I.

Pokoravajući se neotuđivom zakonu, stvari su rasle, bujajući neobuzdano i neobično u svom

porivu za rastom.

Vrućina, svjetlo, vlaga, bile su konstante koje su trajale još od... više nitko nije znao otkada. Više
nikoga nije brinulo ono značajno pitanje koje počinje riječima "Otkada...?" ili "Zašto...?". Ovdje više
nije bilo mjesta za razum; mjesta je bilo samo za bujanje i za raslinje, kao u stakleniku.

Obasjan zelenim svjetlom dio je djece izašao na igru. Na oprezu zbog neprijatelja trčala su djeca
po grani i dozivala se prigušenim glasovima. S jedne se strane uvis penjala brzo-rastuća šmugovina,
blistajući svojim ljepljivim, grimiznim grozdovima bobica; jasno je bilo da se sprema rasuti sjeme i da
neće dirati djecu, pa su hitro protrčali mimo nje. Iza granice teritorija plemena, za posljednjeg je sna
izbilo nešto žarne mahovine. Kako su joj se djeca približavala, ona se počela pomicati.

- Ubijte je, - kratko je rekla Toy, voda dječje grupe. Bilo joj je deset godina; proživjela je bila već
deset sazrijevanja smokvina ploda i svi su je slušali, čak i Gren. Trgnuvši iz

Briun Aliliss

toka prutove koje su nosili po ugledu na odrasle navališe na mahovinu. Grebli su po njoj i udarali
je, s rastućim je uzbuđenjem smlavi vši, gnječeći joj otrovne vrške.

U tom uzbuđenju Clat padne naprijed. Sa samo pet godina bila je najmlađe dijete u skupini. Ruke
su joj se našle u otrovnoj kaši, glasno je kriknula i skotrljala se u stranu, a ostala su djeca samo vikala,
ne usuđujući se ući među mahovinu da joj pomognu.

Boreći se da se makne u stranu, mala je Clat i dalje vikala, noktima grebla po gruboj kori - a onda
se skotrljala s grane.

Djeca su je vidjela kako pada na veliki rašireni list nekoliko dužina ispod njih, kako ga je zgrabila, i
kako leži na njemu, dršćući na ustreptalom zelenilu. Gledala je nemoćno gore prema njima, bojeći se
da pozove upomoć.

- Idi po Lily-yo, - reče Toy, a Gren požuri natrag po grani da je dovede. Jedna se golema tigrasta
osa zaleti na njega iz zraka, brujeći gnjevnim zujem, no Gren je nehajno odbije ustranu nadlanicom.
ne zaustavljajući svoj trk. Bila mu je već deveta; jedno od rijetke muške djece, već vrlo hrabar i
okretan i ponosan. Hitro je trčao prema poglavičinoj izbi.

Ispod grane, učvršćeno za njenu donju stranu, visjelo je osamnaest velikih oraha skloništara,
izdubenih i zacementiranih o granu cementom destiliranim iz biljke acetovke. Ovdje je živjelo
osamnaest pripadnika grupe, po jedan u svakoj izbi: poglavica, njenih pet žena, njihov muškarac i
jedanaestoro preostale djece.

Na Grenov je povik Lily-yo izašla iz svoje izbe i po konopcu se popela do njega na granu.

- Clat je pala! - viknuo je Gren.

 Lily-yo oštro zabubnja prutom po grani i potrči ispred djeteta.

Njen je znak dozivao ostalih šest odraslih: žene Flor,

PRAŠUMA

Daphe. Hy, Ivin i Jury i muškarca Harisa. Žurno su izašli iz svojih izbi, spremnog oružja, spremni za
napad ili bijeg.

Trčeći, Lily-yo je kratko i oštro fićukala.

Istog se trena iz obližnjega gustog lišća pojavio bumbak, leteći prema njenom ramenu. Okretao
se oko svoje osi poput čupava kišobrana i pojedinim žbicama pipao smjer leta. Uskladio je svoje
kretanje s njenim.

I djeca i odrasli okupili su se oko Lily-yo kad je pogledala dolje prema Clat. Ova je još uvijek ležala
nauznak na listu.

- Samo mirno leži, Clat! Ne miči se! - podvikne Lily-yo. - Idem po tebe. - Clat je poslušala glas,
premda ju je boljelo i bilo ju je strah, gledajući s nadom gore prema svojim spasiteljima.

Lily-yo zajaše kukasti donji dio bumbaka, neprestano mu tiho zviždeći. Jedina je ona u grupi
postpuno svladala umijeće upravljanja bumbakom, tim polusvjesnim plodom fijučička. U vršcima se
njegovih dlakavih žbica nalazilo sjeme neobična oblika, koje se pod blagim povjetarcem što mu je
šuškao, pretvaralo u uši za slušanje najpovoljnijih struja vjetrova za što dalje širenje i množenje. Ljudi
su nakon dugih godina vježbe mogli te primitivne uši koristiti za svoje potrebe, dajući im upute kao
što je to sada činila Lily-yo.

Bumbak ju je nosio naniže, ususret bespomoćnom djetetu. Clat je ležala nauznak gledajući ih
kako dolijeću i nadajući se. Još uvijek je gledala gore kad su se nenadano svuda oko nje kroz list
probili zeleni zubi.

- Clat, skači! - zaviče Lily-yo.

Dijete je imalo vremena da se uzdigne na koljena, jer su biljke grabljivice sporije od ljudi, a zatim
su je zeleni zubi ščepali oko struka.

Skrivena ispod lista, grabizamka se bila došuljala u položaj za napad, osjetivši prisustvo plijena
kroz tanak sloj

Briun Aliliss

lista. Izgledala je poput rožnate kutije, naprosto jedan par četvrtastih čeljusti na šarkama, pun
dugih oštrih zubi. Iz jednog je kuta rasla stabljika, poput vrata, vrlo mišićava i deblja od čovjeka. Sada
se ta stabljika svinula i odnijela Clat prema pravim ustima koja su s ostalim dijelom biljke živjela
duboko dolje, na nevidljivom Tlu šume, u tami i truleži.
 Lily-yo zviždanjem usmjeri bumbaka natrag prema naselju. Za Clat se više ništa nije moglo učiniti.
Tome je bilo tako.

Ostali iz grupe već su se razilazili. Stajanje na okupu dozivalo je nevolju, u obliku nekog od
nebrojenih prašumskih neprijatelja. Osim toga, nije ovo bila prva smrt kojoj su bili svjedokom.

Skupina koju je vodila Lily-yo nekoć je brojala sedam žena i dva muškarca. Dvije su žene i jedan
muškarac pali u Zeleno. Osam je žena rodilo grupi ukupno dvadeset i dvoje djece, od toga petoro
muške. Djeca su često pogibala, oduvijek. Sada kad Clat više nije bilo, više je od pola djece bilo palo u
Zeleno. Lily-yo je znala da je to zastrašujuće velika smrtnost, a kao vođa je za to kri vila samu sebe.
Istina je da u granama ima mnogo opasnosti, no one su im bile poznate i trebalo ih se bolje čuvati.
Najviše je sebi predbacivala što su u preživjelom podmlatku preostala samo tri muška djeteta, Gren,
Poas i Veggy. Od njih trojice, nekako je to nejasno

osjećala, Gren je bio rođen za nevolje.

©©©

Lily-yo se vraćala hodajući po grani pod zelenim svjetlom. Bumbak se, zaboravljen, prepustio
vjetru slušajući tihe upute prašumskog zraka, osluškujući gdje da položi sjeme. Još nikada nije na
svijetu bilo takve prenaseljenosti. Nigdje nije bilo ni komadića otvorena tla i bumbaci su katkada sto-

10

PRAŠUMA

Ijećima plutali zrakom kroz prašume čekajući da se spuste; slika i prilika biljne osamljenosti.

Stigavši do iznad jedne od orahovih izbi, Lily-yo se po puzavcu spustila u nju. Nekoć je tu Clat
živjela. Jedva se uspjela provući u nju. tako je uzak bio ulaz. Ljudi su ulaze pravili što manje, šireći ih
tek toliko koliko bi i sami rasli, da otežaju ulaz neželjenim posjetiocima.

Izba je bila vrlo uredna. Krevet izduben u mekim vlaknima unutrašnjeg zida; tu je petgodišnja
Clat spavala kad bi se pospanost uvukla u nepromjenjivo prašumsko zelenilo. Na krevetu je ležala
njezina duša. Lily-yo je uzme i zatakne za pojas.

Opet se uspela po puzavcu, izvukla nož i stala sjeći na mjestu gdje je kora bila oguljena s grane i
orahova izba prilijepljena na živo drvo. Nakon nekoliko udaraca cement je popustio, Clatina se izba
nakrivila, ostala visjeti na trenutak, a onda pala.

Čim je iščezla medu ogromnim hrapavim listovima, lišće se uskomešalo. Nešto se tamo dolje
borilo za povlasticu da proždre ovaj ogromni zalogaj.

Lily-yo se popne natrag na granu. Za trenutak je zastala da duboko udahne. Disanje joj je u
zadnje vrijeme bilo mučnije nego nekoć. Previše je puta bila u lovu, rodila je previše djece, prečesto
se borila za život. S neuobičajenom i prolaznom svijesti o sebi spusti pogled na svoje gole zelene
dojke. Nisu više bile jedre kao onda kad je prvi put dovela čovjeka Hansa k sebi; pomalo su visjele. Ni
oblik im nije više bio tako lijep.

Nagonski je znala da je njena mladost prošla, da je vrijeme za Odlazak Gore.

 Grupa je stajala kod uleknuća i čekala je. Potrčala je prema njima, naoko žustra kao i uvijek,
premda je u srcu

11

Briun Aliliss

osjećala pustoš. Uleknuće je ličilo na pazuh okrenut prema gore, na mjesto gdje se grana spajala
s deblom, i u njemu se nakupila zaliha vode.

Gledali su kako se kolona termitnika penje uz deblo. Tu i tamo bi poneki od njih znakovima
pozdravljao ljude, a ovi bi im mahali rukom. Ako su ljudi uopće imali saveznike, to su bili termitnici. U
ovoj razuzdanoj biljnoj poplavi samo je pet velikih porodica preživjelo: termitnici, goleme tigraste
ose, prašumske pčele i biljomravi bili su zadružni kukci i zato moćni i nepobjedivi. Petu je porodicu
činio čovjek, beznačajan i lak plijen bez zaštite moćne zajednice kakvu su imali kukci, no još uvijek tu;
posljednja životinjska vrsta u sveobuhvatnom carstvu bilja.

6#$

Lily-yo priđe grupi, 1 ona je pogledom slijedila kolonu termitnika sve dok ona nije zamakla među
zelenilo. Termitnici su mogli živjeti na bilo kojoj razini velike šume, u Vrhovima ili dolje na Tlu, prvi i
posljednji među insekti-ma; dok bilo što bude još živjelo, živjet će i termitnici i tigraste ose.

Spustivši pogled, Lily-yo pozove grupu.

Kad su je pogledali, izvadila je dušu male Clat i podigla je visoko iznad glave da im je pokaže.

- Clat je pala u Zeleno, - rekla je. - Njezina duša mora otići u Vrhove jer je takav običaj. Flor i ja
ćemo je odmah odnijeti, tako da možemo ići s termitnicima. Daphe, Hy, Ivin, Jury, dobro čuvajte
čovjeka Harisa i djecu dok se ne vratimo.

Žene su svečano kimnule glavom. Zatim su prišle jedna po jedna i dodirnule Clatinu dušu.

Duša je bila drvena, grubo izdjeljana u oblik žene. Čim bi se koje dijete rodilo muški bi mu roditelj
kao dio obreda izd-

12

PRAŠUMA

jeljao dušu, lutku, totemsku dušu - jer u šumi, kad bi netko pao u Zeleno, rijetko bi kad makar i
košćica ostala da se sahrani. Duša je uvijek ostajala za sahranu u Vrhovima.

Dok su redom doticali dušu, Gren se odvažno izdvojio iz grupe. Bio je skoro iste dobi kao Toy, a
jednako tako poduzetim i snažan. Ne samo da je imao snage za trčanje, već se mogao vraški penjati, a
i plivanju je bio vješt. Osim toga, imao je snažnu, nezavisnu volju. Ne mareći za povik svog prijatelja
Veggija šmugnuo je prema jezercu u uleknuću i naglavačke zaronio u vodu.

Pod vodom je, otvorivši oči, ugledao svijet bezbojne bistrine. Nekoliko se blijedozelenih stvari
nalik na djetelinu nadulo, očekujući ga, žudeći da mu se ovije oko nogu, no Gren ih je zamahom ruku
izbjegao, zaronivši još dublje. Zatim je spazio vodenvreću, prije nego što je ona vidjela njega.
 Vodenvreća je bila podvodna biljka, po prirodi polu-nametnik. Živjela je u jarugama s vodom i
puštala svoje nazubljene sisaljke u jezgro stabla, no i njen se gornji dio, hrapav i sličan jeziku ili
labavoj vreći, također mogao hraniti. Sad se odmotao, protegnuo i obuhvatio Grenovu lijevu ruku,
odmah pojačavajući stisak.

Gren je to spremno dočekao, jednim zamahom noža raskolio je vodenvreću napola ostavivši
donju polovicu da beskorisno mlatara prema njemu dok je on plivao dalje.

Prije nego se stigao vratiti na površinu, kraj njega se stvorila lovu vješta Daphe, srdita lica
ovjenčana mjehurićima što su joj poput srebrnastih riba strujali između zuba. Njen je nož bio
spreman da ga zaštiti.

Osmjehnuo joj se kad je isplivao na površinu i ispentrao se na suhu obalu. Nehajno se otresao
dok se ona penjala do njega.

13

Briun Aliliss

- Nitko ne trči sam, ne pliva sam i ne penje se sam, - pod-viknula je na njega, navodeći jedan od
zakona. - Grene, zar te nije strah? Glava ti je prazna poput šupljega kestena!

Ostale su se žene također srdile. Ipak, nijedna od njih nije dotakla Grena. Bio je muško dijete, bio
je tabu. Imao je čarobnu moć da dijelja duše i pribavlja djecu - ili će je imati kad postpuno odraste,
što će sad već biti jako skoro.

- Ja sam Gren, muško dijete! - hvalio se pred ženama i bubnjao po svojim prsima. Očima je
potražio Harisovu podršku, no Haris je samo gledao na drugu stranu. Sada kad je Gren već bio tako
velik Haris ga više nije bodrio kao nekad, premda su pothvati sada bili odvažniji.

Nešto manje kočoperan, Gren je poskakivao tamo-amo mašući ostatkom vodenvreće što mu je
još uvijek bio omotan oko lijeve ruke. Zvao je žene i šepurio se pred njima da im pokaže kako mu je
malo stalo do njih.

- Ti si još dojenče, - prosikta Toy. Njoj je bilo deset godina, bila je starija od njega godinu dana.
Gren zašuti. Već će doći vrijeme kad će svima pokazati daje on nešto posebno.

MrŠteći se, Lily-yo je rekla, - Djeca su narasla, prestara su da bi ih se moglo držati na uzdi. Nakon
puta u Vrhove da pokopamo Clatinu dušu, Flor i ja ćemo se vratiti i podijeliti pleme. Došlo je vrijeme
da se raziđemo. Do tada se čuvajte!

Pozdravila ih je rukom i okrenula se, a Flor ju je slijedila.

Bili su potišteni dok su promatrali svoju voditeljicu kako odlazi. Svi su znali da se grupa mora
podijeliti, no nikome se o tome nije mililo razmišljati. Vrijeme sreće i sigurnosti -tako im se bar svima
činilo - bilo je na izmaku, možda i zauvijek. Djeca će zakoračiti u samotno doba teškoća, brinući se
sama za se prije nego se priključe drugim grupama, a odrasli će se uputiti k starosti, iskušenjima i
smrti, jer moraju Otići Gore, u nepoznato.

14
 II.

Lily-yo i Flor su se penjale po gruboj kori bez muke. Za njih je to bilo kao da se penju po više ili
manje simetrično postavljenim kamenovima. Povremeno bi susrele kakvo neprijateljsko raslinje, neki
bocak ili davi-sag, no to su bile sitne ribe koje je bilo lako poslati dolje u Zeleno. Njihovi neprijatelji bili
su i neprijatelji ter-mitnika, a pokretna se kolona pred njima već bila obra-čunala sa svime što joj se
ispriječilo na putu. Lily-yo i Flor uspinjale su se odmah iza termitnika, sretne zbog njihova društva.

Penjale su se dugo, vrlo dugo. Jednom su se odmorile na nekoj praznoj grani, uhvativši dva
kestena skitača; raskolile su ih i pojele njihovo uljasto bijelo meso. Na putu prema gore spazile su
jednu ili dvije grupice ljudi na drugim granama; katkada bi im oni plaho mahnuli, a katkada ne. I
konačno su se popele previsoko za ljude.

Bliže Vrhovima prijetile su nove opasnosti. Ljudi su živjeli u sigurnijim srednjim razinama šume,
gdje su izbjegavali opasnosti Vrhova i Tla.

15

Briun Aliliss

- Sada idemo dalje, - rekla je Lily-yo, ustajući. - Uskoro ćemo se popeti do Vrhova.

Nekakvo je komešanje ušutka. Pogledale su uvis, prilju-bivši se za zaštitu tik uz deblo. Iznad
njihovih glava lišće je šuštalo pod udarcima smrti.

Skočpuz je bičevao grubu koru u mahnitoj pohlepi, napadajući termitničku kolonu. Njegovo
korijenje i stabljike bili su istovremeno i jezici i bičevi. Šibajući oko debla, pružao je pohlepno svoje
ljepljive jezike medu termitnike.

Protiv ove biljke, ružne i pokretljive, termitnici jedva da su imali neke obrane. Raštrkali su se na
sve strane i nastavili se tvrdoglavo penjati gore, uzdajući se da će s2m njihov broj osigurati da se
mnogi sretno provuku.

Za ljude je ova biljka predstavljala manju opasnost, bar kad bi je susreli na grani, no sa debla ih je
lako mogla gurnuti u bespomoćan pad u Zeleno.

- Popet ćemo se na drugo deblo, - reče Lily-yo.

Ona i Flor spretno su trčale po grani, preskočivši jednom blistavi cvijet nametnik oko kojega su
brujale prašumske pčele; prethodnicu šarenoga svijeta iznad njih.

Pritajeno u šupljini nevina izgleda, u grani pred njima vrebala je na njih mnogo opasnija
prepreka. Dok su se Flor i Lily-yo približavale, na njih nasrnu tigrasta osa. Jednako velika kao i one,
bila je strahoviti stvor jer je posjedovala i oružje i inteligenciju - i zloćudnost. Napala ih je iz čiste
pakosti, ogromnih očiju, škljocajući čeljustima, mlatarajući prozirnim krilima. Glava joj je bila
mješavina čupavih dlaka i neprobojnog oklopa, a iza tankoga struka valjalo se golemo oklopljeno
tijelo išarano žutim i crnim prugama, sa smrtonosnim žalcem što je palucao na zatku.

Bacila se medu njih da ih pomete svojim krilima, no kako se one priljubiše uz tlo, protutnja mimo
njih. U silnome gnje-
 16

PRAŠUMA

vu i zaletu udari o granu dok se okretala za novi napad; zlat-nosmedi žalac sijevnu pa se opet
povuče.

- Ja ću je! - reče Flor. Jedna joj je tigrasta osa bila ubila dijete.

Sad je taj stvor srljao brzo i nisko. Uzmaknuvši ustranu Flor posegnu rukom i zgrabi punu šaku
guste dlake, izbacivši tigrastu prikazu iz ravnoteže. Hitro je podigla svoj mač i snažnim zamahom dolje
presjekla tanak hitinski struk.

Zvijer je pala u dubinu medu Zeleno, presječena na pola, a žene potrčale dalje.

Grana je bila jedna od glavnih i nije postajala tanjom; naprotiv, vodila je dalje u istome smjeru i
urastala u drugo deblo. Ovo beskrajno staro stablo, najstariji živi organizam što je ikada bujao na
ovome malom svijetu, imalo je bezbroj debala. Davno, davno prije - dvije milijarde godina prije -
drveće je raslo u mnogim oblicima, ovisno o vrsti tla, klimi i ostalim uvjetima. Kako je rasla
temperatura drveće je bujalo i stalo se nadmetati jedno s drugim. Na ovom je kontinentu banjan -
indijska smokva - uživajući u velikoj vrućini i koristeći svoj komplicirani splet vriježastog granja
postupno nadvladao sve druge vrste. Natjeran nuždom, razvio se i mijenjao, prilagodavao. Svaki se
banjan širio sve dalje i dalje. katkada se čak - zbog samozaštite - vraćao i urastao sam u sebe. Gurao
je grane u tlo gdje je iz njih nicalo korijenje, a iza njega nova stabla, sve više i više, sve dalje i dalje,
zaštićujući prvobitno deblo od navale sve većeg broja suparnika; rađao je banjan tako novo deblo za
novim deblom i širio granu za granom dok na kraju nije naučio kako da svoje grane uraste u susjedne
banjane stvorivši tako guštaru u kojoj više ni jedno drugo drvo nije moglo opstati. Njegova je
kompleksnost bila bez premca, a besmrtnost osigurana.

Na kontinentu gdje su živjeli ljudi sada je rastao samo još

17

Briun Aliliss

jedan jedini banjan. Najprije je postao kraljem šume, a zatim je sam postao šuma. Osvojio je
pustinje i planine i močvare. Ispunio je kontinent svojim isprepletenim granama poput složena
sistema građevinskih skela. Samo je pred širokim rijekama i pred obalom mora, gdje su na nj srljale
smrtonosne morske trave, stablo moralo stati.

I na terminatoru, na granici dana i noći, gdje je sav život prestajao i gdje je počinjala noć, tamo je
stablo također stalo.

Žene su se sad penjale polako, na oprezu pred tigrastim osama što su povremeno znale zazujati
u njihovu smjeru. Bokori raznih boja rasli su posvuda, priljubljeni o drvo, obješeni o lijane, čak
plutajući slobodno zrakom, a lijane i parazitske gljive nadmetale su se sa cvijećem. Gustišem su
turobno lutali bumbaci. Kad su se popele još više, zrak je postao svježiji a boje još bezumnije, ažurne i
grimizne, žute i ljubičaste, u svim mogućim nijansama prelijepih stupica prirode.
 Cijedikaplja je cijedila skrletne, smolaste bale niz deblo. Nekoliko se bocaka svom svojom
biljnom vještinom prikradalo balavim kapljama, zaskočilo ih i odmah uginulo. Lily-yo i Flor ih
zaobiđoše s druge strane.

Sjecitrava ih dočeka iz zasjede, no one su sasjekle nju i nastavile se penjati.

Bilo je tu fantastičnih biljnih letača, nekih sličnih pticama, nekih poput leptira, a svaki bi čas iz
grmlja šibali bičevi i hvataljke i grabili ih u letu.

- Pazi! - Šapnu Flor. Uprla je prstom iznad glave.

U kori drveta bila je gotovo nevidljiva pukotina, jedva vidljivo jedan se njen dio pomicao.
Ispniživši prut naprijed koliko je mogla doseći rukom, Flor se prikrala uvis sve dok se prut i pukotina
nisu skoro dotakli, a onda je ubola.

Dio se kore širom rastvorio otkrivajući blijedo, smrtonos-

18

PRAŠUMA

no ždrijelo. Jedne su se ljušturalje, izvanredno kamuflirane, ukopale u drvo. Flor gurnu prut u
procijep i čim su se čeljusti sklopile povuče svom snagom, dok ju je Lily-yo pridržala da ne izgubi
ravnotežu. Ljušturalje su, iznenađene, dozvolile da budu istrgnute iz svog ležišta i čeljusti razjapljenih
u čudu poletjele zrakom u velikom luku. Ražolijet ih je progutao onako, u prolazu, ni ne trudeći se
naročito.

Lily-yo i Flor se nastaviše penjati.

$®&

Vrhovi su bili sasvim osebujan svijet, kraljevstvo bilja u najraskošnijem i najegzotičnijem smislu.

Ako je banjan vladao šumom, ako je on bio šuma, onda su Vrhovima vladali penjači. Oni su
stvorili tipičan pejzaž Vrhova. Njima su pripadale prostrane mreže što su visile posvuda i njihova su
bila gnijezda na vrhovima drveta.

Kad bi penjači napustili svoja gnijezda u njih bi se naselila druga bića i rasle bi druge biljke šireći
svoje blještave boje prema nebu. Otpaci i balega ukrutili su ta gnijezda u čvrste zaravni. Tu je rasla i
žarižara koju je Lily-yo tražila za Clatinu dušu.

Gurajući se i penjući, dvije su žene konačno dospjele na jedan od tih proplanaka. Potražile su
sklonište pred opasnostima s neba pod jednim velikim listom i tamo se odmorile od pretrpljenih
napora. Čak i u hladu, čak i za njih. vrućina je u Vrhovima bila užasna. Iznad njih je, paralizirajući pola
neba, plamtjelo golemo sunce, plamtjelo bez stanke, zauvijek ukočeno i nepomično na istoj točki
neba. a tako će plamtjeti sve do onoga dana - koji više i nije bio tako nevjerojatno dalek - kad će
nepovratno dogorjeti.

Ovdje u Vrhovima, uzdajući se baš u to sunce u svom neobičnom načinu obrane, žarižara je
vladala nad
 19

Briun Aliliss

nepomičnim biljem. Njeno je osjetljivo korijenje već bilo dojavilo da se približavaju uljezi. Lily-yo i
Flor mogle su vidjeti kako se po listu iznad njih pomiče krug svjetla; pipao je amo-tamo po površini
lista, zastao, skupio se u točku. List zatinjao, a zatim bukne u plamen. Uzevši ih u fokus jednom od
svojih žara, biljka se protiv njih borila svojim strasnim oružjem - vatrom.

- Bježi! - zapovijedi Lily-yo i obje šmugnuše u zaklon iza fijučička, sakrivši se pod njegove bodlje i
vireći u žarižaru.

Bio je to sjajan prizor.

Visoko se propinjala biljka šepureći se s nekih pola tuceta svjetlocrvenih cvjetova, a svaki je cvijet
bio veći od čovjeka. Ostali su cvjetovi, oplođeni, bili sklopljeni u obliku mnogostranih žara. Mogle su
se vidjeti i razvijene žare, iz kojih se boja bila iscijedila, a sjeme bubrilo pri dnu. Kad bi sjeme dozrelo,
žara bi - sada šuplja i impresivno čvrsta - postala prozirna poput stakla i mogla je poslužiti kao leta -
plameno oružje kojima se biljka koristila nakon što bi rasula svoje sjeme.

Sav je biljni i životinjski svijet uzmicao pred vatrom -osim ljudi. Samo su oni mogli izaći na kraj sa
žarižarom i iskoristiti je za svoje potrebe.

Oprezno se primičući, Lily-yo se prikrala naprijed i odrezala veliki list što je rastao kroz platformu
na kojoj su stajale. Bio je viši od nje. Čvrsto ga privivši uza se otrčala je ravno prema žarižari. bacila se
medu njeno lišće i uspentrala se na njen vrh što je brže mogla, da biljka ne bi imala vremena da svoje
leće dovede u fokus.

-Sad! - viknula je Flori.

Flor je već bila u pokretu, u trku prema njoj.

Lily-yo podignu list iznad žarižare pazeći da ga drži između biljke i sunca, tako da kobne žare
budu u sjeni. Kao

20

PRAŠUMA

daje shvatila da joj je oduzeta mogućnost da se brani, biljka klonu u sjeni lista; slika i prilika biljne
potištenosti, omla-hovjelih cvjetova i žarfi.

Zadovoljno gunđajući, Flor skokne naprijed i odreže jednu od velikih prozirnih žari Nosile su je
zajedno dok su bježale natrag u zaklon iza fijučička. Čim se maknuo list koji ju je zasjenjivao žarižara
pobjesni, mlatarajući žarama koje kao da su žedno upijale sunčevu svjetlost.

U posljednji čas su se dočepale zaklona pred biljopticom što se bila obrušila na njih - i pribila se
na trn, promašivši ih. Istoga su se časa tuceti lešinara mahnito pobili za njeno tijelo i u sveopćem
metežu, neprimijećeno, Lily-yo i Flor se mirno latiše žare što su je bile osvojile. Služeći se noževima i
svom svojom snagom pridigle su jednu stranicu tek toliko da uguraju Clatinu dušu u unutrašnjost.
Stranica se istoga časa sklopila natrag na svoje mjesto i opet hermetički zatvorila žaru. Duša je
drvenim pogledom buljila u njih kroz prozirne plohe.

- Idi Gore i dođi u nebo. - rekla je Lily-yo.

Njena je dužnost bila da se pobrine da duša bar dobije priliku da to učini. Uz Florinu pomoć
odnijela je žaru do jednog od kabela što ih je penjač ispleo. Gomji vrh žare, u kojem je prije bilo
sjemenje, bio je silno ljepljiv i spremno se prilijepio o kabel i ostao visjeti iskreći se na suncu.

Kad se penjač slijedeći put bude penjao po kabelu žara će imati sjajne izglede da se poput
kestenove ljuske prihvati jedne od njegovih nogu i bude odnesena na nebo.

Baš kad su završile svoj posao na njih je pala sjena. Prema njima se lijeno spuštalo čitav
kilometar dugačko tijelo. Jedan se penjač, taj nezamislivo napuhnut biljni ekvivalent pauka, spuštao u
Vrhove.

Žene su užurabno rujući probile put kroz lisnatu platfor-

21

Briun Aliliss

mu. Posljednji je obred Clatine sahrane izvršen; bilo je vrijeme da se vrate grupi. Prije nego su
zaronile natrag u zeleni svijet srednjega pojasa, Lily-yo se osvrne preko ramena.

Penjač se polako spuštao, gorostasni mjehur s nogama i raljama, skoro sav prekriven vlaknastim
dlakama. Njoj se činilo poput boga. sa svim božanskim moćima. Spretno je, lebdeći, silazio niz kabel
što se protezao prema nebu. Mogli su se vidjeti i drugi kabeli što su se protezali iz prašume, neki
blizu, drugi daleko, svi upereni u vis, poput vitkih, mlitavih prstiju što pokazuju prema nebu. Jarko su
sjali na mjestima gdje ih je obasjavalo sunce. Vidjelo se da svi idu u jednome smjeni, tamo gdje je
daleka i hladna, ali vidljiva čak i u jari sunčeva svjetla, lebdjela na nebu srebrna polukugla.

Postojano, ne mičući se, polumjesec je uvijek .stajao na ovome sektoru neba.

Tokom dugih eona, privlačna je snaga Mjeseca polako usporila okretanje svojega planeta, sve do
mrtve točke, sve dok mijena dana i noći nije zauvijek prestala: na jednoj strani planeta vječan dan, a
na drugoj vječna noć. Uzvratno je kočenje istovremeno zaustavilo Mjesečevo prividno kretanje.
Udaljivši se postupno od Zemlje oslobodio se uloge satelita i zaplovio samostalno u trojanskom
položaju kao neovisan planet. Zarobljeni zakonima nebeske mehanike. Sunce, Zemlja i Mjesec, za ono
vremena što im je još bilo preostalo u predvečeiju vječnosti, gledali su jedno drugo u nepromjenjivom
međusobnom položaju, svako u jednom vrhu trokuta jednakih stranica. Gravitacija ih je ukočila licem
u lice i tako će ostati sve dok pijesak vremena ne prestane teći ili dok Sunce ne prestane sjati.

A mnogobrojni su svežnji kabela lebdjeli preko ponora između Zemlje i Mjeseca, povezujući
svjetove. U jednom i drugom smjeru, poput skela preko rijeke, tumarali su penjači

22

PRAŠUMA
 kako su htjeli, biljni astronauti divovski i neosjetni, uplevši Zemlju i Lunu u svoju ravnodušnu
mrežu.

Iznenađujuće primjereno. Zemlja je u svojoj starosti bila zapletena u paučinu.

23

III.

Na pulu natrag nije se dogodilo ništa naročito značajno. Lily-yo i Flor išle su polaganim tempom,
spuštajući se natrag u središnji pojas drveća. Lily-yo nije tjerala na žurbu kao obično: htjela je bar
malo odložiti raspored grupe koji je sad bio pred njima. Svoje misli nije bila u stanju izraziti. U ovoj je
zelenoj beskonačnosti bilo malo misli i još manje riječi.

- Uskoro ćemo i mi Ići Gore kao Clatina duša, - rekla je Flori dok su se pentrale niz deblo.

- Tome je tako. - odgovorila je Flor, a Lily-yo je znala da dubljih riječi o toj temi neće čuti. Ni
ona sama ne bi mogla složiti riječi dubljega značenja: ljudsko je razumijevanje postalo plitko. Tome je
bilo tako.

Kad su se vratile, grupa ih je staloženo pozdravila. Onako umorna, Lily-yo im kratko odzdravi i
povuče se u svoju izbu. Jury i Ivin su joj ubrzo potom doni jele hrane, ne ulazeći u njen dom ni malim
prstom: to je bio tabu.

Kad je pojela i odspavala popela se opet na dio grane koji predstavlja plemenski teritorij i
pozvala ostale.

- Požurite! - pozvala je, netremice motreći Harisa koji se

24

PRAŠUMA

nije žurio. Kako ju je on samo znao jaditi. a znao je da joj je od svih najdraži! Zašlo li joj baš tako
svojeglav stvor mora biti tako drag - ili, zašto tako dragi stvor mora biti tako svojeglav?

U tom trenutku, dok joj je pažnja bila na drugoj strani iza debla zapaluca dug zeleni jezik.
Odmotavši se, za trenutak je lebdio u zraku, kao da oprezno oklijeva, a zatim obuhvati Lily-yo oko
struka stisnuvši joj ruke uz tijelo i podižući je s grane dok je ona lamatala nogama i vikala od bijesa što
nije bila dovoljno oprezna.

Haris izvuče nož iza pasa. skoči naprijed očiju stisnutih u uske pukotine i zavitla oštricom. Fijučući
zrakom, nož probije jezik i prikuje ga o hrapavo deblo.

Haris nije zastao nakon što je bacio nož. Dok je trčao prema pribijenom jeziku, Daphe i Jury su
trčale za njim. a Flor je sklanjala djecu na sigurno. U agoniji, jezik na trenutak olabavi svoj stisak oko
Lily-yo.

Sad je najednom nastalo strahovito komešanje sa stražnje strane debla, kao da se čitava šuma
trese. Lily-yo zviždukom dozove dva bumbaka, iskobelja se iz zelenih navoja i popne se natrag u
sigurnost grane. Jezik je, grčeći se od boli. besciljno mlatarao, a četvoro se ljudi isukana oružja
primak-lo da ga dokrajče.

Cijelo se stablo treslo od gnjeva stvorenja uhvaćena za vlastiti jezik. Oprezno se pomičući oko
debla konačno su ga ugledali. Kriveći svoja velika biljna usta, mlitavka je zurila u njih ogavnom
zrakastom zjenicom svoga jedinog oka i bjesomučno bubnjala tijelom o drvo pjeneći se i glasno
mljackajući. Premda su se već sukobljavali s mlitavkama, ljudi su drhtali od straha pred prizorom.

Nekoliko je puta bila deblja od stabla, čak i ovako rastegnuta kao sada. Da je trebalo, mogla se
protegnuti uvis skoro

25

Briun Aliliss

do Vrhova, stanjujuei se pri tome. Poput opscene lutke na opruzi istezala se s Tla uvis u potrazi
za hranom, bez ruku i mozga, rujući polako svoj put naprijed preko dna šume na širokim korjenastim
nogama.

- Prikujte je! - viknula je I.ily-yo. - Ne dajte nakazi da pobjegne!

Duž čitave grane bili su sakriveni oštri kolci koje je pleme držalo za slučaj nužde i sada su njima
proboli jezik koji je još uvijek pucao poput biča nad njihovim glavama. Napokon su veći dio uspjeli
pribiti kolcima o drvo. Ma koliko se izvijala, mlitavka se više neće osloboditi.

- Sada je čas da Krenemo Gore. - rekla je Lily-yo.

Ni jedno ljudsko biće nije moglo ubiti mlitavku jer se do njenih vitalnih dijelova nije moglo
doprijeti, no njeno je otimanje već počelo privlačiti razne grabežljivice - bocake, te bezumne morske
pse srednjih slojeva, ražolijete, grabizam-ke, ždrijelnice i sitniju biljnu bagru. Oni će komadati mlitav
ku u žive krpe sve dok od nje ništa ne preostane, a da u tom ubilačkom žaru nabašu na čovjeka... ha.
tome bi bilo tako. Zato se ljudi hitro izgubiše stopivši se sa zavjesama zelenila.

® ©i $

Lily-yo je bila bijesna. Sama je navukla ovu nevolju; dala se uhvatiti na spavanju. Daje bila na
oprezu, mlitavka je svojim sporim pokretima nikad ne bi zaskočila. Misli su joj se sputale mozganjem
o svom lošem vođenju plemena. Eto, naredila je da se dva puta ide na opasan uspon u Vrhove, a
moglo je samo jednom: da ih je sve povela sa sobom kad je išla otpremiti Clatinu dušu. bila bi izbjegla
ovaj drugi uspon koji ih je sad čekao. Što joj je to pomutilo mozak da se toga nije ranije sjetila?

Pljesnula je rukama. Stala je u zaklon ispod jednog

26

PRAŠUMA

ogromnog lista i okupila grupu oko sebe. Šesnaest je pari očiju netremice gledalo u nju, s
povjerenjem, iščekujući njene riječi. Srdilo ju je što vidi da joj svi vjeruju.
 - Mi odrasli starimo. - rekla im je - i postajemo sve gluplji. I ja sam sve gluplja; dozvolila sam da
me uhvati spora mlitavka. Nisam više sposobna da vas vodim. Došlo je vrijeme da odrasli Odu Gore i
da se vrate bogovima koji su nas stvorili, a djeca će se brinuti sama za sebe. Oni će biti novo pleme, a
Toj će ih voditi. Kad se snađete kao samostalno pleme, Gren. a brzo za njim i Veggy bit će već
dovoljno stari da vam dadu djecu. Dobro pripazite na mušku djecu; ne dajte da padnu u Zeleno jer bi
vam grupa time umrla. Bolje da umrete sami nego da dozvolite da pleme umre.

Nikad prije nije Lily-yo održala tako dug govor, a ni pleme nije nikad čulo tako nešto. Neki je
uopće nisu ni razumjeli - kakve su to sad priče o padanju u Zeleno? Čovjek je ili pao ili nije; o tome se
nije trebalo govoriti. Što se god dogodilo, tome je bilo tako; pričanje to nije moglo promijeniti.

May. žensko dijete, reče bezobrazno. - Kad budemo nasamo moći ćemo uživati u mnogim
stvarima.

Ispruži vši ruku, Flor joj prilijepi jednu za uho.

- Najprije te čeka težak uspon u Vrhove, - rekla je.

-Tako je, krećite, - reče Lily-yo. Izdala je naredbe o redu

penjanja, tko će voditi, a tko slijediti. Više nije bilo razgovora ni znatiželje; samo je Gren rekao;
čudeći se:

- Lily-yo nas sve kažnajva za svoju pogrešku.

Oko njih šuma je pulsirala životom, zelena su stvorenja bujala i praskala kroz zelenilo još uvijek
proždirući mlitavku.

- Uspon je težak. Krenite što prije, - Lily-yo će uznemireno, osvrćući se oko sebe. a naročito
mrko gledajući u Grena.

27

Briun Aliliss

- Zašto da se penjemo? - upita Gren buntovnički, -Pomoću bumbaka možemo lako doletjeti
među Vrhove i uštedjeti si trud.

Bilo je previše komplicirano tumačiti mu da je čovjek koji lebdi kroz zrak izloženiji opasnostima
nego onaj kojega štiti stablo, s odličnim hrapavim čvorovima na kori iza kojih se može sakriti od
napada.

- Dok vas ja vodim, ti ćeš se penjati. - rekla je Lily-yo. -Ti toliko pričaš da sigurno imaš žabu u
svojoj glavi. -Grena nije mogla udariti; on je bio muško dijete, tabu.

Pokupili su svoje duše iz izbi. Svome su starom domu rekli zbogom bez ikakve pompe, duše
zatakli za pojaseve, a mačeve - najoštrije, najtvrđe trnje koje su mogli naći - uzeli u ruke. Potrčali su
po grani za Lily-yo. daleko od raskomadane mlitavke, dalje od svoje prošlosti.

$@®
 Ovaj put sporije zbog mlađe djece, putovanje medu Vrhove bilo je dugotrajno. Premda su se l
judi uspješno borili protiv uobičajenih opasnosti, protiv umora koji je savladavao male udove nisu
mogli ništa. Na pola puta do Vrhova našli su pokrajnju granu pogodnu da se na njoj odmore. Na njoj
je rasla dlakonetka i u njoj su potražili skrovište.

Dlakonetka je bila prekrasna gljiva što je rasla u zbrkanom neredu. Na prvi je pogled izgledala
kao jako uvećana žarna mahovina, no nije bila kobna za ljude jer je svoje otrovne tučke uvlačila kao u
gađenju, čim bi se ljudi približili. Sporo puzajući vječnim granama banjana dlakonetka je žudjela samo
za biljnom hranom. Grupa se zato uzverala u njenu sredinu i zaspala. Pod stražom uzma-halih plavo-
zelenih i žutih pipaljki bili su sigurni od skoro svakog napada.

28

PRAŠUMA

Lily-yo i Flor su spavale najdublje od svih odraslih jer ih je njihovo ranije putovanje umorilo. Haris
se probudio prvi, s osjećajem da nešto nije u redu. Prenuvši se iz sna probudio je Jury gurkajući je
prutom. Bio je lijen; osim toga, njegova je dužnost bila da se kloni opasnosti. Jury se pridigne u
sjedeći položaj, ispusti prodorni vrisak upozorenja i odmah skoči da brani djecu.

Četiri su krilata stvorenja provalila u dlakonetku. Već su im Veggy, muško dijete, i Bain. jedno od
mlade ženske djece bili u rukama, začepljenih usta i vezani još prije nego Što su se uspjeli probuditi.

Na taj vrisak krilati se stvorovi osvrnu.

Bili su to krilati ljudi!

Donekle su barem nalikovali ljudima. To znači da su imali jednu glavu, dvije dugačke i moćne
ruke. dvije zdepaste noge i snažne prste na rukama i nogama. No umjesto glatke zelene kože
pokrivala ih je neka iskričava rožnata sup-stanca, kao u buljoptice. rasla duž tijela od zapešća pa sve
do gležnjeva. Lica su im bila koščata i pametna, a oči se sjajile.

Kad su vidjeli da se ljudi bude, krilati napadači podignu dvoje uhvaćene djece, probiju se kroz
dlakonetku koja im nije naudila i potrče prema rubu grane u namjeri da skoče.

Bili su to lukavi neprijatelji. Pleme ih je rijetko viđalo, ali ih se jako bojalo. Djelovali su iz potaje.
Nisu, doduše, ubijali ako ne bi bili prisiljeni na to, ali su krali d jecu, što je bio još teži zločin. Bilo ih je
vrlo teško uhvatiti: iako nisu letjeli u pravom smislu te riječi, klizanje kroz zrak raširenih krila, neka
vrsta kontrolirana pada. velikom bi ih brzinom odvelo kroz šumu daleko od osvete ljudi.

Jury se bacila naprijed svom snagom, a Ivin odmah za njom. Zgrabila je jednoga od krilatih ljudi
za gležanj prije nego mu je uspjelo da se otisne u dubinu, čvrsto stisnuvši

29

Briun A Idi**

prstima kožnatu tetivu krila gdje je ono raslo iz stopala, i nije ga puštala. Kriiali je čovjek
zateturao pod njenom težinom i okrenuo se da se oslobodi, ispustivši Veggija, a njegov je drug pod
punom težinom muškoga djeteta zastao i isukao nož da se njime brani.
 Ivin se baci na nj poput pobješnjela risa; ona je Veggija rodila: njega joj ne smiju odnijeti. Oštrica
se krilatog čovjeka ispruži daje dočeka i ona se baci na nju, raspori vši trbuh, razotkrivši smeđu
utrobu. Stropoštala se s grane niti ne pis-nuvši i odmah medu lišćem dolje nastane komešanje. Grabi
zamke su se žestoko borile za njeno tijelo.

Odgurnut unatrag Ivinim nasrtajem krilati čovjek ispusti svezano dijete i ostavi svog druga da se
sam bori s Jury. Raširio je krila i s naporom se otisnuo za onom dvojicom što su već bili odnijeli Bain u
zeleni gustiš.

Sad je već čitava grupa bila budna. Lily-yo tiho odveže Veggija koji nije plakao jer je bio muško
dijete. U međuvremenu Haris kleknu do Jury i njenoga protivnika koji se bez riječi borio da se otrgne
iz zagrljaja, te podigne nož da dovrši borbu.

- Ne ubij me. Otići ću! -uzviknuo je krilati čovjek. Glas mu je bio hrapav, riječi jedva razumljive.
Sama je njegova čudnovatost ispunila Harisa divljačkim bijesom tako da su mu se usnice rastegle u
režanje i jezik mu se ispružio medu zube.

Zabio je oštricu noža duboko među rebra krilatoga čovjeka četiri puta za redom, tako da mu je
krv tekla po stisnutoj šaci.

Jury je ustala hvatajući zrak i oslonila se o Flor.

- Starim. - rekla je. - Bilo je dana kad nisam imala problema da ubijem krilatog čovjeka. -
Pogledala je Harisa zahvalnim pogledom. Bio je mnogostruko koristan.

30

_PRAŠUMA

Jednom je nogom odgurnula mlitavo tijelo preko ruba grane, a ono se prevrnulo poput hrpe
tijesta i palo. Starih, smežuranih krila beskorisno smotanih oko glave, krilati je čovjek pao u Zeleno.

31

IV.

Ležali su medu oštrim listovima fijučička. omamljeni blještavilom sunca ali ipak vrebajući na
opasnosti. Uspon je bio dovršen. Sad je devetero djece vidjelo Vrhove po prvi put - i zanijemilo od
prizora.

Opet su Lily-yo i Flor ležale u zasjedi da zaskoče žarižaru. ali im je ovoga puta Daphe pomagala
da je zasjene visoko podignutim listovima. Kad je biljka bespomoćno klonula Daphe je odrubila šest
velikih prozirnih žara što će biti njihovi lijesovi. Hy joj je pomogla da ih prenese na sigurno mjesto
nakon čega su Lily-yo i Flor odbacile listove i šmugnule u zaklon iza fijučička.

Oblak letilista plovio je zrakom mimo njih. boja zapanjujućih za oči navikle na vječno zelenilo:
nebesko plave i žute i brončane i plavo-zelene što se ljeskala poput vode. Jedan je letilist lepršajući
sletio na čuperak smaragdnozelenog lišća u blizini grupe. Bilo je to lišće cijedikaplje i u trenutku je
letilist posivio jer je cijedikaplja isisala ono malo hranjivih tvari u njemu. Rasuo se poput pepela.
 Lily-yo oprezno ustane i povede grupu do najbližeg užeta

32

PRAŠUMA

penjačeve mreže. Svaki je odrasli nosio svoju vlastitu žaru. Penjači. najveći medu svim
stvorenjima, biljnim ili ne, nisu mogli zaći u šumu. Oni su svoje žice ispuštali medu naj-gornje grane i
učvršćivali ih bočnim žicama.

Našavši pogodno uže gdje penjača nije bilo na vidiku, Lily-yo se okrenula i dala znak da se žare
spuste na tlo. Zatim se obratila Grenu, Toy i ostalo sedmoro djece.

- Sad nam pomozite da se popnemo s našim dušama u naše žare i pobrinite se da budu dobro
zatvorene za nama. Odnesite nas onda do kabela i prijelipite nas o njega. I onda, zbogom. Mi Idemo
Gore i ostavljamo pleme u vašim rukama. Vi ste sada oni koji žive!

Toy je za trenutak oklijevala. Bila je tanahno djevojče s grudima poput kruškica.

- Ne idi, Lily-yo, - rekla je. - Znaš da te još trebamo.

- Tome je lako, - Lily-yo će odlučno.

Odškrinuvši jednu plohu na žari uvukla se u svoj lijes. Ostali su odrasli učinili isto uz pomoć djece.
Iz običaja, Lily-yo svrnu pogled prema Hansu, da vidi je li muškarac na sigurnom.

Konačno su svi bili u svojim prozirnim zatvorima. Zaokupila ih je iznenađujuća hladovina i osjećaj
mira.

Djeca su zajednički nosila lijesove bacajući uznemirene poglede u nebo. Bilo ih je strah. Osjećala
su se bespomoćno. Samo odvažni muškarčić Gren kao da je uživao u novom osjećaju neovisnosti. On
je više nego Toy upućivao druge kako da postave žare na uže penjačeve mreže.

Lily-yo je nanjušila neobičan miris u žari. Kako joj je prodirao u pluća počela je osjećati neku
odvojenost od svojih čula. Okolina koja je prije bila jasna postala je zamagljenom i udaljenom. Vidjela
je da visi obješena o penjačev kabel iznad vrhova drveća i da Flor, Haris, Daphe, GRADSKA
BIBLIOTEKA

P.JEKA jj

B1BLIOBUS

Briun Aliliss

Hy i Jury bespomoćno vise svaki u svojoj žari nedaleko njezine. Vidjela je kako djeca, novo
pleme, bježe u sklonište. Ne osvrnuvši se za sobom zaronila su u guštaru lišća na platformi i nestala s
vidika.

Penjač je lebdio visoko iznad Vrhova, na sigurnom od neprijatelja. Svuda oko njega svemir se
kupao u indigu, a nevidljive su ga svemirske zrake kupale i hranile. No ipak je za svoju hranu bio
ovisan o Zemlji, pa se poslije mnogo sati biljnih snova pokrenuo i sišao niz mrežu.
 Drugi su penjači nepomično visjeli okolo. Ponekad bi koji od njih ispustio mjehur kisika ili trznuo
nogom u pokušaju da se otrese neugodnog parazita. Odisali su dokolicom kakvu još nikad nitko nije
postigao. Vrijeme za njih nije postojalo; njihovo je bilo sunce i bit će njihovo sve dok ne izgubi
ravnotežu, ne postane nova i sprži i njih i sebe u ništavilo.

Penjač se spuštao trepereći nogama, jedva dotičući kabel. Spuštao se ravno u šumu, stropoštao
se ravno medu lisnate katedrale nepregledne šume. Ovdje su u zraku živjeli njegovi neprijatelji,
neusporedivo manji od njega, no mnogo žešći i lukaviji. Penjači su bili lovina jednoj od posljednjih
obitelji kukaca, tigrastim osama. Samo su one mogle ubiti penjače, na svoj podmukao, neobranjiv
način.

Tokom stotina drugih sporih vijekova, kako je jačala sunčeva radijacija, vegetacija se razvila do
neporecive nadmoći. Ose su se također razvile, držeći korak. Povećavale su se rastom i brojem dok se
carstvo životinja gušilo u nadolazećoj plimi zelenja. S vremenom su postale glavni neprijatelji
paukolikih penjača. Napadajući u čoporima mogle su paralizirati primitivne živčane centre u golemim
tjelesima i pustiti ih da oteturaju u vlastitu propast. Tigraste ose su također polagale svoja jaja u
tunele izdubene u tijelima svojih neprijatelja; larve su se tamo radosno hranile živim mesom.

34

PRAŠUMA

Ova je opasnost, više nego išta drugo, tisućama godina tjerala penjača sve dublje i dublje u
svemir i u tom naoko negostoljubivom prostoru dosegli su oni svoj puni čudovišni procvat. Jaka
radijacija postala im je potrebom. Prvi astronauti promijenili su lice nebeskoga svoda. Davno nakon
što je čovjek pokupio svoje krpice i vratio se na drveće s kojega je potekao, penjači su osvojili
napuštene puteve koje je čovjek bio izgubio. Dugo. dugo nakon što je i inteligencija izgubila svoju
prevlast nad prirodom penjači su spojili zelenu i srebrnu kuglu nerazmrsivim vezama, prastarim
simbolom nemara i zapuštenosti - paukovom mrežom.

Penjač je spuznuo dolje medu lišće u Vrhovima, naskostriješivši dlake na leđima gdje su zelene i
crne mrlje nudile prirodnu kamuflažu. Na putu dolje pokupio je nekoliko lepršajućih stvorova
zalijepljenih o kabel i mimo ih je sad posrkao. Kad je mljackanje i srkanje prestalo, preživao je u tišini.

Iz drijemeža ga probudi zujanje. Pred primitivnim su mu očima jurile žute i crne pruge: par
tigrastih osa gaje otkrio. Penjač se pokrenu začuđujuće hitro: masivna trupina, sad još skupljena u
gustoj atmosferi, bila je dulja od kilometra i po, pa ipak se kretala lako poput zrnca peluda, uzmičući
po kabelu natrag u sigurnost vakuuma.

Pri povlačenju, kako su noge doticale mrežu, na njih su se kupile spore, kestenove ljuske i sićušni
stvorovi što su se lijepili o kabel. Također se uhvatilo i šest žara, sa šest zamrlih ljudskih bića.

Na visini od nekoliko kilometara penjač je zastao. Oporavivši se od straha ispustio je mjehur

kisika i nježno ga prilijepio o kabel. Stajao je, a pipci su mu drhturili. Zatim se uputio dalje, u duboki
svemir, sve više se nadimajući kako je okolni atmosferski tlak padao.

35

Briun Aliliss
 Brzina mu se povećavala. Prikupivši noge uz tijelo, počeo je ispuštati svježe niti mreže iz mlaznica
na trbuhu, goneći se tako naprijed, golemo povrće bez misli i osjećaja, polako se obrćući oko sebe da
bi temperaturu tijela održao stalnom.

Kupao se u visokoenergetskoj radijaciji, upijao je i baškario se u njoj. Bio je u svome elementu.

Daphe se trgnu iz sna. Otvorila je oči i pogledala oko sebe. ništa ne razumijevajući. Ono što je
vidjela nije imalo nikakva smisla. No znala je daje bila Otišla Gore: ovo je bila nova vrsta egzistencije i
zapravo i nije očekivala da ima smisla.

Pogled iz žare djelomično su joj pokrivali kruti žuti snopovi nečega što je mogla biti dlaka ili
slama. Sve ostalo bilo je neodredeno, okupano zasljepljujućim svjetlom ili pak utonulo u neprozirnu
sjenu. Svjetlo i sjena obrtali su se jedno oko drugog.

Postupno je raspoznala druge predmete. Najupečatljivija je bila veličanstvena zelena polukugla

išarana bijelim i plavim. Nekakvo voće? Prema njoj se vukla užad što se mjesti mično iskrila, mnogo
užadi srebrne i zlatno svjetlucave na suludom svjetlu. U daljini je raspoznala dva penjača kako se brzo
kreću, izgledom slični mumijama. Oči su je boljele od iskričavog blještavila; sve je bilo zbrkano.

Ovo je bilo stanište bogova.

Nije osjećala ništa. Neobična ju je obamrlost prisiljavala da miruje, dapače, nije imala nikakve
želje da se pokrene. U urni je čudno mirisalo i zrak se nekako činio gustim. Sve je bilo kao noćna
mora. Daphe otvori usta. donja joj čeljust ljepljiva i spora: zavrišti. Nije se čulo ništa. Odjednom je
ispuni bol, naročito u slabinama.

Kad je opet zatvorila oči. usta su joj ostala širom otvorena.

36

PRAŠUMA

#* $

Poput velikog dlakavog balona, penjač je plovio dolje, prema Mjesecu.

Teško bi se moglo reći daje išta mislio: on jedva daje bio nešto više od mehanizma, pa ipak.
negdje se u njegovoj dubini javila pomisao da je ugodno putovanje prekratko trajalo, da bi možda
mogli postojati neki drugi smjerovi u kojima bi se moglo jedriti. Konačno, sad je omrznutih tigrastih
osa bilo jednako mnogo na Mjesecu kao na Zemlji i bile su jednako nasrtljive. Možda bi se negdje
moglo naći kakvo mirno mjesto, još jedno od tih polukružnih mjesta pokrivenih zelenilom, negdje
usred tog divnog toplog zračenja...

Možda bi vrijedilo otisnuti se jednom puna trbuha u nekom novom smjeru.„

®®©

Nad Mjesecom je visjelo mnogo penjača i mreže su im se posvuda vukle u neredu. Ovo je bilo
njihovo sretno utočište. Voljeli su ga mnogo više nego Zemlju na kojoj je zrak bio gust, a njihovi udovi
tako teški. Oni su ga prvi otkrili - ako se ne računa onih nekoliko jadnih, sitnih stvorenja koja su nekoć
davno prije njih bila tu. Penjači su bili posljednji carevi svega živog, najveći i najuzvišeniji i uživali su u
dugom lijenom poslijepodnevu svoje nadmoći.

Penjač uspori, ne ispuštajući više kabel iza sebe. Lijeno i nehajno potražio je put kroz mrežu i
zaplutao dolje prema bljedunjavoj vegetaciji na Mjesecu...

Prilike su ovdje bile prilično različite od onih na težem planetu. Ovdje banjani sa svojim brojnim
stablima nikad nisu uspjeli nadvladati; u tankome zraku i slabašnoj gravitaciji narasli su preveliki za
svoju čvrstoću i urušili se od vlastite težine. Umjesto njih rastao je tu čudovišan peršin i celer, i tu

37

Briun Aliliss

se sada spustio penjač. Pišteći od pretrpljena napora otpuhnuo je oblak kisika i opustio se.

Dok mu se tijelo slijegalo dolje medu lišće, ta je velika vreća strugala i češala se o stabljike, a
noge greble po moru lišća. S tih je nogu i tijela sastrugana cijela kiša otpadaka -ljušture kestena,
sjemenke, grude zemlje, orasi i listovi doneseni s daleke Zemlje. Medu otpacima se našlo i šest
kućišta za sjeme biljke žarižare. Skotrljala su se na tlo i umirila se.

Hari se prvi probudio. Stenjući od neočekivana bola u slabinama pokušao je sjesti. Čelom je
pritisnuo o nešto i podsjetio se gdje se nalazi. Uprijevši se nogama i rukama gurnuo je zaklopac na
svome lijesu.

Žara je načas odolijevala, a onda se rasula u komadiće i Haris se skotrljao na tlo. Vakuum je
razorio žarinu žilavost.

Nesposoban da se osovi na noge, Haris je ležao na mjestu kamo je pao. U glavi mu je tutnjalo,
pluća su mu bila puna neugodna vonja. Pohlepno je gutao svježi zrak. Isprva mu se činio rijedak i
hladan, no ipak gaje udisao. zahvalan što ima i takvoga.

Konačno se dovoljno oporavio da se osvrne oko sebe.

Iz obližnje je guštare prema njemu puzalo nekoliko dugačkih žutih vriježa. oprezno mu se
približavajući. U iznenadnom strahu pogledao je oko sebe tražeći pogledom ženu koja će mu priteći u
pomoć. Nije ih bilo. Ukočeno - ruke su mu bile tako ukočene! - izvukao je nož iz pojasa, prevalio se na
jednu stranu i odsjekao vriježe kad su mu se približile na dohvat. Ovo je bio neki slabašni neprijatelj!

Haris uzviknu kad je ugledao svoje tijelo. Nesigurno je poskočio na noge urlajući od gađenja nad
samim sobom. Sav je bio pokriven krastama. Još gore, kad mu je odjeća spala u dronjavim krpama
vidio je da mu je iz ruku, rebara, nogu izrasla masa tkiva slična koži, a kad je podignuo ruke ta se

38

PRAŠUMA

koža istegla poput krila. Bio je upropašten; njegovo je pristalo tijelo bilo unakaženo.

Neki gaje zvuk natjerao da se okrene i sad se sjetio svojih družica. Lily-yo se mučila da se izvuče
iz ostataka žare. Podigla je ruku na pozdrav.
 Na svoj užas Haris ustanovi daje i ona unakažena baš kao i on. Zapravo, u prvi čas ju je jedva
prepoznao - ako je bilo čemu bila slična, bili su to omraženi krilati ljudi. Bacio se na tlo i zaridao. a srce
mu se grčilo od straha i gađenja.

Lily-yo se nije rodila da plače. Ne obazirući se na svoju bolnu nakaznost, teško dišući, krenula je
medu noge penjača. prema njima sasvim indiferentno, da potraži ostala četiri lijesa.

Prvo je pronašla Flor, u žari napola ukopanoj u tlo. Razbila je žaru udarcem kamena i podigla
svoju prijateljicu, jednako gadno unakaženu kao što je i sama bila. Za kratko se vrijeme Flor probudila
i sjela, pohlepno udišući neobičan zrak. a Lily-yo ode da potraži ostale. Čak i u ovom ošamuće-nom
stanju bila je svjesna, i zahvalna, da joj bolni udovi nose tijelo neusporedivo lakše nego na Zemlji.

Daphe je bila mrtva; ležala je u žari ukočena i ljubičasta. Lily-yo je razbila žaru i vikala, no Daphe
se nije pomakla. Odebljali joj je jezik grozno stršao iz usta. Bila je mrtva, Daphe koja je nekoć bila živa,
Daphe koja je nekoć tako lijepo pjevala.

Hy je također bila mrtva, jadna smežurana tijela u lijesu koji je za vrijeme naporna putovanja
između dva svijeta negdje zadobio pukotinu. Kad se lijes raspao pod udarcima kamena, Hy se sasula u
prašinu. Bila je mrtva. Hy koja je rodila muško dijete, Hy uvijek hitrih nogu.

Juriv je našla posljednju. Ona se pomakla u žari dok joj je Lily-yo prilazila i rukom pomela lupine
kestena s prozirne

39

Briun Aliliss

kutije. Minutu je kasnije sjela, promotrila svoje deformirano tijelo sa stoičkim gađenjem i disala
oštar zrak. Jury je bila živa.

Haris je doteturao k ženama. U ruci je nosio svoju dušu.

- Ima nas četvoro živih! - uzviknuo je. - Jesu li nas bogovil primili ili nisu?

- Boli nas; znači da smo živi, - reče Lily-yo. Daphe i Hy su pale u Zeleno.

Haris je ogorčeno zavitlao svoju dušu o tlo i zgazi je nogom.

- Pogledaj, kakvi smo! Bolje da smo mrtvi! - reče.

- Prije nego išta o tome odlučimo, nešto ćemo pojesti, -odvrati Lily-yo.

Bolnim su se kretnjama povukli u grmlje, prisilivši se da opet misle na moguće opasnosti. Flor,
Lily-yo, Jury i Haris pridržavali su jedno drugog. Tabu kao da je nekako izblije-dio iz sjećanja.

40

V.

- Ovdje niti ne raste pravo drveće, - protestirala je Flor dok su se probijali između gorostasnih
celera čije su se kri-jeste njihale visoko iznad njihovih glava.
 - Pazi! - viknu Lily-yo i povuče Flor natrag. Nešto je zazvečalo i škljocnulo poput psa na lancu i
promašilo Florinu nogu tek za koji centimetar. Grabizamka je, promašivši svoj plijen, polako opet
otvarala svoje ralje iskezivši zelene zube. Bila je tek sjena strašnih grabizamki što su se kotile na tlu
zemaljske prašume, slabijih ralja, pokreta mnogo neodlučni-jih. Bez zaklona divovskih banjana.
grabizamke su očito bile van svog prirodnog elementa.

Nešto je od log osjećaja obuzelo i ljude. Oni su. kao i njihovi preci bezbrojnih generacija u
prošlosti, živjeli na visokom drvetu. U šumi je bila sigurnost. Ovdje je bilo drveća, ali samo stabala
gigantskih celera i peršina koji nisu pružali ni pouzdanu čvrstinu ni neograničen prostor širokih grana
pravog velikog drveća.

1 ljudi su tako putovali, nervozni, izgubljeni, bolni, ne znajući ni gdje su niti zašto.

41

Briun Aliliss

Trpjeli su napade skočipuzova i žagotma i odbijali ih, zaobilazili guštare žarne mahovine više i
bujnije nego što su ih na Zemlji ikada vidjeli. Uvjeti koji su jednoj vrsti bilja smetali u razvoju, očito su
išli na ruku drugoj. Spustili su se niz obronak i dospjeli do jezerca u koje se ulijevao potočić. Oko
jezerca su vis jele bobice i plodovi slatka okusa, dobri za jelo.

- Ovo nije tako loše, - reče Haris. - Možda još i možemo preživjeti.

Lily-yo mu se nasmiješi. Bio joj je veliki teret; bio je od svih najljenji; pa ipak ju je radovalo što je
još uvijek s njima. Nakon Što su se okupali u jezercetu opet gaje pažljivo promotrila. I uz sve te
neobične ljuske što su ga sad prekrivale i uz široke nabore kože što su mu visjele sa strane, još uvijek
ga je bilo ugodno gledati; još uvijek je on bio Haris. Ponadala se da i ona još izgleda privlačno.
Ljuskom kestena očetkala je svoju kosu prema natrag; iščupala je tek nekoliko vlasi.

Kad su se okupali, jeli su. Onda je Haris radio, sakupljajući nove noževe u grmu kupine. Nisu bili
tvrdi kao oni na Zemlji, no boljih nije bilo. Zatim su se svi odmarali na suncu.

Slijed života bio im je postupno narušen i živjeli su više po nagonu nego vodeni razumom. Ovako
bez plemena, bez drveća, bez Zemlje, nije više bilo običaja koji bi ih vodili, nije više bilo jasno čemu je
bilo tako, a čemu nije. Zato su

ležali na suncu i odmarali se.

©©©

Ležeći, Liiy-yo se ogledavala oko sebe. Sve je bilo tako neobično da joj je srce podrhtavalo.

Sunce je, doduše, sjalo jarko kao uvijek, ali je nebo bilo tamno plavo poput vandal-bobe. A
polukugla što je sjala na

42

PRAŠUMA
 nebu bila je prošarana zelenim i plavim i bijelim tako da je nije mogla prepoznati kao mjesto gdje
je nekoć živjela. Prema polukugli su se pružale fantomske srebrne linije, dok su bliže njima penjačeve
mreže bljeskale pružajući se svuda po nebu. Po njima su se penjači verali lako poput oblaka, bez
napora, tijela posve opuštenih.

Sve je ovo bilo njihovo carstvo, njihovo djelo. Na svojim prvim putovanjima, pred mnogo tisuća
godina, penjači su doslovce posijali život na ovome svijetu. Na početku su venuli i ugibali na tisuće na
negostoljubivom pijesku, no i ti koji su uginuli dali su svoj obol u kisiku i drugim plinovima, sporama i
sjemenkama. Od tih su sjemenki neke isklijale na njihovim mrtvim ostacima i tokom neizbrojivih
pospanih stoljeća biljke su uspostavile svojevrstan mostobran na Mjesecu.

One su rasle: u početku kržljave i bolesne, ali su rasle. Rasle su biljnom upornošću, izdisale zrak,
širile se i bujale. S vremenom se izlomljena pustoš mjesečeva lica okrenuta Suncu zazelenila. U
kraterima su procvjetali puzavci, a na golim obroncima puzali su peršini. Kako je atmosfera postajala
gušćom, čarolija života je napredovala brže, sve jasnijim ritmom, sve bržim tempom. Mnogo
temeljitije nego što je uspjelo ranijoj dominantnoj vrsti, penjači su kolonizirali Mjesec.

Lily-yo je o svemu tome znala malo, a još manje marila. Okrenula je lice prema nebu. Flor je
dopuzala do Harisa i ležala oslonjena na njega, okružena njegovim rukama, napola pokrivena
zaklonom njegove nove kože, a on ju je milovao po kosi.

Izvan sebe od bijesa, Lily-yo skoči i šutne je u rebra, a onda se baci na nju zubima i noktima, ne bi
li je odvukla u stranu. Jury dotrči da se umiješa.

43

Briun Aliliss

- Ovo nije vrijeme za parenje! - vikala je Lily-yo. - Kako se usuđuješ doticati Harisa?

- Pusti me! Pusti me! - vikala je Flor. - Haris je prvi počeo.

Haris skoči na noge od iznenađenja. Ispružio je ruke, mahnuo njima i odjednom se bez napora
dignuo u zrak.

- Gledajte! - viknuo je uplašeno i oduševljeno. - Gledajte što mogu!

Okružio je jednom oko njihovih glava, nesiguran u zraku a onda izgubio ravnotežu i strmoglavio
se, usta otvorenih od straha. Glavačke je pljusnuo u jezerce.

Tri su zabrinute, zadivljene i zaljubljene žene kao jedna zaronile u jezerce da ga spase.

Dok su se sušili na obali, iz šume se začula nekakva buka. Smjesta su se pribrali. U trenutku se
vratio onaj stari oprez. Isukali su mačeve i okrenuli se, iščekujući, prema guštari.

Mlitavka koja se pojavila nije se ponašala kao njezin zemaljski rod. Umjesto da bude uspravna
kao lutka na opruzi, puzala je po tlu poput gusjenice. Ugledali su njeno iskrivljeno oko kako se
pomalja iz celera, okrenuli se i pobjegli.
 Kad je opasnost već bila daleko za njima, još uvijek su žurili, ni sami ne znajući što traže. Kasnije
su stali, odspavali, nešto pojeli, pa se opet zaputili u beskonačno raslinje, u neprekidan dan, sve dok
nisu dospjeli do mjesta gdje je u prašumi zjapila praznina.

Činilo se kao da pred njima sve prestaje, pa se malo dalje opet nastavlja. Oprezno su prišli da
vide na što su to nabasali. Tlo pod nogama i inače je bilo neravno, no sad je pred njima zjapila u
zemlji široka raspuklina. Na suprotnoj se strani nastavljala vegetacija, ali kako da prijeđu taj ponor?
Četvorka je stajala gdje su paprati prestajale, zabrinuta, gledajući preko,

44

PRAŠUMA

na drugu stranu. Haris iskrivi lice u bolnu grimasu, da pokaže da mu se u glavi rodila
problematična ideja.

- Ono što sam ranije učinio, poletio u zrak... - počeo je nespretno. Ako to sada učinimo, svi mi,
možemo zrakom prijeći na drugu stranu.

- Ne! - odmahne Lily-yo, - Kad se ti digneš u zrak, padneš kao kamen. Past ćeš u Zeleno!

- Sad će biti bolje nego prije. Mislim da sam se izvještio.

- Ne! - ponovi Lily-yo. - Ne smiješ. To nije sigurno.

- Ma, pusti ga neka ide, - reče Flor. - Kaže da se izvještio.

Dvije su se žene okrenule jedna prema drugoj strijeljajući se pogledima, a Haris, iskoristivši
priliku, podigne ruke, zamaše i lako se odigne od tla. Sad se već počeo služiti i nogama. Već je bio
daleko zašao nad raspuklinu, kad je izgubio samopouzdanje.

Zalepršao je dolje u ponor, a Flor i Lily-yo su se pokrenute instiktom bacile u dubinu za njim.
Raširivši ruke, lebdje su oko njega i vikale, dok je Jurv ostala gore i galamila na njih odozgo u
zbunjenom gnjevu.

Donekle povrativši kontrolu Haris je nespretno sletio na izbočinu u stijeni nalik na policu, a žene
sletiše do njega brbljajući i grdeći ga. Priljubljene o stijenu za svaki slučaj, pogledale su u vis. Sa svake
su strane rubovi provalije, obrubljeni papratima, uokvirili uzak purpurni segment neba daleko iznad
njih. Jury se nije vidjela, no njeni su se krici još uvijek mogli čuti, pa i oni sad viknuše njoj, dozivajući
je.

Od izbočine na kojoj su stajali u stijenu je vodio tunel. Svuda po vertikalnom zidu provalije bile su
posijane slične rupe, tako da se zid činio poput spužve. Iz tunela iza njih istrčala su tri krilata čovjeka,
dva muškarca i jedna žena, noseći u rukama užad i koplja.

45

Brun Aldiss

Flor i Lily-yo bile su nagnute nad Harisom. Nisu se stigle ni snaći a već su ih oborili na tlo i svezali
konopcima. Drugi su se krilati ljudi otisnuli u zrak iz drugih rupa i doletjeli da pomognu. Let im je
izgledao sigurniji i skladniji ovdje nego na Zemlji. Možda je neku ulogu igrala činjenica da su ljudi
ovdje lakši?

- Unesite ih! - dovikivali su krilati ljudi jedan drugome. Koščata i bistra lica okupila su se oko
ljudi sa Zemlje; digli su ih i odnjeli u sumrak tunela. U strahu su Lily-yo. Flor i Haris potpuno zaboravili
na Jury koja je još uvijek čučala gore na rubu klisure. Nikada je više nisu vidjeli.

Tunel je lagano vodio nizbrdo, da bi kasnije skrenuo u stranu i spojio se s drugim, vodoravnim i
sasvim ravnim. Ovaj je pak vodio do goleme špilje ravnih zidova i ravna stropa. S jedne je strane
ulazilo sivo danje svjetlo; špilja se nalazila pri samom dnu raspukline.

Tri su zarobljenika dovedena do sredine, oduzeti su im noževi i skinute spone. Dok su se pripijali
jedno uz drugo, nesigurni u budućnost, jedan je krilati čovjek istupio i progovorio: Nećemo vam ništa
učiniti ako nas ne prisilite na to, -rekao je. - Došli ste na penjaču s Teškoga Svijeta i ovdje ste novi. a
kad naučite živjeti na naš način ući ćete u naše društvo.

- Ja sam Lily-yo. - reče Lily-yo ponosno. - Morate me pustiti na slobodu. Nas troje smo ljudi, a vi
ste krilati ljudi.

- Da. vi ste ljudi a mi smo krilati ljudi. No isto smo tako mi ljudi, a vi krilati ljudi, jer smo jednaki.
Sada još ništa ne znate, a više ćete znati, kad sretnete Sužnjeve. Oni će vam reći mnoge stvari.

- Ja sam Lily-yo. Ja znam mnoge stvari.

- Sužnjevi će vam reći mnogo više. - krilati je čovjek bio uporan.

46

PRAŠUMA

- Da ima više stvari, ja bi ih znala; ja sam Lily-yo.

-Ja sam Band Appa Bondi i kažem ti da odeš vidjeti Sužnjeve. Tvoj govor je glup s Teškoga Svijeta,
Lily-yo.

Nekolicina ih je krilatih ljudi mrko gledala, pa ju je Haris gurnuo laktom i promrmljao, - Hajde da
radimo što od nas traže. Nemoj izazivati nevolje.

Mrzovoljno je dozvolila da ih odvedu u drugu prostoriju. Ova je bila djelomično oštećena i u njoj
je smrdjelo. Na drugom je kraju hrpa kamenih krhotina pomiješanih s pepelom pokazivala gdje se
srušio dio stropa, a snop je sunčanih zraka blještao na podu. Blizu tog svjetla nalazili su se Sužnjevi.

- Ne bojte se gledati u njih. Neće vam ništa, - reče Band Appa Bondi i krene naprijed.

Ohrabrenje je dobro došlo, jer Sužnjevi nisu bili privlačan prizor.

Bilo ih je osam u osam velikih žarižara, dovoljno velikih da im budu tijesne ćelije, poredanih u
polukrug. Band Appa Bondi je Lily-yo. Flor i Harisa doveo u središte polukruga, gdje su mogli
promatrati i biti promatrani.
 Bilo je mučno gledati Sužnjeve. Svaki je od njih na neki način bio deformiran. Jedan je bio bez
nogu. Jedan nije imao ni trunke mesa na donjoj čeljusti. Jedan je imao četiri kvrgave patuljaste ruke.
Jedan je imao kratka mesnata krila između ušnih resica i palaca tako da je živio vječno držeći ruke uz
lice. Jednome su ruke bez kosti bespomoćno, mlohavo visjele uz tijelo. Jedan je imao čudovišno velika
krila što su se vukla za njim poput saga. Jedan je skrivao svoje izobličeno tijelo iza paravana vlastita
izmeta, mažući ga po prozirnoj stijenki svoje ćelije. A posljednji je imao i drugu glavu, malu i
smežuranu, što je rasla iz prve glave i svojim malim zloćudnim okom zurila u Lily-yo bez treptaja. On
je, činilo se. bio voda ostalima. Progovorio je koristeći usta prve glave.

47

Briun Aliliss

- Ja sam Voda Sužnjeva. Pozdravljam vas, djeco, i pozivam da upoznate sami sebe. Vi ste s
Teškoga Svijeta; mi smo s Pravoga Svijeta. Pridružujete nam se jer ste sada isti kao mi. Premda su
vam krila i ožiljci novi. dobrodošli ste da nam se pridružite.

- Ja sam Lily-yo. Mi smo tri čovjeka, a vi ste samo krilati ljudi. Nećemo vam se pridružiti.

Sužnjevi zagundaše od dosade, a Vođa opet progovori, -Vi došljaci s Teškoga Svijeta uvijek
pričate isto - Shvatite da se jeste nama pridružili, čim ste postali kao mi. Vi ste krilati ljudi, mi smo
ljudi. Vi znate malo, mi znamo puno.

-Ali mi...

- Ne brbljaj više, gluposti, ženo!

- Mi smo...

- Šuti, ženo i slušaj! - reče Band Appa Bondi.

- Mi znamo puno. - ponovi Vođa Sužnjeva. - Reći ćemo vam neke stvari da vam pomognemo da
razumijete. Svi koji prođu putovanje s Teškoga Svijeta ovamo, promijene se. Neki umni na putu ili pri
dolasku, no većina živi i narastu im krila. Između svjetova postoje jake zrake koje ne možete ni vidjeti
ni osjetiti, a koje mijenjaju naša tijela. Kad dođete ovamo, kad dođete na Pravi. Svijet, postajete pravi
ljudi. Ličinka tigraste ose nije osa dok se ne promijeni. Tako se i ljudi promijene i postanu ono što vi
zovete krilatim ljudima.

- Ja ne znam što to on govori, - rekao je Haris tvrdoglavo i bacio se na tlo, no Lily-yo i Flor su
slušale.

- Na ovaj smo Pravi Svijet, kako ga vi zovete, došli da umremo, - rekla je Lily-yo nesigurno.

Sužanj kojemu na čeljusti nije bilo mesa rekao je, -Ličinka tigraste ose misli daje umrla kad se
promijeni u osu.

- Vi ste još mladi. - rekao je Voda Sužnjeva. - Stupili ste u novi život. Gdje su vaše duše?

48

PRAŠUMA
 Lily-yo i Flor su se zgledale. Bježeći pred mlitavkom odbacile su svoje duše ne obazirući se više na
njih. Haris je svoju zgazio nogama. Nečuveno!

- Eto, vidite. Duše vam više ne trebaju. Vi ste još mladi i još bi mogli imati djece. Neka od te
djece mogla bi se roditi s krilima.

Sužanj s rukama bez kostiju je dodao. - Neka bi se mogla roditi pogrešno, poput nas. Neka bi se
mogla roditi u redu.

- Vi ste previše odvratni da biste smjeli živjeti, - zareža na to Haris. - Zašto vas netko ne ubije?

- Zato jer mi znamo sve stvari, - odvrati Vođa Sužnjeva. Njegova se druga glava probudila i
izjavila prigušenim glasom. - Biti standardnoga oblika nije sve u životu. Također je važno nešto znati.
Mi se ne možemo baš dobro kretati, ali zato možemo misliti. Ovo je pleme na Pravome Svijetu dobro
i ono razumije kako je misliti važno, ma kakvoga oblika bio onaj tko misli. Zato nas pušta da njime
vladamo.

Flor i Lily-yo su nešto promrmljale.

- Hoćeš li time reći da vi jadni Sužnjevi vladate na Pravome Svijetu? - Lily-yoga konačno upita.

- Tako je.

- Pa zašto ste onda sužnjevi?

Krilati čovjek sa sraslim ušima i palčevima, zauvijek u gesti negodovanja, progovori po prvi put,
bogatim prigušenim glasom. - Vladati znači služiti, ženo. Oni koji imaju vlast robuju joj. Samo je
izopćenik slobodan. Zato što smo Sužnjevi, mi imamo vremena razgovarati i misliti i planirati i znati.
Oni koji znaju, upravljaju noževima drugih. Mi smo moć. premda vladamo bez ikakve moći.

- Nitko ti neće nauditi, Lily-yo, - doda Band Appa Bondi. - Živjet ćeš medu nama i uživati u
životu i neće ti se desili ništa nažao.

49

Briun Aliliss

- Ne! - reče Voda Sužnjeva obim ustima. - Prije nego će uživati, Lily-yo i njezina družica Flor. jer
ovo je muško stvorenje očito beskorisno, moraju pomoći našem velikom planu.

- Hoćeš li reći da im moramo kazati za invaziju? - upita Bondi.

- Zašto ne? Flor i Lily-yo, došle ste nam u pravo vrijeme. U vama su sjećanja na Teški Svijet i
divlji život još svježa, a nama su potrebna ta sjećanja. Tražimo od vas da se vratite tamo, kao dio
velikoga plana kojeg smo smislili.

- Natrag? - zagrcne se Flor.

-- Da. Planiramo napasti Teški Svijet i morate nam pomoći vodili naše snage.

50
 VI.

Dugo se poslijepodne vječnosti nastavljalo, ta duga zlatna cesta poslijepodneva koja će jednoga
dalekog dana dovesti do vječne noći. Na njoj je postojalo kretanje, ali kretanje bez događaja... osim
onih malih zanemarivih događaja koji su se bićima što su u njima sudjelovala činili tako značajnim.

Za Lily-yo, Flor i Harisa bilo je mnogo događaja. Glavni je medu njima bio taj da su naučili letjeti.
Bolovi koje su njihova nova krila izazivala uskoro su prestali kad su čudesni novi mišići i tetive ojačali.
Bilo je sve ugodnije uzdići se u zrak pod slabašnom gravitacijom; ovdje nije trebalo onako ručno
mlatarali krilima kao što su krilati ljudi radili kad bi došli na Teški Svijet. Naučili su kako se leti u
čoporu, a zatim kako se lovi u čoporu i s vremenom su bili dovoljno vješti da krenu na izvršenje Plana.

Niz slučajnosti koji je prvi put doveo ljude na ovaj svijet u žarižarama bio je puka sreća, i
pokazivao se sve sretnijim kako su mileniji prolazili. Ljudi su se s vremenom bolje pri-

51

Briun Aliliss

lagodili Pravome Svijetu nego Teškom. Ovdje su lakše preživljavali, bili su moćniji, a sve to dok su
uvjeti na Teškom Svijetu postajali sve nepovoljniji za sve što nije bilo vegetacija.

Lily-yo je brzo shvatila daje život lakši u novim uvjetima. Sjedila je s Florom i tucet drugih jedući
gnječeni davi-sag, prije nego će krenuti na zadatak kojeg su joj Sužnjevi postavili: otići na Teški Svijet.

Bilo joj je teško izreći što osjeća.

- Ovdje smo na sigurnom, - rekla je, pokazujući pejzaž što se prostirao oko njih, pod srebrnom
mrežom penjačeve paučine.

- Osim od tigrastih osa, - složi se Flor.

Odmarali su se na golom vrhuncu gdje je zrak bio rijedak i kamo se divovski puzavci nisu penjali.
Pod njima se pružalo uzavrelo Zelenilo, skoro kao na Zemlji, no ovdje je bilo ograničeno neobičnim
kružnim formacijama stijenja.

- Ovaj svijet je manji, - rekla je Lily-yo, opet pokušavajući da Flori prenese ono što joj se
komešalo po mislima. - Ovdje smo mi veći. Ne moramo se toliko boriti.

- Uskoro ćemo se morati boriti.

- Ali ćemo poslije opet doći ovamo. Ovo je dobro mjesto, nije tako divlje i nema toliko
neprijatelja. Ovdje plemena mogu živjeti s manje straha. Ovo bi se mjesto svidjelo Veggiju i Toy i May
i Grenu i ostalim mališanima.

- Žalili bi za drvećem.

- Još malo pa ni mi više nećemo žaliti za drvećem. Za uzvrat imamo krila. Sve je stvar običaja.
 Ovaj se dokoni razgovor vodio pod nepomičnom sjenom obližnje stijene. Visoko gore, kao
srebrni mjehuri na ljubičastom nebu, penjači su tumarali po svojoj mreži i tek bi se s vremena na
vrijeme spustili među stabla celera duboko

52

PRAŠUMA

dolje na tlu. Dok ih je Lily-yo, obuzeta prizorom, promatrala, razmišljala je o velikome Planu što
su ga Sužnjevi bili smislili i zamišljala ga u seriji živopisnih slika.

Da, Sužnjevi su znali. Mogli su gledati unaprijed, što ona nije mogla. Ona i svi oko nje živjeli su
kao biljke, radeći samo ono što je trenutna situacija zahtijevala. Sužnjevi nisu bili biljke i iz svojih su
ćelija vidjeli više nego oni koji su bili vani.

Sužnjevi su vidjeli daje ono malo ljudi koji su stizali na Pravi Svijet rađalo malo djece. Bili su stari,
a zrake što su izazivale rast krila, umrtvile su sjeme. Također su vidjeli da je ovdje dobro i da bi bilo
još bolje kad bi ljudi bilo više. I da je jedini način da se broj ljudi poveća taj, da se dovede više djece s
Teškoga Svijeta.

Nebrojeno je puta to urađeno. Hrabri su krilati ljudi putovali natrag i krali djecu. I oni krilati ljudi
što su napali Lily-yo i njezinu grupu na usponu prema Vrhovima, bili su jedna takva ekspedicija. Bili su
ukrali Bain da je donesu na Pravi Svijet u žarižarama... no nikad više nije nitko za njih čuo. Mnoge su
opasnosti i nesretne slučajnosti pratile one koji su poduzimali to dugo dvostruko putovanje. Mnogi su
odlazili, rijetki su se vraćali i Sužnjevi su se napokon domislili boljem i odvažnijem planu.

- Evo, dolazi penjač, - reče Band Appa Bondi, prenuvši Lily-yo iz razmišljanja. - Moramo biti
spremni za pokret.

On je hodao pred grupom od dvanaest krilatih ljudi koji su bili izabrani da pokušaju ovaj novi
način. Bio im je vođa. Lily-yo, Flor i Haris bili su mu pomoćnici, a s njim i osmoro drugih, tri muškarca i
pet žena. Samo je jedan između njih, sam Band Appa Bondi, bio donesen na Pravi Svijet još kao
dječak; ostali su dospjeli na isti način kao Lily-yo.

53

Briun Aliliss

Članovi grupe su polako ustali i protegli svoja krila. Došao je čas velike avanture. Ipak. nisu se
mnogo bojali; nisu mogli gledati onako daleko naprijed kao Sužnjevi, osim možda Band Appa Bondi i
Lily-yo. Ona se hrabrila govoreći 'Tome je tako". Zatim su svi raširili ruke i uzletjeli u susret penjaču,

Penjač je upravo završio s jelom.

Bio je uhvatio jednog od svojih najukusnijih neprijatelja, tigrastu osu, u svoju mrežu i sisao je sve
dok od nje nije preostala tek prazna ljuska. Sada se uvukao medu celere drobeći ih svojim golemim
trupom i polako počeo pupati: poslije će možda krenuti van: u veliku crnu prazninu odakle je dolazio
zov topline i zračenja. Rodio se na ovome svijetu, bio je mlad i nikad još nije učinio to putovanje do
drugoga svijeta koje je toliko želio i isto ga se toliko bojao.
 Pupovi su mu izbili svuda po leđima, kratko visjeli, rasprsli se, skotrljaii se na tlo i šmugnuli da se
ukopaju u treset i kompost gdje će moći u miru početi svojih deset tisuća godina rasta.

Premda mlad. penjač je bio bolestan. On to još nije znao, no neprijateljska ga se tigrasta osa bila
dočepala. Nije on to ni osjetio, jer je gorostasna trupina osjete slabo prenosila. Dvanaest je ljudi
dolebdjelo i sletjelo mu na leda, nisko pri dnu zatka, daleko od njegovih očiju. Potonuli su medu
čvrste dlake što su im dopirale do ramena i osvrnuli se oko sebe. Jedan je ražolijet proletio iznad njih i
izgubio se u daljini. Tri su kotrljana šmugnula među dlake i više ih nisu vidjeli: bilo je tiho kao da leže
na pustom brežuljku.

Konačno su se raširili u liniju fronte i krenuli naprijed, sagnutih glava, pretražujući pogledima.
Band Appa Bondi na jednom kraju, a Lily-yo na drugom. Po golemoj je tjelesini bilo ožiljaka i rupa i
neravnina pa napredovati nije bilo lako.

54

PRAŠUMA

Dlake su rasle u šarama raznih nijansi zelenog, žutog i crnog i trupini davale izvrsnu prirodnu
kamuflažu. Na mnogim su mjestima žilave parazitske biljke pustile korijenje i vukle hranu direktno iz
svoga domaćina; većina će ih uginuti kad se penjač uputi u przaninu između svjetova.

Ljudi su užurbano radili. U jednom ih je trenutku sve oborio jedan nagli penjačev pokret. Teren
po kojem su hodali postajao je sve strmiji i njihovo se napredovanje usporavalo.

— Evo! viknu Y Coyin, jedna od žena. Pronašli su što su tražili, što su ih Sužnjevi poslali naći.

Tiskajući se oko Y Colyin isukanih noževa, grupa je gledala u mjesto gdje su dlake bile iščupane u
busenima, ostavivši golu površinu veliku kao polegnut čovjek. Usred čistine vidjela se okrugla krasta.
Lily-yo čučne i opipa je; bila je nevjerojatno tvrda.

Lo Jint je prislonila uho. Tišina.

Zagledaše se.

Nije trebalo nikakva signala pa ga nitko nije ni dao.

Svi su kleknuli kao jedan i turnuli oštrice noževa pod rub kraste. U jednom se času skelarnik
pomaknuo i svi su se bacili potrbuške. Nedaleko od njih naduo se pup, prsnuo i skotrljao se niz
strminu prema dalekom tlu, no dok je trčao po tlu prožderao gaje bocak. Ljudi nastaviše podizati
krastu dok se nije pomakla. Sasvim su je odigli i ukazao se mračan i ljepljiv tunel.

- Ja idem prvi, - reče Band Appa Bondi i spusti se u rupu. Ostali krenu za njim, sve do
dvanaestog koji povuče krastu za sobom, natrag na mjesto, na što se odmah začuju mljack-avi
zvukovi. Krasta je već počela zarastati.

Skutrili su se jedno uz drugo i ostali tako dugo vremena u šupljini koja je skoro neprimjetno
pulsirala. Skutrili su se.
 55

Briun Aliliss

spremnih noževa, krila omotanih oko tijela, a srca su im užurbano lupala.

Ovo je bila neprijateljska teritorija u više značenja te riječi. Penjači su tek pukim slučajem bili
saveznici, ni ne znajući; proždrli bi oni ljude jednako spremno kao i bilo što drugo. No ovaj je tunel bio
djelo onog žutog i crnog razarača, tigraste ose. Jedni od posljednjih preživjelih kukaca, okrutne i
dosjetljive tigraste ose, instinktivno su za svoj plijen odab-rale najveće i najteže pobjedivo živo
stvorenje. Ženka bi sle-lila i probušila tunel u tijelu penjača, s proširenjem na svom kraju, radalištem u
živom tkivu živoga penjača. paraliziranom otrovom iz žalca da se spriječi ponovno zarastanje. Tada bi
snesla jaja i onda izašla. Kad se larve izlegu, na raspolaganju im je svježa, živa hrana.

$$$

Uskoro je Band Appa Bondi dao znak i grupa je krenula naprijed, nespretno se pentrajući niz
tunel, vođena blijedom lumin iscencijom. Zrak je bio težak i nekako zelen u grudima. Vrlo sporo, vrlo
tiho. išli su naprijed, jer se naprijed čulo micanje.

Odjednom je micanje bilo tu. - Pazite! - viknu Band Appa Bondi.

Iz jeziva mraka nešto je jumulo na njih.

Prije nego što su shvatili, tunel se naglo proširio. U rađalištu su se osine Učinke već bite izlegle i u
nepreglednom su broju navalite na uljeze škljocajući u jarosti i u strahu čeljustima širokim poput
raspona ljudskih ruku.

Band Appa Bondi raspori prvoga napadača, no drugi mu gotovo istovremeno odgrize glavu. Pao
je, a njegovi pratioci nagmuše preko njega u mrak. Gurali su se naprijed i izmicali kljucajućim
čeljustima.

56

PRAŠUMA

Larve su iza glave bile mekane i lako ranjive i jedan bi potez mačem bio dovoljan da se raspore i
prosipa im se utroba. Borile su se, ali nisu znale kako da se bore. Ljudi su divlje ubadali, izmicali, pa
opet ubadali i niti jedan više nije poginuo. Leđima uza zid rezali su i probadali, lomili čeljusti i parali
mekane trbuhe. Ubijali su bez mržnje, ali i bez milosti, sve dok nisu stajali do koljena u gustoj kaši.
Ličinke su škljocale raljama, previjale se i ugibale. Zadovoljno roknuvši, Haris zakolje posljednju.

Jedanaest se umornih ljudi povuklo u tunel da pričekaju da se kaša raziđe... a onda da čekaju
dalje, još mnogo mnogo više vremena.

Penjač se pokrenuo medu stablima celera, potaknut nejasnim nagonima što su strujali njegovim
bićem: stvarima koje je uradio, stvarima koje tek mora uraditi. Stvari koje je već uradio bile su
urađene prije; stvari koje mora uraditi tek su stajale pred njim i čekale da ih uradi. Ispuhavši kisik,
podigao se.
 Na početku sporo, uspeo se po kabelu i penjao se prema mreži, gdje je zrak bio rjeđi. Uvijek
prije, uvijek je prije u tom vječnom poslijepodnevu ovdje stao, no ovaj put kao da nije bilo razloga za
to. Zrak više nije značio ništa, a toplina je, ta toplina koja je žarila, vukla i grebla i pozivala sve jače što
se više penjao...

Istisnuo je mlaz kabela iz sapnice. Rastućom brzinom, rastućom odlučnošću, izbacio je svoje
golemo obilno biće van, daleko od mjesta gdje su letjele tigraste ose. Pred njim je, na udaljenosti koju
se nije dalo odrediti, plutao polukrug bijele, plave i zelene svjetlosti; činilo mu se da bi bilo korisno
krenuti prema njemu.

Bilo je to samotno mjesto za mladoga penjača. strašno (divno, sjajno) mračno mjesto, puno
ničega. Vrti se dok letiš

57

Briun Aliliss

i pečeš se dobro sa svih strana... ništa ti ne smeta... osim što duboko u tvojoj sredini mala grupa
ljudi koristi tvoje tijelo kao arku za svoje vlastite potrebe, nosiš ih, ne znajući, natrag na svijet koji je
jednom - tako zaprepašćujuće davno - pripadao njihovoj vrsti.

58

III.

Većim dijelom prašume carevala je tišina.

Činila se teškom poput te duboke mase raslinja što je prekrivala kopno na dnevnoj polovici
planete, tišina građena milijunima godina, tempom sve jačim kako je Sunce žarilo sve više i više
energije u tim prvim činovima svoga propadanja. Nije ona, naravno, značila odsustvo života, njega je
bilo svuda, života u zastrašujućoj količini. Povećano Sunčevo zračenje koje je dovelo do izumiranja
životinjskog carstva, donijelo je trijumf biljnoga života i posvuda su, u tisućama oblika i pojava,
carevale biljke. A raslinje nema glasa.

Nova je grupa, pod vodstvom Toy, išla po nebrojenim granama nimalo ne narušavajući duboku
tišinu. Putovali su visoko među Vrhovima a zelenu su im kožu šarale šare svjetla i sjene. Neprekidno
na oprezu, hitali su krajnjom mogućom potajom. Strah ih je prividno gonio nekom namjerom, no nisu
zapravo imah nikakvoga cilja. Putovanje je pružalo nužan privid sigurnosti, pa su zato putovali.

Zaustavio ih je bijeli jezik.

59

Briun Aliliss

Jezik se postupno spustio postrance od skupine, usko priljubljen o zaklon debla. Tonuo je
bešumno. pružajući se nadolje iz Vrhova odakle je došao na svom dugom putu prema Tlu, vlaknasta
valjkasta stvar slična zmiji, žilava i gola. Promatrali su ga kako se pomiče, kako mu vrh tone iz vida
kroz lišće prema tamnome Tlu prašume, kako se dio kojega se moglo vidjeti odmotava i puže.
 - Sisavica! - rekla je Toy. Premda joj je položaj vode u grupi bio još nesiguran, većina se djece -
zapravo sva osim Grena - okupili oko nje i nervozno skretala pogled na jezik u pokretu.

- Hoće li nam što učiniti? - upita Fay. Njoj je bilo pet, i bila je najmlađa za čitavu godinu.

- Ubit ćemo je, - odvrati Veggy. Bio je muško dijete. Poskakivao je gore-dolje po grani tako da
mu je duša zveke-tala. - Znam kako daje ubijem. Ja ću je ubiti!

- Ja ću je ubiti. - reče Toy, čvrsto braneći svoj položaj vođe. Istupila je naprijed odmatajući
vlaknasto uže oko svoga struka.

Ostali su je ustrašeno promatrali, ne vjerujući još njezinoj vještini. Većinom su bili već skoro
odrasli, širokih ramena, snažnih ruku i dugačkih prstiju tipičnih za svoju vrstu. Trojica - vrlo dobro za
tako malu grupu - bili su muška djeca: bistri Gren, samosvijestan Veggy, tihi Poas. a Gren je bio
najstariji. Sad je istupio naprijed.

- I ja znam kako se lovi sisavica, - rekao je. bacajući poglede na dugačku bijelu cijev koja je još
uvijek silazila u dubinu. - Pridržat ću te za svaku sigurnost, Toy. Potrebna ti je pomoć.

Toy se okrenu prema njemu. Nasmiješila se, jer bio je lijep i jednoga će se dana pariti s njom, no
onda se namrštila jer je ona bila voda.

60

PRAŠUMA

- Gren, ti si sada muškarac. Tabu je dotaći te osim kad je vrijeme udvaranja. Ja ću uloviti pticu,
a onda ćemo svi ići u Vrhove da je ubijemo i pojedemo. Imat ćemo veliku gozbu i proslavit ćemo to da
sam ja sada voda.

Gren i Toy su se gledali u oči, izazivajući jedno drugog. No baš kao što ona još nije sasvim ušla u
ulogu vode, ni on još nije preuzeo - štoviše, oklijevao je da to učini - ulogu buntovnika. Nije se slagao
s njenim zamislima, ali se trudio da to ne pokaže. Zato je sada ustuknuo, vrteći među prstima dušu
što mu je visjela s pojasa, taj svoj drveni lik koji mu je davao samopouzdanje.

- Radi kako hoćeš, - rekao je... no Toy se već bila okrenula od njega.

Sisavica je sjedila na najvišim granama šume. Biljnog porijekla, imala je malo inteligencije i tek
rudimentaran živčani sustav, no što joj je nedostajalo u tom pogledu, nadoknađivala je veličinom i
dugovječnošću. Po obliku slična ogromnoj dvokrilnoj sjemenki platane, nije mogla sklopiti svoja
golema krila. Mogla ih je tek malo pomicati, ali su ih osjetljiva elastična vlakna po cijeloj površini i
ukupan raspon od nekih dvjesta metara ipak činili vladarima zračnih strujanja što su komešala taj
svijet pod staklenikom.

I tako je sisavica čučala na grani i plazila taj nevjerojatan jezik dolje prema hrani u mračnim
dubinama šume, sve dok osjetljive kvržice na njegovu vrhu nisu dosegle Tlo. Oprezno je i sporo
osjetljivi jezik istraživao, spreman da ustukne pred bilo kojim od mnogih opasnosti tih tmurnih
krajeva. Spremo je izbjegao divovske snijeti i lišajeve i pronašao komadić gole zemlje, natopljene
vodom, teške i hranjive. Zaronio je u nj i počeo sisati.
 - Evo ga! - rekla je Toy kad je bila spremna. Osjećala je uzbuđenje drugih iza sebe. - Nitko da
nije pisnuo!

61

Briun Aliliss

Uže je bilo svezano za nož. Sada se nagnula naprijed i obavila slobodan kraj užeta oko bijele
cijevi i svezala ga u mornarski čvor. Zabila je oštricu noža u drvo i tako usidrila uže. Nakon kratkog se
vremena jezik naduo od usisane zemlje koja se kretala gore prema sisavičinom "želucu". Omča se
zategla. Sisavica to još nije znala, no sad je bila zarobljena i nije mogla odletjeti sa grane na kojoj je
čučala.

- Ovo si dobro uradila! - rekla je Poyly diveći se. Tov je ona bila najbliža prijateljica i u svemu joj
je povlađivala.

- Brzo. u Vrhove! - pozove Toy. - Sada ptica nikamo ne može; možemo je ubiti.

Svi su se stali penjati uz najbliže deblo prema sisavici, svi osim Grena. On je znao da postoji lakši
način da se dođe do Vrhova. Zazviždao je iz kutova usta kao što je naučio od starijih, od I,ily-yo i
Harisa.

- Hajde, Gren! - zvao ga je Poas. Kad je Gren odmahnuo glavom, Poas slegnu ramenima i požuri
se penjati uz drvo za ostalima.

Jedan je bumbak poslušao Grenov zov i dolepršao kroz lišće. Krilca su mu se obrtala poput
propelera, a na vrhu svake žbice tog čudnog letećeg kišobrana rasle su neobične sjemenke.

Gren se popeo na bumbaka, čvrsto se pripio o njegovu uspravnu osovinu i zafićukao naredbu.
Tromo joj se poko-rivši, bumbak ga ponese uvis, tako daje među Vrhove stigao netom iza ostalih,
svjež dok su oni bili zadihani od napora.

- To nisi smio uraditi, - Toy će srdito. - Bio si u opasnosti.

- Ništa me nije pojelo, - odvrati joj Gren, no osjetio je žmarce po leđima; znao je da je Toy u
pravu. Penjanje uz drvo bilo je naporno ali sigurno, a lebdenje medu listovima.

62

PRAŠUMA

gdje se svakoga časa moglo pojaviti kakvo grozno stvorenje i odvući žrtvu dolje, medu Zeleno,
bilo je istovremeno i lagodno i strašno opasno. No sad je bio na sigurnom. Uskoro će oni upoznati
njegovu mudrost.

Valjkasti je bijeli jezik sisavice još pulsirao u blizini, a sama je ptica čučala upravo iznad njih i
svojim golemim primitivnim očima zvjerala uokolo vrebajući neprijatelje. Nije imala glave. Obješeno
između krutih raširenih krila visjelo je vrećasto tijelo osuto izbuljenim očima i lukovicama pupova;
među njima je visio tobolac iz kojega se sad pružao jezik. Rasporedivši svoje snage. Toy uputi grupu
da napadne čudovišno stvorenje sa svih strana odjednom.
 - Ubijte je! - vikala je. -- Hajde, skočite! Brzo, djeco!

Skočiše na pticu koja je nezgrapno ležala medu granama, podvriskujući od uzbuđenja na način
koji bi bio razbijesnio Lily-yo.

Sisasivičino se tijelo napinjalo i krila joj lepršala u biljnoj parodiji straha. Osmero ljudi - svi osim
Grena - bacilo se među paperjaste listiće na njezinim leđima i stalo bosti duboko u epikarpu, ne bi li
ozlijedili njezine rudimentarne živce. No lišće je krilo druge opasnosti. Prenuta u drijemežu tigrasta je
osa ispuzala iz niskog raslinja i sukobila se licem u lice s Poasom.

Suočeno s neprijateljem žutih i crnih pruga, velikim poput njega samoga, dijete ustukne cvileći.

Prekasno Veggy pojuri u pomoć svome prijatelju. Poas je pao na leđa, a osa nasrnula na njega.
Uz bljeskanje kružnih oklopnih ploča kukčevo se tijelo izvilo u luk i ukopalo se u Poasov bespomoćni
trbuh. Noge su obuhvatile dječaka i uz užurbano zujanje krila paralizirani je plijen odletio uvis. Veggy
beznadno još baci svoj mač za osom...

Nije bilo vremena da se tuguje nad ovom tragedijom. Pod

63

Briun Aliliss

navalom nečeg što je sisavica osjećala kao bol, ona s naporom pokuša poletjeti. Samo ju je
slabašna omča oko jezika zadržavala, a ona će uskoro popustitit.

Skutren pod trbuhom ptice, Gren je čuo Poasov vrisak i znao je da nešto nije u redu. Vidio je
kako se dlakavo tijelo izvija, čuo je kako krila škripe u svojim ležištima, mahnito mašući ... Po njemu su
se osule grančice, pucale su manje grane, lišće je letilo na sve strane. Grana za koju se grčevito držao
sva se drmala.

Panika ispuni svu Grenovu svijest. Znao je samo da bi sisavica mogla pobjeći, da ona mora što
prije uginuti. Neiskusan, slijepo je stao bosti po jeziku što je mlatarao o deblo drveta u naporima da
se otrgne na slobodu. Opetovano je parao svojim nožem i u živoj se bijeloj cijevi pojavila pukotina.
Zemlja i mulj usisani s Tla, namijenjeni ptičjoj prehrani, prskali su iz pukotine i prekrili Grena
prljavštinom. Ptica se grčevito tresla i rana se sve više širila.

Uz svu paniku. Grenu je bilo jasno što će se dogoditi. Skočio je uvis istegnutih dugih ruku. zgrabio
jednu lukovicu na trbuhu i pripio se uz nju, sav uzdrhtao. Sve je bilo bolje nego ostati sam u
labirintima šume, gdje bi pola života mogao lutati a da ne naiđe na koju drugu grupu ljudi.

Sisavica se borila da se oslobodi. Svojim je naporima povećala pukotinu koju je Gren napravio na
jeziku i vukla sve dok se jezik nije prekinuo. Konačno slobodna, poletjela je u zrak.

U smrtnome strahu, Gren je. hvatajući se za dlake i listove, uspuzao na njezina široka leda na
kojima je čučalo ostalih sedam prestrašenih ljudi. Pridružio im se bez riječi.

Sisavica se uzdigla u zasljepljujuće nebo. Tamo je plamt-jelo Sunce, polako se šireći za dan kad će
postati nova i sagorjeti sebe i svoje planete. A ispod ptice što je treperila poput sjemena platane
kojemu je sličila, bujala je i rasla
 64

PRAŠUMA

beskonačna vegetacija, rasla i rasla nezaustavljivo poput zakipjela mlijeka, u pozdrav gorućem
izvoru svoga života.

- Ubijte pticu! - galamila je Toy dižući se na koljena i mašući mačem. - Brzo je ubijte ili se više
nikada nećemo vratiti u prašumu.

Zelena joj je koža obasjana brončanim sunčevim svjetlom, izgledala prekrasno. Gren zasječe u
pticu samo zbog nje. Veggy i May su radili zajedno, isjecajući u žilavom tkivu prostranu rupu,
odbacujući velike komade u stranu. Kako bi koji komad odletio, zgrabio bi ga neki grabežljivac i prije
nego bi stigao pasti do šume.

Dugo je vremena sisavica letjela kao da se ništa nije dogodilo i ljudi se umoriše prije nje. No ipak,
čak je i njena polusvijest imala granice izdržljivosti; životni su sokovi curili iz mnogih rana, a krila
polako klonula pod širokim zamasima. Počela je tonuti.

- Toy! Toy! Žvih mi sjena, gledaj kamo nas nosi! - vikne Drif. Uprla je prstom naprijed, prema
sjajnoj zamci u koju su padali. Nitko od mladih ljudi nije još vidio more; intuicija, do srži kostiju
duboko poznavanje opasnosti svoga planeta govorilo im je da ih ptica nosi u veliku pogibelj.

U susret im se podigla morska obala - a tu se vodila naj-bjesnija od svih bitaka za opstanak, jer tu
su čudovišta s kopna ratovala protiv čudovišta oceana.

Grčevito se držeći ptičjega lišća. Gren dopuže tamo gdje su ležale Toy i Poyly. Bio je shvatio da
dobar dio krivice za njihov sadašnji nezavidni položaj leži na njemu i čeznuo je da bude od pomoći.

- Možemo pozvati bumbake i s njima odletjeti na sigurno, - predloži. - Oni će nas odnijeti kući.

- To ti je dobra ideja. - reče Poyly hrabreći ga. no Toy je samo gledala, bez ikakva izraza na licu.

65

Briun Aliliss

- Pokušaj dozvati bumbaka, Gren, - rekla je.

Učinio je što su od njega zatražile, iskrivivši lice u zvižduk, no zrak koji je šibao mimo njih odnio je
zvuk u stranu. Bilo kako bilo, letjeli su previsoko za sjemenke fijučička. Gren je mrzovoljno zašutio i
ostalima okrenuo leda da vidi kamo to lete.

- Ja bih se bila i sama tome dosjetila da je ideja išta vrijedila, - Toy se obrati Poyly. Ona je
budala, pomisli Gren. ignoriravši je.

Sisavica je sad nešto sporije gubila visinu: dospjela je u toplu uzlaznu struju i plovila njome.
Slabašni i zakašnjeli pokušaji da se vrati nad kopno uspjeli su je samo usmjeriti paralelno s obalom, pa
su ljudi imali sumnjivu privilegiju da vide što ih dolje očekuje.
 Tamo je u toku bilo visoko organizirano uništavanje, bitka bez generala koja se vodila već
neizbrojive tisuće godina. Ili je, možda, jedna strana imala generala, jer kopno je bilo pokriveno onim
jednim neumornim drvetom koje je raslo i širilo se, prolegnulo se i progutalo sve, od jedne obale do
druge. Neprijatelji su im izginuli od gladi i ono ih je jednostavno nadraslo. Pokorilo je čitav kontinent,
sve do terminatora koji je dijelio Zemljin dan od njezine noći; zamalo je pobijedilo i vrijeme jer su mu
bezbrojna debla omogućila životni vijek čiji se kraj nije mogao naslutiti, no more nije moglo pobijediti.
Na morskoj je obali neizmjerno drvo stalo i ustuknulo.

Na tome je mjestu, tamo među stijenama na pijesku i u obalnim močvarama, bilo posljednje
uporište biljnih vrsta koje je banjan potisnuo s kopna, obala je bila njihov negostoljubivi dom.
Kržljave, izobličene, tvrdoglavo uporne, rasle su kako su mogle, a to mjesto gdje su rasle zvalo se
Ničija Zemlja jer je bilo pod vječnom opsadom neprijatelja s obje strane.

66

PRAŠUMA

Na kopnu je stajala šutljiva sila vječnoga drveta. Na dru goj su strani bile otrovne morske trave i
drugi protivnici koji su ih neprekidno napadali.

A iznad svega toga, indiferentan uzrok čitave te klaonice, sijalo je sunce.

Sada je ranjena ptica padala mnogo brže, već se moglo čuti kako dolje udaraju morske trave.
Skutrili su se jedno uz drugo i bespomoćno čekali da vide što će se dogoditi.

Ptica je sad padala još strmije, i to postrance, u širokom luku nad morem. Rub vode bio je išaran
vegetacijom Što je rasla neometana plimom i osekom. Teškim naporom sisavica skrene prema uskom
stjenovitom poluotoku što je stršao prema pučini.

- Gledaj! Tamo dolje je zamak! - vikne Toy.

Zamak se kočio na poluotoku, visok, vitak i siv, i činilo se da se pijano naginje kad je ptica
zaklepetala krilima prema njemu. Skrenuli su prema dolje: sudarit će se s njim. Očigledno je stvorenje
na izdisaju ugledalo čistinu podno zamka, zaključilo da je to jedino sigurno mjesto u okolici, i uputilo
se tamo. No sad već škripava krila, kao istrošena jedra u oluji, nisu marila kamo ih se usmjerava i
golemo se tijelo rušilo prema tlu. Ničija Zemlja i more grčili su se da ga dočekaju; zamak i poluotok
kao da su drhtali medu njima.

- Drž'te se čvrsto! - zaurla Veggy.

U slijedećem su trenutku udarili o toranj zamka i pole tjeli glavačke naprijed od udarca. Jedno se
krilo rasporilo i prelomilo dok se sisavica grčevito hvatala o visoki potporni zid.

Toy shvati što će slijediti, da sisavica mora pasti i povući ih za sobom. Okretno je poput mačke
skočila u stranu, u udu binu između neravna vrha potpornoga zida i glavne kule zamka, a zatim
pozvala ostale da joj se pridruže.

67

Brinn A Uliss
 Jedan po jedan skočili su na usku platformu gdje ih je Toy pridržala da ne izgube ravnotežu. May
je bila posljednja: stišćući svoju drvenu dušu, skočila je na sigurno.

Bespomoćno je ptica okrenula jedno prugasto oko prema njima. Toy je još dospjela vidjeti kako
joj od posljednjeg snažnog udarca veliko oblo tijelo puca čitavom dužinom i tada se počela rušiti.
Kljasto je krilo spuznulo preko zida zamka, stisak olabavio i konačno je pala.

Nagnuli su se preko grudobrana i promatrali je kako pada.

Tresnula je o neobraslo tlo uz bazu zamka i prevrnula se. Žilavošću karakterističnom za svoju
vrstu, ni blizu još sisavica nije bila mrtva: podigla se na noge i oteturala od sive građevine u pijanom
polukrugu, vukući krilo za sobom i stružući njime po stjenovitom rubu poluotoka, a vrh mu se ogledao
na nepokretnoj površini mora.

Odjednom voda kao da se raspukla i iz nje su izvirale duge kožaste vlati morske trave, cijelom
dužinom obrasle mjehurastim izraslinama. Skoro istoga trenutka stale su šibati sisavičino krilo.

U početku letargićan, tempo bičevanja ubrzo je postao žešći. Sve se veći dio morske površine,
sad već čitavih pola kilometara od obale, prekrio lelujavim algama koje su šibale i udarale po vodi u
idiotskoj mržnji prema svakom životu osim svojemu.

Pod direktnim se udarcima sisavica pokušala izvući što dalje, ali je morska trava, kad se već
jednom bila pokrenula, mogla doseći iznenađujuće daleko i pokušaji da odtetura van dohvata bili su
uzaludni, ma koliko se trudila da izdrži pljusak udaraca.

Neki su se od mjehura, tukući po nesretnom stvorenju svom žestinom, raspuknuli i iz njih je

štrcnula tamna tekućina slična jodu. pjeneći se i šišteći na zraku. Gdje je otrov pao

68

PRAŠUMA

na pticu dizala se zagušljiva smeđa para.

Sisavica nije mogla kriještati da si olakša podražaj bola. Nečim između leta i šepanja požurila je
uz poluotok prema kopnu, skačući u zrak kad je god mogla, u nastojanju da izbjegne morskoj travi. Iz
krila joj se dimilo.

Nije samo jedna vrsta morske trave obrubi la tu jezovitu obalu. Bjesomučno je bubnjanje na
kraju prestalo i mje-hurasta je trava potonula pod valove, autotrofnog organizma na trenutak
iscrpljenog. Na njezino je mjesto iz vode iskočila alga s dugim zubima i stala njima grebati po
poluotoku, nekoliko se komada kože oderalo s ptice u bijegu, ali se zamalo dočepala obale prije nego
što je definitivno uhvaćena.

Zubi su je uspjeli dohvatiti. Sve je više i više trava pružalo svoje tresuće zubate ruke i vuklo
sisavičino krilo i ona se već borila sasvim nemoćno. Izvrnula se nauznak i pljusnula u zapjenjenu vodu,
a čitavo se more odulo raljama da je dočepa.

Osam je prestrašenih ljudi promatralo taj prizor s vrha zamka.

 Nikad se više nećemo vratiti na sigurno, do našega stabla. zajeca Fay koja je bila najmlađa.
Počela je plakati.

Morske su trave zaslužile svoju lovinu, ali je još nisu osvojile, jer su biljke s Ničije Zemlje nanjušile
plijen. Stisnute između prašume i mora neke su od njih već odavno bile odvažno zagazile u vodu,
među njima i mangrovo drvo. Druge, po prirodi naklonjenije parazitizmu, rasle su na svojim
susjedima i pružale velike krute trnjake što su visjeli nad vodom poput pecačkih štapova.

Ove dvije vrste, a ni druge nisu zaostajale za njima, odmah su istakle svoju kandidaturu i
pokušale oteti žrtvu iz zahvata svojih morskih neprijatelja. Ispod morske površine

69

Brinn Aldiss

izbacile su kvrgavo korijenje slično kakvim pretpotopnim hobotnicama, obuhvatile sisavicu i

borba je otpočela.

Odjednom je cijela obala oživjela. Strahovita je kolekcija bičeva i trnja prasnula u akciju. Sve se
luđački treslo i izvijalo, more je prštalo bijelom pjenom koja je povećavala grozu jer je djelomično
pokrivala zbivanja. Leteća stvorenja, kožoperci i ražolijeti. izletjeli su iz šume ne bi li i oni ugrabili
svoju priliku u toj gužvi. U bezumnoj je klaonici sisavica raskomadana i zaboravljena; meso joj nestalo
u pjeni.

Toy ustane s odlukom.

- Moramo ići, - reče. - Sad je čas da krenemo na obalu.

Sedam ju je paničnih lica promatralo kao daje poludjela.

- Umrijet ćemo tamo dolje, - rekla je Poyly.

- Ne, - vatreno će Toy. - Sada nećemo umrijeti. Ove se stvari sad tuku među sobom i biti će
prezaposlene da se i osvrnu na nas. Kasnije će biti prekasno.

No autoritet joj nije bio apsolutan, a grupa nije bila sigurna u sebe. Kad je vidjela da se spremaju
svađati, Toy se razbjesni i prilijepi po šamar Fay i Shree. No glavni su joj protivnici bili Veggy i May.

- Odmah ćemo poginuti. - rekao je Veegy. - Nemamo puta na sigurno. Zar niste vidjeli što se
dogodilo sisavici. a koliko je ona jača od nas!

-Ne možemo ostati ovdje i umrijeti, - Toy će srdito.

- Možemo ostati i čekati da se nešto dogodi, - reče May. - Molim te, daj da ostanemo!

- Ništa se neće dogoditi. - podržavala je Poyly svoju prijateljicu Toy. - osim ružnih stvari.
Moramo se pobrinuti sami za sebe.

- Poginut ćemo, - ponovi Veggy tvrdoglavo.

Toy se u očaju okrene Grenu, najstarijem muškom djetetu. - Što ti kažeš?

 70

PRAŠUMA

Gren je promatrao sve ono uništavanje na obali ukočena lica. Ni sad mu se lice nije opustilo kad
se okrenuo k njoj.

- Ti vodiš grupu, Toy. Oni koji te mogu čuti. moraju te poslušati. Tome. je tako.

Toy ustane.

- Poyly, Veggy. May i vi ostali, slijedite me! Ići ćemo sada, kad ove grozne stvari nemaju
vremena gledali na nas. Moramo natrag u šumu.

Bez oklijevanja je prebacila nogu preko kupolasta vrha potpornog zida i počela puzati niz strmu
stranu. Ostale obuze iznenadna panika da će biti ostavljeni. Slijedili su Toy preko ruba, kližući se i
pentrajući dolje za njom.

Na dnu, patuljci prema sivome tornju zamka, za trenutak su stajali nijemo zbijeni u grupu. Strah
ih je prikovao na mjesto.

Svijet oko njih davao je dojam nerealnosti. Veliko je sunce plamtjelo točno iznad njih i sjene su
im ležale poput neprimjećenog blata ispod nogu. Jednako odsustvo sjene svuda oko njih davalo je
okolišu izgled bez perspektive, nekako mrtav, poput neuspjele slike.

Obalna je bitka i dalje divljala kao u groznici. U ovome je dobu (a u nekom je smislu zapravo
uvijek bilo lako) postojala samo Priroda. Bila je vrhovna vladanca nad svime, a izgledalo je kao da je
sada, na kraju svega, bacila prokletstvo na svoje djelo.

Nadjačavši strah, Toy krene naprijed.

Dok su trčali što dalje od tog zagonetnog zamka, tabani su im bridjeli; kamenje pod nogama bilo
je poprskano smeđim otrovom koji se na vrućini osušio i postao bezopasan.

Uši im je punila buka bitke, pjena ili je smočila, no zaraćene im strane nisu psovećivale pažnju:
toliko su obuzete bile svojim bezumnim sukobom. Sad su morskom

71

Brinn Aldiss

površinom orale povremene eksplozije. Neko je drveće Ničije Zemlje, tisućama godina pod
vječitom opsadom na tom uskom komadiću tla, .gurnulo svoje korijenje duboko u oskudan pijesak i
tamo našlo ne samo hranu, već i način obrane od svojih neprijatelja. Otkrilo je ugljen, izvuklo sumpor,
napipalo kalijev nitrat i u svojim ih čvornovatim deblima obogatilo i pomiješalo. Tako nastali barut
putovao je žilama do plodova nalik orasima na najvišim granama. Sad su te grane bacale svoje
eksplozivno oružje medu vodenu travu i obamrlo se more sad pjenilo pod eksplozijama biljnih bombi.

Plan što ga je Toy bila smislila nije bio dobar; uspio je srećom, a ne zbog dobre ideje. Na jednoj
se polovici poluotoka velika masa trave bacila daleko van vode i pokrila barutno drvo. Samom svojom
težinom povukla je drvo na tlo i oko njega se razvila borba na život i smrt. Sitni su ljudi jedva projurili
mimo i pobjegli u zaklon visoke pire vine.

Tek su tada shvatih da Gren nije s njima.

72

VIII.

Gren je još ležao na zasljepljujućem suncu, šćućuren iza grudobrana na vrhu zamka.

Strah je bio glavni razlog što je zaostao, ali ne i jedini. Osjećao je, kao što je rekao Toy. da je
poslušnost važna, no priroda mu nije dala da bude poslušan. Pogotovo u ovom slučaju, gdje je plan
koji je nudila Toy davao tako malo nade u uspjeh. I on je imao ideju, ali je nije znao izraziti riječima.

- Kako netko uopće može govoriti! - rekao je samome sebi. - Riječi ima tako malo, mora da ih je
nekad bilo više.

Njegova se ideja ticala zamka.

Ostali u grupi nisu bili tako promišljeni kao Gren i čim su se spustili na zamak pažnja im je
odlutala. Grenova ne: on je odmah shvatio da zamak nije živa stijena, da ga je gradila inteligentna
ruka. Samo ga je jedna vrsta mogla sagrditi i ta će vrsta imati siguran put od zamka do obale.

Zato je malo kasnije, nakon što je vidio svoje drugove da trče niz kamenu stazu, pokucao drškom
noža po zidu do sebe.

U prvi čas nitko nije odgovorio na kucanje.

73

Brinn Aldiss

Bez ikakve najave dio se kule iza Grena otvorio. Okrenuo se privučen slabašnim zvukom i našao
se licem u lice s osam termitnika što su izronili iz tame.

Nekad davno nepomirljivi neprijatelji, sada su termitnici i ljudi gledali jedni na druge skoro kao
na rođake, kao da su tisućljeća dramatičnih promjena isplela među njima mrežu razumijevanja. Sada
izgnanici, a ne više vladari Zemlje, ljudi su na insekte gledali kao na sebi ravne.

Termitnici se okupiše oko Grena i stanu ga razgledavati, mičući čeljustima. Stajao je nepokretan
dok su se bijela tijela, velika skoro kao on tiskala oko njega. Osjećao im je miris, opor ali ne i
neugodan.

Kad su se uvjerili daje bezopasan, termitnici odmarširaše prema grudobranu. Gren nije znao vide
li oni u blještavilu sunčeva svjetla, no sigurno su jasno čuli buku borbe na obali.

Gren se za pokus primakne otvoru u kuli. Zapahnuo gaje čudan, hladni miris,

Dva termitnika hitro priđu i zagrade mu prolaz.

- Htio bih dolje. - reče im. - Neću pravili neprilike: pustite me unutra.
 Jedan se od stvorova izgubi niz otvor i ubrzo se vrati s drugim termitnikom. Gren ustukne. Novi
je termitnik na glavi nosio golemu izraslinu.

Bila je gubave smeđe boje, spužvaste površine, sva puna rupa poput saća prašumske pčele.
Prekrivala je termitniku čitavu lubanju i širila mu se oko vrata poput naborana ovratnika. Unatoč
svom jezivom teretu termitnik je očito bio sasvim normalno pokretan. Stupio je naprijed, a ostala su
dvojica koraknula u stranu. Činilo se kao da pažljivo promatra Grena, a zatim se okrenuo.

Grebući po prašini na kamenu tlu, počeo je crtati. Grubo je, ali jasno prepoznatljivo, nacrtao kulu
i jednu dugačku li-

74

PRAŠUMA

niju, pa ih povezao s dvije paralelne crte. Linija je očigledno trebala predstavljati obalu s dvije
paralelne crte poluotoka.

Grena je to potpuno iznenadilo. Nikad još nije čuo za takve umjetničke sposobnosti insekata.
Obišao je crtež, pomno ga razgledajući.

Termitnik je odstupio i činilo se kao da promatra Grena. Očigledno je očekivao da Gren nešto
učini. Gren se sabrao, sagnuo se. i nesigurnom rukom dopunio crtež. Povukao je crtu od vrha kule
dolje kroz njenu sredinu, pa po poluotoku prema obali. Zatim je uperio prstom u sebe.

Teško je bilo reći jesu li ga stvorenja razumjela. Nijemo su se okrenuli i požurili natrag u kulu a
Gren ih je slijedio, zaključivši da mu ništa drugo ne preostaje. Sada mu nisu priječili da ude; očito su
razmjeli njegovu molbu.

Obavio ga je strani, neosunčan miris.

Živci mu se zategnuše poput strune kad su se vrata nad n jim zatvorila. Nakon sunčeva
blještavila, ovdje je sve bilo u neprozirnu mraku.

Silazak niz kulu bio je lak za nekog spretnog poput Grena jer je sličio silasku niz nekakav prirodan
dimnjak, zidova punih izbočina za koje se mogao pridržavati. Lako se spuštao sve niže a
samopouzdanje mu se vraćalo.

Kad su mu se oči privikle na tamu, Gren je primijetio slabašnu luminiscenciju na tijelima

termitika. U kuli ih je bilo mnogo i svi su bili tihi, kretali se bešumno poput prikaza, neki u vis a neki
prema dolje. Nije se moglo dokučiti čime su to uposleni.

Konačno su on i njegovi vodiči dosegli dno zamka i stupili na ravno tlo. Gren ocijeni da su ispod
razine mora. Zrak je bio vlažan i težak.

Sada je još samo termitnik s izraslinom pratio Grena; ostali su se udaljili poput vojnika, ne
osvrćući se. Gren je

75

Brinn Aldiss
 primijetio čudno zeleno svjetlo, poput mješavine sjene i svjetlosti; no isprva mu nije mogao
pronaći izvor. Nije mu bilo lako slijediti vodiča duž neravna hodnika punog užurbanih prolaznika.
Termitnici su bili posvuda, zaposleno hitajući u svim smjerovima, a neki su pred sobom gonili nekakva
malena stvorenja, pojedinačno ili u jatima.

- Ne tako brzo, - vikne Gren. ali mu je vodič žurio dalje ne osvrnuvši se na njegov uzvik.

Zeleno je svjetlo postalo jače i nejasno je, poput magle, sjalo s obje strane tunela. Gren shvati da
se ono filtrira kroz nepravilne ploče liskuna koje je u zid očigledno ugradila dosjetljivost podzemnih
kukaca. Te su ploče bili prozori u more i kroz njih su se mogle vidjeti opasne morske trave.

Marljiva užurbanost ovoga podzemnog prebivališta ispunila gaje čuđenjem. Njegovi se

stanovnici nisu obazirali na njega; nisu se zaustavljali da ga promotre. Samo mu se jedno stvorenje
konačno približilo, očito u vlasništvu termitnika. Imalo je četiri noge, krzno, rep i svijetle žute oči i bilo
je visoko skoro kao Gren. Gledajući u njega, stvorenje reče, Mijau! i pokuša se otrti o njega, dotičući
mu ruku dugačkim brkovima. Gren se strese, izmakne u stranu i požuri dalje.

Dlakava je životinja gledala za njim gotovo tužno, a zatim se okrenula i pošla za termitnicima.
vrstom koja ju je sada štitila i hranila. Nešto kasnije Gren ugleda još nekoliko tih mijaučućih stvorova;
neki su bili zaraženi i skoro prekriveni smeđim gljivastim izraslinama.

Stigli su konačno do mjesta gdje se široki tunel granao u nekoliko užih i termitnik bez oklijevanja
izabere odvojak koji se penjao u vis. u tamu. Tama se iznenada rasprši; Grenov je vodič gurnuo
plosnati kamen koji je zatvarao izlaz iz tunela i ispuzao na danje svjetlo.

Ovo je bilo vrlo ljubazno od tebe. - reče Gren dok je

76

PRAŠUMA

puzao za njim. Trudio se da održi što veći razmak između sebe i smeđe izrasline.

Termitnik je požurio natrag u rupu vukući kamen za sobom, ni jednom se ne osvrnuvši.

9@®

Nitko mu nije morao reći da se nalazi na Ničijoj Zemlji.

Osjećao se miris mrzovoljnog mora, mogao se čuti i zvuk bitke između morskih trava i
kopnenoga bilja, premda je sada buka odzvanjala samo na mahove jer su protivnici gubili snagu.
Osjećalo se da napetost visi u zraku, napetost koje nije bilo u mirnim srednjim slojevima Šume koji su
ljudskoj grupi bili dom. Povrh svega, kroz lišće nad glavom moglo se vidjeti užareno sunce.

Tlo je pod nogama bilo vlažno i gnjecavo, mješavina ilovače i pijeska iz koje je ponegdje probijalo
oštro stijenje. Bila je to neplodna kombinacija i drveće što je tu raslo jasno je pokazivalo da je bolesno
svojim iskrivljenim stablima i oskudnim lišćem. Mnogo se stabala ispreplelo kako bi pružila oslonac
jedno drugome; gdje ni to nije bilo dovoljno, drveće je poleglo po tlu. nakazno iskrivljeno. Mnoge su
vrste tokom dugih stoljeća razvile takve čudesne oblike samoobrane da su se jedva još i mogle
smatrati drvećem.
 Gren zaključi da će biti najbolje da se došulja do mjesta gdje se poluotok spajao s kopnom i tamo
potraži tragove Toy i ostalih. Kad jednom dospije do ruba mora. ne bi mu smjelo biti teško vidjeti
poluotok: tamo će se jasno isticati.

Nije bilo sumnje u kojem pravcu leži more jer.se kroz unakaženo drveće mogao vidjeti kopneni
rub Ničije Zemlje koji je ovdje bio vrlo oštro definiran.

Duž linije koja je označavala kraj plodna tla veliki je ba-njan utvrdio svoju granicu. Stajao je tamo
nesalomljivo.

77

Brinn Aldiss

prekriven ožiljcima bezbrojnih napada traja i kandži. Tu su se stvorovi pod njegovom zaštitom
okupili da mu pomognu odbiti napade prognanih vrsta iz Ničije Zemlje: grabizamke. mlitavke,
šmugovine. davisagovi, i ostali stajali su spremni da zbrišu i najmanje kretanje na granici banjanova
carstva.

Gren je oprezno koračao mimo te strašne barikade.

Napredovao je sporo i svaki ga je zvuk tjerao da poskoči. U jednom se času bacio potrbuške na
tlo da izmakne oblaku dugačkih smrotonosnih igli koje je netko ispalio iz guštare: podignuvši glavu
ugleda kako se kaktus trese i prestrojava svoju obranu. Nikad još nije vidio kaktus. Želudac mu se
zgrčio od pomisli na sve nepoznate opasnosti oko sebe.

Malo kasnije primjeti nešto još čudnije.

Bio je zakoračio kroz drvo čije se deblo savilo u omču i omča se u trenu stisnula oko njega. Za
dlaku je izbjegao da ga zgnječi, ostavivši za sobom tek nešto kože s nogu. Ležao je na tlu duboko
dišući, a nekakva je životinja prošla tako blizu da ga je skoro dotakla.

Bio je to reptil, dugačak i oklopljen, široka opakog osmjeha punog oštrih zubi. Nekad, u
zaboravljene dane kad je čovjek za sve imao ime, zvali su ga aligatorom. Provirio je iskosa svojim
kozjim očima u Grena, a zatim šinugnuo pod panj.

Većina je životinja izumrla još pred mnogo milenija, pok-lekla pred nabujalom vegetacijom koja
je uživala u naklonosti ojačalog sunca. Pa ipak, dok je posljednje staro drveće uzmicalo u močvare i na
rub oceana, neke su životinje uspjele izmaći istrebljenju i samo prateći laj uzmak i sada su životarile u
Ničijoj Zemlji, uživajući u suncu i životu dok je taj život još trajao.

Krećući se opreznije, Gren opet stupi naprijed.

Komešanje uz morsku obalu sad je splasnulo pa je puto-

78

PRAŠUMA

vao u mukloj tišini. Sve je bilo tiho, kao da čeka, kao da je začarano.
 Tlo se počelo stepenasto spuštati prema vodi. Pod nogama je škripao šljunak. Drveće je tu bilo
oskudnije i kao da se stiskalo jedno o drugo, ne bi li lakše izdržalo napade iz mora.

Gren zastane. Srce mu je drhtalo od zabrinutosti i čeznuo je da bude u društvu svoje grupe. Ipak.
nije mu se činilo da je zaostajanje u termitničkom zamku bila tek njegova tvrdoglavost nego da su
ostali glupo postupili što nisu prihvatili da ih on vodi.

Oprezno se osvrnuvši oko sebe, zviznuo je. Nije bilo odgovora. Sva se okolica odjednom još više
umirila, potonula u ukočenu tišinu, kao da su se i one stvari koje nemaju ušiju upinjale da čuju.

Obuzela ga je panika.

- Toy! - zavikao je. - Veggy! Poyly! Gdje ste?

Iz lišća nad njegovom glavom spustio se kavez i prikovao ga uz tlo;

@®®

Kad je Toy dovela svojih šestoro drugova na obalu, bacili su se ničice u visoku travu i pokrili oči
da se oporave od pretrpljena straha. Tijela su im bila prekrivena pjenom od bespoštedne bitke
biljaka.

Konačno su posjedali i porazgovarali o Grenovoj odsutnosti. Bio je muško dijete, dakle

dragocjen: nisu se mogli vratiti po njega, no mogli su pričekati da sam dode. Trebalo je samo pronaći
mjesto gdje će moći čekati u relativnoj sigurnosti.

- Nećemo ga dugo čekati, - rekao je Veggy, - Nije trebao zaostati. Ostavimo ga ovdje i
zaboravimo na njega!

79

Brinn Aldiss

- Trebamo ga za parenje. - odvrati Toy jednostavno.

- Ja ću se pariti s tobom, reče joj Veggy. - Ja sam muško dijete i imam veliko parilo koje ću
ubosti u tebe. Pogledaj, ovoga ne možeš istrošiti! Parit ću se sa svima vama ženama prije nego što
smokve sazriju! Ja sam zreliji od smokava.

U svome je uzbuđenju skočio i zaplesao, hvaleći se svojim tijelom pred ženama, a one nisu
gledale na to bez naklonosti. Sad im je on bio jedino muško dijete;nije li samim time bio poželjan?

May skoči da zapleše s njim. a Veggy pojuri na nju. Spretno mu izmakavši. ona otrči ustranu. a on
za njom. Smijala se, a on je uzvikivao.

- Vratite se! - zaviču Tov i Poyly bijesno.

Ne obazirući se na njih. May i Veggy trkom siđoše s trave na pijesak i šljunak i gotovo istog
trenutka golema ruka sune iz pijeska i zgrabi May za gležanj. Jedva je stigla vrisnuti, a već je druga
ruka izronila, pa još jedna, pripijajući joj se uz tijelo. May padne na lice. grčeći se od užasa i Veggy
divlje skoči u napad, izvlačeći nož. No već su druge ruke izronile iz pijeska i uhvatile i njega.
 Kad je biljni svijet pokorio svu Zemlju, najmanje su to osjetile životinje u moru jer im je
prebivalište bilo manje podložno promjenama. Ipak. s vremenom su promjene u veličini i
rasprostranjenosti algi natjerale mnoge životinje da nadu drugo stanište.

Čudovišne nove morske trave postadoše stručnjaci za lov na rakove, obavijajući ih pohlepnim
nerazmrsivim strukovima dok su pretrčavali po dnu oceana, ili ih čupajući ispod kamenja u ono
ranjivo doba kad mijenjaju ljušture. Za nekoliko milijuna godina rod Ijuskara je izumro.

U međuvremenu su već i hobotnice imale problema s mor-

80

PRAŠUMA

skim travama i tražeći novu hranu, mnoge su napustile ocean i postale stanovnice obale - i tako
su nastale pješčane hobot nice.

Toy i ostale žene potrče da spase Veggija. užasnute pred opasnošću da izgube i posljednje muško
dijete. Pijesak je letio na sve strane dok su se bacale u bitku, no pješčana je hobotnica imala dovoljno
krakova da se pobrine za svih sedam. Ne podižući tijelo iz rupe u koju se bila sakrila sve ih je
obuhvatila svojim rukama i sav napor da se iščupaju bio je uzaludan.

Noževi im nisu mnogo koristili protiv gumenog stiska. Jednoj po jednoj, lica su im se zarila u
uzburkani pijesak, a uzvici prigušili.

No biljni je svijet u ovo doba trijumfirao više svojim brojem nego dosjetljivošću: nadvladao je
jednostavnim imitiranjem onoga što je već davno postojalo - premda u manjim dimenzijama - u
žvotinjskome svijetu. U Ničijoj Zemlji, gdje je borba za opstanak bila najžešća, proces imitacije bio je
najživlji, a vrba je bila za to najbolji primjer: kopirala je navike pješčane hobotnice i tako postala
najmoćniji, nepobjedivi stvor na toj groznoj obali. Ubivrbe su sad živjele zakopane pod pijeskom i
šljunkom i samo im se katkada lišće vidjelo na površini. Korijenje je poprimilo čeličnu savit-Ijivost i
pretvorilo se u krakove.

Ovakvom je jednom čudovištu grupica ljudi sad morala zahvaliti što je preživjela. Pješčana je
hobotnica morala ugušiti svoju žrtvu što je moguće brže. jer je dugotrajna borba privlačila suparnike -
ubivrbe što su joj. imitirajući je. postale najžešći neprijatelji. I u ovom trenutku su se dvije od njih
primicale kroz pijesak, a samo je poneki list nedužna izgleda i trag razrovana pijeska odavao njihovo
prisustvo.

Napale su bez oklijevanja i bez najave.

81

Brinn Aldiss

Korijeni su bili dugi i žilavi i užasno čvrsti. Svaka sa svoje strane, ubivrbe omotaše svoje korijenje
oko krakova pješčane hobotnice. Ova je dobro znala što znači taj smrtonosni zahvat: poznavala je
opscenu snagu svojih protivnica. Popusti vši svoj zahvat oko ljudskih tijela okrenula se u borbu protiv
ubivrba. ne bi li spasila život.
 Izronila je iz pijeska razbacavši ljude na sve strane, zijevajući kljunom, šireći svoje blijede oči u
smrtnome strahu. Iznenadnim trzajem jedna je ubivrba prevrne na leda, no hobotnica se izvrne
natrag, oslobodivši usput sve krakove osim jednog. Srdito je presjekla vlastiti krak jednim divljačkim
ugrizom kljuna, kao da joj je vlastito meso neprijatelj.

Nedaleko je ležalo namršteno more: instinkt je savjetovao da se u slučaju opasnosti baci u

njegove dubine, no u času kad je krenula u panični uzmak, krakasto korijenje, bacakajući se uokolo i
slijepo tražeći svoju žrtvu, napipa svoj cilj. U nemoćnom je bijesu hobotnica uzvitlala zavjesu
razbacana pijeska i šljunka oko sebe. no ubivrbe su je uhvatile - a zajedno su njih dvije mogle izbrojati
bar trideset i pet svojih kvrgavih i žilavih nogu.

Zaboravivši se. ljudi su fascinirano promatrali neravnopravni dvoboj, ali su slijepe mašuće ruke
sunule i prema njima.

- Bjež'te! vrisne Toy dok je pijesak prštao oko nje.

- Uhvatilo je Fay! - jaukne Driff.

Najmanja u grupi nije stigla pobjeći u stranu. Tražeći uporište, jedan od bijelih krakova omotao
joj se oko tijela. Nije stigla ni kriknuti: korijen se dignuo u zrak i brutalno udario njome o deblo
obližnjega stabla, a njezino se beživotno tijelo otkotrljalo u pijesak.

- Tome je tako, - izgovori Poyly drhtavim glasom. -Hajdemo dalje!

82

__PRAŠUMA

Otrčali su u najbližu guštaru. Ležali su tamo dašćući od napora, žaleći za najmlađim članom
grupe, slušajući kako ubi vrbe trgaju pješčanu hobotnicu na komade.

83

IX.

Još dugo nakon što je jeziva buka prestala, šest je članova grupe ležalo ne mičući se. Konačno je
Toy sjela i progovorila.

- Vidjeli ste što se dogodilo; samo zato što mi ne dozvoljavate da vas vodim. Gren se izgubio. I
Fay je sad mrtva. Uskoro ćemo svi biti mrtvi i duše će nam trunuti.

- Moramo izaći iz Ničije Zemlje, - reče Veggy dureći se. - Svemu je kriva ona sisavica. - Bilo mu
je jasno da je on kriv za sukob s pješčanom hobotnicom.

- Nikamo nećemo ići, - otrese se Tov, - dok me ne budete slušali. Zar svi morate umrijeti prije
nego to shvatite? Poslije ovoga ćete raditi kako vam ja kažem. Razumiješ li, Veggy?

-Da.

- May? -Da.
 - A vi, Drif i Shree?

- Da. - rekli su, a Shree doda, - Gladna sam.

84

PRAŠUMA

- Tiho me slijedite, - rekla je Toy i zatakla dušu dublje

za pojas.

Vodila ih je pipajući svaki svoj korak. Sad je već i galama bitke na morskoj obali oslabila. Nekoliko
je stabala odvučeno u vodu, a istovremeno je mnogo morske trave izvučeno iz mora i nju su sada
pobjednička stabla željno dobacivala jedno drugom, izgladnjela na neplodnom zemljištu.

Dok su se ljudi oprezno šuljali naprijed, nešto s mekim krznom šmugnulo je mimo njih na četiri
noge i nestalo prije nego su se mogli snaći.

- Ovo smo mogli pojesti, - rekla je Shree mrzovoljno. -Toy nam je obećala da ćemo jesti
sisavice, a nismo je dobili.

Onaj bjegunac tek što je nestao, a iz tog smjera dopre komešanje, cvilež, mljackanje, a onda
tišina.

- Netko gaje drugi pojeo, - prošapta Toy. - Raširite se pa ćemo ga uloviti. Izvucite noževe!

Razišli su se u razvučeni red i klizili kroz visoku travu, sretni da nešto rade. Ovaj su vid življenja
dobro razumjeli.

Bilo je lako pronaći izvor onog mljackajućeg zvuka: bio je primitivna krletka od tuceta drvenih
sipki zalivenih u tlo. Zatvoren medu šipkama, s njuškom koja je virila na jednoj, a rep na drugoj strani,
ležao je mladi aligator. Pri njušci je ležalo raštrkano nekoliko komadića krzna, ostaci dlakave životinje
koju je grupa pred pet minuta na trenutak vidjela živu.

Aligator je piljio u ljude kad su se pojavili iz visoke trave, a oni u njega.

- Možemo ga ubiti. On se ne može micati, - rekla je May.

- Možemo ga pojesti. - reče Shree, - čak je i moja duša gladna.

Aligatora je zbog njegova oklopa bilo teško ubiti. Odmah

85

Brinn Aldiss

je u početku njegov rep odbacio Drif naglavačke u hrpu šljunka gdje je jako razrezala obraz. Ipak.
boduči ga sa svih strana i oslijepivši ga. konačno su ga toliko iscrpili da je Toy mogla hrabro pružiti
ruku u krletku i prerezati mu vrat.
 Dok se reptil koprcao u smrtnoj agoniji, dogodila se čudna stvar. Šipke kaveza podigle su se uvis
izvukavši vrhove iz zemlje i čitava se naprava stisnula poput šake. Ravni se štap iznad nje svinuo u
spiralnu omču i sve je zajedno nestalo medu zeleno granje.

Uz uzvike čuđenja grupa je zgrabila aligatora i pobjegla. Krivudajući između gusto posađenih
debala uskoro su dospjeli na goli stjenoviti proplanak koji je izgledao kao sigurno utočište, tim više što
je oko njegova ruba rasla trnovita lokalna vrsta fijučička.

Čučnuli su na stijene i počeli svoj nelijepi obrok. Čak se i Drif pridružila, premda joj je lice još
krvarilo tamo gdje se ogrebla o šljunak. No jedva su stigli pokrenuti Čeljusti, kad začuju Grena kako
doziva upomoć negdje u blizini.

- Čekajte ovdje i čuvajte hranu, - zapovijedi Toy. - Poyly i ja ćemo naći Grena i dovesti ga
ovamo.

Bila je to dobra zapovijed; putovati s hranom nikad nije bilo mudro, a putovati sam bilo je
opasno.

Dok su ona i Poyly obilazile fijučičak, Grenov im je ponovljeni uzvik pokazao put. Obišle su grm
žućkastih i ljubičastih kaktusa i ugledale ga kako leži. Bio je prostrt licem dolje pod drvetom pod
kakvim su ubili aligatora, zarobljen u sličnom kavezu.

- O, Grene. - uzviknu Poyly, - Kako si nam nedostajao!

Dok su još trčale prema Grenu, gmizopuz se zanjihao s

grane obližnjega drveta, puzavac s vlažnim crvenim ustima na svom vrhu, svijetlim poput cvijeta,
otrovnim poput cijedikaplje i savio se prema Grenovoj glavi.

86

PRAŠUMA

Poyly je za Grena osjećala nešto duboko. Ne razumišlja-jući, bacila se na puzavca i sudarila se s

njim visoko posko-ćivši da izbjegne nabubrene usne. Trgnuvši nož prerezala je stabljiku što je
pulsirala pod njenim prstima i zatim lako skočila na tlo. Bilo je lako izbjeći ustima sada kad su se
kvrčila na zemlji bespomoćno se cereći i zijevajući.

- Iznad tebe, Poyly! - viknu Tov upozorenje i poleti naprijed. Parazit je, upozoren na opasnost,
razmotao čitav tucet visećih usta koja su se razuzdana i smrtonosna, sad njihala oko Poyline glave,
Toy se našla uz nju i zajedno su stručno sjekle oko sebe. Mlječika je štrcala iz puzavčevih rana sve dok
sva usta nisu ležala do njihovih nogu, nemoćno razjapljena. Biljne reakcije nisu baš najbrža stvar na
svijetu: možda zato što biljka ne osjeća bol.

Zadihane, dvije su djevojke usmjerile pažnju na Grena koji je još uvijek ležao prikovan krletkom.

- Možete li me izvući? - upita ih. gledajući bespomoćno.

- Ja sam voda; naravno da te mogu izvući, - odvrati Toy. Koristeći iskustvo s aligatorom,
primjeri. - Ovaj kavez je dio drveta. Natjerat ćemo ga da se makne i oslobodi te.
 Kleknula je i počela piliti šipku krletke svojim nožem.

Na tlu, gdje je gospodario banjan pokrivši sve svojim slojevima zelenila, glavni je problem ostalih
vrsta bilo razmnožavanje. Biljke kao fijučičak sa svojim neobičnim bum-bacima, ili žarižara koja je
svoje sjeme pretvorila u oružje, riješile su taj problem krajnje dosjetljivo.

Ništa manje dosjetljivi nisu bili načini na koje je flora na Ničijoj Zemlji rješavala svoj naročiti
problem, koji ovdje nije bio razmnožavanje, nego prehrana: odatle korjenita razlika između izgnanika
na plažama i njihovih rođaka na kopnu. Neke su vrste, kao mangrovo drvo, zagazile u more i pecale
ubojitu morsku travu. Hrast je pak. kako su milijuni vrelih

87

Brinn Aldiss

godina slijedili jedan za drugim, neke svoje udove oblikovao u krletke i hvatao njima žive
životinje čiji je izmet zatim gno-jio izgladnjelo korijenje. Kad bi takva životinja i uginula, njeno je
raspadanje također hranilo biljku.

O svemu tome nije Toy znala ništa. Znala je samo da Grenovu krletku mora ukloniti baš kao i onu
koja je držala aligatora i smrknuto je uz Poylinu pomoć sjekla šipke. Redom su rezuckale svih
dvanaest šipki, a hrastu su se možda učinile većima nego što su zaista bile: šipke su odjednom iskočile
iz zemlje i cijela je naprava nestala gore među granje.

Ne mareći za tabu, djevojke zgrabiše Grena i pobjegnu s njime natrag do grupe. Kad su se opet
svi našli na okupu, proždrli su aligatorovo meso ne zaboravljajući da drže stražu. Ne bez hvalisanja.
Gren im je ispričao što je vidio u termitničkom gnijezdu. Slušali su ga s nevjericom.

- Termitnici nemaju dovoljno pameti da urade sve što si nam opisao - rekao je Veggy.

- Svi ste vidjeli kakav su zamak sazidali. Sjedili ste na njemu.

- Termitnici u šumi baš nemaju previše pameti. - rekla je May, podržavajući Veggya kao i
obično.

- Ovo nije šuma, - rekao je Gren. - Ovdje se događaju nove stvari, jezive stvari.

- Samo u tvojoj glavi, - zadirkivala ga je May. - Govoriš nam o tim čudima zato da zaboravimo
kako si pogriješio ne slušajući Toy. Kako mogu postojati prozori što ispod zemlje gledaju van, na
more?

- Ja vam samo pričam što sam vidio, - rekao je Gren. Sad je već bio ljut. - U Ničijoj Zemlji stvari
su drukčije. Tome je tako! Mnogi su termitnici imali na sebi ružne gubaste izrasline kakve još nikad
nisam vidio. Te sam gube. ili su to

88

PRAŠUMA

neke gljive, poslije opet vidio na jednom mjestu. Vrlo ružno izgledaju.
 - Gdje si ih vidio? - upita Shree.

Gren hitne u zrak komad stakla neobična oblika i ponovno ga uhvati, možda zastajući da izazove
napetost, a možda i zato što mu se baš nije priznavao strah od maločas.

- Kad me uhvatilo stablo sklopiklopke, - rekao je, -pogledao sam u vis, medu grane. Tamo sam
među lišćem vidio nešto ružno, ali nisam mogao razabrati što je, sve dok se lišće nije razmaknuto na
vjetru. Onda sam vidio istu onakvu gljivu kakva je rasla na termitnicima, svu sjajnu, kako raste na
drvetu.

- Ovdje previše stvari donosi smrt, - rekla je Toy. -Moramo se vratiti u šumu gdje možemo
živjeti u miru. Ustanite, svi.

- Daj da dovršim ovu kost, - reče Shree.

- Daj da Gren završi priču, - reče Veggy.

- Na noge, svi. Zataknite svoje duše za pojas i učinite kako vam kažem.

Gren je zavukao svoje čudno staklo za pojas i prvi skočio na noge da pokaže kako je voljan
poslušati. Dok su i drugi ustajali, iznad glava im je proletjela tamna sjena; dva su ražolijeta lepršala
boreći se međusobno.

Nad komadom zemljišta zvanim Ničija Zemlja prolazile su mnoge vrste biljoptica, one što su se
hranile iz mora i one što su hranu nalazile na kopnu. Prolazile su ne slijećući jer su dobro znale kakve
sve tamo opasnosti vrebaju. Sjene su im žurile i šarale po izopćenim biljkama bez prestanka. Ražoli-
jeti su bili tako zaokupljeni svojom borbom na smrt da nisu pazili kamo idu. Uz prasak su se prostrli
među granje blizu grupice ljudi.

Ničija Zemlja je istoga trenutka skočila u akciju.

89

Brinn Aldiss

Izgladnjelo bijesno drveće širilo je svoje grane i bičevalo njima, zubati se trnjaci odmotali,
divovske koprive tresle svojim bradatim glavama. Hodajući kaktusi su ispaljivali svoje bodlje,
penjačice su vitlale ljepljivim bolama na neprijatelje, mačkolika stvorenja kakva je Gren vidio u
gnijezdu termitnika verala su se po drveću da se umiješaju u opći napad. Sve što se moglo micati
gibalo se tjerano glađu i u tren oka sva se Ničija Zemlja pretvorila u ratni stroj.

Biljke koje se nisu mogle kretati napele su se da dohvate ostatke. Gustiš fijučička, kraj kojega je
skupina ležala dršćući od straha, tresao je svojim trnjem u iščekivanju. Inače bezopasan, ovdje je
potreba da hrani svoje korijenje nagnala fijučičak u agresivniju ulogu i on se trudio probosti svakog
prolaznika. Stotine drugih biljaka, malih nepokretnih i naoružanih, spremilo se - ne da se bore za
izgubljene ražoli-jete. već da proždru one koji će vraćajući se iz svoje gozbe neoprezno nabasati u
njihovu blizinu.
 Pojavila se gorostasna ubivrba. izdignuvši se na vidjelo i mašući svojim korijenjem-kracima. S
potkresane joj se glave sasuo pijesak i šljunak dok se probijala na površinu. Ubrzo se otimala za
nesretne ražolijete s grabizamkama i sa svim drugim stvorovima čije ju je samo postojanje vrijeđalo.

Sve je bilo kaos. Ražolijeti su bili unaprijed izgubljeni.

- Gledajte, lamo su one gljive! - vikne Gren i pokaže prstom.

Grozne su glj.vie rasle među kratkim zmijolikim granama što su činile glavu ubivrbe. Nije to bio
prvi put da ih je vidio od kako su se srušili ražolijeti; neke su od biljaka što su protutnjale mimo njih
nosile tragove gljiva. Gren zadrhti od prizora, no drugih se on nije toliko dojmio. Smrt je, napokon,
imala mnoge oblike; svi su to znali; tome je bilo tako.

90

PRAŠUMA

Zasule su ih grančice. Ražolijeti su već bili raščerupani i borba se sad vodila među učesnicima
gozbe.

- Preblizu smo opasnosti, - rekla je Poyly, - Hajde da se maknemo.

- To sam i sama htjela zapovijediti. - kruto odvrati Toy.

Poustajali su i krenuli kako je tko mogao. Sad su svi bili

naoružani dugim pritkama kojima su pipali tlo ispred sebe. Sablasna okrutnost ubivrbe usadila
im je u srca krajnji oprez.

Dugo su išli izbjegavajući prepreku za preprekom, često izmičući smrti, no konačno ih je

nadjačao san.

Našli su oboreno šuplje deblo drveta. udarcima potjerali otrovno lisnato stvorenje koje je u
njemu živjelo, uvukli se i zaspali, stisnuti jedno uz drugo s osjećajem sigurnosti. Kad su se probudili,
bili su zarobljenici. Oba kraja šupljega debla bila su začepljena.

Drif. koja se prva probudila i otkrila što se dogodilo, podigla je vrisku koja je odmah nagnala
druge da istraže što se desilo. Nije bilo nikakve sumnje: bili su zatvoreni i osuđeni da se uguše. Zidovi
drveta koji su prije na dodir bili suhi i truli sad su cijedili po njima slatkasti sirup. U stvari, bili su na
najboljem putu da budu probavljeni!

Oboreno deblo nije bilo drugo nego živi trbuh u kojega su se ne sluteći sami uvukli.

Kroz duge milenije trbobrijest je posve napustio ranije pokušaje da traži hranu u
negostoljubivom tlu Ničije Zemlje. Povukavši u sebe svo korijenje poprimio je svoj sadašnji,
horizontalan način življenja. Kamuflirao se u uginuli trupac. a grane i lišće postali su odvojen
simbiotski lisnati stvor -kojeg su ljudi bili otjerali udarcima; stvor koji je sjajno igrao ulogu mamca i
izazivao druga stvorenja da uđu u otvoreni želudac svoga partnera.

Premda je trbobrijest obično mamio biljne žrtve u svoje

 91

Brinn Aldiss

ždrijelo, meso je potpuno zadovoljavalo njegove potrebe. Sedmoro malih ljudi bilo je vrlo
dobrodošlo.

Sedmoro se malih ljudi sad divlje borilo, kližući se u mraku dok su napadali čudnu biljku svojim
noževima. Što god radili bilo je bezuspješno, Sirupasta kiša bila je sve gušća kako je trbobrijestu
rastao apetit.

- Ne vrijedi, - dahtala je Toy. - Odmorimo se malo da razmislimo što ćemo dalje.

Jedno uz drugo sjeli su na pete. Zbunjeni, ustrašeni, omamljeni mrakom, mogli su samo čučati.
Gren se trudio da u mašti zamisli jedan koristan prizor. Koncentrirao se zanemarivši gadni mulj što
mu je curio niz leđa. Pokušavao se sjetiti kako deblo izgleda izvana. Bili su tražili gdje će spavati kad su
naišli na nj. Baš su se bili uspeli uz obronak, obilazeći sumnjivu čistinu gologa pijeska i našli trbobrijest
kako leži na vrhu strmine u niskoj travi. Izvana je bio gladak...

- Ha! - uzviknuo je u mraku.

- Što je? - upita Veggy, - Zašto hačeš? - bio je ljut na sve njih: zar nije on bio muškarac kojega se
čuva od opasnosti i poniženja?

- Svi ćemo se zajedno baciti na jedan zid, - rekao je Gren. - Tako ćemo zakotrljati drvo.

Veggy otpuhne u mraku. - Kako će nam to pomoći ?

- Učini kako je rekao, li crve! - Zaurla Toy divljim glasom i svi skočiše kao ošinuti. Ni ona. kao ni
Veggy, nije mogla zamisliti što to Gren smjera, no morala je zadržati autoritet.

- ... svi gurajte ovaj zid, brzo.

Podigli su se na noge u gnjecavoj masi. dodirujući se da vide jesu li svi okrenuli u istome pravcu.

- Spremni? - upita Toy. - Gurajte! Još! Gurajte! Gurajte!

Noge su im se sklizale u ljepljivom soku, ali su gurali.

Toy je uzvikivala ohrabrenje.

92

PRAŠUMA

Trobrijest se zanjihao.

Sad ih je sve zahvatilo oduševljenje. Gurali su veselo vičući u jedan glas. Trbobrijest se opet
zanjihao, pa još jednom. a onda se zakotrljao.

Odjednom više nije trebalo gurati: kako se Gren nadao, deblo se stalo valjati niz obronak, a u
njemu se sedmoro ljudi kovrtalo preko glave sve većom brzinom.
 Budite spremni da trčite čim uhvatite priliku. - pozvao je Gren. - Ako uhvatite priliku. Drvo bi se
moglo raspuknu-ti na dnu strmine.

Kad se dovaljao do pijeska trbobrijest je usporio kretanje i na ravnom terenu konačno stao.
Njegov partner, ona lisnata prilika koja je hitala za njim niz padinu, sad gaje dostigla. Skočila je na vrh
debla i odlučno utisnula svoje pipke u njegove žljebove debla, no nije imala vremena da se ponosi
svojim uspjehom.

Nešto se micalo pod površinom pijeska.

Pojavio se bijeli krak sličan korijenu, pa još jedan. Slijepo su se zanjihali pa obuhvatili trbobrijest
oko sredine. Dok je lisnati simbiot bezglavo bježao da spasi goli život, ubivrba se izvukla na vidjelo. Još
uvijek zarobljeni u deblu, ljudi su čuli kako trbobrijest stenje.

Budite spremni da iskočite, - šapnu Gren.

Malo je stvari moglo odoljeti stisku ubivrbe, a njezina je sadašnja žrtva bila bez ikakve obrane.
Pod stiskom tih krakova snažnih poput čeličnih ticala deblo je puklo zvukom zdrobljenih rebara.
Beznadno stisnuto s više strana smrvilo se poput suha kruha.

Kad je oko njih zasjalo danje svjetlo, ljudi iskočiše da pobjegnu. Samo Drif nije mogla iskočiti,
ostala je zarobljena u urušenom dijelu debla. Bjesno je plakala, borila se ali se nije mogla osloboditi.

93

Briun Alcliss

Toy i Poyly se zagledaše pa potrčaše u pomoć.

_ Vratite se, budale jedne! - vikao je Gren. - Uhvatit će i vas!

Ne obazirući se, trčale su natrag prema Drif preko gologa pijeska. Gren je panično jurnuo za
njima.

- Bježite! - vikao je.

Tri metra od njih uzdizalo se veliko ubivrbino tijelo. Na njenom se tjemenu ljeskala gljiva, mračan
naboran smrčak koji su i ranije vidjeli. Bilo gaje jezivo gledati: Grenu nije bilo jasno kako se drugi
usuđuju ostati. Vukao je Toy, udarajući je i vrišteći na nju neka bježi i spasi svoju dušu.

No Toy se nije obazirala. Tik uz grozne bijele korjene ona i Poyly su se naprezale da izvuku Drif na
sigumo. Njoj je noga zapela medu skrhane komade debla, ali se konačno jedan komad pomaknuo i
noga se oslobodila. Podignuvši Drif, Poyly i Toy zagrabiše prema visokoj travi gdje su ostali čučali i
čekali ih. Gren je jurnuo za njima.

Dugo su vremena ležali zadihani. Bili su prekriveni ljepljivom masom i blatom i jedva ih se moglo
prepoznati.

Toy je prva ustala. Okrenula se prema Grenu i rekla glasom ledenim od bijesa, - Gren.
protjerujem te iz grupe. Od sada ćeš bili prognanik.
 Gren skoči na noge sa suzama u očima, osjećajući njihove poglede na sebi. Protjerivanje je bila
najstrašnija kazna koju se nekome moglo izreći. Rijetko se kada koristila i protiv žena; da se protjera
muškarac bilo je nečuveno.

- Ne možeš to učiniti! — zajaukao je. - Zašto bi to učinila? Nemaš nikakva razloga.

- Udario si me, - odgovori Toy. - Ja sam tvoj vođa, a ti si me udario. Htio si me spriječiti da
spasim Drif: ti bi je bio pustio da umre. 1 inače sve radiš na svoju ruku. Ako te ne mogu voditi, moraš
otići.

94

PRAŠUMA

Ostali, svi osim Drif, ustali su otvorenih usta i uplašeni.

-To su laži, ti lažeš!

- Ne, istina je! - Onda je popustila i okrenula se prema ostalim licima što su je ustrašeno
promatrala. - Zar nije istina?

Drif se, držeći se za ranjenu nogu, živo složila da jest. Shree, njezina prijateljica, odmah je
potvrdila. Veggy i May su samo klimnuli bez riječi; osjećali su krivnju jer nisu pomagali da se Drif spasi
i sad su to nadoknađivali povlađujući Toy. Jedina se, neočekivano, usprotivila njezina najdraža
preijateljica, Poyly.

- Nije važno je li to istina ili nije. - izjavila je. - Da nije bilo Grena sad bismo svi bili mrtvi u
trbobrijestu. On nas je sve spasio i moramo mu biti zahvalni.

- Ne, spasila nas je ubivrba, - usprotivi se Toy.

- Ali da nije bilo Grena...

- Ne miješaj se, Poyly. I sama si vidjela kako me udario: on mora otići. Ja kažem da mora biti
prognanik.

Dvije su se žene srdito gledale, ruku na noževima, crvenih lica.

- On je naš muškarac! Ne možemo ga otjerati! - reče Poyly - Govoriš koješta, Toy.

Još je Veggy tu, ili si to zaboravila?

- Veggy je tek muško dijete: i sama to znaš!

Veggy srdito skoči na noge.

- Ja sam dovoljno star da ti to učinim, Poyly, ti debela babo, - vikao je skakutajući uokolo i
pokazujući se, - Gledaj što imam, vrijedi koliko i Grenovo!

Lako su ga ušutkale i nastavile se svađati, a ostali se pridružiše. Tek kad je Gren briznuo u srditi
plač, ušut-jeli su.
 - Svi ste vi budale, - vikao je između jecaja. - Ja znam

95

Briun Alcliss

kako da iziđemo iz Ničije Zemlje, a vi ne znate. Kako ćete izići bez mene?

- Sve mi možemo bez tebe. - rekla je Toy. no ipak dodavši, - Kakav plan imaš?

Gren se gorko nasmijao.

- Lijep si mi ti voda. Toy! Ti čak nemaš pojma gdje se nalazimo. Ti čak ne shvaćaš da smo na
rubu Ničije Zemlje. Gledaj, odavde se vidi šuma!

Dramatično je upro ispruženim prstom.

96

X.

U svom žurnom bijegu iz trbobrijesta jedva da su obratili pažnju na svoju novu okolinu. Nije bilo
sumnje da Gren ima pravo; kao što je rekao, stajali su na rubu Ničije Zemlje.

Pred njima je kvrgavo i kržljavo drveće raslo stisnuto jedno uz drugo, kao da zbija svoje redove.
Bilo je tu bodlji kavog drveća-vojnika, gloga, bambusa, kao i visoke trave dovoljno oštrih ivica da
odrube čovječju ruku, a sve je bilo isprepleteno savršenom barikadom od kupinovih vriježa. U tu je
guštaru bilo nemoguće prodrijeti; bilo bi samoubojstvo čak i pokušati. Svaka je biljka stajala kao
stražar. a šuma kao vojska nasuprot zajedničkom neprijatelju.

Ni taj zajednički neprijatelj nije predstavljao utješan pri zor. Veliki se banjan. prodirući toliko
daleko koliko mu je dozvoljavala potreba za hranom, uzdizao visok i cm nad izopćenike Ničije Zemlje.
Vanjske su grane nosile abnormalno gustu krunu od lišća; pružale su se što su dalje mogle iznad
neprijatelja, poput vala spremnog da se slomi, zakriva-jući sunce. Banjanu su pomagali stvorovi
nastanjeni u njegovim šumskim hodnicima, grabizamke, mlitavke. bobo-

97

Briun Alcliss

željci, smrtonosne cijedikaplje, i ostali. Oni su patrolirali granicom moćnoga drveta kao vječni psi
čuvari.

Prašuma, u teoriji tako poželjna za ljude, prikazivala je samo kandže.

Gren je promatrao njihova lica dok su gledali laj dvostruki zid neprijateljske vegetacije. Ništa se
nije micalo; nezamjetni povjetarac što se prikradao s mora jedva da bi pokrenuo i jedan oklopljeni
list; jedino se njihova utroba stiskala od užasa.

- Vidite M sad? - upita Gren. - Ostavite me ovdje! Pustite da gledam kako šetate kroz ovu
barikadu! Baš bih volio to vidjeti.
 Sad je preuzeo inicijativu i bio je opijen njome.

Oni su gledali njega, pa barikadu, pa opet njega.

- Ni ti ne znaš kako da prodemo kroz ovo, - Veggy će tjeskobno.

Gren se podrugljivo cerio. - Ja znam kako.

- Zar misliš da će ti termitnici pomoći ? - upita Poyly.

-Ne.

- Pa što onda ?

Gledao je u njih. izazivajući ih. Onda se okrene k Toy.

- Pokazat ću vam put ako me budete slijedili. Toy nema pameti. Ja imam pamet. Ja neću biti
prognanik. Ja ću vas voditi umjesto Tov. Priznajte me za vodu pa ću vas izvesti na sigurno.

- Fuj, muško dijete, - reče Toy, - Ti previše pričaš. Čitavo se vrijeme hvališeš. - No i drugi su
mrmljali oko nje.

- Žene su vode. a ne muškarci. - rekla je Shree sa sumnjom u glasu.

- Toy je loš voda. - usprotivi se Gren.

- Ne, nije, - reče Drif. - Ona je hrabrija od tebe.

Ostali su gunđali svoje slaganje s njom. čak i Poyly. Vjera

98

PRAŠUMA

u Tov nije im bila bezgranična, no Grenu su još manje vjerovali. Poyly mu je prišla i tiho rekla. - Ti
znaš zakon i kako je to s ljudima. Oni će te izopćiti ako im ne kažeš dobar put u sigurnost.

- A ako im kažem? - Agresivnost mu je utihnula; Poyly je bila ugodna za gledanje.

- Onda možeš ostati s nama kao što je i pravo, ali ne možeš očekivati da ćeš voditi umjesto Toy.
To nije pravo.

- Ja ću reci što je pravo a što nije.

- Ni to nije pravo.

Namrštio se na nju.

- Ti si prava osoba. Poyly. Nemoj se samnom svađati.

- Ne bih te željela vidjeti prognana. Ja sam na tvojoj strani.

 - Onda gledaj! - Gren se okrenuo prema njima. Iz pojasa je izvukao komadić stakla neobična
oblika što ga je prije pokazivao. Sad ga je držao na otvorenom dlanu.

- Ovo sam našao dok sam bio zarobljenik stabla sklopi-klopke, - rekao im je. - To se zove mica
ili staklo. Možda je došla iz mora. Možda je to ono što termitnici koriste za svoje prozore u more.

Toy je posegnula da pogleda staklo, ali je on povukao ruku.

- Drži ga na suncu pa će ono ispod sebe načiniti malo sunce. Kad sam bio u kavezu opekao sam
njime ruku. Mogao sam spaliti put van iz zamke da vi niste došli. Isto tako možemo spaliti svoj put iz
Ničije Zemlje. Zapalit ćemo trijeske i travu, plamen će narasti, a ovaj povjetarac će ga potjerati prema
prašumi. Ništa ne voli vatru; tamo gdje je bila vatra mi možemo ići bez opasnosti i doći natrag u
prašumu.

Svi su se zagledali.

99

Briun Alcliss

- Gren je vrlo mudar. - rekla je Poyly. - Njegova nas zamisao može spasiti.

- Neće uspjesti. - rekla je Toy tvrdoglavo.

Neočekivanom jarošću Gren hitnu grubu leću na nju.

- Ti glupačo! Glava ti je puna žaba. Tebe bi trebalo izopćiti! Tebe bi trebalo protjerati!

Ona uhvati leću i povuče se za korak.

- Gren, ti si mahnit! Ne znaš što govoriš. Odlazi, prije nego te ubijem!

Gren se divlje okrenu prema Veggiju.

- Vidio si kako postupa sa mnom! Ne može ona biti našim vodom. Nas dvojica moramo otići, ili
mora ona.

- Toy meni nije ništa uradila, - mrzovoljno će Veggy, gledajući da izbjegne svađu. - Ja neću biti
prognanik.

Toy je nanjušila raspoloženje i odmah ga iskoristila. - U grupi ne smije biti svađe ili će grupa
umrijeti. Tome je tako. Gren ili ja moramo otići, a vi morate odlučiti tko će to biti. Glasajte odmah, pa
neka svatko kaže koga bi trebalo protjerati, mene ili Grena.

- To nije pravo! - viknu Poyly, a onda nastupi neugodna tišina. Nitko nije progovorio.

- Gren mora ići. - prošapta Drif.

Gren je izvukao nož; Veggv odmah skoči i izvuče svoj. May je iza njega učinila isto i ubrzo su svi
stajali naoružani protiv Grena. Samo se Poyly nije pomakla.

Grenovo se lice izdužilo od gorčine.

 - Vrati mi moje staklo, - rekao je ispruživši ruku prema Toy.

- To je naše, - odvrati Toy. - Mi možemo načiniti malo sunce i bez tvoje pomoći. Idi prije nego
te ubijemo.

Promotrio je njihova lica po posljednji put, okrenuo se na peti i tiho otišao.

100

PRAŠUMA

Bio je slijep od poraza. Pred njim nije bilo nikakve budućnosti. Bili sam u prašumi bilo je opasno;
ovdje je bilo dvostruko toliko. Kad bi mu uspjelo da se vrati u srednje slojeve prašume možda bi
mogao naći kakvo drugo ljudsko pleme, no plemena su bila rijetka i bojažljiva; čak ako bi ga koje i
prihvatilo, pomisao da se mora prilagođavati strancima nije mu se sviđala.

Ničija Zemlja nije baš bilo najbolje mjesto da se po njemu hoda slijep od poraza. U pel minuta
otkako je bio izopćen pao je žrtvom neprijateljskoj biljci.

Tlo ispod njegovih nogu je neravno silazilo prema malom koritu po kojem više nije tekla voda. Tu
i tamo su ležale kamene gromade više od Grena. a tlo je pokrivao šljunak i krupan pijesak. Ovdje je
raslo malo bilja, osim trave oštre poput britve.

Dok je Gren besciljno lutao naprijed, nešto mu je palo na glavu, nešto lagano i bezbolno.

Nekoliko je puta Gren vidio i brinuo nad tamnom gljivom sličnoj mozgu koja se lijepila na druga
stvorenja. Ta je diskomicetna biljka bila mutirana gljiva smrčak. a tokom vjekova naučila je nove
načine da se prehrani i razmnožava.

Neko je vrijeme Gren stajao savršeno mirno, lagano drhteći pod tim dodirom. Jednom je napola
podignite ruku i onda pustio da mu opet padne. Glava mu je bila hladna, skoro obamrla.

Konačno je sjeo uz najbližu kamenu gromadu, kičme čvrsto pritisnute o nju, buljeći u pravcu iz
kojega je došao. Bio je u dubokom hladu, na vlažnome mjestu; na rub pre-sahla korita padala je
blještava sunčana zraka iza koje je pozadina od lišća izgledala kao naslikana u nemarnim nijansama
zelenog i bijelog. Gren je gledao ravnodušno, trudeći se da pronađe smisao u prizoru.

101

Briun Alcliss

Nejasno je znao da će sve to biti tu i poslije njegove smrti, da će zbog njegove smrti biti i nešto
bogatije kad tkivo bude apsorbirano u druge stvorove: jer izgledalo je nemoguće da će Ići Gore na
način priznat od njegovih predaka: nije mu palo na pamet da potraži svoju dušu. Život je kratak i
konačno, što je to on? Ništa!

-Ti si čovjek. - rekao mu je nekakav glas. Bila je to samo sjena glasa, neizgovoreni glas. glas koji
nije imao nikakve veze s glasnim žicama. Poput prašnjave harfe, činilo se kao da odzvanja u nekom
izgubljenom potkrovlju njegove glave.
 U ovom svom stanju Gren nije osjetio nikakvo iznenađenje. Leda su mu bila oslonjena o kamen:
sjena oko njega nije pokrivala samo njega: njegovo je tijelo bilo od uobičajenog materijala: zašto ne bi
postojali bezglasni glasovi u skladu s njegovim mislima ?

- Ti me zoveš smrčak. Ja te neću napustiti, ja ti mogu pomoći.

Nekakva mu je nejasna sumnja govorila da smrčak nikada nije koristio riječi, tako da su mu sporo
dolazile.

- Meni pomoć treba, - rekao je. - ja sam prognanik.

- Vidim! Spojio sam se s tobom da ti pomognem. Uvijek ću biti s tobom.

Gren se nije osjećao sposobnim da razmišlja, no ipak je uspio upitati. - Kako ćeš mi pomoći?

- Kao što sam pomogao i drugim bićima, - rekao je smrčak. - Kad se jednom spojim s njima ja ih
nikad ne napustim. Mnoge stvari nemaju mozga: ja sam mozak, ja prikupljam misli. Ja i druge moje
vrste služimo kao mozak, tako da bića s kojima se spojimo postaju lukavija i sposobnija od ostalih.

Hoću li i ja biti lukaviji od ostalih ljudi? - upitao je Gren. Sunčano se svjetlo na vrhu presahlog
korita nije mica-

102

PRAŠUMA

lo; sve mu je u glavi bilo pomiješano; bilo je kao da razgovara s bogovima.

- Još nikada nismo ulovili čovjeka. - rekao je glas, birajući riječi brže nego prije. - Mi živimo
samo na rubovima Ničije Zemlje, a vi samo u prašumi. Ti si odličan nalaz. Učinit ću te moćnim; ići ćeš
svagdje, noseći me sa sobom.

Ne dajući odgovora, Gren se odmarao oslonjen o hladni kamen. Sva je energija bila iscijeđena iz
njega i bio je zadovoljan što ništa ne radi dok vrijeme prolazi. Konačno je glas opet zazvonio u
njegovoj glavi.

- Ja znam mnogo o ljudima. Strašno je mnogo vremena proteklo na ovome svijetu i drugim
svjetovima u svemiru! Jednom, u dalekoj, dalekoj davnini, prije nego je sunce poslalo ovako vruće,
ivoja je dvonožna vrsta vladala ovim svijetom. Bili ste velika bića, pet puta viši nego što ste sada.
Smanjili ste se da se prilagodite novim uvjetima, da preživite na bilo koji način koji vam pođe za
rukom. Moji su preci onda bili mali, no promjene se stalno zbivaju; vrlo sporo, lako da se ne
primijećuju. Sada ste vi mala stvorenja u grmlju, a ja sam jak i sposoban da te konzumiram.

Nakon što je slušao i mislio, Gren upita; Kako možeš sve to znali, gljivo, kad još nikad nisi sreo
čovjeka?

Istražio sam građu tvojega uma. Mnoga su tvoja sjećanja nasljedstvo daleke prošlosti, tako
duboko zakopana i tako zapletena da ti ne možeš do njih. Ali ja mogu i kroz njih ja čitam povijest
tvoje vrste. Vidim da moja vrsta može poslati jednako velikom kao što je bila tvoja...
 - Onda ću i ja biti velik?

- Vjerojatno bi moralo biti tako...

Odjednom Grena zaokupi val snenosti. San je bio kao bezdan, ali pun čudnih riba, snova koje
poslije nije mogao uhvatiti za šugave repove.

103

Briun Aldi»

Naglo se probudio. Nešto se kraj njega pomaklo.

Na rubu jarka, tamo gdje je sunce neprestano sjalo, stajala je Poyly.

- Gren, milo moje! rekla mu je kad se otkrio, pomaknuvši se. - Ostavila sam druge da budem s
tobom, da li budem par.

Mozak mu je bio bistar i oštar poput izvorske vode. Sad su mu mnoge stvari bile jasne, a ranije su
bile skrivene. Skočio je na noge.

Poyly je gledala dolje na njega, u sjeni. S užasom je vidjela tamnu gljivu kako raste na njemu,
onakva kakve su vidjeli na sklopiklopci i na ubivrbama. Stršala je iz njegove kose, poput hrpta se
spuštala niz njegov zatiljak i stajala raširena kao čipka preko ramena, na pola puta do ključne kosti.
Površina joj se mračno presijavala u složenim uzorcima.

- Gren! Gljiva! - viknula je užasnuta, povlačeći se natrag.

- Svuda je po tebi!

Brzo se uspeo i uhvatio je za ruku.

- Sve je u redu. Poyly, nema razloga za uzbunu. Ova se gljiva zove smrčak. Neće nam nauditi, a
može nam pomoći.

Poyly nije ništa odgovorila. Ona je razumjela prašumu i Ničiju Zemlju. Stvari su se lamo brinule
same za sebe, a ne za druge. Nejasno je nagađala da je pravi smrčkov cilj da se hrani na drugima i
razmnožava što je više moguće: da bi mogao biti dovoljno mudar da svoga domaćina zato ubija što je
sporije moguće.

- Gljiva je zla. Gren, - rekla je. - Kako može biti išta drugo osim zla?

Gren se spusti na koljena i povuče je dolje k sebi, hrabreći je pritom mrmljanjem. Gladio ju je po
kestenjastoj kosi.

- Smrčak nas može naučiti mnogim stvarima. - reče joj.

- Možemo biti toliko mnogo bolji nego što smo sada! Mi

104

PRAŠI'MA
 smo jadna stvorenja: sigurno nema ničeg lošeg u tome da budemo bolji?

- Kako će nas gljiva učiniti boljima?

Smrčak progovori u Grenovoj glavi.

Ona neće umrijeti. Dvije glave su bolje od jedne. Vaše će se oči otvoriti; biti ćete... slični
bogovima!

Skoro od riječi do riječi Gren je ponovio Poyly što je smrčak rekao.

Možda ti znaš što je najbolje, Gren, - rekla je oklijevajući. - Ti si uvijek bio mudar.

- 1 li možeš biti mudra. - šapnuo je.

Nerado je legla među njegove ruke ugnijezdivši se uz njega.

Komad gljive je otpao s Grenova vrata na njeno čelo. Uzvrpoljila se, na trenutak je izgledalo kao
da će se pobuniti a onda je zatvorila oči. Kad ih je opet otvorila bile su vrlo bistre. Poput nove Eve,
privukla je Grena k sebi. Ljubili su se na vrućem suncu pustivši da im duše padnu dok su otpuštali
svoje pojaseve.

Na kraju su ustali, smiješeći se jedno drugom.

Gren je spustio pogled na tlo uz noge.

- Duše su nam pale, - rekao je.

Ona je odmakne nehajno. - Neka. samo nam smetaju. Više ih ne trebamo.

Poljubili su se i protegli i počeli misliti na druge stvari, već potpuno navikli na gljivaste krune oko
svojih glava.

- Ne moramo brinuti za Toy i ostale, - rekla je Poyly. -Ostavili su nam put natrag u šumu.
Gledaj!

Povela gaje oko visokog stabla. Stup dima je lagano lutao prema kopnu tamo gdje je plamen
otvorio put natrag prema banjanu. S rukom u ruci hodali su zajedno prema izlazu iz Ničije Zemlje,
njihova pogibljenog Raja.

105

XIV.

Sitni tihi stvorovi bez uma jurili su oko puta, javljajući se iz zelenila koje ga je okruživalo i natrag
u njemu nestajući.

Dvije ljuske od voća kretale su se putem. Ispod njih, dva para očiju virila su sumnjičavo na tihe
stvorove. I same su trčkarale na ovu stranu i onu. kao i ti stvorovi, vrebajući kakvu moguću opasnost.

Put je bio vertikalan. Zabrinute oči nisu mu mogle vidjeti ni kraja ni početka. Povremeno su se od
njega odvajale vodoravne grane, no bile su zanemarene u polaganom ali upornom napredovanju.
Površina puta bila je gruba i pružala je odlična uporišta prstima ruku i nogu, koje su provirivale iz
sočnih ljusaka. Osim toga, bila je valjkasta, jer radilo se o jednom od stabala moćnoga banjana.

Ljuske su se kretale od njegova srednjeg pojasa prema tlu duboko dolje, a kako je pokrov lišća
nad njima sve više priječio prodor svjetla, činilo se kao da se u nekoj zelenoj magli kreću prema
tunelu mraka.

Napokon je, uz malo oklijevanja, vodeća ljuska zastala i onda skrenula na stranu, prema jednoj
od vodoravnih grana.

109

Briun Alcliss

slijedeći jedva vidljiv trag, a druga skrene za njom. Zajedno su sjele, uspravivši se, napola
naslonjene jedna na drugu, leđima uz dotadašnji uspravan put.

- Bojim se silaska na Tlo, - reče Poyly ispod svoje ljuske.

- Moramo ići tamo kamo nas gljiva vodi, - Gren će strpljivo, objašnjavajući ono što je već
objašnjavao. - Ona je mudrija od nas. Sad kad smo na tragu neke druge grupe bilo bi glupo da je ne
poslušamo. Kako da živimo sami u prašumi?

Znao je da je gljiva na njoj glavi umiruje sličnim argumentima, no ona se, još otkad su pred
nekoliko spavanja napustili Ničiju Zemlju, ponašala nelagodno. Izgon iz grupe, kojeg je sama
odabrala, bio je za nju veći teret nego što je očekivala.

- Trebali smo se više truditi da pronađemo trag Toy i naših ostalih prijatelja, - rekla je. - Da smo
čekali da se vatra ugasi, možda bi ih bili pronašli.

- Morah smo otići jer si se ti bojala da ne izgorimo, - reče Gren. - Osim toga, znaš da nas Toy ne
bi primila natrag u grupu. Ona nije imala milosti ni razumi jevanja čak ni za tebe koja si bila njena
prijateljica.

Na to je Poyly samo promrmljala nešto i tišina je zavladala među njima. Zatim ona opet počne.

- Moramo li ići dalje? - zapita tankim slabašnim glasom uhvativši Grena za ruku.

Oboje su čekali uplašenom strpljivošću onaj drugi glas za kojeg su znali da će im odgovoriti.

- Da, Poyly i Gren, ići ćete dalje jer vam ja to savjetujem, a ja sam jača od vas. - Glas im je već
bio dobro poznat, glas proizveden bez usana kojeg su čuli bez ušiju, glas što se rađao i umirao u
njihovim glavama poput klauna na opruzi vječito zatvorena u njegovoj kutiji, zvonio je poput
prašnjave harfe.

110

PRAŠUMA
 - Dovela sam vas ovamo bez opasnosti, - nastavi gljiva, - i isto ću vas tako sigurno odvesti dalje.
Naučila sam vas da nosite ove ljuske od voća kao kamuflažu i već ste u njima prešli priličan put a da
vam se ništa nije desilo. Pređite još malo i čekaju vas sjajne stvari.

- Treba nam odmor, - reče Gren.

- Odmorite se i onda nastavljamo put. Pronašli smo tragove nekog plemena ljudi; nije sad
vrijeme za strahovanje. Moramo ih pronaći.

Poslušavši glas, oba ljudska stvorenja legnu da se odmore. Nespretne ljuske, izrezane sa dva
sočna prašumska ploda s grubo probušenim rupama za ruke i noge, sprečavale su ih da se potpuno
opruže, pa su ležali savinuti, s udovima ispruženim uvis. kao da ih je težina svog tog lisnatog pokrova
nad njima pritisnula i na smrt smoždila.

Poput dekoncentrirajućeg šuma u pozadini, gljivine misli tekle su negdje izvan njihova nadzora.
U ovo doba bilja većina je biljaka postigla veličinu, ostajući bez mozga, no gljiva smrčak specijalizirala
se za inteligenciju - oštru i ograničenu inteligenciju džungle. Da bi pomogla vlastitom širenju mogla je
postati parazit na kojoj drugoj vrsti života, dodajući svoju moć dedukcije pokretljivosti svojega
domaćina. Ovaj primjerak što se bio razdvojio da preuzme i Poyly i Grena bio je izložen neprekidnom
čuđenju, otkrivši u njihovom živčanom centru nešto što niti jedan drugi stvor nije imao - sjećanje,
koje je uključivalo i mutna sjećanja či-tave njihove vrste što su bila skrivena čak i od svojih vlasnika.

lako gljiva nije znala za izreku, "U kraljevstvu slijepih jednooki je kralj", ipak se nalazila u
jednakom položaju moći. Oblici života velike džungle pod staklenikom provodili su svoje dane u
bjesomučnom bijegu, progonu, ili miru, prije nego što bi pali u Zeleno i doprinjeli stvaranju

111

Briun Alcliss

komposta za slijedeću generaciju. Za njih nije bilo ni prošlosti niti budućnosti: bih su kao likovi
vezeni na tapiseriji. bez dubine. Smrčak je. crpeći ljudske umove, bio drukčiji. Imao je perspektivu.

Bio je to prvi stvor u milijardi godina koji je mogao gledati unatrag niz duge avenije vremena,
prizore koji su zastrašivali, izazivali vrtoglavicu, pa čak i gotovo stišali harfinske kadence gljivina glasa.

- Kako nas gljiva može zaštitili od strašnih stvari na Tlu? - upita Poyly nakon nekog vremena. -
Kako nas može zaštititi od mlitavke ili cijedikaplje?

- Ona zna razne stvari, - Gren će jednostavno. - Navela nas je da nosimo ove kože od voća da se
sakrijemo od neprijatelja i one su nas spasile. A kad nađemo ovo drugo pleme bil ćemo još sigurniji.

- Moja ljuska me žulja po bedrima, - Poyly će, sa ženskim darom za nevažne stvari koji milijuni
godina nisu uspjeli izbrisati.

Dok je tako ležala, osjeti ruku svoga pratioca kako je dira po bedru i nježno ga masira, no pogled
joj je i dalje lutao po krošnjama iznad njihovih glava, vrebajući na opasnost.

Neki biljni stvor šaren poput papigice doleprša odozgo i smjesti se na granu tik iznad njih; skoro
istoga trena gro-zometka padne iz svog skrovišta, tresnuvši ravno na malu biljopticu, a antipatični
sokovi prsnuše uokolo. Zatim je slomljena ptica nestala, odvučena u lišće, a samo je mrlja zelenog
soka označavala mjesto događaja.

- Grozometka! Trebali bismo krenuti. - reče Poyly, -prije nego se sruši i na nas.

I smrčak je vidio taj sukob, čak ga pratio s odobravanjem, jer biljopticama je malo koji zalogaj
prijao bolje od ukusna smrčka.

112

PRAŠUMA

- Krenut ćemo, ljudi, ako ste spremni, - rekao je. Jedan razlog za pokret bio mu je jednako dobar
kao i svaki drugi; kao parazitu odmor mu nije bio potreban. Ljudima se nije dalo napustiti svoj
privremeni komfor, čak ni zato da izbjegnu grozometke, pa ih je morao malo potjerati. Za sada je bio
prilično pažljiv s njima, ne želeći izazvati sukob, trebajući njihovu suradnju na putu do cilja. Taj je cilj
još bio pomalo nejasan, ali blještavo samodopadan: vidio je sebe kako se množi i množi i množi, sve
dok čitava Zemlja ne bude gljivom prekrivena, sve dok njezine vijuge ne osvoje brda i ne ispune
doline. No to se nije moglo ostvariti bez ljudi koji će biti sredstvo do cilja i sad mu je, proračunato i
bez žurbe, potrebno bilo da što više ljudi podvrgne svojoj vlasti. Zato je potjerao ljude; zato su Poyly i
Gren poslušali.

Glavama prema dolje uzverali su se natrag na deblo koje im je tvorilo put, držeći se njegove
zaobljene površine, te nastavili svoje napredovanje. I drugi su se stvorovi služili istim putem, neki
bezopasni poput krzmolistova što su tvorili svoje beskonačne lisnate karavane od dubine džungle do
njenih rubova, a drugi daleko od bezopasnih, zubiju i kandži krvlju zazelenjenih. No jedna je vrsta
ostavila za sobom sitne znakove svojeg silaska niz deblo; ubod ovdje, po koja mrlja tamo,
izvježbanom su oku govorili da su ljudi negdje u blizini. To je bio trag kojeg su Gren i Poyly slijedili.

Veliko je stablo kao i stanovnici njegove hladovine živjelo svoj život u tišini, a i Gren i Poyly su
slijedili taj primjer. Kad bi trag što su ga slijedili skrenuo na pokrajnju granu, skrenuli bi i oni, bez
diskusije. Nastavili su tako, horizontalno i vertikalno, sve dok Poyly nije opazila neko kretanje. Ljudski
se oblik na čas pojavio da bi odmah nestao medu lišćem, skočivši u sigurnost busena dlakonetke na
grani pred njima; tek tajnovit pokret i zatim tišina. Nisu vidjeli više od

113

Briun Alcliss

trenutna prikazanja golog ramena i utisaka opreznog lica pod valom kose, no na Poyly je to
djelovalo kao strujni udar.

- Pobjeći će ako je ne uhvatimo. - rekla je Grenu. - Daj da je ja ulovim, a ti pazi za slučaj da nije
sama.

- Pusti me da ja idem.

- Ne, ja ću. Kad vidiš da sam spremna da je zaskočim, ti napravi buku da joj odvratiš pažnju.
 Zbacivši voćnu ljusku sa sebe, kliznula je naprijed potrbuške, spustivši se pod granu sve dok nije
visila pod njom, držeći se rukama i nogama. Tako se pomicala duž grane, a gljiva joj u strahu od tako
izložena položaja ude u um i naglo ' ga razbistri. Osjeti joj postanu neobično izoštreni, vid jasniji, koža
svjesna svakog dodira.

- Priđi joj straga i zarobi je. Nemoj je ubiti; ona će nas odvesti do ostatka svog plemena, -
zazvoni joj glas u glavi.

- Tiho! Čut će nas, - dahnu Poyly.

- Samo me ti i Gren možete čuti; vi ste moje kraljevstvo.

Poyly otpuže sve do druge strane dlakonetkina busena

prije nego se vratila na gornju stranu grane, ni listom ne zašuštavši. Polako je klizila naprijed.

Preko mekih slatkih pupova dlakonetke ugledala je glavu svoje lovine. Lijepa mlada žena oprezno
je gledala uokolo tamnim sjajnim očima natkriljenim dlanom i krunom od kose.

- Zbog vaših voćnih ljusaka nije shvatila da ste ljudi, pa se zato sakrila od vas, - reče joj smrčak.

Glupost, pomisli Pyly. Prepoznala ih ta djevojka ili ne, uvijek će se sakriti pred strancima. Gljiva
joj uhvati misao i shvati gdje je pogriješila u razmišljanju: i pored svega što je do tada bila o ljudima
naučila još uvijek joj je i sam pojam ljudskoga bića bio stran. Taktično se udalji iz Poylina uma i ostavi
je da se sama na svoj način nosi s nepoznatim.

114

PRAŠUMA

Poyly se primakne korak bliže, pa još jedan korak, sasvim pognuta. Spuštene je glave čekala da
Gren da dogovoreni signal.

Na drugoj strani dlakonetkina busena Gren zašušti s grančicom. Strana djevojka pogleda u
smjeru buke, obliznuvši usne, a Poyly je zaskoči s leda prije nego je stigla izvuči nož iz pojasa. Hrvale
su se medu mekim vlatima dlakonetke; tudinka hvatajući Poylino grlo, a Poyly je za uzvrat uzgrizavši u
rame. Gren uleti u gužvu, zgrabi tudinku oko vrata i povuče je unatrag, tako da mu je njezina kosa
šafranove boje prekrila lice. Djevojka se divlje odupirala, no bila je u njihovim rukama i ubrzo je
vezana ležala na grani, gledajući ih.

- Dobro ste to učinili! Sada će nas ona odvesti... -otpočne smrčak.

- Tišina! - zareži Gren. a gljiva ga odmah posluša.

Nešto se vrlo brzo kretalo u slojevima zelenila iznad njih.

Gren je poznavao prašumu, znao kako zvukovi borbe privlače grabljivce. Jedva da je tu jednu
riječ izrekao, a jedan se bocak u spirali obrušio na njih niz najbliže deblo, no Gren je bio spreman.
 Mačje tu bio beskoristan, pa je štapom postrance tresnuo bocaka tako da se ovaj zavrtio oko
svoje osi. Odmah se svojim pružnim repom uspio ukotviti, spreman da ponovi napad, ali ga je iz
zelenila nad njima u brišućem letu pokupio jedan ražolijet.

Poyly i Gren ležali su potrbuške, prilijepljeni uz granu kraj svoje zarobljenice, čekajući da ih
strašna tišina prašume ponovno prekrije poput plime, da opet budu na sigurnom.

115

XII.

Zarobljena je tuđinka bila gotovo nijema, tek napućivši usnice i odmahujući glavom na Poylyna
pitanja. Jedino su iz nje uspjeli izvući da se zove Yattmur. Očito se plašila njihovih zlokobnih ovratnika
i vlažno sjajnih izraslina na njihovim glavama.

- Gljivo, ona se toliko boji da ne može govoriti, -reče Gren, dirnut ljepotom djevojke što je
vezana sje dila do njihovih nogu. - Ne sviđa joj se tvoj izgled. Da je ostavimo ovdje i odemo? Naći
ćemo valjda kakve druge ljude.

- Udari je, pa će možda progovoriti, - zazvoni nečujan smrčkov glas.

- To će je još više prestrašiti.

- Možda joj malo razmrda jezik. Pljusni je po licu, po tom obrazu koji ti se, izgleda, toliko
dopada.

- Makar mi ona ne čini ništa opasno?

- Smiješni stvore, zašto nikad ne upotrijebiš sav svoj mozak odjednom? Ona sve nas dovodi u
opasnost jer nas zadržava.

116

PRAŠUMA

- Ha, valjda si u pravu; na to nisam mislio. Misli su ti, gljivo, duboke, to ti moram priznati.

- Onda učini kako sam ti rekao. Udari je.

Gren digne ruku, oklijevajući, a smrčak naglo potegnu mišiće i ruka poleti. Grubo je udarila preko
Yattmurina obraza, tako da joj se glava zabacila unatrag. Poyly se lecne, upitno ga pogledavši.

- Ti prljavi stvore, moje će te pleme ubiti! - plane Yattmur, pokazavši im zube.

Sa sjajem u očima Gren ponovo podigne ruku.

- Hoćeš li još jedan udarac - Reci nam gdje živiš.

Djevojka se beskorisno otimala.

- Ja sam samo pastirica. Ako ste od moje vrste onda krivo činite kad mi činite zlo. Što sam vam
učinila? Samo sam sakupljala voće.
 - Trebaju nam odgovori na pitanja. Ako odgovoriš ništa ti se neće desiti. - Ruka se opet uzdigla,
a ovaj put ona popusti.

- Ja sam pastirica; čuvam hopsavce. Nije moj posao da se borim ili da odgovaram na pitanja.
Odvest ću vas do mog plemena ako želite.

- Gdje je to tvoje pleme?

- Živimo na Rubu Crnih Usta. To je nedaleko odavde. Mi smo miroljubivi i ne skačemo s neba
na druge ljude.

- Rub Crnih Usta? Hoćeš li nas odvesti tamo?

- Želite li nam zlo?

- Mi nikome ne želimo zlo. Osim toga, vidiš da nas je samo dvoje; zašto se bojiš?

Yattmur načini zlovoljno lice. kao da sumnja u njegove riječi.

- Morate me osloboditi. Neću da me moji ljudi vide vezanih ruku. Neću vam pobjeći.

117

Briun Alcliss

- Dobit ćeš moj mač kroz slabine ako pokušaš, - odvrati Gren.

- Aha, učiš! - smrčak će s odobravanjem.

Poyly oslobodi Yattmur njezinih veza i ova odmah popravi kosu, protrlja zaglavke na rukama i
stane se penjati medu Ušće, a Gren i Poyly krenu u stopu za njom. Nisu više ništa govorili, no u
Poylynu su srcu ojačale sumnje, naročito kad je vidjela da prestaje beskonačna jednoličnost
banjanove prašume.

SUjedeći Yattmur spuštaU su se niz stablo. Velika gomila izlomljena kamenja obrasla na vrhu
žarnom mahovinom i šmugovinom pojavila se isturena kraj njihova puta, a ubrzo za njom i druga.
Iako su silaziU, postajalo je sve svijetUje, što je značilo da je banjan ovdje mnogo niži od svoje
prosječne visine. Grane su se izvijale i tanjile, a povremeno bi zrake svjetla poput koplja probola
putnike. Vrhovi su se ovdje skoro sretali sa Tlom; što bi to moglo značiti?

Poyly prošapta to pitanje u sebi, a smrčak odgovori, -Prašuma mora negdje stati. Dolazimo do
izlomljena tla gdje ona ne može rasti. Nemoj se plašiti.

- Sigurno dolazimo do Ruba Crnih Usta. Bojim se već i zvuka tog imena, gljivo; hajde da se
vratimo prije nego nas snađe nešto smrtonosno.

- Nemamo se kamo vratiti, Poyly. Mi smo lutalice; jedino možemo nastavljati svoj put. Nemoj
se plašili jer ću ti ja pomagati. Ja te nikad neću napustiti.
 Sada su grane već bile pretanke da bi ih nosile. Dugim skokom Yattmur se baci na masivnu
stijenu što se probijala kroz granje, a Poyly i Gren skoče za njom. Ležali su na stijeni i upitno gledali
jedno u drugo. Yattmur digne ruku.

- Slušajte! Dolaze hopsavci! - uzvikne, a kroz prašumu

118

PRAŠUMA

se začuje zvuk poput jeke kiše. - To su životinje koje moje pleme lovi.

Pod njihovim stjenovitim otokom prostiralo se Tlo. Nije to bila smrdljiva blatna močvara truljenja
i smrti na koju su Grena i Poyly tako često upozoravani u njihovom nekadašnjem plemenu. Ovdje je
tlo bilo izlomljeno i puno rupa i ličilo je na smrznuto valovito more, ali obojeno crvenom i crnom
bojom. Malo je biljaka tu raslo, a umjesto njih kao daje samo tlo živjelo nekim svojim zamrznutim
životom. Njegove rupe, udubine i ispupčenja kao da su se pretvarala u izmučene očne duplje,
pupkove i iscerena usta.

- Stijene imaju zla lica, - prošapta Poyly.

- Tiho! Dolaze ovamo, - reče Yattmur.

Horda neobičnih stvorenja probila se iz prašume i prelila se preko izlomljena tla, krećući se
neobičnim koracima. Bili su to stvorovi vlaknaste grade, biljke koje su tokom bezbrojnih milenija
naučile grubo kopirati zečeve. Trk im je bio spor i nespretan u usporedbi sa životinjama koje su
naslijedile. U pokretu su im vlaknaste tetive oštro škljocale, a teturale su s jedne na drugu stranu
poput kamila. Svaki je hopsavac imao glavu čitavu sačinjenu od velikih lopatastih usta i enormnih
ušiju, a tijelo je bilo bezoblično, posuto neuredno obojenim mrljama. Prednje su noge bile malene i
nespretne, kao patrljci, a stražnji, mnogo duži par, uspijevao je utjeloviti bar nešto od elegancije
životinjske noge.

Malo je od toga, međutim, dopiralo do Grena i Poyly. Njima su hopsavci jednostavno bili jedna
nova, strana vrsta stvorova s neobjašnjivo čudnim nogama. Za Yattmur su oni predstavljali opet nešto
drugo.

Još prije nego su se pojavili ona je skinula s pojasa neku uzicu s utezima i pažljivo je namještala u
rukama. Čim je horda doštropotala i doškljocala do podnožja stijene na kojoj

119

Briun Alcliss

su stajali, ona je vješto baci prema životinjama. U letu se uzica razmotala u neku vrst
jednostavne mreže, s utezima na ključnim mjestima, pala na jureće hopsavce i zaplela se o tri od njih
tako da su se spotaknuli i pali. Yattmur odmah skoči, sjuri niz stijenu i zaskoči hopsavce prije nego su
se uspjeh uspraviti. Za čas su bili vezani uz konopac, a ostatak se stada odvojio, otrčao dalje i izgubio.
Pokorno su tamo stajali, slika i prilika biljnoga poraza.
 Yattmur izazivački pogleda Grena i Poyly, kao da joj je laknulo, sad kad im je pokazala svoju
vještinu, no Poyly, ignorirajući je, pokaže na čistinu i pripije se uz svog pratioca.

- Gren, pogledaj! - Čudovište! - promucala je stisnuta grla. - Nisam li rekla da je ovo zlo mjesto?

Uz široku pećinu kraj puta kojim su grabili hopsavci, napuhavao se srebrnast mjehur, sve dok se
nije rastegnuo u veliku kuglu, mnogo višu od čovjeka.

- To je zelendrob! Nemojte ga gledati. - reče im Yattmur. - On čini ružne stvari ljudima.

No oni su fascinirano zurili. Na vrhu kugle izraslo je sad jedno oko, golemo i želatinasto, sa
zelenom zjenicom. Okretalo se uokolo sve dok nije gledalo, kako im se činilo, ravno u njih.

Pri dnu ovojnice pojavio se širok prorez. Posljednjih nekoliko hopsavaca ga ugleda, zastane, a
zatim odtetura u drugom pravcu, no šest je njih uskočilo kroz prorez koji se odmah za njima zatvorio
poput usta. Napuhnuta kugla je odmah počela splašnjavati.

- Žive mi sjene, - uzvikne Gren, - što je to?

- To je zelendrob, - odvrati Yattmur. - Niste li ga nikad vidjeli? Ima ih ovdje mnogo; rastu uz
visoke stijene. Dođite, moram odvesti ove hopsavce do mojeg plemena.

No smrčka je interesiralo nešto drugo. Zazvonio je u

120

PRAŠUMA

glavama Grena i Poyly i oni nevoljko priđu Širokoj pećini. Zelendrob koji je uz nju rastao sad je
već potpuno splasnuo. Uvukao se u sebe i prianjao je uz stijenu poput kakve vlažne navlake.
Nateklina na jednom njegovom kraju koja se još uvijek pomalo micala označavala je mjesto gdje su se
u toj vreći nalazili hopsavci. Dok su oni gledali.zelendrob je promatrao njih svojim jednim prugastim
okom, no onda se oko zatvorilo i izgledalo je kao da gledaju u običnu stijenu. Kamuflaža je bila
savršena.

- Ne može nam ništa,- zazvoni smrčak. - To nije ništa drugo nego jedan veliki želudac.

Krenuli su dalje, opet slijedeći Yattmur, pažljivo hodajući po izlomljenu tlu, a tri uhvaćena stvora
topotala su kraj njih kao da to rade svaki dan. Teren se polako penjao. U glavama im smrčak reče daje
to možda razlog što se banjanova stabla prorjeduju i pričeka da vidi što će odgovoriti.

- Možda ovi hopsavci zato imaju duge stražnje noge, da se lakše penju uzbrdo, - reče Poyly.

- Mora da je tako, - složi se smrčak.

Ali to je apsurdno, pomisli Gren; a što kad se opet hoće spustiti nizbrdo? Smrčak očito ne zna baš
sve; inače se ne bi složio s Poylynom smiješnom idejom.

- Imaš pravo, ja ne znam sve, - zazvoni smrčak, iznenadi vši ga, - ali sam sposoban brzo učiti,
što ti nisi; za razliku od prijašnjih pripadnika tvoje vrste ti se povodiš uglavnom za instinktom.
 - Što je to instinkt?

- To su zelene misli, - odvrati gljiva bez daljnjega objašnjenja.

Nakon nekog je vremena Yattmur stala. Njene je prvobitne zlovolje nestalo, kao da ih je
putovanje učinilo prijateljima i sada je bila skoro vesela.

121

Briun Alcliss

- Sada stojite usred teritorija mojega plemena, kamo ste željeli doći, - reče im.

- Pozovi ih onda: reci im da dolazimo s dobrim namjerama i da ću im ja govoriti, - odvrati Gren.

dodajući zabrinuto smrčku, - iako ne znam što da im kažem.

- Ja ću ti sve reći.- zvonila je gljiva.

Yattmur prinese stisnutu šaku ustima i puhnu cvrkutav ton. Poyly i njezin pratilac se oprezno
ogledaju... lišće zašušti i nađoše se okruženi ratnicima koji kao da su odjednom iz zemlje izrasli.
Pogled prema gore otkrio je Poyly strana lica koja su ih promatrala sa grana. Tri su se hopsavca
nelagodno meškoljila.

Gren i Poyly stajali su potpuno nepomično, dozvoljavajući plemenu da ih ispita pogledima.

Polako su pripadnici Yattmurina plemena prišli bliže. Kao i obično, većina su bile žene; intimne
dijelove ukrašavali su im cvijetovi i sve su bile naoružane, mnoge od njih jednako atraktivna izgleda
kao i Yattmur. Nekoliko ih je oko pasa nosilo jednake uzice s utezima za lov kakvu je i Yattmur nosila.

- Stočari, - reče Yattmur, - dovela sam vam dvoje stranaca, Poyly i Grena, koji nam se žele
pridružiti.

Po smrčkovu naređenju, Poyly progovori. - Mi smo lutalice koji vam neće učiniti ništa loše.
Primite nas s dobrodošlicom ako želite Otići Gore u miru. Sada nam je potreban odmor i zaklon, a
kasnije vam možemo pokazati svoje vještine.

Oniža, čvrsto građena žena, kose čvrsto upletene u nekoliko pletenica u koje je bila uvučena
jedna velika sjajna školjka, istupi pred njih ispružene ruke. s dlanom okrenutim prema gore.

- Budite pozdravljeni, stranci. Ime mi je Hutweer; ja vodim ove stočare i ako nam se pridružite,
morate me sli-

122

PRAŠUMA

jediti. Pristajete li na to?

Ako ne pristanemo, mogli bi nas ubiti, pomisli Gren.

Od samog početka im moramo pokazati da smo mi vode, suprotstavi se gljiva.

Noževi su im upereni u nas, reče mu Gren.

 Moramo voditi od početka, ili uopće nećemo voditi, odvrati gljiva.

Dok su tako stajali, obuzeti prepirkom, Hutvveer nestrpljivo zapljeska rukama. - Odgovorite,
stranci! Hoćete li slijediti Hutvveer?

Gljivo, moramo na to pristati.

Ne, to si jednostavno ne smijemo dozvoliti.

Ubit će nas!

Onda je vi morate ubiti prije nego ona ubije vas. Poyly!

Ne!

Ja kažem da.

Ne... ne... ne...

Misli im usplamtješe žestinom kako se ta trostrana prepirka zahuktala.

Stočari, oprez! - vikne Hutweer. spustivši ruku na pojas s mačem i prišavši korak bliže, stroga
izraza na licu. Ovi stranci očito nisu bili prijatelji.

A sa strancima se dešavalo nešto neobično. Počeli su se grčiti, trzati i izvijati, kao u nekom
neprirodnom plesu. Poylyne ruke posegoše za tamnom sjajnom krunom oko glave i vrata, ali se izviše
natrag, kao da ih neka sila odvlači. Oboje su polako teturali i čvrsto stupali nogama, lica im se
rastezala i mrštila u nekom nepoznatom bolu, pjena im je počela dolaziti na usta, a na kraju svega
stali su i mokriti nekontrolirano pod sebe.

Polako su se micali, teturali, okretali, izvijali tijela, grizli usnice, a oči su im divlje gledale u
prazno.

123

Brian A Uliss

Stočari ustuknuše u zaprepaštenju.

- Oni su pali s neba! Sigurno su duhovi! - krikne Yattmur pokrivši lice rukama.

Hutvveer ispusti mač koji je držala u rukama, blijeda lica, a njezino pleme to prihvati kao znak. U
uplašenoj žurbi odbaciše oružje, sakrivši lica dlanovima.

Čim je smrčak vidio da je nehotice postigao što je želio, prestao je s pokušajima da svoju volju
nametne Grenu i Poyly. Kad je pritisak što im je čupao umove popustio, bili bi pali da ih gljiva nije
održala na nogama.

- Izvojevali smo pobjedu koja nam je trebala, Poyly, -rekao je svojim harfmskim glasom. -
Hutweer kleči pred nama. Sada im moraš govoriti.

- Mrzim te, gljivo, - odgovori Poyly zlovoljno. - Neka Gren obavlja tvoje poslove; ja neću.
 Snažno potjeran od strane smrčka, Gren priđe do Hutvveer i uhvati njezinu ruku.

- Sad kad ste nas priznali. - reče, - više se ne morate bojati, ali ne zaboravite nikad da smo mi
duhovi nastanjeni duhovima. Radit ćemo s vama i zajedno ćemo stvoriti moćno pleme u kojem
možemo živjeti u miru. Ljudi više neće biti prašumske izbjeglice jer ćemo vas mi izvesti iz prašume i
odvesti vas u veliku budućnost koja vas čeka.

- Put iz prašume je odmah pred vama, - primjeti Yattmur. Predala je uhvaćene hopsavce jednoj
od ostalih žena i primakla se da čuje što to Gren govori.

- Mi ćemo vas odvesti mnogo dalje od toga. - rekao joj

je-

- Hoćete li nas osloboditi duha Crnih Usta? - upita ga smjelo Hutvveer.

- Vodit ćemo vas onako kako zaslužujete, - izjavi Gren. -No najprije duh Poyly koji me prati i ja
želimo hrane i sna, a

124

PRAŠUMA

onda ćemo pričati s vama. Odvedite nas sada na sigurno mjesto.

Hutvveer se pokloni - i nestane u tlo pod njihovim nogama.

125

XIII.

Isprevrtano polje lave na kojem su stajali bilo je izbušeno mnogim rupama. Pod nekima se od
njih zemlja urušila, ili su je iskopali pastiri da tako načine sklonište pod zemljom. Tu su oni mogli
živjeti u relativnoj sigurnosti i relativnoj tami u špilji s rupama za bijeg zgodno raspoređenima iznad
glave.

Uz pomoć Yattmur. Poyly i Gren su potaknuti da uđu u polumrak nježnije nego što je to uradila
Hutvveer. Tamo su sjeli na krevet i odmah su im donijeli hrane.

Kušali su meso hopsavca koje su pastiri začinili na način nepoznat paru putnika, mirodijama da
im okus učine izazovnim i ljutim paprikama da ga izoštre. Yattmur objasni da su hopsavci njihovo
najčešće jelo, ali da imaju još jedan specijalitet; taj je sad iznesen pred Grena i Poyly s oklijevanjem.

- To se zove riba, - rekla je Yattmur kad su joj izrazili zadovoljstvo. - Dolazi iz Duge Vode koja se
izlijeva iz Crnih Usta.

Na to je smrčak postao znatiželjan i nagnao Grena da pita, - Kako lovite tu ribu ako ona živi u
vodi?

126

PRAŠUMA
 - Mi je ne lovimo. Mi niti ne idemo do Duge Vode: tamo živi pleme čudnih ljudi koji se zovu
Ribari. Katkada ih sretnemo, a kako smo s njima u miru. mi mijenjamo naše hopsavce za njihove ribe.

Činilo se da je život Pastira lagodan. Nastojeći da sazna sve njihove prednosti, Poyly upita
Hutvveer, - Zar oko vas nema mnogo neprijatelja?

Ova se nasmiješi, - Ovdje ima vrlo malo neprijatelja. Naš veliki neprijatelj. Crna Usta, sve ih
proguta. Mi živimo blizu Cmih usta jer vjerujemo da je bolje imati jednog velikog neprijatelja nego
mnogo malih.

Na ovo se smrčak stane užurbano dogovarati s Grenom. On je naučio smrčku govoriti u svojoj
glavi, ne koristeći glas; Poyly tu vještinu nikad nije savladala.

- Moramo pogledati ta Usta o kojima toliko govorite, -zvonio je smrčak. - Čim prije. Budući da
ste izgubili obraz jedući s njima kao obični ljudi, morate održati uzbudljiv govor. Jedno mora ići s
drugim. Moramo saznati sve o tim Ustima i pokazati im kako ih se malo bojimo.

- Ne, gljivo! Ti misliš lukavo, ali besmisleno! ako se ovi vrijedni pastiri boje Crnih Usta, i ja sam
se spreman bojati!

- Ako zaista tako misliš, mi smo propali.

- Poyly i ja smo umorni, a li ne znaš što je to umor. Moramo odspavati kako si nam obećao.

- Uvijek samo spavate, Najprije moramo pokazati kako smo jaki.

- Kako ćemo, kad smo slabi od umora? - umiješala se Poyly.

- Želite li da vas ubiju u snu?

I iako je smrčak postigao što je htio, pa su Gren i Poyly zatražili da ih se odvede vidjeti Crna Usta.

127

Briun Alcliss

To je pastire iznenadilo, no Hutweer je ušutkala njihovo ustrašeno mrmljanje.

- Bit će kako vi hoćete, o. Duhovi. Dodi. lccall. - viknula je. i odmah je iskočio mladi muškarac s
bijelom kosti u kosi. Podignuo je dlanove uvis da pozdravi Poyly.

- Mladi lccall je naš najbolji Pjevač, - rekla je Hutvveer,

- Dok ste s njime neće vam se ništa dogoditi. On će vam pokazati Crna Usta i dovesti vas
natrag, a mi ćemo čekati da se vratite.

Popeli su se opet van. u svijetli, neprestani dan. Dok su stajali žmirkajući, osjećajući vruće
vulkansko kamenje pod nogama, lccall se široko nasmiješi Poyly i reče.

- Znam da ste umorni, ali moram vas odvesti samo mali komad puta.
 - Oh. ja nisam umorna, hvala ti, - rekla je Poyly, uzvraćajući smješak jer lccall je imao velike
tamne oči i meku kožu i bio je na svoj način lijep kao i Yattmur. - Ovo je lijepa kost koju imaš u kosi.
ima oblik žila u listu.

- Ovakve su vrlo rijetke. Možda mi uspije da i tebi jednu nabavim.

- Krenimo ako mislimo ići. - Gren će oštro, razmišljajući kako još nikad nije vidio čovjeka da se
tako budalasto smije. - Kako može obični pjevač - akq je to ono što ti jesi

- biti od neke koristi protiv tako moćnog neprijatelja kao što su Crna Usta?

- Zato jer kad Usta pjevaju, pjevam i ja, a ja pjevam ljepše. - reče mu lccall nimalo zbunjen i
povede ih medu lišće i skrhane stjenovite stupove, razmećući se pomalo u hodu.

Kao što je i najavio, nisu morali ići daleko. Tlo se i dalje polako uzdizalo i sve je više bilo
prekriveno crnim i crvenim vuklanskim kamenjem, tako da tu ništa nije moglo rasti. Čak je i banjan
koji je pokorio tisuće kilometara uzduž i poprijeko

128

PRAŠUMA

kontinenta svojim žilavim koracima bio prisiljen da se ovdje zaustavi. Njegova su vanjska debla
pokazivala ožiljke od posljednjeg isteka lave, pa su ipak pružala zračno korijenje koje je istraživalo
među stijenama tražeći hranu pohlepnim ustima.

Iccall se provukao mimo tog korijenja i čučnuo iza velikog kamena, zovući ih prstom da mu se
pridruže. Pokazao je naprijed.

- Tamo su Crna Usta, - prošaptao je.

Za Poyly i Grena bilo je to čudno iskustvo. Već je sama ideja otvorena zemljišta bila za njih
potpuno nepoznata: oni su bili stanovnici prašume. Sad su gledali naprijed, u čudu da krajolik može
biti tako neobičan.

Izlomljeno i preorano, polje se lave protezalo ispred njih u daljinu. Naginjalo se uvis prema nebu
sve dok se nije pretvorilo u veliki izlomljeni stožac koji je usprkos udaljenosti svojom turobnom
pojavom dominirao okolišem.

- To su Cma Usta, - opet prošapta Iccall. promatrajući jezu na Poylynom licu.

Uperio je prstom u koprenu dima što se uzdizala s ruba stošca i rasplinjavala se prema nebu.

- Usta dišu, - rekao je.

Gren otrgne pogled sa stošca da pogleda šumu iza njega, vječnu prašumu koja je ovdje ponovno
preuzimala vlast. Oči mu se vrate na stožac i osjetio je kako mu smrčak pipa duboko po umu.
izazivajući vrtoglavicu koja ga je natjerala da rukom prijeđe preko čela. Pogled mu se zamutio kad mu
je smrčak dao na znanje da mu ta gesta smeta.
 Gljiva je prodrla još dublje u talog Grenove podsvjesne memorije, poput pijana čovjeka što ruje
po izblijedjelim fotografijama svoje baštine. Dezorijentacija zavlada Gren-om; naslutio je te
trenutačne slike, neke od njih vrlo reske, no

129

Briun Alcliss

nije im bio u stanju shvatiti sadržaj. Zateluravši, srušio se na lavu.

Poyly i lccall su ga podigli, ali je napadaj već bio prošao i smrčak je imao ono što mu je trebalo.

Trijumfalno je Grenu pokazao sliku. Dok se on oporavljao, smrčak je objašnjavao.

- Ovi pastiri se boje sjena, Grene. Mi se ne moramo bojati. Njihova moćna Usta samo su vulkan
i to malen; nikome on neće nauditi. Navjerojatnije je sasvim ugašen. Zatim pokaže Grenu i Poyly što
je to vulkan, koristeći znanje koje je sastrugao s dna njihovih memorija.

Ohrabreni, vratili su se u podzemnu nastambu plemena gdje su ih čekali Hutvveer, Yattmur i

ostali.

- Vidjeli smo vaša Crna Usta i ne bojimo ih se, - izjavi Gren. - Spavat ćemo mirno i sanjat ćemo
mirne snove.

- Kad Crna Usta zovu, svi moraju ići, - odvrati Hutweer - Vi možda jeste moćni, ali se sprdate
samo zato jer ste Usta vidjeli dok šute. Kad zapjevaju, vidjet ćemo vas kako plešete, o Duhovi!

Poyly upita gdje žive Ribari, pleme koje im je Yattmur spomenula.

- Odande, gdje smo stajali, nismo mogli vidjeti njihovo drveće. - rekao je lccall. - Iz trbuha Crnih
Usta izlazi Duga voda. Ni nju nismo vidjeli jer je lamo tlo uzdignuto. Uz Dugu Vodu Stoji drveće i tamo
žive Ribari, čudni ljudi koji obožavaju svoje drveće.

Na to gljiva ude u Poyline misli i navede je da upita, - Ako Ribari žive još bliže Crnim Ustima nego
vi, o Hutweer, kakvom čarolijom oni prežive kad Usta zovu?

Pastiri su mrmljali medu sobom, gorljivo tražeći odgovor na njeno pitanje. Nisu našli nikakvo.
Konačno je jedna žena rekla:

130

PRAŠUMA

- Ribari imaju dugi zeleni rep, o Duhovi.

Odgovor nije zadovoljio ni nju, nili njih. Gren se nasmije, a gljiva ga natjera da održi govor.

- O, vi djeco praznih usta, vi znate tako malo a nagađate tako mnogo! Možete li vjerovati da su
ljudi sposobni postići da im narastu dugi zeleni repovi? Vi ste bespomoćni kao djeca i mi ćemo vas
voditi. Otići ćemo dolje do Duge Vode kad se naspavamo i vi ćete nas svi slijediti. Tamo ćemo načiniti
Veliko Pleme, najprije se udruživši s Ribarima, a poslije s drugim plemenima u šumi. Više nećemo
bježati u strahu, nego će se sve stvari bojati nas.

U zavijucima smrčkova mozga izrasla je slika predivne plantaže koju će ovi ljudi načiniti za njega.
Tamo će se množiti u miru, njegovan od ljudi. Za sada, a taj je hendikep bolno osjećao, nije imao
dovoljnu masu da se opet podijeli i tako potčini kojega od Pastira, no učinit će to čim bude mogao i
doći će dan kad će rasti u miru na dobro njegovanoj plantaži odakle će čitavo čovječanstvo podčiniti
svojoj volji. Pohlepno je nagnao Grena da opet progovori.

- Više nećemo biti jadni stvorovi iz grmlja. Pobit ćemo grmlje. Ubit ćemo prašumu i sve zle
stvari u njoj. Dozvoliti ćemo samo dobrim stvarima da žive. Imati ćemo vrtove a u njima ćemo saditi...
moć i još više moći. sve dok svijet ne bude opet naš kao što je nekoć bio.

Nastala je tišina. Pastiri su nelagodno gledali jedan u drugoga, zabrinuti no ipak prkosni.

U sebi je Poyly mislila da su stvari koje je rekao Gren prevelike i bez smisla. Gren je odavno
prestao mariti. Na smrčka je gledao kao na snažnog prijatelja, no mrzio je osjećaj da mora govoriti i
vladati se na način koji često nije shvaćao.

Umoran, bacio se u ugao i skoro istoga časa utonuo u san. Jednako ne mareći što će drugi
pomisliti, Poyly također

131

Briun Alcliss

legne i zaspi. Isprva su Pastiri gledali u njih, čudeći se, a onda Hutvveer pljesne rukama da se
raziđu.

- Neka spavaju, - reče.

- Oni su tako čudni ljudi! Ostat ću uz njih. - rekla je Yattmur.

- Nema potrebe: bit će vremena da brinemo o njima kad se probude. - odbije je Hutvveer,
gurajući Yattmur pred sobom.

Već ćemo vidjeti kako se Duhovi ponašaju kada duh Crnih Usta zapjeva, - zaključio je lccall
penjući se van.

132

XIV.

Dok su Poyly i Gren spavali, gljiva je bila budna. Spavanje joj nije bilo u prirodi.

U ovom je času gljiva bila kao dječačić koji uleti u spilju i ustanovi da je puna dragulja; naletila je
bila na bogatstvo kojeg ni njegov vlasnik nije bio svjestan, a po svojoj prirodi nije mogla odoljeti da ga
ne istraži. Početno pohlepno pretraživanje uskoro se pretvorilo u uzbuđeno divljenje.

San Poyly i Grena bio je uzdrman mnogim neobičnim fantazijama. Čitavi odlomci prošlih
iskustava prikazivali su se poput gradova u magli, zabljesnuli unutrašnje oči sna i nestali.
Neopterećena predrasudama koje bi možda izazvale otpor podsvijesnih slojeva kroz koje je sad
tonula, gljiva je kopala sve dublje, kroz mračne tunele sjećanja, do mjesta gdje je Grenu i Poyly bila
smještena intuicija.

Bilo je to dugo putovanje. Mnogi su putokazi, zamagljeni bezbrojnim generacijama, pokazivali

krive smjerove. Gljiva se probila duboko dolje, do zapisa sjećanja na dane prije nego je sunce počelo
sjati novom energijom, dane kad je

133

Briun Alcliss

čovjek bio mnogo inteligentnije i agresivnije biće od svoje sadašnje inkarnacije, tu u krošnjama
drveća.

- Sad je dosta. Gren će gljivi, iznenada se opirući njezinoj moći. - Ono što je prošlo nije nam
važno. Što nas se tiče ono što se dešavalo tako davno? Već si nas dovoljno gnjavila; daj nam da
spavamo.

Obuze ga neobičan osjećaj, kao da mu se sva unutrašnjost tresla dok je izvana bio potpuno
miran. Gljiva ga je metaforički uhvatila za ramena i tresla.

- Vi ste toliko indiferentni, - zvonila je poput napete strune, još uvijek uzbuđena. - Morate
obratiti pažnju. Gledajte! Sad se vraćamo daleko unatrag, u vrlo davne dane kad čovjek još nije imao
ni povijesti ni predaje, kad čak još niti nije bio čovjek. Bio je jadno stvorenje slično ovom što ste vi
danas...

A PoyIy i Gren nisu mogli a da ne gledaju vizije koje su slijedile. Iako su slike bile maglovite i
nejasne, razaznali su ljude nalik na male majmune koji su silazili s drveća i jurili bosonogi između
paprati. Bili su vrlo maleni i plahi i nisu se naizgled služili nikakvim jezikom. Čučali bi ili trčkarali
uokolo, ili se krili u grmlju. Detalji su bili vrlo nejasni jer nije bilo jasne percepcije koja bi mogla biti
upamćena. Mirisi i zvukovi bili su vrlo oštri i jasni, no govorili su samo pola istine, poput zagonetke.
Vidjeli su se samo bljeskovi polusv-jetla u lom primordijalnom svijetu u kojem su mali životi skakutali i
uživali i umirali.

Bez nekog očitog razloga svlada ih nostalgija, a Poyly zaplače.

Pojavila se jasnija slika. Grupa malih ljudi gacala je kroz močvaru pod gigantskom paprati. S
paprati su padale neke stvari po njihovim glavama i hvatale se za njih. a uskoro se moglo razaznati da
su padajući predmeti bili gljive poput smrčka.

134

PRAŠUMA

- U tom ranom oligocenskom svijetu moja je vrsta prva razvila inteligenciju, - zazvoni. - Evo
dokaza! U idealnim uvjetima vlage i polumraka mi smo prvi otkrili moć misli. Ali misao je trebala
udove kojima bi upravljala. Zato smo postali paraziti na tim malim stvorenjima, vašim davnim
precima! A onda, kad su ljudi u toj sprezi očito lakše uspijevali preživjeti nego prije, bez nje. kad su
naučili organizirati i loviti, polako su ih njihove gljive natjerale, generaciju po generaciju, da malo po
malo povećaju kapacitete svojih lubanja. Napokon su jednoga dana ranjive gljive mogle potražiti
zaklon i postati stvarnim dijelom ljudi, povećavati vlastite sposobnosti pod zakrivljenim štitom od
kosti... tako se razvila prava vrsta ljudi. - govorila je gljiva kao da recitira stihove, vrteći im kroz glave
pravu oluju slika. - Rasli su i razvijali se i pokorili svijet, zaboravivši porijeklo svoga uspjeha, mozgove
gljiva koji su s njima živjeli i umirali... a bez nas bili bi još uvijek ostali na drveću, baš kao što i vaša
plemena sad žive bez naše pomoći. Fizički su ljudi bili jači od gljiva i preživjeli su pojačanje sunčeva
zračenja, no njihovi simbiotski mozgovi nisu. Oni su u tišini umrli, živi pečeni u malim skloništima od
kosti koja su za sebe bili smislili. A ljudi su ostavljeni da se brinu sami za sebe. opremljeni samo svojim
prirodnim mozgovima, ništa boljim od onih koje su imale najinteligentnije vrste životinja. Kakva li
čuda da su izgubili svoje sjajne gradove i vratili se na drveće!

- Ali što to nama znači? Ne znači nam ništa, - stenjao je Gren. - Zašto nas sad proganjaš s tim
pradavnim propastima i nesrećama, kad su se one dogodile pred tko zna koliko nebrojene milijune
godina?

Gljiva se nečujno nasmije u njegovoj glavi. - Zato jer ta drama možda još nije završena! Ja sam
čvršća od mojih

135

Brian Aldiss

davnih predaka; ja mogu podnijeti jaka zračenja. Vaša vrsta također. Ovo je povijesni trenutak u
kojem možemo započeti novu simbiozu koja će bili jednako velika i korisna kao i ona što je izmijenila
majmune sve dok nisu bili sposobni letjeti medu zvijezdama! Ponovo kuca sat inteligencije. Satovi
ponovo imaju kazaljke!

- Gren, ona je luda i ja je ništa ne razumijem, - zaplaka Poyly, zaprepaštena metežom koji se
odvijao iza njezinih zatvorenih očiju.

- Slušajte kako zvone satovi! - odzvanjala je gljiva, - Oni zvone za nas, djeco, za nas!

- Joj, joj! Evo i ja ih čujem! - stenjao je Gren nemirno se grčeći na tlu na kojem je ležao.

A svima im je u ušima zvonio zvuk koji je prekrio sve ostalo, zvuk nekog zvona ili gonga, đavolska
glazba.

- Gren. svi ćemo izludjeti! - plakala je Poyly. - Ta jeziva buka!

- Zvoni sat! Zvoni sat! - odjekivala je gljiva.

A onda se Poyly i Gren probudiše, svi oznojeni, s gljivom kao upaljenom oko njihovih glava i
vratova, a onaj strahoviti zvuk čuo se i dalje, još strašniji!

•©®

Kroz svu ludu jurnjavu strašnih misli, shvatili su da su ostali sami u spilji pod slojem okamenjene
lave. Svi su Stočari otišli.
 Jeziva buka koju su čuli dolazila je izvana. Teško je bilo reći zašto je ona bila tako jeziva. Glavni
ton gotovo daje tvorio melodiju, no bez ikakve slutnje završetka; ne pjevajući uhu, već krvi. A krv je
odgovarala, naizmjenično se mrz-nuvši u žlama. a naizmjenično jureći da odgovori na poziv.

- Moramo ići, - reče Poy!y pokušavajući da ustane. -Zove nas da dođemo.

136

PRAŠUMA

- Što sam to učinila? - jadala se gljiva.

- Što se to desilo? - zapita Gren. Zašto moramo ići?

Stisnuše se jedno uz drugo u strahu, no taj poriv u žilama

nije im dozvolio da ostanu. Udovi su se pokretali, ne slušajući ih više. Što god ta jezovita melodija
bila, nije bilo druge nego da je slijede do njezina izvora. Čak ni gljivi nije padalo na pamet ništa drugo
do posluha.

Ne više gospodari svojih tijela, uzveraše se po stjenovitoj odvalini što je služila kao stepenište,
izadoše iz spilje, da bi se našli usred noćne more.

Sada je grozna melodija hučala oko njih poput vjetra, iako se ni list nigdje nije mieao. Grozničavo
je grabila i vukla njihove udove. A nisu bili jedina stvorenja povučena tim zovom sirena! Stvorovi
leteći i trčeći, skakućući i pužući. probijali su se preko proplanka, svi u jednom smjeru - prema Cmim
Ustima.

- Crna Usta! - zavika gljiva. - Cma Usta nam pjevaju i moramo ići!

Zvuk nije vukao samo uši. već i oči. I same mrežnice bile su im djelomično lišene osjeta, pa im se
čitav svijet prikazivao u crnoj, bijeloj i sivoj boji. Bijelo je bilo nebo koje se moglo nazrijeti nad njima,
sivo bilje koje ga je zaklanjalo, a crne i sive stijene pod nogama koje su po njima trčale. S rukama
ispruženim pred sobom Gren i Poyly počeše trčati medu jurećim stvorovima.

Kroz vrtlog groze i prisile ugledali su Stočare.

Poput sjena stajali su oni uz posljednja stabla banjana, privezani uz njih konopcima. U sredini je,
također vezan, stajao lccall Pjevač. I pjevao je! Pjevao u posebno neudobnom položaju, kao da je
deformiran, kao da mu je vrat slomljen, glave obješene i očiju čvrsto uprtih u tlo.

Pjevao je svim svojim glasom, iz sveg srca, iz krvi. a pjes-

137

Brian Aldiss

ma je hrabro izlazila iz grla i bacala se s moćnom pjesmom Crnih Usta u koštac. Imala je neku
svoju vlastitu snagu, snagu da se suprostavi i da poništi zlo koje bi inače bilo povuklo sve Stočare
prema svom izvoru.
 Stočari su slušali ono što je on pjevao s nekim smrknutim intenzitetom, ali nisu pritom bili
besposleni. Privezani uz stabla bacali su svoje mreže i hvatali stvorenja što su u struji jurila kraj njih,
vodena pozivom kojemu se nije moglo odoljeti.

Poyly i Gren nisu mogli razaznati riječi Iccallove pjesme; jednostavno nisu bili na nju naviknuti.
Njezina se poruka gubila u onom što je dopiralo iz moćnih Usta.

Divlje su se borili protiv tog zova - divlje ali beskorisno. Usprkos sebi samima spoticali su se i
teturali naprijed. Leteća stvorenja udarala su u njih, čitav taj crni i bijeli svijet se izvijao i puzao u
jednom jedinom smjeru! Jedino su Stočari bili imuni, slušajući Iccailovu pjesmu.

Kad se Gren spotaknuo, galopirajući biljni stvorovi preskakali su preko njega.

Zatim su dojurili hopsavci, poput rijeke koja teče iz džungle. Još uvijek očajnički slušajući
Iccailovu pjesmu. Stočari su ih hvatah u zamku dok su kraj njih promicali, zaustavljah ih i klali usred
meteža.

Poyly i Gren su upravo prolazili kraj posljednjih Stočara, jureći brže što je grozna melodija bivala
jačom. Otvoreni proplanak je bio pred njima, a uokvirena posljednjim granama šumskog pokrivača
stajala su udaljena Cma Usta! Napola pridavljen krik - čega? divljenja? straha? - oteo im se s usta pri
pogledu na taj prizor.

Strah je sad imao svoju formu i osjećaje i svoje noge, pokretane pjesmom Crnih Usta.

Prema Ustima je - to su mogli vidjeti svojim ispijenim

138

PRAŠUMA

očima - tekla rijeka života, javljajući se na taj zov prokletstva, jureći koliko je mogla brže preko
polja skamenjene lave i uz padine vulkana, bacajući se napokon u trijumfu preko ruba u taj golemi
otvor!

Još jedan jezovit detalj im je upao u oči. Preko ruba Usta pojavila su se tri velika duga hitinska
prsta koji su mahali i vabili i držali tempo sudbonosnoj pjesmi.

Oboje ljudi kliknuše na taj prizor, no ipak udvostručiše brzinu, jer su ih sivi prsti pozivali.

- O, Poyly! O, Gren! Gren!

Poziv je proletio kao lažna nada i oni se nisu zaustavili. Gren se uspio osvrnuti unatrag, prema
crnim i sivim stablima prašume.

Posljednji Stočar kraj kojeg su prošli bila je Yattmur; bez obzira na Iccallovu pjesmu ona odbaci
traku koja ju je vezala uz drvo. Kosa joj je letjela raspušteno, zagazila je do koljena u živu plimu
stvorova da bi im se pridružila. Njene su se ruke pružile za njim kao u ljubavnom snu.

U čudnome svjetlu lice joj je izgledalo sivo, no hrabro je pjevala u trku, pjesmu sličnu Iccallovoj,
da bi poništila onu drugu, zlu melodiju.
 Gren ponovo pogleda naprijed, prema Crnim Ustima, i tog trenutka zaboravi na nju. Dugi sivi
prsti vabili su njega samoga.

Jednom se rukom držao za raku s Poyly, no kad su protrčavali kraj neke stjenovite izbočine
Yattmur ga zgrabi za slobodnu ruku.

Na spasonosni trenutak poklonili su joj pažnju. Na spasonosni se trenutak njezina pjesme

nametnula njihovoj pažnji. Poput munje gljiva zgrabi šansu da se oslobodi strašne prisile. - Skrenite
ustranu! - zvonila je, - Skrenite ako hoćete spasiti živote!

139

Briai) Aldiss

Neobična omanja šikara mladih izdanaka stajala im je upravo kraj puta. Naporno su, držeći se za
ruke, skrenuli u njezin nesiguran zaklon. Jedan je hopsavac uskočio ispred njih, sigurno tražeći prečicu
u svom stampedu. Uletješe u sivi polumrak.

Istog je treutka čudovišna pjesma Cmih Usta izgubila većinu svoje snage. Yattmur se baci Grenu
na grudi i zapla-ka - no stvari još uvijek nisu bile ni najmanje u redu.

Poyly dotaknu jedan od tankih izdanaka kraj sebe i kriknu. Neka ljepljiva masa kliznula je s
izdanka i pala preko njene ruke. Mahala je njom i uhvatila je drugom rukom, ne znajući što radi.

U očaju se svi zabuljiše oko sebe, shvaćajući odjednom da se nalaze u malom zatvorenom
prostoru. Poremećen vid ih je zavarao i uletjeli su u zamku. Hopsavac koji je uletio pred njima bio je
već nepovratno uhvaćen u ljepljivu masu koja se cijedila s izdanaka.

Yattmur prva shvati istinu.

- Zelendrob! - kriknu. - Progutao nas je zelendrob!

- Probijmo se van, brzo! - zazvoni gljiva. - Brzo, Gren, tvoj mač! Brzo, brzo. već se skuplja oko
nas.

1 posljednji otvor za njim sad se zatvorio i bili su potpuno okruženi. "Krov" se počeo spuštati na
njih i svaka iluzija grmlja ili šikare je nestala. Bili su u želucu zelendroba.

Istrgnuvši svoje mačeve počeli su braniti svoje živote. Izdanci "grmlja", tako lukavo oblikovani da
zavaraju žrtve, izduživali su se i povijali, a svod se sve više spuštao, lučeći želatinastu masu. Skočivši
uvis, Gren zapara mačem iz sve snage i kroz ovojnicu zelendroba pojavi se veliki prorez. Dvije su mu
djevojke pomogle da ga poveća. Kako je velika torba zelendroba splasnula, uspjeli su provući glave
kroz otvor i izvući se iz sigurne smrti.

140

l'RAŠUMA

No sad se starija prijetnja ponovo ispriječila. Ponovo je smrtonosno zavijanje Usta zgrabilo samu
njihovu krv i sad su dvostrukim naporom rezali po zelendrobu da se oslobode i odgovore na taj jezivi
poziv. U trenutku su bili slobodni, osim stopala i gležanja slijepljenih sluzavom želatinom. Zelendrob
je bio nepomično pričvršćen za stijenu i nije mogao poslušati poziv Crnih Usta. Bio je već potpuno
splasnuo, a jedino mu je oko tužno i bespomoćno promatralo njihove pokušaje da ga sasijeku na
dijelove.

- Moramo ići! - zaviče Poyly i konačno se uspije otrgnuti. Uz njenu su se pomoć Gren i Yattmur
također oslobodili uništena stvorenja. Kad su odjurili, i ono se jedno oko sklopilo.

Dulje su se bili zadržali nego što im se činilo. Sluz na stopalima ih je usporavala, no probijali su se
preko polja lave koliko su brzo mogli, još uvijek gurani sa svih strana drugim živim stvorovima.
Yattmur je bila suviše iscrpljena da pjeva, a volja im je svima bila izbrisana snagom pjeva Crnih Usta.

Počeli su se verati uz padine stošca vulkana, okruženi pravom galopirajućom fantazmagorijom

života. Iznad njih, tri su duga prsta mahala zlokobnom gestom poziva, a pojavio se i četvrti, pa i peti.
kao da to nešto u vulkanu, što god bilo, dolazi do klimaksa.

Oči su im sve vidjele u sivoj magli dok je melodija nadi-rala sad već neizdrživim intenzitetom, a
srca im radila krajnjim naporom. Hopsavci su sad stvarno pokazali svoju brzinu, a duge stražnje noge
su im omogućavale da skaču uz strme padine. Projurili bi kraj ljudi, skočili na rub kratera i onda učinili
svoj posljednji skok prema onom što ih je mamilo. ma što to bilo.

Troje ljudi bilo je obuzeto čežnjom da se sretnu sa strašnim pjevačem... Zadahtani. kočeni
ljepljivom masom na

141

Briai) Aldiss

nogama, verali su se preko posljednjih nekoliko metara koji su ih razdvajali od Crne Usnice.

Strahovita je melodija prestala u pola tona. Došlo je to tako neočekivano da su popadali licem na
zemlju; iscrpljenost i olakšanje prelili su ih poput vala. Ležali su sklopljenih očiju, jecajući zajedno.
Melodija je stala, stala je, potpuno stala.

Nakon mnogo otkucaja krvi u žilama Gren otvori jedno oko.

Boje svijeta ponovo su bile normalne, bijelo obojeno ružičastim kao i prije, sivo prelazeći u plavo,
zeleno i žuto, a crno se rastvarajući u mrke nijanse boja prašume. Na isti se način želja kojoj prije nije
mogao odoljeti pretvorila u odvratnost prema onome što su zamalo učinili.

Okolni stvorovi koji su zakasnili na privilegij da budu progutani od strane Crnih Usta očito su
dijelili njegove osjećaje. Okretali su se i šepali prema zaklonu prašume, najprije polako, a zatim trčeći
brže, sve dok se prijašnji stampedo nije ponovio u suprotnom pravcu.

Uskoro je pejzaž bio pust.

Nad njima se pet strašnih dugih prstiju zaustavilo ispruženih jedan uz drugi na rubu, na usnici
Crnih Usta. Zatim su se jedan po jedan povukli, a Grenu je ostala vizija nekog nezamislivog čudovišta
koje noktima čisti zube nakon opscenog jela.

- Da nije bilo zelendroba. sad bi bili mrtvi, - rekao je, -Poyly, je U s tobom sve u redu?
 - Ostavi me na miru, - odgovorila je, hca i dalje skrivena rukama.

- Možeš li hodali? Zaboga, hajdemo natrag Stočarima, -reče on.

- Čekaj! - uzviknu Yattmur. - Prevario si Hutvveer i

142

l'RAŠUMA

ostale prikazavši vas velikim Duhovima, ali sad kad su vas vidjeli kako trčite prema Crnim Ustima
znat će da niste veliki Duhovi. Ako se vratite, sigurno će vas ubiti zbog prevare.

Gren i Poyly se pogledaše bespomoćno. Uz sve gljivine manevre bili su radosni što su ponovno s
nekim plemenom i perspektiva ponovnog usamljena lutanja nije im se dopadala.

- Ne bojte se, - zazvoni gljiva, čitajući im misao, - ima i drugih plemena. Stoje s onim Ribarima o
kojima smo čuli? Oni mi se čine dobroćudnijim plemenom od Stočara. Recite Yattmur neka nas
odvede k njima.

- Jesu li Ribari daleko? - upita Gren stočarsku djevojku.

Ona se osmjehne i stisne mu ruku. - Bit će mi drago da te

odvedem do njih. Možeš odavde vidjeti gdje oni žive.

Yattmur pokaže niz obronke vulkana. U suprotnom smjeru od onog kojim su došli, vidio se otvor
u podnožju Crnih Usta, a iz otvora je tekla brza i široka struja vode.

- Tamo teče Duga Voda, - reče Yattmur. - Vidiš li ono čudno drveće poput lukovice? Tri stabla,
na samoj obali? Tamo žive Ribari.

Nasmiješila se, gledajući ga u lice. a njena ga je ljepota obuzela poput fizičke, opipljive stvari.

- Hajd'mo dalje od ovog kratera, Poyly, - rekao je.

- To grozno pjevajuće čudovište... - reče Poyly, pružajući mu ruku. Gren je uze i pomogne joj da
ustane.

Yattmur ih je promatrala bez riječi.

- Hajdemo onda, - reče im oštro.

Povela je i počeli su kliziti nizbrdo prema vodi, svakih nekoliko trenutaka osvrćući se u strahu,
htijući se uvjeriti da ništa ne izlazi iz vulkana da bi krenulo za njima.

143

XV.

U podnožju Crnih Usta došli su do rijeke zvane Duga Voda. Pobjegavši iz sjene vulkana polijegali
su na obalu. Voda je tekla, tamna i brza, glatke površine. Na drugoj obali nastavljala se prašuma,
njezina stabla nalik na kolonadu, dok je na ovoj obali lava zaustavila razbujalu vegetaciju nekoliko
metara od vode.

Poyly uroni ruku u vodu. a struja je bila tako brza da se voda zapjenila oko dlana. Poprskala je
čelo i protrljala mokrom rukom obraze.

- Tako sam umorna. - reče. - Umorna i bolesna. Ne idem dalje. Ovi su krajevi tako čudni: nimalo
ne liče na naš sretan srednji pojas prašume, gdje smo živjeli s Lily-yo. Što se ovdje događa sa svijetom,
je li poludio ili se raspada? Da li on ovdje završava?

- Negdje mora završiti, - rekla je Yattmur.

- Tamo gdje završava možda je dobro mjesto za novi početak, - zabruji smrčak.

- Osjetit ćemo se bolje kad se odmorimo, - reče Gren, -a onda se moraš vratiti Stočarima,
Yattmur.

144

l'RAŠUMA

Kad je svrnuo pogled na nju, krajičkom oka primijeti iza sebe kretanje. Naglo se okrenuo s
mačem u ruci i poskočio da se suprotstavi trojici dlakavih ljudi koji kao da su iz tla izronili.

I djevojke poskočiše.

- Nemoj ih napasti, Gren, - vikne Yattmur. - To su Ribari i potpuno su bezazleni.

Zaista su došljaci izgledali bezazleno. Kad ih je bolje pogledao, sve je manje vjerovao da su zaista
ljudi. Sva trojica bili su debeljuškasti, a koža im je ispod obilnih dlaka izgledala spužvasto, kao trulo
biljno tkivo. Premda su nosili za pojas zataknute noževe, u rukama nisu imali nikakva oružja, a ruke su
im besciljno visjele niz tijelo. Pojasevi ispleteni od puzavaca bili su im jedina odjeća. Sve tri
fizionomije nosile su izraze blage stupidnosti. toliko slične da su izgledali kao uniforma.

Gren je zapazio još jedan detalj. Sva su trojica imali dug zeleni rep. baš kako su Stočari najavili.

- Nosite nam hranu za jedenje? - upita prvi.

- Jeste li donijeli hrane za naše trbuhe? - upitao je drugi.

- Možemo li jesti hranu koju ste donijeli? - zapita ih treći.

- Oni misle da ste iz mog plemena jer je to jedino pleme koje poznaju. - objasni Yattmur.
Okrenuvši se k Ribarima, odgovorila je. - Nemamo hrane za vaše trbuhe. Ribari, nismo došli da vas
posjetimo, nego smo u prolazu. Mi putujemo.

- Nemamo ribe za vas, - na to će prvi Ribar, a zatim sva trojica dodaju jednoglasno. - Vrlo skoro
će biti vrijeme da se lovi riba.

- Nemamo nikakve hrane da je mijenjamo s vama, ali bi nas veselilo pojesti nešto ribe, - reče
Gren.
 - Mi nemamo ribe za vas. Nemamo ribe ni za nas. Vrijeme da se lovi riba bit će skoro. - ponove
Ribari.

145

Briun Aldiss

- Da. Čuo sam vas i prvi put. - rekao je Gren. - Hoću reći, hoćete li nam dati ribe kad je budete
imali?

- Riba je fina jesti. Ima ribe za sve kad ona dode.

- Dobro. - rekao je Gren i dodao, - Ovo su, izgleda, vrlo primitivni ljudi.

Ove su riječi bile namijenjene Poyly, smreku i Yattmur.

- Primitivni ili ne, ali se nisu zalijetali na Crna Usta u pokušaju da se ubiju, - reče smrčak. -
Moramo ih pitati o tome. Kako su odoljeli onoj zvjerskoj pjesmi? Hajdemo u njihovu nastambu:
izgledaju bezopasno.

- Poći ćemo s vama, - Gren je rekao Ribarima.

- Mi ćemo loviti ribu kad riba dođe uskoro. Vi ljudi ne znate kako se lovi.

- Onda ćemo poći s vama i gledati kako je lovite.

Tri se Ribara zgledaše, a blaga im nelagoda uzburka priglupa lica. Ne rekavši više ni riječi okrenuli
su se i uputili niz obalu rijeke. Ostali krenuše za njima jer nisu imali drugoga izbora.

- Kako dobro poznaješ ove ljude, Yattmur7 - upita Poyly.

- Vrlo slabo. Katkada trgujemo s njima, kao što znaš, ali se moj narod boji Ribara. Oni su tako
čudni, kao da su mrtvi, a nikad ne napuštaju ovaj mali dio obale.

- Ne vjerujem da su baš potpuno glupi jer se znaju dobro hraniti. - primijeti Gren promatrajući
tusta leda ljudi ispred sebe.

- Gledaj kako nose svoje repove! - uzvikne Poyly. -Čudni tipovi: nikad nisam vidjela nešto
slično.

- Lako bi bilo njima vladati. - pomisli Smrčak.

Onako u hodu Ribari su namatali svoje repove u uredne svitke oko desnih ruku: radili su to
spretno i ne misleći na to. Bilo je očigledno da su im pokreti automatski. Tek se sada vidjelo kako su ti
repovi neobično dugački: krajevim im se

146

l'RAŠUMA

zapravo nisu mogli vidjeli. Na mjestu gdje se rep spajao s ribarevim tijelom na dnu kralježnice,
formirao se nekakav mekani zeleni jastučić.
 Odjednom, sva trojica kao jedan, Ribari se zaustave i okrenu.

- Dalje ne smijete, - rekoše. - Sad smo blizu našeg drveća, a vi ne smijete doći s nama. Ostanite
ovdje i uskoro ćemo vam donijeti ribu.

- Zašto ne smijemo dalje? - upita ih Gren.

Jedan se Ribar neočekivano nasmije.

- Jer nemate repa! Čekajte ovdje i donijet ćemo vam ribe. - Požuri zatim za svojim drugovima,
ne trudeći se čak ni da se osvrne i vidi da li je njegovo naređenje izvršeno.

- Čudna je to sorta ljudi, - opet će Poyly. - Ne volim ih; kao da uopće nisu ljudi. Hajde da ih
napustimo: lako ćemo i sami naći hranu.

- Besmislica! Mogli bi nam bili vrlo korisni, - zabruji smrčak. - Eno. vidiš da imaju neku vrstu
čamca.

Nizvodno je radila nekolicina ljudi s dugim zelenim repovima. Naprezah su se pod drvećem
vukući u svoj čamac nešto što je izgledalo kao mreža. Čamac, neko teško plovilo slično skeli, ležao je u
vodi tik uz bližu obalu i povremeno je zaranjao pramcem u brzu struju Duge Vode.

Tri su se Ribara pridružila glavnini i prionuli su na posao oko mreže. Pokreti su im bili mlitavi iako
se vidjelo da se žure.

Poylyn je pogled odlutao do tri stabla u čijoj su sjeni Ribari radili. Nikada prije nije vidjela slično
drveće i ta ju je neobičnost uznemiravala.

Rastući podalje od ostale vegetacije, stabla su podsjećala na ananas. Direktno iz tla rasla je
ogrlica sabljastog lišća štiteći mesnato deblo naduto pri tlu u masivan čvornat jajoli-

147

Briai) Aldiss

ki oblik, a iz čvorova na tora zadebljanju uokolo su se pružale dugačke vriježe. Iz vrha stabla str
šalo je opet sabljasto i oštro lišće sve do visine od šezdesetak metara, ili je pak ukočeno visjelo nad
Dugom Vodom.

- PoyIy, hajde da pogledamo to drveće izbliza, - nestrpljivo je brujao smrčak. - Gren i Yattmur
će pričekati ovdje i gledati nas.

- Ne sviđaju mi se ni ovi ljudi ni ovo mjesto, - reče Poyly. - a Grena neću ostaviti nasamo s
ovom ženom, sviđalo se to tebi ili ne.

- Ja ti neću dirati dragoga. - odvrati Yattmur uvrijeđeno. - Odakle ti ta glupa ideja?

Poyly posrne naprijed natjerana iznenadnom smrčkovom naredbom. Pogledom je tražila

Grenovu pomoć, no Gren je bio umoran i izbjegavao je njezin pogled. Nećkajući se, krenula je
naprijed i uskoro se našla pod nateklim drvećem. u sjeni njihova šiljastog lišća. Debela su se debla
nadimala poput bolesnih trbuha.
 Smrčak. izgleda, nije osjećao nikakvu opasnost.

- Baš kako sam i mislio! - uzvikne nakon poduljeg promatranja. - Tu završavaju repovi Ribara.
Oni su povezani s drvećem! Naši su bezazleni prijatelji vlasništvo ovog drveća.

- Ljudi ne rastu iz drveća, gljivo, - odvrati PoyIy. - Zar ne znaš... - Naglo je ušutjela, osjetivši
nečiju ruku na ramenu.

Okrenula se. Jedan joj se Ribar unio u lice, pozorno je motreći beživotnim očima, napuhujući
obraze.

- Ti ne smiješ doći ispod drveće. - rekao je. - Njihova sjena je sveta. Mi smo rekli vi ne smijete
doći ispod drveća, a vi niste zapamtili da smo mi rekli. Odvest ću te k tvojim prijateljima.

Poyline oči kliznu niz njegov rep: kao što je smrčak

148

l'RAŠUMA

tvrdio, rep je bio urastao u jedan čvor na zadebljanju najbližeg bodljikavog drveta. Ona uzdrhti
od straha i odmakne se od Ribara.

- Poslušaj ga! - zazvonio je smrčak. - Ovo je zlo, Poyly; moramo se boriti protiv njega. Pusti ga
da se vrati s nama pa ćemo ga tamo uhvatiti i postaviti mu nekoliko pitanja.

Ovo će uroditi novim problemima, pomislila je. no "smrčak joj je odmah ispunio misli, rekavši, -
Trebaju nam ovi ljudi, a možda će nam trebati i njihov čamac.

Popustila je zato pred Ribarem. dozvolila mu da je uzme za ruku i polako odvede prema Grenu i
Yattmur koji su pažljivo pratili što se događa. Hodajući. Ribar je pomno odmatao svoj rep.

- Sad! - vikne smrčak kad su dospjeli do svoga društva. Natjerana njegovom voljom Poyly se
baci na Ribareva leđa, a on posrne i padne potrbuške iznenađen njezinim neočekivanim napadom.

- Pomozite! - zaviče Poyly, no već prije njezina uzvika Gren je hitao naprijed isukana noža.
Istovremeno svi ribari podigoše galamu. Bacili su svoju mrežu iz ruku i svi kao jedan pohitali prema
Grenu i ostalima, tabajući bosim tabanima po tlu.

- Brzo, Gren, odreži mu rep, - reče Poyly po smrč-kovu nalogu dok se trudila u prašini da svoga
protivnika zadrži na tlu.

Ništa ne pitajući, jer smrčkov je nalog odzvanjao i u njegovoj glavi, Gren ispruži ruku i potegne
nožem.

Zeleni se rep razdvojio na pedalj od stražnjice, a Ribar se istoga časa prestao opirati. Rep se
naprotiv stao izvijati, udarajući o tlo poput pobješnjele zmije i hvatajući Grena u omču. Opet je
zviznuo nož i rep se, prskajući biljne sokove, smotao i odvijugao prema drvetu. Kao po nekom signalu

149
 Briun Aldiss

Ribari na to svi stadoše. Neko su se vrijeme besciljno muvali uokolo, a onda se ravnodušno vratili
na lađu i nastavili vući svoju mrežu.

- Hvala bogovima za ovo! - klikne Yattmur radosno, rukom popravljajući raščupanu kosu. - A
što te to nagnalo da rtapadneš ovog jadnika, Poyly? Zaskočila si ga s leda kao i mene onom prilikom.

- Ovi Ribari nisu kao mi. Yattmur. Oni ne mogu biti ljudi; repovi ih vežu za ova tri stabla.

Ne želeći da sretne djevojčin pogled, Poyly je buljila u patrljak repa koji je virio iz stražnjice
stvora što je suzama obliven sjedio do njezinih nogu.

- Ovi su debeli Ribari robovi drveća, - zabrujao je smrčak. - Odvratno! Drvene vriježe urastaju
im u tijela i prisilajvaju ih da se brinu za stabla. Pogledaj samo ovog nesretnika - to je rob!

- Je li to gore od onog što ti nama činiš? - upita ga Poyly suznih očiju. - Zar ima neke razlike?
Zašto nam ne daš mira? Ja nisam imala nikakve želje da napadnem tog momka.

- Ja vam pomažem: spasavam vam živote. Hajde, pobri-rii se sad za tog jadnika i prestani s
glupostima.

Jadan se Ribar već brinuo sam za sebe; sjeo je i pregledao koljeno koje je ogrebao pri padu.
Zvjerao je u njih sa zabrinutošću koja mu ipak nije uspjela izbrisati izraz gluposti s lica. Onako skutren,
izgledao je kao nemarno zaobljena hrpa tijesta.

- Možeš ustati, - nježno mu se obrati Gren, pružajući ruku da mu pomogne. - Ti dršćeš. Nemaš
se čega bojati. Nećemo ti mi ništa ako budeš odgovarao na pitanja.

Ribar na to stane brbljati bujicu riječi, uglavnom nerazumljivih, mašući usput tustim rukama.

- Polako! Spomenuo si drveće? O Čemu govoriš?

150

l'RAŠUMA

- Molim... trbuh-drvo, da. Ja i oni svi jedan dio, svi trbusi ili trboruke. Trboglava misli za mene
dok ja služim trbuh-drvo. Vi ubijete meni trbovez ja osjećam slabo u žilama, nema dobrog soka. Vi
divlji izgubljeni ljudi nemate trbuh-drvo, nemate sok da vidite što kažem...

- Čekaj! Govori razumljivije, ti trbonjo! Pa ti si čovjek, nisi li? Ovo nateklo drveće ti zoveš trbuh-
drvetom? Moraš mu služiti? Kad su te uhvatila ta stabla, već davno?

Ribar položi ruke na koljena i glupo zavrti glavom, a onda se opet razbrblja, - Nevisoke nas uzme
trbuh-drvo i mazi. Uspava i grli kao mama. Mala djeca idu u mekano lišće, samo se noge vide, sisaju
kod trbuha, a poslije dobiju trbovez da hodaju. Molim pustite, idem natrag, moram naći novi trbovez,
ja sam jadno dijete bez njega.

Poyly, Gren i Yattmur zbunjeno su ga gledali dok je brbljao, ne razumijevajući ni pola od onoga
što je rekao.
 - Ne razumijem, - prošaptala je Yattmur. - Govorio je neusporedivo suvislije prije nego smo mu
odrezali rep.

- Mi smo te oslobodili; oslobodit ćemo i sve tvoje prijatelje, - reče mu Gren natjeran
smrčkovom voljom. -Odvest ćemo vas od tih gadnih stabala pa ćete biti slobodni: slobodni da s nama
radite i da počnete novi život, ne više kao robovi.

- Ne, ne, molim vas... naš trbuh-drvo raste kao cvijeće! Mi nemamo želje biti divlji ljudi kao vi,
bez krasnog trbuh-drveća...

- Začepi već jednom o tom drveću! - Gren podigne ruku, a debeli jadničak odmah ušuti, grizući
usnice i grebući prstima po tustim stegnima, sav očajan.

- Mi smo tvoji oslobodioci; morao bi nam biti zahvalan. A sad nam brzo reci, kakvo je to
ribarenje o kojem smo slušali ? Kad to počinje? Uskoro?

151

Brian AUliss

- Uskoro sada. vrlo brzo, molim. - govorio je ribar ponizno, trudeći se da uhvati Grenovu ruku. -
Većinom ne plivaju ribe u Dugoj Vodi, preoštro izlazi iz rupe Cmih Usta pa ribe ne plivaju. Ako nema
riba znači nema ribarenja, jel* da? Onda Crna Usta svima pjevaju da im budu hrana u ustima pa onda
trbuh-drvo pravi nama veliku mama-galamu i privine uz sebe, da ne budemo jelo u Ustima. Onda
neko vrijeme Usta prave odmor, nema pjesma, nema jelo, nema buka. Onda Usta bace što neće jesti
ne treba jesti, baci u Dugu Vodu ispod sebe. Onda dodu gore velike ribe, velika glad, veliko jedu sve
bačeno. Onda mi brzi Ribari trbonje izađemo i lovimo velike gladne ribe u veliku mrežu, hranimo
veliko veselo trbuh-drvo, hranimo trbonje, sve hranimo...

- Dosta, - reče mu Gren, a Ribar turobno ušuti, stojeći s jednim stopalom preko drugoga. Kad
su ljudi slali uzrujano raspravljati, on sjedne na tlo i bolno sakri glavu medu ruke.

Vođeni smrčkovim uputama Gren i Poyly su brzo skovali plan akcije.

- Mi ih sve možemo spasiti od ovog nečasnog načina života, - rekao je Gren.

- Oni ne žele biti spašeni, - primijeti Yattmur. - Oni su sretni.

- Oni su grozni. - reče Poyly.

Dok su oni razgovarali. Duga je Voda promijenila boju. Bezbrojni su komadići svega i svačega
izronili na njezinu površinu prekrivši je svakojakim mrljama i šarama dok ih je nosila prema trbuh-
stablima.

- Ostaci gozbe Crnih Usta. - uzvikne Gren. - Požurimo dok je lađa jo.š uz obalu i Ribari još ne
love. Izvadite noževe!

Pokoravajući se smrčku. Gren potrči, a za njim Poyly i Yattmur. Samo je Yattmur bacila pogled
preko ramena

152
 l'RAŠUMA

prema Ribaru. Ovaj se valjao po llu u napadu samosažalje-nja, gluh i slijep za sve oko sebe.

Ostali su Ribari sad već natovarili mrežu na ladu i pojurili penjati se preko boka, pažljivo usput
odmatajući svoje repove, veselo zagrajavši kad su vidjeli što pliva na vodi. Upravo se posljednji
pentrao na palubu kad su Gren i žene dojurili.

- Skočite! - povikao je Gren. i sve troje skoči na grubu, škripavu palubu. Ribari se svi kao jedan
okrenuše prema njima.

Koliko god bio nezgrapan, sagrađen prema uputama polusvjesnog trbuh-drveća, čamac je služio
svojoj svrsi, lovu na velike ribe lešinare iz Duge Vode. Nije se mogao pohvaliti ni veslima ni jedrom jer
mu je jedini posao bio da prevuče tešku mrežu kroz rječnu struju od jedne obale prema drugoj. Zato
je čvrsto pleteno uže visjelo razapeto preko vode, usidreno za debela stabla na svakoj obali, a čamas
je kroz niz okna na svom boku bio o to uže privezan da ga struja ne odnese nizvodno. Manevriralo se
grubom snagom: pola je Ribara vuklo Uže, a druga je polovica rukovala mrežom. Tako je to bilo od
pamtivijeka.

Ribarskim je životima rukovodila svakodnevna navika. Kad su tri napadača skočila medu njih. ni
oni a ni njihovo drveće nisu zapravo znali što da učine. Pola je Ribara nastavilo vući ladu prema
matici, a druga je polovica navalila braniti svoju subraću. Svi kao jedan, obrambeni se odred bacio na
Grena i djevojke.

Yattmur je na trenutak svrnula pogled preko ramena. Bilo je prekasno za skakanje natrag na
obalu: već su bili daleko u matici rijeke. Isukala je nož i stala do Grena i Poyly i kad su Ribari navalili
nož se usadio u trbuh najbližeg od njih. Ovaj posrne, no ostali je oboriše na palubu. Nož se otkotrlja
na

153

Bričin A Idiss

stranu, a ruke joj Ribari prikovaše uz palubu prije nego je stigla dohvatiti mač. I Gren i Poyly
očajnički su se borili, no i oni se uskoro nađoše na palubi.

Očigledno se ni Ribari ni njihovi bačvoliki gospodari na obali nisu sjetili noževa sve dok ne
ugledaše Yattmurin, a onda svi odjednom potegnu svoje,

Kroz svu njegovu paniku i bijes Grenovim mozgom prosikće srdite smrčkove misli, - Vi majmuni
bez mozga! Ne tratite vrijeme na te glupe lutke. Odrežite im pupčane vrpce, njihove repove. Repove,
budale jedne! Odsjecite im repove i neće vam moći ništa!

Psujući, gurnuvši koljeno u nečije slabine i nokte u nečije lice, Gren odbije napad noža i izvije se
na koljena. Još je jednog Ribara zgrabio za vrat, divlje ga potresao i gurnuo u stranu. Sada je put bio
čisti i jednim se velikim skokom našao na krmi.

Tu su ležali zeleni repovi, njih tridesetak, i pružali se prema obali.

 Gren uzvikom dade oduška svom trijumfu, a zatim udari oštricom. Pola tuceta udaraca u
ledenom gnjevu i zadatak je bio obavljen!

Lađa se snažno zanjihala i Ribari su popadali. Sva je njihova aktivnost prestala; stenjali su i
jaukali, ustavši i skupivši se u bespomoćnu hrpu. Čamac se zaustavio usred matice jer ga nitko više
nije vukao.

- Vidite, - primijeti smrčak, - borba je gotova.

Dok je Poyly ustajala pogled joj privuče kretanje na obali s koje su se popeli u čamac. Užasnut
prigušen uzvik otrgne joj se sa usana, a Gren i Yattmur se okrenu da vide. Stajali su skamenjeni, još
uvijek držeći noževe u rukama.

- Ležite! - vikne im Poyly.

Nad glavama su im zviždali sjajni listovi slični nazubljen-154

l'RAŠUMA

im mačevima. Tri su se trbuh-stabla razbjesnila. Lišena svojih robova osvetnički su šibala dugim
lišćem svojih visokih krošnji prema njima. Čitava su se stabla tresla, nagnuta nad vodu, dok su
tamnozelene oštrice sijevale zrakom.

Prvi je list udario baš kad se Poyly potrbuške bacila na tlo, urezavši dugu brazgotinu u grubom
drvetu palube, a iver-je je poletjelo na sve strane. Pao je i drugi i treći udarac. Takvo strašno
bombardiranje, znala je, pobit će ih u tren oka.

Neprirodan gnjev drveća bio je prizor od kojeg se ledila krv u žilama. Poyly nije dozvolila da je
panika paralizira i dok su se Gren i Yattmur skutrili u nesiguran zaklon krme. ona skoči na noge. Ne
obazirući se na smrčkove upute nagnula se preko boka i stala sjeći čvrsta vlakna koja su veliki čamac
zadržavala usred rijeke.

Lišće je tuklo svuda oko nje, pa i po Ribarima koji su podnosili sav taj bijes, i palubu su prošarale
krvave parabole. Vrišteći, bijedna su se stvorenja gurala jedno o drugo, krvareći iz tijela i udova, a
drveće je udaralo bez milosti.

Uže je bilo čvrsto, no konačno je popustilo pod Polyinim napadima. Pobjednički je uzviknula kad
se Oslobođen čamac zanjihao u rječnoj matici.

Još se htjela popeti u zaklon krme kad je slijedeći udarac lista tresnuo o brod, a niz oštrog trnja
duž mesnatog ruba lista punom joj se snagom zabio preko prsa.

- Poyly! - viknuše Gren i Yattmur u jedan glas i skočiše na noge, no nisu je uspjeli doseći. Udarac
ju je izbacio iz ravnoteže. Savila se u pasu dok je krv navirala iz rana, zatim joj koljena popustiše i pala
je natrag. Na trenutak joj pogled još uhvati Grenov i nijemo zavapi tražeći pomoć, a onda joj tijelo
nestane preko ruba i pljusne u vodu.

Pojurili su do boka i pogledali. Površina se komešala na mjestu gdje je pala. Na trenutak se

pojavila jedna ruka
 155

Brian A Idi ss

raširenih prstiju, no odmah je i nestala medu glatkim ribljim tijelima i Poyly više nije bilo.

Gren se sruši na palubu. Udarajući šakama bolno zavapi, - Zar je nisi mogao spasiti, ti bijedna
gljivurino? O. beskorisna izraslino! Zar nisi mogao nešto učiniti? A što si joj ikada darovao, osim
nevolje?

Uslijedila je dugotrajna tišina. Gren opet zazove smrčka, pun jada i mržnje, a kad je smrčak
napokon progovorio, glas mu je bio sitan, slomljen.

- Pola mene je mrtvo, - prošapta.

156

XVI.

U međuvremenu se čamac stao vrtjeti niz maticu i brzo se udaljio van dohvata trbuh-drveća čije
su krošnje i dalje udarale po vodi pjeneći je.

Videći da ih rijeka nosi, Ribari udariše u zborno stenjanje. Yattmur se kočoperila pred njima s
nožem u ruci, ne dozvolivši si samilost prema njihovim ranama.

- Hej, trbonje! Dugorepi sinovi nateklog bilja! Prestanite bučiti! Ovdje je umrlo jedno pravo
ljudsko biće. Tugovat ćete za njom ili ću vas baciti u vodu s moje vlastite dvije ruke.

Ribari utonuše u kukavnu šutnju i skupivši se u hrpu stadoše tješiti jedan drugoga i lizati si rane.
Otrčavši do Grena Yattmur ga obgrli rukom i pritisne svoj obraz o njegov, a on se samo na trenutak
pokušao oduprijeti.

- Nemoj previše tugovati za Poyly. Bila je dobra dok je živjela, ali za svakoga dođe vrijeme da
padne u Zeleno. Sada sam ja ovdje i bit ću tvoja žena.

- Ti ćeš htjeti natrag k svojim pastirima, - jadno će Gren.

- Ha! Oni su daleko za nama; kako da se vratim? Ustani i pogledaj kako nas brzo nosi rijeka!
Jedva još vidim Crna

157

Briun Ahlis*

Usta; jedva su veća od jedne moje bradavice. Ali mi smo u opasnosti, Grene. Pokreni se i pitaj
svoga čarobnog prijatelja smrčka kamo idemo.

- Svejedno mi je što će nam se dogoditi.

- Gledaj!
 Ribari su podigli viku. S apatičnim su interesom pokazivali naprijed i dozivali, što je i Grena
odmah otrijeznilo i Yattmur.

Rječna je struja brzo nosila njihov čamac jednom drugom čamcu. Uz obale Duge Vode bilo je
mnogo ribarskih naselja. a jedno se takvo sada pojavilo pred njima, s dva natekla trbuh-drveta koja su
označavala njihov položaj. Ovdašnji su Ribari već bili razapeli mrežu preko rijeke, a lađa im je bila uz
drugu obalu. Repovi su im visjeli nad rijekom duž mreže.

- Sudarit ćemo se, - reče Gren. - Što da radimo?

- Ne, proći ćemo im mimo čamca. Možda nas mreža zaustavi pa ćemo moći na obalu.

- Gledaj budale kako se penju na bok čamca. Udarac će ih baciti u vodu. - Zavikne nato
Ribarima. - Hej. kratkorepi, siđite na palubu ili ćete se srušili u vodu.

No riječi su mu se utopile u graji Ribara i u grmljavini riječne matice. Nezadrživo su jurili prema
drugoj lađi i već su slijedećeg trenutka udarili u mrežu što se protezala preko njihova puta.

Nezgrapni je brod zaškripao i posmuo. Nekoliko je Ribara udarac oborio u vodu. a jednome je
uspjelo preskočiti u drugi čamac. Dva su se plovila zatim sudarila, okrznuvši jedno drugoga, a onda je
uže preko rijeke puklo.

Opet ih je matica slobodno nosila niz rijeku, a drugi je čamac, već od prije oslonjen na obalu,
tamo i ostao, zaguran još dublje u mulj. Mnogi su se Ribari već pentrali na suho; neki su popadali u
vodu. nekima su popucali repovi. Gren i

158

l'RAŠUMA

njegovo društvo više ih nisu vidjeli jer je rijeka odvukla čamac iza okuke, u gustu prašumu.

- Što ćemo sada? - pitala je Yattmur drhtureći.

Gren slegne ramenima. Nije imao nikakvih ideja; svijet se pokazao prevelikim i zastrašujućim.

- Gljivo, probudi se. pozvao je. - Što će sada bili s nama? Ti si nas u ovo uvalio; sad nas izvadi.

U znak odgovora, smrčak mu um okrene naglavce. Pod udarom vrtoglavice Gren sjedne. Yattmur
ga je držala za ruke dok su mu kroz maštu lepršale prikaze davno zaborav ljenih sjećanja. Smrčak je
proučavao navigaciju.

Konačno je rekao. - Moramo kormilariti čamcem da ga natjeramo da nas sluša, ali nemamo čime.
Moramo čekati i vidjeti što će se dogoditi.

Bilo je to priznavanje poraza. Gren je sjedio na palubi, s rukom oko Yattmurinih ramena,
potpuno ravnodušan prema svemu oko sebe. Misli su mu se vratile u vrijeme kad su on i Poyly bili
bezbrižna djeca u plemenu, pod vodstvom Lily-yo. Život je bio tako lagodan, tako sladak u to doba, a
on je to onda tako slabo shvaćao! Bilo je čak i toplije; sunce je sjalo skoro točno iznad glava.

Otvorio je jedno oko: sunce je bilo nisko nad horizontom.

 - Hladno mi je, - rekao je.

- Primakni se k meni. - tješila gaje Yattmur.

Nešto svježe ubrana lišća ležalo je nedaleko njih na palubi; možda su ga Ribari bili ubrali da njime
omotaju očekivanu lovinu. Yattmur ga povuče na Grena, a i sama se podvuče, privivši se uz njega i
potajno ga obujmivši rukom.

Opustio se u njezinoj toplini i ubrzo se u njemu probudilo zanimanje. Instinktivno je počeo

istraživati njezino tijelo; bila je topla i slatka poput dječjih snova, a žudno se privijala uz njegov dodir. I
njezine su ruke krenule u istraživanje.

159

Bn:m Aldiss

Izgubljeni u međusobnoj nasladi zaboravili su na svijet. Kad ju je uzeo i ona je uzela njega.

Čak je i smrčka uspokojilo zadovoljstvo njihove aktivnosti pod toplim lišćem. Čamac je žurio niz
rijeku, udarajući povremeno u obalu, ali ni na trenutak ne prekidajući putovanje.

Nešto su kasnije uplovili u mnogO širu rijeku i neko se vrijeme besciljno vrtjeli u viru. tako da im
se svima zavrtjelo u glavi. Tu je umro jedan od ranjenih Ribara pa su ga bacili s palube u vodu; možda
je to bio mig sudbine, jer lađa im se na to odmah oslobodi vira i zaplovi u široko rječno naručje. Rijeka
je tu bila već vrlo široka, a širila se i dalje pa joj s vremena na vrijeme nisu ni vidjeli obale.

Ljudima, a pogotovo Grenu. kojem je pojam širokog otvorenog prostora bio potpuno stran, ovo
je bio nepoznat svijet. Zurili su u beskraj, pa se dršući okretali i pokrivali oči. Sve se posvuda micalo! I
to ne samo ispod njih, u nemirnoj vodi: dignuo se hladan vjetar, kakav bi jednostavno zalutao u
neizmjernim kilometrima prašume, no ovdje je bio gospo-darem svega preko čega bi prohujao. Šutao
je površinu vode svakim nevidljivim korakom, ljuljao čamac i tjerao ga da škripi, prskao je vodenim
kapljicama zabrinuta lica Ribara i mrsio im kosu, raznoseći je preko njihovih ušiju. Ojačavši, probadao
im je kožu ledenim žmarcima i ubrzo navukao tanak veo oblaka, zaklanjajući od pogleda penjače što
su lutali po nebu.

Na čamcu je ostalo kojih dva tuceta Ribara, a od njih su šestorica bila teško nastradala u napadu
trbuh-drveća. Nisu ni pokušavali potražiti kontakt s Grenom i Yattmur; ležali su u grupi kao živ
spomenik očaju. Najprije je jedan, pa onda drugi ranjeni Ribar umro i bio bačen s lađe uz površno,
nemarno tugovanje.

160

l'RAŠUMA

I tako su doplovili u ocean.

Velika ih je širina rijeke spasila od napada divovskih vodenih trava što su rasle uz obalu. Baš ništa
nije označilo njihov prijelaz iz rijeke u ušće i iz ušća u more; široka smeđa površina rječne vode
protezala se daleko medu slane valove.
 Postupno je smeđe izblijedilo u zelene i modre dubine, a vjetar očvrsnuo i ponio ih u novome
pravcu, paralelnom obali. Moćna prašuma nije odavde izgledala veća od maloga lista.

Jednog su Ribara ostali ohrabrili da se smjerno približi Grenu i Yattmur koji su se odmarali u hrpi
lišća. Naklonio se.

- O. veliki pastiri, čujte nas govoriti kad mi govorimo ako mi dozvolite govoriti, - rekao je.

Gren se otrese, - Nećemo ti mi ništa, debeljko. U istoj smo nevolji kao i ti, razumiješ? Htjeli smo
ti pomoći, a i pomoći ćemo ti, ali tek kad se svijet opet osuši. No ipak. pokušaj se sabrati i govoriti
razumno. Što hoćeš?

Čovjek se opet duboko nakloni. Iza njega, ostali su imitirali njegov čemerni pokret.

- Veliki pastiru, mi te vidimo otkako si došao. Mi mudri momci trbuhova drveta vidimo da si
velik i zato mi znamo ti ćeš uskoro htjeti da nas ubiješ kad skočiš na noge poslije igranja sendviča s
tvojom damom u lišću. Mi mudri momci nismo budale, a nebudale su tako mudri da ih veseli umrijeti
za tebe. Ipak se čini nemudro da umremo bez ništa hrane. Svi mi jadni žalosni mudri trbonje nemamo
da se hranimo i molimo te daj nam hrane jer nemamo mamu...

Gren ga prekine nestrpljivom kretnjom. - Ni mi nemamo hrane, - reče. - Mi smo ljudi kao i vi i
moramo se brinuti za sebe.

- Joj, mi se nismo usudili imati nadu da vi ćete podijeliti vašu hranu s nama jer je vaša hrana
sveta i hoće nas vidjeti

161

Briai) Aldiss

da gladujemo. Vi ste vrlo mudri da od nas sakrijete hranu hopsavce koju mi znamo vi uvijek
nosite. Mi smo radosni, veliki pastiru, da nam činiš gladovanje ako naše umiranje tebi čini smijanje i
vesele pjesme i još jednu igru sendviča. Jer mi smo skromni, mi ne trebamo hranu da umremo...

- Ja ću zbilja pobiti ove kreature, - reče Gren divlje, odmaknuvši se od Yanmur. - Gljivo što
ćemo s njima? Ti si nas uvalio u ovu gužvu; pomogni nam da se izvučemo.

- Natjeraj ih da bace svoju mrežu i ulove ribe, - zazvoni smrčak.

- Dobro!

Gren skoči na noge. povuče Yattmur za sobom i stane galamiti na Ribare. Kukavno, nevješto,
ulagujući se, raširili su svoju mrežu i bacili je preko boka lade. More je ovdje vrvjelo životom i mreža
još nije pravo stigla ni potonuti kad je povuče nešto veliko, povuče i počne se odlučno njome
uspinjali.

Lada se nagnula u stranu. Uz krik straha Ribari ustuknu pred parom divovskih kliješta što su
zakloparala preko boka. Gren se našao pod njima: isukao je nož ne razmišljajući i udario. Glava
jastoga, veća od njegove vlastite, uzdizala mu se pred očima. Jedno oko na stalku odleti u stranu, pa
drugo za njim kako je Gren sjekao nožem.
 Morsko je čudovište bešumno potonulo natrag u dubine i ostavilo Ribare da stenju od straha.
Uplašen skoro kao i oni -jer osjetio je smrčkov strah - Gren se okomi na njih udarcima ruku i nogu.

- Ustanite, vi mlitavi trbonje! Zar ćete ležati ovdje i čekati da umrete? Ja vam to neću dopustiti.
Ustanite i uvuci-cite tu mrežu prije nego se još koje čudovište namjeri na nas. Hajde, mičite se! Vucite
mrežu! Življe, vi glupe vreće sala!

- O, veliki pastiru, možeš nas baciti medu čuda mokroga

162

l'RAŠUMA

svijeta i nećemo prigovarati. Mi ne smijemo prigovarati! Vidiš da te hvalimo čak i kad navučeš
zvijeri iz mokroga svijeta na nas, jer smo prebijedni da prigovaramo. Imaj zato milosti...

- Milosti? Odrat ću vas žive ako tu mrežu odmah ne uvučete. Mičite se! - zaurlao je, a oni se
ukloniše. Dlaka na bokovima lepršala im je na vjetru.

Mreža je upala na palubu natovarena stvorenjima što su pljuskala i pljeskala oko njihovih nogu.

- Divno! - zaviče Yattmur i zagrli Grena, - O, ja sam tako gladna, ljubavi. Sad ćemo živjeti! Skoro
će kraj i ovoj Dugoj Vodi, sigurna sam.

No lađa je i dalje plutala svojim putem.

163

XVII.

Preko oceana bistrog i sjajnog poput stakla puhao je povjetarac.

Penjačima što su povremeno lebdjeli visoko nad njima čamac sa Grenom. Vattmur i četiri
preživjela Ribara izgledao je kao običan odlutali trupac koji sad besciljno pluta daleko od svega. Jedro,
napokon skrpano po smrčkovom nalogu od velikih i grubo prošivenih listova, visjelo je s improvizirana
jarbola; protivni su ga vjetrovi ubrzo rasparali i učinili ga beskorisnim, pa se čamac kretao bez
kontrole, uglavnom prema istoku kamo ga je nosila jaka termalna struja.

Ljudi su napredovanje čamca pratili s apatijom ili zabrinutošću, jeli i mnogo puta spavali otkako
su otplovili.

S obje strane čamca moglo se vidjeti mnogo toga, ako bi im samo palo na pamet da pogledaju. S
lijeve strane pratila ih je obala koja je s ove udaljenosti izgledala kao neprekidan zid prašume povrh
vertikalnih stijena i tokom nebrojenih sati stražarenja ostala je nepromijenjena: kad bi se duboko u
kopnu pokazali brežuljci, što je bivalo sve češće, također bi bili odjeveni prašumom. Katkada bi se
između obale i čamca

164

l'RAŠUMA
 našli mali otoci, a na njima se mogla vidjeti raznolikost lišća kakve nije bilo na kopnu. Na nekima
je stršalo visoko drveće, na drugima bujalo čudno cvijeće, a neki su bili tek komadi gole stijene što
strši iz vode. Ponekad je izgledalo, kao da će čamac udariti u kamenu obalu po kojoj je mlatilo more.
no uvijek bi ih struja u posljednji trenutak odnijela dalje.

S desne se strane prostirao nepregledan ocean iz kojega bi povremeno izranjali čudni oblici
opasna izgleda o kojima Gren i Yattmur nisu znali što da pomisle.

Bespomoćnost položaja i neizvjesna budućnost tišti li su im dušu, premda su bili navikli na

podredeni položaj u svijetu. Sada je, da im oteža brige, došla još i magla pokrivši čamac i sakrivši
okolinu od pogleda.

- Ovo je najgušća magla koju sam ikada vidjela, - rekla je Yattmur stojeći uz Grena i gledajući
preko boka čamca.

- 1 najhladnija, - doda Gren. - Jesi li primijetila što se dogada sa suncem?

U sve gušćoj magli nije se više vidjelo ništa osim mora lik uz čamac i velikog crvenog sunca što je
visjelo nisko nad vodom u smjeru odakle su došli.

Yattmur se privije bliže Grenu. - Prije je sunce bilo visoko iznad nas, - reče, - a sada ga vodeni
svijet hoće progutati.

- Gljivo, što će se dogoditi kad ne bude sunca? - upita Gren.

- Kad sunce ode, nastupa tama, - jekne smrčak, a žalim doda s blagom ironijom, - kao što si i
sam mogao zaključiti. Dospjeli smo u krajeve vječnog zalaska sunca, a struja nas nosi sve dublje u
sumrak.

Smrčak je govorio s oprezom, pa ipak je Grena stresao srs straha od nepoznatog. Čvršće je
obujmio Yattmur dok su netremice gledali u sunce, golemo i tmumo. kroz vlagom

165

Briun Aldiss

zasićeni zrak. A onda se jedan od fantomskih oblika koje su vidjeli s desne strane čamca ispriječi
između njih i sunca, djelomično ga pokrivši velikim iskrzanim ugrizom. Skoro istovremeno magla se
zgusnula i sunce se potpuno izgubilo s vidika.

- Ohhh! Ahhh! - Kad je sunce iščezlo, trbonje stanu jadikovati u očaju. Bili su šćućureni na hrpi
suhoga lišća na krmi, no sad su dopuzali naprijed i zgrabili Grena i Yattmur za ruke.

- O moćni gospodaru i stvoritelju sendviča! - povikaše. -Sve je ovo plovljenje po moćnom

vodenom svijetu veliko zlo. preveliko zlo jer smo otplovili i izgubili sav svijet. Svijet je nestao od zle
plovidbe i moramo brzo dobro ploviti da ga vratimo.

Duga im je kosa svjetlucala od vlage, a oči su im se izvrtale od panična straha. Skakutali su po

čamcu uzvikujući svoje prigovore. - Neka je zvijer pojela sunce, o veliki pastiru!

- Prekinite s tom glupom bukom. - reče im Yattmur. - Mi se bojimo baš kao i vi.
 - Ne, ne bojimo se, - ljutito uzvikne Gren odbacujući njihove ljepljive ruke sa svoga tijela. Nitko
se ne može bojati kao oni, jer oni se uvijek boje. Dalje od mene, vi cmizdravi trbonje! Sunce će se
vratiti kad se raziđe magla.

- Ti hrabri okrutni pastiru, - jekne jedan od stvorova, - ti si sakrio sunce da nas prestrašiš. Više
nas ne voliš, makar sretno uživamo u lijepim udarcima i tvojim dobrim zlim riječima! Ti...

Gren udari drekavca šakom, sretan što može otpustiti svoju napetost fizičkom akcijom, a jadno
se stvorenje svali unatrag cvileći. Drugovi mu odmah pohrliše i počeše ga tući, za kaznu što nije
uživao u moćnim bolima s kojima

166

l'RAŠUMA

ga je gospodar počastio. Gren ih divljim pokretima odvuče u stranu.

Yattmur mu priskoči u pomoć, ali ih u tom trenutku jak udarac natjera da zateturaju. Paluba se
oštro nagnula i svih se šestoro svališe jedan preko drugoga na hrpu. a po njima se ospe pljusak oštrih
prozirnih krhotina.

Neozlijeđena, Yattmur ustane i podigne jednu krhotinu, gledajući je u čudu. Dok je promatrala,
krhotina je mijenjala oblik, postajala sve manjom, da bi na kraju posve nestala pretvorivši se u malu
lokvicu vode na njezinom dlanu. Zbunjeno je buljila u svoju ruku. Ispred pramca uzdizao se zid od iste
staklaste materije.

- Oh! - rekla je tupo, shvativši da su udarili u jedan od fantomskih oblika što su ih pratili u
plovidbi. - Ščepala nas je planina od magle.

Gren skoči na noge i ušutka trbonje koji su htjeli glasno prosvjedovati. U boku čamca vidjela se
dugačka pukotina kroz koju je curio tanki mlaz vode. Uspne se na bočni rub čamca i ogleda se.

Struja ih je zanijela u veliku staklenu planinu koja je naizgled plutala u vodi. Planinu je u razini
vode izjela erozija i tako formirala strmu policu; struja ih je gurnula na tu ledenu plažu tako daje
njihov slomljeni pramac stršao iznad vode.

- Nećemo potonuti, - reče Gren. - jer je greben ispod nas, no čamac je neupotrebljiv; ako
spuzne s grebena potonut će.

I zaista, čamac se polako ali sigurno punio vodom, o čemu su trbonje svjedočili svojim
jadikovanjem.

- Što da radimo? - upita Yattmur. Možda smo morali ostati na otoku.

Gren se neodlučno ogleda oko sebe. Iznad palube visio je dugi niz nečega nalik na duge oštre
zube što će se svakoga časa zariti u čamac i napola ga pregristi. S tih su zuba kapale

167

Briun Aldiss
 ledeno hladne kaplje sline i prskale po ljudima. Uplovili su bili ravno u ralje ovoga staklenog
čudovišta!

Na rukohvat od njih nejasno se ukazivala i njegova utroba, niz plavih i zelenih linija i ploha od
kojih su neke sjajile narančastim svjetlom ljudima još uvijek skrivenoga sunca, sjajile tupom i
ubitačnom ljepotom.

- Ledena zvijer se sprema da nas pojede! - jaukali su trbonje trčkarajući uokolo po palubi. O,
došao je vrući smrtni čas, u ledenim zlim raljama!

- Led! - vikne Yattmur. - Zamisli ovi su nas glupi trbu-šasti ribojedi poučili. Gren, ovo se zove
led. U močvari blizu Duge Vode gdje oni žive, u hladovini rastu nekakvi mali cvjetovi, zovu se
hladoledi. Oni s vremena na vrijeme čine taj hladni led da u njemu čuvaju sjeme. Kad sam još bila
dijete odlazila sam u močvaru po te ledene kaplje da ih sišem.

- A sada ova velika ledena kaplja siše nas. - reče Gren zaliven ledenom vodom što je kapala
odozgo. - Što sada, gljivo?

- Ovdje nećemo naći utočište, pa ga moramo potražiti drugdje, - odjeknu smrčak. - Ako čamac
klizne s ledene police svi ćemo se utopiti osim tebe; Čamac će potonuti, a samo ti znaš plivati. Moraš
odmah napustiti čamac i povesti ove Ribare sa sobom.

- Tako je! Yattmur, dušo. popni se na led a ja ću potjerati ove budale za tobom.

No četiri budale nisu htjele napustiti čamac iako je već pola palube bilo pod vodom. Tek kad je
Gren podviknuo oni žurno poskočiše i razbježaše se. izmičući mu izvan dohvata kad je pojurio za
njima, prodorno cvileći. — Upomoć! Poštedi nas. o pastiru! Što su ti ove bijedne grude truleži učinile
da nas hoćeš baciti ledenoj zvijeri? Upomoć, upomoć! Avaj, zašto smo bili tako zločesti da ovako voliš
postupati s nama!?

168

l'RAŠUMA

Gren se baci na najbližeg i najdlakavijeg, no ovaj izmakne ispod njegova dohvata, vrišteći, a prsa
su mu se tresla u bjesomučnom dahtanju.

- Ne mene, veliki zvjerski duše! Ubij onu trojicu koji te ne vole, a ne mene koji te volim...

Gren mu podmetne nogu pa se trbonja prostre po palubi, a rečenica mu se pretoči u jauk kad je
naglavce otklizao u vodu. Gren gaje slijedio i u času su pljuskali po ledenoj vodi. sve dok ga Gren nije
uspio čvrsto uhvatiti za dlaku na zatiljku i dovući do boka čamca. Jednim ga je silovitim pokretom
prevalio preko ruba. pa se uplakan i zadihan stvor sklupčao do Yattmurinih nogu.

Potpuno prestrašeni ovom demonstracijom snage, ostala su trojica trbonja pokorno izašli iz
svoga skrovišta i ušli u ralje ledenog čudovišta, cvokoćući od zime i straha, a Gren ih je slijedio. Neko
su vrijeme svi stajali i gledali u ledenu pećinu, koja je bar četvorici izgledala upravo kao gorostasno
grlo, da bi ih zaglušna buka natjerala da se okrenu.
 Jedan od ledenih očnjaka iznad čamca otkinuo se, pao i zabio se u drvo palube poput bodeža, da
bi zatim skliznuo ustranu i rasuo se u bezbroj kristala. Kao daje to bio signal; uz novu, mnogo glasniju
buku. čitava je ledena polica ispod čamca popustila pod njegovom težinom, a čamac spuznuo u
tamnu vodu. Promatrali su ga dok se brzo punio vodom i tonuo.

Mogli su ga pratiti kako odlazi jer se magla ponešto uzdigla, a sunce opet obojilo ocean prugama
smrznute vatre. Konačno su se Gren i Yattmur okrenuli od mora s osjećajem potpune potištenosti.
Bez čamca su bili zarobljeni na ledenom brijegu. Trbonje su ih nijemo slijedili kad su krenuli jedinim
mogućm putem i počeli se penjati uz cilindrični tunel u led.

169

Briai) Aldiss

Šljapkajući po lokvicama ledene vode provlačili su se mimo velikih ledenih ribara od kojih se
svaki zvuk odbijao u pravom kaosu odjeka. Svakim je korakom jeka postajala glasnija, a tunel uži.

- O, duhovi, kako mrzim ovo mjesto! Bilo bi nam bolje da smo se utopili zajedno s čamcem.
Koliko još moramo hodati? - pitala je Yattmur kad je Gren zastao.

- Ne moramo više, - rekao je smrknuto. - Došli smo do kraja. Zatočeni smo ovdje.

Viseći skoro do samoga tla, nekoliko je veličanstvenih ledenica zatvaralo prolaz jednako efikasno
kao i čelične rešetke. Iza ledenih šipki vidjela se zaleđena ravnica.

- Uvijek nevolje, uvijek poteškoće, uvijek neka nova nevolja u životu! - reče Gren. - Čovjek
mora da se slučajno našao na ovome svijetu, jer bi mu svijet inače bio bolje primjeren.

- Već sam ti rekao da je tvoja vrsta slučajnost, - jekne smrčak.

- Dok se ti nisi umiješao bili smo sasvim sretni. - gorko primijeti Gren.

- Do toga časa niste bili bolji od povrća!

Razljućen ovom rečenicom Gren ščepa jednu veliku ledenicu i povuče, a ona pukne negdje iznad
njegove glave. Držeći je kao koplje zavitla je bijesno o ledeni zid pred sobom. Zaglušna zvona
prolomiše se niz tunel kad se cijeli zid skršio pod udarcem i led stao padati, razbijati se i klizati oko
njihovih gležnjeva. Cijela se napola otopljena ledena zavjesa jednostavno raspala. Ljudi se zguriše i
poklopiše glave rukama jer im se činilo da se čitav ledeni brijeg oko njih ruši.

Kad se buka slegla i kad su podigli pogled vidjeli su kroz nastali otvor da ih čeka cijeli jedan novi
svijet. Ledeni brijeg je, zahvaćen odvojkom struje, zapeo o mali otočić i

170

l'RAŠUMA

sada se uhvaćen u malenom zaljevu suzu po suzu otapao natrag u vodu.

 Otočić ni izdaleka nije izgledao gostoljubivo, no ljudi su s olakšanjem upijali prizor rijetkog
zelenila, cvijeća i mahuna punih sjemena na visokim stalcima. Ovdje su mogli uživati u osjećaju da
hodaju po tlu koje se ne njiše stalno pod nogama.

Čak su se i trbonje načas razveselili i uz radosnu ciku slijedili Grena i Yattmur po ledu, jedva
čekajući da se nadu pod cvijećem. Ne protestirajući previše, preskočili su uzak rascijep nad dubokom
plavom vodom i tako se našli na kamenitoj obali.

Otočić svakako nije bio nikakav raj na zemlji, sljeme na okrunjena tek golom stijenom, no male
dimenzije imale su neke prednosti. Bio je premalen da bi držao prijeteće veliko bilje kakvo je bujalo
na kopnu, a s malima su Gren i Yattmur mogli izići na kraj. Trbonje su bili razočarani jer na otočiću
nije bilo njihova trbušastog drveta na koje bi se mogli prikvačiti, a i smrčak je žalio što nije bilo
njegove vrste; koliko je god želio da preuzme kontrolu nad Yattmur i trbonjama, bio je još premalen
da to učini bez pomoći. Gren i Yattmur bili su razočarani jer nisu našli ljude s kojima bi udružili snage.

Za utjehu, iz kamena je izbijao izvor bistre vode i pretvarao se u živahni potočić što se zaigrano
prevrtao medu velikim kamenjem koje je prekrivalo većinu otočića. Najprije su čuli glazbu njegova
žuborenja, a zatim su ga i ugledali kako se ruši na malu plažu i otiče u more. Potrčali su da se napiju i
ne čekajući da dospiju uzvodno, do manje boćate vode. Poput djece su zaboravili na sve brige. Kad su
se dovoljno napili, skočili su u vodu da se operu, no njezina hladnoća nije mamila na dugo kupanje.

171

Briai) Aldiss

Ipak, brčkali su se goli u nizu jezeraca što su se bila formirala medu velikim blokovima kamena na
sljemenu otočića. Odjednom je život opet bio sladak i lagodan. Yattmur je udarala svojim lijepim
nogama po vodi i pjevala jednu od svojih pastirskih pjesama, što je Grenu osobito godilo; njemu je
već bio dosadio jednoličan i neumoran smrčkov glas u glavi. Sve gaje više i više mrzio.

Vidjevši da Gren šuti. smrknut, ona prekine pjesmu.

- Nešto te muči? - upita ga.

- Ne, - rekao je suho. Nije joj želio pričati o smrčkovoj želji da opet krenu na put što mu je
odzvanjala glavom. Ukočeno je sjedio na tlu poput kakva starca i šutio. Premda nevoljko,zatomila je
svoju zabrinutost i vratila se kupanju. Od tog je časa osjećala kako se Gren sve više udaljuje od nje i
zatvara u sebe, a znala je, daje smrčak tome kriv.

®§m

Gren se probudio osjetivši kako se gljivine misli meškolje među njegovima.

- Valjaš se u lijenosti. Mi moramo nešto učiniti.

- Ovdje nam je lijepo. - odgovori Gren dureći se. - Osim toga, već sam rekao da nemamo čamca
kojim bismo otišli na veliko kopno.

- Čamac nije jedini način da se plovi preko mora.

 - O, smreku, prestani biti prepametan jer ćeš nas na kraju ubiti. Ostavi nas na miru. Ovdje smo
sretni.

- Da. sretni! Ti bi pustio lišće i korijenje kad bi samo mogao; ti nemaš pojma zašto živiš! Kažem
ti. velika te zadovoljstva i velika moć očekuju, samo kad bi mi dozvolio da ti pomognem.

- Odlazi! Ne znam o čemu govoriš.

Skočio je na noge kao da želi pobjeći od smrčka. no ovaj

172

l'RAŠUMA

ga odmah šapne, ukočivši ga na mjestu. Gren prikupi snagu i skoncentrira sve svoje sile da
pošalje valove mržnje na gljivu, ali uzalud; njezin mu je glas i dalje odzvanjao u mislima.

- Budući da je nemoguće da od tebe učinim svoga suradnika, onda ćeš trpjeti kao moj rob. Duh
istraživanja je u tebi potpuno izumro; slušaš samo naredbe, a slijp si za sve što vidiš oko sebe.

- Ne znam o čemu govoriš! - viknuo je glasno i probudio Yattmur, koja sjedne i nijemo se
zagleda u njega.

- Toliko toga zanemaruješ! - govorio je smrčak. - Ja vidim stvari samo kroz tvoja osjetila, pa se
ipak trudim da ih analiziram i da shvatim što se iza njih krije, a ti od svih podataka što ih primaš ne
shvaćaš ništa. Ja shvaćam mnogo. Moj put je put do moći.

- Idi dalje od mene! - opet zaviče Gren i istoga se časa sav skvrči od muke. Yattmur dotrči do
njega, obuhvati mu glavu i počne ga tješiti. Zagledala mu se u oči. Trbonje se tiho došuljaše i stanu iza
nje.

- To je ova čarobna gljiva, zar ne? - rekla je.

Nijemo je klimnuo glavom. Kroz živčane spletove ognjeni fantomi su tjerali jedan drugoga i svirali
melodiju bola prebirući mu po živcima, a dok je melodija trajala nije se mogao ni pomaknuti. Kad je
konačno prošlo, prozborio je iscrpljeno, - Moramo pomoći smrčku. On hoće da pažljivije istražimo
ove stijene.

Drhtureći svim udovima ustao je da obavi zapovijedeno. Yattmur također ustane, dotičući mu
ruku suosjećajno.

- Kad istražimo, ulovit ćemo ribe u jezercu i pojesti ih s voćem, - rekla je, sa ženskim talentom
da pruži utjehu kad zatreba.

Dobacio joj je pogled zahvalnosti.

173

Briai) Aldiss
 - Nevjerojatno ste glupi, gunđao je smrčak. - Moramo si nekako pomoći, no izgleda da o svemu
moram ja razmisliti! Naročito bih morao razmisliti o ovim neobičnim biljkama. Šutite i ne smetajte
me.

Dugo vremena nije ništa govorio, pa su Gren i Yattmur otišli na kupanje. Trbonje su besposličarili
u blizini, zabora-vivši na sve prigovore, a poslije su otišli u lov na drugu stranu otočića.

174

XVIII.

Iza brijega i šljunka kroz koje je potočić vijugao rasla je trava i šaš. Tu je uspijevalo i naročito
cvijeće koje je svoje mahune sa sjemenom nosilo na visokim stabljikama što su se mogle vidjeti još sa
ledene sante; Yattmur je to cvijeće nehajno prozvala šunjavcima ni ne sanjajući kako im to ime dobro
odgovara.

Šunajvci su svoje korijenje pružali po kamenju u obliku dugačkih, okamenjenih zmija.

- Kako je dosadno ovo korijenje. - gunđala je Yattmur. -Rasle posvuda!

- Čudno je kako korijenje jedne biljke urasta u drugu, kao u zemlju, - rekao je Gren odsutno. Na
smrčkovo upozorenje, međutim, pogleda ga pažljivije. Unatoč čvrstoj i isprepletenoj strukturi njihova
korijenja, cvjetovi su bili primitivni, čvrsti i nagnuti prema suncu, a oko njih su lepršali leptiri. Ispod
pet žarkih, jednostavnih latica rasla je neproporcionalno velika mahuna sa sjemenom, slična
šesterostra-ničnom bubnju iz čije je svake stranice rasla gumasta kvrga s resama, slična morskoj
anemoni.

175

Briun Aldiss

Sve je to Gren uočio bez naročita zanimanja. Mnogo je interesantnije bilo ono što se događalo
cvjetovima nakon oplodnje. Yattmur je baš prolazila mimo jednog kad je prašumska pčela sletila na
njegov tučak. Biljka je žestoko reagirala na oplodnju. Uz čudnu pištavu buku cvijet i sjemeni bubanj
odskočiše prema nebu odbačeni nekakvom oprugom što se iz bubnja ispružila.

Yattmur se, iznenađena, baci u najbliži grm, a Gren od mali za njom. Oprezno su promatrali što
se dalje dešava; kako se opruga rasteže i dalje, no sad mnogo sporije, u formu dugačke stabljike.
Šesterostranični bubanj sad se klimao na suncu, visoko nad njihovim glavama.

Biljno carstvo nije više nudilo nikakva čuda ljudima naviklim na iznenađenja. Sve Što nije nosilo
opasnost moglo se odmah zaboraviti. Uostalom, sad su shvatili da su već vidjeli bubnjeve kako se
njišu visoko u zraku, ali ih nisu povezivali sa šunjavcima.

Nekoliko grmova dalje, još je jedan šunjavae odzveketao uvis dok mu se stabljika izravnavala i
sušila.

- Hajdemo natrag. - rekao je Gren. - Hajdemo se okupati.

Još dok je to izgovarao zaskoči ga smrčak. Gren zatetura

 nastojeći da se othrva, a zatim se svali u grm, zgrčen od bola.

- Grene! Grene! Što ti je? - dahne Yattmur. Dotrčala je do njega i zgrabila ga za ramena.

- Ja-ja-ja... - Nije mogao istisnuti ni riječ iz grla. Počevši od usana preko lica mu se razlila
ljubičasta mrlja, a udovi su mu se ukočili. Smrčak ga je kažnjavao paralizirajući mu živčani sustav, a
nečujan glas je zvonio, - Bio sam preblag s tobom. Ti nisi drugo nego povrće! Do sada sam te
upozoravao; ubuduće ću više zapovijedati, a ti ćeš više slušati. Kad već ne očekujem od tebe da misliš,
možeš bar gledati i tako dati meni da mislim. Evo nas na rubu važnog otkrića o ovim

176

PRAŠUMA

biljkama, a ti im okrećeš leda kao posljednja budala. Zar želiš zauvijek truliti na ovim stijenama?
Sad mimo lezi i promatraj, ili ću ti opet darovati grčeve, ovako!

Gren se izvali potrbuške u bolovima, zabivši lice u travu. Yattmur ga pridigne uzvikujući mu ime u
suzama, nesretna zbog njegove patnje.

- To je ta čarobna gljiva!

S gađenjem je gledala svjetlucavu koru što mu je obavijala vrat. Oči su joj bile pune suza.

- Grene, ljubavi, hajde sa mnom. Opet se spušta magla; moramo k ostalima.

On zavrti glavom. Tijelo je opet bilo njegovo, bar privremeno, a grčevi su prošli ostavivši mu
udove slabima poput hladetine.

- Smrčak hoće da ostanem ovdje, - rekao je nemoćno, očiju sjajnih od bespomoćnih suza. Idi
sama k njima.

Ona je ustala sva nesretna. Lomila je ruke u gnjevu nad njihovom nemoći.

- Vratit ću se brzo. - rekla je. Trebalo je pobrinuti se za trbonje koji su bili toliko budalasti da bi
se jedva sjetili jesti ako ih nitko ne bi podsjetio na to. Dok je birala put niz strminu, glasno je
prošaptala!

- O, duhovi sunca, prognajte tu vračarsku gljivu punu okrutnosti i podlosti prije nego što mi
ubije dragog čovjeka!

Na žalost, duhovi sunca nisu izgledali naročito moćno. S vode je zapuhao studeni vjetar noseći sa
sobom maglu koja je zatomila svjetlo. Blizu otočića jedrio je ledeni brijeg; njegova škripa i pucketanje
mogli su jasno čuti čak i nakon što se izgubio u magli poput sablasti.

Napola uvučen u grm, Gren je ležao ne mičući se, promatrajući.

I treći je šunjavac sunuo uvis. glasno pišteći. Istezao se

i 77

Briai) Aldiss
 mnogo sporije nego njegovi prethodnici, sad kad je sunce zaklonila magla. Kopno se više nije
moglo vidjeti. Proletio je leptir; Gren je ostao sam na osamljenom brežuljku, izgubljenom u svemiru
vodena prostranstva.

Negdje u daljini zastenjao je ledeni brijeg, a zvuk mu je sumorno odjeknuo preko oceana. Gren je
bio sam, izoliran od sebi sličnih ovom izraslinom smrčka. Nekoć ga je on ispunjavao nadom i snovima
o osvajanju, a sada je izazivao samo mučninu, no nije znao načina da ga se zauvijek riješi.

- Evo još jednoga, - reče smrčak namjerno mu se uguravši u misli. Četvrti je šunjavac preskočio
s obližnjeg kamena i njegova je mahuna lebdjela nad njima poput odsječene glave obješene o prljavi
zid magle. Zahvaćena vjetrom sudarila se sa svojom susjedom; kvrga slična anemoni pritisnula se o
sličnu kvrgu na drugoj mahuni, pa su ostale prilijepljene i zibale se zajedno na svojim dugim nogama.

- Ha! Pazi dobro, čovječe! Možeš prestati brinuti. Ovi cvjetovi nisu odvojene biljke, nego šest
njih, zajedno sa sustavom korijenja, čine jednu biljku. Gledaj i vidjet ćeš kako će za kratko vrijeme još
dva cvijeta iz ove grupe biti oplođena.

Nešto od njegova uzbuđenja prešlo je i na Grena ugrijavši ga donekle dok je tako ležao zguren
medu hladnim stijenama; napeto gledajući i čekajući jer mu ništa drugo nije preostalo. Yattmur se
vratila i prebacila mu preko leda hasuru što su je trbonje bili ispleli, pa legla do njega bez riječi.

Konačno je i peti šunjavčev cvijet dočekao da bude oplođen i zaštektao uvis. Stabljika mu se
izravnala i zanjiha-la prema jednom od susjeda; prilijepili su se jedan o drugoga, a zamah ih je
zanjihao prema drugome paru. Svi su prionuli jedan o drugoga i sada je snop od četiri stalka stajao
visoko nad glavama ljudi.

178

l'RAŠUMA

- Što to znači? - upita Yattmur.

- Čekaj, - prošapta Gren. Nije rekao ništa kad je šesti i posljednjio oplođeni bubanj uzletio
prema svojoj braći. Drhteći je visio u magli čekajući vjetar. S prvim se povjetarcem svih šest bubnjeva
skoro bešumno spojilo u jedno tijelo, u zamućenom zraku nalik kakvom lebdećem biću.

- Možemo li sad ići? - upita Yattmur.

Gren se sav tresao.

- Reci djevojci da ti donese hrane. - zvonio je smrčak. -Ti još ne smiješ odavde.

- Zar ćeš ostati ovdje zauvijek? - nestrpljivo ga je upitala kad joj je prenio poruku.

Potresao je glavom jer nije znao. a ona se udalji i izgubi u magli. Dugo je vremena prošlo dok se
nije vratila, a šunjavac je u međuvremenu počeo sa slijedećom fazom u svom razvoju.

Magla se donekle prorijedila. Horizontalni sunčevi zraci zaboli su se u šunjavčevo tijelo obojivši
ga brončanom bojom. Kao da ga je ova slabašna dodatna toplina ohrabrila, šunjavac pokrene jednu
stabljiku, a njezin donji kraj uz prasak pukne i odvoji se od korijena, postavši nogom. Taj se pokret
ponovio još pet puta i jedna za drugom noge su se oslobodile. Kad se i posljednja odvojila od korijena
šunjavac se okrenuo i počeo - oh, tu nije bilo sumnje; onako sastavljen od šest slijepljenih mahuna na
štakama. šunjavac je krenuo nizbrdo, sporo ali sigurno.

- Slijedi ga, - reče smrčak.

Gren je ustao i krenuo šunjavčevim tragom, hodajući jednako ukočenim nogama, a Yattmur je
tiho koračala uz njega.

Šunjavac je slučajno krenuo baš prema njihovoj plaži. Kad su trbonje vidjeli kako im se primiče,
razbježali su se na sve strane uz paničnu vrisku, no on se nije obazirao ninašto;

179

fin.)/) Aldiss

proslijedio je naprijed pažljivo nabadajući štakama kroz njihov logor, ravno prema moru.

Ni tu se nije zaustavio, već je gazio sve dublje u vodu utonuvši skoro do nabrekla šesterostrukog
tijela, na putu prema kopnu polako ga je progutala magla.

- Vidiš li! - zvonio je smrčak u Grenovoj glavi, tako glasno da je ovaj dlanovima pritisnuo
sljepoočice... -To je put kojim ćemo pobjeći! Šunjavci rastu ovdje gdje imaju dovoljno mjesta za
razvoj, a onda idu na kopno da posiju sjeme. Ako to migracijsko bilje može dospjeti na kopno,

onda i nas može odnijeti sa sobom!

&

Izgledalo je kao daje šunjavac pokleknuo na simboličnim koljenima. Polako, kao da mu je

reumatizam stegnuo dugačke zglobove, pokrenuo je svojih šest nogu jednu za drugom uz dugotrajne
pauze medu pokretima.

Gren je tek s mukom nagnao trbonje da se popnu. Za njih je otok bio nešto čega se valja držati
čak i za volju udaraca radije nego otići u neki zamišljeni budući raj.

- Ne možemo ovdje ostati: nestati će nam hrane, - govorio im je dok su pred njim skutreni
drhtali od straha.

- O čovječe pastiru, rado te poslušamo i kažemo da. Kada ovdje više ne bude lirane, mi ćemo
otići s tobom na štakohodi-ma preko vodenog svijeta. Ali sada jedemo voljenu hranu s mnogim
svojim zubima i ne idemo nikamo dok je ne ponestane.

- Tada će biti prekasno. Moramo ići sada, dok šunjavci još hodaju.

Ovo je izazvalo nove proteste i novo pljeskanje po bokovima u očaju.

- Nikada prije nismo vidjeli šunjavce-štakavce kako hodaju kad idu na štakama hodati? Gdje su
oni bili onda kad

180
 l'RAŠUMA

ih mi nismo vidjeli? Strašni pastiru, čovječe i sendvič-damo. sad vas dvoje bez repova imate volju
da idete s njima. Mi ne nađemo volju: nama ne smeta da više nikad ne vidimo šunjavce-štakavce da
hodaju.

Gren se nije trudio da s njima mnogo raspravlja; kad je dohvatio šibu, trbonje su se odmah
uvjerili u snagu njegovih argumenata. Šmrčući i otpuhujući dozvolili su da ih potjera prema grupi od
šest šunjavaca čiji su se pupoljci tek bili otvorili. Rasli su jedan uz dnigoga na rubu niske klisure
nagnute nad more.

Slijedeći smrčkove upute Yattmur i Gren su proveli neko vrijeme u skupljanju hrane; zamatali su
je u lišće i vezali povijušama za šunjavčeve bubnjeve sa sjemenom. Sve je bilo spremno za putovanje.

Četvorica trbonja morali su se popeti svaki na svoj bubanj. Upozorivši ih da se čvrsto drže, Gren
je išao od jednog do drugog, gurnuo ruku u sredinu svakog cvijeta i jedna za drugom mahune su
zazviždale uvis. svaka s putnikom koji se vrišteći držao objema rukama za bubanj da spasi goli život.

Samo je četvrta mahuna krivo pošla. Taj je cvijet bio nagnut prema rubu klisure i kad se opruga
oslobodila dodatna je težina zanijela mahunu u stranu umjesto u vis. Još mekana stabljika svinula se
prema moru poput noja slomljena vrata, a trbonja je vrištao i lamatao nogama, viseći u zraku.

- O. mama! Oj, trbuh! Pomognite svom lijepom debelom sinu! - vikao je, no pomoći nije bilo.
Stisak mu je na kraju popustio i pao je u more vičući; debeo i ne baš plemenit Ikar. Struja ga je
odnijela; vidjeli su kako mu glava nestaje u hitrim valovima.

Oslobođen tereta, šunjavčev se bubanj zanjihao natrag, udario u ostala tri i pripio se uz njih u
čvrstu cjelinu.

181

finj/i Aldiss

- Na nama je red! - rekao je Gren okrenuvši se k Yattmur.

Ona je i dalje zurila u more. Zgrabio ju je za ruku i povukao prema dva preostala cvijeta, no ona
se. ne pokazujući ljutnju, oslobodila njegova stiska.

- Da li te moram tući kao trbonje? - pitao ju je.

Nije se nasmijala. On je još uvijek stezao prut u ruci i sad ga je još čvršće stegnuo, a ona se
poslušno popela na veliki zeleni bubanj.

Držeći se jednom rukom za hrapavu biljku gurnuli su drugu ruku u tučak i slijedećeg trena
poletjeli uvis. Yattmur se strašno uplašila. Pala je licem medu prašnike. gotovo nesposobna da diše od
mirisa cvijeta, no jednako nesposobna da se pomakne. Obuze je vrtoglavica.

Plaha joj je ruka dotakla rame.

- Ako od straha imaš glad, ne jedi zločesti cvijet, probaj finu ribu bez nogu. mi mudro uhvatimo
u jezeru!
 Podigla je pogled prema trbonji koji je nervozno micao usnicama i širio oči. kose smiješno žute
od peluda. Nije u njemu bilo ni trunke dostojanstva. Jednom se rukom češao po stražnjici dok joj je
drugom pružao ribu.

Briznula je u plač.

Sav nesretan, trbonja dopuže do nje i položi joj dlakavu ruku na rame.

- Ne čini previše mokrih suza za ribu: riba te neće povrijediti, - reče joj.

- Nije to, - rekla je. - Toliko smo vam nevolja nanijeli siromasima...

- O, mi siromašni trboljudi potpuno smo izgubljeni -odmah on započne, a tri mu se druga

pridružiše u naricanju.

- Istina je. vi nam okrutno nosite mnogo nevolja.

Gren je promatrao kako se šest mahuna spajaju u jednu

182

l'RAŠUMA

kvrgavu cjelinu. Zbrinuto je pogledao dolje da uhvati prvi znak odvajanja šunjavčevih štaka od
sistema korijenja, no zbor jadikovki odvuče mu pažnju.

Prut mu glasno zvizne po tustim ramenima i trbonja koji je tješio Yattmur plačući ustukne. I
njegovi se drugovi povuku.

- Ostavite je na miru! - Gren će grubo, podigavši se na koljena. - Vi prljavi dlakavi trborepci, ako
je još jednom taknete srušit ću vas dolje na stijene!

Yattmur ga je gledala i stegnu vši usnice tako da su joj se vidjeli zubi. no nije rekla ni riječi.

Nitko nije rekao ništa kad se šunjavac konačno počeo micati.

Gren osjeti smrčkov osjećaj uzbuđenja i trijumfa kad vi-sokonogo stvorenje učini prvi korak.
Jedna za drugom pokrenulo se svih šest nogu. Zatim je zastao, hvatajući ravnotežu, pa se opet
pomaknuo. Zastao. Još jednom krenuo, ovaj put uz manje oklijevanja. Sporo je nastavio nabadati
štakama dalje od klisure, preko otočića i niz blago položenu plažu kojom su već prošli njegovi
prethodnici, tamo gdje je oceanska struja tekla manjom silinom.

Ne oklijevajući, stvor zagazi u more i uskoro su mu noge već skoro sasvim potonule.

- Izvrsno! - uzviknuo je Gren. - Konačno smo se oslobodili tog mrskog otoka.

- Nije nam ništa naudio. Tamo nismo imali nikakvih neprijatelja, - odgovori mu Yattmur. -1 sam
si rekao da želiš ostati na njemu.

- Nismo mogli ostati zauvijek, - prezirno joj odgovori, baš kao i trbonjama.
 - Tvoja je čarobna gljiva suviše okretna na jeziku. Ona samo misli kako će iskorsititi svoju
okolinu - i trbonje i tebe i mene i šunjavce. Ali šunjavci nisu narasli zbog nje. niti su

183

Briai) Aldiss

zbog nje na otoku. Oni su na otoku bili mnogo prije našega dolaska, jer rastu sami zbog sebe,
Grene. I ne idu sad na obalu zbog nas, nego zbog sebe. Mi se vozimo na jednom od njih i utvaramo si
kako smo lukavi. A koliko smo lukavi? I ovi jadni trbonje smatraju sebe lukavima, a mi vidimo kakve
su budale. A što ako smo i mi budale?

On je još nije čuo tako govoriti. Buljio je u nju ne znajući kako da joj odgovori, sve dok mu
razdraženost nije priskočila u pomoć.

- Ti me mrziš, Yattmur, ili ne bi govorila ovim riječima. Jesam li te povrijedio? Zar te ne štitim i
ne volim? Mi znamo da su trbonje glupi, ali smo mi drukčiji od njih; mi ne možemo biti glupi. Sve si to
rekla samo da me ražalostiš.

Yattmur se nije ni osvrnula na njegovu sumnjivu logiku. Ozbiljno je primijetila, kao da on ništa
nije rekao. - Mi se vozimo na ovom šunjavcu ali ne znamo kamo on ide. Mi brkamo njegove želje s
našima.

- Ide na kopno, to se zna, - srdito će Gren.

- Ma nemoj? Osvrni se malo.

Pokazala je rukom, i on se zaista osvrnuo.

Kopno se jasno vidjelo. Bili su krenuh prema njemu, a onda je šunjavac ušao u vodenu struju i
sad je koračao ravno protiv nje, paralelno s obalom. Dugo je, dugo Gren bijesno promatrao, sve dok
nije nestala i najmanja sumnja u ono što se događalo.

- Tebi je drago! - prosiktao je.

Yattmur mu ne odgovori. Nagnula se u stranu i uronila ruku u vodu, no brzo ju je povukla natrag.
Do otočića ih je donijela topla struja, a ova struja po kojoj je gacao šunjavac bila je hladna; kretali su
se prema njezinom izvoru. Ponešto od studeni našlo je put do njezina srca.

184

III. DIO

XVIII.

Ledena je voda proricala noseći ledene sante. Šunjavac je ustrajno koračao naprijed. Jednom je
zaronio u vodu pa su se putnici smočili, no čak ni tada nije usporio tempo.
 Nije bio sam; uskoro su mu se pridružili šunjavci s drugih otoka duž obale i svi su išli u istome
pravcu. Bilo je to njihovo doba migracije, kad su išli prema neznanom mjestu gdje će posijati svoje
sjeme. Neke od njih prevrnule su ledene sante i tako ih potopile, no ostali su ustrajno išli dalje.

Trbonje se nisu mnogo žalili. Gren im je smanjio sljedovanje hrane čim je spoznao da se neće
tako brzo dokopati obale kao što je mislio, pa su se povukli u apatiju. Hladnoća im svakako nije
pomogala da živnu. Sunce je izgledalo kao da će svakoga časa potonuti u more, a mrazni je vjetar
puhao skoro neprestano. U neko se doba iz crnoga neba po njima osula tuča prijeteći da im oguli svu
kožu s tijela dok su bespomoćno ležali.

Onima medu njima koji su imali najmanje mašte izgledalo je kao da putuju u ništavilo. Česte
naslage guste magle što su se komešale oko njih samo su pojačavale taj dojam, a kad

187

Briai) Aldiss

bi se mogla rasplinula, daleko na horizontu mogli su vidjeti prijeteći rub tame koji se nije micao
niti bi nestao s vidika. No konačno je nastupio čas kad je šunjavac skrenuo sa svojega puta.

Stisnuti jedno uz drugo u sredini sjemenih kutija Gren i Yattmur su se probudili od brbljanja
trojice trbonja.

- Vlaga od vodenog svijeta nas napušta promrzle trbonje i kaplje nam dolje niz dugačke noge!
Mi pjevamo velike sretne uzvike jer moramo biti suhi ih ćemo umrijeti. Ništa nije tako prelijepo kao
biti topao suh momčić trbonja, a topli suhi svijet ide prema nama.

Gren nestrpljivo otvori oči da vidi što je to izazvalo uzbuđenje.

I zaista, opet su se mogle vidjeti šunjavčeve noge. Bio je skrenuo u stranu i sad je koračao prema
gustom šumom obrasloj obali.

- Yattmur, spašeni smo! Konačno idemo k obali!

Bile su mu to prve riječi nakon dugo vremena. Ustala je. I trbonje su ustali i svih se petoro,
ujedinjeni u olakšanju, zagrlilo.

- Skoro ćemo biti suhi momčići! - vikali su trbonje.

- Zapalit ćemo vatru čim stignemo na kopno. - izjavi Gren.

Yattmur se razvedrila vidjevši ga u dobrom raspoloženju, no ipak je iznenadna zla slutnja natjera
da ga upita, - Kako ćemo sići odavde?

Gnjev mu zasja u očima što mu je razorila zadovoljstvo. Nije joj odmah odgovorio pa je zaključila
da pita smrčka za savjet.

- Šunjavac će potražiti mjesto da položi sjeme, - rekao je, - a kad ga nađe spustit će se, pa ćemo
sići s njega. Nemaš razloga za brigu; ja gospodarim situacijom.

188
 l'RAŠUMA

Nije mogla razumjeti zašto on govori tako grubo.

- Ali ti ne gospodariš situacijom! Ova stvar ide tamo kamo se njoj sviđa; mi tu ništa ne
možemo. Zato ja toliko brinem.

- Brineš jer si glupa.

Premda su je riječi povrijedile pokušala je naći neku utjehu u ovoj situaciji. - Neka nas brige
čekaju dok ne stignemo do obale. Možda ćeš onda biti manje grub.

Obala im, međutim, nije pružila toplu dobrodošlicu. Šunjavac je sad već gacao po plićaku i voda
mu se slijevala s tankih štula dok je izlazio na suho. Još ih je pet ili šest bilo zabavljeno istim poslom, a
živost i pokreti očito gonjeni nekakvom svjesnom namjerom oštro su ih odvajali od turobna okoliša.
Ovdje je vladalo potpuno odsustvo onog napetoga dojma bujna života što je prožimao svijet koji su
Gren i Yattmur poznavali. Ovo nije bila niti sjena onoga bujnog svijeta pod vrelim zaparenim
staklenikom. Sunce je tu visjelo nad horizontom kao krvavo iščupano oko položeno na kamen, a
svuda je vladao sumrak. Na dalekom se nebu gomi lala tama.

Čak je i život u moru naizgled zamro. Nije ovdje bilo čudovišnih morskih trava: u mlakama nisu
vijugale ribe. Pustoš je naglašavala mrtva mimoća oceanske površine: šunjavci su za svoj pohod
instinktivno izabrali doba bez oluja. Na kopnu je vladao sličan mir. Tu je rasla šuma, uvijena u sjene i
studen, šuma tek napola živa, prigušena u plavim i sivim nijansama vječnog predvečerja.

Oprezno birajući kamo će stati šunjavci su marširali iznad šume, a lišće im se češalo o štule.
Držali su suprotan pravac od sunca koje se sad sve češće gubilo u kaosu natrule vegetacije i upomo
marširali prema tami što je označavala kraj osvjetljena svijeta. Na trenutak se iz krošnji uzdiglo jato

189

Briai) Aldiss

biljoptica i poletjelo prema suncu, no šunjavci nisu ni zbog čega prekidali svoj hod.

Unatoč čuđenju, unatoč sve većoj brizi za ishod te avanture, ljudi su konačno morali posegnuti u
zalihe hrane. Morali su također i spavati, stisnuvši se jedno uz drugo u sredini svoga vozila. A Gren je
čitavo vrijeme šutio.

Spavali su, a kad su se probudili oklijevali su vratiti se u svijest koja je sad značila samo hladnoću.
Okolina se mijenjala, ali ne na bolje.

Šunjavac je stupao preko plitke udoline. Tlo je i ovdje bilo pokriveno šumom, no nekakvom
izvitoperenom šumom koja kao da je upravo bila oslijepila, pa je teturala naprijed ispruženih tuku i
prstiju, kao izbezumljena. Tek je ponegdje visio po koji list: inače su grane bile gole. savijene u
groteskne krivulje. Jedno je osamljeno drvo tokom stoljeća izraslo u malu prašumu, samu za sebe. na
mjestu na kojemu nikakvo drvo nije imalo što tražiti.

Trojica su trbonja drhtala od straha. Nisu niti gledah dolje, nego naprijed, ravno pred sebe.
 - O, trbusi i repovi! Evo nam dolazi gutajuće mjesto čitave noći, zauvijek. Zašto nismo tužno i
sretno umrli mnogo, mnogo ranije, kad smo svi bili zajedno i znojili se zajedno: bilo nam je sočno
lijepo tako davno.

- Jezik za zube! - viknuo je Gren i posegnuo za prutom. Glas mu je šuplje odjeknuo u ušima kad
gaja dolina odjekom vratila.

- O, veliki mali bezrepi pastiru, trebao si biti milostiv i ubiti nas okrutno još davno kad smo se
mogli znojiti, u vrijeme kad smo još sretno rasli na sretnim dugim repovima. Sada se, evo, primiče crni
stari kraj svijeta da sklopi svoje čeljusti po nama bezrepima. Joj, sretno naše sunce, oj, siromašni mi!

190

l'RAŠUMA

Nije ih mogao ušutkati. Daleko naprijed ležala je tama, naslagana poput crnih crijepova.

Pojačavajući tu umrljanu tminu, u blizini se uzdizao niski brežuljak. Stršao je pred njima ne
uzmičući, noseći svu težinu noći na svojim polomljenim ramenima. Na visini, gdje ga je pogađala
jedna zraka sunca, zlaćana mrlja svjetla sjala je posljednjom bojom kojom je svijet još mogao prkositi.
Iza toga carevala je noć.

Već su se penjali uz najniže obronke i šunjavac je s mukom gurao uzbrdo, prema svjetlu. Duž
doline moglo se vidjeti još pet šunjavaca, jedan u blizini, a četiri gotovo izgubljena u mraku.

Šunjavac se mučio. Ipak, uspjelo mu je doći do osvjet-ljene mrlje i nastaviti dalje, bez odmora.

I šuma je prodrla preko doline sjena, izborivši put preko pojasa mraka da baci svoj posljednji val
zelenila na taj preostali komadić osvjetljenoga tla. Ovdje, na padinama što su se osvrtale prema
vječno zalazećem suncu, uzdignula je šuma svoja stabla u posljednjem pokušaju da raste jednako
ponosno kao i drugdje.

- Možda će šunjavac ovdje stati, - rekla je Yattmur. - Što misliš?

- Ne znam. Zašto bih ja to morao znati?

- Pa mora ovdje stati. Kako će ići dalje?

- Kažem ti, ne znam. Ne znam.

- A gljiva?

- Ne zna ni ona. Pusti me na miru. Čekaj i vidjet ćeš što će biti.

Čak su i trbonje ušutjeli. zirkajući oko sebe s mješavinom straha i nade.

Ne odavajući nikakve namjere da stane, šunjavac je škriputao dalje, upomo se penjući prema
vrhu brežuljka.

191

Briai) Aldiss
 Dugačke su mu noge pažljivo odabirale siguran put između lišća, sve dok nije bilo jasno da se on
neće zaustaviti ovdje, u posljednjoj tvrđavi svjetla i topline. Dospjeli su već bili do vrha, a ipak je
šunjavac tvrdoglavo marširao dalje, automatska biljka koju su odjednom intenzivno počeli mrziti.

- Ja ću skočiti s njega! - uzviknuo je Gren ustajući. Yattmur uhvati iskru bezumlja u njegovim
očima i zapita se je li mu to smrčak nešto rekao. Obavila mu je ruke oko bedara, vičući neka se ne
ubija. Napola podigavši prut da je udari, Gren zastane. Šunjavac se odjednom počeo spuštati niz
neosvjetljenu padinu brežuljka.

Još je samo na kratak trenutak sunce slalo svoje zrake do njih i uhvatili su posljednji pogled na
svijet, zlatan u ustajalu zraku, na sag od crnoga lišća na tlu i na još jednog šunjavca što se uzdizao
lijevo od njih. A onda se sljeme brežuljka uzdiglo i bili su bačeni natrag u svijet mraka. Jednoglasno su
zavikali, krikom koji je odjeknuo kroz pustoš što ih je okruživala bježeći u daljinu.

Za Yattmur je postojalo samo jedno objašnjenje događaja, upravo su bili koraknuli van svijeta, u
smrt.

Nijemo je zaronila lice u mekan, dlakavi bok najbližeg trbonje i čekala, sve dok je ujednačeno
šunjavčevo drmusanje nije uvjerilo da ni ona niti njezina okolina nisu iščezli u ništavilo.

Gren je ponovio smrčkovo objašnjenje. - Ovaj svijet uvijek okreće jednu svoju stranu prema
suncu... mi sad idemo prema tamnoj polovici preko terminatora... u vječni mrak...

Zubi su mu cvokotali. Zgrabila gaje, po prvi put ponovo otvorivši oči kako bi mu vidjela hce.

Ono je lebdjelo u mraku, tek cma sjena lica, no ipak ju je utješilo. Gren je zagrli i tako su čučali
obrazom uz obraz, sve

192

l'RAŠUMA

dok joj to nije pružilo dovoljno topline i hrabrosti da se usudi bojažljivo pogledali oko sebe.

U svojem je strahu ona bila zamislila nekakvo mjesto beskrajne praznine, kao da su pali u kakvu
svemirsku školjku koju je neko mistično more isplahnulo na nebesku plažu. Stvarnost je bila manje
impresivna i mnogo gadnija. Direktno iznad njihovih glava visjela je posljednja slutnja sunčeva svjetla,
slabašno obasjavši dolinu kroz koju su prolazili. Svjetlo je na pola rasjecala sjena što je rasla i rasla
preko neba, a pružao ju je div niz čija su pleća još uvijek silazili.

Korake je pratio zvuk povremenih udaraca. Izvirivši prema dolje, Yattmur ugleda košmar
vijugavih crvi s najvećim oprezom da ga udarci ne izbace iz ravnoteže. Ljeskajući se tamnožuto u
drhtavom polusvjetlu zmijasti su crvi kipjeli, dizali se i udarali bezumnim bijesom. Neki su izrasli
dovoljno visoko da gotovo dosegnu ljude skutrene na šunjavcu, pa je u ravnini svojih očiju Yattmur
vidjela da na vrhovima imaju neke zdjelaste izrasline; da li ralje, ili oči, ili kakve organe za hvatanje
topline, to nije znala reći. Ali je njezino panično stenjanje trgnulo Grena iz transa: gotovo s radošću
stao je nožem sjeći hladetinaste glave kad bi koja izronila iz tame. ne razumijevajući što ih je spopalo,
niti ne mareći.
 Šunjavac s njihove lijeve strane također je imao problema. Premda su ga tek nejasno vidjeli, bilo
je jasno da je zagazio u područje gdje su crvi bili dulji. Njegova silueta ocrtana o svjetlije tlo padine
brijega najprije je zastala i stajala tako nepomično dok je svuda oko nje kipjela šuma dugačkih
savitljivih prstiju, a zatim se srušila u stranu, bez glasa, i samo su zmijasti crvi označavali kraj njegova
dugog putovanja.

193

Briai) Aldiss

Ne osvrćući se na propast svoga suputnika, šunjavac s ljudskim teretom nastavio je silaziti niz
padinu. Već se bio probio kroz najgušću koncentraciju protivnika. Crvi su rasli iz tla i nisu mogli za
njim, a kako su se približavali rubu polja, bivali su sve kraći i rijedi. vijugajući u busenovima koje je
šunjavac lako izbjegavao.

Malo se opustivši, Gren pažljivije osmotri okolicu. Yattmur je zarila lice u njegovo rame: želudac
joj se prevrtao i ništa više nije htjela vidjeti.

194

XX.

Hridi i kamenovi bili su gusto posijani po tlu svuda oko Sunjavčevih nogu; bila ih je naplavila neka
rijeka Sto je već davno prestala tuda teći. Staro je riječno korito označavalo dno doline, a kad su ga
preSli počeo je uspon po tlu bez ikak va raslinja.

Rado bismo mi umrli! - jadao se jedan trbonja. - Suviše je jezivo živjeti u ovoj zemlji smrti. Učini
nam sve stvari jednakima. veliki pastiru, učini nam dobročinstvo sječenja svojim prijaznim i okrutnim
malim sječivom. Daj da trbonje dobiju brzo kratko sječenje, pa da napuste ovu dugačku zemlju smrti!
O, o, o, hladnoća nas pali, joj, dugačka hladna studen!

I svi bi zatim uglas ponovili svoju tužbalicu.

Gren ih je pustio da jadikuju. Napokon, umorivši se od te dreke što je tako čudno odjekivala
dolinom, dignuo je prut da ih udari, no Yattmur mu zadrži ruku.

- Zar nemaju pravo što nariču? - upita ga. - Radije bih i sama naricala nego da ih udarim, jer
ćemo uskoro zajedno s njima umrijeti. Otišli smo preko ruba svijeta. Gren; samo smrt može ovdje
živjeti.

195

Briai) Aldiss

Mi možda i nismo slobodni, ali šunjavci jesu. Zašto bi oni išli u smrt? Pretvaraš se u trbonju,
ženo!

Nekoliko je časaka ona šutjela, a onda mu reče. - Treba mi utjehe, a ne prijekora. U želucu mi se
komeša mučnina poput smrti.
 Rekla je to ne znajući da mučnina u njenoj utrobi nije smrt nego život. Gren ništa nije odgovorio.
Šunjavac je uporno koračao uz blagu kosinu i ponesena jednoličnom tužbalicom nesretnih trbonja
Yattmur je utonula u san.

U jednom je trenutku probudi hladnoća. Jadikovka je bila utihnula: svi su njeni suputnici spavali.
Kad se drugi put probudila čula je kako Gren plače, no obuzeta letargijom opet se prepustila
zamornim snovima.

I opet se probudila, ovaj put naglo i potpuno. Tmurni je sumrak kvarila neka bezlična crvena
masa naizgled obješena u zraku. Grcajući u strahu i nadi, ona prodrma Grena.

- Gledaj, Gren, - viknula je upirući prstom u pravcu u kojem su napredovali. - tamo nešto gori!
Kamo li to idemo?

Šunjavac je ubrzao korake; reklo bi se, nanjušio je svoje odredište.

@@®

Ovako u polumraku, pogled naprijed je zbunjivao. Morali su dugo i napeto piljiti da razaznaju što
je to pred njima. Odmah iznad njih protezao se gorski hrbat: kako se šunjavac uspinjao prema hrptu
mogli su vidjeti sve više i više od krajolika koji je hrbat do tada zaklanjao. Negdje iza hrpta uzdizala se
planina s trorogim sljemenom i baš je ta planina sjala crvenim žarom.

Dosegli su hrbat. Šunjavac se ukočeno uspentra preko njegova vrha, a planina se prostre pred
njim svom svojom veličinom.

196

l'RAŠUMA

Nikakva scena nije mogla biti veličanstvenija od ove.

Svuda uokolo, noć ili njeni blijedi brat carevali su despotskom isključivošću. Ništa se nije micalo;
samo se ledeni dah vjetra skrovito šuljao nevidljivom dolinom ispod njih, poput stranca kroz ruševine
nepoznata grada u ponoć. Ako i nisu bili iza ruba svijeta kako je mislila Yattmur. bili su svakako iza
ruba vegetacije. Potpuno ništavilo činilo je potpunu tamu pod njihovim nogama još mračnijom, a i
najslabašniji njihov šapat odjekivao je poput jecava vriska.

Iz te se pustoši uzdizala planina, visoka i dostojanstvena; podnožje se gubilo u mraku, dok su se

vrhunci dizali dovoljno visoko da snube sunce, da se kočopere u ružičastoj toplini i da bacaju odsjaj
tog blještavila u široko duboko korito tmine u svom podnožju.

Uhvativši Yattmur za ruku Gren nijemo pokaže prstom. 1 drugi su šunjavci prošli kroz mrak koji
su i oni bili pregazili; vidjela su se tri šunjavca kako se odmjerenim koracima uspinju strminom. 1
ovako osamljene, sablasne prilike ipak su im nekako ublažile samoću.

Yaltmur probudi trbonje, nestrpljiva da i oni vide taj prizor, pa su sad i tri bucmasta stvora zurila
u planinu, ovivši ruke jedan oko drugoga.

- O, oči nam čine dobar vidik! - dahnuli su.

 - Vrlo dobar, - složi se Yattmur.

- O, vrlo dobar, sendvič-damo! Taj velik komad sazreloga dana čini da brdo izrasta za nas
brdovita oblika u ovom kraju mraka i smrti. To je krasna kriška sunca za nas. da živimo u njoj kao u
sretnom domu.

- Možda, - složi se ona, premda je slutila teškoće van njihove skromne moći shvaćanja.

Penjali su se i polako je postajalo sve svjetlije. Konačno su prekoračili granicu sjene i blaženo
sunčevo svjetlo opet ih

197

Briun Aldiss

je obasjalo. Upijali su ga očima dok ih nije zaslijepilo, a po tmurnim dolinama ispod njih stale
plesati narančaste i zelene mrlje. Stiješnjeno atmosferom u oblik limuna i popu kuhana jastoga
crveno sunce tiho je kipjelo iza nazubljenog ruba svijeta, strijeljajući svojim zrakama preko panorame
sjenž. Najniži je sloj zrilka, razlomljen u zbrkanu mrežu reflektorskih snopova svojim prolazom kroz
tucete gorskih vrhunaca što su stršali iz tmine, ispreo pozlaćeni filigran nestvarne ljepote.

Nimalo ganut ovim prizorom, šunjavac se uporno uspinjao škripeći nogama pri svakom koraku,
da bi konačno dospio do uleknuća između dva od tri vrha planine. Tu je stao.

- Duhova mi, - uzvikne Gren. - mislim da nas ne namjerava dalje nositi.

Trbonje se baciše u uzrujanu dreku, a Yattmur se samo osvrne u nevjerici. - Kako ćemo sići ako se
šunjavac ne spusti, kako to gljiva očekuje?

- Morat ćemo se pentrati dolje, - odvrati Gren nakon što je promislio. Šunjavac nije pokazivao
nikakvih znakova da će krenuti dalje.

- Daj da vidim kako ti ideš prvi. Hladno je. a tako sam dugo ovdje čučala da su mi udovi
ukrućeni kao prutovi.

Prkosno je pogledavši, Gren ustane i protegne se. Razmotrio je situaciju. Nisu imali užeta, pa nije
bilo načina da siđu. Glatka i izbočena površina bubnjeva sa sjemenom isključivala je mogućnost da se
spuste do šunjavčevih nogu. Opet je sjeo i utonuo u crno raspoloženje.

- Smrčak nam savjetuje da pričekamo, - reče tmurno. Ovio je ruku oko Yattmurinih ramena,
stideći se svoje bespomoćnosti.

Čekali su. Pojeli su još poneki zalogaj hrane po kojoj se već počela hvatati plijesan. a zatim ih je
umor natjerao da

198

l'RAŠUMA

spavaju. Kad su se probudili, okolica jedva da se išta promi jenila; samo je još nekoliko šunjavaca
tiho stajalo niže od njih na strmini, a gusti su se oblaci vukli nebom.
 Bespomoćno su ležali, a priroda svuda oko njih uporno je nastavljala svoje djelo, poput
divovskoga stroja u kojem su oni bili najmanje zaposlen kotačić.

Oblaci su s grmljavinom nailazili iza planine, veliki, crni i pompozni. Kuljali su kroz klance nalik
kiselom mlijeku gdje bi ih sunce obasjalo. Konačno su zaklonili sunce i tako progutali čitav obronak
brda. Počelo je sniježiti tromim, mokrim pahuljama kao balavim poljupcima.

Petoro se skutrilo jedno uz drugo, okrenuvši leda nepogodi. Šunjavac je pod njima drhtao.

Uskoro se drhtanje prometnulo u ritmičko njihanje. Šunjavčeve su se noge ukopale u

razmekšano tlo, a zatim se, i same od vlage omekšale, počele savijati, pa je šunjavac sve više postajao
krivonog. Napola izgubljeni u magli i drugi su šunjavci. neopterećeni putnicima, sporo počeli slijediti
njegov primjer. Noge su se njihale sve šire i šire, a tijelo spuštalo sve niže.

Iznenada, pohabani nebrojenim kilometrima puta i oslabljeni vlagom, zglobovi dosegoše granicu
izdržljivosti i skršiše se. Šunjavčevih se šest štaka raspalo na sve strane, a tijelo srušilo na blatno tlo;
šest je bubnjeva prsnulo i prosulo sjeme svuda naokolo.

Raskvašena ruina na snijegu bila je u isto vrijeme i kraj i početak šunjavčeva putovanja. Prisiljen
da kao i ostale biljke riješi strašan problem prenaseljenosti na planeti-stakleniku, on se snašao tako
da se uputio u studene predjele iza granice vegetacije; tu prašuma nije mogla rasti. Na ovome
obronku i na još nekoliko sličnih u zoni sumraka, šunjavci su provodili jednu fazu svojeg neprekidnoga
životnog kruga. Mnoge će

199

Briun Aldiss

od sad raspršenih sjemenki proklijati ovdje gdje imaju dovoljno mjesta i ponešto topline i izrasti
u otporne male plazišape; neke će se od tih plazišapa probiti kroz tisuće prepreka i konačno naći put
natrag u krajeve topline i svjetla, gdje će pustiti korijenje, ocvjetati i nastaviti beskrajan

krug svojeg biljnog opstanka.

®®®

Kad su se bubnjevi sa sjemenom raspali, razbacali su ljude po blatu. Sad su oni s naporom
ustajali, udova škriputavih od ukočenosti. Snijeg i oblaci oko njih bili su tako gusti da su jedva vidjeli
jedno drugog: tijela su im postala bijele prikaze.

Yattmur je htjela okupiti trbonje prije nego se izgube u bjelini. Ugledavši priliku u gustom
prigušenom svjetlu, ona joj pritrči i zgrabi je. Lice se režeći okrene prema njoj, a žuti zubi i užarene oči
bijesnu. Yattmur ustukne pred napadom, no stvorenje se izgubi jednim skokom.

Bio je to prvi znak da nisu sami u planini.

- Yattmur! zvao je Gren. - Trbonje su ovdje: gdje si ti?

Ona potrči prema njemu, zaboravivši u strahu svoju

ukočenost.
 - Ovdje je još nešto, - reče. - Divlje bijelo stvorenje sa zubima i velikim ušima!

Trbonje odmah zagrajaše. zazivajući duhove smrti i mraka, dok su se Yattmur i Gren ogledavali.

- U ovoj se bijeloj svinjariji ništa ne može vidjeti. - reče Gren brišući snijeg s lica.

Stajali su u gomili, spremnih noževa. Mećava najednom oslabi, snijeg okrene na kišu, a onda i
ona prestane. Kroz posljednji pljusak vidjeli su desetak bijelih prilika kako preskaču greben planine i
uranjaju u mrak s druge strane. Za

200

PRAŠUMA

sobom su vukle nekakve saonice natovarene vrećama, a iz jedne je vreće skakutao potok
šunjavčeva sjemena i činio jasan trag.

Sunčeva se zraka uto probije kroz melankolične padine planina. Kao u strahu od nje, bijeh
stvorovi požure u klanac i izgube se s vidika.

Gren i Yattmur se zagledaše.

- Jesu li to bili ljudi? - upita Gren. a ona slegne ramenima. Nije znala. Nije znala ponajprije što to
znači, ljudski. Trbonje što su se sad valjali po blatu i stenjali, jesu li oni ljudi? A Gren. najednom tako
odsutan kao da ga je opet smrčak preuzeo, može li se reći da je on još uvijek čovjek?

Tako mnogo zagonetaka: neke se čak nije moglo ni oblikovati riječima, a da se odgovor ni ne
spominje... no opet je sunce sjalo svoju toplinu u njezine udove. Nebo je bilo išarano izgužvanim
olovom i pozlatom. Iznad njih u planini bile su neke spilje; možda bi mogli otići tamo i zapaliti vatru.
Tamo bi mogli preživjeti; mogli bi opet spavati na toplom...

Maknuvši kosu s lica, ona se polako uputi uzbrdo. Osjećala se teškom i zabrinutom, no dobro je
znala da će je ostali slijediti.

201

XXI.

Život je na velikoj padini bio podnošljiv, a katkada i više od toga jer ljudski je duh beskrajno
sposoban da mrvicom sreće nahrani čitavu vojsku.

U tom prostranom i strašnom pejzažu ljudi su bili šimi do beznačajnosti. Pastorala Zemlje i
drama vremena odvijale su se bez svijesti o njihovu postojanju. Između padine i oblaka, sred blata i
snijega, živjeli su oni svoje skromne živote.

Noć i dan nisu više označavali prolaženje vremena, no bilo je drugih događaja koji su o tome
govorili. Oluje su jačale, a temperatura padala; nekad bi kiša bila ledena, a ponekad kipuća, pa su
vrišteći bježali u zaklon spilje.
 Kako se smrčkova vlast nad njegovom voljom učvršćivala, tako je Gren postajao sve mrzovoljniji.
Svjestan pak da ih je njegova vlastita lukavost dovela u ovaj ćorsokak, smrčak je neprekidno mozgao;
obuzet potrebom da produži svoju vrstu potpuno je odrezao Grena od njegova društva.

Još je jedan događaj označio neumoljivo prolaženje vremena. Za vrijeme jedne oluje Yattmur je
rodila sina.

202

PRAŠUMA

On je poslao razlogom njena postojanja; zvala ga je Laren i bila je zadovoljna.

« S® $

Na zabačenom obronku planine Yattmur je zibala svoje čedo na rukama i pjevušila mu, iako je
dijete spavalo.

Gornja polovica planine kupala se u zrakama vječno zalazećeg sunca, dok se donja gubila u noći.
Sav je ovaj razrovan prostor bio carstvo mraka, tek ponegdje osvijetljenog rumenim snopovima
svjetla gdje bi se planine uzdizale u kamenoj imitaciji živih bića u potrazi za danom.

Čak i gdje je tama bila najgušća, nije bila apsolutna. Kao što ni smrt nije apsolutna - jer se
kemikalije života samo pregrupiraju. da bi stvorile novi život - tako se i na lamu mora gledati tek kao
na niži stupanj svjetla, na carstvo gdje vrebaju stvorovi protjerani iz svjetlijih i naseljenijih prostora.

Medu izgnanicima bile su i kožoperke; jedan je par prohujao iznad majčine glave, uživajući u
akrobacijama, pikira-jući skupljenih krila, pa ih šireći da bi odlebdjele natrag uvis na struji toplijeg
zraka. Dijete se probudilo i majka mu je prstom pokazala letače.

- Gledaj kako idu. Larene, uiiii. dolje u dolinu... vidi evo ih opet! ... natrag prema suncu, gle kako
visoko!

Dijete je namreškalo nos da joj udovolji. Kožnati su letači pikirali i prevrtali se bljeskajući na
svjetlu, pa bi utonuli u mrežu sjena, da bi se čas kasnije opei uzdignuli kao iz mora. ponekad do
samog svoda oblaka. Oblaci su se presijavali brončanim nijansama; bili su dio pejzaža baš kao i sama
planina, bacajući odsjaj svjetla na zamračeni svijet, razbacujući ga pljuskom sve dok ogoljelo tlo nije
bilo poprskano žutim, nepostojanim zlatom.

Kroz tu su mješavinu svjetla i sumraka jurile kožoperke

203

Brian Ahfrss

hraneći se sporama koje su čak i tu bile guste u zraku, otpu hnute s nepreglednog zelenog
oceana na danjem licu planete. Nejaki je Laren gugutao od oduševljenja i pružao ruke, pa je i Yattmur
gugutala, puna sreće nad svakom kretnjom svoga djeteta.
 Jedan je letač naglo stao pikirati. Yattmur je začuđeno promatrala naizgled nekontrolirani pad.
Kožoperka se rušila sve niže, a družica je slijedila snažnim zamasima krila. Na trenutak se činilo da će
joj uspjeti da se ispravi, a onda je udarila o stijene uz glasni tresak.

Yattmur ustane. Moglo se vidjeti kožoperku, nepokretnu hrpu, nad kojom je lepršala
izbezumljena družica.

Nije Yattmur jedina vidjela kobno strmoglavljenje. Podalje na velikoj padini jedan je trbonja
potrčao prema ptici vičući u trku svojim drugovima. Čula je riječi, - Dođite, pogledajte, vidite očima
padnutu pticu krilaticu! - sasvim jasno u čistom zraku, čula je topot tabana po tlu dok je trbonja
teturao niz strminu. Stajala je poput zabrinute majke stišćući uz sebe Larena i Ijuteći se što joj je
događaj poremetio mir.

Još je nešto bacilo oko na pticu. Yattmur na tren uoči grupu prilika, niže na padini, kako se hitro
kreću kroz razvaljene stijene. Nabrojala je osam u bijelo odjevenih figura, šiljatih noseva i velikih
ušiju, oštro ocrtanih prema tamno-plavoj pozadini sumraka u dolini. Za sobom su vukli saonice.

Ona i Gren zvali su ta bića Goroušima i bili su uvijek na oprezu, jer ta su stvorenja bila brza i
dobro naoružana, no nikad još nisu zaprijetila ljudima.

Scena je neko vrijeme trajala: trojica trbonja trče nizbrdo, osam gorouha se penje, a preostala
ptica kruži zrakom neodlučna da li da žaluje ili da pobjegne. Gorouši su bili naoružani lukovima i
strijelama: sitni ali jasno vidljivi u

204

PRAŠUMA

daljini, podigli su oružje i odjednom se Yattmur zabrinula za debeljuškaste budale s kojima je već
tako dugo putovala. Privivši Larena uz grudi ustane i zaviče, - Hej, trbonje! Vratite se!

Dok je još vikala, prvi divlji gorouh ispusti strijelu iz luka. Letjela je brzo i sigurno i druga je
kožoperka pala na tlo. Dolje je prvi trbonja zastao i zacvilio, jer mu se ptica, čija su krila još uvijek
slabašno mahala, srušila bila ravno na leda. Zanio se i pao, a ptica je nemoćno lepetala krilima oko
njega.

Trbonje i gorouši se sretoše.

Yattmur se okrene i potrči. Uletjela je u zadimljenu spilju gdje su ona, Gren i dijete živjeli.

- Gren! Dodi, molim te! Ubit će trbonje; oni strašni bijeli s velikim ušima ih napadaju. Što da
radimo?

Gren je ležao poduprt o kameni stup ruku složenih unakrst na trbuhu. Kad je Yattmur ušla uputio
joj je otsutni pogled pa opet spustio oči. Bljedilo mu je prekrivalo lice, kao kontrast žarkom jetreno-
smedem okviru što mu se ljepljivo ljeskao u naborima oko glave i grla.

- Zar ništa nećeš poduzeti? - oštro ga upita. - Što ti je ovih dana, kako se to ponašaš?
 - Trbonje nam nisu potrebni, - reče Gren. Ipak, ustao je. Ona ispruži ruku, a on je nevoljko
prihvati i pusti da ga ona odvuče do izlaza iz spilje.

- Zavoljela sam te jadne stvorove, - rekla je, kao sama sebi.

Gledali su niz strmi obranak na prilike što su se pomicale kroz magličastu sjenu.

Trojica su se trbonja penjali natrag uzbrdo i vukli jednu kožoperku za sobom, a uz njih hodali su
gorouši vukući saonice na kojima je ležala druga. Dvije su grupe prijateljski išle jedna uz drugu i
brbljale uz mnogo gestikulacije.

205

Brian Alcliss

- A kako ti se ovo čini? - uzvikne Yattmur.

Bila je to čudna povorka. Gorouši. viđeni iz profila, imali su dugoljaste njuške i kretali su se
neujednačeno, katkada se spuštajući na sve četiri na strmijim kosinama. Jezik je njihov Yattmuri
zvučao kao isprekidani lavež, no bili su predaleko da bi se razumjelo što govore, ako su ti njihovi krici
uopće bili govor.

- Kako ti se čini ovo, Gren? - upita ga ona ponovo.

On ne reče ništa; tek je promatrao kako se malobrojna grupa očito uputila prema spilji u koju je
bio potjerao trbonje. Dok su prolazili iza šunjavčeva nasada vidio je kako pokazuju na njega i smiju se,
no nije se pokrenuo.

Yattmur ga pogleda, iznenada obuzeta žalošću zbog promjene što gaje snašla.

- Tako malo govoriš, dušo, i tako loše izgledaš. Toliko smo toga prošli zajedno, a imali smo
samo jedno dnigog i ljubav; ipak. sada kao da si nekamo otišao, daleko od mene. Iz moga srca dolazi
samo ljubav, a iz usta samo naklonost, ali ni ljubav ni naklonost više ne dopiru do tebe. O, Grene. moj
Grene!

Obuhvati ga slobodnom rukom, no on se odmakne. Ipak, progovorio je, riječima koje kao da su
jedna po jedna bile umotane u led, - Pomogni mi, Yattmur. Budi strpljiva: ja sam bolestan.

No, ona je bila napola zaokupljena drugim stvarima.

- Bit će ti bolje. Ali što to rade oni divlji gorouši? Mogu li nam možda oni bili prijatelji?

- Idi, pa vidi, - reče Gren onim istim bezbojnim glasom. Odmaknuo je njenu ruku, vratio se u
spilju i opet legao, u isti onaj položaj skrštenih ruku na trbuhu. Yattmur sjedne do ulaza ne znajući što
da radi. Trbonje i gorouši izgubili su se u drugoj spilji. Nije se micala s mjesta, bespomoćno; gore su

206

PRAŠUMA
 se gomilali oblaci. Počelo je kišiti i kiša se miješala sa snijegom. Laren je zaplakao pa je dobio
prsa da se nahrani.

Polako su joj misli odlutale zaklanjajući kišu. Oko nje su u zraku visjele blijede, maglovite slike
koje su unatoč nelogičnosti bile njezin način razmišljanja. Bezbrižni dani života u plemenu pastira bili
su predstavljeni sićušnim crvenim cvijetom, koji je također, tek neznatnim pomakom fokusa, mogao
biti i ona sama, kao što su i bezbrižni dani bili ona sama: sebe nije vidjela kao različitu od ostalih
pojava oko sebe. Kad je to sada pokušala učinili, uspjelo joj je predočiti se samo u stisci tjelesa, ili kao
dio plesa, ili kao djevojku na kojoj je sada red da odnese vjedra do Duge Vode.

Onda su dani crvena cvijeta minuli, osim novoga pupoljka koji je ispružio latice na njezina prsa.
Stiska tijela je nestala, a s njom još jedan simbol, žuta marama. Prelijepa marama! Vječno sunce iznad
glave poput tople kupke, nevini udovi, sreća koja samu sebe ne poznaje, to su bile niti od kojih je
marama bila satkana. Jasno je vidjela samu sebe kako je odbacuje, da bi slijedila lutalicu čija je vrlina
bila da je predstavljao nepoznato.

To nepoznato bilo je velik smežuran list u kojemu je nešto čučalo. Slijedila je list - njezina se sitna
figura približila i nekako se ušiljila - dok je maramu i crvene latice otpuhnuo jednosmjerni vjetar
vremena. U crvenom cvijetu nije bilo glazbe kakva je bila glazba mesnatoga lista.

Pa ipak je sve izblijedilo, da bi na scenu umarširala planina, posve suprotna cvijetu. Valjala se u
beskonačnost, jedna strma padina bez vrha i bez dna, jer dno je ležalo u crnoj magli a vrh u crnom
oblaku. Crna magla i crni oblak izbijali su posvuda u tom snu, kao duge ruke zla; jednim malim
pomakom fokusa velika je padina postala ne više njezin sadašnji život, već čitav život od samog
početka; u mašti

207

Brian Alcliss

nema paradoksa, već samo trenutaka, a u trenutku velike padine žarki su cvjetovi, marama, pa i
ljudska put, bili kao da ih nikada nije ni bilo.

Grom zahrče nad stvarnom planinom, trgnu vši Yattmur iz misli, raštrkavši joj slike.

Pogledala je iza sebe u spilju, prema Grenu. Nije se micao, niti je gledao u nju. Sanjarenje joj je
donijelo razumijevanje koje je tražila i samoj je sebi rekla, čarobna je gljiva ta koja nam je donijela sve
nevolje. Laren i ja smo njezine žrtve baš kao i jadni Gren. Gljiva ga proždire, zato je on bolestan. Ona
mu je i na glavi i u glavi. Moram naći nekakav način da je se riješimo.

No razumijevanje nije isto što i utjeha. Podigla je dijete, pokrila dojku i ustala.

- Idem u spilju trbonjama, - rekla je, napola očekujući da joj neće odgovoriti.

No Gren odgovori.

- Ne možeš nositi Larena po tome pljusku. Daj ga meni. ja ću ga čuvati.

 Ona mu priđe. Premda je svjetlo bilo slabo učinilo joj se daje gljiva u njegovoj kosi i oko vrata
tamnija nego ranije. Nije bilo sumnje da je nabujala, stršeći preko čela kao nikada prije. Naglo joj
gađenje ukoči pokret kad mu je već počela pružati dijete.

Virio je na nju ispod smrčka pogledom koji nije mogla prepozanti kao njegov; bilo je u njemu one
kobne mješavine gluposti i lukavosti koja vreba na dnu svega što je zlo. Instinktivno je trgnula dijete
natrag.

- Daj mi ga. Neće mu biti ništa, - reče Gren. - Mladoga se čovjeka može mnogo naučiti.

Pokreti su mu inače bili letargični, no sad je skočio hitro i okretno. Ona bijesno ustukne, sikteći
na njega, potežući

208

PRAŠUMA

nož, uplašena do srži svog bića. Iskesila je zube poput zvijeri.

- Ne primici se.

Laren se pobuni uvrijeđenim kričanjem.

- Daj mi dijete, - opet će Gren.

- Ti ne vladaš sobom. Bojim te se, Gren. Sjedni i ne primici se! Ne primici!

I dalje je išao naprijed na čudan mlitav način, kao da mu se tijelo pokorava dvama suparničkim
naredbodavcima. Ona podigne nož, no Gren se uopće ne obazre na to. U očima mu je lebdio slijepi
pogled poput zavjese.

U posljednji se čas Yattmur slomi i ispustivši nož iz ruke okrene se i pobjegne iz spilje, čvrsto
stišćući dijete uza se.

Grmljavina se svalila na nju koturajući se niz strminu. Munja zasikće, udarivši u konopac velike
penjačeve mreže razapete između stijenja i oblaka. Konopac zacvrči poput prevrele masti i zaplamsa,
no jaka ga kiša ugasi. Yattmur je trčala prema spilji trbonja ne usuđujući se baciti pogled iza sebe.

Tek kad je stigla do nje sine joj da nema pojma kakav je prijem očekuje, no sada je bilo prekasno
oklijevati. Kad je utrčala, trbonje i gorouši skoče na noge, njoj ususret.

209

XXII.

Gren potone na ruke i koljena medu bolno kamenje na ulazu u spilju.

Potpun je kaos zavladao njegovim dojmovima o vanjskom svijetu, prividi su se uzdizali poput
isparenja i komešali u njegovome duhu. Zid sićušnih ćelija ljepljiv poput pčelinjeg saća kao da je
rastao svuda oko njega. Imao je tisuću ruku, ali zid nije mogao oboriti; ruke su samo tonule u ljepljiv
sirup koji mu je sputavao pokrete. Zid se sad već nadvijao nad njegovom glavom, zatvarajući ga, pa je
začas tek pukotina preostala i vireći kroz nju vidio je sitne prilike na velikoj udaljenosti. Jedna je bila
Yattmur. na koljenima, kršeći ruke i plačući, nesretna što on ne može k njoj. U ostalim prilikama
razaznao je trbonje, no jedna je bila Lily-yo. poglavnica nekadašnjeg plemena. I još je jednu priliku
prepoznao, svu zgrčenu - prepoznao je sebe, zatvorena van vlastite tvrđave.

Prikaza se zamuti i iščezne, a on se kukavno sruši leđima na zid. Sitne ljepljive ćelije zida počele
su prskati, da bi se iz njih, kao iz otrovne utrobe stalo cijediti.

210

PRAŠUMA

Otrovan iscjedak pretvarao se u usta, sjajna smeđa usta što su biju vala slogove, a slogovi se
kršili o njega mrskim glasom mrskoga smrčka. Rušili su se tako gusto sa svih strana da ih je neko
vrijeme osjećao samo kao pritisak, a ne kao neko značenje. Kriještavo je vrištao sve dok nije shvatio
da mu se smrčak ne obraća s okrutnošću već sa sažaljenjem: upeo je sve snage da zaustavi svoje
drhtanje i da sasluša.

- U gušticima Ničije Zemlje gdje živi moja vrsta nije bio stvorenja slična tebi, - izjavio je smrčak.
- Tamo je naša uloga bila da živimo na prostim biljnim stvorenjima što su rasla bez mozga; mi smo bili
njihovi mozgovi. S tobom je drukčije. Dugo i predugo rovao sam po toj nevjerojatnoj naslijeđenoj hrpi
komposta tvoje podsvijesti. Vidio sam toliko toga što me zapanjilo da sam zaboravio na svoj zadatak.
Ti si zarobio mene jednako potpuno kao i ja tebe. Sada je ipak došlo vrijeme da se sjetim svoje prave
prirode. Hranio sam se tvojim životom da održim svoj; to je moja svrha postojanja, moj jedini način
opstanka, a sada sam dosegao kritičnu točku; sazrio sam.

- Ne razumijem, - Gren će tupo.

- Predamnom je odluka. Uskoro se moram dijeliti i izbaciti spore; ja se tako razmnožavam, a

nad tim procesom jedva da imam kakvu kontrolu. Mogu to učiniti ovdje, nadajući se da će moje
potomstvo nekako preživjeli na loj goloj planini, na kiši i ledu i snijegu. Ili bih se mogao preseliti na
novoga domaćina...

- Ne na moje dijete!

- Zašto ne na tvoje dijete? Nemam drugoga izbora do Larena. On je mlad i svjež; njime ću lakše
vladati nego tobom. Istina, još je slab, no Yattmur i ja ćemo se brinuti za njega dok ne bude u stanju
da se sam brine.

- Ne ako to znači brinuti se i za tebe.

211

Brian .Aldiss

Gren još nije ni završio rečenicu, a udarac koji mu se razlio direktno po mozgu natjera ga da se
skutri uz zid spilje, obnevidio od bola.

- Ti i Yattmur nećete napustiti dijete ni pod kojim uvjetom, vidim ti to u mislima. Osim toga, vi
samo čekate priliku da odete s ovih golih bijednih obronaka nekamo u plodne krajeve obasjane
svjetlom. I to se slaže s mojim planovima. Vrijeme teče. čovječe; ja moram slijediti svoje potrebe.
Poznavajući te do najsitnijeg vlakna, žalim zbog tvojeg bola. no on mi ne znači ništa ako je prepreka
mojim potrebama. Meni treba snažan domaćin, po mogućnosti bez razuma, koji će me brao odnijeti
u osunčani svijet da tamo posijem svoje sjeme. Zato sam izabrao Larena. To je najbolji put za moje
potomstvo, ne misliš li i ti tako?

- Ja umirem. - jaukne Gren.

- Ne još, - zabrenčao je smrčak u odgovor.

@®®

Yattmur je sjedila u dnu spilje, napola spavajući. Ustajali zrak. tih žamor glasova, šuškanje kiše
napolju, sve joj je to umrtvilo čula. Drijemala je, a Laren je spavao do nje na hrpi uvela lišća. Svi su jeli
osmudeno meso kožoperke, napola kuhano, a napola preprženo na velikoj vatri; čak je i dijete pojelo
nekoliko zalogaja.

Kad se bila pojavila na ulazu spilje, onako izbezumljena, trbonje su joj izrazili dobrodošlicu, -
Dodi, divna sendvič -damo iz kišovite vlage gdje padaju oblaci. Dodi k nama da se stisnemo i da nam
bude toplo bez vode.

- Tko su ovi s vama? - zabrinuto je promatrala osam gor-ouha što su se cerili i skakali uokolo
gledajući je.

Ovako izbliza, bili su impresivni, čitavu glavu viši od ljudi, masivnih ramena na kojima je gusto i
dugačko krzno

212

PRAŠUMA

raslo poput plašta. Stajali su u grupi iza trbonje. a zatim stali kružiti oko Yattmur keseči zube i
dozivajući se jezivom perverzijom govora.

Lica su im bila najgroznija što ih je Yattmur ikad vidjela. Dugačkih čeljusti, niska čela, imali su
duge njuške i kratke žute brade, a uši su im se izvijale iz čupava krzna poput komada sirova mesa.
Brzih i nervoznih pokreta, izgledali su kao da im lica nikad ne miruju, šiljci oštre bjelokosti pokaži vali
su se i gubili iza sivih usana dok su ispaljivah svoja pitanja.

- Ti jap-jap-, ti tu živiš? Na Velikoj Padini ti japa-jap živiš? S trbonjama. s trobnjama živiš? Ti i

oni zajedno, jipa-jap-slap, spavaš, trčiš, živiš, voliš ti na Velikoj Velikoj Padini?

Ovu je mitraljesku paljbu pitanja upućivao jedan od većih gorouha, skakutajući pred njom i
kriveći lice. Glas mu je bio toliko hrapav i grlen, a riječi toliko stopljene s lavežom, da ga je jedva
razumjela.

-Jap-jap. da ti jip-jap, živiš ti na Velikoj Crnoj Padini?

- Da. ja živim na ovoj planini, - rekla je ne ustuknuvši pred njim. - Gdje ti živiš? Koji ste vi narod?
 Kao odgovor, otvorio je svoje kozje oči tako široko da se oko njihovih rubova vidjela crvena linija,
a zatim ih čvrsto zatvorio, razjapio svoja ogromna usta i ispustio visok, sopranski akord smijeha.

- Ovi ljudi oštra krzna su bogovi, divni oštri bogovi, sendvič-damo, - rastumačili su trbonje, sve
troje poskakujući pred njom. gurajući se laktovima u želji da što prije iskažu što im leži na duši. - Ovi
ljudi oštra krzna zovu se oštrodla-ki. Oni su naši bogovi, gospojo, jer oni trče svuda po Padini i bogovi
su dragim starim trbonjama. Oni su bogovi, bogovi, oni su veliki žustri bogovi, sendvič-damo. Oni
imaju repove!

213

Briun AI di ss

Ova je posljednja rečenica zaorila trijumfom. Cijela se gomila stala natjeravati oko pećine vri
steći i kričeći. Zaista su oštrodlaki imali repove što su im stršali iz stražnjica pod bestidnim kutovima.
Te su repove trbonje nastojali uhvatiti, vući, ljubiti. Vattmur se stisnu uz zid, a Laren, koji je tu
gungulu neko vrijeme promatrao širom otvorenih očiju, baci se u dreku iz petnih žila. Zaigrane ga
prilike stanu oponašati, ubacujući još i svoje uzvike i lavež.

- Đavo pleše na Velikoj Padini, Velikoj Padini. Zubi, mnogo zubi, grizu-deru-žvaču, bila-noć-ili-
dan, na Velikoj Padini. Ljudi-trbonje pjevaju, repovima oštrim krznima, svojim bogovima. Velike zle
stvari, o njima treba pjevati na Zloj Padini. Jedi i grizi, pij kad kiša dode kišiti. Aj, aj, aj, ja!

Iznenada, sve u trku, jedan oštrodlaki ščepa Larena iz Yattmurinih ruku. Ona krikne, no njegovo
je malo, crveno, iznenađeno lice već bilo daleko. Sablasna su ga stvorenja dobacivala jedno drugom,
visoko kroz zrak ili sasvim nisko nad tlom, lajući i smijući se svojoj igri.

Pobješnjela se Yattmur baci na najbližeg oštrodlakog. Dok mu je čupala dugo bijelo krzno osjeti
čelične mišiće pod kožom. Žilava siva ruka sune uvis, dva joj se prsta zabiju u nosnice i povuku, a
medu oči joj se poput škara zabije bol. Ustuknula je, pokrila lice rukama, izgubila ravnotežu i prostrla
se po tlu. Istoga se časa oštrodlaki bacio na nju, a ostali se jednako brzo naslažu jedan preko drugoga
povrh njih dvoje.

To je za Yattmur bio spas. Oštrodlaki se počeše tući među sobom i zaboraviše na nju. pa ona
otpuže da izbavi Larena koji je ležao na tlu omamljen iznenađenjem, potpuno neozlijeđen. Jecajući od
olakšanja privila ga je k sebi, a on odmah brižne u glasan plač, no kad se u strahu ogledala oko sebe
vidje da su oštrodlaki već zaboravili na nju i na tučnjavu i da se opet pripremaju kuhati kožoperku.

214

PRAŠUMA

- Oh. nemoj imati vlažnu kišu u očima, ti divna sendvič-damo, - rekoše joj trbonje gurajući se
oko nje, nespretno je tapšući, pokušavajući daje poglade po kosi. Smetala joj je ta njihova
familijarnost, sada kad je Gren bio daleko. Tihim je glasom rekla, - Bojali ste se Grena i mene; kako to
da se ne bojite ovih groznih stvorova? Zar ne vidite kako su opasni?

- A zar ne vidiš ti očima kako ovi bogovi oštra krzna imaju repove? Samo repovi koji rastu na
ljudima imaju ljude s repovima da budu bogovi nama jadnim trbonjama.
 - Ubit će vas.

- Oni su nam bogovi i mi činimo sreću da nas samo bogovi s repovima ubiju. Da, oni imaju oštre
zube i repove! Da, i zubi i repovi su od oštrine!

- Vi ste kao djeca, a oni su opasni.

- Aj-iii, oštrodlaki bogovi imaju opasnost kao zube u svojim ustima, ali nas zubi ne zovu ružnim
imenima kao ti i čovjek od mozga Gren. Bolje imati veselu smrt, gospo!

Dok su se trbonje stiskali oko nje, Yattmur im je virila preko dlakavih ramena prema grupi
oštrodlakih. Bili su gotovo nepomični; samo su sa kožoperke trgali velike komade i trpali ih u usta.
Velika je kožna čutura kružila medu njima i pili su iz nje uz glasnu prepirku. Yattmur primijeti da su
čak i između sebe govorili iskrivljenim jezikom trbonja.

- Kako dugo će ostati ovdje? - pitala je.

- U spilji oni često ostanu jer nas vole u spilji, - reče jedan trbonja gladeći joj rame.

- Zar su vas i ranije posjećivali?

Tusta su im se lica smiješila.

- Oni dođu i ranije da nas posjete i opet i ponovo jer vole lijepe trbonje. Ti i lovac Gren ne
volite lijepe trbonje pa mi plačemo na Velikoj Padini. Ali će nas oštrodlaki uskoro voditi da nađemo
zeleni mama-trbuh. Da, da. oštrodlaki nas odvedu!

215

Brian Alcliss

- Napuštate nas?

- Mi idemo od vas da vas ostavimo na hladnoj i gadnoj mračnoj Velikoj Padini gdje je sve veliko
i mračno. Nas oštri bogovi odvedu na maleno zeleno mjesto s toplim mama-trbuhom gdje ovakve
padine ne mogu živjeti.

U vrućini i smradu, uz Larenovu jadikovku, bila je sve zbunjenija. Natjerala ih je da joj sve to
ponovo ispričaju, što su oni radosno učinili, da bi napokon vrlo dobro shvatila o čemu je riječ.

Odavno već Gren nije mogao sakriti svoju mržnju prema trbonjama, a pripadnici ove opasne
nove rase oštrih njuški ponudili su trbonjama da ih odvedu s planine i dovedu do jednoga od njihovih
mesnih stabala što su ih hranila i pazila i držala na uzdi. Yattmur je instinktivno znala da se dugozu-
bim gorouhima ne smije vjerovati, no trbonjama je to bilo nemoguće objasniti. Shvatila je da će dijete
i ona uskoro ostati na planini sami s Grenom.

Svladana svim vrstama jadova, brižne u plač.

Skupili su se oko nje nespretno je tješeći, dišući joj u lice, tapšući je po dojkama, škakljajući je po
tijelu, praveći grimase djetetu, a ona, obamrla od jada, nije ni prosvjedovala.
 - Ti podi s nama u zeleni svijet, ti divna sendvič-dama. da opet budeš daleko od goleme Velike
Padine s nama divnim momcima - mrmorili su. - Pustit ćemo te da imaš divna spavanja s nama.

Ohrabreni njezinom apatijom počeli su pretraživati i intimnije dijelove njezina tijela, a Yattmur se
nije opirala. Kad su zadovoljili svoju priprostu znatiželju ostavili su je samu u kutu spilje; samo se
jedan od njih vratio da joj donese komad zagorena kožoperka, kojega je pojela.

Dok je žvakala, razmišljala je. - Gren će mi ubiti dijete s

216

PRAŠUMA

onom gljivom. Moram riskirati za Larenovo dobro, otići kad i trbonje otidu.

Sada se, donijevši tu odluku, već bolje osjećala. Utonula je u drijeme?..

Probudio ju je Larenov plač. Dok se bavila oko njega bacila je pogled napolje. Vani je bilo mračno
kao i uvijek. Kiša je načas stala: sada se zrakom valjala grmljavina kao da se kotrlja između zemlje i
oblaka, tražeći put kojim bi izmakla. Trbonje i oštrodlaki spavali su zajedno na neudobnoj hrpi, a buka
im nije dopuštala miran san. Yattmur pomisli da u tomkošmaru, s bolnim kucanjem u glavi, nikad
neće zaspati, no već trenutak kasnije, privivši Larena bliže uza se. opet je utonula u san.

Kad se slijedeći put probudila bilo je to zbog ošlrodlakih. Uzbuđeno su lajali i gurali se da što prije
izađu iz spilje.

Laren je spavao. Položivši dijete na hrpu suha lišća, Yattmur ode da vidi što se događa. Iznenada
se suočivši s oštrodlakima ustuknula je na trenutak. Da zaštite glave od kiše što je ponovo pljuštala
punom snagom navukli su šljemove od onih istih suhih tikava u kakvima je Yattmur prala i kuhala za
sebe i dijete. Izdubili su rupe za oči i njuške, ali su tikve bile prevelike za njihove čupave glave: pri
svakom su se pokretu njihale s jedne strane na drugu, pa su oštrodlaki izgledali poput polomljenih
lutaka. Time, a i raznim bojama kojima su tikve nevješto premazali, dobili su groteskni izgled kojemu
nije nedostajala ni izvjesna zastrašujuća nijansa.

Yattmur krene da istrči na kišu, no jedan od stvorova s klimavom drvenom glavom skoči pred nju
i prepriječi joj put.

- Jou-jou-jai. ti ostani spavaj u špilji za spavanje, ti majko-damo. Dolaze kroz koj-kaj kišu dolaze,
zle stvari koje slabo mi momci volimo. Zato mi ugrizemo i razderemo i

217

Brian Alcliss

ugrizemo. Noj-naj, najbolje ti budeš daleko, vaj-vaj ne vidiš nam zube.

Ustuknula je od njegova zahvata; u ušima joj se bubnjanje kiše po njegovoj gruboj kacigi miješalo
s režanjem, lavežom i riječima u zbunjujuću buku.

- Zašto da ne budem vani? - upita. - Zar me se bojite? Što se događa?

 - Lovi-nosi dođe, jam-jam-jop i uhvati te! Grr, on te uhvati!

Gurnuo je Yattmur u stranu i skokom se pridružio svojim drugovima. Prilike s kacigama skakale
su posvuda oko sao-nica i svađale se oko lukova i strelica. Trio trbonja stajao je u blizini, zagrljen.
Pokazivali su prstom niz padinu.

Uzrok čitavoj ovoj uzbuni bila je grupa stvorova što se polako primicala. Isprva joj se činilo, dok
je škiljila kroz gusti pljusak kiše, da se približavaju dvije prilike, no onda su se razdvojile u tri. Ni za živu
glavu nije mogla razaznati što bi ta tri čuda mogla biti, no oštrodlaki su očito znali.

-Lovi-nosi, lovi-nosi! Ubij ga! - dovikivali su histerično, iako trio koji je napredovao kroz kišu, ma
koliko bio čudan, nije izgledao naročito opasan. Oštrodlaki su usprkos tome poskakivali od
nestrpljenja; neki su već ciljali svojim lukovima kroz nemirnu kišnu zavjesu.

- Stanite! Nemojte ih ubiti, neka priđu! - vikne Yattmur. - Oni nam ništa ne mogu!

- To je lovi- nosi! Ti jap-jop-jok, ti budi tiho. Ti damo, ne budi ti ništa smetaj, ili tebi nažao! -
vikali su, izvan sebe od uzbuđenja, a jedan se od njih zaleti prema njoj glavom naprijed i bubne je
kacigom u rame. Uplašivši se ona se okrene i potrči, najprije slijepo, no odmah zatim s planom u glavi.
Nije mogla na kraj s oštrodlakima, no možda će to Gren i smrčak moći.

218

PRAŠUMA

Šljapčući i pljuskajući kroz kišu otrčala je natrag do svoje spilje i uletjela ravno u nju, ne
razmišljajući.

Gren je stajao uza zid, odmah iza ulaza, napola sakriven. Pojurila je kraj njega ni ne primijetivši
ga i okrenula se tek kad je već krenuo prema njoj.

Bespomoćna od Šoka, zavrištala je i vrištala razjapljenih usta, iskešenih zubi, užasnuta njegovim
izgledom.

Smrčkova površina bila je sad crna i kao osuta sitnim prištevima - a on je spuzno preko čitavog
Grenova lica i samo su još oči sjale usred crne mase. Gren skoči prema njoj.

Pala je na koljena. Nikakva joj drukčija obrana nije pala na pamet, toliko ju je pogled na tu
golemu kanceroznu izraslinu na Grenovoj glavi i ramenima obeshrabrio.

- O, Grene! - slabašno je uzdahnula.

Sagnuo se i grubo je zgrabio za kosu. Ta joj je fizička bol razbistrila um: premda je drhtala pod
lavinom osjećaja, prisebnost joj se vratila.

- Gren, ovaj te smrčak ubija. - prošaptala je.

- Gdje je dijete? - upita je on. Glas mu je bio prigušen, no odjeknuo je nekim posebno
udaljenim tonom, nekom neobičnom zvonjavom koja joj dadne nov razlog za zabrinutost. - Što si
učinila s djetetom. Yattmur?
 Povlačeći se unatrag, skutri vši se u sebe, rekla mu je, -Više ne govoriš kao prije, Gren. Što se to
dogada? Znaš da te ja ne mrzim; reci mi što se dogada, pa da i ja shvatim.

- Zašto nisi donijela dijete?

- Ti više nisi kao Gren. Ti si... ti si nekako postao smrčak, zar ne? Govoriš njegovim glasom.

- Yattmur... meni treba dijete.

Borila se da ustane na noge premda ju je još uvijek držao za kosu. - Reci mi zašto ti treba Laren.

- Dijete je moje i treba mi. Kamo si ga sakrila?

219

Brian Akliss

Ona mu pokaže prstom u zasjenjenu dubinu spilje.

- Ne budi smiješan Gren, leži tamo iza tebe, u dnu spilje i mimo spava.

Još dok se osvrtao, dok mu je pažnja skrenula na trenutak, ona se istrgne iz njegova zahvata,
provuče se ispod njegove

ruke i otrči prema izlazu. Cvileći od užasa istrčala je napolje.

©@@

Opet joj se kiša slijevala niz lice i to ju je vratilo u svijet iz kojega je tek trenutak ranije bila
pobjegla u spilju; no onaj jedan pogled na užasnoga Grena činio joj se kao da je trajao cijelu vječnost.
Na mjestu na kojem je zastala obronak brda zaklanjao je onaj čudan trio što su ga oštrodlaki zvali lovi-
nosi. ali je grupu oko saonica jasno vidjela. 1 trbonje i oštrodlaki stajali su nepomično kao na slici i
gledali prema njoj. privučeni njezinim kricima.

Pritrčala im je, unatoč sve njihove nerazumnosti sretna što je opet u njihovu društvu, a tek onda
svmula pogled natrag.

Gren ju je slijedio iz spilje, ali je zastao na ulazu. Neko je vrijeme neodlučno stajao, a onda se
okrenuo i nestao s vidika. Oštrodlaki su mrmljali i brbljali medu sobom, očito uplašeni onim što su
vidjeli. Iskoristivši situaciju. Yattmur pokaže prema Grenovoj spilji i reče. - Ne budete li me slušali, moj
će vas grozni muž sa strašnim spužvastim licem proždrijeti. Pustite ove ljude neka priđu i ne dirajte ih
ako oni nas ne napadnu.

- Lovi-nosi nije jep-jap dobar! - prosvjedovali su.

- Učinite što vam kažem; spužvasta će vas glava inače proždrijeti zajedno s krznom i ušima!

Tri spore prilike bile su sad već bliže. Dvije od njih ličile su na ljude, premda vrlo tanke i nejasne u
varavu svjetlu, no

220
 PRAŠUMA

ona posljednja u redu najviše je zanimala Yattmur. Hodala je, doduše, na dvije noge, ali je znatno
odudarala od ostalih svojom visinom i naizgled golemom glavom. Povremeno se činilo kao da ispod
te glave ima još jednu, da ima rep, i daje ruke čvrsto obavila oko gornje glave. No pljusak ne samo da
je kao zavjesom zaklanjao vidik, već je oko čudnovatog trija poput aureole tvorio izmaglicu od
odbijenih kišnih kapi što se suprotstavljala njihovim pogledima.

Kao da su u Vattmur htjele izazivati nestrpljenje, tri su se spodobe zaustavile. Ni kad ih je pozvala
da priđu nisu se pomakli; stajali su savršeno nepomično na raskvašenoj padini, a jedna se ljudska
prilika zatim počela nekako rasplinja-vati po rubovima, postupno postajući prozirnom, da bi konačno
potpuno nestala!

I trbonje i oštrodlaki bili su ušutjeli. očito pod dojmom djevojčine prijetnje, no sad su ponovo
stali mrmljati medu sobom. Oštrodlaki nisu bili osobito iznenađeni.

- Što se to događa? - upita Yattmur jednog trbonju.

- Vrlo mnogo čudna stvar da uđe u uho. sendvič-damo. Nekoliko čudnih stvari! Kroz zločestu
mokru kišu dođu dva iščezavala i zao lovi-nosi stvor koji ima zlo nošenje na trećem, iščezavaju na
mokroj kiši. Zato oštrodlaki bogovi viču s mnogo lošim mislima u glavi.

Od ovoga nije Yattmur razumjela ništa. Odjednom ljutita, reče im. - Kaži oštrodlakima da ušute i
da se vrate u spilju, a ja idem ovim novim ljudima u susret.

- Ti lijepi oštri bogovi ne rade ono što ti bez repa kažeš, - odgovori trbonja, no Yattmur se nije
osvrtala na njega. Krenula je naprijed raširenih ruku i otvorenih dlanova da pokaže da nema zlih
namjera. Dok je hodala prema njima, kiša utihne i zatim stane, no gromovi su još uvijek odjekivali
okolnim brdima. Dvije su se spodobe pred njom sad već

221

Brian Alcliss

jasnije vidjele - a odjednom se opet pojavi i treća. Nejasan obris najednom očvrsne i postane
ljudsko biće koje je sad gledalo u Yattmur jednako napetom pažnjom kao i njegova dva pratioca.

- Stvorenja iz zimzelena svijeta, Sodal Ye od vrste lovi-nosi dolazi vam i donosi istinu. Pobrinite
se da budete sposobni da je prihvatite!

Glas mu je bio pun, bogat i zreo, kao daje putovao kroz moćna grla i nepca da bi postao zvuk.
Pod njegovom zaštitom i dvije se ljudske prilike pomaknuše naprijed. Yattmur shvati da su to zaista
ljudi, dapače dvije vrlo primitivne žene potpuno gole, tetovirane kompliciranim šarama po čitavom
tijelu, s izrazom nesavladive gluposti na licu.

Osjetivši da situacija zahtijeva nekakav odgovor, Yattmur se nakloni i reče, - Ako dolazite u miru,
dobrodošli na našu planetu.
 Krupan stvor uzvrati rikom neljudskoga trijumfa i gađenja. - Ti nisi vlasnica ove planine! Ova
planina, ova Velika Padina, ta izraslina od zemlje i kamena i stijenja, jest tvoj vlasnik! Zemlja nije
tvoja,; ti si njezin stvor.

- Previše rastežeš značenje mojih riječi, - reče Yattmur uzrujana njegovim odgovorom. - A tko si
ti?

- Svemu valja dati široko značenje! - glasio je odgovor, no Yattmur više nije slušala; grmljavina
došljakova glasa izazvala je komešanje iza njenih leda. Okrenula se i ugledala oštrodlake kako se
spremaju na odlazak, cičeći i muvajući se, gurajući jedan drugoga u nastojanju da saonice okrenu
prema dnu padine.

- Nosite nas s vama, mi idemo trčimo nježno uz vašu divnu mašinu za vožnju! - vikali su trbonje
jurcajući kao bez glave uokolo i valjajući se u blatu pred svojim bogovima divljega lika. - Joj. molimo
vas, ubijte nas dražesnom smrću,

222

PRAŠUMA

ali nas povedite sa sobom trčati, voziti se dalje sa Velike Padine gdje su sendvič-ljudi, a sad još i
veliki glasni lovi-nosi. Uzmite nas, uzmite nas, joj okrutni divni bogovi oštrih bogova!

- Ne, ne, ne. Maj-maj-mak, maknite se odavde, puzavi ljudi! Mi brzo idemo i vratimo se u
mirno vrijeme po vas uskoro! - vikali su oštrodlaki, skačući na sve strane.

Sve je vrvjelo aktivnošću. U tren oka. unatoč prividnom kaosu i bezglavosti, oštrodlaki krenuše
na put trčeći uz saon-ice i iza njih, gurajući ili kočeći, već kako je trebalo, preskačući ih. vrišteći,
brbljajući, bacajući uvis svoje tikvene kacige i opet ih hvatajući, a sve uz jurnjavu preko neravna tla
prema sumraku u dolini.

Jaučući svim srcem nad svojom sudbinom, ostavljeni trbonje odvukoše se prema svojoj spilji
odvraćajući pogled od pridošlica. Kad je u daljini zamrla jodlajuća galama oštrodlakih, Yattmur začuje
kako joj dijete plače u spilji. Zaboravivši na sve ostalo otrčala je do njega i podigla ga na ruke; mazila
gaje dok nije zagugutao od sreće, a zatim izašla s njim iz spilje da još jednom pokuša govoriti s
glomaznim stvorenjem.

Ovo je pak počelo propovijedati čim je Yattmur izašla.

- Oni oštrozubi oštrodlaki stvorovi pobjegli su predam-nom. Idioti biljnoga mozga, eto što su
oni, zvijeri u čijim su glavama žabe. Sada me neće slušati, ali će doći vrijeme kad neće imati izbora,
kad će njima slični biti nošeni poput suha lišća na vjetru.

Dok je taj stvor govorio, Yattmur ga je pažljivo promatrala, sve se više čudeći. Nikako ga nije
mogla shvatiti. Gorostasno riboliko čudo od glave sa širokom donjom usnicom koja se tako nisko
objesila da je zamalo sakrila odsustvo brade; ta je glava bila izvan svake proporcije s ostatkom

223

Brian Alcliss
 lijela. Njegove noge bile su naizgled ljudske, no sasvim savinute, ruke su mu čvrsto i nepomično
obavijale glavu iza ušiju, a iz prsa se pomaljala dlakava, glavolika izraslina. Povremeno bi se iza njega
ukazalo nešto poput velikoga repa koji kao da mu je visio iza leda. Par tetoviranih žena stajao mu je
uz bok buljeći pred sebe tako tupo kao da ništa ne vide i ništa ne misle: reklo bi se čak da baš ništa
nisu radile složenije od pukoga disanja.

Čudan glomazni stvor prekine propovijed da bi podigao pogled u gusle oblake što su zaklanjali
sunce.

- Sjest ću, - reče. - Položile me na pogodnu stijenu, žene. Uskoro će se razvedriti pa ćemo
vidjeti što ćemo vidjeti.

Naredba nije bila upućena ni Yattmur ni trbonjama koji su se izgubljeno stiskali na ulazu u spilju,
nego letoviranim ženama. Yattmur pažljivo promotri kako neobjašnjiva trojka kreće za svojim poslom.

Nedaleko njih ležalo je nekoliko većih stijena, a jedna je bila veća od ostalih i ravnoga vrha. Tu se
trojka zaustavila -a glomazna se figura raspala na dvoje kad su žene podignule gornji dio sa donjega!
Polovica, plosnata i ribolika, ležala je sada na stijeni, a druga je polovica stajala pognuta sa strane.

Yattmur se zagrcne, shvativši, dok su trbonje zavijajući od užasa pohitali jedan preko drugoga u
spilju. Glomazni je stvor, lovi-nosi, kako su ga zvali oštrodlaki. bio zapravo dva posebna stvorenja!
Golemu riboliku kreaturu, sličnu delfinima koje je viđala dok su putovali oceanom, nosio je poguren
stari čovjek.

- Ti si dvije osobe! - uzviknula je.

- Ni govora! - reklo je delfinsko biće sa stijene, - Ja sam poznat kao Sodal Ye, najveći od svih
Sodala moje lovi-nosi vrste. Prorok Noćnih planina koji donosi riječ istine. Imaš li inteligencije, ženo?

224

PRAŠUMA

Tetovirane su se žene držale uz čovjeka-nosača, ne radeći ništa smisleno. Nijemo su mahale

rukama, a jedna bi povremeno nešto zagundala. Nosač je očito mnoga ljeta proveo noseći svoj teret;
premda mu je teret sad napustio ramena stajao je kao uvelih ruku i dalje u zraku nad glavom,
pognutih leda. očiju uperenih u tlo. Povremeno bi prenio težište s jedne na drugu nogu; inače se nije
micao.

- Pitao sam te imaš li inteligenciju, ženo, - reče stvor što se naziva Sodal Ye. - govori, jer možeš
govoriti.

Yattmur otrgne pogled s jezivog prizora koji je Sodalov nosač pružao i reče. - Što ti ovdje uažiš?
Jesi li došao da pomogneš?

- Rečeno kao što ljudske žene govore!

- Tvoje žene, izgleda, ne govore mnogo!

 - One nisu ljudske i ne mogu govoriti: to bi i ti trebala znati. Zar nikada nisi srela Ratare,
tetovirano pleme? Bilo kako bilo, zašto tražiš pomoć od Sodala? Ja sam prorok, a ne sluga. Imaš li
problema?

- Teških problema. Imam muža koji...

Sodal Ye mahne jednom perajom.

- Prekini. Ne gnjavi me sada sa svojim pričama. Sodal Ye ima važnija posla, na primjer
promatrati veličanstveno nebo, more u kojem ova sićušna sjemenka Zemlja pluta. Također, ovaj je
Sodal gladan. Nahrani me, pa ću ti pomoći ako budem mogao. Moj je mozak najmoćnija sila na
ovome planetu.

Prečuvši hvalisanje, Yattmur reče, pokazujući njegovu šaroliku pratnju, - A tvoji suputnici, zar oni
nisu gladni?

- Oni te neće opterećivati, ženo; oni jedu što Sodal Ye ostavi.

- Nahranit ću vas sve ako ćeš mi zaista pomoći. - reče Yattmur i užurbano se udalji, ne osvrćući
se na novi govor koji je Sodal započeo. Osjetila je daje ovo stvor, za razliku

225

Brian Alcliss

od oštrodlakih. s kojim može izaći na kraj; umišljeno i inteligentno biče koje je ipak ranjivo; bilo
joj je odmah jasno da je dovoljno ubiti nosača pa da Sodal bude bespomoćan, ako bi to situacija
zahtijevala. Sresti konačno nekoga s kime može pregovarati s pozicije sile bilo je kao lijek. Radovala se
što je upoznala Sodaia.

Trbonje su s Larenom uvijek bili nježni poput majke. Ona im ga pruži na čuvanje i pričeka dok se
nisu zadovoljno posvetili njegovom zabavljanju, prije nego će krenuti u sakupljanje hrane za svoje
čudnovate goste. S kose joj je kapala voda a odjeća se sušila na njoj, no nije se obazirala na to.

U veliku je tikvu nagurala ostatke gozbe od kožoperka i druge namirnice koje su trbonje bili
sakupili, razne izdanke iz šunjavčevog gaja, orahe, dimljene gljive, bobice i mesnate sviježe plodove
tikve. Druga je velika tikva bila puna vode što je nakapala kroz pukotinu u stropu špilje; i nju je
ponijela.

Sodal je još uvijek ležao na svojoj stijeni, okupan ave-tinjskim mliječno bijelim svjetlom, ne
odvajajući pogled od sunca. Položivši hranu do njega, Yattmur također pogleda u tom smjeru.

Oblaci su se bili razišli, a sunce je visjelo nisko nad tamnim oceanom planinskog pejzaža.
Atmosferom izobličeno imalo je oblik jajeta, no aimosfersko izobličenje nije moglo objasniti veliko
crveno-bijelo krilo koje je iz njega izraslo, krilo veliko skoro kao samo sunce.

- Oh! Blaženo je svjetlo zamahnulo krilom da odleti i ostavi nas! - uzvikne Yattmur.
 - Ne brini, ženo, - izjavi Sodal Ye. - Predvidio sam ja to. Nema još opasnosti; bit će korisnije da
mi doneseš hranu. Pričat ću ti o vatri koja će progutati naš svijet i sve će ti biti jasno, ali moram nešto
jesti prije propovijedi.

226

PRAŠUMA

No ona nije skretala pogled s čudnoga prizora na nebu. Centar oluje premjestio se iz zone
sumraka u predjele obrasle silnim stablom banjana. Iznad šume, ružičasti su se oblaci gomilali na
purpunom nebu. munje su sijevale skoro neprekidno, a u središtu svega visjelo je to deformirano
sunce.

Jedva se otrgla od toga prizora kad je Sodal pozove da mu donese hranu. U tom trenutku jedna
od kukavnih žena počne iščezavati. Yattmur skoro ispusti tikve iz ruku, buljeći u nev-jerici. Za čas je
žena bila tek nejasan obris. Ostale su samo tetovirane linije, kao kakav besmislen zapis u zraku, a
zatim su i one izblijedile i nestale.

Svi kao da su se ukočili. Polako su se tetovirani crteži ponovo ukazali u zraku, a za njima se
materijalizirala i žena, s onim istim mutnim pogledom u očima. Nešto je gestikulirala prema drugoj
ženi, a ova se okrene Sodalu i izgovori nekoliko nerazgovijetnih slogova.

- Dobro! - Sodal pljesne svojim ribljim repom po stijeni. - Vrlo si mudro uradila što nisi
zatrovala hranu, majko, pa ću je zato ja sada pojesti.

Žena koja je onako nevješto govorila stupila je sada naprijed, uzela tikvu s hranom i odnijela je
do Sodala. Uronila je ruku u sadržaj tikve i počela ga hraniti, trpajući mu pune šake hrane u mesnata
usta. Jeo je bučno i sa zadovoljstvom, zastavši samo jednom da popije vode.

- Tko ste svi vi? Što ste? Odakle dolazite? Kako nesta-jete? - pitala je Yattmur.

Govoreći punim ustima, ne prekidajući žvakanje, Sodal Ye joj odgovori, - O tome ću ti možda
nešto reći, a možda i neću. Također znaj, da samo ova nijema žena može "nestati", kako ti to zoveš.
Daj mi mira da jedem. Šuti.

Konačno je obrok završio.

227

Briun Aldis>

U dnu tikve ostalo je nekoliko komadića i to je bijednoj trojci bio objed, za koji su se kukavnom
skromnošću povukli u stranu da ga pojedu. Žene su hranile pogurenoga druga čije su ruke, kao
paralizom ukočene, još uvijek stršale u vis.

- Sad sam spreman čuti tvoju priču, - nastavi Sodal, - i pomoći ti ako je to moguće. Moraš znati
da sam ja potomak najmudrije rase na ovoj planeti. Moji su rođaci naselili sva prostrana mora i veći
dio manje interesantnoga kopna. Ja sam prorok. Sodal Najvišega znanja, a spustit ću se na tvoj nivo
da ti pomognem ako mi se tvoja potreba učini dovoljno zanimljivom.
 - Tvoj je ponos vrijedan divljenja, - reče mu Yattmur.

- Pah, što znači ponos kad će Zemlja uskoro umrijeti? Pričaj mi tu svoju budalastu priču, majko,
ako je već namjeravaš ispričati.

228

XXIII.

Yattmur je željela izložiti Sodalu svoj problem s Grenom i gljivom, no kako nije bila vješta
pripovijedanju ni biranju bitnih detalja u priči praktično mu je iznijela priču svoga života, počevši od
svog djetinjstva s pastirima što su živjeli uz rub šume kraj Crnih Usta. Zatim je opisala dolazak Grena i
njegove družice Poyly, govorila o Povlinoj smrti, o njihovim kasnijim lutanjima sve dok ih sudbina
poput uzburkana mora nije nanijela na obale Velikog Obronka. Konačno mu je rekla za rođenje
djeteta i kako zna da je ono u opasnosti od smrčka.

Svo je to vrijeme Sodal ležao naizgled nezainteresirano na svojoj stijeni, donje usnice obješene
tako da su mu se vidjele narandžaste desni. Pored njega je u travi potpuno ravnodušno ležao par
tetovimaih žena, po jedna sa svake strane prignutog nosača koji je i dalje stajao kao kip, ruku
podignutih iznad glave. Sodal ih nije gledao: njegov je pogled lutao po nebu.

Konačno je rekao. - Tvoj slučaj je zanimljiv. Čuo sam već detalje o mnogim sitnim životima ne
različitim od tvoga

229

Brian Alcliss

i kad ih sve poredam, kad ih sintetiziram u svojoj čudesnoj inteligenciji, mogu složiti istinitu sliku
ovoga svijeta u njegovom posljednjem stadiju postojanja.

Yattmur srdito ustane.

- Za ovo bih te mogla šutnuti s tog tvog kamena, ti prostačka ribo! - viknula je. - Je li to sve što
mi imaš reći nakon Što si obećao pomoć?

- Oh. mogao bih ti reći još koješta više, ti mali ljudski stvore, no tvoj je problem tako
jednostavan da za mene jedva i postoji. Sreo sam ja te smrčke i ranije na putovanjima. Oni jesu bistra
stvorenja, ali imaju neke slabe točke koje će svatko pametan kao ja brzo iskoristiti.

- Molim te, brzo mi reci svoj prijedlog.

- Imam samo jedan prijedlog, da povjeriš svoje dijete Grenu kad on to zatraži.

-To ne mogu!

- Ha, ali moraš. Ne smiješ ustuknuti. Dodi ovamo da ti rastumačim zašto.

Nije joj se sviđao Sodalov plan, ali je iza njegove taštine i nadutosti ležala kameno tvrdoglava
duševna snaga: njegova je ličnost izazivala strahopoštovanje; čak mu je i način na koji je izgovarao
riječi činio izjave nepobitnima: zato je Yattmur stegla Larena uz sebe i pristala.
 - Bojim se ući i suprotstaviti mu se u toj njegovoj spilji, - rekla je.

- Neka ga dovedu tvoji trbonje, - zapovijedi Sodal. - I požuri s time. Ja putujem u ime Sudbine, a
taj moj gazda ima sad previše posla da bi se stigao baviti tvojim brigama.

Začulo se kotrljanje grmljavine, kao da je kakvo moćno biće oglasilo svoje zadovoljstvo njegovim
riječima. Yattmur zabrinuto pogleda prema suncu okićenom vatrenim perjem, a onda ode na
razgovor s trbonjama.

230

PRAŠUMA

Svi su oni ležali zajedno u toploj prašini, ruku obavijenih jedan oko drugoga, brbljajući. Kad je
ušla u otvor spilje jedan od njih zagrabi šaku zemlje i šljunka i baci je na nju.

- Prije sada ti ne dođeš u spilju niti nikada dođeš niti želiš dođeš, a sada želiš dođeš ali
prekasno, ti okrutna sendvič gospoja! A riba na čovjeku je tvoje loše društvo i mi ne pripadamo. Siroti
trbonje neće ti dođeš ovamo, ili trbonje natjeraju drage oštrodlake tebe zgnječe u spilji.

Stala je. Gnjev, tuga, zabrinutost je obuzmu, no onda će odlučno. - Ako tako mislite, onda su
vaše nevolje tek počele. Vi znate da vam hoću biti prijateljica.

-Ti radiš sve naše nevolje! Odlazi odmah dalje!

Ustuknula je. Dok se penjala prema spilji u kojoj je ležao Gren čula je trbonje kako viču za njom;
nije znala da li grdnju ili kajanje. Zahihota munja i njezina sjena zadrhta oko gležnja; dijete se uzvrpolji
u naručju.

- Budi miran! - reče mu oštro. - Neće te povrijediti.

Gren je ležao prostrt u dnu spilje, tamo gdje gaje posljednji put vidjela. Munja je na kratko,
poput uboda, osvijetlila smeđu masku kroz koju su piljile oči. Vidjela je da gleda u nju, no nije se
micao niti progovarao.

-Gren!

Ni pomaka; ni riječi.

Sva uzdrhtala od unutrašnje borbe, razapeta između ljubavi i mržnje, neodlučno se naslonila o
zid spilje. Kad je opet zaiskrila munja mahnula je rukom ispred očiju, kao da je želi obrisati.

- Gren, evo ti djeteta ako hoćeš.

Tada se pomaknuo.

- Dodi van po njega; unutra je previše mračno.

Izašla je. U utrobi joj se komešala mučnina od osjećaja da je život zapravo tek bijedna nevolja.
Preko turobnog obro-

231
 Brian Alcliss

nka pod njezinim nogama poigravalo je nepostojano svjetlo i samo joj pogoršavalo vrtoglavicu.
Sodal je i dalje ležao na svojem kamenu: u njegovoj su sjeni ležale prazne izdubene tikve i njegova
nevoljka pratnja, ruku ispruženih u nebo, očiju uperenih u tlo. Yattmur teško sjedne, leđima prema
kamenu, držeći Larena u krilu.

Nakon nekog vremena Gren je izašao iz spilje.

Prišao joj je polako, klecajućih koljena.

Nije znala znoji li se od vrućine ili napetosti: bojala se gledati u tu amorfnu masu što mu je
prekrivala lice pa je sklopila oči, otvorivši ih tek kad je osjetila da joj je prišao, netremice ga gledajući
dok se sagibao nad nju i dijete. Ispuštajući radosne glasiće Laren ispruži ruke s potpunim
pouzdanjem.

- Razuman dečko! - reče Gren stranim glasom. - Ti ćeš biti posebno dijete, čudesno dijete, a ja
te nikad neću napustiti.

Sada se već tresla takvom žestinom da nije mogla mirno držati dijete, no Gren se već naginjao
sasvim blizu, klečeći, tako blizu da se osjećao njegov jedak, znojan zadah. Kroz uzdrhtale trepavice
spuštenih kapaka vidjela je kako se gljiva na njegovu licu počela micati.

Visjela je nad Larenom skupljajući se, spremajući se da mu padne na glavu. Yattmur je vidjela
samo nju, kao poprskanu spužvastim sporama, površinu velikog kamena i jednu od praznih tikava.
Disala je brzim, kratkim jecajima, pa je Laren počeo plakati, a masa je dalje klizila niz Grenovo lice,
mičući se. oklijevajući, poput preguste kaše.

- Sad! - vikne Sodal Ye glasom koji je podbode u akciju.

Yattmur sune praznom tikvom naprijed, iznad djeteta, a

smrčak padne na dno, uhvaćen u Sodalovu zamku. Kad je Gren klonuo u stranu ugledala je
njegovo pravo lice. iskriv-

232

PRAŠUMA

ljeno, poput užeta svezana u bolan čvor. Svjetlo je izmicalo, pa bujalo, brzo poput pulsa u žilama,
no ona je znala samo da netko vrišti, ne prepoznajući vlastiti kreštav, iskrivljen glas, prije nego se
onesvijestila.

Dvije su se planine poput čeljusti sudarale oko nadute vrišteće prilike slične Larenu. Vraćena u
svijest, Yattmur sjede kao ubodena, a grozna prikaza iščezne.

- Znači nisi mrtva, - Sodal će mrgodno. - Budi dobra pa ušutkaj tvoje dijete jer moje žene to ne
mogu.

Nevjerojatno daje sve bilo kao i prije, pred njenom nesvjesticom. Činilo joj se da ju je noć tako
davno bila obuzela, no ništa se nije promijenilo. Srmčak je nepomično ležao u tikvi u koju je pao, Gren
tik do nje. licem uz tlo. a Sodal Ye bio je na vrhu svog kamena. Par tetoviranih žena pritiskalo je
Larena na svoja usahla prsa. nemoćne da ušutkaju njegovo vrištanje.

Yattmur ustane i uzme ga iz njihovih ruku. Stavila mu je u usta jednu svoju jedru dojku i odmah
je počeo pohlepno sisati; utihnuo. Njegov ju je dodir postupno umirio.

Nadnijela se nad Grena.

Kad mu je dotakla rame okrenuo se licem prema njoj.

- Yattmur...

Oči joj se napune suzama. Svuda po ramenima, u kosi i na licu nalazili su se crveni i bijeli ožiljci
gdje je smrčak utiski-vao svoje pipaljke tražeći hranu.

- Je li otišao? - pitao je, a glas je opet bio njegov.

- Pogledaj. - rekla je. Slobodnom je rukom nagnula tikvu, tako da je mogao vidjeli unutra.

Dugo je. dugo promatrao još živoga smrčka, sada bespomoćnog i nepokretnog, kako leži u tikvi
poput hrpe izmeta. Prisjećao se - sad više u čudu nego u strahu - stvari koje su se dogodile otkako je
ta gljiva pala na njega u

233

Brian Alcliss

šumi Ničije Zemlje, stvari koje su prošle kao san; kako je svuda putovao i svašta radio, a najviše
kako je u svijesti nosio znanje koje je njegovom ranijem, slobodnom umu bilo nepoznato.

Vidio je da je sve to došlo zaslugom gljive koja sada nije bila moćnija od zagorenih ostataka
hrane na dnu zdjele; sasvim je hladno vidio kako je isprva pozdravio taj stimulans koji mu je pomogao
da nadjača slabosti prirođene čovjekovoj vrsti. Proces se izopačio tek kad su se smrčkove osnovne
potrebe sukobile s njegovima, tjerajući ga da skoro doslovno siđe s uma; tjeran gljivinim naredbama
gotovo se bio okrenuo protiv vlastite vrste.

Sad je s time bilo gotovo, a parazit pobijeđen; nikad mu više smrčkov glas neće odzvanjati u
glavi.

Ta ga misao ispuni osjećajem samoće, više nego trijumfom. Užurbano je pretražio hodnike svoga
sjećanja i pronašao misao: "Ipak, ostavio mi je nešto dobro; ja sad mogu procjenjivati, mogu srediti
svoje misli, mogu se sjetiti svega čemu me naučio. A znao je mnogo."

Sad mu se činilo daje ipak dobio kompenzaciju za sve što je gljiva učinila: našla je Grenove misli
nalik mrtvom jezeru, a ostavila ih uzburkane poput mora. Sa sažaljenjem je gledao u posudu koju mu
je Yattmur pružala.

- Ne plači. Gren. - čuo je Yattmur kako mu govori. - Sad smo sigurni, svi smo sigurni i sada će i s
tobom biti sve u redu.

Nervozno se nasmijao.
 - Sve će biti u redu, - složio se. Iskrivio je lice puno ožiljaka u smješak i pomilovao je po ruci. -
Bit će sve u redu sa svima nama.

A onda je nastupila reakcija; izvrnuo se u stranu i odmah čvrsto zaspao.

234

PRAŠUMA

$&$

Kad se probudio, zatekao je Yattmur zaposlenu oko Larena koji je cičao od veselja dok gaje
kupala u gorskom potoku. Tetovirane žene su nosile vodu i polijevale Sodala na njegovu kamenu, a u
blizini je stajao čovjek-nosač, ukočen u svojoj vječnoj gesti podložnosti. Trbonja nije bilo na vidiku.

Nesigurno je sjeo. Lice mu je bilo kao napuhnuto, ali glava bistra: što ga je to prodrmalo i
probudilo? Krajičkom oka_ uhvati treptaj pokreta, okrene se i ugleda kako se malo podalje niz usjek u
obronku ruši potočić smrvljena kamenja. I drugdje se ponegdje kotrljalo kamenje.

- Potres, - rekao je Sodal Ye grobnim glasom, -Razgovarao sam o tome s tvojom družicom
Yattmur i rekao joj da nema razloga za zabrinutost. Svijet se približava kraju točno po voznom redu,
baš kako sam predvidio.

Gren ustane na noge i reče, - Imaš veliki glas, riblja glavo; tko si ti?

-Oslobodio sam te od proždrljive gljive, mali čovječe, jer ja sam Prorok Sodal iz Noćnih Planina i
svi stanovnici u planinama slušaju što ja imam reći.

Gren je još razmišljao o tim riječima kad mu priđe Yattmur i reče, - Tako si dugo spavao otkako te
smrčak napustio! I mi smo spavali, a sad se moramo pripremiti za odlazak.

- Odlazak? Kamo se odavde može otići?

- Objasnit ću ti kako sam objasnio Yattmur, - odgovorio je Sodal. trepćući očima jer su ga žene
opet polile vodom. -Ja sam posvetio život lutanju kroz ove planine i širenju Riječi Zemlje. Sad je
kucnuo čas da se vratim u Dolinu Obilja, gdje živi moja vrsta, po nove instrukcije. Dolina se proteže uz
rub Zemlje Stalnoga Sumraka; ako vas odvedem do nje lako ćete

235

Brian Alcliss

se vratiti u vašu prašumu. Bit ću vam vodič, a vi ćete pomoći mojim pratiocima da se brinu za
mene.

Vidjevši da Gren oklijeva, Yattmur će uvjereno, - Znaš da ne možemo ostali na Velikom Obronku.
Ovamo su nas donijeli protiv naše volje. Sad kad imamo priliku za povratak moramo je iskoristiti.

- Ako ti tako želiš, neka bude, premda sam umoran od putovanja.

 Zemlja se opet potresla. Nesvjesna humora, Yattmur doda, - Moramo napustiti planinu prije
nego što ona napusti nas. I moramo nagovoriti trbonje da podu s nama. Ako ostanu ovdje, ubit će ih
ih glad ili oštrodlaki.

- A, ne, - odvrati Gren. Dosta mi je nevolja s njima. Neka ta beskorisna stvorenja ostanu ovdje;
neću da idu s nama.

- A kako ni oni ne žele ići s vama, to je pitanje riješeno, - zaključi Sodal šibnuvši repom, - A sada
krenimo: ne smijete me zadržavati.

Nisu imali skoro nikakve opreme, toliko su im životi bili povezani s prirodom. Pripreme za put
sastojale su se od prov jere oružja, nešto hrane za put i posljednjeg pogleda na spilju koja je dala
zaklon Larenovu rođenju. Primijetivši tikvu i njen sadržaj. Gren upita - Što ćemo sa smrčkom?

- Ostavit ćemo ga neka trune, - odvrati Yattmur.

- Uzet ćemo smrčka. Moje će ga žene nositi, - rekao je Sodal.

Njegove su žene već imale pune ruke posla. Tetovirane su im se linije stapale s borama dok su se
naprezale da podignu Sodala s njegova ležaja i polože ga na nosačeva leđa. Komunicirale su samo
gunđanjem, premda je jedna od njih mogla govoriti jednosložnim riječima uz pomoć gestikulacije kad
bi joj se Sodal obratio, koristeći jezik kojega Gren nije prepoznao. Zadivljeno je promatrao njihov
trud, sve dok

236

PRAŠUMA

Sodal Ye nije bio čvrsto smješten na svoje mjesto, obuhvaćen oko pasa rukama pognuta čovjeka.

- Od kada je već ovaj nevoljnik osuđen da te ovako nosi? - upita.

- Sudbina njegove rase. koja je vrlo ponosna, oduvijek je bila da služi mojoj vrsti. Uvježban je za
taj posao još u mladosti; on ne zna, a niti ne želi neki drugi život.

Krenuli su nizbrdo a vodile su dvije ropkinje. Yattmur se osvrnula da vidi trojicu trbonja kako
tužno gledaju za njima iz svoje spilje. Podigla je ruku pozivajući ih. Polako su ustali i krenuli gurajući se
naprijed, skoro se spotičući jedan preko drugog u nastojanju da budu što bliže jedan drugome.

- Hajde! - pozvala je hrabreći ih. - Pođite s nama, a mi ćemo vas čuvati.

- Već su nam dovoljno jada zadali. - rekao je Gren. Sagnuvši se, uzeo je šaku kamenja i bacio ih.

Jednog je trbonju kamen pogodio u slabine, drugoga u rame, pa su se okrenuli i pobjegli u spilju
glasno jađikujući da ih nitko ne voli.

- Okrutan si, Gren. Ne smijemo ili ostaviti na milost i nemilost oštrodlakima.

- Rekao sam ti da sam sit tih stvorova. Bit će nam bolje bez njih. - Potapšao ju je po ramenu, ali
je nije uspio uvjeriti.
 Dok su silazili niz Veliki Obronak krikovi trbonja su zamirali za njima. Njihovi glasovi više nikad
neće doprijeti do Grena i Yattmur.

237

XXIV.

Silazili su niz neravni bok Velikog Obronka a sjene u dolini penjale su im se ususret. U jednom su
času hodali u mraku do gležnja, a onda se sjena brzo podigla, progutavši ih kad se sunce sakrilo iza
brežuljaka ispred njih.

Jezero tame kroz koje su sada prolazili i kroz koje će još neko vrijeme ići, nije bilo potpuno
mračno. Sada, doduše, nije bilo oblaka koji bi reflektirali sunčevo svjetlo, ali su česte munje ocrtavale
put pred njima.

Tamo gdje su se- potočići sa Velikog Obronka slijevali u prilično širok potok put je postao vrletan.
Voda je izdubla dubok klanac i morali su ići jedan po jedan u redu uz njegov strmi rub. Potreba za
oprezom ih je usporila. Naporno su silazili, obilazeći stijenje koje je očigledno bilo odronjeno
nedavnim potresom. Nikakav se zvuk nije nadmetao s potokom osim njihovih koraka i redovita
stenjanja Sodalova natovarenog nosača.

Ubrzo im je grmljavina pred njima najavila vodopad. Pilje-ći u tamu ugledali su svjetlo koje je
sjalo na nečemu što je ličilo na rub ponora. Povorka je stala i okupila se, tražeći zaštitu.

238

PRAŠUMA

- Što je to, - upita Gren. - Kakvo to stvorenje živi u ovoj bijednoj rupi?

Nitko nije odgovorio.

Sodal Ye progunda nešto ženi koja je znala govoriti, ova nešto progunda onoj nijemoj i nijema
počne nestajati, onako kako je stajala, ukočena u stavu pažljiva slušanja.

Yattmur zgrabi Grena za ruku. Ovo je bilo prvi put da je i on vidio ovu predstavu iščezavanja.
Okolne su sjene prizor činile još sablasnijim. Grbave stijene su se sve jasnije vidjele u polutami.
Uspinjao se daje vidi, no ona je nestala; postala je nedohvatna poput jeke vodopada.

Nitko se nije ni pomaknuo, sve dok se nije vratila.

Nijemo je učinila nekoliko gesta koje je druga žena prevela u Sodalu razumljive groktaje.
Pljeskajući repom po listovima nosačevih nogu da ga potjera naprijed, Sodal reče, -Nema opasnosti.
Tamo su jedan ili dva oštrodlaka koji vjerojatno čuvaju most. ali će oni otići.

- Kako znaš? - upita Gren.

- Pomoći će ako izazovemo buku, - reče Sodal Ye ne obazirući se na pitanje. Odmah i sSm uputi
zaglušni lajavi zov koji nasmrt uplaši Yattmur i Grena i natjera dijete u plač.
 Kad su krenuli naprijed svjetlo je zatreptalo i nestalo preko ruba ponora. Došavši na mjesto
odakle je ono bilo sjajilo, mogli su pogledati dolje niz strmi obronak: munja im otkrije šest ili sedam
prilika dugih njuški kako skaču u dolinu, a jedna od njih nosila je primitivnu baklju. Stalno su se
osvrtale preko ramena i pogrdno lajale.

- Kako si znao da će otići ? - pitao je Gren.

- Ne govori toliko. Ovdje moramo ići oprezno.

Stigli su do neke vrste mosta; jedan se rub klanca odlomio i natjerao potok da se probije ispod
njega kao kroz tunel prije nego će se obrušiti u dolinu dolje u dubini; odlomljeni se

239

Brian Alcliss

kamen oslanjao o suprotni zid klanca čineći luk iznad vode. Kamen je bio nazubljen i klizak pa je
put bio još nesigumiji u polumraku i tjerao je družbu da se kreće s najvećim oprezom. Tek što su
stupili na most čija im se površina drobila pod nogama sva sila malih bića zalepeta naviše. Zrak se
sljuštio u crne leteće komadiće.

Podivljao od užasa. Gren zalamata rukama udarajući mala tjelesa što su poput bujice sukljala
mimo njega, a onda se ona podigoše više u zrak. Pogledavši za njima u vis vidio je oblak stvorova kako
kruži i lepeće krilima iznad njihovih glava.

- Samo šišmiši. - Sodal će nehajno. - Hajde, mičite se. Vi ljudski stvorovi ste tako polagani!

Krenuli su dalje. Opet je bljesnula munja i izblijedila svijet u trenu tvoreći ukočenu sliku. Na tlu
oko njihovih nogu i preko rubova mosta, pružajući se do uskomešane vode. svjetlucale su paukove
mreže kakve Gren i Yattmur nikad još nisu vidjeli, slične svežnjevima brada što rastu u rijeku.

Ona uzvikne, u čudu. a Sodal će na to važnim glasom, -Vi ne shvaćate činjenice što se skrivaju iza
neobičnih prizora pred vama. A kako bi i mogli, kad ste obični kopneni stvorovi? Oduvijek je
inteligencija dolazila iz mora. Mi Sodali sada smo jedini čuvari mudrosti na ovome svijetu.

- No, skromnost vam svakako nije jaka strana, - primijeti Gren dok je pomagao Yattmur da
prijeđe na drugu stranu klanca.

- Šišmiši i pauci bili su stanovnici starog hladnog svijeta. ■ rasprede Sodal, - a rast biljnoga
carstva natjerao ih je da prihvate nov način života, ako nisu htijeli izumrijeti. Zato su se malo po malo
pred onom najoštrijom konkurencijom preselili u tamu, kojoj su šišmiši ionako uvijek bih naklonjeni. S
vremenom su dvije vrste razvile međusobnu suradnju.

Nastavljao je svoje predavanje blagorječivošću propov-

240

PRAŠUMA
 jednika čak i dok gaje nosač, pomognut tetoviranim ženama, uz potezanje i stenjanje prenosio
preko razlomljenog stijenja na čvrsto tlo. Glas mu je tekao samouvjereno, gust i baršunast poput noći
oko njih.

- Paukovim jajima treba topline da se izlegu; svakako više topline nego je ovdje ima. Zato ih on
polaže u vreću, od paučine, a šišmiš ih nosi uz Veliki Obronak do nekog od onih vrhunaca na kojima
ima sunca. Kad se izlegu, šišmiš ih nosi natrag. Ne bez nagrade! Odrasli pauci pletu dvije mreže, jednu
običnu, a drugu do polovine zaronjenu u vodu. Tako hvataju ribe i druga mala stvorenja Što žive u
vodi i vade ih da bi ih šišmiši pojeli. Mnogo se takvih naoko čudnih stvari ovdje događa o kojima vi,
kopneni stvorovi, ništa ne znate.

Sada su putovali niz strminu što se naginjala prema ravnici podno planine. Polako obilazeći
planinu imali su sve bolji pogled na teren oko sebe. Iz tkiva mraka mjestimično su izranjali grimizni
stošci dovoljno visoki da svoj vrhunac kupaju u suncu. Sve gušći oblaci slali su odsjaj preko zemljišta
koje se mijenjalo iz časa u čas. Konačno su oblaci potpuno zaklonili sunce, pa su putnici sad išli s
dodatnim oprezom kroz duboku tamu.

S lijeve se strane pojavilo treperavo svjetlo. Ako je to bilo ono isto koje su ranije vidjeli u dolini,
značilo je da ih oštrodlaki slijede. Ovo podsjeti Grena na njegovo ranije pitanje. -Kako ova tvoja žena
iščezava? - upita Sodala.

- Moramo još mnogo putovati dok ne stignemo u Dolinu Obilja, - objavi Sodal, - pa će me
možda zabavljati da ti odgovorim na to pitanje u potpunosti. Izgledaš mi za nijansu zanimljivijim od
većine tvoje vrste.

- Povijest zemalja kroz koje putujemo ne može se sastaviti jer su stvorenja koja su nekad tu
živjela već odavno nestala ne ostavivši o sebi nikakva svjedočanstva osim svo-

241

Brian Alcliss

jih neželjenih kostiju. Pa ipak, postoje legende. Moja rasa, mi-koje-drugi-nose, veliki smo putnici;
svuda smo putovali i tokom mnogih generacija sakupljali legende.

- Tako smo naučili da su Zemlje Vječitog Sumraka pružile utočište mnogim bićima. I da ta bića
uvijek idu u istome pravcu. Uvijek ona dolaze iz svijetlih zelenih prostora nad kojima gori sunce i
uvijek idu u propast ili u zemlje Vječne Noći, a te su dvije stvari često jedno te isto. Svaki novi val
pridošlica ostane ovdje tek nekoliko generacija i uvijek je prisiljen da se povlači sve dalje i dalje od
sunca pod pritiskom novih migracija.

- Jednom je ovdje cvjetala rasa koje mi znamo kao Narod Čopora jer su lovili u čoporima, kao
što to u nuždi danas rade i oštrodlaki. Narod Čopora imao je oštre zube, a rađali su žive mlade, no
uvijek su hodali na sve četiri. Bili su sisavci, ali ne od ljudske vrste. Takve razlike meni nisu sasvim
jasne jer Razlikovanje nije moja disciplina, ali vjerujem da ih je vaša vrsta nekoć nazivala vukovima.

- Poslije Naroda Čopora došla je neka otporna rasa ljudi koji su sa sobom doveli četvoronožna
bića od kojih su dobivah hranu i odjeću, a s njima su se i parili.
 - Zar je to moguće? - pitao je Gren.

- Ja samo ponavljam stare legende; ne tiče me se je li moguće ih nije. Bilo kako bilo, ti su se
ljudi zvali Pastiri. Oni su istisnuli Čoporce, a njih su opet naslijedili Urlikavci za koje legenda kaže da su
potomci parenja Pastira s onim drugim stvorenjima. Neki su Urlikavci preživjeli do danas, ali su ih
uglavnom istrijebili slijedeći osvajači, Napuhači, ovi su bih nomadi; nabasao sam na neke od njih, ali
to su divlje zvijeri. Poslije njih došao je nov izdanak čovječanstva. Ratari; rasa s rudimentarnim darom
za uzgajanje bilja i bez ikakvih drugih sposobnosti.

242

PRAŠUMA

- Ratare su ubrzo prognali oštrodlaki, odnosno Bambuni. kako im je pravi naziv. Oni žive u ovim
krajevima već odavna, s promjenjivim uspjehom. Dapače, mitovi kažu da su oni uzeli običaj kuhanja
od Ratara, umijeće prijevoza saonicama od Napuhača, vatru od Čopora, dar govora od Pastira i tako
dalje. Koliko tu ima istine, ne znam, ali ostaje činjenica da su oštrodlaki preplavili ove krajeve.
Svojeglavi su i dvolični; katkad me hoće poslušati, a katktad neće. Srećom, boje se moći koje moja
vrsta posjeduje.

- Ne bi me začudilo da ste vi ljudi s drveća - ako se ne varam, trbonje su vas zvali Senedvičima -
prethodnica novoga vala osvajača. No. ako i jeste, vi toga nećete biti svjesni...

Gren i Yattmur nisu mnogo shvatili od ovog monologa, tim više što su se koncentrirali na
napredovanje preko kamenite doline.

- A koji su ovi što ti služe kao robovi? - pitao je Gren pokazujući nosača i žene.

- Pomislio bih da ste već mogli pogoditi da su ovo primjerci Ratara. Bili bi već izumrli da ih mi
ne štitimo. Vidite, Ratari nazaduju. Možda bih vam to mogao rastumačiti nekom drugom prilikom. Od
svih vrsta. Ratari su najjače nazadovali i konačno će pasti na nivo povrća, ako ih sterilnost prije ne
zbriše. Najprije su izgubili dar govora i to već odavno. Kažem •"izgubili", no to je zapravo bio
napredak, jer mogli su opstati samo brisanjem svega što je stajalo između njihove razine i
vegetativne.

U svjetlu uvjeta kakvi sada vladaju na svijetu ta promjena ne iznenađuje, ali je prati jedna čudnija
transformacija. Ratari su izgubili pojam proticanja vremena; konačno više, niti ne postoji ništa što bi
nas danomice podsjećalo na vrijeme, pa su Ratari u svome nazadovanju potpuno zaboravili na njega.
Za njih jednostavno postoji samo pojedinačni

243

Brian Alcliss

raspon vremena unutar kojega žive. Bilo je - jest; to je jedini raspon vremena koji su oni u stanju
prepoznati, njihovo vrijeme postojanja. Zato su razvili koegzistivni život, živeći tamo gdje im unutar
toga raspona to najviše odgovara.

Yattmur i Gren se zagledaše u polumraku, ne shvaćajući.

 - Hoćeš li time reći da se ove žene mogu kretati naprijed i nazad u vremenu? - upita Yattmur.

- Nisam tako rekao, a ni Ratari to ne bi tako opisali; njihov um nije kao moj ili vaš. No, na
primjer, kad smo ono došli do mosta nad kojim su stražarili oštrodlaki sa svojom bakljom, poslao sam
jednu od žena da se pomakne po svom vremenu postojanja i pogleda da li smo prešli preko mosta u
sigurnosti. Ona se vratila i rekla da jesmo, a mi smo onda stvarno išli i pokazalo se da je imala pravo
kao i obično.

- Naravno, oni to mogu samo kad su u opasnosti; to je njima prvenstveno oblik samoobrane.
Na primjer, kad nam je Yattmur prvi put donijela hranu poslao sam jednu od žena naprijed da vidi
jesmo li otrovani. Kad se vratila i rekla da smo ostali živi, znao sam da možemo jesti bez brige. Isto
tako kad sam vas prvi put vidio s oštrodlakima i s - kako ih ono zovete? - trbonjama; poslao sam ženu
da vidi hoćete li nas napasti. Vidite, čak i od tako jadne rase kao što su Ratari ima neke koristi.

Polako su se probijali preko brežuljaka putujući kroz duboku zelenu polutamu obloženu tek
sunčevim svjetlom reflektiranim od naslage oblaka. Povremeno bi opet opazili sjaj svjetla koje se
micalo po lijevom obronku klanca; oštrodlaki su ih još uvijek slijedili, dodavši još baklji onoj prvoj.

Dok je Sodal govorio, Gren je s novom znatiželjom gledao dvije ratarske žene što su išle na čelu.
Kako su bile gole moglo se vidjeti da su im spolne oznake slabo razvijene.

244

PRAŠUMA

Bile su oskudno dlakave na glavi, a nikako na pubisu, bokovi im uski, a dojke plosnate i obješene,
premda, koliko se moglo zaključiti, nisu bile stare. Hodale su bez žara i bez oklijevanja, nikad se ne
osvrćući. Jedna je od njih nosila na glavi tikvu sa smrčkom.

Kroz Grena prostruji nešto nalik strahopoštovanju. Koliko drukčije mora da je razumijevanje
okoline ovih žena od njegovoga! Kakvi su im životi, kako im misli teku, kad to njihovo vrijeme
postojanja nije nikakav slijed dogadanja, već istovremenosti?

- Jesu li ti Ratari sretni? - upita. Onaj-kojeg-drugi-nose grleno se nasmije.

- Nikad mi nije palo na pamet da ih pitam.

- Pa. pitaj ih sada.

Odmahnuvši repom. Sodal će nestrpljivo. - Sve vas ljudske i slične rase proganja prokletstvo
znatiželje. To je grozna karakterna crta koja nikamo ne vodi. Zašlo bih ja morao nešto pitali samo da
zadovoljim tvoju znatiželju? Osim toga. potrebno je apsolutno odsustvo inteligencije da bi netko bio
sposoban pomicati se u vremenu: da bi mogao ne razlikovati između prošlosti, sadašnjosti i
budućnosti potrebna mu je strašna koncentracija neznanja. Ratari uopće nemaju jezika: jednom ih
naučiš pojmu verbalizacije i zauvijek si im potkresao krila. Ako govore, ne mogu se kretati u vremenu.
Ako se mogu kretati u vremenu, ne mogu govoriti.

- Zato je potrebno da imam dvije žene - a žene su bolje jer su one još neukije od muškaraca.
Jednu ženu moram naučiti nekoliko riječi da bih joj mogao izdavati naredbe: ona te naredbe gestama
prenosi drugoj ženi, koja se onda može kretati u vremenu kad nastupi opasnost. Nije baš elegantna
procedura, ali mi je prištedila mnoge nevolje na putovanjima.

245

Brian Alcliss

- A ovaj jadnik koji te nosi? - upita Yattmur.

Sodal Ye progunđa s prezirom, - Lijena zvijer, samo lijena zvijer! Jašem ga otkako je dorastao do
mladića i već je skoro potrošen. Hija, ti lijeno čudovište! Požuri već jednom, ili nikada nećemo stići
kući.

® ©i ®

Još im je mnogo toga Sodal ispričao. Na nešto su od toga Gren i Yattmur reagirali skrivenim
gnjevom, a na nešto se nisu obazirali. Propovijedao je bez kraja i konca, sve dok njegov glas nije
postao još jednom kulisom u tami presijecanoj munjama.

Išli su naprijed čak i kad je kiša razmočila čitavu ravnicu u blatnjavu kašu. Oblaci su plovili kroz
zeleneo svjetlo; kroz svu neudobnost osjećali su kako postaje toplije. Kiša je neprekidno padala, a
kako okolica nije pružala baš nikakvu zaštitu, oni su uporno posrtali naprijed, kao da hodaju kroz
zdjelu uzburkane juhe.

Kad je kiša prestala već su se opet počeli uspinjati. Yattmur zatraži da stanu zbog djeteta, a
Sodal. kojemu je na kiši bilo lijepo, tek nerado pristane. Nekako im je pošlo za rukom da zapale
oskudnu vatru. Dijete je jelo. Svi su štedljivo jeli.

- Blizu smo Doline Obilja, - objavi Sodal Ye. - S vrha slijedećeg lanca planina vidjet ćete je kako
je lijepa, kako joj je draga slana voda tamna, a samo jedna dugačka zraka sunca pada preko nje. Oh,
bit će lijepo vratiti se u more. Imate sreće, vi kopnena stvorenja, što smo mi poduzetna rasa. Nikad
inače ne bismo izašli iz vode na to vaše gadno kopno. Tja, proroštvo je naš teret i moramo ga
podnositi vedra čela...

Počeo je galamiti na žene da požure i donesu još trave i korijenja za vatru. Bile su ga položile na
humak. Nesretni je

246

PRAŠUMA

nosač stajao u udubini, ruku podignutih iznad glave, skoro u samoj vatri, pokušavajući se ugrijati
u oblacima dima.

Vidjevši da Sodal Ye ne pazi, Gren požuri do nosača. Zgrabio ga je za rame.

- Razumiješ li što ti govorim? - pitao je. - Govoriš li moj jezik, prijatelju?

Momak nije podizao glavu. Visjela mu je na prsima kao da mu je vrat slomljen, lagano se njišući,
a mrmljao je nešto nerazumljivo. Kad je slijedeća munja svojim bljeskom ukočila svijet, Gren opazi
ožiljke pri vrhu čovjekove kičme. U trenu, kao da ga je udarila munja, Gren shvati da je čovjek
namjerno osakaćen, tako da mu se glava više ne može podići. Spustivši se na jedno koljeno, Gren
pogleda u vis, u to sagnuto lice. Vidio je iskrivljena usta i jedno oko poput užarena ugljena.

- Koliko mogu vjerovati ovome-kojeg-drugi-nosi, prijatelju? - upita.

Usta su polako zadrhtala, kao od agonije koja im je već davno dosadila. Iz njih su ispadale riječi
guste kao da su od opipljive tvari.

- Ne dobro... ja ne dobro... slomim, padnem, umrem smeće. Vidiš, ja završim... još jedan
uspon... Ye svih grijehova, ti nosiš... ti jaka leda... ti nosiš Ye... on zna... ja smeće gotov...

Nešto je kapnulo na Grenovu ruku dok se povlačio; je li to bila suza ili slina, nije znao.

- Hvala, prijatelju; još ćemo vidjeti što će biti od svega toga, - rekao je. Otišavši do Yattmur koja
je prala Larena, reče joj, - Osjetio sam u kostima da se toj pričljivoj ribi ne smije vjerovati. On me misli
iskoristiti kao tovarnu životinju kad umre taj njegov nosač, ili bar nosač tako kaže, a on Sodala
najbolje poznaje.

247

Brian Alcliss

Prije nego je Yattmur mogla odgovoriti, Sodal zaurla, -Nešto dolazi! Žene, odmah me podignite;
Yattmur, ugasi tu vatru. Gren, dođi ovamo i gledaj možeš li što vidjeti.

Uspentravši se na humak, Gren se zagleda u polumrak dok su žene prtile Sodala na nosačeva
leda. Čak i uz buku njihova teškog disanja Gren je čuo zvukove koje mora da je čuo i Sodal, udaljeno i
uporno tuljenje i zavijanje koje je raslo i padalo bijesnim ritmom. Strah mu je potjerao svu krv s lica.

Vidio je grupu od desetak svjetala, nedaleko na ravnici, ah ne u smjeru odakle se čuo sablasni
zvuk. Tada mu pogled zapne za prilike u pokretu; napregnuo se da ih bolje osmotri, a srce mu je
lupalo.

- Vidim ih, - objavio je. - Oni... oni svijetle u mraku.

- Onda su to Urlikavci, nema sumnje. To je ona ljudsko-životinjska vrsta o kojoj sam vam
govorio. Dolaze li ovamo?

- Tako mi izgleda. Što ćemo sad?

- Siđi do Yattmur i budite tiho. Urlikavci su slični oštro-dlakima; mogu biti gadni ako ih se
uzruja. Poslat ću jednu ženu da vidi što će biti.

Obavljena je pantomima gunđanja i gestikuliranja, žena je nestala, pa se opet pojavila. Za svo je

to vrijeme sablasno tuljenje postajalo sve glasnije.

- Žena je otišla naprijed u vrijeme i vidjela nas kako se penjemo uz onaj obronak naprijed; očito
nam se nije ništa dogodilo. Čekajmo u tišini dok Urlikavci ne prođu, pa ćemo onda nastaviti. Yatmur,
utišaj to dijete.

Donekle umireni Sodalovim riječima stajali su uz humak i čekah.

 Konačno su Urlikavci projurili mimo njih, jedan za drugim, toliko daleko koliko se kamenom
može dobaciti. Njihovi urlici, smišljeni da bi plašili, dizali su se i spuštah dok su prolazili. Bilo je
nemoguće reći jesu li trčali, skakali

248

PRAŠUMA

ili skakutali; prolazili su lako brzo i bezobrazno da su ličili na prikaze iz sna kakva luđaka.

Premda su sjajili prigušenim bijelim svjetlom, oblik im se tek nazirao. Jesu li ti oblici rugalica
ljudskome obličju? Vidjelo se jedino da su visoki i mršavi poput utvara, a onda su se izgubili preko
ravnice u daljinu, vukući svoj jezivi zov za sobom.

Gren shvati da čvrsto steže Yattmur i Larena i da sav drhti.

- Što je to bilo? - pitala je Yattmur.

- Rekao sam li, ženo; Urlikavci, - reče Sodal, - Rasa o kojoj sam pripovijedao: koju su otjerali u
Vječnu Noć. Ovaj je čopor vjerojatno bio u lovu i sad se vraća kući. I mi moramo krenuti; što se prije
popnemo preko slijedeće planine, bit ću sretniji.

I tako su opet krenuli na put, Gren i Yattmur lišeni svog ranijeg duševnog mira.

Gren se bio naviknuo da se osvrće, pa je zato baš on vidio da im se sad primiču svjetla što su ih
ranije slijedila s lijeve strane i za koja su mislili da su baklje oštrodlakih. Povremeno bi im kroz tišinu
doplovio odjek lajanja, poput grančice nošene vodenom strujom.

- Oštrodlaki su nam sve bliže, - rekao je Sodalu. - Prate nas tokom čitavog puta, a ako ne
budemo pazili, uvhatit će nas na ovome brdu.

- To ne sliči na oštrodlake, da nas tako uporno prate. Oni obično zaborave na svoj naum odmah
nakon što ga se sjete. Nešto ih vuče naprijed; možda pomisao na gozbu. Bilo kako bilo, oni su u mraku
odvažni; ne valja riskirati da nas napadnu. Miči se brže; hija, ti klimavi Rataru, hijahop!

No baklje su se stalno približavale. Dok su se uspinjali uz dugu, dugu padinu velike planine,
svjetlo filtrirano oblacima

249

Brian Alcliss

iznad njihovih glava sve je više jačalo, sve dok nisu mogli razaznati obrise tijela u gužvi oko
nosača baklji. Povelika je to gomila žurila za njima, premda još daleko.

Brige su im se množile. Yattmur primijeti još neke stvorove s njihove desne strane, koji su im se
tangencijalno približavali. Kroz pustoš je odjekivao slabašan lavež i nekakvo ojkanje; nije bilo sumnje,
stizao ih je velik broj oštrodlakih.
 Sad se malobrojna družina povila naptijed pod naporom uspinjanja; skoro su trčali tjerani
zabrinutošću. - Bit ćemo na sigurnom kad stignemo na vrh. Hija hop! - vikao je Sodal, hrabreći ih. - Još
samo malo i vidjet ćemo Dolinu Obilja. Hajde, hija hop, ti lijeni, ružni gade!

Bezh riječi, bez najave, njegov nosač klone pod njim, pre-vmuvši ga u jarak. Na trenutak je Sodal
ležao na leđima napola onesviješten, a onda se zamahom svoga repa opet uspravio i počeo je nosaču
sipati najrazličitije psovke.

Tetovirane su žene stale; ona koja je nosila tikvu sa smrčkom položila je svoj teret na tlo i sjela
s&ma; ni jedna ni druga nisu pomogle palome čovjeku. Uradio je to Gren, trčeći prema hrpi kostiju i
okrećući ga na leđa što je opreznije mogao. Nosač nije ispustio ni glasa; oko slično žeravici bilo je
zaklopljeno.

Prekinuvši Sodalovo proklinjanje, srdito se okomio na njega, - Što ti imaš jadikovati? Zar te nije
ovaj jadnik nosio do posljednjeg daha? Izbičevao si život iz njega; sad budi zadovoljan! On je mrtav i
oslobodio te se; nikad te više neće morati nositi.

- Onda moraš ti, - odgovori Sodal bez oklijevanja. - Ako brzo ne odemo odavde, ovaj čopor
oštrodlakih će nas razderati u komadiće. Slušaj ih, približavaju nam se! Živo, čovječe, ako znaš što je
za tebe dobro, natjeraj žene da me podignu na tvoja leđa.

250

PRAŠUMA

- A, ne! Ti ćeš ostati ovdje, u ovom jarku. Bez tebe ćemo mnogo lakše pobjeći. Ovo ti je bilo
zadnje jahanje.

- Ne! - odjekne Sodalov glas poput trube. - Vi ne znate što se skriva iza vrha ove planine.
Postoji tajni put u Dolinu Obilja kojega ja znam, ali ove žene ne znaju. Bez mene ćete se na vrhu naći
u stupici, to ti obećajem. Oštrodlaki će vas uhvatiti.

- Gren, ja se bojim za Larena. Bolje da uzmemo Sodala sa sobom nego da se ovdje svađamo;
molim te.

Promatrao je Yattmur kroz tupo praskozorje. Bila je samo silueta, crtež kredom na kamenu, pa
ipak je stisnuo šake kao da mu je stvarni protivnik.

- Zar me želiš vidjeti kao tovarnu životinju?

- Da! Bilo što, samo da nas ne rastrgnu! Pa radi se samo o jednoj planini, zar ne? Gljivu si nosio
bez pogovora.

Gorko je mahnuo rukom prema tetoviranim ženama. $ $ ®

- Tako je već bolje, - reče Sodal gnijezdeći se medu Grenovim rukama. - Pokušaj držati glavu
nešto niže, da me ne žulja po vratu. Ah, još bolje! Fino, naučit ćeš ti već. Naprijed, hija hop!

Glave sagnute sasvim naprijed, savijenih leđa, Gren se mučio uzbrdo s onim-kojeg-drugi-nose na
sebi. Yattmur je nosila dijete uz njega, dvije su žene išle naprijed, a očajnički im je zbor jauka
oštrodlakih pratio korake. Verali su se uz korito potoka dok je hladna voda žuborila oko njihovih
koljena, pomogli jedno drugom da se popnu na strmu šljunčanu obalu, i dospjeli na lakše zemljište.

Yattmur je sad mogla vidjeti kako iza slijedeće uzvisine sja sunce. Kad joj je palo na pamet da
pogleda pejsaž oko sebe, vidjela je novi, veseliji svijet obronaka i brežuljaka

251

Brian Alcliss

svuda uokolo. Čopori oštrodlakih izgubili su se s vidika iza golema kamenja.

Sada je nebo bilo prošarano svjetlom. Nad glavama im je povremeno plovio pokoji penjač na
putu za noćnu polovicu Zemlje, ili u svemir. Činilo se da imaju razloga za nadu.

Ipak, preostao im je još komad puta. no sad im je bar sunce grijalo leda. pa su nakon dugog,
napornog penjanja stali zadihani na sljeme planine. S druge su se strane rušile velike izlomljene
stijene niz koje se nitko ne bi mogao spustiti.

Ugnijezdivši se medu stotinama isprepletenih zavjesa sjene ležao je rukav mora, širok i miran, a
ravno preko njega, bacajući žar po cijeloj stjenovitoj dolini u koju se more uvuklo, pružala se lepeza
svjetla, baš kako je Sodal Ye prorekao. U vodi su se gibala neka stvorenja, ostavljajući momentalne
tragove po površini. Na uskoj traci plaže kretale su se druge prilike, hodajući između primitivnih
bijelih koliba, ovako u daljini sličnih biserima.

Jedino Sodal nije gledao dolje.

Njegove su se oči okrenule prema suncu i prema uskom odsječku potpuno osvijetljenog svijeta
kojeg se odavde moglo vidjeti, prema zemljama gdje je sunce vječno sjalo. Tamo je bljesak bio skoro
nepodnošljiv. Nisu mu trebali instrumenti da pokažu kako su se svjetlo i vrućina pojačah otkako su
napustili Veliku Padinu.

- Kao što sam predskazao, - viknuo je, - sve se stvari rastapaju u svjetlo. Približava se dan kada će
doći Veliki Dan, a sva bića postati dijelom vječno zelenog svemira. Morat ću vam jednom o tome
pričati.

Munja koja se skoro istrošila nad zemljom Vječnoga Sumraka još je uvijek treperila na svijetloj
strani. Jedna njezina naročita žestoka ruka udarila je u moćnu prašumu - i

252

PRAŠUMA

ostala vidljiva. Izvijajući se poput zmije uhvaćene između zemlje i neba ostala je tamo; počevši
od prizemna temelja pa prema nebu zelenjeti. Zraka se umirila, promjer joj se povećao, sve dok se
konačno nešto slično zelenom prstu nije pružalo u nebeski svod, vrha izgubljena u magli.

- Aaah, sad sam vidio znamenje nad znamenjima! -krikne Sodal. - Sada vidim i sada znam da se
Zemljin kraj konačno približio.

- Za ime svih užasa. Što je to? - upita Gren. škiljeći u zeleni stup ispod svoga tereta.
 - Spore, prašina, nade, rast, suština stoljetnog zemljskog zelenila, fitilj zelene bombe Zemljine,
ni više ni manje. Penje se, uzdiže, traži nova polja za svoj rast. Tlo pod onim stupom mora da je
ispečeno kao cigla! Ako griješ čitav jedan svijet tokom pola vječnosti, kuhaš ga u vlastitoj plodnosti, a
onda mu dodaš novu. jaču porciju struje... na odbijenoj će se energiji dići ekstrakt života, uzdignut i
ponesen u svemir na galaktičkom strujanju.

. Oštrodlaki dolaze! - zaviče Yattmur. - Slušajte! Čujem ih kako viču.

Osvrnuvši se po putu kojim su došli, u sutonu je vidjela sićušne prilike kako se, još uvijek noseći
baklje, sporo ali sigurno, u roju penju uz brdo, uglavnom četvoronoške.

- Kamo ćemo sada? - upita Sodala. - Uhvatit će nas ako ne prestaneš pripovijedati.

Trgnuvši se iz razmišljanja, Sodal Ye će brzo, - Moramo ići dalje po sljemenu planine; samo još
komad puta. Iza onog vrhunca naprijed počinje tajni put medu kamenje. Tamo ćemo naći prolaz koji
vodi ravno kroz stijenu, dolje do Doline Obilja. Ne brinite, oni se bijednici još dosta moraju popeti.

Gren krene prema označenom vrhuncu još prije nego što je Sodal Ye prestao govoriti.

253

Brian Alcliss

Zabrinuto podignuvši Larena na jedno rame, Yattmur potrči naprijed, a onda zastane.

- Sodal Ye, - reče mu. - Gledaj, jedan se penjač srušio iza tog vrha. Put nam je potpuno
zapriječen!

Vrhunac je nakrivo izbijao iz ruba stijene, poput dimnjaka sagrađena na vrhu strma krova, a iza
njega ležala je masivna penjačeva trupina. Vidjeli su joj samo zasjenjenu stranu što se uzdizala baš
kao dio okolnoga tla i to ih je spriječilo daje ranije primijete.

Sodal Ye grozno zaurla. - Kako ćemo se provući ispod tog golemog povrća? - upita i bijesno
pljesne repom po Grenovim nogama, frustriran.

Gren zatetura i gurne ženu koja je nosila tikvu. Zajedno su se pružili po travi, a Sodal tresne
pokraj njih, urlajući. Žena zajeca nešto između boli i srdžbe i pokrije lice rukama dok joj je krv kapala
iz nosa. Nije se obazirala na Sodala koji joj je nešto vikao. Dok je Yattmur pomagala Grenu da se
digne, Sodal se obratio njima.

- Prokleti joj bili govnojedi potomci, govorim joj da pošalje istovremenu ženu da izvidi kako
ćemo se izvući odavde. Udari je nogom da obrati pažnju, a onda me digni natrag na leđa. I ubuduće
se trudi da budeš pažljiviji.

Opet je stao galamiti na ženu. Iznenada, bez ikakve najave, ona skoči na noge, lice izobličena
poput zgnječenog voća. Dohvati vši tikvu koja je ležala na tlu zavitlala ju je preko glave i tresnula
svom snagom na Sodalovu lubanju. Udarac ga je onesvijestio, tikva se raspala od udarca a smrčak
iscurio iz nje poput sirupa i prekrio Sodalovu glavu s nekim letargičnim zadovoljstvom.
 Gren i Yattmur se sretnu pogledima, zabrinuti, ispitivački. Usta istovremene žene otvorila su se
poput procijepa i ona zakokodače u bezglasnu smijehu, a njezina je

254

PRAŠUMA

prijateljica sjela i rasplakala se; jedini je moment revolta u čitavom njezinom vremenu postojanja
došao i prošao.

- Što ćemo sada? - upita Gren.

- Pokušajmo pronaći Sodalov tunel; to nam je prva briga,

- predloži Yattmur.

On joj dotakne ruku da je ohrabri. - Ako je penjač živ, možda uspijemo zapaliti vatru pod njim i
natjerati ga da ode,

- rekao je.

Ostavivši ratarske žene da čekaju kraj Sodala krenuli su prema penjaču.

255

XXV.

Kako se s vremenom količina Sunčeva zračenja povećavala, idući prema danu, sad već ne tako
dalekom, kad će se Sunce pretvoriti u novu, tako je i vegetacija bujala da postigne nadmoć bez
takmaca, nadvladavši sve druge vrste života i stjeravši ih u izumiranje ili pak u zonu polumraka.
Penjači, ti golemi paukoliki biljni monstrumi koji su znali narasti i više od kilometra u duljinu, bili su
kulminacija moći biljnoga carstva.

Za njih je zračenje visoke energije postalo nasušna potreba. Prvi biljni astronauti, izrasli na
planeti-stakleniku, putovali su između Zemlje i Mjeseca davno nakon što je Čovjek spakirao kovčege
svoje bučne civilizacije i vratio se na drvo s kojega je potekao.

Gren i Yattmur s Larenom u naručju, šuljah su se ispod zelene i crne tjelesine gorostasnog
stvorenja, gledajući oko sebe s očima punim zanimanja. Osjetivši opasnost, Gren zastane.

Pogledao je uvis. S čudovišnog boka, visoko gore, u njih je gledalo neko tamno lice. Nakon prvog
iznenađenja uspio

256

PRAŠUMA

ih je razaznati još nekoliko. Skriven u penjačevu krznu čučao je čitav niz ljudi.

Instinktivno je izvukao nož.

 Vidjevši da su otkriveni, ljudi su izišli iz skrovišta i počeli se spuštati niz penjačev bok. Ukupno ih
se pojavilo deset.

- Bjež'mo natrag. - reče Gren uzrujano, okrenuvši se k Yattmur.

- Ali oštrodlaki...

Napadači ih potpuno iznenadiše. Raširivši krila ili plašteve skočili su s visine daleko iznad
Grenove glave i opkolili ih. Svaki od njih mahao je prutom ili mačem.

- Stojte mirno ili ću vas probosti! - vikne Gren divlje i skoči pred Yattmur i Larena.

- Gren! Ti si Gren iz skupine Lily-yo!

Prilike zastadoše. Jedna od njih, ona koja je uzviknula, krene naprijed raširenih ruku, pustivši mač
da padne na zemlju.

Prepoznao je njezino tamno lice!

- Tako mi živih sjena! Lily-yo!Lily-yo! Jesi li to ti?

- Jesam, Gren, baš ja!

Još ih je dvoje sad prišlo, uzvikujući od zadovoljstva. Prepoznao ih je, lica zaboravljena ah ipak
nekako poznata, dva odrasla člana njegovog bivšeg plemena. Haris i Flor; držali su se za ruke. Premda
su se toliko promijenili, jedva je to primijetio u svom iznenađenju ponovnog susreta. Gledao im je u
oči, ne u njihova čudna krila.

Vidjevši kako im ispitujućim pogledom prelazi preko lica, Haris reče, - Ti si sada muškarac, Gren. I
mi smo se jako promijenili. Ovi s nama su naši prijatelji. Vratili smo se s Pravoga Svijeta leteći kroz
svemir u trbuhu ovoga penjača što je putem obolio i pao ovamo, u ovu žalosnu zemlju sjena. Ne
možemo se vratiti u vruću prašumu; dugo smo već ovdje

257

Brian Alcliss

kao u stupici: trpimo napade svih vrsta nezamislivih stvorova.

- A sad vam se sprema napad onih najgorih. - Odgovori mu Gren. Nije mu baš bilo drago vidjeti
ljude kao što su Lily-yo i Haris kako prijateljuju s krilatim ljudima. - Neprijatelji su nam blizu. Kasnije
ćemo pričati o doživljajima, prijatelji - rekao bih da su moji čudniji od vaših, jer se veliki čopor -ne, dva
velika čopora oštrodlakih spremaju da nas napadnu.

- Zoveš ih oštrodlakima? - upita Lily-yo. - S vrha penjača smo ih vidjeli kako dolaze. Zašlo misliš
da nas oni žele napasti? U ovoj mizernoj zemlji gladi oni sigurno love penjača da ga pojedu.

Grenu je ova ideja bila neočekivana: ipak, bilo mu je jasno da je vrlo vjerojatna. Samo bi vehka
penjačeva tjelesina mogla privući toliko oštrodlakih sa tako velike udaljenosti. Okrenuo se da vidi što
o tome misli Yattmur, no nje nije bilo.
 Odmah je trgnuo nož koji je malo prije vratio u korice i stao trčati uokolo tražeći je i dozivajući
njeno ime. Ljudi iz grupe Lily-yo koji ga nisu poznavali nervozno su pipali svoje mačeve, držeći ga na
oku. no on se nije osvrtao na njih.

Yattmur je stajala po strani privijajući dijete uza se i mršteći se na njega. Bila se vratila tamo gdje
je ležao Sodal: tetovirane su žene besciljno stajale u blizini, gledajući u daljinu. Bijesno mrmljajući,
Gren se progura mimo Harisa da joj priđe.

- A što ti radiš? - pozove je. - Dovedi Larena ovamo.

- Dođi i uzmi ga sam, ako ga hoćeš, - odgovori mu Yattmur. - Neću imati posla s ovim divljim
strancima. Ti pripadaš meni: zašto si od mene otišao k njima? Zašto s njima razgovaraš? Tko su oni?

- O, neka me sjene oslobode glupih žena! Ti ne razumiješ...

Zastao je.

258

PRAŠUMA

Predugo su odlagali svoj bijeg s grebena. Krećući se u impresivnoj tišini, možda zato jer su izgubili
dah uspinjući se, prva se linija oštrodlakih pojavila preko sljemena.

Stali su kad su ugledali ljude, no stražnji su ih redovi gurnuli naprijed. U plaštovima što su im
kruto stršali preko ramena, iskeženih zubi. nisu baš izgledali prijateljski. Poneki je na glavi imao
smiješnu, besmislenu kacigu načinjenu od izdubene tikve.

Yattmur je hladno rekla, - Neki od ovih obećali su trbonje odvesti njihovoj kući.

- Kako znaš. Svi su oni slični.

- Onaj stari sa žutim brcima, kojemu nedostaje mali prst: sigurna sam da bar njega
prepoznajem.

Lily-yo, primaknuvši se sa svojom grupom, upita, - Što ćemo sada? Hoće li nam te životinje dati
mira ako ih pustimo k penjaču?

Gren je šutio. Krenuo je naprijed i stao pred priliku žutih brkova koju mu je Yattmur pokazala.

- Mi vam ne želimo zla, oštrodlaki ljudi Bambuni. Vi znate da se nismo tukli s vama ni dok smo
bili na Velikoj Padini. Jesu li s vama tri čovjeka trbonje koji su bili u našem društvu?

Ne odgovorivši ništa, žuti se brk odgega da se posavjetuje sa svojima. Najbliži su se oštrodlaki

osovili na stražnje noge i dogovarali se lajućim glasovima. Konačno se žuti brk opet okrene Grenu,
keseći zube dok je govorio. Nešto je držao u naručju.

- Dopadap-da. mršavko. skoči-trbusi fu-fu s nama. Vidi! Gledaj! Lovi!

 Brzom je kretnjom nešto dobacio Grenu koji je bio tako blizu da nije mogao a da to ne uhvati
refleksnom kretnjom.

Bila je to odrezana glava jednoga trbonje.

259

Brian Alcliss

Postupio je bez razmišljanja. Ispustivši mrtvu glavu, bacio se naprijed u mahnitom gnjevu,
ispruživši pritom nož pred sebe. Oštrica zahvati žutobrkog oštrodlakog u trbuh prije nego ovaj uspije
uzmaknuti. Dok je teturao u stranu, vrišteći, Gren mu uhvati sivu šapu objema rukama. Okrenuo se
oko sebe na peti i bacio ga ravno preko ruba klisure.

Pala je potpuna tišina, tišina iznenađenja, kad su krici žutoga brka zamrli. Slijedeći će nam
trenuci odrediti sudbinu, pomisli Gren, no krv mu je već bila tako uzavrela da mu je bilo svejedno.
Osjećao je Yattmur, Lily-yo i ostale ljude iza sebe, no nije mu padalo na pamet da se osvrne.

Yattmur se nagnula naprijed prema slomljenom, okrvavljenom predmetu što joj je ležao do
nogu. Glava je otkidanjem bila svedena na puku stvar, groznu stvar. Gledajući u vodenastu hladetinu,
nekadašnje oči. pročitala je u njima sudbinu sve trojice trbonja. Nitko je nije čuo kako jeca, - A bili su
uvijek tako nježni s Larenom!

Onda se iza nje prolomila buka.

Strahovita se rika zaorila, rika posve strane modulacije i snage, rika što im je grunula preko glava
tako neočekivano i krv joj u žilama pretvorila u led. Oštrodlaki zavikaše u strahu, a onda se okrenuše,
gurajući se i boreći da se što prije vrate u sigurnost sjene planinskog grebena.

Zaglušen, Gren se osvrne oko sebe. Lily-yo i njezini pratioci bježali su natrag prema umirućem
penjaču. Yattmur je pokušavala umiriti dijete, a tetovirane su žene ležale potrbuške, glava pokritih
rukama.

Opet ih je buka preplavila, sada kao naduta tjeskobnim očajanjem. Sodal Ye se povratio svijesti.
Zaurlao je od srdžbe, a onda, razjapivši mesnata usta s golemom donjom usnicom, progovorio
riječima koje su se tek postupno pretapale u nekakav smisao.

260

PRAŠUMA

- Gdje su vam vaše praznoglave glave, kreature s mračnih ravnica, imate žabe u glavi kad ne
razumijete moja pred-skazanja, gdje rastu zeleni stupovi. Rast je simetrija, gore i dolje, ono što se
zove propadanje nije propadanje, to je drugi dio rasta. To je jedan proces, vi žaboglavci, proces
devoluci-je koji vas nosi dolje u zeleni bunar iz kojega ste i potekli... ja sam izgubljen u labirintu...
Gren! Gren. kao krtica ja rujem kroz tlo saznanja... Gren, noćne more... Gren, iz ribljeg te trbuha ja
zovem. Čuješ li me? To sam ja, smrčak, tvoj stari saveznik!

- Smrčak?
 Zaprepašten, Gren padne na koljena pred Lovi-nosi stvorom. Bez ikakva izraza na licu buljio je u
gubavu smeđu krunu stoje sad krasila Sodalovu glavu, u oči koje su se otvorile zamućenim pogledom,
a onda ga uzele u fokus.

- Gren! Bio sam blizu smrti... o, kako svijest boli... slušaj, čovječe, to sam ja, tvoj smrčak. Držim
Sodala na uzdi i koristim mu sposobnosti kao što sam nekoć morao tvoje. Toliko je bogatstvo u
njegovu umu... povezano s mojim znanjem... o, ja sad jasno vidim ne samo ovaj maleni svijet, nego
čitavu zelenu galaksiju, vječno zeleni svemir...

Gren sad mahnito skoči na noge.

- Jesi li poludio? Zar ne vidiš u kakvom smo položaju ovdje; da nas svakoga časa mogu pobiti
oštrodlaki, samo kad sakupe hrabrosti za napad? Što da radimo? Ako si stvarno tu sa nama i ako si pri
zdravoj pameti, pomogni nam!

- Nisam poludio... osim ako biti jedini mudar stvor u svijetu žabljih umova ne znači biti lud... u
redu, Gren, reći ću ti; pomoć dolazi. Pogledaj u nebo!

Već je otprije kraj oko njih bio natopljen nekakvim neobjašnjivim svijetlom. Daleko, usred
jednoličnog prostranstva neprekinute džungle stajao je zeleni stup, a uz njega sad još

261

Brian Alcliss

jedan što se formirao podalje od prvoga. Kao da su okupali atmosferu svojim tinjajućim sjajem;
Gren se nije iznenadio videći pruge zelenkastih oblaka na nebu.

Iz jednoga se oblaka pojavio penjač. Padajući ležernom, odmjerenom brzinom usmjerio se

prema njihovom grebenu.

- Hoće li doći ovamo? - upita Gren smrčka. Vrijeđalo ga je uskrsnuće tirana koji mu je do
nedavno iscrpljivao životnu snagu, no shvatio je da mu gljiva, ovisna sad o beznogom Sodalu, može
pružiti samo pomoć, a ne više i nauditi.

- Da, spušta se ovamo, - odgovori ovaj. - Ti, Yattmur i dijete dođite i ležite kraj mene, tako da
vas ne zdrobi kad se spusti. Vjerojatno dolazi da se spari, da se unakrsno oplodi, s ovim umirućim
penjačem. Moramo se odmah popeti na njega, čim se spusti. Mene moraš nositi, Gren, razumiješ li?
Poslije ću ti reći što ćeš dalje raditi.

Dok je smrčak govorio kroz Sodalova usaljena usta, vjetar je uznemirio travu. Dlakavo se tijelo
iznad njih povećavalo sve dok nije zaklonilo sav vidik; penjač se oprezno spustio na rub grebena i
lagano sjeo trbuhom na leda svojeg umirućeg druga. Velike su mu se dlakave noge spustile do tla i
ukopale se, poput masivnih potpornih stupova obraslih mahovinom, a zatim se smirile.

Gren, a zatim i Yattmur i dvije tetovirane žene, priđe penjaču i zagleda se uvis. Ispustio je
Sodalov rep kojim gaje vukao po tlu.

- Tu se ne možemo popeti! - Ti si luda gljiva kad ti je takva ideja pala na pamet. Prevelik je on
za to!
 - Penji se, ljudski stvore, penji se! - zaurla smrčak.

Gren je stajao na mjestu, još uvijek oklijevajući, kad su

prišli Lily-yo i ostali iz njezine grupe. Bili su se sakrili iza visoke stijene, a sad su željeli što prije
otići odavde.

- Kao što ta tvoja ribetina kaže, ovo nam je jedini put u

262

PRAŠUMA

spas, - reče mu LiIy-yo. Penji se, Gren! Budi s nama pa čemo se brinuti za tebe.

- Penjača se ne moraš bojati. - doda na to Haris.

Još uvijek je Gren stajao nimalo ohrabren njihovim nagovaranjem. Sama ideja da se drži za nešto
što plovi zrakom tjerala gaje na povraćanje od straha; sjetio se leta na leđima biljoptice što se srušila
u Ničiju Zemlju, sjetio se putovanja u čamcu i na šunjavcu, od kojih ga je svako uvalilo u sve goru
situaciju. Tek je ovo posljednje putovanje, koje je poduzeo valstitom snagom u Sodalovu društvu,
obećavalo kraj povoljniji od početka.

Dok je oklijevao, smrčak opet zaurla Sodalovim glasom, tjerajući druge da se uspnu po
vlaknastom tkivu penjačevih nogu i nagovarajući tetovirane žene da ga nose, što su one i uradile uz
pomoć Lily-yo i njezinog društva. Svi su se uskoro našli visoko gore na prostranim leđima, gledajući
dolje prema njemu, dozivajući ga; samo je Yatmur ostala uz njega.

- Tek što smo se oslobodili trbonje i smrčka; zašto bismo sad morali ovisiti o ovom čudovišnom
stvorenju? - promrmljao je.

- Gren. moramo ići. Odnijet će nas u našu toplu prašumu, daleko od oštrodlakih, gdje ćemo
živjeti u miru s Larenom. Znaš da ovdje ne možemo ostati.

Pogledao je najprije nju, a zatim dijete velikih očiju u njezinom naručju. Toliko je toga propatila
zbog njega, još od vremena kad su Crna Usta pjevala svoju neodoljivu pjesmu.

- Ići ćemo ako ti tako želiš, Yattmur. Daj da ja nosim dijete. - A zatim u nagloj provali bijesa
pogleda uvis i zaviče smrčku, - I prekini tu svoju glupu dernjavu! Evo me. dolazim!

Prekasno je viknuo; smrčak je već bio ušutio. Kad su se Gren i Yattmur konačno zadihani uspeli
na vrh žive planine

263

Brian Alcliss

zatekli su smrčka kako daje upute Lily-yo i njezinoj grupi za novi pothvat.

Sodal uperi svoj praseći pogled u Grena i reče mu, - Kao što dobro znaš i ti i svi ostali, vrijeme je
da se podijelim, da se razmnožavam, pa ću zato preuzeti ovoga penjača kao što sam preuzeo i Sodala.
 - Pazi da on tebe ne preuzme, - Gren će na to nemoćno.

Sjeo je uz tup udarac kad se penjač pokrenuo. Gorostasni stvor u žaru oplodnje osjećao je tako
malo da se nije ni trgnuo od posla kojemu se bio tako slijepo posvetio kad su mu Lily-yo i ostali, divlje
vitlajući noževima, zarezali u epidermu.

Kad je omanji krater bio iskopan, podigli su Sodala tako da je visio nad udubljenjem: premda se
slabašno izvijao, smrčak gaje kontrolirao u toj mjeri da ništa više od toga nije mogao učiniti. Gadna je
rošava smeđa masa smrčka stala puzati; polovica je ubrzo pala u jamu. a Lily-yo i pratioci poklopili su
je zatim prema uputama poklopcem od penjačevog biljnog mesa. Gren je zadivljeno promatrao kako
svi žure da izvrše smrčkove naredbe; on je sžim, izgleda, postao imun na te zapovijedi.

Yattmur sjedne dojiti dijete. Kad se Gren smjestio do nje ona pokaže prstom duž tamne strane
planine. Sa svojeg su položaja mogli vidjeti tužne mračne grupice oštrodlakih kako se udaljuju na
sigurno čekajući daljnji razvoj događaja; ponegdje su sjale njihove baklje dajući malo živosti tami,
poput cvjetova u melankoličnoj šumi.

- Ne napadaju, - primjeti Yattmur. - Možda bismo se mogli spustili i naći onaj tajni put u Dolinu
Izobilja.

No pejsaž se nakrivio.

- Prekasno. - odgovori Gren. - Drž' se čvrsto; poletjeli smo. Držiš li čvrsto Larena?

264

PRAŠUMA

Penjač se dizao u zrak. Ispod njih bljesnuo je visoki greben, a zatim su padali mimo njega, hujeći
hitro mimo stijenja. Dolina Izobilja jurila je prema njima i bivala sve većom kako se bližila.

Spuznuli su sada u dugačku sjenu, zatim u svjeUo - sjena im je klizila po vodi rezbarenoj valićima
- pa opet u sjenu i još jednom na svjetlo kako su se dizali sve više i sigurnije i uputili se prema suncu
što se bilo okitilo vatrenom peijanicom.

Laren zaječi prestrašeno i okrene se u majčina njedra, čvrsto stisnuvši oči, kao da mu je svjetlo
bilo prejako.

- Okupite se svi oko mene, - pozove smrčak, - a ja ću vam govoriti kroz riblja usta. Svi morate
čuti ovo što vam imam reći.

Smjestili su se oko njega čvrsto se držeći za penjačeve dlake, a samo su Gren i Yattmur očito
oklijevali.

- Sada sam u dva tijela, - objavio je smrčak. - Preuzeo sam kontrolu nad penjačem: ja mu
upravljam živčanim sustavom i on sada ide kamo ja poželim. Ne bojte se jer vam se za sada ništa loše
neće dogoditi. Ono što je strašnije od ovoga leta jest znanje koje sam stekao od ovoga Lovi-nosi
stvora, od Sodala. Svi morate čuti kakvo je to znanje, jer ono mijenja moje planove.
 - Sodali su stanovnici mora. Dok su sva ostala inteligentna bića bila izolirana jedno od drugoga
bujanjem biljnoga života, oni su slobodno plivali oceanima i komunicirali međusobno. Još i danas oni
nesmetano lutaju planetom. Zbog toga su stekli još više znanja, umjesto da ga kao svi ostali izgube.

- Oni su otkrili da će svijet uskoro skončati. Ne odmah, ne još za mnoge generacije, no sigurno
će skončati, a oni zeleni stupovi što znače propast i što se dižu iz džungle u nebo. znak su da je kraj
već otpočeo.

265

Brian Alcliss

- U područjima koja su zaista vruća, područjima koja nitko od nas ne poznaje i gdje živi goruće
grmlje i druge biljke što koriste vatru, tamo zeleni stupovi postoje već odavno. U Sodalovom sam
mozgu našao znanje o njima i vidio ih kako blješte na obalama koje je on promatrao iz uskipjela mora.

Ušutio je. Gren je pamtio kako to izgleda kad smrčak pre tražuje mozak u potrazi za podacima.
Stresao se, pomalo zadivljen smrčkovom glađu za znanjem no ipak se gadeći njegove prirode.

Ispod njih je, lagano se njišući, klizila obala Zemlje Vječnoga Sumraka. Postala je primjetno
svjetlijom prije nego su se teške usnice opet pokrenule, a Sodalov glas nastavio prenositi smrčkove
misli.

- Ovi Sodali ne razumiju uvijek sve znanje koje su stekli. O, sva ljepota plana kad ga jednom
shvatiš! Ljudi, upaljen je fitilj sile koja se zove devolucija. Kako da vam to rastumačim, a da to vaši
sičušni mozgovi razumiju?

- Davno, davno prije, vaši su daleki preci otkrili da je život izrastao i razvio se, evoluirao, iz
jedne sitne mrvice plodnosti, iz amebe koja je služila kao vrata u život. A na drugoj su strani vrata bile
tek aminokiseline i anorganski svijet koji je i sam, kako se otkrilo, evoluirao u svoj svojoj
kompleksnosti iz jedne sitne mrvice, iz prvobitnoga atoma.

- Čovjek je s vremenom shvatio taj kolosalni proces rasta. Sodali su pak shvatih da rast u sebi
sadrži i ono što su ljudi zvali propadanjem; shvatili su da se priroda mora naviti poput opruge da bi se
zatim mogla odviti, ali da se isto tako mora odviti kako bi se mogla opet naviti.

- Ovaj stvor u kojem živim zna da je svijet sada u fazi odvijanja i to je on na svoj nejasan način
pokušavao propovijedati vama, nižim bićima.

266

PRAŠUMA

- Na početku postojanja ovog sunčevog sustava sve su forme života bile pomiješane i umiranje
jedne vrste hranilo je drugu. Stigle su na Zemlju iz svemira još u kambrijsko doba. kao čestice prašine,
kao iskre, a zatim se razvile u životinje, biljke, reptile, kukce, u sve vrste i varijante koje su preplavile
svijet.
 Mnoge su od njih sada nestale. Zašto? Zato jer galaktičke struje koje određuju trajanje zvijezda
sada uništavaju ovo sunce. Iste te galaktičke struje upravljaju i životom; one ga sada prekidaju kao što
će prekinuti i Zemljino postojanje. Priroda, dakle, devoluira i forme se opet miješaju! One nikad nisu
bile nezavisne jedna od druge, jer je jedna uvijek živjela na račun druge, a sada se opet stapaju jedna
u drugu u potpunosti. Jesu li trbonje ljudi ili biljke? Je su li oštrodlaki ljudi ili životinje? A sva druga
bića ovoga svijeta u stakleniku, penjači, ubivrbe u Ničijoj Zemlji, šunjavci što se množe sjemenom kao
biljke, a sele se poput ptica. - Kako ih razvrstati prema starim podjelama?

- A i ja se pitam, što sam ja, zapravo?

Na trenutak je ušutio. Slušatelji se krišom zgledaše, ispunjeni nelagodom, a onda ih trzaj

Sodalova repa podsjeti da se predavanje nastavlja.

- Svi mi što smo se ovdje našli pometeni smo u stranu od glavnoga toka devolucije. Živimo u
svijetu gdje je svaka slijedeća generacija sve manje definirana, gdje se život kreće u pravcu
bezumnog, infinitezimalnog, u pravcu jednog embrionalnog trunka kojim će se zatvoriti kružni proces
razvoja svemira. Galaktičke će struje odnijeti spore života na neki drugi, novi sustav, baš kao što su ga
nekoć donijele do ovog našega. Vidi se već to u ovim zelenim stupovima svjetla što iz džungle izvlače
život, a pod utjecajem stalnog povećanja topline proces će se neprekidno ubrzavati.

267

Brian Alcliss

Dok je smrčak govorio njegova je druga polovica dovela penjača na manju visinu i sad su lebdjeli
iznad guste džungle iznad banjana što je pokrivao sav taj suncem obasjan kontinent. Vrućina ih je
ovila poput plašta.

I drugi su penjači putovali ovim krajem, lako se krećući po svojim nitima. Jedva zadrhtavši,
smrčkov se penjač spustio na vrhove džungle.

Gren odmah ustane i pomogne Yattmur da stane na noge.

- Ti si najmudriji od svih stvorova, smrčku, - reče. - Ne osjećam tugu što te ostavljam jer mi se
čini da si sposoban brinuti se za sebe. Ti si, napokon, prva gljiva koja je riješila zagonetku svemira.
Yattmur i ja ćemo širiti glas o tebi kad budemo na sigurnom usred džungle. Ideš li i ti s nama. Lily-yo,
ili ćeš svoj život posvetiti jahanju na povrću?

LiIy-yo. Haris i ostali također su bili ustali i sad su gledali Grena sa stavom u isto vrijeme
neprijateljskim i obrambenim, što ga podsjeti na davna vremena.

- Nećeš valjda napustiti ovaj blistavi um, smrčka zaštitnika koji ti je prijatelj? - upita Lily-yo, a
Gren klimne glavom. - Nek' ostane tebi, ili ti njemu. Sada se ti moraš odlučiti, kao što sam to i ja
morao, je li on sila dobra ili zla. Ja ću povesti Yattmur i Larena i ove dvije tetovirane žene natrag u
šumu kojoj pripadam. - Kad je pucnuo prstima, dvije žene poslušno ustanu.

- Jednako si tvrdoglav kao što si uvijek bio. - Haris će pomalo nestrpljivo. - Vrati se s nama na
Pravi Svijet: tamo je bolje nego u džungli. I sam si čuo ribu-smrčka: džungla će propasti.
 Gren oduševljeno otkrije da se može služiti argumentima na način koji mu prije nije bio
dostupan. - Ako je istina ono što smrčak kaže, onda će i taj tvoj drugi svijet propasti baš kao i ovaj
ovdje.

268

PRAŠUMA

Smrčkov se glas sad ponovo javi, preglasan i zamarajući.

- To je istina, čovječe, no ti još ne znaš moj plan. U nejasnim mislima ovoga penjača pronašao
sam svijest o drugim svjetovima, daleko od ovoga, pod toplim zracima drugih sunaca. Penjača se
može natjerati da poduzme takvo putovanje, a ja i Lily-yo i svi ostali možemo živjeti u njemu u
sigurnosti jedući njegovo meso, sve dok ne stignemo do novih svjetova. Jednostavno ćemo slijediti
smjer zelenih stupova, ploviti po galaktičkim strujama, a one će nas dovesti na neko novo i svježe
mjesto. Naravno da moraš poći s nama, Gren.

- A meni je dosta nošenja i dosta mi je da me drugi nose. Idi sa srećom, napuni čitav jedan
prazan svijet ljudima i gljivama!

- Dobro znaš da Zemlju čeka vatrena smrt, budalasti čovječe!

- Tako si nam rekao, premudri smrčku. Također si rekao da se to neće dogoditi još mnogo
generacija. Laren i njegov sin. a i njegovoga sina sin, živjet će u zelenom, što je mnogo bolje nego da
budu skuhani u utrobi velikog kupusa na putu u nepoznato. Hajde, Yattmur. Hija-hop, vi žene! Hajde,
svi za mnom.

Okrenuli su se da podu i Yattmur preda Larena Grenu. gurajući tetovirane žene pred sobom, a on
ga podigne na svoje rame. No Haris je koraknuo naprijed s isukanim nožem u ruci.

- S tobom je uvijek bilo teško izaći na kraj. Ti ne znaš što radiš, - reče.

- To je možda istina, no barem znam što vi radite.

Ne obazirući se na oštricu Gren se polako spusti niz čupavi bok. Spuštali su se sve dok nisu
dosegli grane banjana i pomogli poslušnim ženama da čvrsto stanu na njih. S divnom radošću u srcu
Gren pogleda dolje, u lisnate dubine.

269

Brian Aldiss

- Dođite, - rekao je hrabreći ih. - Ovo će nam biti dom, tu gdje mi je opasnost nekad bila kolijevka
i gdje će nas sve ovo što smo naučili čuvati od opasnosti. Daj mi ruku, Yattmur.

Zajedno su sišli u svoj dom u lišću i nisu se ni osvrnuli kad se penjač sa svojim putnicima polako
podignuo, polako zajedrio iz džungle prema nebu posutom zelenim mrljama i polako se uputio prema
uzvišenom plavetnilu svemira.

KRAJ
 GRADSKA BIBLIOTEKA

RIJEKA

270 B I B L I O B U S

O PISCU

Brian W. Aldiss rođen je 18.08.1925. godine u Velikoj Britaniji. Jedan je od najznačajnijih autora
britanske SF scene. Počinje objavljivati sredinom pedesetih, a piSe joS i danas. Njegova djela odlikuju
se nekon-vencionalnoSću. predvodnik je britanskog "novog vala" sredinom Šezdesetih. Dobitnik je
mnogih nagrada, između ostalog i nagrade "Hugo" za "Hothause" (PraSuma) 1962.