Najbolje od Algoritma

NAJbiblioteka
132
Harlan Coben
Šest godina
Naslov izvornika
Six Years
Copyright © Harlan Coben 2013
All rights reserved.
Preveo s engleskoga
Predrag Mavar
Fotografija na naslovnici
Trevillion Images / Copyright © Dirk Wustenhagen
Dizajn naslovnice
Stardust LAB
Urednik
Neven Antičević
 Za Brada Bradbeera
Bez tebe, dragi prijatelju, ne bi bilo Wina
Sadržaj:
 1.
SJEDIO SAM U STRAŽNJOJ KLUPI CRKVE I GLEDAO KAKO SE
JEDINA ŽENA koju ću ikad voljeti udaje za drugog čovjeka.
Dakako, Natalie je nosila bijelo i izgledala osobito ljupko, kao da
mi se želi zauvijek rugati. U njezinoj ljepoti uvijek je postojala i
krhkost i neka tiha snaga, a ondje gore izgledala je nezemaljski,
gotovo kao da je s nekog drugog svijeta. Grickala je donju usnicu,
što me istog časa podsjetilo na sva ona lijena jutra kad bismo
vodili ljubav, a onda bi ona navukla moju plavu košulju pa bismo
sišli u prizemlje. Sjedili bismo u kutku za doručak čitajući novine,
a ona bi prije ili poslije izvukla svoj crtaći blok i počela praviti
skice. Dok me crtala, upravo je ovako grickala donju usnicu.
Dvije su mi se ruke zarile u grudi, zgrabile moje krhko srce
i raspolovile ga.
Zašto sam došao?
Vjerujete li u ljubav na prvi pogled? Ne vjerujem ni ja. Ali
vjerujem u snažnu privlačnost na prvi pogled, privlačnost koja nije
samo tjelesna. Vjerujem da nas s vremena na vrijeme - možda
jedanput ili dvaput u životu - netko privuče duboko, iskonski,
neposredno - silom koja je jača od magnetizma. Tako sam se ja
osjećao s Natalie. Katkad sve i ostane na tome. A katkad taj
osjećaj nastavi rasti i skupljati vrućinu dok se ne pretvori u
veličanstveni pakao za koji znamo da je stvaran i zamišljen da
traje zauvijek.
A katkad taj osjećaj pobrkamo s onim prvim.
Ja sam naivno vjerovao da ćemo zauvijek ostati zajedno. Ja,
koji nikad uistinu nisam vjerovao u vjernost i činio sve u svojoj
moći da izbjegnem njezinim okovima, znao sam istog časa - ili
barem u roku od tjedan dana - da je Natalie žena uz koju se želim
buditi svakog božjeg dana. Da je to žena za čiju bih sigurnost bio
spreman žrtvovati život. Da je to žena - da, svjestan sam kako to
zvuči - bez koje ne želim proživjeti ni jedan jedini dan, žena koja
je u stanju čak i najobičnije situacije pretvoriti u nešto čarobno.
Baš sam naivčina, zar ne?
Svećenik svježe obrijane glave nešto je govorio, ali tako mi
je jako šumjelo u ušima da nisam mogao razabrati njegove riječi.
Buljio sam u Natalie. Želio sam da bude sretna. To nisu samo
prazne riječi, laž koju si često govorimo jer, iskreno rečeno, ako
nas voljena osoba odbaci, onda želimo da bude nesretna, zar ne?
Ali sada sam doista vjerovao u to. Ako doista vjerujem da će
Natalie biti sretnija bez mene, onda ću je pustiti, bez obzira na to
koliko me to shrvalo. Ali unatoč svemu što je rekla ili učinila, ja
nisam vjerovao da će bez mene biti sretnija. Ili je i to možda samo
racionalizacija, još jedna laž kojom se obmanjujemo.
Natalie me nije ni pogledala, ali spazio sam da joj se nešto
zateglo oko usana. Znala je da sam u prostoriji. Nije skidala
pogled s budućeg muža. Nedavno sam doznao da se zove Todd.
Mrzim to ime. Vjerojatno ga zovu Toddy ili Todd-Man ili
Toddster.
Todd je imao predugu kosu i oštru trodnevnu bradicu koju
neki ljudi smatraju zgodnom, a drugi, poput mene, groznom.
Pogled mu je samodopadno klizio po gostima, a onda se
zaustavio... no, na meni. Načas me ostao gledati, procjenjujući me,
a onda je zaključio da gubi vrijeme.
Zašto mu se Natalie vratila?
Vjenčana kuma bila je Nataliena sestra Julie. Stajala je na
podiju s buketima u obje ruke i beživotnim, robotskim osmijehom
na usnama. Nikad je nisam upoznao, ali vidio sam nekoliko
njezinih fotografija i čuo Natalie kako razgovara s njom
telefonom. Činilo se da je i Julie zaprepaštena razvojem događaja.
Pokušao sam joj uhvatiti pogled, ali ona je uporno nastavila buljiti
u prazno.
Ponovo sam skrenuo pogled na Natalieno lice i osjetio
detonaciju sitnih eksplozija u grudima. Bum, bum, bum! Bože,
ovo je bila grozna ideja. Kad je kum izvukao prstenje, pluća su mi
otkazala poslušnost. Počeo sam se gušiti.
E, sad je dosta!
Pretpostavljam da sam došao kako bih se uvjerio vlastitim
očima. Na težak sam način naučio da mi je to potrebno. Prije pet
mjeseci otac mi je umro od masivnog srčanog udara. Nikad prije
nije imao problema sa srcem i po svim znakovima bio je u dobroj
kondiciji. Sjećam se kako sam sjedio u bolničkoj čekaonici, a onda
su me pozvali u liječničku ordinaciju i ondje mi priopćili groznu
vijest - a poslije su me upitali, i u bolnici i u mrtvačnici, želim li
vidjeti tatino tijelo. Odbio sam. Zaključio sam da ga se ne želim
sjećati kako leži na bolničkom ležaju ili u lijesu. Radije ću ga se
sjećati kakav je bio za života.
Ali što je vrijeme više odmicalo, sve sam se teže mirio s
njegovom smrću. Bio je tako pun energije, tako pun života. Dva
dana prije njegove smrti, zajedno smo otišli na hokejsku utakmicu
New York Rangersa - tata je imao godišnje karte. Utakmica je
otišla u produžetke, a mi smo bučno navijali i... pa, kako je
moguće da je mrtav? Jedan dio mene počeo se pitati nije li možda
došlo do neke zabune, nije li sve to samo velika prevara i nije li
tata možda ipak nekako još uvijek živ. Svjestan sam kako to
besmisleno zvuči, ali očajanje se može poigrati s čovjekom. Ako
mu dopustite da se razmaše, ono će pronaći alternativne odgovore.
Djelomice me mučila činjenica da nikad nisam vidio tatino
tijelo, pa nisam i sada želio učiniti istu grešku. Ali, da se zadržim
u okviru ove traljave metafore, sada sam vlastitim očima gledao
tijelo. Nije bilo razloga da ga drmam ili provjeravam puls, a ni da
ostanem dulje nego što je neophodno.
Pokušao sam što neprimjetnije otići, ali to nije baš lako
izvesti kad ste visoki 190 centimetara i građeni, da upotrijebim
Natalienu frazu, “kao drvosječa”. Imam krupne ruke. Natalie ih je
obožavala. Držala bi ih u svojima i povlačila prstom po crtama
mog dlana. Rekla je da su to prave ruke, muške ruke. I nacrtala ih
je jer, kako je rekla, iz njih se može pročitati cijela moja životna
priča - da sam odrastao u radničkoj obitelji, da sam radio kao
izbacivač u lokalnom noćnom klubu kako bih zaradio za studij na
koledžu Lanford, a također, nekako, i to da sam sada najmlađi
profesor na njihovu odsjeku politologije.
Teturajući sam izašao iz male bijele crkve na vruć ljetni
zrak. Je li naša veza naposljetku bila samo to? Obična ljetna
romansa? Umjesto dvoje uspaljenih i zabave željnih klinaca na
kampusu, mi smo bili dvoje odraslih ljudi koji su potražili samoću
u seoskim kolonijama - ona kako bi slikala u likovnoj koloniji, a ja
kako bih napisao disertaciju iz politologije u spisateljskoj - koji su
se sreli i jako zatreskali jedno u drugo, a sada je već gotovo rujan
i... pa, svim dobrim stvarima dođe kraj. Cijela naša veza imala je
prizvuk nestvarnosti, oboje smo se udaljili od normalnog života i
svih svakodnevnih stvari koje uz njega idu. Možda je zato bila
tako sjajna. Možda je činjenica da smo bili zajedno samo u tom
mjehuru odvojenom od stvarnosti učinila našu vezu boljom i
intenzivnijom. A možda samo lupetam.
Uto sam začuo zvukove vike i pljeska iz crkve. To me
prenulo iz misli. Misa je završila. Gospodin Trodnevna bradica i
Natalie sada su muž i žena. Uskoro će krenuti srednjim prolazom
crkve. Zapitao sam se posipaju li ih gosti rižom. Todd vjerojatno
ne bi bio oduševljen time. Riža bi mu pokvarila frizuru i zapela za
bradicu.
I opet nisam želio vidjeti više.
Krenuo sam prema stražnjem dvorištu bijele crkve i
zamaknuo za ugao upravo u trenutku kad su se prednja vrata naglo
otvorila. Zabuljio sam se u čistinu, ali ondje nije bilo ničega
osim... pa, osim čistine. U daljini je bilo drveće. Seoske kolibe
ležale su s druge strane brežuljka. Crkva je bila dio likovne
kolonije u kojoj je Natalie boravila. Ja sam boravio u koloniji za
pisce malo dalje u ulici. Obje kolonije bile su stare vermontske
farme koje su još uvijek imale i organski uzgoj.
“Zdravo, Jake.”
Okrenuo sam se prema poznatom glasu. Ondje, ne više od
deset metara od mene, stajala je Natalie. Hitro sam spustio pogled
na četvrti prst njezine lijeve ruke. Kao da mi čita misli, Natalie je
podigla ruku i pokazala mi svoj novi vjenčani prsten.
“Čestitam”, rekao sam joj. “Jako sam sretan zbog tebe.”
Nije se osvrnula na moj komentar. “Ne mogu vjerovati da si
došao.”
Raširio sam ruke. “Čuo sam da će se servirati sjajna
zakuska. Teško me zadržati podalje od njih.”
 “Jako smiješno.”
Slegnuo sam ramenima, a srce mi se pretvorilo u prah i
raspršilo na vjetru.
“Nitko nije vjerovao da ćeš doći”, rekla mi je Natalie. “Ali
ja sam znala da hoćeš.”
“Još uvijek te volim”, odvratio sam.
“Znam.”
“I ti još uvijek voliš mene.”
“Ne, Jake, ne volim te. Vidiš ovo?”
Pokazala mi je prsten.
“Dušo?” Iza ugla pojavio se Todd sa svojom bradicom. Kad
me ugledao, namrštio se. “Tko je ovo?”
Ali bilo je očito da već zna.
“Jake Fisher”, odgovorio sam. “Čestitam na vjenčanju.”
“Nismo li se već negdje sreli?”
Odgovor sam prepustio Natalie. Ona mu je umirujuće
spustila ruku na rame i rekla: “Jake je pozirao mnogima od nas.
Vjerojatno ga prepoznaješ s nekih slika.”
Još uvijek se mrštio. Natalie je stala pred njega i rekla:
“Možeš li nas načas ostaviti nasamo? Odmah ću se vratiti.”
Todd je bacio pogled prema meni. Nisam se pomaknuo.
Nisam skrenuo pogled.
“Dobro”, nevoljko je odvratio. “Ali nemoj dugo.”
Zatim mi je dobacio još jedan mrk pogled i vratio se u
prednje dvorište. Natalie me pogledala. Ja sam uperio prst prema
mjestu gdje je Todd zamaknuo za ugao.
“Čini se simpatičan”, rekao sam.
“Zašto si došao?”
“Morao sam ti reći da te volim”, odgovorio sam. “Da ću te
uvijek voljeti.”
“Među nama je gotovo, Jake. Preboljet ćeš ti to. Sve će biti
u redu.” Nisam odgovorio.
“Jake?”
“Molim?”
Malo je nagnula glavu u stranu. Znala je kako to djeluje na
mene. “Obećaj mi da ćeš nas ostaviti na miru.”
 Nisam odgovorio.
“Obećaj mi da nas nećeš slijediti ni nazivati, pa čak ni
poslati e-mail.” Bol u prsima pojačala se. Postala je oštra i teška.
“Obećaj mi, Jake. Obećaj mi da ćeš nas ostaviti na miru.”
Sada me gledala ravno u oči.
“No dobro”, odgovorio sam. “Obećavam.”
Ne rekavši više ni riječi, Natalie je otišla. Vratila se u
prednje dvorište čovjeku za kojeg se upravo udala. Načas sam
ostao stajati, pokušavajući doći do daha. Pokušao sam se razljutiti,
pokušao sam sve pogledati s vedrije strane, pokušao sam slegnuti
ramenima i reći sebi da je ona izvukla deblji kraj. Sve sam to
pokušao, a onda sam čak pokušao sve to pogledati kao zreo
čovjek, ali znao sam da su sve to samo tehnike odugovlačenja,
kako se ne bih morao suočiti s činjenicom da je nikad neću
preboljeti.
Pričekao sam iza crkvice sve dok nisam zaključio da su svi
gosti otišli, a onda sam se vratio u prednje dvorište. Svećenik sa
svježe obrijanom glavom stajao je na prednjim stubama, a do
njega Nataliena sestra Julie. Položila mi je dlan na ruku. “Jeste li
dobro?”
“Odlično sam”, odgovorio sam.
Svećenik mi se nasmiješio. “Prekrasan dan za vjenčanje, zar
ne?”
Trepnuo sam prema suncu. “Pretpostavljam da jest”,
odgovorio sam i otišao.
Održao sam obećanje koje sam dao Natalie. Ostavio sam je
na miru. Mislio sam na nju svaki dan, ali je nikad nisam ni nazvao
ni potražio, čak ni na internetu.
Šest godina.
 2.
ŠEST GODINA POSLIJE

PREMDA TO U TOM TRENUTKU JOŠ NISAM MOGAO ZNATI,

NAJVEĆA PROMJENA u mom životu dogodit će se između 15:29 i
15:30 sati. Upravo sam završio predavanje brucošima o moralu u
politici. Izašao sam iz Bard Halla. Dan je bio kao stvoren za
kampus. Sunce je jarko sjalo tog svježeg popodneva u
Massachusettsu. Na travnjaku se igrao frizbi. Posvuda su ležale
raštrkane grupice studenata, kao razbacane nekom divovskom
rukom. Treštala je glazba. Izgledalo je kao da je najljepša brošura
o životu na kampusu oživjela.
Ja obožavam takve dane, ali, s druge strane, tko ih ne
obožava? “Profesore Fisher?”
Okrenuo sam se prema glasu. Sedmero studenata sjedilo je
u polukrugu na travi. Djevojka koje me dozvala sjedila je u
sredini.
“Biste li nam se htjeli pridružiti?” upitala me.
Odmahnuo sam sa smiješkom. “Hvala, ali imam
konzultacije.” Nisam se zaustavio. Ionako ne bih ostao, premda
bih jako rado sjedio s njima na tako lijep dan - a tko ne bi? Postoji
fina crta između profesora i studenata, i, žao mi je, koliko god to
bešćutno moglo zvučati, nisam želio biti jedan od onih profesora,
ako znate što hoću reći, profesor koji se malo previše druži sa
studentima i povremeno dolazi na studentske zabave i možda nudi
pivo ili zabavu poslije nogometne utakmice. Profesor mora biti
pristupačan i davati studentima podršku, ali ne bi im smio biti ni
prijatelj ni roditelj.
Kad sam došao u Kuću Clark, gospođa Dinsmore
pozdravila me svojim dobro poznatim mrštenjem. Gospođa
Dinsmore, klasična oštrokondža, tajnica je na ovdašnjem odsjeku
političkih znanosti još od, mislim, vremena kad je Hoover bio
predsjednik. Premda ima najmanje dvjesto godina, nestrpljiva je i
gruba samo kao netko upola mlađi.
“Dobar dan, ljepotice”, rekao sam joj. “Ima li kakvih poruka
za mene?”
“Na stolu”, odgovorila je. Čak joj se i glas mrštio. “A pred
vratima kancelarije čeka vas uobičajen broj studentica.”
“U redu, hvala.”
“Izgleda kao audicija za navijačice.”
“Shvaćam.”
“Vaš prethodnik nikad nije bio tako pristupačan.”
“Dajte, molim vas, gospođo Dinsmore, ja sam ga kao
student stalno posjećivao.”
“Da, ali vi ste barem dolazili u dovoljno dugim kratkim
hlačama.”
“A to vas je uvijek malčice razočaralo, zar ne?”
Gospođa Dinsmore dala je sve od sebe da suspregne
smiješak. “Samo mi se maknite s očiju, dobro?”
“Priznajte da je tako.”
“Želite da vas isprašim po turu? Odlazite!”
Poslao sam joj poljubac i ušao na stražnja vrata kako bih
izbjegao mnoštvo studenata koji su došli na moje redovne
konzultacije petkom. Održavam dva sata neformalnih konzultacija
svakog petka od tri do pet popodne. To je otvoreno vrijeme, devet
minuta po studentu, bez rasporeda i prethodnih prijavljivanja.
Potrebno je samo da se pojavite - tko god dođe prvi, prvi će i ući.
Strogo se držim sata. Imate devet minuta. Ni manje ni više, a onda
jednu minutu da izađete i dopustite sljedećem studentu da uđe.
Ako vam treba više vremena, ako sam vam mentor za diplomski
ili što drugo, morate se prijaviti kod gospođe Dinsmore za dulje
konzultacije.
Točno u tri sata pozvao sam prvu studenticu. Htjela je
raspravljati o Lockeu i Rousseauu, dvama teoretičarima politike
koji su danas poznatiji po svojim inkarnacijama u TV-seriji
Izgubljeni nego po svojim filozofskim teorijama. Druga studentica
nije imala pravi razlog za dolazak osim - da budem posve otvoren
- da mi se dodvorava. Katkad ih poželim uhvatiti za ruku i reći im:
“Radije mi ispecite kolače.” Ali shvaćam ih. Treća studentica
došla je prosvjedovati zbog ocjene; smatrala je da je umjesto plus
četvorke zaslužila minus peticu, premda je vjerojatno ipak
zaslužila četvorku.
I tako je to išlo. Neki su dolazili da nešto nauče, neki da me
pokušaju impresionirati, neki da se žale, a neki da popričaju - i sve
je to u redu. Ja ih ne prosuđujem na temelju tih posjeta. To bi bilo
pogrešno. Jednako tretiram svakog studenta koji mi se pojavi na
vratima, jer ovdje smo da ih nešto naučimo, ako već ne o
političkim znanostima a onda možda nešto malo o kritičkom
mišljenju ili čak - Bože sačuvaj! - o životu. Kad bi nam studenti
došli već potpuno formirani i lišeni nesigurnosti, u čemu bi se
onda sastojao naš posao?
“Neka ostane plus četvorka”, odvratio sam kad je završila s
prosvjedima. “Ali kladio bih se da ćete na sljedećem referatu
dobiti bolju ocjenu.”
Uto je zazvonio sat. Kao što sam već rekao, strogo se držim
sata. Bilo je točno 15:29. Kad bacim pogled unatrag na sve što se
dogodilo, to je razlog zašto točno znam kada je sve počelo -
između 15:29 i 15:30.
“Hvala, profesore”, rekla je studentica i ustala. Ja sam ustao
s njom.
Nisam ni milimetra promijenio kancelariju otkako sam prije
četiri godine postao pročelnik odsjeka i preuzeo je od svog
prethodnika i mentora, profesora Malcolma Humea, državnog
tajnika u jednoj američkoj administraciji a šefa kabineta u drugoj.
Još uvijek je čuvala sva ona prekrasna nostalgična obilježja
akademskog nereda - prastare globuse, glomazne knjige, požutjele
rukopise, plakate koji se odljepljuju sa zidova i uokvirene portrete
bradatih muškaraca. Nije bilo pisaćeg stola, samo veliki hrastov
stol za koji je moglo sjesti dvanaestero ljudi, što je nekim slučajem
bio točan broj studenata kojima sam bio mentor na diplomskom.
U kancelariji je vladalo potpuno rasulo. Nisam je se
potrudio preurediti, ne toliko iz poštovanja prema svom mentoru,
koliko, prvo, zato što sam za to previše lijen, drugo, zato što
zapravo nemam neki naročito izražen osobni stil ni obiteljske
fotografije kojima bih je mogao ukrasiti, a ne marim za onu
besmislenu frazu koja kaže da “čovjekova kancelarija odražava
njegov karakter”, a i da marim, morao bih priznati da ova
kancelarija dobro odražava moj karakter, i treće, zato što sam
uvijek smatrao da nered pridonosi slobodnijem izražavanju. Ima
nešto u urednosti i organizaciji što obeshrabruje spontanost kod
studenata. Izgleda da ih nered potiče na slobodnije izražavanje -
kao da misle: “Ako je okruženje već tako prljavo i neuredno,
kakvu bi mu još štetu mogle nanijeti moje smiješne ideje?”
Ali glavni je razlog lijenost.
Oboje smo ustali od velikog hrastovog stola i rukovali se.
Zadržala je stisak malo dulje no što je morala pa sam brzo
povukao ruku. Ne, to se ne događa stalno. Ali ipak se događa. Ja
sada imam trideset pet godina, ali kad sam počeo ovdje raditi - kao
mladi profesor u svojim dvadesetima - događalo se češće. Sjećate
li se one scene iz Otimača izgubljenog kovčega sa studenticom
koja je napisala riječi “VOLIM TE” na očne kapke? Nešto slično
dogodilo se i meni na prvom semestru, samo što prva riječ nije
bila “VOLIM”, a druga nije bila “TE” nego “ME”. Ne laskam sebi
zbog toga. Profesorski položaj nosi veliku moć, a profesori koji
nasjednu na takve stvari ili povjeruju da iz nekog razloga
zaslužuju takvu pažnju (ne želim biti muški šovinist, ali gotovo je
uvijek riječ o muškim profesorima) obično su još nesigurniji i
potrebitiji od svake brucošice s nerazriješenim odnosom prema tati
na koju mogu nabasati.
Kad sam sjeo da pričekam sljedećeg studenta, bacio sam
pogled prema računalu na desnoj strani stola. Na zaslonu se
vidjela uvodna stranica koledža. Bila je to tipična stranica za
koledž, pretpostavljam. Na lijevoj strani bila je galerija fotografija
koje su prikazivale život na koledžu, studente svih rasa, uvjerenja,
vjera i spolova kako se dobro zabavljaju učeći, međusobno
komunicirajući, razgovarajući s profesorima i baveći se slobodnim
aktivnostima. Možete zamisliti! Na vrhu stranice nalazilo se
zaglavlje s logotipom škole i slikama najprepoznatljivijih zgrada,
uključujući i prestižnu Johnson Chapel, veliku verziju crkve u
kojoj sam gledao Natalieno vjenčanje.
Na desnoj strani zaslona nalazila se rubrika s vijestima
koledža i upravo u trenutku kad je sljedeći student s popisa, Barry
Watkins, ušao u kancelariju i rekao: “Bok, profesore, kak’ ide?”
pažnju mi je privukla jedna osmrtnica.
“Zdravo, Barry”, odvratio sam ne skidajući pogled sa
zaslona. “Sjedni!”
Sjeo je i podigao noge na stol. Znao je da mu to neću
zamjeriti. Barry me posjećivao svakog tjedna. Razgovarali smo o
svemu i ni o čemu. Njegovi posjeti bili su sličniji razvodnjenoj
psihoterapiji nego ičemu iz oblasti akademskih tema, ali, s druge
strane, meni je to savršeno odgovaralo.
Pažljivije sam pogledao monitor. Pažnju mi je privukla
poput marke sitna fotografija preminulog. Nisam ga prepoznao -
ne s te udaljenosti - ali učinilo mi se da je mlad. Na neki način, to
nije neuobičajeno za osmrtnice. U koledžu bi često radije preuzeli
fotografiju preminulog iz studentskog godišnjaka nego da se
potrude nabaviti neku noviju fotografiju, ali, čak i nakon kratkog
pogleda, bilo mi je jasno da to ovdje nije slučaj. Frizura čovjeka
na fotografiji nije nalikovala na frizure iz, recimo, šezdesetih ili
sedamdesetih godina, a ni fotografija nije bila crno-bijela, kao što
su bile sve fotografije u studentskim godišnjacima do 1989.
godine.
Ipak, mi smo malen koledž, s otprilike četiri stotine
studenata na svakoj godini. Smrt nije neuobičajena pojava, ali
možda zbog veličine škole ili zato što sam na njoj i studirao i
predavao, ja sam uvijek osjećao neko osobno zanimanje kad bi
koji od naših bivših studenata preminuo.
“Hej, profač?”
“Samo trenutak, Barry.”
Sad sam mu oduzimao vrijeme za konzultacije.
Upotrebljavam prijenosni sat s divovskim crvenim digitalnim
znamenkama, nalik na sportske semafore kakve možete vidjeti u
košarkaškim dvoranama diljem zemlje. Dobio sam ga na dar od
jednog prijatelja koji je zbog moje visine pretpostavio da igram
košarku. Nisam je igrao, ali sat mi se jako svidio. Namjestio sam
ga da automatski odbrojava od devet minuta prema nuli, a sada
sam vidio da pokazuje 8:48.
Kliknuo sam mišem na malu fotografiju, a kad se pojavila
veća, suspregnuo sam uzdah.
Pokojnik se zvao Todd Sanderson.
Bio sam izbrisao Toddovo prezime iz sjećanja - na
pozivnici za vjenčanje pisalo je samo “vjenčanje Todda i Natalie”
- ali, čovječe, prepoznao sam lice. Više nije bilo one pomodne
trodnevne bradice. Na slici je bio obrijan i imao vrlo kratku kosu.
Zapitao sam se je li ga na to nagovorila Natalie - ona se uvijek
žalila da joj moja neobrijana bradica iritira kožu - a onda sam se
zapitao zašto razmišljam o nečemu tako glupom.
“Vrijeme ide, profač.”
“Samo trenutak, Barry. I nemoj me zvati profač.”
Todd je imao četrdeset dvije godine. Bio je malo stariji
nego što sam očekivao. Natalie je imala trideset četiri i bila je
samo godinu dana mlađa od mene. Mislio sam da je Todd bliži
našim godinama. Prema osmrtnici, svojedobno je bio najbolji
branič u nogometnoj ligi i dobitnik prestižne stipendije.
Impresivno. Diplomirao je summa cum laude na odsjeku za
povijest, osnovao je dobrotvornu udrugu Novi početak, a na
četvrtoj godini bio je predsjednik studentskog bratstva Psi U,
kojeg sam i ja bio član.
Ne samo da je studirao u mojoj školi nego je bio i član mog
bratstva. Kako je moguće da nisam znao ništa o tome?
U osmrtnici je pisalo još mnogo toga, ali ja sam preskočio
na zadnji redak:

Pogreb će se održati u nedjelju u Palmetto Bluffu u Južnoj

Karolini, nedaleko od Savanne u Georgiji. Gospodin
Sanderson ostavio je za sobom ženu i dvoje djece.

Dvoje djece?
“Profesore Fisher?”
Osjetio sam čudan prizvuk u Barryjevu glasu. “Oprosti,
samo sam...”
 “Ne, čovječe, ne morate se ispričavati. Ali, je li vam
dobro?”
“Da, dobro mi je.”
“Jeste li sigurni? Blijedi ste, čovječe.” Barry je spustio noge
u tenisicama na pod i oslonio se rukama na stol. “Slušajte, mogu ja
doći i drugi put.”
“Ne”, odgovorio sam.
Skrenuo sam pogled s monitora. To će morati pričekati.
Natalien muž umro je mlad, što je žalosno, pa čak i tragično, ali
nema nikakve veze sa mnom. To nije razlog da otkazujem
konzultacije ili zanemarujem studente. Dakako, vijest me vratila u
prošlost - ne samo to što je Todd umro, nego i činjenica da je
studirao na mojoj almi mater, što je, pretpostavljam, prilično
bizarna koincidencija, ali ne i otkriće koje bi potreslo svijet.
Možda Natalie jednostavno voli muškarce s Lanforda.
“Što ima?” upitao sam Barryja.
“Poznajete li profesora Brynera?”
“Naravno.”
“On je teška budala.”
To je istina, premda ja to nikad ne bih rekao naglas. “U
čemu je problem?”
Nisam primijetio da je u osmrtnici naveden uzrok smrti.
Osmrtnice na kampusu često ga nisu ni navodile. Provjerit ću
poslije. Ako nije naveden, možda uspijem pronaći neku potpuniju
osmrtnicu na internetu.
Ali zašto bih htio doznati više? U čemu je razlika?
Najbolje je da se držim podalje od toga.
Kako god bilo, morat ću se strpjeti do kraja konzultacija.
Završio sam s Barryjem i nastavio konzultacije. Pokušao sam
istjerati misli o osmrtnici iz glave i usredotočiti se na preostale
studente, što mi nije baš bogzna kako polazilo za rukom, ali oni to
nisu primijetili. Studenti ne mogu zamisliti da i njihovi profesori
imaju privatan život, baš kao što ne mogu zamisliti da im roditelji
vode ljubav. Na jednoj razini, to je u redu. Na drugoj, ja ih
neprestano podsjećam da pogledaju dalje od sebe. U ljudskoj je
prirodi ukorijenjeno vjerovati kako je upravo svatko od nas
jedinstveno kompleksna osoba, a sve je ostale nekako lakše
shvatiti. Naravno, to nije točno. Svi mi imamo svoje strahove i
nadanja, potrebe, žudnje i razočaranja. Svi smo ludi na svoj način.
Misli su mi lutale. Gledao sam na sat kako se vrijeme
polako vuče kao da sam najnestrpljiviji student na najdosadnijem
predavanju. Kad je došlo pet sati, vratio sam se zaslonu računala i
pročitao cijelu osmrtnicu Todda Sandersona.
Ne, uzrok smrti nije bio naveden.
Čudno. Katkad se mogao naći nagovještaj o uzroku smrti u
rubrici za donacije. Ondje bi znalo pisati: molimo vas da umjesto
cvijeća donirate novac američkoj udruzi za borbu protiv raka ili
nešto slično. Ali ovdje ništa nije pisalo. A nije se spominjalo ni
Toddovo zanimanje. Ali opet, pa što onda?
Uto su se naglo otvorila vrata i u kancelariju je ušao
Benedict Edwards, profesor s odsjeka humanističkih znanosti i
moj najbolji prijatelj. Nije se potrudio pokucati, ali on nikad nije
osjetio ni potrebu ni obvezu da to učini. Često bismo u petak
zajedno otišli u isti onaj bar u kojem sam u studentskim danima
radio kao izbacivač. U ono doba bio je to nov i sjajan bar,
pomodan i popularan. Sada je bio star i zapušten, otprilike isto
toliko pomodan i popularan koliko i Betamax.
Benedict je po tjelesnoj građi bio gotovo moja potpuna
suprotnost - nizak Afroamerikanac krhkih kostiju. Oči su mu bile
uvećane debelim lećama golemih naočala koje su podsjećale na
zaštitne naočale u kemijskom laboratoriju. Nosio je prevelike
brkove i preveliku afro-frizuru na koje ga je zacijelo inspirirao
Apollo Creed. Imao je profinjene prste kao kakva pijanistica i
stopala na kojima bi mu pozavidjela i balerina, a s drvosječom ga
ne bi pobrkao ni slijepac.
Unatoč tome - ili možda upravo zbog toga - Benedict je bio
velik osvajač. Bio je s više žena nego kakav rapper kojem se na
radiju vrti najnoviji hit.
“Što te muči?” upitao je.
Preskočio sam “Ništa” i “Odakle znaš da me nešto muči?” i
prešao ravno na stvar. “Jesi li ikad čuo za tipa po imenu Todd
Sanderson?”
 “Mislim da nisam. Tko je to?”
“Studirao je ovdje. Osmrtnica je na internetu.”
Okrenuo sam zaslon računala prema njemu, a Benedict je
namjestio svoje velike naočale. “Ne prepoznajem ga. Zašto?”
“Sjećaš se Natalie?”
Sjenka mu je prošla preko lica. “To ime nisi spomenuo
već...”
“Znam, znam. Nego, ovo joj je muž - točnije, ovo joj je bio
muž.”
“To je tip zbog kojeg ti je dala nogu?”
“Da.”
“A sad je mrtav.”
“Po svemu sudeći.”
“Znači da je Natalie opet sama”, rekao je Benedict
podigavši jednu obrvu.
“Vrlo uviđavno.”
“To me brine. Ti si mi idealan pomoćnik u lovu na komade.
Očito, žene vole moj stil, ali ti dobro izgledaš. Ne bih te volio
izgubiti.”
“Vrlo uviđavno”, ponovio sam.
“Namjeravaš li je nazvati?”
“Koga?” upitao sam.
“Condoleezzu Rice. Što misliš koga? Natalie!”
“Da, jasno. Pa da joj kažem nešto kao: ‘Hej, čujem da je tip
zbog kojeg si mi dala nogu umro. Jesi li za kino?’”
Benedict je stao čitati osmrtnicu. “Čekaj malo!”
“Što je?”
“Ovdje piše da imaju dvoje djece.”
“Pa?”
“To komplicira stvar.”
“Hoćeš li prestati?”
“Mislim, dvoje djece. Možda se u međuvremenu udebljala.”
Benedict me pogledao kroz debele leće svojih naočala.
“Tko zna kako sada izgleda? Mislim, dvoje djece. Vjerojatno je
bucmasta, ne?”
“Odakle bih ja to znao?”
 “Na isti način kao i svi ostali - preko Googlea, Facebooka i
sličnih stvari.”
Odmahnuo sam glavom. “Nisam pogledao.”
“Što? Svi to rade. Kvragu, ja to radim sa svim svojim
bivšim ljubavima.”
“Nemoj mi reći da je internet u stanju izdržati takav
promet?”
Benedict se nacerio. “Imam vlastiti server.”
“Čovječe, nadam se da to nije eufemizam.”
Ali spazio sam mu nešto tužno u osmijehu. Sjećam se kako
sam ga jednom u baru, kad je bio naročito pijan, uhvatio kako zuri
u prilično izlizanu fotografiju koju je skrivao u novčaniku. Upitao
sam ga tko je žena na fotografiji. “To je jedina cura koju sam ikad
volio”, odgovorio je pijanim glasom. A onda je gurnuo fotografiju
natrag iza svojih kreditnih kartica i unatoč svim mojim migovima,
nikad mi više nije rekao ni riječi o njoj.
I tada je imao isti ovakav žalosni osmijeh.
“Obećao sam Natalie”, objasnio sam.
“Što?”
“Da ću je ostaviti na miru. Da ih nikad neću potražiti ni
gnjaviti.” Benedict je razmislio o tome. “Čini se da si održao
obećanje, Jake.” Nisam odgovorio. Benedict je maloprije lagao.
On nije provjeravao stranice svojih bivših djevojaka na
Facebooku, ili ako jest, nije to radio s velikim entuzijazmom. Ali
kad sam jedanput upao u njegovu kancelariju - poput njega, ni ja
nikad ne kucam - zatekao sam ga kako gleda jednu stranicu na
Facebooku. Prije nego što ju je uspio zatvoriti, spazio sam da je to
stranica žene s fotografije koju nosi u novčaniku. Dao bih se
kladiti da on tu stranicu često posjećuje, možda čak svakodnevno.
Kladim se da gleda svaku novu fotografiju jedine žene koju je ikad
volio. Kladim se da gleda njezin život, možda i obitelj, čovjeka s
kojim dijeli krevet, i da bulji u te fotografije isto onako kao što je
buljio u fotografiju iz novčanika. To je samo slutnja, nemam
dokaza ni za što od toga, ali vjerujem da nisam daleko od istine.
Kao što sam već rekao, svi smo mi ludi na svoj način.
“Kako to misliš?” upitao sam ga.
 “Samo ti kažem da su ‘oni’ sada svršena stvar.”
“Natalie već dugo nije dio mog života.”
“Vjeruješ li ti doista u to?” upitao je Benedict. “Je li te
natjerala da joj obećaš da ćeš zaboraviti na svoje osjećaje?”
“Mislio sam da te brine što ćeš izgubiti idealnog pomoćnika
u lovu na komade.”
“Nisi ti baš takav ljepotan.”
“Bešćutni gade!”
Ustao je. “Takvi smo ti mi društvenjaci.”
Zatim me ostavio samog. Ustao sam od stola, prišao
prozoru i pogledao u dvorište. Ugledao sam studente kako prolaze
i kao što sam često činio kad sam bio suočen s nekom životnom
dilemom, zapitao sam se kakav bih savjet dao nekom od njih da je
na mom mjestu. A onda su me iznenada, bez upozorenja,
preplavila sjećanja - na bijelu crkvicu i Natalienu frizuru, na način
kako je podigla prst s prstenom, na svu bol, žudnju, ljubav i
povrijeđenost. Koljena su mi zaklecala. Mislio sam da sam je
prebolio. Slomila mi je srce, ali ja sam uspio pokupiti komadiće,
pribrati se i krenuti dalje.
Kako je glupo sada misliti na to! Kako sebično, kako
neprikladno! Natalie je upravo izgubila muža, a ja se kao kakav
seronja brinem kakve bi to posljedice moglo imati za mene. Okani
se toga, rekao sam sebi. Zaboravi je! Kreni dalje!
Ali nisam to mogao učiniti. Jednostavno nisam tako sazdan.
Posljednji put vidio sam Natalie na vjenčanju. Sljedeći ću je
put vidjeti na pogrebu. Neki bi ljudi u tome vidjeli ironiju - ali ja
nisam jedan od njih.
Vratio sam se do računala i rezervirao avionsku kartu za
Savannu.
 3.
PRVI ZNAK DA NEŠTO NIJE U REDU ZBIO SE TIJEKOM
OPROŠTAJNIH GOVORA. Palmeto Buff nije toliko gradić koliko
velika zajednica ograđena zidom. Novoizgrađeno “selo” bilo je
prekrasno i čisto, lijepo održavano i povijesno točno - a sve je to
ostavljalo sterilan dojam lažnosti kao Disneyland. Sve je izgledalo
malo previše savršeno. Blistava bijela crkva - da, još jedna - ležala
je na tako slikovitoj stjenovitoj obali da je izgledala... no, kao
slika. Ali vrućina je bila i previše stvarna - nalik na zadihano živo
stvorenje, s tako gustom vlagom da je nalikovala na zastor pun
perli.
U još jednom kratkom trenutku trezvenosti zapitao sam se
zašto sam uopće došao, ali brzo sam istjerao to pitanje iz glave.
Sada sam ovdje, pa je pitanje suvišno. Lokalna gostionica
nalikovala je na filmsku kulisu. Ušao sam u zgodno uređen bar sa
zgodnom konobaricom i naručio viski bez vode.
“Došli ste na pogreb?” upitala me.
“Da.”
“Tragično.”
Klimnuo sam glavom i spustio pogled na čašu. Zgodna
konobarica shvatila je poruku i ostavila me na miru.
Volim si laskati da sam prosvijećen čovjek. Ne vjerujem u
sudbinu ni u bilo što od tih praznovjernih gluposti, a ipak sam
ovdje, opravdavajući svoje impulzivne postupke upravo na taj
način. Naprosto sam morao doći, govorio sam sebi. Nešto me
prisililo da sjednem u avion. Ne znam što. Gledao sam rođenim
očima kako se Natalie udaje za drugog čovjeka, a ipak, čak i sada,
nisam to mogao posve prihvatiti. Još uvijek sam osjećao potrebu
da nekako iziđem na kraj s tim. Natalie me prije šest godina
ostavila poslavši mi poruku da se udaje za bivšeg dečka. Sutradan
sam dobio pozivnicu za vjenčanje. Nije čudo da mi se sve to još
uvijek činilo... nekako nepotpunim. Došao sam nadajući se da ću
naći, ako već ne osjećaj razrješenja, a onda barem osjećaj
dovršenja.
Zapanjujuće je u što smo se sve u stanju uvjeriti kad nešto
jako želimo. Ali što ja točno ovdje želim?
Popio sam piće, zahvalio zgodnoj konobarici i oprezno
krenuo prema crkvi. Dakako, nisam se previše približio. Možda
sam grozan, bešćutan i sebičan, ali ipak ne toliko da uznemiravam
udovicu koja pokapa muža. Ostao sam stajati iza jednog velikog
stabla - palme, čega drugog? - ne usuđujući se baciti ni letimičan
pogled na ožalošćene.
Kad sam začuo uvodnu himnu, zaključio sam da je zrak čist.
Kratak pogled potvrdio je taj zaključak. Svi su sada bili unutra.
Krenuo sam prema crkvi. Mogao sam čuti pjevanje crkvenog
zbora. Kratko rečeno, pjevali su veličanstveno. Nesiguran što da
točno učinim, uhvatio sam kvaku na vratima crkve, otkrio da vrata
nisu zaključana (pa naravno) i otvorio ih. Kad sam ušao, spustio
sam glavu i stavio ruku pred lice kao da se češkam.
Jadna li prerušavanja!
Ali zapravo nije bilo potrebe za tim. Crkva je bila dupkom
puna. Stao sam u stražnji dio s ožalošćenima koji su zakasnili pa
nisu mogli naći mjesto u klupama. Kad je zbor dovršio duhovnu
himnu, jedan čovjek - nisam znao je li pastor ili svećenik - uspeo
se na propovjedaonicu. Počeo je govoriti o Toddu kao o “brižnom
liječniku, dobrom susjedu, velikodušnom prijatelju i sjajnom
obiteljskom čovjeku”. Liječnik. Nisam to znao. Svećenik je rječito
govorio o Toddovim dobrim stranama - o njegovu dobrotvornom
radu, o njegovoj sjajnoj ličnosti i duhovnoj velikodušnosti, o
njegovoj sposobnosti da u svakom čovjeku probudi dojam da je
poseban, o njegovoj spremnosti da zasuče rukave i pomogne kad
god bi kome, strancu ili prijatelju, zatrebala pomoć. Dakako, sve
sam to odbacio kao uobičajene pogrebne priče - imamo prirodnu
sklonost da pretjerano hvalimo pokojnike - ali spazio sam suze u
očima ožalošćenih i kimanje glavama dok su slušali govor, kao da
slušaju pjesmu koju samo oni mogu čuti.
Sa svojeg mjesta u stražnjem dijelu pokušao sam pogledati
naprijed ne bih li ugledao Natalie, ali previše mi je glava stajalo na
putu. Nisam želio privlačiti pažnju, pa sam odustao. Uostalom,
ušao sam u crkvu, osvrnuo se oko sebe i čak poslušao hvalospjeve
pokojniku. Nije li to dovoljno? Što bih još ovdje mogao učiniti?
Vrijeme je da odem.
“Prvi oproštajni govor,” najavio je čovjek za
propovjedaonicom, “održat će Eric Sanderson.”
Jedan blijedi tinejdžer - procijenio sam da mu je oko
šesnaest godina - ustao je i otišao do propovjedaonice. U prvi mah
pomislio sam da je Eric zacijelo nećak Todda Sandersona (a time i
Natalie), ali mladićeva uvodna rečenica odmah je opovrgnula tu
pretpostavku.
“Moj otac bio je moj junak...”
Otac?
Trebalo mi je nekoliko sekundi da to provarim. Misli imaju
naviku da krenu u određenom smjeru i nisu u stanju skrenuti. Kad
sam bio dječak, tata mi je ispričao jednu staru zagonetku, misleći
da će me njome zbuniti. “Otac i sin dožive automobilsku nesreću.
Otac umre, a dječaka hitno odvezu u bolnicu. Kirurg kaže: ‘Ne
mogu operirati ovog dječaka. On mi je sin.’ Kako je to moguće?”
To sam htio reći kad sam spomenuo da misli teško mijenjaju
smjer. Pretpostavljam da je za generaciju mog oca ta zagonetka
bila osrednje teška, ali za ljude mojih godina, odgovor - da je
kirurg dječakova majka - bio je tako očigledan da se sjećam kako
sam se glasno nasmijao. “Što je sljedeće, tata? Hoćeš li sada početi
upotrebljavati magnetofon?”
Ovo je bilo nešto slično. Kako je moguće, zapitao sam se,
da muškarac koji je u braku s Natalie samo šest godina, ima sina
tinejdžera? Odgovor: Eric je Toddov sin, ali nije i Natalien. Ili je
Todd bio u prethodnom braku ili je barem dobio dijete s drugom
ženom.
Opet sam pogledom potražio Natalie u prvom redu.
Istegnuo sam vrat, ali žena koja je stajala pokraj mene umorno me
pogledala dajući mi do znanja da joj oduzimam prostor. Toddov
sin Eric držao je sjajan govor, prekrasan i dirljiv. Nijedan par očiju
nije ostao suh, osim... pa, osim mojeg.
I što sada? Da ostanem stajati? Da izrazim sućut udovici i...
što? Da je zbunim i uznemirim na dan žalovanja? A što je sa
sebičnim starim mnome? Želim li doista opet vidjeti Natalieno
lice, gledati je kako plače za ljubavi svog života?
Ne bih rekao. Bacio sam pogled na sat. Rezervirao sam
povratni let za večeras. Da, brzi dolazak i odlazak. Bez suvišnih
komplikacija, bez gnjavaže, bez noćenja, bez hotelskih troškova.
Jeftin način da nađem razrješenje.
Neki bi ljudi konstatirali očiglednu stvar o mojoj vezi s
Natalie - naime, da ja preko svake mjere idealiziram vrijeme što
smo ga proveli zajedno. To mi je jasno. Objektivno mogu vidjeti
da je to logičan prigovor. Ali srce nije objektivno. Ja, koji
obožavam velike mislioce, teoretičare i filozofe našeg vremena,
nikada ne bih spao na tako niske grane da se poslužim aksiomom
kao što je ovaj: ja naprosto znam da to nije samozavaravanje. Ali
ja to doista znam. Znam što smo Natalie i ja bili. Jasno to mogu
vidjeti, bez trunka iskrivljavanja, i upravo zato ne mogu procijeniti
što smo u međuvremenu postali.
Ukratko, još uvijek ne shvaćam što nam se zapravo
dogodilo.
Kad je Eric završio govor i vratio se na svoje mjesto,
zvukovi šmrcanja i tihog jecanja odjekivali su cijelom blistavom
bijelom crkvom. Svećenik koji je vodio pogrebnu misu vratio se
na propovjedaonicu i standardnom kretnjom ruke pozvao prisutne
da ustanu. Kad je kongregacija počela ustajati, iskoristio sam
metež da se iskradem iz crkve. Prešao sam preko ceste i vratio se
iza one palme. Naslonio sam se na deblo pazeći da me nitko iz
crkve ne može vidjeti.
“Jeste li dobro?”
Okrenuo sam se i ugledao onu zgodnu konobaricu. “Dobro
sam, hvala.”
“Doktor je bio sjajan čovjek.”
“Istina”, odgovorio sam.
“Jeste li bili bliski?”
Nisam odgovorio. Nakon nekoliko minuta otvorila su se
vrata crkve, a kolica s lijesom izgurana su na vrelo sunce. Kad se
lijes približio mrtvačkim kolima, okružila ga je svečana pratnja u
kojoj je stajao i pokojnikov sin Eric, a onda je iz crkve izašla žena
s velikim crnim šeširom. Jednu je ruku držala na ramenu
djevojčice od svojih četrnaest godina. Do nje je stajao visok
muškarac. Oslonila se o njega. Muškarac je pomalo podsjećao na
Todda. Pretpostavio sam da su mu to brat i sestra, ali to je bila
samo pretpostavka. Svečana pratnja podigla je lijes i gurnula ga u
stražnji dio mrtvačkih kola. Visoki muškarac, možda pokojnikov
brat, otpratio je ženu s crnim šeširom i djevojčicu do prve
limuzine i otvorio im vrata. Eric je ušao u limuzinu za njima.
Gledao sam kako preostali ožalošćeni izlaze iz crkve.
Još uvijek ni traga Natalie.
To mi se učinilo samo neznatno čudnim. Već sam vidio
dvije verzije pogrebne ceremonije. Katkad bi žena izašla odmah
iza lijesa, katkad držeći ruku na njemu. A katkad bi izašla
posljednja, čekajući da svi ostali izađu iz crkve prije nego što se
usudi krenuti središnjim prolazom. Sjetio sam se kako moja majka
na očevu pogrebu nije htjela ni s kim razgovarati. Otišla je tako
daleko da se iskrala na bočna vrata kako bi izbjegla mnogobrojnu
rodbinu i prijatelje.
Gledao sam izlazak ožalošćenih. Poput južnjačke vrućine, i
njihova se žalost pretvorila u zadihano živo stvorenje, iskrena i
opipljiva. Ovi ljudi nisu ovamo došli iz puke znatiželje. Očito im
je bilo stalo do tog čovjeka. Njegova ih je smrt uzdrmala, ali, s
druge strane, što sam očekivao? Jesam li mislio da me Natalie
ostavila zbog nekog nesposobnjakovića? Nije li bolje da me
ostavila zbog ovog voljenog liječnika nego zbog nekog
zavodničkog kretena?
Dobro pitanje.
Konobarica je još uvijek stajala pokraj mene. “Kako je
umro?” upitao sam je šaptom.
“Vi to ne znate?”
Odmahnuo sam glavom. Okrenuo sam joj se.
“Ubijen je”, odgovorila je.
Riječ je ostala visjeti u vlažnom zraku, kao da ne želi otići.
“Ubijen?”
“Da.”
 Otvorio sam usta, opet ih zatvorio, pa onda pokušao
ponovo. “Kako? Tko?”
“Ustrijeljen je, mislim. U taj dio nisam sigurna. Policija ne
zna tko ga je ubio. Vjeruju da je riječ o pljački koja je pošla po
zlu. Znate, da je provalnik mislio da nikog nema kod kuće.”
Obuzela me obamrlost. Mnoštvo ljudi prestalo se slijevati iz
crkve. Buljio sam u vrata čekajući da se pojavi Natalie.
Ali nije se pojavila.
Svećenik koji je vodio misu izašao je iz crkve, zatvorio
vrata za sobom i ušao u prednji dio mrtvačkih kola. Kola su
krenula, a prva limuzina krenula je za njima.
“Postoji li bočni izlaz?” upitao sam.
“Molim?”
“Iz crkve. Postoje li druga vrata?”
Namrštila se. “Ne”, odgovorila je. “To su jedina.”
Procesija se u međuvremenu počela kretati. Dovraga, gdje
je Natalie?
“Zar ne idete na groblje?” upitala me konobarica.
“Ne”, odgovorio sam.
Uhvatila me za podlakticu. “Čini se da bi vam dobro došlo
piće.”
Bilo se teško prepirati s njom. Napola teturajući otišao sam
do bara i gotovo se srušio na isti onaj stolac za šankom na kojem
sam prije sjedio. Natočila mi je još jedan viski. Ja nisam skidao
pogled s procesije, s vrata crkve, s malog gradskog trga.
Nigdje Natalie.
“Uzgred, ja se zovem Tess.”
“Jake”, odvratio sam.
“I onda, odakle ste poznavali doktora Sandersona?”
“Pohađali smo isti koledž.”
“Doista?”
“Da. Zašto?”
“Izgledate mi mlađi.”
“I jesam. Znamo se sa skupova bivših studenata.”
“Oh, u redu, to je logično.”
“Tess?”
 “Da?”
“Poznajete li vi obitelj doktora Sandersona?”
“Njegov sin, Eric, hodao je s mojom nećakinjom. Dobar
dečko.”
“Koliko mu je godina?”
“Šesnaest, možda sedamnaest. To je grozna tragedija. Bio je
jako blizak s ocem.”
Nisam znao kako da dođem do onoga što me zanimalo, pa
sam je naprosto upitao: “Poznajete li ženu doktora Sandersona?”
Tess je naglo podigla glavu. “Vi je ne poznajete?”
“Ne”, slagao sam. “Nikad je nisam upoznao. Todda sam
viđao samo na nekim priredbama na koledžu. On je uvijek dolazio
sam.”
“Jako ste potreseni zbog čovjeka kojeg ste poznavali samo
preko nekoliko priredaba na koledžu.”
Nisam znao što da na to kažem, pa sam potegnuo velik
gutljaj kako bih dobio na vremenu, a onda sam rekao: “To je
samo... pa, nisam je vidio na misi.”
“Otkud znate?”
“Molim?”
“Rekli ste da je nikad niste upoznali. Kako biste je onda
prepoznali?”
O, Bože, ovo mi baš ne ide od ruke, zar ne? “Vidio sam
fotografije.”
“Mora da nisu baš bile dobre.”
“Kako to mislite?”
“Bila je ondje. Izašla je s Katie odmah poslije lijesa.”
“S Katie?”
“Njihovom kćeri. Eric je bio u svečanoj pratnji. Onda je
izašao brat doktora Sandersona s Katie i Delijom.”
Sjetio sam ih se, naravno. “Delijom?”
“Ženom doktora Sandersona.”
Zavrtjelo mi se u glavi. “Mislio sam da mu se žena zove
Natalie.”
Prekrižila je ruke i namrštila se. “Natalie? Ne. Zove se
Delia. Ona i doktor Sanderson počeli su hodati još u srednjoj
školi. Odrasli su ovdje, malo dalje niz cestu. U braku su sto
godina.”
Zabuljio sam se u nju.
“Jake?”
“Molim?” upitao sam.
“Jest li sigurni da ste došli na pravi pogreb?”
 4.
OTIŠAO SAM NA AERODROM I UKRCAO SE NA SLJEDEĆI LET
KUĆI. ŠTO SAM drugo mogao? Pretpostavljam da sam mogao prići
ucviljenoj udovici pokraj groba i upitati je zašto se njezin dragi
pokojni muž prije šest godina oženio s ljubavi mog života, ali u
tom mi se trenutku to nije baš činilo posve prikladnim.
I tako, budući da sam imao kartu koju nisam mogao vratiti i
profesorsku plaću, a osim toga predavanja sutradan i studente koji
su me željeli vidjeti, nevoljko sam se zgurio u jedan od onih
ekspresnih mlažnjaka koji su premali za ljude moje veličine,
stisnuvši noge tako da su mi se koljena gotovo doticala bradu, i
odletio natrag u Lanford. Živim u bezličnoj kući od isprane opeke
na kampusu. Namještaj bi se velikodušno mogao uazvati
“funkcionalnim”. Čist je i udoban, pretpostavljam, s jednim od
onih garnitura za 699 dolara koje se reklamiraju u dućanima
pokraj autoputa. Rekao bih da je opći dojam više apatičan nego
potpuno negativan, ali možda je i to samozavaravanje. U maloj
kuhinji imao sam mikrovalnu pećnicu i mikrovalni toster - a i
pravu pećnicu, premda ne vjerujem da sam je ikad upotrijebio - i
perilicu za suđe koja se često kvari. Kao što ste možda već
pogodili, nemam baš često goste.
Time ne mislim reći da ne izlazim sa ženama ili da nemam
ozbiljnije veze. Imam ih, premda većina tih veza traje oko tri
mjeseca. Neki će možda smatrati značajnim da je moja veza s
Natalie potrajala malo dulje od tri mjeseca, ali ja nisam jedan od
njih. Ne, ne živim tugujući za tom vezom. Ne plačem u krevetu ni
išta slično. Govorim sebi da sam je prebolio. Ali, koliko god da to
otrcano zvučalo, osjećam prazninu. A sviđalo se to meni ili ne, još
uvijek mislim na Natalie svakog božjeg dana.
I što sad?
Muškarac koji se oženio ženom mojih snova bio je, po
svemu sudeći, u braku s drugom ženom - da i ne spominjem to da
je bio... pa, pokojnik. Drugim riječima, Natalie nije došla na
pogreb svog muža. A to kao da zahtijeva neku reakciju od mene,
zar ne?
Prisjetio sam se obećanja koje sam joj dao prije šest godina.
Natalie mi je tada rekla: “Obećaj mi da ćeš nas ostaviti na miru.”
Nas. Ne njega ili nju. Nas. Riskirat ću da zazvučim bezosjećajno i
možda pretjerano doslovno, ali “njih” više nije bilo. Todd je
mrtav. A to znači, kako sam čvrsto vjerovao, da se obećanje, ako
uopće još vrijedi, jer “oni” više ne postoje, mora proglasiti
ništavnim i nevažećim.
Uključio sam računalo - da, bilo je staro - ukucao ime
Natalie Avery u pretraživač i počeo pregledavati rezultate, ali brzo
sam se obeshrabrio. Na njezinoj staroj galerijskoj stranici još
uvijek su se nalazile reprodukcije nekih njezinih slika. Ništa nije
bilo dodano... pa, šest godina. Pronašao sam nekoliko članaka o
otvaranjima izložbi i sličnim stvarima, ali i to su bili stari članci.
Dva rezultata vodila su do imenika, ali jedna žena po imenu
Natalie Avery imala je sedamdeset devet godina i bila u braku s
čovjekom po imenu Harrison, a druga šezdeset šest i u braku s
izvjesnim Thomasom. Bilo je i drugih rutinskih spominjanja koje
biste našli za gotovo svako ime - stranice s genealoškim stablima,
srednjoškolske i fakultetske stranice, takve stvari.
Ali na kraju se zapravo ništa od toga nije činilo relevantnim.
Dakle, što se dogodilo s mojom Natalie?
Odlučio sam pogledati što se na internetu može naći o
Toddu Sandersonu. Doista je bio liječnik - točnije, kirurg.
Impresivno. Imao je ordinaciju u Savanni u Georgiji i bio povezan
sa Sveučilišnim memorijalnim medicinskim centrom. Specijalnost
mu je bila kozmetička kirurgija. Nisam znao znači li to da se bavi
ozbiljnim stvarima kao što su operacije rascijepljenih nepca ili
povećanjem dojki, ali nisam vidio zašto bi to bilo važno. Doktor
Sanderson nije bio veliki ljubitelj društvenih mreža. Nije imao
račun ni na Facebooku ni na Linkedinu ni na Tweeteru, baš nigdje.
Našao sam nekoliko mjesta na kojima su se spominjali
Todd Sanderson i njegova žena Delia, u vezi s raznim skupovima
dobrotvorne udruge Novi početak, ali ondje se uglavnom malo
toga moglo doznati. Pokušao sam povezati njegovo ime s
Natalienim. Ništa. Zavalio sam se na stolcu i načas razmislio, a
onda sam se opet uspravio i provjerio što se može naći o njihovu
sinu Ericu Sandersonu. On je samo klinac pa nisam očekivao naći
mnogo materijala, ali pretpostavio sam da vjerojatno ima svoju
stranicu na Facebooku, pa sam počeo od toga. Roditelji često
nemaju stranicu na Facebooku, ali još nisam upoznao studenta koji
je nema.
Nakon nekoliko minuta, pronašao sam ono što sam tražio.
Eric Sanderson, Savannah, Georgia.
Fotografija na profilu bila je, prilično dirljivo, fotografija
Erica i njegova pokojnog oca Todda. Obojica su imala smiješak od
uha do uha i pokušavala držati nekakvu veliku ribu, zadovoljno se
boreći s njezinom težinom. Otac i sin u zajedničkom ribolovu,
pomislio sam osjetivši ubod u grudima kao čovjek koji bi želio
postati otac. Sunce im je zalazilo iza leđa, pa su im lica bila u
sjeni, ali mogao sam osjetiti zadovoljstvo koje je zračilo sa zaslona
računala. Pogodila me čudna misao.
Todd Sanderson bio je dobar čovjek.
Znam da je to samo fotografija i svjestan sam da ljudi mogu
lažirati osmijehe, pa čak i cijele životne priče, ali ovdje sam
osjetio istinsku dobrotu.
Pregledao sam preostale fotografije na Ericovoj stranici.
Uglavnom su to bile fotografije Erica s prijateljima - hej, bio je
tinejdžer - u školi, na zabavama, na sportskim priredbama, i sami
znate kako to izgleda. Zašto danas svi na fotografijama prče usne i
prave geste rukama? U čemu je štos? Glupa misao, ali misli idu
kamo žele.
Jedan album nosio je jednostavan naslov OBITELJ.
Fotografije su obuhvaćale mnogo godina. Na nekima od njih Eric
je još bio beba. A onda mu se pridružila sestra. Zatim fotografije s
izleta u Disney World, pa s drugih odlazaka u ribolov, s obiteljskih
večera, s krizme, s nogometne utakmice. Sve sam ih pogledao.
Todd ni na jednoj fotografiji nije imao dugu kosu. Ni na
jednoj jedinoj. Na svima je bio uredno obrijan.
I što se iz toga može zaključiti?
 Pojma nemam.
Provjerio sam Ericov Zid ili kako se već zove uvodna
stranica. Našao sam desetke izraza sućuti.

"Jako mi je žao. Tvoj tata bio je sjajan tip."

"Ako mogu ikako pomoći..."
"Počivaj u miru, doktore S. Bio si sjajan tip."
"Nikad neću zaboraviti kako je tvoj tata pomogao mojoj
sestri."

A onda sam ugledao poruku koja mi je privukla pažnju.

"Kakva besmislena tragedija. Nikad neću shvatiti ljudsku

okrutnost."

Kliknuo sam mišem da vidim prethodne poruke. Ondje, na

šestom mjestu, pronašao sam još jednu koja mi je upala u oči.

"Nadam se da će uhvatiti s&&nju koja je to učinila i spržiti

je."

Otišao sam na pretraživač za vijesti i pokušao pronaći nešto

više o tome. Nije mi trebalo dugo da nabasam na članak:

UBOJSTVO U SAVANNI
Ubijen lokalni kirurg

Popularni lokalni kirurg i dobrotvor Dr. Todd Sanderson

ubijen je sinoć u svojoj kući. Policija vjeruje da je riječ o
provali koja je pošla po zlu.

Uto sam začuo da netko pokušava otvoriti moja ulazna

vrata, ali bila su zaključana. Zatim sam začuo šum podizanja
otirača - vrlo maštovito, držim rezervni ključ pod otiračem - a
onda je ključ ušao u bravu i vrata su se otvorila.
U sobu je ušao Benedict.
“Bok”, pozdravio me. “Surfaš po pornografskim
stranicama?”
 Namrštio sam se. “Nitko više ne govori ‘surfati’.”
“Ja sam stara škola.” Otišao je do hladnjaka i izvadio pivo.
“Kako je bilo na putovanju?”
“Puno iznenađenja”, odgovorio sam.
“Pričaj!”
I jesam. Benedict je sjajan slušatelj. On je jedan od onih
ljudi koji doista slušaju svaku vašu riječ, ostanu koncentrirani na
vas i samo na vas i ne prekidaju vas. A to nije gluma, i on to ne
čuva samo za svoje najbliže prijatelje. Ljudi ga fasciniraju. To bih
naveo kao Benedictovu najveću vrlinu kao učitelja, premda bi
vjerojatno bilo točnije reći da mu je najveća vrlina to što je Don
Juan. Slobodne žene znaju se obraniti od većine štosova kojima se
muškarci služe da bi im pristupili, ali kako se obraniti od tipa
kojeg doista zanima ono što mu govore? Svi potencijalni
zavodnici trebali bi to zapamtiti.
Kad sam dovršio priču, Benedict je otpio gutljaj piva.
“Majko mila! Hoću reći... majko mila. Ne znam što drugo da
kažem.”
“Majko mila?”
“Da.”
“Jesi li siguran da predaješ engleski?”
“Jasno ti je da za ovo vjerojatno postoji logično objašnjenje,
zar ne?” polako je odvratio.
“Kao na primjer?”
Protrljao je bradu. “Možda je Todd jedan od onih tipova
koji imaju nekoliko obitelji, a da jedna ne zna za drugu.”
“Molim?”
“Mislim na one prevarante s nekoliko žena i djece, pa im
jedna obitelj živi, recimo, u Denveru, a druga u Seattleu, a oni
dijele vrijeme između njih a da im obitelji to ne znaju. Često
možeš vidjeti priče o takvim tipovima na Datelineu. To su
bigamisti. Ili poligamisti. Neki tako žive godinama a da ih ne
otkriju.”
Namrštio sam se. “Ako je to logično objašnjenje, volio bih
čuti kako glasi nelogično.”
“Lijepo rečeno! Pa kako bi bilo da ti ponudim
najočiglednije?”
“Najočiglednije objašnjenje?”
“Točno.”
“Da čujem.”
Benedict je raširio ruke. “Riječ je o dva različita Todda.”
Nisam odgovorio.
“Ti se ne sjećaš njegova prezimena, točno?”
“Točno.”
“Pa, jesi li siguran da je riječ o istom čovjeku? Todd nije
baš najrjeđe ime na svijetu. Razmisli o tome, Jake. Vidiš
fotografiju nakon šest godina, sjećanje odigra nekoliko trikova na
tebi, i voila, misliš da je riječ o tvom najgorem neprijatelju.”
“On nije moj najgori neprijatelj.”
“On nije bio tvoj najgori neprijatelj. Mrtav je, jesi li
zaboravio? Što znači da o njemu moramo govoriti u prošlom
vremenu. Ali ozbiljno, hoćeš čuti najočiglednije objašnjenje?”
Nagnuo se naprijed. “Riječ je o jednostavnom slučaju pogrešne
identifikacije.”
Dakako, i sam sam već pomislio na to. Palo mi je na pamet
čak i objašnjenje s prevarantom i bigamistom. Oba su objašnjenja
imala više smisla nego... nego što? Doista, što drugo preostaje?
Kakvo drugo objašnjenje - logično ili nelogično - još može
postojati?
“I?” upitao je Benedict.
“Ima smisla.”
“Vidiš?”
“Ovaj Todd - Todd Sanderson, liječnik - izgledao je
drukčije od Nataliena Todda. Imao je kraću kosu. Bio je obrijan.”
“Eto vidiš.”
Skrenuo sam pogled.
“Što je?”
“Nisam baš siguran da vjerujem u to.”
“Zašto ne?”
“Kao prvo, zato što je ubijen.”
“I što onda? To samo govori u prilog mojoj teoriji o
poligamistu. Prevario je pogrešnu curu i... bum.”
 “Ma daj, ni sam ne vjeruješ u to.”
Benedict se zavalio na stolcu i stao čupkati donju usnicu
dvama prstima. “Natalie ti je dala nogu zbog drugog muškarca.”
Pričekao sam da nastavi, a kad nije, rekao sam: “Ovaj, da,
hvala ti na informaciji. To mi je poznato.”
“To ti je teško palo.” Glas mu je zazvučao žalosno, sjetno.
“Ja to shvaćam. I bolje nego što misliš.” Pomislio sam na onu
fotografiju i na ljubav koju je izgubio, na to kako mnogo ljudi
hoda ovim svijetomskrivajući neki jad u srcu. “Vas dvoje ste se
voljeli. Pa se ne možeš pomiriti s tim - kako te mogla ostaviti zbog
drugog muškarca?”
Opet sam se namrštio, ali osjetio sam grč u grudima. “Jesi li
siguran da nisi profesor psihologije?”
“Ti to tako žarko želiš - tu drugu priliku, priliku za pravo
iskupljenje - da nisi u stanju pogledati istini u oči.”
“Kojoj istini, Benedict?”
“Da Natalie više nije s tobom”, jednostavno je odgovorio.
“Da te ostavila. Ništa od svega ovoga ne može promijeniti tu
činjenicu.”
Gutnuo sam i pokušao naći izlaz iz kristalno jasne
stvarnosti. “Mislim da se u svemu tome krije još nešto.”
“Kao na primjer?”
“Ne znam”, priznao sam.
Benedict je načas razmislio o tome. “Ali nećeš prestati s
pokušajima da to otkriješ, zar ne?”
“Hoću”, odgovorio sam. “Ali ne danas. A vjerojatno ni
sutra.”
Benedict je slegnuo ramenima, ustao i otišao po još jedno
pivo. “No dobro, da čujemo onda. Što ti je sljedeći korak?”
 5.
NA TO PITANJE NISAM IMAO ODGOVOR, A VEĆ JE BILO
PRILIČNO KASNO. Benedict je predložio da odemo u bar na
kasnovečernje opijanje. Pomislio sam da bi to mogla biti dobra
razbibriga, ali čekalo me ocjenjivanje referata, pa sam odustao.
Uspio sam pročitati tri referata prije no što sam shvatio da nisam
dovoljno koncentriran i da nije pošteno prema studentima da im u
takvom stanju ocjenjujem referate.
Napravio sam si sendvič i pokušao opet potražiti Natalieno
ime na internetu, ovoga puta pretražujući “slike”. Našao sam
njezinu staru fotografiju za životopis. Fotografija me tako teško
pogodila da sam je odmah sklonio. Našao sam neke njezine stare
slikarske radove. Nekoliko njih prikazivalo je moje ruke i torzo.
Bolne uspomene nisu se samo polako ušuljale - grubo su otvorile
vrata, sve do jedne i sve odjednom. Način kako je naginjala glavu,
kako se sunce probijalo kroz krovni prozor njezina ateljea,
koncentracija na njezinu licu, nestašan osmijeh kad bi odlučila
uzeti predah. Od tih sam se uspomena gotovo svinuo od boli.
Strašno mi je nedostajala. Nedostajala mi je s boli koja je bila
fizička i još nešto više od toga. Blokirao sam tu čežnju šest
godina, ali sada je iznenada nahrupila natrag, jednako snažna kao i
onog dana kad smo posljednji put vodili ljubav u njezinoj likovnoj
koloniji.
Jebi ga.
Želim je vidjeti i baš me briga za posljedice. Ako me drugi
put pogleda u oči i odbije, s tim ću se nositi kad do toga dođe. Ali
ne sada. Ne večeras. Sada je samo želim pronaći.
U redu, uspori malo. Hajde da razmislimo. Što sada moram
učiniti? Prvo, moram ustanoviti jesu li Todd Sanderson i Natalien
Todd jedna te ista osoba. Kao što mi je Benedict lijepo objasnio,
mnoštvo dokaza govori u prilog tvrdnji da nisu.
Kako god s tim stajalo, kako da to ustanovim?
 Moram doznati više o njemu. Primjerice, što bi doktor Todd
Sanderson, sretno oženjen čovjek s dvoje djece i prebivalištem u
Savanni, radio u likovnoj koloniji u Vermontu prije šest godina?
Moram pogledati više njegovih fotografija. Moram doznati više o
pozadini, počinjući...
Počinjući ovdje. U Lanfordu.
Dobra ideja! Koledž još uvijek čuva dosje svih studenata,
premda ih se može pogledati samo uz njihovo dopuštenje. Ja sam
prije nekoliko godina pogledao svoj. Nisam našao ništa osobito,
osim što je moj profesor španjolskog jezika na prvoj godini, a to je
kolegij od kojeg sam naposljetku odustao, nagađao da imam
problema s prilagodbom i da mi možda ne bi škodio razgovor sa
školskim psihijatrom. Naravno, to je bila besmislica. Španjolski
mi je grozno išao - strani su mi jezici akademska Ahilova peta - a
svaki student ima pravo odustati od jednog kolegija na prvoj
godini a da mu to ne utječe na prosjek ocjena. Bilješka je bila
napisana profesorovom rukom, što je iz nekog razloga cijelu stvar
činilo još gorom.
Što time hoću reći?
Možda u Toddovu dosjeu ima nečega, ako pronađem način
da ga pogledam, što bi mi nešto reklo o njemu. “Kao na primjer?”
mogli biste upitati, a ja bih vam odgovorio: “Nemam blagog
pojma.” Ali to mi se ipak činilo dobrim mjestom za početak.
Što još?
Očito: moram ustanoviti što je s Natalie. Ako otkrijem da je
ona još uvijek u sretnom braku sa svojim Toddom, mogu odmah
odustati od svega. To je u cijeloj stvari najkraći put, zar ne? Ali
pitanje glasi: kako da to ustanovim?
Nastavio sam pretraživati internet, nadajući se da ću
nabasati na adresu ili neki trag, ali nisam pronašao apsolutno ništa.
Znam da danas vlada uvjerenje kako se cijeli naš život može
vidjeti na internetu, ali ja sam se uvjerio da to zapravo nije točno.
Ako tko želi ostati u sjeni, to nije nemoguće učiniti. To doduše
zahtijeva trud, ali čovjek može ostati doista neprimjetan.
Moglo bi se postaviti pitanje: ali zašto se uopće truditi?
Razmislio sam o tome da nazovem Natalienu sestru, ako
uspijem pronaći njezin telefonski broj, ali što bih joj točno rekao?
“Zdravo... uh, ovdje Jake Fisher, bivši dečko vaše sestre. Ovaj... je
li joj umro muž?”
To bi moglo biti neugodno.
Sjećam se da sam svojedobno slušao telefonski razgovor
dviju sestara u kojem je Natalie ushićeno rekla Julie: “Joj, jedva
čekam da upoznaš mog predivnog dečka...” A na koncu smo se
doista i upoznali. Više-manje. Na Natalienu vjenčanju s drugim
čovjekom.
Znao sam da je Natalien otac mrtav, a što se tiče njezine
mame... pa, tu bi iskrsnuo isti problem kao i s njezinom sestrom.
Natalieni prijatelji... i to je problem. Natalie i ja bili smo zajedno u
kolonijama u Kraftborou u Vermontu. Ja sam došao da napišem
disertaciju iz političkih znanosti, a Natalie da slika na susjednoj
farmi i koloniji. Ja sam namjeravao ostati šest tjedana, a ostao sam
dvaput dulje jer, kao prvo, upoznao sam Natalie, a kao drugo, to
mi je posve poremetilo koncentraciju. Nikad nisam posjetio njezin
rodni grad u sjevernom New Jerseyju, a ona je sa mnom samo
jedanput nakratko posjetila kampus. Naša veza ostala je zatvorena
u vermontskom mjehuru.
Gotovo vas mogu vidjeti kako kimate glavom. Aha, mislite,
to je objašnjenje. Bila je to ljetna romansa, ali u umjetnom
okruženju bez odgovornosti i stvarnosti, a u takvim se
okolnostima ljubav i strast lako rasplamsaju a da ne puste
korijenje, pa uvenu i umru čim počnu rujanske hladnoće. Natalie
je bila pametnija od mene, pa je to shvatila i pomirila se s tim. Ja
nisam.
Shvaćam takav stav, ali mogu samo reći da ga smatram
pogrešnim.
Nataliena sestra zvala se Julie Pottham. Prije šest godina,
bila je udana žena s malim sinom. Potražio sam je na internetu.
Ovoga puta nisam morao dugo tražiti. Ustanovio sam da živi u
Ramseyju u New Jerseyju. Zapisao sam telefonski broj na
komadić papira - kao i Benedict, i ja mogu biti stara škola - i
zabuljio se u njega. Uto sam začuo smijeh studenata pred
prozorom. Bila je ponoć. Prekasno da je nazovem. Možda je
ionako najbolje odgoditi odluku za sutra. U međuvremenu, moram
ispraviti studentske referate. Moram se pripremiti za sutrašnje
predavanje. Moram živjeti život koji imam.

Nije imalo smisla da pokušam zaspati, pa sam se

usredotočio na studentske referate. Kao što sam i očekivao,
većinom su to bili dosadni radovi, napisani po kriterijima
srednjoškolskih profesora. I najbolji studenti pisali su vrhunske
srednjoškolske referate s početkom, sredinom i krajem, sa svime
što jedan referat čini solidno napisanim i nepodnošljivo dosadnim.
Kao što sam već spomenuo, moj je posao da ih naučim kritički
misliti. To mi je uvijek bilo važnije nego da zapamte filozofske
teorije, recimo, Hobbesa i Lockea. Uvijek ih možete pogledati i
podsjetiti se kako glase. Zapravo, nadao sam se da će moji studenti
naučiti i da poštuju Hobbesa i Lockea i da se popišaju po njima.
Želio sam da misle ne samo izvan klišeja nego da sve klišeje
razbiju u komadiće.
Neki su to shvaćali, ali većina zasad nije. Ali, hej, kad bi svi
odmah sve shvatili, čemu bi onda služili profesori?
Negdje oko četiri ujutro legao sam u krevet pokušavajući se
uvjeriti da ću moći zaspati. Ali nisam uspio. Do sedam sati već
sam donio odluku da nazovem Natalienu sestru. Još sam se sjećao
njezina robotskog osmijeha u onoj bijeloj crkvici, njezina blijedog
lica, načina kako me upitala jesam li dobro, kao da je shvaćala što
proživljavam. Možda bi mi ona mogla biti saveznik.
Ali bez obzira na to, što mogu izgubiti?
Sinoć je bilo prekasno da je nazovem, a sada prerano.
Istuširao sam se i pripremio za predavanje o pravnoj državi u
Vitale Hallu u osam sati. Odlučio sam da ću Natalienu sestru
nazvati odmah poslije predavanja.
Očekivao sam da će predavanje biti dosadno. Bio sam očito
rastresen, a budimo iskreni, osam ujutro za većinu je studenata
prerano. Ali danas nije bilo tako. Danas su studenti bili više nego
živahni, dizali su ruke, iznosili argumente i protuargumente sa
žarom, ali bez netrpeljivosti. Naravno, ja nisam zauzimao strane.
Moderirao sam raspravu i čudio se. Studenti su bili u vrhunskoj
formi. Obično se na ranojutarnjim predavanjima kazaljka na satu
pomiče kao da je uronjena u sirup. Danas sam poželio podići ruku
i zgrabiti minutnu kazaljku kako bih je spriječio da juri. Devedeset
minuta prošlo je u hipu, pa sam još jedanput shvatio koliko sam
sretan što imam ovaj posao.
Sretan u poslu, nesretan u ljubavi. Ili tako nekako.
Otišao sam u svoju kancelariju u Kući Clark da obavim
telefonski poziv. Zastao sam pred stolom gospođe Dinsmore i
udijelio joj svoj najšarmantniji zavodnički osmijeh. Ona se
namrštila i rekla: “Takve stvari danas prolaze kod neudanih žena?”
“Mislite na šarmantan osmijeh?”
“Da.”
“Katkad”, odgovorio sam.
Zavrtjela je glavom. “A kažu da se ne moramo brinuti za
budućnost.” Uzdahnula je i poravnala hrpu papira. “No dobro,
zamislimo da sam se sva zajapurila i uznemirila. Što hoćete?”
Pokušao sam istjerati sliku zajapurene i uznemirene
gospođe Dinsmore iz glave, što mi nije baš bilo lako. “Htio bih
pogledati dosje jednog studenta.”
“Imate li njegovo dopuštenje?”
“Nemam.”
“Što objašnjava šarmantan osmijeh.”
“Točno.”
“Je li to neki od vaših sadašnjih studenata?”
Ponovo sam namjestio osmijeh na lice. “Ne. Ja mu nikad
nisam predavao.”
Gospođa Dinsmore podigla je obrvu.
“Zapravo, diplomirao je prije dvadeset godina.”
“Šalite se, zar ne?”
“Ostavljam li takav dojam?”
“Iskreno rečeno, s tim osmijehom ostavljate dojam kao da
patite od začepljenja. Kako se taj student zove?”
“Todd Sanderson.”
Zavalila se na stolcu i prekrižila ruke na grudima. “Nisam li
upravo pročitala njegovu osmrtnicu u rubrici o našim bivšim
studentima?”
 “Jeste.”
Gospođa Dinsmore zagledala mi se u lice. Moj je osmijeh
nestao. Nakon nekoliko sekundi, opet je stavila naočale za čitanje
na nos i rekla: “Vidjet ću što mogu učiniti.”
“Hvala.”
Otišao sam u svoju kancelariju i zatvorio vrata. Više nema
isprika. Bilo je gotovo deset sati. Izvukao sam ceduljicu iz džepa i
pogledao broj koji sam sinoć zapisao. Podigao sam slušalicu,
pritisnuo dugme za vanjsku liniju i nazvao.
Pokušao sam isplanirati što da kažem, ali nisam se sjetio
ničega bi zvučalo normalno, pa sam odlučio improvizirati. Telefon
je zazvonio dvaput, pa triput. Julie se vjerojatno neće javiti. Više
se nitko ne javlja na kućne telefone, osobito ako poziv dolazi s
nepoznatog broja. Na zaslonu bi joj se pojavio broj koledža
Lanford. Nisam bio siguran hoće li je to potaknuti da se javi ili
obeshrabriti.
Nakon četvrtog signala, netko je podigao slušalicu. Čvršće
sam stegnuo slušalicu i pričekao. Javio se nesiguran ženski glas:
“Halo?”
“Julie?”
“Tko zove, molim?”
“Jake Fisher.”
Tišina.
“Nekoć sam hodao s vašom sestrom.”
“Kako ste ono rekli da se zovete?”
“Jake Fisher.”
“Jesmo li se upoznali?”
“Više-manje. Hoću reći, oboje smo bili na Natalienu
vjenčanju...”
“Ne shvaćam.”
“Prije nego što se Natalie udala za Todda, ona i ja smo se,
ovaj, viđali.” Tišina.
“Halo?” rekao sam.
“Je li to neka šala?”
“Što? Nije. U Vermontu. Vaša sestra i ja...”
“Ja ne znam tko ste.”
 “Često ste telefonski razgovarali sa sestrom. Čuo sam vas
kako razgovarate o meni. Nakon vjenčanja, spustili ste mi dlan na
ruku i upitali me jesam li dobro.”
“Nemam pojma o čemu govorite.”
Sada sam tako čvrsto stezao slušalicu da sam se uplašio da
ću je slomiti. “Kao što sam rekao, Natalie i ja viđali smo se...”
“Što hoćete? Zašto ste me nazvali?”
Čovječe, dobro pitanje! “Htio bih razgovarati s Natalie.”
“Samo bih je želio upitati je li dobro. Vidio sam Toddovu
osmrtnicu, pa sam pomislio da bih joj trebao, ne znam, izraziti
sućut.”
Opet tišina. Pričekao sam koliko sam mogao.
“Julie?”
“Ne znam ni tko ste ni o čemu govorite, ali nemojte nikad
više nazvati ovaj broj. Je li vam jasno? Nikad!”
Zatim je prekinula vezu.
 6.
POKUŠAO SAM JE PONOVO NAZVATI, ALI VIŠE MI SE NIJE
JAVILA.
Ništa mi nije bilo jasno. Je li moguće da je doista zaboravila
tko sam?
To mi se baš nije činilo vjerojatnim. Jesam li je možda
uplašio pozivom iz vedra neba? Nisam znao. Cijeli je razgovor bio
nestvaran i sablastan. Jedna je stvar reći mi da Natalie ne želi sa
mnom razgovarati ili da sam pogriješio i da je Todd još uvijek živ.
Bilo što. Ali ona uopće nije znala tko sam.
Kako je to moguće?
I što sad? Kao prvo, moram se smiriti. Duboko disati.
Moram nastaviti sa svojim dvosmjernim napadom: doznati što je s
Toddom Sandersonom i pronaći Natalie. Dakako, ovo drugo
poništilo bi prvo. Ako nađem Natalie, doznat ću sve. Zapitao sam
se kako da to točno izvedem. Pretraga na internetu nije dala
nikakvih rezultata, a i njezina se sestra činila slijepom ulicom. Pa
kamo da krenem? Nisam znao, ali kakav je problem danas pronaći
nečiju adresu?
Uto mi je nešto palo na pamet. Otišao sam na internetsku
stranicu kampusa i provjerio rasporede predavanja. Profesorica
Shanta Newlin imala je predavanje za sat vremena.
Nazvao sam gospođu Dinsmore.
“Ne očekujete valjda da sam vam već nabavila dosje?”
“Ne, nisam vas zato nazvao. Pitam se znate li gdje je
profesorica Newlin.”
“Gle, gle! Današnji dan postaje sve zanimljiviji. Vi znate da
je ona zaručena, zar ne?”
To sam trebao i očekivati. “Gospođo Dinsmore...”
“Nemojte se odmah uzrujavati. Ona je sa svojim
diplomantima na doručku u Valentineu.”
Valentine je ime kantine na kampusu. Požurio sam
dvorištem do nje. Bio je to čudan osjećaj. Profesor na koledžu
uvijek mora zadržati profesorski stav. Morate visoko držati glavu,
smješkati se i odmahnuti svakom studentu. Morate se sjetiti
svakog imena. Hodanje kampusom daje vam čudan osjećaj slave.
Rekao bih da meni to nije važno, ali moram priznati da mi pažnja
godi i da je prilično ozbiljno shvaćam. Zato sam se čak i sada,
ovako užurban, nestrpljiv i rastresen, trudio da ne zanemarim ni
jednog studenta.
Zaobišao sam dvije glavne blagovaonice. One su za
studente. Profesori koji bi im se katkad odlučili pridružiti opet su
mi se učinili pomalo očajnima. Postoje granice. Priznajem da su te
granice katkad mutne, skliske i proizvoljne, ali ja sam ih se uvijek
držao i nikad ih nisam prelazio. A profesorica Newlin, sjajna žena,
postupala je isto, pa sam bio uvjeren da je skrivena u jednoj od
stražnjih privatnih blagovaonica, rezerviranih upravo za
interakciju studenata i profesora.
Našao sam je u blagovaonici Bradbeer. Svaka zgrada na
našem kampusu, svaka soba i stolac, svaki stol, polica i pločica
nosi ime osobe koja je donirala novac. Nekima to nije drago, ali ja
nemam ništa protiv. Naša bršljanom obrasla ustanova ionako je
dovoljno izolirana, što je u redu. Nema ništa loše u tome da s
vremena na vrijeme u nju propustimo malo stvarnog svijeta, malo
hladne gotovine.
Zavirio sam kroz prozor. Shanta Newlin spazila me i
podigla jedan prst signalizirajući da joj dam minutu vremena.
Kimnuo sam glavom i pričekao. Nakon pet minuta vrata su se
otvorila i studenti su nahrupili van, a onda se na vratima pojavila
Shanta. Kad su se svi studenti udaljili, rekla je: “Prošećimo se,
moram negdje biti.”
Poslušao sam je. Shanta Newlin imala je jedan od
najdojmljivijih životopisa što sam ih ikad vidio. Diplomirala je na
Stanfordu kao stipendistica i pohađala pravni fakultet Columbia.
Radila je i za CIA-u i za FBI, a onda kao pomoćnica državnog
tajnika u posljednjoj administraciji.
“Što se događa?”
Kao i uvijek, nije okolišala. Ubrzo nakon što je došla u
kampus, izašli smo zajedno na večeru. Nije to bio pravi sastanak.
Bio je to više sastanak da vidimo želimo li se uopće viđati. Postoji
sitna razlika. Nakon tog sastanka, Shanta je odlučila da ne želi
nastaviti, a ja sam se složio.
“Treba mi usluga”, rekao sam joj.
Shanta me kimanjem glave pozivala da nastavim.
“Tražim jednu osobu. Svojedobno smo bili prijatelji.
Pokušao sam svim uobičajenim metodama - provjerio sam na
internetu, pokušao nazvati roditelje i sve to - ali nisam uspio
pronaći adresu.”
“Pa si zaključio da bih ti ja mogla pomoći zbog svojih starih
veza.”
“Tako nekako”, odvratio sam. “No dobro, točno tako.”
“Kako se ta žena zove?”
“Nisam rekao da je riječ o ženskoj osobi.”
Shanta se namrštila. “Ime?”
“Natalie Avery.”
“Kad si je posljednji put vidio ili znao njezinu adresu?”
“Prije šest godina.”
Shanta je nastavila hodati, u vojničkom stilu, uspravljenih
leđa, vrlo brzim tempom. “Govorimo li o tvojoj velikoj ljubavi,
Jake?”
“Molim?”
Na usnama joj se pojavio sitan osmijeh. “Znaš li zašto sam
te prekrižila nakon prvog sastanka?”
“To zapravo i nije bio pravi sastanak”, odvratio sam. “Više
je to bio sastanak da vidimo želimo li se uopće viđati.”
“Molim?”
“Nije važno. Zaključio sam da te ne zanimam.”
“E pa, prevario si se. Reći ću ti što sam te večeri vidjela:
vidjela sam čovjeka koji je sjajan tip, duhovit, pametan, sa stalnim
poslom i prekrasnim plavim očima. Znaš li koliko sam slobodnih
muškaraca upoznala koji udovoljavaju tim kriterijima?”
Nisam bio siguran što da kažem, pa nisam odgovorio.
“Ali osjetila sam s tobom da nešto nije u redu. Možda zato
što sam školovana istražiteljica. Ja proučavam govor tijela. Tražim
sitnice.”
“I što si osjetila?”
“Da si oštećena roba.”
“Isuse, baš ti hvala.”
Slegnula je ramenima. “Neki muškarci nikad ne prebole
stare ljubavi, a neki - ne mnogi, ali neki - od te strasti potpuno
izgore. Takvi muškarci svojim kasnijim vezama mogu donijeti
samo nevolje.”
Nisam odgovorio.
“Dakle, ta Natalie Avery koju iznenada tako jako želiš
pronaći”, rekla je Shanta. “Je li ona ta velika ljubav?”
Kakvog bi smisla imalo lagati? “Jest.”
Zaustavila se i podigla pogled da me pogleda u oči. “Je li
jako boljelo?”
“Ne možeš ni zamisliti koliko!”
Shanta Newlin kimnula je glavom i stala se udaljavati.
“Javit ću ti njezinu adresu do kraja dana.”
 7.
U TELEVIZIJSKIM SERIJAMA DETEKTIVI SE UVIJEK VRATE NA
POPRIŠTE zločina. Ili možda zločinci, kad bolje razmislim. Kako
god bilo, budući da nisam znao što drugo da učinim, odlučio sam
posjetiti mjesto gdje se sve dogodilo.
One dvije kolonije u Vermontu.
Lanford je samo četrdeset pet minuta udaljen od granice s
Vermontom, ali onda treba još nešto više od dva sata vožnje do
mjesta gdje smo se Natalie i ja upoznali. Sjeverni Vermont seoski
je kraj. Ja sam odrastao u Philadelphiji, a Natalie u sjevernom
dijelu New Jerseyja. Nikad nismo upoznali takav seoski kraj.
Točno, objektivni promatrač opet bi mogao istaknuti da će ljubav
koja se rasplamsa u tako zabačenom kraju biti nestvarna. Ja bih se
mogao složiti s tim ili istaknuti da bi se u nedostatku drugih
zanimacija - kao, na primjer, bilo čega - ljubav mogla ugušiti pod
teretom prevelikog zajedništva, što znači da je naša veza bila malo
dublja od obične ljetne romanse.
Sunce je već počelo slabjeti kad sam prošao pokraj svoje
nekadašnje kolonije uz cestu 14. Šest hektara veliku “primitivnu
farmu” vodila je “stalna spisateljica” Darly Wanatick, koja je
nudila kritike djela polaznika. Za one kojima taj izraz nije poznat,
primitivna je farma takva farma koja zadovoljava osnovne potrebe
vlasnika i njegove obitelji i ne proizvodi višak za tržište. Ukratko,
pojeli ste ono što ste uzgojili, ništa niste prodavali. A za one koji
ne znaju što znači izraz “stalni pisac” ili što njega ili nju
kvalificira da procjenjuje vaše pisanje, to znači da je Darly bila
vlasnica farme i pisala tjedni vodič za kupce u besplatnim
mjesnim novinama, Kraftboro Groceru. Kolonija je mogla primiti
šestero pisaca odjednom. Svaki je pisac imao spavaću sobu u
glavnoj kući i seosku kućicu ili “radnu kolibu” za pisanje. Svi
bismo se navečer okupili na večeri. I to je bilo sve. Nije bilo ni
interneta ni televizora ni telefona. Bilo je električne struje, ali ne i
automobila, nikakvih luksuza. Imanjem su lutale krave, ovce i
kokoši. Počelo je umirujuće i opuštajuće. Uživao sam u osami i
izolaciji od svih tehničkih uređaja otprilike, oh, tri dana, a onda su
moje moždane stanice počele hrđati i korodirati. Činilo se kako
teorija glasi da će pisac, ako ga obuzme duboka dosada, potražiti
spas u svom notesu ili laptopu i početi pisati. To je neko vrijeme
funkcioniralo, a onda me počeo obuzimati osjećaj kao da sam
zatvoren u samicu. Proveo sam cijelo jedno popodne gledajući
koloniju mrava kako prenosi mrvicu kruha preko poda moje
“spisateljske kolibe”. Ta me mala zabava toliko privukla da sam
bacio još nekoliko mrvica kruha u razne kutove sobe kako bih
stvorio štafetne utrke kukaca.
A ni večera s drugim polaznicima nije mi donijela veliko
olakšanje. Sve su to bili napuhani pseudointelektualci koji su
vjerovali da pišu sljedeći veliki američki roman, a kad je
spomenuta tema moje neknjiževne disertacije, sletjela je na stari
kuhinjski stol poput velike hrpe magarećeg govna. Katkad bi ti
veliki američki romanopisci upriličili dramatična čitanja svojih
djela. Djela su im bila pretenciozna, dosadna i narcisoidna sranja,
pisana proznim stilom koji kao da je govorio: “Pogledajte me!
Molim vas, pogledajte me!” Naravno, ništa od toga nikad nisam
rekao naglas. Dok su čitali, sjedio sam ne skidajući svoj
najstudioznije ushićen izraz s lica i kimajući glavom u pravilnim
razmacima kako bih ostavio dojam da sam mudar ili zainteresiran
i kako ne bih zadrijemao. Jedan tip po imenu Lars pisao je šest
stotina stranica dugu poemu o Hitlerovim posljednjim danima u
bunkeru, a sve to iz perspektive psa Eve Braun. Njegovo prvo
javno čitanje sastojalo se od desetominutnog lajanja.
“Htio sam stvoriti odgovarajući ugođaj”, objasnio je. Što
mu je i uspjelo, ako pretpostavimo da je u slušateljima htio
probuditi želju da mu razbiju glavu.
Nataliena likovna kolonija bila je drukčija. Zvala se
Kolonija za obnovu stvaralačke energije i stvarala je onaj
nepogrešivi dojam hipijevske komune u indijskom stilu s
vegetarijanskom prehranom i mnoštvom konoplje. Oni su se
opuštali obrađujući vrt u kojem se sve uzgajalo organski (a time ne
mislim samo na hranu). Navečer su se okupljali oko vatre i pjevali
pjesme o miru i slozi koje bi rasplakale i samu Joan Baez.
Zanimljivo, bili su nepovjerljivi prema strancima (možda zbog
onoga što su “organski uzgajali”), a oko nekih je stvari vladala
nepovjerljivost koja je podsjećala na vjerski kult. Imanje je bilo
veće od četrdeset hektara s glavnom kućom, pravim kolibama s
otvorenim kaminima i privatnim trjemovima, bazenom koji je bio
oblikovan poput jezerca, kantinom s fantastičnom kavom i velikim
izborom sendviča koji su imali okus po mladicama umotanim u
drvene strugotine - a na samom rubu gradića Kraftboroa, bijelu
crkvicu u kojoj se čovjek mogao vjenčati ako mu se tako
prohtjelo.
Odmah sam primijetio da je ulaz sada neoznačen. Nestao je
onaj natpis s jarko obojanim slovima OBNOVA
STVARALAČKE ENERGIJE, koji je podsjećao na reklame za
ljetni logor za djecu. Ulazak na kolni prilaz priječio je debeli
lanac. Zaustavio sam auto, ugasio motor i izašao. Nekoliko natpisa
s riječima PRISTUP ZABRANJEN još uvijek je bilo ovdje. S
novim lancem i bez dobrodošlice natpisa OBNOVA
STVARALAČKE ENERGIJE, znakovi sa zabranom pristupa
poprimali su zloslutniji ton.
Nisam bio siguran što da sada učinim.
Znao sam da je glavna kuća udaljena oko četiristo metara.
Mogao sam ostaviti auto ovdje i otići do nje pješice, pa da vidim
što je što. Ali kakva bi bila svrha? Nisam bio ovdje šest godina.
Kolonija je vjerojatno prodala imanje, a novi vlasnici zacijelo su
čeznuli za privatnošću. Time bi se sve ovo moglo objasniti.
Ipak, nešto mi u svemu tome nije izgledalo kako treba.
Što bi bilo loše u tome, pomislio sam, da odem do glavne
kuće i pokucam na vrata? S druge strane, debeli lanac i zabrana
pristupa nisu baš otirači s natpisom “dobro došli”. Još uvijek sam
se kolebao što da učinim kad su se do mene zaustavila patrolna
kola lokalne policije, a iz njih su izašla dvojica policajaca. Jedan
od njih bio je nizak i debeo tip s nabildanim mišićima, a drugi
visok i mršav, s kosom zalizanom na tjeme i malim brčićima kao
iz nijemih filmova. Obojica su nosila avijatičarske sunčane
naočale koje su im skrivale oči.
Niski i debeli tip malo je povukao hlače i rekao: “Jeste li što
trebali?” Obojica su se zabuljila u mene. Ili mi se barem tako
učinilo. Hoću reći, nisam im mogao vidjeti oči.
“Htio bih posjetiti Koloniju za obnovu stvaralačke
energije.”
“Što?” upitao je Debeljko. “Zašto?”
“Zato što mi treba obnova stvaralačke energije.”
“Pokušavate izigravati pametnjakovića?”
Glas mu je bio malo previše oštar. Nije mi se svidio njegov
stav. A nisam ga ni shvaćao, ako zanemarimo činjenicu da je riječ
o policajcima iz malog gradića, a ja sam vjerojatno prvi tip kojeg
mogu gnjaviti zbog nečega drugog osim maloljetničkog opijanja.
“Ne, pozorniče”, odgovorio sam.
Debeljko je pogledao Mršavka. Mršavko je ostao šutjeti.
“Mora da imate pogrešnu adresu.”
“Prilično sam siguran da je ovo pravo mjesto”, odvratio
sam.
“Ovdje nema nikakve kolonije. Zatvorena je.”
“Pa što je onda?” upitao sam ga.
“Oprostite?”
“Je li ovo pogrešna adresa,” rekao sam, “ili je kolonija
zatvorena?”
Debeljku se nije svidio moj odgovor. Obrisao je sunčane
naočale i onda ih uperio u mene. “Pokušavate mi se rugati?”
“Pokušavam pronaći koloniju.”
“Ne znam ništa ni o kakvoj koloniji. Ova je zemlja u
vlasništvu porodice Drachman, pa, Jerry, već pedeset godina?”
“Najmanje”, odvratio je Mršavko.
“Ja sam bio ovdje prije šest godina”, rekao sam.
“O tome ne znam ništa”, odvratio je Debeljko. “Znam samo
to da se nalazite na privatnom posjedu i da ću vas morati privesti
ako ga ne napustite.”
Spustio sam pogled na svoja stopala. Nisam stajao ni na
kolnom prilazu ni na privatnom posjedu. Stajao sam na javnoj
cesti. Debeljko mi se malo previše približio. Priznajem da sam se
uplašio, ali nešto sam naučio radeći godinama kao izbacivač u
barovima. Nikad ne smijete pokazati strah. To je nešto što se
uvijek govori o životinjama, a vjerujte mi, ne postoje divljije
životinje od ljudskih bića koja kasno navečer dođu u bar da se
“opuste”. Tako da, premda mi se razvoj događaja nije svidio,
premda nisam imao nikakav utjecaj na njega i samo htio naći
način da se izvučem bez posljedica, nisam ustuknuo kad mi se
Debeljko približio. To mu se nije svidjelo. Ostao sam stajati na
svom mjestu i spustio pogled. Bio sam mnogo viši od njega, što
mu se svidjelo još manje.
“Da vidim iskaznicu, mudrijašu.”
“Zašto?” upitao sam.
Debeljko je pogledao Mršavka. “Jerry, provjeri registarsku
tablicu u bazi podataka.”
Jerry je kimnuo glavom i vratio se do patrolnih kola.
“Zašto?” upitao sam. “Ne shvaćam. Došao sam samo
potražiti koloniju.”
“Imate dvije mogućnosti”, rekao mi je Debeljko. “Prva” -
ispružio je jedan tusti prst - “da mi pokažete osobnu iskaznicu bez
odgovaranja. Druga” - pogodili ste, još jedan tusti prst - “da vas
uhitim zbog neovlaštenog ulaska na privatni posjed”.
Ništa od toga nije mi se činilo u redu. Bacio sam pogled
preko ramena i ugledao nešto što je nalikovalo na sigurnosnu
kameru usmjerenu prema nama. To mi se nije svidjelo. Nimalo mi
se nije svidjelo, ali ništa nisam mogao postići ako se
suprotstavljam policajcu. Moram držati svoj brbljivi jezik za
zubima.
Kad sam pomaknuo ruku da izvučem novčanik iz džepa,
Debeljko je podigao ruku i rekao: “Polako. Usporite.”
“Što?”
“Možete gurnuti ruku u džep, ali bez naglih kretnji.”
“Šalite se, zar ne?”
Toliko o držanju jezika za zubima.
“Izgleda li kao da se šalim? Upotrijebite dva prsta. Palac i
kažiprst. Učinite to polako.”
Novčanik mi je ležao duboko u prednjem džepu. Izvući ga
dvama prstima trajalo je dulje no što je trebalo.
“Čekam”, rekao je Debeljko.
“Samo čas.” Napokon sam uspio izvući novčanik i dodao
mu ga. Počeo ga je prelistavati kao da traži nešto sumnjivo. Zastao
je ugledavši iskaznicu koledža Lanford. Pogledao je fotografiju pa
onda mene, a onda se namrštio.
“Ovo ste vi?”
“Jesam.”
“Jacob Fisher.”
“Svi me zovu Jake.”
Namrštio se gledajuću fotografiju.
“Znam”, rekao sam. “Nije lako uhvatiti moj sirovi animalni
magnetizam na fotografiju.”
“Ovo je iskaznica koledža.”
Budući da to nije bilo pitanje, nisam ni odgovorio.
“Izgledate mi malo prestari za studenta.”
“Nisam student. Profesor sam. Vidite, na iskaznici piše
‘osoblje’?” Uto se Mršavko vratio iz auta i odmahnuo glavom.
Pretpostavio sam kako to znači da provjera registarskih brojeva
nije dala rezultata.
“Zašto bi neki važni profesor došao u naš mali grad?”
Uto mi je palo na pamet nešto što sam jednom vidio na
televiziji. “Moram opet gurnuti ruku u džep. Smijem li?”
“Zašto?”
“Vidjet ćete.”
Izvukao sam svoj pametni telefon.
“Što će vam to?” upitao je Debeljko.
Usmjerio sam ga prema njemu i pritisnuo dugme za
snimanje videa. “Imam izravnu vezu sa svojim kućnim računalom,
pozorniče.” To je bila laž. Snimka je ostajala na mom mobitelu, ali
što onda? “Tako da će moji kolege moći vidjeti sve što kažete ili
učinite.” I to je bila laž, ali dobra. “Jako bih volio doznati zašto
želite vidjeti moju iskaznicu i zašto mi postavljate sva ta pitanja.”
Debeljko je stavio sunčane naočale natrag na nos kao da će
time prikriti bijes. Tako je čvrsto stisnuo usne da su se počele
tresti. “Dobili smo dojavu o neovlaštenom ulasku na privatan
posjed. Unatoč tome što smo vas zatekli na privatnom posjedu i
što ste nam ispričali priču o nekakvoj nepostojećoj koloniji,
odlučili smo vas pustiti samo s upozorenjem. Molim vas, napustite
ovaj posjed. Želim vam ugodan dan!”
Zatim su se obojica vratila u patrolna kola. Ostali su sjediti
na prednjim sjedalima čekajući da se ja vratim u svoj auto.
Zaključio sam da se ništa više ovdje ne može učiniti, pa sam ušao
u auto i odvezao se.
 8.
ALI NISAM SE ODVEZAO DALEKO.
Odvezao sam se u selo Kraftsboro. Uz nagli priljev gotovine
i građevinskih radova, to bi se selo možda razvilo u jedan od
tipičnih američkih gradića. Podsjećalo je na mjesto iz nekog starog
filma. Gotovo sam očekivao da ću ugledati četvoricu staraca u
slamnatim šeširima pred brijačnicom. Bila je tu prodavaonica
mješovite robe (na cimeru je doista pisalo PRODAVAONICA
MJEŠOVITE ROBE), stari “kameni mlin” s praznim “centrom za
posjetitelje”, benzinska postaja u kojoj se nalazila i brijačnica s
jednim stolcem, te kavana s knjižarom. U toj smo kavani Natalie i
ja proveli mnogo vremena. Bila je mala pa nije bilo mnogo polica
s knjigama, ali imala je stol u kutu za kojim smo Natalie i ja sjedili
čitajući novine i pijuckajući kavu. To je mjesto nekoć vodila
Cookie, pekarica koja je pobjegla iz velikog grada, sa svojom
partnericom Denise. Denise je stalno puštala Redemption’s Son
Josepha Arthura ili O Demiana Ricea, pa smo ih nakon nekog
vremena Natalie i ja počeli smatrati - upozoravam vas: slijedi štos
- “svojim” albumima. Zapitao sam se je li Cookie još uvijek ovdje.
Po Natalienu mišljenju, Cookie je pekla najbolje pogačice u
povijesti čovječanstva. Ali Natalie je obožavala sve pogačice. S
druge strane, ja još uvijek nisam u stanju razlikovati pogačice od
tvrdog osušenog kruha.
Vidite? Nismo se baš u svemu slagali.
Parkirao sam auto u podnožju brijega i stao se pješice
uspinjati istom onom cestom niz koju sam prije šest godina
teturajući sišao. Drvena ograda pružala se uz cestu oko stotinu
metara. Opazio sam poznatu bijelu crkvicu na proplanku na
samom rubu imanja s kojeg su me upravo otjerali. Iz nje su upravo
izlazili sudionici mise ili nekog skupa. Gledao sam kako
kongregacija trepće navikavajući se na svjetlost zalazećeg sunca.
Koliko ja znam, bila je to nekonfesionalna crkva. Činila mi se više
unitaristička, mjesto za okupljanje više nego kuća dubokog
vjerskog obožavanja.
Pričekao sam da desetak ljudi prođe pokraj mene i krene niz
stazu, smješkajući im se kao da sam jedan od njih i pretjerano
prijateljski kimajući glavom. Svima sam pogledao u lice, ali
nikoga nisam prepoznao od prije šest godina. Što zapravo i nije
bogzna kakvo iznenađenje.
Jedna visoka žena s velikom punđom stajala je pokraj
crkvenih stuba. Otišao sam do nje, još uvijek sa smiješkom od uha
do uha.
“Mogu li vam pomoći?” upitala je.
Dobro pitanje! Što sam se ovdje nadao naći? Nisam imao
nikakav plan.
“Tražite li velečasnog Kellyja?” upitala je. “Jer on trenutno
nije ovdje.”
“Vi ovdje radite?” odvratio sam.
“Moglo bi se tako reći. Ja sam Lucy Cutting, matičarka. To
je dragovoljan položaj.”
Ostao sam stajati.
“Jeste li što trebali?”
“Ne znam kako da to kažem...” započeo sam. A onda: “Prije
šest godina bio sam ovdje na vjenčanju. Poznavao sam nevjestu,
ali ne i mladoženju.”
Malo je zaškiljila, više od znatiželje nego od opreza.
Nastavio sam.
“Uglavnom, nedavno sam vidio osmrtnicu jednog čovjeka
koji se zove Todd. Tako se zvao mladoženja. Todd.”
“To je prilično često ime”, odvratila je.
“Da, naravno, ali vidio sam i pokojnikovu fotografiju.
Izgledao je - znam kako ovo zvuči - ali izgledao je točno kao
čovjek koji se oženio s mojom prijateljicom. Problem je u tome
što ja nikad nisam doznao Toddovo prezime, tako da ne znam je li
to on ili nije. A ako jest, pa, želio bih izraziti sućut.”
Lucy Cutting počešala se po obrazu. “Zar ne možete
jednostavno nazvati?”
“Volio bih to učiniti, ali ne mogu.” Sada sam zaigrao na
kartu iskrenosti, što je bio ugodan osjećaj. “Kao prvo, ne znam
gdje je Natalie - tako se zvala nevjesta. Ne znam gdje živi. A
mislim da je uzela muževo prezime. Tako da ih ne mogu naći.
Osim toga, da budem potpuno iskren, svojedobno sam bio u vezi s
njom.”
“Shvaćam.”
“Pa ako muškarac na osmrtnici nije njezin muž...”
“Vaš bi poziv mogao biti nepoželjan”, dovršila je umjesto
mene.
“Točno tako.”
Razmislila je o tome. “A ako to doista jest njezin muž?”
Slegnuo sam ramenima, a ona se ponovo počešala po
obrazu. Pokušao sam ostaviti dojam bezopasnosti, pa čak i
smjernosti, što ljudima moje veličine baš ne polazi dobro za
rukom. Malo mi je nedostajalo da počnem treptati.
“Ja nisam radila ovdje prije šest godina.”
“Oh.”
“Ali možemo pogledati u arhiv. Ova je crkva uvijek vodila
besprijekorne knjige - svako vjenčanje, krštenje, pričest,
obrezivanje, sve po redu.”
Obrezivanje? “To bi bilo sjajno.”
Odvela me niza stube. “Sjećate li se datuma vjenčanja?”
Naravno da se sjećam. Rekao sam joj točan datum.
Ušli smo u mali ured. Lucy Cutting otvorila je ladicu s
dokumentacijom i izvukla jednu od onih knjiga u koju se zapisuju
svi događaji. Dok je listala, shvatio sam da je u pravu. Knjige su
bile besprijekorno vođene. Poseban stupac bio je namijenjen za
datum, za vrstu događaja, sudionike, vremena početka i svršetka -
a sve to pisano rukopisom koji bi se lako mogao proglasiti
krasopisom.
“Da vidimo što se ovdje može naći...”
Teatralno je nataknula čitače naočale na nos. Liznula je
kažiprst poput kakve stare učiteljice, okrenula još nekoliko listova
i pronašla traženu stranicu. Istim prstom počela je kliziti niz
stranicu, a onda se namrštila. Pomislio sam: Ojoj...
“Jeste li sigurni da je datum točan?” upitala me.
 “Sto posto.”
“Ne vidim da je tog dana održano vjenčanje. Jedno je
održano dva dana prije. Larry Rosen i Heidi Fleisher.”
“To nije to”, odgovorio sam.
“Mogu li vam pomoći?”
Glas nas je oboje uplašio.
“Oh, dobar dan, velečasni”, rekla je Lucy Cutting. “Nisam
očekivala da ćete se tako brzo vratiti.”
Kad sam se okrenuo i ugledao velečasnog, gotovo sam ga
zagrlio od radosti. Kakva sreća! Bio je to onaj svećenik obrijane
glave s Nataliena vjenčanja. Pružio mi je ruku s uvježbanim
osmijehom na licu, ali kad je vidio kome se obraća, spazio sam da
se pokolebao.
“Dobar dan”, rekao mi je. “Ja sam velečasni Kelly.”
“Jake Fisher. Već smo se upoznali.”
Napravio je sumnjičav izraz lica i opet se okrenuo prema
Lucy Cutting. “Što se događa, Lucy?”
“Pregledavala sam knjige za ovog gospodina”, počela mu je
objašnjavati, a on ju je strpljivo slušao. Netremice sam mu gledao
u lice, ali nisam bio siguran što vidim, znao sam samo da nekako
pokušava kontrolirati emocije. Kad je Lucy završila, velečasni se
okrenuo meni i podigao oba dlana prema nebu. “Ako ništa ne piše
u knjigama...”
“Vi ste tada bili ovdje”, rekao sam.
“Oprostite?”
“Vi ste vodili vjenčanje. Tako smo se upoznali.”
“Ne sjećam se toga. Jako je mnogo događaja. Sigurno
shvaćate.”
“Nakon vjenčanja, stajali ste pred crkvom s mladenkinom
sestrom. Ženom po imenu Julie Pottham. Kad sam prišao, rekli ste
mi da je dan prekrasan za vjenčanje.”
Podigao je obrvu. “Kako sam samo to zaboravio?”
Sarkazam obično ne pristaje svećenicima, ali velečasnom
Kellyju pristajao je savršeno. “Mladenka se zvala Natalie Avery”,
nastavio sam. “Bila je slikarica u Koloniji za stvaralačku obnovu.”
“U čemu?”
 “U Koloniji za stvaralačku obnovu. Ova je zemlja u njihovu
vlasništvu, zar ne?”
“O čemu govorite? Ova je zemlja u vlasništvu grada.”
Nisam se sada želio prepirati o vlasnicima i granicama, pa
sam pokušao drugačiji pristup. “Vjenčanje je bilo organizirano u
posljednji čas. Možda zato nije zavedeno u knjige.”
“Oprostite, gospodine...”
“Fisher. Jake Fisher.”
“Gospodine Fisher, kao prvo, čak i da je bilo organizirano u
posljednji čas, sigurno bi bilo zavedeno u knjige. A kao drugo...
pa, ne shvaćam što zapravo tražite.”
Lucy Cutting odgovorila je umjesto mene. “Mladoženjino
prezime.”
Dobacio joj je kratak pogled. “Mi nismo služba informacija,
gospođice Cutting.”
Oborila je pogled, prikladno posramljena.
“Morate se sjećati vjenčanja”, rekao sam mu.
“Žao mi je, ali ne sjećam ga se.”
Prišao sam mu i pogledao ga s visine. “Sjećate se. Siguran
sam da se sjećate.”
Začuo sam očajanje u svom glasu i to mi se nije svidjelo.
Velečasni Kelly pokušao me pogledati u oči, ali bio sam previsok.
“Želite li reći da lažem?”
“Sjećate se”, odvratio sam. “Zašto mi ne želite pomoći?”
“Ne sjećam se”, odvratio je. “Ali zašto tako žarko želite
pronaći ženu drugog čovjeka i, ako govorite istinu, odnedavno
udovicu?”
“Da joj izrazim sućut”, odgovorio sam.
Moje su šuplje riječi ostale visjeti u zraku poput guste
vlage. Nitko se nije pomaknuo. Nitko nije progovorio. A onda je
napokon velečasni Kelly prekinuo tišinu.
“Kakav god motiv imate da tražite tu ženu, mi ne želimo
imati ništa s tim.” Povukao se jedan korak natrag i pokazao mi
prema vratima. “Mislim da će biti najbolje da odmah odete.”

Još jedanput, ošamućen izdajom i slomljenim srcem,

teturajući sam se spustio cestom do središta sela. Gotovo sam
mogao shvatiti svećenikovo ponašanje. Ako se sjeća vjenčanja - a
ja sam vjerovao da ga se sjeća - ne bi Natalienu ostavljenom
bivšem dečku želio dati ikakve informacije koje spomenuti dečko
već ne posjeduje. To mi se činilo prilično nategnutom
pretpostavkom, ali barem je imala malo smisla. Ali ono što nisam
mogao shvatiti, ono što nikako nisam mogao provariti, bilo je
zašto Lucy Cutting nije uspjela pronaći ništa o Toddovu i
Natalienu vjenčanju u knjigama koje su bile vođene s gotovo
analnom pedantnošću. I dovraga, kako je moguće da nitko ništa ne
zna o Koloniji za stvaralačku obnovu?
Nisam to mogao raspetljati.
I što sada? Došao sam ovamo nadajući se... čemu? Da ću
barem doznati kako se Todd preziva. Time bi sve ovo prilično
brzo završilo. A ako to ne uspijem ustanoviti, nadao sam se da ću
ovdje naći nekoga tko je još uvijek u vezi s Natalie. I time bi sve
ovo prilično brzo završilo.
“Obećaj mi, Jake. Obećaj mi da ćeš nas ostaviti na miru.”
To su bile posljednje riječi koje mi je uputila ljubav mog
života. Posljednje. A evo, šest godina poslije, vratio sam se na
mjesto gdje je sve počelo i prekršio obećanje. Čekao sam da u
tome vidim ironiju, ali nisam je ugledao.
Kad sam stigao u središte sela, blag miris svježeg peciva
natjerao me da se zaustavim. Kraftborova kavana s knjižarom.
Nataliene omiljene pogačice. Razmislio sam o tome i zaključio da
vrijedi pokušati.
Kad sam otvorio vrata, zazvonilo je malo zvonce, ali taj sam
zvuk brzo zaboravio. Elton John pjevao je da se dijete zvalo
Levon i da bi bilo dobar čovjek. Zadrhtao sam od uzbuđenja. Oba
stola bila su zauzeta, uključujući, naravno, i naš negdašnji omiljeni
stol. Zabuljio sam se u njega, stojeći kao kakva velika budala.
Mogao bih se zakleti da sam načas začuo Natalien smijeh. Jedan
čovjek u kestenjastoj šilterici ušao je za mnom. Ja sam još uvijek
blokirao vrata.
“Uh, oprostite”, rekao mi je.
Sklonio sam se u stranu da ga propustim. Pogledom sam
potražio šank za kavu. Žena s jako kovrčavom kosom, odjevena u,
da, ljubičastu ručno obojanu košulju stajala je okrenuta leđima.
Nema dvojbe, to je Cookie. Srce mi je zaigralo. Okrenula se,
ugledala me i nasmiješila se. “Izvolite?”
“Zdravo, Cookie.”
“Zdravo.”
Tišina.
“Sjećate li me se?” upitao sam je.
Malim je ručnikom otirala kremu s ruku. “Ja baš ne pamtim
dobro lica, a imena još i manje. Što vam mogu ponuditi?”
“Svojedobno sam često svraćao ovamo”, rekao sam. “Prije
šest godina. S djevojkom koja se zvala Natalie Avery. Obično smo
sjedili za onim stolom u kutu.”
Kimnula je glavom, ali ne kao da se sjeća nego kao da želi
primiriti luđaka. “Mnogo mušterija dolazi i odlazi. Želite li kavu?
Ili krafnu?”
“Natalie je obožavala vaše pogačice.”
“Onda pogačice. S borovnicom?”
“Ja se zovem Jake Fisher. Pisao sam disertaciju o pravnoj
državi. Znali ste me ispitivati o tome. Natalie je bila slikarica iz
kolonije. Često bi izvukla blok za crtanje u onom kutu.” Pokazao
sam prema mjestu, kao da je to važno. “Prije šest godina. U ljeto.
Kvragu, vi ste mi je pokazali.”
“Aha”, rekla je prebirući prstima po ogrlici kao da prebire
po krunici. “Vidite, to je dobra stvar kad imate nadimak Cookie.
Takvo se ime ne zaboravlja. Ostane vam u sjećanju. Ali loša je
stvar u tome, budući da se sjećaju vašeg imena, svi misle da biste
se i vi morali sjećati njihova. Shvaćate?”
“Shvaćam”, odgovorio sam i dodao: “Doista me se ne
sjećate?”
Nije se ni potrudila odgovoriti. Osvrnuo sam se po kavani.
Ljudi za stolovima počeli su buljiti. Tip s bejzbolskom kapom
stajao je pred policom s časopisima, pretvarajući se da ništa ne
čuje. Opet sam se okrenuo Cookie.
“Malu kavu, molim vas.”
“Bez pogačice?”
 “Bez, hvala.”
Dohvatila je šalicu i počela natakati kavu.
“Jeste li još uvijek s Denise?”
Tijelo joj se ukrutilo.
“I ona je radila u koloniji na brijegu”, objasnio sam. “Tako
je znam.”
Spazio sam da je Cookie gutnula. “Mi nikad nismo radile u
koloniji.”
“Naravno da jeste. Stvaralačka obnova, ravno uz brijeg.
Denise je donosila kavu, a vi pogačice.”
Završila je s natakanjem kave i spustila šalicu na šank
ispred mene.
Nagnuo sam se prema njoj. “Natalie je obožavala vaše
pogačice.”
“Tako kažete.”
“Vas dvije stalno ste razgovarale o njima.”
“Ja o svojim pogačicama razgovaram s mnogim ljudima,
okej? Žao mi je što vas se ne sjećam. Vjerojatno sam trebala biti
pristojna, odglumiti da vas poznajem i reći: ‘Pa jasno, vi i vaša
djevojka koja voli pogačice. Kako ste?’ Ali nisam. Ovdje vam je
kava. Mogu li vam ponuditi još štogod?”
Izvukao sam svoju posjetnicu s brojevima telefona. “Ako se
ičega sjetite...”
“Mogu li vam ponuditi još štogod?” upitala je, sada oštrijim
glasom.
“Ne.”
“To će onda biti dolar i pol. Želim vam ugodan dan.”
 9.
SADA SHVAĆAM ŠTO LJUDI MISLE KAD KAŽU DA IMAJU
OSJEĆAJ DA IH netko slijedi.
Kako sam znao? Možda intuicija. Reptilski dio mog mozga
mogao je to osjetiti. Osjećao sam to na gotovo fizički način. Osim
toga, taj isti auto - sivi kombi marke Chevy s registarskim
tablicama Vermonta - vozio je iza mene otkako sam napustio
Kraftboro. I premda se ne bih mogao zakleti, učinilo mi se da
vozač ima kestenjastu šiltericu na glavi.
Nisam bio siguran što da poduzmem u vezi s tim. Pokušao
sam pročitati broj na registarskoj tablici, ali sada je bilo previše
mračno. Kad bih usporio, usporio bi i on. Kad bih ubrzao... no,
shvaćate što vam želim reći. Zaustavio sam se na jednom
odmorištu uz cestu da vidim što će moj pratilac učiniti. Kombi je
usporio i nastavio dalje. Nakon toga, više ga nisam vidio.
Dakle, možda me ipak nije slijedio.
Bio sam desetak minuta udaljen od Lanforda kad mi je
zazvonio mobitel. Bio sam priključio mobitel na Blootooth u autu
- izgubio sam i previše vremena pokušavajući shvatiti kako se to
radi - pa sam na zaslonu radija vidio da me zove Shanta Newlin.
Bila mi je obećala da će mi javiti Natalienu adresu do kraja dana.
Odgovorio sam na poziv pritisnuvši dugme na volanu.
“Shanta na telefonu”, predstavila se.
“Da, znam. Namjestio sam identifikaciju poziva na
zaslonu.”
“A ja sam mislila da sam nešto naročito zbog svih tih
godina u FBI-u”, odgovorila je. “Gdje se nalaziš?”
“Vraćam se u Lanford.”
“Odakle?”
“To je duga priča”, odvratio sam. “Jesi li doznala adresu?”
“Zato te i zovem”, odgovorila je Shanta. Začuo sam nešto u
pozadini - možda muški glas. “Još nisam.”
 “Da?” odvratio sam ne znajući što drugo da joj kažem.
“Problemi?”
“Morat ćeš mi dati vremena do sutra ujutro, dobro?”
“Naravno”, odgovorio sam, a onda ponovio: “Problemi?”
Uslijedila je malo preduga stanka. “Samo mi daj vremena
do sutra ujutro.” A onda se veza prekinula.
Koji je ovo vrag?
Nije mi se svidio ton njezina glasa. Nije mi se svidjela
činjenica da osobi s mnogobrojnim vezama u FBI-u treba do sutra
ujutro da ustanovi adresu jedne obične žene. Uto sam začuo signal
svog pametnog telefona koji mi je dao do znanja da sam dobio e-
mail. Zanemario sam ga. Ja nisam baš pretjerano savjestan vozač,
ali nikada ne šaljem SMS-ove ili e-mailove dok vozim. Prije dvije
godine, jedan student s Lanforda bio je ozbiljno ozlijeđen dok je
slao poruku i vozio, a osamnaestogodišnja djevojka koja je sjedila
do njega, brucošica s mog kolegija o pravnoj državi, u toj je
prometnoj nesreći izgubila život. Ali čak i prije toga, čak i prije
poplave očiglednih informacija o neshvatljivoj gluposti, ako ne i
kriminalnom nemaru, slanja poruka dok čovjek vozi, ja nisam bio
poklonik takve prakse. Ja volim voziti. Volim samoću i slušanje
glazbe. Unatoč prije izraženim bojaznima o tehnološkoj
osamljenosti, svima nam je potrebno da se češće osamimo.
Shvaćam da zvučim kao kakav čangrizavi starac, koji se žali da,
kad god vidi grupicu studenata koji zajedno sjede za stolom, oni
uvijek šalju poruke svojim nevidljivim sugovornicima, vječno u
potrazi za nečim boljim, pretpostavljam, u neprekidnom životnom
lovu na digitalnu zeleniju travu, u pokušaju da pomirišu ruže koje
su negdje drugdje zanemarujući one koje su pokraj njih, ali rijetki
su trenuci kad osjećam veću smirenost i ravnotežu - veći Zen, ako
hoćete - nego kad se prisilim da isključim mobitel.
Prevrtio sam radijske postaje i skrasio se na jednoj koja je
puštala glazbu iz ranih osamdesetih. Danas se svi pitaju: kamo je
nestala nježnost? I ja se to pitam. Kamo je nestala nježnost? A kad
smo već kod toga, kamo je nestala Natalie?
Postajao sam rastresen.
Parkirao sam auto pred kućom u kojoj stanujem - nisam je
zvao svojom kućom ili svojim stanom jer je stvarala dojam
privremenog boravišta na kampusu, što je i bila. Pala je noć, ali
budući da je ovo kampus koledža, uokolo je bilo mnogo umjetne
rasvjete. Pogledao sam pristiglu poruku i vidio da je od gospođe
Dinsmore. Naslov je glasio:

Evo studentskog dosjea koji ste zatražili

Dobar posao, ljepotice, pomislio sam. Otvorio sam poruku.

U cijelosti je glasila:

Koliko vam dodatnih objašnjenja treba kad naslov glasi:

“Evo studentskog dosjea koji ste zatražili”?
Očito, odgovor na to pitanje glasi: nimalo.
Zaslon mog mobitela bio je premalen za gledanje dosjea u
privitku, pa sam požurio dvorišnim puteljkom da ga pogledam na
laptopu. Gurnuo sam ključ u bravu, otvorio ulazna vrata i upalio
svjetlo. Iz nekog sam razloga očekivao, što ja znam, da ću zateći
stan u neredu, kao da je netko izvršio premetačinu, kako kažu. Ali
stan mi je bio, najblaže rečeno, uredan kao da u njemu nitko ne
živi.
Požurio sam do računala i bacio se na elektroničku poštu.
Otvorio sam poruku gospođe Dinsmore i preuzeo privitak. Kao što
sam već spomenuo, svoj sam studentski dosje pogledao prije
nekoliko godina. Smatrao sam da je zericu uznemirujući, s
profesorskim komentarima koje mi oni nikad nisu rekli u lice.
Pretpostavljam da su fakultetske vlasti u jednom trenutku
zaključile da je previše čuvati sve te studentske dosjee, pa su ih
dale digitalizirati.
Počeo sam s Toddovom prvom godinom. Ondje nisam
našao ništa osobito spektakularno osim činjenice da je Todd bio,
pa, spektakularan student. Sve same petice. Nijedan brucoš ne
dobiva samo petice. Profesor Charles Powell zabilježio je da je
Todd “izvanserijski student”. Profesorica Ruth Kugelmass
oduševljeno je zapisala: “nesvakidašnji dečko”. Čak i profesor
Malcolm Hume, koji nikad nije olako hvalio studente, napisao je
bilješku: “Todd Sanderson gotovo je nadnaravno darovit.”
Čovječe, to je čudno. Ja sam bio dobar student, ali jedina bilješka
koju sam našao u svom dosjeu bila je negativna. A i ja sam pisao
samo negativne komentare. Ako sa studentom nema problema,
profesor ne ostavlja komentare i pušta da ocjene govore same za
sebe. Nepisano pravilo o studentskim dosjeima glasi: “Ako nemaš
reći što negativno, nemoj reći ništa.”
Ali to nije vrijedilo s dobrim starim Toddom.
Na prvom semestru druge godine uzorak je bio isti -
nevjerojatne ocjene - ali onda su se stvari naglo promijenile.
Pokraj rubrike za drugi semestar velikim je slovima pisalo: “NP”.
Nije prisutan.
Hm. Potražio sam objašnjenje, ali pisalo je samo: “Osobni
razlozi”. To je čudno. U studentskim dosjeima gotovo nikad
objašnjenje studentove odsutnosti ne ostavljamo samo na tome -
jer dosjei su nedostupni i povjerljivi. Ili bi barem trebali biti. U
njima se izražavamo otvoreno.
Pa zašto onda takav oprez u vezi s Toddovom odsutnošću?
Osobni razlozi obično znače novčane teškoće ili bolest, bilo
studentovu bilo nekog člana njegove uže obitelji, fizičku ili
mentalnu. Ali ti se razlozi uvijek navode u privatnom studentskom
dosjeu. A ovdje ih nije bilo.
Zanimljivo.
A možda i nije. Kao prvo, prije dvadeset godina vjerojatno
se diskretnije izražavalo o osobnim problemima. A kao drugo...
pa, koga je briga? Kakve bi veze Toddova odsutnost na drugoj
godini mogla imati s činjenicom da se oženio s Natalie, a onda
umro i ostavio za sobom drugu ženu?
Nakon što se vratio u školu, profesorski komentari postali
su češći - ali ne onakvi za kakvima bi student čeznuo. Jedan ga je
profesor opisao kao “rastresenog”. Drugi je napisao da je Todd
“očito pun gorčine” i da “više nije onaj stari”. Treći je napisao da
bi Todd trebao dodatno pauzirati kako bi se mogao suočiti sa
“situacijom”, ali nitko nije objasnio o kakvoj je situaciji riječ.
Otvorio sam sljedeću stranicu. Todd je doveden pred
disciplinski odbor. U nekim se školama disciplinskim problemima
bave sami studenti, ali mi imamo rotirajući odbor sastavljen od tri
profesora. Ja sam lani u odboru proveo dva mjeseca. Slučajevi koji
dolaze pred nas uglavnom se odnose na dvije epidemije
studentskog života: na maloljetničko opijanje i prepisivanje.
Ostalo čine sitne krađe, prijetnje fizičkim nasiljem ili neki oblik
seksualnog napastovanja ili zlostavljanja koji nije dovoljno
ozbiljan da bi zahtijevao intervenciju policije.
Slučaj koji je došao pred odbor bio je fizički obračun Todda
i studenta po imenu Ryan McCarthy, nakon kojeg je McCarthy
završio u bolnici s kontuzijama i slomljenim nosom. Škola je
zahtijevala dugotrajnu suspenziju, pa možda čak i isključenje, ali
disciplinski odbor udijelio mu je potpun oprost. To me iznenadilo.
Nije bilo nikakvih konkretnijih podataka ni pojedinosti sa samog
saslušanja, a ni zaključka odbora. I to me iznenadilo.
Rukom napisana odluka skenirana je u dosje:

Todd Sanderson, istaknuti student koledža Lanford, doživio

je težak životni udarac, ali mi vjerujemo da se uspješno oporavlja.
Kako bi se iskupio za svoje nedavne postupke, u posljednje vrijeme
počeo je surađivati s jednim profesorom na osnivanju dobrotvorne
udruge. On shvaća posljedice onoga što je učinio, pa smo se zbog
vrlo neuobičajenih olakotnih okolnosti u ovom slučaju složili da
ga ne bi trebalo izbaciti iz škole.

Pogled mi je odlutao na dno stranice kako bih vidio tko je

potpisao odluku odbora. Namrštio sam se. Profesor Eban Trainor.
Trebao sam pogoditi. Ja prilično dobro poznajem Trainora i ne bih
baš mogao reći da smo u prijateljskim odnosima.
Ako želim doznati više o tom “teškom udarcu” ili o toj
odluci odbora, morat ću porazgovarati s Ebanom, što mi baš nije
bilo drago.
Bilo je kasno, ali nisam se bojao da ću probuditi Benedicta.
On ima samo mobitel, a prije spavanja uvijek ga isključi. Javio se
nakon trećeg signala.
“Što je?”
“Eban Trainor”, rekao sam.
“Što je s njim?”
 “Još uvijek me mrzi?”
“Valjda. Zašto pitaš?”
“Moram mu postaviti nekoliko pitanja o svom prijatelju
Toddu Sandersonu. Možeš li mi ugovoriti sastanak?”
“Ugovoriti sastanak? Naravno da mogu. Zašto misliš da me
zovu Čarobnjak?”
“Zato što studenti uvijek zadrijemaju na tvojim
predavanjima?”
“Ti doista znaš kako laskati čovjeku od kojeg tražiš uslugu.
Nazvat ću te ujutro.”
Prekinuli smo vezu. Zavalio sam se na stolcu, nesiguran što
da sljedeće učinim, kad mi je monitor dao signal da sam dobio još
jedan e-mail. Namjeravao sam ga ignorirati. Kao i većina ljudi
koje znam, dobivam mnogo previše nevažnih poruka u svako doba
dana, a ovo je nedvojbeno jedna od njih. Ali onda sam spazio
adresu pošiljatelja:

RSbyJA@ymail.com

Buljio sam u nju dok mi oči nisu zasuzile. Počelo mi je

šumjeti u ušima. Sve oko mene postalo je tiho i malo previše
mirno. Nastavio sam zuriti, no slova se nisu promijenila.

RSbyJA.

Trebao mi je samo trenutak da shvatim što ta slova znače:

Redemption’s Son Josepha Arthura - bio je to naziv albuma koji
smo Natalie i ja slušali u Cookienu kafiću.
Poruka nije imala naslova. Rukom sam potražio miš.
Pokušao sam dovesti strelicu na ikonu e-maila kako bih ga
otvorio, ali prvo sam morao obuzdati drhtavicu. Duboko sam
udahnuo i prisilio ruku da se smiri. Soba je ostala tiha, kao da
suspreže dah. Povukao sam strelicu na ikonu pošte i škljocnuo
mišem.
Kad sam ugledao poruku, zastalo mi je srce.
Na zaslonu su bile dvije riječi. To je bilo sve, samo dvije
riječi, ali te su mi se dvije riječi zarile u grudi poput žeteočeve
kose i gotovo mi onemogućile disanje. Skljokao sam se na naslon
stolca, izgubljen, dok su me dvije riječi sa zaslona promatrale:

Obećao si.
 10.
E-MAIL NIJE BIO POTPISAN, ALI TO NIJE IGRALO NIKAKVU
ULOGU. Hitro
sam kliknuo na dugme za odgovor i otipkao:

Natalie? Jesi li dobro? Molim te, reci mi samo to.

A onda sam kliknuo na dugme za pošiljanje.

Mogao bih reći da je vrijeme počelo puzati dok sam čekao
sljedeći e-mail, ali zapravo nije bilo tako. Pretpostavljam da za to
naprosto nije bilo vremena. Nakon tri sekunde začuo sam signal da
sam dobio novu poruku. Srce mi je snažno zakucalo, a onda sam
spazio adresu pošiljatelja:

MAILDAEMON

Otvorio sam poruku, ali već sam znao što ću u njoj pročitati.

Ova e-mail adresa ne postoji...

Gotovo sam udario računalo od frustracije, kao da je

automat za slatkiše koji mi ne želi dati Milky Way. “Nije
moguće!” povikao sam naglas. Nisam znao što da učinim. Obuzeo
me osjećaj utapanja, kao da tonem i ne mogu izroniti na površinu.
Vratio sam se na Google i pokušao pronaći adresu e-maila i
različite njezine varijacije, ali bilo je to gubljenje vremena.
Ponovo sam pročitao poruku:

Obećao si.

To je točno, zar ne? A kad čovjek malo razmisli i upita se

zašto sam zapravo prekršio to obećanje? Jedan je čovjek umro.
Možda je to bio Natalien muž, a možda i nije. Ipak, je li to doista
razlog što sam prekršio dano obećanje? Možda. Možda je tako bilo
na početku. Ali sada mi je jasno dala do znanja što želi. Zato mi je
i poslala e-mail. Da me podsjeti na zadanu riječ. Podsjetila me na
obećanje jer zna da ja obećanja ne dajem olako.
Zato me i tada natjerala da joj obećam da se neću miješati.
Sada sam razmislio o tome. Pomislio sam na pogreb, na
odlazak u Vermont i na studentski dosje. I što je rezultat svega
toga? Ne znam. Ako mi je to na početku davalo razlog da prekršim
obećanje, sada sam imao dokaz da to više ne mogu opravdati.
Nataliena poruka nije mogla biti jasnija.

Obećao si.

Nesigurno sam prstima dodirnuo riječi na zaslonu. Srce kao

da mi je opet puklo. Jako mi je žao, momče. No dobro, prestat ću s
tim. Održat ću obećanje.
Otišao sam u krevet i gotovo istog časa zaspao. Da, znam, i
mene je to iznenadilo, ali mislim da su me svi udarci koje sam
primio nakon što sam pročitao osmrtnicu, sva ta navala sjećanja i
osjećaja, sav jad u srcu i zbunjenost, iscrpli poput boksača nakon
dvanaest rundi teške borbe. Naposljetku sam se naprosto srušio.
Za razliku od Benedicta, ja često zaboravim isključiti
mobitel. Njegov me poziv probudio u osam ujutro.
“Eban je nevoljko pristao porazgovarati s tobom.”
“Jesi li mu rekao o čemu želim razgovarati?”
“To nisi ni meni rekao.”
“Ah, da, točno.”
“Imaš predavanje u devet. Eban će te pričekati kod kuće kad
završiš.”
Nešto me stegnulo duboko u grudima. “Kod kuće?”
“Da, i mislio sam da ti se to neće svidjeti, ali on je inzistirao
na tome.”
“Podmuklo.”
“Nije on tako loš.”
“On je obična gnjida.”
“I što je u tome tako loše?”
“Ono što on radi, to se jednostavno ne radi.”
“Ne znaš ti što on radi. Idi. Ponašaj se pristojno. Doznaj ono
što ti treba.”
Benedict je spustio slušalicu. Provjerio sam e-mail i SMS.
Ništa. Cijela ova čudna epizoda u mom životu zadobila je neku
nestvarnu, sanjarsku kvalitetu. Napregnuo sam se da otjeram taj
osjećaj iz glave. Doista me u devet sati čekalo predavanje o
ustavnom pravu. To mi je opet bio prioritet. Da, stavit ću sve to
iza sebe. Počeo sam pjevušiti pod tušem. Odjenuo sam se i krenuo
kampusom sa širokim osmijehom na licu i visoko uzdignutom
glavom. Živahno sam koračao. Sunce je kupalo kampus toplom
nebeskom svjetlošću. Nastavio sam se smješkati. Osmjehnuo sam
se ciglenoj zgradi koja je čeznula za bršljanom. Osmjehnuo sam se
drveću, bujnoj travi, kipovima slavnih bivših studenata, sportskim
terenima u podnožju brijega. Kad bi me studenti pozdravili,
odzdravljao sam im s oduševljenjem koje bi čovjeka moglo
nagnati na zaključak da sam doživio vjersko obraćenje.
Na početku predavanja stao sam pred studente i uskliknuo:
“Dobro jutro svima!” kao kakva ponovo rođena navijačica koja je
popila previše piva. Studenti su me čudno pogledali. Shvatio sam
da počinjem plašiti i samog sebe, pa sam pokušao ublažiti ton.

Obećao si.

A što je s tobom, Natalie? Nije li u tvojim riječima i djelima

postojalo barem implicitno obećanje? Kako možeš uzeti nekome
srce i onda ga samo tako slomiti? Istina, ja više nisam klinac.
Shvaćam rizike zaljubljivanja. Ali mi smo rekli neke stvari.
Osjetili neke stvari. To nisu bile laži. A ipak si me ostavila. A
onda si me još i pozvala na svoje vjenčanje. Zašto? Čemu takva
okrutnost? Jesi li mi željela utuviti u glavu da moram krenuti
dalje?
I krenuo sam dalje. Iščupala si mi srce iz grudi, slomila ga i
otišla. Ali ja sam pokupio komadiće i krenuo dalje.
Zatresao sam glavom. Pokupio komadiće? Grozna li izraza!
U tome je problem kad se čovjek zaljubi. Počne se izražavati
poput loše country-pjesme.
Natalie mi je poslala e-mail. Ili sam barem vjerovao da mi
ga je ona poslala. Tko bi drugi mogao biti? Ali kako god bilo,
premda mi je poručila da je ostavim na miru, ipak mi je poslala
poruku. Ona se obratila meni. Obratila? Točno. Ali upotrijebila je
onu e-mail adresu. RSbyJA. Zapamtila ju je. Ona joj je nešto
značila, još uvijek je za nju imala smisla, a to mi je dalo - ne znam
- nadu. Nada je okrutna stvar. Nada podsjeća na ono što je moglo
biti i opet budi tjelesnu čežnju.
Prozvao sam Eileen Sinagru, jednu od svojih najbistrijih
studentica. Ona je počela objašnjavati jednu od suptilnijih poanta
Madisona i Federalističkih spisa. Kimao sam glavom ohrabrujući
je da nastavi, a onda sam krajičkom oka nešto spazio. Prišao sam
prozoru da bolje pogledam. Zastao sam.
“Profesore Fisher?”
Na parkiralištu je stajao sivi Chevyjev kombi. Pogledao sam
registarsku tablicu. S ove udaljenosti nisam mogao razabrati
brojeve, ali vidio sam boju i uzorak.
Bila je to registarska tablica Vermonta. Nisam dvaput
razmislio. Nisam pomislio da to vjerojatno ne znači apsolutno
ništa, da sivi Chevyjev kombi nije nikakva rijetkost, da se u
zapadnom Massachusettsu mogu vidjeti mnoga vozila s
registarskim tablicama Vermonta. Ništa od toga nije me
pokolebalo.
Pojurio sam prema vratima i doviknuo: “Ostanite ovdje,
odmah se vraćam.” Potrčao sam hodnikom. Pod je upravo bio
opran. Klizeći sam obišao znak MOKRO i otvorio vrata.
Parkiralište se nalazilo s druge strane travnjaka. Preskočio sam
jedan grm i svom snagom pojurio travnjakom. Moji studenti mora
da su pomislili da sam sišao s uma, ali to mi je bilo svejedno.
“Naprijed, profesore Fisher! Dodat ću vam frizbi!”
Misleći da trčim zato što želim sudjelovati u igri, jedan mi
je student dobacio frizbi. Pustio sam ga da padne na tlo i nastavio
trčati.
“Čovječe, morate poraditi na hvatanju.”
Nisam se obazirao na njega. Kad sam se približio kombiju,
spazio sam da se pale svjetla.
Vozač je pokrenuo kombi.
Ubrzao sam trk. Jarka sunčeva svjetlost odbijala se od
vjetrobrana i zastirala mi pogled na vozača. Spustio sam glavu i
ubrzao, ali kombi je uto stao natraške napuštati parkirno mjesto.
Bio je predaleko. Neću ga stići.
Kombi je krenuo naprijed.
Zaustavio sam se kako bih pokušao vidjeti vozača.
Nemoguće. Sunčeva svjetlost bila je previše blještava, ali učinilo
mi se da vidim...
Kestenjastu šiltericu?
Nisam mogao biti siguran u to. Ali zapamtio sam
registraciju - kao da će mi to pomoći, kao da bi iz toga moglo
proizaći išta dobro - i ostao zadihano stajati gledajući kako kombi
hitro napušta parkiralište.
 11.
PROFESOR EBAN TRAINOR SJEDIO JE NA NAMJEŠTENOM
TRIJEMU PREKRASNE neobarokne kuće koju sam dobro poznavao.
Pola stoljeća bila je dom mojeg mentora, profesora Malcolma
Humea. U toj sam kući doživio mnogo lijepih trenutaka. Druženja
profesora s odsjeka uz vino, profesorske zabave, konjak kasno
navečer, prepirke o filozofiji i rasprave o književnosti - sve što
fakultetski život može ponuditi. Nažalost, Bog ima čudan smisao
za humor. Nakon četrdeset osam godina braka, profesoru Humeu
umrla je žena, a onda je i njemu otkazalo zdravlje. Naposljetku se
više nije mogao sam brinuti za tu veliku staru kuću. Sada živi u
jednoj od onih zidom ograđenih zajednica u Vero Beachu na
Floridi, a profesor Eban Trainor, najuvjerljiviji kandidat za titulu
mog neprijatelja na kampusu, kupio je tu meni tako dragu kuću i
postao njezin novi gospodar.
Uto mi je zazujao mobitel u džepu. Bio je to SMS od
Shante:

JUDIE'S 13 H.

Premda nije trošila riječi, znao sam što želi reći. Poručuje
mi da se nađemo u restoranu Judie’s u Aveniji Main u jedan
popodne. Dobro. Vratio sam mobitel u džep i uspeo se stubama na
trijem.
Eban je ustao i udijelio mi pokroviteljski smiješak. “Jacob,
drago mi je što te vidim.”
Kad smo se rukovali, osjetio sam da mu je ruka masna.
Imao je manikirane nokte. Žene su ga smatrale privlačnim na
način ostarjelog plejboja, djelomice zbog duge kovrčave kose a
djelomice zbog krupnih zelenih očiju. Lice mu je bilo masno, kao
da se otapa ili oporavlja od nekakvog tretmana kože.
Pretpostavljao sam da je riječ o botoksu. Nosio je jedan broj
preuske hlače i košulju kojoj ne bi škodio još jedan zakopčan
gumb. Miris njegove kolonjske vode podsjetio me na dizalo u koje
se natiskalo previše poslovnih ljudi iz Europe.
“Imaš li što protiv da sjednemo na trijem?” upitao je.
“Vrijeme je prekrasno.”
Spremno sam pristao. Nisam želio ući u kuću da vidim kako
ju je preuredio. Znam da su radovi bili skupi. Siguran sam da je
uklonio tamno drvo, miris konjaka i cigara, da ih je zamijenio
svijetlim drvom i sofama u boji “ljuske jaja” i “domaćeg maslaca”
i da priređuje okupljanja na kojima se poslužuje samo bijelo vino i
Sprite zato što oni ne ostavljaju mrlje na presvlakama.
Kao da mi čita misli, ponudio mi je bijelo vino. Pristojno
sam odbio. On je već držao čašu u ruci, premda još nije bilo ni
podne. Sjeli smo na stolce od pruća obložene velikim jastucima.
“Pa, kako ti mogu pomoći, Jacob?” upitao je.
Na drugoj godini studija slušao sam njegov kolegij o
dramskoj književnosti sredine dvadesetog stoljeća. Nije bio loš
nastavnik. Bio je učinkovit i afektiran, od one vrste profesora koji
su zaljubljeni u zvuk vlastita glasa, i premda je malokad bio
dosadan - što je kobno za svaki kolegij - sva su mu predavanja bila
malo previše narcisoidna. Potrošio je cijeli jedan tjedan čitajući
naglas Genetove Sluškinje od početka do kraja, glumeći svaki lik i
uživajući u vlastitoj izvedbi, scene sadomazohizma da i ne
spominjem. Izvedba je nedvojbeno bila dobra, ali, nažalost, malo
previše samodopadna.
“Želio sam te nešto pitati o jednom studentu”, odgovorio
sam.
Eban je podigao obje obrve kao da ga moje riječi i
intrigiraju i iznenađuju. “Oh?”
“O Toddu Sandersonu.”
“Oh?”
Spazio sam da se ukrutio. Nije želio da to primijetim. Ali
primijetio sam. Skrenuo je pogled u stranu i počeo trljati bradu.
“Sjećaš ga se”, rekao sam.
Još je malo nastavio trljati bradu. “Ime mi zvuči poznato,
ali...” Nakon što je još nekoliko puta protrljao bradu, slegnuo je
ramenima kao da se predaje. “Žao mi je. Toliko mnogo godina,
toliko mnogo studenata.”
Zašto mu nisam povjerovao?
“Nije bio tvoj student”, rekao sam.
“Oh?”
Opet taj oh.
“Došao je pred disciplinski odbor kad si mu ti bio na čelu.
To bi bilo prije dvadeset godina.”
“Ne očekuješ valjda da se toga još sjećam?”
“Pomogao si mu da ostane na kampusu nakon jedne
tučnjave. Evo, daj da ti pokažem.” Podigao sam poklopac laptopa i
otvorio skeniranu kopiju rukom napisane odluke odbora. Pružio
sam mu laptop. Eban se načas kolebao da ga prihvati kao da laptop
možda sadrži eksplozivne naprave. Izvukao je naočale za čitanje.
“Čekaj malo, kako si došao do ovoga?”
“Važno je, Eban.”
“Ovo je dokument iz povjerljivog studentskog dosjea.”
Sitan smiješak zatitrao mu je na usnama. “Nije li čitanje
studentskog dosjea u suprotnosti s pravilima, Jacob? Ne misliš li
da si prekoračio granice?”
Tu smo. Prije šest godina, samo nekoliko tjedana prije nego
što sam otišao u onu spisateljsku koloniju u Vermontu, profesor
Eban Trainor priredio je u svojoj tadašnjoj kući zabavu za
diplomante. On je često priređivao zabave u svojoj kući. Zapravo,
bio je donekle legendaran i kao domaćin i kao gost zabava. Kad
sam ja bio student druge godine, dogodio se jedan prilično slavan
incident u Koledžu Jones, obližnjoj ženskoj školi, kad se požarni
alarm uključio u tri sata ujutro, pa su morali evakuirati cijelu
spavaonicu. I tamo je stajao profesor Trainer, napola odjeven.
Doduše, studentica s kojom je te večeri bio bila je punoljetna i nije
bila njegova učenica. Ali to je za njega bilo tipično ponašanje. Bio
je razvratnik i alkoholičar i nije mi se sviđao.
Na diplomskoj zabavi prije šest godina bili su uglavnom
studenti, mnogi od njih studenti prve ili druge godine, dakle
maloljetni. Posluživao se alkohol. Mnogo alkohola. Pozvano je
osiguranje kampusa. Dva studenta završila su u bolnici zbog
trovanja alkoholom, što je pojava koja uzima sve više maha na
kampusima. Ili se možda samo pokušavam uvjeriti u to zato što
volim misliti da u “moje vrijeme” stvari nisu bile tako loše.
Profesor Trainor zbog svojih je postupaka izveden pred
disciplinski odbor. Čuli su se zahtjevi da dade otkaz, ali on je to
odbio učiniti. Priznao je da je ponudio alkohol gostima, ali tvrdio
je da je na zabavu pozvao samo studente četvrte godine, koji su
navršili dvadeset i jednu. Ako su na zabavu nepozvano došli i
mlađi studenti, to nije njegova krivnja. Također je nagovijestio da
su studenti mnogo alkohola konzumirali prije nego što je njegova
zabava uopće i počela, na obližnjoj pijanci školskog bratstva.
Profesori na koledžu prepušteni su vlastitoj prosudbi.
Malokad učinimo išta više od dijeljenja packi. Kao što je slučaj i s
disciplinskim odborom za studente, članovi se našeg odbora
izmjenjuju, a slučaj je htio da sam ja bio u odboru kad se taj
incident dogodio. Trainor je bio redovni profesor pa nije mogao
biti otpušten, ali ja sam čvrsto vjerovao da zaslužuje neku
disciplinsku kaznu. Glasovali smo da mu oduzmemo položaj
pročelnika odsjeka za engleski jezik. Ja sam govorio u prilog
kazne. Naprosto se previše incidenata takve vrste dogodilo u
prošlosti. Zanimljivo, moj voljeni mentor, Malcolm Hume, nije se
složio sa mnom.
“Zar ćeš doista okriviti Ebana zbog pijanih studenata?”
upitao me.
“Postoje razlozi zašto imamo pravila o točenju alkohola
studentima.”
“Zar ti olakotne okolnosti ništa ne znače?”
Pretpostavljam da bi mi možda nešto i značile da mi nije bio
poznat historijat Ebanova nedoličnog ponašanja i loših odluka. To
nije sudski proces ili pitanje prava; biti profesor na koledžu sjajan
je posao i povlastica. S mojeg stanovišta, Eban je zbog svojih
postupaka zaslužio otkaz - studente izbacujemo iz škole zbog
mnogo manjih prekršaja i s mnogo manje dokaza - ili u najblažem
slučaju oduzimanje titule. Unatoč nagovorima svog mentora,
glasao sam da mu se oduzme titula pročelnika, ali ostao sam u
značajnoj manjini.
 Ta su saslušanja možda davna prošlost, ali Eban mi to nikad
nije oprostio. Na tim navodno zatvorenim raspravama upotrijebio
sam točno te izraze - “kršenje pravila”, “prekoračenje granice”.
Nije mi bilo ugodno čuti da mi se vlastite riječi bacaju u lice, ali
pretpostavljam da sam to i zaslužio.
“Ovaj je student mrtav”, objasnio sam.
“Znači li to da je njegov povjerljivi dosje sad dostupan
svima?”
“Nisam došao raspravljati o pravnim sitnicama.”
“Ne, ne, Jacob, tebe uvijek zanima cjelina, zar ne?”
Bilo je to gubljenje vremena. “Ne shvaćam zašto si tako
rezerviran.”
“To me čudi, Jacob. Ti se obično strogo držiš pravila.
Informacije koje tražiš povjerljive su. Ja samo štitim privatnost
gospodina Sandersona.”
“Ali ponavljam, on je mrtav”, odvratio sam.
Nisam ni trenutka dulje želio ostati na trijemu na kojem je
moj voljeni mentor proveo toliko prekrasnih sati. Ustao sam i
sagnuo se da uzmem svoj laptop. Ali Eban mi ga nije dodao.
Ponovo je protrljao bradu.
“Sjedni”, rekao mi je.
Poslušao sam ga.
“Bi li mi htio objasniti zašto ti je jedan tako stari slučaj sada
tako važan?”
“To bi mi bilo vrlo teško objasniti”, odgovorio sam.
“Ali očito ti je važan.”
“Jest.”
“Kako je Todd Sanderson umro?”
“Ubijen je.”
Eban je zatvorio oči kao da to otkriće cijelu stvar čini još
gorom. “A tko ga je ubio?”
“Policija još ne zna.”
“Ironično”, odvratio je.
“Što?”
“To što je umro nasilnom smrću. Sjećam se tog slučaja.
Todd Sanderson ozlijedio je kolegu studenta u fizičkom obračunu.
Ali ‘ozlijediti’ nije prava riječ. Točnije bi bilo reći da ga je umalo
ubio.”
Ponovo je skrenuo pogled u stranu i otpio gutljaj vina.
Pričekao sam da nastavi. To je malo potrajalo, ali napokon je
progovorio. “To se dogodilo na zabavi školskog bratstva u
četvrtak navečer.”
Školsko bratstvo Chi Psi od pamtivijeka je sponzoriralo
zabave četvrtkom navečer. Školske vlasti pokušale su prekinuti tu
praksu prije dvanaest godina, ali jedan imućni bivši student
jednostavno je kupio kuću izvan kampusa samo da bi se ta
okupljanja mogla nastaviti. Mogao je donirati svoj novac za neki
vrijedni cilj, ali on je umjesto toga kupio kuću za zabavu da se
njegovi mlađi kolege mogu u njoj opijati. Neshvatljivo.
“Naravno, oba sudionika bila su pijana”, rekao je Eban.
“Izrečene su neke ružne riječi, ali nije bilo velike dvojbe da je
Todd Sanderson pretvorio tu verbalnu prepirku u fizički obračun.
A nakon svega, onaj drugi student - nažalost, zaboravio sam kako
se zvao, McCarthy ili McGraffty, tako nekako - završio je u
bolnici sa slomljenim nosom i zdrobljenom jagodičnom kosti. Ali
to nije bilo najgore.”
Opet je zastao. Progutao sam udicu.
“Što je bilo najgore?” upitao sam.
“Todd Sanderson umalo ga je zadavio. Trebalo je pet ljudi
da ga obuzdaju. Drugi je student izgubio svijest. Trebalo mu je
dati umjetno disanje da dođe k sebi.”
“O, Bože!” rekao sam.
Eban je načas zatvorio oči. “Ne shvaćam zašto je to važno.
Morali bismo ga ostaviti da počiva u miru.”
“Ne pitam te zbog puke znatiželje.”
Na usnama mu je opet zatitrao sitan osmjeh. “Oh, to mi je
jasno, Jacob. Ti si nedvojbeno pravičan čovjek. Siguran sam da
tvoj interes ima najzdravije i najdobronamjernije razloge.”
Pustio sam da to prođe.
“Pa zašto ste ga onda pomilovali?” upitao sam.
“Pročitao si moju odluku.”
“Jesam”, odvratio sam. “Nešto o vrlo neuobičajenim
olakotnim okolnostima’.”
“Točno.”
Ponovo sam pričekao, smatrajući da je moje sljedeće pitanje
prilično očito, ali kad nije nastavio, dao sam mu odgovarajući
poticaj.
“Kakve olakotne okolnosti?”
“Onaj drugi student - sad sam se sjetio, zvao se McCarthy.”
Trainor je duboko uzdahnuo. “Gospodin McCarthy izrekao je neke
pogrdne komentare o izvjesnom incidentu. A kad ih je čuo,
Sanderson je više-manje - ali shvatljivo - izgubio samokontrolu.”
Podigao je ruku kao da želi preduhitriti moj prosvjed, premda ja
uopće nisam namjeravao prosvjedovati. “Da, Jacob, znam da je
nasilničko ponašanje neoprostivo bez obzira na okolnosti. Siguran
sam da bi ti zauzeo takav stav. Ali mi smo razmotrili taj neobični
slučaj sa svih strana. Saslušali smo izjave nekoliko Sandersonovih
pristaša. Jedan od njih branio ga je s osobitim žarom.”
Susreo sam njegov pogled i spazio nešto podrugljivo u
njemu. “Tko je to bio, Eban?”
“Malo ću ti pomoći: svojedobno je bio vlasnik ove kuće.”
To me iznenadilo. “Profesor Hume branio je Sandersona?”
“Kako glasi ona riječ koju odvjetnici uvijek
upotrebljavaju?” Ponovo je protrljao bradu. “Energično. A kad je
slučaj završio, čak mu je pomogao pri osnivanju dobrotvorne
udruge.”
Pokušao sam to shvatiti. Hume je prezirao sve vrste nasilja.
Bio je jedan od onih ljudi koji su preosjetljivi. Gnušao se svih
vrsta okrutnosti. Ako biste nekome nanijeli bol, on bi je osjetio na
vlastitoj koži.
“Priznajem da sam i ja bio iznenađen,” nastavio je Eban,
“ali tvoj mentor uvijek je pokazivao razumijevanje za olakotne
okolnosti, zar ne?”
Razgovor se udaljio od teme, pa sam se vratio na Todda
Sandersona.
“A kakve su u tom slučaju bile olakotne okolnosti?”
“Pa, kao prvo, Todd Sanderson upravo se bio vratio u školu
nakon dugotrajne odsutnosti. Propustio je prethodni semestar iz
osobnih razloga.”
Sad mi je već dozlogrdilo. “Eban?”
“Da?”
“Kako bi bilo da prestanemo obigravati oko teme? Što se
dogodilo Toddu Sandersonu? Zašto je napustio kampus? Kakve su
to olakotne okolnosti koje bi uzrokovale da takav protivnik nasilja
kao što je Malcolm Hume brani tako ekstreman napad?”
“To nije u dosjeu?”
“I sam znaš da nije. U dosje nije uvršteno ništa osim odluke
odbora. Dakle, što mu se dogodilo?”
“Ne njemu”, odgovorio je Trainor. “Njegovu ocu.”
Okrenuo se da dohvati čašu iza svojih leđa i dodao mi je.
Ništa me nije pitao, samo mi ju je dodao. Prihvatio sam je i
dopustio mu da mi natoči vino. Još uvijek nije bilo ni podne, ali
zaključio sam da bi sada bio pogrešan trenutak za iznošenje
stavova o konzumaciji alkohola u prijepodnevnim satima.
Prihvatio sam piće nadajući se da će mu to razvezati jezik.
Eban se zavalio na stolcu, prekrižio noge i zabuljio se u
svoju čašu kao da gleda u kristalnu kuglu. “Sjećaš li se incidenta u
maloj ligi u Martindaleu?”
Sad je na mene došao red da se zagledam u čašu. “Misliš na
pedofilski skandal?”
“Da.”
To mora da je bilo prije petnaest, a možda i dvadeset
godina, ali sjećao sam se jer je to bio jedan od prvih takvih
slučajeva o kojima su novine mnogo pisale. “Trener ili voditelj
male lige silovao je dječake, točno?”
“Da, tako je glasila optužba.”
“Nije bila istinita?”
“Ne”, polako je odgovorio Eban. “Nije bila istinita.”
Ostali smo šutke sjediti.
“I kakve to veze ima s Toddom Sandersonom?”
“Ne s njim.” Eban je počeo nerazgovjetno govoriti. “Nego s
trenerom ili voditeljem male lige, kako si ga upravo opisao.”
Sad sam shvatio. “To mu je bio otac?”
Eban je uperio prst u mene. “Točno.”
 Nisam znao što da na to kažem.
“Todd Sanderson propustio je taj semestar kako bi pomogao
ocu”, rekao je Eban. “Financijski je potpomagao obitelj - naravno,
otac mu je dobio otkaz - davao moralnu podršku i činio sve što
može.”
Sve me to iznenadilo i zbunilo, ali to je samo potaknulo
glavno pitanje u cijelom tom spletu pitanja: kakve sve to veze ima
s mojom Natalie?
“Ne sjećam se baš dobro tog slučaja”, rekao sam. “Kako je
završio? Je li Toddov otac dobio zatvorsku kaznu?”
“Nije. Oslobođen je svih optužbi.”
“Oh?” rekao sam.
“Ali ishod suđenja nije pobudio veliko zanimanje novina.
Tako to kod nas ide. O optužbama se piše na naslovnim
stranicama, ali ne i o oslobađajučim presudama.”
“Dakle, porota je zaključila da nije kriv?”
“Točno.”
“Što još uvijek ne znači da je bio nedužan.”
“Istina”, odvratio je Eban, “ali ne u ovom slučaju. Tijekom
prvog tjedna sudskog procesa otkrilo se da je jedan osvetoljubivi
roditelj izmislio cijelu tu priču zato što mu Toddov otac nije htio
uvrstiti sina u školsku momčad. A onda je laž jednostavno izmakla
kontroli. Ali Toddov je otac na kraju oslobođen svih optužbi.”
“A Todd se vratio na studij?”
“Da.”
“Pretpostavljam da je pogrdni komentar imao neke veze s
optužbama protiv Toddova oca?”
Eban je podigao nesigurnu ruku u hinjenu zdravicu. “Imate
pravo, gospodine. Vidiš, unatoč novim dokazima, mnogi su
zaključili isto ono što si i ti pomislio, da ondje gdje ima dima ima i
vatre. Da je gospodin Sanderson zacijelo nešto skrivio. Ako ne to,
onda nešto drugo. Osobito nakon onoga što se dogodilo poslije
suđenja.”
“Što se dogodilo poslije suđenja?”
Eban se zabuljio u čašu. Osjetio sam da ga gubim.
“Eban?”
 “Samo trenutak.”
Pričekao sam kako bih mu dao prostor.
“Todd Sanderson potjecao je iz malog grada na Jugu.
Njegov otac u tom je gradu proveo cijeli svoj život. Ali sada... no,
možeš zamisliti. Nije mogao naći posao. Svi su mu prijatelji
okrenuli leđa. Vidiš, nitko mu zapravo nije vjerovao. Glasine su
prouzročile nepopravljivu štetu, Jacob. O tome mi ovdje
poučavamo studente, zar ne? Samo je jedna osoba još uvijek
vjerovala u njega.”
“Todd”, rekao sam.
“Točno.”
“Zar nije bilo drugih članova porodice? Što je s Toddovom
majkom?”
“Ona je umrla davno prije toga.”
“I što se dogodilo?”
“Naravno, Toddov otac bio je slomljen, ali inzistirao je da
se Todd vrati u školu. Jesi li vidio Toddove ocjene?”
“Jesam.”
“Onda već znaš. Bio je odličan student, jedan od najboljih
koji su ikad pohađali Lanford. Čekala ga je svijetla budućnost. A
njegov je otac to shvaćao. Ali Todd se nije htio vratiti. On je
smatrao da bi to značilo da napušta oca u najtežem trenutku.
Glatko se odbio vratiti dok se situacija kod kuće ne poboljša. Ali
naravno, kao što i predobro znamo, takve se situacije ne
poboljšavaju. I tako je Toddov otac učinio jedinu stvar koju je
smatrao mogućom kako bi okončao vlastite patnje i omogućio
sinu nastavak studija.”
Pogledi su nam se sreli. Ebanove oči sada su bile vlažne.
“O, ne”, rekao sam.
“O, da!”
“Kako?”
“Provalio je u školu u kojoj je radio i ispalio si metak u
glavu. Vidiš, želio je izbjeći da mu sin pronađe tijelo.”
 12.
TRI TJEDNA PRIJE NEGO ŠTO ME NATALIE OSTAVILA, DOK
SMO SE JOŠ LUDO voljeli, iskrali smo se iz naših kolonija u
Kraftborou i otišli u posjet Lanfordu. “Želim vidjeti mjesto koje ti
toliko znači”, rekla je.
Sjećam se kako su joj oči sjajile dok je sa mnom hodala
kampusom. Držali smo se za ruke. Natalie je nosila veliki slamnati
šešir, dražestan i star, i sunčane naočale, pa me pomalo podsjećala
na prerušenu filmsku zvijezdu.
“Kamo si odvodio lijepe studentice dok si bio student?”
upitala me.
“Ravno u krevet.”
Natalie me nestašno lupnula po ruci. “Ozbiljna sam. I
gladna.”
I tako smo otišli u restoran Judie’s na Aveniji Main. Judie je
pravila odlično pecivo s maslacem od jabuka. Natalie je bila
oduševljena. Gledao sam je kako upija sve oko sebe - slike i
dekor, mlade konobarice i jelovnik, sve. “Dakle, ovamo si odvodio
svoje dame?”
“Samo one sa stilom”, odgovorio sam.
“Čekaj, a kamo si odvodio... ovaj, one bez stila?”
“U Barsolotti’s. To je prčvarnica u susjedstvu.” Nasmiješio
sam se.
“Što je?”
“Ondje smo igrali rulet s kondomima.”
“Molim?”
“Ne s djevojkama. To je bila šala. Onamo sam odlazio s
prijateljima. U muškom zahodu nalazila se mašina za kondome.”
“Mašina za kondome?”
“Da.”
“Misliš, automat za prodaju kondoma?”
“Točno”, odgovorio sam.
 Natalie je kimnula. “Otmjeno.”
“Znam. Zar ne?”
“I kakva su pravila ruleta s kondomima?”
“To je prilično šašava priča.”
“Oh, nećeš se tako lako izvući. Želim je čuti.”
Na licu joj se pojavio osmijeh koji me malo ošamutio.
“No dobro”, rekao sam. “U igri sudjeluju četiri igrača... To
je jako glupo.”
“Molim te? Obožavam to. Hajde. U igri sudjeluju četiri
igrača...” Rukom mi je dala znak da nastavim.
“Kondomi se izrađuju u četiri boje”, objasnio sam. “Crni
kao ponoć, crveni kao trešnja, žuti kao limun i narančasti kao
naranča.”
“Ove si dvije posljednje vrste izmislio.”
“Manje-više. Poanta je u tome da postoje četiri boje, ali
nikad ne znaš koju ćeš dobiti. I tako bi svaki od nas uložio jedan
dolar i odabrao boju, a onda bi jedan od nas otišao do automata i
donio paketić. Ponavljam, ne možeš znati boju kondoma dok ne
otvoriš paketić. Netko bi počeo bubnjati, a netko bi drugi
komentirao kao da je riječ o prijenosu olimpijskog događaja.
Naposljetku bismo otvorili paketić i tko god je pogodio boju dobio
bi sav novac.”
“Joj, to je sjajno.”
“No da”, rekao sam. “Naravno, pobjednik bi uvijek morao
platiti sljedeću rundu piva, tako da se nije moglo bogzna kako
zaraditi. Naposljetku je Barsy - to je vlasnik lokala - od svega
napravio pravu igru s pravilima, ligom i službenom ljestvicom.”
Uhvatila me za ruku. “Bismo li mi mogli igrati?”
“Misliš, sada? Ne.”
“Molim te.”
“Ni slučajno.”
“Nakon igre mogli bismo upotrijebiti kondom”, šapnula je
Natalie.
“Ja se kladim na crnu kao ponoć.”
Nasmijala se. Još uvijek sam mogao čuti zvuk njezina
smijeha dok sam ulazio u Judie’s, kao da je još ovdje, kao da još
odjekuje, kao da mi se još uvijek ruga. Nisam kročio u Judie’s...
pa, već šest godina. Bacio sam pogled prema stolu za kojim smo ja
i Natalie tada sjedili. Bio je prazan.
“Jake?”
Skrenuo sam nadesno. Shanta Newlin sjedila je u jednom
mirnom kutku s izbočenim prozorima. Nije mi ni mahnula ni
kimnula glavom. Njezino držanje, inače puno samopouzdanja,
učinilo mi se posve nekarakterističnim. Kad sam sjeo nasuprot
njoj, jedva da je i podigla pogled.
“Bok”, pozdravio sam je.
“Ispričaj mi cijelu priču, Jake”, odvratila je ne dižući pogled
sa stola.
“Zašto? Što se događa?”
Podigla je pogled i pogledala me oštro kao pravi istražitelj.
Sada sam u njoj mogao vidjeti agenticu FBI-a. “Je li Natalie doista
tvoja bivša djevojka?”
“Što? Da, naravno.”
“I zašto je iznenada želiš pronaći?”
Oklijevao sam.
“Jake?”
Prisjetio sam se Nataliene poruke.

Obećao si.

“Zamolio sam te da mi učiniš uslugu”, odgovorio sam.

“Znam.”
“Ili mi reci što si doznala ili sve to možemo zaboraviti.
Nisam baš siguran da shvaćam zašto želiš znati više.”
Mlada konobarica - u Judie’su su uvijek zapošljavali klince
s koledža - donijela nam je jelovnike i upitala želimo li štogod
popiti. Oboje smo naručili ledeni čaj. Kad je otišla, Shanta me
opet oštro pogledala.
“Pokušavam ti pomoći, Jake.”
“Možda bismo trebali odustati od svega.”
“Šališ se, točno?”
“Ne”, odgovorio sam. “Natalie me zamolila da je ostavim
na miru. Vjerojatno sam je trebao poslušati.”
 “Kada?”
“Što kada?”
“Kada te zamolila da je ostaviš na miru?” upitala je Shanta.
“Kakve to ima veze?”
“Samo mi reci, dobro? Važno je.”
“Kako?” A onda sam zaključio da to zapravo nije važno.
“Prije šest godina.”
“Rekao si da si bio zaljubljen u nju.”
“Jesam.”
“Jeste li tada prekinuli?”
Kimnuo sam glavom. “Gledao sam je kako se udaje za
drugog čovjeka.”
To ju je natjeralo da trepne. Moje su riječi barem načas
ublažile oštrinu u njezinu pogledu. “Samo da te pogrešno ne
shvatim, otišao si na njezino vjenčanje - jesi li tada još bio
zaljubljen u nju? Glupo pitanje. Naravno da si bio. Još uvijek si
zaljubljen u nju. Znači, otišao si na njezino vjenčanje, a Natalie te
ondje zamolila da je ostaviš na miru?”
“Da, tako nekako.”
“To mora da je bila prava scena.”
“Nije bilo tako grozno kako zvuči. Prekinuli smo
neposredno prije toga. Na kraju je izabrala drugog tipa. Bivšeg
dečka. Vjenčali su se nekoliko dana poslije.” Slegnuo sam
ramenima kao da to nije bogzna što. “To se događa.”
“Misliš?” upitala je Shanta i zbunjeno nagnula glavu kao
kakva brucošica. “Pričaj dalje.”
“O čemu? Otišao sam na vjenčanje. Natalie me zamolila da
prihvatim njezinu odluku i da ih ostavim na miru, pa sam joj to i
obećao.”
“Shvaćam. Jesi li imao ikakvog kontakta s njom u proteklih
šest godina?”
“Nisam.”
“Nikakvog?”
Uto sam shvatio koliko je Shanta vješta u tim stvarima. Bio
sam odlučio da joj neću ništa reći, a sada gotovo da nisam mogao
zatvoriti usta. “Točno, nikakvog.”
 “I siguran si da se ona zove Natalie Avery?”
“To baš nije stvar koju možeš pogrešno shvatiti. Sad je
dosta s pitanjima, Shanta! Što si doznala?”
“Ništa.”
“Ništa?”
Uto se konobarica vratila sa širokim smiješkom na licu i s
našim ledenim čajem. “Evo malo svježeg peciva iz Judie’sa”,
rekla nam je veselim mladenačkim glasom. Miris peciva koji se
počeo širiti sa stola podsjetio me na moj posljednji posjet ovom
lokalu prije, da, šest godina.
“Imate li kakvih pitanja o jelovniku?” upitala nas je živahna
konobarica.
Nisam mogao odgovoriti.
“Jake?” rekla je Shanta.
Gutnuo sam. “Ne. Nemam nikakvih pitanja.”
Shanta je naručila sendvič s gljivama i sirom, a ja sendvič sa
šunkom i rajčicama. Kad je konobarica otišla, nagnuo sam se
preko stola. “Kako to misliš, nisi doznala ništa?”
“Što te u tome zbunjuje, Jake? Nisam našla ništa o tvojoj
bivšoj dragoj - apsolutno ništa. Ni adresu, ni porezne prijave, ni
bankovni račun, ni izvješća o upotrebi kreditnih kartica. Ništa,
ništa, potpuno ništa. Nisam uspjela pronaći ni jedan jedini dokaz
da ta tvoja Natalie Avery uopće postoji.”
Pokušao sam provariti njezine riječi.
Shanta je spustila ruke na stol. “Znaš li koliko je teško
živjeti a da ne ostaviš nikakve tragove za sobom?”
“Zapravo ne znam.”
“U današnje doba, s računalima i svom dostupnom
tehnologijom? Gotovo nemoguće.”
“Možda postoji neko razumno objašnjenje”, odvratio sam.
“Kao na primjer?”
“Možda se odselila u inozemstvo.”
“Onda ne postoji nikakav trag da je otputovala. Nije joj
izdana putovnica. U računalu nema podataka ni o izlasku iz zemlje
ni o ulasku u neku drugu. Kao što sam već rekla...”
“Ništa”, dovršio sam umjesto nje.
 Shanta je klimnula glavom.
“Natalie je stvarna osoba, Shanta. Ona postoji.”
“Pa, postojala je. Prije šest godina. To je posljednji trenutak
kad smo znali njezinu adresu. Ima sestru koja se zove Julie
Pottham, i majku, Sylviju Avery, koja živi u staračkom domu. Jesi
li sve to znao?”
“Jesam.”
“Kako joj se zove muž?”
Trebam li na to odgovoriti? Nisam vidio zašto ne. “Todd
Sanderson.”
Zapisala je ime. “I zašto si je sada odlučio potražiti?”
Obećao si.
“To nije važno”, odgovorio sam. “Trebao bih naprosto
odustati.”
“Jesi li ozbiljan?”
“Jesam. Bio je to hir. Hoću reći, prošlo je šest godina.
Natalie se udala za drugog čovjeka i natjerala me da joj obećam da
ću ih ostaviti na miru. Pa što onda uopće hoću?”
“Ali upravo bih to i ja željela znati, Jake.”
“Što?”
“Držao si se tog obećanja šest godina. Zašto si ga sada
iznenada prekršio?”
Nisam želio odgovoriti na to pitanje, a sada me počelo
kopkati nešto drugo. “Zašto te to toliko zanima?”
Nije odgovorila.
“Zamolio sam te da doznaš nešto o jednoj osobi. Mogla si
mi jednostavno reći da nisi doznala ništa. Zašto mi postavljaš sva
ta pitanja o njoj?”
To kao da ju je uvrijedilo. “Samo sam ti pokušala pomoći.”
“Nešto mi prešućuješ.”
“I ti nešto prešućuješ meni”, odvratila je. “Zašto sada, Jake?
Zašto si odlučio potražiti svoju staru ljubav upravo sada?”
Spustio sam pogled na pecivo. Prisjetio sam se onog dana
prije šest godina u ovom restoranu, načina kako je Natalie
nasjeckala male komadiće svog komada peciva, izraza
koncentracije na njezinu licu dok ga je mazala maslacem, načina
kako je uživala u svemu. Dok smo bili zajedno, čak su i najmanje
stvari dobivale važnost. Svaki je dodir donosio zadovoljstvo.

Obećao si.

Čak i sada, nakon svega što se dogodilo, nisam je mogao

izdati. Glupo? Da. Naivno? I te kako. Ali jednostavno to nisam
mogao učiniti.
“Reci mi, Jake.”
Zavrtio sam glavom. “Ne.”
“Kvragu, zašto ne?”
“Tko je naručio sendvič sa šunkom?”
Bila je to druga konobarica, malo manje živahna od
prethodne i nestrpljivija. Podigao sam ruku.
“A sendvič s gljivama?”
“Zamotajte mi ga”, rekla je Shanta ustajući. “Upravo sam
izgubila tek.”
 13.
KAD SAM JE PRVI PUT VIDIO, NATALIE JE NOSILA SUNČANE
NAOČALE U zatvorenom prostoru. A da stvar bude još gora, bila je
noć.
Zakolutao sam očima i zaključio da se pravi važna.
Vjerojatno si umišlja da je velika umjetnica. Bilo je to na jednoj
od zajedničkih zabava likovne i spisateljske kolonije na kojima
smo jedni drugima prezentirali vlastite radove. Ja sam tada došao
prvi put, ali uskoro sam doznao da je riječ o tjednom okupljanju.
Slike su bile postavljene u dnu staje Darly Wanatick. Postavljeni
su stolci za čitanje.
Žena sa sunčanim naočalama - tada je još nisam upoznao -
sjedila je u stražnjem redu s rukama prekriženim na grudima, a do
nje je sjedio bradati muškarac kovrčave tamne kose. Zapitao sam
se jesu li par. Sjećate li se onog umišljenog tipa po imenu Lars
koji je pisao poemu iz perspektive Hitlerova psa? On je počeo
čitati. Čitao je tako dugo da sam se počeo vrpoljiti. Žena sa
sunčanim naočalama nije se ni pomaknula.
Kad više nisam mogao izdržati, bilo to nepristojno ili ne,
odšetao sam u stražnji dio staje i počeo razgledavati eksponate.
Većinu njih, blago rečeno, “nisam shvaćao”. Bila je tu instalacija
nazvana Doručak u Americi koja se sastojala od rasute kutije
hladnih žitnih pahuljica na kuhinjskom stolu. I to je bilo sve. Bile
su tu kutije Cap’n Cruncha, Cap’n Cruncha s maslacem od
kikirikija (jedna je osoba promrmljala: “Pogledaj, nema Cap’n
Cruncha s grožđicama. Zašto? Što nam umjetnik time želi
poručiti?”), Lucky Charmsa, Cocoa Puffsa, Sugar Smacksa, pa čak
i mojih nekoć najdražih pahuljica, Quispa. Pogledao sam rasute
žitne pahuljice na stolu. Ništa mi nisu govorile, premda mi je
želudac malo zakrčao.
“Što mislite?” zapitala me jedna osoba. Došao sam u
iskušenje da odgovorim: “Nedostaje im malo mlijeka.”
 Nastavio sam s razgledavanjem, ali samo me jedno djelo
doista zaintrigiralo. Zastao sam pred slikom male kolibe na vrhu
brijega. Blago jutarnje svjetlo obasjavalo je jednu stranu kolibe
ranojutarnjom ružičastom bojom. Ne bih vam mogao objasniti
zašto, ali ta me slika dirnula. Možda zbog tamnih prozora, kao da
je koliba nekoć bila topla, a sada je napuštena. Ne znam. Ali ostao
sam stajati pred slikom s osjećajem izgubljenosti i ganuća. Zatim
sam se polako odšetao od slike do slike. Sve su me na neki način
dirnule. Neke su u meni izazvale melankoliju, neke nostalgiju,
hirovitost, strast. Nijedna me nije ostavila ravnodušnim.
Poštedjet ću vas “velikog otkrića” i odmah vam reći da je
autorica tih slika bila Natalie.
Jedna žena smješkala se na moju reakciju: “Sviđaju vam
se?”
“Jako”, odgovorio sam. “Jeste li ih vi naslikali?”
“Bože, ne. Ja imam pekaru i kafić u gradu.” Pružila mi je
ruku. “Zovu me Cookie.”
Prihvatio sam je. “Čekajte malo. Zovete se Cookie a imate
pekaru?”
“Da, znam. Jako duhovito, zar ne?”
“Možda malo.”
“Ove je slike naslikala Natalie Avery. Ona žena ondje.”
Pokazala mi je ženu sa sunčanim naočalama.
“Oh”, odvratio sam.
“Zašto oh?”
Zbog sunčanih naočala u zatvorenom prostoru, bio sam
pretpostavio da je Natalie autorica Doručka u Americi. Uto je Lars
dovršio čitanje. Publika mu je udijelila kratki i mlaki aplauz, ali
Lars, sa svilenim šalom oko vrata, naklonio se kao da je dobio
burne ovacije.
Svi su brzo ustali, svi osim Natalie. Muškarac s bradom i
kovrčavom kosom nešto joj je šapnuo dok je ustajao, ali ona se
nije pomaknula. Ostala je sjediti s rukama prekriženim na
grudima, kao da još uvijek razmišlja o biti Hitlerova psa.
Prišao sam joj. Pogledala je ravno kroza me.
“Ona koliba na vašoj slici. Gdje se nalazi?”
 “Ha?” rekla je trgnuvši se. “Nigdje. Na kojoj slici?”
Namrštio sam se. “Niste li vi Natalie Avery?”
“Ja?” Činilo se da je zapanjena pitanjem. “Jesam, zašto?”
“Slika kolibe. Jako mi se svidjela. Ne znam... Ganula me.”
“Kolibe?” Uspravila se na stolcu, skinula sunčane naočale i
protrljala oči. “Ah, da, slika kolibe.”
Ponovo sam se namrštio. Ne znam kakvu sam reakciju
očekivao, ali nešto malo određenije od ovog. Spustio sam pogled
na nju. Katkad nisam baš najoštriji nož u ladici, ali kad je ponovo
protrljala oči, napokon sam shvatio.
“Spavali ste!” rekao sam.
“Što?” odvratila je. “Nije istina.”
Ali onda je opet protrljala oči.
“Dovraga”, rekao sam. “Zato ste nosili sunčane naočale.
Kako nitko ne bi primijetio da spavate.”
“Ššš!”
“Spavali ste cijelo vrijeme!”
“Tiše malo!”
Napokon je podigla pogled. Sjećam se da sam pomislio
kako ima lijepo, slatko lice. Ubrzo sam shvatio da Nataliena
ljepota ima, da tako kažem, “sporo djelovanje”. Ne primijetite je
odmah, a onda vas pogodi i postaje vam sve očitija, pa vam sa
svakim novim susretom izgleda sve ljepša, dok napokon ne
možete vjerovati da ste ikad mislili da je išta manje nego
prekrasna. Kad god bih je vidio, čitavo mi je tijelo reagiralo na nju
kao prvi put ili jače.
“Je li bilo tako očito?” šapnula je.
“Nimalo”, odgovorio sam. “Ja sam mislio da je to umišljena
poza.”
Podigla je obrvu. “Postoji li bolji način da se čovjek uklopi
u ovo društvo?”
Odmahnuo sam glavom. “A pomislio sam da ste genij kad
sam vidio vaše slike.”
“Ozbiljno?” Izgledala je iznenađena komplimentom.
“Ozbiljno.”
Nakašljala se. “A sada kad znate kako mogu biti
prijetvorna?”
“Sada mislim da ste dijabolični genij.”
To joj se svidjelo. “Ne možete mi zamjeriti. Lars djeluje kao
kakav sedativ. Čim otvori usta, ja izgubim svijest.”
“Ja sam Jake Fisher.”
“Natalie Avery.”
“Jeste li za kavu, Natalie Avery? Čini se da bi vam dobro
došla.”
Neodlučno mi se zagledala u lice i nastavila me gledati tako
dugo da sam se počeo crvenjeti, a onda je zadjenula pramen crne
kose za uho i ustala. Kad je stala do mene, sjećam se da sam
pomislio kako je prekrasno sitna, sitnija no što sam mislio dok je
sjedila. Morala je jako podići pogled da bi me mogla pogledati u
oči, a onda se polako nasmiješila. Moram reći, bio je to prekrasan
osmijeh. “Naravno, zašto ne?”
Slika tog osmijeha načas mi je ostala lebdjeti pred očima, a
onda se milosrdno raspršila.
Otišao sam u Knjižnični bar s Benedictom. Knjižnični bar
bio je manje-više upravo to - stara fakultetska knjižnica s
namještajem od tamnog drva, koju su nedavno preuredili u
pomodni lokal u retro-stilu. Vlasnici su bili dovoljno pametni da
previše ne mijenjaju stari izgled. Na policama od hrastovine još
uvijek su stajale knjige, poredane abecednim redom ili
Deweyjevim decimalnim sistemom ili kojim su se već sistemom
knjižničari služili. Kao “šank” služio je stari pult za posudbu
knjiga. Poslužavnici su bili stare kutije za kataloške kartice koje su
u međuvremenu plastificirane. Prostoriju su osvjetljavale zelene
svjetiljke iz čitaonice.
Mlade šankerice nosile su frizure s velikim punđama,
konzervativnu odjeću skrojenu po mjeri i, dakako, naočale s
rožnatim okvirima. Da, baš kao senzualne knjižničarke iz muških
maštarija. Jedanput na sat iz zvučnika bi se oglasilo glasno
knjižničarsko pst, a šankerice bi skinule naočale, rasplele punđe i
otkopčale gornje dugme na košuljama.
Vulgarno, ali djelotvorno.
Benedict i ja bili smo već prilično pripiti. Ovlaš sam mu
prebacio ruku preko ramena i nagnuo se prema njemu. “Znaš li što
bismo trebali učiniti?” upitao sam ga.
Benedict se namrštio. “Otrijezniti se?”
“Ha! Dobar štos. Ne, ne. Trebali bismo organizirati veliki
turnir u kondomskom ruletu. Na ispadanje. Razmišljam o šezdeset
četiri ekipe. Poput našeg tima, Ožujske ludosti.”
“Nismo u Barsolotti’su, Jake. U ovom lokalu nema
automata za kondome.”
“Nema?”
“Ne.”
“Sramota.”
“Da”, odvratio je Benedict, a onda mi je došapnuo: “Dva
fantastična komada na tri sata.”
Htio sam se okrenuti nalijevo pa onda nadesno, a onda mi
cijela ta koncepcija sa stupnjevima iznenada više nije bila jasna.
“Čekaj malo”, rekao sam. “Gdje mi je ono 12 sati?”
Benedict je uzdahnuo: “Dvanaest je ravno ispred tebe.”
“Znači, tri sata bilo bi...”
“Samo pogledaj nadesno, Jake.”
Možda ste već pogodili da ne podnosim dobro alkohol. To
iznenađuje ljude. Kad vide nekoga tako krupnog kao što sam ja,
svi misle da sam u stanju popiti više od sitnijih ljudi. Ali nisam. Ja
žestoka pića podnosim otprilike isto tako dobro kao brucošica na
svojoj prvoj muško-ženskoj zabavi.
“Onda?”
Shvatio sam o kojem je tipu djevojaka riječ i prije nego što
sam ih uspio dobro pogledati. Ondje su sjedile dvije plavuše koje
su na slabom svjetlu Knjižničnog bara izgledale između dobro i
odlično, a koje bi na jutarnjem svjetlu izgledale između prosječno
i grozno. Benedict im je prišao i zapodjenuo razgovor. Taj bi
čovjek mogao zapodjenuti razgovor i s ormarom. Zatim su dvije
žene skrenule pogled prema meni, a Benedict mi je dao znak da im
se pridružim.
Kvragu, zašto ne?

Obećao si.
 Znam da sam obećao, hvala na podsjećanju. Pa kako bi
onda bilo da održim obećanje i nađem si neku slatku curicu za
jednu noć, točno? Oteturao sam do njih.
“Moje dame, upoznajte legendarnog profesora Jacoba
Fishera.”
“Joj meni”, rekla je jedna od njih, “doista je krupan dečko.”
Benedict nije mogao odoljeti a da ne kaže očitu stvar, pa joj je
namignuo i odvratio: “Ni ne slutiš koliko, draga.”
Suspregnuo sam uzdah, pozdravio ih i sjeo. Benedict ih je
“obrađivao” dosjetkama, posebno odabranim za ovaj bar: “Budući
da se nalazimo u knjižnici, nema ništa loše u tome da vas
posudim. Hoću li morati platiti zakasninu ako vas ne vratim na
vrijeme?” Plavuše su obožavale njegove dosjetke. Ja sam se
pokušao pridružiti, ali površno zadirkivanje nije mi jača strana.
Pred očima mi se stalno pojavljivalo Natalieno lice. Stalno sam ga
gurao od sebe. Naručili smo još jednu rundu. Pa onda još jednu.
Nakon nekog vremena svi smo oteturali do kauča pokraj
nekadašnjeg odjela za djecu. Spustio sam glavu na naslon pa čak
možda načas i zadrijemao. Kad sam se probudio, jedna plavuša
zapodjenula je razgovor sa mnom. Predstavio sam se.
“Ja se zovem Windy”, odvratila je.
“Wendy?”
“Ne, Windy. S i umjesto e.” Zazvučalo je kao da je to rekla
već milijun puta, što vjerojatno nije daleko od istine.
“Kao u onoj pjesmi?” upitao sam je.
Izgledala je iznenađena. “Vi znate tu pjesmu? Ne izgledate
mi dovoljno stari da biste je znali.”
“Everyone knows it’s Windy”, otpjevao sam i dodao: “Moj
je tata obožavao grupu The Association”
“Čovječe! I moj. Po toj sam pjesmi dobila ime.”
Na moje iznenađenje, naše neobvezno čavrljanje pretvorilo
se u pravi razgovor. Windy je imala trideset jednu godinu i radila
kao blagajnica u banci, ali na obližnjem se gradskom koledžu
školovala za medicinsku sestru na pedijatriji, što je smatrala
zanimanjem iz snova. Brinula se za brata invalida.
“Alex ima cerebralnu paralizu”, rekla je pokazujući mi
bratovu fotografiju u invalidskim kolicima. Dječakovo je lice
zračilo. Zabuljio sam se u njega, kao da će njegova dobrota
nekako izaći iz fotografije i prijeći na mene. Windy je to
primijetila, kimnula glavom i rekla vrlo nježnim glasom: “Alex je
svjetlo mog života.”
Prošao je sat, možda dva, a Windy i ja nastavili smo pričati.
U večerima poput ove uvijek dođe trenutak kad znate hoćete li,
khm, sklopiti posao (ili, da se zadržim na knjižničarskim
metaforama, hoćete li dobiti traženu knjigu) ili ne. Sada smo došli
do tog trenutka i odgovor je očito bio pozitivan.
Djevojke su otišle napudrati nos. Ja sam već bio toliko
omamljen alkoholom da sam se načas zapitao hoću li uopće moći
obaviti stvar, ali onda sam shvatio da mi je to zapravo svejedno.
“Znaš li što mi se sviđa kod obje djevojke?” Benedict je
pokazao prema polici s knjigama. “Sve su im police pune, ako
shvaćaš što hoću reći?”
Glasno sam zastenjao. “Mislim da će mi pozliti.”
“Jako smiješno”, odvratio je Benedict. “Uzgred, gdje si bio
sinoć?”
“Nisam ti rekao?”
“Nisi.”
“Otišao sam u Vermont”, odgovorio sam. “Posjetio sam
Natalienu negdašnju likovnu koloniju.”
Benedict je okrenuo glavu prema meni. “Zašto, za Boga
miloga?”
To je čudno, ali kad god bi previše popio, u Benedictovu se
u glasu pojavio tračak britanskog akcenta. Pretpostavljam da mu je
to ostalo iz školskih dana. Što bi više popio, akcent bi postao
izraženiji.
“Da pronađem odgovore”, rekao sam.
“I jesi li ih pronašao?”
“Jesam.”
“Da čujem!”
“Prvo” - ispružio sam jedan prst u zrak - “nitko ne zna tko
je Natalie. Drugo” - drugi prst - “nitko ne zna tko sam ja. Treće” -
shvatili ste štos s prstima - “u crkvici ne postoji nikakav podatak
da se Natalie ondje udala. Četvrto, svećenik koji je obavio
vjenčanje zaklinje se da se ono nikad nije dogodilo. Peto, vlasnica
kafića u koji smo nekoć zalazili i koja mi je prva pokazala Natalie
pojma nema tko sam i ne sjeća se ni Natalie ni mene.”
Spustio sam ruku.
“Ah da, a Nataliena likovna kolonija? Kolonija za
stvaralačku obnovu? Više ne postoji, a svi se zaklinju da nikad
nije ni postojala i da je to uvijek bila porodična farma. Ukratko,
mislim da gubim razum.”
Benedict je okrenuo glavu i počeo natakati pivo.
“Što ti je?”
“Ništa.”
Malo sam ga gurnuo.
“Ne, reci mi. Što je?”
Benedict nije podigao glavu. “Kad si prije šest godina otišao
u tu koloniju, bio si u prilično lošem stanju.”
“Možda malo. I što s tim?”
“Umro ti je otac. Mučila te osamljenost. Pisanje disertacije
nije ti baš išlo. Bio si uznemiren i napet. Bijesan što se Trainor
uspio izvući bez posljedica.”
“Što hoćeš reći?”
“Ništa”, odvratio je. “Zaboravi.”
“Nemoj mi to govoriti. Što je?”
Sada mi se već jako vrtjelo u glavi. Trebao sam prestati
prije nekoliko čaša. Sjećam se jedne prigode na prvoj godini faksa
kad sam previše popio i krenuo natrag u svoju studentsku sobu.
Nikad nisam stigao do nje. Probudio sam se ležeći na jednom
grmu. Sjećam se da sam se zabuljio u zvijezde na noćnom nebu i
zapitao se zašto je zemlja tako bockava. I sada me obuzeo taj
osjećaj ljuljanja, kao da sjedim u čamcu na valovitom moru.
“Natalie”, rekao je Benedict.
“Što je s njom?”
Okrenuo je prema meni svoje naočalama uvećane oči.
“Kako to da je ja nikad nisam upoznao?”
Malo mi se zamaglilo pred očima. “Što?”
“Natalie. Kako to da je ja nikad nisam upoznao?”
 “Zato što smo cijelo vrijeme bili u Vermontu.”
“I nijednom niste svratili na kampus?”
“Samo jedanput. Otišli smo u Judie’s.”
“Kako to da je nisi doveo da je upoznam?”
Slegnuo sam ramenima s malo previše žara. “Ne znam.
Možda si nekamo otišao.”
“Cijelo sam ljeto proveo ovdje.”
Tišina. Pokušao sam se prisjetiti. Jesam li je pokušao
upoznati s Benedictom?
“Ja sam ti najbolji prijatelj, točno?” upitao je.
“Točno.”
“Da si se oženio s njom, ja bih ti bio kum na vjenčanju.”
“Naravno.”
“Pa nije li onda čudnovato da je nikad nisam upoznao?”
“Kad to tako formuliraš...” Namrštio sam se. “Čekaj malo,
što zapravo hoćeš reći?”
“Ništa”, tiho je odgovorio. “Samo da je to čudno.”
“U kom smislu?”
Nije odgovorio.
“Misliš da sam je izmislio? To hoćeš reći?”
“Ne, samo kažem.”
“Što kažeš?”
“Da ti je tog ljeta trebao neki oslonac.”
“I našao sam ga. A onda izgubio.”
“No dobro, pustimo to.”
Ali nisam to mogao pustiti. Ne u ovom trenutku. Ne dok
kroz mene progovaraju alkohol i bijes. “A kad smo već kod toga”,
rekao sam, “kako to da ja nikad nisam upoznao ljubav tvog
života?”
“O čemu govoriš?”
O ljudi, bio sam jako pijan! “O onoj fotografiji u tvom
novčaniku. Kako to da je nikad nisam upoznao?”
Benedict je izgledao kao da sam ga ošamario. “Pusti to na
miru, Jake.”
“Samo kažem.”
“Pusti. To. Na. Miru.”
 Otvorio sam usta i opet ih zatvorio. Uto su se djevojke
vratile. Benedict je zatresao glavom i na licu mu se iznenada opet
pojavio osmijeh.
“Koju želiš?” upitao me.
Pogledao sam ga. “Jesi li ozbiljan?”
“Jesam.”
“Windy”, odgovorio sam.
“Koja je to?”
“Šališ se?”
“Ne pamtim dobro imena”, odvratio je Benedict.
“Windy je ona s kojom sam cijelu večer razgovarao.”
“Drugim riječima, želiš bolji komad”, rekao je Benedict.
“No dobro, neka ti bude.”
Ja i Windy otišli smo u njezin stan. Počeli smo polako a
onda ubrzali. Nije to bilo potpuno blaženstvo, ali bilo je prilično
slatko. U tri sata ujutro Windy me otpratila do vrata.
Nisam bio siguran što da joj kažem, pa sam glupo rekao:
“Ovaj, hvala.”
“Ovaj, nema na čemu?”
Ovlaš smo se poljubili. Oboje smo znali da ovo nije početak
neke trajnije veze, ali bio je to mali, kratki užitak, a katkad na
ovome svijetu nema ništa loše u tome.
Oteturao sam kući kampusom. Neki su studenti još uvijek
bili vani. Pokušao sam ostati u sjeni, ali Barry, student koji me
svaki tjedan posjećuje u kancelariji, spazio me i povikao: “Gdje
ste to bili, profač? Sram vas bilo!”
Bio sam otkriven.
Srdačno sam mu odmahnuo i nastavio vijugati do svog
skromnog doma.
Kad sam ušao u stan, obuzela me iznenadna vrtoglavica, pa
sam ostao nepomično stajati čekajući da prođe. Kad je jenjala,
otišao sam u kuhinju i popio čašu vode s ledom. Ispio sam je u
velikim gutljajima i natočio si još jednu. Nema dvojbe, sutra će mi
biti prilično loše.
Iscrpljenost mi je otežala kosti. Ušao sam u spavaću sobu i
upalio svjetlo. Ondje, na rubu mog kreveta, sjedio je čovjek s
kestenjastom šiltericom. Iznenađeno sam ustuknuo.
Čovjek mi je prijateljski mahnuo. “Zdravo, Jake. Majko
mila, grozno izgledate. Vraćate li se s pijanke?”
Ostao sam nepomično stajati možda jednu sekundu, ne više
od toga. Čovjek mi se samo nasmiješio kao da je ovo najprirodniji
susret u povijesti svijeta. Čak je dodirnuo šilt kape, kao da je
profesionalni igrač golfa koji otpozdravlja publici.
“Dovraga, tko ste vi?” upitao sam ga.
“To zapravo nije važno, Jake.”
“Vraga nije. Tko ste?”
Čovjek je uzdahnuo, kao da je razočaran mojim
iracionalnim inzistiranjem da doznam njegov identitet. “Recimo
samo da sam prijatelj.”
“Vi ste bili u onom kafiću. U Vermontu.”
“Priznajem.”
“I slijedili ste me natrag ovamo. Vi ste bili u onom
kombiju.”
“Priznajem i to. Bože, zaudarate na jeftin alkohol i još
jeftiniji seks. Doduše, nema u tome ničega lošeg.”
Pokušao sam se othrvati napadaju ljuljanja. “Što želite?”
“Želim da se malo provozamo.”
“Kamo?”
“Kamo?” Podigao je obrvu. “Nemojmo igrati igrice, Jake.
Vi dobro znate kamo.”
“Nemam pojma o čemu govorite”, odvratio sam. “Kako ste
uopće ušli?”
Čovjek je na to gotovo zakolutao očima. “Ma jasno, Jake,
hajdemo gubiti vrijeme raspravljajući o tome kako sam uspio obiti
onu jadnu bravu na vašim stražnjim vratima. Bilo bi vam bolje da
ih zatvarate selotejpom.”
Otvorio sam usta, a onda ih opet zatvorio i pokušao ponovo.
“Dovraga, tko ste vi?”
“Bob. Okej, Jake? Budući da izgleda niste u stanju prijeći
preko pitanja imena, zovem se Bob. Vi se zovete Jake a ja Bob.
Možemo li sada krenuti, molim vas?”
Ustao je, a ja sam se pripremio za fizički obračun kao u
danima kad sam radio kao izbacivač. Nisam ga namjeravao pustiti
da izađe bez objašnjenja. Ako sam ga uplašio, prilično je dobro to
skrio.
“Možemo li sada krenuti?” upitao je. “Ili želite još malo
gubiti vrijeme?”
“Krenuti kamo?”
Bob se namrštio kao da ga zadirkujem. “Dajte, molim vas,
Jake. A što vi mislite?” Rukom je pokazao prema vratima iza
mojih leđa. “U posjet Natalie. Bit će bolje da požurimo.”
 14.
KOMBI JE STAJAO NA PARKIRALIŠTU ZA OSOBLJE KOLEDŽA
IZA STUDENTSKOG doma Moore.
Kampus je sada bio miran. Glazba je u međuvremenu
prestala, a zamijenilo ju je neumorno cvrčanje cvrčaka. U daljini
sam spazio sjene nekoliko studenata, ali sve u svemu, činilo se da
je tri sata ujutro vještičji sat.
Bob i ja hodali smo rame uz rame, kao dva prijatelja na
noćnoj šetnji. Alkohol se još uvijek igrao s određenim sinapsama
u mom mozgu, ali mješavina noćnog zraka i neočekivanog
posjetitelja prilično me brzo trijeznila. Kad smo se približili sada
već poznatom kombiju, stražnja su vrata kliznula i otvorila se, a iz
kombija je izašao jedan čovjek.
To mi se nije svidjelo.
Čovjek je bio visok i mršav, s jagodičnim kostima koje bi
mogle rezati rajčice i sa savršenom frizurom. Izgledao je kao
muški maneken, sve do nejasno znalačkog mrgođenja. U danima
kad sam radio kao izbacivač, razvio sam posebno osjetilo za
nevolju. To se naprosto dogodi kao radite takav posao. Neki
čovjek prođe pokraj vas i opasnost vas zapahne u obliku vrućih
valova, poput onih drhtavih crta u animiranim filmovima. Ovaj tip
isijavao je vruće valove opasnosti kao kakva rasprsnuta supernova.
Zastao sam. “Tko je ovo?”
“Opet imena?” odvratio je Bob i s dramatičnim uzdahom
dodao: “Otto. Jake, upoznajte mog prijatelja Otta.”
“Otto i Bob”, rekao sam.
“Da.”
“Dva palindroma.”
“Vi fakultetski profesori i vaše velike riječi.” Došli smo do
kombija. Otto se sklonio u stranu da me pusti ući, ali ja se nisam
pomaknuo. “Uđite”, rekao mi je Bob.
Odmahnuo sam glavom. “Mama mi je govorila da ne
ulazim u vozila nepoznatih ljudi.”
“Hej, profač!”
Razrogačio sam oči kad sam se okrenuo prema glasu. Barry
je napola trčao prema nama. Očito je bio pijan, pa je hodao kao
marioneta na zapetljanim uzicama. “Hej, profač, samo jedno
kratko pitanje ako...?”
Barry nije dovršio rečenicu. Bez upozorenja i oklijevanja,
Otto je zakoračio prema njemu, zamahnuo rukom i udario ga
ravno u nos. Načas sam ostao nepomično stajati, šokiran
iznenadnošću svega toga. Barry je odletio vodoravno u zrak. Sletio
je na asfalt s bučnim treskom, a glava mu se izvrnula unatrag. Oči
su mu ostale zatvorene. Iz nosa mu je potekla krv.
Kleknuo sam na jedno koljeno. “Barry?”
Nije se pomaknuo.
Otto je izvukao pištolj.
Pomaknuo sam se malo nalijevo kako bih zaštitio Barryja
od Ottova pištolja.
“Otto vas neće ustrijeliti”, rekao mi je Bob nepromijenjeno
mirnim glasom. “Samo će zapucati na studente dok ne uđete u
kombi.”
Stavio sam Barryjevu glavu u krilo. Spazio sam da još diše.
Baš sam mu htio provjeriti puls kad sam začuo viku.
“Barry?” Bio je to glas drugog studenta. “Gdje si, kompa?”
Kad je Otto podigao pištolj, obuzeo me strah. Pomislio sam
da nešto učinim, ali Otto se odmaknuo od mene kao da mi čita
misli.
“Mislim da je kod onog kombija”, povikao je drugi student.
“Barry?”
Otto je uperio pištolj prema glasu, a Bob me pogledao i
malčice slegnuo ramenima.
“U redu!” oštro sam šapnuo. “Ući ću! Nemojte pucati!”
Hitro sam ušao u stražnji dio kombija. Sva su sjedala bila
uklonjena. Na jednoj je strani bila klupa - to je bilo sve za
sjedenje. Otto je spustio pištolj i ušao pokraj mene. Bob je sjeo za
volan. Barry je još uvijek ležao u nesvijesti. Studenti su mu se
približili kad smo krenuli. Začuo sam uzvik jednoga od njih: “Koji
je... O, Bože! Barry!”
Ako su se Bob i Otto bojali da će netko vidjeti registarski
broj kombija, nisu to pokazali. Bob je vozio izluđujuće sporo, što
mi nije bilo drago. Želio sam da nagazi na papučicu gasa. Želio
sam da požuri. Želio sam da se on i Otto što je moguće više udalje
od studenata.
Okrenuo sam se Ottu. “Kvragu, zašto ste ga tako udarili?”
Otto mi je uzvratio pogled očima koje su mi poslale hladne
žmarce ravno kroz srce. Bile su to beživotne oči, bez tračka
svjetlosti u sebi. Kao da sam gledao u oči neke nežive stvari -
recimo, u oči stolića za kavu ili kartonske kutije.
“Bacite mobitel i lisnicu na prednje sjedalo, molim vas”,
rekao mi je Bob s prednjeg sjedala.
Poslušao sam ga. Na brzinu sam pogledao stražnji dio
kombija i nije mi se svidjelo ono što sam vidio. Sag je bio
uklonjen, tako da se vidio goli metalni pod. Pokraj Ottovih nogu
ležala je zahrđala alatna kutija. Nisam imao pojma što se u njoj
nalazi. Na zidu preko puta mene bila je zavarena šipka. Mučno
sam gutnuo kad sam spazio lisice. Jedna karika lisica bila je
zakopčana oko šipke, a druga je bila otvorena; možda je čekala
nečije zapešće.
Otto je držao pištolj uperen u mene.
Kad smo izašli na autoput, Bob je počeo voziti nehajno
pridržavajući volan dlanovima, kao što je moj otac običavao voziti
kad bismo otišli u željezariju da nabavimo stvari za popravke u
kući preko vikenda. “Jake?” pozvao me Bob.
“Da.”
“Kamo sada?”
“Ha?” upitao sam.
“To je jednostavno, Jake”, odgovorio je Bob. “Sada ćete
nam reći gdje je Natalie.”
“Ja?”
“Da.”
“Ja nemam pojma gdje je Natalie. Mislio sam da ste rekli...”
Uto me Otto iznenada udario u trbuh. Sav mi je zrak izašao
iz pluća. Svinuo sam se u struku poput putnog kovčega i pao na
koljena grubo udarivši o metalni pod kombija. Ako ste ikad
doživjeli da vam zrak potpuno napusti pluća, znate da vas to
potpuno paralizira. Imate osjećaj da ćete se ugušiti. Možete se
samo sklupčati i moliti Boga da vam se kisik vrati.
“Gdje je?” rekao je Bobov glas.
Čak i da sam znao odgovor, ne bih mogao odgovoriti.
Nisam imao zraka. Pokušao sam pričekati, podsjetivši se da će mi
se zrak vratiti u pluća ako se ne budem naprezao, ali imao sam
osjećaj kao da mi netko drži glavu pod vodom. Morao sam
vjerovati da će me naposljetku ipak pustiti.
Opet Bobov glas: “Jake?”
Otto me snažno udario sa strane u glavu. Izvrnuo sam se na
leđa i ugledao zvijezde pred očima. Grudi su mi se počele trzati, a
onda mi se dah napokon vratio u malim, zahvalnim udisajima.
Otto me opet udario u glavu. Ugledao sam crnilo na rubovima
vidnog polja, a očne su mi se jabučice izvrnule u dupljama.
Osjetio sam grčenje u želucu. Učinilo mi se da ću povratiti, a
budući da ljudski duh čudno djeluje, pomislio sam kako je zapravo
dobra stvar da su izvukli sag pa će lakše biti očistiti bljuvotine.
“Gdje je Natalie?” opet me upitao Bob.
Brzo sam otpuzao na stranu kombija i uspio dahnuti: “Ne
znam, kunem se!”
Naslonio sam se na bočni zid kombija. Šipka s lisicama bila
mi je iznad lijevog ramena. Otto je držao pištolj uperen u mene.
Nisam se pomaknuo, pokušavajući dobiti na vremenu, doći do
daha, oporaviti se, razmisliti. Alkohol je još uvijek djelovao, još
uvijek je sve činio malo maglovitim, ali bol je prilično učinkovit
način da vratite jasnoću i usredotočenost.
Povukao sam koljena na prsa, a kad sam to učinio, pod
jednom sam nogom osjetio nešto sitno i nazubljeno. Prvo sam
pomislio da je to možda neka sitna krhotina stakla ili kakav grub
kamenčić, a kad sam spustio pogled, užasnuto sam shvatio da nije
ni jedno ni drugo.
Bio je to zub.
Zastao mi je dah u grlu. Pogledao sam na drugu stranu i
spazio nagovještaj osmijeha na Ottovu manekenskom licu.
Otvorio je kutiju i otkrio niz zahrđalih alatljika. Ugledao sam
kliješta, pilu za metal i nož za rezanje kartona - a onda sam
skrenuo pogled.
Bob: “Gdje je Natalie?”
“Već sam vam rekao. Ne znam.”
“Taj odgovor”, odvratio je Bob. Spazio sam da odmahuje
glavom. “Vrlo je razočaravajuć.”
Otto se nije pomaknuo. I dalje je držao pištolj uperen u
mene, ali stalno je skretao pogled na ljubljenu kutiju s alatom. Kad
god bi mu pogled pao na kliješta, pilu za metal i nož za rezanje
kartona, njegove bi mrtve oči oživjele.
Opet Bob: “Jake?”
“Što je?”
“Otto će vam sada staviti lisice na ruke. Nemojte pokušati
nikakvu glupost. On ima pištolj. Osim toga, hej, uvijek se možemo
vratiti na kampus i vježbati gađanje na studentima. Shvaćate?”
Opet sam gutnuo, dok mi se u glavi vrtjelo. “Ja ništa ne
znam.”
“Nisam vas pitao što znate, Jake”, odvratio je Bob s
pretjerano dramatičnim uzdahom. “No dobro, to sam vam pitao
prije, ali sada vas pitam shvaćate li što vam govorim - o lisicama i
vježbi na studentima. Jeste li sve to shvatili, Jake?”
“Jesam.”
“Okej, dakle mirujte.” Uključio je žmigavac i skrenuo na
lijevu traku. Još uvijek smo bili na autoputu. “Na tebi je red,
Otto.”
Nije mi preostalo mnogo vremena, možda samo nekoliko
sekundi. Kad mi Otto stavi lisice na ruke - kad me priveže za zid
kombija - više mi neće biti spasa. Spustio sam pogled na zub.
Bio je to dobar podsjetnik na ono što me očekuje.
Otto mi je prišao od stražnjih vrata, još uvijek držeći pištolj
u ruci. Pomislio sam da bih ga mogao skočiti na njega, ali on to i
očekuje. Pomislio sam da otvorim bočna vrata i iskočim,
riskirajući glavu jer kombi juri autoputom sto kilometara na sat.
Ali brave na vratima bile su spuštene. Ne bih stigao otvoriti na
vrijeme.
 “Uhvatite šipku pokraj lisica lijevom rukom”, napokon je
progovorio Otto. “Upotrijebite sve prste.”
Shvatio sam zašto to traži. Ako ga poslušam, samo će mi
jedna ruka ostati slobodna, pa će morati paziti samo na nju. Ali to
ionako nije bilo važno. Trebat će mu samo jedna sekunda da mi
stavi kariku lisica na ruku, a onda... pa, onda je igra završena.
Uhvatio sam šipku - a onda mi je nešto palo na pamet.
Bila je to riskantna ideja, možda čak i neostvariva, ali kad
se karika jednom zatvori, kad budem zarobljen i kad me Otto stane
obrađivati alatom iz svoje male kutije...
Nisam imao izbora.
Otto je bio spreman za slučaj da se bacim na njega. Ali nije
bio spreman za slučaj da se bacim na drugu stranu.
Pokušao sam se opustiti. Sve ovisi o odabiru pravog
trenutka. Ja sam visok čovjek. Da nisam, ne bih imao nikakve
šanse. Osim toga, računao sam na to da me Otto ne želi ustrijeliti,
da me doista žele živog, što je Bob nagovijestio prijetnjom da će
zapucati na studente a ne na mene.
Imat ću sekundu vremena. Manje. Možda samo desetinku
sekunde.
Otto je posegnuo za lisicama. Kad ih je dotaknuo, krenuo
sam u akciju.
Upotrijebivši ruku kojom sam držao šipku kao polugu,
zamahnuo sam nogama nagore - ali ne da udarim Otta. To bi bilo
besmisleno i očekivano. Umjesto toga, odrazio sam se u zrak, tako
da mi se tijelo našlo u vodoravnom položaju. Nisam baš poletio
kombijem kao kakav veteran borilačkih vještina, ali zahvaljujući
svojoj visini i svim onim vražjim vježbama trbušnjaka, bio sam u
stanju zamahnuti nogom poput biča.
Namjeravao sam petom cipele pogoditi Boba u glavu.
Otto je brzo reagirao. Točno u trenutku kad sam nogom
pogodio cilj, uhvatio me u zraku i snažnom me kretnjom spustio
na tlo. Stavio mi je ruku oko vrata i počeo stezati.
Ali bilo je prekasno.
Tako sam snažno udario Boba u glavu da mu se glava
trznula u stranu. Instinktivno je ispustio volan iz ruku, a kombi je
počeo divlje vijugati cestom, zakotrljavši Otta i mene - a i pištolj.
Počelo je.
Otto mi je još uvijek stezao ruku oko vrata, ali bez pištolja,
bilo je to samo čovjek protiv čovjeka. On je bio vješt i iskusan
borac, ali to sam bio i ja. On je bio oko 183 centimetra visok i
vjerojatno 80 kila težak. Ja sam visok gotovo dva metra i imam sto
četiri kile.
Što znači da sam prednost imao ja.
Snažno sam ga odgurnuo prema stražnjem dijelu kombija.
Njegov je stisak oko mog vrata oslabio. Opet sam ga udario.
Ispustio me je. Osvrnuo sam se oko sebe tražeći pištolj.
Nisam ga spazio.
Kombi je još uvijek vijugao lijevo-desno, dok je Bob
pokušavao povratiti kontrolu.
Zateturao sam naprijed. Začuo sam zvuk klizanja i ugledao
pištolj u kutu ispred sebe. Puzeći sam krenuo prema njemu, ali
Otto me zgrabio za nogu i povukao natrag. Zatim smo se kratko
natezali; ja sam se pokušavao približiti pištolju, a on me vukao
natrag. Pokušao sam ga udariti nogom u lice, ali promašio sam.
Zatim je Otto spustio glavu i snažno me ugrizao u nogu.
Kriknuo sam.
Zarinuo je zube u meso kod gležnja. Uspaničeno sam ga
snažnije udario. Nije se dao. Od boli mi se opet zamutio vid.
Srećom, kombi je u tom trenutku opet skrenuo, pa je Otto odletio
na desnu stranu, a ja sam se otkotrljao na lijevu. On je sletio
pokraj kutije s alatom. Prsti su mu nestali u njoj.
Dovraga, gdje je pištolj?
Nisam ga mogao naći.
“Ako sada odustanete, nećemo ozlijediti još studenata”,
rekao mi je Bob s prednjeg sjedala.
Ali ja se više nisam obazirao na njegova sranja. Bacio sam
pogled lijevo pa desno. Pištolju nigdje ni traga.
Uto je Otto izvukao ruku iz kutije, držeći u njoj nož za
rezanje kartona. Palcem je pritisnuo dugme. Iskočila je oštrica.
Moja prednost zbog veličine iznenada je postala beznačajna.
Krenuo je prema meni, držeći oštricu naprijed. Bio sam u
klopci. Pištolju nigdje ni traga. Nisam mogao skočiti na njega a da
me dobro ne posiječe. Preostala mi je samo jedna mogućnost.
Kad niste sigurni što da učinite, učinite prokušanu stvar.
Okrenuo sam se i udario Boba u zatiljak.
Kombi je opet počeo vijugati, a ja i Otto odletjeli smo u
zrak. Kad sam sletio, ukazala mi se prilika da ga napadnem.
Spustio sam glavu i bacio se na njega. On je još uvijek držao nož
za rezanje u ruci. Zamahnuo je prema meni, ali ja sam ga uhvatio
za zapešće i opet pokušao iskoristiti prednost u težini.
Bob je na prednjem sjedalu s mukom pokušavao povratiti
nadzor nad vozilom.
Otto i ja počeli smo se kotrljati. Ja sam ga jednom rukom
držao za zapešće i obavio mu noge oko tijela. Podlakticom
slobodne ruke pritisnuo sam mu vrat, pokušavajući doći do grla, a
on je spustio bradu na prsa kako bi me spriječio. Kad bih samo
uspio gurnuti podlakticu malo dublje...
Tada se dogodilo.
Bob je iznenada pritisnuo kočnice, a kombi je naglo stao. Ja
i Otto odletjeli smo u zrak i grubo pali na pod. Ali ja sam mu
cijelo vrijeme čvrsto stezao vrat podlakticom. Razmislite o tome.
Moja težina, brzina vozila i iznenadno kočenje - sve je to
pretvorilo moju podlakticu u malj.
Začuo sam grozomoran hrskav zvuk, poput pucketanja
desetaka vlažnih grančica. Ottovo grlo popustilo je poput mokrog
papir-mašea. Ruka mi je udarila o nešto tvrdo - kroz kožu i
hrskavicu Ottova vrata osjetio sam pod. Tijelo mu je omlitavjelo.
Spustio sam pogled na njegovo manekensko lice. Oči su mu bile
otvorene. Sada se više nisu samo činile beživotne - sada su to
doista i bile.
Gotovo sam se ponadao da će trepnuti. Ali nije.
Bio je mrtav.
Otkotrljao sam se od njega.
“Otto?”
To je bio Bob. Vidio sam ga kako sjedeći za volanom
poseže u džep. Zapitao sam se traži li pištolj, ali nisam namjeravao
pričekati da to ustanovim. Podigao sam bravu na stražnjim
vratima. Uhvatio sam kvaku i bacio još jedan pogled preko ramena
otvarajući vrata.
Imao sam pravo. Bob je sada držao pištolj u ruci i nišanio
ravno u mene.
Sagnuo sam se, a metak mi je prozujao iznad glave. Toliko
o pretpostavci da me želi živog. Iskočio sam iz kombija i bolno
sletio na desno rame, a onda sam razrogačio oči. Jedan je auto išao
ravno na mene.
Sagnuo sam se i opet otkotrljao. Začuo sam škripu guma.
Auto mi je prošao toliko blizu glave da sam osjetio prašinu na
licu. Začuo sam automobilsku trubu i nečiju psovku.
Bobov kombi počeo se kretati. Venama mi je prostrujao
osjećaj olakšanja. Otpuzao sam do relativne sigurnosti lijeve
bankine. Uza sve automobile koji su jurili pokraj nas, mislio sam
da će se Bob jednostavno odvesti.
Ali on to nije učinio.
Kombi se sada nalazio na istoj bankini kao i ja, možda
dvadesetak metara udaljen od mjesta do kojeg sam se dovukao.
Još uvijek držeći pištolj u ruci, Bob je iskočio iz kola s
vozačeve strane. Mene je posve napustila snaga. Nisam vjerovao
da se mogu pomaknuti, ali evo u čemu je štos: kad netko uperi
pištolj u vas, stvari kao što su bol i iscrpljenost postanu, u
najboljem slučaju, od drugorazredne važnosti.
Opet mi je preostala samo jedna opcija.
Bacio sam se u grmlje pokraj ceste. Nisam prvo pogledao.
Nisam provjerio kamo skačem, jednostavno sam skočio. U mraku
nisam vidio nizbrdicu. Stao sam se kotrljati kroz grmlje, puštajući
da me sila teže nosi što dalje od ceste. Mislio sam da ću brzo stići
do dna, ali činilo se da za to treba mnogo vremena.
Kotrljanje je bilo dugo i bolno. Udario sam glavom u
kamen, nogama u stabla, a rebrima u... ni sam ne znam u što.
Nastavio sam se kotrljati. Kotrljao sam se kroz grmlje bez kraja i
konca, sve dok mi se oči nisu sklopile, a svijet je postao crn i tih.
 15.
KAD SAM UGLEDAO PREDNJA SVJETLA AUTOMOBILA,
KRIKNUO SAM I pokušao se opet otkotrljati, ali svjetla su me
slijedila.
“Gospodine?”
Ležao sam na leđima i buljio ravno u zrak. To je čudno.
Kako je moguće da vidim približavanje automobila ako gledam u
nebo? Podigao sam ruku da se zaštitim od svjetla, a kroz ramenu
šupljinu prostrujala mi je munja boli.
“Gospodine, jeste li dobro?”
Zaštitio sam oči i zaškiljio, a onda su se dva svjetla stopila u
jedno. Bilo je to svjetlo baterijske svjetiljke. A onda je čovjek koji
ju je uperio u mene skrenuo trak svjetlosti s mojih očiju. Trepćući
sam podigao pogled i ugledao policajca kako stoji nada mnom.
Polako sam se uspravio u sjedeći položaj, a cijelo mi je tijelo
zavapilo u prosvjedu.
“Gdje sam?” upitao sam.
“Ne znate gdje ste?”
Odmahnuo sam glavom pokušavajući razbistriti misli. Bio
je mrkli mrak. Ležao sam u nekakvom grmlju. Načas sam se
prisjetio onog trenutka na prvoj godini faksa kad sam nakon večeri
neiskusna opijanja završio u grmlju.
“Kako se zovete, gospodine?” upitao me policajac.
“Jake Fisher.”
“Gospodine Fisher, jeste li večeras konzumirali alkohol?”
“Bio sam napadnut”, odgovorio sam.
“Napadnut?”
“Napala su me dvojica muškaraca s pištoljima.”
“Gospodine Fisher?”
“Da?”
“Jeste li večeras konzumirali alkohol?” upitao me
pokroviteljski strpljivim službenim glasom.
 “Jesam. Mnogo ranije.”
“Gospodine Fisher, ja sam pozornik John Ong. Čini se da
ste ozlijeđeni. Biste li željeli da vas odvezemo u bolnicu?”
Napregnuo sam se da se usredotočim. Imao sam osjećaj da
mi svaki moždani val prolazi kroz nekakvo iskrivljeno staklo.
“Nisam siguran.”
“Pozvat ćemo prvu pomoć”, rekao je.
“Mislim da to nije neophodno.” Osvrnuo sam se oko sebe.
“Gdje sam?”
“Gospodine Fisher, možete li mi pokazati neku ispravu,
molim vas.”
“Naravno.” Posegnuo sam u stražnji džep a onda sam se
sjetio da sam novčanik i mobitel bacio na sjedalo pokraj Boba.
“Ukrali su mi isprave.”
“Tko?”
“Ona dvojica koja su me napala.”
“Ljudi s pištoljima?”
“Da.”
“Znači, to je bila pljačka.”
“Nije.”
Glavom su mi prostrujale slike - moja podlaktica na Ottovu
vratu, nož za rezanje kartona u njegovoj ruci, kutija za alat, lisice,
onaj goli, grozni strah koji paralizira, a onda iznenadno
zaustavljanje, hrskav zvuk kad je Ottovo grlo puknulo poput
grančice. Zatvorio sam oči i pokušao otjerati te slike iz glave.
A onda sam rekao, gotovo više sebi nego pozorniku Ongu:
“Ubio sam jednog od njih.”
“Molim?”
Navrle su mi suze na oči. Nisam znao što da učinim. Ubio
sam čovjeka, ali učinio sam to nehotice i u samoobrani. Moram to
objasniti. Ne mogu to zadržati za sebe. Ali nisam bio baš tako
glup. Mnogi studenti politologije također su slušali kolegije na
pravu. Mnogi od mojih kolega profesora čak su završili pravo i
položili stručni ispit. Znao sam mnogo toga o ustavu, o pravima
građana i o funkcioniranju pravnog sustava. Ukratko, čovjek mora
paziti što govori. Ne možete to poslije naprosto povući. Želio sam
govoriti. Morao sam govoriti. Ali nisam mogao jednostavno
priznati da sam ubio čovjeka.
Uto sam začuo sirene i ugledao zaustavljanje kola hitne
pomoći.
Pozornik John Ong ponovo mi je uperio svjetiljku u oči. To
nije moglo biti slučajno. “Gospodine Fisher?”
“Želim nazvati svog odvjetnika”, odvratio sam.
***
Ja zapravo nemam svog odvjetnika.
Ja sam neoženjeni profesor na koledžu bez prethodnih
kažnjavanja i s vrlo ograničenim financijskim sredstvima. Što će
meni odvjetnik?
“Okej, imam dobre vijesti i loše vijesti”, rekao mi je
Benedict.
Umjesto odvjetnika, nazvao sam Benedicta. On nije član
odvjetničke komore, ali završio je pravo na Stanfordu. Sjedio sam
na jednom od onih bolničkih stolova prekrivenih nečim što je
nalikovalo na mesarski papir. Nalazio sam se na odjelu hitne
pomoći u maloj bolnici. Dežurni liječnik - koji se doimao gotovo
jednako iscrpljenim kao i ja - rekao mi je da sam vjerojatno
zadobio potres mozga. Glavobolja koju sam osjećao sugerirala je
da je to točno. Također sam zadobio razne kontuzije, posjekotine,
a možda i uganuće zgloba. Liječnik nije znao što da misli o
tragovima ugriza. Kad su mi zalihe adrenalina presahnule, bol je
postajala sve jača i jača. Liječnik je obećao da će mi napisati
recept za percocet.
“Slušam”, rekao sam.
“Dobra vijest glasi da onaj policajac misli da nisi pri sebi i
ne vjeruje ti ni jednu jedinu riječ.”
“A loša vijest?”
“Sklon sam se složiti s njim, premda bih dodao snažnu
mogućnost halucinacija uzrokovanih alkoholom.”
“Napadnut sam.”
“Da, znam”, odvratio je Benedict. “Dvojica muškaraca,
pištolji, kombi, nešto o električnom alatu.”
“Alatu. Nisam ništa rekao o električnom alatu.”
 “Dobro, kako god bilo. Osim toga, mnogo si popio, pa ti se
svašta počelo priviđati.”
Podigao sam nogavicu i pokazao mu tragove ugriza. “A
kako onda objašnjavaš ovo?”
“Wendy mora da je strastvena cura.”
“Windy”, ispravio sam ga, a onda sam shvatio da to nema
nikakvog smisla. “I što sada?”
“Ne bih se htio praviti važan”, odvratio je Benedict, “ali
imam jedan prvoklasni pravni savjet za tebe, ako ga želiš čuti.”
“Da čujem.”
“Prestani govoriti da si ubio čovjeka.”
“Čovječe!” odvratio sam. “A nisi se htio praviti važan.”
“Taj se savjet može pročitati i u mnogim pravnim
knjigama”, rekao je Benedict. “Slušaj, što se tiče broja registarske
tablice koji si dao policiji? Taj broj ne postoji. Nema ni tijela ni
tragova nasilja ili zločina - riječ je samo o manjem prekršaju, jer si
ti, u pijanom stanju, kao što si sam priznao, upao u stražnje
dvorište nekog tipa kad si pao niz brijeg. Policija te je spremna
pustiti samo s prekršajnom kaznom. Hajde da odemo kući i
razmislimo o svemu, okej?”
S tom logikom bilo se teško prepirati. Bilo bi pametno da
odem odavde i vratim se na kampus, da se odmorim i razmislim o
svemu, da skupim snagu i razmislim o proteklim događajima na
trijeznom svjetlu običnog dana. Osim toga, predavao sam Osnove
ustava jedan semestar pa znam da nas peti amandman štiti od
samoinkriminacije. Možda je ovo dobar trenutak da ga iskoristim.
Benedict je vozio. Vrtjelo mi se u glavi. Liječnik mi je dao
injekciju koja me podigla u zrak i spustila me nasred zemlje
čudaka. Pokušao sam se usredotočiti, ali ako ne računamo utjecaj
alkohola i lijekova, nije lako zaboraviti prijetnju smrću. Morao
sam se boriti za goli život. Što se to događa? Kakve bi veze
Natalie mogla imati sa svim tim događajima?
Kad smo se zaustavili na parkiralištu za osoblje koledža,
spazio sam pripadnicu osiguranja kampusa pred svojim ulaznim
vratima. Benedict me upitno pogledao, a ja sam slegnuo ramenima
i izašao iz auta. Kad sam se uspravio, od vrtoglavice sam se
gotovo srušio na tlo. Polako sam se uspravio i oprezno krenuo
dvorišnim puteljkom. Evelyn Stemmer bila je šefica osiguranja na
kampusu. Bila je to sitna žena koja nikad nije skidala osmijeh s
lica. Ali sada ga nije bilo.
“Pokušavali smo vas nazvati, profesore Fisher”, rekla mi je.
“Ukrali su mi mobitel.”
“Shvaćam. Biste li htjeli poći sa mnom?”
“Kamo?”
“U dekanovu kuću. Dekan Tripp htio bi porazgovarati s
vama.” Benedict je stao između nas. “O čemu je riječ, Evelyn?”
Evelyn ga je pogledala kao da je upravo ispao iz
nosorogova šupka. “Objašnjenje bih radije prepustila dekanu
Trippu. Ja samo prenosim poruku.”
Bio sam previše umoran da prosvjedujem. Kakva bi bila
svrha ionako? Benedict je želio poći s nama, ali ja sam smatrao da
mi ne bi pomoglo ako se pojavim pred dekanom u društvu svog
najboljeg prijatelja. Na prednjem sjedalu policijskog vozila ležalo
je nekakvo računalo, pa sam morao sjesti na stražnje sjedalo kao
pravi kriminalac.
Dekan je stanovao u kamenoj rezidenciji koja je zauzimala
skoro 900 kvadratnih metara i imala dvadeset dvije sobe, a bila je
sagrađena u stilu koji poznavaoci nazivaju “razblaženom
neogotikom”. Nisam bio siguran što to znači, ali bilo je to prilično
impresivno zdanje. Također nisam vidio potrebu za patrolnim
kolima - vila je bila smještena na vrhu brijega i gledala je na
atletske terene, možda četiristo metara udaljena od parkirališta za
osoblje. Kuća je prije dvije godine bila potpuno renovirana tako da
je sada mogla prihvatiti ne samo dekanovu mladu obitelj nego i,
što je važnije, čitav niz priredaba za prikupljanje financijskih
sredstava za koledž.
Otpraćen sam u ured koji je izgledao točno onako kako ured
dekana i treba izgledati, samo što je bio još elegantniji i
dotjeraniji. Kad bolje razmislim, isto tako izgledao je i naš novi
dekan. Jack Tripp bio je elegantan i dotjeran, s isfeniranom kosom
i umjetnim zubima. Pokušao se uklopiti u svoje okruženje noseći
odijela od tvida, ali njegova su izgledala daleko predobro skrojena
i preskupa da bi ga se moglo pobrkati s običnim profesorom.
Zakrpe na laktima bile su mu malo previše ravnomjerno sašivene.
Studenti su ga prezirno nazivali “pozer”. Nisam bio siguran što to
znači, ali imao sam dojam da mu taj nadimak odgovara.
Ja znam da ljudi najviše cijene poduzetnost, pa sam imao
razumijevanja za njega. Premda formuliran visokoparnim
terminima akademije i više naobrazbe, njegov se posao sastojao
isključivo u prikupljanju novčanih sredstava za koledž. I točka. To
mu je bio glavni interes, možda s pravom. Kao što sam se imao
prilike osvjedočiti, najbolji su dekani oni koji to shvaćaju i koji
preuzmu svoj položaj bez suvišnih iluzija. A po tom je kriteriju
dekan Tripp prilično dobro obavljao svoj posao.
“Sjedni, Jacob”, rekao mi je gledajući u pozornicu
Stemmer. “Evelyn, zatvori vrata za sobom kad izađeš, hoćeš li?”
Poslušao sam ga. A i Evelyn Stemmer.
Tripp je sjedio za luksuznim pisaćim stolom. Bio je doista
velik, zapravo prevelik, previše pretenciozan i previše upravljački.
Ako nisam u najboljem raspoloženju, učini mi se da čovjekov
pisaći stol, baš kao i njegov auto, često predstavlja, ovaj, izvjesnu
kompenzaciju. Tripp je prekrižio ruke na površini pisaćeg stola,
koja je bila dovoljno velika da na nju sleti helikopter, i rekao:
“Grozno izgledaš, Jack.”
Suspregnuo sam se da odgovorim: “Trebali biste vidjeti
kako izgleda moj protivnik”, jer to bi u ovom slučaju bio prilično
neukusan odgovor. “Proživio sam napornu noć.”
“Čini se da si ozlijeđen”, rekao je.
“Dobro sam.”
“Morao bi posjetiti liječnika.”
“Već sam ga posjetio.” Promeškoljio sam se na stolcu. Od
lijekova mi je sve izgledalo maglovito, kao da su mi oči
prekrivene slojevima tanke gaze. “Zašto si me želio vidjeti, Jack?”
Načas je raširio ruke, a onda ih opet spustio na stol. “Kako
bi bilo da mi ispričaš o sinoćnjim događajima?”
“Što s njima?” upitao sam.
“Ti mi reci.”
Dakle, igramo igru. No dobro. Odlučio sam povući prvi
potez. “Otišao sam s prijateljem na piće u bar. Previše sam popio.
Kad sam se vratio kući, napala su me dvojica muškaraca. Oni su
me... ovaj, kidnapirali.”
Razrogačio je oči. “Kidnapirala su te dvojica muškaraca?”
“Da.”
“Tko?”
“Rekli su da se zovu Bob i Otto.”
“Bob i Otto?”
“Tako su rekli.”
“A gdje se oni sada nalaze?”
“Ne znam.”
“Jesu li uhićeni?”
“Nisu.”
“Ali izvijestio si policiju o tome?”
“Jesam”, odgovorio sam. “Bi li mi htio reći o čemu je
riječ?”
Tripp je podigao ruku sa stola kao da je iznenada shvatio da
je površina ljepljiva. Spojio je donji dio dlanova i počeo kuckati
vrhovima prstiju jednima o druge. “Poznaješ li studenta po imenu
Barry Watkins?”
Srce mi je zastalo. “Je li s njim sve u redu?”
“Poznaješ ga?”
“Da. Jedan od one dvojice udario ga je u glavu.”
“Shvaćam”, odvratio je tonom koji je sugerirao da ništa ne
shvaća. “Kada?”
“Dok smo stajali pokraj kombija. Barry me dozvao i
pritrčao nam. Prije nego što sam se stigao okrenuti, jedan ga je od
one dvojice udario. Je li Barry dobro?”
Još je malo nastavio kuckati prstima. “U bolnici je s
frakturama lica. Taj je udarac izazvao ozbiljnu štetu.”
Zavalio sam se na naslon. “Kvragu!”
“Njegovi su roditelji prilično uznemireni. Spominju tužbu.”
Tužba - riječ koja ulijeva smrtni strah u srce svakog
birokrata. Gotovo sam očekivao da ću začuti bljutavu glazbu iz
nekog filma strave i užasa.
“Osim toga, Barry Watkins ne sjeća se te dvojice
muškaraca. Sjeća se samo toga da te dozvao i potrčao prema tebi.
A druga dvojica studenata sjećaju se da su te vidjeli kako bježiš u
kombiju.”
“Nisam pobjegao. Bio sam u stražnjem dijelu.”
“Shvaćam”, odvratio je nepromijenjenim tonom. “Kad su ta
druga dvojica studenata stigla do Barryja, on je ležao na tlu i
krvario. Ti si se odvezao.”
“Nisam ja vozio. Bio sam u stražnjem dijelu.”
“Shvaćam.”
Opet to “shvaćam”. Nagnuo sam se prema njemu. Na
pisaćem stolu nije se nalazilo ništa osim jedne previše uredno
složene hrpe papira i, dakako, obligatne obiteljske fotografije koja
je prikazivala plavokosu ženu, dvoje prekrasne djece i psa s
dlakom isfriziranom poput Trippove kose. I ništa drugo. Tako
velik stol, a ništa na njemu.
“Želio sam ih odvući što dalje od kampusa”, objasnio sam,
“osobito nakon tog nasilnog ispada. Pa sam odmah odlučio
surađivati.”
“Misliš, s dvojicom muškaraca koji su te... jesi li rekao da
su te oteli?”
“Jesam.”
“Tko su ti ljudi?”
“Ne znam.”
“Samo su te... Što? Oteli s namjerom da zatraže
otkupninu?”
“Ne vjerujem”, odgovorio sam, svjestan koliko sve to
šašavo zvuči. “Jedan od njih provalio mi je u kuću, a drugi ga je
čekao u kombiju. Inzistirali su da pođem s njima.”
“Ti si prilično krupan muškarac. Snažan. Tjelesno
zastrašujuć.” Pričekao sam da nastavi.
“Kako su te uspjeli prisiliti da pođeš s njima?”
Preskočio sam priču o Natalie i umjesto toga bacio bombu.
“Bili su naoružani.”
Opet je razrogačio oči. “Imali su pištolje?”
“Da.”
“Stvarno?”
 “Pištolji su bili stvarni, da.”
“Kako to znaš?”
Zaključio sam da je bolje ne spominjati da je jedan od njih
zapucao na mene. Zapitao sam se ne bi li policija mogla pronaći
metke pokraj autoputa. Morat ću to provjeriti.
“Jesi li to ispričao ikome drugom?” upitao me Tripp kad
nisam odgovorio.
“Ispričao sam policajcima, ali nisam siguran jesu li mi
povjerovali.”
Zavalio se na stolcu i dodirnuo prstima usne. Znao sam o
čemu razmišlja: o tome kako bi naši studenti, njihovi roditelji i
istaknuti bivši studenti reagirali kad bi doznali da su se na
kampusu pojavili naoružani ljudi. I ne samo pojavili, nego, ako
govorim istinu - što je u najboljem slučaju dvojbeno - kidnapirali
jednog profesora i ozlijedili jednog studenta.
“Ti si u tom trenutku bio prilično pijan, zar ne?”
Evo ga! “Jesam.”
“Mi na sredini kampusa imamo nadzornu kameru. Prilično
si teturao.”
“To se događa kad čovjek previše popije.”
“Imamo i izvještaje da si napustio Knjižnični bar u jedan
ujutro... a viđen si kako teturaš kampusom tek u tri.”
Opet sam pričekao.
“Gdje si bio u međuvremenu?”
“Zašto pitaš?”
“Zato što istražujem okolnosti napada na studenta.”
“Znamo da se taj napad dogodio poslije tri. Misliš li da sam
ga dva sata planirao?”
“Ne vidim mnogo razloga za sarkazam, Jacob. Ovo je
ozbiljna stvar.” Zatvorio sam oči i osjetio da se soba vrti oko
mene. Imao je pravo. “Bio sam s jednom mladom damom. To je
potpuno nevažno. Ja nisam udario Barryja. On mi svakog tjedna
dolazi na konzultacije.”
“Da, i on te branio. Rekao je da si mu ti najdraži profesor.
Ali ja moram ustanoviti činjenice, Jacob. To ti je jasno, zar ne?”
“Jasno mi je.”
 “Jedna činjenica glasi: bio si pijan.”
“Ja sam profesor na koledžu. Opijanje praktično spada u
opis posla.”
“To nije smiješno.”
“Ali je istina. Kvragu, bio sam na zabavama i u ovoj kući. I
ti si znao popiti čašicu-dvije.”
“To ti neće pomoći.”
“To mi nije ni namjera. Pokušavam utvrditi istinu.”
“Onda, druga činjenica glasi: premda ti to ne želiš jasno
reći, čini se da si se nakon opijanja upustio u seksualnu avanturu.”
“Ne želim biti nejasan”, odvratio sam. “To je točno ono što
kažem. Dotična dama starija je od trideset godina i ne radi na
koledžu. Pa što?”
“Pa, nakon tih epizoda, jedan je student napadnut.”
“Ali nisam ga ja napao.”
“Ipak, postoji veza”, rekao je i naslonio se. “Ne vidim
nikakve druge mogućnosti nego da te zamolim da uzmeš dopust.”
“Zbog pijanstva?”
“Zbog svega”, odvratio je.
“Ja sam usred kolegija...”
“Naći ćemo ti zamjenu.”
“Osim toga, imam odgovornost prema studentima. Ne mogu
ih jednostavno napustiti.”
“Možda si na to morao misliti prije nego što si se napio”,
odgovorio je s notom oštrine u glasu.
“Opijanje nije zločin.”
“Istina, ali tvoji postupci nakon toga...” Uto je zastao, a na
usnama mu je zatitrao osmijeh. “Smiješno”, rekao je.
“Što?”
“Čuo sam za tvoj sukob s profesorom Trainorom prije dosta
godina. Zar ne vidiš paralelu?”
Nisam odgovorio.
“Postoji jedna stara grčka uzrečica,” nastavio je, “koja kaže
da grbavac ne može vidjeti grbu na vlastitim leđima.”
Kimnuo sam. “Duboka misao.”
“Ti zbijaš šale, Jacob, ali vjeruješ li doista da si u cijeloj
stvari bezgrešan?”
Nisam bio siguran što da mislim. “Nisam rekao da sam
bezgrešan.”
“Samo da si licemjer?” Nato je malo previše duboko
uzdahnuo. “Nije mi drago što to moram učiniti, Jacob.”
“Naslućujem da sada slijedi jedno ‘ali’.”
“Ti i sam znaš kako glasi to ‘ali’. Provjerava li policija tvoju
verziju događaja?”
Nisam bio siguran što da mu na to kažem pa sam rekao
istinu. “Ne znam.”
“Onda je možda najbolje da uzmeš dopust dok se to ne
razriješi.” Već sam zaustio da prosvjedujem, ali onda sam se
predomislio i ustao. Imao je pravo. Ako zanemarimo sve političke
zavrzlame i moguće sudske tužbe, istina je da dovodim studente u
opasnost. Moji su postupci zapravo već i doveli do toga da je
jedan student završio s ozbiljnim ozljedama. Mogu se ja pravdati
koliko hoću, ali da sam održao obećanje koje sam dao Natalie,
Barry sada ne bi ležao u bolnici s frakturama ličnih kostiju.
Smijem li riskirati da se to opet dogodi?
Osim toga, ne smijem zaboraviti da je Bob još uvijek negdje
u blizini. Možda se želi osvetiti za Otta ili, u najboljem slučaju,
dovršiti posao ili ušutkati svjedoka. Kad bih ostao, ne bih li time
ugrozio sigurnost svojih studenata?
Uto je profesor Tripp počeo slagati papire na stolu, dajući
mi time jasno do znanja da je razgovor završen. “Spakiraj stvari”,
rekao mi je. “Želim da napustiš kampus u roku od sat vremena.”
 16.
SUTRADAN U PODNE VRATIO SAM SE U PALMETTO BLUFF I
ZAKUCAO NA vrata kuće u slijepoj ulici. Delia Sanderson - uh,
udovica Todda Sandersona, pretpostavljam - otvorila ih je s
tužnim osmijehom na licu. Neki bi zacijelo zaključili da je ona
zgodna žena na žilav, farmerski način. Imala je izražene crte lica i
krupne ruke.
“Jako sam vam zahvalna što ste doputovali, profesore.”
“Molim vas, zovite me Jake”, odvratio sam osjetivši sitan
ubod krivnje.
Stala je u stranu i zamolila me da uđem. Kuća je bila lijepo
uređena, u modernoj imitaciji viktorijanskog stila koji se činio
jako popularan u novim naseljima. Stajala je iza terena za golf.
Ozračje je bilo i zeleno i ozbiljno.
“Ne mogu vam reći koliko sam vam zahvalna što ste
prevalili sav taj put.”
Još jedan ubod. “Molim vas”, odgovorio sam. “To mi je
čast.”
“Pa ipak, da koledž pošalje profesora na tako dugo
putovanje...”
“Nije to ništa osobito, doista.” Pokušao sam se osmjehnuti.
“Osim toga, ne škodi malo otputovati.”
“Svejedno, ja sam vam zahvalna”, odvratila je Delia
Sanderson. “Naša djeca trenutno nisu kod kuće. Natjerala sam ih
da se vrate u školu. Čovjek mora tugovati, ali ne smije se ulijeniti,
ako znate što hoću reći?”
“Znam”, odgovorio sam.
Nisam baš bio jako određen kad sam je jučer nazvao. Rekao
sam joj samo da radim kao profesor na Toddovoj bivšoj školi i
kako bih želio svratiti da joj izrazim sućut i popričam o njezinu
pokojnom mužu. Jesam li nagovijestio da dolazim u ime koledža?
Recimo samo da nisam obeshrabrio takvo tumačenje.
 “Jeste li za kavu?” upitala me.
Budući da sam u životu naučio da su ljudi opušteniji ako
obavljaju jednostavne poslove i ako vjeruju da time ugađaju
svojim gostima, odgovorio sam potvrdno.
Stajali smo u predsoblju. Formalne sobe za primanje gostiju
nalazile su se s desne strane, a prostorije za dnevni boravak -
dnevna soba i kuhinja - s lijeve. Pošao sam za njom u kuhinju,
zaključivši da ću je u neformalnijoj atmosferi lakše navesti da se
otvori.
Nigdje nije bilo tragova nedavne provale, ali što sam točno
očekivao? Krv na podu? Prevrnut namještaj? Otvorene ladice?
Žutu policijsku traku?
Prostrana i moderno uređena kuhinja vodila je u još
prostraniju “medijsku” sobu. Na zidu je visio golem televizor.
Kauč je bio prekriven daljinskim upravljačima i uređajem za
upravljanje Xboxom. Da, poznat mi je Xbox. I sam imam jedan.
Volim igrati Madden. I što mi možete.
Produžila je do jednog od onih aparata za kavu koji imaju
posebne posude za razne vrste kave, a ja sam sjeo na barski stolac
uz granitni otok kuhinje. Pokazala mi je iznenađujuće velik izbor
različitih vrsta kave.
“Koju biste željeli?” upitala je.
“Vi recite meni”, odgovorio sam.
“Volite li jaku kavu? Kladila bih se u to.”
“Tu biste okladu dobili.”
Podigla je poklopac aparata i stavila vrećicu s imenom Jet
Fuel. Aparat kao da je pojeo vrećicu i počeo mokriti kavu. Znam,
to baš nije usporedba koja budi tek. “Pijete li je crnu?” upitala je.
“Ne volim baš toliko jaku”, odvratio sam i zamolio je da mi
stavi malo mlijeka i šećera.
Dodala mi je šalicu. “Ne izgledate kao fakultetski profesor.”
Ljudi mi to često govore.
“Odnio sam sako od tvida u kemijsku čistionicu”,
odgovorio sam i dodao: “Moja sućut zbog vašeg gubitka.”
“Hvala.”
Srknuo sam kavu. Zašto sam zapravo došao? Htio sam
ustanoviti jesu li muž Delije Sanderson i Natalien Todd jedan te
isti čovjek. I ako jesu... pa, kako je to moguće? Što njegova smrt
znači? I kakve tajne žena preda mnom možda skriva?
Naravno, nisam imao pojma što bi to moglo biti, ali sada
sam već bio spreman upustiti se u neke rizike. Što znači da ću je
možda morati pritisnuti. To mi nije baš bilo drago - da
uznemiravam ženu koja tako očito tuguje. Što god drugo da se po
mom mišljenju ovdje događalo - a zapravo nisam imao pojma što
bi to moglo biti - Delia Sanderson očito je patila. To joj se vidjelo
po izrazu lica, po sitnoj spuštenosti ramena, po praznini u očima.
“Ne znam kako da vas to delikatno pitam...” započeo sam.
Zastao sam nadajući se da će zagristi udicu, a ona je to i
učinila. “Ali željeli biste znati kako je umro?”
“Ako sam previše indiskretan...”
“To je u redu.”
“U novinama piše da se to dogodilo tijekom provale.”
Problijedjela je a onda se naglo okrenula prema aparatu za
kavu i počela petljati s vrećicama. Uzela je jednu, a onda je
odložila i uzela drugu.
“Oprostite”, rekao sam. “Ne moramo razgovarati o tome.”
“Nije to bila provala.”
Ostao sam šutjeti.
“Hoću reći, provalnici ništa nisu ukrali. Nije li to neobično?
Da je riječ o provali, ne biste li vi nešto uzeli? Ali oni su samo...”
Zalupila je poklopac aparata za kavu.
“Oni?” upitao sam.
“Molim?”
“Rekli ste ‘oni’. Bilo je više od jednog provalnika?”
Još uvijek mi je bila okrenuta leđima. “Ne znam. Policija ne
želi nagađati. Jednostavno ne mogu zamisliti da bi jedan čovjek
mogao...” Glava joj je klonula. Učinilo mi se da su joj koljena
zaklecala. Ustao sam s namjerom da joj priđem, ali tko sam uopće
ja? Zaustavio sam se i tiho sjeo natrag na stolac.
“Ovdje smo trebali biti sigurni”, rekla je Delia Sanderson.
“Ova je zajednica ograđena zidom. To je trebalo zadržati zlo
vani.”
 Bilo je to golemo područje, jutra i jutra kultivirane
odvojenosti. Postojala su nekakva ulazna vrata, mala kućica kod
ulaza u imanje, čelična brklja koju je trebalo podići da bi se ušlo i
čuvar koji je kimao glavom i pritiskao dugme, ali ništa od toga ne
može zadržati zlo izvan zidova, ne ako zlo čvrsto odluči ući. Vrata
su možda mogla odvratiti one koji nisu bili dovoljno odlučni. Ona
su možda predstavljala dodatni problem onima koji žele
prouzročiti nevolje i poticala ih da potraže neki lakši cilj. Ali
istinska zaštita? Ne. Vrata su bila više za ukras.
“Zašto mislite da ih je bilo više?” upitao sam.
“Valjda... valjda zato što ne mogu zamisliti da bi jedan
čovjek mogao izazvati takvu štetu.”
“Kako to mislite?”
Zatresla je glavom i prstom otrla suzu s jednog pa s drugog
oka, a onda se okrenula i pogledala me. “Razgovarajmo o nečemu
drugom.”
Htio sam nastaviti s ovom temom, ali znao sam da je to sada
nemoguće. Ja sam profesor s koledža koji je bio alma mater
njezina pokojnog muža. Osim toga... pa, još uvijek sam ljudsko
biće. Vrijeme je da se povučem i pokušam na drugi način.
Ustao sam što sam obzirnije mogao i prišao hladnjaku. Na
vratima su bili deseci obiteljskih fotografija u magnetskom kolažu.
Fotografije su bile posve obične, gotovo pretjerano očekivane:
slike s odlaska u ribolov, s posjeta Disneylandu, s plesnih recitala,
s božićnih blagdana na plaži, sa školskih blagdanskih koncerata, s
mature. Prignuo sam se kako bih mogao pogledati Toddovo lice na
što više fotografija.
Je li to isti onaj čovjek?
Na svim ovim fotografijama bio je obrijan. Čovjek kojeg
sam ja upoznao imao je pomodnu bradicu. Naravno, takvu bradicu
možete pustiti u nekoliko dana, ali to mi se učinilo čudnim, pa sam
se opet zapitao: je li ovo isti onaj čovjek koji se oženio s Natalie?
Osjetio sam Delijin pogled na leđima.
“Sreo sam vašeg muža jedanput”, rekao sam.
“Da?”
Okrenuo sam se. “Prije šest godina.”
 Uzela je svoju šalicu kave - očito ju je pila bez mlijeka - i
sjela na drugi stolac. “Gdje?”
“U Vermontu.”
Nije bilo velikog trzaja, ali lice joj se ipak malo ukrutilo. “U
Vermontu?”
“Da. U gradiću koji se zove Kraftboro.”
“Jeste li sigurni da je to bio Todd?”
“Bio je to krajem kolovoza”, objasnio sam. “Ja sam tada
boravio u jednoj tamošnjoj koloniji.”
Više nije skrivala zbunjenost. “Ne sjećam se da je Todd
ikad bio u Vermontu.”
“Prije šest godina”, ponovio sam. “U kolovozu.”
“Da, čula sam vas i prvi put.” U glasu sam joj osjetio
nagovještaj nestrpljenja.
Pokazao sam prema hladnjaku. “Ali nije izgledao baš
ovako.”
“Ne shvaćam.”
“Imao je dužu kosu i bradicu”, objasnio sam.
“Todd?”
“Da.”
Razmislila je o tome, a onda joj se na usnama pojavio mali
osmijeh.
“Sad mi je jasno.”
“Što to?”
“Zašto ste doputovali ovamo.”
To sam žarko želio čuti.
“Nisam to mogla shvatiti. Todd nije bio aktivan bivši
student ili tako nešto. Koledž se ne bi jako zanimao za njega. A
sada ta priča o čovjeku u Vermontu...” Zastala je i slegnula
ramenima. “Pobrkali ste Todda s nekim drugim. S tim Toddom
kojeg ste upoznali u Vermontu.”
“Ne, prilično sam siguran da je to bio...”
“Todd nikad nije bio u Vermontu. U to sam sigurna. A u
proteklih osam godina svakog je kolovoza odlazio u Afriku da
obavlja operacije na onima koji su ih trebali. Osim toga, Todd se
brijao svaki dan. Mislim, čak i u besposlenu nedjelju. On nikad
nije propuštao brijanje.”
Opet sam pogledao fotografije na hladnjaku. Je li moguće
da je to točno? Je li moguće da je objašnjenje tako jednostavno?
Da ovo nije isti čovjek. Ta mi je mogućnost već pala na pamet, ali
sada sam gotovo povjerovao u to.
Na neki način, to nije mnogo toga promijenilo. Još uvijek je
tu bio Natalien e-mail. Još uvijek su tu bili Bob i Otto i sve što se
dogodilo. Ali sada možda mogu ovu vezu zanemariti.
Delia mi je sada otvoreno proučavala lice. “Što se događa?
Zašto ste zapravo došli?”
Posegnuo sam u džep i izvukao Natalienu fotografiju.
Možda će vam se to učiniti čudnim, ali imao sam samo jednu.
Natalie se nije voljela fotografirati, pa sam tu fotografiju snimio
dok je spavala. Ne znam zašto. A možda ipak znam. Dodao sam je
Deliji Sanderson i pričekao da vidim kako će reagirati.
“Čudno”, rekla je.
“Što?”
“Oči su joj zatvorene.” Podigla je pogled prema meni.
“Jeste li vi ovo snimili?”
“Jesam.”
“Dok je spavala?”
“Da. Poznajete li je?”
“Ne.” Zagledala se u fotografiju. “Ta vam žena nešto znači,
zar ne?”
“Da.”
“Pa, tko je ona?”
Uto su se otvorila ulazna vrata. “Mama?”
Spustila je fotografiju i krenula prema glasu. “Eric? Je li sve
u redu? Došao si kući ranije.”
Slijedio sam je niz hodnik. Prepoznao sam joj sina s
pogreba. Skrenuo je pogled s majke i zabuljio se u mene. “Tko je
ovo?” upitao je iznenađujuće neprijateljskim glasom, kao da je
pomislio da sam se došao uvaljivati njegovoj majci ili tako nešto.
“Ovo je profesor Fisher iz Lanforda”, odgovorila je. “Došao
je da se raspita o tvom ocu.”
“O čemu točno?”
 “Samo da vam izrazim sućut”, rekao sam i ispružio ruku.
“Žao mi je zbog vašeg gubitka. Cijelom je koledžu žao.”
Bez riječi je prihvatio moju ruku. Ostali smo stajati u
predsoblju kao troje zbunjenih stranaca koji se još nisu upoznali
na nekom domjenku. Naposljetku je Eric probio led. “Nisam
mogao naći tenisice”, rekao je.
“Ostavio si ih u autu.”
“Ah, točno. Uzet ću ih pa se vraćam u školu.”
Zatim je hitro izašao. Oboje smo ostali gledati za njim,
možda s istim mislima o njegovu budućem životu bez oca. Shvatio
sam da ovdje više nemam što doznati. Vrijeme je da ovu obitelj
ostavim na miru.
“Bit će bolje da krenem”, rekao sam. “Hvala vam što ste me
primili.”
“Nema na čemu.”
Dok sam se okretao prema vratima pogled mi je odlutao
prema dnevnoj sobi.
A onda mi je zastalo srce.
“Profesore Fisher?”
Ostao sam stajati s rukom na kvaki. Prošlo je nekoliko
sekundi, ne znam točno koliko. Nisam otvorio vrata, nisam se
pomaknuo. Prestao sam disati. Samo sam buljio u zid iznad
kamina s druge strane orijentalnog saga u dnevnoj sobi.
“Profesore?” ponovila je Delia Sanderson.
Glas joj je dolazio iz daljine.
Napokon sam ispustio kvaku i krenuo u dnevnu sobu,
prešao orijentalni sag i zagledao se u zid iznad kamina. Delia
Sanderson slijedila me je.
“Je li vam dobro?”
Ne, nije mi bilo dobro. I nisam pogriješio. Ako sam prije
imao nekih dvojbi, sada su sve nestale. Nije bilo koincidencije,
nije bilo pogreške, nije bilo dvojbe: ovaj Todd Sanderson bio je
isti onaj čovjek koji se prije šest godina oženio s Natalie.
Osjetio sam više nego vidio da Delia Sanderson stoji do
mene. “Ta me slika dira”, rekla mi je. “Mogu je gledati satima i
uvijek na njoj pronaći nešto novo.”
 Shvaćao sam je. Gledao sam blago jutarnje svjetlo koje
osvjetljava jednu stranu kolibe, ružičasta svjetlost novog dana,
tamni prozori, kao da je koliba nekoć bila topla, a sada je
napuštena.
Bila je to Nataliena slika.
“Sviđa vam se?” upitala me Delia Sanderson.
“Da”, odgovorio sam. “Jako!”
 17.
SJEO SAM NA KAUČ. OVOGA PUTA DELIA SANDERSON NIJE
MI PONUDILA kavu. Natočila mi je dva prsta Marcellana u čašu.
Premda je još bilo rano, a već znate da nisam baš neki veliki
alkoholičar, zahvalno sam prihvatio čašu drhtavom rukom.
“Želite li mi objasniti o čemu je riječ?” upitala je Delia
Sanderson. Nisam bio siguran kako da joj to objasnim a da ne
zvučim kao luđak, pa sam počeo pitanjem. “Odakle vam ova
slika?”
“Todd ju je kupio.”
“Kada?”
“Ne znam.”
“Razmislite.”
“Zašto je to važno?”
“Molim vas”, odvratio sam pokušavajući smiriti glas. “Biste
li mi samo mogli reći kada ju je i kako kupio?”
Podigla je pogled u zrak i zamislila se. “Više se ne sjećam
gdje ju je kupio. Ali kada... bila nam je godišnjica braka. Prije pet,
možda šest godina.”
“Šest”, rekao sam.
“Opet šest”, odvratila je. “Ništa ne shvaćam.”
Nisam vidio razloga da joj lažem - a što je još gore, nisam
vidio načina da joj kažem istinu a da je ne povrijedim. “Sjećate li
se fotografije usnule žene koju sam vam pokazao?”
“Prije samo dvije minute.”
“Točno. Ona je naslikala tu sliku.”
Delia se namrštila. “O čemu govorite?”
“Ona se zove Natalie Avery. Žena na fotografiji.”
“To...” Zatresla je glavom. “Ne shvaćam. Mislila sam da ste
profesor politologije.”
“I jesam.”
“Jeste li onda nekakav povjesničar umjetnosti? Je li i ta žena
bivša studentica Lanforda?”
“Ne, ništa slično.” Opet sam pogledao kolibu na brijegu.
“Pokušavam je pronaći.”
“Ženu koja je ovo naslikala?”
“Da.”
Zagledala mi se u lice. “Je li nestala?”
“Ne znam.”
Pogledi su nam se sreli. Nije kimnula, ali nije ni trebala. “Ta
vam žena mnogo znači.”
Premda to nije bilo pitanje, ipak sam odgovorio. “Da. Jasno
mi je da ovo zvuči potpuno besmisleno.”
“Imate pravo”, složila se Delia Sanderson. “Ali vi vjerujete
da je moj muž nešto znao o njoj.”
“Točno.”
“Zašto?”
Opet nisam vidio razloga da lažem. “Ovo će vam zvučati
suludo.” Pričekala je.
“Prije šest godina, prisustvovao sam vjenčanju vašeg muža i
Natalie Avery u jednoj crkvici u Vermontu.”
Delia Sanderson dvaput je trepnula. Ustala je s kauča i
počela se udaljavati od mene. “Mislim da će biti najbolje da sada
odete.”
“Molim vas, samo me poslušajte.”
Zatvorila je oči, ali hej, ne možete zatvoriti uši. Počeo sam
brzo govoriti. Ispričao sam joj o odlasku na vjenčanje prije šest
godina, o tome kako sam vidio Toddovu osmrtnicu, o dolasku na
pogreb, o tome kako sam vjerovao da sam možda pogriješio.
“I jeste”, rekla je kad sam završio. “Nema drugog
objašnjenja.”
“A što je s ovom slikom? To je samo koincidencija?”
Nije odgovorila.
“Gospođo Sanderson?”
“Što želite postići?” upitala me tihim glasom.
“Želim je pronaći.”
“Zašto?”
“I sami znate zašto.”
 Kimnula je. “Zato što je volite.”
“Da.”
“Premda ste prije šest godina vidjeli kako se udaje za
drugog čovjeka.” Nisam se potrudio odgovoriti. U kući je
zavladala nepodnošljiva tišina. Oboje smo se okrenuli prema slici i
zagledali se u kolibu na brijegu. Poželio sam da se nekako
promijeni. Poželio sam da se sunce podigne malo i osvijetli jedan
prozor.
Delia Sanderson odmaknula se još nekoliko metara od mene
i uzela telefon u ruke.
“Što to radite?” upitao sam je.
“Provjerila sam vas na internetu jučer. Nakon što ste me
nazvali.”
“Okej.”
“Htjela sam biti sigurna da ste doista ono što tvrdite da
jeste.”
“Što bih drugo bio?”
Nije se obazrela na moje pitanje. “Pronašla sam vašu
fotografiju na stranici Lanforda. Prije nego što sam vam otvorila
vrata, pogledala sam kroz špijunku da se uvjerim da ste to doista
vi.”
“Ne shvaćam.”
“Smatrala sam da je bolje provjeriti nego poslije požaliti.
Bojala sam se da bi se ubojica mog supruga...”
Napokon sam shvatio. “Da bi se mogao vratiti po vas?”
Slegnula je ramenima.
“Ali vidjeli ste da sam to ja.”
“Jesam. Pa sam vas pustila u kuću. Ali sada više ne znam
što da mislim. Hoću reći, lagali ste mi o razlogu dolaska. Kako da
znam da niste jedan od njih?”
Nisam bio siguran kako da joj odgovorim.
“Tako da ću se za sada držati podalje od vas, ako nemate
ništa protiv. Stojim prilično blizu ulaznim vratima. Ako pokušate
ustati, pritisnut ću broj hitne službe na telefonu i potrčati.
Shvaćate?”
“Ja nisam...”
 “Shvaćate?”
“Naravno”, rekao sam. “Neću se pomaknuti. Ali mogu li
vam postaviti jedno pitanje?”
Dala mi je znak da nastavim.
“Kako znate da nemam pištolj?”
“Promatram vas otkako ste ušli. Nema mjesta u toj odjeći da
ga skrijete.”
Kimnuo sam, a onda rekao: “Vi zapravo ne vjerujete da sam
vas došao ozlijediti, zar ne?”
“Ne. Ali kako kažu, bolje biti siguran nego požaliti.”
“Jasno mi je da ta priča o vjenčanju u Vermontu zvuči
suludo.”
“Imate pravo”, odvratila je Delia Sanderson. “A ipak,
previše je šašava da bi bila laž.”
Načas smo zašutjeli, a pogledi su nam odlutali natrag na
kolibu na brijegu.
“Todd je bio jako dobar čovjek”, rekla je Delia Sanderson.
“Mogao je zgrnuti bogatstvo da je otvorio privatnu praksu, ali on
je gotovo isključivo radio za Novi početak. Znate li što je to?”
Premda mi ime nije zvučalo posve nepoznato, nisam se
mogao sjetiti odakle ga znam. “Bojim se da ne znam.”
Na to se nasmiješila. “Joj, vi doista niste napravili domaću
zadaću prije nego što ste došli. Tako se zove dobrotvorna udruga
koju je Todd osnovao s nekoliko diplomanata iz Lanforda. Ta mu
je udruga bila strast.”
Uto sam se sjetio. To se ime spominjalo u njegovoj
osmrtnici, premda nisam znao da je povezana s Lanfordom. “Čime
se Novi početak bavio?”
“Obavljali su operacije rascijepljenih nepca u inozemstvu.
Radili su na opeklinama i ožiljcima i obavljali razne druge
neophodne kozmetičke operacije. Te su operacije ljudima
mijenjale živote. Kao što i samo ime kaže, svojim su pacijentima
omogućavali novi početak. Todd je tome posvetio život. Kad ste
rekli da ste ga vidjeli u Vermontu, znala sam da to ne može biti
istina jer je tada bio u Nigeriji.”
“Osim,” rekao sam, “što nije”.
 “Dakle, želite reći udovici da joj je muž lagao.”
“Ne. Želim joj reći da je Todd Sanderson na dan dvadeset
osmi kolovoza prije šest godina bio u Vermontu.”
“I da se ondje vjenčao s vašom bivšom djevojkom,
slikaricom?”
Nisam se potrudio odgovoriti.
Jedna joj se suza zakotrljala niz obraz.
“Ozlijedili su Todda. Prije nego što su ga ubili. Jako su ga
ozlijedili. Zašto?”
“Ne znam.”
Zatresla je glavom.
“Kad kažete da su ga ozlijedili,” polako sam upitao, “mislite
li time reći da su ga prije smrti mučili?”
“Da.”
Opet nisam znao kako da joj postavim pitanje a da ne
ispadnem grub, pa sam odlučio biti izravan: “Kako su ga mučili?”
Ali pomislio sam da znam odgovor i prije nego što je
progovorila. “Alatom”, odgovorila je Delia Sanderson ispustivši
grleni jecaj. “Svezali su ga lisicama za stolac i mučili ga alatnim
priborom.”
 18.
KAD SAM OPET SLETIO U BOSTON, NA SVOM SAM NOVOM
MOBITELU ugledao SMS od Shante Newlin: “Ćula sam da su te
izbacili s kampusa. Trebali bismo porazgovarati.”
Nazvao sam je na izlasku s aerodromskog terminala. Čim je
podigla slušalicu, upitala me gdje sam.
“Na aerodromu Logan”, odgovorio sam.
“Lijepo putovanje?”
“Prekrasno. Napisala si da moramo razgovarati.”
“Uživo. Dođi u moju kancelariju ravno s aerodroma.”
“Zabranjen mi je pristup kampusu”, odgovorio sam.
“Ah, da, načas sam zaboravila. Onda opet u Judie’su. Budi
tamo za sat vremena.”
Kad sam stigao, Shanta je već sjedila za stolom u kutu. Pred
sobom je imala piće. Piće je bilo jarko ružičasto, s kriškom
ananasa na vrhu.
“Nedostaje ti samo još mali kišobran”, rekao sam joj.
“Mislio si da sam od onih koji piju viski sa sodom?”
“Bez sode.”
“Baš mi je žao. Ja volim voćna pića, što egzotičnija, to
bolje.”
Sjeo sam na stolac s druge strane stola, a Shanta je podigla
čašu i srknula piće kroz slamku.
“Čula sam da si umiješan u napad na studenta”, rekla je.
“Sad radiš za dekana Trippa?”
Namršteno me pogledala preko čaše. “Što se dogodilo?”
Ispričao sam joj cijelu priču - o Bobu i Ottu, o kombiju, o
ubojstvu u samoobrani, o bijegu iz kombija i kotrljanju niz brijeg.
Izraz lica nije joj se promijenio, ali mogao sam vidjeti da joj
mozak radi.
“Jesi li sve to ispričao policiji?”
“Manje-više.”
 “Manje-više? Kako to misliš?”
“Bio sam prilično pijan. Izgleda da su zaključili da sam dio
o otmici i ubojstvu izmislio.”
Pogledala me je kao da gleda možda najveću budalu koja je
ikad živjela na ovom planetu. “Jesi li taj dio doista rekao policiji?”
“U prvi mah. Onda me Benedict podsjetio da možda nije
baš najpametnije govoriti policiji da sam ubio čovjeka, čak i ako
sam to učinio u samoobrani.”
“Benedict ti daje pravne savjete?”
Slegnuo sam ramenima i opet pomislio kako bi mi bilo bolje
da držim jezik za zubima. Bio sam upozoren, zar ne? A moram
misliti i na obećanje koje sam dao Natalie. Shanta se zavalila na
stolcu i srknula piće. Uto je konobarica prišla stolu i zapitala me
što želim. Pokazao sam joj Shantino voćno piće i rekao da želim
isto takvo, ali “djevičansko”. Ne znam zašto. Ja mrzim voćna pića.
“Što si zapravo doznala o Natalie?” upitao sam.
“Već sam ti rekla.”
“Točno, ništa, apsolutno ništa. Pa zašto si onda inzistirala da
se nađemo?”
Uto je konobarica donijela sendvič sa šampinjonima za nju i
sendvič sa šunkom i rajčicom za mene. “Bila sam tako slobodna
da naručim i za tebe”, objasnila je Shanta.
Nisam ni taknuo sendvič.
“Što se događa, Shanta?”
“To bih i ja voljela znati. Kako si upoznao Natalie?”
“Kakve to ima veze?”
“Meni za ljubav.”
Opet je ona postavljala sva pitanja a ja davao sve odgovore.
Ispričao sam joj kako smo se prije šest godina upoznali u
kolonijama u Vermontu.
“Što ti je rekla o svom ocu?”
“Samo to da je mrtav.”
Shanta me netremice gledala. “Ništa drugo?”
“Kao na primjer?”
“Ne znam” - povukla je dug gutljaj kroz slamku i teatralno
slegnula ramenima - “da je svojedobno predavao ovdje.”
 Razrogačio sam oči. “Njezin otac?”
“Točno.”
“Natalien otac bio je profesor na Lanfordu?”
“Ne, u restoranu Judie’s”, odgovorila je Shanta i zakolutala
očima. “Naravno, na Lanfordu.”
Još uvijek sam to pokušavao provariti. “Kada?”
“Počeo je prije tridesetak godina. Predavao je ovdje sedam
godina. Na odsjeku političkih znanosti.”
“Šališ se?”
“Ma jasno, pozvala sam te ovamo da ti pričam viceve.”
Počeo sam računati u glavi. To bi značilo da je Natalie bila
vrlo mlada kad je njezin otac počeo ovdje predavati - i da je još
uvijek bila dijete kad je prestao. Možda je zaboravila na to. Možda
mi zato ništa nije rekla. Ali ne bi li barem znala za to? Ne bi li
rekla: “Hej, i moj je tata svojedobno ovdje predavao. Na istom
odsjeku kao i ti.”
Sjetio sam se da je nosila sunčane naočale i šešir kad sam je
doveo na Lanford, da je željela vidjeti mnogo toga, da se zadubila
u misli dok smo šetali kampusom.
“Zašto mi to nije rekla?” naglas sam upitao.
“Ne znam.”
“Je li dobio otkaz? Kamo su otišli nakon toga?”
Slegnula je ramenima. “Možda je bolje pitanje: zašto je
Nataliena mama opet uzela svoje djevojačko prezime?”
“Što?”
“Natalien otac zvao se Aaron Kleiner. Djevojačko prezime
njezine majke glasi Avery. Ponovo ga je uzela. A promijenila je
prezime i Natalie i Julie.”
“Čekaj, kad je Natalien otac umro?”
“Znači, ona ti to nikad nije rekla?”
“Samo sam stekao dojam da je to bilo davno. Možda mi
zato ništa nije rekla. Možda su napustili kampus nakon što je
umro.”
Shanta se nasmiješila. “Ne bih rekla, Jake.”
“Zašto?”
“Zato što ovdje priča postaje zanimljiva. Ovdje se pokazuje
da je tata isti kao i njegova curica.”
Ništa nisam rekao.
“Nema nikakvih dokaza da je umro.”
Gutnuo sam. “Pa gdje je onda?”
“Kakav otac takva i kći, Jake.”
“Kog vraga to znači?” Ali možda sam već znao odgovor.
“Provjerila sam gdje je profesor Kleiner sada”, odgovorila
je Shanta. “I pogodi što sam ustanovila?”
Pričekao sam.
“Točno - ništa, apsolutno ništa. Nakon što je prije četvrt
stoljeća otišao iz Lanforda, profesoru Aaronu Kleineru izgubio se
svaki trag.”
 19.
U KNJIŽNICI KOLEDŽA PRONAŠAO SAM ŠKOLSKE
GODIŠNJAKE.
Bili su u podrumu i zaudarali na plijesan. Kad sam ih
pokušavao listati, sjajne su se stranice lijepile. Ali uspio sam ga
pronaći. Profesora Aarona Kleinera. Fotografija nije bila ništa
naročito. Bio je prilično zgodan muškarac s uobičajeno
izvještačenim smiješkom na licu, kao da želi stvoriti dojam da je
sretan a uspijeva dočarati samo nezgrapnost. Zabuljio sam mu se u
lice da vidim mogu li otkriti ikakvu sličnost s Natalie. Možda sam
je i pronašao. Teško je reći. Čovjek se lako prevari.
Skloni smo vidjeti ono što želimo vidjeti.
Zabuljio sam u njegovo lice kao da će mi ono pružiti neki
odgovor. Ali nije. Zatim sam pregledao i ostale godišnjake, ali
ništa nisam doznao. Preletio sam preko stranica odsjeka političkih
znanosti i zaustavio se na grupnoj fotografiji snimljenoj u Kući
Clark. Svi profesori i članovi administracije bili su na njoj.
Profesor Kleiner stajao je pokraj pročelnika odsjeka, Malcolma
Humea. Osmijesi na toj fotografiji bili su prirodniji i opušteniji.
Gospođa Dinsmore već je tada izgledala kao da ima sto godina.
Čekajte malo! Gospođa Dinsmore...
Stavio sam jedan od godišnjaka pod mišku i požurio prema
Kući Clark. Radno je vrijeme već bilo prošlo, ali gospođa
Dinsmore živjela je u kancelariji. Istina, bio sam suspendiran i
trebao sam se držati podalje od kampusa, ali sumnjao sam da će
osiguranje kampusa otvoriti vatru, pa sam se odšetao preko
školskog dvorišta kojim su se vrzmali studenti, noseći pod rukom
knjigu koju nisam službeno posudio u knjižnici. Poput pravog
kriminalca.
Prisjetio sam se kako sam ovuda hodao prije šest godina s
Natalie. Zašto mi ništa nije rekla? Je li bilo kakvog znaka? Je li
postala šutljivija ili usporila korak? Ne sjećam se. Samo se sjećam
da sam joj ja bezbrižno pripovijedao o kampusu kao kakav
brucoški vodič koji je popio previše piva.
Gospođa Dinsmore pogledala me preko svojih uskih
naočala za čitanje. “Mislila sam da ste otišli.”
“Možda tijelom”, odvratio sam, “ali jesam li ikad daleko od
vašeg srca?”
Zakolutala je očima. “Što hoćete?”
Spustio sam godišnjak na stol ispred nje, otvoren na stranici
s grupnom fotografijom, i pokazao joj Nataliena oca. “Sjećate li se
profesora koji se zvao Aaron Kleiner?”
Gospođa Dinsmore nije se žurila. Naočale za čitanje bile su
joj zakvačene za lančić. Skinula ih je, očistila ih drhtavim rukama,
i opet ih natakla na nos. Lice joj je još uvijek bilo kao od kamena.
“Sjećam ga se”, tiho je odgovorila. “Zašto pitate?”
“Znate li zašto je dobio otkaz?”
Pogledala me je. “Tko kaže da je dobio otkaz?”
“Ili zašto je otišao? Možete li mi išta reći o tome što se s
njim dogodilo?”
“Od toga je prošlo dvadeset pet godina. Vi ste imali oko
deset godina kad je otišao.”
“Znam.”
“Pa zašto onda pitate?”
Nisam znao kako da joj delikatno postavim to pitanje.
“Sjećate li se njegove djece?”
“Dvije male djevojčice. Natalie i Julie.”
Rekla je to bez oklijevanja, što me iznenadilo. “Zapamtili
ste im imena?”
“Što je s njima?”
“Ja sam prije šest godina upoznao Natalie u Vermontu.
Zaljubili smo se.”
Gospođa Dinsmore pričekala je da nastavim.
“Znam da to zvuči ludo, ali pokušavam je pronaći.
Vjerujem da joj možda prijeti opasnost, a to možda ima neke veze
s njezinim ocem, ne znam.”
Gospođa Dinsmore još je sekundu-dvije zadržala pogled na
meni. Pustila je da joj naočale padnu na prsa. “On je bio dobar
profesor. Vama bi se svidio. Držao je živahna predavanja. Znao je
pobuditi zanimanje studenata.”
Zatim je opet spustila pogled na fotografiju u godišnjaku.
“U onim danima neki od mlađih profesora radili su i kao
redari u zgradama studentskog doma, a Aaron Kleiner bio je jedan
od njih. On i njegova obitelj živjeli su u prizemlju spavaonice
Tingley. Studenti su ih obožavali. Sjećam se da su jedne godine
skupili novac kako bi djevojčicama kupili ljuljačke. Zajedno su ih
sastavili u subotu ujutro na igralištu iza Pratta.”
Čeznutljivo je skrenula pogled u stranu. “Natalie je bila
slatka curica. Kako sada izgleda?”
“Sada je najljepša žena na svijetu”, odgovorio sam.
Gospođa Dinsmore suho mi se nasmiješila. “Vi ste pravi
romantik.”
“Što se dogodilo s njima?”
“Nekoliko stvari”, odgovorila je. “Počele su kružiti glasine
o njihovu braku.”
“Kakve glasine?”
“Kakve glasine uopće mogu kružiti kampusom koledža?
Atraktivan muškarac s mladom djecom i rastresenom ženom, koji
živi na kampusu punom povodljivih studentica. Ja vas zadirkujem
zbog mladih studentica koje vam svraćaju u kancelariju, ali vidjela
sam i previše života upropaštenih zbog tog iskušenja.”
“Spetljao se sa studenticom?”
“Možda. Ne znam. Tako se pričalo. Jest li čuli za zamjenika
pročelnika Roya Horducka?”
Vidio sam njegovo ime na nekim plaketama.
“Aaron Kleiner optužio je Horducka za plagijat. Optužbe
nikad nisu službeno podignute, ali zamjenik pročelnika prilično je
moćna funkcija, pa je Aaron Kleiner bio degradiran. A onda je bio
upleten u skandal oko prepisivanja.”
“Kleiner je prepisivao?”
“Ne, naravno da nije. Optužio je jednog studenta, možda
dvojicu. Više se ne sjećam pojedinosti. Možda mu je to
upropastilo život, ne znam. Počeo je piti. Ponašanje mu je postalo
hirovitije. A onda su krenule glasine.”
 Opet se zagledala u fotografiju.
“Pa su ga zamolili da dade otkaz?”
“Ne”, odgovorila je gospođa Dinsmore.
“Pa što se onda dogodilo?”
“Jednoga dana njegova je žena ušla na ova vrata.” Pokazala
je iza sebe. Znao sam na koja vrata misli. Ušao sam kroz ta vrata
barem tisuću puta, ali ipak mi se učinilo kao da će Nataliena mama
ponovo ući. “Plakala je. Zapravo je bila histerična. Ja sam sjedila
točno ovdje gdje sada sjedim, točno na ovom mjestu, točno za
ovim stolom...”
Zastala je.
“Željela je razgovarati s profesorom Humeom. On nije bio
ovdje pa sam ga nazvala telefonom. Žurno je došao. Rekla mu je
da je profesor Kleiner otišao.”
“Otišao?”
“Spakirao je stvari i pobjegao s drugom ženom. S bivšom
studenticom.”
“Kako se zvala?”
“Ne znam. Kao što sam rekla, žena mu je bila histerična. U
ono doba nije bilo mobitela, pa ga nismo mogli nazvati. Čekali
smo. Sjećam se da je tog popodneva trebao održati predavanje.
Nije se pojavio. Profesor Hume morao ga je zamijeniti tog dana.
Ostali profesori izmjenjivali su se do kraja semestra. Studenti su
bili jako uznemireni. Roditelji su nazivali školu, ali profesor Hume
sve ih je smirio dajući svim studentima odlične ocjene.” Slegnula
je ramenima, gurnula godišnjak natrag prema meni i odglumila da
se vraća svom poslu.
“Nikad više nismo čuli ništa o njemu.”
Gutnuo sam. “A što se dogodilo s njegovom ženom i
kćerima?”
“Isto, pretpostavljam.”
“Što to znači?”
“Odselile su se krajem semestra. Više se nikad nisu javile.
Uvijek sam se nadala da su svi završili zajedno na nekom drugom
koledžu - da su uspjeli zakrpati stvari. Ali izgleda da se to nije
dogodilo, zar ne?”
 “Nije.”
“Pa što se onda dogodilo s njima?” upitala me gospođa
Dinsmore.
“Ne znam.”
 20.
TKO BI TO MOGAO ZNATI?
Odgovor: Nataliena sestra, Julie. Bila me otpilila na
telefonu. Zapitao sam se hoću li imati više sreće licem u lice.
Dok sam se vraćao prema autu, zazvonio mi je mobitel.
Provjerio sam tko me zove i vidio da pozivni broj glasi 802.
Vermont.
Javio sam se.
“Halo?” rekao sam.
“Ovaj, zdravo. Ostavili ste mi posjetnicu u kafiću.”
Prepoznao sam glas. “Cookie?”
“Trebali bismo porazgovarati”, rekla je.
Čvršće sam stegnuo telefon. “Slušam.”
“Nemam povjerenja u telefone”, rekla je Cookie. Glas joj je
zadrhtao. “Možete li opet doći ovamo gore?”
“Mogu krenuti istog časa ako hoćete.”
Cookie mi je objasnila kako da dođem do njezine kuće
nedaleko od kafića. Odvezao sam se autoputom 91 na sjever
neuspješno se trudeći da ne vozim prebrzo. Srce mi je lupalo kao
da prati ritam svake pjesme s radija. Kad sam stigao na državnu
granicu, bila je već gotovo ponoć. Današnji sam dan započeo
odletjevši ujutro avionom u posjet Deliji Sanderson. Bio je to
naporan dan i načas me obuzela iscrpljenost. Prisjetio sam se
trenutka kad sam prvi put vidio Natalienu sliku kolibe na brijegu -
i kako mi je Cookie prišla s leđa i zapitala me sviđa li mi se.
Zašto se Cookie, zapitao sam se, pretvarala da me ne
poznaje kad sam svratio u njezin kafić?
A onda sam se sjetio još nečega. Svi drugi tvrdili su da
likovna kolonija nikad nije ni postojala, ali kad je došao red na
Cookie, ona je rekla: “Mi nikad nismo radile u koloniji.”
Premda to tada nisam shvatio, da kolonija nikad nije
postojala, ne bi li rekla nešto kao: “Ha? Koja kolonija?”
 Usporio sam prolazeći pokraj Cookiena kafića s knjižarom.
Ulica je bila osvijetljena samo dvjema svjetiljkama, a obje su
bacale duge i zlokobne sjene. Nije bilo ljudi. Malo gradsko
središte bilo je potpuno mirno, malo previše mirno, što me
podsjetilo na scene iz filmova o zombijima kad se junak nađe u
okruženju tih ljudoždera. Na kraju bloka skrenuo sam nadesno i
nastavio ravno još oko osamsto metara, a onda opet skrenuo
nadesno. Sada više nije bilo uličnih svjetiljaka. Jedina svjetlost
dolazila je od prednjih svjetala mog automobila. Ako je u blizini
bilo kuća ili zgrada, i u njima su sva svjetla bila pogašena.
Pretpostavio sam da ovdje nitko nema svjetla s tajmerom kako bi
obeshrabrio provalnike. Pametan potez. Ne vjerujem da bi
provalnici u ovakvom mraku uspjeli pronaći njihove domove.
Provjerio sam GPS i vidio da me do odredišta dijeli još
osamsto metara. Još dva skretanja. U grudi mi se počelo uvlačiti
nešto nalik na strah. Svi smo čitali o tome da su neke kopnene i
morske životinje u stanju predosjetiti opasnost. Obično su u stanju
predosjetiti prijetnje, pa čak i nadolazeće prirodne katastrofe,
gotovo kao da imaju radar za preživljavanje ili nevidljive pipce
kojima opipavaju okolinu i provjeravaju što se nalazi iza uglova.
Naravno, i primitivni su ljudi zacijelo imali takvu sposobnost. Ta
vrsta nagona za preživljavanje nikad posve ne nestane. Možda se
samo uspava ili zakržlja od nedostatka upotrebe. Ali taj
instinktivni Neandertalac još uvijek živi u nama vrebajući ispod
kaki-hlača i haljina.
Da se poslužim terminologijom iz stripova koje sam čitao u
mladosti, moja su spajdermenovska osjetila u ovom trenutku
bridjela.
Isključio sam prednja svjetla automobila i polako se u
mrklom mraku odvezao do ruba ceste oslanjajući se praktično
samo na osjet opipa. Nije bilo kamenog rubnika koji bi ograđivao
cestu. Kolnik je jednostavno prelazio u travnjak. Nisam znao što
da sada učinim, ali što sam više razmišljao o tome, sve mi se više
činilo da možda ne bi bila na odmet izvjesna doza opreza.
Dalje mogu pješice.
Izašao sam iz auta. Kad sam zatvorio vrata pa su se sva
svjetla pogasila, shvatio sam koliko je zapravo mračno. Noć je
izgledala kao neko živo biće koje me uvlači u sebe i prekriva mi
oči. Ostao sam minutu-dvije stajati čekajući da mi se oči priviknu
na mrak. Oči koje se privikavaju na mrak - to je nedvojbeno još
jedan od talenata koje smo naslijedili od primitivnog čovjeka. Kad
sam bio u stanju vidjeti barem nekoliko desetaka centimetara
ispred sebe, krenuo sam. Sa sobom sam ponio svoj pametni
telefon, krcat aplikacijama koje nikad nisam upotrebljavao, ali
jedna koju jesam, aplikacija koja je bila najkorisnija i najmanje
tehnička, bila je obična baterijska svjetiljka. Pomislio sam da je
uključim, ali odlučio sam da neću.
Ako ovdje vreba neka opasnost - a nisam mogao zamisliti
kakva bi to opasnost mogla biti ni kakav bi oblik mogla poprimiti
- nisam joj želio pomoći upaljenom baterijskom svjetiljkom. U
tome je bila svrha parkiranja i iskradanja, zar ne?
Prisjetio sam se klopke u koju sam upao u stražnjem dijelu
kombija. Nije me mučilo ono što sam morao učiniti kako bih
izvukao živu glavu - učinio bih to opet, naravno, još tisuću puta -
ali uopće nisam sumnjao u to da će me Ottovi posljednji trenuci
progoniti u snovima do kraja života. Uvijek ću čuti onaj mokri
škljocaj kad mu je puknuo vrat, uvijek ću se sjećati osjećaja kako
kosti i hrskavica popuštaju i okončavaju jedan ljudski život. Ubio
sam čovjeka. Usmrtio sam ljudsko biće.
Zatim sam pomislio na Boba.
Usporio sam korak. Što je Bob učinio nakon što sam se ja
otkotrljao niz brijeg i pobjegao mu? Zacijelo se vratio u kombi i
odvezao, vjerojatno je negdje usput bacio Ottovo tijelo, a onda...
Hoće li me možda opet potražiti?
Sjetio sam se napetosti u Cookienu glasu. Što mi to ona želi
reći? I zašto je to odjednom postalo tako hitno? Zašto me pozvala
da dođem ovamo gore sada, kasno navečer, ne ostavivši mi
dovoljno vremena da razmislim?
U međuvremenu sam ušao u Cookienu ulicu. Nekoliko
prozora osvjetljavala su slaba svjetla, dajući kućama sablastan sjaj,
poput bundeva u Noći vještica. Kuća na kraju slijepe ulice bila je
osvjetljenija od drugih.
 Cookiena kuća.
Skrenuo sam nalijevo kako me nitko ne bi mogao vidjeti.
Svjetla na prednjem trijemu bila su upaljena, pa sam zaključio da
to nije prikladan put da priđem kući. Ne ako želim ostati
neprimijećen. Kuća je bila široka prizemnica, neprirodno duga i
pomalo nepravilna, kao da su neki dijelovi dozidani bez
prevelikog razmišljanja. Prignuo sam se i otišao do bočne strane
kuće, nastojeći ostati u mraku. Posljednjih desetak metara do
najosvjetljenijeg prozora prevalio sam doslovce puzeći.
I što sad?
Nalazio sam se ispod prozora na rukama i koljenima.
Ukipio sam se i naćulio uši. Ništa. Postoji tišina, a postoji i seoska
tišina, tišina koju možete osjetiti i opipati, tišina s teksturom i
dubinom, a sada me okruživala upravo takva tišina. Prava, istinska
seoska tišina.
Malo sam promijenio težište. Koljena su mi škljocnula,
zvuk koji je naizgled odjeknuo u tišini. Oslonio sam se na pete,
spustio koljena i položio dlanove na bedra. Spremio sam se
odraziti kao kakav ljudski klip, kako bih mogao proviriti kroz
prozor.
Pazeći da izložim pogledu što manji dio lica, uspravio sam
se do kuta prozora tako da mi se iznutra moglo vidjeti samo desno
oko i gornja četvrtina lica. Trepnuo sam na iznenadnom svjetlu i
provirio unutra.
U sobi sam ugledao Cookie.
Sjedila je na kauču. Leđa su joj bila ravna kao letva. Usta
zatvorena. Do nje je sjedila njezina partnerica Denise. Držale su se
za ruke, ali lica su im bila blijeda i zgrčena. Isijavale su napetost u
valovima.
Čovjek ne mora biti stručnjak za govor tijela kako bi shvatio
da su zbog nečega nervozne. Trebalo mi je još nekoliko trenutaka
da shvatim zbog čega.
U fotelji nasuprot njima sjedio je jedan muškarac.
Bio mi je okrenut leđima pa sam mu isprva mogao vidjeti
samo tjeme.
Najprije sam panično pomislio: je li to možda Bob?
 Uspravio sam se još nekoliko centimetara pokušavajući ga
bolje pogledati. Bez uspjeha. Fotelja je bila velika i raskošna.
Muškarac je potonuo duboko u nju pa mu nisam mogao vidjeti
lice. Premjestio sam se na drugu stranu prozora, tako da mi se sada
iznutra mogla vidjeti samo lijeva gornja četvrtina lica. Spazio sam
da muškarac ima kovrčavu i sjedinama prošaranu kosu.
To nije Bob. Posve sigurno nije Bob.
Muškarac je nešto govorio, a dvije su ga žene napeto slušale
i kimale glavama u skladu s njegovim riječima. Prislonio sam uho
na prozorsko staklo. Staklo je bilo hladno. Pokušao sam razabrati
što govori, ali glas mu je još uvijek bio previše prigušen. Opet sam
zavirio u sobu. Muškarac u fotelji nagnuo se malo naprijed kao da
želi naglasiti svoje riječi. A onda je okrenuo glavu taman toliko da
mu mogu vidjeti profil.
Možda sam ispustio glasan uzdah.
Muškarac je imao bradu. To je bio ključ. Po tome sam ga
prepoznao - po bradi i kovrčavoj kosi. Prisjetio sam se trenutka
kad sam prvi put vidio Natalie, kad je sjedila na stolcu sa
sunčanim naočalama na nosu. S desne joj je strane sjedio
muškarac s bradom i kovrčavom kosom.
Bio je to ovaj čovjek.
Kog vraga...?
Bradonja je ustao s raskošne fotelje i ushodao se
prostorijom, snažno gestikulirajući. Cookie i Denise ukipile su se.
Tako su se čvrsto držale za ruke da bih se mogao zakleti da vidim
kako im zglobovi na prstima blijede. U tom sam trenutku
primijetio još nešto što me zaljuljalo - nešto što me natjeralo da
zapanjeno shvatim koliko sam pametno postupio kad sam odlučio
obaviti ovo malo izviđanje umjesto da uđem u situaciju bez
prethodne provjere.
Bradonja je imao pištolj.
Smrznuo sam se u polučučnju, a noge su mi se zatresle.
Nisam bio siguran tresu li mi se od straha ili od iscrpljenosti.
Zatim sam se opet prignuo. Što sada?
Bježi, budalo!
Da, činilo se da je to najbolja opcija. Pobjeći natrag do auta.
Pokušao sam zamisliti što bi se zatim moglo dogoditi. Prvo, koliko
bi vremena trebalo policiji da stigne? Čekajte, bi li mi oni uopće
povjerovali? Bi li prvo nazvali Cookie i Denise? Bi li poslali
specijalce? A kad već razmišljam o tome, što se ovdje zapravo
događa? Je li Bradonja oteo Cookie i Denise i prisilio ih da me
nazovu - ili su svi u dosluhu? A ako jesu, što bi se dogodilo kad
bih nazvao policiju? Kad bi policajci stigli, Cookie i Denise sve bi
porekle, a Bradonja bi skrio pištolj i tvrdio da pojma nema o čemu
policajci govore.
Ali što mi drugo preostaje? Moram pozvati policiju, zar ne?
Bradonja je nastavio koračati gore-dolje. Od silne napetosti
u prostoriji činilo se da mu koraci odjekuju kao lupanje srca.
Bradonja je bacio pogled na sat. Izvukao je mobitel i držeći ga kao
da je voki-toki nešto je zarežao u njega.
S kime razgovara?
Čekaj malo, pomislio sam. A što ako oni ovdje nisu sami?
Vrijeme je da odem. Nazovi policiju ili nemoj nazvati policiju,
kako god. Ovaj je tip naoružan. Ja nisam.
Hasta luego1, seronje!
Bacio sam još jedan posljednji pogled kroz prozor kad sam
iza leđa začuo pseći lavež. Ukipio sam se na taj zvuk. Bradonja
nije. Naglo je okrenuo glavu prema lavežu - a ujedno i prema meni
- kao da ju je netko potegnuo uzicom.
Pogledi su nam se sreli kroz prozor. Spazio sam da je
razrogačio oči od iznenađenja. U jednom posve kratkom trenutku -
u stotinki sekunde, možda dvije - ni jedan od nas nije se
pomaknuo. Samo smo buljili u šoku, nesigurni što da mislimo o
onom drugom, a onda je Bradonja podigao pištolj, uperio ga u
mene i povukao okidač.
Poletio sam unatrag, a metak je fijuknuo kroz prozor
razbivši staklo.
Kad sam pao na tlo, zasule su me krhotine stakla. Pas je i
dalje lajao. Okrenuo sam se na tlu usput se posjekavši na staklu i
ustao.
“Stoj!”
Bio je to glas drugog čovjeka s moje lijeve strane. Nisam ga
prepoznao, ali očito je dolazio iz dvorišta. Bože dragi, moram
pobjeći. Nemam vremena ni za razmišljanje ni za oklijevanje.
Potrčao sam svom snagom na drugu stranu. Trčeći kao lud,
skrenuo sam za ugao, sada već gotovo na sigurnom.
Ili sam barem tako mislio.
Prije sam svojim izoštrenim spajdermenovskim osjetilima
pripisao sposobnost da predosjete opasnost. Ako je to bilo točno,
ista ta osjetila sada su me ostavila na cjedilu.
Odmah iza ugla stajao je još jedan čovjek. Čekao me s
podignutom bejzbolskom palicom. Uspio sam se zaustaviti, ali
nisam stigao učiniti ništa drugo. Deblji dio palice obrušio se na
mene ne ostavljajući mi vremena za reakciju. Nisam imao
vremena ni za što drugo nego da samo glupo stojim. Palica me
pogodila ravno u čelo.
Srušio sam se.
Možda me udario još jedanput, ne znam. Očne jabučice
izvrnule su mi se u dupljama i izgubio sam svijest.
 21.
PRVO ŠTO SAM OSJETIO KAD SAM DOŠAO K SVIJESTI BILA JE
BOL.
Samo sam na to mogao misliti: na snažnu, sveobuhvatnu bol
i na to kako bih je mogao ublažiti. Imao sam osjećaj kao da mi je
napukla lubanja, kao da su se sitni komadići kosti otkinuli pa mi
njihovi nazubljeni rubovi paraju najosjetljivije moždano tkivo.
Malo sam pomaknuo glavu u stranu, ali to je samo još jače
razljutilo one nazubljene rubove. Zastao sam i jedanput trepnuo,
pa onda još jedanput pokušavajući otvoriti oči, a onda sam
odustao.
“Budan je.”
Bio je to Cookien glas. Opet sam pokušao otvoriti oči.
Gotovo sam pokušao podignuti očne kapke prstima. Više se nisam
osvrtao na bol. Trebalo mi je nekoliko sekundi, ali na kraju sam
ipak uspio. A onda mi je trebalo još nekoliko sekundi da izoštrim
pogled i počnem upijati svoju novu okolinu.
Više nisam bio na otvorenom.
U to sam bio siguran. Pogledao sam uvis i ugledao otvorene
drvene krovne grede. Shvatio sam da se ne nalazim u Cookienoj
kući. Njezina je kuća bila rančerska prizemnica, a ovo je više
nalikovalo na štagalj ili staru farmersku kuću. Ležao sam na
drvenom podu a ne na zemlji, pa sam isključio mogućnost da se
nalazim u štaglju.
Cookie je bila tu. I Denise. Bradonja mi je prišao i pogledao
me s čistom, neprikrivenom mržnjom u očima. Nemam pojma
zašto. Spazio sam drugog čovjeka pokraj vrata na lijevoj strani.
Treći čovjek sjedio je pred zaslonom računala. Nisam prepoznao
ni jednog od njih.
Bradonja je čekao, bijesno me gledajući odozgo. Vjerojatno
je očekivao da ću reći nešto očito, poput: “Gdje sam?” Ali nisam
to rekao. Iskoristio sam vrijeme da se priberem i sredim misli.
 Nisam imao pojma što se događa.
Stalno sam micao očima, pokušavajući steći osjećaj za
prostor i pronaći neku mogućnost bijega. Vidio sam jedna vrata i
tri prozora; svi su bili zatvoreni. Na vratima je stajao stražar.
Podsjetio sam se da barem jedan od njih ima pištolj.
Moram biti strpljiv.
“Govori”, rekao mi je Bradonja.
Nisam progovorio. Udario me je u rebra. Zastenjao sam, ali
nisam se pomaknuo.
“Jed”, rekla je Cookie. “Nemoj!”
Bradonja Jed samo je buljio u mene. U očima mu se vidio
bijes. “Kako si uspio pronaći Todda?”
To me iznenadilo. Ne znam kakvo sam pitanje očekivao, ali
ovo sigurno nisam. “Što?”
“Dobro si me čuo”, odvratio je Jed. “Kako si uspio pronaći
Todda?”
Zavrtjelo mi se u glavi. Zaključivši da mi laž sada ne može
pomoći, rekao sam istinu. “Vidio sam osmrtnicu.”
Jed je pogledao Cookie. Ugledao sam im zbunjenost na
licima.
“Vidio sam njegovu osmrtnicu na internetskoj stranici
koledža”, nastavio sam. “Zato sam otišao na njegov pogreb.”
Jed je zamahnuo da me opet udari, ali Cookie ga je
zaustavila zatresavši glavom. “Ne govorim o tome”, bijesno je
rekao Jed. “Govorim o onom prije.”
“O čemu prije?”
“Nemoj izigravati budalu. Kako si uspio pronaći Todda?”
“Ne znam o čemu govorite”, odgovorio sam.
Bijes u njegovim očima dosegnuo je vrhunac. Izvukao je
pištolj i uperio ga u mene. “Lažeš.”
Ništa nisam rekao.
Cookie mu je prišla. “Jed?”
“Odbij!” obrecnuo se na nju. “Znaš li što je učinio? Znaš
li?”
Kimnula je glavom i poslušala ga. Ja sam ostao potpuno
nepomičan.
 “Govori”, opet mi je rekao.
“Ne znam što želite da vam kažem.”
Bacio sam pogled prema čovjeku koji je sjedio za
računalom. Učinilo mi se da je uplašen. A i čovjek pokraj vrata.
Pomislio sam na Boba i Otta. Oni nisu izgledali uplašeno.
Izgledali su spremno i iskusno. Ovi tipovi nisu. Nisam znao što to
znači, ali što god značilo, bio sam u velikoj nevolji.
“Još jedanput”, procijedio je Jed kroza zube. “Kako si uspio
pronaći Todda?”
“Već sam vam rekao.”
“Ubio si ga!” viknuo je.
“Što? Nisam!”
Jed se spustio i prislonio mi cijev pištolja na sljepoočicu.
Zatvorio sam oči i čekao pucanj. Primaknuo je usta mojim ušima.
“Ako mi opet slažeš,” šapnuo je, “ubit ću te sada i ovdje.”
Cookie: “Jed?”
“Začepi!”
Pritisnuo mi je cijev na sljepoočicu dovoljno grubo da
ostavi trag. “Govori!”
“Nisam...” U njegovim sam očima pročitao da će mi još
jedno poricanje zapečatiti sudbinu. “Zašto bih ga ubio?”
“To ti reci nama”, odvratio je Jed. “Ali prvo želim znati
kako si ga uspio pronaći.”
Jedova se ruka tresla, otvor cijevi na mojoj sljepoočici.
Pljuvačka mu se zaplela o bradu. Više nisam osjećao bol,
zamijenio ju je goli strah. Shvatio sam da Jed želi povući okidač.
Želi me ubiti.
“Već sam vam rekao”, odgovorio sam. “Molim vas. Slušajte
me!”
“Lažeš!”
“Ne...”
“Mučio si ga, ali Todd nije progovorio. On ti ionako nije
mogao pomoći. On nije znao. Bio je samo bespomoćan i hrabar, a
ti, svinjo...”
Bio sam nekoliko sekundi od smrti. Mogao sam čuti agoniju
u njegovu glasu i znao sam da neće poslušati razum. Moram nešto
učiniti, moram riskirati da se pokušam dočepati pištolja. Ali ležao
sam na leđima. Za svaku bi mi kretnju trebalo previše vremena.
“Nisam ga ozlijedio, kunem se.”
“Pretpostavljam da ćeš mi sada još reći da ni danas nisi
posjetio njegovu udovicu.”
“Ne, jesam”, brzo sam odvratio, sretan što se mogu složiti s
njim.
“Ali ni ona nije ništa znala, zar ne?”
“O čemu?”
Cijev se opet zarinula malo dublje. “Zašto si otišao
razgovarati s udovicom?”
Pogledao sam ga u oči. “I sami znate zašto”, odgovorio
sam.
“Što si tražio?”
“Ne što nego koga”, odgovorio sam. “Tražio sam Natalie.”
Jed je kimnuo glavom, a na licu mu se pojavio leden
osmijeh. Taj mi je osmijeh rekao da sam mu dao točan odgovor - a
ujedno i pogrešan. “Zašto?” upitao je.
“Kako to mislite?”
“Za koga radiš?”
“Ni za koga.”
“Jed!”
To nije rekla Cookie nego tip za računalom.
Jed se okrenuo, iznerviran upadicom. “Što je?”
“Bit će bolje da pogledaš ovo. Imamo društvo.”
Jed mi je maknuo pištolj s glave. Ispustio sam dug uzdah
olakšanja. Tip za računalom pomaknuo je monitor kako bi Jed
mogao vidjeti zaslon. Bila je to crno-bijela video-snimka s
nadzorne kamere.
“Što oni rade ovdje?” upitala je Cookie. “Ako ga pronađu
ovdje...”
“Oni su nam prijatelji”, odvratio je Jed. “Nemojmo se
brinuti dok...”
Više nisam čekao. Ugledao sam svoju priliku i iskoristio je.
Bez upozorenja skočio sam na noge i potrčao prema tipu koji je
blokirao vrata. Činilo mi se da se krećem kao na usporenoj snimci,
kao da mi treba daleko previše vremena da dođem do vrata.
Spustio sam ramena, spremajući se da se zabijem u njega.
“Stani!”
Bio sam možda dva koraka udaljen od tipa koji je čuvao
vrata. On je čučnuo spremajući se za moj napad. Mozak mi nije
prestajao raditi, računao je i preračunavao. U roku od nekoliko
sekundi - točnije nanosekundi - shvatio sam sve što će uslijediti.
Koliko će mi trebati da ga oborim? U najboljem slučaju, dvije-tri
sekunde. Zatim moram dohvatiti kvaku, okrenuti je, otvoriti vrata i
istrčati u dvorište.
Koliko će mi vremena trebati za sve to?
Zaključak: previše vremena.
Još dva muškarca i možda dvije žene krenut će na mene u
tom trenutku. Ili će možda Jed jednostavno zapucati. U stvari, ako
reagira dovoljno brzo, mogao bi ispaliti nekoliko metaka prije
nego što uopće i dođem do čovjeka na vratima.
Ukratko, računajući mogućnosti, shvatio sam da nemam
šanse da izađem kroz vrata. A ipak sam još uvijek trčao prema
svom neprijatelju punom parom. Bio je spreman za mene.
Očekivao je da ću skočiti na njega. A to su očekivali, pretpostavio
sam, i Jed i ostali.
Znači, to nije izlaz, zar ne?
Moram ih iznenaditi. U posljednjem mogućem trenutku
skrenuo sam nadesno i bez pogleda unatrag i bez najmanjeg
oklijevanja bacio sam se ravno kroz prozor.
Dok sam još uvijek bio u zraku, dok su komadići još jednog
razbijenog prozorskog stakla letjeli oko mene, začuo sam Jeda
kako viče: Uhvatite ga!”
Zaštitio sam rukama glavu i zakotrljao se tlom, nadajući se
da će mi silina zamaha omogućiti da bez problema završim na
nogama, ali to je bilo fantaziranje. Doista sam se uspio uspraviti,
ali silina zamaha nije iznenada nestala. I dalje me nosila, opet me
oborila na tlo i nastavila me kotrljati. Kad sam se napokon
zaustavio, s mukom sam ustao.
Dovraga, gdje sam?
Nisam imao vremena za razmišljanje. Pretpostavio sam da
se nalazim u stražnjem dvorištu. Pred sobom sam vidio šumu.
Pretpostavio sam da mi se prednje dvorište i kolni prilaz nalaze iza
leđa. Krenuo sam u tom smjeru, ali onda sam začuo otvaranje
prednjih vrata. Pojavila su se trojica muškaraca.
Joj!
Okrenuo sam se i potrčao prema šumi. Tama me cijelog
progutala. Nisam mogao vidjeti više od metar-dva ispred sebe, ali
nisam smio usporiti. Slijede me muškarci - a barem jedan od njih
ima pištolj.
Začuo sam kako neko viče: “Tamo!”
“Ne možemo, Jed. Vidio si što je na zaslonu.”
I tako sam nastavio trčati. Otrčao sam u šumu svom snagom
i na koncu sam se zabio glavom ravno u stablo. Osjećao sam se
kao Will E. Coyote kad natrči na grablje - prvo tup prasak, a onda
vibracije. Mozak mi se počeo tresti. Udarac me zaustavio na
mjestu i pao sam na tlo. Moja već ozlijeđena glava sada je vrištala
od boli.
Spazio sam približavanje jednog traka svjetlosti.
Pokušao sam se otkotrljati u nekakvo skrovište. Bokom sam
udario u drugo stablo. Kvragu, možda je bilo isto. Glava mi je
zavrištala od prosvjeda. Zakotrljao sam se na drugu stranu,
pokušavajući se držati što više uz zemlju. Trak svjetlosti zarezao
je zrak točno iznad mene.
Začuo sam približavanje koraka.
Moram nastaviti.
Začuo sam škripu automobilskih guma na šljunku negdje u
blizini kuće. Jedan se automobil uspinjao kolnim prilazom.
“Jed?”
Bio je to oštar šapat. Baterijska svjetiljka prestala se
pomicati. Čuo sam kako netko opet doziva Jeda, a onda se
svjetiljka ugasila. Opet sam bio u mrklom mraku. Shvatio sam da
se koraci udaljavaju.
Ustani i bježi, idiote!
Glava mi to nije dopuštala. Još sam jedan trenutak ostao
ležati, a onda sam pogledao prema staroj farmerskoj kući u daljini.
Sada sam je napokon prvi put mogao vidjeti izvana. Ostao sam
nepomično zuriti u nju. Još jedanput mi se učinilo da gubim tlo
pod nogama.
Bila je to glavna kuća kolonije za stvaralačku obnovu.
Držali su me u zatočeništvu u kući u kojoj je svojedobno
boravila Natalie.
Dovraga, što se to događa?
Auto se zaustavio. Uspravio sam se tek toliko da bacim
pogled. A kad sam to učinio, kad sam ugledao auto, obuzeo me
posve nov osjećaj olakšanja.
Bila su to patrolna kola policije.
Sada sam shvatio zašto su se Jed i njegova grupa prije
uspaničili. Imali su nadzornu kameru iznad ulaznih vrata. Vidjeli
su da policijski auto dolazi da me spasi, pa ih je uhvatila panika.
To je sada izgledalo smisleno.
Krenuo sam prema svojim spasiteljima. Jed i njegovi
sljedbenici sada me neće moći ubiti. Ne pred policajcima koji su
me došli spasiti. Već sam stigao gotovo do samog ruba šume,
možda tridesetak metara daleko od policijskog auta, kad mi je
nešto drugo palo na pamet.
Kako su policajci znali gdje sam?
A kad bolje razmislim, kako su uopće znali da sam u
nevolji? I ako su me došli spasiti, zašto su onda vozili tako sporo?
Zašto je Jed rekao da su im oni prijatelji? Usporio sam, a onda me
osjećaj olakšanja polako napustio. Palo mi je na pamet još
nekoliko pitanja. Zašto Jed hoda prema autu sa širokim osmijehom
na licu i domahuje im? Zašto mu dvojica policajaca koja izlaze iz
auta isto tako prijateljski odmahuju? Zašto se svi rukuju i tapšaju
po ramenima kao stari prijatelji?
“Bok, Jed”, rekao je jedan policajac.
Oh, kvragu, to je Debeljko. Drugi je policajac mršavko
Jerry. Odlučio sam ostati na svojem mjestu.
“Bok, dečki”, odvratio je Jed. “Kako ste?”
“Dobro, čovječe. Kad si se vratio?”
“Prije nekoliko dana. Što se događa?”
“Poznaješ li možda tipa po imenu Jake Fisher?”
Opa! Možda su me ipak došli spasiti.
 “Ne, mislim da ne”, odgovorio je Jed. I svi su ostali u
međuvremenu izašli iz kuće. Uslijedilo je još rukovanja i tapšanja
po ramenima. “Ljudi, Poznajete li možda čovjeka... kako si ono
rekao da se zove?”
“Jacob Fisher.”
Svi su odmahnuli glavama i promrmljali da ne znaju.
“Za njim je izdana potjernica”, rekao je Debeljko. “Profesor
na koledžu. Izgleda da je ubio čovjeka.”
Sledila mi se krv u žilama.
“Glupan je to čak i priznao,” dodao je mršavko Jerry
“Zvuči kao opasan tip”, odvratio je Jed, “ali ne shvaćam
kakve to ima veze s nama.”
“Prvo smo ga zapazili kad je prije nekoliko dana pokušao
ući na tvoje imanje.”
“Na moje imanje?”
“Da, ali nismo zato došli.”
Sagnuo sam se iza grmlja, nesiguran što da sada učinim.
“Vidite, imamo GPS koji je u stanju locirati mobitele”,
objasnio je Debeljko.
“A koordinate vode ravno ovamo”, dodao je mršavko Jerry.
“Ne shvaćam.”
“To je jednostavno, Jed. U stanju smo slijediti njegov
iPhone. To danas ne predstavlja nikakav problem. Kvragu, ja tako
provjeravam mobitel svog klinca, za Boga miloga. A uređaj nam
govori da se taj tip u ovom trenutku nalazi na tvom imanju.”
“Opasan ubojica?”
“Da, mogao bi biti. Kako bi bilo da svi pričekate unutra?”
Pogledao je svog partnera. “Jerry?”
Jerry se vratio do auta i izvukao nekakav ručni uređaj.
Nekoliko ga je trenutaka proučavao i dodirnuo zaslon koji reagira
na dodir, a onda objavio: “Nalazi se u krugu od pedeset metara -
na onoj strani.”
Uperio je prst točno prema mjestu na kojem sam se skrivao.
Kroz glavu mi je proletjelo nekoliko mogućih scenarija.
Prvi i naočitiji: predaj se. Digni ruke u zrak, izađi iz šume s visoko
podignutim rukama i vikni što glasnije možeš: “Predajem se.” Kad
se jednom nađem u rukama policije, ako ništa drugo, više mi neće
prijetiti opasnost od Jeda i njegovih ljudi.
Već sam bio na rubu da to i učinim - da dignem ruke u zrak
i povičem da se predajem - kad sam spazio kako Jed izvlači
pištolj.
Ajoj!
“Jed, što to radiš?” upitao je Debeljko.
“To je moj pištolj. Posjedujem ga legalno. A ovo je moje
imanje, točno?”
“Točno, pa?”
“Pa, taj ubojica kojeg tražite...” počeo je Jed.
Sad sam već ubojica.
“Možda je naoružan i opasan. Nećemo vam dopustiti da
krenete u potragu bez pomoći.”
“Ne treba nam vaša pomoć, Jed. Skloni taj pištolj!”
“Ovo je još uvijek moje imanje, točno?”
“Točno.”
“Pa, ako nemaš ništa protiv, ostat ću ovdje.”
Očigledni scenarij iznenada se više nije činio tako
očiglednim. Jed me namjeravao ubiti iz dva razloga. Prvo, zato što
je vjerovao da sam upleten u Toddovo umorstvo. To je razlog
zašto su me i prije uhvatili. Ali, drugo, sada me htio ubiti i zato što
mrtvaci ne pripovijedaju. Kad bih se predao, mogao bih ispričati
policajcima što se večeras dogodilo, kako su me kidnapirali i
zapucali na mene. Možda je to moja riječ protiv njihove, ali negdje
u Cookienoj kući nalazi se metak koji je ispaljen iz njegova
pištolja. Postojat će podaci o tome da me Cookie nazvala. Možda
će to biti teško dokazati, ali kladio bih se da Jed ne želi ništa
stavljati na kocku.
Ali ako me Jed sada ustrijeli - ili ako zapuca dok se
pokušavam predati - na to će se gledati ili kao na samoobranu ili, u
najgorem slučaju, kao na ubojstvo iz nehata. Kad bi me ubio,
mogao bi reći kako mu se učinilo da imam pištolj ili nešto slično,
a prema Debeljku i mršavku Jerryju, ja sam već ubio čovjeka. A
svi ti vermontski prijatelji potvrdili bi Jedovu priču. Jedini tip koji
bi joj mogao proturječiti - moja malenkost - bio bi mrtav.
 Treba uzeti u obzir još nekoliko stvari. Ako se predam,
koliko će me dugo policija zadržati? Bio sam sve bliže istini.
Osjećao sam to. Oni vjeruju da sam nekoga ubio. Kvragu, to sam
im na neki sam način i sam priznao. Koliko bi me dugo mogli
zadržati? Prilično dugo, kladio bih se.
Ako me sad uhite, neću imati priliku da porazgovaram s
Natalienom sestrom Julie.
“Ovuda”, rekao je mršavko Jerry.
Krenuli su u mojem smjeru, a Jed je podigao pištolj,
spreman da zapuca.
Počeo sam se povlačiti. Glava me boljela kao da je uronjena
u sirup.
“Ako je netko u šumi,” povikao je Debeljko, “neka odmah
izađe s podignutim rukama.”
Približavali su se. Povukao sam se još nekoliko koraka i
sagnuo se iza jednog drveta. Šuma je bila gusta. Ako uđem
dovoljno duboko u nju, bit ću siguran barem neko vrijeme.
Podigao sam jedan kamenčić i bacio ga na lijevu stranu što sam
dalje mogao. Sve su se oči okrenule. Baterijske su se svjetiljke
upalile i zasjale u tom smjeru.
“Ondje je”, povikao je netko.
Jed je hodao na čelu grupe s podignutim pištoljem.
Da se predam? Ne pada mi na pamet!
Za Jedom je išao Debeljko. Jed je ubrzao korak i sada je već
gotovo trčao, ali Debeljko je podigao ruku da ga zaustavi.
“Uspori”, rekao mu je, “možda je naoružan”.
Ali naravno, Jed zna da nisam, zar ne?
Mršavko Jerry nije se pomaknuo. “Ova mi stvarčica govori
da je još uvijek ondje.”
Ponovo je pokazao u mom smjeru. Bili su udaljeni četrdeset
ili pedeset metara. Čučeći u gustišu, brzo sam zakopao mobitel -
bio je to drugi mobitel koji sam izgubio u posljednjih nekoliko
dana - pod hrpu lišća i žurno se udaljio, pokušavajući praviti što
manje buke. Pošao sam unatrag, dublje u šumu, opet se trudeći da
ne stvaram buku. Nosio sam nekoliko kamenčića u ruci, s
namjerom da ih bacim ako budem morao odvratiti pažnju od sebe.
 Svi su se opet okupili oko Jerryja i polako se približavali
mojem mobitelu.
Ubrzao sam korak, ulazeći sve dublje i dublje u šumu. Sada
više nisam vidio ljude, samo njihove svjetiljke.
“U blizini je”, rekao je mršavko Jerry.
“Ili možda samo njegov mobitel”, dodao je Jed, prokuživši
me, pretpostavljam.
Nastavio sam se pognuto kretati. Nisam imao nikakav plan.
Nisam imao pojma kojim smjerom da krenem ni koliko je šuma
duga. Možda ću im uspjeti pobjeći, nastaviti se kretati, ali
naposljetku, ukoliko ne nađem izlaz, nisam imao pojma kako da se
izvučem.
Možda bih se mogao vratiti do kuće, pomislio sam.
Začuo sam nejasne glasove u daljini. Sada su bili predaleko
da bih ih mogao vidjeti. To je jedna dobra stvar. Spazio sam da su
se zaustavili. Svjetiljka se spustila.
“Nije ovdje”, netko je rekao.
“To i sam vidim”, iznervirano je odvratio Debeljko.
“Možda ti je uređaj zakazao.”
Bili su, pretpostavljam, točno na mjestu gdje sam zakopao
mobitel. Zapitao sam se koliko će mi to dati vremena. Ne mnogo,
ali vjerojatno dovoljno. Ustao sam da nastavim trčati, ali onda se
nešto dogodilo.
Nisam ni liječnik ni znanstvenik, pa vam ne mogu reći kako
adrenalin djeluje. Samo znam da djeluje. Pomogao mi je da se
nastavim kretati nakon udarca u glavu, skoka kroz prozor i bolnog
pada na tlo. Pomogao mi je da se oporavim od frontalnog sudara
sa stablom, čak i dok sam osjećao otjecanje usne i gorku krv na
jeziku.
Ono što znam - ono što sam shvatio upravo u tom trenutku -
jest da adrenalin nije bezgraničan. To je konačan hormon koji se
nalazi u našem tijelu, ništa drugo. Možda je to najmoćniji poticaj
koji znamo, ali kao što sam brzo iskusio, učinci su kratkotrajni.
Navala adrenalina prije ili poslije oslabi.
Bol se nije samo vratila, točnije bi bilo reći da me pokosila
poput žeteočeve kose. Munja boli sijevnula mi je kroz mozak i
oborila me na koljena. Morao sam prekriti usta dlanom kako ne
bih viknuo.
Uto sam začuo kako se još jedan auto približava kolnim
prilazom. Je li Debeljko pozvao pojačanje?
Začuo sam glasove u daljini:
“To je njegov mobitel!”
“Kog vraga... zakopao ga je!”
“Raštrkajte se!”
Začuo sam šuštanje iza sebe. Zapitao sam se koliku
prednost imam i kako će ta prednost potrajati protiv baterijskih
svjetiljaka i metaka. Vjerojatno ne baš veliku ni dobru. Još sam
jedanput razmotrio ideju da se predam i riskiram. Još jedanput mi
se nije svidjela.
Čuo sam kako Debeljko kaže: “Samo odbij, Jed! Sami ćemo
se pobrinuti za ovo.”
“Ovo je moje imanje”, odvratio je Jed. “Previše je veliko da
biste ga vas dvojica mogli pretražiti.”
“Pa ipak...”
“Ovo je moje imanje, Jerry.” U Jedovu glasu čula se oštrina.
“Vi ste na njemu bez službenog naloga.”
“Bez službenog naloga?” Bio je to Debeljkov glas. “Jesi li
ozbiljan? Mi smo samo zabrinuti za tvoju sigurnost.”
“I ja”, odgovorio je Jed. “Nemate pojma gdje se ubojica
skriva, točno?”
“Pa...”
“Koliko vi znate, možda se skriva u kući i čeka nas. Ni
slučajno, kompa - ostajemo s vama.”
Tišina.
Ustani, rekao sam sebi.
“Želim da mi svi ostanete na vidiku”, rekao je Debeljko.
“Samo bez junačenja. Ako nešto spazite, pozovite pomoć.”
Začuo sam mrmljanja slaganja, a onda su trake svjetiljaka
zasjekle mrak. Raštrkali su se. Nisam mogao vidjeti ljudske figure
u mraku, samo poskakujuće trake svjetlosti. To je bilo dovoljno da
shvatim da sam stvarno nadrljao.
Ustani, magarče!
 Vrtjelo mi se u glavi od boli, ali uspio sam ustati. Zateturao
sam naprijed ukočenih nogu, kao kakvo čudovište iz filmova.
Napravio sam možda tri ili četiri koraka, a onda mi je jedan trak
svjetlosti zasjekao leđa.
Brzo sam skočio iza jednog stabla.
Jesu li me opazili?
Čekao sam da netko poviče, ali nitko se nije oglasio.
Naslonio sam se leđima na koru stabla. Sada sam čuo samo zvuk
svog disanja. Je li me onaj trak svjetlosti pogodio? Bio sam
prilično uvjeren da jest, ali nisam bio posve siguran. Ostao sam
stajati na mjestu i čekati.
Začuo sam korake kako mi se približavaju.
Nisam bio siguran što da učinim. Ako me je netko spazio,
nema mi spasa. Nema načina da pobjegnem. Čekao sam da netko
pozove pomoć.
Ništa osim koraka koji se približavaju.
Čekajte malo! Ako me netko spazio, zašto ne zove ostale?
Možda je ipak sve u redu. Možda je pomislio da je vidio drvo ili
tako nešto.
A možda nije pozvao ostale zato što me želi ubiti?
Pokušao sam načas mirno razmisliti o tome. Recimo da je to
Jed. Bi li on pozvao ostale? Ne bi. Jer ako bi ih pozvao, ja bih
možda potrčao, a onda bi Debeljko i mršavko Jerry također krenuli
za mnom, pa bi mu bilo teže da me ubije. Ali pretpostavimo da me
spazio. Što će onda učiniti? Ako me doista vidio i ako zna da se
skrivam iza ovog drveta... pa, možda će mi se prišuljati sam, sa
spremnim pištoljem, i...
Bum.
Zvuk koraka postajao je sve glasniji.
Moj mozak opet je pokušao učiniti onu hitru reptilsku
kalkulaciju - to me već jedanput spasilo, zar ne? - ali nakon
sekunde ili dvije izgaranja neurona, došao sam do prilično
uznemirujućeg a ipak očiglednog zaključka:
Gotov sam. Nema mi spasa.
Pokušao sam skupiti snagu za veliki sprint, ali što bih time
zapravo postigao? Sigurno je da bih se izložio, a u ovakvom stanju
ne bih daleko dospio. Ili bi me ustrijelili ili uhvatili. Kad bolje
razmislim, postoje samo dvije mogućnosti: ili da me ustrijele ili da
me uhvate. Više bih volio da me uhvate, hvala lijepa. Pitanje sada
glasi: kako mogu što više povećati izglede da budem uhvaćen a ne
ustrijeljen?
Nisam imao pojma.
Trak svjetlosti plesao je preda mnom. Stisnuo sam leđa uz
drvo i propeo se na vrške prstiju. Kao da će mi to pomoći. Koraci
su se približavali. Sudeći po zvuku i jačini svjetla, rekao bih da se
netko nalazi na manje od deset metara od mene.
Grozničavo sam razmišljao što da učinim. Mogao bih ostati
ovdje i skočiti na tipa. Ako je to Jed, možda ga uspijem razoružati.
Ali hrvanje bi sigurno odalo moj položaj. Ali ako ovo nije Jed -
ako je, na primjer, Debeljko - onda bi to značilo da je otvorena
sezona upotrebe smrtonosne sile protiv mene.
Pa što da radim?
Da se nadam da me nisu primijetili.
Naravno, nada nije ni plan ni opcija. To je puka želja.
Obično fantaziranje. Kao da ostavljam svoju sudbinu u rukama...
pa, u rukama sudbine.
Koraci su sada bili udaljeni samo metar ili dva. Pripremio
sam se, nesiguran što da učinim, prepuštajući to reptilskom dijelu
svog mozga, kad sam začuo šapat.
“Ne reci ni riječi. Znam da si iza stabla.”
Bila je to Cookie.
“Proći ću pokraj tebe”, rekla mi je tihim glasom. “A kad
prođem, stani odmah iza mene i slijedi me. Hodaj što bliže možeš
iza mojih leđa.”
“Što?”
“Učini to”, rekla je tonom koji ne ostavlja mjesta za
raspravu. “Posve blizu.”
Prošla je pokraj mog stabla, gotovo udarivši u njega, i
nastavila hodati. Nisam oklijevao. Približio sam joj se što sam više
mogao i slijedio je. Mogao sam vidjeti baterijske svjetiljke u
daljini, i s lijeve i s desne strane.
“To nije bila gluma, zar ne?”
 Nisam znao o čemu govori.
“Ti si doista volio Natalie, zar ne?”
“Jesam”, šapnuo sam.
“Otpratit ću te koliko budem mogla. Izbit ćemo na stazu.
Kreni na desnu stranu. Drži se nisko i izvan vidika. Staza će te
odvesti do čistine na kojoj se nalazi bijela crkvica. Odatle ćeš znati
kako da odeš. Ja ću ih pokušati zadržati zaposlenima. Otiđi što
dalje možeš. Nemoj se vraćati kući. Ondje će te pronaći.”
“Tko će me pronaći?”
Pokušao sam uskladiti kretnje s njom, korak po korak kao
kakav iritantni klinac koji oponaša drugoga.
“Moraš prestati, Jake.”
“Tko će me pronaći?”
“To je veće nego što možeš i zamisliti. Nemaš pojma na što
si se namjerio. Ni približnog.”
“Reci mi.”
“Ako ne odustaneš, sve ćeš nas ubiti.”
Cookie je skrenula nalijevo. Slijedio sam je. “Staza je ravno
naprijed.
Ja ću skrenuti lijevo, a ti kreni dolje nadesno. Jasno?”
“Gdje je Natalie? Je li živa?”
“Za deset sekundi izbit ćemo na stazu.”
“Reci mi.”
“Ne slušaš me. Moraš ovo ostaviti na miru.”
“Onda mi reci gdje je Natalie?”
Začuo sam Debeljkovu viku u daljini, ali nisam mogao
razaznati što viče. Cookie je usporila korak.
“Molim te”, rekao sam.
Glas joj je zazvučao distancirano i šuplje. “Ne znam gdje je
Natalie. Ne znam je li živa ili mrtva. Ne zna ni Jed. Niti itko drugi
od nas.”
Izbili smo na pošljunčanu stazu. Cookie je krenula nalijevo.
“Samo još jednu stvar, Jake.”
“Što?”
“Ako se vratiš, više ti neću spašavati život.” Pokazala mi je
pištolj u ruci. “Ja ću ti ga oduzeti.”
 22.
PREPOZNAO SAM STAZU.
Na desnoj strani nalazilo se malo jezerce na koje smo
Natalie i ja otišli okupati se kasno jedne večeri. Izašli smo iz vode,
zadihani, ležeći nagi i zagrljeni, kožom o kožu. “Nikad nisam
imala ovo”, polako je rekla Natalie. “Hoću reći, imala sam ovo, ali
nikad... ovo.”
Shvatio sam što želi reći. Nisam ni ja.
Prošao sam pokraj klupe u parku na kojoj smo Natalie i ja
običavali sjediti nakon kave i pogačica kod Cookie. Ispred sebe
mogao sam vidjeti nejasne obrise crkvice. Jedva sam je pogledao,
nisam želio da me ta sjećanja sada usporavaju. Krenuo sam niz
stazu u selo. Od auta me dijelilo manje od osamsto metara.
Zapitao sam se je li ga policija već pronašla. Nisam vidio kako. Ne
bih ga mogao predugo voziti - vjerojatno je i za njim izdana
potjernica - ali nisam vidio drugog načina da pobjegnem iz mjesta.
Morat ću riskirati.
Selo je još uvijek bilo u mrklom mraku, pa sam uspio
pronaći auto samo po sjećanju. Gotovo sam se sudario s njim. Kad
sam otvorio vrata, unutrašnje svjetlo sunulo je kroz noć. Brzo sam
ušao i zatvorio vrata. I što sad? Ja sam, pretpostavljam, bjegunac.
Prisjetio sam se jedne televizijske emisije u kojoj je bjegunac uzeo
registarske tablice s drugog auta. Možda bi mi to pomoglo. Možda
bih mogao pronaći neki parkirani auto i zamijeniti tablice. Da,
naravno, samo što nemam odvijač. Kako da ih skinem bez
odvijača? Pretražio sam džep i pronašao novčić. Bi li mi on mogao
poslužiti umjesto odvijača?
To bi mi oduzelo previše vremena.
Imao sam odredište na umu. Krenuo sam na jug, pazeći da
ne vozim ni prebrzo ni presporo, neprestance pritiskujući gas pa
onda kočnice, kao da će me pravilna brzina učiniti nevidljivim.
Ceste su bile u mraku. To će mi vjerojatno pomoći. Ne smijem
zaboraviti da potjernice nisu svemoguće. Vjerojatno imam još
neko vrijeme na raspolaganju ako se klonim glavnih cesta.
Naravno, više nisam imao svoj iPhone, a bez njega sam se
osjećao nag i nemoćan. Čudno je koliko se vežemo za te uređaje.
Nastavio sam na jug.
I što sad?
Kod sebe sam imao samo šezdeset dolara. S tim neću
daleko dospjeti. Ako upotrijebim kreditnu karticu, policija će to
vidjeti i odmah me uhvatiti. No dobro, ne baš odmah. Prvo bi
morali vidjeti potvrdu o transakciji, a onda poslati patrolna kola ili
tako nešto. Nisam znao koliko bi to trajalo, ali sumnjao sam da bi
bilo trenutačno. Policija je vješta, ali nije svemoguća.
Zapravo nisam imao izbora. Morao sam svjesno riskirati.
Međudržavni autoput 91, glavni autoput u ovom kraju, bio je
odmah ispred mene.
Odvezao sam se njime do prvog odmorišta, parkirao sa
stražnje strane, na najslabije osvijetljenom mjestu koje sam mogao
pronaći. Podigao sam ovratnik kao da će me to zamaskirati i
krenuo prema ulazu. Dok sam prolazio pokraj male samoposluge,
nešto mi je privuklo pogled.
Prodavali su olovke i markere. Nije ih bilo mnogo, ali...
Razmislio sam o tome sekundu ili dvije, a onda ušao u
dućan. Kad sam pregledao malen izbor pribora za pisanje,
razočaranje me pogodilo jače nego što sam očekivao.
“Izvolite?”
Djevojka za pultom nije mogla imati više od dvadeset
godina. Imala je plavu kosu s ružičastim pramenovima. Da,
ružičastim.
“Sviđa mi se vaša kosa”, rekao sam, vječni šarmer.
“Ružičasto?” Pokazala je na pramenove. “To je simbol
borbe protiv raka dojke. Recite mi, je li s vama sve u redu?”
“Da, zašto?”
“Imate veliku kvrgu na glavi. Mislim da krvarite.”
“Ah, to. Da, dobro mi je.”
“Mi prodajemo kutiju prve pomoći, ako mislite da bi vam to
moglo pomoći.”
 “Da, možda.” Opet sam se okrenuo prema olovkama i
markerima. “Trebao bi mi crveni marker, ali ovdje ne vidim ni
jedan.”
“Ne prodajemo crvene. Samo crne.”
“Oh.”
Djevojka mi se zagledala u lice. “Ali imam jedan ovdje.” Iz
ladice je izvukla jedan crveni marker marke Sharpie. “Služi nam
za inventuru, da prekrižimo stvari.”
Pokušao sam prikriti koliko ga želim. “Ima li načina da ga
kupim od vas?”
“Mislim da to ne bismo smjeli raditi.”
“Molim vas”, odvratio sam. “To mi je jako važno.”
Razmislila je o tome. “Reći ću vam što ćemo. Ako kupite
kutiju prve pomoći i obećate mi da ćete se pobrinuti za svoju
kvrgu, ja ću vam uz to dati i marker.”
Pristao sam i požurio u muški zahod. Zacijelo mi nije ostalo
mnogo vremena. Policijski auto prije ili poslije obići će sva glavna
odmorišta uz cestu i provjeriti automobile, točno? Ili možda nije?
Nisam imao pojma. Pokušao sam disati ravnomjerno i mirno.
Pogledao sam se u ogledalu. Joj! Imao sam oteklinu na čelu i
otvorenu posjekotinu iznad oka. Očistio sam je što sam bolje
mogao, ali veliki zavoj isticao bi me kao natekli palac.
Bankomat se nalazio pokraj prodajnih automata, ali to će
morati pričekati još koju minutu.
Požurio sam do svog automobila. Moja registarska tablica
glasila je “704LI6”. Tablice u Massachussetsu imaju crvena slova.
Markerom sam promijenio 0 u 8, LuE, IuTi6u8, a onda sam se
malo odmaknuo. Nikad ne bi prošlo provjeru iz blizine, ali iz malo
veće udaljenosti, registracija je sada glasila “784ET8”.
Bio bih se nasmiješio svojoj lukavosti, ali za to sada nije
bilo vremena. Vratio sam se do bankomata i razmislio kako da mu
priđem. Znao sam da svi bankomati imaju kamere - a tko ih nema
- ali čak i ako uspijem skriti lice, policija će me identificirati po
kreditnoj kartici.
Brzina se ovdje činila važnijom. Ako me prepoznaju,
prepoznat će me.
 Sa sobom sam imao dvije kreditne kartice. Podigao sam
maksimalnu svotu na obje i žurno se vratio do auta. Na sljedećem
odvojku sišao sam s autoputa i krenuo okolnim cestama. Kad sam
stigao u Greenfield, parkirao sam auto na sporednoj cesti u
središtu grada. Razmislio sam da krenem najbližim autobusom, ali
to bi bilo previše očigledno. Našao sam taksi i njime se odvezao u
Springfield. Naravno, platio sam u gotovini. A onda se ukrcao u
autobus Peter Pan za New York. Za cijelog putovanja, pogled mi
je jurcao na sve strane, očekujući - ne znam - da me spazi i ščepa
neki policajac ili negativac.
Jako paranoidno?
Kad sam stigao u Manhattan, opet sam unajmio taksi do
Ramseyja u New Jerseyju, gdje, kako sam znao, živi Nataliena
sestra Julie.
Kad smo stigli u Ramsey, vozač me upitao: “Okej,
prijatelju, kamo sada?”
Bila su četiri sata ujutro - očito prekasno (ili prerano,
zavisno od gledišta) da posjetim Natalienu sestru. Osim toga,
trebao mi je odmor. Boljela me glava. Popustili su mi živci.
Osjećao sam da mi se čitavo tijelo trese od iscrpljenosti.
“Nađimo neki motel.”
“U blizini je Sheraton.”
U Sheratonu će zahtijevati osobnu iskaznicu i vjerojatno
kreditnu karticu. “Ne. Nešto... jeftinije.”
Pronašli smo jedan od onih anonimnih motela za vozače
kamiona, preljubnike i nas bjegunce. Bio je primjereno nazvan
pristojni motel. Svidjela mi se iskrenost: nismo sjajni, pa čak ni
dobri, mi smo “pristojni”.
Znak iznad tende izvještavao je: “iznajmljujemo po satu”
(baš kao i Ritz-Carlton), “TV u boji” (rugajući se konkurenciji
koja još uvijek nudi crno-bijele televizore), i moj najdraži natpis:
“Sad nudimo i ručnike!”
U ovakvom motelu neće zahtijevati ni osobnu ni iskaznicu
ni kreditnu karticu, pa čak ni ravnomjeran puls.
Žena na porti bila je u sedamdesetima. Pogledala me onim
pogledom koji govori: “već sam sve vidjela”. Na pločici s imenom
pisalo je MABEL. Kosa joj je bila neuredna poput stoga sijena.
Zatražio sam stražnju sobu.
“Imate li rezervaciju?” upitala me.
“Šalite se, točno?”
“Točno”, odgovorila je Mabel. “Ali sve su stražnje sobe
zauzete. Valjda zbog pogleda na smetlište. Imam lijepu sobu s
pogledom na dućan Staples, ako vam to odgovara.”
Dala mi je ključ sobe broj 12, koja se na kraju pokazala ne
tako groznom kako sam očekivao. Izgledala je prilično čisto.
Nastojao sam ne zamišljati što je sve ova soba vjerojatno vidjela u
svom životu, ali kad bolje razmislim, o takvim stvarima ne bih
volio razmišljati ni u Ritz-Carltonu.
Srušio sam se na krevet potpuno odjeven i utonuo u jedan
od onih snova kad se ne sjećate da ste zaspali i nemate nikakvu
predodžbu o tome koliko je sati kad se probudite. Kad je svanulo,
posegnuo sam za svojim iPhoneom na noćnom ormariću, ali onda
sam se sjetio da ga nažalost više nemam. Sada ga ima policija.
Jesu li ga pregledali? Jesu li ustanovili sve adrese na internetu na
kojima sam bio, sve SMS-ove i e-mailove koje sam poslao? Jesu li
to isto učinili i u mojoj kući na kampusu? Ako su dobili nalog da
me pronađu preko mog iPhonea, nije li logično zaključiti da
također imaju dovoljno da pretraže moj dom? Ali s druge strane,
što onda? Neće pronaći ništa što bi me inkriminiralo. Možda nađu
nešto neugodno, ali tko nije posjetio neke neugodne stranice na
internetu?
Još uvijek me boljela glava. Jako. Zaudarao sam kao jarac.
Dobro bi mi došlo tuširanje, ali ne ako poslije ponovo moram
obući ovu odjeću. Oteturao sam na jarko jutarnje svjetlo,
zaklanjajući oči poput vampira ili jednog od onih tipova koji su
predugo proboravili u kasinu. Mabel je još uvijek bila za pultom.
“Bože dragi, kad vama završava smjena?” upitao sam je.
“Pokušavate li mi se upucavati?”
“Ovaj, ne.”
“Jer možda biste se mogli malo očistiti prije nego što
pokušate takvo što. Ja imam neke standarde.”
“Imate li možda aspirin ili tylenol?”
 Mabel se namrštila i izvukla iz torbice mali arsenal
analgetika. Tylenol, advil, aleve, bayer. Izabrao sam tylenol, popio
dvije tablete i zahvalio joj.
“Targetov dućan u ulici ima odjel s velikim brojevima”,
rekla mi je Mabel. “Ako želite kupiti novu odjeću.”
Odličan prijedlog. Otišao sam u dućan i kupio traperice i
košulju od flanela, da ne i spominjem nešto donjeg rublja. Usto
sam kupio putnu četkicu za zube, pastu za zube i dezodorans.
Nisam namjeravao dugo bježati od policije, ali želio sam obaviti
još jednu stvar prije nego što im se predam.
Htio sam porazgovarati s Natalienom sestrom licem u lice.
Posljednja kupnja: privremeni mobitel. Nazvao sam broj
Benedictova mobitela, broj kod kuće i u uredu. Nije se javio ni na
jedan. Za njega je vjerojatno još prerano. Upitao sam se koga bih
još mogao nazvati i odlučio da nazovem Shantu. Javila se nakon
samo jednog signala.
“Halo?”
“Jake na telefonu.”
“S kojeg to broja zoveš?”
“To je privremeni mobitel”, odgovorio sam.
Nastala je stanka. “Želiš li mi reći što se događa?”
“Traže me dva policajca iz Vermonta.”
“Zašto?”
Na brzinu sam joj objasnio.
“Čekaj malo”, rekla je Shanta. “Pobjegao si policiji?”
“Nisam im vjerovao u toj situaciji. Bojao sam da bi me
mogli ubiti.”
“Onda se predaj sad.”
“Ne još.”
“Jake, slušaj me. Ako si bjegunac, ako te policija traži...”
“Prvo moram nešto obaviti.”
“Moraš se predati.”
“I hoću, ali...”
“Ali što? Jesi li skrenuo s uma?”
Možda. “Ovaj, nisam.”
“Dovraga, gdje si?”
 Nisam odgovorio.
“Jake? Ovo nije igra. Gdje si?”
“Nazvat ću te opet.”
Brzo sam prekinuo vezu, ljut na sebe. Pogriješio sam što
sam je nazvao. Shanta mi je prijateljica, ali ona također ima druge
odgovornosti i interese u ovoj situaciji.
Okej, duboko uzdahni! Što sada?
Nazvao sam Natalienu sestru.
“Halo?”
Bio je to Julien glas. Prekinuo sam vezu. Znači da je kod
kuće. To je sve što sam želio znati. Natpis s telefonskim brojem
taksi-službe stajao je na istaknutom mjestu u mojoj hotelskoj sobi.
Pretpostavljam da nema mnogo ljudi koji žele doći u pristojni
motel ili otići iz njega u vlastitim automobilima. Nazvao sam taj
broj i naručio taksi da dođe po mene pred Target. Otišao sam u
muški zahod, oprao se koliko je to moguće u umivaoniku i
odjenuo novu odjeću.
Petnaest minuta poslije pozvonio sam na vrata Julie
Pottham.
Imala je jedna od onih ostakljenih vrata ispred drvenih, tako
da može otvoriti jedna i pogledati tko je a da još uvijek bude
zaštićena staklom. Kad je vidjela tko joj stoji pred ulaznim
vratima, razrogačila je oči i dlanom prekrila usta.
“Mislite li se još uvijek pretvarati da ne znate tko sam?”
upitao sam je.
“Ako smjesta ne odete, nazvat ću policiju.”
“Zašto ste mi lagali, Julie?”
“Odlazite s mojeg posjeda.”
“Ne. Možete nazvati policiju pa me oni mogu odvući
odavde, ali vratit ću se. Ili ću vas slijediti na posao. Ili ću se vratiti
navečer. Neću odustati dok mi ne odgovorite na pitanja.”
Julien pogled jurnuo je lijevo i desno. Još uvijek je imala
sivkasto smeđu kosu. Nije se mnogo promijenila u proteklih šest
godina. “Ostavite moju sestru na miru. Ona je u sretnom braku.”
“S kim?”
“Molim?”
 “Todd je mrtav.”
To ju je usporilo. “O čemu govorite?”
“Ubijen je.”
Razrogačila je oči. “Što? O moj Bože, što ste učinili?”
“Što? Ja? Ne. Vi mislite...?” Ovaj je razgovor hitro izmicao
kontroli. “To nema veze sa mnom. Pronašli su ga mrtvog u kući u
kojoj je živio sa ženom i dvoje djece.”
“Dvoje djece? Oni nemaju djecu.”
Pogledao sam je.
“Mislim, Natalie bi mi rekla...” Julie je zašutjela. Izgledala
je zapanjena. To nisam očekivao. Mislio sam da ona zna što se
događa, da je dio svega toga, što god “sve to” bilo.
“Julie”, polako sam joj rekao, pokušavajući je natjerati da se
pribere, “zašto ste se pretvarali da me ne poznajete kad sam vas
nazvao?”
Glas joj je još uvijek bio dalek. “Gdje?” upitala je.
“Molim?”
“Gdje je Todd ubijen?”
“Živio je u Palmetto Bluffu u Južnoj Karolini.”
Odmahnula je glavom. “To je besmislica. Pogriješili ste. Ili
lažete.”
“Ne lažem”, odgovorio sam.
“Ako je Todd mrtav - ubijen, kako tvrdite - Natalie bi mi to
rekla.”
Liznuo sam usne, trudeći se da prikrijem očajanje u glasu.
“Znači, ona vam se javlja?”
Nije odgovorila.
“Julie?”
“Natalie se bojala da bi se ovo moglo dogoditi.”
“Što?”
Oči su joj napokon našle žarište. Pogodile su moje poput
lasera. “Natalie je pretpostavila da ćete me jednog dana potražiti.
Čak mi je rekla što da vam kažem ako se pojavite.”
Gutnuo sam. “Što je rekla?”
‘“Podsjeti ga na obećanje.’”
Tišina.
 Koraknuo sam bliže. “Držao sam se tog obećanja”, odvratio
sam. “Šest godina. Pustite me da uđem, Julie.”
“Ne.”
“Todd je mrtav. Ako je i postojalo neko obećanje, ja sam ga
održao. Sad je s tim gotovo.”
“Ne vjerujem vam.”
“Pogledajte internetsku stranicu Lanforda. Vidjet ćete
njegovu osmrtnicu.”
“Što?”
“Na računalu. Todd Sanderson. Pogledajte njegovu
osmrtnicu. Pričekat ću.”
Bez i jedne riječi, povukla se i zatvorila vrata. Nisam bio
siguran što to znači. Nisam znao hoće li provjeriti internetsku
stranicu ili joj je svega dosta. Ali nisam imao kamo drugamo otići.
Ostao sam stajati, okrenut prema vratima, i pričekao. Deset minuta
poslije Julie se vratila. Otključala je ostakljena vrata i pozvala me
da uđem.
Sjeo sam na kauč. Julie je sjela preko puta meni, zapanjena.
Oči su joj izgledale kao polupani klikeri.
“Ne shvaćam”, rekla je. “Piše da je oženjen i da ima djecu.
Mislila sam...”
“Što ste mislili?”
Oštro je zatresla glavom. “Zašto ste vi tako zainteresirani za
to? Natalie vas je ostavila. Vidjela sam vas na vjenčanju. Ja nisam
vjerovala da ćete doći, ali Natalie je znala da hoćete. Zašto? Jeste
li vi nekakav mazohist?”
“Natalie je znala da ću doći?”
“Da.”
Kimnuo sam glavom.
“Što?” upitala je.
“Znala je da to moram vidjeti vlastitim očima.”
“Zašto?”
“Zato što joj nisam vjerovao.”
“Da se može zaljubiti u drugog čovjeka?”
“Da.”
“Ali jest”, rekla je Julie. “I natjerala vas je da joj obećate da
se nećete miješati.”
“Znao sam da je to obećanje pogrešno. Čak i kad sam joj ga
dao, nisam vjerovao da me prestala voljeti. Znam da to zvuči kao
da sam lud. Znam da to zvuči kao da nosim ružičaste naočale s
najdebljim lećama u povijesti čovječanstva ili kao da sam nekakav
egomanijak koji se ne može pomiriti s istinom. Ali ja to naprosto
znam. Znam što sam osjećao kad sam bio s njom - a znam i što je
ona osjećala. Sve one stvari kojima se rugamo, priče o dvama
srcima koja kucaju kao jedno, o suncu koje sja na oblačan dan, o
vezi koja je više od tjelesne, više od duhovne - i sada sam
iznenada sve to imao. Natalie i ja to smo imali. O takvim stvarima
ne možete lagati. Ako u takvoj ljubavi postoji neka lažna nota, čut
ćete je. Bilo je previše trenutaka od kojih mi je zastao dah. Živio
sam za njezin smijeh. Kad sam joj pogledao u oči, mogao sam
vidjeti beskonačnost. Kad sam je zagrlio, znao sam - čovjek to
doživi jedanput u životu, ako ima sreće. Našli smo rijetko i
posebno mjesto, mjesto puno boja i teksture, a ako imate takvu
sreću, žalite svaki trenutak svog života koje provedete izvan
takvog mjesta jer vam se to čini kao žalosno gubljenje vremena.
Žalite druge ljude zato što nikad neće upoznati te neprestane
bujice strasti. Natalie mi je dala osjećaj da sam živ. Ona je činila
da sve oko nas oživi i iznenađuje. Tako sam se ja osjećao - a znam
da je Natalie osjećala isto. Ljubav nas nije zaslijepila. Upravo
suprotno. Ona nam je objema dala jasan pogled i zato me nikad
neće pustiti. Nisam joj smio dati to obećanje. U glavi mi je vladala
zbunjenost, ali ne i u srcu. Trebao sam poslušati srce.”
Kad sam završio, niz obraze su mi tekle suze.
“Vi to doista vjerujete, zar ne?”
Kimnuo sam. “Bez obzira na to što mi vi kažete.”
“A ipak...” rekla je Julie.
Dovršio sam misao umjesto nje. “A ipak me Natalie ostavila
i udala se za svog bivšeg dečka.”
Julie se namrštila. “Bivšeg dečka?”
“Da.”
“Todd nije bio njezin bivši dečko.”
“Molim?”
 “Oni su se tada tek bili upoznali.”
Iznenada ništa više nisam shvaćao. Pokušao sam razbistriti
glavu. “Ali Natalie mi je rekla da su prije hodali pa čak i da su
zajedno živjeli. Rekla mi je da se vole i da su prekinuli a onda
shvatili da su stvoreni jedno za drugo...”
Ali Julie je odmahivala glavom. Učinilo mi se da gubim tlo
pod nogama.
“Bila je to kratka i burna romansa”, rekla je. “Tako mi je
Natalie rekla. Ja nisam mogla shvatiti tu njezinu iznenadnu želju
da se uda. Ali Natalie... no, Natalie je umjetnica. Ona je
nepredvidiva. Kako ste i sami rekli, obuzimale su je te iznenadne
bujice strasti.”
To nije imao smisla. Ništa od toga nije imalo smisla. Ili je
možda, prvi put, zbunjenost vodila do neke vrste jasnoće.
“Gdje je Natalie?” upitao sam je.
Julie je zadjenula pramen kose za uho i skrenula pogled u
stranu.
“Molim vas, recite mi.”
“Ništa ne shvaćam”, odvratila je.
“Znam. Želim pomoći.”
“Natalie me upozorila. Rekla mi je da vam ništa ne kažem.”
Nisam znao što da na to kažem.
“Mislim da bi bilo najbolje da sada odete”, rekla mi je Julie.
To nije dolazilo u obzir. Ali možda je ovo trenutak da je
napadnem iz drugog smjera i pokušam joj poljuljati ravnotežu.
“Gdje vam je otac?” Pitao sam je.
Kad me prvi put vidjela na vratima, na licu joj se pojavila
polagana zapanjenost. Sada je izgledala kao da sam je ošamario.
“Što?”
“On je bio profesor na Lanfordu - i to na mom odsjeku.
Gdje je sada?”
“Kakve to veze ima s bilo čim?”
Dobro pitanje, pomislio sam. Zapravo, odlično pitanje.
“Natalie mi nikad ništa nije rekla o njemu.”
“Nije?” Julie je ravnodušno slegnula ramenima. “Možda vas
dvoje niste bili tako bliski kao što vi vjerujete.”
 “Posjetila je sa mnom kampus i nije mi rekla nijedne riječi o
njemu. Zašto?”
Julie je načas razmislila. “Ostavio nas je prije dvadeset pet
godina. Ja sam tada imala pet godina, a Natalie devet. Ja ga se
jedva sjećam.”
“Kamo je otišao?”
“Zašto je to važno?”
“Molim vas. Kamo je otišao?”
“Pobjegao je s jednom studenticom. Ali ta veza nije
potrajala. Moja majka... ona mu to nikad nije oprostila. Poslije se
ponovo oženio i zasnovao novu obitelj.”
“Gdje žive?”
“Ne znam i ne zanima me. Mama mi je rekla da se odselio
nekamo na zapad. To je sve što znam. Ne zanima me.”
“A Natalie?”
“Što s njom?”
“Je li nju zanimao otac?”
“Zanimao? To nije ovisilo o njoj. On nas je napustio.”
“Je li Natalie znala gdje se on nalazi?”
“Nije. Ali... mislim da je on razlog zašto je Natalie uvijek
bila tako sjebana kad se radilo o muškarcima. Kad smo bile male,
bila je uvjerena da će se tata vratiti i da ćemo svi opet živjeti
zajedno. Čak i nakon što se ponovo oženio. Čak i nakon što je
dobio djecu s drugom ženom. Mama je govorila da on nije dobar
čovjek. Za nju je bio mrtav - a i za mene.”
“Ali ne i za Natalie.”
Julie nije odgovorila. Činilo se da je izgubljena u mislima.
“Što je?” upitao sam.
“Mama sada živi u staračkom domu. Zbog komplikacija od
dijabetesa. Ja sam se pokušala brinuti za nju, ali...” Zašutjela je.
“Vidite, mama se nikad nije ponovo udala. Nikad nije imala život.
Moj joj je otac sve to oduzeo. A Natalie je ipak čeznula za nekom
vrstom pomirenja. Vjerovala je... ne znam, da još uvijek nije
prekasno. Natalie je bila takav sanjar. Kao da će nešto dokazati
ako pronađe tatu - kao da će onda upoznati nekog muškarca koji je
nikad neće napustiti i kao da će time dokazati da nas ni tata
zapravo nikad nije namjeravao zauvijek ostaviti.”
“Julie?”
“Što?”
Pričekao sam da me pogleda u oči. “Ona je upoznala takvog
muškarca.”
Julie je pogledala kroz stražnji prozor i snažno trepnula.
Jedna joj se suza zakotrljala niz obraz.
“Gdje je Natalie?” upitao sam je.
Zatresla je glavom.
“Neću otići dok mi ne kažete. Molim vas. Ako je još uvijek
ne zanima da me vidi...”
“Naravno da je ne zanima”, obrecnula se Julie, iznenada
ljuta. “Da je zanima, ne bi li vam se sama javila? Prije ste imali
pravo.”
“U vezi s čim?”
“Kad ste rekli da ste ludi. Da nosite ružičaste naočale s
debelim lećama.”
“Onda mi pomognite da ih skinem”, neuznemireno sam
odgovorio. “Jedanput zauvijek. Pomognite mi da vidim istinu.”
Ne znam jesu li je moje riječi dirnule. Nisam htio odustati.
Pogledao sam je i ona je to možda shvatila. Možda je zato
napokon popustila.
“Nakon vjenčanja, Natalie i Todd odselili su se u Dansku”,
rekla je. “Ondje im je bio dom, ali mnogo su putovali. Todd je
radio kao liječnik za jednu dobrotvornu udrugu. Zaboravila sam
kako se zove. Nešto u vezi s počecima.”
“Novi početak.”
“Da, tako se zove. I tako su putovali u siromašnije zemlje.
Todd je obavljao operacije na siromašnima, a Natalie se bavila
slikarstvom i poučavala. Ona je to obožavala. Bili su sretni. Ili
sam barem ja tako vjerovala.”
“Kada ste je posljednji put vidjeli?”
“Na vjenčanju.”
“Čekajte malo. Niste vidjeli sestru šest godina?”
“Točno. Natalie mi je nakon vjenčanja objasnila da će
njezin život s Toddom biti jedno veliko putovanje. Upozorila me
da bi moglo proći mnogo vremena prije nego što se opet vidimo.”
Nisam mogao povjerovati u ono što mi je govorila. “I nikad
je niste posjetili? Ona se nikad nije vratila?”
“Ne. Kao što sam rekla, upozorila me. Šalje mi razglednice
iz Danske. To je sve.”
“A što je s e-mailom ili telefonom?”
“Nema ni jedno. Ona smatra da joj moderna tehnologija
zamućuje razmišljanje i škodi radu.”
Namrštio sam se. “To vam je rekla?”
“Da.”
“I vi ste to povjerovali? A što ako iskrsne neki hitan
slučaj?”
Julie je slegnula ramenima. “To je život koji je željela.”
“Nije li vam se sve to učinilo čudnim?”
“Zapravo jest. Ja sam iznijela mnogo argumenata koje vi
sada iznosite. Ali što sam mogla učiniti? Ona mi je jasno dala do
znanja da je to ono što ona želi. Da je to za nju početak jednog
velikog putovanja. Tko sam ja da joj stojim na putu?”
Zavrtio sam glavom, djelomice od nevjerice, a djelomice da
razbistrim misli. “Kad vam je posljednji put poslala razglednicu?”
“Prošlo je dosta vremena. Nekoliko mjeseci, možda pola
godine.”
Zavalio sam se na kauču. “Dakle, vi zapravo ne znate gdje
je, zar ne?”
“Rekla bih da je u Danskoj, ali zapravo ne, pretpostavljam
da ne znam. Također ne shvaćam kako je njezin muž mogao
živjeti s drugom ženom u Južnoj Karolini ili bilo što drugo. Hoću
reći, ništa više nema smisla. Ja ne znam gdje je ona.”
Uto nas je oboje trgnulo oštro kucanje na vrata. Julie me
uhvatila za ruku kao da traži sigurnost. Opet se začulo kucanje, a
onda se javio glas.
“Jacob Fisher? Ovo je policija. Kuća je opkoljena. Izađite s
rukama podignutim u zrak.”
 23.
ODBIO SAM IŠTA REĆI DOK NE DOĐE MOJ ODVJETNIK -
BENEDICT.
To je potrajalo. Glavni policajac rekao mi je da se zove Jim
Mulholland i da radi u njujorškom odjelu. Nisam shvaćao zašto je
njujorška policija zadužena za moj slučaj. Koledž Lanford nalazi
se u Massachusettsu. Otta sam ubio na autoputu 91, negdje u toj
državi. Bio sam otišao u Vermont, a uhvatili su me u New
Jerseyju. Osim što sam se vozio javnim prijevozom na
Manhattanu, nisam mogao shvatiti kako njujorška policija može
biti nadležna za sav taj nered.
Mulholland je bio krupan muškarac s brkovima koji su me
podsjetili na privatnog detektiva Magnuma. Naglasio je da nisam
uhićen i da mogu otići kad god poželim, ali da bi mi bili jako, jako
zahvalni ako pristanem surađivati. Dok me vozio u policijsku
postaju u središtu grada, pristojno je čavrljao sa mnom o
sitnicama. Ponudio mi je gazirano piće, kavu, sendvič, što god
želim. Iznenada me uhvatila glad pa sam prihvatio ponudu. Već
sam htio navaliti na sendvič kad sam se sjetio da su samo krivci u
stanju jesti nakon uhićenja. To sam negdje pročitao. Krivci znaju
što se događa, pa mogu spavati i jesti. Nedužni ljudi previše su
zbunjeni i nervozni da bi mogli učiniti išta od toga.
S druge strane, što sam ja?
Pojeo sam sendvič uživajući u svakom zalogaju.
Mulholland ili njegova partnerica, Susan Telesco, visoka plavuša
u trapericama i dolčeviti, svako malo pokušali bi me uvući u
razgovor. Ja bih ih odbio i podsjetio ih da sam pozvao odvjetnika,
što je moje pravo. Benedict je stigao nakon tri sata. Nas četvero -
Mulholland, Telescova, Benedict i ja - sjeli smo za stol u prostoriji
za ispitivanje koja nije djelovala pretjerano zastrašujuće. Naravno,
ne mogu tvrditi da imam veliko iskustvo s prostorijama za
ispitivanje, ali uvijek sam mislio da su one nekako sumorne. Ova
je bila više u blagoj bež boji.
“Znate li zašto ste ovdje?” upitao je Mulholland.
Benedict se namrštio. “Doista?”
“Što?”
“Kakav točno odgovor očekujete na to pitanje? Možda
priznanje? ‘Ah, da, detektive Mulholland, pretpostavljam da ste
me uhitili zato što sam opljačkao dva dućana alkoholnih pića.’
Možemo li preskočiti dječje igre i krenuti na stvar?”
“Slušajte”, odvratio je Mulholland premjestivši se na stolcu.
“Mi smo na vašoj strani.”
“O, Bože!”
“Ne, doista. Samo da razjasnimo neke pojedinosti, a onda
svi možemo otići kući zadovoljni razvojem događaja.”
“O čemu govorite?” upitao ga je Benedict.
Mulholland je kimnuo Telescovoj, a ona je otvorila fascikl i
gurnula jedan list papira preko stola. Kad sam ugledao lice
čovjeka na policijskim fotografijama - sprijeda i iz profila - počelo
mi je šumjeti u ušima.
Bio je to Otto.
“Poznajete li ovog čovjeka?” upitala me Telescova.
“Nemoj odgovoriti.” Nisam to ni namjeravao, ali Benedict
mi je za svaki slučaj spustio dlan na ruku. “Tko je to?”
“Zove se Otto Devereaux.”
Kad sam čuo to ime, studen mi je prostrujala kroz tijelo.
Ona su mi dvojica pokazala lica, a upotrijebili su barem Ottovo
pravo ime, što može značiti samo jednu stvar - da me nisu
namjeravali pustiti živog iz onog kombija.
“Vaš klijent nedavno je izjavio da se na autoputu u
Massachussetsu sukobio s čovjekom koji odgovara opisu Otta
Devereauxa. U toj je izjavi također rekao da je bio prisiljen ubiti
Otta Devereuxa u samoobrani.”
“Moj je klijent tu izjavu povukao. Bio je dezorijentiran i
pod utjecajem alkohola.”
“Ne shvaćate”, odvratio je Mulholland. “Ne namjeravamo
ga uhititi. Kad bismo mogli, dodijelili bismo mu medalju.” Raširio
je ruke. “Na istoj smo strani.”
 “Oh.”
“Otto Devereaux bio je zlikovac gotovo biblijskih razmjera.
Mogli bismo vas upoznati s njegovim cjelokupnim životnim
djelom, ali to bi nam oduzelo previše vremena. Zadržimo se samo
na najzanimljivijim trenucima. Ubojstva, napadi, ucjene. Zvali su
ga Alatničar zato što je svoje žrtve volio mučiti alatom. Obavljao
je prljave poslove za legendarnu braću Ache sve dok nisu došli do
zaključka da je previše nasilan za njih. Poslije je radio za sebe ili
za svakog očajnog tipa kojemu bi zatrebao pravi psihopat.”
Nasmiješio mi se. “Vidite, Jake, ne znam kako ste uspjeli svladati
tog tipa, ali učinili ste zajednici veliku uslugu.”
“Znači”, rekao je Benedict, “teorijski govoreći, željeli ste
nam zahvaliti?”
“Nema u tome ničega teorijskog. Vi ste junak. Želimo vam
stisnuti ruku.”
Nitko nije nikome stisnuo ruku.
“Recite mi”, upitao je Benedict, “gdje ste pronašli njegovo
tijelo?”
“To nije važno.”
“Što je uzrok smrti?”
“Ni to nije važno.”
“Je li to doista način da tretirate svog junaka?” upitao ga je
Benedict kimnuvši prema meni sa širokim smiješkom na licu.
“Ako je to sve, mislim da ćemo sada krenuti.”
Mulholland je dobacio pogled Telescovoj. Učinilo mi se da
joj vidim sitan osmijeh na licu, što mi se nije svidjelo. “U redu”,
rekao je, “ako tako želite.”
“Što to znači?”
“Ništa. Možete ići.”
“Žao mi je što vam nismo mogli pomoći”, odvratio je
Benedict.
“Ne brinite zbog toga. Kao što sam rekao, samo smo htjeli
zahvaliti čovjeku koje je sredio Otta.”
“Aha.” Sada smo obojica stajali. “Sami ćemo naći izlaz.”
“Oh, profesore Fisher?” rekla je Susan Telesco kad smo već
gotovo izašli.
 Okrenuo sam se.
“Biste li imali što protiv toga da vam pokažemo još jednu
fotografiju?”
Oboje su me pogledali kao da im je svejedno, kao da na
raspolaganju imaju sve vrijeme svijeta i da je moj odgovor
nevažan. Mogao sam pogledati fotografiju ili otići. Ništa važno.
Nisam se pomaknuo. Nisu ni oni.
“Profesore Fisher?” rekla je Telescova.
Izvukla je iz fascikla jednu fotografiju okrenutu licem
nadolje, kao da igramo blackjack u kasinu. Ugledao sam joj iskru
u očima. Temperatura u sobi spustila se za desetak stupnjeva.
“Pokažite mi”, odvratio sam.
Okrenula je fotografiju. Ukipio sam se.
“Poznajete li ovu ženu?” upitala je.
Nisam odgovorio. Buljio sam u fotografiju. Da, naravno da
poznajem tu ženu.
Bila je to Natalie.
“Profesore Fisher?”
“Poznajem je.”
Fotografija je bila crno-bijela. Izgledala je kao da je uzeta s
neke nadzorne kamere. Prikazivala je Natalie kako žuri niz neki
hodnik.
“Što mi možete o njoj reći?”
Benedict mi je položio ruku na rame. “Zašto to pitate mog
klijenta?”
Telescova me probadala pogledom. “Bili ste u posjetu
njezinoj sestri kad smo vas pronašli. Biste li nam htjeli objasniti
što ste ondje tražili?”
“I opet”, rekao je Benedict, “zašto to pitate mog klijenta?”
“Zove se Natalie Avery. Prije smo iscrpno porazgovarali s
njezinom sestrom, Julie Pottham. Ona tvrdi da njezina sestra živi u
Danskoj.”
Progovorio sam. “Zašto vas ona zanima?”
“O tome ne smijem govoriti.”
“Onda ne smijem ni ja”, odvratio sam.
Telescova je pogledala Mulhollanda, a on je slegnuo
ramenima. “Onda dobro. Možete ići.”
Svi smo stajali igrajući tu glupu igricu. Da pomiješam
metafore, nisam držao dobre karte u ruci pa sam prvi trepnuo,
“Nekoć smo hodali”, rekao sam.
Pričekali su da nastavim.
“Jake...” rekao mi je Benedict, ali ja sam odmahnuo rukom.
“Pokušavam je pronaći.”
“Zašto?”
Pogledao sam Benedicta. Činilo se da je on jednako
zainteresiran kao i policajci. “Bio sam zaljubljen u nju”, odgovorio
sam. “Nikad je nisam prebolio. Pa sam se nadao... Ne znam.
Nadao sam se da bismo se možda mogli pomiriti.”
Telescova je nešto zapisala. “Zašto sada?”
Opet sam se sjetio onog nepotpisanog e-maila:

Obećao si.

Sjeo sam i povukao fotografiju bliže. Mučno sam gutnuo.

Nataliena ramena bila su obješena. Njezino prekrasno lice...
osjetio sam da mi suze naviru na oči... izgledalo je uplašeno.
Prstima sam joj dodirnuo lice, kao da bi ona nekako mogla osjetiti
moj dodir i naći u njemu utjehu. Nimalo mi se nije svidjelo što je
vidim tako uplašenu.
“Gdje je ovo snimljeno?” upitao sam.
“To nije važno.”
“Vraga nije. Vi je tražite, zar ne? Zašto?”
Opet su se pogledali. Telescova je kimnula glavom.
“Recimo samo,” polako je počeo Mulholland, “da je Natalie osoba
od interesa”.
“Prijeti li joj opasnost?”
“Ne od nas.”
“Što bi to trebalo značiti?”
“A što vi mislite?” Uto sam prvi put vidio kako fasada pada
s Mulhollandova lica i ugledao mu iskru bijesa u očima. “Ne
tražimo je samo mi” - podigao je Ottovu fotografiju - “nego i Otto
i njegovi prijatelji. Biste li više voljeli da je oni nađu prvi?”
Buljio sam u fotografiju, a pogled mi se zamućivao i bistrio.
A onda sam primijetio nešto drugo. Pokušao sam da se ne
pomaknem ni da promijenim izraz lica. U donjem desnom kutu
fotografije nalazila se oznaka vremena i datuma: 23:47,24.
svibnja... prije šest godina.
Fotografija je snimljena tjedan dana prije nego što smo se ja
i Natalie upoznali.
“Profesore Fisher?”
“Ne znam gdje je.”
“Ali je tražite?”
“Da.”
“Zašto baš sada?”
Slegnuo sam ramenima. “Zato što mi nedostaje.”
“Ali zašto baš sada?”
“Moglo je to biti prije godinu dana. Moglo je biti za godinu
dana. Jednostavno sam osjetio da je vrijeme.”
Nisu mi povjerovali. E pa, jako mi je žao!
“Jeste li išta ustanovili?”
“Nisam.”
“Mi bismo joj mogli pomoći”, rekao je Mulholland.
Ništa nisam rekao.
“Ako je Ottovi prijatelji pronađu prije nas...”
“A zašto je oni traže? Kvragu, zašto je vi tražite?”
Promijenili su temu. “Bili ste u Vermontu. Identificirala su
vas dva policajca i ondje našla vaš iPhone. Zašto?”
“Ondje smo hodali.”
“Ona je boravila na toj farmi?”
Previše sam govorio. “Upoznali smo se u Vermontu. Ona se
udala u tamošnjoj crkvici.”
“A kako je vaš mobitel dospio onamo?”
“Mora da mu je ispao”, odgovorio je Benedict. “Uzgred,
možemo li ga dobiti natrag?”
“Naravno. To se može srediti, nema problema.”
Tišina.
Pogledao sam Telescovu. “Vi je tražite već šest godina?”
“Tražili smo je u početku. Ali ne toliko posljednjih godina.”
“A zašto ne?” upitao sam. “Hoću reći, pitam vas isto ono
što ste vi pitali mene: zašto sada?”
Opet su se pogledali, a onda je Mulhollad rekao Telescovoj:
“Reci mu.”
Telescova me pogledala. “Prestali smo je tražiti zato što
smo mislili da je mrtva.”
Takav sam odgovor iz nekog razloga i očekivao. “Zašto ste
to mislili?”
“To nije vaša stvar. Vi nam trebate pomoći sada.”
“Ja ništa ne znam.”
“Ako nam kažete što znate”, rekla je Telescova, iznenada
grubim glasom, “zaboravit ćemo sve o Ottu.”
Benedict: “Kog vraga to znači?”
“A što vi mislite? Vaš klijent tvrdi da je riječ o
samoobrani.”
“Pa?”
“Pitali ste me o uzroku smrti. Odgovorit ću vam: slomio je
čovjeku vrat. Imam neke novosti za vas. Slomljen vrat malokad je
posljedica samoobrane.”
“Kao prvo, poričemo da moj klijent ima ikakve veze sa
smrću tog krimi...”
Teleskova je podigla ruku. “Poštedite me.”
“To nije važno”, rekao sam. “Možete mi prijetiti koliko
hoćete. Ja ništa ne znam.”
“Otto vam to nije povjerovao, zar ne?”
Bobov glas: Gdje je ona?
Mulholland se sagnuo blizu meni. “Jeste li doista toliko
glupi da mislite kako je ovo gotovo? Mislite li da će vas ti tipovi
sada naprosto zaboraviti? Prvi put su vas podcijenili. Tu grešku
neće ponoviti.”
“Tko su ‘ti tipovi’?” upitao sam.
“Neki jako loši ljudi”, odgovorio je. “To je sve što trebate
znati.”
“To nema smisla”, rekao je Benedict.
“Dobro me slušajte. Ili će oni naći Natalie prvi ili ćemo je
naći mi”, odvratio je Mulholland. “Izbor je na vama.”
“Ja doista ništa ne znam”, ponovio sam.
 Što je bila istina. Ali važnije od toga, Mulholland je
izostavio treću mogućnost, koliko god da se nevjerojatnom činila.
Ja bih je mogao naći prvi.
 24.
BENEDICT JE VOZIO. “ŽELIŠ MI REĆI ŠTO SE DOGODILO?”
“To je duga priča”, odgovorio sam.
“Pred nama je dug put. A kad smo već kod toga, kamo želiš
da te odvezem?”
Dobro pitanje. Nisam se mogao vratiti na kampus, ne samo
zato što mi je bio zabranjen pristup, nego i zato što bi, kao što su
me podsjetili detektivi Mulholland i Telescova, neki vrlo loši ljudi
mogli biti zainteresirani da me nađu. Zapitao sam se spadaju li Jed
i Cookie u istu grupu loših ljudi kao Bob i Otto ili me progone
dvije različite skupine loših ljudi. Nisam baš bio uvjeren da je prva
mogućnost točna. Bob i Otto hladnokrvni su profesionalci, a Jed i
Cookie šeprtljavi amateri - nesigurni, bijesni i uplašeni. Nisam bio
siguran što to znači, ali naslućivao sam da se u tome krije nešto
važno.
“Nisam siguran.”
“Odvest ću te natrag u kampus. A ti ćeš mi ispričati što se
događa.” Poslušao sam ga. Benedict nije skidao pogled s ceste i
povremeno bi kimnuo glavom. Izraz lica ostao mu je staložen, a
ruke uvijek simetrično položene na volanu. Kad sam dovršio
priču, nekoliko trenutaka nije progovorio. A onda: “Jake?”
“Da?”
“Morat ćeš prestati s tim”, rekao mi je.
“Nisam siguran da mogu.”
“Mnogi te ljudi žele ubiti.”
“Nikad nisam ni bio osobito popularan”, odvratio sam.
“To je istina, ali sada si se uvalio u ozbiljna govna.”
“Vi društvenjaci i vaše velike riječi.”
“Ne šalim se”, rekao je.
“To mi je jasno.”
“Ti ljudi u Vermontu”, rekao je Benedict. “Tko su oni?”
“Stari prijatelji, na neki način. Hoću reći, to je u cijeloj priči
najčudnije. I Jed i Cookie bili su ondje kad sam upoznao Natalie.”
“A sad te žele ubiti?”
“Jed misli da sam umiješan u ubojstvo Todda Sandersona.
Ali ne shvaćam zašto mu je to važno ni odakle poznaje Todda.
Između njih dvojice očito postoji neka veza.”
“Između tog tipa Jeda i Todda Sandersona?”
“Da.”
“Odgovor je očigledan, zar ne?”
Kimnuo sam. “Natalie”, odgovorio sam.
“Točno.”
Razmislio sam o tome. “Kad sam prvi put vidio Natalie,
sjedila je pokraj Jeda. U prvi mah čak sam pomislio da su možda
par.”
“No onda”, rekao je Benedict, “to zvuči kao da ste sve troje
povezani.”
“Kako to misliš?”
“Obojica ste spavali s Natalie.”
To mi se nije svidjelo. “Ne možeš to sa sigurnošću tvrditi”,
slabašno sam prosvjedovao.
“Mogu li ti reći očiglednu stvar?”
“Ako baš moraš.”
“Ja sam upoznao izvjestan broj žena”, rekao je Benedict.
“Ne bih se htio hvaliti, ali neki me čak smatraju stručnjakom za tu
temu.”
Namrštio sam se. “Ne bi se htio hvaliti?”
“Neke žene jednostavno donose nevolju. Shvaćaš li što ti
govorim?”
“Nevolju.”
“Točno.”
“Pretpostavljam da ćeš mi sada reći da je Natalie jedna od
tih žena.”
“Ti, Jed, Todd”, rekao je Benedict. “Nemoj se ljutiti, ali za
sve to postoji samo jedno objašnjenje.”
“A ono glasi?”
“Tvoja je Natalie luda da ne može biti luđa.”
Namrštio sam se. Neko vrijeme nismo progovorili.
 “Jake?”
“Da?”
“Muškarci se uvijek jače zaljube u lude žene”, rekao je
Benedict. “To je naš problem. Svi tvrdimo da mrzimo drame, ali
to zapravo nije istina.”
“Duboka misao, Benedict.”
“Mogu li ti postaviti još jedno pitanje?”
“Naravno.”
Učinilo mi se da je čvršće stegnuo volan. “Kako si vidio
Toddovu osmrtnicu?”
Pogledao sam ga. “Molim?”
“Osmrtnicu. Kako si je vidio?”
Zapitao sam se vidi li mi se zbunjenost na licu. “Bila je na
prvoj stranici internetskog portala koledža. Što me točno želiš
pitati?”
“Ništa. Samo sam se pitao, to je sve.”
“To sam ti već rekao u svojoj kancelariji - a ti si mi
predložio da odem na pogreb, sjećaš se?”
“Sjećam se”, odvratio je Benedict. “A sada ti predlažem da
odustaneš od svega.”
Nisam odgovorio. Neko smo se vrijeme vozili bez riječi, a
onda je Benedict prekinuo šutnju.
“Muči me još jedna stvar”, rekao je.
“Što?”
“Što misliš, kako je policija znala da si kod Nataliene
sestre?”
I ja sam se to pitao, ali sada sam shvatio da je odgovor
očigledan. “Shanta.”
“Ona je znala gdje si?”
Objasnio sam da sam je nazvao i da sam glupo zadržao
privremeni mobitel. Ako vas policija može pronaći po osobnom
mobitelu, onda je razumno pretpostaviti da vas, pod
pretpostavkom da znaju broj (koji se zacijelo pojavio na zaslonu
Shantina telefona), mogu pronaći i po privremenom mobitelu. Još
uvijek sam ga imao u džepu, pa sam pomislio da ga bacim kroz
prozor. Ali zaključio sam da nema potrebe. Više me nije brinula
policija.
Nakon što me dekan Tripp zamolio da napustim kampus,
spakirao sam kofer i laptop i ostavio ih u svojoj kancelariji u Kući
Clark. Zapitao sam se promatra li netko možda moju kuću na
kampusu ili moju kancelariju. To mi se učinilo pretjeranim, ali tko
zna? Benedict je predložio da parkiramo auto daleko. Pogledali
smo ima li ičega sumnjivog, ali ništa nismo primijetili.
“Mogli bismo poslati nekog studenta da ti pokupi stvari”,
predložio je Benedict.
Odmahnuo sam glavom. “Jedan je student već nastradao
zbog ovoga.”
“Ovo nije riskantno.”
“Ipak.”
Kuća Clark bila je zatvorena. Oprezno sam ušao na stražnja
vrata, pokupio svoje stvari i žurno se vratio do Benedictova auta.
Nitko nije zapucao. Jedan nula za pozitivce. Benedict nas je
odvezao u svoje stražnje dvorište i ostavio me pred kućicom za
goste.
“Hvala ti”, rekao sam mu.
“Čeka me ispravljanje hrpe referata. Hoćeš li s tobom biti
sve u redu?”
“Hoće.”
“Morao bi otići liječniku da ti pregleda glavu.”
Doista me još uvijek boljela glava. Nisam imao pojma je li
to posljedica potresa mozga, iscrpljenosti, stresa ili neke
kombinacije svih tih faktora, ali kako god bilo, nisam vjerovao da
bi mi liječnik pomogao. Ponovo sam zahvalio Benedictu, a onda
sam otišao u kućicu i raspakirao se. Izvukao sam laptop iz torbe i
stavio ga na stol.
Zaključio sam da je došlo vrijeme za malo špijuniranja na
internetu.
Možda se pitate zašto mislim da sam vrhunski istražitelj ili
da znam špijunirati na internetu. Ne mislim nijedno ni drugo. Ali
znam ukucati riječi u polje za pretragu na Googleu. To sam sada
počeo raditi.
Prvo sam pretražio datum: 24. svibnja prije šest godina.
 To je bio datum na onoj fotografiji koju mi je pokazala
njujorška policija. Što god da se dogodilo tog dana, bilo je
razumno pretpostaviti da je vjerojatno riječ o zločinu. Možda su o
njemu izvijestile novine. Je li to pretjerano očekivati? Vjerojatno.
Ali to bi mogao biti početak.
Kad sam kliknuo na dugme za pretragu, pojavila se gomila
vijesti o tornadu u Kansasu. Zaključio sam da moram suziti
pretragu, pa sam u polje za pretragu dodao riječi “njujorška
policija” i ponovo kliknuo na dugme. Prva priča govorila je o
porazu New York Rangersa od Buffalo Sabresa s dva prema jedan,
a druga o pobjedi New York Metsa nad Arizona
Diamondbacksima s 5 naprema 1. Bože, naše je društvo
opsjednuto sportom.
Napokon sam pronašao internetsku stranicu s arhivima
njujorških dnevnih novina. U razdoblju od dva tjedna, naslovnice
mnogih novina izvještavale su o nizu drskih pljački banaka u New
Yorku. Budući da su operirali noću i nisu ostavljali nikakve
tragove, pljačkaši su dobili nadimak “Nevidljivi”. Zgodno. Zatim
sam otišao u arhivu 24. svibnja prije šest godina i počeo
pregledavati gradske rubrike.
Glavne vijesti tog dana: naoružani muškarac napao je
francuski konzulat. Policija je razbila lanac krijumčara heroinom
koji su vodili ukrajinski gangsteri. Policajac po imenu Jordan
Smith pojavio se na sudu zbog optužbe za silovanje. Požar u kući
u Staten Islandu proglašen je sumnjivim. Menadžer jednog
investicijskog fonda u Solem Hamiltonu optužen je za pronevjeru
u nekoj vrsti Ponzijeve sheme. Državni inspektor optužen je za
etički prekršaj.
To mi nije pomoglo. Ili možda jest. Možda je Natalie
članica ukrajinske bande. Možda je poznavala menadžera
investicijskog fonda - činilo se da ju je nadzorna kamera snimila u
predvorju neke poslovne zgrade ili državne inspekcije. Što sam ja
radio tog dana prije šest godina? 24. svibnja. Školska godina bila
je pri kraju. Zapravo, predavanja su vjerojatno već bila završila.
Prije šest godina.
Kao što me je Benedict nedavno podsjetio u Knjižničnom
baru, život mi je tada bio u rasulu. Otac mi je umro od srčanog
udara mjesec dana prije. U to vrijeme profesor Trainor priredio je
svoju zabavu za diplomce koja je završila maloljetničkim
opijanjem, a ja sam zahtijevao da bude strogo kažnjen, što je
izazvalo trzavice između profesora Humea i mene.
Ali sada nije važan moj život nego Natalien.
Nadzorna kamera snimila ju je 24. svibnja. Načas sam
razmislio o tome. Pretpostavimo da se 24. svibnja dogodio
nekakav incident ili zločin. Jasno, ta mi je mogućnost već pala na
pamet, ali sada sam malo bolje razmislio o njoj. Ako se taj
incident dogodio 24. svibnja, kad bi novine o njemu izvijestile?
25. svibnja, a ne 24.
To baš nije genijalna ideja, ali ima smisla. Našao sam
novine od 25. svibnja i ponovo pretražio gradske rubrike. Udarne
vijesti: ustrijeljen je lokalni filantrop Archer Minor. Dvoje
poginulih u požaru u Chelseju. Policija ubila naoružanog
tinejdžera. Muž ubio bivšu ženu. Srednjoškolski ravnatelj uhićen
zbog pronevjere novca iz školskog fonda.
Ovo je gubljenje vremena.
Zažmirio sam i protrljao oči. Odustajanje mi se sada učinilo
primamljivom idejom. Mogao bih prileći i malo odrijemati.
Mogao bih održati obećanje i poštovati, kako se činilo, želje žene
svog života. Dakako, kao što je Benedict istaknuo, možda su i
Todd i Jed mislili da je Natalie ljubav njihova života. Tijelom mi
je prostrujala munja nekoga iskonskog osjećaja - nazovimo ga
ljubomorom.
Žao mi je, ali ja ne vjerujem u to.
Jed me nije napao kao ljubomorni ljubavnik. Što se tiče
Todda... Nisam znao što da o tome mislim, ali to nije ni važno. Ne
mogu odustati.
Jednostavno nisam tako sazdan - a tko doista jest? Kako
ijedna razumna osoba može živjeti s toliko otvorenih pitanja?
Pa, u tom bi slučaju barem živio, odgovorio mi je sitan glas
u glavi.
Nije važno. Ne mogu odustati. Doživio sam napad,
prijetnje, fizičko nasilje, uhićenje, a čak sam i ubio čovjeka...
 Hej, čekajte malo! U međuvremenu sam doznao kako se taj
čovjek zove.
Uspravio sam se na stolcu i ukucao u Google ime: Otto
Devereaux.
Očekivao sam da će se na vrhu popisa rezultata naći
osmrtnica, ali prevario sam se. Prvi rezultat vodio je na forum
“poklonika gangstera”. Da, dobro ste čuli! Pokušao sam otvoriti
stranicu za rasprave, ali za to se morao kreirati profil, pa sam to na
brzinu i učinio.
Jedna tema bila je naslovljena: Počivaj u miru, Otto.
Otvorio sam je:

Ljudi moji! Otto Devereaux, jedan od najokrutnijih

gangsterskih krvnika, završio je slomljena vrata! Tijelo mu
je bačeno pokraj Saw Mill Parkwaya kao kakva vreća za
smeće. Poštovanje, Otto! Ti si znao ubijati, brate.

Zavrtio sam glavom. Što je sljedeće - forum za poklonike

osuđivanih pedofila?
Bilo je desetak komentara koji su se prisjećali nekih od
Ottovih najokrutnijih nedjela i, da, hvalili njegovu vještinu. Kažu
da se na internetu mogu naći sve moguće nastranosti, a ja sam
sada naišao na stranicu posvećenu ljubiteljima nasilnih gangstera.
Kakav svijet!
Čitajući četrnaesti komentar, nabasao sam na zlatnu žilu:

Ottov pogreb održat će se u dvorani pogrebnog zavoda

Franklin u Queensu u subotu. Sprovod je privatan, pa ne
možete otići da odate počast, ali poklonici mogu poslati
cvijeće. Evo adrese.

U poruci se navodila adresa u Flushingu u Queensu.

Na mom pisaćem stolu ležao je blok za bilješke. Uzeo sam
olovku i zavalio se na stolcu. Na lijevoj sam strani napisao
Natalieno ime, a ispod njega Toddovo. A onda sam načrčkao još
nekoliko imena - svoje, Jedovo, Cookieno, Bobovo, Ottovo - sva
imena kojih sam se mogao sjetiti. Zatim ime Delije Sanderson,
Ebana Trainora, Nataliena oca Aarona Kleinera i njezine majke
Sylvije Avery, Julije Pottham, pa čak i Malcolma Humea. Sve od
reda. A onda sam na desnoj strani napisao vremena od vrha prema
dnu.
Moram se vratiti unatrag što više mogu. Kada je sve ovo
počelo?
Nisam znao.
Vratio sam se na početak.
Prije dvadeset pet godina, Natalien otac, tada profesor ovdje
u Lanfordu, pobjegao je s jednom studenticom. Prema Julie
Pottham, dragi stari tata odselio se i ponovo oženio. Jedini je
problem u tome što mu nigdje nema ni traga. Kako je ono Shanta
rekla? Kakav otac, takva i kći. I Natalie i njezin otac nestali su bez
traga. Oboje su jednostavno isparili.
Povukao sam liniju i povezao Natalieno ime s imenom
njezina oca.
Kako bih mogao doznati nešto više o toj podudarnosti?
Razmislio sam o onome što mi je Julie rekla. Ona je o drugom
braku svoga oca doznala od majke. Možda mama zna više nego
što je rekla. Možda zna njegovu adresu. Kako god bilo, moram
porazgovarati s njom. Ali kako? Julie mi je rekla da ona sada živi
u staračkom domu. Nisam znao u kojem, a iz nekog razloga nisam
vjerovao da bi mi Julie to htjela reći. Pa ipak, ne bi smjelo biti
preteško pronaći gospođu Avery.
Zaokružio sam ime Nataliene majke Sylvije Avery.
Vratio sam se na vremenski slijed. Krenuo sam unatrag kroz
godine sve dok se nisam vratio dvadeset godina u prošlost, u
vrijeme kad je Todd Sanderson još bio student. Nakon očeva
samoubojstva umalo su ga izbacili iz škole. Pomislio sam na
njegov studentski dosje i osmrtnicu. U obima se spominjalo da se
Todd iskupio osnivajući dobrotvornu udrugu.
U blok sam zapisao: Novi početak.
Kao prvo, Novi početak osnovan je na ovom kampusu
nakon Toddova osobnog brodoloma. Kao drugo, Natalie je prije
šest godina rekla sestri da namjerava s mužem putovati svijetom
baveći se dobrotvornim radom za Novi početak. Kao treće,
Toddova prava žena, Delia Sanderson, rekla mi je da je Novi
početak bio strast njezina muža. A kao četvrto, u vrijeme kad je
Novi početak osnovan, savjetnik fakulteta bio je moj voljeni
mentor, profesor Hume.
Počeo sam kuckati olovkom po bloku. Novi početak u
svemu je ovome konstanta. Što god “sve to” bilo.
Moram provjeriti tu dobrotvornu udrugu. Ako je Natalie
doista putovala svijetom radeći za Novi početak, netko ondje mora
imati barem neku predodžbu o tome gdje se ona nalazi. Ponovo
sam dao na pretraživanje interneta. Novi početak pomagao je
ljudima da krenu iznova, premda se njihov rad činio pomalo
neusredotočen. Pomagali su djeci koja su trebala operaciju
rascijepljenog nepca. Pomagali su političkim disidentima koji su
trebali azil. Pomagali su ljudima koji su doživjeli bankrot.
Pomagali su ljudima da pronađu nov posao, bez obzira na to kakve
su probleme imali u prošlosti.
Ukratko, kao što je govorila mantra na dnu prve stranice:
“Mi pomažemo svima onima koji doista, očajnički trebaju nov
početak.”
Namrštio sam se. Može li se to formulirati nejasnije?
Jedna je poveznica vodila na stranicu za donacije. Novi
početak bio je dobrotvorna udruga 501(c) (3), što znači da se sve
donacije mogu odbiti od poreza. Nije navedeno ime ni jednog
člana udruge - nikakva spomena Todda Sandersona, Malcolma
Humea ni bilo kojeg drugog člana. Nije navedena službena adresa.
Telefonski broj imao je predbroj 843, što je pozivni broj Južne
Karoline. Nazvao sam ga, ali javila mi se telefonska sekretarica.
Nisam ostavio poruku.
Zatim sam na internetu pronašao jednu kompaniju koja se
bavi provjeravanjem rada dobrotvornih udruga “kako biste svoj
novac mogli donirati s povjerenjem”. Za mali honorar, nudili su
podrobno izvješće o udruzi, uključujući porezni formular 990 (što
god to bilo) i “iscrpnu analizu rada udruge sa svim financijskim
podacima, poslovnim ciljevima, životopisima članova,
trenutačnom stanju, troškovima priredaba za prikupljanje
financijskih sredstava i svim drugim aktivnostima”. Uplatio sam
mali honorar i dobio e-mail u kojem je pisalo da će mi izvješće
poslati sutradan.
Toliko mogu pričekati. Jako me boljela glava. Bio sam
grozno pospan, osjećao sam umor u kostima. Sutra ću otići na
pogreb Otta Devereauxa, ali sada mi tijelo treba odmor i okrepu.
Istuširao sam se, prezalogajio i zaspao kao zaklan. S obzirom na
sve događaje, to mi se činilo primjerenom reakcijom.
 25.
BENEDICT SE PRIGNUO DO PROZORA SVOJEG AUTOMOBILA.
“OVO MI SE ne sviđa.”
Nisam se potrudio odgovoriti jer o svemu smo
porazgovarali već desetak puta. “Hvala ti što si mi posudio auto.”
Svoj auto s promijenjenim registarskim brojem ostavio sam
parkiran u jednoj ulici u Greenfieldu. Prije ili poslije morat ću
razmisliti kako da ga vratim, ali to može pričekati.
“Mogao bih poći s tobom”, predložio je Benedict.
“Imaš predavanje.”
Nije se prepirao. Nikad ne propuštamo predavanja. Već sam
studentima nanio dovoljno štete, na ovaj ili onaj način, time što
sam se upustio u ovu bizarnu potragu. Nisam namjeravao dopustiti
da još koji od njih plati makar i najmanju cijenu.
“Znači, plan ti je da se pojaviš na pogrebu tog gangstera?”
“Manje-više.”
“Meni to baš ne zvuči kao bogzna kakav plan.”
S tim se bilo teško prepirati. Namjeravao sam se nepozvan
pojaviti na pogrebu Otta Devereauxa. Nadao sam se da ću nekako
doznati zašto me napao, za koga je radio i zašto traže Natalie.
Nisam se baš potrudio razmisliti o pojedinostima - na primjer,
kako to namjeravam postići - ali trenutno nisam imao posao, a nije
mi se baš činilo pametnom idejom da besposleno sjedim i čekam
da me Bob ili Jed pronađu.
Bolje je nešto poduzeti. Takav bih savjet dao svojim
studentima.
Autoput 95 u Connecticutu i New Yorku nalikovao je na niz
radilišta koja samo glume međudržavni autoput, ali ipak sam uspio
stići u pristojnom roku. Pogrebni zavod Franklin nalazio se na
Sjevernom bulevaru u Flushingu u Queensu. Iz nekog čudnog
razloga, na svoju su internetsku stranicu stavili fotografiju
popularnog mosta Bow Bridge u Central Parku, na kojem se
parovi vjenčavaju u gotovo svakoj romantičnoj komediji koja se
događa na Manhattanu. Nisam imao pojma zašto su odabrali tu
fotografiju, a ne fotografije pogrebnog zavoda, sve dok se nisam
zaustavio pred njim.
Kakvo mjesto za pogreb!
Zgrada pogrebnog zavoda Franklin izgledala kao da je
izgrađena da primi dvije zubarske ordinacije i možda još jednu
prostoriju za proktologa, oko 1978. godine. Žbuka na fasadi bila je
žuta poput pušačevih zubi. Vjenčanja, zabave i proslave često su
odraz slavljenika, ali malokad i pogrebi. Smrt doista briše sve
razlike, do te mjere da svi pogrebi, osim oni u filmovima, na kraju
izgledaju jednako. Uvijek su bezbojni i rutinski i ne nude toliko
utjehu i ohrabrenje koliko formulu i obred.
I što sada? Ne mogu jednostavno ući. Recimo da je Bob
ondje? Mogao bih se držati začelja dvorane, ali ljudi moje veličine
ne uklapaju se dobro. Jedan čovjek u crnom odijelu davao je upute
ljudima kamo da parkiraju auto. Zaustavio sam se pred njim i
pokušao se nasmiješiti kao čovjek koji je došao na pogreb, što god
to znači. “Jeste li došli na Devereauxov ili Johnsonov pogreb?”
upitao me čovjek u crnom odijelu.
Brzo sam mislio, pa sam odgovorio: “Na Johnsonov.”
“Parkirajte na lijevoj strani.”
Skrenuo sam na prostrano parkiralište. Činilo se da se
Johnsonov pogreb održava u prednjoj dvorani. Straga je bio
podignut šator za Devereauxov. Našao sam jedno slobodno mjesto
u desnom kutu parkirališta i parkirao auto vozeći unazad, što mi je
omogućilo savršen pogled na Devereauxov šator. Ako me tko od
sudionika Johnsonova pogreba ili osoblja pogrebnog zavoda
Franklin kojim slučajem i primijeti, uvijek mogu reći da me
shrvala žalost i da mi treba trenutak da se priberem.
Pomislio sam na posljednji pogreb kojem sam prisustvovao,
prije samo šest dana u bijeloj crkvici u Palmetto Bluffu. Da još
imam svoj rokovnik sa sobom, u njemu bih mogao vidjeti
šestogodišnju rupu između vjenčanja u jednoj bijeloj crkvici i
pogreba u drugoj. Šest godina. Zapitao sam se koliko je od tih
dana prošlo a da nisam pomislio na Natalie i zaključio da nije ni
jedan.
Ali sada važnije pitanje glasi: kako je tih šest godina bilo za
nju?
Uto se pred šatorom zaustavila jedna duga limuzina. Evo još
jednog čudnog običaja povezanog sa smrću: jedina je prigoda kad
se vozimo u automobilima koje smatramo luksuznim i pretjeranim
kada žalujemo zbog smrti voljene osobe. Ali s druge strane, ima li
bolje prigode za to? Dvojica muškaraca u tamnim odijelima prišla
su limuzini i otvorila vrata, kao na crvenom sagu, i pomogli
mršavoj ženi u tridesetima da izađe iz auta. Žena je držala ruku
dugokosog dječaka koji je imao možda šest ili sedam godina.
Nosio je crno odijelo, što mi se učinilo gotovo opscesnim. Mali
dječaci nikad ne bi smjeli nositi crna odijela.
Do ovog trenutka nije mi pala na pamet očigledna
mogućnost da je Otto možda imao obitelj. Možda je imao mršavu
ženu s kojom je dijelio postelju i snove. Možda je imao dugokosog
sina koji ga je volio i loptao se s njim na dvorištu. Zatim je još
nekoliko ljudi izašlo iz limuzine. Jedna postarija žena jako je
jecala u zgužvanu maramicu koju je držala u ruci. Muškarac i žena
tridesetih godina morali su je gotovo odnijeti u šator. Pretpostavio
sam da su to Ottova majka i možda brat i sestra. Članovi porodice
poredali su se u vrstu pred ulazom u šator. Dok su primali izraze
sućuti gostiju, u ponašanju i na licima jasno im se vidjela bol.
Dječak je izgledao izgubljen, zbunjen i uplašen, kao da mu se
netko prikrao i zadao mu udarac u želudac.
A taj netko bio sam ja.
Sjedio sam u autu potpuno nepomično. Dosad sam Otta
zamišljao kao samodostatnu jedinku. Mislio sam da je njegovo
ubojstvo samo osobna tragedija, svršetak jednog izoliranog
ljudskog života. Ali nitko od nas nije doista samodostatan. Smrt
ostavlja trag, odjekuje.
Ali na kraju, koliko god da mi je mučno bilo gledati
posljedice svojih djela, to ne može promijeniti činjenicu da su mi
djela bila opravdana. Malo sam se uspravio i pažljivije pogledao
goste. Očekivao sam da će ljudi u koloni izgledati poput statista za
seriju Sopranovi. I nedvojbeno, bilo je i takvih, ali gomila je bila
prilično šaroliko društvo. Rukovali su se s članovima porodice,
grlili ih i ljubili. Neki su dugo ostali u zagrljaju, a neki su ih samo
kratko potapšali po leđima i nastavili dalje. U jednom trenutku,
žena za koju sam pretpostavio da je Ottova majka gotovo se
onesvijestila, ali dvojica su je muškaraca uhvatila na vrijeme.
Ubio sam joj sina. Misao je bila i očita i nestvarna.
Uto se još jedna duga limuzina zaustavila točno ispred
članova porodice, a svi prisutni kao da su se načas ukipili. Zatim
su stražnja vrata otvorila dvojica muškaraca koja su izgledala kao
napadači New York Jetsa, a iz auta je izašao visok i mršav
muškarac zalizane kose. Spazio sam da je gomila počela šaputati.
Procijenio sam da muškarac nema više od sedamdeset godina.
Izgledao mi je odnekud poznat, premda se nisam mogao sjetiti
odakle. Nije stao na začelje kolone - kolona se razmaknula da ga
propusti poput Crvenog mora koje propušta Mojsija. Muškarac je
imao one tanke brčiće koji izgledaju kao da su nacrtani olovkom.
Kimao je glavom prisutnima dok je prilazio porodici,
otpozdravljajući i prihvaćajući ispružene ruke.
Tko god to bio, očito je netko važan.
Mršavi čovjek s tankim brčićima zastao je pred svakim
članom porodice i izrazio mu sućut. Jedan od njih, tip za kojeg
sam zaključio da je Ottov šurjak - spustio se na koljeno. Mršavi
muškarac zavrtio je glavom, a čovjek je ponovo ustao i ispričao se.
Jedan od one dvojice napadača hodao je korak ispred mršavog
čovjeka, a drugi korak iza njega. Nitko ih nije slijedio dok su
izražavali sućut članovima obitelji.
Nakon što se rukovao s Ottovom majkom, koja je stajala
posljednja u redu, mršavi se muškarac okrenuo i vratio u limuzinu.
Jedan od napadača otvorio je stražnja vrata, a mršavi je muškarac
ušao. Vrata su se zatvorila. Jedan je napadač sjeo za volan, a drugi
na mjesto suvozača. Duga limuzina krenula je natraške. Svi
prisutni ostali su nepomično stajati dok je mršavi muškarac
odlazio.
Nitko se nije pomaknuo još cijelu minutu nakon što je
otišao. Spazio sam da se jedna žena prekrižila, a onda se kolona
opet počela pomicati. Porodica je primala izraze sućuti. Ja sam
čekao pitajući se tko je taj mršavi muškarac i je li to uopće važno.
Ottova majka ponovo je zajecala.
Dok sam je gledao, popustila su joj koljena. Pala je u
zagrljaj jednog muškarca i zajecala mu u grudi. Ukipio sam se.
Muškarac joj je pomogao ustati i pustio je da jeca. Vidio sam kako
je miluje po leđima i nudi riječi sućuti. Dugo ga nije ispustila, a
muškarac je ostao stajati i čekati s krajnjom strpljivošću.
Bio je to Bob.
Prignuo sam se na sjedalu iako sam vjerojatno bio udaljen
od njega dobrih sto metara, a srce mi je počelo divljački lupati.
Duboko sam uzdahnuo i riskirao još jedan pogled. Bob se nježno
izvukao iz zagrljaja Ottove majke. Nasmiješio joj se i pridružio se
grupici muškaraca koji su stajali desetak metara dalje.
Bilo ih je pet. Jedan je iz džepa izvukao kutiju cigareta. Svi
su uzeli cigaretu osim Boba. Dobro je znati da se moj gangster
brine za zdravlje. Izvukao sam mobitel, uključio aplikaciju za
fotoaparat i zumirao Bobu u lice. Snimio sam četiri fotografije.
I što sad?
Pričekat ću ovdje, pretpostavljam. Pričekat ću da
ceremonija završi, a onda slijediti Boba kući.
A onda?
Nisam znao. Doista nisam. Najvažnije je doznati njegovo
pravo ime i identitet i nadati se da će mi to objasniti zašto
pokušava pronaći Natalie. On je očigledno glavni, pa sigurno zna
zašto je traži, zar ne? A mogao bih ga samo slijediti do njegovih
kola i zapisati registarski broj, pa bi možda Shanta na temelju toga
mogla ustanoviti njegovo pravo ime. Ali više nisam potpuno
vjerovao Shanti. Osim toga, Bob se možda dovezao na pogreb sa
svojim prijateljima pušačima.
Četvorica muškaraca odvojila su se od grupe i ušla u šator,
ostavljajući Boba sa samo jednim tipom. Tip je bio mlađi od njega
i nosio je tako sjajno odijelo da je blistao poput onih kugla u
disko-klubovima. Činilo se da mu Bob daje nekakve upute. Tip u
sjajnom odijelu stalno je kimao glavom. Kad je završio s
davanjem naredbi, Bob je ušao u šator. Tip u sjajnom odijelu nije.
Umjesto toga šepureći se gotovo karikaturalnom pretjeranošću
krenuo je na drugu stranu, prema jarko bijelom Cadillacu
Escaladeu.
Ugrizao sam se u donju usnicu pokušavajući odlučiti što da
učinim. Pogreb će potrajati još izvjesno vrijeme - otprilike pola
sata ili sat. Nema smisla da ostanem sjediti u autu. Mogao bih
slijediti tipa u sjajnom odijelu da vidim kamo će me odvesti.
Upalio sam motor i krenuo za njim niz Sjeverni bulevar.
Bio je to čudan osjećaj - “slijediti kriminalca” - ali činilo se da je
današnji dan predodređen za čudne stvari. Nisam bio siguran
kakav razmak da držim iza Cadillaca. Hoće li tip primijetiti da ga
slijedim? Nisam vjerovao u to, premda sam imao registarske
tablice Massachusettsa u državi New York. Skrenuo je nadesno na
Bulevar Francisa Lewisa. Ostao sam dva auta iza njega. Vješto.
Osjećao sam se kao Starsky i Hutch, ili barem kao jedan od njih.
Kad sam nervozan, govorim sebi mnoštvo glupih štosova.
Tip u sjajnom odijelu zaustavio se pred velikim rasadnikom
zvanim Global Garden. No krasno, pomislio sam. Došao je kupiti
cvjetni aranžman za Ottov pogreb. Još jedna neobična stvar u vezi
s pogrebima: svi se odijevaju u crno, ali donose šareno cvijeće da
ga ukrase. Međutim, dućan je bio zatvoren. Nisam znao što da o
tome mislim, pa sam odgodio zaključak. Tip u sjajnom odijelu
parkirao je auto iza dućana. Ja sam učinio isto, ali držeći se na
priličnoj udaljenosti. Tip je izašao iz Cadillaca i šepureći se otišao
prema stražnjim vratima dućana. Očito se volio prenemagati.
Nisam želio donijeti prerani sud o njemu, ali sudeći po ljudima s
kojim se družio, sjaju njegova odijela i razmetljivom hodu,
naslućivao sam da spada u tip ljudi koje današnji studenti zovu
seronjama. Lagano je zakucao na stražnja vrata prstenom na
malom prstu i pričekao, poskakujući poput boksača koji sluša
najavu meča. Pomislio sam da je poskakivanje samo ukras, ali
prevario sam se.
Jedan klinac u jarkozelenoj pregači dućana i šilterici
Brooklyn Netsa - koji bi lako mogao biti jedan od mojih studenata
- otvorio je vrata i izašao, a tip u sjajnom odijelu udario ga je u
nos.
O, Bože! Na što sam to nabasao?
 Šilterica je odletjela na tlo, a za njom i klinac, hvatajući se
za nos. Tip u sjajnom odijelu zgrabio ga je za kosu. Spustio je
glavu tako nisko da sam se već uplašio da će ugristi klinca u
vjerojatno slomljeni nos i počeo se derati na njega. Zatim se opet
uspravio i nogom udario klinca u rebra. Klinac se počeo previjati
od boli.
Okej, sad je dosta!
Potaknut prilično naglom premda opasnom mješavinom
straha i instinkta, otvorio sam vrata svog auta. Strah se može
kontrolirati. To sam naučio tijekom svojih godina kao izbacivač.
Svatko sa zrncem ljudskosti osjeti strah tijekom fizičkih obračuna.
Tako smo sazdani. Štos je u tome da ga se obuzda, da mu se ne
dopusti da vas paralizira ili oslabi. Iskustvo pomaže.
“Stani!” povikao sam, a onda - ovdje ulazi onaj dio s
instinktima - sam dodao: “Policija!”
Tip u sjajnom odijelu naglo se okrenuo prema meni.
Gurnuo sam ruku u džep i izvukao novčanik. Otvorio sam
ga. Ne, ja nemam policijsku značku, ali tip je bio predaleko da bi
to mogao primijetiti. Moj će ga stav uvjeriti. Ostao sam čvrst i
miran. Klinac se povukao natrag do vrata. Zaustavio se da podigne
svoju kapu, nataknuo je na glavu okrenuvši šilt na tjeme, i nestao
u zgradu. Ali to mi nije bilo važno. Zatvorio sam novčanik i
krenuo prema tipu u sjajnom odijelu. I on je sigurno imao nekog
iskustva s ovakvim situacijama. Nije potrčao. Nije pokazao da se
osjeća kriv. Nije pokušao objasniti. Samo je strpljivo pričekao da
mu priđem.
“Imam jedno pitanje za tebe”, rekao sam mu. “Ako mi
odgovoriš, zaboravit ćemo sve o ovome.”
“O čemu?” odvratio je i nasmiješio se pokazavši sitne zube
koji su nalikovali na tik-tak bombone. “Ja ne vidim ništa što bi se
trebalo zaboraviti, a vi?”
Izvukao sam iPhone i pokazao mu najbolju fotografiju Boba
koju sam imao. “Tko je ovaj čovjek?”
Tip u sjajnom odijelu pogledao je fotografiju i ponovo se
nasmiješio. “Pokažite mi policijsku značku.”
No krasno! Toliko o tome da ću ga uvjeriti svojim
držanjem.
“Samo mi reci...”
“Niste vi policajac.” Tipu u sjajnom odijelu to je bilo
smiješno. “Znate po čemu to znam?”
Nisam odgovorio. Vrata dućana malo su se odškrinula.
Ugledao sam klinca kako viri van. Susreo je moj pogled i
zahvalno mi kimnuo glavom.
“Da ste policajac, znali biste tko je taj tip.”
“Samo mi reci kako se zove i...”
Uto je počeo gurati ruku u džep. Možda poseže za
pištoljem. Možda za nožem. Možda za rupčićem. Nisam znao
odgovor, ali nisam ga upitao. Vjerojatno mi je bilo svejedno.
Prekipjelo mi je.
Bez i jedne riječi i bez ikakva upozorenja, udario sam ga
šakom u nos. Začuo sam zvuk pucanja, kao da sam zgazio nekog
velikog kukca. Krv mu je potekla niz obraz. Čak i kroz malu
pukotinu na vratima, spazio sam da se klinac smješka.
“Koji vr...?”
Još jedanput sam ga udario, ciljajući u definitivno slomljen
nos. “Tko je taj tip?” upitao sam ga. “Kako se zove?”
Tip u sjajnom odijelu uhvatio se za nos kao da hvata
umiruću pticu koju želi spasiti. Povukao sam mu nogu. Pao je
gotovo točno na isto mjesto na kojem je prije manje od minute
ležao klinac. Iza njega, pukotina na vratima nestala je.
Pretpostavio sam da klinac ne želi biti svjedok ovome. Nisam mu
to mogao zamjeriti. Krv je prljala sjajno odijelo mog tipa. Kladio
bih se da se može jednostavno obrisati kao da je vinil. Stisnuo sam
šaku i prignuo se.
“Tko je on?”
“Oh, čovječe.” U nazalnom glasu tipa u sjajnom odijelu
osjetio sam natruhu divljenja. “Nema vam spasa.”
To me gotovo usporilo. “Tko je on?”
Ponovo sam mu zaprijetio stisnutom šakom, a on je podigao
ruku u slabašnoj obrambenoj kretnji. Mogao bih ga udariti ravno
kroz nju.
“Dobro, dobro”, rekao je. “Danny Zuker. S njim se igrate,
momče. S Dannyjem Zukerom.”
Za razliku od Otta, Bob se nije poslužio pravim imenom.
“Nema ti spasa, frajeru.”
“Čuo sam te prvi put”, obrecnuo sam se, ali čak sam i ja
mogao čuti strah u svojem glasu.
“Danny baš nije tip koji lako oprašta. Oh, čovječe, ti si
mrtav čovjek. Čuješ što ti govorim? Znaš što si?”
“Mrtav čovjek, shvaćam. Legni na trbuh i spusti desni obraz
na asfalt.”
“Zašto?”
Opet sam mu zaprijetio šakom. Legnuo je na trbuh i stavio
krivi obraz na asfalt. To sam mu i rekao. Okrenuo je glavu na
drugu stranu. Izvukao sam mu novčanik iz stražnjeg džepa.
“Sad ćeš me još i pljačkati?”
“Začepi!”
Pogledao sam mu iskaznicu i naglas pročitao ime: “Edward
Locke, iz Flushinga u New Yorku.”
“Da, pa?”
“Pa sada ti znam ime. I gdje živiš. Vidiš, tu igru mogu igrati
dvojica.” Na to se zahihotao.
“Što je?”
“Nitko tu igru ne igra bolje od Dannyja Zukera.”
Bacio sam novčanik na asfalt. “Znači, namjeravaš ga
izvjestiti o našoj maloj prepirki?” upitao sam ga.
“O čemu?”
“Hoćeš li mu reći o ovome?”
Ugledao sam mu osmijeh kroz krv. “Čim odeš, frajeru.
Zašto pitaš? Namjeravaš mi još malo prijetiti?”
“Ne, ni slučajno, ja se slažem da bi mu trebao reći”,
odgovorio sam svojim najmirnijim glasom. “Samo... no, kako će
to izgledati?”
Još uvijek držeći obraz na asfaltu, namrštio se. “O čemu
govoriš?”
“Tebe, Edwarda Lockea, oborio je na tlo tip kojeg ne
poznaješ. Slomio ti je nos i upropastio ti lijepo odijelo - a kako si
se izvukao od većih batina? Propjevao si kao ptičica.”
 “Što?”
“Izdao si Dannyja Zukera nakon dva udarca.”
“Nisam! Nema teorije da bih ikad...”
“Odao si mi njegovo ime nakon samo dva udarca. Misliš li
da će Danny biti impresioniran? Čini se da ga prilično dobro
poznaješ. Što misliš, kako će on reagirati kad mu ispričaš kako si
ga izdao?”
“Nisam ga izdao!”
“Misliš li da će i on na to tako gledati?”
Muk.
“To ovisi o tebi”, rekao sam. “Ali evo što bih ti ja
savjetovao. Ako mu ništa ne kažeš, Danny nikad neće doznati što
se ovdje dogodilo. Neće znati da si uprskao stvar. Neće znati da si
dopustio da te netko zaskoči. Neće znati da si ga izdao nakon
samo dva udarca.”
Opet tišina.
“Jesmo li se razumjeli, Edward?”
Nije odgovorio, a ja se nisam potrudio da ga natjeram na
odgovor. Bilo je vrijeme da odem. Nisam vjerovao da će Edward
odavde moći pročitati broj registracije - Benedictove registracije -
ali nisam želio riskirati.
“Ja sad idem. Ostani ležati dok ne odem, a onda će sve ovo
završiti.”
“Osim slomljenog nosa”, namrgođeno je odgovorio.
“I on će zacijeliti. Samo ostani ležati.”
Ne skidajući pogled s njega, vratio sam se unatrag do auta.
Edward Locke nije se ni pomaknuo. Ušao sam u auto i odvezao se.
Dobro sam se osjećao, što, ironično, nije nešto čime bih se
ponosio. Vratio sam se na Sjeverni bulevar i prošao pokraj zgrade
pogrebnog zavoda. Nije bilo razloga da stanem. Zasad sam
prouzročio dovoljno nevolja. Kad sam se zaustavio na sljedećem
semaforu, brzo sam provjerio e-mail. Bingo! Dobio sam poruku od
one internetske kompanije koja provjerava rad dobrotvornih
udruga. Glasila je:

Šaljemo vam iscrpnu analizu Novog početka.

 To može pričekati dok se ne vratim kući, zar ne? Ili
možda... stao sam se napeto osvrtati oko sebe. Nije mi dugo
trebalo da vidim ono što sam tražio. Nakon dva bloka spazio sam
kafić s imenom Cybercraft Internet Cafe. Bio je dovoljno udaljen
od pogrebnog doma, iako nisam vjerovao da će me itko tražiti po
obližnjim parkiralištima.
Kafić je izgledao kao prenapučen tehnički odsjek. Deseci
računala stajali su poredani u uskim odjeljcima uza zid. Svi su bili
zauzeti. Nijedna mušterija osim mene nije izgledala starija od
dvadeset godina.
“Morat ćete pričekati”, rekao mi je flegmatični tip koji je
imao više Piercinga nego zubi.
“Nema problema”, odgovorio sam.
To doista može pričekati. Želio sam se vratiti kući. Baš sam
htio otići kad su članovi jedne grupe - vjerojatno su igrali neku
igru - počeli vikati, tapšati se po ramenima, rukovati se i čestitati,
a onda su ustali od terminala.
“Tko je pobijedio?” upitao ih je flegmatični tip.
“Randy Corwick, čovječe.”
Flegmatičnom se tipu to svidjelo. “Lovu na sunce.” A onda
se obratio meni: “Koliko vam treba terminal, tatice?”
“Desetak minuta”, odgovorio sam.
“Imate pet. Idite na terminal šest. Vruć je. Nemojte ga
ohladiti nečim bljutavim.”
No krasno! Brzo sam se prijavio i otvorio svoj e-mail.
Preuzeo sam financijsko izvješće o Novom početku. Imalo je
osamnaest stranica. Bila je tu izjava o prihodu, grafikoni o
troškovima, o dohotku, o profitabilnosti i likvidnosti, grafikon o
očuvanosti zgrada i oruđa, nešto o vrsti odgovornosti i nekakva
komparativna analiza...
Ja sam profesor politologije. Ne razumijem se u poslovanje
i brojke. Negdje pri kraju dokumenta našao sam izvještaj o
povijesti udruge. Doista su je prije dvadeset godina osnovala
trojica utemeljitelja. Profesor Malcolm Hume bio je naveden kao
akademski savjetnik. Dvojica studenata navedena su kao
kopredsjednici. Jedan je bio Todd Sanderson, a drugi Jedediah
Drachman.
Sledila mi se krv u žilama. Kako glasi uobičajen nadimak
nekoga tko se zove Jedediah?
Jed.
Još uvijek nisam imao pojma što se događa, ali bilo je jasno
da je sve nekako povezano s Novim početkom.
“Vrijeme je isteklo, tatice”, rekao je flegmatični tip. “Drugi
terminal bit će slobodan za petnaest minuta.”
Odmahnuo sam glavom. Platio sam korištenje interneta i
oteturao do auta. Je li moj mentor nekako upleten u sve ovo?
Kakvim se to dobrim djelima Novi početak bavi a koja uključuju
pokušaje da me ubiju? Nisam znao odgovor. Bilo je vrijeme da
krenem kući i možda porazgovaram o svemu s Benedictom.
Možda će njemu nešto pasti na pamet.
Otišao sam u Benedictov auto i, još uvijek ošamućen,
krenuo Sjevernim bulevarom na zapad. Bio sam programirao
adresu pogrebnog zavoda Franklin u GPS, ali pretpostavio sam da
mi je za povratak kući dovoljno pregledati “prethodna odredišta”.
Htio sam potražiti Benedictovu adresu u Lanfordu u
Massachusettsu, ali pogled mi se zaustavio na prvoj adresi na
popisu, mjestu koje je Benedict posljednje posjetio. Adresa nije
glasila Lanford, Massachusetts.
Glasila je Kraftboro, Vermont.
 26.
MOJ SE SVIJET NAKRIVIO, ZAKLIMAO, ZALJULJAO I IZVRNUO
NA GLAVU.
Ostao sam buljiti u GPS.
Puna je adresa glasila: 260 VT-14, Kraftboro, Vermont.
Znao sam tu adresu. I sam sam je ne tako davno unio u svoj GPS.
Bila je to adresa Kolonije za obnovu stvaralačke energije.
Moj najbolji prijatelj posjetio je koloniju u kojoj je Natalie
boravila prije šest godina. Posjetio je mjesto na kojem se udala za
Todda. Mjesto na kojem su me Jed i njegovi ljudi nedavno
pokušali ubiti.
Nekoliko sekunda, možda i dulje, nisam se mogao
pomaknuti. Sjedio sam u autu. Premda je radio bio uključen, ne
bih vam mogao reći što je sviralo. Činilo mi se kao da se svijet
zatvorio. Stvarnost je trebala izvjesno vrijeme da se probije do
mene kroz izmaglicu, ali kad je napokon uspjela, udarila me
iznenadnim lijevim krošeom.
Posve sam sam.
Čak mi je i najbolji prijatelj lagao - točnije rečeno: još
uvijek mi laže. Čekaj malo, rekao sam sebi. Mora postojati neko
razumno objašnjenje. Kao na primjer? Kakvo bi moglo biti
objašnjenje za tu adresu u Benedictovu GPS-u? Koji se vrag
događa? Kome mogu vjerovati?
Samo sam na ovo posljednje pitanje znao odgovor: nikome!
Ja sam krupan momak. Smatram se prilično samostalnim.
Ali ne vjerujem da sam se ikad osjećao tako sitnim i
nepodnošljivo osamljenim kao u tom trenutku.
Zatresao sam glavom. U redu, Jake, priberi se. Dovoljno je
samosažaljevanja. Vrijeme je za akciju.
Prvo sam provjerio ostale adrese na Benedictovu GPS-u, ali
nisam otkrio ništa zanimljivo. Našao sam njegovu kućnu adresu,
pa sam je namjestio da me vodi kući i krenuo. Zavrtio sam dugme
na radiju, tražeći postaju sa savršenom pjesmom koja nam uvijek
izmiče. Nisam je našao. Počeo sam zviždukati uz svaku jadnu
pjesmu koja je zasvirala, ali ni to mi nije pomoglo. Zakrpe na
autoputu 95 bolno su udarale u ostatke moje psihe.
Glavninu puta kući proveo sam vodeći zamišljene
razgovore s Benedictom. Isprobavao sam razne načine kako da mu
pristupim, što da mu kažem, zamišljao što bi mi on mogao
odgovoriti i kako bih mu se mogao suprotstaviti.
Kad sam skrenuo u Benedictovu ulicu, čvršće sam stegnuo
volan. Do kraja njegova seminara ostao je još sat vremena, što
znači da se još nije vratio kući. Dobro. Parkirao sam auto pred
kućicom za goste i krenuo unutra. Ponovo sam razmislio što da
učinim. Shvatio sam da mi treba više informacija. Još nisam
spreman da ga ispitujem. Ovdje vrijedi onaj jednostavni aksiom
Francisa Bacona koji neprestance naglašavamo studentima: znanje
je moć.
Benedict je rezervni ključ skrivao u lažnom kamenu pokraj
kante za smeće. Ako se pitate odakle to znam, odgovor glasi: zato
što smo nas dvojica najbolji prijatelji. Nemamo tajni jedan pred
drugim.
Uto mi se u glavi javio drugi glas: Je li sve to bila laž? Je li
moguće da naše prijateljstvo nikad nije bilo stvarno?
Sjetio sam se rečenice koju mi je Cookie šapnula u mračnoj
šumi: “Ako ne odustaneš, sve ćeš nas ubiti.”
Ona to nije mislila kao hiperbolu, a ja ipak nisam odustao.
Dovodio sam u opasnost živote “svih” tih ljudi na način koji
nisam mogao shvatiti. Tko su “svi”? Jesam li ih na neki način
otpočetka dovodio u opasnost? Je li Benedict zadužen da me... što
ja znam, da me drži na oku ili tako nešto?
Nemoj dopustiti da te obuzme potpuna paranoja!
No dobro, krenimo onda korak po korak. Još uvijek nije
isključeno da postoji neko nedužno objašnjenje za vermontsku
adresu u Benedictovu GPS-u. Ja nisam baš najdomišljatiji tip,
naviknut sam gledati stvari linearno. Primjerice, možda je netko
posudio njegov auto. Ili ga je možda čak ukrao. Možda je jedna od
svih onih djevojaka što ih je kasno navečer dovodio kući poželjela
posjetiti organsku farmu. A možda se opet prepuštam
samozavaravanju.
Gurnuo sam ključ u bravu. Hoću li doista prekoračiti tu
crtu? Hoću li doista špijunirati najboljeg prijatelja?
Nego što!
Ušao sam na stražnja vrata. Dok bi se moj stan u najboljem
slučaju mogao opisati kao funkcionalan, Benedictov je nalikovao
na harem nekog princa iz trećeg svijeta. Dnevnu sobu ukrašavali
su deseci elegantnih jastuka za sjedenje u jarkom bojama. Na
zidovima su visjele provokativne tapiserije. U sva četiri kuta sobe
stajale su vitke i visoke afričke skulpture. Soba je bila pretjerana
na tisuće načina, ali ja sam se u njoj uvijek ugodno osjećao.
Najdraži mi je bio veliki žuti jastuk s kojeg sam često gledao
nogomet. Sjedeći na njemu često sam igrao Xbox.
Na njemu je sada ležao kontrolni uređaj za Xbox. Zagledao
sam se u njega, premda nisam vjerovao da će mi on dati mnogo
informacija. Zapitao sam se što zapravo tražim. Bilo što,
pretpostavljam. Nešto što bi mi objasnilo zašto je Benedict
posjetio onu farmu/koloniju/otmičarsko skrovište u Kraftborou.
Nisam imao pojma što bi to moglo biti.
Počeo sam prekapati po ladicama. Prvo sam provjerio ladice
u kuhinji. Ništa. Zatim sam otišao u rezervnu spavaću sobu. Ništa.
Zatim sam provjerio ormar i pisaći stol u radnoj sobi. Opet ništa.
Zatim sam otišao u spavaću sobu i pokušao ondje. Ništa. Benedict
je ondje držao stolić za računalo. Provjerio sam ladice ispod
računala. Ništa.
Provjerio sam ladicu s dokumentima. Pa onda ormar s
dokumentima. Našao sam obične račune. Studentske radove.
Rasporede sati. Što se tiče ičega doista osobnog - dramatičnu
glazbu, molim! - nisam našao ništa.
Apsolutno ništa.
Razmislio sam o tome. Tko u svojoj kući ne drži ništa
osobno? S druge strane, što bi čovjek pronašao u mojoj kući?
Sigurno više od ovoga. Našao bi neke stare fotografije, nekoliko
osobnih pisama, nešto što govori o mojoj prošlosti.
Ali u Benedictovu se stanu nije moglo naći baš ništa od
toga. I što onda?
Nastavio sam tražiti, nadajući se da ću pronaći nešto što bi
povezalo Benedicta s Kolonijom za obnovu stvaralačke energije ili
s Vermontom, s bilo čim. Pokušao sam sjesti za njegov pisaći stol,
ali Benedict je mnogo niži od mene pa nisam mogao gurnuti
koljena pod stol. Nagnuo sam se naprijed i pritisnuo tipku na
tipkovnici računala. Zaslon se osvijetlio. Poput većine ljudi,
Benedict ne isključuje računalo. Iznenada sam shvatio koliko je
moja dosadašnja potraga bila staromodna. Nitko više ne čuva
svoje tajne u ladicama.
Sada ih čuvamo u računalu.
Otvorio sam Microsoft Office i pogledao popis posljednjih
korištenih dokumenata. Prvi na popisu bio je Wordov dokument
nazvan VBM-WXY. doc. Čudno ime. Kliknuo sam mišem na
ikonu.
Nije se htio otvoriti. Bio je zaštićen lozinkom.
Opa!
Bilo bi besmisleno da pokušam pogađati lozinku. Nisam
imao pojma kako bi mogla glasiti. Pokušao sam se sjetiti nekog
drugog načina da je zaobiđem, ali ništa mi nije palo na pamet.
Ostali dokumenti u rubrici “Najnovije” bile su preporuke za
studente. Dvije za medicinski fakultet, dvije za pravni, jedna za
ekonomski.
Što je onda u dosjeu zaštićenom lozinkom?
Nisam imao pojma. Kliknuo sam na ikonu pošte u dnu
zaslona. I ona je zahtijevala lozinku za ulazak. Pogledao sam po
stolu tražeći komad papira sa zapisanom lozinkom - mnogi ljudi
zapisuju lozinke na papir - ali ništa nisam našao. Još jedna slijepa
ulica.
I što sada?
Kliknuo sam na ikonu pretraživača. Otvorila se njegova
stranica Yahooa s vijestima. Ovdje se nije moglo bogzna što
doznati. Kliknuo sam na stranicu “Povijest” i napokon pronašao
nešto nalik na zlatnu žilu. Benedict je nedavno bio na Facebooku.
Kliknuo sam mišem na poveznicu. Pojavio se profil čovjeka koji
se zvao, vjerovali ili ne, John Smith. Nije bilo fotografije. Nije
imao prijatelja. Nikakvih podataka o statusu. Navedena je adresa
New York.
Netko je s ovog računala imao stranicu na Facebooku pod
imenom John Smith.
Hm! Razmislio sam o tome. Bio je to lažni račun. Znam da
ga mnogi ljudi imaju. Jedan moj prijatelj upotrebljava glazbenu
uslugu koja je povezana s Facebookom, pa su svi njegovi prijatelji
mogli vidjeti kakvu glazbu sluša. To mu nije bilo drago pa je
izradio lažni račun poput ovoga, tako da sada nitko ne može
vidjeti kakve mu se pjesme sviđaju.
Činjenica da Benedict ima lažni račun ne znači ništa. Ali
ono što je zanimljivije, kad sam ukucao njegovo ime u pretraživač,
otkrio sam da Benedict Edwards nema stranicu na Facebooku pod
svojim imenom. U Facebookovu direktoriju bila su navedena dva
Benedicta Edwardsa, jedan glazbenik iz Oklahoma Cityja, a drugi
plesač iz Tampe na Floridi. Nijedan od njih nije bio moj Benedict
Edwards.
I opet, pa što onda? Mnogi ljudi nemaju svoju stranicu na
Facebooku. Ja sam je imao, ali gotovo je nikad nisam
upotrebljavao. U svoj sam profil stavio fotografiju iz studentskog
godišnjaka. Prihvaćao sam nove prijatelje možda jedanput na
tjedan i imao ih vjerojatno pedesetak. U početku sam stvorio svoju
stranicu na Facebooku zato što su mi ljudi slali poveznice za svoje
fotografije i slične stvari, a jedini način da ih pogledam bio je da
otvorim vlastiti račun. Osim toga, društvene mreže nisu me baš
mnogo privlačile.
Dakle, možda je Benedict to učinio. Bili smo na mnogim
istim popisima e-mail adresa. Vjerojatno je otvorio lažni račun na
Facebooku kako bi mogao gledati poveznice s Facebookom.
Kad sam pogledao popis posjećenih adresa, ta se teorija
odmah raspala. Prva Facebookova stranica na popisu bila je
stranica čovjeka koji se zvao Kevin Backus. Kliknuo sam na
poveznicu. U prvi sam mah pomislio da je to još jedan Benedictov
lažan račun, da je Kevin Backus samo internetski pseudonim, ali
nije bilo tako. Kevin Backus bio je samo neki nezanimljivi tip. Na
fotografiji na profilu nosio je sunčane naočale i pozirao s
podignutim plačevima. Namrštio sam se.
Napregnuo sam mozak. Kevin Backus. Nije mi bilo poznato
ni ime ni lice.
Otvorio sam stranicu s osobnim podacima. Bila je prazna.
Nije bilo ni adrese, ni škole, ni zanimanja, ničega. Jedino što je
bilo ispunjeno bilo je da je “u vezi”. Prema tom podatku, bio je u
vezi sa ženom po imenu Marie-Anne Cantin.
Protrljao sam bradu. Marie-Anne Cantin. Ni to mi ime nije
bilo poznato. Pa zašto je onda Benedict posjetio stranicu tog
Kevina Backusa? Nisam znao odgovor, ali osjećao sam da je to
jako važno. Mogao bih provjeriti to ime na Googleu. Ponovo sam
pogledao ime žene. Marie-Anne Cantin. Bilo je napisano plavim
slovima, što znači da i ona ima svoju stranicu na Facebooku.
Morao sam samo kliknuti na njezino ime.
To sam i učinio.
Kad se njezina stranica otvorila - kad sam ugledao
fotografiju Marie-Anne Cantin u profilu - gotovo sam istog časa
prepoznao lice.
Bila je to žena čiju fotografiju Benedict nosi u novčaniku.
O, Bože! Gutnuo sam, zavalio se na stolcu i uzdahnuo. Sada
shvačam. Gotovo sam mogao osjetiti Benedictovu bol. Ja sam
izgubio veliku ljubav svog života. Činilo se da se Benedictu
dogodila ista stvar. Marie-Anne Cantin bila je doista prekrasna
žena. Ja bih je opisao kao Afroamerikanku s istaknutim
jagodicama i dostojanstvenim izgledom. Ali kad sam pažljivije
pogledao njezin profil, shvatio sam da prvi dio mog opisa nije
točan.
Nije bila Afroamerikanka. Bila je... no, bila je Afrikanka.
Prema njezinoj Facebook-stranici, Marie-Ann Cantin živjela je u
Gani, što je, pretpostavljam, zanimljiva činjenica, ali me se
zapravo ne tiče. Benedict ju je negdje upoznao, zaljubio se u nju i
nikad je nije prebolio. Kakve to veze ima s posjetom Kraftsborou
u Vermontu...
Čekajte malo!
Nisam li se i ja zaljubio u ženu koju nikad nisam prebolio?
A i ja sam posjetio Kraftboro u Vermontu.
 Je li možda Kevin Backus Benedictov Todd Sanderson?
Namrštio sam se. To mi se činilo nategnutim. I pogrešnim.
Pa ipak, koliko god da mi je pogrešno zvučalo, morao sam to
istražiti. Marie-Anne Cantin bila je jedini trag koji sam imao.
Otvorio sam stranicu s njezinim osobnim podacima. Bila je
impresivna. Studirala je ekonomiju na sveučilištu u Oxfordu i
diplomirala pravo na Harvardu. Radila je kao pravni savjetnik za
Ujedinjene narode. Rođena je u Accri, glavnom gradu Gane, gdje
je i živjela. Kao što sam već doznao, bila je “u vezi” s Kevinom
Backusom.
I što sada?
Pokušao sam otvoriti stranicu s njezinim fotografijama, ali
bila je zaštićena, pa ih nisam mogao pogledati, a onda mi je nešto
palo na pamet. Vratio sam se na stranicu Kevina Backusa.
Njegove fotografije nisu bile zaštićene. Mogao sam ih sve
pogledati. Okej, dobro. Počeo sam ih pregledavati. Nisam znao
zašto. Nisam znao što očekujem naći.
Kevin Backus razvrstao je svoje fotografije u nekoliko
albuma. Počeo sam s albumom jednostavno naslovljenim “Sretna
vremena”. U njemu je bilo dvadeset ili dvadeset pet fotografija
koje su prikazivale ili Kevina samog ili Kevina s njegovom
djevojkom Marie-Anne ili samo Marie-Anne. Očito ju je snimio
Kevin. Izgledali su sretni. Točnije rečeno, ona je izgledala sretna.
On je izgledao neizrecivo sretan. Zamislio sam Benedicta kako
sjedi za računalom i gleda fotografije ljubljene žene s tim
Kevinom. Zamislio sam ga s čašom viskija u ruci. Zamislio sam
kako se u sobu spušta mrak. Mogao sam vidjeti odraz plavičaste
svjetlosti zaslona na Benedictovim glomaznim naočalama. Mogao
sam vidjeti kako mu se jedna suza kotrlja niz obraz.
Pretjerano?
Facebook je kao stvoren da muči bivše ljubavnike jer im
njihove ljubavi stalno drži pred očima. Više ne možete pobjeći
svojim bivšima. Njihovi životi stalno su tu da ih pogledate. Bože
dragi, to je grozno! Znači, time se Benedict bavio kasno navečer -
mučio je sama sebe. Dakako, ni u što od toga nisam mogao biti
posve siguran, ali bio sam prilično uvjeren da nisam daleko od
istine. Prisjetio sam se one pijane večeri u baru i načina kako je
Benedict pažljivo izvukao prilično zamašćenu fotografiju Marie-
Anne. Još uvijek sam čuo bol u njegovim nerazgovjetnim
riječima:
“Jedina djevojka koju sam ikad volio.”
Benedict, nesretniče!
Možda je Benedict nesretnik, ali ja još uvijek nisam imao
pojma što sve to znači ni kakve to veze ima s njegovim nedavnim
posjetom Vermontu. Pregledao sam još nekoliko albuma. Jedan je
nosio naslov “Obitelj”. Kevin je imao dva brata i sestru. Na
mnogim fotografijama pojavljivala se njegova majka, ali ocu nije
bilo ni traga. Jedan album zvao se “Kintampo Falls”, a drugi
“Mole National Park”. Na većini fotografija bile su divlje životinje
i čuda prirode.
Posljednji album nosio je naslov “Promocija na Oxfordu”.
Neobično. Na Oxfordu je Marie-Anne Cantin studirala ekonomiju.
Jesu li možda ona i Kevin studirali zajedno? Jesu li ondje počeli
hodati? Nisam baš bio uvjeren u to. Činilo mi se da je to previše
vremena da budu samo “u vezi”, ali, hej, tko zna?
Fotografije u tom albumu bile su znatno starije. Sudeći po
frizurama, odjeći i Kevinovu licu, rekao bih da su bile barem
petnaest, a možda i dvadeset godina starije. Kladio bih se da su te
fotografije snimljene prije pojave digitalnih fotoaparata. Kevin ih
je vjerojatno skenirao u računalo. Stao sam brzo pregledavati
minijaturni prikaz fotografija, ne očekujući da ću pronaći išta
zanimljivo, a onda me fotografija u drugom redu natjerala da se
naglo uspravim.
Ruka mi se zatresla. Zgrabio sam miš, uspio dovesti kursor
nad sliku i kliknuo. Fotografija se povećala. Bila je to grupna
slika. Osmero ljudi, svi u diplomskim togama, stajalo je sa širokim
osmijesima na licu. Prepoznao sam Kevina Backusa. Stajao je na
desnom kraju pokraj žene koju nisam znao. Njihove poze
sugerirale su da su par. Zapravo, kad sam bolje pogledao, učinilo
mi se da gledam četiri para na dan promocije. Naravno, nisam
mogao biti siguran u to. Možda su se samo poredali tako da
momak stoji do djevojke, ali nisam vjerovao da je to sve.
 Pogled mi je odmah privukla žena na lijevoj strani. Bila je
to Marie-Anne Cantin. Imala je ubitačan osmijeh na licu, potpuno
neodoljiv. Bio je to osmijeh koji bi nekom muškarcu lako mogao
slomiti srce. Čovjek bi se mogao zaljubiti u nju samo ako takav
osmijeh bude namijenjen njemu. Mogao bi poželjeti da taj osmijeh
gleda svakog dana i da on bude taj koji ga može izmamiti. Mogao
bi ga poželjeti samo za sebe.
Bože moj, Benedict, shvaćam te! Doista te shvaćam!
Marie-Anne zaljubljeno je gledala muškarca kojeg nisam
prepoznao. Barem ne na prvi pogled.
I on je bio Afrikanac ili Afroamerikanac. Imao je obrijanu
glavu. Nije imao ni brkove ni bradu. Nije nosio naočale. Zato ga
nisam odmah prepoznao. Zato nisam bio posve siguran čak ni kad
sam ga pažljivo pogledao. Ali to je bilo jedino suvislo objašnjenje.
Bio je to Benedict.
Postojala su samo dva problema s tim. Kao prvo, Benedict
nije studirao na Oxfordu. A kao drugo, ispod fotografije nije
pisalo Benedict Edwards nego Jamal W. Langston.
Ha?
Možda to nije Benedict. Možda mu je Jamal W. Langston
samo sličan.
Namrštio sam se. Ma jasno, to je baš vjerojatno. A možda
Benedict slučajno ne može preboljeti ženu koja je jednom davno
hodala s čovjekom koji mu je sličan!
Glupa teorija!
A kakvu sam drugu teoriju imao? Očiglednu: Benedict
Edwards zapravo je Jamal W. Langston.
Ništa mi nije bilo jasno. Ili možda jest. Možda su djelići
zagonetke napokon, ako već nisu davali cijelu sliku, barem svi bili
na stolu. Potražio sam Jamala W. Langstona na Googleu. Prva
poveznica došla je iz novina koje su se zvale Statesman. Prema
najavi, bile su to najstarije novine srednje struje u Gani - osnovane
1949.
Otvorio sam članak. Kad sam shvatio o čemu govori - kad
sam pročitao naslov - gotovo sam naglas viknuo, a ipak su se
istodobno neki od onih djelića zagonetke počeli povezivati.
 Bila je to osmrtnica Jamala W. Langstona.
Kako je to moguće...? Počeo sam čitati, a oči su mi se
razrogačile dok se nekoliko komadića zagonetke povezalo.
“Čovječe, volio bih da ovo nisi vidio”, rekao je umoran glas
iza mojih leđa poslavši mi srhe niz kralježnicu.
Polako sam se okrenuo i ugledao Benedicta s pištoljem u
ruci.
 27.
KAD BIH MORAO SASTAVITI LJESTVICU MNOGIH
NESTVARNIH TRENUTAKA koje sam doživio u posljednjih nekoliko
dana, činjenica da je moj najbolji prijatelj uperio pištolj u mene
vjerojatno bi se našla na čelu. Zatresao sam glavom. Kako to da
dosad ništa nisam primijetio ni osjetio? Nosio je neshvatljivo
smiješne naočale s neshvatljivo smiješnim okvirima, a njegova me
frizura gotovo izazivala da dovedem u pitanje njegovo duševno
zdravlje ili osjećaj za prostor i vrijeme.
Na sebi je imao zelenu dolčevitu, bež samterice i jaknu od
tvida - i pištolj u ruci. Jednim sam se dijelom poželio glasno
nasmijati. Htio sam mu postaviti milijun pitanja, ali počeo sam s
pitanjem koje sam neprestance ponavljao od početka.
“Gdje je Natalie?”
Ako ga je moje pitanje iznenadilo, nije to pokazao. “Ne
znam.”
Pokazao sam prema pištolju koji je držao ruci. “Namjeravaš
li me ustrijeliti?”
“Dao sam zakletvu”, odgovorio je. “Obećao sam.”
“Da ćeš me ustrijeliti?”
“Da ću ubiti svakoga tko otkrije moju tajnu.”
“Pa čak i svojeg možda najboljeg prijatelja?”
“Pa čak i njega.”
Kimnuo sam. “Ja to shvaćam, znaš.”
“Što to?”
“Jamal W. Langston”, odgovorio sam pokazavši zaslon.
“Poduzetni tužitelj koji se suprotstavio opasnim narko-kartelima
Gane ne obazirući se na vlastitu sigurnost. Ugrozio ih je kad nitko
drugi nije mogao. Umro je kao junak.”
Pričekao sam da nešto kaže, ali Benedict nije progovorio.
“Hrabar tip”, dodao sam.
“Glup tip”, ispravio me.
 “Karteli su se zakleli da će mu se osvetiti - a ako se može
vjerovati ovom članku, to su i uspjeli. Jamal W. Langston poginuo
je u požaru. Ali to zapravo nije točno, zar ne?”
“Ovisi.”
“O čemu?”
“Ne, Jamal nije poginuo u požaru”, odgovorio je Benedict.
“Ali karteli su mu se ipak uspjeli osvetiti.”
Koprena mi se digla s očiju, kako se kaže. To zapravo nije
točno, prije bi se reklo da je fotoaparat našao žarište. Nejasna
mrlja u daljini počela je zadobivati jasan oblik. Svakim novim
okretom objektiva - ili u ovom slučaju, svakim novim trenutkom -
slika je postajala sve oštrija. Natalie i likovna kolonija, naš
iznenadni prekid, njezino vjenčanje, njujorška policija, snimka s
nadzorne kamere, tajanstveni e-mail upućen meni, obećanje koje
me natjerala dati prije šest godina... sve se to sada počelo
povezivati.
“Lažirao si vlastitu smrt kako bi spasio ovu ženu, zar ne?”
“Nju”, odgovorio je. “A i sebe, pretpostavljam.”
“Ali uglavnom nju.”
Benedict - ili bih možda trebao reći Jamal? - nije odgovorio.
Umjesto toga prišao je zaslonu računala. Oči su mu se ovlažile kad
je prstom nježno dodirnuo lice Marie-Anne.
“Tko je ona?” upitao sam ga.
“Moja žena.”
“Zna li ona što si učinio?”
“Ne zna.”
“Čekaj malo”, rekao sam, a u glavi mi se zavrtjelo od te
spoznaje, “čak i ona misli da si mrtav?”
Kimnuo je glavom. “Takva su pravila. To je dio zakletve
koju polažemo. To je jedini način da budemo sigurni kako nikoga
nećemo dovesti u opasnost.”
Zamislio sam ga kako sjedi za ovim računalom i gleda tu
stanicu na Facebooku, kako bulji u te fotografije, u njezin status, u
novosti iz njezina života - kao što je podatak da je “u vezi” s
drugim čovjekom.
“Tko je Kevin Backus?” upitao sam ga.
 Benedict se uspio nasmiješiti. “Kevin je stari prijatelj. Dugo
je čekao na svoju priliku. To je u redu. Nisam želio da ona bude
sama. Kevin je dobar čovjek.”
Čak je i tišina parala srce.
“Hoćeš li mi reći što se događa?” upitao sam.
“Nemam ti što reći.”
“Ja mislim da ipak imaš.”
Zatresao je glavom. “Već sam ti rekao. Ne znam gdje je
Natalie. Ja je nikad nisam upoznao. Nikad nisam ni čuo njezino
ime osim iz tvojih usta.”
“To mi je teško povjerovati.”
“Šteta!” Još uvijek je držao pištolj u ruci. “Kako to da si
posumnjao u mene?”
“Zbog GPS-a u tvom autu. Pokazuje da si bio u koloniji u
Kraftborou.”
Namrštio se. “Baš glupo od mene.”
“Zašto si onamo otišao?”
“Što ti misliš?”
“Ne znam.”
“Da ti pokušam spasiti život. Stigao sam na Jedovu farmu
odmah poslije policije. Činilo se da ti ne treba moja pomoć.”
Sjetio sam se onog auta koji se približavao kolnim prilazom
kad su policajci našli moj zakopani mobitel.
“Hoćeš li me ustrijeliti?” upitao sam.
“Trebao si poslušati Cookie.”
“Nisam to mogao učiniti. Ti bi od svih ljudi to trebao
shvatiti.”
“Ja?” U glasu mu se začulo nešto nalik na bijes. “Jesi li ti
pri sebi? Kao što si i sam prije rekao, ja sam učinio sve u svojoj
moći da spasim život voljenoj ženi. A ti? Ti činiš sve u svojoj
moći da je ubiješ.”
“Hoćeš li me ubiti? Da ili ne?”
“Hoću da shvatiš.”
“Mislim da shvaćam”, odvratio sam. “Kao što smo već
rekli, radio si kao tužitelj. Strpao si neke prilično loše ljude u
zatvor. Pokušali su ti se osvetiti.”
 “Nisu samo pokušali”, tiho je rekao, gledajući fotografiju
Marie-Anne. “Oteli su je. Čak su joj... čak su joj naudili.”
“O, ne”, rekao sam.
Oči su mu se napunile suzama. “To je bilo upozorenje.
Uspio sam je vratiti. Ali tada sam shvatio da moramo pobjeći.”
“Pa zašto niste?”
“Zato što bi nas našli. Ganski kartel krijumčari drogu za
Latinoamerikance, a njihovi pipci mogu dosegnuti bilo kamo.
Kamo god da smo pobjegli, oni bi nas pronašli. Bavio sam se
mišlju da lažiram i njezinu smrt, ali...”
“Ali?”
“Ali Malcolm me uvjerio da oni na to nikad ne bi nasjeli.”
Gutnuo sam. “Malcolm Hume?”
Kimnuo je. “Vidiš, Novi početak imao je svoje ljude u tim
krajevima, a oni su čuli za moju situaciju. Profesor Hume bio je
zadužen za mene. Ali on je prekršio protokol. Poslao me ovamo
zato što je smatrao da bih mogao biti od koristi i kao nastavnik i,
ako se ukaže potreba, da bih mogao pomoći drugima.”
“Misliš, nekome poput Natalie?”
“O njoj ne znam ništa.”
“Da, znaš.”
“Cijela je operacija vrlo fragmentirana. Različiti ljudi bave
se različitim aspektima i različitim slučajevima. Ja sam radio samo
s Malcolmom. Izvjesno sam vrijeme proveo u onom centru za
obuku u Vermontu, ali do prije nekoliko dana nisam ni čuo za
Todda Sandersona, na primjer.”
“A što je s našim prijateljstvom?” upitao sam. “Je li to dio
tvog posla? Jesi li imao zadaću da me nadzireš?”
“Ne. Zašto bi te trebalo nadzirati?”
“Zbog Natalie.”
“Već sam ti rekao da je nikad nisam upoznao.” Zavrtio je
glavom. “Nitko mi nikad ništa nije rekao o tvojoj Natalie.”
“Ali to je logična pretpostavka, zar ne? To moraš priznati.”
Nije odgovorio.
“Nisi onu farmu nazvao kolonijom”, rekao sam. “Nazvao si
je centrom za obuku. To je zapravo odlična ideja. Prerušiti centar
u nekakvu likovnu koloniju u tako zabačenom kraju. Tko bi
posumnjao, točno?”
“Već sam ti previše rekao”, odvratio je Benedict. “To nije
važno.”
“Vraga nije. Novi početak. Trebao sam pogoditi po imenu.
To je upravo ono čime se bave. Omogućuju novi početak ljudima
kojima je to potrebno. Onaj narko-kartel želio te ubiti. A oni su te
spasili. Omogućili ti novi početak. Ne znam što sve to uključuje -
lažne dokumente, pretpostavljam. Vjerodostojan razlog nestanka.
U tvom slučaju, mrtvo tijelo. A možda si podmitio nekog
mrtvozornika ili policajca, ne znam. Možda nekakva obuka o tome
kako da se ponašaš, da naučiš novi jezik ili novi dijalekt i možda
da se prerušiš kao što si ti učinio. Kad smo već kod toga, možeš li
sada skinuti te glupe naočale?”
Gotovo se nasmiješio. “Ne mogu. Prije sam nosio kontaktne
leće.”
Zavrtio sam glavom. “Prije šest godina, Natalie je bila u
tom centru za obuku. Još uvijek ne znam zašto. Pretpostavljam da
to ima neke veze s onom fotografijom s nadzorne kamere koju su
mi pokazali oni policajci iz New Yorka. Možda je počinila neki
zločin, ali ja mislim da je bila svjedok nečemu. Nečemu velikom.”
Zastao sam. Nešto se u svemu tome nije slagalo, ali nastavio
sam. “A onda smo se nas dvoje upoznali”, rekao sam. “Zaljubili
smo se. Na to se možda gledalo s negodovanjem ili je, ne znam,
ona možda ondje bila s drugim razlogom kad smo se upoznali. Ne
znam što se točno dogodilo, ali Natalie je iznenada morala nestati.
I to brzo. Da je poželjela povesti i mene, kako bi vaša organizacija
na to reagirala?”
“Ne pozitivno.”
“Točno. Baš kao s tobom i Marie-Anne.” Sada gotovo
uopće nisam zastajao da razmislim, sve je došlo na svoje mjesto.
“Ali Natalie me je dobro poznavala. Znala je što osjećam prema
njoj. Znala je da joj nikad ne bih povjerovao kad bi naprosto
prekinula sa mnom. Znala je da bih je slijedio do kraja svijeta kad
bi naprosto nestala. Da se nikad ne bih pomirio s tim.”
Benedict je bez riječi buljio u mene.
 “I što se onda dogodilo?” nastavio sam. “Pretpostavljam da
je tvoja organizacija mogla lažirati njezinu smrt kao što je lažirala
tvoju, ali u njezinu slučaju nitko to ne bi povjerovao. Tipovi poput
Dannyja Zuckera i njujorška policija tražili bi prilično čvrste
dokaze da je mrtva. Željeli bi vidjeti njezino tijelo, a s DNK-
analizom... no, ne znam. To ne bi prošlo. I tako je Natalie odlučila
organizirati lažno vjenčanje. Na mnoge načine, to je bilo savršeno
rješenje. To bi uvjerilo mene, a istodobno i njezinu sestru i bliske
prijatelje. Ubila bi nekoliko muha jednim udarcem. Rekla mi je da
je Todd njezin bivši dečko i da je nedavno shvatila da je on
njezina prava ljubav. To je bilo mnogo uvjerljivije nego da mi
kaže da ga je tek upoznala. Ali kad sam zapitao Julie o njemu, ona
mi je rekla da nikad prije nije upoznala Todda. Ona je mislila da je
to kratkotrajna romansa. U svakom slučaju, premda nam je to
svima izgledalo čudno, što smo mogli učiniti? Natalie se vjenčala i
otišla.”
Pogledao sam ga.
“Jesam li u pravu, Benedict? Ili Jamal? Ili kako se već
zoveš? Jesam li barem blizu?”
“Ne znam. To nije laž. Ne znam ništa o Natalie.”
“Hoćeš li me ustrijeliti?”
Još uvijek je držao pištolj u ruci. “Ne, Jake, mislim da
neću.”
“Zašto ne? Što je sa zakletvom do koje toliko držiš?”
“Zakletva je stvarna. Nemaš pojma koliko.” Gurnuo je ruku
u džep i izvukao malu kutiju koja me podsjetila na kutiju u kojoj
je moja baka držala tablete. “Svi imamo jednu ovakvu kutiju.”
“Što je u njoj?” upitao sam.
Otvorio ju je. Unutra je bila samo jedna crno-žuta kapsula.
“Cijanid”, jednostavno je rekao, a od te riječi cijela se soba
ohladila. “Tko god da je uhvatio Todda Sandersona, pa, mora da
ga je uhvatio kad nije pazio, prije nego što je stigao gurnuti tabletu
u usta.” Zakoračio je prema meni. “Sad shvaćaš, zar ne? Shvaćaš
zašto te Natalie natjerala da joj daš ono obećanje?”
Ostao sam stajati, nesposoban da se pomaknem.
“Ako je pronađeš, osudit ćeš je na smrt. To je jednostavna
stvar. Ako organizacija bude kompromitirana, mnogi će ljudi
umrijeti. Dobri ljudi. Ljudi kao što je tvoja Natalie i moja Marie-
Anne. Ljudi kao što smo ti i ja. Je li ti sada jasno? Shvaćaš li zašto
moraš odustati?”
Shvaćao sam, ali još uvijek se nisam mogao s time pomiriti.
“Mora postojati neki drugi način.”
“Ne postoji.”
“Samo što još nisi dovoljno dobro razmislio o svemu.”
“Jesam”, odgovorio je najblažim glasom koji sam ikad čuo
iz njegovih usta. “Više puta nego što možeš zamisliti. Godinama i
godinama. Nemaš pojma.”
Vratio je kutiju s tabletom u džep.
“Ti znaš da ti govorim istinu, Jake. Ti si moj najbolji
prijatelj. Ako ne računam ženu koju nikad više neću ni vidjeti ni
dodirnuti, ti si najvažnija osoba u mom životu. Molim te, Jake.
Molim te, nemoj me tjerati da te ubijem.”
 28.
UMALO SAM MU POVJEROVAO.
Točnije rečeno, vjerovao sam mu neko vrijeme. Na prvi
pogled, činilo se da je Benedict - želio je biti siguran da ću ga
uvijek tako oslovljavati, da mi se nikad neće dogoditi omaška -
potpuno u pravu. Moram odustati.
Naravno, nisam znao sve pojedinosti. Nisam znao sve o
Novom početku. Nisam bio siguran ni zašto je Natalie nestala ni
kamo je otišla. Zapravo nisam znao je li uopće još živa. Njujorška
policija vjerovala je da nije. Nisam znao zašto. Oni su vjerojatno
pretpostavljali da, ako te tipovi kao što je Danny Zuker i Otto
Devereaux žele ubiti, netko kao Natalie ne može preživjeti i
skrivati se šest godina.
Bilo je još toga što nisam znao. Nisam znao ništa o tome
kako Novi početak funkcionira, ni o centru za obuku pod krinkom
likovne kolonije, ni o Jedu i Cookie, a ni o tome kakvu svi oni
ulogu igraju u toj organizaciji. Nisam znao kolikom su broju ljudi
pomogli nestati ili kada su počeli, premda je, prema onom izvješću
o dobrotvornoj udruzi, sve počelo prije dvadeset godina, dok je
Todd Sanderson još studirao. Vjerojatno bih mogao izgraditi
prostranu kuću sa svime što nisam znao, ali to više nije bilo važno.
Ono što jest bilo važno, naravno, bila je činjenica da su mnogi
životi ugroženi. Shvaćao sam zakletvu. Shvaćao sam da su ljudi
koji su podnijeli tolike žrtve i preuzeli takve rizike spremni ubiti
kako bi zaštitili sebe i svoje najdraže.
Također sam osjećao golemo olakšanje zbog spoznaje da
moja veza s Natalie nije bila laž, da je ona, kako se činilo, odlučila
žrtvovati najdublju ljubav koju sam ikad iskusio kako bi nam
spasila život. Ali ta spoznaja i osjećaj potpune bespomoćnosti koji
ju je pratio probili su mi rupu ravno kroz srce. Bol se vratila - sada
možda drukčija nego prije, ali zato mnogo snažnija.
Kako da je ublažim? Da, pogodili ste. Benedict i ja otišli
smo u Knjižnični bar. Ovoga puta nismo se pretvarali da bi nam
mogao pomoći zagrljaj nepoznatih žena. Znali smo da nam samo
druženje s Jackom Daniel’som i Ketel Oneom može pomoći da
odagnamo ili barem ublažimo tako bolne slike.
Već smo prilično odmakli u druženju s Jackom i Ketelom
kad sam postavio jedno jednostavno pitanje. “Zašto ne mogu biti s
njom?”
Benedict nije odgovorio. Iznenada ga je zaokupilo nešto na
dnu njegove čaše. Nadao se da ću odustati od pitanja. Ali nisam.
“Zašto i ja ne bih mogao nestati i živjeti s njom?”
“Zato”, odgovorio je.
“Zato?” ponovio sam. “Koliko ti je godina? Pet?”
“Bi li ti bio spreman to učiniti, Jack? Odreći se
profesorskog posla, svog ovdašnjeg života, svega?”
“Bih,” odgovorio sam bez oklijevanja. “Naravno.”
Benedict se opet zagledao u dno svoje čaše. “Da, vjerujem
ti”, rekao je vrlo tužnim glasom.
“I?” upitao sam.
“Žao mi je, ali to je nemoguće.”
“Zašto?”
“Iz dva razloga”, odgovorio je. “Prvo, zato što se takve
stvari ne rade. To je jednostavno dio našeg protokola, dio
fragmentiranosti. Previše je opasno.”
“Ali ja bih to mogao izvesti”, odvratio sam, začuvši notu
preklinjanja u svom pijanom otezanju. “Prošlo je šest godina.
Mogao bih reći da sam se odlučio preseliti u inozemstvo ili...”
“Govoriš preglasno.”
“Oprosti.”
“Jake?”
“Da?”
Čvrsto me pogledao u oči. “Ovo je posljednji put da
razgovaramo o toj temi. O bilo čemu od svega toga. Znam koliko
je to teško, ali moraš mi obećati da to više nećeš spominjati.
Shvaćaš?”
Nisam mu izravno odgovorio. “Rekao si da postoje dva
razloga zašto ne mogu biti s njom.”
 “Točno.”
“Kako glasi drugi razlog?”
Oborio je pogled i iskapio čašu jednim velikim gutljajem.
Zadržavši alkohol u ustima dao je znak barmenu da mu natoči još
jedno piće. Barmen se namrštio. Zadavali smo mu previše posla.
“Benedict?”
Podigao je čašu i iskapio je, a onda je rekao: “Zato što nitko
ne zna gdje je Natalie.”
Namrštio sam se. “Shvaćam da postoji tajnovitost...”
“Ne samo tajnovitost.” Sada je nestrpljivo gledao u
barmena. “Nitko ne zna gdje je ona.”
“Daj, molim te. Netko mora znati.”
Zavrtio je glavom. “To je dio procedure. To nam jamči
sigurnost. To sada čuva živote našim ljudima. Ili se barem tako
nadam. Todda su mučili. To ti je poznato, zar ne? Možda je odao
neke stvari - o koloniji u Vermontu, o nekim članovima
organizacije - ali čak ni on ne zna kamo oni odlaze nakon što im
omogućimo” - prstima je pokazao navodne znakove - “‘novi
početak’.”
“Ali znaju o tebi.”
“Samo Malcolm. Ja sam iznimka jer sam došao iz
inozemstva. Ostali? Novi početak omogućuje im bijeg. Daje im
sve što im treba. Nakon toga, radi sigurnosti svih upletenih, oni
odlučuju sami kamo će otići a da to nikome ne kažu. Na to mislim
kad govorim o fragmentiranosti. Svi znamo samo ono što moramo
znati - i ništa više od toga.”
Nitko ne zna gdje se Natalie nalazi. Pokušao sam se
pomiriti s tom idejom, ali nije mi pošlo za rukom. Natalie je u
opasnosti, a ja joj ne mogu pomoći. Natalie je negdje sama, a ja ne
mogu biti s njom.
Benedict se u tom trenutku zatvorio u sebe. Objasnio mi je
sve što je namjeravao. Sada sam to znao. Kad smo napustili bar i
stali teturati kući, obećao sam sebi da ću odustati od svega. To je
bol s kojom mogu živjeti - u drugim sam je oblicima podnosio već
šest godina - u zamjenu za sigurnost žene koju volim.
Mogu živjeti bez Natalie, ali ne bih mogao živjeti sa
spoznajom da je moji postupci dovode u opasnost. Nekoliko su me
puta upozorili. Vrijeme je da ih poslušam.
S tim je svršeno.
To sam obećao sebi kad sam teturajući ušao u Benedictovu
kućicu za goste. To sam planirao učiniti kad sam spustio glavu na
jastuk i sklopio oči. To sam vjerovao kad sam se okrenuo na leđa i
zabuljio u strop koji mi se vrtio pred očima od prekomjernog
alkohola. Bio sam siguran da ću tako postupiti sve do - prema
digitalnoj budilici na noćnom ormariću - 6 i 18 ujutro, kad mi je
palo na pamet nešto što mi je gotovo bilo promaklo:
Natalien otac.
Uspravio sam se u krevetu, a čitavo mi se tijelo iznenada
ukrutilo. Još uvijek ne znam što se dogodilo s profesorom
Aaronom Kleinerom. Pretpostavljao sam da postoje mali izgledi
da je Julie Portmann u pravu, da je njezin otac doista pobjegao sa
studenticom i poslije se ponovo oženio. Ali da je to točno, Shanta
bi ga pronašla bez problema. Ne, on je nestao.
Baš kao što je dvadesetak godina poslije nestala i njegova
kći.
Možda za to postoji neko jednostavno objašnjenje. Možda
je i njemu pomogao Novi početak. Ali to je nemoguće. Novi
početak osnovan je prije dvadeset godina. Je li nestanak profesora
Kleinera možda bio preteča organizacije? Malcolm Hume
poznavao je Nataliena oca. U stvari, Nataliena majka posjetila ga
je odmah nakon što je Aaron Kleiner napustio obitelj. Što znači da
mu je moj mentor možda pomogao pobjeći, a onda, nekoliko
godina poslije, pod paravanom dobrotvorne udruge osnovao grupu
koja je pomagala drugima poput njega?
Možda.
Osim što je dvadeset godina poslije i njegova kći morala
nestati? Ima li to smisla?
Nema.
I zašto bi mi njujorška policija pokazala fotografiju s
nadzorne kamere snimljenu prije šest godina? Kakve bi to veze
moglo imati s Natalienim ocem? A što je s Dannyjem Zukerom i
Ottom Devereauxom? Kakve bi veze sve što se sada događa s
Natalie, što god to bilo, moglo imati s nestankom njezina oca prije
dvadeset pet godina?
Dobra pitanja.
Ustao sam iz kreveta i počeo razmišljati o svojem sljedećem
potezu. Ali kojem sljedećem potezu? Obećao sam Benedictu da se
više neću upletati. Štoviše, sada sam na vrlo stvaran i vrlo
konkretan način shvaćao opasnosti nastavka ove misije, ne samo
za mene nego i za ženu koju volim. Natalie je odlučila nestati. Bez
obzira na to je li to učinila kako bi zaštitila sebe ili mene ili oboje,
moram poštovati ne samo njezine želje nego i njezinu prosudbu.
Procijenila je svoju situaciju raspolažući s više znanja nego što
sam ga ja posjedovao, odvagnula razloge za i protiv i zaključila da
mora nestati.
Tko sam ja da to ugrozim?
I tako sam se još jedanput našao na rubu odluke da
odustanem od svega, da se prepustim životu s tom groznom a ipak
neizbježnom frustracijom, kad me jedna druga misao pogodila
takvom snagom da sam gotovo zateturao. Ostao sam potpuno
nepomično stajati vrteći tu misao u glavi, gledajući je iz svih
zamislivih kutova. Da, bila je tu - nešto što smo svi previdjeli.
Nešto što iz temelja mijenja ono što me Benedict uvjerio da
učinim.
Kad sam izjurio na dvorište, Benedict je upravo kretao na
predavanje. Kad je spazio izraz na mom licu, i on se ukipio. “Što
je sada?”
“Ne mogu odustati.”
Uzdahnuo je. “To smo već raspravili.”
“Znam”, odvratio sam, “ali nešto smo previdjeli.”
Pogled mu je skakao s jedne na drugu stranu, kao da se boji
da nas netko u blizini prisluškuje. “Jake, obećao si...”
“Cijela stvar nije započela sa mnom.”
“Što?”
“Ova nova opasnost. Njujorška policija postavlja pitanja.
Otto Devereaux i Danny Zuker. Opsada Novog početka. Sve to
nije započelo sa mnom. Nisam ja sve to pokrenuo pokušavajući
pronaći Natalie. Nije tako počelo.”
 “Ne shvaćam.”
“Toddovo ubojstvo”, rekao sam. “Zbog toga sam se upleo u
cijelu priču. Svi vi stalno tvrdite da sam ja ugrozio sigurnost vaše
grupe. Ali to nije točno. Netko je već znao. Netko je doznao za
Todda pa ga je mučio i ubio. Tako sam se ja uključio - kad sam
vidio Toddovu osmrtnicu.”
“To ništa ne mijenja na stvari”, odvratio je Benedict.
“Naravno da mijenja. Ako je Natalie negdje na sigurnom,
okej, shvaćam, to znači da bih trebao odustati od svega. Ali zar ne
shvaćaš? Ona je u opasnosti. Netko zna da se ona zapravo nije
udala i otišla u inozemstvo. Netko je otišao tako daleko da ubije
Todda. Netko je traži - a da Natalie toga nije ni svjesna.”
Benedict je počeo trljati bradu.
“Netko je traži”, rekao sam. “Ne mogu jednostavno
odustati. Zar ne shvaćaš?”
Odmahnuo je glavom. “Ne shvaćam.” Glas mu je zazvučao
jako umorno, slomljeno i iscrpljeno. “Ne shvaćam kako možeš
postići išta osim da je ubiješ. Slušaj me, Jake. Shvaćam što hoćeš
reći, ali mi smo se spremili za obranu. Zaštitili smo grupu. Svi su
se pritajili dok opasnost ne prođe.”
“Ali Natalie je...”
“…na sigurnom, pod uvjetom da se ti ne miješaš. Ako ne
odustaneš - ako nas sve otkriju - to bi moglo značiti smrt ne samo
za nju nego i za mene i Marie-Anne, a i za mnoge, mnoge druge.
Shvaćam što govoriš, ali ti na to ne gledaš objektivno. Ne želiš se
pomiriti s istinom. Želiš Natalie tako jako da izvrćeš činjenice
kako bi našao neki razlog da je nastaviš tražiti. Zar to ne shvaćaš?”
Zavrtio sam glavom. “Ne shvaćam. Doista ne shvaćam.”
Bacio je pogled na sat. “Slušaj, sada moram na predavanje.
Porazgovarajmo o tome poslije. Do tada nemoj ništa poduzimati,
dobro?”
Nisam odgovorio.
“Obećaj mi, Jake.”
Obećao sam mu. Ali tog se obećanja nisam držao šest
godina nego šest minuta.
 29.
ODJURIO SAM U BANKU I PODIGAO ČETIRI TISUĆE DOLARA U
GOTOVINI. Blagajnica na šalteru morala je zatražiti dopuštenje
glavne blagajnice, koja je morala potražiti menadžera banke.
Zapitao sam se kad sam posljednji put dizao novac na bankovnom
šalteru umjesto na bankomatu, ali nisam se uspio sjetiti.
Svratio sam u prodavaonicu CVS-a i kupio dva jeftina
mobitela za kratkotrajnu upotrebu. Znajući da policija može ući u
trag telefonu kad je uključen, isključio sam svoj iPhone i gurnuo
ga u džep. Ako budem morao nekoga nazvati, upotrijebit ću jeftine
mobitele i držati ih isključene koliko je god moguće. Ako policija
može ući u trag tim telefonima, zaključio sam, onda to mogu i
tipovi kao što je Danny Zuker. Nisam bio siguran u to, ali moja je
paranoja opravdano dosegla životni vrhunac.
Možda ne mogu dugo ostati neotkriven, ali ako mi to uspije
nekoliko dana, bit će dovoljno.
Prvo najvažnije. Benedict mi je rekao da nitko iz Novog
početka ne zna gdje se Natalie nalazi, ali ja nisam bio posve
siguran da je to točno. Organizacija je osnovana u Lanfordu na
poticaj, barem djelomice, profesora Malcolma Humea.
Došlo je vrijeme da posjetim svog starog mentora.
Čovjeka čiju kancelariju sada nastanjujem posljednji sam
put vidio prije dvije godine na jednom interdisciplinarnom
seminaru o zloupotrebama ustava. Bio je doputovao avionom iz
Floride i izgledao krepak i preplanuo. Imao je šokantno bijele
zube. Poput mnogih umirovljenika koji žive na Floridi, izgledao je
odmoreno, zadovoljno i vrlo staro. Lijepo smo se proveli, ali među
nama je sada postojala izvjesna distanca. Malcolm Hume znao je
biti takav. Ja sam ga volio. Ako ne računam svog oca, on mi je bio
najbliži životnom uzoru. Ali on je jasno dao do znanja da odlazak
u mirovinu za njega znači kraj. Uvijek je prezirao sve one
akademske tvrdoglavce, postarije profesore i administratore koji
nastavljaju raditi daleko poslije isteka roka, poput ostarjelih
sportaša koji se ne žele suočiti s neizbježnim. Nakon što je
napustio svete hodnike našeg koledža, profesor Hume nije se volio
vraćati. Nije se prepuštao nostalgiji ni životu na starim
lovorikama. Čak i u dobi od osamdeset godina, Malcolm Hume
bio je čovjek koji gleda u budućnost. Prošlost je za njega
predstavljala upravo to, prošlost.
I tako, premda sam ja smatrao da imamo bogatu prošlost,
nismo održavali vezu. Za njega je taj dio života bio završen. Sada
je uživao u golfu, klubu ljubitelja krimića i grupi za bridž na
Floridi. A možda je i Novi početak ostavio za sobom. Nisam znao
kako će reagirati na moj poziv - hoće li ga uznemiriti ili ne - ali to
mi nije bilo naročito važno.
Trebali su mi odgovori.
Nazvao sam njegov telefonski broj u Vero Beachu. Nakon
pet signala javila se telefonska sekretarica, a Malcolmov zvonki
snimljeni glas, koji je s godinama postao malo hrapaviji, zamolio
me da ostavim poruku. Već sam to htio učiniti, ali onda sam se
sjetio da nemam broj na koji bi mi mogao uzvratiti poziv jer mi je
mobitel većinu vremena isključen, Pa sam odlučio pokušati
ponovo poslije.
Što sada?
Mozak mi je ponovo počeo grozničavo raditi, a onda se tko
zna koji put zaustavio na Natalienu ocu. On je ključ svega. Zapitao
sam se tko bi mi mogao barem malo rasvijetliti što se dogodilo s
njim? Odgovor je bio prilično očit: Nataliena mama.
Razmotrio sam mogućnost da nazovem Julie Pottham i
zapitam je mogu li razgovarati s njezinom majkom, ali opet mi se
učinilo da je to potpuno gubljenje vremena. Otišao sam u lokalnu
knjižnicu i sjeo za računalo da provjerim na internetu. Potražio
sam Sylviju Avery. Našao sam adresu Julie Pottham u gradu
Ramseyju u New Jerseyju. Kratko sam se zavalio na stolcu da
razmislim o tome, a onda sam otvorio žute stranice i potražio
popis svih staračkih domova u okolici. Dobio sam tri rezultata.
Nazvao sam sva tri doma i zamolio da razgovaram sa Sylvijom
Avery. U sva tri odgovorili su mi da nemaju stanara (svi su
upotrijebili tu riječ) s tim imenom. Vratio sam se za računalo i
proširio potragu na Okrug Bergen u New Jerseyju, ali to mi je dalo
previše rezultata, pa sam provjerio njihov položaj na zemljopisnoj
karti i počeo nazivati one koji su najbliži Ramseyju. Za šestog
poziva, telefonistica u staračkom domu Hyde Park Assisted Living
odgovorila mi je: “Sylvia? Mislim da je na slobodnim
aktivnostima s Louise. Želite li ostaviti poruku?’’
Na slobodnim aktivnostima s Louise! Poput djeteta na
ljetnom logorovanju. “Ne, hvala, nazvat ću opet. Imate li određeno
vrijeme za posjete?”
“Najradije primamo goste između osam ujutro i osam
navečer.”
“Hvala.”
Prekinuo sam vezu. Otišao sam na internetsku stranicu
doma Hyde Park Assisted Living i našao raspored dnevnih
aktivnosti. Prema rasporedu, nakon sata slobodnih aktivnosti s
Louise slijedio je klub za igranje scrabblea, pa onda grupna
putovanja u fotelji - nemam pojma što je to - a zatim kulinarske
uspomene. Za sutradan je bio predviđen trosatni izlet u Paramous
Park Mali, ali danas su se sve aktivnosti odvijale u domu. Dobro.
Otišao sam u predstavništvo rent-a-cara i zatražio auto
srednje veličine. Dobio sam Ford Fusion. Morao sam platiti
kreditnom karticom, ali to nisam mogao izbjeći. Vrijeme je da
krenem na još jedno putovanje - ovog puta u posjet Natalienoj
majci. Nije me pretjerano brinula mogućnost da ona ne bude ondje
kad stignem. Stanovnici staračkih domova malokad se odlučuju na
nepredviđene izlaske. A ako ona to nekim slučajem ipak učini,
brzo će se vratiti. Pričekat ću. Ionako nemam drugog posla. Tko
zna, možda mi je u kartama još jedna prekrasna večer s Mabel u
pristojnom motelu.
Kad sam skrenuo na autoput 95, odmah sam se prisjetio
svoje prethodne vožnje tom istom cestom... Bože dragi, pa to je
bilo jučer! Razmislio sam o tome. Zaustavio sam auto, izvukao
iPhone i uključio ga. U međuvremenu sam dobio nekoliko e-
mailova i imao nekoliko poziva. Primijetio sam da su tri poziva od
Shante. Zanemario sam ih. Otišao sam na internet i na brzinu
ukucao ime Dannyja Zukera na Googleu, ali rezultatima je
dominirao jedan slavni Danny Zuker koji je radio u Hollywoodu,
pa sam ponovio pretragu umetnuvši riječ gangster. Ništa. Otišao
sam na forum za ljubitelje gangstera, ali Danny Zuker nigdje se
nije spominjao.
I što sada?
Možda se njegovo ime drukčije piše. Pokušao sam Zucker,
Zooker i Zoocker, ali nisam otkrio ništa važno. Bio sam blizu
skretanja za Flushing. To će mi oduzeti nešto vremena, ali ne
previše. Odlučio sam riskirati. Skrenuo sam na odvojak i pronašao
Bulevar Francisa Lewisa. Global Garden, veliki rasadnik i
prodavaonica vrtlarskog pribora, dućan pred kojim sam udario
Edwarda, bio je otvoren. Razmislio sam o tim udarcima. Uvijek
sam se ponosio činjenicom da slijedim pravila, pa sam jučerašnje
nasilno ponašanje za sebe opravdavao tvrdnjom da sam time
spasio onog klinca, ali istina je da nisam morao razbiti Edwardu
nos. Trebale su mi informacije i prekršio sam zakon da ih se
domognem. Svoje sam postupke lako mogao racionalizirati.
Argument da sam do tih informacija došao dajući Edwardu
zasluženu kaznu zvučao mi je uvjerljivo.
Ali - a to je tema o kojoj ću morati razmisliti kad budem
imao više vremena - važnije je pitanje jesam li djelomice uživao u
tome. Jesam li doista morao udariti Edwarda kako bih se dočepao
tih informacija? Zapravo nisam. Postojali su i drugi načini. A
koliko god da je grozno takvo što samo i pomisliti, nisam li
jednim malim dijelom osjećao zadovoljstvo zbog Ottove smrti?
Na svojim predavanjima često ističem važnu ulogu koju primitivni
porivi igraju u filozofiji i političkoj teoriji. Jesam li vjerovao da
sam ja imun na njih? Možda pravila do kojih toliko držim ne
postoje toliko zato da zaštite druge koliko zato da nas zaštite od
nas samih.
Na seminaru o ranim političkim teorijama, Malcolm Hume
često se upuštao u razmatranje suptilnih distinkcija, ali ja sam se
takvih stvari grozio. Postoji pravo i postoji krivo.
I onda? Na kojoj se strani te crte sada nalazim?
Parkirao sam auto nedaleko od ulaza, prošao pokraj velike
rasprodaje trajnica i cvijeća u vazi i ušao u dućan. Bio je golem.
Zrakom se širio oštar miris piljevine. Krenuo sam nalijevo, prošao
kroz odjele svježeg cvijeća, ukrasnog grmlja, kućnog pribora,
vrtnog namještaja, zemlje i tresetne mahovine - što god to bilo.
Pogledao sam u lice svakom prodavaču s jarko zelenom pregačom
i nakon otprilike pet minuta uspio sam pronaći klinca. Zanimljivo,
radio je u odjelu za gnojiva.
Imao je zavoj na nosu i masnice oko očiju. Još uvijek je
nosio šiltericu Brooklyn Netsa. Pomagao je jednoj mušteriji da
ukrca vreće gnojiva u kolica. Mušterija mu je nešto govorila, a
klinac je oduševljeno kimao glavom. Imao je naušnicu. Kosa koja
je virila ispod kape bila je prošarana plavim pramenovima,
vjerojatno obojena. Klinac je marljivo radio, smiješeći se cijelo
vrijeme i nastojeći zadovoljiti svaku želju mušterije. Bio sam
impresioniran.
Bio mi je okrenut leđima. Zastao sam i pokušao izračunati s
koje mu strane moram prići kako mi ne bi mogao pobjeći. Kad je
završio s mušterijom kojoj je pomagao, odmah se počeo osvrtati
da vidi kome bi drugome mogao pomoći. Prišao sam mu s leđa i
potapšao ga po ramenu.
Okrenuo se s namještenim osmijehom na licu. “Izvoli...?”
Zastao je kad mi je ugledao lice. Bio sam spreman da naglo
pojuri. Nisam bio siguran što da učinim u vezi s tim. Stajao sam
mu dovoljno blizu da ga zgrabim ako pokuša, ali nisam želio
privlačiti pažnju. Pripremio sam se i pričekao da vidim kako će
reagirati.
“Frajeru!” Povukao me u zagrljaj. To nisam očekivao, ali
nisam se opirao. “Hvala vam, čovječe. Mnogo vam hvala.”
“Ovaj, nema na čemu.”
“Čovječe, vi ste moj junak, znate li? Edward je takav tupan.
Stalno me maltretira jer zna da nisam bogzna kakav frajer. Hvala
vam, čovječe. Mnogo vam hvala.”
“Nema na čemu”, ponovio sam.
“Pa, tko ste vi zapravo?” upitao je. “Znam da niste
policajac. Jeste li onda... što ja znam, nekakav superheroj?”
“Superheroj?”
 “Mislim, tip koji hoda svijetom i izvlači ljude iz nevolja. A
onda se raspituje o njihovim vezama s MM-om?” Lice mu se
iznenada smračilo. “Čovječe, ako se namjeravate sukobiti s tim
tipom, nadam se da imate podršku svih Avengersa?”
“Upravo sam te to htio pitati”, odvratio sam.
“Da?”
“Edward radi za tipa koji se zove Danny Zuker, zar ne?”
“Točno.”
“Tko je Danny Zuker?”
“Najbolesniji tip u povijesti. Taj bi ubio i štene kad bi mu se
našlo na putu. Ne biste vjerovali koliko je taj tip lud. Edward se
uvijek upiša od straha kad ga vidi. Ozbiljno.”
No krasno! “A za koga Danny radi?”
Klinac se povukao pola koraka. “Vi to ne znate?”
“Ne. Zato sam i došao.”
“Ozbiljno?”
“Da.”
“Samo sam se šalio, frajeru - kad sam rekao da ste
superheroj. Mislio sam, hej, vidjeli ste kako me taj tip mlati i, što
ja znam, krupan ste momak i mrzite grubijane, tako nešto. Nisam
bio u pravu?”
“Nisi. Trebaju mi neke informacije.”
“Nadam se da vam je jedna od supermoći otpornost na
metke. Ako se budete petljali s tim tipovima...”
“Bit ću oprezan”, odvratio sam.
“Ne bih volio da nastradate samo zato što ste mi pomogli,
znate?”
“Znam”, odgovorio sam, trudeći se da zvučim poput
profesora. “Samo mi reci što znaš.”
Klinac je slegnuo ramenima. “Eddie je moj kladioničar. To
je sve. Dugujem mu novac, a on uživa maltretirati ljude. Ali on je
sitna riba. Kao što sam već rekao, on radi za Dannyja Z-a. Danny
ima mnogo viši rang u MM-u.”
“Što je MM?”
“Svinuo bih nos prstom da vam pokažem što mislim reći, ali
nos me boli ko vrag.”
 “Dakle, Danny Z radi za mafiju? To hoćeš reći?”
“Ne znam zovu li je tako. Hoću reći, tu sam riječ čuo samo
u starim filmovima. Mogu vam samo reći da Danny Z radi izravno
za glavešinu MM-a. Taj je tip legenda.”
“Kako se zove?”
“Jel vi to ozbiljno? Ne znate? Kako je moguće da živite
ovdje a da to ne znate?”
“Ja ne živim ovdje.”
“Oh.”
“Hoćeš li mi reći?”
“Vaš sam dužnik. Naravno da ću vam reći. Kao što sam
rekao, Danny Z desna je ruka MM-a.”
“A MM je...?”
Uto je između nas stala jedna starija žena. “Zdravo,
Harold.”
Podario joj je širok osmijeh. “Zdravo, gospođo H. Jeste li
zadovoljni petunijama?”
“Imao si potpuno pravo kad si mi savjetovao da ih stavim u
prozorsku žardinjeru. Ti si pravi genijalac za cvjetne aranžmane.”
“Hvala.”
“Ako imaš vremena...”
“Samo da završim s ovim gospodinom i bit ću odmah uz
vas.”
Gospođa H udaljila se gegavim korakom, a Harold ju je
otpratio pogledom ne skidajući smiješak s lica.
“Harold”, rekao sam, pokušavajući se vratiti na temu. “Tko
je MM?”
“Čovječe božji, zar ne čitate novine? MM. Danny izravno
odgovara najmoćnijem i najkrvoločnijem tipu od svih - Maxwellu
Minoru.”
Uto su mi se neke niti povezale u glavi. Mora da mi se to
odrazilo na licu jer Harold je rekao: “Hej, frajeru, jeste li dobro?”
Srce mi je jače zakucalo. Počelo mi je šumjeti u ušima.
Mogao sam otići na internet svojim iPhoneom, ali trebao mi je
velik zaslon. “Moram upotrijebiti računalo.”
“Vlasnik ne dopušta upotrebu interneta u dućanu. Sva su
računala blokirana.”
Zahvalio sam mu i odjurio. Minor. Već sam čuo to ime u
vezi s cijelom ovom pričom. Odvezao sam se kao lud na Northern
Boulevard. Potražio sam onaj isti Cybercraft Internet Cafe. Za
pultom je bio onaj isti flegmatični tip. Ako me prepoznao, nije to
pokazao. Četiri terminala bila su slobodna. Sjeo sam za jedan od
njih i hitro utipkao adresu njujorških lokalnih novina. Otišao sam
u arhiv i opet potražio 25. svibnja - dan nakon što je snimljena
Nataliena fotografija s nadzorne kamere. Računalu kao da je
trebala cijela vječnost da izbaci rezultate.
Hajde, hajde...
A onda se pojavio novinski naslov:

FILANTROP USTRIJELJEN
Archer Minor ubijen u svom uredu

Poželio sam naglas uzviknuti “Eureka!”, ali uspio sam se

obuzdati. Minor. O, to ne može biti koincidencija. Otvorio sam
stranicu s člankom i stao čitati:
Archer Minor, sin navodnog gangsterskog vođe Maxwella
Minora i odvjetnik koji se specijalizirao za prava žrtava zločina,
sinoć je ubijen u svojoj odvjetničkoj kancelariji u jednom
gradskom neboderu. Smaknuće je navodno odobrio njegov rođeni
otac. Poznat kao Minorov sin koji se okrenuo zakonu, Archer
Minor pomagao je žrtvama zločina, pa je čak otišao tako daleko da
se posljednjih tjedana javno odrekao oca i obećao da će javnom
tužitelju dati dokaze o nezakonitim radnjama u njegovoj porodici.
U članku se nije moglo naći mnogo više pojedinosti. Vratio
sam se na pretraživač i ukucao ime Archera Minora. U tjednu
nakon ubojstva našao sam barem jedan članak o njemu svakog
dana. Počeo sam ih pažljivo pregledavati, tražeći nekakav trag,
neku vezu između Archera Minora i Natalie. Pozornost mi je
privukao članak objavljen dva dana nakon ubojstva:

NJUJORŠKA POLICIJA TRAGA ZA SVJEDOKOM

MINOROVA UBOJSTVA
 Izvor unutar njujorške policije tvrdi da odjel trenutačno traži
ženu koja je možda bila svjedok ubojstva Archera Minora,
lokalnog gangsterskog sina koji je postao junak. Policija tu
tvrdnju ne želi izravno komentirati. "Aktivno slijedimo
mnoge tragove", izjavila je glasnogovornica odjela Anda
Olsen. "Očekujemo da ćemo uskoro uhvatiti osumnjičenu
osobu."

Slagalo se. Ili se otprilike slagalo.

Prisjetio sam se Nataliene fotografije s nadzorne kamere.
Bila je snimljena u okruženju nalik na poslovnu zgradu. Dobro, i
što sada? Nađi neku vezu. Natalie se te večeri iz nekog razloga
zatekla u Minorovoj kancelariji i bila svjedok ubojstvu. To bi
objasnilo uplašen izraz na njezinu licu. Pobjegla je, nadajući se da
će se sve time završiti, ali onda je valjda njujorška policija
pregledala snimke svih nadzornih kamera i pronašla je kako
prolazi predvorjem.
U svemu ovome još uvijek se krije nešto veliko, nešto što
mi promiče. Nastavio sam čitati:

Odgovarajući na pitanje o motivu zločina, Olsenova je

izjavila: "Vjerujemo da je Archer Minor ubijen zato što je
želio učiniti pravednu stvar." Gradonačelnik Bloomberg
danas je proglasio Archera Minora herojem. "Uzdignuo se
iznad porodičnog imena i porodične povijesti i postao jedan
od naših velikih sugrađana. Njegov neumoran rad u prilog
žrtava i dovođenju onih koji su počinili nasilne zločine pred
lice pravde nikad neće biti zaboravljen."
Mnogi se pitaju zašto Archer Minor, koji je nedavno iznio
javne optužbe protiv svog oca Maxwella Minora i njegove
navodne zločinačke organizacije, poznate pod imenom MM,
nije bio stavljen pod zaštitu policije. "To nije učinjeno na
njegov zahtjev", objasnila je Olsenova. Izvor blizak
Minorovoj udovici rekao je da je njezin suprug sav život
radio kako bi se iskupio za očeve zločine. Archer je započeo
želeći samo dobro obrazovanje i pošten život, rekao je taj
izvor, ali koliko god brzo trčao, Archer nikad nije mogao
 učiniti dovoljno da pobjegne iz te strašne sjene.
A to nije bilo tako zato što se nije dovoljno trudio. Archer
Minor bio je glasan zastupnik prava žrtava zločina. Nakon
što je diplomirao na pravnom fakultetu Columbia, blisko je
surađivao s policijom. Zastupao je žrtve nasilnih zločina i
pokušavao se izboriti za dulje kazne osuđenim počiniteljima
i nadoknadu za patnje svojih klijenata.
Njujorška policija ne želi se upuštati u nagađanja, ali jedna
rasprostranjena premda šokantna teorija glasi da je
Archerovo ubojstvo naručio njegov vlastiti otac Maxwell.
Premda nije izravno porekao optužbe, Maxwell Minor dao
je sljedeću kratku izjavu za medije: "Moja obitelj i ja
shrvani smo smrću mog sina Archera. Molim medije da
mojoj obitelji omoguće žalovanje u privatnosti."

Ovlažio sam usne jezikom i otvorio sljedeću stranicu. Kad

sam ugledao fotografiju Maxwella Minora, nije me ni najmanje
iznenadila. Odmah sam prepoznao čovjeka s tankim brčićima
kojeg sam vidio na pogrebu Otta Devereauxa.
Sve je dolazilo na svoje mjesto.
Shvatio sam da zadržavam dah. Zavalio sam se na naslon
stolca i načas se pokušao opustiti. Podigao sam ruke na tjeme i
zatvorio oči. Na mojoj su se mentalnoj listi s vremenskim
rasporedom i vezama pojavile svakakve nove crte. Natalie je bila u
kancelariji Archera Minora one večeri kad je ubijen.
Pretpostavljao sam da je vidjela tko ga je ubio. Njujorška policija
u jednom je trenutku identificirala Natalie na snimci nadzorne
kamere. Strahujući za vlastiti život, Natalie je odlučila nestati.
Namjeravao sam to još provjeriti, ali bio sam prilično
siguran da nitko nije odgovarao za ubojstvo Archera Minora. To je
razlog zašto njujorška policija nakon toliko godina još uvijek
pokušava pronaći Natalie.
I što se onda dogodilo?
Natalie se povezala s Novim početkom. Kako se to
dogodilo? Nisam imao pojma. Ali kako se itko poveže s Novim
početkom! Pretpostavljam da je organizacija držala otvorene oči.
Baš kao s Benedictom, odnosno Jamalom. Pristupili bi onima koji
su po njihovu mišljenju trebali i zasluživali njihovu pomoć.
Kako god to bilo, poslali su Natalie u Koloniju za obnovu
stvaralačke energije, koja je, barem djelomice, služila kao paravan
za organizaciju. Briljantan paravan, mogao bih dodati. Možda su
neki od prisutnih doista u tu koloniju došli zbog umjetničkih
razloga. Natalie je svakako bila u stanju učiniti oboje. Bilo je to
pravo pravcato skrivanje na otvorenom. Vjerojatno su joj rekli da
ostane u koloniji dok se ne vidi kako će se razviti slučaj Archera
Minora. Možda policija uspije pronaći počinitelja i bez njezine
pomoći, pa se onda može vratiti u normalan život. A možda
policija ne uspije - ili barem dotad nije uspjela - identificirati ženu
na fotografiji. Kako god. Sada sam nagađao, ali vjerojatno nisam
bio daleko od istine.
A onda je u jednom trenutku stvarnost pokazala ružno lice i
uništila svaku nadu da će Natalie moći ostati sa svojim novim
dečkom. Izbor je postao jasan: ili će nestati ili umrijeti.
I tako je odlučila nestati.
Pročitao sam još nekoliko članaka o tom slučaju, ali nisam
doznao mnogo toga novog. Archera Minora portretirali su kao
nekakvu herojsku enigmu. Bio je odgojen da bude najgori od
najgorih. Njegov stariji brat ubijen je “u gangsterskom stilu”, kako
su to novine formulirale, dok je Archer još uvijek bio na koledžu.
Od Archera se očekivalo da će preuzeti porodični posao. To me
pomalo podsjetilo na film Kum, samo što u ovom slučaju dobri sin
nije popustio pritisku. Archer Minor ne samo da je glatko odbio
pridružiti se očevoj organizaciji, nego je neumorno radio na tome
da je uništi.
Opet sam se zapitao što je to moglo nagnati moju slatku
Natalie da se tako kasno navečer nađe u toj odvjetničkoj
kancelariji. Pretpostavio sam da je možda bila Archerov klijent, ali
to ne objašnjava što je ondje radila tako kasno navečer. Možda je
poznavala Archera Minora, premda nisam imao pojma odakle.
Već sam htio odustati od toga i proglasiti njezin posjet pukim
slučajem, a onda sam pročitao malu, bezličnu osmrtnicu.
Kog vraga...?
 Morao sam protrljati oči i opet pročitati osmrtnicu od
početka do kraja. Jer ovo je nemoguće. Baš u trenutku kad sam
pomislio da stvari dolaze na svoje mjesto - baš kad sam pomislio
da napredujem - još jedanput sam dobio udarac iz vedra neba:

Archer Minor, 41 godinu star, iz Manhattana, a prije iz

Flushinga u Queensu, New York. Gospodin Minor bio je
stariji partner u odvjetničkoj tvrtki Pashaian, Dressner i
Rosenburgh, sa sjedištem u zgradi Lock-Horne u Aveniji
Park 245 u New Yorku. Archer je dobio mnogo nagrada i
priznanja za svoj dobrotvorni rad. Završio je srednju školu
Saint-Francis i diplomirao summacum laude na koledžu
Lanford...
 30.
KROZ SLUŠALICU SAM ZAČUO UZDAH GOSPOĐE DINSMORE:
“ZAR NISTE suspendirani?”
“Nedostajem vam. Priznajte!”
Čak i usred sve veće mješavine užasnutosti i zbunjenosti,
gospođa Dinsmore dala mi je osjećaj kao da sam klinac sa
zabranom izlazaka. U mom je životu postojalo nekoliko konstanti,
a zafrkancija s gospođom Dinsmore bila je jedna od njih. Bilo je
utješno držati se svojih rituala dok se ostatak svijeta nastavlja
luđački vrtjeti.
“Suspenzija vjerojatno uključuje i pozive administrativnom
osoblju koledža”, rekla je gospođa Dinsmore.
“Čak i ako je riječ samo o telefonskom seksu?”
Osjetio sam njezin izraz negodovanja s udaljenosti od 260
kilometara. “Što hoćete, smiješni čovječe?”
“Treba mi velika usluga”, odgovorio sam.
“A zauzvrat?”
“Zar niste čuli što sam vam rekao o telefonskom seksu?”
“Jake?”
Mislim da me nikad prije nije oslovila imenom.
“Da?”
“Što se događa?” upitala je s iznenadnom blagošću u glasu.
“Suspenzija nije vaš stil. Vi ste uzoran profesor.”
“To je duga priča.”
“Pitali ste me o Kleinerovoj kćeri. Ženi u koju ste
zaljubljeni.”
“Da.”
“Još uvijek je tražite?”
“Da.”
“Ima li vaša suspenzija neke veze s tim?”
“Ima.”
Nastao je tajac, a onda se gospođa Dinsmore nakašljala.
 “Što vam treba, profesore Fisher?”
“Jedan studentski dosje.”
“Opet?”
“Da.”
“Za to vam treba odobrenje studenta”, odvratila je gospođa
Dinsmore. “To sam vam prošli put rekla.”
“A kao i prošli put, ovaj je student mrtav.”
“Oh”, odvratila je. “Kako se zove?”
“Archer Minor.”
Nastala je stanka.
“Jeste li ga poznavali?” upitao sam je.
“Ne kao studenta.”
“Ali?”
“Ali sjećam se da sam prije nekoliko godina u Lanford
Newsu pročitala da je ubijen.”
“Prije šest godina”, odvratio sam.
Upalio sam motor auta držeći mobitel na uhu.
“Samo da vidim jesam li sve dobro razumjela”, rekla je
gospođa Dinsmore. “Tražite Natalie Avery, točno?”
“Točno.”
“A ta potraga zahtijeva da pogledate osobne dosjee ne
jednog nego dvojice ubijenih studenata?”
Čudno, ali to mi dosad nije palo na pamet. “Pretpostavljam
da je tako”, odgovorio sam.
“Ako mogu biti otvorena, to mi baš ne zvuči kao bogzna
kakva ljubavna priča.”
Nisam odgovorio. Prošlo je nekoliko sekunda.
“Nazvat ću vas poslije”, rekla je gospođa Dinsmore i
spustila slušalicu.

Zgrade doma Hyde Park Assisted Living podsjećale su na

lanac hotela Marriott Courtyard.
Istina, prednje dvorište najljepše zgrade resio je jedan od
onih viktorijanskih otvorenih paviljona, ali sve ostalo vrištalo je na
zatvorenost, bezličnost i montažnu gradnju. Glavna zgrada imala
je dva kata s lažnim tornjevima na svakom uglu. Na prevelikom
cimeru pisalo je ULAZ U ASSISTED LIVING. Slijedio sam
puteljak, popeo se rampom za invalidska kolica i otvorio vrata.
Žena na prijamnom šalteru imala je frizuru nalik na metalnu
košnicu kakva se posljednji put mogla vidjeti na ženama senatora
oko 1964. godine. Pogledala me s tako drvenim osmijehom na licu
da sam na njega mogao pokucati za sreću.
“Izvolite?”
Nasmiješio sam se i raširio ruke. Negdje sam pročitao da
raširene ruke daju dojam veće otvorenosti i vjerodostojnosti, a da
prekrižene ruke stvaraju suprotan dojam. Ne znam je li to istina.
Činilo mi se da stvaram dojam kao da ću nekoga podići u naručje i
odnijeti. “Došao sam u posjet Sylviji Avery”, rekao sam.
“Očekuje li vas?” upitala me žena s košnicom na glavi.
“Ne, ne vjerujem. Slučajno sam se zatekao u blizini.”
Sumnjičavo me pogledala. Nisam je mogao kriviti.
Sumnjam da previše ljudi spontano svrati u dom. “Biste li se htjeli
potpisati?”
Okrenula je prema meni preveliku knjigu za goste, od one
vrste koju obično povezujem s vjenčanjima, pogrebima i hotelima
iz starih filmova, i dodala mi krupno nalivpero. Potpisao sam se, a
ona je opet okrenula knjigu prema sebi.
“Gospodin Fisher”, vrlo je polako pročitala ime, a onda me
pogledala i trepnula. “Mogu li vas pitati odakle poznajete
gospođicu Avery?”
“Preko njezine kćeri Natalie. Mislio sam da bi bilo lijepo da
svratim.”
“Sigurna sam da će Sylviji biti drago.” Pokazala mi je
prostoriju na lijevoj strani. “Naša je soba za dnevni boravak
slobodna. Vrlo je privlačna. Biste li imali što protiv da se nađete
ondje?”
Privlačna? “U redu”, odgovorio sam.
Košnica je ustala. “Odmah se vraćam. Raskomotite se.”
Ušao sam u slobodnu i vrlo privlačnu sobu za dnevni
boravak. Shvatio sam zašto me Košnica ovamo poslala. Željela me
držati na oku u slučaju da nisam došao s najboljim namjerama.
Ima smisla. Bolje biti oprezan nego požaliti, kako se kaže. Sofe su
izgledale lijepo, s pokrivačima s cvjetnim uzorcima, ali nisu
stvarale dojam da bi na njima bilo udobno sjediti. Ništa ovdje nije
stvaralo takav dojam. Namještaj je stvarao dojam uzornog doma
uređenog s namjerom da se naglasi pozitivno, ali miris antiseptika,
industrijskog sredstva za čišćenje i - usudim li se reći - starosti nije
se mogao previdjeti. Ostao sam stajati. U kutu prostorije stajala je
jedna stara žena u pohabanom kućnom ogrtaču s hodalicom.
Razgovarala je sa zidom i žestoko gestikulirala.
Uto je zazujao moj novi jeftini mobitel. Pogledao sam tko
me zove, ali broj ovog mobitela dao sam samo jednoj osobi -
gospođi Dinsmore. Vidio sam znak koji zabranjuje upotrebu
mobitela, ali eto, katkad volim živjeti na rubu. Otišao sam u kut
prostorije, okrenuo se prema zidu poput stare žene s hodalicom i
javio se tihim glasom: “Halo?”
“Nabavila sam dosje Archera Minora”, odgovorila je
gospođa Dinsmore. “Želite li da vam ga pošaljem e-mailom?”
“To bi bilo sjajno. Imate li ga pred sobom?”
“Da.”
“Jeste li primijetili što neobično u vezi s njim?”
“Još ga nisam pogledala. U kom smislu neobično?”
“Biste li ga prelistali?”
“Što da tražim?”
Razmislio sam. “Kako bi bilo da potražite vezu između
dviju žrtava ubojstva. Jesu li stanovali u istoj zgradi studentskog
doma? Jesu li pohađali ista predavanja?”
“To vam mogu odmah reći. Nisu. Archer Minor diplomirao
je prije nego što se Todd Sanderson uopće i upisao. Još što?”
Računao sam u glavi, a onda me zazeblo oko srca.
“Jeste li još na vezi?” upitala je gospođa Dinsmore.
Gutnuo sam. “Je li Archer Minor bio na kampusu kad je
profesor Kleiner pobjegao?”
Nastala je kratka stanka, a onda je gospođa Dinsmore
odgovorila udaljenim glasom: “Mislim da je tada bio na prvoj ili
drugoj godini.”
“Možete li provjeriti je li...?”
“Već provjeravam.” Začuo sam šum okretanja stanica.
Bacio sam pogled preko ramena. Žena u pohabanom kućnom
ogrtaču s hodalicom sugestivno mi je namignula s druge strane
sobe. Uzvratio sam joj na isti način. Zašto ne?
A onda je gospođa Dinsmore rekla: “Jake?”
“Da?”
“Archer Minor pohađao je kolegij profesora Kleinera pod
naslovom Građansko društvo i pluralizam. Prema onome što piše
u dosjeu, dobio je odličnu ocjenu.”
Uto se Košnica vratila gurajući Natalienu majku u kolicima.
Prepoznao sam Sylviju Avery s vjenčanja prije šest godina.
Godine joj nisu bile naklonjene do onog trenutka, a sudeći po
onome što sam sada gledao, nisu joj postale naklonjenije ni nakon
toga.
Ne spuštajući mobitel s uha, upitao sam: “Kada?”
“Na što mislite?”
“Kada je Archer Minor pohađao taj kolegij?”
“Pričekajte da pogledam.” Zatim sam začuo mali uzdah
gospođe Dinsmore, ali već sam znao odgovor. “To je bio onaj
semestar kad je profesor Kleiner dao otkaz.”
Kimnuo sam glavom. Zato je i dobio odličnu ocjenu. Svi su
je dobili tog semestra.
Grozničavo sam razmišljao. Još uvijek ošamućen, zahvalio
sam gospođi Dinsmore i prekinuo vezu u trenutku kad je Košnica
dovezla Sylviju Avery do mene. Bio sam se nadao da ćemo biti
sami, ali Košnica nije otišla. Nakašljao sam se.
“Gospođo Avery, možda me se ne sjećate...”
“Natalieno vjenčanje”, odvratila je bez oklijevanja. “Vi ste
onaj potišteni tip kojem je dala nogu.”
Pogledao sam Košnicu, a ona je spustila ruku na Sylvijino
rame. “Je li sve u redu, Sylvia?”
“Naravno da je sve u redu”, obrecnula se. “Idite sad i
ostavite nas na miru.”
Košničin drveni osmijeh nije zadrhtao, ali drvo ionako
nikad ne drhti. Vratila se na šalter dobacivši nam usput još jedan
pogled kao da nam želi poručiti: "Možda ne sjedim odmah do vas,
ali gledat ću vas."
 “Previsoki ste”, rekla mi je Sylvia.
“Oprostite.”
“Nemojte se ispričavati. Kvragu, samo sjednite da ne
moram istezati vrat.”
“Oh”, odvratio sam. “Oprostite.”
“Evo ga opet. Sjednite, sjednite!”
Sjeo sam na kauč. Neko me je vrijeme proučavala. “Što
hoćete?”
Sylvia Avery izgledala je sitno i smežurano u invalidskim
kolicima, ali s druge strane, ima li koga tko u njima izgleda
krupno i krepko? Odgovorio sam joj protupitanjem:
“Javlja li vam se Natalie uopće?”
Sumnjičavo me pogledala. “Tko to želi znati?”
“Ovaj, ja.”
“Pošalje mi razglednicu s vremena na vrijeme. Zašto?”
“Ali niste se vidjele?”
“Nismo. Ali to je u redu. Natalie je umjetnička duša, znate.
A kad oslobodite umjetničku dušu, ona odleti. To joj je u prirodi.”
“Znate li kamo je ta umjetnička duša sletjela?”
“To se vas ništa ne tiče, ali ona živi u Europi. Sretna je s
Toddom da ne može biti sretnija. Nadam se da će njih dvoje
jednoga dana postati roditelji.” Malo je zaškiljila. “Kako ste ono
rekli da se zovete?”
“Jake Fisher.”
“Jeste li oženjeni, Jake?”
“Nisam.”
“Jeste li ikad bili?”
“Nisam.”
“Imate li neku ozbiljniju vezu?”
Nisam se potrudio odgovoriti.
“Šteta.” Sylvia Avery zavrtjela je glavom. “Tako krupan i
snažan muškarac kao što ste vi. Trebali biste se oženiti. Dati nekoj
djevojci osjećaj sigurnosti. Ne biste smjeli biti sami.”
Nije mi se svidio smjer u kojem je razgovor krenuo.
Zaključio sam da je vrijeme da ga promijenim.
“Gospođo Avery?”
 “Da?”
“Znate li što sam ja po zanimanju?”
Odmjerila me od glave do pete. “Izgledate mi kao
nogometni branič.”
“Ja sam profesor na koledžu”, odvratio sam.
“Oh.”
Namjestio sam se kako bih mogao bolje vidjeti kako će
reagirati na ono što sam se spremao reći. “Predajem politologiju
na koledžu Lanford.”
Ono je malo boje na njezinim obrazima nestalo.
“Gospođo Kleiner?”
“To nije moje prezime.”
“Ali bilo je, zar ne? Ponovo ste uzeli djevojačko prezime
nakon što vam je muž otišao iz Lanforda.”
Zatvorila je oči. “Tko vam je to rekao?”
“To je duga priča.”
“Je li vam Natalie nešto spomenula?”
“Nije”, odgovorio sam. “Nikad. Čak ni kad sam je doveo u
posjet kampusu.”
“Dobro.” Drhtavom je rukom prekrila usta. “Bože moj,
odakle to znate?”
“Moram porazgovarati s vašim bivšim mužem.”
“Što?” Razrogačila je oči od straha. “Oh, ne, to ne može
biti...”
“Što ne može biti?”
Ostala je sjediti s rukom na ustima i nije mi odgovorila.
“Molim vas, gospođice Avery. Vrlo je važno da
porazgovaram s njim.”
Sylvia Avery čvrsto je stisnula oči, poput djeteta koje želi
otjerati čudovište snagom volje. Bacio sam pogled preko njezina
ramena. Košnica nas je promatrala s neskrivenom radoznalošču.
Prisilio sam se na osmijeh jednako lažan kao i njezin kako bih joj
dao do znanja da je sve u redu.
“Zašto to sada spominjete?” šaptom je progovorila Sylvija
Avery.
“Moram porazgovarati s njim.”
 “To je bilo tako davno. Znate li što sam morala učiniti kako
bih to preboljela? Znate li kako je to bolno?”
“Ne želim nikoga povrijediti.”
“Ne? Onda prestanite. Zašto biste za Boga miloga morali
naći tog čovjeka? Znate li što je njegov bijeg učinio Natalie?”
Pričekao sam nadajući se da će još nešto reći. I jest.
“Morate shvatiti da je Julie... no, ona je tada bila mala.
Gotovo da se i ne sjeća svog oca. Ali Natalie? Ona to nikad nije
preboljela. Nikad nije odustala od njega.”
Ruka joj je ponovo drhteći otišla do lica. Skrenula je pogled
u stranu. Još sam malo pričekao, ali onda mi je postalo jasno da
neće nastaviti.
Pokušao sam ostati čvrst. “Gdje profesor Kleiner sada
živi?”
“U Kaliforniji”, odgovorila je.
“Gdje u Kaliforniji?”
“Ne znam.”
“U Los Angelesu? San Francisku? San Diegu? Kalifornija
je velika država.”
“Rekla sam vam da ne znam. Mi ne komuniciramo.”
“Pa kako onda znate da je u Kaliforniji?”
To ju je zaustavilo. Spazio sam da joj je neka sjena
preletjela preko lica. “Zapravo i ne znam”, odgovorila je. “Možda
se odselio.”
To je bila laž!
“Rekli ste kćerima da se ponovo oženio.”
“Točno.”
“Kako ste to znali?”
“Aaron me nazvao i rekao mi.”
“Mislio sam da ne komunicirate.”
“Nismo već dugo.”
“Kako mu se zove žena?”
Odmahnula je glavom. “Ne znam. A ne bih vam rekla ni da
znam.”
“A zašto ne? Okej, shvaćam da niste rekli kćerima. Htjeli
ste ih zaštititi. Ali zašto ne biste htjeli reći meni?”
 Pogled joj je počeo jurcati lijevo-desno. Odlučio sam
blefirati.
“Provjerio sam u matičnim knjigama”, rekao sam. “Vas se
dvoje nikad niste rastali.”
Nato je Sylvia Avery ispustila sitan jecaj. Košnica ga
nikako nije mogla čuti, ali ipak je naćulila uši poput psa koji čuje
zvuk koji nitko drugi ne može čuti. Opet sam joj se osmjehnuo da
joj dam do znanja da je sve u redu.
“Kako se vaš muž mogao ponovo oženiti ako se vas dvoje
nikad niste rastali?”
“To morate pitati njega.”
“Što se dogodilo, gospođo Avery?”
Odmahnula je glavom. “Pustite to na miru.”
“On zapravo nije pobjegao sa studenticom, zar ne?”
“Jest, pobjegao je”, odvratila je. Sada je ona dobila priliku
da bude čvrsta. Ali u glasu joj nije bilo čvrstoće. Odgovorila je
previše obrambeno, kao da izgovara uvježban odgovor. “Da,
Aaron je pobjegao i ostavio me.”
“Koledž Lanford ima malen kampus. To vam je poznato,
zar ne?”
“Naravno da mi je poznato. Živjela sam na njemu sedam
godina. I što onda?”
“Da je neka studentica prekinula studij i pobjegla s
profesorom, to bi se pročulo. Nazvali bi njezini roditelji. Bili bi
održani sastanci osoblja. Nešto. Provjerio sam arhiv. Nitko nije
napustio koledž kad je vas suprug nestao. Niti jedna studentica
nije prestala pohađati predavanja. Sve su studentice bile na broju.”
I to je bio blef, ali prilično dobar. Na tako malim
kampusima kao što je Lanfordov, nije lako sačuvati tajnu. Da je
neka studentica pobjegla s profesorom, svi bi znali kako se zove, a
naročito gospođa Dinsmore.
“Možda je pohađala Strickland. Obližnji državni koledž.
Mislim da je ondje studirala.”
“To nije istina”, rekao sam.
“Molim vas”, odvratila je gospođica Avery. “Što
pokušavate učiniti?”
 “Vaš je muž nestao. A sada, dvadeset pet godina poslije
toga, nestala je i vaša kći.”
To ju je zainteresiralo. “Što?” Malo je prejako zavrtjela
glavom, kao kakvo tvrdoglavo dijete. “Već sam vam rekla. Natalie
živi u Europi.”
“Ne, gospođice Avery, ne živi. Ona se nikad nije udala za
Todda. To je bila prevara. Todd je već bio u braku. Netko ga je
ubio prije malo više od tjedan dana.”
Ispalio sam jednu granatu previše. Glava Sylvije Avery
prvo se nagnula u stranu a onda pala na grudi, kao da joj se vrat
pretvorio u gumu. Iza njezinih leđa, spazio sam kako Košnica diže
slušalicu i ne skidajući pogled s mene počinje s nekim razgovarati.
Drveni joj je osmijeh nestao s lica.
“Natalie je bila tako sretno dijete.” Glava joj je još uvijek
bila spuštena na grudi. “Ne možete ni zamisliti. A možda i možete.
Vi ste je voljeli. Dobro ste je upoznali, ali to je bilo mnogo godina
poslije. Nakon što se mnogo toga vratilo na staro.”
“Vratilo od čega?”
“Vidite, kad je Natalie bila mala, Bože dragi, ta je djevojka
živjela za svog oca. Kad bi se poslije predavanja pojavio na
vratima, potrčala bi prema njemu vrišteći od radosti.” Sylvia
Avery napokon je podigla glavu. Na licu joj je bio udaljen
osmijeh, kao da gleda u davnu uspomenu. “Aaron bi je podigao i
zavrtio je, a ona bi se tako jako smijala...”
Zavrtjela je glavom. “Svi smo bili tako prokleto sretni.”
“Što se dogodilo, gospođo Avery?”
“On je pobjegao.”
“Zašto?”
Odmahnula je glavom. “To nije važno.”
“Naravno da je važno.”
“Jadna Natalie. Nije se mogla pomiriti s tim, a sada...”
“Što sada?”
“Vi to ne shvaćate. Nikad nećete shvatiti.”
“Onda mi objasnite.”
“Zašto? A tko ste kvragu vi?”
“Ja sam čovjek koji je voli”, odgovorio sam. “Čovjek kojeg
ona voli.”
Nije znala što da na to kaže. Još uvijek je gledala u pod, kao
da nema snage podići čak ni pogled. “Kad joj je otac pobjegao,
Natalie se promijenila. Postala je jako razdražljiva. Izgubila sam tu
malu djevojčicu. Kao da je Aaron sa sobom odnio i njezinu sreću.
Nije se mogla pomiriti s tim. Zašto ju je otac napustio? U čemu je
pogriješila? Zašto je on više ne voli?”
Zamislio sam svoju Natalie kao dijete, kako se osjećala
izgubljena i napuštena bez oca. Osjetio sam bol u grudima.
“Jako je dugo imala problema s povjerenjem. Nemate
pojma. Sve je odgurnula od sebe, a ipak nikad nije izgubila nadu.”
Pogledala me je. “Znate li išta o nadi, Jake?”
“Mislim da znam”, odgovorio sam.
“Nada je najokrutnija stvar na svijetu. I smrt je bolja. Kad
umrete, bol prestane. Ali nada vas stalno diže u visinu, samo da bi
vas onda pustila da bolno padnete na tlo. Nada vam brižno drži
srce na dlanu, a onda stisne šaku i slomi ga. Uvijek iznova. Nikad
ne prestaje. Tako nada djeluje.”
Spustila je ruke u krilo i čvrsto me pogledala u oči. “I tako,
vidite, pokušala sam joj oduzeti tu nadu.”
Kimnuo sam. “Pokušali ste je natjerati da zaboravi oca”,
rekao sam.
“Da.”
“Rekli ste da je pobjegao i napustio vas.”
Suze su joj navrle na oči. “Mislila sam da je tako najbolje.
Shvaćate? Mislila sam da će joj to pomoći da ga zaboravi.”
“Rekli ste Natalie da joj se otac ponovo oženio”, rekao sam.
“Da ima djecu s drugom ženom. Ali to je bila laž, zar ne?”
Sylvia Avery nije odgovorila. Izraz lica postao joj je grublji.
“Gospođo Avery?”
Podigla je pogled. “Ostavite me na miru.”
“Moram znati...”
“Baš me briga što vi morate znati. Želim da me ostavite na
miru.”
Počela je gurati kolica natrag. Zgrabio sam ih za naslonjač.
Kolica su naglo stala, a deka na njezinu krilu pala je na pod. Kad
sam spustio pogled, ispustio sam kolica premda ona ništa nije
rekla. Polovica desne noge bila joj je amputirana. Povukla je deku
na krilo, sporije nego što je mogla. Htjela je da vidim.
“Dijabetes”, objasnila je. “Izgubila sam je prije tri godine.”
“Žao mi je.”
“Vjerujte mi, to nije ništa.” Ponovo sam ispružio ruku, ali
odgurnula ju je. “Zbogom, Jake. Ostavite moju obitelj na miru.”
Krenula je dalje. Više nisam imao izbora. Morao sam baciti
nuklearnu bombu.
“Sjećate li se studenta po imenu Archer Minor?”
Kolica su se zaustavila. Razjapila je usta.
“Archer Minor pohađao je predavanja vašeg supruga na
Lanfordu”, rekao sam. “Sjećate li ga se?”
“Kako...?” Usne su joj se pomicale, ali načas riječi nisu
izašle. A onda je uspjela reći: “Molim vas.” Ako joj je glas prije
zvučao samo uplašeno, sad je zazvučao užasnuto. “Molim vas,
ostavite to na miru.”
“Archer Minor je mrtav, znate. Ubijen je.”
“Baš dobro”, odvratila je, a onda je čvrsto zatvorila usta,
kao da je zažalila riječi čim ih je izrekla.
“Molim vas, recite mi što se dogodilo.”
“Pustite to na miru.”
“Ne mogu.”
“Ne razumijem kakve to ima veze s vama. To nije vaša
stvar.” Zavrtjela je glavom. “Sad mi je jasno.”
“Što?”
“Zašto se Natalie zaljubila u vas.”
“Kako to?”
“Vi ste sanjar, kao i njezin otac. Ni on nije mogao ostaviti
stvari na miru. Neki ljudi to jednostavno ne mogu. Ja sam stara
žena. Poslušajte me. Svijet je neuredno mjesto, Jake. Neki bi ljudi
željeli da bude crno-bijel. Takvi ljudi uvijek stradaju. Moj muž bio
je jedan od njih. Nije mogao odustati. A vi, Jake, vi idete
njegovim stopama.”
U glasu sam joj začuo udaljenu jeku iz prošlosti, Malcolma
Humea i Ebana Trainora, a i Benedicta. Sjetio sam se vlastitih
nedavnih misli, o tome kakav je osjećaj udariti, pa čak i ubiti
čovjeka.
“Što se dogodilo s Archerom Minorom?” upitao sam je.
“Vi nećete odustati. Nastavit ćete kopati dok svi ne umru.”
“To će ostati među nama”, odvratio sam. “Neće izaći iz ove
sobe. Samo mi recite.”
“A ako kažem ne?”
“Nastavit ću kopati. Što se dogodilo s Archerom
Minorom?”
Opet je skrenula pogled i stala cupkati prstima usne kao da
se udubila u misli. Malo sam se uspravio i pokušao joj uhvatiti
pogled.
“Znate li izreku da jabuka ne pada daleko od stabla?”
“Znam”, odgovorio sam.
“Taj klinac je pokušao. Archer Minor pokušao je biti jabuka
koja je pala i otkotrljala se od stabla. Želio je biti pošten čovjek.
Želio je pobjeći od onoga što je bio. Aaron je to shvaćao. Pokušao
mu je pomoći.”
Uzela si je vremena namještajući deku na krilu.
“I što se dogodilo?” upitao sam je.
“Archer se na Lanfordu uvalio preko glave. U srednjoj školi
njegov je otac mogao prišarafiti profesore. Davali su mu odlične
ocjene. Ne znam je li doista zaslužio onako dobar rezultat na
prijamnom ispitu. Ne znam kako se uspio upisati, ali gledano s
akademske strane, taj se dečko uvalio preko glave.”
Ponovo je zastala.
“Molim vas, nastavite.”
“Nema razloga”, odvratila je.
Uto sam se sjetio nečega što mi je gospođa Dinsmore rekla
kad sam je prvi put zapitao o profesoru Aaronu Kleineru.
“Došlo je do skandala s prepisivanjem, zar ne?”
Njezina mi je reakcija dala do znanja da sam pogodio zlatnu
žilu.
“Je li Archer Minor bio upleten u to?” upitao sam.
Nije odgovorila, ali nije ni morala.
“Gospođice Avery?”
 “Kupio je završni pismeni rad od jednog studenta koji je
diplomirao godinu dana prije. Taj drugi student dobio je peticu.
Archer ga je pretipkao i predao ga kao vlastiti rad. Nije promijenio
ni jednu jedinu riječ. Mislio je da nema šanse da se Aaron sjeti.
Ali Aaron ništa ne zaboravlja.”
Znao sam školska pravila. Takva prevara znači automatsko
izbacivanje s Lanforda.
“Je li ga vaš muž prijavio?”
“Ja sam mu rekla da to ne čini. Rekla sam mu da pruži
Archeru drugu priliku. Naravno, nije mi bilo stalo do druge
prilike. Jednostavno sam znala.”
“Znali ste da će to uznemiriti njegovu obitelj.”
“Ali Aaron ga je ipak prijavio.”
“Kome?”
“Pročelniku odsjeka.”
Srce mi je zastalo. “Malcolmu Humeu?”
“Da.”
Zavalio sam se na naslon. “I što je Malcolm Hume rekao?”
“Upozorio je Aarona da to zaboravi. Rekao mu je da ode
kući i razmisli o svemu.”
Sjetio sam se svog slučaja s Ebanom Trainorom. I meni je
rekao sličnu stvar, zar ne? Malcolm Hume. Čovjek ne može
postati državni tajnik a da ne pravi kompromise, sklapa dogovore i
dogovara uvjete. Ako ne shvaća da je svijet pun sivila.
“Jako sam umorna, Jake.”
“Nešto mi nije jasno.”
“Zaboravite to.”
“Archer Minor nikad nije prijavljen. Diplomirao je summa
cum laude.”
“Počeli smo dobivati prijeteće telefonske pozive. A onda
nas je posjetio jedan čovjek. Ušao je u kuću kad sam se tuširala.
Kad sam izašla iz kupaonice, sjedio je na mom krevetu. U rukama
je držao slike Natalie i Julie. Ništa nije rekao. Samo je sjedio na
krevetu držeći slike. A onda je ustao i otišao. Možete li zamisliti
kako sam se osjećala?”
Sjetio sam se kako je Danny Zuker provalio u moju kuću i
sjedio na mom krevetu. “Jeste li ispričali suprugu?”
“Naravno.”
“I?”
Uzela si je vremena za odgovor. “Mislim da je napokon
shvatio opasnost. Ali tada je već bilo prekasno.”
“Što je učinio?”
“Otišao je. Za naše dobro.”
Kimnuo sam, napokon shvaćajući. “Ali vi to niste mogli
reći Natalie. Ni ikome drugom. Doveli biste ih u opasnost. Zato
ste im rekli da je pobjegao. A onda ste se odselili i promijenili
prezime.”
“Točno”, rekla je.
Ali nešto mi u svemu tome nije bilo jasno. Naslućivao sam
da mi zapravo još mnogo toga nije jasno. Nešto se nije slagalo,
nešto što me kopkalo u malom mozgu, ali što još nisam mogao
vidjeti. Na primjer, kako je Natalie srela Archera Minora dvadeset
godina poslije?
“Natalie je vjerovala da ju je otac napustio”, rekao sam.
Sylvia je zatvorila oči.
“Ali rekli ste da se ona nije htjela pomiriti s tim.”
“Nije me htjela prestati ispitivati o tome. Bila je tako tužna.
Nisam joj to smjela reći. Ali što sam drugo mogla? Sve što sam
učinila, učinila sam da zaštitim svoje djevojke, shvaćate?”
“Shvaćam”, odgovorio sam.
“I pogledajte što se dogodilo. Što sam učinila.” Prekrila je
lice dlanovima i počela jecati. Stara žena u pohabanom ogrtaču s
hodalicom prestala je razgovarati sa zidom. Košnica je izgledala
kao da se priprema na intervenciju. “Trebala sam izmisliti neku
drugu priču. Natalie mi jednostavno nije htjela dati mira,
zahtijevala je da joj kažem što se dogodilo s njezinim ocem. Nije
htjela prestati.”
Napokon sam shvatio. “Pa ste joj naposljetku rekli istinu.”
“To joj je upropastilo život, vidite? Odrasla je s uvjerenjem
da ju je otac napustio. Trebalo joj je nekakvo razrješenje. Ja joj ga
nikad nisam pružila. I tako, da, napokon sam joj rekla istinu.
Rekla sam joj da ju je otac volio. Rekla sam joj da ni u čemu nije
pogriješila. Rekla sam joj da je on nikad, nikad ne bi napustio.”
Kimao sam glavom dok je govorila. “I tako ste joj
ispripovijedali o Archeru Minoru. Zato je onog dana bila u
njegovoj kancelariji.”
Nije odgovorila. Samo je nastavila jecati. Košnica to više
nije mogla trpjeti. Krenula je prema nama.
“Gdje je vaš muž sada, gospođice Avery?”
“Ne znam.”
“A Natalie? Gdje je ona?”
“Ni to ne znam. Ali Jake?”
Košnica joj je prišla. “Mislim da je sada dosta.”
Nisam se osvrtao na nju. “Što, gospođo Avery?”
“Zaboravite to. Za dobro svih nas. Nemojte biti kao moj
muž.”
 31.
KAD SAM IZAŠAO NA AUTOPUT, UKLJUČIO SAM IPHONE.
NISAM VJEROVAO da me itko traži, ali ako me netko ipak
pokušava locirati, otkrit će da se nalazim na cesti 287 u blizini
Palisades Malla, a nisam vjerovao da će mu to jako pomoći.
Zaustavio sam auto s desne strane ceste. Shanta me triput nazvala i
poslala mi još dva e-maila, svaki hitniji od prošlog. Sveukupno pet
poruka. U prve dvije, pristojno me molila da je nazovem. U
sljedeće dvije, zahtjev je bio hitniji. U posljednjoj je bacila veliku
udicu:

Primatelj: Jacob Fisher

Pošiljatelj: Shanta Newlin

Jake,
Prestani me ignorirati. Pronašla sam važnu vezu između
Natalie Avery i Todda Sandersona.

Shanta

Opa! Prešao sam preko mosta Tapan Zee i skrenuo na

prvom odvojku. Isključio sam iPhone i uzeo jedan od jeftinih
mobitela. Nazvao sam Shantin broj i pričekao. Javila se nakon dva
signala.
“Shvatila sam”, rekla je. “Ljutiš se na mene.”
“Dala si njujorškoj policiji broj mog jeftinog mobitela.
Pomogla si im da me pronađu.”
“Priznajem. Ali to sam učinila za tvoje dobro. Mogli su te
ustrijeliti ili zatvoriti zbog opiranja uhićenju.”
“Ali nisam se opirao. Pobjegao sam od manijaka koji su me
pokušavali ubiti.”
“Poznajem Mulhollanda. On je dobar tip. Nisam željela da
neka usijana glava zapuca na tebe.”
“Zbog čega? Jedva da sam sumnjiv.”
“Nije važno, Jake. Ne moraš mi vjerovati. Nije važno. Ali
moramo razgovarati.”
Zaustavio sam auto i ugasio motor. “Rekla si da si našla
vezu između Natalie Avery i Todda Sandersona.”
“Jesam.”
“U čemu se sastoji?”
“Reći ću ti kad se nađemo. Licem u lice.”
Razmislio sam o tome.
“Slušaj, Jake, FBI te je želio privesti da te detaljno ispita.
Rekla sam im da ja to mogu obaviti bolje od njih.”
“FBI?”
“Da.”
“Što oni hoće od mene?”
“Samo dođi, Jake. Sve je u redu, vjeruj mi.”
“Jasno.”
“Možeš razgovarati sa mnom ili s FBl-em.” Shanta je
uzdahnula. “Slušaj, ako ti kažem o čemu je riječ, hoćeš li mi
obećati da ćeš doći da porazgovaraš sa mnom?”
Razmislio sam o tome. “Dobro.”
“Obećavaš?”
“Svečano. O čemu se radi?”
“O pljačkama banaka, Jake.”

Novi ja, čovjek koji krši pravila i živi na rubu, prekršio je

mnoga ograničenja brzine vraćajući se u Lanford. Pokušao sam
razvrstati neke stvari koje sam u međuvremenu doznao i staviti ih
u odgovarajući redoslijed. Iskušavao sam razne teorije i
pretpostavke, pa ih odbacivao i pokušavao ponovo. Na neke
načine, sve mi je postajalo jasnije, na druge, bilo je dijelova koji
su izgledali previše ishitreni da bi se prirodno uklopili u cjelinu.
Još uvijek nisam mnogo toga znao, uključujući i glavnu
stvar: gdje je Natalie?
Prije dvadeset pet godina, profesor Aaron Kleiner obratio se
pročelniku svog odsjeka, profesoru Malcolmu Humeu, zato što je
uhvatio studenta koji je plagirao (zapravo, otvoreno kupio)
semestralnu radnju. Moj ga je stari mentor bez uvijanja zamolio da
ne poduzima ništa - baš kao što je mene zamolio u vezi s Ebanom
Trainorom.
Zapitao sam se je li Archer Minor osobno prijetio obitelji
Aarona Kleinera ili su to učinili ljudi iz MM-a? Tko god bio,
uznemirio je Kleinera do točke kad je shvatio da mora nestati.
Pokušao sam pogledati stvar njegovim očima. Vjerojatno se
uplašio, osjetio da je stjeran u kut, uhvaćen u klopku.
Kome bi se obratio za pomoć?
Ponovo sam odmah pomislio: Malcolmu Humeu.
A kad se poslije mnogo godina Kleinerova kći našla u istoj
situaciji, uplašena, stjerana u kut i uhvaćena u klopku...
Otisci prstiju mog bivšeg mentora bili su posvuda. Doista
moram porazgovarati s njim. Nazvao sam Malcolmov broj u
Floridi, ali opet mi se nitko nije javio.
Shanta Newlin živjela je gradskoj kući od cigle koju bi moja
majka opisala kao “zgodnu”. Prozori u luku bili su ukrašeni
posudama punim cvijeća. Sve je bilo savršeno simetrično. Otišao
sam kamenim puteljkom do ulaznih vrata i pozvonio. Na moje
iznenađenje, vrata je otvorila jedna djevojčica.
“Tko ste vi?” upitala je.
“Ja sam Jake. A tko si ti?”
Klinka je imala pet, možda šest godina. Zaustila je da
odgovori kad je Shanta dotrčala s uznemirenim izrazom na licu.
Imala je kosu povezanu na tjemenu, ali pramenovi su joj padali na
oči. Kapi znoja rosile su joj obrve.
“Prepusti to meni, Mackenzie”, rekla je djevojčici. “Što sam
ti rekla o otvaranju vrata ako u blizini nema odrasle osobe?”
“Ništa.”
“Pa da, to je valjda točno.” Nakašljala se. “Nikad nemoj
otvarati vrata ako u blizini nema odrasle osobe.”
Djevojčica je pokazala mene. “On je u blizini. On je odrasla
osoba.”
Shanta me zdvojno pogledala. Slegnuo sam ramenima.
Djevojčica je bila u pravu. Shanta me pozvala u kuću i rekla
djevojčici neka se ide igrati u radnu sobu.
“Mogu li izaći na dvorište?” upitala je Mackenzie. “Htjela
bih na ljuljačke.”
Shanta me pogledala. Opet sam slegnuo ramenima, što mi je
sve bolje išlo. “Naravno. Svi bismo mogli otići u stražnje
dvorište”, odgovorila je Shanta tako usiljenim osmijehom da sam
se pobojao da će se raspasti.
Još uvijek nisam imao pojma tko je Mackenzie i što radi
kod Shante, ali imao sam veće brige. Otišli smo u dvorište. Ondje
se nalazio potpuno nov komplet sprava od cedrovine za dječje
igralište, s konjem za ljuljanje, toboganom, natkrivenom utvrdom i
bazenom s pijeskom. Ja sam mislio da Shanta živi sama, pa mi je
sve to izgledalo neobično. Mackenzie je skočila na konja za
ljuljanje.
“Kći mog zaručnika”, objasnila mi je Shanta.
“Oh.”
“Vjenčat ćemo se najesen. On će se doseliti ovamo.”
“Zvuči dobro.”
Pogledali smo Mackenzie kako se s užitkom ljulja na konju.
Dobacila je ružan pogled Shanti.
“Ta me mala mrzi”, rekla je Shanta.
“Zar nisi čitala bajke kad si bila mala? Ti si za nju zla
maćeha.”
“Hvala ti, baš si mi pomogao.” Shanta je skrenula pogled na
mene. “Bože, grozno izgledaš.”
“Je li to dio kad bih trebao odgovoriti: da vidiš kako izgleda
moj protivnik?”
“U što si se to uvalio, Jake?”
“Pokušavam pronaći osobu koju volim.”
“A želi li ona da je pronađeš?”
“Srce ne pita.”
“Penis ne pita”, ispravila me. “Srce je obično malo
inteligentnije.” Istina, pomislio sam.
“Što si mi htjela reći o pljačkama banaka?” Dlanom je
zaštitila oči od sunca. “Nestrpljiv si, ha?”
“Jedno je sigurno: nisam raspoložen za igrice.”
 “No dobro. Sjećaš se kad si me zamolio da provjerim
Natalie Avery?”
“Da.”
“Kad sam ukucala njezino ime u sistem, dobila sam dva
odgovora. Jedan je uključivao njujoršku policiju. To je bio važan
odgovor. Natalie je za njih osoba od velikog interesa. Morala sam
prisegnuti da to neću nikome odati. Ti si mi prijatelj. Želim da mi
vjeruješ. Ali ja sam također član policijskog aparata. Zabranjeno
mi je da prijateljima pričam o istragama koje još traju. To ti je
jasno, zar ne?”
Kimnuo sam glavom što sam neprimjetnije mogao, više
kako bi nastavila nego kako bih joj dao do znanja da se slažem.
“U onom trenutku jedva da sam i obratila pažnju na drugi
odgovor”, rekla je Shanta. “Nisu bili zainteresirani da je nađu pa
čak ni da porazgovaraju s njom. Bilo je to posve usputno
spominjanje.”
“Što je to bilo?”
“Začas ću doći do toga. Samo mi dopusti da idem redom,
dobro?”
Opet sam malo kimnuo. Prvo slijeganja ramenima, a sada
kimanje glavom.
“Pokazat ću ti sada dobru volju”, rekla je. “Ne moram to
učiniti, ali razgovarala sam s njujorškom policijom i oni su to
odobrili. Moraš ti shvatiti. Ne odajem ti nikakve povjerljive
informacije.”
“Samo izdaješ povjerenje prijatelja”, odvratio sam.
“To je nizak udarac.”
“Da, znam.”
“I nepravedan. Pokušavala sam ti pomoći.”
“No dobro, žao mi je. Što je s njujorškom policijom?”
Pričekala je sekundu-dvije da me nervira. “Njujorška
policija vjeruje da je Natalie Avery bila svjedok ubojstva - da je
vidjela ubojicu i da ga može identificirati. Policija također vjeruje
da je počinitelj važna osoba u svijetu organiziranog kriminala.
Ukratko, tvoja Natalie mogla bi strpati u zatvor jednu od vodećih
gangsterskih figura u New Yorku.”
 Pričekao sam da nastavi, ali više ništa nije rekla.
“Što još?” upitao sam.
“To je sve što ti mogu reći.”
Zavrtio sam glavom. “Izgleda da me ti smatraš idiotom.”
“Molim?”
“Ispitivala me njujorška policija. Pokazali su mi fotografiju
Natalie s nadzorne kamere i rekli mi da žele razgovarati s njom.
Sve sam ovo već znao. A što je još važnije, i ti si znala da sve to
znam. Pokazivanje povjerenja. Daj, molim te! Pokušavaš steći
moje povjerenje govoreći mi stvari koje već znam.”
“To nije istina.”
“Čije je ubojstvo Natalie vidjela?”
“Nisam ovlaštena...”
“Archera Minora, sina Maxwella Minora. Policija vjeruje da
je Maxwell naručio ubojstvo vlastita sina.”
Izgledala je zapanjena. “Odakle to znaš?”
“Nije bilo teško doznati. Samo mi reci jednu stvar.”
Odmahnula je glavom. “Ne mogu.”
“Još uvijek mi duguješ demonstraciju dobre volje, točno?
Zna li njujorška policija zašto je Natalie te večeri bila ondje? Reci
mi samo to.”
Skrenula je pogled prema ljuljačkama. Mackenzie je sišla s
konja za ljuljanje i krenula prema toboganu. “Ne zna.”
“Nemaju pojma?”
“Pregledali su video-snimke s nadzornih kamera u zgradi
Lock-Horne. Oprema je najsuvremenija. Prva snimka pokazuje
tvoju djevojku kako trči hodnikom na dvadeset drugom katu.
Također ju je snimila kamera u dizalu, ali najjasnija snimka - ona
koju su ti pokazali - bila je snimka trenutka kad je prošla kroz
predvorje u prizemlju i izašla.”
“Što je sa snimkom ubojice?”
“Ne mogu ti ništa više reći.”
“Mogao bih te upitati: ‘Ne možeš ili nećeš?’ Ali to je tako
otrcani klišej.”
Namrštila se. Najprije sam pomislio da se mršti zbog mojih
riječi, ali onda sam shvatio da to nije razlog. Mackenzie je stajala
na vrhu tobogana. “Mackenzie, to je opasno.”
“Ja to stalno radim”, odvratila je djevojčica.
“Baš me briga što ti stalno radiš. Samo sjedni i spusti se niz
tobogan.”
Sjela je, ali nije se spustila.
“Što je s pljačkama banaka?” upitao sam.
Shanta je odmahnula glavom - ali ni sada ta kretnja nije bila
reakcija na moje riječi nego na tvrdoglavu djevojčicu na vrhu
tobogana. “Jesi li išta čuo o seriji pljački banaka u New Yorku?”
Prisjetio sam se da sam pročitao nekoliko članaka o tome.
“Pljačke se događaju noću, kad su banke zatvorene. Mediji su
pljačkašima dali nadimak Nevidljivi ili tako nešto.”
“Točno.”
“Kakve to veze ima s Natalie?”
“Njezino se ime spominje u vezi s jednom od tih pljačaka -
točnije, u vezi s pljačkom u Ulici Canal u središtu Manhattana
prije dva tjedna. Ta se banka smatrala sigurnijom od Fort Knoxa.
Pljačkaši su odnijeli dvanaest tisuća dolara u gotovini i provalili u
četiri stotine osobnih pretinaca u trezoru.”
“Dvanaest tisuća dolara ne zvuči mi baš kao velik plijen.”
“I nije. Unatoč onome što se može vidjeti u filmovima,
banke u svojim trezorima ne čuvaju milijune dolara. Ali osobni
pretinci mogli bi vrijediti pravo bogatstvo. Ti su ih tipovi sve
počistili. Kad je moja baka umrla, mama je stavila njezinu
dijamantnu narukvicu od četiri karata u trezorski pretinac s
namjerom da mi je jednog dana daruje. Samo ta narukvica
vjerojatno vrijedi četrdeset tisuća. Tko zna koliko takvih stvari leži
u tim pretincima. Zahtjevi za odštetu nakon jedne od njihovih
prijašnjih pljački iznosili su tri milijuna sedamsto tisuća dolara.
Naravno, ljudi često lažu. Tvrde da su u pretincu držali neko
skupocjeno obiteljsko nasljeđe. Ali shvaćaš što ti želim reći.”
Shvaćao sam, ali to mi nije bilo naročito važno. “I Natalieno
ime spominje se u vezi s tom pljačkom u Ulici Canal?”
“Da.”
“Kako?”
“Na vrlo, vrlo sitan način.” Shanta mi je kažiprstom i
palcem pokazala koliko sitan. “Gotovo beznačajan, zapravo. Samo
po sebi, to ne bi bilo vrijedno spomena.”
“Ali ti vjeruješ da ipak jest?”
“Sada vjerujem.”
“Zašto?”
“Zato što toliko toga u vezi sa ženom tvog života više nema
nikakvog smisla.”
Nisam to mogao osporiti.
“I što ti kažeš na sve to?” upitala je.
“Na što? Ne znam što da kažem. Ja čak ni ne znam gdje se
Natalie nalazi, a kamoli kako bi na vrlo, vrlo sitan način mogla biti
povezana s pljačkom banke.”
“Točno to i hoću reći. Ni ja nisam mislila da je to važno dok
nisam počela provjeravati drugo ime koje si spomenuo. Todda
Sandersona.”
“Nisam te molio da njega provjeravaš.”
“Istina, ali ja sam to ipak učinila. I za njega sam dobila dva
odgovora. Naravno, velik odgovor odnosio se na činjenicu da je
ubijen prije tjedan dana.”
“Čekaj, i Todd je povezan s tom pljačkom banke?”
“Točno. Jesi li čitao Oscara Wildea?”
Namrštio sam se. “Jesam.”
“Ima jedna njegova prekrasna misao: ‘Gubitak jednog
roditelja može se pripisati nesretnom slučaju, ali gubitak oba
izgleda kao nemar.’”
“To je iz komada Važno je zvati se Ernest” odvratio sam
zato što sam profesor pa si ne mogu pomoći.
“Točno. Ako je jedna od osoba o kojima si se raspitivao
povezana s pljačkom banke, to nije ništa važno. Ali obje? To ne
može biti koincidencija.”
A Todd Sanderson ubijen je tjedan dana nakon te pljačke,
pomislio sam.
“I?” upitao sam. “Je li i Todd Sanderson s tom pljačkom bio
povezan na vrlo, vrlo sitan način?”
“Ne. Samo na sitan, rekla bih.”
“Kako?”
 “Mackenzie!”
Okrenuo sam se prema mjestu odakle je taj usklik došao i
ugledao ženu koja je za moj ukus bila malo previše slična Shanti
Newlin. Ista visina, ista težina, ista frizura. Žena je razrogačila oči
kao da se u stražnje dvorište upravo srušio avion. Slijedio sam
njezin pogled. Mackenzie je opet stajala na vrhu tobogana.
Shanta se užasnula. “Jako mi je žao, Candace. Rekla sam joj
da sjedne.”
“Rekla si joj?” s nevjericom je ponovila Candace.
“Žao mi je. Pazila sam na nju. Samo sam razgovarala s
prijateljem.”
“I to je opravdanje?”
Na Mackenzienu licu pojavio se osmijeh koji kao da je
govorio: Moj je posao ovdje obavljen. Zatim je sjela, spustila se
niz tobogan i potrčala prema Candace. “Zdravo, mama.”
Mama! To me nije iznenadilo.
“Daj da te otpratim iz kuće”, pokušala je Shanta.
“Već smo izvan kuće”, odvratila je Candace. “Možemo je
samo zaobići.”
“Čekaj, Mackenzie je nacrtala jako lijepu sliku. Unutra je.
Sigurna sam da bi je željela ponijeti kući.”
Candace i Mackenzie u međuvremenu su već krenule prema
prednjem dvorištu. “Ja već imam stotine crteža svoje kćeri”,
doviknula je Candace. “Neka ovaj ostane tebi.”
Dok ih je gledala kako odlaze u prednje dvorište, Shantina
je uobičajena vojnička poza posve nestala. “Kog vraga radim,
Jake?”
“Trudiš se”, odgovorio sam. “Takav je život.”
Zavrtjela je glavom. “Ovo neće funkcionirati.”
“Voliš li ga?”
“Da.”
“Onda će funkcionirati. Samo što neće ići kao po loju.”
“Kako si ti postao takav mudrac?”
“Diplomirao sam na Lanfordu”, odgovorio sam. “Osim
toga, gledam mnoge dnevne talk-showove na televiziji.”
Shanta se okrenula prema ljuljačkama. “Todd Sanderson
imao je trezorski pretinac u banci u Ulici Canal”, rekla je. “On je
bio jedan od opljačkanih klijenata. To je sve. Na prvi pogled, čini
se prilično nevažnim.”
“Ali on je tjedan dana poslije ubijen”, rekao sam.
“Točno.”
“Čekaj, misli li FBI da on ima neke veze s tim pljačkama?”
“Nemam uvid u cijelu istragu.”
“Ali?”
“Tada nisam vidjela kako bi to moglo biti povezano -
pljačka banke na Manhattanu i ubojstvo u Palmetto Bluffu.”
“Ali sada?”
“Pa, pojavilo se i ime tvoje Natalie.”
“Na vrlo, vrlo sitan način.”
“Točno.”
“Koliko sitan?”
“Nakon takve pljačke, FBI pravi inventuru svega. Mislim,
baš svega. I tako, kad je riječ o provali u trezorske pretince, većina
ljudi u njima drži važne dokumente. Dionice i obveznice,
odvjetničke ovlasti, kupoprodajne ugovore i slično. Mnogo je
takvih stvari završilo na podu banke, dakako. Zašto bi lopovi uzeli
nečije dokumente? I tako FBI sve to popisuje. Primjerice, ako je
netko u trezoru držao potvrdu vlasništva za bratov auto, bratovo
ime ulazi na popis.”
Pokušavao sam pratiti što mi govori. “Daj da vidim jesam li
te dobro shvatio. Natalieno ime bilo je na jednom od dokumenata
iz trezora?”
“Točno.”
“Ali ona nije imala vlastiti pretinac?”
“Ne. To je pronađeno u pretincu koji je pripadao Toddu
Sandersonu.”
“I što je to? O kakvom je dokumentu riječ?”
Nato se Shanta okrenula i pogledala me u oči. “O njezinoj
oporuci.”
 32.
KAO ŠTO MI JE SHANTA REKLA, FBI JE ŽELIO ZNATI ŠTO JA
O SVEMU TOME znam. Rekao sam joj istinu: da ne znam ništa.
Upitao sam je što piše u oporuci. Bila je prilično jednostavna:
Natalie je tražila da se sva njezina imovina ravnomjerno podijeli
između njezine majke i sestre. Također je zatražila da bude
kremirana i, zanimljivo, da se njezini ostaci bace u šumu koja
gleda na kampus koledža Lanford.
Razmislio sam o toj oporuci i o tome gdje je pronađena.
Premda mi značaj svega toga još nije bio jasan, osjećao sam da
sam mu vrlo blizu.
“Jesi li siguran da nemaš nikakvo mišljenje o tome?” upitala
me Shanta kad sam ustao da krenem.
“Siguran sam”, odgovorio sam.
Ali sada sam pomislio da ga možda ipak imam. Samo što ga
nisam želio podijeliti sa Shantom ili FBI-em. Vjerovao sam Shanti
koliko čovjek može vjerovati nekome tko mu otvoreno kaže da je
njegova prva obveza prema policiji. Na primjer, reći joj o Novom
početku bilo bi katastrofalno. Ali još je važnije to - a to je u svemu
ključno - da ni Natalie nije vjerovala policiji.
Zašto?
O tome zapravo nisam dosad razmišljao. Da je vjerovala
policiji, mogla je svjedočiti na sudu i onda otići u program za
zaštitu svjedoka ili nešto slično. Ali ona to nije učinila. Zašto? Što
je znala što ju je spriječilo da tako postupi? A ako ona nije
vjerovala policiji, zašto bih im zaboga vjerovao ja?
Opet sam izvukao mobitel i nazvao broj Malcolma Humea
na Floridi, ali opet se nitko nije javio. Sad je dosta. Požurio sam u
Kuću Clark. Gospođa Dinsmore upravo je sjedala za svoj pisaći
stol. Pogledala me je preko uskih naočala za čitanje. “Ne biste
smjeli biti ovdje.”
Nisam se potrudio ni opravdavati ni zbijati šale. Rekao sam
joj da pokušavam dobiti Malcolma Humea na telefon.
“On nije u Vero Beachu”, odvratila je.
“Znate li gdje je?”
“Znam.”
“Biste li mi mogli reći?”
Nije se žurila. Složila je nekoliko listova papira na hrpu i
nataknula spojnicu na mjesto. “On je u svojoj kolibi na jezeru
Canet.”
Jedanput prije mnogo godina bio me pozvao na ribolov, ali
nisam prihvatio ponudu. Ja mrzim ribolov. Ne shvaćam ga, ali s
druge strane, ja nikad nisam bio sklon relaksaciji i zen-
aktivnostima. Imam problema s opuštanjem. Radije bih nešto čitao
nego se opuštao. Više volim da mi duh bude zaokupljen. Ali sjetio
sam se da je to imanje već generacijama u vlasništvu obitelji
gospođe Hume. Malcolm je u šali govorio da se ondje voli osjećati
kao uljez jer mu to daje osjećaj da je došao na mjesto za odmor.
Ili na mjesto savršeno za skrivanje.
“Nisam znao da još uvijek posjeduje imanje u ovom kraju”,
rekao sam.
“Dolazi nekoliko puta godišnje. Voli osamu.”
“Nisam to znao.”
“On to nikome ne govori.”
“Rekao je vama.”
“No”, odvratila je gospođa Dinsmore, kao da je to
najprirodnija stvar na svijetu. “On ondje ne želi društvo. Želi biti
sam, kako bi se u miru i tišini mogao posvetiti pisanju i ribolovu.”
“Da”, odvratio sam. “Kako bi pobjegao od grozničavosti i
užurbanosti života u zidom ograđenoj zajednici Vero Beacha.”
“Duhovito.”
“Hvala.”
“Vi ste suspendirani”, rekla je. “Možda biste morali otići.”
“Gospođo Dinsmore?”
Pogledala me je.
“Znate sve te stvari o kojima vas u posljednje vrijeme
ispitujem?”
“Mislite na ubijene studente i nestale profesore?”
 “Da.”
“Što je s njima?”
“Treba mi adresa te kolibe pokraj jezera. Moram
porazgovarati s profesorom Humeom nasamo.”
 33.
ŽIVOT PROFESORA NA KOLEDŽU, OSOBITO AKO ŽIVI NA
MALOM KAMPUSU, prilično je skučen. Ostajete u nestvarnom
svijetu takozvane više naobrazbe i imate vrlo malo razloga da ga
napuštate. Imao sam auto, ali vjerojatno se nisam njime služio više
od jedanput na tjedan. Na sva svoja predavanja odlazio sam
pješice. Pješice sam odlazio u Lanford da obiđem omiljene
dućane, najdraža mjesta, kina, restorane i sve ostalo. Vježbao sam
u najsuvremenijoj školskoj teretani. To je izoliran svijet, ne samo
za studente nego i za one koje na tim mjestima zarađuju za život.
Imate tendenciju da živite u zatvorenom svijetu
humanističkih znanosti.
To vam promijeni način razmišljanja, dakako, ali na čisto
tjelesnom planu, vjerojatno sam više proputovao u posljednjih
nešto više od tjedan dana, otkako sam vidio osmrtnicu Todda
Sandersona, nego u prethodnih šest godina zajedno. Možda sam
malo pretjerao, ali ne previše. Žestoki sukobi pomiješani
svišesatnim nepomičnim sjedenjima na tim automobilskim i
avionskim putovanjima oduzimali su mi energiju. Adrenalin mi je
pomogao da ostanem vrlo aktivan, ali na težak sam način naučio
da njegove rezerve nisu neiscrpne.
Kad sam skrenuo s autoputa 202 i počeo se uspinjati prema
ruralnom području na samoj granici Massachusettsa i New
Hampshirea, osjetio sam da mi počinju otkazivati leđa, pa sam
stao kod Lee’s Hot Dog Štanda da se malo protegnem. Natpis na
pročelju reklamirao je sendvič s prženim ribama, ali ja sam
naručio hot dog, pomfrit sa sirom i Coca-Colu. Sve mi je bilo
odlično. Dok sam razmišljao o putovanju prema udaljenoj
vikendici, načas mi je pala na pamet koncepcija posljednjeg
obroka, što ne može biti zdravo razmišljanje. Pohlepno sam pojeo
hot dog, a onda naručio i pojeo još jedan. Kad sam se vratio u
auto, osjetio sam se neobično obnovljenim.
 Prošao sam pokraj šume Otter River State. Od kuće
Malcolma Humea dijelilo me još desetak minuta vožnje. Nisam
imao broj njegova mobitela - zapravo nisam znao ima li on uopće
mobitel - ali ionako ga nisam namjeravao nazvati. Htio sam se
jednostavno pojaviti da svojim očima vidim kako stvari stoje.
Nisam mu želio dati dovoljno vremena da se pripremi. Želio sam
odgovore, a naslućivao sam da ih moj bivši mentor ima.
Zapravo nisam morao doznati sve. Već sam znao dovoljno.
Samo sam se želio uvjeriti da je Natalie na sigurnom i da je
svjesna toga da su joj neki vrlo loši ljudi opet na tragu, a ako je
moguće, želio sam ustanoviti mogu li i ja pobjeći i ostati s njom.
Da, čuo sam za pravila i zakletve Novog početka i sve to, ali srce
ne mari za takve stvari.
Mora postojati neki način.
Umalo sam previdio mali znak za Attal Drive. Skrenuo sam
na neasfaltiranu cestu i počeo se uspinjati na planinu. Kad sam
stigao na vrh, pred očima mi je puknuo vidik na jezero Canet,
ravno poput zrcala. Ljudi se vole razbacivati frazom netaknuta
priroda, ali ta je fraza dobila za mene novo značenje kad sam
ugledao vodu jezera. Zaustavio sam se i izašao iz auta. Svježina
zraka stvarala je dojam da već samo jedan udisaj krijepi pluća.
Vladala je gotovo nezamisliva tišina i mir. Znao sam da bi, kad
bih viknuo, moj uzvik odjeknuo i nastavio odjekivati i da nikad ne
bi posve utihnuo, da bi nastavio živjeti u okolnim šumama,
postajući sve tiši i tiši, ali da nikad ne bi umro i da bi se pridružio
svim drugim zvukovima iz prošlosti koji nekako još uvijek
odjekuju u potmulom žamoru ove veličanstvene prirode.
Pogledom sam potražio kuću na jezeru, ali nisam ugledao
nijednu. Spazio sam dva mola, oba s privezanim kanuima. Ništa
drugo. Vratio sam se u auto i odvezao se nalijevo. Neasfaltirana
cesta ovdje nije bio tako dobro utabana, pa mi je auto poskakivao
na neravnom terenu, stavljajući amortizere na kušnju i
signalizirajući da nisu u najboljem stanju. Pomislio sam kako je
dobro što sam uzeo osiguranje na unajmljeni auto, što je prilično
čudna misao u ovakvom trenutku, ali misli idu kamo žele. Sjetio
sam se da je profesor Hume vozio kamionet, što baš nije
uobičajeno vozilo za jednog profesora humanističkih znanosti, a
sada sam shvatio i zašto.
Ispred sebe ugledao sam dva kamioneta parkirana jedan do
drugoga. Zaustavio sam se pokraj njih i izašao iz auta. Nisam
mogao a da ne primijetim nekoliko tragova automobilskih guma
na zemlji, što znači ili da je Malcolm nekoliko puta odlazio i
vraćao se ili da ima društvo.
Nisam znao što da o tome mislim.
Kad sam pogledao uzbrdo i ugledao malu kolibu s mračnim
prozorima, osjetio sam da mi suze naviru na oči.
Ovoga puta nije bilo onog nježnog jutarnjeg sjaja. Nije bilo
ružičaste svjetlosti na početku novog dana. Sunce je zalazilo iza
kolibe i bacalo duge sjene pretvarajući naizgled praznu i
napuštenu kolibu u nešto mračnije i zloslutnije.
Bila je to koliba s Nataliene slike.
Krenuo sam uzbrdo prema ulaznim vratima. Bilo je nečega
nestvarnog u vezi s ovom stazom, nečega što me podsjetilo na
Alisu u zemlji čudesa, kao da napuštam stvarni svijet i ulazim u
Natalienu sliku. Došao sam do vrata. Nije bilo zvonca. Kad sam
pokucao, zvuk kucanja odjeknuo je tišinom poput pucnja.
Pričekao sam, ali nisam začuo nikakav zvuk.
Opet sam pokucao. Opet ništa. Razmislio sam što da sada
učinim. Mogao bih otići do jezera i provjeriti je li Malcolm ondje,
ali onaj mir koji sam prije vidio kao da je nagovještavao da dolje
nema nikoga. A tu su i svi oni tragovi automobilskih guma.
Uhvatio sam kvaku na vratima. Okrenula se. Ne samo da
vrata nisu bila zaključana, nego, kao što sam sada primijetio, na
njima nije bilo ni prave brave, ni otvora za ključ u kvaki ni u
vratima. Otvorio sam vrata i ušao. Soba je bila u mraku. Upalio
sam svjetlo.
Nikoga.
“Profesore Hume?”
Nakon što sam diplomirao, inzistirao je da ga počnem zvati
Malcolm, ali ja to nikad nisam mogao učiniti.
Pogledao sam u kuhinju. Bila je prazna. U kolibi je
postojala samo jedna spavaća soba. Krenuo sam prema njoj, iz
nekog čudnog razloga hodajući na vršcima prstiju.
Kad sam ušao, srce mi je sišlo u pete.
O, ne...
Malcolm Hume ležao je na krevetu na leđima, s osušenom
slinom oko usta. Usta su mu bila napola otvorena, a lice
iskrivljeno u posljednji, zamrznuti krik boli.
Zaklecala su mi koljena. Oslonio sam se o zid. Navrla su mi
sjećanja i gotovo me oborila na tlo: sjećanja na njegov kolegij koji
sam slušao na prvoj godini (o Hobbesu, Lockeu i Rousseauu), na
prvi susret u istoj onoj kancelariji koju sada zovem svojom
(razgovarali smo o prikazima zakona i nasilja u književnim
djelima), na mnogobrojne sate rada na mojoj disertaciji (tema:
pravna država), na to kako me suznih očiju zagrlio poput
medvjeda na dan kad sam diplomirao.
“Mogli ste to ostaviti na miru”, rekao je glas iza mene.
Hitro sam se okrenuo i ugledao Jeda s pištoljem uperenim u
mene.
“Ovo nisam ja učinio”, odvratio sam.
“Znam. To si je učinio sam.” Zabuljio se u mene. “Cijanid.”
Prisjetio sam se Benedictove kutijice s tabletom. Rekao mi
je da svi članovi Novog početka imaju istu takvu kutijicu.
“Rekli smo vam da se ne miješate.”
Zavrtio sam glavom, pokušavajući ostati pribran,
pokušavajući uvjeriti onaj dio sebe koji je samo htio kolabirati i
prepustiti se žalovanju da će za to biti vremena poslije. “Ovo je
počelo prije nego što sam se ja umiješao. Nisam znao ništa o
svemu prije negoli sam vidio osmrtnicu Todda Sandersona.”
Jed je iznenada izgledao iscrpljeno. “To nije važno.
Zamolili smo vas da odustanete na milijun različitih načina. Niste
nas poslušali. Nije važno jeste li krivi ili nedužni. Vi znate za nas.
Zakleli smo se.”
“Da ćete me ubiti?”
“Da, ako dođe do ovoga.” Jed je opet skrenuo pogled prema
krevetu. “Ako je Malcolm bio dovoljno privržen našoj organizaciji
da ovo učini samom sebi, ne bih li ja trebao biti dovoljno privržen
da vas ubijem?”
 Ali nije zapucao. Više nije izgarao od želje da me ubije.
Sada sam to vidio. Dok je vjerovao da sam ja ubio Todda, želio
me ubiti, ali ideja da me ubije samo zato da me ušutka nije mu se
sviđala. Naposljetku je opet spustio pogled na Malcolmovo tijelo.
“Malcolm vas je volio”, rekao je. “Kao sina. On ne bi
želio...” Nato mu se slomio glas, a ruka s pištoljem pala mu je na
bok.
Nesigurno sam koraknuo prema njemu. “Jed?”
Okrenuo se prema meni.
“Mislim da znam kako su ljudi Maxwella Minora pronašli
Todda.”
“Kako?”
“Najprije vas moram nešto pitati”, odvratio sam. “Je li Novi
početak započeo s Toddom Sandersonom, Malcolmom Humeom
ili... no, s vama?”
“Kakve to veze ima s bilo čim?”
“Samo... vjerujte mi načas, u redu?”
“Sve je počelo s Toddom”, odgovorio je Jed. “Njegov je
otac bio optužen za grozan zločin.”
“Za pedofiliju”, rekao sam.
“Točno.”
“Njegov se otac zbog toga naposljetku ubio”, dodao sam.
“Ne možete ni zamisliti koliko je to pogodilo Todda. Ja sam
mu na koledžu bio cimer i najbolji prijatelj. Gledao sam ga kako
se raspada. Nije se mogao pomiriti s nepravednošću svega toga.
Da se samo njegov otac mogao nekamo odseliti, mislili smo. Ali
naravno, čak i da je mogao, takve vas optužbe slijede. Nikad im ne
možete pobjeći.”
“Osim,” dodao sam, “s novim početkom.”
“Upravo tako. Shvatili smo da postoje ljudi koji trebaju spas
- a jedini način da ih se spasi jest da im se omogući novi život. A
to je shvaćao i profesor Hume. I on je poznavao jednu osobu kojoj
bi dobro došao novi početak.”
Razmislio sam o njegovim riječima i zapitao se je li ta
“osoba” možda profesor Aaron Kleiner.
“I tako smo se odlučili udružiti”, nastavio je Jed. “Osnovali
smo ovu grupu pod krinkom legitimne dobrotvorne udruge. Moj je
otac bio savezni maršal. On je skrivao ljude u programu za zaštitu
svjedoka. Znao sam sva pravila. Naslijedio sam onu obiteljsku
farmu od svog djeda. Pretvorili smo je u likovnu koloniju.
Uvježbavali smo ljude kako da se ponašaju nakon promjene
identiteta. Na primjer, ako volite kockanje, ne smijete odlaziti u
Vegas ili na utrke. Psihološki smo ih pripremali kako bi shvatili da
je nestanak neka vrsta samoubojstva i ponovnog rođenja - da
moraju ubiti jedno ljudsko biće kako bi mogli stvoriti drugo.
Stvarali smo besprijekorne nove identitete. Krivotvorili smo
informacije kako bismo progonitelje naveli na lažan trag. Dodavali
smo bjeguncima zbunjujuće tetovaže i maskirali ih na druge
načine, a Todd je u nekim slučajevima izvodio plastične operacije
kako bi im promijenio fizički izgled.”
“I onda?” upitao sam. “Kamo ste slali ljude kojima ste
odlučili pomoći?”
Jed se osmjehnuo. “U tome je ljepota cijele stvari. Nismo ih
nikamo slali.”
“Ne shvaćam.”
“Vi i dalje pokušavate naći Natalie, ali ne slušate što vam
govorimo. Nitko od nas ne zna kamo je ona otišla. To je
procedura. Ne bismo vam to mogli reći čak i kad bismo htjeli. Kad
im damo sve što im je potrebno, ostavimo ih na željezničkoj
postaji i pojma nemamo kamo će otići. Tako cijelu stvar držimo
sigurnom.”
Pokušao sam provariti njegove riječi, ideju da ne postoji
nikakva mogućnost da pronađem Natalie, nikakvi izgledi da ikad
budemo zajedno. Bilo je naprosto previše bolno pomiriti se s
mišlju da je sav moj trud unaprijed bio osuđen na propast.
“Natalie vam se u jednom trenutku obratila za pomoć”,
rekao sam. Jed je opet skrenuo pogled prema krevetu.
“Obratila se Malcolmu.”
“Odakle ga je poznavala?” upitao sam.
“Ne znam.”
Ali ja sam znao. Nakon što joj je majka ispričala kako je
Archer Minor plagirao školsku radnju i kako je njezin otac zbog
toga bio prisiljen nestati, Natalie je zacijelo odlučila potražiti oca.
I naravno, Malcolm Hume bio je prva osoba kojoj se obratila.
Postali su prijatelji jer Natalie je za Malcolma bila kći dragog
kolege koji je morao nestati. Je li Malcolm pomogao njezinu ocu
da pobjegne od porodice Archera Minora? Ne znam. Vjerojatno
jest. Kako god to bilo, slučaj Aarona Kleinera potaknuo je
Malcolma da se pridruži Novom početku. Vjerojatno je odmah
zavolio njegovu kćer i odlučio joj pomoći.
“Natalie vam se obratila za pomoć zato što je bila svjedok
ubojstvu”, rekao sam.
“Ne bilo kakvom ubojstvu. Ubojstvu Archera Minora.”
Kimnuo sam glavom. “Dakle, bila je svjedok tom ubojstvu.
Obratila se Malcolmu za pomoć. A Malcolm ju je doveo u vašu
koloniju.”
“Prvo ju je doveo ovamo.”
Pa jasno, pomislio sam. Nataliena slika. Ovo joj je mjesto
poslužilo kao nadahnuće.
Jed se nasmiješio.
“Što je?”
“Još ne shvaćate, zar ne?”
“Što?”
“Vi ste bili tako bliski Malcolmu”, rekao je. “Kao što sam
rekao, volio vas je kao sina.”
“Ne shvaćam.”
“Kad vam je prije šest godina zatrebala pomoć da dovršite
disertaciju, Malcolm Hume predložio vam je da odete u koloniju u
Vermontu, zar ne?”
Osjetio sam kako mi se sitna studen uvlači u kosti. “Da, i?”
“Novi početak ne činimo samo nas trojica, naravno. Imamo
privržene pomoćnike. Već ste upoznali Cookie i neke druge. Iz
očitih razloga, nema ih mnogo. Moramo jedni drugima potpuno
vjerovati. Malcolm je u jednom trenutku pomislio da biste vi bili
korisna prinova za našu organizaciju.”
“Ja?”
“Zato vam je i predložio da odete u koloniju. Nadao se da
će vam moći pokazati čime se Novi početak bavi kako biste nam
se odlučili pridružiti.”
Nisam znao što da kažem, pa sam rekao očiglednu stvar: “A
zašto nije?”
“Zato što je naposljetku shvatio da vi ipak niste za to.”
“Ne shvaćam.”
“Mi djelujemo u mutnom svijetu, Jake. Neke su stvari koje
radimo nezakonite. Mi sami stvaramo pravila. Sami odlučujemo
kome ćemo pomoći a kome ne. Crta koja dijeli nedužnost i krivnju
za nas nije, tako jasna.”
Kimnuo sam glavom, napokon shvaćajući. Crno-bijelo - i
sivo. “Profesor Eban Trainor.”
“On je prekršio pravila, a vi ste zahtijevali da bude kažnjen.
Niste htjeli vidjeti olakotne okolnosti.”
Prisjetio sam se kako je Malcolm branio Ebana poslije one
zabave nakon koje je dvoje studenata završilo u bolnici zbog
trovanja alkoholom. Sada sam shvatio i zašto. Njegova obrana
Trainora djelomice je bila test - test koji ja po njegovoj procjeni
nisam položio. A imao je pravo. Ja vjerujem u zakon. Ako
prekršite zakon i zakoračite na taj klizav teren, odnosite sa sobom
sve što nas čini civiliziranim ljudima.
Tako sam barem vjerovao do prije tjedan dana.
“Jake?”
“Da?”
“Znate li doista kako su Minorovi uspjeli pronaći Todda
Sandersona?
“Mislim da znam”, odgovorio sam. “Vi čuvate neke
dokumente o Novom početku, zar ne?”
“Samo u internetskom oblaku. A da biste ih mogli
pogledati, trebaju vam dvojica ili trojica nas - Todd, Malcolm ili
ja.” Uto je zatreptao i skrenuo pogled u stranu, a onda opet
zatreptao. “Upravo sam shvatio da sam ostao samo ja.
Dokumentacija je izgubljena zauvijek.”
“Ali sigurno postoje neki dokumenti koje pohranjujete u
fizičkom obliku, zar ne?”
“Kao na primjer?” upitao je.
“Kao na primjer oporuke ljudi kojima ste pomogli.”
 “Pa da, ali one su pohranjene na mjestu gdje ih nitko ne
može pronaći.”
“Mislite, u trezoru banke u Ulici Canal. Ne mogu sa
sigurnošću tvrditi da znam što se dogodilo, ali Natalie je još uvijek
predstavljala veliki prioritet za obitelj Minor. Kad bi je netko
uspio pronaći, to bi mu donijelo golemu lovu. Zato pretpostavljam
da je netko - ili sami pljačkaši, ili možda neki korumpirani
policajac, svejedno - prepoznao njezino ime i obavijestio
Minorove. A Minorovi su shvatili da taj pretinac u trezoru glasi na
ime Todda Sandersona, koji živi u Palmetto Bluffu u Južnoj
Karolini.”
“Moj Bože”, odvratio je Jed. “I onda su ga posjetili.”
“Točno.”
“Mučili su ga”, rekao je Jed.
“Znam.”
“Natjerali su ga da progovori. Čovjek ne može trpjeti bol
unedogled. Ali Todd nije znao gdje se nalazi Natalie ni itko drugi.
Shvaćate? Mogao im je odati samo ono što je i sam znao.”
“Na primjer, o vama i koloniji u Vermontu”, odvratio sam.
Jed je kimnuo. “Zato smo je bili prisiljeni zatvoriti. Zato
smo morali pobjeći i pretvarati se da je riječ o običnoj farmi.
Shvaćate?”
“Shvaćam”, odgovorio sam.
Ponovo je pogledao Malcolmovo tijelo. “Moramo ga
pokopati, Jake. Vi i ja. Na ovom mjestu koje je toliko volio.”
U tom trenutku shvatio sam još nešto, nešto što me
smrznulo do srži. Jed je po mom izrazu lica shvatio da nešto nije u
redu.
“Što je?”
“Todd nije stigao progutati tabletu cijanida.”
“Vjerojatno su ga iznenadili.”
“Točno, a ako im je na mukama odao vaše ime, vjerojatno
im je odao i Malcolmovo. A oni su vjerojatno poslali ljude u Vero
Beach. Ali Malcolm je već bio otišao. Otišao je u ovu kolibu.
Njegova kuća bila je prazna. Ali takvi se tipovi ne predaju lako.
Upravo su bili pronašli prvi trag nakon šest godina - pa nisu
namjeravali odustati. Vjerojatno su se raspitivali i pregledali
njegovu osobnu dokumentaciju. Čak i ako ovo imanje još uvijek
glasi na ime njegove pokojne žene, možda su ga pronašli.”
Pomislio sam na tragove automobilskih guma ispred kolibe.
“On je mrtav”, rekao sam pogledavši na krevet. “Odlučio se
ubiti, a sudeći po očuvanosti tijela, učinio je to nedavno. Zašto?”
“O, Bože!” Sad je i Jed shvatio. “Zato što su ga Minorovi
ljudi pronašli.”
Čim je to rekao, začuo sam škripu kočnica pred kolibom.
Sada mi je bilo jasno. Minorovi ljudi već su posjetili ovu kolibu, a
kad ih je vidio kako dolaze, Malcolm Hume uzeo je stvari u svoje
ruke.
I što su oni onda učinili?
Postavili su zasjedu. Ostavili su nekoga da pazi na kuću za
slučaj da se još tko pojavi.
Jed i ja pojurili smo do prozora kad su se dva crna vozila
zaustavila pred kolibom. Otvorila su se vrata, a iz vozila su izašla
petorica naoružanih muškaraca.
Jedan od njih bio je Danny Zuker.
 34.
MUŠKARCI su SE POGNUTIH GLAVA RAŠTRKALI.
Jed je iz džepa izvukao kutijicu s tabletom. Otvorio ju je i
dobacio mi tabletu.
“Ja je ne želim”, rekao sam mu.
“Ja imam pištolj. Nastojat ću ih zadržati. Vi pokušajte naći
način da pobjegnete. Ali ako ga ne nađete...”
Uto smo začuli Dannyjev glas iz dvorišta. “Iz ove situacije
postoji samo jedan izlaz!” doviknuo je. “Izađite s rukama u
zraku.”
Obojica smo čučnuli.
“Vjerujete li mu?” upitao me Jed.
“Ne.”
“Ni ja. Nema šanse da nam poštede život. Što znači da im
sada samo dajemo dovoljno vremena da zauzmu položaje.” Počeo
se uspravljati. “Potražite put za bijeg straga, Jake. Ja ću ih držati
zaposlenima.”
“Što?”
“Samo krenite!”
Jed je bez upozorenja razbio prozorsko staklo i počeo
pucati. U roku od nekoliko sekundi, bok kuće zasula je uzvratna
paljba i porazbijala stakla na ostalim prozorima. Zasuli su me
komadići stakla.
“Krenite!” viknuo mi je Jed.
Nije mi to trebao reći treći put. Otpuzao sam prema
stražnjim vratima kao kakav komandos. Jed je počeo naslijepo
pucati, naslanjajući se leđima na zid. Ja sam krenuo prema kuhinji,
još uvijek puzeći preko akrilnog poda. Došao sam do stražnjih
vrata.
Uto sam začuo Jedov slavodobitni uzvik: “Pogodio sam
jednog!”
Sjajno. Znači da ostaju još četvorica. Pucnjava se nastavila i
postala žešća. Zidovi su počeli popuštati, oslabljeni mecima koji
su sada stali probijati drvo. Sa svog sam mjesta spazio da je Jed
pogođen jedanput, pa onda još jedanput. Krenuo sam natrag prema
njemu.
“Nemojte!” viknuo mi je.
“Jed...”
“Da se niste usudili! Izlazite sada!”
Želio sam mu pomoći, ali shvatio sam koliko bi to bilo
glupo. Ništa time ne bih postigao. Samo bih počinio
samoubojstvo. Jed je uspio ustati. Krenuo je prema prednjim
vratima.
“Okej!” viknuo je. “Predajem se.”
Držao je pištolj u ruci. Pogledao je prema meni, namignuo
mi i dao mi znak da nastavim.
Bacio sam pogled kroz stražnji prozor, pripremajući se da se
dam u bijeg. Kuća je ležala na samom rubu šume. Mogao bih
pobjeći u šumu i nadati se najboljem. Nisam imao drugi plan.
Barem ništa što bi mi odmah moglo pomoći. Izvukao sam iPhone
iz džepa i podigao poklopac. Hvatao je signal. Nazvao sam hitnu
službu gledajući kroz prozor.
Jedan od Dannyjevih ljudi bio je straga na lijevoj strani
pokrivajući vrata. Kvragu!
“Ovdje hitna služba. Izvolite?”
Brzo sam rekao telefonistici da se oko mene puca i da su
najmanje dva čovjeka pogođena. Dao sam joj adresu i spustio
mobitel na tlo ne prekidajući vezu. Začuo sam Dannyja Zukera
kako viče iza mojih leđa: “Okej, prvo baci pištolj!”
Učinilo mi se da vidim smiješak na Jedovu licu. Krvario je.
Nisam znao koliko je teško ranjen, jesu li mu ozlijede opasne po
život ili ne, ali Jed je to znao. Znao je da mu je život gotov ma što
učinio, a ta spoznaja kao da mu je dala čudan osjećaj mira.
Otvorio je vrata i zapucao. Začuo sam bolan krik drugog
čovjeka - možda je još jedan Jedov metak pogodio cilj - a onda
šuplji zvuk automatskog oružja kako pogađa meso. Sa svog sam
mjesta vidio kako Jedovo tijelo polijeće unatrag dok mu se ruke
njišu iznad glave kao u kakvom bizarnom plesu. Pao je natrag u
kuću, a onda ga je pogodilo još nekoliko metaka, trzajući njegovo
beživotno tijelo.
Sve je svršeno. Za njega, a vjerojatno i za mene.
Čak ako je Jed i uspio ubiti dvojicu muškaraca, to znači da
su trojica još uvijek živa i naoružana. Kakvi su mi izgledi?
Izračunao sam vjerojatnost u roku od nekoliko nanosekundi.
Gotovo nikakvi. Zapravo sam imao samo jednu šansu. Da
odugovlačim. Da odugovlačim dok ne stigne policija. Pomislio
sam na to koliko smo udaljeni od svega, na vožnju neasfaltiranom
cestom, na to da nisam vidio nijednu stambenu zgradu u krugu od
nekoliko kilometara.
Konjica neće stići na vrijeme.
S druge strane, možda me Minorovi žele uhvatiti živog.
Ja sam im posljednja šansa da se dokopaju nekih
informacija o Natalie. Možda bih neko vrijeme mogao obigravati
oko toga.
Približavali su se kući. Osvrnuo sam se oko sebe tražeći
neko skrovište. Odugovlači! Samo odugovlači!
Ali nisam imao kamo pobjeći. Uspravio sam se i pogledao
kroz stražnji prozor. Onaj čovjek još uvijek je bio ondje, čekajući
me. Otrčao sam natrag u spavaću sobu. Malcolm se nije
pomaknuo, ali to nisam ni očekivao.
Uto sam začuo kako netko ulazi u kolibu.
Naglo sam otvorio prozor u spavaćoj sobi. Sada sam
računao na to - a to mi je zapravo bila posljednja šansa - da onaj
čovjek straga promatra stražnja vrata. Prozor je bio na desnoj
strani spavaće sobe. S mjesta na kojem je stajao kad sam ga vidio
iz kuhinje ne može se vidjeti taj prozor.
Iz glavne sobe začuo sam glas Dannyja Zukera: “Profesore
Fisher? Znamo da ste unutra. Samo ćete si pogoršati situaciju ako
nas prisilite da čekamo.”
Prozor je zaškripao kad sam ga otvorio. Zuker i još jedan
njegov čovjek potrčali su prema zvuku. Vidio sam ih kad sam
skočio kroz prozor, zakotrljao se tlom i potrčao prema šumi.
Začuo sam pucnjavu iza svojih leđa.
Toliko o pretpostavci da mi namjeravaju poštedjeti život!
Nisam bio siguran je li to moja mašta ili stvarnost, ali mogao sam
se zakleti da osjećam peckanje metaka na bokovima. Nastavio sam
trčati ne osvrćući se. Samo sam nastavio...
Uto je netko skočio na mene s boka.
Mora da je to bio onaj tip koji je stražario u stražnjem
dvorištu. Skočio je na mene s lijeve strane i obojicu nas oborio na
tlo. Zamahnuo sam rukom i snažno ga udario u nos. Zanjihao se
unatrag. Zamahnuo sam još jedanput i opet ga pogodio. Omlitavio
je.
Ali bilo je prekasno.
Danny Zuker i njegov drugi čovjek stajali su iznad mene.
Obojica su me držala na nišanu.
“Ako mi kažete gdje je Natalie, poštedjet ću vam život”,
jednostavno mi je rekao Zuker.
“Ne znam gdje je.”
“Onda ste mi bezvrijedni.”
Sve je gotovo. Sada sam to shvatio. Čovjek koji me oborio
na tlo zatresao je glavom, ustao i podigao svoj pištolj. Ja sam
ostao ležati, okružen trojicom muškaraca s pištoljima. Ništa nisam
mogao poduzeti. Nije bilo spasonosnih sirena u daljini. Jedan od
Dannyjevih ljudi stajao mi je slijeva, a drugi - onaj kojeg sam
oborio - zdesna.
Pogledao sam Dannyja Zukera, koji je ostao korak dalje, i
učinio posljednji pokušaj: “Ti si ubio Archera Minora, zar ne?”
To ga je iznenadilo. Ugledao sam mu zbunjenost na licu:
“Što?”
“Netko ga je morao ušutkati”, nastavio sam, “a Maxwell
Minor nikad ne bi ubio rođenog sina.”
“Nisi pri sebi.”
Druga su se dvojica pogledala.
“Zašto bi je inače tako žarko želio pronaći?” upitao sam ga.
“Prošlo je šest godina. Znaš da ona nikad ne bi svjedočila.”
Danny Zuker zatresao je glavom, a na licu mu se pojavilo
nešto nalik na sažaljenje. “Nemaš pojma o čemu govoriš, zar ne?”
Podigao je pištolj, sada gotovo s oklijevanjem. Odigrao sam
svoju posljednju kartu. Nisam želio umrijeti ležeći na tlu pred
njihovim nogama. Ustao sam, pitajući se koji će mi biti posljednji
potez, a onda je netko drugi taj potez učinio umjesto mene.
Začuo sam jedan pucanj, a onda se glava čovjeka koji mi je
stajao slijeva rasprsnula poput rajčice zgažene teškom čizmom.
Svi smo se okrenuli u smjeru odakle je pucanj došao. Ja sam
se prvi pribrao. Opet sam prepustio kontrolu reptilskom dijelu
mozga i bacio se na čovjeka kojeg sam prije udario. On mi je
stajao najbliže, a pretpostavljao sam da je zbog primljenih udaraca
najslabiji.
Htio sam mu dohvatiti pištolj.
Ali čovjek je reagirao brže nego što sam očekivao.
Pretpostavljam da je i njegov reptilski mozak radio. Povukao se
korak natrag i naciljao. Bio je predaleko da ga dohvatim na
vrijeme.
A onda se i njegova glava rasprsnula u grimiznoj sumaglici.
Krv me poškropila po licu. Danny Zuker nije oklijevao.
Skočio mi je iza leđa kako bih mu poslužio kao štit. Stavio mi je
ruku oko vrata i prislonio mi cijev pištolja uz glavu.
“Ne miči se”, šapnuo je.
Nisam se pomaknuo. Zavladala je tišina. Držeći me uza se
kako bi ga moje tijelo štitilo, počeo se povlačiti prema kući.
“Pokaži se!” povikao je. “Pokaži se ili ću mu prosvirati
mozak.”
Začuo se šum. Zuker mi je povukao glavu nadesno kako bi
se zaštitio mojim tijelom. Pomaknuo me još malo nadesno - prema
mjestu odakle je došao šum. Pogledao sam prema čistini.
Srce mi je stalo.
Još uvijek držeći pištolj uperen u nas, niz brijeg je silazila
Natalie.
 35.
DANNY ZUKER PRVI JE PROGOVORIO:
“Gle, gle! Koga to vidim?”
Kad sam je ugledao, tijelo mi je obamrlo. Pogledi su nam se
sreli - moj i Natalien - a svijet se rasprsnuo na tisuće različitih
načina. Bio je to jedan od najintenzivnijih doživljaja u mom
životu, taj jednostavni čin gledanja u oči žene koju volim, pa me u
tom trenutku, čak i s pištoljem uperenim u glavu, obuzela neka
čudna zahvalnost. Da je Zuker povukao okidač, pomirio bih se s
tim. U tom kratkom trenutku osjećao sam se više živ nego u
prethodnih šest godina zajedno. Da sam u tom trenutku umro - i
ne, nisam želio umrijeti, više od svega želio sam preživjeti i ostati
s tom ženom - umro bih kao potpunija osoba, kao osoba koja je
proživjela potpuniji život, nego da sam umro samo nekoliko
trenutaka prije.
“Pusti ga”, rekla je Natalie još uvijek nas držeći na nišanu.
Nije skidala pogled s mene.
“Ne pada mi na pamet, dušo”, odgovorio je Zuker.
“Ako ga pustiš da ode, možeš imati mene.”
“Ne!” viknuo sam.
“Začepi!” rekao je Zuker pritisnuvši mi cijev pištolja u vrat.
A onda se obratio Natalie: “Zašto da ti vjerujem?”
“Da mi je više stalo do sebe nego do njega”, odgovorila je,
“ne bih se ni pokazala.”
Nije skidala pogled s mene. Poželio sam prosvjedovati. Ni u
kom slučaju nisam želio pristati na takvu trampu, ali nešto mi je u
njezinu pogledu govorilo da mirujem, barem za sada. Razmislio
sam o tome. Pokušavala me natjerati da je poslušam i da se
pokorim njezinim željama.
Možda nije sama, pomislio sam. Možda je još netko s njom.
Možda ima plan.
“Dobro onda”, rekao je Zuker, još uvijek se skrivajući iza
mojih leđa. “Spusti pištolj pa ću ga pustiti.”
“Ne dolazi u obzir”, odgovorila je Natalie.
“Ne?”
“Odvest ćeš ga do njegova automobila i dopustiti mu da
sjedne za volan. Spustit ću pištolj čim krene.”
Činilo se da Zuker razmišlja o tom prijedlogu. “Ti ćeš
spustiti pištolj kad mu dopustim sjesti za volan, pa se tek onda on
može odvesti.”
Natalie je opet kimnula glavom, još uvijek ne skidajući
pogled s mene, gotovo kao da me snagom volje želi prisiliti da je
poslušam. “Dogovoreno”, odvratila je.
Krenuli smo prema prednjem dvorištu. Natalie je zadržala
razmak od tridesetak metara. Zapitao sam se je li možda u blizini
Cookie, Benedict ili tko drugi iz Novog početka. Možda čeka
pokraj automobila s oružjem u ruci, spreman da eliminira Zukera
jednim hicem.
Kad smo stigli do auta, Zuker se namjestio kako bi ga
vozilo i moje tijelo štitili. “Otvori vrata”, naredio mi je.
Oklijevao sam.
Pritisnuo mi je cijev pištolja u vrat. “Otvori vrata!”
Pogledao sam Natalie, a ona mi je uzvratila pogled sa
samouvjerenim smiješkom koji me pogodio ravno u srce razbivši
ga poput ljuske jajeta. Kad sam sjeo za volan, užasnuto sam
shvatio što Natalie radi.
Nije imala nikakav plan da nas oboje spasi.
U blizini nije bilo nikoga iz Novog početka da intervenira.
Nitko se nije skrivao čekajući da iskoči. Natalie je zarobila moju
pažnju, ponudila mi je tu nadu svojim očima kako se ne bih
opirao, kako ne bih podnio žrtvu koju se ona spremala podnijeti za
mene.
Dovraga s tim!
Upalio sam motor. Natalie je počela spuštati pištolj. Ostala
mi je sekunda vremena, ne više od toga, da nešto poduzmem. Bio
sam svjestan da je to samoubilački čin. Znao sam da nema načina
da oboje iz ove situacije izvučemo živu glavu. Tako je ona
razmišljala. Jedno od nas dvoje moralo je umrijeti. Naposljetku se
pokazalo da su Jed, Benedict i Cookie imali pravo. Sve sam
uprskao. Tvrdoglavo sam slijedio nekakvu sumanutu ideju o tome
da ljubav pobjeđuje sve, a sada se dogodilo točno ono na što su me
upozoravali. Natalie će umrijeti.
Nisam to namjeravao dopustiti.
Kad sam sjeo za volan, Natalie je zastala i skrenula pogled
na Dannyja Zukera. Shvaćajući da je na njemu red, Zuker mi je
sklonio pištolj s vrata i premjestio ga u drugu ruku kako bi bio
predaleko od mene, koji sam sjedio, da pokušam neku glupost.
“Na tebi je red”, rekao je.
Natalie je odložila pištolj na tlo.
Vrijeme je istjecalo. Bio sam potrošio nekoliko dragocjenih
sekundi planirajući što da učinim, da točno proračunam element
iznenađenja i sve to. Više nisam oklijevao. Bio sam prilično
siguran da će Zukeru ostati dovoljno vremena da zapuca na mene,
ali to mi nije bilo važno. Morat će se braniti, a ako usput zapuca
na mene, to će dati Natalie dovoljno vremena da potrči ili, što je
vjerojatnije, da podigne svoj pištolj s tla i zapuca.
Za mene više nije bilo izbora. Nisam se namjeravao odvesti,
to je sigurno.
Bez upozorenja, hitro sam podigao lijevu ruku. Ne vjerujem
da je Zuker to očekivao. Vjerojatno je mislio da ću, ako išta
pokušam, posegnuti za pištoljem. Čvrsto sam ga zgrabio za kosu i
povukao prema sebi. Kao što sam i predvidio, Danny je okrenuo
cijev pištolja prema meni.
Lijevom sam ga rukom uhvatio za kosu, pa je očekivao da
ću desnom posegnuti za pištoljem.
Ali ja to nisam učinio.
Umjesto toga, desnom sam mu rukom gurnuo Jedovu
tabletu cijanida u usta. Kad je shvatio što sam učinio, užasnuto je
razrogačio oči. Zbog toga se načas kolebao - zbog spoznaje da mu
je tableta cijanida u ustima i da će umrijeti ako je ne ispljune.
Pokušao ju je ispljunuti, ali ja sam mu dlanom prekrio usta.
Snažno me ugrizao. Kriknuo sam, ali nisam povukao ruku.
Istodobno mi je pokušao naciljati u glavu.
Sagnuo sam se.
 Metak me pogodio u rame. Nova bol.
Danny se zgrčio pripremajući se da ispali još jedan metak.
Ali nije to stigao učiniti. Natalien prvi metak pogodio ga je u
potiljak. Ispalila je još dva, ali nije bilo potrebe.
Pao sam unatrag i uhvatio se za ranjeno rame, pokušavajući
zaustaviti krv. Pričekao sam da mi Natalie priđe.
Ali Natalie mi nije prišla. Ostala je stajati na mjestu.
Nikad u životu nisam vidio ništa ljepše ni bolnije od izraza
koji joj se pojavio na licu. Jedna joj se suza zakotrljala niz obraz.
Samo je polako vrtjela glavom.
“Natalie?”
“Moram ići”, rekla je.
Razrogačio sam oči. “Ne!” U tom času napokon sam začuo
sirene. Gubio sam krv i osjećao da me obuzima slabost, ali ništa
od toga nije mi bilo važno. “Povedi me sa sobom. Molim te!”
Natalie je trepnula, a onda su joj suze snažnije potekle. “Ne
bih mogla podnijeti da ti se što dogodi. Shvaćaš? Zato sam i prvi
put pobjegla. Mogu podnijeti da živiš slomljena srca, ali ne bih
mogla podnijeti da umreš.”
“Bez tebe ionako nisam živ.”
Sirene su se primicale.
“Moram ići”, rekla je kroza suze.
“Ne...”
“Uvijek ću te voljeti, Jake. Uvijek.”
“Onda ostani sa mnom.” Začuo sam preklinjanje u svom
glasu.
“Ne mogu. Ti to znaš. Nemoj me slijediti. Nemoj me tražiti.
Ovog puta održi obećanje.”
Odmahnuo sam glavom. “Nema šanse”, odgovorio sam.
Natalie se okrenula i krenula uz brijeg.
“Natalie!” viknuo sam za njom.
Ali žena koju sam volio nastavila je odlaziti iz mog života.
Opet.
 36.
GODINU DANA POSLIJE

STUDENT U STRAŽNJEM DIJELU PREDAVAONICE DIŽE RUKU:

“PROFESORE Weiss?”
“Da, Kennedy?” odvraćam.
To mi je sada ime. Paul Weiss. Predajem na jednom
velikom sveučilištu u Novom Meksiku, ali iz sigurnosnih razloga
ne mogu vam reći na kojem. Zbog svih onih mrtvih tijela na
jezeru, vlasti su zaključile da će biti bolje da me uvrste u program
za zaštitu svjedoka. I tako sada živim na zapadu. Nadmorska
visina još uvijek mi zadaje probleme, ali, sve u svemu, ovdje mi se
sviđa. To me iznenađuje. Uvijek sam mislio da sam stvoren za
život na istočnoj obali, ali pretpostavljam da se čovjek u životu
mora prilagođavati.
Naravno, nedostaje mi Lanford. Nedostaje mi moj stari
život. Benedict i ja još uvijek smo u vezi, premda ne bismo smjeli
biti. Imamo zajednički e-mail račun i nikad ne šaljemo poruke.
Otvorili smo ga kod AOL-a (stara škola). Ostavljamo jedan
drugom poruke u pretincu za skice. S vremena na vrijeme
odlazimo na taj račun i provjeravamo ima li novih poruka.
Velika novost u Benedictovu životu glasi da narko-kartel
koji ga je progonio više ne postoji. Uništila ga je suparnička
banda. Ukratko, Benedict je napokon slobodan da se vrati Marie-
Anne, ali kad je posljednji put provjerio njezinu stranicu na
Facebooku, shvatio je da se u međuvremenu udala. I njezina i
Kevinova stranica prepune su fotografija s vjenčanja.
Ja ga nagovaram da joj ipak kaže istinu, ali on to odbija
učiniti. Kaže da joj ne želi upropastiti život.
Ali život je neuredan, kažem mu.
 Duboka misao, zar ne?
Preostali komadići slagalice napokon su za mene došli na
svoje mjesto. Dugo mi je trebalo. Jedan od Minorovih ljudi koje je
Jed bio ustrijelio naposljetku je ipak preživio, a njegovo
svjedočenje potvrdilo je ono što sam nagađao. Pljačkaši banaka
poznati pod imenom Nevidljivi provalili su u banku u Ulici Canal
i u trezorskom pretincu Todda Sandersona pronašli oporuke i
putovnice. Uzeli su putovnice s namjerom da ih prodaju na crnom
tržištu. Jedan od njih prepoznao je Natalieno ime - Minorovi su je
nakon šest godina još uvijek aktivno tražili - pa ih je izvijestio o
tome. Budući da je pretinac glasio na ime Todda Sandersona,
Danny Zuker i Otto Devereaux otišli su mu u posjet.
Već i sami znate kako je to završilo. Ili barem znate
glavninu.
Ali mnoge pojedinosti još uvijek se nisu uklapale u sliku.
Jedna od tih pojedinosti bilo je pitanje koje sam postavio Dannyju
Zukeru neposredno prije nego što je umro: zašto su Minorovi tako
žarko željeli pronaći Natalie? Ona je prilično jasno dala do znanja
da ne namjerava svjedočiti. Zašto je tražiti i uznemiravati kad bi je
to na kraju lako moglo nagnati da se obrati policiji? Neko sam
vrijeme mislio da iza svega toga zapravo stoji Danny Zuker, da je
on ubio Archera Minora pa se želio osigurati da je jedina osoba
koja bi tu činjenicu mogla odati Maxwellu Minoru mrtva. Ali ni to
mi zapravo nije izgledalo uvjerljivo, osobito zato što se činio
zbunjen kad sam ga optužio za taj zločin.
“Nemaš pojma o čemu govoriš, zar ne?”
To mi je rekao Danny Zuker. I imao je pravo. Ali polako
sam počeo hvatati konce, osobito kad sam sebi postavio središnje
neodgovoreno pitanje, o incidentu kojim je sve počelo:
Gdje je Natalien otac?
Shvatio sam odgovor na to pitanje prije gotovo godinu dana.
Dva dana prije nego što su me poslali u Novi Meksiko, još
jedanput sam posjetio Natalienu majku u staračkom domu Hyde
Park Assisted Living. Došao sam jeftino prerušen. (Sada se
jednostavnije prerušavam: obrijao sam glavu. Nema više onih
neurednih profesorskih kovrča iz moje mladosti. Sada mi se glava
sjaji. Kad bih stavio zlatnu naušnicu, podsjećao bih na Mistera
Cleana.)
“Ovog puta želim čuti istinu”, rekao sam Sylviji Avery.
“Već sam vam je rekla.”
Shvaćao sam zašto nestanak i novi identitet treba ljudima
koji su optuženi za pedofiliju ili ljudima koji su uzrujali
pripadnike narko-kartela ili ženama koje žive u braku s nasilnim
muževima ili ljudima koji su vidjeli mafijaško ubojstvo. Ali nisam
shvaćao zašto bi profesor na koledžu koji je otkrio studentski
plagijat morao nestati do kraja života - zašto se ne bi smio pojaviti
čak ni sada kad je Archer Minor mrtav.
“Natalien tata zapravo nije pobjegao, zar ne?”
Nije odgovorila.
“Bio je ubijen”, nastavio sam.
Sylvia Avery izgledala je previše slaba da bi poricala.
Ostala je sjediti nepomična kao kamen.
“Rekli ste Natalie da je otac nikad ne bi napustio.”
“I ne bi”, odgovorila je. “On ju je jako volio. A i Julie. I
mene. Aaron je bio jako dobar čovjek.”
“Previše dobar”, odvratio sam. “Uvijek je u svemu vidio
samo crno i bijelo.”
“Točno.”
“Kad sam vam rekao da je Archer Minor mrtav, odvratili
ste: ‘baš dobro’. Je li on ubio vašeg muža?”
Spustila je glavu.
“Nikome više ne prijeti opasnost”, rekao sam joj, što je bilo
samo djelomice točno. “Je li vašeg muža ubio Archer Minor ili
netko koga je poslao njegov otac?”
“Bio je to Archer”, napokon je odgovorila.
Kimnuo sam. Već sam to i sam shvatio. ,
“Došao nam je u kuću s pištoljem”, rekla je. “Zahtijevao je
da mu Aaron preda dokumente koji su dokazivali da je prepisao
radnju. Vidite, on je doista želio pobjeći iz očeve sjene, a ako se
pročuje da je plagijator...”
“To bi značilo da se ne razlikuje od oca.”
“Točno. Preklinjala sam Aarona da ga posluša, ali on to nije
htio učiniti. Mislio je da Archer blefira. A onda mu je Archer
prislonio cijev pištolja uz glavu i...” Sklopila je oči. “Imao je
smiješak na licu kad ga je ubio. To mi se najjasnije zadržalo u
sjećanju. Archer Minor se smješkao. A onda je zatražio da mu
predam dokumente ili sam ja sljedeća. Naravno, predala sam mu
ih. Poslije su u kuću svratila dva čovjeka njegova oca i odnijela
Aaronovo tijelo. Zatim me jedan od njih posjeo. Zaprijetio je da će
učiniti grozne stvari mojim curicama ako ikad ikome ispričam što
se dogodilo. Rekao je da ih neće naprosto ubiti. Učinit će im
grozne stvari. Stalno je to naglašavao. Rekao mi je neka svima
kažem da je Aaron pobjegao. Poslušala sam ga i držala se te laži
sve ove godine kako bih zaštitila svoje djevojčice. To možete
shvatiti, zar ne?”
“Mogu”, odvratio sam tužnim glasom.
“Morala sam pretvoriti svog jadnog Aarona u negativca.
Kako me njegove kćeri ne bi ispitivale o njemu.”
“Ali Natalie nije povjerovala u to.”
“Stalno je navaljivala.”
“I kao što ste rekli, ta joj je laž zagorčavala život. Pomisao
da ju je otac napustio.”
“To je grozna pomisao za mladu djevojku. Trebala sam
smisliti nešto drugo. Ali što?”
“I tako je stalno navaljivala”, rekao sam.
“Nije htjela odustati. Vratila se u Lanford da porazgovara s
profesorom Humeom.”
“Ali ni Hume joj nije mogao reći što se dogodilo.”
“Nije. Ali ona nije prestajala postavljati pitanja.”
“A to ju je moglo uvaliti u nevolju.”
“Točno.”
“I tako ste odlučili da joj kažete istinu. Da joj otac nije
pobjegao sa studenticom. Da nije pobjegao zato što se bojao
Minorovih. Napokon ste joj ispripovijedali cijelu priču - da joj je
Archer Minor hladnokrvno ubio oca, sa smiješkom na licu.”
Sylvia Avery nije kimnula, ali nije ni morala. Pozdravio
sam je i otišao.
I tako sada znam zašto je Natalie tako kasno navečer bila u
onom neboderu. Sada znam zašto je posjetila Archera Minora kad
nikoga nije bilo u blizini i zašto je Maxwell Minor nikad nije
prestao tražiti. Nije je tražio zato što se bojao da bi mogla
svjedočiti.
Želio joj se osvetiti za ubojstvo sina.
Ne mogu to tvrditi sa sigurnošću. Ne znam je li Natalie
ubila Archera Minora sa smiješkom na licu ili je pištolj opalio
slučajno ili joj je Archer Minor počeo prijetiti kad se suočila s
njim ili je to učinila u samoobrani. Čak i ne pitam.
Stari ja želio bi doznati istinu, ali novi ja ne želi.
Predavanje završava. Krećem preko travnjaka. Nebo nad
Santa Feom plavo je kao nigdje drugdje. Zakrivam oči dlanom i
nastavljam hodati.
Onoga dana prije godinu dana, još uvijek s metkom u
ramenu, gledao sam Natalie kako odlazi. Kad je zatražila da joj
obećam da je neću slijediti, povikao sam: “Nema šanse.” Nije me
htjela poslušati ni stati. I tako sam izašao iz auta. Bol u ramenu
bila je prava sitnica u usporedbi s boli koju sam osjećao gledajući
je kako me opet napušta. Potrčao sam za njom. Zagrlio sam je i
stisnuo uza se, premda me jedna ruka boljela od rane. Oboje smo
zatvorili oči. Dok sam je grlio zapitao sam se jesam li ikad u
životu osjetio takvo zadovoljstvo. Zaplakala je. Čvršće sam je
privio uza se. Spustila je glavu na moja prsa, a onda se načas
pokušala istrgnuti iz mog zagrljaja. Ali samo načas. Znala je da je
ovoga puta neću pustiti.
Bez obzira na sve što je možda učinila.
Još uvijek je nisam pustio.
Pred sobom vidim prekrasnu ženu po imenu Diana Weiss,
koja nosi vjenčani prsten identičan mojemu. Predavanje o
umjetnosti odlučila je održati na otvorenom ovog prekrasnog dana.
Hoda od studenta do studenta, komentira njihove radove i daje im
savjete.
Premda nikad nismo razgovarali o tome, ona zna da sam u
međuvremenu shvatio istinu. Pitam se je li prvi put pobjegla
djelomice i zato što je vjerovala da se ja ne bih mogao pomiriti s
onim što je učinila. A možda tada to doista i ne bih mogao.
 Ali sada mogu.
Diana Weiss podiže pogled prema meni dok joj prilazim, a
na licu joj se pojavljuje osmijeh koji posramljuje sunce. Moja
prekrasna žena danas zrači još jače nego inače, ali možda mi se to
samo tako čini zato što sam pristran. A možda tako zrači zato što
je u sedmom mjesecu trudnoće i nosi naše dijete.
Njezino predavanje završava. Studenti se još neko vrijeme
zadržavaju u blizini, a onda se polako razilaze. Kad napokon
ostanemo sami, ona me hvata za ruku, gleda me u oči i kaže:
“Volim te.”
“I ja volim tebe”, odvraćam.
Smiješi mi se. Sivilo nema nikakvih izgleda protiv tog
osmijeha, pa se rastvara u prekrasnom šarenilu jarkih boja.

KRAJ
 Nakladnik ALGORITAM d.o.o.
Zagreb, Harambašićeva 19
Za nakladnika
Neven Antičević
Lektura i korektura
Ivana Mirošević
Redaktura
Dana Fruschutz
Grafički urednik
Davor Horvat
Obrada i prijelom
Algoritam DTP
Tisak
Web2Print
Naklada
1000 primjeraka

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i

sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 896149
ISBN 978-953-316-736-7
 Iako je reputaciju stekao romanima o Myronu Bolitaru,
Harlan Coben nije se zadržao na samo jednom liku. Godine 2000.
objavio je roman Nikom ni riječi, jedan od svojih najuspješnijih
trilera, koji mu je donio i nominaciju za nagradu Edgar, da bi se
godinu dana kasnije pojavio Netragom nestao, roman na koji je
Coben najponosniji. Njegov stil krase nevjerojatno maštoviti
zapleti i britak humor koji su mu donijeli, osim planetarne
popularnosti, i tri književne nagrade (Edgar za Fade Away,
Shamus za Shot i nagrada Anthony za roman Deal Breaker).
1 Vidimo se poslije (španjolski).