Organizacija proizvodne funkcije u poduzeću X

Kozina, Petar

Undergraduate thesis / Završni rad

2020

Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj: University of

Zagreb, Faculty of Organization and Informatics / Sveučilište u Zagrebu, Fakultet
organizacije i informatike

Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:211:673673

Rights / Prava: Attribution-NoDerivs 3.0 Unported / Imenovanje-Bez prerada 3.0

Download date / Datum preuzimanja: 2023-06-17

Repository / Repozitorij:

Faculty of Organization and Informatics - Digital

Repository
 SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FAKULTET ORGANIZACIJE I INFORMATIKE
VARAŽDIN

Petar Kozina

ORGANIZACIJA PROIZVODNE FUNKCIJE

U PODUZEĆU X

ZAVRŠNI RAD

Varaždin, 2020.
 SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FAKULTET ORGANIZACIJE I INFORMATIKE

VARAŽDIN

Petar Kozina

Matični broj: 0016129864

Studij: Poslovni sustavi

Organizacija proizvodne funkcije u poduzeću X

ZAVRŠNI RAD

Mentor:

Doc. dr. sc. Ivan Malbašić

Varaždin, rujan 2020.

Petar Kozina

Izjava o izvornosti

Izjavljujem da je moj završni rad izvorni rezultat mojeg rada te da se u izradi istoga nisam
koristio drugim izvorima osim onima koji su u njemu navedeni. Za izradu rada su korištene
etički prikladne i prihvatljive metode i tehnike rada.

Autor potvrdio prihvaćanjem odredbi u sustavu FOI-radovi

___________________Petar Kozina_____________________________

i
 Sažetak

U radu je prikazana i na pravilan način objašnjena organizacija proizvodne funkcije

jednog prehrambenog poduzeća. U uvodu rada općenito se govori o samom pojmu
organizacije i o organizaciji u smislu rada i poduzeća te je naznačeno što je tema i cilj ovog
završnog rada. Razrada započinje opisom organizacije kao znanosti, zakonskim uređenjem
gospodarskih organizacija, ciljevima i strategijama organizacije, oblikovanjem organizacijskog
dizajna te je opisan pojam organizacijske strukture. Također se govori o poslovnim,
proizvodnim i tehnološkim procesima koji se koriste u dijelu proizvodnje, rasporedu opreme u
tvornici, pripremi proizvodnje, tehničkoj kontroli i kontroli kvalitete proizvodnje. Obraćena je
pozornost na unutarnji transport i raspored strojeva, te je također stavljen naglasak na
održavanje sredstava koja je od iznimne važnosti u proizvodnom pogonu i proizvodnji kao
funkciji organizacijske strukture. Prije zaključka obrađeno je poglavlje organizacije proizvodne
funkcije gdje je sva objašnjena teorija obrađena na primjeru iz poslovne prakse. Zaključak rada
donosi završne misli i konkluzije vezane uz proizvodnju i organizaciju proizvodnje te sumira
sve što je u razradi obrađeno.

Ključne riječi: organizacija, proizvodna funkcija, poduzeće, poslovni procesi,

organizacijska struktura, priprema proizvodnje, unutarnji transport, raspored strojeva,
organizacija rada

ii
Sadržaj

1. Uvod ...................................................................................................................................... 1
2. Organizacijsko oblikovanje i uređenje ................................................................................... 3
2.1. Organizacija kao znanost ................................................................................................ 3
2.2. Zakonsko uređenje gospodarskih organizacija ............................................................... 4
2.3. Ciljevi, strategija, dizajn i organizacijska struktura ........................................................ 4
3. Organizacija proizvodne funkcije .......................................................................................... 8
3.1. Proizvodnja i proizvodna funkcija .................................................................................. 8
3.2. Organizacija proizvodnje .............................................................................................. 10
3.3. Proizvodni i tehnološki procesi ..................................................................................... 12
3.4. Raspored opreme u tvornicama i tipovi industrijske proizvodnje................................. 13
3.5. Priprema proizvodnje .................................................................................................... 14
3.5.1.Tehnička priprema proizvodnje .............................................................................. 17
3.5.2. Tehnološka priprema proizvodnje .......................................................................... 18
3.5.3. Operativna priprema proizvodnje........................................................................... 20
3.5.4. Studij rada .............................................................................................................. 21
3.6. Logistika proizvodnje .................................................................................................... 22
3.7. Kontrola učinka proizvodnje ......................................................................................... 23
3.8. Upravljanje kvalitetom .................................................................................................. 24
3.8.1. Kontrola kvalitete proizvodnje ............................................................................... 25
3.9. Unutarnji transport ........................................................................................................ 26
3.10. Održavanje sredstava................................................................................................... 29
4. Organizacija proizvodne funkcije na primjeru iz poslovne prakse ...................................... 30
4.1. Organizacijska struktura ................................................................................................ 30
4.2. Procesni pristup u organizaciji proizvodne funkcije ..................................................... 31
4.3. Priprema proizvodnje .................................................................................................... 31
4.4. Raspored opreme u tvornici, unutarnji transport i zaštita na radu ................................ 32
4.5. Održavanje sredstava .................................................................................................... 33
4.6. Upravljanje kvalitetom i kontrola kvalitete proizvodnje .............................................. 33
4.7. Odgovornosti Uprave i potrebe kupaca u organizaciji proizvodne funkcije ................ 35
4.8. Upravljanje ljudskim resursima .................................................................................... 36
4.9. Primjena IT-a u poslovanju poduzeća .......................................................................... 37
4.10.Primjer procedure tehnološkog procesa proizvodnje pasteriziranog mlijeka .............. 37
5. Zaključak .............................................................................................................................. 39
Popis literature.......................................................................................................................... 40

iii
Popis slika ................................................................................................................................ 42
Popis tablica ............................................................................................................................. 43
Prilog 1: .................................................................................................................................... 44

iv
 1. Uvod
Govoreći o organizaciji kao sveopćem pojmu koji je široko upotrebljiv u svakodnevnom
vokabularu stanovništva vrlo se vjerojatno javljaju asocijacije na organizaciju određenog posla
ili nekih aktivnosti koje je potrebno izvršiti. Govoriti o organizaciji u smislu poslovne prakse i
poslovnih procesa, te u kontekstu određenog poduzeća (neovisno o zakonskom uređenju) je
puno složenije i kompleksnije. Postoje zaista mnogobrojne i višestruke definicije koje nastoje
sažeti što je zapravo organizacija.

Žugaj, Šehanović i Cingula (2004, str.4) navode kako se pod organizacijom podrazumijeva
skup osoba ili društava od manjih udruženja pa sve do Ujedinjenih naroda. Organizacija se
može promatrati kao određeno stanje koje je postignuto organiziranjem (poredak, ustroj,
sustav, struktura). Organizacija se može promatrati i kao sustavno i plansko sređivanje odnosa
ljudi i predmeta kako bi se ostvario određeni ekonomski cilj poduzeća. Tumačenja pojma
organizacije dosežu još puno dublje i detaljnije razine. Isti autori određuju uži sadržaj pojma
organizacije na način da pojam u širem smislu obuhvaća čitav realan svijet, tj. sve što je i što
nije stvorio čovjek, u užem smislu obuhvaća samo onaj dio realnog područja koji se odnosi na
čovjeka i njegovu kulturu, te u najužem smislu obuhvaća dio čovjekove kulturne aktivnosti
vezane za gospodarski život. Sikavica (2011, str.11) također tumači kako se pojam
organizacije može promatrati s dva aspekta gledišta: kao aktivnost gdje se provodi proces
organiziranja ili kao stanje u kojem se promatraju rezultati tog procesa. Može se zaključiti kako
je pojam organizacije vrlo kompleksan i obuhvaća mnoge aktivnosti u raznim područjima
čovjekova života.

U ovom radu govorit će se o organizaciji proizvodnje i proizvodne funkcije kao jednog

dijela funkcijske organizacijske strukture poduzeća. Vrlo vjerojatno uz proizvodnju svatko
povezuje određen rad jer bez rada nema ni proizvodnje. Žugaj i Cingula (1992, str.5)
naznačuju kako je organizacija rada svjesno djelovanje čovjeka, kojim se svi faktori
proizvodnje usklađuju s ciljem postizanja optimalnih rezultata rada proizvođača svim
raspoloživim sredstvima za rad i predmetima rada. Dakle vrlo je važno međusobno
povezivanje i usklađivanje svih čimbenika proizvodnje i uspostava kvantitativnih i kvalitativnih
odnosa kako bi proizvodnja mogla postići svoju svrhu, a samim time i čitava organizacija, tj.
poduzeće koje je zapravo jedan poseban oblik organizacije kao institucije.

Organizacija rada i organizacija poduzeća nisu sinonimi i ne smije ih se kao takve

tumačiti, već se iz dosadašnjih objašnjenja može zaključiti kako se organizacija rada odnosi
na sam rad i proizvodnju u procesu rada, a organizacija poduzeća se odnosi na cjelokupno
poslovanje poduzeća te je organizacija rada dio organizacije poduzeća. Proizvodnja i

1
organizacija rada, tj. proizvodne funkcije je jedna od najznačajnijih dijelova strukture poduzeća
i poslovanja poduzeća općenito, stoga je vrlo bitno temeljito razraditi njezinu organizaciju i
prikazati na određenom primjeru iz poslovne prakse na koji način proizvodnja konkretno
funkcionira što i je glavna tema i motivacija ovog završnog rada.

Ovaj završni rad temelji se na objavljenim i dostupnim sveučilišnim udžbenicima i

knjigama, znanstvenim člancima, člancima na dostupnim web stranicama i određenim
znanstvenim i diplomskim radovima. Također u radu je provedeno malo istraživanje temeljeno
na metodi i tehnici intervjua. Ispitana je odgovorna osoba obrađenog poduzeća o proizvodnoj
funkciji samog poduzeća te vezano za politiku kvalitete poduzeća i zahtjeve s obzirom na
normu ISO 9001.

2
2. Organizacijsko oblikovanje i uređenje
Kada se govori o organizacijskom oblikovanju mora se uzeti u obzir organizaciju u
kontekstu znanosti, na koji način su zakonski oblikovane gospodarske organizacije, te kako
ciljevi i strategija poduzeća dovode do formiranja i oblikovanja poslovnih procesa (vezanih za
proizvodnju) i organizacijske strukture poduzeća (također vrlo bitno za proizvodnju).

2.1. Organizacija kao znanost

Teško je pukom definicijom odrediti što je to znanost no za pretpostaviti je kako je
znanost usko povezana s čovjekovom znatiželjom i djelatnostima istraživanja gdje se ispituju
raznorazne pojave te se na temelju rezultata istraživanja donose određene spoznaje i
zaključci. Vrhovski (1999, str.13) opisuje metode i načela organizacijske znanosti i govori kako
je znanost organizirano i osustavljeno znanje koje se sastoji od spoznaja, pojmova, provjerenih
činjenica, hipoteza, načela, metoda i teorija. Automatski je uočljivo kako se i u tumačenju
znanosti pojavljuje i spominje organizacija („znanost je organizirano znanje“). Kada je riječ o
vezi između znanosti i organizacije onda Vrhovski (1999, str.15) navodi kako organizacijska
znanost predstavlja i obuhvaća općepredmetno znanje, umijeće, metode i postupke koje su
ostvarene znanstvenim promišljanjem, opažanjem i otkrivanjem zakonitosti međusobnih
utjecaja i veza čimbenika radnih procesa i odnosa čovjeka i rada u određenim organizacijskim
sustavima. Iz ovog opsežnog objašnjenja jasno je vidljivo da organizacijska znanost ima
razvijenu teoriju i definirane postupke i načela koja osiguravaju rješavanje konkretnih problema
u različitim područjima ljudskog života i rada. Sikavica i sur. (2014, str.73) govore kako se
početkom 20. stoljeća u sklopu društvenih znanosti počela razvijati, u usporedbi s drugima, još
uvijek relativno mlada znanost o organizaciji. Organizacija kao znanost povezana je s mnogim
drugim znanstvenim područjima kao što su: prirodne znanosti, tehničke znanosti, vojne
znanosti, ekonomske znanosti, humanističke znanosti, društvene znanosti, informacijske
znanosti i sl. Suvremena organizacijska znanost je sukladno tome izrazito multidisciplinirana i
u snažnoj je interakciji s mnoštvom drugih znanstvenih područja. S obzirom na međusobnu
povezanost organizacijskih znanosti i drugih znanstvenih područja, lako se da zaključiti kako
dostignuća i znanstvene spoznaje pojedinih znanstvenih područja nalaze svoju primjenu u
rješavanju organizacijskih problema, ali isto tako znanstvene spoznaje organizacijskih
znanosti doprinose razvitku ostalih znanosti i tehnologije općenito. Područja istraživanja i rada
organizacijskih znanosti su organizacija proizvodnih poduzeća, organizacija državne uprave,
organizacija složenih makrosustava (vojska, policija, školstvo, promet), organizacija složenih
aktivnosti s velikim brojem sudionika (npr. Olimpijske igre, vojne parade i sl.), organizacija
složenih znanstvenoistraživačkih projekata i sl.

3
2.2. Zakonsko uređenje gospodarskih organizacija
Većina je ljudskih djelatnosti, pa tako i one gospodarske, ostvarena u nekom obliku
stalne ili povremena organizacije ili ustroja. Ti su oblici propisani i određeni zakonom te se za
bolje razumijevanje gospodarskih organizacija mora bolje upoznati i pravni okvir njihova
djelovanja. Općeniti pravni okvir jesu trgovačka društva. „To su samostalne i povezane cjeline
koje nastaju voljom pojedinca ili većeg broja osoba usmjerenih na pojedinačno ili zajedničko
stvaranje profita (dobiti) kroz tu organizaciju.“(Žugaj i sur., 2004, str.123). Gospodarske su
organizacije pravni subjekti, odnosno promatraju se kao pravne osobe, tj. sudionici pravnog
odnosa. Gospodarske organizacije u kojima se odvija poduzetnička djelatnost moraju se držati
zakonskog reda i poretka propisanog u državama na čijem području posluju. Govoreći o
vrstama gospodarskih organizacija najčešći su organizacijsko-pravni oblici obrt i trgovačka
društva. Žugaj i sur. (2004, str.127) navode kako je obrt poseban oblik gospodarskog
djelovanja pojedinca ili manjeg broja ljudi a razlikujemo slobodne, vezane i povlaštene obrte,
dok su trgovačka društva javno i komanditno trgovačko društvo (društva osoba) i društvo s
ograničenom odgovornošću i dioničko društvo (društva kapitala).

2.3. Ciljevi, strategija, dizajn i organizacijska struktura

Prvi korak do uspješne organizacije zasigurno je postavljenje strateških ciljeva

organizacije i oblikovanje i odabir strategije poslovanja. Dulčić i sur. (2018, str.19) tumače da
strateški ciljevi organizacije obuhvaćaju viziju i misiju organizacije te da je vizija prvi korak u
izgradnji uspješne organizacije i kako svaki novi poslovni pothvat počinje upravo promišljanjem
vizije. Vizija je ono što organizacija želi biti u budućnosti i treba dati odgovore na pitanja što
organizacija želi raditi u budućnosti, što želi postati i gdje organizacija želi biti za 10, 20 ili 30
godina. Vizija je usklađena s misijom organizacije. „Misija organizacije opisuje osnovnu svrhu
njezina postojanja pa se u praksi često poistovjećuju pojmovi misija i svrha.“ (Dulčić i sur.,
2018, str.22). Ako je rečeno da je vizija ono što organizacija želi biti u budućnosti, zaključuje
se da je misija ono što organizacija zapravo jest u sadašnjosti. Misija odgovara na pitanja zbog
čega je organizacija osnovana te zašto postoji. Glavni cilj svake misije bilo koje organizacije bi
trebao biti da organizacija bude najbolja u onome čime se bavi.

Nakon određivanja i postavljanja strateških ciljeva, sljedeći je korak oblikovanje i odabir

strategije. Strategija mora odgovoriti na pitanje kako će i na koji način organizacija postići
zacrtane ciljeve. Prema Sikavici i Novaku (1999, str.75) strategija je plan za međusobnu
interakciju poduzeća s konkurentskom okolinom radi postizanja organizacijskih ciljeva.
Izuzetno je važno da poduzeće primjenjuje odgovarajuću strategiju s obzirom na kategorije
kupaca kojima se obraća jer poduzeća moraju pronaći tržišne niše kojima je namijenjena

4
konkretna strategija. Uspješna strategija svakog poduzeća mora biti unikatna i jedinstvena jer
će na taj način poduzeće biti bolje od svoje konkurencije. Iz toga proizlazi kako strategija
utvrđuje smjer budućih akcija i djelovanja organizacije.

Postoje tri generičke poslovne strategije: strategija troškovnog vodstva, strategija

diferencijacije i strategija fokusiranja. Strategija troškovnog vodstva orijentirana je na niske
troškove, strategija diferencijacije na unikatne proizvode a strategija fokusiranja na određeni
tržišni segment. Za uspješno poslovanje vrlo je važna i strateška analiza okoline, ali i same
organizacije. Postavljanje strateških ciljeva i definiranje strateškog smjera organizacije nisu
dovoljni uvjeti za uspješno poslovanje, već treba uključiti i odgovarajući dizajn organizacije koji
vodi ka organizacijskoj strukturi.

Hernaus (2018, str.79) navodi kako je organizacijski dizajn kreativan i složen proces
oblikovanja svakidašnjeg djelovanja organizacije, tj. određivanje formalne strukture,
organizacijskih procesa te uloga, zadataka i zaduženja pojedinaca ili grupa potrebnih za
obavljanje nekog posla. Naime, organizacijskim dizajnom i usklađivanjem njegovih elemenata
želi se oblikovati organizacija koja će biti sposobna pravodobno i ispravno reagirati u različitim
situacijama. Kvalitetan dizajn organizacije omogućuje racionalnije raspolaganje resursima,
brži protok informacija, niže troškove, veće zadovoljstvo kako kod kupaca tako i kod
zaposlenika organizacije, veću kreativnost i inovativnost te bolju fleksibilnost organizacije i
lakše prilagođavanje promjenama. Podjela rada je osnovno polazište oblikovanja i dizajniranja
organizacije i omogućuje raspodjelu odgovornosti i specijalizaciju posla. Stupanj do kojeg je
donošenje odluka ili obavljanje poslova na jednom mjestu (najčešće pri vrhu organizacije)
naziva se centralizacija, dok decentralizacija podrazumijeva donošenje odluka na nižim
razinama organizacije i obavljanje poslova na različitim mjestima (najčešće pri dnu
organizacije). Upravo ta razina centralizacije, odnosno decentralizacije određuje ulogu, položaj
i veličinu korporativnog centra. Prema Hernausu (2018, str.85) organizacije funkcioniraju kao
složeni višeslojni društveni sustavi koje možemo raščlaniti na organizacijske jedinice više ili
niže razine i na radna mjesta. Svaka organizacijska jedinica obavlja jedan dio ukupnog
zadatka, dok pojedinac unutar nje obavlja dio zadatka jedinice. Veće organizacije s obzirom
na broj zaposlenika imaju dublju i složeniju podjelu rada.

Tri su glavne razine složenosti organizacijskog dizajna: organizacijska, grupna i

pojedinačna. Organizacijska razina složenosti promatra organizaciju kao cjelovit, samoodrživ
sustav koji ima jedinstveni nastup na tržištu (uglavnom dionička društva). Grupna razina
složenosti stavlja u prvi plan formiranje radnih grupa i timski rad, dok je pojedinačna razina
složenosti orijentirana na ponašanje pojedinca i na prirodu njegova posla. Prilikom dizajniranja
organizacije vrlo je važno krenuti od analize postojećeg stanja organizacije, provesti strateški

5
(organizacijski) i operativni (pojedinačni) organizacijski dizajn i napraviti provedbu
organizacijskog rješenja.

Završetak dizajna organizacije dovodi nas do formiranja organizacijske strukture. Izbor

odgovarajuće organizacijske strukture jedna od najvažnijih odluka u organizaciji. Prema
Hernausu (2018, str.94) organizacijske strukture dijele se na jednodimenzionalne, hibridne i
višedimenzionalne. Novak (kao što govori Sikavica) navodi pak kako je organizacijska
struktura sveukupnost veza i odnosa unutar svakog pojedinog činioca proizvodnje odnosno
poslovanja. Sikavica i Novak (1999, str. 146) ukazuju na dijelove od kojih je sastavljena
organizacijska struktura te navode kako je to organizacija materijalnih čimbenika, ljudskog
čimbenika, raščlanjivanje zadataka, organizacija upravljanja i menadžmenta te organizacija
vremenskog redoslijeda poslova. Oni govore o dvije vrste organizacijskih struktura: funkcijska
i divizijska. Također spominju i organske strukture od kojih su najvažnije projektna i matrična
organizacija. Prema Žugaju i Schattenu (2005, str.83) elementi organizacijske strukture su
operativni dio (izvršni radnici), strateški dio (vrhovno rukovodstvo), srednji dio (menadžeri
srednje razine), tehnostruktura (stručnjaci s visokom profesionalnom razinom znanja) i štabni
dio (osoblje koje pomaže linijskom menadžmentu).

Još jedno tumačenje organizacijske strukture možemo pronaći u riječima Sikavice i

Hernausa (2011, str.12) koji govore kako je organizacijska struktura najvažniji dio svake
organizacije te je to sustav odnosa među ljudima uspostavljen radi izvršavanja određenih
zadataka. Najveći prioritet svake organizacije je uspostava odgovarajuće organizacijske
strukture. Navode kako se organizacijska struktura može poistovjetiti i lakše predočiti kao
anatomija organizacije jer čini jedinstvo svih dijelova poduzeća i integrira uporabu svih resursa
u organizaciji. Kada se govori o raščlanjivanju ukupnog zadatka kao elementu organizacijske
strukture onda se mora spomenuti kako se to raščlanjivanje postiže uspostavom funkcija u
poduzeću.

Poslovnu funkciju čini skup povezanih poslova kojima se najsvrsishodnije obavlja

poseban zadatak poduzeća. Može se zaključiti kako se ovdje radi o međusobno povezanim
poslovima i radnim operacijama. Prema Žugaju i sur.(2004, str.219) poslovne funkcije dijele
se na istraživanje i studij proizvoda, razvojnu funkciju, proizvodnu funkciju, kadrovsku funkciju,
nabavnu funkciju, prodajnu funkciju i računovodstvenu funkciju. Poslovne funkcije najviše se
povezuju s funkcijskom organizacijskom strukturom koja se smatra najstarijom i najčešće
korištenom i za koju je karakteristično upravo povezivanje i grupiranje srodnih poslova i
formiranje organizacijskih jedinica prema odgovarajućim poslovnim funkcijama u poduzeću.
Ova struktura karakteristična je za mala i srednja poduzeća i ona koja su tek nastala te za
uvjete stabilne okoline. Naglasak je na obavljanju poslova, a ne na rukovođenju jer su trenutni
problemi i potreba da sve funkcionira kako treba važniji nego predviđanje i planiranje

6
budućnosti. Funkcijska struktura može se primjenjivati i u velikim organizacijama koje
proizvode jedan osnovni proizvod ili pružaju jednu vrstu usluga. Smatra se kako je u funkcijskoj
strukturi broj organizacijskih jedinica jednak broju poslovnih funkcija no to je slučaj samo u
standardnom obliku strukture, dok je u početnom obliku broj jedinica manji od broja funkcija, a
u razvijenom obliku je broj jedinica veći od broja funkcija.

Žugaj (2007, str.132) navodi kako su neke od prednosti funkcijske strukture visok
stupanj specijalizacije i podjele posla, stručno vođenje i koordinacija poslova iste funkcije,
racionalna upotreba opreme i prostora, niži troškovi, jednoobrazne metode i postupci, bolja
fleksibilnost, dok su nedostaci rascjepkanost poslova, isključiva odgovornost top
menadžmenta za postizanje ciljeva poduzeća, sporo i neadekvatno donošenje odluka,
razvučenost linija koordinacije i komunikacije te odsutnost odgovornosti funkcijskih menadžera
za poslovni rezultat.

Ukoliko poduzeće proširi svoj proizvodni asortiman napušta ovakav oblik organizacije,
no međutim ovdje neće biti naglasak na organizacijskim strukturama ali je malo detaljnije
objašnjena funkcijska organizacijska struktura kako bi se bolje shvatile poslovne funkcije s
obzirom da je tema rada organizacija proizvodne funkcije u poduzeću koja će biti temeljito
obrađena i objašnjena sa svim svojim elementima u nastavku rada.

7
3. Organizacija proizvodne funkcije

3.1. Proizvodnja i proizvodna funkcija

Proces proizvodnje se promatra kao djelatnost u kojoj čovjek stvara nova dobra. U svakoj
se proizvodnji kao neophodan element koriste sredstva za proizvodnju i ljudski rad. Rad se
smatra najvažnijim elementom proizvodnje, ali za suvremenu proizvodnju veliki značaj imaju i
tehnički usavršena sredstva za rad i kvalitetni reprodukcijski materijali. Stvaranje nove
vrijednosti u proizvodnim procesima glavna je funkcija svih proizvodnih organizacija.
Proizvodnja je proces u kojem se dobra i usluge manje vrijednosti koje nazivamo resursima
(inputima), pretvaraju u dobra i usluge veće vrijednosti koje nazivamo učincima (outputima).
Svi elementi koji sudjeluju u tom procesu čine proizvodni sustav. Inputi su temeljni činitelji
proizvodnje, a outputi (proizvodi i usluge) su izlaz nekog proizvodnog sustava. „Proizvodna
funkcija je izraz postojeće razine znanja i obilježja tehnologije u određenom vremenu, te pruža
informacije o količini proizvoda koja se u to vrijeme može očekivati kada se određeni resursi
spajaju na unaprijed precizno određen način.“ (Buntak i Šuljagić, 2015) Svrha je proizvodne
funkcije pokazati koliku količinu proizvoda možemo proizvesti mijenjanjem količine resursa te
ju je moguće promatrati kao maksimalnu količinu učinka koja se može dobiti iz određene
količine resursa odnosno minimalnu količinu resursa koja osigurava određenu količinu
proizvoda. Prvo tumačenje ističe izdašnost resursa, a drugo štedljivost resursa pri njihovom
korištenju. Proizvodna funkcija može imati tri opća oblika: linearna, degresivna i progresivna.
Glavna područja primjene proizvodne funkcije su predviđanje opsega proizvodnje uz poznate
količine i kvalitetu resursa te uz određene uvjete i metode proizvodnje, izbor vrsta proizvodnih
resursa i njihove količinski najpovoljnije kombinacije u proizvodnji određenog proizvoda te
izbor najpovoljnije tehnologije proizvodnje. Za uspjeh proizvodnje potrebna je tehnologija i
znanje o tome kako se resursi mogu transformirati u proizvode. Također i vrijeme potrebno za
izvršavanje radnih operacija još je jedan bitan faktor u uspješnosti proizvodnje te se može
zaključiti kako proizvodnja može dati loše rezultate ako su pojedine radne operacije
napravljene izvan vremenskog roka. (Buntak i Šuljagić, 2015) Na slici 1 prikazan je graf
proizvodne funkcije, odnosno njezina proporcionalnost s obzirom na količinu proizvoda i
količinu sredstava za proizvodnju.

8
 Slika 1: Proizvodna funkcija (Izvor: Buntak i Šuljagić, 2015)

Žugaj i sur.(2004, str.278) navode kako je proizvodnja proces u kojem dolazi do

svjesnog i svrsishodnog spajanja triju elementarnih komponenata (predmeti rada, sredstva za
rad i ljudski rad, a u sustavnom smislu materije, energije i informacije), radi stvaranja
materijalnih dobara i usluga potrebnih društvu. Za zaključiti je kako su predmeti rada i sredstva
za rad zapravo materijalne komponente procesa proizvodnje koje pokreće ljudski rad. On je
potreban, aktivan i odlučujući element svake proizvodnje. Suštinska svrha proizvodnje je
mijenjanje materije da bi se podmirile neke ljudske potrebe. Proizvodnja također omogućuje
potrošnju jer se može zaključiti kako dobra koja se troše treba i proizvesti. Rezultat proizvodnje
je proizvod koji je pak rezultat ljudskog rada. Proizvodnja je moguća samo uz neprekidno
ulaganje elementarnih komponenata. Ponovno ulaganje tih komponenata moguće je samo
ako se sredstva koja su upotrijebljena u procesu proizvodnje ponovno vraćaju u proces u svom
punom iznosu, tj. da se prodajom naplate od kupaca proizvoda.

Prema Sikavici i Novaku(1999, str.791) zadatak je proizvodne funkcije da u skladu

sa strukturom i karakterom osnovnih sredstava, te kvalifikacijskom strukturom zaposlenih i
njihovim radnim iskustvom, proizvodi određene vrste proizvoda u određenoj količini i kvaliteti,
u određeno vrijeme i s najmanjim troškovima. Da bi se taj zadatak mogao uspješno obaviti,
treba osobito paziti da se osigura kontinuitet proizvodnje. Kontinuitet proizvodnje
podrazumijeva takvo raspoređivanje zadataka koji će omogućiti maksimalno korištenje

9
proizvodnih kapaciteta, odnosno svođenje „mrtvog vremena“ na minimum ili na njegovo
potpuno odstranjenje. Može se zaključiti kako je zadatak proizvodne funkcije zaista vrlo
opsežan i širok jer uz kontinuitet proizvodnje još treba osigurati i postići usklađenost radnih
mjesta, optimalan ritam rada, a također ekonomično iskorištavati reprodukcijski i pomoćni
materijal, pogonsku i toplinsku energiju itd. Potrebno je proizvodnju osloboditi svih zadataka
koji nisu posredno vezani uz neposredan proces proizvodnje. Vrlo je važno naglasiti kako
proizvodna funkcija u najvećoj mjeri određuje kompletnu organizacijsku strukturu proizvodne
organizacije. Također, unutarnja organizacija proizvodnje ima utjecaj na organizaciju
poduzeća u cjelini.

3.2. Organizacija proizvodnje

Organizacija proizvodnje prema Taboršaku (kao što navode Žugaj i sur.) obuhvaća
sljedeće discipline: projektiranje proizvodnog sustava, projektiranje tehnološkog i proizvodnog
procesa, studij rada, planiranje i praćenje proizvodnje, kontrola kvalitete, rukovanje
materijalom i održavanje. Vrlo slično tumače i Joksić i sur. (2017) koji navode kako proizvodna
funkcija uključuje sljedeće faze: pripremu, izvršenje i kontrolu kvalitete proizvodnje.

Projektiranje proizvodnog sustava ima zadatak da istražuje, projektira i usavršava

proizvodni sustav, nastojeći da se uvijek postignu optimalni rezultati, dok projektiranje
tehnološkog i proizvodnog procesa mora optimalno, s tehničko-ekonomskog gledišta,
oblikovati tehnološki i proizvodni proces i to prema najnovijim spoznajama znanosti za
određeno tehničko područje.

„Zadatak studija rada je da znanstvenim metodama, logičnim, cjelovitim i sustavnim

analizama nekog rada dođe do optimalno oblikovanog načina rada prilagođavanjem radnog
mjesta, metoda i uvjeta čovjekova rada, te do realno potrebnog vremena izrade i ispravno
izračunate norme, što mora biti organizacijsko mjerilo humano oblikovanog rada.“ (Žugaj i sur.,
2004, str.281)

Planiranje i praćenje proizvodnje, odnosno upravljanje proizvodnjom, je disciplina

koja nastoji predvidjeti i planirati sve potrebne djelatnosti koje osiguravaju nesmetano odvijanje
tehnološkog i proizvodnog procesa te pratiti odvijanje proizvodnje.

Kontrola kvalitete mora osigurati da materijal koji ulazi u proizvodnju odgovara

traženoj kvaliteti te da se proizvodnja odvija uz što manje onih dijelova koji ne odgovaraju
predviđenoj kvaliteti, te na kraju također mora osigurati da proizvod bude isporučen u takvoj
kvaliteti koja osigurava nesmetanu eksploataciju.

10
 Rukovanje materijalom osigurava, kako i sam naziv govori, optimalno rukovanje i
prenošenje materijala, sirovina ili proizvoda prilikom ulaska u skladište, u samom skladištu, u
tijeku proizvodnog procesa kao i na izlazu iz skladišta.

Održavanje ima za zadatak održavati sredstva za rad u ispravnom stanju, da bi bila

pouzdana, ekonomična i kvalitetna u svom predviđenom vijeku trajanja. Na slici 2 prikazana je
organizacijska shema proizvodne funkcije modelirana u alatu Architecture of Integrated
Information Systems (ARIS), verzija Architect & Designer 9.8, primjenom organizacijskog
dijagrama.

Slika 2: Organizacijska shema proizvodne funkcije (Izvor: Sikavica i Novak, 1999)

11
3.3. Proizvodni i tehnološki procesi
Pod proizvodnim procesom podrazumijeva se sve ono što se zbiva s predmetom
rada od ulaska sirovine u proizvodnju, do izlaska gotovih proizvoda iz proizvodnje. Žugaj i
sur.(2004, str. 282) navode kako se ovaj proces sastoji od sedam integralnih dijelova
(elemenata): rad na proizvodnim radnim mjestima, kontrola kvalitete, unutarnji transport
(rukovanje materijalom), skladištenje, preventivna zaštita radnika na radu, preventivno
održavanje sredstava za rad i opskrba energijom i vodom. U prvom dijelu proizvodnog procesa
sadržani su obrada, odnosno prerada predmeta rada od sirovine do gotovog proizvoda stoga
se taj dio proizvodnog procesa naziva tehnološkim procesom. Hozdić i Hozdić (2013)
objašnjavaju kako je projektirani tehnološki proces skup znanja i praktičnih iskustava
usmjerenih na definiranje slijeda, postupaka i režima procesa obrade s ciljem pretvaranja nižih
upotrebnih vrijednosti pripravka u vrsnije gotove proizvode. Tehnološki proces uzrokuje
izmjenu sirovine, odnosno materijala, tj. izmjenu njegova vanjskog izgleda, oblika, dimenzija,
svojstva, agregatnih stanja itd. Tehnološki procesi sastoje se od radnih procesa koji se dalje
dijele na postupke, operacije, zahvate, pokrete i mikropokrete (osnovne pokrete). Postupak
rada obuhvaća radove različite vrste koji se obavljaju na radnim mjestima. Tehnološka
operacija, kao dio postupka rada, obavlja se na jednom radnom mjestu neprekidno i obavlja je
jedan ili više radnika. Pritom se na radnim mjestima rad obavlja strojevima, uređajima, alatima
i priborom. Operacije se dalje dijele na zahvate. Oni su najmanji dijelovi tehnološkog procesa
koji u sebi nose još sva njegova svojstva. Zahvati mogu biti pripremno-završni ili zahvati izrade.
Svaki zahvat se sastoji od pokreta koji se dijele na mikropokrete. S obzirom da se razni
proizvodi mogu izraditi raznim tehnološkim metodama i procesima, stručnjaci dijele tehnološke
procese na skupinu mehaničko-tehnoloških procesa (sirovine se prerađuju mehaničkim
oblikovanjem) i na skupinu kemijsko-tehnoloških procesa (sirovine se mijenjaju pomoću
kemijskih reakcija). Ova je podjela tipična za industrijsku proizvodnju. Tehnološki se procesi
još mogu i podijeliti na jednostavne i komplicirane. Jednostavni tehnološki procesi su oni kod
kojih se predmet rada pretvara u gotov proizvod u uzastopnim radnim hodovima ili jedan za
drugim, dok se komplicirani tehnološki procesi sastoje od mnogobrojnih paralelnih procesa za
izradu pojedinih dijelova gotovog proizvoda. Oni tvore kompleks raznovrsnih djelomičnih
radnih procesa.

12
3.4. Raspored opreme u tvornicama i tipovi industrijske
proizvodnje
„Raspored opreme u tvornicama obuhvaća fizički razmještaj strojeva i uređaja u
industrijskim poduzećima.“ (Žugaj i sur., 2004, str.284) Iz navedenog citata može se zaključiti
kako je raspored opreme zapravo stvarno postavljena oprema, no međutim isti može biti i plan
ili rad na izradi plana rasporeda opreme. Izrada plana rasporeda opreme ima za svrhu
poboljšanje izvođenja radnih operacija, povećanje proizvodnje, smanjenje troškova i
humanizacija rada. Raspored strojeva i postrojenja u svakom proizvodnom poduzeću ovisi o
različitim faktorima, no naglasak svakako treba staviti na tehnologiju, tokove materijala i
vrijeme kao činitelj rasporeda. Kod projektiranja rasporeda strojeva mora se voditi briga o svim
elementima tehnološkog procesa kako bi se njegov tijek mogao neometano obavljati te je
potrebno usmjeriti pozornost na načelo proizvodnosti, načelo ekonomičnosti, načelo
maksimalnog psihofizičkog naprezanja, načelo jedinstva cilja i na specijalna načela koja se
primjenjuju u svezi s rasporedom strojeva. Žugaj i sur.(2004, str.286) navode kako se u
industrijskom poduzeću razlikuju linijski, grupni, kombinirani i trokutasti raspored strojeva. Kod
linijskog rasporeda strojevi su raspoređeni prema toku operacija tako da se predmet rada kreće
od stroja do stroja u istom smjeru. Kod grupnog rasporeda strojevi su raspoređeni prema
tehnološkim karakteristikama, dok se kod kombiniranog rasporeda koriste i jedan i drugi oblik.
Karakteristika trokutastog rasporeda jest da radnik stoji između više strojeva koji obavljaju
različite operacije i tako svodi unutarnji transport na minimum. Mateljak i sur. (2017, str.89) s
druge strane govore o dva prostorna rasporeda opreme: radionički prostorni raspored
(raspored po vrstama obrade) i linijski raspored koji je uglavnom najviše zastupljen. Prednost
radioničke proizvodnje je visoka prilagodljivost prema promjenama proizvodnog programa, a
nedostatak je dugo vrijeme prolaza materijala kroz proizvodnju. S druge strane, linijska
proizvodnja ima malu fleksibilnost, ali veliku proizvodnost.

Raspored opreme u tvornicama također ovisi o načinu ili tipu industrijske proizvodnje.
Postoje tri osnovna načina proizvodnje prema Žugaju i sur.(2004, str.291): pojedinačni, serijski
i masovni. S obzirom na ritam proizvodnje razlikujemo kontinuiranu i diskontinuiranu
proizvodnju dok prema mjestu rada proizvodnju dijelimo na obrtničku, radioničku, grupnu i
lančanu. U pojedinačnoj proizvodnji obavlja se priprema kako se može zaključiti za proizvodnju
jednog proizvoda, u serijskoj se proizvodnji proizvodi veći broj komada pojedinog proizvoda
istovremeno, dok masovna proizvodnja podrazumijeva izradu jednog proizvoda u velikim
količinama istovremeno s visokom primjenom automatizacije i mehanizacije. Kontinuirana

13
proizvodnja proizvodi finalne proizvode tako da nema nagomilavanja i čekanja dijelova.
Specifičan tip kontinuirane proizvodnje je tzv. procesna proizvodnja. Za nju je karakterističan
iznimno visok stupanj automatizacije. Kod diskontinuirane proizvodnje ne postoji usklađenost
u proizvodnji dijelova i finalnih proizvoda, pa se dijelovi privremeno upućuju u skladište i iz
njega uzimaju prema potrebi. Obrtničku proizvodnju karakterizira više radnih operacija u
jednom proizvodnom procesu na ograničenom prostoru, dok je značajka radioničke
proizvodnje da se u svakoj radionici nalazi samo jedna vrsta strojeva. Karakteristika grupne
proizvodnje je to da su strojevi svrstani u grupe prema tipizaciji tehnoloških procesa. Dakle, u
grupama se nalaze strojevi različitih vrsta. Lančanu proizvodnju karakterizira obavljanje radnih
operacija koje slijede jedna za drugom po određenom redu i u određenom vremenu s najkraćim
prostornim razmakom. Strojevi su postavljeni onim redom kojim teče tehnološki proces. Nije
rijetkost da u nekoj tvornici postoji više tipova proizvodnje, a vrlo je bitno kod izbora tipa
proizvodnje uzimati u obzir kako tehničke tako i ekonomske faktore, stoga je u poduzeću nužna
suradnja između tehničkih i ekonomskih stručnjaka. Tip proizvodnje je usko vezan uz
građevine, opremu, smještaj strojeva, aparata, radnih mjesta, energiju, itd.

3.5. Priprema proizvodnje

Buntak i Šuljagić (2015) navode kako u samoj proizvodnji priprema proizvodnje ima ključni
utjecaj na cijenu proizvoda i vrijeme potrebno da dođe na tržište što konačno može utjecati na
njegov tržišni udio i šanse da proizvod uspije. Prema istim autorima proizvodnja počinje već
prilikom razvoja proizvoda gdje se unose zahtjevi u cilju učinkovite logistike. Može se zaključiti
kako je ta faza proizvodnje zapravo projektiranje same proizvodnje i stručnjaci u toj fazi trebaju
iskoristiti prednosti automatizacije kako bi poboljšali učinkovitost procesa, smanjili količinu
novih alata i poluproizvoda te smanjili troškove rukovanja njima. Naravno, u tim aktivnostima
u velikoj im mjeri pomaže informacijska tehnologija i računalni projektantski alati. Važno je da
su i dobavljači uključeni u ovu i kasniju projektantsku fazu budući da cijenu finalnog proizvoda
u velikoj mjeri određuju materijali i komponente koje se kupuju. Također, u svakoj fazi
projektiranja proizvodnje moraju se uvažiti zahtjevi kupaca. Ako oni nisu zadovoljeni, tada
proizvod neće biti uspješan ma kako učinkovito bio proizveden.

Žugaj i sur.(2004, str.293) navode kako su tri najvažnija cilja pripreme proizvodnje
proizvoditi u roku, kvalitetno i jeftino. Osim ovih ciljeva još se mogu spomenuti i pravilno
korištenje strojeva, vremena rada zaposlenih, itd. Zadaci pripreme sastoje se u pripremi svega
onoga što je potrebno da proizvodnja teče normalno i s predviđenim uspjehom. Priprema
proizvodnje treba svako radno mjesto opskrbiti svime što mu je potrebno za rad, i to u
dovoljnim količinama i u pravo vrijeme. Razlikuje se priprema proizvodnje kod proizvodnje

14
potpuno novog proizvoda i proizvodnje već jednom usvojenog proizvoda. Na osnovi analize
tržišta, odnosno narudžbi koje tržište šalje poduzeću, stvara se program proizvodnje. Ukoliko
se radi o novom proizvodu pristupa se sljedećim aktivnostima: oblikovanje proizvoda,
određivanje količine materijala, broja i redoslijeda operacija, radnih mjesta, načina rada, alata
i mjerila te na kraju određivanje norme i kalkulacija. Nakon ovih aktivnosti prelazi se na
aktivnosti na koje se prelazi odmah nakon izrade proizvodnog programa ako se radi o
proizvodnji već usvojenog proizvoda: planiranje i praćenje zauzetosti kapaciteta, planiranje
materijala, osiguranje izrade i provjera ispravnosti alata, određivanje rokova, izrada i lansiranje
radne dokumentacije, opskrba radnih mjesta, proizvodnja, kontrola kvalitete, evidencija
izvršenja i na kraju obračun. Aktivnosti kod proizvodnje novog proizvoda izvode se samo
jednom, a aktivnosti kod proizvodnje već usvojenog proizvoda ponavljaju se za svaku seriju.

Na slici 3 prikazani su zadaci pripreme proizvodnje prilikom razvoja proizvodnog programa,

također modelirano u ARIS alatu, verzija Architect & Designer 9.8, primjenom funkcijskog
dijagrama.

15
Slika 3: Zadaci pripreme proizvodnje prilikom razvoja proizvodnog programa (Izvor: Žugaj
i sur., 2004)

16
3.5.1.Tehnička priprema proizvodnje
Priprema proizvodnje, osim s obzirom na novi ili usvojeni proizvod, može se podijeliti na
tehničku, tehnološku, operativnu pripremu i studij rada. (Žugaj i sur., 2004, str.295) U tehničku
pripremu spada tehnička priprema materijala, alata i radnog mjesta. Govoreći o pripremi
materijala, isti se može podijeliti na direktni koji ulazi u proizvod u točno određenim količinama,
te na indirektni koji ne sudjeluje neposredno u proizvodnji. Direktni materijal još se dijeli na
osnovni koji čini glavnu supstancu proizvoda te prema tome tu ulaze sirovine i poluproizvodi,
te na pomoćni koji nadopunjuje osnovni da bi proizvodu dao određena svojstva. Materijali
moraju biti označeni određenim brojčanim šiframa, abecednim slovima ili kombinacijama slova
i brojki. Vrlo je bitno utvrđivanje normativa materijala, tj. količine materijala koja se smatra
potrebnim za izradu jedinice proizvoda i koja se utvrđuje samo za direktni materijal. Da bi se
izbjegli nesporazumi i zastoji u proizvodnji, potrebno je u pripremi proizvodnje voditi posebnu
evidenciju o stanju sirovina i materijala u skladištima. Svaka proizvodnja zahtijeva određenu
zalihu sirovina i materijala koju poduzeće treba imati na skladištu kako bi proces proizvodnje
nesmetano mogao teći, no treba imati na umu odnos troškova naručivanja i držanja zaliha.

Sikavica i Novak (1999, str.797) navode kako je zadatak pripreme alata da na temelju
koncepcije što ju je odredila tehnološka priprema konstruira i izradi odnosno nabavi
najprikladnije alate i naprave. Osim toga, priprema alata brine se i za to da izrađeni ili kupljeni
alati i naprave budu uvijek ispravno očuvane (skladištene), u dobrom stanju i uz ispravnu
evidenciju i dokumentaciju. Opće je poznato kako se pod alatom podrazumijevaju sredstva za
rad kojima se materijal obrađuje ručno bez korištenja stroja. Žugaj i sur.(2004, str.300)
zaključuju kako bez alata nema onoga što se danas razumijeva pod pojmom industrijske
proizvodnje. Svakako treba istaknuti da postoje proizvodnje u kojima je uloga alata posve
neznatna. Ekonomična proizvodnja u proizvodnjama s velikom ulogom alata ne može se
zamisliti bez dobro organizirane pripreme, evidencije i uskladištenja alata. Alati, kao i materijali,
moraju biti označeni sustavom brojki, slova te kombiniranim sustavom označavanja slovima i
brojkama. Priprema alata dužna je odrediti optimalnu zalihu alata za svaku vrstu alata. Ta se
zaliha kreće između određenog minimuma i određenog maksimuma. Ako se alat nabavlja od
drugih, onda se mora voditi računa o količinama koje su uobičajene kod prodaje. Zalihe alata
utvrđuju se na temelju iskustva i izračunavanjem. U određivanju zaliha alata može se koristiti
ABC metoda koja grupira alate po važnosti u tri skupine, od kojih skupina A sadrži najvažnije
alate, a skupina C najmanje važne. Najveća pozornost poklanja se onim vrstama alata koji
najčešće sudjeluju u potrošnji, ili koji nose najveću vrijednost, ili im se pridaje specifična
važnost (npr. zbog teškoća u nabavi).

17
 Kada je riječ o pripremi radnog mjesta kao elementu tehničke pripreme proizvodnje može
se zaključiti kako je radno mjesto osnovna proizvodna jedinica. Ono je ograničeno u prostoru.
Žugaj i sur.(2004, str.303) ukazuju na sljedeće elemente radnog mjesta: radnik, prostor za rad,
stroj i oprema i predmeti rada. Radno mjesto mora biti organizirano tako da motivira čovjeka
na što djelotvorniji rad i da mu u punoj mjeri osigurava ne samo povoljne uvjete za to nego i
sva njegova prava. Kod organizacije radnikova rada na radnom mjestu mora se voditi računa
i o redoslijedu radnih operacija, odmoru radnika, raspremanju radnog mjesta i položaju radnika
na radnom mjestu. Radna se mjesta prema svom organizacijskom stanju mogu podijeliti na
otvorena, zatvorena i stabilizirana radna mjesta. Kod otvorenih radnih mjesta radnik sam sebi
donosi materijal i sam otprema predmete koje je izradio. Kod zatvorenog radnog mjesta
pomoćni radnik donosi materijal, alat i dokumentaciju na radno mjesto. Stabilizirano radno
mjesto može se organizirati u velikoserijskoj i masovnoj proizvodnji. Ovdje pomoćni radnik
poslužuje glavnog radnika na proizvodnom radnom mjestu. Ono je ne samo zatvoreno već je
i stabilizirano, jer je u cijelosti racionaliziran rad na radnom mjestu. Na takvom radnom mjestu
obavlja se do najviše tri slične operacije što omogućava usku specijalizaciju i pojednostavljenje
rada, te primjenu specijalnih strojeva, naprava i alata. Posljedica toga je povećanje učinka i
smanjenje troškova proizvodnje na minimum.

3.5.2. Tehnološka priprema proizvodnje

Prema Sikavici i Novaku (1999, str.796) tehnološka priprema proizvodnje obavlja sve
poslove vezane uz izbor i ostvarenje tehnološkog procesa a najvažniji su sljedeći: pregled,
razrada i prilagođavanje dobivenih nacrta proizvoda. Žugaj i sur.(2004, str.306) tumače kako
se tehnološka priprema nastavlja na proces istraživanja i razvoja proizvoda, odnosno na rad
konstrukcijske pripreme.

Tehnološki proces zapravo je dio samog proizvodnog procesa. Tehnološkim procesom

mijenja se sastav, kakvoća, dimenzije i slično sirovinama i materijalu. Pronalaženje
najpovoljnijeg rješenja u području tehnologije stalan je zadatak tehnologa i stručnjaka u službi
istraživanja proizvoda. To se pogotovo odnosi na proizvodnju novih proizvoda. Projektirani
tehnološki proces determinira utroške materijala, energije i ljudskog rada. Veličina ovih
utrošaka određuje troškove proizvodnje. Pravilan izbor, a onda i priprema tehnološkog procesa
predstavlja ključnu fazu pripreme proizvodnje jer o njima ovisi i propisana kvaliteta i troškovi
proizvodnje. Svaki se proizvod raščlanjuje na dijelove te se svaki dio posebno dalje proučava
radi pronalaženja odgovarajućeg tehnološkog procesa i postupka za njegovu proizvodnju.

18
Žugaj i sur.(2004, str.307) razlikuju grupnu i tipsku tehnologiju. Grupna tehnologija sastoji se
u klasifikaciji dijelova u grupe, koje pri obradi zahtijevaju istovrsnu opremu, zajedničku
pripremu i namještanje strojeva. Tipska tehnologija dalji je razvoj grupne tehnologije u smislu
njenog unapređenja u uvjetima velikoserijske i masovne proizvodnje. Ona je u praksi poznata
kao metoda grupiranja predmeta obrade po načelu redoslijeda operacija. Grupnu i tipsku
tehnologiju nije moguće primijeniti u svim vrstama proizvodnje. Ona je karakteristična za
industriju kovina.

Kada se govori o razradi tehnološkog procesa u pripremi proizvodnje ono se razlikuje pri
proizvodnji potpuno novog proizvoda i već prihvaćenog i usvojenog proizvoda. Tako se kod
velikoserijskog i masovnog načina proizvodnje pristupa izradi pokusne serije za koju priprema
mora izraditi tehnološku dokumentaciju. Pokusna serija služi za analizu i praćenje načina rada
da se isprave i nadopune ranije postavke tehnološkog procesa. Nakon pokusne serije
obavljaju se ispravci na alatima, načinu rada, vremenu izrade i sl., te se općenito vodi računa
o kvaliteti i ekonomičnosti proizvoda. Nakon toga može se smatrati da je proizvodnja dotičnog
proizvoda uvedena. Za razliku od masovne proizvodnje, pri pojedinačnoj proizvodnji ne postoji
mogućnost ispravljanja konstrukcije i tehnološkog procesa na temelju prototipa i pokusne
serije. Ovdje se mora raditi po konačno određenom načinu i proizvodnom postupku. Samim
time tijekom proizvodnje dolazi do čestih zastoja i izmjena, što rezultira određenim gubicima.
Dakle može se zaključiti kako u pojedinačnoj proizvodnji priprema ne ulazi u detalje jer je to
neekonomično.

19
3.5.3. Operativna priprema proizvodnje
Operativna priprema, što se i po samom nazivu može zaključiti, operativno prati proces
proizvodnje obavljajući sve poslove kojima se osigurava njegova realizacija kao što su: izrada
operativnih planova proizvodnje pojedinog pogona, određivanje količina i eventualno
rezerviranje materijala na temelju operacijskih lista ili sastavnica dijelova, te određivanje radnih
mjesta ili punktova na kojima ih treba u određeno vrijeme dostaviti. (Sikavica i Novak, 1999,
str.798)

Može se zaključiti kako je najvažniji posao operativne pripreme proizvodnje zapravo

planiranje (materijala, radnog vremena, proizvodnih kapaciteta), izrada potrebne
dokumentacije (nacrta, lista, itd.) te na kraju praćenje korištenja proizvodnih kapaciteta i
postignutih rezultata proizvodnje. Planirati proizvodnju znači razraditi kako će se obaviti neki
posao. Pri tom je potrebno vremenski ograničiti posao, podijeliti aktivnosti tog posla u okviru
vremenskog intervala, odrediti potrebne kapacitete, materijal, strojeve i ljude te težiti da se
posao obavi uz najmanje troškove. U planiranju je potrebno predvidjeti sve što je potrebno
kako bi posao tekao neometano, te kako bi se željeni događaji dogodili u određeno vrijeme, a
neželjeni događaji da se sasvim uklone. Međutim, mora se računati i s nepredviđenim
događajima. Kada se oni pojave treba procijeniti njihove utjecaje i posljedice te ih pokušati
odstraniti makar uz povećane troškove. Pri tom će razlika u troškovima dati mjerilo točnosti
planiranja.

Planiranje materijala također je posao operativne pripreme proizvodnje i treba teći

usporedno s planiranjem proizvodnje. Prema Žugaju i sur.(2004, str.313) svrha je planiranja
materijala da proizvodnja bude osigurana dovoljnim količinama materijala, a da pri tome zalihe
materijala na skladištu ne prijeđu određene granice. Preduvjet za dobro planiranje materijala
je dobra tehnološka dokumentacija (normativ materijala, sastavnice ili recepture) i plan
proizvodnje.

Vrlo važni zadaci operativne pripreme proizvodnje su izrada radne dokumentacije i

praćenje i upravljanje proizvodnjom. „Stalnim uvidom u stupanj zauzetosti kapaciteta
omogućuje se poduzimanje niza akcija radi postizanja racionalizacije i efikasnije proizvodnje,
kao što je pravovremeno utvrđivanje uskih grla i poduzimanje mjera za njihovo uklanjanje.
Pritom se ne radi o određivanju i praćenju samo strojnih već i ljudskih i prostornih
kapaciteta.“(Sikavica i Novak, 1999, str.800) Osim kapaciteta treba pratiti izvršenje rokova
isporuke, postignut intenzitet rada, postignutu ekonomičnost u radu, postignutu proizvodnost

20
u radu, postignutu kvalitetu proizvoda i dr. Praćenjem proizvodnih rezultata završavaju se
poslovi operativne pripreme proizvodnje.

3.5.4. Studij rada

„Studij rada obuhvaća poslove s kojima se određuju načini na koje se trebaju obaviti
pojedini radovi i u kojem vremenu.“(Sikavica i Novak, 1999, str.797) Može se zaključiti kako je
zadatak studija rada istraživanje i pronalaženje najjednostavnijeg i najučinkovitijeg načina
rada, njegova vremenskog redoslijeda, tj. određivanje potrebnog vremena za njegovo
obavljanje. Taboršak (kao što citiraju Žugaj i sur.) definira studij rada kao područje u kojem se
znanstvenim metodama, logičnim, cjelovitim i sistemskim analizama nekog rada postiže realno
potrebno vrijeme izrade i optimalno oblikovan način rada. Rad je potrebno mjeriti, proučavati i
vrednovati. Značenje studija rada proizlazi uvelike iz pomoći u rješavanju mnogobrojnih
problema u poduzeću. To je područje jedno od temeljnih u stvaranju bolje organizacije. Metode
studija rada omogućuju proučavanje i analizu svakog rada, te toka proizvodnje. Nakon analize
postoji mogućnost poboljšanja dosadašnjeg načina rada, određivanja ispravnog vremena
izrade i izračunavanja norme. Norma je vrijeme koje je prosječno kvalificiranom radniku
potrebno da pod normalnim pogonskim okolnostima s propisanim sredstvima, na točno
određen način, uz normalno zalaganje i zamor, obavi točno definiran posao (Žugaj i sur., 2004,
str.318). Osim vremenske razlikuje se i količinska norma. Ona izražava koliko jedinica
proizvoda, ili operacija, treba izraditi u jedinici vremena. Također prema načinu primjene norma
može biti individualna (daje se jednom radniku za izvršenje jedinice rada na jednom radnom
mjestu) i grupna (daje se dvojici ili više radnika na jednom ili više radnih mjesta u lancu).

21
3.6. Logistika proizvodnje
Logistika poduzeća je zbir zadataka i mjera koje proizlaze iz ciljeva poduzeća, a odnose
se na optimalno osiguranje materijalnih, informacijskih i vrijednosnih tokova u procesu
poduzeća. Logistika proizvodnje obuhvaća razmatranja: proizvoditi ili kupovati; strukturiranje
proizvodnje prema logističkim aspektima, planiranje proizvodnje i upravljanje proizvodnjom te
uobličavanje fizičkog i informatičkog toka kroz proizvodnju. Segetlija (2008) navodi kako
ekonomika proizvodnje u suvremenim ekonomskim sustavima treba odgovoriti na sljedeća
ključna pitanja funkcioniranja poduzeća: što proizvoditi, koliko proizvoditi, kako proizvoditi,
kako raspodijeliti ostvarene rezultate, gdje i kada nabaviti, gdje i kada prodati. Ekonomski
stručnjaci u poduzeću prikupljaju, obrađuju i analiziraju različite podatke o troškovima i
prihodima kako bi pomogli pri donošenju odluka o korištenju raspoloživih resursa. Troškovi koji
se javljaju u logistiki proizvodnje su varijabilni (VT) i fiksni troškovi (FT). Oni čine ukupne
troškove svakog poduzeća: T=FT+VT. Varijabilne troškove čine: VT= TPJ * n, gdje je: TPJ-
varijabilni trošak po jedinici, a n output. Fiksni troškovi se ne mijenjaju s obujmom proizvedenih
proizvoda ili broja prodanih jedinica robe, dok su varijabilni troškovi proporcionalni broju
proizvedenih i prodanih proizvoda i usluga. Ovisno o strukturi varijabilnih i fiksnih troškova, i
razini outputa, uvijek se teži odabiru logističkog sustava s manjim ukupnim troškom (Buntak i
Šuljagić, 2015).

Može se zaključiti kako je logistika zapravo koncept koji obuhvaća protok robe od
dobavljača, kroz proizvodno postrojenje i van do kupaca uključujući mnoge troškove. To znači
da logistika treba pokriti aktivnosti nabave reprodukcijskog materijala, distribucije u samom
procesu proizvodnje i u nekim situacijama i isporuke kupcima. Najvažnije tehnike koje valja
naglasiti u procesu logistike su JIT (eng. Just in time) i MRP (eng. Material Requirements
Planning). Komponente JIT nabave su: kvaliteta, prijevoz, dobavljači i količine. To uključuje
specifikacije na osnovu kojih se materijali ili komponente kupuju, cijenu proizvoda i popust
zbog količine, vrijeme i način dostave, način plaćanja i dr.

Proces proizvodnje kreće od nabave preko skladišta i pripreme u proizvodnju. U

proizvodnom procesu vrši se kontrola kvalitete uz potporu informacijskih tehnologija. Prema
tome, logistika je sastavljena od nekoliko posebnih procesa koji sudjeluju u optimalizaciji
proizvodnog procesa.

22
3.7. Kontrola učinka proizvodnje
Osnovni princip svakog planiranja proizvodnje je kontinuirano praćenje izvršenja radnih
zadataka kako bi se pravovremeno mogle poduzeti sve radnje ukoliko proizvodni proces krene
smjerom koji nije predviđen utvrđenim planovima. U skladu s tim kontrolu učinka proizvodnje
nazivamo i praćenjem izvršenja planova proizvodnje. Praćenje izvršenja planova proizvodnje
vrši se vođenjem evidencija izvršenja operativnih planova i dijeli se na slijedeće evidencije:
evidenciju izvršenja proizvodnih zadataka, evidenciju korištenja fonda radnog vremena
radnika, evidenciju utroška ulaznih materijala i evidenciju upotrebe sredstava za rad (Majcen,
1988, str.191).

Evidencija izvršenja proizvodnih zadataka služi kako bi u svakom trenutku bila

omogućena i dostupna informacija o fazi izrade promatranog poluproizvoda ili proizvoda, te
kako bi se znalo koje se radne operacije trenutno izvode na radnim mjestima. Evidencija
korištenja fonda radnog vremena radnika vrši se evidentiranjem vremena dolaska i vremena
odlaska radnika u poduzeće, te evidentiranjem količine izvršenog rada pojedinog radnika na
radnim listama.

Evidencija utroška ulaznih materijala služi za uspoređivanje stvarnog utroška materijala

sa utroškom koji je naveden kao normativ materijala. Ovdje se kao pomoć pri određivanju
stvarnog stanja koristi dokument koji se zove evidencija kvara i služi za uvid na kojim
materijalima najčešće nastaje kvar i iz kojih razloga. Takav uvid omogućuje da se isti u
budućnosti na vrijeme spriječi uvođenjem preventivnih radnji ili reklamiranjem kvalitete
dopremljenog materijala dobavljaču.

Evidencija upotrebe sredstava za rad daje uvid u stupanj iskorištenosti promatranog

sredstva za rad u nekoj jedinici vremena, te kontrolira ispravnost korištenja istog tijekom
upotrebe u radnim operacijama. Ova evidencija omogućuje da se na temelju uvida na
pojedinim strojevima poveća kapacitet iskorištenja, čime se posljedično smanjuje cijena
krajnjeg proizvoda. (Majcen, 1988, str.193).

23
3.8. Upravljanje kvalitetom

Termin kvaliteta upotrebljava se za proizvode ili usluge koji udovoljavaju očekivanjima

kupaca, ali vrijedi i interno za poduzeće. Politika kvalitete može se odnositi na ukupno
poslovanje, ali kvaliteta proizvoda ili usluga mora biti predmet posebnog razmatranja. Kada su
u pitanju proizvodi ili usluge onda treba imati u vidu sljedeće elemente kvalitete: učinak,
svojstva, povezanost, trajnost, cijena, korist i izgled (Karić, 2010). Kupac mora imati osjećaj
da proizvod ili usluga vrijedi novca kojeg je on izdvojio, stoga se može zaključiti kako je kupac
krajnji sudac kvalitete, a poduzeća moraju imati pojedince ili timove sa zadaćom da poboljšaju
kvalitetu i predlože planove koji će poticati inovacije i promjene. Upravljanje kvalitetom utječe
na ukupnu učinkovitost poduzeća i sastavni je dio logističkog sustava u proizvodnji.

Govoreći o proizvodnji, od iznimne je važnosti kvaliteta materijala koji se nabavljaju.

Nekad je naglasak bio na kupovanju po što nižoj cijeni i upotrebi testiranja i unutarnjih
inspekcija kako bi se kontrolirala kvaliteta kupljenih materijala. Ovakav način upravljanja
kvalitetom pokazao se vrlo skup pa se umjesto inspekcije od dobavljača traži certifikat
usklađenosti. Na taj se način zahtjev za kvalitetom kupljenih proizvoda premjestio od
postrojenja proizvođača na postrojenje dobavljača. „Poduzeća su došla do spoznaje da je
kvaliteta jedno od najmoćnijih oružja u borbi s konkurencijom i kod proizvoda i kod usluga.“
(Buntak i Šuljagić, 2015) Prilikom uvođenja određenog sustava kvalitete nastaju i troškovi.
Schroeder (1999, str.452) navodi kako troškovi koji nastaju zbog toga što se proizvodni proces
ne odvija kvalitetno premašuju troškove uvođenja kvalitete. Dobar sustav upravljanja
kvalitetom mora težiti k ciljevima za poboljšanja kao što su stimulacija i mjera napredovanja.
Može se zaključiti kako poduzeća moraju težiti trajnom poboljšanju kvalitete za što je potreban
informacijski sustav koji će skupljati i analizirati podatke te pratiti njihovo kretanje.

24
3.8.1. Kontrola kvalitete proizvodnje
Kontrolu kvalitete proizvodnje vrši služba tehničke kontrole proizvodnje. Ona obavlja tri
temeljna zadatka: kontrolu kvalitete proizvoda, kontrolu predmeta rada i kontrolu sredstava za
rad (Buntak i Šuljagić, 2015).

Kontrola kvalitete proizvoda vrši se radi određivanja konstrukcijske kvalitete proizvoda,

određivanja kvalitete izrade i određivanje pouzdanosti kvalitete proizvoda. Svaka od navedenih
vrsta kvalitete zajedno čine krajnju kvalitetu proizvoda, koja ovisi prije svega o već spomenutoj
kvaliteti ulaznih materijala ili poluproizvoda i njihovom stupnju zastarjelosti te o kvaliteti i
suvremenosti sredstava za rad. Kvaliteta ulaznih materijala i kvaliteta sredstava za rad utječu
na cijenu krajnjeg proizvoda jer neposredno povećavaju troškove proizvodnje.

Prema Majcenu (1988, str.195) određivanje konstrukcijske kvalitete proizvoda

podrazumijeva uspoređivanje nama promatranog proizvoda sa istovrsnim proizvodima drugih
proizvođača. Pri tome se osobita pažnja posvećuje odstupanju od granica tolerancije kvalitete
konstrukcije, koja je definirana tehnološkom dokumentacijom. Određivanje kvalitete izrade
služi kako bi se odredilo u kojoj mjeri se uspio ostvariti nivo kvalitete proizvoda definiran na
temelju konstrukcije proizvoda. Određivanje pouzdanosti kvalitete je zapravo određivanje
vjerojatnosti da će proizvod funkcionirati bez zastoja te da će u određenim uvjetima i u
predviđenom vremenskom razdoblju eksploatacije sačuvati definiranu kvalitetu u granicama
tolerancije. Kontrola kvalitete konačnog proizvoda vrši se radi osiguravanja svojstava i
karakteristika koje će krajnji proizvod jednoznačno odrediti, a to su – uporabna vrijednost
proizvoda, tehnološke karakteristike, funkcionalne karakteristike i fizičke karakteristike.

Žugaj i sur. (2004, str.327) tumače kako se kontrola predmeta rada vrši ili preventivnom
kontrolom tijekom koje se nastoji osigurati definirana kvaliteta i ostale karakteristike gotovog
proizvoda prije njegovog konačnog oblikovanja, a provodi se preventivnom kontrolom pravilne
upotrebe radne dokumentacije i propisanog obavljanja tehnoloških operacija; ili naknadnom
kontrolom koja se provodi nakon izrade gotovog proizvoda, ili na svakom pojedinom
proizvedenom proizvodu ili na uzorcima proizvedenih proizvoda. Kontrola predmeta rada,
odnosno kontrola ulaznih materijala ili poluproizvoda provodi se prije svega radi toga što
materijali koji se koriste tokom proizvodnog procesa mogu mijenjati svoja svojstva, i na kraju
promijeniti samu kvalitetu gotovog proizvoda. Tijekom određivanja kvalitete predmeta rada
potrebno je uzeti u obzir i kvantitetu upotrijebljenih sredstava za rad u toku proizvodnog
procesa, pa se na temelju toga ova vrsta kontrole može podijeliti na kvantitativnu kontrolu
ulaznih predmeta rada, kvantitativnu kontrolu zaliha predmeta rada i kvalitativnu kontrolu

25
predmeta rada. Kvantitativna kontrola ulaza predmeta rada temelji se na utvrđivanju količine
nabavljenog materijala za proizvodnju i utvrđivanju količine kupljenih poluproizvoda.
Kvantitativna kontrola promjena zaliha obavlja se radi stalnih promjena u skladištima materijala
i poluproizvoda, a te promjene nastaju najčešće radi ulaza novih nabavljenih količina predmeta
rada u skladište, izmjene u sastavu predmeta rada na skladištu ili izlaza predmeta rada iz
skladišta. Kvalitativna kontrola predmeta rada služi određivanju toga u kojoj mjeri nabavljeni
materijali odgovaraju tehničkim i tehnološkim uvjetima, koji su obično određeni ugovorom.

Kontrola kvalitete sredstava za rad provodi se najprije radi činjenice da će kvaliteta

gotovog proizvoda ovisiti o kvaliteti izrade istog. Kontrola sredstava za rad odnosi se na
kontrolu strojeva i kao takva dijeli se na kontinuiranu, povremenu i planiranu kontrolu, tijekom
koje se određuju tehnička svojstva strojeva prilikom njihove nabave, tehnička svojstva strojeva
tijekom eksploatacije i tehnička svojstva strojeva nakon izvršenih popravaka; i na kontrolu alata
tijekom koje se određuje početna kvaliteta alata, trenutna kvaliteta alata i promjena kvalitete
alata (do koje dolazi zbog njegove upotrebe u proizvodnim procesima) (Majcen i sur., 1988,
str.197).

3.9. Unutarnji transport

Žugaj i sur.(2004, str.332) tumače kako u načelu treba razlikovati tijek materijala, odnosno
transport kao unutarnju funkciju poduzeća od vanjskog tijeka ili vanjskog transporta. Svrha
unutarnjeg transporta je osigurati nesmetani tijek proizvodnje što je brže moguće, uz što manje
troškove, uz što veću sigurnost za ljude i uz što manji napor za ljude. Neki od zadataka
unutarnjeg transporta su sljedeći: rukovanje s materijalima u skladištima sirovina i materijala,
prijenos materijala iz skladišta do prvih radnih mjesta u procesu proizvodnje, prijenos predmeta
rada između odjela i pogona u procesu proizvodnje, prijenos poluproizvoda iz proizvodnje u
skladište te ponovni prijenos u proizvodni proces do radnih mjesta, prijenos poluproizvoda do
mjesta kontrole, prijenos gotovih proizvoda do mjesta kontrole i u skladišta gotovih proizvoda,
prijenos alata i pomoćnih uređaja u skladištima i dr. Prema današnjem stupnju razvitka tehnike
i tehnologije nemoguće je proizvoditi, a da se predmeti rada ne transportiraju. Kada se govori
o ekonomskom značenju unutarnjeg transporta, onda se ne mogu zaobići troškovi, odnosno
udjel troškova unutarnjeg transporta. Obično ti troškovi iznose 20-30% ukupnih troškova
proizvodnje. O transportu također ovisi hoće li poluproizvod ostati kraj stroja ili će biti odmah
otpremljen dalje. Dvostruki su gubici ako materijal ostaje kod radnih mjesta; nagomilava se
nedovršena proizvodnja, pa se plaćaju kamate i zauzima korisni prostor. Na taj način nastaju
ekonomski i organizacijski gubici te se to negativno odražava na profit.

26
 Brzina transportiranja ovisi o broju pretovara, brzini utovara, odnosno istovara i brzini
prijevoza. Treba težiti kontinuiranoj dopremi, što znači da količina (pretovara) rukovanja
(utovara i istovara) bude što manja. Elementi unutarnjeg transporta su: transportna sredstva,
transportni tereti i transportni putevi. Sredstva unutarnjeg transporta su ujedno i proizvodna
sredstva. Zadatak im je da unutar tvorničkog kruga proizvode vertikalne i horizontalne
promjene mjesta tereta. Svrha im je da se pomoću mehaniziranog i automatiziranog
transportnog rada poveća proizvodnost. Postoji čitav niz vrlo različitih sredstava unutarnjeg
transporta, a samim time i brojne klasifikacije. Klasifikacija prema Maynardu (a navode je Žugaj
i sur.) izgleda ovako: A- Pokretna ili nepokretna oprema (1000.- transporteri, 2000-dizalice,
3000- uređaji za slaganje i odlaganje materijala); B – Pokretna oprema (4000-industrijska
vozila, 5000-motorna vozila, 6000-željeznička vozila, 7000-transportna sredstva za pomorski
promet, 8000-transportna sredstva za zračni promet); C- Nepokretna oprema (9000-kontejneri
i nosači tereta). Transportna se sredstva također mogu podijeliti na mehanizirana ili
nemehanizirana, specijalizirana ili univerzalna, s obzirom na stajalište kretanja, trajno djelujuća
ili povremeno djelujuća. Prije nabave transportnog sredstva nužna je analiza koja treba
obuhvatiti izbor s obzirom na teret, radnike, put i prostor, proizvodnju, skladište i ekonomičnost.
Broj transportnih sredstava ovisit će o težini tereta, vremenu transporta i o nosivosti
transportnog sredstva. Organizacijska jedinica unutarnjeg transporta mora imati kartoteku
transportnih sredstava koja mora sadržavati sve podatke koji su karakteristični za transportno
sredstvo.

Kada se govori o transportnom teretu najbolje je reći da je teret zapravo sve što se prevozi
i prenosi: materijal, gotovi proizvodi, poluproizvodi, ljudi i dr. S obzirom na ulogu koju tereti
imaju mogu se podijeliti u više skupina: osnovni materijal, pomoćni materijal, otpaci, gotovi
proizvodi, alati i naprave, strojevi (Žugaj i sur., 2004, str.336). Tereti se klasificiraju prema
raznim kriterijima. Isti autori navode sljedeću podjelu tereta: prema težini i opsegu (laki, teški,
mali i veliki tereti), prema obliku i transportnoj pripremi (žitki, sipki, komadni, pakirani i
nepakirani tereti), prema konzistenciji i kakvoći (čvrsti, tekući, plinoviti, hladni, topli, usijani
tereti) te prema osjetljivosti (tereti koji se lako razbijaju, oni koji se ne mogu razbiti, tereti
osjetljivi na hladnoću, toplinu, vlagu i udarce). Radi pravilnog transportiranja i uskladištenja
potrebno je poznavati sva svojstva tereta, dakle potrebna su znanja iz tehnologije. Najbolje da
služba unutarnjeg transporta sistematizira sve terete s obzirom na određena svojstva te da taj
podatak unese u datoteke tereta. Tako bi trebalo za svaki teret odrediti: kemijska svojstva,
fizikalna svojstva, mehanička svojstva, električna svojstva, termička svojstva i dr.

Transportni put je odgovarajući prostor koji se koristi u unutarnjem transportu za prijenos

tereta, odnosno kretanje materijala. Mreža transportnih puteva je zbroj svih relacija unutarnjeg

27
transporta. S fizičkog stajališta transportni putevi mogu se razlikovati po konstrukciji, kvaliteti,
smjeru, dužini i širini. Transportni putevi u unutarnjem transportu determinirani su lokacijom
poduzeća, tj. rasporedom pojedinih organizacijskih jedinica i radnih mjesta. Put mora biti
dovoljno širok da transport teče bez smetnji, ali i sigurnost mora biti maksimalna. Radna
prolazna širina treba omogućiti rad transportnih sredstava tako da se ona mogu okrenuti.
Transportni put mora osigurati transport svih količina tereta bez zastoja. Transportni putevi
moraju biti jasno obilježeni crtama ili na neki drugi način. Crte su najčešće žute ili bijele. Unutar
tako obilježenih putova ne smiju se odlagati tereti, popravljati transportna sredstva ili obavljati
neke druge radnje koje bi ometale unutarnji transport. Organizacijska jedinica unutarnjeg
transporta treba oblikovati također i jednu kartoteku u kojoj će svaki put, pa i njegove relacije,
imati svoju karticu. Sustave unutarnjeg transporta Žugaj i sur.(2004, str.339) dijele ovako: na
sustave obične relacije, sustave radijalnih relacija, sustave prstenastih relacija i sustave
cikličkih relacija (složenih kružnih relacija). Sustav obične relacije je sustav u kojem se održava
transportna veza između dvije radne točke. Teret se prevozi samo u jednom smjeru.
Transportno sredstvo vraća se istim putem do prve točke, bez tereta, prazno. Sustav radijalnih
relacija je složenija varijanta sustava obične relacije. Primjenjuje se u slučajevima kada je
jedna radna točka vezana zbog prijevoza tereta s nekoliko drugih radnih točaka (npr.
skladište). U ovom sustavu teret se prevozi u više smjerova, a transportno se sredstvo vraća
prazno. Kod sustava prstenastih relacija je riječ o povezivanju više radnih mjesta, tako da
transportno sredstvo u jednom obilasku opskrbljuje materijalom pojedina radna mjesta. Sustav
cikličkih relacija je složenija varijanta sustava prstenastih relacija, odnosno njegova varijacija.
Primjenjuje se kada je veći broj radnih točaka razbacan na većem području. Dakle, transport
se grupira u pojedine prstenaste relacije, a one zajedno imaju transportnu vezu i izvan svojih
prstenastih relacija, te su tako ove grupe međusobno povezane.

Kada se govori o organizaciji transportnih sredstava i transportnih radnika odgovornosti

se mogu podijeliti centralizirano, mješovito i decentralizirano. Kod centraliziranog načina
središte je nadležno za sve transporte u tvornici. Prijave za sve potrebe šalju se u središte koje
obuhvaća sve potrebe u jedan jedinstveni plan prema hitnosti, količini i prema iskorištenju
transportnih sredstava. Kod mješovitog načina raspodjele sredstva se raspoređuju centralno,
dok je njihovo korištenje decentralizirano. Iako je korištenje individualno, ipak se za održavanje
transportnih sredstava brine središte. Kod decentraliziranog načina svaka organizacijska
jedinica raspolaže vlastitim sredstvima i ljudima. Može se zaključiti što je tijek materijala
količinski i vremenski ravnomjerniji, time je povoljnija uporaba centralizirane organizacije, a to
znači da je i planiranje racionalnije. Granično područje unutarnjeg transporta, a u svezi s
vanjskim transportom i skladištenjem čine ambaliranje, paletizacija i kontejnerizacija (Žugaj i
sur., 2004, str.344).

28
3.10. Održavanje sredstava
U suvremenom tehnološkom procesu sve se više postavljaju zahtjevi kontinuirane
proizvodnje. Prema tome, strojevi i strojni uređaji moraju uvijek biti u ispravnom stanju,
raspoloživi za uporabu, a u slučaju kvara trebaju biti na brz i ekonomičan način popravljeni.
„Održavanje sredstava za rad je održavanje tehničke sposobnosti određenog sredstva u
granicama tehnološke točnosti s ciljem ostvarenja tehničkog vijeka tog sredstva.“ (Žugaj i sur.,
2004, str.344) Sredstvima za rad smatraju se zgrade, strojevi, uređaji, instalacije, prometnice,
alati i dr., te se tijekom njihove eksploatacije mora održavati njihova konstruktivna ispravnost
jer bi se u protivnom smanjio vijek trajanja sredstava. Održavanje sredstava za rad sastoji se
u održavanju čistoće i reda, podmazivanju, pregledima i popravcima tih sredstava u svrhu
stalne radne sposobnosti svih sredstava za rad kojima poduzeće raspolaže. Prema tome,
svrha je održavanja da se održe u ispravnom stanju zgrade, strojevi, alata i drugi objekti. Ciljevi
održavanja su da se spriječi što više zastoja zbog kvarova, da se utroši što manje materijala i
rada (postići minimalne troškove održavanja) i da se održavaju normalni uvjeti rada. Valja reći
da su troškovi sredstava za rad u vijeku njihova rada približno jednaki nabavnoj vrijednosti tog
sredstva. Organizacija održavanja i lociranje održavanja u poduzeću najčešće ovisi o
industrijskoj grani, odnosno djelatnosti kojoj poduzeće pripada, veličini poduzeća,
mehanizaciji, automatizaciji, robotizaciji i kompjutorizaciji te o raspoloživim stručnjacima za
održavanje. U načelu se govori o centraliziranom, mješovitom i decentraliziranom održavanju.
Centralizirano održavanje znači da se sva problematika održavanja vodi i dirigira iz jednog
centralnog mjesta. Dakle postoje centralne radionice održavanja. Mješoviti sustav je takav
sustav u kojem se u pogonima s velikim brojem opreme smještaju grupe strojobravara,
električara, podmazivača, a pogoni s malim brojem opreme potpadaju pod centralnu službu
održavanja. Decentralizirano održavanje označuje da su pojedine grupe radnika, pa čak i
eventualno određeni strojevi, dodijeljeni pojedinim proizvodnim odjelima, odnosno
radionicama. Osoblje održavanja u ovom sustavu prima naloge od rukovoditelja proizvodnje u
čijem sastavu se nalaze. Velika poduzeća zahtijevaju mješovit oblik i decentralizaciju. Mala i
srednja poduzeća orijentirana su k centralizaciji održavanja (Žugaj i sur.,2004, str.357).

29
4. Organizacija proizvodne funkcije na primjeru iz
poslovne prakse
Kompletan poslovni sustav tvrtke koja se koristi kao primjer je vrlo kompleksan i
karakterizira ga divizijska organizacijska struktura, stoga će ovdje biti prikazana struktura
temeljne članice tvrtke, koju karakterizira funkcijska organizacijska struktura koja je već ranije
u radu malo detaljnije opisana. Također, bit će prikazana organizacija proizvodne funkcije na
primjeru jednog prehrambenog poduzeća iz poslovne prakse kroz svu teoriju koja je u radu
dosad obrađena, a podaci su prikupljeni intervjuiranjem koordinatora proizvodnje i menadžera
kvalitete odabranog poduzeća.

4.1. Organizacijska struktura

Na Glavnoj Skupštini dioničari utvrđuju godišnja financijska izvješća i odlučuju o
izmjenama i dopunama Statuta, te o izboru članova Nadzornog odbora i razrješenju istih.
Nadzorni odbor ima 5 članova koji nadziru vođenje poslova i na kraju godine podnose Skupštini
Izvješće o obavljenom nadzoru. Nadzorni odbor imenuje i razrješuje članove Uprave. Upravu
tvrtke čini direktor koji izvješćuje Nadzorni odbor o financijskim i poslovnim rezultatima,
strategiji i planovima poslovanja. Slika 4 prikazuje organizacijsku strukturu poduzeća X
modelirano u ARIS alatu, verzija Architect & Designer 9.8, primjenom organizacijskog
dijagrama.

Slika 4: Organizacijska struktura poduzeća X (Izvor: autor)

30
4.2. Procesni pristup u organizaciji proizvodne funkcije
Procesni pristup u poduzeću X se koristi kad je u pitanju organizacija proizvodne
funkcije. Procesi se dijele sukladno područjima, radnim jedinicama i odgovarajućim
tehnologijama. Proizvodnja je u najvećem dijelu instaliranih tehnologija kontinuirana izuzev
nekoliko područja gdje je sezonski pojačana proizvodnja. Poduzeće je u svrhu organiziranja
cjelokupnog poslovanja, a ne samo proizvodnje prepoznalo i popisalo glavne i pomoćne
procese upravljanja kvalitetom i sigurnosti hrane. Utvrdilo je slijed i interakciju procesa
grafičkim prikazima. Svaki proces poduzeće prati odgovarajućom procedurom i radnim
uputama koji sadrže ili navode kriterije i metode za učinkovito djelovanje i kontrolu tih procesa.
Poduzeće također osigurava sva sredstva i informacije koji su nužni za provođenje i nadziranje
procesa, opisujući ih procedurama za pojedine procese, a Priručnikom kvalitete i sigurnosti
hrane za cijeli sustav. Govoreći o evaluaciji procesa poduzeće nadzire, mjeri i analizira procese
kroz aktivnosti propisane procedurama i provođenjem internih audita (provjera sukladnosti sa
zahtjevima norme ISO 9001). Poduzeće također poduzima potrebne mjere za ostvarivanje
planiranih rezultata kao i stalno poboljšanje procesa, praćenjem i analizom rezultata, a
minimalno kroz upravinu ocjenu (uprava ocjenjuje kvalitetu procesa, vrijeme procesa, trošak
procesa, ostvarenost ciljeva, kvalitetu upravljanja ljudskim potencijalima (HRM), kvalitetu
proizvoda i usluga, zadovoljstvo klijenata i dr.). Bitno je naglasiti kako su definirane
organizacijska shema i shema odgovornosti i ovlaštenja unutar poduzeća koja iskazuju
osnovne odnose među sektorima odnosno funkcijama.

4.3. Priprema proizvodnje

Kod same pripreme proizvodnje izvršavaju se svi zadaci kako bi se osigurali:
1. svi zahtjevi za proizvod koje definira kupac, uključujući zahtjeve za isporuku i
dokumentaciju uz proizvod, kroz Proizvođačku specifikaciju,
2. specijalni zahtjevi kupaca,
3. zahtjevi koji nisu određeni od kupca ali su nužni za uporabu, kroz Proizvođačke
specifikacije,
4. osiguranje svih zakonskih i službenih zahtjeva vezanih za proizvod te bilo kojim
drugim zahtjevima koji su neophodni za proizvod.

Neke od već opisanih faza pripreme proizvodnje koje se provode su sljedeće:

31
 1. idejno koncipiranje novog proizvoda, uključujući proizvođačku specifikaciju, način
pakiranja i drugo,
2. razrada tehnoloških linija i nužnih laboratorijskih ispitivanja,
3. rezultati probnih proizvodnji novih proizvoda, uključujući uočene probleme u
proizvodnom procesu,
4. prijedlozi za eventualna poboljšanja/izmjene karakteristika proizvoda, uključujući
pakiranje i distribuciju,
5. tehnolog sačinjava pismenu dokumentaciju i sažetak procesa stvaranja i lansiranja
novog proizvoda s opisom svih problema u određenim fazama radi prikupljanja
relevantnih podataka za buduće projekte.

Ovdje je jasno uočljivo kako poduzeće koristi sve faze pripreme proizvodnje, uključujući
i tehničku pripremu kroz koncipiranje novog proizvoda, proizvođačke specifikacije i način
pakiranja, tehnološku pripremu kroz razradu tehnoloških linija i nužnih laboratorijskih
ispitivanja, operativnu pripremu proizvodnje kroz izradu pismene dokumentacije koja opisuje
proces proizvodnje novog proizvoda po svim fazama i probleme koji se javljaju te studij rada
kroz prijedloge za eventualna poboljšanja procesa proizvodnje i mogućih izmjena nekih
karakteristika proizvoda (npr. pakiranje i distribucija) kako bi proizvod iskoristio svoje
maksimalne kapacitete. Sukladno definiranim planovima proizvodnje provodi se i priprema
tehnološke opreme. Provode se postupci pranja, dezinfekcije i sterilizacije opreme te
materijala koji se koriste za pakiranje proizvoda. Za svaku radnu jedinicu propisani su postupci
CIP-nog pranja. Prati se mikrobiološka čistoća linija, opreme i alata.

4.4. Raspored opreme u tvornici, unutarnji transport i

zaštita na radu
U proizvodnim pogonima poduzeća X koristi se linijski raspored strojeva. Kao sredstvo
za unutarnji transport u proizvodim pogonima korite se viličari. Isti se koriste za dovoz sirovina,
repromaterijala te odvoz gotovih proizvoda na mjestima gdje je isto potrebno.

Kada se govori o zaštiti na radu promatranog poduzeća mora se naglasiti kako radnici
u proizvodim pogonima ne mogu započeti sa obavljanjem poslova prije nego su educirani iz
zaštite na radu na siguran način i zaštite od požara (sukladno pravilniku o osposobljavanju
pučanstva za početna gašenja požara). Radnik se educira za osnovne uvjete i/ili posebne
uvjete rada ukoliko su isti neophodni. Poslove s posebnim uvjetima rada radnik ne može

32
izvršavati ukoliko ne udovoljiti zahtjevima stručne spreme, liječničke svjedodžbe (uvjeta) i
edukacije. Radna mjesta na kojim radnik dolazi u dodir s kemikalijama obvezno se šalju na
edukaciju u Hrvatski zavod za toksikologiju (svakih 5 godina) te isti ujedno moraju obaviti
liječnički pregled za rad sa opasnim tvarima.

4.5. Održavanje sredstava

Održavanje strojeva sastoji se od dva dijela: korektivno održavanje i preventivno
održavanje. Sustav održavanja organiziran je na način da se dokumentira te da se provjerava
sva kritična oprema na sukladnost s odgovarajućim zahtjevima (interno i eksterno održavanje).
Tijekom održavanja i popravaka osigurava se sukladnost s odgovarajućim zahtjevima i
sprječava se kontaminacija. Vodi se evidencija održavanja te se poduzimaju korektivne mjere.
Materijali korišteni za održavanje i popravke usklađeni su sa namjenom.

Korektivno održavanje vrši se nakon kvara ili u slučajevima kad postoji velika vjerojatnost
da će doći do kvara (na intervenciju operatera, tehnologa ili kod uočenog nedostatka prilikom
preventivnog pregleda). Sve kvarove, odnosno sumnje u ispravnost stroja, trebaju se riješiti
prije početka proizvodnje - proizvodnja ne smije krenuti dok kvar nije otklonjen, odnosno
sveden na razinu kad ne utječe na kvalitetu proizvoda, proizvodne zahtjeve i kod koje nema
nikakve opasnosti za pojavu težeg kvara na stroju.

Kod otklanjanja kvara serviser se koristi tehničkom dokumentacijom stroja ili knjigom
stroja, u kojoj su opisana podešavanja i moguće greške. Kod popravaka treba koristiti
originalne rezervne dijelove stroja ili dijelove za koje se pouzdano zna da će dobro zamijeniti
originalni dio; prilikom ugradnje neoriginalnog djela treba konzultirati i obavijestiti nadležnog
rukovoditelja.

4.6. Upravljanje kvalitetom i kontrola kvalitete proizvodnje

U poduzeću je uspostavljen opseg sustava upravljanja kvalitetom i sigurnosti hrane sa svrhom

realizacije ciljeva i politika u okviru definiranog konteksta i očekivanja zainteresiranih strana. U
razgovoru sa menadžerom kvalitete otkriveno je kako poduzeće primjenjuje normu ISO
9001:2015 te se došlo do sljedećih spoznaja o koristima iste u organizaciji proizvodne funkcije:

• koordinacija svih aktivnosti vezanih za sustav kvalitete i sigurnost,

33
 • održavanje veze s vanjskim institucijama vezano za aktivnosti na ocjeni sustava
kvalitete i sigurnosti hrane,
• izrada i održavanje Priručnika kvalitete i sigurnosti hrane,
• organizacija izrade procedura, radnih uputa i zapisa iz područja upravljanja
kvalitetom i sigurnošću hranom,
• planiranje godišnjeg plana internih audita i provođenje internih audita,
• planiranje interne i vanjske edukacije djelatnika iz područja sustava kvalitete i
sigurnosti hrane,
• provođenje interne edukacije djelatnika iz područja sustava kvalitete i sigurnosti
hrane,
• pokretanje i praćenje djelovanja poduzetih korektivnih i preventivnih aktivnosti, te
pokretanje i praćenje svih radnji vezanih uz nesukladnosti.

Nadzor i mjerenje procesa na proizvodnim linijama te procjena ostvarene razine kvalitete

proizvodne funkcije provodi se kroz:
• ostvarenu realiziranu proizvodnju po proizvodnim pogonima,
• ostvarenje planova prodaje,
• praćenje randmana,
• upakirane proizvode,
• direktne troškove proizvodnje, efikasnost proizvodnje i proizvodnih linija,
• nove proizvode, ostvarene gubitke i kala po proizvodnim linijama,
• povećanje kapaciteta,
• praćenje radne snage – broj zaposlenika,
• procesni pristup upravljanju kvalitetom i sigurnošću hranom,
• ostvarene radne sate,
• interne audite i zadovoljstvo kupaca.

Stalna poboljšanja učinkovitosti sustava upravljanja kvalitetom i sigurnošću hranom jedna

je od osnovnih zadaća organizacije koju ostvaruje primjenjujući definiranu politiku kvalitete,
kontinuiranim praćenjem, mjerenjem i analiziranjem rezultata mjerenja procesa i usluga,
praćenjem ostvarenja ciljeva kvalitete, internim auditima, primjenom preventivnih i korektivnih
radnji te redovitim ocjenama sustava od strane Uprave. Organizacija je odredila i odabrala
prilike za poboljšavanje i provodi sve potrebne mjere za ispunjavanje zahtjeva kupaca i

34
povećanje njihova zadovoljstva, što uključuje poboljšanje proizvoda i usluga radi ispunjavanja
zahtjeva i poduzimanja koraka povezanih s budućim potrebama i očekivanjima; ispravljanje,
sprječavanje i smanjivanje neželjenih posljedica; poboljšavanje mjerljivih rezultata i
djelotvornosti sustava upravljanja kvalitetom i sigurnošću hranom.

Organizacija trajno poboljšava učinkovitost sustava upravljanja kvalitetom i sigurnošću

hranom primjenom Politike kvalitete i sigurnosti hrane, definiranjem i praćenjem ciljeva
kvalitete i sigurnosti hrane, analizom rezultata audita i uvođenjem poboljšanja, analiziranjem
podataka, provođenjem korektivnih i preventivnih aktivnosti, provođenjem upravine ocjene te
svega ostalog što doprinosi poboljšanju sustava kvalitete i sigurnosti hrane.

4.7. Odgovornosti Uprave i potrebe kupaca u organizaciji

proizvodne funkcije
Uprava se obvezuje da će osobnim primjerom slijediti usvojenu politiku kvalitete i sigurnosti
hrane te tako doprinositi neprestanom poboljšanju sustava i uspješnom poslovanju tvrtke.
Uprava uspostavlja i održava visoki stupanj obveze za kvalitetu i sigurnost hrane kod svih
zaposlenih u organizaciji s tim da stalno provjerava koliku važnost zaposleni pripisuju kvaliteti
i sigurnosti hrane. Uprava je oblikovala politiku i ciljeve kvalitete i sigurnosti hrane te
uspostavila sustav upravljanja kvalitetom i sigurnošću hranom kojim osigurava kontinuiranu
svijest svih zaposlenih o kvaliteti i sigurnost hrane. Mehanizmi kontrole provode se kroz ocjenu
sustava od strane Uprave, analizu zaprimljenih informacija - reklamacija, nesukladnosti i
korektivnih aktivnosti, analizu rizika, provedbu internih audita. Uprava se obvezuje da će
uvažavati sve zahtjeve zakonodavca, standarda i stručna načela, te provodi procjene i
osigurava potrebne resurse.

Ukupna uspješnost poslovanja organizacije ovisi o stalnom prepoznavanju i

zadovoljavanju potreba kupaca što se osigurava komunikacijom sa kupcima preko odjela
prodaje. Razrađuju se postupci za:
• preoblikovanje prepoznatih potreba i očekivanja kupaca u zahtjeve i specifikacije,
• dostupnost i poznavanje tih zahtjeva kod svih sudionika u projektu,
• prepoznavanje i primjenu zakonske i srodne regulative,
• prepoznavanje postignute razine zadovoljstva kupca

35
 Stalnim nadzorom odjel Komercijale prati zadovoljstvo i očekivanja sadašnjih i
potencijalnih kupaca kroz analizu prodaje, procjenu rizika, marketinške aktivnosti, obrade
reklamacija i ostalih povratnih informacija od kupaca. Osnovni zahtjevi kupca definirani su
ugovorima i narudžbama. Odgovorno osoblje nadzire tijek svih važećih ugovora. Kod
specijalnih kupaca definiraju se i specifični zahtjevi i prati realizacija ugovora, pri čemu se
poštuje sva zakonska regulativa u oba slučaja. Komunikacija sa kupcem se obavlja najčešće
preko informacija o proizvodu, uključujući reklamacije i degustacije. Reklamacije kupaca i drugi
podaci od kupca se konstantno nadziru kako bi se utvrdile prilike za poboljšanje. Kontinuirano
se traže načini za interakciju direktno s kupcima kako bi organizacija ostala fokusirana na
njihove jedinstvene potrebe i očekivanja.

4.8. Upravljanje ljudskim resursima

Cjelokupno poslovanje ovisi o kvaliteti infrastrukture i radne sredine te učinkovitom
upravljanju ljudskim, materijalnim i financijskim resursima. Osiguranje resursa i upravljanje
njima nužan je preduvjet upravljanja procesima. Nesmetano odvijanje procesa u skladu sa
politikom kvalitete i sigurnosti hrane te kratkoročnim i dugoročnim ciljevima predstavlja svrhu i
cilj upravljanja resursima i dio je odgovornosti Uprave.

Potrebni resursi za održavanje i unapređenje sustava upravljanja kvalitetom i sigurnošću

hranom su: zaposlenici, prostorije, materijal, energija, oprema, financije, vrijeme. Organizacija
je odredila i osigurala resurse potrebne da se primjeni i održava sustav upravljanja kvalitetom
i sigurnosti hrane te trajno poboljšava njegova učinkovitost, poveća zadovoljstvo kupaca
ispunjavajući njihove zahtjeve te nabavi i održava oprema kako bi proizvodi mogli udovoljavati
zahtjevima.
Radi ostvarivanja i kontinuiranog poboljšavanja organizacija osigurava potrebne ljudske
potencijale, kako u pogledu dovoljnog broja tako i u pogledu stručnosti i kvalifikacija
zaposlenih. Zaposlenici svojim stručnim i osobnim kvalifikacijama zadovoljavaju potrebe
kvalitetnog obavljanja pripadajućih aktivnosti. Zaposlenici koji rade na poslovima koji utječu na
kvalitetu i sigurnost proizvoda kao i za odvijanje procesa i nadzor nad njima imaju
odgovarajuću naobrazbu, koja se provjerava i revidira u odgovarajućim intervalima. Zahtjevi
za kvalifikacijom osoblja (stručna sprema, radno iskustvo) za obavljanje pojedinih poslova i
radnih zadataka, odnosno minimalna prethodna osposobljenost za pojedina radna mjesta
propisana je sistematizacijom radnih mjesta u organizacijskoj strukturi.

36
4.9. Primjena IT-a u poslovanju poduzeća
Osnovne funkcionalnosti planiranja i praćenja realizacije proizvodnje prate se kroz interni
informatički sustav praćenja proizvodnje koji je u osnovi transakcijski orijentiran i kroz njega se
u pravilu bilježe kvantitativni pokazatelji bitni za proizvodnju i izradu obračuna proizvodnje te
ostalih ekonomskih pokazatelja rezultata proizvodnje. Zasebne cjeline su aplikacije vezane uz
praćenje otkupa sirovine (mlijeka) te sustav etiketiranja kroz koji se dobivaju naturalni
pokazatelji proizvedenih količina po vremenskim distancama te šaržama proizvodnje.
Orijentacija je prije svega na zahtjevima korisnika a shodno tome prati osnovne poslovne
procese i najvažnije parametre koji su bitni za vrednovanje proizvodno tehnoloških učinaka.

4.10. Primjer procedure tehnološkog procesa proizvodnje

pasteriziranog mlijeka
U razgovoru sa koordinatorom proizvodnje poduzeća X dolazi se do detaljnih saznanja o
proceduri, opsegu i svrsi proizvodnje pasteriziranog mlijeka. Procedura započinje odmah po
dospijeću mlijeka u proizvodni pogon od strane dobavljača. Prva aktivnost koja se mora obaviti
jest tipizacija i standardizacija sirovine (uklanjanje nečistoća, moguće uklanjanje antibiotika,
uklanjanje vrhnja za obrano mlijeko, itd.). Tehnolog je zadužen za praćenje tehnološkog
procesa i za kvalitetu gotovog proizvoda koji ide u proces pasterizacije te za modifikaciju
recepture i samog tehnološkog procesa ukoliko je isti potreban. Zapisi i dokumenti koje
tehnolog koristi u ovoj fazi procesa su razni podaci iz proizvodnje i radni nalog za proizvodnju.
Proces se nastavlja pasterizacijom na temperaturi nižoj od 100 °C. Pasterizacija uključuje
termičku obradu i homogenizaciju tipizirane i standardizirane sirovine. Dokument koji se koristi
u ovoj fazi je dnevnik rada pasterizacije. Odgovorna osoba za pasterizaciju je operater
termičke obrade. On je zadužen za vođenje i praćenje pasterizacije u skladu sa svim tehničko-
tehnološkim parametrima. Nakon toga slijedi aktivnost punjenja. Operater na punilici priprema
punilicu za rad i kontrolira ju tijekom cijelog punjenja, uzima uzorke gotovih proizvoda te je
zadužen za higijenu stroja na kojem radi i higijenu radne okoline. Operater na punilici u radu
koristi dnevnik rada i laboratorijske zapise. Nakon punjenja mlijeko se transportira u hladnjaču
gdje stoji dok ne dođe u skladište za distribuciju. Ovdje su odgovorne osobe voditelj hladnjače
i voditelj skladišta. Dokumenti koji se koriste su otpremnica i primka. Vrlo je važno spomenuti
tri laboratorijske analize koje se izvode tijekom cijelog procesa: nakon tipizacije, nakon
pasterizacije i nakon punjenja. Ukoliko se u jednom trenutku tijekom te tri laboratorijske analize

37
sirovina pokaže kao neispravna, automatski se vraća na početak procesa gdje se provode
korektivne mjere.

Tablica 1: Primjer procedure tehnološkog procesa proizvodnje pasteriziranog mlijeka

Redni Naziv Opis aktivnosti Dokumenti i Odgovorna

broj aktivnosti zapisi osoba
aktivnosti

1. Tipizacija i Uklanjanje nečistoća, Radni nalog Tehnolog

standardizacija antibiotika, vrhnja za obrano za
mlijeko, itd. proizvodnju,
podaci iz
proizvodnje

2. Pasterizacija Termička obrada i Dnevnik rada Operater

homogenizacija tipizirane i pasterizacije termičke
standardizirane sirovine na obrade
temperaturi nižoj od 100 °C.

3. Punjenje Punjenje mlijeka u Dnevnik rada Operater na

odgovarajuće ambalaže. punjenja punilici

4. Laboratorijska Provodi se nakon svake od Laboratorijski Laboranti i

analiza ovih aktivnosti, završna zapisi tehnolog
analiza provodi se nakon
punjenja; provjerava se
ispravnost i kvaliteta gotovog
proizvoda.

5. Transport u Transport mlijeka u hladnjaču Otpremnica i Voditelj

hladnjaču i te na zahtjev distribucije primka hladnjače i
skladište transport u skladište. voditelj
skladišta

38
 5. Zaključak
Organizacija proizvodnje i proizvodne funkcije vrlo je složen i kompleksan zadatak za
čitavo poduzeće i proizvodni sektor poduzeća te se sastoji od nekoliko ključnih faza i
podzadataka. Prije samog procesa proizvodnje vrlo je bitna priprema proizvodnje koja se
sastoji od raznih proizvodnih i tehnoloških procesa. Priprema proizvodnje dijeli se na tehničku,
tehnološku, operativnu pripremu te uključuje i studij rada. Tehnička priprema podrazumijeva
pripremu materijala i alata kojim se obavlja posao, a također obuhvaća i pripremu radnog
mjesta gdje radnik izvršava određene zadaće u procesu proizvodnje. Tehnološka priprema
zadužena je za poslove vezane uz izbor i ostvarenje tehnološkog procesa, tj. za pronalaženje
najpovoljnijeg rješenja u području tehnologije. Operativna priprema prati proces proizvodnje
obavljajući sve poslove kojima se osigurava njegova realizacija. Studij rada također je dio
pripreme proizvodnje jer se određuju načini na koje treba obaviti neki posao i u određenom
vremenu. Zbog same učinkovitosti proizvodnje vrlo su važni faktori raspored opreme u
tvornicama (ovisno o tipu industrije) i unutarnji transport koji se koristi u proizvodnim pogonima.
Svaka proizvodnja mora biti pravovaljano logistički opskrbljena te mora imati kontrolu učinka
kroz različite vrste evidencija. Unutar proizvodnog pogona važno je održavanje strojeva, alata,
opreme i sredstava koja se koriste u proizvodnom procesu kako bi isti mogao kontrolirano,
kvalitetno i neometano teći. Zasigurno je cilj svakog proizvodnog poduzeća da njegovi
proizvodi i usluge budu kvalitetni, stoga je od iznimne važnosti upravljanje kvalitetom i kontrola
kvalitete proizvodnje, kao i upravljanje ljudskih resursima, istraživanje potreba kupaca i
primjena IT-a u proizvodnom sektoru ali i u cijelom poslovanju poduzeća.

U ovom radu intervjuiran je koordinator proizvodnje i menadžer kvalitete poduzeća X

te je na taj način sprovedeno mini istraživanje. U razgovoru se mogla saznati organizacijska
struktura poduzeća te da poduzeće koristi procesni pristup u organizaciji proizvodne funkcije
što je vrlo bitno za upravljanje kvalitetom prema normi ISO 9001, čije zahtjeve poduzeće
ispunjava. Također prezentirani su svi zadaci pripreme proizvodnje, te je objašnjen raspored
opreme u tvornici, unutarnji transport koji se koristi te važnost zaštite na radu. Također je
opisano sljedeće: na koji se način u proizvodnim pogonima poduzeća X vrši održavanje
sredstava, upravlja i kontrolira kvaliteta poslovanja (koristi norme ISO 9001 te metode mjerenja
i kontrole kvalitete), koje su odgovornosti Uprave i potrebe kupaca u organizaciji proizvodne
funkcije poduzeća X, na koji se način upravlja ljudskim resursima te kakva je primjena IT-a u
poslovanju poduzeća X. Na kraju je prikazan i objašnjen kompletan primjer procedure jednog
tehnološkog procesa proizvodnje pasteriziranog mlijeka uz pripadajuću tablicu.

39
Popis literature
Buntak, K., Šuljagić, N. (2015). Ekonomika logistike proizvodnje. Tehnički glasnik, 9(2).

Dulčić, Ž., Matić, I. (2018) - Postavljanje strateških ciljeva. U: Hernaus, T., Brčić, R. (ur.),
Koraci uspješnog organiziranja (str. 19-39). Zagreb: Školska knjiga.

Hernaus, T. (2018) – Strateški dizajn organizacije. U: Hernaus, T., Brčić, R. (ur.), Koraci
uspješnog organiziranja (str. 79-113). Zagreb: Školska knjiga.

Hozdić, E., Hozdić, E. (2013). Projektiranje tehnoloških procesa obrade za fleksibilne

proizvodne sisteme. Tehnički glasnik, 7(4).

Joksić J., Nešić,Z., Nusev S. (2017). Organization and management of the production process
of the company, 10th International Scientific Conference “Science and Higher Education in
Function of Sustainable Development” 06 – 07 October 2017, Serbia.

Karić, M. (2010). Utjecaj novih metoda upravljanja troškovima na profitabilnost poduzeća.

Dostupno:
http://www.efos.unios.hr/repec/osi/bulimm/PDF/BusinessLogisticsinModernManagement10/bl
imm1002.pdf

Majcen, Ž. (1988). Ekonomika organizacija udruženog rada: teorija proizvodnje. Zagreb:

Informator.

Mateljak, Ž., Mihanović, D., Veža, I. (2017). Upravljanje proizvodnjom. Split: Ekonomski
fakultet Sveučilišta u Splitu.

Schroeder, R. (1999). Upravljanje proizvodnjom - Odlučivanje u funkciji proizvodnje. Zagreb:

Mate.

Segetlija, Z. (2008). Uvod u poslovnu logistiku. Dostupno na:

https://www.researchgate.net/publication/38118228_Prikaz_knjige_Prof_dr_sc_Zdenko_Seg
etlija_Uvod_u_poslovnu_logistiku_II_izmijenjeno_i_dopunjeno_izdanje_Ekonomski_fakultet_
u_Osijeku_Osijek_2008_str_473XXX

40
Sikavica, P., Hunjak, T., Begičević Ređep, N., Hernaus, T. (2014). Poslovno odlučivanje.
Zagreb: Školska knjiga.

Sikavica, P., Hernaus, T. (2011). Dizajniranje organizacije : strukture, procesi, poslovi. Zagreb:
Novi informator.

Sikavica, P. (2011). Organizacija. Zagreb: Školska knjiga.

Sikavica, P., Novak, M. (1999). Poslovna organizacija. Zagreb: Informator.

Vrhovski, M. (1999). Načela i metode organizacijske znanosti. Zagreb: Fakultet prometnih

znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Žugaj, M. (2007). Organizacijsko oblikovanje. Osijek: Ekonomski fakultet u Osijeku Sveučilišta

J. J. Strossmayera.

Žugaj, M., Schatten, M. (2005). Arhitektura suvremenih organizacija. Varaždinske Toplice:

Fakultet Organizacije i Informatike Sveučilišta u Zagrebu.

Žugaj, M., Šehanović, J., Cingula, M. (2004). Organizacija. Varaždin: TIVA.

Žugaj, M., Cingula, M. (1992). Temelji organizacije. Varaždin: FOING.

41
Popis slika

Slika 1: Proizvodna funkcija......................................................................................................8

Slika 2: Organizacijska shema proizvodne funkcije................................................................10

Slika 3: Zadaci pripreme proizvodnje prilikom razvoja proizvodnog programa.......................15

Slika 4: Organizacijska struktura poduzeća X........................................................................29

42
Popis tablica

Tablica 1: Primjer procedure tehnološkog procesa proizvodnje pasteriziranog mlijeka...........37

43
Prilog 1:

Popis pitanja za istraživanje i analizu organizacije proizvodne funkcije u poduzeću X

1. Koja je Vaša funkcija u organizacijskoj strukturi poduzeća ?

2. Koliko Vam norma ISO 9001 pomaže u organiziranju proizvodne funkcije ?
3. Koristite li procesni pristup u organiziranju proizvodne funkcije ?
4. Imate li definiranu proceduru koja opisuje neki proizvodni ili tehnološki proces iz
pitanja 3., tj. popis određenih aktivnosti te funkcije, opis tih aktivnosti, dokumentacija
te relevantne odgovornosti ?
5. Koje zadatke kod same pripreme proizvodnje (bilo da se radi o potpuno novom
proizvodu ili već usvojenom) nastojite izvršiti kako bi ista bila potpuna ?
6. Na koji način ili kojim metodama vršite tehničku pripremu materijala, alata, radnih
mjesta, te tehnološku i operativnu pripremu proizvodnje ?
7. Možete li mi reći nešto o organizacijskom sustavu i sredstvima unutarnjeg transporta u
proizvodnim pogonima ?
8. Koje metode koristite u održavanju sredstava u proizvodnim pogonima te imate li
organizirano održavanje kao centralizirano, decentralizirano, mješovito ili nekako
drugačije ?
9. Možete li mi reći nešto o zaštiti na radu koju primjenjujete u proizvodnim pogonima ?
10. Kakav raspored opreme, tj. strojeva i postrojenja koristite u proizvodnim pogonima ?
11. Imate li mjerne metode kojima provodite procjenu ostvarene razine kvalitete proizvodne
funkcije ?
12. Koja poboljšanja provodite u svrhu povećanja kvalitete proizvodne funkcije ?
13. Koje odgovornosti ima Uprava u svrhu organizacije i upravljanja proizvodnom
funkcijom ?
14. Koliko se istražuju potrebe kupaca i kako se upravlja njihovim zahtjevima za
kvalitetniju proizvodnju ?
15. Imate li implementirane aktivnosti upravljanja ljudskim resursima općenito u poduzeću
pa tako i za proizvodnu funkciju ?
16. Koje IT usluge (softver) podržavaju proizvodnu funkciju ?
17. Prema Vašem mišljenju da li je primjena IT-a u Vašem poduzeću više na tehnološkoj
razini ili je fokusirana poslovnim procesima i potrebama korisnika ?

44