napisao
written by  (fotografije izložbe/exhibition
Christian Teckert
Modeli
stanovanja iz
stvarnosti
O modelima i modelima stanovanja izloženim na
izložbi u KÜnstlerhausu u Beču
¶ Krajem 2008. godine izložba na temu modela suvremenog
stanovanja u bečkom Künstlerhausu pokušala je iznova for­
mulirati konvencije klasičnih izložbi arhitekture. Umjesto dje­
lovanja unutar konvencionalne logike izlaganja arhitektonskih
projekata ‘u njihovom najboljem svjetlu’, koja prikazuje sjajne
planove, ambiciozne modele i profinjene fotografije arhitektu­
re i obično isključuje one koji trebaju ‘živjeti s tim’, drugim
riječi­ma korisnike, ovaj je projekt pomaknuo žarište s tih ti­
pično arhitektonskih prikaza na perspektivu svakodnevnog
korisni­ka. Na temelju dvosmislene igre riječi između modela
kao arhi­tektonskog alata i modela kao paradigmatskog prim­
jera izlož­ba je okupila pojedine stambene projekte iz cijeloga
svi­jeta. Lokalni eksperti bili su dio procesa selektiranja pro­
jekata, kao i moderiranja procesa komunikacije sa sta­narima.
Na kraju je odabrano jedanaest projekata, od kojih su svi bili
nastanjeni već najmanje dvije godine kako bi se moglo po­
zabaviti pi­tanjima upotrebljivosti, svakodnevne kvalitete i
procesa pris­vajanja. ¶ Izložba je uključila vrlo raznolike pro­
jekte, kao što je model grupe ‘Baugruppen’ iz Berlina, stambeni
projekt nep­rofitne organizacije u Beču, višekatni stambeni
blok u Tokiju, prenamijenjeni poslijeratni blok u Chicagu, izra­
zito fleksibilnu zgradu ‘strukture polica’ nedaleko od Züricha,
jeftine kuće u nizu u Nizozemskoj, kuće u nizu za imigrante u
Coloradu, kuću podijeljenu u nekoliko samostojećih volumena
Izložba Housing Models. Experimentation and
140 Everyday Life, Künstlerhaus, Beč Everyday Life, Künstlerhaus Wien
fotografije photographs by Wolfgang Thaler
photos), 2008 (WT)
stanovnici naselja/community
inhabitants (fotografije
naselja/community photos)
Housing
Models of
Housing
On Models and Housing Models on Display at an
exhibition at the KÜnstlerhaus Vienna
¶ In late 2008, an exhibition of models of contemporary hou­
sing at the Vienna Künstlerhaus was setting out to reformulate
the conventions of classical exhibitions of architecture.
Instead of operating within the conventional logic of showing
archi­tectural projects ‘in their best light’, featuring glossy
plans, ambitious models and high-end architecture pho­tog­
raphy, which normally excludes those who have to ‘live with
it’, namely the users, this project shifted the focus from these
typical architectural presentations to the perspective of the
everyday user. Based on the ambiguous wordplay between
model as an architectural tool and model as a paradigmatic
example, the exhibition assembled singular housing projects
from all over the world. Local correspondents and advisors
were part of the process of selecting eleven projects as well
as moderating the process of communicating with the inha­
bitants. In the end eleven projects were selected, which were
all already inhabited for at least two years – in order to be able
to address questions of usability, everyday qualities and pro­
cesses of appropriation. ¶ The exhibition included such diverse
projects as a collective ‘Baugruppen’ model from Berlin, non-
profit association housing in Vienna, a multi-storey building
block in Tokyo, a converted post-war block in Chicago, a highly
flexible ‘shelving structure’ building close to Zurich, low-cost
terraced housing in the Netherlands, terraced houses for
Housing Models Exhibition. Experimentation and
u Japanu, so­cijalno stanovanje u Hrvatskoj, projekt socijalnog
stanovanja s maksimalno jeftinim prostorom u Francuskoj i
osnovnu stambenu strukturu koju mogu širiti sami stanari u
Čileu. Svaki je projekt bio odabran zbog toga što postavlja
simptomatična pitanja o uvjetima stanovanja i o tome kako
se u raspravu, osim primarno formalističkog arhitektonskog
diskursa, mogu uključiti i druge strategije. ¶ Svaki od odabranih
projekata moguće je iščitati kao lokaliziranu kontekstualnu
artikulaciju transverziranu translokalnim načinima ko­mu­ni­
kacije i intenziviranih transfera slika, kao i ekonomije. Unatoč
svim razlikama, ljudi koji žive u čileanskom stambenom pro­
jektu Elemental mogli bi gledati iste sapunice kao i ljudi koji
žive u prostranim loftovima Uster projekta u Zurichu ili u
stam­benim nizovima u Coloradu. Ipak, jedan određujući i
ključ­ni zajednički nazivnik u svim tim projektima vrlo je pa­
met­na i osebujna interpretacija pravnih, ekonomskih i so­
cijalnih okvira koje oni savladavaju na načine kakve nije bilo
moguće vidjeti nikada prije. Stoga se oni implicitno sup­rots­
tavljaju diskursu arhitektonske autonomije u korist strateškog
promišljanja koje se odnosi na točno određene prostore i toč­
no određene kontekste. Forma je znači često zamišljena kao
nusproizvod ili kao prostorni dijagram ovih kontekstualnih
procjena i procesa. U tim novim verzijama projekata ‘kritičkog
regionalizma,’ kao što je Elemental Iquique u Čileu, koji je
Christian Teckert, Izložba Housing Models
(WT)
migrants in Colorado, a house divided into several freestanding
cubes in Japan, social housing in Croatia, a social housing
project with maximized cheap space in France and a basic
housing structure to be extended by its inhabitants in Chile.
Each project was chosen for posing symptomatic questions
on the conditions of housing and how strategies other than a
primarily formalistic architectural discourse can be brought
into discussion. ¶ One could read all of the chosen projects as
a localized contextual articulation transversed by translocal
modes of communication and intensified transfers of images
as well as economics. In spite of their differences, people living
in Chile’s Elemental housing project might just be watching
the same soap operas as the people living in Zurich’s spacious
lofts of the Uster project or in terraced housing in Colorado.
However, one determinable crucial common denominator in
all of these projects is a very smart and peculiar interpretation
of the legal, economic and social frameworks, which these
projects negotiate in ways often unseen before. Therefore they
implicitly oppose a discourse of architectural autonomy in
favour of site-specific and context-specific strategic thinking.
Form then is often conceived as a by-product or as a spatialized
diagram of these contextual readings and processes. In these
new versions of ‘critical regionalism’, projects like Elemental
Iquique in Chile, initiated by a group of four architects
Christian Teckert, Housing Models Exhibition 141
 Moriyama House, Tokio, Japan
6 jedinica (jedna za klijenta i 5
samostojećih stambenih jednica)
arhitekti Office of Ryue Nishizawa;
Ryue Nishizawa, Ippei Takahashi,
Yusuke Ohi, Kimihiko Okada
projekt 2002.
realizacija 2005.
ukupni troškovi nedostupni
površina parcele 290,07 m2
izgrađena površina 130,09 m2
142 oris, broj 58, godina 2009  oris, number 58, year 2009
Moriyama House, Tokyo, Japan
6 units (one for the client and five
freestanding apartment units)
arhitects Office of Ryue Nishizawa;
Ryue Nishizawa, Ippei Takahashi,
Yusuke Ohi, Kimihiko Okada
project 2002
realization 2005
total costs undisclosed
site area 290,07 m2
built up area 130,09 m2
Quinta Monroy, Iquique, Chile
93 stambene jedinice
arhitekti ELEMENTAL (Alejandro
Aravena, Alfonso Montero, Tomas
Cortese, Emilio de la Cerda, Andres
Iacobelli)
projekt 2003.
realizacija 2004.
ukupni troškovi 740 000 USD,
troškovi po jedinici 7500 USD
površina parcele 5000 m2
izgrađena površina 2736 m2
Quinta Monroy, Iquique, Chile
93 units
architects: ELEMENTAL (Alejandro
Aravena, Alfonso Montero, Tomas
Cortese, Emilio de la Cerda, Andres
Iacobelli)
project 2003
realization 2004
total costs 740 000 USD
costs per unit 7500 USD
site area 5000 m2
built up area 2736 m2
inicirala grupa od četiri arhitekata usmjerena na akciju, to zna­
či rješavanje problema ekonomskih ograničenja, gdje su izgra­
đene samo infrastruktura i vrlo bazično arhitektonsko okru­
ženje – a ostalo nadopunjuju sami stanovnici, što jača i načine
samoorganizacije. U slučaju kuće Moriyama u Tokiju, rada
Ryue Nishizawe – smještene na potpuno suprotnom kraju
ekonomskog spektra – to znači pažljivo analiziranje urbanog
krajolika određenog područja, njegovih granica i tranzicija
između javnog i privatnog, te ponovno kreiranje ove kvalitete
Christian Teckert, Izložba Housing Models
operating as a ‘do-tank’, this means engaging with economic (WT)
limitations, where only the infrastructure and a very basic
architectural setting is built. The rest is filled by the inhabitants
themselves, thereby also strengthening modes of self-orga­
nisation. In the case of the Moriyama House in Tokyo by Ryue
Nishizawa – located at the other end of the economic spect­
rum – this means to carefully analyze the urban landscape in
the area, its thresholds and transitions between public and
private and reinvent these qualities of everyday life in a
Christian Teckert, Housing Models Exhibition 143
 svakodnevnog života u tipično gustom japanskom stambe­
nom području niskih građevina uz pomoć iznimno apstrakt­
nog formalnog jezika. Ali, to isto tako može značiti i odabir
strategije za revitalizaciju postojećih građevina i usađivanje
novih kvaliteta i potencijala u postojeće tkivo, kao što je slučaj
s projektom Archer Courts ureda Landon Bone Baker Archi­
tects, kod kojeg su dodane pješačke galerije omogućile stva­
ranje novih javnih prostora i svih vrsta aktivnosti i namjena.
Određeni senzibilitet za kreiranje prostora posebno predstavlja
nešto što bi stanovnici mogli usvojiti i interpretirati, a on se
pojavljuje u svim projektima koji su uključeni u izložbu. Pitanje
je ovdje na koje su načine korisnici dovedeni u situaciju u kojoj
se mogu izravno uključiti u arhitekturu, mijenjati, širiti ili
savladavati prostore koje nastanjuju. Možda je u tom smislu
najradikalniji predstavnik, iako vrlo luksuzan, projekt Balance
Uster, rad Haerle i Hubacher arhitekata. U tom konceptu više­
katni blokovi nalikuju obiteljskim kućama naslaganima jedna
na drugu, što omogućuje gotovo neograničenu konfi­guraciju
postavljanja zidova unutar raspona od 190 kvadratnih metara.
Time su raspravljena i pitanja održivosti na nekim drugim
nivoima, a ne samo na razini koeficijenata energije. Ti bi više­
katni blokovi mogli biti u stanju pripomoći da se izbjeg­ne
nekontrolirano širenje prigradskih naselja i posljedice koje će
nastati zbog sve gušćeg prometa, sve veće potrošnje energije,
ali i raspršivanja stanovništva. I u slučaju POS-ova projekta u
Krapinskim Toplicama, u radu Ive Letilović i Morane Vlahović,
smještenom u okruženje u kojem bi se moglo očekivati da će
biti progutan nekontroliranim širenjem obiteljskih kuća, to je
bio ključni argument. Tu se, kao i u drugim projektima na
izložbi, kontekstualni dijalog razvija u namjernoj suprotnosti
s okolišem koji ga okružuje čak i kada se referira na elemente
lokalnih zgrada. Kolikogod arhitektonski pristupi mogu biti
sofisticirani, ova je izložba učinila izvjesnim i to da ‘uspjeh’
projekta, posebno u području stanovanja, najviše ovisi o pro­
nalaženju situacijskih odgovora na posebne lokalne prob­le­me
i vrlo često o sposobnosti ponovnog interpretiranja postojećih
ograničenja na iznenađujuće načine. Tu je uloga arhitekta sve
više uloga moderatora ili katalizatora procesa čiji je doseg
daleko veći od klasičnih arhitektonskih pitanja. ¶ Široki opseg
pitanja povezanih s projektima sigurno je zahtijevao jasan
koncept filtriranja tih složenosti u postav koji bi relacije, ana­
logije, ali i razlike učinio dostupnim posje­ti­teljevoj per­cepciji.
Postav izložbe u Künstlerhausu u Beču temeljio se na konceptu
od tri formata u kojima su bili predstavljeni svi projekti: prvi
je bio ogromni plan položen na stolove od kartona i uključivao
je tlocrte, sliku i tekstove koji navode i tehničke podatke. Drugi
je bio kartonski model u rasponu mjerila od 2:1 do 1:50 ovisno
144 oris, broj 58, godina 2009  oris, number 58, year 2009
typically dense Japanese low-rise living area in a highly abstrac­
ted formal language. But this can also mean to choose a stra­
tegy of revitalizing existing buildings and injecting new
qualities and potential into the existing fabric, like in the
Archer Courts Project by Landon Bone Baker Architects, where
newly designed gallery walkways allowed for the creation of
new public spaces and all kinds of activities and appropriations.
It is especially a sensibility for designing spaces that might be
appropriated and interpreted by their inhabitants, which
shows up in all projects included in the exhibition. The ques­
tion here is by which means the users are brought into a situ­
ation in which they can actively engage with the archi­tecture,
change, extend or negotiate the spaces they inhabit. Maybe
the most radical statement in this respect, although a very
luxurious one, is the Balance Uster project by Haerle and Hu­
bacher architects. In this concept the multi-storey blocks
resemble stacked single family-houses, allowing for almost
any configuration of the placement of walls within a 190 m2
range. Thereby questions of sustainability are also discussed
on levels other than mere energy coefficients, since these
multi-storey blocks might be able to help avoid suburban
sprawl and its subsequent effects on traffic increase, growing
energy consumption, but also on social dispersal. Also in the
case of the POS social housing project in Krapinske Toplice by
Iva Letilović and Morana Vlahović, placed in a setting one
would expect to be swallowed up by single-family housing
sprawl, this was a crucial argument. Here, as in other projects
in the exhibition, the contextual dialogue is developed in
deliberate contrast to the surrounding environment, even
when referencing local building elements. However sophis­
ticated the architectural approaches may be, this exhibition
also made evident that, especially in the realm of housing, the
‘success’ of a project crucially depends on finding situational
answers to peculiar local problems and very often on the capa­
bility to re-interpret existing limitations in surprising ways.
Here the role of the architect is increasingly one of a moderator
or catalyst of processes that reach far beyond classic archi­
tectural questions. ¶ The broad scope of the questions POS Krapinske Toplice, Social Housing Krapinske selected to be shown in detail; and finally slide shows, which
Hrvatska Toplice, Croatia
attached to the projects surely called for a clear concept of included photos shot by the users living in the buildings,
20 stambenih jedinica 20 units
filte­ring these complexities into a setting, which makes re­la­ arhitektice Iva Letilović, architects Iva Letilović, accom­pa­nied by statements by inhabitants and the local
tions, analogies, but also differences perceivable to the visitor. Morana Vlahović Morana Vlahović correspondents responsible for soliciting the users through
projekt 2001. project 2001
The exhibition setting at the Vienna Künstlerhaus was based the process of photographing their living environments. This
realizacija 2003. realization 2003
on a concept of three formats in which all the projects were ukupni troškovi 1 100 000 eura, total costs 1 100 000 EURO, conceptually coherent approach towards the exhibition display
presented: first, a huge plot laid out on cardboard tables in­ 535 eura/m2 535 EURO/m2 was enhanced by the decision to take the typical material of
površina parcele 3650 m2 site area 3650 m2
cluding plans, an image and texts including technical data; model-building in architecture as the basic device for (almost)
izgrađena površina 750 m2 built up area 750 m2
secondly, a cardboard model, whose scale ranged from 2:1 to all spatial elements in the exhibition, hybridizing the archi­
1:50, depending on the crucial parts of the projects that were tectural models with the devices of display. This approach
Christian Teckert, Izložba Housing Models Christian Teckert, Housing Models Exhibition 145
 Balance, Uster, Švicarska Balance, Uster, Švicarska Tierra Nueva – stanovanje Tierra Nueva Farm Labor raised particular hopes for a statement not only about housing
34 stambene jedinice 34 units za radnike farme, Alamosa, Housing, Alamosa,
models but also about exhibition models, about the translation
arhitekti Haerle Hubacher architects Haerle Hubacher Colorado, SAD Colorado, USA
Architekten BSA Architekten BSA 37 stambene jedinice 37 units of the very peculiar and difficult question of how to represent
projekt 1999. project 1999 arhitekti Faleide Architecture Studio; architects Faleide Architecture lived spaces in the format of an exhibition at all. Beatriz
realizacija 2001. realization 2001 Ron Faleide, Patrick Lee Studio; Ron Faleide, Patrick Lee
Colomina once argued that the history of modern architecture
ukupni troškovi 18 700 000 eura, total costs 18 700 000 EURO, projekt 2004. project 2004
2270 eura/m2 2270 EURO/m2 realizacija 2005. realization 2005 and especially the history of housíng cannot be separated from
površina parcele 11560 m2 site area 11560 m2 ukupni troškovi 3 500 000 eura, 610 total costs 3 500 000 EURO, the history of the house as a showcase, as a form of display.
izgrađena površine 3921 m2 built up area 3921 m2 eura/m2 610 EURO/m2
Many icons of modern architecture were primarily conceived
površina parcele 17802 m2 site area 17802 m2
izgrađena površine 2323 m2 built up area 2323 m2 as showcases, as models for representing and marketing new
forms of living, from Mies van der Rohe’s Barcelona Pavilion
to the Werkbund exhibitions with their collages of housing
types to Smithson’s House of the Future. Also the rich Vie­
o odabranim ključnim dijelovima projekta za koje je bilo odlu­ Socijalno stanovanje, Social Housing, Mulhouse, za stvaranje stava ne samo o modelima stanovanja nego i o nnese history of architects developing groundbreaking models
Mulhouse, Francuska France
čeno da će se detaljno prikazati. I konačno, ponuđena je i sli­ izložbenim modelima, o prevođenju vrlo posebnog i teškog for exhibition display, from Friedrich Kiesler to the early Hans
14 stambenih jedinica 14 units
kovna prezentacija koja je uključivala snimke koje su snimili arhitekti Lacaton & Vassal architects; architects Lacaton & Vassal architects; pitanja o tome kako uopće prikazati prostore u kojima se živi Hollein to Hermann Czech might have served as a productive
stanovnici zgrada i uz koje su stajale izjave stanovnika i lo­ David Pradel, David Duchein David Pradel, David Duchein u izložbenom formatu. Beatriz Colomina jednom je zaključila background. Here maybe a phenomenon comes into play,
projekt 2002. project 2002
kalnih eksperata odgovornih za animiranje korisnika kroz pro­ kako se povijest moderne arhitekture i posebno povijest sta­ which Mary Anne Stanisziewski in her study of the ‘Power of
realizacija 2005. realization 2005
ces fotografiranja vlastitog stambenog okruženja. Taj kon­cep­ ukupni troškovi 1 050 000 eura, total costs 1 050 000 EURO, novanja ne mogu odvojiti od povijesti kuće kao izloška, kao Display’ in New York’s MOMA, termed ‘institutional amnesia’.
tu­alno suvisli pristup postavu izložbe dodatno je ojačan 498 eura/m2 498 EURO/m2 forme za izlaganje. Mnoge su ikone moderne arhitekture bile The effect of temporary exhibitions being judged and dis­
površina parcele 1756 m2 site area 1756 m2
odlu­kom da se kao temeljno sredstvo za (gotovo) sve prostorne prvobitno zamišljene kao izložbeni projekti, kao modeli za cussed almost exclusively along the chosen works, but hardly
izgrađena površina 1172 m2 built up area 1172 m2
elemente na izložbi uzme tipični materijal za izradu modela u predstavljanje i reklamiranje novih oblika stanovanja, od pavi­ ever in respect to their intentions concerning the display and
arhitekturi, tako stvarajući hibride između arhitektonskih mo­ ljona u Barceloni Miesa van der Rohea do Werkbund izložbi sa the subsequent spatialization of a curatorial posi­ti­on into a
dela i osnove postava. Taj je pristup probudio posebnu nadu kolažima tipova stambenih prostora ili do Kuće budućnosti scenographic setting. This effect, she argues, is then further

146 oris, broj 58, godina 2009  oris, number 58, year 2009 Christian Teckert, Izložba Housing Models Christian Teckert, Housing Models Exhibition 147
 Smithsonovih. I bogata povijest arhitekata u Beču koji su
razvijali inovativne modele za postave izložbi, od Friedricha
Kieslera do ranog Hansa Holleina i Hermanna Czecha, mogla
bi poslužiti kao produktivna pozadina. Ovdje se možda po­jav­
ljuje jedan fenomen koji je Mary Anne Stanisziewski u svojoj
studiji ‘Moć izlaganja’ u njujorškoj MOMA-i nazvala ‘insti­tu­
cionalnom amnezijom’: učinak privremenih izložbi da ih se
procjenjuje i raspravlja se o njima gotovo isključivo s obzirom
na odabrane radove, ali gotovo nikada u smislu njihove izla­
gačke namjere te kasnijeg oprostorenja kustoskog stava u
scenografiju postava. Ovaj efekt, tvrdi ona, zatim je još pojačan
konvencijom izložbenih prostora da se rutinski pregrađuju i
potpuno mijenjaju svakih nekoliko mjeseci. ¶ Izložba ‘Modeli
stanovanja’ jasno pokazuje ambiciju da se razvije ideja izla­
ganja kao aktivacijskog alata koji ne bi bio samo struktura
podrške, nego performativno sredstvo. Karton kao materijal
čini da izloženi predmeti izgledaju mnogo pristupačnije, a isto
tako neki od modela su rađeni tako da se u njih moglo ući i da
se mogao doživjeti prostor, kao u slučaju čileanskog stambe­
nog projekta Elemental. Pametna odluka da se ti vrlo hete­
rogeni projekti dovedu u referentni plan primarno zbog upot­
rebe kartona za sva mjerila modela stvara konceptualno suvisli
‘izgled,’ ali to isto tako stvara i učinak estetske homogenizacije
koja se temelji na potencijalu modela da prikažu složene stvar­
nosti kao savladive. To je upravo zavodnički učinak modela kao
apstrakcije, ako govorimo općenito. U svojoj razig­ranosti za­
vodljiva atmosfera izložbenog postava funkci­oni­ra sasvim
dobro, ali i dalje daje doprinos učinku dekontekstualizacije
određenih projekata. A često opseg izdvojenog detalja preds­
tavljenog na modelu ne uspijeva pružiti specifični argument
za projekt na koji se odnosi. Sugerirano oprostorenje temeljnih
načela projekata samo je djelomično shvatljivo s obzirom na
to da se ključni argumenti projekata ne mogu pronaći u de­
taljima empirijskog prostora arhitekture, nego više u često
nerazumljivim procesima ekonomskih i društvenih okvira i u
politikama sudjelovanja i pregovaranja. Ta pitanja mnogo lakše
nalaze svoj prostor u izrazito preporučljivim prilozima u kata­
logu. Ovdje bi se, isto tako, mogla poželjeti odvažnost da se
još radikalnije uključi perspektivu korisnika koja prikazuje
neuredniji ‘prljavi realizam’. Taj su dojam donekle pokazale
projekcije slika u izložbenim prostorima. U katalogu se mogu
primijetiti neke tendencije da se ti estetski neshvatljivi i ‘ne­
čisti’ prikazi ‘udomaće’ u gotovo klasičnu formu kon­ven­cio­
nalne arhitektonske publikacije. ¶ Ipak, treba reći da se obično
teško može naći bilo kakav pokušaj kritike metoda izložbenih
postava arhitektonskih izložbi. Dok u području likovnih umjet­
nosti postoji intenzivna kritika ideologije izložbenih postava,
148 oris, broj 58, godina 2009  oris, number 58, year 2009
enhanced by the convention of exhibition spaces being routi­
nely rebuilt and changed completely every few months. ¶ The
housing models exhibition clearly showed an ambition to
develop a notion of display as an activating tool, not only
being a support structure, but a performative device. The
material cardboard makes the exhibited objects seem much
more appro­achable and also some of the models were
intended to be entered and the spaces to be experienced, as
in the case of Chile’s Elemental housing project. The smart
decision to bring these very heterogeneous projects onto
one reference plane by primarily using cardboard for all the
scale models creates a conceptually coherent ‘look’, but it
also produces an effect of aesthetic homogenisation, which
is based on the model’s potential of rendering complex
realities manageable. This is precisely the seductive effect of
the model as an abstraction in general. In its playfulness, the
seductive atmosphere of the exhibition setting works just
fine, but still it contributes to a de-contextualizing effect on
the specific projects. And often the scope of the depicted
detail addressed in the model fails to deliver a specific ar­
gument for the respective project. The suggested spa­ti­ali­
zation of the core agendas of the projects only randomly is
comprehensible, since the crucial arguments of the projects
cannot be found in the details of the empirical space of the
architecture, but more in the often opaque pro­cesses of the
economic and social frameworks and in the poli­tics of parti­
cipation and negotiation. These questions find their platform
much better in the highly recommendable contri­butions to
the catalogue. Also, here one could have wished for the cou­
rage to include the user’s perspective more radically, showing
a more messy ‘dirty realism’, of which the slide projections učinaka oblikovanja, proizvodnje aure, kontroliranja pogleda between architects’ discourse and the interests of the users (WT)
in the exhibition spaces gave some im­pression. In the cata­ posjetitelja desetljećima, taj diskurs gotovo sasvim nedostaje in the format of an exhibition, in trying to allow the subject
logue a certain tendency of ‘domesticating’ these aesthe­ u području izlaganja arhitekture. Pa čak i ako je u određenim to enter the field of debate, which architecture addresses in
tically incoherent and ‘unclean’ depictions into an almost trenucima uhvaćena u neke klopke formalizma i referiranja na the end: the user.
classical form of a conventional architectural publi­cation can samu sebe, ova se izložba pokazuje kao silno dragocjena: u
be observed. ¶ Nevertheless it must be stated that usually pokušaju eksperimentiranja s pitanjem o tome kako predstavi­
hardly any attempt at critical methods of exhibition display ti okruženja u kojima se živi, u pokušaju uravnoteženja komp­
can be found when it comes to architectural exhibiti­ons. li­ciranog sučelja između diskursa arhitekata i interesa korisnika
While in the field of fine arts there has been an intense u formatu izložbe, u pokušaju dopuštanja subjektu ulazak u
critique of ideologies of display, the effects of framing, of područje rasprave kojim se arhitektura naposljetku i bavi –
producing an aura, of controlling the visitor’s gazes for de­ korisnikom.
cades, this discourse is almost completely lacking in the field
of architecture exhibitions. Even if at some points it gets
caught in some traps of self-referentiality and formalism,
this exhibition proves enormously valuable: in trying to ex­
periment with the question of how to represent lived en­
vironments, in trying to balance on the tricky interface
Christian Teckert, Izložba Housing Models Christian Teckert, Housing Models Exhibition 149