Dokumen - Tips Medjunarodno Poslovno Pravo Sve Najvaznije 1

Međunarodno poslovno pravo
PITANJA ZA I DIO ISPITA IZ MEĐUNARODNOG POSLOVNOG

PRAVA (I DIO)
9. Objasnite predmet međunarodnog poslovnog prava
Predmet jedne grane prava je krug društvenih odnosa koje ona normativno uređuje.
Predmet međ pos prava u većoj ili manjoj mjeri predstavlja stvar shvatanja odnosno
konvencije, zbog toga što je međ. pos. pravo uslovjeno i ciljem definisanja. Predmet
može biti u užem i širem smislu, te može biti generalan i prema institutima.
10. Navedite karakteristike predmeta međunarodnog poslovnog prava
Postoji pet ključnih karakteristika predmeta ove grane:
1. Ekonomski, privredni karakter odnosa
2. Dominantna privatnopravna priroda transakcija (subjekti u ovim transakcijama
djeluju kao vlasnici i na osnovu autonomije volje, pa čak i ako se radi o
javnim subjektima)
3. Postojanje elementa inostranosti (u odnosu su vezane barem dvije države i to
svaka na osnovu svoje suverenosti)
4. Pojava privrednih subjekata koji u isto vrijeme djeluju na više nacionalnih
tržišta –TNC
5. Funkcionalna i suštinska veza ekonomske transakcije sa kogentnim režimom
ekonomskih odnosa sa inostranstvom (ta veza postoji sa deviznim režimom).
11. Navedite sadržaj predmeta međunarodnog poslovnog prava

Što se tiče sadržaja predmeta u širem smislu to su svi odnosi u međunarodnoj
razmjeni robe i usluga koji ispunjavaju gore navedene uslove. U užem smislu sadržaj
predmeta predstavlja neposredan i konkretan privredni posao sa elementom
inostranosti. Ugovor poslovnog prava sa elementom inostranosti je primaran dio
predmeta, međutim najuočljiviji predmet međ. pos. prava je međunarodna poslovna
operacija. Ona predstavlja poslovno pravnu konstrukciju koja obuhvata ugovor o
prodaji roba i usluga te ujedno i transport sa transportnim osiguranjem i plačanje. Iz
ove definicije se vidi da je poslovna operacija mnogo širi pojam od privrednog posla.
12 i 13. Objasnite metod međunarodnog poslovnog prava i navedite opšta

obilježja metoda međunarodnog poslovnog prava
Metod je način pravnog uređivanja odnosa koji ulaze u predmet jedne grane prava i
on mora biti specifičan u odnosu na metode drugih grana. Predmet i metod
predstavljaju bitne odrednice svake grane, pa tako i međ pos. prava. Opšta obilježje
metoda su ona koja se pojavljuju u većini nacionalnih grana. Najvažnija su:
1. Elastično kombinovanje sopstvenih izvora i rješenja sa vrelima i rješenjima
drugih grana prava.
2. Regulisanje odnosa vrši se:
- A priori – unaprijed, karakteristična je za međunarodno zakonodavstvo tj. za
konvencije, model-zakone i ostale opšte akte koji se odnose na međunarodnom
nivou
- A posteriori – unazad, primjenjuje se kod formuliranja poslovnih običaja, od
strane nevladinih međunarodnih agencija
3. Unifikatorski koncept djelovanja. Njega primjenjuju države, vladine i
nevladine međunarodne organizacije te sami privrednici, a cilj mu je
smanjivanje razlika regulativa koje su nastale uslijed raznoraznih istorijskih,
društveno-ekonomskih promjena, različitog institucionalnog okvira,
1

koegzistencije različitih pravnih sistema i pravno-tehničkih neujednačenosti.

(Najbolji primjer za unifikatorski način djelovanja je INCOTERMS)
4. Izrada specifičnih kategorija i pravnih tehnika da bi se prevazišle razlike
između pojedinih nacionalnih prava. To bi značila izrada posebnih pravnih
normi koje bi bile kompatibilne sa drugim nacionalnim pravima koja regulišu
istu pravnu oblast na drugi način.
5. dominacija autonomije volje stranaka-to znači da stranke mogu same da
odaberu koje će pravo biti mjerodavno.
14. Navedite i objasnite posebna obilježja metoda u Bosni i Hercegovini
Međ pos pravo je grana našeg pravnog sistema.

Prva karakteristika metoda je povezanost regulative države i entiteta. Prema članu
III,1. BiH u nadležnosti države su tri politike: spoljnotrgovinska, carinska i
monetarna. Kontrola organa države nad provođenjem vanjskotrgovinske politike je
jača nego politika provođenja stranih ulagnja.U oblasti stranih ulaganja je veća
ovlaštenost entiteta. Za povrede odredba zakona o Vanjskotrgovinskoj politici
sankcije propisuje Vijeće ministra.
Drugo, obuhvaćeno je cijelo vanjskotrgovinsko poslovanje. Normirana je djelatnost
stranih lica u BiH ali i domaćih subjekata u inostranstvu. U regulativu su uključeni
promet roba, usluga i prava intelektualne svojine.
Treće, status domaćih fizičkih lica kao subjekta spoljnotrgovinskog poslovanja nije
jasno riješen. U nekim članovima se spominje fizičko lice kao subjekt, dok u nekim
pravno lice. Koncept korporacije kao osnovnog subjekta međunarodnog poslovnog
prava još uvjek je akruelan. I amostalni poduzetnik mora se inkorporirati u
trgvačko/privredno društvo kada ostvarni ukupan prihod veći od 1.000.000 KM
Četvrto, polazi od zahtjeva i potreba male otvorene tržišne ekonomije. Karakterišu je
jednakost svih svojinskih oblika, elastičnost i težnja ka deregulaciji.
Peta karakteristika metoda je liberalizam. Odvijanje međunarodnih poslovnih
operacija , uključujući i plaćanja je u načalu slobodno. T o ne mora značiti da je
isključeno uvođenje restrikcija i zabrana.
15. Definicija međunarodnog poslovnog prava

Međunarodno poslovno pravo određeno je svojim predmetom i metodom.
Međunarodno poslovno pravo je grana svakog državnog poretka koja pretežno
dispozitivnim normama uređuje režimom spoljnotrgovinske razmjene uslovljene
privatnopravne poslovne operacije sa elementom inostranosti.
18. Navedite preuzete i sopstvene izvore međunarodnog poslovnog prava

Svi izvori teorijski se mogu podjeliti na različite načine. Pa tako imamo preuzeti i
sopstveni izvori, državni, izvori međunarodnih organizacija, državni ili autonomni,
stvoreni organizovanom akcijom i spontano, kodifikovani, nekodifikovani, tvrdi, meki
itd.
19. Navedite izvore međunarodnog poslovnog prava preuzete iz
međunarodnog javnog prava
MJP predstavlja sistem pravnih pravila kojima se uređuju prvenstveno odnosi između:
a) država kao suverenih subjekata
b) država i međunarodnih organizacija
c) međunarodnih organizacija
d) članova, te organa u međunarodnim organizacijama (unutrašnji odnosi)
2

Izvori prava preuzeti iz MJP su:

- opšte ili posebne međunarodne konvencije
- međunarodni običaji
- opšta pravna načela priznata od civilizovanih naroda
- sudske odluke
- pravna doktrina kao pomoćno sredstvo
- princip pravičnosti
20. Nabrojte i pojasnite vrste izvora međunarodnog poslovnog prava

Za nas ekonomiste najbitniji izvori su međunarodne konvencije i akti međunarodnih
organizacija čiji su predmet politički ekonomski odnosi između država.
Međunarodne konvencije se prema broju članova dijele na multilateralne i bileteralne,
a po teritoriji na univerzalne i regionalne. Konvencije predstavljaju izvor prava samo
u slučaju da sadrže opšte i trajne obaveze i prava. Konvencije stupaju na snagu čim su
stranke pristale da njom budu vezane, ili kada se ispune uslovi koji su uneseni u samoj
konvenciji. Pristanak se daje ratifikacijom, a to može biti prihvatom, odobrenjem ili
pristupanjem. Pored svega ovoga kada se ratifikuje neka konvencija, postavlja se
pitanje odnosa te konvencije i nacionalnog prava kojiu reguliše istu oblast. U BiH je
prihvaćen monistički koncept po kome konvencije koje stupaju na snagu imaju jaču
pravnu snagu od domaćih zakona.
21. Karakteristike izvora

Akti međunarodnih organizacija, akti država kao i rezolucije nas posebno interesuju.
Oni mogu biti obavezne prirode. Svrha te obavezne prirode je da kreira jedinstven
pravni okvir na području više zemalja. To se postiže na taj način što se kreiraju
obavezne norme koje mogu biti ublažene pravom država, ali samo u slučaju da se one
«kose» sa nacionalnim pravnim poredkom. Rezolucije i akti država i međunarodnih
organizacija se nazivaju «soft law» dokumenti – mekano pravo. Ti akti sadrže
ograničeno pravno dejstvo ali glavna karakteristika im je što pravne norme tih akata
ne sadrže odgovarajuće sankcije. Međutim iako sankcije ne postoje, mogučnost
prinude uvijek postoji. Tako ako uzmemo za primjer zemlje EU vidjet ćemo da tu ne
postoji jedinstven organ prisile koji bi regulisao odnose između zemalja EU, ali
ukoliko neka zemlja prekrši neku od rezolucija, ostale zemlje članice EU mogu protiv
nje podnijeti sankcije koje su uglavnom ekonomske prirode (blokada, prekid
ekonomskih odnosa, embargo, bojkot, finansijske mjere i sl).
Izvori MJP relevantni su za međ pos pravo i zbog toga što utvrđuju niz političko-
ekonomskih odnosa i ekonomskih principa relevantnih za odvijanje međunarodne
razmjene.
22 i 23. Navedite izvore međunarodnog poslovnog prava preuzete iz

međunarodnog privatnog prava - objasnite pojam međunarodnog privatnog
prava
MPP je grana pravnog sistema svake države, a njegov predmet su odnosi koji nastaju
u određivanju mjerodavnog nacionalnog prava i nadležnog suda. To znači da MPP
određuje samo koje će pravo biti mjerodavno u sukobu zakona dvije zemlje, ali
neodređuje konkretna rješenja spora.
Metod kojim se koristi MPP je lokalizacija. Suština ovog metoda je određivanje
vezivnih tačaka koje upučuju koje će pravo biti primjenjeno. Te tačke se od države do
države tretiraju drugačije pa stoga postoje i razlike između MPP-a svake države.
3

Kriteriji vezivanja mogu se grupisati prema subjektu, predmetu i izvoru vezivanja.

Instrumenti putem kojih se vrši «lokalizacija» nazivaju se kolezione norme:
- pravna kategorija na koju se norma odnosi (npr. državljanstvo, mjesto
zaključenja ugovora, sjedište činioca karakteristične radnje i sl.)
- tačka vezivanja – poveznica
Ukoliko imamo sukob zakona između dvije države, a kolezione norme odrede koje će
biti mjerodavno pravo (imamo državu A i B i kolezione norme upučuju da će
mjerodavno pravo biti pravo države A), međutim to mjerodavno pravo ne mora biti
primjenjeno. Naime postoje određeni izuzetci koji će odrediti mjerodavno pravo druge
državeiako kolezione norme ukazuju na suprotno (u našem slučaju bit će primjenjeno
pravo države B iako kolezione norme upučuju na državu A). Ti izuzetci su:
- zabrana primjene mjerodavnog prava ukoliko je ona bila u suprotnosti sa
osnovnim društvenim principima i državno-pravnom sistemu domaće države.
- postoje tačke vezivanja na koje stranke mogu da utiču svojom voljom (npr.
sjedište). Ukoliko svjesno manipulišu tačkama vezivanja da bi izbjegle
određeni pravni sistem- navedeni postupak je zabranjen.
- ukoliko kolezione norme MPP-a jedne države upučuju da će se primjeniti
pravo druge države, a kolezione norme druge države upučuju na pravo prve.
- ukoliko imamo neku kategoriju koja je predmet kolezione norme, nekad
moramo poznavati cjelokupni poredak nadležne države da bi mogli ustanoviti
koje je pravo mjerodavno. Tako da iako kolezione norme upućuju na neku
državu zbog kompleksnog poredka te države, bit će određeno pravo druge
države za mjerodavno.
24. Navedite nacionalne izvore međunarodnog privatnog prava BiH

Među nacionalnim izvorima najvažniju grupu čine posebni zakoni. U BiH to je
preuzeti zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim
odnosima – ZRSZ. Za međ pos pravo najvažniji domaći izvor je ZRSZ. Da bi sve ovo
bilo lakše razumjeti pokazat ćemo nekoliko tačaka vezivanja:
- Za pravnu ili poslovnu sposobnost nekog lica mjerodavno je pravo čije je ono
državljanim (tačka vezivanja-državljanstvo). Ukoliko je lice poslovno
nesposobno po pravu države čije državljanstvo ima onda će poslovna
sposobnost biti vezana za državu u kojoj je obaveza nastala i pravo te države
će da bude mjerodavno (ovo je slučaj za fizička lica)
- Ukoliko se radi o pravnim licima određivanje državne pripadnosti
(državljanstva) će biti složenije. Pripadnost će zavisiti od sjedišta ili mjesta
gdje je pravno liceosnovano. Ukoliko firma ima sjedište u više država
mjerodavno će biti ono odakle se vode poslovne operacije (sjedište
menadžmenta)
- Tačka vezivanja može biti mjesto gdje se stvar nalazi. Ako se stvar nalazi u
međunarodnom prevozu, mjesto u kojem je krajnje odredište bit će određeno
mjerodavno
- Ukoliko se radi o ugovorima mjerodavno pravo će zavisiti od autonomije volje
stranaka i kolezionih normi. Tu imamo dva slučaja:
a) odmah se primjenjuju kolezione norme (prinudnim putem)
b) prvo autonomija volje stranaka, pa kolezione norme (kolezione norme igraju
ulogu dispozitivnih pravila)
25. Navedite međunarodne izvore međunarodnog privatnog prava MPP
4

Oni koji su za nas najbitniji su multilateralne konvencije i bileteralne konvencije (o

konvencijama je bilo riječi ranije). Na prvom mjestu je kodeks zakona o
međunarodnom privatnom pravu iz 1928 i obuhvata kolezione norme građanskog,
trgovačkog, krivičnog i procesnog prava.Za međunarodne poslovne operacije naših
subjekata najvažnija je Rimska konvencija o mjerodavnom pravu za ugovorene
obaveze iz 1968. Ona se primjenjuje kada se spor rješava u jednoj od država
ugovorenica. Subjekti ovdje mogu da prvo koriste autonomiju volje u pogledu
mjerodavnog prava, a tek ukoliko to nisu iskoristili, ugovor će biti podvrgnuti pravu
države sa kojom je najviše vezan.
26. Navedite izvore državnog poslovnog prava

Oni zavise prije svega od sistema u koji konkretni nacionalni poredak spada. Kao
najznačajniji izvor državnog poslovnog prava su običaji – običaji djeluju kada zakon
ne postoji. Običaji kao produkti sudske prakse najčešće su zastupljeni kao izvori u
common law ili anglosaksonskom sistemu. Nasuprot toga kod kontinentalnih sistema
kao izvori državnog poslovnog prava pojavljuju se zakoni. Međutim bilo da se radi o
common law ili kontinentalnom sistemu oni u principu daju isto rješenje datog
problema. Pored običaja i zakona postoje i drugi izvori kao što su: ustavi, ratifikovane
međunarodne konvencije, podzakonski akti, opši akti subjekata poslovnog prava,
ugovori, običaji, uzanse.
Postoje tri osnova po kojima se državni izvori uključuju u izvore međ pos prava, a to
su: u slučaju imperativni propisi domačeg prava, autonomija volje stranaka, te pravila
međ pos prava – kolezione norme.
27. Objasnite pojam sopstvenih izvora međunarodnog poslovnog prava

Pod sopstvenim izvorima međ pos prava podrazumjevamo pravne akte koji su po
svom nastanku i metodu usmjereni na uređivanje poslovnih transakcija sa elementom
inostranosti. Prema vrsti donosioca ovi izvori se mogu podijeliti na:
- domaći izvori: oni najčešće sadrže prinudne norme kojima se uređuju
transakcije sa elementom inostranosti. Ali postoje i slučajevi dispozitivnog
karaktera
- međunarodni izvori: oni mogu biti državni (to su izvori koje države kreiraju
multilateralnim konvencijama, putem vladinih organizacija) i autonomni
(izvori nastali posredstvom nevladinih organizacija kao i izvori nastali
aktivnošću trgovaca).
Nama su posebno interesantni slijedeći izvori međunarodnog poslovnog prava:ovdje
se misli na pitanja 28, 29, 30, 31, 32, 33, 34.
a) 28. Međunarodne konvencije

Međunarodne konvencije su multilateralni ili bileteralni sporazumi sklopljeni i stupili
na snagu u skladu sa MJP-om. Kao izvor međ pos prava različito su zastupljeni.
Transport i prodaja prednjače u tome. konvencije prema dejstvu mogu biti opšte i
regionalne. zovu se još međunarodno zakonodavstvo jer stupaju na snagu kada su
uneseni u nacionalno zakonosavstvo.
b) 29. Jedinstveni regimani
5

U bukvalnom prevodu to bi bili pravilnici, ali mi se tim terminom nećemo koristiti.

To su dakle pravila i upustva koja donose nevladine organizacije, a nastaju
kodifikacijom poslovnih obićaja i uopštavanjem praktičnih iskustava. autoritet
reglama zasnovan je na njihovom stručnom kvalitetu, a ne na savremenim
ovlaštenjima donosioca. Izuzetno značajnu ulogu u stvaranju reglemana ima
Međunarodna trgovačka komora u Parizu – MTK koja je između ostalog kreirala i:
INCOTERMS-sistematizacija transportnih klauzula, UCP 500-jedinstveni običaji i
praksa za dokumentarne akreditive itd.
c) 30. Tipski ugovori i opšti uslovi poslovanja

Ugovor predstavlja pojedinačan pravni akt koji uređuje konkretan odnos između tačno
određenih subjekata. Tipski ugovori su oni koji se zaključuju na unaprijed
formulisanim obrazcima. Oni sadrže sve bitne elemente ugovora kao i ostavljene
prazne prostore za popunjavanje bitnih elemenata koji nisu poznati i koji mogu da
variraju (npr. cijena, količina i sl). Pored ovih bitnih elemenata postoje i nebitni
elementi koji u zavisnosti od ugovora do ugovora brojčano variraju. Na poleđini ovih
tipskih ugovora obično su ispisuju opšti uslovi poslovanja. To su ustvari pojedinačne
klauzule koje se nameću kao alternative ukoliko se ne ispune uslovi iz tipiziranog
ugovora. Oni su tako formulisani da u sebi sadrže sve uslove poslovanja, zato i čine
jedinstvenu kategoriju, zato se često zovu i formularnim ugovorima. Stvaraoci
formularnog prava su međuvladine organizacije, posebnu ulogu igraju agencije UN-a.
d) 31. Međunarodni poslovni običaji

Obično su društvene norme koje su nastale kristalizacijom poslovne prakse. Oni
nastaju kombinacijom organizovanog i neorganizovanog djelovanja privrednika.
Nepoštivanje običaja sankcioniše se od strane poslovnih subjekata posredno ili preko
njihovih asocijacija te arbitražnim i sudskim odlikama. Upravo zbog mogučnosti
prinudnog ostvarivanja posredstvom države, običaji imaju svojstvo izvora prava.
Međunarodni poslovni običaji prema teritoriji na kojoj se primjenjuju mogu se
podijeliti na državne, regionalne, globalne. Prema strukama u kojima važe dijele se
na:
- opšte (horizontalne)- običaji koji vrijede za sve djelatnosti
- posebne (vertikalne)- običaji koji važe samo u jednoj branši
Međ pos pravo akcenat stavlja na sve druge tj one koji nastaju unutar pojedinih struka.
U domaćem pravu veću pravnu snagu imaju vertikalni običaji koji dolaze sa užeg
prostora, dok je u međ pos pravu to suprotno tj. prednost imaju običaji sa šireg
poticaja tj oni koji važe na svjetskom tržištu. Da bi običaj mogao da bude izvor međ
pos prava on mora da bude opšteprihvaćen, razuman, notaran, izvjestan. Osnov
primjene međunarodnog poslovnog običaja je autonomija volje stranaka.
e) 32. Sudska i arbitražna praksa

Pod sudskom praksom podrazumjevaju se stavovi sadržani u sudskim odlukama.
Sudska praksa ima mnogo više uticaja u common law nego u kontinentalnom sistemu.
Arbitražna praksa pojmovno je ista kao i sudska s tim da se ona zasniva na različitim
sistemima. Osnovna razlika arbitraže i suda je što stranke samovoljno mogu da
odaberu koji će arbitražni sud da im sudi. Odluke arbitraže se objavljuju samo uz
saglasnost stranaka. Arbitražne odluke se uglavnom provode dobrovoljno a ukoliko to
nije slučaj sankcije primjenjuju privrednici neposredno (bojkot), a ukoliko to ne urodi
6

plodom izvršavanje odluke se vrši posredstvom države u kojoj strana koja je izgubila
spor ima sjedište. Arbitražna praksa je dala naročito veliki doprinos u afirmisanju
novog lex mercatonia.
f) 33. Državni prinudni propisi

Pošto su države posebno zainteresovane za svoje bilanse ekonomskih odnosa sa
inostranstvom, one donose prinudne propise koji uređuje vanjskotrgovinski režim
ekonomske razmjene. To je najčešće regulisano zakonima, koji su pod snažnim
uticajem WTO-a i regionalnih organizacija (npr EZ). U BiH prinudni propisi koji
regulišu međunarodne ekonomske odnose obuhvataju monetarnu, spoljnotrgovinsku i
carinsku politiku. Državni zakoni BiH se uslovno mogu podijeliti na one koji uređuju
spoljno-trgovinski režim i one koji su primarno usmjereni na uspostovljanje
institucija. U prvu grupu spadaju: zakon o vanjskotrgovinskoj politici, politicki DSU ,
zakon o nadzoru kvaliteta i drugi, a u drugu grupu: zakon o slobodnim zonama u BiH,
Zakon o Vanjskotrgovinskoj komori BiH, Zakon o osnivanju Izvozno-kreditne
agencije BiH i drugi.
SPECIFIČNI SUBJEKTI MEĐUNARODNOG POSLOVNOG PRAVA U BIH
I Izvozno kreditna agencija Bosne i Hercegovine

1. Istorijat
Agencija za izdavanje garancija „IGA“ osnovana je u oktobru 1996. godine. Služi za

izdavanje garancija za zaštitu od političkog i ratnog rizika stranim investitorima i
trgovcima. Cilje je da osigura uslove za podsticanje izvozda roba i usluga iz BiH
preko osiguravanja i finansiranja, izdavanja garancija , kao i uspostavljanja osnova za
razvoj i promociju ekonomskih odnosa BiH sa inostranstvom.
Podsticanje izvozda i unapređenje ekonomskih odnosa zasniva se na sljedećem:
a) precizno utvrđeni kriteriji za kreditiranje;
b) jedinstveni kriteriji za izdavanje ganarcija radi osiguranja izvoznih ugovora;
c) jedinstven pristup pružanju informacija i obavljanju posredničkih usluga;
d) utvrđivanje jedinstvenih kriterija za izdavanje polisa osiguranja izvoza;
2.Uspostavljanje , organizacija i djelatnost Agencije
Osnivač IGA-e je država BiH sa svojim entitetima koji osiguravaju početni kapital
srazmjerno iznosu iskorištenih sredstava Svjetske banke i sredstava donatora.
Agencija je samostalna u obavljanju svoje djelatnosti. Imovina, aktiva i dobit
Agencije , kao i njene transakcije oslobođene su od poreza na dodatnu vrijednost iz
okvira djelatnosti Agencije i poreza na dobit.
U okviru svojih djelatnosti Agencija vrši direktne i posredne funkcije.
Direktne funkcije:
a) izdavanje garancija s ciljem osiguranja izvršenja izvoznih ugovora;
b) kreditno osiguranje unutrašnjeg i vanjskotrgovinskog poslovanja;
c) faktoring podrška.
Posredne funkcije:
a) kreditiranje lizinga i opreme i transportnih sredstava u inozemstvu;
b) dugoročno kreditiranje domaćih preduzeća radi izvođenja građevinskih radova
u inozemstvu , finansiranja predugovorne aktivnosti u ovakvim poslovima;
7

c) kratkoročno i dugoročno finansiranje pripremen i izvršenja izvoza;

d) refinansiranje kratkoročnih i dugoročnih izvoznih kredita koje su odobrile
banke ili druge finansijske institucije
e) osiguranje i reosiguranje izvoznih poslova i ulaganja bosanskohercegovačkih
preduzeća u intostranstvu kojim se vrše osiguranja i reosiguranja od
komercijalnih rizika u vidu naknade gubitaka nastalih u osiguranim
poslovima.
1. Upravljanje i rukovođenje Agencijom i finansijsko poslovanje
Upravni odbor se sastoji od pet članova( 2 iz svakog entiteta i jedan član iz Institucija
BiH) . Upravni odbor odgovoran je za nadzor poslovanja Agnecije. Direktor i
zamjenici direktora IGA-e obavezni su 2 puta godišnje da podnose informaciju o
poslovanju IGA-e. Operativni troškovi Agnecije, finansiraju se iz prihoda od
naknada , donacija i prihoda od plasmana iz kapitala agencije.
II SPOLJNOTRGOVINSKA KOMORA /VANJSKOTRGOVINSKA KOMORA

BIH
1-Istorijat
Vanjskotrgovinska komora BiH je samostalna, nevladina, nepolitička i neprofitna

javno-pravna asocijacija sa teritorije BiH. Njene funkcije su usmjerene na razvoj i
unapređenje ekonomskih odnosa bosanskohercegovačke privrede sa inostranstvom ,
uključujući i partnerski odnos i zastupanje interesa članova kod nadležnih organa BiH
i odgovarajućih asocijacija u inostranstvu. Članica je mnogih međunarodnih
asocijacija: ICC, ABC, FIATA, IRU, SECI, GS1.
2- Status i članovi Vanjskotrgovinske komore BiH
Komora ima svojstvo pravnog lica sa pravima i obavezama utvrđenim u Zakonu o

vanjskotrgovinskoj komori BiH i podzakonskim aktima koji su doneseni na osnovu
navedenog Zakona. Članovi komore su preduzeća, banke, osiguravajuća društva i
druga pravna – privredna lica registrovana za obavljanje poslova sa inostranstvom na
prostoru BiH, atomatski na osnovu članstva u privrednim komorama konstituisanim
na temelju zakona FBIH, RS i Distrikta Brčko. Članovi komore su: Privredna komora
RS, Privredna komora FBIH, Privredna komora Distrikta Brčko , kao kolektivni
članovi.
3- Nadležnosti Komore
Nadležnosti su:
a) članstvo i zastupanje interesa privrede u međunarodnim
komorskim i strukovnim asocijacijama , odnosno
organizacijama
b) prestavljanje interesa članova Komore u inozemstvu,
direktno, putem vlastite predstavničke mreže ili putem
diplomatske i konzularne mreže – preko ovlaštenih
predstavnika Komore
8

c) obavljanje poslova javnih ovlasti utrvrđenih posebnim

propisima, aktima i odlukama nadležnih državnih organa
d) Saradnja i koordinacija saradnje privrednih komora i
asocijacija u zemlji, posebno sa privrednim komora entiteta i
Privrednom komorom Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine
e) Promocija i koordinacija programa edukacije i obrazovanja
od interesa za članove Komore
f) Razvoj poslovnog i informacionog sistema sa međunarodnim
bazama podataka , uključujući i mrežu ponude i tražnje, te
harmonizacija informacione komorske mreže i BiH
g) Utjecanje, u partnerskom odnosu sa nadležim državnim
organima, na kreiranje ekonomskog sistema
h) Promocija i koordinacija izrade ekonomskih podataka i
tržišnih analiza iz oblasti ekonomskih odnosa sa
inozemstvom
i) Promocija i organizacija međunarodnih sajmova u BiH i
učešće na sajmovima u inozemstvu
j) Vođenje registra vanjskotrgovinskih organizacija u BiH
Komora, u partnerskom odnosu sa nadležnim organima u BiH, utiče na:

a) razvoj i unapređenje vanjskotrgovinske politike
b) Razvoj i unapređenje carinske politike i tarifa
c) Razvoj i unapređenje međunarodnih finansija
d) Koordinacija entitetskih poslova obnove i rekonstrukcije u svim područjima
političkog, društvenog i ekonomskog života
e) Razvoj i unapređenje međunarodnog transporta i komunikacija
4- Organi i organizacija Komore
U organe Komore se biraju istaknuti privrednici i naučno-stručni radnici iz područja

privrede. Organi Komore su: skupština, upravni odbor, nadzorni odbor, predsjednik i
2 potpredsjednika.
Skupštinu čine zastupnici članova komore, prema slijedećem kriteriju:
a) preduzeća, banke , osiguravajuća društva i druga pravna lica – biraju 70% od
ukupnog broja komorskih zastupnika
b) Privredne komore entiteta i distrikta, kao i kolektivni članovi , privredne
komore organiovane prema teritorijalnom i strukovnom principu,
specijalizovane i slične – biraju 30% komorski zastupnika
Upravni odbor je organ upravljanja Komore i izvršni organ Skupštine Komore. Broji
9 članova. Nadzorni odbor Komore vrši kontrolu zakonitosti rada, a posebno njenog
materijalno – finansijskog poslovanja.
5- Arbitraža i Sud časti
U Komori se obrazuje Arbitražni sud u čijoj su nadležnosti sporovi domaćih i stranih

privrednih subjekata iz njihovih međusobnih odnosa o pravima i obavezama kojima
mogu slobodno raspolagati, ako zakonom ili drugim aktom u skladu sa zakonom nije
utvrđeno da određene vrste sporova rješavaju isključivo redovni sudovi. Odluke
Arbitražnog suda su konačne i imaju snagu presude redovnog suda.
9

U Komori se obrazuje i Sud časti koji odlučuje o povredama dobrih poslovnih običaja
i akata Komore, kada su stranke privredni subjekti iz dva entiteta.
57. Objasnite opšte određenje direktnih stranih ulaganja

Prekogranično kretanje kapitala odvija se u različitim oblicima. Četiri osnovna vida
ova pojave:
a) Komercijalne transakcije
b) Finansijske transakcije kreditnog tipa
c) Portfolio investicije
d) Direktna strana ulaganja (FDI)
FDI predstavlja transfer kapitala u bilo kom obliku iz jedne u drugu zemlju sa ciljem
vlasnika da posredstvom poslovnog poduhvata pod njegovom punom ili djelimičnom
kontrolom ostvari dobit.
58. Istorijat pravne regulative direktnih stranih ulaganja

Direktna strana ulaganja se u XVIII i XIX odvijaju pretežno u okvirima velikih
kolonijalnih imperija. U to doba se direktno strano investiranje ispoljava kroz ugovore
o koncesijama. Moderna istorija direktnog investiranja počinje sredinom XX stoljeća
sa procesom dekolonizacije. Po obilježjama ona se može podjeliti u 3 faze koje se
međusobno prepliću:
1) U prvoj su riješeni ekonomsi, politički i pravni sukobi između starih
kolonijalnih sila i novonastalih zemalja. Tačke kompromisa su bile
priznavanje prava država zbog nacionalizacije stranih investicija i utvrđivanje
prava investitora za imovinu.
2) Drugu etapu obilježava nastajanje transnacijonalnih korporacija (TNK) kao
glavni nosilac direktnih stranih investicija. Glavni problem u ovoj etapi
predstavljao je sukob između TNK i država uvoznica kapitala.
3) Treću etapu karakteriše globalizacija stranih ulaganja i njihove regulative. Ona
se manifestuje u materijalnim pravnim riješenjima i postepenom razvoju
institucija koje se bave direktnim stranim ulaganjima. Te institucije su : UN,
međunarodni centar za riješavanje investicionih sporova (ICSID), Agencija za
multilateralne investicione garancije (MIGA), i WTO.
59. Ekonomski značaj i pravno-politički koncepti direktnih stranih ulaganja

Strana ulaganja postaju sve važniji faktor globalizacije svjetske ekonomije, razlozi
leže i u interesima privrednih subjekata i interesima države. Preduzeća kao nosioci
plasmana su motivisana za strano ulaganje naročito da se poveća prodaja, licencirana
tehnologija, da se proizvodnja učini jeftinijom, obezbjede se potrebni resursi, izbjegnu
nepovoljni poreski režimi.
Ekonomske prednosti kako izvoza tako i uvoza kapitala uslovile su ogroman porast
obima stranih ulaganja. Evidencija stranih ulaganja u BIH pokazuje nedovoljno
povećavanje. Ovakav razvoj sa sobom donio je i brojne probleme. Najveći se nalaze u
oblasti zakonodavstva i funkcionisanja administracije .Strano ulaganje uključuje
brojne subjekte različitog statusa. Ovaj vid prekograničnog transfera kapitala dovodi
do suprodstavljenih interesa među tim subjektima:
 razvijenih i nerazvijenih zemalja
10

 država izvoznica i država uvoznica kapitala

 stranog ulagača i države kojoj on pripada- « domaće države»
 strano ulagača i države u koju ulaže –« države domaćina»
 stranog ulagaća i partnera iz zemlje uvoznice kapitala
 pojedinih regionalnih organizacija (NAFTA; EU)
 WTO i pojedinh organizacija
Politički-pravni koncept uključuju subjekte koji se mogu izraziti u tri osnovna

modela:
 prema prvom, FDI su korisna za TNK kao ulagaće i zato država domaćin
zadržava pravne instrumente za zaštitu od njih
 prema drugom, FDI su korisna za zemlju domaćina i ona zaslužuje punu
zaštitu
 treći model kaže da su FDI korisne i za TNK i za državu u koju se ulaže
podjednako
60. Objasnite teorijski koncept direktnih stranih ulaganja

Postoje dva osnovna koncepta pri određivanju FDI-a:
1. Uži koncept (tradicionalni) – prema ovom konceptu FDI-om se smatra

ulaganje u neku vrstu preduzeća kao institucionalizovanog oblika obavljanja
privredne aktivnosti
2. Širi koncept – FDI postoji i onda kada u zemlji domaćinu nema
institucijalizovanu formu
Veoma je važno da FDI razlikujemo od portfolio investicija koje imaju sl.

Karakteristike (portfolio investicije):
- Vrše se isključivo u novcu
- Plasiraju se isključivo u glavnicu ili druge oblike HOV
- Rizik snosi isključivo investitor
61. Objasnite zakonsko određenje direktnih stranih ulaganja

Kada govorimo o pravnom određenju FDI, moramo imati na umu 4 bitna elemeta:
1) Institucionalizovani ili neinstitucionalizovani poslovni poduhvat (u

BiH se vodi širi koncept)
2) Sticanje (povećanje) kontrole nad kompanijom (u BiH se vodi uži
koncept) Investitor mora da ima minimalno 10% upravljačkih prava ili
10% učešća u glavnici.
3) Oblast u koju se ulaže (prema ZPPSV ulaganje se može vršiti u sve
privredne aktivnosti tj. Režim je liberalan osim kod vojne industrije i
medija gdje je potrebno posebno odobrenje odgovarajućeg
ministarstva)
4) Ulog – on obuhvata svaku ekonomsku vrijednost koja se plasira u BiH
Iz zakonskog određenja DSU možemo izvući neke pravne karakteristike BiH:

a) FDI nemaju jedinstven predmet i metod zato nisu pravni institut nego pravna
konstrukcija
11

b) Pravni režim FDI je mješavina javnopravnih i privatnopravnih elemenata

međunarodnog i domaćeg prava
c) Osnovni sukob ovom domenu postoji između suverenosti i vlasništva
d) Suverenitetr i vlasništvo se presjecaju u 2 tačke:
- Kompaniji
- Ulogu
e) Definicija FDI nije ograničena samo na pojedine privredne oblasti nego ima
generalan karakter
62. Objasnite uopšte izvore prava kod direktnih stranih ulaganja

Kada govorimo o izvorima prava za FDI veoma je teško odrediti koji izvori
(nacionalni ili internacionalni) imaju primat. To zavisi od pravno-političkog koncepta
FDI.
Osnovna podjela izvora je na:

a) Nacionalni (prednost ima domaće pravo)
b) Internacionalni (prednost daje međunarodnim izvorima i koristi ih kao
supsidijarni i kontrolni instrument uređivanja odnosa)
c) Eklektički (prednost daje onoj grupi koju su partneri izabrali)
Izvori međunarodnog prava nemaju jedinstvenu prirodu.Bitno je samo reći da u
aktivnostima međunarodnih institucija (npr. Arbitraže) dominira drugi pristup.
63. Navedite izvore međunarodnog prava kod direktnih stranih ulaganja, to

ukljućuje pitanja 64 i 65
64. Multilateralni akti kod direktnih stranih ulaganja

Tu je prije svaga Povelja UN iz 1945. Multilateralne konvencije:
- Konvencija o rješavanju investicionih sporova između država i državljana drugih
država
- Konvencija o multilateralnoj agenciji za garantovanje investicija (MIGA)
- Sporazum u okviru WTO-a
a) Opći sporazum o trgovini uslugama (GATS)
b) Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualne svojine (TRI)
- Postoje i neki regionalni spotrazumi kao što je ECT – Energy Charter Treaty
Pored citiranih konvencija koje su hard law postoji i veliki broj multilateralnih akata u
obliku soft law:
o ICC vodić za strana ulaganja
o Nacrt UN kodeksa ponašanja TNC
o OECD vodić za TNC

o Guidelines on the treatment of FDI
65. Bilateralne konvencije kod direktnih stranih ulaganja

Kada govorimo o ovim konvencijama potrbno je spomenuti 3 važne stvari:
- Postoji težnja za unifikacijom (svaka zemlja ima svoj model sporazuma od
koga nerado odustaje)
- Dolazi do kompromisom utvrđenih odstupanja (zbog sukoba formulara)
- Klauzula najpovlaštenije nacije automatski izjednačava pravni tretman svih
stranih investitora)
12

66. Navedite izvore domaćeg prava kod direktnih stranih ulaganja (uključuje i
67 i 68)
67 i 68 . Ustavi i međunarodni sporazumi i Zakoni i podzakonski akti kod FDI

Izvori domaćeg prava po hijerarhijskoj ljestvici
1. Ustavi
2. Međunarodni sporazumi
3. Zakoni (ZPDSU) polazeći od koncepta Guidelines ovaj akt reguliše
a) Značenje osnovnih kategorija
b - Postupak FDI
c - Prava, povlasice i obaveze stranog ulagača
d - Rješavanje sporova
f- Primjena zakona
4. Podzakonski akti (moraju biti u skladu sa zakonima jer oni ih samo

nadopunjuju)
69. Navedite i objasnite opšte principe direktnih stranih ulaganja

Opšti principi su pravila koja u oblasti DSU imaju univerzalno važenje, javnopravnog
su porijekla i prinudnog karaktera. Prvo opšte načelo je poštovanje državnog
suvereniteta nad prirodnim izvorima. Kod ovog principa postoji mogućnost izmjena i
dopuna jedanput zaključenih dugoročnih ugovora o FDI. Drugi princip se može
definisati kao obaveza stranog ulagača da poštuje pravni poredak zemlje domaćina.
Odnosi se kako na propise države tako i entitete. Treće načelo je nemiješanje u
unutrašnje političke odnose zemlje domaćina. Četvrto, zabranjeno je podmićivanje
radi ostavrivanja ciljeva stranog ulagača. Pravo na nacionalizaciju uz obavezu davanja
adekvatne naknade za nju je peti princip. Za njegovo ostavrivanje posebno su
značajni: regulativa domaće države, bilateralni sporazumi i međunarodni standardi u
ovom domenu. Slobodan transfer je šesti princip.Odnosi se na sva sredstva koja
predstavljaju FDI, pri čemu nije bitno da li se transfer vrši odjednom ili u ratama. Za
transfere koje država domaćin ne izvrši bez odgađanja zahtijeva se plaćanje zatezne
kamate. Transfer mora biti omogućen “slobodno bez odgađanja, u slobodno
konvertibilnoj valuti.“ Sedmi princip je izuzetno značajan i složen. Može se definisati
kao “nacionalni tretman“. Striktno provođenje nacionalnog tretmana u praksi znači
onemogućavanje davanje povlastica stranim investitorima. Zbog toga su se Kodeks
UN i ECT zadovoljili rješenjem po kome položaj stranih investitora ne može biti
“manje povoljan“ od domaćih ulagača. Klauzula najpovlaštenije nacije je osmo
načelo. Njena primjena se zasniva isključivo na multilateralnim ili bilateralnim
sporazumima. Prema ovom načelu se država obavezuje da će na subjekte druge strane
automatski protegnuti sva prava, olakšice i povlastice koje je dala ili koje će dati
investitorima neke treće države u određenoj oblasti. Deveti princip je primarnost
domaćeg sudstva. Derivira se iz državne suverenosti i nacionalnog tretmana.
70. Navedite i objasnite specifične principe direktnih stranih ulaganja

Određivanje specifičnih principa stvar je izbora. Specifični principi su:
a) sloboda ulaganja kao manifestacija otvorene tržišne ekonomske politike
b) mogućnost ulaganja u privredne i neprivredne djelatnosti
c) garantovanje najvažnijih ulagačkih prava
d) obezbjeđenje pravne sigurnosti čak u većojmjeri nego domaćim subjektima
13

e) svođenje ekonomskih podsticaja stranim ulagačima na znatno manju mjeru od one

u ranijim propisima – uz pravnu sigurnost, oni se svode na ograničene poreske
olakšice i mogućnost oslobađanja od carina po propisanim uslovima
f) uspostavljanje organske cjeline između sistema države i dva entiteta
g) transparentnost režima ulaganja koja se ogleda u dominacije registracije nad
odobrenjem i postojanju svega pet taksativno određenih podzakonskih akata na nivou
države
h) nastojanje da se troškovi investicionih transakcija smanje i pri investiranju i u fazi
eksploatacije investicije
71. Privatnopravni subjekti kod direktnih stranih ulaganja

Subjekti su lica između kojih nastaju odnosi povodom FDI. Privatnopravni subjekti su
sva lica koja prema domaćem zakonodavstvu, bilateralnim i multilateralnim
sporazumima mogu da se pojave kao “investitor“ ili pravna lica koja su nastala
investiranjem. Fizička lica čine prvu grupu subjekata. Za sticanje ovog svojstva
potrebno je da fizičko lice ima državljanstvo ili trajno boravište u zemlji koja je
članica miltilateralnog i bilateralnog sporazuma, odnosno u zemlji kojoj je taj
kapacitet priznat. Međutim, najvažnija skupina su pravna lica. To su komapnije i
druge organizacije koje djeluju metodom autonomije volje. Pojam kompanije se ravna
prema pravnom poretku kome ona pripada. Unutar posljednje kategorije
transnacionalne korporacije (TNK) imaju posebno značajnu ulogu.
72. Javnopravni subjekti kod direktnih stranih ulaganja

Prvi javnopravni subjekt su države. U BiH pored država svojstvo subjekta imaju i
entiteti. ZPDSU izričito zahtijeva da BIH i entiteti sarađuju o ostvarivanju ciljeva
ovog zakona i da preuzimaju mjere koje su za to potrebne. Prema Zakonu, entiteti su
obavezni na saradnju u oblasti poreskih olakšica sa ciljem izbjegavanja diskriminacije
domaćih u odnosu na strane ulagače i radi ujednačavanja poreskih olakšica. Na nivou
države postoje i dvije specijalizovane institucije. To su Agencija za izdavanje
garancija od političkog rizika inozemnim investitorima i trgovcima (IGA) i Agencija
za unapređenje inostranih investicija u Bosni i Hercegovini (FIPA). Druga grupa ovih
subjekata su međunarodne organizacije. Mogu se podijeliti na regionalne (EZ i
NAFTA) i univerzalne (UN – na prvoj poziciji).Također, postoje dvije
specijalizovane organizacije od posebnog značaja za FDI. To su UNCTAD i Centar za
TNK. Na drugoj poziciji je Energy Charter Treaty, a na trećem mjestu se nalazi WTO.
Četvrta jeste WB. U oblasti FDI ona djeluje direktno i preko subjekata koji su
uključeni u njen sistem. Tu se posebno ističu:
a) Agencija za multilateralno garantovanje investicija (MIGA) osnovana posebnim

sporazumom u okviru WB 1985. Stekla univerzalan karakter, djeluje preko državnih
agencija ovlaštenih za ovu djelatnost.
b) Međunarodni centar za rješavanje investicionih sporova osnovan Konvencijom o
rješavanju investicionih sporoca između država i državljana dugih država
c) Agencija za usluge u stranom investiranju (FIAS).
73. Objasnite postupku ulaganja kod direktnih stranih ulaganja

Postupak ulaganja je sistem uslova koje treba ispuniti i radnji koje se moraju obaviti
da bi strano ulaganje bilo izvršeno. Odvija se posredstvom privrednih i državnih
institucija. Postupak ulaganja predstavlja u suštini izraz ukupne političke i ekonomske
14

filozofije države u ovom domenu. Na osnovu toga se mogu utvrditi četiri osnovna
pristupa postupku ulaganja:
a) ulaganje je potpuno slobodno – princip nacionalnog tretmana potpuno ostvaren
b) ulaganje je ograničeno zakonskim uslovima – diskriminacija između stranih
investitora je isključena, ali nacionalni tretman ne mora biti potpuno zadovoljen
c) ulaganje je ograničeno dozvolom – koju daju upravni organi, put ka arbitriranju i
nejednakom tretmanu ulagača, domaćih i stranih između sebe je otvoren
d) ulaganje je dijelom slobodno, a dijelom ograničeno – ograničenja se uspostavljaju
zakonom i upravnim aktom, radi se o mješovitom sistemu
Brojne su restrikcije kod slobodnog ulaganja koje se mogu podijeliti na ekonomske,
političke i pravne. U prvu grupu spadaju zahtijevi za određenim procentom izvoza,
kupovine domaće robe, zapošljavanja domaćih radnika, ostvarivanje deviznog priliva
itd. Drugu skupinu čine spoljnopolitički odnosi između domaće države i države
domaćina, (ne)postojanje vojnih saveza, potrebe nacionalne sigurnosti itd i u treći
segment spadaju: vrste pravnog sistema transparentnost pravnog sistema, jednak i
pravičan tretman svih ulagača, dosljedna primjena nacionalnog tretmana, te
(ne)funkcionisanje pravne države.
74. Objasnite postupak ulaganja direktnih stranih ulaganja u BiH

Postupak ulaganja u BiH je ure]en Zakonom o politici direktnih stranih ulaganja.
”Prethodna saglasnost” odnosno dozvola potrebna je samo u dvije oblasti koje se
smatraju osjetljivim. To su proizvodnja naoružanja i vojne opreme, te restriktivno
definisano javno informisanjeUslovi pod kojim se podnosi prijava za dobijanje
dozvole moraju biti definisani podzakonskim aktom entiteta i istovremeno
objavljivanji u službenom listu entiteta i države. Postupak ulaganja na osnovu dozvole
ima više faza:
a) podnošenje zahtjeva nadležnom organu konkretnog entiteta,

b) razmatranje zahtjeva i donošenje odluka u roku od 30 dana od prijema zahtjeva,
c) ukoliko je dopuna zahtjeva potrebna, investitor mora o toe biti obaviješten u roku
od 30 dana od prijema zahtjeva, tada se konačna odluka mora donijeti u roku od 90
dana od prijema zahtjeva,
d) nakon dobijanja odobrenja ili isteka rokova od 30 odnosno 90 dana, investitor
podnosi zahtjev za registraciju ulaganja nadležnom organu entiteta i Ministratsvu
vanjske trgovine BiH.
Za razliku od dozvole, registracija nema konsstituitivno dejstvo. Ovaj liberalan sistem
dominira u pravu BiH. Registracija služi isključivo dobijanju potrebnih podataka o
stanju FDI u BiH. Prijava z aregistraciju svakog pojedinačnog ulaganja se
istovremeno podnosi nadležnim organima države i entiteta i to na jenoobraznom
utvrđenom formularu.
75. Navedite obaveze stranih ulagača prema Zakonu o politici direktnih stranih
ulaganja
Prva obaveza stranog ulagača je poštovanje zakona i drugih propisa BiH i entiteta.
Princip nacionalnog tretmana dvojako djeluje na razmatranu dužnost. Najprije nameće
stranim ulagačima iste obaveze koje imaju i domaći ulagači, dok s druge strane
nameće i sva ograničenja koja su zasnovana na javnom poretku. Ograničenja koja se
tiču zsštite okoline postaju sve aktuelnija. Drugo, strani ulagač mora ”voditi poslovne
knjige i sačinjavati finansijske izvještaje u skladu sa međunarodno prihvaćenim
15

računovodstvenim i revizorkim standardima i načelima kao i zakonima entiteta.” Ova

obaveza je iznuđena stanjem unutrašnje regulative BiH. Treće, strani ulagač mora
plaćati poreze u skladu sa propisima entiteta. Ta obaveza je olakšana odredbama
Zakona koje vode discipliniranju entiteta u ovom domenu. Zakon zahtjeva da poreske
stopebudu stimulativne za stranog ulagača, razumno ujednačene i nediskriminatorske
u odnosu na domaće subjekte u istoj funkciji.
76. Objasnite prava stranih ulagača prema Zakonu o politici direktnih stranih
ulaganja
Prvo pravo konstituiše slobodu stranog ulagača da otvori račun kod bilo koje domaće
ili strane banke. Račun mora glastiti na domaću ili bilo koju drugu stranu valutu.
Kompatibilan element ovih ovlaštenja je pravo na slobodnu konverziju valuta. Pravo
na slobodan transfer se smatra drugim fundamentalnim momentom tretmana stranog
investitora u skladu sa međunarodnim standardima. Obuhvata sve vrste dobiti,
sredstava koja preostanu nakon likvidacije preduzeća u BIH i naknada u slučaju
nacionalizacije i sa njom izjednačenih postupaka BiH. Način na koji se transfer vrši
mora biti slobodan, izvršen bez odgađanja i u valuti koja se može konvertovati bez
ograničenja. Ograničenja su privremenog karaktera i povlače za sobom obavezu
države da plati kamatu. Ukoliko je odgođeni transfer praćen konverzijom, uobičajno
je da se uzima tržišni kurs na dan transfera. Treće pravo se odnosi na slobodu stranih
ulagača da ”zapošljavaju namješenike iz inostranstva ukoliko nije određeno dugačije
zakonima u BIH o radu i zapošljavanju”. Četvrto, strani ulagač ima pravo da u skladu
sa nacionalnim tretmanom stiče vlasnička prava na nekretninama. Ovim se BiH
uključila u opšteprihvaćen trend u zemljama u tranziciji.
77. Pojasnite pojam davanja povlastice stranim ulagačima

Povlastice su subjektivna prava stranih ulagača. Od drugih subjektivnih prava se
razlikuju u ekonomskom smislu. Povlasticama se stranom ulagaču daje položaj koji je
povoljniji od onog koji uživa domaći investitor. Može biti data individualno,
pojedinačnim podzakonskim aktom, koji je zasnovan na diskrecionom pravu
nadležnog organa ili generalno – po pravilu zakonom. Povlastice, naročito poreske i
fiskalne, se tolerišu , ali se zahtijeva njihova umjerena i nediskriminatorska primjena,
u cilju izbjegavanja priliva isključivo špekulativnog kapitala. Prvu povlasticu
starnom ulagaču predstavlja oslobađanje od carina i carinskih obaveza, isključujući
carinsko evidentiranja. Povlastice se mogu, najprije, dobiti za uvoz ”opreme”, u koju
se ne uvrštavaju SI, opreme za igru na sreću i putnički automobili. Ukoliko se stvar
može odrediti kao oprema postavljaju se dodatni uslovi da ona ne bude starija od 5
godina i da odgovara djelatnosti preduzeća za koju se uvozi. Ukoliko je kategorija
”oprema” zadovoljena, moraju se ispuniti i dva dodatna uslova. Prvo, ulog starnog
lica ne smije biti manji od 30% glavnice. I drugo, da strano ulaganje mora trajati
najmanje pet godina. Državna struktura BiH je dovela do specifičnog rješenja u
pogledu poreskih olakšica. Ne definišu se direktno. Umjesto toga nameću se
entitetima obaveze da izbjegavaju konkurenciju u privlačenju direktnih stranih
ulaganja kroz poreski sistem, te da ne vrše diskriminaciju domaćih i stranih ulagača.
Korisnik olakšica je pravno lice u koje su plasirana inozemna sredstva, uz uslov da
ona učestvuju najmanje 20% u trajnom kapitalu firme. Poreska olakšica traje pet
godina i srazmjerna je učešću stranog i domaćeg kapitala u glavnici. Stabilizaciona
klauzula je jednostrano preuzeta obaveza države domaćina da na strano ulaganje neće
primjenjivati kasnije donesene propise, osim ako se s tim ino-investitor ne saglasi.
16

78. Objasnite pojmovi zaštite i naknade kod direktnih stranih ulaganja

Rizik je inherentan elemenat svakog poslovnog poduhvata. Za DSU su posebno
značajni politički rizici. Zaštita stranih investitora predstavlja sistem postupaka
kojima se onemogućava ili ograničava nelegalno zadiranje države u svojinu ulagača
ili im se obezbjeđuje nadoknada za pretrpljene gubitke u slučaju legitimnog i
zakonitog izvlaštenja. Slučajeve koji predstavljaju oduzimanje ili ograničavanje
vlasništva stranog investitora veoma je teško klasifikovati. Neophodna je analiza
dijela na tri osnovne grupe:
a) prvu grupu čine slučajevi u kojima država kao partner, djelujući u stranom ulaganju
iure gestionis, prekši, raskine ili ima ozbiljnu namjeru da prekrši ili raskine ugovor sa
stranim ulagačem.
b) drugu skupinu predstavljaju štete izazvane ratom i sa njime izjednačenim
događajima, imaju dijelom međunarodnopravni karakter.
c) treća grupa je najkarakterističnija za DSU. Čine je različite vrste zakonitih akata
država kao što su: konfiskacija, rekvizicija eksproprijacije, nacionalizacija i postupci
čiji se efekti sa njima mogu izjednačiti.
Naknada je materijalna protuvrijednost koju treba dati stranom ulagaču u slučaju da

bude pogođen nekim od događaja iz druge i treće skupine slučajeva uključenih u
pravo DSU. Naknada se može pojaviti u dva vida: naknada štete i kao kompenzacija.
U osnovi naknade štete leži uvijek protivpravan čin. Kompenzacija se može dati i za
štete izazvane pravovaljanim aktima i radnjama.
79. Nabrojte i objasnite pojedine slučajevi od kojih se pruža zaštita kod

direktnih stranih ulaganja
Zaštita od promjene, raskida ili prijetnje promjenom, odnosno raskidom ugovora
naziva se u teoriji ”ponovno pregovaranje”. Ono predstavlja postupak naknadnih
pregovora partnera o izmjenama i dopunama ugovora o DSU. Cilj ovog instituta je
izmirenje principa zaštite javnog interesa i zaštite svojine stranih ulagača. U domenu
stranih ulaganja rat kao pravno-tehnička kategorija se primarno definiše u skladu sa
dokumentima UN. Zato BITs u ovu kategoriju svrstavaju ili sve oružane sukobe,
revolucije, vanredna stanja, pobune, nemire i demonstracije. Država ima opštu
obavezu da u slučaju ”rata” pruži stranim investitorima adekvatnu zaštitu od ratnih
događaja, pazeći da se pri tome u konkretnom slučaju ne ogriješi o princip
najpovlaštenije nacije. U najširem smislu eksproprijacija se može izjednačiti sa
”uzimanjem tuđeg vlasništva”. Postoji više slučajeva kroz koje se pojam
eksproprijacije manifestuje:
a) prvi obuhvaćeni slučaj je eksproprijacija kao uža pravno-tehniča kategorija koja

označava orginalni način sticanja državne svojine na nekretninama koji se vrši u
opštem interesu i uz pravičnu naknadu
b) nacionalizacija predstavlja prinudni prelaz u državnu svojinu privrednih preduzeća
koja ispunjavaju predviđene kriterije ili građevinskog zemljišta i zgrada. Ranije se
mogla vršiti sa naknadom ili bez naknade
c) za razliku od prethodne dvije kategorije, konfiskacija je ”imovinska kazna koja se
pod uslovima utvrđenim u zakonu izriče učiniocu krivičnog djela, sastoji se u
oduzimanju imovine osuđenom licu, bez naknade, u granicama propisanim zakonom”
d) zaštita stranim ulagačima se u našem pravu pruža i onda kada je do izvlaštenja
došlo rekviriranjem vlasništva, to je način snadbijevanja javnih službi, obično vojnih
jedinica potrebnim materijalima.
17

Prema načinu na koji se eksproprijacija vrši ona može bit direktna i indirektna. Prvi
oblik eksproprijacija naziva se direktnom ili zakonskom. Sastoji se u legalnom
oduzimanju ili ograničavanju vlasništva stranim investitorima. Elementi
eksproprijacije su uporedno posmatranos isti:
a) javna svrha radi koje se eksproprijacija preuzima
b) legalnost eksproprijacije
c) postojanje primjerene naknade
d) nedikriminiranost kao inherentan princip pravu DSU
Drugi oblik eksproprijacije je indirektna ili de facto ili puzajuća eksproprijacija. U čl.
11 MIGA indirektna eksproprijacija je definisana prema posljedicama radnji, odnosno
popuštanju državnih organa. Eksproprijacija postoji kada vlasnik bude lišen svojine,
kontrole ili koristi od investicije bez obzira na to što formalni čin oduzimanja
vlasništva ne postoji. Da bi se postupci oduzimanja kontrole i koristi smatrali
indirektnom eksproprijacijom, neophodno je gubitak na strani ino-ulagača bitno utiče
na vrijednost investicije ili kontrolu nad njom. U teoriji se indirektna eksproprijacija
definiše kao ”spor erozija stranog vlasništva regulatornim mjerama”. Kod indirektne
eksproprijacije često nedostaje neki od elemenata direktne eksproprijacije,
nediskriminatornost npr.
80. Objasnite pojam kompenzacije kod direktnih stranih ulaganja

Kriteriji kompenzacije:
Prvi kriterij je adekvatnost naknade. On obrađuje obim naknade i sadrži najviše
ekonomskih i pravnih problema. Tri su elementa ovog kriterija:
a) cijena po kojoj se mjeri vrijednost eksproprisanog dobra;
b) vrijeme procjene koje se u pravilu veže za izvršenu eksproprijaciju. Granična tačka
je po pravilu momnet u kome je eksproprijacija postala ”javno poznata”;
c) subjekti koji određuju ”fer tržišnu cijenu” .
Drugi kriterij je način isplate nadoknade. I on ima više elemenata:

a) efektivnost naknade – koja se tiče vrste valute u kojoj se nadoknada vrši;
b) naknada mora biti brza, “promtna”, “bez odgađanja” i sl.
c) postupak nadoknade
81. Objasni postupak rješavanja sporovi između država kod direktnih stranih
ulaganja
Sporovi iz oblasti DSU nastaju izmeđuu zemlje izvoznice i zemlje uvoznice kapitala.
Najčešći predmet ovih sporova su takmičenje i primjena BITs koga su strane
međusobno zaključile. Regulisani su multilateralnim i bilateralnim konvencijama o
DSU, opštim konvencijama međunarodnog javnog prava i međunarodnim običajima.
Više je načina rješavanja ovih sporova. Prvi i najčešći primjenjivani metod je
rješavanje spora diplomatskim putem. Ukoliko se spor ne riješi u periodu od 6 do 12
mjeseci, pogođena strana može pismenim putem tražiti da se problem iznese pred ad
hoc tribunal. Na drugom mjestu se nalazi ad hoc arbitraža. Treći metod je
povjeravanje spora na rješavanje ovlaštenim organima unutar međunarodnih
organizacija. Ovdje najvažnije mjesto zauzima tijelo za rješavanje sporova koje je
formirano unutar WTO. Međunarodni sud u Hagu se javlja kao četvrta mogućnost.
Predstavlja najopštiji forum za rješavanje sporova svih vrsta između država članica
UN i sporova u kojima su stranke međunarodne organizacije.
18

82. Objasni postupak rješavanja sporovi između stranog investitora i države

domaćina
Ovo su najčešći i najkarakterističniji sporovi u oblasti DSU. Njihov osnovni predmet
su nacionalizacija i ostvarivanje povlastica. Specifičnost ovih sporova leži u tome je
jedna strana subjekt privatnog , a druga subjekt javnog prava. Prijateljsko rješavanje
sporova stavlja se na prvo mjesto. Po prirodi stvari, strane samostalno odlučuju o
svim elementima metoda pregovora i o njihovom ishodu. Pojedini izvori postavljaju
rok do koga se rješenje spora pregovorima treba postići. Dalje, jedan od metoda
rješavanja ovih investicionih sporova je sud zemlje domaćina. U osnovi ovog pristupa
leži Calvo doktrina po kojoj stranci nemaju povoljniji položaj od domaćih subjekata.
Član 17. našeg ZPDSU polazi od pretpostavke nadležnosti suda u BIH, ali dozvoljava
da se strane drugačije dogovore. Redoslijed metoda je sljedeći: pregovori i
savjetovanje, dogovoreni način rješavanja spora, metod predviđen u međunarodnom
sporazumu. Calvo doktrina je ovdje negirana. Mirenje ili koncilijacija spadaju u
prijateljske načine rješavanja sporova . Koncilijacija je pokušaj da se postigne
prijateljsko rješenje spora uz pomoć treće osobe čija je preporuka za rješenje nastalog
sporazuma obavezna za stranke ako je one prihvate. U međunarodnim izvorima prava
za DSU, ad hoc ili institucionalne arbitraže predstavljaju osnovni metod rješavanja
sporova. Obaveza države domaćina da prihvati arbitražni spor sa investitorom kao
privatnopravnim subjektom počiva na nekom vidu odricanja od prigovora suverenog
imuniteta. Sastav ad hoc arbitraže određuje se ili neposredno u sporazumu ili pozivom
na neka arbitražna pravila. Arbitražni sud primjenjuje međunarodne multilateralne ili
bilateralne sporazume, opšte prihvaćene principe međunarodnog prava i materijalno
pravo države na koje upućuju parvila MPP. Ukoliko su stranke izričito ugovorile,
arbitraža može sporove rješavati ne prema mjerodavnom pravu, nego ex aeguo et
bono tj. po ”pravičnosti”. Odlučivanje ex aeguo et bono podrazumijeva pravičnu
primjenu prava. Ukoliko pravičnost zahtijeva odstupanje od primjene prava tj.
djelovanje contra legem, ona ne može da isključi primjenu svih prinudnih propisa kao
onih o ljudskim pravima na primjer. Međunarodnim centar za rješavanjeinvesticionih
sporova (ICSID) predstavlja specijalizovanu institucionalnu arbitražu za oblast stranih
učlaganja osnovanu posebnom Konvencijom o rješavanju investicionih sporova ove
vrste zaključenom u Vašingtonu 1965. ICSID je pravno lice međunarodnog prava
uključeno u sistem WB. Njegov Administrativni savjet čine predstavnici
Administrativnog WB, a predstavlja WB je po službenojdužnosti i presjenik
Administrativnog savjeta. Centar je nadležan za svaki spor koji je nastao neposredno
iz investicija i ”za koji su se strane u sporu pismeno saglasile da ga iznesu pred
Centar”.
83. Objasnite postupak rješavanja sporovi između stranog i domaćeg investitora

Ova vrsta sporova nastaje kada je u pitanju zajednički poduhvat. Pošto su oba lica
subjekti privatnog prava i budući da je odnos zasnovan ugovorom poslovnog prava sa
elementom inostranosti, na rješavanje sporova se primjenjuju opšta pravila za ovu
vrstu sporova. Strani partneri iz poznati izbjegavaju sudove zemlje u kojoj sjedište
ima njihov partner. Vođenje spora između starnog i domaćeg partnera ne isključuje
mogućnost stranog investitora da istovremeno pokrene i postupak protiv države
domaćina, ukoliko za to postoji osnov.
84. Istorijat, ekonomske funkcije i određenje slobodne zone

Najprije proces dekolonizacije, a potom i globalizacija svjetske ekonomije dovode do
sve većeg broja funkcija i organizacionih modela slobodnih zona. Slobodna zona se
19

može definisati kao dio državne teritorije koji može, ali ne mora biti izuzet iz njenog
carinskog područja, na kome se korisnicima posredstvom različitih organizacionih,
carinskih i pravnih rješenja obezbjeđuje povoljniji carinski tretman i favorizovan
režim poslovanja u odnosu na one koji važe unutar carinskog područja dotične zemlje.
Najvažnije ekonomske funkcije slobodne zone su:
a) olakšavanje transporta robe naročito kroz jednostavnije, brže i jeftinije rješenje svih
pitanja tranzita;
b) privlačenje stranog kapitala ne samo stvaranje povoljnijih uslova za investiranje
nego obezbjeđivanjem povoljnijih uslova da korisnici zone ne plaćaju poreze i
doprinose;
c) stvaranje uslova za povoljnije poslovanje domaćih eksportskih firmi, a time i
povećanje izvoza;
d) brže i potpunije upoznavanje domaćih firmi sa stanim tehnološkim i poslovnim
dostignućima;
e) povećanje zapošljavanja i poticanje privrednog razvoja regije naročito oko
slobodne zone – ovo je jedan od osnovnih motiva za formiranje slobodnih zona u
FBIH i
f) ujednačavanje regionalnog ekonomskog razvoja unutar države.
U BIH se slobodna zona posmatra na nivou države i entiteta. Po ZCP Slobodne zone
su dijelovi carinskog područja BIH ili objekata smještenih na tom području, ali koji su
odvojeni o dostalog njegovog dijela, a u kojima se unesena roba ne smatra i
uvezenom. Prijedlog ZSZBIH u čl. 3. definiše slobodnu zonu iz dva ugla. Ona je
najprije ”dio carinskog područja BIH kojim upravlja utemeljivač slobodne zone”.
Istovremeno slobodna zona ima svojstvo pravne osobe i stječe pravnu i poslovnu
sposobnost...upisom u sudski registar znači kao bilo koje drugo trgovačko društvo.
85. Objasnite odnose povodom slobodnih zona

Odnosi svih zainteresanih subjekata povodom slobodnih zona mogu se svrstati u četiri
osnovne grupe:
a) između zainteresovanih subjekata, ako na to upućuju položaj i pravni osnov

formiranja zone
b) država na čijoj se teritoriji nalazi slobodna zona i slobodna zona
c) slobodna zona – korisnici
d) skrosnici slobodne zone između sebe.
Neki od navedenih odnosa imaju politički, drugi ustavni, a treći čisto privreni
karakter. Ako se slobodna zona uređuje međunarodnim sporazumom država, njeno
uspostavljanje i funkcionisanje ima javnopravni karakter međunarodne služnosti.
Ukoliko se osniva i djeluje isključivo na bazi akata domaće države, SZ se javlja kao
specifično samoograničenje ekonomske suverenosti. Druga situacija je karakteristična
za BIH. Nadležnosti države potiču iz činjenice da carinski režim leži u osnovi
slobodne zone, bez obzira na njenu vrstu i obilježja.
Upravo zbog toga je ZCP:
a) dao osnovnu definiciju slobodne zone
b) specificirao carinski režim rada povodom slobodnih zona i u njima
c) odredio osnovne okvire u kojima entiteti samostalno uređuju materiju slobodnih
zona.
20

U političkom smislu slobodna zona je dio državne teritorije, dok u carinskom pogledu
to mže, ali ne mora da bude. Sa deviznog, poreskog, kreditnog i poslovnog stanovišta
SZ nije u cjelini ili velikim dijelom uključena u ekonomski teritoriji države. Otuda su
odnosi u slobodnoj zoni podvrgnuti režimu vanjskotrgovinskog rada i za domaće
korisnike.
86. Izvori prava države BiH za slobodne zone

Ukoliko se slobodna zona osniva međunarodnim sporazumom, na prvom mjestu će se
nalaziti vrela međunarodnog javnog prava. Domaći propisi moraće se tada usaglasiti
ratifikovanim sporazumom i biti saglasni sa ostalim izvorima međunarodnog javnog
prava. Kada zona, kao u BIH, ima karakter samoograničenja suverenosti, mjerodavni
će biti najprije sopstveni prinudni izvori međunarodnog poslovnog prava. Značaj
suverenosti zahtijeva da se na prvom mjestu nalaze zakoni, a ne niži podzakonski akti
i da propisi imaju prinudan karakter. U federalno uređenim državama, u koje se ubraja
i BIH, posebne probleme mogu da stvaraju: razgraničenja nadležnosti i rješavanje
sukoba lokalnog prava. Složenost državne organizacije i pravnog sistema u BIH
nameću velike teškoće u određivanju hirarhije izvora za uređivanje odnosa povodom
slobodnih zona. Prvo mjesto među državnim izvorima zauzimaju tri zakona o
spoljnotrgovinskim politikama: carinskoj, vanjskotrgovinskoj i onoj koja se odnosi na
direktna strana ulaganja.
87. Izvori prava entiteta i njihov odnos sa izvorima države za slobodne zone
Na nivou entiteta zakoni o slobodnim zonama nalaze se na prvom mjestu hirarhije.
Entitetski izvori moraju biti u skladu sa državnim aktima koji predstavljaju njihov
pandan. Objektivne ekonomske i tehničke osobine slobodnih zona, te stanja državnog
zakonodavstva prouzrokovali su veliku međusobnu podudarnost zakonodavstva
entiteta o SZ. Razlike koje između njih postoje imaju pravo-tehničku, a ne
konceptualnu prirodu. Praznine u zakonodavstvu dovele su do konceptualnih razlika
između zakonodavstva entiteta i države. One se mogu izraziti kao vršenje uloge
države u oblasti vanjskotrgovinske politike od strane entiteta. Prijedlog ZSZBIH zbog
toga ima dva cilja:
a) vraćanje poslova vanjskotrgovinske politike vezanih sa SZ u nadležnost države i
b) Stvaranje osnova i okvira za ujednačavanje zakonodavstava entiteta, kako bi
njihove pravno-tehničke razlike bile svedene na mjeru poštovanja posebnosti interesa
svakog od entiteta.
88. Objasnite postupak osnivanja slobodne zone

Entiteti mogu odrediti dijelove carinskog područja BiH kao slobodne zone i definisati
njihovo područje. Slobodna zona se može osnovati na području koje se nalazi uz neko
pristanište ili magistralnu međunarodnu komunikaciju. Područje zone se može
odrediti kao jedinstveno, ili sastavljeno od više samostalnih dijelova. Status osnivača
zone nije uređen jedinstveno. U FBIH to mogu biti jedno ili više pravnih osoba, a u
RS isto svojstvo mogu imati i fizička lica. Slobodna zona kao preduzeće u FBIH
odnosno preduzeće za upravljanje slobodnom zonom u RS se mogu osnivati samo na
osnovu saglasnosti vlade entiteta. Usvojen je koncesioni sistem. Postoje četiri faze
postupka osnivanja:
a) Pripremne radnje: utvrđivanje osnivača, obezbjeđivanje sredstava za osnivanje i rad
zone, rješavanje imovinskopravnih odnosa na zemljištu, procjena dobiti i izvoznih
rezultata zone i pribavljanje dokaza koji se po zakonu moraju podnijeti vladi prilikom
podnošenja zahtjeva za davanje saglasnosti za osnivanje zone.
21

b) Donošenje akta, odnosno potpisivanje dokaza koji se potpisivanje ugovora o

osnivanju, imenovanje ovlaštenog lica za preuzimanje daljih radnji osnivanja
c) Registracija preduzeća slobodne zone, za koju važe opšta pravila, dok su uslovi
određeni posebnim pravilnikom i odlukom vlade o davanju saglasnosti
d) Dobijanje rješenja nadležnog ministarstva u FBIH, odnosno Uprave carina u RS
kojim se odobrava početak rada slobodne zone.
89. Status slobodne zone

Preduzeće slobodne zone, odnosno preduzeće za upravljanje slobodnom zonom su
subjekti domaćeg poslovnog prava, ne smatraju se javnim preduzećima. Stoga se na
njih primjenjuju opšta statusna regulativa. U Federaciji su se slobodne zone do sada
osnivale pretežno kao društva sa ograničenom odgovornošću, a ne kao dionička
društva. Slobodna zona može imati jedinstveno područje ili biti sastavljena od više
dijelova ”podzona”. Kada ima više odvojenih dijelova slobodna zona kao preduzeće
djeluje kao jedinstven subjekt. Od odluke osnivača zavisi da li će ti dijelovi biti
orgaizovani kao poslovne jedinice bez ili sa pravom samostalnog nastupa u pravnom
prometu. Slobodna zona je nadležna za ostvarivanje značajnog javnog interesa. Tako
da se može zaključiti da u poslovima koji po svojoj prirodi imaju upravni karakter
(kretanje lica, zaštita okoline) preduzeću slobodne zone je povjereno i vršenje nekih
javnih ovlaštenja. Pravila djelovanja organa slobodne zone su u tim slučajevima
određena mjerodavnim propisima o upravnom postupku.
90. Pojasnite Prestanak slobodne zone

Razlike u utvrđivanju prestanka slobodne zone u FBIH i RS postoje kako u
poslovnom tako i u administrativno-pravnom smislu. U FBIH slobodna zona prestaje
da postoji ako se utvri da su prestali da postoje zakonski uslovi za rad slobodne zone.
Slobodna zona kao carinska institucija prestaje da postoji ”ako se u toku rada zone
utvrdi da su u tri uzastupne godine na ostavruje godišnji izvoz u inostranstvo od 50%
od ukupne vrijednosti proizvedene robe i izvršenih usluga”. Prestanak slobodne zone
u RS ne mora automatski značiti i prestanak preduzeća za upravljanje slobodnom
zonom. Vijeće ministara će izdati rješenje o prestanku rada SZ ako izvoz u roku od 3.
godine uzastopno ne prelazi najmanje 75% od ukupne vrijednosti robe koja napušta
slobodnu zonu. Dozvola za rad može biti oduzeta ako osnivač slobodne zone ne
uvažava zakonske odredbe o poslovanju zone. Nadležno ministarstvo entiteta prati rad
slobodnih zona. Ukoliko se u postupku inspekcije ili na drugi način utvrdi da su se
stekli uslovi za prestanak slobodne zone, predlaže se vladi da donese odluku o
prestanku rada zone. Tu odluku vlada može, ali ne mora donijeti. Ukoliko vlada
donese odluku o prestanku zone, ona mora biti realizovna u roku od jedne godine od
dana donošenja rješenja.
91. Pojasnite opšti položaj korisnika slobodne zone

Potencijalni korisnik zone je svako domaće ili strano pravno ili fizičko lice,
uključujući i osnivača zone. Da bi konkretni subjekt stekao ovo svojstvo, neophodno
je da zaključi ugovor i obavlja djelatnost u slobodnoj zoni. Te djelatnosti obuhvataju
proizvodnju robe. Ostale djelatnosti obuhvataju usluge, uskladištenje domaće robe,
bankarske i finansijske poslove, poslove osiguranja i reosiguranja i turističke usluge.
Neka ograničenja postoje. Prvo, u slobodnoj zoni se ne mogu obavljati djelatnosti
kojima se ugrožava zdravlje ljudi i životna sredina. Drugo ograničenja se uspostavlja
nabrajanjem djelatnosti preduzeća slobodne zone u odluci o osnivanju i u njegovom
statutu. Treće, entiteti moraju unaprijed biti obavješteni o djelatnostima i o njihovom
22

obavljanju. Način na koji korisnik obavlja svoje djelatnosti određen je: aktom o radu u
zoni, opštim uslovima poslovanja zone i ugovorom sa preduzećem slobodne zone. U
obavljanju svojih djelatnosti korisnik može djelovati izvan i unutar zone. Oblici
djelovanja mogu biti: neinstitucionalni i institucionalni.
92. Objasnite pojam korisnika zone kao stranog ulagača

Korisnik slobodne zone kao strani ulagač ima sljedeća prava:
a) slobodno ulaganje u zonu u okviru djelatnosti koje se u zoni mogu vršiti,
b) oslobađanje plaćanja carine na robu uvezanu u zonu , osim carinskog evidentiranja,
c) mogućnost držanja deviznih sredstava kod bilo koje banke ovlaštene za poslovanje
sa inostranstvom,
d) slobodan transfer i retransfer dobiti i uloga i
e) ovlaštenje korisnika da se poziv na stabilizacionu klauzulu.
Postoje i neke značajne razlike u režimu FDI u slobodnu zonu. Neke su postavljene u
korist, a neke na teret korisnika slobodne zone kao stranog ulagača. Najvažnije su:
a) korisnik slobodne zone ne može sticati zemljište u zoni
b) za izgradnju bilo kakve zgrade u SO mora se imati prethodno odobrenje entiteta,
c) korisnik na području BIH ne plaća poreze i doprinose, osim onih na plate,
d) entiteti mogu zabraniti ili ograničiti obavljanje pojedinih djelatnosti u slobodnoj
zoni.
UGOVOR O MEĐUNARODNOJ PRODAJI ROBE
I POJAM UGOVORA O PRODAJI
1. Pojam i definicija ugovora o prodaji
Juridički posmatrano, prodaja predstavlja pravni posao kojim se normativno uređuje i

pod zaštitu države stavlja razmjena robe za novac. Ugovor o prodaji bi onda
predstavljao sporazum stranaka, kojim se jedna od njih ( prodavac) obavezuje da
preda određenu stvar drugoj strani (kupcu) i da mu prenese najjače stvarno pravo na
njoj , a kupac se obavezuje da preda prodavcu određenu sumu novca.
2. Nabrojte i objasnite vrste prodaje
Ugovore o prodaju moguće je klasifikovati prema različitim kriterijima. Osnovni je

mobilnost stvari pa tako imamo prodaju pokretnih i nepokretnih stvari, generičkih i
individualiziranih te prodaja buduće stvari ( npr. Investicijske opreme i sl.).
Režim prodaje generičkih stvari je različit od pravila za individualno određene stvari.
U koliko je predmet prodaje investiciona oprema, ugovor o prodaji dobiva specifična
obilježja i predmet je individualno određena, po pravilu buduća stvar, koja je
nezamjenjiva i nedjeljiva čak i kad se sastoji iz više pojedinačnih stvari. Uz ostale
garancije prodavač jamči kupcu i ispravno funkcionisanje opreme. Pored opreme i
druge stvari mogu biti podvrgnute posebnom trgovačkom i pravnom režimu: trajna
potrošna dobra , čvrsta goriva i sl..
Međunarodne prodaje se sistmatizuju i preme upotrijebljenoj INCOTERMS klauzuli.
Najvažnije su : FOB i CIF prodaje.
Subjekti i skup ekonomsko – pravnih karakteristika posla predstavljaju kriterij za
podjelu ugovora o prodaji na građanskopravne , domaćeg poslovnog prava u ugovore
o prodaji međunarodnom poslovnog prava
23

3. Pojam prodaje medunarodnog poslovnog prava
Prodaja MNPP od prodaje domaćeg nacionalnog prava razlikuje se u postojanju

elementa inostranosti. On može biti izražen u :
− Subjektu ugovora
− Objektu ugovora
− Pravima i obavezama
U načinu određivanja elemenat inostranosti postoje tri koncepcije:

SUBJEKTIVNA – ugovor je međunarodni ako u trenutku za zaključivanju ugovora
stranke imaju pripadnost različitim državno – pravnim porecima.
OBJEKTIVNA – ugovor je međunarodni ako u zaključenju ili izvršenju ugovora
postoji «dodir teritorija pod raznim suverenitetima»
MJEŠOVITA – ovaj koncept polazi od jednog kriterija, najčešće subjektivnog – kao
dominantnog , a njegove negativne posljedice koriguje sekundarnom primjenom
drugih kriterija. Ona je bila primjenjena u Haškim jednoobraznim zakonima o
međunarodnoj prodaji tjelesnih pokretnih stvari , odnosno zaključivanju tog ugovora.
II IZVORI PRAVA
4. Izvori medunarodnog privatnog prava
Uloga MPP je od neposredne važnosti za međunarodnu prodaju za razliku od MJP

koje postavlja smao pravni okvir za međunarodnu prodaju i tako posredno utiče na
nju. Zato ćemo se mi zadržati samo na izvorima MPP – a:
Konvencija o pravu – koja se primjenjuje za prelaz svojine u slučaju međunarodne
prodaje tjelesnih pokretnih stvari ( zaključena 15. 4. 58 u Hagu). Ona još nije stupila
na snagu. Ona se u domenu ove konvencije podudara sa Bečkom konvencijom UN iz
1980. god. Konvencija o pravu reguluše 4 pitanja:
1. Momenat do kojeg prodavac ima pravo na plodove prodate stvari
2. Momenat do kojeg prodavac snosi rizike povodom prodate stvari
3. Momenat do kojeg prodavac ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je stvar
4. Vrijednost klauzula o rezervisanju prava vlasništva u korist prodavca
Kao trećim licima se kao vlasnik pojavljuje onaj na koga upućuje pravo zemlje u
kojoj se nalazi stvar « u momentu u kojem se daje izjava povodom nje» - u trenutku
zaključivanja ugovora.
Konvencija o nadležnosti ugovorenog suda – u slučaju međunarodne prodaje
tjelesnih pokretnih stvari (15.04.1858. u Hagu). Potpisale su je evropske države ali
nije doživjela nijednu ratifikaciju. Ova konvencije priznaje isključivo nadležnost suda
koju su stranke ugovorile i to pismeno. U slučaju usmenih ugovora mora se dati
naknadna pismena izjava. Ako se tužena strana, suprotno ugovoru, pojavi pred sudom
neke od države članica konvencije, smatrat će se da tuženi prihvata nadležnost tog
suda.
Haška konvencija o pravu (skr. HK – najvažnija) 1985. god. – primjenjuje se na
ugovor o međunarodnoj prodaji robe. Ova konvencija predstavlja bitno izmjenjenu
24

verziju iste konvencije iz 1964 . god. koju je potpisalo 12 zemalja. Osnovni cilj ove
konvencije je da bude komplementarna Bečkoj konvenciji i stavljena u njenu
funkciju, što možemo vidjeti;
a. HK 85 ne sadrži svoju definiciju međunarodne prodaje, ali kao kriterij za
njeno određivanje uzima se sjedište stranaka u različitim državama
b. Ugovori koji su isključeni u Bečkoj konvenciji su isključeni iz HK 85, osim
HK uključuje kao predmet prodaje , brodove , avione, elektricitet, aukcione...
c. Tamo gdje postoje posebne konvencije o prodaji HK 85 isključuje svoju
nadležnost
d. HK 85 se ne primjenjuje ni na pitanja koja su rješena u Beečkoj konvenciji
akoje ova važila u sjedištu prodavca i kupca u vrijeme zaključenja ugovora.
Autonomija volje stranaka je osnovni princip u određivanju mjerodavnog prava
izbor može biti izvršen izričito, posredno ili prećutnim radnjama. U posljednja dva
volja stranaka mora biti nesumnjiva. Strankama je dozvoljeno da nadležno pravo
odrede i za samo dio ugovora (cijepanje ugovora) i da kasnije promjene odluku u
pogledu izabranog prava.
Kolizione norme su postavljene u tri nehijerarhijski ustrojena nivoa;
I – ako ništa nije ugovoreno na ugovor će se primjeniti pravila države u kojoj prodac
ima sjedište za vrijeme zaključenja ugovora.
II – kada specijalne okolnosti pokazuju da pravo zemlje u kojoj kupac ima sjedište
više od prodavčevog sjedišta povezano s ugovorom.
III – neće se primjeniti nijedno od prethodnih pravila ako je ugovor više vezan za
pravo koje nije pravo koje bi se trebalo primjenjivati.
Bitno je još reći da je najvažniji domaći izvor MPP Zakon o rješavanju sukoba zakona
o propisima drugih zemalja u određenim odnosima (ZRSZ). ZRSZ polazi od
autonomije volje stranaka, a ako ništa nije ugovoreno mjerodavno je « pravo mjesta
gdje se u vrijeme prijema ponude nalazilo prebivalište / sjedište prodavca».
5. Izvori državnog poslovnog prava
Oni zavise od vrste pravnog sistema u koji konkretni poredak spada:

− Kontinentalni
− Anglosaksonski
− Sistem tradicionalnih ( vjerskih ) prava
U kontinentalnom sistemu kao izvor prava se javlja zakon, a običaji mogu biti izvor
prava samo u slučaju da ne postoji zakonsko rješenje.
Anglosaksonskom sistemu kao izvor prava se primarno javlja običaj utvrđen sudskom
odlukom sa osobinama presedana.
Postoje 3 osnova po kojem se državni izvori uključuju u sistem vrela MNPP :
autonomija volje, imperativni propisi, kolizione norme.
Kao izvor državnog poslovnog prava u BiH se javlja ZOO – Zakon o obligacionim
odnosima. U oblasti mađunarodnog robnog prometa ZOO ima 3 bitne karakteristike:
1. Jasno odvojena pravila za građansku i trgovačku prodaju
2. Izvršena je koercijalizacija zajedničkog fonda normi za obje vrste prodaje
3. Unfikatorski metod - on je primjenjen u :
− Vertikalnom smislu ( međunarodna konvencija – zakon)
− Horizontalnom smislu ( zakon – zakon)
25

6. Sopstveni izvori međunarodnog poslovnog prava

Ovdje spadaju odgovori pod 7, 8, 9, 10, 11
7. Međunarodne konvencije i opšta načela medunarođnog prava
Međunarodne konvencije – mogu biti multirateralne i bilatelarne, a uloga prvih je

veća. Postoji veći broj konvencija koje uređuju prodaju robe sa elementima
inostranosti (multilateralne) :
1. Konvencija o jednoobraznom zakonu o međunarodnoj prodaji tjelesnih
pokretnih stvari Hag 1964. god.
2. Konvencija o jednoobraznom zakonu za zaključivanje ugovora o
međunarodnoj prodaji tjelesnih pokretnih stvari (ULFIS) Hag
3. Konvencija UN o zastarjelosti u međunarodnoj prodaji robe, New York 1974.
god. – izmjena Protokolom u Beču 1980. god ( dalje KoZ)
4. Konvencija UN o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe Beč 1980.god.
(CISG)
5. Konvencija o agenciji u međunarodnoj prodaji robe Ženenva 1983.god.
Bitno je da znamo da 5 – ta ne uređuje međunarodnu prodaju direktno, a prve dvije

Haške, Jugoslavija nije ratifikovla pa ni BiH.
KOZ – njana namjena je bila da uredi pitanje zastare potraživanja iz ugovora o

prodaji onako kako je on bio uređen 1. Haškom konvencijom. KOZ ne važi za iste
ugovore za koje se primjenjuje i Bečka konvencija npr.
1) U slučaju smrti ili tjelesnih povreda bilo koje stranke
2) Nuklearne štete prouzrokovane predmetom ugovora
3) Zaloga, hipoteke i drugih sredstava osiguranja
4) Sudske i arbitražne odluke
5) Dokumenata koji su po pravilima nadležne zemlje odmah izvršni
6) Mjenica, čekova i drugih obveznica
KOZ dakle uređuje pitanja zastare materijalnih obligacionih prava zasnovanih na

neurednom izvršenju ili raskidu ugovora o prodaji. Za njih važi jedini zastarni tok od
4 godine, koji počinje teći od dospjelosti potraživanja trenutka pada dužnika u .....,
dana rakida ugovora. Karakteristike KOZ:
1) Odredbe konvencije su pretežno prinudnog karaktera
2) Autonomna prava stranaka – vrše se u skladu sa predviđenim pravilima
3) Sud ili arbitraže će uvažiti zastarjelost zahtjeva samo ako se tuženi na to
pozove
Bečka konvencija UN o međunarodnoj prodaji ( dalje BK ili CISG) je donesena 1980

i na snagu stupila 1. januara 1988. Jugoslavija je ratifikovala ovu konvenciju a samim
tim i BiH . Ova konvencija se primjenjuje na ugovore o prodaji robe zaključene
između strana koje imaju sjedišta na teritorijama različitih država:
a) Kad su te države ugovornice ili
b) Kad pravila MPP upućuju na primjenu prava jedne od tih država.
Ova konvencija posvećuje veliku pažnju :

1. Sjedištu tj. prebivalištu ( ako je fizičko lice u pitanju)
26

2. Obilježjima objekata ( primjena ove konvencije je isključena za : prodaju robe

za lučnu potrošnju , HOV, novca, brodova, aviona, električne energije)
Za ovu konvenciju možemo vezati 7 bitnih karakteristika:

1) Ona predstavlja napor za dalje izjednačavanje prava u ovoj oblasti, te stvaranje
načela novog međunarodnog ekonomskog poretka.
2) Odredbe Konvencije su dispozitivne te ih stranke mogu mijenjati ili isključiti
ukoliko to Konvecijom nije izričito zabranjeno
3) Konvencija ne čini razliki između građanske i trgovačke prodaje
4) Konvencija je jedinstveni akt ali se njen dio II ( zaključivanje ugovora) i dio
III ( prodaje robe) mogu posebno ratifikovati
5) Ona ne reguliše:
- punovažnost ugovora
- prelazak svojine
- deliktnu odgovornost za štete od stvari
- opšti dio obligacionih prava
- prodaje koje su zbog svoga karaktera pod režimom imperativnih nacionalnih
propisa
- pitanja uređena ranijim sporazumima, te pitanja na koja su pojedine
potpisnice stavile rezerve
6) Postoje zaslike u odnosu na Haške jednoobrazne zakone i na ZOO ( npr
dispozitivna pravila o određivanju cijene)
7) Supsidijarna rješenja se zasnivaju na opštim načelima na kojima Konvencija
počiva, a ako njih nema onda prema pravu koje odredi MPP
Nedostaci Bečke konvencije:
- nepotpunost pojedinih pojedinih rješenja
- statičnost
- ograničenost javnim prinudnim propisima članica
- mogućnost različitog shvatanja pojedinih termina
- velika upotreba pravnih standarda
Na kraju treba reći da je do sad ovu konvenciju ratifikovala 47 zemalja izuzev Belgije
i VB. Od zemalja bivše SFRJ ratifokovala je BiH, Slovnija i SCG, ali ne i Hrvatska.
8. Jedinstveni reglmani
Jedinstveni reglmani – u ovu grupu ulaze reglemani nedržavnog karaktera a
najznačajniji su:
1. Model zakoni ( koje pripremaju pojedine nevladine insitucie i UN)
2. Akti međunarodne trgovinske komore u Parizu (MTK) – a najvažniji
INCOTERMS
Najvažnije osobine INCOTERMS – a :

1. Uređuje odnose između prodavca i kupca, a ne između nekog od njih i vozara
2. Rješava sljedeća pitanja:
− organizacija i troškovi isporuke
− troškovi transporta i osiguranja
− izdaci za administrativne procedure
− prelaz rizika
3. INCOTERMS se uključuje u ugovor :
27

− preduzimanjem pojedinih odredbi

− pozivom na klauzulu
4. Sadržaj pojedinih klauzula je složen i opsežan

5. Značenje pojedinih klauzula u Opštim uzansama za promet i INCOTERMSU
se značajno razlikuje
6. Terminologija INCOTERMS 2000. prilagođena Bečkoj konvenciji
9. Međunarodno autonomno poslovno pravo
Međunarodno autonomno poslovno pravo – ovi akti postaju glavni izvori prava za
regulisanje odnosa učesnika u međunarodnom prometu. Mogu biti formirani na
organizovan i spontan način. U prvo slučaju učešće mogu uzeti međuvladine i
nevladine organizacije, a metod koji se primjenjuje može biti a priori i a
posteriori.Najvažniji izvori ovog vrela su:
1. Tipski ugovori( najznačajniji «žanevski ugovor»)
2. Opšti uslovi poslovnja (u obliku spiska ugovornih klauzula, bilo stređeni u
sistem tehnikom koja se ugleda na zakonodavstvu)
3. Međunarodni trgovački običaji( osobine : razumnost, izvjesnost, notarnost,
opšteprihvaćenost. Osnov važenja u međunarodnoj prodaji je ili izričit
pristanak stranaka ili konvencijska pretpostavka o prećutnom prihvatanju
poslovnih običaja)
4. Međunarodne uzanse – po predmetu i metodu odgovaraju našim uzansama
5. Poslovna praksa konkretnih stranaka
6. Međunarodni poslovni i proizvodni standardi
10. Sudska i arbitražna praksa
Kod sudske prakse odluke sudova su jači izvor prava u anglosaksonskim nego u
kontinentalnom sistemu. Međunarodne sudske institucije nadležne za poslovno –
pravne odnose ne postoje.Tu praznnu nacionalni sudovo nastoje popuniti
izjednačavanjem prakse.
Arbitražna praksa vuče snagu iz ovlaštenja stranaka da biraju sudsku instituciju.
Nema razlike u ulozi institucionalnih i ad hoc arbitraža te nacionalnih i
nadnacionalnih. Arbitražna praksa funkcioniše kao jedan od najvažnijih stvaralaca
novog lex mercatoria.
11. Državni prinudni propisi
Državni prinudni propisi mogu se podijeliti na zakonske i podzakonske akte. Od

zakonskih akata najvažnij su:
− Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju (ZVTPBiH)
− Zakon o tržišnoj inspekciji
−
Od podzakonskh akata moraju se istaći dva:

− Pravilnik o kriterijima, načinu učestvovanja preduzeća u raspodjeli uvoznih i
izvoznih kontigenata, kao i postupak u vezi dodjeljivanjem tih kontigenata
− Odluka za uvoz robe radi izvoza
28

Podzakonskim aktima se regulišu odnosi upravnih organa i stranaka , dok se postupci

unutar upravnih organa regulišu Zakonom o opštem upravnom postupku
III ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O MEĐUNARODNOJ PRODAJI
12. Nove tendencije i faze zaključivanja ugovora
Evolucija ekonomskih odnosa, komercijalnih tehnologija odražava se i na proces

nastanka ugovora, tako da se moraju uočiti određene promjene u značenju pojedinih
principa te pojava novih rješenja . Najvažnije su:
a) Akcenat se sa volje prenosi na izjavu volje ( bitno je kakvo je dejstvo stranaka
proizvela , a ne namjera koju je imala)
b) Autonomija volje ostaje glavni princip ugovaranja ali se sve više ograničava
prinudnim propisima
c) Razvijanje novih obligaciono – pravnih rješenja (opoziv ponude, šutnja kao
prihvat i sl.)
d) Nove tehnike ugovaranja i dokazivanja (formalni ugovori i opšti uslovi
poslovanja)
e) Nove procedure zaključivnaja ugovora (..... licitacije, teletax, e – poruke i sl.)
Zbog svega navedenog danas je čest slučaj da ponudi , prihvata prethodne fakultativne
( eventualne) faze u zaključivanju ugovora, a to su :
1. Preliminarni kontakti ( pribavljanje informacija o strankama i budućem
ugovoru)
2. Pregovori ( ozbiljno izražena namjera oba učesnika da razgovaraju o
zaključenju ugovora. Ova namjera se potvrđuje posebnim dokumentima kao
što je «pismo namjere» . I prilikom formulacije ovog pisma potrebno je
posvetiti veliku pažnju da ono ne bi bilo protumačeno kao obavezujući
dokument – npr. Ponuda)
3. Punktacije ( one se sastoje u pisanom fiksiranju pojedinih dijelova ugovora,
stavljanju anaksa ili formulacie termina. Njene radnje se u pravilu prepliću sa
fazom pregovora.
4. Sastavljanje pripremnih ugovora ( sastavljanje prijedloga ugovora)
Nakon eventualnih faza potpisivanja ugovora slijedi i bavezna faza:
- Ponuda
- Podhvat
Ova faza počinje davanjem čvrste ponude ili ponude ultimatuma. Ona pradstavlja
sintezu prathodnog rada u toku pregovora. Za ponudu i prihvat važe opšta pravila
nedležnog nacionalnog prava . Po završetku obavezne faze dolazi do perfekcije
ugovora. Pod njom se podrazumijeva mjesto i vrijeme nastanka ugovora. Stranke
mogu samim ugovorom odrediti mjesto i vrijeme nastanka tog ugovora. Perfekcija
ugovora je veoma važna za međunarodnu trgovinu jer se mjesto i vrijeme nastanka
ugovora može koristiti vezivna tačka u slučaju sukoba zakona.
13. Posebne tehnike zaključivanja ugovora
Posebne tehnike zaključivanja ugovora razvijene su prvenstveno u međunarodnoj

prodaji investicione opreme i kod ugovora o investicionoj izgradnji. One se svode na
tri osnovne vrste: tender, ofertalna licitacija, prikupljanje ponuda . Izvori prava u ovoj
oblasti mogu biti međunarodni i državni. U prvoj grupi su značajna pravila velikih
međunarodnih finansijskih organizacija kao što je IBRD. Vrela domaćeg prava mogu
29

se podijeliti na državna i autonomna. Slijedeći rješenja prava EZ, FBiH je donijela

Uredbu o postupku nabavke robe, uslugama i ustupanju radova.
Prikupljanje ponuda – upućivanje nejavnog poziva određenom broju potencijanih
partnera, da dostave svoje ponude za prodaju određenog objekta robe . Da bi ova
procedura imala međunarodni karakter potrebno je da sjedište pozvanih bude u drugoj
državi. Rok i način dostavljanja ponude moraju biti navedeni. Da bi se prikupljanje
ponuda smatralo uspjelim , obično omoraju da se jave bar 3 ponuđena postupka izbora
najboljeg ponuđaća učestvuje samo komisija bez prisustva ponuđača.
Ofertalna licitacija – je jednostrani građanskopravni posao kojim kupac kao javni
obavezuje da će primiri i zazmotriti sve prispjele ponude koje odgovaraju uslovima
javnog poziva te da će preuzet i druge radnje vezane za zaključivanje ugovora. Ovdje
umjesto takmičenja ponuđenih u blizini dostave ponude, kupac ponudiocima otvara
konkurenciju i cijenama i drugim uslovima ugovora.
Tender je detaljno sačinjen obrazac ponude koji sadrži sve bitne elementa ocim
cijene. O n se sastoji od:
- Uputstva ponuđačima
- Opštih uslova poslovanja kojima se determiniše sadržaj ugovora
- Posebnih uslova ugovora ( radi eventualnog prilagođavanja)
- Zbirke dokumenata ( uključujući obrazce ugovora i garancija)
- Tehničkih planova sa specifikacijama
Postupak ima više faza: odluka o ofertelnoj licitaciji, obavljivanja javnog poziva,
stavljanje dokumentacija na uvid i dodatno informisanje interesenata, otkup tendera,
javno otvaranje ponuda , razmatranje ponuda, izbor ponuđača, davanje odgovora na
prigovore drugih učesnika.
14. Zaključivanje ugovora prema Bečkoj konvenciji

Ovdje spadaju odgovori pod 15, 16, 17, 18
15. Ciljevi Bečke konvencije
Dio 1. Bečke konvencije imao je sljedeće zadatke:

1. Integrisnanje 2 Haška jednoobrazna zakona u jedinstven akt
2. Prevazilaženje razlika između anglosaksonskih i kontinentlanih sistema u ovoj
oblasti
3. Neutralisanje razlika nacionalnih prava (stvaranjem jedinstvenog sistema
zaključivanja ugovora)
4. Prevazilaženje problema koji mogu nastati usljed toga što sukcesivno ponude i
prihvata nije važan uslov n astanka ugovora
Unutar BK uređena su 3 glavna instituta ponuda, prihvat, perfekcija ugovora.
16. Ponuda
Ponuda – predstavlja prijedlog za zaključivanje ugovora upućen 1 ili više lica koji
sadrži ozbiljnu namjeru ponudiocu da se obaveže tom ponudom. Bitni konvencijski
elementi ponude su:
a) Određenost ponuđenog ili ponuđenih (ako je prijedlog upućen neodređenom
broju lica. Konvencija se kod ponuda javnosti opredjelila za shvatanje da se
radi o pozivu na otertalnu licitaciju, a ne ponudi)
30

b) Sadržaj ponude mora biti dovoljno određen – Konvencija precizira elemente
standarda . To su eksplicitno označavanje robe, te izričito i prećutno
utvrđivanje količine i cijene.
c) Namjera na obavezivanje – Standardi za njeno određivanje nisu uspostavljeni
u Konvenciji, šro može dovesti do problema u praksi jer se radi o unutrašnjem
subjektivnom elementu.
Kada je riječ o pravnom dejstvu ponude (a to je vezanost preduzeća za svoju ponudu)

treba reći da postoje razlikeu uporednim pravima u pogledu toga pa je Konvencija
morala da ih prevaziđe. Prema BK «Ponuda proizvodi pravno dejstvo od trenutka
kada stigne ponuđenom «Konvencija je učinila ustupak anglosaksonskom sistemu
praveći razliku između povlačenja i opoziva ponude. Povlačenje ponude je slučaj
kada izjava o povlačenju stigne ponuđenom prije ili u vrijeme kad i ponuda (tj. Kada
ponuda još nije proizvela pravno dejstvo), a opoziv predstavlja kada izjava stigne
poslije prijema ponude.
Ponuda može prestati na 3 načina:
− Opozivom – gašenje ponude izjavom ponudiocu
− Odbijanjem
− Zaključivanjem ugovora
Opoziv ponude nije moguć u dva slučaja:
1. Izričito naznačeno da je ponuda neopoziva (često se navodi i tok trajanja
ponude)
2. Ako je ponuđeni razumno vjerovao da je ponuda neopoziva i ponašao se u
skladu. Bitno je napomenuti da ponuda, čak i kad je neopoziva prestaje da
važi kada izjava o njenom odbijanju stigne njenom primaocu.
17. Prihvat i perfekcija ugovora
Prihvat i perfekcija ugovora - prihvat je izjava ili drugo ponašanje ponuđenog

koje ukazuje na saglasnost sa ponudom i smatra se peihvatanjem. Izjava mora biti
jasna i nedvosmislena. Konvencija ne određuje način odgovora na ponudu, to je
prepušteno praksi, ali ako je ponudilac u ponudi odredio način davanja prihvata ona je
obavezan za ponuđeno. Drugi način davanja prihvata su konkludentne radnje ( u
Konvenciji najčešće navedene odašiljanje robe, te plaćanje cijene , ali postoje i
druge). Treći način prihvatanja je šutnja. Ovo će se desiti kada na šutnju kao prihvat
ukazuju okolnosti posla, pregovori ranije uspostavljena praksa.
Kada je riječ o dejstvu prihvata, prema BK prihvat ponude proizvodi dejstvo od
trenutka kada izjava saglasnosti stigne ponudiocu, a prvi uslov za to je da prihvat bude
blagovremen. To uveliko zavisi od sredstva komuniciranja stranaka. Tako usmene
ponude moraju biti prihvaćene odmah ( bilo da su direktne, telefonom i sl.), osim ako
okolnosti posla govore drugačije. Za pisani prihvat postoje 2 rješenja:
− Ako ponudilac izrtičito odredi rok, prihvat mora stići u roku
− Ako ponudilac nije odredio rok, prihvat mora stići u razumonom roku
Međutim prema načelu dobre volje stroga pravila o blagovremenom prihvatu mogu
biti ublažena i to u 2 slučaja:
1) Ponuđeni kriv za zakašnjenje – odluka o sudbini prihvata je u
rukama ponudioca i on mora direktno ili pismeno obavijestiti ponuđenog o svom
pozitivnom stavu (tj. Da uvažava neblagovremeni prihvat)
31

2) Ponuđeno nije kriv za zakašnjenje – ovdje ponudilac mora

obavijestiti ponuđenog i u slučaju negativnog odgovora. U slučaju pozitivnog bitno
je reći da prihvat proizvodi pravno dejstvo kad je stigao , a ne kad je trebao stići.
Pored blagovremenosti koja je prvi uslov za urednost prihvata potrebno je spomenuti

i sadržaj prihvata koji je drugi uslov. Sadržaj se može odrediti kao pristanak na
klauzule ugovora projektovanog u ponudi. Odgovor na ponudu koji ukazuje na
prihvatanje , a koji sadrži dodatke ograničenja ili druge izmjene naziva se
kontraponuda. Prihvat ne smije da odstupa od bitnih elemenata ponude.
18. Perfekcija ugovora
Kada je riječ o perfekciji ugovora BK kaže se da je ugovor zaključen u trenutku kada

uredan prihvat stigne ponudiocu. Ako postoji više izjava sa obilježjima prihvata,
tumačenjem se mora utvrditi koja od njih u konkretnom slučaju ima to svojstvo.
Konvencija uopšte ne sadrži pravila o mjestu perfekcije, iako su ona veoma značajna
za formu ugovora.
19. Uloga države u zaključivanju ugovora o međunarodnoj prodaji
Postoje 4 načina uslovljavanja nastanka ili dejstva i ugovora:

− Uslovljavanje zastupnika da potpiše ugovor zasnovan na opštem aktu pravnog
lica
− Ugovaranje uslova između stranaka
− Unošenje u registre osnovane na posebnim propisima
− Zakonsko određivanje treće osobe kao uslova za zaključivanje ili dejstvo
ugovora
Mi ćemo se bazirati na četvrtom ograničenju. Saglasnost treće osobe može biti data u
vidu dozvole ili odobrenja. Razlika između ovog je što dozvoli daje državni organ
prije zaključenja ugovora i ona djeluje u buduće, a odobrenje se daje naknadno. Kada
je riječ o ovim administrativnim aktima bitno je znati da oni imaju različito tumačenje
u uporednim pravima.
1. Njemačko pravo – dozvola mora biti pribavljena unaprijed, međutim ovo

pravilo i nije tako strogo pa je moguće dozvolu pribaviti naknadno, što ukazuje na
njeno retroaktivno dejstvo
2. Velika Britanija – dozvole ne utiču na punovažnost ugovora, ali stranke
uređuju međusobno koje dužan da ih pribavi pa imam 2 slučaja:
− ako je ugovor uslovljen dobijanjem dozvole postavlja se pitanje da li se

stranka obavezala ili je samo obećala da će uložiti svu dužnu pažnju o
pribavljanju dozvole
− prodavac oslobođen isporuke ako može dokazati da unatoč poduzetim
razumnim koracima nije usio pribaviti dozvolu.
3. U uporednom pravu, a prihvaćeni i u BiH – dozvole ne utiču na nastanak i
punovažnost ugovora, da li djeluju na mogućnost njegovog izvršenja.
Neblagovremeno pribavljanje dozvole značit će nemogučnost ili zakašnjenje u
32

izvršenju ugovora one strane koja je imala dužnost da obezbijedi dozvolu.

Samim tim ona snosi odgovarajuću vrstu ugovorne odgovornosti.
*Pravo BiH (ne nalazi se u postavljenim pitanjima ali u knjizi da)– Osnovni princip
Zakona o vanjskotrgovinskoj politici BiH je slobodan protok robe i usluga. Moguća
ograničenja predviđena su u zakonima. Prilikom izdavanja dozvola organi vlasti BiH
se pored domaćih propisa moraju pridržavati i GATT/WTO Sporazuma za izdavanje
uvoznih dozvola. Vijeće ministara izdaje jedinstvene kriterije za izdavanje odobrenja
za uvoz i izvoz. Ako se neki proizvod uvozi u BiH u većim količinama, apsolutno ili
relativno u odnosu na domaću proizvodnju i pod uslovima pod kojim prijeti povredom
domaće proizvodnje istih ili sličnih proizvoda, Vijeće ministara može na prijedlog
Ministarstva VT donijeti neku od zaštitnih mjera, uključujući i dozvolu za uvoz. U
Zakonodavstvu BiH postoji 5 instrumenata kojima se može ostvariti uticaj države na
robnu razmjenu:
a) određivanje količina koje se mogu uvesti ili izvesti
b) stavljanje robe na režim dozvole
c) zabrana uvoza radi zaštite zdravlja stanovništva
d) regionalno usmjeravanje uvoza i izvoza
e) privremene mjere radi otklanjanja poremećaja u VT razmjeni
Ministarstva trgovine entiteta su dužna da do desetog dana tekućeg mjeseca dostave
Ministarstuvu VT izvještaj o izdatim dozvolama sa precizno određenom podacima.
Terminologija ZVTPBiH je različita ( dozvola, prethodna saglasnost, saglasnost).
Značenje je u suštini isto.
Naši zakoni ne sadrže odredbe o posljedicama propuštanja da se pribavi potrebna
dozvola. Mora se razlikovati obaveza izvršavanje radnji pribavljanjem dozvole od
plaćanja za to, od snošenja troškova kako administrativnih, tako i komercijalnih.
Ukoliko ugovor sa stranim partnerom, prinudni propisi ili međunarodni ugovori traže
da ti dokumenti budu ovjereni od bh. vlasti, ZVTPBiH zahtijeva da Ministarstvo VT
to učini suhim žigom i potpisom, a nadležno ministarstvo Entiteta mokrim žigom i
potpisom. Ministarsvo VT je ovlašteno da donese podzakonski akt kojim se utvrđuju
subjekti, procedure i ovjera ovih dokumenata.
ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O PRODAJI ELEKTROSNKIM PUTEM
1.Pounda
1.1 Posebna rješenja o zaključivanju ugovora elektronskim putem
Specifičnost i najveća opasnost elektronskog zaključivanja ugovora ne leže u domenu

utvrđivanja i tumačenja volje stranaka, već u oblasti materijalizacije njihovih izjava
volje u elektronskom obliku.
Elektronska ponuda mora sadržavati opšte bitne elemente svake ponude u slaku sa
BK. No, medij kojim se ponuda daje zahtijeva da se u njoj na jasan način odredi i niz
drugi momenata:
a) distinkcija između ponude i poziva na davanje ponuda;
b) klauzula o opštim uslovima poslovanja;
c) klauzula o ograničenju ili isključenju odgovornosti za određene
slučajeve;
d) mjerodavno pravo;
e) način zaključenja ugovora;
f) isporuka ili način izvršenja ugovorne obaveze;
g) cijena, valuta i način plačanja;
33

h) geografska ograničenja;
1.2 Distinkcija između ponude i poziva na davanje ponuda
Ponudilac mora jasno u svojoj elektronskoj poruci ili dokumentu bilo putem
elektronske pošte ili web stranice naznačiti da li se radi o ponudi ili pozivu na davanje
ponuda. Ako sadržaj elektronske pošte ili web stranice ukazuje da je riječ o ponudi,
ponuđeni prihvatom koji je u skladu sa procedurom za zaključivanje ugovora( dupli
klik na postavljeno pitanje na web stranici: „Da li prihvatate ponudu“ ) sklapa ugovor
i obavezuje ponudioca na njegovo ispunjenje. Ako je u pitanju poziv na slanje ponuda
ili poziv na pregovaranje , pošiljalac zadžava pravo izbora ugovornog partnera.
1.3 Klauzula o opštim uslovima poslovanja
Standardni uslovi poslovanja su skoro uvijek inkorporisani u ugovore koji se

zaključuju elektronskim putem. Opšti uslovi moraju biti jasno vidljivi iz ponude.
Postoje 3 tipizirana načina za prezentaciju standardnih uslova ponude na web stranici:
a) hiperlink prikazan na dnu stranice preko kojeg se jadnostavnim klikom na
njega dolazi do standardnih uslova iz ponude;
b) hiperlink u sentenci koja bi izgledala: „Klikom na dugme prihvatam, potrdili
ste da ste upoznati i da prihvatate uslove iz ponude“
c) dio ponude koja se prvo mora pročitati da bi se došlo do mogućnosti da se
klikne na dugme „prihvatam“ i da tako zaključi ugovor
1.4 Klauzula o ograničenju ili isključenju odgovornosti za određene slučajeve
Klauzula o ograničenju ili isključenju odgovornosti za određene slučajeve je

dozvoljeni ugovorni način ograničenja odgovornosti ponudioca za događaje koji se
mogu desiti bez njegove krivice i odgovornosti. Osim uobičajenih klauzula o
ograničenju ili isključenju odgovornosti, u elektronskom poslovanju putem web
stranica pojavljuju se klauzule isključenja odgovonosti za štetu prouzrokovanu:
a) napadima kompjuterskih virusa, crva, trojanskih konja i drugih destruktivnih
programa;
b) presretanjem primljenih poruka;
c) promjenama uslova na web stranici ili sadržaja web stranice:
d) promjenama specifikacije robe učinjene na web stranici:
1.5 Mjerodavno pravo
Mjerodavno pravo treba biti navedeno u samoj ponudi. Ukoliko nije navedeno ,
prilikom eventualnog spora povodom elektronski zaključenog ugovora kao prethodna
pitanja će otvoriti sukob zakona i jurisdikcija. Zato ponudilac stavlja klauzulu o
mjerodavnom pravu koja glasi:“ Ugovor zaključen preko web stranice je u potpunosti
podložan pravu sjedišta ponudioca-engleskom pravu i smatra se da je zaključen u
Engleskoj; forma, sadržaj, ispunjenje i validnost ovog ugovora se procjenju po
engleskom pravu i engleski sud će imati isključivu jurisdikciju za rješavanje sporovva
povodom ugovora zaključenog putem ove web stranice, kao i spora nastalog
korištenjem ove web stranice“
34

1.6 Način zaključenja ugovora
Klauzula o načinu zaključenja ugovora po pravilu određuje da sve narudžbe moraju

biti date u standardizovanoj formi koja se nalazi na web stranici ( formularni ugovor).
Dalje se utvrđuje da prihvat ne obavezuje kompaniju dak ga ona ne primi.Napokon,
elektronske ponude sadrže i objašnjenja same procedure davanja prihvata. ( dupli klik
na pitanje „da li prihvatate ponudu“ ). Kada kompanija primi prihvat, notifikacija o
tome će biti elektronski poslana licu koje je odaslalo prihvat.
1.7 Isporuka ili način izvršenja ugovorne obaveze
Virtualna elektronska forma ponude i prihvata, a realno ispunjenje ugovornih obaveza

zahtijevaju da ponudilac u ponudi precizira i mjesto, vrijeme i način isporuke ,
odnosno izvršenja druge ugovorne radnje. Primjer: „ Roba će biti isporučena kupcu u
prodavčevoj fabrici. Rizik i pravo vlasništa nad robom će prilikom isporuke u fabrici
preći na kupca. Kupac će snositi sve troškove domaćih i insotranih poreza, kao i
troškove transporta robe i njegovog osiguranja“.
1.8 Geografske limitacije
Mora se unijeti klauzula „geografske lmitacije“. Ako ova klauzula ne postoji,

ponudilac rizikuje da bude obavezan neželjenim ugovorima, odnosno ugovorima koje
ne može izvršiti.
2. Prihvat i perfekcija ugovora
U elektronskom poslovanju ponudilac u ponudi određuje način davanja prihvata i on

je bavezan za ponuđenog. Ponudilac određuje način za davanje prihvata, tj. određuje
softversku aplikaciju preko koje se daje prihvat ( dupli klik na kvadratić gdje pišu
uslovi iz ponude). Dejstvo urednog prihvata je nastanak ugovora. Za trenutak
njegovog nastanka usvoje je teorija prijema. Ugovor se smatra zakljuenim kad
elektronska poruka koja predstavlja prihvat uđe u informacioni sistem ponudioca.
3. Mjesto i vrijeme slanja i primanja elektronskih poruka
Ako nije dogovoreno drugačije, smatra se da je slanje elektronske poruke izvršeno iz

mjesta gdje pošiljalac ima svoje sjedište, odnosno prebivalište u vrijeme slanja
elektronske poruke. Ne bude li dogovoreno drugačije, vrijeme prijema elektronske
poruke je vrijeme kada elektronska poruka uđe u informacioni sistem primaoca. Ako
je primalac odredio informacioni sistem za svrhu primanja elektronskih poruka,
poruka je primljena u trenutku u kome elektronska poruka uđe u posebno određeni
informacioni sistem. Ukoliko je elektronska poruka poslana na informacioni sistem
koji se razlikuje od određenog informacionog sistema, snatra se primljenom kada
primalac elektronske poruke otvori poruku. Slanje elektronske poruke je izvrđeno
kada ona uđe u informacioni sistem koji je van kontrole pošiljaoca. Postoje određeni
izuzeci kod primanja:
a) kada je primatelj primio obavijest od pošiljaoca da elektronska poruka ne
potječe od pošiljaoca i imao razumno vrijeme da djeluje u skladu sa tim;
35

b) ako je primatelj znao ili je, postupajući sa pažnjom koja se u prometu
zahtijeva, mogao znati da elektronska poruka ne potječe od pošiljaoca , ili nije
koristio dogovorenu tehnologiju ili postupke;
Pirmalac ima pravo da svaku primljenu elektronsku poruku smatra samostalnom i da
djeluje na osnovu te pretpostavke. Također, pošiljalac ima pravo da od primaoca u
razumnom roku zatraži potvrdu o prijemu poruke. Ako primalac u razmnom roku ne
pošalje potvrdu prijema, smatraće se da elektronska poruka nikada nije ni bila
poslana.
4. Tehnologija zaključenja ugovora putem elektronskih poruka i primjenom

IKT
Procedura zaključenja ugovora razmjenom elektronskih poruka
Zaključivanje ugovora putem elektronskih porukai primjenom IKT uključuje procese

pretraživanja( web stranica ponudioca), davanja ponude, odnosno prihvata,
autorizaciju plaćanja i samo plaćanje na način prihvata konkludentnim radnjama.
Radnja teće slijedećim putem:
- Kupac pristupa web stranici prodavca, pretražuje podatke o proizvodima i
uslugama i priprema narudžbu koja mora biti u standardizovanoj formi sa web
stranice. Nakon toga daje narudžbu , koja po pravnoj prirodi može bili ponuda
ili prihvat. Softver instaliran na web stranici prodavca prima informaciju o
narudžbi, uključujući opis proizvoda ili usluga i ukupnu cijenu, prevoz i
isporuku. Kada prodavac primi prihvat u standardizovanoj formi koja se
nalazi na web stranici, obavještenje o primljenoj narudžbi (notifikacija) će biti
poslana elektronski pošiljaocu prihvata, odnosno pošiljaocu narudžbenice.
Istovremeno se daje i instrukcija za plaćanje.
- Proces zaključivanja ugovora počinje kada kupac prodavcu pošalje zahtjev
iniciranja (PINIT). Prodavac prima ovaj zahtjev i šalje odgovor. Odgovor
uključuje certifikate prodavca koji će se kasnije koristiti za enkripciju poruka.
Kupac prima certifikate i generiše zahtjev za kupovinom koji će biti poslan
prodavcu. Zahtjev za kupovinu je elektronska poruka koja se sastoji iz dva
dijela, uključujući dvostruki potpis. Dva dijela poruke su instrukcija
narudžbe(OI), koju zahtijeva trgovac i instrukcija plaćanja (PI), koju zahtijeva
kupac. Softver kupca kreira zahtjev za iniciranje kupovine( purchase initiate),
koji sadrži naziv kreditne kartice koju vlasnik koristi. Ovaj zahtjev traži
kopiju prodavčevog certifikata koji sadrži njegov javni ključ i kopiju
certifikata provjeravača koji sadrži njegov javni ključ – ključ razmjene.
- Zahtjev za iniciranje kupovine kupac šalje prodavcu. Zahtjev za iniciranje
kupovine kupac šalje prodavcu. Prodavac prima zahtjev kupca za iniciranje
kupovine i vraća odgovor koji sadrži certifikate. Certifikat provjeravača bit će
korišten za zaštitu informacije plaćanja koja mu se šalje. Prodavac je spojen
sa sistemom provjeravača i taj sistem obezbijedit će mu kopiju certifikata koja
mu se šalje. Potom prodavac prima zahtjev za iniciranje kupovine. Prodavac
generiše poruku odgovora i digitalno je potpisuje provlačeći odgovor kroz
hash funkciju (funkcija koja poruku pretvara u algoritam). Prodavac kupcu
šalje odgovor, elektronski potpis, svoj certifikat koji sadrži javni ključ i
certifikat provjeravača koji sadrži javni ključ – ključ razmjene.
- Kupac zatim prodavcu šalje zahtjev za plaćanje. Poruka se sastoji iz 2 dijela:
instrukcija narudžbe, koju procesira prodavac i instrukcija plaćanja koju
procesira provjeravač. Prodavac procesira poruku zahtjeva za kupovinu.
36

Kupac prima odgovor od prodavca, koji mu govori da zahtjev za kupovinu

prihvaćen, te da on može očekivati isporuku proizvoda, ukoliko na računu
ima dovoljno novca.
Elektronski potpis i problemi njegove primjene

Nidje veze, nema ništa značajno.
Elektronski potpis i enkripcija
Pojam elektronskog potpisa je generički pojam koji u sebi obuhvata različite

načine na koji se elektronski dokument može potpisati. U sadržaj elektronskog
dokumenta ulaze sljedeći podaci o potpisniku: otipkano ime na kraju elektronskog
pisma, ocrtavanje e-mail adrese na vrhu elektronskog pisma, kompjuterski
skeniran potpis, elektronski potpis koji u sebi uključuje postupak enkripcije i
digitalnog certifikata i biometrički potpis – identifikaciju koja se sastoji u
sposobnosti kompjutera, odnosno kompjuterskog sistema da prepoznaje DNK,
očnu mrežnjalu ili drugu ličnu osobinu potpisnika.
Kriptografija je nauka koja se bavi metodama očuvanja tajnosti informacija i koja
pruža rješenje problema zaštite podataka na internetu. Osnovni elementi
kriptografije su šifrovanje i dešifrovanje. Šifrovanje je postupak transformacije
čitljivog teksta u oblik nečitljiv za onoga kome taj tekst nije namjenjen.
Dešifrovanje – postupak vraćanja šifrovanog teksta u čitljiv oblik i to preko
ključa. Postoji više sistema kojima se vrši šifrovanje i dešifrovanje informacija u
oblasti IKT.
Prvi sistem se koristi metodom šifrovanja tajnim ključem. Šifrovanje tajnim
ključem jeste šifarski sistem kod koga je ključ za šifrovanje identičan ključu za
dešifrovanje. To znači da i pošiljalac i primalac poruke imaju isti tajni ključ.
( osoba „A“ pošalje osobi „B“ informacije pod javnim ključem koje osoba „B“
otvori svojim javnim ključem“ ) . Javlja se problem ukoliko osoba npr. „A“ želi da
komunicira s više poslovnih partnera. Tada se koristi „asimetrični šifarski sistem“,
u kojem svaki učesnik u komunikaciji koristi 2 ključa. Jedan je javni , a drugi je
tajni i dostupan je samo njegovom vlasniku.
Digitalni potpis i drugi načini obezbjeđenja e-biznisa
Svrha digitalnog potpisa je da potvrdi autentičnost sadržaja poruke, kao i da obezbjedi

garantovanje identiteta pošiljaoca poruke. Osnov digitalnog potpisa čini sadržaj same
poruke. Pošiljalac primjenom određenih kriptografskih algoritama prvo od svoje
poruke koja je proizvoljne dužine stvara zapis fiksne dužine koji u potpunosti oslikava
sadržaj poruke. Svaka promjena u sadržaju znači i promjena potpisa. Ovakav zapis se
dalje šifruje tajnim ključem i tako formira digitalni potpis koji se šalje zajedno sa
porukom. (postupak kao u prethodnom pitanju). Postoji također i digitalni certifikat.
Digitalni certifikat se također zove digitalnom ličnom kartom, jer je to sredstvo koji
će pošiljalac i osoba sa kojom se komunicira dokazati identitet na Internetu. Postoje
određene kompanije koje provjeravaju nečiji identitet i nakon toga mu izdaju digitalni
certifikat. ( Certificate Authority ili Certifikacioni autoritet (CA) ). Primjer: Osoba
„A“ podnosi zahtjev za certifikatom CA kompaniji. CA kompanija provjerava
identitet osobe „A“ pomoću ličnih dokumenata i ako je sve u redu izdaje osobi „A“
certifikat kojim se potvrđuje da javni ključ pripada osobi „A“ . Kada osoba „A“ želi
da komunicira s drugom osobom, ona pošalje svoj digitalni certifikat i javni ključ koji
37

ta osoba može provjeriti kod CA kompanije. I privredni subjekti se mogu koristiti

digitalnim certifikatima, s tim da pri zahtjevu za certifikatom mora da sadrži sljedeće
informacije: naziv organizacije, dodatne podatke za identifikaciju, javni ključ, datum
do koga važi javni ključ, ime CA koji je izdao digitalni certifikat i jedinstveni serijski
broj. Najčešće korišteni standard za digitalne certifikate je X.509.
Postoje još neki načini objezbjeđenja e-businessa.
1 . Korištenjem filtriranja paketa i aplikacijskih firewalla. Sigurnosni zahtjevi:
a) skrivanje adrese kako bi se obezbijedio potreba nivo povjerljivosti;
b) zaštitu integriteta kompanije protiv napada zlonamjernim kodom;
c) dostupnost komponenti preko redundantnosti, backup/recovery-a, fault tolerance-a
d) jedinstven sing-on za autentifikaciju korištenjem listi za kontrolu pristupa
2.SET ( Secure Electronic Transactions) , Sigurnosti zahtjevi :

a) snažna enkripcija da se osigura povjerljivost;
d) digitalni certifikat za identifikaciju
3. VPN ( Virtual Private Network) , Sigurnosni zahtjevi:

a) snažna enkripcija i IP tuneliranje da bi se osigurala povjerljivost;
d) kontrola pristupa koja uključuje filtriranje paketa, aplikacijski gateway i listu
kontrole pristupa;
EDI ugovori
Najrazvijeniji i najsigurniji način elektronskog ugovaranja je postizanje saglasnosti

stranaka putem elektronskog trgovačkog partnerskog sporazuma(TPA). Ova vrsta
sporazuma specificira termine i uslove pod kojima će ugovorne strane zaključivati
elektronske ugovore, odnosno elektronski poslovati.
EDI sistem omogućava da ponudilac i ponuđeni elektronskim porukama na siguran
način u okviru zatvorenog sistema šalju ponudu i prihvat, tj. da zaključuju ugovore.
Dominira u B2B poslovanju , tj . poslovanju između kompanija.
Najrasprostranjeniji EDI standardi su:
a) UN/EDIFACT Standardi Ujedinjenih nacija za elektronsku razmjenu poruka u
administraciji , trgovini i transportu.
b) ANSI ASC X 12 standardi koji je jedan od utemeljitelja UN/EDIFACT-a.
c) SWIFT – set standardizovanih elektronskih poruka za međunarodna plaćanja,
izjave , naloge i ostale transakcije u bankarstvu.
d) EAN prestavlja sistem standardizovanih elektronski poruka koji je bazina na
UN/EDIFACT standardima.
e) IATSA je standardrizovani sistem razmjene elektronskih poruka koji se
primjenjuje u avio transportu naročito u segmentu rezervacija i kupovine avio
karata.
38

IV ELEMENTI UGOVORA
20. Bitni elementi ugovora
Bitni elementi ugovora se dijele na propisane, određene sporazumom stranaka i one

koje u određeni posao ulaze po njegovoj prirodi. Mi ćemo se zadržati samo na
posljednjoj vrsti elemenata i to kod ugovora o međunarodnom prodaji po Bečkoj
konvenciji.
Predmet – za pradmet BK u naslovu koristi termin «roba» , no on nema isto značenje
u smislu opšte ekonomske teorije. Pod robom se podrazumijeva «tjelesna pokretna
stvar». Međutim nisu sve pokretne stvari obuhvaćene BK.
1. predmeti za ličnu i porodičnu potrošnju

2. stvari koje se prodaju na javnoj dražbi ili drugim prinudnim putem
3. HOV i novac
4. brodovi, avioni
5. električna energija
6. stvari koje tek treba da se proizvedu (a naručilac ne daje materijal)
7. stvari koje se uglavnom sastoje od pružanja usluga
dakle, predmet ugovora o međunarosnoj prodaji je tjelesna pokretna stvar:

a. koja se nalazi u slobodnom ili ograničenom prometu
b. generička ili individualizirana
c. svoja ii tuđa
d. postojeća ili buduća
e. propala
Cijena – cijena kao vrijednosna naknada za ustupljenu stvar nije strukturalno

određena u BK, stoga odgovor na pitanje da li se ona mora sastojati samo u novcu ili
može biti određena u novcu i stvarima, zavisi od nacionalnog prava koje se
primjenjuje kao sekundaran izvor. Kod nas je usvojen stav da se cijena može odrediti
u novcu i stvarima, pod uslovom da vrijednost ne bude veća od polovine cijene.
Cijena je u principu naknada vrijednosti robe, ali u međunarodnom prometu može da
uključuje i druge elementa:
− Troškove robnog prometa
− Uvozne i izvozne dadžbine
− Carine
− Ambalaža, pod određenim uslovima
Ako cijena utvrđena samo za neto težinu robe, cijena ne obuhvata vrijednost
ambalaže. Bitno je reći da cjena mora biti obavezna ili bar odrediva. Postoje 3 načina
određivanja cijene:
1. Nacionalnim prinudnim propisima (fiksno, u rasponu, minimalna i maksimalna )
2. Ugovorom ( preciziranjem svote ili korištenjem tehničkih termina kao npr “tekuća
cijena”, “razumna cijena”, fabrička cijena” i sl.
3. Dispozitivni propisi sadržani u BK čl. 55 (ako cijena nije određena, odrediva
smatrat će se da su stranke pristale na cijenu koja se u trenu zaključenja ugovora
redovno naplaćivala u odnosnoj trgovačkoj struci pod sličnim okolnostima) . U
članu 55 BK potrebno je primjetiti nekoliko bitnih momenata:
39

− Ne zahtijeva se postojanje više argumenata – jedan element ili stav iz pregovora su
dovoljni (npr. Upućivanje na ranije ugovore, prihvatanje cjenovnika)
− Redovna cijena se utvrđuje objektivno (stanje cijena u datoj struci i konkretna
obilježja transakcije – npr količina, mjesto isporuke, način plaćanja i sl)
− Mjesto utvrđivanja cijene nije određeno (mora se voditi računa o mjestu
zakljlučivanja ugovora, ali u slučaju sukoba te cijene sa «svjetskom» posljednje će
imati prednost.
Bitno je reći da BK ne rješava pitanje ko određuje cijenu principu to rade prodavac i

kupac zajedno. Ako je samo jedan subjekt odredio cijenu pravna valjanost ugovora će
zavisiti od nacionalnog prava koje služi kao sekundarni izvor, tako da u uporednom
prava možemo izdvojiti 3 sistema:
1) ugovor ne postoji, jer nema sporazuma stranaka oko 1 od 2 bitna elementa
ugovora
2) (pravo USA) ugovor postoji ako je stranka koja je odredila cijenu to učinila u
granicama «razumnosti i poštenja»
3) naš sistem - smatra se da cijena nije ni ugovorena i da treba promijeniti pravila
koja važe za tu situaciju.
Također BK ne sadrži pravila šta će biti ako treće lice koje si odredile stranke neće ili
ne može da odredi cijenu. Ovo pitanje također zavisi od nacionalnih izvora koje
ponovo možemo podijeliti u tri grupe:
1. prema prvoj ugovor ne postoji
2. prema drugoj treće lice imenuje predsjednik suda
3. prema trećoj moraju se primjeniti dispozitivna pravila o određivanju cijene
(ovdje spada i naše pravo)
Na kraju bitno je reći da ukoliko se radi o promjeni cijene, klizna skala i indeksna
klauzula su apsolutno odvojene strane BK.
21. Nebitni elementi
Količina – u zakonodavstvu pa i u BK sporno je da li je količina bitan ili nebitan

element. Jasno je da ona kao odrednica predmeta uvjek ulazi u bitne elemente.
Generalno može se reći da je količina bitan element ako na to upućuju:
− Priroda stvari
− Okolnosti posla
− Sporazum stranaka
U svim drugim slučajevima ona je nebitan element. Količina u ugovoru mora biti
određena ili bar odrediva. Određivanje se vrši: izričito, približno (cirka, od-do) i
upotrebom tehničkih termina (cisterne, vagoni)
Kvalititet – predstavja skup fizičkih, hemijskih i funkcionalnih osobina koje tu stvar
čine upotrebljivom za svrhe za koje se ona uobičajno koristi. Ako je izričito
ugovoreno ili ako na to ukazuje priroda stvari ili posla kvalitet može biti bitan
elemenat u svim ostalim slučajevima on je nebitan elemenat. Kvalitet može biti
određen:
1. Nacionalnim prinudnim propisima (np.r minimalni kvalitet,propisani standardi).
Bitno je reći da obaveza ovdje nastaje po osnovu nacionalnog propisa. Da bi postojala
odgovornost prodavca za nesaobraznost robe prinudnim propisima potrebno da ga je
kupac o tome obavijestio pa makar i bilo prećutno (dajući mu na znanje u kojoj zemlji
će se roba koristiti)
2. Ugovorom – postoji veliki broj načina za to:
40

− uzrok ili model

− opis robe
− specifikacija (sačinjavanje specifikacije prema BK je obaveza kupca ali u
slučaju da on to ne uradi ili ne uradi na vrijeme to će uraditi prodavac.
Prodavac mora obavijestiti kupca o specifikaciji, a ako on u razumnom
vremenu ne da drugu prodavčeva ostaje važeća)
− mustra
− tip
− standard
− tehnički termini (viđeno – odobreno i sl)
3. Dispozitivnim propisima (u nacionalnim pravima važi pravilo da ukoliko je
prodavac znao za namjenu robe dužan je obezbijediti odgovarajući kvalitet, a ako ne
onda je dužan obezbijediti srednji kvalitet. Ovako rješenja praktikuje i BK)
22. Transportne klauzule i ambalaža
Ambalaža i transportne klauzule – ambalaža predstavlja zaštitu omot robe, kao i svaki
drugo vid zaštite te iste robe. Ambalaža se u nacionalnim pravima samo izuzetno
određuje prinudnim propisima, a u ostalim slučajevima ona se određuje ugovorom,
običanim dispozitivnim propisima. Prema BK ako ambalaža nije ugovorena prodavac
je dužan da obezbijedi uobičajnu ambalažu koja je podobna da sačuva i zaštiti robu.
Tu se prije svega misli, da se treba voditi računa o uslovima transporta (roba treba da
prođe neoštećena prilikom prevoza), ali i o cijeni (da transport ne bude preskup)
Kada je riječ o samom plaćanju ambalaže zavisit će od toga šta je ugovoreno. Tako
ako je roba određena po težini (neto), smatra se da ambalaža nije uračunata u cijenu.
U ostalim slučajevima ambalaža je obaveza prodavca. Ukoliko prodavac želi vraćanje
ambalaže je potrebno izričito ugovoriti. Rješenja nacionalnih prava pa i našeg se ne
primjenjuju automatski u pogledu prethodnog.
Kada je riječ o transportnim klauzulama i INCOTERMS – u – o tome je bila tiječ u
poglavlju «B»(izvori prava), pa se toga nećemo više dotocati.
V OBAVEZE PRODAVCA
23. Isporuke kao obaveze prodavaca
Pojam isporuke - Prema haškom Jednoobraznom zakonu isporuka se sastoji u predaji

stvari saobrazne ugovoru Bečke konvencije u 3. tačke odstupa od haškog
Jednoobraznog zakona:
1. Ne daje se definicija isporuke već se isporuka navodi samo kao obaveza

prodavaca;
2. Odvojeno se reguliše distanciona i nedistanciona isporuka;
3. Iz sistema prava kupca kod nesaobraznosti isporuke vidi se da se ona smatra
izvršenom i kad u svemu ne odgovara ugovoru.
Iako Bečka konvencija 1 ne definiše isporuku, mi ćemo ipak spomenuti njenu teorijsku
definiciju: Isporuka predstavlja sistem pravnih i faktičkih radnji koje prodavac mora
1
dalje u textu BK – Bečka konvencija
41

da izvrši, da bi kupac mogao steći u posjed stavri i najjače stvarno pravo na njoj. To
podrazumijeva tri stvari:
a. Isporuka se mora sastojati barem iz jedne pravne i jedne faktičke radnje;
b. Faktiče radnje se najčeše sastoji u stavljanju robe u posjed kupca;
c. Faktičke i pravne radnje moraju biti izvršene dobrovoljno.
Za isporuku je dalje bitno reći da predmet isporuke ne mora biti identičan predmetu
ugovora (on može biti širi te obuhvatati i plodove i koristi od tog predmeta). Kada je
riječ o dejstvu isporuke onda se ona očitava kao prijelaz rizika sa prodavca na kupca.
Još je bitno reći da se kontinentalnim pravima pravni karakter isporuke različito
tumači:
a. Translativni sistem (romanska prava) – svojina prelazi na kupca
zaključivanjem ugovora.
b. Tradicionalni sistem (germanski i naš) – isporuka je vezana za ....
c. Mješoviti sistem (švicarski) – translativni sistem se primjenjuje za
individualizovane stavri, a tradicionalni sisitem za generičke.
Kada je riječ o isporuci potrebno je spomenuti i tri bitna modaliteta a to su: mjesto,
način i vrijeme isporuke.
Mjesto isporuke je geografska lokacija ili lokalitet na kojima sve radnje vezane za
isporuku moraju biti završene. Za mjesto isporuke se veže: prelaz rizika, prelaz
troškova. Također, mjesto isporuke određuje i tip prodaje, pa imamo: nedistancirana
prodaja (prodaja na mjestu), distancirana prodaja (prodaja sa otpremom) i prodaja u
mjestu opredjeljenja.
Mjesto isporuke se prvenstveno uređuje ugovorom bilo izričito ili prečutno. Izričito se
vrši transportnim klauzulama, a ako u ugovoru ništa nije rečeno primjenjuju se
najprije običaji i praksa, a tek onda dispozitivna rješenja BK:
a. Individualizirane, generičke stvari koje se moraju izdvojiti iz mase, te buduće
stvari isporučuju se u mjestu u kojem se nalaze.
b. Generička roba

 distanciona prodaja – stvar se predaje u mjestu u kome prvi samostalni
prevoznik djeluje ako to zahtjeva priroda transporta;
 ostali slučajevi distancione prodaje i nedistancione prodaje – mjesto
isporuke je mjesto u kome je prodavac u trenutku zaključenja ugovora
imao sjedište.
Način isporuke obuhvata sve vrste radnji koje prodavac mora da preuzme da bi
predmet isporuke stavio na raspolaganje kupcu (pregled, pakovanje, istovar). Isporuku
možemo podijeliti: Prema načinu kako se kupcu stavlja na raspolaganje: simbolična,
dokumentarna i realna. Prema vremenu predaje cijele količine: jednokratna i
sukcesivna.
Vrijeme isporuke predstavlja trenutak ili period u kojem sve radnje vezane za
isporuku treba da budu završene. Ono može biti određeno: ugovorom i to prema BK
na dva načina (fiksno određenim ili iz ugovora odredivim datumom i određenim ili iz
ugovora odredivim vremenski periodom – u prvom slučaju tačno se određuje datum, a
u drugom period) i dispozitivnim propisima, kojima često predhode običaji i praksa.
U pogledu ovih propisa BK je preuzela izvore anglosaksonskih prava, gdje će rok
isporuke ukoliko nije ugovoren zavisiće od okolnosti posla. Rok počinje teći od
ugovorenog datuma početka perioda ili od zaključenja ugovara. U slučaju da je kupac
42

ovlašten da odredi datum isporuke, on o tome mora blagovremeno obavijestiti

prodavca u suprotnom prodavca može dokazivati da ne odgovara za eventualnu
docnju. U slučaju sukcesivnih isporuka izložena rješenja se primjenjuju za pojedine
obroke, a ako to nije moguće važiće mjerodavno nacionalno pravo.
Bitno je reći da će se sva izložena pravila primjenjivati samo pod uslovom poštovanja
principa istovremenosti isporuke i plaćanja tj. prodavac može da zadrži robu dok ne
dobije pare. Postoji još jedna situacija u kojoj prodavac bez štetnih posljedica može da
zadrži isporuku:
1. obaveza nastala iz ugovora, a još nije dospjela;
2. kupac ne može da izvrši bitan dio svojih obaveza iz ugovora;
3. očito se vidi da će kupac izvršiti povredu ugovora nemogućnost plaćanja;
4. prodavac je dužan da odmah obavjesti kupca o obustavljanju isporuke.
24. Predaja dokumenata kao obaveza prodavaca
Postoji veći broj dokumenata vezanih za ugovor o međunarodnoj prodaji koje

možemo podijeliti na one koji proističu iz državne intervencije i one koji interesuju
samo stranke. Privatnopravne dokumente moguće je dalje podijeliti na finansijske i
robne. Robni ugovori se dijele na:
1. dokumenti koji sadrže pravo vlasništvo na robi i služe njegovom prenosu
(tovarni list, skladišnica i sl.);
2. komercijalni dokumenti - olakšavaju promet robe između stranaka, kao na
primjer između stranaka, između kupca i trećih lica (upustva upotrebe,
uvjerenje o porijeklu robe i sl.).
3. tansportni dokumenti koji ne daju vlasništvo na robi( špediterska potvrda o
prijemu robe , police transpotnog osigurnja itd.)
Koje robne dokumente treba predati u BK nije precizirano, to je prepušteno ugovoru i

trgovačkim običajima, te prinudim nacionalnim propisima. Mjesto i vrijeme predaje
dokumenata najčešće se ugovara, a u slučaju da to nije učinjeno prodavac prije svega
treba voditi računa o prinudim propisima, a tek poslije toga o ostalim. Bitno je
napomenuti da su rokovi za predaju dokumenata jako kratki. Ako su dokumenti koji
su predati nesaobrazni ugovoru (a potom su predati prije isteka roka) prodavac može
da do roka ispravi nedostatke, ali samo u slučaju da se time kupcu ne prouzrokuju
dodatne nepogodnsti i troškovi (pored svega ovoga kupac će i dalje imati pravo na
naknadu štete ali ne i na raskid ugovora).
25. Prenos svojine kao obaveza prodavaca
Prenos svojine – ovdje je samo bitno reći da BK uspostavlja obavezu prenosa svojine
na kupca, ali ne reguliše način na koji će se to izvršiti. On je definisan mjerodavnim
nacionalnim pravom.
26. Garancije saobraznosti isporučene robe sa ugovorom kao obaveze prodavca
- Upredno pravni pregled
Kada je riječ o ovome postoje razlike u pravnim sistemima, tako:

1. Kontinentalni sistem pod ovim podrazumijeva neizvršenje ili neuredno
izvrešenje tj. docnju sa isorukom ili isporuku stvari sa fizičim (to su isporuke
43

sa neodgovarajućim kvalitetom ili količinski nedostatak) ili pravnim

nedostacima.
2. Anglosaksonski sistemi slučajeve neizvršenja ili neurednog izvršenja ugovora
ne dijeli prema faktičkim obilježjima, nego prema značaju za ostvarivanje
ugovora.
27. Pojam saobraznosti u Bečkoj konvenciji
Kada je riječ o saobraznosti prema BK, da bi mogli svrstati koji to nedostaci spadaju u
”nesaobraznost isporuke”, potrebno je sistemsko tumačenje Konvencije, tako da je
moguće izdvojiti sljedeće nedostatke:
1. Predaja druge stvari ili stvari drugog roda;

2. Nedostaci u količini (kvantitativni nedostaci);
3. Kvalitativni nedostaci (fizičke mane robe);
 nepodobnost stvari za uobičajne svrhe
 nesposobnost za naročitu, izričito ili prećutno ugovorenu svrhu
 nesaobraznost sa uzrokom ili modelom
4. Nesaobraznost u pakovanju ili zaštiti robe (nije upakovana ili zaštićena na
ugovoreni način).
- Garancije saobraznosti robe se definiše kao jamčenje prodavca kupcu da će

isporučena roba biti saobrazna onome što je ugovoreno. Prema Konvenciji
nepoštivanje ovog sa sasobom odgovornost prodavca iako možda to nije njegova
krivica. Garancije saobraznosti robe ima ugovoreni karakter. da bi obaveza garancije
saobraznosti robe postojala moraju biti ispunjeni uslovi dati Konvencijom, slični
uslovi postoje i u BiH. Ti uslovi su:
- radi se o ugovoru o prodaji na koji se primjenjuje BK
- nedostatak saobraznosti mora postojati u času prelaska rizika prodavca na
kupca
- savjesnost kupca
- održavanje garancije saobraznosti robe sa ugovoram na snazi
- potrebno je da garancija saobraznosti robe nije u ugovoru izričito ili prećutno
isključena.
Ovi uslovi imaju kumulativan karakter zj. postoje istovremeno.
28. Garancija za pravne nedostatke (zaštita od evikcije) kao obaveze prodavaca
Kada je riječ o pravnim nedostacima BK poznaje dvije vrste:

• prava ili potraživanja trećih lica (suprotno većini nacionalnih prava ne
odgovara se samo za postojeća subjektivna prava trećih lica već i samo
ozbiljna potraživanje kupca može da znači pravo korištenja garancije);
• poseban tretman prava industrijske svojine.
Tako da pravni nedostatak prema BK postoji i kada:
 spriječava nedostatak prava kupca;
 spriječava nedostatak prava kupca u određenom obimu;
 onemogućavaju nastank prava kupca prema ugovoru;
 spriječavaju nesmetano korištenje prava prenesenih prema ugovoru.
44

Na osnovu ovoga garancija za pravne nedosttke bi značila jamčenje prodavca kupcu
da preneseno pravo nema nijedan od navedenih nedostataka. Da bi obaveza za
postojanje garancije postojala moraju biti ispunjena sljedeći uslovi:
1. Nesavjesnost prodavca (isključivo ukoliko je riječ o pravu industrijske
svojine);
2. Stvar nije prodata prinudim putem;
3. Postojanje uredne reklamacije;
4. Garancija nije ugovorom isključena.
29. Čuvanje robe kao obaveza prodavaca
Prema BK i uporednom pravu to je zajednička odgovornost obje strane i leži na

svakoj od stranaka onda kada su posjed robe i snošenje rizika na njoj podijeljeni.
Prodavac je prema BK dužan u dva slučaja čuvati stavri:
1. Docnja kupca sa preuzimanjem isporuke;
2. Kada kupac ne plati cijenu u skladu sa ugovorom (kod istovremene isporuke i
plaćanje).
Čuvanje robe prodavac može da obavi na više načina: sam čuva robu pažnjom dobrog
privrednika, na tošak i rizik kupca; dati robu nekom trećem na čuvanje u skladištu
(Konvencija ne određuje kome, ali se to radi ako su troškovi čuvanja manji); prodaja
robe koja se vrši u dva slučaja, i to: roba podložena brzom kvarenju i ako njeno
čuvanje iziskuje nerazumne troškove. Prodavac o prodaji prema BK može, ali ne
mora obavijestiti kupca.
30. Ostale obaveze prodavca
Najčešće se navode sljedeće:

 pakovanje robe;
 obavještavanje druge strane o relevantnim činjenicama;
 otprema robe;
 transportno osiguranje.
Otprema robe se ugovara ili rješava transportnim klauzulama, a ako to slučaj slijede
dispozitivna pravila BK:
1. prevoz se organizuje do mjesta opredjeljenja (mjesto gdje prelazi
rizik);
2. prodavac mora zaključiti sve potrebne ugovore za prevoz (ugovor o
špediciji, osiguranju, sladištenju);
3. vrsta prevoza zavisi od okolnosti posla;
4. uslovi ugovora moraju biti uobičajni za tu vrstu prevoza.
Obaveza osiguranja leži na prodavcu ako je izričito ugovorena ili na nju upućuju
transportne klauzule. Ona se tada ravna prema sporazumu stranaka i pravilima
osiguranja. Zato je BK regulisala samo obaveze prodavcaako nije dužan da robu
osigura. On je tada, naime, dužan da kupvu dostavi sve potrebne dokumente da bi on
to mogao izvršiti
VI OBAVEZE KUPCA
31. Davanje specifikacije kao obaveza kupca
45

Specifikaciona prodaja je posebna vrsta prodaje, a njen pravni režim u BK i ZOO je

gotovo identičan. Pod specifikacijom se podrazumijeva ugovorni uglavak ili
jednostrana izjava jedne od stranaka kojom se bliže određuje ”oblik mjere i druga
obilježja robe”. iako BK ne govori o obimu i tehnici određivanja obilježja robe, ali oni
moraju biti detaljniji od obične ugovorne klauzule kojom se bliže definiše predmet
posla.
Kupac je dužan da specifikaciju obezbjedi do ugovorenog datuma. Ako on nije
označen u ugovoru onda do isteka razumnog roka koji zavisi od okolnosti posla.
Nepoštivanje ove obaveze daje pravo prodavcu da sam sačini specifikaciju te da o
pojedinostima specifikacije obavijesti kupca. Ako kupac ne pošalje izmjenjenu ili
novu specifikaciju i nakon ovoga smatra se da je prodavčeva specifikacija važeća.
32. Provjera saobraznosti kao obaveza kupca
Pojam i značaj provjere - Provjera (ne)saobraznosti je sistem pravnih i faktičkih

radnji kojim se utvrđuje da li isporučena roba odgovara onome što je ugovoreno.
Prema BK ova obaveza je uslov za valjano reklamiranja i jedna od pretpostavki
očuvanja prava na naknadu štete. Provjera saobraznosti sadrži sljedeće modalitete:
Vrijeme provjere – može biti određeno prinudnim propisima, ugovorom, odnosno

dispozitivnim propisima. Kada je riječ o prinudinim propisima regulativa velikog
broja zemalja zahtjeva da se roba provjeri prije otposlenja. U postupke obavezne
kontrole robe spada i granična kontrola. Sve vrste prinudnih propisa su pod snažnim
uticajem GATT/WTO. Vrijeme provjere koje se određuje ugovorom i dispozitivnim
propisima moguće je razmatrati sa dva stanovišta:
1. Kada je prodavac nesavjestan (nesaobraznost mu je bila poznata ili nije mogla
biti nepoznata, a on ih nije otkrio kupcu) – tada vrijeme provjere nije ničim
ograničeno;
2. Prodavac je bio savjestan – u sklopu ovoga moguće je razmatrati dva slučaja:
Nedostatak bio vidljiv u vrijeme pregleda robe – prema BK pregled je potrebno

izvršiti u što je moguće kraćem roku u zavisnosti od okolnosti posla, a u praksi
BK najčešće vrijeme provjere veže za vrijeme isporuke. Međutim BK ima
nekoliko specifičnih rješenja u ovom pogledu, i to:
a. Kod distancione prodaje pregled se može odgoditi do stizanja robe u mjesto

opredjeljenje (vrijeme pregleda se odgađa za period transporta te kupac mora
dokazati da nedostatak nije nastao za vrijeme prevoza već prije). Ovdje je
neophodno spomenuti nekoliko momenata: razlikovanje pregleda o izvršenju
ugovora o prodaji od pregleda kod ugovora o prevozu, stranke mogu vrijeme
pregleda uvijek ugovorno regulisati, ako nije ugovoreno kupac ima pravo
izabira opcije mjesta i vremena pregleda i posljenji momenat je da kupac ima
obavezu da umjesto opredjeljenja pregleda robu ”u što kraćem roku”.
b. Kod reekspedicije pregled može da se odgodi ”da prispjeća robe u novo

mjesto opredjeljenja”
c. Istovremenost isporuke i plaćanja – pregled se može odgoditi dok prodavac

kupcu ne stavi na raspolaganje dokumenta na osnovu kojih se može
raspolagati sa robom.
46

Kod skrivenih nedostataka provjera se može izvršiti u krajnjem roku od 2 godine

računajući od dana stvarne predaje robe kupcu, izuzev kada je taj rok nesagčasan
ugovorenim garantnim rokom.
Mjesto provjere prema BK ono direktno zavisi od vremena provjere, tako da ono
može imati: mjesto isporuke, mjesto predaje prvom prevozniku (distanciona prodaja
generičke robe), mjesto opredjeljenja, konačna destinacija kod reekspedicije i mjesto
gdje se stavri nalaze (kod skrivenih nedostatak).
Analiza texta BK težište stavlja na mjesto opredjeljenja, ali zbog toga što je
međunarodna prodaja najčešće distancionog karaktera veoma je prisutno da bude
mjesto predaje robe prvom prevozniku.
Način provjere predstavlja sve vrste radnji koje je kupac dužan da preuzme radi
provjre saobraznosti isporuke. Način pregleda zavisi od vrste stavri i sporazuma
stranaka, pa mu BK ne posvećuje posebnu pažnju. Međutim, sistemskim tumačenjem
BK se može utvrditi da su za način pregleda prvenstveno mjerodavni poslovni običaji,
a ako njih nema kupac treba da ispita robu na razuman način. U vezi sa načinom
provjere postoje tri bitna momenta:
1. Kod načina provjere treba razlikovati tehničke do društvenih procedura;

2. Ako je način provjere utvrđen ugovorom ili prinudnim propisima, onda se to
mora striktno poštovati;
3. Postupak provjere se danas često koristi kao način isključivanja ili
ograničavanja odgovornosti prodavca.
33. Prijem isporuke kao obaveza kupca
To je sistem pravnih i faktičkih radnji koje kupac mora obaviti da bi omogućio

prodavcu da izvrši isporuku te da bi on sam preuzeo robu. Sastoji se od jedne faktičke
i jedne pravne radnje. U uporednim pravima pravna priroda preuzimanja isporuke je
sporna, naročito u pogledu toga da li je to pravo ili obaveza kupaca. Kod nas u BIH
prihvaćeno je drugo mišljenje. Koje su to radnje koje kupac mora obaviti često su
naveden u ugovoru ili u drugim izvorima, a ako ne onda dispozitivno pravilo glasi da
je kupac mora da obavi sve radnje koje se razumno od njega očekuju.
34. Čuvanje robe kao obaveza kupca
Već je navedeno da je to obaveza i jedne i druge strane te za ovu obavezu važe ista
pravila kao i za prodavca. Specifičnost ipak postoji, a vezana je za pravo kupca da
odbije robu, pa imamo dvije situacije:
1. Prva ima opšti karakter – kad god je kupac ovlašten da odbije robu koja se već
nalazi u njegovom posjedu, dužan je da preuzme sve mjere da je čuva.
2. Druga, kod distancione prodaje – kupac je u mjestu opredjeljenja dužan da

preuzme robu za robu prodavca, ako su ispunjeni uslovi iz BK, i to sljedeći:
 preuzimanje robe moguće bez plaćanja;
 preuzimanje i čuvanje robe ne prouzrokuju kupcu dodatne troškove;
 preuzimanje i čuvanje robe ne prouzrokuju kupcu dodatne nepogodnosti;
 prodavac nema u mjestu opredjeljenja lice ovlašteno da preuzme robu.
47

35. Plaćanje cijene kao obaveza kupca
Pojam plačanja i izvori prava - To je glavna obaveza kupca i prema BK. Predstavlja
(obavezu kupca da plati cijenu) preuzimanja mjera i ispunjenja formalnosti
predviđenih ugovorom ili zakonima i propisima da bi se omogućilo izvršenje
plaćanja. U obavezu plaćanja ulaze: cijena predmeta prodaje, izdaci robnog prometa i
troškovi plaćanja.
Da bi prodavac došao u posjed novca, kupac mora izvršiti niz radnji uređenih
prinudim i dispozitivnim propisima. Ako ništa nije ugovorenomjerodavni su propisi
zemlje iz koje se plaćanje vrši. Pored ovoga kupac treba da zadovolji i propise zemlje
u koju se plaćanje vrši (npr pribavljanje dozvole za plaćanje, otvaranje akreditiva i
sl.). Od izvora vezanih za plaćanje na prvom mjestu je BK, potom bilateralni ugovori,
devizno zakonodavstvo i podzakonski akti, a na poslijednjem mjestu je mjerodavno
domaće pravo.
Način plaćanja – on obuhvata instrumente plaćanje, a u BK nije konkretno regulisan,

pa se primjenjuju međunarodna regulativa i mjerodavno državno pravo. Najčešći
instrumenti plaćanja su: nalog, dokumentarni akreditiv i izdavanje i prijenos mjenice i
čeka. Bitno je naglasiti da Zakon o deviznom poslovanju zahtjeva da se platni promet
sa inostranstvom odvija putem banaka. Kao specifičan instrument plaćanja pojavljuje
se plaćanja robom gdje se otvara niz pitanja:
1. nacionalna prava u pogledu ovoga nisu saglasna (da li se to može ili bar
djelimično);
2. ako je takvo plaćanje unaprijed ugovoreno, postoji specifičan posao –
razmjena (barter ili kompenzacija).
Bitno je reći da su spoljnotrgovinski efekti zahtjevali da se barter evidentira. Taj

zadatak je kod nas povjeren ministarstvima trgovine entiteta, a postupak uređen
posebnim upustvima Vijeća ministara. Preduzeće je dužno u slučaju ovakvog posla
obavjestiti ministarstvimo trgovine entiteta (o vrsti , vrijednosti robe).
Mjesto plaćanja to je lokacija ili lokalitet na kojem sve radnje vezane za plaćanje
moraju biti završene. U uporednom i našem pravu dominiraju tri principa određivanja
mjesta plaćanja:
 obaveza je donosiva;
 nalazi se pod uticajem pravila o vremenu i načinu plaćanja;
 vezana je za princip uzajamnosti ispunjenja.
Troškove plaćanja u principu snosi kupac, dok prodavac snosi povećane troškova
usljed premještanja svog sjedišta. Sistemskim tumačenjem BK mjesto plaćanja je
sjedište prodavca koje je imao u trenutku zaključenja ugovra. Kada je plaćanja
ugovoreno uz isporuku ili predaju dokumenata onda je to mjesto urečenja robe. Kod
distancione prodaje ovo će biti slučaj samo u ako prevoznik ima ovlaštenje da naplati
potraživanja od kupca. Ako se plaćanje vrši dokumentarnim akreditivom, onda je to
mjesto gdje banka (koja je odobrila akreditiv) ima sjedište.
48

Vrijeme plaćanja predstavlja trenutak ili period kada sve radnje vezane za plaćanje
moraju biti završene. Rješenja BK u pogledu ovoga su analogna nacionalnim pravima.
Izuzetak ipak postoji: kada se dan plaćanja utvrdi ne samo ugovorem nego i na
osnovu izloženih rješenja konvencije, kupac je dužan platiti bez posebnog zahtjeva ili
neke druge formalnosti od strane prodavca.
Vrijeme plaćanja se najprije određuje ugovorom. Posebno je interesantno ako se
plaćanje vrši prije isporuke....se koriste. Klauzula kojima se to čini (C.B.D. Cash
before Delivery). Ovo možemo posmatrati dvojako:
1. Ako domaće lice vrši ovako plaćanje ZDP od njega zahtjeva da preuzme robu
u roku od 90 dana.
2. Ako plaćanja obavlja nakon isporuka onda je preduzeće dužno prema ZDP da
to izvrši u roku od 90 dana.
Ako vrijeme plaćanja nije ugovoreno onda to znači da kupac plaća kad mu se roba
stavi na raspolaganje ili dokumenti vezani za robu.
VII PRIGOVORI ZBOG NESAOBRAZNOSTI
36. Obavještenja i prigovori zbog nesaobraznosti
Na samom početku je veoma važno da razlikujemo obavještenje od prigovora. Ako se

informacije i pravne posljedice u obavještenju odnose samo na obavezu naknade štete
u slučaju nedavanja ili neblagovremenog davanja istog, onda govorimo o
obavještenju. Prema BK postoji više ovakvih slučajeva:
a) obavještenje kupca da je roba otpremljena radi isporuke

b) obavještenje jedne strane drugoj da će odgoditi izvršenje svojih obaveza jer se
vidi da druga strana neće izvršiti bitan dio svojih obaveza
c) obavještenje jedne strane drugoj da će raskinuti ugovor iz istih razloga kao
pod b)
d) obavještenje jedne strane drugoj o nastupanju više sile koja je onemogućila
ispunjenje obaveze
Kada je riječ o prigovoru pod njim smatramo izjavu ugovorenog povjerioca kojom on
ukazuje dužniku na činjenicu da ugovor ne smatra izvršenim ili pak djelimično
izvršenim, te se u skladu s tim namjerava koristiti svojim pravilima koja mu po
osnovu toga pripadaju. BK poznaje dva slučaja prigovora, a to su:
1. Prigovor o nesaobraznosti robe

2. Prigovor zbog postojanja pravnog nedostatka
37. Reklamacija/obavještenje o nesaobraznosti robe
Prigovor ili reklamacija je pomoćni pravni posao kojim kupac obavještava prodavca
da ispručena roba po njegovom mišljenu i nalozima ima materijalni nedostatak, te da
se u pogledu namjerava koristiti svojim pravima.
Sadržaj reklamacije – on je određen BK, te obuhvata prirodu nedostataka što znači da

nije dovoljna samo izjava o postojanju nedostataka iako je dovoljno česta i sama
izjava ako je potkrepljena odgovarajućim izjavama i dokumentima. BK ne traži da
kupac pozove prodavca da se uvjeri u postojanje nedostatka, kao što to čini naš ZOO.
49

Vrijeme reklamacije – ako je prodavac bio nesavjestan, kupac može reklamaciju

poslati bez vremenskih ograničenja, ali u suštini tada relamacija nije ni potrebna.
Kada je prodavac savjestan vrijeme reklamacije zavisi od toga da li je nedostatak bio
vidljiv ili ne. Vidljiv nedostatak mora biti reklamiran u razumnom roku od trenutka
kada ih je kupac otkrio ili trebao otkriti. Skriveni nedostaci se reklamiraju u dva roka:
a. Subjektivnom – razumnom roku po otkrivanja ili kad ih je trebao otkriti

b. Objektivnom – najkasnije dvije godine od dana predaje robe. Ovaj rok je
prekluziran pa ne podliježe produživanju i prekidu.
Mjesto reklamacije – BK ne sadrži rješenja o ovome ali se sistem tumačenjem može

utvrditi da je to u skladu sa teorijom odašiljanja, sjedište kupca određeno kao mjesto
reklamacije.
Način reklamacije također nije posebno regulisan, a zavisi od vrste prodaje i njenih
modaliteta (distanciona i nedistanciona prodaja), kao i od poslovnih običaja i prakse.
Osnovno dejstvo uredne i blagovremene reklamacije je očuvanje prava na

popravljanje štete. Propuštanje reklamacije ili njeno zadocnjelo slanje znači gubitak
tog prava. Međutim, ako kupac ima ”razumno” opravdanje, što nije poslao
reklamaciju, može sniziti cijenu ili zahtjevati naknadu štete, izuzev izgubljene dobiti.
38. Prigovor/obavještenje o pravnim nedostacima
To je izjava kupca kojom obavještava prodavca da pravo koje se odnosi na prenesene

stavri nije u potpunosti ili nikako konstituisano. BK odstupa od rješenja poznatih u
nacionalnom pravima. U osnovi njegovog koncepta leži izjednačavanje prigovora o
postojanju materijalnih nedostataka sa ovim prigovorom. Prema BK reklamacija mora
da sadrži prirodu pravnog nedostataka. Nedostatak, dakle, mora biti označeno po vrsti,
ali i ne samo to, već ukoliko je to moguće navesti i treće lice koje osporava kupčeva
prava. Prigovor mora biti upućen prodavcu u razumnom roku pošto je kupac saznao
za postojanje takvog prava. Izostavljanje prigovora ili njegovo neblagovremeno slanje
znače gubitke prava kupca, ali samo prema savjesnom prodavcu. Nesavjestan prodava
odgovara za nedostatke bez obzira što je reklamacija izostala, i bitno je reći da u
slučaju pravnih nedostataka ne postoji ni dvogodišnji prekluzivni rok, zbog toga što se
pravni nedostaci otkrivaju kasnije nego materijalni. Određivanje zastarjelosti je
prepušteno državnom poretku na koje uputi MPP.
Bitno je reći da kupac ne gubi sva svoja prava u slučaju da se radilo o savjesnom
prodavcu, a da nije poslata raklamacija. Naime, kupac ima pravo na snižavanje cijene
srazmjerno nedostatku, ili na naknadu štete ali ne i izgubljene dobiti.
VIII SISTEM ODGOVORNOSTI U BK
39. Povreda ugovora u Bečkoj konvenciji
Kontinentalni sistem pa i naš dijele povredu ugovora prema faktičkim obilježjima.

Najvažniji kriteriji su obim i način povrede, a često i značaj povrede. Povrede ugovora
dijelimo:
1. potpuno neizvršenje ugovora (prepuštanje neke ili svih ugovornih obaveza);
50

2. djelimično neizvršenje ugovora (prepuštanje neke ili izvršenje svih ugovornih

obaveza);
3. za docnjenje;
4. neuredno izvršavanje dužnosti ugovorene strane (povreda modaliteta).
Kontinentalni sistem usljed ovakvih povreda smatraju da nevina strana može tražiti
naknadno ispunjenje (uz naknadni rok) ili naknadu štete. Ako se ugovor ne ispuni i uz
naknadni rok može se tražiti raskid ako već po zakonu nije uslijedio.
Anglosaksonski sistemi koriste termin “prekršaj ugovora” koji se dešava kada strana
odbije ili propusti da izvrši jednu ili više obaveza. Prekršaj se pojavljuje u tri oblika:
1. neispunjenje ugovorene obaveze u roku;
2. izričita izjava da se ugovor neće ispuniti data od dužnika ;
3. dovođenje dužnika u situaciju da ne može ispuniti ugovor i to sopstvenim
radnjama.
U slučaju ovih prekršaja nevina strana može da ostane pri ugovoru i traži naknadu
štete. Ako druga strana izričito izrazi da neće ispuniti obaveza ili ako je prekršaj
“vitalan” za ugovor, nevina strana može raskinuti ugovor. Pri određivanju da li je
prekršaj vitalan ili ne sudska praksa je niz metafora kojim se ovo utvrđuje (prekršaj
koji sprečava bitno izvršenje ugovora je razlog za raskid – u svim drugim slučajevima
prekršaj nije vitalan za ugovor).
BK svoje polazište zasniva na anglosaksonskom sistemu te povrede ugovora dijeli na
bitne i nebitne. Prema BK povrede ugovora je bitna ako se njome prouzrokuje zakva
šteta drugoj strani da je lišava onog što je opravdano očekivala od ugovora, osim ako
takvu posljedicu nije predvidjela strana koja čini povredu.
40. Pojam i principi odgovornosti u Bečkoj konvenciji
Odgovornost predstavlja jednostrani obavezni obligacioni odnos gdje jedno lice

(oštećeni ili povjerilac) ima pravo da od dužnika tražiti radnju popravljanja štete (u
novcu ili u naturi), a druga strane ima obaveze da to učini. Ona može nastati
povredom ugovora ili bez prethodne postojanja imovinskog odnosa (građanski
delikti). Za ovo nacionalna prava imaju niz posebnih rješenja:
1. Prema BK odgovornost ima ugovornu prirodu. Odgovornost za deliktne štete
je prepuštena nacionalnim pravima. Razlike između ove dvije nije samo
akademska već i ta što teret dokazivanja leži na dužniku (štetniku), a druge na
oštećenom.
2. Prema BK u osnovu sistema odgovornosti leži prekršaj ugovora, odnosno

njegovog prekršaja.
3. BK u posebnim odsjecima uređuje sredstva kojima raspolaže kupac u slučaju

povrede obaveze od strane prodavca, analodno važi I za prodavaca, ako
postoje neke zajedničke odredbe.
4. BK je posebno uredila najvažnije slučajeve povrede ugovora. Na ostale

obaveze se primjenjuju opšta pravila sadržane u zajedničkim odredbama o
odgovornosti obje strane.
5. I kontinentalni i anglosaksonski sistemi odgovornost ugovorenog dužnika

zasnivaju prema krivici. Ona se sastoji od elemenata svijesti i volje, a znači
51

propuštanje pažnje koja se očekuje od stručnjaka ili zanemarivanjem pažnje

koja se razumno očekivala od dužnika.
6. U slučaju povrede ugovora se ne raskida po samoj Konvenciji. Uvijek je

potrebna i posebna izjava povjerioca kao nevine strane.
7. Obeštećenje se vrši kombinacijom alternativnih i kumulativnih vidova

naknade. Oni se mogu sastojati u novcu i naturi – što je ustupak
kontinentalnim sistemima.
IX ODGOVORNOST PRODAVCA
41. Odgovornost za docnju sa isporukom kao odgovornost prodavca
Sistem odgovornosti za docnju sa isporukom
Docnja sa isporukom je neisvršenje svih radnji predaje robe u ugovorenomroku ili

roku određenom BK (Bečkom konvencijom). Docnja je činjenica, sa stanovništva
odgovornosti kvalifikuje se kao štetna radnja povrede ugovora. Odgovornost za
docnju je odnos koji nastaje izazvan štetnom radnjom. Prema članu 45 BK, kupac za
bilo koju povredu obaveza prodavca može:
- koristiti se pravom predviđenim članovima 46-52
- zahtjevati naknadu štete predviđene članovima 74-77
- zahtjevati naknadu štete «iako se poslužio drugim sredstvima»
Rješenja BK su veoma slična u uporednom pravu kada je riječ o ovom pitanju. Sistem
prava kupaca u slučaju docnje sa isporukom zavisi od:
a) vrste isporuke
b) Karakter roka, tj. karakter povrede ugovora docnjom sa isporukom.
Prema načinu predaje stvari isporuka može biti realna, dokumentarna i simbolička. Po
kriteriju vremena isporučivanja cijele količine isporuke, isporuka može biti
jednokratna i sukcesivna. Prema značaju povrede ugovora docnjom sa isporukom,
isporuka može biti fiksna ili nefiksna.
Odgovornost za docnju sa jednokratnom isporukom
Prava kupaca po osnovu ovoga mogu se svrstati u 4 grupe:

1. Zahtjev za izvršenje isporuke u naknadnom razumnom roku
2. Raskid ugovora
3. Popravljanje štete izazvane bilo docnjom, bilo raskidom i
4. Restitucija eventualno plačenih iznosa.
Zahtjev za izvršenje isporuke se podnosi uz davanje dodatnog razumnog roka za
izvršenje (to nije cjelovit rok za izvršenje isporuke, već vrijeme koje je potrebno
urednom prodavcu da isporući već pripremljenu robu). Raskid ugovora je veoma
složen i BK predviđa 2 osnovne situacije:
Prva je raskid ugovora prije dospjelosti obaveza. Ako je prije datuma izvršenja
ugovora jasno da će jedna strana izvršiti bitan prekršaj ugovora, druga strana može
izjaviti da raskida ugovor. Postoji više uslova za koje ovo važi, i ti uslovi moraju biti
ispunjeni kumulativno:
a) obaveza druge strane nije dospjela
b) postoji bitna povreda ugovora
c) buduća bitna povreda mora biti «jasna»
52

d) ako vrijeme dozvoljava, povjerilac mora dužniku dati «razumno obavještenje

o namjeri raskida, kako bi dužnik, mogao da pruži adekvatna sredstva
obezbjeđenja urednog ispunjenja
e) izjava povjerioca (kupca) o raskidu.
Ako je izjava o raskidu učinjena, rokovi zastare poćinju teći od onog datuma na koji
je izjava o raskidu učinjena drugoj strani.
Druga situacija se odnosi na raskid ugovora uopšte (naročito zbog neblagovremene
isporuke). Dvije varijante:
I varijanta – Ugovor se raskida prije nego je prodavac isporučio robu.
- docnja predstavlja bitnu povredu ugovora, raskid odmah slijedi
- docnja ne predstavlja bitnu povredu ugovora, raskid je moguć tek poslije poslije
bezuspješnog proteka naknadnog roka za isporuku tj prvo davanje naknadnog roka za
itvršenje pa tek onda raskid ugovora
II varijanta - prodavac izvršio isporuku sa zadocnjenjem. Kupac i ovdje može da
raskine ugovor ako izjavu o raskidu ugovora da u razumnom roku računajući od
trenutka kada je saznao da je isporuka izvršena.
Popravljanje štete izazvane bilo docnjom, bilo raskidom ugovora predstavlaj složen
sistem obaveza prodavca, odnosno prava kupca. Sistem naknade je u BK postavljen sa
obštim pravilima reparacije. Kod naknade štete postoje dvije situacije: docnja i raskid.
Ako isporuka bude izvršena u razumnom roku, kupac ima pravo na naknadu štete,
koja se sastoji u nadoknađivanju proste štete i izgubljene dobiti. Kod raskida ugovora
kupac također ima pravo na naknadu stvarne štete kao i izgubljene dobiti kao jedinog
reparatornog zahtjeva. Ukoliko se koristi drugim pravima koja stiče raskidom
ugovora, naknadom štete u novcu se koristi samo da bi postigao potpuno obeštečenje.
Ostala prava koja su kupcu na raspolaganju:
- naknada u razlici u cijeni
- kupovina radi pokrića
Kao posljednja alternativa kupca, spominje se restitucija tj. vračanje koje je moguće
samo uz vračanje stvari koje su preuzete i pri tome su stvari nepotrošne ili
nepromjenljive.
Odgovornost za docnju sa sukcesivnom isporukom
U načelu rješenja za ovu situaciju vezano je sa rješenjima za jednokratnu isporuku

mada ima specifičnosti vezanih za raskid ugovora. Ona se razlikuje prema tome da li
je količina bitan ili nebitan element ugovora, odnosno da li docnja sa isporukom
obroka predstavlja ili ne predstavlja bitnu povredu ugovora.
Kada je količina nebitan elemenat ugovora:
1. docnja sa isporukom obroka predstavlja bitnu povredu ugovora-kupac može
bet davanja dodatnog roka raskinuti ugovor ali samo za obrok sa kojim je
prodavac u docnji. Izjava o odustanku je potrebna.
2. docnja sa isporukom obroka nije bitna povreda ugovora, ali kupac može
osnovano zakljućiti da će «doći do bitne povrede ugovora u odnosu na buduće
isporuke», kupac u razumnom roku može dati izjavu o raskidu za buduće
obroke.
Kada je količina bitan elemenat ugovora (kada postoji međuzavisnost svih obroka),
kupac može izjaviti da ugovor raskida u cjelini (za već primljene i buduće obroke).
Čišćenje od zadocnjenja
53

Naknadno ispunjenje obaveze od strane prodavca, bez zahtjeva kupca. Za vršenje

ovog prava prodavca predviđeni su brojni uslovi:
a) naknadnu isporuku prodavac mora da izvrši o svom trošku
b) potrebno je da kupac nije raskinuo ugovor
c) naknadna isporuka mora se vršiti bez nerazumnog odgađanja
d) naknadna isporuka mora se vršiti bez nerazumnih nepogodnosti za kupca
e) naknadna isporuka ne smije stvoriti neitvjesnost kod kupca u pogledu mogućih
budućih troškova.
Svi ovi uslovi moraju biti zadovoljeni kumulativno. Obavještenje prodavca o
naknadnom izvršenju ugovora sadrži zahtjev kupcu da prodavcu saopšti svoju odluku
i on djeluje samo ako ga je kupac primio.
42. Odgovornost za nesaobraznost stvari i prava ili potraživanja trećih lica kao
odgovornost prodavca
Sistem odgovornosti za nesaobraznost
Kada se povreda ugovora manifestuje kao vidljiv nedostatak saobraznosti, rokovi

zastarjelosti zahtjeva za popravljanje štete poćinju teći od momenta isporuke, odnosno
od trenutka u kome je roba ili stvarno uručena kupcu ili od onog u kome je kupac
odbio da primi ponuđenu robu. Rok zastare u slučaju skrivene nesaobraznosti teče od
momenta u kome se nedostatak mogao otkriti. Uslov za to je neizvjesnost prodavca.
Nedostatak nesaobraznosti, kao i docnja može da predstavlja bitnu ili nebitnu povredu
ugovora. Zato je i sistem odgovornosti isti kao i kod docnje. Uslovi za nastanak
odgovornosti za nedostatak saobraznosti su: uredno utvrđivanje posrojanja
nesaobraznosti pregledom robe i uredna reklamacija.
Prava kupaca kada ostaje pri ugovoru
Ako kupac ostaje pri ugovoru, prema Bk kupac ima slijedeće opcije:
a) zamjena robe
b) otklanjanje nedostataka
c) srazmjerno sniženje cijena
d) naknada štete koja nije pokrivena nekim od predhodnih ovlaštenja.
Pravo kupca na zamjenu robe je ograničeno i pravno i faktički. To je moguće samo za

stvari određene po rodu. I kada je to slučaj, BK postavlja brojne uslove:
1. Zamjena se ne može tražiti ako se kupac počeo koristiti drugim odštetnim
pravom
2. Nedostatak predstavlja bitnu povredu ugovora
3. Zahtjev mora biti postavljen blagovremeno
4. Kupac može zahtjevati zamjenu samo ako stvari može vratiti u istom stanju u
kome ih je i primio.
Postoje još tri napomene za zamjenu:
1. zamjena se može tražiti kao sekundarno rješenje-onda kada popravak stvari ne
uspije
2. kupac može zahtjevati naknadu ostalih šteta i kad zamjena bude uredno
izvršena
3. ako je ugovor raskinut, kupac mora prodavcu naknaditi sve koristi koje je
imao od stvari koja se djelimično ili u cjelini vrača.
54

Popravak stvari je ograničeno na isti način kao i ovlaštenje na zamjenu. Popravak

mora biti tehnički moguć s obzirom na prirodu stvari i na osobine nesaobraznosti.
Zahtjev za popravku mora biti razuman sa stanovništva prodavca po BK. izbor kupca
se može smatrati nerazumnim ako je otklanjanje nedostataka nesrazmjerno skupo.
Također ovaj zahtjev mora biti upućen u reklamaciju, bilo u razumnom roku poslije
nje.
Srazmjerno sniženje cijene-prema Bk kupca stavlja u izrazito povoljan položaj,

povoljniji čak od onog koji ima po pojedinim nacionalnim pravima. On ga može vršiti
samostalno u odnosu na prodavca i sud. Vremenska ograničenja ne postoje. Kupac se
ovim pravom ne koristi kada je prodavac prije ili poslije isporuke otklonio
nesaobraznost, kao ni onda kada je odbio da primi isporuku. Najveći problem kod
ovog prava je utvrđivanje sniženja cijena. U uporednom pravu postoje tri metoda, i to:
razlika između vrijednosti stvarno isporučene robe i vrijednosti naznačene u ugovoru.
Na ovo sniženje cijena kupac ima pravo i kada je prodavac oslobođen odgovornosti za
neizvršenje ugovora i obaveza naknade štete.
Pravo na naknadu štete je dopunsko pravo za slučaj da se kupac koristio nekim od

predhodnih prava. prema BK ovo pravo se može koristiti i samostalno.
Prava kupca kada raskida ugovor
Ako je nesaobraznost bitan prekršaj ugovora, kupac može da raskine ugovor. Uprkos
činjenici da je izvršena bitna povreda ugovora, kupac može odustati od ugovora samo
pod uslovima sa u razumnom roku izjavi raskid ugovora. taj razuman rok teće:
a) pošto je kupac saznao ili morao saznati za nedostatak
b) od isteka dodatnog roka koji je kupac dao prodavcu za uredno
izvršenje obaveze ili pošto je prodavac izjavio da neće izvršiti urednu
isporuku
c) po isteku svakog dodatnog roka koji je prodavac odredio kupcu, a koji
se tiče izjave kupca o prihvatanju ili odbijanju izvršenja ugovora
u ovim slučajevima rokovi zastarjelosti potraživanja po osnovu naknade štete poćinju

teći od dana u kome su potraživanja dospjela, a to znači od dana u kome je izjava o
raskidu stigla prodavcu. Ukoliko nesaobraznost nije bitna povreda ugovora, kupac
nema pravo da ugovor raskine. tada se koristi pravima naknade štete.
X ODGOVORNOST KUPCA
43. Odgovornost za docnju sa prijemom isporuke kao odgovornost kupca
Sistem odgovornosti za docnju sa prijemom isporuke
Pravni tretman docnje sa prijemom isporuke unutar kontinentalnih sistema zavisi da li

pojedini poredak spada u translativne ili tradicionalne. Kod translativnih (romanskih
prava) prijem isporuke je pravo kupca i zato se prodavac može osloboditi obaveze
deponovanjem stvari kod trećih lica, sa ili bez dozvole suda. Slično je i u švajcarskom
pravu. U tradicionalnim sistemima prijem isporuke je obaveza kupca.
55

bečka konvencija usvaja anglosaksonski režim gdje se odbijanje isporuke smatra

prekršaj ugovora. U slučaju docnje sa prijemom isporuke prodavac ima tri grupe
prava:
1. ostati pri ugovoru i tražiti njegovo uredno ispunjenje, tj. prijem isporuke
2. raskinuti ugovor i
3. tražiti naknadu štete.
Kada se prodavac koristi ovim sredstvima, sud ili arbitraža ne može kupcu odobriti
produženje roka.
Pojedina prava prodavca
- prodavac kupcu može dati naknadni rok za izvršenje obaveze. Dok taj rok traje
i dok kupac unutar njega ne izjavi da neće primiti isporukum prodavac ne
može dati izjavu o raskidu ugovora
- prodavac ima pravo na raskid ugovora. Ovo pravo može biti anticipativno ili
naknadno. Naknada je determonisana sa dva faktora i to: da li se radi o bitnoj
ili nebitnoj povredi ugovora, a potom da li je kupac cijenu platio ili nije. kod
bitnih povreda prodavac može odmah raskinuti ugovor, davanjem posebnog
obavještenja. Ako je docnja sa prijemon isporuke nebitna povreda ugovora,
ugovor se može raskinuti izjavom prodavca tek pošto bez uspjeha protekne
naknadni rok razumne dužine. Vršenje ovih prava nije ničim uslovljeno
ukoliko kupac nije platio cijenu. ali ako je cijena plačena, prodavac gubi pravo
na raskid ukoliko to nije učinio kod docnje sa prijemom isporuke, prije nego je
saznao da kupac ipak primio isporuku.
- prodavac ima pravo na naknadu štete. Ovo pravo postoji paralelno sa ostalim
pravima.
44. Odgovornost za docnju sa plaćanjem kao odgovornost kupca
Sistem odgovornosti za docnju sa plačanjem
Docnja sa plaćanjem postoji kada kupac ne izvrši svoju dospjelu obavezu isplate
cijene. Postupak ostvarivanja prava prodavca na naplatu cijene različito je uređen u
kontinentalnim sistemima. Ako ugovor šuti, tarnslativni sistem zahtjeva sudsku
opomenu za plačanje. U tradicionalnim sistemima dovoljna je bilo kakva opomena
koju daje prodavac, pa čak i privatna. BK odstupa po ovom pitanju od nacionalnih
prava, kontinentalnih i anglosaksonskih. BK izjednačava režim odgovornosti povrede
sa ostalim povredama kupaca, a potom ne pravi razlikuizmeđu situacija u kojima
kupac nije postao vlasnik robe ili jeste. Osnovni princip koji dominira obavezom
plačanja jeste jednovremnost isporuke i plaćanja. Prodavac može odbiti isporuku ako
postane jasno da kupac neće izvršiti bitan dio svojih obaveza zbog nedostatka kreditne
sposobnosti. Ukoliko se ona pojavi po otpremi robe, prodavac ima pravo da spriječi
isporuku robe, ako raspolaže potrebnim dokumentima za to. Tada mora obavjestiti
kupca o odgađanju isporuke i zatražiti od njega dovoljno obezbjeđenje plačanja.
Obavještenje se šalje neovisno od toga da li je roba u transportu ili je još kod
prodavca. i kod docnje za plaćanje, prodavac ima tri osnovna prava:
1. ostati pri ugovoru i tražiti njegovo uredno ispunjenje, tj plaćanje cijene
2. raskinuti ugovor i
3. zahtjevati naknadu štete kao dopunski ili samostalni vid obeštećenja.
56

Ako je početo sa korištenjem ovih prava, ni sud ni arbitraža ne mogu odobriti kupcu
rok za produženje plačanja.
Pojedina prava prodavca
- prodavac ima pravo na zateznu kamatu. Pravo na kamatu potpuno je

samostalno (ne zavisi od naknade štete niti utiče na nju), i drugo nije precizno
na koju vrstu kamate se misli.Kriterij određivanja stope zatezne kamate prema
BK nisu navedeni, ona se utvrđuje prema mjerodavnim nacionalnim pravima
- dejstvo raskida su donekle specifična. Zbog načela jednovremenosti
ispunjenja, restitucija kao opšte pravilo za sve dato i primljeno, se rjeđe
primjenjuje. Ostala dejstva raskida su ista kao i u drugim slučajevima. Na
snazi su klauzule o rješavanju sporova, pravo/obaveza na naknadu štete i
ostala prava i obaveze predviđeni za slučaj raskida.
XI PRELAZAK RIZIKA
45. Pojam rizika i uporednopravni pregled
Teoretski posmatrano, ugovor o prodaji može imati tri dejstva: nastanak prava i
obaveza, prelaz svojine kod translativnih sistema i prelaz rizika. Rizik je mogučnost
nastupanja štete na predmetu prodaje koja bi bila izazvana neskrivljenom štetnom
radnjom bilo kojeg lica ili štetnim događajem za koji niko nije odgovoran. BK ne
zauzima jasan stav o ovom pitanju.BK pojam rizika vezuje isključivo za propast ili
oštečenje robe. Ostali poslovni rizici nisu uključeni u ovaj akt. Na prvom mjestu stoje
oni akti koji su povezani sa aktima javne vlasti. Drugim riječima, rizik obuhvata one
događaje opasne za robu koji s emogu pokriti redovnim (transportim) osiguranjem. U
uporednom pravu postoje tri sistema prelaska rizika:
1. rizik prelazi zaključenjem ugovora
2. rizik se prenosi svojinom
3. prelaz rizika se veže za isporuku
46. Opšta pravila o prelasku rizika po Bečkoj Konvenciji
BK državinu (posjed) i svojinu potpuno odvaja. Da bi se rizik mogao prenijeti, roba se

mora identifikovati kao roba namjenjena za izvršenje ugovora. Izraz identifikovanje
se koristi da se pravilo odnosi i na generičke i na individualizirane stvari.
Identifikacija se vrši u toku isporuke ili naknadno. kada je roba identifikovana, rizik
na kupca prelazi u času kada on preuzme robu. Ovde se moraju istači tri momenta:
1. Prvo, ovo tješenje predpostavlja da se isporuka vrši u sjedištu prodavca
2. Drugo, rizik prelazi u stvari sa pruzimanjem isporuke, tj u trenutku kada kupac
treba preuzme isporuku
3. Treće, ako kupac ne preuzme isporuku, time čini povredu ugovora, rizik
prelazi na njega u času kada mu je roba stavljena na raspolaganju.
Postoji i posebno uređena situacija u kojij rizik prelazi na kupca u trenutku kada je
isporuka trebala da se izvrši, iako on nepreuzimanjem ne čini povredu ugovora, ali za
57

ovo trebaju biti ispunjena dva uslova, i to: Mjesto isporuke nije i sjedište prodavca.
roba se najčešće nalazi kod trećeg lica, npr u javnom skladištu: i kupcu mora biti
poznato da roba stavljena na raspolaganju u tom mjestu.
Ako nakon prelaska rizika na kupca, dođe do gubitka ili oštečenja, koje je posljedica
povrede ugovora ili bilo koje druge radnje za koju je kriv prodavac, kupac ne snosi
rizik. Ako je prodavac učinio bitnu povredu ugovora, a rizik je ipak prešao na kupca,
kupac ima pravo da se koristi sredstvima koja su mu u takvom slučaju na
raspolaganju(da zahtjeva izvršenje ugovora ili da raskine ugovor bez obzira što je
rizik na njega prešao).
47. Pravila za distancionu prodaju
Distanciona prodaja je ona kod koje se roba mora transportovati radi izvršenja
ugovora. I ovdje je potrebno da roba bude identifikovana kao roba namjenjena za
izvršenje ugovora. U okviru distancione prodaje postoje tri situacije koje su posebno
uređene BK.
- Prva postoji kada je potrebno izvršiti transport, a prodavac nije obavezan da
robu preda prevozniku u određenom mjestu. Tada je mjesto isporuke i mjesto
prelaska rizika mjesto predaje robe vozaru, a to je skladište prodavca. Rizik
prelazi na kupca kada je roba predata prevozniku. Roba mora biti predata
nezavisnom prevozniku, a ne špediteru ili službenicim prodavaca ili kupaca.
- Druga, ako se roba mora predati nezavisnom prevozniku u određenom mjestu,
različitom od sjedišta prodavca, rizik prelazi na kupca tek kada je roba predata
prevoziocu u tom mjestu. rizik prevoza do tog određenog mjesta snosi
prodavac.
- Treće, ako se roba u trenutku prodaje nalazi na putu, rizik prelazi na kupca u
trenutku tzaključenja ugovora.
58

Dokumen - Tips Medjunarodno Poslovno Pravo Sve Najvaznije 1

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Dokumen - Tips Medjunarodno Poslovno Pravo Sve Najvaznije 1

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Međunarodno poslovno pravo

PITANJA ZA I DIO ISPITA IZ MEĐUNARODNOG POSLOVNOG

11. Navedite sadržaj predmeta međunarodnog poslovnog prava

12 i 13. Objasnite metod međunarodnog poslovnog prava i navedite opšta

Međunarodno poslovno pravo

koegzistencije različitih pravnih sistema i pravno-tehničkih neujednačenosti.

14. Navedite i objasnite posebna obilježja metoda u Bosni i Hercegovini

Međ pos pravo je grana našeg pravnog sistema.

15. Definicija međunarodnog poslovnog prava

18. Navedite preuzete i sopstvene izvore međunarodnog poslovnog prava

Međunarodno poslovno pravo

Izvori prava preuzeti iz MJP su:

20. Nabrojte i pojasnite vrste izvora međunarodnog poslovnog prava

21. Karakteristike izvora

22 i 23. Navedite izvore međunarodnog poslovnog prava preuzete iz

Međunarodno poslovno pravo

Kriteriji vezivanja mogu se grupisati prema subjektu, predmetu i izvoru vezivanja.

24. Navedite nacionalne izvore međunarodnog privatnog prava BiH

25. Navedite međunarodne izvore međunarodnog privatnog prava MPP

Međunarodno poslovno pravo

Oni koji su za nas najbitniji su multilateralne konvencije i bileteralne konvencije (o

26. Navedite izvore državnog poslovnog prava

27. Objasnite pojam sopstvenih izvora međunarodnog poslovnog prava

a) 28. Međunarodne konvencije

Međunarodno poslovno pravo

U bukvalnom prevodu to bi bili pravilnici, ali mi se tim terminom nećemo koristiti.

c) 30. Tipski ugovori i opšti uslovi poslovanja

d) 31. Međunarodni poslovni običaji

e) 32. Sudska i arbitražna praksa

Međunarodno poslovno pravo

f) 33. Državni prinudni propisi

SPECIFIČNI SUBJEKTI MEĐUNARODNOG POSLOVNOG PRAVA U BIH

I Izvozno kreditna agencija Bosne i Hercegovine

Agencija za izdavanje garancija „IGA“ osnovana je u oktobru 1996. godine. Služi za

2.Uspostavljanje , organizacija i djelatnost Agencije

Međunarodno poslovno pravo

c) kratkoročno i dugoročno finansiranje pripremen i izvršenja izvoza;

1. Upravljanje i rukovođenje Agencijom i finansijsko poslovanje

II SPOLJNOTRGOVINSKA KOMORA /VANJSKOTRGOVINSKA KOMORA

Vanjskotrgovinska komora BiH je samostalna, nevladina, nepolitička i neprofitna

2- Status i članovi Vanjskotrgovinske komore BiH

Komora ima svojstvo pravnog lica sa pravima i obavezama utvrđenim u Zakonu o

Međunarodno poslovno pravo

c) obavljanje poslova javnih ovlasti utrvrđenih posebnim

Komora, u partnerskom odnosu sa nadležnim organima u BiH, utiče na:

4- Organi i organizacija Komore

U organe Komore se biraju istaknuti privrednici i naučno-stručni radnici iz područja

5- Arbitraža i Sud časti

U Komori se obrazuje Arbitražni sud u čijoj su nadležnosti sporovi domaćih i stranih

Međunarodno poslovno pravo

57. Objasnite opšte određenje direktnih stranih ulaganja

58. Istorijat pravne regulative direktnih stranih ulaganja

59. Ekonomski značaj i pravno-politički koncepti direktnih stranih ulaganja

Međunarodno poslovno pravo

 država izvoznica i država uvoznica kapitala

Politički-pravni koncept uključuju subjekte koji se mogu izraziti u tri osnovna

60. Objasnite teorijski koncept direktnih stranih ulaganja

1. Uži koncept (tradicionalni) – prema ovom konceptu FDI-om se smatra

Veoma je važno da FDI razlikujemo od portfolio investicija koje imaju sl.

61. Objasnite zakonsko određenje direktnih stranih ulaganja

1) Institucionalizovani ili neinstitucionalizovani poslovni poduhvat (u

Iz zakonskog određenja DSU možemo izvući neke pravne karakteristike BiH:

Međunarodno poslovno pravo