LEE CHILD

DVANAEST ZNAKOVA
Za moje šogorice Leslie i Sally. Dvije žene pune šarma i dobrote.
 1.

Bombaše samoubojice lako je uočiti. Pokazuju mnoge znakove koji ih odaju. Uglavnom
zato što su napeti. Po definiciji to rade prvi put.

Izraelska protuobavještajna služba napisala je priručnik na tu tematiku. U njemu su

navedeni znakovi koje valja tražiti. Na temelju pragmatičkog promatranja i psiholoških uvida
sastavili su popis biheviorističkih pokazatelja. Za popis sam saznao od satnika izraelske vojske
prije 20 godina. Kleo se u njega. A kleo sam se i ja tijekom tri tjedna koja sam proveo s njim, na
posebnom zadatku u Izraelu, ponajviše u Jeruzalemu i na Zapadnoj obali, ali katkad i u Libanonu,
katkad i u Siriji ili Jordanu, u autobusima, trgovinama i prepunim pločnicima. Oči su mi
neprestano bile u pokretu, a u sebi sam ponavljao točke s popisa.
Dvadeset godina poslije još se sjećam popisa. A oči su mi i dalje u pokretu. Iz navike. Od
druge skupine suradnika naučio sam drugu mantru: Nemoj gledati, vidi. Nemoj slušati, čuj. Što
si svjesniji okoline, dulje ćeš preživjeti.
Ako je osumnjičeni muškarac, popis ima dvanaest točaka, a ako je riječ o ženi, samo
jedanaest. Razlika je svježe obrijana brada. Muški bombaši samoubojice briju bradu. To im
pomaže da se uklope i izgledaju manje sumnjivo. Rezultat je bijeda koža u donjoj polovici lica.
Dugo nije bila izložena suncu.
Ali nije me zanimalo brijanje brade.
Razmatrao sam popis od jedanaest točaka.
Sumnjiva osoba bila je žena.
Vozio sam se podzemnom željeznicom u New Yorku. Na liniji broj 6, po Aveniji
Lexington, na sjever, u dva sata u noći. Ušao sam na postaji u Ulici Bleecker, u vagon u kojem je
bilo samo petero ljudi. Vagoni podzemne željeznice doimaju se skučeni kada su puni, ali kada su
prazni, čine se golemi, pusti i samotni. Noću se svjetlo u njima čini jarkijim iako je jednako
onome danju. U podzemlju nema drugog svjetla. Sjedio sam raširen na sjedala za dvoje preko
puta stražnjih vrata. Svih ostalih pet putnika sjedili su između mene i drugog kraja vagona, na
dugim klupama, sjedili su bočno, gledajući pred sebe, troje s lijeve i dvoje s desne strane, pa sam
ih vidio iz profila.
Broj vagona bio je 7622. Jednom sam se vozio osam stanica na liniji 6 sjedeći pokraj
luđaka koji je govorio o vagonu entuzijazmom
koji većina muškaraca čuva za sport ili žene. Zbog toga sam znao da je vagon broj 7622
model R142A, najnoviji u podzemnoj željeznici New Yorka. Proizvodi ih Kawasaki u japanskom
Kobeu, dopremaju ih brodom, kamionima prevoze u spremište na 207. ulici, dizalicom spuštaju
na tračnice i odvlače do 180. ulice gdje ih testiraju. Znao sam i da može prijeći 300.000
kilometara bez većeg remonta. Znao sam da snimljene upute izgovara muški glas, a obavijesti
ženski. Navodno je to bilo slučajno, ali zapravo su šefovi željeznice smatrali da to ima jači
psihološki učinak. Znao sam da su to bili glasovi voditelja s Bloomberg TVsl, iz doba prije nego
što je Mike postao gradonačelnik. Znao sam da u gradu ima 600 vagona modela R142A i da je
svaki dug 15,5 metara, a širok 2,5. Znao sam i da vagon u kojem sam sjedio može prevoziti
najviše 40 ljudi na sjedećim i 148 ljudi na stajaćim mjestima. Luđak je znao sve precizne
podatke, no i sam sam vidio da su sjedala od plave plastike, nijanse jednake boji ljetnog neba ili
boji odore britanskog zrakoplovstva. Vidio sam i da su zidne obloge od stakloplastike otporne na
grafite. Na mjestu gdje su se spajale s krovom vidio sam dvostruki niz reklama koje su se pružale
cijelim vagonom. Mali plakati veselih boja najavljivali su TV serije, jezične poduke, fakultetske
diplome do kojih je lako doći i sjajne prilike za veliku zaradu.
Vidio sam i policijski plakat na kojem je pisalo: Ako ugledate nešto, recite nešto.
Najbliža putnica do mene bila je Hispanoamerikanka. Bila je meni slijeva, s druge strane
vrata, sama na jednoj strani klupe za osmero. Bila je sitna, imala je između 30 i 50 godina i
izgledala vrlo umorno. Oko zglavka joj je visjela izlizana vrećica iz veletrgovine. Prazno je zurila
u prostor ispred sebe, očima previše umornim da bi vidjele mnogo.
Zatim je, metar dalje, ali s druge strane vagona, sjedio muškarac. I on je bio sam na klupi
za osmero. Mogao je biti s Balkana ili iz okolice Crnog mora. Tamna kosa i izborana
koža. Doimao se žilavo od rada i izloženosti vremenskim uvjetima. Noge je čvrsto držao na podu
i nagnuo se naprijed, s laktovima na koljenima. Nije spavao, ali bio je blizu toga. Bio je posve
miran, kao da vegetira, i ljuljao se zajedno s kretanjima vlaka. Imao je pedesetak godina, no bio
je odjeven kao da je mnogo mlađi. Široke hlače koje su mu sezale samo do gležnjeva i prevelika
košarkaška majica s prezimenom koje nisam poznavao.
Treća je bila žena koja je mogla biti iz zapadne Afrike. Bila je lijevo, pokraj srednjih
vrata. Umorna i nepomična. Njezina crnu koža izgledala je prašnjavo i sivo, od umora i neonskog
osvjetljenja. Nosila je šarenu haljinu zvanu batik i sličan komad tkanine oko glave. Oči su joj bile
zatvorene. Poznajem New York prilično dobro. Nazivam se građaninom svijeta, a New York
smatram svjetskom prijestolnicom. Stoga poznajem taj grad kao što svaki Britanac poznaje
London ili svaki Francuz Pariz. Iako nisam upoznat sa svim pojedinostima, imam opće znanje o
njemu. No ionako bih lako pogodio da su takvo troje ljudi koje sam zatekao ušavši na postaji
u ulici i Bleecker u noćni vlak na liniji 6 prema sjeveru bili čistači ureda iz četvrti oko gradske
vijećnice ili radnici iz restorana u Kineskoj ili Tabjanskoj četvrti. Vjerojatno su išli prema
Hunts Pointu u Vgophi ili možda sve do zaljeva Pelham gdje će samo kratko prespavati do
sljedećeg dugog dana.
Četvrti i peti putnik bili su drukčiji.
Peti je bio muškarac. Bio je mojih godina i ukoso je sjedio na klupi za dvoje dijagonalno
nasuprot mene na drugom kraju vagona. Bio je odjeven neobavezno, ali ne i jeftino. Hlače nalik
na vojničke i majica za golf. Bio je budan. Pogled je čvrsto usmjerio nekamo pred sebe, ali
njegov se fokus neprestano mijenjao. Kao da pomno razmišlja o nečemu. Podsjećao me na
pogled igrača bejzbola. Imao je određenu proračunatost i lukavost u sebi.
Ali najveći dio vremena gledao sam četvrtu putnicu. Ako ugledate nešto, recite nešto.
Sjedila je s desne strane vagona, i ona sama na klupi za osmero, negdje na pola puta
između iscrpljene afričke žene i čovjeka s pogledom igrača bejzbola. Bila je bjelkinja u
četrdesetim godinama. Izgledala je obično. Imala je crnu kosu, uredno podšišanu, ali bez posebne
frizure i previše ravnomjerno crnu da bi bila prirodna. Bila je odjevena posve u crno. Vidio sam
je prilično dobro. Čovjek u košarkaškoj majici još je bio nagnut naprijed, pa mi je praznina
u obliku slova V između njegovih leđa i zida vagona omogućavala neometan pogled, osim prave
šume šipki od nehrđajućeg čelika.
Pogled nije bio savršen, ali bio je dovoljan da potvrdi svih jedanaest točaka na popisu. U
mome umu zasvijetble bi jedna po jedna, poput sličica na automatu za kockanje u Las Vegasu.
Prema onomu što sam naučio od izraelske protuobavještajne službe, gledao sam
bombašku samoubojicu.
 2
Odmah sam odbacio tu pomisao. Ne zbog rasnog profiliranja. Bjelkinje su sposobne za
ludosti kao i svi ostali. Odbacio sam je zbog taktičke neuvjerljivosti. Vrijeme je bilo pogrešno.
Podzemna u New Yorku bila bi dobra meta za bombaša samoubojicu, a bnija 6 bila bi bolja od
većine ostalih. Zaustavlja se ispod glavnog željezničkog kolodvora. U osam ujutro ili šest
popodne vagoni su puni. 40 putnika sjedi, 148 ih stoji. Treba samo pričekati da se otvore vrata na
prepunoj postaji i pritisnuti gumb. Stotinu mrtvih, više stotina teško ozlijeđenih, panika, šteta na
infrastrukturi, možda i požar. Veliko čvorište bilo bi zatvoreno danima ili tjednima. Možda bi
zauvijek ispunjavalo ljude nepovjerenjem. Značajan uspjeh za ljude čiji način razmišljanja ne
možemo potpuno shvatiti.
Ali ne u dva ujutro.
Ne u vagonu u kojem je samo šest putnika. Ne u doba kad su na kolodvoru samo skitnice,
smeće i beskućnici na klupama.
Vlak se zaustavio na postaji Astor Place. Vrata su se otvorila uz šištanje. Nitko nije ušao,
nitko nije izašao. Vrata su se zatvorila uz potmuo udarac, motor se pokrenuo i vlak je krenuo
dalje.
Točke s popisa još su mi bile pred očima.
Prva je bila očita. Neprikladna odjeća. Eksplozivni pojasevi nisu osobito napredni. Ako
uzmete debelo platno dimenzija metar puta pola metra i presavijete ga po duljini, dobit ćete dugi
džep dubok 25 centimetara. Taj džep omotate oko bombaša i zašijete ga na leđima. Patentni
zatvarači ili kopče mogu potaknuti na predomišljanje. U džep sa svih strana ugurate štapove
dinamita, a praznine napunite čavlima i kugličnim ležajevima, zašijete gornji rub i
dodate naramenice za lakše nošenje težine. Učinkovito, ab krupno. Može se prikriti samo debelim
odjevnim predmetom poput zimske jakne. Na Bliskom istoku nikada nije prikladna, ali u New
Yorku može proći tijekom tri mjeseca u godini.
No bio je rujan, kraj toplog ljeta, U podzemnoj je bilo 10 stupnjeva toplije nego na
površini. Na sebi sam imao majicu kratkih rukava, a putnica broj četiri nosila je crnu jaknu od
perja. Debelu, sjajnu, malo preveliku i zakopčanu do grla.
Ako vidite nešto, recite nešto.
Drugu sam točku preskočio. Trenutačno nije bila primjenjiva. Druga točka je ukočen hod,
poput robota. Može biti korisna na kontrolnoj točki, na prepunoj tržnici ili ispred crkve ili
džamije, ali ne i u sredstvu javnog prijevoza gdje svi putnici sjede. Bombaši samoubojice hodaju
poput robota ne zato što ih je obuzela ekstaza od pomisli na skorašnje mučeništvo nego zato što
nose 20 kg dodatne težine koja ih pritišće kroz grubo napravljene naramenice, ali i zato što su
drogirani. Privlačnost mučeništva ima svoja ograničenja. Većina bombaša samoubojica priglupi
su i ustrašeni, a između usana i zuba nose komad sirovog opijuma. Znamo to zato što pojasevi
napunjeni dinamitom eksplodiraju u karakterističnom torusnom obliku koji zdrobi tijelo u djeliću
sekunde, a glavu otkine s ramena. Glava nije pribijena čavlima za vrat. Ondje je drži gravitacija,
a učvršćuju je koža, mišići, tetive i ligamenti, ali te slabe biološke spone ne mogu učiniti mnogo
protiv snažne kemijske eksplozije. Moj izraelski mentor rekao mi je da ćemo najlakše utvrditi je
li napad djelo bombaša samoubojice tako da u krugu od 30-ak metara od mjesta eksplozije
potražimo ljudsku glavu. Najčešće je gotovo netaknuta. Čak je i komad opijuma i dalje u ustima.
Vlak se zaustavio na postaji Union Square. Nitko nije izašao ni ušao, osim toplog zraka s
perona s kojim se klimatizacija u vagonu odmah uhvatila u koštac. Vrata su se zatvorila i vlak je
krenuo dalje. Točke od tri do šest subjektivne su: razdražljivost, znojenje, tikovi i napetost. Po
mojem mišljenju, znojenje vjerojatno izaziva predebela odjeća, a ne napetost. A uz to i dinamit.
Dinamit je piljevina natopljena nitroglicerinom i oblikovana u štapove. Piljevina je dobar
izolator. Stoga je znojenje neizbježno. Ali razdražljivost, tikovi i napetost vrijedni su pokazatelji.
Bombaši provode posljednje, neobične trenutke svojih života tjeskobni, ustrašeni zbog bola,
omamljeni narkoticima. Iracionalni su po definiciji. Vjeruju, ili napola vjeruju, ili uopće ne
vjeruju u raj i u rijeke meda i mlijeka, zelene poljane i djevice. Na ono što rade natjerala ih je
ideologija ili očekivanja vršnjaka i obitelji. Iznenada se nadu preduboko da bi se izvukli. Jedno je
hrabro govoriti na tajnim sastancima, a drugo poduzeti nešto. Otud i potisnuta panika i svi njezini
vidljivi znakovi.
Putnica broj četiri pokazivala je sve te znakove. Izgledala je upravo poput žene koja se
kreće prema skorom kraju svog života, baš kao što je vlak išao prema svojoj posljednjoj postaji.
Zato je tu bila sedma točka. Disanje.
Disala je plitko, ali kontrolirano. Unutra-van, unutra-van, kao da se priprema za porod ili
kao da je u teškom šoku. Ili kao da je na rubu toga da počne vrištati od užasa.
Unutra-van, unutra-van.
Osma točka: bombaši samoubojice zure ravno pred sebe. Nitko ne zna zašto, ali nadzorne
snimke i preživjeli očevici potvrđuju to. Svi bombaši zure pred sebe. Možda se boje bilo kakvog
ometanja koje bi im moglo osujetiti teško stečenu odlučnost. Možda, poput djece i pasa, misle da
ih nitko ne može vidjeti ako oni ne vide nikoga. Možda, zbog posljednjih ostataka savjesti, ne
mogu pogledati ljude čije živote namjeravaju uništiti. Nitko ne zna zašto, ali svi to rade.
I putnica broj četiri radila je to. Bez ikakve sumnje. Zurila je u prozor preko puta sebe kao
da želi probušiti rupu u njemu.
Sve točke od prve do osme. Nagnuo sam se naprijed u sjedalu.
Zatim sam se zausuvio. Ideja je bila taktički apsurdna. Vrijeme je bilo pogrešno.
Zatim sam pogledao opet. I opet se pomaknuo. Jer su deveta, deseta i jedanaesta točka
također sve odgovarale, a one su bile najvažnije.
 3
Deveta točka: molitva ispod glasa. Svi poznati napadi do danas bili su nadahnuti,
motivirani, opravdani ih potaknuti religijom i to gotovo uvijek islamskom religijom, a muslimani
su navikli moliti se u javnosti. Preživjeli očevici govore kako su bombaši samoubojice prije
napada u beskraj ponavljali molitve, uglavnom nečujno, ali uz jasno vidljivo kretanje usana. I
putnica broj četiri to je radila. Ispod ukočenog pogleda usne su joj se pomicale u dugoj,
zadihanoj, ritualnoj recitaciji koja se, kako se činilo, ponavljala svakih dvadesetak sekunda.
Možda se već predstavljala božanstvu koje je očekivala susresti s druge strane. Ili se možda
pokušavala uvjeriti da to božanstvo postoji. Ili da postoji druga strana.
Vlak je stao na postaji u 23. ulici. Vrata su se otvorila. Nitko nije izašao ni ušao. Vidio
sam crvene znakove za izlaz na peronu. Ugao 22. ulice i Avenije Park u jednom smjeru, a ugao
23. ulice i Avenije Park u drugom. Ni po čemu poseban dio manhattanskih pločnika, ali iznenada
privlačan.
Ostao sam sjediti. Vrata su se zatvorila i vlak je krenuo dalje.
Deseta točka: velika torba.
Dinamit je stabilan eksploziv ako je svježe napravljen. Neće se aktivirati nesretnim
slučajem. Potreban mu je detonator. Detonator mora hiti kabelom povezan s izvorom električne
energije i sklopkom. Veliki dvoručni detonatori iz vesterna bili su oboje u jednom. Pokret ručice
zavrtio bi dinamo, kao na poljskom telefonu, a zatim bi na kraju pritisnuo sklopku. No to nije bilo
praktično za uporabu u pokretu. Za to je potrebna baterija, i to prilično snažna za takvu količinu
eksploziva. Uobičajene male baterije imaju napon od samo 1,5 V, a to nije dovoljno. Potrebna je
baterija od barem 9 V, i to krupna, četvrtasta, kakve se prodaju za industrijske ručne svjetiljke.
Prevelike su i preteške da bi ih nosili u džepu, pa im je potrebna torba. Baterija je na dnu torbe, a
iz nje izlaze kabeli koji vode do sklopke, a zatim prolaze kroz skriveni prorez u torbi i ispod ruba
neprimjerenog komada odjeće.
Putnica broj četiri nosila je crnu platnenu torbu, modernog kroja. Prebacila ju je preko
jednog ramena i ispod drugog te je držala u krilu. Oblik tkanine upućivao je na to da se u torbi
nalazi samo jedan, ali krupan i težak predmet.
Vlak se zaustavio u 28. ulici. Vrata su se otvorila. Nitko nije izašao ni ušao. Vrata su se
zatvorila i vlak je nastavio dalje.
Jedanaesta točka: ruke u torbi.
Ta je točka dodana prije dvadesetak godina. Prije je popis završavao desetom točkom, ali
sve se razvija. Akcija izaziva reakciju. Izraelske snage i neki od hrabrijih civila usvojili su
novu taktiku. Ako bi posumnjali u nekoga, ne bi bježali. Nema smisla. Nitko nije brži od
šrapnela. Umjesto toga zagrlili bi sumnjivca i čvrsto ga držali tako da ne može pomaknuti ruke i
posegnuti za sklopkom u torbi. Na taj je način spriječeno nekoliko napada. Spašeni su mnogi
životi. Ali teroristi su naučili lekciju. Sada su podučavali bombaše da sklopku drže u ruci, tako da
ih zagrljaj ne može zaustaviti. Sklopka se nalazi u torbi, pokraj baterije, pa zato drže ruke u torbi.
Putnica broj četiri držala je ruku u torbi. Poklopac torbe bio je izgužvan između njezinih
zglavaka.
Vlak se zaustavio na postaji u 33. ulici. Vrata su se otvorila. Nitko nije izašao. Na peronu
je stajala jedna žena. Na trenutak se premišljala, a zatim ušla u sljedeći vagon. Okrenuo sam se i
kroz mali stražnji prozor vidio da je sjela blizu mene. Dijelila su nas samo dva tanka zida od
nehrđajućeg čelika i razmak između dvaju vagona. Htio sam joj mahnuti da se odmakne. Na
drugom kraju svog vagona možda bi preživjela eksploziju. Ali nisam mahnuo. Nije gledala prema
meni, a ionako bi ime ignorirala. Poznajem New York. Nitko ne pridaje važnost suludim gestama
u noćnom vlaku.
Vrata su ostala otvorena malo dulje nego prije. Na trenutak mi je glavom prošla misao da
pokušam istjerati sve putnike iz vagona. Ali nisam to učinio. Bilo bi to komično. Iznenađenje,
neshvaćanje, možda i jezične barijere. Nisam bio siguran znam li španjolsku riječ za bombu.
Možda baš bomba? Ili to znači žarulja? Luđak koji trabunja o žaruljama neće nikomu pomoći.
Ne, žarulja je bombiUa, pomislio sam.
Možda.
Vjerojatno.
No sigurno nisam znao nijedan balkanski jezik, kao ni jezike iz zapadne Afrike. Doduše,
možda je crnkinja u šarenoj haljini govorila francuski. Zapadna Afrika dijelom je frankofona. A
ja govorim francuski. Une bombe. La femme la-bas a une bombe sous son manteau. Ona žena
ima bombu ispod kaputa. Crnkinja u šarenoj haljini možda bi me razumjela. Ili bi možda shvatila
na neki drugi način i slijedila ostale van.
Ako bi se probudila na vrijeme. Ako bi otvorila oči.
Naposljetku sam samo ostao sjediti.
Vrata su se zatvorila.
Vlak je nastavio dalje.
Zurio sam u putnicu broj četiri. Zamišljao sam tanak i blijed palac na skrivenom gumbu.
Sklopku je vjerojatno kupila u trgovini električnih dijelova. Hobisti ih često kupuju. Vjerojatno
ne stoji više od dolar i pol. Zamišljao sam namotaje žica, crnih i crvenih, zalemljenih i
slijepljenih izolir-trakom. I debeli kabel detonatora kako izlazi kroz skriveni otvor na torbi i ulazi
pod jaknu te paralelnim spojem povezuje dvadesetak detonatora. Električna energija kreće se
gotovo brzinom svjetlosti. Dinamit je silno snažan. U zatvorenom prostoru kakav je vagon
podzemne željeznice, udarni val bio bi dovoljan da nas sve zdrobi. Čavli i kuglićni ležajevi bili
bi posve nepotrebni. Poput metaka protiv sladoleda. Vrlo malo ostalo bi od nas. Komadići kosti,
možda, vebčine koštica grožđa. Stremen i nakovanj iz unutarnjeg uha možda bi preživjeli. To su
najsitnije kosti u ljudskome tijelu, pa je najmanje vjerojatno da bi ih pogodili šrapneli.
Zurio sam u ženu. Nisam joj mogao prići. Bio sam udaljen deset metara od nje, a ona je
već držala palac na gumbu. Jeftini bakreni kontakti vjerojatno su bih udaljeni manje od pola
centimetra. Ta se udaljenost možda u pravilnim razmacima neznatno smanjivala i povećavala,
kako joj je srce udaralo, a ruka joj drhtala. Ona je bila spremna, a ja nisam.
Vlak je nastavljao dalje, uz karakterističnu kakofoniju zvukova. Zavijanje zraka u tunelu,
udaranje željeznih kotača o spojeve tračnica, struganje uređaja za prikupljanje energije po tračnici
pod naponom, zujanje motora, cviljenje kotača dok su vagoni jedan za drugim ulazili u zavoje.
Kamo se uputila? Ispod čega je prolazila linija broj 6? Bi li bombaš samoubojica mogao
srušiti zgradu? Bio sam uvjeren da ne bi. Gdje je još bilo mnogo ljudi nakon dva u noći? Na malo
mjesta. Možda u noćnim klubovima, ali većinu smo ih već prošli, a ionako je ne bi pustili da uđe
s obzirom na izgled.
Zurio sam u nju. Previše. Osjetila je.
Okrenula je glavu, polako i glatko, kao da je taj pokret bio unaprijed programiran.
Pogledala je izravno u mene. Pogledi su nam se sreli.
Izraz njezina lica promijenio se. Znala je da znam.
 4
Zurili smo jedno u drugo gotovo deset sekunda. A zatim sam ustao. Uhvatio sam
ravnotežu zbog kretanja vagona i napravio korak. Udaljen deset metara sigurno bih poginuo. Ne
mogu biti ništa mrtviji ako se približim. Prošao sam Hispanoamerikanku s bjeve strane. I tipa u
košarkaškoj majici s desne. Prošao sam i ženu iz zapadne Afrike s lijeve strane. Oči su joj još bile
zatvorene. U prolazu sam se hvatao za šipke, bjevu pa desnu, njišući se. Putnica broj četiri cijelo
je vrijeme zurila u mene, uplašena, zadihana, mrmljajući ispod glasa. Ruke su joj i dalje bile u
torbi.
Zastao sam dva metra od nje.
Rekao sam: »Zaista se nadam da nemam pravo.«
Nije odgovorila, ali usne su joj se nastavile kretati. Pod debelom crnom tkaninom ruke su
joj se pomicale. Veliki predmet u njezinoj torbi malo se pomaknuo.
Rekao sam: »Morate mi pokazati ruke.«
Nije odgovorila,
»Policajac sam«, lagao sam. »Mogu vam pomoći.« Nije odgovorila,
Rekao sam: »Možemo razgovarati.«
Nije odgovorila.
Pustio sam rukohvate i spustio ruke uz bokove. Tako sam izgledao niže, manje prijeteće.
Običan čovjek. Stajao sam mirno koliko je vlak u pokretu to dopuštao. Nisam učinio ništa.
Nisam imao izbora. Njoj bi bio dovoljan djelić sekunde, a meni bi trebalo mnogo više od toga. A
ionako nisam mogao apsolutno ništa učiniti. Mogao sam joj zgrabiti torbu i pokušati joj je
oduzeti. Ali nosila ju je dijagonalno, preko tijela, a ručka je bila od gusto isprepletenog pamuka.
Bod je bio jednak kao na vatrogasnom šmrku. Bila je tvornički isprana i pohabana, kao sva nova
odjeća danas, ali ipak bi bila čvrsta. Samo bih podigao njezinu vlasnicu sa sjedala i bacio je na
pod.
No ne bih joj došao ni bbzu. Pritisnula bi detonator prije nego što bi moja ruka bila na
pola puta do nje.
Mogao sam pokušati naglo povući torbu prema gore, a drugom rukom iščupati kabel
detonatora. Ali zbog njezina lakšeg kretanja kabel detonatora sigurno je toliko dug da bih morao
povući ruku u
golemom luku od gotovo metar prije nego što bih uopće naišao na otpor. Dotad bi već
pritisnula gumb, možda i nenamjerno, od samog šoka.
Mogao sam je zgrabiti za jaknu i pokušati iščupati neke druge žice. Ali između mene i
žica bili su debeli džepovi puni guščjeg perja, okruženi skliskom najlonskom opnom. Ne bih ih
mogao ni napipati.
Ne bih imao izgleda.
Mogao sam je pokušati onesposobiti. Mogao sam je udariti u glavu i onesvijestiti je
jednim udarcem, trenutačno. No iako sam i u ovim godinama vrlo brz, za zamah s udaljenosti od
gotovo dva metra trebalo bi mi gotovo pola sekunde. Ona je samo trebala pomaknuti palac tri
milimetra.
Sigurno bi me pretekla.
Pitao sam je: »Smijem li sjesti? Pokraj vas?«
»Ne«, odgovorila je. »Ne približavajte mi se.«
Neutralnim, bezizražajnim glasom. Bez jasnog naglaska. Amerikanka, ali mogla je biti od
bilo kuda. Izbliza nije izgledala divlje ni sluđeno. Samo rezignirano, ozbiljno, preplašeno i
umorno. Zurila je u mene jednako intenzivno kao i prije toga u prozor preko puta. Izgledala je
posve prisebna i svega svjesna. Osjećao sam kako me procjenjuje pogledom. Nisam se mogao
pomaknuti. Nisam mogao učiniti ništa.
»Kasno je«, rekao sam. »Trebali biste pričekati kad bude gužva.«
Nije odgovorila.
»Još šest sati«, rekao sam. »Tada će biti mnogo učinkovitije.«
Ruke su joj se u torbi i dalje pomicale. »Ne sad«, rekao sam. Ona nije rekla ništa.
»Samo jednu«, rekao sam. »Pokažite mi jednu ruku. Ne trebaju vam obje u torbi.«
Vlak je naglo usporio. Zateturao sam unatrag, a zatim opet napravio korak naprijed,
ispružio ruku i uhvatio se za šipku blizu stropa. Ruke su mi bile vlažne. Metal se pod njima
doimao vruće. Postaja Grand Central, pomislio sam. Ali nije bila. Pogledao sam kroz prozor,
očekujući svjetla i bijele pločice, no vidio sam samo slabi sjaj plave svjetiljke. Stali smo u tunelu.
Održavanje ili signaliziranje.
Opet sam se okrenuo prema njoj.
»Pokažite mi jednu ruku«, rekao sam opet.
Žena nije odgovorila. Zurila je u moj struk. Ruke su mi bile visoko, pa mi se majica
podigla i iznad ruba hlača bio je vidljiv ožiljak nisko na mome trbuhu. Podignuta bijela koža,
tvrda i neravna. Veliki, grubi šavovi, kao u crticu. Šrapnel iz kamiona bombe u Bejrutu, od prije
mnogo vremena. Bio sam stotinu metara od eksplozije.
Ženi pred sobom bio sam 98 metara bliže.
Ona je zurila i dalje. Većina ljudi pita kako sam dobio taj ožiljak. Nisam htio da ona to
pita. Nisam želio razgovarati o bombama. Ne s njom.
Rekao sam: »Pokažite mi jednu ruku.«
»Zašto?« pitala je.
»Ne trebaju vam obje u torbi.«
»A zašto vama treba da jednu izvadim?«
»Ne znam«, rekao sam. Nisam imao pojma što radim. Nisam pregovarač za talačke
situacije. Govorio sam tek toliko da nešto kažem. Što za mene nije uobičajeno. Uglavnom sam
vrlo tih. Statistički je vrlo malo vjerojatno da bih mogao umrijeti usred rečenice.
Možda sam zato i govorio.
Žena je pomaknula ruke. Vidjela sam da je desnom nešto primila u torbi, a lijevu je
polako izvukla. Ruka je bila mala, blijeda i blago naborana venama i tetivama. Sredovječna koža.
Obični nokti, kratko podrezani. Bez prstenja. Nije bila vjenčana ni zaručena. Okrenula je ruku, da
vidim drugu stranu. Prazan dlan, crven jer Joj je bilo vruće.
»Hvala«, rekao sam.
Spustila je dlan na sjedalo pokraj sebe i ostavila ga tako, kao da nema veze s ostatkom
nje. U tome trenutku i nije imao. Vlak se zaustavio u tami. Spustio sam ruke. Rub moje majice
vratio se na mjesto.
Rekao sam: »A sada mi pokažite što imate u torbi.«
»Zašto?«
»Samo to želim vidjeti. Ma što bilo.« Nije odgovorila. Nije se ni pomaknula.
»Neću vam pokušati to oduzeti«, rekao sam. »Obećavam. Samo želim vidjeti. Sigurno to
razumijete.«
Vlak je opet krenuo. Ubrzanje je bilo sporo, bez trzaja, a brzina niska. Polako smo ulazili
u postaju. Kotrljajući se. Dvjestotinjak metara, pomislio sam.
Rekao sam: »Mislim da imam pravo barem vidjeti. Ne slažete se?«
Napravila je izraz lica kao da ne razumije.
Rekla je: »Ne shvaćam zašto biste imali pravo vidjeti.«
 »Ne shvaćate?«
»Ne.«
»Jer sam sad umiješan. Možda mogu i provjeriti je li sve namješteno kako treba. Za
poslije. Jer to morate učiniti poslije. Ne sada.«
»Rekli ste da ste policajac.«
»Možemo riješiti ovo«, rekao sam. »Mogu vam pomoći.« Osvrnuo sam se preko ramena.
Vlak se polako vukao. Ispred nas se vidjelo bijelo svjetlo. Opet sam se okrenuo prema ženi.
Njezina se desna ruka pomicala. Istodobno ju je izvlačila i pokušavala njome bolje uhvatiti ono
što je imala u torbi.
Promatrao sam. Torba joj je zapela za zglavak, pa ju je pomaknula lijevom rukom. Desna
je ruka izašla.
U njoj nije bila baterija. Nije bilo žica. Ni sklopke ili gumba.
Bilo je to nešto posve drugo.
 5
Žena je u ruci držala pištolj. Uperila ga je u mene. Nisko, ali precizno, izravno u točku
ispod mog pupka. Ondje ima mnogo toga nužnog. Organi, kralježnica, utroba, razne arterije i
vene. Pištolj je bio Ruger Speed Six. Stari revolver kalibra .357 Magnum, kratke cijevi od 10 cm,
koji bi u meni napravio rupu dovoljno veliku da kroz nju šija sunce.
No sve u svemu, bio sam mnogo bolje raspoložen nego sekundu prije. Zbog mnogo
razloga. Bomba ubija mnogo ljudi najednom, a pištolji jedno po jedno. Bombom nije potrebno
ciljati, a pištoljem jest. Velika je to masa koju vitak zglavak teško može kontrolirati. Streljivo
Magnum, uz velik bljesak iz cijevi, ima i snažan trzaj. Ako je već pucala iz pištolja, znala bi to.
Imala bi tzv. strah od Magnuma. Djelić sekunde prije povlačenja okidača zgrčila bi ruku, sklopila
oči i okrenula glavu. Postojali su prilični izgledi da promaši, čak i sa samo dva metra. Većina
ljudi promaši kad pucaju iz pištolja. Možda ne s te udaljenosti, sa štitnicima za uši i zaštitnim
naočalama u kontroliranom okruženju streljane. Ali u stvarnom svijetu, s panikom i stresom, dok
im ruka drhti, a srce udara, pištolji se uglavnom svode na sreću, dobru ili lošu. Moju i njezinu.
Ako promaši, neće dobiti priliku za drugi hitac.
»Polako«, rekao sam. Tek toliko da dam glasa od sebe. Prst joj je bio bijel od pritiskanja
okidača, ali još ga nije povukla. Speed Six revolver je s dvostrukim hodom, što znači da prva
polovica hoda okidača povlači udarač unatrag i okreće cilindar. Druga polovica otpušta udarac i
ispaljuje metak. Složena mehanika za koju je potrebno vrijeme. Ne mnogo, ali ipak nešto
vremena. Zurio sam u njezin prst. Osjećao sam da nas putnik s očima igrača bejzbola gleda.
Nadao sam se da su mi leđa skrivala pogled ostalima.
Rekao sam: »Niste u zavadi sa mnom. I ne poznajete me. Spustite pištolj i razgovarajmo.«
Nije odgovorila. Možda joj je neki izraz prešao preko lica, ali nisam je gledao u lice.
Gledao sam je u prst. Samo me taj dio nje zanimao. No koncentrirao sam se i na vibracije koje su
se dizale iz poda, čekajući da se vagon zaustavi. Moj nekadašnji ludi suputnik rekao mi je da je
svaki vagon modela R142A težak 35 tona. Mogu se kretati brzinom do 100 km/h. Stoga su im
kočnice vrlo snažne.
Previše moćne za niske brzine. Blago zaustavljanje nije moguće. Kad uhvate, stegnu
snažno i ne puštaju. Vlakovi često zadnje metre kližu na blokiranim kotačima. Otud i
karakteristično cviljenje.
Pretpostavio sam da će se to dogoditi na kraju našeg sporog kotrljanja. Možda ček i
snažnije, u relativnom smislu. Pištolj je zapravo bio uteg na kraju klatna. Duga, tanka ruka, a na
njezinu kraju jedan kilogram čelika. Kad vlak zakoči, inercija će povući pištolj u smjeru
dotadašnjeg gibanja. Prema periferiji. U skladu s Newtonovim zakonom gibanja. Bio sam
spreman oduprijeti se vlastitoj inerciji i odgurnuti se od rukohvata u drugome smjeru, prema
centru. Ako se pištolj tržne samo desetak centimetara na sjever, a ja samo desetak centimetara na
jug, bit ću na sigurnom.
Možda će i manje od deset centimetara biti dovoljno.
Ili barem točno deset, da budem siguran.
Žena je pitala: »Odakle vam taj ožiljak?«
Nisam odgovorio.
»Netko vas je nastrijelio u trbuh?«
»Bila je to bomba«, rekao sam.
Pomaknula je cijev u svoje lijevo, moje desno. Naciljala je mjesto gdje je rub moje majice
skrivao ožiljak. Vlak se kotrljao dalje. Ulazio je u postaju, beskrajno sporo. Brzinom ljudskog
hoda. Peroni na postaji Grand Central su dugi. Prvi je vagon išao sve do samog početka. Čekao
sam da kočnice uhvate. Znao sam da ćemo se sigurno svi trznuti.
Ali nismo stigli do toga.
Cijev pištolja najprije se izravnala prema meni, a zatim krenuli prema gore. Na trenutak
sam pomislio da se žena predaje. Ali cijev se nastavila kretati. Žena je visoko podigla bradu,
poput ponosne, prkosne geste. Gurnula je vrh cijevi pištolja u meko tkivo ispod nje. Povukla je
okidač do pola. Cilindar se okrenuo, a udarač je zastrugao po najlonu jakne.
Zatim je povukla okidač do kraja i raznijela si glavu.
 6
Vrata se dugo nisu otvorila. Možda je netko upotrijebio interkom za hitne slučajeve ili je
kondukter začuo pucanj. Kako bilo, sustav se potpuno blokirao. Očito su uvježbavali ovakve
situacije. Procedura je imala smisla. Bolje je naoružanog napadača zadržati u vagonu, nego da
trči cijelim gradom.
Ali čekanje nije bilo ugodno. Metak Magnum kalibra .357 izumljen je 1935. Magnum na
latinskom znači »velik«. Zrno je teže, a metak ima mnogo snažniji naboj. Tehnički, naboj za
izbacivanje zrna ne eksplodira. Dolazi do deflagracije, to je proces između gorenja i eksplozije.
Ideja je stvoriti golem mjehur vrelog plina koji ubrzava zrno niz cijev, poput opruge. Obično plin
izlijeće iz cijevi nakon zrna i zapali kisik u okolnom zraku. Zbog toga dolazi do bljeska na cijevi.
Ali kad je cijev čvrsto prislonjena uz kožu, kako je to učinila putnica broj četiri, zrno napravi
rupu u koži u koju udu i plinovi iz cijevi. Naglo se širi ispod kože te napravi veliku izlaznu ranu u
obliku zvijezde ili skine sve meso i kožu s kosti te potpuno ogoli lubanju, kao da guli bananu.
U ovome se slučaju dogodilo upravo to. Ženino je lice svedeno na dronjke krvavog mesa
koji su visjeli sa smrskane kosti. Zrno je prošlo okomito prema gore kroz njezina usta i prenijelo
golemu kinetičku energiju na njezin mozak. Iznenadni dak tražio je točku otpuštanja i pronašao je
na mjestu gdje su se polovice njezine lubanje spojile još davno u djetinjstvu. Sad su se opet
otvorile, a tlak je izbacio tri ili četiri velika fragmenta kosti na zid iznad i iza nje. U svakom
slučaju, glave gotovo više nije bilo. Ali stakloplastika otporna na grafite dobro je radila svoj
posao. Bijeli komadići kosti, tamnocrvena krv i sivo moždano tkivo klizili su niz glatku
površinu, ne lijepeći se. Za sobom su ostavljali tanke tragove nalik na puževe. Ženino je truplo
spuznulo u pognutu pozu na klupi. Desni kažiprst još je bio na okidaču. Revolver se odbio od
njezina bedra i ostao na sjedalu pokraj nje.
Zvuk hica još je odzvanjao u mojim ušima. Iza sebe sam čuo prigušene zvukove. Osjećao
sam miris njezine krvi. Nagnuo sam se naprijed i provjerio njezinu torbu. Bila je prazna.
Otkopčao sam njezinu jaknu i otvorio je. U njoj nije bilo ničega. Samo bijela pamučna bluza i
smrad ispražnjenih crijeva i mjehura.
Pronašao sam interkom za hitne slučajeve i javio kondukteru. Rekao sam: »Samoubojstvo
pištoljem. U predzadnjem vagonu. Sve je gotovo. Sigurni smo. Više nema opasnosti.« Nisam
želio čekati da policija okupi timove specijalaca, uzme neprobojne prsluke i puške pa počne
oprezno prilaziti mjestu zločina. To bi moglo potrajati.
Nisam dobio kondukterov odgovor. No minutu poslije njegov se glas javio preko internog
razglasa. Rekao je: »Obavještavamo putnike da će vrata ostati zatvorena zbog incidenta u
tijeku.« Govorio je sporo. Vjerojatno je čitao pripremljen tekst. Glas mu je bio drhtav. Nije bio
gladak i ugodan poput voditelja s Bloombergove televizije.
Još sam se jedanput osvrnuo po vagonu pa sjeo metar od obezglavljenog trupla i čekao.
Mogao sam odgledati više nastavaka pohcijskih TV serija prije nego što su pravi policajci
stigli. Na TV-u bi dotad uzeli i analizirali uzorke DNK, pronašli komu pripadaju, potražib i uhitili
počinitelja, te ga optužili i osudili. No naposljetku je niz stepenice sišlo šest policajaca. Nosili su
neprobojne prsluke i izvučeno oružje. Tipični pripadnici policije New Yorka u noćnoj smjeni.
Vjerojatno iz 14. postaje na Zapadnoj 35. ubci, poznate kao Midtown South. Brzo su se kretali po
peronu i provjeravali vagon po vagon, od početka vlaka. Opet sam ustao i pogledao kroz prozore
između vagona, niz cijelu duljinu vlaka, kao da gledam u dugu, osvijetljenu cijev od nehrđajućeg
čelika. U daljini je sve bilo mutno zbog prljavštine na prozorima i nesavršenosti u staklu. Ali
vidio sam policajce kako otvaraju vrata vagon po vagon, provjeravaju, vide da je sve čisto,
pa puštaju putnike van i izvode ih na ubcu. Noćni vlak bio je gotovo prazan, pa im nije trebalo
dugo da dođu do nas. Kad su kroz prozor našeg vagona vidjeh truplo i pištolj, usporib su i zauzeli
položaje. Vrata su se otvorila uz šum i policajci su utrčali u vagon, po dvojica kroz svaka vrata.
Svi u vagonu istodobno smo podigli ruke, poput refleksa.
Na svakim je vratima ostao po jedan policajac, a preostala trojica krenula su prema mrtvoj
ženi. Zaustavili su se oko dva metra od nje. Nisu joj provjerili puls ni bilo koji drugi znak
života. Nisu joj stavili ogledalce ispred nosa da vide diše li. Djelomično zbog toga što je bilo
očito da ne diše, a djelomično i zbog toga što više nije imala nos. Hrskavica se razletjela. Vidjeli
su se samo nazubljeni rubovi polomljenih kosti gdje je unutarnji tlak izbacio njezine očne
jabučice.
Krupni policajac s naredničkim oznakama okrenuo se prema nama. Malo je problijedio,
ali inače je dobro glumio da mu je ovo samo još jedna noć na poslu. Pitao je: »Tko je vidio što se
dogodilo?«
U prednjem dijelu vagona vladala je tišina. Ondje su bili Hispanoamerikanka, muškarac u
košarkaškoj majici i žena iz zapadne Afrike. Svi su samo sjedili i šutjeli. Kao na osmoj točki
s popisa: zurenje pred sebe. Svi su to radili. Ako ja ne vidim tebe, ne vidiš ni ti mene. Ni
muškarac u majici za golf nije progovarao, pa sam ja rekao: »Izvukla je pištolj iz torbe i
ustrijelila se.«
»Samo tako?«
»Više-manje.«
»Zašto?«
»Kako da znam?«
»Kada i gdje?«
»Na prilazu postaji. Ma kad to bilo.«
Policajac je procesuirao informacije. Samoubojstvo pištoljem. Za podzemnu željeznicu
bila je zadužena policija New Yorka. Zona usporavanja prije postaje, koja se nalazila između 41.
i 42. ulice, bila je područje 14. postaje. Slučaj je bio njegov. Bez sumnje. Kimnuo je glavom.
»Dobro«, rekao je. »Molim vas, svi izađite iz vagona i čekajte na peronu. Trebamo vaša imena,
adrese i izjave.«
Zatim je uključio mikrofon na ovratniku i začulo se glasno krčanje. Kad se malo stišalo,
policajac je uzvratio dugim nizom šifra i brojeva. Pretpostavio sam da zove Hitnu pomoć, a
nakon toga i ljude iz prometnog ureda da otkvače vagon i pošalju ga na čišćenje te omoguće
daljnji protok prometa. To neće biti teško, pomislio sam. Bilo je dovoljno vremena prije jutarnje
gužve.
Izašli smo na peron, na kojem je već bila gužva. Prometni policajci, još patrolnih
policajaca, radnici podzemne željeznice, zaposlenici obližnjeg željezničkog kolodvora Grand
Central. Pet minuta poslije ekipa vatrogasnih bolničara sišla je niz stepenice s nosilima. Prošli su
kroz kordon policije i ušli u vagon, a policajci koji su prvi ušli u njega sad su izašli. Nisam vidio
što se dogodilo nakon toga jer su se policajci počeli kretati kroz gomilu i tražiti putnike iz našeg
vagona te ih vodili na stranu da daju izjavu. Po mene je došao krupni narednik. Na pitanja sam
mu odgovorio još u vagonu. Zbog toga je mene preuzeo prvog. Odveo me duboko u postaju
podzemne željeznice i smjestio me u zagušljivu sobicu s bijelim pločicama na zidovima, koja je
mogla pripadati prometnoj policiji. Posjeo me na drveni stolac i pitao me kako mi je ime.
»Jack Reacher«, rekao sam.
Zapisao je moje ime i prezime te više nije progovarao. Samo je stao kod dovratka i
promatrao me. I čekao. Da se pojave detektivi, pretpostavljao sam.
 7
Umjesto detektiva, došla je detektivka. Sama. Nosila je hlače i sivu košulju kratkih
rukava. Možda od svile, možda čak i ručno šivanu. U svakom slučaju, sjajila se. Nije bila
uvučena u hlače jer je tako bolje prikrivala pištolj, hsičine i sve ostalo što je nosila. Ispod košulje
bila je sitna i vitka. Iznad košulje imala je tamnu kosu vezanu u rep i malo ovalno lice. Nije
nosila nikakav nakit. Čak ni prsten na ruci. Bila je u kasnim tridesetima, možda i u
ranim četrdesetima. Privlačna žena. Odmah mi se svidjela. Izgledala je opušteno i prijateljski.
Pokazala mi je svoju značku i dala mi posjetnicu. Na njoj su bili brojevi njezina telefona u uredu i
njezina mobitela. I adresa e-pošte koju joj je izdala policijska uprava. Glasno je izgovorila svoje
ime. Theresa Lee. Th je izgovorila zajedno, kao u riječi theme ili therapy. Nije bila Azijka.
Možda je bila udana za nekog Leeja ili su nekom njezinu pretku pogrešno napisali prezime Leigh
prilikom imigracije. A možda joj je predak bio konfederacijski general Robert E. Lee.
Rekla je: »Možete li mi ispričati što se točno dogodilo?«
Govorila je blago, podignutih obrva i dubokog glasa punog brige i obzira, kao da joj je od
svega najvažniji moj posttraumatski stres. Možete li mi ispričati? Možete li? Kao da pita, možete
li podnijeti prisjećanje? Nakratko sam se nasmiješio. Postaja Midtown South imala je
jednoznamenkast broj ubojstava na godinu. Čak i ako je Theresa Lee radila na svima od svog
dolaska u postaju, i dalje sam vidio više trupala od nje. Mnogo, mnogo više. Truplo žene u
vlaku nije bilo najmanje odbojno od njih, ali bilo je vrlo daleko od najodbojnijeg.
Stoga sam joj ispričao što se dogodilo, sve od kada sam ušao na postaji u Ulici Bleecker,
preko popisa s jedanaest točaka, do mojeg opreznog prilaženja, isprekidanog razgovora,
izvlačenja pištolja i samoubojstva.
Theresa Lee željela je razgovarati o popisu.
»I mi znamo za taj popis«, rekla je. »Trebao bi biti tajan.«
»Naširoko je poznat već 20 godina«, rekao sam. »Svi ga imaju. Nije nimalo tajan.«
»Gdje ste ga vi vidjeli?«
»U Izraelu«, rekao sam. »Ubrzo nakon što je sastavljen.«
»Kako?«
Umjesto odgovora, ispričao sam joj svoj životopis. Skraćenu verziju. Bivši vojnik, 13
godina u vojnoj policiji, elitna 110. istražna jedinica, služio diljem svijeta kao i na brojnim
detašmanima s drugim rodovima i vojskama, već prema zapovijedi. Nakon raspada SSSR-a vojni
se proračun smanjio i dobio sam častan otpust.
»Kao časnik ili vojnik?« pitala je.
»S činom bojnika«, rekao sam.
»A sada?«
»U mirovini sam.«
»Premladi ste za mirovinu.«
»Odlučio sam uživati dok mogu.«
»I kako vam ide?«
»Fantastično.«
»Što ste radili večeras? U Villageu?«
»Slušao glazbu«, odgovorio sam. »U blues klubovima u Ulici Bleecker.«
»Kamo ste se zaputili linijom 6?«
»Naumio sam unajmiti sobu negdje ili otići izravno do autobusnog kolodvora Port
Authority i sjesti na autobus.«
»Kamo?«
»Bilo kamo.«
»Dakle, ovo je kratak posjet?«
»Takvi su najbolji.«
»Gdje živite?«
»Nigdje. Život mi se sastoji od niza kratkih posjeta.«
»Gdje vam je prtljaga?«
»Nemam je.«
Većina ljudi nakon toga postavi dodatna pitanja, ali Theresa Lee nije. Umjesto toga, oči
su joj promijenile fokus i rekla je: »Nije mi drago što se popis pokazao pogrešnim. Mislila sam
da je nepogrešiv.« Govorila je kao policajac policajcu, kao da joj je moj prethodni posao važan.
»Samo je napola pogriješio«, rekao sam. »Dio sa samoubojstvom bio je točan.«
»Čini se da je tako«, rekla je. »Znakovi su više-manje isti, pretpostavljam. Ali ipak ju je
pogrešno detektirao.«
»Bolje nego da je nije detektirao, a trebao je.«
»Čini se da je tako«, rekla je opet.
»Znate li tko je bila?« pitao sam.
»Još ne, ali saznat ćemo. Kod nje su pronašli lisnicu i ključeve. Vjerojatno ćemo je
identificirati na temelju toga. Ali zašto je nosila zimsku jaknu?«
»Nemam pojma«, rekao sam.
Lee je zašutjela kao da je duboko razočarana. Rekao sam: »Takvi su popisi uvijek radni.
Osobno smatram da bi i na popis za žene trebalo dodati dvanaestu točku. Žena bombaška
vjerojatno je prije nosila maramu oko glave, pa će se vidjeti da je dio kože bijedi, kao i kod
muškaraca.«
»Imate pravo«, rekla je.
»U jednoj sam knjizi pročitao da je ono sa 72 djevice vjerojatno pogreška u prijevodu.
Riječ je dvosmislena i pojavljuje se u odlomku punom metafora s hranom. Kao što su med i
mlijeko. Riječ možda znači grožđice, a ne djevice. Sočne grožđice, možda i ušećerene.«
»Ubijaju se zbog grožđica?«
»Volio bih im vidjeti lica kad to shvate.«
»Vi ste lingvist?«
»Govorim engleski«, rekao sam. »I francuski. A i zašto bi bombašica htjela djevice?
Mnogo je svetih tekstova pogrešno prevedeno. Osobito kad je riječ o djevicama. Vjerojatno je
tako čak i u Novom zavjetu. Neki kažu da Marija samo nije rodila nijedno dijete prije Isusa, to je
sve. Da je to značenje izvorne hebrejske riječi, a ne djevica. Izvorni autori teksta smijali bi se kad
bi vidjeli što smo napravili od toga.«
Theresa Lee nije to komentirala. Umjesto toga pitala je: »jeste li dobro?«
Shvatio sam da me pita jesam li potresen. Trebam li psihološku pomoć. Možda je mislila
da sam inače šutljiv čovjek koji je previše rekao. No prevario sam se. »Dobro sam«, odvratio
sam, a ona me pogledala pomalo iznenađeno i rekla: »Ja bih žalila što sam joj prišla. U vlaku.
Mislim da ste je gurnuli preko ruba. Još nekoliko postaja i možda bi prešla preko onoga što ju je
uzrujalo.«
Nakon toga smo oko jednu minutu sjedili u tišini, a zatim je krupni narednik provirio u
prostoriju i pokretom glave pozvao Lee da izađe. Čuo sam kratak razgovor šapatom, a zatim je
Lee opet ušla i rekla mi da idem s njom u Zapadnu 35- ulicu. U njezinu postaju.
»Zašto?« pitao sam.
 Oklijevala je.
»To je samo formalnost«, rekla je ona. »Da ispišemo vašu izjavu i zaključimo spis.«
»Mogu li birati?«
»Bolje nemojte odbijati«, rekla je. »U sve je umiješan i taj izraelski popis. Mogli bismo
cijeli slučaj nazvati pitanjem nacionalne sigurnosti. Vi ste svjedok svega. Možemo vas
držati zatvorenog dok ne umrete od starosti. Bolje vam je da budete poslušan građanin.«
Slegnuo sam ramenima i slijedio je van iz labirinta postaje Grand Central do Avenije
Vanderbilt gdje joj je bio parkiran auto. Bio je to Ford Crown Victoria, ali bez policijskih oznaka.
Bio je istrošen i prljav, no radio je dobro. Bez problema nas je doveo do Zapadne 35. ulice. Ušli
smo kroz veličanstvena starinska vrata zgrade pa me povela na kat, do sobe za razgovore. Kad ju
je otvorila, napravila je korak natrag u hodnik i pustila me da uđem prvi. Kad sam ušao, zatvorila
je vrata za mnom i zaključala ih izvana.
 8
Theresa Lee vratila se dvadeset minuta poslije sa započetim službenim spisom i još
jednim čovjekom. Stavila je spis na stol, a čovjeka predstavila kao svog partnera. Rekla je da se
preziva Docherty i da ima mnogo pitanja koje je možda trebalo postaviti odmah na početku.
»Kakva pitanja?« pitao sam.
Najprije me ponudila kavom i odlaskom u toalet. Prihvatio sam oboje. Docherty me
otpratio niz hodnik, a kad smo se vratili, na stolu su bile tri čaše od stiropora, uz dosje. Dvije
kave, jedan čaj. Uzeo sam kavu i kušao je. Bila je dobra. Lee je uzela čaj. Docherty je uzeo drugu
kavu i rekao: »Ponovi sve još jedanput.«
To sam i učinio, sažeto, šturo, a Docherty se malo uzrujao zbog toga što je izraelski popis
dao lažno pozitivan rezultat, isto kao i Lee. Odgovorio sam mu isto kako sam odgovorio i njoj, da
je lažni pozitivan rezultat bolji od lažnog negativnog te da s gledišta mrtve žene, bez obzira na to
je li htjela ubiti samo sebe ili više ljudi, to možda ne bi promijenilo osobne simptome koje je
pokazivala. Pet minuta vladala je kolegijalna atmosfera, troje razumnih ljudi razgovaraju o
zanimljivom fenomenu.
Zatim se ton promijenio.
Docherty je pitao: »Kako ste se osjećali?«
»U vezi s čim?« odvratio sam. »Kad se ubijala.«
»Bilo mi je drago što nije ubila mene.«
Docherty je rekao: »Mi smo detektivi iz Odjela za umorstva. Moramo istražiti sve nasilne
smrti. Razumijete to, zar ne? Za svaki slučaj.«
Rekao sam: »Za slučaj čega?«
»Za slučaj da tu ima još nečega.«
»Nema. Ustrijelila se.«
»Kažete vi.«
»Nitko ne može tvrditi nešto drugo. To se dogodilo.« Docherty je rekao: »Uvijek postoje
drugi scenariji.«
»Mislite?«
»Možda ste je vi ustrijelili.«
Theresa Lee uputila mi je suosjećajan pogled.
Odgovorio sam: »Nisam.«
Docherty je rekao: »Možda je revolver bio vaš.«
Odvratio sam: »Nije. Težio je gotovo kilogram. Nemam torbu.«
»Krupni ste. Imate velike hlače. Velike džepove.« Theresa Lee opet mi je uputila
suosjećajan pogled. Kao da želi reći oprosti.
Upitao sam: »Što je ovo? Dobar policajac, glup policajac?«
Docherty je rekao: »Mislite da sam glup?«
»Upravo ste to dokazali. Da sam je ustrijelio Magnumom .357, imao bih tragove baruta
sve do lakta. Stajali ste ispred muškog toaleta dok sam prao ruke. Serete. Niste mi uzeli otiske
prstiju, niti mi pročitali prava. Muljate.«
»Moramo se uvjeriti.«
»Što kaže patolog?«
»Još ne znamo.«
»Bilo je očevidaca.«
Theresa je odmahnula glavom. »Nisu od koristi. Ništa nisu vidjeli.«
»Morali su.«
 »Leđima ste zaklonili pogled. Osim toga, nisu gledali, osim toga, napola su spavali, a k
tomu još i ne govore dobro engleski. Nisu nam rekli ništa korisno. Mislim da su htjeli otići prije
nego što provjerimo imaju U zelene karte.«
»A onaj drugi tip? Bio je ispred mene. Posve budan. Izgledao je kao američki državljanin
koji razumije engleski.«
»Koji drugi tip?«
»Peti putnik. U hlačama i majici za golf.« Lee je otvorila dosje. Odmahnula je glavom.
»Bilo je samo četvero putnika, i ta žena.«
 9
Lee je uzela list papira iz dosjea, okrenula ga i gurnula ga do pola stola. Bio je to rukom
pisan popis očevidaca. Četiri prezimena. Uz moje bila su još i Rodriguez, Frlujlov i Mbele.
»Četvero putnika«, ponovila je.
Rekao sam: »Bio sam u vlaku. Znam brojiti. Znam koliko je putnika bilo unutra.« Zatim
sam opet odvrtio sve u glavi. Izašao sam iz vlaka, čekao u maloj skupini. Dolazak bolničara.
Policajci su izašli iz vlaka, kretali se kroz mnoštvo, uzeli očevice pod lakat i odveli ih u odvojene
prostorije. Mene su pronašli prvog, odveo me krupni narednik. Ne mogu znati jesu li iza nas išla
četiri policajca ili samo tri.
Rekao sam: »Sigurno se iskrao.«
Docherty je upitao: »Tko je on?«
»Neki tip. Pozoran, ali ni po čemu poseban. Mojih godina, nije siromašan.«
»Je li imao ikakvog kontakta sa ženom?«
»Nije, koliko sam vidio.«
»Je li se ustrijelila?«
»Ustrijelila se.«
Docherty je slegnuo ramenima. »Onda je nevoljki očevidac. Ne želi da se zna da je bio
vani u dva ujutro. Vjerojatno vara suprugu. To se često događa.«
»Pobjegao je. Ali ne zanima vas on nego ja?«
»Rekli ste da nije bio upleten.«
»Nisam ni ja.«
»Kažete vi.«
»Vjerujete mi za njega, ali ne i za mene?«
»Zašto biste lagali o njemu?«
Rekao sam: »Ovo je gubitak vremena.« I bio je. Takav nevjerojatan i nespretan gubitak
vremena da sam odjednom shvatio da ovo nije stvarno. Sve je bilo orkestrirano. Štoviše, shvatio
sam da su mi Lee i Docherty, na svoj poseban način, zapravo učinili malu uslugu.
Ovdje ima više toga nego što se naoko čini.
Pitao sam: »Tko je ona bila?«
Docherty je odvratio: »Zašto bi bila netko?«
»Zato što ste je identificirali i računala su podigla uzbunu. Netko vas je nazvao i rekao da
me zadržite dok ne stignu. Niste htjeli da mi u dosjeu piše da sam bio uhićen, pa me zadržavate
ovim sranjima.«
»Nije nas osobito briga za vaš dosje. Samo se nismo htjeli gnjaviti papirologijom.«
»Onda, tko je ona bila?«
»Navodno je radda za vladu. Savezna agencija stiže da vas ispita. Ne smijemo reći koja.«
Ostavili su me u zaključanoj prostoriji. Nije bila loša. Prljava, zagušljiva, oronula, bez
prozora, sa zastarjelim plakatima o prevenciji zločina na zidovima te mirisom znoja, tjeskobe i
zagorene kave u zraku. Stol i tri stolca. Dva za detektive, jedan za osumnjičenoga. Nekoć bi
osumnjičeni dobio pokoji udarac i možda pao sa stolca. Možda se to još događalo. Teško je točno
reći što se događa u sobi bez prozora.
U glavi sam odbrojavao vrijeme. Prošao je otprilike jedan sat otkad mi se Theresa Lee
šapatom obratila u hodniku postaje Grand Central. Znao sam da po mene ne dolazi FBI. Njihov
terenski ured u New Yorku najveći je u SAD-u, sa sjedištem na Federal Plazi, pokraj gradske
vijećnice. Deset minuta da reagiraju, deset minuta da skupe ekipu, deset minuta da dođu ovamo
uz rotirke i sirene. FBI bi već davno stigao. To znači da je ostalo mnogo drugih agencija s
akronimom od tri slova. Kladio sam se sa sobom da onaj tko dolazi radi za agenciju čija su zadnja
dva slova na znački IA, Cl A, DIA. Središnja obavještajna agencija, Obrambena obavještajna
agencija. Možda i neka druga nedavno izmišljena i još nepoznata. Panika usred noći odgovara
njihovu stilu.
Nakon što je prošao i drugi sat, zaključio sam da dolaze iz Washingtona, što znači da je
riječ o maloj specijalnoj jedinici. Svi drugi imaju terenske urede blizu. Odustao sam od
nagađanja, nagnuo stolac, stavio noge na stol i zaspao.
Nisam doznao tko su točno. Ne tada. Nisu mi htjeli reći. U pel ujutro ušla su trojica u
odijelima i probudila me. Bili su pristojni i poslovični. Odijela su im bila srednje skupa, čista i
izglačana. Cipele su im bile ulaštene. Oči su im bile sjajne. Kosa im je bila svježe ošišana i
kratka. Lica su im bila ružičasta i rumena. Tijela su im bila krupna, ali mišićava. Izgledali su kao
da mogu otrčati polumaraton bez problema, ali i bez prevelikog užitka. Prvi je dojam bio da su
bivši vojnici. Nabrijani časnici iz stožera, odabrani i poslani u neku starinsku zgradu u
Washingtonu. Zatražio sam da mi pokažu iskaznice, značke i isprave, ali pozvali su se
na Domoljubni zakon i rekli da se ne moraju identificirati. To je vjerojatno bilo točno, a oni su
nesumnjivo u tomu uživah. Razmišljao sam o tomu da im vratim šutnjom, ali shvatili su što mi je
na pameti pa su mi izrecitirali još članaka tog zakona kako bih dobro znao kakve me nevolje
čekaju na kraju tog puta. Bojim se vrlo malo toga, ali gnjavažu s današnjim organima sigurnosti
najbolje je izbjegavati. Franz Kafka i George Orwell dali bi mi isti savjet. Samo sam slegnuo
ramenima i rekao im da postave pitanja.
Najprije su rekli da znaju za moju vojnu karijeru i da me poštuju zbog toga, što je ili bilo
obično sranje ili je značilo da su ih unovačili iz redova vojne policije. Nitko ne poštuje vojnog
policajca osim drugog vojnog policajca. Zatim su rekli da će me pomno motriti i da će znati
govorim li istinu ili lažem. Što je bilo itekakvo sranje jer to mogu samo najbolji, a oni to nisu bili.
Da jesu, bili bi pri vrhu zapovjednog lanca, što znači da bi sada spavali kod kuće u predgrađu
Virginije, a ne bi jurili po L95 usred noći.
Ali nisam imao što skrivati, pa sam im rekao da nastave.
Zanimale su ih tri stvari. Prva: jesam li poznavao ženu koja se ubila u vlaku? Jesam li je
ikad prije vidio?
Odgovorio sam: »Ne.« Kratko i slatko, tiho, ali odlučno.
Nisu postavili dodatna pitanja o tomu. Na temelju toga otprilike sam znao tko su i što
točno rade. Bili su nečija B-ekipa, poslani na sjever da dokinu aktivnu istragu. Trebali su je
zagraditi, zakopati, prekrižiti nešto što je nekomu bilo samo donekle sumnjivo. Htjeli
su negativan odgovor na svako pitanje kako bi zatvorili dosje i zaključili slučaj. Htjeli su da ne
bude nikakvih repova i nisu htjeli privlačiti pozornost pretvarajući slučaj u veliku dramu. Htjeli
su se vratiti na cestu i da cijela stvar bude zaboravljena.
Drugo je pitanje bilo: jesam li poznavao ženu zvanu Lila Hoth?
Odgovorio sam: »Nisam«, jer i nisam. Ne tada.
Treće je pitanje bilo poduži dijalog. Vodeći ga je agent otvorio. Glavna faca. Bio je malo
stariji i malo niži od kolega. Možda i malo pametniji. Rekao je: »Prišli ste ženi u vlaku.«
Nisam odvratio. Bio sam ondje kako bih odgovarao na pitanja, ne da komentiram njihove
izjave.
Agent je zatim pitao: »Na koliko ste se približili?«
»Dva metra«, odgovorio sam. »Više-manje.«
»Dovoljno blizu da je možete dotaknuti?«
»Ne.«
»Da ste pružili ruku, a ona svoju, biste li se dotaknuli?«
 »Možda«, rekao sam. »Je li to da ili ne?«
»To je možda. Znam koliko su moje ruke duge, ali ne znam koliko su njezine.«
»Je li vam išta dala?«
»Nije.«
»Jeste li išta uzeli od nje?«
»Nisam.«
»Jeste li uzeli nešto od nje nakon što je umrla?«
»Nisam.«
»Je li netko drugi?«
»Nije, koliko sam vidio.«
»Jeste li vidjeli da joj je išta palo iz ruke ili torbice ili iz odjeće?«
»Nisam.«
»Je li vam išta rekla?«
»Ništa konkretno.«
»Je li razgovarala s još nekime?«
»Nije.«
Agent je rekao: »Biste li, molim vas, ispraznili džepove?«
Slegnuo sam ramenima. Nisam imao što skrivati. Redom sam prekopao džepove i njihov
sadržaj izbacio na pohabani stol. Presavijeni smotuljak novčanica i nekoliko kovanica. Moja
stara putovnica. Moja kartica za bankomat. Moja sklopiva četkica za zube. Kartica Metrocarda s
kojom sam i ušao u podzemnu željeznicu. I posjetnica Therese Lee.
Agent je jednim ispruženim prstom prebirao po mojim stvarima i kimnuo jednom od
svojih podređenih koji mi se približio da me pretraži. Obavio je to napola stručno i nakon što
ništa više nije pronašao odmahnuo je glavom.
Glavni je agent rekao: »Hvala vam, g. Reacher.«
A zatim su otišli, sva trojica, jednako brzo kao što su i došli. Bio sam pomalo iznenađen,
ali sretan. Vratio sam svoje stvari u džepove, pričekao da se maknu iz hodnika, a zatim izašao.
Bilo je tiho. Vidio sam da Theresa Lee ne radi ništa za svojim stolom, a njezin partner Docherty
vodio je nekog čovjeka preko prostorije do pregrade straga. Čovjek je bio iznuren, srednje građe,
od nekih četrdesetak godina. Nosio je izgužvanu sivu majicu i crvene hlače od trenirke. Otišao je
od kuće ne počešljavši se. To je bilo jasno. Kosa mu je bila siva i stršala je na sve strane. Theresa
Lee vidjela me kako ga gledam i rekla: »Član obitelji.«
»Ženine?«
Lee je kimnula. »U lisnici je imala njegov kontakt. On joj je brat. I sam je policajac. Iz
malog grada u New Jerseyju. Dovezao se ovamo.«
»Jadan čovjek.«
»Znam. Nismo ga tražili da je identificira. Previše je unakažena. Rekli smo mu da uzme
zatvoren lijes. Shvatio je.«
»Sigurni ste da je to ona?« Lee je opet kimnula. »Otisci prstiju.«
»Tko je bila?«
»Ne smijem reći.«
»Jesam li gotov ovdje?«
»Savezni agenti završili su s vama?«
»Očito.«
»Onda brišite. Gotovi ste.«
Došao sam do vrha stuba kad me dozvala. Rekla je: »Nisam mislila ono što sam rekla da
ste je gurnuli preko ruba.«
 »Da, jeste«, rekao sam. »I možda ste imali pravo.«
Izašao sam u hladnu zoru, skrenuo lijevo u 35. ulicu i krenuo na istok. Gotovi ste. Ali
nisam bio. Na uglu su me čekala četvorica koji su htjeli razgovarati sa mnom. Slični tipovi kao
oni maloprije, ali nisu bili savezni agenti. Imali su preskupa odijela.
 10
Cijeli svijet je džungla, ali u New Yorku ona je u svome najčišćem obliku. Ono što je
drugdje korisno, u velikom je gradu presudno. Ako vidite četvoricu tipova kako vas čekaju na
uglu, možete ili pobjeći u suprotnom smjeru što brže možete ili nastaviti hodati bez usporavanja
ili ubrzavanja i bez oklijevanja. Pogledate ih posve neutralno, odmjerite im lica, a zatim skrenete
pogled, kao da želite reći to je sve što imate?
Istini za volju, pametnije je pobjeći. Najbolje su borbe one koje ne vodite. Ali nikada
nisam rekao da sam pametan. Samo tvrdoglav, a katkad i mrzovoljan. Neki ljudi u prolazu
udaraju mačke nogama. Ja nastavim hodati prema opasnosti kad je vidim. Odijela su bila vrlo
tamno plava i izgledala su kao da su iz trgovine iznad čijih vrata piše strano prezime. Ljudi koji
su ih nosili, doimali su se sposobno. Poput dočasnika. Iskusni i ponosni na svoju sposobnost da
obave posao. Nesumnjivo su bili bivši vojnici ili bivši policajci. Ili oboje. Napravili su korak
prema gore u primanjima i korak u stranu od propisa i pravila. Očito su smatrali da su se
oba isplatila.
Podijelili su se u dva para dok sam još bio udaljen četiri koraka. Ostavili su mi dovoljno
prostora da prođem ako želim, ali prvi od njih podigao je oba dlana i njima mi signalizirao
otprilike molim te, stani, nismo opasnost. Sljedeći sam korak proveo odlučujući. Ne smijete si
dopustiti da se nađete između četvorice tipova. Ili stanete prije toga ili se probijete kroz njih. U
tom su mi trenutku opcije još bile otvorene. Mogao sam i stati i nastaviti dalje. Ako me
napadnu dok se još krećem, porušit ću ih poput čunjeva u kuglani. Imam više od 100 kg i krećem
se brzinom od sedam kilometara na sat. A oni nijedno od toga.
Kad sam bio dva koraka od njih, onaj s podignutim dlanovima rekao je: »Možemo li
razgovarati?«
Zaustavio sam se. »O čemu?« pitao sam.
»Ti si očevidac, zar ne?«
»A tko ste vi?«
Čovjek je odgovorio podižući rub svojeg sakoa, polako i bez prijetnje. Pokazao mi je da
ispod nema ničega osim crvene podstave i košulje. Nije bilo pištolja, ni futrole, ni opasača.
Zavukao je prste desne ruke u lijevi unutarnji džep i izvukao posjetnicu. Nagnuo se
naprijed i pružio mi je. Bila je jeftina. U prvom je retku pisalo: Osigurano i sigurno d.0.0.
U drugom je retku pisalo: Zaštita, istraga, intervencija. U trećem je retkom bio broj telefona,
s pozivnim brojem 212. Bio je to Manhattan.
»Fotokopiraonice su divna mjesta«, rekao sam. »Zar ne? Možda si dam izraditi posjetnicu
na ime John Smith, kralj svijeta.« »Posjetnica je prava«, odvratio je tip. »Kao i mi.«
»Za koga radite?«
»Ne smijemo to reći.«
»Onda vam ne mogu pomoći.«
»Bolje da razgovarate s nama, nego s našim šefom. Mi znamo razgovarati civilizirano.«
»Sad se zbilja bojim.«
»Samo nekoliko pitanja. To je sve. Pomogni nam. Mi smo samo šljakeri koji žele zaraditi
plaću. Poput tebe.«
»Ja nisam šljaker, nego dokoni gospodin.«
»Onda spusti pogled na nas iz svojih visina i sažali se.«
»Kakva pitanja?«
»Je li ti dala što?«
»Tko?«
 »Znaš tko. Jesi li uzeo nešto od nje?«
»I? Koji je sljedeće pitanje?«
»Je li nešto rekla?«
»Mnogo je govorila. Nije prestajala od Ulice Bleecker do Grand Centrala.«
»Što je govorila?«
»Veći dio nisam čuo.«
»Je li bilo korisnih informacija?«
»Nisam čuo.«
»Je li spominjala imena?«
»Možda jest.«
»Je li spomenula ime Lila Hoth?«
»Nije, koliko sam čuo.«
»A Johna Sansoma?«
Nisam odgovorio. »Što je?« pitao je tip.
»Čuo sam već to ime«, odgovorio sam.
»Od nje?«
»Ne.«
»Je li ti dala što?«
»Što, na primjer?«
»Bilo što.«
»Reci mi zašto je to važno.«
»Naš šef želi znati.«
»Reci mu neka me dođe sam pitati.«
»Bolje razgovaraj s nama.«
Nasmiješio sam se i nastavio dalje, kroz prolaz koji su napravili. Ali jedan od dvojice s
desne strane napravio je korak prema unutra i pokušao me gurnuti natrag. U prolazu sam ga
udario ramenom i gurnuo ga s puta. Opet je krenuo prema meni, a ja sam na trenutak zastao,
fingirao pokret lijevo i desno, a zatim sam se provukao iza njega i snažno ga gurnuo s leđa tako
da je zateturao. Sa stražnje strane sakoa imao je jedan prorez u sredini. Francuski kroj. Britanski
je kroj imao dva proreza, a talijanski nijedan. Sagnuo sam se, zgrabio vrhove sakoa s obje strane
proreza, povukao i razderao ga sve do vrha. Zatim sam ga opet gurnuo. On se zanio u desno, i
dalje teturajući. Sako je visio s njega, držeći se za ovratnik. Sprijeda je bio nezakopćan, a straga
otvoren, poput bolničke halje.
Zatim sam potrčao tri koraka, stao i okrenuo se. Bila bi mnogo bolja fora da sam samo
nastavio polako hodati, ali također i mnogo gluplje. Opuštenost je dobra, ali spremnost je mnogo
bolja. Njih četvorica našli su se u trenutku neodlučnosti. Željeli su me napasti, to je bilo sigurno.
Ali bili su na Zapadnoj 35. ulici u zoru. U to su doba doslovno svi automobili na ulici bili
policijski. Stoga su me naposljetku samo oštro pogledali i otišli. U koloni po jedan prešli su ulicu
i na uglu nastavili na jug.
Gotov si.
Ali nisam bio. Kad sam se okrenuo da odem, iz policijske postaje izašao je čovjek i
potrčao za mnom. Na sebi je imao izgužvanu sivu majicu i donji dio crvene trenirke. Sijeda kosa
stršala mu je na sve strane. Član obitelji. Brat. Policajac iz gradića u Jerseyju. Sustigao me i
uhvatio me žilavom rukom za lakat. Rekao je da me je vidio u postaji i zaključio da sam očevidac
onoga što se dogodilo. Zatim mi je rekao da njegova sestra nije počinila samoubojstvo.
 11
Odveo sam ga u kafić na Osmoj aveniji. Jednom davno, dok sam bio vojni policajac,
poslali su me u Fort Rucker na jednodnevni seminar o tome kako pokazati suosjećanje prema
ožalošćenima. Katkad vojni policajci moraju rodbini prenijeti loše vijesti. Zvali smo ih porukama
smrti. Navodno sam bio silno loš u tome. Jednostavno bih ušao i rekao im. Smatrao sam da je to
bit vijesti. Očito sam smatrao pogrešno. Pa su me poslali u Rucker. Ondje sam naučio dobre
stvari. Naučio sam ozbiljno shvatiti osjećaje. Ponajprije sam naučio da su kafići i zalogaj niče
dobra mjesta za loše vijesti. Mjesta su javna, pa je manje vjerojatno da će se osoba rastrojiti,
a naručivanje, čekanje i pijuckanje određuje ritam protoka informacija tako da ih je lakše
prihvatiti.
Uzeli smo separe pokraj zrcala. I to pomaže. Možete se promatrati u staklu. Kao licem u
lice, ali ne posve. Kafić je bio polu-prazan. Bilo je policajaca iz kvarta i taksista koji su išli u
garaže na West Sideu. Naručili smo kavu. Htio sam i jesti, ali samo ako i on bude jeo. Inače bi to
bio manjak poštovanja. Rekao je da nije gladan. Sjedio sam u tišini i čekao. Psiholozi iz Ruckera
rekli su da ih pustimo da prvi progovore.
Rekao mi je da se zove Jacob Mark. U djedovo doba izvorno je prezime glasilo Markakis,
ali tada grčka prezimena nisu bila popularna osim ako ste imali restoran zdrave brze hrane, a
njegov ga djed nije imao. Bavio se građevinom, pa je promijenio prezime. Rekao je da ga zovem
Jake, a ja njemu da me zove Readier. Rekao mi je da je policajac, a ja njemu da sam i ja to
jednom bio, dok sam bio u vojsci. Rekao je da nije oženjen i da živi sam. I ja sam rekao isto.
Učitelji u Ruckeru govorili su nam da nađemo zajedničke točke. Inače je bio prilično sređen, ako
zanemarimo fizičku neurednost. Imao je ono umorno držanje policajca, ali ispod toga bio je
običan čovjek iz predgrađa. Uz drukčiju profesionalnu orijentaciju mogao je postati profesor neke
znanosti, zubar ili upravitelj u tvrtki za prodaju rezervnih autodijelova. Bio je u četrdesetima,
prilično sijed, ali lice mu je bilo mlado i bez bora. Oči su mu bile tamne, širom otvorene i zurio je
okolo, ali to je bilo privremeno. Prije nekoliko sati, kad je legao, sigurno je izgledao mnogo bolje.
Bio mi je simpatičan i bilo mi ga je žao.
Udahnuo je i rekao da mu se sestra zvala Susan Mark. Jednom se zvala Susan Molina, ali
rastala se prije mnogo godina i vratila djevojačko prezime. Sad je živjela sama. Govorio je o njoj
u sadašnjem vremenu. Još će mu mnogo trebati da prihvati što se dogodilo.
Rekao je: »Nije se mogla ubiti. To je jednostavno nemoguće.«
»Bio sam ondje, Jake«, odvratio sam.
Konobarica nam je donijela kavu i neko smo vrijeme sjedili u tišini. Vrijeme je prolazilo i
postajao je svjesniji stvarnosti situacije. Psiholozi u Ruckeru bili su vrlo izravni: ljudi koji
iznenada nekoga izgube, imaju kvocijent inteligencije labradora. Bilo je to netaktično rečeno jer
su bili vojnici, ali je bilo točno jer su bili psiholozi.
Jake je rekao: »Reci mi što se dogodilo.«
»Odakle si?« odvratio sam pitanjem.
Naveo je neki mali grad na sjeveru New Jerseyja, unutar granica metropolitanskog
područja New Yorka, gradić iz kojeg ljudi svaki dan putuju na posao, a majke razvoze djecu na
razne aktivnosti. Siguran i sretan gradić koji se razvija. Rekao je da policija ima sredstava, da je
dobro opremljena i da ne rade previše. Pitao sam ga imaju li kopiju izraelskog popisa. Rekao je
da su nakon 11. rujna sve policijske postaje zakopane u papirima i da svi policajci moraju znati
sve točke sa svih popisa.
»Tvoja se sestra ponašala čudno, Jake«, rekao sam. »Pokazivala je sve znakove. Izgledala
je kao bombaš samoubojica.«
 »To je sranje!« rekao je, kao svaki dobar brat.
»Očito nije bila bombaš samoubojica«, rekao sam. »Ali sigurno bi i ti pomislio isto. Posve
sigurno, uz obuku koju si prošao.«
»Dakle, popis bolje odgovara samoubojicama nego bombašima.«
»Očito.«
»Nije bila nesretna.«
»Morala je biti nesretna.«
Nije odgovorio. Popili smo još malo kave. Ljudi su dolazili i odlazili.
Platili su račune i ostavili napojnice. Na Osmoj aveniji promet je postao gušći.
»Reci mi nešto o njoj«, rekao sam. »Koji je pištolj imala?« pitao je. »Stari Ruger Speed
Six.«
»Tatin pištolj. Naslijedila ga je.«
»Gdje je živjela? U gradu?«
Odmahnuo je glavom. »U Annandaleu, u Virginiji.«
»Znao si da je ovdje?« Opet je odmahnuo glavom. »Zašto je došla?«
»Ne znam.«
»Zašto je nosila zimsku jaknu?«
»Ne znam.«
Rekao sam: »Federalni agenti su došli i ispitah me. Našh su me i privatni istražitelji nešto
prije tebe. Svi su spominjali neku Lilu Hoth. Je li je tvoja sestra ikad spomenula?«
»Nije.«
»A Johna Sansoma?«
»Kongresnik je iz Sjeverne Karoline. Želi biti senator. Opak tip.«
Kimnuo sam. Nejasno sam se sjećao. Izbori su se približavali. Čitao sam priče u
novinama i gledao reportaže na televiziji.
Sansom se kasno uključio u političku utrku i bio je zvijezda u usponu. Smatrali su ga
čvrstim i beskompromisnim. I ambicioznim. Bio je uspješan poslovni čovjek već neko vrijeme, a
prije toga bio je uspješan i u vojsci. Natuknuo je da je imao karijeru u glamuroznim Posebnim
postrojbama, ab nije odavao pojedinosti. Karijera u Posebnim postrojbama dobra je za to. Jer ono
sto rade uglavnom je tajna ib se može proglasiti tajnom.
»Je li tvoja sestra ikad spomenula Sansoma?« pitao sam.
»Mislim da nije«, odgovorio je.
»Je li ga poznavala?«
»Ne znam kako bi ga poznavala.«
»A čime se bavila?« pitao sam.
Nije mi odgovorio.
 12
Nije mi morao reći. Znao sam dovoljno da bili mogao otprilike pogoditi. Njezini otisci
prstiju bili su u datoteci, a tri bivša dočasnika ružičastih lica u odijelima požurili su se i
stigli autocestom, a zatim otišli za nekoliko minuta. To znači da je Susan Mark radila za
Ministarstvo obrane, ali nije bila na visokom položaju. I živjela je u Annandaleu, u Virginiji. Koji
je jugozapadno od Arlingtona, koliko se sjećam. Vjerojatno se promijenio otkako sam zadnji put
bio ondje, ali je vjerojatno još lijep za život i vjerojatno je još lako doći do najveće uredske
zgrade svijeta. Cestom 244, od početka do kraja.
»Radila je u Pentagonu«, rekao sam, »Nije smjela razgovarati o svom poslu«, rekao je
Jake. Odmahnuo sam glavom. »Da je to zaista bila tajna, rekla bi ti da radi u Wal-Martu.«
Nije odgovorio. Nastavio sam: »Nekoć sam radio u Pentagonu. Poznato mi je. Pitaj što
želiš.«
Malo je zastao, a zatim je slegnuo ramenima i rekao: »Bila je civilna službenica. AH
govorila je o tomu kao da je silno uzbudljivo. Svoj je odjel nazivala neobičnim akronimom
ZGAV ZLJUR. Ništa više nije rekla o tome. Zvučalo je kao da je nešto tajno. Nakon onoga s
Blizancima ljudi ne smiju mnogo govoriti.«
»Osamnaest godina.«
»Na istom mjestu?«
»Obuku sam prošao u državnoj policiji, a onda sam premješten. Kao u rasadniku.«
»Ima li mnogo samoubojstava u New Jerseyju?«
»Obično jedno ili dva na godinu.«
»Očekivana?«
»Ne baš. Obično budu veliko iznenađenje.«
»Kao ovo?«
»Baš tako.«
»Ali za svako sigurno postoji razlog.«
»Uvijek. Novac, seks, uvijek se spremalo nekakvo sranje.«
»Dakle, i tvoja je sestra sigurno imala razlog.«
»Ne znam koji bi to razlog mogao biti.«
Opet sam zašutio. Jake je rekao: »Hajde, reci mi.«
»Nije na meni da ti to kažem.«
»Bio si policajac«, rekao je. »Nešto si uočio.«
Kimnuo sam i rekao: »Pretpostavljam da se sedam od tih deset ubojstva koja si vidio
dogodilo kod kuće, a ostalo troje se ugušilo ispušnim plinovima auta u nekoj obližnjoj uličici.«
»Tako nekako.«
»Ali uvijek je to bilo neko poznato mjesto, tiho i usamljeno. I uvijek neko mjesto. Došli
su, sabrali se i učinili to.«
»Što žebš reći?«
»Želim reći da nikad nisam čuo za samoubojstvo gdje je osoba putovala stotinama
kilometara od doma i ubila se tijekom putovanja.«
»Rekao sam ti.«
»Rekao si mi da se nije ubila. Ali jest. Vidio sam to. Samo kažem da je bilo neuobičajeno.
Zapravo, mislim da nikad nisam čuo za samoubojstvo u podzemnoj. Bilo je ljudi koji su se bacili
pod vlak, ali nitko se nije ubio u njemu. Jesi li ikad čuo da se netko ubio u sredstvu javnog
prijevoza za vrijeme putovanja?«
»Pa?«
 »Pa ništa. Samo pitam, to je sve.«
»Zašto?«
»Zato. Razmišljaj kao policajac, Jake, ne kao brat. Što radiš kad se nešto uopće ne slaže?«
»Prokopaš dublje.«
»Pa onda učini tako.«
»To je neće vratiti.«
»Ali pomaže kad razumiješ.« I to su me naučili u Fort Ruckeru. Ali ne na predavanju o
psihologiji.
Konobarica mi je opet napunila šalicu kavom, a Jacob Mark uzeo je vrećicu šećera i
preokretao je prstima tako da su se zrnca premještala s jednog kraja četverokutne vrećice na
drugi, neprestano, poput pješčanog sata. Vidio sam kako mu mozak radi kao policajcu, a srce kao
bratu. Sve mu je pisalo na licu. Prokopaj dublje. To je neće vratiti.
»Što još?« pitao je.
»U vlaku je bio putnik koji je otišao prije nego što je došla policija.«
»Tko?«
»Neki tip. Policajci misle da nije želio da mu otkriju ime. Misle da vara ženu ili nešto.«
»Moguće.«
»Da«, rekao sam. »Moguće.«
»I?«
»I savezna služba i privatni istražitelji pitali su me je li mi tvoja sestra nešto dala.«
»Što to?«
»Nisu rekli. Nešto malo, pretpostavljam.«
»Tko su bili ti iz savezne službe?«
»Nisu mi rekli.«
»A privatni istražitelji?«
Odignuo sam se sa stolca i izvukao posjetnicu iz stražnjeg džepa. Bila je jeftina. Već se
izgužvala i na nju se preslikala plava boja mojih traperica. Hlače su bile nove, a boja svježa.
Stavio sam je na stol, okrenuo i gurnuo prema njemu. Jake ju je polako pročitao, moguće i
dvaput. Sigurno i pouzdano, d.0.0., Zaštita, istrage, intervencije. Telefonski broj. Izvadio je
mobitel i nazvao. Čuo sam kratku tišinu, a zatim cvrkutavi ton od tri note i snimljenu
poruku. Jake je zaklopio mobitel i rekao: »Broj ne postoji. Lažan je.«
 13
Konobarica mi je opet napunila šalicu. Jake je buljio u nju kao da nikad nije čuo da se to
može. S vremenom je izgubila zanimanje i otišla. Jake je gurnuo posjetnicu natrag prema meni.
Uzeo sam je i stavio u džep, a on je rekao: »Ne sviđa mi se ovo.«
»Ni meni se ne bi sviđalo«, odvratio sam. »Trebali bismo se vratiti i razgovarati s
policijom.«
»Ubila se, Jake. To je bit svega. Samo to ih zanima. Ne zanima ih kako, gdje ni zašto.«
»Trebalo bi ih zanimati.«
»Možda. Ali ih ne zanima. Bi li tebe zanimalo?«
»Vjerojatno ne bi«, odgovorio je. Vidio sam kako mu je pogled postao prazan. Možda se
u glavi prisjećao starih slučajeva. Velike kuće, ceste s drvoredima, odvjetnici koji luksuzno žive
kradući novac s investicijskih računa svojih klijenata, ne mogu se izvući iz toga, pa se ubiju prije
sramote, skandala i izbacivanja iz Odvjetničke komore. Ili profesori koji su napravili dijete
svojim studenticama. Očevi obitelji s ljubavnicima u Chelseaju ili West Villageu. Mjesni
policajci s mnogo takta i grubog suosjećanja, veliki i nametljivi, u urednim i tihim domovima
pregledavaju poprište, ustanovljuju činjenice, tipkaju izvješća, zatvaraju slučajeve, zaboravljaju i
okreću se sljedećem slučaju, neopterećeni pitanjima kako, gdje i zašto.
»Imaš teoriju?« upitao je.
»Prerano je za teorije«, odgovorio sam. »Zasad imamo samo činjenice.«
»Koje činjenice?«
»Pentagon nije posve vjerovao tvojoj sestri.«
»To je hrabra izjava.«
»Promatrali su je, Jake. Sigurno. Jer čim su čuli njezino ime, savezni su službenici
krenuli. Trojica. Takva je procedura.«
»Nisu dugo ostali.«
Kimnuo sam. »To znači da im nije bila osobito sumnjiva. Bili su samo oprezni. Možda ih
je mučilo nešto sitno, ali nisu vjerovali u to. Došli su da to zaključe.«
»Što bi to bilo?«
»Podaci«, odgovorio sam. »Samo to imaju u Zapovjedništvu ljudskih resursa.«
»Mislili su da širi informacije?«
»Htjeli su isključiti tu mogućnost.«
»Što znači da su je u jednom trenutku uključili.«
Opet sam kimnuo. »Možda su je vidjeli u pogrešnom uredu, možda je otvarala pogrešnu
ladicu sa spisima. Možda su shvatili da postoji jednostavno objašnjenje, ah htjeli su biti sigurni.
Ili je nešto nestalo, a nisu znali koga treba pratiti, pa su ih pratih sve.«
»Kakva podaci?«
»Nemam pojma.«
»Kopirani dosje?«
»Nešto manje«, objasnio sam. »Presavijena poruka, memorijska kartica, nešto što bi se
moglo nekome dati u podzemnoj željeznici.«
»Bila je domoljub. Voljela je svoju zemlju. Ne bi to učinila.«
»I nije. Nikome nije ništa dala.«
»Dakle, nemamo ništa.«
»Osim da ti je sestra bila stotinama kilometara od kuće s napunjenim pištoljem.«
»I da se bojala«, dodao je Jake.
»I da je nosila zimsku jaknu, a vani je bilo 30 stupnjeva.«
 »I dva imena koja vise u zraku: John Sansom i Lila Hoth, tko god ta bila. Hoth je strano
prezime.«
»Nekoć je i Markakis bilo.«
Opet je utihnuo i otpio sam kavu. Promet na Osmoj aveniji tekao je sporije. Stvarala se
jutarnja gužva. Sunce je već izašlo, malo južno od istočnog dijela. Njegove zrake nisu se
podudarale s mrežom ulica. Padale su pod niskim kutom i bacale duge, dijagonalne sjene.
Rekao je: »Daj mi nešto od čega bismo počeb.«
»Ne znamo dovoljno«, odgovorio sam. »Nagađaj.«
»Ne mogu. Mogao bih izmisbti priču, ali bila bi puna rupa. A možda bi bila i posve
pogrešna.«
»Pokušaj. Daj mi nešto. Kao brainstorming.«
Slegnuo sam ramenima. »Jesi li ikad upoznao bivšeg specijalca?«
»Dva ili tri. Četiri ili pet, ako pribrojimo i one iz državne policije.«
»Vjerojatno nisi. Većina karijera u Posebnim postrojbama su laž. Kao oni koji tvrde da su
bili na Woodstocku. Ako im svima vjeruješ, ondje je bilo deset milijuna ljudi. Ili kao Njujorčani
koji su vidjeli kako su avioni udarili u Blizance. Kad ih slušaš, čini se da su ih svi vidjeli. U tom
trenutku očito nitko nije gledao u drugom smjeru. Oni koji tvrde da su bili u Posebnim
postrojbama obično lažu. Većina ih je cijeli život bila pješaštvo, a neki nisu ni bili u vojsci. Ljudi
uljepšavaju stvari.«
»Poput moje sestre.«
»Takva je ljudska priroda.«
»Što želiš reći?«
»Radim s onime što imamo. A imamo dva nasumična imena, početak sezone izbora i
tvoju sestru u Zapovjedništvu za ljudske resurse.«
»Misliš da John Sansom laže o svojoj prošlosti?«
»Vjerojatno ne«, odgovorio sam. »Ali ljudi često pretjeruju u vezi s time. A politika je
prljava. Možeš se kladiti da u ovome trenutku netko provjerava je li čovjek koji je radio u
kemijskoj čistionici gdje je Sansom čistio odjeću prije 20 godina imao zelenu kartu. Logično je
da će provjeriti i njegovu biografiju. To je nacionalni sport.«
»Možda je Lila Hoth novinarka. Istraživačica. Za vijesti na kablovskoj ili nešto. Ili za
radijsku emisiju.«
»A možda je Sansomova protivnica.«
»Ne može biti, s takvim imenom u Sjevernoj Karolini.«
»Dobro. Recimo da je novinarka i da istražuje. Možda je pritisnula službenika u
Zapovjedništvu za ljudske resurse zbog dosjea o Sansomovoj vojnoj službi. Možda je odabrala
tvoju sestru.«
»Cime ju je ucijenila?«
Odgovorio sam: »To je prva velika rupa u priči.« I bila je. Susan Mark bila je očajna i
silno uplašena. Teško da je novinarka iskopala nešto što bi imalo takav učinak. Novinari znaju
biti manipulativni i uvjerljivi, ali nitko ih se baš ne boji.
»Je li za Susan politika bila važna?« pitao sam.
»Zašto?«
»Možda nije voljela Sansoma. Nije joj se sviđalo za što se zalaže. Možda je surađivala ili
samoinicijativno sve rekla.«
»Zašto bi se onda toliko bojala?«
»Jer je kršila zakon«, objasnio sam. »Bila bi prilično ustrašena.«
»A zašto je nosila pištolj?«
 »Inače ga nije nosila?«
»Nikad. Bilo je to obiteljsko nasljeđe. Držala ga je u ladici s čarapama, kako to ljudi inače
čine.«
Slegnuo sam ramenima. Pištolj je bio sljedeća velika rupa u mojoj priči. Ljudi vade
pištolje iz ladica s čarapama zbog različitih razloga. Zaštita, napad... Ali nikad zato što možda
mogu osjetiti spontanu potrebu da se upucaju daleko od doma.
Jake je rekao: »Susan nije baš marila za politiku.«
»Dobro.«
»Pa nije mogla imati nikakve veze sa Sansomom.«
»Zašto se onda pojavilo njegovo ime?«
»Ne znam.«
»Susan se dovezla«, rekao sam. »Nije mogla na avion s pištoljem. Vjerojatno pauk upravo
odvozi njezin auto. Sigurno je prošla tunelom Holland i parkirala usred grada.«
Jake nije odgovorio. Moja se kava ohladila. Konobarica je odustala od dolijevanja. Nismo
bili unosan stol. Drugi su se posjetitelji dvaput izmijenili. Bili su to užurbani radni ljudi koji
su došli po svoju kavu i spremah se za naporan dan. Zamišljao sam Susan Mark prije 12 sati.
Spremala se za napornu noć. Odjenula se, našla očev pištolj, napunila ga, stavila u crnu torbu.
Ušla je u auto, cestom 236 odvezla se do obilaznice, išla u smjeru kazaljki na satu, možda je i
kupila gorivo, prešla na autocestu 95 prema sjeveru, razrogačenih očiju i očajna pogleda koji je
probijao noć pred njom.
Nagađaj, rekao mi je Jake. Ali odjednom nisam želio nagađati. U glavi su mi odzvanjale
riječi Therese Lee, istražiteljice. Gurnuo si je preko ruba. Jake je vidio da razmišljam i upitao:
»Što je?«
»Pretpostavimo da su je nečim ucijenili«, rekao sam. »Pretpostavimo da nije mogla odbiti.
Pretpostavimo da je Susan išla dostaviti tu informaciju koju su tražili. Pretpostavimo i da su to
bih zli ljudi. Nije vjerovala da će je ostaviti na miru. Vjerojatno je smatrala da će uvećati uloge i
tražiti više. Bila je u svemu tome do grla i nije vidjela izlaz. I, najvažnije, veoma ih se bojala. Pa
je bila očajna. Uzela je pištolj. Možda je i mislila da se može izboriti i osloboditi toga, ali nije
smatrala da ima velike izglede za to. Sve u svemu, nije vjerovala da će dobro završiti.«
»Pa?«
»Morala je dovršiti neki posao. Gotovo ga je dovršila. Zapravo se nije namjeravala ubiti.«
»A što je s popisom? I ponašanjem?«
»Razlika je ista. Išla je nekamo i vjerovala je da će ondje netko prekinuti njezin život.
Doslovce ili u prenesenom smislu.«
 14
Jacob Mark rekao je: »To ne objašnjava jaknu.« No smatrao sam što griješi i da to posve
dobro objašnjava jaknu. Kao i činjenicu da je parkirala u centru i vozila se podzemnom. Smatrao
sam da je htjela prići onome s kime se nalazila na neočekivan način, iz rupe u tlu, naoružana,
odjevena u crno, spremna na sukob u mraku. Možda je ta zimska jakna bila jedina crna koju je
imala.
A to je objasnilo i sve ostalo. Užas i osjećaj da je sve gotovo. Možda je mumljala jer je
uvježbavala tekst molbe, isprike, argumenata, možda čak prijetnji. Možda ih je
smatrala uvjerljivijima ako ih neprestano ponavlja. Vjerodostojnijima. Utješnijima.
Jake je rekao: »Sigurno nije išla dostaviti nešto jer nije imala ništa.«
»Možda je imala u glavi«, odvratio sam. »Rekao si da je imala sjajno pamćenje. Jedinice,
datumi, vremenski slijed, što god su trebali.«
Zastao je i pokušao naći razlog da se ne složi s time. Nije uspio.
»Povjerljivi podaci«, rekao je. »Vojne tajne. Isuse, ne vjerujem.«
»Bila je pod pritiskom, Jake.«
»Uostalom, kako ljudski resursi mogu znati tajne zbog kojih vrijedi poginuti?«
Nisam odgovorio jer nisam imao pojma. U moje se doba Zapovjedništvo ljudskih resursa
zvalo Zapovjedništvo kadrovske službe. U vojsci sam bio 13 godina, no nijedanput nisam
pomislio na njega. Nijedanput. Papirologija i dokumentacija. Svi su zanimljivi podaci bili negdje
drugdje.
Jake se uzvrpoljio na stolcu. Prošao je prstima kroz neopranu kosu, dlanovima poklopio
uši i glavom opisao potpunu elipsu, kao da pokušava opustiti ukočen vrat ili kao da slijedi neko
unutarnje previranje koje ga je opet dovelo na početak, na osnovno pitanje.
Rekao je: »Dakle, zašto? Zašto se ubila prije nego što je stigla na odredište?«
Malo sam zastao. Oko nas je sve bilo puno tipičnih zvukova kafića. Škripa teniska na
linoleumu, zveckanje i grebanje posuda, vijesti s televizora montiranog visoko na zidu, zvuk
zvona za preuzimanje narudžbi.
»Kršila je zakon«, odgovorio sam. »Kršila je svako povjerenje i profesionalne obaveze. I
sigurno je slutila da je promatraju. Možda su je i upozorili. Zato je bila napeta od trenutka kad je
ušla u auto. Cijelo je vrijeme vožnje gledala ima li crvenih svjetala u retrovizoru. Svaki policajac
pri svakoj naplati cestarine bio je potencijalna opasnost. Svaki tip u odijelu kojeg je vidjela
mogao je biti savezni agent. A u podzemnoj se svaki od nas mogao spremati da je uhiti.«
Jake nije odgovarao.
»A onda sam joj prišao«, nastavio sam.
»I?«
»Poludjela je. Mislila je da je kanim uhititi. Mislila je da je to kraj, da nema dalje. Gotova
je ako to učini, a gotova je i ako ne učini. Nije mogla nastaviti, a nije se mogla ni vratiti. Bila je
u stupici. Sve čime su joj prijetili, sad će se ostvariti i ići će u zatvor.«
»Zašto bi mislila da je kaniš uhititi?«
»Sigurno je mislila da sam policajac.«
»Zašto bi to mislila?«
Policajac sam, rekao sam joj. Mogu vam pomoći. Možemo razgovarati.
»Bila je paranoična«, objasnio sam. »To je razumljivo.«
»Ne izgledaš poput policajca nego poput klošara. Vjerojatnije je da bi mislila da tražiš
sitniš.«
»Možda je mislila da sam na tajnom zadatku.«
 »Kažeš da je bila službenica i radila s dokumentacijom. Nije znala kako izgledaju
policajci na tajnom zadatku.«
»Jake, žao mije. Rekao sam joj da sam policajac.«
»Zašto?«
»Mislio sam da je bombaš. Pokušavao sam preživjeti sljedeće tri sekunde i spriječiti je da
stisne gumb. Rekao bih bilo što.«
»Pa što si joj točno rekao?« pitao je. Rekao sam mu. »Zaboga«, odgovorio je, »pa to čak i
zvuči kao sranje unutarnje kontrole.«
Mislim da si je gurnuo preko ruba. »Zao mije«, ponovio sam.
Sljedećih nekoliko minuta bio sam pod paljbom sa svih strana. Jacob Mark bijesno je
zurio u mene jer sam mu ubio sestru. Konobarica je bila ljutita jer je mogla prodati osam
doručaka dok smo mi sjedili i pijuckali dvije kave. Uzeo sam novčanicu od 20 dolara i stavio je
ispod tanjurića. Vidjela me. Otprilike bi toliko napojnica dobila za osam doručaka. To je riješilo
problem s konobaricom. Problem s Jacobom Markom bio je složeniji. Još je bio tih i uzrujan.
Vidio sam kako je dvaput pogledao ustranu. Spremao se otići. Nakon nekog vremena rekao je:
»Moram ići. Moram obaviti neke stvari. I naći najbolji način da kažem njezinoj obitelji.«
»Obitelji?« upitao sam.
»Molini, bivšem suprugu. A imaju i sina Petera. Mog nećaka.«
»Susan je imala dijete?«
»Zašto te to zanima?«
Kvocijent inteligencije labradora.
Rekao sam mu: »Jake, razgovarali smo o sredstvima ucjene, a nije ti palo na pamet
spomenuti da je Susan imala dijete?«
Na trenutak je imao bezizražajan izraz. Odvratio je: »Nije dijete. Ima 22 godine. Završava
USC. Igra američki nogomet. Veći je od tebe i nije blizak s majkom. Nakon rastave živio je s
ocem.«
»Nazovi ga«, rekao sam.
»U Kaliforniji su četiri sata ujutro.«
»Odmah ga nazovi.«
»Probudit ću ga.«
»Nadam se da hoćeš.«
»Treba ga pripremiti na ovo.«
»Najprije se mora javiti na telefon.«
Jake je opet izvukao mobitel, prošao kroz imenik i stisnuo zeleni gumb kad je došao do
imena koje je bilo dosta nisko na popisu. Pretpostavio sam da je redoslijed abecedni jer Peter
počinje sa P. Jake je prislonio mobitel na uho i izgledao zabrinuto dok je odzvanjao prvih pet
puta, a nakon šestoga izgledao je posve drukčije zabrinut. Još je neko vrijeme držao mobitel, a
zatim ga je polako spustio i rekao: »Govorna pošta.«
 15
Rekao sam: »Baci se na posao. Nazovi policiju u Los Angelesu ili osiguranje kampusa
USCa i zatraži usluge, kao jedan policajac od drugih. Neka netko ode onamo i provjeri je li kod
kuće.«
»Smijat će mi se. Sveučilišni sportaš ne javlja se na mobitel u četiri ujutro.«
Rekao sam: »Samo to učini.« Jake je rekao: »Pođi sa mnom.«
Odmahnuo sam glavom. »Ostajem ovdje. Želim opet razgovarati s onim privatnicima.«
»Nikada ih nećeš pronaći.«
»Oni će pronaći mene. Nisam im odgovorio na pitanja, o tome je li mi Susan išta dala.
Mislim da će me opet htjeti to pitati.«
Dogovorili smo se da se nađemo za pet sati u istom kafiću. Gledao sam ga kako ulazi u
svoj auto, a zatim sam krenuo na jug po Osmoj aveniji, polako, kao da ne idem nikamo posebno,
što je bila istina. Bio sam umoran jer nisam dovoljno spavao, ali i razbuđen od kave, pa sam
zaključio da se to poništilo te da sam na oprezu i pun energije. Pretpostavio sam da se privatna
ekipa jednako osjeća.
Svi smo probdjeli noć. Zbog te sam činjenice počeo razmišljati o vremenu. Kao što je dva
ujutro neobično vrijeme za bombaša samoubojicu, neobično je i što je Susan Mark išla na
sastanak da donese informacije. Zastao sam na trenutak kod kioska ispred zalogajnice i prelistao
tabloide. Pronašao sam ono sto sam očekivao zakopano u Daily Newsu. Zaobilaznica oko New
Jerseyja bila je zatvorena prošle noći u smjeru sjevera na nekoliko sati. Sudar cisterne, u magli.
Izlila se kiselina. Više stradalih.
Zamisbo sam Susan Mark kako je zapela na cesti između dvaju izlaza. Četverosatni
zastoj. Nevjerica. Napetost raste. Ne može naprijed, ne može natrag. Između čekića i nakovnja.
Vrijeme prolazi. Rok se približava. Rok je istekao. Prijetnje, sankcije i kazne stupaju na snagu.
Meni se vlak broj 6 činio brzim. Njoj je jamačno bio užasno spor. Gurnuo si je preko ruba.
Možda jesam, ali nije je trebalo jako gurnuti.
Sklopio sam novine i krenuo dalje. Zaključio sam da je tip s poderanim sakoom otišao
kući da se preodjene, ali ostala trojica bit će blizu. Sigurno su me gledali kad sam ušao u kafić i
vidjeli me kad sam izašao. Nisam ih vidio na ulici, ali nisam ih ni tražio. Nema smisla tražiti
nešto kad znaš da je sigurno ondje.
Nekoć je Osma avenija bila opasna. Razbijene ulične svjetiljke, prazne parcele, zatvorene
trgovine, crack, kurve, pljačkaši. Svašta sam vidio ondje. Mene nikad nisu napah. Što nije ni
čudo. Da bi me smatrali mogućom žrtvom, stanovništvo svijeta trebalo bi se smanjiti na samo
dva. Na mene i pljačkaša, i ja bih pobijedio. Sada je Osma bila sigurna kao i svako drugo mjesto.
Bilo mi je svejedno gdje će mi ta trojica prići. Nisam ih pokušavao usmjeriti prema mjestu koje
sam odabrao. Samo sam hodao. Njihova odluka. Dan je od toplog postajao vruć, a mirisi s
pločnika podizali su se oko mene, poput grubog kalendara: smeće smrdi ljeti, ali ne i zimi.
Prišli su mi jednu ulicu južno od Madison Square Gardena i stare velike pošte. Zbog
gradnje na uglu pješaci su morali hodati uskim ograđenim putem uz pločnik. Prošao sam manje
od metra kad je jedan od njih stao ispred mene, drugi iza, a voda pokraj mene. Zgodno. Voda je
rekao: »Spremni smo zaboraviti ono sa sakoom.«
»To je dobro«, rekao sam. »Ja već jesam.«
»Ali moramo znati imate li nešto što pripada nama.«
»Vama?«
»Našem nadređenom.«
»Tko ste vi?«
 »Dao sam vam našu posjetnicu.«
»Isprva sam bio zadivljen. Aritmetički, bila je pravo remek djelo. Postoji više od tri
milijuna mogućih kombinacija za sedmeroznamenkasti telefonski broj. Ah vi ih niste
odabrali nasumce. Odabrali ste onaj za koji ste znali da se njime ne koristi. Pretpostavljam da je
to bilo teško. Zato sam bio zadivljen. Ah onda sam zaključio da je to nemoguće, s obzirom na
broj stanovnika na Manhattanu. Ako netko umre ili se odseli, taj je broj vrlo brzo opet u upotrebi.
Onda sam pretpostavio da imate pristup popisu brojeva koji se nikad ne rabe. Telefonske tvrtke
imaju nekolicinu, za telefonske brojeve koji se pojave u filmovima ili na TV-u. Ne smiju uzeti
prave brojeve da ne gnjave njihove pretplatnike. Onda sam zaključio da poznajete ljude iz svijeta
filma ili TV-a. Vjerojatno zato što veći dio tjedna radite kao osiguranje na ulici kad se u
gradu nešto događa. Stoga je najveće uzbuđenje koje vidite tjeranje lovaca na autograme. Što
ljude poput vas jamačno ne oduševljava. Siguran sam da ste imali na umu nešto bolje kad ste ušli
u ovaj posao. Što je još gore, to upućuje na izvjesno slabljenje vještina zbog manjka vježbe. Sad
sam još manje zabrinut zbog vas nego prije. Ukupno gledano, posjetnica je bila pogreška, sa
stajališta stvaranja imidža.«
Tip je rekao: »Smijemo li vas počastiti kavom?«
Nikad ne odbijam šalicu kave, ali bilo mi je dosta sjedenja, pa sam pristao na kavu za van.
Mogli smo je pijuckati i razgovarati dok hodamo. Stali smo u prvom Starbucksu na koji smo
naišli koji je, kao i u većini gradova, bio samo pola ulice dalje. Nisam ni pogledao otmjene
napitke i uzeo sam veliku crnu kavu, bez mjesta za šlag. To uvijek naručujem u Starbucksu.
Dobro zrno, po mojem mišljenju. Ali ionako ne marim za to. Važan mi je kofein, a ne okus.
Izašli smo i nastavili niz Osmu. Ali četvorica su nezgodna skupina za razgovor u hodu, a
promet je bio tako glasan da smo prešli desetak metara do početka raskrižja i stali, ja u
hladu, naslonjen na ogradu, a njih trojica na suncu ispred mene, nagnuti naprijed kao da mi žele
nešto dokazati. Kod naših nogu iz potrgane vreće za smeće izvirivali su šareni dijelovi nedjeljnih
novina. Tip koji je govorio rekao je: »Silno nas podcjenjujete, ali nije da se želimo nadmetati.«
»Dobro«, rekao sam.
»Vi ste bivši vojnik, zar ne?«
»Iz kopnene vojske«, odgovorio sam.
»Još izgledate tako.«
»I vi. Specijalne postrojbe?«
»Ne. Nismo došli tako daleko.«
Nasmiješio sam se. Iskren čovjek.
Tip je rekao: »Unajmili su nas za kratkoročnu operaciju. Mrtva žena nosila je nešto
vrijedno. Mi to moramo pronaći.«
»Što? Koliko vrijedno?«
»Informacije.«
Rekao sam: »Ne mogu vam pomoći.«
»Naš poslodavac je očekivao digitalne podatke, na računalnom čipu, poput USB
memorije. Rekli smo mu ne, da je to preteško iznijeti iz Pentagona. Rekli smo da će informacija
biti usmena. Nešto što je pročitala i zapamtila.«
Ništa nisam rekao. Pomislio sam na Susan Mark u vlaku. Mumljanje. Možda nije
uvježbavala molbe, izlike, prijetnje ili svađe. Možda je ponavljala pojedinosti o onomu što je
morala dostaviti, uvijek iznova, kako ne bi zaboravila ili se zabunila u silnom stresu i panici.
Učila je napamet. I ponavljala u sebi Slijedim upute, slijedim upute, slijedim upute. Uvjeravala je
samu sebe. Nadala se da će sve ispasti dobro.
Pitao sam: »Tko vam je poslodavac?«
 »Ne možemo reći.«
»Čime ju je pritisnuo?«
»Ne znamo. Ne želimo znati.«
Otpio sam gutljaj kave. Ništa nisam rekao.
Tip je rekao: »Žena je razgovarala s vama u vlaku.«
»Da«, rekao sam. »jest.«
»Sad je operativna pretpostavka da vi znate ono što je ona znala.«
»Moguće«, rekao sam.
»Naš je poslodavac uvjeren u to. Zbog toga imate problem. Podaci na računalnom čipu
nisu nikakav problem. Udarili bismo vas po glavi i prekopali vam džepove. Ali ono što vam je u
glavi moramo izvući na drukčiji način.«
Ništa nisam rekao.
Tip je rekao: »Stoga nam zaista morate reći što znate.«
»Kako biste vi ispali kompetentni?«
Tip je odmahnuo glavom. »Kako biste ostali u jednom komadu.«
Otpio sam još jedan gutljaj, a tip je rekao: »Govorim vam to kao muškarac muškarcu.
Vojnik vojniku. Ovdje nije riječ o nama. Ako se vratimo praznih ruku, otpustit će nas. Ali u
ponedjeljak ujutro opet ćemo raditi, za nekog drugog. No ako mi odemo, bit ćete izloženi. Naš je
nadređeni doveo cijelu ekipu. Za sada su još na uzici jer se ne uklapaju ovdje. Ali ako mi odemo,
oni više neće biti na uzici. Nema alternative. Zaista ne želite razgovarati s njima.«
»Ne želim da itko razgovara sa mnom. Ni oni ni vi. Ne volim razgovarati.«
»Ovo nije šala.«
»Imate pravo. Žena je mrtva.«
»Samoubojstvo nije zločin.«
»Ali ono što ju je na to nagnalo moglo bi biti. Žena je radila u Pentagonu. To je državna
sigurnost. Morate to spriječiti. Razgovarajte s policijom.«
Tip je odmahnuo glavom: »Radije ću ići u zatvor nego prevariti te ljude. Čujete li me?«
»Čujem«, odgovorio sam. »Naviknuli ste se na lovce na autograme.«
»Mi sve rješavamo u rukavicama. Iskoristite to.«
»Nemate vi nikakve rukavice.«
»Što ste bili u vojsci?«
»Vojni policajac«, odgovorio sam.
»Onda ste mrtvi. Nikad niste vidjeli ovakvo što.«
»Tko je on?«
Tip je samo odmahnuo glavom. »Koliko ih ima?« Tip je opet odmahnuo glavom, »Recite
mi nešto.«
»Ne slušate me. Ako ne želim razgovarati s policijom, zašto bih, dovraga, išta rekao
vama?«
Slegnuo sam ramenima, ispraznio čašu i odgurnuo se od ograde. Napravio sam tri koraka
i bacio čašu u kantu za smeće. Rekao sam: »Nazovite svog poslodavca, recite mu da je imao
pravo, a da ste vi pogriješili. Recite mu da je žena imala informacije na memoriji, koja je sada u
mojem džepu. Onda telefonski odustanite od posla, idite kući i klonite mi se s puta.«
Prešao sam ulicu između dva automobila u pokretu i krenuo u Osmu. Voda je vikao za
mnom, glasno. Izgovorio je moje ime. Okrenuo sam se i vidio da drži mobitel u ispruženoj ruci.
Uperio ga je prema meni i gledao u zaslon. Zatim ga je spustio i sva su trojica krenula dalje,
Bijeli kamion prošao je između nas i nestali su, a tada sam shvatio da me je fotografirao.
 16
Trgovine Radio Shack deset su puta rjeđe od Starbucksa, ali uvijek su samo nekoliko
ulica dalje. I rano se otvaraju. Ušao sam u jednu i tip s indijskog potkontinenta prišao je da me
posluži. Doimao se pun entuzijazma. Možda sam mu bio prvi kupac dana. Pitao sam ga za
mobitele s fotoaparatima. Rekao je da gotovo svi imaju fotoaparate. Neki mogu čak i snimati
video. Rekao sam mu da želim vidjeti koliko su fotografije dobre. Uzeo je jedan mobitel, ja sam
stao na kraj trgovine, a on me fotografirao s blagajne. Fotografija je bila malena i nejasna. Moje
crte lica nisu bile raspoznatljive. Ali zato su moja veličina, oblik i stav bili vrlo jasni. Dovoljno
jasni da budu problem. Iskreno, moje je lice neugledno i obično. Vrlo
zaboravljivo. Pretpostavljam da me većina ljudi prepoznaje po stasu, koji nije običan.
Rekao sam tipu da ne želim mobitel. Umjesto toga pokušao mi je prodati digitalni
fotoaparat. Bio je pun megapiksela. Snima bolje fotografije. Rekao sam da ne želim ni fotoaparat.
Ali kupio sam memoriju od njega. USB, za računalne podatke. Najmanjeg kapaciteta koji je
imao, najniže cijene. Trebao je poslužiti samo kao ukras i nisam htio mnogo potrošiti na to. Bio
je sićušan, u velikom pakiranju od čvrste plastike. Zamolio sam tipa da ga otvori škarama. Na
tome si možete uništiti zube. Memorija je imala dva neoprenska ovitka, plavi i ružičasti. Uzeo
sam ružičasti. Susan Mark nije izgledala kao žena koja voli ružičasto, ali ljudi vide ono što žele
vidjeti. Stavio sam memoriju u džep pokraj četkice za zube, zahvalio tipu na pomoći i ostavio mu
smeće da ga baci.
Hodao sam dva i pol bloka na istok po 28. ulici. Cijelim je putem iza mene bilo mnogo
ljudi, ali nisam poznavao nikoga od njih, a činilo se da nitko od njih ne poznaje mene. Sišao sam
u podzemnu željeznicu na Broadwayu i provukao karticu. Zatim sam propustio idućih devet
vlakova prema centru. Samo sam sjedio na vrućini na drvenoj klupi i pustio ih da prođu.
Djelomično da predahnem, djelomično da ubijem vrijeme dok se ostale trgovine u gradu
ne otvore, a djelomično zato da provjerim slijedi li me tko. Devet skupina putnika došlo je i otišlo
i devet sam puta ostao sam na platformi na sekundu ili dvije. Nitko nije pokazao ni
najmanje zanimanje za mene. Kad sam završio s traženjem ljudi, počeo sam promatrati štakore.
Volim štakore. Postoji mnogo mitova o njima. Viđaju se rjeđe nego što ljudi misle. Štakori su
plahi. Oni koje vidite, obično su mladi, bolesni Hi gladni. Ne grizu uspavanu djecu za lice iz
užitka. Samo ih privlače ostaci hrane. Operite djetetu usta prije nego što ga stavite u krevet i sve
će biti u redu. I ne postoje štakori veliki poput mačaka. Svi su štakori jednake veličine.
Nisam vidio štakore i naposljetku sam postao nemiran. Ustao sam, okrenuo leđa pruzi i
pogledao plakate na zidu. Jedan je bio karta cijelog sustava podzemne željeznice. Dva su bila
reklame za mjuzikle na Broadwayu, Jedan je bio službena obavijest kojom se zabranjuje
takozvano podzemno surfanje. Crno-bijeli crtež prikazivao je tipa ispruženog poput zvjezdače s
vanjske strane vrata vagona. Stari vlakovi njujorške podzemne željeznice imali su platforme
ispod vrata, napravljene kako bi se prebrodio razmak između vagona i perona, kao i male kišne
odvode iznad vrata, kako voda ne bi ulazila u vagon. Znao sam da novi R142A nemaju ništa od
toga. Tako mi je rekao moj ludi suputnik. Ali kod starijih vagona bilo je moguće čekati na peronu
da se vrata zatvore, a zatim uglaviti nožne prste na platformu, a prste ruku u odvod, priljubiti se
uz vagon i s vanjske se strane voziti tunelima. Podzemno surfanje. Iznimno zabavno za neke,
možda, ali sada zabranjeno.
Okrenuo sam se pruzi i ukrcao se u deseci vlak koji je došao. Bio je to vlak R. Imao je
platforme i odvode. Ali ja sam se vozio unutra, dvije stanice do velike postaje na trgu Union.
Izašao sam na sjeveroistočnom uglu trga Union i zaputio se prema golemoj knjižari za
koju se sjećam da je bila u 17. ulici. Političari koji vode kampanje obično objavljuju biografije
prije izborne sezone, a novinski časopisi puni su izvješća. Umjesto toga mogao sam potražiti
kafić s internetom, ali nisam vičan tehnologiji, a i danas kafića s internetom ima mnogo manje
nego prije. Danas svi nose elektroničke naprave nazvane prema voću ili drveću. Kafići s
internetom nestaju kao i telefonske govornice, dokrajčili su ih novi bežični izumi.
Knjižara je imala stolove sprijeda u prizemlju. Bili su puni novih naslova. Pronašao sam
odjel publicistike, ali ondje nije bilo ničega. Povijest, biografije, ekonomija, ali bez politike.
Krenuo sam dalje i pronašao ono što sam tražio sa stražnje strane drugog stola. Komentari i
mišljenja ljevice i desnice, te autobiografije kandidata, koje je pisao netko drugi, sa sjajnim
ovicima i kvalitetnim, dotjeranim fotografijama. Knjiga Johna Sansoma bila je debela
oko centimetra i zvala se Uvijek na zadatku. Ponio sam je sa sobom i dizalom otišao na treći kat,
gdje su se, prema planu knjižare, nalazili časopisi. Uzeo sam sve tjednike s vijestima te odnio njih
i knjigu do polica s vojnom poviješću. Ondje sam kratko prelistavao publicističke knjige i
potvrdio ono što sam i prije sumnjao, da vojno Zapovjedništvo za ljudske resurse ne radi ništa što
Zapovjedništvo kadrovske službe nije radilo. Promijenili su samo naziv. Novi brend. Bez novih
funkcija. Papirologija i evidencija, kao i uvijek.
Zatim sam sjeo na prozorsku dasku i smjestio se kako bih pročitao ono što sam uzeo.
Leda su mi bila vruća od sunca koje je sjalo kroz staklo, a prsa hladna od klimatizacijskog otvora
točno iznad mene. Nekoć mi je bilo neugodno čitati knjige u knjižarama bez namjere da ih
kupim. Ali činilo se da knjižarama to ne smeta. Čak su to poticali. U nekima postoje naslonjači za
čitanje. Novi poslovni model, očito. I svi to rade. Knjižara se tek otvorila, ali već je bila puna kao
izbjeglički centar. Ljudi su bili posvuda, sjedili su ili bili izvaljeni na podu, okruženi hrpama
mnogo većima od moje.
Novinski tjednici bili su puni izvješća o kampanjama, stisnutih između reklama i priča o
medicinskim otkrićima i tehnološkim naprecima. Izvješća su se uglavnom bavila glavnim
igračima, ali bilo je i po nekoliko redaka o kandidatima za Zastupnički dom i Senat. Do
nominacijskih izbora ostala su četiri mjeseca, a do pravih izbora 14 mjeseci, a neki od kandidata
već su otpali, no Sansom je dobro stajao u svojoj izbornoj utrci. Imao je dobre rezultate u
svojoj državi, prikupljao je mnogo novca, njegovu su izravnost smatrali osvježavajućom, a zbog
njegove vojne karijere smatralo se da je kvalificiran za gotovo sve. Iako, po mojem mišljenju, to
je kao da kažete da čistač može biti gradonačelnik. Možda može, možda ne može. Nema logike u
toj tvrdnji. No bilo je očito da se sviđa većini novinara. I očito su ga predodredili za veće stvari.
Bio je potencijalni predsjednički kandidat za četiri ili osam godina. Jedan je novinar natuknuo da
bi ga stranka mogla povući iz utrke za Senat kako bi postao kandidat za potpredsjednika. Već je
bio neka vrsta slavne osobe.
Ovitak njegove knjige bio je stiliziran. Sprijeda je bilo njegovo ime, naslov i dvije
fotografije. Veća je bila zamućena i zrnata fotografija akcije, toliko uvećana da posluži kao
pozadina. Prikazivala je mladića u iznošenoj i raskopčanoj borbenoj odori, lica obojena
kamuflažnom bojom i s kapom priljubljenom uz glavu. Preko nje bio je studijski portret istog
čovjeka, mnogo godina poslije, u poslovnom odijelu. Sansom, očito, tada i sada. Cijela njegova
kampanja u jednom vizualnom prikazu.
Novija je fotografija bila dobro osvijetljena i savršeno fokusirana, a on je zauzeo sjajnu
pozu prema kojoj se vidjelo da je nizak i vitak, visok možda 175 cm i težak 68 kg. Poput hrta
ili terijera, a ne pitbulla, vrlo izdržljiv i žilav, kakvi su najbolji pripadnici posebnih postrojba.
Iako je starija fotografija vjerojatno snimljena prije toga, dok je bio u redovnoj jedinici. Možda
u rendžerima. Prema mojem iskustvu, pripadnici Delta iz njegova doba nosib su brade, sunčane
naočale i arapske marame spuštene do grla. Djelomično zbog toga kamo će ih vjerojatno poslati,
a djelomično zbog toga što su se voljeli prikazivati maskiranima i anonimnima, što je pak dijelom
nužno, a dijelom dramatična maštarija. Tu je fotografiju vjerojatno odabrao njegov
voditelj kampanje, odlučivši se za stariju jedinicu umjesto one koja je bila poznatija i
prepoznatljivo američka. Možda ljudi koji izgledaju kao neobični palestinski hipiji ne bi bib
prihvaćeni u Južnoj Karobni.
Na unutarnjem ovitku bilo je njegovo puno ime i čin, napisani s dozom formalnosti:
bojnik John T. Sansom, Američka vojska, u mirovini. Zatim je pisalo da je dobitnik Križa za
iznimnu službu, Medalje za iznimnu službu i dvije Srebrne zvijezde. Zatim je pisalo da je bio
uspješni predsjednik nečega što se zvalo Sansom Consulting. Opet, cijela njegova kampanja.
Pitao sam se čemu služi ostatak knjige.
Prelistao sam je i otkrio da je podijeljena na pet glavnih područja: rane godine, vrijeme u
vojnoj službi, njegov brak i obitelj, vrijeme provedeno u poslovnom svijetu i njegova politička
vizija za budućnost. Rane godine bile su tipične za taj žanr. Siromašan mjesni mladac, bez novca,
bez raskoši, njegova je majka bila simbol snage, njegov je otac radio dva posla kako bi spojib
kraj s krajem. Gotovo sigurno pretjerano. Ako uzmete političke kandidate kao uzorak
stanovništva, SAD je zemlja trećeg svijeta. Svi su odrasli siromašni, tekuća je voda luksuz, cipele
rijetke, pošten obrok razlog za proslavu.
Skočio sam do dijela gdje je upoznao suprugu i pronašao još istih otrcanih fraza. Ona je
divna, djeca su im krasna. Kraj priče. Nisam razumio mnogo o poslovnom dijelu. Sansom
Consulting bila je tvrtka s mnogo konzultanata, što je imalo smisla, ali nisam mogao dokučiti što
su točno radili. U biti, davali su prijedloge, a zatim kupili udjele u korporacijama koje su
savjetovali, prodali svoje udjele i obogatib se. Sansom je sam rekao da je stekao bogatstvo.
Nisam bio siguran na koliko je točno mislio. Ja sam se sjajno osjećao s 200-cinjak dolara u
džepu. Pretpostavljao sam da je Sansom zaradio više od toga, ali nije napisao. Još četiri nule?
Pet? Šest?
Bacio sam pogled na dio o njegovoj političkoj viziji za budućnost i nisam pronašao ništa
više od onoga što sam vidio u novinskim časopisima. Sve se svelo na to da želi glasačima dati sve
što traže. Niži porez, može. Javne službe, samo izvolite. To mi nije imalo smisla. Ali sve u
svemu, Sansom se doimao kao pošten čovjek. Imao sam osjećaj da će pokušati postupiti ispravno,
koliko to bilo tko od njih može. Imao sam osjećaj da se time bavi zbog pravih razloga.
U sredini knjige bile su fotografije. Sve osim jedne bile su nezanimljivi isječci iz
Sansomova života otkad je imao tri mjeseca pa sve do danas. Pretpostavljam da bi većina ljudi
mogla iskopati takve fotografije iz kutije s cipelama duboko u ormaru. Roditelji, djetinjstvo,
školski dani, godine u vojsci, njegova buduća nevjesta, njihova djeca, poslovni portreti. Sve
normalno, jednako fotografijama u biografijama drugih kandidata.
Ali fotografija koja je bila drukčija, bila je bizarna.
 17
Fotografija drukčija od ostalih bila je iz novina i već sam je vidio. Prikazivala je
američkog političara Donalda Rumsfelda u Bagdadu kako se rukuje sa Sadamom Huseinom,
iračkim diktatorom, davne 1983. godine. Donald Rumsfeld dvaput je bio američki
ministar obrane, ah u vrijeme kada je fotografija snimljena bio je posebni izaslanik Ronalda
Reagana. Otišao je u Bagdad uvući se Sadamu u guzicu, potapšati ga po leđima i dati mu par
zlatnih mamuza kao simbol vječne američke zahvalnosti. Osam godina poslije počeli
smo Sadama lupati po guzici, a ne mu se više uvlačiti u nju. Petnaest godina poslije toga ubili
smo ga. Sansom je ispod fotografije napisao Katkad nam prijatelji postaju neprijateljia katkad
nam neprijatelji postaju prijatelji. Pohtički komentar, pretpostavio sam. Ih poslovna crtica, iako u
samom tekstu nisam našao ništa o tome događaju.
Vratio sam se karijeri u vojsci i pripremio se pozorno pročitati taj dio. Ipak je to bilo moje
područje. Sansom je pristupio vojsci 1975. godine, a otišao 1992. Sedamnaest godina, četiri dulje
nego ja, došao je devet godina prije mene, a otišao pet godina prije mene. Dobro razdoblje, u
usporedbi s većinom drugih. Halabuka oko Vijetnama smirila se, a nova profesionalna vojska bila
je dobro ustrojena i još uvijek dobro financirana. Činilo se da je Sansom uživao. Njegova je
naracija koherentna. Točno je opisao temeljnu obuku, a prilično dobro i časničku školu. Zabavno
je pisao o ranoj službi u pješaštvu. Otvoreno je govorio o svojoj ambicioznosti. Stekao je sve
kvalifikacije koje je mogao i prešao u Rendžere, a zatim u novoosnovanu Delta postrojbu. Kao
što je običaj, previše je dramatizirao proces ulaska u Deltu, tjedne pakla,
maltretiranje, izdržljivost i iscrpljenost. Delta je puna tipova koji mogu ostati budni cijeh tjedan,
hodati 150 km i skinuti jaja ce-ce muhe, ali ima vrlo malo onih koji mogu učiniti sve to i reći vam
koja je razlika između šijita i odlaska na zahod.
No ukupno gledano, smatrao sam da je Sansom prilično pošten. Iskreno, većina zadataka
Delta opozvani su i prije nego što bi počeli, a većina na koju odu nisu uspješno izvršeni. Neki od
njih nikada ne vide nikakvu akciju. Sansom nije ukrašavao činjenice. Otvoreno je govorio o
rijetkim uzbuđenjima i iskreno o neuspjesima. Najvažnije od svega, nije spomenuo pastire, čak ni
jedanput. Većina izvješća posebnih postrojba nakon akcije za neuspjeh misije krivi lutajuće
čuvare koza. Ubace ih u navodno negostoljubiv i gotovo nenastanjen kraj i odmah ih otkriju
mjesni seljaci s velikim krdima koza. Statistički nevjerojatno. Prehrambeno nevjerojatno, s
obzirom na goli teren. Koze moraju nešto jesti. Možda je to nekoć bila istina, ali otada je postala
šifra. Mnogo je ljepše reći Sklonili smo ih i onda nas je pronašao čuvar koza, nego Uprskali smo.
Ah Sansom uopće nije spomenuo preživače ni njihove poljodjelske čuvare, što je bio veliki plus
za njega.
Štoviše, nije spomenuo gotovo ništa. A osobito malo uspješnih stvari. Pisao je o
vjerojatno rutinskim akcijama u zapadnoj Africi, plus Panamu, plus lov na SCUD-ove u Iraku
tijekom Prvog zaljevskog rata 1991. godine. Osim toga, ništa. Samo mnogo obuke i čekanja,
nakon čega bi uslijedio opoziv i još obuke. Njegovi memoari pripadnika posebne postrojbe bili su
možda prvi koje sam vidio u kojima nije bilo pretjerivanja. I ne samo to. Ne da nije
bilo pretjerivanja. Sve je bilo prikazano kao nevažno. Umanjeno, nenaglašeno. Prigušeno,
umjesto da se ističe.
Što je bilo zanimljivo.
 18
Bio sam posebno oprezan vraćajući se do kafića na Osmoj aveniji. Naš je nadređeni
doveo cijelu ekipu. A dosad su svi otprilike znali kako izgledam. Čovjek iz Radio Shacka
objasnio mi je kako se fotografije i snimke mogu slati mobitelom. Nisam imao pojma
kako izgleda moj protivnik, ali ako je njihov nadređeni morao unajmiti tipove u finim odjelima
da se uklope, njegova je ekipa vjerojatno izgledala drukčije. Inače ne bi imalo smisla. Vidio sam
mnogo drukčijih ljudi. Nekoliko stotina tisuća. U New Yorku ih uvijek ima. Ali nikoga nisam
zanimao. Nitko me nije slijedio. Iako im to i nisam baš olakšao ako je netko pokušao. Vlakom
broj 4 došao sam do Grand Centrala, hodao dva bloka među prolaznicima, autobusom stigao do
Times Squarea, okolnim i nelogičnim putem došetao do Devete avenije i u zalogajnicu ušao sa
zapada, prošavši pokraj 14. policijske postaje.
Jacob Mark već je bio ondje.
Bio je u stražnjem separeu, opran, počešljan, u tamnim hlačama, bijeloj košulji i
mornaričkoj vjetrovci. Mogao je slobodno na čelo tetovirati natpis policajac izvan dužnosti.
Izgledao je nesretno, ali ne i uplašeno. Kliznuo sam preko puta njega i sjeo bočno, da kroz izlog
mogu vidjeti ulicu.
»Razgovarao si s Peterom?« pitao sam.
Odmahnuo je glavom.
»Ali?«
»Mislim da je dobro.«
»Misliš ili znaš?«
Nije odgovorio jer je došla konobarica. Ista ona od jutros. Bio sam previše gladan da bih
razmišljao o tome hoće li Jake jesti ili ne. Naručio sam veliku platu, salatu od tune s jajima i hrpu
drugih stvari. I kavu. Jake je slijedio moj primjer i naručio sendvič s pohanim sirom i vodu.
»Ispričaj mi što se dogodilo«, rekao sam.
»Pomogli su mi policajci s kampusa«, objasnio je. »I rado su to učinili. Peter je zvijezda
američkog nogometa. Nije bio u domu, pa su pritisnuli njegove prijatelje i doznali cijelu priču.
Ispostavilo se da je Peter otišao nekamo s nekom ženom.«
»Kamo?«
»Ne znamo.«
»S kojom ženom?«
»Nekom djevojkom iz bara. Peter i dečki izašli su prije četiri večeri i ondje su sreli tu
djevojku. Peter je otišao s njom.«
Ništa nisam rekao.
»Što?« pitao je Jake.
»Tko je koga pokupio?« pitao sam.
Kimnuo je. »Zato se ne brinem. Sve je učinio on. Njegovi prijatelji kažu da mu je trebalo
četiri sata. Morao se svojski potruditi. Kao da osvaja prvenstvo, rekli su njegovi prijatelji.
Nije bila Mata Hari ili nešto slično.«
»Opis?«
»Pravi komad. A dečki su sportaši, što znači da to i misle. Malo je starija, ali ne mnogo.
Ima dvadeset pet ili šest godina. Ako si na zadnjoj godini faksa, to je neodoljiv izazov.«
»Ime?«
Jake je odmahnuo glavom. »Ostali su se držali podalje. Takva su nepisana pravila.«
»I inače zalaze onamo?«
»Između ostalog.«
 »Prostitutka? Mamac?«
»Nema šanse. Ti dečki izlaze. Nisu glupi. Znaju razliku. A i Peter je sve obavio sam. U
četiri sata pokazao je sve što je ikad naučio.«
»Bilo bi gotovo za četiri minute da je tako htjela.«
Jake je opet kimnuo. »Vjeruj mi, prošao sam to sto puta. Da je bilo nešto sumnjivo, jedan
bi sat bio dovoljan da se to prikrije. Najviše dva. Nitko to ne bi rastegnuo na četiri sata. Dakle, u
redu je. I više od toga, kad je o Peteru riječ. Četiri dana s pravim komadom. A što si ti radio sa 22
godine?«
»Razumijem«, rekao sam. Sa 22 godine imao sam iste prioritete. Iako bi mi se veza od
četiri dana činila dugom. Bile bi to praktički zaruke ili brak.
Jake je pitao: »Ali?«
»Susan je četiri sata zapela na obilaznici. Pitam se kakav bi to rok morao proći da se
majka poželi ubiti.«
»Peter je dobro. Ne brini se. Uskoro će doći kući. Klecavih koljena, ali sretan.«
Ništa više nisam rekao. Došla je konobarica s hranom, koja je izgledala dobro i bila je
obilna. »Jesu li te privatni istražitelji našli?« pitao je Jake.
Kimnuo sam i sve mu ispričao između zalogaja tune. Rekao je: »Znali su kako se zoveš?
To nije dobro.«
»Ne, nije bajno. I znali su da sam razgovarao sa Susan u vlaku.«
»Kako?«
»Bivši su policajci. Još imaju prijatelja u policiji. Nemam drugog objašnjenja.«
»Lee i Docherty?«
»Možda. A možda je i netko ušao i pročitao dosje.«
»A i fotografirali su te. Ni to nije dobro.«
»Nije bajno«, ponovio sam.
»Ima li traga toj drugoj ekipi o kojoj su ti govorili?« pitao je. Pogledao sam kroz prozor i
odgovorio: »Za sada nema.«
»Što još?«
»John Sansom ne pretjeruje u vezi sa svojom karijerom. Čini se da nije učinio ništa
posebno. A takve tvrdnje nije vrijedno pobijati.«
»Slijepa ulica, dakle?«
»Ne nužno«, odgovorio sam. »Bio je bojnik. Jedno automatsko promaknuće i dva zbog
zasluga. Sigurno je učinio nešto što im se svidjelo. I ja sam bio bojnik. Znam kako to ide.«
»Što im se svidjelo od onoga što si ti učinio?«
»Vjerojatno nešto što su poslije zažalili.«
»Dugo je bio u vojsci. Ako si dovoljno dugo u službi, promaknu te.«
Odmahnuo sam glavom. »Ne ide to tako. A i dobio je tri od četiri odlikovanja koja je s
tim činom mogao dobiti, jedno dvaput. Dakle, sigurno je učio nešto posebno. Četiri je puta učinio
nešto posebno, zapravo.«
»Svi dobivaju odlikovanja.«
»Ne takva. Ja sam dobio Srebrnu zvijezdu, što je ništa u usporedbi s njime, a znam da ni
to ne dijele u kutijama s pahuljicama. Dobio sam i Purpurno srce, koje Sansom očito nije dobio.
Ne spominje ga u knjizi. A nijedan političar ne bi zaboravio da je bio ranjen u akciji. Nikada. Ali
neobično je dobiti odlikovanje za hrabrost ako nisi ranjen. To obično podrazumijeva ranjavanje.«
»Možda laže o odlikovanjima.«
Opet sam odmahnuo glavom. »To ne možeš. Možda sa zvjezdicama na traci iz Vijetnama
ili nečim sličnim, ali ovo su ozbiljne nagrade. Tip ima sve osim Medalje časti.«
 »Pa?«
»Pa, mislim da zaista laže o karijeri, ali obrnuto. Izostavlja stvari, ne dodaje ih.«
»Zašto bi to činio?«
»Jer je bio na najmanje četiri tajne misije o kojima još ne smije govoriti. Što znači da su
bile vrlo tajne jer je usred predizborne kampanje i sigurno osjeća silnu potrebu da progovori.«
»Kakve tajne misije?«
»Može biti bilo što. Neke tajne operacije, akcije protiv bilo koga.«
»Možda su Susan tražili detalje.«
»Nemoguće«, odvratio sam. »Zapovijedi, dnevnici akcije i izvješća nakon akcija Delte ne
dolaze ni blizu Zapovjedništva za ljudske resurse. Unište ih ili zaključaju u Fort Bragg na 60
godina. Uz sve dužno poštovanje, tvoja im sestra ne bi mogla ni primirisati.«
»Kako nam onda to pomaže?«
»Tako što smo eliminirah Sansomovu vojnu karijeru. Ako Sansom uopće ima veze s time,
ima veze na neki drugi način.«
»Ima li veze s time?«
»Zašto bi inače spominjali njegovo ime?«
»Na koji drugi način?«
Spustio sam vilicu, ispio kavu i rekao: »Ne želim ostati ovdje. To je početna točka za
novu ekipu. Ovdje će nas najprije potražiti.«
Ostavio sam napojnicu na stolu i krenuo prema blagajni. Ovog je puta konobarica bila
zadovoljna. Ušli smo i izašli u rekordnom roku.
Ako vas love, Manhattan je najbolje i najgore mjesto za to. Najbolje je mjesto jer je
prepun ljudi i na svakom četvornom metru ima na stotine svjedoka. Najgore je mjesto jer je
prepun ljudi i za svaki slučaj morate provjeravati svakoga, što je zamorno, frustrirajuće i
iscrpljujuće, pa vas s vremenom dovede do ludila ili se ulijenite. Bilo je mnogo zgodnije da se
vratimo na zapadnu 35. ulicu i hodamo po sjenovitoj strani, gore-dolje nasuprot nizu parkiranih
policijskih auta, što nam se činilo najsigurnijim komadom pločnika u gradu. »Na koji drugi
način?« opet je pitao Jake.
»Sto si rekao, zašto se ljudi u Jerseyju ubijaju?«
»Zbog novca ili seksa.«
»A Sansom se nije obogatio u vojsci.«
»Misliš da je bio u vezi sa Susan?«
»Možda«, odgovorio sam. »Možda ju je upoznao na poslu. Tip je koji uvijek dolazi i
odlazi. Prilike za fotografiranje i slično.«
»Oženjen je.«
»Upravo tako. A vrijeme je izbora.«
»Sumnjam. Susan nije bila takva. Pretpostavimo da nisu bili u vezi.«
»Možda je onda bio u vezi s nekom drugom službenicom Zapovjedništva za ljudske
resurse, a Susan je to znala.«
»I u to sumnjam.«
»I ja«, rekao sam. »Ne vidim kako bi to bila ta informacija. Informacija je duga riječ, a
preljub je stvar odgovora. Da ili ne.«
»Možda je Susan radila sa Sansomom, ne protiv njega. Možda je Sansom htio pikanterije
o nekome drugom.«
»Zašto bi onda Susan došla u New York, a ne u Washington ili Sjevernu Karolinu?«
»Ne znam«, rekao je Jake.
»I zašto bi Sansom išta tražio od Susan? Ima na stotine boljih izvora od službenice
Zapovjedništva ljudskih resursa koju baš i ne poznaje.«
»Pa kako su onda povezani?«
»Možda je Sansom bio u vezi s nekime davno, dok je još bio u vojsci.«
»Tada nije bio oženjen.«
»Ali postoje pravila. Možda je ševio podređenu. To je sad u politici važno.«
»To se događalo?«
»Neprestano«, odgovorio sam. »I tebi?«
»Koliko je god često bilo moguće. U oba smjera. Katkad sam ja bio podređeni.«
»Jesi li imao problema?«
»Tada nisam. Ali da se sad natječem za neki položaj, imali bi pitanja.«
»Dakle, misliš da su kružile neke glasine o Sansomu, a Susan ih je trebala potvrditi?«
»Ne bi mogla potvrditi samu činjenicu. To je u drugoj vrsti dosjea. Ali možda bi mogla
potvrditi da su osoba A i osoba B služili na istom mjestu u isto vrijeme. To je upravo ono što je u
domeni Zapovjedništva za ljudske resurse.«
»Možda je Lila Hoth bila s njime u vojsci. Možda netko želi povezati njihova imena u
veliki skandal.«
»Ne znam«, rekao sam. »Zvuči dobro, ali tu su mjesni snagator koji se boji razgovarati s
policijom, svakojake prijetnje i priče o barbarskoj ekipi koja samo što nije puštena s lanca.
Politika je prljava, ali je li baš toliko opaka?«
Jake nije odgovorio.
»A i ne znamo gdje je Peter«, primijetio sam.
»Ne brini se za Petera. Odrastao je. Obrambeni je igrač koji ide u NFL. Dečko ima 140 kg
mišića i može se brinuti o sebi. Zapamti ime Peter Molina. Jednog ćeš dana čitati o njemu u
novinama.«
»Ne uskoro, nadam se.«
»Opusti se.«
»Što ćemo onda sad?« pitao sam.
Jake je slegnuo ramenima i koračao gore-dolje po pločniku. Bio je dodatno neartikuliran
zbog složenosti svojih osjećaja. Stao je i naslonio se na zid, ravno preko puta vrata 14. policijske
postaje. Gledao je parkirana vozila, slijeva nadesno, Impale i Crown Vicove, označene i
neoznačene, i čudna, malena vozila prometnih policajaca.
»Mrtva je«, rekao je. »Ništa je neće vratiti.«
Šutio sam.
»Sad ću nazvati pogrebno društvo«, dodao je. »A onda?«
»Ništa. Ubila se. Neće pomoći ako saznam zašto. Ionako gotovo nikad ne saznamo pravi
razlog. Čak i kad mislimo da znamo.«
»Ja želim znati zašto«, rekao sam. »Zašto? Bila je moja sestra, ne tvoja.«
»Nisi vidio kako se to dogodilo.«
Ništa nije rekao. Samo je zurio u parkirana vozila preko puta. Vidio sam vozilo koje je
rabila Theresa Lee. Bilo je četvrto slijeva.
Jedan od neoznačenih Crown Vicova nešto dalje u nizu bio je noviji od ostalih. Sjajniji.
Blještao je na suncu. Bio je crn, s dvije kratke i tanke antene na poklopcu prtljažnika, poput igala.
Savezni je, pomislio sam. Pripada nekoj agenciji s velikim proračunom koja ima pravo prva birati
kad je riječ o vozilima. I spravama za komunikaciju.
Jake je rekao: »Reći ću njezinoj obitelji, pokopat ćemo je i nastaviti sa životima. Život je
gadan, a onda umreš. Možda postoji razlog zašto se ne zamaramo pitanjima poput kako, gdje i
zašto. Bolje je ne znati. Nikakva korist od toga. Samo još više boli. Samo možemo saznati nešto
loše.«
»Kako želiš«, rekao sam.
Kimnuo je i više ništa nije rekao. Rukovao se sa mnom i otišao. Vidio sam kako ulazi u
garažu u zgradama zapadno od Devete i četiri minute poslije vidio sam mali, zeleni Toyotin
terenac kako izlazi iz garaže. Uključio se u promet i krenuo na zapad. Pretpostavio sam da će
tunelom Lincoln krenuti kući. Pitao sam se kad ću ga opet vidjeti. Proći će tri do sedam dana,
mislio sam.
I prevario se.
 19
Još sam stajao preko puta vrata 14. policijske postaje kad je Theresa Lee izasla s dva tipa
u plavim odijelima i bijelim, zakopčanim košuljama. Izgledala je umorno. Javila se na poziv
u dva ujutro, pa je ostala u noćnoj smjeni. Trebala je otići kući u sedam i biti u krevetu od osam.
Radila je šest sati prekovremeno. Što je bilo dobro za njezin bankovni račun, ali ni za što
drugo. Stajala je na suncu, treptala i protezala se, a onda me ugledala na suprotnoj strani
pločnika. Uslijedila je tipična zakašnjela reakcija. Udarila je tipa do sebe po laktu, rekla nešto i
pokazala ravno na mene. Bio sam predaleko da bih čuo, ali njezin je govor tijela vikao: Hej, eno
ga ondje, to je on, s velikim uskličnikom na kraju, koji se iščitavao iz naglašenosti njezinih gesta.
Tipovi u odijelima automatski su pogledali ulijevo da provjere ima li auta, što je značilo
da su iz grada. Promet neparnim ulicama teče od istoka prema zapadu, a parnima od zapada
prema istoku. To je bilo usađeno duboko u njih. Bili su odavde. Ali češće su vozili nego hodah
jer nisu pogledah ima li biciklista koji dolaze iz suprotnog smjera. Samo su se požurili preko
ceste i probijah se izbjegavajući aute. Razišli su se i prišli mi istodobno, jedan slijeva, drugi
zdesna, što mi je reklo da su prošli nekakvu terensku obuku i da im se žuri. Pretpostavio sam da
je Crown Vic s više antena njihov. Čekao sam ih u hladu. Imali su crne cipele i plave kravate,
a potkošulje su im se vidjele kod ramena, bijele ispod bijeloga. Lijeva strana sakoa bila im je
uzdignutija od desne. Bili su dešnjaci, a pojasevi futrola bili su im obješeni preko ramena. Bili su
u kasnim tridesetima ili ranim četrdesetima. U najboljim godinama. Nisu bili početnici, a ni za
otpis.
Vidjeli su da ne kanim nikamo, pa su malo usporili i približili mi se brzim hodom. FBI,
pomislio sam. Sličniji su policajcima nego paravojsci. Nisu mi pokazali iskaznice. Pretpostavili
su da znam tko su.
»Moramo razgovarati s vama«, rekao je lijevi. »Znam«, odvratio sam. »Kako znate?«
»Jer ste se upravo probili kroz promet da dođete do mene.«
»Znate li zašto?«
»Nemam pojma. Možda mi kanite pružiti usluge psihijatrijskog savjetovanja zbog
traumatičnog iskustva.«
Tip je razvukao usta u nestrpljivu grimasu, kao da se sprema izderati se na mene zbog
mog sarkazma. Zatim mu se izraz malo promijenio i postao iskrivljen osmijeh. Rekao je: »U
redu. Evo vam mog savjeta. Odgovorite na naša pitanja, a zatim zaboravite da ste ikad bili u tom
vlaku.«
»Kojem vlaku?«
Počeo je odgovarati, a onda se zaustavio. Prekasno je shvatio da ga zadirkujem i bio je
posramljen jer je ispao priglup. »Koja pitanja?« nastavio sam. »Koji vam je telefonski broj?«
pitao je. »Nemam ga«, odvratio sam. »Ni mobitel?«
»Osobito ne mobitel.«
»Zaista?«
»Ja sam taj«, rekao sam. »Čestitam. Našli ste me.«
»Koji?«
»Jedini na svijetu koji nema mobitel.«
»Kanađanin ste?«
»Zašto bih bio Kanađanin?«
»Detektivka nam je rekla da znate francuski.«
»Mnogi znaju francuski. Cijela jedna država u Europi.«
»Francuz ste?«
 »Moja je majka bila.«
»Kad ste zadnji put bili u Kanadi?«
»Ne sjećam se. Vjerojatno davno.«
»Sigurni ste?«
»Prilično.«
»Imate li prijatelje ili suradnike u Kanadi?«
»Nemam.«
Tip je utihnuo. Theresa Lee još je stajala na pločniku ispred vrata 14. policijske postaje.
Stajala je na suncu i promatrala nas s druge strane ulice. Drugi je tip rekao: »Bilo je to samo
samoubojstvo u podzemnoj. Uznemirujuće je, ali ništa strašno. Sranja se događaju. Jasno?«
»Završili smo?« pitao sam.
»Je li vam išta dala?«
»Nije.«
»Sigurni ste?«
»Posve, Jesmo li gotovi?«
Tip je pitao: »Imate li planova?«
»Odlazim iz grada.«
»Kamo idete?«
»Drugdje.«
Tip je kimnuo. »Dobro. Završili smo. A sad - crta.«
Ostao sam na mjestu. Pustio sam da oni odu do auta. Ušli su, čekali prazninu u prometu,
uključili se i odvezli. Zaključio sam da će se Zapadnom autocestom odvesti natrag u grad, do
svojih radnih stolova.
Theresa Lee još je stajala na pločniku.
Prešao sam ulicu i prošao između dva bijelo-plava parkirana patrolna auta. Zakoračio sam
na pločnik i srao pokraj nje, dovoljno daleko da budem pristojan, a dovoljno blizu da me čuje.
Okrenuo sam se prema zgradi, da mi sunce ne udara u oči, i pitao: »Što je to bilo?«
»Našli su auto Susan Mark«, rekla je. »Bio je parkiran dolje, u SoHou. Jutros gaje
odvezao pauk.«
»I?«
»Naravno, pretražili su ga.«
»Zašto je to naravno? Toliko strke oko nečega što ne smatraju strašnim.«
»Ne objašnjavaju kako razmišljaju. Bar ne nama.«
»Što su našli?«
»Komadić papira s telefonskim brojem, koliko im se čini. Bio je načrčkan. I izgužvan,
kao da je smeće.«
»Kako glasi broj?«
»Počinjao je sa 600, pa misle da je kanadski mobitel. Nekakva posebna mreža. Zatim je tu
bio niz brojeva i slovo D kao inicijal.«
»To mi ništa ne govori«, rekao sam,
»Ni meni. Ali mislim da nije telefonski broj. Nema oznake mjesne centrale i ima
znamenku viška.«
»Ako je neka posebna mreža, možda ne mora imati oznaku centrale.«
»Ne izgleda kao telefonski broj.«
»Što je onda?«
Odgovorila mi je posegnuvši iza leđa i izvadivši mali notes iz stražnjeg džepa. Nije to bio
službeni policijski notes. Imao je crne, tvrde korice i gumicu koja ih je držala zatvorenima. Cijeli
je notes bio blago iskrivljen, kao da dugo stoji u njezinu džepu. Skinula je gumicu, otvorila ga
pokazala mi žutosmeđu stranicu. Urednim rukopisom bilo je ispisano 600S2219-D. Pretpostavio
sam da je rukopis bio njezin. Samo je prepisala podatke, to nije bila fotokopija izvorne bilješke.
600-82219-D.
»Uočavaš b išta?« pitala je.
»Možda mobiteb u Kanadi imaju više brojeva«, rekao sam. Znao sam da se telefonske
tvrtke diljem svijeta brinu da će im nestati brojeva. Dodavanjem jedne znamenke deseterostruko
bi povećali broj kombinacija za to područje. Mogli bi imati trideset milijuna brojeva, ne tri. lako
Kanada nema mnogo stanovnika. Država ima veliku površinu, ali uglavnom je nenaseljena. Oko
33 milijuna stanovnika, pomislio sam. To je manje nego u Kaliforniji. A u Kabforniji rabe
uobičajen sustav telefonskih brojeva.
Lee je rekla: »Nije to telefonski broj. To je nešto drugo. Šifra ili serijski broj. Ili broj
dosjea. Oni tipovi gube vrijeme.«
»Možda nema veze sa samoubojstvom. Našli su ga u smeću u autu. Može biti bilo što.«
»Nije moj problem.«
»Jesu b bilo prtljage u autu?« pitao sam.
»Nije. Samo uobičajena sranja koja se obično skupljaju u autima.«
»Dakle, trebao je to biti kratak put. Dolazak i odlazak.« Lee nije odgovorila. Zijevnula je i
ništa nije rekla. Bila je umorna.
»Jesu li razgovarali sa Susan inim bratom?« pitao sam. »Ne znam.«
»Čini se kao da želi sve spremiti i zaboraviti.«
»Razumljivo«, rekla je Lee. »Uvijek postoji razlog, a nikad nije osobito bjep. Bar je takvo
moje iskustvo.«
»Zatvarate slučaj?«
»Već smo ga zatvorili.«
»I slažeš se s time?«
»Zašto se ne bih slagala?«
»Zbog statistike«, odgovorio sam. »Osamdeset posto samoubojica su muškarci. Mnogo se
rjeđe ubijaju na istoku nego na zapadu. A čudno je i gdje se ubila.«
»Ali ubila se. Ti si je vidio. U to nema sumnje. Neosporno je Nije to bilo mudro
prikriveno ubojstvo.«
»Možda su je prisilili. Možda je neizravno ubojstvo.«
»Sva su samoubojstva takva.«
Pogledala je gore-dolje niz ulicu. Htjela je otići, ali je bilo previše pristojna da tako i kaže.
Rekao sam: »Bilo mi je drago upoznati te.«
»Odlaziš iz grada?«
Kimnuo sam. »Idem u Washington.«
 20
Sjeo sam u vlak na postaji Penn. Još javnog prijevoza. Na putu do postaje bilo je napeto.
Samo tri ulice hoda kroz gužvu, ali pogledom sam tražio ljude koji uspoređuju lica drugih sa
zaslonom mobitela i činilo se da cijeli svijet ima nekakvu elektroničku napravu. Ah stigao sam
bez problema i gotovinom kupio kartu.
Vlak je bio pun i mnogo drukčiji od podzemne željeznice. Svi su putnici bili okrenuti
prema naprijed i skriveni iza sjedala s visokim naslonom. Mogao sam vidjeti samo ljude koji su
sjedili pokraj mene. Ženu u sjedalu do sebe i dva muškarca s druge strane prolaza. Pretpostavio
sam da su sve troje odvjetnici. Ah ne prva liga. Nižeg ranga, vjerojatno, viši suradnici koji mnogo
rade. Nisu bombaši samoubojice, u svakom slučaju. Dvojica muškaraca bih su svježe obrijani i
sve troje bih su napeti, ah osim toga, nije bilo znakova za zabrinutost. Ali Amtrakov vlak za
Washington ionako ne bi privukao bombaše samoubojice. No zato je bio kao stvoren za bombaše
s aktovkom. Na postaji Penn u posljednji se trenutak najavljuje vlak. Gomila se mota po peronu,
a zatim se sjure i naguraju. Nema osiguranja. Identične crne torbe s kotačima slažu se na police
za prtljagu. Nekom bi tipu bilo lako izaći u Philadelphiji i ostaviti torbu, koja bi zatim poslije
eksplodirala, aktivirana mobitelom, kad bi vlak bez njega ulazio u postaju Union, u samom srcu
glavnoga grada.
Ali sretno smo stigli i neozhjeđen sam došao do Avenije Delaware. U Washingtonu je
bilo jednako vruće kao i u New Yorku, i vlažno. Pločnici ispred mene bili su puni grupica
turista. Obiteljske skupine, uglavnom, sa svih strana. Brižni roditelji, nadurena djeca, svi u
kričavim kratkim hlačama i majicama, s kartama u ruci i spremnim fotoaparatima. No ni ja nisam
bio hjepo odjeven niti sam bio čest posjetitelj. S vremena na vrijeme radio sam ondje, uvijek na
lijevoj strani rijeke. Ali znao sam kamo idem. Moje je odredište bilo jasno i točno ispred mene.
Zgrada Kongresa. Izgrađena je da zadivi. Kad bi strani diplomati došli u posjet u prvim danima
repubhke, bili bi uvjereni da je nova zemlja ozbiljan igrač. Dizajn je bio uspješan. Iza nje, s druge
strane Avenije Independence, bili su uredi zastupnika. Nekoć sam bio općenito upoznat s
kongresnom politikom. Istrage su katkad vodile sve do odbora. Znao sam da je zgrada Rayburn
puna podbuhlih starih birokrata koji su cijeli život proveli u Washingtonu. Pretpostavljao sam da
bi relativno nov čovjek poput Sansoma dobio ured u zgradi Cannon. Prestižna, ali ne vrhunska.
Zgrada Cannon bila je na križanju Avenije Independence i Prve ulice, skupljena preko
puta daljeg ugla Kongresa kao da mu se klanja ili prijeti. Imala je jako osiguranje. Pitao sam tipa
u odori je li g. Sansom iz Sjeverne Karoline unutra. Tip je provjerio popis i rekao da jest. Pitao
sam smijem li poslati poruku njegovu uredu. Tip je rekao da smijem. Dao mi je olovku, poseban
papir Doma zastupnika i omotnicu. Na omotnicu sam napisao Z.a bojnika Johna T. Sansoma,
Američka vojska, umirovljen, i dodao datum i vrijeme. Na papir sam napisao: Jutros sam vidio
ženu koja je umrla izgovarajući vaše ime. To nije bila istina, ali nije bilo ni daleko. Dodao sam:
Stube Kongresne knjižnice za jedan sat. Potpisao sam se kao bojnik Jack-ništa-Reacher, američka
vojska, umirovljen. Na dnu je bila kućica. Pokraj nje je pisalo: Jeste li iz moje države? Stavio
sam kvačicu. To nije baš bilo točno. Nisam živio u Sansomovu okrugu, ali nisam živio ni u ostala
434 okruga. I služio sam u Sjevernoj Karolini, tri puta. Imao sam osjećaj da imam pravo na to.
Zatvorio sam omotnicu, predao je i izašao čekati.
 21
Hodao sam po vrućini Avenijom Independence sve do Muzeja zrakoplovstva i svemira, a
zatim sam se okrenuo i uputio se prema knjižnici. Sjeo sam na stube deset minuta prije isteka
sata. Kamen je bio topao. Na vratima iza mene stajali su ljudi u odori, ali nitko od njih nije
izašao. Vjerojatno je knjižnica na vježbama procjene prijetnje bila pri dnu popisa.
Čekao sam.
Nisam očekivao da će se Sansom pojaviti. Pretpostavio sam da će doći netko od osoblja.
Možda netko iz kampanje. Koliko stari i koliko njih nisam mogao pogoditi. Između jednog i
četiri, možda, između diplome i profesionalnog zaposlenja. Zanimalo me koliko će ih zapravo
biti. Jedan mladac pokazao bi da Sansom nije ozbiljno shvatio moju poruku. Četiri starije osobe
upućivale bi na to da mu je to osjetljivo pitanje. I da možda želi neko skriti.
Rok od šezdeset minuta došao je i prošao, a nije došao nitko od osoblja ili suradnika iz
kampanje, ni stari ni mladi. Umjesto toga došla je Sansomova supruga i njegov šef osiguranja.
Deset minuta nakon što je sat istekao vidio sam kako neusklađen par izlazi iz limuzine s
vozačem, zastaje na dnu stuba i gleda uokolo. Prepoznao sam ženu s fotografija iz Sansomove
knjige. Uživo je izgledala upravo onako kako bi milijunaševa žena i trebala izgledati. Imala
je skupu frizuru, bila je dobro građena, lijepo definirana i vjerojatno pet centimetara viša od
svoga supruga. Deset, u potpeticama. Tip pokraj nje izgledao je poput veterana Delte u odijelu.
Bio je nizak, ali čvrst, žilav i snažan. Jednake grade kao i Sansom, ali grublji nego što je Sansom
izgledao na fotografijama. Njegovo je odijelo bilo konzervativna kroja i od dobra materijala, ali
on ga je izgužvao i naborao poput dobro iznošene borbene odore.
Njih su dvoje stajali zajedno, pogledavali ljude oko sebe i eliminirali jednu mogućnost za
drugom. Kad sam im samo ja preostao, podignuo sam ruku u znak pozdrava. Nisam
ustao. Zaključio sam da će se popeti stubama i stati ispod mene i da sam ustao, gledao bih metar
iznad njihovih glava. Manje je prijeteći ostati sjediti. Bolje za razgovor. I praktičnije glede
potrošnje energije. Bio sam umoran.
Krenuli su prema meni, gđa Sansom u dobrim cipelama, hodajući preciznim i nježnim
koracima, a pokraj nje koračao je tip iz Delte. Stali su dvije stube ispod mene i predstavili se. Gda
Sansom rekla je da joj je ime Elspeth, tip se predstavio kao Browning i rekao da se piše kao
automatska puška, što je trebalo zvučati prijeteće, pretpostavljam. Nisam prije čuo za njega. Nije
ga bilo u Sansomovoj knjizi. Izrecitirao je cijeli svoj životopis, počevši od vojne službe sa
Sansomom, preko civilne službe kao šef osiguranja tijekom Sansomovih poslovnih godina, sve
do šefa osiguranja tijekom Sansomova mandata u Zastupničkom domu, a trebalo je uključivati i
nekakvu dužnost tijekom Sansomova mandata u Senatu i dalje. Bit cijelog izlaganja bila je
odanost. Supruga i vjerni pratilac. Pretpostavljam da sam na temelju toga trebao zaključiti što im
je u interesu. Pretjerivanje, možda. Iako je bilo pametno što je odmah poslao suprugu, s
političkog stajališta. Većina skandala otme se kontroli kad čovjek ima posla s nečime za što
njegova supruga ne zna. Poslao je poruku uključivši je od početka.
Rekla je: »Do sada smo dobili mnogo izbora i dobit ćemo ih još mnogo više. Ljudi su već
pokušavali ovo što vi radite. Nisu uspjeli, a nećete ni vi.«
Odvratio sam: »Ništa ne pokušavam. I nije me briga tko će pobijediti na izborima. Žena je
poginula, to je sve, i želim znati zašto.«
»Koja žena?«
»Činovnica iz Pentagona. Ustrijelila se u glavu, sinoć, u podzemnoj u New Yorku.«
Elspeth Sansom pogledala je Browninga, a Browning je kimnuo i rekao: »Vidio sam na
internetu. New York Times i Washington Post. Dogoddo se prekasno za tiskane novine.«
 »Malo iza dva ujutro«, rekao sam.
Elspeth Sansom opet je pogledala mene i upitala: »Kako ste vi u to uključeni?«
»Kao očevidac«, odgovorio sam.
»I spomenula je ime moga supruga?«
»O tome ću morati s njime razgovarati. Ili s New York Timesom ili Washington Postom.«
»Je li to prijetnja?« upitao je Browning.
»Čini se da jest«, odgovorio sam. »Što ćete učiniti po tom pitanju?«
»Zapamtite jedno«, rekao je. »Ne možete učiniti ono što je John Sansom postigao u životu
ako ste mekani. Ni ja nisam mekan. A nije ni gda Sansom.«
»Izvrsno«, rekao sam. »Utvrdili smo da nitko od nas nije mekan. Štoviše, svi smo tvrdi
poput kamena. Idemo dalje. Kad ću vidjeti vašeg šefa?«
»Što ste bih u vojsci?«
»Onaj tip kakvog biste se čak i vi trebali bojati. Iako vjerojatno niste. Ali nije ni važno.
Ne želim nikomu nauditi. Osim ako nekomu treba nauditi.«
Elspeth Sansom je rekla: »U sedam, večeras.« Dala mi je ime restorana, pretpostavio sam,
na Dupont Circleu. »Moj će vam suprug dati pet minuta.« Zatim me opet pogledala i rekla:
»Nemojte doći tako odjeveni, neće vas pustiti unutra.«
Vratili su se u bmuzinu i odvezli se. Morao sam ubiti tri sata. Taksijem sam se odvezao do
križanja 18. ulice i Avenije Mass, pronašao trgovinu, kupio obične plave hlače i plavu
kariranu košulju s ovratnikom. Zatim sam otišao do hotela koji sam vidio dva bloka južno u 18.
ubcu. Bio je velik i vrlo luksuzan, a veliki i luksuzni hoteli najčešće su najbolji za malo
neslužbene udobnosti. Kimnuo sam osoblju u prizemlju, odvezao se dizalom do nasumičnog kata
i hodao hodnikom dok nisam pronašao sobaricu kako čisti praznu sobu. Prošlo je četiri popodne.
Odjava je u dva. Prema tomu, ta će soba te noći ostati prazna. Možda i iduće. Veliki su hoteli
rijetko kad posve puni. A veliki hoteli nikad ne postupaju dobro sa svojim sobaricama. Stoga je
žena bila sretna s trideset dolara i otišla je na polusatnu stanku. Pretpostavio sam da će otići do
iduće sobe na popisu i poslije se vratiti u ovu.
Još nije uredila kupaonicu, ali na vješalici su još bila dva čista ručnika. Nitko ne može
upotrijebiti sve ručnike koje veliki hotel pruža. Kod umivaonika je bio još zamotan sapun i pola
bočice šampona. Oprao sam zube i dugo se tuširao. Osušio sam se, navukao nove hlače i majicu.
Prebacio sam sadržaj džepova i staru odjeću bacio u smeće u kupaonici. Trideset dolara za sobu.
Jeftinije nego u wellnessu. I brže. Za 28 minuta opet sam bio na ulici.
Otišao sam do Duponta i promotrio restoran. Afganistanska kuhinja, vanjski stolovi u
prednjem dvorištu, unutarnji stolovi iza drvenih vrata. Izgledao je poput restorana koji bi ispunili
moćnici spremni platiti 20 dolara za predjelo koje na ulicama Kabula stoji 20 centa. Nije mi
smetala hrana, nego cijene. Zaključio sam da ću razgovarati sa Sansomom, a onda otići jesti
negdje drugdje.
Hodao sam Ulicom P na zapad do parka Rock Creek i spustio se do vode. Sjeo sam na
široki plosnati kamen i osluškivao potok ispod sebe, a promet iznad, S vremenom je zvuk
prometa postao glasniji, a žuborenje vode tiše. Kad mi je sat u glavi rekao da je pet do sedam,
popeo sam se natrag i zaputio se ka restoranu.
 22
U sedam navečer Washington se smračio i sve radnje na Dupontu uključile su svjetla.
Afganistanski restoran imao je papirnate svjetiljke obješene iznad cijelog dvorišta. Rub pločnika
bio je zakrčen limuzinama. Većina stolova u dvorištu već je bila puna. Ali nije bilo Sansoma i
njegove svite. Vidio sam samo mladiće u odijelima i djevojke u suknjama. Okupili su se u
skupinama po dvoje, troje i četvero, razgovarajući, telefonirajući i čitajući e-poštu na
dlanovnicima, vadeći papire iz aktovki i vraćajući ih. Pretpostavio sam da je Sansom unutra, iza
drvenih vrata.
Na podiju blizu pločnika stajala je hostesa, ali prije nego što sam došao do nje, Browning
se progurao kroz gomilu i stao ispred mene. Kimnuo je prema crnoj limuzini dvadesetak metara
dalje i rekao: »Idemo.«
Pitao sam: »Kamo? Mislio sam da je Sansom ovdje.«
»Promisli. Ne bi jeo na ovakvom mjestu. I ne bismo mu to dopustili čak ni kad bi to htio.
Pogrešna demografska skupina, previše nesigurno.«
»Zašto ste mi onda rekli da dođem ovamo?«
»Morali smo te dovesti nekamo.« Stajao je ondje kao da mu je posve svejedno hoću li
poći s njime ili otići. Upitao sam: »Gdje je onda on?«
»Blizu. Ima sastanak. Može ti dati pet minuta prije početka sastanka.«
»Dobro«, rekao sam. »Idemo.«
U limuzini je sjedio vozač. Motor je već bio pokrenut. Browning i ja smo sjeli straga, a
vozač se uključio u promet i napravio krug po gotovo cijelom Circleu, zatim je skrenuo na jug, pa
na zapad, po Aveniji New Hampshire. Prošli smo pokraj Povijesnog društva. Koliko sam se
sjećao Avenije New Hampshire, pred nama nije bilo ničega osim niza hotela i Sveučilišta George
Washington.
Nismo stali kod hotela. Nismo stali ni kod Sveučilišta George Washington. Umjesto toga,
skrenuli smo desno u Aveniju Virginia, prošli nekoliko stotina metara i stali kod Watergatea.
Poznati stari kompleks. Poprište zločina. Hotelske sobe, stanovi, uredi, a iza toga teče tamni i
spori Potomac. Vozač se zaustavio ispred uredske zgrade. Browning je ostao sjediti. Rekao je:
»Reći ću ti pravila.
Odvest ću te gore. Ući ćeš sam. Ali ja ću biti odmah pred vratima. Jesmo se razumjeli?«
Kimnuo sam. Razumjeli smo se. Izašli smo. U predvorju je za stolom sjedio zaštitar u
odori, ali nije obraćao pozornost na nas. Ušli smo u dizalo. Browning je pritisnuo gumb s brojem
četiri. Vozili smo se u tišini. Izašli smo iz dizala i prošli šest metara po sivom sagu do vrata na
kojima je pisalo Universal Research. Bezličan natpis na neupadljivoj drvenoj ploči. Browning je
otvorio vrata i uveo me. Vidio sam čekaonicu, osrednje uređenu. Prazan recepcijski stol, četiri
niska kožna naslonjača, uredi s lijeve i desne strane. Browning me uputio ka lijevomu i rekao:
»Pokucaj i uđi. Ja ću te čekati ovdje.«
Prišao sam lijevim vratima, pokucao i ušao.
U uredu su me čekala trojica muškaraca.
Nijedan od njih nije bio Sansom.
 23
Soba je bila jednostavna i uglavnom bez namještaja. Trojica u njoj bili su trojica saveznih
agenata koji su došli u 14. postaju u New Yorku. Činilo se da im nije drago što me opet vide.
Isprva nisu ništa rekli. Umjesto toga, njihov je voda izvadio mali srebrni predmet iz svoga džepa.
Snimač glasa. Digitalni. Uredska oprema, od 01ympusa. Pritisnuo je gumb, uslijedda je kratka
stanka, a zatim sam čuo njegov glas kako pita: »Je li ti išta rekla?« Riječi su bile nejasne zbog
distorzije i prigušene jekom, ali sam ih prepoznao. Od razgovora u pet ujutro, ja sam sjedio na
stolcu, pospan, oni budni i na nogama, miris znoja, tjeskobe i zagorene kave u zraku.
Čuo sam sebe kako odgovaram: »Ništa konkretno.«
Tip je pritisnuo još jedan gumb i snimljeni je zvuk nestao. Spremio je uređaj natrag u
džep i izvukao presavijeni list papira iz drugoga. Prepoznao sam ga. Bio je to papir Zastupničkog
doma koji mi je dao čuvar na vratima Zgrade Cannon. Tip ga je rastvorio i pročitao naglas:
»Rano jutros vidio sam ženu kako umire izgovarajući vaše ime.« Okrenuo je papir prema meni
kako bih vidio svoj rukopis.
Rekao je: »Rekla vam je nešto konkretno. Lagali ste saveznim istražiteljima. Ljudi zbog
toga odlaze u zatvor.«
»Ali ne i ja«, odvratio sam.
»Mislite? Zbog čega ste vi posebni?«
»Ni zbog čega. A zbog čega ste vi savezni istražitelji?«
Tip nije odgovorio.
Rekao sam: »Ne možete imati i ovce i novce. Ako se želite igrati tajnovitosti i odbiti mi
pokazati iskaznice, kako da znam da ste oni za koje tvrdite? Možda ste bili policijski činovnici
koji su rano došli na posao i odlučili prikratiti vrijeme. Nema zakona koji brani laganje civilima.
U protivnom bi vaši šefovi bili u zatvoru.«
»Rekli smo vam tko smo.«
»Ljudi svašta tvrde.«
»Izgledamo li kao činovnici?«
»Još kako. Možda vam nisam lagao. Možda sam lagao Sansomu.«
»Komu ste onda lagali?«
»To je moja stvar. Još nisam vidio iskaznice.«
»Što točno radite ovdje u Washingtonu? Sa Sansomom?«
»I to je moja stvar.«
»Želite mu postaviti pitanja?«
»Postoji li zakon protiv postavljanja pitanja?«
»Bili ste očevidac. Sada istražujete?«
»Ovo je slobodna zemlja«, rekao sam.
»Sansom si ne može dopustiti da vam išta kaže.«
»Možda je tako«, rekao sam. »A možda nije.«
Tip je zastao na trenutak pa rekao: »Volite li tenis?«
Odgovorio sam: »Ne.«
»Jeste li čuli za Jimmyja Connorsa? Bjorna Borga? Johna McEnroea?«
Rekao sam: »Bili su tenisači, nekoć davno.«
»Što bi se dogodilo kad bi iduće godine zaigrali na US Openu?«
»Nemam pojma.«
»Pomeli bi ih s terena. Otkinuli bi im glavu i poslužili je na pladnju. Čak bi ih i žene
pobijedile. U svoje su doba bili veliki igrači, ali sada su starci iz posve drukčijeg vremena.
Vrijeme prolazi. Igra se mijenja. Razumijete li što vam govorim?«
Odgovorio sam: »Ne.«
»Vidjeli smo vaš dosje. Bili ste faca u prapovijesti. Ali ovo je novi svijet. Uvalili ste se
preko glave.«
Okrenuo sam se i pogledao prema vratima. »Je li Browning još vani? Ili me ostavio?«
»Tko je Browning?«
»Tip koji me dovezao ovamo. Sansomov čovjek.«
»Otišao je. I ime mu nije Browning. Imaš izgleda kao i komad papira u paklu.«
Ništa nisam rekao. Samo sam čuo riječ komadi sjetio se Jacoba Marka i njegova nećaka
Petera. Djevojka iz bara. Pravi komad. Peterje otišao s njom.
Jedan od druge dvojice u sobi rekao je: »Želimo da zaboravite na istragu, dobro? Ostanite
samo očevidac. Moramo doznati kako je Sansomovo ime povezano s mrtvom ženom. Nećete
otići odavde dok to ne doznamo.«
Rekao sam: »Otići ću onda kad to odlučim. Bit će potrebno više od tri činovnika da me
zadrže ondje gdje ne želim biti.«
»Oštre riječi.«
Rekao sam: »Za Sansomovo se ime već pročulo. Čuo sam ga od četvorice privatnih
istražitelja u New Yorku.«
»Tko su oni?«
»Četiri tipa u odijelima i s lažnom posjetnicom.«
»Ne možeš bolje od toga? Tanka priča. Mislim da ste je čuli od same Susan Mark.«
»Zašto je vas to briga? Što bi činovnica iz Ljudskih resursa mogla znati da bi naudila
čovjeku poput Sansoma?«
Nitko nije rekao ni riječ, ali je tišina bila vrlo neobična. Činilo se da se u njoj nalazi
neizrečen odgovor koji je kružio i dizao se sve više i više, kao da poručuje: Nismo zabrinuti samo
zbog Sansoma, nego zbog kopnene vojske, oružanih snaga, prošlosti, budućnosti, vlade, zemlje,
cijelog svijeta, cijelog prokletog svemira.
Upitao sam: »Tko ste vi?«
Bez odgovora.
Rekao sam: »Kog je vraga Sansom tada učinio?«
»Kada?«
»Tijekom svojih sedamnaest godina službe.«
»Što mislite da je učinio?«
»Četiri tajna zadatka.« Soba je utihnula.
Vodeći je agent pitao: »Kako znate za Sansomove zadatke?« Rekao sam: »Pročitao sam u
njegovoj knjizi.«
»To ne piše u knjizi.«
»Ali navedena su promaknuća i odlikovanja. Bez jasnog objašnjenja odakle mu.«
Nitko nije rekao ni riječ.
Rekao sam: »Susan Mark ništa nije znala. Nije mogla. To nije moguće. Mogla je cijelu
godinu prekopavati po Zapovjedništvu za ljudske resurse i ne bi našla ni najmanjeg spomena
toga.«
»Ali netko je to tražio od nje.«
»Pa što? Nikom ništa.«
»Zanima nas tko je to učinio, to je sve. Volimo pratiti takve stvari.«
»Ne znam tko je to učinio.«
»Ali očito želite doznati. Zašto biste inače bili ovdje?«
 »Vidio sam kako se ustrijelila. Nije bilo lijepo.«
»Nikad nije. Ali to nije razlog da budete sentimentalni. Ili se uvalite u nevolje.«
»Zabrinuti ste za mene?« Nitko nije odgovorio.
»Ili se bojite da ću nešto otkriti?«
Treći je tip rekao: »Zašto mislite da jedna briga isključuje drugu? Možda je to isto. Ako
otkrijete nešto, završit ćete u zatvoru do kraja života. Ili se naći između dvije vatre.«
Ništa nisam rekao. Soba je opet utihnula.
Vodeći je agent rekao: »Posljednja prilika. Ostanite samo očevidac. Je li žena spomenula
Sansomovo ime ili nije?«
»Ne«, odgovorio sam. »Nije.«
»Ali za njegovo se ime ipak zna.«
»Da«, odgovorio sam. »Zna se.«
»I ne znate tko se raspituje?«
»Ne«, odgovorio sam. »Ne znam.«
»Dobro«, rekao je tip. »Sada zaboravite na nas i krenite dalje. Ne želimo vam komplicirati
život.«
»Ali?«
»Učinit ćemo to ako budemo morali. Sjećate se kako ste ljudima znali zagorčavati život
kad ste bili u 110. postrojbi? Sad je mnogo gore. Stotinu puta gore. Budite pametni. Ako se želite
igrati, držite se veterana. Klonite se ovoga. Igra se promijenila.«
Pustili su me. Spustio sam se dizalom, prošao pokraj čuvara na vratima, stajao na širokom
popločenom dijelu i gledao rijeku koja je polako tekla. Odsjaj svjetala kretao se zajedno sa
strujom. Pomislio sam na Elspeth Sansom. Zadivila me. Nemojte doći tako odjeveni jer vas neće
pustiti. Savršeno odvlačenje pozornosti. Posve sam joj povjerovao. Kupio sam majicu koju nisam
trebao ni želio.
Nije mekana.
To je bilo sigurno.
Noć je bila topla. Zrak je bio težak i pun vodenih mirisa. Krenuo sam natrag prema
Dupont Circleu. Dva kilometra, pretpostavio sam. Dvadeset minuta pješice, možda manje.
 24
Obroci u restoranima u Washingtonu rijetko su kraći od sata, a dulji od dva. Takvo je
barem bilo moje iskustvo. Očekivao sam pronaći Sansoma kako završava predjelo ili naručuje
desert. Možda će već piti kavu i razmišljati o cigari.
U restoranu su za pola stolova sjeddi novi gosti. Novi mladići u odijelima i nove djevojke
u suknjama. Sada je bilo više parova nego skupina od troje ili četvero ljudi, više romanse nego
posla. Više veselog razgovora osmišljenog da zadivi, manje gledanja u elektroničke naprave.
Prošao sam pokraj hostese, žene me dozivala, a ja sam rekao: »S kongresnikom sam.« Prošao
sam kroz drvena vrata i pregledao unutarnju prostoriju. Bio je to pravokutni prostor niskog
stropa, ispunjen prigušenim svjetlom, oštrim mirisima, glasnim razgovorom i ponekim smijehom.
Sansom nije bio unutra.
Nije bilo traga njemu ni njegovoj supruzi, nije bilo traga tipu koji se zvao Browning, nije
bilo nadobudnih članova osoblja ni volontera iz kampanje.
Izašao sam, a hostesa me zbunjeno pogledala i pitala: »Komu ste se trebali pridružiti?«
Odgovorio sam: »Johnu Sansomu.«
»Nije ovdje.«
»Očito.«
Klinac za stolom pokraj mog lakta rekao je: »Iz 14. okruga u Sjevernoj Karolini? Otišao
je iz grada. Sutra ujutro ima doručak za prikupljanje sredstava u Greensoborou. Banke i
osiguravajuće kuće, bez duhanske industrije. Čuo sam da je rekao mom čovjeku za
to.« Posljednju je rečenicu uputio djevojci preko puta sebe, ne meni. Možda i cijeli govor. Mom
čovjeku. Klinac je očito bio vraški važan igrač, ili je to htio biti.
Vratio sam se na pločnik, zastao na trenutak, a zatim krenuo ka Greensborou, u Sjevernoj
Karolini.
Tamo sam stigao kasnim autobusom koji je najprije stao u Richmondu, u Virginiji, zatim
u Raleighu, pa u Durhamu, a onda i u Burlingtonu. Nisam primijetio raspored vožnje. Spavao
sam cijelim putem. U Greensboro smo stigli u četiri ujutro. Prošao sam pokraj ureda za plaćanje
jamčevine i zatvorenih zalagaonica, ne obrativši pozornost na nekoliko masnih pečenjarnica, sve
dok nisam došao do zalogajnice kakvu sam tražio. Nisam bio izbirljiv po pitanju hrane. Sva mi je
hrana u zalogajnici jednakog okusa. Tražio sam telefonske imenike i police s besplatnim
lokalnim novinama i trebalo mi je dugo da to pronađem. Zalogajnica koju sam odabrao upravo se
otvarala. Tip u potkošulji mazao je ploču za pečenje mašću. Kava je kapala u bocu. Uzeo sam
imenik, odnio ga do separea i okrenuo na slovo H, za hotele. U Greensborou ih je bilo mnogo.
Grad je pristojne vebčine. Ima možda četvrt milijuna stanovnika.
Pretpostavio sam da će se doručak za prikupljanje sredstava održati na relativno otmjenoj
lokaciji. Donatori su bogati i neće ići u jeftin hotel poput Red Rooflnna da bi platili 500 dolara po
tanjuru. Ne ako rade u banci ih osiguravajućoj kući. Hyatt ili Sheraton, nagađao sam. U
Greensborou su bila oba. Izgledi su 50-50. Zatvorio sam imenik i počeo prelistavati besplatne
novine tražeći potvrdu. U besplatnim novinama možete pronaći razne članke o
mjesnim zanimljivostima.
U drugim novinama koje sam otvorio pronašao sam članak o doručku. Ali pogriješio sam
za hotel. Nije bio u Hyattti ni Sheratonu. Umjesto toga, Sansom se smjestio u izvjesnom O.
Nepgu Hotelu, nazvanom prema poznatom piscu iz Sjeverne Karoline, pretpostavio sam. Adresa
je bila navedena. Doručak je trebao početi u sedam ujutro. Istrgnuo sam članak, presavio ga i
stavio u džep. Tip iza šanka završio je pripreme i donio mi šalicu kave bez pitanja. Otpio sam
gutljaj. Ništa bolje od svježe, netom skuhane kave. Zatim sam naručio najveću kombinaciju na
jelovniku, smjestio se i gledao tipa kako je priprema.
Uzeo sam taksi do hotela O. Nepgu. Mogao sam ići pješice i dulje sam tražio taksi nego
što je trajala vožnja, ali htio sam doći u stilu. Stigao sam u 6.15. Zgrada je bilo suvremena kopija
starog, stilskog hotela. Izgledao je kao da ne pripada lancu, iako vjerojatno nije bilo tako. Rijetki
su takvi hoteli. Predvorje je bilo raskošno, slabo osvijetljeno i prepuno velikih kožnih naslonjača.
Prošao sam pokraj njih i zaputio se ka recepciji s onoliko stila i samopouzdanja koliko je mogao
imati čovjek u zgužvanoj košulji od devetnaest dolara. Iza pulta je bila mlada žena. Izgledala je
plašljivo, kao da je tek došla i još se nije snašla. Pogledala me je, a ja sam rekao: »Došao sam na
Sansomov doručak.«
Mlada žena nije odgovorila. Mučila se da pronađe odgovarajuću reakciju, kao da sam je
posramio s previše informacija. Rekao sam: »Trebali su mi ostaviti ulaznicu.«
»Ulaznicu?«
»Pozivnicu.«
»Tko to?«
»Elspeth«, odgovorio sam. »Hoću reći, gda Sansom. Ili njihov čovjek.«
»Koji čovjek?«
»Njihov zaštitar.«
»G. Springfield?«
Nasmiješio sam se u sebi. Springfield je bilo ime proizvođača pušaka s automatskim
punjenjem, kao i Browning. Čovjek je volio igre riječi, što je bilo zabavno, ali glupo. Lažna su
imena mnogo bolja ako nemaju nikakve veze sa stvarnošću.
Upitao sam: »Jeste li ih vidjeli jutros?« Bio je to moj pokušaj finese. Nagađao sam da
Greensboro nije bio u Sansomovu kongresnom okrugu. U kampanji za Senat potrebno je obići
cijeli državu radi skupljanja novca i reklamiranja. Pretpostavio sam da je Sansom već riješio svoj
kraj i da će krenuti dalje. Stoga je vjerojatno prenoćio u hotelu kako bi ujutro rano krenuo. Ali
nisam mogao biti siguran. Ako pitam je li se već spustio, ispao bih idiot ako on živi pet minuta
dalje. Ako pitam je li već stigao, ispao bih jednako glup u slučaju da živi 300 km dalje. Stoga
sam se odlučio za neutralnost.
Žena je odvratila: »Još su gore koliko znam.«
Rekao sam: »Hvala« i vratio se u predvorje, dalje od dizala kako ne bi imala razloga za
brigu. Čekao sam dok joj telefon nije zazvonio, kad je počela kuckati po tipkovnici i usredotočila
se na zaslon računala, a tada sam se provukao po rubu prostorije i pozvao dizalo.
Pretpostavio sam da je Sansom u velikom apartmanu i da su veliki apartmani na
posljednjem katu, pa sam pritisnuo najveći broj koji je postojao u dizalu. Nakon duge vožnje
izašao sam u hodnik s debelim sagom i vidio policajca u odori kako stoji ispred dvostrukih vrata
od mahagonija. Policajac u odori, iz PU Greensboro. Nije bio mlad. Veteran, koji prvi uzima
prekovremene sate. Neizostavna prisutnost. Krenuo sam prema njemu s potištenim osmjehom
na licu, kao da mu poručujem Hej, ti radiš; i ja radim, što se može?
Pretpostavio sam da je već vidio nekoliko posjetitelja. Posluga s kavom, članovi osoblja
koji su imali razloga biti ondje, možda i novinari. Kimnuo sam mu i rekao: »Jack Reacher za g.
Sansoma«, nagnuo se pokraj njega i pokucao na vrata. Nije reagirao. Nije se žalio. Samo je
stajao, poput ukrasa, što je i bio. Što god je Sansoma čekalo u budućnosti, za sada je bio samo
kongresnik iz zabiti i daleko od ozbiljne zaštite.
Uslijedila je kratka stanka, a zatim su se vrata apartmana otvorila. Ondje je stajala
Sansomova supruga s rukom na unutarnjoj kvaki. Bila je odjevena, s gotovom frizurom,
našminkana i spremna na dan.
»Zdravo, Elspeth«, rekao sam. »Smijem li ući?«
 25
Vidio sam kako se iza očiju Elspeth Sansom vrte brzi i stručni proračuni supruge
političara. Prvi instinkt: izbaciti propalicu. Ali: u hodniku je policajac, u zgradi su vjerojatni
pripadnici medija, a osoblje hotela sigurno je dovoljno blizu da sve čuje. A mjesni
ljudi razgovaraju. Stoga je progutala knedlu, rekla: »Bojniče Reacher, baš mi je drago što vas
opet vidim«, i odmaknula se da bih mogao ući.
Apartman je bio prostran i mračan zbog navučenih zavjesa te teškog namještaja bogatih i
zagasitih boja. U dnevnom boravku bio je pladanj s doručkom i otvorena vrata koja su vjerojatno
vodila do spavaće sobe. Elspeth Sansom odvela me do sredine prostorije i zastala, kao da ne zna
što bi dalje sa mnom. Zatim je John Sansom izašao iz spavaće sobe da vidi što se događa.
Bio je u hlačama, košulji, kravati i čarapama. Bez cipela. Izgledao je sitno, kao
minijaturni čovjek. Žilave građe, uskih ramena. Glava mu je bila velika u usporedbi s ostatkom
tijela. Kosa mu je bila kratka i uredno počešljana. Koža mu je bila preplanula, ali i izborana od
aktivnosti na otvorenom. Muževna. Taj čovjek nije odlazio u solarije. Iz njega su isijavali
bogatstvo, moć, energija i karizma. Bilo je lako vidjeti kako je pobijedio na većini izbora. Bilo je
lako vidjeti zašto su ga novinski tjednici obožavali. Pogledao je mene, zatim svoju suprugu i
pitao: »Gdje je Springfield?«
Elspeth je odgovorila: »Sišao je provjeriti sve. Sigurno su se mimoišli u dizalu.«
Sansom je kimnuo, ništa više od brzog spuštanja i dizanja vjeda. Čovjek naučen
odlučivati, pragmatičan čovjek, koji nije plakao zbog onoga što se dogodilo. Pogledao me i
rekao: »Vi ne odustajete.«
Rekao sam: »Nikad nisam.«
»Zar niste poslušali one savezne agente u Washingtonu?«
»Tko su oni točno bili?«
»Oni? Znate kako je. Mogao bih vam reći, ali tada bih vas morao ubiti. Sad je svejedno,
trebali su vas upozoriti da odustanete.«
»Nisam ih shvatio dovoljno ozbiljno.«
»Poslali su mi kopiju vašeg dosjea. Rekao sam im da neće uspjeti.«
»Razgovarah su sa mnom kao da sam idiot. I rekli su mi da sam prestar. Što znači da ste i
vi prestari.«
»Puno sam prestar. Za većinu ovog sranja, u svakom slučaju.«
»Imate U deset minuta?«
»Mogu vam dati pet.«
»Imate li kave?«
»Gubite vrijeme.«
»Imamo dovoljno vremena. Svakako više od pet minuta. Čak i više od deset. Morate
zavezati cipele i navući sako. Koliko to može trajati?«
Sansom je slegnuo ramenima, otišao do pladnja s doručkom i natočio mi šalicu kave.
Donio ju je do mene, dao mi je i rekao: »A sada prijeđite na stvar. Znam tko ste i zašto ste
ovdje.«
»Jeste U poznavali Susan Mark?« pitao sam ga.
Odmahnuo je glavom. »Nikad je nisam upoznao, do sinoć nisam ni čuo za nju.«
Gledao sam mu oči i povjerovao mu. Upitao sam: »Zašto bi itko prisilio činovnicu iz
Ljudskih resursa da vas provjerava?«
»To se dogodilo?«
»Nagađam.«
 »Onda nemam pojma. Ljudski resursi sada su Kadrovska, zar ne? Što ste ikada dobih od
Kadrovske? Što je itko dobio? Što ondje drže? Datume i jedinice, to je sve. A sve o mojem životu
dostupno je javnosti. Stotinu sam puta bio na CNNu. Pristupio sam vojsci, pohađao Časničku
školu, postao časnik, tri sam puta unaprijeđen i zatim sam otišao. Nema nikakvih tajna.«
»Vaši zadaci u Delti su tajna.«
Soba je malo utihnula. Sansom je pitao: »Kako znate za to?«
»Dobili ste četiri velika odlikovanja. Niste objasnili kako.« Sansom je kimnuo.
»Ta prokleta knjiga«, rekao je. »I za odličja se također zna. Nisam ih se mogao odreći. To
bi bilo nepoštovanje. Politika je poput minskog polja. Prokleti ste u svakom slučaju. Kako god
okrenete, uvijek vas mogu srediti.«
Ništa nisam rekao. Pogledao me i upitao: »Koliko će ljudi to povezati? Osim vas.«
»Oko tri milijuna«, odgovorio sam. »Možda i više. Svi koji su u vojsci i svi veterani koje
oči još služe dovoljno dobro da mogu čitati. Oni znaju kako stvari funkcioniraju.«
Odmahnuo je glavom. »To nije tako mnogo. Većina ljudi nije znatiželjna. A ako i jesu,
većina poštuje tajnost takvih situacija. Mislim da nema problema.«
»Negdje postoji problem. Zašto bi inače itko ispitivao Susan Mark?«
»Je li zaista spomenula moje ime?«
Odmahnuo sam glavom. »To sam rekao da privučem vašu pozornost. Čuo sam vaše ime
od skupine tipova koje je, pretpostavljam, zaposlila osoba koja postavlja pitanja.«
»Što vi imate od toga?«
»Ništa. Ali doimala se kao draga osoba, koja je zapela između dvije vatre.«
»A vama je stalo?«
»I vama je, makar malo. Ne bavite se politikom samo zbog onoga što možete učiniti za
sebe. Barem se iskreno nadam da nije tako.«
»Živite li zaista u mojem okrugu?«
»Ne dok vas ne izaberu za predsjednika.«
Sansom je na trenutak utihnuo, a zatim rekao: »FBI me izvijestio. Nalazim se u položaju
da im mogu učiniti usluge, pa mi javljaju sve. Kažu da policija New Yorka smatra da ste na sve
ovo reagirali s dozom krivnje. Kao da ste je previše pritisnuli u vlaku. Krivnja nikad nije dobar
temelj za mudre odluke.«
Odvratio sam: »To je samo mišljenje jedne žene.«
»Griješi li?«
Ništa nisam odgovorio.
Sansom je rekao: »Neću vam ništa reći o tim zadacima.«
Odvratio sam: »To i ne očekujem.«
»Ali?«
»Koliko bi vam toga iz prošlosti moglo nauditi?«
»Ništa u ovom životu nije posve crno ili bijelo. Znate to. Ali nisu počinjeni nikakvi
zločini. A nitko nije mogao doći do istine putem činovnice u Ljudskim resursima. Ispipavaju
teren. To je samo ružan primjer traljavog i amaterskog novinarstva u potrazi za prljavštinama.«
»Mislim da nije tako«, rekao sam. »Susan Mark bila je prestravljena, a njezin je sin
nestao.«
Sansom je pogledao suprugu. Pa opet mene. Rekao je: »Nismo to znali.«
»Nije prijavljeno. On je sportaš na USOu. Prije pet dana otišao je iz bara s djevojkom.
Otada ga nitko nije vidio. Pretpostavlja se da je nestao i da uživa kao nikad u životu.«
»Kako to znate?«
»Preko brata Susan Mark. Njegova ujaka.«
 »Ne vjerujete u tu priču?«
»Previše je slučajna.«
»Ne nužno. Mladići uvijek odlaze iz barova s djevojkama.«
»Vi ste roditelj«, rekao sam. »Zbog čega biste se ustrijelili, a zbog čega ne biste?«
U sobi je zavladala još veća tišina. Elspeth Sansom je rekla: »Sranje.« John Sansom imao
je odsutan pogled koji sam vidio kod dobrih časnika na terenu nakon što su čuli za taktički
neuspjeh. Promisliti, prerasporediti, reorganizirati, sve u sekundu ili dvije. Vidio sam kako
pregledava prošlost i donosi čvrstu odluku. Rekao je: »Žao mi je zbog obitelji Mark. Zaista jest. I
pomogao bih da mogu, ali ne mogu. Ništa u mojoj karijeri u Delti nije dostupno Ljudskim
resursima. Baš ništa. Ili je riječ o nečem posve drugom, ili netko traži na pogrešnom mjestu.«
»Gdje bi još mogli tražiti?«
»Znate gdje. I znate da ne mogu prići ni blizu. A onaj tko zna dovoljno da želi podatke od
Delte, sigurno bi znao gdje ih tražiti, a gdje ne. Ovdje nije riječ o posebnim postrojbama. Ne
može biti.«
»Što bi drugo moglo biti?«
»Ništa. Nemam nijedne mrlje.«
»Zaista?«
»Da. Sto posto. Nisam idiot. Ne bih ušao u politiku da skrivam i najmanju sitnicu. Ne u
današnje vrijeme. Nisam kažnjen ni zbog pogrešnog parkiranja.«
»Dobro«, rekao sam.
»Žao mi je zbog žene u podzemnoj.«
»Dobro«, ponovio sam.
»Ali sada zaista moramo ići. Čeka nas ozbiljno moljakanje.«
Upitao sam: »Jeste li ikada čuli za ime Lila Hoth?«
»Lila Hoth?« rekao je Sansom. »Ne, nikada nisam čuo to ime.« Gledao sam mu uči i imao
osjećaj da govori potpunu istinu. I da laže koliko je dug i širok. Oboje istodobno.
 26
Prošao sam pokraj Springfielda kad sam prolazio kroz hotelsko predvorje. Išao sam prema
uličnim vratima, a on je izlazio iz blagovaonice. Iza njega vidio sam okrugle stolove sa snježno
bijelim stolnjacima i velikim cvjetnim ukrasima na sredini. Springfield me pogledao bez
iznenađenja na licu. Kao da je ocjenjivao moj nastup i bio zadovoljan njime. Kao da sam došao
do njegovih poslodavaca u vremenu koje je očekivao. Ne prebrzo, ne presporo, točno
u vremenskom okviru koji je očekivao. Uputio mi je profesionalan, procjenjivački pogled i
produžio bez riječi.
Vratio sam se u New York kako sam i došao, ali u drugom smjeru. Taksijem do
kolodvora u Greensborou, autobusom do Washingtona, a zatim vlakom. Putovanje je trajalo cijeli
dan i dio večeri. Red vožnje autobusa i vlakova nije bio dobro usklađen, a prva dva vlaka iz
Washingtona bila su rasprodana. Tijekom putovanja sam razmišljao, najprije o onomu što je
Sansom rekao i onomu što nije rekao. Ništa u životu nije posve crno ili bijelo. Ali nisu počinjeni
nikakvi zločini. Nitko ne bi mogao doznati istinu preko činovnice iz Ljudskih resursa. Nije
porekao dvojbene aktivnosti. Gotovo suprotno. To je praktički bilo priznanje. Ah smatrao je da
nije izašao iz zacrtanih okvira. Nikakvi zločini. I bio je posve uvjeren da su pojedinosti o tomu
zauvijek zaključane. To je zajedničko stajalište bivših vojnih operativaca. Dvojbeno je bila velika
riječ za sve nas. Osam slova i cijeli niz impbkacija. Moja karijera nikako ne bi izdržala pod
temeljitom analizom. Ne zabrinjavam se zbog toga. Ah sam sretan što su pojedinosti zaključane.
A bio je i Sansom, očito. Znam pojedinosti o sebi. Ali koje su njegove? Nešto što bi mu moglo
naštetiti, očito. Ili osobno, ib na izborima. Ili neizbježno oboje. Savezni agenti savršeno su mi
to dali do znanja. Sansom vam ne može reći ništa. Ali naštetiti i u širem kontekstu, jer zašto bi
inače FBI bio uključen?
I tko je, dovraga, Lila Hoth?
Ta sam si pitanja neprestano ponavljao tijekom drmusave vožnje autobusom i dok sam
dugo čekao vlak na postaji Union, no prestao sam kad je moj vlak prolazio kroz Baltimore.
Nisam nimalo napredovao, a ionako sam već razmišljao o nečemu drugomu. Razmišljao sam o
tomu kamo se točno Susan Mark zaputila u New
Yorku. Dovezla se s juga, planirala je ostaviti svoj auto i na odredište doći podzemnom.
Taktički pametno, a vjerojatno nije ni imala drugog izbora. Zimsku jaknu sigurno nije nosila u
autu. Prevruće. Vjerojatno ju je držala na stražnjem sjedalu, ili vjerojatnije u prtljažniku, s torbom
i revolverom, gdje je revolver bio skriven od znatiželjnih pogleda. Stoga se odlučila parkirati,
izaći i pripremiti se za bitku daleko od odredišta i u relativnoj privatnosti.
Ali nije bila previše daleko. Ne predaleko od svog konačnog odredišta. Zato što se
zadržala. Silno je kasnila. Stoga, ako je krenula prema sjeveru grada, parkirala bi u središtu
grada. Ali parkirala je na jugu. U SoHou. U vlak je vjerojatno ušla u Ulici Spring, jednu postaju
prije mene. Još je mirno sjedila nakon 33. ulice. A tada se sve raspalo. Da nije, pretpostavljam da
bi ostala na vlaku do postaje Grand Central i izašla u 51. ulici. Možda 59. Ali sigurno ne bi išla
dalje. 68. ulica bila je jednu stanicu predaleko. Daleko na Upper East Sideu. Posve nova četvrt.
Da je išla tamo, išla bi tunelom Lincoln, a ne Holland, i vozila bi više na sjever prije nego što bi
parkirala. Zato što je bila u vremenskoj stisci. Znači da je postaja u 59. ulici bila gornja granica.
Ali nakon što bi stigla na odredište, smatrao sam da bi se htjela vratiti, barem malo. Amaterski
pristup.
Prići s juga, otići predaleko i zatim se vratiti sa sjevera. I nadati se da su njezini protivnici
okrenuti na pogrešnu stranu.
U glavi sam nacrtao pravokutnik, od 42. do 59. ulice, od Pete avenije do Treće. Šezdeset i
osam blokova. Što je u njima?
Oko osam milijuna različitih stvari.
Prestao sam ih brojiti mnogo prije nego što smo došli do Philadelphije. Tada mi je već
pozornost odvukla djevojka s druge strane prolaza. Bila je u srednjim dvadesetima i
zaista spektakularna. Možda manekenka, možda glumica, možda samo prelijepa odvjetnica ili
lobistica. Pravi komad, kako bi rekao sportaš s USOa. Zbog toga sam opet počeo razmišljati o
Peteru Molini i očitoj kontradikciji da ga je netko dovoljno stručan upotrijebio da pritisne
bezvrijedan izvor.
Naš je poslodavac doveo cijelu ekipu. New York ima šest glavnih prometnih ulaza:
zračne luke Newark, LaGuardia i JFK, željezničke kolodvore Penn Station i Grand Central, te
autobusni kolodvor Port Authority. Newark ima tri terminala, LaGuardia tri i još jedan za
autobuse, JFK ih ima osam, postaja Penn je velika,
Grand Central golem, a Port Authority je brlog. Za razuman pokušaj nadzora bilo bi
potrebno četrdesetak ljudi. Osamdeset ili više za 24-satno praćenje. A osamdeset ljudi je bila
vojska, a ne ekipa. Sišao sam s vlaka s ništa više opreznosti nego inače.
Srećom, to je bilo dovoljno.
 27
Odmah sam vidio čovjeka koji me čekao. Bio je naslonjen na stup u predvorju postaje
Perm, nepokretan, s onom posebnom vrstom tjelesne nepokretnosti koja proizlazi iz dugog
mirovanja po zadatku. Bio je gotovo skamenjen, a svijet se užurbano kretao oko njega. Poput
rijeke koja teče oko kamena. U ruci je držao rasklopljen mobitel, ab nisko, uz nogu. Bio je visok i
mršav. Pribčno mlad, najviše 30 godina. Na prvi pogled nije ostavljao poseban dojam. Imao je
blijedu kožu, obrijanu glavu i naznake crvene bradice na licu. Nije izgledao sjajno. Doimao se
opasnije od lovca na autograme, ali ne mnogo. Nosio je košulju s cvjetnim uzorkom, a preko nje
kratku i usku kožnu jaknu koja je vjerojatno bila smeđa, ali pod svjetlima je izgledala jarko
narančasta. Zurio je u gomilu koja je dolazila očima koje su se odavno umorile, a zatim im
je postalo i dosadno.
Predvorje je bilo prepuno ljudi. I ja sam se kretao sa svima ostalima, polako, zbijen u
gomili. Nosila me struja. Čovjek koji me čekao bio je udaljen desetak metara, naprijed i lijevo.
Oči mu se nisu kretale. Puštao je da mu ljudi prođu kroz fiksno vidno polje. Od ulaska u to polje
dijehla su me oko tri metra. Kad uđem u njega, bit će to poput prolaska kroz detektor metala na
aerodromu.
Malo sam usporio i netko se straga zaletio u mene. Kratko sam se okrenuo kako bih
provjerio ima li promatrač pomagača. Nije imao. Iza mene je bila žena s golemim dječjim
kobcima u kojima su bila dva djeteta. Možda blizanci. U New Yorku je bilo mnogo blizanaca.
Mnogo starijih majki zahtijevalo je mnogo umjetne oplodnje. Blizanci u kolicima iza mene uglas
su plakali. Možda zato što je bilo kasno i bili su umorni, a možda su samo bili zbunjeni šumom
nogu oko sebe. Njihov plač stapao se s općom bukom oko nas. Predvorje je bilo popločano i puno
odjeka.
Pomaknuo sam se u lijevo, pokušavajući prijeći dva metra u stranu tijekom sljedeća tri
metra naprijed. Došao sam blizu ruba gomile i prošao kroz promatračev fokus. Oči su mu bile
jarko plave, ali pune umora. Nije reagirao. Ne odmah. Nakon cijele sekunde oči su mu se raširile
pa je podigao mobitel i pritisnuo gumb kako bi se zaslon aktivirao. Pogledao je mobitel, a zatim
opet mene. Otvorio je usta od iznenađenja. U tome sam trenutku bio malo više od metra udaljen
od njega.
A onda se onesvijestio. Jurnuo sam naprijed, uhvatio ga i blago ga spustio na pod. Poput
dobrog Samaritanca koji pomaže u hitnom slučaju. Barem su to ostab vidjeh. Zato što ljudi vide
ono što žele vidjeti. Da su mogli vratiti viđeno poput filma i pomno promotriti što se zapravo
dogodilo, možda bi primijetib da sam jurnuo naprijed malo prije nego što je čovjek nasuprot
mene počeo padati. Možda bi primijetili da se moju desna ruka, koja se kretala da ga uhvati
za ovratnik, pokrenula tek djelić sekunde nakon što ga je moja lijeva ruka brzo pogodila u
pleksus, vrlo snažno, ali iz blizine, skriveno i neprimjetno.
Ali ljudi vide ono što žele vidjeti. Tako je oduvijek i tako će uvijek biti. Čučnuo sam
pokraj čovjeka kojeg sam nokautirao, praveći se da sam zabrinuti slučajni prolaznik, a žena s
kolicima samo je prošla dalje. Nakon toga, okupila se manja gomila. Svi su izgledali zabrinuto.
Reputacija New Yorka kao neprijateljskog mjesta nezaslužena je. Ljudi su općenito vrlo spremni
pomoći. Pokraj mene je čučnula neka žena. Ostab su stajali uokolo i gledali. Vidio sam njihove
noge i cipele. Čovjek u kožnoj jakni ležao je na podu, grčeći se i očajnički hvatajući zrak. Tipična
reakcija na snažan udarac u pleksus. Ali također i na srčani udar i neke druge medicinske
probleme.
»Što se dogodilo?« pitala je žena pokraj mene.
»Ne znam«, rekao sam. »Samo se srušio. Prije toga su mu se iskrenule oči.«
 »Trebali bismo pozvati Hitnu pomoć.«
»Ispao mi je mobitel«, rekao sam.
Žena je počela kopati po torbici. »Čekajte«, rekao sam. »Možda ima epizodu. Moramo
provjeriti nosi li karticu.«
»Epizodu?«
»Napadaj. Poput napadaja padavice ib nešto slično.«
»Kakvu karticu?«
»Neki ljudi nose kartice s uputama za takve slučajeve. Možda moramo spriječiti da se ne
ugrize za jezik. Možda nosi i lijek sa sobom. Provjerite mu džepove.«
Žena je ispružila ruke i izvana prepipala džepove na kožnoj jakni. Imala je male ruke,
duge prste i mnogo prstenja. Vanjski su džepovi bih prazni. Nije bilo ničega u njima. Žena mu je
raširila jaknu i provjerila unutra. Pomno sam promatrao. Takvu košulju još nikad nisam vidio.
Sintetička, s cvjetnim uzorkom. Prava eksplozija boja. Jakna je bila jeftina i tvrda. Podstavljena
sintetikom. Iznutra je imala prilično složenu etiketu s ćiriličnim slovima.
I unutarnji su džepovi bili prazni.
»Provjerite u hlačama«, rekao sam. »Brzo.«
»Ne mogu to učiniti«, rekla je žena.
Neki odlučni poslovni čovjek čučnuo je pokraj nas i gurnuo prste u prednje džepove hlača
tipa na podu. U njima nije bilo ničega. Zatim je okrenuo tipa na jednu pa na drugu stranu, vukući
ga za prednje džepove, kako bi provjerio stražnje. Ni ondje nije bilo ničega.
Nije imao ništa. Ni lisnicu, ni isprave, ništa.
»Dobro, najbolje da pozovemo Hitnu«, rekao sam. »Jeste li vidjeli moj mobitel?«
Žena se osvrnula, pa zavukla ruku ispod ruke tipa na podu i izvukla mobitel na
rasklapanje. Pritom se poklopac otvorio i zaslon je zasvijetlio. Na njemu je bila moja fotografija,
krupna i jasna. Bolje kvalitete nego što sam očekivao. Bolje od pokušaja tipa iz Radio Shacka,
Žena ju je nakratko pogledala. Znao sam da ljudi drže fotografije u mobitelima. Vidio sam ih.
Fotografije partnera, pasa, mačaka, djece. Katkad i kao pozadinu zaslona. Možda je
žena pomislila da sam takav egoist da na zaslonu imam svoju fotografiju. Kako bilo, dodala mi je
mobitel. Dotad je poslovni čovjek već zvao i nazvao Hitnu. Povukao sam se natrag i rekao:
»Idem pronaći policajca.«
Opet sam se probio u rijeku ljudi i pustio da me odnese. Kroz vrata, na pločnik, u mrak i
dalje.
 28
Više nisam bio jedini čovjek na svijetu bez mobitela. Zaustavio sam se tri ulice dalje, na
mračnom, zagušljivom mjestu na Sedmoj aveniji i pogledao svoj plijen. Proizvođač je bio
Motorola. Siva plastika, dorađena na način da izgleda poput metala. Pregledavao sam sadržaj na
njemu, ali pronašao sam samo svoju fotografiju. Ispala je prilično dobro. Snimljena je u
pokrajnjoj ulici, po jarkom jutarnjem suncu. Uhvaćen sam u trenutku kad sam se okrenuo jer me
netko zazvao. Bilo je mnogo pojedinosti, od glave do pete. Očito je bila riječ o golemom broju
megapiksela. Jasno sam vidio sve svoje crte lica. Izgledao sam prilično dobro, s obzirom na to da
sam jedva spavao. U blizini su se vidjeli automobili i slučajni prolaznici, radi omjera, poput
mjerne crte na zidu u pozadini policijske fotografije. Poza mi je bila identična onoj koju sam
viđao u ogledalu. Vrlo karakteristična.
Bio sam sjajno prikazan, u fotografskom smislu.
To je bilo sigurno.
Otvorio sam popis poziva i provjerio je li zvao koga. Nije bilo zabilježenih poziva.
Provjerio sam primljene pozive. Bila su samo tri, sva tri u zadnja tri sata, sva tri s istog broja.
Pretpostavljao sam da je promatrač trebao redovito brisati podatke, možda i nakon svakog poziva,
ali prije tri sata se ulijenio. To je bilo u skladu s njegovim držanjem i vremenom reakcije.
Pretpostavljao sam da je broj s kojeg su pozivi došli pripadao onomu tko je organizirao
ili koordinirao praćenje. Možda čak i velikom šefu. Da je bila riječ o mobitelu, ne bi mi ništa
koristio. Ni najmanje. Mobiteli mogu biti bilo gdje. To je smisao mobitela.
Ali to nije bio broj mobitela. Imao je pozivni broj 212.
Fiksna linija s Manhattana.
To je značilo da je na određenoj lokaciji. To je bit fiksnih linija.
Najbolji način za pronalaženje lokacije prema broju telefona ovisi o tomu koliko ste
visoko na hijerarhijskoj ljestvici. Policija i privatni detektivi imaju telefonske imenike za to.
Pogledaš broj telefona, saznaš ime, a zatim i adresu. FBI ima napredne baze podataka. Slično, ali
skuplje.
CIA je vjerojatno vlasnik telefonskih kompanija.
Ja nemam ništa od toga. Zato imam niskotehnološki pristup.
Biram broj i čekam tko će se javiti.
Pritisnuo sam zeleni gumb i na zaslonu se prikazao broj. Pritisnuo sam ga opet i mobitel
ga je počeo birati. Čuo sam kako zvoni. Prilično brzo javio se ženski glas i rekao: »Ovo je
Four Seasons, kako vam mogu pomoći?«
»Hotel?« pitao sam.
»Da. S kime želite da vas povezem?«
Rekao sam: »Oprostite, nazvao sam pogrešan broj.«
I prekinuo vezu.
Hotel Four Seasons. Već sam ga vidio, ali nikada nisam bio u njemu. Bio je malo preskup
za mene. Nalazio se na 57. ulici između Avenija Madison i Park. Unutar mojeg okvira od
šezdeset osam blokova, malo zapadno i daleko na sjever od geografskog središta Manhattana. Ali
vrlo blizu od postaje na 59. ulici kojom je prolazila i linija broj 6. Stotine soba, stotine telefonskih
brojeva koji se svi preusmjeravaju kroz hotelsku centralu, pa se prilikom poziva
uvijek prikazivao broj centrale.
Pomagalo je, ali ne mnogo.
Na trenutak sam se zamislio, pomno se osvrnuo oko sebe, a zatim krenuo u suprotnom
smjeru i uputio se prema 14. postaji.
 Nisam imao pojma u koje doba detektivi dolaze na noćno dežurstvo, ali očekivao sam da
će se Theresa Lee pojaviti unutar jednog sata. Očekivao sam da ću je morati čekati u predvorju
u prizemlju. No nisam očekivao da ću ondje već pronaći Jacoba Marka. Uspravno je sjedio na
stolcu uz zid i lupkao prstima po koljenima. Pogledao me kao da me očekivao vidjeti i rekao: »
Peter je propustio trening.«
 29
Sljedećih pet minuta, u predvorju postaje, Jacob Mark govorio je nepovezano, ali jasno,
tipično za ljude pod snažnim utjecajem tjeskobe. Rekao je da su na sveučibštu čekali četiri sata, a
zatim su nazvali Peterova oca, koji je nazvao njega. Rekao je da je za zvijezdu momčadi koja ima
punu stipendiju na posljednjoj godini fakulteta nezamisbvo da propusti trening. Zapravo, u tim
je krugovima najvažnije doći na trening, ma što se događalo. Potresi, neredi, ratovi, smrt u
obitelji, smrtonosna bolest, bez obzira na sve, svi su dolazili. To je naglašavalo kobko je američki
nogomet važan, a time i kobko su igrači važni sveučibštu. Jer na sveučilištu je većina poštovala
sportaše, no neki ipak nisu. Pa su svi prešutno imah cilj opravdati mišljenje većine i promijeniti
mišljenje manjine. Dakako, u sve je bio umiješan i mačizam. Ne doći na trening bilo je kao da
vatrogasac odbije izaći na mjesto požara, udarač u bejzbolu odbije izaći na teren ili revolveraš
izazvan na dvoboj ostane u saloonu. Nečuveno, To se ne događa. Mamurluk, slomljene
kosti, istegnuti mišići, modrice, nije važno. Svi su dolazib na trening. K tomu, Peter je očekivao
da će igrati u NFL-u, a profesionalni klubovi traže karakter. Previše su se puta opekli.
Propuštanjem treninga, Peter si je zapravo uništio budućnost. Neobjašnjivo. Neshvatljivo.
Slušao sam ne obraćajući previše pozornosti. Umjesto toga brojio sam sate. Prošlo ih je
gotovo 48 otkad je Susan Mark propustila svoj rok. Zašto Peterovo truplo još nije pronađeno?
A onda je došla Theresa Lee s novostima.
No Lee se najprije trebala pozabaviti Jacobom Markom i njegovom situacijom. Odvela
nas je u zajedničku sobu na katu, saslušala njegovu priču, a zatim tekla: »Je li službeno
prijavljeno da je Peter nestao?«
»Upravo sam to došao učiniti«, rekao je Jake,
»Ne možete«, rekla je Lee. »Barem ne ovdje. Nestao je u Los Angelesu, a ne u New
Yorku.«
»Susan je ubijena ovdje.«
»Ovdje je izvršila samoubojstvo.«
»Ne mogu prijaviti nestanak na sveučilištu, a policija Los Angelesa neće me shvatiti
ozbiljno. Neće shvatiti.«
»Peter ima 22 godine. Nije dijete.«
»Već pet dana nitko ne zna gdje je.«
»Trajanje nije ključno. Ne živi s roditeljima. Tko kaže da je nestao? Tko zna kakve su mu
navike. Sigurno prođu dulja razdoblja da se ne javi obitelji.«
»Ovo je drukčije.«
»Kako to rješavate kod vas u Jerseyju?« Jake nije odgovorio.
Lee je rekla: »On je samostalna odrasla osoba. Možda je sjeo na avion i otišao na odmor.
Možda su ga prijatelji čak ispratili. Shvaćam zašto kolege iz Los Angelesa ne bi to shvatile
ozbiljno.«
»Ali propustio je trening. To se nikada ne događa.«
»Čini se da se upravo dogodilo.«
»Netko je prijetio Susan«, rekao je Jake.
»Tko?«
Jake me pogledao. »Reci joj, Reacheru.«
»To ima veze s njezinim poslom«, rekao sam. »Zato je bila potrebna snažna prijetnja.
Inače ne bi funkcioniralo. Mislim da bi prijetnja njezinu sinu bila dovoljno snažna.«
»Dobro«, rekla je Lee. Osvrnula se po zajedničkoj prostoriji i pogledom pronašla svog
partnera Dochertyja. Radio je za stolom na suprotnom kraju prostorije. Pogledala je Jakea i rekla:
»Idi k njemu i daj detaljnu izjavu. Sve što znaš i sve što misliš da znaš.«
Jake je zahvalno kimnuo glavom i krenuo prema Dochertyju. Čekao sam da ode i pitao:
»Ponovno otvarate slučaj?«
»Ne«, rekla je Lee. »Slučaj je zatvoren i ostat će zatvoren. Jer nema razloga za brigu. Ali
Jake je kolega, pa moramo biti obzirni. I želim ga se riješiti na jedan sat.«
»Zašto nema razloga za brigu?«
Na to mi je rekla novosti koje je donijela.
Rekla je: »Znamo zašto je Susan Mark došla.«
»Kako?«
»Mi smo dobili prijavu o nestaloj osobi«, rekla je. »Susan je pomagala nekomu u istrazi, a
kad nije došla na sastanak, ta se osoba zabrinula i prijavila njezin nestanak.«
»Kakvoj istrazi?«
»Mislim da je nešto osobno. Nisam bila ovdje. Momci iz dnevne smjene kažu da je
zvučalo prilično nedužno. A i moralo je biti jer inače to ne bi došla prijaviti.«
»A zašto Jacob Mark ne bi trebao znati za to?«
»Trebamo još mnogo pojedinosti. Lakše ćemo ih dobiti ako nam se on ne petlja pod
nogama. Previše je umiješan. Član je obitelji. Počet će vrištati. Vidjela sam već takvo što.«
»Komu je pomagala u istrazi?«
»Riječ je o osobi iz strane države koja je doputovala ovamo zbog istrage u kojoj je Susan
pomagala.«
»Samo malo«, rekao sam. »Nakratko je ovdje? I sad je u hotelu?«
»Da«, rekla je Lee.
»U hotelu Four Seasons?«
»Da«, rekla je Lee opet. »Kako mu je ime?«
»Ona je, a ne on«, rekla je Lee. »Ime joj je Lila Hoth.«
 30
Bilo je vrlo kasno, ali Lee je ipak nazvala, a Lila Hoth pristala je na susret s nama u Four
Seasonsu, odmah, bez oklijevanja. Lee nas je odvezla onamo policijskim autom bez oznaka, a
parkirali smo ispred hotela. Predvorje je bilo vebčanstveno. Od bijelog pješčenjaka s detaljima
ulaštene mjedi, tamnog drveta i zlatnog mramora. Napola između prigušene intimnosti i
blještavog modernizma, Lee je pokazala svoju značku na recepciji, a službenik nas je
najavio telefonom i usmjerio nas prema dizalima. Opet smo išli na neki visoki kat, a prizvuk
recepcionarova glasa govorio mi je da soba Lile Hoth nije bila najmanja ni najjeftinija u hotelu.
Zapravo, i soba Lile Hoth bila je apartman. Apartman je imao dvostruka vrata, poput
Sansomova u Sjevernoj Karolini, ab ispred njih nije stajao policajac. Samo prazan, tih hodnik.
Bilo je praznih pladnjeva za poslugu u sobu, a na nekim su kvakama bili natpisi Ne ometaj ili
narudžbe za doručak. Theresa Lee zastala je ispred vrata, još jedanput provjerila broj sobe, pa
pokucala. Cijelu jednu minutu nije se dogodilo ništa. Zatim se desno krila vrata otvorilo i ugledali
smo ženu kako stoji s unutarnje strane, a iza nje je sjalo prigušeno žuto svjetlo. Sigurno je imala
60 godina, a možda i više. Niska, široka i teška, sa sijedom kosom ošišanom kratko. Oči su
joj bile tamne, okružene borama i upale. Lice joj je bilo bijelo, mesnato, nepokretno i prazno.
Suzdržanog, nečitljivog izraza. Nosila je ružnu smeđu haljinu, šivanu od ručno izrađene tkanine.
»Gđa Hoth?« pitala je Lee.
Žena je spustila glavu, trepnula, podigla ruke i ispustila zvuk koji se doimao poput
isprike. Univerzalni znak za nerazumijevanje.
Rekao sam: »Ne govori engleski.«
»Govorila je prije 15 minuta«, odvratila je Lee.
Svjetlo iza ženinih leđa dopiralo je od stolne lampe daleko u sobi. Njezin se sjaj nakratko
prigušio kad je ispred nje prošla druga silueta i krenula prema nama. Još jedna žena. Ali mnogo
mlađa. Imala je 25 ili 26 godina. Bila je vrlo elegantna. I vrlo, vrlo bjepa. Na neobičan, egzotičan
način. Poput manekenke. Nasmiješila se pomalo sramežljivo i rekla: »Prije 15 minuta ja sam
govorila engleski. Ja sam Lila Hoth. Ovo je moja majka.«
Sagnula se i počela brzo govoriti na stranom jeziku, nekom istočnoeuropskom, tiho, ali
izravno u staričino uho. Objašnjenje, kontekst, uključivanje. Starija se žena razvedrila i
nasmiješila. Predstavili smo se. Lila Hoth govorila je u ime svoje majke. Rekla je da joj je ime
Svetlana Hoth. Svi smo se međusobno rukovali, formalno se upoznajući, rukujući se unakrsno, po
dvoje sa svake strane. Lila Hoth bila je prelijepa. I vrlo prirodna. Prema njoj je djevojka iz vlaka
izgledala umjetno. Bila je visoka, ali ne previše visoka, vitka, ali ne previše vitka. Koža joj je bila
tamna, kao da je svaki dan na plaži. Imala je dugu crnu kosu. Nije bila našminkana. Oči su joj
bile goleme i hipnotične, najplavije koje sam vidio. Kao da su svijetlile iznutra. Kretala se
spremo i graciozno. Katkad se doimala mlada, dugonoga i androgina, a katkad odrasla
i samouvjerena. Katkad se doimala nesvjesno kako dobro izgleda, a katkad pomalo sramežljiva
zbog toga. Nosila je običnu malu crnu haljinu koju je vjerojatno kupila u Parizu i vjerojatno je
stajala više od prosječnog auta. Ali nije joj bila potrebna. Mogla je biti odjevena u nešto sašiveno
od stare vreće za krumpire i ne bi izgledala ništa lošije.
Slijedili smo je unutra, a majka je slijedila nas. Apartman se sastojao od tri prostorije.
Dnevna soba u sredini i spavaće sobe sa svake strane. U dnevnoj sobi je između ostalog bio i stol
za blagovanje. Na njemu su bili ostaci obroka dostavljenog u sobu. U kutovima sobe bile su
vrećice od kupnje u poznatim trgovinama. Dvije iz Bergdorf Goodmana i dvije iz Tif£anyja.
Theresa Lee izvukla je značku, a Lila Hoth otišla je do komode ispod ogledala, uzela dvije tanke
knjižice s nje i predala joj ih. Njihove putovnice. Mislila je da policijskim službenicima u New
Yorku mora pokazati putovnicu. Putovnice su bile tamnocrvene i na svakoj je zlatnom bojom bio
tiskan crtež orla iznad i ispod kojeg su bile riječi ispisane ćirilicom. Izgledalo je kao da piše
NACNOPT YKRAIHA. Lee ih je prelistala pa napravila korak i vratila ih na komodu.
Zatim smo svi sjeli. Svetlana Hoth samo je prazno gledala pred sebe, isključena i
razgovora jer nije znala engleski. Lila Hoth pomno nas je promatrala, kao da želi potvrditi naše
identitete. Policajka iz postaje i očevidac iz vlaka. Naposljetku je ostala gledati izravno u mene.
Možda zato što je mislila da je događaj ostavio snažniji dojam na mene. Nisam se bunio. Nisam
je mogao prestati gledati.
Rekla je: »Silno mi je žao zbog onoga što se dogodilo Susan Mark.«
Glas joj je bio prigušen. Dikcija joj je bila precizna. Vrlo je dobro govorila engleski. Iako
pomalo formalno i s blagim naglaskom. Kao da ga je naučila iz crno-bijelih filmova, i američkih i
britanskih.
Theresa Lee nije progovarala. »Ne znamo što se dogodilo Susan Mark«, rekao sam ja.
»Ne znamo uzroke. Ono što je iza očitih činjenica.«
Lila Hoth kimnula je glavom, pristojno, jedva vidljivo i pomalo proračunato.
»Želite shvatiti moju umiješanost«, rekla je.
»Da, želimo.«
»Priča je duga, no ako mi dopustite da je ispričam od samog početka, možda bi mogla
objasniti događaje u podzemnoj željeznici.«
»Da čujemo priču«, rekla je Theresa Lee.
I tako smo je ćuli. Prvi su dio bile pozadinske informacije. Biografski podaci. Lila Hoth
imala je dvadeset i šest godina. Bila je Ukrajinka. S osamnaest godina udala se za Rusa koji je
bio duboko upedjan u moskovsko poduzetništvo tipično za 1990-e. Grabio je prava na
eksploatiranje nafte, ugljena i urana od države koja se raspadala. Postao je milijarder, ali samo
jednoznamenkasti. Sljedeći je korak bio postati dvoznamenkasti milijarder. No nije uspio. Bilo je
to usko grlo. Svi su se željeli progurati, ali nije bilo mjesta za sve. I tako ga je jedan od suparnika
prethodne godine ustrijelio u glavu ispred noćnog kluba. Truplo je ležalo na pločniku, u snijegu,
cijeli sljedeći dan. Poruka, u moskovskom stilu. Mlada udovica Lila Hoth shvatila je poruku,
uzela sav novac koji je mogla i preselila se u London s majkom. London joj se sviđao i
namjeravala je živjeti ondje ostatak života. Bila je puna novca, ali nije imala što raditi.
Rekla je: »Obično se prešutno pretpostavlja da će mladi ljudi koji se obogate dati dio
novca roditeljima. Pop zvijezde i sportaši neprestano to čine. To je vrlo tipično i za Ukrajinu.
Otac mi je umro prije nego što sam rođena. Majka je sve što mi je ostalo. Zato sam joj rekla da
može dobiti što god želi. Kuće, aute, putovanja, krstarenja. Sve je to odbila. Željela je samo jednu
uslugu. Da joj pomognem pronaći čovjeka iz njezine prošlosti. Imala je turbulentan život, a kad
se prašina napokon slegla, mogla se usredotočiti na ono što joj je najviše značilo.«
»Tko je taj čovjek?« pitao sam.
»Američki vojnik po imenu John. To je sve što znamo. Isprva je moja majka tvrdila da su
bili samo poznanici, ali pokazalo se da je bio vrlo drag prema njoj u određeno vrijeme na
određenom mjestu.«
»Kada i gdje?«
»U Berbnu, tijekom kratkog razdoblja u ranim 1980-ima.«
»To je vrlo općenito.«
»Bilo je to prije nego što sam se rodila. 1983. godine. Osobno sam smatrala da ga nije
moguće pronaći. Da je moja majka postala šašava starica. Ali ipak sam joj pomogla, da joj
ispunim želju. I ne brinite se, ne razumije što govorimo.«
Svetlana Hoth nasmiješila se i kimnula glavom bez određenog razloga.
 Pitao sam: »Zašto je vaša majka bila u Berlinu?«
»Bila je u Crvenoj armiji«, rekla je Lila.
»Što je radila?«
»Bila je u pješačkoj jedinici.«
»Na kojoj funkciji?«
»Bila je politički komesar. Svaka ga je postrojba imala. Zapravo, u svakoj ih je bilo
nekoliko.«
»Kako ste tražili američkog vojnika?« pitao sam.
»Moja majka sigurna je da je njezin prijatelj John bio u kopnenoj vojsci, a ne u
marincima. Od toga smo krenule. Iz Londona sam nazvala vaše Ministarstvo obrane i pitala kako
bih mogla pronaći čovjeka kojeg tražim. Nakon mnogo objašnjavanja povezali su me sa
Zapovjedništvom ljudskih resursa. Imaju Ured za odnose s javnošću. Čovjeka s kojim sam
razgovarala priča je dirnula. Smatrao je da je slatka. Možda je vidio mogućnost da je objavi kao
vijest. Napokon jednu dobru nakon toliko loših. Rekao je da će se raspitati. Osobno sam smatrala
da trati vrijeme. John je vrlo kratko ime. Koliko znam, većina američkih vojnika u nekom
su trenutku raspoređeni u Njemačkoj, a većina njih posjeti Berlin. Zato sam smatrala da će broj
mogućnosti biti golem. Pokazalo se da i jest. No nekoliko tjedana poslije nazvala me službenica
Susan Mark. Nisam bila kod kuće. Ostavila je poruku. Rekla je da joj je dodijeljen taj zadatak.
Rekla je i da su neka imena koja zvuče poput John zapravo skraćeni obbci imena Jonathan, pa se
pišu bez slova H. Htjela je znati je li moja majka vidjela ime zapisano, možda na nekoj poruci.
Pitala sam majku, opet nazvala Susan Mark i rekla joj da smo sigurne da je riječ o imenu »John«,
sa slovom H. Razgovor sa Susan pokazao se vrlo ugodnim, pa smo razgovarale još mnogo puta.
Gotovo smo postale prijateljice, koliko je to moguće putem telefona. Poput prijateljstva putem
pisama, samo što smo govorile umjesto pisanja. Rekla mi je mnogo o sebi. Bila je vrlo
usamljena. Mislim da su joj naši razgovori razvedravali dane.«
»A što se onda dogodilo?« pitala je Lee.
»Naposljetku sam dobila novosti od Susan. Rekla je da je došla do nekih preliminarnih
zaključaka. Predložila sam da se sastanemo u New Yorku, da se upoznamo i uživo. Odvela bih je
na večeru, možda i u kazalište. Da joj zahvahm na trudu. Ali nije se pojavila.«
»U koje ste je vrijeme očekivah?« pitao sam.
»Oko 22. Rekla je da će krenuti nakon posla.«
»Prekasno za večeru i kazalište.«
»Namjeravala je prespavati. Rezervirala sam joj sobu.«
»Kad ste vi stigli u New York?«
»Prije tri dana.«
»Kako?«
»Letom British Airwaysa iz Londona.« Rekao sam: »Unajmili ste mjesnu ekipu.« Lila
Hoth kimnula je glavom. »Kada?« pitao sam. »Prije nego što smo stigli.«
»Zašto?«
»To se očekuje«, rekla je. »I katkad je korisno.«
»Gdje ste ih pronašh?«
»Oglašavaju se. U novinama u Moskvi i u novinama za iseljene Ruse u Londonu. Za njih
je to dobar posao, a za nas neka vrsta provjere statusa. Ako odete na drugi kontinent bez zaštite,
izgledat ćete slabo. To je bolje izbjegavati.«
»Rekli su mi da ste doveli svoju ekipu.«
Izgledala je iznenađeno.
»Nemam svoju ekipu«, rekla je. »Zašto bi to rekli? Ne razumijem.«
 »Rekli su da ste doveli hrpu zastrašujućih tipova.«
Na trenutak je izgledala zbunjeno i pomalo uzrujano. A zatim joj se na licu pojavio izraz
shvaćanja. Činilo se da brzo analizira. Rekla je: »Možda su bih maštoviti, zbog strateških razloga.
Kad se Susan nije pojavila, poslala sam ih da je traže. Kad ih već plaćam, mogu nešto i raditi.
Moja majka polaže mnogo nade u ovo. Nisam htjela da nakon što smo došli čak ovamo, sve
propadne u posljednji trenutak. Ponudila sam im bonus. Odrasli smo u uvjerenju da se u Americi
novcem može sve. Možda su zbog toga izmislili priču za vas. Lagali su vam o zastrašujućoj
alternativi kako bi osigurali svoj bonus. Htjeli su vas navesti da razgovarate s njima.« Nisam
rekao ništa.
A onda se još nešto pokazalo na njezinu licu. Shvatila je još nešto. Rekla je: »Nemam
svoju ekipu, u smislu u kojem ste rekli. Samo jednog čovjeka. Leonid, jedan od ljudi mog
pokojnog supruga. Nije mogao dobiti nov posao. Nije baš najsposobniji, bojim se. Pa sam ga
zadržala. Sad je na postaji Penn. Čeka vas. Policija mi je rekla da je svjedok otišao u Washington.
Pretpostavila sam da ćete ići vlakom i vratiti se na jednak način. Zar niste?«
Rekao sam: »Da, vratio sam se vlakom.«
»Onda vas Leonid nije vidio. Imao je vašu fotografiju. Trebao vas je zamoliti da mi se
javite. Jadnik, sigurno je još ondje.«
Ustala je i krenula prema komodi. Podigla je slušalicu hotelskog telefona. To mi je
stvorilo privremen taktički problem. Jer Leonidov je mobitel bio u mojem džepu.
 31. POGLAVLJE

Unačelu znam kako isključiti mobitel. Vidio sam kako se to radi, a i sam sam to učinio,
više puta. Na većini modela dovoljno je pritisnuti crveni gumb i držati ga dvije sekunde. Ali
mobitel mi je bio u džepu. Nije bilo mjesta da ga otvorim, a ionako ne bih mogao pronaći crveni
gumb samo opipom. Bilo bi previše sumnjivo da sam ga izvadio iz džepa pred svima i isključio
ga.
Lila Hoth pritisnula je nulu za vanjsku liniju i počela birati broj.
Stavio sam ruku u džep i noktom palca otvorio poklopac baterije te je izvukao. Odvojio
sam je od mobitela i okrenuo je bočno kako se ne bi slučajno ostvario kontakt.
Lila Hoth je čekala, a onda je uzdahnula i spustila slušalicu.
»Posve je nesposoban«, rekla je. »Ali vrlo odan.«
Pokušao sam zamisliti Leonidovo vjerojatno kretanje. Policija, Hitna pomoć, možda i
hitni odjel bolnice St. Vincent. Nije imao isprave, a možda nije ni znao engleski. Možda su ga
zbog toga zadržali i ispitivali. A zatim natrag u postaju.
Koliko će pritvor trajati, nisam znao.
Niti sam mogao predvidjeti koliko će mu trebati da nakon toga dođe kući.
Rekao sam: »Mjesna ekipa spomenula je Johna Sansoma.«
Lila Hoth opet je uzdahnula i odmahnula glavom, hineći očajanje. Rekla je: »Kad smo
stigli, upoznala sam ih sa svime, dakako. Čuli su cijelu priču. I svi smo se dobro slagali. Mislim
da nam se svima činilo kako tratimo vrijeme udovoljavajući mojoj majci. Iskreno, otvoreno smo
se šalili o tomu. Jedan od njih čitao je u novinama o Sansomu. Rekao je da je Sansom bio
američki vojnik, imenom John, i otprilike odgovarajućih godina. I da je Sansom možda onaj
kojeg tražimo. Dan ih dva svi smo to ponavljali. Bila je to interna šala. Jednostavno nazovimo
Sansoma i završimo s time. Dakako, samo sam se šalila jer koliki su izgledi? Milijun
prema jedan, možda. I oni su se šalili, ali postupno su postajali sve ozbiljniji. Možda zbog učinka
koji bi to imalo jer je bio poznati političar.«
»Kakvog učinka? Što je vaša majka radila s tim Johnom?«
Svetlana Hoth zurila je pred sebe, ne shvaćajući. Lila Hoth opet je sjela. Rekla je: »Moja
majka nije ulazila u pojedinosti. Sigurno nije bila riječ o špijunaži. Moja majka nije bila izdajica.
Ne govorim to kao odana kći nego kao razumna osoba. Majka mi je još živa. Znači, nikada nije
bila osumnjičena. A ni njezin američki prijatelj nije bio izdajnik. Povezivanjem sa stranim
doušnicima bavio se KGB, a ne vojska. Sumnjam da je bila riječ o romantičnoj vezi. Vjerojatno
joj je pomogao osobno, financijski ili politički. Možda i potajno. To su bila loša vremena za
Sovjetski Savez. No moguće je da je bilo romantično. Samo je rekla da je bio vrlo ljubazan
prema njoj. Prilično je zatvorena osoba.«
»Pitajte je opet, sada.«
»Pitala sam je mnogo puta, kao što možete zamisliti. Oklijeva mi reći.«
»Ali mislite da Sansom nije umiješan?«
»Ne, mislim da nije. To je bila samo šala koja je otišla predaleko. To je sve. Osim ako je
to zaista onaj jedan od milijun. Bilo bi to izuzetno, zar ne? Da se šalite o nečemu, a zatim se
pokaže istinitim?«
Nisam rekao ništa.
Lila Hoth je rekla: »Smijem li sada ja vama postaviti pitanje? Je li vam Susan Mark dala
podatke koje je namjeravala donijeti mojoj majci?«
 Svetlana Hoth opet je kimnula glavom i nasmiješila se. Počeo sam misliti da prepoznaje
riječi moja majka. Poput psa koji zamaše repom kada čuje svoje ime. Pitao sam: »Zašto mislite
da bi mi Susan Mark dala te podatke?«
»Jer ljudi koje sam unajmila kažu da ste im rekli da jest. U digitalnom obliku, na USB
memoriji. Nakon što su mi to javili i poslali mi vašu fotografiju, raskinuli su našu suradnju.
Nisam sigurna zašto. Vrlo sam ih dobro plaćala.«
Pomaknuo sam se u stolcu i zavukao ruku u džep. Gurnuo sam je pokraj rastavljenog
mobitela i pronašao USB iz Radio Shacka. Pod noktima sam osjetio mekanu ružičastu futrolu.
Izvukao sam memoriju, podigao je i pomno promatrao oči Lile Hoth.
Gledala je USB kao što mačka gleda ptičicu. Pitala je :«Je li to zaista to?«
Theresa Lee pomaknula se u stolcu i pogledala me. Kao da pita Hoćeš li joj ti reći ili ću
ja?Lila Hoth uočila je njezin pogled i pitala »Što je?«
Rekao sam; »Bojim se da je meni sve to izgledalo posve drukčije. Susan Mark bila je
prestravljena tijekom vožnje u vlaku. Bila je u velikoj nevolji. Nije izgledala poput osobe koja
dolazi na večeru i kazališnu predstavu s prijateljicom.«
»Odmah sam vam rekla da to ne mogu objasniti«, rekla je Lila Hoth.
Vratio sam memoriju u džep. »Susan nije ponijela putnu torbu.«
»Ne mogu to objasniti.«
»I parkirala je auto, a zatim nastavila podzemnom željeznicom. To je čudno. Ako ste bili
spremni platiti joj sobu, ona bi se sigurno isprsila za hotelski parking.«
»Isprsila?«
»Platila.«
»Dakako.«
»Nosila je napunjen pištolj.«
»Živjela je u Virginiji. Čula sam da je ondje obavezno imati pištolj.«
»Dopušteno je«, rekao sam. »Nije obavezno.«
»Ne mogu to objasniti. Žao mi je.«
»Ni njezina sina nema. Posljednji je put viđen kako izlazi iz bara sa ženom vaših godina
koja odgovara vašem opisu.«
»Nema ga?«
»Nestao je.«
»Žena koja odgovara mojem opisu?«
»Vrhunski komad.«
»Što to znači?«
»Zgodna mlada žena.«
»Iz kojeg bara?«
»Negdje u L. A.-u.«
»U Los Angelesu?«
»Da, u Kaliforniji.«
»Nisam bila u Los Angelesu. Nikad. Bila sam samo u New Yorku.«
Nisam rekao ništa.
»Osvrnite se«, rekla je. »U New Yorku sam tri dana, s turističkom vizom. Uzela sam tri
sobe u poznatom hotelu. Nemam ekipu, kako je vi zovete. Nikada nisam bila u Kaliforniji.«
Nisam rekao ništa.
Ona je nastavila. »Izgled je subjektivan. Nisam jedina žena mojih godina. Na svijetu je
šest milijarda ljudi. I svi se trude izgledati mlado. Polovica od njih mlađi su od 16 godina. Što
znači da ih je jednako toliko starijih od 16 godina. Slijedeći krivulju, oko 12% njih u srednjim je
dvadesetima. To je 360 milijuna ljudi. Oko polovice su žene. Znači, 180 milijuna. Čak i ako bi, u
nekom baru u Kaliforniji, tek za svaku stotu rekli da je zgodna, i dalje je deset
»Jesi li ti?«
Lee je kimnula glavom. »Povjerovala sam joj. Jer njezinu je priču smiješno lako
provjeriti. Samo bi nam budala dala toliko prilike da dokažemo da laže. Na primjer: ima li vojska
časnike za odnose s javnošću?«
»Imaju ih na stotine.«
»Znači, samo trebamo pronaći onoga s kojim je razgovarala i pitati ga. Čak možemo ući u
trag pozivima iz Londona. Čak mogu zatražiti pomoć Scotland Yarda. Voljela bih to. Zamisli.
Docherty me nešto pita, a ja mu kažem Makni se, razgovaram sa Scotland Yardom. Svaki
detektiv sanja o tomu.«
»Popis poziva ima NS A«, rekao sam. »Poziv u Ministarstvo obrane sa stranog broja? Već
negdje prolazi obavještajnu analizu.«
»Možemo ući u trag pozivima Susan Mark iz Pentagona. Ako su razgovarale tako često
kao što Lila tvrdi, lako bismo ih pronašli. Međunarodni pozivi u Veliku Britaniju vjerojatno su
već posebno označeni.«
»Onda učini to. Provjeri.«
»Mislim da hoću«, rekla je. »A ona sigurno zna da to mogu. Doima se inteligentno. Zna
da je British Airways i Domovinska sigurnost mogu pratiti izvan SAD-a i unutar njega. Zna da
možemo provjeriti je li letjela u Los Angeles. Zna da možemo pitati Jacoba Marka je li njegova
sestra usvojena. Sve je to lako provjeriti. Bila bi ludost lagati o tomu. Osim toga, došla je u
postaju i svojevoljno se upetljala u sve. I pokazala mi je svoju putovnicu. To je
potpuna suprotnost sumnjivom ponašanju. Sve govori u njezinu korist.«
Izvukao sam mobitel iz džepa i ponovno umetnuo bateriju u njega. Uključio sam ga i
zaslon je zasvijetlio. Prikazivao je oznaku za propušten poziv. Vjerojatno poziv Lile Hoth iz
njezine sobe, prije deset minuta. Vidio sam Lee kako gleda mobitel, pa sam rekao: »Leonidov je.
Uzeo sam mu ga.«
»Pronašao te?«
»Pronašao sam ja njega. Tako sam i pronašao hotel.«
»Gdje je on sad?«
»Vjerojatno se vraća iz bolnice St. Vincent.«
»Bi U to zaista trebao govoriti detektivki?«
»Onesvijestio se. A ja sam mu pomogao. To je sve. Možeš pitati očevice.«
»Kako god, to će dovesti Lilu u neugodnu situaciju.«
»Misli da je u Virginiji obavezno posjedovati oružje. Vjerojatno misli da je u New Yorku
obavezno opljačkati nekoga. Odrasla je uz propagandu.«
Izašli smo iz dizala u predvorju i krenuli prema glavnim vratima. »Ah ako je sve to tako
nedužno, zašto su se umiješali savezni agenti?« pitala je Lee.
»Ako je priča istinita, američki vojnik susreo se s političkom komesarkom iz Crvene
armije tijekom Hladnog rata. Savezni agenti žele biti posve sigurni da je sve bilo nedužno. Zato
su Zapovjedništvu za ljudske resurse i trebah tjedni da odgovori. Donosili su odluke i postavljah
nadzor.«
Ušli smo u njezin auto. Lee je rekla: »Ne slažeš se sa mnom potpuno, zar ne?«
Rekao sam: »Ako je to što se dogodilo Svetlani Hoth bilo nedužno, neka je, ali nešto
sigurno nije bilo nedužno. U to nema nikakve sumnje. A to bi značilo da je to nešto drugo dovelo
Susan Mark na isto mjesto u isto vrijeme. To bi bila nevjerojatna podudarnost.«
»I?«
 »Koliko si puta vidjela da se izgledi jedan naprema mibjun ostvare?«
»Nikad.«
»Ni ja. Ali misbm da se to sada događa. John Sansom jedan je u mibjun, ab mislim da je
umiješan.«
»Zašto?«
»Razgovarao sam s njime.«
»U Washingtonu?
»Zapravo, morao sam ga shjediti do Sjeverne Karoline.«
»Ti baš nikad ne odustaješ.«
»To je i on rekao. Zatim sam ga pitao je li ikada čuo ime Lila Hoth. Rekao je da nije.
Promatrao sam mu lice. Vjerovao sam mu i mislio da laže. Oboje istodobno. A možda je tako i
bilo.«
»Kako?«
»Možda je čuo prezime Hoth, ali ne i ime Lila. Znači, tehnički, nije čuo za Lilu Hoth. Ali
možda je čuo za Svetlanu Hoth. Možda je vrlo dobro upoznat s njom.«
»Što bi to trebalo značiti?«
»Možda više nego što mislimo. Jer ako Lila Hoth govori istinu, ovdje vlada neobična
logika. Zašto bi se Susan Mark toliko trudila oko tog slučaja?«
»Suosjećala je.«
»Ali zašto bi suosjećala?«
»Ne znam.«
»Zato što je bila usvojena. Izvanbračno dijete. Vjerojatno se katkad pitala gdje su joj pravi
roditelji. Zato je suosjećala s drugim ljudima u toj situaciji. Možda sa Svetlanom Hoth. Neki je
muškarac bio vrlo ljubazan prema njoj prije nego što je rodila kćer? To se može protumačiti na
mnogo načina.«
»Na primjer?«
»U najboljem slučaju, dao joj je topao kaput u zimi.«
»A u najgorem?«
»Možda je John Sansom otac Lile Hoth.«
 32. POGLAVLJE

Lee i ja vratili smo se izravno u postaju. Jacob Mark završio je s Dochertyjem. To je bilo
jasno. I nešto se promijenilo. I to je bilo jasno. Sjedili su jedan nasuprot drugoga za
Dochertyjevim stolom. Više nisu razgovarali. Jake je izgledao sretnije. Docherty je imao strpljiv
izraz lica, kao da je upravo protratio jedan sat. No nije izgledao kao da mu to smeta. Policajci su
naučeni tratiti vrijeme. Statistički, većina onoga što rade ne vodi nikamo. Lee i ja smo im prišli, a
Jake je rekao: »Peter je nazvao svog trenera.« Upitao sam: »Kada?«
»Prije dva sata. Trener je nazvao Molinu, a Molina mene.«
»Gdje je, dakle?«
»Nije rekao. Morao je ostaviti poruku. Trener se nikad ne javlja na telefon tijekom večere.
Vrijeme obiteljskog druženja.«
»Ali Peter je dobro?«
»Rekao je da se neće tako skoro vratiti. Možda nikada. Razmišlja o tomu da odustane od
američkog nogometa. U pozadini se neka djevojka smijuljila.«
Docherty je rekao: »Očito je posebna.«
Upitao sam Jakea: »Zadovoljan si time?«
Jake je odgovorio: »Ne, dovraga. Ali život je takav. Ionako će se predomisliti. Jedino je
pitanje koliko brzo.«
»Mislio sam, vjeruješ li daje poruka stvarna?«
»Trener poznaje njegov glas. Vjerojatno bolje od mene.«
»Je li mu itko pokušao uzvratiti poziv?«
»Svi mi. Ali mobitel mu je opet isključen.«
Theresa Lee je rekla: »Jesmo U zadovoljni?«
»Valjda.«
»Je li ti lakše?«
»Laknulo mi je.«
»Smijem li ti postaviti pitanje o jednoj drugoj temi?«
»Samo daj.«
»Je li tvoja sestra usvojena?«
Jake je zastao. Kao da je promijenio brzinu. Kimnuo je. »Oboje smo usvojeni. Još kao
dojenčad. Odvojeno, u razmaku od tri godine. Susan prva.« Zatim je upitao: »Zašto?«
Lee je odvratila: »Potvrđujem neke nove informacije do kojih smo došli.«
»Kakve nove informacije?«
»Čini se da je Susan došla ovamo da se nade s prijateljicom.«
»Kojom prijateljicom?«
»Ukrajinkom Lilom Hofh.«
Jake me pogledao. »Prošli smo kroz to. Nikad nisam čuo to ime od Susan.«
Lee ga je upitala: »Bi li očekivao da ga čuješ? Koliko ste bili bliski? Čini se da su se tek
nedavno sprijateljile.«
»Nismo bili vrlo bliski.«
»Kad ste posljednji put razgovarali?«
»Prije nekoliko mjeseci, mislim.«
»Stoga nisi posve u tijeku s njezinim društvenim životom.« Jake je odvratio: »Čini se da
nisam.«
 Lee ga je upitala: »Koliko je ljudi znalo da je Susan usvojena?«
»Pretpostavljam da to nije svakomu govorila, ali to nije bila tajna.«
»Koliko bi brzo to nova prijateljica mogla doznati?«
»Relativno brzo, vjerojatno. Prijatelji razgovaraju o takvim stvarima.«
»Kako bi opisao Susanin odnos s njezinim sinom?«
»Kakvo je to pitanje?«
»Važno.«
Jake je oklijevao. Ušutio je i okrenuo se, kao da doslovno izbjegava tu temu. Kao da se
odmiče od udarca. Možda je to radio jer nije htio iznositi prljavo rublje u javnost, a u tom je
slučaju njegovo ponašanje bio odgovor koji smo tražili. Ali Theresa Lee htjela je čuti sve. Rekla
je: »Razgovaraj sa mnom, Jake. Kao jedan policajac s drugim. Moram znati za to.«
Jake je još neko vrijeme šutio. Onda je slegnuo ramenima i rekao: »Za njihov bismo
odnos mogli reći da je bio pun ljubavi i mržnje.«
»Na koji način?«
»Susan je voljela Petera, Peter je nju mrzio.«
»Zašto?«
Opet oklijevanje. Još jedno slijeganje ramena. »Složeno je.«
»Kako?«
»Peter je prolazio kroz fazu, kao i većina djece. Kao kad djevojčice žele biti davno
izgubljene princeze, a dječaci žele da su njihovi djedovi bili admirali, generali ili poznati
istraživači. Neko vrijeme svi žele biti ono što nisu. Peter je htio živjeti u reklami za Ralph
Lauren. Htio je biti Peter Molina IV, ili barem III. Htio je da njegov otac ima imanje u
Kennebunkportu, a da njegova majka ima ostatke starog bogatstva. Susan to nije dobro podnijela.
Bila je kći adolescentske kurve ovisnice iz Baltimorea i to nije tajila. Mislila je da je najbolje biti
iskren. Peter je to loše prihvatio. Nikad nisu mogli prijeći preko toga, a onda je uslijedila rastava,
Peter je odabrao stranu i nikad to nisu riješili.«
»Kako si se ti osjećao glede toga?«
»Razumio sam ih oboje. Nisam se nikad raspitivao o svojoj biološkoj majci. Nisam htio
znati. Ali prošao sam kroz fazu u kojoj sam želio da je bila otmjena stara dama s dijamantima.
Prošlo me je. Ali Petera nije, što je glupo, znam, ali razumljivo.«
»Je li Susan voljela Petera kao osobu, a ne samo kao sina?«
Jake je odmahnuo glavom. »Nije. Što je samo pogoršalo situaciju. Susan nije imala
razumijevanja za sportaše, kožne jakne i tomu slično. Mislim da je imala loša iskustva s takvim
ljudima u školi i na faksu. Nije joj se svidjelo što se njezin sin pretvara u jednog od njih. Ali to je
bilo važno Peteru, isprva zbog njega samog, a poslije mu je bilo oružje protiv nje. Bili su
disfunkcionalna obitelj, u to nema sumnje.«
»Tko zna tu priču?«
»Misliš, bi li prijateljica to znala?«
Lee je kimnula.
Jake je rekao: »Bliska prijateljica mogla bi znati.«
»Možda bliska prijateljica koju je nedavno upoznala?«
»To nije pitanje vremena. Važno je povjerenje, zar ne?«
Rekao sam: »Ti si mi rekao da Susan nije bila nesretna osoba.«
Jake je odvratio: »I nije bila. Znam da to zvuči čudno. Ali usvojeni ljudi drukčije gledaju
na obitelj. Imaju drukčija očekivanja. Vjerujte mi, znam. Susan se pomirila s time. Bila je to
životna činjenica.«
»Je li bila usamljena?«
 »Siguran sam da jest.«
»Je li osjećala izoliranom?«
»Siguran sam da jest.«
»Je li voljela razgovarati telefonom?«
»Većina žena to voli.«
Lee ga je upitala: »Imaš li djece?«
Jake je opet odmahnuo glavom.
»Ne«, rekao je. »Nemam djece. Nisam ni u braku. Pokušao sam učiti na pogreškama
starije sestre.«
Lee je neko vrijeme šutjela, a zatim rekla: »Hvala, Jake. Sretna sam što je Peter dobro. I
žao mi je što sam morala doznati sve te ružne stvari.« Zatim je otišla, ja sam krenuo za njom, a
ona je rekla: »Provjerit ću i druge stvari, ali to će potrajati jer su ti kanali uvijek spori, ali za sada
imam osjećaj da će se Lila Hoth pokazati vjerodostojnom. Za sada je pogodila dva od dva, za
usvajanje i odnos majke i sina. Zna ono što bi znala samo prava prijateljica.«
Kimnuo sam u znak slaganja. »Zanima li te ono drugo? Ono zbog čega se Susan toliko
uplašila?«
»Ne dok ne vidim dokaze o zločinu počinjenom u New Yorku, negdje između Devete
avenije i Parka te 30. i 45. ulice.«
»To je rajon ove postaje?«
Kimnula je. »Sve drugo bi bilo volontiranje.«
»Zanima li te Sansom?«
»Ni najmanje. A tebe?«
»Mislim da bih ga možda trebao upozoriti.«
»Na što? Na mogućnost milijun naprema jedan?«
»Izgledi su mnogo manji od milijun naprema jedan. U SAD-u ima pet milijuna muškaraca
s imenom John. To je drugo ime po popularnosti, iza Jamesa. Tako se zove svaki trideseti. Što
znači da je 1983. u američkoj vojsci bilo 33.000 Johnova. Odbacimo deset posto zbog vojne
demografije i izgledi postaju jedan naprama trideset tisuća.«
»To su i dalje mali izgledi.«
»Samo mislim da bi Sansom to trebao znati.«
»Zašto?«
»Nazovimo to časničkom solidarnošću. Možda ću se vratiti u Washington.«
»Nema potrebe. Ne moraš ići. On dolazi ovamo. Sutra u podne ima dobrotvorni ručak u
Sheratonu. S velikim igračima s Wall Streeta. Ugao Sedme avenije i 52. ulice. Dobili smo dopis.«
»Zašto? U Greensborou nije imao neku zaštitu.«
»Neće ni ovdje. Zapravo, neće imati nikakvu zaštitu. Ali dobivamo dopise o svemu.
Danas je to tako. To je nova njujorška policija.« Zatim je otišla i ostavila me samog nasred
praznog odjela. Osjećao sam se pomalo nelagodno. Možda je Lila Hoth zaista bila čista kao
snijeg, ali nisam se mogao otresti osjećaja da je Sansom ulazio u klopku samim dolaskom u grad.
 33. POGLAVLJE

Davno je bilo kad ste u New Yorku mogli dobro spavati za pet dolara za noć, ali još to
možete učiniti za pedeset, ako znate kako. Ključno je krenuti kasno. Otišao sam do hotela u
kojem sam i prije odsjedao, blizu Madison Square Gardena. Bio je velik, nekoć raskošan, danas
oronuo, vječno blizu renoviranja ili rušenja, ali nikako da se dogodi ijedno od toga. Nakon
ponoći, u predvorju radi samo jedan usamljeni nosač odgovoran za sve, uključujući
recepciju. Prišao sam mu i pitao ga ima li slobodnu sobu. Teatralno je kuckao po tipkovnici,
pogledao zaslon i rekao da ima slobodnu sobu. Naveo je cijenu od stotinu i osamdeset i pet
dolara, plus porez. Pitao sam smijem li vidjeti sobu prije nego što je odlučim uzeti. U takvom
se hotelu takav zahtjev činio razumnim. I mudrim. Obveznim, čak. Tip je izašao iza recepcije,
odveo me dizalom na kat i duž jednog hodnika. Otvorio je vrata karticom koja mu je bila
prikvačena za pojas zavojitom plastičnom uzicom i odmaknuo se kako bih mogao ući.
Soba je bila dobra. Imala je krevet i kupaonicu. Sve što sam trebao i ništa što nisam. Uzeo
sam dvije dvadesetice iz džepa i rekao: »A da zaboravimo na cijelu tu prijavu?«
Tip ništa nije rekao. Nikad ništa ne kažu u tom trenutku. Izvadio sam još jednu deseticu i
rekao: »Za sobaricu, sutra.«
Tip se promeškoljio, kao da mu je neugodno, a zatim mu se ruka podignula i uzela novac.
Rekao je: »Izađite do osam«, i otišao. Vrata su se zatvorila za njim. Možda će središnje računalo
pokazati da je karticom otključao sobu, i kada, a on može reći da mi je pokazao smještaj, ali da
mi se nije učinio privlačnim te da sam odmah otišao. Vjerojatno je često to govorio. Vjerojatno
sam četvrti kojeg je tako smjestio ovaj tjedan. Možda peti, ili šesti. Svašta se događa u gradskim
hotelima nakon što dnevno osoblje ode kući.
Dobro sam spavao, osjećao sam se odmornim i otišao sam pet minuta prije osam. Probijao
sam se kroz gomilu koja je dolazila i odlazila s kolodvora Penn i doručkovao u stražnjem separeu
zalogaj niče u 33- ulici. Kava, jaja, slanina, palačinke i još kave, sve za šest dolara, plus porez,
plus napojnica. Skuplje nego u Sjevernoj Karolini, ali ne mnogo. Baterija na Leonidovu mobitelu
bila je napola prazna. Ikona je pokazivala da su neke crtice prazne, a neke pune. Pretpostavljao
sam da ima dovoljno energije za nekoliko poziva. Birao sam 600, a zatim sam htio utipkati
82219, ali na pola posla iz zvučnika sam začuo tri brza i glasna tona, nešto između sirene i
ksilofona. Javio se glas koji mi je rekao da poziv nije moguće uputiti. Zatražio je od mene da
provjerim broj i pokušam opet. Pokušao sam sa 1-600 i dobio jednak rezultat. Utipkao sam 011
za međunarodni poziv, a zatim 1 za Sjevernu Ameriku, zatim 600. Zaobilazni put, ali ishod nije
bio ništa bolji. Pokušao sam sa 001 za međunarodni poziv, u slučaju da mobitel misli da je još
u Londonu. Bez uspjeha. Pokušao sam sa 8**101, što je bio istočnoeuropski međunarodni broj za
Ameriku, u slučaju da je mobitel došao prije jedne godine iz Moskve. Bez uspjeha. Pogledao sam
tipkovnicu mobitela i razmišljao o tome da upotrijebim 3 umjesto D, ali čuo sam pištanje prije
nego što sam stigao do kraja.
Znači, 600'9332-D nije bio telefonski broj, ni kanadski ni bilo koji drugi FBI je to morao
znati. Možda su na trenutak uzeli tu mogućnost u obzir, a zatim je posve odbacili. FBI je
svakakav, ali nije glup. Znači da su u 35. ubci skrili prava pitanja iza dimne zavjese.
Što su me još pitali?
Procijenili su razinu mojeg zanimanja, opet me pitali je li mi Susan išta dala, a zatim su
potvrdili da odlazim iz grada. Htjeb su da ne budem znatiželjan, da nemam nikakvih tragova i da
odem.
 Zašto?
Nisam imao pojma.
I što je točno bilo 600-82219-D ako to nije bio telefonski broj?
Sjedio sam još deset minuta sa zadnjom šalicom kave, polako je pijuckajući, otvorenih
očiju koje nisu gledale, pokušavajući se prikrasti odgovoru odozdo. Kao što se Susan Mark
planirala prikrasti iz podzemne. U glavi sam zamislio te brojeve, razvučene, odvojene, zajedno,
različite kombinacije, razmake, crtice, skupine.
Broj 600 bio mi je odnekud poznat.
Susan Mark.
600.
Ali nisam se mogao sjetiti.
Popio sam kavu do kraja, stavio Leonidov mobitel u džep i krenuo na sjever prema
Sheratonu.
Hotel je bio golemi stakleni stup s plazmom u predvorju na kojoj su bila navedena sva
dnevna događanja. Glavna sala bio je rezervirana za ručak za skupinu FT Fair Tah. Ili Free Trade,
ih možda čak Financial Times. Uvjerljiv paravan za bogataše s Wall Streeta koji žele kupiti još
utjecaja. Njihov je sastanak trebao početi u podne. Pretpostavio sam da će Sansom pokušati doći
do jedanaest. Htjet će vremena, prostora i tišine prije, da se pripremi. Bio je to važan sastanak za
njega, To su bih njegovi ljudi i imali su vrlo duboke džepove. Trebat će šezdeset minuta,
najmanje. To je značilo da sam morao ubiti dva sata. Otišao sam prema Broadwayu i pronašao
trgovinu s odjećom dva bloka sjeverno. Htio sam novu majicu. Nije mi se sviđala ona koju sam
nosio. Bila je simbol poraza. Nemojte doći tako odjeveni, neće vas pustiti. Ako opet budem
susreo Elspeth Sansom, nisam htio nositi znamen svojeg neuspjeha i njezina uspjeha.
Odabrao sam neutralnu od smeđeg popelina i platio je jedanaest dolara. Jeftina, i trebala
je biti. Nije imala džepove, a rukavi su mi dosezali do polovice podlaktica. Zasukani su
mi dosezali do laktova. Ali svidjela mi se. Bio je to zadovoljavajući odjevni predmet. I barem
sam je kupio samovoljno.
U 10.30 opet sam bio u predvorju Sheratona. Sjeo sam u naslonjač, a oko mene je bilo
mnogo ljudi. Imali su torbe. Pola njih je izlazilo i čekalo aute. Druga je polovica išla unutra i
čekala sobe.
Do 10.40 sam shvatio što znači 600-82219-D.
 34. POGLAVLJE

Ustao sam i pratio ugravirane mjedene znakove do poslovnog centra Sheratona. Nisam
mogao ući. Trebao sam ključ sobe. Čekao sam kod vrata tri minute, a onda se pojavio još jedan
čovjek. Nosio je odijelo i izgledao nestrpljivo. Pretvarao sam se da po džepovima hlača tražim
ključeve, a zatim sam se odmaknuo uz ispriku. Tip se progurao pokraj mene, svojim ključem
otvorio vrata, a ja sam ušao za njim.
U prostoriji su bile četiri identične radne stanice. Svaka se sastojala od radnog stola,
stolca, računala i pisača. Sjeo sam daleko od drugog tipa i pritiskom na razmaknicu isključio
zaštitnik zaslona. Dotud je bilo dobro. Pogledao sam ikone na zaslonu, ali nisam mogao dokučiti
što znače. No ako stavim kursor na njih, kao da oklijevam ih razmišljam, otkrio sam da se uz njih
pojavi natpis. Na taj sam način pronašao Internet Explorer i dvaput kliknuo na njega. Začuo se
zvuk tvrdog diska i otvorio se preglednik. Mnogo brže nego zadnji put kad sam rabio računalo.
Možda je tehnologija zaista napredovala. Na početnoj stranici bila je poveznica za
Google. Kliknuo sam na nju i pojavila se Googleova tražilica. Opet vrlo brzo. Upisao sam Vojni
propisi u kućicu i pritisnuo tipku Enter. Slika se trenutačno promijenila i pojavila se cijela
stranica puna izbora. Idućih sam pet minuta klikao, pomicao stranice i čitao.
U predvorje sam se vratio deset minuta prije jedanaest. Moj je naslonjač bio zauzet.
Izašao sam na pločnik i stajao na suncu. Pretpostavio sam da će Sansom doći u limuzini s
vozačem i ući na prednji ulaz. Nije bio roci: zvijezda. Nije bio predsjednik. Neće doći kroz
kuhinju ili ulaz za utovar. Smisao svega bio je da bude viđen. Još nije bio toliko poznat da ulazi
potajno.
Dan je bio vruć. Ali ulica je bila čista. Nije smrdjela. Na uglu južno od mene stajala su
dvojica policajaca, a još su dvojica bila na sjevernom uglu. Standardan raspored njujorške
policije u središtu Manhattana. Proaktivan i smirujući. Ali ne nužno i učinkovit, s obzirom na niz
potencijalnih prijetnja. Pokraj mene, gosti na odlasku ulazili su u taksije. Ritam grada neumorno
se nastavljao. Promet je tekao po Sedmoj aveniji, zastao na semaforu, a zatim tekao dalje. Promet
iz poprečnih ulica tekao je, stao i opet krenuo. Pješaci stisnuti na uglovima krenuli su prema
drugoj strani ulice. Trube su drečale, kamioni rikali, a sunce se odbijalo od visokih staklenih
nebodera i neumoljivo pržilo.
Sansom je stigao u 11:05, u limuzini njujorških tablica, što je značilo da je veći dio puta
prevalio u vlaku. Manje zgodno za njega, ali s manje zagađenja nego da je ovamo došao autom ili
avionom. U kampanji je svaka pojedinost važna. Politika, je poput minskog polja. Springfield je
izašao sa suvozačkog mjesta i prije nego što se auto zaustavio, a zatim su Sansom i njegova
supruga izašli straga. Na trenutak su zastali na pločniku, spremni da budu ljubazni ako ih je netko
dočekao, spremni da ne budu razočarani ako nije. Gledali su lica ljudi i vidjeli mene, Sansom je
izgledao blago zbunjeno, a njegova supruga blago zabrinuto. Springfield je krenuo prema meni,
ali Elspeth ga je opozvala malom gestom. Pretpostavio sam da se zadužila za ograničavanje štete
kad sam ja bio u pitanju. Rukovala se sa mnom kao da smo stari prijatelji. Nije komentirala moju
majicu. Umjesto toga nagnula se prema meni i pitala: »Trebate li razgovarati s nama?«
Savršen upit političareve supruge. Riječ trebate opteretila je raznim značenjima. To je
značilo da me vidi i kao protivnika i kao suradnika. Poručivala je: Znamo da imate informacije
koje nam mogu naštetiti i mrzimo vas zbog toga, ali bili bismo vam iskreno zahvalni kad biste
bili toliko ljubazni i najprije s nama razgovarali o tomu, prije nego što to objavite.
Gotovo cijeli esej u samo tri sloga.
 Rekao sam: »Da, moramo razgovarati.«
Springfield se namrštio, ali Elspeth se nasmiješila kao da sam njezinu suprugu upravo
obećao stotinu tisuća glasova, primila me pod ruku i odvela unutra. Hotelsko osoblje nije znalo ili
nije marilo tko je Sansom, osim činjenice da je bio govornik na sastanku skupine koja je skupo
platila salu, pa su nas uz veliku dozu lažnog entuzijazma odveli do privatnog salona i donijeli
nam boce mlačne mineralne vode i posude slabe kave. Elspeth je izigravala
domaćicu. Springfield nije govorio. Sansoma je na mobitel zvao čelnik njegova stožera iz
Washingtona. Razgovarali su četiri minute o gospodarskoj politici, a zatim još dvije o
popodnevnom rasporedu. Iz konteksta je bilo jasno da se Sansom vraća u ured odmah
nakon ručka, na radno poslijepodne. Sastanak u New Yorku trebao je biti brz i kratak, ništa više.
Poput munjevite pljačke.
Hotelsko je osoblje završilo svoj posao i izašlo, Sansom je prekinuo poziv i prostorija je
utihnula. Klimatizirani zrak šištao je kroz ventilacijske otvore i spuštao temperaturu niže nego što
mi se sviđalo. Jedan smo trenutak pijuckali vodu i kavu u tišini. Zatim je
Elspeth Sansom započela razgovor. Upitala je: »Ima li vijesti o nestalom mladiću?«
Rekao sam: »Malo. Nije se pojavio na treningu, što je navodno rijetkost.«
»Na USC-u?« upitao je Sansom. Imao je dobro pamćenje. USC sam spomenuo sam
jedanput, ovlaš. »Da, to je rijetkost.«
»Ali zatim je nazvao trenera i ostavio mu poruku.«
»Kada?«
»Sinoć. U vrijeme večere na Zapadnoj obali.«
»I?«
»Navodno je bio s nekom ženom.«
Elspeth je rekla: »Onda je sve u redu.«
»Više bih volio da je netko s njime uživo razgovarao. Ili da ga je vidio.«
»Poruka vam nije dovoljno dobra?«
»Sumnjičav sam po prirodi.«
»O čemu ste htjeli razgovarati?«
Okrenuo sam se Sansomu i pitao ga: »Gdje ste bili 1983. godine?«
Zastao je, na djelić sekunde, i nešto mu je zaiskrilo u očima. Nije to bio šok, pomislio
sam. Ni iznenađenje. Rezignacija, možda. Rekao je: »Bio sam satnik 1983.«
»Nisam vas to pitao. Pitao sam vas gdje ste bili.«
»Ne mogu vam to reći.«
»Jeste U bili u Berlinu?«
»Ne mogu vam to reći.«
»Rekli ste mi da nemate nijednu mrlju. Još se držite toga?«
»Posve.«
»Postoji li nešto što vaša supruga ne zna o vama?«
»Mnogo toga. Ali ništa osobno.«
»Sigurni ste?«
»Posve.«
»Jeste U ikada čuli za ime Lila Hoth?«
»Već sam vam rekao da nisam.«
»Jeste U ikada čuli za ime Svetlana Hoth?«
»Nikada«, rekao je Sansom. Promatrao sam mu lice. Bilo je posve smireno. Izgledao je
kao mu je malo nelagodno, ali nisam mogao pročitati ništa drugo.
Upitao sam ga: »Jeste li znali za Susan Mark prije ovog tjedna?«
 »Već sam vam rekao da nisam.«
»Jeste li dobili odlikovanje 1983. godine?«
Nije odgovorio. Prostorija je opet utihnula. Zatim je zazvonio Leonidov mobitel u mome
džepu. Osjetio sam vibraciju i čuo glasnu elektroničku melodiju. Izvadio sam telefon i pogledao
na mali prozor sprijeda. Broj koji počinje sa 212. Broj koji je već bio u imeniku. Hotel Four
Seasons. Lila Hoth, vjerojatno. Pitao sam se je li Leonid još nestao ili se vratio i ispričao svoju
priču, pa Lila sada zove upravo mene.
Pritiskao sam gumbe dok zvonjava nije prestala i vratio mobitel u džep. Pogledao sam
Sansoma i rekao: »Oprostite zbog toga.« Slegnuo je ramenima, kao da isprike nisu potrebne.
Pitao sam: »Jeste li dobili odlikovanje 1983. godine?« Rekao je: »Zašto je to važno?«
»Znate li što je 600-8-22?«
»Vojni propis, vjerojatno. Ne znam ih sve napamet.«
Rekao sam: »Sve smo vrijeme mislili da bi samo glupa osoba mislila da Ljudski resursi
imaju važne informacije o operaciji Delte. I mislim da smo uglavnom imali pravo. AH malo smo
i pogriješili. Mislim da bi zaista pametna osoba to očekivala, uz malo lateralnog razmišljanja.«
»Kako to mislite?«
»Recimo da je netko bio siguran da se odigrala operacija postrojbi Delte. Recimo da je
znao da je operacija bila uspješna.«
»Onda ne bi trebali tu informaciju jer bi je već imali.«
»Recimo da su htjeli potvrditi identitet časnika koji je vodio operaciju.«
»To ne bi mogli doznati od Ljudskih resursa. Nemoguće. Zapovijedi, razmještaj i izvješća
nakon akcije povjerljivi su i čuvaju se pod ključem u Fort Braggu.«
»Ali što se događa časnicima koji su voddi uspješne zadatke?«
»Vi recite meni.«
»Dobiju odlikovanja«, odvratio sam. »Što važniji zadatak, to je veće odlikovanje. A vojni
propis 600-8-22, odjeljak jedan, paragraf devet, dodatak D navodi da Zapovjedništvo za ljudske
resurse mora čuvari točan povijesni zapis svake preporuke za odlikovanje i odluku o tomu.«
»Možda«, rekao je Sansom. »Ali ako je to bio zadatak postrojbi Delte, sve bi pojedinosti
bile izostavljene. Navod bi bio cenzuriran, kao i lokacija, a čin za koji se preporučuje odlikovanje
ne bi bio naveden.«
Kimnuo sam. »U zapisu bi samo stajalo ime, datum i odlikovanje. Ništa više.«
»Tako je.«
»A pametnoj osobi koja razmišlja lateralno više i ne treba, zar ne? Odlikovanje je dokaz
da je zadatak bio uspješan, nedostatak navoda dokazuje da je zadatak bio tajan. Odaberite neki
mjesec, recimo s početka 1983. Koliko je odlikovanja dodijeljeno?«
»Tisuće. Dodijeljene su stotine i stotine Medalja za dobro ponašanje.«
»A koliko Srebrnih zvijezda?«
»Ne mnogo.«
»Ako ijedna«, rekao sam. »Početkom 1983. nije se događalo mnogo toga. Koliko je
dodijeljeno Medalja za izvrsnu službu? A koliko Križeva za izvrsnu službu? Kladim se da su
početkom 1983. godine bili rjeđi od bisera.«
Elspeth Sansom pomaknula se u svom stolcu, pogledala me i rekla: »Ne razumijem.«
Okrenuo sam se prema njoj, ali Sansom je podigao ruku da me prekine. On je odgovorio
umjesto mene. Među njima nije bilo tajni. Ni opreznosti. Rekao je: »To je stražnji ulaz. Izravne
informacije nisu dostupne, ali zato postoje neizravne. Ako je netko znao da su postrojbe Delte
otišle na zadatak i uspješno ga izvršile, i kada, onda ju je vjerojatno vodio onaj tko je dobio
najviše odlikovanje za koje ne postoji objašnjenje. To u ratu ne bi prošlo, zato što su
visoka odlikovanja uobičajena. Ali u vrijeme mira, kad se ništa drugo ne događa, visoko
odlikovanje će se isticati.«
»Godine 1983- napali smo Grenadu«, rekla je Elspeth. »Postrojbe iz Delte bile su ondje.«
»To je bilo u listopadu«, odvratio je Sansom. »Odlikovanja za to dijelila bi se krajem
godine. Ali prvih devet mjeseci bilo je prilično mirno.«
Elspeth Sansom odvratila je pogled. Nije znala što je njezin suprug radio tijekom prvih
devet mjeseci 1983. godine. Možda nikada ne bi doznala. Rekla je: »Tko to istražuje?«
Odgovorio sam: »Stara harpija Svetlana Hoth, koja tvrdi da je bila pohtički komesar u
Crvenoj armiji. Ne znam pojedinosti, ali kaže da je 1983. godine u Berlinu poznavala američkog
vojnika Johna. Kaže da je bio ljubazan prema njoj. Raspitivanje o tome putem Susan Mark ima
smisla samo ako je postojao zadatak koji je predvodio tip imenom John i za njega dobio
odlikovanje. FBI je pronašao ceduljicu u Susaninu autu. Netko joj je naveo propis, odjeljak i
paragraf kako bi je uputio gdje da traži.«
Elspeth je pogledala Sansoma, nehotice, s pitanjem na bcu za koje je znala da nikada neće
dobiti odgovor: Jesi li dobio odlikovanje za nešto što si 1983. godine učinio u Berlinu? Sansom
nije odgovorio. Stoga sam ja pokušao. Izravno sam ga pitao: »Jeste b 1983. godine bili na
zadatku u Berlinu?«
Sansom je rekao: »Znate da vam to ne mogu reći.« Činilo se da je izgubio strpljenje sa
mnom, pa je rekao: »Doimate se pametnim. Razmislite. Kakvu bi operaciju Delta mogla voditi
1983. godine u Berlinu, za Boga miloga?«
Odgovorio sam: »Ne znam. Koliko se sjećam, vi ste se silno trudili da ljudi poput mene
ne doznaju što ste radili. Mene nije briga. Pokušavam vam učiniti uslugu. To je sve. Kao jedan
časnik drugomu. Nagađam da će vam se nešto obiti u glavu i misbo sam da ćete biti zahvalni na
upozorenju.«
Sansom se brzo primirio. Duboko je udahnuo nekoliko puta i rekao: »Hvala na
upozorenju. Siguran sam da shvaćate da ne smijem ništa zanijekati. Logički gledano, nijekanje je
jednako potvrđivanju nečeg drugog. Ako zaniječem da sam bio u Berlinu i na svim drugim
mjestima na kojima nisam bio, postupkom eliminacije mogli biste shvatiti gdje sam bio. Ali malo
ću riskirati jer mislim da smo svi na istoj strani. Slušajte, vojniče. Nisam bio u Berlinu
1983. godine. Nisam upoznao nikakve Ruskinje 1983. godine. Mislim da cijele godine nisam
prema nikomu bio vrlo ljubazan. U vojsci je bilo mnogo vojnika imenom John. Berlin je bio
popularno odredište za razgledavanje. Osoba o kojoj govorite traži nekoga
drugoga. Jednostavno.«
Sansomov je govor neko vrijeme ostao visjeti u zraku. Svi smo pijuckali svoja pića i
sjedih u tišini. Onda je Elspeth Sansom pogledala na sat, njezin je suprug vidio da to radi i rekao:
»Sada nas morate ispričati. Danas moramo ozbiljno moljakati. Springfield će vas rado ispratiti.«
Mislio sam da je to neobična ponuda. Hotel je bio javni. Moj prostor jednako koliko i Sansomov.
Mogao sam sam izaći i imao sam pravo na to. Nisam planirao ukrasti žlice, a čak i da jesam, te
žlice nisu bile Sansomove. Ali zaključio sam da želi dati malo mira Springfieldu i meni, u nekom
pustom hodniku. Za daljnju raspravu ili možda poruku. Ustao sam i zaputio se prema vratima.
Nisam se rukovao ni pozdravio. Činilo se da to nije takav rastanak.
Springfield me pratio do predvorja. Nije govorio. Činilo se da nešto uvježbava. Stao sam i
čekao, on me sustigao i rekao: »Zaista moraš zaboraviti na sve ovo.«
Pitao sam: »A zašto ako on nije ni bio ondje?«
»Zato što ćeš početi ispitivati gdje je bio kako bi dokazao da nije bio ondje. Bolje da to
nikad ne doznaš.«
Kimnuo sam. »Ovo je osobno i za tebe, zar ne? Zato što si bio s njime. Išao si kamo i on.«
 I on je kimnuo. »Zaboravi na to. Ne možeš si priuštiti da prevrneš krivi kamen.«
»Zašto ne?«
»Zato što ćeš biti izbrisan. Nećeš više postojati. Samo ćeš nestati, fizički i birokratski. To
se može dogoditi, znaš. Ovo je posve novi svijet. Htio bih ti reći da bih pomogao u tomu, ali ne
bih stigao. Ni blizu. Zato što je za tobom krenula velika skupina drugih ljudi. Bio bih tako daleko
u redu da bi čak i tvoj rodni list bio prazan kad bih došao do tebe.«
»Koji drugi ljudi?« Nije odgovorio. »Vlada?« Nije odgovorio. »Oni savezni agenti?«
Nije odgovorio. Samo se okrenuo i zaputio ka dizalima. Izašao sam na pločnik Sedme
avenije i Leonidov mobitel opet je počeo zvoniti u mome džepu.
 35. POGLAVLJE

Stajao sam na Sedmoj aveniji okrenut leđima prometu i javio se na Leonidov mobitel.
Čuo sam glas Lile Hoth, nježan u mome uhu. Precizna dikcija i neobično fraziranje. »Reacheru?«
pitala je.
»Da«, odgovorio sam.
Rekla je: »Moram vas vidjeti, hitno.«
»Zbog čega?«
»Mislim da je moja majka u opasnosti. A možda i ja.«
»Od čega?«
»Trojica muškaraca raspitivala su se o nama na recepciji. Dok smo bile vani. Mislim da su
nam pretražili i sobe.«
»Koja tri muškarca?«
»Ne znam tko su. Nisu se htjeli predstaviti.«
»Zašto mi govorite o tomu?«
»Jer su se raspitivali i o vama. Molim vas, dođite i razgovarajte s nama.«
»Niste ljutiti zbog Leonida?« pitao sam.
»S obzirom na sve, nisam«, rekla je. »Mislim da je to bio samo nesretan nesporazum.
Molim vas, dođite.«
Nisam odgovorio.
Rekla je. »Silno bili cijenila vašu pomoć.« Govorila je pristojno, umilno, pomalo
podložno, čak i posramljeno, tipično za nekoga tko moli uslugu. Ah ipak, bilo je nečega u njezinu
glasu zbog čega sam bio uvjeren da joj već barem deset godina nijedan muškarac nije rekao »ne«.
Zvučala je i pomalo zapovjedno, kao da je već sve riješeno. Kao da je dovoljno da nešto traži i
dobit će to. Samo zaboravi na to, rekao je Springheld. Dakako, trebao sam ga poslušati. No
umjesto toga, rekao sam Lili Hoth: »Vidimo se u predvorju hotela za 15 minuta.« Smatrao sam
da je izbjegavanje njezina apartmana dovoljna mjera opreza bez obzira na to do kakvih je
komplikacija moglo doći. Zatim sam sklopio mobitel i krenuo ravno prema taksijima ispred
Sheratona.
Predvorje hotela Four Seasons bilo je podijeljeno u više zasebnih područja na dvije etaže.
Pronašao sam Lilu Hoth i njezinu majku za stolom u kutu, u polumračnom prostoru s
drvenim panelima na zidovima. Činilo se da je to tijekom dana soba za čaj, a navečer je mogao
biti bar. Bile su same. Leonid nije bio ondje. Dobro sam provjerio uokolo, no nisam vidio nikoga
zbog koga bih se trebao brinuti. Nije bilo muškaraca u srednje skupim odijelima koji bi se bez
očitog razloga zadržavali u blizini ili se pretvarali da čitaju jutarnje novine. Nije bilo nikakvog
nadzora, koliko sam vidio. Sjeo sam za stol, pokraj Lile, a nasuprot njezine majke. Lila je
nosila crnu suknju i bijelu bluzu. Poput konobarice u koktekbaru, ali tkanine i kroj bili su takvi da
si ih nijedna konobarica ne bi mogla priuštiti. Njezine su oči bile poput jedine dvije točke svjetla
u polumraku, plave poput tropskog mora. Svetlana je opet bila u bezobličnoj kućnoj haljini, ovaj
put boje blata. Pogled joj je bio tup. Kimnula je bez razumijevanja kad sam sjeo. Lila je pružila
ruku i prilično se formalno rukovala sa mnom. Kontrast između dvije žene bio je golem, na svaki
način. U smislu godina i izgleda bio je očit, ali također i u smislu energije, živosti, manira i
raspoloženja.
Čim sam se smjestio, Lila je prešla na stvar. Pitala je: »Jeste li donijeli USB memoriju?«
»Nisam«, rekao sam, iako sam je donio. Bila mi je u džepu, zajedno s mojom četkicom za
zube i Leonidovim mobitelom.
»Gdje je?«
»Negdje drugdje.«
»Na sigurnom?«
»Potpuno.«
»Zašto su nas nepoznati muškarci došli tražiti?« pitala je. Odgovorio sam: »Zato što
čačkate po nečemu što je još tajna.«
»Ali časnik za odnose s javnošću u Zapovjedništvu ljudskih resursa bio je oduševljen
pričom.«
»Zato što su mu lagali.«
»Oprostite?«
»Rekli ste mu da je riječ o nečemu što se dogodilo u Berlinu. Ali nije. Berlin 1983. nije
bio laka zabava, ali bio je stabilan. Bila je to slika Hladnog rata zamrznuta u vremenu. Možda je
bilo natezanja između CIA-e i KGB-a te Britanske tajne službe i Stasija, ali ni u čemu od toga
nije sudjelovala američka vojska. Za naše momke Berlin je bio turističko odredište. Otišli bi
onamo vlakom da vide Zid. U okolici je bilo sjajnih barova i prostitutki. Onuda je vjerojatno
prošlo deset tisuća vojnika s imenom John, ali nisu radili ništa osim trošili novac i zarazili se
triperom. Sigurno se nisu borili niti su dobivali odličja. Stoga bi im bilo gotovo nemoguće ući u
trag.
Ljudski resursi možda su bili spremni potrošiti nešto vremena na to, za slučaj da iz svega
proizađe nešto dobro, Ali to je od početka bio smiješan zadatak. Niste mogli dobiti pozitivan
rezultat od Susan Mark. Ne bi vam mogla reći ništa o Berlinu što bi bilo vrijedno dolaska ovamo.
To jednostavno nije moguće.«
»Zašto smo onda došle?«
»Jer ste je tijekom prvih nekoliko telefonskih poziva smekšali i sprijateljili se s njom. A
Lad ste procijenili da je došao pravi trenutak, rekli ste joj što zapravo želite. I kako da to pronađe.
Rekli ste to samo njoj i nije imalo veze s Berlinom, nego s nečim posve drugim.«
Neproračunata osoba koja nema što kriti reagirala bi odmah i otvoreno. Vjerojatno
sablažnjeno, možda i uvrijeđeno. Amaterski prevarant loše bi glumio takvu reakciju, bjesneći i
vičući. Lila Hoth samo je ostala tiho sjediti nekoliko trenutaka. Njezine su oči pokazale jednako
brzu reakciju kao i oči Johna Sansoma, u njegovoj sobi u hotelu O. Nepgu. Promisli, pregrupiraj
se i reorganiziraj, sve u samo nekoliko sekunda.
Rekla je: »To je vrlo složeno.«
Nisam odgovarao.
Ona je rekla: »Ali posve nedužno.«
»Recite to Susan Mark«, odvratio sam.
Lila je nagnula glavu. Već sam vidio sličan pokret. Pristojan, blag i pomalo proračunat.
Rekla je: »Tražila sam Susaninu pomoć. Rado je pristala. Očito su njezini postupci stvorili
probleme za nju kod nekog drugog. Znači da, čini se da sam bila neizravan uzrok njezinih
nevolja. Ali ne izravna. I žalim zbog toga što se dogodilo. Zaista žalim. Vjerujte mi, da sam
znala, odbila bih molbu svoje majke.«
Svetlana Hoth kimnula je glavom i nasmiješila se.
»Kod koga je to stvorilo probleme za nju?« pitao sam.
Lila Hoth je odgovorila: »Kod njezine vlade, mislim. Vaše vlade.«
»Zašto? Što vaša majka zapravo želi?«
Lila je rekla da najprije mora objasniti pozadinu svega.
 36
Lila Hoth imala je samo sedam godina kada se Sovjetski Savez raspao, pa je govorila s
određenim vremenskim odmakom. Bila je na jednakoj distanci od tog razdoblja kao i ja od doba
borbe za prava crnaca u SAD-u. Najprije je rekla da je u Crvenoj armiji bilo mnogo političkih
komesara. U svakoj pješačkoj pukovniji bio je barem jedan. Rekla je da su zapovijedanje i
održavanje discipline časnici dijelili s komesarima. Suparništvo je bilo često i ogorčeno, ne
nužno između pojedinaca nego između zdravorazumske taktike s jedne strane i ideološke čistoće
s druge. Kad se uvjerila da razumijem pozadinsku situaciju, prešla je na pojedinosti.
Svetlana Hoth bila je politički komesar dodijeljen pješačkoj pukovniji. Njezina je
postrojba otišla u Afganistan ubrzo nakon sovjetske invazije 1979. Prvotne su borbene operacije
bile zadovoljavajuće za pješaštvo. A onda je došlo do katastrofe. Usputni gubici postah su teški i
neprekidni. Isprva su Sovjeti sve negirah. A onda je Moskva reagirala, sa zakašnjenjem.
Reorganizirah su postrojbe. Neke su satnije spojene. Zdravorazumska taktika pozivala je na
ukopavanje. Ideologija je zahtijevala pojačavanje ofenzive. Radi boljeg morala, pripadnici
pojedine postrojbe morah su imati slično etničko i geografsko podrijetlo. U satnije su dovedeni i
timovi snajperista. Dovedeni su vrhunski strijelci, svaki sa svojim promatračem. Tako su stigh
parovi grubih ljudi naviknutih na život u divljini.
Snajperist u Svetlaninoj jedinici bio je njezin suprug.
Njegov promatrač bio je Svetlanin mladi brat.
Situacija se popravila u vojnom smislu, a i život vojnika postao je bolji. Svetlanina, kao i
druge obiteljske i regionalne skupine, uživah su zajedno provodeći vrijeme kad su bili slobodni
od službe. Satnije su se ukopale, dobro smjestile i postigle odgovarajuću razinu sigurnosti.
Ofenzivni zahtjevi ispunjavani su redovitim noćnim operacijama snajperista. Rezultati su bili
sjajni. Sovjetski su snajperisti dugo bili najbolji na svijetu. Afganistanski mudžahedini nisu imah
odgovor na njih. Krajem 1981. Moskva je dodatno pojačala pritisak slanjem novog oružja. Bio je
to nov model snajperske puške. Bio je nedavno razvijen i još strogo povjerljiv. Model su nazivah
Tihi snajper VAL.
Kimnuo sam glavom. Rekao sam: »Vidio sam jednom primjerak te puške.«
Lila Hoth se nasmiješila, kratko, s naznakom posramljenosti. Ali i s malo nacionalnog
ponosa, možda, prema državi koja više nije postojala. Možda je to bila samo sjena ponosa koji je
njezina majka nekoć osjećala. Jer VAL je bio sjajno oružje. Bila je to vrlo precizna, prigušena
poluautomatska puška. Ispaljivala je metak od 9 mm brzinom sporijom od zvuka i njime mogla
probiti sve vrste suvremenih pancirnih prsluka kao i slabije oklopljena vojna vozila do udaljenosti
od oko 400 metara. Imao je vrhunske optičke ciljnike za dan i elektroničke za noć. Prava noćna
mora za protivnike. Mogli su biti ubijeni bez ikakvog upozorenja. Tiho, iznenadno i nasumično.
Dok bi spavali u šatoru, dok bi bili na WOu, dok bi jeli, odijevali se, hodali uokolo, po danu i po
noći.
»Dobar komad oružja«, rekao sam.
Lila Hoth opet se nasmiješila. Ali onda je osmijeh izblijedio. Počinjale su loše vijesti.
Stabilna je situacija trajala jednu godinu, a onda je završila. Sovjetska pješadija za svoje je dobre
rezultate bila nagrađena još opasnijim zadatkom. Tako je posvuda i uvijek. Ne dobiješ tapšanje
po ramenu i vožnju kući nego zemljovid novog područja. Svetlanina satnija bila je jedna od
mnogih koje su dobile zadaću probiti se dublje na sjeveroistok po dolini Korengal, Dolina je duga
gotovo deset kilometara. Kroz nju prolazi jedina cesta koja vodi iz Pakistana. Daleko s njihove
lijeve strane podizale su se planine Hindukuša, nemoguće visoke i gole, a desni bok blokirao
im je lanac Abas Ghar. Deset kilometara ceste koja je prolazila između njih služilo je kao glavna
opskrbna linija mudžahedina sa sjeveroistočne granice i morah su je presjeći.
Lila je rekla: »Britanci su prije više od stotinu godina napisah neku vrstu pravilnika za
vojne operacije u Afganistanu. Za potrebe svog carstva. Između ostalog su napisah da prihkom
planiranja ofenziva najprije valja isplaniran neizbježno povlačenje. Također su napisah da
posljednji metak valja sačuvati za sebe jer nitko ne želi biti zarobljen ondje, osobito ne da ga
zarobe žene. Zapovjednici jedinica pročitah su tu knjigu. Političkim je komesarima rečeno da je
ne čitaju. Rečeno im je i da Britanci nisu uspjeh samo zbog svoje političke nerazumnosti.
Sovjetska je ideologija bila čista, pa je njihov uspjeh bio zajamčen. S tom je iluzijom započeo
naš Vijetnam.«
Napredovanje po dolini Korengal zbivalo se uz zračnu i topničku podršku, što je davalo
rezultate prvih pet kilometara.
Sljedeći kilometar morali su osvajati metar po metar, uz otpor koji se običnim vojnicima
doimao oštrim, ali časnici su ga smatrali neobično suzdržanim.
Časnici su imali pravo.
Bila je to zamka.
Mudžahedini su čekali da se sovjetske opskrbne linije razvuku na više od šest kilometara,
a onda su im zadali udarac. Opskrbu helikopterom uspješno su prekidali stalnom baražom
projektila zemlja-zrak iz ručnih bacača, koje su dobili od Amerikanaca. Koordiniranim napadima
uspjeh su okružiti isturene snage. Krajem 1982. tisuće vojnika Crvene armije ostalo je doslovno
napušteno u dugom, tankom lancu neadekvatnih i improviziranih logora. Zimsko vrijeme bilo je
užasno. Naleti ledenog vjetra neprekidno su zavijah kroz prolaz između dvaju planinskih lanaca.
Posvuda je bilo zimzelenih grmova božikovine. U pravom kontekstu lijepi su i pitoreskni, ali ne i
vojnicima koji moraju u akciju između njih. Na vjetru su stvarah iritantnu buku, ograničavah su
kretanje te derah kožu i odore u prolazu.
A onda su počeli brzi, iznenadni napadi.
Svaki put bi odveh jednog ili dvojicu zarobljenika.
Njihova je sudbina bila zastrašujuća.
Lila je citirala stihove iz mračne pjesme starog britanskog književnika Rudyarda Kiplinga
o propalim ofenzivama, o stenjanju napuštenih žrtava na bojnom polju i okrutnim plemenskim
ženama s noževima: Kad si ranjen i ostavljen na ravnicama Afganistana, a žene izađu da sasijeku
što ostane, zgrabi pušku, raznesi si mozak i otiđi svome Bogu kao vojnik Zatim je rekla da je ono
što je vrijedilo na vrhuncu moći Britanskog Carstva vrijedilo i danas, samo je bilo još i gore.
Sovjetski bi vojnici nestali, a satima poslije, u mraku, zimski bi vjetar donio zvukove njihova
vrištanja, iz nedalekih neprijateljskih logora koje nisu mogli vidjeti. Vrištanje bi isprva zvučalo
očajnički pa bi se polako, ah sigurno, pretvaralo u suludo zavijanje. Katkad bi to trajalo deset ili
dvanaest sati. Trupla većinom ne bi pronašli. No katkad bi vratih trupla bez šaka i stopala, ili bez
cijelih udova, ili bez penisa, ili ušiju, očiju, nosa ili penisa.
Ili bez kože.
»Neke su žive oderali«, rekla je Lila. »Odrezali bi im kapke, a glave im vezali tako da
moraju gledati kako im gule kožu. Hladnoća je u nekoj mjeri anestezirala rane, pa nisu odmah
umrli od šoka.
Katkad bi trajalo vrlo dugo. Katkad bi ih pekli žive na vatri. Blizu naših logorišta pojavili
bi se smotuljci pečenog mesa. Naši su vojnici najprije mislili da su to darovi od mjesnih
stanovnika koji su ih simpatizirali. Ali onda su shvatili.«
Svetlana Hoth i dalje je gledala pred sebe, ne videći ništa, izgledajući još bezizražajnije
nego prije. Možda je zvuk glasa njezine kćeri potaknuo sjećanja. U svakom je slučaju bio vrlo
moćan. Lila nije preživjela događaje koje je opisivala niti im je svjedočila, ali zvučalo je kao da
jest. Zvučalo je kao da im je svjedočila jučer. Više nije imala povijesni odmak. Shvatio sam da je
sjajna pripovjedačica. Imala je dar i znala ispričati priču.
Rekla je; »Najviše su voljeli zarobiti naše snajperiste. Mrzili su naše snajperiste. Mislim
da snajperiste uvijek mrze, zbog načina na koji ubijaju. Moja je majka bila silno zabrinuta zbog
mog oca, jasno. I svog mlađeg brata. Gotovo svake večeri odlazili bi u podnožje okolnih brda, s
elektroničkim teleskopom. Ne predaleko. Možda tisuću metara, tražeći dobro mjesto. Možda
malo dalje. Dovoljno daleko da budu učinkoviti, a dovoljno blizu da se osjećaju sigurnim. Ali
nigdje nisu bih zaista sigurni. Svugdje su bili ranjivi. Ali morah su ići. Imah su zapovijed ubijati
neprijatelje, no namjeravah su pucati na zarobljene suborce. To se smatralo samilošću. Bilo je
to grozno vrijeme. A moja je majka tada već bila trudna. Nosila je mene. Začeta sam u rovu
iskopanom u tvrdom, kamenitom tlu doline Korengal, ispod šinjela s kraja Drugoga svjetskog
rata, na još dva koji su možda bili i stariji. Moja majka kaže da su imah rupe od metaka na sebi,
možda iz Staljingrada.«
Nisam rekao ništa. Svetlana je i dalje zurila. Lila je spustila ruke na stol i malo ispreplela
prste. Rekla je: »Tijekom prvog mjeseca moj otac i ujak sigurno su se vraćah svako jutro. Bili
su dobar tim, možda i najbolji.«
Svetlana je i dalje zurila pred sebe. Lila je podigla ruke sa stola i nakratko zastala. Zatim
se uspravila sjedeći i izravnala ramena.
Promjena ritma i promjena teme. Rekla je: »U to je doba u Afganistanu bilo
Amerikanaca.«
»Bilo ih je?« rekao sam.
Kimnula je glavom.
»Koji Amerikanci?« pitao sam.
»Vojnici. Nije ih bilo mnogo, ali bilo ih je. Ne uvijek, ali katkad.«
»Mislite?«
Opet je kimnula glavom. »Američka je vojska sigurno bila ondje. Sovjetski Savez bio im
je neprijatelj, a mudžahedini saveznici. Tipična hladnoratovska situacija. Predsjedniku
Reaganu odgovaralo je da izmori Crvenu armiju. Bio je to dio antikomunističke strategije. A bila
je to i dobra prilika da zarobi neka naša nova oružja, zbog obavještajnih razloga. Pa su
slali timove. Posebne postrojbe. Redovito su dolazili i odlazili. Jedne večeri u ožujku 1983. jedan
od tih timova pronašao je mog oca i mog ujaka i ukrao njihovu pušku VAL.«
Nisam rekao ništa.
Lila je nastavila. »Gubitak puške bio je poraz, dakako. No bilo je gore što su Amerikanci
predali mog oca i ujaka plemenskim ženama. Nije bilo potrebe za to. Očito ih je trebalo utišati jer
je nazočnost Amerikanaca bila tajna i morali su je kriti. No Amerikanci su mogli sami ubiti mog
oca i ujaka, brzo, tiho i lako. Odabrali su da to ne učine. Moja je majka slušala njihove
krikove cijeli sljedeći dan i dugo u noć. Krikove mog oca i svog brata. Trajalo je 16, 18 sati.
Rekla je da je, iako su tako strašno vrištali još mogla razaznati koji je koji, po zvuku njihova
glasa.«
 37. POGLAVLJE

Osvrnuo sam se po polumračnoj sobi za čaj u hotelu Four Seasons, malo se pomaknuo na
stolcu i rekao: »Oprostite, ali ne vjerujem vam.«
Lila Hoth je rekla: »Govorim vam istinu.« Odmahnuo sam glavom. »Bio sam u američkoj
vojsci. Vojni policajac. Općenito govoreći, znao sam kamo su vojnici išli, a kamo ne. U
Afganistanu nije bilo američkih vojnika. Ne u to doba. Ne tijekom tog sukoba. To je bio
isključivo lokalni sukob.«
»Ali imali ste svoj ulog u tomu.«
»Naravno da jesmo. Kao i vi kad smo mi bih u Vijetnamu. Je li Crvena armija bila
ondje?«
Bilo je to retoričko pitanje, kako bih podcrtao svoju poantu, ali Lila Hoth shvatila ga je
ozbiljno. Nagnula se naprijed preko stola i obratila se svojoj majci, govoreći duboko i brzo, na
stranom jeziku za koji sam pretpostavio da je ukrajinski. Svetlanine su se oči malo otvorile i
nagnula je glavu na jednu stranu kao da se prisjeća neke manje važne povijesne pojedinosti.
Odgovorila je kćeri, duboko, brzo i dugo. Lila je zastala na trenutak kako bi se usredotočila
na prijevod, a zatim je rekla: »Ne, nismo slali postrojbe u Vijetnam jer smo bili uvjereni da će
naša socijalistička braća iz Narodne Republike uspješno dovršiti zadatak bez naše pomoći. Moja
majka kaže da su to učinili, na fantastičan način. Mali ljudi u pidžamama porazili su veliki zeleni
stroj.«
Svetlana Hoth kimnula je glavom i nasmiješila se. Rekao sam: »Baš kao što je hrpa
pastira razbila nju i njezine.«
»Neosporno. Ali imali su mnogo pomoći.«
»To se nije dogodilo.«
»Ali priznajete da ste davali materijalnu pomoć? Mudžahedinima. U novcu i oružju.
Osobito projektile zemlja-zrak i tomu slično.«
»Kao u Vijetnamu, ali obratno.«
»Vijetnam je sjajan primjer. Koliko znate, je li SAD ikada komu slao vojnu pomoć, a da
pritom nije slao takozvane vojne savjetnike?«
Nisam odgovarao.
Pitala je: »Na primjer, u koliko ste država bili raspoređeni?« Nisam odgovorio.
Pitala je: »Kad ste stupili u vojsku?«
»1984. godine«, rekao sam.
»Onda su događaji iz 1982. i 1983. bili prije vašeg vremena.«
»Ali ne mnogo prije«, rekao sam. »A institucije pamte.«
»Varate se«, rekla je. »Tajne se čuvaju, a institucijsko sjećanje briše se prema potrebi.
Američka vojska ima dugu povijest protuzakonitog miješanja u unutarnje poslove drugih
zemalja diljem svijeta. Osobito dok je predsjednik bio g. Reagan.«
»To ste učili u srednjoj školi?«
»Da, jesam. Ne zaboravite, kad sam krenula u srednju školu komunista već odavno nije
bilo. Djelomično zahvaljujući i g. Reaganu.«
Rekao sam: »Čak i ako imate pravo, zašto pretpostavljate da su Amerikanci bili umiješani
te određene večeri? Pretpostavljam da vaša majka to nije vidjela. Zašto nije pretpostavila da
vašeg oca i ujaka nisu zarobili izravno mudžahedini?«
»Jer nisu pronašli njihovu pušku. I nitko te večeri nije pucao na njihov položaj. Otac je
imao dvadeset metaka u spremniku i nosio je rezervni spremnik. Da su ga zarobili mudžahedini,
upotrijebili bi svoju pušku protiv nas. Ubili bi četrdeset naših ljudi, ili bi pokušali, a kad bi
potrošili streljivo, ostavili bi pušku. Vojnici iz satnije moje majke naposljetku bi je pronašli. Bilo
je mnogo manjih okršaja. Naši su vojnici osvajali njihove položaje, a oni naše. Bilo je to
poput sulude utrke ukrug. Mudžahedini su bili inteligentni. Često su se vraćali na položaje za
koje smo mislili da su napušteni. Ali tijekom duljeg razdoblja naši su vojnici prošli kroz sva
njihova skloništa. Pronašli bi pušku VAL, praznu i zahrđalu. Možda bi je rabili kao stupić u
ogradi. Sve drugo zarobljeno oružje pronašli su tako, ali ne i pušku VAL. Jedini logičan
zaključak bio je da su je uzeli Amerikanci i odnijeli u Ameriku.«
Nisam rekao ništa.
Lila Hoth je rekla: »Govorim istinu.«
Rekao sam: »Jednom sam vidio tihu snajpersku pušku VAL.«
»To ste mi već rekli.«
»Vidio sam je 1994.«, nastavio sam. »Rekli su nam da je tek zarobljena. Jedanaest godina
nakon što vi tvrdite da se to dogodilo.
Nastala je velika panika zbog njezinih sposobnosti. Vojska ne bi čekala jedanaest godina
da digne paniku.«
»Da, bi«, rekla je ona. »Da su odmah razotkrili zarobljavanje puške, mogao je započeti
Treći svjetski rat. Bilo bi to otvoreno priznanje da su vaši vojnici u izravnom dodiru s našima, oči
u oči s našima, bez objave neprijateljstva. To je u najmanju ruku protuzakonito, a u
geopolitičkom smislu bilo bi katastrofalno. Amerika bi izgubila moralnu prednost koju je imala.
Unutarnja podrška u Sovjetskom Savezu pojačala bi se. Pad komunizma bio bi odgođen, možda
za više godina.«
Nisam rekao ništa.
Ona je pitala: »Recite, što se dogodilo u vašoj vojsci 1994., nakon velike panike?«
Zastao sam, na sličan način kao i Svetlana Hoth. Prisjećao sam se povijesnih pojedinosti.
Bile su iznenađujuće. Prisjetio sam se opet i opet. Zatim sam rekao: »Zapravo se i nije dogoddo
mnogo toga.«
»Nikakav novi neprobojni prsluk? Nikakav novi maskirni uzorak? Nikakva taktička
reakcija?«
»Ne.«
»Je li to logično, čak i za vojsku?«
»Ne osobito.«
»Kad je bila zadnja nadogradnja opreme prije toga?«
Opet sam zastao i pokušao se prisjetiti još povijesnih pojedinosti. Sjetio sam se PASGT-a,
najavljenog s mnogo buke i samohvale tijekom mojih ranih godina u odori. PASGT je
bila kratica za osobni oklopni sustav namijenjen pješaštvu. Bila je to nova kaciga od Kevlara,
osmišljena da izdrži paljbu iz svih vrsta osobnog naoružanja. Novi neprobojni prsluk koji se
nosio preko borbene bluze ili ispod nje i ocijenjen je sigurnim i protiv paljbe iz dugih cijevi.
Posebice, koliko sam se sjećao, sigurnim od paljbe zrnima 9 mm. K tome, tu su bili i novi
maskirni uzorci, pomno dizajnirani za bolju učinkovitost i dostupni u dvije inačice, šumskoj i
pustinjskoj. Marinci su dobili i treću, plavcsivu, za urbana okruženja.
Nisam rekao ništa.
Lila Hoth pitala je: »Kad je predstavljena nadogradnja?« Rekao sam: »Krajem
osamdesetih.«
»Čak i u slučaju velike panike, koliko je potrebno da se dizajnira i proizvede takva
nadogradnja?«
 »Nekoliko godina«, rekao sam.
»Dakle, ponovimo što znamo. Krajem osamdesetih dobili ste novu nadogradnju, posebno
dizajniranu za bolju osobnu zaštitu. Mislite li da je moguće da je to bio rezultat informacija
dobivenih iz neotkrivenog izvora 1983. godine?«
Nisam odgovarao.
***
Svi smo na trenutak sjedili u tišini. Prišao nam je tih, diskretan konobar i ponudio nam
čaj. Naveo je dug niz egzotičnih vrsta. Lila je tražila vrstu za koju nikad nisam čuo, a zatim je
prevela svojoj majci, koja je zatražila isto. Ja sam naručio običnu kavu, crnu. Konobar je jedva
primjetno nagnuo glavu, kao da želi reći da je hotel Four Seasons spreman udovoljiti svim
prohtjevima, ma koliko odbojno proleterski bili. Čekao sam da se konobar opet povuče, pa pitao:
»Kako ste otkrile koga tražite?«
Lila je rekla: »Generacija moje majke očekivala je da će voditi kopneni rat protiv vas u
Europi i očekivali su da će pobijediti. Njihova je ideologija čista, a vaša nije. Očekivali su i da će,
nakon brze i sigurne pobjede, zarobiti mnoge vaše vojnike, možda i milijune njih. U toj bi fazi
dio dužnosti političkog komesara bio klasificiranje neprijateljskih boraca, kako bi odvojili
ideološki nepopravljive od krda. Za potrebe toga upoznali su se sa strukturom vaše vojske.«
»Tko ih je upoznao?«
»KGB. Bio je to trajan program. Bilo je mnogo dostupnih informacija. Znali su tko je što
radio. Za elitne jedinice čak su znali imena pripadnika. Ne samo časnika nego i običnih vojnika.
Poput pravog nogometnog navijača koji zna snage i slabosti svih ostalih momčadi u ligi,
uključujući i zamjene. Moja je majka zaključila da su bile samo tri realistične mogućnosti za
nazočnost u dolini Korengal. Ih mornarički specijalci, SEAL-ovci, ili Izvidnici iz marinaca ili
Delta Force iz kopnene vojske. Dostupni obavještajni podaci govorili su da to nisu bili
SEAL-ovci ni Marinci. Nije bilo indicija koje bi upućivale na njihovu umiješanost.
Nikakvih specifičnih informacija. KGB je imao ljude u svim vašim organizacijama, a nisu
dojavili ništa. No uhvatili su značajan radijski promet iz baza Delta Force postrojbi u Turskoj i
isturenih položaja u Omanu. Naši radari zabilježili su i neobjašnjive letove. Bilo je logično
zaključiti da Delta Force vodi operacije.«
Konobar se vratio s pladnjem. Bio je visok, taman, prilično star i vjerojatno stranac.
Zračio je elegancijom. Uprava hotela vjerojatno ga je zbog toga stavila u središte pozornosti.
Njegovo je držanje dalo naslutiti da je možda bio stručnjak za čaj u nekom otmjenom mjestu u
Beču ili Salzburgu. No zapravo je vjerojatno bio nezaposlen u Estoniji. Možda je bio u vojsci s
ostalima iz Svetlanine generacije. Možda je zajedno s njom trpio zimu u dolini Korengal, u
nekoj postrojbi s ostalim pripadnicima svoje etničke skupine. Razmetao se poslužujući čaj i
slažući kriške limuna po tanjurićima.
Moju je kavu donio u lijepoj šalici. Spustio ju je pred mene, s elegantno prikrivenim
neodobravanjem. Kad je opet otišao, Lila je nastavila. »Moja je majka procijenila da bi postrojbu
vodio satnik. Poručnik bi bio prenizak čin, a bojnik previsok. KGB je imao popise vašeg osoblja.
U to je doba u postrojbama Delta Forcea bilo mnogo satnika. Ali analizirali smo vaše radijske
komunikacije. Netko je čuo ime John. To je suzilo područje pretraživanja.«
Kimnuo sam glavom. Zamislio sam golemu tanjurastu antenu, negdje u Armeniji ili
Azerbajdžanu, vojnika u kolibici pokraj nje, s velikim slušalicama na ušima, kako mijenja
frekvencija i osluškuje krčanje i cičanje šifriranih kanala, a zatim iznenada nailazi na odsječak
razumljivog govora pa na komadić smeđeg papira napiše »John«. Mnogo se toga čuje u eteru.
Većina je beskorisna. Riječ koju razumijete vrijedna je poput grumena zlata ili
nebrušenog dijamanta. A riječ koju oni razumiju opasna je poput metka u leđa.
 Lila je nastavila. »Moja majka zna sve o vašim vojnim odličjima. Smatrali su to važnim
kriterijem za klasificiranje zarobljenika. Odmah nakon zarobljavanja, oznake počasti postale bi
oznake sramote. Znala je da bi zarobljavanje puške VAL bilo vrijedno važnog odlikovanja, ali
kojeg? Valja imati na umu da nije bilo objave neprijateljstva. Većina vaših važnijih odličja
dodjeljuju se za hrabrost ili junaštvo prilikom djelovanja protiv naoružanog neprijatelja SAD-a.
Tehnički, tko god je ukrao pušku VAL od mojeg oca, nije mogao dobiti to odličje jer, Sovjetski
Savez nije bio neprijatelj Sjedinjenih Država. Ne u vojnom smislu. Ni u formalno političkom
smislu. Nije bilo objave rata.«
Opet sam kimnuo glavom. Nikada nismo bili u ratu sa Sovjetskim Savezom. Štoviše,
četiri duge godine bili smo saveznici u očajničkoj borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Opsežno
smo surađivah. Vojnički šinjel iz doba Drugoga svj. rata pod kojim je Lila bila začeta, kako je
tvrdila, gotovo je sigurno bio sašiven u Americi, u sklopu programa pomoći Saveznicima.
Dostavili smo stotine milijuna tona vunene i pamučne robe Rusima. Uz to i 15 mibjuna pari
kožnih čizama, četiri milijuna guma za vozila, dvije tisuće željezničkih lokomotiva i 11 tisuća
teretnih vagona, kao i uobičajeni vojni materijal poput 15.000 aviona, 7000 tenkova i 375.000
kamiona. Sve besplatno i bez protuusluge. Winston Churchill nazvao je taj program najboljim
poslom u povijesti. Oko njega su se isplele legende. Sovjeti su navodno tražili i kondome, a u
pokušaju da ostave dojam i zastraše Amerikance, zahtijevali su da kondomi budu dugi 45 cm.
Amerikanci su im ih dostavili. U pakiranjima na kojima je pisalo Veličina ' srednja.«
Tako je barem išla priča.
»Slušate li?« pitala je Lila.
Kimnuo sam glavom. »Odhkovanje za izuzetnu službu odgovaralo bi tomu. Ib Legija
zasluga ili Vojničko odličje.«
»Nisu dovoljno važne.«
»Hvala. Ja sam dobio sve tri.«
»Zarobljavanje puške VAL bio je vrlo snažan udarac. Prava senzacija. Bilo je to posve
nepoznato oružje. Onaj tko ga je zarobio, morao bi dobiti zaista važno odličje.«
»Ali koje?«
»Moja je majka zaključila da bi to bilo Odličje za posebne zasluge. Ono je važno, ali
drukčije. Dodjeljuje se za izuzetne zasluge u službi vlade Sjedinjenih Država na dužnosti s
visokom odgovornošću. Posve je neovisno od formalne objave borbenih aktivnosti. Obično se
dodjeljuje politički podobnim časnicima s činom brigadnog generala i višim. Moja je majka
imala zapovijedi da odmah pogubi sve nositelje Odhčja za posebne zasluge. Vrlo se rijetko
dodjeljuje časnicima s činom ispod brigadnog generala. Ali to je jedino značajno odličje koje je
satnik iz postrojba Delta Force mogao dobiti za ono što je učinio te večeri u dolini Korengal.«
Kimnuo sam glavom. Slagao sam se s njome. Zaključio sam da je Svetlana Hoth bila
prilično dobra analitičarka. Očito je bila dobro uvježbana i dobro informirana. KGB je obavio
dobar posao. Rekao sam: »Dakle, tražili ste vojnika po imenu John koji je bio satnik u Delta
Forceu i dobio Odličje za posebne zasluge, oboje u ožujku 1983.«
Lila je kimnula glavom. »Kako bismo bili sigurni, tražili smo odličje za koje nije bilo
navedeno zbog čega je dodijeljeno.«
»I natjerali ste Susan Mark da vam pomogne.«
»Nisam je natjerala. Rado je pomogla.«
»Zašto?«
»Jer ju je uzrujala priča moje majke.«
Svetlana Hoth kimnula je glavom i nasmiješila se.
Lila je rekla: »A pomalo ju je uznemirila i moja priča. Ni ona nije imala oca, kao ni ja.«
 Pitao sam: »Kako ste došle do imena Johna Sansoma i prije nego što vas je Susan
nazvala? Ne vjerujem da je od hrpe privatnih istražitelja iz New Yorka koji su zbijali šale čitajući
novine.«
»To je vrlo rijetka kombinacija«, rekla je Lila. »Ime John, iz Delta Forcea, ali čin niži od
generala. Primijetile smo ga u Herald Tribuneu, kad je objavio da se kandidira za Senat. Bile smo
u Londonu. Te novine možete kupiti diljem svijeta. Nešto poput New York Timesa. John Sansom
možda je jedini čovjek u povijesti vaše vojske koji ispunjava sva četiri kriterija. Ali htjele smo
biti posve sigurne. Trebale smo završnu potvrdu.«
»Prije čega? Što želite učiniti?«
Lila Hoth izgledala je iznenađeno.
»Učiniti?« pitala je. »Ne želimo ništa učiniti. Samo želimo razgovarati s njim, to je sve.
Želimo ga pitati zašto. Zašto bi to učinio dvama ljudskim bićima?«
 38
Lila Hoth popila je svoj čaj i odložila šalicu na tanjurić. Porculan je nježno kucnuo o
porculan. Upitala je; »Hoćete li mi donijeti Susanine informacije?«
Nisam odgovorio.
Rekla je: »Moja majka već dugo čeka.« Upitao sam: »Zašto je čekala tako dugo?«
»Nije imala vremena, sreće, sredstava, prilike. Uglavnom novca, pretpostavljam. Njezini
nazori bili su vrlo uski donedavno.« Upitao sam: »Zašto je vaš suprug ubijen?«
»Moj suprug?«
»U Moskvi.«
Lila je zastala, a zatim rekla: »Takva su bila vremena.«
»Isto vrijedi i za supruga vaše majke.«
»Ne. Rekla sam vam, da gaje Sansom ustrijelio u glavu, kao što je ubijen moj suprug, ili
ga ubo nožem u mozak, ili mu slomio vrat, ili što god drugo pripadnike Delte uče da rade, sve bi
bilo drukčije. Ali nije. Umjesto toga, bio je okrutan. Nečovječan. Moj si otac nije mogao ni
raznijeti glavu svojom puškom jer su mu je uzeli.«
Ništa nisam rekao.
Upitala je: »Zar želite takvog čovjeka u svom Senatu?« »Za razliku od koga?«
»Hoćete li mi dati Susaninu potvrdu da je to on?«
»Nema smisla«, odvratio sam. »Zašto nema?«
»Zato što ne biste mogli prići Johnu Sansomu. Ako se zaista dogodilo ono što tvrdite,
onda je to tajna i još će dugo ostati tajna. A tajne se štite, osobito sada. Na ovomu već rade dvije
savezne agencije. Vi imate trojicu tipova koji postavljaju pitanja. U najboljem ćete slučaju biti
deportirani. Na putu do zračne luke nećete stići ni dotaknuti do nogama. Ukrcat će vas u
zrakoplov s lisičinama. U ekonomsku klasu. Britanci će vas izvući iz zrakoplova na drugom kraju
i ostatak ćete života provesti pod nadzorom.«
Svetlana Hoth zurila je prazno.
Nastavio sam: »U najgorem ćete slučaju nestati. Upravo ovdje. U jednom ćete trenutku
hodati ulicom, a u drugom više nećete.
Trunut ćete u Guantanamu ili ćete biti na putu za Siriju ili Egipat, kako bi vas ondje
ubili.«
Lila Hoth ništa nije rekla.
»Želite moj savjet?« pitao sam. »Zaboravite na sve. Vaš otac i ujak poginuli su u ratu.
Nisu bili prvi, a neće biti ni posljednji. Sranja se događaju.«
»Samo želimo pitati zašto.«
»Već znate zašto. Nije bilo objave neprijateljstva, pa nije smio ubiti vaše ljude. Takva su
pravila ratovanja. Prije svakog odlaska na zadatak održava se dugi sastanak.«
»Zato je dao nekomu da ih ubije.«
»Takva su bila vremena. Kao što ste rekli, mogao je izbiti Treći svjetski rat. Svima je bilo
u interesu izbjeći to.«
»Jeste li pogledali datoteku? Je li Susan zaista pronašla potvrdu? Samo mi recite da ili ne.
Ništa neću učiniti dok to ne vidim. Ne mogu.«
»Nećete ništa učiniti. I točka.«
»To nije bilo u redu.«
»Nije bila u redu ni invazija na Afganistan. Trebali ste ostati kod kuće.«
»Trebali ste i vi, s obzirom na sva mjesta na kojima ste bili.«
»Neću vam proturječiti.«
 »A što je sa slobodom informacija?«
»Što s time?«
»Amerika je zemlja zakona.«
»Istina. Ali znate li kakvi su sada zakoni na snazi? Trebali biste pozornije čitati Herald
Tribune.«
»Hoćete li nam pomoći?«
»Zamolit ću na recepciji da vam pozovu taksi do zračne luke.«
»I to je sve?«
»To je najbolja pomoć koju vam itko može pružiti.«
»Mogu li išta učiniti kako biste se predomislili?«
Nisam odgovorio.
»Bilo što?«
»Ne«, odgovorio sam.
Nakon toga smo utihnuli. Stručnjak za čaj donio je račun. Bio je u omotnici od
podstavljene kože. Lila Hoth ga je potpisala. Rekla je: »Sansom bi trebao odgovarati.«
»Ako je to bio on«, odvratio sam. »Ako je to bio itko.« Izvadio sam Leonidov mobitel iz
džepa i stavio ga na stol. Pomaknuo sam svoj stolac unazad, spreman da odem.
Lila je rekla: »Zadržite mobitel, molim vas.«
Upitao sam: »Zašto?«
»Zato što ćemo moja majka i ja ostati. Još samo nekobko dana. Želim da vas mogu
nazvati ako to požebm.« Nije bila stidljiva kad je to rekla. Nije spustila kapke ni treptala
trepavicama. Nije mi dotaknula ruku, nije me pokušala zavesti niti me natjerati da
se predomislim. Bila je to jednostavna izjava, neutralno izrečena.
Zatim je rekla: »Čak i ako niste prijatelj«, i u njezinu sam glasu čuo sićušni prizvuk
prijetnje. Udaljeni zvon zlobe, natruhu opasnosti, jedva čujnu iza riječi, popraćenu jasnom
hladnoćom iz njezinih nevjerojatnih plavih očiju. Poput toplog ljetnog mora koje postaje obasjan
zimski led. Ista boja, drukčija temperatura.
Ili je možda samo bila tužna, ili tjeskobna, ili odlučna.
Pogledao sam je bezizražajno, stavio mobitel natrag u džep i otišao. U 57. ulici bilo je
mnogo taksija, ab nijedan nije bio prazan. Stoga sam nastavio pješice. Sheraton je bio tri ulice
zapadno i pet ulica južno. Dvadeset minuta, najviše. Pretpostavljao sam da ću stići prije nego što
Sansom završi s ručkom.
 39
Nisam došao do Sheratona prije nego što je Sansom završio s ručkom, dijelom zato što su
pločnici bili prepuni ljudi koji su polako hodali po vrućini, a dijelom zato što je ručak bio kratak.
To je imalo smisla. Sansomova publika s Wall Streeta htjela je što više vremena provoditi
zarađujući novac, a što manje dijeleći ga. Nisam stigao ni na isti vlak kao i on. Vlak za
Washington otišao je pet minuta prije nego što sam stigao na kolodvor, što je značilo da
sam kasnio punih sat i pol za njime.
Na vratima kod Zgrade Cannon na dužnosti je bio onaj isti čuvar. Nije me prepoznao. Ali
ipak me pustio, najviše zbog Ustava. Zbog Prvog amandmana u Povelji o pravima. Kongres neće
donijeti nijedan zakon kojim bi onemogućio pravo naroda da podnese molbu vladi. Moje stvari iz
džepa polako su prolazile kroz rendgenski stroj, prošao sam kroz detektor metala i pretražih su
me prije nego što sam shvatio da je svjetlo zasjalo zeleno. U predvorju je bila gomila senatskih
kurira, a jedan od njih me pozvao i otpratio do Sansomova ureda. Hodnici su bili široki, raskošni
i zbunjujući. Uredi su bili mah, ah hjepo uređeni. Možda su nekoć bih veliki i lijepo uređeni, ali
sada su bili podijeljeni na predsoblje i više unutarnjih prostorija, dijelom da bi se njime koristilo
više osoblje, a dijelom da se dolazak do tražene osobe čini kao dar nakon prolaska cijelog tog
labirinta.
Sansomov je ured izgledao kao i ostali. Vrata u hodniku, mnogo zastava, mnogo orlova,
nekoliko uljanih slika starih tipova u perikama, primaći stol za kojim je sjedila mlada žena.
Možda članica osoblja, možda stažistica. Springfield je bio naslonjen na ugao njezina stola. Vidio
me, kimnuo mi bez smješka, odgurnuo se od stola, došao do vrata da me dočeka i pokazao
palcem niže niz hodnik.
»Kafić«, rekao je.
Stubama smo se spustili kat niže. Bila je to niska i široka prostorija puna stolova i stolaca.
Sansoma nije bilo nigdje. Springfield je zagunđao kao da nije iznenađen i zaključio da se Sansom
vratio u svoj ured dok smo ga tražili, drugim putem, možda kroz ured kolege. Rekao je da je
zgrada pravi brlog, da se uvijek vode razgovori, traže usluge, dogovaraju poslovi i trguje
glasovima.
Vratili smo se istim putem, Springfield je provirio u unutarnji ured, zatim se odmaknuo i
pokazao mi da uđem.
Sansomov ured bio je četvrtasta prostorija veća od ormara i manja od sobe u jeftinom
motelu. Imala je prozor i panele na zidovima, prekrivene uokvirenim fotografijama i
uokvirenim novinskim naslovima te suvenirima na policama. Sansom je sjedio za stolom, u
naslonjaču od crvene kože, a pred njim je bilo razasuto mnogo papira. Skinuo je sako. Imao je
umoran i prazan izraz lica kakav ima čovjek koji je dugo sjedio na jednom mjesni. Nije
izlazio. Odlazak do kafića bio je šarada, vjerojatno osmišljen da bi se omogućilo nekomu da ode
a da ga ja ne vidim. Nisam znao komu. Nisam znao zašto. Ali sjeo sam u stolac za posjetitelje i
otkrio da je još topao od nečijeg tijela. Iza Sansomove glave bila je velika uokvirena fotografija
koju sam vidio u njegovoj knjizi. Donald Rumsfeld i Sadam Husein u Bagdadu. Katkad nam
prijatelji postanu neprijatelji, a neprijatelji nam postanu prijatelji. Pokraj nje je bilo mnoštvo
manjih fotografija, na nekim je Sansom stajao sa skupinama ljudi, na nekima je bio sam, rukovao
se i smješkao s drugim pojedincima. Neke od skupnih fotografija bile su formalne, a na nekima
su svi imali široke osmijehe na pozornicama prekrivenima konfetima nakon izborne pobjede. Na
većini njih bila je i Elspeth. Frizura joj se dosta promijenila tijekom godina. Na nekima je bio i
Springfield, lako sam uočio njegovu sitnu i opreznu siluetu iako su fotografije bile malene.
Fotografije na kojima je bio sam, novinari zovu stisak i cerek. Prepoznao sam neke od ljudi
na tim fotografijama, a neke nisam. Na nekim su fotografijama bile ekstravagantne posvete, a na
nekima nisu. Sansom je upitao: »Onda?«
Odvratio sam: »Znam za odlikovanje iz travnja 1983.«
»Kako?«
»Zbog snajperske puške VAL. Rospija koju sam spomenuo udovica je čovjeka kojemu ste
je uzeli. Zato ste reagirali na prezime. Možda nikad niste čuli za Lilu Hoth ili Svetlanu Hoth, ali
jednom davno susreli ste tipa koji se preživao Hoth. To je sigurno. Bilo je očito. Vjerojatno ste
uzeli njegove identifikacijske pločice i dali ih prevesti. Vjerojatno ih još imate, kao suvenire.«
Nije bilo iznenađenja. Ni nijekanja. Sansom je samo rekao: »Ne, te su pločice zaključane
s izvješćima nakon izvršenog zadatka i svime ostalim.«
Ništa nisam rekao.
Sansom je rekao: »Ime mu je bilo Grigorij Hoth. Tada je bio mojih godina. Doimao se
sposobnim. Ali njegov motritelj baš i nije. Trebao nas je čuti.«
Nisam odgovorio. Uslijedila je duga šutnja. Zatim je Sansom shvatio što se događa,
spustio ramena, uzdahnuo i rekao: »Kakav način da me otkriju, zar ne? Odlikovanja bi trebala biti
nagrada, a ne kazna. Ne bi te trebala uvaliti u nevolju. Ne bi trebala pratiti ostatak života poput
prokletog utega.«
Ništa nisam rekao.
Upitao je: »Što ćete učiniti?«
Odgovorio sam: »Ništa.«
»Zaista?«
»Nije me briga što se dogodilo 1983. godine. I lagali su mi. Najprije o Berlinu, a i dalje
mi lažu. Tvrde da su majka i kći. Ali ne vjerujem im. Navodna kći najljepše je stvorenje koje ste
ikada vidjeli. Navodna je majka pala sa stabla ružnih i putem udarila u svaku granu. Prvi sam ih
put upoznao s policajkom iz New Yorka. Rekla je da će za trideset godina kći izgledali jednako
kao majka. Ali pogriješila je. Mlada nikada neće izgledati kao stara. Ni za milijun godina.«
»Tko su onda one?«
»Spreman sam prihvatiti mogućnost da je starija ona za koju se izdaje. Bila je politička
komesarka u Crvenoj armiji koja je izgubila supruga i brata u Afganistanu.«
»Brata?«
»Motritelj.«
»Ali mlada se žena pretvara?«
Kimnuo sam. »Tvrdi da je udovica milijarderka iz Londona. Kaže da je njezin suprug bio
poduzetnik, ali je pao u nemilost.«
»Nije uvjerljiva?«
»Odijeva se kao da to zaista jest. Dobro glumi. Možda zaista jest izgubila supruga.«
»Ali? Što je ona?«
»Mislim da je novinarka.«
»Zašto?«
»Zna određene stvari. Ima odgovarajući tip znatiželje. Analitična je. Prati Herald Tribune.
Vraški dobro pripovijeda priče.
Ali previše govori. Zaljubljena je u riječi i uljepšava pojedinosti. Ne može si pomoći.«
»Na primjer?«
»Pokušavala je postići veći patos. Tvrdila je da su politički komesari bili u rovovima s
običnim vojnicima. Tvrdi da je začeta na kamenu pod kaputom Crvene armije. Što je sranje.
Komesari su bili obični mekušci iz pozadine. Klonili su se akcije. Držali su se stožera i pisali
pamflete. Katkad bi posjetili prvu crtu, ali nikada ako je postojala bilo kakva opasnost.«
 »Kako to znate?«
»Znate kako znam. Očekivali smo da ćemo u Europi voditi kopneni rat protiv njih.
Očekivali smo pobjedu. Očekivali smo milijune zarobljenika. Vojna policija bila je obučena da
izađe s njima na kraj. 110. postrojba trebala je voditi operacije. Možda je to bilo sumanuto, ali
Pentagon je to vrlo ozbiljno shvaćao. Naučili su nas više toga o Crvenoj armiji nego o američkoj
vojsci. Rekli su nam gdje možemo pronaći komesare. Imali smo zapovijed da ih
smjesta pogubimo.«
»Kakva novinarka?«
»Televizijska, vjerojatno. Lokalna ekipa koju je unajmila povezana je s televizijom. Jeste
li ikada vidjeli istočnoeuropsku televiziju? Imaju samo voditeljice i sve izgledaju senzacionalno.«
»Iz koje zemlje?«
»Ukrajine.«
»Kako će prikazati priču?«
»Kroz istragu, povijest, uz dozu ljudske priče. Mlađa je vjerojatno čula priču starije i
odlučila je objaviti.«
»Poput ruskog History Channela?«
»Ukrajinskog.«
»Zašto? Koja je poruka? Sada nas žele posramiti? Nakon više od dvadeset i pet godina?«
»Ne, mislim da žele posramiti Ruse. Trenutačno vlada velika napetost između Rusije i
Ukrajine. Mislim da američko zlo uzimaju zdravo za gotovo i žele poručiti da velika i zla Moskva
nije trebala poslati sirote i bespomoćne Ukrajince u smrt.«
»Zašto nismo prije čuli za tu priču?«
»Zato što kaskaju za sadašnjošću«, odvratio sam. »Traže potvrdu. Čini se da ondje
novinari još imaju skrupula.«
»Hoće li dobiti potvrdu?«
»Pretpostavljam da od vas neće. A nitko drugi ništa ne zna pouzdano. Susan Mark nije
dovoljno dugo poživjela da bi išta potvrdila ili porekla. Opet se ništa ne zna. Savjetovao sam im
da sve zaborave i vrate se kući.«
»Zašto se predstavljaju kao majka i kći?«
»Zato što je to sjajna prijevara«, rekao sam. »Privlačno je. Kao u reality emisijama. Ili u
onim časopisima koje prodaju u trgovinama. Očito su proučile našu kulturu.«
»Zašto su tako dugo čekale?«
»Potrebno je mnogo vremena da bi se izgradila zrela televizijska industrija. Vjerojatno su
protratili godine na važne stvari.«
Sansom je odsutno kimnuo i rekao: »Nije točno da nitko ništa pouzdano ne zna. Čini se da
vi znate mnogo toga.«
»Ali ja neću ništa reći.«
»Mogu li vam vjerovati?«
»Služio sam 13 godina u vojsci. Znam svašta. Ali ne govorim o tomu.«
»Ne sviđa mi se to kako su lako prišli Susan Mark. Ni to što od početka nismo znali za
nju. Čuli smo tek jutro poslije. Sve se doima poput zasjede. Cijelo smo vrijeme bili korak iza
njih.«
Gledao sam fotografije na zidu iza njega. Promatrao sam sitne figure. Njihove oblike,
njihove stavove, njihove obrise. Rekao sam: »Zaista?«
»Trebali su nam reći.«
Odvratio sam: »Razgovarajte s Pentagonom. I s onim tipovima koji su me dočekali u
Watergateu.«
 Sansom je rekao: »Hoću.« A zatim je utihnuo, kao da opet o svemu razmišlja i procjenjuje
situaciju, ali smirenije i sporije, a ne brzo kao inače, kao časnik na bojištu. Curenje informacija
je zaustavljeno. Činilo se da je na trenutak razmatrao taj prijedlog, iz svih kutova. Zatim je
slegnuo ramenima te me tupava izraza lica upitao: »Što sada mislite o meni?«
»Je li to važno?«
»Političar sam. Refleksno pitanje.«
»Mislim da ste ih trebali ustrijeliti u glavu.«
Zastao je i rekao: »Nismo imali oružje s prigušivačima.«
»Jeste. Jedno ste uzeli od njih.«
»Pravila ratovanja.«
»Trebali ste ih zanemariti. Crvena armija nije imala forenzičare. Ne bi imali pojma tko ih
je ubio.«
»Što mislite o meni?«
»Mislim da ih niste trebali predati Afganistanom a. Nije bilo potrebe za time. To će biti
poruka priče na ukrajinskoj televiziji. Cilj im je dovesti staricu pokraj vas kako bi vas pitala
zašto.«
Sansom je opet slegnuo ramenima. »Da barem može. Istina je da ih nismo predali.
Umjesto toga smo ih pustili. Bio je to proračunat rizik. Dvostruki blef. Izgubili su pušku. Svi
bi pretpostavili da su je mudžahedini oduzeli. Što je bio tužan ishod i velika sramota. Bilo mi je
jasno da su se silno bojali svojih časnika i političkih komesara. Ne bi dočekali da ispričaju istinu,
da su to učinili Amerikanci, a ne Afganistana. Bila bi to svojevrsna isprika. Ali njihovi časnici i
komesari znah su koliko su ih se bojali, pa bi se istina činila kao sranje. Poput jadne izlike.
Odmah bi je odbacili kao izmišljotinu. Smatrao sam da je sigurno pustiti ih. Istina bi bila pred
njima, ali ne bi je vidjeh.«
Upitao sam: »Što se onda dogodilo?«
Sansom je odgovorio: »Pretpostavljam da su se bojali više nego što sam misho. Previše da
bi se vratili. Vjerojatno su lutah dok ih netko iz plemena nije pronašao. Grigorij Hoth bio je u
braku s političkom komesarkom. Bojao je se. To se dogodilo. Zbog toga je poginuo.«
Ništa nisam rekao.
Nastavio je: »Ali ne očekujem da mi itko vjeruje.« Nisam odgovorio.
Rekao je: »Imate pravo za napetost između Rusije i Ukrajine. Ali postoji napetost i
između Rusije i nas. Trenutačno je ima napretek. Ako se dozna za Korengal, situacija bi mogla
eskalirati. Bit će opet kao u Hladnom ratu. Ali drukčije. Sovjeti su barem bili normalni, na svoj
način. Ovi nisu nimalo.«
Nakon toga dugo smo sjedili u tišini, a zatim je Sansomov telefon zazvonio. Zvala ga je
recepcionistica. Čuo sam njezin glas kroz slušalicu i kroz vrata. Nabrojila mu je niz stvari koje je
morao hitno riješiti. Spustio je slušalicu i rekao: »Moram ići. Pozvat ću kurira da vas isprati.«
Ustao je, zaobišao stol i izašao. Poput nedužnog čovjeka koji nema što skrivati. Ostavio me
samoga, u stolcu, s otvorenim vratima. I Springheld je otišao. U vanjskom uredu nije bilo nikoga
osim žene za stolom. Nasmiješila mi se. Ja sam se nasmiješio njoj. Kurir se nije pojavio.
Uvijek smo bili korak iza, rekao je Sansom. Čekao sam još minutu, a onda sam se počeo
meškoljiti kao da sam nemiran. Nakon prihvatljivog razdoblja ustao sam sa stolca. Setkao sam se
uokolo s rukama na leđima, poput nedužnog čovjeka koji nema što skrivati, koji samo čeka na
terenu koji nije njegov. Zaputio sam se ka zidu iza stola, kao da je to nasumično odredište.
Proučio sam fotografije. Nabrojio sam lica koja prepoznajem. Prvotni zbroj iznosio je dvadeset i
četiri. Četiri predsjednika, devet drugih političara, petero sportaša, dvoje glumaca, Donald
Rumsfeld, Sadam Husein, Elspeth i Springfield.
 I još netko.
Poznavao sam i dvadeset i peto lice.
Na svim fotografijama proslava izbora, odmah do Sansoma, stajao je čovjek koji se
jednako široko smiješio, kao da uživa u dobro obavljenom poslu, kao da posve neskromno
pripisuje velik dio zasluga i sebi. Strateg. Taktičar. Onaj koji vuče konce. Politički igrač iz sjene.
Sansomov šef stožera, pretpostavio sam.
Bio je mojih godina. Na svim je fotografijama bio prekriven konfetima, zapedjanim
trakicama ili do koljena u balonima, smiješeći se poput idiota, ali hladnih očiju. Bile su
prepredene, proračunate i oštroumne.
Podsjećale su me na oči igrača bejzbola.
Znao sam zašto su organizirali onu šaradu do kafića.
Znao sam tko je čovjek koji je sjedio u Sansomovu stolcu za posjetitelje prije mene.
Uvijek smo bili korak iza. Lažljivac.
Poznavao sam Sansomova šefa stožera. Već sam ga vidio.
Vidio sam ga u hlačama i majici za golf, dok se vozio vlakom broj 6 kasno noću u New
Yorku.
 40
Pregledao sam sve fotografije s proslava, vrlo pomno. Tip iz podzemne bio je na svakoj
od njih. Iz različitih kutova, iz različitih godina, s različitih pobjeda, ali to je nedvojbeno bio isti
tip, doslovno sa Sansomove desne strane. Zatim je kurir ušao u ured i dvije minute poslije opet
sam bio na pločniku Avenije Independence. Četrnaest minuta nakon toga bio sam na
željezničkom kolodvoru i čekao idući vlak za New York. Pedeset i osam minuta nakon toga bio
sam u vlaku, udobno smješten, napuštao grad i gledao tužne željezničke kolosijeke kroz prozor.
Daleko s moje lijeve strane skupina muškaraca u kacigama i narančastim prslucima radila je na
jednom dijelu pruge. Njihovi su prsluci sjah kroz smog. Tkanina se očito sastojala od sitnih
komadića reflektivnog stakla utkanih u plastiku. Sigurnost uz pomoć kemije. Prsluci nisu bili
samo vidljivi. Privlačili su pozornost. Privlačih su oko. Gledao sam ih kako rade dok nisu postali
samo sitne narančaste točkice u daljini i nastavio dok se nisu posve izgubili, više od kilometra
poslije. U tom sam trenutku imao sve podatke koje sam mogao dobiti. Znao sam sve što sam
mogao doznati. Ali nisam znao da znam. Ne tada.
Vlak je stigao u kolodvor Penn i otišao sam na kasnu večeru u zalogajnici točno preko
puta ulice u kojoj sam prvi dan doručkovao. Onda sam otišao do 14. postaje u Zapadnoj 35. uhci.
Noćna je smjena počela. Theresa Lee i njezin partner Docherty već su bili ondje. Prostorija je bila
tiha, kao da je sav zrak izvučen iz nje. Kao da su čuli lošu vijest. Ali nitko nije jurcao uokolo.
Stoga se loša vijest dogodda negdje drugdje.
Recepcionistica na ulazu već me vidjela. Okrenula se u stolcu i pogledala prema Lee, koja
je složila izraz lica kao da neće umrijeti ako još jedan put bude razgovarala sa mnom. Ih ako ne
bude. Recepcionistica se okrenula prema meni i složila izraz kao da je samo na meni hoću li
ostati ih ući. Otvorio sam vrata uz škripu šarke i pokraj stolova se zaputio prema kraju prostorije.
Docherty jc bio na telefonu, uglavnom je slušao. Lee je samo sjedila ondje, ništa ne radeći.
Podignula je pogled kad sam prišao i rekla: »Nisam raspoložena.«
»Za što?«
»Za Susan Mark«, odvratila je.
»Ima li vijesti?«
»Baš nikakvih.«
»Nema više ničega o mladiću?«
»Zaista si zabrinut za njega.«
»A ti nisi?«
»Ni najmanje.«
»Slučaj je još zatvoren?«
»Čvršće nego riblji šupak.«
»Dobro«, rekao sam.
Zastala je na trenutak, uzdahnula i rekla: »Što si doznao?« »Znam tko je bio peti putnik.«
»Bilo je samo četvero putnika.«
»A Zemlja je ravna i Mjesec je od sira.«
»Je b taj navodni peti putnik počinio zločin između 30. i 45. lice?«
»Nije«, odgovorio sam. »Onda slučaj ostaje zatvoren.«
Docherty je spustio slušalicu i uputio partnerici značajan pogled. Znao sam što taj pogled
znači. Bio sam neka vrsta policajca trinaest godina i mnogo sam puta vidio takav pogled. Značio
je da je netko drugi dobio veliki slučaj, a Dochertyju je bilo drago što on nije uključen, ali i
pomalo žao jer, iako je velika birokratska gnjavaža biti u središtu akcije, ipak je mnogo bolje od
promatranja sa strane.
 Upitao sam: »Što se dogodilo?«
Lee je odgovorila: »Više umorstava u 17. ulici. Gadno. Četvorica ispod nadvožnjaka
autoceste F. D. Roosevelt, pretučeni i ubijeni.«
»Čekićima«, rekao je Docherty.
Upitao sam: »Čekićima?«
»Stolarskim alatom. Iz željezarije u 23. ulici. Netom kupljeni. Pronađeni su na poprištu.
Još su imah cijene, ispod krvi.«
Upitao sam: »Tko su bila ta četvorica?«
»Nitko ne zna«, odvratio je Docherty. »Čini se da su zbog toga upotrijebib čekiće. Lica su
im posve uništena, zubi smrskani, a jagodice razbijene.«
»Stari, mladi, crni, bijeli?«
»Bijeli«, odgovorio je Docherty. »Nisu stari. U odijelima. Nisu imali ništa, osim lažnih
posjetnica u džepu, s imenom korporacije koja nije registrirana nigdje u državi New York i
telefonskim brojem koji je trajno isključen jer pripada filmskoj tvrtki.«
 41. POGLAVLJE

Dochertyju je telefon zazvonio, javio se i opet počeo slušati. Prijatelj iz 17. postaje,
vjerojatno, s još pojedinosti. Pogledao sam Lee i rekao: »Hoćete li sada opet otvoriti slučaj?«
Upitala je: »Zašto?«
»Zato što su ti tipovi lokalna ekipa koju je unajmila Lila Hoth.« Pogledala me i rekla:
»Što si ti? Telepat?«
»Dvaput sam ih sreo.«
»Dvaput si sreo neku ekipu. Nema pokazatelja da su to isti tipovi.«
»Dali su mi jednu od tih lažnih posjetnica.«
»Sve te ekipe imaju lažne posjetnice.«
»S istim telefonskim brojem?«
»Te brojeve imaju samo filmske i televizijske ekipe.«
»Bih su bivši pohcajci. Zar ti to nije važno?«
»Stalo mije do policajaca, ne bivših policajaca.«
»Spomenuli su Lilu Hoth.«
»Ne, neka je ekipa spomenula njezino ime. To ne znači da su to učinili ovi ubijeni.«
»Misliš da je to slučajnost?«
»Mogli su biti bilo čija ekipa.«
»Kao, na primjer?«
»Od bilo koga na cijelom svijetu. Ovo je New York. Pun je privatnih istražitelja. Kreću se
u čoporima. Svi izgledaju jednako i rade iste stvari.«
»Spomenuli su i Johna Sansoma.«
»Ne, neka gaje ekipa spomenula.«
»Štoviše, najprije sam od njih čuo za njega.«
»Onda su možda bili njegova ekipa, a ne Libna. Bi li bio tobko zabrinut da unajmi vlastite
ljude?«
»Njegov šef stožera bio je u vlaku. On je bio peti putnik.«
»Eto.«
»Nećeš ništa učiniti?«
»Obavijestit ću 17. postaju.«
»Nećeš otvoriti slučaj?«
»Ne dok ne čujem za zločin sa svoje strane Avenije Park.« Rekao sam: »Idem u Four
Seasons.«
Bilo je kasno, bio sam daleko na zapadu i nisam našao taksi dok nisam došao do Šeste
avenije. Ali nakon toga sam se brzo našao u hotelu. U predvorju je bilo mirno. Ušao sam kao da
imam pravo biti ondje i popeo se dizalom do kata Lile Hoth. Prošao sam tihim hodnikom i zastao
pred njezinim vratima. Vrata su bila odškrinuta.
Jezičac sigurnosne brave bio je vani, opruga ga je zaglavila uz dovratak. Zastao sam na
još jednu sekundu, a zatim pokucao. Nije bilo odgovora.
Gurnuo sam vrata i osjetio otpor mehanizma. Držao sam vrata otvorenima pod kutom od
45 stupnjeva u odnosu na svoje raširene prste i osluškivao.
Iznutra nije dopirao nikakav zvuk.
Posve sam otvorio vrata i ušao. Dnevni boravak ispred mene io je u polumraku. Svjetlo je
bilo ugašeno, ali zavjese su bile rastvorene i sjaj grada bio je dovoljan da mi pokaže da je
soba prazna. Prazna u smislu da u njoj nije bilo ljudi. Prazna i u smislu da su gosti odnijeli svoje
stvari i otišli. Nije bilo vrećica iz kupnje u kutu, nije bilo osobnih predmeta smještenih brižno ili
nemarno, nije bilo kaputa na stolcima, ni cipela na podu. Nije bilo nikakvih znakova života.
Spavaće sobe bile su jednake. Kreveti su još bili uredni, ali na njima su bila udubljenja i
tragovi veličine putne torbe. Ormari su bili prazni. Kupaonice su bile pune upotrijebljenih
ručnika. Tuš-kabine bile su suhe. Osjetio sam blagi trag mirisa Lile Hoth, ali to je bilo sve.
Još sam jedanput prošao kroz sve tri sobe, a zatim izašao u hodnik. Vrata su se za mnom
zatvorila. Čuo sam oprugu kako radi svoj posao i čuo sam kako jezičac hvata dovratak, struganje
metala po drvetu. Otišao sam do dizala, pritisnuo gumb za dolje i vrata su se odmah otvorila.
Dizalo me čekalo. Noćni protokol. Bez suvišnog kretanja dizala. Bez suvišne buke. Vratio sam se
u predvorje i otišao ilo recepcije. Na dužnosti je bilo cijelo noćno osoblje. Ne toliko ljudi kao
danju, ali previše da bi trik od pedeset dolara upalio. Four Seasons nije bio takvo mjesto. Jedan je
čovjek podigao pogled sa zaslona i pitao kako mi može pomoći. Pitao sam ga kad su
Hothice točno otišle.
»Tko, gospodine?« upitao me. Govorio je tihim, odmjerenim glasom tipičnim za noćnu
smjenu, kao da se boji da će probuditi goste koji spavaju iznad njega.
»Lila Hoth i Šveđana Hoth«, odvratio sam.
Čovjek je imao pogled kao da ne zna o čemu govorim, vratio pogled na zaslon i pritisnuo
nekoliko tipki. Pomicao je stranicu gore i dolje dok ju je pregledavao, pritisnuo još nekoliko tipki
i rekao: »Zao mi je, gospodine, ali ne mogu pronaći nikakve goste pod tim imenom.«
Dao sam mu broj apartmana. Pritisnuo je još nekoliko tipki, usta su mu se iskrivila od
iznenađenja i rekao je: »Taj apartman nije korišten cijeli tjedan. Vrlo je skup i teško ga je
iznajmiti.«
Opet sam provjerio taj broj u glavi i rekao: »Sinoć sam bio u njemu. Tada je bio korišten.
A s gošćama sam se našao i danas, u čajani. Ostavile su potpis na računu.«
Čovjek je opet pokušao. Prikazao je račune iz čajane koji su naplaćeni na račune gostiju.
Napola mi je okrenuo zaslon da i ja mogu vidjeti, što je gesta koju činovnici rabe kad vas žele u
nešto uvjeriti. Uzeli smo čaj za dvoje i šalicu kave. Nije bilo traga takvom računu.
Onda sam čuo sitne zvukove iza sebe. Struganje potplata po sagu, šištanje uvučenog
zraka, uzdah tkanine koja prolazi zrakom. I zveket metala. Okrenuo sam se i našao se okrenut
prema polukrugu sedmorice muškaraca. Četvorica su bili u odori njujorške policije. Trojica su
bili savezni agenti koje sam prije upoznao.
Policajci su imali sačmarice.
Savezni agenti imali su nešto drugo.
 42
Sedmorica muškaraca. Sedam komada oružja. Policijske sačmarice bile su talijanske
Franchi SPAS 12. Vjerojatno nisu standardno oružje njujorške policije. SPAS 12 futurističko je
oružje zastrašujućeg izgleda, poluautomatska sačmarica s drškom pištolja sklopivim usadnikom.
Prednosti: mnoge. Mane: dvije. Prva je cijena, ali očito je da je neki specijalistički odjel u policiji
s veseljem odobrio kupnju. Poluautomatska funkcija bila je druga mana. smatra se da teotetski
nije pouzdano kod snažnih sačmarica. To bi moglo zabrinuti one koji moraju pucati Hi umrijeti.
Mehanički se kvarovi događaju. No nisam se htio kladiti da će se odjednom dogoditi četiri
mehanička kvara, a zbog istog razloga ne kupujem srećke za loto. Optimizam je dobar. Slijepa
vjera nije.
Dvojica saveznih agenata u rukama su držali Glockove 17. Automatski pištolji kalibra
9-mm iz Austrije, četvrtasti, kompaktni, pouzdani, dokazani tijekom više od dvadeset godina
korisne službe. Osobno mi je i dalje malo draža Beretta M9, također iz Italije kao Franchi, ali
Glock bi u milijun od milijun i jednog slučaja posao bavio jednako dobro kao i Beretta.
Sad mu je zadatak bio da stojim mirno, spreman za glavnu predstavu.
Voda agenata stajao je točno na polovici polukruga. Trojica su mu bila s lijeve strane, a
trojica s desne. U ruci je držao oružje koje sam prije vidio samo na televiziji. Dobro sam ga
zapamtio. Kabelski kanal, u motelskoj sobi u Florenceu, u Teksasu. Ne Military Channel.
National Geographic Channel. Emisija o Africi. Ne o građanskim ratovima, neredima, bolestima i
gladi. Dokumentarac o životinjama. O gorilama, ne o gerilcima. Skupina zoologa pratila
je odraslog alfa-mužjaka. Htjeli su mu staviti radijski odašiljač na uho. Životinja je imala gotovo
230 kilograma. Blizu četvrt tone. Srušili su ga strelicom napunjenom sredstvom za
uspavljivanje primata.
To je u mene uperio voda saveznih agenata.
Puška za ispaljivanje strelica.
Ljudi iz National Geographica silno su se potrudili uvjeriti gledatelje da je postupak
human. Prikazali su detaljne dijagrame i računalne simulacije. Strelica je bila sićušan pernati
stožac, s tijelom od kirurškog čelika. Vrh je bio sterilan, porculanski i
porozan, ispunjen anestetikom. Strelica je izletjela velikom brzinom i vrh se zabio
centimetar u gorilu. I stao. Vrh je htio nastaviti. Inercija. Newtonov zakon gibanja. Keramička
ampula razbila se od siline udarca i inercije, a tekućina koja je bila unutra nastavila je dalje, ne
baš u obliku kapljica i ne baš u obliku aerosola. Poput teške maglice širila se pod kožom,
preplavljujući tkivo poput papirnatog ručnika koji upija prolivenu kavu. Pištolj je imao
samo jedan hitac. Punio se jednom strelicom, a pokretao ga je mali spremnik komprimiranog
zraka. Zapravo, dušika, koliko se sjećam. Punjenje je bilo naporno. Bilo je bolje pogoditi iz prve.
Istraživači su u dokumentarcu pogodili iz prve. Gorila je bio ošamućen nakon osam
sekunda, a u komi nakon dvadeset. Deset sati poslije probudio se posve zdrav.
Ali on je težio dvostruko više od mene.
Iza mene bila je hotelska recepcija. Osjećao sam je na leđima. Izbočina širine 35
centimetara bila je na 105 cm od da. Visina šanka. Prikladno da gost raširi svoje papire. Prikladno
za potpisivanje. Iza toga bio je pad do običnog pulta u visini stola za recepcioniste. Negdje oko
75 centimetara. Ili više. Nisam bio siguran. Ali prepreka je bila visoka i široka koju nije bilo
moguće preskočiti iz mjesta. Osobito ne okrenut u pogrešnom smjeru. I besmisleno. Kad bih
preskočio pult, ne bih bio u drugoj prostoriji. Još bih bio ovdje, ali iza pulta, a ne ispred njega. Ne
bih dobio ništa, a mogao bih izgubiti kad bih nezgodno doskočio na stolac na kotačićima ili se
sapleo o telefonske žice.
 Okrenuo sam glavu i pogledao iza sebe. Ondje nije bilo nikoga. Ljudi s recepcije su otišli,
lijevo i desno. Pripremili su ih. Možda su to čak i uvježbali. Sedmorica ispred mene imali su čistu
vatrenu liniju.
Nisam mogao ni naprijed ni natrag.
Stajao sam na mjestu.
Vođa saveznih agenata gledao je niz cijev puške sa strelicom i ciljao ravno u moje lijevo
bedro. Moje lijevo bedro bilo je relativno velika meta. Nema sala ispod kože. Samo čvrsto meso,
puno kapilara i drugih sustava za brzu i učinkovitu cirkulaciju. Posve nezaštićeno, izuzev mojih
novih plavih hlača, koje su bile izrađene od tankog ljetnog pamuka. Nemojte doći tako odjeveni,
neće vas pustiti. Napeo sam mišiće, kao da ću tako odbiti prokletu strelicu. Zatim sam se opet
opustio. Mišići nisu pomogli gorili, a neće pomoći ni meni. Iza sedmorice, u mračnom kutu, vidio
sam liječničku ekipu. Vatrogasne odore. Tri muškarca, jedna žena. Stajali su i čekali. Imali su
spremna nosila na kotačima.
Kad sve drugo propadne, počni govoriti.
Rekao sam: »Ako imate još pitanja, rado ću sjesti i razgovarati. Možemo uzeti kavu, biti
civilizirani. Bez kofeina, ako baš želite. Budući da je kasno. Skuhat će nam svježu, siguran sam.
Ovo je ipak Four Seasons.«
Savezni agent nije odgovorio. Umjesto toga me pogodio. Strelicom, s udaljenosti od dva i
pol metra, ravno u meso na mom bedra. Čuo sam udarac komprimiranog zraka i osjetio bol u
nozi. Ne oštar ubod. Tup, snažan udarac, poput rane od noža. Zatim djelić sekunde ničega, poput
nevjerice. A onda oštra, bijesna reakcija. Pomislio sam, da sam gorila, htio bih reći tim
prokletim istraživačima da ostanu kod kuće i ostave moje uši na miru.
Vođa saveznih agenata spustio je pušku.
Na sekundu se ništa nije dogodilo. Onda sam osjetio kako mi srce ubrzava, a krvni dak
naglo raste i pada. Čuo sam šuštanje u sljepoočnicama, kao od kineske hrane prije dvadeset
godina. Pogledao sam dolje. Pernati vrh strelice bio je čvrsto stisnut uz moje hlače. Izvukao sam
je. Bila je umrljana krvlju. Ah vrh je nestao. Keramički materijal pretvorio se u prah, a tekućina
koju je sadržavao već je bila u meni i radila svoj posao. Velika kapljica krvi izvirila je iz rane i
natopila pamučnu tkaninu mojih hlača, prateći zakrivljenost i potku poput karte epidemije koja se
širi ulicama grada. Srce mi je snažno tuklo. Osjećao sam krv kako kola mojim tijelom. Htio sam
to zaustaviti. Nije bilo praktičnog načina za to. Naslonio sam se na pult. Samo privremeno, mislio
sam. Da predahnem. Činilo se da su sedmorica ispred mene naglo otišla u stranu. Poput
mijenjanja strane u bejzbolu. Nisam bio siguran jesu li se pomaknuli oni ili sam ja pomaknuo
glavu. Ili se možda cijela prostorija pomaknula. Nesumnjivo je došlo do nekakve velike i
brze rotacije. Imao sam osjećaj vrtnje. Rub pulta udario me ispod lopatica. Ili se on podizao ili
sam ja padao. Ispružio sam dlanove po njegovoj površini. Pokušao sam ga primiriti. Ili sebe.
Nisam mogao. Rub me udario u potiljak. Moj unutarnji sat nije radio kako valja. Pokušavao sam
brojiti sekunde. Htio sam doći do devet. Htio sam izdržati dulje od gorile. Posljednji tračak
ponosa. Nisam bio siguran da u tome uspijevam.
Dupe mi je udarilo u tlo. Ostao sam bez vida. Nije se smrknulo ili zamračilo. Umjesto
toga se rasvijetlilo. Sve je bilo puno bjesomučnih srebrnih oblika, bljeskali su vodoravno s desna
na lijevo. Poput vožnje u lunaparku koja se kreće tisuću puta prebrzo. Zatim sam upao u niz ludih
snova, užurbanih, uzbudljivih i živih. Punih akcije i boje. Poslije sam shvatio da je početak snova
označio trenutak u kojem sam službeno izgubio svijest dok sam ležao na podu predvorja Four
Seasonsa.
 43
Ne znam kad sam se točno probudio. Sat u mojoj glavi još nije radio kako valja. Ali na
koncu sam došao k sebi. Bio sam na ležaju. Zglavci i gležnjevi bili su mi vezani za okvir
plastičnim sponama. Još sam bio posve odjeven. Ali nisam imao cipele. One su nestale. U tom
zbunjenom stanju čuo sam glas svoga pokojnog brata: Prije nego što nekoga kritiziraš, prođi
kilometar u njegovim cipelama. Tako da kad ga počneš kritizirati, bit ćeš kilometar daleko, a on
će za tobom trčati u čarapama. Pomaknuo sam nožne prste. Onda sam pomaknuo bokove. Osjetio
sam da su mi džepovi prazni. Uzeli su moje svari. Možda su ih sve popisali na obrascu i spremili.
Spustio sam glavu do ramena i prošao bradom po košulji. Brada mi je bila malo dulja
nego što se sjećam. Možda je toliko narasla u osam sati. Gorila na National Geographicu spavao
je deset sati. Jedan - nula za Reachera, ali vjerojatno su rabili manju dozu na meni. Barem sam se
nadao tomu. Onaj golemi primat srušio se poput klade.
Opet sam podignuo glavu i pogledao oko sebe. Bio sam u ćeliji, a ćelija je bila u nekoj
prostoriji. Nije bilo prozora. Jarko električno svjetlo. Nova gradnja unutar stare gradnje. Niz od
tri jednostavna kaveza od novog, zavarenog čelika, jedan pokraj drugoga, u velikoj staroj
prostoriji od cigle. Svaka je ćelija bila površine oko 2,5 četvorna metra i 2,5 metra visoka. Na
vrhu su bile rešetke, kao i na stranicama. Na podu se nalazila čelična ploča. Ploča je bila
svijena na rubovima i tvorila plitki poslužavnik dubok 2,5 centimetra. Da zadrži prolivene
tekućine, pretpostavio sam. Svakakve se tekućine mogu proliti u ćeliji. Poslužavnik je bio
zavaren na vodoravnu prečku koja se protezala donjim dijelom okomitih šipki. U podu nije bilo
nikakvih vijaka. Ćelije nisu bile učvršćene. Samo su stajale tako, tri slobodne strukture
postavljene u velikoj staroj prostoriji.
Velika stara prostorija imala je visok i bačvast svod. Cigla je bila svježe obojena u bijelo,
ali izgledala je meko i trošno. Postoje ljudi koji samo pogledom na dimenzije cigle i način
njihova postavljanja mogu reći gdje se točno zgrada nalazi i kad je izgrađena. Ja nisam jedan od
njih. No ipak sam mislio da je ta zgrada na Istočnoj obali. Iz 19. stoljeća, ručno građena. Gradili
su je doseljenici, radeći brzo i prljavo. Vjerojatno sam još bio u New Yorku. I vjerojatno sam bio
u podzemlju. Imao sam osjećaj da je to podrum. Nije bilo vlažno ni hladno, ali temperatura i
vlaga bile su stabilne jer se prostorija nalazila pod zemljom.
Bio sam u srednjem od tri kaveza. Imao sam ležaj za koji sam bio vezan i zahod. To je
bilo sve. Ništa drugo. Zahod je bio zaklonjen trostranim paravanom visokim oko metar. Kodić
zahoda imao je poklopac koji je činio umivaonik. Vidio sam slavinu. Samo jednu. Samo hladna
voda. Druga dva kaveza izgledala su jednako. Ležajevi, zahodi, ništa više. Iz svake ćelije vodili
su tragovi kopanja u podu vanjske prostorije. Uski žljebovi, njih tri, posve paralelna, iskopani,
ispunjeni i zaglađeni novim cementom. Kanalizacijske cijevi do zahoda, pretpostavio sam, i
vodene cijevi za slavine.
Druga dva kaveza bila su prazna. Bio sam sam.
U daljem kutu vanjske prostorije, gdje su se zidovi spajali sa stropom, nalazila se
nadzorna kamera. Sjajno stakleno oko. Širokokutni objektiv, najvjerojatnije, kako bi obuhvatio
cijelu prostoriju. Kako bi se vidjele sve tri ćelije. Pretpostavio sam da postoje i mikrofoni. Mnogo
više od jednoga, vjerojatno, neki i blizu. Elektroničko prisluškivanje nije lako. Jasnoća je važna.
Jeka u prostoriji može sve upropastiti.
Noga me malo boljela. Ubodna rana i masnica, točno ondje gdje me strelica pogodila. Krv
na hlačama mi se osušila. Nije je bilo mnogo. Ispitao sam čvrstoću spona oko zglavaka i
gležnjeva. Nisam ih mogao raskinuti. Koprcao sam se i povlačio ih pola minute. Nisam se
pokušavao osloboditi. Provjeravao sam hoću li se onesvijestiti od tog napora i pokušao privući
pozornost onoga koji je gledao snimku s nadzorne kamere i slušao zvuk s mikrofona.
Nisam se opet onesvijestio. Glava me boljela dok se bistrila, a noga me nije ništa manje
boljela od tog napora. No osim tih blagih simptoma, osjećao sam se prilično dobro. Pozornost
koju sam privukao urodila je plodom više od minute poslije u obliku tipa kojeg nikad prije nisam
vidio i koji je nosio injekciju. Nekakav laboratorijski tehničar. U drugoj je ruci imao mokru
kughcu vate, spreman da mi dezinficira unutarnju stranu lakta. Stao je izvan kaveza i pogledao
me kroz rešetke.
Upitao sam ga: »Je h to smrtonosna doza?«
Tip je odvratio: »Nije.«
»Jesi li ovlašten davati smrtonosne doze?«
»Nisam.«
»Onda bolje da se odmakneš. Bez obzira na to kohko me puta drogirali, uvijek ću se
probuditi. A jednog ću te puta napasti. Ih ću te natjerati da je pojedeš, ili ću ti je zabiti u šupak i
ubrizgati ti sadržaj iznutra.«
»To je sredstvo protiv boli«, rekao je tip. »Analgetik. Za tvoju nogu.«
»Noga mije dobro.«
»Sigurno?«
»Samo se makni.«
To je i učinio. Prošao je kroz čvrsta drvena vrata obojena u bijelo kao i zidovi. Vrata su
izgledala staro. Bila su blago gotičkog oblika. Slična vrata vidio sam u starim javnim zgradama.
Gradskim školama i policijskim postajama.
Spustio sam glavu natrag na ležaj. Nisam imao jastuk. Zurio sam kroz rešetke u strop
spreman da se opustim. Ali minutu poslije kroz drvena vrata prošla su dvojica koju sam
poznavao. Dvojica saveznih agenata. Dvojica pomoćnika, ne voda. Jedan je nosio Franchi 12.
Izgledala je napunjeno, zapeto i spremno. Drugi je u ruci imao nekakav alat i hrpu tankih lanaca
prebačenih preko ruke. Tip sa sačmaricom prišao je mojim rešetkama, gurnuo cijev kroz njih,
gurnuo mi vrh cijevi u vrat i držao je tako. Tip s lancima otključao je vrata. Ne ključem nego
okrećući gumb ulijevo i udesno. Brava s kombinacijom. Otvorio je vrata, ušao i stao pokraj
mog ležaja. Alat u ruci izgledao je poput kliješta, ali s oštricama umjesto stezaljki. Neka vrsta
rezača. Vidio me da gledam u alat i nasmiješio se. Nagnuo se naprijed, iznad moga struka.
Sačmarica mi se još čvršće zabila u grlo. Pametna mjera opreza. Čak i dok su mi ruke bile
vezane, mogao sam se iz struka nagnuti prema naprijed i zadati snažan udarac glavom. Možda ne
bi bio jedan od mojih najboljih, ali snažnim trzajem vrata mogao sam onesvijestiti tog tipa dulje
nego što sam ja spavao. Dulje i od gorile, možda. Već me boljela glava. Od još jednog snažnog
udarca boljela bi me još više.
Ali cijev Franchice ostala je čvrsto na mjestu i mogao sam samo promatrati što se zbiva.
Tip s lancima ih je razmotao i postavio ih na mjesto, kao da ih isprobava. Jedan bi mi vezao
zglavke za struk, drugi bi mi vezao gležnjeve, a treći bi povezao prva dva. Standardno vezanje
zatvorenika. Mogao bih se kretati nogom pred nogu i podići ruke do bokova, ali to je bilo sve.
Tip je namjestio sve lance, osigurao ih i ispitao, a zatim je alatom prerezao plastične
spone. Izašao je iz kaveza, ostavio vrata otvorenima, a njegov je partner odmaknuo Franchku.
Pretpostavio sam da sam trebao skliznuti s ležaja i ustati. Pa sam ostao gdje sam bio.
Morate razvući protivnikove pobjede. Morate mu ih dijeliti polako i štedljivo. Vaši protivnici
moraju podsvjesno biti zahvalni za svaki čin poslušnosti. Na taj ćete način možda doživjeti deset
malih poraza na dan umjesto deset velikih.
Ali savezni agenti prošli su istu obuku kao i ja. To je bilo jasno. Nisu stajali ondje
poraženi i frustrirani. Samo su otišli, a tip koji mi je postavio lance kroz vrata mi je doviknuo:
»Ovdje imamo kave i peciva, kad god poželiš.« Prebacio je lopticu natrag k meni, baš kako je i
trebao. Nije bilo otmjeno čekati jedan sat, a zatim doteturati i progutati hranu kao da sam očajan.
To bi značilo javni poraz, od vlastite gladi i žeđi. To nije bilo nimalo otmjeno. Stoga sam
malo pričekao, a zatim skliznuo s ležaja i odvukao se iz kaveza.
Drvena vrata vodila su do prostorije jednake veličine i oblika poput one u kojoj su bih
kavezi. Jednaka konstrukcija, ista nijansa boje. Bez prozora. U središtu je bio velik drveni stol.
Tri stolca na daljoj strani, na kojima su sjedila trojica saveznih agenata. Jedan stolac s moje
strane, prazan. Čekao me. Na stolu, uredno poslagane, bile su stvari iz mojih džepova. Moj
svežanj novčanica, izravnat i postavljen ispod hrpice novčića. Moja stara putovnica. Moja
kartica za bankomat. Moja sklopiva četkica za zube. Kartica za podzemnu koju sam kupio.
Posjetnica Therese Lee iz njujorške policije, koju mi je dala u prostoriji s bijelim pločicama ispod
kolodvora Grand Central. Lažna posjetnica koju sam dobio od ekipe Lile Hoth na uglu Osme
avenije i 35. ulice. USB memorija koju sam kupio u Radio Sbacku, s jarko ružičastim ovitkom od
neoprena. I Leonidov preklopni mobitel. Devet stvari, svaka od njih gola i usamljena pod jarkim
žaruljama na stropu.
Lijevo od stola bila su još jedna vrata. Istog gotičkog oblika, iste drvene konstrukcije, iste
nove boje. Pretpostavio sam da su vodila do još jedne prostorije, treće u lancu u obliku slova L.
Ili prve od tri, ovisno odakle gledate. Ovisno o tomu jeste li zarobljenik ili čuvar. Desno od stola
bila je niska komoda koja je izgledala kao da joj je mjesto u spavaćoj sobi. Na njoj je bila hrpa
ubrusa, tuljac čaša od stiropora, čelična termosica i papirnati tanjur s dva kolača s borovnicama.
U čarapama sam se odvukao onamo i natočio si čašu kave iz termosice. To mi je bilo lakše učiniti
od očekivanoga jer je komoda bila niska. Vezane ruke nisu mi previše smetale. Čašu sam nosio
nisko i s dvije ruke sve do stola. Sjeo sam na prazan stolac. Spustio sam glavu i otpio gudjaj iz
čaše. Izgledalo je kao da se predajem, kao da je to bilo smišljeno. Ili da se klanjam,
ili pokoravam. Kava je bila prilično loša, i samo mlaka.
Vođa saveznih agenata sklopio je šaku i držao je iza moje hrpice novca, kao da razmišlja
o tome da ga uzme. Zatim je odmahnuo glavom, novac je bio previše prozaična tema za njega.
Previše obična. Pomaknuo je ruku dalje i zaustavio je iza moje putovnice.
Upitao je: »Zašto je istekla?«
Odgovorio sam: »Zato što nitko ne može zaustaviti vrijeme.«
»Mislio sam, zašto je nisi obnovio?«
»Nema trenutačne potrebe. Zbog istog razloga ti ne nosiš kondom u džepu.«
Tip je na trenutak zastao, a onda upitao: »Kad si posljednji put napustio zemlju?«
Odvratio sam: »Sjeo bih i razgovarao s vama, znaš. Nisi me morao pogoditi strelicom kao
da sam životinja pobjegla iz zoološkog vrta.«
»Mnogo smo te puta upozorili. Jasno si nam dao do znanja da odbijaš surađivati.«
»Mogao si mi izbiti oko.«
»Ali nisam. Nikakva veća šteta nije počinjena«
»Još nisam vidio vaše isprave. I ne znam vam imena.«
Tip ništa nije rekao.
Nastavio sam: »Bez isprava, bez imena, bez pročitanih prava, bez optužbe, bez
odvjetnika. Vrli novi svijet, zar ne?«
»Tako je.«
»Pa, sretno ti bilo«, rekao sam. Bacio sam pogled na putovnicu, kao da sam se iznenada
nečega sjetio. Podigao sam ruke koliko sam mogao i nagnuo se naprijed. Pomaknuo sam čašu s
kavom da mi ne smeta i stavio je između putovnice i kartice za bankomat. Uzeo sam putovnicu,
spustio pogled i prolistao zadnje stranice. Slegnuo sam ramenima, kao da me sjećanje prevarilo.
Htio sam spustiti putovnicu. Ali bio sam neprecizan. Malo su mi smetali lanci. Kruti rub knjižice
zahvatio je čašu s kavom i prevrnuo je. Kava se prolila i razlila po stolu, a zatim skliznula s ruba
stola ravno u krilo vođe saveznih agenata. Učinio je ono što svi rade. Odskočio je, napola ustao i
udarao po zraku kao da može skrenuti tekućinu, kapljicu po kapljicu.
»Oprosti«, rekao sam.
Hlače su mu bile posve mokre. Sad je loptica bila na njegovoj strani terena. Imao je dvije
mogućnosti: prekinuti ritam ispitivanja stankom kako bi se preodjenuo ili nastaviti mokrih hlača.
Vidio sam da razmišlja. Nije bio toliko nedokučiv kao što je mislio.
Odlučio je nastaviti mokrih hlača. Skrenuo je do komode i ubrusima osušio mrlju. Zatim
je donio još ubrusa i obrisao stol. Silno se trudio da ne pokaže nikakvu reakciju, što je samo po
sebi već bila reakcija.
Opet je upitao: »Kad si posljednji put bio izvan zemlje?«
Odvratio sam: »Ne sjećam se.«
»Gdje si rođen?«
»Ne sjećam se.«
»Svi znaju gdje su rođeni.«
»Bilo je to davno.«
»Sjedit ćemo ovdje cijeli dan ako treba.«
»Rođen sam u Zapadnom Berlinu«, rekao sam.
»A tvoja je majka Francuskinja?«
»Bila je Francuskinja.«
»Što je sada?«
»Mrtva.«
»Zao mi je.«
»Nisi ti kriv.«
»Siguran si da si američki državljanin?«
»Kakvo je to pitanje?«
»Jasno.«
»Ministarstvo vanjskih poslova izdalo mi je putovnicu.«
»Je li tvoja molba bila istinita?«
»Jesam li je potpisao?«
»Pretpostavljam da jesi.«
»Onda pretpostavljam da je bila istinita.«
»Kako? Naturaliziran si? Rođen si izvan zemlje, a jedan od roditelja ti je bio stranac.«
»Rođen sam u vojnoj bazi. To se smatra teritorijem SAD-a.
Moji su roditelji bili u braku. Moj je otac bio američki državljanin. Bio je marinac.«
»Možeš li to dokazati?«
»Moram li?«
»Važno je. Činjenica jesi li američki državljanin mogla bi utjecati na ono što će ti se
dogoditi.«
»Ne, količina mog strpljenja utjecat će na ono što će mi se dogoditi.«
Lijevi tip je ustao. On mi je bio čvrsto stisnuo cijevi Francbice na grlo. Otišao je ravno
lijevo od stola i izašao kroz drvena vrata u treću sobu. Vidio sam računala, ormariće i ladice. Nije
bilo drugih ljudi. Vrata su se lagano zatvorila za njime, a soba u kojoj smo bili utihnula je.
Glavni je tip pitao: »Je li tvoja majka bila Alžirka?«
Odgovorio sam: »Upravo sam ti rekao da je bila Francuskinja.«
»Neki su Francuzi Alžirci.«
 »Ne, Francuzi su Francuzi, a Alžirci su Alžirci. To nije nuklearna fizika.«
»Dobro, neki su Francuzi bili doseljenici iz Alžira. Ili Maroka, ili Tunisa, ili neke druge
zemlje iz sjeverne Afrike.«
»Moja majka nije bila.«
»Je li bila muslimanka?«
»Zašto te to zanima?«
»Istražujem.«
Kimnuo sam. »Vjerojatno je sigurnije istraživati moju majku nego tvoju.«
»Kako to misliš?«
»Majka Susan Mark bila je adolescentska ovisnica i kurva. Možda je tvoja radila s njom.
Možda su zajedno tražile mušterije.«
»Pokušavaš me razljutiti?«
»Ne, uspijevam. Crven si u licu i imaš mokre hlače. I nikako ne napreduješ. Sve u svemu,
mislim da o ovom ispitivanju neće pisati u priručniku za obuku.«
»Ovo nije šala.«
»Ali kreće u tom smjeru.«
Tip je zastao i pribrao se. Kažiprstom je poravnao svih devet predmeta ispred sebe. Nakon
što ih je posložio, gurnuo je memoriju dva i pol centimetra prema meni. Rekao je: »Skrio si nam
ovo kad smo te pretraživali. Susan Mark dala ti je ovo u vlaku.«
Odvratio sam: »Jesam li? Je li mi dala?«
Tip je kimnuo. »Ali memorija je prazna i premala. Gdje je druga?«
»Koja druga?«
»Ova je očito lažnjak. Gdje je prava?«
»Susan Mark ništa mi nije dala. Ovo sam kupio u Radio Shacku.«
»Zašto?«
»Svidjelo mi se kako izgleda.«
»S ružičastim ovitkom? Glupost.«
Ništa nisam odgovorio.
Upitao je: »Voliš ružičastu boju?«
»Na pravom mjestu.«
»A koje bi to mjesto bilo?«
»Jedno na kojem već dugo nisi bio.«
»Gdje si je skrio?«
Nisam odgovorio.
»U tjelesnu šupljinu?«
»Nadaj se da nisam. Upravo si je dirao.«
»Voliš takve stvari? Peder si?«
»Takva pitanja možda prolaze u Guantanamu, ali ne i kod mene.«
Tip je slegnuo ramenima i vrhom prsta povukao memoriju natrag na mjesto, a zatim je
naprijed pomaknuo lažnu posjetnicu i Leonidov mobitel, kao da pomiče pijune na šahovskoj
ploči. Rekao je: »Radio si za Lilu Hoth. Ova posjetnica dokazuje da si bio u kontaktu s ekipom
koju je unajmila, a tvoj mobitel dokazuje da te je zvala barem šest puta. U memoriji je broj iz
Four Seasonsa.«
»To nije moj mobitel.«
»Pronašli smo ga u tvom džepu.«
»Lila Hoth nije odsjela u Four Seasonsu, tako kažu u hotelu.«
»To su rekli jer smo im rekli da surađuju. Obojica znamo da je bila ondje. Dvaput si se
našao s njom ondje, a treći je sastanak otkazala.«
»Tko je ona zapravo?«
»To si pitanje trebao postaviti prije nego što si pristao raditi za nju.«
»Nisam radio za nju.«
»Tvoj mobitel dokazuje da jesi. To nije nuklearna fizika.« Nisam odgovorio.
Upitao je: »Gdje je Lila Hoth sada?«
»Zar ne znaš?«
»Kako bih ja to znao?«
»Pretpostavio sam da si je pokupio kad se odjavila. Prije nego što si počeo ispaljivati
strelice u mene.«
Tip nije ništa rekao.
Rekao sam: »Bih ste ondje ranije danas. Pretražili ste joj sobu. Pretpostavljam da ste je
nadzirali.«
Tip nije ništa rekao.
Nastavio sam: »Pobjegla vam je, zar ne? Prošla je točno pokraj vas. Sjajno. Vi ste,
momci, primjer svima nama. Strana državljanka upetljana je u nešto s Pentagonom, a vi je
pustite?«
»To je samo privremeni neuspjeh«, rekao je tip. Činilo se da je malo posramljen, ali
smatrao sam da nema razloga za to. Relativno je lako otići iz hotela pod nadzorom. To učinite
tako da to ne učinite. Pošaljete torbe s nosačem u dizalu za poslugu, agenti se okupe u predvorju,
izađete iz dizala za goste na nekom drugom katu i sklonite se negdje na dva sata dok agenti ne
odustanu i odu.
Zatim samo izađete. Za to je potrebna hrabrost, ali nije teško izvesti, osobito ako ste
unajmili još jednu sobu pod drugim imenom, a Lila Hoth je to sigurno učinila, barem za Leonida.
Tip je pitao: »Gdje je ona sad?«
Ja sam upitao: »Tko je ona?«
»Najopasnija osoba koju si ikada upoznao.«
»Nije tako izgledala.«
»Upravo je zato opasna.«
Odvratio sam: »Nemam pojma gdje je.«
Uslijedila je duga stanka, a zatim je tip vratio lažnu posjetnicu i mobitel na mjesto i prema
meni gurnuo posjetnicu Therese Lee. Upitao je: »Koliko detektivka zna?«
»Zašto je to važno?«
»Imamo relativno jednostavan niz zadataka pred sobom. Moramo pronaći Hothice,
moramo pronaći pravu memoriju, ali najvažnije od svega jest da spriječimo curenje informacija.
Moramo znati koliko se daleko to proširilo. Moramo znati tko zna koliko.«
»Nitko ne zna ništa. A ponajmanje ja.«
»Ovo nije nadmetanje. Ne dobivaš bodove za opiranje. Svi smo na istoj strani.«
»Nemam takav osjećaj.«
»Moraš ovo ozbiljno shvatiti.«
»Vjeruj mi, i shvaćam.«
»Onda nam reci tko zna što.«
»Ne čitam misli. Ne znam tko zna što.«
Čuo sam kako se vrata s lijeve strane opet otvaraju. Vođa je pogledao preko sobe i
kimnuo u znak pristanka. Okrenuo sam se na stolcu i vidio tipa koji je sjedio s lijeve strane. Imao
je oružje u ruci. Ali ne Franchi 12. Imao je pištolj sa strelicom. Podigao ga je i pucao. Okrenuo
sam se, ali prekasno. Strelica me pogodila visoko u nadlakticu.
 44
Opet sam se probudio, ali nisam odmah otvorio oči. Osjećao sam da se sat u mojoj glavi
vratio u normalu i htio sam mu omogućiti da se namjesti i neometano uigra. U tom je trenutku
pokazivao šest sati navečer. Znači da sam bio u nesvijesti još osam sati. Bio sam vrlo gladan i
žedan. Ruka me boljela kao i noga. Bolna mala modrica na vrhu. Osjećao sam da još nemam
cipele. Ali zglavci i gležnjevi nisu mi bili vezani za šipke kreveta, što je bilo olakšanje. Lijeno
sam se protegnuo i protrljao lice dlanom. Bradica je narasla. Pretvarala se u pravu bradu.
Otvorio sam oči i pogledao uokolo. Otkrio sam dvije stvari. Prva je bila da je Theresa Lee
bila u kavezu s moje desne strane. A druga da je Jacob Mark bio kavezu s lijeve strane. Oboje su
bili policajci. Nijedno nije imalo cipele. Tada sam se počeo brinuti.
Ako sam imao pravo i ako je bilo šest poslijepodne, Theresu Lee dovukli su od kuće. A
Jacoba Marka s posla. Oboje su me gledali. Lee je stajala iza rešetaka, oko metar i pol dalje.
Imala je plave traperice i bijelu bluzu. Bila je bosonoga. Jake je sjedio na krevetu.
Imao je policijsku odoru bez pojasa, pištolja, radija i cipela. Sjeo sam na krevet, zabacio
stopala do da i prošao prstima kroz kosu. Zatim sam se ustao, došao do umivaonika i popio vodu
iz slavine. Definitivno smo bili u New Yorku. Prepoznao sam okus vode. Pogledao sam Theresu
Lee i pitao je: »Znaš li gdje smo točno?«
»Ti ne znaš?« odvratila je.
Odmahnuo sam glavom.
Rekla je: »Pretpostavimo da su ozvučili ovo mjesto.«
»Sigurno jesu. Ali već ionako znaju gdje smo, pa im ne bismo rekli ništa novo.«
»Mislim da ne bismo smjeli ništa reći.«
»Razgovarajmo o zemljopisnim činjenicama. Zakon o Domovinskoj sigurnosti ne
zabranjuje adrese. Bar ne još. Što ti misliš?« Lee nije ništa rekla. »Što je?« pitao sam. Činilo se
da joj je nelagodno. »Misliš da se igram s tobom?« upitao sam. Nije odgovorila.
»Misliš da te moram natjerati da nešto priznaš i to snimiti?« pitao sam.
»Ne znam. Ne znam ništa o tebi.«
»Što te muči?«
»Klubovi u Ulici Bleecker bliže su Šestoj Aveniji nego Broadwayu. Linija A vrlo je blizu.
I B i C i D. Zašto si uopće bio na liniji 6?«
»Zakon prirode«, odgovorio sam. »Svi smo mi programirani u glavama. Usred noći i po
mrklom mraku svi će sisavci instinktivno krenuti prema istoku.«
»Zaista?«
»Ne. To sam upravo izmislio. Nisam imao kamo. Izašao sam iz bara, okrenuo se ulijevo i
hodao. Ne mogu drukčije objasniti zašto.«
Lee nije ništa rekla.
»Što još?« pitao sam.
»Nemaš prtljage. Nikad nisam vidjela beskućnika bez ičega. Većina ih sa sobom vuče
više stvari nego što ih ja posjedujem i voze ih u kolicima iz trgovine.«
»Drukčiji sam. Nisam beskućnik u istom smislu kao oni.«
Nije rekla ništa.
»Jesu i tebi vezali oči dok su te dovozili ovamo?« pitao sam je.
Dugo me gledala, a zatim je odmahnula glavom i uzdahnula. Rekla je: »U starom smo
vatrogasnom domu u Greenwich Vilageu. Na Zapadnoj 3. ulici. Prizemlje i katovi iznad više nisu
u uporabi. Mi smo u podrumu.«
»Znaš li tko su ti tipovi točno?«
 Nije ništa rekla. Pogledala je u kameru. »Prema istom načelu«, odgovorio sam, »već znaju
tko su. Bar se nadam. Neće im štetiti da znaju da i mi znamo.«
»Misliš?«
»To je ideja. Ne mogu nas spriječiti da razmišljamo. Znaš li tko su?«
»Nisu pokazali identifikacije. Ni danas ni prve večeri kad su došli razgovarati s tobom u
postaju.«
»Ali?«
»Katkad je nepokazivanje identifikacija isto kao i pokazivanje, ako ih samo jedna skupina
ne pokazuje. Čuli smo priče.«
»Tko su?«
»Rade izravno za ministra obrane.«
»Naravno«, odgovorio sam. »Ministar obrane obično je naj gluplji u vladi.«
Lee je opet pogledala u kameru, kao da sam je uvrijedio. Kao da je ona bila povod toj
uvredi. Rekao sam joj: »Ne brini se. Izgledaju mi kao da su bivši vojnici. Ako je tako, već znaju
koliko je glup ministar obrane. Ali nije važno jer je Obrana dio Kabineta. Dakle, rade za Bijelu
kuću.«
»Znaš li što žele?« pitala je Lee.
»Donekle.«
»Nemoj nam reći.«
»Neću«, odgovorio sam.
»Je li dovoljno važno za Bijelu kuću?«
»Valjda bi moglo biti.«
»Sranje.«
»Kad su došli po tebe?«
»Danas poslijepodne. U dva. Još sam spavala.«
»Je li policija bila s njima?«
Lee je kimnula. U očima joj se vidio tračak povrijeđenosti. »Poznaješ te policajce?«
Odmahnula je glavom. »Face iz protuterorističke jedinice. Imaju svoja pravila i drže se
zasebno. Cijeli se dan voze u posebnim autima. Katkad u lažnim taksijima. Jedan sprijeda, dva
straga. Znao si to? Kruže u velikim krugovima, penju se Desetom i spuštaju Drugom. Kao što su
nekoć B-52kružili nebom.«
»Koliko je sati? Šest i šest?«
Pogledala je na sat. Izgledala je začuđeno.
»Upravo toliko«, rekla je.
Okrenuo sam se u drugu stranu.
»A ti, Jake?« upitao sam.
»Mene su pobrali prvoga. Ovdje sam od podne. Gledao sam tc kako spavaš.«
»Je li se Peter javio?«
»Nije.«
»Zao mi je.«
»Znaš da hrčeš?«
»Napunili su me sredstvom za uspavljivanje gorila. Pogoddi u me strelicom.«
»Šališ se.«
Pokazao sam mu mrlje od krvi na hlačama i na ramenu.
»To je ludo«, rekao je.
»Bio si na poslu?«
Kimnuo je. »Centrala me pozvala natrag u bazu. Čekali su me ondje.«
 »Dakle, tvoji u stanici znaju gdje si?«
»Ne baš«, odgovorio je. »Ali znaju tko me odveo.«
»I to je nešto«, rekao sam.
»Pa i nije«, rekao je. »Odjel neće ništa učiniti za mene. Kad ovakvi tipovi dođu po tebe,
obilježen si. Pretpostavljaju da si za nešto kriv. Već su se počeli odmicati od mene.«
Lee je nadodala: »Kao kad dođu iz Unutarnje kontrole.«
Pitao sam je: »Zašto Docherty nije ovdje?«
»Zna manje od mene. Zapravo, svojski se potrudio da bi znao manje od mene. Nisi
primijetio? Iskusan je.«
»Partner ti je.«
»Danas. Do sljedećeg će tjedna zaboraviti da je ikad imao partnericu. Znaš kako to ide.«
Jake je rekao: »Samo su tri ćelije. Možda je Docherty negdje drugdje.«
»Jesu li već razgovarali s vama?« pitao sam.
Oboje su odmahnuli glavom.
»Jeste U zabrinuti?« upitao sam ih.
Oboje su kimnuli. Lee je pitala: »A ti?«
»Nemam problema sa spavanjem«, odgovorio sam. »Ali mi slim da je to zbog sredstva za
uspavljivanje.«
U 18.30 donijeli su nam hranu. Sendviči u plastičnim kutijama na zatvaranje. Okrenuli su
ih postrance i gurnuli kroz rešetke. I boce vode. Najprije sam popio vodu i napunio bocu vodom
iz slavine Sendvič je bio od salame i sira. Najbolji obrok u životu.
U 19 sati odveh su Jacoba Marka na ispitivanje. Nije bio vezan i nije bilo lanaca. Theresa
Lee i ja sjedili smo na krevetima udaljeni oko dva i pol metra. Između nas su bile rešetke. Nismo
mnogo razgovarah. Lee je bila deprimirana. U jednom je trenutku rekla: »Kad su srušili Blizance,
izgubila sam nekoliko dobrih prijatelja. Ne samo policajaca nego i vatrogasaca. Izgubila sam
ljude s kojima sam radila i koje sam godinama poznavala.« Rekla je to kao da bi je ta istina
trebala ograditi od ludosti koje su poslije ushjedde. Nisam joj odgovorio. Sjedio sam u tišini i
ponovno prolazio razgovore u svojoj glavi. Svakakvi su ljudi sa mnom razgovarali satima.
John Sansom, Lila Hoth, tipovi iz sobe pokraj. Prolazio sam kroz ono što su mi rekli kao što tesar
dlanom prelazi preko izblanjanog drva. Tražio sam grube dijelove. Bilo ih je nekoliko. Našao
sam čudne polovične komentare, nijanse, neprimjerene implikacije. Nisam znao što išta od toga
znači. Tada još nisam. Ali bilo je korisno znati da postoje.
U 19.30 vratili su Jacoba Marka i umjesto njega odveli Theresu Lee. Nije bila vezana i
nije bilo lanaca. Jake je došao do kreveta i sjeo prekriženih nogu, leđima prema kameri. Upitno
sam ga pogledao. Jedva primjetno slegnuo je ramenima i zakolutao očima. Zatim je, držeći ruke u
krilu tako da ga kamera ne vidi, napravio pištolj od desnog palca i kažiprsta. Potapšao si je bedro
i pogledao moje. Kimnuo sam. Strelica za uspavljivanje. Dva je prsta stavio između koljena, a
treći stavio sprijeda lijevo. Opet sam kimnuo. Dvojica iza stola, a treći s pištoljem lijevo od njih.
Vjerojatno na vratima koja vode u treću sobu. Stražari. Zato nismo bih vezani i bili smo bez
lanaca. Izmasirao sam sljepoočice i dok su mi ruke bile gore, nijemo sam izgovorio: »Gdje su
nam cipele?«
Jake je na isti način odgovorio: »Ne znam.« Nakon toga smo sjedili u tišini. Nisam znao o
čemu je Jake razmišljao. Vjerojatno o sestri. Ili o Peteru. A ja sam razmatrao svoje dvije
mogućnosti. Protiv svega se možete boriti na dva načina: iznutra ib izvana. Ja sam vanjski tip
čovjeka. Oduvijek sam bio. U 20 sati vratib su Theresu Lee i opet odveli mene.
 45
Bez spona. Bez lanaca. Očito su mislili da se bojim pištolja za uspavljivanje. I bojao sam
se, donekle. Ne zato što se bojim malih ubodnih rana. I ne zato što imam išta protiv sna. Volim
san kao i svatko drugi. Ali nisam više htio tratiti vrijeme. Imao sam osjećaj da si ne mogu
priuštiti da ležim još osam sati.
Agenti su bili smješteni u sobi točno onako kako mi je Jacob Mark pokazao. Glavni je tip
sjedio u srednjem stolcu. Uveo me tip koji mi je jutros postavio lance, ostavio me nasred sobe, a
zatim sjeo desno od glavnog tipa. Tip koji je imao Franchicu stajao je s lijeve strane, s pištoljem
za uspavljivanje u ruci. Moje su stvari još bile na stolu. Ih su opet bile na stolu. Sumnjao sam da
su bile ondje dok su Jake i Lee bili u sobi. Nema smisla. Nema razloga. Nisu relevantne. Opet su
bile poslagane, posebno za mene. Gotovina, putovnica, kartica od bankomata, četkica za zube,
kartica za podzemnu, Leeina posjetnica, lažna posjetnica, memorija i mobitel. Devet predmeta.
Svi ondje i na broju. To je bilo dobro jer sam morao ponijeti barem sedam od njih sa sobom.
Tip u srednjem stolcu rekao je: »Sjednite, g. Reacher.«
Krenuo sam prema stolcu i osjetio kako se sva trojica opuštaju. Radili su cijelu noć i cijeli
dan. Bili su na početku trećeg uzastopnog sata ispitivanja. A ispitivanja su naporna. Potrebna je
vehka pozornost i mentalna fleksibilnost. Izmori vas. Njih trojica bili su umorni. Dovoljno
umorni da izgube oštrinu. Čim sam krenuo prema stolcu, zaboravih su na sadašnjost i okrenuli se
ka budućnosti. Mislili su da su njihove nevolje gotove. Počeli su razmišljati o svom pristupu. O
svom prvom pitanju. Pretpostavili su da ću doći do stolca, sjesti i biti spreman da ga čujem. Da ću
biti spreman odgovoriti na njega. Pogriješili su.
Pola koraka prije mog odredišta podigao sam nogu do ruba stola, izravnao je i gurnuo.
Gurnuo sam, nisam udario jer nisam imao cipele. Stol se trznuo unatrag i dalji je rub udario u
trbuh dvojicu koji su sjeddi i prikhještio ih za naslon stolca. U tom trenutku već sam krenuo u
lijevu stranu. Podigao sam se iz čučnja prema trećem tipu i istrgnuo mu pušku iz ruku te ga
udario koljenom u prepone dok je bio uspravan i ranjiv. Pustio je pištolj i složio se na tlo, a ja
sam poskočio, stao na drugu nogu i udario ga koljenom u lice. Kao u irskom narodnom plesu.
Okrenuo sam se od njega, izravnao pušku, povukao okidač i pogodio glavnog tipa u prsa. Zatim
sam se nagnuo preko stola i udario drugog tipa usadnikom u glavu, jedanput, dvaput, triput,
snažno i žestoko, dok nije utihnuo i prestao se micati.
Četiri bučne i nasilne sekunde, od početka do kraja. Četiri zasebne jedinice akcije i
vremena, zasebno pakirane, zasebno izvršene. Stol, puška za uspavljivanje, glavni tip, drugi tip.
Jedan, dva, tri, četiri. Glatko i slatko. Dvojica koju sam udario bib su u nesvijesti i krvarili. Tip na
podu krvario je iz slomljenog nosa, a tip na stolu iz posjekotine na tjemenu. Pokraj njega glavni
je tip tonuo u nesvijest, uz pomoć kemije, kao što sam i ja dva puta prije. Bilo je to zanimljivo
promatrati. Bila je uključena nekakva paraliza mišića. Tip je klizio u stolcu, bespomoćan, ali oči
su mu se micale kao da je još svjestan svega. Sjećao sam se uskovitlanih obbka i pitao se vidi li ih
i on.
Zatim sam se okrenuo i promatrao vrata treće prostorije. Još nisam znao gdje je
medicinski tehničar. Možda i ostali. Možda mnogo ostalih. Ali vrata su ostala zatvorena. Treća je
soba ostala mirna. Kleknuo sam i pogledao ispod sakoa trećeg tipa. Nije imao Glock. Imao je
futrolu, ali bila je prazna. Vjerojatno standardna procedura. Bez vatrenog oružja u bilo kojoj
zatvorenoj prostoriji u kojoj se nalazi zatvorenik. Pregledao sam i ostalu dvojicu. Isti rezultat.
Službene futrole, obje prazne. Treća je prostorija i dalje bila mirna.
Provjerio sam im džepove. Svi su bili prazni. Očišćeni. U njima nije bilo ničega osim
neutralnih predmeta, poput maramici i usamljenih novčića koji su se zapleli u tkaninu. Nije bilo
ključeva od kuće ili automobila, nije bilo mobitela. Svakako nije bilo bsnica, držača za značke ni
isprava.
Opet sam uzeo pušku za uspavljivanje i držao je u jednoj ruci, ispruženu i spremnu.
Krenuo sam prema vratima treće prostoriji Otvorio sam ih, podigao pušku i pretvarao se da
ciljam. Puška je puška, čak i ako je prazna i pogrešne vrste. Važan je prvi dojam i podsvjesne
reakcije.
Treća je prostorija bila prazna.
Nije bilo medicinskog tehničara, drugih agenata ni pomoćnog osoblja. Nije bilo nikoga.
Nije bilo ničega, osim sivog uredskog namještaja i fluorescentnog svjetla. Prostorija je bila
jednaka kao i druge dvije, stara podrumska komora od cigle obojena u bijelo Jednake veličine,
jednakih proporcija. U njoj su bila još jedna vrati koja su vodila dalje, pretpostavio sam, do
četvrte prostorije ili stubišta. Prešao sam prostoriju i otvorio ih.
Stubište. Bez boje, osim starog sloja zelene koja se ljuštila. Opet sam zatvorio vrata i
provjerio uredski namještaj. Tri stola pet ormarića, četiri spremišta, svi sivi, svi obični i
funkcionalni, svi izrađeni od čelika, svi zaključani. S bravama na kombinaciju, kao i ćelije, što je
imalo smisla jer trojica agenata nisu imali ključeve U stolu nije bilo kliješta ni papira. Samo tri
uspavana računala i tri telefona. Pritisnuo sam razmaknicu i probudio zaslone jedan za drugim.
Svaki je tražio lozinku. Podignuo sam slušalice, pritisnuo tipku za biranje posljednjeg broja i
svaki, put dobio centralu Iznimno savjesno osiguranje. Pomno i dosljedno. Nakon
završenog poziva prekinete vezu, stisnete nulu i spustite slušalicu. Tri tipa nisu bili savršeni, ali
nisu bili ni idioti.
Na trenutak sam samo stajao. Bio sam razočaran zbog brava s kombinacijom. Htio sam
pronaći njihovo skladište, napuniti pušku ta uspavljivanje i pucati u druga dva agenta. I htio sam
svoje cipele.
No nisam mogao učiniti ništa od toga.
Vratio sam se do ćelija. Jacob Mark i Theresa Lee podigli su pogled, skrenuli pogled pa
me opet pogledali. Klasično iznenađenje, jer sam bio sam i imao sam pušku za uspavljivanje u
ruci. Vjerojatno su čuli buku i pretpostavili da me mlate. Vjerojatno nisu očekivali da ću se tako
brzo vratiti, ili uopće.
Lee je upitala: »Što se dogodilo?«
Odvratio sam: »Zaspali su.«
»Kako?«
»Mislim da im je razgovor bio dosadan.«
»Sad si u velikoj nevolji.«
»Za razliku od čega?«
»Prije si bio nedužan.« Rekao sam: »Odrasti, Theresa.«
Nije odgovorila. Pogledao sam brave na vratima ćelija. Bile su vrlo dobre. Izgledale su
kvalitetno i precizno. Imale su izbrušene gumbe s urednim gravurama na rubu, od broja jedan do
trideset i šest. Gumbi su se okretali u oba smjera. Dok sam ih okretao, nisam osjetio ništa pod
prstima osim predenja i blagog mehaničkog otpora. Bio je to osjećaj sjajne izrade. Nisam mogao
osjetiti klinove kako sjedaju na mjesto.
Upitao sam: »Želiš li da te izvučem?«
Lee je odgovorila: »Ne možeš.«
»Kad bih mogao, bi li to htjela?«
»Zašto ne bih?«
»Zato što bi onda bila u velikoj nevolji. Ako ostaneš, igrat ćeš njihovu igru.«
Nije odgovorila.
 Rekao sam: »Jake, što ti kažeš?«
Upitao je: »Jesi li pronašao naše cipele?«
Odmahnuo sam glavom. »Ali možeš posuditi njihove. Otprilike su tvoje veličine.«
»A ti?«
»U Osmoj ulici ima trgovina cipelama.«
»Hodat ćeš bos?«
»Ovo je Greenwich Village. Ako ovdje ne mogu hodati bos, gdje mogu?«
»Kako ćeš nas izvući?«
»Problemi i rješenja 19. stoljeća protiv napretka 21. stoljeća. Ali bit će teško. Moram
znati odakle početi. A vi se morate brzo odlučiti. Nemamo mnogo vremena.«
»Prije nego što se probude?«
»Prije nego što se željezara zatvori.«
Jake je rekao: »Dobro, želim van.«
Pogledao sam Theresu Lee.
Rekla je: »Ne znam. Ništa nisam učinila.«
»Želiš li ostati i to dokazivati? Jer to će biti teško. Uvijek je teško dokazati negaciju.«
Nije odgovorila.
Rekao sam: »Govorio sam Sansomu o tomu kako smo učili o Crvenoj armiji. Znaš čega
su se najviše bojali? Ne nas. Najviše su se bojali vlastitih ljudi. Najveća muka bila im je cijeli
život provesti dokazujući svoju nedužnost, uvijek iznova.«
Lee je kimnula.
»Želim van«, rekla je.
»Dobro«, rekao sam. Provjerio sam ono što sam trebao provjeriti. Odoka sam procijenio
dimenzije i težine.
»Čekajte me«, rekao sam. »Vratit ću se za manje od sata.«
Prva je postaja bila iduća prostorija. Trojica saveznih agenata još su bili u nesvijesti.
Glavni će tip odspavati dobrih osam sati. Možda mnogo više jer je njegova tjelesna masa bila za
više od trećine manja od moje. Na trenutak sam pomislio da sam ga ubio. Doza predviđena za
čovjeka moje veličine mogla bi biti opasna za manju osobu. Ali tip je ravnomjerno disao. Osim
toga, on je počeo, sam preuzeo rizik.
Druga dvojica probudit će se mnogo ranije. Možda relativno brzo. Udarac u glavu nikad
nije predvidljiv. Stoga sam otišao u prvu sobu i iščupao sve kabele od računala iz zida, odnio ih
natrag i njima vezao dvojicu tipova poput kokoši. Zglavke, laktove, gležnjeve, vratove, čvrsto i
zapedjano. Bakrene žice s više navoja, čvrst plastični omotač, neraskidivo. Skinuo sam čarape,
svezao ih zajedno i njima začepio usta tipu s ranom na glavi. Neugodno za njega, ali zaključio
sam da prima dodatak za opasnost na plaću, pa je bolje da ga i zaradi. Nisam dirao usta drugog
tipa. Nos mu je bio smrskan i da sam mu začepio usta, bilo bi to isto kao da sam ga ugušio.
Nadao sam se da će s vremenom cijeniti moju dobrodušnost.
Provjerio sam što sam učinio, uzeo svoje stvari sa stola, vratio ili u džepove i izašao iz
zgrade.
 46
Stubište je vodilo do prizemlja i izlazilo na stražnju stranu prostorije u kojoj su se nekoć
parkirali vatrogasni kamioni. Pod je bio širok i prazan, pun štakorskog izmeta i tajanstvenog
smeća koje se nakuplja u napuštenim zgradama. Velika vrata za vozila bila su čvrsto zatvorena
zahrđalim željeznim šipkama i starim lokotima. Ali na lijevom zidu bila su vrata za osoblje. Nije
bilo lako doći do njih. Put je bio napola očišćen. Smeće na podu uglavnom je bilo razbacano u
stranu prolazom ljudi, ali još ga je ostalo dovoljno da oteža hodanje bosih nogu. Na kraju sam
jednom stranom stopala odmaknuo smeće i stao na očišćeni prostor, korak po korak. Polagano
napredovanje. Ali na kraju sam uspio.
Na vratima je bila nova brava, ali njezina je funkcija bila spriječiti ljude da udu, ne da
izađu. S unutarnje strane bila je jednostavna poluga. S vanjske je strane bila brava s
kombinacijom. Na podu sam pronašao teški mjedeni držač vatrogasnog crijeva i njime sam
ostavio vrata odškrinutima. Ostavio sam ih tako da se mogu vratiti, izašao u ulicu i nakon dva
koraka našao se na pločniku Zapadne 3. ulice.
Krenuo sam ravno prema Šestoj aveniji. Nitko nije gledao u moja stopala. Noć je bila
vruća i bilo je mnogo privlačnijih oskudno odjevenih osoba. Neke sam i ja pogledao. Zatim sam
pozvao taksi koji me odveo dvadeset ulica sjeverno i pola ulice istočno do željezarije u 23. ulici.
Docherty je spomenuo tu adresu. Ondje su kupljeni čekići, prije napada ispod nadvožnjaka
autoceste. Trgovina je bila pred zatvaranjem, ali ipak su me pustili unutra. Pronašao sam polugu
dugu 152 centimetra na odjelu graditeljstva. Hladni, valjani čelik, debeo i čvrst. Dok sam se
vraćao prema blagajnama, prošao sam kroz odjel vrtlarstva i odlučio ubiti dvije muhe
jednim udarcem te sam kupio gumene vrtlarske čizme. Bile su ružne, ali bolje od doslovno
ničega. Platio sam karticom za bankomat, znajući da ću tako ostaviti računalni trag, ali nije bilo
razloga skrivati činjenicu da kupujem alat. Ta će kupnja postati očita na druge načine.
Taksiji su poput strvinara kružili ulicom, tražeći ljude sa stvarima koje im je nespretno
nositi. S ekonomskog stajališta, to nije imalo smisla. Uštedite pet dolara u trgovini gdje se kupuje
na veliko, potrošite osam dolara noseći to kući. Ali meni je to tada itekako odgovaralo. Minutu
poslije vraćao sam se na jug. Izašao sam u Trećoj ulici, ali ne blizu vatrogasne postaje.
Tri metra ispred sebe vidio sam medicinskog tehničara kako ulazi u uličicu.
Tip je izgledao čisto i odmorno. Nosio je hlače, bijelu kratku majicu i tenisice za košarku.
Smjena osoblja, pretpostavio sam. Agenti su cijeli dan bili ondje, a bolničar bi ih zamijenio noću.
Kako bi se pobrinuo da su zatvorenici ujutro još živi. Više radi učinkovitosti, nego radi
humanosti. Pretpostavio sam da tijek informacija smatraju važnijim od prava pojedinaca ili
zdravlja.
Stavio sam polugu u lijevu ruku, potrčao u prevelikim gumenim cipelama i stigao do vrata
prije nego što je tip uspio skroz ući. Nisam htio da makne držač crijeva i da se vrata za njime
zatvore, lako bih imao problem koji nisam trebao. Tip me čuo, okrenuo se u dovratku, podigao
ruke da se obrani, a ja sam ga snažno gurnuo unutra. Poskliznuo se na smeću i pao na jedno
koljeno. Podigao sam ga za vrat, držao ispružene ruke dok sam nožnim prstom
odmaknuo mjedeni držač i pustio da se vrata zatvore i škljocnu. Zatim sam se okrenuo i htio sam
tipu objasniti mogućnosti, ali vidio sam da mu je već sve bilo jasno. Možeš biti dobar ili ću te
udariti. Odabrao je biti dobar. Čučnuo je i dignuo ruke u znak predaje.
Podigao sam polugu lijevom rukom i uputio ga prema stubištu. Bio je pokoran skroz do
podruma. Nije mi zadavao neprilike dok smo prolazili uredskom prostorijom. Kad smo ušli u
drugu prostoriju i kad je vidio trojicu na podu, osjetio je što ga čeka. Ukočio se. Adrenalin ga je
preplavio. Borba ili bijeg. Opet me pogledao, krupnog i odlučnog čovjeka u smiješnim cipelama
koji drži veliku metalnu šipku.
Utihnuo je.
Upitao sam ga: »Znaš li kombinaciju za otvaranje ćelija?«
Odgovorio je: »Ne znam.«
»Kako onda daješ injekcije s analgetikom?«
»Kroz rešetke.«
»A što ako netko dobije napadaj i ne možeš ući u ćeliju?«
»Onda moram nazvati.«
»Gdje je tvoja oprema?«
»U mom ormariću.«
»Pokaži mi«, rekao sam. »Otvori ga.«
Vratili smo se u prvu prostoriju, odveo me do ormarića i okrenuo gumb. Vrata su se
otvorila. Pitao sam: »Možeš li otvoriti druge ormariće?«
Odgovorio je: »Ne, samo ovaj.«
U njegovu je ormariću bilo mnogo polica, prepunih raznih medicinskih potrepština.
Zamotane injekcije, stetoskop, male ampule bezbojne tekućine, pakiranja vate, tablete, zavoji,
gaze, ljepljiva traka.
I plitka kutija puna malih kapsula dušika.
I kutija sa zamotanim strelicama.
To je imalo birokratskog smisla. Mogao sam zamisliti konferenciju uprave kad su pisali
operativni priručnik. Pentagon. Sve vode stožerni časnici. Prisutni su i niži časnici. Plan.
Neki savjetnik iz Ministarstva obrane zahtijeva da streljivo za pušku za uspavljivanje čuva
kvalificirani medicinski časnik. Zato što je anestetik droga. I tako dalje. Onda je neki tip koji je
na aktivnoj dužnosti rekao da komprimirani dušik nije medicinski materijal. Treći je istaknuo da
nema smisla razdvajati punjenje od streljiva. I tako ukrug. Mogao sam zamisliti iscrpljene agente
kako na kraju odustaju i predaju se. Dobro, svejedno, idemo dalje.
Upitao sam: »Što je točno u ovim strelicama?« Tip je odvratio: »Lokalni anestetik koji
pomaže kod rane i mnogo barbiturata.«
»Koliko barbiturata?«
»Dovoljno.«
»Za gorilu?«
Tip je odmahnuo glavom. »Smanjena doza. Predviđena za rosječnog čovjeka.«
»Tko je napravio proračun?«
»Proizvođač.«
»Zna za što se rabi?«
»Naravno.«
»Sa specifikacijama, računima i svime?«
»Da.«
»A testovi?«
»U Guantanamu.«
»Nije li ova zemlja sjajna?« Tip nije ništa rekao. Upitao sam ga: »Postoje li nuspojave?«
»Ne.«
»Sigurno? Znaš zašto te pitam, zar ne?« Tip je kimnuo. Znao je zašto ga pitam. Ponestalo
mi je računalnih kabela, pa sam ga morao držati na oku dok ne pronađem pušku i napunim je.
Punjenje je bilo poput slagalice. Nisam bio upoznat s tehnologijom. Morao sam se voditi samo
zdravim razumom i logikom. Mehanizam okidača očito aktivira otpuštanje plina. Pbn očito
izbacuje strelicu. A puške su zapravo jednostavni uređaji. Imaju prednji i stražnji dio. Uzrok
i posljedica događaju se u racionalnoj sekvenci. Napunio sam je za četrdeset sekunda.
Upitao sam ga: »Žehš li leći?« Tip nije odgovorio. Rekao sam: »Da ne udariš glavom.«
Tip je legao na tlo.
Upitao sam ga: »Želiš li da te pogodim na neko posebno mjesto? U ruku? U nogu?«
Rekao je: »Najbolje djeluje na mišićnu masu.«
»Onda se okreni.«
Okrenuo se i pogodio sam ga u dupe.
Još sam dvaput napunio pušku i pogodio dvojicu agenata koji su se mogli probuditi. Imao
sam barem osam sati vremena, osim ako ne dođe netko koga nisam očekivao. Ili ako agenti ne
moraju svaki sat podnijeti izvješće o napretku. Ili ako je već na putu bio automobil koji nas je
trebao sve odvesti u Washington. Zbog tih proturječnih misli napola sam bio opušten, a napola
užurban. Odnio sam polugu do ćelija. Jacob Mark me pogledao, ali ništa nije rekao. Theresa Lee
me pogledala i rekla: »Danas prodaju takve cipele u Osmoj ubci?«
Nisam odgovorio. Otišao sam do stražnje strane njezine ćelije i zabio plosnati dio poluge
pod donji dio strukture. Zatim sam se svom težinom naslonio na polugu i osjetio kako se sve
pomiče, samo malo. Djelić centimetra. Ne mnogo više od prirodnog savijanja metala.
»To je glupo«, rekla je Lee. »Ovo je samoodrživa i slobodna kocka. Možda ćeš je moći
prevrnuti, ali ja ću i dalje biti unutra.« Odvratio sam: »Zapravo nije slobodna.«
»Nije učvršćena za do.«
»Ali je povezana s kanalizacijskim odvodom. Ispod zahoda.«
»Hoće li to pomoći?«
»Nadam se. Ako je podignem i kanabzacijska cijev ne pukne, onda će se pod podići i
moći ćeš ispuzati.«
»Hoće li izdržati?«
»To je kocka. Bit će to nadmetanje.«
»Između čega?«
»Zakonodavstva 19. stoljeća i lošeg željezara koji ima ugovor s vladom. Vidiš kako pod
nije posvuda zavaren, samo na nekim mjestima?«
»To je tipično za točkasto zavarivanje.«
»Koliko je čvrsto?«
»Dovoljno čvrsto. Možda i čvršće od zahodske cijevi.«
»Možda i nije. U 19. stoljeću u New Yorku je izbila kolera. Velika epidemija. Mnogo je
ljudi umrlo. Na koncu su gradski oči shvatili što je uzrok toga, kanalizacija se miješala s pitkom
vodom. Stoga su izgradili pravu kanalizaciju. Odredili su brojne standarde za cijevi i spojeve. Ti
se standardi nalaze i u današnjim građevinskim propisima. Ovakva cijev ima izbojak ispod
cijelog poda. Kladim se da je čvršća od varova. Ljudi koji su obavljah javne radove u 19. stoljeću
znali su da je bolje spriječiti nego liječiti. Za razliku od današnjih korporacija koje samo žele
novac od Domovinske sigurnosti.«
Lee je zastala na trenutak. Zatim se kratko osmjehnula. »Znači, ili ću protuzakonito
pobjeći iz vladine ćebje, ili će kanabzacijska cijev biti iščupana iz poda. U svakom sam slučaju u
govnima.«
»Tako je.«
»Divan izbor.«
»Tvoja odluka«, rekao sam.
»Učini to.«
Dvije prostorije dalje čuo sam kako telefon zvoni.
Kleknuo sam i ugurao vrh poluge na potreban položaj, ispod vodoravne šipke, ali ne
toliko ispod da dohvati podnu plohu. Zatim sam je nogom udarao da je pomaknem u stranu dok
nije došla do jednog od vara u obliku izokrenutog slova T, koji će okomitim šipkama prenijeti
silu prema gore.
Dvije prostorije dalje telefon je prestao zvoniti.
Pogledao sam Lee i rekao: »Stani na školjku. Pomognimo koliko god više možemo.«
Popela se i smjestila. Otpustio sam polugu, a zatim sam se snažno naslonio na nju i
poskočio jedanput, dvaput, triput. 113 kilograma mase u pokretu, potencirane polugom dugom
152 centimetra. Dogodile su se tri stvari. Prvo, poluga je iskopala phtki kanal u betonu ispod
kaveza, što je bilo mehanički neučinkovito.
Drugo, cijela konstrukcija sipki malo se iskrivila, što je također bilo neučinkovito. Ali
treće, sjajna kuglica metala odvojila se i odskočila.
»To je bila točka«, doviknula je Lee. »Odnosno, točkasti var.«
Pomaknuo sam polugu i pronašao sličnu poziciju 30 centimetara lijevo. Čvrsto sam
uglavio polugu, otpustio, a zatim pritisnuo. Jednaka tri rezultata. Struganje usitnjenog
betona, škripa šipki koje se svijaju, zveket još jedne otpuštene metalne kuglice.
Dvije prostorije dalje drugi je telefon počeo zvoniti. Drukčiji ton. Alarmantniji.
Odmaknuo sam se i došao do daha. Opet sam pomaknuo polugu, ovaj put 60 centimetara
udesno. Ponovio sam postupak i nagrađen sam još jednim slomljenim varom. Tri su pala, ostalo
ih je još mnogo. Ali sada sam barem mogao provući ruke ispod donje šipke, na mjestima gdje je
poluga u metalu ostavila plitke tragove u obliku slova U. Odložio sam polugu, čučnuo okrenut
licem prema ćeliji i gurnuo ruke s dlanovima prema gore na te rukohvate. Čvrsto sam ih stegnuo,
duboko udahnuo i spremao se podići ih. Kad sam prestao gledati Olimpijske igre, dizači utega
dizali su više od 230 kilograma. Pretpostavio sam da ja mogu podići mnogo manje.
Ali pretpostavio sam da će mnogo manje biti dovoljno.
Dvije prostorije dalje drugi je telefon prestao zvoniti.
A treći je počeo.
Povukao sam prema gore.
Jednu stranu ćelije podigao sam za 30-ak centimetara od da. Podna ploča je zaškripala i
svinula se poput papira. Ali varovi su izdržali. Treći je telefon prestao zvoniti. Pogledao sam Lee
i tiho joj rekao: »Skoči.« Shvatila je. Bila je pametna žena. Skočila je visoko sa zahoda i snažno
udarila bosim nogama točno kod mjesta gdje su dva vara bila pod pritiskom. Na rukama nisam
osjetio ništa. Nikakav udar. Nikakav trzaj. Zato što su varovi odmah puknuli, a pod se iskrivio u
otvor u obliku slova V. Poput usta. Otvor je bio širok 30 centimetara i isto toliko dubok. Dobro,
ali ne dovoljno. Dijete bi se moglo provući, ali Lee nije mogla.
No barem smo dokazali princip. Jedan bod za gradske oce iz 19. stoljeća.
Dvije prostorije dalje sva tri telefona počela su istodobno zvoniti. Kao da se međusobno
natječu, brzi i alarmantni.
Opet sam došao do daha i nakon toga je samo trebalo ponavljati ta tri postupka, za svaka
dva vara. Poluga, dizanje, skok. Lee nije
bila krupna žena, ali ipak smo trebali uništiti varove u duljini od barem 180 centimetara
prije nego što će se pod dovoljno svinuti da se može provući. Sve se svelo na jednostavnu
aritmetiku. Ravni rub pod postao je zakrivljena obodnica, u omjeru od jedan naprama tri protiv
nas. Dugo nam je trebalo da završimo posao. Gotovo osam minuta. Ali naposljetku smo uspjeli.
Lee se izvukla na leđima, najprije noge, poput plesača limba. Košulja joj je zapela, podigla se
i otkrila ravan i preplanuo trbuh. Zatim se oslobodila, odmaknula se, ustala i čvrsto me zagrlila. I
dulje nego što je trebala. Zatim se odmaknula, a ja sam na trenutak predahnuo i obrisao ruke
na hlače.
Zatim sam ponovio cijeli postupak za Jacoba Marka.
Dvije prostorije dalje telefoni su zvonili i prestajali zvoniti, zvonili i prestajali zvoniti.
 47
Brzo smo izašli. Theresa Lee uzela je cipele glavnog agenta. Bile su joj prevelike, ali ne
mnogo. Jacob Mark uzeo je svu odjeću medicinskog tehničara. Zaključio je da bi strana i
nepotpuna policijska odora bila uočljiva na ulici i vjerojatno je imao pravo. Isplatilo se toliko
pričekati. Izgledao je mnogo bolje u hlačama, kratkoj majici i košarkaškim tenisicama. Odjeća
mu je gotovo savršeno pristajala. Na stražnjoj strani hlača bila je sitna mrlja od krvi, ali to je bio
jedini nedostatak. Ostavili smo bolničara da spava u donjem rublju.
Zatim smo krenuli van. Po stubama, preko poda punog smeća, kroz uličicu, do pločnika
Treće ulice. Bio je pun ljudi. Još je bilo vruće. Skrenuli smo lijevo. Nije bilo nekog razloga.
Samo nasumičan odabir. Ali sretan. Nakon pet koraka čuli smo prodoran zvuk trube iza sebe i
vrisku guma, a kad sam se osvrnuo, vidio sam crni automobil kako se naglo zaustavlja tri metra
od vatrogasne postaje. Crown Vic, posve nov i sjajan. Dvojica su izašla. Već sam ih vidio. I bio
sam siguran da ih je i Theresa Lee već vidjela. Plava odijela, plave kravate. FBI. Razgovarali su s
Lee u policijskoj postaji, a sa mnom u 35. ulici. Ispitivali su me o kanadskim telefonskim
brojevima. A sada su bili šest metara iza nas i utrčali u uličicu. Nisu nas vidjeli. Ali da smo
skrenuli desno, naletjeli bismo na njih kad su izlazili iz automobila. Imali smo sreće. Proslavili
smo to tako što smo ubrzali i zaputili se ravno prema Šestoj aveniji. Jacob Mark stigao je prvi.
On je jedini od nas imao prikladnu obuću.
Prešli smo Šestu aveniju, nastavili Ulicom Bleecker neko vrijeme, a zatim se sklonili u
Ulici Cornelia, koja je bila uska, tamna i relativno mirna, osim ljudi koji su večerali za stolovima
na pločniku ispred kafića. Klonili smo ih se, a oni se nisu obazirali na nas. Više ih je zanimala
hrana. Nisam ih krivio. Dobro je mirisala. Još sam bio vrlo gladan, čak i nakon sendviča sa
salamom i sirom. Krenuli smo prema mirnom kraju ulice i pregledali što nosimo. Lee i Jake nisu
imali ništa. Sve su njihove stvari bile zaključane u podrumu vatrogasne postaje. Ja sam imao ono
što sam uzeo sa stola u drugoj prostoriji, a od toga su najvažniji bili moja gotovina, kartica za
bankomat, kartica za podzemnu i Leonidov mobitel. Iznos gotovine bio je četrdeset tri dolara i
sitniš. Na kartici za podzemnu ostale su još četiri vožnje. Leonidov mobitel bio je prazan. SložHi
smo se da su moja kartica za bankomat i Leonidov mobitel označeni na raznim računalnim
sustavima. Kad bismo upotrijebili bilo što od toga, netko bi doznao u roku od nekoliko sekunda.
Ali nisam bio previše zabrinut. Informacija mora biti korisna da bi vam mogla naštetiti. Da smo
pobjegli iz Zapadne Treće ulice i za nekoliko dana podigli novac u Oklahoma Cityju, New
Orleansu ili San Franciscu, ti bi podaci bili važni. Kad bismo podigli novac nekoliko ulica dalje
od vatrogasne postaje, ti podaci ne bi bili korisni. Ne bi doznali ništa više od onoga što su već
znali. A u New Yorku ima toliko odašiljača signala za mobitele da je teško izvesti triangulaciju.
Približna lokacija korisna je u zabiti. Ali u gradu baš i nije. Na području širokom dvije ulice i
dugom jednako toliko može biti pedeset tisuća ljudi i za pretragu bi bili potrebni dani.
Stoga smo nastavili i pronašli bankomat u predvorju banke osvijetljenom u jarko plavo
gdje sam podigao sav novac koji sam mogao, a to je bilo 300 dolara. Očito je postojalo dnevno
ograničenje. A uređaj je bio spor. Vjerojatno namjerno. Banke surađuju s redarstvenim
agencijama. Čim objave uzbunu, transakcija se usporava. Cilj je policajcima dati dovoljno
vremena kako bi se pojavili.
Možda je to i moguće, na nekim mjestima. Ali malo vjerojatno, uz sav gradski promet.
Uređaj je čekao i čekao i čekao, a onda je ispljunuo novčanice. Uzeo sam ih i nasmiješio se
uređaju. Većina ima ugrađene nadzorne kamere, povezane s digitalnim snimačima.
Krenuli smo dalje, a Lee je potrošila mojih deset novih dolara u trgovini. Kupila je punjač
za hitne slučajeve. Kao napajanje je poslužila džepna svjetiljka. Uključila je Leonidov mobitel i
nazvala Dochertyja, svoga partnera. Bilo je deset minuta nakon deset sati, vrijeme kad bi se
spremao za posao. Nije joj se javio. Lee mu je ostavila poruku i isključila mobitel. Rekla je da
mobiteli u sebi imaju GPS čipove. Nisam to znao. Rekla je da čipovi odašilju signal svakih
petnaest sekunda i da se lokacija može pronaći u krugu od četiri i pol metra. Rekla je da su GPS
sateliti mnogo precizniji od triangulacije. Rekla je da se mobitel u bijegu rabi tako da se
uključi samo nakratko prije odlaska s jedne lokacije na drugu. Tako da GPS lokatori uvijek budu
korak iza.
Stoga smo krenuli dalje. Svi smo bili svjesni policijskih automobila na ulici. Vidjeli smo
ih mnogo. Njujorška je policija velika. Najveća u Americi. Možda i najveća na svijetu. Pronašli
smo bučan bistro u srcu područja oko Sveučilišta New York, nakon što smo sa sjevera zaobišli
park Washington Square, a zatim skrenuli na istok. Bistro je bio mračan i pun studenata. Neka
hrana koju su prodavali bila je prepoznadjiva. Bio sam gladan i još dehidriran. Nagađao sam da je
moje tijelo radilo prekovremeno kako bi izbacilo dvostruku dozu barbiturata. Popio sam više čaša
vode iz slavine i naručio shake od jogurta i voća. Uz to hamburger i kavu. Jake i Lee nisu ništa
naručili. Rekli su da su previše potreseni da bi jeli. Zatim se Lee okrenula prema meni i rekla:
»Bolje da nam kažeš što se točno događa.«
Odvratio sam: »Mislio sam da ne želiš znati.«
»Upravo smo prošli tu točku.«
»Nisu nam pokazali isprave. Imaš pravo pretpostaviti da je pritvor bio nezakonit. U tom
slučaju, naš bijeg nije bio zločin. Štoviše, vjerojatno si obavljala svoju dužnost.«
Odmaknula je glavom. »Znala sam tko su, bez obzira na isprave. I ne zabrinjava me bijeg.
Nego cipele. To će me mučiti.
Stajala sam iznad tipa i ukrala mu cipele. Gledala sam u njega. To je predumišljaj. Reći će
da sam imala vremena razmisliti i reagirati u skladu s time.«
Pogledao sam Jakea, da vidim želi li se uključiti ili je još mislio da je bolje živjeti u
neznanju. Slegnuo je ramenima, kao da želi poručiti da ide do kraja kad je već ovdje. Pustio sam
da mi konobarica donese ono što sam naručio, a onda sam im rekao ono što sam znao. Ožujak
1983. godine, Sansom, dolina Korengal. Sve pojedinosti i sve implikacije.
Lee je rekla: »Američki vojnici sada su u dolini Korengal. Baš sam čitala o tome. U
časopisu. Čini se da to nikada ne prestaje. Nadam se da im ide bolje nego Rusima.«
»Bili su Ukrajinci«, rekao sam.
»Postoji li razlika?«
»Siguran sam da Ukrajinci tako misle. Rusi su slali manjine na čelo, a manjine zbog toga
nisu bile sretne.«
Jake je rekao: »Razumijem zabrinutost oko Trećeg svjetskog rata. U to vrijeme. Ali otada
je prošlo 25 godina. Sovjetski Savez više i ne postoji. Kako zemlja može biti povrijeđena zbog
nečega što se dogodilo ako više ne postoji?«
»Geopolitika«, odvratila je Lee. »Važna je budućnost, a ne prošlost. Možda poželimo opet
učiniti to isto, u Pakistanu, hanu ili negdje drugdje. Važno je ako svijet zna da smo to već učinili.
To stvara predrasude. Znaš to. Policajac si. Jesi li sretan kad na sudu ne smijemo spomenuti
prijašnje osude?«
Jake je rekao: »Što misliš, koliko je ovo veliko?«
»Golemo«, odgovorila je Lee. »Koliko god može biti. Barem za nas. Zato što je, ukupno
gledano, to još malo. Ironično, zar ne? Razumiješ što hoću reći? Ako tri tisuće ljudi zna, nitko ne
može ništa učiniti. Čak ni ako tri stotine zna. Ili trideset. Znalo bi se za to i kraj priče. Ali sada za
to zna samo troje ljudi. A tri je mali broj. Dovoljno malen da može biti suzbijen. Mogu učiniti da
troje ljudi nestane i nitko to neće primijetiti.«
 »Kako?«
»Događa se, vjeruj mi. Tko će obratiti pozornost? Ti nisi u braku. Nisam ni ja.« Pogledala
je mene i pitala: »Reacheru, jesi li oženjen?«
Odmahnuo sam glavom.
Zastala je na trenutak. Rekla je: »Nema nikoga tko bi postavljao pitanja.«
Jake je rekao: »A ljudi s kojima radimo?«
»Policija radi ono što joj kažu.«
»To je ludo.«
»To je novi svijet.«
»Ozbiljna si?«
»Analiza troška i koristi. Troje nedužnih ljudi protiv velikog geopolitičkog dogovora? Što
bi ti učinio?«
»Imamo prava.«
»Imali smo ih.«
Jake na to nije ništa odgovorio. Popio sam kavu i isprao je još jednom čašom vode iz
slavine. Lee je zatražila račun, pričekala da dođe i da ga platim, a zatim je uključila Leonidov
mobitel. Oživio je uz veselu melodiju, pronašao svoju mrežu, a deset sekunda poslije mreža ga je
prepoznala i rekla mu da ima jedan SMS. Lee je pritisnula odgovarajući gumb i počela čitati.
»Dochertyjeva je«, rekla je. »Još me nije odbacio.«
Čitala je i pomicala tekst, čitala i pomicala. U glavi sam izbrojio intervale od petnaest
sekunda i zamislio kako GPS čip svakim intervalom šalje male količine podataka i poručuje:
Ovdje smo! Ovdje smo! Došao sam do deset. Stotinu i pedeset sekunda. Dvije i pol minute.
Poruka je bila duga. I sudeći po Leeinu licu, bila je puna loših vijesti. Vratila se i opet pročitala
nekoliko odlomaka, a zatim opet isključila mobitel i vratila mi ga. Pogledala me ravno u oči i
rekla: »Imao si pravo. Mrtvaci ispod nadvožnjaka bili su ekipa Lile Hoth. Pretpostavljam da je
17. postaja nazvala sve u telefonskom imeniku i provjerila one koji se nisu javljah. Upali su
u njihov ured i pronašli račune na ime Lila Hoth, adresirane na Four Seasons.«
Nisam odgovorio.
Rekla je: »Ali to nije sve. Računi se protežu tri mjeseca unatrag, a ne tri dana. I stigli su
dodatni podaci. Domovinsko osiguranje nema zabilježeno da su dvije žene prezimena Hoth ikada
ušle u zemlju. Osobito ne prije tri dana letom British Airwaysa. A Susan Mark nikada nije zvala
London, ni s posla ni od kuće.«
 48
Čim uporabite mobitel, morate krenuti dalje. Takvo je pravilo. Išli smo na sjever
Broadwayem. Taksiji i policijski auti brzali su pokraj nas. Nakratko su nas prelijetale zrake
farova. Požurili smo se do Astor Placea, a zatim smo ušli u podzemnu i iskoristili tri od
moje četiri preostale vožnje na kartici za podzemnu. Linijom 6 išli smo prema sjeveru. Tu je sve
počelo. Još jedan svijetli i novi vagon R142A. Bila su 23 sata i osim nas bilo je 18 putnika. Našli
smo tri mjesta na jednoj od klupa za osam osoba. Lee je sjela u sredinu. S njezine lijeve strane
sjedio je Jake, napola okrenut i pognute glave, spreman za tihi razgovor. Sjedio sam joj zdesna i
učinio isto. Jake je pitao: »Dakle? Jesu li Hothice lažnjaci ili vlada već čuva leđa i
briše podatke?«
»Može biti i jedno i drugo«, rekla je Lee. »Hothice su lažnjaci«, rekao sam. »Misliš ili
znaš?«
»Ono na stanici Penn bilo je prelako.«
»Kako?«
»Navukle su me. Leonid je dopustio da ga vidim. Nosio je jaknu koja je izgledala jarko
narančasta pod svjetlima. Kao sigurnosni prsluci koje nose radnici na pruzi. Privukla mi je
pogled. Trebao sam je primijetiti. Zatim je dopustio da ga udarim. Jer trebao sam mu uzeti
mobitel i saznati za Four Seasons. Bila je to manipulacija. Slojevita. Morale su razgovarati sa
mnom, ali nisu htjele da sve vidim. Nisu mi htjele sve otkriti, pa su organizirale kako
me uključiti. Namamile su me u hotel i pokušale nježnim, blagim pristupom. Jedan navodno
nesposoban tip na željezničkoj postaji i blagoglagoljivost. Imale su i pričuvan plan, da dođu u
postaju i prijave nestalu osobu. U oba slučaja s vremenom bih se pojavio.«
»Što žele od tebe?«
»Informacije koje mi je dala Susan.«
»Koje to?«
»Ne znam.«
»Tko su one?«
»Nisu novinarke«, rekao sam. »Očito sam se prevario. Lila je glumila malo jedno, malo
drugo. Ne znam tko je zaista.«
»Je li stara iskrena?«
»Ne znam.«
»Gdje su sada? Odjavile su se iz hotela.«
»Od početka su imale i nešto drugo. Radile su dvije stvari, javni i privatni zadatak. Ne
znam gdje su. Na onom drugom mjestu, očito. Na nekoj dugoročno sigurnoj lokaciji,
pretpostavljam. Negdje u gradu, vjerojatno, u nekoj kući u nizu. Jer s njima je njihova
ekipa. Gadni ljudi. Privatni istražitelji imali su pravo. Na teži su način saznali koliko je Lilina
ekipa gadna. Uz pomoć čekića.«
Lee je rekla: »Dakle, i Hothice čuvaju leda.«
»Pogrešno«, odgovorio sam. »Već su ih sačuvale. Skrile su se negdje, a svi koji bi mogli
znati gdje mrtvi su.«
Vlak je stao na 23. ulici. Vrata su se otvorila. Nitko nije ušao. Nitko nije izašao. Theresa
Lee zurila je u tlo. Jacob Mark pogledao me preko nje i rekao: »Ako Domovinska sigurnost nije
mogla pratiti ulazak Lile Hoth u državu, sigurno ne znaju ni je li otišla u Kahforniju ili nije. Znači
da je ona mogla biti žena s Peterom.«
»Da«, rekao sam. »Mogla je.« Vrata su se zatvorila. Vlak je nastavio.
Theresa Lee podigla je pogled s da, okrenula se prema meni i rekla: »Mi smo krivi za to
što se dogodilo onoj četvorici. To s čekićima. Ti si kriv, zapravo. Rekao si Lih da znaš za njih i
tako su postali nedovršen posao.«
»Hvala što si me upitala na to«, odvratio sam.
Gurnuo si je preko ruba.
Ti si kriv, zapravo.
Vlak je bučno ušao u stanicu na 28. ulici.
Izašli smo na 33. ulici. Nismo htjeli na Grand Central. Bilo je previše policajaca, a u
slučaju Jacoba Marka možda i previše negativnih asocijacija. Iznad je bila užurbana Avenija
Park. U dvije minute prošla su dva policijska auta. Zapadno je bio Empire State Building. Previše
policajaca. Vratili smo se prema jugu i mirnom poprečnom uličicom krenuli prema Aveniji
Madison. Dotad sam se već dobro osjećao. Šesnaest od sedamnaest sati čvrsto sam prespavao, bio
sam sit i napio sam se. Ali Lee i Jake izgledali su iscrpljeno. Nisu imali kamo, a nisu bili
naviknuti na to. Nisu mogb kući, a nisu mogli otići ni k prijateljima. Pretpostavljali smo
da nadziru sva mjesta na koja zalaze.
»Trebamo plan«, rekla je Lee.
Svidio mi se dio u kojem smo bili. New York ima stotine zasebnih malih četvrti.
Atmosfera i ugođaj mijenjaju se od ubce do ulice, katkad i od zgrade do zgrade. Avenije Park i
Madison bile su pomalo zapuštene oko križanja sa 30. ulicom. Poprečne ulice još i više. Možda
su nekoć bile otmjene i možda će jednom opet biti, ali sad su bile baš onakve kakve smo trebali.
Nakratko smo se skrili ispod skela na nogostupu i promatrali pijance kako teturaju kućama iz
barova i kako ljudi iz okolnih stanova šeću pse prije spavanja. Vidjeli smo tipa s dogom veličine
ponija i djevojku sa štakotskim terijerom veličine dogine glave. Bio mi je draži štakorski terijer.
Mali pas, velika osobnost. Maleni je mislio da je gospodar svijeta.
Čekali smo da prođe ponoć, a onda smo vijugali amo-tamo na istok i na zapad dok nismo
našli pravi hotel. Bio je uzak sa starinskim svijetlećim natpisom sa slabim žaruljama. Izgledao
je pomalo oronulo i prljavo. Bio je manji nego što sam priželjkivao. Veći hoteli su bolji. Veća je
vjerojatnost da bude praznih soba, anonimnost je veća, a nadzor slabiji. Ali sve u svemu, mjesto
koje smo našli činilo se prihvatljivim.
Bilo je pogodno za trik sa 50 dolara.
Možda smo čak mogli proći i sa 40.
Na kraju smo morali kupiti ulaz s čak 75 dolara, vjerojatno zato što je noćni recepcionar
sumnjao da imamo na umu seks u troje, Možda zbog načina na koji me Theresa Lee gledala.
Nešto se događalo u njezinim očima. Nisam bio siguran što, ah očito je noćni recepcionar vidio
prihku da digne cijenu. Dao nam je malu sobu. Bila je sa stražnje strane zgrade i imala dva
kreveta i mah prozor koji je gledao na usko unutarnje dvorište. Nije to bila soba kakvu ćete naći u
turističkim brošurama, ali bila je sigurna i skrivena i vidio sam da Lee i Jake nemaju zamjerki da
ondje prespavaju. No isto sam tako vidio da nijedno od njih ne bi željelo ondje provesti dvije noći
ih pet. Ili deset.
»Trebamo pomoć«, rekla je Lee. »Ne možemo vječno živjeti ovako.«
»Možemo ako želimo«, rekao sam. »Ja deset godina živim ovako.«
»Dobro. Normalna osoba ne može ovako zauvijek živjeti. Trebamo pomoć. Naš problem
neće nestati.«
»Mogao bi«, rekao je Jake. »Jer onako je kako si rekao. Da tri tisuće ljudi zna, to više ne
bi bio problem. Dakle, samo trebamo o ovome obavijestiti tri tisuće ljudi.«
»Jedno po jedno?«
»Ne. Nazovimo novine.«
»Hoće li nam vjerovati?«
 »Ako budemo uvjerljivi.«
»Hoće li objaviti priču?«
»Zašto ne bi?«
»Tko zna kako je sad s novinarima. Možda bi ovo provjerili s vladom. A vlada bi im
možda rekla da pričekaju.«
»A što je sa slobodom tiska?«
Lee je rekla: »Da, sjećam se toga.«
»Tko će nam onda, dovraga, pomoći?«
»Sansom«, rekao sam. »Sansom će nam pomoći. Za njega su ulozi najveći.«
»Sansom jest vlada. Njegov je tip pratio Susan.«
»Jer može mnogo izgubiti. To možemo iskoristiti.« Izvadio sam Leonidov mobitel iz
džepa i bacio ga na krevet pokraj Therese Lee. »Ujutro pošalji poruku Dochertyju. Neka ti da
broj uredske zgrade Cannon Houseu Washingtonu. Nazovi Sansomov ured i traži njega osobno.
Reci mu da si policajka iz New Yorka i da si sa mnom. Reci mu da znamo da je u vlaku bio
njegov čovjek. Reci mu da znamo da nije dobio medalju samo zbog VAL-a. Reci mu da znamo
da to nije sve.«
 49
Theresa Lee uzela je telefon i na trenutak ga je držala kao da je rijedak i dragocjen
dragulj. Zatim ga je stavila na noćni ormarić i upitala: »Zašto misliš da ima još nešto?«
Odgovorio sam: »Mora biti još nešto. Sansom je dobio četiri odličja, ne samo jedno. Bio
je onaj kojem su se uvijek obraćali. Sigurno je činio svašta.«
»Što, na primjer?«
»Što god je trebalo. Za koga god je trebalo, ne samo za vojsku. S vremena na vrijeme
vojnike Delte su unajmljivali. Katkad i CIA.«
»Za što?«
»Za tajne intervencije. Državne udare i atentate.«
»Maršal Tito umro je 1980. u Jugoslaviji. Misliš da je Sansom kriv za to?«
»Ne, mislim da se Tito razbolio. Ali ne bi me iznenaddo da su imali pričuvni plan u
slučaju da se ne razboli.«
»Brežnjev je umro 1982. u Rusiji. Ubrzo zatim i Andropov. Brzo je uslijedio i Černjenko.
Bila je to prava epidemija.«
»Ti si neka povjesničarka?«
»Amaterska. Bilo kako bilo, sve je to dovelo do Gorbačova i ostvaren je napredak. Misliš
da smo to mi učinili? Sansom?«
»Možda«, odgovorio sam. »Ne znam.«
»Ali ipak ništa od toga nema veze s ožujkom 1983. u Afganistanu.«
»Razmisli. Posve je slučajno nabasao na sovjetsku snajpersku ekipu u mraku. Zašto bi
poslali tipa koji rješava sve, poput Sansoma, da tumara po brdima po mraku i nada se
najboljemu? Vjerojatno bi sto puta došao kući praznih ruku prije nego što nabasa na nešto. To je
golemi rizik za malu korist. To nije plan misije jer za misiju trebaš cilj koji je moguće postići.«
»Mnogi ne uspiju.«
»Naravno, ali svi imaju realističan cilj. Realističniji od lutanja tisućama kilometara
četvornih po planinskim goletima u nadi da će se susresti s nekime. Sigurno se događalo još
nešto.«
»Prilično neodređeno.«
»Ima još«, rekao sam. »I nije neodređeno. Ljudi danima razgovaraju sa mnom, a ja
slušam. Dio onoga što sam čuo nema mnogo smisla. Federalci su me ščepali kod Watergatea
u Washingtonu. Pitao sam ih što se događa i čudno su reagirali. Kao da će se svijet srušiti. Vrlo
neprimjereno za tehnički prijestup od prije 25 godina.«
»Geopolitika nije jednostavna.«
»Slažem se. I priznajem da nisam stručnjak, ali ipak mi se čini da je bilo pretjerano.«
»I dalje je neodređeno.«
»Razgovarao sam sa Sansomom u njegovu uredu u Washing tonu. Činio se ogorčenim
zbog svega. Smrknut i nekako zabrinut.«
»Vrijeme je izbora.«
»Ali zapljena puške bila je fora, zar ne? Toga se ne treba sramiti. U vojsci su takve akcije
zvali brzima i odvažnima. Dakle, njegova je reakcija bila pogrešna.«
»Još je neodređeno.«
»Znao je da se snajperist zove Grigorij Hoth zbog njegovih pločica s imenom.
Pretpostavio sam da ih je zadržao kao suvenire, ali rekao je da su zaključane s izvješćima o akciji
i svime ostalim. Omaknulo mu se. Čime ostalim? Što to znači?«
Lee nije ništa rekla.
 Nastavio sam: »Razgovarali smo o sudbini snajperista i motritelja. Sansom je rekao da
nije imao oružje s prigušivačem. Opet mu se omaknulo. Delta nikad ne bi poslala ljude u tajni
noćni napad bez prigušivača. Vrlo su temeljiti u vezi s takvim stvarima. Zato mislim da je cijela
ta priča s VAL-om bila slučajna popratna pojava nečeg sasvim drugog. Mislio sam da je riječ o
pušci. Ali to je poput ledene sante. Većina priče je skrivena.«
Lee je šutjela.
Rekao sam: »Onda smo razgovarah o geopolitici. Uočio je opasnost. Bio je zabrinut zbog
Rusije ili Ruske Federacije, ili kako god se sad zovu. Misli da su nestabilni. Misli da bi sve
moglo otići k vragu ako se sazna za dio o Korengalu. Shvaćate? Dio o Korengalu. Omaknulo mu
se već treći put. To je izravno priznanje da postoji još nešto. Izravno iz prve ruke.«
Lee nije odgovorila. Jacob Mark je upitao: »Što to još?«
»Ne znam. Ali što god bilo, mnogo je informacija. Od početka je Lila Hoth tražila USB
memoriju. I federalci misle da postoji. Kažu da im je zadatak naći pravu USB memoriju. Rekli su
to jer su pogledali onu koju sam kupio i pretpostavili da je mamac. Rekli su da je prazna i
premalena. Premalena. Znači da očekuju velike datoteke i mnogo informacija.«
»Ali Susan nije imala ništa«
»Istina. Ali svi misle da jest.«
»O kakvim je informacijama riječ?«
»Nemam pojma. Springfield je razgovarao sa mnom u New Yorku u zabačenom hodniku
Sheratona. On je Sansomov zaštitar. U tihom hodniku. Bio je ukočen i upozorio me da
odustanem. Odabrao je posebnu metaforu. Rekao je da si ne mogu priuštiti da okrenem pogrešan
kamen.«
»Pa?«
»Što se događa kad okreneš kamen?«
»Svašta ispuže ispod.«
»Tako je. Ispuže. U sadašnjem vremenu. Nije riječ o nečemu što je umrlo prije 25 godina
i samo leži ispod kamena. Riječ je o nečemu što sad gmiže i trza se, o stvarima koje su i danas
žive.«
Vidio sam kako Theresa Lee razmišlja o tome. Pogledala je prema telefonu koji je stajao
na noćnom ormariću. Oči su joj se suzile. Valjda je uvježbavala jutarnji poziv Sansomu. Rekla
je. »Pomalo je neoprezan, zar ne? Triput mu se omaknulo.«
»Veći dio tih sedamnaest godina koje je proveo u vojsci bio je časnik u Delti«, rekao sam.
»Pa?«
»Ne bi izdržao ni sedamnaest dana da je neoprezan.«
»Pa što je onda?«
»Činio mi se vrlo usredotočen. Svjestan je svega u vezi s kampanjom. Kako izgleda, što
govori, kako putuje. I svih najsitnijih implikacija.«
»Pa?«
»Pa zato mislim da nije neoprezan.«
»Triput mu se omaknulo.«
»Je li mu se zaista omaknulo? Možda mi je postavljao zamku. Pročitao je moj dosje. Bio
sam dobar vojni policajac, generacijski blizu njemu. Mislim da traži pomoć na svakom mjestu
gdje bi je mogao naći.«
»Misliš da te htio unovačiti?«
»Možda«, odgovorio sam. »Bacio mi je mrvice i čekao da vidi hoću li ih slijediti.«
»Zašto?«
»Želi da se sve opet pomete pod tepih, a ne zna tko bi to mogao učiniti.«
 »Ne vjeruje onima iz Ministarstva obrane?«
»A ti bi?«
»Nisam u tom svijetu. Bi li im ti vjerovao?«
»Ni da mi život ovisi o tomu.«
»A ne vjeruje Springfieldu?«
»Beskrajno mu vjeruje. Ali Springfield je jedan, a Sansom ima velik problem. Pa je
pomislio da, kad sam se već upetljao, mogu i ostati. Što nas je više, to bolje.«
»Dakle, mora nam pomoći?«
»Nije baš da mora«, odgovorio sam. »Njegova je nadležnost ograničena. Ali možda će
nam htjeti pomoći. Zato želim da ga nazoveš.«
»Zašto ga ti ne nazoveš?«
»Jer sutra ujutro neću biti ovdje.«
»Nećeš?«
»Naći ćemo se u 10 sati u parku Madison Square, nekoliko ubca južno odavde. Budite
oprezni kad budete dolazili.«
»Kamo ćeš ti?«
»Van.«
»Kamo?«
»Potražiti Lilu Hoth.«
»Nećeš je naći.«
»Vjerojatno neću. Ali s njom je ekipa. Možda će naći oni mene. Siguran sam da me traže,
a imaju i moju fotografiju.«
»Bit ćeš mamac?«
»Ućinit ću što god mi može pomoći.«
»Sigurno te i pobcija traži. I Ministarstvo obrane i FBI, a možda i ljudi za koje nikad
nismo čuli.«
»Svi su imali napornu noć.«
»Čuvaj se, može?«
»Uvijek.«
»Kad odlaziš?« »Odmah.«
 50. POGLAVLJE

New York. Jedan sat u noći. Najbolje i najgore mjesto na svijetu da vas netko lovi. Ulice
su još bile tople. Promet je bio slab. Prošlo bi po deset sekunda bez ijednog automobila na
Madisonu. Još je bilo ljudi na ulicama. Neki su spavali, u dovratcima i na klupama. Neki su
hodali, sa svrhom ili besciljno. Ja sam se odlučio za besciljno lutanje. Odabrao sam 30. uhcu,
prešao na Aveniju Park, a zatim na Aveniju Lexington. Nikad nisam prošao obuku za
umijeće neupadljivosti. Za to su odabirah sitnije ljude. Ljude normalne veličine. Pretpostavili su
da će čovjek moje veličine uvijek biti lako uočljiv. Ali snalazim se. Naučio sam sam sebe
nekoliko tehnika. Neke prkose intuiciji. Noć je bolja od dana zato što ima manje ljudi. Kad ima
manje ljudi, onda se manje ističem, a ne više. Kad me ljudi traže, traže krupnog tipa. A vehčinu je
lakše procijeniti kad su posvuda ljudi za usporedbu. Ako me stavite u skupinu od pedeset civila,
isticat ću se, bit ću za glavu viši od svih ostahh. Ali kad sam sam, ljudi nisu toliko sigurni. Nema
mjerila. Ljudi slabije procjenjuju visinu usamljenog čovjeka. To znamo iz pokusa
sa svjedočanstvima očevidaca. Inscenirate incident, pitate za prve dojmove i za istog će vam tipa
reći da je bio visok između 172 centimetra i 193 centimetra. Ljudi gledaju, ali ne vide. Osim
onih koji su uvježbani da vide.
Mnogo sam pozornosti obraćao na automobile. Jedini način da pronađete neku osobu u
New Yorku jest da kružite ulicama. Grad je jednostavno prevelik za bilo koju drugu metodu.
Plavo-bijele automobile njujorške policije bilo je lako uočiti. Njihova rotirajuća svjetla jasno su
se ocrtavala, čak i iz daljine. Kad god sam vidio jedan njihov automobil, zastao bih u najbližem
dovratku i legao. Još jedan beskućnik. To ne bi bilo uvjerljivo zimi jer nemam brdo prekrivača na
sebi. Ali vrijeme je još bilo vruće. Pravi beskućnici još su nosili kratke majice.
Teže je bilo uočiti neoznačene policijske automobile. Sprijeda su izgledali poput svih
ostahh automobila, što je bio i smisao. Ali domaća politika i proračun redarstvenih agencija suzili
su izbor na nekoliko specifičnih proizvođača i modela. Većina pojedinačnih vozila
karakteristično je neodržavana. Prljavi su, vise i ljuljaju se.
Osim neoznačenih automobila saveznih agenata. Isti proizvođač, isti modeli, ali često su
novi, čisti, ulašteni i uglačani. Lako ih je uočiti, ali nije ih lako razlikovati od nekih automobila
za najam. Tvrtke za iznajmljivanje limuzina rabe automobile istih proizvođača i iste modele.
Crown Vicove i Megsiguje. A njihovi vozači održavaju te aute čistima. Neko sam vrijeme proveo
ležeći u dovratcima samo da bih otkrio kako prolazi automobil s registarskom tablicom T&LC.
Povjerenstvo za taksije i limuzine. To me frustriralo dok se nisam sjetio riječi Therese Lee
o protuterorističkoj jedinici njujorške policije koja uokolo kruži u lažnim taksijima. Nakon toga
sam odlučio nastaviti se skrivati, za svaki slučaj.
Pretpostavio sam da će ekipa Lile Hoth voziti unajmljene automobile. Od Hertza, Avisa,
Enterprisea ili nekoga tko je novi na sceni. Opet je riječ o relativno specifičnim markama i
modelima automobila, uglavnom domaća sranja, ali nova, čista i dobro održavana. Vidio sam
mnogo vozila koja su odgovarala tom opisu, ali i mnoga koja nisu. Poduzeo sam razumne mjere
opreza i klonio se čuvara zakona, ali sam se trudio i dopustiti ljudima Lile Hoth da me vide.
Kasno doba noći je pomoglo. Pojednostavnilo je stvari. Bilo je lakše kategorizirati stanovništvo.
Nedužni promatrači uglavnom su bili kod kuće u krevetu.
Hodao sam sat i pol, ali ništa se nije dogodilo. Sve do jedan i trideset.
Sve dok nisam došao do križanja 22. ulice i Broadwaya.
 51. POGLAVLJE

Slučajno sam opet vidio djevojku s terijerom. Hodala je prema jugu po Broadwayu, u
smjeru 22. ulice. Malac je pišao po nekim stupovima i ignorirao druge. Prošao sam pokraj njih,
pas me vidio i zalajao. Okrenuo sam se da ga uvjerim kako ne predstavljam veliku opasnost i
krajičkom oka vidio crni Crown Vic kako prolazi kroz semafor na 23. ulici. Čist, sjajan, a antene
na prdjažniku osvijetlila su svjetla automobila tridesetak metara iza njega.
Usporio je.
Broadway je na tom dijelu dvostruko širok. Šest traka, sve prema jugu, nakon semafora
podijeljenih kratkim pješačkim otokom u sredini. Bio sam na lijevom pločniku. Pokraj mene bila
je stambena zgrada. Iza nje trgovine. S desne strane, šest traka dalje, bila je zgrada Flatiron. Iza
nje trgovine.
Ravno naprijed ulaz u podzemnu.
Djevojka sa psom skrenula je lijevo iza mene i ušla u stambenu zgradu. Vidio sam vratara
za pultom. Crown Vic stao je u drugoj od šest traka. Automobil iza njega prošao je pokraj i
osvijetbo dvojicu na prednjem sjedalu Crown Vica. Mirno su sjedili. Možda su pregledavali
fotografiju, možda su zvali za upute, možda su zvali pomoć.
Sjeo sam na niski cigleni zid koji se protezao oko vrta ispred stambene zgrade. Ulaz u
podzemnu bio je tri metra dalje. Crown Vic ostao je na mjestu.
Daleko na jugu pločnik Broadwaya bio je širok. Uz trgovine je bio od lijevanog betona.
Na polovici uz rubnik nalazila se duga rešetka od podzemne. Na ulazu u podzemnu udaljenom tri
metra od mene bilo je usko stubište. Južni kraj postaje u 23. ulici. Vlakovi N, R i W. Linije prema
sjeveru grada.
Okladio sam se sa sobom da ima »visoki« ulaz. To jest visoku naplatnu rampu za
ulaz-izlaz. Nisam se kladio u novac. Nego u nešto mnogo važnije. Život, slobodu i potragu za
srećom.
Čekao sam.
Tipovi u automobilu mirno su sjedili.
U jedan i trideset podzemna je vozila prema noćnom rasporedu. Vlakovi su prolazili u
razmacima od deset minuta. Nisam čuo nikakvu buku ni riku odozdo. Nije bilo naleta zraka.
Smeće na udaljenim rešetkama mirno je ležalo.
Crown Vic okrenuo je prednje kotače. Čuo sam šištanje servoupravljača i cviljenje guma
cesti. Naglo je skrenuo preko četiri trake, izravnao se u oštrom manevru i zaustavio se uz
pločnik pokraj mene.
Dvojica tipova ostala su unutra.
Čekao sam.
Bio je to automobil saveznih agenata. Iz voznog parka. Standardni _LXmodel, a ne
policijski presretač. Crna boja, plastični naplatci. Pločnik nije bio pun, ali nije bio ni prazan.
Ljudi su se žurili kući ili polako šetali u parovima. Na poprečnim ulicama južno bili su klubovi.
To sam znao po malim i nasumičnim skupinama smušenih ljudi koji su se svako toliko
pojavljivali i izvirivali na cestu da vide dolaze li taksiji.
Tipovi u automobilu su se pokrenuli. Jedan se nagnuo ude sno, a drugi ulijevo, kao što
ljudi rade kad obojica žele istodobno uhvatiti kvaku sa svoje strane.
Promatrao sam rešetku od podzemne na pločniku, četrdesetak metara južno od mene.
Ništa. Miran zrak. Smeće se ne pomiče. Dvojica tipova izašla su iz automobila. Obojica
su nosila tamna odijela. Sakoi su im bili zgužvani na leđima, od vožnje. Suvozač je zaobišao
automobil i stao uz vozača u kanalu uz rubnik blizu prednjeg dijela Crown Vica. Stajali su točno
nasuprot mene, možda šest metara dalje, koliko je iznosila širina pločnika. Već su zakačili značke
na džepove na prsima. FBI, pretpostavio sam, iako nisam bio dovoljno blizu da bih bio siguran.
Sve te civilne značke meni izgledaju jednako. Suvozač se oglasio: »Savezni agenti.« Kao da to
nisam znao.
Nisam odgovorio.
Ostali su na rubu ulice. Nisu zakoračili na pločnik. Podsvjesni obrambeni mehanizam,
nagađao sam. Rubnik je bio poput malenog bedema. Nije pružao nikakvu stvarnu zaštitu, ali
nakon što ga prijeđu, morat će otići do kraja. Morat će djelovati, a nisu bili sigurni kako to
učiniti.
Rešetka od podzemne bila je mirna i tiha. Suvozač me dozvao: »Jack Reacher?«
Nisam odgovorio. Kad sve drugo propadne, izigravaj budalu. Vozač je doviknuo: »Ostani
gdje jesi.« Moje su cipele bile od gume, mnogo labavije i mekše od onih na koje sam navikao.
Ali ipak sam kroz njih osjetio prve naznake grmljavine podzemne. Vlak, ili ide na jug iz 28.
ulice, ili ide na sjever iz 14. ulice. Izgledi su 50-50. Vlak prema jugu nije mi bio od koristi. Bio
sam na pogrešnoj strani Broadwaya. Trebao sam vlak prema sjeveru grada.
Promatrao sam udaljenu rešetku od podzemne. Smeće je mirovalo.
Suvozač se oglasio: »Drži ruke tako da ih vidimo.« Stavio sam jednu ruku u džep.
Djelomično da pronađem svoju karticu za podzemnu, a djelomično zato da vidim što će se
dogoditi, Znam da su na obuci agenata u Quanticu naglašavali sigurnost javnost. Agentima
govore da izvuku oružje samo u najvećoj nuždi. Mnogi nikada ne izvuku oružje, od diplome do
mirovine, nijedanput. Oko nas su bili nedužni ljudi. Točno iza mene bilo je predvorje
stambene zgrade. Vatrena linija bila je visoka, široka i dobra, ali i puna usputnih tragedija koje
samo čekaju da se dogode. Prolaznici, promet, djeca koja spavaju u spavaćim sobama na prvim
katovima.
Dvojica agenata izvukla su oružje.
Dva identična poteza. Dva identična oružja. Pištolji Glock, izvadili su ih glatko, brzo i
lako iz futrola ispod ramena. Obojica su bili dešnjaci.
Suvozač je doviknuo: »Ne miči se.«
Daleko s lijeve strane smeće na rešetki od podzemne počelo se micati. Vlak prema sjeveru
grada, u mom smjeru. Stup zraka ispred njega brzo se kretao, povećavajući tlak i tražeći izlaz.
Ustao sam i odšetao do ograde na vrhu stuba. Ne brzo, ne polako. Spuštao sam se stubu po stubu.
Čuo sam kako agenti dolaze za mnom. Tvrdi potplati na betonu. Imali su bolje cipele od mene.
Okrenuo sam karticu za podzemnu u džepu i izvukao je na pravu stranu.
Rampa je bila visoka. Šipke od poda do stropa, kao u zatvorskoj ćeliji. Bile su dvije
rampe, jedna s lijeve, druga s desne strane. Obje uske i visoke do stropa. Nema potrebe za
nadzorom. Nema potrebe za kabinom u kojoj sjedi zaposlenik. Provukao sam karti cu,
zadnji kredit na njoj upalio je zeleno svjetlo i prošao sam. Iza mene agenti su naglo stali. Lako bi
mogli preskočiti običnu rampu i poslije objasniti zašto. Ah visoku rampu nisu mogli preskočiti.
Sa sobom nisu imali kartice za podzemnu. Vjerojatno su živjeli na Long Islandu i vozili se
automobilom na posao. Dane su provodili u automobilu bi za stolom. Bespomoćno su stajali iza
rešetaka. Nisu imah pribku dovikivati prijetnje ni pregovarati. Dobro sam izračunao vrijeme. Stup
zraka već je došao u postaju, razbacujući prašinu i prevrćući prazne čaše. Prva tri vagona već su
skrenula iza zavoja. Vlak je cvilio, zastenjao i stao, a ja sam samo ušao bez usporavanja. Vrata su
se zatvorila i vlak me odveo, više nisam vidio dvojicu agenata koji su ostali stajati s pogrešne
strane rampe držeći pištolje spuštene uz bokove.
 52. POGLAVLJE

Bio sam na liniji R. Linija R ide Broadwayom do Times Squarea, a zatim vodi ravno do
križanja 57. ulice i Sedme avenije, gdje oštro skreće udesno i zastaje na uglu 59. ulice i Pete
avenije, zatim 60. i Avenije Lexington, a onda nastavlja dalje ispod rijeke i na istok prema
Queensu. Nisam htio ići u Queens. Dobar okrug, bez sumnje, ali noću nije uzbudljiv, a uz to sam
imao osjećaj da se akcija nalazi drugdje. Na Manhattanu, sigurno. Vjerojatno na East Sideu i
ne daleko od 57. ubce. Lila Hoth upotrijebila je Four Seasons kao mamac. Prema tomu, njezina je
prava baza bila negdje blizu, gotovo sigurno. Ne odmah pokraj, ab u relativnoj blizini.
A njezina prava baza bila je kuća, a ne stan ili neki drugi hotel. Zato što je sa sobom imala
ekipu, koja je morala moći dolaziti i odlaziti neprimijećeno.
Mnogo je kuća na istočnoj strani Manhattana. Ostao sam u vlaku i nakon Times Squarea.
Ondje se ukrcalo mnogo ljudi. Tijekom minute koliko je vlaku trebalo da dođe do 49. ulice,
u vagonu je bilo 27 putnika. Petero je ljudi izašlo u 49. ubci i broj se počeo smanjivati. Ja sam
izašao na križanju 59. ulice i Pete avenije. Stajao sam na peronu i gledao vlak kako odlazi bez
mene. Zatim sam sjeo na klupu i čekao. Pretpostavio sam da su agenti iz 22. ulice javili radijem.
Pretpostavio sam da su policajci krenuli na postaje linije R u dugom sekvencijskom nizu.
Zamišljao sam kako sjede u svojim automobibma ib stoje na pločniku, odmjeravaju prolazak
vlaka u podzemlju, postaju napeti, a onda se opuštaju kad zaključe da sam prošao ispod njih i
otišao dalje. Zamišljao sam kako čekaju još pet minuta, a zatim odlaze. Pa sam čekao. Punih
deset minuta. A onda sam otišao. Izašao sam iz podzemlja i vidio da me nitko ne traži. Ostao sam
sam na pustom uglu ispred poznatog i starog hotela Plaža koji je bio točno ispred mene, posve
osvijetljen, a iza mene je bio park, posve mračan.
Bio sam dvije ulice sjeverno i ulicu i pol zapadno od Four Seasonsa.
Bio sam točno tri ulice zapadno od mjesta na kojem bi Susan Mark izašla iz linije broj 6,
na početku priče. I tada sam shvatio da Susan Mark uopće nije išla u Four Seasons. Ne odjevena
posve u crno i spremna za borbu. Borba nije bila moguća u predvorju hotela, hodniku ili
apartmanu. Crna odjeća ne bi joj donijela nikakvu prednost na mjestu koje je osvijetljeno. Znači
da je Susan išla nekamo drugamo. Točno do tajne lokacije, vjerojatno, koja je morala biti u
mračnoj i diskretnoj poprečnoj ulici. Ali morala je biti u izvornom području od 68 ulica, između
42. i 59. ulice, između Pete avenije i Treće. Vjerojatno u jednom od gornjih kvadranata,
s obzirom na taj kraj. Ili u gornjem lijevom di gornjem desnom kvadrantu. U jednoj od šesnaest
ulica uzdužnih i poprečnih ulica, možda.
A što se ondje nalazi?
Dva mdijuna različitih stvari.
No to je bilo četiri puta bolje od osam milijuna različitih stvari, ali ne toliko mnogo bolje
da bih počeo skakati od sreće Umjesto toga krenuo sam na istok preko Pete avenije i nastavio
besciljno lutati, promatrajući automobile i držeći se sjene. Ovdje je bilo mnogo manje beskućnika
nego dolje u 20-im uhcama, pa sam zaključio da bi ležanje u dovratcima bilo mnogo
provokativnije. Stoga sam promatrao promet, spreman na bijeg di borbu, ovisno o tome tko
me prvi pronađe.
Prešao sam Aveniju Madison i zaputio se prema Aveniji Park. ad sam bio točno iza Four
Seasonsa, koji je bio dvije uhce južno. Ulica je bila tiha. Uglavnom male trgovine i butici, sve
zatvoreno. Skrenuo sam na jug u Aveniju Park, a zatim na istok u 58. ulicu. Ondje je bilo kuća,
ali sve su izgledale jednako. Bezlične kamene peterokatnice i šesterokatnice, s rešetkama na
prozorima u prizemlju, zamračenih gornjih prozora, bez svjetla. U nekim su kućama bih
konzulati malih zemalja. U nekima su bili raskošni uredi dobrotvornih zaklada i malih
korporacija. Neke su bile stambene, ali podijeljene na stanove. U nekima je živjela po
jedna obitelj, ah činilo se da svi čvrsto spavaju iza zaključanih vrata.
Prešao sam Aveniju Park i zaputio se prema Lexingtonu. Ispred mene bio je Sutton Place.
Tiha stambena četvrt. Uglavnom zgrade, ali i nešto kuća. Povijesno gledano, četvrt je bila
okrenuta prema jugu i istoku, ali optimistični mešetari pomaknuli su njezine granice prema
sjeveru i osobito prema zapadu, sve do Treće avenije. Ti vanjski rubovi uglavnom su bili mnogo
manje poznati.
Idealno mjesto za skrovište.
Nastavio sam dalje, zapad i istok, sjever i jug, 58., 57., 56. ulica, Avenija Lexington,
Treća, Druga. Obišao sam mnogo ulica. Ništa mi nije upadalo u oči. Ni ja nisam nikomu upao u
oči. Vidio sam mnogo automobila, ali svi su sretno išli od točke A do točke B. Nitko
nije pokazivao karakteristično oklijevanje automobda čiji vozač pregledava pločnike. Vidio sam
mnogo ljudi, ali većina je bila u daljini i činili su se posve nedužnima. Šetači pasa koji ne
mogu spavati, medicinsko osoblje koje se vraća kući iz bolnica na East Sideu, smetlari, vratari
stambenih zgrada koji su izašli udahnuti svježeg zraka. Jedna od šetačica pasa prišla mi je
dovoljno blizu da smo mogli razgovarati. Pas je bio star i siv, a njegova vlasnica bila je bjelkinja
od osamdesetak godina. Imala je urednu frizuru i bila posve našminkana. Nosda je staromodnu
ljetnu haljinu i nedostajale su joj još samo bijele rukavice da upotpuni sliku. Pas je zastao, tužno
me pogledao, što je protumačila dovoljnim društvenim uvodom. Rekla je: »Dobra večer.«
Bilo je gotovo tri ujutro i tehnički jutro. Ali nisam htio ispasti neljubazan. Stoga sam
samo rekao: »Halo.«
Odvratila je: »Znate li da je ta riječ nedavno ušla u upotrebu?«
Upitao sam: »Koja riječ?«
»Halo«, rekla je. »Postala je pozdrav tek nakon izuma telefona. Ljudi su smatrali da
trebaju nešto reći kad podignu telefonsku slušalicu. To je iskvareni oblik stare riječi halloo. A ona
je služila kao izraz privremenog šoka ili iznenađenja. Kad biste naišli na nešto neočekivano, rekli
biste: Halloo! Ljude je možda uplašila prodornost telefonskog zvona.«
»Da«, rekao sam. »Možda jest.«
»Imate li telefon?«
»Rabio sam ih«, odvratio sam. »I čuo sam kako zvone.«
»Smeta li vas taj zvuk?«
»Uvijek sam pretpostavljao da mu je to i smisao.«
»Pa, dovidenja«, rekla je žena. »Bilo mi je ugodno čavrljati s vama.«
Samo u New Yorku, pomislio sam. Žena je krenula dalje, a stari ju je pas pratio. Gledao
sam je kako odlazi. Krenula je na istok, zatim na jug po Drugoj aveniji, a onda sam je izgubio iz
vidokruga. Okrenuo sam se i opet krenuo na zapad. Ali šest metara ispred mene naglo je stao
zlatni Chevy Impala i s njegova stražnjeg sjedala izašao je Leonid.
 53. POGLAVLJE

Leonid je stajao na rubniku, a automobil je krenuo dalje pa stao šest metara iza mene.
Vozač je izašao. Pametan potez. Bio sam okružen na pločniku, jedan je tip bio ispred mene, a
drugi iza. Leonid je izgledao jednako, ali drukčije. Još je bio visok, još je bio mršav, još je bio
ćelav s kratkom riđom bradicom, ali sada je nosio normalnu odjeću i više nije bio pospan. Nosio
je crne cipele, crne platnene hlače i crnu majicu s kapuljačom. Izgledao je živo, pozorno i opasno.
Izgledao je više poput gangstera, ali ne poput štemera ili huligana. Poput profesionalca.
Uvježbanog i iskusnog.
Izgledao je poput bivšeg vojnika.
Stao sam uza zid zgrade iza sebe kako bih mogao obojicu držati na oku. Leonid mi je bio
s lijeve, a drugi tip s desne strane. Drugi je tip bio zdepast i imao je tridesetak godina. Izgledao je
kao da je s Bliskog istoka, a ne iz istočne Europe. Tamna kosa, bez vrata. Nije bio krupan. Bio je
poput Leonida, ali okomito stisnut, pa se proširio u stranu. Bio je jednako odjeven, u jeftinu crnu
trenirku. Pogledao sam hlače i jedna mi je riječ prošla kroz glavu.
Ta je riječ bila: potrošno.
Tip je napravio korak prema meni.
Leonid je učinio isto.
Dva izbora, kao i uvijek: borba ili bijeg. Bili smo na južnom pločniku 56. ulice. Mogao
sam otrčati ravno preko ceste i pokušati pobjeći. Ali Leonid i njegov kompić vjerojatno su bili
brži od mene. Zakon prosjeka. Većina je ljudi brža od mene. Starica u ljetnoj haljini vjerojatno je
brža od mene. Njezin stari sivi pas vjerojatno je brži od mene.
Bijeg je sam po sebi bio loš. A bijeg nakon kojeg vas gotovo odmah uhvate bio je
ponižavajući.
Stoga sam ostao na mjestu.
S moje hjeve strane, Leonid je napravio još jedan korak.
S moje desne strane, niski je tip učinio isto.
Ono što me vojska nije uspjela načiniti o skrivanju, nadoknadila je naučivši me mnogo o
tučnjavi. Čim su me vidjeh, poslah su me u gimnastičku dvoranu. Bio sam poput većine djece
vojnika. Imah smo neobičnu prošlost. Živjeli smo ddjem svijeta. Dio naše kulture bilo je učenje
od mjesnih ljudi. Ali ne povijest, jezik ili političku situaciju. Učili smo od njih kako se tući.
Njihove omiljene tehnike. Borilačke vještine s Dalekog istoka, posvemašnja makljaža iz ružnijih
dijelova Europe, noževi, kamenje i boce iz ružnijih dijelova SAD-a. Kad smo navršili 12 godina,
sve smo to spojili u nesputanu surovost. Osobito nesputanu. Naučili smo da će nas
suzdržavanje povrijediti brže nego išta drugo. Samo to učini, to je bilo naše geslo, davno prije
nego što je Nike počeo proizvoditi teniske. Kod nas koji smo se prijavili u vojsku, prepoznali su
naš talent, mentori su nas podučavali i ponudili nam daljnje školovanje, u kojem su nas najprije
slomili, a zatim sastavili. Mislili smo da smo sa 12 godina bili čvrsti. Sa 18 smo mishli da smo
nepobjedivi. Nismo bili. Ali sa 25 godina bili smo vrlo bbzu toga.
Leonid je napravio još jedan korak.
Drugi je tip učinio isto.
Opet sam pogledao Leonida i vidio da je kroz prste provukao bokser.
Isto je učinio i niski tip.
Navukb su ih brzo i lako. Leonid je napravio korak u stranu. Kao i drugi tip. Podešavali
su kutove. Stajao sam leđima uz zgradu i imao 180 stupnjeva praznog prostora ispred sebe. Svaki
od njih htio je 45 stupnjeva od tog prostora sa svoje desne strane i 45 stupnjeva sa svoje lijeve
strane. U slučaju da pobjegnem, tako bi pokrivali svaki smjer bijega. Poput igrača parova u
tenisu. Duga vježba, međusobna potpora i instinktivno razumijevanje.
Obojica su bili dešnjaci.
Prvo pravilo borbe protiv nekoga s bokserom: nemojte da vas udare. Osobito ne u glavu.
Ali čak i udarci u ruke ib rebra mogu slomiti kosti i paralizirati mišiće.
Najbolji način da vas ne udare jest da izvučete pištolj i ustrijelite protivnike s udaljenosti
od oko tri metra. Dovoljno blizu da ne promašite, dovoljno daleko da vas ne dotaknu. Igra je
gotova. Ali ja nisam imao tu mogućnost. Nisam bio naoružan. Drugi najbolji način jest da držite
protivnike na odstojanju ili da ih razbijete izbbza. Ako su daleko, mogu zamahivati cijelu noć i
neće vas udariti. Ako su blizu, ne mogu zamahnuti. Da biste ih držali na udaljenosti, morate
iskoristiti svoj veći doseg, ako ga imate, ili rabiti noge. Moj je doseg spektakularan. Imam vrlo
duge ruke. Gorila na televiziji imao je batrljke u usporedbi sa mnom. Vojni instruktori uvijek su
me zafrkavali zbog mog dosega i prezimena1. Ali sada sam bio suočen s dvojicom i nisam bio
siguran da mogu upotrijebiti udarac nogom. Kao prvo, imao sam loše cipele. Gumene vrtlarske
čizme. Bile su mi labave. Izut će mi se. A udarac bosom nogom rezultira slomljenim kostima.
Stopala su još krhkija od šaka. Osim u školi karatea, gdje postoje pravila. Na ulici nema
nikakvih pravila. Kao drugo, čim podignem jedno stopalo, više neću biti u ravnoteži i postat ću
potencijalno ranjiv. U idućem se trenutku mogu naći na tlu, a tada sam mrtav. Vidio sam da se to
događa. Ja sam to radio drugima.
Desnu petu upro sam o zid iza sebe.
Čekao sam.
Pretpostavio sam da će zajedno navaliti. Simultani naleti, udaljeni devedeset stupnjeva.
Krećući se prema unutra, više-manje u istom koraku. Dobra je vijest što me neće pokušati ubiti.
Lila Hoth bi im to zabranila. Htjela je neke stvari od mene, a trupla ne mogu ništa ponuditi.
Loša je vijest da postoji mnogo teških ozljeda koje nisu kobne. Čekao sam.
Leonid je rekao: »Ne moraš biti ozlijeđen, znaš. Možeš samo poći s nama ako to želiš i
razgovarati s Lilom.« Njegov engleski nije bio toliko otmjen kao njezin. Imao je težak naglasak.
Ali znao je sve riječi.
Upitao sam: »Kamo da idem s vama?«
»Znaš da ti to ne mogu reći. Morao bi nositi povez preko očiju.«
Rekao sam: »Ipak ne bih povez. Ali ni ti ne moraš biti ozlijeđen. Možeš samo produžiti i
reći Lili da me nisi vidio.«
»Ali to ne bi bila istina.«
»Nemoj robovati istini, Leonide. Istina katkad boli. Katkad te ugrize za dupe.«
Dobra stvar zajedničkog napada dvojice protivnika jest da moraju jedan drugomu prenijeti
signal za početak. Možda samo pogled ili kimanje, ali uvijek postoji. Djelić sekunde
upozorenja. Zaključio sam da je Leonid glavni. Onaj koji prvi progovori, obično jest. Najavit će
napad. Promatrao sam mu oči, vrlo pozorno.
Rekao sam: »Ljutiš se zbog onoga što se dogodilo na željezničkom kolodvoru?«
Reach (engl.) - doseg (nap. prev.).
Leonid je odmahnuo glavom. »Pustio sam te da me udariš. Bilo je potrebno. Lila je tako
rekla.«
Promatrao sam mu oči.
Rekao sam: »Reci mi nešto o Lih.«
»Što želiš znati?«
»Želim znati tko je ona.«
 »Pođi s nama pa je pitaj.«
»Pitam tebe.«
»Ona je žena koja mora obaviti posao.«
»Kakav posao?«
»Pođi s nama pa je pitaj.«
»Pitam tebe.«
»Važan posao. Nužan posao.«
»Što to uključuje?«
»Pođi s nama pa je pitaj.«
»Pitam tebe.«
Bez odgovora. Bez daljnjeg razgovora. Osjetio sam kako se napinju. Promatrao sam
Leonidovo lice. Vidio sam kako mu se oči šire, a glava naginje naprijed i blago kima. Krenuli su
ravno na mene, zajedno. Odgurnuo sam se od zida, stavio šake na grudi, isturio laktove poput
krila zrakoplova i jurnuo na njih jednakom silinom kojom su oni jurnuli na mene. Susreli smo se
u jednoj točki, poput trokuta koji se ruši, a moji su ih laktovi pogodili u lice. S desne sam strane
osjetio kako zubi nižeg tipa lete, a s lijeve sam strane osjetio kako Leonidova čeljust puca.
Udarac je jednak masi puta brzini na kvadrat. Imao sam dovoljno mase, ali cipele su mi bile
mekane, a stopala skliska u njima od vrućine, pa mi brzina nije bila kolika je mogla biti.
Što je donekle smanjilo udarac.
I obojica su ostala na nogama.
Pa mi je ostalo još malo posla.
Odmah sam se okrenuo i kružnim udarcem ruke opalio nižeg tipa u uho. Bez stila. Bez
finese. Samo velik i ružan udarac. Uho mu se spljoštilo uz glavu i donekle ublažilo udarac, ali
ostatak kinetičke energije prošao je kroz smrvljenu hrskavicu do lubanje. Vrat mu se trznuo u
stranu i drugim je uhom udario po drugom ramenu. U tom sam se trenutku, šljapkajući u svojim
lošim cipelama, okrenuo na drugu stranu i zabio lakat duboko u Leonidov želudac. Na isto mjesto
na koje sam ga udario na postaji Penn, ali deset puta snažnije. Gotovo sam mu izbio kralježnicu
kroz leđa. Odbijanje od njegova tijela iskoristio sam da se okrenem na drugu stranu, prema
niskom tipu. Pognuo se, okrenuo od mene i bio je spreman da mu sudac broji do osam. Zadao
sam mu nizak udarac desnicom u bubrege. Od toga se uspravio i okrenuo prema meni. Savio sam
koljena, pojurio naprijed i udario ga čelom između očiju.
Eksplozivno. Popustile su sve one kosti koje mu nisam slomio laktom i složio se na pod
poput vreće. Leonid me bokserom kucnuo po ramenu. Mislio je da je to udarac, ali bio je
ošamućen i nije mogao jače udariti. Strpljivo sam se pripremio, oprezno naciljao i srušio ga na do
aperkatom u čeljust. Već je bila slomljena od mog lakta. Sad se još više polomila. Kosti i meso
letjeli su u lijenom, crvenom luku, jasno vidljivi pod uličnim svjetlima. Zubi, pretpostavio sam, i
možda dio jezika.
Bio sam malo potresen. Kao i uvijek. Višak adrenalina izmorio me. Adrenalinska žlijezda
sporo se aktivira, a onda pretjera kompenzirajući. Daje previše adrenalina i prekasno. Zastao sam
na deset sekunda da povratim dah. I još deset da se smirim. Zatim sam obojicu odvukao preko
pločnika i posjeo ih uza zid ispred kojeg sam stajao. Njihove majice s kapuljačama posve su se
rastegnule dok sam ih vukao. Jeftina odjeća. Potrošna, u slučaju da je natope krvlju. Obojicu sam
postavio tako da ne mogu pasti i da se ne uguše, a zatim sam svakome iščašio desni lakat.
Obojica su bili dešnjaci i postojala je velika vjerojatnost da ih opet sretnem. U tom sam slučaju
htio da budu izvan stroja. Bez trajne štete. Bit će kao novi nakon tri tjedna u longeti.
Imali su mobitele u džepovima. Uzeo sam oba. Oba su imala moju fotografiju. U oba je
popis poziva bio prazan. Nije bilo ničega više. Nije bilo novca. Nije bilo ključeva. Nikakvih
materijalnih dokaza. Nikakvog traga o tome odakle su došli. A oni nisu bili u stanju da mi tako
skoro kažu. Presnažno sam ih udario. Bili su u nesvijesti. I kad se probude, nema nikakvog
jamstva da će se ičega sjećati. Možda se neće sjećati ni svoga imena. Potres mozga
ima nepredvidive učinke. Bolničari se ne šale kad one koji su pretrpjeli potres mozga pitaju koji
je dan i tko je predsjednik.
No nisam žalio. Bolje je biti siguran. Oni koji tijekom tučnjave misle o posljedicama, ne
dospiju daleko. Oni postanu posljedica. Stoga nisam žalio. Ali nisam ništa ni dobio. Čak mi ni
njihovi bokseri nisu odgovarali. Isprobao sam oba, ali bili su premali. Bacio sam ih u odvod šest
metara dalje.
Njihov je automobil još stajao uz rubnik u praznom hodu. Imao je njujorške tablice. Nije
imao navigaciju. Nije bilo digitalne memorije s upamćenom lokacijom baze. U vratima sam
pronašao ugovor o najmu na ime koje nikad nisam čuo i s londonskom adresom za koju sam
pretpostavio da je lažna. U pretincu za rukavice pronašao sam priručnike o vozilu i malenu
spiralnu bilježnicu s kemijskom olovkom. U bilježnici ništa nije bilo zapisano. Uzeo sam
kemijsku olovku, vratio se do njih dvojice i uspravio Leonidovu glavu čvrsto je držeći lijevim
dlanom. Zatim sam pisao po njegovu čelu kemijskom, snažno pritišćući kožu i nekoliko puta
ispisujući slova da budu čitljivija.
Napisao sam: Lila, nazovi me.
Zatim sam im ukrao automobil i odvezao se.
 54 POGLAVLJE

Vozio sam se na jug Drugom avenijom, a zatim 50. ulicom skroz do kraja na zapad i
ostavio automobil kod hidranta, pola ulice od autoceste F. D. Roosevelt. Nadao sam se da će ga
policajci iz 17. postaje pronaći, postati sumnjičavi i provjeriti ga. Odjeća je potrošna. Ali
automobili baš i nisu. Ako su Lilini ljudi u toj Impali pobjegli s mjesta napada čekićima, onda će
u njemu možda biti nekakvih tragova. Ja ih golim okom nisam mogao vidjeti, ali forenzičari se ne
oslanjaju samo na vid.
Obrisao sam upravljač, mjenjač i ručke vrata donjim dijelom košulje. Zatim sam bacio
ključeve kroz rešetku, vratio se na Drugu aveniju i stajao u sjeni tražeći taksi. Prema centru grada
tekao je relativno gust promet i svaki su automobil osvjetljavala svjetla onoga iza njega. Vidio
sam koliko je ljudi u svakom vozilu. Prisjetio sam se informacije od Therese Lee: lažni taksiji,
idu na sjever po Desetoj, a na jug po Drugoj aveniji, jedan tip sprijeda, dvojica straga. Čekao sam
taksi u kojem je bio samo vozač, izašao na cestu i pozvao ga. Vozač je bio sikh iz Indije, nosio je
turban, imao gustu bradu i vrlo malo govorio engleski. Nije bio policajac. Odveo me na jug do
Trga Union. Ondje sam izašao, sjeo na klupu u mraku i promatrao štakore. Trg Union najbolje je
mjesto u gradu da vidite štakore. Danju Odjel za parkove baca gnojivo od krvi i kosti oko cvijeća.
Štakori noću izlaze i goste se njime.
U četiri sam zaspao.
U pet je jedan od oduzetih mobitela počeo vibrirati u mome džepu.
Probudio sam se, na sekundu pogledao lijevo, desno i iza sebe, a zatim izvadio mobitel iz
hlača. Nije zvonio. Samo je zujao. Tihi način rada. Na malom jednobojnom prozoru sprijeda
pisalo je Nepoznati broj. Otvorio sam ga, a na velikom zaslonu u boji pisalo je to isto. Stavio sam
mobitel na uho i rekao: »Halo?« Nova riječ, nedavno izumljena. Lila Hoth je odgovorila. Njezin
glas, njezin naglasak, njezina dikcija. Rekla je: »Znači, odlučio si objaviti rat. Očito ne poštuješ
nikakva ratna pravila.«
Rekao sam: »Tko si ti zapravo?«
»Doznat ćeš.«
»Moram znati sada.«
»Ja sam tvoja najgora noćna mora. Od otprije dva sata. I još imaš nešto što mi pripada.«
»Onda dođi po to. Ili, još bolje, pošalji još svojih ljudi. Da se još malo lagano razgibam.«
»Večeras si imao sreće, to je sve.«
Odvratio sam: »Uvijek imam sreće.«
Upitala je: »Gdje si?«
»Ispred tvoje kuće.«
Zastala je. »Ne, nisi.«
»Točno«, rekao sam. »Ali upravo si mi potvrdila da živiš u kući. I da sada upravo stojiš
pokraj prozora. Hvala ti na toj informaciji.«
»Gdje si zapravo?«
»Na Federal Plazi«, rekao sam. »S FBPem.«
»Ne vjerujem ti.«
»Kako želiš.«
»Reci mi gdje si.«
»Blizu tebe«, rekao sam. »Ugao Treće avenije i 56. ulice.«
Počela mi je odgovarati, ali onda se naglo zaustavila. Nije došla dalje od glasa Bezvučni
alveolarni ploziv. Početak rečenice koja je trebala biti nestrpljiva, svadljiva i pomalo
samodopadna. Poput To nije blizu mene.
Nije bila nigdje ni blizu Treće i 56.
»Posljednja prilika«, rekla je. »Želim svoje vlasništvo.« Glas joj se smekšao. »Možemo se
dogovoriti ako želiš. Samo ga ostavi na nekom sigurnom mjestu i reci mi gdje. Poslat ću nekoga
po to. Ne moramo se naći. Mogu ti čak i platiti.«
»Ne tražim posao.«
»A želiš li ostati živ?«
»Ne bojim te se, Lila.«
»To je rekao i Peter Molina.«
»Gdje je on?«
»Ovdje, s nama.«
»Živ je?«
»Dođi pa vidi.«
»Ostavio je poruku treneru.«
»Ili sam možda pustila snimku koju sam snimila prije nego što je umro. Možda mi je
rekao da se njegov trener ne javlja na telefon za vrijeme večere. Možda mi je štošta rekao. Možda
sam ga prisilila da mi kaže.«
Pitao sam: »Gdje si, Lila?«
»Ne mogu ti to reći«, odgovorila je. »Ali mogu poslati ljude da te pokupe.«
Tridesetak metara dalje vidio sam policijski automobil kako prolazi 14. ulicom. Polako se
kretao. Vidio sam bljeskove ružičaste boje na prozoru kad je vozač okretao glavu desno i lijevo.
Upitao sam: »Koliko dugo poznaješ Petera Molinu?«
»Otkad sam ga pokupila u baru.«
»Je li još živ?«
»Dođi pa vidi.«
Rekao sam: »Živiš na posuđenom vremenu, Lila. Ubila si četvoricu Amerikanaca u New
Yorku. Nitko neće prijeći preko toga.«
»Nikoga nisam ubila.«
»Ali tvoji ljudi jesu.«
»Ti su ljudi već otišli iz zemlje. Sigurni smo.«
»Mi?«
»Postavljaš previše pitanja.«
»Ako su tvoji ljudi slijedili tvoje zapovijedi, onda nisi sigurna. To je zavjera.«
»Ovo je zemlja zakona i suđenja. Nema dokaza.«
»A automobil?«
»Više ne postoji.«
»Nikad nećeš biti sigurna od mene. Pronaći ću te.«
»Nadam se da hoćeš.«
Trideset metara dalje policijski automobil posve je usporio.
Rekao sam: »Dođi i nađi se sa mnom, Lila. Ili idi kući. Jedno ili drugo. U svakom si
slučaju ovdje izgubila.«
Rekla je: »Mi nikada ne gubimo.«
»Tko to mi?«
Ali nije odgovorila. Mobitel je utihnuo. Nije bilo ničega, samo tišina prazne linije.
Tridesetak metara dalje, policijski je automobil stao.
Zatvorio sam mobitel i stavio ga u stražnji džep.
 Dvojica policajaca izašla su iz automobila i krenula prema trgu.
Ostao sam na mjestu. Previše je sumnjivo ustati i početi trčati. Bolje je ostati mirno
sjediti. Nisam bio sam u parku. Ondje je uz mene bilo četrdesetak ljudi. Činilo se da neki ondje
žive. Drugi su bili lutalice u prolazu. New York je velik grad. Pet okruga. Dugo je putovanje
kući. Često je lakše odmoriti se putem.
Policajci su svjetiljkom obasjali lice usnulog čovjeka. Krenuli su dalje. Osvijetlili idućeg.
I onog iza njega. Nije dobro. Nimalo nije dobro.
Ali nisam bio jedini koji je došao do tog zaključka. Vidio sam kako siluete ustaju s klupa i
odlaze u raznim smjerovima. Možda ljudi za čijim uhićenjem postoji nalog, dileri sa sumnjivom
robom u torbama, osorni samotnjaci koji ne žele kontakt s drugima, bespomoćni paranoici koji se
boje sustava.
Dvojica policajaca, pola hektara, još možda tridesetak ljudi na klupama, možda desetak
oni koji su se ustali.
Promatrao sam.
Policajci su nastavili. Njihove su svjetiljke poskakivale kroz noćnu maglicu. Bacale su
duge sjene. Provjerili su četvrtog tipa, zatim i petog. Pa šestog. Još je ljudi ustalo. Neki su otišli iz
parka, neki su samo promijenili klupu. Trg je bio pun silueta, neke se nisu micale, neke jesu. Sve
je bilo usporeno. Umoran, lijen ples.
Promatrao sam.
Nova neodlučnost u govoru tijela policajaca. Poput skupljanja mačaka. Približili su se
ljudima koji su još bili na klupama. Okrenuli su se i usmjerili svjetlost prema ljudima koji su
odlazili. Nastavili su hodati, sagibati se i okretati. Bez obrasca. Nasumično kretanje. Nastavili su
se približavati. Došli su na deset metara od mene.
A onda su odustali.
Još su jedanput prešli svjetlom preko trga, a zatim se vratili do automobila. Promatrao
sam ih kako odlaze. Ostao sam sjediti na klupi, ispustio zrak iz pluća i počeo razmišljati o GPS
čipovima u mobitelima u mojim džepovima. Dio mene nije vjerovao da Lila Hoth ima pristup
satelitima za praćenje. Ali drugi dio mene usredotočio se na njezine riječi, Nikada ne gubimo. A
mi je velika riječ. Samo dva slova, ali široko zračenje. Možda su zlikovci s istoka uzeli više toga
od ugovora na iskorištavanje nafte i plina. Možda su preuzeli i druge tipove infrastrukture. Stari
sovjetski obavještajni stroj morao je nekamo otići. Pomislio sam na prijenosna
računala, širokopojasne veze i svu silu tehnologije koju nisam posve razumio.
Zadržao sam mobitele u džepu, ali sam ustao s klupe i krenuo prema podzemnoj.
To je bila velika pogreška.
 55. POGLAVLJE

Postaja podzemne željeznice Union Square veliko je čvorište. Njezina ulazna dvorana
velika je poput podzemnog trga. Više ulaza, više izlaza, više linija, više kolosijeka. Stube, kabine,
dugi nizovi rampa. I dug niz strojeva za kupnju ili obnavljanje kartice za podzemnu. Gotovinom
sam kupio novu karticu. Stavio sam novčanicu od dvadeset dolara u stroj i dobio dvadeset vožnja
te još tri kao bonus. Uzeo sam karticu, okrenuo se i krenuo dalje. Bilo je gotovo šest ujutro.
Postaja se punila ljudima. Radni je dan počinjao. Prošao sam pokraj kioska. Na njemu je bilo
tisuće različitih časopisa. I hrpe novih tabloida spremnih za prodaju. Debeli papir, u visokih
hrpama. Dva naslova. Oba golema. U jednom su bile tri riječi, ispisane velikim slovima, s mnogo
crnila: FBI TRAŽI TROJAC. I u drugome su bile tri riječi: FBI LOVI TROJAC. Praktički
jednako. No više mi se sviđalo traži nego lovi. Pasivnije je, nije toliko predano. Gotovo benigno.
Pretpostavljao sam da bi svatko radije da ga traže nego da ga love.
Okrenuo sam se.
I vidio dvojicu policajaca kako me pozorno motre. Dvije pogreške u jednome. Najprije
njihova, koju je moja samo naglasila. Njihova je pogreška bila konvencionalna. Savezni agenti s
ugla 22. ulice i Broadwaya javih su da sam pobjegao podzemnom željeznicom. Zbog toga su
redarstvene snage pretpostavile da ću opet pobjeći podzemnom. Ako mogu birati, redarstvene
agencije uvijek još jedanput vode zadnju bitku.
Moja je pogreška bila što sam ušetao u njihovu lijenu zamku.
Budući da su ondje bile kabine, bili su i nadzornici. Budući da je bilo nadzornika, nije bilo
visokih rampa za ulaz i izlaz. Samo obične prečke do visine bedra. Provukao sam svoju novu
karticu i prošao. Trg je zamijenio dugi i široki hodnik. Strelice su pokazivale lijevo, desno, gore i
dolje, za različite linije i različite smjerove. Prošao sam pokraj čovjeka koji je svirao viohnu.
Smjestio se na mjesto na kojem mu je jeka pomagala. Bio je prilično dobar. Viohna je imala
dobar, pun zvuk. Svirao je tužnu staru skladbu koju sam čuo u nekom hlmu o Vijetnamskom ratu.
Možda nije bila najbolji izbor za ljude koji zorom idu na posao. Kutija za viohnu bila mu je
otvorena pred nogama i ne baš puna priloga. Nehajno sam se okrenuo kao da ga slušam i iza sebe
vidio dvojicu policajaca kako prolaze preko rampe.
Skrenuo sam iza jednog ugla, nastavio još užim hodnikom i došao do perona linije koja je
išla na sjever grada. Bila je puna ljudi. Bila je dio simetričnog para. Ispred mene bio je rub
perona, zatim linija, pa niz željeznih stupova koji su pridržavali ulicu iznad, pa linija prema jugu
grada i onda peron te linije. Po dvoje od svega, uključujući i dvije skupine putnika. Umorni ljudi,
okrenuti jedni prema drugima, čekaju da krenu u suprotnim smjerovima.
Tračnice pod naponom bile su blizu jedne drugima, sa svake strane središnjih željeznih
stupova. Kao i sve tračnice pod naponom na postaji, bile su zaklonjene trostranim kutijama,
otvorenima sa strane koja je gledala prema vlaku.
Iza mene i daleko s lijeve strane policajci su se probijali na peron. Pogledao sam na drugu
stranu. Desno. Još su dva pohcajca ulazila u gomilu. Bih su široki, krupni i puni opreme. Nježno
su pomicali ljude ispred sebe, dlanovima na ramenima, kratkim bekendima, ritmičkim pokretima,
poput plivanja.
Pomaknuo sam se prema sredini perona. Išao sam naprijed dok mi stopala nisu došla do
žute linije. Krenuo sam u stranu dok stup nije bio točno iza mene. Pogledao sam udesno.
Pogledao sam ulijevo. Nijedan vlak nije dolazio.
Policajci su se nastavili kretati. Iza njih su se pojavila još četvorica. Dvojica s moje jedne
strane, a dvojica s druge. Kroz gomilu su se kretali polako, ali sigurno.
Nagnuo sam se naprijed.
U tunelu se nije vidjelo svjetlo.
Gomila se kretala i skupljala se oko mene, pritisnuta novim pridošlicama i uskomešana
nezaustavljivim napredovanjem policajaca, vukući se naprijed zbog podsvjesnog uvjerenja
putnika da vlak tek što nije stigao.
Pogledao sam opet preko ramena, udesno i ulijevo.
Policajci na peronu.
Osmorica.
Ali na peronu preko puta nije bilo nijednog.
 56
Ljudi se boje treće tračnice. Nema razloga, osim ako je planirate dirati. To su stotine volti,
ali neće iskočiti na vas. Morate ih potražiti da biste upali u nevolju.
Lako ju je prekoračiti, čak i u lošim cipelama. Zaključio sam da bi moje gumene cipele
manjak preciznosti nadoknadile električnom izolacijom. No ipak sam oprezno isplanirao svoje
kretnje, poput koreografije. Skočiti dolje, doskočiti na obje noge nasred linije prema sjeveru
grada, desna noga na drugoj tračnici, lijeva iza treće tračnice, provući se kroz prostor između dva
stupa, desna noga preko iduće treće tračnice, lijeva noga na pruzi prema jugu, mali i oprezni
koraci, zatim uzdah olakšanja, penjanje na platformu i odlazak.
To je lako učiniti.
Lako i za policajce i za mene.
Oni su to vjerojatno već radili.
Ja nisam.
Čekao sam. Pogledao sam iza sebe, ulijevo i udesno. Policajci su bili blizu. Dovoljno
blizu da su usporili, okupili se i odlučili kako će učiniti ono što je bilo potrebno. Nisam znao
kakav će im biti pristup. Kakav god da odaberu, neće se žuriti. Nisu htjeli veliki stampedo. Peron
je bio prepun i iznenadna aktivnost gurnula bi ljude preko ruba. A to bi dovelo do tužbi.
Pogledao sam ulijevo. Pa udesno. Vlakovi nisu dolazili. Pitao sam se jesu li ih policajci
zaustavili. Vjerojatno su imali dobro uvježban postupak. Napravio sam pola koraka prema
naprijed. Ljudi su se provukli iza mene, između mene i stupa. Počeli su me pritiskati s leđa.
Odupro sam se i uzvratio pritisak. Crtu upozorenja na rubu perona činila su malena i kružna
ispupčenja obojena u žuto. Nije bilo opasnosti da se poskliznem.
Policajci su napravili plitak polukrug. Bili su dva i pol metra od mene. Kretali su se prema
unutra i pomicali ljude prema van, sužavajući svoj krug, polako i oprezno. Ljudi na drugom
peronu sve su to promatrali. Gurkali su jedni druge, pokazivali prema meni i podizali se na nožne
prste.
Čekao sam.
Začuo sam vlak. S lijeve strane. Svjetlo se kretalo u tunelu. Dolazilo je brzo. Naš vlak.
Prema sjeveru grada. Gomila iza mene počela se pomicati. Čuo sam nalet zraka i škripu željeznih
kotača. Vidio sam obasjane vagone kako se njišu i trzaju pri brzini od 13,5 metara u sekundi.
Policajci neće krenuti za mnom. Trebat će im vremena da reagiraju i tako će propustiti priliku
koja im je bila potrebna. I bili su dva i pol metra udaljeni od ruba perona. I imali su drukčije
prioritete nego ja. Imali su supruge, obitelji, ambicije i mirovine. Imali su kuće, dvorišta,
travnjake koje su morali kositi i ruže koje su morali saditi.
Napravio sam još jedan korak prema naprijed.
Svjetlo je išlo ravno prema meni. Neumoljivo. Njihalo se i trzalo. Bilo je teško procijeniti
udaljenost.
Zatim: čuo sam vlak s desne strane.
Vlak prema jugu grada, brzo se približavao iz drugog smjera. Simetrični, ali ne posve
sinkronizirani. Poput zavjesa koje se zatvaraju, a lijeva je brža od desne.
Ali za koliko?
Trebao sam tri sekunde vremena, ukupno pet, zato što će mi za penjanje na drugu
platformu trebati mnogo dulje nego za skok s ove.
Zastao sam na cijelu sekundu, nagađao, procjenjivao, pretpostavljao, pokušavao utvrditi.
Vlakovi su zavijajući jurili prema meni, jedan s lijeve strane, drugi s desne.
Pet stotina tona i pet stotina tona.
 Brzina u dolasku oko 100 km/h.
Policajci su se primaknuli bliže.
Vrijeme odluke.
Krenuo sam.
Skočio sam dok je vlak za sjever bio tridesetak metara dalje. Doskočio sam na dvije noge
između tračnica, uspostavio ravnotežu i izveo korake koje sam planirao. Poput plesnog dijagrama
u knjizi. Desna noga, lijeva noga visoko preko tračnice pod naponom, ruke na stupovima. Zastao
sam na djelić sekunde i pogledao udesno. Vlak koji je vozio prema jugu bio je vrlo blizu. Iza
mene je projurio vlak koji je išao prema sjeveru. Njegove su kočnice vrištale i strugale. Žestok
nalet vjetra povlačio mi je košulju. Osvijetljeni prozori bljeskali su mi u krajičku oka.
Zurio sam udesno.
Vlak koji je vozio prema jugu izgledao je golemo. Vrijeme odluke. Krenuo sam.
Desna noga preko tračnice pod naponom, lijeva noga između tračnica. Vlak je bio gotovo
na meni. Još samo nekoliko metara. Njihao se i tresao. Kočnice su ga pokušavale zaustaviti.
Mogao sam vidjeti vozača. Usta su mu bila širom otvorena. Mogao sam osjetiti stup zraka ispred
vlaka.
Odustao sam od koreografije. Samo sam se bacio prema peronu. Bio je udaljen manje od
metar i pol, ali činilo se kao da je nedostižan. Poput obzora. No uspio sam doći do njega.
Pogledao sam udesno i vidio svaku zakovicu i vijak s prednje strane vlaka. Išao je ravno prema
meni. Stavio sam dlanove na rub perona i podigao se. Mislio sam da će me masa ljudi gurnuti
natrag. Ali ruke su me uhvatile i povukle. Vlak je projurio pokraj mog ramena, a nalet zraka me
zavrtio. Prozori su projurili pokraj mene. Nesvjesni putnici čitali su knjige i novine, stajali su i
njihali se. Ruke su me povlačile i odvukle me u gomilu. Ljudi oko mene su vrištali. Vidio sam da
su im usta otvorena u panici, ali nisam ih mogao čuti. Zaglušilo ih je cviljenje kočnica vlaka.
Spustio sam glavu i progurao se kroz gomilu. Ljudi su se micali lijevo i desno kako bi me
pustili da prođem. Neki su me u prolazu potapšali po leđima. Pri izlasku me pratilo klicanje.
Samo u New Yorku.
Prošao sam kroz rampu i izašao na ulicu.
 57. POGLAVLJE

Park Madison Square bio je sedam ulica sjeverno. Morao sam ubiti četiri sata. Vrijeme
sam proveo u kupnji i doručkujući na Južnoj Aveniji Park. Ne zato što sam morao kupiti neke
stvari. Ni zato što sam bio osobito gladan. Nego zato što je uvijek najbolje progoniteljima dati
ono što ne očekuju. Bjegunci bi trebali bježati daleko i brzo. Ne bi se trebali zadržavati u
neposrednoj blizini, ulaziti u trgovine i kafiće.
Bilo je malo iza šest ujutro. Trgovine, supermarketi, zalogajnice i kafići bili su otvoreni.
Počeo sam u Food Empotiumu u koji se ulazilo iz 14. ulice, a izlazilo na 15. ulicu. Ondje sam
proveo 45 minuta. Uzeo sam košaru, lutao i pretvarao se da odabirem stvari. Mnogo manje
upadljivo nego da samo stojim ondje. Manje upadljivo nego da lutam uokolo bez košare. Nisam
htio da se upravitelj zabrine i nazove nekoga. Pretvarao sam se da imam stan u blizini. Kupio sam
dovoljno namirnica za dva dana za svoju izmišljenu kuhinju. Kavu, naravno. I mješavinu za
palačinke, jaja, slaninu, kruh, maslac, džem, pakiranje salame, 10 dag sira. Kad mi je dojadilo, a
košara mi otežala, ostavio sam je u praznom dijelu trgovine i iskrao se kroz stražnji izlaz.
Iduća je postaja bila zalogajnica četiri ulice sjeverno. Hodao sam desnom stranom
pločnika, leđima okrenut prometu. U zalogajnici sam pojeo palačinke i slaninu koje je netko
drugi kupio i priredio. To mi je više odgovaralo. Ondje sam proveo još 40 minuta. Zatim sam
prošao pola ulice do francuske pekarnice. Još kave i kroasan. Netko je na stolcu preko puta mene
ostavio New York Times. Pročitao sam ga cijeloga. Ni spomena o lovu na čovjeka u gradu. Ni
spomena o Sansomovoj utrci za Senat.
Preostala dva sata podijelio sam na četiri dijela. Iz supermarketa na uglu Avenije Park i
22. ulice otišao sam preko puta, do drogerije Duane Reade, a zatim do drogerije CSVna
uglu Avenije Park i 23. ulice. Jasan dokaz da Amerika više troši na proizvode kosu nego na
hranu. U 25 minuta do deset prestao sam kupovati, izašao u vedro jutro, vratio se i dobro
pogledao svoje odredište s početka 24. ulice, koja je bila kanjon u sjeni dvije goleme zgrade.
Nisam vidio ništa zabrinjavajuće. Nije bilo neobičnih automobila, parkiranih kombija, ni ležerno
odjevenih ljudi koji se kreću u paru ili po troje, sa slušalicama u ušima.
Stoga sam točno u deset stupio u park Madison Square.
Theresa Lee i Jacob Mark sjedili su jedno pokraj drugoga na klupi pokraj staze za šetnju
pasa. Izgledali su odmorno, ali napeto, pod stresom, svatko na svoj način. I svatko zbog svojih
razloga, vjerojatno. Na suncu je sjedilo možda dvjesto, tristo ljudi. Park je bio pravokutnik pun
stabala, travnjaka i stazica. Bila je to mala oaza, jednu ulicu široka i tri ulice duga, ograđena i
okružena s četiri užurbana pločnika. Parkovi su relativno dobro mjesto za tajnovite sastanke.
Većinu lovaca privlače mete u pokretu. Većina vjeruje da se bjegunci uvijek kreću. Troje ljudi
između nekoliko stotina koji sjede mirno dok grad oko njih bruji, privlače mnogo
manje pozornosti od troje ljudi između nekoliko stotina koji se probijaju ulicom.
Nije savršeno, ali prihvatljiv rizik.
Provjerio sam okolicu još jedanput, a onda sjeo pokraj Lee. Dala mi je novine. Jedan od
tabloida koje sam već vidio. Onaj s naslovom o LOVU. Rekla je: »Tvrde da smo nastrijelili
trojicu saveznih agenata.«
»Nastrijelili smo četvoricu«, rekao sam. »Nemoj zaboraviti bolničara.«
»Zvuči kao da smo pucali iz pravog oružja. Zvuči kao da su ti agenti poginuli.«
»Žele prodati novine.«
»U nevolji smo.«
 »To smo već znali. Nismo trebali novinare da nam to kažu.«
Rekla je: »Docherty se opet iskazao. Cijele mi je noći slao poruke, dok je mobitel bio
isključen.«
Ustala je s klupe i izvadila list papire iz stražnjeg džepa. Tri lista žutog hotelskog papira,
presavijena četiri puta.
Upitao sam: »Napravila si bilješke?«
Odgovorila je: »Poruke su bile duge, nisam htjela ostaviti mobitel uključenim za slučaj da
moramo pomnije proučiti poruke.«
»Što znamo?«
»17. postaja provjerila je prijevozna središta. Standardan postupak nakon teškog zločina.
Četvorica su napustila zemlju četiri sata nakon vjerojatnog vremena smrti onih ispod
nadvožnjaka. Putem zračne luke JFK. U 17. postaji smatraju ih mogućim osumnjičenicima.
Vjerojatno to i jesu.«
Kimnuo sam.
»U 17. postaji imaju pravo«, rekao sam. »Lila Hoth mi je to rekla.«
»Našao si se s njom?«
»Nazvala me.«
»Na što?«
»Na drugi mobitel koji sam uzeo Leonidu. On i njegov prijatelj su me pronašli. Nije
ispalo kako su htjeli, ah ostvario sam ograničen kontakt.«
»Priznala je?«
»Više-manje.«
»Gdje je ona sada?«
»Ne znam točno. Pretpostavljam da je negdje istočno od Pete avenije i južno od 59.
ulice.«
»Zašto?«
»Bila je u Four Seasonsu. Zašto bi išla daleko?«
Lee je rekla: »U Queensu je pronađen zapaljen unajmljeni automobil. U 17. postaji misle
da su četvorica njime pobjegla s Manhattana. A zatim su ga ostavili i nadzemnim vlakom otišli
do zračne luke.«
Opet sam kimnuo. »Lila je rekla da auto koji su rabili više ne postoji.«
»Ali slušaj ovo«, Lee je rekla. »Ta četvorica nisu se vratila u London ni Ukrajinu ni
Rusiju. Otišli su u Tadžikistan.«
»Gdje je to?«
»Ne znaš?«
»Te me nove zemlje zbunjuju.«
»Tadžikistan je odmah pokraj Afganistana. Graniče jedan s drugim. Kao i Pakistan.«
»Mogli su odletjeti izravno za Pakistan.«
»Tako je. Stoga su ti tipovi bili iz Tadžikistana hi iz Afganistana. Ljudi odlaze u
Tadžikistan da bi neprimijećeno ušli u Afganistan. Prijeđu granicu u kamionetu. Ceste su loše, ali
Kabul nije daleko.«
»Dobro.«
»To nije sve. Domovinska sigurnost ima protokol. Neku vrstu računalnog algoritma.
Mogu pratiti skupine ljudi koje imaju sličan raspored puta i vezana presjedanja. Pokazalo se da su
ta četvorica prije tri mjeseca ušla u zemlju iz Tadžikistana, s još nekim ljudima, uključujući dvije
žene s putovnicama Turkmenistana. Jedna je imala 60 godina, a druga 26. Zajedno su prošle kroz
imigracijsku provjeru, tvrdile su da su majka i kći. Domovinska sigurnost kune se da su njihove
putovnice bile prave.«
»Dobro.«
»Znači da Hothice nisu Ukrajinke. Sve što su nam rekle bila je laž.«
Svi smo o tomu razmišljali dvadeset dugih sekunda, u tišini. Prisjetio sam se svega što
nam je Lila rekla i izbrisao to, stavku po stavku. Kao da izvlačim spise iz ladice, listam ih, a
zatim ih bacam u smeće.
Rekao sam: »Vidjeli smo njihove putovnice u Four Seasonsu. Meni su izgledale kao
ukrajinske.«
Lee je rekla: »Bile su lažne. U protivnom bi ih predale na imigracijskoj provjeri.«
Rekao sam: »Lila je imala plave oči.«
Lee je odvratila: »Primijetila sam.«
»Gdje je Turkmenistan?«
»Isto pokraj Afganistana. Imaju veću granicu. Afganistan okružuju Iran, Turkmenistan,
Uzbekistan, Tadžikistan i Pakistan, u smjeru kazaljke na satu gledano iz Perzijskog zaljeva.«
»Bilo je lakše kad je sve bio Sovjetski Savez.«
»Osim ako si živio ondje.«
»Jesu b Turkmenistan i Afganistan etnički slični?«
»Vjerojatno. Sve su te granice posve proizvoljne. Povijesne slučajnosti. Važne su
plemenske podjele. Crte na karti nemaju s time veze.«
»Ti si stručnjakinja?«
»Njujorška policija zna više o tom području od CIA-e. Moramo. Imamo ljude ondje.
Imamo bolje obavještajne informacije od ikog drugog.«
»Može li netko iz Afganistana dobiti turkmenistansku putovnicu?«
»Preseljenjem?«
»Ako zatraži pomoć i dobije je.«
»Od etničkog simpatizera?« Kimnuo sam. »Možda potajice.«
»Zašto pitaš?«
»Neki Afganistana imaju jarko plave oči. Osobito žene. Neobičan genski niz u
stanovništvu.«
»Misliš da su Hothice iz Afganistana?«
»Znale su mnogo o sukobu sa Sovjetima. Malo su ga ukrasile, ali većina je pojedinosti
bila točna.«
»Možda čitaju knjige.«
»Ne, pogodile su osjećaj. I atmosferu. Poput starih zimskih kaputa. Takve pojedinosti ne
znaju svi. To znaju samo oni koji su ondje bili. Crvena armija javnosti je govorila da je
sjajno opremljena, zbog očitih razloga. I naša je propaganda o njima govorila isto, zbog jednako
očitih razloga. Ali to nije bilo točno. Crvena se armija raspadala. Mnogo toga što su Hothice
rekle zvučalo je poput informacija iz prve ruke.«
»Pa?«
»Možda se Svetlana zaista ondje borila. Ali na drugoj strani.«
Lee je na trenutak zastala. »Misliš da su Hothice iz nekog afganistanskog plemena?«
»Ako se Svetlana ondje borila, ali ne za Sovjete, onda sigurno jesu.«
Lee je opet zastala. »U tom je slučaju Svetlana pripovijedala priču s druge strane. Sve je
izokrenuto. Uključujući užase.«
»Da«, rekao sam. »Nije ih pretrpjela. Ona ih je počinila.«
Opet smo utihnuli, na još dvadeset sekunda. Očima sam neprestano kružio po parku.
Gledaj, nemoj vidjeti, slušaj, nemoj čuti. Što si više uključen, dulje ćeš preživjeti. Ali ništa se
nije isticalo. Ništa se neobično nije događalo. Ljudi su dolazili i odlazili, rastrčavali pse, kod
štanda s hamburgerima stvorio se red. Bilo je rano, ali svako doba dana ili noći za nekoga je
ručak. Ovisno o tome kad im dan počinje. Lee je pregledavala bilješke. Jacob Mark zurio je u tlo,
ali pogled mu je bio usredotočen na nešto daleko ispod površine. Napokon se nagnuo prema
naprijed, okrenuo glavu i pogledao me. Pomislio sam: Evo ga. Veliko pitanje. Prepreka na putu.
Upitao je: »Kad te Lila Hoth nazvala, je li spomenula Petera?«
Kimnuo sam. »Pokupila ga je u baru.«
»Zašto je na to utrošila četiri sata?«
»Da ostane u formi. Zbog zabave i finese. Zato što je mogla.« »Gdje je on?«
»Rekla je da je u gradu.«
»Je li dobro?«
»Nije mi htjela reći.«
»Misliš li da je dobro?«
Nisam odgovorio.
Rekao je: »Reci mi, Reachere.«
Odgovorio sam. »Ne.«
»Ne, nećeš mi reći?«
»Ne, mislim da nije dobro.«
»Ali možda jest.«
»Možda griješim.«
»Što ti je rekla?«
»Rekao sam da je se ne bojim, na što je rekla da je to i Peter Molina rekao. Pitao sam je li
dobro, a ona je rekla da dođem i vidim.«
»Znači, možda je dobro.«
»Moguće. Ali moraš biti realan.«
»Glede čega? Zašto bi dvije Afganistanke htjele nauditi Peteru?« »Da dođu do Susan,
naravno.«
»Zašto? Pentagon bi trebao pomagati Afganistanu.«
Odvratio sam: »Ako je Svetlana bila plemenski borac, onda je pripadala mudžahedinima.
Kad su Rusi otišli kući, mudžahedini se nisu vratili čuvanju koza. Krenuli su dalje. Neki od njih
postali su talibani, a ostali Al Qaida.«
 58
Jacob Mark rekao je: »Moram otići na policiju zbog Petera.«
Napola je ustao s klupe kad sam se nagnuo preko Therese Lee i stavio svoju ruku na
njegovu. »Dobro promisli«, rekao sam.
»O čemu? Moj je nećak otet. Drže ga kao taoca. Žena je priznala.«
»Razmisli o tome što će policajci učiniti. Odmah će pozvati FBI, a oni će te zatvoriti i
zaboraviti na Petera jer imaju većih problema.«
»Moram pokušati.«
»Peter je mrtav, Jake. Žao mi je, ali moraš se suočiti s time.«
»Još postoji šansa.«
»Onda je najbolje da što prije pronađemo Lilu. A to možemo učiniti bolje nego FBI.«
»Misliš?«
»Pogledaj što su učinili. Jedanput im je umakla, a i mi smo im pobjegli iz zatočeništva.
Ne bih ih poslao ni da mi donesu knjigu iz knjižnice.«
»Kako ćemo je, dovraga, sami pronaći?«
Pogledao sam Theresu Lee: »Jesi li razgovarala sa Sansomom?«
Slegnula je ramenima, kao da ima dobru i lošu vijest. Rekla je: »Kratko smo razgovarali.
Rekao je da će možda osobno doći ovamo i da će me nazvati da se dogovorimo gdje i kada.
Rekla sam mu da ne može jer držim mobitel isključenim. Rekao je da će onda nazvati Dochertyja
te da ja nazovem Dochertyja koji će mi prenijeti poruku. Nazvala sam ga, ali Docherty se nije
javio. Pa sam nazvala centralu postaje. Rekli su mi da Docherty nije dostupan.«
»Što to znači?«
»Mislim da su ga upravo uhitili.«
To je sve promijenilo. Sve mi je bilo jasno i prije nego što mi je Lee objasnila. Dala mi je
svoje presavijene bilješke. Uzeo sam ih, kao da uzimam štafetu u utrci. Trebao sam krenuti dalje,
što sam brže mogao. Ona je silazila sa staze, njezina je utrka završena. Rekla je: »Razumiješ, zar
ne? Moram se sada predati. On mi je partner. Ne mogu dopustiti da se sam suoči s tom ludošću.«
Rekao sam: »Mislila si da će te napustiti u tren oka.«
»Ali nije. A i ja imam svoje standarde.«
»To neće pomoći.«
»Možda neće. Ali neću okrenuti leđa partneru.«
»Samo ćeš se maknuti iz igre. Nikomu nećeš pomoći iz zatvora. Uvijek je bolje biti vani
nego unutra.«
»Za tebe je drukčije. Ti možeš otići sutra. Ja ne mogu. Živim ovdje.«
»A Sansom? Trebam vrijeme i mjesto.«
»Nemam tu informaciju. I budi oprezan sa Sansomom. Zvučao je čudno preko telefona.
Nisam mogla dokučiti je li vrlo bijesan ili vrlo zabrinut. Teško je reći na čiju će stranu stati kad i
ako dođe.«
Zatim mi je dala prvi Leonidov mobitel i punjač. Stavila je svoju ruku na moju i stisnula
je, vrlo kratko, samo malo. Višenamjenska zamjena za zagrljaj i dobre želje. I odmah nakon toga
naše se privremeno trostrano partnerstvo posve raspalo. Jacob Mark bio je na nogama i prije nego
što se Theresa Lee počela dizati. Rekao je: »Dugujem to Peteru. Dobro, možda će me opet staviti
u ćeliju, ali barem će ga tražiti.«
»Mi bismo ga mogli tražiti«, rekao sam.
»Nemamo nikakva sredstva.«
Pogledao sam ih oboje i pitao: »Jeste U sigurni?«
 Bili su sigurni. Otišli su od mene, van iz parka i prema pločniku Pete avenije, gdje su
stajali i izvijali vrat tražeći policijski auto, na isti način kako ljudi stoje kad pokušavaju pozvati
taksi. Sjedio sam sam minutu, a onda sam ustao i otišao na drugu stranu.
Iduća je postaja bila negdje istočno od Pete avenije i južno od 59. ulice.
 59
Park Madison Square nalazi se na južnom kraju Avenije Madison, kod 23. ulice. Avenija
Madison pruža se preko 115 križanja, sve do Mosta Madison koji vodi u Vgoph. Tuda možete
stići do stadiona Yankeesa, iako ima i boljih načina. Planirao sam proći oko trećine avenije, sve
do 59. ulice, što je bilo malo sjeverozapadno od mjesta za koje je Lila Hoth rekla da nije ondje,
ugla Treće avenije i 56. ulice.
Bilo je to jednako dobro mjesto za početak koliko i bilo koje drugo.
Išao sam autobusom, koji se sporo vukao avenijom. Izbezumljen bjegunac nikada ga ne bi
odabrao, što mi je bio savršen paravan. Promet je bio gust pa smo prošli pokraj mnoštva
policajaca. Neki su bili pješice, a neki u automobilima. Gledao sam ih kroz prozor, ali nijedan
nije gledao mene. Čovjek u autobusu gotovo je nevidljiv.
Prestao sam biti nevidljiv kada sam izašao na 59. ulici. Ondje je bilo mnogo poznatih
zgrada, dakle i mnogo turista, a zbog toga su na svakom uglu bila po dva policajca. Prešao sam
ulicu i otišao do Pete avenije gdje je bio niz štandova uz rub Central parka. Ondje sam kupio crnu
majicu kratkih rukava s natpisom New York.
Stao sam pokraj portira, leđima okrenut hotelskim vratima. Kamo sam mogao otići? S
druge strane ulice bio je neprekinut niz visokih zgrada. Uglavnom stambenih, s poslovnim
prostorima u prizemlju iznajmljenima prestižnim klijentima. Izravno nasuprot mene bila je
umjetnička galerija. Provukao sam se između dva kromirana odbojnika i pogledao neke od slika u
izlogu. Zatim sam se okrenuo i opet pogledao prema hotelu. S njegove lijeve strane, bliže Aveniji
Park, nije bilo ničega zanimljivog.
Zatim sam pogledao desno, prema Aveniji Madison, i pala mi je na pamet nova ideja.
Hotel je bio izgrađen nedavno, za golem novac. Sve su okolne zgrade bile mirne, bogate i
dobro održavane, neke nove, a neke stare. No na zapadnom kraju bloka bile su tri stare
zgrade zaredom. Uske, s jednim vratima i pet katova, izgrađene od cigle, pohabane od vremena,
pune rupa i mrlja na fasadi, pomalo zapuštene. Prljavi prozori, trošni okviri, ravni krovovi s
korovom po ukrasnim rubovima i starim željeznim požarnim stepenicama koje su se spuštale
cik-cak niz pročelje. Tri stare zgrade izgledale su poput pokvarenih zuba u blještavom osmjehu.
U prizemlju jedne bio je stari, sada zatvoren restoran. U prizemlju druge željezarija, a u
prizemlju treće nešto zatvoreno tako dugo da nisam mogao ni naslutiti što je to bilo. Ulazna vrata
u same zgrade bila su uz poslovni prostor, uska i nenametljiva. Na dvije zgrade uz vrata je bilo
više zvona, što je značilo da je podijeljena na stanove, no vrata uz stari restoran imala su
samo jedno zvono, što je značilo da su sva četiri kata bila jedan stambeni prostor.
Lila Hoth nije bila ukrajinska milijarderka koja živi u Londonu. To je bila laž. Ma tko
zapravo bila, imala je sredstva. Pozamašna sredstva koja su joj omogućavala da unajmi apartman
u Four Seasonsu prema potrebi. Ali sredstva sigurno nisu bila neograničena. Za kupnju
višekatnice na Manhattanu potrebno je najmanje dvadeset milijuna dolara. I više desetaka tisuća
dolara na mjesec za najam.
Privatnost bi mnogo jeftinije dobila u trošnim zgradama mješovite namjene, kao što su
bile te tri koje sam promatrao. Možda bi bilo i drugih prednosti. Ako zgrada nema vratara, manje
je znatiželjnih pogleda. K tomu, restoran i željezarija sigurno primaju dostave u svako doba dana
i noći. Mnogo dolazaka i odlazaka ne bi privuklo pretjeranu pozornost.
Pomaknuo sam se dalje niz ulicu, stao na pločnik te počeo pomnije promatrati tri stare
zgrade. Pokraj mene su prolazib ljudi u neprekinutom tijeku. Sišao sam s pločnika kako bih se
maknuo s puta. Na udaljenom uglu Avenije Madison i 57. ubce stajala su dva policajca. Bib su
udaljeni 50 metara, dijagonalno od mene. Nisu gledah u mojem smjeru. Opet sam pogledao
zgrade i u sebi ponovio svoje pretpostavke. Postaja podzemne željeznice na uglu 59. ulice
i Avenije Lexington, kojom je prolazila linija 6, bila je blizu. Hotel Four Seasons bio je blizu.
Treća Avenija i 56. ulica nisu bile blizu. To nije blizu mene. Anonimnost zajamčena, troškovi
relativno niski. Sve se poklapalo. Savršeno. Zaključio sam da možda tražim sličnu zgradu
udaljenu pet minuta hoda na istok ili na zapad od hotela. Ne na sjever jer bi inače Susan Mark
parkirala u tom dijelu grada i namjeravala izaći iz podzemne željeznice na 68. ulici. Ne ni na
jug, zbog psihološke barijere 57. ulice. Ne ni negdje posve drugo jer im je hotel Four Seasons bio
paravan. Da su bib negdje drugdje, uzele bi apartman u drugome luksuznom hotelu. U New
Yorku ih je bilo više nego dovoljno.
Besprijekorna logika. Možda i previše besprijekorna. U svakome slučaju ograničavajuća.
Jer ako zadržim pretpostavku da je Susan Mark namjeravala izaći na 59. ulici i nastaviti pješice
na jug, a 57. ulica je konceptualna barijera prema jugu, onda se sve svodi na 58. ulicu. Na
Manhattanu je u smjeru istok-zapad potrebno oko pet minuta pješice od jednog do drugog
raskrižja. Dakle, pet minuta hoda od hotela pružalo bi se do raskrižja na kojem sam bio ili do
onog u smjeru istoka, između Park avenije i Avenije Lexington. Trošne stare zgrade rijetke su u
tom dijelu grada. Velika ulaganja odavno su ih protjerala. Bilo je lako moguće da gledam jedine
tri takve u cijeloj četvrti.
Stoga je bile lako moguće da gledam u skrovište Lile Hoth. Lako moguće, ali vrlo malo
vjerojatno. Vjerujem u sreću koliko i svi ostali, ali ne u ludu sreću.
No vjerujem i u logiku, vjerojatno i više nego ostali, a logika me dovela onamo. Provjerio
sam svoje zaključke više puta i naposljetku povjerovao da imam pravo.
Zbog jednog dodatnog čimbenika.
Ista logika dovela je onamo još nekoga.
Springfield je stao pokraj mene uz rub pločnika i rekao: »Misliš?«
 60
Springfield je bio u odijelu u kojem sam ga već vidio. Bilo je sivo i tanko, s nitima svile
koje su mu davale blagi sjaj. Bilo je izgužvano kao da je spavao u njemu, a možda i jest.
Rekao je: »Misliš da se tu krije?«
Nisam odgovorio. Umjesto toga provjeravao sam pogledom svuda oko sebe. Vidio sam
stotine ljudi i desetke automobila, ali ništa što bi me zabrinulo. Springfield je bio sam.
Okrenuo sam se prema njemu.
»Misliš da je to to?« pitao je opet.
»Gdje je Sansom?« odvratio sam pitanjem.
»Ostao je kod kuće.«
»Zašto?«
»Jer ovo nije lako raditi, a ja sam bolji od njega.«
Kimnuo sam glavom. Svi dočasnici duboko su vjerovali da su bolji vojnici od svojih
nadređenih časnika. Obično su imali pravo. Ja sam svojim dočasnicima uvijek bio vrlo
zadovoljan. Obavili su mnogo posla za mene.
»Dakle, kakav je dogovor?« pitao sam.
»Koji dogovor?«
»Između nas.«
»Nema nikakvog dogovora između nas«, rekao je. »Još.«
»Hoće li ga biti?«
»Možda bismo trebali razgovarati.«
»Gdje?«
»Ti odluči«, rekao je. To je bio dobar znak. Ako mi namjeravaju postaviti zamku ili
zasjedu, bit će improvizirana, pa neće biti optimalna. Možda i do te mjere da uspijem preživjeti.
Pitao sam ga: »Koliko dobro poznaješ grad?«
»Snalazim se.«
»Skreni dvaput lijevo i otiđi do Istočne 57. ulice broj 57. Doći ću deset minuta kasnije.
Vidimo se unutra.«
»Što se nalazi ondje?«
»Ondje možemo popiti kavu.«
»Dobro«, rekao je. Još je jedanput pogledao zgradu u čijem je prizemlju bio stari restoran,
a zatim je ukoso prešao preko ulice i skrenuo lijevo na Aveniju Madison. Ja sam krenuo u
drugome smjeru, do stražnjih vrata Four Seasonsa koja su se nalazila na 58. ulici. Zgrada se
pružala sve do sljedeće ulice, što je značilo da je prednji ulaz bio na adresi Istočna 57. ulica broj
57. Bit ću unutra četiri minute prije Springfielda. Znat ću je li poveo nekoga sa sobom. Vidjet ću
hoće li tko ući prije njega, s njime ili poslije njega. Sa stražnje strane došao sam do predvorja,
skinuo kapu i naočale, stao u jedan kut i čekao.
Springfield je došao sam, točno na vrijeme, dakle četiri minute poslije. Nije imao
vremena za brz dogovor na ulici, možda čak ni za razgovor mobitelom. Većina ljudi malo uspori
dok razgovaraju u hodu.
Pokraj vrata stajao je čovjek u vrlo formalnom odijelu. Crni frak i kravata srebrne boje.
Nije bio concierge, a ni šef poslužitelja. Zapravo je samo pozdravljao goste, iako je sigurno imao
neku zvučnu titulu. Krenuo je prema Springfieldu, no ovaj ga je samo jedanput pogledao i čovjek
je ustuknuo kao da je ošamaren. Springfield je imao takvo lice.
Zastao je na trenutak da se orijentira, a zatim se uputio prema sobi za čaj u kojoj sam
razgovarao s Hothicama. Ja sam ostao u svome kutu i promatrao ulazna vrata. Nije imao
pojačanje. Nijedan se auto nije zaustavio ispred. Pričekao sam deset minuta, a zatim i još dvije,
za svaki slučaj. Ništa se nije događalo. Samo uobičajeno kretanje ljudi u predvorju skupog hotela.
Bogati ljudi su dolazili i bogati ljudi su odlazili. Siromašni ljudi trčkarali su uokolo i obavljali
svašta za njih.
Ušao sam u sobu za čaj i pronašao Springfielda kako sjedi na istom mjestu na kojem je
sjedila Lila Hoth. U smjeni je opet bio stari, dostojanstveni konobar. Prišao nam je. Springfield je
naručio mineralnu vodu, a ja kavu. Konobar je jedva primjetno kimnuo glavom i opet otišao.
Springfield je rekao: »Ovdje si razgovarao s Hothicama. Dvaput.«
»Jednom upravo za ovim stolom«, rekao sam.
»Tehnički, to je problem. Bilo kakva interakcija s njima može se smatrati kaznenim
djelom.«
»Zbog čega?«
»Zbog Zakona o domovinskoj sigurnosti.«
»Tko su zapravo Hothice?«
»I pretrčavanje preko pruge bilo je kazneno djelo. Tehnički bi za to mogao dobiti pet
godina zatvora. Tako kažu.«
»Također sam strelicama pogodio četvoricu saveznih agenata.« »Nikoga nije briga za
njih.«
»Tko su Hothice?«
»Ne smijem odavati informacije.«
»Zašto smo onda ovdje?«
»Ako nam pomogneš, i mi ćemo tebi.«
»Kako mi možete pomoći?«
»Možemo postići da sva tvoja kaznena djela nestanu.«
»A kako ja mogu pomoći vama?«
»Možeš nam pomoći da pronađemo što smo izgubili.«
»USB memoriju?«
Springfield je kimnuo glavom, a konobar se vratio s pladnjem. Mineralna voda i kava.
Sve je pomno razmjestio na stolu, a zatim se povukao.
Rekao sam: »Ne znam gdje je USB memorija.«
»Siguran sam da ne znaš, ali nitko nije došao bliže Susan Mark od tebe. Ona ju je iznijela
iz Pentagona, a nije u njezinu kući, ni u njezinom autu, ni bilo gdje drugdje kamo je išla. Zato se
nadamo da si ti vidio nešto. Možda tebi nije značilo ništa, ali nama bi moglo.« »Vidio sam kako
se ustrijelila. To je više-manje sve.«
»Sigurno je bilo još nešto.«
»U vlaku je bio vaš voditelj kampanje. Što je on vidio?«
»Ništa.«
»Što je bilo na USB-u?«
»Ne smijem odavati informacije.«
»Onda ti ne mogu pomoći.«
»Što trebaš znati?«
Rekao sam: »Volio bih znati barem otprilike u kakvu ću se nevolju uvaliti.«
»Onda se trebaš zapitati.«
»Što to?«
»Ono pitanje koje još nisi postavio, a trebao si, odmah na početku. Ključno pitanje,
tupane.«
»Što je ovo? Natjecanje? Dočasnici protiv časnika?«
 »Ta je bitka odavno završena.«
Stoga sam se u sebi vratio na početak, tražeći pitanje koje nisam postavio. Početak je bio
vlak na liniji 6 i četvrta putnica u njemu, s desne strane vagona, sama na klupi za osam
putnika, bjelkinja, 40-ih godina, običnog izgleda, crne kose, u crnoj odjeći, s crnom torbom.
Susan Mark, državljanka SAD-a, bivša supruga, majka, sestra, usvojeno dijete. Stanovnica
Annandalea u Virginiji.
Susan Mark, civilna zaposlenica u Pentagonu.
Pitao sam: »Što je točno radila?«
 61
Springfield je popio dug gutljaj mineralne vode pa se kratko nasmiješio i rekao: »Spor si,
ali naposljetku si došao do cilja.«
»Dakle, koji je bio njezin posao?«
»Bila je administrator sustava, odgovorna za određen dio informatičke tehnologije.«
»Ne znam što to znači.«
»Znači da je znala mnogo lozinka za računala.«
»Za koja računala?«
»Ne ona važna. Nije mogla lansirati projektile. Ali bila je ovlaštena za pristup spisima
Zapovjedništva ljudskih resursa. I dijelu arhiva.«
»Ali ne i arhivima Delta postrojbi, zar ne? Oni su u Sjevernoj Karolini. U Fort Braggu, a
ne u Pentagonu.«
»Računala su umrežena. Sada je sve posvuda i nigdje.«
»I ona je imala pristup?«
»Da, zbog ljudske pogreške.«
»Što?«
»U sve je umiješana ljudska pogreška.«
»Koliko umiješana?«
»Administratora sustava ima mnogo. Susreću se s istim teškoćama na poslu. Pomažu
jedni drugima razriješiti ih. Imaju svoj internetski forum za to, kao i svoj chat. Navodno su
zbog pogreške u softverskom kodu pojedine lozinke bile preslabo skrivene. Stoga je došlo do
curenja informacija. Mislimo da su svi znali za to i da im se sviđalo što je tako. Mogli su lakše
otklanjati teškoće i pomagati jedni drugima. Da je kod bio ispravan, vjerojatno bi ga izbrisali.«
Sjetio sam se da je Jacob Mark rekao: Bila je dobra s računalima.
»Znači imala je pristup arhivima Delta postrojbi?« pitao sam.
Springfield je samo kimnuo glavom.
»Ali ti i Sansom otišli ste iz vojske pet godina prije mene«, nastavio sam. »Tada još ništa
nije bilo kompjutorizirano. Osobito ne arhivi.«
»Vremena se mijenjaju«, rekao je Springfield. »Američka vojska, u ustroju u kojem je
poznajemo, stara je oko 90 godina. U tih 90 godina nakupilo se mnogo toga nepotrebnog.
Zahrđalo staro oružje koje je nečiji djed donio kao suvenir, zarobljene zastave i odore koje već
prekriva plijesan, svašta. A k tomu i tisuće i tisuće tona papira. Možda milijuni tona. To je
stvaran i praktičan problem. Opasnost od požara, štetočine koje se nakupljaju, potreban prostor
za skladištenje.«
»Pa?«
»Zadnjih deset godina u tijeku je veliko čišćenje. Artefakti se šalju u muzeje ili bacaju, a
dokumenti se skeniraju i čuvaju na računalima.«
Kimnuo sam glavom. »A Susan Mark je ušla u arhiv i kopirala jedan dokument.«
»Nije ga samo kopirala«, rekao je Springfield. »Izvukla ga je. Prebacila ga je na vanjski
disk, a zatim izbrisala izvornik.«
»A vanjski disk je USB memorija?«
Springfield je kimnuo glavom. »I ne znamo gdje je.«
»Zašto ona?«
»Jer je odgovarala traženom profilu. Do željenog dijela arhive došla je putem dodjele
odličja. Arhiv o odličjima nalazi se kod Zapovjedništva ljudskih resursa. Kako si i sam rekao.
Bila je administrator sustava, a sin joj je bio slaba točka.«
 »Zašto je izbrisala izvornik?«
»Ne znam.«
»To je sigurno povećalo rizik.«
»Značajno.«
»Što je bilo u dokumentu?«
»Ne smijem dobrovoljno odavati informacije.«
»Kad je izvorni dokument skeniran ?«
»Prije malo više od tri mjeseca. Postupak čišćenja je spor. U deset godina stigli su tek do
ranih 1980-ih.«
»Tko obavlja skeniranje?«
»Specijabsti.«
»Od kojih netko odaje informacije. Hothice su stigle gotovo odmah.«
»Očito.«
»Znate b tko je krtica?«
»Doznat ćemo.«
»Što je bilo u dokumentu?«
»Ne smijem dobrovoljno odavati informacije.«
»Ali dokument je bio velik?«
»Prilično velik.«
»I Hothice ga žele.«
»Mislim da je to očito.«
»Zašto ga žele?«
»Ne smijem dobrovoljno odavati informacije.«
»Često to govoriš.«
»Zato što je istina.«
»Tko su Hothice?«
Samo se nasmiješio i rukom napravio kružni pokret, kao da želi reći opet isto. Ne smijem
dobrovoljno odavati informacije. Savršen dočasnički odgovor. Pet riječi, ali najvažnija je
vjerojatno bila treća.
Rekao sam: »Mogao bi mi postavljati pitanja. Ja bih mogao odgovarati na njih, a ti bi
mogao komentirati moje odgovore.«
Rekao je: »Što ti misliš, tko su Hothice?«
»Mislim da su Afganistanke.«
»Nastavi«, rekao je.
»To i nije neki komentar.«
»N astavi.«
»Vjerojatno simpatizerke, operativke ili poslušnice Talibana ili Al Qaide.«
Bez reakcije.
»Al Qaide«, rekao sam. »Talibani uglavnom ostaju kod kuće.« »Nastavi.«
»Operativke«, rekao sam.
Bez reakcije.
»Vođe?«
»Nastavi.«
»Neke od voda Al Qaide su žene?«
»Da, ako su uspješne u tomu.«
»To mi nije uvjerljivo.«
»Žele da to mislimo. Žele da tražimo muškarce kojih nema.« Nisam rekao ništa.
»Nastavi«, rekao je on.
»Dobro. Ona koja se naziva Svetlana borila se uz mudžahedine i znala je da ste zarobili
pušku VAL od Grigorija Hotha. Iskoristile su njegovo ime i priču da potaknu suosjećanje.«
»Zašto?«
»Zato što sada Al Qaida želi dokumentarni dokaz nečega drugog što ste radili te večeri.«
»Nastavi.«
»A Sansom je za to dobio važno odličje. Znači, sigurno je bilo dojmljivo u to doba. Ali
sad se brinete zbog izloženosti. Pretpostavljam da sada više ne bi bilo tako dojmljivo.«
»Nastavi.«
»Sansom je jadan, ali i vladine su se agencije uzjogunile. Znači, to je i osobno i političko
pitanje.«
»N astavi.«
»Jesi li ti dobio odlikovanje za akciju te noći?«
»Medalju za izuzetnu službu.«
»Dodjeljuje je izravno ministar obrane.«
Springfield je kimnuo glavom. »Zgodan komadić metala za običnog narednika.«
»Dakle, putovanje je bilo više političke naravi nego vojne.«
»Dakako. U to doba ni s kime nismo bili službeno u ratu.«
»Znate da su Hothice ubile četvoricu ljudi, a vjerojatno i sina Susan Mark?«
»Ne znamo, ali nagađamo da je tako.«
»Zašto ih još niste uhitili?«
»Ja sam kongresnikov šef osiguranja. Ne mogu nikoga uhititi.«
»Oni savezni agenti bi mogh.«
»Čudni su putevi tih saveznih agenata. Smatraju Hothice vrhunskim neprijateljskim
vojnicima, važnom metom i izuzetno opasnima, ali ne i trenutačno operativnima.«
»Što to znači?«
»Da je trenutačno korisnije ostaviti ih na miru.«
»A to zapravo znači da ih ne mogu pronaći.«
»Dakako.«
»Zadovoljan si tim ishodom?«
»Hothice još nemaju USB memoriju ili je više ne bi tražile. Stoga me nije briga.«
»Mislim da bi te trebalo biti briga«, rekao sam.
»Misliš da se ondje kriju? U onoj zgradi ispred koje si stajao?«
»Ondje ili negdje u susjednom bloku.«
»Mislim da su ondje gdje si bio«, rekao je. »Savezni agenti pretražili su njihov hotelski
apartman dok ih nije bilo.«
»Lila mi je rekla.«
»Imale su papirnate vrećice za kupnju. Poput scenografije. Da ostave željeni dojam.«
»Vidio sam ih.«
»Dvije su bile iz Bergdorf Goodmana, a dvije iz TŽapuja. Te su trgovine u blizini. Ulicu
dalje od one tri stare zgrade. Da im je baza još istočnije, otišle bi u Bloomingdales. Jer ne zanima
ih kupnja. Samo su htjele kulise u svome apartmanu, da zavaraju posjetitelje.«
»Imaš pravo«, rekao sam.
»Ne traži Hothice«, rekao je Springfield.
»Sad si zabrinut za mene?«
»Mogao bi upasti u dvostruku nevolju. Razmišljat će kao i mi. Ako i nemaš memoriju kod
sebe, možda znaš gdje je. A mogle bi biti oštrije u uvjeravanju od nas.«
 »I?«
»Mogle bi ti reći što je na memoriji. U tome bi slučaju postao višak i nama.«
»Zar je tako grozno?«
»Mene nije briga, ali bojnik Sansom bio bi osramoćen.«
»I Sjedinjene Države.«
»I to.«
Konobar se vratio i pitao želimo li još nešto. Springfield je odgovorio potvrdno i naručio
za obojicu. To je značilo da želi još razgovarati. Rekao je: »Opiši mi što se točno dogodilo u
vlaku.«
»Zašto ti nisi bio u vlaku? To je više tvoj posao nego posao vođe kampanje.«
»Sve se zbilo iznenada. Bio sam u Teksasu sa Sansomom. Prikupljao je sredstva ondje.
Nisam imao vremena vratiti se.«
»Zašto savezni agenti nisu imali nekoga u vlaku?«
»Jesu. Dvoje ljudi. Dvije žene u civilu, posuđene od FBLa. Posebne agentice Rodriguez i
Mbele. Ušao si u pogrešan vagon i vozio se s njima cijelim putem.«
»Bile su dobre«, rekao sam. I zaista su bile. Niska, umorna Hispanoamerikanka s
najlonskom vrećicom omotanom oko ruke i žena iz zapadne Afrike u šarenoj haljini. »Bile su
vrlo dobre. Ali kako ste znali da će ići tim vlakom?«
»Nismo«, rekao je Springfield. »Bila je to velika operacija, s mnogo ljudi. Znali smo da
dolazi autom, pa smo imali ljude koji su čekali kod tunela. Namjeravali smo je slijediti odande do
mjesta na koje je krenula.«
»Zašto je nisu uhitili čim je izašla iz Pentagona?«
»Kratko su raspravljali o tomu, ali naposljetku je bilo kako su savezni agenti željeli. Htjeli
su ih pohvatati sve najednom. Možda bi i uspjeli.«
»Da ja nisam sve pokvario.«
»Sam si to rekao.«
»Ali nije imala USB, pa nikoga ne bi imali zbog čega uhititi.«
»Iznijela je USB iz Pentagona, a nije u njezinoj kući ili autu.«
»Sigurni ste u to?«
»Kuća joj je rastavljena do temelja, a najveći preostali dio njezina auta mogao bih
pojesti.«
»Koliko su dobro pretražili vagon?«
»Vagon 7622 još se nalazi u spremištu u 207. ulici. Kažu da će trebati mjesec ili više da
ga opet sastave.«
»Koji je vrag bio na toj memoriji?« Springfield nije odgovorio.
Jedan od mobitela u mojem džepu počeo je vibrirati.
 62
Izvukao sam sva tri mobitela iz džepa i postavio ih na stol. Jedan od njih se trzao i
poskakivao od snažnih vibracija. Na njegovu je zaslonu pisalo Skriveni pozivatelj. Rasklopio sam
mobitel, prinio ga uhu i rekao: »Da?«
S druge strane linije Lila Hoth je rekla: »Još si u New Yorku?«
»Jesam«, odgovorio sam. »Blizu Four Seasonsa?«
»Ne baš«, rekao sam.
»Otiđi onamo. Ostavila sam paket za tebe na recepciji.«
»Kada?« pitao sam.
Ali Lila je prekinula liniju.
Pogledao sam Springfielda i rekao: »Pričekaj ovdje.« Žurno sam izašao u predvorje.
Nisam vidio nikoga da se povlači prema vratima. Prizor je bio miran. Vratar u fraku stajao je
besposlen. Otišao sam do recepcije, rekao im svoje prezime i pitao imaju li što za mene. Minutu
poslije u ruci sam držao omotnicu. S prednje strane je debelim crnim slovima bilo napisano moje
prezime. U gornjem lijevom kutu, gdje se inače stavlja adresa za povrat, bilo je ime i prezime
Lile Hoth. Pitao sam službenika na recepciji kad je omotnica donesena. Odgovorio mije daje
prošlo više od jednog sata.
Pitao sam: »Jeste li vidjeli tko ju je ostavio?«
»Neki strani gospodin.«
»Jeste li ga prepoznali?«
»Nisam, gospodine.«
Omotnica je bila podstavljena, široka petnaest, a duga oko 25 centimetara. Bila je lagana i
u njoj je bilo nešto tvrdo. Okruglo, promjera desetak centimetara. Odnio sam omotnicu u sobu za
čaj i opet sjeo pokraj Springfielda. Pitao je: »To je od Hothica?«
Kimnuo sam glavom.
Rekao je: »Mogla bi biti puna spora antraksa.«
»Više mi se čini da je unutra CD«, rekao sam. »S čime?«
»Možda s afganistanskom narodnom glazbom.«
»Nadam se da nije«, rekao je. »Čuo sam afganistansku folk glazbu. Izbliza i na dulje
vrijeme.«
»Da pričekam s otvaranjem?«
»Do kad?«
»Dok ne budeš izvan dometa.«
»Riskirat ću.«
Otvorio sam omotnicu i istresao je. Iz nje je ispao plastični disk i tiho udario o drvo stola.
»CD«, rekao sam.
»Zapravo je DVD«, odvratio je Springfield.
Bio je snimljen na kućnom računalu. Kupljen je prazan, a proizveo ga je Metogeh. Na
strani s naljepnicom crnim je trajnom markerom bilo napisano Pogledaj ovo. Istim rukopisom
kao na omotnici. I istim markerom. Vjerojatno rukopis Lile Hoth i njezin marker.
Rekao sam: »Nemam DVD player:«
»Onda nemoj gledati.«
»Mislim da moram.«
»Što se dogodilo u vlaku?«
»Ne znam.«
»Možeš pogledati DVD na računalu. Kao što ljudi gledaju filmove na laptopu u avionu.«
 »Nemam računalo.«
»Hoteli imaju računala.«
»Ne želim ostati ovdje.«
»U gradu ima i drugih hotela.«
»U kojem si ti hotelu?«
»U Sheratonu. Gdje smo prije razgovarali.«
Springfield je platio račun svojom platinastom kreditnom karticom pa smo otišli pješice
od Four Seasonsa do Sheratona. Bilo mi je to drugi put da idem tuda i trajalo je jednako. Pločnici
su bili puni, a ljudi su se sporo kretali po vrućini. Bilo je jedan poslijepodne i vrlo toplo. Cijelim
sam putem pogledavao imali policajaca, što nas je dodatno usporavalo. No naposljetku smo
stigli. Na elektroničkom zaslonu u predvorju bilo je navedeno više događanja koja su se zbivala
ondje. Plesnu dvoranu zakupila je neka strukovna organizacija. Nešto vezano za kabelsku
televiziju. To me podsjetilo na kanal National Geographic i gorilu.
Springfield mi je otvorio vrata poslovnog centra svojom karticom. Nije ušao sa mnom.
Rekao je da će pričekati u predvorju i otišao. Tri od četiri računala bila su zauzeta. Za njima su
radile dvije žene i jedan muškarac, sve troje u tamnim odijelima. Ispred svakog je bila otvorena
torba za spise iz koje su ispadali papiri. Uzeo sam prazan stolac i pokušao otkriti kako gledati
DVD na računalu. Pronašao sam utor na kućištu koji se činio namijenjenim za to. Gurnuo sam
disk u utor i nakratko naišao na otpor, a zatim se elektromotor uključio i računalo je uvuklo disk,
izvukavši mi ga iz prstiju.
Oko pet sekunda nije se događalo ništa posebno. Samo mnogo pokretanja i zaustavljanja
elektromotora. Zatim se na zaslonu otvorio velik prozor. Bio je prazan, ali u donjem kutu bila je
mala grafika. Poput crteža kontrola na DVD playeru. Pomaknuo sam miš i kursor se promijenio u
bucmasti dlan dok je prelazio preko gumba.
Mobitel u mome džepu počeo je vibrirati.
 63
Izvukao sam mobitel iz džepa i otvorio ga. Osvrnuo sam se po sobi. Troje mojih
privremenih kolega bilo je obuzeto svatko svojim poslom. Na zaslonu ispred jedne od žena bili su
stupci grafikona u jarkim bojama. Neki visoki, neki niski. Muškarac je čitao e-poštu, a druga je
žena brzo tipkala.
Prislonio sam mobitel na uho i rekao: »Halo?«
S druge strane linije Lila Hoth je pitala: »Jesi li ga dobio?«
»Jesam«, odgovorio sam.
»Jesi li ga pogledao?«
»Nisam.«
»Mislim da bi trebao.«
»Zašto?«
»Sadržaj je edukativan.«
Opet sam pogledom prošao po ostalima u prostoriji pa upitao Lilu: »Ima li snimka zvuk?«
»Nema. To je video bez zvuka. Nažalost. Sa zvukom bi bilo bolje.«
Nisam odgovorio.
»Gdje si?« pitala je.
»U hotelskom poslovnom centru.«
»U Four Seasonsu?«
»Ne.«
»Ima li računala u poslovnom centru?«
»Da.«
»Znaš da DVD možeš pogledati na računalu?«
»Da, tako su mi rekli.«
»Vidi li još netko zaslon?« Nisam odgovorio.
»Pogledaj«, rekla je. »Ostat ću na vezi. Komentirat ću. Poput dodatnog sadržaja na
filmskom DVD-u.«
Nisam odgovorio.
»Ili poput redateljskog reza«, rekla je i nasmijala se. Pomaknuo sam miš tako da se
bucmasta ručica našla iznad gumba za reprodukciju. Strpljivo je čekala ondje.
Pritisnuo sam gumb na mišu.
Iz računala se začulo još zvukova elektromotora, a zatim su se na praznom zaslonu
pojavile dvije iskrivljene vodoravne crte. Dvaput su bljesnule i zamijenio ih je prizor sniman na
otvorenom. Bila je noć. Kamera je bila posve mirna. Vjerojatno se nalazila na stativu. Prizor je
bio jarko osvijetljen snažnim halogenim svjetlima koja su se nalazila izvan rubova kadra. Boje su
bile sirove, a prostor se doimao strano. Utabana zemlja žuto-smeđe boje. Sitno kamenje i jedna
velika kamena gromada. Gromada je bila ravna, veća od bračnog kreveta. U kutovima su bile
izbušene rupe i u njih umetnuti čelični obruči. Po jedan u svakom kutu.
Za obruče je bio vezan gol muškarac. Bio je nizak, mršav i žilav. Imao je maslinastu kožu
i crnu bradu. Imao je tridesetak godina. Ležao je na leđima i bio razvučen u oblik slova X.
Kamera se nalazila oko metar od njegovih nogu. Pri vrhu kadra njegova se glava bacakala
lijevo-desno. Oči su mu bile zatvorene, a usta širom otvorena. Žile na vratu bile su napete i
izgledale poput užadi.
Vrištao je, ali nisam ga mogao čuti.
Bio je to video bez tona.
U uhu sam začuo glas Lile Hoth.
 »Što vidiš?« pitala je.
»Čovjeka na komadu kamena«, odgovorio sam. »Gledaj dalje.«
»Tko je on?«
»On je bio vozač taksija koji je obavio nešto za jednog američkog novinara.«
Kamera je snimala pod kutom od 45 stupnjeva. Zbog toga su taksistove noge izgledale
krupno, a glava sitno. Bacakao se cijelu minutu. Glavom je udarao o kamen. Pokušavao se
onesvijestiti. Možda i ubiti. No nije imao sreće. U kadar je ušla vitka figura i stavila više puta
presavijen komad tkanine ispod njegove glave. Bila je to Lila Hoth, u to nije bilo sumnje.
Kvaliteta snimke nije bila sjajna, ali nije bilo sumnje da je to ona. Vidjelo se to po kosi,
očima, načinu na koji se kretala.
Presavijena tkanina vjerojatno je bila ručnik.
»Upravo sam te vidio«, rekao sam.
»S ručnikom? To je nužno, kako bi se izbjeglo samoozljeđivanje. A i tako im glava bude
pod kutom što ih potiče da gledaju.«
»Što da gledaju?«
»Gledaj i ti dalje, pa ćeš vidjeti.«
Osvrnuo sam se po prostoriji. Mojih troje privremenih kolega i dalje su radili, posve
usredotočeni na to.
Na zaslonu ispred mene još se dvadesetak sekunda nije dogodilo ništa. Vozač taksija
nijemo je vrištao. Zatim je u kadar ušla Šveđana Hoth. I nju je bilo lako prepoznati. Zbijeno tijelo
i čelično siva kosa.
U ruci je držala nož.
Popela se na kamen i čučnula pokraj vezanog muškarca. Jedan dug trenutak gledala je u
kameru. Nije to bila taština. Procjenjivala je kut snimanja, kako ne bi zaklonila pogled.
Namjestila se bliže muškarčevoj lijevoj ruci, pokraj njegovih prsa.
Vezani je zurio u nož.
Svetlana se nagnula naprijed i udesno te postavila vrh noža na točku ispod muškarčeva
pupka. Pritisnula je. Muškarac se nekontrolirano stresao. Iz reza je potekla krv. Zbog osvjetljenja
je izgledala crno. Muškarac je vrištao i dalje. Vidio sam kako ustima oblikuje riječi. Ne!i Molim
vas! Jasne na svakom jeziku.
»Gdje je to snimano?« pitao sam.
»Nedaleko od Kabula«, rekla je Lila Hoth.
Šveđana je povukla nož prema gornjem dijelu muškarčeva tijela. Trag krv pratio ga je
cijelim putem. Nastavila ga je vući. Poput kirurga ili mesara. Opušteno, uvježbano i stručno. Već
je napravila mnogo takvih rezova. Nož se nastavio kretati. Zaustavio se ispod muškarčeva vrata.
Šveđana je spustila nož.
Gurnula je kažiprst u rez, do prvog zgloba, pa ga nekoliko puta povukla gore-dolje. Zatim
ga je pomaknula duž reza i to ponovila. Krv koja je tekla činila je sve skliskim i olakšavala joj
posao. Ipak, svako malo bi zastala.
Lila Hoth je rekla: »Provjerava je li posve probila mišiće.«
»Kako znaš?« pitao sam. »Ne vidiš sliku.«
»Čujem kako dišeš.«
Šveđana je opet uzela nož i vratila se do mjesta gdje je zastala prstom. Vrhom oštrice
pomno je prerezala, kako se činilo, manje prepreke.
Zatim je uspravno sjela.
Taksistov je trbuh bio razrezan kao da je povučen patentni zatvarač. Dugi ravni rez malo
se raširio. Zid mišića bio je probijen. Više nije mogao zadržavati pritisak iznutra. Svetlana se
opet nagnula naprijed. Zavukla je obje ruke u rez, pažljivo raširila kožu i gurnula ruke do
zglavaka. Vidio sam kako se napela i ramena su joj se zategnula.
Izvukla je taksistovu utrobu.
Bila je to sjajna ružičasta masa veličine mekane nogometne lopte. Bila je vlažna,
zapetljana, klizila je i iz nje se dizala para.
Stavila je sve to na njegova prsa, prilično nježno.
Zatim je sišla s kamena i izašla iz kadra.
Kamera je i dalje netremice zurila.
Vozač taksija prestravljen je zurio dolje.
Lila Hoth je rekla: »Sada je samo pitanje vremena. Rez ih ne može ubiti. Ne prerežemo
nijednu veću žilu, pa krvarenje prestane prilično brzo. Umru od bola, šoka i infekcije. Oni
snažniji mogu izdržati sve troje, pa umru od pothlađivanja, mislimo. Održavanje tjelesne
temperature im je otežano, očito. Sve ovisi o vremenskim uvjetima. Naš rekord je 18 sati. Ljudi
kažu da su vidjeli slučajeve kada je trajalo puna dva dana, ali ne vjerujem im.«
»Ti si luđakinja, znaš to?«
»To je i Peter Molina rekao.«
»On je vidio ovu snimku.«
»On je na njoj. Samo gledaj. Možeš i ubrzati. Bez zvuka ionako nije toliko zabavno.«
Opet sam se osvrnuo oko sebe. Ostalo troje u prostoriji i dalje je naporno radilo. Stavio
sam ručicu kursora na gumb za ubrzavanje i pritisnuo. Slika se počela brzo kretati. Taksistova
glava micala se naprijechnatrag u kratkim trzajima. Lila Hoth je rekla: »Obično ne radimo samo s
jednim. Bolje je imati niz. Drugi čeka da prvi umre i tako dalje. To pojačava jezu. Trebao bi ih
vidjeti kako žele da onaj prije njih pozivi još minutu dulje. Ali naposljetku umru i pod reflektore
dolazi sljedeći. Tada dobiju srčani udar. Ako će ga dobiti. Ako su skloni tomu. Ali ne možemo
uvijek organizirati niz uživo. Zato sada rabimo videosnimke, kao nadomjestak.«
Želio sam joj opet reći da je luđakinja, ali nisam jer bi mi ona opet rekla za Petera Molinu.
»Gledaj dalje«, rekla je.
Snimka se ubrzano vrtjela dalje. Taksistove su se ruke i noge trzale. Pri dvostrukoj brzini
bili su to neobični, žustri pokreti. Glavu je zabacivao lijevo-desno.
Lila Hoth je rekla: »I Peter Molina gledao je ovo. Silno je želio da taksist pozivi što dulje.
Pomalo čudno, budući da je ovaj umro prije više mjeseci. Ali snimka ima takav učinak. Kažem ti,
to je prilično dobar nadomjestak.«
»Ti si luđakinja«, rekao sam. »Također si i mrtva. Znaš to? Kao da si izašla na cestu.
Kamion te još nije udario, ali hoće.«
»A kamion si ti?«
»Možeš se kladiti u to.«
»Drago mi je. Gledaj dalje.«
Pritisnuo sam gumb za ubrzavanje još jedanput pa još jedanput i nastavio tako dok je
snimka još ubrzavala. Četiri puta brže, osam puta, šesnaest puta i naposljetku trideset i dva puta.
Vrijeme je jurilo. Jedan sat. Sat i pol. Zatim se slika posve umirila. Taksist se prestao kretati.
Dugo je ležao nepomičan, a zatim je Lila Hodi dojurila u kadar. Pritisnuo sam gumb za
reprodukciju kako bih vratio snimku na normalnu brzinu. Lila se sagnula blizu taksistove glave i
provjerila puls. Zatim je podigla glavu i veselo se nasmiješila.
Izravno u kameru.
Izravno prema meni.
S druge strane linije pitala je: »Je li završilo?«
»Jest«, odgovorio sam.
 »Pravo razočaranje. Nije dugo trajao. Bio je bolestan. Imao je parazite. Gliste. Vidjeli
smo kako mu se migolje u crijevima. Bilo je odvratno. Pretpostavljam da su i gliste uginule.
Paraziti umiru zajedno s domaćinom.«
»Tako ćeš i ti umrijeti.«
»Svi ćemo umrijeti, Reacheru. Samo je pitanje kada i kako.«
Iza mene je jedan od poslovnih ljudi ustao i krenuo prema vratima. Okrenuo sam stolac i
pokušao postaviti svoje tijelo između njega i zaslona. Mislim da nisam uspio. Čudno me
pogledao i izašao iz prostorije.
Ili je možda čuo što govorim.
»Gledaj dalje«, rekla je Lila.
Opet sam pritisnuo gumb za ubrzavanje. Taksist je neko vrijeme ležao mrtav na kamenu
blizu Kabula, a zatim je sliku zamijenio videošum. Nakon toga je uslijedio nov prizor.
Pritisnuo sam gumb za reprodukciju. Za normalnu brzinu. Novi prizor bio je sniman u interijeru,
no svjetlo je bilo jednako jarko. Nije bilo moguće reći je li noć ili dan. Ni gdje je snimano.
Možda u nekom podrumu. Činilo se da su podovi i zidovi obojeni bijelo. U sredini kadra bila je
široka kamena ploča, nalik na stol. Manja od kamena u Afganistanu. Ploča je bila pravokutna,
izrađena za neku praktičnu namjenu. Vjerojatno je bila dio neke stare kuhinje.
Za ploču je bio vezan golemi mladić.
Bio je dvostruko mladi od mene i četvrtinu krupniji, u svakom smislu.
140 kilograma mišića, rekao je Jacob Mark. Igrat će u NFL-u.
»Vidiš li ga?« pitala je Lila Hoth.
»Vidim.«
Bio je gol i vrlo bijel pod reflektorima. Na svaki način drukčiji od kabulskog taksista.
Blijeda koža, razbarušena svijetla kosa. Bez brade. No trzao se na jednak način. Glavu je
zabacivao naprijech natrag dok je urlao. Ne! i Molim vas! Prepoznatljivo na svakom jeziku. A
ovo je bio engleski. Lako sam mu mogao čitati s usana. Čak sam mogao naslutiti ton. Uglavnom
je to bila nevjerica. Ton kakvim govori čovjek kada shvati da se ono što je smatrao ispraznom
prijetnjom ili samo grubom šalom pokaže smrtno ozbiljnim.
Rekao sam: »Neću to gledati.«
»Trebao bi«, odvratila je Lila Hoth. »Ili nikada nećeš biti siguran. Možda smo ga pustili.«
»Kada se to dogodilo?«
»Zadali smo rok i držali ga se.«
Nisam odgovorio.
»Pogledaj snimku.«
»Neću.«
»Ali želim da gledaš«, rekla je. »Moraš je pogledati. Moramo održati niz. Mislim da ćeš ti
biti sljedeći.«
»Razmisli opet.«
»Pogledaj snimku.«
Pogledao sam je. Možda smo ga pustili. Nikada nećeš biti siguran.
Nisu ga pustili.
 64
Poslije sam prekinuo vezu, stavio DVD u džep te uspio doći do WOa u predvorju gdje
sam povratio u školjku. Ne toliko zbog onoga što sam vidio na snimci. Već sam vidio i gore od
toga. Nego zbog bijesa i frustracije. Sve te nagrizajuće emocije nakupile su se u meni i morale su
nekako izaći. Isprao sam usta, umio se i popio malo vode iz pipe te na trenutak ostao stajati
ispred ogledala. A onda sam ispraznio džepove. Zadržao sam gotovinu, putovnicu,
debitnu karticu, karticu za podzemnu željeznicu i policijsku posjetnicu Therese Lee. Zadržao sam
četkicu za zube. Zadržao sam mobitel na koji me nazvala. Preostala dva mobitela bacio sam u
smeće, zajedno s punjačem, posjetnicom četvorice ubijenih privatnih istražitelja te bilješkama
koje je Theresa Lee sastavila prema porukama svoga partnera. Bacio sam i DVD.
I USB memoriju kupljenu u Radio Shacku, zajedno s ružičastim omotom.
Više nisam trebao lažnjak.
A zatim, pročišćen, izašao sam vidjeti je li Springfield još ondje. Bio je. Pronašao sam ga
u baru u predvorju. Sjedio je leđima okrenut prema uglu. Ispred njega na stolu bila je čaša vode.
Bio je opušten, ali je promatrao sve. Možeš maknuti čovjeka iz posebnih postrojba, ali... I tako
dalje. Vidio me kako mu prilazim. Sjeo sam pokraj njega. »Je li to bila narodna glazba?« pitao je.
»Jest«, rekao sam. »Bila je to narodna glazba.«
»Na DVD-u?«
»Bilo je i plesa.«
»Ne vjerujem ti. Posve si problijedio. Afganistanski narodni plesovi grozni su, znam, ali
nisu tako grozni.«
»Bila je to snimka dvojice muškaraca«, rekao sam. »Jednom pa drugom razrezali su trbuh
i izvadili im crijeva.«
»Uživo pred kamerom?«
»Da. A onda su bili mrtvi pred kamerom.«
»Zvuk?«
»Nije ga bilo.«
»Tko su bila ta dvojica?«
»Jedan je taksist iz Kabula, a drugi je bio sin Susan Mark.«
»U Kabulu se ne vozim taksijem. Radije vozim sam. AH šteta za Sveučilište Kalifornije.
Ostali su bez dobrog obrambenog igrača. Takvi se teško nalaze. Čitao sam o njemu. Sjajan rad
nogu, kažu.«
»Više ne.«
»Jesu li Hothice na snimci?«
Kimnuo sam glavom. »Poput priznanja.«
»Nema veze. Znaju da ćemo ih ionako ubiti. Zapravo nije važno zbog čega ih ubijemo.«
»Meni je važno.«
»Opameti se, Reacheru. Zbog toga su ti i poslale snimku. Žele te razbjesniti i namamiti te.
Ne mogu te pronaći. Zato žele da ih ideš tražiti.«
»A to ću i učiniti.«
»Tvoji budući planovi tiču se samo tebe. Ali moraš se čuvati. Shvati, to im je taktika već
200 godina. Zato uvijek muče zarobljenike blizu prve linije, da ih neprijatelj može čuti. Žele
ih namamiti da dođu spasiti svoje. Ili izazvati osvetničke napade. Željeli su uvijek nove
zarobljenike. Pitaj Britance. Ili Ruse.«
»Čuvat ću se.«
»Sigurno ćeš pokušati, ali ne ideš nikamo dok ne završimo s tobom glede onoga u vlaku.«
 »Vaš je čovjek vidio što i ja.«
»U interesu ti je pomoći nam.«
»Do sad nije bilo. Dobio sam samo obećanja.«
»Sve će optužbe biti odbačene kada dobijemo USB memoriju.«
»To nije dovoljno dobro.«
»Želiš to napismeno?«
»Ne, želim da odmah odbacite optužbe. Trebam slobodu djelovanja. Ne mogu neprestano
biti na oprezu od policajaca.«
»Slobodu djelovanja za što?«
»Znaš za što.«
»Dobro, učinit ću što mogu.«
»To nije dovoljno dobro.«
»Ne mogu ti ništa jamčiti. Mogu samo pokušati.«
»Koji su izgledi da možeš uspjeti?«
»Nikakvi Ali Sansom može.«
»Jesi li ovlašten govoriti u njegovo ime?«
»Morat ću ga nazvati.«
»Reci mu da mi je dosta sranja. To smo već prošli.«
»Dobro.«
»I razgovaraj s njime o Theresi Lee i Jacobu Marku. I o Dochertyju. Želim da ih sve
oslobodite svake sumnje.«
»Dobro.«
»Jacobu Marku će trebati psihološka pomoć. Osobito ako vidi kopiju onog DVD-a.«
»Neće je vidjeti.«
»Ali ipak želim da ga netko drži na oku. I bivšeg supruga, također. Molinu.«
»Dobro.«
»Još dvije stvari«, rekao sam.
»Tražiš mnogo za nekoga tko nema što ponuditi.«
»Domovinska sigurnost otkrila je da Hothice stižu iz Tadžikistana s ekipom. Prije tri
mjeseca. S pomoću nekog računalnog algoritma. Želim znati koliko je ljudi stiglo.«
»Kako bi procijenio koliko te protivnika čeka?«
»Upravo tako.«
»I?«
»Želim opet razgovarati sa Sansomom.«
»Zašto?«
»Želim da mi kaže što je na USB memoriji.«
»To se neće dogoditi.«
»Onda ga neće dobiti natrag. Zadržat ću ga i sam pogledati.« »Što?«
»Čuo si me.«
»Zapravo imaš taj USB?«
»Nemam«, rekao sam. »Ali znam gdje je.«
 65
Springfield je upitao: »Gdje je?«
Odgovorio sam: »Ne mogu ti to reći.«
»Sereš.«
Odmahnuo sam glavom. »Ne ovaj put. Mogu vas dovesti do četiri metra od njega. Ostalo
je na vama.«
»Zašto? Je li zakopan? U trezoru banke je? U kući?«
»Ništa od navedenoga.«
»Gdje je onda?«
»Nazovi Sansoma«, rekao sam. »Dogovori sastanak.«
Springfield je popio svoju vodu do kraja i konobar je došao s računom. Springfield je
platio platinastom karticom, kao što je platio račun i u Four Seasonsu. To sam protumačio dobrim
znakom. Upućivao je na pozitivnu dinamiku. Stoga sam odlučio još malo iskušati sreću.
»Hoćeš li mi uzeti sobu?« pitao sam.
»Zašto?«
»Zato što će potrajati dok me Sansom ne skine s popisa najtraženijih. I umoran sam.
Probdio sam cijelu noć. Želim odspavati.«
Deset minuta poslije bib smo na visokom katu, u sobi s velikim krevetom. Zgodan
prostor, ali taktički nezadovoljavajući. Poput svih hotelskih soba na visokim katovima imao je
prozor koji mi nije koristio, što znači da je postojao samo jedan izlaz. Vidio sam da Springfield
također razmišlja o tomu. Mislio je da sam lud što se stavljam u takav položaj.
Upitao sam ga: »Mogu li ti vjerovati?«
Rekao je: »Možeš.«
»Dokaži.«
»Kako?«
»Daj mi svoj pištolj.«
»Nisam naoružan.«
»Takvi mi odgovori ne ulijevaju povjerenje.«
»Zašto ga želiš?«
»Znaš zašto. Da se mogu obraniti ako dođeš s pogrešnim ljudima.«
»Neću.«
»Uvjeri me.«
Neko se vrijeme nije ni pomaknuo. Znao sam da bi si radije zabio iglu u oko nego mi dao
svoje oružje. Ali nešto je preračunao u glavi, segnuo rukom iza leđa, pod sako, i izvukao pištolj
Steyr GB od devet milimetara. Steyr GB bilo je omiljeno oružje američkih posebnih postrojba u
1980-ima. Okrenuo ga je i pružio mi ga drškom prema meni. Bio je to dobar stari pištolj, mnogo
korišten, ali sjajno održavan. Imao je osamnaest metaka u spremniku i jedan u cijevi.
»Hvala«, rekao sam.
Nije odgovorio. Samo je izašao iz sobe. Dvaput sam zaključao vrata za njim, stavio lanac
i postavio stolac ispod kvake. Ispraznio sam sadržaj džepova na noćni ormarić. Stavio sam odjeću
ispod madraca da se izglača. Dugo sam se tuširao vrućom vodom.
Zatim sam legao i zaspao, sa Springfieldovim pištoljem ispod jastuka.
Četiri sata kasnije probudilo me kucanje na vratima. U hotelima ne volim gledati kroz
špijunke. Previše sam ranjiv. Napadač u hodniku samo mora pričekati da se otvor zamrači
i pucati u njega. Čak bi i pištolj kalibra .22 s prigušivačem bio ubojit. Između rožnice i moždanog
debla nema nekih prepreka. Ali na zidu pokraj vrata, s unutarnje strane, bilo je veliko ogledalo.
Za posljednju provjeru izgleda, pretpostavio sam, prije izlaska. Uzeo sam ručnik iz kupaonice,
omotao ga oko pasa i uzeo pištolj ispod jastuka. Pomaknuo sam stolac i otvorio vrata koliko mi je
lanac dopuštao. Povukao sam se do šarki i pogledao što vidim u zrcalu. Springheld i Sansom.
Procjep je bio uzak, slika u zrcalu okrenuta, a osvjetljenje u hodniku prigušeno, ali lako
sam ih prepoznao. Bili su sami, koliko sam mogao vidjeti. I ostat će sami, osim ako su poveli više
od devetnaest ljudi. Steyr nema osigurač. Samo je za prvi hitac teže povući okidač jer se istim
povlačenjem napinje i otpušta udarna igla. Za preostahh osamnaest igla napinje se automatski.
Otpustio sam okidač i skinuo lanac s vrata.
Bili su sami.
Ušli su, Sansom prvi, a za njim Springheld. Sansom je izgledao jednako kao i onog jutra
kad sam ga prvi put vidio. Preplanuo, bogat, moćan, pun energije i karizme. Bio je u plavom
odijelu, bijeloj košulji i crvenoj kravati, izgledao je svježe poput jutarnje rose. Uzeo je stolac koji
sam stavio ispod kvake, odnio ga do stola pokraj prozora i sjeo. Springfield je zatvorio vrata i
stavio lanac. Ja sam i dalje držao pištolj. Koljenom sam odgurnuo madrac i jednom rukom
izvukao odjeću.
»Trebam dvije minute«, rekao sam. »Razgovarajte malo.«
Odjenuo sam se u kupaonici i izašao, a onda me Sansom pitao: »Zaista znaš gdje je
memorija?«
»Da«, rekao sam. »Zaista znam.«
»Zašto želiš znati što je na njoj?«
»Jer želim znati koliko je neugodno.«
»Ne želiš da budem u Senatu?«
»Nije me briga kako ćete provoditi vrijeme. Samo sam znatiželjan.«
Upitao je: »Zašto mi nećeš reći gdje je?«
»Zato što moram nešto učiniti prije toga. I trebam da mi za to vrijeme skinete policajce s
vrata. Kako bih se mogao usredotočiti na posao.«
»Mogao bi me prevariti.«
»Mogao bih, ali neću.«
Ništa nije odvratio.
Upitao sam: »Zašto uopće želite u Senat?«
»Zašto ne bih?«
»Bili ste dobar vojnik i bogatiji ste od Boga. Zašto ne biste živjeli na plaži?«
»Ovako vodim evidenciju. Siguran sam da i ti to radiš na neki način.«
Kimnuo sam. »Usporedim broj odgovora s brojem pitanja koja sam postavio.«
»Kako ti ide?«
»Životni prosjek mi je blizu sto posto.«
»Zašto uopće pitaš? Ako znaš gdje je memorija, samo otiđi po nju.«
»Ne mogu.«
»Zašto ne?«
»Za to će biti potrebno više resursa nego što ja imam.«
»Gdje je?«
Nisam odgovorio.
Upitao je: »Je li na sigurnom?«
Odgovorio sam: »Dovoljno sigurnom.«
»Mogu li ti vjerovati?«
»Mnogi jesu.«
»I?«
 »Mislim da bi mi većina njih dala preporuku.«
»A ostali?«
»Nekima nikada ne možete udovoljiti.« Rekao je: »Vidio sam tvoj vojni dosje.« Odvratio
sam: »Rekli ste mi to.«
»Bio je šarolik.«
»Trudio sam se. Ah tvrdoglav sam.«
»Zašto si otišao?«
»Dojadilo mi je. A vi?«
»Ostario sam.«
»Što je na memoriji?«
Nije odgovorio. Springfield je stajao i šutio, zaklonjen ormarićem od TV-a, bliže vratima
nego prozoru. Čista navika, pretpostavio sam. Jednostavan refleks. Mogući snajperist ne može ga
vidjeti, ali je dovoljno blizu hodniku kako bi napao mogućeg uljeza čim otvori vrata. Obuka
ostaje u čovjeku. Osobito obuka Delta postrojbi. Prišao sam mu i vratio pištolj. Uzeo ga je bez
riječi i spremio u hlače.
Sansom je rekao: »Reci mi što znaš.«
Odgovorio sam: »Avionom su vas prevezli iz Bragga do Turske pa do Omana. Zatim u
Indiju, vjerojatno. Onda Pakistan i sjeverozapadna granica.«
Kimnuo je i nije ništa rekao. Imao je odsutan pogled u očima. Pretpostavio sam da je opet
proživljavao to putovanje. Transportni avioni, helikopteri, kamioni, kilometri prijeđeni pješice.
Sve davno.
»A zatim Afganistan«, rekao sam. »Nastavi«, rekao je.
»Vjerojatno ste se držali obronka Abas Ghara i išli na jugozapad, prateći liniju doline
Korengal, na visini od oko 300 metara.«
»Nastavi.«
»Naletjeli ste na Grigorija Hotha, uzeli mu pušku i pustili ga.«
»Nastavi.«
»Onda ste nastavili hodati do mjesta do kojeg su vam zapovjedili da odete.« Kimnuo je.
Rekao sam: »To je sve što znam.«
Upitao je: »Gdje si bio u ožujku 1983. godine?«
»Na West Pointu.«
»Koja je tada bila najvažnija vijest?«
»Crvena armija pokušala je sanirati gubitke.«
Opet je kimnuo. »To je bio ludi pohod. Nitko nije nikad porazio plemena na
sjeverozapadnoj granici. U cijeloj povijesti. A još su mogli proučavati kako smo mi prošli u
Vijetnamu. Neke stvari nisu izvedive. Bila je to spora klaonica. Kao da te ptice kljucaju do
smrti. Mi smo, naravno, bili vrlo sretni zbog toga.«
»I pomogli smo«, rekao sam.
»Jesmo. Mudžahedinima smo dah sve što su htjeb. Besplatno.«
»Poput programa pomoći saveznicima?«
»Još gore«, rekao je Sansom. »Smisao tog programa bio je pomoći prijateljima koji su
bankrotirali. Mudžahedini nisu bankrotirah. Baš naprotiv. Razni čudni plemenski savezi
protezali su se do Saudijske Arabije. Mudžahedini su zapravo imali više novca nego mi.«
»I?«
»Kad si navikao ljudima davati sve što žele, teško je prestati.«
»Što su još htjeli?«
»Priznanje«, rekao je. »Danak. Prihvaćanje. Pristojnost. Sastanak. Teško je to opisati.«
 »Koji je bio zadatak?«
»Možemo li ti vjerovati?«
»Želite li datoteke?«
»Želim.«
»Koji je onda bio zadatak?«
»Otišli smo do vođe mudžahedina. Nosili smo darove. Razne tričarije, od samog Ronalda
Reagana. Bili smo njegovi osobni izaslanici. Imali smo sastanak u Bijeloj kući. Rekli su nam
da napućimo usne i ljubimo im dupe kad god možemo.«
»I jeste li?«
»Još kako.«
»To je bilo prije 25 godina.«
»Da, i?«
»Koga je više briga za to? To je crtica iz povijesti. I upalilo je. Bio je to kraj komunizma.«
»Ali ne i kraj mudžaheđina. Oni su ostali.«
»Znam«, rekao sam. »Postali su talibani, a zatim Al Qaida. Ali i to je crtica. Glasači
Sjeverne Karoline neće se sjećati povijesti. Većina glasača ne sjeća se što su doručkovali.«
»Ovisi«, rekao je Sansom.
»O čemu?«
»Koliko prepoznaju ime.«
»Koje ime?«
»Sve se zbivalo u Korengalu. Mala izbočina u crti bojišnice, ali ondje je Crvena armija
skončala. Tamošnji mudžahedini radili su odličan posao. Prema tome, voda mjesnih
mudžahedina bio je velika faca. Zvijezda u usponu. Poslali su nas da se s njime sastanemo.
I jesmo. Sastali smo se s njime.«
»I poljubili ste mu dupe?«
»Kako god smo mogli.«
»Tko je on bio?«
»Isprva je bio vrlo dojmljiv. Mlad, visok, zgodan, vrlo inteligentan, vrlo predan. I vrlo
bogat. Vrlo dobro povezan. Iz obitelji saudijskog milijardera. Njegov je otac bio
prijatelj Reaganova potpredsjednika. Ali on je bio revolucionar. Napustio je lagodan život kako
bi se borio za svoj cilj.«
»Tko je on bio?«
»Osama bin Laden.«
 66
U sobi je dugo vladala tišina. Kroz prozor su dopirali prigušeni zvukovi grada, a iz
kupaonice se čulo šištanje zraka iz ventilacijskog okna. Springfield se pomaknuo sa svog
položaja pokraj ormarića za TV i sjeo na krevet.
Rekao sam: »Prepoznavanje imena.«
Sansom je rekao: »Gadna stvar.«
»Imate pravo.«
»Pričaj mi o tomu.«
»Ali datoteka je velika«, rekao sam.
»Pa?«
»Znači da je izvješće dugo. Svi smo čitali vojna izvješća.«
»Suhoparna su.« I bila su. Uzmimo, na primjer, Springfieldov Steyr GB. Vojska ga je
testirala. Bio je čudo suvremenog inženjeringa. Ne samo da je radio točno onako kako je trebao
nego je radio i točno onako kako nije trebao. Imao je složen sustav povrata plina, što je značilo da
ste mogli rabiti nestandardno, staro ili loše sastavljeno streljivo. Većina pištolja ima problema
s različitim tlakovima plina. Ili eksplodiraju zbog prevelikog tlaka ili se ne repetiraju zbog
premalog tlaka. Ali Steyr se mogao nositi sa svačime. Zato su ga pripadnici posebnih postrojba
obožavali. Često su bili daleko od kuće, bez logističke podrške, prisiljeni oslanjati se na ono što
su mogli pronaći u okolici. Steyr GB bio je čudo od metala. U vojnom izvješću opisan je kao
tehnički prihvatljiv.
Rekao sam: »Možda vas nisu spomenuli imenom. Možda nisu spomenuli njega imenom.
Možda su akronimima pisali imena vode Deltina tima i mjesnog zapovjednika, što je zakopano
među 300 stranica referenca o kartama.«
Sansom ništa nije rekao.
Springfield je skrenuo pogled.
Upitao sam: »Kakav je bio?«
Sansom je rekao: »Vidiš? Upravo o tomu govorim. Moj cijeli život više nije važan, ja sam
samo čovjek koji je Osami bin Ladenu ljubio dupe. To će ljudi zapamtiti.«
»Ali kakav je bio?«
»Bio je ljigavac. Očito predan ubijanju Rusa, čime smo isprva bili zadovoljni, ali uskoro
smo shvatili da je predan ubijanju svih koji nisu jednaki poput njega. Bio je čudan. Bio je
psihopat. Smrdio je. Bio je to vrlo neugodan vikend. Cijelo sam se vrijeme ježio.«
»Ondje ste bili cijeli vikend?«
»Kao počasni gosti. Ali zapravo ne. Bio je arogantan pasji sin. Cijelo nam je vrijeme to
nabijao na nos. Držao nam je prodike o taktici i strategiji. Govorio nam je na koji smo način
mogli pobijediti u Vijetnamu. Morah smo se pretvarati da smo zadivljeni.«
»Kakve ste mu darove donijeh?«
»Ne znam. Sve je bilo zamotano. Nije ih otvorio. Samo ih je bacio u kut. Nije mario. Kao
što kažu na vjenčanjima, naša je prisutnost dovoljan dar. Mislio je da nešto dokazuje svijetu.
Veliki sotona klanjao se pred njime. Desetak sam puta gotovo povratio. Ne samo zbog hrane.«
»Jeli ste s njime?«
»Odsjeli smo u njegovu šatoru.«
»U izvješću će to biti stožer. Jezik će biti vrlo neutralan. Neće spominjati ulizivanje. Bit
će to tri stotine zamornih stranica o pokušaju održavanja sastanka i o održanom sastanku. Ljudi
će umrijeti od dosade prije nego što preletite Atlantik. Zašto ste tako zabrinuti?«
»Politika je gadna. Na primjer program pomoći saveznicima. Bin Laden nije trošio svoje
osobno bogatstvo, mi smo ga financirah. Gotovo smo ga plaćah.«
»Niste vi krivi. To je problem Bijele kuće. Je li ijedan kapetan broda stradao zato što je
prevozio Sovjetima robu nakon Drugoga svjetskog rata? Ni oni nam nisu ostali prijatelji.«
Sansom ništa nije rekao.
Rekao sam: »To je samo mrtvo slovo na papiru. Neće privući pozornost. Ljudi ne čitaju.«
Sansom je rekao: »Datoteka je velika.«
»Što veća, to bolja. Što je veća, to će loši dijelovi biti dublje zakopani. I izvješće će biti
vrlo staro. Mislim da smo mu tada drukčije pisah ime. S >U<. Pisali smo Usama. Ili UBL. Možda
ljudi neće ni primijetiti. Ih možete reći da je riječ o nekom drugom.«
»Siguran si da znaš gdje je memorija?«
»Posve.«
»Zvuči kao da ne znaš. Zvuči kao da me pokušavaš utješiti jer znaš da je negdje gdje
svatko može doći do nje.«
»Znam gdje je. Samo pokušavam shvatiti zašto ste tako napeti. Ljudi su preživjeli i gore
stvari.«
»Jesi li ikada rabio računalo?«
»Danas sam rabio jedno.«
»Koje su datoteke najveće?«
»Ne znam.«
»Pokušaj pogoditi.«
»Dugi dokumenti?«
»Pogrešno. Veliki broj piksela čini najveće datoteke.«
»Piksela?« upitao sam.
Nije odgovorio.
»Dobro«, rekao sam. »Shvaćam. To nije izvješće. To je fotografija.«
 67
Soba je opet utihnula. Zvukovi grada, umjetni zrak. Sansom je ustao i otišao u kupaonicu.
Springfield se vratio na svoj prvotni položaj pokraj ormarića s TV-om. Na ormariću su bile boce
s vodom, nosile su papirnate ovratnike na kojima je pisalo da će vam naplatiti osam dolara ako
popijete vodu. Sansom je izašao iz kupaonice.
»Reagan je htio fotografiju«, rekao je. »Djelomično zato što je bio star i sentimentalan, a
djelomično zato što je bio star i sumnjičav. Htio je biti siguran da smo ispunili njegovu zapovijed.
Koliko se sjećam, stajao sam pokraj bin Ladena s najusiljenijim mogućim smiješkom na licu.«
Springfield je rekao: »A ja sam stajao s druge strane.«
Sansom je rekao: »Bin Laden je srušio Blizance. Napao je Pentagon. On je najgori terorist
na svijetu. Iznimno je prepoznatljiv. Nemoguće ga je zamijeniti za nekog drugog. Ta će
me fotografija politički dokrajčiti. Bit ću mrtav. Zauvijek.«
Upitao sam: »Zato je Hothice žele?«
Kimnuo je. »Kako bi me Al Qaida ponizila, a sa mnom i Sjedinjene Države. Ili obratno.«
Prišao sam ormariću s TV-om i uzeo bocu vode. Odvrnuo sam čep i popio velik gutljaj.
Springfield je svojom karticom plaćao sobu, što je značilo da je Sansom plaća. Sansom si je
mogao priuštiti da potroši osam dolara.
Zatim sam se nasmiješio, nakratko.
»Zato imate onu fotografiju u svojoj knjizi«, rekao sam. »I na zidu u uredu. Donald
Rumsfeld sa Sadamom Huseinom u Bagdadu.«
»Da«, rekao je Sansom.
»Za svaki slučaj. Kako biste pokazali da je netko drugi učinio to isto. Kao adut, koji vreba
iz prikrajka. Nitko nije znao da je to adut. Nitko nije ni znao da je u igri.«
»Nije adut«, rekao je Sansom. »Ni blizu. Više je jadna tref četvorka. Zato što je bin Laden
mnogo gori nego što je Sadam ikad bio. A Rumsfeld nije planirao izaći na izbore. Na svaki su ga
položaj imenovali prijatelji. Morali su. Nitko normalan ne bi glasao za njega.«
»Imate li prijatelje?«
»Ne mnogo njih.«
»Nitko nije komentirao Rumsfeldovu fotografiju.«
»Zato što se nije kandidirao. Da je pokrenuo izbornu kampanju, ta bi fotografija postala
najpoznatija na svijetu.«
»Vi ste bolji čovjek od Rumsfelda.«
»Ne poznaješ me.«
»Nagađam.«
»Dobro, možda. Ali bin Laden je gori od Sadama. A ta je sbka otrov. Ispod nje ni ne treba
natpis. Stojim ondje i poput psića se smiješim najgorem čovjeku na svijetu. Ljudi lažiraju
takve fotografije za agresivne reklame. A ova je autentična.«
»Vratit ćete je.«
»Kad?«
»Kako napredujemo s optužbama za kaznena djela?«
»Polako.«
»Ali sigurno?«
»Ne baš. Imam dobru i lošu vijest.«
»Dajte mi prvo lošu vijest.«
»Postoji vrlo mala vjerojatnost da će FBI surađivati. A Ministarstvo obrane sigurno
neće.«
 »A ona trojica?«
»Skinuta su sa slučaja. Navodno su ozlijeđeni. Jedan ima slomljen nos, a drugi ima ranu
na glavi. Zamijenjeni su. Ministarstvo obrane još je u akciji.«
»Trebali bi biti zahvalni. Trebaju svu moguću pomoć.«
»Ne ide to tako. Žele pobijediti u borbi za svoj teren.«
»Koja je dobra vijest?«
»Mislimo da će njujorška policija zaboraviti na ono u podzemnoj.«
»Sjajno«, rekao sam. »Kao da su oprostili kaznu za pogrešno parkiranje Charlesu
Mansonu.« Sansom nije odgovorio.
Upitao sam ga: »Što je s Theresom Lee i Jacobom Markom? I Dochertvjem?«
»Vratili su se na posao. S pohvalnicom za pomoć Domovinskoj sigurnosti u osjedjivoj
istrazi.«
»Znači, oni su dobro, ali ja nisam?«
»Nikoga nisu udarili. Nisu nikomu povrijedili ego.«
»Što ćete učiniti s memorijom kad je dobijete?«
»Provjerit ću je li u redu, a zatim ću je razbiti, spaliti djeliće, pepeo samljeti u prašinu,
baciti je u osam različitih zahoda i pustiti vodu.«
»A ako vas zamohm da to ne učinite?«
»Zašto bi to tražio?«
»Reći ću vam poslije.«
Ovisno o gledištu, bilo je ih vrlo kasno popodne ili rana večer. Ali probudio sam se tek
maloprije, pa sam zaključio da je vrijeme za doručak. Nazvao sam poslugu i naručio veliki
pladanj. U vrijednosti od pedeset dolara, po cijeni Sheratona u New Yorku, s
porezom, napojnicom i ostahm nametima. Sansom nije ni trepnuo. Sjedio je u svom stolcu nagnut
prema naprijed, iz njega su isijavale frustracija i napetost. Springheld je bio mnogo opušteniji. I
on je bio na tom planinskom putovanju prije 25 godina, a dijelio je i tu sramotu. Katkad nam
prijatelji postaju neprijateljia katkad nam neprijatelji postaju prijatelji. Ah Springheld nije ništa
uložio u to. Nje imao ciljeva, planova ni ambicija. I to se vidjelo. Još je bio jednak kao i onda,
samo čovjek koji obavlja svoj posao.
Upitao sam: »Jeste li ga mogli ubiti?«
»Imao je tjelohranitelje«, odvratio je Sansom. »Nešto poput unutarnjeg kruga. Ondje su
fanatično odani. Poput marinaca ili sindikalaca, ali tisuću puta više. Razoružah su nas stotinu
metara od logora. Nikad nismo bili nasamo s njime. Uvijek se netko motao oko nas. Uz djecu i
životinje. Živjeli su kao u kamenom dobu.«
»Bio je duga i mršava vreća pišaline«, rekao je Springfield. »Mogao sam segnuti rukom i
slomiti mu tanki vratić kad god sam htio.«
»Jesi li htio?«
»Još kako. Zato što sam znao. Od samog početka. Možda sam to trebao učiniti nakon što
je bljeskalica okinula. Poput grisina u talijanskom restoranu. Onda bi fotografija bila bolja.«
Rekao sam: »Samoubilački zadatak.«
»Ali spasio bih mnogo života.«
Kimnuo sam. »Kao i Rumsfeld, daje probo Sadama nožem.«
Čovjek iz posluge donio mi je jelo, maknuo sam Sansoma iz stolca i jeo za stolom.
Sansom se javio na mobitel i potvrdio da mi je policija oprostila prekršaj iz podzemne. Za
njujoršku policiju više nisam bio sumnjiva osoba. Zatim je obavio još jedan poziv i rekao da još
nema glasa od FBI-a, ali da ne miriše na dobro. Onda je obavio i treći poziv i potvrdio da me
glavešine iz Ministarstva obrane neće zaboraviti. Bili su poput psa koji je uhvatio kost. Bio sam u
velikoj nevolji na saveznoj razini. Ometanje pravde, fizički napad, ranjavanje smrtonosnim
oružjem.
»Kraj priče«, rekao je Sansom. »Morao bih se izravno obratiti ministru obrane.«
»Ili predsjedniku«, rekao sam.
»Ne mogu učiniti ništa od toga. Na površini, Ministarstvo obrane na tragu je aktivne ćelije
Al Qaide. Ne mogu se tomu protiviti, ne u današnjem ozračju.«
Politika je poput minskog polja. Proklet si u svakom slučaju. »Dobro«, rekao sam.
»Važno je da znam kako izgleda bojište.«
»Strogo gledano, ovo nije tvoja bitka.«
»Jacob Mark bolje će se osjećati kad ovo završi.«
»Učinit ćeš to za Jacoba Marka? FBI mu može pomoći da se to završi.«
»Mislite? Nema ih nigdje. Koliko dugo želite ovo razvlačiti?«
»Radiš ovo za Jacoba Marka ili za mene?«
»Radim to za sebe.«
»Nisi uključen.«
»Volim izazove.«
»Na svijetu postoji mnoštvo drugih izazova.«
»Oni su to učinili osobnim. Poslali su mi DVD.«
»To je bio taktički potez. Ti reagiraš, oni pobijede.«
»Ne, ako ja reagiram, oni gube.«
»Ovo nije Divlji zapad.«
»Imate pravo. Ovo je plahi zapad. Moramo se vratiti u prošlost.«
»Znaš li točno gdje su?«
Springfield me je pogledao.
Rekao sam: »Imam nekoliko tragova.«
»Imaš li još otvoren kanal za komunikaciju?«
»Nije me nazvala otkad sam pogledao DVD.«
»Misliš, otkad ti je smjestila.«
»Ali mislim da će opet nazvati.«
»Zašto?«
»Zato što želi?«
»Mogla bi pobijediti. Ako pogriješiš, bit ćeš njezin zarobljenik. Na kraju ćeš joj reći ono
što želi znati.«
Upitao sam ga: »Koliko ste puta letjeli komercijalnim letovima nakon 11. rujna?«
Rekao je: »Stotine puta.«
»Kladim se da ste se svaki put u dubini duše nadali da su u avionu otmičari. Kako biste ih
vidjeli kako hodaju prolazom, kako biste iskočili i prebili ih na mrtvo ime. Ili poginuli u
pokušaju.«
Sansom je nagnuo glavu, a usta su mu se iskrivila u zaigran smiješak. Prvi koji sam vidio
nakon dugo vremena.
»Imaš pravo«, rekao je. »Svaki put.«
»Zašto?«
»Želim zaštititi avion.«
»I htjeli biste izbaciti frustracije. I sagorjeti mržnju. Znam da ja bih. Voho sam Blizance.
Sviđalo mi se kakav je svijet bio. Prije. Nemam političke vještine. Nisam diplomat ni strateg.
Znam koje su mi slabosti i znam koje su mi prednosti. Ukupno gledajući, kad netko poput mene
naiđe na aktivnu ćeliju Al Qaide, ima osjećaj kao da su mi svi rođendani i Božići pah na isti dan.«
 »Lud si. Ne možeš sam učiniti takvo što.«
»Koja je alternativa?«
»Domovinska sigurnost će ih kad'tad pronaći. Zatim će složiti nešto. Pozvat će njujoršku
policiju, FBI, specijalce, opremu, stotine ljudi.«
»Velika operacija s mnogo nepovezanih dijelova.«
»Ali pomno planirana.«
»Jeste h bili na takvim operacijama?«
»Nekohko puta.«
»Kako je prošlo?«
Sansom nije odgovorio.
Rekao sam: »Uvijek je bolje kad si sam.«
»Možda nije«, rekao je Springfield. »Provjerili smo računalni algoritam Domovinske
sigurnosti. Hothice su povele veliku ekipu sa sobom.«
»Koliko?«
»Devetnaest ljudi.«
 68
Pojeo sam doručak do kraja. Lonac s kavom bio je prazan, pa sam popio svoju bocu vode
od osam dolara do kraja i bacio je prema kanti za smeće. Udarila je u rub šupljim plastičnim
zvukom, odbila se i otkotrljala po sagu. Loš znak ako ste praznovjerni. Ja nisam.
»Ukupno devetnaest ljudi«, rekao sam. »Četvorica su već napustila zemlju, a dvojica
imaju slomljenu čeljust i iščašene laktove. Znači da su ostala trinaestorica aktivnih.«
Sansom je upitao: »Slomljene čeljusti i laktovi? Kako se to dogodilo?«
»Tražili su me. Možda su face u brdima s raketnim bacačima, ali ulična borba nije im jača
strana.«
»Jesi li im pisao po čelu?«
»Jednomu jesam. Zašto?«
»FBI je primio poziv iz hitne službe bolnice Bellevue. Netko je ondje iskrcao dva
nepoznata strana državljanina nakon premlaćivanja. Jednomu je nešto pisalo na čelu.«
»Kazna«, rekao sam. »Hothice očito nisu bile zadovoljne njihovom izvedbom. Zato su ih
predale, kako bi ohrabrile ostale.«
»Nemilosrdni ljudi.«
»Gdje su sada?«
»U osiguranim sobama u bolnici. Jedan je već bio ondje. Zbog nekog hitnog slučaja na
kolodvoru Penn. Ništa ne govori. FBI pokušava dokučiti tko je on.«
»Zašto im toliko treba? Napisao sam Lilino ime na njegovo čelo. Napisao sam Lila,
nazovi me. Koliko ljudi imenom Lila FBI istražuje?«
Sansom je odmahnuo glavom. »Nemoj im predbacivati. Onaj dio na kojem je bilo ime
netko je ogulio nožem.«
Napravio sam korak i uzeo drugu boce vode od osam dolara. Popio sam gudjaj. Bila je
dobra okusa. Ali ništa bolje od boce vode od dva dolara. Ili besplatne vode iz slavine.
»Trinaest ljudi«, rekao sam. »I Hothice«, rekao je Springfield. »Dobro, petnaest.«
»Samoubilački zadatak.«
»Svi ćemo umrijeti«, rekao sam. »Pitanje je samo kako i kada.«
»Ne možemo ti aktivno pomoći«, rekao je Sansom. »To ti je jasno, zar ne? Ovo će završiti
s najmanje jednim, a najviše petnaest mrtvih na ulicama New Yorka. Ne možemo sudjelovati u
tomu. Ne možemo biti ni blizu toga.«
»Zbog politike?«
»Zbog mnogo razloga.«
»Ne tražim pomoć.«
»Ti nisi normalan.«
»Oni će tako misbti.«
»Kad namjeravaš krenuti?«
»Uskoro. Nema smisla čekati.«
»Najmanje jedna mrtva osoba bio bi ti, naravno. U tom slučaju ne bih znao gdje da tražim
svoju fotografiju.«
»Onda mi držite palčeve.«
»Od tebe bi bilo odgovorno da mi sad kažeš.«
»Ne, odgovorno bi bilo da se sad zaposlim kao vozač školskog autobusa.«
»Mogu li ti vjerovati?«
»Da ću preživjeti?«
»Da ćeš održati svoju riječ.«
 »Što ste naučili u časničkoj školi?«
»Da vjerujem braći časnicima. Osobito bratu časniku jednakog ranga.«
»Eto.«
»Ali nismo zapravo bib braća. Bili smo u različitim rodovima vojske.«
»Imate pravo. Ja sam naporno radio dok ste vi letjeli po svijetu i ulizivab se teroristima.
Niste dobili ni Purpurno srce.«
Nije odgovorio.
»Samo se šalim«, rekao sam. »Ah bolje vam je da se nadate da neću biti prva žrtva, u
protivnom biste mogli često slušati to što sam rekao.«
»Onda mi sad reci.«
»Trebate mi čuvati leđa.«
On je rekao: »Pročitao sam tvoj dosje.«
»Rekli ste mi to.«
»Purpurno srce zaradio si kad je eksplodirala bomba u kamionu u Bejrutu. U vojarni
Marinaca.«
»Dobro se toga sjećam.«
»Imaš ružan ožiljak.«
»Želite li ga vidjeti?«
»Ne. Ali moraš zapamtiti da to nisu učinile Hothice.«
»Vi ste mi psihoanalitičar?«
»Nisam. Ah to ne znači da nije istina to što sam rekao.«
»Ne znam tko je to učinio u Bejrutu. Nitko ne zna pouzdano. Tko god to bio, bio je brat
časnik Hothica.«
»Motivira te osveta. I još osjećaš krivnju zbog Susan Mark.«
»Pa?«
»Možda nećeš djelovati na vrhuncu sposobnosti.«
»Zabrinuti ste zbog mene?«
»Više zbog sebe. Želim svoju fotografiju.«
»Dobit ćete je.«
»Barem mi natukni gdje je.«
»Znate isto što i ja. Zaključio sam. Zaključit ćete i vi.«
»Bio si policajac. Drukčiji niz vještina.«
»Znači da će vama trebati više vremena. Ali to nije nuklearna hzika.«
»Nego kakva hzika?«
»Za promjenu razmišljajte poput obične osobe. Ne poput vojnika ili političara.«
Pokušao je. Nije uspio. Rekao je: »Barem mi reci zašto da je ne uništim.«
»Znate isto što i ja.«
»Što to znači?«
»Ih možda ne znate isto što i ja. Previše ste blizu sebe. Ja sam samo pripadnik javnosti.«
»Pa?«
»Siguran sam da ste vraški dobar čovjek, Sansome. Siguran sam da biste bili izvrstan
senator. Ali na koncu, svaki je senator samo jedan od stotine drugih. Svi su zamjenjivi. Znate li
barem jedno ime? Jednog senatora koji se istaknuo?«
Sansom nije odgovorio.
»Možete li mi reći kako ćete vi osobno napasti Al Qaidu?«
Počeo je govoriti o Odboru oružanih snaga, o vanjskopolitičkim odnosima, obavještajnoj
službi, proračunima i nadzoru. Poput standardnog govora. Kao daje za govornicom. Upitao sam
ga:
»Što od svega toga ne bi učinio onaj tko bi dobio posao u slučaju da vas ne izaberu?«
Nije odgovorio. Pitao sam ga: »Zamislite špilju na sjeverozapadu Pakistana. Zamislite
glavešine Al Qaide kako upravo sada ondje sjede. Čupaju li kosu i govore jedan drugomu:
Sranje! Ne smijemo dopustiti da John Sansom ude u američki Senat! Jeste li na vrhu njihova
popisa?«
Rekao je: »Vjerojatno nisam.«
»Zašto onda žele fotografiju?«
»Male pobjede«, odvratio je. »Bolje išta nego ništa.«
»Mnogo truda za malu pobjedu, zar ne? Dvije agentice plus devetnaest ljudi plus tri
mjeseca?«
»Sjedinjene Države bile bi posramljene.«
»Ali ne previše. Pogledajte fotografiju s Donaldom Rumsfeldom. Nikoga nije bilo briga.
Vremena se mijenjaju, stvari prolaze. Ljudi to razumiju, čak iako to ne primjećuju. Amerikanci
su vrlo zreli i razumni ili nemaju pojma ni o čemu. Nikad nisam siguran. U svakom slučaju, ta će
fotografija biti samo vinjeta. Možda će vas osobno uništiti, ali Al Qaida ne djeluje tako da
uništava jednog po jednog Amerikanca.«
»Naštetilo bi sjećanju na Reagana.«
»Koga briga? Većina ga se Amerikanaca više i ne sjeća. Većina ih misli da je Reagan ime
zračne luke u Washingtonu.«
»Mislim da to podcjenjuješ.«
»A vi precjenjujete. Preblizu ste procesu.«
»Mislim da bi fotografija bila štetna.«
»Ali komu? Što vlada misli?«
»Znaš da je Ministarstvo obrane svim silama želi vratiti.«
»Ma nemojte? Zašto su onda taj zadatak prepustili B ekipi?«
»Misliš da je to bila B ekipa?«
»Iskreno se nadam. Ako je to bila A ekipa, bolje da se svi preselimo u Kanadu.«
Sansom nije odgovorio.
Rekao sam: »Fotografija vam možda može malo naštetiti u Sjevernoj Karolini. Ali čini se
da je to sve. Ministarstvo obrane nije uložilo velik napor. Zato što ne postoji loš ishod za
zemlju.«
»To si pogrešno protumačio.«
»Dobro, loše je za nas. To je dokaz strateške pogreške. Nezgodno je, sramotno, ostat
ćemo popisani. Ali to je sve. Nije kraj svijeta. Nećemo se raspasti.«
»Znači, A Qaida ima prevelika očekivanja? Želiš reći da i oni griješe? Da ne razumiju
Anerikance kako ih ti razumiješ?«
»Ne, želim reći da je sve izokrenuto. I malčice nesimetrično. Al Qaida je poslala A ekipu,
a mi B ekipu. Stoga je njihova želja da se domognu fotografije malo jača od naše želje da je
zadržimo.«
Sansom ništa nije rekao.
»Moramo se zapitati zašto nisu rekli Susan Mark da samo kopira fotografiju? Ako su nas
htjeli posramiti, bolje bi je bilo kopirati. Kad bi se sve objavilo i skeptici počeli tvrditi da
je fotografija lažna, a to bi učinili, original bi još bio u arhivu i ne bismo to mogli mirne duše
poreći.«
»Što to znači?«
»To znači da je oni žele imati i u jednakoj mjeri ne žele da je mi imamo.«
 »Ne razumijem.«
»Morate se prisjetiti. Morate dokučiti što je točno fotoaparat snimio. Zato što Al Qaida ne
želi da se ta fotografija objavi. Ukrali su je zato što je žele potisnuti.«
»Zašto bi to učinili?«
»Koliko god ona bila loša za vas, na njoj je nešto što je još gore za Osamu bin Ladena.«
 69
Sansom i Springfield su utihnuli, kao što sam i znao da će učiniti. Prisjećah su se
događaja otprije četvrt stoljeća, slabo osvijetljenog šatora iznad doline Korengal. Ukočih su se i
ispravili, podsvjesno ponavljajući formalne poze. Jedan s lijeve, drugi s desne strane, a domaćin
između njih. Objektiv fotoaparata, usmjeren prema njima, namješten, zumiran, prilagođen,
fokusiran. Stroboskop, puni se, bljeska, preplavljuje scenu svjetlošću.
Što je točno fotoaparat vidio? Sansom je rekao: »Ne sjećam se.«
»Možda nas«, rekao je Springfield. »Možda je tako jednostavno. Možda danas susret s
Amerikancima izgleda poput loše karme.«
»Ne«, rekao sam. »To je dobra promidžba. Bin Laden izgleda moćno i kao pobjednik, a
mi kao žrtvena janjad. Mora biti nešto drugo.«
»Ondje je bilo kao u zoološkom vrtu. Kaos i nered.«
»Mora biti nešto iznimno neprilično. Dječaci, djevojčice, životinje.«
Sansom je rekao: »Ne znam što oni smatraju nepriličnim Imaju tisuću pravila. Možda je
nešto jeo.«
»Ib pušio.«
»Ib pio.«
»Ondje nije bilo alkohola«, rekao je Springfield. »Sjećam se toga.«
»Žena?« upitao sam. »Ni žena.«
»Mora biti nešto. Je b bilo još posjetitelja?«
»Samo iz plemena.«
»Nikakvih stranaca?«
»Samo mi.«
»Mora biti nešto što bi ga kompromitiralo, učinilo slabim ib devijantnim. Je b bio zdrav?«
»Činilo se da jest.«
»Što još?«
»Je li bio devijantan prema njihovim zakonima ili onako kako mi to shvaćamo?«
»Ne sjećam se. Bilo je to davno. Bili smo umorni. Prešli smo 150 kilometara kroz prvu
crtu.«
Sansom je utihnuo. Znao sam da hoće. Na koncu je rekao: »Ovo je baš gadno.«
Rekao sam: »Znam da jest.«
»Morat ću donijeti tešku odluku.«
»Znam da hoćete.«
»Ako ta fotografija može više naštetiti njemu nego meni, morat ću je nabaviti.«
»Ne, ako mu ikako može naštetiti, barem i malo, morat ćete je objaviti. A onda ćete
morati stisnuti zube i istrpjeti posljedice.«
»Gdje je?«
Nisam odgovorio.
»Dobro«, rekao je. »Moram ti čuvati leđa. Ali znam isto što i ti znaš. A ti si zaključio gdje
je. Što znači da i ja to mogu. Ali sporije. Zato što to nije nuklearna fizika. Što znači da i Hothice
mogu zaključiti. Hoće li biti sporije? Možda neće. Možda je upravo uzimaju.«
»Da«, rekao sam. »Možda je uzimaju.«
»Ako žele skriti fotografiju, možda bih im to trebao dopustiti.«
»Ako je žele skriti, to znači da je to vrijedno oružje koje se može upotrijebiti protiv njih.«
Sansom nije ništa rekao.
Rekao sam: »Sjećate se časničke škole? Onoga o svim neprijateljima, stranim i
domaćim?«
»U Kongresu polažemo istu zakletvu.«
»Biste li onda trebah dopustiti Hothicama da skriju fotografiju?«
Dugo je vremena šutio. Zatim je progovorio.
»Idi«, rekao je. »Sredi Hothice prije nego što se dočepaju fotografije.«
Nisam otišao. Ne tada. Ne odmah. Morao sam još o koječemu razmisliti i napraviti plan. I
prevladati manjkavosti. Nisam bio opremljen. Nosio sam gumene vrdarske cipele i plave hlače.
Nisam bio naoružan. Ništa od toga nije bilo dobro. Htio sam upasti u gluho doba noći, odjeven u
crno. U dobrim cipelama. I s oružjem. Što više, to bolje.
S odjećom će biti lako.
Ali s oružjem baš i ne. New York nije najbolje mjesto na svijetu za nabavljanje privatnog
arsenala. U drugim okruzima grada sigurno postoje mjesta na kojima možete kupiti preskupo
smeće na crno, ali u drugim okruzima postoje mjesta na kojima se prodaju i rabljeni automobili,
pa ih se savjesni vozači klone.
Problem.
Pogledao sam Sansoma i rekao: »Ne možete mi aktivno pomoći, zar ne?«
Odvratio je: »Ne mogu.«
Pogledao sam Springfielda i rekao: »Idem u trgovinu odjećom. Kupit ću crne hlače, crnu
majicu kratkih rukava i crne cipele. I crnu jaknu, možda veličine XXXL, široku. Što misliš?«
Springfield je rekao: »Nije nas briga. Otići ćemo prije nego što se vratiš.«
Otišao sam u trgovinu na Broadwayu u kojoj sam kupio smeđu košulju prije Sansomova
dobrotvornog ručka. Posao nije išao najbolje i bilo je mnogo artikala. Pronašao sam sve što sam
trebao osim čarapa i cipela. Crne traperice, obična crna majica kratkih rukava i pamučna jakna s
patentnim zatvaračem za mnogo krupnijeg čovjeka od mene. Isprobao sam je i vidio da mi
pristaje na rukama i ramenima, ali mi sprijeda strši poput trudničke haljine, kao što sam i
očekivao.
Savršeno, ako je Springfield shvatio što sam htio reći.
Preodjenuo sam se u kabini, bacio staru odjeću u smeće i platio prodavačici 59 dolara.
Zatim sam poslušao njezin prijedlog i otišao tri ulice dalje do trgovine obućom. Kupio sam par
čvrstih crnih cipela i crne čarape. Gotovo stotinu dolara. U glavi sam čuo majčin glas, iz davnine:
Kad su toliko skupe, potrudi se da dugo traju. Nemoj ih izgrebati. Izašao sam iz trgovine i
nekoliko puta lupio njima u pločnik da mi bolje sjednu. Stao sam u drogeriji i kupio obične bijele
bokserice. Kad je već sve drugo novo, odlučio sam upotpuniti kolekciju.
Zatim sam krenuo natrag prema hotelu.
Tri koraka poslije mobitel u džepu počeo mi je vibrirati.
 70
Naslonio sam se na zgradu na uglu 55. ulice i izvukao mobitel iz džepa. Nepoznat broj.
Otvorio sam mobitel i prinio ga uhu.
»Reacheru?« rekla je Lila Hoth.
»Molim?« odgovorio sam.
»Još stojim na cesti i čekam da me kamion pregazi.«
»Stiže.«
»A kad će stići?«
»Malo se znoji. Pridružit ću ti se za nekoliko dana.«
»Jedva čekam.«
»Znam gdje si.«
»Dobro. Tako će biti jednostavnije.«
»A znam i gdje je memorija.«
»I to je dobro. Pustit ćemo te da živiš dovoljno dugo da nam kažeš. A onda još možda
nekoliko sati, zabave radi.«
»Izgubljena si, Lila. Trebala si ostati kod kuće i čuvati koze. Umrijet ćeš, a fotografija će
obići svijet.«
»Imamo novi, prazni DVD«, rekla je. »Kamera je napunjena i spremna za snimanje filma
s tobom u glavnoj ulozi.«
»Previše govoriš, Lila.« Nije odgovorila.
Zaklopio sam mobitel i uputio se natrag prema hotelu kroz sumrak koji je padao. Ušao
sam u dizalo, otključao vrata sobe, sjeo na krevet i čekao. Čekao sam dugo. Gotovo četiri sata.
Mislio sam da čekam Springfielda, ali na kraju se pojavila Theresa Lee.
Pokucala je na vrata osam minuta prije ponoći. Opet sam izveo ono s lancem i ogledalom
i pustio je unutra. Bila je odjevena slično kao onda kad sam je prvi put vidio. Imala je hlače i
svilenu bluzu kratkih rukava. Izvan hlača. Tamnosivu, ne svijetlosivu. Manje srebrnastu.
Ozbiljniju.
Nosila je crnu sportsku torbu od balističkog najlona. Zbog načina kako ju je nosila
pretpostavio sam da je u njoj nešto teško. A ti su se teški predmet pomicali i zveckali, pa sam
pretpostavio da su metalni. Spustila je torbu na pod pokraj kupaonice i upitala: »Jesi li dobro?«
»A ti?«
Kimnula je. »Kao da se ništa nije dogodilo. Svi smo vraćeni na posao.«
»Što je u torbi?«
»Nemam pojma. Čovjek kojeg nikad prije nisam vidjela donio ju je u postaju.«
» Springfield ?«
»Ne. Rekao je da se zove Browning. Dao mi je torbu i rekao da je za sprječavanje zločina
najbolje da se pobrinem da je nikad ne dobiješ.«
»Ali si je ipak donijela.«
»Osobno je čuvam. Sigurnije je nego da je ostavim.«
»Dobro.«
»Morao bi me svladati, a napad na policajce je protuzakonit.«
»Istina.«
Sjela je na krevet. Metar udaljena od mene. Možda i manje.
»Pretražili smo one tri stare zgrade na 58. ulici«, rekla je. »Springfield ti je rekao za
njih?«
»Rekao je da se zove Browning. Protuteroristički odred otišao je onamo prije dva sata.
Hothice nisu ondje.«
»Znam.«
»Bile su, ali više nisu.«
»Znam.«
»Kako znaš?«
»Predale su Leonida i njegova prijatelja. Dakle, otišle su nekamo, a Leonid i prijatelj ne
znaju kamo. Slojevitost.«
»Zašto su predale Leonida i prijatelja?«
»Da potaknu ostalu trinaestoricu. I da stroj može raditi. Bit ćemo malo grublji prema
njima, arapski mediji reći će da smo ih mučili i dobit će deset novih pristalica. Znači, ukupno će
imati osam ljudi više. A Leonid i prijatelj i nisu neki gubitak. Bili su očajni.«
»Jesu li ostala trinaestorica bolji?«
»Prema zakonitostima prosjeka, jesu.«
»Trinaest je lud broj.«
»Ima ih petnaest, ako pribrojiš Hothice.«
»Ne bi smio to činiti.«
»Osobito ne nenaoružan.«
Pogledala je torbu, a zatim mene. »Možeš li ih pronaći?«
»Odakle im novac?«
»Ne možemo ih tako naći. Prestali su rabiti kreditne kartice i bankomate prije šest dana.«
»Ima smisla.«
»I teže ih je naći.«
»Je li Jacob Mark sretno stigao u Jersey ?« pitao sam. »Misliš da se ne bi smio petljati?«
»Ne.«
»Ali ja bih trebala?«
»Ti si već upetljana«, rekao sam. »Donijela si mi torbu.«
»Čuvam je.«
»Što još radi vaša protuteroristička jedinica?«
»Traži. Zajedno s FBPem i Ministarstvom obrane. Na ubcama je 600 ljudi.«
»Gdje ih traže?«
»Na svim mjestima koja su kupljena ili unajmljena u posljednja tri mjeseca. Grad im
pomaže. Provjeravaju i hotelske knjige te najam poslovnih prostora i skladišta u svih pet okruga.«
»Dobro.«
»Govori se da je riječ o datoteci iz Pentagona na memoriji.« »Otprilike.«
»Znaš li gdje je?«
»Otprilike.«
»Pa gdje je?«
»Nije između Devete avenije i Avenije Park te 30. i 45. ubce.« »Valjda sam to i
zaslužila.«
»Shvatit ćeš.«
»Zaista znaš gdje je? Docherty misli da ne znaš. Misli da blefiraš da se izvučeš iz
problema.«
»Docherty je očito cinik.«
»Cinik koji ima pravo?«
»Znam gdje je.«
»Onda idi po nju. Ostavi Hothice nekome drugom.«
Nisam odgovorio. Upitao sam je: »Često si u teretani?«
 »Ne često«, odgovorila je. »Zašto?«
»Pitam se koliko bi te bilo teško svladati.«
»Ne pretjerano«, odgovorila je.
Nisam ništa rekao.
Upitala je: »Kad kaniš krenuti?«
»Za dva sata«, odgovorio sam. »Trebat će mi dva sata da ih nađem. Napast ću u četiri
ujutro. Moje omiljeno vrijeme. To smo naučili od Sovjeta. Njihovi su liječnici to proučavali.
Ljudi klonu oko četiri ujutro. To je univerzalna istina.«
»Izmišljaš.«
»Ne izmišljam.«
»Nećeš ih naći za dva sata.«
»Mislim da hoću.«
»Datoteka koja nedostaje ima veze sa Sansomom, zar ne?«
»Donekle.«
»Zna li da je imaš?«
»Nemam je. Ali znam gdje je.«
»Zna li on to?«
Kimnuo sam.
Lee je rekla: »Dakle, nagodili ste se. Ako mene, Dochertyja i Jacoba Marka izvuče iz
nevolje, odvest ćeš ga do memorije.«
»Kanio sam se nagoditi tako da ponajprije mene izvuče iz nevolje.«
»Nije uspjelo. Federalni agenti još te traže.«
»Uspjelo je s policijom New Yorka.«
»A za nas ostale uspjelo je potpuno. Hvala ti za to.«
»Molim.«
»Kako Hothice kane izaći iz države?«, pitala je.
»Mislim da ne kane. Mislim da je ta mogućnost izgubljena prije nekoliko dana. Mislile su
da će proteći glatko, ali nije. Sad moraju dovršiti posao ili umrijeti.«
»Samoubilačka misija?«
»Dobre su u tome.«
»Što je loše za tebe.«
»Ako vole samoubojstva, rado ću im pomoći.«
Lee se pomaknula na krevetu i sjela na rub svoje bluze, pa se svila nategnula i pištolj na
njezinu boku jasno se ocrtavao. Glock 17 u držaču za pojasom, pomislio sam.
Pitao sam: »Kome si rekla da si ovdje?«
»Dochertyju«, odgovorila je.
»Kad očekuje da ćeš se vratiti?«
»Sutra«, odvratila je.
Nisam ništa rekao.
Pitala me: »Što bi sad želio raditi?«
»Iskreno?«
»Da, molim te.«
»Volio bih ti raskopčati bluzu.«
»To govoriš mnogim policajkama?«
»Govorio sam. Poznavao sam samo policajke.«
»Opasnost te napaljuje?«
»Žene me napaljuju.«
 »Sve žene?«
»Ne«, odgovorio sam. »Ne sve žene.«
Dugo je šutjela, a zatim rekla: »Loša zamisao.«
»Dobro«, odvratio sam.
»Prihvaćaš negativan odgovor?«
»A ne bih trebao?«
Opet je neko vrijeme šutjela, a zatim rekla: »Predomislila sam
se.«
»U vezi s čime?«
»U vezi s time da je to loša zamisao.«
»Sjajno.«
»Ali radila sam u Porocima jednu godinu. Postavili bismo im zamke i uhitili ih. Trebao
nam je dokaz da tip zna što očekuje. Tako da smo ga najprije morah natjerati da skine majicu kao
dokaz namjere.«
»To bih mogao učiniti«, rekao sam.
»Mislim da bi trebao.«
»Uhitit ćeš me?«
»Neću.«
Skinuo sam svoju novu majicu i bacio je preko sobe. Sletjela je na stol. Lee je neko
vrijeme buljila u moj ožiljak, kao i Susan Mark u podzemnoj. Taj strašni reljef šavova od
šrapnela bombe u kamionu u barakama Bejruta. Pustio sam je da ga gleda trenutak. A zatim sam
rekao: »Ti si na redu. Za skidanje bluze.«
Rekla je: »Tradicionalna sam.«
»Što to znači?«
»Najprije ćeš me morati poljubiti.«
»Mogu to«, odvratio sam. I poljubio sam je. Polako, nježno i pomalo plaho u početku,
istraživački. Tako sam imao vremena uživati u novim usnama, novom okusu, novim zubima,
novom jeziku. Sve je bilo lijepo. Onda smo prešli nevidljivi prag i postalo je intenzivnije.
Trenutak poslije posve smo se oteli kontroli.
Poslije se istuširala. I ja sam se istuširao. Odjenula se. I ja sam se odjenuo. Još me
jedanput poljubila i rekla da je nazovem ako je budem trebao. Poželjela mi je sreću i izašla. Crnu
je torbu ostavila na podu pokraj kupaonice.
 71. POGLAVLJE

Podignuo sam torbu na krevet. Otprilike tri i pol kilograma, zaključio sam. Spustio sam je
na zgužvanu plahtu i proizvela je zadovoljavajući metalni zvuk. Otvorio sam patentni
zatvarač, rastvorio je poput usta i pogledao unutra.
Najprije sam vidio fascikl.
Dimenzija 20 h 35 cm, smeđe boje, od debelog papira ili tankog kartona, ovisno o
stajalištu. Sadržavao je dvadeset i jedan otisnuti list papira. Podaci od Imigracijske službe za
dvadeset i jednu osobu. Dvije žene, devetnaest muškaraca. Državljani Turkmenistana. Ušli su u
Sjedinjene Države iz Tadžikistana prije tri mjeseca. Povezan plan puta. Dobio sam digitalne
fotografije i digitalne otiske prstiju uzete s imigracijskog šaltera u zračnoj luci JFK. Fotografije
su bile blago iskrivljene zbog širokokutnog objektiva. Lako sam prepoznao Lilu i Svetlanu. I
Leonida i njegova prijatelja. Nisam poznavao ostalih sedamnaestero. Kod četvorice je već bilo
zabilježeno da su napustili zemlju. To su ona četvorica koji su pobjegli nakon ubojstva. Bacio
sam njihove listove u smeće i poslagao preostalih trinaest na krevet da ih mogu bolje vidjeti.
Svih trinaest lica izgledalo je kao da se dosađuju i da su umorni. Lokalni letovi,
presjedanja, dugi prekooceanski let, vremenska razlika, dugo čekanje u imigracijskoj sali na
JFK-u. Mrzovoljan pogled prema kameri, lica okrenutih ravno pred sebe, ali očiju podignutih
prema kameri. Prema čemu sam zaključio da su svih trinaest relativno niskog stasa. Usporedio
sam ih s Leonidom. Pogled mu je bio jednako ispunjen dosadom i umoran kao i kod ostalih, ali
gledao je ravno ispred sebe. Bio je najviši. Pogledao sam list Svedane Hoth. Ona je bila najniža.
Ostali su bili između, niski i žilavi muškarci s Bliskog istoka koje su klima, prehrana i
kultura stanjili na kosti, mišiće i tetive. Pomno sam ih pregledao, od prvog do trinaestoga, uvijek
iznova, dok mi se njihovi izrazi nisu urezali u pamćenje.
Zatim sam se okrenuo torbi.
U najgorem sam se slučaju nadao pristojnom pištolju. U najboljem sam se nadao kratkom
automatu. Springfieldu sam rekao za široku jaknu kako bih mu dao do znanja da ću imati mjesta
da nešto skrijem pod nju, obješeno visoko na grudima na kratkom remenu, a zatim skriveno i
prekriveno viškom tkanine. Nadao sam se da će shvatiti.
I jest. Shvatio je. Iskazao se u stilu.
Bolje od najgoreg slučaja.
Čak bolje i od najboljeg slučaja.
Dao mi je kratki automat s prigušivačem. Heckler & Koch MP5SD. Stišana verzija
klasičnog MP5. Bez usadnika. Samo držak pištolja, okidač, kućište za zakrivljeni spremnik u koji
stane 30 metara, a zatim cijev duga 15 centimetara koju je dvoslojni prigušivač činio mnogo
debljom. Devet milimetara, brzo, precizno i tiho oružje. Dobro oružje. S crnim najlonskim
remenom. Remen je već bio zategnut i skraćen najviše što je mogao biti. Kao da mi Springfield
poručuje: Čuo sam te, stari.
Stavio sam pušku na krevet.
Dao mi je i streljivo. Bilo je u torbi. Jedan zakrivljeni spremnik. Trideset metaka. Kratak i
debeo, sjajne mjedene čahure bljeskale su pod svjeđom, a uglačani vrhovi od olova bili su gotovo
jednako sjajni. Parabellum od devet milimetara. Od latinskog gesla Si vis pacem para bellum.
Ako želiš mir, spremaj se za rat. Mudra izreka. Ali trideset metaka nije bilo mnogo. Ne protiv
petnaestero ljudi. Ali u New Yorku nije lako. Kako meni, tako i Springfieldu.
Stavio sam spremnik pokraj puške.
 Opet sam pregledao torbu, u slučaju da ima još nečega.
Nije bilo.
Ali dobio sam i svojevrstan dodatak. Nož.
Benchmade 3300. S crnom strojno obrađenom ručkom. I mehanizam za automatsko
otvaranje oštrice. Zabranjen u svih pedeset država osim ako ste aktivni pripadnik vojske
ili redarstvenih agencija, a ja nisam bio. Palcem sam otpustio zatvarač i oštrica je iskočila, brzo i
snažno. Bodež s dvostrukom oštricom i tankim vrhom. Dug deset centimetara. Ne obožavam
noževe. Nemam omiljeni. Zapravo ne volim nijedan. Ali da me pitate u koji bih se pouzdao u
borbi, odabrao bih nešto vrlo slično onomu što mi je Springfield dao. Automatski mehanizam,
vrh, dvostrana oštrica. Za obje ruke, dobar za ubadanje, dobar za rezanje u oba smjera.
Sklopio sam ga i stavio na krevet pokraj H&K.
U torbi su ostala još dva predmeta. Jedna kožna rukavica, crna, veličine i obbka za bjevu
mušku ruku. I rola crne samoljepljive trake. Stavio sam ih na krevet, u red pokraj puške,
spremnika i noža.
Trideset minuta poslije bio sam odjeven, spreman, zapet i vozio sam se vlakom na Uniji R
prema jugu.
 72. POGLAVLJE

Vlak na liniji R imao je stare vagone u kojima su sjedala okrenuta prema naprijed i prema
straga. Ali ja sam sjedio na bočnoj klupi, posve sam. Bilo je dva ujutro. U vlaku je bilo još troje
putnika. Stavio sam ruke na koljena i gledao u svoj odraz u staklu preko puta.
Brojio sam točke s popisa.
Neprikladna odjeća, potvrđeno. Jakna mi je bila zakopčana do brade, bila mi je predebela
i prevelika. Ispod nje sam prebacio remen MP5 preko vrata, a puška mi je ležala ukoso, s
drškom prema gore, a cijevi prema dolje i uopće se nije vidjela.
Robotski hod: ne može se odrediti dok osumnjičeni sjedi u vozilu javnog prijevoza.
Točke tri do šest: razdražljivost, znojenje, tikovi i nervozno ponašanje. Znojio sam se,
sigurno, možda i malo više nego što su temperatura i jakna to zahtijevale. Osjećao sam se i
razdražljivo, možda i malo više nego inače. Ali dobro sam se pogledao u staklu i nisam vidio
nikakve tikove. Oči su mi bile mirne, a lice smireno. Nisam vidio ni znakove nervoznog
ponašanja. Ali za ponašanje je bitno ono što se vidi izvana. U sebi sam bio malo nervozan. To
je bilo prokleto sigurno.
Sedma točka: disanje. Nisam dahtao. Ali bio sam spreman prihvatiti činjenicu da dišem
malo teže i ravnomjernije nego inače. Većinu vremena nisam svjestan svog disanja. Događa
se, automatski. Ali sada sam osjećao neumoran ritam udisanja kroz nos i izdisanja kroz usta.
Unutra, van, unutra, van. Nisam ga mogao usporiti. U zraku nisam osjećao mnogo kisika. Ulazio
je i izlazio poput inertnog plina. Poput argona ili ksenona. Nije mi uopće pomagao.
Osma točka: ukočen pogled prema naprijed. Imao sam ga, ali oprostio sam si to jer sam
na taj način provjeravao ostale točke. Ili zato što je to bio simbol čistog fokusa. Ili koncentracije.
Obično bih gledao uokolo, ali ne ukočeno.
Deveta točka: mumljanje molitve. Ništa od toga. Sjedio sam mirno i u tišini. Usta su mi
bila zatvorena i uopće se nisu micala. Štoviše, usta su mi bila tako čvrsto zatvorena da su me
stražnji zubi boljeli, a mišići u kutovima čeljusti iskočili su mi poput loptica za golf.
Deseta točka: velika torba. Nije je bilo.
Jedanaesta točka: ruke u torbi. Nevažno.
Dvanaesta točka: svježe obrijan. Ništa od toga. Danima se nisam obrijao.
Znači, šest od dvanaest. Možda jesam bombaš samoubojica, a možda nisam.
A možda jesam ili nisam samoubojica. Zurio sam u svoj odraz i prisjetio se kad sam prvi
put ugledao Susan Mark: ženu koja je išla prema kraju svoga života, sigurno i nezaustavljivo
poput vlaka koji je išao prema kraju linije.
Maknuo sam laktove s koljena i naslonio se. Pogledao sam suputnike. Dva muškarca,
jedna žena. Ni po čemu nisu bili posebni. Vlak se njihao prema jugu, sa svim popratnim zvucima.
Navala zraka, lupanje zglobova ispod kotača, škripanje kolektora struje, zavijanje motora, cvilež
vagona dok jedan za drugim jure kroz duge i blage zavoje. Pogledao sam se u tamnom prozoru
preko puta i nasmiješio.
Ja protiv njih.
Nije prvi put.
I neće biti posljednji.
Izašao sam u 34. ulici i ostao na postaji. Sjedio sam na vrućini na drvenoj klupi i još
jedanput analizirao svoju teoriju. Ponovno sam odvrtio lekciju iz povijesti Lile Hoth iz dana
Britanskoga Carstva: kad razmišljaš o ofenzivinajprije moraš planirati svoje neizbježno
povlačenje. Jesu li i njezini nadređeni poslušali taj izvrstan savjet? Kladio sam se da nisu. Zbog
dva razloga. Prvi, fanatizam. Ideološke organizacije ne mogu si priuštiti razumno razmatranje.
Ako počnu razumno razmišljati, sve će se raspasti. Ideološke organizacije vole slati svoje vojnike
u operacije iz kojih nema izlaza. Kako bi potaknuli ustrajnost. Zbog istog su razloga pojasevi s
eksplozivom zašiveni straga, nema patentnog zatvarača ili kopče.
Drugo, plan za povlačenje u sebi nosi sjeme svog uništenja. Neizbježno. Treće, četvrto ili
peto, sklonište kupljeno ili unajmljeno prije tri mjeseca pojavilo bi se u gradskoj evidenciji. Kao i
hotelske rezervacije za slučaj nužde. Pojavile bi se i rezervacije za isti dan. Šest stotina agenata
češljalo je ulice. Nagađao sam da neće ništa pronaći zato što su planeri iz afganistanskih brda
predvidjeli njihove poteze. Znali bi da bi svaka prilika za bijeg nestala čim bi im došli na trag.
Znali bi da je jedino sigurno sklonište ono neplanirano.
Znači da su Hothice sad na vjetrometini. S cijelom ekipom. Dvije žene, trinaestorica
muškaraca. Otišli su iz svog skloništa u 58. ulici i sad su se uskomešali, improvizirali i skrivali.
A to je bilo moje područje. Ušli su u moj svijet.
Pošalji lutalicu da uhvati lutalicu.
Izašao sam iz podzemlja na trg Herald, na sjecištu Šeste avenije, Broadwaya i 34. ulice.
Danju je to ludnica. Macy’s je ondje. Noću nije pusto, ali je tiho. Krenuo sam Šestom prema
jugu, zatim 33. ulicom prema zapadu i došao do bočne strane izblijedjelog hotela u kojem sam
odspavao jedinu neprekinutu noć u ovom tjednu. MP5 mi je snažno pritiskao prsa. Hothice su
imale samo dva izbora: spavati na ulici ili potplatiti noćnog portira. Na Manhattanu su bile stotine
hotela, ali lako ih je razvrstati u nekoliko kategorija. Većinom su srednje skupi ili bolji, s mnogo
osoblja, i ondje muljaže ne prolaze. Većina jeftinih rupa je mala. A Hothice su morale smjestiti
petnaestero ljudi. Pet soba, najmanje. Da bi pronašle pet zabačenih soba, trebao im je velik hotel.
S podmitljivim noćnim portirom koji je radio sam. Relativno dobro poznajem New York. Mogu
razumjeti grad, osobito sa stajališta koje većina normalnih ljudi ne uzima u obzir. Na palčeve
mogu izbrojiti podmitljive noćne portire koji noću rade sami u velikim hotelima na
Manhattanu. Jedan je bio daleko na zapadu, na 23. ulici. Daleko od akcije, što je bila prednost, ali
i mana. Ukupno gledano, više mana, nego prednost.
Drugi izbor, nagađao sam.
A ja sam stajao pokraj jedine druge opcije.
Sat u glavi rekao mi je da je prošlo pola tri ujutro. Stajao sam u sjeni i čekao. Nisam htio
doći prerano ni prekasno. Htio sam doći baš na vrijeme. S lijeve i desne strane vidio sam promet
kako se kreće gore po Šestoj i dolje po Sedmoj aveniji. Taksiji, kamioni, nešto civila, nešto
policijskih vozila, nešto tamnih limuzina. Poprečna ulica bila je tiha.
U petnaest do tri odgurnuo sam se od zida, skrenuo iza ugla i prišao vratima hotela.
 73. POGLAVLJE

Na dužnosti je bio isti noćni portir. Sam. Bio je pognut na stolcu iza stola, mrzovoljno
gledajući u prazno. U predvorju je bilo zamagljeno staro zrcalo. Jakna mi je bila napuhnuta i
stršala ispred mene. Činilo mi se da mogu vidjeti obris drška MP5, zakrivljenost spremnika i vrh
cijevi. Ali ja sam znao kamo treba gledati. Pretpostavio sam da noćni portir ne zna.
Prišao sam mu i upitao ga: »Sjećate li me se?«
Nije rekao da. Nije rekao ne. Samo je slegnuo ramenima, što sam protumačio da je poziv
na pregovore.
»Ne trebam sobu«, rekao sam.
»Što onda trebate?«
Uzeo sam pet dvadesetica iz džepa. Stotinu dolara. Većina novca koji mi je ostao.
Rasprostro sam novčanice tako da vidi svih pet dvoznamenkastih brojeva i položio ih na pult.
Rekao sam: »Trebam brojeve soba u koje ste smjestili ljude koji su došli oko ponoći.«
»Koje ljude?«
»Dvije žene, trinaestoricu muškaraca.«
»Nitko nije došao oko ponoći.«
»Jedna od žena je komad. Mlada. Jarko plave oči. Nije ju lako zaboraviti.«
»Nitko nije došao.«
»Sigurni ste?«
»Nitko nije došao.«
Gurnuo sam pet novčanica prema njemu. »Posve ste sigurni?« Gurnuo je novčanice
natrag prema meni. Rekao je: »Rado bih uzeo vaš novac, vjerujte mi. Ali večeras nitko nije
došao.«
Nisam otišao na podzemnu. Umjesto toga sam hodao. Proračunat rizik. Bio sam izložen
onom dijelu šest stotina agenata koji su bili u blizini, ali htio sam da mi mobitel radi.
Pretpostavljao sam da mobiteli ne rade u podzemnoj. Nikad nisam vidio nikoga da ondje
razgovara na mobitel. Vjerojatno ne zbog bontona. Vjerojatno zbog nedostatka signala. Stoga
sam hodao. 32. ulicom došao sam do Broadwaya, a zatim sam Broadwayom išao na jug, pokraj
trgovina s putnim torbama, jeftinim nakitom i lažnim mirisima, noću zatvorenih i spuštenih
rešetki. Ondje je bilo mračno i neuredno. Mikročetvrt. Kao da sam bio u Lagosu ili Sajgonu.
Zastao sam na uglu 28. uhce kako bih propustio taksi.
Mobitel u mom džepu počeo je vibrirati.
Vratio sam se u 28. ulicu, sjeo na stubu u sjeni i otvorio mobitel. Lila Hoth je rekla:
»Onda?« Rekao sam: »Ne mogu te pronaći.« »Znam.«
»Pristat ću na dogovor.«
»Hoćeš?«
»Koliko novca imaš?«
»Koliko želiš?«
»Sve.«
»Imaš li memoriju?«
»Mogu ti reći točno gdje je.«
»Ali nemaš je kod sebe?«
»Nemam.«
»Što je bilo ono što si nam pokazao u hotelu?«
 »Mamac.«
»Pedeset tisuća dolara.«
»Stotinu.«
»Nemam stotinu tisuća dolara.«
Rekao sam: »Ne možeš se ukrcati na autobus, vlak ni avion. Ne možeš otići. U zamci si,
Lila. Umrijet ćeš ovdje. Zar ne želiš umrijeti s uspjehom? Zar ne želiš poslati kući onu kodiranu
e-poruku? Da je zadatak uspješno izvršen?«
»Sedamdeset i pet tisuća.«
»Stotinu.«
»Dobro, ali samo pola večeras.«
»Ne vjerujem ti.«
»Morat ćeš.«
Rekao sam: »Sedamdeset i pet tisuća, sve večeras.«
»Šezdeset.«
»Dogovoreno.«
»Gdje si?«
»Daleko na sjeveru Manhattana«, lagao sam. »Ali u pokretu sam. Naći ćemo se na trgu
Union za četrdeset minuta.«
»Gdje je to?«
»Na Broadwayu, između 14. i 17. ulice.«
»Je li sigurno?«
»Dovoljno sigurno.«
»Bit ću ondje«, rekla je. »Samo ti«, rekao sam. »Sama.« Prekinula je vezu.
Otišao sam dvije ulice dalje, do sjevernog kraja parka Madison Square i sjeo na klupu
metar od beskućnice koja je kolica za kupnju natrpala poput smetlarskog kamiona. U džepu sam
potražio posjetnicu Therese Lee. Pročitao sam je pri prigušenom sjaju ulične svjetiljke. Nazvao
sam njezin broj. Javila se nakon petog zvona.
»Ovdje Reacher«, rekao sam. »Rekla si mi da te nazovem ako te budem trebao.«
»Kako ti mogu pomoći?«
»Njujoršku policiju i dalje ne zanimam?«
»Nikako.«
»Onda reci svojim ljudima iz protuterorističke da ću za četrdeset minuta biti na trgu
Union i da će mi prići najmanje dvoje, a najviše šestero ljudi iz ekipe Lile Hoth. Reci svojim
ljudima da ih mogu pokupiti. Ali reci im da mene ostave na miru.«
»Opisi?«
»Pogledala si u torbu, zar ne? Prije nego što si mi je donijela?«
»Naravno.«
»Onda si vidjela njihove fotografije.«
»Gdje na trgu?«
»Pokušat ću biti na jugozapadnom uglu.«
»Pronašao si je?«
»Bila je na prvom mjestu na kojem sam tražio. U hotelu je. Potplatila je noćnog portira.
Uplašila ga je. Porekao je sve i nazvao je s recepcije u sobu čim sam izašao iz predvorja.«
»Kako znaš?«
»Zato što me nazvala manje od minute poslije. Volim slučajnosti kao i svi, ali ovaj odabir
trenutka predobar je da bi bio istinit.«
»Zašto ćeš se naći s njezinom ekipom?«
 »Dogovorio sam se s njom. Rekao sam joj da dođe sama. Ali prevarit će me i poslati
nekoga od svojih ljudi. Pomoći će mi ako ih tvoji ljudi zgrabe. Ne želim ih sve ustrijeliti.«
»Imaš savjest?«
»Ne, imam samo trideset metaka. Što nije dovoljno. Moram iz razvući.«
Devet ulica poslije ušao sam na trg Union. Obišao sam ga jedanput i prešao ga po obje
dijagonale. Nisam vidio ništa zabrinjavajuće. Samo usnule siluete na klupama. Jedan
od besplatnih njujorških hotela. Sjeo sam pokraj kipa Gandhija i čekao da se štakori pojave.
 74
Nakon što je prošlo dvadeset od četrdeset minuta, vidio sam kako se okuplja
protuteroristička jedinica njujorške policije. Bili su dobri. Došli su u istrošenim limuzinama bez
oznaka i zaplijenjenim malim kombijima punih udubina i ogrebotina. Vidio sam taksi
izvan dužnosti kako se parkira ispred kafića u 16. ulici. Vidio sam dvojicu koji su izašli sa
stražnjeg sjedala i prešli cestu. Ukupno sam nabrojio šesnaest ljudi, a bio sam spreman prihvatiti
činjenicu da mi je promaknulo još četvero ili petero. Da ne znam, pomislio bih da je gotov sat
kasnonoćnih borilačkih vještina. Svi su bili mladi, u formi, krupni i kretali su se poput uvježbanih
sportaša. Svi su nosili sportske torbe. Svi su bili neprikladno odjeveni. Nosili su jakne
za zagrijavanje sa znakom Yankeesa ili tamne vjetrovke poput moje ili tanke jakne od flisa, kao
da je već studeni. Kako bi prikrili prsluke od kevlara, nagađao sam, a možda i značke, koje su im
visjele na lancu oko vrata.
Nitko me od njih nije izravno pogledao, ali znao sam da su me vidjeli i prepoznali me.
Okupili su se po jedan, dvojica ili trojica oko mene, zatim koraknuli unatrag i nestali. Samo su se
stopili s okolišem. Neki su sjeli na klupe, neki su se sklonili u obližnje dovratke, a za neke nisam
vidio kamo su otišli.
Bili su dobri.
Nakon trideset od četrdeset minuta osjećao sam se prilično optimistično.
Pet minuta kasnije više nisam. Zato što su se pojavili agenti FBI-a.
Zaustavila su se još dva automobila, baš na zapadnoj strani trga Union. Crni Crown
Vicovi, ulašteni, jarki i sjajni. Osmorica su izašla. Osjetio sam da su se momci iz njujorške
policije uznemirili. Osjetio sam kako gledaju kroz mrak, osjetio sam kako se pogledavaju, osjetio
sam kako se pitaju: Zašto su, dovraga, ti tipovi ovdje?
Bio sam u dobrom odnosu s njujorškom policijom. Ali ne i s FBI-em i Ministarstvom
obrane.
Pogledao sam Ganđhija. Ništa mi nije rekao.
Opet sam izvukao mobitel i stisnuo zeleni gumb da bi mi se prikazao broj Therese Lee.
Nju sam zadnju zvao. Opet sam pritisnuo zeleni gumb kako bih je nazvao. Odmah se javila.
Rekao sam: »FBI je ovdje. Kako se to dogodilo?«
»Sranje«, rekla je. »Ili nadziru našu centralu, ili netko od naših želi bolji posao.«
»Tko će voditi glavnu riječ?«
»Oni. Uvijek. Bježi odade.«
Zaklopio sam mobitel i spremio ga u džep. Osmorica iz Crown Vica stali su u sjenu. Trg
je utihnuo. Na osvijetljenom znaku meni s lijeve strane jedno slovo nije radilo. Palilo se i gasilo u
nasumičnim intervalima. Čuo sam štakore među žbunjem iza sebe.
Čekao sam.
Dvije minute. Tri.
Nakon trideset i devet od četrdeset minuta osjetio sam da se netko kreće meni s desne
strane. Koraci, poremetili su zrak, rupe u tami. Gledao sam i vidio siluete kako se kreću kroz
sjene i slabo svjetlo.
Sedmorica.
To je bila dobra vijest. Što više sada, to manje poslije. I laskalo mi je. Lila je riskirala više
od pola svojih snaga zato što je mislila da će me teško svladati.
Sva sedmorica bili su niski, uredni i oprezni. Bili su odjeveni poput mene, u odjeću
dovoljno široku da u nju mogu skriti oružje. Ali nisu me planirali ustrijeliti. Lilina želja da dozna
informaciju bila mi je poput oklopa. Vidjeli su me i zastali na tridesetak metara od mene.
 Sjedio sam mirno.
U teoriji, ovo je trebao biti lakši dio. Priđu mi, momci iz njujorške policije dođu, a ja
odem svojim poslom.
Ali nije moglo biti tako s FBLem. U najbolje slučaju htjet će uhititi sve nas. U najgorem
će više htjeti mene nego njih. Znao sam gdje je bila memorija. Libni ljudi nisu.
Sjedio sam mirno.
Na trideset metara od mene sedmorica su se razdvojila. Dvojica su stajala mirno, malo
desno od mog položaja. Dvojica su krenuh ulijevo, okrenuli se i krenuli mi na drugi bok. Trojica
su produžili, kako bi mi došli s leđa.
Ustao sam. Dvojica s desne strane krenuli su prema meni. Dvojica s lijeve strane bih su na
polovici prilaza s boka. Nisam vidio onu trojicu iza sebe. Nagađao sam da su momci iz njujorške
policije već na nogama. Nagađao sam da su i agenti FBLa u pokretu.
Fluidna situacija.
Potrčao sam.
Ravno naprijed, do ulaza u podzemnu željeznicu šest metara ispred sebe. Spustio sam se
stubama dok me pratio topot nogu. Glasni odjeci. Gomila ljudi. Gotovo četrdeset ljudi, razvučeni
u ludoj potjeri za mnom, koji ih vodim poput frulaša iz Hamelina.
Došao sam do hodnika s pločicama, izašao iz njega i našao se na podzemnom trgu. Ovaj
put nije bilo violinista. Samo ustajao zrak, smeće i jedan starac koji je gurao raščerupanu među
široku gotovo metar. Protrčao sam pokraj njega, proklizao u svojim novim cipelama, promijenio
smjer i krenuo prema vlaku na liniji R koji je išao prema sjeveru Manhattana. Preskočio sam
rampu i otrčao do kraja perona.
I stao.
I okrenuo se.
Slijedile su me tri odvojene skupine, jedna za drugom. Na čelu su bila sedmorica Lile
Hoth. Jurili su prema meni. Onda su vidjeli da nemam kamo. Stali su. Vidio sam pogled vučjeg
zadovoljstva u njihovim očima. Zatim sam vidio njihov neizbježan zaključak: predobro da bi bilo
istinito. Neke su misli jasne u bilo kojem jeziku. Okrenuli su se i vidjeli protuterorističku jedinicu
njujorške policije kako u trku dolazi za njima.
A iza njujorške policije bila u četvorica od osam agenata FBLa.
Na peronu nije bilo nikog drugog. Nije bilo civila. Na suprotnom peronu bio je samo
jedan usamljen tip na klupi. Mlad. Možda pijan. Možda nešto gore. Zurio je preko puta u
iznenadnu strku. Bilo je dvadeset do četiri. Tip je izgledao ošamućeno. Kao da ne može shvatiti
što se događa.
Izgledalo je poput rata banda. Ali zapravo je gledao brzu i učinkovitu akciju njujorške
policije. Nitko od njih nije prestao trčati. Uletjeli su vičući, s izvučenim pištoljima i
značkama, iskoristili brojnu nadmoć i pregazili onu sedmoricu. Nisu se opirali. Nisu pružili
nikakav otpor. Svu sedmoricu su udarcima bacili na tlo, na prsa, stavili im lisičine na zglavke i
odvukli ih. Bez stanke. Bez zadrške. Bez čitanja prava. Samo maksimalna brzina i brutalnost.
Jeka je odzvanjala, a zatim zamrla. Postaja je utihnula. Tip preko puta još je zurio, ali odjednom
nije vidio ništa osim tihog perona, mene koji sam stajao na jednom kraju i četvoricu
saveznih agenata udaljenih desetak metara od mene. Ništa između nas. Baš ništa. Samo oštra
bijela svjetlost i prazan prostor.
Gotovo cijelu minutu ništa se nije dogodilo. Zatim sam s druge strane pruge vidio drugu
četvoricu agenata. Stali su točno preko puta mene i mirno stajali. Malo su se nasmiješili, kao da
su povukli dobar potez u partiji šaha. I jesu. Više nije bilo smisla ići preko pruge. Četvorica
agenata s mog boka stajali su između mene i izlaza. Iza mene bio je prazan bijeli zid i ulaz u
tunel.
Šah-mat.
Stajao sam mirno. Udahnuo sam smrdljivi podzemni zrak i osluškivao udaljenu tutnjavu
ventilacije i grmljavinu udaljenih vlakova negdje drugdje u sustavu.
Agent najbliži meni izvukao je pištolj ispod sakoa.
Napravio je korak prema meni.
Rekao je: »Podigni ruke.«
 75. POGLAVLJE

Noćni red vožnje. Vlakovi voze svakih dvadeset minuta. Ovdje dolje bili smo možda tri,
četiri minute. Stoga, aritmetički gledano, najdulja stanka prije idućeg vlaka bila bi šesnaest
minuta. Najkraća bi bila odmah.
Ništa od najkraće stanke. Tunel je ostao mračan i tih. »Podigni ruke«, ponovio je vodeći
agent. Bio je bijelac od četrdesetak godina. Svakako bivši vojnik. Ministarstvo obrane, ne FBI.
Sličan onoj trojici koje sam već upoznao. Ali možda malo stariji. Možda i malo pametniji. Možda
i malo bolji. Možda je ovo bila A, a ne B ekipa.
»Pucat ću«, doviknuo je vodeći agent. Ali neće. Prazna prijetnja. Htjeli su memoriju.
Znao sam gdje je. Oni nisu.
Srednja stanka prije idućeg vlaka, osam minuta. Jednaka je vjerojatnost da bude manje, ali
i više. Tip s pištoljem napravio je još jedan korak prema naprijed. Sbjedda su ga trojica kolega. S
druge strane pruga, ostala četvorica stajala su mirno. Mladić na klupi sve je promatrao, odsutnog
pogleda. Tunel je ostao mračan i tih.
Vodeći agent je rekao: »Sva ova gnjavaža može završiti za minutu. Samo nam reci gdje
je.«
Upitao sam: »Gdje je što?«
»Znaš što.«
»Kakva gnjavaža?«
»Ponestaje nam strpljenja. Nisi računao na jedan važan čimbenik.«
»Koji?«
»Kakve god intelektualne darove imao, vjerojatno nisu jedinstveni. Štoviše, vjerojatno su
vrlo obični. Što znači da ako si ti shvatio gdje je, i mi to možemo. Što znači da će tvoje
postojanje postati suvišno.«
»Hajde«, rekao sam. »Zaključite gdje je.«
Još je više podigao pištolj i izravnao ga. Bio je to Glock 17. Napunjen je težio možda 700
grama. Najlakši pištolj na tržištu, bez premca. Djelomično izrađen od plastike. Tip je imao kratke
i debele ruke. Vjerojatno je dovijeka mogao zadržati tu pozu.
»Posljednja prilika«, rekao je.
S druge strane pruge mladić je ustao s klupe i otišao. Dug, nepravilan korak, ne posve u
ravnoj liniji. Bio je spreman odbaciti vožnju od dva dolara za miran život. Otišao je prema izlazu
i nestao s vidika.
Bez očevidaca.
Srednja stanka do idućeg vlaka, možda šest minuta. Rekao sam: »Ne znam tko ste vi.«
Tip je rekao: »Savezni agenti.«
»Dokažite.«
Tip je i dalje pištoljem ciljao u središte moga tijela, ali kimnuo je preko ramena agentu iza
sebe, koji je iskoraknuo krenuo i naprijed, prema ničijoj zemlji između nas. Ondje je zastao,
stavio ruku u unutarnji džep sakoa i izvukao kožnu futrolu za značku. Podigao ju je do razine
mojih očiju i pustio da se rastvori. U njoj su bile dvije identifikacijske isprave. Nisam mogao
nijednu pročitati. Bile su predaleko, a obje su bile iza izgrebanih plastičnih proreza.
Koraknuo sam prema unaprijed.
On je koraknuo prema naprijed.
Došao sam mu na metar i pol i vidio standardnu iskaznicu obavještajne agencije
Ministarstva obrane u gornjem prozoru. Izgledala je autentično i bila važeća. U donjem prozoru
bio je nekakav nalog ili ovlast prema kojem nositelji treba iskazati svu moguću pomoć jer radi
izravno za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.
»Vrlo lijepo«, rekao sam. »Bolje to nego pošteno raditi.«
Koraknuo sam unatrag.
On je koraknuo unatrag.
Vodeći agent je rekao: »Isto kao ono što si ti nekoć radio.«
»U prapovijesti«, rekao sam.
»O čemu je riječ? O egu?«
Srednja stanka do idućeg vlaka, pet minuta.
»O praktičnosti«, rekao sam. »Ako želiš nešto obaviti kako treba, moraš to obaviti sam.«
Tip je spustio ruku, više nije stajala vodoravno. Sad mi je ciljao u koljena.
»Pucat ću«, rekao je. »Noge ti ne trebaju da bi razmišljao, govorio ili se prisjećao.« Bez
očevidaca.
Ako sve drugo propadne, počni govoriti. Upitao sam: »Zašto je želite?«
»Što želimo?«
»Znate što?«
»Državna sigurnost.«
»Obrana ili napad?«
»Obrana, naravno. To bi nam uništilo kredibilitet. Unazadilo bi nas godinama.«
»Mislite?«
»Znamo.«
Rekao sam: »Nastavite raditi na tim intelektualnim darovima.« Preciznije je naciljao. U
moju lijevu potkoljenicu.
Rekao je: »Brojit ću do tri.«
Odvratio sam: »Sretno. Recite mi ako zapnete putem.« Rekao je: »Jedan.«
Zatim: tračnice pokraj mene počele su šištati. Neobični metalni zvukovi jurili su ispred
vlaka koji je još bio daleko u tunelu. Tu je glazbu cijelim putem progonio zid toplog zraka i
duboka grmljavina. Zid u zavoju tunela osvijetlilo je svjetlo. Punu sekundu ništa se nije dogodilo.
Zatim se pojavio vlak, krećući se brzo, nagnut zbog zaobljenog zavoja. Zaljuljao se, ispravio,
ušao u punoj brzini, a zatim su se kočnice stegnule, zajecale i zavrištale dok je vlak usporavao i
stao pokraj nas, pun jarkog i sjajnog nehrđajućeg čelika i toplog svjetla, šišteći, stružući i
stenjući.
Vlak na liniji R, za sjever Manhattana.
Možda petnaest vagona, u svakome od njih šačica putnika.
Očevici.
Opet sam pogledao vodećeg agenta. Spremio je Glock natrag u sako.
Svi smo stajali na sjevernom kraju perona. Vlak R rabi stare vagone. Svaki vagon ima
četvera vrata. Vodeći vagon stajao je točno pokraj nas. Bio sam više-manje u ravnini s prvim
vratima. Agenti iz Ministarstva obrane bili su bliži vratima tri i četiri.
Vrata su se otvorila cijelom dužinom vlaka.
Daleko na kraju dvoje je ljudi izašlo. Otišli su od nas i nestali.
Vrata su ostala otvorena.
Okrenuo sam se prema vlaku.
Agenti iz Ministarstva obrane okrenuli su se prema vlaku. Koraknuo sam prema naprijed.
Oni su koraknuli prema naprijed. Ja sam stao. Oni su stali.
Izbori: mogu ući kroz prva vrata, a oni bi ušli kroz vrata tri i četiri. U istom vagonu. Cijele
bismo se noći mogli voziti zajedno.
Ili mogu pustiti da vlak ode bez mene i provesti još barem dvadeset minuta u zamci s
njima na istom peronu kao i prije.
Vrata su ostala otvorena.
Napravio sam korak prema naprijed.
Oni su napravili korak prema naprijed.
Ušao sam u vagon.
Oni su ušli u vagon.
Zastao sam na trenutak i opet izašao. Na peron. Oni su izašli. Stajali smo mirno.
Vrata su se zatvorila preda mnom. Poput zastora na kraju predstave. Gumeni odbojnici
udarili su jedan u drugi.
Osjetio sam povlačenje struje u zraku. Volti i amperi. Golema potražnja. Motori su se
počeli okretati i cviljeti. Pet stotina tona čelika počelo se kretati.
Vlakovi na liniji R rabe starije vagone. Imaju platforme za nožne prste i kišne odvode.
Sagnuo sam se prema naprijed, zakvačio prste u odvod i zabio prste desne noge na platformu.
Zatim lijeve. Stisnuo sam se uz metal i staklo. Zagrlio sam vanjsku stranu vlaka poput zvjezdače.
MP5 zabio mi se u prsa. Držao sam se, prstima na rukama i nogama. Vlak se kretao. Vjetar me
povlačio. Oštri rub tunela išao je ravno prema meni. Zadržao sam dah, raširio ruke i noge,
pognuo glavu i stisnuo obraz uz staklo. Vlak me povukao u tunel s otprilike 15 centimetara
prostora. Pogledao sam pokraj lakta i vidio vodećeg agenta kako još stoji na peronu, s jednom
rukom u kosi, a drugom kako podiže svoj Glock, a zatim ga spušta.
 76
Bila je to vožnja iz noćne more. Nevjerojatna brzina, vrišteća crnina, zaglušujuća buka,
nevidljive prepreke jurile su ravno prema meni, prijeteći mi ekstremnim fizičkim nasiljem. Cijeli
se vlak njihao, poskakivao, propinjao, tresao i ljuljao poda mnom. Svaki spoj tračnica prijetio je
da će me zbaciti. Zabio sam svih osam prstiju snažno u plitki odljev, pritisnuo prema gore vrhove
palaca, a nožne prste prema dolje i očajnički se držao. Vjetar mi je povlačio odjeću. Vrata su se
ljuljala i vibrirala. Glava mi je udarala u njih poput pneumatskog čekića.
Tako sam se vozio devet ulica. Zatim je vlak došao do postaje na 23. ulici i naglo zakočio.
Povukao me naprijed usprkos otporu moje lijeve ruke i desne noge. Čvrsto sam se držao i
postrance ušao u jarko osvijetljenu postaju pri brzini od 50 km/h. Peron je projurio pokraj mene.
Držao sam se prvog vagona poput priljepka. Svinuo sam tijelo, a vrata ispod mene su se otvorila.
Ušao sam u vagon i srušio se na najbliže sjedalo.
Devet ulica. Možda minuta. Dovoljno da me za cijeli život izliječi od želje za surfanjem u
podzemnoj.
U mom je vagonu bilo još troje putnika. Nitko me nije ni pogledao. Vrata su se zatvorila.
Vlak je krenuo dalje.
Izašao sam na Trgu Herald. Ondje gdje se 34. ulica spaja s Broadwayom. Deset do četiri
ujutro. Još prema rasporedu. Bio sam dvadeset ulica i možda četiri minute hoda sjeverno od Trga
Union, gdje sam se ukrcao na vlak. Predaleko i prebrzo za organizirani otpor Ministarstva obrane.
Izašao sam na površinu i s istoka krenuo prema zapadu, hodajući uz dojmljivi bok Macysa. Zatim
sam skrenuo na jug po Sedmoj aveniji sve do vrata hotela koji je Lila Hoth odabrala.
Noćni portir još je bio iza pulta. Nisam otkopčao jaknu zbog njega. Mislio sam da nema
potrebe. Samo sam mu prišao, nagnuo se i ošamario ga preko uha. Pao je sa stolca. Preskočio sam
pult, uhvatio ga za grlo i podigao ga.
Rekao sam: »Reci mi brojeve soba.«
I rekao mi je. Pet odvojenih soba, ne jedna pokraj druge, sve na osmom katu. Rekao mi je
u kojoj su žene. Muškarci su bili u preostale četiri. Isprva je bilo trinaest tipova i osam
kreveta. Petorica su izvukla kraću slamku.
Ili su petorica na straži.
Iz džepa sam izvadio samoljepljivu traku i upotrijebio otprilike osam metara da vežem
portirove ruke i noge. Stoji dolar i pol u željezariji, ali je standardna oprema posebnih postrojba,
kao i puške od tisuću dolara, satelitski radiji i sustavi za navigaciju. Na kraju sam mu zalijepio i
15 centimetara dug komad trake preko usta. Uzeo sam njegovu karticu za otvaranje svih vrata.
Samo sam je strgnuo s uzice na kojoj je visjela. Ostavio sam ga skrivenog na podu iza pulta i
zaputio se prema dizalima. Ušao sam i pritisnuo gumb za najviši kat, jedanaesti. Vrata su se
zatvorila i dizalo me odvelo gore.
Tada sam otkopčao jaknu.
Namjestio sam pušku na dobar kut uz pomoć remena, izvadio kožnu rukavicu iz džepa i
navukao je na lijevu ruku. MP5SD nema prednji držak. Za razliku od K modela koji ima debeli i
mali držak ispod cijevi. Kod SD-a desnu ruku stavite na stražnji držak, a lijevom rukom
pridržavate cijev. Unutarnja cijev ima trideset rupa. Barut metka ne gori niti eksplodira. Čini
oboje. To se naziva deflagracija. Stvara se mjehur superzagrijanog plina. Dio plina izlazi kroz
trideset rupa, čime se smanjuje buka, a zrno usporava na podzvučnu brzinu. Nema smisla
stišavati oružje ako će metak proizvesti nadzvučni prasak. Spori metak je tih. Kao kod snajperske
puške VAL. Plin koji izađe kroz trideset rupa širi se i kovida u unutarnjoj komori prigušivača.
Zatim ulazi u drugu komoru, još se širi i kovitla. Širenjem se plin hladi. Osnovna fizika. Ali ne
mnogo. Možda od superzagrijanog postaje iznimno vruć. A vanjsko kućište cijevi je od metala.
Zato sam dobio rukavicu. Nitko ne rabi MP5SDhez rukavice. Springfield je bio tip čovjeka koji
misli na sve.
S lijeve strane puške bio je sigurnosni prekidač i prekidač za izbor paljbe, sve u jednom.
Stariji modeli SD-a kojih sam se sjećao imah su polugicu s tri položaja. S, E i F. S za zakočeno, E
za pojedinačnu paljbu, F za automatsku paljbu. Njemačke kratice vjerojatno. E za ein, i tako
dalje, iako je Heckler & Koch već godinama u vlasništvu britanske korporacije. Pretpostavljao
sam da su zaključili kako je tradicija važna. Ah Springfield mi je dao noviji model. SD4. Imao je
prekidač s četiri položaja. Bez kratica. Samo piktogrami. Kako bi olakšah strancima, ih
nepismenim korisnicima. Obična bijela točka za zakočeno, jedan mali bijeh metak za
pojedinačnu paljbu, tri metka za rafale od tri metka i dugi niz metaka za neprekidnu automatsku
paljbu.
Odabrao sam rafal od tri metka. Moj omiljeni. Jedan pritisak okidača, tri zrna od devet
milimetara unutar četvrtine sekunde. Neizbježno podizanje cijevi, koje smanjuje pomna kontrola
i težina prigušivača, što rezultira trima kobnim ranama koje se vodoravno penju u dužini od
možda četiri centimetra.
Meni odgovara.
Trideset metaka. Deset rafala. Osam meta. Po jedan rafal u svakoga i još dva za hitne
slučajeve.
Dizalo se uza zvuk otvorilo na jedanaestom katu i u glavi sam čuo glas Lile Hoth kako
govori o starim vojnim pohodima u Korengahn zadnji metak moraš sačuvati za sebe jer ne želiš
da te uhvate živa, osobito žene.
Iz dizala sam izašao u tihi hodnik.
***
Standardna taktička doktrina za bilo koji napad: napad s povišenog područja. Osmi je kat
bio tri kata ispod mene. Dva su puta prema dolje: stube i dizalo. Više sam volio stube, osobito
s prigušenim oružjem. Pametna obrambena taktika bila bi postaviti čovjeka na stubište. Rano
upozorenje za njih. Laka meta za mene. Za njega se mogu pobrinuti u tišini i kako mi odgovara.
Pokraj okna od dizala bila su izubijana vrata koja su vodda na stubište. Polako sam ih
otvorio i krenuo se spuštati. Stube su bile betonske i prekrivene prašinom. Svaki je kat bio
označen velikim brojem, rukom naslikanim zelenom bojom. Sve je bilo tiho do devetog kata.
Nakon toga supertiho. Zastao sam i provirio preko metalne ograde.
Bez stražara na stubištu.
Odmorište ispred vrata osmog kata bilo je prazno. To je bilo razočaranje. Otežalo mi je
posao s druge strane vrata za 25 posto. Znači da su u hodniku petorica, a ne četvorica. A s
obzirom na raspored soba, neki od njih bit će mi s lijeve strane, a neki s desne. Tri i dva ih dva i
tri. Dugu sekundu bio bih okrenut na pogrešnu stranu, a zatim bi uslijedio ključan okret.
Nije lako.
Ali bilo je četiri ujutro. Kad je čovjek najumorniji. Univerzalna istina. Sovjeti su to
proučavah, uz pomoć liječnika.
Zastao sam ispred vrata i duboko udahnuo. Zatim još jedanput. Stavio sam ruku s
rukavicom na dršku. Otpustio sam okidač MP5.
Povukao sam vrata.
Nogom sam ih držao pod kutom od 45 stupnjeva. Cijev MP5 ležala mi je u rukavici.
Gledao sam i osluškivao. Nije bilo ni zvuka. Ništa nisam vidio. Zakoračio sam u hodnik.
Okrenuo pušku na jednu stranu. Okrenuo pušku na drugu stranu.
Nije bilo nikoga.
 Nije bilo straže, čuvara, nikoga. Samo dug, prljav i ofucan tepih, prigušena žuta svjetla i
dva niza zatvorenih vrata. Ništa nisam mogao čuti, osim podsvjesnog šuma i drhtanja grada i
jedva čujnih dalekih sirena.
Zatvorio sam vrata stubišta za sobom.
Pregledao sam brojeve i brzo otišao do Lilinih vrata. Stavio sam uho na pukotinu i pomno
osluškivao.
Ništa nisam čuo.
Čekao sam. Punih pet minuta. Deset. Ni zvuka. Nitko ne može ostati miran i tih dulje od
mene.
Gurnuo sam portirovu karticu u prorez. Malo je svjetlo zasjalo crveno. A zatim zeleno.
Čuo sam škljocaj. Snažno sam pritisnuo kvaku i djelić sekunde poslije bio sam u sobi.
Soba je bila prazna.
Kupaonica je bila prazna.
Bilo je tragova da je nedavno netko bio unutra. WC papir bio je otpušten i očerupan.
Slivnik je bio mokar. Netko je upotrijebio ručnik. Krevet je bio neuredan. Stolci nisu bili na svom
mjestu.
Provjerio sam ostale četiri sobe. Sve prazne. Sve napuštene. Ništa nisu ostavili. Nije bilo
ničega što bi upućivalo na skori povratak.
Lila Hoth, jedan korak naprijed. Jack Reacher, jedan korak unatrag.
Skinuo sam rukavicu, zakopčao jaknu i spustio se dizalom u predvorje. Podigao sam
noćnog portira tako da sjedne naslonjen na pult i otrgnuo mu ljepljivu traku s usta.
Rekao je: »Nemoj me opet udariti.«
Ja sam rekao. »Zašto ne bih?«
»Nisam ja kriv«, rekao je. »Rekao sam ti istinu. Pitao si me koje sam im sobe dao. Prošlo
vrijeme.«
»Kad su otišli?«
»Otprilike deset minuta nakon što si prvi put došao.«
»Nazvao si ih?«
»Morao sam, čovječe.«
»Kamo su otišli?«
»Nemam pojma.«
»Koliko su ti platili?«
»Tisuću«, rekao je. »Nije loše.«
»Po sobi.«
»Ludo«, rekao sam. I bilo je. Za toliko novca mogli su se vratiti u Four Seasons. Ali nisu
mogli. To i jest bila bit svega.
Zastao sam u sjeni pločnika na Sedmoj aveniji. Kamo su otišli? Ali još važnije, kako su
otišli? Automobilima nisu. Kad su došli, bilo ih je petnaest. Trebali bi najmanje tri automobila. A
ocvali stari hoteli u kojima noćni portiri rade sami nemaju hotelsko parkiralište.
Taksiji ? Moguće, kad su došli, kasno navečer iz središta Manhattana. Ali kad su otišli, u
tri ujutro iz Sedme Avenije? Za osmero ljudi bila bi potrebna barem dva prazna taksija.
Malo vjerojatno.
Podzemna? Moguće. Čak i vjerojatno. Tri linije bile su na ulicu hoda. Noćni raspored
vožnje, najviše dvadeset minuta čekanja na peronu, a zatim bijeg na sjever ili jug Manhattana. Ali
kamo? Ne onamo gdje bi nakon vožnje morali dugo hodati. Skupina od osam ljudi koja užurbano
hoda pločnikom bila bi vrlo uočljiva. Na ulicama je bilo šest stotina agenata. Jedini drugi hotel za
koji sam znao bio je daleko na zapadu, čak i od bnije podzemne u Osmoj aveniji. Šetnja od
petnaest minuta, možda više. Prevelik rizik da ih netko uoči.
Znači, podzemna, ali kamo?
New York. 830 četvornih kilometara. 83 tisuće hektara. Osam mibjuna adresa. Stajao sam
ondje i poput stroja vrtio sve mogućnosti.
Nisam imao pojma.
A zatim sam se nasmiješio.
Previše govoriš\ Lila.
Opet sam čuo njezin glas u glavi. Iz čajane u Four Seasonsu. Govorila je starim
afganistanskim borcima. Zalila se na njih, pretvarajući se da govori iz perspektive protivnika.
Zapravo se hvalila svojim narodom i uzaludnim borbama Crvene armije protiv njih. Rekla je;
Mudžahedini su bili inteligentni. Imali su naviku vraćati se na položaje za koje smo mislili da su
napustili.
Krenuo sam natrag prema trgu Heral. Do vlaka na liniji R. Mogao sam izaći na križanju
Pete avenije i 58. ulice. Odatle je bila kratka šetnja do starih zgrada u 58. ulici.
 77. POGLAVLJE

Stare zgrade u 58. ulici bile su mračne i tihe. Bilo je pola pet ujutro, u četvrti u kojoj nitko
ne otvara radnju prije deset. Promatrao sam s udaljenosti od pedeset metara. Iz dovratka u sjeni
na pločniku preko puta Avenije Madison. Preko vrata s jednim zvonom bila je policijska traka.
Lijeva zgrada od tri. Ona s napuštenim restoranom u prizemlju.
Kroz prozore se nisu vidjela svjetla. Nije bilo nikakvih znakova aktivnosti.
Izgledalo je da policijska traka nije potrgana. Uz nju je bio neizbježan i službeni pečat
njujorške policije. Mali papirnati pravokutnik postavljen preko prostora između vrata i dovratka,
u visini ključanice. Još je vjerojatno bio ondje, netaknut.
Što je značilo da postoji stražnji ulaz.
To je bilo vjerojatno, s obzirom na to da je ondje bio restoran. Restorani proizvode
svakakve neugodne otpatke. Cijeli dan. To smrdi i privlači štakore. Nije prihvatljivo to odlagati
na pločniku. Bolje je to baciti u zatvorene kante iza kuhinjskih vrata, a zatim odvući kante do
rubnika kako bi ih smetlari noću pokupili.
Otišao sam dvadeset metara južnije da proširim kut gledanja. Nisam vidio otvorene
uličice. Zgrade su bile zbijene jedna uz drugu u cijeloj ulici. Pokraj vrata na kojima je bila
policijska traka bio je prozor starog restorana. Ali pokraj toga bila su još jedna
vrata. Arhitektonski, pripadala su susjednoj zgradi. Bila su u prizemlju iduće zgrade. Ali bila su
neugledna, bila su crna, bez ikakvih oznaka, malo oštećena, bez stuba i mnogo šira od običnih
vrata. Izvana nije bilo kvake. Samo ključanica. Bez ključa, mogla su se otvoriti samo iznutra.
Okladio sam se sa sobom da su vodila do natkrivene uličice. Zaključio sam da zgrada pokraj
restorana u prizemlju ima dvije sobe, a na katu tri. Prvi kat bio je cjelovit, ali ispod njega, na
razini ulice, postojali su prolazi koji su vodili do stražnjih ulaza, svi diskretno stisnuti i
pregrađeni. Zračna prava u Manhattanu vrijedila su pravo bogatstvo. Grad se prodavao
prema gore i dolje, jednako kao i u stranu.
Vratio sam se do dovratka u sjeni. U glavi sam odbrojavao vrijeme. Prošle su četrdeset i
četiri minute otkad su me Lilini ljudi trebali uhvatiti. Možda trideset i četiri otkad je Lila
očekivala njihov poziv da je zadatak uspješno izvršen. Možda dvadeset i četiri otkad je napokon
prihvatila da nije sve dobro prošlo. Možda četrnaest od vremena kad me prvi put poželjela
nazvati.
Lila, previše govoriš.
Stisnuo sam se u tami i čekao. Ispred mene nije bilo ni žive duše. Povremeno bi po
Madisonu prošao pokoji automobil ib taksi. U 58. ulici uopće nije bilo prometa. Nigdje nije bio
pješaka. Ni šetača pasa, ni ljudi koji se teturajući vraćaju kući sa zabave. Skupljanje smeća je
završilo. Dostava peciva još nije počela.
Gluho doba noći.
Grad koji ne spava barem se ugodno odmarao. Čekao sam.
Tri minute poslije mobitel u mom džepu počeo je vibrirati. Nisam skidao pogled sa zgrade
restorana i otvorio sam mobitel. Podigao sam ga do uha i rekao: »Da?«
Upitala je: »Što se dogodilo?«
»Nisi se pojavila.«
»Očekivao si da hoću?«
»Nisam o tome previše razmišljao.«
»Što se dogodilo mojim ljudima?«
 »U sustavu su.«
»Još se možemo dogovoriti.«
»Kako? Ne možeš si priuštiti da izgubiš još ljudi.«
»Možemo nešto smisliti.«
»Dobro. Ali cijena je upravo skočila.«
»Koliko?«
»Sedamdeset i pet.«
»Gdje si sada?«
»Ispred tvoje kuće.«
Uslijedila je stanka.
Vidio sam kretanje na prozoru. Treći kat, bjevi prozor. Zamračena soba. Slabo, poput
duha, jedva vidljivo s pedeset metara.
Možda pomicanje zavjese.
Možda bijela majica.
Možda sam sve zamislio.
Rekla je: »Ne, nisi ispred moje kuće.«
Ali nije zvučala sigurno.
Rekla je: »Gdje se želiš naći?«
Odvratio sam: »Zar je to važno? Nećeš se pojaviti.«
»Poslat ću nekoga.«
»Ne možeš si to priuštiti. Ostala su ti još šestorica.«
Zaustila je da nešto kaže, a zatim se zaustavila.
Rekao sam: »Times Square.«
»Dobro.«
»Sutra u deset.«
»Zašto?«
»Želim biti okružen ljudima.«
»To je prekasno.«
»Za što?«
»Želim je sada.«
»Sutra u deset. Uzmi ili ostavi.«
Rekla je: »Ostani na vezi.«
»Zašto?«
»Moram izbrojiti novac. Da provjerim imam li sedamdeset i pet tisuća.«
Otkopčao sam jaknu.
Navukao sam rukavicu.
Čuo sam Lilu Hoth kako diše.
Pedeset metara dalje crna vrata su se otvorila. Natkrivena uličica. Čovjek je izašao.
Malen, taman i žilav. I oprezan. Provjerio je pločnik, s lijeve i desne strane. Pogledao je preko
ceste.
Stavio sam mobitel u džep. Još otvoren. S otvorenom vezom.
Podigao sam MP5.
Automati su razvijeni za blisku borbu, ali mnogi su na srednjem dometu precizni kao i
puške. H&K bio je svakako pouzdan do barem stotinu metara. Moj je imao željezni ciljnik.
Prebacio sam način paljbe na pojedinačnu i prednjim ciljnikom naciljao središte trupa tog tipa.
Pedeset metara dalje on je došao do rubnika. Pogledao je lijevo, pogledao je desno,
pogledao je ispred sebe. Nikog nije vidio kao ni ja. Samo hladni zrak i laganu noćnu maglicu.
 Koraknuo je prema vratima.
Ispred mene je prošao taksi.
Pedeset metara dalje tip je gurnuo vrata.
Pričekao sam dok nisam procijenio da je krenuo prema naprijed. Zatim sam povukao
okidač i ustrijelio ga u leđa. Pun pogodak. Spori metak. Očiti zastoj. Paljba, pogodak. SD
reklamiraju kao tih. Nije. Proizvodi zvuk. Glasniji od pristojnog pljuckanja u filmovima. Ali ništa
gore od udarca koji bi proizveo telefonski imenik kad ga bacite na stol s visine od jednog metra.
Primjetan u svakom okruženju, ali u gradu se ne ističe.
Pedeset metara dalje tip je pao prema naprijed, prsima u uličici, a nogama na pločniku.
Pogodio sam ga još jednim metkom za svaki slučaj, pustio automat koji je pridržavao remen i
opet uzeo mobitel.
Upitao sam: »Još si ondje?«
Rekla je: »Još brojimo.«
Nedostaje ti jedan, pomislio sam.
Zakopčao sam jaknu. Počeo sam hodati. Držao sam se dalje strane Madisona i prošao
nekoliko metara dalje od 58. ulice. Prešao sam aveniju i vratio se do ugla stišćući rame uz fasadu
zgrada. Morao sam ostati ispod njezina vidnog polja. Prošao sam prvu staru zgradu. Prošao sam i
drugu.
Dvanaest metara ispod nje rekao sam: »Sada moram ići. Umoran sam. Times Square,
sutra u deset, može?«
Odgovorila mi je dvanaest metara iznad mene. Rekla je: »Dobro, poslat ću nekoga.«
Prekinuo sam vezu, stavio mobitel u džep i odvukao mrtvog čovjeka u uličicu. Za sobom
sam zatvorio vrata, polako i tiho.
 78
U uličici je gorjelo svjetlo. Jedna slaba žarulja u prljavoj sijalici na zidu. Prepoznao sam
mrtvoga s fotografija iz fascikla Domovinske sigurnosti koji mi je dao Springfield. Bio je sedmi
od izvornih devetnaest. Nisam se sjećao njegova imena. Odvukao sam ga kroz cijelu uličicu. Tlo
je bilo od betona, izlizanog tako da se sjao. Pretražio sam ga. U džepovima nije imao ništa.
Nikakvu ispravu. Ni oružje. Ostavio sam ga pokraj kante za smeće na kotačima prekrivene tako
starom mašću od pečenja da više nije ni smrdjela.
Zatim sam pronašao unutarnja vrata zgrade, otkopčao jaknu i čekao. Pitao sam se koliko
će im dugo trebati da se zabrinu za nestalog tipa. Manje od pet minuta, pretpostavio sam. Pitao
sam se koliko će ih doći potražiti ga. Samo jedan vjerojatno, ali nadao sam se da će ih biti više.
Čekali su sedam minuta i poslali dvojicu. Unutarnja vrata su se otvorila i prvi je tip
izašao. Četrnaesti sa Springfieldova popisa. Napravio je korak prema vratima uličice, a drugi je
tip izašao za njim. Osmi sa Springfieldova popisa.
Zatim su se dogodile tri stvari.
Prvo, prvi je tip zastao. Vidio je da su vrata uličice zatvorena. To mu nije bilo jasno.
Izvana su se mogla otvoriti samo ključem. Stoga bi ih prvi tragač ostavio otvorenima dok
pretražuje pločnik. Ali sada su bila zatvorena. Prema tomu, prvi tragač već je bio unutra.
Prvi se tip okrenuo.
Drugo, i drugo se tip okrenuo. Kako bi tiho i precizno zatvorio unutarnja vrata. Pustio
sam ga da to obavi.
Zatim je podigao pogled i vidio me.
Prvi me tip vidio.
Treće, ustrijelio sam obojicu. Dva rafala od tri metka, kratke stišane eksplozije, svaka
duga četvrt sekunde. Ciljao sam im donji dio grla i pustio da se cijev penje prema njihovoj bradi.
Bili su niski. Vratovi su im bili uski i uglavnom puni arterija i vlakana od leđne moždine. Idealne
mete. Buka od automata bila je mnogo veća u natkrivenoj uličici nego što je bila na otvorenom.
Dovoljno glasna da se zabrinem. Ali unutarnja vrata ostala su zatvorena. I bila su od čvrstog
drveta. Nekoć su to bila vanjska vrata, ali neki je prijašnji vlasnik prodao svoja zračna prava.
Obojica su pala.
Moje potrošene čahure uz zveket su se otkotrljale betonom. Čekao sam.
Nije bilo trenutačne reakcije.
Potrošio sam osam metaka. Ostala su još dvadeset i dva. Sedmorica su uhićena, trojica
ubijena, trojica su još živa i zdrava. I Hothice.
Pretražio sam ubijene. Nisu imali isprave. Ni oružje. Ni ključeve, što je značilo da su
unutarnja vrata otključana.
Dva nova trupla ostavio sam pokraj prvoga, u sjeni kante za smeće.
Zatim sam čekao. Nisam očekivao da će još netko doći kroz vrata. Vjerojatno su nekoć
Britanci na sjeverozapadnoj granici shvatili da nije pametno slati ekipe za potragu. Vjerojatno je
i Crvena armija to shvatila. Vjerojatno su Hothice poznavale svoju povijest. Trebale su. Svetlana
je ispisala dobar njezin dio. Čekao sam.
Mobitel mi je počeo vibrirati u džepu.
Izvukao sam ga i pogledao prednji zaslon. Nepoznat broj. Lila. Ignorirao sam je. Bilo mi
je dosta razgovora. Vratio sam mobitel u džep. Prestao je vibrirati.
Stavio sam prste u rukavici na kvaku unutarnjih vrata. Polako sam je pritisnuo. Osjetio
sam kako se jezičac uvlači. Bio sam prilično opušten. Trojica su izašla. Moguće je da će se jedan
od njih vratiti. Ili sva trojica. Ako je itko bio unutra, promatrao i čekao, proći će kobni djelić
sekunde oklijevanja radi prepoznavanja i odluke dolazi li prijatelj ih neprijatelj. Poput bacača u
bejzbolu koji bira između brze i felšane lopte. Petina sekunde, možda više.
Ali ja neću oklijevati. Svatko koga vidim bit će mi neprijatelj.
Bilo tko.
Otvorio sam vrata. Nije bilo nikoga.
Gledao sam u praznu prostoriju. Kuhinju napuštenog restorana. Bila je mračna i
ispražnjena. Ostah su okviri starih ormarića i prazni prostori među elementima na mjestima s
kojih su kuhinjske aparate odvukli u trgovine rabljenom robom u Boweryju. U zidovima su bile
stare cijevi na čijim su krajevima nekoć bile slavine. Na stropu su bile kuke s kojih su nekoć
visjele tave. Na sredini prostorije bio je velik kameni stol. Hladan, gladak, malo izgreben od
godina uporabe. Možda su nekoć na njemu valjali tijesto za slastice.
Nedavno je na njemu ubijen Peter Molina.
Nisam nimalo sumnjao da je to stol koji sam vidio na DVD-u. Bio sam siguran. Mogao
sam vidjeti mjesto na kojem je bila kamera. Mogao sam vidjeti gdje su bili reflektori. Mogao sam
vidjeti čvorove istrošenog užeta privezanog za noge stola, kojim su bile vezane Peterovi zglavci i
gležnjevi.
Mobitel mi je vibrirao u džepu.
Ignorirao sam ga.
Krenuo sam dalje.
Dvoja klizna vrata vodila su do blagovaonice. Jedna za unutra, druga za van. Standardna
praksa u restoranima. Da ne bi bilo sudara. Vrata su imala okrugle prozore u visini očiju
prosječnog čovjeka od prije pedeset godina. Sagnuo sam se i pogledao kroz njih. Prazna
prostorija, velika i pravokutna. U njoj nije bilo ničega osim usamljenog stolca. Na podu je bila
prašina i štakorska govna. Kroz veliki prljavi prozor dopirala je žuta svjetlost s ulice.
Gurnuo sam vrata nogom. Sarke su malo zacviljele, ali su se otvorile. Ušao sam u
blagovaonicu. Skrenuo sam lijevo pa opet lijevo. Pronašao sam stražnji hodnik sa zahodima.
Dvoja vrata, s oznakama Dame i Gospoda. Mjedeni znakovi, pune riječi. Bez piktograma. Bez
silueta u suknjama ili hlačama.
I još dvoja vrata, po jedna na svakom zidu sa strane. Mjedeni znakovi: Privatno. Jedna su
vodila natrag do kuhinje. Druga su vodila do stubišta i gornjih katova.
Mobitel mi je vibrirao u džepu.
Ignorirao sam ga.
Standardna taktička doktrina svakog napada: napasti s povišenog područja. Nisam mogao.
Nisam imao tu mogućnost. U vrijeme kad su Izraelci sastavljali popis, SAS je u Britaniji
razvijao taktiku spuštanja užetom s krovova do prozora na gornjim katovima ih probijanja
crjepova ili upada kroz susjedni tavan. Brzo, dramatično i obično vrlo uspješno. Dobar posao ako
se možete njime baviti. Ja nisam mogao. Morao sam nastaviti pješice.
Barem za sada.
Otvorio sam vrata stubišta. Najprije su vodila u minijaturni hodnik površine 75 h 75
centimetara. Točno preko puta mene, dovoljno blizu da ih dodirnem, bila su vrata koja su vodila
do rezidencijalnog ulaza. Do uličnih vrata s jednim zvonom i policijske trake.
Bočno od mene iz malog se hodnika uzdizalo usko stubište i vodilo do odmorišta od kojeg
su stube skretale u suprotnu stranu i ostatak puta do prvog kata uzdizale se izvan vidika.
Mobitel mi je vibrirao u džepu.
Izvukao sam ga i pogledao. Nepoznati broj. Vratio sam ga u džep. Prestao je vibrirati.
Počeo sam se penjati stubama.
 79
Najsigurniji način za uspinjanje prvom polovicom stubišta koje skreće pod 180 stupnjeva
jest hodati unatraške, gledajući prema gore, široko raširenih nogu. Unatraške i gledajući prema
gore. Ako naiđete na otpor odozgo, morate biti okrenuti prema njemu. A raširenih nogu zato što
stube najviše škripe u sredini, a najmanje na krajevima.
Tako sam se popeo do odmorišta, a zatim sam se po njemu kretao postrance, a ostatak
puta na kat hodao sam prema naprijed. Došao sam do hodnika na katu koji je bio dvostruko veći
od onoga u prizemlju, ali i dalje je bio malen. 75 puta 150 centimetra. Jedna soba s lijeve strane,
jedna s desne i dvije ravno naprijed. Sva vrata zatvorena.
Stajao sam mirno. Na Lilinu mjestu, imao bih po jednog čovjeka u svakoj od soba ravno
naprijed. Rekao bih im da napeto osluškuju i imaju spremno oružje. Rekao bih im da budu
spremni da otvore vrata i pucaju u dvije vatrene linije. Mogli bi me srediti dok se penjem ili
spuštam. Ali ja nisam bio Lila, a ona nije bila ja. Nisam imao pojma kako će rasporediti ljude.
Kako joj se smanjivao broj ljudi, znao sam samo da će preostale htjeti zadržati relativno
blizu. Što bi značilo da su na drugom katu, a ne na prvom. Zato što sam kretanje vidio na prozoru
trećeg kata.
Na lijevom prozoru trećeg kata, da budem precizniji, gledano na zgradu izvana. Što je
značilo da je njezina soba bila s desne strane, gledano iznutra. Nisam mislio da će biti neke
značajnije razlike u rasporedu prostorija na ostalim katovima. Bila je to jeftina, namjenska
zgrada. Nije bilo potrebe za posebnim dodacima. Stoga bi šetnja prostorijom na prvom katu bila
jednaka šetnjom Lilinom sobom dva kata iznad. Tako sam mogao procijeniti okoliš.
Otpustio sam okidač MP5 i stavio prste ruke u rukavici na kvaku. Pritisnuo sam je.
Osjetio sam kako se jezičac uvlači.
Otvorio sam vrata.
Prazna prostorija.
Štoviše, prazna i donekle uništena garsonijera. Bila je jednako duboka kao blagovaonica
restorana, ali samo napola toliko široka. Dug i uzak prostor. Straga je bio ormar, kupaonica, mala
kuhinja i dnevni boravak. Jednim pogledom sam vidio raspored jer su svi pregradni zidovi bili
porušeni. Elementi su još bih u kupaonici,
neobični i goli iza okomitog niza starih letva, poput rebara, poput rešetaka kaveza.
Kuhinjski uređaji bili su netaknuti. Na podu su bile borove daske, osim oštećenog i staromodnog
mozaika u kupaonici i linoleumskih pločica u kuhinji. Cijeli je stan smrdio na štetočine i truli
gips. Prozor koji je gledao na ulicu bio je crn od čađe. Ukoso ga je presijecao požarni izlaz.
U tišini sam otišao do prozora. Požarni izlaz bio je standardnog dizajna. Uske željezne
ljestve spuštale su se s kata iznad i vodile do uske željezne platforme ispod prozora. Ispod
platforme bio je dio koji se mogao spustiti do ulice pod težinom osobe koja bježi.
Prozor je bio pomičan. Donji dio mogao se podići u gornji. Na mjestu gdje su se spajali,
mogli su se zakačiti jednostavnim mjedenim jezičcem. Donji je dio imao mjedene ručke, poput
onih kakve imaju stari ormarići za spise. Ručke su bile prebojene mnogo puta. Kao i prozorski
okviri.
Otpustio sam bravu, stavio tri prsta u svaku ručku i povukao. Okvir se pomaknuo za dva i
pol centimetra i zapeo. Pojačao sam pritisak. Približio sam se sili koju sam upotrijebio na kaveze
u podrumu vatrogasne postaje. Okvir se zatresao i podigao, po dva i pol centimetra, zapinjući s
lijeve strane, zapinjući s desne strane, odupirući se cijelim putem. Provukao sam rame ispod
donjeg okvira i ispravio noge. Okvir se podigao za još dvadeset centimetara i posve zaglavio.
Odmaknuo sam se. Noćni me zrak preplavio. Ukupni procjep, oko pedeset centimetara.
 I više nego dovoljno.
Izbacio sam jednu nogu, pognuo se u bokovima, provukao, izvukao i drugu nogu.
Mobitel mi je vibrirao u džepu. Ignorirao sam ga.
Popeo sam se željeznim ljestvama, tihim koracima. Na pola puta glava mi je bila u ravnini
prozorske daske na drugom katu i mogao sam vidjeti oba prozora prednje prostorije.
Na oba su zavjese bile navučene. Stari pamučni materijal prekriven čađom iza stakla
umrljanog čađom. Iznutra nije dopiralo nikakvo svjetlo. Ni zvuk. Nije bilo pokazatelja nikakve
aktivnosti. Okrenuo sam se i pogledao dolje prema ulici. Nije bilo pješaka. Nije bilo prolaznika.
Nije bilo prometa.
Krenuo sam prema gore. Do trećeg kata. Jednak rezultat. Prljavo staklo, navučene
zavjese. Dugo sam zastao ispod prozora na kojem sam vidio kretanje. Ili zamislio da ga vidim.
Ništa nisam čuo ni osjetio.
Krenuo sam prema četvrtom katu. Četvrti je kat bio drukčiji. Nije bilo zavjesa. Prazne
prostorije. Podovi su bili umrljani, a stropovi ulegnuti i povijeni. Prokišnjavali su.
Prozori petog kata bili su zaključani. Jednak i jednostavan mjedeni mehanizam s jezičcem
kakav sam vidio dolje, ali nisam mogao ništa učiniti a da ne razbijem staklo. Što bi stvorilo
buku. Bio sam spreman to učiniti, ali ne još. Čekao sam pravi trenutak.
Povlačio sam remen dok mi se MP5 nije našao na leđima i stavio stopalo na prozorsku
dasku. Zakoračio sam i uhvatio se za raspadajuću štukaturu iznad svoje glave. Povukao sam se
preko nje. Proces nije bio elegantan. Nisam graciozni gimnastičar. Završio sam dahćući i
rasprostrt licem prema dolje na krovu, među korovom.
Ležao sam ondje sekundu kako bih povratio dah, a zatim sam sjeo na koljena i potražio
otvor u krovu. Našao sam ga dvanaest metara dalje, točno iznad mjesta na kojem nam nagađao da
se nalazi hodnik. Bio je to jednostavna plitka izokrenuta drvena kutija okovana olovom, sa
šarkom s jedne strane. Vjerojatno je bio zaključan odozdo, vjerojatno zaponcem i lokotom. Lokot
će biti čvrst, ali zaponac će biti učvršćen u okvir, a okvir će biti slab od starosti, truleži i vode.
Nije imao izgleda.
Standardna taktička doktrina za svaki napad: napasti s povišenog područja.
 80
Rubovi olovnog pokrova oko poklopca otvora gumenim su čekićima nježno zaobljeni.
Nije bilo oštrih uglova. Zavukao sam prste ruke s rukavicom sa strane suprotne onoj na kojoj je
bila šarka i snažno povukao. Bez učinka. Stoga sam se odlučio uozbiljiti. Dvije ruke, osam
prstiju, svinute noge, dubok udah. Zatvorio sam oči. Nisam htio razmišljati o Peteru Molini.
Umjesto toga zamislio sam luđački osmijeh Lile Hoth koji je uputila kameri nakon što je
provjerila puls preminulog vozača taksija iz Kabula.
Potegnuo sam poklopac.
U tom je trenutku počeo rasplet.
Nadao sam se da će se vijci zaponca izvući iz poklopca ili okvira. Ali izvukli su se iz
oboga. Lokot s još zakvačenim zaponcem pao je tri metra i snažno udario u goli drveni pod ispod.
Glasan, snažan i zvonak zvuk. Dubok, rezonantan i jasan, nakon čega je odmah uslijedio zveket
zaponca i tapkanje šest vijaka.
Nije bilo dobro.
Nije nimalo bilo dobro.
Odmaknuo sam poklopac otvora, čučnuo na krov, promatrao i osluškivao.
Cijelu sekundu ništa se nije dogodilo.
Onda sam čuo kako se otvaraju vrata na trećem katu. Naciljao sam s MP5.
Još se jednu sekundu ništa nije dogodilo. Zatim se glava pojavila na vrhu stuba. Tamna
kosa. Muškarac. Imao je pištolj u ruci. Vidio je lokot na podu. Vidio sam kako mu se kotačići
okreću u glavi. Lokot, pod, vijci, okomit pad. Pogledao je prema gore. Vidio sam mu lice. Broj
jedanaest sa Springfieldova popisa. On je vidio mene. Oblak iznad mene bio je osvijetljen
svjetlošću grada. Pretpostavio sam da se moj obris jasno ocrtavao. Oklijevao je. Ja nisam.
Ustrijelio sam ga više-manje okomito kroz potiljak. Rafal od tri metka. Trostruki pogodak.
Kratko prigušeno predenje. Pao je glasno udarajući cipelama, rukama i udovima, s posljednja
dva snažna udarca kad su mu ostaci glave i pištolj pali na daske. Promatrao sam stube cijelu
sekundu, zatim se spustio kroz otvor, proletio kroz zrak i dočekao se na noge pokraj tog tipa, pri
čemu sam proizveo još jedan glasan zvuk.
Završili smo s tajnovitošću.
Potrošio sam jedanaest metaka, ostalo ih je još devetnaest, četvorica su mrtva, dvojica su
još živa.
I Hothice.
Mobitel mi je vibrirao u džepu. Ne sad, Lila.
Uzeo sam tipov pištolj, otvorio vrata prednje lijeve prostorije i povukao se u sjenu. Rame
sam naslonio na zid i pogledao prema stubama.
Nitko se nije uspinjao.
Pat pozicija.
Pištolj koji sam uzeo od mrtvog tipa bio je SigSauer P220, s debelim prigušivačem.
Švicarska proizvodnja. Parabellum od devet mibmetara, devet metaka u spremniku koji se mogao
izvaditi. Isto streljivo koje sam i ja rabio. Izvadio sam metke i spremio ih u svoj džep. Zatim sam
se povukao u hodnik i ušao u prednju desnu prostoriju. Bila je gola i prazna. Odmjerio sam
raspored garsonijere odozgo prema sjećanju. Ormar, kupaonica, kuhinja, dnevni boravak. Došao
sam do središta dnevne sobe, pretpostavio sam, i snažno udario nogom. Ono što je nekomu pod,
drugomu je strop. Nagađao sam da je Lila točno ispod mene, osluškuje. Htio sam je protresti, do
reptilskog dijela mozga. Najstrašniji osjećaj od svih. Nešto je ondje gore.
Opet sam udario nogom.
 Dobio sam reakciju.
Reakcija je bio metak koji se probio kroz daske metar i pol s moje desne strane. Napravio
je rupu i zabio se u strop iznad mene, ostavljajući prašinu i tragove dima u zraku.
Bez pucnja. Svi su imali prigušivače.
Uzvratio sam paljbu, tri hica okomito prema dolje, ravno kroz istu rupu. Zatim sam se
pomaknuo onamo gdje sam nagađao da je njihova kuhinja.
Potrošio sam četrnaest metaka. Ostalo ih je još šesnaest. I devet ih je bilo razbacano u
džepu.
Još je jedan hitac prošao kroz pod. Dva metra od mene. Uzvratio sam paljbu. Uzvratili su
i oni. Uzvratio sam paljbu još jedanput i zaključio da su shvatili obrazac, pa sam se odšuljao
u hodnik, do vrha stubišta.
Ondje sam otkrio da su zaključili to isto: da sam ušao u ritam. Tip mi se prikradao. Broj
dva sa Springfieldova popisa. I on je imao
Sig P220 u ruci. S prigušivačem. Prvi me vidio. Jedanput je pucao i promašio. Ja nisam.
Pogodio sam ga s tri metka u korijen nosa koji su se protegnuti do sredine čela, krv i mozak
poprskali su zid iza njega, a on se strovalio odakle je došao.
Pištolj je pao s njim.
Moje potrošene čahure zveckale su po borovini. Potrošio sam dvadeset i tri metka. Ostalo
mi ih je sedam, plus devet razbacanih.
Ostao je još jedan tip, i Hothice. Mobitel mi je vibrirao u džepu. Prekasno je za
pogađanje, Lila.
Ignorirao sam je. Zamišljao sam je kako čuči na katu ispod. Svetlana pokraj nje. Još samo
jedan tip između njih i mene. Kako će ga iskoristiti ? Nisu bile glupe. Bile su sljednice duge i
opake tradicije. Punih 200 godina izmicale su, bježale i fingirale u brdima. Znale su što rade.
Neće poslati tipa po stubama. Ne opet. To je bilo uzaludno. Pokušat će mi prići s boka. Poslat će
tipa na požarni izlaz. Odvući će mi pozornost mobitelom, pustiti tipa da me nacilja kroz staklo i
ustrijeli u leđa.
Kad?
Ili odmah ih mnogo poslije. Nije bilo sredine. Htjet će da budem iznenađen ib da se
dosađujem. Odabrale su odmah. Mobitel mi je vibrirao u džepu.
Ušao sam u lijevu prostoriju i provjerio stanje vani. Željezne ljestve dizale su se zdesna na
lijevo iz moje perspektive. Vidjet ću glavu tipa kad se počne penjati. Što je bilo dobro. Ali moj
kut nije bio dobar. Ulica je bila uska. Parabelluni od devet milimetara streljivo je za pištolj.
Smatra se prikladnim za gradsko okruženje. Veća je vjerojatnost da će se zabiti u metu i neće
otići dalje, za razliku od streljiva za puške. Za podzvučni Parabelluni ta je vjerojatnost još i veća.
Ali nema jamstva. S druge strane ulice bih su nedužni civili. Prozori spavaćih soba, uspavana
djeca. Ako metak prođe metu, mogao bi doći do njih. Nepredvidljivo skrenut metak mogao bi
doći do njih. I odbijeni metak, ili krhotine. Potpuni promašaj bi svakako mogao doći do njih.
Usputne žrtve, samo čekaju da stradaju.
Šuljao sam se kroz prostoriju i stisnuo uza zid pokraj prozora. Pogledao sam van. Nije
bilo ničega. Ispružio sam ruku i otključao prozorsku bravu. Pokušao sam pomaknuti ručke.
Prozor je zaglavio. Opet sam pogledao van. Nije bilo ničega. Stao sam ispred stakla, uhvatio
ručke i povukao. Prozor se pomaknuo, zapeo, opet pomaknuo, a zatim se naglo podigao i otvorio
uz tako snažan udarac da je okvir popucao s jednog kraja na drugi.
Opet sam se stisnuo uza zid.
Pomno sam osluškivao.
Čuo sam ujednačen i prigušen udarac gumenih potplata na željezu. Ravnomjeran ritam.
Uspinjao se brzo, ali nije trčao. Pustio sam ga da dođe. Pustio sam ga da dođe do vrha. Dopustio
sam mu da uvuče glavu i ramena u prostoriju. Tamna kosa, tamna koža. Bio je to broj petnaest sa
Springfieldova popisa. Pogledao je uhjevo. Pogledao je udesno. Vidio me. Povukao sam okidač.
Tri hica. Pomaknuo je glavu.
Promašio sam. Možda mu je prvi ili treći od tri metka otrgnuo uho, ali ostao je živ, pri
svijesti, počeo divlje pucati i povukao se van. Čuo sam kako pada na usku željeznu platformu.
Sad ili nikad.
Izletio sam za njim. Naglavce je jurio niz stube. Stigao je do trećeg kata, okrenuo se na
leđa i podigao pištolj kao da je uteg težak pedeset kilograma. Spustio sam se ljestvama za njim,
nagnuo se od zgrade i smjestio mu tri metka posred lica. Njegov se pištolj otkotrljao, pao dva
kata niže i zaglavio se u rešetci tri metra iznad pločnika.
Udahnuo sam.
Izdahnuo sam.
Šestorica mrtvih. Sedmorica uhićenih. Četvorica kod kuće. Dvojica na odjelu pod
stražom.
Devetnaest od devetnaest.
Prozor na trećem kata bio je širom otvoren. Zavjese su bile razmaknute. Garsonijera.
Napuštena, ali ne i uništena. Lila i Šveđana Hoth zajedno su stajale iza pulta u kuhinjici.
Potrošio sam dvadeset i devet metaka.
Ostao mi je još jedan.
Opet sam čuo Lihn glas u glavi: posljednji metak moraš sačuvati za sebe jer ne želiš da te
uhvate živa, osobito žene.
Popeo sam se preko prozorske daske i ušao u prostoriju.
 81. POGLAVLJE

Stan je bio jednakog rasporeda kao i onaj uništeni na prvom katu. Dnevni boravak
sprijeda, zatim kuhinjica, zatim kupaonica, zatim ormar straga. Zidovi su još stajali. Žbuka je još
bila na svom mjestu. Gorjele su dvije svjetiljke. Uza zid u dnevnom boravku bio je sklopljeni
krevet. I dva kuhinjska stolca. Ništa drugo. U kuhinjici su bila dva paralelna pulta i jedan zidni
ormarić. Malen prostor. Lila i Šveđana bile su zgurane ondje, bok uz bok. Šveđana s lijeve strane,
Lila s desne. Šveđana je bila u smeđoj kućnoj haljini. Lila je bila u crnim širokim hlačama i
bijeloj majici. Majica je bila pamučna. Hlače su bile od nepoderivog najlona. Nagađao sam
da šuškaju kad se kreće. Izgledala je lijepo kao i uvijek. Duga tamna kosa, jarko plave oči,
savršen ten. Zagonetan poluosmijeh. Bizarna scena. Kao da je radikalni modni fotograf namjestio
svoju najbolju manekenku u prljavo urbano okružje.
Naciljao sam MP5. Crn i opak. Bio je vruć. Smrdio je po barutu, ulju i dimu. Jasno sam
osjećao miris.
Rekao sam: »Stavite ruke na pult.«
Poslušale su. Pojavile su se četiri ruke. Dvije smeđe i kvrgave, dvije bljeđe i tanke.
Raširile su ih kao da su zvjezdače, dvije tupe i četvrtaste, dvije dulje i nježne.
Rekao sam: »Napravite korak unatrag i naslonite se.« Poslušale su. Tako su bile
nepokretnije. Sigurnije. Rekao sam: »Niste majka i kći.« Lila je odvratila: »Ne, nismo.«
»Što ste onda?«
»Učiteljica i učenica.«
»Dobro. Ne bih htio ustrijeliti kćer pred njezinom majkom. Ili majku pred njezinom
kćeri.«
»Ali ustrijelio bi učenicu pred njezinom učiteljicom?«
»Možda najprije učiteljicu.«
»Učini to.«
Stajao sam mirno.
Lila je rekla: »Ako si ozbiljan, sad to moraš učiniti.«
Promatrao sam im ruke. Tražio sam napetost, ili trud, ili tetive u pokretu, ili pojačani
pritisak na njihovim jagodicama. Tražio sam znakove da će nekamo otići.
Nije bilo nikakvih znakova.
Mobitel mi je vibrirao u džepu.
U tihoj sobi stvarao je sitan zvuk. Zujanje, šum, grebanje. Ritmičko pulsiranje.
Poskakivao je i zujao po mome bedru.
Zurio sam u Liline ruke. Ispružene. Mirne. Prazne. Bez mobitela.
Rekla je: »Možda bi se trebao javiti.«
Prebacio sam držak MP5 u lijevu ruku i izvukao mobitel. Skriveni broj. Otvorio sam ga i
naslonio na uho.
Theresa Lee je rekla: »Reacheru?«
Rekao sam: »Što je?«
»Gdje si, dovraga? Zovem te već dvadeset minuta.«
»Imao sam posla.«
»Gdje si?«
»Odakle ti ovaj broj?«
»Nazvao si me na mobitel, sjećaš se? Imam zabilježen tvoj broj.«
 »Zašto se ne vidi tvoj broj?«
»Centrala postaje. Zovem te s fiksne linije. Gdje si, dovraga?«
»Što je bilo?«
»Dobro me slušaj. Imaš pogrešne informacije. Domovinska sigurnost nam se javila. Jedan
Tadžikistanac zakasnio je na let u Istanbulu. Došao je preko Londona i Washingtona. Ukupno ih
je dvadeset, ne devetnaest.«
Lila Hoth se pomaknula i dvadeseti je čovjek izašao iz kupaonice.
 82
Znanstvenici mjere vrijeme sve do pikosekunde. Bilijuntog dijela sekunde. Smatraju da se
svašta može dogoditi u tako kratkom intervalu. Svemiri mogu nastati, čestice mogu ubrzati, atomi
se mogu podijeliti. Meni se u prvih nekoliko pikosekunda dogodilo mnogo različitih stvari. Prvo,
ispustio sam mobitel, još otvoren, s uspostavljenom vezom. Kad mi je bio u ravnini ramena,
cijele rečenice razgovora s Lilom vrištale su mi u glavi. S istog mobitela, nekoliko minuta prije,
na Aveniji Madison. Rekao sam: Ostala su ti još samo šestorica. Počela mi je odgovarati, ali onda
se zaustavila. Htjela je reći: Ne, imam sedmoricu. Kao i prije, kad je htjela reći: To mi nije blizu.
Bezvučni alveolarni ploziv. Ali zaustavila se. Naučila je.
Za promjenu nije previše govorila.
A ja nisam dovoljno dobro slušao.
Kad mi je mobitel bio u ravnini struka, usredotočio sam se na dvadesetog tipa. Izgledao je
jednako kao i prošla četvorica ili petorica. Mogao im je biti brat ili rođak, vjerojatno je to i
bio. Svakako je izgledao poznato. Nizak, žilav, tamne kose, izborane kože, govor tijela poručivao
je oprez i agresiju. Bio je odjeven u tamne šivane hlače od trenirke. Tamnu šivanu majicu. Bio
je dešnjak. Držao je pištolj s prigušivačem. Podizao ga je u dugom luku. Htio ga je izravnati. Prst
mu je stezao okidač. Htio mi je pucati u prsa.
Već sam držao MP5 lijevom rukom. Spremnik je bio prazan. Posljednji je metak već bio u
cijevi. Morao sam pogoditi. Htio sam promijeniti ruku. Nisam htio pucati sa slabije strane, ispod
slabijeg oka.
Nisam imao izbora. Promjena ruke trajala bi pola sekunde. Pet stotina milijarda
pikosekunda. Predugo. Ruka tipa već je gotovo bila na položaju. Kad mi je mobitel bio oko
koljena, desni mi je dlan krenuo prema gore da dođe do cijevi. Okretao sam se, uspravio
i povukao držak prema prsima. Moj je desni dlan stao, uhvatio cijev, a lijevi kažiprst pretjeranom
je mirnoćom stisnuo okidač. Lila se kretala s moje lijeve strane. Izlazila je iz prostorije. Moj je
prst stisnuo okidač do kraja, automat je opaho i moj je posljednji metak pogodio dvadesetog tipa
u lice.
Mobitel je pao na pod. Zvučao je poput lokota. Glasan, drveni udarac.
Moja posljednja potrošena čahura iskočila je iz automata i otkotrljala se po sobi.
Dvadeseti tip pao je u hrpi udova, glave i pištolja, mrtav prije nego što je dotaknuo tlo,
prostrijeljen kroz donji dio mozga.
Pogodak u glavu. Pogodak. Nije bilo loše za lijevu ruku. Ali ciljao sam središte njegova
trupa.
Lila se i dalje kretala. Klizila je, bila u naletu, sagnula se. Podigla je pištolj ubijenoga. Još
jedan Sig P220, još jedan prigušivač.
Švicarska proizvodnja.
Spremnik s devet metaka koji se može skinuti.
Ako se Lila žurila da uzme pištolj, to je značilo da je jedini u stanu. U tom je slučaju iz
njega pucano barem tri puta, kroz strop.
Ostalo je još najviše šest metaka.
Šest protiv nule.
Lila je uperila pištolj u mene.
Rekla je: »Ja sam brža.« Odvratio sam: »Misliš?«
Daleko s moje lijeve strane Svetlana je rekla: »Tvoj je automat prazan.«
Pogledao sam je: »Govoriš engleski?«
»Prilično dobro.«
 »Gore sam ga napunio.«
»Sereš. Vidim odavde. Postavio si ga na rafalnu paljbu od tri hica. Ali ispalio si samo
jedan. Znači da ti je to bio posljednji metak.«
Činilo se da dugo stojimo tako. P220 bio je miran poput kamena u Lilinoj ruci. Od mene
je bila udaljena četiri i pol metra. Iza nje su iz ubijenoga po podu istjecale tekućine. Šveđana je
bila u kuhinji. U zraku se osjećao miris koječega. Kroz otvoreni prozor osjećao se propuh. Zrak je
ulazio, prolazio kroz sobu, podizao se stubištem i izlazio kroz rupu u krovu.
Svetlana je rekla: »Odloži automat.«
Rekao sam: »Želite memoriju.«
»Nemaš je.«
»Ali znam gdje je.«
»Znamo i mi.«
Ništa nisam rekao.
Šveđana je rekla: »Nemaš je, ali znaš gdje je. Znači da si se poslužio dedukcijom. Misliš
li da imaš jedinstven talent? Misliš da se dragi ne mogu služiti dedukcijom? Svi znamo iste
činjenice. Svi možemo doći do istog zaključka.«
Ništa nisam rekao.
Rekla je: »Čim si nam rekao da znaš gdje je, počele smo razmišljati. Ti si nas potaknuo.
Previše govoriš, Reacheru. Učinio si sebe suvišnim.«
Lila je rekla: »Odloži automat. Imaj malo dostojanstva. Nemoj stajati ondje poput idiota
držeći prazno oružje.«
Stajao sam mirno.
Lila je spustila ruku za deset stupnjeva i ispalila hitac u pod između mojih stopala.
Pogodila je mjesto u ravnini mojih vrhova cipela i točno na polovici udaljenosti između njih. To
nije bio lak hitac. Bila je sjajan strijelac. Daska se raspuknula. Malo sam se trznuo. Prigušivač
Siga bio je glasniji od onoga H&K-a. Poput telefonskog imenika koji netko snažno baci, a ne
ispusti. Podigao se tračak dima od drveta, na mjestu gdje je trenje zrna spalilo borovinu. Prazna
čahura iskočila je u mjedenom luku i otkotrljala se.
Još pet metaka.
Lila je rekla: »Odloži automat.«
Prebacio sam remen preko glave. Držao sam automat za držak uz bok. Više mi nije
koristio, osim kao metalna palica teška tri kilograma. Sumnjao sam da ću se ijednoj moći
približiti da bi mi poslužio kao palica. A kad bih se i približio, draža bi mi bila borba golim
rukama. Metalna palica od tri kilograma je dobra. Ali bolja je ljudska palica od 113 kilograma.
Šveđana je rekla: »Baci ga ovamo. Ali oprezno. Ako pogodiš jednu od nas, mrtav si.«
Polako sam zamahnuo automatom i pustio ga. Lijeno se prevrtao u zraku, odskočio od
cijevi i udario u stražnji zid.
Šveđana je rekla: »Sad svući jaknu.«
Lila mi je uperila pištolj u glavu.
Poslušao sam. Svukao sam jaknu i bacio je preko sobe. Pala je pokraj MP5. Šveđana je
izašla iza kuhinjskog pulta i prekopala mi džepove. Pronašla je devet metaka Parabellum i
djelomično upotrijebljenu rolu samoljepljive trake. Postavila je devet metaka uspravno na pult, u
urednoj liniji. Pokraj njih je stavila samoljepljivu traku.
Rekla je; »Rukavicu.«
Poslušao sam. Zubima sam skinuo rukavicu i bacio je za jaknom.
»Cipele i čarape.«
Poskakivao sam s noge na nogu, naslonio se na zid da uspostavim ravnotežu, odvezao
vezice, izuo cipele i skinuo čarape. Bacio sam ih jedne za drugima na hrpu.
Lila je rekla: »Skini majicu.« Odvratio sam: »Hoću ako ćeš i ti.«
Spustila je ruku za deset stupnjeva i ispalila još jedan metak u pod između mojih stopala.
Prasak prigušivača, pucanje drveta, dim, zvonki udarac potrošene čahure.
Ostala su još četiri.
Lila je rekla: »Idući ću te put pogoditi u nogu.« Svetlana je rekla: »Majicu.«
Drugi put u pet sati skinuo sam majicu na zahtjev žene. Držao sam leđa prema zidu i
preko ruke bacio majicu na hrpu. Lila i Svetlana jedan su trenutak promatrale moje ožiljke. Činilo
se da im se sviđaju. Osobito rana od šrapnela. Lila je izbacila vrh jezika, ružičast, vlažan i
zašiljen među njezinim usnama.
Svetlana je rekla: »Sad hlače.«
Pogledao sam Lilu i rekao: »Mislim da ti je pištolj prazan.« Rekla je: »Nije. Imam još
četiri metka. Dva za ruke i dva za noge.«
Svetlana je rekla: »Skini hlače.«
Otkopčao sam ih. Rastvorio zatvarač. Gurnuo sam kruti traper prema dolje. Izašao sam iz
njih. Držao sam leđa prema zidu i gurnuo hlače prema hrpi. Svetlana ih je pokupila. Prekopala
je džepove. Na kuhinjskom pultu pokraj devet metaka i samoljepljive trake složila je hrpicu s
mojim stvarima. Moj novac, uz nekoliko novčića. Moja stara putovnica kojoj je istekao rok. Moja
kartica za bankomat. Moja kartica za podzemnu. Posjetnica Therese Lee iz njujorške policije. I
moja sklopiva četkica za zube.
»Nema mnogo toga«, rekla je Svetlana.
»Sve što mi treba«, odvratio sam. »Ništa što mi ne treba.«
»Ti si siromašan čovjek.«
»Ne, bogat sam. Imati sve što ti treba definicija je imućnosti«
»Onda je to američki san. Umrijeti bogat.«
»Prilika za sve.«
»U našem kraju imamo više od tebe.«
»Ne volim koze.«
Prostorija je utihnula. Bilo je vlažno i hladno. Stajao sam ondje samo u svojim novim
bijelim boksericama. P220 bio je posve miran u Lilinoj ruci. Na ruci su joj se isticali mišići poput
tankih vlakana. Pokraj kupaonice, iz mrtvog tipa i dalje je curilo. S druge strane prozora bilo je
pet sati i grad se počeo buditi.
Šveđana je užurbano prikupila moj automat, cipele i odjeću te ih složila u uredan svežanj i
bacila iza kuhinjskog pulta. Nakon toga uzela je dva kuhinjska stolca. Podignula je moj
mobitel, isključila ga i bacila. Čistila je prostor. Praznila ga je. Dio garsonijere koji je otpadao na
dnevni boravak bio je dimenzija šest metara puta tri i pol metra. Stajao sam leđima okrenut
prema sredini jednog od dva duga zida. Lila se kretala ispred mene, držeći se na odstojanju, s
uperenim pištoljem. Stala je u daljem kutu, pokraj prozora. Sad mi je bila okrenuta u tupom kutu.
Svetlana je otišla u kuhinju. Čuo sam kako otvara ladicu. Čuo sam kako je zatvara. Vidio
sam Svetlanu kako se vraća.
S dva noža.
Bili su to dugi, mesarski alati. Za vađenje iznutrica, filetiranje ili skidanje mesa s kosti.
Imali su crne drške. Čelične oštrice. Oštre i vrlo tanke rubove za rezanje. Svetlana je jedan
dobacila Lili. Slobodnom ga je rukom vješto uhvatila za držak. Šveđana je otišla u kut preko puta
nje. Okružile su me. Lila je bila četrdeset i pet stupnjeva meni s lijeve strane, a Svetlana četrdeset
i pet stupnjeva meni s desne strane.
Lila je izvinula gornji dio tijela i snažno zabila prigušivač P220 pod kutom na kojem se
prednji zid spaja s bočnim. Palcem je pronašla prekidač na dnu drška i izbacila spremnik. Ispao je
i pao na pod u uglu prostorije. Vidio sam da su u njemu još tri metka. Znači da je jedan još bio u
cijevi. Bacila je pištolj u drugi ugao, iza Svetlane. Pištolj i spremnik bili su udaljeni šest metara,
jedan iza jedne žene, drugi iza druge.
»Poput lova na blago«, rekla je Lila. »Pištolj ne može pucati bez spremnika. Kako bi se
spriječilo slučajno okidanje u slučaju da metak zabunom ostane u cijevi. Švicarci su vrlo oprezni.
Moraš uzeti pištolj, a onda uzeti spremnik. Ili obratno. Ali najprije, naravno, moraš proći nas.«
Ništa nisam rekao.
Rekla je: »Ako uspiješ, u bijesnom i krvavom metežu, preporučujem ti da prvi metak
ispališ u sebe.«
Zatim se nasmiješila i koraknula naprijed. Svetlana je učinila isto. Noževe su držale nisko,
s prstima ispod drška, a s palčevima iznad. Poput uličnih boraca. Poput stručnjaka.
Duge oštrice bljeskale su pod svjetlošću.
Stajao sam mirno.
Lila je rekla: »U ovome ćemo uživati više nego što možeš zamisliti.«
Ništa nisam učinio.
Lila je rekla: »Odgoda je dobra. Povećava očekivanja.« Stajao sam mirno.
Lila je rekla: »Ali ako nam dojadi čekati, doći ćemo po tebe.«
Ništa nisam rekao. Mirno sam stajao.
Zatim sam segnuo iza sebe i izvukao svoj Benchmade 3300, koji sam ljepljivom trakom
bio zalijepio za donji dio leđa.
 83. POGLAVLJE

Palcem sam stisnuo prekidač i oštrica je iskočila uz zvuk koji je bio na pola puta između
škljocaja i udarca. Glasan zvuk u tihoj prostoriji. I neveseo zvuk. Ne volim noževe. Nikad ih
nisam volio. Nisam nadaren za borbu njima.
Ali imam nagon za preživljavanje kao i svi. Možda i veći nego većina.
Borio sam se cijeli život, od pete godine, a svi su moji porazi bili mali. Tip sam čovjeka
koji promatra i uči. Vidio sam borbe noževima diljem svijeta. Na Dalekom istoku, u Europi, u
oštrim šikarama ispred vojnih baza u Sjedinjenim Državama, na ulicama, u uličicama, izvan
barova i biljarnica.
Prvo pravilo: nemoj da te rano porezu. Ništa te ne oslabi brže od gubitka krvi.
Svetlana je bila više od trideset centimetara niža od mene, bila je debela, široka i ruke su
joj bile proporcionalne tijelu. Lila je bila viša, opuštenijih udova, gracioznija. Ukupno gledano,
iako su njihovi noževi bili petnaest centimetara dulji od mojeg, zaključio sam da sam i dalje u
prednosti.
Osim toga, upravo sam promijenio igru, a one su se još borile s iznenađenjem.
Osim toga, one su se borile iz zabave, a ja za goli život.
Htio sam doći do kuhinje, pa sam krenuo prema Svetlani, koja je bila između mene i nje.
Stajala je na vršcima prstiju, s nožem u visini koljena, fingirajući ulijevo, fingirajući udesno. I ja
sam držao svoj nož nisko, prateći nju. Zamahnula je. Izvinuo sam se unatrag. Njezina je oštrica
prohujala pokraj mog bedra. Gurnuo sam dupe još dalje straga, a ramena naprijed i udario je
lijevim krošeom preko ruke. Zahvatio sam je po obrvi, zatim po cijeloj strani nosa.
Izgledala je zapanjeno. Kao i većina onih koji se bore noževima, mislila je da se sve svodi
na čelik. Zaboravila je da ljudi imaju dvije ruke.
Zaljuljala se na petama, a Lila mi je došla s lijeve strane. Držeći nož nisko. Jurnula bi pa
stala, bodući zrak nožem. Usta otvorenih u ružnoj grimasi. Snažno se koncentrirajući. Razumjela
je. Ovo više nije bila igra. Više nije bilo zabavno. Približila bi se, odmaknula, fingirala, povukla,
neprestano se krećući. Neko smo vrijeme tako plesali. Manično, bez daha, nagli skraćeni pokreti,
u zraku prašina, znoj i strah, njihove oči uprte u moj nož, moje skačući s jednog noža na drugi.
Svetlana se približila. Odmaknula. Lila me napala, uravnoteženo, na vršcima prstiju.
Držao sam bokove natrag, a ramena naprijed. Zamahnuo sam nožem pokušavajući
zahvatiti Lilino lice. Snažno. U grču. Kao da sam htio baciti lopticu preko 150 metara. Lila se
povukla. Znala je da će moj zamah promašiti jer će se potruditi da promaši. Svetlana je znala da
će promašiti jer je vjerovala Lili.
Ja sam znao da će promašiti jer nisam planirao da je udari.
Na pola sam puta zaustavio taj siloviti manevar, promijenio smjer i uputio žestok,
iznenadni bekhend ravno u Sveđanu. Razrezao sam joj čelo. Solidan udarac. Osjetio sam kako
oštrica udara po kosti. Uvojak njezine kose pao joj je na grudi. Benchmade je radio točno onako
kako je trebao. D2 čelik. Mogli ste bacili novčanicu od deset dolara na njega i dobit ćete dvije od
pet dolara. Napravio sam vodoravnu posjekotinu dugu 15 centimetara između Svetlanine kose i
obrva. Razrezao sam je do kosti.
Zaljuljala se unatrag i mirno stajala. Nije bilo boli. Još ne.
Posjekotine na čelu nikad nisu kobne. Ali obilno krvare. Za nekoliko sekunda krv joj se
slijevala u oči. Oslijepila ju je. Da sam nosio cipele, tada sam je mogao ubiti. Baciti je na tlo
udarcem u koljena, a zatim joj nogama pretvoriti glavu u kašu. Ali nisam htio riskirati kosti
svojih stopala na njezinu čvrstom tijelu. Manjak pokretljivosti ubio bi me jednako brzo.
Odskočio sam unatrag.
Lila je krenula ravno na mene.
Držao sam bokove straga i izbjegao šišteći luk njezina noža. Ulijevo, udesno. Udario sam
u zid iza sebe. Tražio sam pravi trenutak i čekao da joj ruka bude preko tijela, a tada sam
se okrenuo postrance, jurnuo na nju ramenom i odbio je. Okrenuo sam se prema mjestu na kojem
je Svetlana posrtala pokušavajući obrisati krv koja joj se slijevala u oči. Odbio sam joj ruku s
nožem, približio se, zarezao je po vratu iznad ključne kosti i zatim se povukao.
Tada me Lila porezala.
Riješila je problem dosega. Držala je nož vršcima prstiju za kraj drška. Jurnula je
naprijed. Kosa joj je vijorila. Ramena su joj bila zgrbljena prema naprijed. Tražila je svaki
milimetar prednosti.
Zastala je na čvrstoj prednjoj nozi, sagnula se nisko, nagnula prema naprijed i divljački
zamahnula prema mojem trbuhu.
I pogodda ga.
Gadan rez. Divljački zamah, snažna ruka, nož oštar poput britve. Vrlo loše. Bio je to dugi
kosi rez ispod mog pupka i iznad ruba mojih gaća. Nije bilo boli. Ne još. Samo kratak i
neobičan signal s moje kože, koja mi je poručivala da više nije povezana.
Zastao sam na trenutak. U nevjerici. Onda sam učinio ono što uvijek učinim kad me netko
ozlijedi. Približio sam se, nisam se odmaknuo. Inercija joj je odnijela nož iza mog boka. Moj je
nož bio nisko. Bekhendom sam joj zamahnuo prema bedru, duboko je porezao, a zatim sam
odskočio sa stražnje noge i lijevom je šakom udario u lice. Pun pogodak. Snažan, ošamućujući
udarac. Okrenula se od mene, a ja sam nasrnuo prema Svetlani. Lice joj je bilo obliveno krvlju.
Zamahnula je nožem udesno. Zatim ulijevo. Otvorila se. Koraknuo sam naprijed i zarezao je po
unutrašnjem dijelu nadlaktice. Porezao sam je do kosti. Vene, tetive, ligamente. Zaurlala je. Ne
od bola. To će doći poslije. Ili neće. Urlala je od straha, zato što je bila gotova. Ruka joj je bila
beskorisna. Okrenuo sam je udarcem u rame i ubo je u bubreg. Sa svih deset centimetara, sa
snažnim trzajem u stranu. To je sigurno učinkovito. Na tom mjestu nema rebara. Nema izgleda da
ću pogoditi kost i da će mi nož zapeti. Mnogo krvi teče kroz bubrege. Razne arterije. Pitajte bilo
koga tko ide na dijalizu. Sva krv prolazi kroz bubrege, mnogo puta na dan. Litre. Galoni. U
Šveđaninu slučaju, krv je ulazila, ali više nije izlazila.
Pala je na koljena. Lila je pokušavala raščistiti glavu. Nos joj je bio slomljen. Njezino je
savršeno lice uništeno. Jurnula je na mene. Fingirao sam da idem u lijevu stranu i otišao u desnu.
Plesali smo oko klečeće Svetlane. Puni krug. Vratio sam se na mjesto s kojeg sam krenuo i
uvukao se u kuhinjicu. Stao sam između pultova. Zgrabio sam jedan od stolaca koje je Svetlana
ondje stavila. Lijevom sam ga rukom bacio prema Lili. Izmaknula se i sagnula, a stolac joj se
razbio na leđima.
Izašao sam iz kuhinje, stao iza Svetlane, stavio joj ruku na kosu i povukao joj glavu
unazad. Nagnuo sam se prema naprijed i prerezao joj grlo. Od uha do uha. Težak posao, čak i sa
sjajnom oštricom Benchmadea. Morao sam potezati, povlačiti i piliti. Mišići, mast, čvrsto meso,
ligamenti. Čelik je zastrugao po kosti. Iz njezina prerezanog dušnika javili su se neobični
tuberkularni zvukovi. Sištanje i borba za dah. Krv je počela liptati kad sam joj prerezao arterije.
Pulsirala je i prskala ispred nje. Pogodila je dalji zid. Natopila mi je ruku i učinila je skliskom.
Pustio sam joj kosu i nagnula se prema naprijed. Lice joj je muklim udarcem palo na daske.
Odmaknuo sam se, dašćući.
Lila se okrenula prema meni, dašćući.
U sobi je bilo pakleno vruće i osjećao se metalni miris krvi.
 Rekao sam: »Jedna manje.«
Ona je rekla: »Jedna je još ostala.«
Kimnuo sam. »Čini se da je učenica bila bolja od učiteljice.«
Ona je rekla: »Tko kaže da sam ja bila učenica?«
Snažno je krvarila iz bedra. Na crnom najlonu njezinih hlača bio je uredan rez, a krv joj se
slijevala niz nogu. Cipela joj je već bila natopljena. Moje su bokserice bile natopljene. Od bijelih
su postale crvene. Pogledao sam dolje i vidio kako krv lipće iz mene. Mnogo krvi. Bilo je loše.
Ali spasio me moj stari ožiljak. Moja rana od šrapnela, iz Bejruta, davno. Naborana bijela koža
od nespretnih šavova poljskog kirurga bila je gruba, usporila je Lilinu oštricu i skrenula je. Bez
nje bi rez bio mnogo dulji i dublji. Godinama sam zamjerao dežurnim kirurzima na traljavom
radu. Ali sada sam bio zahvalan na tomu.
Lihn slomljeni nos počeo je krvariti. Krv joj se slijevala u usta, zakašljala je i pljunula.
Pogledala je na pod. Vidjela je Šveđanin nož. Bio je okružen jezerom krvi koje se širilo. Krv se
već zgrušavala. Natapala je stare daske. Tekla je kroz pukotine među njima. Lihna se lijeva ruka
pokrenula. Zatim je stala. Kad bi se sagnula da pokupi Šveđanin nož, bila bi ranjiva. Kao i ja. Bio
sam metar i pol udaljen od P220. Ona je bila metar i pol udaljena od spremnika.
Bol se javila. U glavi mi se vrtjelo i zujalo. Krvni tlak mi je padao.
Lila je rekla: »Ako me lijepo zamohš, pustit ću te da odeš.«
»Ne molim.«
»Ne možeš pobijediti.«
»Samo ti sanjaj.«
»Spremna sam boriti se do smrti.«
»Nemaš izbora. Taje odluka već donesena.«
»Mogao bi ubiti ženu?«
»Upravo jesam.«
»Ženu poput mene?«
»Osobito ženu poput tebe.«
Opet je pljunula i snažno udahnula kroz usta. Zakašljala je. Pogledala je svoju nogu.
Kimnula je i rekla: »Dobro.« Podigla je pogled i pogledala me svojim prekrasnim očima.
Stajao sam mimo.
Rekla je: »Ako to ozbiljno misliš, sad to moraš učiniti.«
Kimnuo sam. Mislio sam to. I učinio. Bio sam slab, ali bilo je lako. Noga ju je usporavala.
Imala je teškoća s disanjem. Sinusi su joj bili smrskani. Krv joj se skupljala u stražnjem dijelu
grla. Bila je ošamućena i vrtjelo joj se od mog udarca. Uzeo sam drugi stolac iz kuhinje i jurnuo
prema njoj. Sad više nije mogla imati veći doseg od mene. Stolcem sam je stjerao u kut i dvaput
je njime udario dok nije bacila nož i pala. Sjeo sam pokraj nje i zadavio je. Polako jer sam brzo
gubio snagu. Ali nisam htio upotrijebiti nož. Ne volim noževe.
Nakon toga sam otpuzao do kuhinje i pod slavinom isprao Benchmade. Zatim sam vrhom
izrezao komade crne ljepljive trake u obliku leptira. Prstima sam uhvatio ranu i leptirima je
stisnuo. Dolar i pol. U željezariji. Nužna oprema. Mukom sam navukao odjeću. Stavio svoje
stvari u džepove. Obuo sam cipele.
Zatim sam sjeo na pod. Samo na trenutak. Ali ispalo je mnogo dulje. Bolničar bi rekao da
sam se onesvijestio. Meni je draže misliti da sam samo zaspao.
 84 POGLAVLJE

Probudio sam se u bolničkom krevetu. Nosio sam papirnatu halju. Sat u glavi rekao mi je
da je četiri popodne. Spavao sam deset sati. Okus u ustima poručio mi je da je većina tog sna bila
kemijski potpomognuta. Imao sam kvačicu na prstu. Ona je imala žicu. Žica je vjerojatno bila
povezana s bolničarskom postajom. Kvačica je sigurno detektirala promjenu srčanog ritma jer je
minutu nakon što sam se probudio cijela gomila ljudi ušla. Liječnik, bolničarka, zatim Jacob
Mark, zatim Theresa Lee, zatim Springfield, zatim Sansom. Liječnik je bio liječnica, a bolničarka
je bila bolničar.
Liječnica se ustrčala oko mene na minutu, provjeravala kartone i zurila u monitore. Zatim
me je primila za zglavak i izmjerila mi puls, što se činilo suvišnim uz svu visoku tehnologiju koju
je imala na raspolaganju. Kao odgovor na pitanja koja nisam postavio, rekla mi je da sam u
bolnici Bellevue i da je moje stanje vrlo zadovoljavajuće. Njezina ekipa iz hitne službe očistila
mi je ranu, zašila je i napunila me antibioticima, cjepivom protiv tetanusa i trima vrećicama krvi.
Rekla mi je da jedan mjesec ne dižem ništa teško. Zatim je otišla. Bolničar je otišao s njom.
Pogledao sam Theresu Lee i pitao: »Što mi se dogodilo?«
»Ne sjećaš se?«
»Naravno da se sjećam. Ali kako glasi službena verzija?«
»Pronađen si na ulici na istoku Greenwich Villagea. Neobjašnjiva rana nožem. Cesto se
događa. Na toksikološkoj analizi u krvi su ti pronašli tragove barbiturata. Zaključili su da je riječ
o kupoprodaji droge koja je pošla po zlu.«
»Jesu li rekli policajcima?«
»Ja sam policajka.«
»Kako sam došao do istoka Villagea?«
»Nisi. Dovezli smo te ravno ovamo.«
»Mi?«
»Ja i g. Springfield.«
»Kako ste me pronašli?«
»Triangulirali smo položaj mobitela. Što nas je odvelo do širokog područja. Točna je
adresa bila ideja g. Springfielda.«
Springfield je rekao: »Izvjesni voda mudžahedina nam je prije 25 godina rekao sve o
vraćanju u napuštena skrovišta.«
Upitao sam: »Hoće li biti kakvih posljedica?«
John Sansom je rekao: »Neće.«
Samo tako.
Rekao sam: »Sigurni ste? U onoj je kući devet trupala.«
»Ondje su sada ljudi iz Ministarstva obrane. Jasno će reći da nemaju komentara. Uz
sveznajući cerek. Kako bi svi znali da su oni za to zaslužni.«
»A ako se situacija promijeni? To se događa s vremena na vrijeme. Kao što znate.«
»Kao poprište zločina, to je kaos.«
»Ondje ima moje krvi.«
»Ondje ima mnogo krvi. Zgrada je stara. Ako itko napravi analizu, uglavnom će pronaći
DNK štakora.«
»Na mojoj odjeći ima krvi.«
Theresa Lee je rekla: »Bolnica ti je spalila odjeću.«
 »Zašto?«
»Zbog opasnosti od bolesti.«
»Bila je posve nova.«
»Bila je natopljena krvlju. Nitko više ne riskira kad je krv u pitanju.«
»Otisci desne ruke«, rekao sam. »S unutarnje strane ručka od prozora i na otvoru na
krovu.«
»Stara zgrada«, Sansom je rekao. »Bit će srušena i nešto će novo biti izgrađeno prije nego
što se situacija promijeni.«
»Čahure od metaka«, rekao sam.
Springfield je rekao: »Standardno streljivo Ministarstva obrane. Siguran sam da su
oduševljeni. Vjerojatno će to potajice objaviti medijima.«
»Još me traže?«
»Ne mogu. To bi sve zakompliciralo.«
»Teritorijalni rat«, rekao sam. »U kojem su oni upravo pobijedili, očito.« Kimnuo sam.
Sansom je upitao: »Gdje je memorija?« Pogledao sam Jacoba Marka. »Jesi li dobro?«
Rekao je. »Ne baš.«
Rekao sam: »Morat ćeš čuti neke stvari.« Rekao je: »Dobro.«
Uspravio sam se u sjedeći stav. Uopće me nije boljelo. Pretpostavio sam da sam pun
sredstva protiv bolova. Povukao sam koljena prema gore, podigao plahtu, pomaknuo rub
papirnate halje i pogledao rez. Nisam ga mogao vidjeti. Od bokova do rebara bio sam u zavojima.
Sansom je rekao: »Rekao si da nas možeš dovesti u krug od četiri i pol metra.«
Odmahnuo sam glavom. »Više ne. Previše je vremena prošlo. Morat ćemo nagađati.«
»No krasno. Cijelo si nam vrijeme srao. Ne znaš gdje je.«
»Znamo uglavnom sve«, rekao sam. »Planirali su gotovo tri mjeseca i sve izveli u
zadnjem tjednu. Prisilili su Susan na suradnju putem Petera. Dovezla se ovamo iz Annandalea,
zaglavila u četverosatnom zastoju, recimo od devet navečer do jedan ujutro, a na Manhattan je
stigla malo prije dva. Pretpostavljam da znamo kad je točno izašla iz tunela Holland. Moramo se
vratiti unatrag i zaključiti gdje je njezin automobil bio u ponoć.«
»Kako nam to pomaže?«
»Zato što je u ponoć bacila memoriju kroz prozor automobila.«
»Kako to možeš znati?«
»Kad je stigla, nije imala mobitel sa sobom.«
Sansom je pogledao Lee. Lee je kimnula. Rekla je: »Ključevi i lisnica. To je bilo sve. Nije
ga imala ni u autu. FBI je popisao sav sadržaj.«
Sansom je rekao: »Ne rabe svi mobitele.«
»Istina«, rekao sam. »Ja sam jedan od njih. Jedini na svijetu bez mobitela. Osoba poput
Susan sigurno bi ga imala.«
Jacob Mark je rekao: »Imala ga je.« Sansom je rekao: »Da, pa?«
»Hothice su joj dale rok. Gotovo sigurno ponoć. Susan se nije pojavila, Hothice su se
bacile na posao. Zaprijetile su joj i ostvarile tu prijetnju. I dokazale to. Poslale su joj fotografiju
putem mobitela. Možda videoisječak uživo. Peter na ploči, onaj dugi, prvi rez. Susanin se život
promijenio kad je otkucala ponoć. Nije mogla ništa u prometnoj gužvi. Mobitel u ruci odjednom
joj se činio groznim i odvratnim. Bacila ga je kroz prozor. A za njim i memoriju, simbol svojih
nevolja. Oboje je još ondje, među smećem pokraj 1-95. Nema drugog objašnjenja.«
Nitko nije progovorio.
Rekao sam: »Na sredini, vjerojatno. Susan je podsvjesno bila u traci za pretjecanje zato
što joj se žurilo. Mogli smo napraviti triangulaciju mobitela, ali mislim da je sada prekasno.
Baterija će biti prazna.«
Tišina u sobi. Punu minutu. Samo šum i piskanje medicinske opreme.
Sansom je rekao: »To je ludo. Hothice su morale znati da gube kontrolu nad memorijom
čim su joj poslale fotografiju. Odbacile su svoju prednost. Susan je mogla otići ravno na
policiju.«
»Dva odgovora«, rekao sam. »Hothice su bile lude, na svoj način. Bile su
Fundamentalistice. U javnosti su mogle glumiti, ali ispod površine sve su gledale u
crno-bijelome. Nije bilo nijansa. Prijetnja je prijetnja. Ponoć je bila ponoć. U svakom slučaju,
njihov je rizik bio minimalan. Imale su tipa koji je cijelim putem pratio Susan. Mogao ju je
zaustaviti da nestane.«
»Koga?«
»Dvadesetog tipa. Mislim da nije slučajno otišao u Washington. Nije zakasnio na let u
Istanbulu. Bila je to promjena plana u posljednji trenutak. Iznenada su shvatili da za ovakvo što
trebaju nekoga u Washingtonu. Ili s druge strane rijeke, vjerojatnije, u jednoj od četvrti punih
zaposlenika Pentagona. Stoga je dvadeseti tip otišao ravno onamo. Zatim je slijedio Susan cijelim
putem. Pet ili deset vozila iza, kao i vi. Što je bilo u redu, sve do prometne gužve. Pet ili deset
vozila u gužvi je ravno kilometru. Svi su stisnuti, možda je veliki terenac ispred, blokira pogled.
Nije vidio što se dogodilo. Ali ostao je uz nju. Bio je u vlaku, nosio je NBA dres. Mislio sam da
mi izgleda poznato kad sam ga opet vidio. Ali nisam to mogao potvrditi jer sam ga djelić sekunde
poslije pogodio u lice. Bio je unakažen.«
Još tišine. Sansom je upitao: »Gdje je Susan bila u ponoć?«
Rekao sam: »To vi morate zaključiti. Vrijeme, udaljenost, prosječna brzina. Uzmite kartu,
ravnalo, papir i olovku.«
Jacob Mark bio je iz Jerseyja. Počeo je govoriti o državnim policajcima koje poznaje. O
tome kako mogu pomoći. Patrolirali su 1-95 danju i noću. Poznavali su je kao svoj džep. Imali su
prometne kamere. S fotografija bi mogli napraviti proračun na papiru. Uprava autoceste će
surađivati. Svi su zapodjenuli velik razgovor. Više nisu obraćali pozornost na mene. Naslonio
sam se na jastuk, a oni su počeli izlaziti iz sobe. Posljednji je izašao Springfield. Zastao je na
vratima, okrenuo se i pitao: »Kako se osjećaš glede Lile Hoth?«
Odgovorio sam: »Osjećam se dobro.«
»Zaista? Ja ne bih. Gotovo su te sredile dvije cure. Bilo je to traljavo. Takve stvari moraš
raditi kako valja ili ih se kloniti.«
»Nisam imao mnogo streljiva.«
»Imao si trideset metaka. Trebao si pucati pojedinačnom paljbom. Rafali od tri hica bili su
čisti izljev bijesa. Dopustio si da ti osjećaji zasmetaju. Upozorio sam te na to.«
Gledao me punu sekundu bezizražajnog lica. Zatim je zakoračio u hodnik i više ga nikad
nisam vidio.
Theresa Lee vratila se dva sata kasnije. Imala je vrećicu iz trgovine. Rekla je da bolnica
treba krevet, pa će me njujorška policija smjestiti u hotel. Donijela mi je odjeću. Pokazala mi ju
je. Cipele, čarape, traperice, bokserice i majica, jednake veličine kao i odjeća koju je osoblje
hitne spalilo. Cipele, čarape i traperice bile su dobre. Majica je bila čudna. Bila je od mekog,
iznošenog bijelog pamuka. Gotovo je bila vunena, na mikroskopskoj razini. Imala je duge rukave
i bila uska. Imala je tri gumba ispod vrata. Poput starinske potkošulje. Izgledat ću poput svoga
djeda. Ili poput tragača za zlatom iz Kalifornije u 1849. godini.
»Hvala«, rekao sam.
Rekla mi je da ostali rješavaju matematički problem. Rekla mi je da su se prepirali oko
puta kojim je Susan išla od obilaznice do tunela Holland. Mještani su išli prečicama kroz ulice
koje su se činile pogrešnima prema prometnim znakovima.
Rekao sam: »Susan nije bila odavde.«
Složila se. Smatrala je da je Susan išla putem kuda su je voddi putokazi.
Onda je rekla: »Neće pronaći fotografiju, zar ne?« Rekao sam: »Misliš da neće?«
»Sigurna sam da će pronaći memoriju. Ali će reći da su podaci bili nečitki, da je memorija
pregažena, oštećena, slomljena ili da na njoj nema ničega zlokobnog.«
Nisam odgovorio.
»Računaj na to«, rekla je. »Znam kakvi su političari, a znam i kakva je vlada.«
Zatim je upitala: »Kako se osjećaš glede Lile Hoth?«
Rekao sam: »Žalim zbog svog pristupa u vlaku. Sa Susan. Da sam je barem pustio još
nekoliko postaja.«
»Pogriješila sam. Ubila bi se prije ili poslije.«
»Baš naprotiv«, rekao sam. »Je li u automobilu bila čarapa?«
Lee se prisjetila popisa stvari FBLa. Kimnula je.
»Čista?« upitao sam.
»Da«, rekla je.
»Zamisli Susan kako kreće. Živi u noćnoj mori. Ali nije sigurna koliko je gadno. Ne može
si dopustiti da povjeruje da je onoliko loše koliko misli. Možda je sve to bolesna šala ili prazna
prijetnja. Ili blef. Ali nije sigurna. Odjevena je u odjeću za posao. Crne hlače, bijela bluza. Ide u
nepoznatu situaciju u velik i strašan grad. Sama je, živi u Virginiji, godinama je uz vojsku. Stoga
je odlučila ponijeti pištolj. Vjerojatno je još bio zamotan u čarapu, kao da ga je držala u ladici.
Stavila ga je u torbu. Otišla je. Zapela u prometnoj gužvi. Zove. Možda Hofhice zovu nju. Ne
žele slušati. Fanatične su i strankinje. Ne razumiju. Misle da je prometna gužva izlika poput one
da ti je pas pojeo zadaću.«
»Zatim je dobila poruku u ponoć.«
»I promijenila se. Želim reći da je imala vremena promijeniti se. Zapela je u prometu. Ne
može pobjeći. Ne može otići na policiju. Ne može se zabiti u telefonski stup pri brzini od 150
km/h. Zaglavila je. Mora sjediti ondje i razmišljati. Nema alternative. I onda donosi odluku.
Osvetit će sina. Kuje plan. Vadi pištolj iz čarape. Zuri u njega. Vidi staru crnu jaknu na stražnjem
sjedalu. Možda je bila ondje od zime. Želi tamnu odjeću. Navlači je. S vremenom se
promet počinje kretati. Vozi u New York.«
»A popis?«
»Bila je normalna osoba. Možda pripremanje na to da ubiješ nekoga stvara jednake
osjećaje kao pripremanje da ubiješ sebe. To je radila. Penjala se do vrha. Ali još nije došla do te
točke. Prerano sam je poremetio. Stoga je odustala. Odabrala je drugi izlaz. Možda bi u 59. ulici
bila spremna.«
»Bolje da je bila pošteđena te borbe.«
»Možda bi pobijedila. Lila bi očekivala da nešto izvadi iz džepa ili torbe. Imala bi element
iznenađenja.«
»Imala je revolver. Njih su bila dvadeset i dvojica.«
Kimnuo sam: »Poginula bi, sigurno. Ali možda bi umrla zadovoljna.«
Dan poslije Theresa Lee došla me posjetiti u hotel. Rekla mi je da je Sansom odredio
područje dugo 800 metara, a policija Jerseyja ogradila je to područje narančastim bačvama. Tri
sata nakon početka potrage pronašli su Susanin mobitel. Sekundu poslije, metar i pol dalje,
pronašli su memoriju.
Bila je pregažena. Bila je zdrobljena. Podaci nisu bili čitki.
Idući sam dan otišao iz New Yorka. Krenuo sam na jug. Veći dio iduća dva tjedna proveo
sam pitajući se što je ona fotografija mogla prikazivati. Došao sam do raznih nagađanja, neka su
obuhvaćala tehnička kršenja šerijata, a neka pak domaće životinje. Mračni, izmišljeni scenariji iz
šatora u Korengalu smjenjivali su se ponovljenim prisjećanjima kako udaram Lilu Hofh u lice.
Lijevi direkt, pucanje kosti i hrskavice pod mojom šakom. Pokvaren izgled. Ta mi se epizoda
neprestano vrtjela u glavi. Nisam znao zašto. Upravo sam je porezao nožem, poslije sam je
zadavio, ali jedva sam se mogao prisjetiti tih događaja. Možda je udaranje žena bilo protivno
mojim podsvjesnim vrijednostima.
No te su slike s vremenom izblijedjele i dojadilo mi je zamišljati Osamu bin Ladena kako
se zabavlja s kozama. Do sljedećeg mjeseca već sam zaboravio na to. Moj je rez vrlo lijepo
zacijelio. Ožiljak je bio tanak i bijel. Šavovi su bili uredni i sitni. Moj donji dio trupa bio je poput
ilustracije iz udžbenika: ovako se to radi, a ovako se ne radi. Ali nikad nisam zaboravio kako su
me ti raniji, nespretni šavovi spasili. Sve se vraća, sve se plaća. Benigna ostavština, od bombe u
kamionu u Bejrutu, koju su platile, postavile i dovezle nepoznate osobe.