JEZIČNE DJELATNOSTI

Jezik je apstraktni ljudski sustav sporazumijevanja, teško ga je konkretno definirati.

- SLUŠANJE i GOVORENJE su dvije osnovne jezične djelatnosti. Govorenje je proizvodnja, a slušanje
primanje jezika. Slušanje podupire govor i obratno. Djeca najprije slušaju, a onda progovaraju. Da bi
usvojila jezik netko mora s njima komunicirati (ako samo slušaju TV neće moći usvojiti jezik jer moraju
usvojiti značenje riječi, ni mi ne bismo naučili jezik iz serija).
Kod gluhonijemih osoba jezične su djelatnosti ZNAKOVANJE i GLEDANJE. Samo 10% gluhonijemih stvarno je
nijemo, ostali mogu razviti govor, ali ga ne razvijaju jer ne čuju, pa ne znaju kako se govori. Gluhi nemaju slušnu
kontrolu (ne znaju govore li glasno, kreštavo, tiho). Gluha djeca koja uče govoriti imaju slabije razvijen govor od
znakovanja. Kod osoba koje su gluhe, nijeme i slijepe jezična djelatnost je dodirivanje.
Ako dijete u razvoju nije podložno jezičnim djelatnostima, kasnije ima problema. Da bi se jezik razvio, osoba treba
biti izložen jezičnim djelatnostima. Potreban je kvalitetan unos i proizvodnja.
Djeca još u prenatalnom razvoju pamte pjesmice. Prvo što razvijaju je sluh. Prvih mjesec dana života dijete može
osjetiti sve glasove, ali već nakon godinu dana postaje mu lakše učiti glasove materinskog jezika, govorni se organi
tada formiraju, i to prema glasovima materinskog jezika. Fonološko osjetljivo razdoblje traje do šeste/sedme godine
života. Svaki jezik koji dijete nakon toga uči više nije materinski, nego strani jezik. Morfološko osjetljivo razdoblje
završava između jedanaeste i dvanaeste godine. Tada se automatiziraju morfologija i sintaksa. Dalje se nakon toga
razvija samo rječnik (leksik). Za leksik ne postoji osjetljivo razdoblje, riječi se uče cijeli život, nema ograničenja.
Dvojezična djeca su ona koja u najranijoj dobi uče dva jezika. S tri godine razvijaju se osnove jezika. Ako dijete do
3. godine istovremeno uči dva jezika, onda je to ISTOVREMENA DVOJEZIČNOST (SIMULTANI
BILINGVIZAM), a ako nakon 3. godine počne učiti drugi jezik onda je to SLIJEDNA DVOJEZIČNOST
(SUKCESIVNI BILINGVIZAM). Prednost dvojezične djece je to što kasnije brže usvajaju nove jezike. Materinski
jezik je teško zaboraviti, on se najteže izgubi, najdublje je urezan u svijesti (kada čovjek izgubi pamćenje prije će
zaboraviti kako se zove nego materinski jezik).
Kako na temelju znakova možemo shvatiti što se jezikom iskazuje? - ako slušamo pjesmu na engleskom ne
razumijemo sve riječi koje čujemo dok ne pogledamo tekst - ako nemamo dovoljno jezičnog znanja ne možemo
dobro raspoznati riječi.
Kod male se djece javljaju se :
- PROŠIRIVANJE ZNAČENJA (npr. lopta ne znači samo lopta nego i igrati se i sve što je povezano s igrom;
ako se pas glasa s vau, misle da se sve životinje glasaju tako).
- SUŽAVANJE ZNAČENJA ( npr. misle da je mama osobno ime, tj. da je samo njihova, kad slušaju kako
drugo dijete zove svoju mamu to im je čudno).
Ako djeca uče dva jezika često miješaju značenja, pa je zato dobro da ga jedan roditelj uči jedan jezik, a drugi
roditelj drugi jezik (npr. ako roditelj jedanput kaže stol, a tada je na njemu stolnjak, a drugi put Tisch kad nema
stolnjaka, dijete će pogrešno misliti da je stol sa stolnjakom, a Tisch bez stolnjaka, a ako svaki roditelj kaže
drugačije onda nema krivih značenja jer je samo jedno pravilo - da mama kaže ovako, a tata onako).
Na materinskom jeziku upoznajemo svijet. Učimo o svijetu, učimo komunicirati i učimo jezik. Učimo dodirom,
okusom, opipom. Materinski jezik je naš dijalektalni, ne standardni. Kad učimo strani jezik ne učimo ga osjetilima
niti iz nužde - zato ga je teže učiti. Djeca bolje usvajaju jezik od odraslih jer ga uče u neposrednim situacijama i
služe se osjetilima. Odrasli imaju manje prilika i potreba učiti jezik. Najvažniji za učenje jezika je zvuk, zvuk ne
možemo izbjeći - on nam dolazi sam, uvijek ga čujemo, dijete još u majčinoj utrobi reagira na zvučne podražaje.
Novorođenčetu je poznat ritam srca, osjeti ga cijelim tijelom dok ga netko drži, zato često plače ako nam srce kuca
jako kad ga držimo. Čovjek sam sebe čuje INTERKOSTALNOM VODLJIVOŠĆU - iznutra, drugačije nego što ga
ostali čuju.
Neke osobine jezika:
- STRUKTURIRANOST jezika – pomoću ograničenog broja znakova i slogova možemo proizvesti
neograničen broj riječi s točno određenim značenjem. Jezik ima plan sadržaja i izraza – sadržaj bez izraza
nije riječ, niti je izraz bez sadržaja riječ. Postoji izraz bez sadržaja (npr. luheta, imenica ž. r., znamo padeže
rod, broj, ali taj izraz nema nikakvo značenje), i sadržaj bez izraza (npr. mamina i tatina sestra, za te sadržaje
ne postoje dva različita izraza, nego jedan – teta; izraz nemaju ni mužjak od muhe, ni osoba koja ne voli
mrkvu ili osoba koja ima sedam automobila) no to nisu riječi. Mali broj riječi u jeziku je proizvoljan, to su
- onomatopejske riječi, npr. glasanje životinja. Kod takvih riječi ništa u izrazu ne upućuje na sadržaj.
- USTALJENOST ili KONVENCIONALNOST jezika – omogućuje trajnu strukturu sporazumijevanja, znači
da se značenje riječi ne mijenja, uvijek je isto.
- PROŠIRIVOST ili REKURZIVNOST jezika - (npr. može se napisati priča od jedne rečenice i onda se
proširuje, postaje roman koji se može proširivati beskonačno).
- JEZIČNA PLODNOST je sposobnost da se na temelju ograničenog broja jedinica proizvodi i prima
neograničen broj tekstova te da na temelju jezičnih jedinica razumijemo rečenične izraze koje nikad prije
nismo čuli (npr. vjerojatno nikad nismo čuli rečenicu da je čovjek progutao slona, a znamo što ona znači)

PODJELA RIJEČI
Riječi se dijele na različite vrste prema različitim kriterijima. Dvije glavne skupine su
- SAMOZNAČNICE (samoznačne riječi, leksičke riječi) i
- SUZNAČNICE (suznačne riječi, gramatičke riječi).
Samoznačne riječi su imenice i glagoli, to su glavne, imaju ih svi jezici. Osim njih su još i pridjevi, prilozi i uzvici.
Prototipne samoznačnice u hrvatskom jeziku su sve promjenljive vrste riječi osim zamjenica. Značenje samoznačnih
riječi je u izvanjezičnom svijetu.
Suznačnice su samo djelomice povezane s izvanjezičnim svijetom, njih više određuje služba u jeziku, a to je
uspostavljanje odnosa među drugim riječima. Prototipne suznačnice u hrvatskom su sve nepromjenjive riječi osim
priloga i uzvika.
LEKSIK ILI VOKABULAR obuhvaća sve riječi koje koristi i razumije neka osoba. Točnije je koristiti taj izraz nego
rječnik, jer rječnik može biti i knjiga, spis ili umni rječnik (mentalni leksik). Ne postoji čovjek koji zna sve riječi
svoga jezika, jer ih ima jako puno, taj bi morao cijeli život čitati pa ne bi imao vremena razgovarati, a treba i to,
zatim stalno izlaze nove riječi itd...
Univerzalni način na koji riječi ulaze u međusobne odnose u rečenici podrazumijeva red riječi i uspostavu odnosa
među riječima. Za uspostavu odnosa među riječima služe suznačnice, iako i one djelomično imaju izvanjezično
značenje, npr. veznik a znači nešto suprotno, neočekivano, a i povezano, sastavljeno (npr. „mlad i mudar“ naspram
„mlad, a mudar“ - a ima suznačnu ulogu jer povezuje dvije riječi, ali i samoznačnu jer iskazuje čuđenje, nemoguće -
izvanjezična stvarnost veznika a ovdje je da je čudno što je netko i mlad i mudar.) Sve suznačnice imaju jedan dio
povezan s izvanjezičnom stvarnošću, ali njihova je glavna uloga povezivanje riječi u rečenici.
METODA MINIMALNIH PAROVA – da bismo shvatili razliku dviju riječi moramo ih upotrijebiti u istoj okolini
(Mlad i mudar, mlad a mudar).
Vrste riječi – posebnosti:
- Razlike imenica i pridjeva – pridjevi imaju stupnjevanje, određenost i neodređenost. Kad znamo pridjev
znamo točno koji je nastavak u jednini i množini, a kod imenica ne znamo, jer postoje velike razlike (npr.
gušće – V od gusak ili mala guska; srednji rod pridjeva inače ima nastavak o, a ispred palatala e; imenice
izdajica, bol, Matija mogu i biti muškog i ženskog roda.
- problem definicije glagola kao izražavanje radnje (npr. trk, trčanje, trčati - sve 3 riječi izriču radnju, a prve
dvije su imenice)
- Djeca ne razumiju zamjenice, misle da su ja i ti imenice (kažu da Lovro ide spavati, a ne on ide spavati jer
misle da je on netko drugi, nečije drugo ime).
- Uzvici poglavito označuju jezičnu stvarnost – osjećaje, pozdrav, upozorenje.
- Brojevi su riječi koje su samoznačne, ali nisu vrsta riječi! Brojevi su objedinjeni značenjem, a ne vrstom
riječi, mi smo pod tu „vrstu riječi“ stavili značenje, a unutar nje su zapravo imenice, pridjevi, prilozi… (npr.
redni brojevi su zapravo pridjevi čiji je sadržaj poredak po broju; nemaju stupnjevanje; jedan se deklinira
kao imenica, 2-4 kao ženski rod, 6-20 se ne deklinira, 21 kao 1, 100 kao 1, stotina kao imenica, milijun i
milijarda su imenice koje iskazuju brojeve). Brojevi su značenjska kategorija u hrvatskom jeziku koja se
iskazuje različitim vrstama riječi.
- Prilozi imaju puno problema. Neki se mogu komparirati, pa zašto su onda nepromjenljivi? Nisu sasvim
nepromjenjivi, zašto onda spadaju u nepromjenljive? Svi pridjevi koji se stupnjuju imaju isti izraz kao
srednji rod pridjeva (npr. lijepo nema bitnu razliku u značenju od pridjeva, ali im je uloga u rečenici
različita, za ljepše ponekad ne znamo je li pridjev ili prilog). Jedni kažu da bi trebali biti promjenjivi, a drugi
da su ipak nepromjenjivi jer se stupnjevani prilog tvori od stupnjevanog pridjeva (od pridjeva u pozitivu
nastaje prilog u pozitivu, a od pridjeva u komparativu nastaje prilog u komparativu, pa tako ljepše nije
nastalo od priloga lijepo, već od pridjeva srednjeg roda u komparativu), a govori se i o tome da se
stupnjevanje ne bi trebalo uzimati kao kategorija relevantna za promjenljivost.
- Imenice, pridjevi, glagoli i zamjenice imaju kategoriju broja.
- Imenice, pridjevi i zamjenice imaju kategoriju padeža.
- Pridjevi imaju još i određenost, stupnjevanje i vid.
- Zamjenice zamjenjuju druge riječi, a ne jezičnu stvarnost (kad kažemo Ivanov također ne znamo o kojem se
Ivanu radi, ali ga tražimo u izvanjezičnoj stvarnosti, a kad kažemo njegov, onda moramo u tekstu tražiti
jezičnu stvarnost, ne možemo ga tražiti u izvanjezičnoj stvarnosti.)
- Prilozi mogu biti iskazivati razna značenja: prilozi mjesta, vremena, načina, količine, uzroka, posljedice.
SLUH je intuitivno znanje ili znanje urođenoga govornika (u kontekstu kad kažemo po sluhu). Jedan dio jezika uči
se učenjem pravila, a drugi proučavanjem značenja.
Primjer: 3 faze u učenju jedne riječi:
- 1. faza - piju (piti, 3. l. mn.) - dijete je čulo i naučilo da se tako kaže, npr. mace piju mlijeko
- 2. faza - pijeju - faza poopćavanja, usvajanja pravila, ali nastaje preopćavanje, jer to
pravilo primjenjuju i tamo gdje nije tako, pa kažu „pijeju“, kao „gledaju“
- 3. faza - piju - shvatili su pravilo - ju se ne primjenjuje uvijek, već postoji drugo pravilo
(kad je tematsko a onda je ju, a kad je tematsko e onda je u), smjenjivanje pravila
Ako jedno dijete kaže piju, a drugo pijeju, ne zna se koje je naprednije, jer je prvo možda u prvoj, a možda u
trećoj fazi.

PODJELA GLASOVA
Prema ulozi u slogu, načinu kako djeluju u slogu glasovi se dijele na slogotvorne – samoglasnike, silabeme (koji
mogu samostalno činiti slog) i neslogotvorne – suglasnike, asilabeme (koji ne mogu sami činiti slog).
Osnovna dvojčana podjela glasova je na otvornike ili vokale i zatvornike ili konsonante.
Postoji udisajna i izdisajna zračna struja. Govorimo kroz izdisajnu struju koja tada nailazi na prepreke. Glasove
oblikuju govorni organi. Kod vokala ne postoji ozbiljna prepreka zračnoj struji. Najotvoreniji otvornik je a - kod
njega je potpuno otvoren prolaz zračnoj struji, a kod i usne su razvučene i prostor je mali.
Najmanja izgovorna jedinica je SLOG (kad kažemo glas p, ne kažemo samo p nego i šva - ә).
Otvornici (vokali) se dijele na jednostavne (jednoglasnike, monoftonge) i složene (dvoglasnike, diftonge). Složeni je
otvornik u hrvatskom dvoglasnik ie. Jednostavni se dijele na prednje, srednje i stražnje. Prednji razvlače usne, a
stražnji ispupčuju i zaokružuju usne.
Otvornici se najčešće prikazuju vokalskim trokutom.
visoki
Prednji i u stražnji
otvoreno e
zatvoreno e
e o otvoreno o zatvoreno o
a
niski
a – jedini hrvatski niski otvornik
e,o – srednji
i, u – visoki
i,e – prednji (i se tvori tako da se jezik pomakne visoko naprijed, a kod e malo manje)
a – srednji
u,o – stražnji (u se tvori tako da se jezik povuče visoko unatrag, a kod o malo manje)
Postoji još i dvoglasnik ie koji je danas refleks nekadašnjeg glasa jata koji se različito reflektirao u različitim
dijalektima, pa se govori kao ije, je, e, i. Jat nije jedan glas, to je fonološka pojava.
- u riječima auto, jedanaestica čujemo j, ali ga nema, on je fonemski suglasnik, jer smo ga izgovorili da nam
bude lakše, ali ga nema
Glasovi se mogu dijeliti i prema obilježju zvonkosti. Što je glas otvoreniji, to je i zvonkiji. Najzvonkiji je otvornik a.
Zatvornici se dijele na zvonačnike (sonante) i šumnike (prave konsonante). Zvonačnici nastaju tako da se
približavanjem govornih organa suzi i djelomično zatvori prolaz zračnoj struji. To su j, l, lj, m, n, nj, r, v. Po načinu
tvorbe dijele se na: nosnici (nazali): m, n, nj; bočnici (laterali): l, lj, treptajnik (vibrant): r; približnici (aproksimanti)
- približenik: v i poluvokal (kliznik, prijelaznik): j.
Šumnici zračnoj struji rade potpunu prepreku. Nastaju tako da se dodirivanjem govornih organa potpuno zatvori
prolaz zračnoj struji ili nastane tjesnac. Dijele se na zapornike (okluzive, praskavce), tjesnačnike (frikative) i
slivenike (afrikate). Zapornici nastaju kada su govorni organi zatvoreni i potom se otvaraju naglo ili polagano. To su
b, d, g, p, t, k (tehnika: bode ga patak). Tjesnačnici nastaju kada zračna struja prolazi kroz tjesnac koji čine govorni
organi. To su f, s, š, h, z, ž. (tehnika: sažeh za šefa). S i z te š i ž su parovi, a f i h nemaju svog fonološkog para.
Zapornike i tjesnačnike imaju svi jezici. Slivenici nastaju kada početni zatvor prelazi u tjesnac (prvi dio glasa se
tvori kao kod zapornika, a drugi kao kod tjesnačnika). Njih nemaju svi jezici. To su c, ć, č, đ, dž.
Zatvornici se prema mjestu tvorbe dijele na usnene (labijalne) i jezične glasove. Usneni mogu biti: dvousnenici
(bilabijali) – b, p, m te usnenozubnici (labiodentali) – v, f. Jezični mogu biti: prednjojezični, srednjojezični i
zadnjojezični. U prednjojezične ubrajaju se: zubnici (dentali) – d, t, n, c, z, s te desnici (nadzubnici, alveolari) – r, l.
Srednjojezični su nepčanici (palatali) – č, ć, dž, đ, š, ž, j, lj, nj. Zadnjojezični su jedrenici (velari): k, g, h.
Glas i
ma trajanje, ima pripremu i kraj. Ako je glas bezvučan ne čujemo nikakvu pripremu, nema je - govorni se organi
namještaju tijekom izgovora glasova (praskavci p, t, k), a ako je zvučan, čujemo neku pripremu, govorni organi se
namještaju prije izgovora (b, d, g).
Najčešći tjesnačnik je s. On je trajan i produživ. Ostali nisu.

MORFOLOGIJA
Morfologija je grana znanosti koja se bavi morfemima te oblicima jedinica u jeziku.
Izraz RIJEČ teško je definirati.
- GOVORNA RIJEČ izgovara se jednim naglaskom. Sastoji se od naglasnica i nenaglasnca. Nenaglasnice
mogu biti prednaglasnice, proklitike (ispred naglasnice) i zanaglasnice, enklitike (iza naglasnice).
Naglasnice su samoznačne riječi koje imaju vlastiti leksički naglasak. Nenaglasnice su suznačnice koje
nemaju vlastiti leksički naglasak. Među suznačnicama ima velik broj naglasnica.
Primjer: a i oteli su mu ga – sve je to jedna govorna riječ (ili a i dao sam mu ga).
- PISANA RIJEČ je skup slova između dvije bjeline. Neke riječi pišu se spojeno, odvojeno ili s crticom pa je
upitno jesu li to dvije riječi ili jedna riječ (npr. fotoaparat, foto-aparat, foto aparat).
- POJAVNICE - pisane riječi, sve između dviju bjelina u tekstu
- RAZLIČNICE - različite riječi, a oblik im može biti isti
- OBLIČNICE - različiti oblici koji uključuju i različite oblike iste riječi
- NATUKNICE - leksičke riječi, ono što bismo izvadili i tražili u rječniku, u citatnom obliku
Primjer: Dva su psa lovila jednog psa. U toj rečenici ima 6 pojavnica, ali 5 različnica jer je
ista riječ psa napisana dvaput, međutim obličnica je 6 jer su psa1 i psa2 različiti oblici
 jedne riječi (prvi oblik je nominativ dvojine, a drugi genitiv jednine), dok je natuknica 5
(dva, biti, loviti, pas, jedan)
MORFEM je najmanja jezična jedinica koja ima značenje – ima i plan izraza i plan sadržaja.
Dvije vrste morfema: slobodni – mogu sami tvoriti riječ (npr. pred)
vezani – ne mogu sami tvoriti riječ, nalaze se unutar riječi (npr. pre)
Unutar vezanih morfema razlikujemo rječotvorne ili derivacijske ( koji tvore nove riječi, npr. za, pre, sk, ic),
oblikotvorne ili fleksijske (tvore različite oblike iste riječi, služe za razlikovanje gramatičkih kategorija: jd, mn,
padeža, vrijeme, određenost-neodređenost, npr. a, e, i, u, m, š, ø, mo, te ).
Glagol biti ima dva značenja – samoznačno (postojati) i suznačno (pomoćni glagol)
Konkretna ostvarenja morfema koje se može razlikovati od umnoga morfema zovu se ALOMORFI.
Npr. morfem raz pojavljuje se u oblicima raz, raza, raš, ras, ra – svi imaju različit izraz, ali im je sadržaj isti, to su
različite varijante istoga morfema.
Pomoću morfema razlikujemo jezične jedinice (aidaosammuga – raščlanjivanjem na morfeme odredit ćemo riječi i
značenja).
Riječi nastaju na različite načine.
Jedan je od njih i proširivanje značenja (npr. glava – dio tijela, ali je i glava čavla, kupusa jer su slične glavi na
tijelu, zato je riječ glava višeznačnica; zatim učitelj – može biti nastavnik u osnovnoj školi, pa učitelj u institucijama
- plesa, šaha, klavira, pjevanja, zatim profesor, učitelj jezika, duhovni učitelj – onaj čije naučavanje slijedimo, čije
knjige čitamo: Isus, Platon, učitelj – roditelj, učiteljica – povijest itd...)
Drugi način nastajanja riječi je preuzimanje iz drugih jezika, najčešće kada jezik nema pojam niti potrebu za
iskazivanje riječima, pa iz drugoga jezika dolazi i pojam i riječ. Ako se ne zna da je iz drugog jezika onda je
USVOJENICA jer je potpuno uklopljena u jezik primalac (čizma, čarapa, šećer, jastuk). Preuzimanje može biti
izravno (jezik davalac – jezik primatelj) ili posredno (neizravno, preko drugog jezika, npr. sport – izravno eng, posr.
njem pa hrv). Preuzimanje može biti cjelovito (uzmemo i izraz i sadržaj) ili djelomično (samo izraz ili samo sadržaj
npr. miš (uređaj) – nismo ga nazvali jer je sličan mišu, nego jer su ga u engleskom tako nazvali - mouse).
Treći način nastajanja je proizvodnja novih jedinica pomoću postojećih (konverzija). Uzmemo jednu vrstu riječi i
pretvorimo je u drugu, npr. Hrvatska (pridjev je postao imenica), mlada (mladenka).
Četvrti način je skraćivanje. Postoje dvije vrste kratica. Jedne se izgovaraju pomoću glasova, slovkanjem, npr.
HZMO, a druge kao riječi, pomoću morfema, npr. HAZU, NAMA (Narodni magazin).
Nove riječi se ne tvore tako da se samo uzmu glasovi i slože, iznimka je riječ kviz (Amerikanac se okladio da će
smisliti novu riječ i dobro je zvučalo.)
Standardni jezik služi da bi se izbjegli nesporazumi.
Riječ mater na jugu znači nešto lijepo, nježno, dok na sjeveru znači grubo, koristi se u psovkama. Kajkavci vole
deminutive, a Ličani augumentative.
- IDIOM je jezični sustav koji je lišen bilo kakve lingvističke oznake, za razliku od dijalekta.
- IDIOLEKT je jezik (idiom) pojedinca. Naš vlastiti jezik je idiolekt, riječ dolazi od individualni dijakekt.
Koliko nas je trenutno u učionici, toliko je idiolekata. Svaki čovjek na Zemlji govori svoj idiolekt. Npr.
 mama većini ljudi znači nešto lijepo, dok nekome može značiti i ružno, jer ga je njegova mama ostavila. To
je konotacijsko značenje. Da bi se mogli sporazumijevati, značenje mora biti jednako, bez konotacije.
Svaki čovjek ima svoj jezik, ali istovremeno i svi ljudi govore isti jezik - služe se istim glasovima i uzimaju stvari iz
iste izvanjezične stvarnosti. To se zove ljudski jezik.
Psihološki uvjetovan idiolekt (npr. da bi kaznile roditelje, nisu pokazivale ni radost ni veselje, za njih veselje nije
bilo takvo).
- PSIHOLINGVISTIČKA RIJEČ također je idiolekt (npr. mama je ona koja te voli, a ostavi (!), prototipna
definicija mame ne mora svima značiti isto; Hrvatima je glavni obrok ručak, Amerikancima večera, a
Englezima doručak).
Svaki jezik ima sve one riječi koje mu trebaju. U vlastitom idiomu ne učimo sve riječi, samo one koje nas uče
roditelji (materinski jezik), ostale učimo dok učimo standardni jezik. (Primjer: Dvije osobe, jedan Hrvat, drugi
Slovenac, svaki u svojoj zemlji, blizu granice – njihov materinski jezik bit će sličan, ali kad će pričati o filozofiji
neće se uopće razumjeti jer filozofske pojmove nisu učili na materinskom jeziku, nego svaki na svojem
standardnom).
Kad preuzimamo strane riječi prvo se pitamo postoje li ti pojmovi. Npr. gnu i kakadu nisu hrvatske riječi, preuzete
su zato jer kod nas nema gnua ni kakadua u prirodi. U hrvatskom po pravilu riječi ne mogu završavati na u. Tekst
nije hrvatska riječ, po pravilu ne može završavati na st.
Jezik ne voli sinonime.
Krevet – hrv. postelja, jastuk – hrv. vankuš. Napomena: krevet i postelja nisu istoznačnice jer postelja u današnje
vrijeme ima malo drugačije značenje nego prije. (npr. kaže se – uzmi svoju postelju i otiđi, a ne uzmi svoj krevet ...;
bračni krevet - u dućanu, a bračna postelja - kod nas doma). Da bi riječi bile istoznačnice moraju imati isto
konotativno i uporabno značenje.
Homonimi (istoizraznice) mogu biti homofoni (istoglasnice) i homografi (istopisnice).

SLOG
Slog je najmanja izgovorna jedinica u jeziku. Ne možemo svaki glas izgovoriti (kad kažemo k, kažemo k i šva), sami
se mogu izgovoriti samo otvornici i šva.
Slog se sastoji od pristupa i rime. Dva su pristupa - p1 i p2. Rima se sastoji od jezgre i odstupa. Jezgru zauzimaju
samoglasnici, a izvan jezgre su suglasnici. Pristup i odstup su padine sloga i nisu obavezni. Ako riječ u odstupu ima
st, gs... onda nije hrvatskog podrijetla (na taj način svatko može znati je li nešto hrvatskog podrijetla ili nije, npr.
tekst, larings (mora biti larinks).
Jezgra je obavezni dio sloga. Ako jezgra ima dva mjesta onda je duga, a ako ima jedno onda je kratka.
Prototipni slog sastoji se samo od jednog pristupa i jezgre.
Glas r uvijek je zatvornik ili konsonant, a po ulozi u slogu može biti samoglasnik ili suglasnik. Osim r, slogotvorni
zatvornici mogu biti još i l (bicikl), n (njutn) i m (hm) jer u tim slučajevima ne mogu činiti odstup.
Primjer: u riječi stvrdjeli – r mora biti samoglasan jer samo 3 glasa mogu ići u pristup (iznimka je riječ
strjelica gdje su u pristupu 4 člana, ali tu se radi o refleksu jata).
Ako slog završava na vokal, onda je otvoren.
Konsonant, zatim Vokal – slog je otvoren.
KVK – slog je zatvoren.
KKVK – hrvatski prototip.
Hijerarhija – bliže jezgri su uvijek zvonkiji glasovi.
Zvonačnici su zvonkiji od svih šumnika.
Zvonačnik + šumnik mogu biti samo u pristupu.
Nosnici su zvonkiji od ostalih zvonačnika.
U padinama se šumnici moraju udruživati po zvučnosti (pravilo jednačenja po zvučnosti).
U pristupu mogu biti glasovi jednakog ili višeg stupnja zvonkosti, a u odstupu mogu biti jednakog ili nižeg stupnja
zvonkosti.
Bezvučni su glasovi manje zvonkiji od zvučnih.
Postoje dvije težnje pri izgovoru slogova: težnja za otvorenim slogom i težnja za maksimalnim početkom.
Šumnici ne mogu biti jedni uz druge ako im je zvučnost različita.
U pristupu su prvo svi šumnici, zatim nosnici m, n, nj te v, zatim tekućnici r, l, lj, zatim j pa onda slijedi jezgra
(samoglasnici).
Najveći hrvatski slog je strast, on je zauzeo sva mjesta - s-p3,t-p2,r-p1,a-j1,s-o1-t-o1'.
Strah – h-o1
Japatepevopolipim – Pravilo kaže: Svaku jezgru popuni jednim otvornikom tako da ubaciš cijeli slog koji počinje s
jednim pristupom (glasom p) i jezgrom (ponavlja se prethodni otvornik). To se vidi jer je lipim, a ne limpi.

NAGLASCI – neke posebnosti

Silazni su samo na prvom slogu, to je prototipno, ali ima i iznimaka.
Ako su kratice fonološki prihvatljive, mogu se čitati kao riječi (HAZU) ili kao otvoren završni slog bez odstupa
(HDZ-hadeze) ili zatvoren (HSS-haeses).
KV ili V – otvoren, nema odstupa, imaju ih svi jezici.
KVK ili VK je zatvoren, ima odstup, neki jezici ga nemaju, kratkosilazni naglasak. Kajkavci nemaju kratkouzlazni.
Silazni mogu biti na svim slogovima, samo im norma ne dozvoljava.
MORA je jedinica duljine. Ako slog ima jednu moru onda je kratak, a ako ima dvije onda je dug.
Kratki slog ima jednu moru, dugi dvije, a zanaglasna dužina također dvije. Ako je slog ispred udara, onda je kratak
pa je jednomoran jer prednaglasna dužina u standardu ne postoji.
Ton – sve naglasnice imaju visoki ton. Kiša, sunce – visoki ton na prvoj mori u riječi.
Fonologiju zanima samo razlikovnost i to je to. Fonetika kaže da dugi slog nije duplo duži od kratkoga, nego malo
duži, za oko trećinu.
Ako se riječ izgovara silazno, može biti i uzlazni naglasak.
Uzlazni može značiti i ravan, samo da nije silazan.
Nekad imamo zatvorničke kontakte na granici dvaju sloga (stvrdjeti), oni su nastali spajanjem odstupa i pristupa
sloga unutar riječi.
TVORBA RIJEČI I PADEŽI
Fleksija – nastavci – služe za uspostavu odnosa riječi u rečenici – gramatičko značenje.
Jabukom – sredstvo 99%, društvo 1% (personifikacija, ime)
Djevojkom – društvo 99%, sredstvo 1% (trgovina djevojkama, poigravati se djevojkom)
Značenje je najveća važnost u jeziku, i gramatika ima značenje. Dijete se igra i loptom i s loptom (nacrta joj oči).
Zato standard njeguje izmjenu s/- jer se tako razlikuju sredstvo i društvo, pa tako lektori i ispravljaju.
Jedno od svojstava jezika je promjenjivost jer se jezik prilagođava svojim govornicima.
SOCIOLEKT – idiom kojeg govori određena skupina, nije nužno vezan uz mjesto.
REGIOLEKT – idiom koji se govori na jednom području, vezan je uz mjesto.
Neke posebnosti padeža:
- N i V su dva neovisna padeža. Svi ostali su zavisni.
- D i L nemaju razlike u izrazu.
- N je jednak kanonskom i citatnom obliku riječi, ali nije kanonski oblik (npr. zamjenica sebe nema
nominativ, ali sebe je kanonski oblik). KANONSKI oblik uvijek je u jednini, to je tipičan i najčešći oblik
riječi. CITATNI je oblik riječi jednak kanonskom, no on je natuknica, oblik koji izgovaramo kad govorimo
o samoj riječi, izvađenoj iz konteksta, onako kako ćemo ju citirati.
- Akuzativ je najvažniji poslije nominativa, određuje tip jezika jer je tipičan objekt, određuje prijelaznost
glagola, kad se neki padeži gube zamjenjuju se akuzativom. Kod njega nema izraznih razlika, razlikuju se
samo imenice ž.r. e-sklonidbe (žena - žene) i imenice a-sklonidbe muškog roda. A-sklonidba nema srednji
rod, nego samo muški i to kada određuje živo. Sve druge nežive, srednji rod i i-sklonidba imaju jednak
akuzativ i nominativ.
- Genitiv je treći po važnosti, padež „svaštara“, ima gomilu uloga – zalihosni padež (ako ništa drugo, onda G,
pa G može izražavati posvojnost itd.)
- Dativ i Lokativ isti u izrazu. L je uvijek s prijedlozima mjesta, uz a može značiti i temu razgovora s
prijedlogom o. Dativ izražava primatelja ili smjer.
- Vokativ služi za dozivanje, uspostavljanje odnosa, prisjećanje (brojne su dileme o tome je li riječ u vokativu
uopće imenica ili se radi o uzvicima nastalim konverzijom). On je neovisan padež, nema službu u rečenici.
On je najmanje važan pa se u razgovoru nažalost često zanemaruje.
- Instrumental - sredstvo (bez s - npr. cipelom, puškom), društvo (s djedom, s mačkom), način (s prezirom, s
gađenjem), u kopulativnim i semikopulativnim predikatima (bit će mi ženom, riječ je postala tijelom,
smatraju ga budalom), vremenska oznaka (radimo nedjeljom), vremensko i prostorno kretanje - prosekutiv
(lutao je danima, prosto zrakom ptica leti)
Padeži kao gramatičke odrednice imaju značenje koje može biti prototipno ili prošireno.
Morfemi koji se dodaju padežima zovu se fleksijski morfemi (nastavačni morfemi, nastavci, gramatemi).
Morfemi od kojih se tvore nove riječi su derivacijski morfemi.
Derivacijski morfemi u hrvatskom mogu biti sufiksalni i prefiksalni.
Načini tvorbe su slaganje i izvođenje.
Slaganje je tvorba u kojoj imamo barem dva leksička (korijenska) morfema. Riječ koja nastaje slaganjem naziva se
složenica.
Izvođenje je kada na jedan leksički morfem dodajemo prefiks ili sufiks, pa takva tvorba može biti prefiksalna,
sufiksalna ili prefiksalno-sufiksalna.
Složeno-sufiksalna tvorba je kombiniranje slaganja i izvođenja.

Što oblikuje našu fonološku svijest?

Za djecu je dobro da uče pjesmice s rimom, jer su u rimi minimalni parovi prirodno sadržani.
Minimalni par rečenica – samo jedan element rečenice je različit, da se vide razlike u rečenicama. Najbolji
minimalni par je onaj kod kojeg je ista vrsta riječi. Idealno bi bilo kad bi jedno slovo odgovaralo jednom fonemu (1
slovo – 1 fonem, 1 fonem – 1 slovo). U hrvatskom je to na visokom stupnju, ali nije potpuno jer ima tri dvoslova –
nj, lj i dž. Dvoslovi u ovom slučaju nisu slova nego grafemi, pa tako jednadžba postaje 1 grafem – 1 fonem. Bolje bi
bilo da su lj, nj i dž slova jer bi onda trebalo manje pisati, štedjelo bi se na prostoru i vremenu i izbjegle bi se
moguće zabune (npr. u riječi nadžak imamo dvoslov dž, ali u riječi nadživjeti to nije dž, nego su dva fonema – d i ž -
to nije pogodno za strojnu obradu teksta kod razlikovanja i brojanja grafema; u španjolskom se nj bilježi znakom ñ
što je bolje, ali se lj još uvijek bilježi ll, iako oni teže za izbacivanjem svih dvoslova).
Grafem mogu činiti jedno slovo ili dvoslovi, troslovi. Grafem nije isto što i slovo, grafem je bilo koji grafički znak u
pismu (i dijakritički, emotikoni – smiješci). Grafem je u glasovnom pismu pisani izraz fonema, a u slikovnom može
biti izraz morfova, cijelih riječi pa čak i rečenica. Hrvatski jezik ima 27 slova, 3 dvoslova i jedan dvoslov i troslov –
dvoglasnik ie (jat) kojim se bilježi ije/je, on nije dio abecede. Jat je najveći problem hrvatske grafije, već se tri
stoljeća spori o tome je li to fonem ili nije i kako ga se treba bilježiti.
U hrvatskom je c i slovo, i fonem, i glas, i abecedno slovo (npr. u riječi Hrvatska imamo sedam fonema u izgovoru
jer ts čitamo c, i osam slova u pismu. C je u ovom slučaju dvoslov ts, nama je to čudno jer nismo tako navikli, ali da
su nas odmalena učili da se c piše sa ts, npr. da maca pišemo matsa tada bi imali drugačiju svijest, tada bi c
doživljavali kao dvoslov ts, kao lj, nj i dž).
Pismo nam oblikuje fonološku svijest puno jače nego govor, jer je vizualno uhvatljivije od auditivnog. Nepismeni
ljudi lakše pamte glasove je ih pismo ne zbunjiva, dok su pismeni lošiji slušači jer se oslanjaju na pismo. Fonem je
naša umna slika razlikovne jedinice koja se kod nas ostvaruje grafemom u pismu, a glasom u govoru.