Klasični računari koriste „klasičnu logiku“ kao osnovu za svoje funkcionisanje — najmanju jedinicu predstavlja bit, koji može imati stanje nula ili jedan. Klasični računari kao osnovu koriste zakone električne provodljivosti i bitovi mogu imati dva stanja. Kod kvantnih računara najmanja jedinica je klubit - vektor sa intenzitetom, pravcem i smerom. Kvantni računari koriste „kvantnu logiku“ i koriste specifične efekte kvantne fizike poput „kvantnog sprezanja“ koje otvara mogućnost drugačijeg prenosa informacija. Najmanja jedinica podatka, kjubit, poput bita, može biti jedinica ili nula. Ono što je kod kjubita fascinantno jeste to što on, u kvantnom svetu, ne mora da bira između dva stanja (kao klasični računar) on može biti bilo koja njihova kombinacija.
Kako funkcioniše kvantni računar?
Kvantni računari dolaze u raznim oblicima i formatima, ali svi rade na istom principu: imaju kvantni procesor i kojem su kvantne čestice izolovane, tako da inženjeri mogu njima da manipulišu. Priroda kvantnih čestica, kao i metode koje se koriste za njihovu kontrolu zavise od jednog pristupa kvantnim računarima do drugog. Neke metode zahtevaju da se procesori ohlade do ekstremno niskih temperatura, dok drugi omogućavaju igranje sa kvantnim česticama korišćenjem lasera. U svakom slučaju zajednički cilj je najbolje kontrolisanje i korišćenje vrednosti kvantnih čestica. Za razliku od klasičnih računara, svaki bit, kao osnova svih računarskih radnji može imati jednu od dve vrednosti – jedan ili nula. Razbijanje svih računskih radnji na simplifikovane proračune korišćenjem jedinica i nula omogućava programerima da izvršavaju kompleksne proračune na današnjim računarima. Problem ovakvog pristupa je nefleksibilnost, koja smanjuje efikasnost kod specifičnih zadataka. Kubiti, osnovni element kvantnih računara Za razliku od bitova, kvantni računari koriste kubite (qubits), odnosno kvantne bitove, koji su slični, ali i različiti u odnosu na bitove koje mi poznajemo. Kubiti su napravljeni od kvantnih čestica koje se nalaze u prirodi, a njihova najbitnija osobina, koja je najkorisnija za kvantne računare je superpozicija – osobina koja dozvoljava kvantnim česticama da postoje u više stanja u isto vreme. Superpozicija se najbolje objašnjava bacanjem novčića. Umesto da budu glava ili pismo, kvantne čestice se ponašaju kao novčić koji se još uvek vrti. Kontrolisanjem kvantnih čestica, naučnici mogu da ih napune podacima i kreiraju kubite, a zahvaljujući superpoziciji, jedan kubit ne mora biti jedan ili nula, već može da bude i jedan i nula istovremeno. Ovo je značajno jer kada je potrebno da kvantni računar reši problem, on može koristiti kubite da odradi nekoliko kalkulacija odjednom, paralelno radeći na nekoliko potencijalnih rešenja.
Prvi kvatni racunari
Prvi modeli kvantnog računara kod koga se podaci dobijaju brzinom svetlosti napravljen je na Univerzitetu u Ročesteru (Njujork, SAD). On se zasniva na teoriji kvantnih kompjutera uz dodatak optičkih elemenata. Vojna industrija SAD pokazala je značajno interesovanje za pojam submolekulskih računara. Njihovom zaslugom krajem 1998. godine u Nacionalnoj laboratoriji u Los Alamosu (Novi Meksiko, SAD) napravljen je prvi 3-kjubitni kvantni računar. Samo godinu i po kasnije, Rejmond Laflejm i njegove kolege s Nacionalnog instituta za standarde i tehnologiju (www.nist.gov) napravili su 7-kjubitni kvantni kompjuter, a danas rade na razvoju 15-kjubitnog računara. Da bi prikazao moguću brzinu kvantnog računara, Lov Grover iz Belovih laboratorija je 1996. godine napravio veoma brz algoritam za pretraživanje velikih baza podataka. Nazvan je GSA (Grover Search Algorithm) i da bi našao podatak u bazi od milion elemenata mora da „pretrese” samo 1000 podataka (0,1%), dok najbolji klasični algoritam mora da pročešlja bar 50% od ukupnog broja podataka. Rezultat se dobija praktično trenutno. Ovaj algoritam samo je jedan od mnogih koji koriste prednosti kvantnih kompjutera, ali će za praktičnu primenu morati da sačekaju na kvantni kompjuter koji će imati nekoliko miliona kjubita.