BROJ 3 / GODINA I / SARAJEVO 30.12.2022.

BESPLATAN PRIMJERAK
 Naslovnica i ilustracije u koloru: Edin Numankadić (izložba “Alhemija 1970.–2010.”, Hanikah, Sarajevo)
Ilustracije: Nesim Tahirović

“Književni Stav” izlazi kao prilog uz sedmični list “Stav”
Izdavač: Simurg media d.o.o.
Urednik Književnog Stava: Almir Zalihić
Glavni i odgovorni urednik: Filip Mursel Begović
Zamjenica glavnog i
odgovornog urednika: Amina Šećerović-Kaşli
Izvršni urednik: Mahir Sokolija
Urednici: Nedim Hasić i Jakub Salkić
Urednik fotografije: Velija Hasanbegović
Grafička urednica: Vildana Demirović
Redakcija: Mirza Abaz i Alma Arnautović
Lektorica: Irma Kaltak Kapo
Štampa: Suton d.o.o.
Časopis izlazi sedmično. Copyright © 2015 Simurg media d.o.o.
Stavovi koje zastupaju autori
Sva prava pridržana. Nijedan dio ovog izdanja ne smije
se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i
nisu nužno i stavovi uredništva. koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.

2 KNJIŽEVNI STAV
 Novi milenij
IZBOR IZ POEZIJE NARODA
BOSNE I HERCEGOVINE
2000.-2022.
Ilija Ladin (1929-2001) Radmilo Radovanović (1957)
Dara Sekulić (1931-2021) Faiz Softić (1958)
Izet Sarajlić (1932-2002) Nedžad Ibrahimović (1958)
Alija Kebo (1932-2008) Mensur Ćatić (1959)
Anđelko Vuletić (1933-2021) Goran Sarić (1959)
Veselko Koroman (1934) Semezdin Mehmedinović (1960)
Bisera Alikadić (1939) Zilhad Ključanin (1960-2016)
Marina Trumić (1939-2011) Milorad Pejić (1960)
Kemal Mahmutefendić (1942-2022) Goran Samardžić (1961)
Ranko Risojević (1943) Selim Arnaut (1962)
Ranko Pavlović (1943) Mustafa Širbić (1962)
Ibrahim Kajan (1944) Amir Brka (1963)
Abdulah Sidran (1944) Dragoslav Dedović (1963)
Rajko Đurica (1945-2008) Damir Uzunović (1965)
Ljubica Ostojić (1945-2021) Miljenko Jergović (1966)
Ivan Kordić (1945) Milo Jukić (1966)
Marko Vešović (1945) Ahmed Burić (1967)
Meho Baraković (1945-2011) Darko Cvijetić (1968)
Josip Osti (1945-2021) Saša Skenderija (1968)
Stevan Tontić (1946) Omer Ć. Ibrahimagić (1968)
Mujo Musagić (1947) Dijan Kalač (1969.)
Irfan Horozović (1947) Emir Šaković (1970-2010)
Jozefina Dautbegović (1948-2008) Mustafa Zvizdić (1970)
Admiral Mahić (1948-2015) Faruk Šehić (1970)
Nenad Tanović (1948) Mirsad Sijarić (1970.)
Husein Dervišević (1948) Senadin Musabegović (1970.)
Munib Delalić (1950) Asmir Kujović (1973.)
Šefik Daupović Fiko (1951) Tanja Stupar- Trifunović (1977)
Vesna Hlavaček (1951) Tatjana Bijelić (1974)
Bojan Bogdanović (1951) Elvedin Nezirović (1976)
Goran Simić (1952) Željko Đurđević (1976)
Diana Burazer (1953) Igor Borozan (1977)
Amir Talić (1953) Šejla Šehabović (1977)
Predrag Bjelošević (1953) Mehmed Begić (1977)
Željko Ivanković (1954) Adisa Bašić (1979)
Hazim Akmadžić (1954-2018) Ajla Terzić (1979)
Miro Petrović (1954) Adnan Žetica (1980)
Husein Hasković (1955) Dijala Hasanbegović (1980)
Mile Stojić (1955) Radomir D. Mitrić (1981)
Hadžem Hajdarević (1956) Almir Kolar (1981)
Fadila Nura Haver (1956) Mirko S. Božić (1982)
Ratko Đogatović (1956) Naida Mujkić (1984)
Željko Grahovac (1956) Almin Kaplan (1985)
Ferida Duraković (1957) Dane Komljen (1986)
Džemaludin Latić (1957) Ernad Osmić (1989)

KNJIŽEVNI STAV 3
PREDGOVOR
UOČAVANJE SRODNIH
SENZIBILITETA
KOJI NADILAZE
NACIONALNE OKVIRE
U
izboru Novi milenij odabrao sam
pjesnike koji su obilježili kraj
prošlog i prve dvije decenije no-
vog milenija. Dakle, pjesnike koji oživ-
ljuju mističnu moć poezije, odnosno
one koji, uprkos svemu, pokušavaju, ili
su pokušavali, osvijestiti traumatizira-
ne fragmente nove stvarnosti, te shvati-
ti i uhvatiti njihovu čudnovatost. Ti se
napori kreću u rasponu od one drevne
“rasprave o univerzalijama”, simboli-
stičkog naslijeđa i simbolističke filozo-
fije pjesništva sve do različitih oblika
reduciranog estetizma kome su skloni
najmlađi i koji u njemu vide rušenje
superiornog poetskog konzervatizma. U
središtu ovakvog obnavljanja mističnih
iskustava poezije, te estetiziranog tre-
tmana najdubljih slojeva vlastite baštine
leži iskaz koji se može nazvati povratak
drevnosti (drevne stvarnosti) kroz evo-
ciranje pa i izvrtanje metafizičke nutri-
ne objekta (objekata) pjevanja.
Izbor autora i njihovih pjesama želi
ukazati na stvaralačke opuse savremenog
bosanskohercegovačkog pjesništva i va-
loriziranja onoga što karakterizira poje-
dinačno poeziju svakog od njih.
Različitost i osobnost autora (generacija,
poetika) u ovoj panorami pokazuje be-
skrajni mikrokosmos riječi, misli, emoci-
ja. “Suočeni” s poznatim Hölderlinovim
pitanjem: “Čemu pjesnici u oskudnom
vremenu, i onim Pola Celana: “Ima li
smisla poezija nakon Auschwitza?”, sa-
vremeni bh. pjesnici pokazuju da su oni
“Prometeji nade”. Bez njihove metafizič-
ke odbrane protiv nove Apokalipse, nije
moguće preživjeti ovo posthumanističko
i anticivilizacijsko doba. Pjesnici su pro-
buđena svijest građanskog i intelektual-
nog svijeta. Mada ne mogu promijeniti
taj svijet, oni su savjest čovječanstva i,
4 KNJIŽEVNI STAV
Almir Zalihić
ako su angažirani, kritični i beskompro-
misni, govore važnije stvari od političara
i njihovih trabanata svih fela. Pjesnički
trag jeste ono što nikada ne umire – duh
u vremenu.
Poezija ispituje svaki univerzum kroz
prizmu alegorija, sumnji, propitivanja,
nudeći nam slike “vlastitog” svijeta koji
ako ne ruši tabue onda ih podriva. U užem
smislu Novi milenij predstavlja traženje
izvornog pjesničkog entiteta i pjesnika
kao intelektualca čiji je pjesnički doživljaj
u savremenoj Bosni i Hercegovini prot-
kan osobenim vremenskim, egzistenci-
jalnim i filozofskim ambijentom prois-
teklim iz burne historijske slike ovog
prostora. Zato je većina predstavljenih
pjesama izrazito moderna, uglavnom su
oslobođene svega što nije čista poetska
slika. Ove su pjesme vitalistička borba
pojedinaca i borba za pojedinca, za nje-
gov integritet, za individualno u njemu,
borba za lični glas, za pravo na slobodu,
za pravo na sumnju koja, na koncu kon-
ca, nije negiranje životne realnosti, ali je
afirmiranje individue čak i onda kada je
nemoćna, neshvaćena, ignorirana.
Pojam savremena književnost obuhva-
ta vrijeme u kome ona nastaje, u kome
biva čitana i vrednovana, podložna svim
utjecajima i promjenama u vremenu i
društvu u kome se javlja, uključujući tu
ideologiju i njene zahtjeve u odnosu na
umjetnost. Zato je ona otvoreni sistem,
podložna raznim utjecajima, strujama i
mijenama. Jedna od ključnih pretpostav-
ki razumijevanja kulturnog identiteta
Bosne i Hercegovine jeste uvažavanje
njegove kompozitne integralnosti. Kul-
turne tradicije bosanskohercegovačkih
naroda nalaze se u specifičnom odnosu
obilježenom stalnim osciliranjem izme-
đu bosanske integralnosti i nacionalnih
posebnosti. Pritom, ni u vremenima po-
litičkih zaoštravanja, praćenih kulturnim
izolacionizmom, nije posve ugušen duh
zajedništva, niti se u periodima nagla-
šenije integrativnosti potiru posebnosti.
Na tim osnovama baštinjen savremeni
kulturološki kontekst pojmovnoj odred-
nici književnost naroda Bosne i Herce-
govine obezbjeđuje širinu koja nadilazi
nacionalne pa i državne okvire kada je u
pitanju mogućnost uključivanja integral-
nih književnih tradicija sva tri konsti-
tutivna bosanskohercegovačka naroda.
Bosanskohercegovačko književno stva-
ranje zaseban je i samosvojan element
južnoslavenskog književnog okvira, pi-
sao je profesor Midhat Begić.
U tom smislu, bosanskohercegovačko
književno stvaralaštvo je pluralno i po-
licentrično u pogledu jezika, ali, istovre-
meno, i koheziono u svojoj samobitnosti i
razvojnim zakonitostima i tendencijama.
Svojevremeno je pjesnik Hamdija De-
mirović napisao: “Tako u Bosni imamo
književnu tradiciju starih bosanskih (bo-
gumilskih, nekanonskih, kanonskih itd.)
tekstova pisanih glagoljicom i ćirilicom,
latinskih tekstova, epske, epsko-lirske i
lirske narodne poezije turskog ‘vakta’,
romansi sarajevskih Jevreja-sefarda, al-
hamijado literature, literature arapskog
jezika, franjevačkih spisa devetnaestog
i dvadesetog stoljeća. Sve to skupa spa-
da, htjeli mi to ili ne, u nedjeljivu i je-
dinstvenu – makar toliko heterogenu –
književnu tradiciju bosanskog tla. Sve to
skupa čini liniju razvitka naše literature
jasnom i svima vidljivom, i predstavlja
humus sa kojeg smo iznikli.”
Zato je izbor Novi milenij pokušaj uoča-
vanja srodnih senzibiliteta i humani-
stičkog formata bosanskohercegovačke
poezije prva dva desetljeća nove ere. l
Ilija Ladin (1929–2001) Previše je isluženih na zemljici.

U kući, ili barem iza kuće,

DIJETE GLEDA KROZ PROZOR
dovoljan je pas, jer, mi još uvijek
rano liježemo i rano ustajemo
Smrt ima posla po gradu danas nemoj
Nemoj dijete i ti
Imati
DOM KAD SE IZGOVORI ODZVANJA KAO MIR
Smrt gleda kroz prozor na te danas nemoj
Dom svoj sam odsanjala.
Nemoj dijete
Šarene prostirke, njegove dolaske.
I ti
Čokoladu po džepovima, na oknima bijele dane.
Gledati
I kad svane kave bijele.
Oproštaje pred vratima.
Ono smrt u grimizu i svili plovi
Nije oblak
Praznike i nedelje,
Nije nebo
paketiće ispod miške;
Plavo
miris sapuna i ljiljana, malo svađe
i velike ruke muške.
RAČUN SVODEĆI
Mirenja i pomirenja
Samo san: o tom san preko dečijih poljubaca.
I obilje mene što već jede mene Tople vode subotama.
Žute kvake na vratima.
Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa Sve sam tako odsanjala ulicama.
Ali jest moja patnja počela ona je počela: davno
Pod vjeđama moj san: još ničega ovdje
Pod nogama moj put: još ničega tamo Izet Sarajlić (1932–2002)
Na izmaku snaga samo san: o tom san
Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa SREĆA NA SARAJEVSKI NAČIN
Ali jest moja patnja počela ona je počela: davno
Pod datumima san: ništa upisano u Sarajevu
Pod naslovima san: sve je prazno ispod proljeća 1992. godine
Na svim kazaljkama: vrijeme je odavno sve je moguće;
Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa staneš u red za hljeb
Ali jest moja patnja počela ona je počela: davno i završiš na Traumatologiji
Pod zvijezdama san: još ničega dolje sa odsječenom nogom.
Pod oblacima san: još ničega gore
Na izmaku snaga samo san: o tom san Poslije toga još kažeš
Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa da si imao sreće
Ali jest moja patnja počela ona je počela:
kakav divan početak!

Dara Sekulić (1931–2021)

ONO

Čovjek je dijete,
sve dok mu živi matera.

Matera je ono što više nije majka,

ona koja oduvijek je bila suvišna,
ali nužna, sve dok te nije
od sebe odbacila.

Mati nikom ne treba, kad u srednji rod

može da se ugura. Suvišna je i u jezicima
u kojima nema rodova.

Odavno su to shvatili zapadnjaci.

Počeli su s dramom o drvenom tanjiru,
iz koga starkelje kusaju, a završili
s pilulama. Humano je, kažu, časkom
ubrizgati – i, gotovo.

KNJIŽEVNI STAV 5
IZBOR IZ POEZIJE NARODA BOSNE I HERCEGOVINE 2000-2022.
OD NEKOG VREMENA
Od nekog vremena
više me uopšte ne zanima poezija.
Ono što me zanima to je život.
Najgora mjesta u poeziju su zapra-
vo poezija.
Čim u pjesmu nahrupi život
stihovi i bez autorovog uplitanja
postaju poezija.
Alija Kebo (1932–2008)
AMRINA KLETVA
Javljam se iz zemlje tuge i izgnanstva
Prepuna boli, gorčine i zala
Mostar ubiše u ime lažnog bratstva
Moja bi suza i pelin nadgorčala
Ni Hajrudinov polumjesec ne osta
Dabogda nikad ne imali mosta.
Svjesna šta je bilo i šta će još biti
Ovdje u tuđini kunem gadove
Moju mis’o ne mogu porobiti
I da mi i noge i ruke okuju u okove
Za nas ima nade, za njih nema oprosta
Dabogda nikad ne imali mosta.
Čujem za jezive orgije koje čini neman
Za silovanu staricu što je skočila s trećeg sprata
Od poniženja goreg malja nema
Al’ nema više ni druga ni sabrata
Već samo puška za uljeza i nezvana gosta
Dabogda nikad ne imali mosta.
Do juče s nama jeli i pili
Strašno je prokletstvo – ne znati
Sad se vidi šta su davno namislili
Da ćemo svi kućile otići, nestati
No more naših suza i krvi ne bješe im dosta
Dabogda nikad ne imali mosta.
Njihov dušmanluk, našeg je merhametluka odraz
Ovaj sjađeni narod ipak nije mali
I neću da mi padne mraz na obraz
Svi su nas izdali i oblagali
To je bjelodana istina, tako prosta
Dabogda nikad ne imali mosta.
Javljam se, dragi, jer znam kako bole rane
Sve su riječi svijeta – laži i obmane.
I ne zaboravi, dragi
I sad dok Mostar krvari
Ljubav naša – zavjet je stari
Ništa drugo nam ne osta
Bilo je dosta
Nema oprosta
Puška za uljeza i nezvana gosta
Ko god je pucao na Mostar
Dabogda nikad ne imao mosta.
6 KNJIŽEVNI STAV
GOSPODARIMA MOJE ZEMLJE
Zemlja je moja stjenovita. Pjesma krhka stabljika.
Izađite iz moje stijene, da stabljika isklija.
Izađite iz moje pjesme. Široko je pod nebesima.
Dosta smo udvojeni bili. Da malo dahnem dušom.
Pjesma može sama. Samoća joj daje krila.
Hrani je jedna čežnja. Grije je jedna zvijezda.
Lijepo vas molim: izađite iz pjesme.
Sretni vam puti bili. Gdje omrkli, tu osvanuli.
Pjesma hoće svjetla. Hoće tmine i tišine.
Dani su joj izbrojani, ako se i kad vratite.
Ako ste gospodari moje zemlje, niste i moje pjesme.
Anđelko Vuletić (1933–2021)
MOLITVENIK MOJE MAJKE
Kad gori kuća moga oca i moje
majke,
ja mogu stajati mirno, jer se moje riječi vatre ne boje.
Ali – kad gori kuća moga oca, u pepeo zauvijek
odlazi i njegova slika na zidu, i njegov okamenjeni uzdah,
i njegov mrki pogled koji stremi
u daljinu,
i njegov znoj koji se miješao sa zemljom, i njegov glas koji je
nadjačavao
vjetar, i njegova
večernja molitva i njegov podnevni smijeh – te dvije rijeke,
te dvije splavi
kojima sam oplovio svijet.
Kad gori kuća moga oca i moje majke, ja možda
mogu biti
na nekom dalekom rtu dobre nade, tako
da do mene ne dopire miris paljevine, ali –
u crno zgarište zauvijek liježe,
kao u kolijevku,
i moj prvi plač, i moj prvi korak, i moj prvi crtež u pepelu,
i moja prva dječja maštarija, i prva pšenična vlat
sa svijećama za božićno slavlje,
i prva materinska riječ – taj temelj na kome je počivala
cijela zgrada, taj krov nad glavom, to nebo
s oblacima od uspavanki, s oblacima od bajki,
kad gori kuća…
Kad gori moja kuća, kao da gori i moja prva pričest i
crkveni toranj
i angelus i duša moja moje duše, i s njom
i molitvenik moje majke, i dan sastanka, i dan pozdrava.
Kad nestaje u plamenu kuća moga oca i moje majke,
moje se tijelo može skameniti, može se i zagrijati, ali –
mene, ali čovjeka, ma gdje se zatekao, više nema.
Čovjeka više nigdje na ovom svijetu nije.
PONORNICA
Stojim na kraju svijeta; gledam
kako se na nebu
pletu čvorovi od korijenja i putova
kojima sam U prošlost.
prošao, i – slušam U davnu zapisanost.
daleku jeku riječi Vješticama,
koje sam Svojim drugaricama,
potapao u krv, Vežem kosu u repove,
a ponornica ih sad Da kad-tad sagledamo lica.
izbacuje i Zašto i čemu?
rasipa diljem svih raskršća i trgova ovog beskraja, Brod tone, Magla, voda...
pa klonem A na dnu svih potonuća
prije nego izustim: Zemlja.
niti me kad bilo, Fuj!
niti će me
kad (8. II 2005.)
biti.
VIVA BEBA ‘99
Veselko Koroman (1934) Te noći BiH nacija,
Svijet i ja
KAD JE SIJEVNULO NAD TREŠNJOM
Šestmilijarditog stanovnika
Smo čekali. Simbolično.
Pobojao sam se za nju onako kako se
I eto, stiže novi građanin lično.
za nju bojao moj susjed pored mene,
Muškarčić, ukrasi stablo
kako se pobojala za nju ona što je
stajala uza nj. Uz voćku izgubljenu. porodično.
Od oca i majke izbjeglice. Simbolično.
Jer trešnja je imala plodove rumene Televizija ga snimi...
na granama, koje upravo smo kušali svi, Kao što snima i ljude za vratove.
odbacujući sjemenke iz njih, iza sebe, On nešto kao kenjkavo izusti.
u predvečerje svibanjsko, prema zapadu. Zglave ne zaplaka. Simbolično.
Pošto su nas realno smlatili
Jer trešnja je od divlje postala pitoma Skoro temeljito,
u mom djetinjstvu, i otada ne da, ni zimi Nama ili nekome godi ZNAKOVITO.
ni ljeti, ne da nikako, biljka vjerna, Zajebi! Nazdravimo bebi!
da izađem iz sebe, odem nekamo odavde.
Viva! Viva!
HODAJUĆI NAOKOLO Tako to u svijetu
I medijima biva.
Koncem drugog tisućljeća, u Bosni Brzo i zaboravno.
stanem pod hrast, rođen iz zemlje,
kad i Krist, iz nebesa, u Betlehemu.
Marina Trumić (1939–2011)
Tu pomislim – što ne htjedoh, dodajući
brzoj misli, kao jelu, malo onog što se ZAŠTO JE VARŠAVA MOJ GRAD
u njoj, od jutarnjeg davnog žara, tiho ljeska.
Valjda stoga što…
Letjele su, blijed se sjetim, dvije laste, Sve je onako kako treba biti.
od veselja skakale su niz obzorje, poput Sve češće sam u Varšavi
snijega, lijeva, desna, prema jugu. u bolnici,
na groblju
Moja slutnja, ona rosa. Zbog koje me i taj tihi prostor izgladnjele djece i nezasitosti
ovdje, skritog lišćem iznad glave, nešto možda je sreća,
mami da posumnjam: možda – Lucifer sam. jedna jedincata sreća
o kojoj snivah oduvijek
Gle kako se na plećima ptica slavnih u svojim hrapavim besanicama.
kad me vide iznenada ispod hrasta, živog U ovome gradu
onda, perje ježi. I dok šećem ovud, sada. Sve je više Tvojih
bolnih i starih
i nemoćnih i mrtvih
Bisera Alikadić (1939) A živih Ti nikada nedostajalo nije.
Ništa posebno:
POMORSKA živi su svugdje.
I mrtvi su svugdje.
Brod tone, Da, ali ne Tvoji mrtvi.
Uvijek, negdje daleko. Tvoji živi su nemirni,
Moj život tone nestašni

KNJIŽEVNI STAV 7
IZBOR IZ POEZIJE NARODA BOSNE I HERCEGOVINE 2000-2022.

nestalni u zraku, ili u vodi, da li

samo se rasipaju, kako ih u zemlji ili u jednom drvetu, moj grob.
vjetrovi (Kao što nisam siguran
i ratovi da li on uopće i postoji…)
raznose Na mome grobu su prozori;
na sve strane, u gradove razne. na njih se ponekad nadviruje Mjesec.
A Tvoji mrtvi, bez brige budi, Nekad kroz njih ugledam
mogu biti glavice veselih trava i životinja,
i uvijek su busen vlažne mahovine: “Zdravo!”,
samo na jednom mjestu kažem im, kažu mi.
U Tvome srcu Ponekad opet pod tim prozorima
U Tvome gradu. vidim kako teče i žubori
modra Neretva – odnosi moj nepostojeći život.
PROLJEĆE U HAAGU Pored mog groba defiluju
beskrajne povorke živih i mrtvih,
Dan je već bio na izmaku, što je potpuno isto – mašu mi,
ali ne i velika svjetlost, vjetar i galebovi, ja im odmahujem,
jedan što me u stopu prati, iz svoga groba.
gega se bezobrazno za mnom sve dok mu Dani se smjenjuju
ne bacim najslađe ostatke sendviča dok (ispunjen vječnošću) ležim u svom grobu.
tragovi u pijesku I nije mi dosadno:
ljudski ozbiljni, teški, pasji laki, veseli, svi putevi su mi otvoreni.
pršte i odskakuju na sve strane školjke Poželite li, slobodno navratite
pod nogama, nikad ne vidjeh toliko školjki, u moj grob; i za vas će biti mjesta,
Miris mora i neba kao na slikama starih majstora i razgovora, i grobne šutnje.
U Galeriji Princ Albert I vama želim
Tkanina svjetlosti u raskošnim naborima pada s neba da imate isti takav, veseo grob.
Moj sin kaže:
Kad izađem s posla još je dan. Reklo bi se Ranko Risojević (1943)
već je bilo prije a tek će nastupiti netom, poslije.
I to, i već, i to su prvi znaci STRIC MLAĐEN PRERAĐUJE VERANDU
proljeća u Haagu prosjaji,
ne samo tulipani, Čovjek koji umije s drvetom
razumijem o čemu krešte ugojeni galebovi visoko iznad zemlje
i guču golubovi zaslužuje duboko poštovanje
znam zbog čega plaču ljubavnici nema on potrebe da se s golubovima takmiči
i zašto je u praskozorje neki mornar udario jer spaja sve odjednom
jednu damu. nebo i zemlju i drvo
Ostavljam te, Scheveningene, sve element po element
s nekim drugim ću možda nekad i uvijek se vraća tamo odakle
popiti kavu u Kurhausu. svako uzima snagu
Den Haag, proljeće 2002. u korijen priče, u osnovu tkanja.

Miriše daska, priča čekić

Kemal Mahmutefendić (1942–2022) dok visoko podignutim rukama pridržavam
letvu što se nastavlja prema krovu
SIHIRBAZOVA PUTOVANJA ali ja se još nisam popeo visoko
nego sa stepenica pokušavam
Šabanu Šarenkapiću biti poput njega koji stvara
sigurnom rukom Tvorca svega postojećeg
Zalutah u šumu: evo a ne huli, ne takmiči se s Njim
hljebova punih sakrivene gladi. što ga svojom rukom pridržava
Pustinja bezvodna: poljupci među pticama, mušicama i sunčevim zracima.
tvoji plave me poplavom
koju, pijući, ne mogu popiti.
Suše se riječi: govor SJEČA DRVA
mi nema izvora ni utoka.
Sve sam ono što U drva smo krenuli zorom,
nikad niti mogu niti hoću biti. dok se nebo tek budilo
a ja sanjiv tonuo u maglu sna.
Sanke su klizile nebom i snijegom
OPIS MOGA GROBA lagano, kao majčina priča.

Moj grob je jedna mala kutija. Drvosječe su oborile hrast

Nisam baš siguran je li smješten koji je pao u moj san

8 KNJIŽEVNI STAV
okresale ga, isjekle,
do gole kože pretresle
rukama svojim crvenim od zime.
Ah, kakvo je ovo drvo,
govorila je moja majka
dok sam ja uveče
tonuo u snove u granama
srušenog hrasta
koji je neprekidno
padao i padao prema meni
sa svom svojom istorijom
lišća, ptica i bezbrojnih buba.
Ranko Pavlović (1943)
SVE NA SVOM MJESTU
Sve će konačno da dođe na svoje mjesto:
slavuj na tek izlistalu granu jablana,
pčela na prvi cvijet jagorčevine,
sunčev zračak na bistru kapljicu rose
probuđenu na još nerasprslom pupoljku.
Na svoje mjesto sve će konačno da se smjesti:
osmijeh na pjegavo lice usnulog djeteta,
djevojačka želja u miris jedre jabuke,
obezglavljena rima u skladne stihove
pjesme kojoj se ne nazire početak.
Sve će na svom mjestu konačno da se smiri,
samo će moje biće biti daleko,
u potrazi za tačkom u kojoj drhturi srž,
samo će moja misao biti na putu
na kome stopala ne dotiču tlo.
NOĆ
Na moj dio Planete pala je noć.
Spavaju breze. I mrak na njihovim granama.
I gnijezdo iz koga su odletjeli ptići.
Spava um u predvorju bezuma,
zaspala misao u huku noćne ptice,
ogrnuta snom, zastala zvijezda padalica.
Budna je samo slutnja da sutrašnji dan
progutaće ova nezajažljiva noć,
čije hladne skutove privijam uza se.
Ibrahim Kajan (1944)
PORUKA IZ DUBOKE ZEMLJE
Dođi prijatelju, ma tko bio, samo dođi... Vjerovao u
idole ili bio obožavatelj vatre, ili bio bezbožnik, ti
samo dođi. Naša tekija nije mjesto očaja. Čak i da si
stotinu puta prekršio zavjet, ti svejedno dođi.
Poruku bez glasa sa svakom bih mjestu prepoznao.
Tisuću devet stotina osamdeset šeste
u snu vidjeh Učitelja. Neću nikom reći (da sam se,
njemu, zakleo).
Odijelih se od svoga tijela, pa Bezmjesni duh me
prenese iz domaje gubavca i nesreća
u Ikoniju, gdje mezar nađoh velikog učitelja i
njegove sljedbenike u krug kao se okreću iznad
zemlje lebdeći
umoran od beskrajnog putovanja, sjetih se svog
zemaljskog imena i upitah: Zašto li si došao
Ibrahime?
Tog trena, stvorih se odnekud kamičak u rijeci
oblikovan: kao da ga netko među moje dlanove,
gdje spuštah čelo, u igri dječjoj dobaci!
Uplašen poput jelena – vidjeh na njemu pismena
upisana: Tek kad upoznaš svoga Gospodara, počet ćeš
ga tražiti.
SADA SAM ZREO ČOVJEK
Sada sam, Bog mi je svjedok, zreo čovjek:
Shvatio sam što je žudnja i kada nastaje,
KNJIŽEVNI STAV 9
IZBOR IZ POEZIJE NARODA BOSNE I HERCEGOVINE 2000-2022.

Melek mi je otvorio oči: Po Sarajevu

Žudnja je sada prava i potpuno istinita. Počeše najbolji ljudi da mriju
Zamahnuo je svojim krilima kad sam najmanje želio:
Slijedi me, tvoja je kuća na drugom kraju raja. Tri godine evo
Bit ćeš zadovoljan jer ništa više nećeš znati. Kako stoje svi poslovi
Ja tako radim s dušama
Koje sam davno odabrao Sa sahrane
I koje sam zbog njihove očajne žudnje Na dženazu
Zavolio Sa dženaze
Na sahranu

Tri godine evo

Abdulah Sidran (1944) Kako naše Sarajevo
Ne suši obraza
NE MOGU DA ZASPIM A kad je u postelji
Smrt iščekivo
Ne mogu da zaspim. Pod uhom, u jastuku, Emir Imamović Arči
čujem svoje bilo. Ko preglasan, sa džamije, Sestra mu Hajrija
ezan, što me budi i kad kao mrtvac spavam, Vidjela suze u očima
ne da mi, ono, da zaspim, ovakav, tužan i trijezan.
Na jedno čulo sveden, radim, i postojim, samo Pa leđa okrenula
sluhom. Da svoje suze sakrije
I rekla
Ništa mi zapravo nije. Šta jeste, ne boli. Kako da Da barem razbije
Vam kažem? Sklopljenih očiju, strašan i ružan, Nesnosnu tišinu
nekakav, u tami, vidim lik. Gledam ga, gleda me,
dok o njemu krojim slik. Da mu dadnem oblik. Zašto plačeš, braco?
Cijelu sobu obujma, a više ga nema, nego što ga ima.
Žao mi, sestro!
Naučio sam, davno, taj nauk: hoće, i voli, u sliku
da se pretvori zvuk. S velikom mukom, odmahnem, Čega ti je žao, brate?
nejakom, unutarnjom rukom. Jednom, pa opet.
Slušam, potom – a golo olovo u očnim kapcima – Svega, sestro!
okolo, sve odjekuje. Krevet i pod, zidovi i strop.
U njima, gromoglasno, moje srce bije. A ništa
mi nije. Samo: ne mogu da zaspim. Čujem svoje
bilo. Sve čujem: topi se, na sjeveru Kugle, golemi
led. Struji struja. Sve čujem: gine, i jeca, u Africi,
Rajko Đurica (1945–2008)
nekakva rogata životinja. Toplo diše mrav. Čujem:
sanja me žena. U njoj, moje srce tinja. U igri i PITAO SAM
veselju, pominju me djeca: “Ocu je danas stoti
rođendan!” Dođe mi da se prekrstim, spoljašnjim Pitao sam mladića
rukama, odjednom objema, kako se nikad niko bez nogu u kolicima
krstio nije, niti se krsti. Otkloni, Alahu! Svemilosni, reče da ne žali noge
otkloni! jer pravda nema cijene
čija pravda
Ne mogu da zaspim. Trnu nožni, trnu gornji prsti, i ne znade mi reći
trnem cio, kao da ničega više nisam ni sin, ni brat, ni
otac – ni dio. Tutnji, tutnji i tutnji krvotok. Još sam, Reče da je izgubila tri sina
dakle, živ. I čujem, u jastuku, pod uhom, vlastito bilo. i da je ponosna
Što ne da mi da zaspim. Što hoće, i čini, da zdrav i što su pali za slobodu
budan i trijezan, za postelju nesvezan, mirno dočekam čiju slobodu
Smrt. Svoj posljednji, prelijepi, ezan da čujem duhom ne znade mi reći
a ne sluhom, i u oči da je gledam, dok me uzima, i
prima. Mene, i ovo moje strašno bilo. Dijete što izgubi oca
I sve da mi bude – i lijepo i milo. reče da se tatom diči
Kako nikad nije bilo. jer poginuo je za budućnost
čiju budućnost
MORIJA ne znade mi reći

Rat je bio mila majka Pitao sam šta je rat

Šta nam učiniše Oni koji ne znaju govore
Ove godine potom oni koji znaju ćute
Iz čista mira KAŽE ČOVJEK

10 KNJIŽEVNI STAV
A onda kaže čovjek što nikad ga vidio nisam E hajdmo mi više
što nikad vidio me nije: Sviđat nike račune:
Majku ti jebem zadaviću te golim rukama
A ja mislim o matematici sa n-tim i umu Istom mnim utekoh,
koji ga otključava mislim o formulama jedinjenja Kad ono ti, Vrime,
što razlažu žive nervne ćelije u prepoznatljive grafikone Umah u trag uiđeš,
i u čudu zastajem pred zagonetkom gnjeva Jaoh ti ga je meni!
i mržnje u rukama čovjeka koji me ne zna
i koga ne znam i stajem pred tu zagonetku Nego, deder, ti,
kao pred smrt Er velmi dojde
Mučno oda tve
Grižnje zubim,
Ljubica Ostojić (1945–2021) Ustavi se umah!
Nek se oči u oči
LEŽIM U POLOŽAJU FETUSA Više glednemo,
Pa nek vidimo:
Na prohladnoj postelji, Ko je komu što,
Umorna tijela, otežalih Kako i doklen mi
Kapaka očnih, a budna, Vako jadovat?
Usred svih tih galaksija,
Nismo od jučer,
Bešćutnog obrtanja oko Vrime, oda svih
Zvijezda, kroz svjetlosne
Godine i kozmičke tmice; Bliz rode-izrode,
Rekbi u dušu se
Ležim u položaju fetusa Znademo vazda,
U tjelesini olovne noći, Al ti duše neimaš,
Koja me možda porodi
A i moja se ništo
U nadolazeći dan, ako
Oda tebe, Vrime,
BI me htio, i prihvatio;
Umorila, te ončas
U tihoćine zapane,
Noć-maternica svukud
Nujna, sjetnica je,
Uokolo hladne postelje
Oprosni bi poljub
Savršeno ravnodušna,
Na ovi Svit utisla,
Počasti, kad se prisjeti,
Demonima grotesknih
U onkraj bi pojti,
Likova, zbitija in bitja,
Onamo gdi, vele,
Što odavno u zaborav
Bacih, misleć zauvijek; Ti, Vrime, ne hodiš!
Ne gaziš i prigaziš!
Nema nit kapi hranjive, Ne letiš, tico huda!
Plodne vode, ni toplog, Ne mećešu žrvnje,
Bujnog Majčina tijela; U meljavu, čovika,
Ja svejedno opetujem Od tvojeg kolesa
Povijest ovog Planeta Omaha tek prši,
Barem u budnoj glavi; Nigdar ne dobaci
Do tmule boli onim
Znam niko neće dočekat Koje ti, brez ćuti
Međ’ tvrde oblike zbilje, Na mukah mećeš.
Poznat mi krik, kao život,
Usud zapisan već se zbio, Sve na ovi Svit,
Još malo pa ponestalo; U špot i rug oturiš,
Po staroj navadi!
Sred maternice dotrajala Pa maličak stani,
Svijeta, crna noć opkolila, Progovor vrimeni
Odista ništa nije do mene, Nek ti čujem, zvrh
Nit je, pravo reć, ikad bilo, Ludih tokova tvih:

Ležim u položaju fetusa Mučiš? Najlaglje ti?

Kao na početku pjesme, A i što bi opet ti,
Hoće li svanuti novi dan, Vrime, rode − izrode,
Il milostan san? – čekam. Imalo komu rijet?
VRIME Č i n i š...

KNJIŽEVNI STAV 11
IZBOR IZ POEZIJE NARODA BOSNE I HERCEGOVINE 2000-2022.
Ivan Kordić (1945)
STVARNOST
Doživio sam to kao praznovjerje.
Još u djetinjstvu, pokraj drača i smreka,
golim stopalom
(vrući kamen, spržena zemlja, u nevidjelu)
sam samcit
(kakvo blagoslovljeno stanje)
Zasigurno, u stvarnoj slobodi,
sa zemljom, nebom i bogom
(kako je stvaran to nikome
uprizoriti moguće nije)
Odviknut, potom, tog trena,
toga sunčanoga dana od stvarnosti,
dnevni mjesečar, teturam
beskrajnome moru izmaglice
u kojoj niti jednu stvar
ne mogu vidjeti, kamoli dotaknuti;
Gdje gubi se sve kao da
bez sluha si i vida,
i nigdje da si, da te nema;
Samo ona stopala, brideća koža,
čestice prašine, najsitnija zemljina tvar
čini ti se jedinom mogućim osloncem!
I tu sam usnio (tu ćeš usniti, zaspati, nestati)
i tu sam lebdio
(tu ćeš lebdjeti, lelujati, lahoriti)
i kret svaki isprazan mi je bio
(svaki će i tebi biti)
lako sam tada mislio
(lako ćeš i ti misliti)
jer ničega se zapravo ne možeš
sjetiti
Sve prozirno i čisto je
i Stvarnost u meni je bila
(i u tebi su sad njezini odrazi)
Ona se, dakle, zapamti
samo jednom –
mrkom olovkom na bijelu papiru
NETAKNUTO
Ovo kamen je na koji nismo sjeli
Val ovo je što ga dotaknuli nismo
Brodica, na obzoru, kojom ne plovismo
Sve tu je po sebi
Ničim nismo narušili ovu različitu
Cjelinu
Marko Vešović (1945)
GRAD
l.
Još uvijek, u meni, živa je iz sna slika
Kad prvi put Sarajevo ugledah sa Bistrika:
12 KNJIŽEVNI STAV
Na stotine sazviježđa u pomrčinu palo –
Zemaljsko i nebesko posve se smiješalo.
I ko Nijemcu se onom javi naslut: iz skita
Promatram, al ne jedan grad nego svijet čitav.
I pamtim: niz bistričku ulicu, neznamkoju,
Svjetiljke krivovrate – visibabe u stroju:
Ko da je duša, od straha skroz budna, skroz trijezna,
Htjela da pripitomi, tim znanim, svijet neznan.
Tren potom osjetih kako, naježen, sav se kočim:
Grad je ledena voda u koju ću da skočim.
Ne gradom već prajezom ošinut bijah tmulom
Da sve pod nebom u lednu vodu se prometnulo.
Tren potom pojmio sam iz džigerice same:
Grad je toliko velik da nema mjesta za me!
Jer u moru tog svjetla – gdje naći konačište?
(Sjetih se sestre kad mi, u krilu, glavu bište).
I sam sebi se činim ilegalan ko koza
Dok slazim u samoću sa uskotračnog voza.
2.
Premalen u metežu, izgubljen usred buke –
Samo saobraćajci k meni su širili ruke.
Teško je, danas, reći šta mi je taj grad bio,
Gdje četvrt stoljeća sam u sobi prosjedio.
Isprva, sanatorij sa pogledom na more,
Gdje sam se liječio od svoje Crne Gore.
Od Crne Gore u kojoj duša je moja bila
Ptica koja gnijezdo na nakovnju je svila.
Raspamećeni dečko, sa ibeovskom grbom,
I nutrinom drhtavom i gipkom ko prut vrbov,
Živio poluživot, u gradu polustranu.
Živio ko flauta. Ukoso i ustranu.
KADA JE SRPSKI SNAJPERIST MOJOJ PRIJATELJICI
ustrijelio dijete u naramku –
prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože
rekla sam, prekrižen si za sva vremena
i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama
u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega
naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba
A drugi – kako god hoće
Inače, prije rata sam mislila da bi se
nebesa na mene sručila ako bih prestala
u boga vjerovati. A eto, nije se desilo ništa
Ni crijep nije napukao na krovu moje kuće
Ja sam i dalje ja. Sarajevo je i dalje Sarajevo
Nebo i dalje nebo. I eno stoji gdje je i prije bilo
Iako boga nema. Mislim, nema ga za mene
A drugi – kako god hoće
Sve se kotrlja po starom
Čak mi se čini da mi je ovako lakše
Ovako, bez boga. Ne umijem ti to, bojim se,
Objasniti. Znaš, pješači se lakše
bez ičeg u rukama nego kad vukljaš cekere
Jeste, dobro sam rekla. Bez boga, nekako
lakše se pješači kroz ovaj guravi život.
Jedino, svaki čas osjetim
da su mi ruke prazne.
Prazne, i zato teške.
Meho Baraković (1945–2011)
VIŠE NE BOLI TOLIKO
Boli
naročito noću boli
noću kada je soba ispunjena sjećanjima
i onim sitnim Nesporazumima
ljubičastom izmaglicom
Strahom
Pitam se
hoću da znam
samo Zašto se pitam
Kada ću se moći vratiti
hoću li se Ikada moći vratiti
na Svoje
u svoj Grad
u svoju prepoznatljivu Ravnotežu
Stara Rana uvijek boli
i Rastvara se često iznutra
Nekuda otičem
nekuda iščezavam uvijek noću
Jesam i u hladnoću zagledan
i u švedsku bjelinu snijega
Zagledan
u svoju odanost Vatri
OKRUŽEN HLADNOĆOM PAS LAJE
NA ZVIJEZDE IZNAD ŠVEDSKE
Okružen hladnoćom
Pas iz Mene laje na zvijezde iznad Švedske
i tako se Slika obrušava
i tako iščezava mlada Vatra
i mlada voda
i Vid se ulijeva u Beskraj
a Sluh pretražuje šume Nepregledne
Naći
Naći ili ne naći gutljaj Kiseonika
i Ružu osipanja
dok Pas iz Mene
laje na zvijezde iznad Švedske
U Bollnäsu sam
još uvijek sam čovjek
i Smrtnik i Izbjeglica sam
ali i Pas onaj Ukleti koji okružen
Hladnoćom laje na zvijezde iznad Švedske
Josip Osti (1945–2021)
SIROMAŠTVO ME JE OBOGATILO
Siromaštvo me je obogatilo. Svaka mrva
meni je, danas, cijeli kruh. Mirisan.
Mek. Topao. Kap vode – jezero, more.
Plava svila koja omotava tijelo moje
gole žene. Smiješak – dar od kojeg se
razvedri i siv, kišan dan. Kao da mi je
netko iskopao oči, kojima sam, donedavno,
gledao. Progledao sam, napokon. Kao Homer
vidim zemaljski, vidim nebeski svijet.
Živim sa svojim mrtvima. Tješi me njihova
vedrina. I moja rana samo je znak
po kojem se prepoznaju oni koje je život
izabrao. Da ne vide ono što se drugima
čini da razumiju.

Boli
Više ne boli Toliko MOJA MAJKA, KOJA JE STALNO GLANCALA ESCAJG
jer zapravo sve je Stvarnost
Sadašnjost Moja majka, koja je stalno glancala escajg,
i nema Noći sada, sama usred Sarajeva, mada su, u gradu
i više nema Mene bez vode, hrane i elektrike, kašike, viljuške i
noževi, kao i mnogo šta drugo, izgubili negdašnji
Boli smisao, čini isto. Pomete srču razbijenih prozora
Stara Rana uvijek boli i prah gelerima okrunjenih zidova, stavi našeg
već prestarjelog sijamskog mačka u krilo i
glanca escajg. Glanca sve dok je njegov sjaj
Hoću li se jednom Razbuditi
ne zabliješti i smorenu, od dugotrajnog bdjenja,
izaći iz tuđe Nježnosti ne uspava. Pucnjem, stvarnim ili sanjanim,
izaći iz Kruga probuđena, u ulaštenoj kašiki ugleda svoje
izaći iz Sebe izobličeno, prerano ostarjelo i izmučeno lice.
i preći u neku Drugu krajnost Lice koje je danima sastavljala, slažući, klečeći
sa namjerom da sačekam Progonitelje na podu, kao u crkvi, komadiće razbijenog ogledala.
u hladu mirisnim Ruža I nastavlja glancati escajg. Escajg koji je,
sa Sjenkom koja razara u prošlom ratu, na isti način, glancala njena majka,
vjerujući da će doći dan kada će se u zrcalu kovine
Ako boli oglédati nasmijana lica ukućana, okupljenih,
neka i treba da me Boli do posljednjeg, kao u vrijeme njenog vjenčanja.

KNJIŽEVNI STAV 13
IZBOR IZ POEZIJE NARODA BOSNE I HERCEGOVINE 2000-2022.

Stevan Tontić (1946) u ime lažnih pjesničkih sloboda – dođu odnekud,

dakle, i takve noći koje ni najbolji pjesnici popraviti
ne mogu, pa makar se trudili mnogo, pa makar
GROB
birali najljepše riječi i eufemistički tepali teškim
Na visoravni, molim, satima mraka.
na visoravni,
u bistroj zemlji Jednu sam takvu noć očima svojim nedavno gledao,
u izbistrenom zviježđu. ušima sam svojim slušao njen teški dah, prstima sam
svojim pipao kabanicu njenu crnu, pitajući se, sav u
U ničijem prostoru, znoju: pa kakva je ovo noć? čija li je ovo noć? ko li
u zvonkoj praznini, nam to ovakve ružne noći smišlja, sa česticama
čist od zavičajâ, oštrim, koje nemilosrdno ujedaju nabrekle nam čeone
čist od istorija. kosti?

U dvojcu sa onom Nije li, možda, u noć ovu ružnu dojahala na

koju ljubih
dok bijah ovdje –
u nesnosnoj radosti dvojine.
U kristalu bez imena,
bez svojine.
Dvoje ledičnika
u ledenici
pod modrom krpom nebeskom.
U bistrom ognju zvjezdanom. U bezdanu.
Svoji. Na svom.
KONAK
Zamrkavši u centru grada
(ne mogavši se vratiti u stan na periferiji)
dođoh na konak kod prijatelja,
Muslimana.
Domaćica mi raspremi postelju svoje kćerke,
koja je početkom rata izbjegla u Beograd,
sa svojim draganom,
a iz Beograda ubrzo i dalje, sve tražeći spasa
sebi i svojoj ljubavi.
Legoh –
trnci svetogrđa prođoše kičmom i udovima.
U taj čas radio javlja
da je u mome zavičaju poklana veća grupa
prijateljevih saplemenika –
vijest od koje srce poče da se migolji i lupa.
Pomislih
kako bi bilo neke divlje pravde
u tome da me neko od prijateljevih susjeda,
neko od prognanika pod istim krovom,
koji zna ko sam, i šta sam,
zakolje pred zoru kao žrtvenu zvijer,
da se koliko-toliko krv namiri,
i objavi nožem, na suvom grlu mome,
prastari zakon ljudi.
Mujo Musagić (1947)
NOĆ KOJU NIKAKAV PJESNIK NIJE MOGAO POPRAVITI
Da, da, desi se i to – zašto bismo to krili vječno,
koturaljkama Ksantipa, svadljiva žena Sokratova,
željna ružnog govora i straha ljudskog u očima, ista
ona žena koja je mužu svom mudrom, jednog dana,
naredila da, prije odlaska u Agoru, zgnječi sto
glavica kupusa u kadi od smokvinog pruća.
I noć ova, o kojoj vam pričam, da dodam, bila
je sva od pruća i slame, od prepredenih minuta
pustoši sveopće, od krpetina, prljavih, mokrih, od
pada nagoviještenog i nevidljivih mravljih nogica.
Cijedila se, u grčevima, mrka i gusta, niz zidove
prepadnute, u kapima olovnim, teškim, kao da se
rodila u mulju jezera crnog, među travkama
otrovnim i gorkim.
Kao klupko zmijsko je bila, kroz dimnjak se,
sve su prilike, spustila tajno u sobu moju, budila
usput usnule pauke i tek zaspale igračke dječije,
koje su nam, prije nekoliko dana, nakon rata
dugog, u posjetu došle, da nas barem malo utješe
i snage malo da nam daju.
Postoje, samo da znate, i takve noći, koje ni najbolja
zvijezda na nebu popraviti ne može: ili je mnogo
daleko od nas, ili se ni ona ne želi miješati u naše
sitne zablude ljudske, ili joj je dosta i njihovih
velikih zvjezdanih briga, pa se ne bi rado spuštala
u još jednu ružnu, ljudsku noć.
Postoje, i sami znate, i neki ružni dani, pa i jutra
neka ružna (iako sam o jutrima uvijek govorio
lijepo), koje ni najbolji pjesnici popraviti ne mogu,
samo ih prepoznajemo teško, u žurbi silnoj, u trci
somnambulnoj da što prije odrastemo i grijehe
svoje rane da što prije zaboravimo.
ČEKAJUĆI BARBARE NOVE
(“...Koga to očekujemo ovdje u agori?
Barbari danas će doći...”
K. Kavafi: Iščekivanje barbara)
Ovo bi, sudeći po kretnji lijenoj ostarjelog pauka na
zidu, mogla biti veoma tužna pjesma, iako, priznajem
nevoljko, ni druge pjesme moje, ovoga ljeta, nisu baš
vesele mnogo – strah me veliki hvata, barbari dolaze,
novi, a vračevi se naši, poslije rakije ljute, još uvijek
dive paunovom šarenom repu. Barbari dolaze, novi,
i uzalud valovi morski smišljaju novu vodenu bajku,
i uzalud se samotni brijeg radovao svjetlucavom danu,

14 KNJIŽEVNI STAV
i uzalud su prozori sa kuća naših lajali na karavane Kad je oluja krov naš srušila
nemirne, dok su oni samosvjesno i bez riječi nestajali iz podruma se pjesma začula.
u magli.
Prepoznali smo je – beskućnici
O moj Kavafi, dobri, znaš li mi, možda, reći (ti si pronašli znak u njoj – ponornici.
barem o tome pjevao davno već) išta o barbarima
novim: kakva im je boja lica, kakve oči nose, kakve Sad se po svijetu s nama vuče
su im kape na glavama, kakve pjesme pjevaju, kakvim kao dim iz nevidljive kuće.
se bogovima mole i na koju će krenuti stranu? Pa ako
ih vjetrovi ćudljivi nama nanesu, reci mi, Kavafi moj MRAMORNO MORE
dobri, kakve žene njihovi ratnici vole, kakva vina piju
i vole li i oni rakiju ljutu, hoće li im prijati ovaj naš, Napuštam te raspuknuta kuglo mraka
malo ustajali, zrak, hoće li im pjesme naše odveć strašno zaobljenu nekad
tužne biti, jesu li im drumovi naši dovoljno omeđujući neizmjerno gnijezdo
prostrani i bijeli? željnu odaju
gdje se taloži san
Reci nam da znamo, da im darove spremimo (šume Opijene dotaknutim samoćama
su naše prepune divljači uhranjene) da lica naša umorna gdje se tijela uspinju u svenuću
isperemo kišom mladom, da na vrijeme izađemo na iznenadi nas jeza
kapije naših gradova i dočekamo ih uzdignutih i nenadni prostori prozračnosti jutarnje
trepavica (barbari, kažu, vole da im kapije gradova u koje uranjam sad
svih širom budu otvorene), da im pod noge barbarske sam
mladu travu prostremo, da na vrijeme pohvatamo sve naslućen blagom smrću što mi se brazdom
vrapce naše raspjevane, kako im kvarili ne bi barbarske u potiljak utiskuje
jutarnje snove. Čuli smo, zapravo, da barbari, ovi novi,
od svake ptičije pjesme bježe, kao što one bježe od Evo me vale
svake godine gladne. u tvojoj okruglosti široj od moje
plovim
Mogli bismo im, ako to, naravno, barbari novi žele, raščinjen bezmjerno
kao znak radosti naše prevelike, pokloniti zastave svih smrknut u zgusnutu tačku zaborava
naših do sada spaljenih domovina. Mogli bismo im, tek oblinama potaknutog srha prepoznatu
naravno, ako to oni žele, čim prva čizma njihova,
vojnička, zgazi našeg leptira bijelog, odličja naša postfestum
najviša dodijeliti. Mogli bismo im, zatim, pokazati Zar vidjeh išta
sva naša raskošna groblja oko grada i reći im: dobro i ko se okreće to
nam došli, evo mi odosmo mirno iza zidina gradskih, vjetar samo
među kosti predaka naših, ionako ih već dugo vidjeli pred čijim se dahom okamenjuje more
nismo. more nepostojećih uspomena
more mramorno
Ali, od drugih smo već čuli, Kavafi moj dobri,
barbarima, ovim novim, ništa na ovom svijetu
dovoljno nije. Oni bi, rekoše nam, i zvjezdano Jozefina Dautbegović (1948–2008)
nebo nad našim gradom u kabanice svoje vojničke
umotali; oni bi, rekoše nam, da svijet ovaj, i naš PJESMA PERAČA GRADSKIH IZLOGA
i njihov, od samog početka samo za njih krene
i da sve vrijeme ovo, i naše i njihovo, od Moj poznanik perač gradskih izloga
svog početka, samo njihovo bude. tvrdi kako ničega pod kapom nebeskom nije željan
Kad prije doručka perem izlog prodavaonice Kraš bombona
Riječima – u povjerenju nam došapnu Kavafi moj priča on
dobri – riječima ih jakim otjerajte. Recite im, u ustima stalno imam sladak okus
jednostavno: Idite od nas, idite kućama svojim, pa ne mogu ni jesti toliko sam iznutra bljutav
djeca vas vaša i žene vaše čekaju, neko im je na Od pogleda na izlog pun voća zbog brda naranči i jabuka
prevaru sunce ugasio! I vidjet ćete, ni sami vjerovati čitav me dan muči žgaravica
nećete, koliko se barbari, ovi novi, riječi vaših plaše.
Kad perem izloge s muškim odijelima ja se namjerno namjestim
A šta ako nas poslušaju i odu? na ljestvama
Šta ćemo tada raditi sa sobom? pa mjerkam nogavice duljinu rukava zagledam kakvo je kopčanje
i dok operem izlog ja se odijela nanosao
Prodavačice me uvijek vide sprijeda
Irfan Horozović (1947) pa i one mene mjerkaju da oprostiš malo niže od pojasa
Nije da ne bi imao što pokazati
SKRITA ali mi više nije do toga

Svoje smo pjesme zaboravili Moram priznati ponekad i uživam kad se jato mladih cura
duboko ih u podrum zabravili. zbokori oko dobro opranog izloga

KNJIŽEVNI STAV 15
IZBOR IZ POEZIJE NARODA BOSNE I HERCEGOVINE 2000-2022.
za novu kolekciju proljeće-ljeto
a oko mene odjednom sve zamiriše kao da sam u cvijetnjaku
Znam ja što nije za moje godine
nemaj brige
Pravo da ti kažem perem te izloge katkad i s gađenjem
kao prljavo posuđe ujutro poslije velikog slavlja
Radim čestito valja čuvati posao tko bi mene ovako starog
Nekad se i nasmijem kad šetači udare glavom u staklo kao ptice
pa se uvjerim da sam dobro oprao
Ali sve i da imam novaca ne bih ništa kupio
toliko sam se nagledao da mi se ogadilo
No ima jedan mali izlog na broju 42
koji perem s posebnom pažnjom
ali mi uvijek ostane mutan
Unutra je kao u lutkinoj kući izložena šarena dječja odjeća
pa dok perem sve gledam bi li odgovaralo mome unučetu
da mi se sin oženio prije nego je otišao
A lijepo sam mu rekao kad je odlazio
Jebena budalo znaš li da u svim ratovima gine
jedino sirotinja
I svaki puta kad na to pomislim
izlog se zamagli.
Zagreb, 4. III. 2003.
Admiral Mahić (1948–2015)
MEMOARI MLADOG BANJALUČANINA
Tačno u 9,29 devetnaestog januara
prije Krista i Muhameda iskočio sam iz letećeg tanjura
na zaleđeni krov banjalučkoga porodilišta.
Čim je iluzionista Dejvid Koperfild
krenuo hodati po staklu a potom u Mujinoj ćevabdžinici
naručio srednju porciju ćevapa –
tačno u 9 i 30 rodio sam se stoposto
u centru Banjaluke –
probudile su me pionirske marame…
Jer prije rođenja bio sam u ilegali
ali sve planete u vasioni
paktiraju s uređajem što prisluškuje ilegalce –
a samo sam htio napisati reportažu o radnicima tvornice
koja je iskovala moje lice!
Tačno u 9,31 izlazim iz porodilišta
i udvaram se razvedenim ženama koje sretnem –
Tačno u 9,32 poskupila je struja, ali velikodušni
Dejvid Koperfild u rukama čuva struju od 220 volti
i besplatno pali sijalicu, a može i kasetofon –
Tačno u 9,33 ujela me pčela iz Hercegovine
i prošla me reuma –
Tačno 9,34 nana u nanulama otrčala je
u Opštinu i dala mi ime Admiral –
Tačno u 9,35 naslonio sam se na stablo
i pišao, a iz stabla je izašao milicionar i upitao kako se
zovem. Rekao sam da me je nana u nanulama upisala
u Rodni list kao Admirala –
A ti si taj Admiral, zapištao je kao roštiljska kobasica
i ošinuo pendrekom!
Tačno u 10,36 milicionar je sreo nanu i izbio je iz nanula!
Tačno u 10,37 milicionara je sravnio zemljotres!
16 KNJIŽEVNI STAV
Tačno u 10,38 zbog razvedene žene skočio sam s mosta
u Vrbas: povukao me rječni vir što se okretao
kao elisa helikoptera!
Tačno u 10,39 rođak Nićo svirao je gitaru na desnoj obali
Vrbasa i pjevao: Uhvati se za slamku!
Tačno u 10,40 uhvatio sam se za vrbin opali list i izvukao se
iz začaranog vrtloga –
Tačno u 10,41 razgovarao sam s anđelima koji vjeruju
da rad otklanja od nas tri velika zla. Moram raditi, donekle,
ne mozgajući previše.
Tačno u 10,42 – pijem pivo s rođakom Akom kom je u očima
bunar u kojem se danju vide zvijezde –
Tačno u 10,43 rođak Midhad daje mi novu novčanicu od svoje
radničke plate i osmijehom kaže: Evo za pjesmu!
Tačno u 10,44 rođak Mirsad Borac upoznao me s razvedenom
ženom
koja je najbolja prijateljica njegove razvedene žene –
Tačno u 10,45 svukao sam haljinu s njenog tijela
i rekao joj da se ne brine –
Tačno u 10,46 popeo sam se u njeno selo Gornja Maslenica
da je zaprosim ali njena je majka ispalila
hitac iz puške kremenjače pa sam se dao u trk
kroz koprive prema selu Donja Maslenica –
Tačno u 10,47 iz sela Donja Maslenica, gdje se vodovodne
cijevi ne svađaju već dogovaraju, otputovao sam vozom
za Plitvička jezera –
Tačno u 10,48 u vozu za Plitvička jezera rođak Suad upoznao me
sa razvedenom ženom iz Danske koja je na psećoj
uzici vodila psinu –
Tačno u 10,49 u vozu za Plitvička jezera u kupeu prvog razreda,
rođak Suad i ja smo počeli glačati kamene
bradavice na danskim grudima –
Tačno u 10,50 ja i Dankinja – u pratnji njene psine –
sišli smo s voza na stanici Vrhovine.
Tačno u 10,51 u zadimljenoj birtiji vrhovinskoj dao sam na znanje
vatrenoj Dankinji da je neću zaboraviti i vratio se autobusom
u Banjaluku. Ostaću sam sa Banjalukom. Bez tjelesnosti. Bez
pepela.
Nas dvoje smo daleko, ali iskreno blizu, recimo kao dodir
čovječanstva. Alojz je zaljubljen u Enisu, ja u Banjaluku
i svi vrtimo svoja svjetla koja i kad se gase poje: Dole s urotom!
Mi idemo putem Ljubavi, a Potištenost putem Seksa!
Nama treba Ljubav da prestanemo žderati svoju majku.
Pa kažem Potištenosti: ostavi me na miru s tom praznom pričom.
Moje nebo je crno. U mojim zjenicama vrte se romantične
gramofonske ploče –
Tačno u 10,52 rođak Sead, koji ne trpi vlast vucibatina,
opet je krenuo u borbu –
Tačno u 10,53 rođak Alija, doktor i pjesnik, otvorio je prozor
i prislonio doktorske slušalice na puls vedrine.
Tačno u 10,54 odnekud su stigli crni oblaci i poredali stolice
u vedrini.
Tačno u 10,55 oblaci su se pretvorili u tenkove i počeli
driblati… Prelazim te. Prelaziš me. Faul!
Tačno u 10,56 slavuji su kupili geografsku kartu i na njoj tražili
državu u kojoj će pjevati do zore.
Tačno u 10,57 uokolo odjekuje kuckanje koda prirode –
Tačno u 10,58 sve moje ekonomske su rezerve u koferu!
Tačno u 10,59 Dejvid Koperfild uveo me u magični sanduk –
jedan, dva, tri – i ja sam publiku pozdravio preko mobitela, iz
Švedske!
Tačno u 11 publika se digla na noge i aplaudirala Dejvidu
Koperfildu, tražeći da ih uvede u magični sanduk –
Tačno u 11,01 predomislio sam se i, letećim tanjirom,
vratio se, skupa s publikom, u ilegalu…
Nenad Tanović (1948) sjeda na stolicu i umače noge
u lavor sa piranama
i vi naravno mislite da pere noge
EKSER
da konačno navuče čiste čarape
Čega se sjeća glava eksera ? a on mirno posmatra kako u lavoru
voda postaje krv
Nježnog zagrljaja prstiju neke ruke od koje pirane postaju nevidljive
ili čekića? baš kao i onaj konopac
koji prethodno niste vidjeli
Ni prstiju ni čekića.
Samo udaraca i jeke.
TRI BOGA
U sjećanju ne postoje,
Izbrisani su Tri boga
Kišna popodneva, žive u istoj kući
Skladni pejsaži, za istu sofru sjedaju
Nečije oči & Koljena, skupa, već stoljećima
Daleki horizonti. u šetnju izlaze
Ostali su samo udarci i jeke. troje novina listaju složno
I tmina u koju se, kao u tajnu, s nadom prodire. u javnom parku
Zatim beskrajna besmislenost sljepoće.
I sveprisutna Tjeskoba. uveče
I nakon svega apsolutna nepokretnost tišine. kad jedan bog zaspi
Tako okrepljujuće i otrežnjujuće. dvojica nad njim bdiju
i umilno reže
A govorili su mu stalno, neprestano: dok se nadmudruju
U životu samo treba imati nesavitljivu kičmu. koji je od njih prvi došao

Nikada nije pomislio da će mu ona doći glave. tri boga

izjutra
Vjerovao je, da će prodirući u nepoznato, postati ljubavnik koji u istoj kuhinji
se dugo pamti. navijaju svoja tri sata istovremeno
i uz kafu razgovaraju
o Bogu
Husein Dervišević (1948) zeleni od mržnje

JADI MLADOG PJESNIKA

Munib Delalić (1950)
Mlad pjesnik stoji ispod konopca
i vi mislite da stavlja kravatu CARSTVO
i namješta prvi osmijeh za publiku
a on to namiče omču Učio se brojiti
na svoj vrat - uz sijev munje i udar groma.
smrt uvježbava
zatim ulazi u kupatilo Učio se misliti. Mislio:
bos što je munja bliže gromu,

KNJIŽEVNI STAV 17
IZBOR IZ POEZIJE NARODA BOSNE I HERCEGOVINE 2000-2022.

to je i on bliže nebu. i otvorit ću ti se, podmetnuti svoje ruke,obraze, bedra

Bio raspet između munje i groma. pod najbolnija mjesta, pod oštrice jada, i najmekše poljupce
Bio raspet između zemlje i neba. najnježnija draganja, najtopliji dio svoje nutrine
utkati u paučinasto tkivo tkanine ljubavne
Bio između misli i osjećaja. kojom ću te ogrnuti; nasloniti na tvoj obraz svoje lice,

Bio između dva različita svijeta. i snivati jedan tren san o sreći,
povjerovati u mogućnost ljubavi, u najveći
Čekao. Božji dar... Lebdjeti među tvojim rukama,

Čekao da ga gromoviti bljesak kraj tvog krhkog tijela raspetog Isusa – leći,
skupi u jedno carstvo. i pobožno ga prigrliti ljubavlju kojom volim Krista, doseći
na tren zvijezde – a onda ćeš me odgurnuti, i svijat ću se u
mukama,

Šefik Daupović Fiko (1951) (i tako je i bilo…)

PJESMA OD PAPIRA
(Džeki Hodžiću)
Bojan Bogdanović (1951)
Papir je na silu ispuhan jastuk
na kojem su spavale ptice IZLET DISCOBOLOSA
i igrali se žmire mali majmuni.
Ljuljanje planete i mučnu vrtoglavicu
Sada na njemu spavaju Vješti discobolosi smiruju
podstanarske suze, u društvu Bacanjem vlastite glave u dalj
nijemih i zvučnih filmova.
Mojim prezrivim smiješkom izmjere domet
Ne volim cijepati papir – Konsultuju se sa mudrim sovama
nikom ne treba uskraćivati snove
makar bili i teški. Mi ne znamo A onda odmorni i osunčani u solarijumu
gdje ko živi – adresa je alibi za sebe. U jutarnjoj pustoši bračne postelje
Grčko-rimskim stilom pridržavaju nebo
On je jedan od spomenika
rano posječenom drveću. Na Dan zahvalnosti vode porodicu u pejzaž
Neću nove rane da mu otvaram. Gdje vrli klan kanibala lomi zglobove
Mladim brezama i pečenim pilićima
Japanci oživljavaju papir –
origamima, u njemu bude sunce. Grešne im glave tiho silaze sa oblaka
Njima je papir zaspali cvijet trešnje. Domahujući radoznaloj šumi
I evo ih kako donose informacije iz prve ruke
Meni je uvećana O količini vlage i porijeklu čuda
slika bosanskog behara.
Ne volim cijepati papir - imam osjećaj Hvala im na toj britkoj riječi
da cijepam nečiji rodni list Hvala na divljem iskustvu
ili odvajam glave od tijela romana Ili šta to već bi

Pred zoru, pri punom mjesecu Čime su konačno uspjeli

na svilenom putu, Da dozovu kišu
iz njegovih stiješnjenih odaja
promuklo odzvanja eho
bespomoćnih glasova Goran Simić (1952)
iz pisama
davno izgubljenih u pustinji. TREĆI ZUBI, ASFALT
za Šejlu Šehabović

VESNA HLAVAČEK (1951)
ČEGA SAM SE BOJALA
Bojala sam se – zarobit ćeš me bolnom oštrinom pogleda,
tamnim plavetnilom očiju djeteta kome su uzeli sve što voli…
Plašila sam se – i sama ranjena srca – prigrlit ću sve tvoje boli
Bageri
već danima razvaljuju i odnose asfalt sa Gradskog Trga.
Komad po komad, jauk po jauk,
kamioni odvoze na gradsku deponiju pamflete za promjenu,
udarce pendreka, dimne bombe, slupane megafone,
zgažene transparente i zastave sa otiscima policijskih čizama
u sredini.
Sve što je rođeno kao asfalt pretvoriće se u asfalt.

18 KNJIŽEVNI STAV
 čaroban leteći tepih
Kažu da će na istom mjestu već sutra zasaditi lijehe cvijeća na kojem ćemo jednom
i postaviti naoružane baštovane da se brinu o nevinim biljkama. jednostavno i veličanstveno
samo otputovati.
Sutra ćemo krišom ići na deponiju smeća da sačuvamo
vlastitu istoriju.
Amir Talić (1953)
Vjetar što liže vreli asfalt na kamionima
uvlači nam se u krevet i zavlači pod posteljinu. CVJETANJE ZLA
Cvili u kupatilu korpa za prljavi veš, (Bodleru)
povraća mašina za pranje suđa
dok skupljamo hrabrost da jedno drugom Prijatelju,
pomilujemo ožiljke vratilo se vrijeme kupleraja
na leđima. mračnog raja
u kojem se zloća množi
Slaba su nam zaštita prozori i zavjese. truhlež cvate u kaljuži
Već sutra bi trebalo napisati žalbu nastojniku zgrade. bjelosvjetskoj
Ako ni zbog čega pa se čini da u mulju
a ono makar da ga ne sekiramo dragulj spava
prije nego na Trgu utihnu
bageri. To svjetluca jezik zmije
kao slovo poezije
što iz Hada mene preža
izaziva da zaronim
Diana Burazer (1953) u kal smradni
duši dragulj
NEBESKE JABUKE da potražim

Kupujem voće K’o vukovi gladni kad

redovno iz tijela srne srce vade
jabuke i naranče što pulsira k’o sat
u plavoj staklenoj zdjeli na balkonu izgledaju lijepo mjeri tačku gdje će
i odgovaraju ostaloj život stati
više-manje, a onda će procvjetati
mrtvoj prirodi. crna ruža iz utrobe
usmrđene
To je zdravo –
kaže Internet i moja prijateljica Prijatelju,
kojoj je voće osnovna hrana. sarkastično ti se smiješ
Iz nedavne prošlosti iz zagroblju gdje se
držeći u krilu nebeske jabuke kriješ
blagim smiješkom i klimanjem glave a pjesma ti živa voda teče
poruku mi šalje pametna sijeda glava. baščom zagađenom
Nije ona slučajno tu – pomislim zalivena tim otrovom
nije slučajno u blizini poezije
još uvijek mladolika i lijepa. pa omamljen ja teturam
dokle li ću da
Moje jabuke danima borave u zdjeli. doguram
Sigurne Otvori mi vrtna vrata
Prije izlaska podignem rolete da posadim i ja
dopustim jutarnjem suncu da im pruži cvijetak crne
privid neubranosti ruže
iščekivanje slobodnog pada i da zajedno mirišemo
polaganog bezbolnog nestajanja smradež
na travnatoj površini. čarnu

Voće je zdravo – PUCANJ U SARAJEVO

podsjeća me i nalaz nedavnog sistematskog pregleda
dajući mi dodatni poticaj Svakodnevno pucaju kriminalci u ranjeno
da jabukama Sarajevo
i sebi olovo pršti k’o proročanstvo iz činije
ponudim drugačiji život. salivačice strahe
Cvjetaju betonske ruže sarajevske k’o
Ostajemo na istim stranama staklenog plavetnila grobovi za ptice
iščekujući noćni lahor ustrijeljene

KNJIŽEVNI STAV 19
IZBOR IZ POEZIJE NARODA BOSNE I HERCEGOVINE 2000-2022.
Nije Allahova volja kad Vehabije umiru
užarenih očiju u Njegovo ime
ubijajući nevine
Pucao je Žikica Španac po Frankovoj
falangi u ime Internacionale
crvene
Protivnacionalno u ime Nezavisne
Aleksandra kralja u Marseju
ustrijeli U
U Gandijevu tišinu pucao ludi fanatik
svojeimeno
Njegovog sljedbenika Lutera Kinga
zbog crne puti upuca rasista
bijeli
Pucaju budale za sumnjive ideale
tuđe i svoje!
Kada je Gavrilo Princip zanesen
idejom mladobosanskom pucao
eho je odjeknuo kuglom
zemaljskom i Kugla
se strmoglavila u
ponor rata
Bio je loš strijelac jer pogodio je
pored označne mete i trudnu
Frau Ferdinandovcu
Kolateralna šteta; rekli bi
Ameri
Da je Ferdinand upucao našeg
Gavrila svjetska glasila bi to
zabilježile kao da je ubio psa
lutalicu
jer trčao je prijeteći iza
autokocije
njegove
Predrag Bjelošević (1953)
MORA, STVARNOST, POBUNA PJESME
Imao sam noćnu Moru
pjesme su pljuvale na mene
bacale kamenčiće zviždale
Bio sam na igralištu vezan nag
nikuda nisam mogao da se maknem iz centra
okolo su bili postavljeni kao drvored
naoružani čuvari nepoznate vojske
Sa Juga su se pjevale pjesme
sa Zapada se urlala poezija
sa Istoka je kao crkveno zvono
protestvovala poezija
Slušao sam ih očima
već okružen gomilom smeća
već zatrpan novčićima
Onda su pendreci počeli da drže duge monologe
onda su puške počele da recituju
jednolične stihove
onda su se u refrenima pojavljivali sonični avioni
nesnosno bombardujući moje uši
20 KNJIŽEVNI STAV
I kad je već cijeli stadion bio u znoju i krvi
pojaviše se dežurni vatrogasci i humanitarci
štrcajući iz vodenih topova na sve strane vodu
od čega utren usijani prizor zgasnu
kao i žeđ suvih usana
Bože – kako je noć životna
O – kako si Moro stvarna
Željko Ivanković (1954)
TIJESNO JE U HRVATSKOJ POEZIJI
Tijesno je u hrvatskoj poeziji
kao u novim cipelama. Žuljaju
neiživljeni nacionalni pridjevi,
plačljivost nadomak nejasnim
ciljevima, molitvena patetika i
puzanje na koljenima. A vidim:
ni Bogu i njegovim najbližima
nije unutra baš ugodno. Previše
tamjana u neprovjetrenim
crkvama. Sveci nakrivljenih glava i oltari iz najlošijih škola
otimaju se za prostor,
oponašajući hrvatske pjesnike.
Tijesno je u hrvatskoj poeziji,
tijesno kao u staretinarnici,
u uredu za izgubljene stvari,
jer svaka je pjesma katedrala
uzvišenosti nacionalnog duha
i karijatida nacionalne misli.
Tijesno je u hrvatskoj poeziji
Bogu, naciji i svijetloj povijesti,
svim velikim temama i idejama.
Plače domovina, cmizdri historija.
O, ti jadni jeziče Hrvata!
Hazim Akmadžić (1954–2018)
ŠEHITLUCI
Čuli smo ne tako glasnu šutnju meleka.
Neko je spomenuo pretke.
Neko se među nama
Nasmijao isturivši bradu i usne poput rasječene naranče.
Koplje se pobodeno u zemlju prestalo njihati.
Nišani su podsjećali na bijela jedra,
Mezarja na male lađe.
Jedan se šehid pridigao, sablju pripasao,
Složio čalmu oko glave,
Pogledao desno i lijevo,
Potom iskoračio iz kabura.
Miro Petrović (1954)
ČUDNA JADA OD MOSTARA GRADA
Probija se Koridor 5 C
Kroz moju zemlju,
Kroz moj zavičaj.
Kako sam čuo,
Koridor bi,
Počevši od ulaska u grad Mostar,
Trebao ići iznad Neretve,
Tako što će asfaltna ploha biti napravljena
Točno iznad samog korita rijeke.
Priča se da će,
Zbog opće sigurnosti građana,
Na obje obrve obale,
Biti postavljene
Visoke i teške armirano-betonske zidine,
Budući da je taj dio ceste
Pregusto i nehumano naseljen.
Na Carinskom mostu,
Jer mu to ime nalaže,
Navodno će postaviti
Kućicu za naplaćivanje cestarine.
Od prikupljenog novca,
šapuće se, bio bi plaćen rad –
Ne jedne,
Nego – dvije Vlade:
I županije i kantona
I to pod dva krova.
Ima prijedloga
Da Koridor 5C prođe ispod Starog mosta
Jer
Tako bi bilo riješeno
I turističko i političko pitanje No 1.
Čaršija šuška
Da će umjesto prometne signalizacije
Na bankinama biti živi ljudi
S glazbenim instrumentima
Koji će putnicima namjernicima
Pjevati himnu dobrodošlice:
Čudna jada od Mostara grada
Husein Hasković (1955)
NEĆE GA PJESMA
Buljubašu Veja, Jukina oca,
nije htjelo obično zrno –
i zrno je imalo biti spram junaka.
Komite su salile zrno čista zlata
kako bi izdrli srce iz junaka.
Pretekla tek riječ naustica –
nije se znala u pjesmu odjeti,
ili je tražila pjesmu od zlata.
Otkud u pjesmi Bajro s Međa!
Insan može ostati bez života –
može ga priložiti bilo čemu.
Bajro: za života – bez providjela,
na koncu ga i kruna smrti zaobišla –
on je i smrt priložio drugom.
I smrt mu po mjeri života:
živio, a ko da i nije,
pa i umro, ko da i nije.
Širim mu pjesmu, on – iza vrata,
ni hrom se u riječ ne da,
pjesmu bi drugom da oslobodi –
snaći će se i na Onom svijetu,
tek, u pjesmi će se izgubiti.
Možda je tako i najbolje –
da mu i pjesma bude bez njega.
Ili – da bude s onu stranu riječi.
Kanda bi ga zlatna riječ ubila.
VESELICA
Majkina priča
Samo džanarika ima dušu.
Ona sa prvim plodom pohiti
da prekine proljetnu suhotinju
i zalije sasušena nepca.
Na Veselice ne bi džanarike,
već samo jedna trešnja crnica:
izbehara kad snijezi s brda odu,
zacrni se kad se žita zabijele.
Pod njom sam prohodala sa godinu dana,
pod njom sam sebe našla.
S njom i zarudjela.
I žudjela da mi je samo do prve grane,
da ne živim od onog što mi bace vrane.
Kad sam bila na prvoj grani,
nisam se na njoj ni okrenula –
bila sam već u vrhovima.
Pustila sam da vrijeme mimo me teče.
Veče, kada je padalo na zemlju,
sjetila sam se da siđem s crnice –
crnog lica
kose pune njenog behara
stàra –
veselica s Veselice.
Mile Stojić (1955)
BRATSTVO I SESTRINSTVO
Kada bih se ponovo rodio
i mogao birati, ne bih izabrao
ovaj jezik, ni ovo zanimanje.
Ni ovaj znak vjere, ni ovu vjeru
bez nade. Ne bih prihvatio
da me ubojice uče pravdi.
Ne bih izabrao ovo vrijeme
ni ovu zemlju u kojoj utjehe
nema. Ni ovu braću koja su me
prodala. Ni ovaj narod što
svoje sinove prinosi teletu
od zlata. Bacio bih svoje
ime. Jedino bih ponovo
izabrao tebe, što te u svakom
danu tisuću puta dodirnem
KNJIŽEVNI STAV 21
IZBOR IZ POEZIJE NARODA BOSNE I HERCEGOVINE 2000-2022.
pogledom odanosti i sjaja.
BRĐANSKI NIETZSCHE
Mirna tijela u alkoholu ko fetusi u formalinu
Treperavi obzor seksa u prozoru, košulji od svile
Sve što je izgubljeno zaplovi na tren u vinu
očajnome, što se lagano razlijeva kroz žile
Opustjele su ulice zima je i konobar drijema
Kršćani i muslimani bdiju svog boga čekajući
Brđanski Nietzsche im poručuje da boga nema
pa da se krene mreti ko kad se krene kući
Ja sanjam jednu crkvu bez boga, litanija i straha
U kojoj će pjesma, vatra, otopit zidove ledene
Koja će nas primit, zaštitit od đavoljega daha
I prizvati pod svod svoj duše čiste i zavedene
Sarajevo nas šiba nježnošću, miluje žestinom
Dok mana s neba pada na sokake, gdje se skriva
Druga kristalna crkva što odzvanja prazninom
A večernja zvijezda gasne i potom tama, tama biva.
Hadžem Hajdarević (1956)
PREPOZNAVANJE
Zalud tražiš izlaz! Kuća je bez vrata.
Prozori su, kradom, zazidani – jučer.
Krov je previsoko, izvan rukohvata.
Ostalo je samo da progutaš ključe
i otkriješ brave u srcu dok tuče…
Hodnici su mračni, puni znoja, vonja,
guste strahe što se u zle uzle suče.
Zidove i lica osula je tonja...
Ne znaš kamo krenut sad, oholi vuče?
Mrak osvaja prste, riječi, i volju.
Demonski potoci ispod praga huče;
neki drugi vuci krotke ovce kolju –
stjerane pod strehe, avlijske obruče,
namamljene tvojom mikrofonskom solju…
PROTICANJE VREMENA, PREMA MONTALEU
Ako je poezija hvatanje suština
u bijegu, šta, na koncu, ostaje pjesniku
da pamti?
U pjesnikovu odsustvu ništa više
prisutno nije. Sve biva pokorno jeziku
gluhih satova i skritih pijetlova
što mahat će krilima i glasom
kao da produžuju sudbinu
svakom od nas.
Mrtvo je samo ono što je lišeno nježnosti…
Živo je samo ono što može imati ranu…
Ali, između tih općih smutnji u rečenicama
negdje se gubi trag i onog što bježi
22 KNJIŽEVNI STAV
i onog što uhodi mu miris i dah.
Zato traje panična potraga za suštastvom
i po zlatnim cjediljkama hvata se muzga
i mulj. Samo je suština čista
od Radosti i Bola. A ona tek – nevidni
melek! – bježi pod prstima, uklanja se
riječima, i glasno struji u nama
i oko nas…
Fadila Nura Haver (1956)
ČEKAMO KOLA HITNE POMOĆI
Očeve oči se čude
nad tvojom iznenadnom nijemošću,
zakovane zlatnom nitnom
za bizarnu aplikaciju života.
Muha se odnekud stvorila.
Metalno zelena kao zaborav,
snuždeno mantra uspavanku
u tvoje lijevo uho,
iz kojeg cvili konac zgrušane krvi.
Kao vrač nad zmijolikom lavom
klati se s noge na nogu.
Ritualnim plesom upokojava Had.
Brat pažljivo razvezuje čvorove
na svojim tenama.
Čini mu se nepristojnim
da onom svijetu odeš bos.
Ratko Đogatović (1956)
U SLOBODNOJ PROJEKCIJI
Padam, a svijet se smije nada mnom,
svijet koji me je doveo do pada.
A padam, jer sam tražio razumna rješenja,
u svijetu, za koji ne postoji izlaz.
Toliko koliko je bio i ostao slika svoje apokalipse,
toliko koliko je oduvijek strašna povjesnica bez boga.
Napuštam ga. Želim da skinem sa sebe svaku odgovornost,
hoću da se oslobodim vremena i ljudskog terora,
i da koračam prema sebi kao prema svome jedinom cilju i snu.
Željko Grahovac (1956)
PISAMCE PESSOI
Stali smo kod boli
Ili kod bola. Može
U oba roda, iako nas dvojica
Nismo eto ni tamo ni ovamo.
Stali smo u bolu
Ili u boli. Možeš patili su i pjevali o svojoj domovini daleko od nje, što dalje,
U jeziku svijet da preokreneš toliko daleko
I s mjesta da se ne pomakneš. da se rat koji je buknuo smanjio u njihovom pogledu na ništi-
cu, i time
Kraj tolikih ruku prestao da bude njihov a postao tvoj.
Još nijedna tvoja
Da gradi, da izliječi, da zagrli Bilo je i kolektivne smrti, ali samo u knjigama: logori su bili
Iz tebe bježe tvoji drugi i mrli noćna mora
djedova i roditelja.
Kraj toliko riječi
Grabljive žudnje Kad je domovina počela da nestaje, Srebrenica je postala tvo-
Za onim što osta između njih ja noćna mora.
I uvijek novi stih iz zaostatka Djeca su ostala pod zemljom, a djedovi i roditelji sklupčali su
se među
U sve što priječi srušenim
Spremiti kovčeg zidovima kuća, umirali od stida i odbijali da odu.
Postojanja, što ne da da listam
Zabiti lice I disati disati disati: Na kraju, bila je tvoja ulica, strma kao put u komunizam:
juriš na gvozdenim sankama, s vrha do dna, kao da sanjaš,
Ja nisam Nisam nisam i nisam misleći o tome kako će ti neko jednog dana u uho šapnuti:

– Ja vas volim, Nađenjka!…

Ferida Duraković (1957) Kad je domovina počela da nestaje, sjurila si niz strmu ulicu
posljednji put,
NESTAJANJE DOMOVINE zajedno s komunizmom, odvodeći djedove i roditelje, i njihove
djedove i roditelje, što dalje od plamena koji je, napokon,
Prvo je bila talijanska lutka na bračnom krevetu prekrivenom zacvrčao i ispekao plastično meso talijanske lutke. Lutka se
bordo preselila
pokrivačem u srce što boli, s plamenom koji je tri duga dana radosno gu-
preko kojeg se prebacivala koperdeka od bijele čipke. tao tvoje knjige.

Kad je domovina počela da nestaje, lutka se preselila u srce Knjige su vikale za tobom:
što boli, – Rukopisi ne gore! Rukopisi ne gore! Ja vas volim, Nađenjka!
a bračni krevet izgorio je zajedno sa koperdekom i kućom.
Od svega je ostala država.
Onda je bilo more: ti si bila mala, a ono veliko plavo. Domovina je ionako bila démodé.

Kad je domovina počela da nestaje, ti si bila velika i stara kao bol,

a more se smanjilo do Neuma i postalo krvavo.
Džemaludin Latić (1957)
Zatim je bilo narodnjaka, kojima je sve bilo u šaci. Patila si
zbog pogibije Silvane Armenulić kao da ti je majka. TARIH ZA STARI MOST U MOSTARU

Kad je domovina počela da nestaje, nestalo je, napokon, i Silvane, Ko duga, on je svijen nad vodom!
koja uostalom i nije bila Silvana nego Zilha. Narodnjaci su otišli: Obrvica pod čelom:

KNJIŽEVNI STAV 23
IZBOR IZ POEZIJE NARODA BOSNE I HERCEGOVINE 2000-2022.

pod plavim neba svodom!

Radmilo Radovanović (1957)
S dvije krenu strane, smiren na sredini!
NA BALKANU
Sedef-beša na pučini!
Zaustavi se tu posljednji put sa letom labudova
Ko labud, on svoja krila širi
Nadvij se sagni i ugledaj sjenku svoga lica
nad rajskim mavi vrelom,
Pogledaj opalo lišće i pticu slomljenih krila
ispred planina sivih!
Pričekaj još malo iz strme hridi izlazi Afrodita
Mimar Hajretin, kada ga sreza, b’jelog, pita se:
Ta mlada boginja zaboravlja na dane i noći
Čije l’ je djelo?
Balkanom rasuta traži te u travi
A negdje čudno ječe zvučne žice
On, silan, nebu leti, visoko,
Ti sklapaš oči a suza suzu stiže
A zemlji čelo daje –
k’o dječak, snen, pred skokom!

U zemnoj noći on jedra svoja diže: Faiz Softić (1958)

Vječit mornar do nas stiže!

Ti što, malehan, njime hodiš, sam, OKAMENJENI DANI

ćuteć’ mu zagrljaje
i njegov snatreć’ stan. Rat je,
kad mjesto kukuruza
znaj: preko mosta svi prijeći ćemo mi, kopamo grobove
a on? On ostaje, i sni... za naše djevojke.
Kad sve što hodit umije
u kamenje je svezano.
ZIMSKA MOLITVA
Ahmedu i Muhammedu Kad svi putevi
u selu
Bože, kako Si veseo! zarastu u havrik
Tvog se neba krošnje tresu! i koprive.
Tvoje ruke iz berača Kad jabuke prerode
sipaju perje u kósom plesu! uz česmu
što se daleko čuje.
Uh, kako šišti veljača!
Dva jelenka, dugonoga, Rat je,
pod jastuk zavlače glave kad izmršavljena djeca
strepeć’ za nekim bez krova svoga traže žireve,
u bijelom bijesu mećave. a nađu fišečine
Ko ono kevče, ko traži spasa? i psi kad laju na pustoš.
Umjesto studi kad kosama
Ko sad se previja, a ko reži? strižu mitraljezi.
Ko plače bez suza i bez glasa,
ko od koga niz cjelac bježi? Rat je,
Onom kome je sad do lova kad se okamene
okreni pamet na drugu stranu, na nebu dani,
a onog ko drhti od oštrih kljova a u kući strepnja
sakrij u lógu ušuškanu! od nemiloga gosta.
Jelenima spusti sijena –
k’o pahuljā iz nebesa! RALO MOGA OCA
Za izgubljenu, slijepu štenad
pronađi komad mesa! Mijenjali se vladari.Veliki. Mali.
Mijenjali se ustavi.
Zecu donesi slatka lista, Putevi i usputice
zašeperaj ga u kòšaru, U korov zarastali.
a koru napuni rojem glista Vjetar što zorom pjeva
djetliću, kósu i češljugaru! Hrastiku iznad kuće
Presvlačio ruho.
*** Samo je ralo pod strehom ćutalo
Ah, umorile se pahulje žive, U svojoj brizi. Gluho.
al’ još odnekud, prhke, vrve.
Dva jelenka miluju grive Odrastale djevojke – majke postajale.
i vabe tople nozdrve. Padali snjegovi i s proljećem

24 KNJIŽEVNI STAV
Iz prahinjaka vode ključale
Ko da podzemne donose poruke.
Ralo moga oca nisu dirale
Ničije ruke.
Djeci padali zubi, nicali novi.
Ledenice se otezale sa streha.
Umiralo se plakalo
U putevima kaljalo
Njega niko pominjao nije
Ko da se nije valjalo.
Pristajala moda za modom
Ko za svijetom svijet.
Izgonila jedna drugu iz ormara.
Tor se premjestao na livadi.
Njega niko dirao nije.
Ko da mu je suđeno ne mrijet.
Sedam se predsjednika promijenilo.
Sedam puta smo mijenjali
Na prozorima džam.
Kao gluh međaš između svjetova, ralo
Pod strehom stajalo.
Sa obje ručke groblju okrenuto
Da maše u veče ranu,
Da doziva noću,
I gvozdenom njuškom miriše
Zemlju meku
A neoranu.
Nedžad Ibrahimović (1958)
DIJASPORA
Ponekad odem majci
Portret na zidu iznad kauča
Ne liči na mene i kad mene
više ne bude niko taj ugljeni
crtež neće moći spojiti sa mnom
Majka je uvjerena da sam to ja
to je moje pravo lice Ono
koje nikad ne vidim
Između moga i bratova portreta
je žanr-slika plavokose
Djevojčice u cvijeću, sa šeširom
s dugačkim vrpcama
Kaže da je to ona kada je bila mlada
I ja je onda vidim onakvu kakvu
Sama sebe želi vidjeti
Iako znam da ta djevojčica
nije ona
Brat te pozdravio, veli, i srče
Vrelu kafu Jučer smo se čuli
Pozdravi i ti njega, kažem
Nas dvojica se družimo
samo još u njenoj mašti
U ORAŠJU U ŠIROKOM
Vrelo podne zrake toči
Komunalci krešu grane lipa iznad
pločnika. Tragovi ljeta kojih više
nema i nikad ih više neće biti.
U mom mi gradu nedostaju ljudi
koji me nisu voljeli.
S kim se sada ne slagati
o književnosti?
Mensur Ćatić (1959)
ZAKLJUČAJ VRATA, DUŠO
kad bi ti znala
kroz kakvo sam minsko polje
jedne noći pronio ovaj san o tebi
i preko kakvih rijeka
taj san je ranjenog
prenosio mene
koliko smo samo preplašili riba
nad vodom dubokom i tamnom
koliko nas je prežalilo
u skandinaviji kuća
koje su me pitale za tebe
koliko su ti samo puta ruke
eksplozije sunca lahke
raznosile jutrom
po mome licu
i u sumrak
dok je crvenokrila vrištala
na horizontu ptica
hitajući da s tobom prespava noć
a mogla si doći onako
kako su za kozacima jednom
njihove žene poskidale haljine
i za košuljama njihovim krvavim
ušle u tihi don kao sjene
tako si mogla i ti
bar ponekad prije sna
kad zažmuriš dodirnuti mene
onako su kako padale kao kapi
ribice s jedne brodice u hamersfildu
u velike bazene
uz muziku iz per ginta
tako si mogla i ti
dodirnuti me iznenada
na svakome trgu krilima
gdje su golubovi nebo
spuštali na moje umorno čelo
ah, kad bi ti samo znala
kako izgledaš kao crna
starica iz mauritanije
što mi je zabadala igle u prsa
misleći da buncam
dok sam govorio u noć
zaključaj vrata, zulejha
zaključaj vrata, dušo
KNJIŽEVNI STAV 25
IZBOR IZ POEZIJE NARODA BOSNE I HERCEGOVINE 2000-2022.

Goran Sarić (1959) nisi nikad bila bliže – u hladna

jutra nekada si greškom u žurbi
oblačila moje donje rublje
KUĆICE ZA PTICE
za deset godina nismo bili skupa
Kvrgavo drvo, jedini vidik.
koliko za ovih pet mjeseci –
Da smo u Bosni,
sad si u mome džemperu po cijeli dan
sa iskustvom drvosječe u ratu rekao bih:
dobro za vatre.
veseli me i rastužuje istovremeno
A ovdje –
tvoje radovanje
– ko će ga znati.
paketićima humanitarne pomoći
I ružno, metalno krilo drugog odjela,
pitam se gdje nalaziš kafu
kojim stalno,
za svaku božiju večer?
i danju i noću,
pasaju nekakvi zdravi,
ni jednog stakla na našim prozorima nema
brigama ophrvani ljudi.
iz sobe se kasne muhe ne daju istjerati
Težak je život izvan bolnice.

A na metalnim zidovima tog

Zilhad Ključanin (1960–2016)
carstva sunca,
O JEZIKU, JOŠ JEDANPUT
mnoštvo lijepih kućica za ptice.
I sve,
Nekad sam pisao: mliko, vrime, svit,
baš sve do jedne – prazne!
dok ne bi propjevale stvari.
Znaju,
Dakle, u vrijeme kad je vidit
ta divna stvorenja,
kome,
normalno bilo blagog čovjeka
ili čemu,
kako ljudski ni Božiji ne kvari
se nije dobro primicati.
red, noseći oduvijek i dovijeka

Semezdin Mehmedinović (1960) glavu svoju ispod pazuha.

Potom je došao rat: stvari su
postale oči, prsti, uho do uha
SARAJEVO
na ogrlici skupljača trofeja. Ljudi
Nekada sam pisao sa glavom ispod pazuha nisu mogli
kako pjesma o Sarajevu treba mirisati nikog iz mrtvih u žive probudit.
na hartiju onu, davnu, kojom su trgovci
umotavali naranče – Ne postoje više nijedna usta
sa crtežom utisnutim na šuškavoj hartiji u kojima lipo neće zaškrgutati.
sa slučajnim prolaznikom na crtežu Jer, poezija je suha kao ustav,
i minaretima pogužvanim.
Sada je grad načet; rastvorene forme, a elementi su ostali bez maske:
Sarajevo podsjeća na postmoderno djelo cijeli bosanski rječnik može stati
fantastičnih razmjera. u hropac logoraša iz Omarske.
Toliko je stradanja, toliko jeftinih osjećanja: niko ne plače.
Smrt je opća i kič je opći.
Što je mislio Jeff Koonse
veličajući vrednote Kitscha?
Sad više ništa nije važno.
Smak svijeta otpočinje običnom gestom: pokretom ruke
mladića u maskirnoj uniformi
koji trga ružu i nosi je svojim putem.
Zauvijek kasni saznanje
da trgati ima nekog smisla –
samo ako je ruža namijenjena.

RAT

Rat je
i ništa se ne događa –
u grad idem da nam izmolim cigarete

znam tvoj miris oduvijek a opet mi

26 KNJIŽEVNI STAV
ANNO DOMINI MM Supruga direktora kompanije za kupoprodaju
nekretnina spušta češalj i zadiže malo grudi
Na početku svakog milenija prije nego krene na svečanu večeru bridžkluba.
Adem posegne za jabukom.
Rebro i glina. Samo su četiri procenta Svemira u kojem stanuješ
normalna materija: zvijezde, brda i automobili.
Kost i humus. Sve je ostalo crna masa i mračna energija.
Kosti nevinih Miran je onaj koji ne zna. Taksista što prodaje
u narednom će stoljeću minute čekajući suprugu direktora kompanije
za kupoprodaju nekretnina. Njegov život u 13
postati zmijske kosti: milijardi godina starom Univerzumu nije ni jedan
doći će kroz krv, jedini treptaj. Nije ništa.
i pogoditi naše srce,

precizno, poput pravde.

Dotad, zastave će se bojiti
Goran Samardžić (1961)
očima predaka.
Dotad: pišem pjesmice, RED
uredne, kao kućice
za paraplegičare. Sanjam Još malo, majko.
Strpi se u toj mračnoj stalaži
doba u kojem se kolijevka Gdje su te ubacili golu i bez zlatnine.
njihala sama od sebe. Ja sad pričam s tvojim ostacima
Jutarnja krila meleka. Nadnesen ko znak pitanja.
Nema nam rastanka.
Zemlja u kojoj svako novorođenče Pupkovina je tanja od konca za zube
liči na Isusa Krista. Zemlja ljupka Il lastiša kojeg si preskakala ko mala.
kao poljski zahod. Ne boj se, mama.
To te samo sin drži za ruku dok mu od nje
I maćuhicê ispod pendžera Ne ostane gola rukavica.
po kojima smo jedino razlikovali Mi smo ti isto ono dijete i ista ona majka
dan od noći. Škrinja Što zaheftani odlaze i u WC
Puštajuć vodopade za sobom.
iz koje iskače mali bog Jedno lijepo i skladno čudovište
Tir. Majko, ko to godinama Za kojim su se ulicom zakretali
tuli u svrnut jelenji rog? I najpristojniji.
Šaputalo se po gradu
Kosti, ipak, i glina. Kosti Lijepa ko ti, voljen ko ja.
su pleteće igle XX vijeka. Tupe makaze bjehu u babice
Dok nas je razdvajala
Glina je Božji kvasac. I mislila svoje misli.
Ne boj se, dušo
Milenij čitav zabacismo Samo polako
za leđa, kao đubretarac. Kroz pamuk i lišće.
A nijedan dan nije naš. To su ti livade, ma to su ti livade
Pune nasmijanih patuljaka
Ali, ubrat ću, evo, paradajz; S licem ostarjelih beba.
I to je moj doprinos da se jaz
od adema premosti do Adema. I cvijeće, pa da i cvijeće
Kud bi mi bez njega.
Teolozi lažu
Milorad Pejić (1960) Filozofija sumnja
A ja očajan nagađam.
OTKRIĆA Prisutna na pijaci u pozorištu
Na baletskim vježbama s visuljkom na boku,
Novine čitam dok su još hladne, tek donešene Mnome.
spolja, sa minus dvadeset sedam. Od jutrošnjih Radimo špagu i propinjemo se do plafona
listova pamtim samo jedan samohran članak: Dok nam prsti ne poplave.
među reklame i božićne čestitke, kao recept Nikad na me kandža samo šapica
za brzi kolač, utrpan spisak naučnih dostignuća Samo šapica, majko.
2003. Pronađeno je staklo koje prelama svjetlost Ne boj se više.
pod negativnim uglom. Pa ti si samo ono dijete
U bundici i kapici s fotografije iz četrdesete
Sretni su oni kojih se ovo ne tiče, čija tijela Što s loptom pod miškom čeka svoj red.
uvijek nalaze put natrag, iz svakog zrcala. Svoj red.

KNJIŽEVNI STAV 27
IZBOR IZ POEZIJE NARODA BOSNE I HERCEGOVINE 2000-2022.

SOKO U RUKAVICAMA
Mustafa Širbić (1962)
Epski sam tip
RUŽINA STABLJIKA
Prisutan sve rjeđe i u muzejima.
Ljubav je za me rat
Bi jednom ružina stabljika,
U kojem se tuče perima
i bi pažljivo zasađena,
I mačevima od pliša.
te se žile njene pružiše duboko u zemlju.
Od zamke na travi
Zemlja sama bi dugo pripremana,
Pričinja se palo gnijezdo.
da taj korijen primi,
Od goruće šibice
taj korijen je bio Ibrahim a.s.
Požar.
Da mi
Kako je izrastala
Gola cura s indexom bane u kabinet
stabljika bi njegovana
Pomislio bih da me voli
da se ne razvija u ne željenom pravcu,
Nikako iskorišćava.
u pravcu koji Gospodar nije želio.
Ne.
Pripremana zemlja, dubok korijen,
te brižljiva njega učiniše
da, drvo izraste pravo i jako,
Selim Arnaut (1962) ta stabljika bi Musa a.s.

CACADU CAFFE Jednog dana pojavi se divni pupoljak

do tada ne viđen
Šefa je imala moja draga i to bi Isa a.s. sin Merjemin.
Podne je Iz tog pupoljka izraste posljednja i najljepša ruža
Ja stojim pred ogledalom i to bi Muhammed neka je mir na njega.
I odgajam svoga sina
Tek se budim
Razumijete li kako se veže haljina na KAD TRAŽIŠ PRIJATELJA
ženskim leđima
Tako su bile vezane naše ruke Nit u sebi nit na sebi ne vidim nit osjećam predanog derviša
a i spram obaveza vjerskih sam prilično nemaran
Budi te bistrina vlastitog glasa ali
Gledaš u sunce, ti znaš svoju dob
Njezin kalendar da ne bude kanta za otpatke mojih frustracija
Posljednji refren ljeta i zbog Dana Suda
Samo nekoliko listova flaute tražim prijatelja,
Mrtvi su nas gledali kroz oči ali me strah za njega od mojih tersluka.
Prepariranih životinja
Trebali bi nas dvojica ako se pronađemo
Zapiši to, kazala si na ovom svijetu ući u obećane vrtove onoga svijeta.
Ono čemu smo se smijali Tihe oaze uz gorke kahve svakodnevnice.
Također je bitno, zar ne? Spomenuti Onog Koji u mrkloj noći
na tamnom kamenu zna za crnog mrava
CEPELINARIJ a da ne zna za nas.
Pa ako nas sretneš putniče uđi u halku, pridruži nam se
Zima je - - - al´ da ne spominjemo ništa s ovog svijeta,
Lijeno je - - - da išta od njeg valja
Podzemlje je - - - ne bi nam izmicao,
ne bi bio prolazan.
Moskva je - - -
Sa drveća opada lišće
I tako nastaje novac Amir Brka (1963)
Grad u kojem se skrivam RUKA IZ GROBA
Ima hiljadu i jedan balkon
Nadut kao Cepelin Ruka, gle – to je ruka! Je li ruka…? Ako jest,
Cepelinarij kako znamo da je ruka? Trebalo bi, prije svega,
Usne Rusije vidjeti ju, što bi značilo da imamo oko. Ali ako
Zima je oko vidi ruku, kako ono može znati da upravo
Biće i zima vidi ruku? I kako oko može znati da je ono oko,
Šapuću pod jorganom pa da, k tome, još i gledati može?
Vazduh sakuplja svoje prazno jato
Zašto se ne završi stvaranje Da se zove oko – kako zna, i ko ga uopće
Zašto se još nije završilo stvaranje? zove okom? I kako oko vidi: šta je ono kroz što

28 KNJIŽEVNI STAV
oko gleda? Ako, ipak, nešto gleda, kako da nešto
kroz što gleda okom zove?
Ali, dakle, već postoji oko. Zvat ćemo ga tako:
oko. Pristat ćemo sad i na to da nešto kroza nj
gleda. Ali ko smo mi – kad tako govorimo da
na nešto tobož pristajemo? Pristajemo i zborimo,
dakle postojimo…?
Evo kraja: nema mogućnosti ništa da shvatimo.
A ruka…? Ona koju na početku opazismo –
šta se zbilo s njome sada kad ne znamo ko smo,
a kamoli čime ju i kroz što ugledasmo? Ta ruka,
ako je ruka, i ako se tako zove, ako ju uopće
uočismo, ako gledamo, ako imamo oko, ako jesmo.
Ako jest ruka, oko, gledati imenovati, zvati, biti.
MILOST SVAKODNEVNOGA UOBLIČENJA
Taj dječak, koji je stigao iz davnih i dalekih
predjela nade, s mišlju na obećanja blistava
što mu ih je Svevišnji zadao, taj dječak – to si
bio ti.
A sad si prigušena žiška, koja obasjava
tek vlastiti krug, koliki kišobran zaprema,
jer spoznao si, nakon svih izdaja i razobličenja,
da je Majstor misao zavještao samo onome
za kojeg nikad nije umro ni jedan Krist,
isključivo onome kojemu ni jedan Budha
nije pokazao put.
Jer, iako skrivena, staza je jasna: od ništavnosti
ka zvjezdanome arhetipu.
U toj kušnji – ili ćeš propasti, i stalno se
opet raspadati, kao u džehennemu grešnik
vazda ponovo gorjeti, ili ćeš razumjeti:
ti si svoj Svevišnji, i samo je tebi data milost
da doslutiš moć vlastitog uobličenja.
Uvijek iznova, sa svakim svitanjem, svaki put
drukčijega…
Dragoslav Dedović (1963)
MRTVI IZ BROCKHAUSA
dječačka frizura je čini vitkijom
ali razdjeljak je na pogrešnom mjestu
ženski nemilosrdno zuri u ogledalo i
ucrtava sjenilom za oči debele brčiće
kao adolf kaže i iskrivi lice u
neodoljivu grimasu mržnje
smijemo se dugo i okrutno
trenutak savršene lakoće
na kojem nam zavide
svi mrtvi iz brockhausa
ŠVAJCARSKI VOZ
da me vidiš majčice u švajcarskom vozu
osam godina daleko
za svaku godinu po kilogram sala
krupan sam majčice i ćutljiv jer
velika se tuga s vremenom stvrdne
u sićušno zrno soli pod jezikom i isuši usta kao joint
da vidiš konduktera u švajcarskom vozu
pokazujem mu kartu i oči nam se okrznu
on kaže merci! a ja samo kimnem –
ovdje već sporedne rečenice
prikuju glagol uz svoj kraj i
ljepše je ćutati
gle majčice nakon kiše
od bezljudnih postaja ka zaseocima na planini
odmotavaju se ceste poput rolni mrkog toalet-papira
a u oblake bih mogao zagristi kao u gužve šećerne vate
nasloni ovaj pjesmuljak kao razglednicu na vazu
kada ugasiš televizor i u sobu nahrupi
gusti bosanski mrak neka sa lažne pozlate
blago zasjakti moja odsutnost
Damir Uzunović (1965)
LUDACI
Ti si ovaj svijet smijući se stvorio.
Sve ti pjeva pjesmu zahvalnicu,
Ali koji ono hodaju
Kao da su ih tresnuli budaci –
Ti kad kažeš Hajd’ ovamo!
Oni ne slušaju, to sigurno su ludaci.
Mada su ono jedino
Što nisi stvorio
Mada je ludilo jedina zemlja
Iz koje si se prognao, kad sastaviš ih
Zajedno pod jedan krov
Nijedan red od njih bolje te ne služi.
Vidio sam – ugovor si s njima raskinuo
I u ruke, u mahnite oči
Sudbinu im vratio.
Eto nečeg što pored tebe besmrtnog
Kraj svoj samo bira i traži.
Da l’ u sažaljenju ili divljenju
Ludaci su ono jedino čemu si dao
Da te vidi, ne cijelog al bar onako
Kako igrač vidi pikovog kralja.
INTERVJU
Patriotizam? Kao vanredna emisija
vijesti, traje kratko ali u naletima.
Naše žene? Lijepe i čiste. Pripremane
su za svijet koji ne postoji. I to
još uvijek traje!
Odlazak iz grada? Jer su pod njim
izvučene cigle? Mi smo njime zapravo
samo plašili nama drage ljude.
Zašto vic? Da se bar nešto ima
KNJIŽEVNI STAV 29
IZBOR IZ POEZIJE NARODA BOSNE I HERCEGOVINE 2000-2022.
nasmijati umiranju.
Bojim se da ćemo živjeti kao Žeriko,
kratko i samo onu bolju polovicu
života.
Ponekad se čini da u to pola
spada i rat.
A. Sidran kaže nakon povratka iz Pariza:
Moja crna, zemlja je crnica. Tvoja crna,
crna je rupa u svemiru.
Nagnimo se malo, jedan prema drugom:
Slušaj? Ženske potpetice. Šuštanje
odjeće. Prigušen smijeh koji otiče
u rupe na lijepim austrijskim fasadama –
sve to nepogrešivo najavljuje kišu.
A po čemu bih htio da budem poznat?
Prosto, da budem taj koji će izmisliti
Lahko prenosivu dasku za premoštavanje
oslonaca nekadašnjih klupa.
Ili taj, koji će pomjeriti policijski sat
bar za još nekoliko
poljubaca na haustorskim stepenicama.
Miljenko Jergović (1966)
DŽENAZA JEDNOG REVOLUCIONARA
Ispred Madrida za Republiku samo što nije pao, pod Prozo-
rom ginuo za
komunizam
30 KNJIŽEVNI STAV
I uvijek bi ostao živ, jer se Hanifa majka tako usrdno molila
Bogu da se nije
usuđivao
Ni on: kako ubiti sina kojem svaki korak molitve prate, a ne
vjeruje u boga i
protiv
Njega Se bori, to Hanifi majki učiniti mogao nije, taman da
ga po sto
puta nema
Umrijet će sinovi nakon što majke već budu mrtve, takav je u
čaršiji red, od
Madrida
Sve do Darive i do Staljingrada do Višegradskih vrata, a onda
će i njega
Partizana i Španca, u zemlju spustiti ruke od srca, i neka je
rahmet toj čistoj
duši.
IZGUBLJENI PRSTEN
Moj bratić Rudi u Fojnici ispire zlato
Obuče čizme, zagazi rijeku, pastrmke ga u korak znaju
Jer svakog ljeta, čim juli je i august
Moj bratić Rudi u Fojnici provodi godišnji odmor
Rijeka i mjesto isto se zovu, a nekima to je čudo
I razlog dobar da zbunjeni budu
Od zbunjenosti on ovaj svijet liječi tako što ispire zlato
Umjesto da lovi ribu, da bere jagode i među bukvama traži gljive
On skuplja zlato u rijeci koja je zlatna bila
A danas više nije, jer su tragači izgubili vjeru
Moj bratić Rudi ima vjere da ju po crkvama prodavati može
Kad dovoljno zlata skupi, prsten će mu iskovati
Najbolji zlatar čaršijski i što je izbor moj.
Da ga noću niz ulicu našu baci Gdje ću na kraju
I ko ga nađe – njegov da bude zamijeniti svjetove.

Milo Jukić (1966) Ahmed Burić (1967)

PJESNICI & MU’AMMAR EL-QADDAFI
Kaskam u svojoj mahnitoj bezbrižnosti
sve ode naprijed
zima više nije zima nego ko bi ga znao što
jer je i globalno zatopljenje otišlo naprijed
Zagor Te Nej prodao je u bijelo roblje Čiku
Felipea Kaetana Lopeza Martineza i Gonzalesa
i kupio AK-47 i sanduk streljiva
samo su napredovali i Indijanci kojih baš briga
jedino im je žao Čika  gazda se poput pauna šeta
dobar je čovjek bio kaže mi poglavica Dugi Nos
u povjerenju
Strauss i Haydn sada se dobiju na recept
u svakoj boljoj ljekarni umjesto andola 100 preventivno
za hipohondre i prave hercaše idealno
poneko nauštrb zdravlja i mimo recepta i Šabana zna zaiskati
grešnice su uznapredovale u svetice i obrnuto
kurve u dame
drugovi u gospodu mada se njihova i sijela ovih novih i dalje  Priča priče djeci koja misle
nazivaju udruženjima i udrugama
pederi i lezbejke već se pripremaju na prosvjed  jer je u njegovoj zemlji bio rat.
povodom najavljene zabrane brakova između muškaraca i žena
tragovi zatucane prošlosti blijede
neko ipak mora dati potporu Samo je siromah Mu‘ammar al-
Qadāfī i dalje pukovnik
mada je prošlo već 39 godina otkako je srušio
mrsku diktaturu kralja Idriza. Nikako da napreduje u generala.
I njegova deva još je časnički namjesnik
reda mora biti i među svojima
I pjesnici
Oni i dalje misle da pisanje pjesama ima nekakvog smisla
i da će oni posljednji biti 
u redu za umiranje
U DRUŠTVU
Pjesnici označeni kao egzilanti
u nacionalnom društvu čitaju stihove.
Gospođa natapušene frizure govori i o celulitu,
po načinu na koji zagleda muškarce čini se da nema redovan seks,
cinična je, dovoljno, i prema sebi.
Na gornjem spratu večeraju međunarodnjaci,
i šepuri se,
stihovi neće doprijeti do ovala s ruskom salatom.
Svi izgledamo dovoljno groteskno.
Moja je pozicija idealna, nisam ni tu, ni tamo.
Kao, recimo, pjesnik Refik Ličina.
On živi u Lundu, Švedska.
da je njegova kosa crna
Govori umekšano “l”, mijenja “č” za “ć”,
njegov je jezik kao crveni goveđi Podravkin gulaš,
iz prošlosti, uvijek sočan i uvijek istog okusa.
Uživajući, učim riječi od njega.
Švedinčad je jedna od njih.
Politički korektan
dio večeri se završava.
Darko Cvijetić (1968)
NUMERIRANE BILJEŠKE UZ PETRA PANA

MOJ GRAD 1973. kiš je dobio nalaz na kojemu je pisalo

da ne može imati djecu
Općinsko vijeće dalo mi u zadaću  a bilo je pet isprva dječaka
da napišem Monografiju Grada.  skeletići nebootvori i placente
Nije da ne znam odakle krenuti, pa su trojica oteti ubijeni
premda se izdešavalo svega kroz stoljeća prošla, izraelci
ali me muči sadašnjica, kako je prikazati. Moj Grad na spava- četvrti iz osvete spaljeni
nje ide rano,  arapin dječak
gologuz bih mogao u šetnju  i peti ovdašnji
zimi u pola deset uvečer, nađen u četiri masovne grobnice
osim prehlade i, možda, upale pluća trinaestogodišnjak
drugih posljedica bilo ne bi, dvadeset dvije godine sastavljan
ritam umiranja kilometrima je i godinama kuće im izašle na rupe po dlanovima
svjetlosnim pobjegao ovdje ritmu rađanja, zadružni je kreč
kao nekad Paavo Nurmi onima koji su samo kao mlijeko u čaši
pratiteljima njegovim mogli se zvati, stvrdnuo obode na lopati
nikako konkurentima. skeletići zdjelice
Moj Grad svakodnevno, na obje sise, ćapće glasno, nakazice hrpice
hraneći se prošlim danima slavnim, onda mojem 74-godišnjem ocu
mamografija da mu se napravi  otac njegov mladoubijeni
umjesto monografije, iz jasenovca nosi
eto što radim  oba spaljena sina na ramenima

KNJIŽEVNI STAV 31
IZBOR IZ POEZIJE NARODA BOSNE I HERCEGOVINE 2000-2022.

milu 13 Na debele tepihe mojih soba

đuru 14 U vreli pijesak okeanskih plaţa
na puno se pepela sklupčava U tečni šećer njenog međunožja
baščelikova hrabrost skrivena u ptici U sipki umjetni snijeg
u srcu lisice na dalekoj planini Porodičnih fotografija
pa se te 1973. Ožiljci polako iščezavaju
brat moj boris rodio Pod slojevima sala
taman da dospije kao kišov nerođeni sin
regrut biti u sarajevu 92.
i proći šest bosanskih ratišta Omer Ć. Ibrahimagić (1968)
“jer univerzum, to su tri jabuke
na Sezanovom stolu” ŽIVOT
četiri prsta na ekshumatorovom dlanu
jedan medicinski nalaz zagubljen među vozne redove Snio sam kad sam tek počinjao snivat:
četiri biografije nečijeg Sina “Kad porastem, biću veliki!”
mistrijice zdjelice Netremice sam gledao oca kako brije lice, ufao se da ću i ja tako.
nakazice čavli Došavši do te, davno zamišljene crte, brijanje mi je počelo smetati.
Prošlo i to.
Stigo zeman drugi, ja poželio da saznajem štagod mogu i da
UTOPILE MI SE KOŠNICE “iz dana u dan sve više i više napredujem”.
Bez nagodbi, nisam htio šen-pen.
Utopile mi se košnice Kako vrijeme prolazilo postajao sam zadovoljan,
Dvadeset šest košnica svašta upio i nafilovao u sebe.
U prosekturi bolnice po podu curi sigurno ne ciklin sok i
Sigurno ne iz prepune vaze s cvijećem Ljudima to smetalo.
I kunići mi se podavili Stali me ubjeđivat ne da malo znam (što i sam znam),
Svih sedam već da ne znam i ono što malo znam (da znam).
Ništa nisam spasio od toliko Drine u kući Gurao sam svoje. Nekad odšutio, bio hić-haber,
Oca devedesetgodišnjeg partizana s nekad jeziku na volju puštao, uzdlaku i uznos išao.
Neretve – voda u krevetu zadavila Svakako, gombao se, trudio se podić nad primitivno (i sma-
I sad njit ga u sebi).
Na pod mu kaplje iz nosa u prosekturi S vremena na vrijeme solirao, stojao iza svoga,
Pčele se daveći lijepile za zidove sobe pokušavao da, koliko ti daju i koliko se može, bude hand-made.
Kao kabalički nizovi
Znao bih zato, uzinat, okrenut nalijevo kad većina bi udesno.
Imam i sina kojeg je pravi otac Bošnjak
Siguran u jedno.
Pred strijeljanje sakrio pod grane u voćnjaku
Sad mu dvadesetri i zimus na
“Ja odo niz drugu džadu, dirat vas neću, samo prođite me se,
Bogojavljenje isplivao
okanite me se!”
Krst časni i pop mu mokrom dao vino kuhano
Krije da je obrezan i krišom plače
Iza teretane Vidio – pravio se da ne gledam,
Utopile nam se košnice čuo – mislili da ni ne slutim!
Negdje blizu ćize između kolijevke i kabura, naučio, valjda i
usvojio:
Saša Skenderija (1968) “Da ti gora biserom rađa, uzaman je, ako zdrav nisi!”

NEKRETNINE A vakat je bio pogan da ga je bilo bolje sa strane,

Jaroslavu Šulcu kroz koprenu, ili ticalima, namalo, proživljavat.

Sa otvorenih prozora mog grada Želio, koliko se moglo, biti fer.

Po ulicama se rasipao Insane nisam morio, nit gušio.
Zveket kuhinjskog pribora Kada je bilo do mene, puštao sam da slobodno dišu.
Ţamor sitnih porodičnih drama
Zaklonjenih čipkastim zavjesama Naživilo se, sjati se nešto toplo oko srca.
Dječji povici Leđa i život i bol svili.
Vijesti s televizora A pravi kamen za kupus još nisam našao.
Ponekad tek tapacirana tišina
Dugih nedjeljnih popodneva
Ti prozori sad su zatvoreni
Zvuci izgubljeni, ne čujem ih više Dijan Kalač (1969.)
Pretvorili su se u nekretnine
Spali su sa mene u razmekšali ljetni asfalt SARAJEVSKO MORE
Nekih drugih gradova
Okovi poezije i beskućništva Vodili su me, žičarom,
Skliznuli su nečujno Na Trebević bez topova

32 KNJIŽEVNI STAV
Kad sam mali bio.
Kopao sam, za ružu,
Crnicu trebevićku, bez mina.
Staru, lijepu, sivu školjku
Tada u zemlji nađoh.
Rekoh:
Ovdje je nekad more bilo!
I dan danas mi se smiju
Kad im kažem da su ulice
Moga grada nekad dno
Slanog mora bile.
Na pola priče počnu da se smiju.
Tako da mi san o mome isušenom moru
Ostane u meni samo dopola uobličen,
Kao žena iz snova,
Skinuta samo do pasa.
Kroz smijeh me pitaju:
A kad je to, kao, bilo?
Velim: more je niz ćupriju...
I onda stanem.
Emir Šaković (1970-2010)
KRALJ UNDERGROUNDA
Šta mogu,
jednostavno nisam bio za rat.
Nemam dara ni za heroja ni za ubicu,
pa sam paralelno studirao
glumu i medicinu
sve dok nisam sakupio
dva toma papira u kojima mi se
izričito zabranjivalo rukovanje oružjem.
I tako,
ti Pacijentovi memoari su mi omogućili
da umjesto dobrog komandosa Švejka
postanem noćni čuvar
u magazinu ratnih rezervi
u bivšoj samoposluzi ispod
jedne od ulica u strogom centru grada.
Sebe sam u šali prozvao
Kraljem undergrounda.
A Ona,
glavni sporedni lik ove priče,
bila je divna cura.
Zaista za jednokratnu upotrebu.
Kao i ja, uostalom.
Svake dvije minute
haubice bi zatresle zemlju
do sedam stepeni Richterove,
zatreptale bi neonke nad nama,
a iz stropa je ispadalo nekakvo iverje.
pjesme iz pouzdanih izvora
Nestalo bi struje
i tek je onda bilo romantično.
Mislim na svijeće
i “šampanjac” bakarska vodica
kom je davno istekao rok upotrebe.
I (opet) tako,
tresli smo jedno drugom
trunje iz kose, a njezina ručica
izbrojala je na meni sedam pari rebara.
“Mora biti malo više.
Broji ponovo”, rekoh
i taj put je ruka klizila odozgo,
od ključnjače prema pupku,
i još niže dolje,
tamo gdje se lako broji.
Magazin je bio pun mačaka.
Parile su se tamo među vrećama
s krompirom i USA brašnom.
Urlikale su i zavijale toliko
da je u poređenju s njihovim
naš porno bio s isključenim tonom.
Jednom su – to je jedino objašnjenje – oborile gomilu nasla-
ganih vreća.
Oblačili smo se kao na uzbuni,
ona se polugola sakrila u WC,
a ja sam morao ponovo slagati
Ujka Samov flour powder od 50 kg.
“Ne boj se, Ophelijo”, rekao sam
vrativši se sav bijel u kancelariju.
“Ne da tebe nikom tvoj mlinar.”
Legli smo potom na kauč
da pušimo cigare i jedno drugom
čitamo laži kao bukvar.
A ako je potrebno poentirati priču,
kazaću onda još i ovo.
Gore nad mojim hadom neko je te noći
sasvim sigurno izgubio glavu.
I možda su ga strpali u jednu
od vreća za leševe od debelog papira,
kojih je u magazinu bilo više
nego onih s krompirom i brašnom.
Mustafa Zvizdić (1970)
NA ISTANBULSKOM AERODROMU
Usred bratstva muslimana
raskomotio se norveški NVO par.
Pokrivene ili ne,
žene na aerodromu
liče na moje tetke.
Kao i cigareta,
ukoso je precrtana i svinja.
Kolicima do aviona
prevoze crnomanjaste starice
i njihove funkcije:
majke, svekrve, punice…
Selami crnaca i bijelaca
po gejtovima i fri šopovima.
Svi su užurbani osim onih
koji su izuli cipele.
KNJIŽEVNI STAV 33
IZBOR IZ POEZIJE NARODA BOSNE I HERCEGOVINE 2000-2022.

PRAŠKI METRO
U ritmu dnevnih poslova,
Mirsad Sijarić (1970)
česti odlasci pod zemlju kao da su grobari.
STRAH JE SLIKAR
Valjda su zato mirni
dok se voze Hadom sto na sat.
strah je slikar
U čitanju skandinavskih krimića prekida ih spikerica
koja izgovara imena njihovih stanica: boji lica u blijedo
Smihov, Malostranska! ulazi jednako i u tebe i u mene
Nenasilni i distancirani, valove je na kamen natjerao
gospoda dok se ne pokaže barabe je na Rim doveo
drugačije, izgrizao korito broda sidra lanca prekinuo
dok ne ocinkare Jevreja. strah je u haremu Fridriha II Hoenštufa
Zajedno s njima pokretnim stepenicama vrijeba ispod zarova
izranjam u praška predgrađa svilu je u vatru bacio
i po zraku pišem: strah je u mraku
Ovdje je bio Mustafa. podbada bika u štali ovna u toru
šunja se oko šatora
budi pastira psa čini opreznim
Faruk Šehić (1970) strah ženi zadiže suknju
ljubavnicima sumnju donosi
jesen, iluzija strah djeci kvari igračke
probudiću se kad otpadne lišće strah je konobar na maturskoj večeri
navući ću vindjaknu uzdignuti kragnu toči besramnu krv u vino
ruke namazati masnom kremom podapinje u plesu
i izaći ću vani samo kad je kiša kvari gramofon
obilna i umiljata kao mlada gejša gorči u plavom dimu hašiša
moj kišobran je moja republika priziva duhove
puževi sa kućicama puštaće rogove u ponoć kači maske na plafon
gliste će provjeravati dužinu svojih tijela i lupa po potkrovlju
grimizne providne sa toplim srcima strah je za stolom u fotelji
probudiću se kad potamni sunce poput escajga puši tvoje cigare čita Kafku
i ptice se počnu zbijati u krošnjama liječi korijen u ordinaciji
uvrtloženog perja misleći na jug skida kamenac
hodaću bulevarima dugim kao stražarska noć suši mastilo u peru
žiganje u kostima neće mi smetati gužva papire
jer znam, to je bliskost sa zemljom propast u posao donosi
i nebom kojeg će munje nagraditi vatrometom strah je na tabutu opružen i smiješi se
probudiću se kad otpadne lišće postavlja mine na polja
i kad brezov čestar ostane kolodvorski pust i pali ljetinu
zaklopiću kišobran, iskoristiti ga kao štap strah je u kahvi u pepeljari u pepelu
pustiću da me krunišu jesenje kapi. gura se u autobusu vozaču skreće pogled
podstiče nerede
i livce tjera u štrajk
JA NISAM ČOVJEK IZ SARAJEVA
strah je demagog
u Sarajevu u knjigama u Bogu u đavolu
april je zaista najokrutniji mjesec strah je vjera
gdje se miješa fantastika i horor u retortama tijelâ zapisan nacrtan uslikan izmišljen
duhovi vise u zraku, duhovi literarne šizofrenije strah je crno vrane
samo ih trebaš uzbrati, te tužne grozdove vasionâ strah je u jezi crnog vrane
zašto ćeš plaćati vlastitom krvlju koja prelamajuć se nestade u zraku.
na Bistriku i Kovačima kuće su ograđene visokim zidovima
a ljudske duše otvorene ko kupole otomanskih džamija
zrak je britak kao mjesec mrtvih SVEZANIH RUKU
u kafanskim pričama rat nikad ne završava
raspoređuju se divizije među pivskim flašama svejedno je da li će skupiti
priča se o Srbima, Muslimanima i Hrvatima moje raspalo truplo
o krivcima i žrtvama složiti kosti vratiti srce namjestiti glavu
stoput utvrđena «istina» mjerka se nanogramskom vagom svejedno je i šta će pred svjedokom
jer je epska naracija plod crvenih krvnih zrnaca da presude tefnut i tefen
ako je Brazil zemlja sa najviše fudbalskih selektora na svijetu i kako će božica istine i pravde da me brani
ovdje stanuje najveći broj drvenih filozofa i mizantropa da li će mi vaditi utrobu presoliti duplju
uprkos svemu što me razara i nakrivo oblikuje pomazati tijelo mirisnim uljima
i dalje učestvujem u tvom paradoksalnom mitotvorenju da li će me umotati u lanene krpe
Sarajevo, nisi mi dalo ništa ispisane tajnim formulama postojanja
izuzev svoju poeziju. svejedno je hoće li me

34 KNJIŽEVNI STAV
spremnog lice koje se osipalo u detaljima.
pohraniti u grobnicu zidova oslikanih
prizorima faraonskog lova Sjedim u sobi i u mraku, pod svijećom, nabrajam
sa nesigurnim tragom tamjana u zraku činjenice:
i varljivim sjenama divljih punjenih patki svijeća u rembrantovskim sjenama dubi mi lice,
ruke se iz dosade ukrštaju, spajaju, rastavljaju,
nije važno prsti na stopalima, petoglavo čudovište, na kojem sjena
da li ću pod sporim suncem prvog
podignut sa četiri kolca prsta pada na drugi, lomeći ga u pokret,
u odijelu od izvrnute jelenske kože otimaju se iz vaseljenskog odzvanjanja praznine.
glave nagrađene razmetljivim perjem
da se predam nekom zmijolikom bogu
dok se oko moga već suncem oprljenog trupla DISANJE PRAŠINE NA HIRURŠKIM RUKAVICAMA
odigrava zagonetni ritual
ples nosoroga igra orloglavog uvaženog plemenskog U sobi
vrača samo
nije važno ni ako me talasi privjesak privezan za ključ u vratima
lijepog pomalo nadutog sa zvukom vješala se ljulja.
nježno ponesu Pri dnu,
ka pješčanim plažama gdje žene glava klovna
čedno razotkrivene besprijekornim nebom sa crvenim usnama
u pijesak ucjeljuju stope tragova ukočeno nam se smije.
što na maslinovo ulje mirišu
a samo sumorne ribarske barke brekćući razbijaju Vatra kao zahuktala lokomotiva
nevidljivu (zamišljam plavkastu) paučinu jutra nosi nas negdje izvan nas,
izvan naših kostiju što se jedna za drugu
nije bitno u znojnim ljubavnim zagrljajima
i ako svezanih na leđima ruku
lijepe.
s toplom rupom metka na potiljku
il´ ledenog sjajnog noža tragom na grkljanu
Izgovaraš riječ “vatra”.
sunovratim se
U njoj vidim plamen
sa mosta
što ti usta pali, zube i lice ljušti,
u jamu
na druge meni slične obraze oblizuje crvenim jezicima.
ako me prekriju krečom pa zemljom
i ako se meso moje i oči raspu kao krik na vjetru Dok mi se približavaš,
i poslije mirisi tvoga tijela rasplinjuju sobu
kad mi kosti na četiri strane svijeta.
sa tuđim pomiješaju Pod mojim pogledom koža počinje da ti
i u vilici zube prebroje pršti;
nevažno je zvuk tvoga osmijeha,
gledajuć odavde na mojim crvenim usnama se guli.
smrt je stara baba Tvoj pogled,
umiranje je vrijedno strahopoštovanja što dodiruje vrhove moje kose
iz oka ti iskače;
nabrekla dojka se
Senadin Musabegović (1970) razlijeva po tvome tijelu
kao ružičasto razbijeno božije oko;
NABRAJANJA crni otvor između nogu mi
šapuće
Prvo sam vidio, ispod rukava košulje, sahat na ruci uspavanku
ubijenog, djetinjstva.
a potom, u ritmu njegovih otkucaja: U rastavljanju
pogrbljene ljude što su mu prilazili, prema meni
svjetlo sirene, koje je u na- siriš se,
letima osvjetljavalo ukočene grliš me,
face, ljubiš
izborane ruke što su ga stav- i
ljale u nosila, granata
crveni krst, geometrijski pada negdje blizu nas.
oblikovana krv, na autu hitne
pomoći, Iz zatišja,
bijelo stopačo ispalo iz no- do nas dopire zvuk crkvenog zvona.
gavice, čiji su prsti bili U njemu vidim nas kao anđele,
okrenuti prema nebu, u lijevom uglu crkve,

KNJIŽEVNI STAV 35
IZBOR IZ POEZIJE NARODA BOSNE I HERCEGOVINE 2000-2022.

uhvaćene u bestjelesne boje, Ulazimo kroz hiljadu neotvaranih kapija

kako sa otvorenim ocima, Pogledaj ovaj cvijet se otvorio tako široko
na vlažnom zidu, Da se zatvorio na suprotnoj strani
dugo smrt očekujemo. Mi smo bačene kocke
Kažem ti: Koje padaju na svih šest strana istodobno
Trebamo voditi ljubav, Pogledaj kako se isteže riječ
jer vrijeme ističe. I sabira praznine među slovima
Sada negdje Iz tih praznina proviruju riječi novog jezika
poginuli borci Od tih praznina smo sazdani
ukočeni leže u svojim zemunicama. Raspletimo tu noćnu nit
Napunjeni konzervansom. Koja dijeli ovaj dan na hiljade nevidljivih dana
Crvi u njih ne ulaze. Kroz ovu rupu se otvaramo u sebe
Lice od tijela im se ne rastavlja. Kroz ovaj tunelski prolaz zvijezde plešu
Neko će poslije dah njihovog leša proglasiti U talasima odzvanjanja Božije riječi
nacionalnom slavom. U ravnoteži viškova koji su manjkovi
U ravnoteži manjkova koji su viškovi
I ti mi kažeš Mi smo bačene kocke
Trebamo voditi ljubav Koje padaju na svih šest strana istodobno
jer već sutra na anatomskom stolu
ispod hirurškog noža možemo se jedno drugome
osmjehivati.
Tanja Stupar-Trifunović (1977)
KUTIJA
Asmir Kujović (1973)
Poklanjaš mi praznu kutiju
GRAĐA Radosna plačem
Trpam sve svoje u kutiju i bježim
Bog vaja Adema od blata zemaljskog Sada putujem (ali samo noću)
na sedmom nebu, Podijelili smo grad na tvoje osvijetljene ulice
a otpaci ilovače koju odbacuje i moje mračne ćoškove (tamo gdje lutalice
zovu se Historija. naslanjaju na zid leđa noću da čuju srce
kuće kako damara i svoje u odjeku i da ih
Nije Rim pao zbog istrošenosti otud ispuni toplina koja im je zabranjena)
no da bi se digli Germani i Bizant. Učim od njih
Prislanjam leđa na zidove tuđih kuća
Po Božijoj namjeri do kraja i kradem
povijest bedemi između Pakla i Raja. Čujem tanjire čaše vodu glasove
Čujem ljude i kuću kako im jedno
A na Sudnjem danu, srce damara i svoje srce u odjeku čujem
kada Sunce, sa zapada grane, Sve to brzo strpam u kutiju i bježim
povijest će se namiriti sa druge strane Poslije slušam kako jedno veliko srce
Terazije. u kutiji jako udara

ZIKR
IGRA S LUTKAMA
Pogledaj kako lelujamo na vjetru
Dok padamo oslobođeni sile teže, U sobi
Pogledaj kako prestižemo naše davne glasove nižemo plastične lutke
i plač, i šapat, i urlik, i kikotanje na konopce svuda uokolo
Ustima hvatamo zvijezde starije od Svemira O ovoj magiji ne znamo ništa
Lebdimo sjevernije od Sjevernog pola iskustveno smo prazni
Ovaj svijet je mapa naših teritorija kao ni Bog ne znamo
Mi smo čahure neviđenih leptira imamo li dobro opravdanje
Pogledaj kako se gvožđe rastapa u magnetnom paklu za krajnji cilj
U ravnoteži sila sastavnih i rastavnih A one vrište
Pogledaj kako hodamo po toj oštrici uvjeravajući nas da su žive
I kako lako oživljujemo umrtvljujući Ti nag bolje razmišljaš
I umrtvljujemo oživljujući Kažeš
U kolijevci što se talasa na vodi Jordana “Ma jebeš im mater
Rađamo se davno sve ćemo ih pobiti”
Na mjestu koje je otplovilo iza zalaska sunca Divim se hladnokrvnosti i razboritosti
Ispisujemo matematičku jednačinu stvaranja U krevet ulazim sramežljivo
Koju niko od nas ne zna pročitati Preplašena da ćeš pod rukama osjetiti
No ona je tačna jer smo je nasumice zapisali hladnoću udove lutke

36 KNJIŽEVNI STAV
Razmišljam da ćutim ili da vrištim
Tebe naša igra nikad ne zamara
Elvedin Nezirović (1976)
BAJAM
Na dan kad se rodio moj
Tatjana Bijelić (1974) otac, djed je u avliji
posadio bajam. Uzeo je ašov
GUBI GLAS KAD PIŠE U TIŠINI i iskopao rupu u travnjaku.

Ona skače na prvi pisak alarma da piše Potom je u nju stavio mladicu
bajama i zatrpao je.
po inerciji bilježi san i nastavlja da hrče
Za maloga, rekao je, nek bude
dok pali plin i uskače u papuče s očima na satu
postojan i čvrst kao
srkne gutljaj, pali zvučnik i HBO i to je požuruje ovaj bajam.
na mobilnoj liniji budni su polaznici
ona salije kafu da piše još brže U ratu smo mu najprije
jer oni s druge strane traže instrukcije sasjekli grane. Njegovo koščato drvo
dok automatiše stenografiše oni zijevaju dugo nas je grijalo.
sutra ustaje ranije da im razveže gubice
sutra ustaje ranije za jogu pred tuširanje Onda je, od debla,
pet minuta max da izraze glavnu misao stolar Fahro načinio tabut
taman toliko za toplu vodu i jutarnji seks one noći kad je ubilo oca.
i da je Rok pusti na miru i iznese smeće
jer nakon grupne terapije nastupa jedna-na-jednu Rat je stao, kao kiša.
duhovna faza pisanja s mapama mozga Od bajama je ostala samo sjenka.
popiće daily pills i vino da odmah djeluje
kad koautorka uđe da razastru s vrata
svaka svoje kosture narativa, da ih skupe
prije buđenja tuđe djece, njeno je kod babe
Željko Đurđević (1976)
i da nazove babu da ih pričuva, opet je
radni dan i kasni, zove babu da ih nahrani, kasni LEWIS CARROLLS WUNDERHORN
zna po policijskim sirenama dok navlači tuniku
preskače jelo, prosuto pivo, šminkanje Uzorak odabran dugim posmatranjem
cirkulacija galerijskog soka
iskače prirodna i mlati mokrim kovrdžama
što kvasi zadivljena čula
do podzemne mirišu kifle i nečija mirna jutra
ako takva postoje i dok se sudara sa sprinterima koncerti sjenki
poneki robot pogleda je iskosa i obori glavu sve grafike izbjeglištva
na ovom potezu često je posere svraka prošle su kroz njegove prste
i taj dan bude prljava i srećna i ruča u gradu krici noktiju i dlanova
u vozu je načepe i otvoreno prepipaju ruksak u četvorougaonom lavirintu
jednom je čandala s grlatim beskućnikom
za novu metro kartu, sad je opreznija pod uslovom da ti tuđina izgleda poznata
i kad đaci prave mlaznjake od njenih plakata da si otporan na bol i samilost
zna da je to revolucija i žuri uptown
u baru gdje ponekad pleše je rani mrak shvataš
časovi su kraći, sastanci s porukom Max Ernst
i kad joj se nakači slobodni umjetnik bio je papirni zmaj iz ogledala
fantazira jedan trenutak i žuri niz grad djevojčica na stazi od meda
ima sedamnaest godina i čeka je u Starbaksu
djevojka kojoj drži privatne časove jezika
igraju se prstima do kasnih pm, ali kratko
jer starija ide da piše, mlađa da se zaluđuje Igor Borozan (1977)
svojim tečnim govorom tijela
starija trči do centralne stanice, ali se predomisli *
mora još da kupi kostim i kosu za Halloween
Već duže vrijeme,
da plati račune i sazove nove sesije
poput prepune košare sa južnim voćem,
da postavi statuse, dopiše blog i nove tekstove
na stoliću držim sabrane
da se sjeti predaka i nakratko zaplače pjesme Veselka Koromana
da odgleda film, opere suđe, namaže noge
da kaže svima laku noć, ali prije svega Posegnuo bih, preko dana
da nađe mjesto na toj stanici prije ostalih nasumično za pjesmom – dvije
najbučnije mjesto s najviše pokreta i boja da se osladim i
jer gubi glas kad piše u tišini zdraviji da budem

KNJIŽEVNI STAV 37
IZBOR IZ POEZIJE NARODA BOSNE I HERCEGOVINE 2000-2022.

Sada, u izolaciji, stolić je zatrpan

citrusima i čajem, jabukovim
Mehmed Begić (1977)
octom, paracetamolom, parom
morske soli NEDOSTAJU MI RIJEKE

Koromanova knjiga bijelih korica, Sve ove dane proganja me misao

medicinska je sestra poput stiha iz pjesme
što iznad mene koju se ne usuđujem napisati –
drži toplomjer nedostaju mi potoci i vodopadi,
mali, oni najmanji,
da se jedva mogu zvati vodopadima.
Nedostaju mi rijeke –
Šejla Šehabović (1977) od Radobolje, što je tekla pokraj
porodične bašte u Ilićima, gdje sam
SREBRENICA, POTOČARI, 9.5.2004. lovio brze pastrmke, naoružan staklom
i viljuškom vezanom za vrh štapa,
Ispod marama virile su im kose. do Pasjeg potoka u Kentakiju
Jedna se zagrnula sa dvije marame; gdje bi mi lososi hitro bježali
drugu je držala preko ramena. Boje se nisu slagale i rijeke Fraser u Kanadi, gdje ću
Mirisala je na sapun umalo izgubiti glavu izvlačeći
onu prokletinju od bijele jesetre.
Šal je padao preko svilene bluze u zlaćanim odsjajima Nedostaju mi one široke poput rijeke
Ruke je, držeći ga, preklopila na stomaku. u rodnom gradu koju sam prelazio
kad je voda dopuštala
Jedna je imala ruž. gazeći bez daha, od obale do obale.
Iz nje sam jednom spasio patku.
Doveli smo grupu holandskih tinejdžera Krila su joj bila slijepljena uljem
Na dva jezika prevodili i struja je bespomoćnu nosila.
Nedostaju mi i vode koje bih mogao
Jeste dobro putovali? preskočiti, s kamena na kamen
rekle su nam do onog jednog mjesta
Kako ste? gdje više nema kamenja.
pitale su, Tu bih zastao i skinuo cipele,
na ulazu u groblje da osjetim vodu, da osjetim rijeku
i njeno dno, dijelove nje koji nisu voda
Lijepa su vam djeca! milinu proticanja i silinu nedostajanja.
Zagledale su, svako
Sve to želim iznova dotaći
prije nego što se sve u vodu pretvori.
Kasnije su rekle:
Dođite!

Zaplakale, jedna za drugom;

Adisa Bašić (1979)
redom pokazale albume sa fotografijama
KOŠĆELA
mrtvih
Stali smo ukrug, kao na ugaonoj sećiji što se sjedi
One u sredinu posadili smo drvce
s rukama na stomaku tanjušno kao prst
Domaćinski. i sad brojimo
ko će od nas
Nudile su uspjeti da dočeka hlad
da nas vode
Kod Hrasta računica nas sneveseli
(Tamo staneš i vidiš sve gdje su doveli narod na klanje!) sve dok je dobro ne opojimo vinom
I u fabriku akumulatora
gdje su vezani probdjeli tri dana. do noći se već vedro uzdamo
Sinove su odveli kasnije, gladne. da će neko nekad negdje
nekome morati roditi
Nudile su nekakvu djecu
da pokažu
kako su umproforci četnicima davali uniforme za ovaj naš hlad
kao jelom i pićem što se nudi, namjernika.
Jednu po jednu sam zagrlila na odlasku.
Tako se tetke grle
kad goste ispraćaju
Na vratima

38 KNJIŽEVNI STAV
Ajla Terzić (1979) čiju mantru tako nesebično 
širi
pripadnik jednog 
GRAD SARAJEVO JE PODUZEO KORAKE vrlo trulog društva
može priuštiti 
Reče gradonačelnik vrlo mali broj ljudi
vidno zajapuren  (povoljni krediti za bračne parove mlade)
da se oda počast ovoj izuzetnoj ličnosti konačno
i velikom prijatelju grada jedino što je 
misleći pri tom na pre/imenovanje jedne od  na tom mega-posteru
ulica naše metropole stvarno
(čiji krvotok je sklon čestim  jeste golub što
transfuzijama) nehajno 
za to vrijeme sere
stolice škripe
poput neuvježbanog orkestra lakši za
dame u bundama iz ‘86 i retro šeširima  nekoliko grama
po mjeri engleske kraljice
cupkaju nogama
nastojeći da poboljšaju cirkulaciju
snajperska svjetla kamera Adnan Žetica (1980)
prelaze preko
glava wannabe jet-seta 
SAT
što rashlađuje se programom i 
šuška mentol bombonama Dvanest sati i trinaest minuta, pokazivao je.
ne poznaju baš djelo te persone Na poklopcu ugravirano: za petnaest godina rada.
no kažu na televiziji 
da učinila je mnogo Tehničke karakteristike sahata su da kuca na puls, a može
u nekim ranijim našim životima raditi četrdeset osam sati bez pulsa, nepotrebna potrošnja baterija,
boljim možda
prvi druga treći solidan kaiš i poznata marka
izmjenjuju se govori daju mu određenu materijalnu vrijednost.
višestruki lovori
njihova je tuga pregolema Svak je uzeo ponešto, čizme, čuturu, jaknu a ja sam skinuo sahat, 
izvlače naftalinske anegdote a znači leš s čije ruke sam ga uzeo više od dva dana bio je beživotan.
intimne detalje rado dijele s masom
bogobojazno ukrućenih vratova Nosio sam ga uraru pregledao ga i kaže sve je ispravno 
guraju zajedničke slike & stavim ga oko ruke neće da kuca, oko njegove ruke kuca,
prigodno slinave poglede
sve je rečeno mislio sam ga čak i prepraviti,
vosak se već hladi
da umjesto na puls radi na baterije, ali ne može.
gledajte nas u 19:30
Odnesem ga drugom uraru ista priča na njegov puls kuca
a ne moj ne može, kao da ljudsko nisi biće, reče mi.
GOLUB SERE NA REKLAMU ZA AUTO

Veličanstveni 
bilboard ČETIRI ZIDA
na sred hlorofilne plohe
sa njega se smiješi Zadnje tri godine života pao je na postelju,
faca lokalna nije mogao sam ni na toalet otići, a ja sam
njegov ležeran stav  morala za nas i njegove lijekove raditi.
– u džepovima ruke Bio je teški plućni bolesnik.
tamne bolivudske naočari - Prije polaska na posao, bilo ljeto ili zima,
reklamira sebe ostavila bih prozore otvorene
auto kredit zbog provjetravanja.
neke od brojnih lihvarskih  Naš stan nalazi se na prvom spratu,
institucija pa su kvartovski narkomani preko balkona ulazili
na backgroundu je i uzimali stvar po stvar,
grad a njemu su davali cigarete, pa je zborio:
dosta nalik na druge “Ako miliciju zovneš, kazat ću da je riječ o trampi.”
Osim šupljeg madraca punjenog perjem
u njemu je automobil valjda i nepopijenim lijekovima,
prirodno prevozno sredstvo  poslije njega među naša četiri zida
tek tu machinu nije ništa ostalo, bukvalno

KNJIŽEVNI STAV 39
IZBOR IZ POEZIJE NARODA BOSNE I HERCEGOVINE 2000-2022.
Dijala Hasanbegović (1980)
VASELJENA
U mojoj kući postoji soba
koja je stanica za duhove
klopka za sjene
soba u kojoj već odavno nema
nikog koga volim i nikog ko bi
volio sebe.
Hladna je i ljeti
kao da u nju bježi dah
svih uspuhanih zima
nemilosrdnih kao poklon za godišnjicu
kao da se u nju useljavaju svi zimski mjeseci
sav u snijeg zarasli asfalt i trava
kratka i siva, izrasla iz glinene zemlje.
U mojoj kući ima soba
puna odlazaka i namjera o odlasku
puna odjeće u koju udovi više ne staju
ili koju više nema ko da oblači
u mojoj sobi
na istočnoj strani
sunce u zoru zakljanja oči
ja je zatvaram kao što se oči zatvaraju
od strašnog prizora
svaki put kad tamo idem ostaviti
jedan svoj život.
U mojoj kući ima soba u kojoj
niko nije progovorio niti glasa četiri godine
ali puna je
prepuna je
iz nje nikad neću sve iznijeti
nju ću jednom samo ostaviti.
Jučer smo soba i ja dobili poklon:
jaje koje svira uspavanke i u mraku
po zidovima šara vaseljenu.
Gledala sam prvi put
nakon četiri godine
kako se uz zvuke kineske uspavanke
ljulja sve što je ikada stvoreno
što će ikada biti
što će ikada nestati.
Radomir D. Mitrić (1981)
BOSNIAN NOCTURNO
Glasove, glasove pamtim, ulovljene u školjke
uspomena, uz koje odrastah dok je u meni zrila
misao i svjetlost, između očevih odlazaka
u Veneciju, kada nalikovaše Brodskom, ili pak,
dok je kao Jejts jezdio ka Istanbulu,
uvijek donoseći nove knjige sa tih putešestvija.
Bješe to svet o kojem je ispredao nevjerovatne priče,
dok je majka ćutljivo slušala u uglu doma, kao i ja,
o Mediteranu, o plavetnilu Sredozemlja
i u čemu je tajna koju krije Santa Maria Formosa.
Ni sanjao nisam tada, šta će rat donijeti sa sobom,
– najprije silnu buku koja je ubijala djecu u nama,
dok se stara gospođa Smrt šepurila oko nas,
odvodeći mog starijeg brata na neko drugo nebo,
40 KNJIŽEVNI STAV
dok smo gubili osmjehe, a oko mene se utišavali
glasovi dragih osoba, i – najposlije, melanholiju,
neku tihu tugu, kao iz pjesama Silvije Plat,
koje tako rado čitah dok je tama padala po nama,
tama neka ratna, balkanska, pretvarajući nas
u tišinu. Ali kao u Priči o sjemenu i sijaču,
ja vjerovah da i meni bjehu namijenjeni dani,
u kojim će sreća doći i imati žensko lice,
o kojem je divno pjevao Borhes u svojoj Himni,
lice što bi podijelilo moju osamu sa sobom,
a tišinu zamijenilo riječima u kojima diše Logos.
Rat je minuo odavno, glasovi su oživjeli u nama,
glasovi naših molitvi, kojim izrastamo do neba,
dok ja svom nerođenom sinu, donosim knjige,
da ga čekaju kao što su i mene čekale, na početku
puta, na životnoj stazi, od iste one Venecije
do istog onog Istanbula, između kojih otkucava
srce Mediterana, Bosna, moja ovidijevska
Ultima Thulae, iz koje nikad neću otići
toliko daleko, a da ne mogu biti u njoj u istom danu
kad mi se nostalgija javi, kao ovoga časa,
kada veče pada, na putu od Gdanjska do Sarajeva.
Almir Kolar (1981)
PJESMA O NEDOSTAJANJU
Sada moram da priznam da je dobro što si negdje izvan granica
neporažena i slobodna.
Ovdje je i dalje juli
i naizgled je pusto u sirotinjskim ulicama.
Vrijeme miriše na žeđ i ne prolazi
kao što se pripovjeda.
Nekada je bilo drugačije.
Bio sam bezbožnik.
Onaj koji još samo vjeruje da je spas u odlasku,
i držao sam se plana da barem ja
nigdje ne treba da odem.
A bilo je drugačije vrijeme.
Govorila si: ti samo vjeruj i otvoriće se nebo
a zlatne ptice ispuniće dvorište
i onaj trijem ispred kuće
u kojoj se dvoje moraju ponovo roditi.
To više nije važno
ali lagao sam ti da samoća nije utočište,
i prećutao sam da je naša domovina obična pustinja
sa jednim svetim voćnjakom kojeg su napustile otrovnice
jer ne žele da budu dio prokletstva.
Moram da priznam:
kada se predveče vraćam izmoren
zastanem pred ulazom i pozdravljam sjenke na jeziku
kojim ćemo oboje progovoriti
kada se nakon smrti, na trenutak, sretnemo
i prepoznamo.
Mirko S. Božić (1982)
BABASERA
Ljeto sam potrošio
Na noćne trajekte
Jedrenjake i čamce
Na prodavačice balona
Na ožiljke komaraca
I nebo koje se probija
Među krunama suncobrana
Pod kojima leže nauljena tijela
Isprepletena sa vrelim šljunkom
Potrošio sam ljeto na
Babasere koje na autobusnim stanicama
Sjede iza pljesnivih pultova
I prebiru dnevni utržak
Nikada ništa ne pitaju
Cijena je ista za pišanje i kakanje
Babasera je kao Buddha
Kojeg je nemoguće izbaciti iz takta
Naime, dok god postoje guzice
Za njih nema recesije
Ljeto sam potrošio na potragu
Za savršenim valom
Iz ovog se mora lako mogla roditi
Botticelijeva Afrodita
Možda je baš iz ove soli
Isklesana Lotova žena
Od soli, od boli, od besane noći
Utvaram si da se ovo više nikada
Ne može ponoviti i da uvijek
Postoji još jedan katamaran
Da nas vrati u sigurne luke
Potrošio sam ljeto
Potrošio a ni mi ljubavi
Ni mi soli
Ni mi sidra
Valja mi se spakirati
I opet nekamo poći.
Naida Mujkić (1984)
ZA ZRNCE NADE
Kada se sjenke slegnu
I kad odložimo svoje kapute
svučemo čarape i zalegnemo za
stolove pune mesa
Kada budemo prolazili pored
Zlatnih Ljiljana ne zavideći im
Što su davali dijelove svog
Tijela u razmjenu za bilo šta
I kad u bjelini koja nas napada
budemo ljubili sebe
kao što ljubimo sve svoje druge
Kada prepoznamo svoje sakate sjenke
Na otvorenom i kada nas ozare
Njihova nagorjela usta
Staćemo uz njih i odrasti u žuč
Dva su sata iza ponoći
U hotelu nisam jedina gošća
Probudilo me kuckanje visokih
Potpetica
Zid lijevo od kreveta oblijepljen
Tapetom s imenima gradova
Tražim naš grad, ali ga ne nalazim
Mi svoga grada nemamo
Mi smo žene koje žale jer imamo
Drugo polje interesovanja
Stare sprečanske ade
Kako bih i ja voljela biti
Nečija uspravljena žena na štiklama
Što u džepovima ne nosi recepte
Za ljubav, za utjehu, za sreću
Svi hoće recepte, niko me ne pita
Kako sam
Umoran je onaj kojeg volim
I prilegao je u moja usta
Kao u svoju kuću
Čujem kako se urezuje u krhotine
I kako im laska
Povlačeći me unatrag gdje se
U ponoru još uvijek nadam
NAD NAMA TUGA JER DRUGOG NEBA NEMAMO
Izašla sam da prostrem veš
Na štriku iza zgrade: tu je bila ona
U bijeloj pamučnoj majici kratkih rukava
Ispod je nosila samo potkošulju
Sjedila je na stepenicama, pušila
Sunce je izlazilo i njeno lice u dimu
Kako cvijet se prosjajivalo
Dolazila je na biciklu i brinula o jednoj
Staroj ženi što je tu živjela
Sve što smo bili nismo
Ona me gleda jer još ima oči
Ona me sluša jer još ima uši
Ona mi kaže da je obišla sve polovke
Nije ništa kupila jer treba vremena
Kad odeš
Pjevuši nešto
⁃ Šta pjevaš?, pitam, a već znam
KNJIŽEVNI STAV 41
IZBOR IZ POEZIJE NARODA BOSNE I HERCEGOVINE 2000-2022.

Pjeva za nas obje i pjesma struji sve je čisto i mirno

Kroz čaršafe na štriku kao kroz duboki snijeg sаmo trebа dа dođeš i odvedeš me dаleko odаvde
Onda ulazi u zemlju od koje nas onа kаže:
Više niko neće zamijesiti ponekаd mislim dа je život ubicа zečevа
Kuhala je pogaču, za sina ponekаd mislim dа je ubicа zečevа ono što mi
U tepsiji na podu ne dopuštа dа vаs dodirnem
Kuhala je od pšenice pogaču а negdje nа ivici svijetа, gledаm oluju kаko odlаzi kа središtu morа
Kad geler je prošao kroz naslagane
vodа kojа pаdа u vodu, vodа kojа vrišti, niko ne čuje tu vodu,
Balvane u glavu djetešceta
to je kаo bаzen zа koji niko ne znа, kаo nešto što sаm čitаo
Koji su putevi gelera zna samo bog
Ali, njegov jezik mi ne prepoznajemo kаo suze u popodne, kаo ubicа zečevа
Mi samo svaka sa svoje strane žive ograde zbog tebe sаm pustio brаdu, zbog tebe mаžem kreon ispod očiju
Cijele tumaramo ponekad pjevušeći bolje bi bilo dа neko od nаs kаže:
I čekamo da se sve završi nešto nije kаo nešto drugo, nije čаk ni sаdа

Almin Kaplan (1985) Ernad Osmić (1989)

DEDINA SMRT KO KONZERVA, TREBALA JE KLJUČ LAGANI HOD PO IVICI NOĆI

Ko zgužvana najlon kesa, bez daška vjetra nosim oca i majku na ramenima
Još samo očima okrajke svijeta mjerka preko potoka i kamenja
u noć
Moj dedo na samrtnoj postelji. Glava mu
i preskačem kao uvijek
Ko zvečka, s dvije zjenice crnje od dugmadi mjesta na stazi
što odišu mirisom
Najcrnje, vele mi suru Jasin čeka pa će odustati pogrešnog sjećanja
Od nečujnog zveketa. I jedna i druga
(očev prvi auto bio je smeđ
Moja tetka, u nj ko u bunar ili crn)
Za otkinutom kantom, gleda
i gleda.... dok ih nosim, šapuću mi
kako su ponosni
ali nikad ne završe misao
A otac, ko odbjegli kolac, okokuće
Kruži i djecu što dižu graju ruži (majka je prva u gradu
i ruži... imala kasete grupe Boney M)

Dok moj drhtavi glas uči vel kuranil hakim... ne pitaju se gdje ih nosim
Zamišljam se da sam Brus Li znaju da ću ih spustiti
tamo gdje mislim da valja
Bilo je jutro rano, i sunce je taman iskakalo
Iza brda, njive je bila prekrila slama (otac je pred odlazak u vojsku
ofarbao sebi šišku u plavo,
jer je znao da će ga ionako
Moj dedo je slušao Lija ošišati na ništicu)
A onda je odnekud došla tama
nekada, kad spavaju dok ih nosim,
I u nj se umotala čujem kako govore u snu
pričaju o sebi u mladosti
i u trećem licu
Dane Komljen (1986) (mati je imala kolekciju lutaka
a među njima i jednu tamne puti
JА I MАTEJ I АDISА koju je baš voljela)
KRАJ STАRE HIDROELEKTRАNE
DVIJE GODINE NАKON MАTURE često pitaju jesam li umoran
a ja sam navikao govoriti da nisam
on kаže:
u mom frižideru više nemа hrаne (otac nikada nije ubio čovjeka)
izvаdio sаm žičаne pregrаde, oprаo ih toplom vodom
oprаo sаm i sve suđe koje sаdа leži nа crvenoj tаcni hladno je na ivici noći
prekriveno dvjemа mokrim krpаmа
(mati nikada nije ubila čovjeka)
prebrisаo podove i povаdio grožđice koje su zаpаle u rupe u pаrketu
sjedim nа ivici stolice u nekаdа bijeloj mаjici, iskrzаnoj po ivicаmа lagano je hoditi
oprаo sаm ruke sаpunom, nаmаzаo kremom sa takvim teretom  l

42 KNJIŽEVNI STAV
Tel: 033 944-390 Fax: 033 942-668 Email: prodaja@faktor.ba / Cijena 5 KM KNJIŽEVNI STAV 43