UNIVERZITET U TRAVNIKU

Farmaceutsko-zdravstveni fakultet Travnik

ODSJEK: Farmacija

OBDUKCIJA
ORGANIZACIJA ZDRAVSTVENE SLUŽBE I LEGISLATIVA
-seminarski rad-

Kandidat: Mentor:

Broj indexa:

Travnik, juni 2022. godine

 SADRŽAJ

1. UVOD.....................................................................................................................................1
2. OBDUKCIJA..........................................................................................................................2
2.1. Vrste obdukcije....................................................................................................3
3. HISTORIJA OBDUKCIJE.....................................................................................................4
4. POSTUPAK OBDUKCIJE.....................................................................................................5
4.1. Vanjski pregled....................................................................................................5
4.2. Unutrašnji pregled................................................................................................6
5. REKONSTRUKCIJA TIJELA I DARIVANJE ORGANA...................................................7
6. ZAKLJUČAK.........................................................................................................................8
7. LITERATURA.......................................................................................................................9
1. UVOD

U ovom radu saznati ćemo nešto više o obukciji, njenoj historiji, te samom načinu ibavljanja
iste. Obdukcija je pregled tijela umrle osobe i obavlja se prvenstveno radi utvrđivanja uzroka
smrti, identifikacije ili karakterizacije obima bolesti koje je osoba mogla imati ili da se utvrdi
da li je određeni medicinski ili hirurški tretman bio efikasan. Obdukcije obavljaju patolozi i
doktori medicine koji su prošli specijalnu obuku za dijagnostiku bolesti ispitivanjem tjelesnih
tekućina i tkiva. U akademskim institucijama ponekad se zahtijevaju i obdukcije u nastavne i
istraživačke svrhe. Forenzičke obdukcije imaju pravne implikacije i vrše se kako bi se
utvrdilo da li je smrt bila nesreća, ubistvo, samoubistvo ili prirodni događaj. Riječ autopsija je
izvedena od grčke riječi autopsia: "vidjeti vlastitim očima". Neke informacije se mogu dobiti
samo tokom obdukcije. Informativne obdukcije mogu biti od koristi društvu, medicinskoj
profesiji i porodicama. Obdukcija također može otkriti genetske ili okolišne (na primjer,
bakterije ili gljivice) uzroke bolesti koje bi mogle utjecati na druge članove porodice.
Psihološki, obdukcija omogućava zatvaranje identifikacijom ili potvrđivanjem uzroka smrti.
Njom se može pokazati porodici da je pružena skrb bila odgovarajuća, čime se ublažava
osjećaj krivice među članovima porodice i nudi sigurnost u pogledu kvaliteta medicinske
njege. Konačno, obdukcija je mehanizam koji omogućava porodici da učestvuje u
medicinskom obrazovanju i istraživanju.

1
2. OBDUKCIJA

Obdukcija je spoljašnji pregled mrtvog tijela, pregled pojedinih organa, tjelesnih šupljina i
organskih sistema radi utvrđivanja osnovnih bolesti i osnovnih uzroka smrti na osnovu
patoloških promjena. Obdukcija se obavlja u slučajevima utvrđenim propisima o zdravstvenoj
zaštiti. Može biti forenzička ili patoanatomska. Ona se izvodi se na zahtjev porodice umrlog,
ljekara koji je liječio, pacijenta, na zahtjev nadležnih, istražnih organa ili ovlaštenog ljekara
medicine. Pouzdano utvrđivanje prirode, porijekla i neposrednog uzroka smrti moguće je
isključivo na osnovu obdukcije. Obdukcija (obdukcija, odsjek, udubljenje ili nekropsija) je
medicinski postupak koji uključuje eksterni pregled, siječenje i pregled unutrašnjih organa,
organskih sistema i tjelesnih šupljina na poseban način. Forenzička obdukcija je obdukcija
koju je izvršio forenzički specijalista radi forenzičke ekspertize, u skladu sa
standardizovanim principima i pravilima zasnovanim na modelu Protokola Ujedinjenih nacija
o obdukciji (1991).

Ciljevi forenzičke obdukcije su utvrditi:

-prirodu, porijeklo i uzrok smrti;

- vrijeme smrti;

- identifikacija leša;

- vrstu, lokaciju i broj povreda;

- stepen oštećenja zdravlja uzrokovanih povredama (kvalifikacija tjelesne povrede);

- mehanizam povrede;

- uzročno-posljedične veze između povreda i smrti;

- mrtvačka i druga patološka stanja, kao i promjene na lešu;

- adekvatnost i blagovremenost liječenja itd.

Pored identifikovanja niza činjenica koje su značajne u krivičnim i građanskim postupcima,

forenzička obdukcija ima veliki opšti medicinski značaj, jer omogućava kontrolu adekvatnosti
i pravovremenosti liječenja, a može imati i preventivnu ulogu u otkrivanju zaraznih bolesti,
masovnog trovanja, morbiditet i smrtnost stanovništva, itd. Uža porodica preminulog ima
pravo da zatraži forenzičku obdukciju.

2
2.1. Vrste obdukcije

Postoje četiri glavne vrste obdukcije:

1. Medicinsko-pravne ili forenzičke ili mrtvozorničke obdukcije nastoje da se otkrije uzrok i

način smrti i da se identifikuje pokojnik. Uglavnom se obavljaju, kako je propisano važećim
zakonom, u slučajevima nasilne, sumnjive ili iznenadne smrti, smrti bez medicinske pomoći
ili tokom hirurških zahvata.

2. Kliničke ili patološke obdukcije izvode se radi dijagnosticiranja određene bolesti ili u
istraživačke svrhe. Oni imaju za cilj da utvrde, razjasne ili potvrde medicinske dijagnoze koje
su ostale nepoznate ili nejasne prije smrti pacijenta.

3. Anatomske ili akademske obdukcije rade studenti anatomije samo u svrhu studija.

4. Virtuelne ili medicinske autopsije izvode se samo uz pomoć tehnologije snimanja,

prvenstveno magnetne rezonancije (MRI) i kompjuterske tomografije (CT).

3
3. HISTORIJA OBDUKCIJE

Oko 300. godine prije nove ere, stari Egipćani su bili jedna od prvih civilizacija koja je
prakticirala uklanjanje i ispitivanje unutrašnjih organa ljudi u vjerskoj praksi mumifikacije.
Obdukcije koje su otvarale tijelo kako bi se utvrdio uzrok smrti bile su posvjedočene barem u
ranom trećem milenijumu prije nove ere, iako su se protivile u mnogim drevnim društvima
gdje se vjerovalo da ih vanjsko unakaženost mrtvih osoba sprječava da uđu u zagrobni život
(kao kod Egipćani, koji su izvadili organe kroz male proreze na tijelu). Značajni grčki
autopsisti bili su Erazistrat i Herofil Halcedonski. Godine 44. p.n.e, Julije Cezar je bio
predmet službene obdukcije nakon što su ga ubili suparnički senatori, a u izvještaju ljekara se
navodi da je druga ubodna rana koju je Cezar dobio bila smrtonosna. Otprilike 150. godine
prije nove ere, starorimska pravna praksa je uspostavila jasne parametre za biopsije. Najveći
antički anatom bio je Galen (129. – oko 216. godine), čija otkrića neće biti osporena sve do
renesanse više od hiljadu godina kasnije. U Evropi su se radili s dovoljnom redovnošću da se
stanu vešti, već 1200. godine i uspešnim naporima da se telo očuva, punjenjem vena voskom i
metalima. Godine 1543. Andreas Vesalius je utvrdio i artikulirao kosti, što je postalo najstariji
preživjeli anatomski preparat na svijetu. Još uvijek je izložen u Anatomskom muzeju na
Univerzitetu u Bazelu. Medicinski istraživač iz 19. stoljeća Rudolf Virchow ( slika 1.), kao
odgovor na nedostatak standardizacije postupaka obdukcije, uspostavio je i objavio specifične
protokole obdukcije (jedan takav protokol još uvijek nosi njegovo ime). Takođe je razvio
koncept patoloških procesa. Na prijelazu iz 20. stoljeća, Scotland Yard je stvorio Ured
sudskog patologa, medicinskog istražitelja obučenog za medicinu, zaduženog za istraživanje
uzroka svih neprirodnih smrti, uključujući nesreće, ubistva, samoubistva, itd.

Slika 1: Rudolf Virchow tokom obdukcije u 19. stoljeću.

4
4. POSTUPAK OBDUKCIJE

Sam postupak obdukcije se vrlo malo promijenio tokom 20. vijeka. Tijelo se prima u
kancelariji medicinskog istražitelja, općinskoj mrtvačnici ili bolnici u vrećici za tijelo ili
listiću sa dokazima. Nova vreća za tijelo se koristi za svako tijelo kako bi se osiguralo da se u
vreći nalaze samo dokazi iz tog tijela. Dokazni listovi su alternativni način transporta tijela.
Dokazni list je sterilni čaršav koji pokriva tijelo kada se pomjera. Ako se vjeruje da na rukama
može biti bilo kakvih značajnih dokaza, na primjer, ostaci pucnja ili koža ispod noktiju, oko
svake ruke se stavlja posebna papirna vreća i zalijepi oko zgloba. Fizički pregled tijela se
sastoji od dva dijela: vanjski i unutrašnji pregled. Toksikološki, biohemijski testovi ili
genetsko testiranje/molekularna obdukcija često ih dopunjuju i često pomažu patologu u
određivanju uzroka ili uzroka smrti.

4.1. Vanjski pregled

U mnogim institucijama, osoba odgovorna za rukovanje, čišćenje i premeštanje tela naziva se

diener, nemačka reč za slugu. U Federaciji BiH ovu ulogu obavlja tehničar za anatomsku
patologiju (APT), koji će također pomoći patologu u vađenju tijela i rekonstrukciji nakon
obdukcije. Nakon što je tijelo primljeno, prvo se fotografiše. Ispitivač zatim bilježi vrstu
odjeće - ako postoji - i njen položaj na tijelu prije nego što se skine. Zatim, svaki dokaz kao
što su ostaci, ljuspice boje ili drugi materijal prikupljaju se sa vanjskih površina tijela.
Ultraljubičasto svjetlo se također može koristiti za pretraživanje površina tijela u potrazi za
dokazima koji nisu lako vidljivi golim okom. Uzimaju se uzorci kose, noktiju i slično, a tijelo
se može i radiografski snimiti. Kada se prikupe vanjski dokazi, tijelo se vadi iz torbe, svlači se
i pregledavaju se sve prisutne rane. Tijelo se zatim čisti, vaga i mjeri u pripremi za interni
pregled. Zatim se pravi opšti opis tijela s obzirom na etničku grupu, pol, godine, boju i dužinu
kose, boju očiju i druge prepoznatljive karakteristike (rođeni tragovi, staro ožiljno tkivo,
mladeži, tetovaže, itd.). Za snimanje ovih informacija obično se koristi diktafon ili standardni
obrazac za pregled. U nekim zemljama, na primjer, Škotska, Francuska, Njemačka, Rusija i
Kanada, obdukcija može uključivati samo vanjski pregled. Ovaj koncept se ponekad naziva
"pogled i odobravanje". Princip koji stoji iza ovoga je da medicinska dokumentacija, historija
umrlih i okolnosti smrti ukazuju na uzrok i način smrti bez potrebe za internim pregledom.

5
4.2. Unutrašnji pregled

Ako već nije na svom mjestu, plastična ili gumena cigla nazvana "blok glave" stavlja se ispod
ramena pokojnika, hiperfleksija vrata čini luk kičme unazad dok se isteže i gura grudi prema
gore kako bi se lakše zarezali. Ovo daje APT-u, ili patologu, maksimalnu izloženost trupu.
Nakon što se to uradi, počinje interni pregled. Interni pregled se sastoji od pregleda
unutrašnjih organa tijela disekcijom na tragove traume ili drugih indicija uzroka smrti. U ovoj
fazi, organi su izloženi. Obično se organi uklanjaju na sistematski način. Donošenje odluke o
tome kojim redoslijedom će organi biti uklonjeni zavisiće u velikoj mjeri od slučaja koji je u
pitanju. Organi se mogu ukloniti na nekoliko načina. Većina patologa, međutim, preferira da
se organi odstrane svi u jednom "bloku". Korištenje disekcije fascije, tupa disekcija;
korištenje prstiju ili ruku i vuču; organi se seciraju u jednom komadu radi dalje inspekcije i
uzorkovanja. Prilikom obdukcija novorođenčadi ova metoda se koristi gotovo cijelo vrijeme.
Različiti organi se pregledavaju, vagaju i uzimaju se uzorci tkiva u obliku kriški. Čak se i veći
krvni sudovi otvaraju i pregledaju u ovoj fazi. Zatim se pregledava i važe sadržaj želuca i
crijeva. Ovo bi moglo biti korisno za pronalaženje uzroka i vremena smrti, zbog prirodnog
prolaska hrane kroz crijeva tokom probave. Što je prostor bio prazniji, preminuli je duže ostao
bez obroka prije smrti.

6
5. REKONSTRUKCIJA TIJELA I DARIVANJE ORGANA

Važna komponenta obdukcije je rekonstitucija tijela tako da ga, po želji, mogu vidjeti rođaci
preminulog nakon procedure. Nakon pregleda tijelo ima otvorenu i praznu torakalnu šupljinu
sa obostrano otvorenim grudnim zaliscima, nedostaje gornji dio lobanje, a lobanjski zalisci su
navučeni preko lica i vrata. Neobično je pregledati lice, ruke, šake ili noge iznutra. Prema
Zakonu o ljudskim tkivima iz 2004., svi organi i tkivo moraju biti vraćeni u tijelo osim ako
porodica ne dobije dozvolu da zadrže bilo kakvo tkivo radi dalje istrage. Obično je unutrašnja
tjelesna šupljina obložena pamukom, vunom ili sličnim materijalom, a organi se zatim
stavljaju u plastičnu vrećicu kako bi se spriječilo curenje i vraćaju se u tjelesnu šupljinu.
Poklopci grudnog koša se zatim zatvore i ponovo zašiju, a kapica lubanje se zašije na svoje
mjesto. Tada se tijelo može umotati u pokrov, a uobičajeno je da rođaci ne mogu reći da je
postupak obavljen kada se tijelo pogleda u pogrebnom salonu nakon balzamiranja.

Presađivanje ili transplantacija organa danas je u svijetu i kod nas prihvaćen i uspješan način
liječenja bolesnika, kod kojih je iz bilo kojih razloga došlo do nepovratnog zakazivanja
funkcije pojedinog, za život potrebnog organa. Kako bi se donirali organi, smrt mora nastupiti
u bolnici, jer se samo na tom mjestu mogu organi održati pogodnim za presađivanje.
Moždano mrtvi bolesnici, kojima je moguće uzeti organ za transplantaciju, nalaze se
isključivo u jedinicama intenzivnog liječenja bolničkih ustanova. Kada osoba za vrijeme
života odluči darovati svoje organe i tkiva poslije svoje smrti s namjerom spašavanja života
drugih ljudi, osnovno je da tu svoju odluku prenese svojoj obitelji i najbližim prijateljima, jer
će oni biti prvi od kojih koji će liječnici zatražiti dozvolu za uzimanje organa nakon njegove
smrti. Od obitelji se očekuje da će poštovati želju umrle osobe. Isto tako se može ispuniti
donorska kartica i nositi je sa sobom, što će služiti kao dokaz o donesenoj odluci. Ako smrt
nastupi u bolnici želja donatora organa i tkiva će se poštovati nakon što je učinjeno sve da se
spasi život bolesniku i kada liječnici, koji nisu povezani s presađivanjem, ustanove i potvrde
smrt, oni o tome potpišu potvrdu u skladu s medicinskim i zakonskim kriterijima. Kada je
smrt definirana na taj način, grupa transplantacijskih liječnika odredit će koji se organi ili
tkiva mogu iskoristiti za liječenje ili spašavanje života drugih ljudi. Ako je dobivanje organa
moguće, zadužene osobe će provjeriti želju umrlog, izraženu za vrijeme života, no iznad
svega će o tome razgovarati s najbližim članovima obitelji. Na taj način će se moći poštovati
želja umrlog. Nakon uzimanja organa i tkiva slijedi isto ono što slijedi i inače nakon smrti.

7
6. ZAKLJUČAK

Obdukcija se bavi određenom bolešću koja je dokazana kod jedne osobe i više je od običnog
statističkog prosjeka. Svaka obdukcija je važna za otkrivanje grešaka, razgraničenje novih
bolesti i novih obrazaca bolesti i usmjeravanje budućih studija. Statistika morbiditeta i
mortaliteta dobija tačnost i značaj kada se zasniva na pažljivim obdukcijama; oni također
često daju prve naznake zaraze i epidemije. Niti se može potcijeniti uloga obdukcije u
medicinskom obrazovanju. To je središnja tačka u kojoj profesija uči da procjenjuje i
primjenjuje medicinsko znanje. Dakle, obdukcija ne samo da utvrđuje uzrok smrti. Dok
posebno medicinsko-pravna obdukcija ima ovaj važan primarni cilj, većina autopsija ima
veću svrhu. Obdukcija se provodi na trošak obveznika plaćanja troškova liječenja umrlog lica,
a također se provodi i na zahtjev i trošak odgovarajućih organa, privatnih društava i drugih
pravnih lica, odnosno porodice umrlog lica, kada je smrt nastupila izvan zdravstvene
ustanove. Ako je lice umrlo u zdravstvenoj ustanovi, direktor na zahtjev člana porodice
umrlog lica može odlučiti da se obdukcija ne provodi. Naime, federalni ministar pravilnikom
propisuje način pregleda umrlih, kao i način utvrđivanja vremena i uzroka smrti umrlih lica.
Obdukcija ima bogatu historiju, još od vremena starih Egipćana, koji su prakticirali uklanjanje
i ispitivanje unutrašnjih organa ljudi u vjerskoj praksi mumifikacije. Također se u ovom radu
spominje i darivanje organa nakon smrti lica, što postaje sve aktuelniji humani postupak, koji
čovjek može donijeti prije svoje smrti, ili njegova porodica može to odlučiti u slučaju da se
preminuli, tokom života, nije izjasnio o tom postupku.

8
7. LITERATURA

1. Zečević D. i suradnici. Sudska medicina i deontologija. 5. obnovljeno i dopunjeno izdanje.

Zagreb, Medicinska naklada, 2018.

2. Connolly AJ. Autopsy pathology: A manual and atlas. Second edition. 2016.

3. Gamulin S., Marušić M, Kovač Z. i suradnici. Patofiziologija. 8 obnovljeno i izmijenjeno

izdanje. Zagreb, Medicinska naklada, 2018.

4. Damjanov I., Seiwerth S., Jukić S. i Nola M. Patologija. Četvrto, prerađeno i dopunjeno
izdanje. Zagreb, Medicinska naklada, 2014.

5. Kruger MM, Martin LJ, Maistry S, Heathfield LJ. A systematic review exploring the
relationship between infection and sudden unexpected death between 2000 and 2016: A
forensic perspective. Forensic Sci Int. 2018;289:108-119.