DUBROVNIK

(status grada, Malo vijeće, Veliko vijeće te Vijeće umoljenih)

1. UVOD
Dubrovnik (lat. Regasium) je grad na krajnjem jugu Hrvatske. Administrativno je
središte Dubrovačko neretvanske županije i jedno od najvažnijih povijesno-turitičkih
središta Hrvatske. Stari grad Dubrovnik se od 1979. godine nalazi na UNESCO-ovom
popisu svjetske baštine. Prosperitet grada Dubrovnika od najranijih vremena se
temeljio na pomorskoj trgovini. U srednjem vijeku je kao Dubrovačka Republika bio
jedini grad-država na istočnoj obali Jadrana koji je konkurirao Mletačkoj Republici.
Uz svoje bogatstvo i diplomaciju, grad je postigao izvanredan stupanj razvoja,
posebno u 15. i 16. stoljeću. Dubrovnik je bio jedan od središta razvitka hrvatskog
jezika i književnosti te su u njemu stvarali mnogi značajni hrvatski pjesnici,
dramatičari, slikari, matematičari i drugi učenjaci. Općeprihvaćena teorija o osnutku
Dubrovnika je da je grad osnovan u 7.st. kada su se Latini iz grada Epidauruma
(današnji Cavtat) sklonili pred navalom Avara i Slavena na hrid Laus, što znači stijena.
Kasnije su ti isti Slaveni izgradili naselje na južnim padinama brda Srđa, na kopnu
preko puta hridi i nazvali ga Dubrava. Tijekom vremena su se naselja sve više
povezivala da bi se potpuno spojila u 11.st. Prema nekim drugim teorijama
Dubrovnik je možda osnovan i u 3.st. kao malo naselje na otočiću Laus. No obe
teorije su se pokazale pogrešnima jer su se prilikom renoviranja Katedrale pronašli
ostaci dvije nekadašnje crkve; jedne za koju se znalo od prije i druge, starije, iz 5.st.
Također je utvrđena činjenica da otok Laus nikad nije postojao. Nove spoznaje, kao i
otkriće grčkih novčića i keramike pod Malim mulom u luci, potvrđuju da počeci sežu i
davno prije 7.st. tj. u doba starih Grka. Dubrovnik je u početku bio u sastavu
Dalmatinskog temata i priznaje vlast Bizanta. Nikola Zvonimir Bjelovučić je 1929.
pisao o Crvenoj Hrvatskoj i Dubrovniku. U radu je objavio poglavlje o staroj
kraljevskoj crkvi sv. Stjepana iz polovice 10.st, hrv, kralju Stjepanu Miroslavu i
njegovoj supruzi kraljici Margariti u Dubrovniku 948. godine, njihovoj zadužbini,
kraljevo darivanje Župe do Orašca, grobu kraljice Margarite u Dubrovniku gdje je
živjela kao duvna i komadu sv. Križa koji je kraljica Margarita darovala te o
starohrvatskim crkvama na području Dubrovnika. Oko 992. godine spalio ga je car
Samuilo. Krajem 10.st. osniva se dubrovačka nadbiskupija i metropolija. Tada postaje
crkveno neovisan od Splita. Od 1205. Mletačka republika vlada Dubrovnikom do
1358.god. U vrijeme mletačke vlasti, Dubrovčani dižu tri bune, ali se nisu uspjeli
riješiti mletačkog gospodstva. Iako je priznavao mletačku vlast, Dubrovnik je uspio
sačuvati autonomiju jer je birao Malo i Veliko vijeće te Senat i ostale organe gradske
samouprave. Komuna je 1272. dobila statut. U Dubrovniku se vrlo rano razvija
trgovina, posebno sa zaleđem i to ponajprije sa Bosnom u doba Kulina bana.
Stanovništvo se dijeli na bogatu vlastelu (patricije), gradski puk (pučane), obično na
poslovima trgovaca i kapetana, kao i pisara, i kmetove, seljake koji rade za vlastelu –
obrađuju zemlju. U 13.st. vlast Dubrovnika raste na šire gradsko područje i susjedne
teritorije. Prostor od Stona do Zatona Dubrovnik je osigurao kada je početkom 14.st.
 od Bosne kupio Primorje i početkom 15.st. Konavle. Tada su utvrđene granice
Republike koju od kraja 15.st. priznaju svi susjedi. Zadarskim mirom 1358. god.
Mletačka Republika se odrekla svih posjeda na istočnoj obali jadrana u korist
Hrvatsko-Ugarske kraljevine. Dubrovnik je, u uspješnom diplomatskom potezu,
prihvatio simboličnu vrhovnu vlast kralja (Ludovika I.) koja nije davala Hrvatsko-
Ugarskoj doslovno nikakav utjecaj nad komunom. Od tog vremena Dubrovnik sve
više izgrađuje svoju samostalnost i neovisnost. Kneza biraju sami Dubrovčani, a
nakon smrti Ludovika I. 1380.god. razvija se u samostalnu i priznatu Republiku.

2. DRŽAVNO UREĐENJE
Dubrovačka republika može se odrediti kao aristokratska feudalna republika. Naziv
republike potvrđen je u izvorima iz 15.st. ali on nije presudan za pitanje državnog
statusa niti već ranije postignute nezavisnosti Dubrovnika. Temelji za ustrojstvo vlasti
postavljeni su u 13. i 14.st. te će potrajati sve do propasti Dubrovačke republike.
Vlast je obnašala vlastela (patricijat ili plemstvo). Na čelu republike nalazio se knez.
Glavne institucije Republike bile su Veliko vijeće, Malo vijeće i Senat (Vijeće
umoljenih) te knez.

Dubrovačka vlastela: Dubrovačko plemstvo je društveni sloj koji je imao vlast u

dubrovačkoj republici. Dubrovačka vlastela predstavlja feudalce koji su s vremenom
preuzeli političku vlast u Dubrovniku. Da bi zaštitili svoje interese oni su zatvarali
svoje okvire i nisu dozvoljavali drugim slojevima da imaju taj status. Uzor su imali u
mletačkom plemstvu, pa su kao i Mlečani izvršili tzv. Zatvaranje Velikog vijeća. Svaki
punoljetni član plemstva bio je član Velikog vijeća – zakonodavne skupštine iz koje su
proizlazila sva ostala tijela u vlasti i koje je pandan suvremenim zakonodavnim
skupštinama u svijetu.

Veliko vijeće: U Dubrovniku je u kasnije vrijeme vrhovnu vlast imalo u rukama

Veliko vijeće, u kojem su bila izabrana odrasla vlastela; to je vijeće izdavalo i
mijenjalo zakone i sve važnije odredbe, postavljalo sve više činovnike, a po njima i
niže – jednom riječju cijela uprava općine, a kasnije republike morala je udovoljavati
njegovoj suverenoj volji, a svi su javni namještenici bili njegovi eksponenti i njemu
odgovorni. Ne zna se kad je nastalo Veliko vijeće, ali se kao i svuda u srednjem
vijeku, tako i u Dubrovniku razvijalo usporedno sa samom općinom: najprije su se
ugledni stanovnici mjesta sastajali da dogovaraju o stvarima koje se tiču cijelog
mjesta, a zatim su moćniji i bogatiji o tim stvarima sami odlučivali ne pitajući slabije i
siromašnije. Tijekom 15.st. zbog nagomilavanja obaveza neki od poslova se sele u
Malo vijeće i Senat, ali je veliko vijeće i dalje ostalo vrhovno tijelo vlasti te je bilo
iznad svih ostalih službi i tijela. Veliko vijeće se prvi put spominje u dokumentima iz
1235. Ne zna se je li postojala neka vlast nad Velikim vijećem. Ne postoje dokumenti
iz tog vremena u kojima bi se mogao vidit razvoj njegovog rada u zakonodavstvu i
administraciji; naime se nisu sačuvali zapisi sjednica dubrovačkih vijeća prije 1301.
god. Veliko vijeće Dubrovačke republike je biralo kneza, Malo vijeće, Senat, suce i
druge državnike. Također je ukidalo stare i donosilo nove zakone, odlučivalo o miru i
ratu, rješavalo državno-pravna i ustavna pitanja. Veliko vijeće zasjedalo je samo
jednom mjesečno, da izglasa prijedloge Senata i izabere posebne činovnike, a svakog
prosinca birani su magistrati za sljedeću godinu. Svi službenici morali su biti
potvrđeni u vijeću i morali su predočiti potvrdu o školovanju i dobrom ponašanju.

Malo Vijeće: Malo vijeće od 11 članova (6 vijećnika i 5 sudaca) predstavljalo je

izvršnu vlast Dubrovačke republike. Na čelu izvršne vlasti bio je dubrovački knez koji
je zajedno s članovima ovog vijeća donosio odluke iz svoje nadležnosti. Ta mala
skupina imala je velike ovlasti jer su birali sve činovnike i potvrđivali članstvo Velikog
vijeća. U Malom vijeću birani su članovi Velikog vijeća sve do 1332.god., kada je pala
odluka da se popišu svi plemići što je bio uvod u zatvaranje patricijata. U novom,
samostalnom ustroju vlasti, uspostavljenom pod vrhovnim suverenitetom ugarske
krune Malo vijeće je izgubilo nekadašnje ovlasti. Ponajviše se bavilo predmetima
vezanim uz komunalni život. Dubrovčani su ovom vijeću najmanje tri puta tjedno
upućivali molbe, izvještaje, predstavke i žalbe, a o njima su konačnu odluku donosili
Senat i Veliko vijeće. Imalo je i ulogu savjetovanja kneza, pa je osiguravalo
kontinuitet u uvjetima brze izmjene knezova.

Vijeće umoljenih: Senat se u Dubrovniku izvorno nazivao Vijeće umoljenih, što

svjedoči da to nije bilo stalno tijelo, nego su članovi sazivani molbom. Nakon
ustaljenja to je vijeće preuzimalo sve više ovlasti a djelovalo je kao operativno
političko tijelo koje je određivalo smjernice i povlačilo konkretne poteze u unutarnjoj
i vanjskoj politici. U njemu su se izrađivali nacti zakona, a Veliko ih je vijeće samo
naknadno izglasavalo. Senat je time postao svojevrsna vlada Republike. Takva
kondenzacija vlasti učinila je dubrovačku republiku efektivnijom što je osobito bilo
važno u doba jačanja osmanske vlasti. Mandat senatora trajao je godinu dana, a
vakancija dvije godine no ona je ukinuta u 16.st. pa su se od tada svake godine birali
gotovo isti ljudi. U mletačko doba članove je pozivao knez, a kasnije u njega ulaze
providnici, suci, naglednici obrta, dvojica privatnih odvjetnika izabranih u Velikom
vijeću i Kolegij devedeset devetorice, a preostali članovi se biraju u velikom vijeću.
Budući da je u Senatovoj nadležnosti vanjska politika u njemu su birani konzuli i
poslanici. Kapetani ratnih galija i sindici birani su u Velikom vijeću ali tek kad bi
senatori dali svoje mišljenje o njima. Ovo vijeće imalo je utjecaj i na crkvenu
hijerarhiju, jer je predlagalo trebinjsko-mrkanskog i stonskog biskupa, koji su birani
isključivo među dubrovačkom vlastelom. Od 1480. god. Senat je presuđivao u
zločinima koji su kažnjavani smrtnom kaznom ili sakaćenjem. Osjetljivi predmeti koji
su se ticali vlastele su također rješavani u Senatu, a ne u kaznenom sudu. Svaki
vlastelin koji bi uvrijedio jednog od senatora bi bio kažnjen s dva mjeseca zatvora i
trogodišnjim gubitkom službi; što govori o neograničenoj moći i nedodirljivosti
senatora. Onome tko bi se usprotivio odlukama izglasanima u Senatu slijedila je
cijela godina tamnovanja.
 Knez: Imao je mandat od samo mjesec dana. Takva metoda trebala je onemogućiti
pretjerano učvršćenje vlasti i spriječiti uvođenje samovlade. Do 1358. je knez dolazio
iz Venecije na dvije godine. Poslije toga, kneza je biralo Veliko vijeće. Dubrovčani su
knezovima postupno sve više oduzimali vlast, pa su ih na kraju sveli na dužnosnike s
reprezentativnom funkcijom. Tijekom mandata, knez je morao stanovati u Kneževu
dvoru. Knez je po položaju bio čuvar državnog pečata.

Državni provizori: Kao stalna magistratura djeluju od 1477. Petoricu provizora

biralo je Veliko vijeće na jednogodišnji rok između patricija starijih od 50 godina.
Zadaća im je bila bdijeti nad harmonijom pravnog poretka i poštivanja zakonitosti.
Često su izrađivali i nacrte zakonskih propisa, bili su dužni prisustvovati sjednicama
Senata i Velikog vijeća te paziti na postupovne norme i spriječiti izglasavanje Malog
vijeća i kneza te tražiti arbitražu Senata. Nazivaju se i ''čuvari pravde''.

3. ZAKLJUČAK
Dubrovačka republika bila je patricijska državica nastala iz srednjovjekovne
dubrovačke komune. Bila je država jakog pomorstva i sačuvala je svoju neovisnost
trgovinom s velikim silama. U 15. i 16.st. Dubrovnik je na vrhuncu gospodarske moći;
ubraja se među najrazvijenije zemlje ondašnjeg svijeta. Njegovi brodovi putuju po
svim europskim i sredozemnim morima, te Atlantskom i Indijskom oceanu. Temelj
dubrovačkog bogatstva bila je posrednička trgovina i pomorstvo. No 1677. godine
opada moć Dubrovačke republike. 1808. godine general Marmont raspušta
Dubrovačku vladu i Senat i time je ukinuta Dubrovačka republika. Iako su dubrovački
vrhovnici pokušali obnoviti Dubrovačku republiku, nijedna europska sila nije htjela to
razmotriti. Nakon toga, Habsburška monarhija pripaja nekadašnje područje
Republike pripaja Kraljevini Dalmaciji u čijem je sastavu do 1918.god.