Gimnazija,, Stojan Cerović

REFERAT:

Knjaz Danilo

Profesor: Zvonko Femić Autor: Jovanović Tamara

Nikšić, maj 2023.

Sadržaj
1.Biografija 3
2.Politika i vladavina 4
2.1 Uspon na vlast i proglašenje Danila za knjaza
2.2 Politika modernizacije državne vlasti 5

3. Prvi pohod Omer-paše Latasa 7

4.Odnosi Crne Gore sa Francuskom9

5. Bitka na Grahovcu i razgraničenje 10

2
1. Biografija
Knjaz Danilo Petrović rođen je 26. maja 1826. godine u selu Njeguši, koje se nalazi u Crnoj
Gori. Bio je član poznate crnogorske vladarske dinastije Petrović-Njegoš. Njegov otac se zvao
Stanko, a majka Krstinja(djevojačko prezime Vrbica). Bio je niskog rasta,a zbog zelenkastih
očiju savremenici su ga zvali Zeko. Oženio se sa Darinkom Kvekić,kćerkom trgovca Marka iz
Trsta. Iz braka sa knjeginjom Darnkom dobio je kćerku Olgu.

Danilo Petrović je odrastao u politički dinamičnom okruženju Crne Gore. Njegova zemlja je tada
bila pod osmanskom vlašću, ali je Crna Gora uspešno održavala svoju nezavisnost i vodila otpor
protiv Turaka. Danilo Petrović je od malih nogu bio uključen u političke i vojne aktivnosti, a
njegova porodica mu je pružila obrazovanje i pripremila ga za buduću vladavinu. Pohađao je
Njegoševu školu na Cetinju.

Nakon smrti Petra II Petrovića Njegoša, Danilo Petrović je 1852. godine izabran za knjaza Crne
Gore. Smrt vladike Petra zatekla ga je u Beču. Na vlast je došao sa 26 godina. Knjaz Danilo
Petrović se istakao svojom odlučnošću da modernizuje Crnu Goru i da je učini snažnom
državom. Tokom svoje vladavine, Danilo Petrović je sproveo brojne reforme. Osnovao je prve
škole i promovisao obrazovanje u Crnoj Gori, što je bio važan korak ka razvoju modernog
društva. Takođe je uložio napore u modernizaciju administracije i pravosuđa, kako bi obezbedio
pravdu i stabilnost u zemlji.

Knjaz Danilo Petrović je takođe imao uspeha u spoljnoj politici. Ostvario je diplomatske veze sa
raznim zemljama, uključujući Rusiju, Austriju i Italiju.

Nažalost, vladavina Knjaza Danila Petrovića prekinuta je tragično avgusta 1860. godine, bio je
žrtva atentata u Kotoru od strane crnogorskog političkog emigrant Todora Kadića. Iako je
životno skraćen, njegov uticaj na Crnu Goru i njeno nasleđe ostao je značajan. Sahranjen je u
Cetinjskom manastiru.

Danilo Petrović je bio poznat po svom graditeljskom angažmanu. Izgradio je brojne crkve,
manastire i utvrđenja, koja su i danas deo crnogorske kulturne baštine. Njegov doprinos u oblasti
arhitekture odražavao je njegovu viziju i želju da unapredi infrastrukturu i estetiku Crne Gore.

3
2. Politika i vladavina
2.1 Uspon na vlast i proglašenje Danila za knjaza

Danilo je morao nakon smrti Petra II Petroviča da se bori za prijesto, pošto je Njegošev brat
Pero Tomov osporavao mu je pravo na vladarsku poziciju. Posle Njegoševe smrti, Senat je pod
uticajem Pera Tomova (najbogatijeg Crnogorca u to vrijeme) proglasio za knjaza,dok je Danilo
dobio titulu vladike, koju mu je i Petar testamentom namijenio.

U vrijeme Njegoševe smrti Danilo se nalazio u Beču. Po povratku na Cetinje Danilo je saznao da
se njegov stric Pero uselio u Biljardu i preuzeo vlast. Čak je i Senat dana 9. septembra 1851.
godine izabrao Pera Tomova za gospodara Crne Gore. Danilo je u borbi za vlast pokazao
upornost i surovost koje će obeležiti njegovu vladavinu. Insistirao je da glavari poštuju
Njegoševu volju. Zahvaljujući pritisku ruskog konzula u Dubrovniku kod koga se nalazio
originalni testament Njegoša spor između Pera Tomova i Danila završen je odlukom skupštine
glavara u januaru 1851.godine gdje su ga izabrali za crnogorskog gospodara.

Dana 1. marta 1852, Senat po odluci Sveopšteg crnogorskog zbora odlučio da Crna Gora postane
nasljedno knjaževstvo.Danilo je otputovao u Beč, pa u Rusiju, navodno da bi se zaredio kao
vladika. Danilo Petrović se vratio na Cetinje 14. avgusta 1852. godine. Danilo je iznenadio svoje
protivnike donoseći sa sobom pisanu podršku cara Nikolaja I da on postane knez Crne Gore.
Zahvaljujući ruskoj podršci, kao i uticaju dvoje uglednih senatora Novice Cerovića i Stevana
Perkova Vukotića, na vladičanski presto sjeo je Danilo. Pero Tomov je prihvatio odluku ruskog
cara i vratio se na svoj položaj predsednika Senata.

Međutim, Danilo nije želio da vlada kao vladika. Danilo je nameravao da se oženi Darinkom
Kvekić. Kao vladici mu to ne bi bilo dozvoljeno, pa je Danilo morao da zatraži dozvolu od
glavara i Rusije. Po želji narodnoj i pristanku cara ruskog Nikolaja I proglasio se u Petrogradu za
knjaza, i time je konačno u Crnoj Gori odvojena svjetovna vlast od duhovne.

4
2.2 Politika modernizacije državne vlasti

Knjaz Danilo je tokom svoje vladavine radio i na unutrašnjem preobražaju Crne Gore, na jačanju
i na stvaranju novih državnih institucija bez kojih njegovi vladarski uspijesi ne bi bili toliko
značajni. Već početklom pedestih godina počeo je raditi na uređenju knjaževine Crne Gore.
Nakon pohoda Omer-paše Latasa naređeno je svim kapetanima da se u čitavoj zemlji naprave
spiskovi, u kojima treba upitati sve one koji žele ratovati protiv Turaka. Tom prilikom je upisano
blizu 10. 000 vojnika. Svaki od upisanih dobio je mali krst, koji je trebalo da prikači na kapu, po
čemu se ova vojska kasnije nazvala Krstonosna vojska. Na čelu ove vojske su se nalazili
kapetani, a ponegdje vojvode i serdari. Na čelu stotina nalazili su se stotinaši, a na čelu desetina
desečari. Svaka stotina imala je barjaktara. Kao elitnu jedinicu vojske formirao je Gardu(1855),
koja je u počrtku brojala oko 400 vojnika, a poslije bitke na Grahovu njen broj je povećan na
hiljadu.

Knjaz Danilo se takođe trudio da popravi i prosvjetne prilike u zemlji, planirajući da u svim
kapetanijama otvori po jednu osnovnu školu, a na Cetinju i još jednu višu školu, ali okolnosti u
kojima se tada nalazila Crna Gora nisu bile pogodne za ostvarivanje ove ideje. Jedino što je za
njegova doba bilo urađeno bilo je prerastanje cetinjske osnovne škole u petorazrednu kao i
osnivanje đačkog internata. Knjaz Danilo se takođe trudio da za školu nabavi dovoljan broj
udžbenika.

Svojom djelatnošću usavremenio je i unaprijedio dotadašnji pravni sistem donošenjem Zakonika.

Zakonik Danila prvog knjaza i gospodara Crne Gore, predstavlja jedan od najzanimljivijih
zakonskih spomenika kod Južnih Slovena XIX vijeka. Svojim odredbama izloženih u 95.
članova imao je cilj da sačuva dotadašnje državne tekovine, omogući dalju izgradnju i
učvršćivanje centralnih i lokalnih institucija, osigura vladavinu prava, suzbije separatističke
težnje lokalnih zajednica.

Zakonik knjaza Danila izglasan je na svečanoj sjednici crnogorske skupštine održane na Cetinju
6/18. maja 1855. godine. Čitava procedura bila je propraćena topovskim pucnjima. Zakonik je
primijenjivan u praksi, kako u društvenom, tako i u duhovnom životu, pa čak i u toku prvih
godina vladavine knjza Nikole. Zakonikom je grantovana jednakost svim državljanima Crne
Gore, pred sudom, kao i imovinska i lična prava.Uvedene su stroge kazne za izdaju zemlje,
ubistvo s predomišljajem, krađu, preljubu, a Crnogorcima je zabranjena i hajdučija na prostoru
Osmanskog carstva.

Zakonikom je uvedena i obaveza plaćanja poreza kako bi se sud, vojska mogli održavati, za
odbijanje plaćanja poreza bila je predviđena smrtna kazna. One crnogorsker podanike koji nisu
mogli plaćati porez knjaz ih je oslobodio obaveza.

5
U vrijeme knjaza Danila, Crna Gora je i dobila neke od svojih državnih simbola. Nakon 1852/53.
ustanovljen je Orden za nezavisnost Crne Gore, a 1854. uveo je Alaj-barjak koji je bio bijele
boje, sa crvenim krstom na sredini. Četiri godine kasnije uveden je novi alaj-barjak, crvene boje
na kome se nalazio dvoglavi bijeli orao. Ispod dvoglavog bijelog orla bila je kruna, a ispod orla
lav u pokretu. 1

1
Živko Andrijašević, Šerbo Rastoder, Istorija Crne Gore od najstarijih vremena do 2003, Podgorica, 2006. str 199.

6
3. Prvi pohod Omer-paše Latasa
Nakon što je stigao iz Rusije 1852. godine, knjaz Danilo je trebao da rješava jedno krupno
političko pitanje. U Hercegovini je od početka 1852. godine trajao ustanak pravoslavnohg
stanovništva protiv turske vlasti, a knjaz je trebao da se odluči o držanju Crne Gore prema
ustanku. Kada je ustanak tokom ljeta dobio zamah knjaz je odlučio da se angažuje i da to
iskoristi za pripajanje Grahova Crnoj Gori. Već od septembra 1852. godine crnogorski odredi su
ratovali po Hercegovini, a kada su krajem oktobra u klancu Dugi ubili nikšičkog bimbašu Đulek-
begai dvadesetak njegovih pristalica, na Porti je odlučeno da se crnogorsko miješanje suzbije
vojničkim mjerama.

Novembra 1852. godine odluku Porte dodatno je osnažilo crnogorsko osvajanje Žabljaka. Čim je
primio vijest o padu Žabljaka skadarski vezir Osman-paša sa odredom je krenuo da brani
izgubljeni grad. Dok su se pod Žabljakom vodile borbe stigla je naredba iz Carigrada vezirima u
Sarajevu, Mostaru i Skadru da se pristupi koncentričnom napadu na Crnu Goru. Za komandanta
osmanskih vojnih snaga određen je Omer-paša Latas koji je krenuo 17. decembra iz Bitolja za
Skadar. Na raspolaganju Omer-paši bilo je nešto preko 30. 000 vojnika dok su Crnogorci mogli
mobilistai oko 20. 000 vojnika.

Glavnina turskih trupa bila je koncentrisana na prostoru Podgorica – Spuž. One su u početnoj
fazi imale cilj da se spoje sa trupama koje su nadirale pravcem Nikšić-Ostrog-Spuž. Te su snage
branile glavni strategijski pravac Gradac-Rijeka Crnojevića-Cetinje. Trupe generala Derviš-paše
iz pravca Hercegovine i Selim-bega barskog iz pravca Sutorina igrale su ulogu sporednih snaga.
Njihov cilj je bio da prodirući od Bileće prema Grahovu i od Bara prema Sutormanu, Viru
Crmničkom i Rijeci Crnojevića odvlače crnogorske jedinice sa glavnog pravca. Početkom
januara 1853. godine turske trupe su prešle crnogorsku granicu na Sutormanu i krenule ka Viru
Crmničkom. Naročito jake borbe vodile su se oko Limljana. Trupe generala Derviš-paše
savladale su otpor Grahovljana i 16. januara ušle u Grahovo. 2

Glavni cilj turskih trupa koje su nadirale od Nikšića bio je spajanje sa odredima Ismail-paše. One
su se iz Nikšića kretale u dva pravca ka Ostroškom klancu. Pošto su savladale jak otpor branilaca
Župskog manastira, otomanske trupe su preko Bršna i Kunka krenule pravo na Kunku i Poviji.
Jedan manji odred pod komandom Mirka Petrivićazatvorio se u Gornjem manastiru gdje je
počela čuvena Ostroška opsada koja je trajala devet dana. Pred sa kraj opsade vojvoda Mirko je
poslao dva istaknuta prvaka iz Pješivaca Nikolu Pekova Mijuškovića i Mihaila Avramova
Backovića da noću pođu u Danilov štab koji se nalazio na Cerovu da bi se preuzelo nešto za spas
opsjednutih. Knjaz je obrazovao specijalni odred od 300 ratnika pod zapovjedništvom Pera
Tomova da izvrše deblokadu Gornjeg manastira. Odred je noću neopaženo prošao kroz turski
raspored, došao do branilaca, oslobodio ih i sa sarkofagom i moštima Sv. Vasilija Ostroškog
krenuo ka glavnini na Cerovu sudarajući se sa turskim jedinicama na svakom koraku.

2
Branko Pavićević. Knjaz Danilo, Beograd 1990.

7
Za samo dvije nedelje ratovanja, turske snage su uprkos žestokom ratovanju Crnogoraca
ovladale dolinom Zete, pa se čak i mogao očlekivati njihov napad na Cetinje, pa je na sreću
Crnogoraca toga bila svjesna i ruska vlada koja je preduzela diplomatsku akciju na Porti da se
napad obustavi. Ruski zahtjev je podržala i Austrija strahujući da bi rasplamsavanje crnogorsko-
turskog rata moglo uticati na nacionalni pokret u Bosni i Hercegovini. Rusija je zaprijetila Porti
ratom ukoliko ne obustavi napad, a Austrija izvršila demonstraciju vojne sile na granici sa
Turskom. Sredinom februara 1853. godine turska vlada je naredila Omer-paši Latasu da obustavi
napad na Crnu Goru i da sklopi primirje sa knjazom Danilom. O gubicima Omer-pašine armije
postoje austrijski i ruski podaci, prema austrijskim izvorima turska voska je imala oko 4. 000
poginulih i 6. 000 ranjenih, a po ruskim 2. 000 poginulih vojnika i oficira.

Poslije završetka Omer-pašinog napada nastupilo je za Crnu Goru teško vrijeme, kako zbog
pohoda tako i zbog gladi koja je nastupila. Knjaz je preko svojih povjerenika saznao da je
između Osman-paše i plemenskih prvaka Kuča, Bjelopavlića, Pipera došlo do sporazuma. Već
1854. godine knjaz Danilo je sa 6. 000 vojnika stigao u pobunjene Bjelopavliće. Brže nego što je
očekivao većina stanovništva je izrazila odanost knjazu, izuzimajuću glavnog organizatora
pobune popa Đoka Boškovića.

Potkupljeni i nagovoreni od stane skadarskog paše, nekoliko stotina Kuča je od sredine 1855.
godine stalno izazivala pogranične incidente, a maja 1856. godine turkofilska grupacija u kučima
izvršila je napad na crnogorske podanike u Bratonožićma. Knjaz Danilo je tada odlučio da ih
surovo kazni. Sa nekoliko hiljada stotina ljudi vojvoda Mirko izvršio je napad na Kuče, i za
kratko vrijeme uspio da ih porazi. Ovom akcijom crnogorska država se obračunala sa
turkofilskim snagama u Kučima.

8
4.Odnosi Crne Gore sa Francuskom
Knjaz Danilo je od početka svoje vladavine težio da vojnim i diplomatskim putem uz pomoć
Rusije i Austrije izdejstvuje međunarodno priznanje Crne Gore i da prestane da bude dio
Osmanskog carstva. Za njega je problem Crne Gore bio problem međunarodnih odnosa. Na
samom početku 1856. godine zatražio je formalno podršku ruske diplomatije prilikom
formulisanja osnovnih zahtjeva učesnicima sila na Pariskom mirovnom kongresu. Knjaz Danilo
je sastavio memorandum za sve sile učesnice kongresa. Suština tog dokumenta izražena je u
četiri osnovna zahtjeva:

1. da se diplomatskim putem ptizna nezavisnost Crne Gore

2. da se proširi crnogorsko državna teritorija na račun Hercegovine i Albanije

3. da se granica prema Turskoj utvrdi na način kako je urađeno sa Austrijom

4. da se Crnoj Gori ustupe grad i luka Bar

Crnogorski izaslanik za razgovore u Petrogradu bio je Milorad Medaković. Krajem juna primljen
je kod cara u Zimskom dvorcu, gdje je dobio uvjerenja da ruski vladar i vlada nisu promijenili
svoja osjećanja i da neće dopustiti da Crna Gora potpadne pod Turku. Ovaj knjažev
memorandum nastao je u znak protesta što su predstavnici velikih sila na Pariskom kongresu
odbili da raspravljaju o crnogorskim zahtjevima, objašnjavajući da bi time umiješali se u
unutrašnje poslove Osmanskog carstva. Da bi dobio podršku za svoje političke planove knjaz
Danilo je odlučio da posjeti francuskog cara Napoleona III. Neposredno pred odlazak imenovao
je Nikolu Mirkova Petrovića za nasljednika. Zbog nepostojanja crnogorskog međunarodnog
subjektiviteta Napoleon III je mogao primiti knjaza samo kao turskog ambasadora ili privatno
lice. Knjjaz je odlučio da ga car primi kao privatno lice. Preporuka Francuske je bila da Crna
Gora formalno prizna sultanovu vlast, i da nakon toga ispostavi Turskoj svoje političke i
teritorijalne zahtjeve. Crnoj Gori je sugerisano da slijedi primjer Knjaževine Srbije, koja je
priznala sultanovu vlast ali knjaz na takav predlog nije mogao pristati.

9
5. Bitka na Grahovcu i razgraničenje
Nakon sukoba sa Omer-pašom Latasom knjaz je uvidio da je Crna Gora premala da bi uspješno
ratovala sa Osmanskim carstvom i da su velike sile odlučne da intervenišu u korist Crne Gore.
Ustanak u Hercegovini 1857. godine pomagala je, usmjeravala i podsticala Crna Gora .Knjaz je
tamo uputio izaslanike, vojvode Petra Vukotića i Iva Rakova Radonjića. U takvoj situaciji Porta
je donijela odluku da ustanak uguši vojnom intervencijom i izvrši napad na Crnu Goru.
Bosansko-hercegovački guverner Ćani-paša izdao je naredbu Husein-paši da nastupa prema
Grahovcu.

Iz Trebinja prema tursko-crnogorskoj granici krenulo je oko 10. 000 vojnika turske vojske.
Njima se suprotstavilo oko 5. 500 Crnogoraca i hercegovačkih ustanika predvođenih vojvodom
Mirkom Petrovićem. Turske snage su uspjele da već 6. maja 1858. godine prodru na Grahovo, i
posljednju visoku ravan Grahovac koja je imala veliki strategijski značaj. Već sljedećeg dana na
tom području započele su žestoke borbe. Desnim krilom komandovao je vojvoda Petar Vukotić,
lijevim krilom vojvoda Ivo Radonjić, a centrom Petar Vujović i Đuro Kusovac.

Borbe su naročito se pojačale 10. marta. Crnogorci su postavljanjem jačih zasjeda onemogućili
snabdijevanje Husein-pašinih snaga iz Trebinja, pa su se one našle u veoma teškom položaju.
Crnogorci su tada osvojili komunikacije prema Trebinju i Korjenićima i turski vojnici su se našli
u okruženju. Za to vrijeme, strana diplomatija je ulagala veliki napor da se ovaj sukob okonča.
Knjažev sekretar Delari, 12. maja odlazi u glavni štab Husein-paše i iznosi mišljenje da ovaj
sukob treba rješiti mirnim putem. Tokom noći Husein-paša je od mušira Ćani-paše dobio poruku
da napusti položaje na Grahovcu i povuče se prema Klobuku. Husein-paša je u zoru 13. maja
formirao kolonu i pokušao da napusti Grahovac, ali su ga crnogorske trupe napale iznenada iz
svih pravacai nanijeli mu velike gubitke. Ostaci turske vojske su u neredu odstupili prema
Klobuku i Trebinju. Crnogorski gubici se procjenjuju na oko 2.000 mrtvih i ranjenih, a turski na
oko 4. 000.

Vijest o velikom porazu na Grahovcu ozlojadila je Portu, koja je odmah naredila da se započne
rat, a Rusija i Francuska su se trudile da je odvrate od takve namjere i predložile da se formira
međunarodna komisija koja bi učestvovala u razgraničenje između Crne Gore i Turske prema
Osmanskom carstvu. Jula 1858. godine komisija je započela rad, a okončala ga avgusta iste
godine. Dokumentacija o izvršenom razgraničenju komisija je odnijela u Carigrad.

Da bi se regulisala sporna pitanja između Crne Gore i Osmanskog carstva, nakon Grahovačke
bitke, došlo je održavanja konferencije u Carigradu od okotobra do novembra 1858. godine. Na
konferenciji su učestvovali veliki vezir i ministar spoljnih poslova Osmanskog carstva, sustrijski,
ruski, britanski, francuski, pruski diplomatski predstavnici.

10
Na konferenciji predstavnika velikih sila u Carigradu definitivno je utvrđena nova, međunarodno
priznata granica između Crne Gore i Osmanskog carstva. Odlukom predstavnika velikih sila u
Carigradu, Crna Gora je dobila: Grahovski kraj, Rudine, Uskoke, Župu Nikšićku, Gornje Lipovo,
Gornje Vasojeviće, dio Drobnjaka i Kuča. Državana teritorija Knjaževine Crne Gore je uvećana
za 1. 500 km2, a ukupno je iznosila 4. 400 km2. Za Crnu Goru Carigradska konferencija je bila
značajna i zbog toga što je prvi put priznato njeno državno pravo na okolne oblasti.

11
PRILOG

12
Zaključak:

Vladavina Knjaza Danila u Crnoj Gori u periodu od 1852. do 1860. godine ostavila je značajan
trag u istoriji zemlje. Svojom politikom modernizacije i reformi, Danilo je uspio da ojača
crnogorsku državu i proširi njene teritorijalne granice. Odvajanjem svjetovne vlasti od duhovne,
stvorio je osnovu za napredak i prilagođavanje Crne Gore savremenim potrebama. Njegova
reorganizacija vojske, donošenje novih zakona i pokušaji unapređenja školstva predstavljaju
znakove njegove vizije i predanosti modernizaciji države.

13
Literature:
Branko Pavićević, Knjaz Danilo, Beograd, 1990.

Živko Andrijašević, Šerbo Rastoder, Istorija Crne Gore od najstarijih vremena do 2003,
Podgorica, 2006.

14