Professional Documents
Culture Documents
Ekonomske Ideje I Praksa 11
Ekonomske Ideje I Praksa 11
EKONOMSKE
Kvartalni Časopis iz oblasti ekonomije,
IDEJE I PRAKSA
BROJ 11
Tehnički sekretar
Jelena Cvetanović
Kontakt redakcije
Telefon: +381 11 3021 068
Faks: +381 11 3021 068
e-mail: ekonomskeideje-praksa@ekof.bg.ac.rs
sadržaj
SLOŽENE INTRAORGANIZACIONE STRUKTURE 07
Biljana Bogićević Milikić
SLOŽENE
INTRAORGANIZACIONE
STRUKTURE
Apstrakt:
Savremeni organizacioni modeli su, po svojoj prirodi, složene strukture, koje su nastale
kao odgovor kompanija na sve složenije i neizvesnije uslove poslovanja. U radu se anali-
zira pet složenih modela intraorganizacione strukture sa ciljem da se istraži da li imaju
neke zajedničke karakteristike i koje. Rezultati istraživanja su pokazali da bez obzira
na specifičnosti svakog od posmatranih modela, svi oni imaju zajedničke karakteristike.
KLJUČNE REČI:
MATRIČNA STRUKTURA, HIBRIDNA STRUKTURA, «FRONT-BACK» HIBRIDNA STRUKTURA,
AMBIDEKSTRALNA STRUKTURA, PROCESNA STRUKTURA
1
Ekonomski fakultet, Univerzitet u Beogradu.
8 SLOŽENE INTRAORGANIZACIONE STRUKTURE
Abstract:
Contemporary organisational models are, in their nature, complex structures which are
created as the companies’ response to more and more complex and uncertain business
settings. In this paper we analyse five complex intraorganisational structures in order
to explore whether they have some common characteristics, and, if have, which ones.
Research findings suggest that, regardless of their particular features, all of explored
structures have some shared characteristics.
key words:
MATRIX STRUCTURE, HYBRID STRUCTURE, «FRONT-BACK» HYBRID STRUCTURE, AMBIDEX-
TROUS STRUCTURE, PROCESS STRUCTURE
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
9
1. UVOD
Savremene intraorganizacione strukture su, po svojoj prirodi, kompleksne strukture, koje su
nastale kao odgovor kompanija na sve složenije i neizvesnije uslove poslovanja. Komplek-
sni strateški zahtevi zahtevaju i složene organizacione strukture (Bartlet, Ghoshal, 1990)
koje odgovaraju potrebi upravljanja kompleksnim biznisima (Galbraith, 2009). Izrazito brze
promene u poslovnom okruženju vrše pritisak na organizacije da ozbiljno preispitaju tra-
dicionalne modele strukture (Vanhaverbeke, Torremans, 1998). Pojava složenih struktura
karakteriše poslednje decenije XX i početak XXI veka, kada dolazi do značajnih promena u
okruženju, a koje se ogledaju u globalizaciji, intenzivnim tehnološkim promenama, inten-
ziviranju konkurencije, promenljivim zahtevima potrošača, skraćenju životnog ciklusa proi-
zvoda, značajnijoj primeni informacione tehnologije i ekonomskoj krizi. U takvim uslovima
kompanije su morale da potraže organizaciono rešenje da ostvaruju često konfliktne ciljeve:
niski troškovi vs. kvalitet, lokalna responzivnost vs. globalna integracija, eksploatacija po-
stojećeg biznisa vs. inovacije itd. Posledica navedenih promena je da mnoge organizacije
nemaju «čiste» modele strukture, već kombinuju nekoliko kriterijuma grupisanja poslova
istovremeno: proizvodno i funkcionalno, proizvodno i geografsko i sl.
U ovom radu analiziraćemo pet modela složenih struktura koji se najčešće pominju posled-
njih decenija u relevantnoj literaturi, a na njih se često nailazi u savremenoj praksi. To su: (1)
matrična struktura, (2) hibridna struktura, (3) »front-end» hibridna struktura, (4) ambidek-
stralna struktura i (5) procesna (horizontalna) struktura. Cilj rada je da odgovori na pitanje
da li obuhvaćeni modeli imaju neke zajedničke karakteristike i koje. Rad je strukturiran u
šest delova. U prvih pet delova su analizirani izabrani modeli, a u poslednjem delu rada
diskutovani su rezultati analize i izvedeni zaključci.
2. MATRIČNA STRUKTURA
Matrična struktura je model organizacione strukture koji se formira oko dve ili više dimenzija
organizacije, kao što su: funkcije, proizvodi, teritorije, programi i sl. Često se definiše kao
«mreža odnosa». Nastala je u kosmičkoj industriji u SAD-u tokom 1960-ih godina (Larson
& Gobeli, 1987), a postala je naročito popularna 1970-ih i 1980-ih godina (Bartlett &
Ghoshal, 1990). Američke kompanije koje su imale ugovore sa Federalnom vladom morale
su da razviju sistem upravljanja projektima pod neposrednom kontrolom top menadžmenta,
pa su formirale horizontalne projektne grupe oko tradicionalnih vertikalno postavljenih funk-
cionalnih područja (Knight, 1977). Iz kosmičke industrije praksa primene matrične strukture
se dalje širila u sektor istraživanja i razvoja, a danas mnoge multinacionalne kompanije,
obrazovne institucije, bolnice, finansijske institucije i farmaceutske kompanije uspešno pri-
menjuju ovaj model organizacione strukture (Kolodny, 1979). Iako je 1980-ih godina kon-
cept matrice napušten, usled neuspešne primene u mnogim kompanijama, krajem 1990-ih
godina ponovo se započelo sa njenom primenom, jer se pokazalo da je ipak predstavljala
odgovarajući organizacioni izbor u nekim kompanijama, i da čak postoje situacije kada ona
predstavlja najbolje rešenje (Galbraith, 2009). Ovaj tip strukture objedinjuje prednosti funk-
10 SLOŽENE INTRAORGANIZACIONE STRUKTURE
cionalnog i divizionalnog grupisanja poslova i, kao takav, predstavlja vrstu organskog dizajna
(Jones, 2004).
Nakon projektne nastala je proizvodna matrična struktura (vidi sliku 2), koja pred-
stavlja stabilniju strukturu, jer menadžeri proizvoda imaju zadatak da stvaraju uslo-
ve za rast i profitabilnost proizvoda dokle god je to moguće. Menadžer proizvoda je u
stvari «mini» generalni direktor koji odgovara za ceo biznis, profit i gubitke, za njegov
budući potencijal i sadašnje funkcionisanje. U ovoj fazi razvoja matrične strukture u
organizaciju se ugrađuju određeni sistemi podrške, kao što su: (a) dualni sistem za
evaluaciji i nagrađivanje – zaposlene ocenjuje i funkcionalni rukovodilac i menadžer
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
11
tima i oni imaju različite oblike stimulacije da motivišu zaposlene; (b) dualni sistem
računovodstva i kontrole – funkcionalno i po proizvodima; (c) kontinuirani programi
razvoja timskog rada i interperosnalnih veština; (d) intenzivna razmena informacija
kroz česte sastanke; (e) sistem planiranja koji omogućuje menadžerima proizvoda
stratešku i operativnu odgovornost; (f) opisi poslova za zaposlene sa dva šefa koji su
opštijeg karaktera (Kolodny, 1979).
Nakon proizvodne matrične strukture nastaje «prava matrična organizacija», koju ka-
rakteriše veći stepen stabilnosti, kompleksnije ponašanje članova organizacije i snažna
potreba za obezbeđenjem kontinuirane koordinacije.
Matrična struktura je plitka, odnosno ima mali broj hijerarhijskih nivoa u okviru različitih
korporativnih funkcija i decentralizovan autoritet (Jones, 2004). Zaposleni u korporativ-
nim funkcijama direktno su podređeni svojim funkcionalnim rukovodiocima, ali ne rade
pod njihovom neposrednom kontrolom. Umesto toga, rad zaposlenih u različitim funk-
cionalnim područjima je određen njihovim članstvom u različitim međufunkcionalnim
timovima pod vođstvom menadžera proizvoda, programa, projekta, regiona. Timovi se
kreiraju od funkcionalnih stručnjaka različitih ekspertiza u procesu pregovaranja između
funkcionalnih rukovodilaca i menadžera timova i na preporuku ostalih članova tima. Čla-
12 SLOŽENE INTRAORGANIZACIONE STRUKTURE
novi ovih timova često se nazivaju «zaposleni sa dva šefa», zato što imaju dva nadređena
rukovodioca: funkcionalnog rukovodioca i menadžera tima.
Matrični model dva šešira («Two-hat» matrix) je nastao u kompanijama koje nisu mogle
da dozvole da imaju veliki broj potpredsednika – za funkcije i za proizvode/kupce/regio-
ne. Pošto im je bilo neophodno da zadrže dualni fokus, one su modifikovale standardni
matrični model na način da su rukovodiocima dodeljena dva «šešira», odnosno dve vrste
odgovornosti istovremeno – za funkcionalno područje i za proizvod ili region (vidi sliku 4).
Ovaj model je, na primer, koristila kompanija Crysler, pre akvizicije od strane kompanije
Daimler-Benz, zatim Shell itd.
Matrični model promene liderstva («Baton pass» matrix). Ova varijacija standardnog
matričnog modela nastala je u kompanijama gde postoji izuzetno dug ciklus razvoja
proizvoda, pa se u različitim fazama ciklusa menadžeri proizvoda suočavaju sa ra-
zličitim izazovima i zahtevima. Svaka nova generacija proizvoda ima ciklus razvoja i
komercijalizacije na tržištu, i to u svim zemljama u kojima kompanija posluje i preko
svih distributivnih kanala. Nakon nekoliko godina kompanija razvija inoviran proizvod.
Tokom razvoja inoviranog proizvoda proizvodnim timom rukovodi rukovodilac istraži-
vanja i razvoja, sve do njegovog «izbacivanja» na tržište. Tada se rukovođenje proi-
zvodnim timom prebacuje na rukovodioca marketinga. I tako ponovo u svakom novom
ciklusu inoviranja proizvoda. U farmaceutskoj industriji ciklusi su mnogo duži, pa je
moguće da se rukovođenje timom dodeljuje većem broju funkcionalnih rukovodilaca u
različitim fazama ciklusa.
14 SLOŽENE INTRAORGANIZACIONE STRUKTURE
Iz svega gore navedenog mogu se izvesti dve najznačajnije karakteristike matrične struk-
ture koje je i definišu (Galbraith, 2009): (1) dvostruki (višelinijski) sistem rukovođenja
i (2) kontinuirano balansiranje moći između funkcionalnih rukovodilaca i menadžera ti-
mova. Članovi tima imaju najmanje dva neposredna rukovodioca: funkcionalnog rukovo-
dioca i menadžera tima. Ako su, međutim, funkcionalni stručnjaci istovremeno članovi
većeg broja timova, onda se broj njihovih neposrednih rukovodilaca dalje uvećava.2 S
druge strane, balansiranje moći između dve vrste rukovodilaca se postiže jasnom pode-
lom odgovornosti između njih. Menadžer tima donosi odluku ŠTA da se radi i KADA, a
linijski funkcionalni rukovodilac KAKO da se uradi. Zadatak top menadžmenta je da us-
postavi ravnotežu moći između dva tipa rukovodilaca u matričnoj strukturi i da razrešava
eventualne konflikte između njih (Hodge et al., 2003). Na taj način se koristi efikasnost
funkcionalne i fleksibilnost i responzivnost divizionalne strukture (Hatch, 1997).
U teoriji principi na kojima je izgrađena matrična struktura zvuče sasvim logično. Me-
đutim, u praksi se javljaju mnogi problemi koji su uglavnom uslovljeni onim što matrici
nedostaje (Davis & Lawrence, 1978; Larson & Gobelli, 1987; Kuprenas, 2003). Prvo,
matričnoj strukturi nedostaju prednosti birokratske strukture. Sa plitkom hijerarhijom i
minimalnim pravilima , matrici nedostaje struktura kontrole koja omogućava da zaposleni
Postojanje višelinijskog sistema rukovođenja datira još iz perioda Naučnog menadžmenta, kada se Tejlor zalagao da
2
svaki zaposleni ima nekoliko neposredno nadređenih rukovodilaca, kako bi se specijalistička znanja rukovodilaca što
više približila radnicima.
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
15
razviju jasna očekivanja jedni u odnosu na druge. Iako se u teoriji naglašava da članovi
timova treba stalno da pregovaraju oko svojih uloga i odgovornosti, čime se postiže flek-
sibilnost, u praksi, međutim, mnogi ljudi ne vole neizvesnost sopstvenih uloga i konflikte
uloga koje matrica može da proizvede. Funkcionalni rukovodilac, orijentisan na kvalitet,
i menadžer tima, orijentisan na troškove, najčešće imaju sasvim različita očekivanja od
članova tima. Rezultat je konflikt uloga, pa članovi tima postaju nesigurni u pogledu toga
šta treba da rade, pa matrična struktura koja je kreirana da podstiče fleksibilnost može
u praksi da je umanji, ako članovi tima počnu da izbegavaju preuzimanje odgovornosti
(Jones, 2004: 185; El-Najdaw & Liberatore, 1997). Drugo, nedostatak jasno definisane
hijerarhije autoriteta može dovesti do konflikta između funkcija i timova u odnosu na ras-
položive resurse. U teoriji, menadžeri timova «kupuju» usluge funkcionalnih stručnjaka
u timu (na primer, po ceni od 5.000 dinara dnevno po stručnjaku). U praksi, međutim,
troškovi i alokacija resursa postaju prilično nejasni kako projekti ili proizvodi počnu da
premašuju unapred utvrđene budžete, a stručnjaci ne mogu da prevaziđu tehničke ba-
rijere u predviđenim vremenskim rokovima. Takva situacija podstiče političke procese
moći između funkcionalnih rukovodilaca i menadžera timova za dobijanje podrške top
menadžmenta (Pitagorsky, 1998; Kuehn et al., 1996; Johns, 1999). Matrica se mora
kontinuirano balansirati i ne sme se dozvoliti da i bilo kom trenutku jedna strana matrice
dominira nad drugom (Hatch, 1997), mada se u praksi često dešava da funkcionalna
dimenzija matrice prevlada, budući da funkcionalni rukovodioci teško usvajaju projektnu
orijentaciju (Lawler, 1999). Treće, od članova matrične organizacije se zahteva da pose-
duju izražene sposobnosti komunikacije i rada u timu (El-Najdawi & Liberatore, 1997;
Turner et al., 1998). Međutim, matrična struktura ne obezbeđuje automatski visok nivo
koordinacije, dok dvostruke linije autoriteta vode konfliktima i konfuziji, zbog čega se
ljudi koji rade u matričnim strukturama često žale na visok nivo stresa i neizvesnosti, a
česti su i intergrupni konflikti zbog heterogenosti članstva u timu (Khandwalla, 1977:
497). Četvrto, postojanje velikog broja komisija i izveštaja i preklapanje odgovornosti
dovode do stvarnog gubitka odgovornosti (Bartlet & Ghoshal, 1990), pa tokom vremena
pojedinci nastoje da kreiraju svoje lične birokratije kako bi sebi obezbedili izvestan stepen
stabilnosti i izvesnosti, što stvara uslove za pojavu neformalnih lidera u okviru timova
koji postaju prepoznatljivi kao veliki eksperti, pa se unutar timova pojavljuju statusne
hijerarhije. Članovi tima odbijaju da pređu u druge timove kako bi nastavili da rade sa
istim kolegama (Jones, 2004), ili u zavisnosti od značaja drugih projekta (Hatch, 1997).
Najzad, kada top menadžment shvati da ne dobija od matrice ono što se želelo, počinje
da povećava kontrolu i autoritet za donošenje odluka. Lagano, ali sigurno, kako se po-
jedinci sve više bore za autoritet i moć, matrična organizacija, koja iako je nastala kao
plitka decentralizovana forma, prerasta u birokratizovanu centralizovanu formu, sa svim
njenim problemima.
3. HIBRIDNA STRUKTURA
Hibridna struktura je struktura koja kombinuje karakteristike različitih modela strukture,
odnosno ima dualni fokus u grupisanju poslova: funkcionalni vs. tržišni (Daft, 1998).
Kako organizacija raste i razvija višestruke proizvode i tržišta, njena organizacija dobija
divizionalnu formu u kojoj dominiraju samostalne organizacione jedinice – divizije. Za-
jedničke funkcije su obično decentralizovane. Međutim, zbog ekonomije obima i razvo-
ja specijalističke ekspertize u nekim oblastima, određene korporativne funkcije ostaju
centralizovane i locirane u sedištu kompanije. Kombinujući karakteristike funkcionalne i
divizionalne strukture kompanije mogu da iskoriste prednosti oba modela i izbegnu neke
od slabosti pojedinačnih modela.
S druge strane, hibridni model pati i od određenih slabosti. Prvo, hibridna struktu-
ra je sklona nepotrebnom povećanju administrativnog osoblja u korporativnom vrhu
zbog efikasnije kontrole divizija. Neke centralizovane funkcije obavljaju poslove koji
se već obavljaju unutar divizija, što dovodi do nepotrebnog dupliranja resursa. Kako
se povećava broj administrativnog osoblja u vrhu, tako se i uvećava njihova težnja za
kontrolom, i odlučivanje postaje sve centralizovanije, a divizije gube sposobnost da
brzo reaguju na promene i zahteve iz eksternog okruženja. Zato je važno da se broj
zaposlenih u centralizovanim funkcijama drži na minimumu, čime se smanjuju mo-
gućnosti za birokratizaciju i ohrabruje fleksibilnost divizija. Drugo, hibridnoj strukturi
je imanentan konflikt između zaposlenih u sedištu i divizijama. Centralizovane funk-
cije nemaju linijski autoritet u odnosu na aktivnosti u divizijama. Zato je moguće da
se divizije oglušuju o zahteve funkcija, jer one često ne razumeju specifične potrebe
pojedinih divizija koje treba da zadovolje različita tržišta i obično postaju veoma uda-
ljene od divizija.
Prednje jedinice imaju u svom fokusu kupce, pa se grupisanje najpre vrši prema in-
dustrijskom sektoru, a zatim prema klijentima. Lokalni akaunt menadžeri se uvode za
zemlje u kojima su prisutne najvažnije grupe klijenata, i njihovi primarni zadaci su da
razvijaju odnose na lokalnim tržištima i obezbede isporuku proizvoda do kupca. Glo-
balni akaunt menadžeri imaju ulogu da koordiniraju sve procese pružanja kompletne
usluge kupcima (vidi sliku 7). Svaka industrijska grupa ima odgovornost i za profit i
za gubitke. Njihovu unutrašnju organizaciju najčešće čine sledeća funkcionalna pod-
ručja: prodaja, servis i lokalni marketing. Svaka industrijska grupa prodaje proizvode
na način prilagođen potrebama ciljnog kupca. Budući da ima fokus na određenu in-
dustriju u kojoj funkcioniše, ovaj deo «front-back» strukture je sposoban da prikuplja
informacije u lokalu o novim idejama za unapređenje proizvoda. Rad prednjih jedinica
bazira na resursima zadnjeg dela. Pošto se prednje jedinice pojavljuju kao kupci kod
zadnjih jedinica, one od njih mogu zahtevati da svoju ponudu prilagode specifičnim
potrebama njihovih kupaca.
Zadnje jedinice organizovane su oko proizvoda ili proizvodnih linija, snabdevaju sve
prednje jedinice i usmerene su na korišćenje prednosti ekonomije obima. Za svaki
proizvod obezbeđuje se funkcionalna podrška: IT, marketing, istraživanje i razvoj i
operativa. Ako je organizacija manja, ove funkcionalne oblasti se dele između proi-
zvodnih linija.
5. AMBIDEKSTRALNA STRUKTURA
Ambidekstralna struktura je struktura koja je sposobna da istovremeno bude i efikasna i
fleksibilna. Naziv potiče od reči «ambideksteri» - ljudi koji su sposobni da uspešno kori-
ste i levu i desnu ruku. Ambidekstralna organizacija je dualna struktura u kojoj se jedan
deo strukture fokusira na efikasnost, a drugi na fleksibilnost. Prema nekim autorima,
sve uspešne organizacije u savremenom okruženju su ambidekstralne – istovremeno su i
efikasne i fleksibilne (Duncan, 1976; Tushman & O'Reilly, 1996).
zacije moraju da izaberu između struktura koje podstiču eksploraciju (traganje za novim
znanjima) i onih koje podstiču eksploataciju (upotrebu postojećih znanja). S druge strane,
koncept ambidekstralne organizacije je sugerisan od strane onih koji smatraju da organizaci-
ja na superioran način može istovremeno da ostvari i efikasnost i fleksibilnost (Adler et al.,
1999; Kurke, 1988).
Osnovne karakteristike ambidekstralne organizacije su: (1) postojanje meta rutina koje
sistematizuju interne procese, i time dovode do snižavanja troškova ostvarenje fleksibil-
nosti autputa; (2) obogaćivanje posla, koje omogućava radnicima da postanu inovativniji
i fleksibilniji čak i u obavljanju postojećih poslova, (3) sekvencijalno diferenciranje uloga
koje omogućava zaposlenima da prelaze sa obavljanje jedne vrste zadataka na druge, da
imaju vremena i za jedne i za druge, a ne da ih obavljaju istovremeno, što omogućava
veći fokus na određen tip zadatka i smanjuje rizik konfuzije; (4) diferenciranost struktura
za različite uloge – neke organizacione jedinice se specijalizuju sa rutinske aktivnosti a
neke za nerutinske.
Tabela 1: Karakteristike
ambidekstralne organizacije3
Izvor: Adaptirano prema O'Reilly, C.A., Tushman, M.L. (2004), “The Ambidextrous Organization“, Harvard Business
3
Povećana pažnja poslovnim procesima data je najpre kroz različite koncepte kvaliteta
(npr., Upravljanje totalnim kvalitetom, Six sigma), a posebno sa konceptom reinžinje-
ringa poslovnih procesa 1990-ih, kada se popularizuje pojam «horizontalne» organi-
zacije i prvi put u literaturi opisuje model strukture orijentisan na poslovne procese.
Kasnije su se mnogi autori bavili proučavanjem organizacije postavljene oko poslovnih
procesa (Crosetto & Macazaga, 2005; Davenport, 1993; Galbraith, 2002; Ostroff,
1999).
Izvor: Adaptirano prema Ostroff, F. (1999), The Horizontal Organization, Oxford University Press, str. 191.
4
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
25
interni, budući da se za svaki proces postavljaju specifični ciljevi i indikatori njihovog
ostvarenja: merenje performansi realizacije procesa, zadovoljstva potrošača, zadovoljstva
zaposlenih i doprinosa finansijskim rezultatima kompanije; (k) izgradnja koorporativne
kulture koja je usmerena na otvorenost, saradnju, kontinuirano unapređenje performansi,
osamostaljivanje zaposlenih, preuzimanje odgovornosti i dobrobit zaposlenih (Ostroff,
1999: 10; Daft, 1998: 155-156).
Međutim, prelazak na procesnu organizaciju može biti dug i skup proces, koji zahteva ogro-
mne promene u dizajnu posla, menadžment filozofiji, informacionom sistemu i sistemu na-
građivanja. Neophodan je ekstenzivan trening menadžera i zaposlenih. Procesna struktura
ima svojih nedostataka. Prvo, mogu nastupiti problemi već u fazi identifikovanja ključnih
poslovnih procesa, posebno ako se ovaj proces ne odvija u skladu sa organizacionim ciljevi-
ma. Drugo, uvođenje procesne strukture podrazumeva radikalnu promenu usluge srednjeg
menadžmenta, koji gube linijski autoritet i dobijaju više medijatorsku ulogu unutar proce-
snih timova, i ulogu instruktora članova timova. Najzad, procesna struktura može značajno
umanjiti mogućnosti za razvoj karijere zaposlenih, budući da za članove procesnih timova
ne stvara uslove za razvoj specijalističke ekspertize.
7. ZAKLJUČAK
U ovom radu je detaljno analizirano pet izabranih složenih modela intraorganizacione struk-
ture: (1) matrična struktura, (2) hibridna struktura, (3) «front-back» hibridna struktura, (4)
ambidekstralna struktura i (6) procesna (horizontalna) struktura. Analiza je pokazala da, bez
obzira na njihove specifičnosti, svi analizirani modeli imaju neke zajedničke karakteristike
strukturnih parametara, koje se ispoljavaju na sledeći način:
26 SLOŽENE INTRAORGANIZACIONE STRUKTURE
Analiza pomenutih modela je, takođe, pokazala da izabrani modeli predstavljaju adekvatno
organizaciono rešenje za organizacije: (1) koje su uglavnom velike, (2) koje istovremeno
ostvaruju različite, često suprotstavljene ciljeve, (3) koje se bave različitim – povezanim ili
nepovezanim - biznisima na jednom ili više tržišta, (4) koje imaju nerutinsku tehnologiju i
(5) koje posluju u umereno neizvesnom i složenom okruženju.
Najzad, ako se pođe od definicije hibridne strukture, svi pomenuti modeli, po svojoj suštini
predstavljaju hibridne strukture, gde razlike između njih uglavnom proizilaze iz različitih
kombinacija kriterijuma grupisanja.
6. Literatura
Ackerman, L.S. (1982), “Transition Management: An In-Depth Look at Managing
Complex Change“, Organizational Dynamics, 11(1), Pp 46-66.
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
27
Adler, P.S., Goldoftas, B., Levine, D.I. (1999), “Flexibility Versus Efficiency? A Case Study
of Model Changeovers in the Toyota Production System“, Organization Science, 10(1),
Pp 43-68.
Bartlet, C.A., Ghoshal, S. (1989), Managing Across Borders: The Transnational Solu-
tion, Harvard Business School Press.
Bartlet, C.A., Ghoshal, S. (1990), “Matrix Management: Not a Structure, a Frame of
Mind“, Harvard Business Review, 68(4), Pp 138-145.
Burns, L.R. (1989), “Matrix Management in Hospitals: Testing Theories of Matrix
Structure and Development“, Administrative Science Quarterly, 34, Pp 349-368.
Burns, T., Stalker, G.M. (1961), The Management of Innovation, London: Tavistock.
Crosetto, G., Macazaga, J. (2005), The Process-Based Organization: A Natural Orga-
nization Strategy, HRD Press.
Daft, R. (1998), Essentials of Organization Theory and Design, South Western Colle-
ge Publishing.
Daft, R. L. (2006), Organization Theory and Design, Thompson, Mason, Ohio.
Davenport, T.H. (1993), Process innovation; reengineering work through information
technology, Boston: Harvard Business School Press.
Davenport, T.H. (1995), Reengineering a Business Process, Boston: HBSP.
Davis, S.M., Lawrence, P.R. (1978), “Problems of Matrix Organization“, Harvard
Business Review, 56, Pp 131-143.
Dessein, W., Garicano, L., Gertner, R. (2010), “Organizing for Synergies: A Theory of
Hybrid Organizations“, American Economic Journal, 2(4), Pp 77-114.
Duncan, R. (1976), “The ambidextrous organization: Designing dual structures for
innovation“, in Killman, R. H., L. R. Pondy, and D. Sleven (eds.) The Management of
Organization, New York: North Holland, Pp 167-188.
Eisenhardt, K.M., Tabrizi, B.N. (1995), “Accelerating adaptive processes: Product
innovation in the global computer industry“, Administrative Science Quarterly, 40,
Pp 84–110.
El-Najdawi, M.K, Liberatore, M.J. (1997), “Matrix management effectiveness:an
update for research and engineering prganizations“, Project Management Journal
28(1), Pp 25–31.
Galbraith, J.R. (2009), Designing Matrix Organizations That Actually Work, Jossey-
Bass.
Galbraith, J., Downey, D., Kates, A. (2002), Designing Dynamic Organizations, AMA-
COM.
28 SLOŽENE INTRAORGANIZACIONE STRUKTURE
Nikola Altiparmakov1
UNAPREÐENJE UNUTAR-GENERACIJSKE
PRAVIČNOSTI I ODRŽIVOSTI
PENZIJSKOG SISTEMA SRBIJE
Apstrakt:
Jedan od uzroka trenutno neodržive finansijske pozicije javnog penzijskog sistema u Srbiji
je činjenica da dosadašnje reformske mere nisu sankcionisale penzionisanje pre regularne
starosne dobi. Otuda ne čudi podatak da se 70% muškaraca i 50% žena penzionišu pre
regularne starosne dobi (65 godina za muškarce i 60 za žene). Otuda se kao reformski prio-
ritet u narednom periodu nameće uvođenje tzv. sistema aktuarskih faktora koji će adekvatno
smanjivati (ili povećavati) iznos penzije u skladu sa očekivanim brojem godina tokom kojih
će osiguranik primati penziju. U praksi ovo znači da bi penzije trebalo smanjivati za 5,5%
za svaku godinu penzionisanja pre regularne dobi, odnosno povećavati za 6,5% za svaku
godinu penzionisanja nakon regularne starosne dobi. Takođe, Srbija se nalazi na evropskom
začelju kada je u pitanju proces izjednačavanja starosne dobi za penzionisanje žena i muš-
karaca. U skladu sa društvenim preferencijama, neophodno je usvojiti neki od alternativnih
reformskih pristupa – izjednačavanje starosne dobi za penzionisanje žena i muškaraca na
65 godina starosti, izjednačavanje starosne dobi uz mogućnost da se žene penzionišu par
godina ranije u zavisnosti od broja odgojene dece, ili neku kombinaciju povećanja starosne
dobi za muškarce i žene koja će omogućiti fiskalne uštede istog obima. Navedene reformske
mere će doprineti finansijskoj održivosti i takođe unaprediti unutar-generacijsku pravičnost
penzijskog sistema – jer trenutni zakonski okvir izrazito negativno finansijski diskriminiše
osiguranike koji se penzionišu u regularnoj dobi od 65 godina starosti.
KLJUČNE REČI:
penzijski sistem, aktuarska pravičnost, prevremeno penzionisanje
1
Fiskalni savet Srbije, nikola.altiparmakov@fiskalnisavet.rs
32 UNAPREÐENJE UNUTAR-GENERACIJSKE PRAVIČNOSTI I ODRŽIVOSTI PENZIJSKOG SISTEMA SRBIJE
Abstract:
One of the causes of the currently unsustainable financial position of the Serbian pub-
lic pension system is the fact that previous reform efforts have not tackled the early
retirement issue. Unsurprisingly, some 70% of men and 50% of woman are currently
early retiring before the normal retirement age, which stands at 65 years for man and
60 years for woman. Thus, the pension reform priority in the coming period is the in-
troduction of actuarial neutrality factors which would appropriately decrease/increase
pension entitlements in line with expected duration of retirement. Basically this means
that pensions should be decreased by 5.5% for each year of early retirement and in-
creased by 6.5% for each year of late retirement. Furthermore, Serbia is lagging with
respect to the European trend of equalization of retirement age for man and woman.
Thus, based on social preferences, it is necesarry to adopt one of the possible reform
approaches – equalize the retirement age for man and woman at 65 years of age,
equalize the retiment age but allow for a couple of years of early retirement for woman
based on the number of children raised, or some comination of raising the retirement
age for both man and woman which would produce fiscal savings of the same magni-
tude. Aforementioned reform measures would enhance financial sustainabilty and also
increase intra-generational equity of the Serbian pension system – since the existing
system is severely financially penalizing workers retiring at the normal retirement age
of 65 years.
key words:
pension system, actuarial neutrality, early retirement
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
33
1. uvod
Javni penzijski sistem Srbije se bazira na principu međugeneracijske solidarnosti – ak-
tivni radnici plaćaju penzijske doprinose iz kojih se isplaćuju penzije trenutnih penzio-
nera. Slični sistemi postoje u najvećem broju zemalja kontinentalne Evrope i nastali su
po ugledu na originalni Bizmarkov sistem penzijskog osiguranja koji je Nemačka uvela
1889. godine.2 Penzijski sistem Srbije je temeljno reformisan 2003. godine po ugledu na
reformu koju je 1992. godine sprovela Nemačka. Penzijskom reformom iz 2003. godine,
kao i dodatnim zakonskim izmena iz 2005. i 2010. godine, regularna starosna dob za
penzionisanje je povećana za pet godina (65 godina za muškarce i 60 godina za žene),
pooštreni su uslovi za sticanje invalidske penzije (koje su bile predmet masovnih zloupo-
treba tokom devedesetih godina prošlog veka) i uveden je bodovni sistem određivanja i
usklađivanja penzija.3
Bodovni sistem penzijskog osiguranja podrazumeva čvrstu finansijsku vezu između upla-
ćenih doprinosa tokom radnog veka i penzijskih naknada tokom starosti.4 Da bi se ade-
kvatno uspostavila ova finansijska veza, ključna su dva mehanizma: 1) da se visina
penzije određuje u skladu sa visinom primanja i dužinom radnog veka osiguranika i 2)
da se visina penzije koriguje u odnosu na očekivani broj godina tokom kojih će osiguranik
primati penziju. Nažalost, penzijskom reformom iz 2003. godine uspostavljen je samo
prvi od ova dva mehanizma. Drugi mehanizam, tzv. sistem aktuarskih faktora - nije usta-
novljen - iako je ovaj sistem integralni deo penzijskih sistema širom sveta, uključujući i
Nemački sistem koji je bio uzor pri koncipiranju srpske reforme.
Omogućavanje ženama da se penzionišu pet godina pre regularne starosne dobi za muš-
karce takođe utiče na pravičnost raspodele raspoloživih sredstava unutar istih generacija.
Iako je mogućnost da se žene penzionišu pre muškaraca postojala u velikom broju država
sredinom 20. veka, fiskalna neodrživost penzijskih sistema je dovela do izjednačavanja
2
Iako je originalni Bizmarkov koncept podrazumevao (delimično) kapitalisan penzijski sistem, praktično sve Evropske
države, uključujući Srbiju, su nakon 2. svetskog rata prešle na tekuće finansiranje (Pay-As-You-Go).
3
Preciznije, muškarci se penzionišu sa 65 godina starosti i minimum 15 godina staža, dok je ovaj uslov 60 godina
starosti i 15 godina radnog staža u slučaju žena. Penzionisanje je takođe moguće sa punim radnim stažom od 40
godina, nakon minimalne penzione dobi koja se postepeno povećava sa 53 na 58 godina starosti za oba pola.
4
Detaljan opis bodovnog penzijskog sistema i specifične karakteristike srpske regulative su dati u Aneksu 1.
34 UNAPREÐENJE UNUTAR-GENERACIJSKE PRAVIČNOSTI I ODRŽIVOSTI PENZIJSKOG SISTEMA SRBIJE
starosne granice za žene i muškarce u najvećem broju Evropskih zemalja na početku 21.
veka. Srbija je ostala izuzetak, čak i u okviru tranzicionih zemalja Istočne Evrope, gde
ništa nije urađeno po pitanju smanjenja izuzetno visoke razlike između starosne dobi za
penzionisanje žena i muškaraca. Iako se radi o pitanju koje delimično zadire u oblast
društvenih normi i vrednosti, iskustva iz okolnih zemalja i fiskalna neodrživost trenutnog
sistema sugerišu da će u narednom periodu biti neophodne određene izmene kako bi se
ukinula, ili barem znatno smanjila, neodrživo visoka razlika od čak pet godina između
starosne dobi za penzionisanje muškaraca i žena.
Pomenuti sistemski nedostaci su jedan od razloga zašto penzijska reforma iz 2003. go-
dine, kao ni dodatne izmene penzijskog zakona iz 2005. i 2010. godine, nisu (još uvek)
uspele da smanje javne rashode za penzije na održiv nivo koji bi bio u skladu sa moguć-
nostima srpske privrede.5 U Tabeli 1 možemo primetiti da učešće rashoda za penzije u
bruto domaćem proizvodu (BDP) od čak 13% čini Srbiju negativnim rekorderom među
uporedivim Evropskim zemljama. Otuda Zakon o budžetskom sistemu propisuje da je
penzijske rashode u narednim godinama neophodno stabilizovati na 10% BDP – što se
može smatrati gornjom granicom održivosti za tranzicionu državu poput Srbije koju oče-
kuje dalje starenje stanovništva u narednim decenijama.
tabela 1: Učešće rashoda za (neto) penzije u BDP, u %, članice EU, 2011. godina
Napomena: Zvaničan BDP je u Srbiji uvećan za 10% kako bi podaci bili uporedivi za državama EU koje u obračun
BDP uključuju i procenu neobuhvaćene sive ekonomije, što je joj uvek nije slučaj u Srbiji.
Izvor: MMF (2012)
Ovaj rad ima za cilj da istraži moguće reformske mere kojima je moguće unaprediti
finansijsku održivost penzijskog sistema Srbije i otkloniti gore pomenute izvore unutar-
Smanjenje penzijskih rashoda je izostalo i zbog dva vanredna i neopravdana povećanja penzija u 2008. godini koja
5
su rezultovala ukupnim realnim rastom penzija za preko 20%. Ekonomska kriza i veliki porast nezaposlenosti takođe
potkopavaju napore za stabilizaciju penzijskog sistema.
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
35
generacijske nepravičnosti, bez povećanja trenutne regularne dobi za penzionisanje od
65 godina starosti (za muškarce). Rad je organizovan na sledeći način: prva dva dela su
posvećena najvećem strukturnom nedostatku trenutnog sistema – nepostojanju aktuar-
skih penala za rano i aktuarskih bonusa za kasno penzionisanje. Prvi deo rada opisuje
međunarodna iskustva sa sistemom aktuarskih faktora, dok drugi deo kvantifikuje izno-
se aktuarskih penala i bonusa koji bi bili odgovarajući u slučaju Srbije. Treći deo rada
je posvećen mogućnosti za delimično ili kompletno ukidanje neodrživo niske granice
za penzionisanje žena u odnosu na muškarce. Četvrti deo rada pokazuje, na osnovu
međunarodnih iskustava iz proteklih decenija, da povećanje efektivne starosne dobi za
penzionisanje ne izaziva (dodatno) pogoršanje uslova za zapošljavanje mladih. Zaključna
razmatranja i relevantne pouke za dalje unapređenje javnog penzijskog sistema Srbije su
sumirani u poslednjem petom delu.
6
Ideja da se prevremenim penzionisanjem starijih radnika otvore slobodna radna mesta za mlade radnike je proble-
matična iz više aspekata i pokazala se kao nedelotvorna, o čemu će biti više reči u 4. delu ovog rada.
36 UNAPREÐENJE UNUTAR-GENERACIJSKE PRAVIČNOSTI I ODRŽIVOSTI PENZIJSKOG SISTEMA SRBIJE
Iz Tabele 2 možemo videti zakonske iznose aktuarskih penala, za svaku godinu pre-
vremenog penzionisanja, u državama članicama OECD.7 Možemo primetiti da su za-
konski iznosi u znatnom broju država, naročito u kontinentalnoj Evropi, osetno ispod
ravnotežnog nivoa koji omogućava punu finansijsku neutralnost u pogledu različite
starosti osiguranika pri penzionisanju.8 U praksi, zakonski iznosi aktuarskih faktora
su često niži od ravnotežnih iznosa usled ranije pomenutih društvenih i političkih
okolnosti, koje su uostalom u najvećoj meri i onemogućile kompletno ukidanje mo-
gućnosti za prevremeno penzionisanje. Otuda penzijski sistemi u većini Evropskih dr-
žava ublažavaju finansijsku destimulaciju kasnijeg penzionisanja - ali je ne otklanjaju
u potpunosti. Negativna diskriminacija osiguranika koji se penzionišu u regularnoj
starosnoj dobi i dalje ostaje prisutna u određenoj meri, tako da osiguranici i dalje
imaju finansijskih motiva da se penzionišu što je ranije moguće.
Nemačka je, na primer, reformom iz 1992. godine uvela aktuarske penale od 3,6%
godišnje kako bi destimulisala prevremeno penzionisanje. Ova mera je dala određene
rezultate i dovela je do delimičnog povećanja efektivne starosti pri penzionisanju
(detaljnije o ovome u 4. delu teksta). Međutim, s obzirom da je propisani iznos ak-
tuarskih penala duplo niži od iznosa koji bi obezbedio punu finansijsku neutralnost, i
dalje se najveći broj osiguranika u Nemačkoj penzioniše u minimalnoj zakonskoj dobi
(60 godina) umesto u regularnoj zakonskoj dobi (65 godina). Otuda Borsch-Suppan
i Wilke (2006) identifikuju prevremeno penzionisanje i posledično nisku efektivnu
starosnu dob pri penzionisanju kao jednu od najvećih boljki Nemačkog penzijskog
sistema.
7
Sve OECD države iz Tabele 1 takođe propisuju i aktuarske nagrade za penzionisanje nakon regularne starosne dobi.
Za vrednosti aktuarskih nagrada u pojedinim državama videti Queisser and Whitehouse (2006).
8
Metodologija i obračun ravnotežnih iznosa aktuarskih penala će biti detaljnije objašnjeni u sledećem delu.
38 UNAPREÐENJE UNUTAR-GENERACIJSKE PRAVIČNOSTI I ODRŽIVOSTI PENZIJSKOG SISTEMA SRBIJE
U proteklom periodu je najveći broj tranzicionih Istočno Evropskih zemalja takođe uveo aktu-
arske penale za prevremeno penzionisanje, uključujući Sloveniju, Estoniju i Litvaniju (MMF,
2011). Zakonski propisani penali u ovim državama su manji od aktuarskih ravnotežnih izno-
sa i ne omogućavaju punu finansijsku neutralnost penzijskih sistema. Sa druge strane, Leto-
nija i Poljska su uvele penzijski sisteme provizorno definisanih doprinosa (notional defined
contributions) čija struktura imanentno podrazumeva penale za prevremeno penzionisanje
koji su jednaki aktuarski ravnotežnim iznosima. Od zemalja u regionu koje takođe imaju
bodovni penzijski sistem kao i Srbija, Hrvatska i Crna Gora su u proteklih par godina uvele
sisteme aktuarskih faktora. Međutim, obe države su propisale iznose aktuarskih penala koji
su niži od ravnotežnih nivoa i ne omogućavaju punu finansijsku neutralnost – Crna Gora je
propisala aktuarske penale u visini od 4,2% a Hrvatska od 4,1% godišnje.
Grafikon 2a: Razlike izmeÐu regularne i minimalne starosne dobi za penzionisanje, za muškarce, u
izabranim zemljama, 2009. godina
Grafikon 2b: Procentualno umanjenje penzije za svaku godinu penzionisanja pre regularne starosne
dobi, u izabranim zemljama, 2009. godina
Duži ostanak starijih radnika na tržištu rada takođe destimulišu zakonske odredbe kojima se upola umanjuje
9
vrednost radnog staža nakon ispunjenih 40 godina penzijskog staža, dok je onemogućeno sticanje više od 45 godina
penzijskog staža. Ove odredbe nisu predmet trenutne analize, ali napominjemo da nisu ekonomski opravdane i da bi
ih trebalo revidirati u narednom periodu.
40 UNAPREÐENJE UNUTAR-GENERACIJSKE PRAVIČNOSTI I ODRŽIVOSTI PENZIJSKOG SISTEMA SRBIJE
Preciznije, minimalna starosna dob za muškarce se povećava za 4 meseca godišnje u periodu 2011-2018, odnosno
10
za 6 meseci godišnje u periodu 2020-2023. Sa druge strane, minimalna dob za žene se povećava 4 meseca godiš-
nje u periodu 2013-2015 i zatim za 6 meseci godišnje u periodu 2016-2023.
Ako se ima u vidu da značajan broj zemalja aktivno radi na smanjenju darežljivosti pri prevremenom penzionisanju,
11
može se očekivati da će do 2023. godine uslovi u ostalim evropskim državama biti znatno oštriji nego što je trenutno
slučaj u Tabeli 3 i Grafikonima 4a i 4b.
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
41
Tabela 3a: Obračun aktuarskih penala i aktuarskih bonusa za osiguranike muškarce, u %
Umanjenje/uvećanje Godišnji aktuarski
Starost
penzije faktor
Prevremeno 58 -32,4 -5,2
penzionisanje 59 -28,8 -5,3
60 -24,9 -5,4
61 -20,6 -5,5
62 -16,0 -5,6
63 -11,1 -5,7
64 -5,8 -5,8
Regularno 65 0,0 0,0
Kasno penzionisanje 66 6,2 6,2
67 13,0 6,3
68 20,3 6,5
69 28,2 6,6
70 36,8 6,8
Pri uvođenju aktuarskih penala potrebno je posebnu pažnju posvetiti segmentu beni-
ficiranog radnog staža. Ideja benificiranog radnog staža je da se posebno napornim
profesijama gde je očekivani životni vek osetno kraći od društvenog proseka, poput
rudara, omogući kraći radni vek i prevremeno penzionisanje. Problem je što postojeća
regulativa omogućava previše širokom krugu profesija da ostvaruju prava na benificira-
ni radni staž – pored rudara, tu su još i vojska, policija, kao i tehničko osoblje zaposle-
no u ovim sektorima. U cilju povećanja pravičnosti penzijskog sistema, neophodno je
u narednom periodu značajno smanjiti listu radnih mesta kojima se odobravaju prava
na benificirani radni staž. Na primer, tehničko osoblje radi pod identičnim uslovima i
Upotrebu niže diskontne stope donekle opravdava i činjenica da obračun aktuarskih faktora (Aneks 2) pojedno-
12
stavljeno ignoriše segmente invalidskih i porodičnih penzija, čije bi uključivanje (marginalno) smanjilo vrednosti
aktuarskih faktora. Takođe, Zakon o budžetskom sistemu ostavlja mogućnost da indeksacija penzija, koja trenutno
dominantno zavisi od inflacije, postane darežljivija u narednim decenijama, nakon što se rashodi za penzije stabilizu-
ju na nivou od 10% BDP.
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
43
u sektoru bezbednosti i u sektoru obrazovanja, gde ne postoji mogućnost benificiranog
radnog staža.
Ukoliko se lista radnih mesta sa benificiranim stažom adekvatno smanji samo na pro-
fesije koje zaista imaju teže uslove rada i posledično kraći životni vek, poput rudara
– onda bi optimalni pristup bio da se u slučaju benificiranog staža umesto aktuarskih
penala uspostavi aktuarski ravnotežno povećanje stope penzijskih doprinosa za ove
osiguranike. Na primer, trenutna regulativa propisuje 50% veću stopu penzijskih do-
prinosa za osiguranike kojima se penzijski staž na osnovu jedne godina osiguranja be-
nificirano uvećava 50%. Međutim, aktuarska ravnoteža zahteva da se stopa penzijskih
doprinosa povećava znatno više u ovakvim slučajevima benificiranih osiguranika.13 Na
ovaj način bi se unapredila pravičnost penzijskog sistema (u okviru istih generacija),
jer bi implicitna stopa prinosa koju penzijski sistem pruža osiguranicima sa benifici-
ranim stažom postala uporediva sa stopom prinosa koju ostvaruju ostali „regularni“
osiguranici. Međutim, ukoliko se lista radnih mesta sa benificiranim stažom adekvatno
ne smanji u narednom periodu, onda bi trebalo primeniti sistem aktuarskih penala i
u slučaju pojedinih radnih mesta, poput tehničkog osoblja u sektoru bezbednosti, koji
trenutno ostvaruju prava na benificirani radni staž iako ovi osiguranici nemaju kraći
životni vek od „regularnih“ osiguranika.
U ovome radu nećemo detaljnije analizirati benificirani radni staž, kao ni odgovarajuće aktuarski ravnotežne stope
13
penzijskih doprinosa u ovom segmentu penzijskog sistema. Ova zasebna tema zahteva posebnu analizu.
44 UNAPREÐENJE UNUTAR-GENERACIJSKE PRAVIČNOSTI I ODRŽIVOSTI PENZIJSKOG SISTEMA SRBIJE
sanje žena za pet godina (što je najčešći slučaj u praksi) omogućilo velikom broju bračnih
parova da se otprilike istovremeno penzionišu – s obzirom da starosna razlika između brač-
nih drugova najčešće iznosi upravo oko pet godina, u korist muškarca.
Kao što je pomenuto, veliki broj evropskih država krajem 20. veka započinje reforme sa ci-
ljem uspostavljanja finansijske održivosti javnih penzijskih sistema. U okviru reformskih pro-
cesa dolazi do revidiranja privilegovanog položaja žena i izjednačavanja granice za penzio-
nisanje žena i muškaraca. Pojedine zemlje su već završile proces izjednačavanja (Nemačka,
Belgija), dok zakonska regulativa u preostalim državama (Velika Britanija, Italija) propisuje
da se izjednačavanje završi u toku narednih nekoliko godina.14 Otuda starosna granica za
penzionisanje žena i muškaraca trenutno iznosi 65 godina u najvećem broju razvijenih drža-
va. Međutim, zakonska regulativa u mnogim zemljama propisuje i dalje povećanje starosne
granice (za oba pola) u budućim godinama i decenijama – u Italiji na 66 godina, u Norveš-
koj, Nemačkoj, Španiji i SAD na 67 godina, odnosno u Velikoj Britaniji na 68 godina starosti.
Rakić i Chiappe (2008) detaljno analiziraju položaj žena u penzijskom sistemu Srbije i
ukazuju da se proces povećanja starosne dobi za žene i izjednačavanje sa regularnom sta-
rosnom dobi za muškarce odvijao sporije u Istočnoj Evropi. Tako je 2008. godine starosna
granica za penzionisanje žena bila osetno niža u odnosu na regularnu starosnu granicu za
muškarce u većini država Istočne Evrope. Čak i države koje su izjednačile starosnu dob za
penzionisanje muškaraca i žena, poput Estonije, Letonije, Češke, Slovačke i Mađarske – su
izvršile izjednačavanje starosne dobi na relativno niskom nivou od 62 ili 63 godine starosti.
Jedino su uslovi za starosnu penziju u Federaciji Bosne i Hercegovine bili u skladu sa tren-
dovima u razvijenim državama i iznosili su 65 godina starosti za oba pola.
Grafikon 3: Starosna granica za odlazak u penziju u Istočnoj Evropi, nakon završetka zakonskog
procesa podizanja starosne granice, podaci za 2008. godinu
Pojedine države, poput SAD, Kanade, Švedske, Norveške, Finske, Španije ili Francuske nikada nisu ni propisale
14
Grafikon 4: Starosna granica za odlazak u penziju u Istočnoj Evropi, nakon završetka zakonskog
procesa podizanja starosne granice, podaci za 2012. godinu
Inicijalni predlog u Rumuniji je bio da se i žene penzionišu sa 65 godina starosti. Slovenija je takođe pokušala da
15
uvede starosnu granicu od 65 godina za oba pola, ali je ovaj predlog odbačen na referendumu.
46 UNAPREÐENJE UNUTAR-GENERACIJSKE PRAVIČNOSTI I ODRŽIVOSTI PENZIJSKOG SISTEMA SRBIJE
Međunarodna praksa sugeriše da smanjivanje starosne dobi za penzionisanje žena u odnosu na broj dece ne stimuli-
16
gućeno uvećane penzijskog staža za 6%, odnosno pun radni staž iznosi 38 godina naspram 40 godina u slučaju
muškaraca. Ovaj segment penzijskog sistema nije u fokusu trenutne analize, ali je opravdanost ovih odredbi moguće
detaljnije preispitati u narednom periodu.
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
47
tržištu rada dodatno pogoršati ionako loše perspektive za zapošljavanje mladih osoba.
Ovaj strah se zasniva na (pogrešnoj) percepciji privrede kao „zatvorene kutije“ koja
pruža ograničen broj radnih mesta, tako da svaki dodatni stari radnik povlači jedno
manje radno mesto za mlade radnike. Sa teorijskog stanovišta, percepcija privrede kao
„zatvorene kutije“ je problematična i u najvećoj meri prevaziđena – jer je tehnološki
razvoj tokom proteklih decenija omogućio višestruko povećanje ukupnog broja radnih
mesta širom sveta. Tako, na primer, proces emancipacije žena nakon drugog svetskog
rata i posledično ogromno povećanje radnih mesta koje popunjavaju žene – nisu doveli
do smanjenja mogućnosti za zapošljavanje muškaraca.
Odsustvo aktuarskih penala stvara (nepravične) raspodele sredstava u okviru istih ge-
neracija osiguranika. Osiguranici koji se penzionišu u regularnoj starosnoj dobi snose
teret finansijske darežljivosti koju trenutni penzijski sistem omogućava osiguranicima
koji se penzionišu pre regularne starosne dobi. Takođe, nepostojanje aktuarskih pe-
nala je usko povezano i sa problemom niske efektivne dobi pri penzionisanju, koja je
znatno niža od regularne zakonske dobi. Otuda se kao reformski prioritet u narednom
periodu nameće uvođenje sistema aktuarskih faktora – smanjenje penzije za oko
5,5% za svaku godinu penzionisanja pre regularne starosne dobi, odnosno povećanje
penzije za oko 6,5% za svaku godinu penzionisanja nakon regularne starosne dobi.
Od zemalja u regionu, Hrvatska i Crna Gora koje takođe imaju bodovni penzijski si-
stem kao i Srbija, su u proteklih par godina uvele sisteme aktuarskih faktora.
Bodovni penzijski sistem je zamišljen tako da osiguranici svake godine tokom radnog
veka „kupuju penzijske bodove“, pri čemu je cena jednog boda jednaka je prosečnoj
zaradi u državi. Na primer, osiguranik koji u toku godine ostvari zaradu koja je jednaka
dvostrukom nacionalnom proseku ostvaruje pravo na dva penzijska boda, dok osiguranik
čija je zarada bila jednaka polovini nacionalnog proseka ostvaruje pola penzijskog boda.
Pri penzionisanju, visina penzije se određuje tako što se ukupan broj bodova koje je osi-
guranik prikupio tokom radnog veka pomnoži sa (trenutnom) vrednosti penzijskog boda.
U okviru bodovnog sistema, proces valorizacije prethodnih zarada pri penzionisanju i
proces indeksacije penzija nakon penzionisanja - su objedinjeni. Usklađivanjem vrednosti
penzijskog boda, sa inflacijom, rastom zarada ili nekom kombinacijom, implicitno se va-
lorizuje vrednost prethodnih zarada osiguranika i eksplicitno se indeksira vrednost penzije
trenutnih penzionera. Kao što je originalni Bizmarkov koncept snažno uticao na razvoj
penzijskih sistema u kontinentalnoj Evropi početkom 20. veka, tako je uvođenje bodov-
nog sistema u Nemačkoj 1992. godine inspirisalo slične penzijske reforme i u drugim
zemljama, uključujući Francusku, Norvešku, Estoniju, Slovačku, Rumuniju, Hrvatsku,
Srbiju i Crnu Goru.
Iako tri gore opisana obračuna penzija deluju, na prvi pogled, kompletno različito – zapra-
vo nema suštinske razlike među njima (Whitehouse, 2006). Akrualna stopa, koja odre-
50 UNAPREÐENJE UNUTAR-GENERACIJSKE PRAVIČNOSTI I ODRŽIVOSTI PENZIJSKOG SISTEMA SRBIJE
đuje koliki iznos penzijske naknade osiguranici ostvaruju svojom zaradom tokom jedne
godine, eksplicitno je definisana u okviru tradicionalnih sistema definisanih penzija dok je
u preostala dva sistema ova stopa implicitno definisana. U sistemu provizorno definisanih
doprinosa akrualna stopa je jednaku raciju stope doprinosa i provizorne kamatne stope,
dok je u bodovnom sistemu akrualna stopa jednaka raciju vrednosti penzijskog boda i
ceni penzijskog boda. Iako nema suštinske ekonomske razlike između tri gore opisana
pristupa obračunu penzija, svaki od ovih pristupa ima svojih formalnih specifičnosti.
(1) f60 * PV60(penzionisanje u 60. godini) = PV60 (penzionisanje u 65. godini), odnosno
(2) f60 * Penzija60 * A60 = 5p60 * (1 + i)-5 * Penzija65* A65, pri čemu je:
f60 – kumulativno aktuarsko smanjenje penzije ako se osiguranik penzioniše u 60. godini
p – verovatnoća da će osiguranik koji trenutno ima 60. godina doživeti 65. godinu života
5 60
i – diskontna stopa
PVR() – sadašnja vrednost (engl. Present Value) izraza između zagrada, za godište R
Penzija60 – novčani iznos penzije koju bi, samo na osnovu stečenog penzijskog prava,
ostvario osiguranik koji se prevremeno penzioniše u 60. godini života
Penzija65 – novčani iznos penzije koju bi, na osnovu identičnog stečenog penzijskog pra-
va, ostvario osiguranik koji se redovno penzioniše u 65. godini života
52 UNAPREÐENJE UNUTAR-GENERACIJSKE PRAVIČNOSTI I ODRŽIVOSTI PENZIJSKOG SISTEMA SRBIJE
A60, A65 – faktori „penzijskog bogatstva“ koji množenjem sa novčanim iznosom penzije
pri penzionisanju (60 i 65 godina u našem primeru) daju sadašnju finansijsku
vrednost očekivanih budućih penzijskih prihoda osiguranika, do njegove smrti.
AR je opšta formula za bilo koje godište R pri penzionisanju, gde je i ranije pomenuta
diskontna stopa, dok pi opisuje prosečan godišnji procenat povećanja penzijske naknade.
Za razliku od obračuna u Tabelama 2, 3a i 3b, pojedine države poput Nemačke ili Austrije
pri obračunu adekvatnih umanjenja penzije pri prevremenom penzionisanju pretpostavljaju
da bi u periodu između prevremenog i redovnog penzionisanja osiguranici sticali dodatni
penzijski staž koji dodatno povećava penziju u slučaju kasnijeg penzionisanja. Odsustvo
ovog dodatnog penzijskog staža implicitno smanjuje penziju pri prevremenom penzioni-
sanju. Otuda ovaj pristup sugeriše niže iznose eksplicitnog umanjenja penzija kod pre-
vremenog penzionisanja, jer se podrazumeva implicitno umanjenje penzije usled kraćeg
penzijskog staža. Međutim, problem sa ovim pristupom je taj što se kompletno ignoriše
iznos penzijskih doprinosa koji neće biti prikupljeni u slučaju prevremenog penzionisanja.
Uostalom, da bi se ostvario dodatni penzijski staž u periodu između prevremene i redovne
starosne dobi, neophodno je uplaćivati odgovarajuće iznose penzijskih doprinosa. Uključi-
vanje „neprikupljenih“ penzijskih doprinosa u obračun rezultuje višim iznosima penala za
prevremeno penzionisanje nego što Nemačka ili Austrijska metodologija sugerišu.19
U Srbiji pi zakonski prati stopu inflacije uvećanu za eventualni rast BDP preko 4% godišnje. S obzirom da usklađi-
18
vanje penzija može biti i više od inflacije u slučajevima visokog privrednog rasta, formule koje će biti izvedene u ovoj
sekciji marginalno precenjuje iznose ravnotežnih aktuarskih faktora. To je dodatni razlog zašto smo se opredelili za
skromnu realnu diskontnu stopu od 2%, iako makroekonomske projekciju sugerišu viši iznos diskontne stope (koji bi
implicirao i više iznose aktuarskih faktora).
Za više detalja oko obračuna penala u Nemačkoj i Austriji videti Queisser i Whitehouse (2006). Takođe, potrebno je
19
imati u vidu da zvanični obračuni u slučaju Nemačke podrazumevaju neadekvatno nisku diskontnu stopu od 1%.
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
7. REFERENCE
Borsch-Supan, A. H. and C.B. Wilke. (2006), “The German Public Pension System: How
it will Become an NDC System Look-Alike”, in Pension Reform: Issues and Prospects for
NDC Schemes, Holzmann, R and E. Palmer (eds).
Diamond, P and J. Grueber. (1999), “Social Security and Retirement in the United Sta-
tes”, in Social Secutiry and Retirement Around the World, Gruber, J and D.A.Wise (eds)
Gruber, J and D.A.Wise (eds). (1999), Social Secutiry and Retirement Around the
World, National Bureau of Economic Research, The University of Chicago Press
Gruber, J and D.A.Wise (eds). (2010), Social Security Programs and Retirement around
the World: TheRelationship to Youth Employment, The University of Chicago Press
Kanadska Kancelarija za nadzor finansijskog sektora. (2003), Canada Pension Plan –
Actuarial Adjustment Factors Study, Otava, Kanada
Međunarodni Monetarni Fond. (2011), “The Challenge of Public Pension Reform in
Advanced and Emerging Economies”
Međunarodni Monetarni Fond. (2012), Fiscal Monitor, October Issue
Međunarodni Monetarni Fond. (2013), “Republic of Serbia – Article IV Consultation
– Selected Issues Paper”
Rakić, N. i R. Chiappe. (2008), „Razlike između muškaraca i žena u penzijskom
sistemu Srbije“, Kvaratalni monitor br. 14, FREN, Beograd
Social Security Administration. (2012), Social Security Programs Throughout the
World: Europe, 2012, Washington, USA
54 UNAPREÐENJE UNUTAR-GENERACIJSKE PRAVIČNOSTI I ODRŽIVOSTI PENZIJSKOG SISTEMA SRBIJE
Svetska banka. (2009), Serbia: Doing more with less – Addressing the Fiscal Crisis
by Increasing Public Sector Productivity, Vašington, SAD
Queisser, M. and Whitehouse, E. (2006), Neutral or Fair? Actuarial Concepts and
Pension-System Design, OECD Social, Employment and Migration Working Papers
#40
Whitehouse, E. (2006), „New Indicators of 30 OECD countries’ pension systems“,
Journal of Pension Economics and Finance, Vol 5, Issue 3
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
55
Vujica Lazović1
vujical@t-com.me
Tijana Stanković2
tijana.stankovic@gsv.gov.me
Goran Jovetić3
goran.jovetic@gsv.gov.me
1
Profesor na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, Univerzitet Crne Gore
2
Doktorant na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, Univerzitet Crne Gore
3
Doktorant na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, Univerzitet Crne Gore
56 MERE EKONOMSKE POLITIKE U USLOVIMA NOVE PRIVREDE – LEKCIJE NAUČENE IZ EKONOMSKE KRIZE NA PRIMERU CRNE GORE
Abstract:
Did economic policies based on certain economic philosophy help countries in the
conditions of the global economic crisis, or, did economics adequately respond to the
challenges of the new economy? This is the question that concerns all levels of differ-
ent economic systems today, professional community and businesses as well as worried
governments which are ultimately responsible for the efficiency of economic policy.
Economics and models of growth fail to give a full and generally accepted answer to the
question of which are the best or good measures of economic policy. In that regard, this
paper aims to show that small economies need combination of cost-effective measures
based on the principle of pragmatic solutions without concerns of which scientific
theoretical or ideological corpus they belong to. Through case of Montenegro we will
try to analyze and evaluate effects of economic policy measures as answer to world
economic crisis..
key words:
CRISIS, ECONOMIC POLICY, NEW ECONOMY, MONTENEGRO
Apstrakt:
Da li su ekonomske politike zasnovane na izvesnim ekonomskim folozofijama pomogle
zemljama u uslovima svetske ekonomske krize, ili, da li je ekonomija na adekvatan
način odgovorila na izazove nove privrede? Ovo je pitanje koje se odnosi na sve nivoe
različitih privrednih sistema današnjice, stručne zajednice i preduzeća kao na zabrinu-
te vlade koje snose najveću odgovornost za efikasnost ekonomske politike. Ekonomija
i modeli rasta ne uspevaju da daju potpun i opšte prihvaćen odgovor na pitanje koje
su to najbolje ili dobre mere ekonomske politike. U tom smislu, ovaj rad ima za cilj da
pokaže da male privrede zahtevaju kombinaciju isplativih mera zasnovanih na principu
pragmatičkih rešenja bez obaziranja na to kojem naučno-teoretskom ili ideološkom
korpusu ona pripadaju. Pokušaćemo da na primeru Crne Gore analiziramo i ocenimo
efekte mera ekonomske politike za vreme krize.
KLJUČNE REČI:
KRIZA, EKONOMSKA POLITIKA, NOVA PRIVREDA, CRNA GORA
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
57
1. UVOD
Tačno prije pet godina bankrot jedne od najvećih američkih banaka Lejman Braders
(Lehman Brothers Holdings Inc.) je obilježio početak svjetske ekonomske krize koju
mnogi smatraju najvećom posle Velike depresije iz 1929. godine.
Najčešće pitanje koje se tada čulo bilo je: koliko će kriza trajati? Analitičari su
spekulisali sa 2011. godinom, mada oni realniji, svjesni dubine i brzine širenja
krize u globalizovanom svijetu, govorili su da će godine, ako ne i decenija proći, da
se njeni negativni efekti anuliraju privrednim rastom. Od čega zavisi koliko ćemo
čekati, odnosno kada sa sigurnošću možemo potvrditi da je svjetska ekonomija
izašla iz krize, je pitanje oko kojeg je podijeljena stručna javnost. No, to nije u
fokusu ove analize.
Svjetska ekonomska kriza je u Evropi prouzrokovala, ili pak ubrzala, dužničku krizu,
koja je pojedine zemlje dovela u bankrot ili pred sama vrata bankrota. Rješenja su
se nudila na različitim nivoima i manje više završavala sa visokim iznosima pomoći
državama i bankama i restriktivnom politikom u javnom sektoru sa svim rizicima i
neizvjesnostima koje su takve mjere nosile.
Generalno gledano, ima se osjećaj da su, u nedostatku pravih rješenja, vlade zbunje-
no tumarale tražeći spasonosni model izlaska iz krize, razapinjući se u teorijskom i
ideološkom opsegu od Fridmana ka Kejnsu. Ključno je bilo pitanje: koje su to najbolje
ili najmanje štetne mjere ekonomske politike u uslovima ekonomske krize? Od čega
zavisi njihova efikasnost? Kako postići kratkoročne efekte, a ne narušiti dugoročnu
održivost i stabilnost? Koje se ekonomske filozofije valja pridržavati? Uostalom postoji
li valjana ekonomska filozofija modernog doba? Ko je zadužen da na to da odgovor?
Male zemlje su čekale odgovor od velikih, a velike su se međusobno dogovarale. Ja-
snog pravca nije bilo.
Mnogi i dalje upiru prst ka akademskim i stručnim krugovima i razlog izbijanja krize
nalaze u tome što se ekonomska nauka uspavala, a u krizi nije dala adekvatna rje-
šenja. Apstraktni modeli idealnih tržišta i primarno intervencionističke politike, nisu
se pokazali kao održivi. Moderna ekonomija i društvo su rezultat stalnih promjena sa
novim zakonitostima i principima funkcionisanja. Zamajac tih promjena su informaci-
one tehnologije koje su omogućile efikasnije poslovanje na mikroekonomskom nivou, a
zakomplikovale makroekonomske modele. Sadašnja kriza je posljednje upozorenje da
ekonomska nauka mora imati novu paradigmu. Kriza iz 1929. godine porodila je novu
ekonomsku filozofiju4. Šta je, u tom smislu, iznjedrila ova kriza? I pored određenih
pokušaja još uvijek nemamo zaokruženu ekonomsku filozofiju koja bi tumačila novu
ekonomiju. Poznato je, da se tržišne deformacije mogu ukloniti jasnom i proračunatom
ekonomskom politikom vlade. Ovo pod uslovom da ekonomska nauka može pomoći
da nam precizno tj. egzaktno sugeriše, kroz naučno verifikovano i u praksi potvrđeno
znanje, koje su to mjere, odnosno kakva bi to politika trebala da bude. Da li je kod po-
slednje krize to bilo baš tako i šta su vlade mogle da biraju: mjere iz Washingtonskog
Kejnsova teorija koliko god bila osporavna, ipak je dala drugačiji pogled na kapitalističku privredu i mogući način
4
konsenzusa5 kao sofisticiranu varijantu mjera koje su i dovele do krize ili preporuke
Spensove komisije6 za rast i razvoj? Ali ovdje nisu bili u pitanju rast i razvoj. U pitanju
je bilo spasavanje.
Fragmentna rješenja je možda nudila teorije Nove ekonomije kao kombinacije neoliberalnih
i konzervativnih pristupa, ali se ona još uvijek dominantno bazira na eksplikaciji fenomena
digitalne ekonomije i društva znanja sa dominantnim naglaskom na izvore rasta, a ne na
rješavanju problema izazvanih krizom7.
Odavno je potvrđeno i dokazano da su ekonomski sistemi, kao i svi društveni sistemi, slože-
ni, stohastični, otvoreni i veoma ih je teško usmjeravati ka ostvarenju funkcije cilja. Varijable
se donekle daju prepoznati u situaciji relativne stabilnosti sistema, tj, umjerenog rasta i
razvoja. Izazov upravljanja postaje mnogo veći u turbulentnim uslovima sa eskalacijom ne-
kontrolabilnih parametara, koja sistem vraćaju nazad i prijete njegovom raspadu ili povratku
na niže forme i modele. Normalno, nauka, pa i ekonomska, postoji da nam pomogne i u
takvim situacijama. A da li je to tako bilo u toku ove krize?
I dok se rješenja za krizu još uvijek traže, a države pokušavaju da reformišu svoje privrede
kako bi obezbijedile održivu stopu ekonomskog rasta, nakon recesione 2012., još uvijek svi
živimo u neznanju do kada ćemo čekati i je li nas ova kriza čemu naučila? Da li je ojačan
imunitet globalne ekonomije ili su neki signali oporavka samo privid? Da li je u pitanju struk-
turni problem moderne kapitalističke privrede?
Pokušaćemo u daljem tekstu da, na primjeru ekonomske politike koja je vođena u jednoj
maloj, otvorenoj, liberalizovanoj i uvozno zavisnoj ekonomiji kakva je ekonomija Crne Gore,
naslutimo moguće odgovore na neke od već spomenutih dilema. Šta raditi kada, iz jedne
faze ekonomskog buma i razvoja sa ekonomskom politikom zasnovanom na uspješnim teo-
rijskim postulatima 20. vijeka, udjete u izazove negativnih ekonomskih trendova i destruktiv-
nih tokova koji urušavaju esenciju ekonomskog sistema, bilo je nametnuto kao imperativno
pitanje pred glavne kreatore ekonomske politike.
nica koje su predložene 1989. godine i koje su SAD, Kanada, Latinska Amerika i evropske države provodile zadnjih 20 godina,
dobrim dijelom i generisalo krizu . Opšte je poznato da su to bili sljedeći predlozi: 1) Budžetska disciplina, 2) Usmjeravanje državne
potrošnje od podrške ekonomskim granama prema širokoj bazi mjera za ekonomski rast i podršku siromašnom stanovništvu. 3)
Poreska reforma čiji cilj je snižavanje poreza , 4) Kreditne stope usmjerene kako bi podržavale privredu, 5) Kompetitivni devizni
kurs, 6) Trgovačka liberalizacija to jest ukidanje ili veliko smanjivanje poreza i carina na uvoz, 7) Liberalizacija stranih investicija,
8) Privatizacija državnih kompanija i usluga, 9) Deregulacija to jest ukidanje raznih zakona i drugih mjera koje ograničavaju tržišnu
utakmicu, 10) Zakonska zaštita vlasničkih prava
Ekspertska Komisija za rast i razvoj koja je formirana 2006. Godine. Glavni zadatak je bio da zemaljama u razvoju ponudi model
6
optimalnog i održivog razvoja. Komisiju je vodio nobelovac Majkl Spens, a u njenom radu učestvovalo oko 300 uglednih stručnjaka.
Nepodijeljeno je mišljenje da su te preporuke ostale “mrtvo slovo na papiru”.
7
U tom smislu Pol Romer, Ričard Nelson i ostali, govore o novoj teoriji rasta.
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
59
Crna Gora je u godinama prije krize uspjela da značajno poveća dohodak po glavi stanov-
nika, smanji stopu siromaštva, ali je ipak zadržala visoku stopu nezaposlenosti, posebno
rastuću među mladima. Od 2003. do 2012. godine Crna Gora je utrostručila BNP per
capita i trenutno je najvisočiji od svih šest zemalja Jugoistočne Evrope. Ekonomski rast
i razvoj Crne Gore i ekonomska politika u prethodnih 10 godina može se podijeliti u tri
faze:
1. Od uvođenja eura do sticanja nezavisnosti 2006. okarakterisana je postepenim
unapređenjem makroekonomskog okruženja, stabilnom makroekonomskom po-
litikom i strukturnim reformama usmjerenim ka privatizaciji, privlačenju stranih
direktnih investicija i finansijskoj integraciji.
2. Ekonomski bum od 2007-2008. Prociklična fiskalna politika zasnovana na rastu
domaće tražnje i SDI podstakla je rast ekonomije iznad potencijalnog, što je po
teoriji rezultiralo pregrijavanjem. Visok priliv stranih direktnih investicija i jeftinog
kapitala, je podstakao ogroman rast domaće kreditne potrošnje i tzv.„balon“ na
tržištu nekretnina. Deformacije globalne ekonomije koje su generisale krizu, imale
su svoju mikrokopiju u ekonomiju Crne Gore.
3. Trenutno prilagođavanje, koje je počelo 2009. godine, kada je Vlada odgovorila
na krizu usvajanjem čvršće makroekonomske politike i preduzimanjem mjera u
fiskalnom i finansijskom sektoru kako bi stabilizovala ekonomiju, prestrukturirala i
ojačala nadzor nad bankarskim sistemom i unaprijedila investicionu klimu.
Inercija poznatih tokova cikličnih modela da javna potrošnja raste u vrijeme ekonomskog rasta, tj. rasta državnih
8
prihoda, a smanjuje se u vrijeme ekonomskog pada, tj. pada prihoda, bila je karakteristična za ovu predkriznu fazu
u Crnoj Gori. I ranija ekonomska praksa pa i iskustvo iz ove krize je pokazalo, da zemlje koje su vodile kontracikličnu
fiskalnu politiku, poput Čilea npr., nijesu značajno osjetile negativne posljedice krize.
Sve ovo poznato izgleda, taj momenat teoretski je uzrokovao negativne trendove, ali i niz pozitivnih koji se na indivi-
9
dualnom nivou ogledaju u rastu standarda. U tom momentu da se vodila obazrivija, kontraciklična fiskalna politika,
sva priča oko pregrijavanja u najvećem dijelu bi pozitivno rezultirala.“Opijeni” nevjerovatnim rastom, glavni nosioci,
su iako svjesni da to neće vječno trajati, odugovlačili promjenu ekonomske politke. Bez obzira na to, treba biti realan
jer sigurno je da zaokret u ekonomskoj politici u tom momentu ne bi zaustavilo nadolazeću krizu, ali bi obezbijedio
rezervu u njenom lakšem prevazilaženju.
60 MERE EKONOMSKE POLITIKE U USLOVIMA NOVE PRIVREDE – LEKCIJE NAUČENE IZ EKONOMSKE KRIZE NA PRIMERU CRNE GORE
Da bi slika bila jasnija i da bi predstavili suštinu ekonomije Crne Gore u periodu uoči
krize, uključujući kako smo napomenuli i prve dvije godine krize, osvrnućemo se na
analizu izvora rasta, sektorskih struktura rasta, generalnih uzroka rasta kao i na stanje
na finansijskom tržištu. Sve ovo sa namjerom da bi se shvatio ekonomski i institucionalni
ambijent u koji se kasnije raznim mjerama animacije pokušavala očuvati stabilnost i
ubrizgati ekonomski život.
Razlaganje tražnje na njene elemente pokazuje da je, u osnovi, rast pokretala domaća
tražnja. Privatna potrošnja raste brže od BDP-a i njen udio u BDP-u porastao je sa oko
70% na više od 91% 2008. godine. U naredne dvije godine ekonomska kriza je te nivoe
ponovo spustila na oko 82%, ali je njen udio u BDP-u u prosjeku iznosio više od 100%
za čitav period 2000–2010. godine i iznosio je gotovo 96% prije krize. Budući da je i
javna potrošnja takođe rasla nešto brže od BDP-a, do 2010. godine njen udio u BDP-u
popeo se na 23,4 %.
Investicije u fizički kapital rasle su još i brže nego sve ostale varijable: sa prosječnim ra-
stom od skoro 16% prije krize, a udio u BDP-u je porastao sa 17% 2000. na 38% 2008.
godine. Međutim, domaća tražnja je podstaknuta neodrživim naglim porastom eksternih
priliva, što se pretočilo u domaći kreditni bum i u „balon“ na tržištu nekretnina.
Posmatrajući sektore ekonomije, Crna Gora sve više postaje privreda orijentisana ka uslu-
gama sa turizmom kao predvodnikom takve preorijentacije.
To može biti izvor stvarnih i velikih mogućnosti. Sektorska struktura agregatnog obima
proizvodnje (bruto dodata vrijednost BDV) pokazala je značajan pad u udjelu poljoprivre-
de (preko 3 procentna poena) i proizvodnje (gotovo 5 procentnih poena) i ekvivalentno
povećanje udjela usluga, koji je porastao sa 68% 2000. na 77% 2010. godine. Trgovina,
finansije, ugostiteljstvo i saobraćaj dominantni su sektori strukture BDV. Najviše je obe-
shrabrujuće da je udio proizvodnje u ukupnom obimu opao za oko 6%.
Ekonomski izvještaj Svjetske banke za Crnu Goru br. 73826-ME: "Kako postići održivost, povezanost i fleksibilnost u
10
Drugim riječima, odgovor na krizu bile su investicije. Da bi ih privukli, Crna Gora je mo-
rala raditi na svojoj konkurentnosti. Rastom stranih direktnih investicija težila se oživiti
ekonomska aktivnost i otvarati nova radna mjesta. Takva politika nije podrazumijevala
oslanjanja na bilo koji pravac utvrđen u ekonomskoj teoriji. U prvom planu su bili pra-
62 MERE EKONOMSKE POLITIKE U USLOVIMA NOVE PRIVREDE – LEKCIJE NAUČENE IZ EKONOMSKE KRIZE NA PRIMERU CRNE GORE
Sa ove distance, primjenu mjera fiskalne konsolidacije u Crnoj Gori tokom krize možemo
podijeliti u dvije faze:
•P rva faza – fokus na smanjenju javne potrošnje i širenju poreske osnove: 2009-
2011.
•D ruga faza – fokus na povećanju državnih prihoda: 2012 – 2013. (u toku)
Smanjenje javne potrošnje Vlada je realizovala kroz sljedeće mjere fiskalne politike u
periodu 2009-2011:
•S manjenje zarada u javnom sektoru već u 2009. godini;
•K ontrola zapošljavanja i zarada u javnom sektoru;
• Ukidanje raznih dodataka na zarade u javnom sektoru;
• Kontrola socijalnih davanja;
• Regulisanje otpremnina, beneficiranog radnog staža i dodataka na zarade za poseb-
na zanimanja;
• Uređeno donošenje kapitalnog budžeta koje je podrazumijevalo kriterijume za izbor
projekata;
• Reforma I stuba penzijskog sistema kroz promjenu formule usklađivanja penzija
(75% inflacija i 25% zarade) i postepeno povećanje starosne granice na 67 godina
za muškarce i žene;
•S porazum sa sindikatima, koji je definisao „zamrzavanje“ zarada u javnom sektoru
u situaciji ekonomske stagnacije ili pada;
•N ovi zakon o javnim nabavkama koji je bitno unaprijedio transparentnost i proce-
dure i smanjio državne troškove;
• Izrada Nacrta zakona o fiskalnoj odgovornosti;
• Racionalizacija potrošnje na nivou lokalne samouprave.
Veličina sistema je Crnoj Gori u trenutku krize omogućila veću fleksibilnost u usvajanju
i implementaciji mjera, kao i značajno manji socijalni pritisak koji je većinu evropskih
zemalja u tom periodu onemogućavao u sprovođenju antikriznih politika. Fiskalna kon-
solidacija je već u 2012. dala efekat u smanjenju javne potrošnje u iznosu od 450
miliona ili na 41% BDP-a. (za 10 procentnih poena).
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
63
Grafikon 1: JAVNE FINANSIJE U CRNOJ GORI OD 2007 - 2012.
Iako su mjere fiskalne konsolidacije podrazumijevale štednju na svim nivoima javne po-
trošnje, Vlada Crne Gore je, poput velikih država u to vrijeme, u cilju opstanka glomaznih
i starih industrijskih sistema subvencionisala Kombinat aluminijuma Podgorica (KAP) u
iznosu od nepunih 140 miliona € ili 5% BDP-a. Razlog je bilo visoko učešće KAP-a u
izvozu (oko 40%) i preko 1200 zaposlenih. Da je subvencionisanje bilo pogrešan potez
za preduzeće koje u stvaranju BDP-a učestvuje sa nepunih 1% pokazala je i naplata ga-
narcija u periodu od 2011-2013. godine što je u velikoj mjeri umanjilo pozitivne efekte
fiskalne konsolidacije do tada.
Mjere koje su se odnosile na rast državnih prihoda su bile uslovljene različitim faktorima,
a prvenstveno rastućom nelikvidnošću realnog sektora. Taj rast nelikvidnosti uzrokovan
je padom stranih direktnih investicija, ali i velikim padom kreditne aktivnosti banaka. U
prvim godinama od otpočinjanja krize, te mjere su bile determinisane idejom smanjivanja
poreskih opterećenja u cilju širenja poreske osnovice. Tako su sprovedene mjere koje su
imale za cilj oslobađanje agregatne potrošnje, kako finalne, tako i investicione (privatne i
državne) u svrhu ekonomskog rasta:
• Smanjenje poreza na dohodak fizičkih lica sa 15% na 12%, kao i smanjenje stopa
doprinosa za obavezno socijalno i zdravstveno osiguranje;
• Prijevremena otplata unutrašnjeg duga po osnovu restitucije i stare devizne štednje,
čime je podstaknuta potrošnja i obezbijeđena dodatna likvidnost;
• Ukidanje naknade za auto-puteve koja je predstavljala dio maloprodajne cijene za
gorivo;
• Ukidanje eko takse od 10 € po vozilu što je smanjilo pritisak na turističku potrošnju;
• Ukidanje naknade za korišćenje građevinskog zemljišta;
• Smanjenje cijena električne energije za malu i srednju privredu u iznosu od 10%, uz isto-
vremeno nastavljanje programa subvencionisanja najugroženijih kategorija stanovništva;
64 MERE EKONOMSKE POLITIKE U USLOVIMA NOVE PRIVREDE – LEKCIJE NAUČENE IZ EKONOMSKE KRIZE NA PRIMERU CRNE GORE
U dijelu unapređenja poslovnog ambijenta Crna Gora je primijenila sljedeće mjere koje su
za cilj imale lakše započinjanje i obavljanje biznisa u Crnoj Gori, kao i privlačenje novih
investitora:
• Elektronsko podnošenje zahtjeva za registraciju novih privrednih subjekata u Crnoj
Gori preko Portala eUprave;
• Uspostavljen one stop shop-a u resornom ministarstvu, odnosno organu lokalne
samouprave za izdavanje minimalno tehničkih uslova i građevinske dozvole;
• Smanjenje naknada za rad notara, posebno u segmentu utvrđivanja nižih troškova
za registrovanje nepokretnosti i skraćivanja rokova u katastru;
• Dalje pojednostavljenje procedure zapošljavanja stranaca;
• Uspostavljanje E-Registar licenci sa svim neophodnim informacija dostupnim po-
tencijalnim privrednim subjektima u postupku pribavljanja svih oblika licenci;
• Primjena RIA (Regulatory Impact Assessment) na zakonska i podzakonska akta;
• Objavljivanje spiska privrednih subjekata čiji su računi blokirani u sistemu prinudne
naplate;
• Usvojen Plan unutrašnje reorganizacije javnog sektora, sa ciljem efikasne, ekono-
mične i efektivne javne uprave koja počiva na najboljim međunarodnim standardi-
ma i praksama;
•D onošenje nove regulative o sporazumnom finansijskom restukturiranju;
• Registar kreditnih zaduženja pojedinih lica prema bankama, finansijskim instituci-
jama i Investiciono-razvojnom fondu Crne Gore koji vodi Centralna banka Crne Gore
koji sadrži informacije potrebne za sagledavanje ukupnog zaduženja pojedinih lica;
Kao najbolji pokazatelj efekta sprovedenih mjera jeste poboljšanje položaja Crne Gore
za 42 mjesta (sa 86. na 44. mjesto) na skali „Doing Bussines“-a Svjetske banke u
periodu od 2008-2012. godine. Iako je došlo do smanjenja poreskih stopa i ukidanja
nekih dažbina prema državi, državni prihodi su ostali na relativno visokom nivou od
35% BDP-a u 2011. godini.
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
65
Tabela 1: Pozicija Crne Gore na listi Doing Business-a u periodu 2007-2013.
Sprovedene reforme
Globalni Revidirani
OD (crveno označava Poslednjih 5 Top 5
rang rang
negativnu reformu)
2007 70 Plaćanje poreza Izdavanje licenci
154 Zaštita investitora 19
Zatvaranje
Izvršenje ugovora 115 43
biznisa
Registrovanje Zapošljavanje
175 92 (sicg)
nepokretnosti
106
radnika
76
Prekogranična
Plaćanje poreza 97 80
trgovina
Započinjanje
83 Dobijanje kredita 83
biznisa
2008 81 - Izvršenje ugovora 131 Zaštita investitora 19
Zatvaranje
Plaćanje poreza 129 41
biznisa
178 84 Izdavanje licenci 113 Dobijanje kredita 84
Prekogranična Zapošljavanje
113 98
trgovina radnika
Registrovanje Započinjanje
103 98
nepokretnosti biznisa
Izdavanje
2009 90 Dobijanje kredita građevinskih 167 Zaštita investitora 24
dozvola
Izdavanje građevinskih Zatvaranje
Plaćanje poreza 139 42
dozvola biznisa
181 77 Izvršenje ugovora 130 Dobijanje kredita 43
Prekogranična Zapošljavanje
125 104
trgovina radnika
Registrovanje Započinjanje
123 105
nepokretnosti biznisa
Izdavanje
2010 70 Započinjanje biznisa građevinskih 160 Zaštita investitora 27
dozvola
Izdavanje građevinskih
Plaćanje poreza 145 Dobijanje kredita 43
dozvola
Zatvaranje
183 65 Zapošljavanje radnika Izvršenje ugovora 133
biznisa
44
Registrovanje Zapošljavanje
Plaćanje poreza 131 46
nepokretnosti radnika
Započinjanje Prekogranična
85 47
biznisa trgovina
Izdavanje
2011 66 građevinskih 161 Dobijanje kredita 8
dozvola
Započinjanje biznisa Plaćanje poreza 139 Zaštita investitora 28
Prekogranična
183 56 Plaćanje poreza Izvršenje ugovora 135
trgovina
35
Registrovanje Započinjanje
Prekogranična trgovina 116 46
nepokretnosti biznisa
Započinjanje Zatvaranje
51 48
biznisa biznisa
66 MERE EKONOMSKE POLITIKE U USLOVIMA NOVE PRIVREDE – LEKCIJE NAUČENE IZ EKONOMSKE KRIZE NA PRIMERU CRNE GORE
Izdavanje
2012 56 građevinskih 173 Dobijanje kredita 8
dozvola
Započinjanje biznisa Izvršenje ugovora 133 Zaštita investitora 29
Prekogranična
183 56 Plaćanje poreza Plaćanje poreza 108
trgovina
34
Registrovanje Započinjanje
Zatvaranje biznisa 108 47
nepokretnosti biznisa
Dobijanje
Zatvaranje
priključka za el. 71 52
biznisa
energ.
Izdavanje
2013 51 građevinskih 176 Dobijanje kredita 4
dozvola
Izdavanje građevinskih
Izvršenje ugovora 135 Zaštita investitora 32
dozvola
Registrovanje Prekogranična
185 Dobijanje kredita
nepokretnosti
117
trgovina
42
Zatvaranje
Zapošljavanje radnika Plaćanje poreza 81 44
biznisa
Dobijanje
Započinjanje
priključka za el. 69 58
biznisa
energ.
Kao pozitivan efekat sprovedenih mjera u dijelu povećanja poreskih prihoda kroz rast
poreza i taksi i smanjenje sive ekonomije, a na osnovu ostvarenja Budžeta u 9 mjeseci
2013. godine, očekuje se rast prihoda u iznosu od 3% BDP-a i smanjenje keš deficita
na 4% BDP-a.
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
67
3.2. Mjere monetarne politike
Monetarna politika u Crnoj Gori, zbog nepostojanja emisione uloge Centralne banke, ogra-
ničenog je dometa. Na samom početku globalne finansijske krize, Vlada Crne Gore je bila
svjesna da od stabilnosti bankarskog sektora zavisi opstanak crnogorskih građana. Donesen
je Zakon o mjerama za zaštitu bankarskog sektora kojim se: garantuju depoziti građana i
privrede kod banaka u Crnoj Gori do punog iznosa; garantuje međubankarsko kreditiranje i
pozajmice banaka od finansijskih institucija; obezbjeđuju mogućnosti prijevremene otplate
kredita, kao i kreditna podrška bankama u Crnoj Gori na njihov zahtjev iz sredstava državnog
Budžeta, kao i iz sredstava rezervi i kapitala Centralne banke sa mogućnošću učešća države
u postupku dokapitalizacije banaka. Tim zakonom opstalo je povjerenje crnogorskih građana
i privrede u bankarski sektor, a tokom čitavog perioda krize bilježen rast depozita sa prosječ-
nim godišnjim rastom od 3%. Pored toga, Centralna banka Crne Gore je snizila stopu oba-
vezne rezerve i omogućila ubrajanje u nju i dijela državnih obligacija, kao pomoć budžetu.
Čak i neznatno veći rast, ako se održi tokom dužeg perioda, može značajno da poboljša
životni standard. Ako bi Crna Gora makar tek neznatno uspjela da poboljša svoje nedavne
pokazatelje rasta, njeni građani bi mogli u roku od nekoliko godina uživati u značajno
većem standardu života.
4. ZAKLJUČAK
Kriza je pokazala da ekonomska nauka zaostaje za ekonomskom praksom i da su nam
neophodni drugačiji modeli i instrumenti koji bi nam pomogli da proniknemo u zakonito-
sti nove ekonomije, jer je ekonomska politika isključivo bazirana na klasičnim i neokla-
sičnim modelima pokazala svoju nedostatnost.
Ekonomska kriza nas je takođe naučila da u ekonomiji nema šablona i čarobnih formula
za rješavanja složenih problema. Pri tom je praksa nametala rješenja a ne zbirke teorij-
skih modela svrstanih u već poznate zbirke postojećih ekonomskih filozofija. Svakako,
pokazalo se lakšim rješavanje problema u malim ekonomijama čak iako su one otvorene
i liberalizovane, jer se u takvim sistemima mjere mogu odmah korigovati ako su bile po-
grešne. Čini se da tamo gdje su male ekonomije oponašali velike sisteme sa mjerama u
uslovima krize da su se one pokazale najpogubnijim (direktna pomoć i davanje državnih
garancija).
Da li ćemo bogatiji za jedno bolno iskustvo nešto promijeniti u teoriji, ostaje da se vidi.
Ono što je sigurno jeste da se moraju pronaći kvalitetniji odgovori prije nego što nas novi
talas krize zapljusne. Ovim radom se pokušava dati prilog tim nastojanjima.
5. LITERATURA
Stiglitz, J.E. (2010) Freefall: America, Free Markets, and the Sinking of the World Eco-
nomy, W.W. Norton & Company, Inc., New York,
Krugman, P. (2008) The return of depression economics and the crisis of 2008 , W.W.
Norton & Company, Inc., New York
Kirman, A. (2010) The Economic Crisis is a Crisis for Economic Theory, Oxford University
Press
Weder, M. (2010) Economic Crisis and Economic Theory, The University of Adelaide
School of Economics, Research, Paper No. 2010, july 2010
Ministarstvo finansija Crne Gore, Pretpristupni ekonomski programi, 2010, 2011, 2012
Ministartsvo finansija Crne Gore, Pravci razvoja Crne Gore 2013-2016., 2013
World bank, Country Economic Memorandum: Montenegro – Preparing for Prosperity,
2012
International Monetary Fund, Article IV – Montenegro, 2013
Burda i Viploš, Makroekonomija, 2004, CLDS
Oliver Blanchard, Makroekonomija, 2005, MATE
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
69
World Bank, Poverty Reduction and Economic Management Unit for Europe and
Central Asia Region, South East Europe – Regular Economic Report, 2011
CBCG, Izvještaj o stabilnosti finansijskog sistema, 2012
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
71
Doc. dr Boban Melović1
bobanm@ac.me
Emancipacija ljudske svijesti, kao produkt stečenih sloboda i ljudskih prava koje je sa
sobom donio razvoj i demokratija društva, dovela je do shvatanja i prihvatanja sebe kao
jedinke koja uživa autonomiju i prava u društvu. U tim uslovima postalo je potrebno osluš-
kivati istančane želje pojedinaca pažljivije nego ikada ranije. Savremeni potrošači postaju
sve bolje informisani. Znaju šta hoće i gdje da to dobiju, jer sada imaju širok izbor, a
njihove mogućnosti neprekidno rastu. Njihovo stečeno povjerenje se višestruko isplati, a
izgubljeno teško vraća.
Kako zaštiti potrošače u modernim uslovima poslovanja, kada pojam „zaštita” dobija sve
složeniji i dvosmisleniji smisao je pitanje koje se već neko vrijeme postavlja. Zaštita sada
ne znači samo zaštiti potrošača od loših strana nekog proizvoda ili usluge, već eliminaciju
svakog, čak i indirektnog, potencijalno štetnog uticaja neke akcije na potrošača.
KLJUČNE REČI:
POTROŠAČ, ZAŠTITA POTROŠAČA, PRAVA POTROŠAČA, POSLOVANJE PREDUZEĆA...
1
Ekonomski fakultet, Univerzitet Crne Gore
2
Ekonomski fakultet, Univerzitet Crne Gore
72 ZAŠTITA POTROŠAČA U ERI MODERNOG POSLOVANJA – INOSTRANA ISKUSTVA I PRIMJER CRNE GORE
Abstract:
“The consumer is the king!”
One of the principles of marketing management
How to protect the consumers in the modern circumstances of doing business, when
the term “protection” gets more complex and ambiguous meaning? This is the issue
that has been raised for quite a while. The protection nowadays doesn’t only anticipate
protecting the consumer from the bad sides of some product or service, but eliminating
every, even indirect, potentially bad influence of some action towards the consumer.
key words:
CONSUMER, CONSUMER PROTECTION, CONSUMERS’ RIGHTS, OPERATING OF THE COMPANIES...
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
73
1. TEORIJSKI OKVIR I PROBLEMATIKA SISTEMA ZAŠTITE
POTROŠAČA
Pojmovno određenje „potrošača“ i „zaštite potrošača“. Savremena poslovna politika
svakog uspješnog preduzeća podrazumijeva i jasan odnos prema svojim potrošači-
ma. Iako je zvaničan stav prema okruženju u kom posluje uvijek nedvosmisleno de-
finisan, kao krajnje korektan i u skladu sa moralnim i etičkim principima poslovanja,
izazovi sa kojima se menadžment preduzeća svakodnevno srijeće često, ne samo
da relativizuju ta pravila, već ih dovode u pitanje. Koliko je preduzeće istrajno da
se, uprkos ovim izazovima, drži etičkih principa je pokazatelj i kakav je odnos pre-
duzeća prema potrošačima. Veoma je važno šta su u kolektivnoj svijesti konkretnog
preduzeća potrošači, kako vide ljude koji kupuju njihov proizvod, odnosno koliko se
rukovode zadovoljstvom istih.
Mada u svakoj zemlji zadatke sistema zaštite potrošača determinišu tradicija zaštite, razvi-
jen institucionalni okvir i sredstva koja se ulažu, u suštini svaki sistem pred sobom ima, uz
manja odstupanja koja se pripisuju pomenutim razlikama državnih uređenja, iste zadatke:
• razvoj sistema pravne zaštite kako bi se osigurala vladavina prava i unapređenje
demokratije i civilnog društva,
• s tvaranje institucionalnih uslova za stvaranje jedinstvenog sistema na svim nivoima
i jačanje institucionalne saradnje između organa i organizacija uključenih u sistem
zaštite potrošača,
• s tvaranje uslova za partnersku saradnju i za aktivno uključivanje organizacija potro-
šača za potpunije ostvarivanje prava i interesa potrošača,
• unapređenje obrazovanja potrošača i ostalih relevantnih subjekata i grupa na tržištu u
cilju unapređenja svijesti potrošača o njihovom stvarnom položaju i snazi na tržištu,
• unapređenje informisanosti potrošača i ostalih relevantnih subjekata i grupa, plasi-
ranje aktuelnih pitanja, podataka (rezultata istraživanja) i novina iz oblasti zakono-
davstva i rada potrošačkih organizacija,
• stvaranje uslova za pružanje pomoći i podrške potrošačima u ostvarivanju njihovih
prava, vansudskom zaštitom.
Uređeno tržište nije interes svake zemlje samo u cilju uspostavljanja efikasnog tržišnog mehanizma. Naime, bez uređe-
5
nog tržišta domaći i strani investitori neće se lako odlučivati i usuđivati da započnu trajan i stabilan biznis u okruženju
prepunom ekonomskih i onih rizika koji proizvode neuređeni tržišni odnosi. Harmonizacija zakona iz ove oblasti je
samo jedan od zahtjeva za unapređenjem tržišta i podizanjem efikasnosti privrede. Uprkos interesima za inostranim
ekonomskim integracijama koji vladaju, zahtjev za uređenjem legislature iz oblasti zaštite potrošača ne treba shvatiti kao
eksterni, iako se tako doima. Potrebno ga je shvatati kao posledicu internih zahtjeva koji proizilaze iz prioriteta svake
zemlje, kojima se iskazuje autentična nacionalna potreba.
Uredba o utvrđivanju nacionalnog programa zaštite potrošača za period od 2007. do 2012. godine (Službeni Glasnik RS,
6
br. 11/2007)
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
75
ukazala na ugroženost životne sredine čovjeka, kao i na uticaj promjena u životnoj
sredini na dalji razvoj ljudske zajednice. Navedeni period je okaraktrerisala i evolucija
svijesti potrošača, koji sve veću pažnju poklanjaju zdravlju. U ovim uslovima, sasvim
je razumljivo zašto su u početku zaštita prava potrošača i zaštita životne sredine pred-
stavljala jednu cjelinu, odnosno zašto se zaštita prava potrošača odvijala u okvirima
zaštite životne sredine.
Ugovor o Evropskoj ekonomskoj zajednici nije sadržao posebne odredbe o zaštiti prava
potrošača. Ova prava tretirana su u okviru poljoprivrede i prava konkurencije. Tek je
u Ugovoru iz Mastrihta dodat član 3, koji govori da treba pojačati zaštitu potrošača.
Valja imati na umu da se naprijed navedene cjeline samo okvirno mogu posmatrati kao
jasno razgraničene, jer se iste međusobno često prepliću, a ponekad u tolikoj meri da
se potpuno razložno postavlja pitanje da li ih treba spojiti u jednu.
Vidjeti detaljnije: „Zaštita potrošača“, Regionalna privredna komora Pančevo, dostupno na adresi http://www.
9
Međutim, neka osnovna pitanja se ne mogu efikasno regulisati na nivou savezne države,
već postoje savezni organi koji su posebno angažovani u zaštiti potrošača u različitim
sferama ekonomskog djelovanja:12
• Savezna kancelarija za suzbijanje kartela,
• Savezni finansijski nadzorni organ,
• Savezna agencija za električnu energiju, gas, telekomunikacije, poštu i željeznicu,
• Savezni ured za zaštitu potrošača i bezbjednost hrane,
• Savezni ured za bezbjednost i zdravlje,
Popov, E., “Osam osnovnih prava potrošača – iskustva i primjeri”, dostupno na adresi http://www.politickiforum.org/
10
Takođe, kada govorimo o Njemačkom sistemu zaštite potrošača, treba pomenuti i Savjet
za poslove potrošača (The Consumer Affairs Council) oformljen 1974. kao nezavisni
komitet i na godišnjem nivou se iz saveznog budžeta za njegove potrebe izdvaja 900.000
eura, da bi predstavljao interese „ne-komercijalnih krajnjih korisnika” u standardizaciji na
nacionalnom, evropskom i globalnom nivou.
Zaštita potrošača u Kini. Zaštita potrošača u Kini je regulisana Zakonom o zaštiti prava i
interesa potrošača Narodne Republike Kine (LPCRI), koji je usvojen 31. oktobra 1993.,
a stupio je na snagu 1. januara 1994. godine.
Jedno od glavnih nosećih tijela ekonomske politike u sferi zaštite potrošača jeste Komisija
za zaštitu potrošača (Consumer Protection Commission). Oformljena 1. jula 1994. go-
dine, ova komisija predstavlja nezavisnu regulatornu agenciju, čije su odgovornost mjere
za zaštitu potrošača od (internet) prevara, obmanjujućih reklama, bezbjednost prehram-
benih i drugih proizvoda, rješavanje sporova sa trgovcima, žalbe potrošača, licenciranje i
etiketiranje, regulisanje pojedinih poslovnih aktivnosti i informisanje potrošača o njihovim
pravima.
Ekonomija Kine je druga najveća ekonomija na svijetu iza SAD.14 Ona je i najbrže rastuća
svjetska ekonomija sa prosječnim godišnjim rastom od 10% poslednjih 30 godina.15
Uprkos tome, Kina je zemlja koja bilježi ubjedljivo najveći procenat pritužbi na svoju robu
u svijetu. Glavni uzroci pritužbi odnose se na štete od opasnih hemikalija, strujni udar,
gušenje i sl. Prema godišnjem izvještaju o bezbjednosti proizvoda, članice EU su u pro-
teklih par godina, kao rizične, najviše prijavljivale odjeću i tekstil, zatim igračke, motorna
vozila i električne aparate, a najviše prijava se odnosilo na robu proizvedenu u Kini. Pri-
tužbe u EU su raspoređene tako da odjeća i tekstil uzimaju 32%, igračke 25%, motorna
13
Opširnije vidjeti na: http://www.vzbv.de/start/index.php?page=english (Pristup: 09.09.2013.)
14
Vidjeti opširnije na adresi: http://sh.wikipedia.org/wiki/Ekonomija_Narodne_Republike_Kine (Pristup: 07.09.2013.)
15
Ibid
78 ZAŠTITA POTROŠAČA U ERI MODERNOG POSLOVANJA – INOSTRANA ISKUSTVA I PRIMJER CRNE GORE
vozila 9%, električni aparati 8%, proizvodi za djecu 4%. Od ukupnog broja prijavljenih
proizvoda (igračke i tekstil) u proteklih par godina 58% se odnosilo na robu proizvedenu
u Kini.16 To ukazuje na činjenicu da je više od 80% igračaka u Evropi proizvedeno u Kini,
a koliki je značaj kineske proizvodnje pokazuje i to što je ovogodišnji izvještaj objavljen i
na kineskom jeziku. Visoki bezbjednosni, tehnološki i higijenski standardi koje postavlja
EU pred uvoznike donekle filtriraju enormne količine robe koja pristiže iz Kine, tako da se
smatra da je poslednjih godina potrošačko tijelo u EU zaštićeno od proizvoda sumnjive
bezbjednosti, koja se kompenzira niskim cijenama.
Kina nije zemlja koja se može pohvaliti superiornim sistemom zaštite potrošača.17 Pro-
izvodi lakih industrija nalaze svoj put do krajnjeg potrošača, zaobilaženjem regulative
i trgovinskih barijera, tako da su pored EU, koja se zakonskim putem bori, najviše na
udaru poslednjih godina SAD.
Zakon iz 2007. se oslanja na osam osnovnih ljudskih prava iz sfere zaštite potrošača,
definisanih poveljom Ujedinjenih nacija i to:19
1) pravo na zadovoljenje osnovnih potreba,
2) pravo na bezbjednost,
3) pravo na informisanje
4) pravo na slobodan izbor,
5) pravo da se čuje glas potrošača,
6) pravo na obeštećenje,
7) pravo na obrazovanje potrošača, i
8) pravo na zdravu životnu sredinu.
Zakon je u velikoj mjeri usaglašen sa propisima Evropske Unije, shodno državnim ambi-
cijama za ulazak u istu. Na pozitivne efekte primjene Zakona o zaštiti potrošača, ukazuju
Kina je svoj rapidan rast u skoroj prošlosti „platila“ etiketom jednog od najvećih zagađivača na svijetu, kojoj se,
17
Vidjeti opširnije: „Nacionalni program za zaštitu potrošača za period 2008-2010. godine“ Ministarstvo za ekonomi-
20
bi na taj način pojačale svoj uticaj na one koji ugrožavaju prava potrošača. Kada je
riječ o aktivnostima nevladinog sektora na području zaštite potrošača u Crnoj Gori,
u proteklom periodu, potrošači su svoje potrebe u zaštiti prava artikulisali preko
CEZAP-a. Ova organizacija potrošača je svoje angažovanje ispoljila u toku izrade
Zakona o zaštiti potrošača, kao i na promovisanju prava potrošača putem realiza-
cije određenog broja projekata, o čemu će više biti riječi u dijelu koji slijedi.
•C
entar za zaštitu potrošača (CEZAP). Centar za zaštitu potrošača osnovan je 5.
septembra 1999. godine i registrovan kod Ministarstva pravde Crne Gore, kao ne-
vladina, neprofitna i nepolitička organizacija, čiji je osnovni cilj da se bavi svim
vidovima zaštite potrošača u Crnoj Gori, prema smjernicama iz rezolucije UN. Du-
goročni programi na kojima CEZAP radi su:21
1. Unapređenje zakonodavstva u oblasti zaštite potrošača,
2. Obrazovanje i informisanje potrošača,
3. Povezivanje sa međunarodnim organizacijama,
4. Podrška i pomoć potrošačima pri rješavanju problema iz oblasti njihovih prava, i
5. Unapređenje zakonodavstva u oblasti zaštite potrošača.
Ranija praksa da se samo sudovi bave problemom zaštite potrošača sve se više napušta u
korist novih načina rješavanja sporova, a u sistem zaštite potrošača uključuju se, pored or-
gana za zaštitu potrošača i sudova, i paradržavne institucije (ombudsmani), specijalizovane
posredničke institucije, korisnički servisi prodavaca i proizvođača.
Međutim, praksa nerijetko pokazuje da većina potrošača u Crnoj Gori i zemljama regiona
ne reaguje previše često na kršenje svojih prava. Razlog zašto potrošači nerado reaguju na
kršenje svojih prava nalazi se upravo u institucijama i neefikasnosti sistema. Većina sporova
koja bi nastala je najčešće male vrijednosti i potrošač smatra da rezultat nije vrijedan truda,
sredstava i vremena. Administracija i birokratija u nerazvijenijim ekonomijama su kočnica
za pokretanje ovakvih slučajeva. Potrebno je potrošaču pokazati da je sistem razrađen, brz i
besplatan. U nekim državama EU lokalne vlasti formiraju sudove za predmete male vrijed-
nosti koji se bave ovim slučajevima, a drugima je to u nadležnosti privrednih komora. Cilj je
da, kod sporova male vrijednosti, potrošač koji smatra da je oštećen, ne mora da pokreće
postupak pred sudom i plaća advokata, nego se spor rješava u vrlo kratkom roku pred ovla-
šćenim arbitrom.
Bez sumnje, zakon garantuje dosta prava, ali edukacija građana treba da bude kontinu-
irana, kao i njihov aktivniji pristup rešavanju ovog problema. U tom smislu „savjet“ koji
se može dati potrošačima je da budu aktivni i da doprinose unapređenju svojih prava
što je više moguće. Potrebno je imati dobar zakon, izgrađene institucije sistema, ali je
i neophodno da potrošači shvate da sami moraju nešto da urade, kako bi u što većem
obimu ostvarivali svoja prava.
7. ZAKLJUČAK
Moderna era poslovanja donijela je specifičan vid komunikacije između subjekata na tržištu.
U nizu raznovrsnih, za potrošače najmjerodavniji oblik komunikacije jeste putem kupljenog
proizvoda. Potrošači cijene ono što PR tim kompanije ima da kaže, ali mnogo više cijene
djela nego riječi. Za kompanije je najbolje da shvate da vrijednost dobrog proizvoda (usluge)
koju plasiraju na tržište, tržište višestruko vraća.
82 ZAŠTITA POTROŠAČA U ERI MODERNOG POSLOVANJA – INOSTRANA ISKUSTVA I PRIMJER CRNE GORE
Kao i u većini pravnih i ekonomskih varijabli, i kod sistema zaštite potrošača je fenomen
optimalnog stanja imperativ kome preduzeće može samo težiti. Optimalno, najbolje stanje
je stanje kom preduzeće može da se „približava u beskonačnosti“, a da ga gotovo nikad
ne dosegne. Sistem zaštite potrošača i u najrazvijenijim, moćnim ekonomijama ima svoje
nedostatke, koji uzrokuju nesavršenosti u performansama. Izazovi koji se stavljaju pred no-
sioce sistema su utoliko veći i složeniji što je veća i složenija ekonomija i njen pravni sistem.
Razlika je u tome što su u razvijenim ekonomskim i pravnim sistemima ti nosioci sredstvi-
ma i stručno osposobljeni za suočavanje sa izazovima. Optimalna stanja u privredi su cilj
različitih akcionih planova i nacionalnih programa zaštite potrošača za određeni period, koji
daju detaljne projekcije o budućim trendovima. Planovi koji se prave za periode od deset i
više godina ne daju zacrtane rezultate, već samo djelimično bivaju sprovedeni u djelo i to
je pojava koja karakteriše kako planove na nacionalnim bazama pojedinih zemalja, tako i
međunarodne sporazume koji ne daju uvijek željene rezultate.
8. LITERATURA
Ivanjac, J. (2006), Izazovi ekološkog marketinga, Zadužbina Andrejević, Beograd
Melović, B. (2012), „Unapređenje poslovanja kroz Customer Relationship Management”,
časopis Preduzetnik, broj 7., Ekonomski fakultet Podgorica
Mihailović, B. (2013), Marketing, CPI, Podgorica
Nikolić, Z. (2009), Sistem zaštite potrošača, Business Start-up centre Kragujevac
Post, E., Lawrence, A., Weber, J. (2002), Bussiness and Society - Corporate Strategy,
Public Policy, Ethics, McGraw – Hill
Taboroši, S., Jovanić, T. (2010), Ekonomsko pravo, Pravni fakultet Univerziteta u
Beogradu
Turčinović, F. (2005), Pravo Evropske Unije, Megatrend, Beograd
Predlog nacionalnog programa zaštite potrošača za period 2008-2010 godine, Podgorica,
mart 2008
Uredba o utvrđivanju nacionalnog programa zaštite potrošača za period od 2007. do
2012. godine (Službeni Glasnik RS br. 11/2007)
http://www.ceap-montenegro.com
http://www.cezap.org
http://www.ec.europa.eu/consumers/safety/prod_legis
http://www.iso.org/iso/management_standards
http:/www.minekon.gov.me
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
83
http://www.nclnet.org
http://www.politickiforum.org
http://www.potrosac.info
http://www.reklamacija.in.rs
http://www.rpkpancevo.com
http://www.sr.wikipedia.org
http://www.sr.winelib.com
http://www.wikipedia.org
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
85
SlaÐan Jovanović1
sladjan.jovanovic@eps.rs
ENERGETSKI MENADŽMENT
KAO PREDUSLOV ENERGETSKE
ODRŽIVOSTI LOKALNIH
ZAJEDNICA
Apstrakt:
Uloga lokalnih zajednica u energetskom sektoru je višestruka i veoma značajna. U sprovo-
đenju energetske politike lokalna administracija, kao najbliža građanima, idealno je pozi-
cionirana da razume njihove potrebe i ima mogućnosti i mehanizme usaglašavanja javnih
i drugih interesa. Lokalna samouprava ima ovlašćenja kojima može značajno doprineti
ostvarenju ciljeva energetske politike, kao i ostvarenju ustavnih prava svojih građana koja
su povezana sa stvaranjem i korišćenjem energetskih usluga. Svojim aktivnim učestvova-
njem lokalna samouprava može da obezbedi da se energetske usluge na njenoj teritoriji
stvaraju i troše na efikasniji način i uz veće korišćenje obnovljivih resursa. U realizaciji po-
menutih aktivnosti važnu ulogu ima i implementacija sistema energetskog menadžmenta.
ključne reči:
ENERGETSKI MENADŽMENT, LOKALNA ZAJEDNICA, ENERGETSKA EFIKASNOST, ODRŽIVA ENERGETIKA
Abstract:
The role of local communities in the energy sector is multi-faceted and highly signifi-
cant. In implementation of the energy policy, the local administration as the citizens, is
ideally positioned to understand their needs and has the capabilities and mechanisms
for harmonization of public and other interests. Local governments have powers which
can significantly contribute to the objectives of energy policy, as well as the realization
of the constitutional rights of its citizens who are associated with the creation and use
of energy services. Active participation of the local government can ensure that energy
services in its territory, create and consume more efficiently and with greater use of
renewable resources. In the implementation of these activities the implementation of
energy management systems has an important role.
key words:
ENERGY MANAGEMENT, LOCAL COMMUNITIES, ENERGY EFFICIENCY, SUSTAINABLE ENERGY
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
87
1. UVODNE NAPOMENE
Obezbeđivanje dovoljnih količina energije odgovarajućeg kvaliteta i po pristupačnim cenama
od izuzetnog je značaja za normalno funkcionisanje svih važnih segmenata ljudskog društva.
Ekonomski uticaj energije na društvene aktivnosti prisutan je direktno kroz povećanje cene
energenata, ali ne treba izgubiti iz vida ni ekološku cenu energije koja je prisutna kroz uticaj
koji proizvodnja i potrošnja energije imaju na životnu sredinu i klimatske promene. Zbog
značaja koji ima, upravljanje energijom predstavlja kompleksnu veštinu koja se svrstava u
poslove sa najvišom društvenom odgovornošću.
Dizdarević, V.N. i Žiković, S. (2011.), Ekonomija energetskog sektora, izabrane teme, Ekonomski fakultet Sveučilišta
2
u Rijeci, str. 19
88 ENERGETSKI MENADŽMENT KAO PREDUSLOV ENERGETSKE ODRŽIVOSTI LOKALNIH ZAJEDNICA
prenosu i distribuciji energije, kao i kod krajnjeg potrošača. Dok smanjenje gubitaka u prve
tri faze uglavnom zavisi od raspoložive tehnologije, smanjenje gubitaka kod potrošača treba
da se rešava kako tehničkim, tako i netehničkim merama. Naime, često bi moglo da se izbe-
gne nepotrebno korišćenje energije boljom organizacijom, boljim energetskim menadžmen-
tom i promenom ponašanja potrošača, što predstavlja i najteži deo.3 U cilju unapređenja
energetske efikasnosti, neophodno je u kontinuitetu upravljati potrošnjom energije. Drugim
rečima, potrebno je stvoriti uslove za sprečavanje suvišnog korišćenja energije i smanjenje
gubitaka energije u sistemu.
Većina zemalja u svetu ima jasno opredeljenje da tehnološkim inovacijama, boljom organiza-
cijom sistema, zakonima i podsticajima stalno unapređuje energetsku efikasnost. Evropska
unija je energetsku efikasnost prepoznala kao bitan uslov ostvarivanja održivog energetskog
razvoja, koji se može dogoditi uz smanjenje negativnih uticaja na okolinu iz energetskog sek-
tora, povećanje sigurnosti snabdevanja energijom i zadovoljavanje rastuće potrošnje energije
bez značajnijeg osiromašenja prirodnih resursa4. Uloga energetske efikasnosti je ključna,
kako sa stanovišta ekonomskog razvoja, tako i u odnosu na rešavanje mnogih važnih pro-
blema životne sredine. Racionalna potrošnja energije podrazumeva i obaveznu primenu
evropskih direktiva o energetskoj efikasnosti, čime se utiče na efikasnu upotrebu energenata
koja može biti ključna zbog uticaja na obim i strukturu potrošnje kvalitetnih energenata i
efikasnije zaštite životne sredine.
Radojević, D. (ur.), (2010.), Putokaz ka održivom razvoju, Ministarstvo za nauku i tehnološki razvoj, Beograd, str.
3
314-343
Mihajlović, M.Z. (2010.), Obnovljivi izvori energije-uvod u ekonomiju održive energetike, Univerzitet Megatrend,
4
Dostizanje održivog razvoja je globalni imperativ, koji i na nivou lokalne sredine (grada,
opštine) znači postizanje privrednog rasta i socijalne dobrobiti bez ugrožavanja integriteta
prirodne sredine. Lokalna administracija je ta koja bi potrebe građana trebalo da pretoči
u jasno definisane ciljeve razvoja lokalne zajednice, a da pri tome u njih integriše i održivi
razvoj energetike na lokalnom nivou. Zbog toga je neophodno da lokalna administracija
ima vodeću ulogu u primeni politike održivog energetskog razvoja, i u tom smislu je uvo-
đenje sistema energetskog menadžmenta za upravljanje tokovima energije na lokalnom
nivou od presudnog značaja.
Sve pomenuto treba organizovati i sprovoditi u jednom kompleksnom ambijentu, jer jedi-
nice lokalne samouprave imaju više uloga kada je u pitanju vršenje energetske delatnosti.
One se pojavljuju kao proizvođači i isporučioci energije i usluga (sistemi daljinskog gre-
Gluščević, M. (2010.), „Uvod u energetski menadžment na lokalnom nivou“, Racionalno korišćenje energije u funk-
5
determine municipal involvement in the; markets for energy services and energy efficient equipment, or howto
augment the role of municipalities as market players
Macura, A. i Bilić Z. (2012.), Izrada planova za razvoj energetskog sektora na lokalnom nivou, Program podrške
7
janja, javno osvetljenje), kao potrošači energije (javne zgrade, komunalne usluge i drugi
javni servisi), kao regulatori tržišta (toplotna energija, javni transport), planeri i donosioci
strateških dokumenata, ali, što je, takođe, vrlo važno, i kao motivatori i promoteri modela
ponašanja.8
Izvor: Marković, D. (2010.), Procesna i energetska efikasnost, Univerzitet Singidunum, Beograd, str. 366
8
Ivezić, D. i dr. (2011.), „Evropska politika i javno-privatno partnerstvo u oblasti energetske efikasnosti“, Energija, br.
1/2011, str. 23-27
9
Gluščević, M. (2010.), „Uvod u energetski menadžment na lokalnom nivou“, Racionalno korišćenje energije u funk-
ciji razvoja lokalnih zajednica, Palgo centar, str. 15-22
Marković, D. (2010.), Procesna i energetska efikasnost, Univerzitet Singidunum, Beograd, str. 365
10
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
91
Energetski menadžment se definiše i kao sistem specifičnih znanja i veština uokvirenih u
organizacionu strukturu koja uključuje: stručnjake sa jasno definisanim odgovornostima,
merenja i prikupljanje podataka o potrošnji energije i energetskoj efikasnosti, analize
podataka, prezentaciju rezultata, postavljanje ciljeva, sprovođenje mera za unapređenje
energetske efikasnosti, kao i nadzor i potvrđivanje ostvarenih rezultata. Na sledećoj slici
prikazan je koncept sistema energetskog menadžmenta.
adojević, D. (ur.) (2010.), Putokaz ka održivom razvoju, Ministarstvo za nauku i tehnološki razvoj, Beograd,
Izvor: R
str. 332
Poslednje, ali ne i najmanje važno, jeste da timovi za energetsku upravu koje su osnovali lo-
kalni organi vlasti, informišu građane objavljivanjem rezultata svojih aktivnosti i pružanjem
savetodavnih usluga.11 Time se i građani podstiču na promenu ponašanja, koje će u konač-
nom rezultirati poboljšanjem efikasnosti potrošnje energije, posebno u sektoru zgradarstva.
Radojević, D. (ur.) (2010.), Putokaz ka održivom razvoju, Ministarstvo za nauku i tehnološki razvoj, Beograd, str.
11
314-343
Gluščević, M. (2010.), „Umrežavanje kao put do održivog upravljanja energijom“, AGENDA-časopis za javnu upravu
12
Iako su i prethodnom verzijom Zakona o energetici (iz 2004. godine) bile predviđene
određene obaveze lokalnih samouprava na teritoriji Republike Srbije u pogledu ispunjenja
jasno definisanih aktivnosti iz oblasti energetike, aktuelnim zakonom iz ove oblasti te
obaveze se potvrđuju i delimično proširuju. Pregled zakonskih obaveza je sledeći:15
•d ostavljanje podataka u cilju izrade programa za ostvarivanje Strategije razvoja
energetike,
• dostavljanje podataka za izradu energetskog bilansa,
• izdavanje energetskih dozvola,
•d avanje saglasnosti na Pravila o radu distributivnog sistema nadležnog distributera
toplotne energije,
•u tvrđivanje uslova i načina za obezbeđenje kontinuiteta u snabdevanju kupaca to-
plotnom energijom na području lokalne samouprave, i utvrđivanje prava i obaveza
distributera i kupaca toplotne energije,
• izdavanje licenci, donošenje tarifnih stavova i davanje saglasnosti na cene toplotne
energije, odnosno propisivanje drugih uslova kojima se obezbeđuje sigurno snabde-
vanje kupaca toplotnom energijom.
Čačić, G. (2008.), „Poboljšanje efikasnosti korištenja energije i održivosti gradova uvođenjem sustavnog gospodare-
14
nja energijom“ - Sustavno gospodarenje energijom u gradovima i županijama u Hrvatskoj (UNDP Hrvatska)
Zakon o energetici, „Sl. glasnik RS“, br. 57/2011, 80/2011-ispr., 93/2012 i 124/2012
15
Program ostvarivanja Strategije razvoja energetike Republike Srbije za period od 2007.-2012. godine, „Sl. glasnik
16
Izvor: Marković, D. (2010.), Procesna i energetska efikasnost, Univerzitet Singidunum, Beograd, str. 370
U većini gradova i opština u Srbiji nije razvijeno energetsko planiranje, a samim tim ne
može se govoriti ni o planiranju energetske efikasnosti. Administrativno-tehnički kapa-
citeti u domenu energetike na lokalnom nivou su vrlo neujednačeni, pri čemu je ovaj
aparat znatno veći u gradovima nego u opštinama. Poseban problem predstavlja neuskla-
đenost akademskog obrazovanja i multidisciplinarnog karaktera energetske efikasnosti,
koji zahteva nadogradnju obrazovanja kod lica koja obavljaju poslove u vezi energetske
efikasnosti21, pre svega, zbog praćenja brzih promena tehnologija, i to posebno onih koje
povećavaju energetsku efikasnost.
Međutim, ono što posebno otežava funkcionisanje sistema upravljanja energijom na loka-
lu jeste nedovoljno razvijen nadzor nad potrošnjom energije u objektima javne potrošnje.
U najvećem broju slučajeva potrošnja energije u ovim objektima je u nadležnosti ruko-
vodstva objekata, dok se kod organa gradske (opštinske) uprave nadzor nad potrošnjom
energije u javnim objektima svodi na kontrolu trošenja i planiranja budžeta za energente
(energetsku potrošnju). Ovakvo stanje upućuje na nizak nivo svesti na lokalnom nivou,
pre svega kod donosioca odluka, u pogledu prednosti uvođenja sistema energetskog me-
nadžmenta i primene mera energetske efikasnosti.
Uvođenje energetskog menadžmenta u gradove i opštine u Srbiji, 2011., Palgo centar-istraživački projekat
20
Isto, str. 13
21
96 ENERGETSKI MENADŽMENT KAO PREDUSLOV ENERGETSKE ODRŽIVOSTI LOKALNIH ZAJEDNICA
Uvođenje energetskog menadžmenta u gradove i opštine u Srbiji, 2011., Palgo centar-istraživački projekat, str. 23
22
Termin „energetski miks“ predstavlja strukturu energenata u ukupnoj potrošnji primarne energije.
23
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
97
Ukoliko srpske opštine žele da se uključe u međunarodne aktivnosti i asocijacije poput
Energie Cites, Climate Alliance of European Cities, Covenant of Mayors i dr., koje širom
„otvaraju vrata“ za rad ESCO preduzeća24, neminovno je da se pored bavljenja problemi-
ma komunalne infrastrukture, lokalnih finansija i sl., počnu baviti i pitanjima redukcije
potrošnje energije, racionalnog upravljanja resursima, intenzivnijeg korišćenja OIE i sma-
njenjem gasova sa „efektom staklene bašte“25. Ovakav pristup sagledan u širem kon-
tekstu razvoja lokalnih zajednica daje mnoge mogućnosti koje su u funkciji rasterećenja
lokalnih budžeta, lokalnog ekonomskog razvoja, unapređenja kvaliteta života i otvaranja
novih radnih mesta.
6. ZAKLJUČAK
Energetski menadžment predstavlja upravljanje parametrima energetskih tokova unutar
definisanog organizacionog sistema, počev od procesa proizvodnje i nabavke energenata
ili energije, preko procesa transformacije, pa do finalnog korišćenja energije. U zavisnosti
od nivoa na kom se uspostavljaju (nacionalni, regionalni, lokalni, ili nivo organizacije -
privrednog subjekta), sistemi energetskog menadžmenta se razlikuju po strukturi, obimu
i složenosti. Iako ciljevi energetske politike mogu biti različiti, u zavisnosti od toga o kom
sistemu energetskog menadžmenta je reč, ono što je zajedničko svim ovim sistemima je
sledeće:
• obezbeđenje sigurnog snabdevanja energijom (i energentima),
• smanjenje potrošnje energije i troškova za energiju uz zadržavanje optimalnog kva-
liteta energetskih usluga,
• smanjenje negativnog uticaja na životnu sredinu usled korišćenja energije.
Vrlo važnu ulogu u sprovođenju nacionalnih energetskih politika imaju jedinice lokalne
samouprave. Uvođenje sistema energetskog menadžmenta, odnosno racionalno uprav-
ljanje potrošnjom energije na lokalnom nivou, značajno može doprineti razvoju lokalnih
zajednica i njihovoj promociji, a samim tim i prosperitetu, kako u ekonomskom smislu,
tako i po pitanju unapređenja životne sredine. Za uspešnu implementaciju sistema ener-
getskog menadžmenta važno je pravilno sagledati lokalne okolnosti i energetske tokove,
ali je za ceo proces možda presudna politička podrška. Ona bi trebalo da se ogleda u de-
finisanju energetske politike i njenom unošenju u strateško-planske dokumente na lokal-
nom nivou, nakon čega bi trebalo da usledi i donošenje odgovarajućih opštinskih odluka
kojima bi se sistem energetskog menadžmenta institucionalizovao uvođenjem funkcije
lokalnog energetskog menadžera i formiranjem energetskog tima.
ESCO (Energy Service Company) – preduzeća za pružanje usluga u oblasti energetike koje predlažu projekte za
24
7. LITERATURA
Čačić, G. (2008.), „Poboljšanje efikasnosti korištenja energije i održivosti gradova uvođe-
njem sustavnog gospodarenja energijom“ - Sustavno gospodarenje energijom u gradovima i
županijama u Hrvatskoj (UNDP Hrvatska)
Dizdarević, V.N. i Žiković, S. (2011.), Ekonomija energetskog sektora, izabrane teme,
Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci
Gluščević, M. (2010.), „Umrežavanje kao put do održivog upravljanja energijom“, AGENDA-
časopis za javnu upravu i lokalnu samoupravu, br.3, 2010./2011., str. 22-25, Palgo centar
Gluščević, M. (2010.), „Uvod u energetski menadžment na lokalnom nivou“, Racionalno
korišćenje energije u funkciji razvoja lokalnih zajednica, Palgo centar, str. 15-22
Ivezić, D. i dr. (2011.), „Evropska politika i javno-privatno partnerstvo u oblasti energetske
efikasnosti“, Energija, br.1/2011, str. 23-27
Zakon o energetici („Sl. glasnik RS“, br. 57/2011, 80/2011 – ispr., 93/2012 i 124/2012)
Zakon o efikasnom korišćenju energije („Sl. glasnik RS“, br. 25/13)
Zakon o komunalnim delatnostima („Sl. glasnik RS“, br. 88/2011)
Zakon o lokalnoj samoupravi („Sl. glasnik RS“, br. 129/2007)
Marković, S.D. (2010.), Procesna i energetska efikasnost, Univerzitet Singidunum, Beograd
Macura, A. i Bilić, Z. (2012.), Izrada planova za razvoj energetskog sektora na lokalnom
nivou, Program podrške opštinama IPA 2007
Mihajlović, M.Z. (2010.), Obnovljivi izvori energije-uvod u ekonomiju održive energetike,
Univerzitet Megatrend, Beograd
Program ostvarivanja Strategije razvoja energetike Republike Srbije za period od 2007.-
2012. godine („Sl. glasnik RS“, br. 17/2007)
Radojević, D. (ur.), (2010.), Putokaz ka održivom razvoju, Ministarstvo za nauku i tehnološ-
ki razvoj, Beograd, str. 314-343
Rezessya, S. et al. (2005.), Municipalities and energy efficiency in countries in transition;
Review of factors that determine municipal involvement in the markets for energy services
and energy efficient equipment, or how to augment the role of municipalities as market
players
„Uvođenje energetskog menadžmenta u gradove i opštine u Srbiji“, (2011.), Palgo centar
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
99
dr. sc. Damir Juričić1
damir.juricic@ajpp.hr
PRINCIPI ORGANIZACIJE I
UPRAVLJANJA TRŽIŠTEM JAVNO-
PRIVATNOG PARTNERSTVA –
PRISTUP JAVNOG SEKTORA
Apstrakt:
U zadnjih dvadesetak godina modeli javno-privatnog partnerstva značajno su se razvili tako da
nije više samo alternativni model tradicionalnom javnom sektoru, već zbog većih prednosti u
odnosu na nedostatke postaje standardni model isporuke javnih infrastruktura. Štaviše, razvo-
jem društva, većom raspoloživošću informacija, svešću o potrebi efikasnog trošenja javnog nov-
ca, porezni obveznici kao glavni izvori finansiranja budžeta javnih tela postaju zainteresovani
za efikasnu i efektivnu isporuku javnih investicija finansiranih njihovim novcem.
U članku obradiće se tri osnovna područja važna za sagledavanje ove problematike iz perspek-
tive i nadležnosti javnog sektora. Prvi deo usmeren je ka razlozima primene JPP modela, drugi
deo ka JPP programu, dok je treći deo usmeren ka JPP projektu. U prvom delu prezentovaće
se osnovni razlozi, motivi i korist javnog sektora u primeni modela javno-privatnog partnerstva
s posebnim naglaskom na korist poreznih obveznika od njegove primene u postupku redukcije
asimetričnih informacija. U drugom delu obrazložiće se značaj političke podrške kao i uspo-
stavljanje efikasnog tržišta javno-privatnog partnerstva određenog efikasnim zakonodavnim i
optimalnim institucionalnim okvirom. U trećem delu prezentovaće se mehanizmi i faktori koji
najznačajnije utiču na efikasnost implementacije projekata javno-privatnog partnerstva.
ključne reči:
JPP, MERENJE USPEHA, KAPACITET DUŽNIKA, POLITIČKA PODRŠKA
1
Agencija za javno-privatno partnerstvo Republike Hrvatske, Zagreb.
2
Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija, Zagreb.
100 PRINCIPI ORGANIZACIJE I UPRAVLJANJA TRŽIŠTEM JAVNO-PRIVATNOG PARTNERSTVA – PRISTUP JAVNOG SEKTORA
Abstract:
In the last twenty years public-private partnership (PPP) models have evolved signifi-
cantly so that PPP is no longer just an alternative model in relation to traditional for the
public sector, but because of the predominant advantages over the disadvantages PPP
is becoming a standard model of delivery of public buildings. Furthermore, taxpayers
are predominant sources of financing budget of public bodies and with the develop-
ment of society, with increasing the availability of information and with the awareness
of the need for efficient spending of public money, they are becoming more interested
in the efficient and effective delivery of public investment financed with their money.
This article will cover three main areas relevant to the consideration of this issue from
the perspective and responsibilities of the public sector. The first part focuses on the
reasons for the application of the PPP model, the second part on the PPP program,
while the third part focuses on the PPP project. The first section will present the basic
reasons, motives and benefits of the public sector in the implementation of public-pri-
vate partnerships, with special emphasis on the benefit of the taxpayers of its applica-
tion in the process of reduction of asymmetric information. The second part will explain
the importance of political support and the establishment of efficient markets PPP
which is determined with effective legislative and the optimal institutional framework.
The third section will present the mechanisms and factors that significantly influence
the effectiveness of the implementation of public-private partnership projects.
key words:
PPP, MEASURING SUCCESS, DEBT CAPACITY, POLITICAL SUPPORT
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
101
1. UVOD
Koncept javno-privatnog partnerstva datira još iz 18. veka u formi koncesija, dok se
1970-ih i 1980-ih godina razvijaju BOT (engl. Bulid, Operate, Trasnfer) modeli i slični
uopšteni nazivi. (Vukmir, 1999). Veliki građevinski projekti uobičajeno sadrže više pro-
jektnih funkcija kao npr. projektovanje (Design), finansiranje (Finance), izgradnja (Build),
upravljanje (Operate), održavanje (Maintance), posedovanje (Own), prenos (Transfer),
najam (Lease), kupovina (Buy) i slično. Nazivi modela saradnje privatnog i javnog sektora
stvaraju se upravo u odnosu na te funkcije, a u novije vreme za odgovarajuće modele po-
čeo je da se primenjuje sveobuhvatniji naziv javno-privatno partnerstvo (JPP). Osnovna
obeležja tog modela udruživanja privatnog i javnog sektora u izgradnji javnih infrastruk-
tura i isporuci javnih usluga su postojanje partnerskog odnosa u okviru kojeg se udružuju
resursi za postizanje zajedničkih ciljeva i podela rizika (Vukmir, 1999; Juričić, 2011).
Stalnim rastom i razvojem tržišta javne infrastrukture razvijaju se i razni modeli javno-
privatnog partnerstva čije karakteristike najviše i zavise o prenesenim rizicima projekta
na privatni sektor. Uporedo sa razvojem tržišta razvijaju se i zakonodavni i institucionalni
okviri kroz koje javni sektor nastoji da uredi odnose i postavi pravila ponašanja na tržištu
(European Commission, 2003).
Privatni sektor može biti uključen u isporuku javnih projekata na različite načine. Njegov
stepen učešća u pojedine faze životnog veka javnog projekta i rizike koje preuzima naj-
više određuje organizacijski model isporuke. Šema 1 prikazuje spektar mogućih modela
isporuke javnih projekata s obzirom na stepen učešća privatnog sektora i njegovu ulogu
u isporuci:
Šema 1: Model organizacije isporuke javnih projekata u zavisnosti od učešća privatnog sektora
Iako se, u širem smislu5, JPP-om mogu nazvati svi dalje navedeni modeli (World Bank,
2007), danas, posebno nakon značajnog razvoja JPP-a u poslednjih dvadesetak godina,
njegovo značenje se vezuje za puno određenije uslove saradnje. Ključne karakteristike
saradnje javnog i privatnog sektora koje određuju da li je javno-privatno partnerstvo (JPP)
poduhvat ili samo saradnja ova dva sektora, odnose se stepen učešća privatnog sektora u
isporuci javne usluge iz aspekta transfera vlasništva, dugoročne saradnje i odgovarajuće
raspodele projektnih rizika. U tom smislu osnovna obeležja JPP-a su:
(i) javni sektor definiše javnu uslugu i njene standarde (određuje izlazne karakteristike
javne infrastrukture);
(ii) na osnovu matrice identifikovanih rizika nastoji se da se postigne optimalan prenos
rizika na privatnog partnera;
(iii) uspostavlja se sistem ex-post plaćanja privatnom partneru nakon provere isporuče-
nog ugovorenog standarda javne usluge;
(iv) po redovnom dospeću ugovora javna infrastruktura prenosi se u vlasništvo javnog
partnera.
Kao i na svakom tržištu, tako i na JPP tržištu postoje uspešni i neuspešni projekti, me-
đutim, zbog pretežno pozitivnih iskustava u odnosu na negativne, preporuke javnih vlasti
usmerene su ka daljem razvoju JPP tržišta (House of Commons, 2011; TIF, 2011, HM
Treasury, 2013; HM Treasury, 2012; NAO, 2011) iz razloga što dobro izabrani, pripre-
mljeni i vođeni projekti, u uslovima niskog političkog rizika, mogu da osiguraju dodatnu
vrednost poreznim obveznicima u obliku dugoročnih očekivanih ušteda s povoljnim uti-
cajem na opštu zaduženost i deficit javnog sektora.
U ovome radu JPP podrazumeva ugovorni model javno-privatnog partnerstva iako se u praksi, doduše ređe, koristi i
3
tzv. statusni ili institucionalni model čija je osnovna karakteristika vlasničko udruživanje javnog i privatnog partnera
u postojeće ili novo pravno lice.
Outsourcing, prenošenje pojedinih funkcija procesa isporuke javne usluge na privatni sektor uglavnom zbog ostvari-
4
koji spadaju, zavisno o zemlji, koncesije, ugovorni modeli (tzv. PFI) i ugovori o održavanju i upravljanju.
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
103
većom raspoloživošću informacija, svešću o potrebi efikasne alokacije javnog novca,
porezni obveznici, kao glavni izvori finansiranja budžeta javnih tela, postaju zaintere-
sovani za razvoj i primenu postupaka efikasne i efektivne realizacije javnih investicija
finansiranih njihovim novcem. Prema tome, postaju zainteresovani i za razvoj mehani-
zama i postupaka nadzora i kontrole raspolaganja javnim novcem.
Iako se u procesu realizacije i nadzora javnih projekata pozicija javnog tela (formalnih
predstavnika poreznih obveznika, tj. birača) izjednačava sa pozicijom samih poreznih
obveznika, birača, praksa je pokazala da ipak postoje određene razlike i suprotstavlje-
ne uloge. Naime, radi se o tome da su porezni obveznici i njihovi formalni predstavnici
u svojevrsnom agencijskom odnosu najviše zbog nejednakih informacija koje poseduju
u odnosu na vrednost javne imovine i novčani tok. Ta asimetrija obeležena je manjkom
informacija na strani poreznih obveznika i viškom na strani formalnih predstavnika
zbog čega su porezni obveznici u poziciji principala, a formalni predstavnici u poziciji
agenta. U takvom odnosu principal snosi tzv. agencijske troškove prouzrokovane najvi-
še potrebom uspostavljanja efikasnog sistema nadzora postupanja agenta. Ovaj odnos
je istraživan u privatnom sektoru u odnosu deoničari – menadžeri gde se deoničari svr-
stavaju u poziciju principala, a menadžeri u poziciju agenta (Jensen, Meckling, 1976).
Postojeće generacije imaju bolji odnos kvaliteta i cene u odnosu na buduće. Taj odnos budućim generacijama kori-
6
Eng. Whole Life Costs: troškovi opisani normom ISO 15686-5:2009. na primer, to su troškovi projektovanja, izgrad-
8
nje, održavanja, pozitivnih i negativnih eksternalija, finansiranja, poreza, uklanjanja infrastrukture i slično.
Pre svega u pogledu prekomernog duga i deficita.
9
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
105
3. FAKTORI RAZVOJA EFIKASNOG JPP TRŽIŠTA
Uspostavljanje efikasnog JPP tržišta bitno je uopšteno za efikasnu isporuku javnih
projekata iz razloga što se na taj način uređuju pravila ponašanja i odnosi među
subjektima koji sarađuju na JPP tržištu. Efikasno JPP tržište podrazumeva uspostav-
ljanje nekoliko važnih faktora: (i) politička podrška, (ii) zakonodavni i institucionalni
okvir kao i (iii) planiranje i izrada programa JPP projekata. Prvi korak u uspostavljanju
efikasnog JPP tržišta je stvaranje političke podrške i razvoj političkog okvira za JPP,
drugi korak je optimizacija zakonodavno-institucionalnog okvira, a završni korak je
implementacija JPP programa.
Izvor: Autori
(1). Dinamička ravnoteža JPP tržišta je iterativan proces u kojem postoji kontinuirani
ciklus obrtaja sistema (1) do (4). U nastavku više o osnovnim faktorima – parametri-
ma o kojima pretežno zavisi efikasnost razvoja JPP tržišta.
Nerazumno odbacivanje modela JPP-a bez navođenja argumenata usporava javne inve-
sticije posebno u uslovima dužničke restrikcije. Samim tim propušta se mogućnost rasta
BDP-a uzrokovan u delu koji se odnosi na uticaj javnih investicija na rast BDP-a. Nije
redak slučaj ni da se odustane od konačne implementacije projekta nakon višegodišnje
pripreme i političkog usaglašavanja i nakon što su značajna javna sredstva već potrošena.
Uzroci koji se indukuju u okviru političkog rizika može biti favorizovanje tradicionalne
javne nabavke svih kategorija projektne dokumentacija u odnosu na prenošenje funkcija
projektovanja na privatnog partnera. Uzroci, takođe, mogu biti u neadekvatno prevedenoj
projektnoj dokumentaciji i riziku potencijalnog utvrđivanja javne odgovornosti zbog loše
pripremljene projektne dokumentacije. Takođe, praksa ukazuje i na slučajeve kada jedna
politička opcija ''dovede'' projekat pred sklapanje ugovora, a zbog neprihvatanja konkret-
nog projekta od strane društvene zajednice druga politička opcija koristi sklopljeni ugovor
za osvajanje vlasti uz obećanje da će raskinuti sklopljeni ugovor bez obzira na potenci-
jalnu nastalu štetu za javni sektor koja se ispoljava u plaćanju penala zbog jednostrano
raskinutog ugovora.
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
107
3.2. Efikasni zakonodavni okvir
Zakonodavni okvir predstavlja niz propisa koji uređuju procese identifikacije, pripreme
predlaganja, ocene, nabavke, ugovaranja i implementaciju JPP projekata. Sastoji se iz
tzv. čvrstih mera (sistem propisa) i mekih mera (niz priručnika s pojašnjenjima termina
iz područja JPP-a i postupaka upravljanja JPP projektima). Značajnu ulogu u području
mekih mera imaju procesi planiranja pripreme javnih projekata i postupaka za utvrđiva-
nje sposobnosti preuzimanja dugoročnih obaveza od strane javnog sektora (AJPP, 2012a;
AJPP, 2012b).
Efikasni zakonodavni okvir od velikog je značaja za razvoj JPP tržišta iz razloga što sistem
propisa omogućava određena pravila ponašanja subjekata na tržištu. U javnom sektoru
takvi propisi omogućavaju definisanje jasnih pravila postupanja u procesima pripreme
projekata i dokumentacije. Praksa je pokazala da se zakonodavni okvir za javno-privat-
no partnerstvo može pojaviti u tri oblika: posebnim zakonodavstvom, unutar postojećeg
zakonodavstva i u okviru sektorskih propisa ili donošenjem jednokratnih odluka, a svaka
zemlja bira svoj individualni pristup (Marenjak, Kušljić, 2009). Nezavisno o načinu or-
ganizovanja zakonodavnog okvira, za efikasno JPP tržište potrebno je uspostaviti jasna
pravila ponašanja između subjekata na JPP tržištu.
(i) definicija javnih politika u odnosu na isporuku javnih infrastruktura po JPP modelu;
(ii) tehnička pomoć javnim telima u postupcima pripreme projekata; (iii) strandardizacija
dokumentacije i edukacija; (iv) promocija JPP tržišta; (v) utvrđivanje procedura za kon-
trolu kvaliteta.
Izvor: Autori
kvaliteta ukupnog tržišta JPP projekata (5) postavljajući nove standarde u sledećem
ciklusu isporuke.
Engl. Value for Money. U prirodi predstavlja kvalitativni i kvantitativni postupak računanja razlike očekivanih ukupnih
10
životnih troškova po tradicionalnom i JPP modelu. Ukoliko su ukupni životni troškovi po JPP modelu manji od onih po
tradicionalnom, kaže se da se primenom JPP modela može očekivati vrednost za novac i, prema tome, dugoročne uštede.
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
111
javnih tela za jedan JPP projekat, (ii) objedinjavanje više manjih projekata u domenu jednog
javnog tela u jedan JPP projekat i (iii) objedinjavanje više javnih tela i više manjih projekata u
jedan JPP projekat. Uobičajena situacija na nivou lokalne vlasti (opštine, gradovi, županije)
je postojanje više manjih investicijskih potreba koji samostalno nisu pogodni za primenu
modela JPP-a iz razloga što bi troškovi pripreme značajno nepovoljno uticali na konačnu
vrednost za novac. Kako bi se omogućila primena JPP-a i na ovakvim projektima manje
kapitalne vrednosti, logično rešenje je objedinjavanje više projekata u jedan veći kako bi se
učinkom ekonomije obima postigla vrednost za novac. Ukoliko grupisanje obuhvata spajanje
više javnih tela (npr. dva grada ili tri opštine), otvara se pitanje kredibiliteta javnog partnera
prema privatnom partneru s obzirom da je u strukturu javnog partnera uključeno više politič-
kih opcija. Kako bi takvi grupisani projekti bili atraktivni privatnom sektoru, odnosi između
javnih tela (ko je javni partner - da li samo jedno vodeće ili više njih, kako je definisana
procedura plaćanja JPP naknade, dugoročni boniteti javnih tela i sl.) moraju da budu jasno
definisani i dobro uravnoteženi s nekim oblikom ugovora ili sporazuma. Grupisanje, takođe,
povećava rizik neadekvatne pripreme tehničke dokumentacije koju treba objediniti u jednu
primereno izrađenu.
Kod primene JPP modela, u slučajevima kada privatni partner preuzima rizike osiguranja
dovoljnih izvora finansiranja dug se upisuje u poslovne knjige javnog sektora pa u tom
smislu JPP pomaže kod rasterećenja opšteg javnog duga. S druge strane, u slučaju posti-
zanja vrednosti za novac, tj. postizanja očekivanih ušteda u ukupnim životnim troškovi-
11
Kriterijumi konvergencije, tzv., Maastrichtski kriterijumi za državne finansije, preuzeto iz Kesner-Škreb, 2006.
112 PRINCIPI ORGANIZACIJE I UPRAVLJANJA TRŽIŠTEM JAVNO-PRIVATNOG PARTNERSTVA – PRISTUP JAVNOG SEKTORA
ma, naknada koju javni sektor plaća u JPP projektima manje utiću na povećanje deficita
u odnosu na ukupnu masu operativnih troškova u tradicionalnom modelu.
Pojedine zemlje, koje imaju za cilj da osiguraju nadzor nad preuzimanjem dugoročnih
obaveza javnih tela, uvode limite lokalnom javnom sektoru i to kako u pogledu preuzima-
nja duga, tako i u pogledu preuzimanja obaveza na osnovu naknada koja proizlazi iz JPP
projekata. U postupku utvrđivanja kapaciteta preuzimanja dugoročnih obaveza razlikuju
se tri nivoa (Juričić, 2011; AJPP, 2012c):
12
Većina lokalnih nivoa vlasti (gradovi i opštine) zemalja u regionu ima određen limit: Albanija 20%, Bugarska 25%, Crna
gora 10%, Hrvatska 20% za kredite i 25% za JPP naknade, Makedonija 30%, Moldavija 20%, Republika Srpska 18%,
Rumunija 30%, Slovenija 8%, Srbija 15%, preuzeto iz NALAS, 2011.
13
Pod ekonomskom opravdanošću (ili društveno-ekonomskom opravdanošću) podrazumeva se samodovoljnost direktnih
prihoda od prodaje usluga uvečanih za pozitivne eksternalije za izmirenje direktnih troškova i odliv uvečanih za negativne
eksternalije. Ukoliko je sadašnja vrednost ovih navedenih koristi veća od sadašnje vrednosti troškova, javni projekat
je ekonomski opravdan. Ekonomski opravdani javni projekti ne moraju da budu ujedno i finansijski održivi. U slučaju
finansijske neodrživosti ekonomski opravdanih projekata društveno je opravdano da se subvencionišu iz javnih izvora
(fondova).
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
113
maju dovoljan finansijski kapacitet (fiskalni kapacitet javnog tela ili lični dohodak krajnjeg
korisnika) iz kojega mogu da plaćaju cenu isporučenih javnih usluga. Kako bi se povećao
finansijski kapacitet, iz posebnih javnih izvora se finansira razlika (jaz) između potrebnih
izvora finansiranja (izvori potrebni za namirenje ukupnih životnih troškova) i raspoloživih
izvora (izvori koji stoje na raspolaganju za plaćanje cene javnih usluga određeni stvarnom
sposobnošću plaćanja). Drugim rečima, subvencionisanjem javnih projekata iz javnih
fondova troškovi proizvodnje javnog projekta usklađuju se sa kapacitetom potražnje za
javnim uslugama koje se isporučuju konkretnim javnim projektom. Mogući izvori subven-
cija JPP projekata su domaći ili EU strukturni i kohezijski fondovi.
14
roškovi pripreme dokumentacije koje ima javni naručilac, a koje transparentno ističe u dokumentaciji za takmičenje.
T
Isplaćuje ih jednokratno odabrani ponuđač. Svaki ponuđač mora da ih istakne, u sklopu finansijskog modela, u strukturi
ukupnih životnih troškova.
114 PRINCIPI ORGANIZACIJE I UPRAVLJANJA TRŽIŠTEM JAVNO-PRIVATNOG PARTNERSTVA – PRISTUP JAVNOG SEKTORA
5. ZAKLJUČAK
JPP je složen model ugovaranja javnih projekata i omogućava javnom sektoru da ostva-
ri najveće vrednosti za novac. Zbog sve složenijih zahteva u pogledu standarda javnih
usluga koje postavljaju krajnji korisnici usluga, JPP modeli, zbog kompatibilnosti s ovim
zahtevima, sigurno su u mogućnosti da odgovore na najbolji način povećavajući verovat-
nost ostvarivanja vrednosti za novac.
Razlika između nerazvijenih i razvijenih JPP tržišta određena je iskustvom koje proizlazi
iz projekata koji je upotrebi kao i kvalitetom procesa strateškog planiranja. Politička volja,
efikasan zakonodavni i optimalni institucionalni okvir kao strateško planiranje JPP pro-
grama predstavljaju bitne faktore za razvoj JPP tržišta, a efikasni JPP projekti kao krajnji
rezultat, konačna mera uspeha.
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
115
Efikasno JPP tržište je iterativan proces koji se održava u stanju dinamičke ravnoteže, a
zasniva se na primeni instrumenata sa kojima može da se postigne i održava efikasnost.
Organizacija javnog sektora, objedinjavanje više manjih projekata u jedan, subvencija
javnih projekata, izračunavanje sposobnosti plaćanja javnog tela, fondovi za ponudu, sa-
vetnici i merenje uspeha projekata predstavljaju one najznačajnije. Na JPP tržištu u sve-
tu, s obzirom na složenu prirodu javnih investicijskih projekata, svakodnevno se nailazi
uopšteno na neodgovorena pitanja. U ovom članku se nude rešenja i odgovori u pogledu
zakonodavnog i institucionalnog okvira za implementaciju JPP projekata. Međutim, cilj
članka je ukazati pravac u kom treba da idu dalja istraživanja na području analize alter-
nativnih modela isporuke javnih infrastruktura.
6. LITERATURA
Agencija za javno-privatno partnerstvo (2012a), ''Utvrđivanje sposobnosti
plaćanja JLPRS u projektima javno-privatnog partnerstva'', Priručnici za
pripremu i provedbu modela javno-privatnog partnerstva, Priručnik br. 5, Verzija
1, Zagreb.
Agencija za javno-privatno partnerstvo (2012b), ''Priprema i provedba javnih investicija
(projekti javno-privatnog partnerstva)'', Priručnici za pripremu i provedbu modela javno-
privatnog partnerstva, Priručnik br. 9, Verzija 1, Zagreb.
Agencija za javno-privatno partnerstvo (2012c), ''Utvrđivanje sposobnosti plaćanja
JLPRS u projektima javno-privatnog partnerstva'', Priručnici za pripremu i provedbu
modela javno-privatnog partnerstva, Priručnik br. 5, Verzija 1, Zagreb.
Akintoye et al. (2006), Public-Private Partnerships – Managing risks and opportuniti-
es, Blackwell Publishing.
Bettignes, J.E.; Ross, T.W. (2004), ''The Economics of Public-Private Partnerships'',
Canadian Public Plicy / Analyse de Politiques, Vol. 30. No. 2., June.
Dillon, M (2010), ''Operating PFI contracts problems, pitfalls and their solutions'';
Construction study centre, London, Velika Britanija.
European Commission (2003), ''Guidelines for successful Public-Private-Partnerships'';
Directorate General, Regional Policy, Brussels.
Eurostat, European Comission (2013), ''Manual on Government Deficit and Debt,
Implementation of ESA 95'', Eurostat Metodologies and Working Papers.
Farrugia, C. et al. (2008), ‘’Public-Private Agencies: A Global Perspective’’, CRGP,
Stanford University, August.
Fitzpatrick, S. (2012), ''PPP Units across Europe – An overview and guidance'', Fo-
roPPP Conference, Madrid, November.
116 PRINCIPI ORGANIZACIJE I UPRAVLJANJA TRŽIŠTEM JAVNO-PRIVATNOG PARTNERSTVA – PRISTUP JAVNOG SEKTORA
Prikaz: Veselin
Drašković, Radislav
Jovović, Mimo Drašković
“KNOWLEDGE KEYSTONE OF
THE MODERN ECONOMY”
SPH Scientific Publishing Hub, 2013.
Moto ove vredne, zanimljive i inovativne knjige je ocena Li Teina, Predsednik Akademije
društvenih nauka Kine: "Duša ekonomije znanja je neprekidna težnja prema inovacijama,
a izvor njene snage je obrazovanje. U današnjem svijetu konkurencija moći država suštin-
ski predstavlja konkurenciju nivoa znanja." Toj neraskidivoj i sve važnijoj vezi obrazovanja,
znanja, inovacija i konkurentske prednosti nacija posvećena je knjiga Veselina Draškovića,
Radislava Jovovića, Mima Draškovića KNOWLEDGE KEYSTONE OF THE MODERN ECO-
NOMY.
U tri dela – Nova ekonomija, Ekonomija znanja i Upravljanje znanjem osvetljavaju se najvaž-
niji faktori, uslovljenost i međusobni uticaji na ekonomski i ukupni društveni razvoj pojedinih
zemalja. U ovoj knjizi autori razmatraju rastuću ulogu znanja za stvaranje konkurentskih
120 Prikaz knjige KNOWLEDGE KEYSTONE OF THE MODERN ECONOMY
prednosti u savremenim uslovima neizvesnosti koja kao imperativ nameću odrednice inova-
tivnost, održivost, inkluzivne institucije, podsticajno regulatorno okruženje, stalno učenje i
usvajanje novih znanja, ulaganje u znanje, širenje znanja, usavršavanje postojećih i raspo-
loživih znanja.
Ideja vodilja autora knjige je da dominantna važnost znanja određujuće determiniše razvojne
strategije i odgovarajuće politike na nacionalnom i korporativnom nivou, i da su za razvoj
znanja potrebni razvijeni i stabilni institucionalni uslovi.
Jedan od autora knjige to objašnjava ovako: "Svaka od etapa imala je svoju razvojnu pa-
radigmu s odgovarajućim kriterijumima i sistemima vrijednosti. Oni su se revolucionarno
mijenjali. Svaki novi istorijski period zahtijevao je (najčešće paradigmatičnu) promjenu na-
čina razmišljanja i ponašanja. Ona se u principu svodila na prilagođavanje civilizacijskim
normama, dostignućima i izazovima."
Ove važne pokretače društvenog i ekonomskog razvoja objašnjavaju i autori kada pišu da se
"U uslovima ekonomije znanja formirao do skoro neviđeni fenomen - otvorena virtualizacija
ekonomije, njena dematerijalizacija i velika nezavisnost od državnih granica. Ekonomsku,
političku, državnu i društvenu moć u svijetu više neće određivati samo količina resursa koju
posjeduje konkretna društvena i/ili državna zajednica, njena površina i ekonomska moć,
nego znanje i sposobnosti da to njeno bogatstvo i moć najefikasnije oplemene." Ovo ukazuje
na oslonce i ključne poluge društvenog i privrednog razvoja zemalja. Namesto Tiranije pro-
stora i mesta, Vestfalskog poimanja nacionalnog suvereniteta, zemlje i njihove vođe moraju
se okrenuti Prigožinovom i Valerštajnovom opstajanju u uslovima tolerancije, ili onome što
Keniči Ome opisuje kao Više ništa nije iz inostranstva.
Da bi postalo „društvo znanja“, ono mora stalno da uči, ističu autori, ukazujući na posledice
koje to ima na organizovanje preduzeća i privrede, prirodu institucija, ustanovljavanje mrež-
nih odnosa, rastući značaj podsticajnih mehanizama regulatornih tela koje poput paukove
mreže treba da podstiču umrežavanje ključnih aktera.
Termin Nova ekonomija upotrebljava se u istom smislu kao i termin „ekonomija zasnovana
na znanju“ (ekonomija znanja), a ona je, pravilno ukazuju autori, industrijski intenzivna,
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
121
prilagođena meri, brzo se menjaju proizvodi, postoje fleksibilni proizvodni sistemi, mrežna
virtuelna organizacija, kooperativno upravljanje, integracija, usluge su praćene proizvodima,
distribucija moći / podela znanja, generalizacija veština i znanja, državna koordinacija i
regulacija.
Kod stare ekonomije, zaključuju autori, tradicionalni proizvodni faktori (zemljište, radna sna-
ga i kapital) su preovlađujući kao izvor komparativne prednosti, dok se u novoj ekonomiji
komparativna prednost zasniva na inovativnoj aktivnosti. Novu ekonomiju karakterišu pro-
mene, turbulentnost, raznovrsnost, heterogenost, konkurentnost i partnerstvo, fleksibilnost,
podsticaji.
Rastuća važnost znanja utiče na sve sfere društvenog i privrednog života – oblik organizo-
vanja poslovnih subjekata, državnih i društvenih institucija, i ponašanje svakog pojedinca.
Autori ukazuju na izuzetnu važnost veze paradigmatičnost znanja i institucionalne paradi-
gmatičnosti koja može obezbediti ukupni društveni i ekonomski napredak u uslovima stalnih
promena.
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
123
Nikola Njegovan1
nikolanj@ekof.bg.ac.rs
Prikaz:
KINESKI „KAPITALIZAM”
Coase, R., Wang, N., (2012), How China became capitalist, Palgrave Macmillan, New York. (prikaz)
1. UVOD
Nekada nezamisliva kombinacija kapitalističkog sistema i totalitarnog režima danas se više
ne čini tako čudnom. Kinesko iskustvo nas je uznemirilo i podstaklo da za trenutak poveru-
jemo u mogućnost ekonomskog uspona kao posledice nameravanog i pažljivo promišljenog
plana „sveznajućih“. Međutim, prema mišljenju dobitnika Nobelove nagrade iz 1991. godine
Ronalda Kouza i kineskog ekonomiste Ning Vanga (Ning Wang) ovakvo tumačenje kineskog
uspona je pogrešno. Dugogodišnja saradnja dobitnika Nobelove nagrade za doprinos u razjaš-
njavanju značaja vlasničkih prava i posebno transakcionih troškova u funkcionisanju privrede,
sa Ning Vangom koji je doktorirao upravo u Čikagu gde profesor Kouz predaje (profesor eme-
ritus), rezultovala je brilijantnim poduhvatom koji ima za cilj da pruži jedno moguće objašnje-
nje uspona Kine jer kako i sami autori tvrde: postoji još mnogo nepoznatih kada je u pitanju
tranzicija Kine u tržišnu privredu. Prema njihovom mišljenju, tumačenja uspona mogu biti ra-
zličita, ali on nipošto nije bio rezultat nameravanog, brižljivo osmišljenog plana kineskih vlasti.
Drugo veliko pitanje odnosi se na ex post objašnjenja događaja koji su se već odigrali.
Kineski put gledano unazad većini deluje gotovo deterministički. Izgleda nam kao da je
ono što se dogodilo bilo ne samo neizbežno već i očigledno. Istina je upravo suprotna.
1
Ekonomski fakultet, Univerzitet u Beogradu.
124 Prikaz knjige “kineski kapitalizam”
Kako tvrde autori, kapitalistički put Kine jeste bio neizbežan, ali je način na koji se sve
odigralo bio daleko predvidivog. Bio je to put praćen velikim brojem sasvim slučajnih
okolnosti, kako to obično i biva, iako nauka nije oduševljena, naročito društvena, kada u
svojim objašnjenjima mora da koristi izraze poput „sreće“ ili „slučajnosti“.
Na prvi pogled može delovati da autori favorizuju tržišnu ideologiju, interpretirajući sve
podatke u tom ključu. Međutim, pažljivim iščitavanjem, čitalac će uvideti da je argumen-
tacija višeslojna i da u njoj nije prisutan isključiv ton što se jasno nazire već iz predgovo-
ra.2 Višeslojnost argumentacije ogleda se u sagledavanju problema iz različitih uglova i
to istorijskog, političkog, ekonomskog i kulturnog. Ukratko, radi se o knjizi koju je mogao
da napiše samo čovek koji poseduje kako opsežno ekonomsko znanje i iskustvo, tako i
znanje koje se odnosi na oblasti ekonomske istorije, kulture i političke filozofije. Jasno je
da ovakva tema nije slučajno završila u veštim rukama.
2
Čitaocima suprotnog stava trebalo bi postaviti pitanje šta uopšte znači neutralnost u intrerpretaciji činjenica i poda-
taka koji nisu niti potpuni niti definitivni.
3
Nezaposlenost se morala svesti na minimum, pa su mladi iz grada bili premeštani na selo; migracije nisu bile dozvo-
ljene čak ni u periodima gladi, a zahvaljujući slabom protoku informacija kroz sistem i zabrani privatne trgovine nije
moglo da dođe do realokacije proizvedene hrane.
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
125
posle 1953. godine odreklo Staljina, Kinezi nisu želeli da nakon Maove smrti raskinu sa
prethodnom ideologijom. Jedan od razloga za takav potez jeste i činjenica da bi to vero-
vatno dovelo do političkih nemira koji bi samo dodatno prolongirali put ka boljem sutra za
kineski narod. Mada su postojali različiti glasovi unutar partije, Kinezi su vešto sprečavali
partijske sukobe tako što su dozvoljavali debatu, ali prebacivši je na teren inteligencije
čiji glas je po potrebi bilo lako ugušiti. Tako su otvorena vrata kroz koja je počeo da duva
vetar promena bez raskida sa prethodnom ideologijom.
Kina je počela da se otvara ka svetu, da uvozi kapital i tehnologiju, ali istovremeno i ideje
o tržištu. Nakon takvog razvoja događaja, bilo je potrebno pokazati da određeni tržišni
elementi nisu nesaglasni sa socijalističkom ideologijom4 što nije bilo nimalo jednostavno.
Zato je proces tranzicije tako dugo i trajao uz neizbežno prisustvo određenih zastoja i
grešaka. U ovom procesu je i razvojni put Jugoslavije imao određenu zaslugu u promeni
percepcije o socijalizmu. Putujući po svetu, kineski zvaničnici su imali prilike da vide i
dobre strane kapitalističkog sistema, pa je jugoslovenski sistem samoupravljanja koji je
sadržao određene tržišne elemente, ali u osnovi ipak bio socijalistički, konačno prihvaćen
kao jedna od varijanti socijalizma.
4. KINESKA TRANZICIJA
Tranzicija u Kini nije bila nikakav rezultat „šok terapije“ već se odvijala postepeno uz nekoliko
zastoja imajući u vidu da nije bilo lako odreći se stare ideologije. Prema mišljenju autora,
tranzicija u Kini odvijala se odozdo ka gore. Tranzicija je bila pokretana iz marginalnih zona
(najsiromašnijih delova Kine) u kojima su spontano nastajali mehanizmi koji su ličili na tr-
žišne. Jedan od primera je nastanak opštinskih i seoskih preduzeća koja su plaćala mito –
praktično dodatni porez - kako bi mogla da uvoze sirovine i prodaju svoje proizvode. Takođe,
pojavljivao se privatni uzgoj u poljoprivredi u prikrivenim oblicima. Kinezi su bili svesni pojave
takvih mehanizama, ali su nastavili da podržavaju ove „eksperimente“ u pojedinim opšti-
nama (zahvaljujući njihovom uspehu) iako su oni zvanično bili zabranjeni. Trojanski konj, u
kojem je bila smeštena tržišna privreda, je u slučaju Kine bila stara kineska izreka „traženje
istine u činjenicama“5 koju je reafirmisao Deng Sjaoping (Deng Xiaoping), glavni reformator
u post-Maovoj eri.6 Ona je zauzela centralno mesto u okviru nove ideologije komunističke
partije - socijalizma sa kineskim karakteristikama. Reč je zapravo o interesom motivisanom
prilagođavanju marksističke ideologije u okviru koje se forsira tržišna privreda sa dominan-
tnim javnim sektorom, pa ne bismo pogrešili ni ako bismo je nazvali kineski kapitalizam.
Veliki deo knjige posvećen je ekonomskom aspektu reformi u Kini koji prožima nekoliko po-
glavlja. Bez ambicije da se opsežno predstavi ekonomska argumentacija koja svakako pred-
stavlja glavni deo knjige,7 na ovom mestu navešćemo nekoliko osnovnih pravaca reforme.
4
amerno koristimo termin „socijalistička“ umesto „marksistička“ ideologija da ne bi došlo do zabune jer je marksi-
N
zam bio sankcionisan u vreme Maoa.
5
Drugačije bi se moglo reći da istinu treba tražiti iz onoga što se pokazalo kao dobro u praksi (neka vrsta pragma-
tizma). Ovu filozofiju je inicijalno promovisao Mao, koji je citirao izreku na šestom nacionalnom kongresu Kineske
komunističke partije.
6
Autori posebno insistiraju da postoji još nekoliko ličnosti između perioda vladavine Mao-a i Deng-a koje ne smeju biti
zaboravljene, ako ni zbog čega drugog onda zbog značaja određenih političkih i ekonomskih poteza koje su povlačile.
Jedna od njih je svakako Hua Guofeng.
126 Prikaz knjige “kineski kapitalizam”
Jedno viđenje iz tog perioda bilo je da Ahilovu petu kineske socijalističke privrede pred-
stavlja nedostatak autonomije državnih preduzeća (donošenje odluka o proizvodnji, flek-
sibilnost u okvirima politike zapošljavanja i uvođenje sistema odgovornosti menadžera).
U tom smislu, bilo je neophodno reformisati i kreirati novi sistem podsticaja u ovim
preduzećima. Sistem „dva koloseka“ u kome koegzistiraju centralno planiranje i tržište u
koordinisanju proizvodnje u državnim preduzećima nije predstavljao najbolje rešenje (kao
ilustracija, ispunjenje određene kvote proizvodnje po veštački niskoj ceni koju nameće
država predstavljala je samo prikriven porez za proizvođače), ali je bio korak u dobrom
pravcu, korak koji je kasnije olakšao tranziciju ka čistom tržišnom sistemu.8
Još jedan vid promena u pozitivnom pravcu predstavlja oformljenje specijalnih ekonom-
skih zona koje su predstavljale samoodržive ekonomske entitete. Ove zone bile su nešto
više od industrijskih parkova jer su bile podržane obrazovnim, trgovinskim, pravnim i dru-
gim sadržajima (pored industrijskih parkova u ovim zonama su postojali okrug za nauku
i istraživanje, stambeni, trgovinski i državni okrug). Za razliku od ostalih eksperimenata
koji su dugo bili van zakona, specijalne ekonomske zone su morale što pre da budu oza-
konjene kako bi spoljni investitori stekli određeno poverenje.
Prvi zastoj u reformama nastupio je nakon pokušaja reforme bankarskog sektora i nekoli-
ko pogrešnih poteza koji su doveli do pojave inflacije (percipirane kao „zla kapitalizma“).
Nakon prvog talasa reformi koji je označio kraj monopolske pozicije Narodne banke Kine
(otvorene su još četiri državne banke koje su konkurisale jedna drugoj u prikupljanju de-
pozita, ali su na drugoj strani imale osigurano tržište zajmova imajući u vidu da je svaka
od njih poslovala sa posebnim skupom klijenata definisanim od strane države), 1984.
8
Autori naglašavaju Hajekovu misao da se glavna uloga tržišta ne sastoji u alokativnoj efikasnosti, već u prenosu
informacija.
9
Autori je nazivaju marginal revolution. Da ne bi došlo do zabune, naglašavamo da je reč o revoluciji koja je nastala
na periferiji socijalističke ekonomije, gde je državna kontrola bila najslabija (ovo su ujedno bili i najsiromašniji delovi
Kine).
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
127
godine je usledio novi talas koji je imao za cilj da dodatno podstakne konkurenciju izme-
đu banaka i poveća njihovu autonomiju. Centralna banka je trebalo da odredi ukupnu
sumu zajmova koju svaka banka može godišnje da odobri, a banke bi same mogle da
odlučuju kome će zajmovi otići. Kada su saznale da će ukupna suma zajmova u sledećoj
godini (u trenutku početka primene ove politike) biti određena na bazi izdatih zajmova u
prethodnoj 1984. godini, banke su pojurile da izdaju što veću količinu zajmova. Greška
je napravljena i na drugoj strani (strana tražnje). U isto vreme je vršena i reforma sistema
isplate nadnica gde je definisano da će nadnice iz 1984. godine predstavljati reper u
budućem određivanju nadnica. Tako se trenutni interes banaka poklopio sa interesom
državnih preduzeća (banke su želele da izdaju što više zajmova, a preduzeća su pojurila
da uzmu što veće zajmove kako bi povećala plate). Nije teško zaključiti da je ovakav sled
događaja mogao samo da rezultira inflacijom.
Pošto su se eksperimenti uglavnom pokazali kao uspešni, polako je otvoren put, iz ide-
ološkog ugla gledano, priznavanju tržišne privrede, a da pri tom nije u potpunosti raski-
nuto sa starom ideologijom. Želeli bismo posebno da istaknemo uvid autora koji u ovom
kontekstu interpretiraju Hjumove reči „razum je, i treba da bude, rob strasti“ kao „interes
je rob ideje“12. Oni pokušavaju da naglase da je institucionalna promena isto toliko po-
krenuta idejom koliko i interesom, i da često biva osujećena u slučaju konflikta ove dve
sile. Nekada najjači akteri koji treba da promovišu promenu to ne čine zato što im najviše
odgovara status-quo, ali nekada je problem činjenica da su oni toliko duboko kognitivno
uslovljeni prethodnim sistemom da nisu u stanju da „vide izvan kutije“. Međutim, onog
trenutka kada promena nastane, javlja se potencijalno novi problem ukoliko promena
koju smo usvojili zbog njenog očekivanog praktičnog rezultata (interesa) preuzme statu-
snu ulogu i počne da definiše naš individualni i društveni identitet.
5. BUDUĆNOST USPEHA
Osnovni zaključak Kouza i Vanga je da Kina jeste upravljala promenama dopuštajući
ili forsirajući određene eksperimente, ali da reforme nipošto nisu bile proizvod plana.
Pozivajući se na oca moderne sociologije Adama Fergusona, oni ističu da je reforma u
10
osebno ističemo da su na konferenciji učestvovali Janoš Kornai i Džejms Tobin.
P
11
Veliki broj industrijskih parkova doveo je do dupliranja investicija i gubitaka na internoj ekonomiji obima (fizički
kapital), ali su ovi gubici bili više nego kompenzovani dobicima na eksternoj ekonomiji obima (ljudski kapital) jer je
zahvaljujući velikom broju ponovljenih investicija veći broj ljudi stekao tehnička i menadžerska znanja.
12
Videti: (Coase & Wang, 2012, str. 97).
128 Prikaz knjige “kineski kapitalizam”
Kini bila produkt ljudske akcije, ali ne i plana.13 Pošto se kroz ceo rad ključna mesta
sumiraju koristeći kineske poslovice, što knjizi daje poseban ton, autori su to učinili
i na ovom mestu: namenski zasađeno cveće ne cveta; vrbe o kojima niko nije brinuo
izrasle su u veliko drveće koje pravi bogatu hladovinu.14 Verovanje da tržišna privreda
može biti proizvod racionalnog plana predstavlja ono što je Hajek označio kao „kobna
ideja“.15 Kina je srećna što je uspela da izbegne ovu zamku. Sasvim slučajno! Štaviše,
kada bismo uspeh Kine pripisali „sveznanju“ kineske vlade, naše poverenje u buduć-
nost kineske tržišne privrede nužno bi bilo mnogo manje.
U pogledu daljeg ekonomskog razvoja, autori su optimistični, ali ističu nekoliko značajnih
problema sa kojima se Kina trenutno suočava. Glavni problem se odnosi na inovativnost.
Najboljih 10 kineskih kompanija su i dalje državna preduzeća u oblasti energetike i pružanja
finansijskih usluga. Osnovna prednost velikih firmi koje se bave proizvodnjom i dalje su niski
troškovi (jeftina radna snaga),18 a ne novi inovativni proizvodi. Drugi problem se odnosi na
obrazovanje u zemlji koja je najveći proizvođač doktora nauka na svetu i na čuvenu „Kjan zago-
netku“.19 Obrazovanje u Kini je i dalje pod okriljem države. Jedna od posledica ovakve situacije
jeste formiranje loših podsticaja (nagrada na bazi broja objavljenih naučnih radova). Autori
smatraju da državni monopol nad obrazovanjem u Kini ozbiljno utiče na smanjenje proizvod-
nje ideja, odnosno da je deficit u ljudskom kapitalu jedan od ključnih nedostataka Kine koji
13
Misli se na „nenameravane posledice ljudske akcije“. Videti: (Coase & Wang, 2012, str. 154).
14
Isto, prevod autora.
15
U svojoj knjizi Kobna ideja: greške socijalizma Hajek kritikuje socijalizam i nastoji da pokaže da je reč o neefika-
snom načinu upotrebe znanja. Istom temom, ali u drugačijem kontekstu Hajek se bavi u knjizi Put u ropstvo. Videti:
(Hajek, 2012).
16
Ovo je treći prevod Smitove knjige od trenutka njenog objavljivanja.
17
Brzi uspon Kine u ekonomskom, političkom i vojnom smislu nije prošao bez određenih bojazni. Da svetskim silama
poput SAD i zemalja Evropske unije nije svejedno svedoči i knjiga profesora Antoana Brinea (Antoine Brunet) i
Žan-Pol Gišara (Jean-Paul Guichard) Ekonomski imperijalizam: hegemonijske težnje Kine u kojoj se Kineski uspon
objašnjava pre svega agresivnom merkantilističkom politikom potcenjenog deviznog kursa koju su prethodno na putu
do zvezda primenjivale svetske sile poput Velike Britanije, SAD i Japana. Finansirajući američki deficit kupovinom
njihovih obveznica Kina je preko SAD uspela 2001. godine da pristupi Svetskoj trgovinskoj organizaciji gde je
zahvaljujući potcenjenom deviznom kursu, za čije regulisanje više nije nadležna nijedna međunarodna institucija,
otvorila sebi put ka ekonomskom, ali i političkom vrhu. Kako autori zaključuju: „Svet bi morao da drhti, a on živi
bezbrižno“.
18
Zato se u Kini trenutno vodi debata o utvrđivanju čuvene Luisove „tačke preokreta“, odnosno trenutka kada počinje
da se gubi prednost koju je zemlja imala u vidu jeftine radne snage. To je trenutak kada „neograničena” ponuda
rada biva iscrpljena, pa nadnice koje su prethodno bile utvrđene na „egzistencijalnom” nivou počinju da rastu.
Imajući u vidu da se o tački preokreta u Kini vodi čitava debata, postoji jako veliki broj radova koji se bavi ovom
temom. Izdvojićemo rad autora (Minami Ryoshin) koji je stekao reputaciju u ovoj oblasti uspešnim utvrđivanjem
tačke preokreta u Japanu: (Minami & Ma, 2009).
19
Zagonetka proizilazi iz pitanja koje je postavio kineski naučnik Kjan Ksuesen (Qian Xuesen): zašto kineski univer-
ziteti nisu proizveli nijednog mislioca svetske klase ili inovativnog naučnika još od 1949. godine? Kina svakako
poseduje kvantitet, ali joj nedostaje kvalitet na ovom polju.
Ekonomske ideje i praksa | broj 11 | oktobar- decembar 2013.
129
bi mogao da utiče na njen budući razvoj.20 Međutim, kakav god da bude dalji pravac razvoja
Kine, potencijal jedne petine čovečanstva u njegovom daljem napretku ne sme biti zanemaren.
***
Knjiga Kako je Kina postala kapitalistička je veoma slojevita, kako horizontalno (uspon je
sagledan iz više uglova: istorijskog, kulturnog, ekonomskog, političkog) tako i vertikalno
(ovo smo uočili na osnovu pojedinih delova knjige koji se bave tumačenjem činjenica sa
kojima smo bili temeljnije upoznati). Uprkos upoznavanju sa velikim brojem za nas novih
činjenica, brilijantnost ove knjige leži na drugom mestu: interpretacija uspona Kine Kouza
i Vanga se razlikuje od standardne, pa knjiga osvetljava već poznate činjenice iz jednog
novog ugla (nezavisno od toga da li se čitalac slaže sa prezentovanom argumentacijom).
Imajući u vidu da smo iz ove knjige mnogo naučili i da je ona prilagođena širokom krugu
čitalaca, možemo da zaključimo samo jedno: knjiga Kako je Kina postala kapitalistička
treba da bude uvrštena u standardnu lektiru svih istraživača koji žele da se bave proble-
mom razvoja Kine, ali i onih koji jednostavno žele da steknu osnovna ili prodube posto-
jeća znanja iz ove oblasti.
6. LITERATURA
Brine, A., & Gišar, Ž.-P. (2011). Ekonomski imperijalizam : hegemonijske
težnje Kine. Beograd: Institut ekonomskih nauka.
Coase, R., & Wang, N. (2012). How china became capitalist. New York: Palgrave
Macmillan.
Hajek, F. (2012). Put u ropstvo. Beograd: Službeni glasnik.
Minami, R., & Ma, X. (2009). The turning point of Chinese economy: compared with
Japanese experience. Labor Market in the RPC and its Adjustment to Global Financial
Crisis. Tokyo: ADBI.
20
Ne treba zaboraviti da tržište ideja nije sinonim za demokratiju.
CIP - Кaтaлогизaцијa y пyбликaцији
Нaроднa библиотекa Србије, Беогрaд
33
Tromesečno
ISSN 2217-6217 = Ekonomske ideje i praksa
COBISS.SR-ID 184934668
© 2013.
Sva prava su zadržana. Nijedan deo ove publikacije ne može biti reprodukovan niti smešten u sistem za
pretraživanje ili transmitovanje u bilo kom obliku, elektronski, mehanički, fotokopiranjem, snimanjem ili na
drugi način, bez prethodne pismene dozvole autora.