See discussions, stats, and author profiles for this publication at: https://www.researchgate.

net/publication/365434080

Vlaške tetovaže

Article · November 2022

CITATIONS READS
0 540

1 author:

Admir Agic

18 PUBLICATIONS   0 CITATIONS   

SEE PROFILE

Some of the authors of this publication are also working on these related projects:

Map of Paleolithic locations in north Bosnia View project

Paleolit sjeverne Bosne View project

All content following this page was uploaded by Admir Agic on 16 November 2022.

The user has requested enhancement of the downloaded file.

Vlaške tetovaže
Admir Agic, Tešanj 2022
Rezime. Tetoviranje žena poznato je kroz cijelu prahistoriju i historiju. Žene su se tetovirale na svim kontinentima
od Afrike do Amerika. Svrha tetoviranja je bila različita u zavisnosti od mjesta, ljudi I vremena, ali u velikom broju
slučaja koristila se kao zaštita. Prahistorijska potreba/mit o zaštiti preživjela je do danas, kao i simboli koji su
korišteni.
Ključne riječi: tetoviranje, Vlasi, običaj, zaštita, nomadi
Uvod. Tetoviranje je trajno unošenje različitih
boja u kožu (pod kožu), uz pomoć posebno
izrađenih alata za to. Razvilo se u nekoliko
različitih dijelova svijeta Africi, Europi,
Amerikama i Aziji. Tetoviranje je vjerovatno
počelo kao crtanje po koži i daljim razvojem
tehnika razvilo se crtanje pod kožu, odnosno
tetoviranje. U prahistorijskim zajednicama u
kojima su ljudi provodili život uglavnom goli,
tijelo je ono koje se moglo mijenjati. Preživjeli su
dokazi - od pokopanih egipatskih mumija, preko
humki konjanika u Sibirskoj ravnici, do
paleolitskih oruđa za tetovaže pronađeni u
prahistorijskim pećinama u Španiji što pokazuje
da su tetovaže bile obilježje prahistorijskih
kultura.
SLIKA – Mumija Kavkaska žena stara 3.500
godina sa tetoviranim čelom i rukom, izvor
vanishingtattoo.com
Pišući u 1. stoljeću PNE, kineski hroničar Vang
Bao aludira na kavkaske osvajače kao na narod
„koji plete kosu, ožiljava svoja lica, crne zube i
čije su oči duboko usađene. Ima i onih koji
tetoviraju svoje glave".
Životinje su u prahistorijsko doba bile
dominantni motivi tetovaža i predstavljale su
lične ili plemenske toteme. Počelo je vjerovatno
kao neki način prepoznavanja/komuniciranja
među grupama ljudi. Pronađeni su i dokazi da je
tetoviranje vršeno i u medicinske svrhe. Do
sada, najstarija pronađena tetovaža je kod
europskog bronzanodobnog stanovnika Alpa
Otzija. Kod Otzija su pronađene ukupno 61
tetovaža.
SLIKA – Otzi i njegove medicinske tetovaže stare
preko 5.000 godina (oko 3.200 PNE), izvor M.
Samadelli
Lars Krutak, vodeći autoritet u antropologiji
tetovaža, dokumentirao je praksu tetoviranja
autohtonog stanovništva širom svijeta. To je
tradicija koja pokazuje da je ukorijenjena
duboko u prošlost; koja je 'putovala po živim
tijelima' sa iznenađujućim stepenom
kontinuiteta. Običaj se najčešće nalazi u
plemenskim zajednicama, pri čemu žene imaju
centralnu ulogu. Obično su one te koje nose
tetovaže i izvode ritual njihovog nanošenja1.
Lars Krutak identifikuje praksu na Balkanu i u
Iraku, među Berberima iz Maroka i Alžira,
stanovnicima Kralja i Sv. Lorensa na Arktiku,
Amasalik kulturom sa Grenlanda, Paiwan
kulturom na Tajvanu, Kajanima i Iban od Bornea,
1
C. Norman 2016.
Ainu Japana, Kalinge na Filipinima, kao i u obrva) i siyâla (tetovaža na bradi) tradicionalne i
Polineziji i na pacifičkim ostrvima. Arheološki dozvoljene u Islamu3.
dokazi, kao što su tetovaže na rukama Chimù
mumija (Perù), sugeriše da običaj ima dugu i
široku tradiciju2. Na plaži u sušnom sjevernom
Čileu pronađene su mumije 1919. godine To su
bili ljudi Chinchorro kulture, lovci i sakupljači koji
su živjeli od 5000. do 500. godine PNE. Najstarija
mumija datirana je na 7.810 godina PNE. Prema
dr. Marvinu Allisonu, koji je izvršio mnoge
obdukcije mumija u Južnoj Americi, barem jedan
od muških pripadnika imao je malu tetovažu na
gornjoj usni.

Tetoviranje je zabilježeno i kod kalifornijskog

SLIKA – Žene iz afričkog plemena Wodaabe sa
Pomo naroda. Do 1900. godine je bilo prilično
tradicionalnim tetovažama, izvor D. Lundberg
rijetka pojava. Dizajn se obično sastojao od
jedne do četiri ravne okomite linije na uglovima
Tradicionalni oblici tetovaža u sjevernoj Africi
usta. Korištene su i cik-cak linije, ali ne tako
mogu se povezati s autohtonim berberskim
često kao Yuki narod na sjeveru kod kojih je
narodima. Živeći u Maroku, Alžiru, Libiji, Tunisu i
također zabilježen ovaj običaj. Intervjuisani
Egiptu, Berberi su muslimani koji slijede
autohtoni stanovnici, izvjestili su da se motiv cik-
specijaliziranu granu te religije, ali onu koja
cak zvao „prugasta vodena zmija”.
zadržava elemente atavističkog animizma:
vjerovanje da natprirodna energija (baraka)
Isti uzorak je obično bio uključen u dizajn košara
boravi u svim stvarima.
po kojima su Pomo bili poznati. Jedan stariji
pripadnik ovog naroda intervjuisan oko 1900.
godine izjavio je da žene prvobitno nisu
tetovirale svoja lica, ali kada su bijelci došli u
zemlju, majke su tetovirale lica svojih ćerki kako
bi bile odvratne strancima koji su imali naviku da
otimaju devojke. Ovo je mit koji je često
korišten za objašnjavanja korištenja tetovaža,
posebno u 18. i 19. stoljeću, prisutan u cijelom
svijetu.

Afrički narod poznat kao Fulani historijski

predstavljaju jedini veći nomadski narod
Zapadne Afrike. Ekonomija im se sastoji
uglavnom od stočarstva, nastanjujući se
odvojeno od lokalnih poljoprivrednih zajednica.
Uprkos aluzijama na njegovu zabranu u Kur'anu,
tetoviranje je preživjelo stoljeća u islamskim
društvima sjeverne Afrike. Marokanke su
određene tetovaže smatrale legitimnim. Postoji
vjerovanje da su ghemaza (tetovaža između
2
L. Krutak 2007.
SLIKA – Žene iz Etiopije sa tradicionalnom
tetovažom, izvor R. Waddington
3
U literaturi ranog 20. stoljeća zabilježeno je da je tetovaža
postojala u Arabiji u vrijeme proroka Muhameda: „Sve žene su bile
tetovirane i Lalla Fatima Zahra, kćerka Muhameda, vrlo je
vjerovatno nosila siyâlu, što se pripisuje njenom marokanskom
vjerovanju .” Čak i žene koje danas žive ponekad kažu: “Fatima
nam je dala ovu [siyâlu],” ili “Tasnida D-Lalla Fatima Zahra”, ova
tetovaža je “posvećena gospođi Fatimi Zahri”.
Berberski dizajni tetovaža sadrže svetu energiju
Baraka koja se može koristiti za suočavanje s
mračnijim silama života, za liječenje bolesti i za
zaštitu od duhova zvanih jnoun. Tradicionalne
berberske tetovaže uključuju sokolove, sunce,
mjesec i zvijezde4.
SLIKA – Tetovaže kod alžirskih žena, izvor B.
Hadjih
Tetovaže su pronađene na egipatskim ženama, a
pretpostavljalo se da su služile isto kao i kod
Otzija u medicinske svrhe ili u svrhu zaštite od
bolesti i smrti. Nekoliko ženskih mumija iz
egipatske 11. dinastije dokaz su tetoviranja
u ritualističke svrhe u vrijeme trudnoće.
SLIKA – Tetovirana egipatska žena iz 1860.
godine, izvor E. Lane
4 bili cigani i lutali su zemljom. Njihovi honorari
M. DeMello: Encyclopedia of Body Adornment (2007.)
Takve tetovaže mrežasta oblika nalazile su se
pretežito na području abdomena i grudi, te su se
zbog svoje konstrukcije širile, tokom određenih
stadija trudnoće i na taj način imale funkciju
zaštite poroda. Žene su u to vrijeme na svoja
bedra oslikavale lik kućne božice Bes, za koju se
vjerovalo da je zaštitnica poroda. Ženske
nubijske mumije koje datiraju iz 400. godine
prije Krista pronađene su sa istom tetovažom
'Bes'. Najpoznatija tetovirana mumija je
Amunet, svećenica božice Hathor u Tebi, koja je
imala tetovirane linije i tačke u geometrijskim
uzorcima.
Cate Lineberry, koja piše za Smithsonian,
sugerira da su starije žene u zajednici također
bile osobe koje su vršile tetoviranje, baš kao u
Egiptu u 19. stoljeću kada je procesu svjedočila
iz prve ruke: „Operacija se izvodi sa više igala
koje su povezane. Koža se ubode po željenom
uzorku, malo crnog dima pomiješanog s
mlijekom iz ženskih grudi, zatim se utrlja ...
obično se radi u dobi od oko pet - šest godina i
to od ‘ciganki’".
SLIKA – Tetovaže na indijskim ženama iż
plemena Korathi, izvor L. Krutak
Običaj tetoviranja u Indije je prisutan od
prahistorije. Oko 1900. godine, Korathi žene su
tetovirale oba spola. Ponekad su crtale i
zamršene dizajne kola ili druge motive kako bi
pomogli u uljepšavanju. Koratski umjetnici su
sastojali su se od pirinča, platana, listova betela i
orašastih plodova, a ponekad su bili pojačani
poklonom u novcu. Indijske tradicionalne i
plemenske tetovaže popularne su od davnina.
Prema izvještaju iz 1906. godine, tamilski
ekvivalent tetoviranja zvao se pachai kuthikiridu
ili bockanje zelenom bojom. Putujuće Korava
žene su ujedno bile i gatare i osobe koje su
tetovirale druge.
SLIKA – Tetovaže indijskih žena, izvor K. Doobal
Dolaskom Arapa u Egipat, Islam postaje državna
religija i dok većina stanovništva prihvata novu
religiju, Kopti ostaju kršćani. Kao način njihovog
isticanja među drugim, koptske žene su
tetovirale križ na svome čelu. I ovdje se aplicirao
mit o zaštiti od otimanja! Njihove žene su se
tetovirale radi zaštite i prepoznavanja među
drugima.
SLIKA – Djevojčica sa tradicionalnom koptskom
tetovažom
Narod Kurda, koji žive na teritoriji Turske i Irana,
takođe ima bogatu tradiciju tetoviranja. Nakon
prihvatanja Islama, običaj tetoviranja postepeno
blijedi među kurdskim ženama ali ne nestaje
sasvim. U preživljavanju mu pomaže
mit/legenda koji je u to vrijeme stvoren da su
tetovaže služile kao zaštita od otimanja od
strane Turaka. Inače tetovaže (kur. deq) su im
služile kao zaštita od zla ili bolesti. Većina
zastupljenih motiva su mjesec i sunce, baš kao i
kod drugih naroda koji su se tetovirali.
SLIKA –Tetovaže kod kurdskih žena
Najčešće bi tetovirali ruke i glavu. Kurdi su
poznati kao nomadski narod5. Genetska
istraživanja pokazuju prisustvo preko 10
različitih haplogrupa u ovoj populaciji, a najveću
zastupljenost imaju haplogrupe I – M170, J –
M172 i R1a1. Kurdi su podjeljeni i u podgrupe, a
jedna od poznatijih su i Gorani/Hawrami poznati
i kao Avromani.
SLIKA - Prikaz tetovaže jelena na nozi i ruci
Tračanke, izvor Wikipedia
5
Perzijska riječ kwrt- ima značenje pastir / nomad.
Muškarci i žene su pretežno imali tetovirane
gazele na unutrašnjoj strani podlaktice, šake, a
žene ponekad u paru na grudima. Popularan je i
dizajn češlja/ograde koji se činio vrlo
uobičajenim, posebno na zglobovima. Jedni
simbol tumače kao dizajn izveden iz lika
životinje, vjerojatno gazele, a neki misle da je
povezan sa solarnim motivima. Iste tetovaže
zabilježene su kod tračanskih žena u prahistoriji.

SLIKA – Tetovaže kod dagestanskih žena, izvor

G. Ismailov

SLIKA –Tetovaže kod kurdskih žena

Osim kod Kurda običaj tetoviranja žena poznat

je i u susjednom planinskom Dagestanu,
posebno podgrupe Dagni (tur. dag znači
planina). Od davnina je vladavina u planinskim SLIKA – Tetovaže kod dagestanskih žena, izvor
selima bila organizirana kao 'slobodna društva' G. Ismailov i J. Hilton
poput starogrčkog polisa, ali bez robova. Selom
je upravljalo vijeće staraca. Običaji tetoviranja među ženama prisutni su i
kod plemena iz Iraka. Tetovaže su slične kao i
Prisutni su standardni motivi mjeseca i sunca, te kod susjednih plemena Kurda i Dagestanaca.
i mnogi drugi. Tetovaže su kao i kod ostalih Običaj u Iraku je da su tetovaže izrađivali pastiri
služile prvenstveno kao zaštita. Klasični većinom u proljeće.
historičari Pliny i Strabo pišu o 26 albanskih
(Albani) autohtonih plemena koji naseljavaju
sjeverno-istočni Kavkaz u njihovo vrijeme. Veliku
promjenu u životu Dagestanaca donijela je
socijalistička revolucija i nastojanje Rusije da od
ovih pastira nomada napravi zemljoradnike i
ribolovce. Njihov poznati pjesnik Rasul SLIKA – Tetovaže kod žena u Iraku, izvor S.
Gamzatov (zvučnog imena koje završava na ‘ul’) Marafie
opisuje ove događaje u svojim djelima.
Dizajni tetovaža bili su geometrijski, ili ponekad
izrazito stilizirani prikazi prirodnih objekata.
Općenito se sastoje od kombinacija tačaka i
linija, posebno cik-cak i šrafiranih linija, krugova,
polumjeseca, ševrona, trouglova, zvijezda i
križeva i njihovih kombinacija. Žene su često
tetovirane obrve, a većina žena je imala
tetovaže na licu, posebno na bradi, te tačkice
između očiju i iznad gornjih usana.
SLIKA – Tetovaže kod kod žena u Iraku, izvor S.
Marafie
SLIKA – Tetovaže kod žena u Iraku, izvor S.
Marafie
Neke tetovaže među Iračankama napravljene su
s namjerom da pomognu da se postigne neki
željeni efekat. Neki da bi izazvali trudnoću, neki
da bi se čuvala djeca, jer je smrtnost
novorođenčadi bila visoka, te bi tako sačuvali
život djeteta tetovirajući tačku na nosu. Neki su
trebali izazvati ljubav i odagnati zlo oko.
SLIKA – Tetovaže kod arapskih (beduinskih) žena
SLIKA – Tetovaže kod bahreinskih žena
Kultura žigosanje i tetoviranje otkrivena je i u
staroj Mezopotamiji – Sumeru i Akadu. Oni su
imali običaj označavanja robova tetovažama.
Običaj su prihvatili kasnije i Egipćani, Grci i
Rimljani6. U antičkoj Grčkoj i Rimu, tetovaže su
bile oznake moći, posjedovanja robova, ali i
oznake zločinaca. U Grčkoj, tetovaže su služile za
razlikovanje nepoželjnih od ostatka zajednice,
što saznajemo od Herodota. On je, također, bio
prvi koji je upotrijebio korijen „stig” kao u
pejorativnoj riječi „stigma”, kako bi tetovaže
označio kao biljeg nečega nepoželjnog. U Rimu
su robovima tetovirana čela s natpisom 'plaćen
porez'.
Raskošne primjere tetoviranja nalazimo kod
polinezijskih zajednica, Inuita, Maja, Filipinaca
(Ibaloi), Kineza (iz Tarimske doline). Najraniji
zapis o uzorcima tetovaža Inuita pronađen je na
maski koja datira još od prije 3.500 godina.
Nekoliko milenijuma, inuitsko tetoviranje je
ostalo široko rasprostranjeno, snažno i
nepromijenjeno. Tetoviranjem su se bavili svi
Eskimi i bilo je popularno najčešće među
ženama.
6
M. Ditchey - Body Language: Tattooing and Branding in Ancient
Mesopotamia (2017)
 Tradicionalne tetovaže koristili su i Skandinavci.
Arapski putopisac Ibn Fadlan je u svom
proputivanju kroz zemlju skandinavskih Rusa
zabilježio da su Rusi bili tetovirani od vrhova
prstiju do vrata tamnozelenoj boji s različitim
motivima7. Običaj tetoviranja zabilježen je i u
Engleskoj posredstvom Skandinavaca. Engleski
putopisac William od Malmesbury u svom djelu
Gesta Regum Anglorum zabilježio je da su se
Anglosaksonci tetovirani po dolasku Normana8.

SLIKA – Tetovirana inuitska žena iz Kanade U staroj knjizi Galdrabók, nastaloj na Islandu oko
1600. godine, zabilježeni su neki od motiva kao i
Arheološki dokazi u obliku izrezbarene ljudske na Balkanu. U Skandinaviji kao i na Balkanu ovi
figurice pokazuju da se tetoviranje prakticiralo motivi služe za zaštitu, ali dosta kasnije
još prije 3.500 godina na Arktiku. Ostaci nekoliko zabilježen u historiji nego na Balkanu.
mumija otkrivenih u Beringovom prolazu i
Grenlandu ukazuju na to da je tetoviranje bilo
osnovni element drevnih tradicija. Ovo je
potvrđeno u mitologiji jer je porijeklo
tetoviranja jasno povezano sa stvaranjem sunca
i mjeseca.

Etnografski, tetoviranje su praktikovali svi Eskimi

i bilo je najčešće među ženama. Iako postoji
SLIKA – Prikaz islandskog motiva Ægishjálmur
mnoštvo lokaliziranih referenci na praksu
tetoviranja na Arktiku, prvu je vjerojatno
zabilježio Martin Frobisher 1576. godine.
Muškarci i žene su različito tetovirani na svakoj
nadlaktici i ispod usne s krugovima,
polukrugovima ili s križevima na oba ugla usana
kako bi se nosioci zaštitile od duhova koji
donose bolesti.
SLIKA – Prikaz islandskog motiva Galdrastafir
Tetoviranje na sjeveru (Sibirska regija) je takođe
bilo u funkciji zaštite i identifikacije. Žene su Dva motiva Diduka i Muški križ su veoma
tetovirane da bi se razlikovale od muškaraca. zastupljeni u Skandinaviji. Slični motivi se mogu
Mit je objašnjen ovako: „U borbama plemena i pronaći i u germanskoj i engleskoj mitologiji.
napadima na sela, napadači su obično napadali
u ranim jutarnjim satima, u samu zoru, nadajući Tetoviranje lica i tijela poznato je u Europi među
se da će uhvatiti svoje neprijatelje dok spavaju. njenim starim narodima Ilirima, Tračanima i
Žene su bile visoko cijenjene u društvu zbog Keltima. Jedni od poznatijih naroda u Europi koji
svojih brojnih sposobnosti. Njihova odjeća se su se tetovirali su bili Pikta iz Škotske. Kod njih
nije mnogo razlikovala od odjeće muškaraca, te
je u ovakvim trenutcima bilo teško razlikovat
7
mušku i žensku osobu. Tetovirane pruge na P. Lunde and C. Stone: Ibn Fadlān and the Land of Darkness: Arab
Travellers in the Far North (2012.)
bradi činile su ih prepoznatljivijim kao žene i 8
E. Treharne: Living Through Conquest: The Politics of Early
njihovi životi bi bili pošteđeni”. English (2012.)
su se tetovirali i muškarci i žene. Prvenstveno
pred borbe i ratove, a tetovaže su služile u svrhu
zaštite i strašenja neprijatelja. Tračka plemena
njeguju ovu tradiciju veoma dugo. O tome piše i
grčki historičar Herodot.

Prema Herodotu Tračani su svoju plemićku krv

označavali užignutim biljegom na koži, a onaj
koji nije imao takvih biljega smatrao se
neplemenitim rodom. Grčki historičar Strabo
navodi da je taj barbarski običaj vezan za
barbare balkanskog poluostrva, prije svega Ilire i
Tračane kojima tetoviranje predstavlja važan
segment života. SLIKA – Maska iz mikenskog perioda sa kružnim
motivima, izvor J. Brouwers

SLIKA – Prahistorijska tračanske tetovažama na

keramici i vlaška tetovaža iz G. Pećine, Novi
Travnik iz prošlog vijeka

Strabo spominje da se među Tračanima i Ilirima,

koji su tetovirali svoje tijelo, posebnu ističu
Japodi. Neke tračanske prahistorijske tetovaže
su iste kao današnje vlaške. Npr. prahistorijska
tračanska tetovaža prikazana na keramici, ista je SLIKA – Našminkana (oslikana) mladenka Selma
kao tetovaža zabilježena u Etnološkom atlasu Demirović u Kosovskom naselju Donje Lubinje, u
Jugoslavije, u prošlom vijeku u Bosni, u mjestu regionu Šar planine, izvor V. Xhmaj
G. Pećine kod Novog Travnika, ali i u ovom
vijeku u naselju D. Ljubinje na Kosovu.

Isti motiv kao tetovaža (ili možda kao šminka)

otkriven u Grčkoj, na maski iz mikenskog
perioda (bronzano doba) iz oko 1300 PNE. Ta
tradicija je prisutna i danas u Pakistanu kod
naroda Kalaš koji svoje porjeklo vezuju za
Balkan, te na Balkanu kod Vlaha Goranaca i
Pomaka. U oba slučaja običaj je vezan za
vjenčanje i ispraćaja mlade djevojke. Prisutan je
i mit o funkciji šminke kao zaštiti mlade.
SLIKA – Gospa sa tri zvijezde, izvor Wikipedia
 SLIKA - Prikaz tetovaže zmije na nozi i ruci
Tračanke

Kod ovih tradicionalnih tetovaža postoje i motivi

koji su se prestali koristiti, ali su bili rašireni,
značajni i zabilježeni na kamenim spomenicima SLIKA – Prikaz tračanke sa tetovažama na
kao npr. motiv jelena ili zmije. keramici

Tetoviranje, ali i drugi oblici ukrašavanja tijela

kao što su bojenje kože, cikatrizacija (pravljenje
ožiljaka sječenjem kože) i kauterizacija
(pravljenje ožiljaka paljenjem kože) bili su
poznati i u prahistoriji, u vrijeme vinčanske i
butmirske kulture. Dokazano je da je za vreme
butmirske kulture u Bosni, pored starosjedilaca,
zajedno živjelo i pridošlo azijsko i afričko
stanovništvo.

SLIKA – Prikaz ilirske zaštitnice, sklupčana zmija

na lijevoj strani na kamenim pločama iż Crne
gore i Albanije
SLIKA – Tetovirana žena u Škotskoj iz plemena
Pikta, izvor Thomas Hariot 1588. godina

Ipak, cikatrizacija i kauterizacija su tehnike

karakteristične za narode Afrike. Kod nas na
Balkanu nisu zabilježeni slučajevi cikatrizacije, ali
kauterizacija jeste otkrivena, kod malog broja
praktikanata iz okoline Livanjskog polja9,

9
Etnološkog atlasa Jugoslavije: kauterizaciju pomoću upaljenog
truda, gube, kod stanovništva livanjskog polja (sjeverni dio Polja)
Kupresa10 i Dalmatinske zagore. Tehnika kojom
su oni ukrašavali kožu ‘žeženjem’ liči na onu iz
Somalije i Etiopije. Prisutnost na Balkanu u
novije vrijeme je vjerovatno prenešeno od
Afrikanaca koji su dovođeni kao roblje u Ulcinj
od strane gusara.

Među arheološkim nalazima u grobovima

naroda Autarijata na Glasincu, sojeničkom
naselju u Donjoj Dolini kod Bosanske Gradiške
naseljeno od strane naroda Oserijata i na
nekoliko mjestima koja su bila naseljena
narodom Japoda, pronađene su i bronzane igle,
veoma zašiljene, koje su protumačene kao alati
za tetoviranje11. Pretpostavlja se da su se
bronzane igle stavljale na držak nakon čega bi
tim iglama Iliri bockali svoju kožu i tetovirali
raznovrsne ornamentalne motive. Boja bi se
utiskivala pod kožu u obliku željenog motiva.
Pored Japoda tradicija tetoviranja je bila
raširena i kod ilirskog plemena Breuka, koji su
naseljavali prostor oko donjeg toka Save. Na SLIKA – Skice različitih uzoraka tetovaža
prostoru bosanske Posavine (Brčko i Orašje) zabilježenih na spomenicima Daunaca, izvor C.
pronađene su također brojne bronzane igle. Norman

Stanovnici južne Italije, Iliri porjeklom sa
Balkana, iz saveza plemena Dauna (grč. Thaunos
– daunioi – vuk), iza sebe su ostavili spomenike
na kojima se vidi da su se njihove žene
tetovirale. Najviše su tetovirale ruke, posebno
podlaktice, baš kao i na Balkanu.
Osim tetoviranja primjetne su i kecelje kao još
jedna kulturološka odlika, ukrašene podlaktice i
vrsta pregače su ekskluzivne i sveprisutne na
spomenicima koji predstavljaju žene.

10
Kod stanovništvo Zlosela (Kupres) zabilježena je kauterlzacija SLIKA – Rekonstrukcija izgleda daunske žene i
1966. godine - Jasna Andrić, kustos Muzeja Bosanske krajine u
Banjaluci.
njenih tetovaža
11
Wilkins 1992.

SLIKA – Tetovaže kod bosanskih žena
Edith Durham, prije Prvog svjetskog rata, bilježi
praksu tetoviranja među ljudima u Albaniji i
Bosni, regionu obuhvaćenom područjem drevne
Ilirije i moguće mjesto porijekla daunskih grupa.
Opet vidimo da su uglavnom tetovirane žene i
da su one nosile tetovaže na podlakticama i
rukama.
SLIKA – Tetovaže kod albanskih žena
Ona kaže da je Albanija početka 20. stoljeća bila
izolirana, udaljena, geografski, politički i
socijalno odsječena, tako da su običaji i sistemi
vjerovanja preživjeli dugo izolirani od vanjskih
uticaja. Smatrala je da se praksa tetoviranja u
regionu može pratiti unazad, na samom početku
najmanje do vremena Herodota. Običaj
tetoviranja je postojao prije slavenskog
doseljavanja u 7. stoljeću12.
Da bi objasnila dugovječnost i kontinuitet prakse
tetoviranja u regionu, Durham tvrdi da je
poštovanje sunca i mjeseca (popularni motivi u
tradicionalnom balkanskom tetoviranju) uvijek
12
E. Durham 1928.
bili ključni faktori, od vremena ranih ilirskih
božanstava do usvajanja Sol invictus pod
Aurelijanom, zatim mitraizma (religija
obožavanja sunca i mjeseca) do maniheizma
(čija se dogma kretala oko vjerovanje u
antagonističke moći svjetla i tame – duha i
materije), te kršćanstvo. Sve ukazuje na to da je
ovo prvobitno bila veoma stara praksa povezan
s obredom plodnosti koji je povezan s početkom
menstruacije, što označava preobrazbu
djevojčice u ženu13.
SLIKA – Tetovaža Janja Mamić, rođ. Matić, 1936.
godište, iz sela Mladoševica (N. Šeher, Žepče)
Godine 1668. u Londonu izlazi djelo Paul
Ricauta, tajnika engleskog poslanstva u
Istanbulu, u kojem se nalazi bilješka o tome kako
u Srbiji neki kršćani svojoj djeci pri krštenju
nacrtaju na čelu križ i to sokom nekog bilja, da
se to poslije više ne može odstraniti. Na taj
način mnogi kršćani ostaju u svojoj vjeri i ne
prelaze na islam14.
Običaj tetoviranja žena zabilježen je i u
Makedoniji u novije vrijeme. U dokumentarnom
filmu Jugoslovenske televizije15 iz 1980. godine
opisuje se vlaško selo Zletovo i njihov običaj
tetoviranja. Žene su najčešće tetovirale križ
između obrva. Osim čela tetovirale su i ruke. U
dokumentarcu se spominje isti običaj
tetoviranja i u zabačenim selima u Bosni.
13
C. Norman 2016.
14
P. Ricaut: Historia oder Beschreibung von dem jetzigen Zustand
dess Ottomanlschen Reichs (1671.)
15
Emisije "Karavan" autora Milana Kovačevića

SLIKA – Vlahinja sa tetovažama na čelu i rukama,
Zletovo, Makedonija
Zabilježen je i primjer o konkretnom
preuzimanju običaja tetoviranja od Vlaha u
Drimkolu u Makedoniji, gdje je domaće
stanovništvo djelimično primilo običaj od
Vlaha16. Poznati su primjeri gdje su u bugarskim
selima djevojčice bile tetovirane od strane
Vlahinja17. Ravnokraki križ u korjenu nosa (kao
kod indijskih žena označavanje ajna-čakre) je
jedan od popularnijih simbola kod žena Cincara,
Karakačana, ali i ostalih Vlaha.
Prema istraživanjima, tetovaže su koristili i Vlasi
Grčke, Makedonije i Epira. Za konačni rezultat
korišteni su ugljen, crijep i razne druge boje,
obično pomiješane sa alkoholnom tekućinom
(„ouzo”, „raki” itd.). Tetovaže simbola križa je
tipična tetovaža kod Vlaha Armana. Ostalo je
zabilježeno da su se Vlasi tradicionalno tetovirali
željeći na taj način izraziti svoj društveni
poredak, hijerarhiju i vjersko osjećanje, ili zato
što su vjerovali da tetovaža donosi više ljepote i
sreće mladim djevojkama ili čak zbog
predrasuda.
Prema svjedočanstvu žene iz Vranja sa
tetoviranim križićima na rukama su to činile, „ne
bi li odbili Turke, koji su se gadili krsta, jer do
tada nije pomagalo da odevaju rite i lica mažu
čađem”, a pored Vranja, običaj tetoviranja
zabilježen je u Velesu, potom u Skoplju, Ovčjem
polju, Štipu, Strumici, Radoševskom Šopluku,
Maleševcima, Tikvešu, Ohridu, Debrcu, kod
cincarskim zajednicama, te među Prizrencima.
16
M. S. Filipović: Tetovisanje u Južnoj Srbiji (1938.)
17
A. Arnoudov kustosu muzeja u Pazardžiku
Preživio je i orginalni mit zaštite od otimanja:
„za vrijeme Osmanlijskog carstva govorilo se da
je oblik križa koji su imale mlade devojke imao
za cilj da spreči otmicu i ograniči ih na harem, jer
je kao simbol bio posebno mrzak
18
Osmanlijama” .
SLIKA – Dizaj vlaških tetovaža u Bosni, izvor
Moriz Hoerner
Godine 1894., doktor po imenu Leopold Glück
objavio je u Beču članak pod naslovom „Die
Tätowirung der Haut bei den Katholiken
Bosniens und der Hercegovina“ (Tetoviranje
kože kod katolika Bosne i Hercegovine) u kojem
je detaljno opisao tetovaže koje su promatrali
lokalni stanovnici. Tetovaže korištene kod
vlaškog naroda u Hercegovini istraživao je
arheolog Ćiro Truhelka krajem 19. vijeka,
postavši jedan od prvih koji je o njima pisao i
ilustrirao ih.
Najčešći tetovirani simboli bili su križ, narukvica,
ograda, te grane ili grančice. Križ je imao brojne
varijacije, a jedna od najčešćih su bile male
granaste linije zvane „grančica” ili „jelica”. Dizajn
nalik narukvici ponekad se tetoviralo oko
ženskih zglobova, bilo križevima ili motivom
nalik na ogradu. Običaj se praktikovao u srednjoj
i južnoj Bosni, oko grada Jajca, Rame, Prozora
(Uskoplja), Kupresa i Kraljeve Sutjeske, ponegdje
u Dalmatinskoj zagori u Hrvatskoj, između Sinja i
Šibenika, te u Dubrovačko-neretvanskoj
županiji19.
18
M. S. Filipović: Tetovisanje u Južnoj Srbiji
19
Primjer tetoviranja iz Like (u kojoj nisu poznati običaji
tetoviranja) gdje je zabilježen običaj tetoviranja kao fenomen
samo na određenom području selima Milešine i Gornje Ogorje kod
Sinja i sela na planini Svilaja, te u okolini Vrlika i Kijeva u – gdje su
bili prisutni novi stanovnici, Vlasi doseljenici iz Bosne, Prozora
(Rame), Tomislavgrada (Duvna), Livna, Glamoča, Kupresa, itd.
Korišteni su mnogi simboli, a najčešći su se
sastojali od krugova za koje se vjeruje da su
povezani sa tradicionalnim plesovima u kolu.
Jedan od prvih koji je upozorio i upoznao javnost
sa tetoviranjem kod Bosanaca bio je Leopold
Gluck. U njegovom radu tvrdi se do ovaj običaj u
Bosni i Hercegovini "nije stari zemaljski običaj"
jer to potvrđuje i činjenica "što se tetoviranje
nalazi samo kod jednog dijela stanovništva, koje
je i pored razlike u vjeroispovijesti, jedan te isti
po običajima i navikama". Gluck zaključuje da su
se paganski i kršćanski simboli miješali
neselektivno, pri čemu je prvi poticao iz prirode i
porodice u ilirsko doba, a drugi s kasnije
prilagođenim kršćanskim značenjem.20
Zagrebački umjetnik Ninoslav Zelenović
istražujući tetovaže i njihovu historiju na
Balkanu, u BiH, u mjestu Bakaluše (danas nosi
ime Breške) blizu Tuzle pronašao je i staricu koja
je prije bila tetoviračica.21
Tetovaže su primijenjivali i prvi kršćani. Ovaj
običaj među kršćanima je postojao sve do ranog
srednjeg vijeka, kada su se visoke crkvene
hijerarhije suprotstavljale tetovaži, videći u njoj
prvenstveno nastavak paganizma i običaja
vezanih za stare vjere.
Kršćanstvo je uvijek bilo jedno od ključnih
etničkih odrednica vlaškog samoidentiteta.
Shodno tome, bilo je slučajeva da su Vlahinje iz
nomadskih zajednica tetovirale križeve na čelu i
rukama. Najznačajnije kolektivne slave Vlaha su
Božić, Uskrs, Đurđevdan i Petrovdan. Kultovi
Bogorodice (Gospe) i Svete Petke takođe su
veoma slavljeni u većini vlaških nomadskih
zajednica. Međutim, treba naglasiti da je
dolazak u crkve i redovne kontakte sa
sveštenicima za Vlahe bilo prilično
komplikovano jer su njihovi katuni bili daleko od
20
L. Gluck: Tetoviranje kože kod katolika Bosne i Hercegovine
(1884.)
21
U selu je podignuta i župna crkvica od drveta posvećenog
Uznešenju Gospe, a podignuta je 1854. godine. Od 1884. godine u
selu postoji i ženski samostan Emaus osnovan od strane reda Kćeri
Božje Ljubavi. Od 2009. svake se godine u Breškama organizira
pokladni karneval. U selima župe Breške održava se desetodnevna
manifestacija "Dani Velike Gospe - Župa Breške".
naselja stanovništva i crkava. Stalne kontakte sa
crkvom imali su samo gradski Vlasi22. Ostali su
imali katunske popove koji su većinom bili u
rodu sa katunskim knezom.
SLIKA – Dizaj vlaških tetovaža u Bosni, izvor
Durham
Zabilježeno je da su kršćanski misionari iz
Soluna, koji su počeli putovati u unutrašnjost u
9. vijeku, preobraćali ljude, posebno od
obožavanja nebeskih tjela. Poštovanje sunca i
mjeseca, stara Balkanska religija, u ovim
krajevima nikada nije istinski prestalo i tragovi
se mogu vidjeti i do danas. Vlahinje u sjevernoj
Albaniji i dalje nose srebrni filigranski
polumjesec ušiven u krune njihovih šešira i
dizajna koji proizlaze iz sunca i mjeseca, koji su
urezani i u nadgrobne spomenike23.
U Bosni postoji i srednjovijekovno predanje/mit
„da je to samoranjavanje uspomena i spiritualni
billig na koži, a tiče se posljednje bosanske
kraljice Katarine”. Običaj se najdublje ukorjenio
baš u području koje bijaše „najkraljevskije”, u
Kraljevoj Sutjesci.” U K. Sutjesci živjeli su
„kraljevi” Vlasi, oni koji su bili pod zaštitom i u
službi kralju.
U zaleđu Šibenika praksa tetoviranja je stigla sa
novodoseljenim bosanskim stanovništvom.
Manda Vlašić rođena Benović (porjeklom iz
Bosne) izričito napominje da su to radili svi
kršćani u njenom bivšem kraju. U narodnoj
22
V.B. Sotirovic: The Balkan Vlachs (2013)
23
K. Jiriček – Durham 1928.
poeziji nailazimo na sljedeće stihove u pjesmi
„Ženidba Golotrba Ive” koji takođe svjedoče o
preživljavanju običaja tetoviranja do tog doba.
Motiv ograde odnosi se na ‘međeda šapu’ u
pjesmi.
„ … Na prsima Danica zvijezda
na koljenu od međeda šapa
na mišicu sablja uslikana … ”
Ili narodna pjesma iz Kule Narinske „U Bogdana
devet vinograda” takođe aludira na tetovaže.
„ ... Govori mu Ljuba Bogdanova
ja bih svoga brata poznavala
na mišnici, na desnici ruki,
konjska ploča i devet čavala … „
Takođe u stihovima iz Ostojićeve zbirke:
„ … Moja ga je bilježila majka
vučjom stopom na desnom ramenu … „
Navedeni primjeri iz narodnih pjesama: međeda
šapa, konjska ploča, devet čavala, vučja stopa
ustvari su polukružni i lepezasti motivi, koji
predstavljaju motiv ograde. Najstarije, dosad
poznato, svjedočanstvo o tetoviranju je od
engleskog putopisca Rikauda, koji je zabilježio
1694. godine običaj tetoviranja u Srbiji i takođe
prenosi mit o tetoviranju kao zaštiti od Turaka.
Vlaške tetovaže prenose se i u zapadnu Europu.
U najstarijem postojećem dokumentu iz 1524.
godine zapisana je dozvola za naseljavanje
doseljenika na području današnje Donje
Austrije. Migranti koji su se naselili u Marchfeldu
dolaze iz Pounja. Došli su iz gradova Velike
Kladuše, ali i iz Slunja, a bježali su od Osmanlija.
Nakon što je većina sela u Marchfeldu u to
vrijeme bila napuštena, radnici na farmi su bili
prijeko potrebni pa su se migranti lako
integrisali. Vlasnici zemlje su rado primali
migrante.
Ovi ljudi donijeli su sa sobom i običaj tetoviranja
koji do tada nije bio poznat lokalnom
stanovništvu. Zabilježeni simboli i razlozi su isti
kao i njihovih predaka na Balkanu. Tetovirali su
se na rukama, podlakticama, prsima, a ponekad
i na čelu. Običaj je danas sačuvan kod žena dok
se muškarci više ne tetoviraju. Tetovaže im više
nisu stalne već se crtaju po koži (privremene
tetovaže) za proslave.
SLIKA – 'Tetovirane' djevojke porijeklom sa
Balkana u Austriji
Dosad najopširnije i najdokumentovanije
istraživanje vlaških tetovaža napravio je M.
Petrić. Petrić pravi pregled od 446 referenci
zapisa o tetoviranju u BiH. Najveći broj izvornih
podataka potiče iz prošlog stoljeća I to nakon
Drugog svjetskog rada (šezdesetih I
sedamdesetih godina), a manjim dijelom su oni
podaci, koji pripadaju starijim ili novijim
vremenskim razdobljima.
Iz najnovijeg vremena su I brojčano
najzastupljeniji podaci prikupljeni sa područja
Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije,
Bugarske, Albanije i Grčke. Dio podataka je
prikupljen i u periodu od 1960. do 1970. godine.
Najveći broj reference dolazi iz Etnološkog
atlasa Jugoslavije u dijelu „Nakit i ukrašavanje
tijela bockanjem”. U Hrvatskoj je zabilježen broj
od 11 referenci, u Crnoj Gori 1, Makedonija 172,
Srbija 1 referenca, u Albaniji 8 referenci, u
Bugarskoj 16 referenci i u Grčkoj 9 referenci. To
je ukupno 665 referenci u tetoviranju
tradicionalnim tetovažama.
Osim navedenih referenci tetoviranja,
zabilježeno je i tetoviranje u većim područjima.
Takva područja su Rama (Prozor), Lepenica
(Kiseljak), Visoko i Popovo polje (Hutovo) u BiH,
teritorij plemena Kuči u Crnoj gori, Ovče polje,
Štip, Strumica, Ohridski Drimkol u Makedoniji,
teritorij plemena Šopi – Radoviški Šopluk i
Maleševci, zatim na teritoriji Vlaha Aromana u
Ograždenu, na teritoriji Vlaha Sarakačana u
Goču (Vrnjačka banja) u Srbiji24, kao i Has na
Kosovu. U mjestu Malesija, zatim na teritoriji
plemena Dukađina i Pulatija, Hasi, Vuthaj, Arn,
Lurija (porječje Crnog i Bijelog Drima), Frasher sa
selima Zharkan, Zavaliani (u blizini oblasti
Kolonje) u Albaniji. Planina Negus sa selima:
Selio, Doliani, Xirolivad, Volada, Marusa,
Castania, Tarcoveani kod Veria i Meglen u
Grčkoj.
Običaj tradicionalnog tetoviranja na Balkanu
raširen je na području koje, polazeći od krajnjeg
juga prema sjeveru, zahvata sjeverne dijelove
Grčke, a na sjeverozapadu do Hrvatske, granični
dio Like prema Bosni. Podaci za Bugarsku
odnose se na njene zapadne i jugozapadne
dijelove i to uglavnom za vlaško-aromunsko
stanovništvo.
Vlaško, nomadsko stanovništvo, nosilac je ove
etnografske značajke u Albaniji (jugozapadni i
jugoistočni dio), kao i u Grčkoj (gdje su
zastupljeni Sarakačani), te u Makedoniji,
naročito na potezu Titov Veles – Štip i dalje
prema bugarskoj granici. Kod Makedonaca se
danas sasvim rijetko susreće, a najviše je
rašireno među Šopima.
Kod tradicionalnih tetovaža na Balkanu razni
istraživači su primjetili sljedeće običaje/tradicije:
vrijeme tetoviranja zavisi od starosti osobe koja
se tetovira, postoje određena sredstva, načini i
alati sa kojima se tetoviranje vrši, razlike na
24
Karakterističan je primjer grupe Vlaha Aromuna, tzv. Ašana
(Cincara), koji su se u potrazi za boljim uslovima stočarenja, naselili
dosta daleko od uobičajenih stočarskih zona. Oni su, kako se može
zaključiti iz bilješki zapisivača, zadržali i u novoj sredini (okolica
Vrnjačke banje u Srbiji) svoje običaje, pa između ostalog i običaj
tetoviranja.
osnovu spola, postoje određene osobe koje vrše
tetoviranje, godišnje doba ili datum/događaj
kada se tetoviranje vrši, vrste motiva i dijelovi
tijela koji se tetoviraju, naziv za tetoviranje i za
simbole koji se tetoviraju, te narodne legende i
tumačenja tetoviranja. Tetoviranje se najčešće
obavljalo u životnoj dobi od 10. do 15. godine
života. Osim toga još jedna važna karakteristika
je da se tetoviranje vrši u proljeće. Ovo je
karakteristično za najveći dio Balkana.
Iz toga se mogu odrediti i dvije osnovne
varijante životne dobi u kojima je obavljano
tetoviranje na Balkanu. Prva varijanta, koja
obuhvata raniju životnu dob, ne bez određenog
značaja, ističe i javlja sedma godina života kao
vrijeme tetoviranja. Prva varijanta je, prema
podacima, potvrđena isključivo kod stanovništvo
u Makedoniji i Bosni i Hercegovini.
Druga varijanta, tetoviranje u životnoj dobi od
10. do 15. godina, najraširenija i zastupljena kod
svih balkanskih naroda tako da, u stvari,
obuhvata sve one krajeve gdje je običaj
tetoviranja bio poznat: na cijelom području
Bosne i Hercegovine, u Dalmaciji, jedan primjer
u Slavoniji25, u Albaniji kod katolika (plemena
Kastrata, Škrela, Hota, Gruda i Kiimenta), te
Dukadjina i Pulata i Aromana, u Grčkoj (kod
Vlaha Aromana i Sarakačana), u Makedoniji (kod
Šopova i Vlaha Aromana), te u Bugarskoj (kod
Vlaha Aromana).
Za tetoviranje kod balkanskih naroda značajno
je da se taj običaj obavlja kod oba spola (ne
uzevši u obzir činjenicu da je u novije vrijeme,
ono manje izraženo kod muškaraca – žene su
„čuvarke“ tradicije. Međutim, pokazalo se, da to
nije uvijek strogo pravilo i da postoje i neka
odstupanja od istog.
Obzirom na raznolikost sredstava koja se
primjenjuju u tetoviranju, moguće je izvršiti
25
Na primjerima tetoviranja moguće je pratiti i migracije
stanovništva. Tetoviranje zabilježeno u Slavoniji u okolini Osjeka
jedinstveno je za ovaj kraj i tu je stiglo iz Dalmatinske zagore, iz
okolice Vrlike ili Knina, posredstvom vlaškog stanovništva. I kod
jednih i drugih primjetni su isti običaji kod tetoviranja.
podjelu alata u tri osnovne grupe: u prvoj se
govori o alatu za bockanje kože, druga grupa
iznosi sastav boje i treća definiše kalupe i
modele koji se u nekim krajevima koriste
prilikom tetoviranja (na drvenoj kori ili debljem
papiru urežu se motivi koji se žele tetovirati i
kroz proreze se zatim bocka iglom).
Kao alat većinom se koristila metalna igla (ili više
njih26), nešto manje trn ili zašiljeno drvo. Za
pripremu boje koristio se fini ugljeni prah27 sam
ili pomiješan najviše sa rakijom28, vodom,
pljuvačkom, medom, majčinim mlijekom29 ili
masti30. Čađ sama ili pomiješana sa najviše
majčinim mlijekom31, rakijom, pljuvačkom,
vodom, medom, petrolejom ili maslom32.
Zabilježeno je i korištenje baruta, tinte, tuša i sl.
ali dosta rjeđe.
Za kalupe i modele33 uglavnom je korištena kora
drveta crnog jasena, klenova ili drijenova kora,
dugme34 ili list biljke npr. smokve, gdje je bi
bitan antibakterijski i antiseptički učinak. Što se
tiče načina nanošenja primjetna su tri osnovna
26
M. Petrić (1972): Upotreba vaše igala za bockanje, dvije ugle
zajedno, naznačena oblikom 1b, ograničena je isključivo na
zapadnu Hercegovinu i nigdje na drugom mjestu taj oblik nije
poznat.
27
M. Petrić (1972): Praksa raširena samo u zapadnoj Hercegovini i
u jugozapadnoj Bosni.
28
M. Petrić (1972): Raširena je samo kod vlaško-aromunskog
stanovništva Bugarske, Grčke (na sjeveru, oko Florine) Albanije, a
takođe i kod Sarakača na sjeverne Grčke, oko Meglena. U drugim
krajevima ovaj oblik nije poznat.
29
M. Petrić (1972): Ugljeni prah pomiješan s majčinim mlijekom
ustanovljen je samo na jednom mjestu, u okolici Kiseljaka u
centralnoj Bosni.
30
M. Petrić (1972): Jedan primjer gdje se ugljeni prah miješa s
mašću;. registriranje kod Stoca u Hercegovini.
31
M. Petrić (1972): Čađ pomiješana s majčinim mlijekom najviše
je u primjeni najrašireniji j oblik, uglavnom u centralnom dijelu
Bosne i području koje gravitira Neretvi. U tom dijelu Bosne
registrirana je i grupa 3 . m (čađ pomiješana s običnim mlijekom).
32
M. Petrić (1972): Jedan primjer miješanja čade s maslom
zabilježen je u zapadnoj Bosni.
33
Upotreba ovih kalupa ili modela, kako ih narod zove,
ograničena je isključivo na teritoriju zapadne Hercegovine a nigdje
drugdje se ne primjenjuje. Doduše, postoji jedan podatak u
literaturi koji govori da su nekada i u Bosni bili u upotrebi kalupi od
vrbove kore.
34
M. Petrić (1972): Križ od "pula" (tačkica) pravio se kroz malo
dugme „biljur", "pulčaz" ili "sadip".
načina: nanošenje boje, pa onda bockanje, zatim
bockanje kože, pa nanošenje boje i izravno
unošenje boje bockanjem.
Nanošenje boje, nakon čega slijedi bockanje, je
najzastupljeniji oblik tetoviranja. Ovaj način
tetoviranja identificiran je u cijeloj Bosni i
zapadnom dijelu zapadne Herecegovine, te oko
Stoca. Na jugoistoku, u Bugarskoj, Makedoniji,
Grčkoj i u Albaniji (Istočni dio), ovaj oblik
nalazimo raširen kod vlaško-aromunskog
stanovništva i Sarakačana u Grčkoj.
Što se tiče osobe koja tetovira moguće je
definisati tri grupe: samotetoviranje,
međutetoviranje i tetoviranje od strane iskusne
osobe. Najrašireniji oblik je međutetoviranje.
Što se tiče vremena kada se tetoviranje obavlja,
u najvećem broju slučajeva u proljeće (većinom
na dan svetog Josipa ili neki drugi kršćanski
praznik) ili neko drugo vrijeme u godini, što je
rijedak slučaj.
Što se tiče motiva koji se tetoviraju zabilježen je
bogat repertoar raznih motiva. Na jednom
lokalitetu prisutno je više različitih motiva. Bez
obzira na to neki motivi se ističi, tako da je motiv
križa jedan od najprisutnijih i najviše korištenih
na prostoru BiH. Pod nazivom „križevi“ ili „križi“
u Bosni i u Hercegovini ponekad kaže i za
sveukupnost ornamentalnih kompozicija koje u
sebi sadrže motiv križa, te i u onim slučajevima
kada motiv križa uopće i ne postoji na jednom
tetoviranom crtežu.
Posebni nazivi za pojedine oblike: križ s kolima
(2), muški križ (4), četvrtušica (23), križ s jelicom,
grančica križ i križ granaš (34), ruka sv. Franje
(37), granjčica i križ sa sitnim perkicama (38),
gusti križ (39), križ sa krupnim perkicama (40),
križ čakmaš (53), križ sa ogradom (69), diduka
(71), križ od bocki (83), kukica (87). Motivi križa
zastupljeni su na cijelom Balkanu ali se
pojavljuju lokalne specifičnosti.

SLIKA – Motivi križa sa narodnim nazivima križ s
kolima (2), muški križ (4), četvrtušica (23), križ s
jelicom, grančica križ i križ granaš (34), ruka sv.
Franje (37), granjčica i križ sa sitnim perkicama
(38), gusti križ (39), križ sa krupnim perkicama
(40), križ čakmaš (53), križ sa ogradom (69),
diduka (71), križ od bocki (83), kukica (87), izvor
M. Petrić
Tu su i motivi kola, ograde, narukvice i grančice
takođe dosta zastupljeni. Za razliku od križa
motivi kola se većinom javljaju u Bosni iako je
zabilježeno i par slučaja u Hercegovini,
Dalmaciji, Albaniji i Makedoniji.
Jedini zajednički oblik kola (91) nalazimo kod
Makedonaca u Bogomili i Hrvata na Guča Gori u
Bosni. Grupa motiva pod nazivom kolo (crteži od
broja 90 do 146), obuhvata sve kružne oblike,
koji u svom središnjem dijelu najčešće sadrže
križ ili neki drugi motiv, a nerijetko su to
kružnice bez posebno ucrtanih znakova u
sredini.
SLIKA – Motivi kola sa narodnim nazivima
prešljen (90), križ sa ogradom (91), mlinsko kolo
(92), ograda (93), luna si stele (95), grane (114),
ograđeni križ (120), grančica (121), zvizdica i
sunce (133), mjesec (134), zvizdica (135), ograda
kukašica (140), izvor M. Petrić
Ukoliko središnji crtež svojim krakovima
dodiruje ili prelazi okvir kružnice, takav motiv ne
spada u kola. Posebni nazivi za pojedine oblike
kola su: prešljen (90), križ sa ogradom (91),
mlinsko kolo (92), ograda (93), luna si stele (95),
grane (114), ograđeni križ (120), grančica (121),
zvizdica (133), sunce (133), mjesec (134),
zvizdica (135), ograda kukašica (140).
Motiv ograde predstavljen je polukružnicama,
ali i drugim oblicima kao što su npr. dva spojena
polukruga koji djeluju kao kružnica (165 i 166),
izdužena kružnica (164) ili jedna kvadratna
forma polukruga (168). Motiv ograde značajka je
isključivo Bosne i ni u jednom drugom dijelu
Balkana nije poznat. Raznolikost motiva ograde
posebno je specifična u Jajcu i okolini. Motiv
ograde, polukrug različito ukrašen, a u svome
unutrašnjem, srednjem dijelu vrlo često
ispunjenom crtežom križa ili nekog drugog
ukrasa, spada u posebnu grupu motiva.
Prostorna raširenost ovoga motiva ograničena je
isključivo na centralni i zapadni dio Bosne, dok
ga u ostalim krajevima Balkana nema nigdje. Od
posebnih naziva zabilježeni su: ruka sv. Franje
(147) i jelka (151).
SLIKA – Motivi ograde sa narodnim nazivima
ruka sv. Franje (147) i jelka (151) , izvor M. Petrić
SLIKA – Motivi ograde spojeni polukrugovi koji
djeluju kao kružnica (165 i 166), izvor M. Petrić
SLIKA - Motivi ograde kvadratne forme
polukruga (168) , izvor M. Petrić
Motiv narukvice je takođe najzastupljeniji u
Bosni. U centralnoj Bosni su rašireni svi oblici
motiva br. 229, 230, 231, 232 i 233, a oni čine
specifično obilježje ovoga dijela Bosne.
Narukvica čiji je naziv adekvatan obliku i mjestu
na ruci (zapešće) gdje se tetovira. Oblici
narukvica variraju od najjednostavnijih – obična
ili tačkasta crta – do složenih oblika: dvostruke
paralelne linije u vidu široke trake različito
ukrašene, cik-cak ili valovite linije.
Narukvice se tetoviraju u čitavoj Bosni, zapadnoj
Hercegovini i kod vlaškog stanovništva u
Makedoniji i u Albaniji. Osim rasprostranjenog
naziva narukvica postoje i sljedeći: bocke (170),
krivica (173), knegelj ili šarka (173), naruknica
(175), narukvica očenaš i čenaš (176), vijugica
(177), verige (181), rešma (183), narukvica
(183), belenzuk (192), križići (194), naruknica s
direcima (214), naruknica s metlama (217) i loza
(219).
SLIKA – Motivi narukvice rašireni u centralnoj
Bosni 229, 230, 231, 232 i 233, izvor M. Petrić
Sa obzirom na zastupljenost oblika motiva
grančice može se reći da je on značajka Bosne. U
Hercegovini se pojavljuje rjeđe i to samo u
oblicima br. 238, 284 i 285 te su, prema tome,
specifični samo za Hercegovinu. Ostali oblici
grančica rasprostranjeni su pojedinačno u
različitim lokalitetima Bosne, osim oblika br.
260, koji je karakterističan za centralnu Bosnu.
U grupu pod nazivom grančice (234-300)
spadaju svi oni motivi koji predstavljaju različite
oblike grana, od najjednostavnijih do vrlo
složenih oblika, a često puta to su kompozicije
od svih do sada spomenutih motiva. Posebni
nazivi su: jela (237), grabljica (240), jelčica (241),
grana s kolicom (257). Za oblik, sličan crtežu broj
290, Truhelka je zabilježio naziv 'klasje'. Ovome i
srodnim oblicima, prostorna raširenost
ograničena je na okolinu Travnika u Bosni.

SLIKA – Motivi narukvice sa narodnim nazivima
bocke (170), krivica, knegelj ili šorka (173),
naruknica (175), narukvica očenaš i čenaš (176),
vijugica (177), verige (181), rešma ili narukvica
(183), belenzuk (192), križići (194), naruknica s
direcima (214), naruknica s metlama (217) i loza
(219), izvor M. Petrić
SLIKA – Motivi grančice 238, 284 i 285 koji se
pojavljuju u Hercegovini, izvor M. Petrić
SLIKA – Motivi grančice 260 karakterističan za
centralnu Bosnu, izvor M. Petrić
Od različitih tumačenja šta im njihovi tetovirani
motivi predstavljaju najviše je bilo onih da su
oznake vjere/pripadnosti i zaštite od
otimanja/promjene vjere/pripadnosti. Zasebni
elementi običaja tetoviranja specifični su samo
za jednu oblast. U takve specifičnosti spadaju:
motiv ograde u centralnoj Bosni i termin
bocanje, koji je raširen općenito u Bosni. U
zapadnoj Hercegovini i jednom dijelu Neretve
(južno od Mostara) specifično je tetoviranje
preko, za tu svrhu pripremljenih kalupa-šablona
(najčešće od jasenove kore) te upotreba termina
sicanje.
Korištenje ugljenog praha s rakijom, isključivo je
rašireno kod vlaško-aromunskog stanovništva i
nigdje drugdje nije zastupljeno. Potrebno je
istaknuti i društvenu komponentu ovoga
običaja, koja se izražava u činjenici da se
tetoviranje izvodilo prvenstveno u zajednici od
dvije ili više osoba.
SLIKA – Motivi grančice sa narodnim nazivima
jela (237), grabljica (240), jelčica (241), grana s
kolicom (257) i klasje (290), izvor M. Petrić
Solarni, lunarni i herbalni motivi ukazuju na
kultove fokusirane na prirodne cikluse, smjenu
godišnjih doba, dana i noći. Vlaške tetovaže su
veoma slične berberskim tetovažama u Africi.
Kada uporedite berberske i vlaške tetovaže,
može su uočiti razliku u geometriji i kompoziciji.
Berberske tetovaže su sastavljene od
geometrijskih linija, oblika dijamanta i križanja,
dok su vlaške kružnije. Neki ornamenti su isti,
npr. simboli križa, ograda, grančice, klasja i lista.
Neki motivi su isti ili veoma slični kod različitih
naroda. Dva motiva Diduka i Muški križ su
veoma zastupljeni u Skandinaviji. Slični motivi se
mogu pronaći i u germanskoj i engleskoj
mitologiji.
SLIKA – Uporedni prikaz islandskog
(Ægishjálmur) i bosanskog motiva (Diduka)
SLIKA – Uporedni prikaz islandskog (Galdrastafir)
i bosanskog motiva (Muški križ)35
Motiv Muški križ registrovan je i u Iraku a
zabilježila ga je S. Marafie. Tamo je poznat kao
salib kao i kod njima susjednih naroda.
SLIKA – Tetovaže Salib kod iračkih i kurdskih
žena
Osim na koži ovi motivi prisutni su i na odjeći,
posuđu, ali su opstali i kod novih praznika, npr.
Uskrs i bojenje jaja.
Analizom podataka moguće je zaključiti da
običaj tetoviranja izumire najprije među muškim
pripadnicima društva, što je i logično jer postoji
35
Marica Vuković (rođ. Dadić) 06.10.1920 u selu Bristovi, Bugojno
globalni običaj da žene u društvu ‘čuvaju’
tradiciju. U jednome slučaju iz zapadne
Hercegovine naveden je kao odlučujući faktor u
nestajanju ovoga običaja i to, što „danas više
nema čobana, svi su školarci“, a tetoviranje se,
gotovo isključivo, izvodilo upravo u vrijeme
čuvanja stoke. Ovoj navod iz zapadne
Hercegovine, kao da nalazi svoju najbolju
potvrdu kod izrazitih nomada – Vlaha.
SLIKA – Uskršnje jaje sa kombinovanim
motivima Diduke i Muškog križa, izvor Ramski-
vjesnik.ba
Velike društveno-ekonomske promjene sredine
u kojoj su se našli, prelazak sa nomadskog na
sjedilački način života u stalnim naseljima, našle
su svoga odraza i u kulturi spomenutog
stanovništvo. Kao i neki drugi vidovi narodne
kulture tako je i napuštanje običaja tetoviranja
nastupilo kao posljedica promjena nastalih
usljed utjecaja sa strane, iz nekih drugih
kulturnih sredina te, s druge strane, zbog
promjena unutarnjeg sastava dotične
tradicionalne kulture.
Treba istaknuti da postoji još jedna vrlo značajna
podudarnost između balkanskih i spomenutih
naroda. Naime, svim ovim narodima zajednička
je ekonomska djelatnost kojoj je glavna značajka
nomadstvo. Uzevši u obzir sve navedene
činjenice, a posebno podudarnosti u nekim
sastavnim elementima tetoviranja, izgleda
najvjerovatnije, da ovaj običaj spada u red onih
kulturnih pojava koje povezuju Balkan sa
područjem Kavkaza, Prednje Azije i Sjeverne
Afrike. Prostorno raširen običaj tetoviranja na
Balkanu pokazuje da je ono postojalo u onim
sredinama kod kojih je osnovnu ekonomsku
djelatnost predstavljalo stočarstvo koje je bila
značajka i starobalkanske ekonomije.
Osnovne komponente tetoviranja zajedničke
balkanskim narodima (izuzevši narodnu
interpretaciju ovoga običaja) potvrđuju
postojanje jedinstva i kontinuiteta običaja
tetoviranja koji pripada jednoj davnoj
prahistorijskoj tradiciji. Mnoge pojedinosti i
sastavni elementi balkanskog tetoviranja
(starosna dob u kojoj se obavlja tetoviranje,
sredstva i tehnika tetoviranja, osoba koja
obavlja tetoviranja, motivi i dijelovi tijela koji se
tetoviraju) zajednički su i povezuju ovaj običaj sa
nomadskim narodima Kavkaza (Cahurci, Svani),
nomadima Azije (Papi u Iranu, Beduini u Iraku,
Sirije, Arabiji), te sjeverne Afrike (Egipat, Libija,
Tunis, Alžir i Maroko. Ovaj običaj poznavali su,
prema dostupnim izvorima i stari narodi iste
ekonomske strukture i načina života: Pikti,
Britanci, Škoti, Sarmati, maloazijski Mosini,
Sirijci, Izraelci, Arapi, Egipćani i Libijci, te
Tunižani i Alžirci.

Zaključak. Običaj tetoviranja je jedan od starijih ljudskih običaja prisutan u cijelom svijetu. Predstavljale su
obilježja plemenitosti, označavale položaj na društvenoj ljestvici, služile kao zaštita, te čuvale duh tradicije.
Tetovaže su bile i bitan dio obreda i služile kao oznake. Funkcionirale su kao i ljubavni zavjeti, kazne, amuleti i
talismani, zaštitni i terapeutski simboli ali i kao obilježja robova, izgnanih ili osuđenih. Običaj tetoviranja preživio je
do danas. Osim tetoviranja preživio je i mit/kult korištenja tetovaža kao zaštite, gdje se mit mjenja i prilagođavao
zavisno od potrebe onih koji su ga koristili. Žene kao čuvari tradicije kod svih naroda su posljednje koje su se
tetovirale. Tetoviranje kao običaj uglavnom je primjetan kod nomadskih naroda širom svijeta. Na Balkanu, pa tako i
u Bosni i Hercegovini običaj tetoviranja je preživio kod vlaške populacije i njihovih nasljednika s tendencijom
nestajanja. Mali je broj zabilježenih slučajeva tradicionalnog tetoviranja u današnje vrijeme.
 Literatura

1. P. Ricaut: Historia oder Beschreibung von dem jetzigen Zustand dess Ottomanlschen Reichs
(1671.)
2. Leopold Glueck: Tetoviranje kože kod katolika Bosne i Hercegovine (1884.)
3. Ć. Truhelka: Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini (1894.)
4. M. E. Durham: Albania and the Albanians selected articles and letters (1903. - 1944.)
5. W. Smeaton: Tattooing Among the Arabs of Iraq (1937.)
6. M.E. Durham: Some Tribal Origins, Laws, and Customs of the Balkans (1929.)
7. M. S. Filipović: Tetovisanje u Južnoj Srbiji (?)
8. M. Petrić: Običaj tatauiranja kod balkanskih naroda - Karakteristike, uloga i porijeklo (1972.)
9. D. Kapchan: Moroccan Women’s Body Signs (1993.)
10. L. Krutak: St. Lawrence Island Joint-Tattooing: Spiritual/Medicinal Functions and Intercontinental
Possibilities (1999.)
11. G. J. Tassie: Identifying the practice of Tattooing in Ancient Egypt and Nubia (2003.)
12. H. Gengenbach: Tattooed Secrets of Women’s History in Mozambique (2003.)
13. R. Chenciner: Montain women and spoon boxes of Daghestan (2006.)
14. N.S. Minovici: Tatuajele în România (2007.)
15. F. Blakolmer: Body marks and textile ornaments in Aegean iconography (2010.)
16. J. W. Earle: Cosmetics and cult practices in the Bronze age Aegean (2010.)
17. C. Norman: The Tribal Tattooing of Daunian Women (2011.)
18. P. Lunde and C. Stone: Ibn Fadlān and the Land of Darkness: Arab Travellers in the Far North
(2012.)
19. E. Treharne: Living Through Conquest: The Politics of Early English (2012.)
20. V.B. Sotirovic: The Balkan Vlachs (2013.)
21. M. Jukić: Tradicionalno tetoviranje Hrvata u Bosni i Hercegovini - bocanje kao način zaštite od
Osmanlija (2013.)
22. M. Tkalčić: Prozor u svijet – tetoviranje ženskog tijela (2013.)
23. A. Deter-Wolf: The Material Culture and Middle Stone Age Origins of Ancient Tattooing (2013.)
24. C.P. Jones: Stigma Tattooing and Branding in Graeco (2015.)
25. D. Boschung: Thracian Tattoos (2015.)
26. M. Kovačić: Tragovi identita – kultura tetoviranja (2016.)
27. C. Norman: Illyrian Vestiges in Daunian Costume (2016.)
28. M. Ditchey: Body Language - Tattooing and Branding in Ancient Mesopotamia (2017.)
29. G. Maresca: Archaeological evidence for tattooing from the Eurasian steppes in the Iron Age
(2019.)
30. V. Haluga: Istraživanje suvremene percepcije tradicijske tetovaže na primjeru tetovaža žena
katolkinja iz BiH (2021)
31. L. Budin - Daunian Women costume and actions commemoreted in stone ()
32. И. Антанасьевич: Татуировки балканских женщин: украшение, исповедание или оберег?
33. N. Shishlina: Bronze Age Tattoos: Sympathetic Magic or Decoration? ()
34. Etnološki atlas Jugoslavije
35. C. A. Smith: Icelandic Magic: Aims, tools and techniques of the Icelandic sorcerers (2015.)

View publication stats