Joseph von Eichendorff

Aus dem Leben eines Taugenichts

Novela Iz života jednog dangube

O piscu:

Jozef fon Ajhendorf rođen je 1788. god. u zamku Lubovicu, u Gornjoj Šleziji. Pod nadzorom veoma
religioznih i imućnih roditelja, koji su bili u stanju da obezbijede nesmetan razvoj obdarenog dječaka, on
provodi poprilično srećno djetinjstvo. Već rano, pod uticajem takvog vaspitanja i kao njegov rezultat,
uočljive su izvjesne osobine koje će karakterisati njegovu ličnost i njegov rad: povezanost sa prirodom,
plemićka tradicija i iskrena pobožnost. U gimnaziji dolazi do izražaja afinitet prema književnosti i njenom
izražajnom sredstvu, jeziku. Mladi Ajhendorf zna poljski, uči engleski i francuski, dok svoj jezik izgrađuje
na djelima velikih pisaca, prije svega Šilera. Sa sedamnaest godina odlazi na studije prava u Hale, a
nastavlja ih u Hajdelbergu. Bogata univerzitetska tradicija, naročito Hajdelberga, odlični profesori,
poznanstva i druženje sa velikim pjesnicima Romantizma naveli su ga da zabilježi da su mu studije bile
lijepa raskalašna bajka.

Iako studira prava, bavljenje književnošću mu je neophodno. Čita njemačke pisce, naročito Novalisa i
Tika. Nakon ratova za oslobođenje od Napoleona, u kojima je učestvovao kao dobrovoljac, počinju za
Ajhendorfa, koji je u međuvremenu osiromašio,duge godine službovanja po raznim njemačkim
gradovima. Zna se da je službu obavljao krajnje ozbiljno i pedantno, ali je taj posao gledao sa visine i nije
mogao da se ne podsmijehne tim, kako on sam kaže, tricama . Umro je 1875. god. u sedamdesetoj
godini priznat i slavan u cijelom njemačkom narodu.

Ajhendorfov književni rad je mnogostran: pisao je pjesme, romane, novele, drame i epove a bio je i
izvrstan prevodilac. Pa ipak, prije svega lirski pjesnik. Može se reći da su Ajhendorfove pjesme kriterijum
na kojem su se gradile i grade lirske pjesme. Njihova vrijednost leži u njihovoj jednostavnosti i u
umjetnosti da, već sa prva dva stiha stvore atmosferu kojoj se predajemo. On je pjesnik atmosfere; bez
mnogo pojedinosti, on daje samo konture, dušu prirode.

Kao savremenik Fridriha Šlegela, Brentana, Vernera i Hofbauera u Beču, u književnosti ostaje upamćen
kao arhetip njemačke kasne Romantike. Nije se bavio aktuelnim problemima svoga doba ali nije bježao u
srednji vijek. Prije će biti da se u svojim djelima sklanjao u idilu svog djetinjstva provedenog u dvorcu
bježeći od svoje činovničke stvarnosti. Držao se čvrsto svoje estetike iako je istorija donosila svoj
drugačiji tok.
Novela:

Novela Iz života jednog dangube po nekim kritikama jeste pravo malo u neku ruku i površno remek djelo
koje personifikuje trijumf poezije, više srećom nego namjerom, nad okruženjem koje je indiferentno
prema umjetnosti. Ajhendorf je svjetlošću, zvukom i blaženim skitalaštvom uobličio željnu sliku sanjarski
lutalačkog života. U naizgled slobodnoj igri mašte krije se zero smisao za umjetnost. Ustaljeni termin za
ovo djelo – novela, sigurno nije najsrećniji, jer ova pripovjetka, ispričana u prvom licu jednine, ima malo
šta novelističko. Štampana je za njegovog života tri puta – 1824. , 1850. I 1856. Glavni junak se nigdje ne
pojavljuje pod određenim imenom, nego ga otac, vodeničar, na početku novele naziva Taugenichts
(dangubom). On mirno, kao da je ovo jedva čekao, uzima svoj dragi instrument i kreće u svijet. Izlazeći iz
sela, pjeva pjesmu u kojoj je sadržan pogled na svijet koji je on usvojio i koji objašnjava ili bar pomaže da
se shvate pojedini postupci. Osnovni ton dat je već u prvoj glavi: sve se odigrava prirodnim putem tj.
nema bića koja se pokoravaju nekim drugim , nama nepoznatim znakovima, pa ipak, kao da ono što se
odigrava nije sa ovog svijeta. Ta kategorija bajkovistosti prati dangubu od samog početka ali i posljednja
rečenica novele I sve, sve je bilo dobro prirodna je kao završetak za čovjeka koji u srcu nosi vječnu
nedjelju.

Prema ovome, za objašnjenje i razumijevanje takvog razvoja događaja bile bi dovoljne karakterne
osobine glavne ličnosti. One, posmatrane same za sebe, i obezbjeđuju razumijevanje u punoj mjeri ali
karakter, ma kako nosio u sebi zakone po kojima se razvija, uslovljen je okolnošću da kao jedinka
egzistira u određenoj sredini. Mladićevo svojevoljno skitanje je naizgled pokrenuo otac nagoneći ga da
ide i stvori svoju koru hleba ali je ono istinski pokrenuto željom za vrlim prostranstvima (weite Welt)

U deset poglavlja pripovijeda svoja priključenja tokom relativno kratkog vremenskog perioda. Sudbina je
junaku novele više nego blagonaklona, provodi vrijeme skoro kao u prazničnom raspoloženju ; iako
službuje kao vrtlar i mitničar, polazi u Italiju i stiže do Rima, ulazi nesvjesno u sudbine drugih kojima,
opet nevjesno, čini usluge, vraća se Dunavom u Beč i ženi se lijepom milostivom gospođom – zapravo
nećakom vratara zvanom Aurelija,koja je siroče a ne dama iz plemstva pa se srećno završava pripovjetka
kroz čiji cjelokupan tok se događaji odvijaju tako kako je za glavnog junaka najbolje. Dobar dio se dešava
na plemićkom dvorcu, a u opisima se osjeća odbljesak Ajhendorfovih uspomena na dvorac u kome se
rodio. Koristi se finom lirskom osjećajnošću, neposrednošću, milozvučnim jezikom i adekvatnim
poetskim izrazom. Kombinovanjem elemenata bunila i stvarnosti jeste jedan svojstven oblik u potonjoj
fazi Romantizma.
Draž djela čini već nagovještavana činjenica da se ova navodno bajka odigrava na potpuno prirodan
način i da događaji imaju karakter poklona. Taj nerealno-realni način prikazivanja, prožet ironijom koja
često prelazi u humor, ima svoje korijene u shvatanju iznetom u prvoj pjesmi, naročito u posljednjoj
strofi koja se pojavljuje na još jednom mjestu, što sigurno ima određeno značenje:

Bog, što za čitav sv’jet se brine,

Za potok, ševu,šumu,polje,
Za tlo i plavetne visine,
Zna što je za me ponajbolje.

I kad je povjerenje u ovaj svijet i u zakone koji ga održavaju tako veliko, pa bilo to povjerenje
otjelotvoreno u kome mu drago, onda se trenucima kad se tamne sile, u obliku melanholije, straha i
tuge, nadviju nad simpatičnog dangubu, ne smije se pridavati suviše veliki značaj. Saznanje: Kao da sam
uvijek i svugdje upravo zakasnio i kao da cijeli svijet uopšte nije sa mnom računao u neku ruku i jete
prolaznog karaktera i ne može ozbiljnije poremetiti tok događaja. Sve ličnosti i dogodovštine su
najprisnije povezani sa prirodom, čije promjene imaju simbolična značenja. Nije slučajno da djelo počinje
u proljeće, da se važnije odluke donose u rano jutro, doba dana koje ne poznaje teškoće ni prepreke,
kada se priroda budi, a ševe, simboli idealne egzistencije, lakoće i bezbrižnosti, visoko uzlijeću.

Ajhendorfovo djelo, iako u ponečemu strano shvatanjima današnjeg čitaoca, ima još dovoljno da nam
kaže a i mi razloga da ga volimo.