POZNAVANJE RAZDOBLJA, SMJEROVA I

DJELA SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI

Biblija
Zbornik svetih knjiga judaizma i kršćanstva, nazvanih i Sveto pismo Starog i Novog
zavjeta. Knjige Starog zavjeta izbor su religioznih i svjetovnih tekstova starohebrejske
književnosti u razdoblju od 400.g.pr.n.e. do 100.g.n.e. Većina knjiga napisana je na
hebrejskom jeziku pod utjecajem raznih literatura pa se razlikuju u duhu i izrazu.
Mnogi likovi, poput Adama i Eve, obrađivani su u europskoj književnosti. Novi zavjet
počinje 1.st.n.e. priznaju ga samo kršćanske crkve, pisan je grčkim jezikom, a sastoji se
od evanđelja i poslanica. Knjige su pune proročanstava, vizija, mistike, simbola,
alegorija i bujnih metafora. Književna vrijednost im je manja od Starog zavjeta.

ZAPAMTI:

VULGATA (prijevod Biblije na latinski jezik – sveti Jeronim))

SEPTUAGINTA(prijevod sedamdesetorice na grčki jezik)
SVETI AUGUSTIN je začetnik autobiografije (Ispovijesti)

Antička drama (tragedija Eshil, Sofoklo, Euripid; komedija Plaut)

Kada govorimo o antičkoj drami, govorimo o početku drame kao književne vrste.
Naime, dramsko se stvaralaštvo dijeli u tri velike epohe:

1. antičku dramu
2. renesansnu dramu
3. modernističku dramu

Iz antičke se drame razvila klasična, a iz klasične modernistička.

Za dramsku je književnost karakteristično to što je prilagođena scenskom izvođenju,

odnosno kazališnoj predstavi. Scena traži raščlanjivanje građe. Krupni dijelovi drame
su činovi, a Grčka ih je drama imala 5. Struktura drame određena je cjelovitošću
zbivanja, koje po činovima ima svoj početak, sredinu i završetak:

1. ekspozicija - uvodi nas u razgovor dvaju ili više lica na početku drame i obavještava
o glavnim likovima, zapletu i raspletu drame
2. zaplet - nastaje uvođenjem novog, dinamičnog motiva, ili nastankom takve situacije
koja izravno uzrokuje sukob
3. kulminacija - najnapetiji, odlučujući trenutak sukoba
4. peripetija - preokret, nastupa kada radnja naglo skreće u određenom pravcu
5. rasplet - razrješenje svih suprotnosti, sukoba, protuslovlja

Dramsko se djelo temelji na sukobu, na suprotnostima u stavovima. To dovodi do

napetosti situacija i do akcije i reakcije protivničkih sila. Tekst dramskog djela sastojao
se od govora junaka i didaskalija – uputa redatelju o dekoru na sceni, o glumi i
općenito o načinu izvođenja dramskog djela.

Dramske vrste:
1. tragedija
2. komedija, (satira i groteska…)
3.drama u užem smislu

Antička se tragedija razvila u Staroj Grčkoj, sinkretizmom, ili stapanjem plesa,glazbe

govora. Nastala je iz obreda posvećenih bogu Dionizu (bogu vina). U tim dionizijskim
igrama, zborovi su pjevali ditirambe u čast Dioniza. Začetak kasnije tragedije je u
dijalogu koji vode zbor i glumac. Zbor je imao ulogu tumačenja stava samog pisca
prema problemu koji obrađuje.
Tespis je prvi redatelj i glumac.Tespisova kola predstavljaju glumačku družinu koja je
prikazana i na Giottovu zvoniku u Firenzi.

Komedija se kao dramsko djelo razvila iz pučkih obreda u staroj Grčkoj. U njoj se
na smiješan način iznose životne pojave uz sudjelovanje većeg broja lica.
Najznamenitiji su antički komediografi bili Aristofan (grčka književnost) i Plaut
(rimski komediograf).

Satira je komedija koja kritizira, ismijava ili osuđuje neke pojave ili karaktere.

Groteska je tragikomično gorka, ozbiljna i smiješna drama, sve u jednom.

Eshil:
Kao za većinu antičkih pisaca nemamo o njemu mnogo biografskih podataka. Rodio se
525. god. prije n.e. u Eleusini. Potjecao je iz zemljoposjedničkog roda. Bio je svjedok
uspostavljanja demokratskog uređenja u Ateni i uspješne borbe protiv intervencije
aristokratskih država. Bio je, kako ga neki nazivaju "otac tragedije". Iz njegovih
pjesama vidi se da je bio pristaša demokratske države, iako je pripadao konzervativnoj
grupaciji u samoj demokraciji. Ta je grupica imala znatnu ulogu u Ateni u prvim
desetljećima. Eshil je sudjelovao u borbi protiv Perzijanaca i to u bitkama na
Maratonu, kod Salamine i Plateje. Eshilove političke simpatije očituju se u njegovim
djelima.
Nastali su golemi nesporazumi i svađe između Eshila i naroda. Uzroci tih nesporazuma
nisu poznati. Zbog tih nesporazuma morao je provesti posljedne godine života na
Siciliji, izvan domovine. Znao je i prije odlaziti tamo i prikazivati svoje drame. U
Siciliji, gradu Geli, Eshil je umro 456. god. prije n.e.

Sadržaj
"Nebo i zemlja bijahu stvoreni" tim riječima Eshil započinje svoje djelo.
Zemlja je vrvila životinjama ali nije postojao jedan duh koji bi vladao zemljom. Za
takvo stvorenje mudri Prometej, sin Japeterov, uzme ilovaču, nakvasi je vodom i stane
ju mjesiti. Iz te smjese nastane lik po vanjskom izgledu jednak bogovima ali bez duše.
Da bi stvorio dušu uzme iz životinja sva dobra i zla svojstva i zatvori ih u grudi
čovjeka. Božica Atena mu je pomogla u tome što je tom liku udahnula duh ( božanski
dah ). Tako su nastali ljudi koji su mogli gledati, slušati ali nisu mogli ni vidjeti ni čuti.
Sve što su radili bilo je bez smišljene osnove. Živjeli su pod zemljom u mračnim
pečinama. Tada ih je Prometej počeo podučavati kako će vidjeti, čuti, uptrebljavati
životinje, ploviti morem, hraniti se, liječiti se,... Ukratko, uputio ih je u sve životne
potrebe.
 Na nebu je sa svojom obitelji vladao Zeus. On je pokorio svog oca Krona i
Titane (stari bogovski rod). Prometej je bio tog titanskog roda.
Bogovi su počeli od ljudi tražiti da ih časte, uz uzvrat njihove zaštite. U Mekoni
organizirali su susret bogova i smrtnika. Tamo su se utvrdila prava i dužnosti ljudi.
Prometej je zastupao ljudski rod kako ga bogovi ne bi previše iskorištavali. On svojom
lukavošću želi prevariti bogove. Bogovi su trebali izabrati što žele od jednog bika.
Prometej je ubio tog bika i od njega je stvorio dva kupa. U manjem kupu bijaše sve
meso, mišići, mozak, utroba,... ukratko sve korisno, a u drugom većem kupu bijahu
kosti i salo. Zeus je rekao da je ta podjela nepravedna. Prometej mu je predložio da
izabere koji od dva kupa želi. Zeus se odluči za veći kup i odgrne ga. Strašno se razljuti
na Prometeja kad je pred sobom našao samo salo i kosti. Uvrijeđeni Zeus je ljudima
uskratio posljedni dar za savršen život, tj. vatru. No, Japetov sin je i za to našao
rješenje. Pomoću užarene tinjajuće trešćice na zemlji je stvorio prvi plamen od kojega
su ljudi dobili ogromnu korist. Za uzvrat Zeus je stvorio novo zlo. Naredio je Hefestu,
bogu vatre i umjetnosti, da napravi varljivi lik lijepe djevojke. Sama Atena iz zavisti
prema Prometeju ogrne djevojku bijelom svjetlucavom haljinom a glavu joj ovjenča
svježim cvijećem i zlatnom vrpcom. Hermo joj podjeli dar govora a Afrodita svaku
dražesnost i milinu. Zeus je tako stvorio to ljupko zlo i dao mu ime Pandora. Hermo
odvede Pandoru na Zemlju i uputi je prema Prometejevu bratu Epimeteju. Prometej je
uzalud opomenuo jadnog Epimeteja da se čuva bilo kakvog božjeg dara. Epimetej je
ugostio Pandoru. Do tada su ljudi na zemlji živjeli mirno, slobodno i bez ikakve
nevolje. Pandora je sa sobom nosila kovčeg pun nevolja i ulaskom u kuću ga otvori.
Tako je na Zemlju došlo zlo. U kutiji je bila samo jedna dobra stvar, a to je bila nada.
Pandora nije dala nadi da izađe , nego je u panici poklopi prije njezinog izlaska. Pisac
groznice i razne druge nijeme ali vrlo mučne nevolje opisuje kao čete bez dara govora.
Čak i smrt koja je nekad sporo dolazila ubrzala je svoje korake. Sve krivice za taj čin
Zeus je pripisao Hefestu i njegovim slugama.

Ovdje počinje drama Okovani Prometej, koja je prvi dio trilogije. Druge dvije drame
su izgubljene i sačuvane samo u fragmentima.
Hefest je morao kazniti Prometeja i lancima ga prikovati na stijenu Kavkaz, pred
strahovitim ponorom. Hefest je tu naredbu izvršio. Jadan Prometej nije smio zaspati
niti kleknuti nego samo mukotrpno bezgranično stajati. Nezasitan Zeus mu pošalje još i
orla koji bi mu svaki dan kljuvao jetru. Pojedena jetra bi svaki dan nanovo izrasla,
kako bi mu se muka produžila. Zeus je rekao da te patnje trebaju trajati sve dok jedan
Zemljanin ne daruje svoj život smrti i tako preuzme krivicu na sebe. Nakon nekoliko
tisuća stoljeća naišao je tamo Heraklo u potrazi za zlatnim jabukama. Čim je ugledao
Prometeja napeo je luk, odapeo strijelu i skinuo orla s Prometejevih koljena. Zatim mu
je skinuo okove i poveo oslobođenog Prometeje sa sobom. Kako bi ispunio Zeusovu
volju Heraklo mu namjesti zamjenika Kentaura Hirona koji je bio spreman umrijeti
premda je bio besmrtan. Kako bi prikrili da je Zeus oslabio, Prometj je morao nositi
željezni prsten s ukovanim komadićem kavkaske stitjene. Tako je Zeus mogao
govoriti da je Prometej, simbolički, još prikovan na Kavkaz.

Sofoklo:
Sofoklo je rođen 495.g. pr. Kr. a umro je 406.g. pr. Kr. U svom je dugom životu imao
prilike da vidi uspon i pad atenske demokracije. Čitavog je života bio istaknuta ličnost
i u ratu i u miru. Bio je vojskovođa i diplomat, cijenjeni pjesnik, prijatelj Perikla i
ljubimac cijele Atene. Napisao je 123 drame,te je njima i drugim svojim djelima
unaprijedio Grčko kazalište i dramu uopće. Najpoznatije Sofoklove drame su: Ajant,
Antigona, Kralj Edip, Elektra...

Antigona:
Edip, kralj Tebe, je imao dvije kćeri i dva sina; Antigonu i Ismenu i Eteokla i
Polinika. Kada je saznao da je ubio oca i oženio svoju majku, Edip se oslijepio i
napustio Tebu. Antigona je krenula s njim. Nedugo nakon toga Eteoklo i Polinik su se
posvađali oko vlasti. Eteoklo se udružio s Kreontom-svojim stricem i prognao Polinika
iz Tebe. Obojica su nastojala uz sebe pridobiti Edipa, ali on je bacio prokletstvo na
njih. Polinik se udružio s Argejcima i napao Tebu. Tebanci su pobijedili, ali su Eteoklo
i Polinik poginuli. Kreont je uz počasti pokopao Eteokla, a Polinika je ostavio
nepokopanog ispred zidina Tebe, zato što je izdao svoj grad. Edip je ubrzo umro i
Antigona je došla u Tebu i odlučila sahraniti brata, iako je to Kreont zabranio.
Pokušala je nagovoriti Ismenu da joj pomogne, ali se Ismena toliko bojala Kreonta da
joj se nije usudila pomoći. Oko tijela su stajali stražari, ali su bogovi odlučili pomoći
Antigoni, te su podigli oluju. Stražari nisu ništa vidjeli i Antigona je pokopala brata.
Ali tek što ga je pokopala oluja je prestala i stražari su je uhvatili. Kada su je doveli
Kreontu ona je hrabro priznala i rekla mu da nije počinila zločin nego pobožno djelo,
te ako se po zakonima pobožnost kažnjava, ona se ne boji smrti već čezne za njom.
Kreont se na te riječi još više naljutio te je odlučio osuditi Antigonu i njenu sestru, jer
je mislio da joj je Ismena pomogla. Ismena se toliko bojala Kreonta da je priznala
nepočinjeno djelo. Antigona ne želi žrtvovati i Ismenu pa joj protuslovi, a Ismena se,
želeći joj pomoći, poziva i na Antigoninog zaručnika Hemona, Kreontova sina. Hamon
upozorava Kreonta da se puk ne slaže s njim, ali Kreont se ne obazire na to. Kaže
Hemonu da mu Antigona neće biti žena, a ovaj mu odvraća da neće ni umrijeti sama.
Kreont odluči da Antigona neće umrijeti, ali neće ni živjeti u svijetu živih, te ju zazida
u kraljevsku grobnicu. Nakon što odvedu Antigonu, prorok Tirezija dolazi Kreontu i
kaže mu da mora pokopati Polinika i pustiti Antigonu, jer će inače prekršiti božje
zakone, te će to izazvati još smrti u njegovoj obitelji. Kreont na kraju ipak odluči
pokopati Polinika i osloboditi Antigonu. Priredi svečan pogreb Poliniku, ali kada dođe
osloboditi Antigonu nađe ju obješenu, a Hemona kako ju oplakuje. Kada ga Hemon
vidi pokuša ga ubiti, ali ne uspije, te počini samoubojstvo. Njegova majka Euridika
počini samoubojstvo od žalosti za sinom, a Kreont ostavši sam počne se kajati i moliti
bogove da mu podare smrt.

Likovi:
Antigona i Ismena -Edipove kćeri
Kreont-njihov ujak
Euridika -Kreontova žena
Hemon-Kreontov sin
Tiresija-Prorok
Stražari, glasnici, zbor

Karakterizacija likova:
Antigona je odlučna i hrabra žena koja ne odustaje od svojeg nauma ni pod
prijetnjom smrti. Ni u jednom trenutku se ne koleba i ne kaje se zbog toga što je
sahranila svoga brata Polinika, koji je ipak bio napadač na njen rodni grad Tebu.
Hrabro se odupire Kreontu i ne pokorava mu se. Njezina sestra Ismena nije tako
hrabra, ali joj je ipak odana i želi umrijeti s njom. Kreontov sin Hemon je pravedan i
odlučan, te drži svoju riječ. Neizmjerno voli Antigonu i to dokazuje time što umire kraj
nje u grobnici svoje obitelji. Kreont je tiranin. Ne sluša mišljenje drugih ljudi, već čini
samo ono što on misli da je ispravno. Usprkos tome mora se priznati da on drži svoju
riječ i čini ono što je rekao, a to bi se u drugim prilikama i uvjetima moglo nazvati i
vrlinom. U duši je ipak samo čovjek, i to dokazuje na kraju drame pjevajući tužaljku u
kojoj sebe okrivljuje za smrt svoje žene i svoga sina.

Sukobi:
U Antigoni u sukob dolaze Kreont i Antigona zbog zahtjeva države i božjih
zakona. Kako ni Kreont ni Antigona ne odstupaju, tragedija je neminovna. Kako se
Kreont ogriješio i o božje zakone, postoji i sukob između bogova i Kreonta, a budući
da su bogovi svemoćni, tu gubitnik mora biti Kreont.

Ideja:
Treba poštivati one zakone koji ne ugrožavaju ljudski moral i koji čuvaju
ljudsko dostojanstvo.

Mjesto i vrijeme radnje:

Atena oko petog stoljeća prije Krista.

ZAPAMTI:

TESPIS uvodi prvog glumca

ESHIL uvodi drugog glumca
SOFOKLO trećega
KATARZA (proćišćenje, smirivanje osjećaja nakon donošenja neke odluke…)

Antičko pjesništvo (epsko pjesništvo – Homer, Vergilije; Lirsko pjesništvo –

Sapfa, Pindar, Anakreont, Katul, Horacije)

Grčko lirsko pjesništvo: Pindar (oko 518. ili 522. – 442. g. prije krista), liričar
raznovrsna opusa (himne, ditirambi,, ode, tužaljke) sedamnaest knjiga pjesama.
Grčko epsko pjesništvo: Homer “Ilijada” i “Odiseja”, junački epovi iz VIII. st. prije
Krista.

Homer ili Homeros živio je oko 800. god. prije n.e.

Homeru se u antici pripisalo autorstvo Ilijade i Odiseje, kao najpoznatiji i zapravo
jedini spomenici tog vremena. Sumnja se da je Homer napisao potpuno oba spjeva jer
je bio slijep i jer se vide vidljivi ispravci drugih pjesnika na tim djelima. Osim Ilijade i
Odiseje Homer je pisao niz epova s trojanskom ili tebanskom tematikom, zatim tkz.
homerske himne bogovima, šaljiv spjev Batrahomiomahija (Boj žaba i miševa), ali na
kraju su mu poricali sve osim Ilijade. O Homerovom životu nema pouzdanih podataka
ali zna se da najvjerovatnije potječe iz Smirne u Maloj Aziji, i da je živio između 900. i
700. god. prije n.e. Krajem 18. st. razvila se sumnja u njegovo postojanje zbog tkz.
"homerskog pitanja".Taj problem se tiče autorstva Homerovih djela i do dana
današnjeg nije potpuno riješen. Prevladava unitarističko misljenje, tj. da je jedan
ljudski genij u to vrijeme spojio sve dotadašnje priče u ta dva epa, i to Ilijadu u mlađim
danima, a Odiseju u starijim danima. Po detaljnoj tematici, po preciznosti likova i
njihovih osjećaja i mišljenja, po tadašnjem pogledu na svijet i na bogove, Ilijada i
Odiseja pripadaju najvećim kulturnim i umjetničkim tekovinama čovječanstva. Te
knjige su kasnije imale i veliki utjecaj na razvoj antičke i europske književnosti. Ostale
su nenadmašen uzor za ostalu epsku literaturu. Oba epa su pisana heksametrom. Ilijada
sadrži 15.696 a Odiseja 12.103 heksametara. Aleksandrijski su ih filozofi podjelili na
24 knjige prema broju slova grčkog alfabeta.
PLURALISTI smatraju da je više autora sudjelo u pisanju tih djela.

Odisej je bio prvi argonaut – neustrašivi moreplovac

ZAPAMTI:
PENELOPA simbolizira vjernost

Europska srednjovjekovna književnost (trubadurska poezija, romani, epovi…

Carmina Burana…)

Početkom srednjega vijeka (srednjovjekovlja) smatra se razdoblje od 3. do 7. st.

Granicu između starog vijeka i srednjovjekovlja označavaju dvije velike povijesne
promjene: nastanak barbarskih država na ruševinama Zapadnog Rimskog Carstva i
pobjeda kršćanstva. Na tlu Rimskoga Carstva nastaju nove države u kojima se susreću
dvije civilizacije – stara rimska i nova barbarska. U novonastalim državama
(Francuskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Engleskoj, Irskoj, Rusiji, Italiji, skandinavskim
zemljama) stvara se novi tip kulture – srednjovjekovna kultura.

Utemeljitelji srednjovjekovlja
U 5. st. djeluju sv. Jeronim i sv. Augustin, prvi veliki kršćanski pjesnik Prudencije,
započinje kršćansko tumačenje Vergilija, Marcijan Kapela sastavlja priručnik sedam
slobodnih vještina. Od 450. do 480. Književno stvara Gal Sidonije, Boetije preuzima
Aristotelove spise i pruža štivo za misaone vježbe (utjeha filozofije), osnivaju se
benediktinski samostani, započinje misionarski rad sv. Augustina. Od 1492. u zapadnoj
Europi nastaju moderne nacionalne države. Novi vijek započinje renesansom u Italiji i
reformacijom u Njemačkoj.

Epsko pjesništvo

U srednjem vijeku razvilo se epsko pjesništvo (epske pjesme, epovi). Teme su im

poganska prošlost i viteštvo.

Najpoznatiji su epski spjevovi:

BEOWULF, staroengleski spjev iz 8. st., nazvan prema imenu glavnog junaka

Beowulfa. Prikazuje Beowulfovu borbu sa nemanima Grendelom i Grendelovom
majkom u Danskoj te borbu sa zmajem u Švedskoj. Pisac spjeva je nepoznat.

PJESAN O RONALDU, francuski ep iz 12.. st. u kojemu se prikazuje pobjednički

povratak Karla Velikog iz Španjolske i napad kršćanskih Baska koji su poubijali
začelje Karlove vojske. Među stradalnicima spominjuje se Ronald (Hruotland).

PJESAN O CIDU, (oko 1140. g.), ep u tri dijela koji prikazuje djela španjolskog
nacionalnog junaka Cida (puno mu je ime Rodrigo Diaz de Vivar, Bivar). Za razliku
od drugih epskih junaka, Cid je stvarniji, ima ženu i dvije kćeri. Osnovni problem u
romanu je udaja Cidovih kćeri.
KALEVALA, finski ep iz 12. st. u kojemu je prikazana borba jednog naroda s
neljubaznom prirodom. Središnji lik je Lemminkäinen koji se bori za djevojku (mora
ispuniti teške zadaće da bi je dobio za ženu).

PJESMA O NIBELUNZIMA junački ep iz 13. st. u kojem je prikazan nepobjedivi

junak Siegfried. U epu se razvija priča o tome kako Siegfried prosi lijepu Kriemhildu.
Kriemhilda je u svađi s Brunhildom, ženom brata joj Gunthera. Kriemhildini rođaci,
vjerni vladaru Guntheru, prijevarom ubiju Siegfrieda. Udovica Kriemhilda kasnije se
zaručuje s Etzelom, hunskim kraljem, zove braću k sebi u goste i sve ih pobije, pri
čemu i sama pogine.

SLOVO O PUKU IGOREVU

Prvi staroruski junački ep o Igorevu pohodu iz 12.stoljeća

Lirsko pjesništvo

Lirsko pjesništvo čini trubadurska lirika na provansalskom i francuskom jeziku. U

Njemačkoj se također njeguje ljubavna lirika minnesang (12. st.). Najstariji
minnesingeri unose novi oblik ljubavne pjesme (romantizirani oblik). Najpoznatiji
minnesinger (ili minesenger) je Walther von der Vogelveide, koji je živio na bečkom
dvoru, a kasnije je bio pjesnik lutalica. Osim ljubavne (trubadurske) lirike,
srednjovjekovna književnost poznaje elegičnu i didaktičnu poeziju te posebne lirske
oblike rondoe i balade.

Viteški roman
Srednjovjekovna književnost njeguje viteške romane u stihovima i prozi. Prikazuje
viteški stalež, bliske i daleke zemlje, dvorski život i ljubav. Najpoznatiji viteški roman
je Roman o Tristanu i Izoldi, uzbudljiv roman o strastvenoj ljubavi Tristana i Izolde,
njihovu bijegu, lutanjima i tragičnom završetku. Poznati su još i romani: Roman o ruži,
Roman o Aleksandru, Roman o Tebi, Roman o Eneji, Roman o Troji. Neki od romana
su prevedeni i prerađeni, poznati su i u hrvatskoj srednjovjekovnoj kljiževnosti.

Drama i kazalište
Srednjovjekovnu dramu predstavlja crkvena drama, tj. njezine posebne vrste:
liturgijska drama, misteriji, mirakuli, moraliteti. Razvilo se i kazalište, a s njim i
putujuće kazališne družine (histrioni).

Zadatak:
Carmina Burana (vagantska lirika) Sadrži i himnu svih studenata. Poslušajte
Gaudeamus…
Tko su vaganti?

Carl Orff uglazbio je 26 pjesama .

Hrvatska srednjovjekovna pismenost i književnost

Doseljenje Hrvata u današnju postojbinu bilo je u 7.st. Prilikom svog doseljenja Hrvati
nisu imali vlastiti jezik i pismo.
Na poziv moravskog kneza u Moravsku dolaze vatikanski misionari da pokrste
stanovništvo. Koristili su se staroslavenskim jezikom, a za pismo su sastavili
glagoljicu. Premda taj jezik nije bio hrvatski, bio je Hrvatima mnogo jednostavniji i
razumljiviji od latinskog jezika. Značajnu ulogu u razvoju jezika imali su braća Metod
i Konstantin ( Ćiril ), koji su sastavili glagoljicu i uz dopuštenje rimskoga Pape
obavljaju svoj misionarski posao. Nakon smrti, njihov rad preuzimaju njihovi učenici
koji na osnovi Ćirila i Metoda nastavljaju razvitak naše pismenosti. Tom periodu
pogodovala je Crkva kao velika pismena ustanova i zajednica te popovi glagoljaši koji
prate i potpomažu razvitak staroslavenskog jezika. Staroslavenski jezik se počeo
raspadati kao jedinstveni jezik te je uslijedila hrvatska ( čakavska ) recenzija
staroslavenskog jezika, a tada se obla ili okrugla glagoljica zamjenjuje uglatom
glagoljicom. Glagoljica se upotrebljava u crkvenim knjigama sve do 1927.kada je
zamijenjena latinicom. U 10.st pojavljuje se i mlađe staroslavensko pismo ćirilica koja
ja nazvana po Ćirilu jer se isprva mislilo da ju je on stvorio, a sastavljena je prema
grčkom pismu krajem 9.i početkom 10.st. U Bosni su ćirilicu upotrebljavali bogumili
te je to pismo dobilo naziv bosančica ili bosansko-hrvatska ćirilica. Razvojem pisma i
jezika nastajali su i prvi pisani spomenici u Hrvata.

Jedan od najstarijih spomenika hrvatskog jezika je Bašćanska ploča, nastala oko

1100.g u doba narodnih vladara, pisana uglatom glagoljicom. Taj zapis je darovnica
kralja Zvonimira koji je crkvi Sv. Lucije poklonio posjed te je to ujedno i najstariji
spomenik u kojem se navodi ime hrvatskog kralja.
Pravni glagoljski spomenik iz 1288.g nazvan Vinodolski zakonik govori o kaznama
za različite prekršaje i njime je regulirano dotadašnje običajno pravo.

Ljetopis popa Dukljanina povijesni dokument nastao sredinom 12.st. u kojem su

opisani značajni događaji koji su se odigrali oko rijeke Cetine.
Sadrži i legendu o smrti kralja Zvonimira

Misal iz 1483.g. ( Prvotisak) najstarija je sačuvana hrvatska tiskana knjiga pisana na

hrvatskom jeziku i glagoljicom.

Prvi su spomenici hrvatske pismenosti prožeti prvenstveno čakavskim elementima jer

je tadašnji književni jezik bio spoj hrvatske redakcije staroslavenskog jezika i
čakavskog narječja (narodnog govora).
Od književnih vrsta iz tog razdoblja izdvajaju se romani nastali pod talijanskim
utjecajem u 15.st ( Aleksandar Veliki, Rumanac Trojski)
te na području poezije Šibenska molitva pisana čistim narodnim govorom,
čakavštinom i latinicom.
Na završetku 15.st. Hrvati su počeli tiskati svoje knjige u kosinjskoj, senjskoj,
riječkoj tiskari. Knjige su pisane ikavsko-ekavskim tipom čakavštine s utjecajem
staroslavenskog jezika. Od prvotna 3 pisma ostala je samo latinica, a od 2 književna
jezična smjera štokavština. Hrvatska štokavska književnost 15.st. smatra se početkom
današnjeg književnog jezika.

Zadatak:

Srednjovjekovno graditeljstvo – romanika i gotika

Primjeri u Zagrebu - MEDVEDGRAD i KATEDRALA
ŠTO JE inkunabula ?
TO SU PRVE TISKANE KNJIGE do 1500. godine

Predrenesansa u talijanskoj književnosti (Dante, Petrarca, Boccaccio)

Najveći predstavnici europske predrenesanse (humanizma) - Dante, Petrarca,
Boccaccio
Humanizam je preporod, pomlađenje, obnova čovjeka i njegova duha, nasuprot
srednjovjekovnoj ideologiji i općoj zaostalosti koju obilježavaju misticizama (strah od
sudnjega dana) i dogmatizam (vjerovanje u crkvene dogme bez razumskog
preispitivanja)
Bog je bio mjera svih stvari, a sada u centar interesa dolazi čovjek.
I to svestrano obrazovan čovjek, tzv. homo universalis
(Michelangelo Buonarroti, Leonardo da Vinci…)

Najistaknutiji humanist je nizozemski književnik Erazmo Roterdamski koji se u

svom djelu Pohvala gluposti (1521.) na satiričan način obračunava s vjerskom,
političkom i društvenom zaslijepljenošću.

Jezik kojim humanisti pišu je latinski.

Jezik kojim pišu svoja djela predrenesansni pisci nije latinski. To je narodni,
talijanski jezik iz okolice Firenze. i to će narječje kasnije postati književni talijanski
jezik

Dante Alighieri ( 1265. – 1321. )

Talijanski je pjesnik porijeklom iz patricijske firentinske obitelji. Nakon što ga je

Firenca zbog neke vrste “političke nepodobnosti” doživotno prognala i osudila na
lomaču, Dante je život proveo u mukotrpnom izgnanstvu u Ravenni i tamo umro,
ostavivši za sobom svoja životna djela. Prvo Danteovo pjesničko djelo “Novi život”
(“La vita nuova”) lirska je ispovijest pjesnikove ljubavi prema Firentinki Beatrice
Portinari, koju je upoznao u najranijoj mladosti. Vidjevši je ponovno, nekoliko godina
kasnije, potpuno ga je obuzeo ljubavni zanos koji je krio hineći ljubav prema drugim
ženama. U snu mu je bila navještena njena smrt, a kada je doista umrla, Dante piše o
njoj čudesne stvari koje do tada niti jednoj ženi nisu bile upućene.

Ma kako zanimljivo bilo Danteovo stvaralaštvo prije “Božanstvene komedije”, ono

nije vrhunski doseg već prije nagovještaj Danteovog pjesničkog genija. To je djelo
zamišljeno nakon Beatricine smrti, a dovršeno u godini Danteove smrti. Cjelokupni
sadržaj i svaka pojedina situacija ili lik imaju višestruki smisao: stvarni, moralni i
preneseni - alegorijski. “Božanstvena komedija” zamišljena je kao put koji Dante
prolazi u sedam dana. Predstavljen kao grešno čovječanstvo, Dante kreće - uz pomoć
rimskog pjesnika Vergilija, simbola razuma i Beatrice, simbola milosti - kroz pakao
(Inferno), čistilište (Purgatorio) i raj (Paradiso), s ciljem da postepeno upozna sve
grijehe i puteve k dobru, te da se pročišćen uzvisi do neposredne vizije božanstva,
odnosno spasenja.

Djelo sadrži 100 pjevanja, jedno uvodno i 33 pjevanja svaki od tri dijela.Stih je
jedanaesterac, a kitice su tercine.
Naziv Komedija ne dolazi zbog komičnosti djela, nego se taj naziv u ono vrijeme
odnosio na pripovijedna djela u stihu i prozi.

Zadatak:
Topografija PAKLA
Najteži grijeh-izdajnici
LUCIFER izdao Boga i on je na dnu pakla gdje vlada vječni led.

***Balzac piše svoju Ljudsku komediju s namjerom da poput Dantea široko zahvati
sve aspekte društva

Francesco Petrarca ( 1304. – 1374. )

Sin je Firentinca, zajedno s Danteom protjeran je iz rodnog grada. Ljubav prema Lauri
deNoves utisnula je neizbrisiv pečat na njegovim ostvarenjima. Proputovao je gotovo
sve zemlje srednje i zapadne Europe. Na povratku u Avignon povukao se u samoću,
sanjao o nedostižnoj ženi srca svoga i stvarao najbolja djela. Strašna kuga koja je 1348.
pokosila više od milijun ljudi, ugasila je život i njegovoj Lauri. Nešto kasnije i on
umire.

Francesco Petrarca prvi je individualist u europskoj poeziji, sav u subjektivnom,

intimnom proživljavanju, lirski introvertiran pjesnik. Bio je u potpunom smislu čovjek
svog vremena. Petrarca je pjesnik prelaznog vremena, pa je njegov duh ispunjen
dubokim nemirom zbog sukoba srednjovjekovnih moralnih i vjerskih načela s čulnim,
zemaljskim ljubavnim zanosom, povezanim uz lik voljene žene. U Kanconijeru su u
bezbrojnim oblicima opisane ljepota, vrline i postupci Laure, sva mjesta i predmeti što
ga na nju podsjećaju, no u prvom redu učinak ljubavi na njegovu dušu. Nezadovoljene
čežnje uzrok su njegovoj trajnoj melankoliji i uživanju u vlastitim patnjama.

Petrarcin sonet: 14 stihova podijeljenih u 2 katrene i 2 tercine

Petrarca je imao velik broj EPIGONA, oponašatelja koji nikada ne dosegnu veličinu
svoga uzora . To su petrarkisti, pjesnici koji pišu po uzoru na Petrarcu.

Zadatak:
Kako je podijeljen Kanconijer?

Giovanni Boccaccio ( 1313. – 1375. )

Rodio se u Parizu, kao nezakoniti sin francuske plemkinje i firentinskog trgovca.

Trajan je biljeg u njegovoj ličnosti i stvaralačkom radu ostavio boravak u Napulju,
veselom i raskošnom gradu. Vrativši se u Firenzu, nastavlja s književnim radom i
stječe sve veći književni ugled. U to vrijeme Firenzu pogađa kuga, od koje strada i
njegov otac. Užas “crne smrti” inspirira ga za njegovo najpoznatije djelo - zbirku od
100 novela, “Decameron”. Dobro poznavajući Dantea, napisao je djelo “Život
Danteov”, nazvavši njegovo glavno djelo “božanskim”, što se do danas zadržalo kao
stalan epitet uz Danteovu “Komediju”.
 Decameron znači “knjiga deset dana”, jer je knjiga koja sadrži 100 novela, podijeljena
na deset dana. Tih stotinu novela različitog su sadržaja i tona, ali ih u jedinstvenu
cjelinu povezuje okvirna priča koja govori o kugi u Firenzi 1348. godine. Sedam
mladih žena i trojica mladića bježe od kuće i iz umirućeg grada. Odlaze na jedan
posjed u okolici. Da im brže prođe vrijeme, dogovore se da će svaki od njih svakoga
dana ispričati po jednu priču. Svaki je dan, osim prvog i devetog, posvećen određenoj
temi koju određuje “kralj” ili “kraljica”. Dvije su bitne teme Boccacciova djela: ljubav
i inteligencija. On prikazuje ljubav na svim razinama, uključujući i seksualnu
komponentu, po čemu ga mnogi pamte. Njegova se etička poruka ogleda u veličanju
svega ljudskog, spontanog i prirodnog.

To je nagovještaj renesansnog duha koji će se osloboditi asketizma i stege.

ZADATAK:
Pročitaj jednu novelu i zabilježi svoje dojmove
Fra Cippola u Certaldu

Renesansa u europskoj književnosti

(vrijeme, predstavnici, djela i stil…)

Renesansa je srednjovjekovni društveni, politički i kulturni pokret tada napredne
građanske klase protiv feudalno-crkvenih pogleda, a označava razdoblje od 14. do 16.
st. Kolijevka renesanse je Italija. Poticaj nalazi u književnosti i umjetnosti stare Grčke i
Rima pa je to i preporod u duhu antike. Ljudski se duh oslobađa vjerskih i društvenih
predrasuda, oplemenjuje se i slobodno razvija stvaralačke snage. Renesansa će, preko
ponovno otkrivene antike, odbaciti srednjovjekovne dogme i autoritete i nastojati
stvoriti humaniji svijet, s oslobođenim i samosvjesnim pojedincem kao njegovim
središtem. Za razliku od pasivnog čovjeka srednjeg vijeka, čovjeka sklonom trpljenju i
asketizmu, i očekivatelju vječnoga zagrobnog života, renesansa će afirmirati
radoznalog, aktivnog i kritički orijentiranog, tzv. univerzalnog čovjeka (homo
universale), otvorenog prema ovozemaljskim užicima, ali i željnog znanja i
produbljenog iskustva. Renesansa je razdoblje silnog zamaha i poleta ljudskog duha,
vrijeme procvata trgovine, velikih ekspedicija i geografskih otkrića.

Srednji vijek Renesansa

PASIVNOST- AKTIVNOST
PESIMIZAM- OPTIMIZAM
DOGMATIZAM- INTELEKTUALNA RADOZNALOST
MISTICIZAM- VJERA U RAZUM I ČOVJEKA
ASKETIZAM-HEDONIZAM

ZADATAK:
Objasni navedene pojmove

U literaturi se obnavljaju antički književni oblici koje je srednji vijek zaboravio (ep,
komedija) ili uvode novi (novela, sonet), literarna tematika odražava stvarne životne
probleme, književni likovi postaju ljudi od krvi i mesa i, što je vrlo značajno,
književnici sve više pišu na narodnom jeziku.
Europska renesansa dala je velika književna imena:
u Italiji - Dantea, Boccaccia, Petrarcu, Machiavellija i Ariosta,
u Francuskoj - Rabelaisa i Montaignea (uvodi esej kao književnu vrstu)
u Španjolskoj - Cervantesa
u Engleskoj - Shakespearea
u Hrvatskoj - Marina Držića.

Rabelais - kritizira srednjovjekovno obrazovanje

Gargantua i Pantagruel
“Tko rano rani jednu sreću grabi,
Tko rano pije – taj grabi dvije!”

Cervantes – kritizira srednjovjekovne viteške romane koji su pomutili don Quijoteu

pamet

ZADATAK:
Don Quijote – Sancho Pansa
Idealizam i pragmatičnost

Donkihotizam je uzaludna borba, unaprijed izgubljena bitka

Zadatak:
Tko je gorostas Briarej kojega je don Quijote zamijenio s vjetrenjačama i napao?

Renesansna drama (Shakespeare)

U renesansnom se razdoblju u literaturi obnavljaju antički književni oblici koje je

srednji vijek zaboravio - kao što je komedija, a uvode i novi - novela. Specifično
dramsko razdoblje renesanse, vezano uz Shakespeareovo ime, svakako je elizabetinska
drama. Taj naziv prilično se široko i neodređeno primjenjuje na dramu koja se u
Engleskoj razvila za vrijeme vladanja kraljice Elizabete I i prvih Stuarta, Jamesa I i
Charlesa I
Jedan od glavnih izvora vitalnosti i bezvremenosti djela koja su nastala u ovom
razdoblju treba tražiti u neprekinutoj tradiciji, povezanosti i kontinuitetu koji postoje
između elizabetanske drame i bogatoga srednjovjekovnog engleskog kazališta. Drugi
je izvor elizabetanske drame učena klasična sveučilišna drama Seneke, Plauta i
Terencija. To dramsko razdoblje od osamdeset godina opisuje parabolu: uspon, cvat i
opadanje. Najblistaviji procvat doživjelo je na razmeđu stoljeća, a to je točno vrijeme
dramske djelatnosti Williama Shakespearea (1589. do 1612.). No i bez Shakespearea to
bi dramsko razdoblje bilo poznato u povijesti svjetskog kazališta po velikom broju
velikih pisaca i po golemom broju značajnih djela.

Shakespeareov se rad obično dijeli u 4 razdoblja, od kojih prva dva idu u 16., a druga
dva u 17. st. Prekretnica je 1600. godina. Posebno se u tragedijama ističe njegovo
majstorsko vladanje jezikom, koje u sebi spaja uzvišenu poeziju s dubokom
psihološkom istinom. Dok Shakespeareove “historije” i komedije predstavljaju krajnji
razvitak i uspon engleske narodne drame, po svojim tragedijama on zauzima jedno od
prvih mjesta u svjetskoj književnosti i po njima pripada svim narodima i svim
vremenima.
Shakespeare odustaje od antičkih uzora i oslobađa se klasicističkih načela (jedinstvo
mjesta, vremena i radnje - koja se prema Aristotelu treba odviti u 24 sata )

Najpopularnija je renesansna dramska vrsta bila renesansna (plautovska ili eruditna)

komedija. Ona se temelji na opusu rimskog komediografa Plauta, čije su komedije,
ponovno otkrivene upravo u renesansi, a odgovarale su duhu renesansnog čovjeka te
postale uzorom koji valja imitirati. Najvažniju ulogu u eruditnoj komediji ima lik
sluge. Sluge su njen temelj i baš oni vode, zapleću i raspleću radnju. Svojom
lukavošću, inteligencijom i snalažljivošću oličenje su renesansnog čovjeka.

Zadatak:
Dovedi u vezu lik Pometa s ovim gore navedenim
(Pomet: “Za česa su dukati nego da se ije, pije i trumpa!”)

Hrvatska renesansna književnost (vrijeme, predstavnici, djela i stil…)

U južnoslavenske zemlje, najprije u gradove na Jadranu, renesansni duh prodire s

Apeninskog poluotoka.
U našoj se zemlji u doba renesanse u većem broju javljaju pjesnička djela na narodnom
jeziku. Najistaknutije ličnosti tog vremena su Marko Marulić, Hanibal Lucić, Petar
Hektorović, Mavro Vetranović i Marin Držić.

Marko Marulić

Splićanin, iz stare patricijske obitelji. Završio je pravo u Padovi i bio centralna ličnost
tadašnjeg humanističkog kruga u Splitu, a bavio se i slikarstvom. Latinski je pisac koji
propovijeda strog kršćanski moral kao jedinu sigurnu osnovicu života.

De institutiones bene vivendi…Djelo na latinskom jeziku.Upute o moralnom i

čudorednom životu s primjerima

DAVIDIAS ( Davidijada) epski spjev na latinskom jeziku

JUDITA (dovršena 1501., objavljena 1521. )

Epski spjev u 6 pjevanja, koji u potpunosti slijedi starozavjetnu knjigu o Juditi, naše je
prvo svjetovno tiskano djelo.
Marulić želi ohrabriti narod pred najezdom Turaka.
STIH: dvostruko rimovani dvanaesterac

MOLITVA SUPROTIVA TURKOM

Pjesma je u kojoj se Marulić vrućom molitvom obraća Bogu da spasi izmučeni narod
od propasti.

Šiško Menčetić

Dubrovčanin iz stare vlasteoske obitelji, umire kao žrtva kuge koja je harala
Dubrovnikom 1526. i 1527. Menčetić, jedan od naših najznačajnijih petrarkista,
ostavio je za sobom nekoliko stotina pjesama u kojima prevladava senzualna nota. O
ljubavi i uopće o svemu vezanom uz taj pojam govori otvoreno, bez ustručavanja. Ta
se vrsta ljubavne lirike zove još i trubadurska lirika (a Menčetić je jedan od
Dubrovačkih trubadura).

PRVI POGLED
Slavljenje ženske ljepote u poeziji karakteristična je crta renesansne književnosti, pa
tako i Menčetić u svojoj pjesmi “Prvi pogled” iskazuje svoj ljubavni doživljaj i
očiglednu zadivljenost tjelesnom ljepotom svoje odabranice.

Blaženi čas i hip najprvo kad sam ja

Vidil tvoj obraz lip od koga slava sja (dvostruko rimovani dvanaesterac)

Hanibal Lucić

Hvaranin, vlastelin i pjesnik petrarkist koji piše poslanice i prigodnice (U pohvalu

grada Dubrovnika), drame (Robinja), te zbirku petrarkističke lirike (Pjesni ljuvene).

JUR NIJEDNA NA SVIT VILA

Najljepša ljubavna pjesma renesansne književnosti, iz zbirke petrarkističke lirike
Pjesni ljuvene. Tema je pjesme fizička ljepota žene (vile). Na kraju pjesme ističe želju
renesansnog čovjeka da ženska ljepota bude vječna (invokacija) - motiv prolaznosti
koji je nagovještaj baroka.

Petar Hektorović

Rodio se u Starome Gradu, na Hvaru. Čitavog je života bio prijatelj pučana. U

starogradskoj dragi još i danas stoji njegova utvrda, Tvrdalj, u kojoj je htio zaštititi
sebe i svoje sumještane od turskih provala.

RIBANJE I RIBARSKO PRIGOVARANJE

Spjev je, pisan u obliku poslanice. Najvećim dijelom putopis, priča je o trodnevnom
putovanju po moru u društvu dvojice hvarskih ribara, Nikole Zeta i Paskoja Debelje. U
njemu se izmjenjuju pjesnikova razmišljanja i razgovori ribara. Hektorović je zapisao i
dvije lirske (Kliče divojka i Naš gospodin poljem jizdi) narodne pjesme i dvije
bugarštice (junačke narodne pjesme) o: Marku Kraljeviću i brajanu Andrijašu, te o
Radosavu Siverincu i Vlatku udinskom vojvodi To su prve zapisane narodne pjesme u
hrvatskoj književnosti.
Osim toga zapisao je i nekoliko jednostavnih melodijskih napjeva.

Mavro Vetranović (1482 - 1576)

Dubrovčanin, benediktinac, jedan od najplodnijih stihotvoraca svoga vremena. Uz

brojna djela najznačajnije je“Posvetilište Abrahamovo” i mala mitološka drama
“Orfeo”).

MOJA PLAVCA
Izražavajući se figurativno, pjesnik uspoređuje sebe i svoj život s brodom na morskoj
pučini. Pjesma je primjer lomova i proturječja kojima je bio izložen i renesansni
čovjek.
ZAPAMTI:
ZBORNIK NIKŠE RANJINE iz 16 st. (sadrži petrarkističku liriku) Zovu ga i
Dubrovački kanconijer.
Podijeljen je u dva dijela:
I.dio sadrži pjesme Đore Držića I Šiška Menčetića
II.dio stihove anonimnih pjesnika 15. i 16. st.

Marin Držić Vidra

Dubrovčanin, bio je rektor studentskog doma u Sieni i vicerektor tamošnjeg

sveučilišta. 1545. stupio je u službu grofa Kristofa von Rogendorfa, s kojim je
otputovao u Beč, da bi se nakon nekoliko mjeseci vratio u Dubrovnik. 1566. se
neočekivano nalazi u Firenci i upušta se u urotnički pokret rušenja režima dubrovačke
vlastele. Nakon neuspjeha se vraća u Veneciju, gdje već iduće godine umire.

NOVELA OD STANCA
Novela od Stanca je pokladna igra, ili farsa. Pisac je na komičan način prikazao
naivnost priprostog seljaka. U djelu se javljaju sljedeći motivi:

1. sukob generacija: mladost - starost

2. sukob staleža: bogati – siromašni
3. sukob mentaliteta: selo-grad

Kad se ohola renesansna mladež moćnog Dubrovnika naruga priprostom seljaku, čar
leži u iskonskoj istini da čovjekovu bolnu težnju za spas od vlastite kratkovječnosti
mogu ismijati i za porugu iskoristiti samo oni koji obijesno i nepromišljeno troše život,
jer su mladi i nesvjesni da će i njih zatečene ostaviti spoznaja o bespovratno i
iznenadno ukradenoj mladosti. Sva grubost ove farse ostaje u dubokoj spoznaji koja
nas zaokuplja nakon smijeha za koji, poput prevarenog Stanca, kasno shvatimo da je
upućen nama samima.

DUNDO MAROJE
Dundo Maroje je najpoznatija i najčešće izvođena Držićeva komedija. Prvi put
prikazuje ju amaterska Pomet-družina u dubrovačkoj Vijećnici. Komedija ima pet
činova i dva prologa. Držić obrađuje suvremeni sadržaj, teži reproduciranju stvarnih
životnih situacija. Iako u Dundu Maroju možemo prepoznati odjek stalnih tipova koji
se javljaju u eruditnoj komediji (škrti starci, lukavi sluge, učeni pedanti, hvalisavi
vojnici), Držić je stvorio likove kojima se može poreći izvornost i dao svojoj komediji
prepoznatljivi lokalni kolorit iz kojeg zrači osebujni mentalitet našijenca. U njima
Držić iznosi osnove svoga umjetničkog procesa, svoje filozofske i društvene nazore,
upuštajući se u izravan dijalog sa svojim suvremenicima. Za glasnogovornika svojih
ideja, Držić je izabrao lik sluge Pometa. “Kralj od ljudi”, “doktor i filozof”, kako sam
sebe naziva, u svojim meditacijama o Fortuni, vrlini i umijeću upravljanja ljudima,
iznosi temelj jedne praktične filozofije čije izvore možemo pratiti u Machiavellijevoj
knjizi Vladar , a to je da “Cilj opravdava sredstva”

ZAPAMTI:
HEKUBA je jedina tragedija Marina Držića.

Barok u europskoj književnosti (vrijeme, predstavnici, djela i stil …)

Riječ barok potječe iz portugalskog jezika i znači nepravilan biser.
Barok je stil europske umjetnosti od kraja XVI. do prve polovice XVIII. st. (između
1600. i 1760.). Razvija se u doba dvorskog apsolutizma i protureformacije. Vodeće su
umjetnosti baroka: graditeljstvo, slikarstvo i kiparstvo. Barok teži sjedinjavanju tih
umjetnosti. Renesansnom osjećaju za sklad i mjeru barok suprostavlja dekorativno
bogatstvo, asimetričnost i dramatičnost.

BAROKNI PISCI
ŠPANJOLSKI - Lope de Vega
- Caldéron de la Barca
TALIJANSKI- Torquato Tasso

Tarquato Tasso
Tarqato Tasso rođen je 1544. a umro je 1595. Rano je ostao bez majke. S
ocem je putovao od grada do grada. Studirao je u Padovi i Bologni. Poslije u
duševnoj poremećenosti luta Italijom, a zatim nekoliko godina biva zatočen u
bolnici - tamnici svojih gospodara u Ferrari - gradu svoje mladosti. Nakon
izlaska opet tumara i konačno umire u jednom rimskom samostanu. Tasso je
talijanski pjesnik kasne renesanse i ranoga baroka. On je prvi glasnik baroknog
doživljaja svijeta. Vješto uprizoruje epska zbivanja, bitke i dvoboje, ali se
uvijek s mnogo čežnje vraća idiličnom mirnom pastirskom životu. U opisima
prirode, ljubavi i ljepote lirski je uvjerljiv ,retoričan pak u mitološkim i junačkim
prizorima. Napisao je:
1. Više od dvije tisuće lirskih pjesama (tiskane 1902.)
2. Brojne dijaloške tekstove
3. Amintu, 1573. - pastirska igra
4. Oko 1700 pjesama
5. Tragedije kralja Torrismonda
6. Ep Oslobođeni Jeruzalem
O djelu:
Oslobođeni Jeruzalem veliki je ep sastavljen od 20 pjevanja ispjevanih u
stancama (oktavama). U ovom djelu Tasso je želio opjevati Prvi križarski rat
koji je trajao od 1096. do 1099. Taj rat je završio oslobađanjem Jeruzalema. Na
povijesnoj i vjerskoj osnovici pjesnik je razvio složenu epsku priču
prepletanjem stvarnoga i nestvarnoga svijeta. Izvrsne opise bitaka nadopunjuju
lijepi ljubavni i idilični prizori.

Sadržaj:
Na početku djela pjesnik zaziva Muzu (invokacija). U prvom pjevanju opisuje se
smotra
vojnika i pjesnik nas upoznaje s likovima. Kasnije govori o tome kako
križari napadaju Jeruzalem kojim vlada kralj Aladin. Kralj naređuje da se iz
crkve uzme slika Majke Božje i prenese u džamiju, kako bi Bogorodica zaštitila
grad. Netko je mimo straže uzeo sliku Majke Božje i odnio je, što je jako
razljutilo kralja. Aladin započne progon kršćana. U tom djelu se pojavljuje
Clorinda koja spašava mladi bračni par od lomače.
Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se odvija u okolici Jeruzalema za vrijeme Križarskog rata.
Tema djela: Tema ovog djela je Križarski rat.
Kompozicija:
Pisac započinje djelo ekspozicijom. Kompozicija je kronološka. Ovo
djelo je sastavljeno od 20 pjevanja. Pjevanja su ispjevana u 1917 oktava. Djelo
sadrži 15336 jedanaesteraca.
Likovi: Tancredije, Clorinda i ljubavni par osuđen na
lomaču.
Tancredije: - Tasso ga opisuje kao najvećeg borca, lijepog držanja i
izgleda. On govori kako Tancredije ima srca. Tasso ga je stvorio prema svojim
nazorima i svojim osjećajima. Tancredije se zaljubio u Clorindu, ženu
ratnicu, koja će priču privesti tragičnom završetku.

GONGORIZAM po Gongori (lažni intelektualizam)

MARINIZAM po Mariniju (pretjerana kićenost)

KONČETO concetto (neobične i začudne pjesničke figure, ponekad sasvim

besmislene)
SENTENCIOZNOST (korištenje mudrih izreka u djelu)

Barok u hrvatskoj književnosti (vrijeme, predstavnici, djela i stil …)

Barok je stilska epoha koja je naslijedila renesansu i zavladala Europom početkom 17.
st., a razvila se u rokoko i trajala do pojave klasicizma. Nazivom barocco željelo se
označiti nešto manje vrijedno u odnosu na jednostavne renesansne estetske obrasce.
Prvobitno je to oznaka za svaki pretjerani umjetnički izraz.

Barok se u književnosti javio najprije u Španjolskoj, zatim u Italiji, odakle je vjerojatno

došao do nas.Barokna je slika svijeta tamna i uznemirujuća, ispunjena raspravama o
smrti, odricanju i pripremi za zagrobni život. U pjesničkom se izrazu osjeća napetost
između antičke forme i kršćanske sadržine, a u središtu se nalazi misao o prolaznosti
svega zemaljskog. Njeguje se sonet i epigram, s antitezom kao omiljenim stilskim
sredstvom. Cijela metaforička aparatura služi za predočavanje nadzemaljskog u
zemaljskom.

S pokretom protureformacije pojavljuju se isusovci i u nas, počevši od Dubrovnika, pa

sve do Zagreba, osnivaju i svoje škole i šire protureformatorske ideje. Javlja se novi
naraštaj, na čelu s Ivanom Gundulićem. Pisci tog naraštaja pisali su u duhu vremena .

Dubrovnik:

Ivan Gundulić

Isusovački đak iz stare i vrlo ugledne vlasteoske dubrovačke obitelji. Bio je član
Velikog vijeća i dva puta izabran za kneza u Konavlima. Vršio je i pravničke službe u
Dubrovniku. U to je vrijeme izrazito jak antagonizam između vlastele, građanstva i
seljaštva. Njegov književni rad možemo pratiti u 3 etape:

1. ljubavna lirika, koja je izgubljena i kazališni komadi na osnovi mitološko-pastirske

građe po uzoru na talijanske pastoralne drame.
2. protureformatorsko razdoblje u kojem nastaju Pjesni pokorne kralja Davida i Suze
sina razmetnoga

3. epski spjev Osman- 20 pjevanja

DUBRAVKA

Dvije je ideje Gundulić spojio u Dubravki:

1. Slobodna se država zasniva na zdravom i istinitom braku, na porodici koju spaja

ljubav
2. Propada država u kojoj srebro i zlato vrijede više od čistoće i poštenja

ZAPAMTI:

Bog LERO kao deus ex machina zatrese temelje crkve i spriječi ženidbu Dubravke i
Grdana

Da razradi ove misli, Gundulić je Dubrovčane prikazao simbolički kao pastire i satire,
a ženski svijet kao pastirice, vile i satirice, iznoseći pritom oštro sve poroke
suvremenog društva. Stavivši radnju u idealnu prošlost mogao je podvrgnuti
dubrovačke mane pravednoj kritici. Ribar je Dalmatinac koji bježi od mletačkog
nasilja u zaklonište dubrovačko. Divjak i Gorštak pustolovi su iz drugih zemalja. Vile,
narešene i rasipne, to su plemkinje Dubrovkinje, a pastiri, Dubrovčani. Dubrovačke
mladeži taknuo se pjesnik likovima svojih pastirića.
Dubravka se prikazala na dan sv. Vlaha, zaštitnika slobode dubrovačke, i to prvi put
1628.g. kad se Gundulić ženio.

Dživo Bunić Vučić:

Dubrovčanin, bio je pet puta knez Republike i jedan od naših najboljih lirskih pjesnika
stare književnosti. U rukopisu je ostavio Plandovanja, zbirku ljubavnih, pastirskih,
prigodnih, refleksivnih i nabožnih pjesama koje se odlikuju neposrednošću,
jednostavnošću i svježinom. Unio je mnoge nove motive u dubrovačku književnost.

Banska Hrvatska, kajkavska Hrvatska:

Nema ni traga pismenosti na narodnom jeziku do kraja 16. st.

Ivan Pergošić
Decretum - pravni spis preveden s mađarskog (u jednom dijelu teksta mijenjao je
kajkavski u štokavski)

Antun Vramec
Postilla - prva tiskana knjiga na kajkavskom, u Varaždinu 1586. Protureformatorskog
je karaktera i najljepša je drvorezima i inicijalima opremljena knjiga iz 16. i 17. st.

Juraj Habdelić
Isusovac, napisao je Zrcalo Marijansko, moralno-didaktičko djelo vjerskog karaktera,
Prvi oca našega Adama greh - djelo s elementima štokavskog i čakavskog, te
Dictionar ili Reči slovenske - rječnik od 12000 kajkavskih riječi protumačenih
latinskim izrazima.

Ozaljski književni krug

Petar Zrinski
1660. je s ma|arskog preveo djelo svog brata Nikole, Adrijanskog mora sirena sa
središnjom pjesmom Opsida sigetska.

Fran Krsto Frankopan

Gartlic za čas kratiti - ljubavni kanconijer pisan čakavštinom s dosta kajkavskih i
štokavskih utjecaja.

Pavao Ritter Vitezović

Prvi je profesionalni književnik u hrvatskoj književnosti. Napisao je Odiljenje sigetsko,
niz samostalnih spjevova u obliku monologa, dijaloga i poslanica. Priručnik aliti
razliko mudrosti cvitje djelo je sastavljeno od mudrih rečenica i sentenca u stihovima.

ZAPAMTI: Zalagao se za jedinstven pravopis, u kome će svaki glas imati svoje slovo,
a za neka slova predlagao je dijakritičke znakove. Lexicon latino-illyricum rječnik je u
kome su zastupljena sva tri narječja hrvatskog jezika (čakavski, kajkavski i
štokavski).

ZAPAMTI:
BARTUL KAŠIĆ napisao je 1604. prvu hrvatsku GRAMATIKU za potrebe
misionara. Narječje štokavsko, a izgovor ikavski. Smatrao je da je na ovim prostorima
taj jezik najrasprostranjeniji.

ANTUN KANIŽLIĆ
Poema (lirsko-epska vrsta) Suze svete Rožalije (zaštitnica od kuge)

Klasicizam i prosvjetiteljstvo u europskoj književnosti (vrijeme, predstavnici i

djela i stil …)

17. i 18. stoljeće. Označava, najprije, dio francuske književnosti 17. st. To je doba
poznatih pisaca klasicističke tragedije:
Pierrea Corneillea (1606.-1684.), Jeana Racinea (1639.-1699.), Molieréa (1622.-
1673.), Voltairea (1694.-1778.) Diderota.
Jean de la FONTAINE –Basne
Izvan Francuske klasicizam se razvio u Engleskoj (prva polovica 18.. st.).
U Njemačkoj klasicističkih elemenata ima u djelima mladog Goethea (1749.-1833.) i
Lessinga (1729.-1781.) te djelima talijanskog komediografa Carla Goldonija (1707.-
1793).

ZAPAMTI:
Nicolas Boileau u svome djelu Pjesnička umjetnost iznosi zakone klasicističke
estetike. Traži od umjetnika da se oslanjaju na razum, da pišu uzvišenim stilom i
naglašava poštivanje zakona Aristotelove poetike- jedinstvo mjesta, vremena i radnje.
Zalaže se za didaktičnost (poučnost) umjetničkog djela.
Corneille - CID
Don Rodrigo stavlja razum ispred osjećaja
Javlja se kralj kao deus ex machina i naredi da se Himena i don Rodrigo ožene i
zaborave na krvnu osvetu.

Jean Racine – FEDRA

Hipolit ( Tezejev sin)
Fedra (Tezejeva žena, zaljubi se u Hipolita)

PAZI!
Ne Moliera, ne Shakespeara nego na cijelo prezime dodaješ nastavak MOLIEREA…
SHAKESPEAREA. Nikako ne piši MOLIERE-A

Jean Baptiste Moliere

Molere je bio i glumac.Umro je na pozornici.

Bilješke o piscu:
Jean-Baptiste Poquelin - umjetnički: Moliere. Nakon kratkog odvjetničkog
posla osniva sa suradnicima kazališnu družinu pod nazivom "Znamenito
kazalište" nakon koje piše i izvodi velika djela. Najpoznatija su: Smušenjak
(izveden 1655), Kaćiperka (1659), Škola za žene, Tartuff, Umišljeni bolesnik,
Mizantrop, Škrtac, Don Juan i mnoga druga.

Voltaire
Čelnik francuskog prosvjetiteljstva Voltaire, obilježio je prvu polovicu 18. st. svojim
bogatim i raznovrsnim opusom. Pjesnik, dramski pisac, romanopisac, satirik, publicist,
povjesničar i filozof, posebnu popularnost stekao je filozofskim romanima, među
kojima se ističe Candide (1759.).

CANDIDE ILI OPTIMIZAM je parodija (ismijavanje) Leibnizove teorije optimizma

prema kojoj je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova jer ga je Bog izabrao po
svojoj volji.
Candide upoznaje sva zla ovoga svijeta, ali i dalje vjeruje svome učitelju Panglossu i
misli da živi u najboljem od svih mogućih svjetova.
Na kraju shvati da ne može mijenjati svijet, ali da svaki pojedinac može mijenjati svijet
unutar svojih životnih okvira.
Poznata je njegova tvrdnja na kraju da svatko treba obrađivati svoj vlastiti vrt.
(Svakako pročitajte!)
Napisao je 10 000 pisama o raznim pitanjima.. Zalaže se za slobodu u svim vrstama
djelatnosti, osuđuje stegu i dogmatizam Crkve. Sudjeluje u pisanju Enciklopedije…
Prognan je iz Francuske i odlazi u Englesku.

***(Ante Kovačić je ismijao Mažuranićev spjev Smrt Smail-age Čengića i napisao

djelo Smrt babe Čengičkinje. Takvo djelo kojim jedan pisac izruguje djelo drugog
pisca zove se TRAVESTIJA
Prosvjetiteljstvo
U drugoj polovici 18. st. na povijesnu pozornicu stupa građanstvo kao nova sila s
novim idejama. Za vladavine Marije Terezije (1740.-1780.) i Josipa II. (1780.-1790.)
u Habsburškoj Monarhiji prosvjetiteljstvo postaje službenom kulturnom politikom.
Prosvjetiteljstvo kao pokret utemeljuje se na racionalističkoj filozofiji koja se
afirmirala u Francuskoj. Pokret prosvjetiteljstva zahvatio je, osim Francuske, i druge
europske zemlje: Englesku, Njemačku, Austriju.

FRANCUSKI ENCIKLOPEDISTI
Ideolozi prosvjetiteljstva bili su francuski enciklopedisiti.ENCIKLOPEDIJA je
najznačajnije djelo te epohe.
Montesquieu (1689.-1755.), filozof i povjesničar, bavi se problematikom državnog
uređenja na načelima humanizacije zakonodastva.
Denis Diderot (1713.-1784.), osnivač je najznačajnijeg djela prosvjetiteljske epohe
Enciklopedije (1751.-1771.) koja sadrži cjelokupno znanje toga vremena.Započeo ju je
pisati u tamnici. (*Redovnica!)
Voltaire (Francois-Marie Aronet) (1694.-1778.), najsvestraniji stvaratelj publicist
toliko je snažno obilježio epohu da se to razdoblje naziva Voltaireovim stoljećem.
Jean Jacques Rousseau (1712.–1778.), suradnik Diderotove Enciklopedije,
suvremenik prosvjetitelja i preteča novog smjera – romantizma.
Napisao je prvi EPISTOLARNI ROMAN (roman u pismima) Julia ili Nova Heloiza

ZAPAMTI:
Rousseau:
PANTEIZAM (priroda je bog -PAN)
Prvi EPISTOLARNI ROMAN (roman u pismima)

Hrvatska prosvjetiteljska književnost (vrijeme, predstavnici i djela, stil…)

Tijekom 18.st. sve više jača “pokret razuma”, tj. prosvjetiteljski pokret, a prevladava u
cijeloj srednjoj Europi.
1. Dubrovačka Republika
To je vrijeme gašenja njenog duhovnog i materijalnog bogatstva. Stvaralaštvo
dubrovačkih pisaca:

Ignjat Đurđević
Jedan je od posljednjih značajnih liričara. Nastavlja tip poezije Ivana Bunića Vučića.

Ruđer Bošković
Svestrano obrazovan matematičar, fizičar, filozof i pjesnik. Za 18. st. jedan je od
rijetkih mnogostranih učenjaka. Ime ovog znamenitog znanstvenika nosi danas
nuklearni institut u Zagrebu.Svojim proračunima pomogao je da se spasi kupola na
Crkvi svetoga Petra u Rimu, kojoj je prijetilo urušavanje.

2. Dalmacija

Filip Grabovac
Fratar, franjevac. Kao hrvatski rodoljub napadao je mletačku politiku u Dalmaciji.

Andrija Kačić Miošić

Svećenik, porijeklom iz Brista kraj Makarske. Narodni pjesnik koji je pjevao o
feudalnoj gospodi i vitezovima. Napisao je “Razgovor ugodni naroda slovinskoga”,
rekonstrukciju prošlosti Južnih Slavena u kojem ističe da imamo veliku i slavnu
povijest.

3. Slavonija

Matija Antun Relković

“Satir iliti divji čovik” - opis negativnosti zbog zaostalih turskih običaja i navika.
( Sijelo,kolo,divan, neobrazovanost…)
STIH: epski deseterac
Satir, mitološko biće, kritizira Slavonce i tumači im što trebaju promijeniti da bi
ostvarili društveni i osobni napredak.

Matija Petar Katančić

Znanstvenik, filozof, političar, pjesnik klasicističkog usmjerenja koji je pisao i na
latinskom i na hrvatskom jeziku.
Zbirka klasicističkih stihova Jesenji plodovi
Prvi je u cijelosti preveo Bibliju na hrvatski jezik.

4. Sjeverna Hrvatska (književnost na kajkavskom)

Tituš Brezovački
“Matijaš Grabancijaš Dijak” - komedija
“Diogeneš“ - komedija
Adam Baltazar Krčević
Piše na kajkavskom.

Romantizam u europskim književnostima (vrijeme, predstavnici i djela, tematski

krugovi, književne vrste i stil…)

Romantizamje nastao kao pobuna i protest protiv klasicizma u prvoj polovici 19.st.,
usporedo i uvjetovano buđenjem nacionalne svijesti, raspadanjem feudalnog sustava i
jačanjem građanstva. Oblikovanje novog životnog nazora odvijalo se u nekoliko etapa:

- sentimentalizam i melankolija (buržoazija pred revoluciju)

- pesimizam i klonuće (aristokracija nakon buržoaske revolucije)
- klonulost i razočaranje (pad Napoleona)

Nosilac romantičarskih pokreta bila je građanska klasa, premda je u redovima

romantičara znatan broj plemića: Byron, Shelley, Lamartine, Ljermontov, Puškin i
drugi.

Romantizam je, kao sušta suprotnost klasicizmu, usmjeren ka isticanju potpune

slobode mašte, invencije, oduševljen je živom prirodom, slobodom duha i narodnim
jezikom, pun emocija, osjećajnosti i subjektivizma. To je bijeg od stvarnosti, interes za
prošlost, za narodno stvaralaštvo,daleke egzotične krajeve, liričnost.

Tematika romantizma:
- intimna tematika - Goethe (Patnje mladog Werthera)
- nacionalno-povijesna tematika - Hugo (Zvonar crkve Notre Dame)
- pejzaž, daleki i nepoznati krajevi, egzotika - Byron (Hodočašće Childea Harolda)
- okultna i mistična tematika - Edgar Allan Poe (Gavran )
-odmetništvo - Schiller (Razbojnici)

Likovi su buntovnici, osamljenici, lutalice, sanjari, zanesenjaci. Oni osjećaju nesklad

između sebe i društva, promašeni su, neshvaćeni i zbog toga razočarani i pesimistični
tzv. suvišni junaci.

Stil i jezik:

- bogaćenje književnog jezika

- bujna metafora (sinestezija)- L.Tieck:”Pustimo sva čula da govore”
- subjektivnost - psihološka analiza likova
- težnja za slobodom izraza

Tip suvišnog junaka (Werther, Onjegin, Harold, Karl Moor, Quasimodo, Pečorin…)

ZAPAMTI:

Pokret STURM UND DRANG (Oluja i nagon) prethodi njemačkom romantizmu.

Reakcija na prosvjetiteljstvo, uzor im je Shakespeare u kojemu vide genija koji ne
robuje nikakvim konvencijama.

Johann Wolfganag Goethe

Najveći njemački pjesnik, književnik i mislilac.
Djela mu zahvacaju gotovo sve književne rodove iz više znanstvnih područja,
obnovitelj je lirike, drame, epa i romana. Izvrsio je golem utjecaj na cijeli europski
kulturni krug.
Napisao je: Patnje mladog Werthera; Rimske elegije; Srodne duse; Naukovanje
Wilhelma Meistera …Centralno mjesto zauzima dramski spjev Faust kao vrhunac
njegovog stvaranja.

Patnje mladog Werthera

Mladi pravnik Werther dolazi u gradić W. u koji ga je poslala majka za rješenje
nasljedstva. Prigodom ladanjskog bala upoznaje Lottu. Iako, zna da je zaručena s
Albertom, on se u nju zaljubljuje. Kad se Albert vratio s putovanja Werther se s njim
sprijateljio i njih troje provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i
prirodnim ljepotama gradske okolice. Za rođendan Werther dobiva jedno izdanje
Homera i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Wertherova ljubav
prema Lotti svakim danom bila je sve jača. Kako ne bi narušio sklad među zaručnicima
Werther odlazi. Da bi zaboravio Lottu, on postaje tajnik kod jednog diplomanta.
Našavši se u visokom društvu on biva povrijeđen. Jasno su mu pokazivali da je
nepoželjan, i on podnosi ostavku. Stupa u službu kod jednog kneza, ali ju romantični
mladić teško podnosi i uskoro napusta službu.
Neuspjeh u pokušaju da nađe zadovoljstvo u poslu, povećava ljubav prema
Lotti, koja se u međuvremenu udala za Alberta. Werther se vraća u gradić u kojem je
upoznao Lottu. Stanje uskoro postaje neizdrživo. Albert naslućuje Werterovu ljubav
prema Lotti, a ona počinje uviđati da ni njeni osjećaji nisu tako bezazleni. Između
Werthera i njegove okoline množe se nesporazumi i Lotta se iz te situacije želi izvući,
ali ne zna kako. Ona naredi Wertheru da nekoliko dana ne dolazi. On razmišlja o
samoubojstvu i izvršava za to posljednje pripreme. Vraća se još jednom Lotti i njihove
se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa ona se pribere i daje Wertheru
do znanja da ga više ne želi vidjeti. Werther posudi Albertov pištolj i iste noći se ubije.
Njegova smrt pobudi opću žalost. Pokopan je na mjestu koje je sam odabrao, izmedu
dviju lipa na kraju posvećenog groblja. Na posljednji ga je počinak ispratila Lottina
obitelj. Nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.

Roman obrađuje događaje iz piščeva života. Prijatelj Jeruzalem se ubio zbog

ljubavi, taj čin ga je potako na pisanje ove knjige. Dvije osobe iz Goetheova života,
Charllota i Maxina, inspirirale su ga za lik Lotte. Roman je pisan u pismima kako bi
izgledao realniji i bliži svakodnevici. Podijeljen je u dva dijela. Prvi dio do njegova
odlaska u grad, a drugi od povratka do njegove sahrane.

Lirika europskog romantizma (Lamartine, Poe, Heine, Puškin …)

Alphonse de Lamartine
(1790.-1869.) Francuski književnik i diplomat, u politici buržoaski liberal, protivnik
radničkih pokreta, u književnosti pjesnik pesimističnih i religioznih raspoloženja, često
neoriginalan (ljubav prema prirodi našao je u Rousseaua, sklonost prema prošlosti od
Chateaubrianda). Lamartine je pjevao o rodnom kraju, ljubavi, idealnoj ljepoti i
dalekim putovanjima. U muzikalnim stihovima on utjehu traži u sunčanim predjelima
djetinjstva, domovinu uvijek tamo gdje zrači genij Francuske. Romantik i entuzijast,
vidi izlaz u praštanju, neprotivljenju zlu, izumiranju i povratku idiličnom životu u
prirodi. Pjesničkom zbirkom Meditacije (1820.) dosegao je najveći umjetnički izraz. U
toj zbirci se nalaze njegove najpoznatije pjesme (Samoća, Jesen, Dolina, Jezero). Osim
lirskih pjesama, pisao je epove i pripovijetke.

Edgar Allan Poe

(Boston, 1809.-1846.) Poe je započeo književnu karijeru kao pjesnik i poezija je do
kraja života ostala njegova strast. Svoje je zrele godine ipak posvetio pisanju
pripovijedaka, dijelom zato što je njih lakše objavljivao za honorar, a dijelom iz dubljih
stvaralačkih poriva, kojih ni sam nije bio svjestan. Po mnogim svojim temama i
pogledima na umjetnost (svojom estetikom zla) bio je preteća europskih simbolista i
parnasovaca, te pisaca kao što su Baudelaire ili Dostojevski. Jedna od Poeovih velikih
tema je smrt, a a najuzvišenija je tema, prema njegovim riječima, smrt krasne žene. To
je tema cijelog niza njegovih pjesama (Gavran, Anabela Lee, Lenora) i priča. Važnost
te teme u Poea neki tumače biografskim podatkom da je Poe izgubio majku, pomajku i
mladu ženu Virginiju, sve tri od sušice. Uz odnos prema smrti, posebno je zanimljiv
Poeov odnos prema snu. San je put da se izbjegne ružna svakodnevica i dostigne ideal.

Heine Heinrich (1797.-1856.)

Njemački pjesnik, esejist, pripovjedač. Najveći liričar njemačkog romantizma. Pristaša
socijalističkih ideja, pjesnik široke popularnosti.
Aleksandar Sergejević Puškin (1799.-1837.)
Ruski pjesnik, klasik ruske literature, vjesnik naprednih ideja, lirik izuzetne snage,
novator jezikom, stilom i sadržajem. Djelo mu je sinteza ruske poezije i europskog
romantizma. U prozi Puškin otvara put ruskim realistima. Roman u stihovima Jevgenij
Onjegin, drama Boris Godunov, povijesni roman Kapetanova kći,

Proza europskog romantizma (Goethe, Poe, Puškin, Ljermontov…)

Goethe je neosporno najmarkantnija pojava cjelokupne njemačke književnosti, gigant

duha čije je djelovanje zahvatilo više od pola stojeća. Nametnuo se suvremenicima i
potomstvu kao obnovitelj lirike, drame, epa i romana, te kao učenjak izuzetno oštrog i
dubokog uvida u strukturu i fenomene prirode. Goetheova snaga je u njegovoj
univerzalnosti. Taine ga je nazvao učiteljem svih modernih duhova. Njegova je moć u
književnim djelima, oplemenjenima nekonvencionalnim nazorom na svijet - u duhu
pobožnosti pred prirodom, a uz snažnu vjeru u vrijednost života i integritet osobnosti.
Najveću popularnost kod suvremenika Goethe je stekao romanom o Wertheru u kojem
su vidjeli samo sentimentalnu stranu, a previdjeli objektivnu psihološku analizu, dok je
najviše snage, dubine i izražajnosti u Faustu, u djelu koje je sinteza osobnih iskustava
autora i bogato strukturiranog sna o svijetu, kozmička drama o borbi između dobra i
zla, duha i tvari, života i ništavnosti. Tu se u izrazu stapaju tragičnost, liričnost i
satiričnost. Goethe je jedan od posljednjih univerzalnih genija kojima se odlikovala
europska tradicija od antike do modernog znanstvenog razdoblja. Ubrzo nakon
Goetheove smrti, već u prvoj polovici 19. st., dolazi do prave eksplozije u svim
područjima ljudskog znanja, i sveopći zahvat i obuhvat više nije moguć.

Mihail Jurjević Ljermontov (1814.-1841.)

Djelo Junak našeg doba
Ruski pjesnik, romanopisac i dramatičar. Uz Puškina najsnažniji stvaralac razdoblja
ruskog romantizma. Stvara poput Byrona lik ponosnog odmetnika. Izražava
raspoloženje nakon poraza dekabrista. Poginuo u dvoboju.
Bio je nositelj romantičarskog pokreta.

Hrvatski narodni preporod – ilirizam (vrijeme, predstavnici i djela, književne

vrste, posebnosti u odnosu na Europu, ciljevi i tekovine.)

Cjelokupni ilirizam odvija se u 4 etape:

1. Početni period (1830 - 1835)

- mladi intelektualci, po uzoru na Europu i zbog mađarizacije, predvode preporodni
pokret
- temeljne odrednice: sveslavenstvo, pisanje na nacionalnom jeziku

Ljudevit Gaj radi na pravopisu i piše "Krarku osnovu hrvatsko - slavenskog

pravopisanja" koja izlazi u Budimu 1830. Za svaki glas uvodi po jedno slovo, kao i
nove dijakritičke znakove. Kajkavsko narječje smatra dijalektom slavenskog jezika.

Ivan Derkos piše brošuru na latinskom "Genij domovine" i zalaže se za štokavštinu.

Janko Drašković piše politički spis "Disertaciju" na štokavštini.

2. Razvijeno doba (1835. – 1843.)

- Gaj 1834. dobiva dozvolu za izdavanje novina i 1835. izaze "Novine Horvatske" sa
dodatkom "Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska."

- 1836. Gaj, bez dopuštenja vlasti uvodi ilirsko ime, štokavštinu i novi pravopis, novine
naziva "Ilirskim narodnim novinama", a "Danicu" "Danicom Ilirskom".

3. Doba zabrane (1843. – 1846.)

- 1843. zabranjeno je ilirsko ime, novine su "Narodne novine", Danica dobiva staro
ime.

4. Doba iščezavanja (1846 - 1875)

- pokret se vraća u granice hrvatstva, govori se isključivo o hrvatskom jeziku.

- Gajev je ilirski politički pokret sa idejom sveslavenstva propao, no za sobom je ipak
ostavio:

a) Maticu ilirsku, katedru za ilirski jezik i književnost,čitaonice

b) Postavljeni su temelji štokavštini kao jedinstvenom jeziku i pravopisu na području
Hrvatske.Ostvaren je jedinstveni jezik i pravopis.

Književno stvaralaštvo
Preporodno razdoblje hrvatske književnosti ponajprije afirmira lirsko pjesništvo, i to
domoljubno. Budnice i davorije zauzimaju središnje mjesto u preporodnoj lirici (Gaj,
Vukotinović, Demeter). Iz budničko-davorijaške poezije izdvaja se Mihanovićeva
Horvatska domovina kao najznačajnija pjesma preporodne lirike.
Osim domoljubne lirike nastaje i ljubavna (Vraz, Vukotinović, Preradović) i
satirična lirika (Vraz).
Epsku književnost obilježili su Demeter (Grobničko polje) i Ivan Mažuranić
(Smr Smail-age Čengića).
Dramsku književnost zastupaju Demeter (Teuta), Ivan Kukuljević (Juran i
Sofija), Antun Nemčić (Kvas bez kruha ili tko će biti veliki sudac) i dr. Preporodna
književnost predstavlja i putopis Matije Mažuranića (Pogled na Bosnu), Antuna
Nemčića (Putositnice), Stanka Vraza (Put u gornje strane). Kao književni kritičar
profilirao se Stanko Vraz, a kao kazališni kritik Dimitrja Demeter.
Novelističkom prozom bave se Vukotinović, Demeter, Kukuljević. U
preporodnom razdoblju razvija se i jezik znanosti (Vjekoslav Babukić, Antun
Mažuranić).

STANKO VRAZ
Đulabije (slatke jabuke koje mirišu poput ruže)
Romantični kanconijer posvećen Samoborki Ljubici Chatily
Ima 4 dijela.Prva dva su posvećena ljubavi prema Ljubici, a druga dva ljubavi prema
domovini.
Pisan je poljskim krakovjakom (8 šesteraca u 2 katrene)

IVAN MAŽURANIĆ
● Pogledajte u HRVATSKI KNJIŽEVNICI
Protorealizam u hrvatskoj književnosti (Šenoino doba, najznačajnija djela, stilska
obilježja, značenje Šenoe za hrvatsku književnost, ostali predstavnici)
(proto=prvi) 🡪 predrealizam (1849.-1881.) 🡪 Šenoino doba.
Traje od 1860. do Šenoine smrti 1881. g. Šenoa je središnja osoba razdoblja. Svojim
književnim opusom obilježio je čitavu epohu.
1848. g. Građanska revolucija u Mađarskoj, Austrija se učvršćuje, kraj
hrvatskog narodnog preporoda (ilirizma), germanizacija.
*** (ban Jelačić) 1850. g. U hrvatskoj uveden BACHOV apsolutizam 🡪
potpuno ukidanje svih ustavnih prava koje je Hrvatska imala do tada. Aktualizira se
pitanje hrvatske opstojnosti 🡪 Žestoka mađarizacija i ilirci se priklanjaju Austriji ali
dolazi do obrnutog postupka, protivnici Mađara postaju istaknuti Madžaroni (npr.
Ljudevit Vukotinović). Pa u takvim uvjetima kulturni i književni pokret zamire
(prestaju izlaziti časopisi Danica i Zora dalmatinska).
1852.g. Mrko Bogović pokreće novi list “Neven” 🡪 (kraće vrijeme) skladište
književnog života.
Pojavljuju se nova književna imena:
1. Mirko Bogović: Najznačajniji pripovjedač, pjesnik i dramatičar. Drame:
Frankopan, Matija Gubec, Stjepan posljednji kralj bosanski. 🡪 motivi iz
hrvatske povijesti tj. njeguje nacionalnu dramu.
2. Janko Jurković: Utemeljitelj seoskenovele u hrvatskoj književnosti s mnogo
elementa humora. Novela: Pavao Čuturić.
3. Luka Botić: Epski pjesnik(romantične pjesničke pripovijetke) Bijedna
Mare.
4. Adolf Veber Tkalčević: Novelist i putopisac, piše književne kritike,
rasprave o jeziku i pravopisu.
🡪 Ne dominira više lirika nego je najviše zastupljena novelistika.
1860.g. Pojavljuje se August Šenoa. Prvi hrvatski pisac koji je uspio stvoriti široki
čitateljski krug književnočitalačke publike. Stvorio je naviku čitanja i ubrzao razvoj
naše literature. 1865.g. piše programatski članak “Naša Književnost” u kojemu zastupa
potrebu realističkog stvaranja (književnost daje socijalnu zadaću.)
Uz Šenou se pojavljuju: 1. Rikard Jorganović-pjesnik ljubavne poezije
2. Josip Eugen Tomić-pripovjedač i romanopisac.
3. Franjo Marković-pjesnik idiličnih epova
4. Ante Starčević-pjesnik, feljonist, kritičar
1869. Javlja se časopis “Vijenac” 🡪 Središnji časopis nove generacije i izlazi
neprekidno do 1903.g. Najveći procvat list je imao 1874. Kada mu je glavni urednik
bio A. Šenoa.
U političkom i kulturnom pothvatu veliku je ulogu imao biskup Josip Juraj
Strossmayer. Osnivač akademije, sveučilišta i kazališta.
Kazalište 1860.g. utemeljeno nacionalno kazalište i njegov prvi ravnatelj i
dramaturg bio je Dimitrija Demetar. 1868.g. ravnateljem postaje A. Šenoa i zalaže se
za slavensku i francusku dramu i za realistički teatar. Pod Šenoinim vodstvom
ustanovljena je stalna opera na čelu sa Ivanom Zajcem (1832.-1914.)

ZAPAMTI:
August Šenoa: programatski članak „Naša književnost“ - tendenciozna,
utilitarna književnost, funkcija kjniževnosti (socijalna tematika, poučna, naučna,
zabavna).Protiv stranih utjecaja i odricanja od vlastite kulture.
17. Realizam u europskim književnostima (vrijeme, predstavnici, djela i
tematika…)
Realizam kao književno povijesni pojam označuje razdoblje i europskoj književnosti
između 1830. i 1880. godine. Realizam je kao književno umjetnički pravac koji nastoji
dati potpunu, istinsku sliku života, prirode i stvarnosti, smijenio romantizam.
Književnost tog razdoblja karakterizira: prednost proze (roman i novela) nad poezijom,
socijalno-psihološka motivacija likova, reprezentativni (“tipičan”) karakter, načelo
uvjerljivosti, pripovjedačeva objektivnost, diferencijacija jezika, društveno-analitička
funkcija književnosti, i dr. U Francuskoj se javio najizraženije u djelima G. Flauberta,
iako su mu prethodnici Stendhal i Balzac. Idejno i politički uglavnom je liberalan i
demokratski, ponekad oštar kritičar postojećeg (buržoaskog) društva, pa se naziva i
kritičkim realizmom.

Značajni europski realisti su: Stendhal, Honore de Balzac, Gustave Flaubert, Charles
Dickens, Nikolaj Gogolj, Lav Tolstoj, F. M. Dostojevski i dr.

U Hrvatskoj je realistička načela zastupao August Šenoa, no reprezentativni se realisti

javljaju tek poslije njegove smrti - Ante Kovačić, K. Š. Đalski, Josip Kozarac,
Vjenceslav Novak i dr.

Francuska:
Stendhal - "Crveno i crno", "Parmski kartuzijanski samostan"
Gustav Flaubert - "Gospođa Bouvary", "Sentimentalni odgoj"

Engleska:
Charles Dickens - "Oliver Twist", "David Copperfield"

Rusija:
Nikolaj Vasiljević Gogolj - "Mrtve duše"
Lav Nikolajević Tolstoj - "Rat i mir", "Ana Karenjina"
Ivan Sergejevič Turgenjev - "Očevi i djeca", "Lovčevi zapisi"
Fjodor Mihajlovič Dostojevski - "Zločin i kazna"

Predstavnici europskog realizma (Balzac, Dostojevski, Tolstoj…)

Honore de Balzac: Otac Goriot

Stvaralački portret:
Honore de Balzac francuski je romanopisac, pripovjedač i dramatičar.
Rođen je 1799. godine u provinciji, pokušava u Parizu napraviti brzu književnu
karijeru. Razočaran prvim neuspjesima i gonjen željom da što prije stekne renome i
društveni ugled, ulazi u neuspjele investicije, te se opterećuje dugovima za cijeli život.
Možemo ga smatrati prvim modernim profesionalnim piscem. Utemeljio je tzv. kritički
ili društveni realizam. Prijalazna je figura između romantizma i realizma - s jedne
strane se u njegovim djelima pojavljuju melodramatične fabule, retorika, romantičke
strasti, divlji individualizam, dok s druge strane unosi brižljivo dokumentirane, detaljne
studije društvenog života, s točnim i autentičnim podacima. Najvažnije djelo mu je
“Ljudska komedija”, grandiozna epopeja u kojoj, po uzoru na Dantea nastoji
sistematički, klasicificirati panoramu svojih suvremenika i tadašnjeg društva. To je
serija od 92 romaana, s često sličnim ili istim likovima, a djele su u tri grupe: Studije
običaja, Filizofske studije i Studije braka. Najpoznatija djela su mu: “Otac Goriot,
Seoski liječnik, Sjaj i bijeda kurtizana”.

Tema:
ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorišavaju
želja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu

Problemi:
očinska ljubav koja ne poznaje granice
želja za uspjehom
posesivna ljubav oca prema kćerima
odana, slijepa ljubav oca prema kćerima
amoralnost, moralni pad čovjeka

Inspiracija:
Shakespeareova tema iz “Kralja Leara” koji se lišava svega da bi njegove nezahvalne
kćeri mogle ostvariti svoje ambicija.

Likovi:
Goriot - bivši tvorničar tjestenine, bogat i sretan; stanovnik pansiona Vouqer. Gotovo
do ludila voli svoje kćeri, i ništa ne može potisnuti njegovu ljubav prema njima. U
svojoj ljubavi nema granica, dao bi im sve pa čak i svoij život. Ponosan je, ali ponos
gubi pred kćerima. Kaže da ih voli više nego što Bog voli svijet, zato što svijet nije
lijep kao Bog, a kćeri su ljepše od njega. Njegova ga neizmjerna ljubav vodi u propast i
smrt i neimaštinu.

Eugene de Rastignac - mladić iz provincije, željan bogatstva i uspjeha u velikom

gradu. Častoljubiv i ponosan. Odstupa od morala i podređuje ga uspjehu.

Goriotove kćeri - Delphine i Anastasie - dvolične i pohlepne, bez morala, bez ljubavi
prema ocu koji im je dao sve. Željne samo ljubavi mladih plemića i novca, te uspjeha
u društvu.

Rastignac na kraju plaća svoju naivnost, ali izvlači i pouku : „A sada je na nama
red!“ (Obraćanje Parizu)

Bilješke o djelu:
Prvi dio započinje opisom pansiona gospođe Vanquer, u kojem se vidi Balsacova
privrženost realizmu.
Citat: “Ukratko, tu caruje bijeda bez poezije, bijeda škrta, šutljiva, otrcana.
Ako u njoj još i nema blata, ima mrlja, ako i nije poderana i prljava, zato će se
ubrzo raspasti od trulosti”.
Pisac opisuje Eugenea de Rastignaca i govori kako, iako plemić, nema baš previše
novca.
Dalje piše kako je Eugene bio marljiv i rano je shvatio da će se u životu naraditi.
Voutrent daje opise društva i Parižana, licemjerje i pokvarenost, te moralnu
izopačenost.

RAZMISLI:
 ***Citat: ”Ako imate smolu da ukradete bilo što bezvrijedno izložit će vas
na trgu pred palačom pravde kao čudovište, ukradete li milijun, u salonima će vas
slaviti kao utjelovljenje kreposti”.

Rastignac zna ponekad izgubiti samopouzdanje i vidjeti sebe u ulogama koje ga ne

zadovoljavaju. Zamišlja se kao činovnik i boji se kako neće moći doći u visoko društvo
zbog nedostatka novca.
Vikontresa de Beauseant mu savjetuje da bude beskrupulozan prema svijetu, jer svijet
je hladan i ravnodušan prema slabićima, a boji se okrutnika.
Citat:” Udarajte bez milosti, pa će vas se svii bojati”.
Rastignac saznaje istinu o Goriotu i uzima ga pod svoju zaštitu, a kasnije dvoji je li
dobro postupio kada je napisao pisma.
Dio koji najbolje opisuje ljubav Goriotovu prema kćerima.
Citat: “Čekam ih na mjestu kuda će proći, srce mi mahnito lupa, kada naiđu
njihove kočije, ja se divim njihovim haljinama, one mi na prolasku dobace
osmjeh, koji pozlati moj život kao da na nju padne zraka divnog sunca. Volim
konj koji ih vuku, i htio bih bii psić što ga drže na koljenima .Živim od njihove
radosti. ”.
Sestre sa počinju optuživati međusobno kako bi okaljale jedna drugu.
Delphine kazuje istinu o životu sebe i ostalih njoj sličnih žena.
Eugene uspjeh želi više od ičega.
Delphine Povjerava Eugeneu svoje želje.
Anastsia čak i ljubav gleda kroz prizmu novca.
Eugene shvaća kakve su uistinu Parižanke.
Goriot samome sebi priznaje kakve su njegove ljubljene kćeri, i postaje svjestan svoje
pogreške.
Goriot na kraju umire, a kćeri mu ne dolaze na sprovod (šalju prazne kočije), na što
Eugene izaziva društvo.
Citat:” Oči mu gotovo žudno za prostor među …tamo gdje je živio ovaj otmjeni svijet,
u koji se želio probiti…
A sada je na nama dvama red”
I kao prvi čin svoga izazova društvu, Eugene pođe na večeru kod gospođe de Nuavgen.

Struktura:
Struktura je dramska, što pisac i sam naglašava.
Sastoji se od šest poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo,
Bježismrt, Dvije kćeri, Očeva smrt.
Književna vrsta - Obiteljski roman.

Vrijeme radnje:
1819. godine do 1820. godine, početak mjeseca studenog 1819. godina.

Mjesto radnje:
Pariz.

***U učeničkom radu nisu sva imena ispravno napisana.Obratite na to pažnju

ako prepisujete s interneta!

🡺 Dostojevski
F.M. Dostojevski (1821 - 1881) je ruski književnik. Životni put jedog od najvecih
svetskih pisaca bio je više nego težak: siromaštvo, neizljeciva epilepsija, smrtna kazna,
progonstvo u Sibir, umiranje najbližih - samo su etape njegova križnog puta. 1843.
završava vojnu akademiju, daje ostavku, prodaje imanje i posvecuje se pisanju.
Pridružuje se utopijskom krugu socijalista. U svojim romanima Dostojevski kao prvi
medu ruskim piscima prikazuje urbanu sredinu punu teške i turebne tragicnosti koja
guši sve oko sebe. Tragajuci za skrivenim pobudama ljudskih postupaka, tražeci
odgovore na egzistencijalna pitanja ali i moralna i filozofska pitanja covjekovog
postojanja, pri cemu prodire u dušu i psihu covjeka, donoseci psihološke portrete
svojih junaka. U oblikovanju služi se unutarnjim monologom, reproducira snove, a
potrebnu pozonost posvecuje diskusijama i polemikama svojih likova glede vjerskih,
moralnih i filozofskih pitanja. Time je snažno djelovao na razvoj moderne europske
proze dvadesetog stoljeca. Romane Dostojevskog prati njegova publika kroz koju
izlaže svoja politicka, vjerska i socijalna nacela.

KRATKI SADRŽAJ:

Glavni junak romana je siromašan student prava(*** srednje ime po ocu!) Rodion
Rodionovič Raskoljnikov . Raskoljnikova progoni ideja o izvršenju “više pravde” koju
će ostvariti ubojstvom Aljone Ivanove, gramzive i podle stare lihvarice, čijim bi se
novcem moglo usrećiti barem sto ljudi i čijim bi nestankom bili zadovoljni mnogi,
uključujući i njenu sestru Lizavetu, koju Aljona muči i iskorištava. Raskoljnikova
zateknemo na početku romana u rascijepu između jednostavnosti rješenja koje je
smislio i gnušanja nad mogučnošću da se ta ideja uopće rodila u njegovoj glavi.
Raskoljnikov pomno razrađuje plan, iako jedan dio njega ne vjeruje u izvršenje te
zamisli. Sklop životnih okolnosti naprosto gura Raskoljnikova u zločin: dobiva
majčino pismo, razgovara u krčmi s Marmeladovim, susreće Sonju, doznaje da će
lihvarica biti sama oko sedam sati. Majčino pismo puno je nemoćne pomirenosti sa
životom: sestra Dunja, da bi se spasila sramne i ponižavajuce guvernantske službe kod
razvratnika, obečala je ruku bogatom Lužinu, koji traži siromašnu djevojku koja bi mu
bila pokorna i zahvalna. Mati se nada da će tako pomoći materijalno sinu, jer je sestra
vezana obvezom vraćanja za Rodionovo školovanje posuđenog novca. Zato je ona
strpljivo podnosila teror Svidrigajlova. Raskoljnikov ne može prihvatiti sestrinu žrtvu.
Teško opterećen time, u krčmi susreće Marmeladova, propalog alkoholičara koji utapa
tugu pićem kupljenim novcem koji zarađuje starija kći Sonja, prostituirajući se.
Raskoljnikov upoznaje obitelj Marmeladovih, čija sudbina pokazuje pogubnost
djelovanja bijede na jludski rod. Najveći je stradalnik Sonja, ali ona njima pruža
najveću nadu. Ostat će moralno čista uz sva zla koja je zadese u životu. Raskoljnikov
gotovo podsvjesno donosi odluku, pada u san ispunjen košmarima. Kao da je upravljan
nečim izvan svijesti, pomno i hladno ostvaruje svoj plan. Nepredviđenu okolnost,
prisustvo Lizavete, rješava brutalno, ubija je zajedno sa sestrom. Opljačkan novac
skriva pod kamen, ne brojeći ga. Vraća se u stan i pada u groznicu. Počinje mučna
psihološka drama: borba sa savješću koju vodi sam Raskoljnikov i borba s istražiteljem
Poefirijem Petrovičem koji oko Raskoljnikova steže “psihološki obruč”. Pronađeno je
više rješenja i pitanja: Sonja priznanje, kajanje i oprost zaslužen patnjom i žrtvom.
Postoji mogućnost lažne nedužnosti u trenutku kada ga Petrovič gotovo natjera da
prizna, upada Nikolaj i priznaje da je ubojsvo počinio on u trenutku pomračene
svijesti. Raskoljnikov se dvoumi i odlazi na mjesto zločina i razmišlja o rješenju,
nagovještava i priznaje ubojstvo. Osjeća neumitnost pobjede dobra nad zlom. Pod
Sonjinim utjecajem, potresen samoubojstvom Svidrigajlova, koji sav svoj novac
ostavlja kao dobročinstvo djeci Marmeladovih, okajavši tako svoj razvratni život.
Rodion prijavivši se policiji doživljava pročišćenje. Sonja prati Raskoljnikova u Sibir.
Dunja se iz ljubavi udaje za bratova prijatelja Razumihina. Umire im majka.
Raskoljnikov se razboli. Nakon dugog bolovanja vraća se u život pročišćen i vedar,
pun nade. Sedam preostalih godina u Sibiru čine se kratke kao tren, uz utjehu nađenu u
Evandelju i Sonjinoj ljubavi.

Simbolika prezimena RASKOLJNIKOV (raskol ličnosti)

Lav Nikolajević Tolstoj: Ana Karenjina

Osnivni motiv i radnje je Anin preljub, isprepleten s mnogim scenama koje su

gotovo samostalne novele.
Teme su uglavnom obitelj, ljubav i moral, te problemi vezani za brak.
Motto romana:
“Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj
nesretna je na svoj način”.

Tolstojevi likovi su kompleksni i nerijetko teški. Komuniciraju putem

monologa i dijaloga u kojima su skrivene sve ozbiljne misli velikog pisca.

Naturalizam u europskoj književnosti (vrijeme, prestavnici, djela, stil – Zola,

Verga).

Naturalizam je pravac iznikao u Francuskoj 70-ih godina 19. st. glavni mu je

teoretičar u Francuskoj Hippolyte Taine, a glavni književni predstavnik Emile Zola.

ZAPAMTI:
HIPOLITENOVA TEORIJA NATURALIZMA (likove određuje genetsko naslijeđe i
društvena sredina u kojoj se kreću i žive)

Zola, Emile (1840.-1902.), francuski književnik. Prvak francuskog naturalističkog

pokreta. Kritičar, javni tribun (ustao u obranu Dreyfusa), pripovjedač i romanopisac.
Prenoseći znanstvene metode u književnost, zasnovao jeeksperimentalani roman i u
skladu s tim slikao francusko društvo. Glavno djelo mu je bio ciklus od 20 romana. Les
Rougon-Macquart, prirodna i društvena povijest jedne porodice u doba Drugog
Carstva (Najpoznatiji: Nana, Germinal, Jazbina, Čovjek-zvijer).

VERIZAM (istinitost) je realizam u Italiji . Predstavnik Giovanni Verga.

Realizam u hrvatskoj književnosti (vrijeme, predstavnici i djela, tematika,

književne vrste, stil)
Obuhvaća posljednja dva desetljeća 19.st.
80-ih godina 19. stoljeća Hrvatska je politički razjedinjena, ekonomski propadajući
pod Austro-Ugarskom. Hedervary nasiljem, progonima, špijunažom i cenzurom nastoji
skršiti hrvatski nacionalni duh i Hrvatsku pretvoriti u mađarsku pokrajinu.
Moralno-politički i ekonomski pritisak Khuenova režima inspirirao je veći broj djela.
Same realističke teorijske osnove postavlja 70-ih godina 19.st. August Šenoa u svojim
programatskim i književno-kritičkim člancima.

Istaknutije ličnosti hrvatskog realizma:

Kovačić, Kumičić, Ibler, Đalski, Leskovar, Josip Kozarac i dr.
Seoska je stvarnost prikazana regionalnim obilježjima. Tako Kovačić i Đalski
prikazuju zagorsku sredinu, Kozarac slavonsku sredinu, Kumičić i Novak primorsku i
istarsku.
Kao početnu godinu hrvatskog realizma povjesničari književnosti uzimaju
godinu smrti A. Šenoe (1881.). Završnom godinom 1895., kada mladi naraštaj
hrvatskih sveučilištaraca javno prosvjeduje protiv Mađarske prilikom dolaska cara
Franje Josipa u Zagreb.

Predstavnici:

Eugen Kumičić “Začuđeni svatovi” (naturalizam)

Ante Kovačić “U registraturi”
Ksaver Šandor Gjalski “Pod starim krovovima”
Josip Kozarac “Tena”
Vjenceslav Novak “Posljednji Stipančić”

Silvije Strahimir Kranjčević je netipična figura. Pjesnik u izrazito proznom razdoblju

TEMATIKA: - prijelaz seljaka u grad

- pogospođivanje seljaka
- uspon građanskog staleža
- propadanje plemstva
- krize intelektualaca
- raslojavanje sela
- život nižih društvenih slojeva
- stvaranje radničke klase

Pojavljuju se tri tematska kruga:

1.) nacionalno- politički
2.) društveno-ekonomski
3.) univerzalni

1.) Prikazivanje aktualno-nacionalne političke problematike

E. Kumičić: “Urota Zrinsko- Frankopanska”
K.Š.Gjalski: “U noći, Za materinsku riječ, Osvit”

2.) Prikazivanje aktualnih društvenih zbivanja:

a.) propadanje plemstva

K.Š.Gjalski: “Pod starim krovovima”
Kovačić A.: “Fiškal”
J. Leskovar: “Propali dvori”
b.) Građanski život
E. Kumičić: “Gospođa Sabina”
K.Š. Gjalski “Radimilović”
c.) Pogospođivanje seljaka
Kovačić A.: “U registraturi”
V. Novak: “Tito Dorčić”
d.) Niži društveni slojevi (Proletarijat)
V. Novak: “Pod Nehajem, Majstor Adam, Iz velegradskog podzemlja”
e.) Seoska stvarnost (regionalna obilježja)
- Zagorje: Ante Kovačić, K.Š.Gjalski
- Lika: Jure Turić, Josip Draženović
- Slavonija: Josip Kozarac
- Primorje i Istra: Vjenceslav Novak, Eugen Kumičić
3.) Prikazivanje psihološko-etičke i filozofske problematike
- pojedinačne sudbine
- intimne strane ljudskog života
- zaokupljenost temama života i smrti
- univerzalni motivi
- naracija događaja lirikom, simbolikom, esejistikom
- roman se potiskuje i u prvi plan dolaze male epske forme
- najava novog razdoblja – moderne
K.Š.Gjalski
V.Novak
J. Kozarac
J Leskovar je zadnji realist i prvi modernist u hrvatskoj književnost (*Misao na
vječnost)

Romani hrvatskog realizma (Kovačić, Novak, Kumičić)

Vjenceslav Novak (1859-1905) je rođen u Senju, a umro je u Zagrebu. On je
jedan od naših najznačajnijih realista. U svojim romanima i pripovijetkama opisivao je
Senj i Podgorje. Prikazuje probleme intelektualaca u sukobu sa zaostalom sredinom,
građanski i malograđanski svijet, te život radnika, građanske sirotinje i siromašnih
đaka. Suosjećao je sa svima koji trpe i jedan je od prvih koji je u hrvatskoj književnsti
realistički prikazati socijalnu bijedu i život nevoljnika.

Posljednji Stipančić
Radnja romana počinje u Senju, u bijednoj sobici gdje se nalaze Valpurga i njena
kći Lucija koja boluje od tuberkuloze. Valpurga priča Luciji povijest i tako se saznaje
žalosna sudbina obitelji Stipančić. Ante Stipančić je terorizirao obitelj svojim
diktatorskim stavom i nehumanim svjetonadzorom. Njegov se odgoj sastojao u
mučnom obrazovanju sina Jurja, i potpunom ignoriranju Lucije, što dovodi do toga da
je Juraj bezosjećajan, a Lucija boležljiva i nesigurna osoba. Juraj je posljednjom
imovinom poslan na studij u Beč. Stipančić se zadužuje i propada. Propada i u svojim
političkim nastojanjima i svu imovinu ulaže u Jurja koji je poslan u Beč i tamo bez
stege oca počeo je proživljavati sve ono što je propustio. Slomljen Stipančić se
razbolio, a Lucija je tražila svoje pravo, uzaludno dokazujući svoju vrijednost ocu.
Zatim Stipančić umire, a Valpurga i Lucija tonu u bijedu. Na kraju Juraj izvrši pritisak
na majku i prigrabi prodavši palaču ostatak imovine, a sa sobom dovodi prijatelja koji
zavede Luciju. Za Luciju su jedina nada lažna Alfredova pisma, koja joj na molbu
Valpurge piše Martin Tintor koji je oduvijek u nju bio iskreno zaljubljen. Kada Lucija
otkrije prijevaru, duboko i bolno razočarana umire. Valpurga umire kao prosjakinja na
Cvijetnicu, pokrivena bijelom plahtom, čekajući da joj vjernici usput bace milostinju.

U svom romanu Novak prikazuje razdoblje društveno-povijesnih prilika u Senju u

19. st. i odraz svih povijesnih procesa na ljudske sudbine. Uz sliku života Stipančića,
daje nam i prikaz buđenja nacionalnog zanosa u Senju, političke spletke i borbu za
vlast. Temeljna namjera ovog romana je praćenje propasti članova obitelji Stipančić
koju Novak prati realističkom objektivnom metodom do detalja, dajući nam njihove
društvene, humane i psihološke karakteristike.
Ante Stipančić je “bivši” čovjek koji je psihički slomljen, socijalno i moralno
deklasiran, a tome su uzrok odgoj, klasne predrasude i društveno-povijesni procesi.
Valpurga Stipančić prikazuje bespomoćnost žene u strogoj hijerarhiji patrijarhalne
obitelji. Ona je profinjena, plaha i pregažena žena koja je izgradila u sebi prividni
zaštitni zid koji nije uspjela prenijeti na Luciju.
Juraj Stipančić je moralno i emocionalno otupio čovjek. On je egoist, karijerist,
otuđen (pomađario se) i izopačen čovjek koji je žrtva očeve izoliranosti i njegova
najtragičnija žrtva.
Lucija Stipančić je tragični lik koji se uzaludno trudi u ostvarenju svojih ljudskih
prava. Na kraju doživljava fizički i psihički slom.

Ante Kovačić:
U registraturi
Ante Kovačić je rođen 1854.g. u Celinama kraj Sutle, nedaleko od
Marije Gorice. Iako darovit učenik, siromaštvo ga je primoralo da ostane na selu, dok
ga zagrebački kanonik nije stipendirao do studija prava. Svoje dane provodi u pisanju i
borbi za egzistenciju. Putovao je po hrvatskoj, oženio se, živio u oskudici, s brojnom
obitelji, te na kraju završio u Vrapču, pomračena uma. Pisao je još od ranih dana i to
liriku i epiku, članke, pipovijetke, romane…
Smatra se najistaknutijim predstavnikom hrvatskog realizma.

O djelu:
U registraturi je svojevrsna biografija pisca, smatra se njegovim najvećim
djelom, i realističkim mozaikom, a sadrži mnoge autobiografske elemente.

Fabula:
U registraturi, među hrpama sličnih spisa, nalzi se i spis Ivice Kičmanovića.
Bio je bistar seoski dječak i to ga je dovelo u Zagreb u kuću Mecene, gdje mu rođak
(kumordinar, iskrivljeno sobar! Žorž) službuje. Ivica upoznaje život kada dolazi Laura,
Ivica se zaljubljuje i jednom ga Mecna zatekne u Laurinoj sobi. Zbog toga mora
napustiti grad i Lauru.
U gradu se Mecena razboli i Laura mu umjesto lijeka daje otrov, a Žoržovom
nepažnjom izbija požar, te je njen integritet sačuvan. Spašen je samo kovčeg, koji,
među ostalim, sadrži i tajnu Laurine prošlosti. Laura odlazi na selo i diže kuću kraj
Ivičine, u kojoj želi s njim živjeti. On se želi odškolovati do kraja, ali zaljubljuje se u
Anicu. Odlazi u grad, a od oca saznaje da ga Laura vara s Mihom. Oni raskidaju, a
Laura i Miho nestaju iz sela nakon što su uklonili i Mihinu ženu Justu, i nastanjuju se u
dvorcu u koji Miha dovodi Ferkonju - čovjeka iz Laurinog djetinjstva i mračne
prošlosti. Laura osniva hajdučku skupinu, poziva Ivicu, koji ne pristaje, ubija Ferkonju
i bježi. Na svadbi otima Anicu i ubija ju u šumi. Na kraju je uhvaćena i pogubljena.
Ivica se čitajući spis opija, potpali registraturu i s njom i sam izgori.
Likovi:
Ivica KIČMANOVIĆ (simbolika prezimena-nesavitljivost, krutost, nesklonost
kompromisu)
je u početku naivni mladić, koji s vremenom odrasta u patnika. U djetinjstvu je
bio sretan, a kasnije ga je život učio na sve gore i gore stvari. Predodređen je za
skromnost, rad, siromaštvo i seoski mentalitet. On voli selo i svog oca i majku i sa
strahom odlazi u grad. Odlazak u grad ga mijenja. Prisilno odrasta u rezigniranog
čovjeka, rastrgnutog na više strana koji ne pronalazi svoj unutrašnji mir.
Njegov lik, kao i ostali likovi, prolazi kroz promjene. U početku je zbunjeni dječarac
koji ne shvaća što se događa oko njega. Nakon toga dolazi faza mladog štićenika, koji
shvaća okolinu, ali eksplicitno mu je zabranjen svaki komentar, nakon toga je mladić
uhvaćen u koštac s dvije žene, da bi na kraju završio kao nesretni alkoholičar, bez
vidljivog cilja na obzoru.

Laura
je ključni faktor Ivičina života, njegova prva ljubav i fatalna žena. Njena
privlačnost ga u isto vrijeme i privlači i odbija, isto kao što i on nju privlači i odbija.
Laura je lik pun suprotnosti i unutrašnjeg nesklada. Ona je jako emocionalna ili jako
voli ili jako mrzi. Takvi sukobi su od nje učinili hladno neemocionalno biće, koje na
kraju završi u hajdučiji. Među ostalim ona je prijetvorna i glumi zbog osobne koristi.
Njezin životni put pun je razočaranja i ona na kraju ostaje nezadovoljna - isto kao i
Ivica.

Kumordinar Žorž
je lažni lik. Njegov prividni sjaj zasljepljuje seljake, dok je on u stvari samo
Mecenin rob. On je oličenje nesklada između želje i stvarnosti, i pokazuje čovjekovu
želju da se pretvara da je ono što nije. Njegova stvarna uloga je da se ulaguje Meceni.

Mecena
je lažni dobročinitelj. Njegov dobar glas počiva na neobjašnjivoj činjenici da
ljudi imaju visoko mišljenje o njemu (bar oni koji ga ne poznaju). Ipak to nije baš
toliko čudno ako se uzme u obzir da je i on jedan glumac. Ne toliko velik kao Laura,
ali sasvim dostatan da zavara okolinu. U stvari je priglup i dvoličan čovjek, a to se vidi
u svakodnevnim prilikama; npr. Učenje govora. Iza njegove površinske kreposti,
skrivena je razbludnost i hedonizam.

-Naturalizam-uloga nasljeđa u kreiranju likova. Laurina nečista krv, začeta je

silovanjem i ne može biti dobra
-Realizam-najbolje stranice hrvatske realističke proze vezane su uz prikaz sela.
-Romantizam- neuvjerljive situacije vezane uz Lauru. Hajdučica,ubojica,
hajdučka družina.Ferkonja i njegova majka..

Mjesto i vrijeme radnje:

Radnja se zbiva u Hrvatskoj u 19.st.

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi

Eugen Kumičić rođen je 11. siječnja 1850., a umro je 1904. godine u Zagrebu. Studirao
je filozofiju u Becu. Godine 1883. povukao se iz službe i posvetio književnom i
politickom radu. Više puta je bio zastupnik u Hrvatskom saboru. Njegovi romani dijele
su u tri skupine. Prvu skupinu sačinjavaju istarsko-primorski romani (Jelkin bosiljak,
Zacudeni svatovi i drugi) u kojima na romantican nacin opisuje istarske ljude, u prvom
redu ribare, pomorce i seljake. Drugoj skupini pripadaju gradski romani u kojima je
pokušao kriticki prikazati zagrebačko građansko društvo (Olga i Lina, Gospoda
Sabina i drugi). Trecoj skupini pripadaju povijesni romani (Urota Zrinsko-
Frankopanska i Kraljica Lepa). Ostala djela su romani i pripovijetke: Neobicni ljudi,
Primorci, Sirota, Preko mora, Teodora, Pobijeljeni grobovi te drame Sestre,
Obiteljska tajna i Petar Zrinski.
KOMPOZICIJA:
Uvod: Brodolom kod Lucice
Zaplet: Alfredo Saletti i Mato Bartolic se zaljubljuju u Mariju
Vrhunac: Antonio ubija Alfreda
Rasplet: Mato i Marija se vjenčaju
Završetak: Antonio ubija Marina Salettija i sam umire
SAŽETO PREPRIČAVANJE:
Lucica je bio miran primorski gradic sve dok se nije desio brodolom u
Sadrišcu. Tad je udarcem u glavu ozlijeđen Mato. Odnijeli su ga u kucu ribara
Šabarica. Njegova kci Marija njegovala je Matu.
Mato se oporavio i zaljubio u Mariju. Nakon nekog vremena zaprosio je
Mariju, a ona je pristala. Mato nije znao da je bogatašev sin Alfredo Salleti takoder
zaljubljen u Mariju i da je stalno salijece i napastuje. Nakon što je Antonio osramotio
Alfreda i spasio Mariju, Alfredo narucuje njegovo ubojstvo. Antonio ubija Alfreda u
samoobrani, a kasnije saznaje da su zapravo on i Alfredo bili braca. Marijin brat Marko
tajno se sastaje s Elvirom, Alfredovom sestrom. Njezin otac Marino ne zna za tu vezu.
Antonio prenosi njihova pisma. Jednom, dok je tako nosio pismo Elviri, nalazi ga
njezin otac i Antonio ubija i njega u samoobrani, ne sluteći da mu je to otac.
Nakon Marijinog i Matinog vjencanja Antonio se, želeci pobjeci od samoga
sebe, skriva kod groblja, gdje i umire znajuci da je ubio svoga brata i oca.

PREPRIČANA EPIZODA:
Dok je trajao tajni sastanak Elvire i Marka, Antonio je cuvao stražu. Alfredo
iduci kuci nailazi na Antonija i napada ga. Antonio ga ubija nožem i bježi. U strahu
odlazi kod prijatelja Jose i njegovog oca Martina i povjeri im što se dogodilo. Od njih
saznaje da nije nahod vec da mu je Alfredo Saletti brat po ocu.

OPIS GLAVNOG LIKA:

Antonio Marola je mladic oniska stasa. Imao je jake ruke i široka prsa. Bio je
siromašni ribar "Odijelo Antonijevo je poderano, gdjegdje krpa na krpi." Bio je veoma
izdržljiv "Ljuta je zima, no on kao da je ne osjeca, jer mu jedna nogavica od hlaca tija
do koljena zavrnuta." Vrlo je požrtovan. Povucen je i cudan. Bilo bi dana da ništa ne
kaže ili da ode i ne vrati se nekoliko dana.
Na njega je pazila obitelj Šabaric primivši ga kao clana obitelji. Najviše je volio
Mariju i Marka, za njih bi skocio i u pakao. Marku je pomagao prenoseci njegova
pisma Elviri. Mariju je više puta spasio od napasnika Alfreda Salletija. Alfredo ga je
zbog toga mrzio. Antonio kasnije ubija Alfreda u samoobrani.
Cijela Lucica je za njega mislila da je nahod. Kasnije se saznaje da mu je otac
Marino Salleti, a majka Marica Kozulic. Marino Salleti ga napada i Antonio ubija i
njega. Skrivajuci se na groblju umro je od hladnoce.
OPIS SPOREDNOG LIKA:
Marija Šabaric je mlada djevojka vitkog i punog tijela. Bila je snježne puti.
***Njezina vrana (crna) i glatko pocešljana kosa podavaše cednu i nježnu dražest
smrknutom joj celu. Duboke i crne obrve krasile su joj lice. Imala je male, bjeloputne i
oble noge.
"… bijaše Marija najdivnija tacka. Njezino rascvjetano, gipko i slikovito tijelo, blijesak
srece na prekrasnom joj licu, snježna put i sjajna kosa, bujne joj grudi i sav onaj nježni
sklad carobnih uda, sve to bijaše tako milo, tako zdravo i tako puno života i tako
dražesno."
Dok je Mato ležao ranjen, ona je pazila na nj. Kasnije se on zaljubio u Mariju.
Alfredo je takoder bio zaljubljen u Mariju. Na putu do nje uvijek bi mu se isprijecio
Antonio što je jednoga dana završilo Alfredovom pogibijom Antonio bi za Mariju
skocio u pakao. Kad su prošle Marijine nevolje a Alfredom, ona se udala za Matu
Bartolica.

MJESTO RADNJE: Lucica - crkva, Sadrišce, Šabariceva kuca, nacelnikova kuca,

Stupovi, carska cesta, Stipina kuca, Salletijev posjed,
groblje, Martinova kuca

VRIJEME RADNJE: Prošlost, vrijeme dok je Istra bila pod talijanskom vlašću.

TEMA:
Sukob između bogatih stranaca koji moralno i materijalno upropašćuju selo i
siromašnih istarskih ribara koji se bore za svoje poštenje i opstanak.

OSNOVNA MISAO:
Djelo govori o otimanju hrvatske obale i tlačenju hrvatskog puka u prošlosti.
Bogati stranci uzimali su sve siromašnim seljacima i ribarima. Na kraju oni kobno
završavaju shvaćajući da nitko ne može dugo držati Hrvate u šaci. Tko pod drugim
jamu kopa, sam u nju pada. Svakoj sili dođe kraj.

PROBLEMATIKA: Odnos tuđinaca koji su na vlasti i domaćeg stanovništva koje je

potlačeno i njihovi stalni sukobi.

Moderna strujanja u europskoj književnosti na kraju 19.st. (stilski pluralizam,

predstavnici, obilježja najznačajnijih stilskih strujanja, kjiževne vrste.)

Javlja se početkom 90-ih godina 19.st.Uzroci su zasićenost dotadašnjom književnošću

(realizam i naturalizam)
- Pojava novih ideoloških i filozofskih struja
Pojavljuje se nova filozofija. Utemeljitelj francuski filozof HENRI BERGSON
smatra da je“nesvjesno” u čovjeku uzrok svih pojava. Znanost ne može riješiti niz
pitanja od klasnih do egzistencijalnih (filozofija pozitivizma). Dominira razum i
eksperiment.
Francuska književnost je vodeća u Europi.
Na modernističku književnost utjecali su:
1. Dostojevski i Tolstoj 🡪 uvode nove teme: Ljudske patnje i problem tajne čovjekove
sudbine.
2. Henrik Ibsen 🡪 skandinavski dramski pisac: donosi psihološku analizu građanskog
društva.
3. Friedrich Nietzsche 🡪 njemački filozof: “Tako je govorio Zaratustra” 🡪 Život je
borba u kojoj pobjeđuju jači, sposobniji, smjeliji (🡪 teorija o nadčovjeku) 🡪
umjetnost štiti od propast, ona je afirmacija života.

Modernizam heterogeno razdoblje (raznorodno)

Obilježja :
Stilski pluralizam (usporedno egzistiraju različiti stilovi).
🡺 Dekadencija: (propadanje) pojam koji označava fazu u razvoju simbolizma potkraj
19.st. 🡪 društveno negativan, poriče svaku vrijednost čovjeka, pripovijeda o
besmislenosti života. 🡪 Stanje duhovnog klonuća, spleena, tjeskobe, bespuća.
Théophile Goutier
Zastupa: 🡪 esteticizam (umjetnost ostvaruje oblike ljepote)
🡪 larpurlartizam ( l art pour l’art) = umjetnost radi umjetnosti = umjetnost nije sredstvo
nego je cilj i svrha samoj sebi.
🡪 Osjećaj nemira, nezadovoljstva, nedohvatljivost ideala.
Parnasovci –
(Parnas – prebivalište muza, metafora za pjesništvo) – Javlja se 1866. Zajedničkom
zbirkom pjesama “Suvremeni Parnas”.
- T. Gautier
- Charles Baudelaire
- Leconte de Lisle
- Sully Prudhomme * Prvi dobitnik Nobelove nagrade za književnost
- Jose Maria de Herédia
🡪 estetska doktorina – larpulartizam – umjetnost nema utilitarističku zadaću
(društvenu, moralnu, političku).
Obilježja: - aristokratizam (za aristokraciju duha, tj. odabrane)
- estetizam (kult ljepote)
- objektivizam
- odmjerenost i suzdržanost (hermetičnost)
- impersonalnost
- virtuoznost izraza
- kult forme
🡪 umjesto osjećaja unose hladnu refleksivnost.

Simbolizam 🡪 1886.g. objavljuje se “Manifest simbolizma”

🡪 izražavanje novim simbolima, neobičnim spojevima, asocijacijama, nagovještajima,
sugestijama.
🡪 Težnja sjedinjavanju poezije i glazbe, sustvaralaštvo ili sinestezija
Predstavnici: Arthur Rimband, Paul Vertaine, Stephane Mallarme koji uvodi pojam
čiste poezije.

Bečka moderna (secesija) 🡪 pokret koji nije jedinstvana stilska formacija (otvorena
različitim stanjima 🡪 impresionizam).
Ideolog: - Herman Bahr (dramatik, romanopisac)
- Tomas Mann – romanopisac “Budenbrokovi” 🡪 obiteljski roman
(Nobelova nagrada), Čarobni brijeg, Smrt u Veneciji.
- Herman Hesse – romanopisac, Stepski vuk (Nobelova nagrada).
Njemački modernist Reiner Maria Rilke (pjesma Živim u kruzima koji se šire)
-
Ruska moderna
Anton Pavlović Čehov 🡪 novelist, dramatičar, stvorio tip lirske drame. Galeb, Ujak
Vanja, Višnjik, Tri sestre.
Impresionizam (dojam) smjer u umjetnosti i književnosti
🡪 Prikazuje najsitnije nijanse osobnih doživljaja, trenutne utiske, raspoloženja
🡪 Uhvatiti svaki dojam (impresiju), pokret, atmosferu.

Zajedničko obilježje svih smjerova: Književnost se ne može svoditi na racionalizam

ili socijalnu funkciju, već joj je zadaća da rješava opće ljudske probleme i prvenstveno
služi ljepoti – tj. estetskom doživljaju.

Poezija europske moderne (Baudelaire, Verlaine, Rimbaud…)

Simbolizam, koji se primarno manifestirao kroz poetsku riječ, nastaje kao reakcija na
tadašnju naturalističku književnost. Tema čovjekove sudbine, njegov duhovni život i
tajna čovjekova postojanja središnji je problem simbolističke poezije. Najizrazitijim
predstavnicima francuskog simbolizma smatraju se Arthur Rimbaud koji je sva svoja
djela napisao do dvadesete godine (*** Sezona u paklu-pjesme u prozi)), Paul
Verlaine i Stephane Mallarme. Osnovna je karakteristika simbolizma mističnost i
iracionalnost, izraženi riječima kao individualnim, a ne općim simbolima i s
naglašenim muzičkim efektima. Prvi simbolistički manifest napisao je Jean Moreas,
1866. Godine .

Theophile Gautier, lirski pjesnik i pripovjedač, zalaže se za larpurlartizam (l’art

pour l’art), smatrajući da umjetnost ne može biti sredstvo, nego cilj sam po sebi. Od
romantičara preuzima smisao za egzotične teme, ali romantičarskoj retorici i bujnosti
izraza suprotstavlja svoju tezu o potrebi stvaranja besprijekorne poetske forme, kojoj
mora biti sve podređeno, jer je ona sinonim za ljepotu. Posebno inzistira na poeziji
istančanih slika i harmoničnosti boja.

Parnasovci su se kao grupa pojavili 1866., kada su izdali prvi zajednički zbornik
stihova Suvremeni Parnas, u kome se, među ostalima, javljaju i Teophile Gautier,
Baudelaire te kasniji simbolisti Verlaine i Mallarme. 1871. i 1876. pojavljuju se još
dvije skupne zbirke parnasovaca pod istim imenom Suvremeni Parnas. Najizrazitijim
parnasovcima smatraju se još i Prudhomme (Pridom) i Heredia (Eredja). Prudhomme
inzistira na jednostavnosti poetskog izraza i teži za tim da poeziju približi znanosti.
Heredia je pjesnik koji gaji kult precizne poetske forme, posebno soneta, a služi se
uglavnom egzotičnim motivima, izbjegavajući suvremenu tematiku. Opća je
karakteristika poezije parnasovaca određeni objektivizam, pjesnici zaziru od donošenja
individualnih osjećaja, stavova. Sve se uglavnom svodi na kult čiste forme, virtuoznost
izraza, a u tematskom smislu na analizu intelektualno-moralnih osobina čovjeka.

Baudelaire se u svemu odupire dotadašnjim lirskim konvencijama, pa umjesto

romantičarskog sentimentalizma i pejzažnih motiva otkriva nove ljudske senzibilitete,
analizirajući u prvom redu vlastita osjećajna stanja. Iz tih osjećajnih stanja izbija i
određeni pjesnikov revolt, koji se manifestira u ciničnom odnosu prema ljudima i
životu: hvaljenju svega onoga što je po društvenim normama nemoralno, nezdravo,
odvratno. Odatle i termin satanizam za takvu vrstu poezije. Baudelaire stvarnost
doživljava kao kaos simbola i oznaka koje svoj smisao dobijaju tek u mašti stvaraoca,
postajući tako njegova subjektivna stvarnost.
ESTETIKA RUŽNOG
Zbirka Cvjetovi zla, Spleen Pariza (pjesme u prozi)

Modernistička drama (Ibsen, Čehov, Begović)

Posebno je interesantan razvoj drame u 20. st. Posve sigurno možemo ustvrditi da
Anton Pavlović Čehov (1860 - 1904) svojim dramama atmosfere, nabitim lirskim
akcentima (Ujak Vanja, Tri sestre) te napuštanjem čvrstih dramskih zapleta otvara
nove mogućnosti modernog stvaralaštva u dramskoj umjetnosti. Zato nije ni čudo da je
Čehov svojom realističko-impresionističkom dramom utjecao i na mnoge kasnije
europske dramatičare.

Skandinavac Henrik Ibsen također je snažno utjecao na daljnji razvoj europskih

drama - u svojim se djelima kreće u širokom rasponu od naturalističke i psihološke do
simbolističke drame. Ibsen uglavnom opisuje građansko društvo, analizirajući ga
pretežno s njegove etičke strane.

Antun Pavlović Čehov (1860-1904)

Ruski književnik (dramatičar), kazališna djela gradi na unutrašnjoj dramatičnosti, bez
konvecionalnih zapleta i forsiranih efekata. U novelama je dao mnoge karakteristike
ruske svakidašnjosti, cjelu jednu galeriju promašenih, nesretnih i neshvaćenih ljudi.
Drame: Galeb, Tri sestre, Ujak Vanja, Višnjik

Hrvatska moderna (vrijeme, predstavnici, dijela, tematika, književne vrste)

Razdoblje u povijesti hrvatske književnosti koje slijedi nakon realizma, određuje se

godinama (1892.-1916.) ili (1895.-1914.)
1892. 🡪 Početak moderne najavljuje nam nova generacija pripovjedača – AG.Matoš:
Moć savjesti, J.Leskovar: Misao na vječnost
1916. 🡪 Završetak moderne označuje smrt Matoša i pojava književnih časopisa koji
najavljuju ekspresionizam. Kokot (1816), Vijavica (1917.- Šimić).
1895. 🡪 Početak moderne obilježava povijesni događaj kojim mladi hrvatski
sveučilištarci ulaze u javni život 🡪 spaljivanje mađarske zastava.
🡪 1914. moderna završava smrću velikih pisaca V.Vidrić 1909. i A.G.Matoš.(1914).
Moderna je heterogen period (raznorodan), pa mu je značajka stilski pluralizam.
Stilovi: dekadencija, simbolizam, impresionizam, neoromantizam (=novi romantizam –
pravac koji nastoji oživjeti preživjele zanose romantičara).
🡪 zajednička obilježja: književnost ima zadaću izražavati općeljudske probleme i
prvenstveno služiti ljepoti, tj. estetskom doživljaju koji se ostvaruje novim stilskim
postupcima.
🡪 Dominantan stil hrvatske moderne je impresionizam (težnja nekom općem skladu i
dostizanju “više ljepote”).
🡪 1914.g. tiskana antologija Hrvatska mlada lirika 🡪 sinteza impresionističke poezije
(uz Vidrića i Matoša prvi put se javlja Tin Ujević, Ivo Andrić i mnogi mladi hrvatski
liričari).
🡪 U Hrvatskoj je još uvijek vlada feudalizam, Austrija i Mađarska dovode zemlju u
gospodarsku krizu, sprečavaju razvoj industrije, iskorištavaju prirodna bogatstva,
pojavljuje se nacionalna pitanja, stranačke borbe, želja za oslobođenjem od
germanizacije i mađarizacije.
U takvoj atmosferi došlo je do pesimizma kod naših intelektualaca.

Književno stvaralaštvo
U razdoblju moderne još stvaraju izraziti predstavnici realizma (V. Novak,
E. Kumičić, J. Kozarac, K. Š. Gjalski, S. S. Kranjčević.), pod utjecajem ruskih realista
djela su obogaćena psihološkom analizom likova.

Književno stvaralaštvo dijeli se u dvije faze.

(1.) FAZA
Do 1903.g. Ta faza značajna je po tome što se u njoj odvija i završava pokret hrvatske
moderne (1897.-1903.) 🡪 Pokret dolazi iz redova studentske mladeži 🡪 reakcija na
strategiju hrvatskog društva, zalaganje za kulturni pokret ,intelektulalci imaju presudnu
ulogu u rješavanju socijalnih političkih stanja. Spaljivanje madžarske zastave na
Jelačić trgu. Protest protiv Khuenove vlasti. Sudionici protesta protjerani su sa
Zagrebačkog sveučilišta u Beč i Prag, gdje upoznaju nova književna gibanja, i nove
filozofije. 🡪 Stvorena je praška i bečka grupa modernista ili “mladih” (kako se sami
nazivaju). Pokret je imao presudno značenje u razvoju umjetničkog života u cjelini.
Praška skupina: pokreće časopis “Hrvatski misionar” u Pragu 1897.g. list za
književnost, politiku, i socijalna pitanja. Zabranjen u Hrvatskoj!!!
Bečka skupina: pokreće časopis “Mladost” (1898), list književnosti i
umjetnosti, praška skupina je bila više politički orijentirana, a bečka književno-
umjetnički. Iako pokret nije bio umjetničkog karaktera, utjecao je na umjetnost.
KNJIŽEVNI PROGRAM: isticanje individualizma, potreba za slobodom stvaralaštva,
naglašavanje misterija “duša”, njegovanje snzibilnosti, osjećaj za nijansu, udubljivanje
u nacionalnu tradiciju, naglašena nota pesimizma.

Predstavnici prve faze:

- A.G.Matoš: Iverje (1899), Novo Iverje (1900), pripovijesti
- Ivo Vojnović: Ekvinocij (1899), Dubrovačka trilogija (1903), drame
- Vladimir Nazor: Slavenske legende (1900), poezija
- Milan Begović: Knjiga Boccadoro (1900), poezija
Druga faza:
U toj fazi su nastala najznačajnija lirska, prozna, dramska ostvarenja razdoblja
moderne: 1907.g. Vladimir Vidrić: Pjesme, 1909.g. Dragutin Domjanović: Pjesme
- A.G.Matoš: Umorne priče (pripovijesti)
- Dinko Šimunović: Mrkodol (pripovijesti)
- Milutin Cihar Nehajev: Bijeg (roman)
Središnji časopis 2.faze je Suvremenik (1906)
Od 1906.-1914.g. nastaje cjelokupni Matošev poetski opus, objavljen u knjizi tek
posthumno 1923. godine.

Predstavnici moderne:
🡪 Najznačajniji (A.G.Matoš, Vladimir Vidrić)
🡪 Dragutin Domjanić, Fran Galović = kajkavsko narječje-dijalektalna poezija
🡪 Vladimir Nazor: čakavsko narječje (Galiotova pesan, Seh duš dan)
🡪 Književna kritika (A.G.Matoš, Milan Marijanović, Milutin Cihar Nehajev).
🡪 Dramski pisac: Milan Begović
18. Poezija hrvatske moderne (Matoš, Vidrić, Nazor…)
Hrvatska je poezija u razdoblju moderne doživljavala temeljite promjene i čvrsto
urezivala nove puteve poetskoj riječi i izrazu u 20.st. Do izražaja je došao nov
senzibilitet, a subjektivnost se nametnula i došla na prvo mjesto. Javlja se slobodni
stih, simbolika, vanjski svijet postaje samo okvir za izražavanje vlastitih, subjektivnih
stanja i osjećanja.

1900. javila su se dva pjesnika koji su obilježili pravi početak poetskog razdoblja
moderne; zbirkom pjesama "Knjiga Boccadoro" Begović i zbirkom pjesama
"Slavenske legende" Nazor.

Milan Begović
Odgojen na zapadnoeuropskoj literaturi, sam južnjak, s izvrsnim poznavanjem duha i
gracioznosti renesansne poezije, u svojim je stihovima oživljavao antička mitološka
bića i ona iz kršćanske mitologije, ali s punim obilježjem stvarnih, živih ljudi. Osnovna
je oznaka Begovićeve cjelokupne poezije gajenje kulta ljepote i ljubavi, te umjetnosti u
lirici.

Vladimir Nazor
Nazor poseže za motivima iz staroslavenske mitologije, pa tako u određenom smislu
ostaje na poziciji nacionalnog pjesnika, ali s novim poetskim rekvizitima. Osim toga,
kroz te staroslavenske mitološke slike Nazor piše ditiramb životu, poeziju punu sunca i
radosti, snage, veselja i optimizma.

Centralno mjesto u poeziji pripada A. G. Matošu i Vladimiru Vidriću.

Matoš je, pod utjecajem Baudelairea i francuske simbolističke poezije, unio u hrvatsku
liriku mnogo novih izražajnih sredstava, inzistirajući posebno na zvukovnom elementu
riječi i povezujući u svojim motivima nacionalno s općim, kozmopolitskim.

Vidrić se predstavio kao pjesnik s izuzetnim osjećajem za boju. Neka pritajena bol i
čežnja za idealnim doživljajem ljepote zajednička mu je karakteristika s Matošem.

Ponovno oživljava dijalektalna proza. Uz Matoša, koji se smatra njenim začetnikom,

najizrazitiji su predstavnici Dragutin Domjanić i Fran Galović kao kajkavski, te
Vladimir Nazor kao čakavski pjesnik.

Proza hrvatske moderne (Matoš, Šimunović, Kozarac…)

I na ovom području literarnog stvaralaštva dolazi do određenih raskida s tradicijom,
iako manje nego u lirici. Umjesto opisa događaja prevladava opis stanja. Ljubav i smrt
postaju najinteresantniji motivi, dok je najkarakterističniji motiv erotika.

Strujanja u europskoj književnosti u prvoj polovini 20.st. (avangarda,

futurizam, ekspresionizam, nadrealizam, predstavnici, stilske značajke.)

Avangarda, modernistički pokreti i socijalna književnost (I. razdoblje: 1914-1929)

Avangarda su moderni pravci europske književnosti nakon 1900. godine - futurizam,
ekspresionizam, dadaizam, nadrealizam. Ti moderni umjetnički pokreti i smjerovi
javili su se u različitim europskim zemljama. Zajedničko im je obilježje - traženje
novog umjetničkog izraza.
U Italiji i Rusiji to je smjer poznat pod imenom futurizam, u Francuskoj, posebno u
likovnoj umjetnosti, kubizam, a u Austriji, Njemačkoj i nekim drugim zemljama
srednje Europe ekspresionizam, a malo kasnije, oko 1920., javlja se u Francuskoj
nadrealizam.
Zajedničko je ishodište svih tih smjerova i umjetničkih stilova nezadovoljstvo s
tradicionalnim stvaralaštvom, uvjetovano prije svega socijalnim i političkim prilikama
te atmosferom duha kakva je zavladala građanstvom uoči Prvog svjetskog rata. Smatra
se da spas čovjeku može donijeti samo umjetnost, jer jedino umjetnik može zamijeniti
sva dotadašnja božanstva. Takvim stavovima nove generacije najbolje je odgovarala
idejno - filozofska misao njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea o natčovjeku,
odnosno teorija o nužnosti uništenja svijeta, da bi nakon toga, poput feniksa, iz pepela
izniknuo posve nov čovjek.

1909. Filippo TomasoMarinetti, idejni začetnik futurizma, objavio je svoj “Manifest

futurizma”. U njemu iznosi neke prilično radikalne i ekstremne ideje, no općenito,
naglašava da futuristi veličaju energiju, brzinu, industrijsku civilizaciju, stvaraju kult
borbe i ističu snagu i dinamiku suvremenog života.Futuristi smatraju rat higijenom
svijeta. Futurizam se kao umjetnički smjer javio i u Rusiji, a jedan od njegovih
začetnika je Vladimir Majakovski, koji u poeziju uvodi urbane teme, razbija
tradicionalnu strukturu stiha, uvodi nepoetične riječi u poeziju, služeći se često
žargonom i vulgarizmima. Uzrok pojavi futurizma treba tražiti u naglom porastu
kapitalizma, koji donosi urbanizaciju i korjenite promjene u društvenom životu, što u
ruskom čovjeku izaziva nemir, poremećenost i usamljeništvo.

Iako je ekspresionizam najjači korijen uhvatio u Njemačkoj, taj su termin prvi uveli
Francuzi, i to u slikarstvu. Bez obzira na različitosti koje se u njemu javljaju, temeljno
mu je obilježje fantazmagorični doživljaj svijeta, negiranje objektivne stvarnosti. Bilo
je to nastojanje da se umjetnički kreira svijet vlastite duše, pun halucinantnih,
iskrivljenih slika, u kome se čovjek javlja u potpuno negativnom smislu, a život se
najčešće predstavlja simbolom krčme. Konkretna stvarnost u ekspresionizmu ne
postoji, bitna je ideja vječnog kao suprotnost kaosu, ideja nihilizma i, konačno,
mističnost. Učestao je motiv rata, koji ocrtava apokaliptična stanja i kaos. U drami
umjesto dijaloške forme prevladava monolog, pantomima, zatim druga krajnost:
masovne scene, pokret, erupcija.

Još u jeku punog zamaha ekspresionizma, javlja se 1916. u Zürichu novi pokret,
nazvan dadaizam. Idejni mu je začetnik Tristan Tzara, koji je objavio i dadaistički
manifest. Dadaisti su propovijedali drsku besmislenost, besciljnu igru, dječju naivnost i
duhovitu neodgovornost (i ime pokreta potječe iz dječjeg tepanja: da-da), negiranje
ozbiljnosti i logike u književnosti i umjetnosti. Gotovo istodobno taj se pokret javio u
New Yorku i Parizu, a zatim i po ostalim eutopskim središtima, sukobljavaju se zbog
svojih ispada s policijom. Pokret se ubrzo raspao, ostavivši za sobom više tragove
intelektualističkog revolta nego konkretne umjetničke rezultate.
Dadaizam je bio samo prijelazna faza u novi literarni pokret koji se javio odmah nakon
rata: nadrealizam. Nadrealisti se oslanjaju na postavke Freudove psihoanalize i teže za
neracionaliziranim bilježenjem podsvijesti, dovodeći se često i u stanje hipnoze.
Andre Breton donosi 1924. manifest nadrealizma.

U tim se prvim poratnim godinama javljaju i prethodnici modernog romana:

1. Virginia Woolf
Zalaže se za tip romana u kojem će prije svega doći do izražaja unutrašnji psihički
život glavnog junaka, tokovi njegove svijesti, pa svoje romane gradi na bazi motivacije
asocijacijama i njihovim simbolima, i pritom se najčešće služi tehnikom unutrašnjeg
monologa. Gospođa Dalloway –roman struje svijesti

2. Franz Kafka
Opisuje atmosferu i psihička stanja čovjeka svog vremena koji se potpuno gubi kao
ličnost pred najezdom stroja i građanske birokracije. Sva se zbivanja njegovih romana
događaju kao u nekom stravičnom, halucinantnom snu.

3. James Joyce
Engleski je romanopisac koji se romanom Uliks nadovezuje na temelje modernog
romana, kako ih je zacrtala Virginia Woolf. Joyce polazi od psihoanalitičkih
istraživanja Sigmunda Freuda, pa smisao fabule svodi na promatranje raznih dojmova i
asocijacija u čovjekovoj svijesti. Parodija prema Homerovoj Odiseji.Roman je
jednodnevno putovanje modernog Odiseja Leopolda Blooma po Dablinu.
Defabularizacija romana, nema zapleta ni napetosti…Nizanje situacija.

4. Marcel Proust
U poznatom se romansijerskom opusu U traženju izgubljenog vremena služi tehnikom
psihološke introspekcije. Njegova je osnovna preokupacija traženje smisla ljudskog
postojanja u procesu prolaznosti. Jedini izlaz vidi u vraćanju prošlosti, sjećanjima koja
se mogu izazvati slučajnim osjetima, kako bi se zaustavilo vrijeme. Proust se pokazao
kao izvanredan majstor analize najtananijih ljudskih osjećanja i senzibiliteta.

Zajednička je karakteristika njihova stvaralaštva tematsko poniranje u unutrašnja

zbivanja individualne ljudske ličnosti, u preokupacije čovjekom kao isključivo
psihičko - emotivnom jedinkom, na osnovi znanstvenih dostignuća u području
psihoanalize Sigmunda Freuda i Carla Gustava Junga.

Futurizam u europskoj književnosti

Avangardni književni pokret, kako ga je nazvao književnik Marinetti, koji je u Parizu
1909. objavio svoj “Manifest futurizma”. Marinetti u svom manifestu iznosi neke
prilično radikalne i ekstremne ideje, no općenito, naglašava da futuristi veličaju
energiju, brzinu, industrijsku civilizaciju, stvaraju kult borbe i ističu snagu i dinamiku
suvremenog života. Uperen protiv tradicionalizma i klasicizma, veliča nacionalizam,
rat, dinamiku velegrada, izražava se zanosno, žudnim jezičnim i rečeničnim oblicima.
Ubrzo je izumro i danas se spominje samo kao prolazna književna pojava.

Ekspresionizam u europskoj književnosti

Javio se u 1. desetljeću 20. st. kao suprotnost impresionizmu i naturalizmu.
Ekspresionizam, prvenstveno europski stil, pokušaj je izražavanja duhovnog života i
doživljaja umjetnika, bez obzira na vanjsku stvarnosti, uskraćujući tumačenje sadržaja.
Ekspresionizam predstavlja pobunu i otpor mladih umjetnika protiv duboke moralne i
psihološke krize građanske Europe pred Prvi svjetski rat. Ekspresionisti osjećaju kako
se rat, opća tehnizacija i dehumanizacija nadvijaju nad Europom, pa stoga žele
pokrenuti, uzbuniti i natjerati na akciju zaspalu građansku umjetnost. Ekspresionizam
je izražavao protest i krik protiv kaosa i bezumlja u koji je tonula Europa.

Kao pravac u književnosti, ekspresionizam je trajao od 1910. do 1925. godine,

doživjevši svoj najjači utjecaj u Njemačkoj. U hrvatskoj književnosti najistaknutiji su
Ulderiko Donadini, A. B. Šimić, A. Cesarec i M. Krleža.

Nadrealizam u europskoj književnosti

Nadrealizam je umjetnički pokret, nastao u Francuskoj, nakon 1. svj. rata. Nadrealizam
se oslanja na teoriju psihoanalize Sigmunda Freuda i temelji na automatskom pisanju,
tj. slikanju vanjskog svijeta putem iracionalnog. On prikazuje teme u mješavini sna i
jave, priviđenja i fantazmagorije, svijesti i podsvijesti. Prethodio mu je dadaizam.
Nadrealizam je bio i ostao samo izraz nezadovoljstva i antimalograđanstva, pa ga
mnogi napuštaju.

Vjeran mu je ostao samo Breton, koji je napisao i "Manifest nadrealizma" s

tendencijom opće borbe protiv tradicije, prvi 1924. a zadnji manifest je nastao 1942.
kada je nadrealizam već bio na izdisaju.
ZAPAMTI:
Najznačajniji hrvatski nadrealist je bio RADOVAN IVŠIĆ (Kralj Gordogan)

Imažinizam u europskoj književnosti (S. Jesenjin)

Književni pravac začet u Engleskoj i Americi poslije 1. svj. rata.Uvodi ga Ezra
Pound. Imažinizam teži da se poetski dojam i ljepota postignu bojom i ritmom -
slikovitim izrazom. Koristi se slobodan stih i obični govor, a izbjegava sve što je
nejasno, mutno i mistično.

Najpoznatiji je imažinist ruski pjesnik Sergej Jesenjin. Jesenjin je sa sobom donio

pjesništvo posvećeno selu i prirodi, melodiozno i s mnogim metaforama i poredbama
koje je uzimao iz seoskog života. U njemu obožavatelj seoske Rusije bolno doživljava
njenu industrijalizaciju i ne uspijeva se s njome pomiriti. U njegovim pjesmama lirski
subjekt postaje mangup, zatim boem, da bi tragika rasla do halucinacija i kulminirala
njegovim samoubojstvom.
Njegovi posljednji stihovi upućeni Majakovskom napisani su krvlju na zidu hotelske
sobe :”Doviđenja,dragi, doviđenja….”
Majakovski odgovara:”Treba otimati radost danima što bježe…” (Ali i on se kasnije
ubio…)

Moderno pjesništvo u prvoj polovici 20.st.

(Jesenjin, Lorca, Neruda)
🡺 Jesenjin, Sergej Aleksandrovič (1895.-1925.). Bio je ruski pjesnik,sljedbenik ruskih
simbolista, pisao je poeziju posvećenu selu i prirodi, veoma melodioznu i sa mnogo
metafora.Djela: Ispovijest mangupa, Molitva za umrle, Crni čovjek, Doviđenja dragi
doviđenja, Pjesma o kuji,Pismo majci
 “Jesenjiština”: On je utjecao na pjesničko stvaralaštvo u svijetu, posebice u
tridesetim godinama 20.st., ali još više njegov stil života. Upravo će nemiran, lutalački
duh oponašati neki pjesnici, pogrešan izbor načina življenja nije mu donosio
nadahnuće nego ga dovodi do tragičnog završetka.

🡺 Frederico Garcia Lorca (1899.-1936.). Španjolski književnik usklađujući

modernizam s tradicijom, pokazao se kao jedan od najvećih španjolskih pjesnika
uopće. Izvršio je znatan utjecaj na razvoj novije europske poezije. Djela: Krvava
svadba, Knjiga pjesama. Strijeljali su ga fašisti)

🡺 Neruda, Pablo (1904.-1973.). Bio je čileanski književnik, istaknuti antifašist i

latinoamerički pjesnik. Dodjeljeno mu je nekoliko međunarodnih nagrada, a 1971.
Nobelova nagrada za književnost. Djelo: Sveopći spjev ima 17 000 stihova.,100 soneta

Proza u prvoj polovici 20.st. (Proust, Kafka, Hemingway)

Franz Kafka (Prag, 1883.-.1924.), austrijski književnik. Podrijetlom iz imućne

obitelji praškog Židova. Radio je kao činovnik osiguravajućeg društva. Radi liječenja
putovao je u Njemačku, Italiju, Francusku i Švicarsku. Umro od tuberkuloze grla.

Franz Kafka bio je samokritičan pisac i strog prema samome sebi, što se može
zaključiti iz činjenice da je za života objavljivao samo manji broj djela s kojima je on
bio koliko-toliko zadovoljan, te da je nakon njegove smrti pronađeno pismo
naslovljeno Maxu Brodu koje je glasilo:

“Dragi Maxe, moja posljednja želja: sve što ostavljam za sobom ( dakle, u ormaru za
knjige, u komodi, u pisaćem stolu, kod kuće i u uredu, ili je bilo kamo odneseno pa ti
nadeš ), dnevnike, rukopise, pisma, tuđa i moja, bilješke i tako dalje, neka se sve
odreda spali nepročitano, a isto tako i svi moji spisi ili zapisi koji se nađu kod tebe ili
kod drugih, od kojih ih zatraži u moje ime. Pisma koja ti ne budu htjeli date neka ih bar
pošteno spale.
Tvoj Franz Kafka.”

Na sreću Max Brod nije ispunio posljednju Kafkinu želju i njegovom zaslugom
sačuvala su se sva Kafkina djela, koja se smatraju remek djelima moderne
književnosti.
Kafka u svojim djelima razvija kafkijansku atmosferu, što se najbolje očituje u
romanu Proces. K. je optužen, ne osjeća se krivim i nema pojma zbog čega je optužen,
a isto će se tako osjećati milijuni ljudi zatvoreni u koncentracijskim logorima. Upravo
atmosfera koja vlada u takvim prilikama naziva se kafkijanskom. To je sablasna
atmosfera paničnog straha, ljudi se svode na poslušne automate kako bi sačuvali živu
glavu.
Čitajući Kafku, naročito Proces, često čitaoca iznenađuju neobični događaji
koji se nižu kao u snu i često se čine nevjerovatnim, ali su istovremeno uvjerljivi i
vjerodostojni.
Kafka je pisac koji sam sebi nije pridavao neki osobiti značaj,a naročito nije
vjerovao u svoj književni geniji. Njegov pesimizam stalno ga je pratio u životu i u
djelima. Kafka je na neki način vizionar, prorok koji je u svojim djelima predvidio što
će nekoliko godina ksnije potresti čovječanstvo.
Preobražaj
🡺 Proust, Marcel (1871.-1922.). Bio je francuski romanopisac, jedan od najznačajnijih
prozaista moderne europske književnosti. Bio je i vrstan analitičar s izvrsnim smislom
za minucioznost, i s osjećajem vremena. Djelo: Ciklus romana U traženju izgubljenog
vremena,
(„Sjećanja izviru iz šalice lipova čaja i kolačića madelaine.“)

🡺 Hemingway, Ernest (1898.-1961.). Američki književnik. Dobrovoljac u Prvom

svjetskom ratu, na republikanskoj strani u španjolskom građanskom ratu, među
francuskim partizanima u Drugom svjetskom ratu, potpomogao kubansku revoluciju.
Majstor kondenzirane moderne i dinamičke proze. Dobio je Nobelovu nagradu 1951.
Počinio samoubojstvo. Djela: Zbogom oružje, Snjegovi Kilimandžara, Kome zvono
zvoni, Starac i more.

STARAC I MORE
TEMA ove pripovijetke je život ribara Santiaga i njegova pustolovina na moru.
IDEJA : Možemo reći da je kroz borbu starca s ribom, koja predstavlja silu prirode,
zapravo prenesena ideja o čovjekovoj mudrosti koja može nadvladati i najjačeg
neprijatelja.
KRATAK SADRŽAJ

UVOD I POČETAK:
U prvom dijelu upoznajemo starca Santiaga, njegove prijatelje, a također i malog
dječaka kojeg Santiago osobito voli. Upoznajemo način starčeva života, njegove
probleme i u tom dijelu najviše saznajemo o sociološkim i psihološkim osobinama
glavnog lika. Otkrivamo i druge pojedinosti vezane uz odnose među ljudima, tj. starca
i ostalih mještana.

ZAPLET:
U zapletu se počinje razvijati radnja i atmosfera postaje sve napetija. Starac i dječak se
pripremaju za isplovljavanje. Namjeravaju, i nadaju se da će nešto uhvatiti. Starac
dugo, dugo plovi dok napokon ne naiđe na ribu, mnogo veću nego što je i pomislio.
Već na početku je svjestan da će imati puno muke i posla da je svlada.

VRHUNAC:
Starac, čamac i riba danima plove prostranstvom oceana no ni starac ni riba se ne
predaju. U dugotrajnoj borbi s ribom, Santiago zadobije teške rane. No, on se ne
predaje i ne gubi nadu, jer se osjeća dovoljno jak i mudar da pobijedi. Nakon što svlada
ribu, vraća se polako ploveći ka obali i razmišljajući kako borba nije završila i kako će
ga sada početi napadati more. I doista, tek tada počinje prava borba za opstanak : borba
za ribu, ali i za vlastiti život. Starac se bori svom snagom protiv riba koje ih napadaju,
otkidaju komade s njegovog ulova i na kraju se vraća kući dotučen, a na neki način i
poražen.

RASPLET:
Suprotno njegovom osjećaju velikog gubitka, po povratku svi ga poštuju i hvale. No, to
Santiagu nije dovoljno, njegova pobjeda nije potpuna, on se ipak osjeća poraženim.

PSIHOLOŠKA KARAKTERIZACIJA STARCA SANTIAGA

Starca možemo opisati kao hrabrog i ustrajnog čovjeka koji se bori za sebe, za svoj
opstanak, žestoko se boreći protiv svog neprijatelja, ali istovremeno ga poštujući kao
protivnika. Riba je za njega neprijatelj, ali ipak joj se divi, zadivljen je njenom
jačinom i veličinom, uzbuđen je i doživljava to kao izazov prirode. Ima veliku vjeru u
sebe i hrabro ide u borbu s jačim. Starac je primjer čovjekove snage, vjere, upornosti i
samopouzdanja.

“Bori se“, reče on. „Borit ću se dok ne umrem.“Ali, sada u noći bez tračka svjetlosti, u
prisustvu vjetra i ravnomjernog kloparanja jedra učini mu se da je već možda i mrtav.
On sklopi ruke i osjeti svoje dlanove. Nisu pripadali lešu, mogao je da osjeti bol života
kad bi ih samo otvorio i stisnuo. On nasloni leđa na dasku, siguran da nije mrtav. Leđa
su mu to potvrdila.”, citat, str. 89.

“Ribu nisi ubio samo zbog toga da bi uživao i da bi je prodao na pijaci, pomisli on.
Ubio si je iz ponosa i zbog toga što si ribar. Volio si je živu, a voliš je i mrtvu. Ako je
voliš, nije li grijeh ubiti je. Ili je onda još veći?”, citat, str.82

“Već se čitav sat smrkavalo starcu pred očima, a znoj mu je pekao oči i opekotinu
iznad očiju na čelu. Nije se plašio svjetlaca koji su mu igrali pred očima. To je bilo
razumljivo zbog napornog izvlačenja konopca. Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i
nesvjesticu - a to ga je zabrinjavalo.”,citat, str.69

SOCIOLOŠKA KARAKTERIZACIJA STARCA SANTIAGA

Santiago potječe iz siromašne obitelji, i sam je siromašan, što vidimo iz njegovog
izgleda i unutrašnjosti njegove kuće.

“Starac je bio tanak i suv, s dubokim brazdama na potiljku. Na jagodicama je imao

zagasite mrlje kožnog tumora koji izaziva odsjaj sunca sa površine tropskog mora.
Mrlje su mu pokrivale dobar dio lica a na rukama su mu se otkrivali duboko urezani
ožiljci od neprekidnog izvlačenja konopaca sa teškim ribama. Ali, nijedan od onih
ožiljaka ne bješe svjež. Oni su bili isto toliko stari kao i erozije u kakvoj pustinji bez
riba. Na njemu je sve, osim očiju, izgledalo staro, a oči su mu bile boje mora i sijale
vedro i nepobjedivo.”, citat, str. 13

“Koliba je bila sagrađena od žilave kore pupoljka kraljevskih palmi, zvane >guano<, i
u njoj se nalazio krevet, stol, stolice kao i ognjište na zemljanom podu gdje se moglo
kuhati na drvenom uglju. Na mrkom zidu od prešanog, isprepletenog lišća žilavog
guana visila je slika svetog Isusovog srca u boji kao i slika Gospe od Kobre.”, citat, str.
18.

No, znao je kako opstati i to ga je održalo na životu. Starac je duhovno bogat, u

snovima doživljava lavove kao simbol snage i hrabrosti. Voli i poštuje druge ljude,
posebno mu je drag dječak Manolin, a može se reći da su i drugi ljudi njega voljeli.
Jako je vezan za dječaka Manolina, želi ga poučavati ribarenju i drugim životnim
stvarima, želi mu uvijek biti prijatelj.

“Dječaku je bilo žao kad bi vidio starca kako se svakog dana vraća svojim malim
čamcem praznih ruku. I on je silazio svakodnevno da mu pomogne da iznese užad
namotanu u klupčad i kuke za ribe ili harpune, kao i jedro omotano oko jarbola. Jedro
bijaše zakrpljeno vrećama od brašna, i savijeno u balu, pa je izgledalo kao zastava
poslije beskrajnih poraza.”, citat, str. 13

“Dječak vidje da starac diše i onda ugleda starčeve ruke i poče plakati. Otišao je
sasvim tiho da mu donese malo kave, i plakao je silazeći.”, citat, str.94

NAJZANIMLJIVIJE U ROMANU

U ovome romanu najzanimljiviji je središnji dio koji opisuje borbu između starca i
ribe. Taj dio nosi simboliku čitave pripovijetke, jer nam predočava težinu i
bespoštednost borbe čovjeka za opstanak. Zato u tom dijelu dolazi do izražaja starčeve
osobine kao što su :

1.Hrabrost

“Starac je vidio mnogo velikih riba. Imao je prilike da vidi mnoge teške i preko pet
stotina kilograma i ulovio je dvije takve grdosije u toku cijelog svog života. Ali, nikada
sasvim sam. Sada, sam i daleko od kopna privezan je za najveću ribu koju je ikada
vidio, veću od svih koju je ikada čuo, a lijeva ruka mu je bila još uvijek zgrčena kao
kandže u orla.”, citat, str. 52

2.Poštovanje prema protivniku

“Ipak ću je ubiti”, reče on. “U svoj njenoj veličini i slavi.”Mada to nije pošteno, mislio
je, ali pokazat će joj što sve jedan čovjek može učiniti i izdržati.

3.Suosjećanje zbog ubijanja

“Riba je takođe moj prijatelj”, reče glasno. “Takvu ribu nisam nikada vidio niti čuo o
njoj. Ali, moram je ubiti. Drago mi je što nas niko ne prisiljava da ubijamo zvijezde.”,
citat, str.60

“Tada mu bi žao velike ribe koja nema što da jede, no odlučnost da je ubije, ni za časak
ne popusti usprkos tome što ju je žalio. Koliko će ona ljudi nahraniti. Pa, ipak, jesu li
svi oni dostojni da je pojedu. Ne, svakako da nisu. Nema nijednog dostojnog da je
pojede, kada čovjek pomisli na njen podvig i na njeno dostojanstvo.”, citat, str.61

“Ubit ćeš me, ribo, pomislio je starac. Ali imaš i prava na to Nikad nisam vidio veće,
ljepše, mirnije i plemenitije stvorenje od tebe, brate. Dođi i ubij me. Svejedno mi je tko
će koga ubiti.”, citat, str. 73

4.Izdržljivost, ustrajnost

“Već se čitav sat smrkavalo starcu pred očima, a znoj mu je pekao oči i opekotinu
iznad očiju na čelu. Nije se plašio svjetlaca koji su mu igrali pred očima. To je bilo
razumljivo zbog napornog izvlačenja konopca. Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i
nesvjesticu - a to ga je zabrinjavalo.”,citat, str.69

5.Pobožnost
“Nisam pobožan”, reče on. Ali, izgovorit ću deset Očenaša i Bogorodice djevo samo
da uhvatim ribu, a ako bude moja, otići ću na poklonjenje Kobreanskoj djevici.”, citat,
str.53.

7.METAFORIČNOST

Metaforičnost ove pripovijetke sadržana je u osnovnoj ideji. Ribe i more su s jedne

strane i simboli snage, a s druge strane je samac ribar sa svojom vjerom, ustrajnošću i
mudrošću. Santiago ulazi u borbu iznad svojih mogućnosti, bez izgleda da pobijedi
ribu koju još nikada do tada nije vidio. No, tu je bila presudna njegova odvažnost i
vjera u sebe i Boga da u tome može uspjeti. Njegova ustrajnost održala ga je i na
životu. Simboličnost je u prikazu borbe čovjeka i prirode. Riba je bila fizički jaka, ali
čovjek je imao svu duhovnu snagu i mudrost. No, izgleda da u borbi s prirodom,
čovjek nikad nije potpuni pobjednik, on na neki način i dobiva i gubi.

***VAŽNO!
Iz prikaza je vidljivo da je učenik djelo pročitao s razumijevanjem. On se poslužio i
nekim izvorom prilikom analize, ali prilagodio ju je svom načinu izražavanja i tu nema
nesklada.

Ekspresionizam u hrvatskoj književnosti (vrijeme, predstavnici, djela, stilske

značajke, časopisi…
Smrću Antuna Gustava Matoša, 1914. završava razdoblje moderne. Sada snažno
jača nacionalna misao vezana uz želju da se jugoslavenski narodi, posebno Hrvati i
Srbi ujedine. Taj je pokret urodio nekim časopisima ne odviše velikog značenja.

Početak je novih tendencija tek 1916. u trenutku pojave novog časopisa "Kokot", čiji
je izdavač, urednik i gotovo jedini suradnik Ulderiko Donadini. Bunt, borba i težnja
za aktualnošću - osnovni su dojmovi što ih ostavljaju prvi brojevi "Kokota". Po
Donadiniju, najprije bunt i anarhija, otpor svim postojećim formama, a zatim
postizanje neograničene individualne slobode, osnovni su preduvijet za ostvarenje
čistog pjesničkog osjećaja, lišenog svake materijalnosti i konvencionalnosti. Pod
utjecajem Marinettija i njegove dinamike života, Donadini odbacuje mitologiju i
religiju kao nešto što je izvan života i umjetnost doživljava kao zamjenu za sve religije.

Krajem 1917. pojavljuje se Šimićev časopis "Vijavica", a 1919. i časopis "Juriš". U

njima on negira tradiciju i otvoreno se zalaže za ekspresionizam. Ukratko, on u
književnoj umjetnosti i od nje, traži bit čovjeka i svijeta, a ne neku apstraktnu ljepotu.
On izražava i novu formu: razbija vezani stih, unosi nove sintaktičke strukture,
odbacuje interpunkciju, pojednostavljivanje izraza podsjeća na haiku poeziju. Šimić je
svakako najistaknutiji ekspresionist u hrvatskoj književnosti tog vremena.
Pjesma PJESNICI

Ekspresionističke su stilske karakteristike izrazite i u Krležinom stvaralaštvu prve faze,

podjednako u poeziji ("Simfonije") kao i u dramskom ciklusu legendi ("Kraljevo").
Ekspresionistički se elementi u Krležinom djelu očituju djelomično i u nekim kasnijim
dramskim ostvarenjima.
Konačno, i u poeziji i ranim danima Augusta Cesarca ima mnogo odjeka
ekspresionističkih stilskih obilježja: sukob s junacima, osobne traume, atmosfera
straha, te naglašena metaforičnost i simbolika.

Početkom tridesetih zamiru i posljednji značajniji odjeci ekspresionizma u hrvatskoj

književnosti: 1923. umire Donadini, a 1925. Šimić.

ZADATAK:
Potraži sliku KRIK Edvarda Muncha. Obrati pažnju na disproporciju.

Suvremena drama
(epsko kazalište, teatar apsurda, avangardno kazalište, predstavnici i djela.)

Bertolt Brecht uvodi epsko kazalište koje pripovijedanjem pretvara gledatelja u

promatrača, ali budi njegov aktivitet, nagoni ga da odlučuje. Na pozornici se projiciraju
filmovi i dijapozitivi, pozornica se pomoću složenih strojeva brzo preobražava, tijekom
radnje prekida se komentatorskim zborovima, songovima, spuštanjem ploča s
natpisima ili statističkim podacima. Epsko kazalište Brecht uspoređuje s “uličnim
prizorom” u kojem očevidac okupljenim ljudima prikazuje kako se odigrava nezgoda.
Takvo prikazivanje ne pobuđuje čiste emocije - iako se emocijama bavi - ono potiče na
razmišljanje i kritičko djelovanje, tj. mijenjanje postojećih društvenih odnosa.
Bertolt Brecht (1898. – 1956.) Tvorac je epskog kazališta.
Djela: Opera za tri groša, Dobri čovjek iz Sečuana…MAJKA HRABROST, Kavkaski
krug kredom…

George Bernard Shaw (1856. 1950.), Gerhard

-

Hauptrnann (1862. 1946.), Maurice Maeterlinck (1862. 1949.), Ernst

- -

Toller (1893. 1939.), Paul Claudel (1868. 1955.) 1 dr.

- -

Kazalište je tražilo nove dramske tekstove. Drame pišu i istaknuti pjesnici i

rornanopisci.
Egzistencijalist Jean-Paul Sartre (1905. - 1980.) grčku je tematiku preuzeo u
drami Muhe (1943.). Služeći se biblijskim i povijesnim motivima nastojao je
predstaviti svoju filozofiju s izrazito napadnim ironiziranjem. Albert Camus (1913. -
1960.), svoj odnos prema “apsurdnosti” i “apsurdnom čovjeku’, najizravnije je
očitovao u dramama Nesporazum (1944.) i Caligula (1945.), all nisu ni približno
izazvale pozornost kao njegovi romani.

Najvažniji su predstavnici avangardnog kazališta ill kazališta apsurda:

Samuel Beckett (1906. - 1989.) i Eugene Ionesco (1912. -
- 1984. )Ionesco je u svojim “antidramama’ (Čelava pjvačica (1948.) i Stolice (1951.)
predočio nelogičnost, apsurdnost, pobrisao granice između realnoga i fantastičnoga,
komičnog i tragičnog.

Beckettovo djelo U očekivanju Godota (1953.) najizrazitije je djelo “antidramskoga,

apsurdnog kazalita’. Apsurdisti su odbacivali konvencije, logiku, pa i likove i dijaloge
u korist metafora. U svijetu su vidjeli obilje zla, neprijateljstvo, besmislenost,
apsurdnost.
Nijedan američki dramatičar nije dobio međunarodno priznanje do nobelovca
Eugenea ONeilla (1888. - 1953.). Ostvario je, nasljeđujući Strindbergovu
dramaturgiju, nove oblike “tragedije sudbine’. Dramu Crnina za Elektru (1931.)
smjestio je u američke okolnosti. Tennessee Williams (1914. - 1983.) zanimao se za
svagdašnje probleme (Tramvaj zvan čežnja, 1947., Staklena menažerija, 1945., Mačka
na vrućem limenom krovu, 1955.).

Roman filozofije apsurda (Camus)

Camus, Albert ( Alžir,.1913. - Villeblevin, 1960.), francuski romanopisac, dramatičar

i esejist. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. Godine. Od 1947. posvećuje
se isključivo književnosti. Poginuo u automobilskoj nesreći.
Čitav Camusov opus temelji se na ideji apsurdnosti ljudske sudbine. Camusa
muči pitanje: kako pomiriti čovjekovu čežnju za vječnošću i efemernost (prolaznost)
njegove egzistencije? Pokušavajući riješiti tu antonomiju, Camus nalazi izlaz u
Revoltu, koji životu daje sadržaj i veličinu. Apsurdnosti svijeta Camus suprostavlja
stvaralački akt koji tu apsurdnost poriče (“stvarati znači dvaput živjeti”). Camus ističe
poguban utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je izgubila dodir s prirodom, sa
čistoćom krajolika; umorna i neurotična, ne poznaje mir sijeste, vedrinu duha, blagost
večeri. Modernog čovjeka naziva hladnim, ciničnim monstrumom. Nasuprot svijetu
današnjice evocira primjer stare Grčke, koja je “u svemu znala naći pravu mjeru”.
Ateist s dušom kršćanina. Camus želi da se spase moralne i duhovne vrijednosti
čovjeka: one za njega predstavljaju jedini smisao u apsurdnosti života.

STRANAC Fabula:
I.dio
- umrla je majka
- pripovjedač je otišao u ubožnicu u Marengu
- dugo se vozio autobusom i bio je umoran kad je stigao
- posjetio je upravitelja ubožnice koji mu je izrazio sućut zbog njegove majke i
ponudio mu da ode vidjeti majku na što je on pristao
- u jednoj omanjoj zgradi vidio je mrtvu majku
- vratar koji je radio u ubožnici mu je pričao o sebi; imao je 64 godine i bio je iz
Pariza
- rekao mu je da će i mamini prijatelji doći da je čuvaju preko noći
- tako je pripovjedač probdio cijelu noć kraj majke
- došli su i mamini prijatelji koji su se poredali sučelice pripovjedaču: (citat)
"Načas me obuze smiješan dojam da su došli da mi sude"
- jedna žena je dugo plakala i pripovjedač je jedva dočekao da prestane
- ujutro su trebali pokopati majku i upravitelj mu je rekao da će na pogrebu biti
samo on, pripovjedač, dežurni bolničar i Thomas Perez – stari mamin prijatelj
- došli su do sela i nakon toga sve se odigralo brzo
- pokopali su majku, a pripovjedač (Mersault) nije pustio ni suzu, a nije pravo ni
znao koliko je majka imala godina
- sjeo je u autobus i putem kući je pomišljao kako će leći i spavati punih dvanaest
sati
- drugo jutro se probudio i bilo mu je teško ustati jer je bio umoran od prošlog
dana, pa je odlučio otići na kupanje
- tamo je naišao na Mariju Cardonu, daktilografkinju koja je jedno vrijeme radila
u njegovom uredu
- tada mu se sviđala, a izgledalo je da se i on njoj sviđa
- pozvao ju je u kino i ona je pristala da odu gledati film u kojem glumi
Fernandel
- malo se lecnula kad je čula da mu je majka umrla dan prije
- vidjela je da ima crnu kravatu pa ga je pitala da li je u žalosti; on je odgovorio
potvrdno
- navečer je Marie bila već sve zaboravila
- film je na mahove bio smiješan, ali glup i poslije filma je Marie pošla s njim u
njegov stan
- kad se probudio, Marie je već bila otišla
- sjetio se da je nedjelja, a on ne voli nedjelje
- nije ručao taj dan kod Celesta jer ne voli da ga ispituju, a oni bi ga zacijelo
svašta zapitkivali
- u jednu bilježnicu u kojoj čuva članke iz novina stavio je jednu reklamu za
Kruscherove soli
- sa balkona je promatrao ljude na ulici i pozdravljao one koji su njega
pozdravljali
- na kraju je pomislio kako opet mora na posao i kako se ništa u životu nije
promijenilo
- radio je drugi dan puno u uredu; šef je bio zadovoljan njime
- kad se vratio kući sudario se sa starim Salamanom, svojim prvim susjedom koji
je imao psa prepeličara i neprestano ga je grdio kad god bi nešto učinio ili ne bi
učinio
- susreo je i drugog susjeda, Raymonda Sintesa, s kojim je znao ponekad
čavrljati
- on je bio ženskar, ali kad bi ga netko pitao čime se bavi odgovarao bi da je
"skladištar"
- pozvao je Raymond pripovjedača u stan na krvavice i vino i on je pristao na to
jer mu se nije dalo kuhati
- Raymond mu je ispričao da se bio potukao s jednim momkom koji ga je
izazvao i jako ga pretukao
- zatim je upitao pripovjedača da li bi mu htio biti prijatelj
- pitao ga je to i odmah mu zatim ispričao još jedan događaj: imao je jednu
ljubavnicu, muž je otkrio je da ga vara i pretukao ga je
- tražio je savjet od pripovjedača; on je sam imao zamisao da joj napiše jedno
pismo u kojem će izgrditi ljubavnicu, ali i navesti je da se pokaje i vrati, a kad
se vrati onda će napraviti scenu i izbaciti je iz stana
- zamolio je pripovjedača da mu napiše to pismo i pripovjedač je to učinio
- cijeli taj tjedan pripovjedač je naporno radio, a u subotu je Marie došla pa su
otišli na obalu i kupali se, a onda su otišli u njegov stan gdje je Marie
prespavala noć
- u nedjelju ujutro Marie ga je pitala da li je voli, a on joj je odgovorio da to ništa
ne znači i da mu se čini da je ne voli
- zatim su začuli oštar ženski glas i Raymonda kako viče i tuče ženu
- tada je došao policajac, koji je bio u susjedstvu, i žena mu je rekla da ju je
Raymond tukao
- policajac je rekao ženi da ode, a Raymondu da ostane u stanu i čeka da ga
pozove komesarijat
- poslije, kad je Marie otišla, Raymond je otišao do pripovjedača i zamolio ga da
mu bude svjedokom, na što je pripovjedač pristao i otišli su u grad zabaviti se
- kad su se vratili vidjeli su Salamana uzrujanog i saznali da mu je pas nestao
 - pripovjedač mu je rekao da ga možda može naći u živodernici gdje su psi na
raspolaganju tri dana, a onda se uspavljuju
- drugi dan Raymond je telefonirao pripovjedaču na posao i pozvao ga da u
nedjelju dođe u vikendicu nedaleko od Alžira, kod njegovog prijatelja
- pripovjedač je pristao i rekao da će povesti i Marie
- Raymond ga je zamolio da pripazi kad se bude vraćao kući, ako bude vidio
skupinu Arapa, i da ga obavijesti o tome
- šef je zatim pozvao pripovjedača u svoj ured i ponudio mu posao u Parizu, ali
pripovjedač mu je odgovorio da je zadovoljan poslom ovdje
- šef se razočarao na te riječi i rekao mu da je čovjek bez ambicija
- uvečer je došla Marie i pitala ga što misli o vjenčanju, a pripovjedač joj je
odgovorio da mu je svejedno i da se mogu vjenčati ako ona hoće
- kasnije je zatekao starog Salamana ispred vrata i pozvao ga u svoj stan;
razgovarao je s njim o njegovom psu
- u nedjelju su pripovjedač, Marie i Raymond otišli u vikendicu, ali prije nego su
krenuli ugledali su skupinu Arapa
- upoznali su Raymondovog prijatelja, Massona i njegovu ženu
- odmah su se pripovjedač, Marie i Masson otišli kupati
- zatim su ručali, a poslije ručka su sva trojica: Raymond, Masson i pripovjedač
otišli šetati na plažu, a žene su ostale prati suđe
- dok su tako šetali, naišli su na dvojicu Arapa; jedan od njih je bio brat
Raymondove ljubavnice
- potukli su se s njima Raymond i Masson, a jedan odArapa je imao nož i
posjekao je Raymonda; tada su Arapi pobjegli
- Raymonda su Masson i pripovjedač odveli doktoru i onda se vratili u kućicu
- zatim je Raymond otišao opet na plažu, a pripovjedač je išao s njim
- naišli su na dvojicu Arapa kod izvora na kraju plaže
- Raymond je imao pištolj i želio je pucati na njih, ali ga je pripovjedač
odgovorio od toga i uzeo mu pištolj iz ruku
- zatim su Arapi uzmaknuli, a Raymond i pripovjedač su se vratili natrag do
kućice
- pripovjedač je odlučio još jednom otići do plaže i prošetati se
- bio je žedan i otišao je do izvora da se napije
- tamo je naišao na Arapa, Raymondovog protivnika
- Arapin je izvadio nož, sunce je zabljesnulo na oštrici i pripovjedač je zapucao
jednom, a onda još 4 puta i ubio ga: "Bijahu to kao četiri kratka udarca kojima
sam pokucao na vrata nesreće"
II.dio
- preslušavali su ga više puta nakon hapšenja
- drugi dan ga je posjetio branitelj i rekao mu da je njegovo prisustvo na
majčinom pokopu vrlo bitno i da mora znati da li je tada vladao svojim
osjećajima
- pripovjedač mu je rekao da to nije istina, a odvjetnik je rekao da sve to nije
dovoljno i otišao je zlovoljno
- bio je odveden kod sudca istražitelja i on ga je ispitivao
- pripovjedač mu je ispričao cijelu priču i kako se to dogodilo i na kraju je
napomenuo da je zapucao jedanput i onda još četiri puta
- sudac ga je pitao zašto je to učinio, ali mu pripovjedač nije odgovorio
 - zatim je sudac izvadio iz jedne ladice raspelo i pokazao mu ga u nadi da će se
rasplakati nad njim, kao i svi drugi zločinci, ali Marsault nije, jer mu je rekao
da ne vjeruje u boga
- sudac nije mogao vjerovati njegovim riječima
- to preslušavanje je trajalo 11 mjeseci
- pripovjedač priča kako je prvi put izgledao zatvor, a za par dana mu je došla u
posjet Maria
- pričala mu je o svom poslu i rekla mu da se treba nadati jer će možda biti
oslobođen
- pripovjedač zatim govori kako se uspio priviknuti na zatvor, a i njegova mama
je mislila kako se čovjek može na sve naviknuti
- u početku ga je mučila žudnja za ženom i cigaretama, ali se odviknuo od toga
- razmišljao je o tome i mislio da je to zapravo kazna za čovjeka
- došli su rano po njega i odvezli ga u Palaču pravde
- na sudu je opet ispričao cijeli događaj, dolazili su svjedoci: Celeste, Thomas
Perez, Marie, Masson, Raymond i dr.
- nakon odluke porotnika sudac mu je rekao da će mu se odrubiti glava na
javnom mjestu u ime francuskog naroda
- žandari su ga odveli natrag u ćeliju
- ispovjednik mu je već tri puta došao i on je tri puta odbio da ga primi
- zapitao se da li se koji zatvorenik oslobodio kazne, pobjegao kroz redove
policajaca
- žalio je što se nije više informirao u vezi toga
- dok je tako boravio u ćeliji sjetio se što mu je mama pričala o ocu
- on svog oca nije poznavao
- jedino što je pobliže znao da je njegov otac jednom gledao smaknuće jednog
ubojice
- znao je da će po njega doći u svitanje i provodio je noći u iščekivanju jer nije
volio da ga uhvate nespremna
- pomislio je da napiše molbu za pomilovanje, ali je bilo prekasno
- ispovjednik je ipak došao do njega, a pripovjedač mu je odmah rekao da ne
vjeruje u boga i da je siguran u to
- pošto ga je ispovjednik počeo uvjeravati da nema pravo, počeo mu je dosađivati
i u pripovjedaču je nešto puklo i on se istresao na ispovjednika
- sve što mu je ležalo na srcu rekao mu je
- stražari su čuli to i izveli ispovjednika van i on je otišao sa suzama u očima
- pripovjedač je tada prvi put nakon dugo vremena pomislio na majku
- tada je uvidio da je i majka željela biti slobodna i željela je sve ponovo
proživjeti, a on da je bio sretan i da jeste sretan
- ostalo mu je samo da poželi da na dan njegova smaknuća bude mnogo
gledatelja i da ga dočekaju s povicima mržnje.

*** Učenici su dobili zadatak na naprave SIŽE ROMANA

Mersault – je sitni bankovni činovnik koji ni od koga ništa ne traži, koji

priznaje drugima pravo da rade što žele. Otuđio se od majke. Nakon majčine sahrane
započinje vezu s Marijom. Ona hoće da se oni vjenčaju no njemu je svejedno. On je
ravnodušan, nezainteresiran, za sve, sve mu je svejedno. Prepustio se životu. Ništa ne
poduzima da bi bolje živio. Ubija Arapina te mu sude za to ubojstvo. Na suđenju je
nezainteresiran, kao da se to njega ne tiče.
 Otuđenje – alijenacija od majke i od svijeta koji ga okružuje:

“Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uopće

posjećivao. Pa i zato što bih tada izgubio cijelu nedjelju – a da ne govorim o naporu
koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem kartu i putujem dva sata.”

Besmislenost:

“Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi živjeti. Uglavnom sam znao da je gotovo
svejedno hoću li umrijeti u tridesetoj ili sedamdesetoj godini života, jer će, naravno, u
oba slučaja drugi ljudi i druge žene i dalje živjeti i to na tisuće godina. Zaista, ništa nije
jasnije od toga ...”

Cinizam (nakon majčine smrti):

“... uostalom, nisam se imao zbog čega ispričati. Zapravo je trebalo da mi on

izrazi sućut. Vjerovatno će to učiniti prekosutra, kada budem u crnini. Zasad kao da
mama nije ni umrla. A nakon pokopa bit će to nešto svršeno i sve će poprimiti
službeniji izraz.”

Raymond Sintes

Onizak, plećat, ima boksački nos. Uvijek je besprijekorno odjeven. Živio je u

stanu s jednom sobom i kuhinjom bez prozora. Imao je ljubavnicu koju je pretukao jer
ga je varala. Mersault je pristao svjedočiti da ga je ona varala i izvrgla ruglu. Potukao
se s njezinim bratom.

Salaman

Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepeličara koji je imao neku kožnu
bolest pa mu je poispadala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto pjegama i krastama. On i
pas živjeli su u istoj sobi. Salaman je imao crvenkaste kraste na licu i žute rijetke
dlake. Svakog dana starac je psa izvodio u šetnju. Uvijek je grdio psa i tukao ga, ali ga
je stvarno volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio bio je utučen i sve je pretražio
da bi ga našao.

Marie

Mersaultova prijateljica. Bivša daktilografkinja u njegovom uredu. Srela je

Mersaulta na kupanju i od tada su u vezi. Želi se udati za njega, ali njemu je svejedno.
Posjećuje ga u zatvoru i rasplače se na suđenju.

Thomas Perez

Nosio je sešir okrugla tulca i širkoga oboda, odijelo kojem su hlače padale u
naborima na cipele i kravatu od crne tkanine, koja bijaše premalena za njegovu košulju
s velikim bijelim ovratnikom. Iz njegove sijede i prilično nježne kose virile su čudne,
klempave i nepravilne uši kojih je boja crvena kao krv iznenadila svakoga na tom
bljedunjavom licu.

Ostali likovi:

Celeste, Emanuel, nadstojnik doma, direktor doma, vratar doma, Masson i

njegova žena.

Mišljenje o djelu:

“Stranac” sadrži priču o čovjeku koji se našao u situaciji zločinca i osuđenika

na smrt, a da ništa od toga ne shvaća. Odnosno, on je izgubljen, živi u svom svijetu, a
za druge ne brine što me se posebno dojmilo, kao i odgovori na pitanja: Što je život?
Što je svijet? – “Život i svijet su apsurdni: apsurd proizlazi iz sukoba između
iracionalnosti i nostalgije za smislom i skladom”. Međutim, mi ipak živimo, mislimo
da postoji neki interes da živimo. Jedno privilegirano iskustvo ipak otkriva vrijednost:
to je pobuna, a upravo tu vrijednost Mersaulte nije želio iskoristiti, što je veoma čudno.
Ljudi žive u apsurdu, u kugi, dok se Mersault u potpunosti slagao s tim negativnim
smislom života.
Odnosno, djelo mi se svidjelo, jer pisac svojim bojama oslikava opću situaciju
svih ljudi; osvjetljenje koje on baca na događaje obasjava svakog od nas pojedinačno.
Kao i sreća, život je varljiv. Jer tako je malo potrebno da budemo sretni, a tako
često nam to malo nedostaje.
Smatram da je Camus ovim romanom pružio okrutnu, ali istinitu sliku o čovjekovom
položaju u svijetu.

Mišljenje jednog učenika!

Egzistencijalizam –prodiranje filozofskih ideja u književno djelo.Sartre-Mučnina,

Camus-Kuga

Hrvatsko pjesništvo u drugoj polovici 20.st. (Kaštelan, Parun, Pupačić, Šop..)

VIDI HRVATSKU KNJIŽEVNOST

Suvremena hrvatska proza (Marinković, Šegedin, Novak, Majdak, Pavličić,

Fabrio.)

MARINKOVIĆ, Ranko (Vis, 1913. - Zagreb, 2001.)

Javio se u Krležinu Pečatu dotjeranom prozom. Osim proze piše drame, književne i
kazališne kritike. Drame: Albatros, Glorija. Proza: Proze, Ruke, Poniženje Sokrata;
Kiklop (roman). Eseji i kritike: Geste i grimase.

Pavličić, Pavao (1946.) Jedan od najplodnijih hrvatskih pripovjedača. Rođen je u

Vukovaru gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je i doktorirao na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu
Lađa od vode (novele)
Dobri duh (novele)
Plava ruža (roman)
Stroj za (maglu)
Umjetni orao (roman) …
Objasni

SENTENCIOZNOST
HEDONIZAM
SINESTEZIJA
SVJETSKA BOL
KONČETO
PANTAGRUELIZAM
BOVARIZAM
VERTERIZAM
UTILITARNOST
LARPURLARTIZAM
PANTEIZAM
DOGMATIZAM
DONKIHOTIZAM
EPIGONI
PLEONAZAM – stilska pogreška:cirka oko dvadesetak, digni glavu gore, memorija
pamćenja, no međutim…
BAJRONOVSKI TIP JUNAKA -pesimizam, zlu u svijetu nema lijeka, svjetska bol
GONGORIZAM
ROMANTIČAN-sklon sanjarenju,maštanju, nestvarnom
REALAN –istinit i stvaran, ostvariv

***Pogledaj DAVIDA (Michelangelo – 16.st.) i MASKA STRAHA (Klee – 20.st.)

-od figuracije do apstrakcije
- u romanu od fabule do dezintegracije fabule

*** Pogledaj (You Tube) Alban Berg – Wozzeck

(Frankfurter Museumsorchester,direktor Sylvain Camberling Wozzeck- Dale Duesing,
Marie-Kristine Ciesinski)
Usporedi scenografiju i melodijsku liniju s Hande lom (Rinaldo)- Farinelli