Professional Documents
Culture Documents
Duci Simonović - Igračina, Genije I Buntovnik: Blog Ostalo
Duci Simonović - Igračina, Genije I Buntovnik: Blog Ostalo
buntovnik
BLOG OSTALO Autor:Sport Klub1. jan. 202112:00 > 13:539 komentara
KSS
Pre 72 godine, prvog dana 1949. u Vrnjačkoj Banji je rođen Ljubodrag Duci
Simonović, nekadašnji as Crvene zvezde i jedan od najboljih košarkaša bivše
Jugoslavije u prvoj polovini sedamdesetih godina prošlog veka.
Duci je bio jedan od ključnih igrača selekcije Plavih koja je 1970. na šampionatu u
Ljubljani donela tadašnjoj SFRJ prvu titulu svetskih šampiona, a kao član državnog
tima je osvojio i dve srebrne medalje na prvenstvima Evrope održanim 1969. u Italiji i
dve godine kasnije u SR Nemačkoj.
Simonović je bio Ol raund igrač. Njegova prirodna pozicija bila je mesto visokog (196
centimetara) beka šutera koji je nemilosrdno pogađao protivnički koš. U vremenima
kad nije bilo trojki znao je da ubaci i preko 50 poena, pa je tako u jednom od večitih
derbija sa Partizanom kraj svog imena upisao cifru od čak 59 postignutih koševa.
Zbog atletske građe i snage koju je posedovao, ovaj inteligentni i tehnički potkovani
košarkaš se takođe uspešno snalazio i na poziciji krila.
Privatna arhiva
Mada je teško porediti igrače različitih generacija, Duci je, prema nekim mišljenjima,
po poziciji u timu ali ispoljenoj efikasnosti, zapravo ‘starija verzija’ Saše Danilovića, ali
je od Partizanovog Sarajlije bio fizički jači na parketu.
Čovek koji je sedam puta nastupio za reprezentaciju Evrope, mogao je da bude prvi
jugoslavenski košarkaš koji je zaigrao u NBA ligi. Klubovi iz američke profesionalne
lige su početkom sedamdesetih godina 20. veka bili zainteresovani da ga angažuju,
međutim on je na kraju odbacio mogućnost da se upusti u avanturu odlaska preko
‘bare’.
Jedna od tri tadašnje Zvezdine košarkaške zvezde je, kaš što ćemo videti iz
nastavka priče, bio temperamentna osoba, spremna da se na parketu ali i van njega,
bori protiv nepravde i onog što je smatrao suprotnim moralnim principima. Pošto je
kao košarkaš često znao da žestoko reaguje na pogrešne odluke sudija, jedno vreme
je na utakmicama nastupao sa cuclom u ustima kako bi ćutao u slučajevima da arbitri
ponovo donesu ‘presude’ koje će ga iznervirati.
Privatna arhiva
“Kada sam odlazio iz minhenskog Olimpijskog sela niko me nije ispratio, što me je zabolelo.
Nije istina da nisam želeo da se vratim u reprezentaciju. Želeo sam da igram za svoju zemlju,
ali pozive od selektora više nisam dobijao.“
Teško je, zbog svojih stavova, u Jugoslaviji dobijao posao pa je bio prinuđen da
košarku igra i u zrelim godinama. Sve dok se na jednoj utakmici u Staroj Pazovi nije
sučio sa pucanjem kapilara na plućima, a stalno krvarenje ga je definitivno odvojilo
od parketa. Kasnije je u Norveškoj, gde je, između ostalog, trenirao mušku i žensku
ekipu Trondhajma, dobio posao predavača na fakultetu, ali mu je, nakon samo
mesec dana, uručen otkaz. Norvežanima se jednostavno nije dopalo to što je
Simonović na predavanjima saopštavao njihovim studentima da je legendarna
klizačica iz ove skandinavske države, Sonja Heni, na Zimskim olimpijskim igrama u
nemačkom Garmiš Partenkihenu 1936. godine “plesala tango sa firerom Trećeg
Rajha Adolfom Hitlerom”. Zbog ovog iznošenja istorijskih činjenica, koje je bacalo
senku na njihovu najbolju sportistkinju, domaćini su odstranili ‘nepodobnog’
predavača iz Jugoslavije iz nastavnog procesa.
Priv
atna arhiva
Prilikom boravka u Nemačkoj, gde je zarađivao ‘za hleb’ trenirajući ekipu Bamberga,
Duci je 1987. u Frankfurtu razgovarao sa Zoranom Đinđićem. Budući, tragično
nastaradali premijer Srbije, je tom prilikom, prisećao se kasnije Simonović, sugerisao
sagovorniku da “iz rada Olimpizam i fašizam izbaci sve teze o vezi Pjera de
Kubertena sa fašizmom”. Nekadašnji košgeter Zvezde i reprezentacije, nije želeo da
prihvati ovaj predlog, već se, kako je kasnije govorio, posvađao sa Đinđićem.
Ne treba da iznenađuje što je, nakon ovog neuspeha, selektor iduće 1968. godine
izostavio 19 -godišnjeg beka Zvezde sa spiska putnika za Meksiko, gde su
jugoslavenski košarkaši, zahvaljujući istorijskoj pobedi nad Sovjetima u polufinalu,
došli do prve medalje (srebrnog sjaja) na olimpijskim turnirima. Ipak, Duci je vraćen u
državni tim već naredne 1969. na prvenstvu Evrope u Italiji. Kao i na junirskom
šampionatu Starog kontinenta održanom tri godine ranije, još jednom je na
Apeninima sa saigračima postao vicešampion kontinenta, ali ovaj put u znatno
važnijoj seniorskoj konkurenciji.
KSS
Ljubodrag je u tom pohodu na 12. Zvezdinu titulu dao ogroman doprinos pošto je
postizao u proseku 22.9 poena na meču za ekipu koju je sa klupe vodio Bratislav
Đorđević. Malo je nedostajalo da sa saigračima proslavi i osvajanje evropskog
trofeja, namenjenog najboljem timu u Kupu pobednika kupova. U finalnom susretu,
odigranom u Solunu 21. marta 1972. godine, je sa 18 koševa bio najefikasniji igrač
jugoslovenskog tima ali je pehar, ipak, na kraju otišao u ruke košarkaša italijanskog
Simentala (74:70).
Na žalost, kao reprezentativac SFRJ se više nikada nije popeo na najvišu stepenicu
pobedničkog postolja na nekom velikom takmičenju. Na svom trećem evropskom
šampionatu, čiji je domaćin 1971. godine bila SR Nemačka, Simonović je sa
prosekom od 13.3 postignutih poena po meču bio drugi najefikasniji igrač
reprezentacije, iza Krešimira Ćosića. Ipak, dobre partije donele su mu samo još
jednu srebrnu medalju sa kontinentalnog prvenstva, pošto je u finalnom duelu SSSR
opet bio nepremostiva prepreka za Plave košarkaše. A onda, umesto željene prve
olimpijske medalje sa Igara u Minhenu, usledili su već opisani događaji u Minhenu
koji su pre vremena okončali reprezentativnu karijeru tada tek 23-godišnjeg
Ljubodraga Simonovića.
U sezoni 1973/1974, poslednjoj u kojoj su zajedno u timu bili Duci, Moka i Kaponja, u
Zvezdine vitrine je stigao prvi i za sada jedini međunarodni trofej – pehar namenjen
osvajaču Kupa pobednika kupova. Simonović je sa 234 postignuta poena u 11
odigranih susreta (prosek 21.3 po meču) bio najbolji strelac tima u evropskom
takmičenju. U finalnom duelu sa čehoslovačkom ekipom Spartaka iz Brna,
odigranom 2. aprila 1974. godine u Udinama, ubacio je 19 poena, što je, uz 23 koša
Kapičića i 20 Slavnića, bilo presudno za trijumf (86:75) jugoslovenskog tima.
Ovaj od mnogih neshvaćeni čovek ostao je, bez obzira na visoku cenu koju plaća,
dosledan u uverenjima za koje se zalaže, baš kao što je bio nesavitljiv tokom svih
godina sjajne igračke karijere. Za takvog Ljubodraga Simonovića (gotovo) da nije bilo
mesta (marginalno se pominje) u filmu “Bili smo prvaci sveta” posvećenom trijumfu
Plavih na Mundobasketu u Ljubljani 1970. godine. Ni njegova Crvena zvezda ga nije
stavila na spisak Zvezdinih zvezda (na njemu se nalaze Aleksandar Gec, Nebojša
Popović, Aleksandar Nikolić, Borislav Stanković, Vladimir Cvetković, Zoran Slavnić,
Zoran Radović i Saša Obradović) koje je izabrala kao najveće igrače u istoriji tog
košarkaškog kluba. Pa ipak, taj kontraverzni ali i i neponovljivi Duci je za sve one koji
cene njegove igračke majstorije, hrabrost i doslednost ostao trajna legenda Zvezde,
srpske i jugoslovenske košarke.