Pobjeda, Kultura, 24. avgust 2013.

Čovjek za kojeg kraj ne postoji

Piše
Nebojša Milenković

"Kako ste mi, šjor Kovač?... Da vam rečen: mislija san oli ste vi Hrvat oli Srbin. Kako se vi osićate?" "Bidno, moj Toni.Bidno
se osićan"
U knjizi "Uvod u drugi život" (Prosveta, Boegrad, 1983), koja je ujedno, priznajem, i prva njegova knjiga koju sam uopšte
čitao, Mirko Kovač objavio je svoju "Molitvu za intelektualca" gde, između ostalog, piše i o tome kako mu je žao onih
ljudi koji misle kako je njihova šutnja principijelnost! Mirko Kovač nije ćutao posebno ne o onim stvarima o kojima, u
društvima kao što su naša, većina najradije ćuti. U zemlji (odnosno zemljama) u kojoj postoji čak i izreka "Ćutanje je zlato",
mereno ovdašnjim, patriotskim aršinima, govorenje o nepopularnim stvarima po svemu nije pametan izbor. A
najnepopularnije stvari ovde se oduvek tiču: nacije, istorije, mitova i iz njih proizilazećih zločina svih vrsta.
Zavičaj u jeziku
Bilo da je reč o romanima, pripovetkama, esejima, filmskim scenarijima, novinskim ko himnama ili dramskim
tekstovima, svejedno da li piše na dijalektu ili ne jezik Kovačeve književnosti jednako je precizan, čist, omamljujući. Upravo
Mirko Kovač, možda čak i ponajbolje među jugoslovenskim piscima, opredmećuje poznatu frazu o tome kako biti pisac,
zapravo znači stanovati u jeziku. Miljenko Jergović čakkaže kako u Kovačevim knjigama ima više lepote nego u prirodnim
lepotama Hrvatske. Njegovo preseljenje iz Beograda u Rovinj u tom kontekstu, pored toga što predstavlja preseljenje iz
srpskog u hrvatski jezik naravno, pod pretpostavkom postojanja onog ko uopšte može da dokaže kako je tu zaista reč o dva
(različita) jezika ujedno predstavlja i preseljenje iz sredine zatrovane vlastitim očajem u prostor eteričnosti i makar pokušaj
dosezanja (spoljašnje) vedri-
ne. Pri tom, kad kažem ovo sredine zatrovane vlastitim očajem, ne mislim isključivo samo na Beograd, već, jednako, i na
Sarajevo, Podgoricu ili Zagreb - pošto je u svaki od ovih gradova Kovač jednako mogao da ode. A, ipak, nije!
Cijena morala
Drugabitna stvar, pored jezika, do koje je u životu i literaturi Kovač itekako držao jeste moral. Svejedno da lije u pitanju
lična, grupna, esnafska, kolektivna ili nacionalna moralnost, i iz nje proizilazeća intelektualna delatnost i hrabrost, po
Kovaču jesu kategorije zbog kojih pisac, ali prevashodno Čovek, svaki Čovek, ne treba da kalkuliše po pitanju cena koja se za
istu neminovno plaća. Kovač dobro zna kako je moral najskuplji onda kad ga nema zato je, na račun ličnog spisateljskog i
životnog konformizma, tu cenu uvek i sa zadovoljstvom plaćao. Režimi i vlasti, sa punim pravom i sasvim opravdano,
zazirali su od Kovača. Bio je hvaljen i nagrađivan, ali jednako, ako ne i više od toga, prisluškivan, prokazivan, proganjan i
proklinjan. Progoniti i blatiti Kovača, posebno u Srbiji ali, ništa manje ni u Hrvatskoj ili Crnoj Gori, dugi niz godina
predstavljalo je društveno poželjan model napredovanja na različitim kulturnim i političkim lestvicama podlosti. Izgledao je
Kovač, jako dugo, kao laka lovina. Vrabac u ruci. Poželjan patriotski plen koji u percepciji ovdašnjih ,,rodoljubaca" napro-
sto nije mogao da se promaši. Glava koja jednostavno izaziva da bude skinuta. Uostalom, jedan od njegovih
najpoznatijih romana, nimalo slučajno, ima naslov ,,Gubilište" (1962). Drugi važan, za Kovača predsetinantan naslov
njegovih knjiga, jesu "Vrata od utrobe" (1978).
Između Beograda i Zagreba
U trenucima kada se u jednom društvu naziru i začinju sasvim jasni elementi njegove fašizacije, po Kovaču, Covek ne sme
da ćuti. Krajem osamdesetih, odnosno početkom devedestih, Kovač raskida sa onim Beogradom, koji u to vreme ne nalazi
dovoljno snage da se izbori s vlastitim razularenim istorijskim demonizmom. Braneći vlastitim delom (i telom) precizan i
sasvim tačan slogan "Beograd je Svet", koji tih godina lokalni ološ tako fatalno (i nažalost trajno) svodi na vlastitu,
provincijalnu, mrzilačku meru Kovač tih godina raskida i sa ne malim broj em svojih dotadašnjih beogradskih prijatelja i
poznanika koji u Slobodanu Miloševiću tada još nisu prepoznali ono što je Kovač, pre mnogih, kristalno jasno video! Baš kao
što je, napuštajući Beograd, jednak prezir osećao i prema zvaničnom Zagrebu, odnosno Franju Tuđmanu kao Miloševićevom
alter-egu.

Potraga za zrakom
Izbor Istre kao onogmesta koje pisca i Coveka Mirka Kovača doslovno uvodi u Novi život izbor je sredine s najmanjebal-
kanskog ozračja, a opet sasvim blizu. Tu. Na dohvatu a opet izmešteno iz balkanskog (istorijskog) grotla čijim se avetima i
demonima u životu, a literaturi posebno, Kovač stalno opsesivno vraćao. Iz današnje vizure gledana, Kovačeva lična i
umetnička sudbina imaju tako puno srodnosti sa sudbinama svestranih, renesansnih majstora, koji su budući ispred i
iznad vlastitog vremena utočište nalazili ne u velikim gradovima i blizu vlasteli i gospodarima već upravo u malim
mestima, koja su po njima i danas poznata. Zato kad god čujem prezime Kovač ja pred očima imam Rovinj. Upravo
ovakvom asocijacijom Kovač se najbolje odužio tom lepom mestu na onom duhovnom egzistencijalnom i intelektualnom

Arhimed - http://www.arhiva.me/ (31.08.2013. 14:13) 1/3

miru koji je upravo tamo napokon pronašao.
Gospodstveni prezir
Na kraju, kako ne bi bilo nedorečenosti ili bilo kakvih zabuna - što je kada je Kovač u pitanju ovde uobičajen slučaj svim
sredinama iz kojih je odlazio i u kojima je iz različitih razloga postajao nepoželjan, Mirko Kovač nikada nije uzvraćao
mržnjom. Nikada Kovač nije mrzeo, niti izrekao bilo kakvu ružnu reč, ni o Beogradu, ni o Zagrebu, niti bilo kojem drugom
gradu njegove duhovne otadžbine koja od sredine devedesetih nosi znameniti, kolokvijalni naziv, "ovi prostori".
Kada je govorio, Kovač je uvek govorio o ljudima (onima o kojima se nikada neće govoriti sa
velikim Lj) koji su uspeli da gradove u kojima žive, ili narode kojima pripadaju, svedu na vlastitu, provincijalnu, mrzilačku
meru. I to je ono što pomenuti Kovaču zapravo nikada nisu mogli da oproste. Niti bi, da ga ko pita, sam Kovač uopšte želeo
da mu takvi bilo šta praštaju.
Granica koju je ovakvim svojim javnim delovanjem Mirko Kovač uspeo da postavi jednako jasna, i jednako je čitljiva i
danas. Čini se čak i više no za njegovog zemaljskog života. Kovačevo "Ruganje s dušom" svim onim balkanskim
provincijalnim, malim mržnjama, koje redovno ostavljaju velike i tragične posledice, ostaće njegova trajna intelektualna
zadužbina ovim prostorima podjednako postojana, čvrsta i utemeljena kao onakojujepodigao u (svom) književnom jeziku.
Zato mi, umesto nepotrebnih patetičnih pozdrava za kraj pošto sa Ljudima kao što je on kraj, zapravo, nikad ne postoji -
ne ostaje ništa drugo do da parafraziram citat kojim sam i počeo ovaj tekst:
- Nadan se da se sada osićate dobro, šjor Kovač?
- Zato što ste vi to sve lipo zaslužili!
Pamuk, Kovač, Kiš
Govoreći o odijumu koji njegove pojedine izjave izazivaju u današnjoj T urskoj, pisac Orhan Pamuk primetio je kako su
mu njegovi intervjui i izjave o društvu u kom živi nanele mnogo više muka i problema no što bi to ikada bio slučaj sa
njegovim romanima. Iste ove rečenice mogli bi izgovoriti i Mirko Kovač ili Danilo Kiš, koji mu je na toliko puno ravni bio
vanredno blizak. I Kovač i Kiš čitavih svojih života najviše su se plašili, ako ne čak i užasavali, budala, lako im u svojoj literaturi i
javnom delovanju, nikad nisu ostajali dužni obojica su gleda li, koliko god se to moglo, da se klone erudita jeftinih
brošura. Posebno patriotskih budala, kakvih je ovde, usudom negativne geografije, nekako najviše. A upravo, taj egzil od
budala, bilo je, čini se, u oba ova slučaja bilo najteže doseći.

Biografija bez veselja

Prvo i četrnaesto pjevanje, poeme posvećene Danilu Kišu 1.
Rodih se na dan Stjepana Prvomučenika, u nebeskom zodijačkom znaku Jarca, predodređen za tjeskobu, s pečatom tmine
na duši.
Rekli su mi da je majka izgovorila kroz suze radosne:
"Ne kmeči, čedo! Život je tek počeo, godine plača su pred tobom!" A otac je u svoj Kalendar, kao u Knjigu matičnu,
upisao datum, unio podatke o vremenu i dometnuo svoju misao: "Ko se ode rodi, jebo je čvorka!"
Rodih se u očevoj krčmi, kraj druma kojim često prolažahu kiridžije, a jedan krak se račvao prema Primorju, i tuda smo mogli
za nekoliko sati hoda stići u mediteransko obilje. Tuda su nekada hodili graditelji crkvi i živopisci i radovali se što ostavljaju
tragove Vječne Forme Boga.

Volio bih da se kraljevski osjećam na polju svoje djelatnosti, volio bih da mogu suditi o sebi, o svojoj književnoj pojavi, a
da ne ispadnem skroman, licemjer ili hvalisavac! Što bi pristajalo uz moju prirodu? Gorčina, i način na koji se gorčina ispija!
"Stalno bih htio biti ono što volim", kaže veliki pjesnik Pessoa.
Jesam li katkad, u satima svojim, očekivao neko čudo? Dabome da jesam! Očekivati čudo nije ništa drugo doli potreba za
uskrsnućem, a uskrsnuće jest temelj vjere.
Mi očekujemo događaj, sanjarimo o naglom razvoju stvari, ili u rukopisima svojim izokrećemo postojeću stvarnost. Što je
potaklo pisca u meni i kad se formirala "tamna psiha", uvijek spremna svaki užas primati s lakoćom kao radosnu
vijest? Kad bi to bilo sve razlučivo čovjek bi mogao objasniti sebe. Svaki je ulazak u tajanstvo neuspjeh. Svaki je život
nepoznat, u prvom redu sebi samom.
Jesu li krajnosti djelovale samovoljno i razorno ili je sve ovo samo sklop krajnosti? Ili je biće samo po sebi krajnost?
Jesam li ja ono što tajim? pitao se jedan pjesnik. Kako to da nismo u stanju ono skriveno u nama objelodaniti? Jer
umjetnost je izvjestan red, ili barem duševna skladnost, odabir činjenica i način na koji se promatraju.
Jesam li i ja proklinjao čas dolaska, ili kao Job klicao: "Ne bilo dana u koji se rodih i noći u kojoj rekoše rodi se đetić!"
Ili se ta pitanja već uvelike promeću u prozu u kojoj se još proklinje ta ura, doduše na razne načine i kroz mnoštvo formi. Je li
ovaj život bio moguć samo u odnosu na voljene osobe ili Boga? Ili da to odložimo za neku drugu zgodu, za neki novi
rukopis? Sada mogu sretno živjeti u svom neveselom svijetu. Što sretno? Jer mogu slijediti onu Učiteljevu brigu da me i u
budućnosti čeka još mnogo teškoća. Sve ono što nastojim zaboraviti počinje me progoniti. Tamo gdje želim staviti točku nastaje
provalija. Svaku navalu na moju slaboću i nespremnost lako podnosim, jer sam u dobroj mjeri lak plijen za trpnju.
Blagonaklon sam prema grdnji i prema hvali, prema kuditeljima i prema podržavateljima. Ali uvijek brižno mislim o sebi i
svom položaju, nekad sjetno, nekad ravnodušno, nekad ogorčeno, a ponajčešće s razočaranjem i potišteno.
Imam li štogod pridodati svojim podvojenostima? Mogu li reći da je sve što sam postigao (ako sam što postigao), došlo s
mukom, bogme sporo i kasno. A od tisuću sitničavih tvari sačinjena je i moja biografija bez veselja!
Jedan slavni pisac veli da je dar "neprirodan događaj prirode", da je "talent privilegium odiosum i da onome tko ga
ima rijetko kad daruje zemaljske radosti".
MIRKO KOVAČ: "Europska trulež", Fraktura, 2008.

Arhimed - http://www.arhiva.me/ (31.08.2013. 14:13) 2/3

Autor: Nebojša Milenković

Ključne riječi: In memoriam: Mirko Kovač (1938-2013)

Institucije u svojstvu subjekta:

Književnik, Umjetnik, Bivši funkcioner

Osobe u svojstvu subjekta:

Mirko Kovač, Miljenko Jergović, Slobodan Milošević, Franjo Tuđman, Orhan Pamuk

Teme:
Kultura

Arhimed - http://www.arhiva.me/ (31.08.2013. 14:13) 3/3

 IV Kultura Pobjeda • Subota, 24. avgust 2013. Kultura V

In memoriam: Mirko Kovač (1938-2013)

Književni Čovjek za kojeg Pamuk,

Kovač, Kiš
Govoreći o odijumu koji njego-
ve pojedine izjave izazivaju u

i moralni kraj ne postoji

današnjoj Turskoj, pisac Orhan
Pamuk primetio je kako su
mu njegovi intervjui i izjave
o društvu u kom živi nanele
mnogo više muka i problema
no što bi to ikada bio slučaj sa
njegovim romanima. Iste ove
rečenice mogli bi izgovoriti i
Mirko Kovač ili Danilo Kiš, koji

svjetionik
Iz života je otišao možda posljednji veliki pisac savremene
epohe sa ovog tla, nepotkupljivi svjedok i moralni stub
čitave jedne generacije. Ostavio je iza sebe otvorenu
knjigu naših zabluda, hipokrizija i nesporazuma sa
svojim vremenom, ali nas i oplemenio vlastitom vizijom
čovještva i trajne ljepote književne umjetnosti
Piše
Rajko Cerović
Svaka knjiga Mirka Kovača je,
još od romana „Gubilište“ 1962.
godine, predstavljala književni
događaj, da ne kažemo činila i
subverziju o kojoj se u javnosti
dosta raspravljalo. Nekad je po-
java njegovih knjiga izazivala i
rigidne političke odluke. Tako
je knjiga „Životopis Malvine
Trifković“ prvo bila nagrađena,
a nakon dvije godine nagrada je
autoru oduzeta, a knjiga dekre-
tom uklonjena iz biblioteka i
knjižara. Šezdesete godine
prošlog vijeka bile su vrijeme
prvih Kovačevih književnih
uspjeha, ali i traumatičnih
iskustava sa politikom kojom
nije želio da se bavi.
Otpor beznađu
Nije molio za razumijevanje,
nije laskao svojim književnim
cenzorima, još manje se pokaj-
nički ponašao, ali se na svoj na-
čin zajedno sa Kišom, Pekićem
ili Filipom Davidom borio za
stvaralačku slobodu razmičući
njene do tada zamišljane grani-
ce. Kad je kasnije došlo do ek-
splozije šovinizma na ex Yu
prostoru Kovač se našao na če-
ći oštre antiustaške kolumne u
Feralu, predstavljao moralni
svjetionik u opštoj jugosloven-
skoj klanici, bio bič božji i za
beogradske i zagrebačke inte-
lektualne i moralne pervetite,
pokazujući mnogim svojim iz-
bezumljenim čitaocima da se i
u vrijeme pakla može ostati na
ljudskoj mjeri, da ne kažemo
zadržati ostatke razuma.
Svjedok epohe
Kovač je jednostavno nepotku-
pljivi svjedok epohe ispod čijeg
lucidnog moralnog skenera niko
od navodnog javnog ugleda nije
umakao. Tu je galerija teoretiča-
ra krvi i tla, pisaca provincijalne
svijesti i svjetonazora, potenci-
jalnih i stvarnih ubica. Mirko je
na taj način branio i dostojan-
stvo kulture i književnosti, bilo
da je riječ o njegovim čisto bele-
trističkim ili publicističkim dje-
lima. Raspolažući visokim ste-
penom književne kulture kao i
talentom koji nije poznavao gra-
nice - sve što je dohvatio pretva-
ralo se u literaturu plemenite
kovine, sve je posjedovalo neo-
doljivu sugestivnost i književni
šarm. Nijesmo sigurni da li sa
većim zanimanjem čitamo nje-
gove romane „Vrata od utrobe“,
„Grad u zrcalu“, „Kristalne re-
nog crnogorskog mentaliteta,
Mirko Kovač nije volio da se svr-
stava i zatvara u etničke granice,
a stvarno je vlastitim djelom bio
rasprostranjen i u srpskoj i hr-
vatskoj i bosanskohercegovač-
koj i crnogorskoj književnosti.
Pisac svih domaćih jezika, tra-
dicija i svjetonazora, ali i po knji-
ževnoj otmenosti i znanju u pr-
vom redu osoba mediteranske
širine i istovremene evropske
preciznosti; stvaralac koji je ra-
no predosjetio da se ovaj pro-
stor mora otvoriti Evropi i svi-
jetu kako ne bi ogrezao u
vlastitim atavizmima i mrač-
nim despotijama. Nije slučajno
osim obilja domaćih dobio i
uglednu Herderovu nagradu
kao i nagradu Švedskog PEN-a
Tucholsky Prize.
Nesporna ubjedljivost
Mnogi su se književni kritičari
trudili da objasne Kovačev
književni postupak u pripovi-
jestima i romanima. Kovač u
pomenutim djelima najčešće
govori u prvom licu, sugerira-
jući čitaocu da je riječ o lič-
nom, dakle autorovom doživ-
ljaju, odnosno ispovijesti
autobiografskog karaktera.
Niko, bar u južnoslovenskim
književnostima, nije uspijevao
mu je na toliko puno ravni bio
Iz današnje vizure gledana, Kovačeva lična i umjetnička sudbina imaju tako puno srodnosti vanredno blizak. I Kovač i Kiš
čitavih svojih života najviše su
sa sudbinama svestranih, renesansnih majstora, koji su utočište nalazili, ne u velikim se plašili, ako ne čak i užasa-
vali, budala. Iako im u svojoj
gradovima i blizu vlasteli i gospodarima, već upravo u malim mjestima koja su po literaturi i javnom delovanju,
njima i danas poznata. Zato kad god čujem prezime Kovač - pred očima imam Rovinj nikad nisu ostajali dužni - obo-
jica su gledali, koliko god se
to moglo, da se klone erudita
šutnja principijelnost! Mirko ne. Pri tom, kad kažem ovo sre- sto nije mogao da se promaši. kanskog ozračja, a opet sasvim jeftinih brošura. Posebno patri-
Kovač nije ćutao - posebno ne dine zatrovane vlastitim oča- Glava koja jednostavno izaziva blizu. Tu. Na dohvatu a opet otskih budala, kakvih je ovde,
o onim stvarima o kojima, u jem, ne mislim isključivo samo da bude skinuta. Uostalom, je- izmešteno iz balkanskog (isto- usudom negativne geografije,
društvima kao što su naša, ve- na Beograd, već, jednako, i na dan od njegovih najpoznatijih rijskog) grotla čijim se avetima nekako najviše. A upravo, taj
ćina najradije ćuti. U zemlji Sarajevo, Podgoricu ili Zagreb romana, nimalo slučajno, ima i demonima u životu, a litera- egzil od budala, bilo je, čini se,
(odnosno zemljama) u kojoj - pošto je u svaki od ovih grado- naslov „Gubilište“ (1962). Dru- turi posebno, Kovač stalno op-
postoji čak i izreka „Ćutanje je va Kovač jednako mogao da gi važan, za Kovača predseti- sesivno vraćao. Iz današnje vi-
u oba ova slučaja bilo najteže
doseći.
zlato“, mereno ovdašnjim, pa-
triotskim aršinima, govorenje
ode. A, ipak, nije! nantan naslov njegovih knjiga,
jesu „Vrata od utrobe“ (1978).
zure gledana, Kovačeva lična i
umetnička sudbina imaju tako
o nepopularnim stvarima po Cijena morala puno srodnosti sa sudbinama velikim Lj) koji su uspeli da
svemu nije pametan izbor. A Druga bitna stvar, pored jezika, Između Beograda i Zagreba svestranih, renesansnih maj- gradove u kojima žive, ili naro-
najnepopularnije stvari ovde do koje je u životu i literaturi U trenucima kada se u jednom stora, koji su - budući ispred i de kojima pripadaju, svedu na
se oduvek tiču: nacije, istorije, Kovač itekako držao jeste mo- društvu naziru i začinju sa- iznad vlastitog vremena - uto- vlastitu, provincijalnu, mrzi-
mitova i iz njih proizilazećih ral. Svejedno da li je u pitanju svim jasni elementi njegove čište nalazili ne u velikim gra- lačku meru. I to je ono što po-
zločina svih vrsta. lična, grupna, esnafska, kolek- fašizacije, po Kovaču, Čovek dovima i blizu vlasteli i gospo- menuti Kovaču zapravo nika-
tivna ili nacionalna - moral- ne sme da ćuti. Krajem osam- darima već upravo u malim da nisu mogli da oproste. Niti
Zavičaj u jeziku nost, i iz nje proizilazeća inte- desetih, odnosno početkom mestima, koja su po njima i bi, da ga ko pita, sam Kovač
Bilo da je reč o romanima, pri- lektualna delatnost i hrabrost, devedestih, Kovač raskida sa danas poznata. Zato kad god uopšte želeo da mu takvi bilo
povetkama, esejima, filmskim po Kovaču jesu kategorije zbog onim Beogradom, koji u to vre- čujem prezime Kovač - ja pred šta praštaju.
scenarijima, novinskim kolu- kojih pisac, ali prevashodno me ne nalazi dovoljno snage da očima imam Rovinj. Upravo Granica koju je ovakvim svo-
mnama ili dramskim tekstovi- Čovek, svaki Čovek, ne treba se izbori s vlastitim razulare- ovakvom asocijacijom Kovač jim javnim delovanjem Mirko
ma, svejedno da li piše na dija- da kalkuliše po pitanju cena nim istorijskim demonizmom. se najbolje odužio tom lepom Kovač uspeo da postavi jedna-
lektu ili ne - jezik Kovačeve koja se za istu neminovno pla- Braneći vlastitim delom (i te- mestu na onom duhovnom - ko jasna, i jednako je čitljiva i
književnosti jednako je preci- ća. Kovač dobro zna kako je lom) precizan i sasvim tačan egzistencijalnom i intelektual- danas. Čini se čak i više no za
zan, čist, omamljujući. Upravo moral najskuplji onda kad ga slogan „Beograd je Svet“, koji nom miru - koji je upravo tamo njegovog zemaljskog života.
Mirko Kovač, možda čak i po- nema - zato je, na račun ličnog tih godina lokalni ološ tako fa- napokon pronašao. Kovačevo „Ruganje s dušom“
najbolje među jugoslovenskim spisateljskog i životnog kon- talno (i nažalost trajno) svodi svim onim balkanskim provin-
njaju o normalnosti koja je defi- piscima, opredmećuje pozna- formizma, tu cenu uvek i sa za- na vlastitu, provincijalnu, mr- Gospodstveni prezir cijalnim, malim mržnjama, ko-
Piše
nitivno izgubljena. Mnogo je tu tu frazu o tome kako biti pisac, dovoljstvom plaćao. Režimi i zilačku meru - Kovač tih godi- Na kraju, kako ne bi bilo nedo- je redovno ostavljaju velike i
Održana obećanja lucidnih pasaža o stvaranju,
Nebojša Milenković
zapravo znači stanovati u jezi- vlasti, sa punim pravom i sa- na raskida i sa ne malim brojem rečenosti ili bilo kakvih zabu- tragične posledice, ostaće nje-
Crnogorsku književnost je obogatio sjajnim tekstovima za pozori- knjigama, filmovima, vlastitim ku. Miljenko Jergović čak kaže svim opravdano, zazirali su od svojih dotadašnjih beograd- na - što je kada je Kovač u pita- gova trajna intelektualna za-
šte „Šćepan mali“ i „Knjaz Danilo“. Ulcinjska Plima je objavila jedno stvaralačkim i životnim nedou- „Kako ste mi, šjor Kovač? ... kako u Kovačevim knjigama Kovača. Bio je hvaljen i nagra- skih prijatelja i poznanika koji nju ovde uobičajen slučaj - svim dužbina ovim prostorima - po-
istinski remek djelo na crnogorsku temu „Srčana kap“, dramski tekst micama, dubokim razočarenji- Da vam rečen: mislija san ima više lepote nego u prirod- đivan, ali jednako, ako ne i više u Slobodanu Miloševiću tada sredinama iz kojih je odlazio i djednako postojana, čvrsta i
rođen za Živka Nikolića koji je tada već pokazivao znake bolesti i ma u mnoge po peru bivše dru- oli ste vi Hrvat oli Srbin. Kako nim lepotama Hrvatske. od toga, prisluškivan, prokazi- još nisu prepoznali ono što je u kojima je iz različitih razloga utemeljena kao ona koju je po-
umora. Na jednoj od dugonoćnih sjedjeljki sa prijateljima u zagre- gove. Gotovo epistolarni roman se vi osićate?“ Njegovo preseljenje iz Beogra- van, proganjan i proklinjan. Kovač, pre mnogih, kristalno postajao nepoželjan, Mirko digao u (svom) književnom je-
bačkom hotelu „Internacional“, kad ne caruje alkohol nego obijesni ili neka vrsta klavirske kompo- „ Bidno, moj Toni. Bidno se da u Rovinj u tom kontekstu, Progoniti i blatiti Kovača, po- jasno video! Baš kao što je, na- Kovač nikada nije uzvraćao ziku.
duh definisanja, Mirko nam je rekao da jednostavno mora napisati zicije za četiri ruke. Sve je tu, osićan“ pored toga što predstavlja pre- sebno u Srbiji ali, ništa manje puštajući Beograd, jednak pre- mržnjom. Nikada Kovač nije Zato mi, umesto nepotrebnih
dramu o Šćepanu malom. Samo zbog toga da pokaže kolika je suje- počev od užarenih pitanja da li seljenje iz srpskog u hrvatski ni u Hrvatskoj ili Crnoj Gori, zir osećao i prema zvaničnom mrzeo, niti izrekao bilo kakvu patetičnih pozdrava za kraj -
ta i lakovjernost Crnogoraca, kako pristaju da ih vodi drugi, samo da se u vremenima zla angažovati U knjizi „Uvod u drugi život“ jezik - naravno, pod pretpo- dugi niz godina predstavljalo Zagrebu, odnosno Franju ružnu reč, ni o Beogradu, ni o pošto sa Ljudima kao što je on
nije njihov. Mnogo kasnije je održao obećanje. Ni jedna Njegoševa ili ćutati, ima li smisla literatura (Prosveta, Boegrad, 1983), koja stavkom postojanja onog ko je društveno poželjan model Tuđmanu kao Miloševićevom Zagrebu, niti bilo kojem dru- kraj, zapravo, nikad ne postoji
nagrada poslije Lalića nije tako ubjedljivo odzvučala kao isto visoko ili bilo kakav intelektualni an- je ujedno, priznajem, i prva uopšte može da dokaže kako je napredovanja na različitim alter-egu. gom gradu njegove duhovne - ne ostaje ništa drugo do da pa-
priznanje dodijeljeno Mirku Kovaču. Prvo te vrste u suverenoj Crnoj gažman u doba opšteg pomra- njegova knjiga koju sam uop- tu zaista reč o dva (različita) kulturnim i političkim lestvi- otadžbine koja od sredine de- rafraziram citat kojim sam i
Gori. Bio je posebno ponosan i na Trinaestojulsku i Njegoševu nagra- čenja svijesti. šte čitao, Mirko Kovač objavio jezika - ujedno predstavlja i cama podlosti. Izgledao je Ko- Potraga za zrakom vedesetih nosi znameniti, ko- počeo ovaj tekst:
du, i ako je, razumljivo, obje mogao i znatno ranije dobiti, Njegoševu Posebno su u Pismima zani- je svoju „Molitvu za intelektu- preseljenje iz sredine zatrova- vač, jako dugo, kao laka lovina. Izbor Istre kao onog mesta ko- lokvijalni naziv, „ovi prostori“. - Nadan se da se sada osićate
bar prije Dobrice Ćosića čije je i djelo i osobu otvoreno prezirao. mljiva sjećanja na zajedničke alca“ gde, između ostalog, piše ne vlastitim očajem u prostor Vrabac u ruci. Poželjan patriot- je pisca i Čoveka Mirka Kovača Kada je govorio, Kovač je uvek dobro, šjor Kovač?
preminule prijatelje Pekića i i o tome kako mu je žao onih eteričnosti i makar pokušaj ski plen koji u percepciji ov- doslovno uvodi u Novi život - govorio o ljudima (onima o ko- - Zato što ste vi to sve lipo za-
su se događaji i ličnosti u Kova- sprostranjene u njegovoj per- Kiša o kojima više saznajemo ljudi koji misle kako je njihova dosezanja (spoljašnje) vedri- dašnjih „rodoljubaca“ napro- izbor je sredine s najmanje bal- jima se nikada neće govoriti sa služili!
čevoj prozi baš tako dogodili, sonažom i događajima bogatoj nego iz njihovih intervjua ili
da pisac jednostavno prepisuje prozi. mogućih ličnih ispovijesti. Iz

Biografija bez veselja

lu intelektualnog pokreta otpo-
ra raščovječenju i beznađu koje
je inicirano iz Beograda polako
zapljuskivalo zemlju. Dok su se
Pekić i Kiš znatno ranije od do-
maćeg primitivizma i palanaš-
tva sklanjali u egzil, Kovač je,
zajedno sa prijateljem i istomi-
šljenikom Filipom Davidom,
ostajao u zemlji, izdržavao pri-
mitivne napade i osporavanja.
Živio je u Beogradu dok je to
bilo moguće, a zatim prešao u
Rovinj, ne da bi se konačno
sklonio od šovinističkog ludila
koje je potresalo i Hrvatsku,
već da boravi u sredini koja je,
po njegovim riječima, koliko
toliko uljuđenije reagovala na
razlike u mišljenjima. Uosta-
lom, riječ je o Istri možda naj-
manje militantnoj hrvatskoj i
ex jugoslovenskoj oblasti. Nije
štedio ni novu sredinu ispisuju-
šetke“, „Ruganje s dušom“, mož-
da „Uvod u drugi život“, ili pak
sjajno štivo sjećanja, svjedoče-
nja i Mirkovih lucidija u knjizi
„Pisanje ili nostalgija“. Samo je
osoba nesumnjive lične hrabro-
sti smjela u ono rigidno vrijeme
potpisati scenario za film „Lisi-
ce“ u režiji Krsta Papića ili ka-
snije „Okupaciju u dvadeset šest
slika“ Lordana Zafranovića.
Jednako nov i provokativan, ka-
ko u romanima i pripovijestima,
esejima, publicistici ili filmskim
scenarijima, Mirko Kovač je na-
vlačio mržnju filistara i linijaša,
koji su ipak uzaludno pokušava-
li da ga ospore.
Mediteranska širina
Crnogorac po rođenju, ranom
školovanju, sentimentu i onoj
potrebi za pravdoljubivošču
kao sastavnim dijelom klasič-
da tako moćno spoji dokumen-
tarnost i fikciju kao Kovač u
brojnim djelima. On često poč-
ne priču na nekoj od čitaocu
poznatih lokacija, zaigra i sa
nekom u javnosti dobro po-
znatom ličnošču, zatim sve ta-
ko moćno zamijesi i zavrne do
osviješćene i snažno zasnova-
ne artističke poente. Kako opet
od čitaocu poznatih ličnosti
stvara punokrvne književne
likove i literarno zaokružene
sudbine – tajna je koju nije la-
ko odgonetnuti. Kovačevo pri-
povijedanje u prvom licu od-
m a h st va ra j e d n u v r st u
nesporne ubjedljivosti, ali je
teško dokučiti kad pobjegne u
fikciju, odnosno kako neosjet-
no spoji realno i ono drugo što
djeluje realnije i ubjedljivije od
dokumenta. Moguća čitaočeva
naivnost kojom povjeruje da
svoje biografsko iskustvo, gra-
niči sa dubokim neshvatanjem
prirode književnosti i književ-
nog čina u cjelini. Tim prije je
teško razumjeti Kovačev knji-
ževni metod pri njegovoj tvrd-
nji, izrečenoj u brojnim inter-
vjuima, da ima otpor prema
svemu što je prevashodno au-
tobiografsko, da nikad ne bi
pisao memoare ili ličnu bio-
grafiju, da je ta vrsta privatno-
sti suprotna književnom činu.
Da, ali se najveći dio njegovih
proza rasprostire pred čitao-
cem kao lična ispovijest auto-
ra, ubjedljiva i navodno pro-
življena avantura naratora,
odnosno glavnog junaka. Sve
su to Kovačeva čarobnjaštva
zbog kojih se i voli i cijeni nje-
govo književno djelo, zbog če-
ga mu se radosno opraštaju
pripovijedne zamke tako ra-
Pisma Davidu
Kovačevo kompoziciono maj-
storstvo u romanima i svemu
što je stvarao posebno je plodna
zagonetka za otključavanje nje-
govog djela. Svaki od fragmena-
ta „Grada u zrcalu“, odvojenih
naslovima, može se čitati neza-
visno od građe koja mu pretho-
di ili dalje slijedi. Takvih fra-
gmenata je u pomenutom
romanu ni manje ni više nego
65. Mnogo toga je, kad je riječ o
Kovačevoj poetici, eksplicitno
izneseno u knjizi Pisma od
1992. do 1995. godine. Dva prija-
telja, Kovač i Filip David, pišu
jedan drugome, iz Beograda ili
Rovinja, žale se na vlastito
okruženje i pomahnitale ubi-
lačke strasti, povremeno panič-
no bježe u literaturu, pretresaju
sopstvene književne uzore, sa-
svega je više nego jasno da su
istinski prevratnici u jugoslo-
venskim literaturama druge
polovine proteklog vijeka če-
tvorica prijatelja vezanih dubo-
kim ličnim afinitetima: Kiš, Pe-
kić, Kovač i Filip David.
Jednostavno riječ je o jednoj vr-
sti književnog plemstva koje
osjeća vlastitu pripadnost knji-
ževnosti kao sudbini, ali i često
uzaludni otpor brojnim doma-
ćim banalnostima.
Iz života je otišao možda po-
sljednji veliki pisac savremene
epohe sa ovog tla, nepotkuplji-
vi svjedok i moralni stub čitave
jedne generacije. Ostavio je iza
sebe otvorenu knjigu naših za-
bluda, hipokrizija i nesporazu-
ma sa svojim vremenom, ali
nas i oplemenio vlastitom vizi-
jom čovještva i trajne ljepote
književne umjetnosti.
Prvo i četrnaesto pjevanje,
poeme posvećene Danilu Kišu
&1.
Rodih se na dan Stjepana
Prvomučenika, u nebeskom
zodijačkom znaku Jarca, pre-
dodređen za tjeskobu, s peča-
tom tmine na duši.
Rekli su mi da je majka izgo-
vorila kroz suze radosne:
„Ne kmeči, čedo! Život je tek
počeo, godine plača su pred
tobom!“ A otac je u svoj Kalen-
dar, kao u Knjigu matičnu,
upisao datum, unio podatke
o vremenu i dometnuo svoju
misao: „Ko se ode rodi, jebo je
čvorka!“
Rodih se u očevoj krčmi, kraj
druma kojim često prolažahu
kiridžije, a jedan krak se račvao
prema Primorju, i tuda smo
mogli za nekoliko sati hoda
stići u mediteransko obilje.
Tuda su nekada hodili gradite-
lji crkvi i živopisci i radovali se
što ostavljaju tragove Vječne
Forme Boga.
* potreba za uskrsnućem, a uskr-
&14.
Volio bih da se kraljevski osje-
ćam na polju svoje djelatnosti,
volio bih da mogu suditi o
sebi, o svojoj književnoj pojavi,
a da ne ispadnem skroman,
licemjer ili hvalisavac! Što bi
pristajalo uz moju prirodu?
Gorčina, i način na koji se gor-
čina ispija!
„Stalno bih htio biti ono što
volim“, kaže veliki pjesnik
Pessoa.
Jesam li katkad, u satima
svojim, očekivao neko čudo?
Dabome da jesam! Očekivati
čudo nije ništa drugo doli
snuće jest temelj vjere.
Mi očekujemo događaj, sanja-
rimo o naglom razvoju stvari,
ili u rukopisima svojim izokre-
ćemo postojeću stvarnost. Što
je potaklo pisca u meni i kad se
formirala „tamna psiha“, uvijek
spremna svaki užas primati s
lakoćom kao radosnu vijest?
Kad bi to bilo sve razlučivo
čovjek bi mogao objasniti sebe.
Svaki je ulazak u tajanstvo neu-
spjeh. Svaki je život nepoznat,
u prvom redu sebi samom.
Jesu li krajnosti djelovale
samovoljno i razorno ili je sve
ovo samo sklop krajnosti? Ili je
biće samo po sebi krajnost?
Jesam li ja ono što tajim? pitao
se jedan pjesnik. Kako to da
nismo u stanju ono skriveno u
nama objelodaniti? Jer umjet-
nost je izvjestan red, ili barem
duševna skladnost, odabir
činjenica i način na koji se pro-
matraju.
Jesam li i ja proklinjao čas
dolaska, ili kao Job klicao: „Ne
bilo dana u koji se rodih i noći
u kojoj rekoše rodi se đetić!“
Ili se ta pitanja već uvelike
promeću u prozu u kojoj se
još proklinje ta ura, doduše
na razne načine i kroz mnoš-
tvo formi. Je li ovaj život bio
moguć samo u odnosu na
voljene osobe ili Boga? Ili da
to odložimo za neku drugu
zgodu, za neki novi rukopis?
Sada mogu sretno živjeti u
svom neveselom svijetu. Što
sretno? Jer mogu slijediti onu
Učiteljevu brigu da me i u
budućnosti čeka još mnogo
teškoća. Sve ono što nastojim
zaboraviti počinje me progo-
niti. Tamo gdje želim staviti
točku nastaje provalija. Svaku
navalu na moju slaboću i
nespremnost lako podnosim,
jer sam u dobroj mjeri lak pli-
jen za trpnju. Blagonaklon sam
prema grdnji i prema hvali,
prema kuditeljima i prema
podržavateljima. Ali uvijek
brižno mislim o sebi i svom
položaju, nekad sjetno, nekad
ravnodušno, nekad ogorčeno,
a ponajčešće s razočaranjem i
potišteno.
Imam li štogod pridodati svo-
jim podvojenostima? Mogu li
reći da je sve što sam postigao
(ako sam što postigao), došlo s
mukom, bogme sporo i kasno.
A od tisuću sitničavih tvari
sačinjena je i moja biografija
bez veselja!
Jedan slavni pisac veli da je
dar „neprirodan događaj pri-
rode“, da je „talent privilegium
odiosum i da onome tko ga
ima rijetko kad daruje zemalj-
ske radosti”.
Mirko Kovač: „Europska
trulež“, Fraktura, 2008.
Asfaltiranje, Za jedinstveno
iskustvo
pa tek onda 600.000
kaldrma Str. III Marina Abramović prikupila sredstva za Institut dolara STR. II

Kultura
In memoriam: Mirko Kovač (1938-2013.)
Pozorišna kritika:
Subota, 24. avgust 2013.
kultura@pobjeda.me

„Kako rastu veliki ljudi“, Petar Pejaković, Kotor art

Škola života
i teatra

Predstava promoviše ideju da do postajanja

velikim čovjekom, uz podršku okoline, može
dovesti jedino snažna unutrašnja potreba i
neprekidno činjenje, odnosno preuzimanje
vlastite sudbine i snova u svoje ruke STR. III

Osvrt na 12. Don Brankove dane muzike

Zvijezde i
Čovjek note za sve
muzičke ukuse
za kojeg Koncerti su bili veoma posjećeni, što
potvrđuje činjenicu da je publika, tokom 12
godina postojanja festivala, postala redovan
konzument festivalskog sadržaja, kao i da
je ovogodišnji koncept muzičkog segmenta

kraj ne
KotorArta bio primamljiv publici STR. VII

postoji Str. IV i V