Professional Documents
Culture Documents
Familija Milić
Familija Milić
Prvobitno prebivalište im je bilo selo Dolovo udaljeno 10 km od Tutina, prezivali su se Ćulafić. Sadašnje
prezime Milić nose po dedi Miliji. Slava sv.Nikola. Navodno su bili rod sa Prekićima iz Dolova koji su naselili
Zdravinje 1916 godine. To je ono što imam od podataka o svojoj porodici ako neko zna neku informaciju koja
bi mi pomogla u daljem istraživanju može da mi piše na milicaleksandar.025@gmail.com
MILOMIR SLOVIĆ
UVOD
Kao dete u dugim zimskim noćima slušao sam priče, o starim Slovićima.
Kakvi su to ljudi I junaci bili.
Počevši od starog deda Miloša Slovića koji je za svoje vreme u kom je živeo bio veoma cenjen i
poštovan čovek ne samo u našem selu nego u celom Topličkom kraju. Voleo sam da slušam priče o hajduku
Radu, Baju Pivljaninu Nikcu od Rovina i caru svih junaka Marku Miljanovu. Priče o hajduku Radu i njegovom
junaštvu i kako je njegovo pravo ime, koje prezime su nosili Slovići u starini. To su bile večite rasprave u
dugim zimskim noćima ali pravog odgovora nije bilo. Zato jednoga dana pošao sam u staru postojbinu sa
nadom i željom da nađem ključ od sefa gde se čuva tajna o Slovićima. Došao sam do Brodareva a odatle put
planine Jadovnika. Prvo sam došao u bratstvo Slovića u selu Milaković ,A tu me je dočekao onako bratski
Tomo Slović.Kada sam video tog gorštaka učinilo mi se da ispred mene stoji Bajo Pivljanin.Gledajući selo i
Toma setio sam se priča đeda Miloša o starim Slovićima, a sada sedim sa takvim čovekom. Učinilo mi se da
sanjam ali ne to nije bio san već istina.(U dubini duše osećao sam da taj gorski vuk sa Jadovnika zna tajnu o
bratstvu Slovića. Sutradan,otišao sam u selo Koprivnu koja se smatra za gnezdo Slovića kod našega brata
Miloja Slovića a zatim u Dragojloviće u kuću Sende Slovića. U Dragojlovićima poseban utisak na mene je
ostavio Gavro Slović.Zatim krećem u selo Krajinoviće i dolazim u kuću Novice Slovića. Jedan oštrouman
gorštak dobro načitan i veoma odan bratstvu Slovića. Razgovarao sam sa njim o mnogim pitanjima i bio
zadivljen njegovim znanjem.U selima u koja sam dolazio svuda sam bratski primljen,a posebno me radovalo
njihovo interesovanje za bratstvo Slovića u Toplici i drugim krajevima gde zive naši rođaci. Na putu iz
Krajinovića ka Milakovićima gledao sam oko sebe brda i livade, kako stada pasu, gledao sam orlove stare
komšije kako svojim snažnim krilima šalju pozdrave ma činilo mi se sve poznato kao da sam tu rođen i
godinama živeo u ovom kraju. Divio sam se našim starima gde su takvi Ijudi i junaci živeli a priče đeda Miloša
nisu bile bajke već istina i tako sa svojim mislima utonuo u duboku starinu stigosmo do Tomove kuće.Posle
večere Tomo sede za sto i otvori već odavno požutelu svesku a odjednom u kući nastade tišina svi su čekali šta
će gorski vuk da kaže i započe priča koju niko do tada znao nije. Noć prođe a dan dođe i Tomo sklopi poslednji
lis požutele sveske i reče tako je bilo i vekovima čuvana tajna bi ispričana, a šta je Tomo te noći ispričao
videćete.
SLOVIĆI
Tomić
Tomići su iz okoline Vučitrna sa Kosova. Narodno predanje kaže da su bili u savezu sa knezom
Lazarom.
Tomići sa knezom Lazarom napadaju na Nikolu Altomanovića 1373. god I osvajaju njegove zemlje
U Kosovskoj bici pod barjakom Boška Jugovića Tomići se junački bore Posle smrti Djurdja Brankovića
1456.godine Srbija pada u vekovno ropstvo Tomići pod najezdom Turaka napuštaju svoja ognjišta i odlaze u
tada slobodne zemlje Herceg Stjepana (Hercegovina)
Sa svojim rođacima (Cerović, Vulović, Kosorić i Đurđić) oni dolaze u Nikšičke Rudine (Banjane) i
naseljavaju sela Tomići (Smrduša zaseok Pogana)
Cerovići (Cerovina)
Vulovići (Cerovina)
Kosorići (Cerovina)
Đurđići (Đurđev do)
Zbog velikih poplava u proleće kad se sneg topi iz Smrduše Tomići se sele u selo Donji Tupan (zaseok
Dukat) na imanje Vujadinovića koji su podigli selo i crkvu sveti Đorđe a gde su otišli ne zna se . Banjani su
vekovima živo emigraciono područje srpskog življa Padom Hercegovine 1482. godine Turci počinju prodirati u
Banjane i praviti zulume. Banjani nemaju vode a ni polja za pašu tako ovih pet porodica svoje
letnjc katunc na Durmitoru i oko njega malo po inalo pretvaraju u sela u kojiina
se rnoglo živeti i čitavome kraju nadenuSe ime Drobnjak. Oko 1550. godine
preseliSe se iz Nikšićkih Rudina u Drobnjačka sela
Tomići Dubravsko
Cerovići TuSina
Vulovići Bjcla
Kosorići Kosorićka Bukovica Durđići Komarnica
Tu su zatckli KriČe (potomke Kelta) sa kojima su vodili stalne bitke odlučujuća bitka odigrala sc pod
vođstvom vojvode Durana Kososrića a sa druge stranc kričkog kralja Kalokc. Nakon krvavae bitke Kriči su
zauvek proterani preko reke Tare.
6. maja 1605. godine Drobnjaci su potukli Turkc u Bukovici i taj dan uzeSe za krsnu slavu (Durđevdan).
Svaki pravi Drobnjak mora da slavi Đurđevdan, faniilije koje su dolazilc u Drobnjak (Karadžić, JakSić i
Amzović) morali su slaviti Durđevdan a svoju slavu slaviti kao prcslavu. Drobnjak je imao neku
poluautonomiju na čelu plemena bio je knjaz a na čelu vojske vojvoda koga su birali plemenici na Saboru.
Zloglasnog turskog haraačliju Smail agu Čengića 1840 god ubili su Drobnjački prvaci Sćepan (Amza)
Tomić, Novica Cerović. Rade(Šujo) Karadzić i Mirko Aleksić.
Drobnjak se 1859. godine ušao u sastav Crne Gore Glavna varošica je Šavnik, a prvu zidanu kuću u
Šavniku podigao je Tripko Tomić iz Previša
.Kako je bratstvo Tomića raslo tako su počeli naseljavati sela Previš, Donja
Bukovica, Provalija i Timar.
Od Tomica su postala jaka brastva Slović Đedović Jegdić,Seretić Tomići su bili veliki ratnici Ferdinand
III ugarsko- nemački kralj dodelio je Janku Tomiću i njegovoj braći Mijatu, Nikoli i Petru plemićku povelju sa
grbom Tomića 21. aprila 1655 godine, grb i plemićka titula zarađeni su sa mačem u ruci braneći vojnu krajinu
od Turaka.
Viđeniji Tomići - Tomić Balota, Tomić Šćepan (Amza), Milić Tomić, Tomić Svetozar I Tomić Nikola.
Hajduk Mijat Tomić 1610 - 1656
Mijat Tomić čuveni hajdučki harambaša opevan u narodnim pesmama poginuo je 1656. godine na
Bobovu kod Pljevalja.
Promena prezimena
U Morejskom ratu 1685. godine između Turske i Mletačke republike crnogorska plemena i brđani ratuju
na strani Mletaka, ustanike vodi čuveni harambaša Bajo Pivljanin presudna bitka bila je na planini Vrtlajevica
kod Cetinja. U toj bici turci su pobedili a poginuo je Bajo Pivljanin . Turska sa velikom vojskom pod
komandom Skadarskog Sulejman bega kreće da kazni Crnu Goru i Brđane, pada Crna Gora sa Cetinjem, Brđani
su primorani na poslušnost. Crnom Gorom će zavladati tama sve do pojave Vladike Danila koji je bio lučonoša
slobodarskih zora na Cetinju. Brđani odlaze u hajduke i tako se stvara jedan novi pokret i nada za spas srpskog
roda, svakog dana jačaće vekovima rađaće se novi junaci kao Mijat Tomić, Nikac od Rovina, Vuk Lopušina,
Hajduk Veljko sve do Karađorđa koji će dići barjak slobode. U tako teškim vremenima narod počinje da se seli
na sve strane Srbija, Bosna i Sandžak. Jedno bratstvo Tomića ubija turske zulumćare i moraće zauvek da
napusti svoje ognjište, bežeći od turske potere i osvete kroz planine, klance i sporedne puteve, na putu ka
novom zavičaju uniire stari Tomić, kada su stigli na Bihor u selo Godušu da bi zametnuli trag turcima Tomići
uzeše po majci Slovi prezime Slović
Selo Goduša
Goduša je najlepše selo na Bihoru na visini 778 m sa puno pašnjaka, izvora, šumom i rekom. Uslovi
života su bili mnogo bolji nego u postojbini. Slovići vrlo brzo postaju moćna i veoma bogata porodica sa mnogo
dece podižu nekoliko vodenica bave se stočarstvom pošto su poznavali dobro puteve predvode trgovačke
karavane od Dubrovnika Trebinje Rudine Nikšić Drobnjak Prijepolje Novci Pazar Lipljan Skoplje i dalje prema
Carigradu.
Ali burna vremena u kom su živeli bune i ratni vihori odneće Sloviće na sve strane.
Kočina Krajina
U ratu između Austrougarske i Turske poznat kao Kočina krajina 1689 godine veliki broj srba učestvuje
na strani austrougarske. Ustanak listom zahvata i Bihor
Vođa ustanka je Petar Sokolović rodom iz sela Višnjeva Tako i Slovići učestvuju u tom ustanku. Posla
sloma Austrougarske veliki broj srpskih porodica odlazi na Vojnu krajinu kao plaćenici da čuvaju granicu od
upada turaka
U ovom ustanku svojom hrabrošću i junaštvom istakli su se Slović Gaga i Slović Matija.
Slović Gaga postaće zapovednik grada Otočca 1695 godine.
On piše duždu Mletačkom da mu poveća platu ako to ne učini predaće grad turcima.
Matija Slović zapovednik grada Zrina (Petrova gora) 1701 godine podnosi zahtev biskupu Toniju
Selaškoviću da mu odobri izgradnju crkve Sv. Đorđe u Zrinu.
Staniša Slović bio je jedan od bogatijih trgovaca u Budimu 1720 godine.
Mnogi Slovići otišli su na Vojnu krajinu, a mnogi su i poginuli u tom ustanku.
Slovići na Vojnoj krajini
Selo Radakovo kod Zagreba 6 kuća 31 član Bobovec kod Zagreba 2 kuće 6 članova Gornja Jelenska kod
Kutine 1 kuća 5 članova Osekovo kod Kutine 5 kuća 23 člana Lug Gradinski kod Virovitice 4 kuće 23 člana
Osojnik Delnice 1 kuća 5 članova Đakovo 1 kuća 3 člana Drenje kod Đakova 2 kuće 6 članova
Seobe pod Arsenijem IV Jovanovićem Sakabendom
Rat između Austrougarske i Turske (1737 -1739) diže na ustanak Kuče i Vasojeviće, a Bihor nošem
željom za slobodom od turske vlasti i zuluma listom Se pridružuje ustanicima.
Ustanike vodi kučki vojvoda Radonja Ustanici proteruju turke i muslimane sa Bihora.
U borbi za Novi Pazar posebno se istakao jedam mladi ratnik Vuk Slović za
ispoljenu hrabrost vojvoda Radonja pokloni je Vuku Sloviću svoju sablju. Austrougarska vojska
napreduje i dolazi do planine Jelice turskoj vojsci u borbi na planini Jelici upomoć stiže Numan paša Skopljanac
sa velikom vojskom. Turci u ovoj bitci razbijaju austrougarsku vojsku i ona se povlači preko Save i Dunava, u
strahu od turske osvete srbi sa svojim porodicama sele se na sever preko Save i Dunava u tadašnju južnu
Ugarsku a današnju Vojvodinu .Ovu seobu vodi srpski patrijarh Arsenije IV Jovanoviće Sakabenda, na put
kreću i Slovići sa svojim porodicama i naseljavaju banatska mesta Boku, Jarmenovac i Dobricu, danas njihovi
potomci žive u pomenutim mestima. Posle bitke na Jelici Vuk Slović odlazi sa austrougarskom vojskom u
Budim gde će kasnije postati zapovednik grada za ratne zasluge Vuk je 1759 godine odlikovan Ordenom za
hrabrost,
Tako u tom burnom vremenu ratova i seoba na Bihoru u selu Goduša ostala je samo jedna kuća Slovića.
Odlazak u hajduke
Posle sloma austrougarske vojske i seobe velikog broja srba na Bihoru nastaju teška vremena za srpski
živalj.
Turski Hajder paša koji je živeo u Zatonu počinje naseljavanje turskih i muslimanskih porodica njima
daje bolju zemlju u dolini Lima tako naseljava i svoje bliske rođake
Kaljabegoviće u Bijelom Polju i Šehoviće u Gostunu.
Srbima koji hoće da se poturče takođe nudi bolje uslove za zivot
Mnoge porodice zarad boljeg života napuštaju svoju veru pa ima puno familija
sa istim prezimenom a različitom verom.
Domaćinstvo Slovića činilo je 7 članova stari Slović imao je petoro dece tri sina i dve kćerke.
Najstariji sin bio je dosta stariji od braće a snagom i lepotom daleko se izdvajao srednji brat Nikola,
Nije bilo momka na Bihoru koji je mogao njega nadskočiti ili kamen sa ramena dalje baciti imao je oko
sokolovo beše puška nad puškama a glas o takvom momku širila se celim Bihorom,
Slovići su vremenom postali jedna od najbogatijih porodica u Goduši.
Događaj koji se desio jednog lepog prolećnog dana zauvek će promeniti sudbinu porodice.
Turci su došli po harač kad su vidili koliko bogatstvo Slovići imaju zatražili su da se harač poveća stari
Slović nije pristao na samovolju Turaka oni uvređeni da se neko suprotstavlja turskoj sili potežu oružje i ubijaju
starog Slovića kada je čuo pucanj i video mrtve oca i majku Nikola Slović ubija turke haračlije Plašeći se
turskog suda odlazi u hajduke.
Najmlađi brat na katunu kad je čuo za tragediju porodice on beži u Zubin Potok a kasnije u okolinu
Vučitrna,
Nnajstarijeg brata koji je u to vreme bio oženjen i imao dva sina turci hvataju i odvode ga Hajder paši u
Zaton da bi sačuvao svoj život i život svoje porodice paša mu nudi da se poturči u takvoj nesreći koja ga
zadesila on pristaje na pašin uslov i prima islam,
Hajder paša sa porodicom naseljava ga u Bijelo Polje a na imanje Slovića u Goduši naseljava
muslimansku porodicu Mustajbašić koja i danas živi u Goduši. Pravoslavnih srba u ovom selu više nema,
Poslednja srpska porodica je otišla 1809.godine.
Goduša danas je čisto muslimansko selo.
Slovića muslimana u Bijelm Polju više nema a gdc su nestali neznam, poslednji Fahrija Slović umro je
l971.godine u Bijelom Polju.
Hajdukovanje
Ubivši Hajder pašine haračlije morao je svoje ognjište zameniti gorom zelenom.kada je došeao među
hajdučkom družinom harambaša ga upita kako se zoveš a on reče Rade
Već u prvim bitkama sa turcima Rade je pokazao svoju snagu i junaštvo Bihorom su se širile priČe o
junaštvu hajduka Rada a od njegove puške mnoge su bijelopoljske bule zaplakale.
U selu Prijeloge u dolini reke Brzave (leve pritoke Lima) od Mitrovdana pa do Đurđeva dana hajduk
Rade provodio je dane kao vodeničar Radeći u vodenici mleo je žito i mamio uzdahe mnogih devojaka,
U tihim noćima kad se sve utiša i samo se vodenički točak čuje on sluša priče o raznim hajducima a kad
dođu na red priče o hajduku Radu on slegne ramenima i duboko uzdahne i niko ne sluti da je među njima gorski
vuk Rade,
Kad gora ozeleni on vraća tamo gde hajduci caruju u šume
Jedne zime lepi vodeničar oženi se iz sela Štitara odivom od Drobnjaka i sa njom
je imao pet sinova.
Kao kod srba tako i kod turaka bila je borba za vlast Alija Kaljabegović sa svojim rođakom Sehovićem iz
Gostuna skovao je plan kako da zbaci sa vlasti Hajder pašu i preuzme njegovo imenje.
On preko svojih doušnika sastaje se sa hajdukom Radom nudeći mu u Koprivni svoj posed i oslobađa ga
harača a zato traži od Rada da ubije Hajder paŠu u Zatonu.
Jedno jutro kada je Hajder paša sa svojim slugama pošao u lov u planini čekao ga je hajduk Rade sa
svojom družinom.
Začula se puška Radova i mrtav sa konja pade Hajder paša sluge počeše bežati na sve strane a hajdučkim
puškama mnogi nisu umakli.
Pogibijom Hajder paše Kaljabegović postaje paša u Bijelom Polju i uzima sve njegove posede imao je
preko sto poseda u Bihoru a njegov rođak Šehović aga u Gostunu.
Paša Kaljabegović drži se dogovora i hajduku Radu daje svoje posede u selu Koprivna kod Brodareva
Rade dolazi u Koprivnu sa četiri sina i njihovim porodicama (Milutin, Petar, Radivoje i Đeloš),
Najstarijeg petog sina ubili su turci zbog svoje časti i ponosa.
Izgubio je život jer nije hteo turcima da se skloni sa puta,
On je imao četiri sina koji su sa dedom Radom došli u Koprivnu,
Pane i Vule ostali su da žive u Koprivni, a ostala dvojca su se raselila,
Jedan se naselio u selo Breza (Sjenica) a drugi u Zahumsko (Sjenica).
Od njih razviće se jako bratstvo Slovića dostojno svojih predak.
Koprivna postaje gnezdo Slovića odakle će poleteti mnogi ptići koji će pronositi slavu sVoga roda.
Pronela se vest na Bihoru da je hajduk Rade poginuo mnoge hajdučke družine žalile su za njim a turske
bule koje su tamnovale u bijelopoljske zidine odahnule.
Rade će većno živeti u narodu i priče o junaštvu hajduka Rada vekovima pričati pod Bihorom.
On odlitzl u legeiidu n Nlkolu prvdvodi trgovaČkc karavane od Dubrovnika I Kotora do Kosova na tiin
putovanjima slušao Jc pokraj puta čobane kako pcvaju pesmc o hajduku Radu.
Radc jc za života postao lcgcnda i nada za spas od mnogih (urskili zuluma.
Na toni putu jednoga dana izdalo jc srcc vcć starog hajduka umro Je u svojoj staroj postojbini. U sctu
Koprivna (Brodarevo) daleko od puteva i turskih zulunta Slovići radc i rađaju sc na svom poscdu. Oni nisu
ćifćije (sluge) ne plaćaju harać
.Smrt Nikolina i veliko bratstvo Slovića koje sc namnožilo postalo je tcsno za sve i mnogi su morali da
potražc nove zavičaje.