3.

Uređaji u zaštićenu prostoru

Za uzgoj bilja općenito, pa tako i u zaštićenu prostoru, potrebno je osigurati vegetacijske

čimbenike: svjetlo, toplinu, zrak, vodu i hranjive tvari. Rast i razvoj biljaka ovisan je o
svakom pojedinom vegetacijskom čimbeniku, ali i o njihovoj međusobnoj interakciji. Za
dovođenje pojedinog čimbenika u optimalnu vrijednost u zaštićenu se prostoru ugrađuju
odgovarajući uređaji i oprema.

3.1. Dopunsko osvjetljenje

Svjetlo je vegetacijski čimbenik potreban za temeljni proces u biljkama – fotosintezu,

pretvorbu sunčeve svjetlosti u kemijsku energiju ugljikohidrata i drugih tvari. Svjetlo je dio
sunčeva zračenja koje u ljudskom oku izaziva osjećaj svjetla. Valna je duljine od 380 do 780
nm. Manje od 380 nm valne duljine je ultraljubičasto (UV) zračenje, a iznad 780 nm je
toplina, infracrveno (IR) zračenje.

Nanometar je mjerna jedinica za duljinu, milijuntni dio milimetra. 1 milimetar (mm) ima
1.000 mikrometara (µm), a 1 mikrometar (µm) ima 1.000 nanometara (nm).

Prosječna je količina dnevnog svjetla u jesensko-zimskom razdoblju mala zbog kratkoće

dana. Ako su drugi vegetacijski čimbenici u optimumu, brzina rasta u jedinici vremena ovisit
će o ukupnoj količini svjetlosnog zračenja što ga biljka prima u tom razdoblju. Dopunsko
osvjetljenje stimulira fotosintezu, skraćuje proizvodni ciklus. Biljke su jače razvijene,
zdravije, ranije cvatu, ranija je i berba.

Za dopunsko osvjetljenje koriste se različite žarulje:

 flourescentne,
 živine visokog pritiska,
 metal-halidne,
 natrijeve visokog pritiska,
 natrijeve niskog pritiska.
Bitna svojstva žarulja su trajnost i efektivnost. Trajnost prosječno iznosi 10.000 sati.
Efektivnost žarulja je određena s dva čimbenika. Prvi je odnos proizvedene svjetlosne
energije prema utrošenoj električnoj energiji. Izražava se kao svjetlosni tok prema jedinici
električnog toka (mW/W) ili u postocima. Ovisno o vrsti, efektivnost navedenih žarulja iznosi
150 do 300 mW/W (15 do 30 %). Drugi je čimbenik raspodjela energije zračenja u vidljivom
dijelu spektra (400 do 700 nm). Maksimalna iskoristivost svjetlosne energije za fotosintezu je
oko 675 nm valne duljine. Za razliku od sunčeva svjetla, žarulje daju svjetlo čija je raspodjela
bliža potrebama biljaka za fotosintezu.

Za projektiranje dopunskog osvjetljenja u zaštićenu prostoru najvažnije je pronalaženje

najpovoljnijeg rasporeda svjetiljki, što je definirano njihovim međusobnim razmakom pri
određenoj visini svjetiljki iznad usjeva. Na to utječu: geometrijska osobina (dimenzije)
zaštićena prostora, potrebna osvijetljenost lisne površine (gustoća svjetlosnog toka na
površini) koja se izražava u lm/m2 = lx (lumen po metru četvornom, jednako luks) i potrebno
dnevno osvjetljenje.

Dobar je raspored (razmak) svjetiljki ako je ujednačenost horizontalne osvijetljenosti,

izražena kao omjer minimalne i maksimalne osvijetljenosti, jednaka ili veća od 0,7 (Emin /
Emax > 0,7).

3.2. Grijanje i gubici topline

3.2.1. Toplina i grijanje

Prirodno zagrijavanje zaštićenih prostora temelji se na činjenici da se svjetlosna energija

Sunca transformira u toplinsku energiju. Zrake svjetla koje prodru kroz pokrovni materijal do
površine tla, nadzemnih biljnih organa (listovi), uređaja, elemenata konstrukcije, zagriju
navedene površine, a od njih se grije i zrak („efekt staklenika“). Količina topline u zaštićenu
prostoru ovisi o odnosu refleksije, apsorpcije i transmisije svjetla. Što je veća transmisija
(prolaz) svjetla kroz pokrovni materijal u zaštićeni prostor, a manja je refleksija (odbijanje)
svjetla od pokrovnog materijala i manja je transformacija svjetla u toplinu (zagrijavanje
pokrovnog materijala), to je veća količina topline u zaštićenu prostoru.
Za ujednačeno održavanje razine topline u zaštićenu prostoru nije dovoljna samo energija
Sunca. Zbog toga se ugrađuju sustavi grijanja. Naime, s graditeljskog stajališta zaštićeni su
prostori slabo toplinski izolirani objekti. Velike su količine topline potrebne za održavanje
optimalnih temperatura za rast biljaka, posebice u zimskom razdoblju.

Za razumijevanje korištenja opreme za grijanje i čuvanje topline u zaštićenu prostoru, navode

se tri mehanizma prijenosa topline, odnosno, njezina gubitka iz zaštićena prostora. Mehanizmi
prijenosa topline su: kondukcija (provođenje), konvekcija (strujanje) i radijacija (zračenje).

Kondukcija je prijenos topline od zagrijanih čestica neke tvari na susjedne čestice ili na
čestice drugih krutih tvari. Općenito, tvari veće gustoće su bolji vodiči topline. Željezni i
aluminijski dijelovi nosive konstrukcije zaštićena prostora bolje provode toplinu od betonskih
ili drvenih elemenata.

Konvekcija je prijenos topline kretanjem čestica tekućina i plinova. Zagrijane čestice postaju
lakše, mijenjaju položaj dižući se, a pritom predaju toplinu susjednim česticama i česticama
krutih tijela. Dva su tipa konvekcije zraka u zaštićenu prostoru:
 Iznuđena konvekcija je prolaz toplijeg zraka kroz otvore na površini pokrovnog
materijala, a ovisi o brzini strujanja zraka na otvorenom. To su gubici topline nastali
infiltracijom hladnijeg zraka u zaštićeni prostor kroz nezabrtvljena mjesta na zaštićenu
prostoru, odnosno, zbog otvaranja ventilacije radi snižavanja relativne vlage zraka i
otvaranja vrata zbog ulazaka i izlazaka.
 Slobodna konvekcija je dizanje toplog zraka iznad grijane površine do vertikalnih i
krovnih površina zaštićena prostora. Pritom topli zrak dio svoje topline predaje
hladnijem pokrovnom materijalu koji je emitira još hladnijem vanjskom zraku.
Ohlađeni zrak spušta se prema donjem položaju zaštićena prostora. Dio topline zraka
utroši se i za kondenzaciju vodene pare u vodu na unutarnjoj površini pokrovnog
materijala, ali i na konstrukciji objekta.

Radijacija je prijenos energije od tvari više temperature prema tvari niže temperature, bez
zagrijavanja medija kojim toplina prolazi. Svako kruto tijelo, tekućina ili plin imaju
sposobnost emitirati i apsorbirati energiju zračenja. Prijenos solarne radijacije u zaštićeni
prostor ovisi o vrsti pokrovnog materijala, kutu upada zraka, elementima konstrukcije.
Noću se radijacijom emitira toplina od površine tla, usjeva, uređaja i dijelova konstrukcije
kroz pokrovni materijal u atmosferu. Spektralna distribucija toplinskog zračenja iz zaštićena
prostora većinom je u infracrvenom dijelu, 800 do 1800 nm valne duljine.

Staklo i polimerne ploče imaju malu propusnost (< 10 %) i veću refleksiju za IR-zračenje. PE-
folija ima veliku propusnost topline, oko 65 %, te je brzo hlađenje zaštićena prostora za
vedrih noći. Kondenzirana voda na površini pokrovnog materijala smanjuje gubitke topline
radijacijom, kao što smanjuje i ulazak svjetla.

Prema navedenom, proračun gubitaka topline temelji se na prijenosu topline iz zaštićena

prostora putem pokrovnog materijala i dijelova konstrukcije koja graniči s vanjskim zrakom, a
gubici su uvjetovani radijacijom (noćno zračenje topline od tla i usjeva) i slobodnom
konvekcijom (strujanje toplijeg zraka prema višem položaju u zaštićenu prostoru). Ove
gubitke određuju tri čimbenika: površina svih ploha zaštićena prostora (pokrovni materijal
krovnih i vertikalnih površina), koeficijent prolaza topline kroz pokrovni materijal zaštićena
prostora i razlika u temperaturi između toplijeg medija (zrak u zaštićenu prostoru) i hladnijeg
medija (zrak vani). Koeficijent prolaza topline ovisi o vrsti pokrovnog materijala i njegovoj
debljini. Gubici su manji, ako je manja vrijednost koeficijenta prolaza topline.

Manji se dio gubitaka topline iz zaštićena prostora odnosi na otvore na graničnim plohama
zaštićena prostora, a uvjetovani su iznuđenom konvekcijom zraka. Ove gubitke, uz razliku u
temperaturi zraka u zaštićenu prostoru i zraka izvan zaštićena prostora, određuju i čimbenici:
volumen zaštićena prostora, odnosno, broj izmjena volumena zraka zaštićena prostora u
jedinici vremena.

Sustavi grijanja u zaštićenu prostoru dijele se prema mediju za prijenos topline na statične
(voda) i dinamične sustave (zrak).

Grijanje vodom najčešće se postavlja za veće klimatske jedinice (pregrađeni dijelovi zaštićena
prostora), odnosno, za veću ukupnu površinu zaštićenih prostora na jednoj lokaciji. Topla se
voda iz kotlovnice potisnim crpkama transportira čeličnim bešavnim cijevima do zaštićenih
prostora, cijevnim registrima unutar zaštićena prostora i ohlađena vraća u kotlovnicu.
Položaji cijevnih registara mogu biti različiti ovisno o ulaznoj temperaturi vode, načinu
uzgoja biljaka (na tlu ili na stolovima), visini i širini lađa, gustoći sklopa uzgajanih kultura
(mogućnost pomicanja cijevi ako se planiraju uzgajati kulture s manjim razmacima redova).
Cijevi se postavljaju po dužini lađa vodeći računa da se postigne što bolja horizontalna
ujednačenost topline unutar zaštićena prostora (slika 3.1).

Slika 3.1. Cijevni registri za grijanje toplom vodom – tračnice za kolica (snimio J. Borošić)

Sa stajališta iskorištenja topline najbolje je cijevi položiti na površinu tla ili na određenu
visinu ispod stolova. Položene cijevi na površini tla postavljaju se na pravilan razmak da
istovremeno mogu biti tračnice za transportna kolica na kojima se prijevoze ubrani proizvodi i
kolica s hidrauličnim dizanjem radne površine uvis na kojoj radnik obavlja mjere njege
visokih kultura (rajčica, paprika, krastavac): vezanje ili omatanje biljaka oko plastičnog
veziva, trganje ili rezanje postranih izboja, odmatanje veziva i spuštanje stabljike u
hidroponskom uzgoju rajčice.

U staklenicima „venlo“ tipa, čija je širina lađa 3,2 m, cijevi za toplu vodu postavljaju se u
parovima iznad površine tla s obje strane stupova nosive konstrukcije. U područjima s
redovnom pojavom snijega jedan se par cijevi postavlja ispod oluka.

Sustavi grijanja toplim zrakom postavljaju se u zaštićene prostore manjih površina, odnosno, s
manjim klimatskim jedinicama. Termogeni različite toplinske snage postavljaju se najčešće
pri čelnim stranicama zaštićena prostora. Veći stoje na tlu, manji su viseći na nosivoj
konstrukciji. Koriste tekuće ili plinovito gorivo. Ventilatori termogena miješajući potiskuju
topli zrak uzduž lađa. Ako su lađe veće dužine, zbog ravnomjernije distribucije topline,
postavljaju se posebni ventilatori koji potiskuju zrak dalje dužinom lađa.
Specifičan je „fan-jet“ sustav grijanja toplim zrakom. Za transport zraka uzduž lađe od
izlaznog mjesta za zrak na termogenu postavlja se plastično crijevo po dužini lađe. Termogen
i crijevo su smješteni iznad usjeva. Crijevo ima bočne otvore za usmjeravanje zraka prema
tlu.

Postoje i sustavi grijanja toplim zrakom u kojima se topla voda dovodi od vanjskog izvora
(kotlovnica, industrijska „otpadna“ toplina, geotermalna voda) do toplinskih izmjenjivača
(termokonvektori), a od njih se topli zrak dalje potiskuje dužinom lađa (slika 3.2).

Slika 3.2. Toplinski izmjenjivač s dovodom tople vode izvan plastenika (snimio J. Borošić)

Oba sustava grijanja (topla voda, topli zrak) imaju prednosti i nedostataka. Prednosti
dinamičnog sustava su:
 ujednačenija vertikalna distribucija topline,
 brzo uključenje i isključenje, ušteda goriva kod promjenjivog vremena,
 uz dopunske uređaje, koristi se i za hlađenje („fan-jet“ sustav),
 strujanje zraka je povoljno za oprašivanje biljaka,
 niža investicija,
 ne smeta za mehaniziranu obradu tla.

Nedostaci dinamičnog sustava su:

 veći troškovi eksploatacije,
 pri nestanku električne struje brže hlađenje zaštićena prostora (statični još grije, dok se
voda u cijevima ne ohladi),
  niža temperatura tla (oko 2 °C).

Prednosti dinamičnog sustava, nedostaci su statičnog i obratno. Statični sustav grijanja

omogućuje veću horizontalnu ujednačenost topline. Naime, na jednakoj visini iznad tla,
temperatura je zraka uz rubove niža u odnosu na sredinu zaštićena prostora, jer se toplina gubi
preko pokrovnog materijala vertikalnih površina. Dodatnim postavljanjem cijevnih registara
uz bočne i čelne stranice zaštićena prostora, povećava se horizontalna ujednačenost topline.

Ugradnjom kombiniranog sustava grijanja (topla voda i topli zrak), uključene su prednosti oba
sustava. Dinamični sustav grijanja narušava nepovoljnu vertikalnu distribuciju topline (toplije
je pri vrhu zaštićena prostora). Njegovim uključenjem miješa se zrak i sprječava kontinuirano
dizanje toplog zraka prema krovu, dok statični sustav grijanja osigurava ujednačen rast biljaka
na različitim mjestima zaštićena prostora.

Obično se na početku i na kraju sezone grijanja uključuje grijanje zrakom (interventno, noćno
grijanje). U glavnoj sezoni grijanja kontinuirano je uključeno grijanje vodom, a grijanje
zrakom povremeno se uključuje u razdoblju kada su velike razlike između temperature zraka
u zaštićenu prostoru i izvan njega (niske vanjske temperature zraka).

Kao najčešća goriva u nas se koriste loživo ulje, ponegdje mazut te zemni plin, dok se kao
alternativa pojavljuju razni oblici biomase (peleti, briketi), ali i otpaci iz pilana i tvornica za
preradu drva.

3.2.2. Smanjenje gubitaka topline

Obzirom na način i mjesta gubitaka topline (pokrovni materijal, otvori), nastoji se smanjiti
prolaz topline kroz pokrovni materijal i otvore na zaštićenu prostoru.

Postoji više rješenja za smanjenje gubitaka topline kroz pokrovni materijal. Najjednostavniji
je postavljanje PE-folije unutar objekta (tunel). Ušteda je oko 25 %, ali oko 14 % je smanjenje
svjetla. Učinkovitija je primjena u objektima s jednom lađom na kojima se snijeg manje
zadržava i za kulture manjih zahtjeva prema svjetlu.
Danas su najraširenije unutarnje horizontalne pomične energetske zavjese. Nalaze se na
najvišem mjestu unutar zaštićena prostora. Svi su drugi uređaji smješteni ispod njih.

Kako su najveći gubici topline kroz krov (oko 65 %), sa 65 do 80 % gubitaka topline noću,
logična je uporaba pomičnih energetskih zavjesa noću. Ušteda goriva može iznositi 30 do 40
%, a godišnje smanjenje troškova proizvodnje 20 do 30 %. Postoje dva smjera postavljanja
energetskih zavjesa: uzduž lađa, od oluka do oluka (složene ispod oluka), odnosno, poprijeko
lađa, od stupa do stupa nosive konstrukcije (složene pokraj stupa). Pri postavljanju zavjesa
posebno se mora voditi računa na međusobno spajanje, odnosno, brtvljenje između zavjesa, te
zavjesa i dodirnih mjesta s pokrovnim materijalom. Kose zavjese slijede nagibe krova po
cijeloj širini lađe i postavljaju se između stupova. Horizontalne zavjese daju oko 10 do 15 %
veću uštedu topline od kosih zavjesa.

Prema funkciji energetske zavjese se dijele na antikonvekcijske i antiradijacijske. Sve su

zavjese antikonvekcijske, a antiradijacijske su samo one koje imaju aluminijsku foliju u
obliku uskih traka na polimernom materijalu ili su aluminijske trake pletene u obliku mreže.
Aluminijska folija reflektira noćnu radijaciju natrag prema tlu. Ovisno o postotku
pokrivenosti zavjese s aluminijskim trakama (25, 33, 50, 67, 75, 100), odgovarajuća je i
ušteda topline.

Pri nabavi i postavljanju horizontalnih energetskih zavjesa treba razmotriti više čimbenika.
Traži se što manje zasjenjivanje usjeva kada su zavjese složene, kao i jednostavnost njihove
montaže. Način učvršćenja zavjesa ovisi o vrsti polimernog materijala. Na izbor zavjesa
utječu i uzgajane kulture, orijentacija (smjer prema stranama svijeta) i dimenzije lađa.

Izbor materijala zavjese ovisi o očekivanoj štednji energije i smanjenju temperature ako se
zavjese planiraju koristiti i za zasjenjivanje, u dijelu godine kada je višak topline u zaštićenu
prostoru. Optimalna je ušteda topline kada je niska snaga zračenja gornje površine materijala
(npr., aluminij) i visoka snaga zračenja donje površine zavjese (npr., crni materijal). Poželjna
je odgovarajuća propusnost zavjese za vodenu paru, da se postigne niža relativna vlaga zraka
ispod zavjese.

Materijal za energetske zavjese treba biti dovoljno čvrst, zbog dnevnog rastezanja (predvečer)
i skupljanja (ujutro). Trebao bi biti što otporniji na starenje (UV-zrake), rast algi (vlaga
zraka), lagan (mala masa po jedinici površine), lako pomičan i da čini mali volumen kada je
zavjesa danju složena.

Trajnost energetske zavjese ovisi o materijalu. Zavjese s akrilnim komponentama su čvršće,

izdrže 5 do 10 godina. Često se koristi poliester, trajnosti je 3 do 5 godina. PE-materijal traje
1 do 2 godine. Važno je poznavati i postotak skupljanja materijala zbog više vlage zraka.
Akrilik se skuplja, a druga dva polimera ne.

Zbog sustava grijanja smještenog ispod energetskih zavjesa, u područjima s pojavom snijega
mora se montirati alarm za skupljanje zavjesa noću. Ako padne veća količina snijega noću, a
zavjese su raširene, može doći do prevelikog opterećenja na nosivu konstrukciju, ali i na
pokrovni materijal (staklo).

Vertikalne energetske zavjese, postavljene na bočne i čelne stranice zaštićena prostora,

najčešće su nepomične. U objektima većih površina najveći dio svjetla za fotosintezu ulazi
preko krovne površine, pa mogu i danju biti u funkciji čuvanja topline.

Za smanjenje gubitaka topline iznuđenom konvekcijom zraka, kroz otvore na zaštićenom

prostoru, najvažnije je dobro brtvljenje otvora ventilacije i ulaznih mjesta u zaštićeni prostor,
kao i brtvljenje mjesta na kojima se pokrovni materijal (staklo, polimerne ploče) spaja s
odgovarajućim elementima konstrukcije. Isto tako, u sezoni grijanja potrebno je organizirati
dnevne preglede pokrovnog materijala i odmah sanirati oštećenja (zamjena stakla ili ploča,
lijepljenje folije).

3.3. Metode snižavanja temperature zraka

U proljetno-ljetnom razdoblju dolazi do viška topline u zaštićenim prostorima. Razlog je tome

„efekt staklenika”. Tada tijekom dana dolazi do većeg ulaza svjetla u zaštićeni prostor i veće
transformacije kratkovalne energije zračenja (svjetlo) u dugovalnu energiju zračenja (toplina).
Temperature su zraka u zaštićenu prostoru previsoke i nužna je potreba njihova snižavanja.

Postoji više metoda za snižavanje temperature zraka u zaštićenu prostoru:

 ventilacija (provjetravanje),
 “fan-jet” sustav hlađenja,
  zasjenjivanje,
 kišenje krovova,
 zamagljivanje,
 adijabatsko hlađenje.

3.3.1. Provjetravanje

Ventilacija (provjetravanje) je uobičajena metoda snižavanja temperature zraka. Uzduž

bočnih stranica i krovnih površina plastenika i staklenika postoje otvori čijim otvaranjem
unutarnji topliji zrak izlazi van, a na njegovo mjesto dolazi vanjski hladniji zrak.

Na manjim objektima, s jednom lađom, otvaraju se samo bočne stranice. Obično su bočni
otvori na oko 70 cm iznad razine tla da se umanji izravan utjecaj hladnoga zraka na biljke
koje rastu na tlu. Njihovo je otvaranje ručno. Postoje različiti načini izvedbe bočne ventilacije,
ovisno o vrsti i veličini objekta.

Na plastenicima je česti način omatanje folije. Donji je rub folije učvršćen na metalnoj cijevi.
Okretanjem cijevi u jednom smjeru folija se namata odozdo prema gore, u suprotnom smjeru
folija se odmotava.

Drugi je način spuštanje vertikalne bočne stranice od ravne polimerne ploče prema dolje
("giljotina"), odnosno, dizanje prema gore.

Na staklenicima je česti način otvaranja donjeg ruba staklene bočne površine guranjem prema
van pomoću zupčastih letava. Svaka je letva svojim zubima vezana za zupčanik na metalnoj
cijevi. Termostatom se uključuje motoreduktor koji polako okreće cijev u jednom, odnosno, u
drugom smjeru i pritom se bočna ventilacija otvara ili zatvara.

Otvori za ventilaciju uzduž krovnih stranica zaštićena prostora grade se na većim objektima, s
dvije ili više lađa. Načini izvedbe krovne ventilacije, također, su različiti. Jedan je, otvaranje
jedne ili obje stranice na vršnom dijelu krova plastenika ili staklenika guranjem donjeg ruba
otvora prema van. I taj uređaj ima zupčaste letve, zupčanike na metalnoj cijevi, motoreduktor,
termostat (slika 3.3).
 Slika 3.3. Krovna ventilacija plastenika (snimio: J. Borošić)

Za zaštićene prostore veće površine, kombinacija krovne i bočne (i čelne) ventilacije

osigurava bržu izmjenu zraka. Računa se da najmanje 30 % oplošja zaštićena prostora trebaju
biti površine za ventilaciju.

Za hidroponsku proizvodnju u zaštićenim prostorima vrlo je važno osigurati efikasnu izmjenu

zraka i zato se u pravilu koriste krovna i bočna ventilacija. Zbog relativno gustog sklopa
visokih kultura (rajčica, paprika, patlidžan, krastavac, dinja) ugrađuju se ventilatori – mješači
zraka koji potiču izmjenu zraka u razdoblju visokih vanjskih temperatura. U prijelaznim
razdobljima (proljeće, jesen) isti ventilatori služe i za regulaciju relativne vlage zraka u
zaštićenu prostoru.

Otvaranje i zatvaranje krovnih i bočnih ventilacija osigurava se putem motoreduktora te

automatikom ili računalnom jedinicom koja nadzire uvjete u zaštićenu prostoru te potpuno
automatski s obzirom na temperaturu, vlagu i upravlja ventilacijama.

„Fan-jet” sustav grijanja može se, također, adaptirati za hlađenje zaštićena prostora. Na čelnoj
stranici zaštićena prostora ugradi se ventilator koji uvlači vanjski zrak i predaje ga ventilatoru
na „fan-jet” uređaju, a on ga potiskuje kroz perforirano plastično crijevo uzduž lađe zaštićena
prostora. Pritom se vanjski zrak miješa s toplijim unutarnjim zrakom uzduž zaštićena
prostora. Povećava se tlak zraka u zaštićenu prostoru i ubrzava se izlaz toplijeg zraka kroz
otvore za ventilaciju.

3.3.2. Zasjenjivanje

Zasjenjivanje je, također, česta metoda za snižavanje temperature zraka u zaštićenu prostoru.
Svrha mu je dijelom spriječiti ulaz ili dolazak svjetla do tla i usjeva i smanjiti „efekt
staklenika“, tj. preveliko zagrijavanje zaštićena prostora. Postoji nepomično i pomično
zasjenjivanje.

Nepomično zasjenjivanje je bojanje krovnih (i vertikalnih) površina bijelom bojom. Ranije se

u nas koristila suspenzija gašenog vapna s dodatkom škroba za prianjanje na staklo. Kiša ga je
dijelom otapala, a ostatak se morao mukotrpno ručno strugati. Danas postoje posebne bijele
boje. Uz boju kupuje se i otapalo. Prskanjem obojenih površina otapalo skida boju s pokrovna
materijala na kraju ljetne sezone.

Pomično zasjenjivanje, prema položaju može biti vanjsko i unutarnje. Unutarnje je češće. Za
pomično zasjenjivanje koriste se različiti materijali, od priručnih (trstika), zatim tekstila,
polimernih mreža za zasjenjivanje različitih boja i veličine otvora, do energetskih zavjesa s
aluminijskim folijama. Za sve materijale potrebno je znati postotke zasjenjivanja, ovisno o
solarnoj radijaciji podneblja i zahtjevu kulture prema svjetlu potrebnom za fotosintezu.
Ovisno o trenutnoj solarnoj radijaciji, odnosno, osvijetljenosti u zaštićenu prostoru, mreže za
zasjenjivanje automatikom se mogu više ili manje otvarati i različito zasjenjivati. Pokretanje
zavjesa, njihovo otvaranje i zatvaranje je automatizirano obzirom na količinu svjetla
potrebnog za fotosintezu.

Kao što je rečeno, danas se za zasjenjivanje koriste i energetske zavjese kojima se u hladnijem
dijelu godine, u sezoni grijanja, smanjuju gubici topline. Zavjese s većim postotkom
pokrivenosti površine aluminijskom folijom, imaju veću uštedu topline, ali i veći postotak
zasjenjivanja.

Prema načinu izvedbe, postoje dva osnovna tipa ovih zavjesa. Otvorene, u obliku mreže,
imaju poliestersko pletivo na kojem su zalijepljene aluminijske trake, širine 4 mm. Zasjenjuju
30 do 50 %, ušteda energije je 15 do 35 %. Manje sprečavaju slobodnu konvekciju zraka, više
topline prolazi prema krovu zaštićena prostora. Zatvorene zavjese imaju polietilensku foliju
prošivenu poliesterskim pletivom i aluminijske trake, 4 mm širine. Zasjena je 15 do 85 %, a
ušteda energije 40 do 70 %. Slobodna konvekcija zraka prema krovu je značajno manja.

Iz navedenoga slijedi da se odabirom zavjesa osigurava željeni postotak zasjenjivanja i

odgovarajuća ušteda toplinske energije u sezoni grijanja. Veća refleksija sunčeva svjetla od
aluminijskih traka daje nižu temperaturu zraka ispod zavjese ljeti, a zimi je veća refleksija
topline (noćna radijacija) od zavjesa prema tlu, ako su zavjese s većim postotkom aluminijske
folije.

Danas se u plastenicima često koristi jedna zavjesa, za zasjenjivanje i kao energetska zavjesa.
U staklenicima su češće dvije zavjese, jedna za zasjenjivanje, a druga je energetska.

3.3.3. Kišenje krova i zamagljivanje

Voda kao medij za smanjenje temperature zraka u zaštićenu prostoru primjenjuje se u

metodama: kišenje krova, zamagljivanje i adijabatsko hlađenje.

Kišenje krova rjeđe se koristi, a svrha mu je, kao i zasjenjivanja, dijelom spriječiti ulaz svjetla
kroz pokrovni materijal. Također, dio se vode na krovu isparava od topline koja izlazi van
preko pokrovnog materijala. Time se pokrovni materijal hladi, a to ubrzava izlaz topline iz
zaštićena prostora.

Zamagljivanje je specifična metoda za snižavanje temperature zraka u zaštićenu prostoru.

Preporuča se za toplije klimate i kulture koje zahtijevaju višu vlagu zraka. Uređaji proizvode
sitne kapljice vode koje lebdeći u zraku kao magla, uzimaju dio topline zraka za svoje
isparavanje. Pritom se povećava relativna vlaga zraka, a snižava temperatura zraka.

3.3.4. Adijabatsko hlađenje

Adijabatsko hlađenje je najučinkovitija metoda za snižavanje temperature zraka u zaštićenu

prostoru. Tom se metodom temperatura zraka u zaštićenu prostoru može održavati ispod
razine vanjske temperature. Za ovu metodu na jednoj čelnoj stranici postavljaju se ventilatori
koji izbacuju topli zrak, a na drugoj je čelnoj stranici porozna ploča niz koju se cijedi voda.
Vodu u perforirani kanal na gornji rub ploče potiskuje crpka niskog pritiska, a putem kanala
na donjem rubu ploče voda se vraća u spremnik. Ventilatori i crpka se istovremeno uključuju i
isključuju putem termostata. Za vrijeme rada ovog sustava svi otvori zaštićena prostora
moraju biti zatvoreni i zabrtvljeni, čime se postiže podtlak, tj. niži tlak zraka od vanjskoga.
Podtlak omogućuje brzi ulaz vanjskog zraka kroz ploču, a voda na ploči uzima dio topline
zraku, koji ima nižu temperaturu poslije prolaza kroz ploču.

3.4. Regulacija relativne vlage zraka (RVZ)

Kapacitet držanja vodene pare u zraku određuje temperatura zraka. Na pr., pri 15 °C i potpuno
zasićenom zraku vodenom parom (100 % RVZ), 1 kg suhoga zraka sadrži oko 11 g vode u
obliku vodene pare. Ako se temperatura zraka povisi za 10 °C, a količina vode u zraku ostaje
jednaka (11 g/kg suhoga zraka), RVZ iznosi oko 55 %. Naime, zrak temperature 25 °C,
potpuno zasićen vodenom parom, sadrži oko 20 g vode na 1 kg suhoga zraka.

Prema tome, svako povećanje temperature zraka za 10 °C skoro dvostruko povećava kapacitet
držanja vode, odnosno, RVZ je upola manja.

Napomena: Ove i niže navedene vrijednosti (temperatura, RVZ, količina vode na 1 kg zraka)
očitane su iz Molierova dijagrama.

Ako se, pak, zraku temperature 15 °C i sa 100 % RVZ (potpuno zasićen vodenom parom,
sadrži oko 11 g vode na 1 kg suhoga zraka), temperatura spusti za 10 °C, dolazi do
kondenzacije vodene pare u kapljice vode. Naime, zrak temperature 5 °C, potpuno zasićen
vodenom parom, može maksimalno držati samo oko 5,4 g vode na 1 kg suhoga zraka. Višak
se vodene pare (oko 5,6 g vode na 1 kg suhoga zraka) ohladi, pada kiša.

Ove se činjenice koriste za snižavanje visoke RVZ u zaštićenu prostoru tijekom hladnih
jesensko-zimskih dana. Vanjski hladan zrak s malom količinom vode uvodi se u zaštićeni
prostor i zagrije se. Time mu se povećava kapacitet držanja vodene pare. Na pr., zrak u
zaštićenu prostoru ima temperaturu 20 °C i 90 % RVZ, što znači da sadrži oko 13,4 g vode na
1 kg suhoga zraka. U isto vrijeme, vanjski zrak je temperature 5 °C i ima 100 % RVZ
(magla), odnosno, sadrži samo oko 5,4 g vode na 1 kg suhoga zraka.
Ako se zrak iz zaštićena prostora zamijeni s vanjskim zrakom, teoretski, sa svakim izbačenim
kg zraka iz zaštićena prostora izađe i oko 13,4 g vode, dok, istovremeno s 1 kg vanjskog zraka
uđe oko 5,4 g vode. Znači, s 1 kg zamijenjenog zraka iz zaštićena prostora ukloni se oko 8,0 g
vode. Preračunato na m3, uklonjeno je oko 9,5 g vode s 1 m3 zraka (1 kg suhoga zraka ima
volumen oko 0,84 m3).

Kada se uvedeni hladni zrak (5 °C), s oko 5,4 g vode na 1 kg suhoga zraka (100 % RVZ),
ugrije na željenu temperaturu (20 °C), poveća mu se kapacitet držanja vodene pare, što pri
navedenoj količini vode iznosi samo oko 37 % RVZ. Međutim, 37 % RVZ u zaštićenu
prostoru je premalo. Ako neka kultura zahtijeva oko 65 % RVZ, trebat će provjetravanjem
izmijeniti samo oko polovicu volumena zraka iz zaštićena prostora.

3.5. Primjena ugljičnog dioksida

Ugljični dioksid (CO2) je neophodan za fotosintezu biljaka. Iz vode i CO2 biljka u stanicama
lista formira spojeve više energetske vrijednosti, prvo, molekulu šećera glukoza.

U atmosferi ima oko 340 ppm (0,03 %) CO2. Za vrijeme hladnog sunčanog dana, kada se
ventilacija ne otvara, koncentracija u zaštićenu prostoru može pasti i do samo polovice
vanjske koncentracije. CO2 postaje ograničavajući čimbenik za fotosintezu.

Povećanje CO2 za 3 do 4 puta (dizanje koncentracije CO2 na oko 0,1 %) ubrzava fotosintezu.
Pri većoj koncentraciji, moguća su oštećenja biljnih organa, ako nema dovoljno svjetla,
topline, vode i biljnih hranjiva.

Postoje različiti načini primjene CO2:

 čisti CO2 (komprimiran u bocama, suhi led) u primjeni je, uglavnom, za istraživanja, a
povoljna je metoda jer nema povećanja vodene pare u zraku,
 postavljanje uređaja (pećice) u zaštićenu prostoru u kojima se izgaranjem goriva
proizvodi CO2,
 dimni plinovi iz kotlovnice za grijanje vode po potrebi se usmjeravaju u zaštićeni
prostor.
U primjeni CO2, uvjet je da gorivo ne sadrži više od 0,05 % sumpora (S). U obzir dolaze
goriva: zemni plin (ispitati S), parafin, propan.

Vrijeme primjene je za sunčana (vedar) i hladna dana, kada se ventilacija otvara rjeđe, samo
za snižavanje relativne vlage zraka. Drugim riječima, primjena je opravdana u
kasnojesenskim, zimskim i ranoproljetnim danima.