg starijeg brata kojeg svi
više vole. Usprkos toj prepreci i brojnim obeshrabrenjima, nastavljao je pisati knjige i
priče, pisao je cijeloga života i odbijao prestati govoriti, bez obzira na šanse. Drago mi je
što sam pronašao ove očeve knjige, drago mi je što sam ih pročitao. Kad je svakog jutra
sjedao za stol pisati, otac je konačno od mene dobio ono što je želio: njegove priče bile su
pročitane, o njima se promišljalo, s njima se živjelo, one su postale predmet razgovora.
Kad sam ih ja prepričao, ispalo je da znače više nego što je on mislio. Bio bi iznenađen i
razdražen, pa čak i začuđen kad bi vidio u što su se njegova djela pretvorila u mom umu,
koliko malo vlasti ima nad sudbinom vlastitih riječi, čak i kad priča svoju verziju priče.
No to je sudbina bilo kojeg oblika izražavanja, to se događa roditeljima kad postanu
mitovi vlastite djece.
Čitam i zapisujem svoju obitelj: razmišljam o šesnaestogodišnjaku u vrtu u Pooni, koji
napušta taj rajski vrt i odlazi u Bombaj, a zatim u London, gdje je cijeli svijet pred njim, o
dječaku koji se pretvara u ljutita muškarca u »Suvišnom čovjeku«. Između ostalog, ovo je
priča o generacijama ispričana kroz muškarce, od mog djeda pukovnika
Murada/Kureishija, preko mog oca i njegove braće do mene i mojih sinova, tri mala
Britanca Kureishija. Iz onoga što sam sam pročitao i onoga što su drugi napisali izvukao
sam priču o prošlosti, zamišljao se nad njihovom maštom. Pukovnik Murad iz vojničke
obitelji možda se doima kao autoritativni otac. Moj vlastiti otac bio je tipični tata iz 1960-
ih koji je želio biti prijatelj i drug svom sinu, kao i dokazati se u svijetu preko tog sina. A
onda sam tu i ja, kasnija generacija, puna pitanja, ja koji ne znam što je to otac, što bi on
trebao raditi, pa čak ni što je danas muškarac. To nagađanje o očevima nije lokalno:
postoji dubinska veza između obitelji u određenom tipu društva, odnosno obiteljskog
ideala, i vrste političkog sustava. Ne bi bilo moguće imati liberalni, demokratski politički
sustav u društvu u kojem je obitelj muslimanske vjeroispovjesti, strogo organizirana oko
simboličkog položaja apsolutnog oca.
Djelomično zbog rada terapeuta i pedagoga kojima se Achoo divio, prema djeci na
Zapadu ne odnosimo se tako strogo; zato i ima manje discipline, manji je naglasak na
tišini, dobrom ponašanju, učenju napamet. Uz takvu liberalizaciju, muškarci moje
generacije vjerojatno procjenuju vrijednost svojih života ne samo prema financijskom,
seksualnom i društvenom uspjehu, već i prema vrsti odnosa koji imaju s djecom. Ako je
feminizam oslobodio žene od isključivo majčinske uloge, onda je i omogućio muškarcima
da zauzmu to mjesto. Biti dobar otac znači i biti dobra majka, što unosi dodatnu zbrku u
zasebne uloge oba roditelja.
Osim političke situacije, moram se zapitati i kako je to živjeti sam u Omarovoj dobi.
Nedavno mi je jedan prijatelj, ne puno mlađi od mene, nakon konačnog razvoda roditelja
rekao: »Pa, ionako se nisu trebali ni vjenčati.« Za koliko brakova biste to rekli, da bi ti
parovi živjeli boljim životom ili sami ili s nekom drugom osobom, radeći nešto drugo? U
dva svoja romana tata piše o seksualnoj strasti i poteškoćama dugovječna braka, kako
onog svojih roditelja, tako i vlastitog. Ja sam bio tek promatrač njihova braka, ali činilo
mi se da su majka i on više uživali u vremenu što su ga provodili zajedno kad smo mi
djeca otišli od kuće. Išli su u kino i muzeje, putovali. Možda kad par konačno shvati da ne
postoji drugi izlaz osim prihvaćanja te da je to posljednja prilika da pronađu užitak jedno
u drugome, može doći do oštre realističke procjene onoga što je moguće.

100
 Ako se ponekad i činilo kao da se moji roditelji moraju sjetiti zašto su uopće poželjeli
biti zajedno, čini se da nema sumnje kako su se napori te borbe pojačali i da danas
postoji kriza u odnosima muškaraca i žena, premda se odnos odraslih i djece sve više
mijenja. Većina mojih prijatelja je razvedena, dok mnogi drugi idu na »terapiju za
parove«. Ne gajim nikakve iluzije da će moja djeca pronaći raj u dugovječnoj ljubavi, ali
to nije besmisleno koliko ideja koju sam ja kroz odgoj u 1950-ima i 1960-ima prihvatio,
ideja da je svaki pojedinac predodređen da pronađe svog idealnog partnera u obliku
druge osobe i ostane s tom osobom cijeli život.
U konačnici nikad ne napuštamo dom. Koliko god dobro poznavala svoje roditelje,
djeci će život roditelja uvijek biti tajna, ne samo zato što ne mogu prihvatiti i razumjeti
želje i seksualnost vlastitih roditelja, već zato što se lekcija tiče nespoznatljivosti. Jedina
stvar koju doista uviđamo, premda nam je za to potreban cijeli život, dubinski je
nespoznatljiva. Nakon svega ovoga, o ocu gajim osjećaj koji možeš osjetiti jedino nakon
što nekoga poznaješ jako dugo: da ga zapravo uopće ne poznaješ.
Kad bismo bar mogli ostaviti prošlost u prošlosti. No povijest je od nas udaljena samo
jedan treptaj oka, ona je sadašnjost ali u drugom obliku. Pisanje ove knjige otvorilo mi je
nova pitanja, primjerice, što je povijest svakog pojedinca? Gdje ona počinje, a gdje
završava i važnije, kako se ta povijest nastavlja razvijati u nama? Iako su nespoznatljivi,
kamo naši pokojni odlaze i što rade? Gdje je moj otac? Duhovi se nastanjuju unutar živih,
naravno, možete im čuti glasove u sebi, ali na koji način? Kako nas ti glasovi oslobađaju,
a kako sputavaju? S prolaskom vremena kako im se mijenja ton i moć? Što će značiti?
Koje su granice djeteta u željama roditelja i kako da ih dijete prijeđe? Dalje: na koji je
način njihova vladavina iz zagrobnog života stroža nego stvarna vladavina? Do koje
mjere mrtvi određuju živote živih? Kakvog utjecaja imaju nad njima? Kako ih održati
živima u sebi? I kako ih skloniti s puta i živjeti u drugačijem dobu kao drugačija osoba?
Otac mi je dao ono što je želio za sebe, a to je bilo mnogo: za početak, obrazovanje
koje on nije dobio. Ako me išta zanimalo, bile su to misli koje su mu se vrzmale po glavi
kao i svakodnevni odlasci u knjižnicu s majkom. Zatim, u očevim pokušajima pisanja kao
načinu izlječenja, energiji njegove predanosti, pronašao sam vlastite priče, ne mogu
precijeniti zadovoljstvo koje mi pruža spisateljski život, koliko me je održao na životu i
oblikovao u osobu kakva jesam. Otud sam krenuo, a tamo i dalje idem. Možda sam mu
time nešto i uzvratio: možda sam otplatio dug. Činjenica da sam pripovjedač, da perom
zarađujem za život i uzdržavam djecu – otac bi to smatrao pristojnim načinom življenja,
postignućem koje je ostvareno na temelju obiteljske prošlosti koje je i on dio.
Sada, kao i uvijek, sjedim sam u sobi, čekam da neka žena uđe i spasi me, ali nitko ne
dolazi. Bilo kako bilo, u sobi je dobro, toplo, sigurno, kontrolirano; izvan nje nema karte;
tata je izradio sve karte, one pripadaju njemu i ponio ih je sa sobom. Onkraj ovoga nalazi
se kaos, divljina, nepoznato, i jedino se tamo mogu uputiti.
Vraćam tatin rukopis u zeleni fascikl, stavljam ga na dno gomile papira i odlazim iz
sobe.

101