1. Koji je formalni objekt proučavanja logike, epistemologije i psihologije?

-Logika proučava i određuje valjanost postupka mišljenja , ali ne kako dolazimo do istinitih
premisa i zašto su one istinite. Uspješnost je formalni objekt epistemologije, a psihologija
proučava mišljenje, ali pod vidikom funkcioniranja („kako“)

2. Što znači da je epistemologija filozofska disciplina?

Filozofija postaje “znanstvenom” kada se težnja k cjelovitom razumijevanju svijeta izražava u

sustavno izraženim i metodički sređenim pitanjima i odgovorima. Epistemologija se pita o
spoznaji na sveobuhvatan i metodičan način, ali nikad ne smije previdjeti da joj je obzor u
neograničenoj ljudskoj težnji za znanjem.

-Ona se pita o spoznaji na sveobuhvatan i metodičan način, ali nikad ne smije previdjeti da joj je
obzor u neograničenoj ljudskoj težnji za znanjem.

3. Što je to naturalizacija epistemologije? Navedi glavne argumente za i protiv.

-Naturalizacija epistemologije znači da se trebamo okrenuti prema kako psiha ili mozak rade
metodama empirijskih znanosti te unaprijediti funkcioniranje spoznaje intervencijom u spoznaji
aparat, a ne gubiti vrijeme na filozofsko objašnjavanje znanja. Epistemički naturalizam se
pojavljuje u raznim inačicama: redukcionistički naturalizam i umjereni naturalizam.

Argument za: umjereni naturalizam tvrdi da epistemičke norme nisu a priori zadane, nego su
barem djelomično uvjetovan našim psihološkim, biološkim i društvenim ograničenjima. Zato nije
dovoljno individualno filozofsko promišljanje znanja, već se moraju uzeti u obzir povijesni,
psihološki, biološki, antropološki, pa i religijski čimbenici
Argumenti protiv redukcionističkog naturalizma: A) teza da treba smijeniti filozofsku
epistemologiju psihologijom sama nije iskaz empirijske psihologije. Stav da nije legitimna
nikakva filozofija koja se stavlja iznad prirodne znanosti nije znanstvena hipoteza, nego
filozofska teza. B) znanost treba normativnu epistemologiju za vlastito kritičko utemeljenje.
Autoritet znanosti ne može se zasnivati na njezinoj praktičnoj uspješnosti. C) prirodna znanost je
deskriptivna, ona opisuje kako nešto funkcionira a znanje je normativan a ne samo deskriptivan
pojam. Naturalizirana epistemologija koja je isključivo deskriptivna zanemarila bi bitan
normativan element pojma znanja.

4. Što epistemolog može reći o scijentizmu?

-Izvođenje preskriptivnog iz deskriptivnog (izvođenje „trebati“ iz „biti“) neki filozofi nazivaju

naturalističkom falacijom. Također kad bi naša spoznaja ovisila samo o empiriji, o osjetnim
datostima, nikad ne bismo mogli posumnjati u to da nas možda vara. Ne bismo bili sposobni
prepoznatu čak ni najbanalniju varku. Naturalizam (a s njim i scijentizam) ima previše nedostataka
da bi bio adekvatan pristup stvarnosti.

5. Motivacija filozofije spoznaje: izbjeći pogrešku ili stjecati znanje? Obrazloži.

Skepticizam je jedna motivacija za epistemologiju, ali negativna (nastoji izbjeći pogrešku). Moguća je i
pozitivna motivacija za epistemologiju: želja za znanjem. Studiramo epistemologiju zato da
zadovoljimo, usavršimo i pročistimo težnju za znanjem. Ne toliko da izbjegnemo pogrešku, nego da
saznamo više.
“Svi ljudi po naravi teže za znanjem.” (Aristotel, Met. I, 980a21)

1
-Studiramo epistemologiju zato da zadovoljimo, usavršimo i pročistimo težnju za znanjem. Ne
toliko da izbjegnemo pogrešku, nego da saznamo više.

6. Je li epistemologija deskriptivna ili normativna? Obrazloži.

-Tradicionalna epistemologija, još od Grka pa do danas, jest normativna epistemologija. Zato što
tvrdnja bez opravdanja je vrijedna prijekora. Treba tražiti potporu za svoje stavove makar oni bili
neistiniti jer se ipak cijeni trud u potrazi. Klasična epistemologija je preskriptivna a ne samo
deskriptivna je epistemolozi nastoje formulirati norme, standarde, vrijednosti koji propisuju što
osoba treba činiti da postigne znanje.

7. Jesu li postavke Newtonove fizike sintetički sudovi a priori? Obrazloži.

-Za Immanuela Kanta jesu, no sada znamo da su oni kontingentni. Istiniti kontingentni iskazi
mogu biti neistiniti u nekim okolnostima npr. prirodni zakoni su istiniti, ali mogli bi biti neistiniti
da je svijet drugačije uređen. Tako da ni sudovi Newtonove fizike ne mogu biti ne kontingentni.

8. Objasni vrsta znanja na primjerima.

-Imamo 4 vrste znanja: A) Znanje po poznavanju- to je nepropozicijski kontakt sa svijetom npr.

„Znam kakva je žuta boja“; B) Znanje „kako“ je spoznaja povezana sa sposobnošću obavljanja
neke operacije npr. „Znam kako popraviti automobil“; C) Razumijevanje- znanje je u ovom smislu
sinonim za razumijevanje npr. „Razumijem što želiš reći“; D) Propozicijsko znanje- to je znanje
čiji su predmeti iskazi o činjenicama npr. „Znam da se Zemlja okreće oko Sunca“.

9. Epistemološki komentiraj iskaz: „Znam ja da si ti učio, ali…“

-U iskazu „Znam ja da si ti učio ali…“ mi zapravo koristimo znanje iako u stvarnosti ne znamo da
li je osoba učila ili zapravo samo mislimo ili vjerujemo da je osoba učila odnosno ovdje riječ
znanje koristimo u krivom smislu– ne da nešto uistinu znamo već nagađamo, mislimo ili samo
vjerujemo.
Koristi se u običnom govoru gdje se znanje često pojavljuje i kao nešto banalno, za što ne treba veliki
trud. Za ovaj iskaz vrijedi da netko nešto zna kad zapravo ne zna, nego samo misli ili vjeruje.

10. Objasni Platonovu definiciju znanja.

-Prvi prijedlog definicije znanja: znanje je opažaj, drugi prijedlog: znanje je istinit sud i treći
prijedlog: znanje je istinit sud s objašnjenjem (s logosom).
U svoja oba dijaloga Platon daje tzv. Klasičnu trodijelnu definiciju: znanje je mišljenje
(vjerovanje), koje je istinito, i utemeljeno dostatnim razlogom (ima određeni logos).
Platon se bavi definicijom znanja u dijalozima Teetet i Meno kroz pitanje o tome što je znanje i kako se
razlikuje od pukog istinitog mišljenja (vjerovanja). Prvi prijedlog definicije znanja: Znanje je opažaj
(Teetet, 151e) – Sokrat odbija tu definiciju s obrazloženjem “Znanje nije u tjelesnim iskustvima nego u
razmišljanju o tim iskustvima” (186d). Drugi prijedlog: Znanje je istinit sud (Teetet, 187b) – Sokrat
pobija i tu definiciju: moguće je navesti čovjeka na istinit sud, a da to ipak nije znanje (201b) Treći
prijedlog: “Znanje je istinit sud s objašnjenjem (s logosom)” (Teetet, 201d) – tu definiciju Sokrat
prihvaća. U oba dijaloga Platon daje tzv. klasičnu trodijelnu definiciju: znanje je mišljenje (vjerovanje),
koje je istinito, i utemeljeno dostatnim razlogom (ima određeni logos).

11. Zašto istinita spoznaja nije znanje?

2
 -Zato što spoznaja može biti pogrešna npr. Optičke varke, krivi predosjećaji, pogrešni sudovi i
sl.),a da je i istinita i dalje ne mora biti znanje jer možemo sasvim slučajno steći neki istinit sud, a
znanje je istinita prosudba ili vjerovanje koje nije slučajno istinito.

Ni svaka istinita spoznaja ne mora biti znanje: možemo sasvim slučajno steći neki ist init
sud. Znanje je istinita prosudba ili vjerovanje koje nije slučajno istinito.
12. Jesu li stari narodi znali da se Sunce kreće oko Zemlje? Objasni.

-Znali su i bi bismo mislili kao oni, premda danas znamo da to nije istina. Stari su bili odgovorno
racionalni, opravdani u svome vjerovanju na temelju njima najboljih dostupnih dokaza.
Jednostavno bili su u krivu- što nije rijetkost sa ljudskim bićima. Međutim, pojam „znanje“
zahtijeva istinitost kao uvjet. Nećemo devalvaciju znanja.
“Stari filozofi i znanstvenici nisu bili budale: moramo moći reći da su znali da se Sunce vrti oko
Zemlje! I mi bismo mislili isto kao i oni, premda danas znamo da to vjerovanje nije istinito.” Odgovor:
Stari su bili odgovorno racionalni, opravdani u svom vjerovanju na temelju njima najboljih dostupnih
dokaza. Jednostavno, bili su u krivu – što nije
rijetkost s ljudskim bićima.

13. Zna li patka da će glumeći povredu zaštititi pačiće?

-Eksternalisti smatraju da znanje male djece i životinjsko znanje također zaslužuju titulu znanja jer
su postignuti pouzdanim (životinjskim) spoznajnim sposobnostima. Životinje i mala djeca mogu
imati opravdana istinita vjerovanja, iako ne mogu dati razloge za to- tih razloga nisu i ne moraju
biti svjesni. Pouzdanost njihovih spoznajnih sposobnosti zajamčena je izvana- prirodnim redom,
uzročnošću itd. te je tako i zaštita pačića automatsko i instinktivno ponašanje koja patka ni na koji
način ne može formulirati, ali mi u nju projiciramo naš mentalni život.

Riječ je o automatskom, instinktivnom ponašanju koje ona ni na koji način ne može

formulirati. Spontane reakcije su spoznaja, ali ne znanje.
14. Što radim dok vjerujem?

-Dok vjerujem ja imam neko „držanje“ prema iskazu odnosno neki stav prema iskazu.
Čini se da smo prilično pasivni kada vjerujemo u nešto npr. da smo sada u zgradi fakulteta. Ipak, i to je neko
“držanje,” “prihvaćanje” iskaza “Nalazimo se u zgradi fakulteta.” Uz to, vjerovanju iskaza prethodila je
aktivnost formuliranja tog iskaza

Empirizam je sklon isticati pasivnost vjerovanja. Definiraju ga kao „veridički osjećaj“:

vjerovanje bi u tom slučaju bilo naša reakcija na osjetne datosti bez osobitog rasuđivanja.
Npr. Pojavi mi se pred očima žutilo, i odmah nastaje vjerovanje „ To je žuto.“
15. Što je rezultat kognitivnog samo-usvajanja?

-Ključni moment spoznajnog procesa je uvid (insight) koji se psihološki manifestira kao aha-efekt,
a zatim pokušavamo formulirati taj uvid. Tako nastaje pojam, zatim slaganjem pojmova nastaje
propozicija, a umreženjem propozicije nastaju teorije.

16. Zašto Sherlock Holmes spoznaje brže i točnije od dr. Watsona?

-Iako pred sobom imaju iste podatke stvar je u tome da Holmes ima bržu sposobnost uvida
odnosno aha-efekta što mu omogućava rješenje intelektualne psihičke napetosti.

3
 Sherlock Holmes spoznaje točnije i brže od dr. Watsona jer on uvid doživljava kako bi
saznao što je što. On ima bolje razvijenu sposobnost direktnog razumijevanja,
odnosno inteligencije.
17. Predstavi 4 razine intencionalnosti po B. Lonerganu.

-1) razina iskustva ili empirije: to su same osjetne datosti- one nam se jednostavno daju, nameću
kroz osjetila pri čemu smo mi vrlo pasivni. Na toj razini smo vrlo slični drugim osjetilnim bićima.
2) razina direktnog razumijevanja ili inteligencije: to je razina na kojoj se odvija uvid, te se
stvaraju pojmovi, određuju riječi, kombiniraju propozicije i teorije.
3) razina reflektivnog razumijevanja ili refleksije (suda): to je razina na kojoj se događa
„procjena“ istinosne veze između pojmova i iskustvenih datosti, te čin pristanka uz tu procjenu.
Aha-efekt nije garancija istinitosti-moramo ga verificirati (ustvrditi istinitost, provjeriti) i to
onoliko puta koliko je potrebno sve dok razborito ne zaključimo da imamo dovoljne osnove da
tvrdimo da znamo, ili pak da nam treba još podataka te moramo ostati suzdržani dok ih ne
steknemo.
4) razina odgovornosti ili odluke: (razina moralnog razlučivanja, razina slobode): kad smo
postigli odgovarajući odgovor na pitanje o istinitosti sada se nameće pitanje što mi je sad činiti i
kako reagirati na činjenicu. To je razina gdje se spoznaja povezuje s etikom.

18. Zašto je transcendentalna metoda transcendentalna?

-Transcendentalna metoda je transcendentalna jer ona se zasniva na a priornim datostima ( znanje

koje imamo prije iskustva) koje su zadane kao nužna mogućnost iskustva ( kod Kanta). Ili pak ono
što je nužno zadano kao određenje bića, ono što bitak samim bivovanjem čini u biću.

Transcendentalna metoda je transcendentalna jer garantira vjerovanja na temelju pouzdanih

istinovodljivih spoznajnih sposobnosti i procesa u srži težnje za znanjem.
19. U kojem smislu pitanje sadrži odgovor?

-Pitanja su važna jer ona pokreću spoznaju i već kriju kriterije po kojima znamo kad smo postigli
težnju za znanjem koja postavlja karakteristična vrstu pitanja za pojedine razine spoznaje. Da
bismo se mi pitali o nečemu moramo prvenstveno imati već neku poznaju o toj stvari i kao takvo
pitanje sadrži odgovor.
Pitanja su važnija od odgovora jer ona već daju smjernice za odgovor: da bih prepoznao ono što tražim
kad ga nađem, već moram imati neku ideju o tome što tražim. Iza pitanja, kao uvjet mogućnosti
pitanja, kriju se već zadani transcendentalni zahtjevi i ideje koji usmjeravaju pitanja i služe kao kriterij
kad predložimo odgovor.

20. Objasni samo-popravljivi proces učenja.

-Proces se odvija uzastopnim prelaženjem s prve razine intencionalnosti na drugu, treću i četvrtu, a
zatim i potrebnim povratkom na prethodne razine u svrhu dodatnog razumijevanja, verifikacije i
razlučivanja. Cijeli proces stjecanja znanja je samo-popravljiv ili samo-korektivan proces učenja.
Najprije je samo-popravljiv na mikro-razini: proces se odvija uzastopnim prelaženjem s prve razine
intencionalnosti na drugu, treću i četvrtu, a zatim i potrebnim povratkom na prethodne razine u svrhu
dodatnog razumijevanja, verifikacije i razlučivanja.
Te na makro-razini: upoznavanje svijeta događa se takvim razvitkom znanosti gdje se teorije moraju
usavršavati onako kako dolazimo do novih empirijskih datosti. Npr. otkriće teleskopa i mikroskopa je

4
 nagnalo čovječanstvo da korigira svoje ranije ideje o svijetu, a tako i daljnja otkrića novih aspekata
svijeta. Svaki put kad otkrijemo novu pojavu u svemiru, moramo korigirati sliku svemira. Ne moramo
sasvim odbaciti prethodna vjerovanja: ona su se pokazala korektnima na određenoj razini, ali nisu
dostatna za objašnjenje novo-otkrivenih razina (usporedi odnos Aristotelove, Newtonove, Einsteinove i
kvantne fizike). Nije, dakle, riječ o potpunom prekidu sa starom znanošću, nego napretku prema boljem
upoznavanju svijeta. Instrument spoznaje svijeta nije se, naime, bitno promijenio: i Aristotel i mi danas
služimo se istim spoznajnim opracijama, koje motivira ista težnja za znanjem i upravljaju isti
transcendentalni zahtjevi.

21. Koliko ima Istina, a koliko istina? Obrazloži.

-Istina ima samo jedna jer pisana velikim slovom označava skup istinitih sudova o stvarnosti dok
istina se upotrebljava za svaki istinit iskaz, osobito kad se misli na nužno istinite principe ( bilo da
su analitički ili sintetički) u tom slučaju se često govori o istinama u pluralu. Tako se spominju
filozofske istine, istine vjere, istine u sebi, „vječne istine uma“ i činjenične istine“ (G. W.
Leibniz)

a) supstantivistička uporaba: termin „istina“ odnosi se na neki unutarnji sadržaj, supstanciju

koju taj termin izriče. U tom značenju istina je „nešto“. Tako možemo govoriti o jednoj
istini ili pak o istinama u množini.
Jedna „istina“ može značiti skup svih istinitih iskaza o svijetu ili čovjeku, npr. Istina o
Domovinskom ratu, Put, Istina, Život itd. Može značiti i svaki istiniti iskaz, osobito kad se
misli na nužno istinite principe. U tom slučaju se govori i o istinama u pluralu. Tako se
spominju filozofske istine, istine vjere itd.
b) atributivna uporaba: riječ „istinit“ u ovom se slučaju koristi kao pridjev, svojstvo
nečega što može biti istinito..
22. Što je istina o istini?

-Prema relativizmu istina je svako vjerovanje koje netko drži no problem leži u tome što u samom
pojmu istine sadržan je zahtjev da ona bude samo jedna.
Prema teoriji korespondencije: reći da je neki iskaz istinit znači reći da postoji slaganje iskaza i
činjenice (stvarnosti) koju taj iskaz izražava (tvrdi) no problem je što ta definicija ne funkcionira u
slučaju kompleksnih, modalnih, a neki kažu ni kod normativnih iskaza. Usprkos problemima ta
teorija istine je najprihvatljivija
Semantička teorijakaže da je istina semantički pojam koji pripada meta-jeziku, a ne objektom te
kad termine jednog od ta dva jezika primjenjujemo u drugome, nastaju paradoksi (Alfred Tarski)
Teorija koherencije da je iskaz istinit znači da se nalazi u koherentnom odnosu s drugim iskazima
tog istog sustava no problemi su: pojam koherencije je manje jasan od pojma istine i po svemu
sudeći pretpostavlja pojam istine također pojam koherencije ne isključuje mogućnost da

koherentnih sklopova ima više, dok pojam istine, nasuprot tome, kaže da je istina jedna.
Pragmatična teorija istine tvrdnja se definira kao istinita time što je korisna za neku svrhu npr.
Spoznajna korist- istinit je onaj sud ili sustav koji najbolje objašnjava, povezuje naše iskustvo o
svijetu u razumijevanju cjeline isto tako i tehnička i evolucijska korist, no problemi su: ove teorije
korisnost ne samo da ne objašnjavaju, nego i ponekad stoje u suprotnosti s pojmom istine, kao
drugo korisnost se u banalnom smislu može shvatiti i tako da varira od osobe do osobe, od kulture
do kulture, klase, stranke. Kao treće ova teorija definira istinu po njezinim kriterijima (opravdanja)
Konstruktivizam istina kao društveni proizvod
5
 Teorija koncenzusa: istina je ono pri čemu se možemo složiti u idealnoj komunikaciji
Minimalističke teorije: pojam „istine“ je suvišan
Performativna teorija: kad kažem da je p istinito, izražavam jezični čin potvrde p u određenom
kontekstu
Ontološki pojam istine : istina je spoznatljivost bića, a um je sposoban primiti to zračenje
spoznatljivosti (koliko neka stvar postoji, toliko sadrži istine; Aristotel).

23. Kako se odnose istina i tolerancija?

-One su proporcionalne jer mi toleriramo osobu onoliko koliko osoba prihvaća našu istinu.

24. Epistemološki komentiraj naslov: „Moja istina o aferi Spice.“

-Ne može postojati „moja“ istina jer u samom pojmu istine sadržan je zahtjev da istina bude jedna
tako da ne može postojati moja i tvoja istina već samo istina jer postoji jedna stvarnost i postoji
jedno konkretno sveobuhvatno objašnjenje stvarnosti.

25. „Relativizam vodi k inflaciji istinitih vjerovanja.“Komentiraj.

-Relativizam ne niječe niti jednu istinu već ju čini (pre)lako dostupnom: svatko ima svoju istinu
ako se prihvati relativizam znači da ne postoji jedna istina već puno istina jer svako donosi
neku svoju istinu.

– Relativizam je često plod brkanja istine i opravdanja. Epistemičko opravdanje može biti
relativno. Jedno vjerovanje da p opravdano je u određenim okolnostima za osobu A, ali nije
za osobu B. Iskaz „svatko ima svoju istinu“ protivi se pojmu istine. U samom pojmu istine
sadržan je zahtjev da istina bude jedna.
26. Kako se odnose moralni i epistemički relativizam?

-Epistemički relativizam je nijekanje apsolutne istine: stav da nema iskaza koji su istiniti neovisno
o subjektu, kulturi itd. svaki pojedinac ili grupa ima svoju istinu, moralni relativizam tvrdi da
nema moralnih normi koje vrijede uvijek i svagdje. No znamo da neki zakoni jesu relativni (npr.
Vožnja desnom stranom), ali neki nisu (npr. zabrana mučenja djece).

27. Kako istinu proučavati detektorom laži?

-Možemo samo na biološkoj razini odnosno naše tjelesne reakcije nas odaju. Kada osoba govori
istinu tjelesne reakcije gotovo da i nema no kada osoba laže ima određene tjelesne simptome:
crvenilo lica, ubrzani rad srca („puls), gutanje sline i ostali oblici očitovanja uzbuđenja.

28. Je li najkorisnije objašnjenje ujedno i istinito? Obrazloži.

-To što je neko objašnjenje najkorisnije ne čini ga i istinitim jer prvenstveno možda je neko
objašnjenje korisno sada, a kasnije se može ustvrditi kao neistinito, a kao drugo korisnost se u
banalnom smislu može shvatiti kao da varira od osobe do osobe, kulture do kulture itd. odnosno
što je najkorisnije za jednu osobu ne mora biti najkorisnije za drugu što bi automatski dovelo
do toga da će za prvu osobu objašnjenje biti istinito, ali za drugu osobu neće jer nije ni korisno.
Jednostavno rečeno to što je nešto korisno ne čini ga ujedno i istinitim.

Prvi problem ove teorije je što korisnost ne samo da ne objašnjava, nego ponekad stoji u
suprotnosti s pojmom istine. Geocentrična slika svijeta je, npr., bila vrlo korisna. Mnoge

6
druge neistinite teorije su korisne, dok su mnoge istinite tvrdnje dosta neugodne i štetne za
određene ciljeve. Drugo, korisnost se u banalnom smislu može shvatiti i tako varira od osobe
do osobe, od kulture do kulture i sl.
29. Kako je moguće da stvar može sadržavati više ili manje istine?

-Za aristotelovsku i skolastičku filozofiju istina nije samo svojstvo vjerovanja, nego i ontološki
transcendentalni bitak: biće je, utoliko što jest, istinito odnosno koliko neka stvar postoji,
toliko sadrži istine.

Prirodna stvar, budući da je smještena između dva uma, kaže da je istinita utoliko što se slaže
s oba („dva uma“ su Božji i ljudski um).

30. Objasni opravdanje sudova svijesti na primjeru.

-Deduktivno opravdanje je takvo opravdanje koje logički nužno udjeljuje istinitost propozicije
koju opravdava. Npr. Svi ljudi su smrtni. Sokrat je čovjek. Dakle, Sokrat je smrtan.
Induktivno pravdanje je takvo opravdanje koje garantira istinitost propozicije koju opravdava, ali
ne s nužnošću, nego s vjerojatnošću. Propozicije: Skoro svi suvremeni filozofi slušali su logiku, i
Platinga je suvremeni filozof, zajedno induktivno jamče opravdanost propozicije Platinga je
(vjerojatno) slušao logiku.

-Moraju li razlozi opravdanja vjerovanja biti dostupni (u svijesti) spoznajnog subjekta?

Internalisti smatraju da osoba mora biti svjesna razloga na temelju koji opravdava svoje
vjerovanje. Opravdanje je unutarnja (interna) stvar, uključuje moju svijest i odgovornost.
Eksternalisti smatraju da je opravdanje stvar čimbenika koji su izvanjski subjektu. Umjesto
opravdanja eksternalisti radije govore o epistemičkom jamstvu.
eksternalizam bolje objašnjava povezanost istine i opravdanja, dok internalizam bolje objašnjava
ulogu subjekta kao nositelja želje za znanjem.

31. Po kojoj teoriji iskaz „Postoje Hobbiti“ istinit, a po kojoj ne?

-Postoje po teoriji epistemičkog koherentizma, a ne postoje po teoriji epistemičkog

fundacionalizma.

32. Zašto je poželjno da epistemičko opravdanje bude pogrešivo?

-Istina nije nužan uvjet opravdanja ono je popravljivo. Ipak opravdanje mora u određenom
stupnju voditi k istini propozicije- Pošto ljudska bića nisu ne pogrešiva ni sveznajuća tako nas
lažno opravdanje može jače tjerati u potrazi za istinama kako bi smo postigli znanje.

33. Objasni teorije opravdanja slikama splavi i piramide.

-Epistemički infinitizam je teorija opravdanja kod koje je opravdanje linearno („piramida“)

odnosno kod infinitizma nailazimo na uvjetno opravdana vjerovanja (p je opravdano ako je p1, p1
je opravdano ako je p2 itd.)
Epistemički koherentizam je teorija opravdanja kod koje je opravdanje holističko, mrežno
(„splav“) odnosno opravdanje vjerovanja p ovisi o odnosu koherentnosti između p i ostalih
vjerovanja unutar sustava kojem p pripada
Epistemički fundacionalizam je teorija opravdanja kod koje je opravdanje linearno („piramida“).
Moje temeljno vjerovanje da p ima svojstvo F, Vjerovanja s F su vjerojatno istinita. Dakle, moje
temeljno vjerovanje da p jest vjerojatno istinito. (no p nije temeljno jer ovisi o vjerovanjima a, b i
c koja čine ovaj argument

7
34. Beskonačni regres i umjereni fundacionalizam: ilustriraj i objasni.

-Beskonačni regres se pojavljuje kada se osoba poziva na neko vjerovanje na osnovu drugog
vjerovanja te na nečemu treba ležati to vjerovanje pa i vjerovanje poslije toga itd. i dokle će ići taj
niz.
Problem beskonačnog regresa prema Agripinoj trilemi:
1. Objasniti zašto beskonačni regres u opravdanju vjerovanja nije problematičan
2. Pokazati kako ga možemo zaustaviti
3. Prihvatiti skeptički zaključak da opravdanje jednog vjerovanja na osnovu drugih vjerovanja
nije moguće.

-Umjereni fundacionalizam smatra da se regres može zaustaviti. Prema njemu da bi se došlo do

znanja temeljna vjerovanja ne moraju biti izvjesna, niti moraju deduktivno jamčiti istinitost
netemeljnih vjerovanja. Umjereni fundacionalisti računaju s falibilnošću opravdanja , ali traže
barem induktivnu garanciju istinitosti
Kakva moraju biti temeljna vjerovanja:
1) Prvi je pristup samo-opravdanja: to su tzv. Sudovi svijesti-oni izražavaju činjenicu da je
određeni spoznajni sadržaj kao spoznajna aktivnost prisutan u samoj svijesti spoznavatelja.
Problem: poteškoća sudova svijesti je u tome što očitost može biti jamstvo opravdanja, ali nije
nužno jamstvo istinitosti. Ono što je očito u načelu ne mora biti istinito- osjetila nas često varaju.
2)Drugi je pristup da temeljna vjerovanja imaju opravdanje, ali ne u drugim vjerovanjima nego u
nepropozicijskim iskustvenim datostima.
Problem: raspravlja se o tome jesu li pojmovi već dio percipiranih predmeta te možemo li uopće
percipirati datosti bez pojmova već usađenih u našem umu.

35. Beskonačni regres i radikalni fundacionalizam: ilustriraj i objasni.

-Temeljna vjerovanja zaustavljaju regres prema epistemičkom fundacionalizmu.

Radikalni fundacionalizam zahtjeva da temeljna vjerovanja moraju biti sasvim izvjesna,
nedvojbena da bi mogla služiti kao opravdanje drugim vjerovanjima, a opravdanje se na
ta vjerovanja prenosi deduktivno.
Problem: nesumnjiva vjerovanja nisu dovoljna da deduktivnom sigurnošću prenesu opravdanje na
npr. Naša vjerovanja o izvanjskom svijetu. Prezahtjevan.

36. Beskonačni regres i koherentizam: ilustriraj i objasni.

-Epistemički koherentisti tvrde da regres ne mora biti beskonačan. Koherentnost može značiti
jamstvo istinitosti pojedinog vjerovanja ili dobro objašnjenje zašto se neko vjerovanje čini
istinitim.

37. Beskonačni regres i reliabilizam: ilustriraj i objasni.

-Reliabilističke teorije tvrde da temeljna vjerovanja imaju opravdanje kad su rezultat pouzdanih
spoznajnih sposobnosti ili procesa. (eng. reliability-pouzdanost)
Pouzdani spoznajni mehanizmi su oni koji imaju tendenciju proizvođenja istinitih sudova, tj. Koji
maksimaliziraju uspjeh u traženju istine, a minimaliziraju pogrešku. Reliabilizam mora uključiti
određenu metafizičku klauzulu: moramo pretpostaviti da su spoznajne sposobnosti usklađene sa
stvarnošću. (ispravna funkcija, ispravan okoliš, plan dizajna i uspješan plan dizajna).

38. Kako Descartes opravdava postojanje izvanjskog svijeta?

8
 -prvenstveno opravdava postojanje izvanjskog svijeta iz tvrdnje da sud o vlastitoj egzistenciji je
nedvojbeno siguran sud, izveden iz uvida u vlastitu egzistenciju kao nužnom preduvjetu svih
ostalih spoznajnih čina te iz suda o Božjem opstojanju. Opstojnost svemogućega i
dobronamjernoga Stvoritelja (koji ne vara spoznajne subjekte). Ideja Boga je urođena, a njegovo
postojanje Descartes dokazuje kombinacijom ontološkog iskaza (iz same ideje savršenog
vrhovnog bića) i dokaza po uzročnosti (uzrok mene, mislećeg bića koje ima ideju Boga, mora biti
savršeno misleće biće).

Descartes opravdava postojanje izvanjskog svijeta tako što smatra da se beskonačni regres
može zaustaviti- bilo cirkularno, bilo aksiomatski. Opravdanje vjerovanja p ovisi o
odnosu koherentnosti između p i ostalih vjerovanja unutar sustava kojem p pripada.
Opravdanje na neki način treba biti povezano s istinom.

39. Kako bi Descartes izašao iz Matrixa?

-Descartes bi posumnjao u sve jer ga u svemu zavarava njegov zli demon pa i u snove jedino u što
bi se pouzdao jest Cogito što znači da Matrix ne bi nikada ni bio stvaran već samo san i tako bi
izašao iz Matrixa, probudio bi se.

40. Kako se osjeća „mozak u bačvi“?

- „mozak u bačvi“ živi u iluziji izvanjskoga svijeta dok je u stvari pod kontrolom u laboratoriju
nekog zlog znanstvenika ili izvanzemaljca, odnosno da živi u Matrixu.

41. „I kad sumnjam, jesam.“ Komentiraj.

-Ovo je uvid koji se ne može zanijekati bez upadanja u protuslovlje. Da bi netko sumnjao
prvenstveno mora biti jer da ne sumnjam ne bi ga ni bilo.

Radikalni fundacionalizam zahtijeva da temeljna vjerovanja moraju biti sasvim izvjesna,

nedvojbena, da bi mogla služiti kao opravdanje drugim vjerovanjima,a opravdanje se na ta
vjerovanja prenosi deduktivno. Ovaj stav se povezuje s Descartesom. Temeljno vjerovanje na
kojem on gradi strukturu znanja je jasan i odjelit sud o vlastitom postojanju spoznajnog
subjekta („Ja jesam, „ Ja postojim.“). Sud o vlastitoj egzistenciji je nedvojbeno siguran sud,
izveden iz uvida u vlastitu egzistenciju kao nužnom preduvjetu svih ostalih spoznajnih čina
(pa i same sumnje).
42. Što ljudske spoznajne sposobnosti čini pouzdanima?

-Čini ih pouzdanima pretpostavka da se slažu sa stvarnošću. Sigurnost jamstva uključuje sljedeća

četiri elementa: 1) ispravna funkcija: odsutnost defekta, funkcioniranje ona kako treba
funkcionirati, ne statistički, već normativno ispravno; 2) ispravan okoliš: okoliš kojem je naš
specifični spoznajni aparat prilagođen; 3) plan dizajna: da su naše spoznajne sposobnosti
usmjerene na generaciju istinitih a ne samo npr. korisnih vjerovanja; 4) uspješan plan dizajna: da
objektivna vjerojatnost da vjerovanje proizvedeno u skladu sa 1-3 bude visoka, da je pouzdan plan
dizajna u proizvodnji istinitih vjerovanja
Uz to Platinga dodaje: ako je osoba normalna pod vidovima 1-4, onda što čvršće vjeruje u P, to P
ima za nju više jamstva.

43. Mora li subjekt znati navesti razloge zašto tvrdi da zna da je zemlja okrugla? Objasni.

9
-Da. Jer ako on tvrdi nešto, bitno je otkriti koji su razlozi tih njegovih tvrdnji i da li oni sadrže
dovoljno opravdanja da bi se mogli nazivati znanjem.

Subjekt bi trebao znati navesti razloge zašto tvrdi da je Zemlja okrugla. Prema
internalistima osoba mora biti svjesna razloga na temelju kojih opravdava svoje
vjerovanje. Eksternalisti smatraju da je opravdanje stvar čimbenika koji su izvanjski
subjektu. Npr. Opravdanost vjerovanja ovisi o prirodi, o uzročnim procesima u svijetu i u
našoj spoznaji.
44. U kojem je kontekstu vjerovanje „Zemlja stoji na mjestu“ opravdano?

-U epistemičkom kontekstualizmu odnosno teoriji opravdanja koja smatra da opravdanost

vjerovanja ovisi o kontekstu u kojem se vjerovanje nalazi. Tako da ovo opravdano polazište je
vrijedilo za vrijeme kada nismo imali više saznanja od trenutačnih koja su se tada činila jedina
normalna i najlogičnija.

45. Je li kreposna epistemička motivacija nužna za znanje? Obrazloži.

-Nije. Krepost je habitus boni, trajna dispozicija (navika) činjenja dobra. Epistemička vrlina je
sposobnost koja je uspješna u postizanju istine, a motivirana ljubavlju prema istini no mi ne
moramo posjedovati motivaciju za znanjem kako bi se ono steklo. Osim toga u mnogim
jednostavnim slučajevima znanja nismo uopće (eksplicitno) motivirani. Vjerovanja nam se
spontano „nameću“.

46. Zašto je objektivnost autentična subjektivnost?

-Zato što se objektivnost već nalazi u ljudskoj subjektivnosti, a do njezinih mjerila dolazimo tako
što joj dopuštamo da se autentično razvija kroz subjektivne spoznajne procese.

47. Kako se transcendentalni imperativi opravdavaju? Objasni.

- 1)Opravdavaju se samom primjenom. Imperativi su transcendentalni: uključeni su u pozadini,

implicitno, u proces svoga uspješno stečenog znanja te bez njih ne možemo. Čak i da bismo ih
zanijekali, moramo ih potvrditi. Da bismo zanijekali npr. važnost inteligencije moramo biti
inteligentni.
2) oni su usmjereni napretku na napredak znanja, dok njihova negacija proizvodi skepticizam,
paradokse, stagnaciju, frustraciju. Praktična primjena potvrđuje imperative, a moguće ih je
samo teoretski nijekati. Prihvatiti ih je konzistentno, odbaciti ih nekonzistentno.

48. Opiši ulogu intelektualnog samo-nadilaženja u opravdanju vjerovanja.

-Da bi se objektivnost (na koju upućuju transcendentalni zahtjevi) očitovala kroz subjektivnost,
potrebno je subjektivno spoznajno samo-nadilaženje, samo-transcendencija prema idealu znanja,

motivirana čistom željom za znanjem. Zato znanje možemo definirati i kao vjerovanje postignuto
intelektualnim samo-nadilaženjem.

49. Opiši ulogu percepcije u a) spoznaji svijeta i b) u spoznaji stvarnosti.

- A) Percepcija je sposobnost primanja informacija putem osjetila. Ne možemo dovoditi u pitanje

činjenicu da većinu spoznaja o svijetu primamo percepcijom. Međutim percepcijske datosti u
najboljem slučaju mogu predstavljati znanje po poznavanju, ali i to je problematično.

10
 B) Pozitivizam je filozofska pozicija u epistemologiji koja smatra da je osjetilno iskustvo jedini
izvor vjerodostojnih informacija o stvarnosti. (franc. positif ono što je umu nametnuto iskustvom).

50. Kako se odnose qualia, pojam i riječ?

-Qualia je subjektivna kvaliteta svjesnih doživljaja, tj. „neobrađeni“ doživljaji, doživljaji utoliko
što ih se sjećamo. Qualia su neizrecivi (nepriopćivi), privatni (dostupni samo osobi), izravni (dani
u samoj svijesti), ne-odnosni (ne ovise o drugim iskustvima). Intuicije kao osobna izvješća u
prvom licu su nužne za spoznaju qualia.

Qualia (lat. quale = koje vrste) je subjektivna kvaliteta svjesnih doživljaja, tj. doživljaji
utoliko što ih osjećamo. Npr. čisti osjećaj crvenosti, boli, zvuka, kao različiti od ideje o tom
osjećaju i od “geografije” tog osjećaja.

Filozofi imaju tendenciju dati prednost pojmu i prepoziciji, ali nepojmovni dio (qualia) ne smije
se zanemariti- i on je izvor informacija o stvarnosti.

51. Koja je uloga semantičkoga principa verifikacije u pozitivističkom svjetonazoru?

-Ima ulogu kriterija smislenosti u jeziku. To je princip verifikacije s obzirom na značenje (riječi,
prepozicije). Iskaz ima značenje samo ako znamo kako ćemo utvrditi njezinu istinitost.

Logički pozitivisti su htjeli stvoriti takav jezik koji bi omogućio da se sva stvarnost svede
na mogući objekt prirodne znanosti. Semantički princip verifikacije je princip s obzirom
na značenje (riječi,propozicije). Glavna metoda semantičke verifikacije je promatranje, tj.
osjetno iskustvo.
52. Što je hermeneutika i gdje se primjenjuje?

-Hermeneutika (grč. prevesti, tumačiti) je znanost o tumačenju izvora. U početku se odnosila na

studij povijesnih tekstova, osobito Biblije, ali u moderno doba primjenjuje se na sve načine
izvještavanja. Nastoji prevladati a) jezičnu barijeru i b) kulturnu barijeru.

53. Opiši glavne tendencije postmoderne socijalne epistemologije?

-Socijalna epistemologija je proučavanje društvenih aspekata znanja.. glavne tendencije

postmoderne socijalne epistemologije: pozornost se s čovjeka kao autonomnog subjekta ili osobe
okreće prema društvenim strukturama čiji je on dio. Implikacija je tog pogleda da ni ideje o
znanju i epistemologiji nisu rezultat subjektova angažmana, nego samo dio strukturalne dinamike,
bio subjekt toga svjestan ili nesvjestan. Strukture uvjetuju paradigmu racionalnosti.

54. Opiši odnos empatije i feminističke epistemologije.

-Feministička epistemologija ističe da su se znanjem bavili uglavnom muškarci, na štetu žena, te

je zanemaren ženski pristup tom pitanju.
Empatija pojačava sposobnost razumijevanja osobe- zapravo na drugi način i ne možemo spoznati
nutrinu osobe.
Prema Edith Stein (feministička epistemologija) empatija nije samo pretpostavka sličnosti između
moga doživljavanja i doživljaja druge osobe. Nego „vrsta iskustvenog čina sui generis“ koji se ne
da svesti na neki drugi, a omogućuje nam da direktno doživimo drugu osobu kao sličnu sebi.

55. Objasni vrste i ulogu svijesti u odnosu subjekta i objekta.

11
 -A) prateća ili direktna svijest dok intencionalno dohvaća objekt, subjekt neizravno „prateći“
ostaje svjestan da baš on/ona dohvaća objekt, da on čuje, vidi, dodiruje, iako je pozornost
usmjerena na objekt
Intencionalnost nam po pratećoj svijesti omogućava da sadržaji spoznaje postanu naši, da ih

možemo doživjeti i spoznati.

B) refleksivna svijest subjekt svoju pozornost s objekta ponovno obraća na samoga sebe („druga
intencija“), „vraća se“ k sebi, reflektira o sebi kao subjektu spoznajnih čina. Rezultat tog vraćanja
je sud svijesti
Refleksija nam omogućava da razlikujemo svoje čine i sebe od sadržaja spoznaje (predmet) koji
nisu ja.
C) možemo razlikovati i lateralnu i frontalnu svijest. Lateralna svijest je svijest izvršenja naših
čina (prije vraćanja k sebi), a frontalna svijest je svijest o samom predmetu spoznaje (stvari,
ja).

56. Što je po Humu problematično s jastvom?

-Hume traži empirijski utisak od kojega bi nastala ideja jamstva i ne nalazi ga. Iz toga zaključuje
da se jastvo svodi na ljudsku sklonost da same empirijske datosti koje percipira poveže u jastvo.

Humeova kritika jedinstva jastva: “Ono što mi zovemo duhom nije ništa drugo do snopa
ili skupa različitih percepcija, zajedno povezanih određenim odnosima i zbog čega,
istina krivo, pretpostavljamo da ima savršenu jednostavnost i identitet.” “Duh je neka
vrsta kazališta gdje se brojne zamjedbe uzastopce pojavljuju, prolaze, ponovno prolaze,
nestaju i miješaju se u beskonačnoj raznolikosti stanja i prilika. Ne postoji u njemu ni u
jednom trenu nikakva jednostavnost, niti istovjetnost različitoga, kakvo god bila naša
prirodna sklonost da zamišljamo tu jednostavnost i istovjetnost” (Treatise, 1.4.2; 1.4.6).

57. Zašto je princip falsifikacije (Popper) alternativa principa verifikacije?

-Zato što znanstvene teorije se ne mogu verificirati nego samo falsificirati (opovrgnuti). Zato
znanost treba tražiti one teorije koje su vjerojatno pogrešne, ali koje su preživjele sve dosadašnje
pokušaje da ih se opovrgne. Rješenje nije u traženju vjerojatnih korektnih objašnjenja, nego
korektnih pogrešaka.

Popper argumentira da se znanost ne treba temeljiti na indukciji, nego na principu

empirijske falsifikacije (opovrgljivosti). To je zato što znanost ne treba ići za istinitim
općim zakonima, nego za teorijama koje su najmanje pogrešne. Znanstvene teorije se ne
mogu verificirati nego samo falsificirati. Popper ne ide za istinitim teorijama, nego za
onima koje su najbolje prilagođene.
58. Koje su prednosti i mane induktivnog mišljenja?

-Prednosti: s praktičke strane kod izvođenja općeg iz pojedinačnog uvijek ostaje teoretska
mogućnost izuzetka; sve je u prirodni povezano fizičkom uzročno-posljedičnom vezom, uvjerenje
da će budućnost biti slična prošlosti.
Mane: induktivna konkluzija sadrži više nego je dano u premisama, što je logički gledano nevaljan
postupak.

59. Objasni Humeove argumente protiv indukcije

12
 -1) Ne možemo racionalno opravdati vjerovanje da će se priroda nastaviti ponašati jednoliko
(uniformno). Ne bi bilo nemoguće ni protuslovno zamisliti da bi se priroda mogla prestati ponašati
jednoliko.
2) Tvrdnja da će se priroda u budućnosti ponašati kao u prošlosti zasniva se na cirkularnom
argumentu: do te tvrdnje došli smo samo samom indukcijom koju želimo utemeljiti. Što čime
treba dokazati, indukciju redom u prirodi ili red indukcijom?
Hume sam kao predlaže rješenje da se indukcija ne temeljni na razumu, nego na prirodnom
instinktu koji nas tjera da zaključujemo na opće iz pojedinačnoga, kao što moramo disati i osjećati.

60. Koja je uloga praktične racionalnosti u teoretskoj racionalnosti?

-Praktična racionalnost se odnosi na djelovanje, a bavi se vjerovanjima o ciljevima i

vrijednostima (instrumentalna praktična racionalnost odnosi se na znanje o tome kako postići cilj,
dok strukturalna praktična racionalnost spoznaje što je cilj)
Teorijska racionalnost se odnosi na ostvarenje čisto mislenih, spekulativnih ciljeva, a bavi se
vjerovanjima o činjenicama.
No ova je podjela preoštra: niti praktično promišljanje može biti bez teorijskog znanja činjenica,
niti se teorijsko bez praktičnog izbora intelektualnih vrijednosti.

61. Koliko je čovjek racionalan?

-Ako racionalnost definiramo kao instrumentalnu primjenu zakonitosti deduktivnog i induktivnog

mišljenja onda i nismo baš jako racionalni. Čovjek je potencijalno racionalna životinja- treba i
može rasti u razumnosti (razvijajući spoznajne sposobnosti i vrline). Čovjek se tako i tako definira
po onome što može biti, a ne po onome što (izgleda) da jest ovdje i sada.

62. Objasni evolucijski argument protiv naturalizma A. Plantinge.

-Platinga tvrdi da ako je teorija evolucije istinita, onda ona potkopava naturalizam. Po teoriji
evolucije, ljudske spoznajne sposobnosti razvile su se da postižu vjerovanja koja omogućuju
opstanak, a ne nužno vjerovanja koja su istinita. Ljudske spoznajne sposobnosti stoga ne
garantiraju istinitost svojih rezultata, pa ni istinitost naturalističkog objašnjenja svijeta i same
teorije evolucije.

Mogući protuargument Plantingi jest da istinita vjerovanja pogoduju opstanku više nego
lažna. Teza da je ljudski spoznajni aparat evoluirao tako da daje istinitu informaciju dobro
objašnjava ljudsku evolucijsku prednost u opstanku.

63. Što realist može odgovoriti skeptičkom argumentu iz mogućnosti pogreške?

-Skeptik može tvrditi da ništa ne možemo znati na temelju mogućnosti pogreške. Naše trenutno
stanje znanja ne razlikuje se od stanja pogreške o istoj stvari. Moguće je da griješimo, a da to ni ne
shvaćamo (npr. Kad u snu ne shvaćamo da sanjamo). Međutim ako prihvatimo da za znanje nije
nužna nepogrešiva sigurnost, skepticizam temeljen na mogućnosti pogreške ne ukida mogućnost
znanja. Jedna stvar je sigurnost, a druga je znanje. Mi smo odlučili tražiti znanje.

64. Što realist može odgovoriti skeptičkom argumentu iz problema kriterija?

-Skeptik može tvrditi da je znanje nemoguće zbog nedostatka kriterija znanja. Realist tvrdi da
jednostavno pretpostavimo da nešto znamo, da su neka vjerovanja znanje, grupiramo pojmove
prema sličnosti a onda tu kvalifikaciju usavršavamo. Skeptik želi znati zašto smo u prvom
redu

13
zaključili da je sličnost pouzdan kriterij. Iako smo tražili barem djelomično autentično znanje,
skeptik traži kriterije po kojima smo prosudili da je baš to „barem djelomično autentično“ znanje.
Te kao drugo realist tvrdi da jednostavno najprije odredimo općenitu metodu kako znamo, kao da
prvo utvrdimo karakteristike nečega bez obzira imamo li ih pri ruci ili ne, pa ih zatim tražimo.
Skeptik prigovora da možemo izmisliti takve smjernice za stjecanje znanja koje uopće ne
odgovaraju konkretnim slučajevima znanja. Uz to, nema garancije da su te smjernice pouzdane.

65. Jesu li svi akademici skeptici? Obrazloži.

-Jesu. Jer se akademski skepticizam ne zadovoljava sumnjom, nego tvrdi: „Ništa se ne može
znati, pa čak ni ovo“. U ovom slučaju mora se obraniti od optužbe nekonzistentnosti.

66. Jesu li svi dogmatičari dogmatisti? Obrazloži.

-Nisu. Dogmatisti su oni koji nešto uporno i odlučno tvrde dok su dogmatičari filozofi koji su za
razliku od skeptičara koji su u sve sumnjali, postavljali pozitivnija učenja i tvrdnje.

67. Što bi skeptik odgovorio zdravorazumskom argumentu G. E. Moorea?

-1)nema takvog „zdrava razuma“ koji je slobodan od teorije. Nema bez-pretpostavnih vjerovanja;
važno je pretpostavke posvijestiti i vrednovati.
2) zašto bi „zdrav razum“ koji je slobodan od filozofije i teologije bio pouzdan? Mnoga naša
zdravorazumska vjerovanja koja se temelje na određenoj vrsti sociologije, psihologije, politike,
astronomije, mogu biti i bila su jednako nepouzdana kao i ona pod utjecajem određenih filozofija i
teologija.

68. Kako Thomas Reid brani zdravorazumska vjerovanja?

-Temelji našeg sensus communi (Ciceron) su dovoljni da opravdaju našu vjeru u realnost
izvanjskog svijeta. Sumnja u temeljna zdravorazumska vjerovanja nije opravdana jer pretpostavlja
ta vjerovanja tj. prije nego postavimo filozofska pitanja već pretpostavljamo istinitost
zdravorazumskih vjerovanja (neposredni realizam).

69. Pironovski skepticizam i mogućnost svjetonazornog agnosticizma: kako su povezani?

-Pironovski skepticizam suzdržava se od pristanka uz bilo koji sud koji nije sasvim sigurna te
ostaje u trajnom traženju. No, ako je suzdržanost moguća u riječima, nije u djelovanju.
Pristanak se očituje u djelovanju i tu je nemoguć agnosticizam (postoji mogućnost spoznaje
Boga, ali vlastito iskustvo nije još dalo potvrdu tome). Uz to, ne pristati jest neki pristanak.

70. Objasni glavne pozicije u raspravi o općim pojmovima.

-1) Nominalizam (anti-realizam) je mišljenje da ne postoje opći pojmovi, nego samo pojedinačne
stvari. Ono što zovemo općim pojmovima su samo riječi kao imena kojima konvencijom
obilježavamo slične predmete. On prekida vezu između pojma stvari („u glavi“ ili u osjetima) i
same stvari („u realnosti“).
2) Konceptualizam je mišljenje da opći pojam postoji, ali nema realnu osnovu u stvari, nego
je produkt samog uma.
3) Ekstremni realizam ili hiper-realizam (platonizam) je mišljenje da opći pojam postoji
odijeljen od pojedinačnih stvari kao u nekom paralelnom „svijetu ideja“.

14
 4) Umjereni realizam (Aristotel, Toma Akvinski) je pozicija da opći pojmovi postoje i realna su
veza sa „stvarima u sebi“, ali sadržaj općeg pojma nije opća ideja predmeta nego konkretan
pojam.

71. Koja je veza nominalizma i metafizičkog idealizma?

-Metafizički idealizam tvrdi da ne postoji svijet izvan svijesti ili pak niječe opstojnost materijalnog
svijeta, bilo da tvrdi da je svijet projekcija subjektivne svijesti pojedinca (tada govorimo o
subjektivnom idealizmu), bilo da je projekcija svijesti nekog Jednoga (u tom slučaju govorimo o
monističkom idealizmu), a nominalizam prekida vezu između pojma stvari („u glavi“ ili u
osjetima) i same stvari („u realnosti“).

72. Kako su povezani metafizički realizam i teorija apstrakcije?

-Ljudski um ima sposobnost odjeliti materiju od forme i to odjeljivanje se naziva apstrakcija. Um

ono opće izdvaja iz pojedinačnoga. Umjereni realizam objašnjava vezu između stvari i pojma,
stvarnosti i ljudske spoznaje, ali ovisi o metafizičkoj pretpostavci da je svijet spoznatljiv- da su um
i stvari usklađeni. Prekidom veze pojma i stvari, prekida se i kontakt uma i stvarnosti- nema
zapreke za teoriju svijeta kao prividu.

73. Opiši tomističko-aristotelovski nauk o apstrakciji.

-Duša je, po aristotelovskom i tomističkom nauku, forma tijela, nužno vezana uz tjelesnost kao
svoju materiju. Tako je umska spoznaja bitno povezana uz osjetila, tjelesni izraz spoznajnog
aparata. Zbog toga um ne može izravno uviđati nematerijalne stvarnosti iako je predmet vlastit
umu tzv. Inteligibilna slika. Aristotel i Toma Akvinski slažu se da se u svakoj spoznaji um mora
vraćati na osjetnu sliku ili maštovitu sliku da bi u njima „pročitao“, apstrahirao onaj inteligibilni,
duhovni dio stvari.

74. Što znači da je „um na neki način sve“ (Toma Akvinski)?

-To znači da um postaje ona stvar koju misli. U spoznaji se događa identitet subjekta i objekta (taj
se pristup naziva metafizikom identiteta). Zbog takvog pristupa, problem mosta se ne nameće.

75. Zašto se Kantov nauk naziva idealizmom, a zašto transcendentalnim?

-Naziva se idealizmom jer Kant ne niječe da stvar u sebi postoji, ali nam nije dostupna. Barijera
pojavnosti i razumskih kategorija je nepremostiva, a transcendentalnim jer su datosti obrađene
predsvjesnim strukturama subjektivnosti koje su uvjet mogućnosti svijesti, iskustva i spoznaje.

76. Gdje se očituje utjecaj D. Humea na Kantovu teoriju spoznaje?

-Kant slijedi empirizam u ideji da iskustvo tj. osjetno iskustvo, pokreće spoznaju, no spoznaja sama iz
sebe prilikom iskustva nadopunjuje apriorne elemente koji nisu iskustveni.

77. Objasni Berkeleyev nauk o postojanju bića.

-Nauk koji zastupa se naziva fenomenalistički idealizam. On je poznat po tvrdnji da „biti“ znači biti
percipiran. Svo znanje o izvanjskom svijetu dolazi preko osjetila, a osjetilne spoznaje su subjektivne-
nema trans-subjektivne provjere. Stoga, sve izvanjske stvari su samo slike, skup osjetnih doživljaja,
Berkeley niječe opstojnost materijalnih supstancija (slike u iskustvu nam stvara Bog), ali ne niječe
opstojnost nematerijalnih supstancija (Boga i duše).

78. Objasni neposredni realizam.

15
-Je pozicija da imamo neposrednu intuiciju realnosti (bitka) izvanjskih predmeta. Do spoznaje bitka
ne dolazimo nekim procesom zaključivanja (iz slike na stvarnost koju ona predstavlja) . Objekt
iskustva je sama stvar, a ne njezina osjetna slika. Nema posrednika između subjekta i objekta, pa
nema ni pitanje „mosta“. Postoje nekoliko vrsta neposrednog realizma:
A) „Naivni“ neposredni realizam drži da je svijet baš onakav kakvim ga doživljavamo
B) Zdravorazumski realizam
C) Neoskolastička (tomistička) varijanta neposrednog realizma bavi se pitanjem bitka
Neposredni realisti tvrde da posredni realisti ponovno otvaraju vrata idealizmu jer ponovo
moraju objašnjavati kako naša osjetila i principi garantiraju spoznaju stvari u sebi.

79. Objasni posredni realizam.

-Ovaj realizam postojanje izvanjskog svijeta neovisnog o svijesti izvodi zaključivanjem od stvarnosti
osjeta (kao svjesne činjenice) na stvarnost predmeta koje ti osjeti posreduju. Osjetne datosti
predstavljaju realne stvari. U svakom slučaju, realnost stvari u sebi ne spoznajemo izravno, nego
posredovanjem nečega.
Posredni realisti zamjeraju neposrednom realizmu to što ne objašnjava dovoljno pogrešivost osjetilne
spoznaje i napredak znanja, te znanje da su informacije o svijetu obrađene ljudskim osjetilima i
pojmovima.

80. Kako sud može biti polazište za utemeljenje realističke metafizike?

-Traži se uvjet mogućnosti afirmacije bitka u kopuli „jest“ u sudu:

Pri svakoj afirmaciji kopule „jest“ u sudu mi nadilazimo pojavnost i dohvaćamo sam apsolutni
horizont bitka. Bez suspenzije bitka (i to apsolutnog bitka), ne bismo mogli tvrditi ni bitak
pojedinačnog bića. Bitak nam nije izravno spoznat, nego je suspoznat kao obzor, kao transcendentalni
uvjet mogućnosti bilo koje afirmacije.

81. Kako pitanje može biti polazište za utemeljenje realističke metafizike?

-Traži se uvjet mogućnosti pitanja o bitku:

Čovjek može postavljati pitanja o bitku (o totalnosti bitka i o apsolutnom biću). Neka spoznaja bitka je
nužan uvjet mogućnosti postavljanja pitanja o bitku. Pitanje o bitku pretpostavlja obzor bitka.

82. Odakle po Platonu potječu spoznaje a priori?

-Platon je razvio teoriju o „carstvu ideja“ koje postoje neovisno o pojedinačnom umu, ali su samo
umski spoznatljive. Razumska spoznaja je put spoznaje stvarnosti, dok osjetila daju samo sjene ideja i
svo znanje što ne potječe izravno od osjetila je urođeno dok moderni racionalisti drže da su samo
ideje urođene, a znanje se stječe interakcijom ideja i iskustva, a učenje je za Platona prisjećanje,
anamnesis.

16
83. Kako je Aristotel branio načelo neprotuslovlja?

-Načelo neprotuslovlja je u prvom redu ontološki princip, te upravo zato jest i opće načelo
valjane spoznaje (logički princip). Jedna stvar ne može u istom smislu (istodobno, pod istim
vidikom) biti i ne biti. Ili: bitak isključuje nebitak. To vrijedi za svako biće, i kontingentno i
nužno. Kad kontingentnog (nenužno) biće jest, nije moguće da istodobno i ne bude, premda
ostaje mogućnost da može i ne opstojati.

84. Kako Aristotel formulira princip kauzalnosti?

-„Sve što se kreće, nužno se kreće od nekoga“. Kretanje nije samo fizičko, nego svaka promjena iz
mogućnosti u zbiljnost. Aristotel upotrebljava riječ uzrok u značenju objašnjenje kako se stvar
događa, kako dolazi do određene pojave. (uzrok znači kod njega „odgovoran“) .

85. Usporedi determinizam i indeterminizam u teorijama prirode.

-Determinizam je svjetonazor koji na svemir gleda kao lanac događaja koji su svi međusobno
povezani po zakonu uzroka i posljedice.
Indeterminizam je svjetonazor koji niječe da baš među svim događajima u prirodni vlada princip
uzročnosti (bilo da to čini na temelju promatranja ponašanja same materije i energije, bilo da
računa s realnom slobodom volje)
Kant smatra da kauzalni princip nije analitički sud, nego sintetički sud apriori jer pojam „uzrok“
stoji izvan pojma „nastajanje“. Nadalje kauzalni princip ne može biti ključ za metafizičku
stvarnost i otkriće posljednjih uzroka jer vrijedi samo za fizikalni svijet. Uzroci prirodnih pojava
su vijek unutar prirode. Poslije Kanta znanost postaje strogo deterministička. No početkom 20. st
odnosno razvojem kvantne fizike indeterminizam je postao čimbenik s kojim se mora računati.
Kopenhagensko tumačenje kvantne teorije tvrdi da se na razini atoma ponašanje objekata može
predvidjeti samo na probabilistički način, a ne deterministički.

86. „Bog se ne kocka“ (Eistein). Epistemološki komentiraj.

-Albert Eistein je bio zastupnik fizičkog determinizma te izjavom „Bog se ne kocka“ izriče
stajalište da nema slučajnosti odnosno da je sve povezano sve ima svoga uzroka.

87. Kako se odnose Laplaceov demon i Descartesov demon?

-Oba demona zavaravaju i nalaze se u mislima. Descartesov demon je lažni i varljiv izvor istine
koji je moćan i lukav i ulaže svu moguću snagu u tome da ga zavara dok je Laplaceov demon
intelekt koji bi u danom trenutku poznavao sve sile koje pokreću prirodu i sve položaje svih stvari
od kojih je priroda sačinjena, još ako bi taj Intelekt bio toliko osebujan da analizira sve te podatke,
mogao bi u jednoj formuli objediniti kretanja kako najvećih objekata u svemiru tako i ona
najsitnijeg atoma; za takav Intelekt, ništa ne bi bilo neodređeno, a budućnost bi, kao i prošlost, bila
pred njegovim očima.

88. U čemu su slabosti i snage principa finalnosti?

-Princip finalnosti kaže da se svršenost (teleologija), analogna onoj u ljudskom djelovanju, nalazi
na djelu i u prirodnim događanjima, pa i metafizici, finalnost može biti i u neinteligentnim
stvarima. Finalnost nije u idejama (kao kod Platona) nego u samoj prirodnoj stvari
SLABOSTI: njegova utemeljenost i provjerljivost nedostupna iskustvenoj spoznaji
SNAGA: impliciranje svrhovitost u teoriji evolucije, njezino uklanjanje zadaje velike probleme pri
pokušaju razumijevanja i objašnjenja svijeta jer je dio inteligibilnosti.

17
89. Kako Toma Akvinski formulira metafizički princip kauzalnosti?

-Prema Tomi, uzrokovanost nije dio biti kontingentnog bića, ali je njegov nužan proprium
(vlastitost), kao čovjeku smijanje. „Svako kontingentno biće je uzrokovano“: iako predikat nije
sadržan u subjektu, ipak postoji nužna veza među njima.

90. Kako se odnose fizički i metafizički princip uzročnosti?

-1) Područje primjene:

Fizički princip uzročnosti vrijedi na području materijalnih bića. Važno je da omogućuje
predviđanje ponašanja prirode
Metafizički princip uzročnosti vrijedi za sva kontingentna bića, bilo da tražimo temelj/objašnjenje
zbivanja u svijetu ili konačni uzrok postojanja kontingentnog bića.

2) Stupanj nužnosti:
Fizički princip uzročnosti je određen po naravi materijalnog bića i zakonima njegova djelovanja- a
oni su nenužni- te nije apsolutno nužan.
Metafizički principi uzročnosti vrijede apsolutno: svako kontingentno biće mora biti uzrokovano.

3) Svršetak kauzalnog niza:

Fizička uzročnost epistemički ne pretpostavlja nužno prvi neuzrokovani uzrok jer vrijedi samo
za prostor-vrijeme
Metafizička uzročnost nužno zahtjeva konačnost uzročnog niza, tj. neuzrokovani uzrok na njegovu
početku, nužno vodi u transcendenciju.

91. Kako Hume objašnjava princip uzročnosti?

-Hume tvrdi da osjetila ne mogu utemeljiti ni fizički princip uzročnosti. On ga tumači kao
poopćavanje vremenskog slijeda ponavljanja sličnih događaja po ljudskoj navici. Uzrok
je
„predmeta kojim slijedi drugi predmet, pri čemu za svim predmetima koji su slični prvome,
slijede predmeti slični drugome“ tj. uzrok je „predmet za kojim slijedi drugi predmet, a čija
pojava uvijek navodi na misao o tom drugome“.

92. Što znači da je princip uzročnosti sintetički sud a priori?

-To znači da pojam „izvanjski uzrok“ donosi novi sadržaj koji nije već u subjektu. Odnosno
načelo uzročnosti stečemo neposrednim uvidom putem uspoređivanjem termina ,bilo da uvid
držimo analitički ili sintetički no ako je sintetički mora biti aprioran tj. neovisan o samom
iskustvu.

93. Što znači da je princip neprotuslovlja analitički sud?

-To znači da u subjektu već ima sadržan predikat te da ovaj princip zapravo spoznajemo prije
iskustva jer analitički sudovi se spoznaju apriori.

94. Kako su povezane etika i epistemologija?

-Epistemologija proučava spoznajnu utemeljenost etičkih sudova i principa, ali epistemologija ima
vlastite norme koje mora poštivati i koje ju povezuju s etikom. Postoji analogija između etike i
epistemologije:
1) Pojmovi poput epistemičkog opravdanja, epistemičke odgovornosti, epistemičke
vrline, epistemičke obveze, epistemičkih normi, posuđeni su iz etike.
18
2) Činjenica je da i u etici i epistemologiji vrednujemo postignute rezultate i načine kako smo
ih postignuli, pa i samoga subjekta s obzirom na njegovu ulogu u stjecanju znanja. I znanje je
neka vrsta pohvale, priznanje spoznavatelju.

19
95. Što razdvaja etiku i epistemologiju?

-1) Problem doksastičkog voluntarizma tj. voljnost vjerovanja: je li naša formacija vjerovanja stvarno
voljna? Nekad smo, osobito u vjerovanjima koja se temelje na percepciji, skoro sasvim pasivni
primatelji onoga što nam iskustvo daje i moramo se samo s njim složiti.
2) Problem je i odnos praktičnog i teorijskog uma. Praktični um je usmjeren na djelovanje: pita se što
je cilj (dobro) i kako ga postići, a karakterističan je za etičke prosudbe. Teoretski um se pita o
činjenicama, što je stanje stvari, a tipičan je za epistemologiju.
U zapadnoj filozofiji postoji sklonost smatrati teoretski um pouzdanijim od praktičnog zbog straha da
će uplitanje praktičnog uma ne oslabi objektivnost teoretskoga.
Tu je također strah da će uplitanje vrijednosti u pitanja o činjenicama ugroziti slobodu mišljenja i
znanstvenog istraživanja. Ideal znanosti „bez vrijednosti“ neka je garancija njezine zaštite od vjerske i
političke inkvizicije.

96. Kako, prema Williamu Jamesu, volja otvara put znanju?

-U slučajevima kad nema evidencije opravdano je prihvatiti ili ne prihvatiti određeno vjerovanje na
temelju same odluke volje ili želje, a koje smiju biti motivirane razlozima koji nisu racionalni u
strogom smislu riječi. Kriterij odabira je pri tome sadržaj samog vjerovanja, odnosno ono što dotično
vjerovanje donosi životu. Vjera u činjenicu, tvrdi on, može otvoriti put spoznaji činjenice. „ Kad je
riječ o istinama koje ovise o našem osobnom djelovanju, vjera utemeljena na želji je sigurno
legitimna, a možda i nužna.

97. Koje su zapreke spoznajnom samo-nadilaženju?

-Na putu intelektualnog samo-nadilaženja moramo nadvladati uskoće naših praktičnih interesa,
mitove, previde, krive motivacije, pristranost. Traži se određeni napor.
Intelektualno obraćenje je trajan rad na vlastitoj auto-transcendenciji u svrhu postizanja znanja, i
najmanji intelektualni napor je jedan korak k tom cilju.

98. Što je intelektualna eudajmonija?

-Intelektualna eudajmonija je sreća intelektualnog samo-ostvarenja koju za cilj ima

intelektualno samo-nadilaženje.

99. Objasni gdje preklapaju intelektualna motivacija i religiozna motivacija?

-One se preklapaju u samoj osobi zbog toga što se etika, spoznaja, estetika, religija sve tiču jednoga
subjekta. Te u ljubavi jer težnja za znanjem je ljubav prema znanju, a religija je s druge strane „biti-u-
ljubavi“ s Apsolutom.
Religijska motivacija pročišćava i pokreće i moralno i spoznajno nastojanje, kao kruna auto-
transcendencije. Istina se više voli ako ima lice. Epistemička odgovornost je odgovornost subjekta kao
osobe, i lakše ju je razumjeti kao odnos osobe prema osobi, prema apsolutnom Ti.

FILOZOFIJA SPOZNAJE

1) Koja je klasična trodijelna definicija znanja? Kojega filozofa vežemo uz nju?

Pojasni elemente definicije.

Znanje je opravdano istinito vjerovanje. Znanje je mišljenje (vjerovanje) koje je istinito i utemeljeno
dostatnim razlogom (ima određeni logos). Filozof koji se ovime bavio je Platon, u svojim dijalozima
Teetet i Menon. - opravdano = slučajno pogođen istinit sud nije znanje, subjekt mora dati razloge zašto

20
tvrđi nešto; opravdanje je dokaz, valjan razlog, adekvatna indikacija - istinito = vjerovanje mora biti
istinito da bi bilo znanje, inače je samo mišljenje - vjerovanje = stav prema istinitosti nekog iskaza (o
nečemu), mentalno intencionalno znanje

2) Je li istinito vjerovanje znanje? Zašto?

Istinito vjerovanje još uvijek nije znanje, budući da mu izostaje bitan element – opravdanje.

3) Koji filozof je imao analogiju o špilji i u kojem djelu

Platon razvija prispodobu o špilji u svojemu djelu Država. Govori o „svijetu ideja“, koje postoje
neovisno o umu, ali samo u njemu su spoznatljive. Razumom spoznajemo pravu stvarnost
(propozicionalno/iskazno znanje), a osjetila nam daju samo sjene ideja.

4) Navedi teorije istine i protumači ih (prednosti i mane).

1. teorija korespondencije = poklapanje iskaza sa stvarnošću: ne funkcionira kod generalnih

iskaza budući da ne mogu biti dani osjetilima, npr. „svi slavuji imaju kljun“, kod iskaza o
mogućnosti, negiranja i iskazima o prošlim događajima

2. teorija koherencije = iskaz je koherentan s ostalim iskazima sustava akko ne stoji u protuslovlju
s drugim iskazima sustava: poteškoća je što nema samo jedne skupine koherentnih vjerovanja i što
su mogući koherentni sustavi koji su očito neistiniti

3. teorija konsenzusa = slaganje mišljenja oko neke tvrdnje ili mišljenja (pol. i soc.
okruženje): poteškoća je relativnost, mogućnost da ne bude objektivno i da dobiveno nije
nužna istina

4. teorija interpersonalne verifikacije = tvrdnju držimo istinito ako je takva da bi ju prihvatio

svaki čovjek koji nije zlonamjeran ni nenormalan (+ isti jezik, jednaka upućenost, jednako
poimanje pojmova istine i neistine): hoće li svi nezlonamjerni i normalni prihvatiti iste teorije kao
istine?

5. pragmatička teorija istine (William James) = tvrdnja je istina ako je korisna, ili bar korisnija
od svoje alternative: poteškoća jest što je istina ponekad upravo suprotno od toga da je korisna, a
korisnost varira

5) Što je za Platona pojava?

Platon razlikuje ideje, predodžbe, pojave i sjene. Ideja je glavni princip po kojemu nešto jest to što
jest. Predodžba je ono kako se to nešto objavljuje u našemu umu. Pojava je njegovo oprimjerenje u
materijalnom svijetu, svijetu formi, oblika. (primjer: ako je naš glavni pojam trokut, pojava bi bila
ukoliko vidimo nešto u obliku trokuta) Sjena je izvedena predodžba materijalnoga, najniži stupanj
spoznaje.

6) Koje dvije struje misli imaju oprečna mišljenja o podrijetlu ideja?

Lockeov empirizam vs. Leibnizov racionalizam. John Locke (Ogled o ljudskom razumu) tvrdi kako
nema ničega u intelektu čega prije nije bilo u osjetilima, a ideje nastaju osjetilnošću i refleksijom.
Gottfried Wilhelm Leibniz (Novi ogled o ljudskom razumu) izražava neslaganje s Lockeom i na
njegovu izjavu dodaje: u intelektu nema ništa što prije nije bilo u osjetilima, osim samoga intelekta.

7) Što za Plantingu znači jamstvo? Koji su njegovi kriteriji?

Jamstvo: prva aproksimacija. Ono je ispravna funkcija, no samo to nije dovoljno. Postavlja kriterije:
ispravni rad spoznajnih sposobnosti u primjerenom okolišu s planom dizajna koji mora biti
21
usmjeren na proizvodnju istinitih vjerovanja.

22
8) Što je transcendentalna metoda od Lonergana?

Transcendentalno je ono a priori, zadano kao nužan uvjet. Transcendentalna metoda je tematska shema
operacija koje su uključene u svaki misaoni pothvat. Ovdje Lonergan govori o 4 razine:

1. dane empirijske datosti – Budi pozoran.

2. pitanje za razumijevanje (Što je to?) – Budi inteligentan.

3. pitanje za refleksiju (Je li to tako?) – Budi razuman.

4. pitanja za odgovornost (Je li to vrijedno, dobro? Što mi je činiti?) – Budi odgovoran.

Iza ovih pitanja stoje neki transcendentalni pojmovi; inteligibilno, istina, zbiljsko,

dobro.

9) Tko je napisao članak „Je li opravdano istinito vjerovanje znanje“?

Edmund Gettier.

10) Toma Akvinski, načelo uzročnosti:

Biće koje jest po participaciji, nužno je uzrokovano (Summa theol. I, q. 44, a. 1). Samo apsolutnom
biću (esse subsistens) bitak pripada po biti, dok svim drugim bićima bitak pripada po sudjelovanju
(participaciji). Svako biće koje nije apsolutno ovisi u činu bivovanja od apsolutnog bića (“koje svi
nazivaju Bogom”). Prema Tomi, uzrokovanost nije dio biti kontingentnog bića, ali jest njegov nužan
proprium (vlastitost), kao čovjeku smijanje. “Svako kontingentno biće je uzrokovano”:

11) Načelo neprotuslovlja i njegovo opravdanje:

“Nemoguće je da isto istome i prema istome istodobno pripada i ne pripada” (Aristotel, Met. 4,3;
1005b26). Ontološki i logički princip. Nebitak isključuje bitak, i obratno. Logički, iskaz ne može biti
istinit i neistinit u isto vrijeme.

12) Zašto je Descartesova sumnja metodička? Zašto smatra da je potpuna sumnja neodrživa?

Metodička je jer ne pokušava negirati mogućnost znanja, već je u svrhu opravdanja znanja. Njegova
metoda jest sumnjati u sve, kako bi na kraju spoznao samo ono istinito. Izgovara formulaciju: Mislim,
dakle jesam. Sumnja u sve, samo ne u sebe. Budući da on reflektira, on i egzistira. Dakle, potpuna
sumnja je neodrživa, budući da ako već netko sumnja, taj postoji.

13) Što je intencionalnost ?

(lat. intendere = pružati se prema nečemu i dohvaćati to nešto) Usmjerenost prema objektu spoznaje,
subjekt se pruža prema objektu, dohvaća ga i razumije. 1. prateća svijest – prva intencija: dok
intencionalno dohvaća objekt, subjekt neizravno postaje svjestan da ga baš on dohvaća, iako je
pozornost usmjerena na objekt 2. refleksivna svijest – druga intencija: subjekt svoju pozornost s
objekta ponovno vraća na samoga sebe, rezultat toga je sud svijesti

14) Neposredni (direktni) i posredni (indirektni) realizam – podjela, objašnjenje i razlike:

1. Neposredni realizam je pozicija da imamo neposrednu intuiciju realnosti (bitka). Objekt iskustva je
sama stvar, a ne njezina osjetna slika. Nema posrednika između subjekta i objekta, pa nema ni
pitanja.
a. naivni neposredni realizam (svijet je baš takav kakvim ga objašnjavamo) b. zdravorazumski
23
neposredni realizam (Thomas Reid, G.E. Moore: temelji našeg razuma dovoljni su da opravdaju našu

24
vjeru u realnost izvanjskog svijeta) c. neoskolastički neposredni realizam (Aristotel, T. Akvinski: um
postaje ona stvar koju misli, um je na neki način sve) d. emotivni/volitivni neposredni realizam (de
Biran, N. Hartmann, M. Heidegger: objektivna realnost se spoznaje kroz volju i emocije, a ne
pojmovno) 2. Posredni realizam postojanje izvanjskog svijeta neovisnog o svijesti izvodi
zaključivanjem od stvarnosti osjeta na stvarnost predmeta koju ti osjeti posreduju. Realnost stvari u
sebi ne spoznajemo izravno, već posredovanjem nečega. (princip svršnosti, princip uzročnosti) a.
Descartes, Spinoza, Locke: afirmacijom vlastitog postojanja stječemo pojam bitka i u doticaju smo sa
stvarnošću neovisnom o nama b. Joseph de Vries: stvari izvan subjekta spoznaju se posredno preko
samoafirmacije subjekta

15) Objasni veliki problem indukcije u filozofiji:

Indukcija je proces zaključivanja s pojedinačnoga na ono opće. Sokrat je njen začetnik, a logički ju je
obradio Aristotel. Kako s 'neki' prijeći na 'svi'? Najveći kritičar indukcije bio je David Hume, koji je
istaknuo kako ne možemo racionalno opravdati da će se priroda nastaviti ponašati jednoliko, kao i da
se ta tvrdnja zasniva na cirkularnom argumentu, odnosno, do te tvrdnje došli smo indukcijom koju
želimo utemeljiti.

16) Kako Kant naziva apriorne forme mišljenja?/Koji su čisti apriorni pojmovi kod Kanta?
Kategorije.

17) Oprečni pravci o dometu spoznaje:

Realizam i imanentizam. (?)

18) Jesu li znanje i vjerovanje isto?

Vjerovanje je samo preduvjet za put do znanja. Ono još mora biti istinito i opravdano.

19) Kantovi sintetički i analitički sudovi – objasni i daj primjer:

1. analitički: Svako tijelo je protežno. (objašnjenje, nužno i općenito, razložen emp. pojam)
2. sintetički: Sva su tjelesa teška. (proširenje spoznaje, iskustveni sudovi) Metafizika bi se
trebala sastojati od sintetičkih iskaza a priori jer oni a posteriori ne daju općenitost i nužnost.

20) Svijet realizma na nauci o emocionalno transcendentnim činima…: Descartes.

21) Usporedi Kantov transcendentalni idealizam i Berkeleyev fenomenalistički idealizam:

George Berkeley: biti znači biti percipiran. Sve izvanjske stvari su samo slike, skup osjetilnih
doživljaja. Svo znanje o izvanjskom svijetu dolazi preko osjetila, a osjetilne spoznaje su subjektivne.
Niječe opstojnost materijalnih supstancija, govoreći kako nam slike u iskustvu stvara Bog. Berkeley
smatra da je poimanje svijeta oko sebe ograničeno na našu osobnu percepciju. Predmeti izvan nas
samo su privid. Immanuel Kant: kritički/transcendentalni idealizam. Predmeti su nam dani osjetnošću,
a obrađuju se razumom. Prvo se obrađuju apriornim formama osjetnosti (prostor i vrijeme), a zatim
apriornim kategorijama razuma. Izvan nas stvari po sebi postoje, ali njihovo postojanje u sebi za nas
je potpuno nepoznato. Svaka spoznaja započinje iskustvom, ali ipak ne proizlazi iz iskustva.

22) Tko zastupa urođene ideje u novome vijeku?

Racionalisti René Descartes i G. W. Leibniz. (Protiv: John Locke)

23) Zašto istinita spoznaja nije znanje?

25
 Zbog toga što postoje različite varke: optičke, krivi predosjećaji i slično. Možemo i sasvim slučajno
izreći neki istinit sud. Znanje je vjerovanje koje je istinito, ali i opravdano dostatnim i relevantnim
razlozima.

24) Descartesova pravila metode:

1. sumnja: jasnost i razgovjetnost spoznaje jamči njezinu izvjesnost, ne prenagliti

2. dioba: analiza odnosa lako–teško, podijeliti na onoliko dijelova koliko je potrebno

3. red: sinteza koja polazi od najjednostavnijih predmeta i napreduje do spoznaje najsloženijih

4. potpunost: opći pregled da ništa ne izostavimo

25) Objasni istinitost vjerovanja kao nužan uvjet znanja.

Vjerovanje je tek samo mišljenje, ali ukoliko ga opravdamo, ukoliko pronađemo dokaze za ispravnost
našega vjerovanja, onda možemo reći kako je istinito.

26) Što su: predmet, spoznaja, pojava, zor?

Predmet je nešto na što se spoznaja usmjerava. Spoznaja je svijest o stvarnosti nečega od naše svijesti
različitoga, a vrijednost spoznaje je u poklapanju. Pojava ili fenomen je spoznajna slika objekta u
svijesti koja se razlikuje od stvari u sebi i nije privid. Sastoji se od forme i materije. Zor (engl.
intuition) kao neposredna spoznaja predstavlja domet predmeta. Postoje empirijski i čisti zorovi.

27) Koji filozof je, prema I. Macanu, otac teorije spoznaje?

John Locke.

28) Što je imanentizam?

Imanentno je ono što ostaje unutra, suprotno od transcendentnoga što nadilazi. Subjektu su sadržaji
svijesti imanentni, a svijet je transcendentan. Imanentizam je fil. teorija koja poriče da možemo
dohvatiti objektivnu stvarnost, jer je ona našem duhu transcendentna i postoji neovisno od naše
svijesti.

29) Objasni načelo uzročnosti.

Svako kontingentno biće mora biti uzorkovano. Ako je biće kontingentno, to biće nema bitak samo po
sebi, ima ga po drugome.

30) Descartesove Meditacije.

Descartes piše 6 meditacija u svojemu djelu Meditacije o prvoj filozofiji. Teme meditacija su: zašto se
može sumnjati u sve materijalne stvari, um kao temelj shvaćanja nužne egzistencije, dokazi za Božju
opstojnost (2+1), pravi put do spoznaje istinitoga i razlika između spoznaje intelektom i zamišljanja
imaginacijom. Želi pronaći pravi put kako na ispravan način spoznati um i Boga.

31) Tko je otac filozofije?

Tales.

32) Što u Kantovoj terminologiji znači riječ „čist“?

26
Apriorno: um i njegov posjed neovisno, izvan i prije iskustva. Um je izvor svih apriornih elemenata
spoznaje, objekt i subjekt kritike – kroz koju dolazi samospoznaji.

33) Pisac knjige Ogled o ljudskom razumu: John Locke.

34) Pisac knjige Novi ogled o ljudskom razumu: G. W. Leibniz.

35) Gettierov problem.

Je li opravdano istinito vjerovanje znanje? Gettier iznosi primjere sa Smithom i Jonesom, gdje su
vjerovanja koja su imali slučajno ispala istinita. Ovdje filozofi dodaju još jedan element klasičnoj
trodijelnoj definiciji: istinitost ne smije biti slučajno pogođena, no neki smatraju da je taj element već
uključen u definiciju s opravdanjem. (primjer s caricom Katarinom, Potemkinovo selo)

36) Nabroji i objasni 4 idola prema Francisu Baconu:

Urođeni idoli: plemena (ljudska vrsta), špilje (osobni nedostatci). Stečeni idoli: trga (na osnovi jezika),
teatra (nekritično prihvaćanje). Idoli su predrasude koje nam priječe put ka pravoj spoznaji. Treba
odbaciti lažne autoritete i lažnu učenost, potpuno se osloniti na iskustvo i promatranje pojava.

37) Kako su apstrahiranje i hilemorfizam povezani?

Hilemorfizam je aristotelovsko-skolastički nauk da su materija i forma povezani u jedinstvo u

svakom konkretnom predmetu. Apstrakcija je odijeljivanje materije od forme; izdvajanje svake
pojedinačnosti od općega – pritom dolazeći do biti, quidditas. Plod apstrahiranja je pojam.

38) Što je to a priori, a što a posteriori znanje?

Prema I. Kantu, a priori znanje jest ono koje je apsolutno neovisno o svakom iskustvu, odnosno:
spoznaje koje su nužne i općevaljanje, prostor i vrijeme, kategorije i ideje uma (duša, svijet i Bog). A
posteriori znanje je ono koje potječe izvana, iz iskustva.

39) Što je skepticizam i koje su vrste? Koji mu je pravac suprotan?

Skepticizam je fil. pravac koji dovodi u pitanje istinitost vjerovanja ili opravdanja, koja bi običan
čovjek jednostavno smatrao istinitim. Često postavljaju prevelike uvjete, poput kompletne
nepogrešivosti, sigurnosti i nesumnjivosti. Postoje akademijski (ništa se ne može znati, pa čak ni ovo)
i pironovski skepticizam (trajno traženje, suzdržavanje od pristanka na ikakav sud). Pravac suprotan
skepticizmu je dogmatizam = prihvaćanje mogućnosti neke sigurnosti i spoznaje sigurne istine.

40) Objasni internalizam i eksternalizam.

Internalisti smatraju da osoba mora biti svjesna razloga na temelju kojih opravdava svoje vjerovanje.
Opravdanje je unutarnje, uključuje svijest a time nosi i odgovornost. Eksternalisti, pak, kažu da nije
nužno pozivati se na unutrašnjost subjekta, da se opravdanje može pronaći i u izvanjskom svijetu
(prirodi, procesima u svijetu,…). Poznate eksternalističke teorije dijele se na fundacionalizam i
koherentizam.

41) Kantov idealizam.

Kantov idealizam je transcendentni, nadilazi iskustveno, makar ne negira niti imanentno. Njegovu
filozofiju nazivamo kopernikanskim obratom u filozofiji. On se od objekata okreće prema subjektu
spoznavanja, čovjeku. Težište spoznaje je u apriornim oblicima osjetilnosti i razuma, makar Kant ne
negira opstojnost izvanjskih predmeta. Čovjek može spoznati samo ono što mu se kao pojava daje

27
preko iskustvenih oblika prostora i vremena. Kant svoj idealizam naziva kritičkim i piše 3 kritike:
Kritika čistog uma, Kritika praktičnog uma i Kritika moći rasuđivanja.

42) Što je falsifikacionizam (Karl Popper)?

Karl Popper predstavlja načelo opovrgljivosti, koje podrazumijeva da se hipoteza ne postavlja više
metodološki tako da se pokušava dokazati, već da ju se opovrgne. Tako dolazi do postulata
pogrešivosti (falibilizma) svega znanja. Time pokazuje da ne postoji znanje koje je jednom i zauvijek,
već da napredak znanja i znanosti nema kraja.

43) Što je reprezentacionalizam? (ili indirektni realizam):

Lockeov spoznajni model. Slike u našem umu su samo reprezentacije onoga stvarnoga izvan nas,
predmeti nisu izravno dostupni umu. Izvanjski svijet postoji neovisno o nama.

44) Stupnjevi apstrakcije [3]:

1. apstrahiranje od pojedinačnoga, promatramo kvalitetu (fizika)
2. apstrahiranje od općega, materije, promatramo kvantitetu (matematika)
3. apstrahiranje od umom spoznatljivoga, kvalitete (metafizika)

45) Što je svjedočanstvo?

Čovjekov čin kojim on priopćuje svoj spoznajni sadržaj drugome, a temelj sigurnosti je poklapanje
svjedočanstva – načelo konvergencije .

46) Struktura Kritike čistog uma?

Transcendentalna estetika (osjetilnost), transcendentalna analitika (razum) i transcendentalna
dijalektika (um).

47) Koji je materijalni, a koji formalni objekt filozofije spoznaje? Čime se bavi?
Filozofija spoznaje promatra i istražuje ljudsku spoznaju pod vidikom uspješnosti. Bavi se pitanjima
ljudske spoznaje: uvjetima, izvorima i njenim dosegom.

48) Koji je predmet empirijskog zora?

Pojava/fenomen.

49) „Čovjek je mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, onih koje nisu da nisu.“
Protagora.

50) Zašto potpuna sumnja (kod Augustina) nije održiv stav?

Zbog uvida u dvije apsolutne istine: vlastito neznanje i to da postojim. Sumnja je nemoguća, ako ne
postojim.

51) Što je evidencija, a što sigurnost?

Evidencija (očiglednost) je postizanje uvida u stanje stvari, a sigurnost je čvrst pristanak duha
utemeljen na evidenciji. [9] infinitizam, fundacionalizam, koherentizam, kontekstualizaam,
realibilizam, teorija epistemičke vrline (Zagzebski), teorija jamstva (Plantinga), kauzalna teorija
znanja, socijalni eksternalizam

28