Miljenko Jergović o Tomi

Šta znači imati stila? U osnovi ništa drugo nego sa stilom lumpovati, piti i
propadati. Lako je biti bogat i sređen pa uredno živjeti i imati stila. Drukčije je
kad si na dnu, sa šankom kao prvom i posljednjom linijom fronta, nadnesen
nad kockasti stolnjak kao domoljub nad šahovnicu, jedino ti društvo limena
pepeljara, i jasno ti je da više nikada neće biti drukčije, a ipak će se i dalje za
tebe reći kako imaš stila.

To, prijatelju, znači da nisi Balkanac i da dušom i srcem ne pripadaš svijetu

novokomponovane i kafanske muzike. Ali možda si pomalo Francuz, tamo
takvi momci u pravilu propadaju sa stilom, pa je stoga i moguće da
nacionalnom ikonom postane izvorno kafanska pjevačica. Genijalna Edith
Piaf, jedna od najvećih. Moglo bi se reći da je sličan osjećaj svijeta, ista
ljudska propast koja se u pravilu zbiva u kafanskome ambijentu, kod
Balkanaca porodila novokomponovanu narodnu muziku, a kod Francuza
Camusa i Sartrea, egzistencijalizam u književnosti.

Ali bio je jedan Srbijanac, veliki kockar i pijanica, koji je bio bliži Edith Piaf,
Sartreovim Putovima slobode i Camusovom Mitu o Sizifu nego kafani iz koje
je potekao i u kojoj je dopjevao svoj život. Premda je nastupao na istoj
pozornici s ostalima, Toma Zdravković gotovo da i nije imao veze sa svijetom
novokomponovane narodne muzike. Ali još manje je pripadao duhu
jugoslavenske zabavnjačke estrade. A s rock'n'rollom, pak, imao je veze
koliko i s arijama iz Verdijevih opera. Pritom, on nije bio pjevač izvornih
narodnih pjesama, niti su pjesme koje je napisao i otpjevao s vremenom
postale narodne. Na svakoj se pozna, čak i kad ju zadnja baraba pjeva, da je
Tomina.

Prvi i posljednji put uživo sam ga slušao 1983., jedne novembarske nedjelje
u zeničkome hotelu Metalurg. Bio sam tamo s rođakom, ustvari ujakom u
drugome koljenu, radnikom željezarcem, koji je valjda zbog kuferaškoga
porijekla imao i finoće i stila u svome cjeloživotnom proleterskom propadanju.
On je svu večer mezio šljivu, baš je onako - mezio, jer nikada ne vidjeh
čovjeka koji bi bio u stanju pola deci piti po sat vremena, i za to vrijeme
barem stotinu puta prinijeti čašicu ustima. Taj moj rođak pio je vrhom jezika,
a bio je pijanac od karijere. Čini mi se da više nema takvih ljudi.

Ja sam u to doba pio samo colu i nisam pušio. Sve u svemu, bio sam čist i
nevin, kakav bih ostao do danas da se osobne i kolektivne povijesti nisu
ukrstile i složile oko toga da i od mene načine Balkanca. Istina, Balkanca s
ponešto manjom mjerom očaja i stalnom sviješću da bi se svake nesreće
jednom trebao riješiti.
Toma Zdravković te je večeri u Metalurgu pio bijelo vino i zalijevao ga
kiselom. Nije pio ni špricer, ni gemišt, nego je miješao po svome, onako kako
čine ljudi koji su imali vremena naučiti kada se i zašto vino vodom blaži.
Čaše je odlagao na barsku stolicu koja je uz njega stajala nasred pozornice.
Na sebi je imao belo džez odelo, ispod kojega se stalno znojila modra
razdrljena košulja. Pratio ga je ansambl uobičajenog sastava za to vrijeme:
električni bas i gitara, doboš, harmonika i klarinet. Čini mi se da nisu bili baš
neki svirači, iako s kafanskim muzičarima tada nisam imao nikakvoga
iskustva. Zvučali su kao da ih je usput sakupio, negdje između Loznice,
Tuzle i Doboja. Vidjelo se da im je svejedno šta sviraju.

Ali on je pjevao kao da mu je posljednji put u životu. Sjećam se, kad je

krenuo s Kad se voli što se rastaje, da je moj rođak izdahnuo samo jedno
dugo i teško Uffff , kao da mu je upravo, u jednom dijeljenju karata za remi,
isteklo pola života. Znao je šta mu ta pjesma znači, kao što je znao i onaj koji
ju je pjevao, kao što je znala i Edith Piaf, jer je svaku svoju pjesmu životom
platila. A ja sam bio opčinjen, iako nisam imao ništa od njihovih iskustava, niti
smo, ruku na srce, dijelili isti pogled na svijet. Nisam se mogao identificirati ni
s pjevačem, ni s rođakom željezarcem, uz kojega me vezivala bosanska
obiteljska nježnost i tek ponešto genetskoga materijala, a od njega me je
dijelilo sve drugo, Marijanska brazda dubokog kulturnog nerazumijevanja,
klasne razlike, generacijska udaljenost... S obojicom ću se stvarno sresti i po
suzi bratimiti kad ih više ne bude. Ni njih, ni svijeta iz kojeg su nastali. To je
vjerojatno neka druga priča, ali jednom sporednom Tuđmanu ne mogu
zaboraviti, ni oprostiti što je s lica zemlje zbrisao posljednje tragove onog
ionako odumirućeg bosanskog svijeta, koji je svoje duhovno i fizičko središte
nalazio u Zenici i Kaknju, oko rudnika i željezare. Bit će među Bosancima
Srba, Hrvata i Bošnjaka, ali kuferaške nacije neće više nikad biti.

Na kraju je, pred sam rastanak, negdje oko jedanaest, Toma zapjevao:
Prokleta je ova nedelja... Konobari su skidali stolnjake sa slobodnih stolova i
naplaćivali popijeno, šef sale poprijeko je gledao one na kojima se vidjelo da
namjeravaju još ostati, a on je pjevao dugo i tužno, prinosio dlanove licu,
unosio se sav u melodiju i riječi, dizao pogled uvis, kao da pred sobom nema
publiku hotela Metalurg, usred najzagađenijega od svih jugoslavenskih
gradova. Pjevao je Toma kao da ga slušaju Camus i Sartre, prije nego što je
Jean-Paul sasvim šenuo i okrenuo se studentima i njihovim falšnim
revolucijama, pjevao je kao da zaista ima kome pjevati.

Sjećam se da smo poslije, moj rođak i ja, šetali kejom uz Bosnu, kroz maglu i
smog, i da smo se rastali bez velikih riječi i pravih znanja o onome što nam
se te večeri dogodilo. Njemu, radniku, takva znanja nisu ni trebala. On je
živio onoliko dugo koliko su durali srce i jetra, uvjeren da teška pitanja nisu
za njegove tvrde željezarske glave. I po tome je bio sličan Tomi Zdravkoviću,
kojem nisu ni trebala pitanja da bi imao sve važne odgovore. Bila je nedjelja,
prokleta nedjelja u jesen 1983., a iznad Zenice, koju su tih godina zbog
zagađenja zaobilazile ptice, rojili su se anđeli da ga čuju. Nisam ih tada
mogao vidjeti, ali danas se jasno sjećam tih anđela. Na njih me podsjećaju
Tomine pjesme i dva udaljena groba.
MILJENKO JERGOVIĆ