Grad u hrvatskom srednjovjekovlju

Grad kao društvena, gospodarska i prostorno-organizacijska datost uistinu može imati

nebrojeno puno definicija, no za srednjovjekovno razdoblje povijesnog razvitka mislim da bi
se mogla prihvatiti jedna opisna definicija prema kojoj bi grad bio oblik društveno-
gospodarskog organiziranja, u kojem dana zajednica raspolaže većom ili manjom
unutrašnjom upravnom autonomijom, s izraženim obrtničkim i trgovačkim obilježjima
gospodarskih djelatnosti. Naravno, pri tome se ne smije izgubiti iz vida opći društveno-
posjedovno-gospodarski kontekst srednjovjekovlja i društveno uređenje koje je iz njega
proisteklo, a to je feudalizam i feudalni odnosi u kojima zemlja (patrimonium, dominium,
alodium …) predstavlja najveću vrijednost. Shodno tome, grad srednjovjekovnog razdoblja
svakako je zadržao neke od tzv. primarnih djelatnosti jer gotovo svaki stanovnik
srednjovjekovnog grada imao je i neki zemljišni posjed (bilo u gradu, ili u njegovu distriktu) s
kojeg je ubirao prirod – bilo svojim radom, bilo radom najamnika (ili kmetova).
Jednako tako, moram napomenuti da će se u ovom kratkom ogledu u središtu
pozornosti nalaziti grad kao društveno-gospodarski fenomen čiji je razvoj uvjetovan
geografskim (zemljopisnim) datostima i političkim okolnostima. I jedna i druga komponenta
uvelike utječu na razvoj grada, pa je tako bilo i tijekom srednjega vijeka na hrvatskim
prostorima. Glede političkih okolnosti smatram da nije nužno posebice navoditi razloge i
načine utjecaja na razvoj grada jer mi se čine sami po sebi razvidnima. Međutim, naglasio bih
utjecaj geografskih datosti jer upravo na primjeru razvoja grada u hrvatskom srednjovjekovlju
te geografske datosti uvelike su određivale različitost tog razvoja. Upravo stoga, skrenuo bih
čitatelju pažnju na činjenicu postojanja triju geografskih, a onda i povijesnih, cjelina na
hrvatskim prostorima – Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Upravo glede na činjenicu te
podijeljenosti pokušao sam ocrtati različitosti i sličnosti razvoja grada na hrvatskim državnim
prostorima tijekom srednjovjekovlja.

***

Slobodno se može reći da je grad kao društveni fenomen u europskom srednjovjekovlju

ponovno zaživio u razdoblju prijelaza 10. na 11. stoljeće, tj. oko godine 1000. koja je
umnogome označila svojevrsnu prekretnicu cjelokupnog života srednjovjekovnih ljudi;
sjetimo se samo tzv. hilijastičkog straha. Razlog obnavljanja trgovačkih putova, a s time i
pojačane novčarske djelatnosti, u biti leži u jednostavnoj činjenici da su s krajem 10. stoljeća
na cjelokupnom europskom prostoru prestala velika gibanja naroda. Posljednji među njima
bili su Mađari (Ugri) i Normani, koji upravo u tom razdoblju zaposjedaju određene teritorije
na kojima počinju više ili manje uspješno prelaziti na sjedilački način života. Jednako tako, i
arapska (saracenska) opasnost od početka 11. stoljeća više nije ugrožavala najveći dio
europskog kontinenta.
Gotovo identičan razvoj može se pratiti i na prostorima srednjovjekovne hrvatske
države, ili bolje rečeno prostorima obitavanja Hrvata u srednjovjekovlju. 1 No, svaki istraživač
mora biti svjestan geografske raznovrsnosti tog prostora. Ta raznovrsnost umnogome je
uvjetovala okolnosti i razvoj društvenih zajednica na tom prostoru, a to se naravno odnosi i na
grad. Stoga, glede hrvatskog srednjovjekovlja valja razlikovati tri odjelite, ali jednako tako
nužno povezane, geografske cjeline, koje su se ponekad nalazile pod istom (a ponekad pod
različitom) vrhovnom političkom vlašću. To su: istočno-jadranska (dalmatinska) obala,
prostor uže Hrvatske (zaleđe dalmatinskih gradova) do Gvozda, te prostor srednjovjekovne
Slavonije. Svaki od tih prostora (regija) do srednjeg vijeka imao je ponešto različit društveni i
gospodarski razvoj, iako su se sve ove regije u antičkom razdoblju, prije ili kasnije, našle pod
rimskom vlašću.
Obzorje ranog srednjeg vijeka otvorilo se je s tzv. velikom seobom naroda, unutar
čijeg gibanja u svojim završnim fazama na ove prostore dolaze i Hrvati. 2 Naravno, ti novi
1
Ne smije se zaboraviti da u srednjovjekovlju hrvatski državni i etnički prostor ne zauzimaju identičan
geografski opseg. Primjeri Istre, Bosne i donekle srednjovjekovne Slavonije vrlo lijepo govore o tome.
2
Na ovom mjestu ne bih želio ulaziti u diskusije o doseobi ili doseobama Hrvata, niti o problemu
hrvatske etnogeneze jer ovi problemi zahtijevaju posebnu raspravu.
doseljenici nisu došli na pust i dotad nenaseljen prostor. Tu su već od vremena 1. stoljeća
postojale ekspoziture vladavine Rimskoga Carstva. No, razdoblje seoba naroda uvjetovalo je
njihovu retardaciju i mjestimično nestajanje kasnoantičkih društvenih i gospodarskih
struktura. Tako u tom razdoblju na ovim prostorima propadaju mnogi antički gradovi poput
na primjer Sirmiuma (Srijemske Mitrovice), Singidunuma (Beograda), Salonae (Solina), dok
neki drugi poput Sisciae (Siska) ili Anonae (Nina) preživljavaju ovo razdoblje uz bitne
društvene i organizacijske preinake.
Naravno, jedan dio kasnoantičke baštine i svojevrsnog urbanog života preživio je
turbulentna razdoblja na prijelazu iz kasne antike u rani srednji vijek, i to prije svega na
dalmatinskoj obali. To su prije svega bila utvrđena gradska naselja na istočnoj jadranskoj
obali poput Jadere (Zadra) i Traguriona (Trogira) koji zadržati idejni i prostorni kontinuitet
sve do današnjih dana. S druge strane, kao svojevrsni prežtci kasne antike tu su i Split i
Dubrovnik. No kod primjera ovih gradova radi se samo idejnom kontinuitetu i nasljedstvu
njihovih antičkih predšasnika Salonae i Epidaura, dok je po prostornom pitanju došlo do
svojevrsnog izmještaja naselja na novu lokaciju. U slučaju Salonae / Splita to je bila u tom
razdoblju već napuštena rezidencijalna palača cara Dioklecijana, dok se u slučaju Epidaura /
Dubrovnika radilo o premještaju stanovnika u jedno već postojeće naselje Rausium / Ragusa
čiji točan karakter u kasnoantičkom razdoblju historiografija još nije odgonetnula. Naravno,
tu nikako ne treba zaboraviti niti kvarnerske gradove poput Arbe (Raba) i Apsorosa (Osora),
koji će se svi zajedno u ranom srednjem vijeku naći pod (barem nominalnim) vrhovništvom
bizantskog cara u Konstantinopolu.
Jednako tako, i naselja poput Aenone / Nina, koji će se s 9. stoljećem (ili i ranije) naći
u okvirima hrvatske srednjovjekovne države, ili ona naselja koja će nastati pod paskom
hrvatskih vladara, poput Biograda i Šibenika, razvijati će se vrlo sličnim društveno-
gospodarskim smjernicama kao i gradovi na istočno-jadranskoj obali pod bizantskim
suverenitetom. Razlozi takvog razvoja ovih gradova vjerojatno leže u činjenici nužne
simbioze obale i njenog zaleđa, koja se izražavala u izmjeni ideja, roba i ljudi. Osim toga,
nikako ne treba zaboraviti da je i hrvatski vladar tijekom srednjeg vijeka više puta vladao
(katkad stvarno, katkad delegirano) i prostorom dalmatinske obale.
Puni zamah svog ranosrednjovjekovnog razvoja gradovi istočne jadranske obale
doživjeti će na samom izmaku tog srednjovjekovlja – u razdoblju s kraja 10. i tijekom 11.
stoljeća, a taj će se razvoj nastaviti i u 12. stoljeću. Naime, specifične političke okolnosti
slabljenja bizantske vlasti na jadranskim obalama, te istovremenog jačanja vlasti hrvatskih
vladara u 11. stoljeću, kao i novi zamah trgovine i novčarstva, omogućiti će pojedinim
slojevima gradskog stanovništva stvaranje materijalnih viškova. Naime, jedan istovjetan
proces društvene diferencijacije uočljiv je u ovom razdoblju kako u gradovima s antičkom
tradicijom, tako i u onima gdje te tradicije nije bilo. Pojava tzv. velikih i malih ( maiores et
minores) u gradskim zajednicama evidentna je činjenica uzrokovana pojačanom trgovinom i
novčarskom privredom upravo u tom razdoblju. Štoviše, u nekim zajednicama izdvajaju se
pojedini rodovi čija im je gospodarska moć omogućila preuzimanje lokalnih vlasti te
nasljedno zadržavanje priorskih3 i biskupskih časti unutar svog roda kroz više generacija. Sve
su to tragovi koji govore o stvaranju tzv. protopatricijata koji će u razvijenom srednjem vijeku
pod nazivom vlastela / patricijat preuzeti vlast u gradskim zajednicama istočne jadranske
obale. Lijep primjer takvih gibanja jest rod zadarskih Madijevaca, koji su čak pokušali svoju
moć proširiti na obližnje gradove Trogir i Split. Razlog njihova neuspjeha bio je dvojake
prirode – s jedne strane, slični procesi odvijali su se i u drugim protokomunalnim društvima, a
s druge strane bizantski car, iako u nemogućnosti da sam jače intervenira na tom prostoru,
ipak nije imao dovoljno povjerenja u namjere lokalnih rodova da bi im povjerio svoju
stečevinu i time dodatno poremetio odnose Istoka i Zapada, zapečaćene početkom 9. stoljeća
u Aachenu.
Jednako kao u društvu, ovi gradovi u ranosrednjovjekovnom razdoblju doživljavaju i
svoj prostorno-funkcionalni preobražaj. Tako će u ranosrednjovjekovnom Zadru negdašnji

3
Prior je ranosrednjovjekovna gradska funkcija koja bi, uvjetno rečeno, odgovarala današnjem
načelniku tj. gradonačelniku.

2
antički forum preobratiti se u episkopalno središte grada, dok će se javni gradski život i
svjetovna vlast malo po malo pomicati prema prostoru današnjeg Narodnog trga. Jednako
tako iz prostorne organizacije crkvenog središta grada, kao i ostalog prostornog plana,
potpuno je jasno da je ranosrednjovjekovni Zadar doživio svojevrsnu kulturnu retardaciju jer
je očigledno da srednjovjekovni graditelji nisu bili svjesni postojanja negdašnjeg foruma. 4
Jednako tako, ortogonalni raster ulica, kako su ga zamislili i izgradili rimski graditelji, malo
po malo će se gubiti uslijed gradnji ranog srednjeg vijeka. Slična situacija će se dogoditi i u
ranosrednjovjekovnom Splitu koji će zadržati vanjsku ljusku Dioklecianove palače, dok će
njenu unutrašnjost ranosrednjovjekovni stanovnici u potpunosti preobraziti u cilju
zadovoljavanja potreba svoje zajednice. Štoviše, kao što to nalazi oko crkve Sv. Mihovila
svjedoče, Split će već u ranom srednjem vijeku “izaći” iz okvira zadanih carevom palačom, te
proširiti svoj gradski prostor prema zapadu. Tako nešto, uistinu ne bi bilo moguće da nije
postojala određena razina tolerancije i suživota između stanovnika priobalnih gradova i
njihovih susjeda u hrvatskom zaleđu.
O tom suživotu i sve jačim procesima integracije grada na obali i njegova zaleđa,
pogotovo od 11. stoljeća, govori više primjera. Odraz takvih gibanja je sve učestalija uporaba
slavenskih / hrvatskih osobnih imena čak i među najuglednijim slojevima gradskog
protopatricijata.5 Potom, ne smiju se nikako zaboraviti donacije hrvatskih vladara crkvenoj
organizaciji i samostanima u dalmatinskim gradovima, a svakako ni sve češći boravci
hrvatskog vladara u gradovima na obali – bilo da se radi o, tada još, utvrdama poput Šibenika
ili pak gradovima poput Splita.
Iako ranosrednjovjekovni izvori izrazito šturo govore društvenoj organizaciji i
položaju gradova pod direktnom vlašću hrvatskog vladara, valja svakako pripomenuti da neki
od tih gradova na dalmatinskoj obali ipak će dobiti istaknutije mjesto već na samim počecima
stvaranja hrvatske srednjovjekovne države. Takav je primjerice bio Nin, koji će vjerojatno
zbog svoje antičke tradicije i zgodnog položaja već u drugoj polovici 9. stoljeća postati
sjedištem hrvatskog biskupa. Razlozi za stvaranje zasebne crkvene dijeceze bili su izrazom
dijelom društvene potrebe novopokrštene zajednice Hrvata koja je zašla u poodmaklu fazu
procesa kristijanizacije, a dijelom uvjetovani političkom podjelom ovog prostora između
franačke i bizantske interesne sfere, Aachenskim mirom 812. godine. Međutim, uslijed
promjene političkih okolnosti u 10. stoljeću ta će biskupija biti ukinuta, da bi se nanovo
obnovila u 11. stoljeću, ali ne više kao stolno mjesto hrvatskog primasa.
Novo sjedište hrvatskog biskupa bit će izmješteno u Knin, što nas dovodi do gradova
što nastaju na prostoru tzv. uže Hrvatske, tj. prostora gdje nastaje jezgra hrvatske
ranosrednjovjekovne države. Prve vijesti o gradskim naseljima na tom prostoru dolaze nam
tek iz polovice 10. stoljeća. Bizantski je car Konstantin VII. Porfirogenet ostavio spis poznat
kao De adminstrando imperio u kojem spominje između ostalih gradove: Hlebna (Livno),
Kori (Karin) i Tenen (Knin). Iako izvori za ovo razdoblje šute o društvenom i gospodarskom
uređenju ovih gradova, za pretpostavit je da se u 10. stoljeću još uvijek radilo samo o
utvrdama jer ih car spominje pod terminom kastron. Da li su te utvrde već tad imala kakva
podgrađa s razvijenim gospodarskim i društvenim životom teško je reći, no tako nešto malo je
vjerojatno. Međutim, razdoblje 11. stoljeća posvema je sigurno da neki od njih doživljavaju
procvat; zasigurno uslijed prodiranja trgovine i novčarstva. Primjer takvoga razvoja očituje se
upravo na Kninu, koji u to doba, kao što je već naznačeno, postaje sjedištem hrvatskog
biskupa. Jednako tako upravo u ovom razdoblju isti taj Knin postaje i sjedištem hrvatskog
vladara, što je svakako bilo i uskoj svezi s njegovim geografskim položajem, lokalnom
topografijom i obnovom trgovačkih putova u smjeru sjever jug. Istodobno se u Kninu podiže i
kraljevski samostan Sv. Bartolomeja, što dodatno govori o gospodarskim mogućnostima tog
grada.
Nedostatak izvora koji bi nam detaljnije govorili o razvoju gradskih naselja na ovom
prostoru ne treba previše čuditi jer treba imati na umu da je starohrvatsko društvo u ovom

4
O tome ponajbolje svjedoči sama pozicija crkve Sv. Trojstva / Donata, kao i orijentacija katedralne
crkve Sv. Anastazije / Stošije koje u potpunosti negiraju orijentaciju i tlocrt antičkog foruma.
5
Lijep primjer za to su zadarski Madijevci i njihov istaknuti pripadnik Grgur Dobronja.

3
razdoblju ipak još uvijek primarno seoskog karaktera. Naime, u Hrvatskoj 11. stoljeća seoska
općina još uvijek je jedan od dominantnih oblika društvene organizacije, i tek u ovom
razdoblju tekovine feudalnog društvenog uređenja uzeti će više maha.
Gotovo jednaka, ako ne i gora, šutnja vrela glede razvoja gradskih naselja prati nas i
kad zavirimo na prostor srednjovjekovne Slavonije u ranom srednjem vijeku. Neki zaključci
se ipak mogu izvesti. Već na samom početku 9. stoljeća ostali su blijedi tragovi vijesti o
preživljavanju antičke Sisciae, tj. postojanju nekakvog gradskog naselja koji će kasnije postati
Sisak. Zna se da je Sisak bio jedno od skloništa donjopanonskom knezu Ljudevitu prilikom
njegova ustanka protiv franačkog kralja i cara Ludovika. O karakteru tog naselja malo se
može reći, no vijest što ju donosi biograf Karla Velikog, učeni benediktinac Einhard, ponešto
otkriva. Einhard naziva Sisak terminom civitas, terminom koji se u to doba gotovo isključivo
upotrebljava za biskupska sjedišta. Istina, Einhard se mogao koristiti ovim terminom znajući
da je u kasnoantičko doba Sisak bio sjedište biskupa, no činjenica da se Sisak spominje i u 10.
stoljeću kao jedna od zamjenskih biskupija biskupu Grguru, kome je ukinuta ninska biskupija,
sugerira da je Sisak kao naselje gradskog karaktera ipak preživio turbulentno doba seoba
naroda.
No, na izmaku ranog srednjeg vijeka javljaju se, iako rijetke, nove vijesti o postojanju
gradskih naselja na prostoru srednjovjekovne Slavonije. Naime, godine 1094. ugarski kralj
Ladislav u sklopu svoje osvajačke kampanje osniva biskupiju u Zagrebu te joj postavlja
biskupa i dodjeljuje zemljišni posjed. Kao i u slučaju Siska, o karakteru zagrebačkog naselja u
ovo doba gotovo ništa se ne zna. No, činjenica da Ladislav osniva upravo ovdje biskupsko
sjedište govori da je na ovom mjestu i prije tog čina moralo postojati razmjerno razvijeno
gradsko naselje; jer Crkva nipošto ne bi dozvoljavala osnivanje biskupije u nekom zabačenom
i beznačajnom mjestu.

***

Ulazak ugarskih vladara na prostor ranosrednjovjekovne hrvatske države uvodi nas tako u
razdoblje razvijenog i kasnog srednjeg vijeka, koje će za gradove na čitavom tom prostoru biti
razdobljem njihova punog procvata u smislu povećanja njihova broja, njihova gospodarskog
napretka, te pravnog i društvenog formiranja. Naime, gradovi u ovom razdoblju postaju
privilegirane zajednice stanovnika koje su uživale takva prava i sloboštine kojima su se bitno
razlikovale od drugih zajednica – naročito pravom unutrašnje autonomije. Naravno, sva
gradska naselja ipak nisu dosegnula takva prava, no to je ovisilo o pravnoj podlozi iz koje su
ta prava proizlazila. Na ovom mjestu zanimljivo je primijetiti da pravna podloga se
razlikovala u već navedene tri regije.
Već na samom početku 12. stoljeća ugarski se kralj Koloman, nakon višegodišnjeg
ratovanja i pregovaranja, našao na hrvatskom prijestolju. Grad u kojem je krunjen za
hrvatskoga kralja bio je Biograd, što na posredno govori o značaju tog gradskog naselja u
osvit razvijenog srednjeg vijeka. Samo nekoliko godina nakon toga (1107.) Koloman će
dalmatinskim gradovima izdati tzv. privilegije trogirskog tipa, kojima je za dugi niz stoljeća
odredio pravni okvir društvenog i gospodarskog razvoja ovih gradova unutar ugarsko-
hrvatskog kraljevstva. Prema tom privilegiju gradovima Dalmacije bila je zagarantirana
unutrašnja autonomija (samostalan izbor biskupa i suca), a vladaru su zauzvrat morali dati
samo dio lučkih pristojbi. Na ovakav potez, inače nekarakterističan za jednog feudalnog
vladara, Koloman je bio “prisiljen” uslijed činjenice da je došao u posjed gradova koji su se
već nalazili u protokomunalnom stadiju društvenog razvitka, te nisu poznavali institucije
feudalne vlasti. Istodobno, svjestan važnosti izlaska na more, novi se vladar nije usuđivao
ugroziti tek stečene posjede.
Međutim, za jedan dio gradova istočne jadranske obale ovi privilegiji nisu bili dugoga
vijeka jer ubrzo – već u sljedećem desetljeću – na istočnoj jadranskoj obali pojavljuje se
Venecija, sa svojim trgovačkim i političkim interesima. Venecija već od 12. stoljeću zauzima
dijelove dalmatinske obale, no osim Krka, Raba i Cresa, jedino je u Zadru zadržala svoju vlast
(s povremenim prekidima) sve do 1358. godine. Razlog mletačkog interesa za Zadar ležao je
u njegovu dobrom geografskom položaju – pogodnom za onodobni način plovidbe uz obalu

4
pa je Zadar bio upravo idealna postaja mletačkim lađama što su plovile na istok. Jednako
tako, mletačka zainteresiranost za Zadar bila je u uskoj svezi sa solanama i još nekim
prihodima grada. Zbog toga je Zadar donekle izuzetak s obzirom na druge dalmatinske
gradove. Drugi će dalmatinski gradovi sve do početka 14. stoljeća više-manje priznavati vlast
ugarsko-hrvatskog vladara.
Glede karaktera mletačke uprave u Dalmaciji u ovom razdoblju vidi se već iz
obećanja Venecije Rabu (12. st.) da je dužd morao poštivati povlastice što je gradovima dao
Koloman. Tako da nije sasvim opravdano u potpunosti izjednačavati mletačku upravu
Dalmacijom 12., 13. i 14. stoljeća s onom iz 15. i kasnijih stoljeća.
Istodobno, bez obzira na izmjene vrhovne političke vlasti nad dalmatinskim
gradovima, kraj 12. stoljeća obilježen je postupnim formiranjem institucija komunalne vlasti
u svim dalmatinskim gradovima, što se u vrelima može iščitati prije svega kroz pojavu
konzula – komunalnih dužnosnika na čelu tih gradskih zajednica, koji zamjenjuju dotadašnje
priore. Međutim, u nekim od dalmatinskih gradova mletački upravitelji (poput Morosina)
polako preuzimaju to kneštvo u gradovima kao nasljednu stvar.
U ovakvom razvoju događaja zadarski slučaj donekle je zakompliciran i političkom
situacijom sredinom 12. stoljeća. Naime, Zadar u ovom razdoblju ima znatnih problema s
Venecijom jer ga ona 1144. uspijeva podići na nadbiskupiju, ali istovremeno (1155.) i podvrći
zadarskog nadbiskupa gradeškom patrijarhu. Ovakav mletački postupak izazvao je brojne
pobune Zadrana sve do potkraj stoljeća. Čitava priča imati će svoj epilog vezan uz privremeni
prekid mletačke uprave nad dijelom Dalmacije tijekom vladavine ugarsko-hrvatskog kralja
Bele III. (iza 1180.) koji uspijeva natrag zauzeti dalmatinske gradove i podvrći ih svojoj
vlasti.
Četvrti križarski rat (1202.) omogućio je Veneciji da napokon pokori nemirni Zadar.
Nakon razaranja Zadra, mletački je dužd točno propisao odredbe i uvjete koje je zadarska
komuna morala poštovati. Na osnovu tih uvjeta Venecija će vladati Zadrom sve do 1358.
godine.
Međutim iako se na prvi pogled čini da mletačka uprava “čvrsto drži u lavljim
šapama” dalmatinske komune, to baš i nije tako. Naime, stanovnici komuna često su se bunili,
a osim toga mletački predstavnik vlasti - knez vrlo je često išao na ruku komuna; u krajnjoj
liniji i svoje odluke morao je donositi u skladu s gradskim statutima. Pored toga, ukoliko se
pogleda teritorijalno širenje dalmatinskih komuna onda se vidi da upravo tijekom mletačke
uprave i Zadar i Dubrovnik postižu nemale teritorijalne akvizicije.
Istina, Venecija ograničava pomorsku trgovinu ovih gradova u smislu da nameće
carine za trgovinu nemletačkom robom, ali isto tako podupire trgovinu i komunikacije ovih
komuna sa zaleđem. Vjerojatno zbog tih razloga glavni zalog bogatstva dubrovačke komune
bile su koncesije nad rudnicima srebra u zemljama zaleđa ovoga grada (Raška i Hum i
Bosna).
Da mletačka vlast u ovom razdoblju uistinu ne koči razvoj gradova na istočnoj
jadranskoj obali svjedoče primjeri iz prve polovice 14. stoljeća. Naime, kada se Šibenik,
Trogir i Split 20ih godina 14. stoljeća podvrgavaju venecijanskom duždu oni to čine u smislu
zaštite. Naime, ovi gradovi su bili pod upravom bribirskih knezova, čija moć upravo u to doba
opada, uslijed širenja kraljevske moći Anžuvinaca. Venecija dalmatinskim komunama tada
dolazi “kao naručena” jer im je mogla pružiti djelotvornu zaštitu. Upravo u tom smislu ovi
gradovi se i predaju Veneciji o čemu svjedoči i zapis iz 1322. prema kojem je šibenski konzul
Bogdan biva poslan “da podvrgne i podloži za ovo vrijeme i za svagda cjelokupnost rečene
zemlje, grada i općine njegove … vjernosti, gospodstvu, vladanju i zaštiti te obrani gospodina
dužda i Mletačke komune”.
U pozadini tih političkih mijena i rascjepkanosti društveni razvoj dalmatinskih
gradova tekao je jednim gotovo ujednačenim tijekom. Bez obzira na vrhovne političke vlasti,
proces društvenog raslojavanja nastavio se je i u ovom razdoblju, te do polovine 14. stoljeća u
najvećem broju komuna doći će do tzv. procesa zatvaranja vijeća. Naime, do tog razdoblja
komuna je razvila neke orane unutrašnje vlasti, od kojih je tzv. veliko vijeće bilo vrhovno
upravno i zakonodavno tijelo čitave zajednice. Članstvo u tom vijeću do polovice 14. stoljeća
nije bilo posebno ograničavano, međutim od tad u svim se komunama može uočiti da

5
vijećnička mjesta zauzimaju samo pripadnici određenih rodova. Za neke gradove poput Splita
ostala nam je sačuvana i odluka prema kojoj član velikog vijeća može biti samo onaj čiji su
preci također bili članovi vijeća. Ovo zatvaranje vijeća bilo je samo odraz činjeničnog stanja
društvenog razvoja – komune su ušle u razdoblje petrifikacije društvenih odnosa. Stvoren je
patricijski / vlasteoski sloj stanovništva koji se isticao ugledom i gospodarskom moći, te je
kao takav i preuzeo vlast u pojedinoj gradskoj zajednici.
Naravno, taj proces društvenog raslojavanja nije prolazio bez društvenih nemira.
Kako izvori svjedoče, razdoblje razvijenog srednjeg vijeka ispunjeno je relativno čestim
pobunama društvenih slojeva koji nisu bili uvršteni u povlašteni stalež. Međutim, i na tom
mjestu Venecija bi dalmatinskim komunama uskakala u pomoć, ponašajući se kao arbitar u
sukobima do kojih je dolazilo. No, istovremeno zanimljivo je primijetiti da u nekim
gradovima, poput Dubrovnika, do takovih sukoba nije dolazilo, ili nam bar izvori o tome šute.
Paralelan procesu društvenog raslojavanja može se pratiti i proces pravnog stasanja
ovih gradskih zajednica. Taj proces ponajbolje se zrcali u popisivanju običajnih prava te
zapisivanju zakonskih normi prema kojima bi se svi članovi gradske zajednice trebali
ponašati. Naime, radi se pojavi dalmatinskih gradskih statuta – vrhovnih ligislativnih kodeksa
u svakoj pojedinoj gradskoj zajednici. Njihov nastanak u uskoj je svezi s društvenim razvojem
pojedine komune, ali i činjenicom da upravo u ovom razdoblju dolazi do tzv. obnove rimskog
prava na čitavom europskom kontinentu, te do pojave sveučilišta i širenja kruga učenih ljudi i
pisane kulture.
Zadarskim mirom 1358. politička situacija u Dalmaciji bitno se mijenja jer dužd se
morao odreći svih prava na istočnu jadransku obalu i naslova dux Dalmatiae. Ovim mirom,
ugarsko-hrvatski kralj Ludovik nanovo je ostvario, nakon relativno dugo vremena, političko
jedinstvo istočne jadranske obale s njenim zaleđem. Ova politička činjenica omogućila je
dalmatinskim gradovima da dožive svoj gospodarski vrhunac, koji će potrajati sve do kraja
14. stoljeća.
Jednako tako, nije nimalo nevažno pripomenuti da upravo tada i Dubrovnik po prvi
puta ulazi u sklop zemalja krune Sv. Stjepana, tj. da po prvi puta priznaje vrhovnu vlast
ugarsko-hrvatskoga kralja. Izbor ugarsko-hrvatskog kralja kao vrhovnog suverena, koji će biti
dovoljno jak da zaštiti trgovačke i političke interese dubrovačke vlastele, ali istovremeno
dovoljno dalek da ne ugrozi unutrašnju autonomiju komune, savršeno je odgovarao političkim
težnjama lokalne vlastele. Istodobno, Ludovik je Dubrovnik gledao kao sastavni dio njegove
nove ratom stečene pokrajine jer se Dubrovnik smatrao dijelom Dalmacije, a jednako tako bio
je do tada dijelom mletačkog posjeda na istočnoj jadranskoj obali.
Međutim, prodajom Dalmacije 1409. od strane Ladislava Napuljskog Venecija je
ponovo stekla prava na Dalmaciju i do 1420. obnavila svoju vlast u njoj. No sada je mletački
dužd tu vlast ostvarivao bitno drukčije, nego što je to činio u ranijim razdobljima. Naime, u
prvoj polovici 15. stoljeća Venecija, tj. Mletačka Republika, poprima neke od karakteristika
organiziranih ranomodernih državi s donekle izgrađenim upravnim aparatom i legislativom,
koja zahtjeva ujednačavanje zakona prostoru čitavog mletačkog gospodstva. Istovremeno,
geo-politička situacija se je promijenila iako su težnje Mletaka ostale iste – unosna i
neprekinuta trgovina s Istokom. Ovo će uvjetovati da će u 15. stoljeću kontrola i uprava
Mletaka nad dalmatinskim komunama biti puno “čvršća” nego u 14. stoljeću. Dolazi do
uzimanja gradskih statuta na “korekturu” koja se čini u Veneciji. Istodobno, mletačke vlasti
pokušavaju svu pomorsku trgovinu usmjeriti prema Veneciji. Isto tako, nerijetko odvode
dalmatinske plemiće u Veneciju kao taoce – zalog vjernosti Serrenissimi, što je bio model
isproban već ranije na Zadru tijekom njegove pobune polovicom 14. stoljeća.
S druge strane, razvoj gradova u dalmatinskom kopnenom zaleđu i srednjovjekovnoj
Slavoniji tekao je ponešto drugačijim tijekom, iako se i na ovom prostoru jasno može pratiti
društveni i gospodarski uspon gradskih naselja. Razdoblje vladavine Arpadovića i
Anžuvinaca glede gradskih naselja biti će na ovom prostoru obilježeno usponom tzv.
slobodnih kraljevskih gradova. No jednako tako, ne smije se zaboraviti da je ovo razdoblje
jednako tako i vrijeme nastanka pojedinih vlasteoskih vlastelinstava i kneštava, te pojedini
autori nazivaju ovo razdoblje vremenom lenskog kraljevstva.

6
 Opozicija ovih dvaju razvojnih smjernica vrlo lijepo se može pratiti upravo po pitanju
razvoja gradskih naselja. Naime, prostor tzv. uže Hrvatske tijekom 13. stoljeća većim je
dijelom kraljevskim darovnicama bio razdijeljen granicama kneštava / vlastelinstava
pojedinih plemićkih rodova, što je uvjetovalo da se na tom prostoru gradska najčešće nisu
razvijala do statusa slobodnog kraljevskog grada, iako su i sami velikaši nerijetko podupirali
razvoj gradskih naselja na svojim vlastelinstvima. Jednako tako, strateška važnost ove regije u
novonastalim državno-političkim okolnostima uvjetovala je da kralj koji sjedi u Budimu ima
što veću kontrolu nad tim prevažnim prostorom koji je spajao srednjovjekovnu Slavoniju i
dalmatinsku obalu.
Primjer Knina lijepo svjedoči o tome. Knin je i u doba Arpadovića nadalje ostao
kraljevskim gradom, te sjedištem bana i vicebana. Jednako tako, grad će ostati i sjedištem
hrvatskog primasa, ali karakter tog položaja bitno će se promijeniti uslijed osobnog
izostajanja vladara u gradu jer će Knin malo po malo izgubiti status vjerskoga centra Hrvata.
No, s druge strane kninski kaptol postati će mjestom javne vjere – locus credibilis, najvažnije
birokratske institucije u Hrvatskoj razvijenog srednjeg vijeka. Sve ovo govori o temeljnom
značenju ovoga grada za čitavu regiju.
Jednako tako poznato je da u ovom razdoblju nastaje i kninsko gradsko podgrađe
(burg) koje će uskoro biti opasano zidom. Nastanak takova naselja, nedvojbeno govori o
pojačanoj trgovini, pogotovo u drugoj polovici 14. stoljeća.
Međutim, tijekom prve polovine istoga stoljeća Knin, kao i mnoga druga gradska
naselja na ovom prostoru, našao se u rukama hrvatskih plemića, te se tijekom Ludovikovih
ratova za dalmatinsku obalu našao u zoni sukoba između kralja koji je želio dosljedno
sprovesti svoja kraljevska prava i velikaša – u Kninu su to bili Nelipčići – koji su svoje
posjede stekli stoljeće ranije, te ih težili sačuvati u svim pravima bez obzira na kraljevsku
volju. Ipak, polovicom 14. stoljeća Knin će se naći u Ludovikovim rukama, te će sve do
turskih prodora gospodarski i društveno napredovati, zahvaljujući prije svega svom izuzetnom
geografskom položaju.
Rascjepkavanje teritorija kraljevstva na pojedina kneštva u rukama plemstva, te
istodobno nepoštivanje seniorsko-vazalnih ugovora na temelju kojih je plemstvo steklo ta
vlastelinstva, prisiliti će ugarsko-hrvatskog vladara da već od 13. stoljeća u srednjovjekovnoj
Slavoniji započne s uzdizanjem pojedinih gradskih zajednica na status slobodnih kraljevskih
gradova, izdvojenih iz sustava teritorijalne podijele kraljevstva na kneštva. S druge strane,
ovaj proces ubrzava se polovicom 13. stoljeća, nakon velike provale Tatara / Mongola na ove
prostore. Promatrajući kraljevske, herceške i banske isprave tog razdoblja lako se može pratiti
proces nastanka slobodnih kraljevskih gradova na čitavom prostoru srednjovjekovne
Slavonije.
Ovakvim privilegijima kralj je gradskim zajednicama osiguravao slobodu trgovine i
ubiranja poreza na trgovinu, osobnu slobodu stanovnika grada i unutrašnju autonomiju
zajednice, koja je bila zagarantirana samostalnim izborom suca i gradskog magistrata. S druge
strane, gradovi su kralju bili dužni plaćati paušalni porez i po potrebi davati vojsku. Slobodni
kraljevski gradovi srednjovjekovne Slavonije time su dobili pravni temelj sličan onome kakav
su još od Kolomanova vremena imale dalmatinske gradske zajednice, što im je omogućilo
više ili manje nesmetan gospodarski i društveni razvoj u ovom razdoblju. S druge strane kralj
je ovime dobio novi siguran izvor prihoda za kraljevsku blagajnu, što mu je omogućavalo
veći manevarski prostor u srazu sa samovoljom feudalnih knezova.
Ponajbolji i u historiografiji naviše proučavan primjer takvoga grada zagrebački je
Gradec koji je svoj privilegij, poznat kao Zlatna bula, dobio 1242. od kralja Bele IV. No, i u
slučajevima drugih gradova poput Samobora, Križevaca i Jastrebarskog jasno je vidljiva
kraljevska težnja da unaprijedi ta naselja i ojača im gospodarski položaj. Istovjetan odnos
ugarsko-hrvatskog vladara prema slavonskom gradu uočljiv je i tijekom anžuvinske vladavine
kada svoje privilegije dobivaju primjerice Krapina i Koprivnica.
Ovakav nesmetani razvoj gradovi će proživljavati na prostoru čitavog kraljevstva sve
dok kraljeva vlast uistinu bude dovoljno snažna da ih zaštiti od pretenzija okolnih feudalnih
gospodara. Naime, čim je kraljevska vlast oslabila i položaj gradova se polako počinje
mijenjati. Primjer Gradeca vrlo dobro zrcali stanje nastalo posljednjih desetljeća 14. stoljeća i

7
tijekom 15. stoljeća. S nestankom kraljevske kuće Anžuvinaca s ugarsko-hrvatskog prijestolja
kraljevstvo je upalo u razdoblje više-manje stalnog maloga rata, te su se bogati gradovi poput
Gradeca često našli metom pokušaja uspostave vlasti lokalnih knezova koji su se željeli
domoći ubiranja prihoda unosne trgovine.
Ta će situacija rezultirati gospodarskom retardacijom nekih od dotadašnjih gradskih
naselja. Tako će neka od naselja s titulom slobodnog kraljevskog grada na izmaku ovog
razdoblja u biti izgubiti svoj značaj, dok će se neka druga (iako puno rjeđe) nazivati samo
trgovištima ili varošima, a gospodarski će daleko premašivati neke od slobodnih kraljevskih
gradova. Nastalo stanje će rezultirati i posvemašnjom zbrkom u nazivlju tih gradova, te je
tijekom 15. stoljeća kralj Sigismund pokušao kraljevskim dekretima urediti postojeće stanje,
no ne previše uspješno.

***

Kraj 15. stoljeća i potom čitavo 16. stoljeće obilježeni su neprestanim upadima osmanlijskih
četa koje su vrlo često, praćene akindžijskim odredima, pustošile sva područja kojima su
prolazile. Takvo stanje neprekidnog “malog rata” tijekom više desetljeća postupno je
rezultiralo gospodarskom i demografskom devastacijom velikog dijela hrvatskog prostora koji
do tada nije potpao pod osmanlijsku vlast. Istovremena nemogućnost (ili nesposobnost)
kraljevske vlasti da barem privremeno onemogući te prodore uvjetovala je postupno
premještanje trgovačkih putova i smjerova na zapad. Stari trgovački pravci koji su se ipak još
neko vrijeme održavali, u ovom razdoblju sve manje se koriste. Osim toga, nemogućnost
redovitog ubiranja poreza, zajedno s već navedenim okolnostima, rezultirali su padom
vrijednosti novca. Sve to neminovno je utjecalo na gospodarski život hrvatskih gradova, koji
su ostavši bez velikog dijela priliva dobara od strane i domaće trgovine neminovno
gospodarski zaostajali ili većim dijelom propadali.
Ipak s druge strane, ovo premještanje trgovačkih smjerova prema zapadu donekle je
koristilo gradovima na sjeverozapadu (prvenstveno Zagreb i Gradec) tako da, usprkos
osmanlijskim prodorima, trgovina nije sasvim prekinuta, nego se je postupno s dotad
dominantnog pravca sjever-jug prebacivala u zapadni smjer. Ipak, Gradec je glede
gospodarskog razvoja imao tijekom 16. stoljeća podosta teškoća. Jedna od najvećih bila je
samovolja lokalnih feudalaca, posebice gospodara Susedgrada i Medvedgrada. Slične teškoće
u gospodarskom razvoju imali su i drugi gradovi u regiji. Ova samovolja bila je posljedica
slabosti središnje kraljevske vlasti, tako da su spomenuti vlastelini samovoljno ubirali
maltarinu od građana te su na mjestima gdje takve daće nisu bile dozvoljene, napadali i
pljačkali trgovce u okolici grada. Povrh toga, dolaskom Habsburgovaca na hrvatsko
prijestolje, Gradec je izgubio povlasticu neplaćanja tridesetnice, a to pravo je ponovo stekao
tek 1595. godine. Uz sve to grad je imao neprekidne troškove zbog potrebe utvrđivanja
gradskih zidina zbog stalno prisutne osmanlijske opasnosti. Usprkos svemu tome trgovina se
nije nikada potpuno zamela. Pri tome važnu ulogu imali su sajmovi (posebice oni na Gradecu
i Kaptolu), kao mjesta stjecanja brojnih stranih trgovaca. Od dolaska Habsburgovaca na vlast
broj njemačkih trgovaca u regiji povećava se dok se primjerice trgovci talijanske
provenijencije povlače u provinciju. Da su ovi gradovi uistinu proživljavali gospodarsku krizu
svjedoči i činjenica da se je broj obrtnika u ovim gradovima u 16. stoljeću smanjio u
usporedbi s 15. stoljećem. Ipak, u drugoj polovici 16. stoljeća dolazi do stanovitog
gospodarskog oporavka otvaranjem novog tržišta na području novoosnovane Vojne granice.
S druge strane granice, područja pod osmanskom vlašću postupno su se oporavljala
pri čemu je od polovice 16. stoljeća posebice oživio gradski život. Stanovništvo se bavilo,
osim poljodjelstvom i stočarstvom, različitim zanatima i trgovinom, pri čemu je veći dio
specijaliziranih obrtnika potjecao iz redova doseljenika. Gradovi postupno dobivaju status
varoši ili kasabe u značenju grada manje do srednje veličine s pretežno civilnim
stanovništvom. Gradsko stanovništvo bavilo se je različitim zanatima od prehrambenih i
uslužnih sve do metaloprerađivačkih struka. Ipak, popisi poreza upućuju da je gradsko
stanovništvo bilo uključeno i u proizvodnju žita, vina i drugih poljoprivrednih namirnica. Pri
tome važno je pripomenuti da je usmjerenost prema agraru bila jače izražena kod kršćanskog

8
stanovništva. Nadalje, usporedba poreznih popisa iz različitih godina upućuje i na rast
trgovine. Ipak, u zadnjoj četvrtini 16. stoljeća počinju se i u ovim gradovima osjećati znakovi
gospodarske stagnacije. Vjerojatni razlog ovoj pojavi je zastoj u širenju Osmanskog Carstva.
Osim Požege, koja je gospodarski rasla zahvaljujući i činjenici da je bila središte sandžaka,
među drugim gradovima u Slavoniji može se izdvojiti i Osijek, koji je svoj najveći
gospodarski rast dosegao početkom 17. stoljeća, poglavito poradi brojnih sajmova koji su se
održavali u blizini poznatog osječkog mosta podignutog u drugoj polovici 16. stoljeća.
Promjena dominantnog trgovačkog smjera ponajviše je štetila lukama sjevernog
Hrvatskog primorja jer je sad sva trgovina robom iz podunavskog prostora na svom putu
prema Italiji i općenito sredozemnom prostoru (i obrnuto) skretala prema zapadnim stranama i
time ih zaobilazila. Tako je, primjerice, Senj sve do u prvu polovicu 16. stoljeća, kada
osmanlijski prodor prekida ovaj trgovački pravac, predstavljao najvažniju izvozno-uvoznu
luku na putu iz Italije prema savskom i podunavskom prostoru (i obrnuto). Upravo ovaj
gubitak značaja kao trgovačke luke te kasnija neposredna blizina osmanlijske granice i
dolazak prebjega (iza 1537.) učinilo je od ovog grada uskočku utvrdu. Središnji prostor
Hrvatskog Kraljevstva (krajevi između Banije i Like) pri tome je podnio najviše gubitaka jer
je, pored gubitka trgovačkih putova, bio izložen osmanlijskim upadima i sukladno tome
velikoj depopulaciji.
Istovremeno, mora se imati na umu da ovaj zastoj u gospodarskom razvoju nije bio
vremenski ujednačen na čitavom hrvatskom prostoru te da uzroci ovih procesa nisu svuda bili
jednaki. Regionalna podijeljenost hrvatskih zemalja kao i različiti zemljopisni preduvjeti
uvjetovali su njihov neravnomjeran gospodarski razvoj. Dok je hrvatski sjever bio najviše
pogođen osmanlijskim prodorima, na jugu je na gospodarski razvoj još od početka 15.
stoljeća vrlo snažno utjecala Mletačka Republika koja je nastojala dalmatinsku obalu uklopiti
u svoje opće gospodarske ciljeve. Tako je, primjerice, dalmatinskim gradovima pod
mletačkom vlašću otežano izravno trgovanje s gradovima na talijanskoj obali zbog odredbi o
usmjeravanju trgovine preko Mletaka. Osim toga, Mleci su se trudili ograničiti brodogradnju,
a isto tako i nadzirati proizvodnju soli dalmatinskih gradova (posebice zadarske i paške
solane). S druge strane, gradovi koji su svoje gospodarstvo zasnivali više na agraru ili
ribarstvu (primjerice Hvar), nisu toliko osjećali gospodarski pritisak prouzročen mletačkom
vlašću. Ipak, ne treba prestrogo suditi mletačku gospodarsku politiku prema gradovima na
istočnoj jadranskoj obali jer se tu nije radilo o sustavnom onemogućavanju gospodarskog
napretka ovih gradova, nego samo o zaštiti vlastitih interesa vezanih uz trgovinu s Levantom,
pri čemu Mletci najčešće nisu pretjerano zadirali u posjedovne i agrarne odnose unutar
komuna nad kojima su vršili političku vlast. Stoga nerijetko možemo primijetiti da prihodi od
trgovinskih carina u nekim gradovima nisu bili maleni. Tako primjerice mletački sindik
Giovanni Battista Giustiniani 1553. godine procjenjuje da je vrijednost robnog prometa u
Šibeniku iznosila 50000 dukata, što je bilo dvostruko više od vrijednosti splitske trgovine i tri
puta više od zadarske. Pri tome se mora napomenuti da je najveći dio prihoda od šibenske
trgovine dolazio od trgovine solju sa zaleđem. S druge strane, zanimljivo je primijetiti da je u
slučaju Zadra upravo trgovina solju bila jedan od razloga gospodarskog opadanja jer su
Mlečani monopolizirali otkup i općenito trgovinu soli zadarskih solana.
Jednako tako, na gospodarstvo dalmatinskih gradova utjecala je i osmanlijska
prisutnost u njihovom neposrednom zaleđu. Ratovi što ih je Mletačka Republika vodila protiv
Osmanlija negativno su se odražavali na gospodarstvo komuna na istočnoj jadranskoj obali.
Primjer Zadra možda najbolje svjedoči o tome. Naime, ukoliko se prati opseg zakupa
zadarske izvozne carine tijekom čitavog 16. stoljeća, može se ustanoviti kako se ritam ovog
prihoda gotovo savršeno poklapa s ritmom ratnih sukoba u zadarskom zaleđu – u doba rata
visina zakupa bi opadala, dok bi u vrijeme mira ponovo rasla. Međutim, ova blizina granice
uvjetovala je i stalnu gospodarsku komunikaciju obiju strana. Primjer Splita u 16. stoljeću
može nam ovo lijepo predočiti. Ograničenja glede trgovine i brodogradnje što ih je nametala
mletačka uprava nerijetko su ometala gospodarski razvoj grada, no kad su se u splitskom
zaleđu pojavile još i osmanlijske čete (od 1500. godine nadalje), prihodi splitske općine
znatno su opadali. Međutim, s padom Klisa (1537.) i ustaljenjem granice u neposrednom
zaleđu Splita, polako se počinju stvarati preduvjeti za bolji gospodarski razvoj grada

9
poglavito glede trgovanja s Osmanskim Carstvom. Doduše, još uvijek su postojale mletačke
ograničavajuće odredbe, no ipak čini se da je u zadnjoj četvrtini 16. stoljeća (nakon Ciparskog
rata) gospodarska situacija u Splitu krenula nabolje. Tako se napokon 1592. otvara poznata
splitska skala, koju je još 1578. godine inicirao židovski poduzetnik Danijel Rodriga. Preko
ove skale vršio se je velik dio trgovine između Mletaka i Osmanskog Carstva sve do izbijanja
Kandijskog rata, što je rezultiralo i osnivanjem prve banke u Splitu 1592. godine.
Jedini izuzetak na istočnoj jadranskoj obali, glede ovih oscilacija u gospodarskom
razvoju, bio je Dubrovnik koji je i tijekom cijelog 16. stoljeća bilježio znatan gospodarski
rast. U 15. stoljeću, kada su ostale dalmatinske komune potpale pod mletačku upravu,
Dubrovnik je uspio zadržati svoju političku samostalnost, a zahvaljujući privilegijima
stečenim još 1433. godine na Baselskom koncilu, Dubrovčani su imali mogućnost trgovati i s
krajevima pod osmanlijskom vlašću, čak i u razdobljima kada je ovo Carstvo bilo u ratu s
kršćanskim zemljama. Već 1505. godine Dubrovčani uspijevaju isposlovati kod sultana
poseban privilegij za trgovinu na turskoj zemlji tako da plaćaju samo 2% carine od vrijednosti
robe, dok su ostali strani trgovci morali plaćati 5%. U nastupajućim godinama Dubrovnik je
nerijetko imao teškoća s održavanjem ove povlastice. Ipak, tijekom vladavine Sulejmana II,
carina na trgovinu ustalila se za Dubrovčane na 2% u Rumeliji (europskom dijelu Osmanskog
Carstva) i 5% u Anadoliji. S druge strane, nakon dolaska južne Italije pod vlast španjolske
krune (1504.), Dubrovčani već 1507. uspijevaju isposlovati potvrdu ranijih trgovačkih
povlastica na tom području. Trgovina sa zaleđem i prekomorskim krajevima razvijala se kao i
ranije. Trguje se s Italijom, Francuskom, Engleskom, Flandrijom, Španjolskom i čitavim
Sredozemljem. Istodobno i dubrovačka brodogradnja doživljava uspon (1525. godine gradnja
brodogradilišta u Gružu), a dubrovački brodovi već od početka 16. stoljeća plove i
Atlantikom. O gospodarskom jačanju grada svjedoči i činjenica da se 1531. godine skupina
bogatih dubrovačkih trgovaca odvaja od matične bratovštine Antunina i stvara svoju
bratovštinu Lazarina. Ipak, i Dubrovčani su imali trgovačkih neprilika u vrijeme mletačko-
turskih ratova jer valjalo je održavati ravnotežu između zaraćenih strana i pri tome zadržati
postojeće povlastice.

Kada bismo htjeli sabrati sve gore izloženo, moglo bi se reći da je 16. stoljeće
razdoblje u kojem hrvatski prostor (a s njime i hrvatski gradovi) trpi posljedice procesa koji
su započeli još u zadnjoj četvrtini prethodnog stoljeća. Upravo u tom razdoblju zatvara se
razvojni luk srednjovjekovnih gradova na hrvatskom prostoru. Postupno prebacivanje svjetske
trgovine na Atlantik i uključivanje atlantskih država u trgovinu Sredozemljem te učvršćivanje
osmanlijske vlasti na europskom kontinentu doveli su do postupnog stvaranja novih središta
svjetskog gospodarstva pri čemu se je hrvatski prostor našao na periferiji glavnih
gospodarskih zbivanja. Povrh toga, nedostatak jedinstvenog političkog prostora
onemogućavao je stvaranje i jedinstvenog gospodarskog prostora u hrvatskim zemljama. Sve
je to urodilo gospodarskom stagnacijom i opadanjem ekonomske moći glede dotadašnjeg
razvoja. Jedino područje koje se je uspjelo othrvati takvim nepovoljnim utjecajima bila je
Dubrovačka Republika, koja je zahvaljujući svom zemljopisnom položaju i vrhunskoj
diplomaciji tijekom ovog razdoblja uspijevala i dalje gospodarski napredovati.
Gordan Ravančić

IZBOR IZ LITERATURE:
Bertoša, Miroslav. Istra: Doba Venecije 16.-18. stoljeće (Pula: Žakan Juri, 1995.).
Beuc, Ivan. Povijest institucija državne vlasti Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije
(Zagreb: Pravni fakultet Zagreb, 1985.)
Budak, Neven. “Križevci u srednjem vijeku” Historijski zbornik 45 (1992.): 169-178.
Budak, Neven. Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku (Zagreb-Koprivnica:
Nakladnička kuća Dr. Feletar, 1994.)
Budak, Neven. Prva stoljeća Hrvatske (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1994.)
Cviko-Hafizović, Fazileta. “Grad Požega kao sjedište Požeškog sandžaka – urbani i privredni
razvoj u 16. stoljeću” Povijesni prilozi Instituta za suvremenu povijest 13, Zagreb
(1994.): 27-76.

10
Ćirković, Sima. “Kontinuitet i prekid među hijerarhijama: primorski gradovi i njihovo zaleđe
u srednjem veku” u Rabotnici, vojnici, duhovnici (Beograd: Equilibrium, 1997.), 185-
195.
Foretić, Vinko. Povijest Dubrovnika do 1808., vol. 1 (Zagreb: Matica Hrvatska, 1980.)
Jakšić, Nikola. Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi (Split: Muzej hrvatskih arheoloških
spomenika, 2000.)
Janeković-Römer, Zdenka. Okvir slobode – Dubrovačka vlastela između srednjovjekovlja i
humanizma. (Zagreb-Dubrovnik: HAZU, 1999.)
Janeković-Römer, Zdenka. Rod i grad - Dubrovačka obitelj od XIII do XV stoljeća.
(Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1994.)
Kampuš, Ivan. “Zagrebački Gradec u doba Arpadovića i Anžuvinaca” zbornik Zagrebački
Gradec 1242-1850 (1994.): 51-59.
Klaić, Nada i Petricioli, Ivo. Prošlost Zadra: Zadar u srednjem vijeku sv. 2. (Zadar:
Filozofski fakultet u Zadru, 1976.)
Klaić, Nada. “Prilog pitanju postanka slavonskih varoši” Zbornik radova Filozofskog
fakulteta u Zagrebu 3 (1955.): 41-59.
Klaić, Nada. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (Zagreb: Školska knjiga, 1975.)
Klaić, Nada. Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku (Zagreb: Školska knjiga, 1976.)
Krekić, Bariša. “Slike iz gradske svakodnevnice: prilozi proučavanju života u Dubrovniku u
doba humanizma i renesanse.” Anali Zavoda za povijesne znanosti Jugoslavenske
akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku 26 (1988): 7-28.
Le Goff, Jacques. Civilizacija srednjovjekovnog Zapada (Zagreb: Golden marketing, 1998.)
Lopez, Roberto. Rođenje Evrope (Zagreb: Školska knjiga, 1978.)
Lučić, Josip. Dubrovačke teme (Zagreb: Matica Hrvatska, 1991.)
Margetić, Lujo. “Neka pitanja u svezi sa Zlatnom Bulom Bele IV.” u Zagrebački Gradec
1242-1850 (1994): 61-73.
Mažuran, Ive. Srednjovjekovni i turski Osijek (Osijek i Zagreb: Školska knjiga, 1994.).
Moačanin, Nenad. Požega i Požeština u sklopu Osmanlijskog carstva 1537.-1691.
(Jastrebarsko: Naklada Slap, 1997.).
Nikolić, Zrinka. Rođaci i bližnji : dalmatinsko gradsko plemstvo u ranom srednjem vijeku
(Zagreb: Matica hrvatska, 2003.).
Novak, Grga. Povijest Splita knjiga 2 (Zagreb: Matica hrvatska, 1961.).
Novak, Maja. Autonomija dalmatinskih komuna pod Venecijom (Zadar: JAZU, 1965.)
Ostrogorski, Georgije. Istorija Vizantije. (Beograd: Prosveta, 1947.)
Pirenne, Henri. Le città del Medioevo. (Bari: Editori Laterza, 21997.)
Pirenne, Henri. Povijest Evrope – Od seobe naroda do XVI. stoljeća (Zagreb: Kultura, 1956.)
Rapanić, Željko, Split – grad u palači, palača u gradu (Split: Muzej hrvatskih arheoloških
spomenika, 1997.)
Rapanić, Željko. Solin u starohrvatsko doba (Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika,
1996.)
Raukar, Tomislav, Petricioli, Ivo, Švelec, Franjo i Peričić Šime. Prošlost Zadra: Zadar pod
mletačkom upravom sv. 3 (Zadar: Filozofski fakultet u Zadru, 1987.)
Raukar, Tomislav. “Komunalna društva u Dalmaciji u XIV stoljeću” Historijski zbornik 33-
34 (1980.-1981.): 139-209.
Raukar, Tomislav. “Komunalna društva u Dalmaciji u XV st. i prvoj polovini XVI stoljeća”
Historijski zbornik 35 (1982.): 43-118.
Raukar, Tomislav. “Srednjovjekovni grad na istočnom Jadranu: prostor i društvo” u
Spomenica Ljube Bobana 1933.-1994. (Zagreb: Zavod za hrvatsku povijest
Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1996.), 35-48.
Raukar, Tomislav. “Venecija i ekonomski razvoj Dalmacije u XV. i XVI. stoljeću” Radovi
Instituta za hrvatsku povijest 10 (1977.): 203-225.
Raukar, Tomislav. Hrvatsko srednjovjekovlje – ljudi, prostor, ideje (Zagreb: Školska knjiga,
1997.)
Raukar, Tomislav. Zadar u XV. stoljeću. Ekonomski razvoj i društveni odnosi. (Zagreb:
Institut za hrvatsku povijest, 1977.).

11
Ravančić, Gordan. “Javni prostor i dokolica srednjovjekovnog i renesansnog Dubrovnika”
Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 38 (2000.): 53-64.
Ravančić, Gordan. “Croatia in the Fifteenth and Sixteenth Centuries: An Overview.” Bulletin
of the Society for Renaissance Studies. 20/2 (2003.): 1-5.
Sršan, Stjepan. Povijest Osijeka (Osijek: Povijesni arhiv u Osijeku, 1996.).
Suić, Mate. Antički grad na istočnom Jadranu, (Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1976.)

12