UNIVERZITET CRNE GORE

Filološki fakultet Nikšić

Maša Tomić

Narcis i Zlatousti - Junaci akcije i kontemplacije

SEMINARSKI RAD

Nikšić, 2022.
 UNIVERZITET CRNE GORE

Filološki fakultet Nikšić

Narcis i Zlatousti - Junaci akcije i kontemplacije

SEMINARSKI RAD

Predmet: Njemačka književnost 5 Student: Maša Tomić

Mentor: dr Ana Minić Smjer: Njemački jezik i književnost

Matični broj: 1550/20

Nikšić, novembar 2022.

Sadržaj

1. Uvod…………………………………………………………………………………..3
2. Primjeri akcije i kontemplacije……………………………………………………….4
3. Dualnost………………………………………………………………………………8
4. Pitanje žanra…………………………………………………………………………12
5. Zaključak…………………………………………………………………………….15
6. Literatura…………………………………………………………………………….17
6.1 Primarna literatura………………………………………………………………...17
6.2 Sekundarna literatura………………………………………………………………17
6.3 Internet literatura…………………………………………………………………..17
 1. Uvod

Godine 1930. Herman Hese poklanja rukopis Narcisa i Zlatoustog svom meceni
Hansu Bodmeru u želji da ovu tvorevinu u koju je ulio istinsku ljubav ne izgrickaju miševi u
ostavi već da je preda u prave ruke (Švarc et al., 1994:113).

Roman iz Heseovog zrelog doba, odjeven u srednjevjekovno ruho, objedinjuje temu

oprečnosti dva pola tj. dvije pokretačke sile u čovjeku. To je nerijetka pojava u djelima ovog
Nobelovca, naročito u Demijanu (1919)1. Ovakav pogled na život i umjetnost se može
direktno dovesti u korelaciju sa Ničeovim2 konceptima apolinijskog kao racionalnog i
dionizijskog kao čulnog. Suprotnost „majčinskog” i „očinskog” odnosno „ženskog” i
„muškog” je direktan uticaj iz psihologije Karla Junga 3 koja je Heseu bila izuzetno bliska.
Jungova škola analitičke psihologije kolektivnog nesvjesnog postavlja arhetipe nesvjesnog
uma — anima (žensko) i animus (muško). Ovi termini se identifikuju kao sveukupnost
nesvjesnih ženskih psiholoških kvaliteta koje posjeduje muškarac, odn. muških kvaliteta koje
posjeduje žena. Za djelo je važno napomenuti da je Eva 4 naziv za jedan od četiri nivoa
razvoja anime (Eva, Helena, Marija i Sofija) i pod tim pojmom se smatra žena koja pruža
sigurnost, ljubav, blagostanje; ona kao objekat požude. Na ovom nivou anime čovjek ne
može da funkcioniše u potpunosti bez nje, i najčešće kao takvog ga kontroliše ona, radije njen
imaginarni konstrukt (Enciklopedija Britannica).

U romanu je jednostavno uvidjeti analogiju sa događajima iz života ključnim za

autorov stvaralački razvoj. Jak biografski pečat nijesu samo šaroliko izokrenute slike iz
mladosti već i najintimnije predstave o identitetu, sudbini i čoviječjoj prirodi. Iz navedenog
razloga, biografski pristup tumačenja djela je u ovom slučaju najidealniji.

Ono o čemu će biti riječ jeste kako polovi djeluju na razvoj umjetnika kroz primjere
akcije i kontemplacije. Kroz kakva stanja on prolazi da bi se ispoljilo to što je iskonsko u
njemu. Akcija kao književno-teorijski pojam označava fizičko pokretanje likova kroz radnju.

1 Demijan: istorija jedne mladosti, Heseov obrazovni roman objavljen 1919. u kojem se pripovijeda
odrastanje i sazrijevanje Emila Sinklera, čiji se život mijenja kada upoznaje Maksa Demijana.

2 Fridrih Vilhelm Niče (1844 -1900) njemački filozof, kritičar i filolog.

3 Karl Gustav Jung (1876 - 1961), švajcarski psihijatar, osnivač analitičke i kompleksne psihologije u kojoj se
razlikuju lično i kolektivno nesvjesno.
4 Eva: u avramskim religijama pramajka svih ljudi, prva žena.
Potrebno je ispratiti bujno predstavljen zbir kretanja vagabunda Zlatoustog kroz
srednjovjekovni svijet i događaje koji ga oblikuju kao stvaralačku ličnost. Kontemplacijom se
smatra duboko promišljanje, pronicanje u misli, umovanje, dok u religioznom, najčešće
hrišćanskom, kontekstu označava oblik molitve ili meditacije. Narcis, poput mitološkog
Narcisa, zaranja u sebe i asketskim životom proniče do genija. On je dijete oca, uma, racija.

Iako djelo nije balansirana pripovijest o životima oba lika, jednako su relevantni.
Protagonisti posežu za granicama dualnih impulsa strasti i reda i kako kroz oba puta oni
postižu potpunost. Razlog za disbalans jeste to što protagonisti nijesu prikazani apstraktno
već poprilično humano. Stoga, u potpunosti je logičan slijed praćenja Zlatoustovih
strmoglavih stradanja, ljubavnih pohoda, patnji i radosti uz udaljen, ali stalan osvrt na
Narcisovo iskonski čisto mirno bivstvovanje.

2. Primjeri akcije i kontemplacije

U eseju Radna noć (1928), Hese izvještava o svojoj novoj knjizi i opisuje je kao
biografiju duše. Navodi da roman poprima obličja onog momenta kada vidi figuru koja se
formira i ona postaje simbol i nosilac njegovih ličnih iskustava i dilema. Suptilnim načinom
su u djelu naznačeni autobiografski momenti. Sami naziv manastira Marijabrona i po opisu i
identičnom imenu jeste omaž Maulbronu u kom se školovao u mladosti. Nakon očajničkog
pokušaja bijega iz manastirske škole, Hese kreće putem samopronalaska, što gotovo isto radi
i Zlatousti.

Nakon idilične slike Marijabrona i njegovih žitelja, nastupa dolazak novog učenika,
kojeg dovodi otac sa naredbom da život provede okajući nasljedni grijeh, potiskujući mu
sjećanje na rano djetinjstvo. Tokom svojih prvih đačkih koraka, Zlatousti uspijeva da stekne
pažnju mladog genija, iskušenika Narcisa. Kao intrigantna figura među učenicima i opatima,
iskušenikova vještina za nauku i sposobnost da olako predosjeti namjenu i vrstu ljudi ga čine
za spoljni svijet na neki način oholim. Istina je zapravo da isto koliko može da pronikne u
tuđu dušu toliko i izveden na čistac sa samim sobom, i da kao takav - introvertan i
samodovoljan, štrči od cjeline. Opredijeljen je za opatnički život i potpunu predaju svog bića
duhovnom. Njegov bistar um se precizno predočava u razgovoru sa opatom Danijelom čija je
dobrodušna pobožnost kontrast koji nas bolje upoznaje sa ličnošću mladića.
 Zlatousti postaje vatreno privržen mladom učitelju u starmaloj želji da mu bude
sličan, postane božiji sluga i time ispuni želju i zapovijest njegovog oca. Iluzija se polako
razbija kada se opeče o svjetovnom, odlaskom u selo, gdje blizina djevojke stavlja u sumnju
naizgled čeličnu odluku da bude disciplinovano učen. Momenat koji je okosnica ka
Zlatoustovom istinskom putu samootkrića jeste kada ka ga Narcis direktno i pomalo grubo
podsjeća na njegovo istinsko porijeklo:

Ja te uzimam ozbiljno onda kada si ti Zlatousti. Ali ti nisi uvek Zlatousti. Ja ništa drugo ne bih
želeo nego da ti sasvim postaneš Zlatousti. Ti nisi naučnik, nisi kaluđer — naučnik ili kaluđer mogu se
istesati od goreg drveta. Ti veruješ da si u mojim očima premalo učen, premalo logičar, ili premalo
pobožan. O, ne, ali u mojim očima si ti premalo svoj. (...) Prirode tvoga kova, snažnih i nežnih čula,
nadahnuti ljudi, sanjalice, pesnici, ljubavnici, gotovo uvek nadmašuju nas ostale, nas ljude od duha. Vi
vodite porijeklo od majke. Vi živite u obilju, vama je data snaga ljubavi i sposobnosti doživljaja.

(Hese, 1991:44)

Mučno odupiranje od svojeg sopstvenog Ja se poništava i on kreće u svijet stopama

pramajke. Zalazi u strašan istovremeno i raznoliko lijep svijet, preispituje granice
plemenitosti i grijeha, nemaštine i udobnosti, života i smrti; svijet miholjskih ljeta i lednih
zima, toplih skloništa i šumske vlage. Događaji i ljudi koje je poznavao, žene koje je volio ga
oblikuju kao stvaraoca sa krajnjim ciljem da ulovi majčin lik ali i ono proživljeno ispolji,
pruži mu oblik i vid vječnosti.

Zlatoustove kretnje i sve što se odvija u uzročno-posljedičnoj ravni služi da podstakne

umjetničke refleksije, svijet ispod površine i doživljene figure koje se u tom svijetu stapaju
jedna u drugu, u pramajku. Nakon Narcisovih riječi, status quo njegovog samopronalaska je
pomjeren. Do bolesti šokiran, u nesvjestici mu se javljaju stvaralčke klice:

Stvarno i živo nije bilo više ništa osim njegovog unutrašnjeg života, osim plašljivog lupanja
srca, bolne žaoke čežnje, osim radosti i strahovanja njegovih snova. Njima je pripadao i njima se
predavao. Usred čitanja ili učenja, okružen školskim drugovima, znao je da utone u sebe i da sve
zaboravi, predan samo bujicama i glasovima sa dna duše koji su ga odvlačili u duboke kladence što
bruje tamnom melodijom, u šarene ambise pune basnoslovnih doživljaja, čiji su svi zvuci zvučali kao

glas majke, čije su bezbrojne oči bile kao majčine oči. (Hese, 1991:69)
 Naglo mladića omamljuje skitalaštvo i slobodni život kao imperativ mu ne ni u
jednom momentu ne dozvoljava da se za stalno skrasi. Pasivnost i rutina čak i imućnost mu
ne donose ništa osim nemira. U Kazanova-stilu voli mnoge žene, nestalno ali i iskreno, što je
potpuno nekonvencionalno za srednji vijek u kom se konzumacija braka preporučuje u
dubokom mraku, isključivo kao služba Bogu i porodu. Svi susreti sa ženama i prikazi naleta
strasti kao i detaljisanje o njihovim crtama lica i udovima nijesu isključivo dio hedonističkog
i bogohulnog života već je svaki trenutak sa njima simbol želje da se vrati majci. Likovi ovih
žena se stapaju u pramajku. Ljubav je iskustvo koje mu mijenja život, taloži doživljaje i
stanja što omogućava oblikovanje umjetnika. Prva žena kojoj se daje jeste Romkinja Liza
radi koje bježi iz opatije duboko u šumu. Ona ga olako napušta zbog svog muža dok Zlatousti
ubrzo nastoji da se baci u ruke neke druge udate žene. U ovom slučaju nije prevara i
sladostrašće ono što ga muči već: „ …osjećanje krivice koju nije počinio već donio sa sobom
na svijet.” (Hese, 1991:95). Prinuđen je da kontemplira i nosi se čežnjom prolaznosti uprkos
aktivnom životu.

Sudbina koja milostivo pazi lutalice ga uoči oštre zime iz neironično rečeno blata
dovodi do tutorske službe kod starog viteza. Znanje latinskog mu omogućava da bude na
visokoj poziciji u tom domaćinstvu, koje krase dvije vitezove ćerke: Lidija i Julija. Tu
provodi dane bilježeći vitezove doživljaje iz Krstašica i podučavajući sestre gramatikom.
Mladić čija krv burno struji željom da se prožme svim sladostrašćem što život može da pruži
nije idealan kandidat za provođenje dugih sati sa lijepim sestrama. Ova epizoda se što se i da
unaprijed naslutiti neslavno završava. Tokom dana provedenih ovdje uspijeva da prvo osvoji
stariju Lidiju. O mogućnosti da obeščasti bilo koju od njih nema govora pa istovremeno
osjeća radost u tajnim sastancima sa Lidijom ali smatra da su skriveni pogledi i neutoljeni
nagoni previše komplikovani i isključivo stvar za zakonite ljude. Ostaje pri tome da je
njegovo pravo beskućnika da se usreći malim zadovoljstvima a zamršenim vezama i
kavaljerskim nježnostima može samo da se podsmjehuje. Uprkos ovom bojkotu, Lidijine crte
lica, koje će jednog dana da ovjekovječi ostaju mu zadugo u pamćenju.

Sljedeća epizoda prati Zlatoustog kroz dešavanja koja ga uče pojedinostima rađanja i
smrti. Na konačištu kod siromašnih seljaka pomaže pri porođaju i fasciniran izobličenim
izrazom porodiljinog lica nalazi da bol i uživanje liče jedno drugom, identičan izraz ga
fascinira u liku majstorove Bogorodice i postaje primjer na kojem će da temelji svoje figure.
Ubrzo se dešava i čin ubistva kao kontrast porođaju kada iz samoodbrane instinktivno davi
družbenika Viktora. Od tog prevarantskog đaka lutalice učio je finese beskućništva ali brzo
saznaje da ga je stalna prijetnja od nemaštine izbrazdala zlobom. Ovdje se da navesti
Zlatoustovo razmatranje o svojoj nepripadnosti, čak ni soju vječitih putnika, jer on je čvrste
volje da nikada ne postane kao Viktor.

Nameće se pitanje, nije li svako ko je umjetnik marginalac? I nije li ništa drugo do

zanatlija ukoliko stvara iz ugla konformiteta. Okidač za nastanak čvrste volje da se usavrši i
figure iz skrivenog dijela duše ovjekovječi duborezačkim umijećem jeste susret sa kipom
drvene Bogorodice majstora Niklausa. Taj prizor je otjelotvorenje njegovih najdubljih snova i
slutnji, otjelotvorenje majke, puno milosti i bola. Omamljeno ide u Biskupski grad da moli
majstora da ga primi za učenika:

Mnoge su mi misli prolazile kroz glavu, i video sam mnoga lica i obličja i razmišljao sam o
njima, a neke od tih misli su me neprestano morile i nisu mi davale mira. Palo mi je u oči da se u
ljudskoj prilici svuda ponalja izvestan oblik, izvesna linija, da čelo odgovara kolenu, rame bedru i da
je sve to u suštini jednako i istovetno sa bićem i naravi onoga čoveka koji ima takvo koleno, takvo rame

i čelo. (Hese, 1991:145)

Šegrtovanje provodi u blagostanju ali u majstoru ne vidi sebi ravnog kao što vidi
Narcisa. Sve jasnije se u njegovoj duši javljao vapaj da uhvati majčin lik. Svi dani pješačenja
i noći provedene sa ženama ili pod nebom su se taložile ne samo u majčin lik, već u lik Eve.
Čeznuo je za danom kada će moći da je uobliči kao nešto najličnije i najvoljenije, otjelotvori
opipljivu figuru spajanja duha i krvi, nagona i čiste duhovnosti. Zlatoustov prvi uspjeli kip je
glineni lik Julije, Lidijine sestre; međutim majstor mu ne dozvoljava da ga izlije jer je ona
previše svjetovna. Na kipu Narcisa u obliku apostola Jovana je radio dugo i znalački, u
časovima pripravnosti kada se odmarao od kocke i tuča:

Znao je, ne rečima niti svešću, ali onim dubljim znanjem krvi da njegov put vodi ka majci, ka
čulnoj nasladi i ka smrti. Očinska strana života, duh, volja — sve to nije bilo njegov zavičaj. Tu se
Narcis osećao kao kod kuće, i tek sada je Zlatousti potpuno pronikao u reči svoga prijatelja, razumeo
ih i video u njemu svoju suprotnost, a to je i oblikovao i učinio vidljivim u kipu Jovana.
(Hese, 1991:163)
 Ovom pustinjaku ne odgovara ušuškanost grada i prožima ga osjećaj koji se graniči sa
gađenjem pri pomisli o skrašavanju i rutini, nalazi da estetski lijepi kipovi, koji u sebi ne kriju
čežnju i tajnu nisu ništa do bezdušne dekoracije. Odbija da preda kalfenski rad esnafu, i
odlazi; snažno mu je nedostajao život bez krova i imetka.

Značajan dio romana je posvećen užasima kuge i opisima masovne histerije koju
izaziva. Ne osjećajući strah od smrti, jer se cijelog života sa njom grčevito borio, Zlatoustov
doživljaj iste nije poput stravične srednjovjekovne ilustracije pošasti kao božije kazne,
demona i živih kostura. On vidi u smrti nešto gotovo pomirljivo, čak majčinsko i ta refleksija
se ogleda u sceni kada njegova ljubavnica Lena umire. Bolest, histerija, progon Jevreja i
pohotna slavlja ga vode nazad u Biskupski grad gdje ne nalazi majstora, već se upušta aferu
sa grofovom ljubavnicom Agnesom i završava u tamnici, vjerujći da ovog puta nema izlaza.
Ne miri se sa tim da mu je sudbina gubilište i u namjeri da iskoristi priliku za bjekstvo time
što će ubiti sveštenika usred samog čina ispovijesti. Taj sveštenik nije niko drugi do Narcis, i
time vrtoglavi udes ponovo spaja prijatelje.

Zlatousti skončava mirno, ostvarujući se kao umjetnik, radoznalo očekujući umiranje;

ovjekovječio je one kojih više nema, a na njemu su ostavili traga. U njihovim razgovorima
neporedno prije smrti su genijalno oslikane predstave duha i krvi koje se kroz umjetnost,
filozofiju i spiritualnost vječito prožimaju, nalaze smislenost ogledajući se jedna o drugu.

3. Dualnost

Bilo da je Heseov junak smješten doba kuge u Evropi kao Zlatousti, u dvadesetim
godinama XX v. kao Hari Haler ili Sidarta za vrijeme budističkog procvata u Indiji (VI v.
p.n.e.) utvrđuje se identičan obrazac. On je istrgnut iz djetinjstva u neku vrstu elitne škole u
kojoj strašno pati i osjeća bunt prema bilo kojoj vrsti konvencionalne ideje uspjeha ili
karijere. Zauzima nesiguran položaj izvan društva i zato djeluje arogantan. Samodovoljnost i
povučenost duboko u sebe, kombinovano sa osjećajem nepripadnosti uz blagu dozu
impostorizma jeste plodno đavolje igralište (Ta osobina je toliko istovjetna samom piscu da
se takav doživljaj prenio na američku literarnu struku; dr Ralf Friman, profesor komparativne
literature na Univerzitetu Prinston je u kritici gotovo taksativno naveo piščeve mentalne
slomove opisujući ih kao narcisoidnost.) Heseovi junaci ne zrenu na uobičajen način i ostaju
vječiti mladići jer vide zrelost kao predaju konformizmu. Autor vidi prepuštanje toku
svakodnevnice kao poraz, smrt individualnosti i kao krajnji cilj postavlja očuvanje iste pod
svaku cijenu. Potrešen ratnim zbivanjma, okreće se problemu istinske sadržine ljudskog duha
i radi tog cilja, suprostavlja mislioca umjetniku tj. duh prirodi.

Nije izneneđujuće što se vraća adolescenciji jer je to uslovno rečeno mračan period
njegovog života i ostavlja dubog pečat na njegovo stvaralaštvo. Primoran je da se suoči sa
institucijom škole i crkve i upakuje sebe u aršine tako uređenog društva pri čemu se težina
tog zadatka obrušila na njegovu individualnost. Izborio se sa tim, ali ne bez ožiljka jer u
izvjesnom smislu, dobar dio njegove fikcije jeste reimaginacija ove borbe. U neskladu sa
svojim okruženjem, djetinjstvo precizno opisuje rečenicom: „ Ja sam dijete pijetističkih
roditelja, koje sam volio sa nježnošću, i volio bi ih mnogo više da me već u ranom djetinjstvu
nijesu upoznali sa Četvrtom zapovjesti. Nažalost, zapovjesti su imale katastrofalan uticaj na
mene.” (Dela Ferera et al., 1954:4) U jednom incidentu zabilježenom u majčinom dnevniku,
trogodišnji Herman je stavio gvozdeni ekser u usta, a kada mu je rečeno da može da umre ako
ga proguta, on je tvrdoglavo odgovorio: „Baš me briga! Ako umrem i odem u svoj grob,
ponijeću samo par slikovnica sa sobom!”. Nekoliko godina kasnije, njegov otac je razmišljao
da ga pošalje u instituciju ili da ga odgaja druga porodica. Prisjeća se da je kao dijete sanjao
kako pali porodičnu kuću i da ubija svog oca. Dugo je patio zbog neprisnog odnosa sa
Hrišćanstvom, što je jedan od razloga zbog kojih je distanciran od svojih roditelja. U više
navrata i Zlatousti osjeća krivicu zbog toga što je izgubio naviku molitve. Ipak, Hese je
izuzetno volio roditelje, naročito majku i kroz pisanje neprekidno provlači motiv o majci
(Muttermotiv).

Često ga je mučila činjenica da je život u mnogome prolazan i da je sve osim smrti

varljivo. Ipak, sa tim uspije da sklopi mir koji nalazi u činjenici da za života moramo da se
osvremo na lijepo i steknemo vjeru u sopstvenu kreativnost. Za razliku od Sidarte konkretniji
hronotop dobijamo u Demijanu i on kulminira u Narcisu i Zlatoustom. Zlatousti u strahu od
zaborava uspijeva da stvara, i da one koji su mu ostavili pečat na duši ovjekovječi tj. spasi od
smrti u svojim umjetninama. Ovo je roman koji definiše umjetnost kao trku sa vremenom,
borbu sa zaboravom, i da samo ona kao takva izvlači kreativnost iz pojedinca. Samo kroz nju
možemo i da nađemo pomirljivost sa smrću (spajanje sa pramajkom):
 Možda se, mislio je, koren sve umetnosti a možda i sveg duha nalazi u strahu. Mi je se bojimo,
jeza nas obuzima od prolaznosti, s tugom gledamo kako cveće neprestano vene i kako lišće opada, i u
sopstvenom srcu osećamo izvesnost da smo i mi prolazni i da ćemo uskoro uvenuti. Pa ako kao
umetnici stvaramo kipove ili kao mislioci tražimo zakone i formulišemo misli, mi to činimo bismo ipak
makar nešto spasli iz velikog mrtvačkog kola, da ni smo ostavili nešto što će biti trajnije od nas samih.

(Hese, 1991:150)

Nakon fijaska u Maulbronu i par neuspjelih zapošljenja, samouki Hese uz pomoć

djedove biblioteke upoznaje sa njemačkom i istočnjačkom filozofijom. Seli se u Tibingen
1895. gdje nalazi posao u Hekenhauer biblioteci i pohađa kurs za knjigovezca. Upravo u tom
periodu života se bolje produbljuje u filozofiju čitajući Ničea dok istovremeno gradi svoju
idejno-literarnu podlogu čitajući Novalisa i Brentana. Krajem 1898. objavljuje svoj prvi rad u
šest stotina primjeraka a ta zbirka nosi značajan naslov: Romantische Lieder (Romantične
pjesme). U kasnijim djelima, a naročito u romanima, jednostavno je naći naznake
autobiografskog i u njima je centralozovana tema samoostvarenja i samoobrazovanja koje se
jedino može postići ako žrtvujemo bliskost sa zajednicom.

Konstantinović (1987:270) navodi da je Narcis i Zlatousti još jedan Heseov obračun

sa Ničeom, Šopenhauerom5 i Vagnerom6 kao glavnim osloncima savremenog iracionalizma i
misticizma. Zajedno sa takvom filozofskom pozadinom, nazire se i Frojdova 7 psihoanaliza.
Elementi psihoanalize se u ovom slučaju mogu prepoznati u razgovorima dva junaka, Narcis
se prvi postavlja kao znalac i učitelj i Zlatousti kao jedini koji mu parira koji na samrti
ostavlja pečat u prijateljevoj duši žaleći ga jer on nema majku. Takođe, tragovi psihoanalize
se naziru u vidu junaka koji luta jer koliko god puta da se našao u građanskom društvu on mu
prkosi, nalazi mir u prirodi.

Balans između Narcisa i Zlatoustog opisuje krug — na početku romana je Narcis taj
koji je superiorniji tj. zauzima ulogu učitelja dok je na samom kraju Zlatousti će prodrmati
bazu Narcisovog bića:

5 Artur Šopenhauer (1788-1860) - njemački filozof idealista, klasični predstavnik pesimizma

6 Johan Jakob Vagner (1775-1841) - njemački filozof, autor djela Organon ljudske spoznaje
7 Zigmund Frojd (1856-1939) - austrijski ljekar, psihijatar i osnivač psihoanalize
 Imao je među monasima nekoliko vernih, čestitih duša koje su se ozbiljno trudile. Ali nije
imao nijednog ravnog sebi, nijednog s kojim bi se ozbiljno mogao mjeriti. Tu nenadoknadivost pružao
mu je samo Zlatousti. (...) Narcis se borio. Zagospodario je time, nije izneverio svoju stazu, nije u svom
strogom služenju ništa zanemarivao. Ali patio je zbog tog gubitka i patio je od saznanja koliko je
njegovo srce, koje bi trebalo da pripada samo njegovoj dužnosti i Bogu, privrženo ovom prijatelju.

(Hese, 1991:289)

Dihotomija je otjelotvorena u Narcisu kao čovjeku duha (Geist) i Zlatoustom kao

čovjeku prirode (Natur) ali i je predstavljena i u sitnim detaljima poput npr. drveta s juga u
manastirskoj bašti, portal koji počiva na dva stuba ili činjenica da je deset poglavlja
posvećeno manastiru dok je ostalih deset posvećeno svijetu. Prema Vegneru (1973:7) u svom
odnosu prema kulturi, Hese se osvrće na Novalisa čija osnovna pretpostavka za stvaralaštvo
jeste izričita kontemplacija o sebi samom kao i dijalektička tenzija između dva pola. Iz pisma
Heleni Fojt Diderihs, supruzi izdavača Ojgena Diderihsa, nastalog u septembru 1898.
saznajemo za fascinaciju prema Novalisovim Himnama Noći (1799). Vegner smatra da je
Hese oduvijek bio okupiran idejom Novalisove antiteze dana (prosvetiteljstvo) i noći
(romantizam). Konflikt romantizma i prosvetiteljstva odn. duha i prirode je učestao motiv
kod Hesea kako kroz djela tako i kroz eseje. U sklopu njemačke kulturne tradicije, radi se o
oprečnosti razuma, kontemplacije i traditicije sa instinktom, emocijom i intuicijom. Niče taj
fenomen naziva apolinijskom i dionizijskom stranom ličnosti. Uzevši kao činjenicu da je
Heseov stav prema stvaralaštvu počivao na ovoj dihotomiji, ono što je za Novalisa
prosvetiteljstvo i romanitzam, za Ničea apolinijsko i dionizijsko za njega je priroda i duh.

Antitetička postavka Narcisa i Zlatoustog fokalizuje dihotomiju: Manastir je mjesto

djetinjstva i duhovnog osvješćivanja; takođe mjesto pomirljivosti sa smrću a sekularna
polovina je Biskupov grad, putešestvije i nemir u odomaćivanju na bilo koju stanicu
Zlatoustovih skitanja. Njegov obračun sa dihotomijom nalazi svoj odgovarajući izraz u
uravnoteženoj bipartitnosti strukturalnih segmentacija i lelujastih kretanji. U strukturi
romana, hronotopu i naravno narativu je pažljivo posložena podjela na dva principa: Otac i
sin stižu na dva konja u Marijabron, stari opat Danijel i oštroumni učiteljski novajlija Narcis.
Pridošlica je naravno opčinjen obojicom ali se nalazi u rascjepu među dva ideala. On i Narcis
su suprotnosti i dopune: jedan je plavook i plave kose; sanjar i dijete, a drugi je tamnook,
tamnokos mislilac i analitičar. Osvješćivanjem Zlatousti potpuno napušta nauku - žene i
ljubav postaju njegova sudbina, saznaje brzo i malo zaboravlja. Želja se zadovoljava onoliko
brzo koliko se budi, i nakon svake afere ostaje i srećan i tužan. ( Milek, 1981:211)

Podijeljeni manir u narativu je aktivan do kraja kada Zlatousti na samrti navodi stav
aludirajući na nemogućnost stvaranja bez čulnosti, i Narcis ostaje uz njega dva dana i dvije
noći:

„Ti večito misliš o umiranju? ” upita ga Narcis. „ Da, mislim o tome, i o tome šta je postalo
od moga života. Kao mladić, dok sam još bio tvoj učenik, želeo sam da postanem čovek duha kakav si
ti. Ti si mi pokazao da za to nisam pozvan. Onda sam se bacio na drugu stranu života, na čula (...) A
bio sam te sreće da iskusim kako čulnost može biti produhovljena. Odatle se rađa umetnost. ”

(Hese, 1991:296)

4. Pitanje žanra

Vegner (1973:10) se poziva na Heseov esej iz 1911. pod nazivom Godine učenja
Vilhelma Majstera i smatra da je upravo to djelo njegovo kulturno jevanđelje. U kasnijoj fazi
stvaralaštva, kao pacifista u periodu Prvog svjetskog rata i u politički napetom periodu
između dva rata, prisvojio je oblik ispovjedničkog žanra i zadržao svoje ideološke
implikacije. Eksploatišući princip skrivene strane ličnosti, koristi se razvodnjenim učenjima
Ničea i Junga. Postavlja ideju solipsizma romantičnih Bildungsromana 8 poput Novalisovog
Hajnriha fon Ofterdingena9 ( up. Helen Watanabe O’Kelly et al. ; Cambridge University
Press 1997:377) . Heseova proza je lirski obojena i gotovo uvijek ukazuje na to da se mudrost
i vrlina usklađuje sa iskustvom i životnim putem, što se može navesti kao razlog odabira
forme Bildungsromana i romantičarskog podtona. Ono što je pored motiva lutanja i prirode
romantičarsko jeste i stalno skretanje pažnje na detalj, što je dovoljan razlog da ga biograf
Džozef Milek nazove posljednjim riterom romantike:

Stvarni svet: učionica, manastirsko dvorište, biblioteka, spavaonica i kapela – stvarni svet je bio samo
ono što je na površini, samo tanušna, drhtava pokožica preko nestvarnog sveta slika, ispunjenog snovima. I
ništavna sitnica je bila dovoljna da probije otvor kroz tu tanku skramu: nešto tajanstveno u zvuku neke grčke
reči usred suvoparne lekcije, val mirisa iz torbe u kojoj je otac Anselmo skupljao bilje, pogled na neku kamenu
lisnatu rašljiku koja je visoko gore bujala iz stuba nekog prozorskog luka — takvi maleni nadražaji su već bili

8 Bildungsroman (njem. Bildung - obrazovanje) roman o obrazovanju

9 Hajnrih fon Ofterdingen - Djelo pisca rane romantike Georga Filipa Fridriha fon Hardenberga Novalisa o
navodnom pjesniku Hajnrihu fon Ofterdingenu iz XIII v.
dovoljni da probiju ovu pokožicu i da izs mirne, oskudne stvarnosti probude bučne ponore, bujice i Mlečne

Puteve onoga sveta slika u duši. (Hese, 1991:61)

Prema Švarcu (1994:115), Hese naziva svoju tvorevinu kao pripovjetkom (Erzählung)
iz skromnosti ili iz namjere da izbjegne debatu. U svakom slučaju, termin roman je toliko
fleksibilan da se bez oklijevanja može primijeniti i na Narcisa i Zlatoustog. Djelo sadrži
nepogriješive crte Bildungsromana u kome mladog junaka poput praznog lista, sve vrste
uticaja dovode do zrelosti i pikaresknog romana 10, u kome udaljeni individualac u labavo
raspoređenim epizodama stiče iskustvo kroz manjkava ustrojstva zajednice. Sve što dovodi
do tog momenta kada Narcis Zlatoustog šokira pronicanjem u njegovo majčinsko porijeklo, i
time prodire u bolnu tačku i srž ličnosti, poprilično liči na malu modernu psihoterapiju. To bi
se moglo nazvati anahronim, ali bi u tom slučaju svaki istorijski roman lišilo njegove osnove,
jer istorijski roman (ili istorijska fikcija) služi da nenametljivo ukaže na pojave današnjice.
Upravo na ovakvm spajanju istorijskog kostima i savremenih pitanja počiva cijela tehnika i,
moglo bi se dodati, glavna privlačnost žanra. Interesantno umetanje terapijskog procesa koji
Zlatoustog šalje na njegov životni put iz monaškog okruženja predstavlja uspješan narativni
eksperiment. Može se pretpostaviti da većina čitalaca neće ni biti svjesna ove nejasnoće, ali
ukazivanje na nju povećava zadovoljstvo čitanja. Ono malo psihoanalize koja dominira
početkom romana je i narativno legitimisano, jer nenametljivo uvodi centralnu temu
polariteta očinskog i majčinskog principa i daje joj vjerodostojnost otjelotvorujući je u živim
figurama.

Konstantinović (1987:269) ne svrstava Hesea ni u jedan naročit književni pokret.

Njegov opus razvrstava u nekoliko faza — kao romantičara sa istančanim smislom za
prirodu, neoromantičara i impresionistu koji tu istu prirodu posmatra očima punim sjete. Ono
što je paradoksalno jeste da je bježeći od gvozdenih stega pijetističkog odrastanja zadržao
pijestistički manir posvećenosti zbivanjima u sopstvenoj duši. tj. krajnju kontemplativnost.
Kao i u Peteru Kamencindu11 i Demijanu u tradiciji Bildungsromana, Narcis i Zlatousti je
naglašeno autobiografskog karaktera. U ranoj fazi, što se da vidjeti u Peteru Kamencindu,
junak teži idealu humaniteta i očajava nadajući se da će nekada služiti pravoj umjetnosti dok
nešto manje od trideset godina kasnije,u zrelom dobu, Narcis i Zlatousti nam otkriva stanje
bez rasporenosti koju je osjećao kao posljedicu nihilističkog rastvaranja vrijednosti. U
10 Pikarski roman - narativni književni podžanr iz XVI v. ispričan iz ugla junaka koji proživljava avanture,
tipičan za špansko govorno područje.
11 Peter Kamencind (1904) - Heseovo roman iz ranijeg perioda
kasnijem dobu, plastično predstavljeno kroz lik Zlatoustog i lik Narcisa, uspio je da uskladi
duh i nagon, estetskog i etičkog čovjeka; prikazan je umjetnikov put bez pesimizma.
(Konstantinović, 1987:271)

Junakov put, i pored idiličnih momenata lutalaštva i strasti dobija mračan ton jer život
kao takav olako postaje nemilosrdan, ispunjen glađu i hladnoćom; često vodi ka nepočinstvu.
Sve ove pojedinačne nevolje pomračuju zastrašujući prikazi kuge, kojima roman posvećuje
cijela dva poglavlja i realno opisuje ne samo strašne manifestacije same bolesti, već i njen
društveni uticaj, progon Jevreja (imajući u vidu da je objavljen 1930. u veoma napetom
političkom okruženju). Hese je bio jako pogođen ratnim dešavanjima, što ga dovodi do
čestih živčanih slomova, i samo po sebi je interesantno to što istorijski momenat kuge koristi
da prikaže gubitak vjere u humani ideal.

Angažovan je sveznajući priopvjedač, često i slobodni indirektni govor, psiho-

naracija i citirani monolog — za razliku od retrospektivnog pripovjedača u prvom licu kao
kod Demijana. Emil Sinkler fokalizuje sopstvenu perspektivu, u težnji da predoči svijet kroz
pogled Demijana i Gospođe Eve, dok u ovom slučaju, narator bez identiteta služi da
fokalizuje Zlatoustovu priču. Nije mu svrha da markira ambijentalni doživljaj već prikaže
psihološko stanje protagoniste tj. iz ptičje perspektive predoči njegova subjektivna iskustva i
oprečnost u odnosu na socijalne norme:

Svi su oni zadovoljni ili zaposleni, nadimaju se od važnosti, stalno su užurbani, viču, smeju se ili
podriguju jedan pred drugim, dižu buku, škakljaju se, zapomažu zbog dva, tri groša, i svima je dobro, svi se
osećaju kako valja i vanredno su zadovoljni sobom i svetom. (...) Istina je, on se i sam često i prečesto nalazio u
njihovoj sredini, osećao se veselo među njima sličnim, jurio je za devojkama (...) ali njega su toliko puta, često
namah kao nekom čarolijom, ostavljali i radost i mir, toliko puta je sa njega spadala ova masna gojazna
zaslepljenost, samozadovoljstvo, uobraženost i gnjili duševni mir.
(Hese, 1991:170)

Važno je naglasiti da Zlatousti nije antisocijalan već ostaje distanciran od ušuškanosti

običnog života. Ovakvim postupkom, tok radnje ne bira da prati Naricsa koji je oličenje lijepe
duše, apolinijskog i samim tim dobijamo na neki način krnju predstavu njegovog duševnog
uzdizanja. Uslovno rečeno uskraćen za Narcisovu perspektivu, čitalac prati dionizijsko tj.
Zlatoustovo iskustvo u stilu izvrnutog romantičarskog Bildungsromana.
 Proveo je život ne znajući da li će sjutra dočekati u jarku ili zamku. Jedina konstanta
koja je ikada postojala jeste nemogućnost da skoro do kraja nađe sklad sa svim što je duboko
skriveno u njegovoj ličnosti. Moguće je i da se desi, da čitaocu djeluje gotovo i djetinje,
poput nekog srednjovjekovnog Petra Pana, ali ipak na pri samom kraju života stiče specifičnu
vrstu zrelosti:

Nepotčinjeni nijednom čoveku, zavisni samo od vremena i godišnjih doba, bez cilja pred
sobom, bez krova nad glavom, bez ikakva imetka i izloženi svakoj ćudi slučaja, ljudi bez zavičaja žive
detinjastim i hrabrim, siromaškim i snažnim životom (...) Lutalica može biti nežan ili surov, umešan ili
budalast, hrabar ili bojažljiv, ali vazda je on u srcu dete, vazda živi kao u prvi dan, pre početka vascele
povesti, vazda će nekoliko jednostavnih nagona i potreba voditi njegov život.
(Hese, 1991:185)

Istina je da se gradi kao umjetnik i uči iz živog života, skoro do samog kraja ostaje zakinut za
neke opšte moralne odlike; život vagabunda je pogodno tle za počinjavanje grijeha, varljivost
ga u nekim sitacijama lišava savjesti. Na svoja nepočinstva osvrće se radije sjetno.

5. Zaključak

Hese ne zastupa hermetički zatvoren samoispitivački život već postavlja kao

imperativ pronicanje u ono što je dobro u nama samima ali to zahtijeva mnogo veću svijest o
onome što nas okružuje. Nažalost, skoro pa agresivna užurbanost modernog života
ograničava naše kapacitete da to učinimo. Hese kao pisac preporučuje praktikovanje
umjerenosti, uživanju u malim detaljima, naizgled nevažnim pojavama; poput Zlatoustog
kojeg opčinjava srebrnkast odsjaj riba u vodi odn. na ljepotu stvari na koje u suprotnom ne
uopšte obraćamo pažnju. Nakon pokušaja da nađe zadovoljstvo u akademskim podvizima,
hedonističkim tumaranjima, Zlatousti nalazi mir u umjetnosti, detalju. Neograničena i tekuća
cjelina putovanja i sakupljanje iskustava je ono što pravi život cjelovitim. Kao i u ranijim
ostvarenjima, Hese je nepokolebljiv u omaložavanju buržoaskog svijeta.

Ta ja nijesam htjeo ništa drugo nego da pokušam da proživim ono što je samo od sebe
htjelo da izbija iz mene. Zašto je to bilo tako mnogo teško?
 Herman Hese

U prvim danima nakon smrti, vrlo malo njemačkih izdavača su doprinijeli posthumnoj
slavi Hermana Hesea. Uprkos činjenici da je za svog života uživao značajan uspjeh, koji je
dostigao vrhunac 1946. kada je dobio Nobelovu nagradu, slava njihovog sunarodnika činila
se da je u opadanju. Čitalačka publika počela je da opada i tiraž je klonuo. Ali pogriješili su,
kao i američki autor i „guru” Timoti Liri kada je objavio esej koji je utabao put za
nevjerovatan Hese-bum, koji uzdiže pisca na ulogu proroka tzv. psihdolične generacije koja
je posmatrala konzumiranje halucinogena kao put do stanja Nirvane. Da se Liri malo više
pozabavio spisima Hermana Hesea, bio bi oprezniji prema interpretacijama djela kao opisa
živopisnog „tripa”. U svakom slučaju, ne treba mu oduzeti priznanje za skroman doprinos
tome da ovaj pisac zadugo ostane relevanta figura u kolektivnoj čitalačkoj svijesti. Neupitno
je da je Hese ideološki imao uticaj na generaciju koja je šezdesetih godina XX v. enormno
izmijenila kulturološku svijest. Strah od prolaznosti izražen u Zlatoustovoj strijepnji je
prevaziđen i figure temeljene duboko u duši su sačuvane od zuba vremena.

Možda ostaje i dalje kao veoma omiljen pisac zbog toga što podstiče čovjeka da
otkrije pravu sudbinu, da se iživi u njoj u uslovima građanske skučenosti, magične
privlačnosti mitova i misterija, a takođe i sputanosti svoje prirode polnim nagonom
(Konstantinović; 1987:272).

6. Literatura

6.1 Primarna literatura

 1. Hese, Herman (1991) Narcis i Zlatousti, Beograd: Beogradski izdavačko-grafički
zavod (BIGZ).
6.2 Sekundarna literatura
2. Schwarz, Egon et al. (1994) Interpretationen Hermann Hesse Romane, Stuttgart:
Philipp Reclam jun. GmbH & Co.
3. Wegner, Robert (1973) Hermann Hesse: The politics of a liberal humanist (1914-
1933), Madison: University od Wisconsin Press.
4. Hesse, Hermann (1974) My Belief: Essays on Life and Art, New York: Farrar, Straus
and Giroux.
5. Mileck, Joseph (1981) Hermann Hesse: Life and Art, Berkeley: University of
California Press.
6. Ball, Hugo (1985) Hermann Hesse: Sein Leben und Sein Werk, Berlin: Suhrkramp
Verlag.
7. Konstantinović, Zoran (1987) Nemačka književnost 2, Sarajevo: Svjetlost, Zavod za
udžbenike Sarajevo; Beograd: Nolit.
6.3 Internet literatura
8. Kirsch, Adam (2018) Hermann Hesse’s Arrested Development , The New Yorker
Magazine (Posljednji pristup 20.11.2022.
https://www.newyorker.com/magazine/2018/11/19/hermann-hesses-arrested-
development)