-exponto-

Anders de la Motte

Plijen

1
 -exponto-

Tko vlada prošlošću, vlada i budućnošću.

Za Anette

2
 -exponto-

Najljepša hvala svim marljivim Mravima bez čijih savjeta i djela Igra ne bi
postojala.
Pisac

3
 -exponto-

Bubble [babel]
Mala količina zraka ili plina u tekućini, mjehurić
Mala, šuplja, lebdeća kugla, balon
Sve što nadilazi realno; lažna predstava
Prijevara ili obmana; varljiva spletka; lažni projekt; neiskrena špekulacija
Osoba zavarana lažima; lakovjeran čovjek
Mala sferična šupljina u čvrstom materijalu, mjehurić
Varati, obmanuti (glagol)
(Uglavnom privremeno) stanje bivanja u kojem je sve što vidiš, dodiruješ, čuješ,
osjećaš i mirišeš pod kontrolom ljudi oko tebe ili nekog sustava
Kad su elektronička naprava ili osoba pod daljinskim nadzorom
Maštarija ili san koji je suviše nerealan da bi mogao biti istinit
www.brainyquote.com
www.urbandictionary.com
www.wiktionary.com

4
 -exponto-

U personaliziranom svijetu hranit će nas isključivo ugodnim, poznatim vijestima

koje potvrđuju naša vjerovanja, a budući da ti filtri neće biti vidljivi, nećemo ni znati
što nam skrivaju. Interesi iz naših prošlosti određivat će čemu će nas izlagati u
budućnosti, što neće ostavljati mjesta neočekivanim susretima koji potiču
kreativnost, inovaciju i demokratsku razmjenu ideja.
Eli Pariser

Znanje je moć. Informacije su moć. Prikrivanje i skladištenje znanja i informacija

može biti čin tiranije zapakiran u poniznost.
Robin Morgan

Nije toliko bitno tko započne igru, već tko je završi.

John Wooden

5
 -exponto-

Poput udarca šakom u prsa — otprilike takav je bio osjećaj. Udarac kao da je na
neki naćin dodatno usporio vrijeme. Primijetio je svaki detalj oko sebe.
Oružje upereno u prsa, panično vrištanje gomile. Tijela koja se kreću u
slowmotionu. Kao da pokušavaju pobjeći što dalje od njega.
No unatoč dokazima, unatoč mirisu baruta koji mu je pekao nos i prasku koji mu
je odzvanjao u ušima, mozak mu je odbijao prihvatiti što se upravo dogodilo... Kao
da se branio od onoga nemogućeg, nezamislivog, neviđenog...
Ovo se nije smjelo dogoditi.
Ne sada!
Nikada!
Upucala ga je...
UPUCALA
GA
JE!!!
Pištolj mu je i dalje bio usmjeren u prsa. Njezin pogled iznad cijevi ledeno
hladan, lišen svih osjećaja. Kao da pripada nekoj drugoj osobi. Nekom strancu.
Pokušao je dignuti ruku prema njoj, otvoriti usta da kaže nešto. No jedini zvuk
koji je izlazio bilo je blago cviljenje.
Odjednom i bez ikakvog upozorenja, vrijeme se vrati u normalnu brzinu.
Bol iz njegovih prsa proširila se poput vala cijelim tijelom i zanjihala asfalt pod
njim.
Koljena su mu klonula, i nekoliko je puta zateturao pokušavajući održati
ravnotežu.
U sljedećem trenutku peta mu je dotakla rub pločnika. Sekunda bestežinskog
stanja dok se borio protiv gravitacije.
A onda sanjivi osjećaj slobodnog pada.
I time je za njega Igra završila.

6
 -exponto-

Jedan | Posve nova igra?

Čim se probudio, HP je shvatio da nešto nije u redu. Trebalo mu je nekoliko

sekunda da shvati što ga muči. Bilo je tiho. Pretiho.
Soba mu je gledala na Guldgränd i već se odavno navikao na buku s velike
prometnice Söderleden svega nekoliko stotina metara dalje. Više je nije ni
primjećivao.
No umjesto uobičajene prigušene prometne buke pomiješane s pokojom sirenom,
ljetnja noć bila je posve tiha. Pogledao je na budilicu: 3:58.
Radovi na cesti, pretpostavio je. Soderleden, Söder Mälarstrand i Slussen opet su
zatvoreni zbog nove ture krpanja i popravaka... No osim činjenice da Bob Graditelj
mora raditi ispod radara, počeo je primjećivati da nedostaju i neki drugi zvukovi.
Nitko nije bacio snop novina pred ulazna vrata, niti se čula dernjava pijanaca s ulice
Horn. Zapravo nije bilo nijednog zvuka koji bi ukazao da je vani živi glavni grad.
Kao da mu je stan u ogromnom mjehuru koji izdvaja vanjski svijet od njega i
prisiljava ga da živi u vlastitom univerzumu gdje uobičajena pravila više ne vrijede.
Što je na neki način i posve istinito...
Primijetio je da mu je srce počelo tuči malo jače. Trznuo se na zvuk blagog
zveketa negdje u stanu.
Provalnik?
Ne, nemoguće. Zaključao je protuprovalna vrata sa sve tri brave, kao i inače.
Vrata su bila skupa, no vrijedila su svake lipe. Čelični okviri, dvostruke brave and
you name it, tako da čisto logički gledano nitko nije mogao provaliti u stan. No,
kišobran paranoje ne da se tako lako sklopiti...
Išuljao se iz kreveta i tapkajući po podu oprezno zavirio u dnevni boravak.
Trebalo mu je nekoliko sekunda, no nakon što su mu se oči naviknule na tamu,
rezultat je bio jasan. Nije bilo ničeg, nikakvog pokreta ni u dnevnom boravku ni
ograđenoj kuhinjici. Sve je bilo u redu, bez ikakvog znaka opasnosti. Osim one
neprirodne, probojne tišine koja nije popuštala...
Oprezno je dotapkao do prozora i provirio. Na ulici nije bilo ni žive duše, što
zapravo i nije toliko neobično s obzirom na vrijeme. Maria Trappgränd nije bila
prometna ulica ni usred dana.
Zatvoreno je zbog radova na cesti, sigurno je to. Cijeli vražji Söder izgleda poput
iskopina na Birki, pa zašto onda tijekom noći ne bi bio posve napušten. Bob
Graditelji vjerojatno su otišli na kavu u pauzi...
Uvjerljivo potpuno! No svejedno ga nije napuštao osjećaj nemira.
Mora još provjeriti hodnik.
Hodao je na prstima prema ulaznim vratima po svježe postavljenim podnim
gredama, izbjegavajući treću i petu jer je znao da škripe.
Kad im se približio na nekoliko metara, učinilo mu se da se otvor za pisma
njihao. Momentalno se ukočio, a puls mu je naglo skočio.

7
 -exponto-

Prije dvije godine netko mu je kroz otvor za pisma zapalio stan. Bilo je to vraški
neugodno iskustvo zbog kojeg je završio s maskom za kisik u bolnici Söder. A to je
bio samo mali podsjetnik na pravila Igre, što je naknadno shvatio.
Oprezno je ponjušio ustajali zrak, no nije osjetio miris kerozina. Bio je siguran da
čuje nešto s druge strane vrata.
Možda su ipak donijeli novine?
Napravio je još nekoliko opreznih koraka i provirio kroz špijunku.
Neočekivani zvuk bio je toliko jak da je posrnuo natrag u hodnik.
Kvragu!
Nekoliko trenutaka vidio je zvjezdice pred očima, a srce kao da mu je zastalo.
Nakon još jednog žestokog praska, šok je popustio.
Netko mu pokušava srušiti vrata!
Čelični okvir već je malo ispao iz ležišta, što znači da je osoba s druge strane
valjda snažnija od Hulka. Treći udarac, metal o metal, nije to nikakav prokleti Bruce
Banner već mnogo vjerojatnije nekakav malj — možda i više njih.
Okvir je još malo iskočio i sad je mogao vidjeti kroz napukline. Potrebno je još
samo nekoliko udaraca.
Počeo se vrtjeti i zapleo se o vlastite noge te pao na pod koliko je dug i širok.
Nakon još jednog udarca počela mu je padati žbuka po nogama.
Stopala su mu klizala po drvenom podu, a ruke tražile uporište.
Ustao je.
Brzi koraci do dnevne i spavaće sobe.
Opet bum na vratima!
Okus krvi u ustima, srce divlja u prsima.
Ruke su mu se toliko tresle da je jedva okrenuo ključ u bravi.
Kojivrrrragsepobogudogađaaaa...
Čuo se još jedan udarac iz hodnika, ovaj put popraćen škripanjem koje je odavalo
da je okvir posve popustio.
Zgrabio je komodu u sobi i odupro se nogama o pod te umalo pao gurajući
komad namještaja pred vrata. Prokleta iverica!
Ako napadače nisu mogla zaustaviti čelična vrata, ova komoda baltičkog dizajna
može mu kupiti samo nekoliko sekunda. Bacio se na krevet i počeo prebirati po
noćnom ormariću punom novina i džepnih knjiga.
Telefon, gdje mu je telefon!?
Evo ga! Ne, kvragu, to je daljinski od TV-a...
Čuo je trčeće korake iz dnevnog boravka, grube glasove koji se dovikuju, no
previše se fokusirao na traženje telefona da bi čuo što govore.
Odjednom mu prsti udare o telefon toliko snažno da je pao na pod.
Pa jebemu!
Zveket kvake, a zatim duboki glas koji viče. »Unutra je!«
HP klizne na pod i počne divljački mlatarati rukama. Bio mu je tik uz lijevu ruku.
8
 -exponto-

Zgrabio je telefon i pokušavao pritisnuti prave tipke. Prsti su mu se trzali kao da

ima Parkinsonovu bolest.
Jedan jedan dva — lako je zapamtiti... Ma kvraagu.
Udarac o vrata umalo je prevrnuo IKEA komodu.
»Halo, SOS linija, kako vam možemo pomoći?« upitao je suhi telefonski glas.
»Policiju!« vikne HP. »Pomozit...«
Intenzivno bliješteće svjetlo zaslijepilo ga je i urezalo mu se u mrežnice.
Zatim toliko snažan udarac da je ostao bez daha. A onda su ga zgrabili.
*
»Evo ga opet.«
»Kombi«, dodala je kad nije reagirao na prvu. Uputio joj je kratak pogled preko
retrovizora. »Isto kao i jučer?«
»Mmm«, reče ona, ne mičući pogled s dodatnog retrovizora na staklu iznad
stražnjeg sjedala.
Nego što drugo, doda sama sebi u bradu.
»Četiri auta iza nas. Već je neko vrijeme tamo... Baš kao i jučer, i gotovo na istom
mjestu.«
»Jesi sigurna da je to isto vozilo? Ima mnogo bijelih kombija po gradu...«
»Sigurna sam«, reče ona kratko. »Uspori malo i pusti ga da se približi.«
»Ali onda ću izgubiti VIP-a...«, pokaže rukom prema otvorenom sportskom autu
ispred njih.
»Pusti policijski priručnik, Kjellgren, i prilagodi se malo«, frkne ona nepotrebno
ljutito.
Otpustio je gas nepotrebno naglo. Auto iza njih bijesno je, zatrubio i pretekao ih.
Još jedan učinio je isto.
Rebecca otvori spremnik i izvadi kameru. Položila ju je nisko da je vozač kombija
ni ne primijeti kroz stražnje staklo.
Još jedan pogled u retrovizoru.
Teleobjektiv bio je dobar, no kombi je i dalje bio dva auta dalje i djelomično
zaklonjen.
»Još malo«, promrmlja Kjellgrenu i pripremi kameru na koljenima.
Borila se s iskušenjem da okrene glavu.
Odjednom VIP ispred njih promijeni trak preko pune crte i skrene prema ulici
Kungsgatan.
Kjellgren nije mogao ništa drugo nego ponoviti isti manevar.
Potiho je zapsovala zbog propuštene prilike. No nakon nekoliko sekunda
primijetila je da ih kombi i dalje prati. Još jedan auto između njih se maknuo i sada
im je već bio mnogo bliže. Znatno bliže nego što bi dopustila da je ona ta koja prati
nekog.
Nagli okret mora da je iznenadio vozača, pa je napravio pogrešku.

9
 -exponto-

Pažljivo je okrenula gornji dio tijela, oslonila se lijevim laktom o sjedalo i

oduprla nogama. Registraciju kombija i dalje je pokrivao auto između njih, no mogla
je kroz zatamnjeno staklo nazrijeti torza obiju osoba na prednjem sjedištu. Nosili su
svijetle ogrtače dugih rukava, baš kao i jučer. Ali onda nije uspjela na vrijeme
namjestiti kameru. Istu pogrešku ne namjerava ponoviti.
Auto iza njih odjednom je dao znak da skreće u drugi trak, pa je ugledala svoju
priliku. Brzinski se okrenula, podigla kameru i usmjerila je prema mjestu na kojem
bi registarske tablice trebale biti vidljive.
Pritisnula je gumb za snimanje na pola. Auto iza njih skrenuo je u drugi trak.
Čuo se kratki pijuk dok je autofokus izoštravao sliku...
Pritisnula je gumb do kraja i okinula nekoliko fotografija. Savršeno!
Zatim je brzo pomaknula kameru prema prednjem sjedalu. Usmjerila ju je prema
vozaču i pritisnula gumb. Teleobjektiv je zujao, a nejasne konture za volanom
postale su znatno oštrije. No u trenutku kad je autofokus zapištao, Kjellgren je naglo
ubrzao, zbog čega je izgubila ravnotežu.
Kad je uspjela opet usmjeriti kameru prema vozaču, kombi je već bio daleko iza
njih.
»Kog vraga ti izvodiš, Kjellgren?« vikne ona dok je naslijepo pokušavala uslikati
kombijevu nejasnu siluetu.
»VIP, Wennergren junior.« Pokazao je prema malom sportskom autu koji im je
gotovo nestao iz vida. »Odjednom je skrenuo poput nekog luđaka. Nisam mogao
riskirati da ga izgubim.«
Spustila je kameru i zavalila se u sjedalo.
Kvragu!
Brzi pogled u retrovizor, iako je unaprijed znala rezultat. Kombi više nije bio
tamo.
Brzo je pregledala slike na malom ekranu. Registracijske tablice jasno su se
vidjele, no baš kao što je i mislila, slike vozača bile su neupotrebljive.
Jebemu!
Bila to policijska intuicija ili ne, nešto oko tog kombija uznemiravalo ju je.
Čim dođe u ured provjerit će mu tablice, a možda provjeriti i u središnjem
registru ako prometni ne da nikakve rezultate...
Odmah je požalila što se otresla na Kjellgrena. Njegovo prioritetiziranje bilo je
sasvim na mjestu. VIP je bio važniji od svega i ona bi učinila isto da je sjedila za
volanom.
Kjellgren je bio odličan vozač, što je jedan od razloga zašto ga je povela sa sobom
iz Säpoa. 1 Uspio je uhvatiti korak s Vipom i postaviti se na uobičajeno mjesto iza
njega.
»Donio si ispravnu odluku, Kjellgren «, reče ona pokušavajući zvučati što
neutralnije.

1 Švedska sigurnosna policija

10
 -exponto-

On je samo kimnuo, i nekoliko minuta sjedili su u tišini, izmjenjujući poglede u

retrovizoru.
»Kad ono idemo u Utvrdu?« upita Kjellgren zatim, gotovo pretjerano srdačno.
»Ovisi o Blackovom rasporedu.« Uspjela mu je izmamiti osmijeh na lice.
»U redu. Nego, jesi vidjela članak u Dagens Nyheteru? 2 Bila je velika reportaža o
tome kako koriste staro vojničko postrojenje za nešto posve novo. Osim što špilje
pretvaraju u serverske sale, pregradili su stari komunikacijski tunel na obali kako bi
mogli dovoditi vodu do postrojenja za hlađenje. Vrlo napredne stvarčice. Osiguranje
će im sigurno biti na najvišoj razini...«
Smanjio je razmak od Wennergrenovog auta i blago se zaletio ne bi li zastrašio
auto koji se pokušavao ugurati između njih.
»PayTag očigledno želi zaštititi svoje postrojenje i to nije ništa neobično.
Zasigurno će im zaštitarsko osoblje biti naoružano...«
Kjellgren skrene pogled s Vipa na nekoliko sekunda kako bi nakratko pogledao
nju.
Čula je pitanje i prije nego što ga je zaustio izgovoriti.
»A kakvi smo mi po pitanju oružja, šefice...?«
»Uprava za dozvolu još uvijek nam nije obradila zahtjev...«
... opet, zamalo je dodala, no onda joj je počeo vibrirati mobitel u džepu sakoa.
Skriveni broj. Vjerojatno neka telefonska prodaja ili bivši policijski kolega koji vreba
novi posao...
Primaknula je palac crvenoj ikonici za odbijanje poziva, no u zadnji tren se
predomislila. Kjellgren ju je i dalje promatrao, vjerojatno željan daljnjeg razgovora o
dozvolama za oružje. I nije jedini u tome.
Većina njezinih novoregrutiranih zaštitara pristala je na posao pod
pretpostavkom da će na dužnosti moći nositi oružje. Ako im zahtjev ne odobre...
Brzo je pritisnula zelenu ikonicu na telefonu.
»Sentry Security, Rebecca Normen«, odogovori pretjerano službenim tonom.
»Zaštitarski odjel, inspektor Ludvig Runeberg«, reče njezin bivši šef s druge
strane.
»Pozdrav, Ludde, dugo se nismo čuli. Baš mi je drago što zoveš...«
»Mislim da ćeš promijeniti mišljenje do kraja razgovora, Normen.«
Zbog nečeg u njegovom tonu odmah se uspravila. »Trebala bi doći do postaje, i
to odmah ako možeš...«
Telefonska veza je počela pucati i glas mu je nestao na nekoliko sekunda. No dio
nje već je znao što slijedi. Trbuh joj se zgrčio. Ne, ne, ne...
»... riječ je o tvom bratu.«

2 Najutjecajnije švedske dnevne novine

11
 -exponto-

Dva | Otvaranje

Ležao je preko stola potpuno mirno. Oči su mu bile sklopljene i izgledao je kao
da spava.
Zadnji put kad ga je vidjela imao je kratku kosu, a sada mu je izrasla u masne
svijede pramenove koji su visjeli preko bijelog lica. Svjetlo u klaustrofobičnoj sobici
dodatno je isticalo podočnjake na njegovoj blijedožutoj koži. Kroz veliko staklo kao
da je promatrala voštanu lutku, a ne nepomično ljudsko tijelo.
Bojala se da bi se ovo moglo dogoditi. Otkako je prije dvije godine Henke bacio
stijenu na njezin auto i umalo ubio nju i kolegu Krusea, užasavala se upravo ovog
trenutka. Ili čak i dulje od toga. Mnogo, mnogo dulje...
»Doveli su ga noćas«, reče Runeberg negdje iza njezinog desnog ramena, no
jedva ga je čula.
»Saznao sam prije nekoliko sati i odmah te nazvao. Nije baš prema pravilima, ali
mislio sam da bi htjela odmah saznati. Barem bi ja to htio da je riječ o mom bratu...«
Prisilila se maknuti pogled i okrenuti se prema njemu. »Hvala, Ludde, zaista
cijenim to...« Riječi su joj zapele u grlu. Nekoliko sekunda vladala je tišina. »Tužna
priča«, promrmlja on potom. Položio joj je ruku na rame.
Odjednom i bez upozorenja vrata se otvore i u sobu ude proćelav čovjek u
šezdesetima. Pod rukom je nosio fascikl s doku mentima i, unatoč tome što je ljeto,
bio je u tamnom odijelu, sa savršeno centriranom kravatom. Muškarac kratko kimne
Runebergu i okrene se prema Rebecci.
»Vi ste sestra, pretpostavljam.«
»Rebecca Normen«, promrmlja ona i ispruži ruku.
No umjesto da je pozdravi, muškarac samo izvadi tanke naočale iz džepića, stavi
ih na nos i otvori fascikl s dokumentima.
»... rekao si da je nekoć radila za Firmu, Runeberg?«
»Čisto formalno gledajući, još uvijek radi, Stigssone«, odgovori njezin bivši šef
laskavim tonom kakav nikad prije nije čula.
»Normen je na neplaćenom dopustu do kraja godine, a onda će morati odlučiti
gdje joj je draže. U Säpou ili kod privatnika...«
Runeberg se pokuša nasmiješiti, no drugi muškarac nije ni trznuo na to.
»Shvaćam...« Stigsson okrene glavu i pogleda Rebeccu preko ruba naočala.
»S obzirom da ste i dalje zaposleni u Säpou, Normen, i dalje vrijede sva pravila o
povjerljivosti informacija koja ste potpisali pri zapošljavanju. Bili mu u rodu ili ne,
sve što čujete je povjerljivo te je stoga apsolutno zabranjeno prenositi te informacije
dalje, je li to jasno?!«
»Dobro«, kimne ona.
»Dakako«, doda kad je shvatila da se ne čini zadovoljan njezinim odgovorom.
»Dakle o čemu je uopće riječ...?«

12
 -exponto-

S druge strane stakla odjednom se otvore vrata, a dvije osobe, muškarac i žena
također u tamnim odijelima, uđu u sobu. Nekoliko sekunda sve je bilo mirno. A
onda je Henke otvorio oči.
Podignuo je glavu i uspravio se te polako protegnuo kao da se tek probudio.
Rekao je nešto što nije čula kroz staklo i na nekoliko sekundi preplavio ju je poriv da
uleti u sobu za saslušanje i ošamari ga.
Stigssonov škripavi, suhi glas skrenuo joj je tok misli.
»Brat vam je osumnjičen za urotu i mogući pokušaj teškoga terorističkog
zločina.«
»Dakle, Henriče, kao što smo prije zaključili, planirao si i možda pokrenuo
pripreme za zločin čija je namjera bila ozbiljno destabilizirati ili uništiti političke,
ustavne, ekonomske ili društvene strukture ove zemlje«, rekla je voditeljica
ispitivanja, tamnokosa, kratko ošišana žena u četrdesetima, zureći u njega.
Ali HP gotovo je nije ni primijetio. Njegov je umorni mozak još uvijek pokušavao
povezati što se događa. U jedno je pak bio posve siguran. Za razliku od prije dvije
godine, kad je bio potpuno izvan sebe kad su ga uhvatili, sada mu je svaki detalj
sjedao na mjesto, počevši od upada specijalaca u stan pa sve do mirisa kave iz
automata u smeđoj plastičnoj šalici pored njega. Sve se činilo stvarno. Vrlo vjerojatno
i jest bilo stvarno. Što onda znači da...?
Tema su teorije zavjere, a slijedi pitanje za tisuću kruna...
»Mmm...«, promrmlja on, jer se očito očekivalo od njega da kaže nešto. Sklopio je
oči i protrljao sljepoočice ne bi li si kupio malo vremena za razmišljanje. O čemu ova
baba melje?
Destabilizirati političke štojeonorekla?
»Kao što sam rekao već desetak puta, želim da mi na saslušanju bude prisutan
odvjetnik«, zagunda on.
Žena koja se preživala Roslund ili Roskvist ili tako nešto izmijenila je brz pogled
s kolegom.
»Da, shvatili smo to, Henriče«, reče policajac čije je ime već zaboravio. »Ali
mislili smo početi s rješavanjem nekih formalnosti dok ti se odvjetnik ne pojavi.«
»A hoće li se uopće pojaviti? Čekamo ga već nekoliko sati. Koliko si ureda
nazvao?« Nagnuo je glavu i nasmijao se na način koji se nije mogao krivo
protumačiti.
»Sigurno će se netko pojaviti...«, promrmlja HP.
»Svejedno, što kažeš na to da mi ipak započnemo?«
»Da svima uštedimo malo vremena«, doda policajac uz smiješak.
»Ili želiš nazvati nekoga drugog? Člana obitelji?« »Ne!« odbrusi HP malo
preglasno, uspravljajući se. Primijetio je kako su ga pogledali. U kurac, a odlučio se
držati kul...
»Imam vremena napretek i ne namjeravam ni pisnuti dok mi ne dođe odvjetnik«,
reče najsabranije što je mogao, zureći u stol pred sobom.
»Ali vi slobodno pričajte...«, promrmlja nakon nekoliko sekundi kako bi ispunio
neugodnu tišinu.
13
 -exponto-

»Dobar pokušaj, Henriče.« Policajac čijeg se imena još uvijek nije mogao sjetiti
izvukao je stolac i sjeo. Iz džepa sakoa izvukao je mali digitalni magnetofon i stavio
ga na stol između njih.
»Ispitivanje Henrika Petterssona, zvanog HP, trećeg lipnja u 15:13. Prisutni su
policijski inspektori Roswall i...«
»... Hellström.«
Stigsson pritisne gumb pokraj stakla i odjednom se sa zvučnika začuje glas
voditeljice ispitivanja.
»Što je točno Henke učinio?« reče Rebecca dok je Hellströmica unutra nastavila
govoriti uz magnetofon.
Pokušala je zvučati mirno, kao da odgovor ne iščekuje nemirno.
»Imamo podatke koji upućuju na to da je vaš brat planirao atentat na državnu
upravu, vjerojatno vezano uz princezino vjenčanje...«
»Šalite se!« vikne ona, ne mogavši se suzdržati.
Stigsson joj uputi kratak pogled zbog kojeg se ugrizla za jezik. Dakako, sve ovo je
jedna velika smicalica, Sapo je poznata po svom humoru, a ovaj Stigsson je čisti
standup komičar...
Kvragu, priberi se Normen!
Pogreška — očito je riječ o nekakvoj velikoj pogrešci. Vjerojatno su Henkea
zamijenili s nekim drugim, pomiješali informacije ili upali u krivi stan. Ne bi im bilo
prvi put...
»Osim toga, imamo podatke da ovako teški zločini vašem bratu nisu strani...«
»Mislite na ono s Dagom«, odbrusi ona. »Henke nije bio kriv, samo me pokušao
zaštititi. Uostalom, od toga je prošlo već gotovo petnaest godina...«
Stiggson odmahne glavom.
»Ne, ne, ne mislim na priču o tvom poginulom partneru, iako je i taj događaj
zanimljiv za cjelokupnu sliku o njemu... Riječ je o nečem drugom. Pogledaj sama.«
Pokazao je na sobu za ispitivanje gdje je voditeljica upravo upalila
videoprojektor. Na zidu se prikazivala nemirna snimka s kamere, plavo nebo i
nekoliko tamnih fasada. A potom rijetke krošnje stabala i pod njima niz terasa.
Trebalo joj je nekoliko sekunda da prepozna mjesto. Kungsträdgården, ili točnije,
ulica Kungsträdgård. U pozadini se čula sve jača buka koju isprva nije mogla
identificirati. No kako je zvuk postajao sve jači, shvatila je što je to. Konjska kopita...
Gomila konjskih kopita koja lupaju o asfalt. Kad se na snimci prikazala kraljevska
povorka, primijetila je kako se odjednom stresla...
Odmah je prepoznao snimku. Ulica Kungsträdgård, prije gotovo dvije godine,
povorka s kraljevskim parom i predsjednikom Grčke.
Vojnici su poskakivali na svojim konjima, a gledatelji duž pločnika bljeskali
svojim kamerama na mobitelu. Vidio je tu snimku već stotinu puta, prepoznavao je
svaku osobu, svako lice. Dečka sa psom, ženu s bijelim šeširom, njemačke turiste sa
svojim divovskim naprtnjačama... Ostatak je znao i u snu. Odjednom će bljesak
zabijeliti snimku, a gotovo istovremeno će udarac sličan onome koji je doživio u

14
 -exponto-

stanu trznuti ruku koja drži kameru. A onda će nastati totalni kaos, vojnici će
popadati, a ljudi panično vrištati.
No umjesto da se fokusira na povorku, kao što je očekivao, kamera se odjednom
udaljila u panoramu. Nakon nekoliko sekunda počela je prelaziti preko mase ljudi
na jednom od pločnika.
A onda je uhvatila poznatu siluetu, zastala i zumirala je sve dok nije zauzela
cijeli ekran.
HP se počeo vrpoljiti. Odjednom je osjetio blagu mučninu.
*
Čovjek u crnom zajahao je moped. Tamni vizir kacige skrivao mu je lice, no
Rebecca ga je svejedno prepoznala bez problema. Držanje, neskladni pokreti, način
na koji glavu drži malo nagnutu. Nema nikakve sumnje...
Sumnjala je već tada, no namjerno ga nije pitala jer nije htjela čuti odgovor...
Čovjek na snimci posegnuo je u plastičnu vrećicu koja je visjela preko upravljača
mopeda. Izvukao je cilindrični predmet i počeo ga dizati. Topot konjskih kopita
bivao je sve jači kako se povorka približavala. Kamera je još više zumirala. Čovjek je
podigao pogled i pričekao nekoliko sekunda držeći predmet objema rukama. Nakon
toga napravio je kratak trzaj rukom i dignuo je. Već je znala što će baciti.
*
Od udarca šok granate čak se i snimka zatresla, no kamerman nije micao fokus s
mopeda. Prema brojaču u kutu, sjedio je mrtav hladan gotovo deset sekunda i
promatrao svoje djelo, prije nego što je ubacio u brzinu i brzim potezom nestao
prema ulici Warendorff.
Snimka je odjednom zastala i sve je utihnulo. HP se okrenuo i nekoliko puta
nesvjesno progutao knedlu. Nakon nekoliko klikova na računalu pojavio se prizor
njega preko cijeloga filmskog platna. Freezeframe trenutka kad je bacao granatu.
Ruka u zraku, tijelo napeto kao opruga. U kombinaciji s tamnim vizirom,
izgledao je u najmanju ruku opako.
»Dakle, Henriče«, reče Hellströmica primjetno neugodnim tonom. »Je li to...«
»...tvoj brat na snimci?« Stigsson i Runeberg obojica su se okrenuli prema njoj, i
na nekoliko sekunda glava joj se potpuno ispraznila. Košulja joj se lijepila uz tijelo, a
zrak u sobici odjednom je postao ustajao i jedva je disala. Njihovi pogledi kao da su
je skenirali.
Gledala je prema sobi za ispitivanje, no i unutra je bilo potpuno tiho. Mora
pokušati kupiti malo vremena, dobiti priliku da promisli malo... No sudeći prema
pogledima njih dvojice, odgovor očekuju odmah.
I što sad napraviti ? Lagati ili reći istinu? Donesi odluku, kvragul
Progutala je slinu nekoliko puta kako bi se riješila knedle u grlu.
»Dakle...«, započne ona.
»Ne moraš odgovoriti, Henriče!«
Otvorila su se vrata u sobi za ispitivanje i ušao je mršavi čovjek sa zalizanom
kosom. Nepotrebno komplicirano počeo je otkopčavati zlatne gumbe na jakni, a

15
 -exponto-

zatim je sjeo na slobodan stolac pored Henkea. Rebecca je odmah shvatila da ga

prepoznaje.
»Moj klijent odbija odgovoriti na pitanje«, nastavi čovjek, ovaj put obraćajući se
policajcima. Stavio je aktovku na stol i izvadio fascikl s dokumentima te ga položio
do HP-ove šalice kave.
»Tako dakle, a sada želim čuti zašto je ispitivanje počelo unatoč tome što je moj
klijent naglasio da zahtijeva prisutnost odvjetnika. Kao što sigurno znate, to je
kršenje dvadeset i prvog poglavlja sudskog zakonika...«
»Johan Sandels!«
Runebergov iznenađeni ton nadglasao je ostatak odvjetnikovog izlaganja.
»Kako je, pobogu, tvoj brat uspio tako brzo dobiti tako uglednog odvjetnika?«
»Nemam ni najmanjeg pojma«, odgovori ona i slegne ramenima.
Što je zaista i istina.
Što se, kvragu, zaista događa?

16
 -exponto-

Tri | Kratki predah

Ograda s rešetkama zatvorila se iza njega i izašao je na ulicu Berg. Opet na

slobodi — kvragu, kako je to dobro! Tužitelj se gotovo smjesta povukao. Mutna
snimka po svoj prilici neće biti dovoljna za uhićenje, bar ne kad je u priču umiješan
Johan Sandels.
Murjaci očito nisu napravili domaću zadaću, mislili su da je sitni prijestupnik
kojeg mogu zastrašiti upadom u stan usred noći i s nekoliko sati mrcvarenja na
drvenoj klupi pod reflektorom.
Prije nekoliko godina bi im vrlo vjerojatno i uspjelo. No sada je drukčija osoba,
igra u znatno višoj ligi nego što murjaci mogu shvatiti.
Čak i da je odabrao prekršiti Pravilo broj jedan i ispričati im što se dogodilo,
njihovi mali murjački mozgovi ne bi mogli prihvatiti istinu.
Pronašao sam mobitel u vlaku, sjajnu, srebrnu stvarčicu sa staklenim zaslonom
na dodir, preko kojeg sam bio pozvan na igru. Igru alternativne stvarnosti koja će
zauvijek promijeniti moju stvarnost. Ali izvukao sam se iz nje, ili sam barem
pokušao...
Netko ga je cinkao, to je jasno. Poslao im snimku i odao njegovo ime.
Snimka je daleko od Zapruderovog filma 3 koju je snimio nekakav turist i uhvatio
mnogo više nego što je očekivao. Kamerman se fokusirao na njega, točno je znao gdje
se nalazi. To bi trebalo značiti da snimka potječe od Igre. Ali Igri nikako ne odgovara
da ga zatvore, treba im na slobodi ako žele i najmanju šansu da ispuni zadaću koju
su mu namijenili.
On je pak razmišljao o tome da namjerno završi u zatvoru. Napravi neki sitni
prijestup zbog kojeg bi nekoliko mjeseci sjedio iza rešetki i koji bi ga doslovno
izvukao iz Igre. Ali baš kao i većinu svojih briljantnih ideja, odlučio ju je odgoditi.
Zatvor jednostavno nije njegova furka.
Been there, done that...
Koja sreća da se onaj Sandels pojavio.
Nazvao je četiri najveće firme i tražio njihove najpoznatije odvjetnike, i kod svih
je dobio samo nekoga podređenog koji bi mu mlako obećao da će mu se netko javiti.
Već je mislio da će na kraju za odvjetnika dobiti nekog početnika B-klase i provesti
minimalno nekoliko noći na onoj drvenoj klupi.
Ali odjednom je Sandels iskočio poput lutke na opruzi.
Možda je odvjetniku dosadio obiteljski život na seoskom imanju i trebao mu je
razlog za dolazak u grad da se nađe s ljubavnicom?
Sretna podudarnost. Ili...

3 Naziv za nijemi film u boji koji je 22. 11. 1963. kućnom kamerom snimio američki
poduzetnik Abraham Zapruder, na kojem je zabilježen atentat na američkog predsjednika
Johna F. Kennedyja u Dallasu.

17
 -exponto-

Neovisno o tome, bio je poprilično natučen, imao je zabranu putovanja, a i

murjaci su mu zaplijenili putovnicu.
No barem je bio slobodan.
Duboko je udahnuo i krenuo prema trgovini s duhanom nekoliko ulica dalje.
Prelako su ga pustili.
Vrijeme zadržavanja bilo je 72 sata, a kad je riječ o sumnji na teroristički čin, sud
bi odluku o zatvaranju uvijek prepustio Säpou. Henke je unatoč tome oslobođen
nakon jedva trideset sati. Sigurno ne samo zato što je nabavio poznatog odvjetnika.
»Koliko dugo je Stigsson u Firmi?« pita ona Runeberga koji je sjedio nasuprot
njoj za stolom u policijskom restoranu.
»Zašto pitaš?«
»Mislila sam da poznajem većinu lica iz Säpoa, no njegovo mi je posve novo...«
Runeberg se neznatno zavrpolji, no dovoljno da je primijetila pokret.
»U redu, nije novi, štoviše, nekoć mi je bio šef. No, dugi niz godina radio je u
inozemstvu. U UN-u, OSSE-u 4 ili tako nešto, trenutačno posežemo za svim
raspoloživim resursima. Kad smo kod toga, jesi dobila kakvo pismo?«
»Pismo?«
»Svi koji su na neplaćenom dopustu bit će pozvani u službu prilikom vjenčanja.
Treba nam svaki dostupni obučeni zaštitar. Situacija s osobljem je ionako nategnuta
sad kad se sve švedske demokrate mora štititi od birača. Jesi voljna uskočiti ? To je
samo nekoliko tjedana...«
Odmahnula je glavom.
»Ne sada, Ludde, pokušavamo srediti sve sa Sentryjem. Poprilična nam je gužva
oko te kupnje i novog osoblja. Ima tu mnogo više kockica za posložiti nego što se
usuđujem pomisliti...«
Primijetila je kako je odmah uspio promijeniti temu.
»U redu, ovako bi bilo«, doda on. »Bila bi novi generalni direktor i sve što ide uz
to. Ali slobodno dobro promisli o tome, obećaj mi da hoćeš. Nego, želiš li još kave?
Uskoro će zatvoriti.«
Odmahnula je glavom i ustala.
»Moram kući, Micke ima slobodno poslijepodne, a već kasnim.«
»U redu«, reče i izvuče svoj stolac.
»A kako ide na kućnoj fronti s eeeeh... Mislim nakon onog s...«
»Tobbeom Lundhom? Uspjeli smo ostaviti to iza sebe. Micke zna opraštati.«
»Dobro.« Runeberg makne pogled na nekoliko sekunda. »Nego, moram te izvesti
iz zgrade. Novi šefovi, nova pravila, znaš kako to ide.«
*
HP izađe iz dućana, otrgne plastiku s kutije cigareta i izvadi jedan Marlboro.

4The Office of the State Superintendent of Education — Ured državnog inspektorata za

obrazovanje

18
 -exponto-

Ruke su mu se i dalje malo tresle, no vjerojatno najviše zbog apstinencije od

nikotina. Barem je tako zaključio...
Uvukao je par dimova odmah na ulici da primiri krizu, a onda je krenuo prema
podzemnoj željeznici. Krajnje je vrijeme da ode kući provjeriti štetu. Murjaci su mu
sigurno pretresli cijeli stan. Srećom u njemu nije bilo ništa što nisu smjeli naći.
Otvorio je ulazna vrata podzemne i ni ne pogledavši šalter za prodaju karata
preskočio zapreke i nastavio prema pokretnim stepenicama.
Na putu prema dolje prošao je pokraj visoke, platinaste plavuše otprilike njegove
dobi, i automatski nekoliko sekunda pogledom pratio njihanje njezinih bokova prije
nego što se vratio previranju misli u glavi.
Mora pokušati otkriti što se dogodilo i tko ga je cinkao. I prije svega zašto...
No prvo mora odspavati nekoliko sati.
Spustio se do dna pokretnih stepenica i vukao se po peronu tražeći slobodnu
klupu.
Plavuša je sjedila malo dalje. Glazba u njezinim velikim slušalicama mora da je
bila očaravajuća jer je samo zurila negdje ispred sebe staklenim pogledom i čini se da
ga nije ni primijetila.
Štogod, ženske su mu trenutačno ionako najmanji problem, a osim toga po
crnom laku za nokte, šiškama i mračnom stilu oblačenja čini se da malo previše
skreće u emo smjeru. To baš i nije njegova furka...
Zbog blagog naleta vjetra po nogama okrenuo je glavu prema tunelu. Jedva je
ustao dok je vlak pristajao na peron.
»U svakom slučaju, bilo mi je drago vidjeti te, Normen«, reče Runeberg dok su se
približavali recepciji za posjetitelje.
»Iako okolnosti i nisu bile baš lijepe.«
Ispružio je svoju karticu prema malom, crnom čitaču pokraj vrata. Izgledao je
novo, na zidu iza njega još uvijek su se vidjele konture starog, znatno većeg čitača.
Runeberg posegne za kvakom, no vrata su i dalje bila zaključana. Promrmljao je
nešto i ponovio postupak, no rezultat je bio isti.
»Prokleti sigurnosni sustav«, zagunda on. »Dvije godine priprema, uloženi
milijuni, a to sranje svejedno ne radi kako bi trebalo...«
Ponovio je postupak i treći put, no sada znatno sporije, i odjednom je brava
kliknula. Malo dalje za šalterom recepcije dvije osobe vodile su uzrujanu raspravu s
čuvarima. Runeberg ju je brzo proveo pokraj njih i dalje prema vanjskim vratima.
Zaustila je da će reći nešto, no Runeberg ju je pretekao.
»Čujemo se...« Blago je okrenuo glavu prema stropu, a ona je nakon nekoliko
sekunda shvatila da stoje točno ispod male, tamne kamere. Baš kao i čitač, i ona je
izgledala posve novo.
Namrštila je čelo i na trenutak su samo stajali jedno nasuprot drugom bez riječi.
A onda ga je brzinski zagrlila i otvorila vrata.
»Pozdrav, Ludde«, reče na odlasku, no iz nekog razloga Runeberg joj nije
odgovorio već je samo napravio nenamjernu grimasicu. Taj mikro pokret trajao je

19
 -exponto-

nekoliko sekunda, a onda mu se lice vratilo u normalu. No, po drugi pur u samo
nekoliko sati preplavio ju je osjećaj da nešto nije u redu.
*
Papirić je bio zalijepljen na vrata i isprva ga je samo htio zgužvati i baciti. Bio je
to sivobijeli reciklirani papir zalijepljen tankim selotejpom kako ne bi otpao, baš kao
i svi njegovi prethodnici. Molimo vas da ne puštate glazbu po noći ili Podsjećamo
vas napravila kućnog reda vezano za blablabla...
Noćni posjet protuterorističkih snaga trebao je usrati kućni savjet. Bez problema
je mogao zamisliti kako je izgledao razgovor dolje u zajedničkoj prostoriji. Sada
zaista moramo nastupiti odlučno, Gosta, ovaj put piši VELIKIM slovima...
Prijašnjih godina samo bi prebacio papiriće Kozi na vrata. Sad kad bolje promisli,
to baš i nije bilo u redu. Mali hašišovac je ionako već bio paranoičan. Baš je čudno što
mu nije ni spomenuo da će se preseliti, ili ga nazvao tražeći pomoć oko selidbe.
S druge strane, ni sam nije bio baš pretjerano društven posljednjih mjeseci, već
odavno je prerezao kabel od zvona na vratima.
No, dobro, njegov novi, nepoznati susjed dobit će malu poruku dobrodošlice.
Skinuo je papirić i zalijepio ga na vrata susjednog stana. Ruke su mu se i dalje
malo tresle, što ga je živciralo više nego što je bio voljan priznati.
Tako, dobrodošao u Formu 6 Udruge za stambena prava, moji!
Udaljio se nekoliko koraka i upravo htio okrenuti kad je primijetio da papirić ne
izgleda kao prethodni. Umjesto krivudavim rukopisom kućepazitelja, papirić je bio
ispisan okruglim, gotovo ženskim rukopisom.
Imaš problema? Ne odustaj, mi ti možemo pomoći! 070-931151
Promatrao je poruku sumnjičavo. Definitivno mu treba malo instant spasenja, ali
nekako sumnja da bi mu dežurna služba pomogla oko toga.
Murjaci su barem bili toliko uviđavni da su mu popravili vrata, zaključio je.
Barem su od neke koristi. Dvije brave bile su potpuno uništene, no treća se izgleda
izvukla.
Neravni okvir zacvilio je dok je pokušavao otvoriti vrata.
Baš kad je ulazio, učinilo mu se da čuje zvuk iza susjednih vrata pa je pomislio
da se netko tamo upravo sprema izaći.
Na brzinu je zatvorio vrata za sobom i provirio kroz špijunku, no susjed se očito
predomislio jer se ništa nije dogodilo.
No dobro, pojavit će se kad tad. Sad mora razmišljati o važnijim stvarima.
ZNATNO važnijim stvarima...
USB-memoriju koju je skrio u kutijici kave u hladnjaku murjaci dakako nisu
pronašli, no osim toga stan je izgledao onako kako je i očekivao. Svaka ladica bila je
izvučena, police s knjigama ispražnjene, a prljavi madrac na krevetu isprevrtan.
Nekolicina stvari je nedostajala, to je već znao. Dali su mu kopiju protokola
zapljene prije nego što su ga izbacili iz ćelije. Pita se koliko će tim murjacima značiti
nekoliko izlizanih džepnih knjiga i gomila blockbustera? A da ne spominje opsežnu
zbirku filmova za odrasle...

20
 -exponto-

Marice nije imao kod kuće već mjesecima, ni ne sjeća se kad ju je zadnji put
pušio. Vjerojatno u Dubaiju, kad mu je onaj lažni Francuz slash plaćeni ubojica
podvalio loš trip i zatim mu pokušao podvaliti ubojstvo seksualne boginje Anne
Argos.
Sada se drži podalje od dima, dovoljno je paranoičan i bez toga.
Desetak minuta čistio je najgori nered, a onda se bacio na krevet koliko je dug i
širok.
»Nego, ima pošte za tebe«, reče Micke kad su dovršili jelo. »Nešto o nekakvom
sefu...«
Ustuknula je, a on je čini se krivo protumačio tu gestu.
»Sorry, nisam ti namjeravao otvoriti pismo. Vidio sam SEB-ov logo na omotnici i
automatski pomislio da je za mene. Malo mi je ludnica u glavi...«
»U redu je«, promrmlja ona. »Nemam nikakvih tajni pred tobom.«
...ne više, doda glasić u njezinoj glavi, a sudeći po Mickeovoj reakciji i on ga je
čuo.
Brzo je ustao i vratio se s napola otvorenom omotnicom.
Poštovana Rebecca Normen, ugovor o bankovnom sefu 0679406948, u kojem ste
navedeni kao jedan od glavnih vlasnika, uskoro ističe.
Stoga Vas molimo da što prije kontaktirate naš ured na adresi Sveavägen 6,
Stockholm, za eventualno produženje.
Ako nam se ne javite u roku od trideset (30) dana od datuma istaknutog u ovom
pismu, sef će biti otvoren u prisutnosti javnog bilježnika, a sadržaj će se pohraniti u
banci još šezdeset (60) dana. Nakon toga će se dati na aukcijsku prodaju, a
eventualni prihod, umanjen za troškove aukcije, položit se na bankovni račun
glavnih vlasnika.
Srdačan pozdrav, L. Helander SEB
»Mislio sam da su ti bankovni sefovi odavno nestali«, reče Micke pretjerano
veselim tonom. »Metalna ladica duboko u nekom podrumu čini mi se kao vrlo
staromodan način čuvanja vrijednih stvari, više poput nečeg što bi napravili moji
roditelji ili djed i baka. Nisam znao da ga ti imaš...?«
»Ni ja...«, promrmlja ona.
Krenuo je reći nešto, no onda kao da se predomislio. »Što želiš raditi?« reče on
nakon nekoliko sekunda. »Š-što?« Podigne pogled s pisma.
»Petak navečer je i oboje smo za promjenu slobodni. Što kažeš da odemo u
kino?«
»Zar ti nisi imao nekog posla? Mislila sam da ste puni...?«
»Da, ali može pričekati do sutra. Onaj novi film s Clooneyjem mi se čini
zanimljiv.«
Nastavio je glumiti da je sretan, no ni ton ni osmijeh nisu mu bili uvjerljivi.
Pričali su otvoreno o svemu. Ispričala mu je svaki bolni detalj o svom preljubu s
kolegom Tobbeom Lundhom, a Micke je rekao da joj oprašta. Vjeruje joj kad ga
uvjerava da je to bila samo idiotska pogreška i da je on taj kojeg voli.

21
 -exponto-

Unatoč tome što je prošlo već pola godine od njezinog priznanja i što to
nijednom više nije spomenuo — čak ni prilikom njihovih grubih svađa — nije bilo
teško zaključiti da to ključa u njemu, duboko ispod uglancane površine.
Sumnjao je u nju...
A daleko od toga da je jedini...
Izvukao je novine s jednog od stolaca i prelistavao ih dok nije došao do željene
stranice.
»Igra u kinu Filmstaden Söder, mogli bismo onda u kino, pa kasnije na pivo...«
Prvi poriv joj je bio reći ne. Na računalu ju je čekala gomila posla, stvari koje
zaista ne mogu čekati. No odlazak u kino i na pivo možda bi mogao ojačati iluziju da
im veza i dalje funkcionira. Možda bi čak pomogao mozgu da preskoči uobičajene
noćne more i omogući joj lakši san?
Barem se nadala da je tako.
»Može, super! Idemo.« Trudila se zvučati kao da to zaista i misli. »Hoćeš ti
srediti karte ili...?«
»Yep!«
Otišao je po laptop, a ona je iskoristila priliku da još jednom pročita pismo.
Metalna ladica duboko u nekom podrumu...
Iz nekog razloga nije mogla potisnuti jezu koja ju je obuzela.

22
 -exponto-

Četiri | Znanje je moć

Bok, ja sam Rebecca Normen, i izgleda da imam bankovni sef ovdje kod vas.«
Čovjeku za šalterom pružila je pismo zajedno s vozačkom dozvolom.
Bila je to mala recepcija iza anonimnih vrata odmah pored Sergelovog trga.
Vjerojatno je prošla pokraj njih tisuću puta, a da ih nije ni primijetila. Imali su zvono,
parlafon, šalter recepcije i jednog jedinog radnika, muškarca u odijelu. Iza njega,
negdje na pola stubišta, vidjela su se tamna metalna vrata. Sve bi izgledalo
poprilično nevino da nije diskretnih kamera na stropu. Pet komada, poput onih u
policijskoj postaji, što znači da ih ima tri više nego što je potrebno. Svaki je milimetar
ovdje pokriven iz dva kuta.
»Morate upotrijebiti svoju karticu...« »Oprostite?«
»Svoju propusnicu... da biste ušli u trezor trebate provući propusnicu«, objasni
joj muškarac i pokaže palcem prema metalnim vratima iza sebe.
»Ona otvara i sektor sa sefovima unutra. A zatim ključem sami otvarate sef.
Imate ključ?«
Odmahnula je glavom.
»Nemam ni propusnicu ni ključ. Iskreno rečeno, nisam ni znala da imam
bankovni sef dok mi niste poslali pismo. Nadala sam se da biste mi mogli razjasniti
to malo...« Kimnula je prema papiru pred njim.
»Shvaćam. Samo trenutak...«
Počeo je klepetati po tipkovnici pred sobom, a ona je primijetila mali zaslon
diskretno postavljen pod šalterom recepcije.
Kad je malčice okrenuo gornji dio tijela, primijetila je još jedan detalj. Na jednoj
lopatici vidio se mali, ali njoj itekako poznati pregib, kontura deblje tkanine pod
košuljom i savršeno skrojenim sakoom. Vidjela je taj pregib stotinu puta na poslu,
što na sebi, što na drugima. Čovjek je imao pancirku. Je li onda i naoružan?
Oprezno se približila i nagnula preko šaltera. Pogledom je pratila liniju sakoa sve
do njegovih bedara.
»Ovaj pretinac ima dvoje vlasnika.« Trznula se na njegov glas i odmah uspravila.
»Molim?«
»To ste vi i Henrik Pettersson, poznajete li ga?«
Kimnula je. »On mi je brat.«
»Onda možda on ima ključ i propusnicu?«
Nevjerojatno joj je da bi Henke imao bankovni sef. Ne posjeduje ništa dovoljno
vrijedno da bi trebalo ovakvu zaštitu. No, s druge strane, najam sefa nije plaćen, a to
zvuči upravo poput nečeg što bi on napravio. S obzirom na sve što se izdogađalo
posljednjih mjeseci, nije uopće nemoguće da ima neke tajne koje mora zaštititi.
Slegnula je ramenima.
»Možda...«

23
 -exponto-

»Propusnica nije nikakav problem«, nastavi on. »S obzirom da ste vlasnica

računa, naručit ću Vam novu. Košta 200 kruna. Osim toga morate platiti i naknadu
za sef, osim ako ne želite da razvalimo sef?«
»Dakako, nema problema, samo mi pošaljite račun.«
Kimnuo je i ukucao nešto na tipkovnicu, pretpostavila je da je riječ o narudžbi.
»Tako, kartica će Vam doći poštom za nekoliko dana. No oko ključa Vam,
nažalost, ne mogu pomoći.« »Kako mislite?«
»Osoba koja je potpisala ugovor dobila je sve ključeve. Nakon toga je na njoj
kome će ih podijeliti. Ključevi imaju zaštitu od kopiranja i nemoguće ih je napraviti
više, čak ni kad bismo htjeli. Zato bismo morali razvaliti sef da se nitko od vas nije
javio.«
»A-ali ja sam navedena kao vlasnica...?«
»Nije neobično da osoba koja potpiše ugovor navede još nekoliko osoba kao
suvlasnike, to je neka vrsta osiguranja. Za slučaj da se potpisatelju ugovora nešto
dogodi...«
*
PayTag — oni stoje iza svega. Iako je sve teže slagao komadiće slagalice, taj je
zaključak bio neosporiv. PayTag je posjedovao Acme teleusluge AB, u čijoj je zgradi
u Kisti bila serverska farma koju je prije dvije godine raznio na djeliće.
PayTag je htio kupiti i ArgosEye i tako pretvoriti sve urotnike iz njihovog ureda
u neboderu na Hötorgetu u multimilijunaše, sve dok im on nije potopio taj brod.
No čini se da je PayTag žestokim tempom nastavio gutati mala poduzeća i time
jačati svoje carstvo.
Prikupio je sve moguće podatke o PayTagu koji su vrvjeli kibernetičkim
prostorom. Većinu je sačuvao na USB-memoriji koja je murjacima promakla.
Ali čak i da nije, to ne bi bila neka šteta, ionako je već sve upamtio.
Zapalio je cigaretu, uvukao dim i ispuhao ga u gotovo savršenom krugu prema
svom nikotinski žutom stropu.
1992. — PayTag osnovala su četiri američka studenta. Poslovna ideja bila je
novčani prijenos preko interneta. Sama ideja nije loša, no čisto tehnički gledano
uranili su desetak godina i loš softver otežavao im je situaciju. Unatoč tome uložili
su kapital i izgradili nekoliko velikih serverskih farmi za praćenje svih gotovinskih
transakcija kojima su se nadali.
1997. — Nakon pet godina s crvenim brojkama, kasa im je počela presušivati.
Došlo je do svađe i dvojica osnivatelja napuštaju firmu. Ostala dvojica odlučuju
promijeniti kurs i u očajničkom pokušaju da iskoriste svoje neupotrebljene serverske
farme, počinju iznajmljivati prostor za pohranu drugim tvrtkama koje trebaju
eksterni backup u slučaju da se njihovi serveri sruše. Dečki su ušli u svoje zlatno
doba, a kupci su gotovo trenutačno počeli navirati.
1999. — Završni račun prvi put pokazuje da su u plusu, i to prilično dobrom, koji
PayTag praktički čini unikatima u IT-branši.
2001. — BUM! Globalni IT mjehur puca, no s obzirom da je potreba za sigurnim
backupom veća no ikad, PayTag je i dalje na dobitku. Stoga unatoč krahu burze ima

24
 -exponto-

poprilično mnogo kapitala. Započinje prava šoping runda medu konkurentskim

tvrtkama, a PayTag se počinje širiti po cijelom IT segmentu. Instalacije, servis,
konzultantska djelatnost — you name it!
2005. — Tvrtka se prijavljuje na NASDAQ. 5 Najveći vlasnik postaje zaklada koja
je vjerojatno povezana s dvojicom preostalih osnivatelja, no raznim financijskim
smicalicama u IKEA stilu onemogućili su da se to dokaže.
2009. — Još jedna prekretnica! IT guru i favorit medija Mark Black postao je novi
izvršni direktor. Odmah kreće u ostvarivanje svoje vizije — projekta Oblak. Kupci
više neće kod PayTaga pohranjivati samo kritični backup već SVE svoje podatke.
Serverske sobe izbacuju se iz tvrtki i premještaju na internet — ili bolje rečeno, na
jednu od PayTagovih poznatih serverskih hala koje niču poput gljiva poslije kiše u
cijelom svijetu.
No, on je gotovo siguran da je Igra započela i mnogo prije 1992., a PayTag se
dugi niz godina činio posve legitiman. Mora da su im se putovi negdje susreli.
Na primjer, Igra je mogla biti njihov tajni financijer tijekom kraha IT industrije.
Druga opcija je da je ta mistična zaklada, vlasnik većine dionica, skrivala nešto
znatno neugodnije od dvojice škrtih malih Kamprada 6 koji nisu htjeli plaćati porez.
Najsigurniji način za preuzimanje sigurno nije razdioba dionica, ili barem ne
jedino to.
Trebaju nekog tko će biti prisutan na terenu, tko će se pobrinuti da se stvari
odvijaju onako kako žele, što ga dovodi do njegove najnovije teorije.
Baš kao što je on napravio ArgosEyeu, Igra je vjerojatno podvalila Trojanca
PayTagu. Nešto ili nekog tko se na površini čini pozitivan, a zapravo unutar četiri
zida sa sobom nosi nešto životno opasno. Da bi ta taktika djelovala, Trojanac se mora
postaviti na sam vrh piramide. A onda postoji samo jedan dobar kandidat...
Mark Black.
Pod njegovim vodstvom postali su svjetski poznati. Oblak i serverske farme bili
su dio Blackove vizije, a PayTagovi vlasnici čini se da su mu dali potpuno odriješene
ruke. Zvijezde i političari voljeli su tog ljepuškastog prokletnika, a mediji su slinili
nad svime što je radio. Očito nitko nije kužio tko je zapravo Black. Nitko osim
Henrika HP-a Petterssona.
Kad bi bar mogao malo razgovarati s Mr. Blackom.
Oči u oči.
Igrač protiv Igrača...
Uvukao je posljednji dim i bacio opušak u prepunu pepeljaru na noćnom
ormariću.
Susret s Markom Blackom. To uopće nije loša ideja.

5 NASDAQ (akronim za National Association of Securities Dealers Automated

Quotations), američka elektronička burza dionica sa sjedištem u New Yorku.

6Ingvar Kamprad, osnivač IKEA-e, bio je optužen za odbijanje plaćanja poreza.

25
 -exponto-

»Mark Black, izvršni direktor PayTaga, a time i naš glavni šef, kao što znate
dolazi ovamo za dva tjedna...«
Rebecca klikne na prvu sliku svoje powerpoint prezentacije koja je prikazivala
muškaraca od tridesetak godina u bijelom, s Guy Fawkesovom maskom, kako drži
plakat.
»Stupanj prijetnje je visok, pogotovo s obzirom na razne prosvjede koje smo
vidjeli prilikom ostalih svečanih otvorenja.«
Prebacila je na sliku prosvjednika koje odvodi policija.
»Blackov privatni avion registracijskog broja November Six Bravo sletjet će na
Brommu 27. lipnja u 19:55. Kjellgren i ja dočekat ćemo ga u Audiju, a Mrsic i
Pellebergs čekat će pred vratima 1 u pratećem automobilu. Direktno ćemo ga odvesti
u Grand, a ja i eventualno Mrsic ići ćemo gore s njim. To ćemo odlučiti na putu tamo.
Black baš ne voli imati mnogo zaštitara oko sebe... Raspolažemo sobom 623 u istom
hodniku u kojem je Blackov apartman, i ja ću prespavati u njoj.«
Usta su joj se odjednom osušila, morala je zastati da otpije gutljaj vode iz čaše na
stolu pred sobom.
»Dolazak u Utvrdu u 06:15, 27. Ista vozila i razmještaj kao i dan prije. Dočekat će
nas voditelj pogona i Anthea Ravel iz uprave...«
Vidjela je kako se nekoliko zaštitara pogledalo i brzo nastavila prije nego što je
itko od njih stigao zaustiti.
»Svečano otvaranje započinje u 09:30, a susret s medijima je odmah nakon. Ima li
pitanja za sada...?«
Nitko od šestero ljudi u sobici za sastanke nije se ni pomaknuo.
»U redu«, nastavi ona. »Lindh, ti i Gudmundson ćete nas čekati tamo. Jesi li
razgovarao s voditeljem pogona?«
Lindh, žilavi preplanuli muškarac u četrdesetima, nakašljao se i pogledao u
malu, crnu bilježnicu koju je držao pred sobom na stolu.
»Da, sve je dogovoreno. Najavljen je dolazak trideset novinara, gomile lokalnih
političara, ministra gospodarstva s pratnjom i nekoliko predstavnika nekih od
najvećih kupaca. Ukupno šezdeset i dvije osobe, no možda bude i koja više. Nijedno
od imena nije alarmantno, možda bih trebao naglasiti. Sve smo ih provjerili...«
Kad su završili s osvrtom, spustila se na kat ispod, pozdravila nekoliko poznatih
lica i ušla u Mickeov zatrpani, mali ured. Sjedio je nagnut pred računalom i gotovo
nije ni podigao pogled kad je ušla.
»Bok!« Nagnula se i kratko ga poljubila u obraz. »Bok, Becca, je li sve u redu?«
Okrenuo se na stolcu. »Da, da, držimo Blackov posjet pod kontrolom.«
»Dobro, cijela je firma na iglama zbog toga. Velika je stvar što je odlučio doći
ovamo tako brzo nakon kupnje. Hoćeš li ići s njim do Utvrde?«
Kimnula mu je, a u tom trenutku mu je zazvonio mobitel.
Podigao ga je sa stola i pogledao zaslon.
Zatim je naglo ustao.
»Sorry, moram se javiti. Imamo zaista mnogo posla, stalno mi zvoni...«

26
 -exponto-

»Nema problema, ionako sam na odlasku. Samo sam te htjela pitati za slike...«
»Slike?« Već je krenuo prema vratima s telefonom na uhu.
»Slike kombija koje sam napravila u petak. Trebali ste im izoštriti piksele ili kako
se to već kaže?«
Telefon je nastavio zvoniti, a ona je primijetila koliko ga je situacija uznemirila.
»Aha, da, nismo uspjeli. Nego, moram se javiti...«
Mahnula mu je i otišla iz sobe.
»Halo...? Da, sve ide po planu...«, čula je kako govori prije nego što su se vrata
zatvorila za njom.
*
Nije se usuđivao nabaviti računalo. Nakon dva mjeseca u Argos Eyeu prošle
zime, naučio je mnogo o tome koliko tragova čovjek ostavlja, što na internetu, što na
hard disku. Nema šanse da im ponudi sve na švedskom stolu.
Umjesto toga razvio je strategiju mijenjanja raznih iznajmljenih računala. Radio je
kratka zaustavljanja na mjestima gdje će njegove internetske tragove zamesti tisuće
drugih. Bar je tako sebe uvjeravao. Zapravo se trebao držati podalje od interneta.
Napraviti što i bjegunac Erman, pokidati sve veze s društvom i skriti se u kolibicu u
šumi te voditi lowtechlife daleko ispod dometa Igrinog radara.
Brzo je odbacio tu ideju. Ipak je on dijete asfalta, i život šumskog pustinjaka
zasigurno bi ga dokrajčio. Baš kao što je dokrajčio jadnog Ermana...
Ne, bolje da to odigra hladno i nastavi s igrom te iskoristi ovaj mir i posloži što
više djelića slagalice. Mora se pripremiti tako da bude spreman kad budu tražili
odgovore.
Tako je razmišljao zimus, nakon susreta s Voditeljem Igre.
Kvragu, trebao bi se ostaviti Xboxa i koncentrirati na zbilju više nego ikad. Sve
do upada murjaka u stan, potpuno zatišje gotovo ga je uvjerilo da je onaj susret u
šumi bio samo ružan san. Luda maštarija koju je proizveo njegov sjebani mozak
željan potvrde... No, znao je da nije tako.
Previše sati provedenih s ručnim upravljačem ili pak vlastitim joystickom u ruci
olakšavalo je gubitak fokusa.
Prošlo je šest mjeseci otkako je dobio zadatak na onom neugodnom groblju za
životinje. Šest mjeseci varljivog primirja i pola od vremena koje mu je dano za
razmišljanje.
Danas je otišao u knjižnicu na Medborgarsplatsu. Sjeo je u kut gdje je mogao
vidjeti sve koji ulaze i izlaze, a da oni ne vide njega.
Uključio je malu USB-memoriju u računalo i pričekao da se otvore datoteke.
Zatim je pokrenuo sigurnosni program na vrhu popisa.
Skenira se... molimo pričekajte, javio mu je mali prozorčić, i počelo je
odbrojavanje. Treba manje od minute da se skenira nekakav špijunski program ili
znak provaljivanja u računalo. Nikad nije ostajao duže od petnaest minuta, a s
obzirom na događaje posljednjih nekoliko dana, možda bi se trebao još malo
ograničiti.

27
 -exponto-

Nemirno je lupkao nogom i grizao neravni nokat. Ima još pola godine. Šest
mjeseci, sto osamdeset dana da smisli plan, nekakvo rješenje, izlaznu strategiju koja
će ga osloboditi iz paklene zamke u koju je upao.
Krivo — u koju su ga oni ubacili... Što više razmišlja o tome, zaključuje da Becca
postaje sve više umiješana svaki put kad se približe jedno drugom. A nakon susreta
u šumi kad ga je dovela do Voditelja Igre, počeo ga je proganjati taj novo-stari i,
blago rečeno, neugodni osjećaj.
Zvala ga je striko Tage. Tvrdila je da je on stari očev kolega u čijoj su vikendici
provodili ljeta kad su bili mali.
Pokušao joj je reći istinu, ali nije uspio.
Nikad nije povjerovala u priču o Igri, koliko god je pokušavao objasniti. S druge
strane, lik strike Tagea očito je prihvatila bez ikakvih kočnica.
Kvragu, čak je nježnim glasom pričala o njemu, kao kad bi pričala o tati. Vrijeme
je očito izblijedilo njezino sjećanje na oca. Za nekoliko godina više se neće ni sjećati
svih batina koje je on dobio od njega.
Taj prokletnik je uvijek lagao liječnicima i socijalnim radnicima, prisiljavao nju i
mamu da podrže njegove izmišljene priče.
Ne, koliko god pokušavao, nije se mogao osloboditi mržnje koja je ključala u
njemu svaki put kad bi spomenuli oca. A isto je vrijedilo i za »striku Tagea«.
Mržnja i — let's face it — ljubomora...
Prije nekoliko godina to nikad ne bi priznao, da je osjećao to prema ocu i Dagu.
Obojica su mu krali njegovu Beccu i pretvarali je u nekoga drugog.
Nekog koga nije poznavao. Nekog stranca.
Ljubomora i mržnja — divna, stara kombinacija, popraćena njegovim niskim
samopouzdanjem uništavala je svaku priliku da je uvjeri u pravi identitet Tagea
Sammera.
No, ne može joj zamjeriti. Činjenica jest da cijela priča zvuči toliko nevjerojatno
da je čak i njemu samome ponekad teško povjerovati u nju. Srećom, imao je suvenire
koje je pohranio na sigurno mjesto.
Prije svega telefon koji je prije dvije godine maznuo »58-ici« Hasselqvistu na cesti
E4 iz Kenta. Osim brojeva na poleđini, telefon je izgledao identično poput onog koji
je pronašao u vlaku i uvukao ga u ovu bolesnu priču.
Zatim propusnicu na malog bijelog zeca koju je pronašao u knjizi u robnoj kući i
pomoću koje je zaustavio sat i svoj obični život te mu omogućila pristup vlastitoj
Zemlji čudesa.
Treća stvar u njegovoj zbirci bio je hard disk sa svim datotekama o ArgosEyeu,
tvrtki koja se pobrinula da Igra ostane duboko skrivena u internetskim bespućima.
Mangeov Trojanac koji je uz teške napore postavio u tvrtkinu mrežu podataka
odradio je svoj posao. Iznio je mnoštvo stvari na svjetlo dana: lažne trolove, blogove
koji iznose pripremljena mišljenja po narudžbi, Stasi registar ljudi neistomišljenika i
vrašku gomilu prljavog rublja o Philipu Argosu i njegovoj bandi iz nebodera na
Hötorgu.

28
 -exponto-

Unatoč tome što je sumnjao, ne — što je znao — da ArgosEye štiti Igru, bolje mu
je da ostane skriven dok oni registriraju sve koji zabadaju nos gdje mu nije mjesto ili
krše Pravilo broj jedan. Datoteke koje su procurile nisu pokazale ni jedan jedini
dokaz da mu je teorija zaista i točna. Možda su takve podatke držali pod strogom
kontrolom, ili je Mangeov špijunski program jednostavno tražio na krivom mjestu?
Igra nije isplivala na površinu kako se nadao. I dalje je vrebala negdje iz dubine,
jednako nevidljiva kao i prije. Drugim riječima: stvari koje je sačuvao zapravo ne
dokazuju ništa nekome tko ne zna cijelu priču. Čak ni najnoviji dodatak njegovoj
zbirci nije dokazivao mnogo: običan tekst ispisan pisaćim strojem na A4 papiru, što
je bilo tko mogao napisati. Tvoj posljednji zadatak, HP, rekao mu je Tage Sammer,
a.k.a. Voditelj Igre tamo medu nadgrobnim spomenicima dok su pili kavu.
Nakon svega što je učinio da uništi Igru, nakon svih planova koje im je pomrsio i
love koju im je zdipio, taj starac se činio posve mirnim. Kao da vrijedi ona no hard
feelings...
No s druge strane, nije mu baš ponudio bilo kakav zadatak.
Kvragu, s kakvim ga je izborom suočio.
Ako izvrši zadatak, bit će gotov. Fucked for life, u svakom značenju tog pojma. A
ako ne napravi to, neće samo njegov život visjeti o koncu...
JEBEMUUU!
Pregledano 46 od 78 datoteka, nije pronađen ni jedan strani objekt, javio mu je
program.
Pogledao je na sat. Prošlo je već više od minute, još samo devet, a onda mora
otići.
Hajde, hajde, hajde... Prokleto sporo računalo!
Skenira...
Pregledano 70 od 78 datoteka, nije pronađen ni jedan strani objekt.
Nagnuo se nad tipkovnicu i kursorom došao do ikonice za internet, spreman da
je pokrene. Ne smije koristiti tražilice, mora odmah upisati stranicu i zatim izbrisati
sve oznake i kolačiće s računala prije nego što se odlogira. Mora ostavljati što manje
moguće tragova...
Neočekivani zvuk s vrata prenuo ga je. Podigao je glavu i oprezno pogledao
preko ruba zaslona.
Niski muškarac u kožnoj jakni, s tamnim naočalama i nabijenom bejzbol kapom
ušao je u prostoriju s računalima.
Stajao je na vratima i snimao pogledom sva radna mjesta, a zbog nečeg u
njegovom izgledu HP-ovi alarmi su odmah počeli zvoniti kao ludi.
Kvragu!
»
Ukucala je broj i pritisnula zelenu ikonicu.
Pozivanje... pisalo je na zaslonu, no nakon što je zurila u njega pola minute
shvatila je da baš i nije tako. Ljutito je prekinula razgovor i ponovila obred. Najnoviji
model smartphonea, a jedva može uspostaviti poziv...

29
 -exponto-

»Policijska centrala«, reče odjednom glas u slušalici nakon što je zazvonilo samo
nekoliko puta.
Oklijevala je nekoliko sekunda.
»Odjel za dozvole, hvala«, reče zatim.
»Trenutak.«
Dobrodošli na odjel za dozvole, procjena vremena čekanja je... šest... minuta...
Uzdahnula je i pogledala na ručni sat. Na trenutak je razmišljala o tome da
prekine razgovor pa nazove Runeberga i od njega pokuša dobiti više informacija...
Stigsson joj je zabranio kontakt s Henkeom, što i nije velik problem. Pokušava ga
uloviti već tjednima, štoviše i mjesecima, kad malo bolje promisli. Iako zna da je kod
kuće, nije joj nijednom otvorio vrata niti odgovorio na ijedan poziv.
Poslala mu je nekoliko poruka da umiri savjest, i to je sav kontakt koji su imali.
Nije imala nikakvih iluzija da bi sad bilo išta lakše doći do njega.
Brinulo ju je to s bankovnim sefom.
Henke očigledno ima tajne koje su toliko vrijedne da ih je morao skriti u
čuvanom trezoru. Stigssonova ekipa pretresla mu je cijeli stan, a netko je možda
naišao na kopiju ugovora o sefu ili pismo kakvo je i ona dobila. Odluka o
premetačini bila je dovoljna da sve Henkeove tajne izađu na vidjelo.
Što god bilo u tom sefu, sigurno neće učiniti situaciju ništa boljom.
»Odjel za dozvole, Persson pri telefonu...«, glas ju je trznuo.
»Da, ovaaaj, zovem se Rebecca Normen...« Pogledala je papire pred sobom i
pokušala sabrati misli.
»Riječ je o zahtjevu tvrtke za osiguranje za dozvolu nošenja oružja. Samo me
zanima u kojoj ste fazi s tim...«
*
Murjak!
HP instinktivno spusti glavu iza zaslona. Tip je toliko odisao murjačkim
smradom da ga je pekao nos.
Spustio se da izvadi USB-memoriju iz računala. Nema šanse da im samo servira
sve informacije koje je skupljao mjesecima. Sapo bi sigurno pronašao način da
iskoristi to protiv njega i strpao ga u zatvor na neodređeno...
U trenutku kad je zgrabio plastični štapić, čovjek s kapom počeo je držati glasni
govor na nekom nepoznatom jeziku. Još jedan malo mekši glas gotovo odmah je
uzvratio, a kad je HP pažljivo provirio, primijetio je da je čovjek s kapom napustio
prostoriju zajedno sa sredovječnom ženom koja je sjedila za računalom malo dalje od
njega.
Pričekao je nekoliko sekunda, a onda se polako uspravio i izdahnuo.
Lažna uzbuna.
Kvragu, što se uspaničio!
Srce mu je divljački lupalo u prsima, ruke su mu se tresle i morao je nekoliko
puta duboko udahnuti da umiri puls. Krajnje je vrijeme da sklopi kišobran paranoje i
vrati se današnjem poslu.

30
 -exponto-

Skeniranje je do sada već definitivno trebalo završiti i zanimalo ga je kako su

mediji reagirali na njegovo uhićenje.
Naslovi su začudo i dalje nudili savjete za mršavljenje, no u online verziji
Expressena sigurno ima nešto o njemu.
Sigurnosna policija sinoć je uhitila 32-godišnjaka osumnjičenog za planiranje
terorističkog čina.
Izvor iz Säpoa izjavio je da je time vrlo vjerojatno spriječen teroristički čin na
teritoriju Švedske.
Yep, tako se povećava čitanost. Činjenica da su ga pustili nakon nekoliko sati
objavit će se vjerojatno tek sljedeći tjedan kad više nikog neće biti briga za to.
Medijski prostor je malen, Henriče, ljudi mogu podnijeti samo jednu po jednu
priču...
Kvragu, ponekad su mu gotovo zaista nedostajali Philip i ArgosEye gore u onom
neboderu. Usprkos tome što su dali ubiti Annu Argos i pokušali njemu smjestiti
ubojstvo, a da ne spominje sve što su mu napravili nakon što su mu otkrili cover,
ponekad si nije mogao pomoći da ne pomisli što bi bilo da ga nisu razotkrili.
Što je mogao biti sada?
Rilkein dečko?
Philipova desna ruka?
Ili još bolje: njegov nasljednik... Vjerni partner Voditelja Igre, možda čak i budući
Mark Black. Ništa od toga ne zvuči tako loše...
Na zaslonu se odjednom pojavio mali, zeleni prozor. Mora biti da je slučajno
pokrenuo tražilicu dok je izvlačio USB. Sranje, još samo dvije minute do kraja!
Iziritirano je pomakno kursor kako bi zatvorio prozor i iznova pokrenuo
skeniranje. No čim je strelica dotaknula križić u desnom kutu prozora, počela su se
pojavljivati slova. Jedno po jedno slagali su rečenicu od koje su mu se nakostriješile
dlake na rukama.
J
e
s
i
I
i
z
a
i
g
r
u
H
e

31
 -exponto-

n
r
č
e
P
e
t
t
e
r
s
s
o
n
e?
Bacio se pod stol i iščupao USB iz računala. Dok se dizao, udario je glavom o
stol, teturajući zapeo za stolac i pao na pod koliko je dug i širok. Naposlijetku se
uspio uhvatiti za stol, podići na koljena i uznemireno okrenuti glavu. No bilo je
prekasno. Zaslon mu je neumoljivo privlačio pogled, kao da je insekt osuđen na smrt
u UV svjetiljci.
Trči, vikao je prestrašeni glasić u njegovoj glavi.
Bježi otamo, budalo!
No tijelo ga nije slušalo.
Umjesto toga samo je ostao tako na koljenima pred računalom, poluotvorenih
usta i očiju izbuljenih poput ping-pong loptica, dok mu je mozak pokušavao upiti
što se događa.
Otvorio se novi prozorčić i počele su se prikazivati slike jedna za drugom.
Klipovi i isječci članaka s raznih novinskih portala:
Dvor izvještava o rekordno brojnoj zainteresiranosti stranih medija za skoro
princezino vjenčanje...
Otvara se ogromna serverska hala u starom vojnom postrojenju sjeverno od
Uppsale. Stroge mjere sigurnosti...
Prijavljen je još jedan veliki upad u računalo, ovaj put u nekoliko tvrtki unutar
zaštitarske industrije. Baš kao i kod prijašnjih slučajeva, policija pokušava pribaviti
podatke o počiniteljima...
Södra länken zatvoren je po drugi put ovog tjedna zbog računalne greške zbog
koje ne funkcioniraju ograde i ventilacijski sustav...
Nekoliko vodećih novinskih portala zatvorilo je svoje rubrike za komentiranje...
Sve to bilo mu je poznato, i sam je tražio iste te članke i spremio ih na USB-
memoriju. Zatim su stigli novi isječci, koje nije prepoznao:

32
 -exponto-

Treći tjedan zaredom prijavljuju se veliki kvarovi u internetskim i mobilnim

mrežama. To se najviše odnosi na operatere 3 i Telia, no pogođeni su i ostali...
Tri kilograma plutonija iz tajnog švedskog projekta za hladni rat prebacuje se u
SAD. »Neće se koristiti za vojne svrhe«, obećava ministar vanjskih poslova.
EU prisiljava Švedsku da provede smjernicu o pohranjivaju podataka!
Naslovi su nestali, a zamijenile su ih kratke tekstualne poruke: Dolazna poruka
03/04 09.55:
Promijenila sam posao, ovo mi je novi broj. Javi se! /Becca
Dolazna poruka 12/04 14.55:
Zašto se ne javljaš na telefon? /Becca
Dolazna poruka 02/05 16.39:
Bila sam do tebe i pozvonila ti. TV ti je bio upaljen. Zašto nisi otvorio? /Becca
Odlazna poruka 06/05 22.02: Bok, Mangelito, jesi se vratio? /HP
Dolazna poruka 14/05 21.13:
Gdje si ti, Henke? Jesi li dobro? Molim te, nazovi me! /Becca
Odlazna poruka 15/05 03.11:
Mange, javi mi se, moramo pričati, prontol /HP
Dolazna poruka 23/05 18.36: Henke, molim te odgovori!!! /Becca
Čim je shvatio da je upravo pročitao vlastite poruke, sa zaslona je nestao tekst, a
zamijenile su ga pokretne slike.
Poznati lik koji krade kišobran iz vrećice. KLIP
Konjička parada na putu kroz Stockholm. KLIP
Lik u tamnoj odjeći na mopedu. KLIP
Civilni policijski auto koji se okreće u slow motionu. KLIP
Šumska koliba u požaru. KLIP
Strvinari koji kruže nad pješčanim dinama. I naposlijetku:
Silueta starijeg čovjeka s kapom koji se ističe na mračnom, snijegom prekrivenom
brežuljku punom treperećih svjetiljki.
Zaslon se odjednom ugasi, no HP ni dalje nije skidao pogled s njega. Nepomično
je stajao pred računalom, držao dah i čekao. Kad je iskočila poruka, gotovo se upisao
u gaće:
Vrijeme je da odlučiš, Henriče! Ovo je tvoj posljednji zadatak. Jesi li za Igru? Da
ili Ne?

33
 -exponto-

Pet | Duhovi prošlosti

Trebala je, dakako, doći nekako do njega, ipak joj je brat. Trebala je reći Stigssonu
da si zabije to prokleto pravilo u... No, već je pokušala to. Lovila ga je gotovo cijelo
proljeće, zvala ga, slala mu poruke, išla do njega i zvonila mu na vrata nekoliko
puta. Bio je tamo, znala je to. Stan je mirisao kao da se u njemu živi, a ne ustajalo kao
da nikog nema unutra već mjesecima.
Nekoliko puta čak bi dolje s ulice ugledala svjetlo TV-a, no on joj svejedno nije
otvarao.
Preko zime je očito promijenio bravu jer njezin rezervni ključ više nije
odgovarao. Bio je ljut na nju. I znala je točno zašto...
Nije mu se sviđalo što je u kontaktu s Tageom Sammerom. Dobro je znao zašto
joj je taj starac toliko drag, a iz istog razloga Henke ga je bio prisiljen mrziti, a da mu
niti ne da šansu.
Striko Tage podsjeća ga na tatu...
No, iako je Henke tvrdoglavi idiot, mora mu nekako pomoći.
Mora učiniti sve da ga pokuša spasiti od samog sebe.
Potražila je broj u imeniku i oklijevala nekoliko trenutaka prije nego što ga je
okrenula.
To je bila debilna ideja. Ali nije imala izbora... Javio se čim je zazvonilo:
»Zaštitarski odjel, Runeberg!«
»Bok, Ludde, Rebecca je. Sorry što te nisam prije nazvala, ali nisam te htjela
ometati na poslu...«
»Bok, Normen. Nisam ni skužio poziv dok nisam vidio da mi džep svijedi. Pune
su nam ruke posla, kao što znaš. Zoveš li me možda zato što si se predomislila? Želiš
li se vratiti na matični brod?«
Runebergov glas zvučao je kao inače, zbog čega joj je bilo još lakše nastaviti.
»I ne baš. I dalje razmišljam o tome«, slaže ona. »Htjela sam te zamoliti jednu
uslugu, Ludde... I to malo osjetljivu.«
»Mmm.«
Učinilo joj se da čuje kako mu uredski stolac škripi dok je uspravljao svoje
krupno tijelo.
»Radi se o mom bratu...«
»Nazovi me na mobitel za deset minuta.« Odjednom je potpuno promijenio ton.
»Š-što?«
No on je već poklopio.
*
Već je treći put u posljednjih pet minuta oprezno odmaknuo zavjese i pogledao
na mračnu ulicu. Sve se činilo mirno, no svejedno je imao osjećaj da je pod
nadzorom. Stopostotan, kameno čvrsti, vodootporni osjećaj...

34
 -exponto-

Svaki pokret, svaku stranicu koju je posjetio i sav SMS promet. Sve su mu to
pregledavali, unatoč svim mjerama opreza koje je poduzeo. Poigravali su se s njim,
pokušavali ga sjebati u mozak.
I, bogme, uspjeli su...
Spustio je zavjese i napravio dva kruga oko kauča. Zatim je sjeo i počeo nemirno
udarati rukama po koljenu, a zatim gristi nokat koji još nije pravilno oblikovao. Plan
mu, ako ga je uopće imao, nije uključivao ovaj scenarij.
Not by a longshot!
A bio je uvjeren da su zaboravili na njega... Epic fucking Jail!
Mora otići iz stana prije nego što poludi od nervoze. Sat je pokazivao sedam i
nešto, inače bi mu trebalo još nekoliko sati da se izvuče iz kreveta. No iskustvo u
knjižnici kao da je srušilo sve brane u njegovoj glavi, u kojoj su stalno iskakali kratki
isječci scena. Kao da je sanjao cijeli film s početkom, sredinom i krajem, ali sjećao se
samo nekih scena. Memento sekvence koje se nikako nisu mogle povezati, koliko
god se njegov bolni um borio s time.
Prepuna pepeljara u kojoj je upravo ugasio svoju posljednju cigaretu bila je
legitimni razlog zašto bi trebao otići do dućančića na Mariatorgetu i udahnuti malo
svježeg zraka.
Čim je otvorio vrata i izašao na ulicu, osjetio je njihove poglede na vratu.
Okrenuo je glavu i pogledao u svim mogućim smjerovima, no bili su preiskusni da
bi dopustili da ih se tako lako otkrije.
Iako je bilo rano jutro, u dućan se već naguralo četvero petero ljudi. Nabildani,
istetovirani dečko kod jedne od polica krišom ga je pogledao, na što se HP zamrznuo
usred koraka. Bio je gotovo posve siguran da ga je već negdje vidio. Izdalo ga je
odglumljeno nevino pogledavanje slatkišta, žele bomboni baš i nisu dio prehrane
sportaša. Mora dati petama vjetra i otići što prije iz dućana. Trebao bi se vratiti u
stan, no bez cigareta će sigurno puknuti.
Umjesto toga nastavio je dalje prema ulici Horn koja je vodila do Slussena i borio
se s porivom da ne skrene medu automobile na cesti kako bi testirao svoje
progonitelje. Šetnja je trajala manje od pet minuta, a unatoč tome što nije bilo vruće,
majica mu se prilijepila uz tijelo pa je bio prisiljen sjesti na jednu od klupa kod ulaza
u tunel da dođe do daha.
Sav se ukočio, i temeljito je pregledao sve džepove tražeći cigaretu prije nego što
se sjetio da je upravo zbog nestašice cigareta i krenuo na ovaj mali izlet.
Kod podzemne je bio jedan kiosk i bacio je nekoliko brzih pogleda oko sebe prije
nego što je ustao i krenuo prema njemu.
Mora da je upravo stigao vlak jer ga je kod ulaza dočekala gomila ljudi.
Poslovnjaci u odijelima s kravatom, turisti ranoranioci i posve obični Šveđani na
putu prema poslu. Spustio je bradu prema prsima i laktovima se probijao kroz rijeku
ljudi. Čuo je njihovo gunđanje, no nije se obazirao na to.
Odjednom ga je netko udario s boka i umalo je izgubio ravnotežu. Ljutito je
podigao pogled, lica su prolazila pokraj njega u svim smjerovima, no nije mogao
odrediti tko ga je gurnuo.

35
 -exponto-

Navala ljudi odjednom je prestala i ušao je u dvoranu za prodaju karata. No

umjesto da uđe u mali kiosk, ostao je ispred dok mu je mozak pokušavao prispojiti
sinapse. Jedno od lica koje je vidio u prolazu bilo mu je poznato. Onaj bodybuilder iz
dućana možda je samo bio privid, no ovo je bilo stvarno. Pogled, čelo, ožiljak preko
oka i nosa, sve mu je to bilo jezivo poznato. No nešto se nije uklapalo u cijelu priču,
nedostajao je posljednji djelić slagalice.
Trebalo mu je još nekoliko sekunda da mu mozak posloži sve.
Brada!
Napravio je par neodlučnih koraka natrag prema vratima, a zatim još nekoliko
malo bržih. Izjurio je na trg i okretao glavu poput jebene Linde Blair 7 te skočio na
jednu od klupa ne bi li bolje vidio.
»Ermanee!« vikao je. »Ermaneeee!«
No vidio je samo leđa koja su se udaljavala u žurbi, nijedna od njih nisu mu bila
poznatija od drugih.
Otvorio je usta kako bi još jednom povikao, no onda je spazio poglede ljudi oko
sebe. Unatoč gužvi na trgu, oko klupe na kojoj je stajao stvorio se krug gledatelja,
kao da svi žele vidjeti što se događa, ali se nitko ne usuđuje previše približiti.
Nekoliko tinejdžera upiralo je prstom u njega i smijuljilo se, neki tata privukao je
svoje dijete bliže sebi, a nekoliko njemačkih Stieg Larssonovskih turista već je
pripremilo kamere.
Ugledao je svoj odraz u staklenim vratima kroz koja je upravo prošao. Bio je sav
zajapuren u licu, razbarušene kose i očiju izbuljenih poput ping-pong loptica. U
kombinaciji s bradom od tjedan dana i otrcanom odjećom, nije ni čudo što su ljudi
zurili. Izgledao je kao pravi luđak!
Schwedisch Wahnsinn, ja, ja — sehr gut!
Posramljeno je sišao s klupe, uperio pogled u pod i pokušao se što više stopiti u
masi dok je hodao prema Guldgrändu.
Krivo je vidio.
Mora da je krivo vidio.
Po tisućiti put njegova prokleta mašta se razularila i potpuno ga navela na krivi
put. Sigurno je tako bilo. »Duhovi ne postoje«, promrmlja on. Duhovi Ne
Postoje
*
»Jasno ti je da time kršiš sva moguća pravila, Normen?« Kimnula mu je.
»Apsolutno, i kao što sam rekla, Ludde, zaista cijenim to što...«
»No, dobro, dosta o tome. Imaš samo pola sata, a kad završim s jelom trebat ću
sve te stvari natrag. Sunesson je danas šef odjela, sigurno ga se sjećaš.«
»Pojačanje iz Norrmalma, dakako. Neko vrijeme je bio časnik.«

7Američka glumica poznata po ulozi opsjednute djevojčice u horror-filmu Egzorcist

(1973).

36
 -exponto-

»Dobro, onda neće biti problema dolje. Samo mu se nasmij i mahni... Sad je
pauza za ručak pa će hodnici biti puni ljudi. Ali Sune je prefin za to, on donosi ručak
sa sobom. Ne želi propustiti konjske utrke za vrijeme ručka...«
Runeberg se nagne preko stolića i oprezno podigne blago savijene novine.
»Ovdje je sve što trebaš...«
»I posve si siguran da je tamo?«
»Da, provjerio sam u protokolu zaplijene nakon što si me zvala.«
»Dobro!«
Na trenutak nije znala što bi rekla. Iako nisu to ni spomenuli, bila je gotovo
sigurna zašto joj pomaže. Runeberg je bio najbolji prijatelj Tobbea Lundha i kum
njegovom sinu Jonathanu. Onom Jonathanu koji je zajedno sa svojim prijateljem
Marcusom stvorio internetskog fantoma MayBeya, preko kojeg su je mjesecima
maltretirali: širili glasine i tračeve, čak učinili da povjeruje da je Henke u životnoj
opasnosti, sve dok ih naposlijetku nije razotkrila i zaustavila tu šaradu.
Trebala bi kriviti samu sebe, ipak je započela vezu s Tobbeom Lundhom unatoč
tome što je znala da je oženjen i ima obitelj.
Bilo kako bilo, Runeberg se na neki način osjećao odgovornim za taj događaj.
Odjednom se pokajala što je iskoristila njegovu grižnju savjesti na ovaj način.
Cijeli plan je ionako od početka do kraja idiotski... Stigssonove upute bile su
kristalno jasne:
Dok traje istraga o terorističkom zločinu, nipošto ne smiješ imati nikakav kontakt
s bratom. Ponavljam: nikakav kontakt, je li to jasno, Normen?
Ali nema izbora. Mora doći do onog sefa prije nego što ga otkriju Stigssonovi
istražitelji. Samo treba pogledati što je unutra, a kad se uvjeri da nema ničeg što bi
moglo ugroziti Henkea, mogla bi i sama prijaviti postojanje sefa. Pripomoći istrazi.
Barem se tako uvjeravala...
Runeberg kao da je zamijetio njezino oklijevanje. »Bježi sad, Normen, sat
otkucava, a stiže mi hrana...« Konobarica je donijela pun pladanj, a Rebecca je ustala
kako bi mlada žena mogla prići njihovom stolu. Dok je ustajala, primijetila je novine
na stolu, uzela ih i spremila u torbu.
»Još jednom hvala, Ludde, stvarno sam ti...«
Nasmijao se i slegnuo ramenima.
»Dobro je, Normen, hajde sad.«
»Nego...«, nasmije se ona i krene prema izlazu. »Ako ovo pode po zlu, mogla bih
trebati novi posao, a onda možeš očekivati moj poziv...«
Stigla je do ulaza za osoblje u samo tri minute brzog hoda.
Primaknula je karticu čitaču, pazeći da nitko ne vidi da je na prednjoj strani
Luddeova slika.
Čuvar ju je brzo pogledao i zatim joj odobravajuće kimnuo. Prva je prepreka
prijeđena.
Hodala je otvorenim staklenim prolazom između zgrada, držeći glavu visoko
kako bi izgledala kao da je samo na putu u jedan običan radni dan. To joj i nije toliko

37
 -exponto-

teško, s obzirom da je radila ovdje sve do zimus. Teoretski gledano, i dalje je

zaposlena u Sapou, pa i nema neke velike razlike.
Svejedno se osjećala poput stranca, kao da ne pripada ovdje. Nije mogla odoljeti
da ne pogleda u kamere na stropu, a pokušavala se držati što dalje od njih.
Skrenula je na desno u dugi, žuti hodnik. Zastala je u njegovom dnu pred
širokim metalnim vratima s malim, bijelim natpisom.
Odjel za zapljenu dobara
Podigla je Luddeovu propusnicu prema čitaču.
Čulo se pištanje, no ništa se nije dogodilo. Kvragu!
Pokušala je opet, ovaj put nešto sporije.
Opet pištanje, i ovaj put brava je počela zujati.
Smiri se, Normen!
Došla je do male recepcije. Malo dalje iza pulta sjedio je postariji, deblji čovjek s
robinhoodovskom frizurom. Na televizoru na zidu prikazivale su se konjske utrke, a
muškarac je napravio ljutim grimasu kad je shvatio da mora maknuti pogled s
ekrana.
»Bok, Sune«, pozdravi ga ona pretjerano srdačno.
»Neka, neka, samo ti sjedni, snaći ću se ja sama«, nastavi ona kad je bezvoljno
počeo ustajati.
»Samo moram provjeriti nešto što smo zaplijenili prošli tjedan.«
»Dobro«, promrmlja debeljko i zavali se svojim teškim tijelom natrag u stolac.
»Samo se potpiši...«
Mahnuo je rukom prema pultu recepcije i opet se potpuno posvetio TV-zaslonu.
Rebecca uzme popis posjetitelja i našvrlja nekakav nejasan potpis.
»Riješeno!«
Sunesson je samo podigao ruku i pritisnuo gumb iznad svog radnog stola, ne
mičući pogled s TV-a. Vrata desno od Rebecce počela su zujati i za nekoliko sekunda
našla se u velikom skladištu punom polica.
Zadnji je put bila tu prije nekoliko godina pa je zakoračila naprijed pokušavši se
orijentirati. Miris je bio baš onakav kakvim ga se sjećala, vlažan, pomiješan s
mirisom kartona i prebojanog betona. Nekoliko metara dalje uza zid nalazilo se
službeno računalo prema kojem je žurno krenula.
Izvukla je Runebergovu računalnu karticu i stavila je u mali otvor pokraj
tipkovnice. Zatim je brzo ukucala njegovo korisničko ime i lozinku.
Pješčani sat na zaslonu napravio je jedan krug i nakon toga otvorila se baza
podataka.
Upisala je Henrik Pettersson pod ime u polje za pretragu, a red ispod i njegov
datum rođenja.
Kliknula je na traži, a pješčani sat učinio je još dva kruga.
Rebecca je pogledala oko sebe, no velika prostorija bila je prazna.

38
 -exponto-

U daljini je čula zvuk Sunessonovog TV-a. Pješčani sat je nestao, a pojavio se neki
tekst.
Predmet broj K3429302-12, Odjel 5, Red 47, Polica 23-25
Skladište je bilo veće nego što je očekivala pa joj je trebalo nekoliko minuta da se
orijentira.
Glavni je prolaz išao uz jedan od vanjskih zidova, a dijelio se na nekoliko manjih
koji su vodili prema raznim odjelima.
Odjel 5 nalazio se u zabačenijem dijelu prostorije gdje je svjetla bilo znatno manje
nego pri ulazu.
Gorjelo je samo svako drugo svjetlo i pretpostavljala je da negdje postoji
prekidač koji bi jednostavno riješio taj problem, no nije imala dovoljno vremena da
ga potraži.
Velike police oko nje sezale su sve do stropa i gotovo sve su bile prepune velikih,
smeđih kartonskih kutija koje su dodatno upijale ionako slabo svjedo.
Na podu su bili stolci sa stvarima prevelikima za police, a na putu prema
traženom odjelu među zaplijenjenim predmetima ugledala je namještaj, kablove i
nešto što je izgledalo poput brončane skulpture.
Četiri kutije na polici 23 bile su označene odgovarajućim brojem predmeta.
Podigla je onu najbliže sebi i otvorila je.
Kutija je bila puna knjiga i filmova, što je objašnjavalo zašto je toliko teška.
Vratila je poklopac i stavila je natrag na policu.
U sljedećoj kutiji bde su gotovo potpuno iste stvari, no imala je osjećaj da će u
trećoj biti nešto važnije. Fascikli, papiri, i naposlijetku — bingo!
Veliki snop s pedesetak različitih ključeva, baš kako je i pisalo u protokolu.
Nakon tatine smrti riješili su se gotovo svih njegovih stvari, no mama je bila jako
odlučna oko tog snopa ključeva.
Nikad ne znaš kad ti može zatrebati neki ključ, pa ćemo ga zadržati.
Henke ga je zadržao vjerojatno zbog istog razloga.
Pola tih ključeva bilo je toliko staro da su već postali hrapavi, dok su drugi bili
glatki i izlizani od korištenja. Kad je pobliže pogledala, shvatila je da je tu barem pet
šest ključeva bicikla i dva koja podsjećaju na ključeve za paljenje mopeda ili
motocikla, što znači da je Henke nastavio širiti zbirku, baš kao što je i mislila.
A kako izgleda ključ bankovnog sefa?
Nagli zvuk prekinuo joj je tijek misli. Netko je otvorio vrata skladišta.
*
Imaš problema? Me odustaj, mi ti možemo pomoći! 070- 931151
Papirić je bio zalijepljen preko ključanice. Tekst je bio isti kao i prošli put.
Vjerojatno je to bio isti papirić, što znači da je njegov novi, tajni susjed shvatio od
koga je došao. No trenutačno ga uopće nije briga za to.
Mozak mu je svrdlao sto na sat. Prošao je cijeli Soder pokušavajući probaviti ono
što je vidio. No, bilo je to nemoguće.

39
 -exponto-

Ako nije samo umislio ono što se dogodilo kod Slussena, ako je zaista dobro
vidio, onda je sve što je proživio u protekle dvije godine... Što?
Fuckin'ell!
Jučerašnja je glavobolja uzela zamaha pa je refleksno prstima uhvatio korijen
nosa. Raskidao je papirić i izvadio iz džepa ključeve stana.
Trznuo se na neko zveckanje slijeva i zastao s ključem već u bravi. Srce mu je
gotovo probilo kroz prsni koš pa je bio prisiljen nekoliko puta duboko udahnuti da
se smiri. Kvragu, što se prepao!
Samo polako i mirno...
Oprezno je pogledao prema susjednim vratima. Zvuk je dolazio iznutra, u to je
siguran, čuo ga je i neki dan. Zvuk sigurnosnog lanca koji udara o vrata iznutra.
Lanac se nikada ne bi sam zaljuljao, što znači da ga je netko pomaknuo. Susjed mu se
sprema izaći.
Iz neobjašnjivih razloga njegov poriv da sazna tko je novodoseljeni susjed bio je
još jači nego posljednjih dana pa je pričekao gledajući u susjedova vrata. No ništa se
nije dogodilo. Vrata su i dalje bila zatvorena.
Upravo se htio okrenuti, kad mu se učinilo da je ugledao neki pokret u špijunci.
Blagu promjenu sa svijetlog na tamno, kao da je netko prislonio oko uz nju. I
odjednom je postao uvjeren da netko stoji s druge strane vrata.
Netko tko ga promatra...
Brzo je okrenuo ključ u bravi, otvorio svoja deformirana ulazna vrata i zalupio ih
iza sebe.
*
Držala je dah osluškujući zvuk koji je dolazio od vrata. Učinilo joj se da čuje
korake u daljini. Čak i ako je to samo debeli Sunesson koji se vuče u svojim
Birkenstockicama, nije htjela da otkrije čime se bavi. Brzo je stavila snop ključeva u
torbu i vratila poklopac na kutiju. Koraci s glavnog prolaza sve više su se
približavali.
Tvrde potpetice koje su udarale o betonski pod. Bile su to prave cipele, za razliku
od Sunessonovih sandala ili uobičajenih policijskih gojzerica. Takve nije nosilo
mnogo ljudi u policijskoj postaji, i tko god da to jest, ne želi se susresti s njime. No
jedini izlaz odavde je kroz glavni prolaz...
Oprezno je vratila kutiju na policu.
Koraci su joj se odlučno približavali, čvrstim, gotovo vojničkim hodom.
Pogledala je oko sebe i brzim korakom zašla malo dublje u prolaz. Jedno od
spremišta bilo je prazno, pa se instinktivno uvukla u njega.
Koraci su joj sada već bili posve blizu, a gomila smeđih kartonskih kutija skrivala
je pogled na nj s hodnika. Samo je trebala pričekati da osoba prođe i zatim se
oprezno iskrasti.
Koraci su odjednom prestali. Rebecca se sva skvrčila i zadržala dah.
A onda je osoba nastavila hodati, no znatno sporijim korakom. Trebalo joj je
nekoliko sekunda da shvati kamo osoba ide. Ravno prema njoj!

40
 -exponto-

Stisnula se uz kartonske kutije na polici. Između nje i kraja prolaza bilo je

nekoliko polica. Ako osoba krene prema nekoj od njih, sigurno će je otkriti.
Kvragu, kako je glupo što se skrila. Trebala je samo zadržati masku, pozdraviti
ga i pretvarati se kao da se ništa ne događa. Što da sad kaže, pobogu?
Bok, bok, uvukla sam se ovdje da vidim kako izgledaju police sa strane.
Koraci su se približavali, još samo nekoliko metara. Mora izaći, to će ipak
izgledati normalnije nego da je netko uhvati skvrčenu u spremištu. Srce joj je
divljački lupalo u prsima.
Duboko je udahnula i nagnula se prema naprijed. Važno je držati se mirno i
prirodno.
Koraci su odjednom utihnuli. Čula je šuškanje kartona i kako se netko
nakašaljao.
Bio je to posve sigurno muškarac, i samo je nekoliko metara od nje.
Rebecca nakrivi glavu, nagne se prema naprijed i virne preko ruba kutija.
Kvragu!
Odmah je povukla glavu. Tamne hlače odijela i crne cipele, to je sve što je uspjela
vidjeti. No svejedno je bila posve sigurna. To je Stigsson. Stajao je okrenut prema
kutijama koje je maločas i sama pregledavala.
Čula je kako izvlači jednu od njih i stavlja je na pod.
Zašuškalo je kad je podigao poklopac, a zatim se čuo prigušeni zvuk kad je
okrenuo kutiju.
Trznula se zbog prodorne boli u lijevom listu. Kvragu, noge su joj se počele grčiti
zbog neudobnog položaja. Bol je postajala sve jača i polako se penjala kroz tijelo. Kad
je došla do bedra, bila je prisiljena zagristi usnicu kako ne bi zastenjala. Stigsson je i
dalje pregledavao kutije.
Pokušala je prebaciti težinu kako bi krv prošla kroz bolne mišiće, no umjesto
toga je izgubila ravnotežu i pala uz policu.
Opet se začuo zvuk s prolaza.
Bol u nozi pretvorila se u grčeve i zagrizla je usnicu toliko jako da joj se učinilo
da osjeća okus krvi.
Stigsson se opet zakašljao.
Leda su joj polako počela kliziti niz kutije i pritisnula je nogu koja nije boljela o
pod kako bi se zadržala u istom stavu. No bilo je nemoguće održati ravnotežu. Tijelo
joj je sve više klizilo prema prolazu.
Za nekoliko sekunda isteturat će i pasti mu pred noge.
Odjednom začuje zvuk vraćanja kutije na policu.
Koraci su se naglo približili i mislila je da će joj srce zastati.
Potom je shvatila da se koraci žurno udaljuju i u trenutku kad su se vanjska vrata
zatvorila, pala je na betonski pod koliko je duga i široka.

41
 -exponto-

Šest | Mozgalice

Tri je jutra zaredom peglao dupe na ovoj vražjoj klupi. Počeo je pola sata ranije
nego prvi put i ostao sjediti pola sata duže. Navukao je kapuljaču i kapu preko čela
te za svaki slučaj stavio i jeftine sunčane naočale. Sve kako bi ostao neotkriven.
No baš kao i drugih dana, nije postigao baš ništa, pa mu se cijeli ovaj projekt
počeo činiti poprilično besmislenim. Osim što ga je stražnjica počela boljeti, shvatio
je i koliko se glupo ponaša. Ima mnogo gorih problema od eventualnog
doppelgangera s trga Södermalm, a baš kao i igranje playstationa ili drkanje, i ovaj
projekt samo je još jedan od načina da izbjegne suočavanje sa stvarnošću.
Erman je mrtav, izgorio je u onoj kolibici prije gotovo dvije godine nakon što ga
se Igra dočepala. Jadničak je prešao onu krhku granicu između genijalne
pronicljivosti i potpunog ludila, no unatoč tome bio mu je u najmanju ruku koristan.
Otvorio mu je oči i objasnio kako Igra funkcionira, i to ne samo na najvećim i blago
rečeno nesimpatičnim razinama. Govorio mu je i o Mravima koji idu u izvidnicu,
pribavljaju informacije i regrutiraju prikladne igrače za nove zadatke. Zatim o
klađenju dok zadatke snimaju i uživo objavljuju internetski džokeji željni igre.
Sve što mu je Erman ispričao, u kombinaciji s njegovim osobnim iskustvima,
pomoglo mu je da uvidi Igrinu poprilično mračnu dubinu, i sve na što su spremni.
No, koliko god to zvučalo razumno, tip je svejedno bio pravi šumski luđak, i koliko
god se pokušavao uvjeriti da nije kriv za njegovu smrt, nekako mu ti izgovori nisu
bili uvjerljivi. Vjerojatno se upravo zbog tog osjećaja krivnje i nedostatka sna u
njemu rodila paranoja zbog koje je i ugledao duha usred bijela dana.
Nema druge opcije.
Ili bolje rečeno, ne može je biti, ispravio se te skinuo tenisice i bacio se na kauč
koliko je dug i širok.
Sletio je na nešto tvrdo i nakon nekoliko akrobatskih vježbi pomiješanih sa
psovkama, uspio je izvući daljinski upravljač ispod leda te počeo nestrpljivo prolaziti
kroz uobičajenu ponudu dnevnog TV-programa.
Na čajnom stoliću pronašao je polupraznu kutiju Maribora. Zapalio je cigaretu i
pokušavao ispuhivati dim prema svjetiljci na stropu.
Tada ju je spazio. Stajala je na vrhu police poput mračne kutijice. Usamljena,
napuštena knjiga.
Iz ovog položaja vidio se samo mali dio korica, što znači da je netko tko stoji
pred policom ne bi ni primijetio, zato je vjerojatno promakla murjacima.
Nagnuo je glavu i zažmirio pokušavajući otkriti o kojoj je knjizi riječ, no slova su
bila premalena. Bila je posuđena iz knjižnice, mogao je razabrati bijele oznake na
poleđini. Tri znaka, vjerojatno Hce — Strana beletristika...

42
 -exponto-

Klingu i Klangu 8 promakla je ukradena knjiga pred nosom, a umjesto toga

napunili su svoje kutije legalno nabavljenom pornjavom i izlizanim džepnim
knjigama.
Pokušao je oponašati Hellströmičin nazalni glas: Henriče Petterssone, osuđeni
ste za zločin protiv države jer niste vratili knjige u knjižnicu na vrijeme. Kako se
izjašnjavate o ovoj optužbi?
Guilty as charged, fuckface!!!
Nasmijao se i ispuhao dim, ovaj put prema vrhu police. Odjednom shvati da je
gladan. Ni ne sjeća se kad je zadnji put jeo, a i to je samo bilo neko lisnato tijesto na
brzinu ispečeno u mikrovalnoj.
Kruljenje u želucu bilo je dobar znak, kao da mu je ta stara knjiga pomogla
skrenuti misli i prizemljila ga. Tuš i nešto hrane sigurno će mu pomoći da se bolje
osjeća. Kineska hrana ili poštena porcija kebaba iz restorana Jerusalem. Mmm!
Pogledao je na sat na TV-u: 10:25.
Malo je prerano za ručak, trebao bi izdržati još barem pola sata. Onda prvo ide
pod tuš. Ustao je, no umjesto da ode ravno u kupaonicu, došao je do police, popeo se
na prste i posegnuo za knjigom.
Prsti su mu dohvatili rub knjige i uspio ju je gurnuti malo bliže sebi.
J. D. Salingerov Lovac u žitu. Njegova najdraža knjiga, pročitao ju je barem deset
puta. Vjerojatno ju je posudio u knjižnici na Bagarmossenu, što znači da je zločin
zastario već desetak godina.
Uzevši u obzir novopridošle informacije, moj klijent želi promijeniti iskaz u —
not guiltyyy!
Još se malo ispružio i pokušao je bolje zgrabiti za korice. No umjesto toga
izgubio je ravnotežu, a knjiga je pala preko ruba. Predmet koji je bio na njoj pao je za
njom ravno na njegovu glavu i jako ga udario prije nego što je završio na podu.
Mobitel.
Sjajni, srebrni, sa staklenim zaslonom na dodir.
*
Propusnica je bila bijela, i za razliku od one koju joj je Runeberg nekidan
posudio, na njoj nije bilo nikakvih vidljivih informacija. Ni imena, ni loga, ni
fotografije vlasnika. Samo glatka, bijela kartica koja je došla u podstavljenoj omotnici
bez naznačenog pošiljatelja.
Anonimnost je vjerojatno samo dodatna mjera opreza. Kvrgava omotnica s
prozorčićem i logom banke zasigurno bi upućivala na kreditnu karticu, čime bi
povećala rizik od krade za sto posto.
Očito su ozbiljno pazili na sigurnost.
Pružila je vozačku dozvolu čovjeku za pultom, a on ju je dobro promotrio prije
nego što je ukucao njezin osobni broj u računalo.

8Likovi iz romana Pipi Duga Čarapa - dva nespretna i nekompetentna policajca koji
nikako ne uspijevaju uhvatiti Pipi i poslati je u dječji dom.

43
 -exponto-

Bio je to onaj isti čovjek, no iako je prošlo tek nekoliko dana od njezinoga zadnjeg
posjeta, nije ničim pokazao da je prepoznaje. Dapače, doimao se još formalnijim nego
prije.
»Tako, izvolite.«
Pružio joj je vozačku dozvolu.
»Jeste li upoznati s procedurom?«
»Ne.«
Prebacio se do ruba šaltera i pokazao prema vratima iza sebe.
»Ja ću Vam otvoriti vrata, a unutra ćete onda provući karticu kroz čitač. Zatim će
se otvoriti još jedna vrata i ući ćete u trezor...«
Kimnula je da pokaže da je razumjela.
»Unutra je nekoliko prostorija sa sigurnosnim pretincima. Sva vrata su
zatvorena, osim onih koje pripadaju Vašem pretincu i koja će biti otključana. Nakon
toga morate upotrijebiti ključ kako biste otvorili pretinac. Imate li ključ?«
»Svakako«, odgovori ona i potapša svoju torbicu te pokuša suspregnuti osmijeh.
Sudeći prema njegovom pogledu, nije joj posve uspjelo. »U pretincu se nalazi
metalna kutija. Vlasnici je obično ponesu sa sobom u jedan od privatnih odjeljaka
malo dalje. Unutra će Vam možda biti malo manje smetnji nego u trezoru...«
Stao je na nekoliko sekunda, no čini se da je zbog nečeg u njezinom izrazu lica
ipak nastavio.
»U odjeljcima nema nadzornih kamera...«, doda on.
»Shvaćam«, odgovori ona kratko.
Pritisnuo je gumb i otvorila su se tamna, metalna vrata iza njega.
Rebecca ude u mali međuprostor između vrata. Pred njom su se nalazila još
jedna metalna vrata, mnogo robusnija od onih kroz koja je upravo prošla.
Oprezno je okrenula glavu i pogledala prema kameri na stropu, pokušavajući
izgledati što smirenije moguće. Ima potpuno pravo biti ovdje, pa zašto je onda uopće
ovoliko nervozna?
Vrata iza nje su se zalupila, i trznula se na taj zvuk.
Mirno, Normen!
Duboko je udahnula, zadržala kratko zrak pa polako izdahnula.
Provukla je propusnicu kroz mali čitač. Sve je bilo tiho, a onda su se otvorila
metalna vrata pred njom.
Trezor je bio mnogo ekskluzivniji nego što je očekivala. Diskretna rasvjeta uz
betonske zidove u kombinaciji s blagim citrusnim mirisom vjerojatno su trebali
stvoriti osjećaj sigurnosti i zaštićenosti. I uspjelo im je.
Obojeni fluorescentni trak na mramornom podu vodio ju je između redova vrata
s rešetkama. U prostoriji pred sobom ugledala je mnoštvo mesinganih vratašaca. Na
dnu hodnika vidjela je nešto što je nalikovalo na vrata svlačionica. To su vjerojatno
odjeljci koje je čuvar spominjao.
Iznad četvrtih vrata s lijeve strane gorjelo je zeleno svjetlo.

44
 -exponto-

Uhvatila je kvaku, a vrata su se otvorila bez zvuka. Prostorija je bila uska, nije
imala više od nekoliko kvadratnih metara. Sa stropa ju je snimala još jedna kamera,
no pokušavala ju je ignorirati. I koji je sad od ovih dvjesto pretinaca njezin?
Prelazila je prstima preko vrata: 115, 120, 125... Tu je, gotovo u samom dnu reda.
Kleknula je i izvadila veliki snop ključeva iz torbe te pogledala mesingana
vratašca. Pretinac je bio srednje veličine, možda trideset puta trideset centimetara.
Ključanica je bila malo šira, što znači da može eliminirati veći broj ključeva sa
snopa, no svejedno ih ima barem deset koji bi mogli odgovarati.
Pogledala je prema kameri i učinilo joj se da je objektiv zumira. Kao da znaju da
ne bi smjela biti tamo jer pretinac i njegov sadržaj zapravo ne pripadaju njoj već
nekom drugom.
Ne, sad se zaista mora malo smiriti. Banka je nju kontaktirala i oni su njoj poslali
propusnicu. A što se Henkea tiče, očito se nije bojao za svoje dragocjenosti kad je njoj
prepustio brigu o plaćanju sefa.
Dakle, imala je svako pravo otvoriti taj pretinac.
Opet je pogledala prema kameri, nagnula se naprijed i izvadila ključ koji je
izdvojila kao najvjerojatniji.
Bio je prevelik. Onda može isključiti njega i onog još većeg.
Pokušala je s malo manjim ključem. Ušao je u rupu, no nije joj i odgovarao.
Isključila je njega i još jednog malo manjeg.
Proučavala je četiri preostala moguća ključa.
Jedan je bio malo iskrivljen i činio se prestarim, pa ga je odlučila eliminirati, no
ostali su se činili obećavajućima.
Ni jedan od njih, čak ni njezin treći izbor nije odgovarao.
Upravo se spremala pokušati s onim iskrivljenim kad je čula nekakav prigušen
zvuk negdje iz trezora. Trznula se i skočila na noge te oprezno izvirila u hodnik. Bio
je, naravno, prazan.
Vrata trezora su automatska i da su se zaista otvorila, zasigurno bi to već odavno
čula.
Vratila se svom pretincu i stavila iskrivljeni ključ u bravu. Odgovarao je, no nije
ga uspjela okrenuti. Nakon nekoliko pokušaja ga je izvukla.
Pa jebemu!
Isprobavanje snopa ključeva pokazalo se lošim. Henke je očito skrio ključ na
drugo mjesto, a jedina šansa da otvori pretinac time je nestala.
Može zatražiti od banke da ga otvore, no s obzirom kako sporo im se odvija cijeli
sigurnosni postupak, to bi vjerojatno trajalo nekoliko mjeseci.
A to bi dalo Stigssonu i njegovoj ekipi dovoljno vremena da otkriju sef.
I što sad?
Ovaj iskrivljeni ključ očito odgovara, možda ga može ispraviti nekako?
Skinula je ključ sa snopa i stavila ga na kameni pod te nekoliko puta prešla
petom preko njega. Zatim ga je podigla i dobro promotrila.
Vrijedi pokušati još jednom.
45
 -exponto-

Stavila je ključ u bravu i oprezno ga okrenula...

Brava je škljocnula i mesingana vratašca su se otvorila.
Iznenadila ju je metalna kutijica koju je ugledala... Ne samo zato što je bila
zaštićena šifriranom bravom s prednje strane, nego što je bojom i oblikom poprilično
odudarala od ekskluzivnog, gotovo sterilnog trezora. Vjerojatno je nekoć bila zelene
boje, no boja se oljuštila, a na nekim dijelovima vidjela je ostatke žutih slova i
brojeva. Osim toga, metalna kutija je na nekim mjestima bila udubljena, kao da ju je
netko pokušavao nasilno otvoriti. Polako ju je izvukla iz pretinca. Imala je
sedamdesetak centimetara, a bila je mnogo teža od očekivanog, no na sreću je imala
ručkicu na poleđini pa ju je bez većih problema mogla odnijeti u jedan od odjeljaka.
Zatvorila je vrata za sobom i zaključala bravicu te stavila kutiju nasred stola.
Šifrirana brava izgledala joj je jako poznato. Štoviše, bila je uvjerena da je vidjela
nešto slično u zgradi općinske policije gdje su umjesto sobe s oružjem imali sef.
Šifra počinje nulom, zatim ide neki broj između jedan i sto, pa opet nula, a zatim
opet neki broj.
Tri brojke osim nula, uglavnom ih toliko bude. Koje da onda odabere?
Odjednom opet čuje onaj isti zvuk i zamrzne se. Ovaj put bio je mnogo jasniji.
Kratko, prodorno cviljenje, kao da je netko vukao mekani gumeni potplat prejako po
mramornom podu.
Nije čula da se otvaraju vrata trezora, pa mora da je taj netko već bio unutra kad
je ušla.
Osim ako ne postoji još neki ulaz za koji nije znala... Otključala je bravu, oprezno
provirila van i pogledala na hodnik.
»Ima li koga?« reče ona poluglasno, no ostala je bez odgovora.
Pričekala je pa opet zatvorila vrata za sobom. Ako želi otvoriti kutiju, mora se
koncentrirati na kombinaciju znamenki.
Pokušala je s Henkeovim datumom rođenja, no bez rezultata.
Zatim je pokušala s maminim. Još jedan promašaj.
Ako je Henke samo nasumice odabrao znamenke, morat će nekako drukčije
pokušati otvoriti kutiju.
Bila je prevelika za torbicu, a pitanje je može li samo izaći s njom pod rukom. Je li
to uopće dopušteno?
Stajala je mirno nekoliko sekunda i uhvatila se kako osluškuje trezor. No osim
prigušenog zvuka klimatizacijskog sustava, bilo je posve tiho.
Odjednom joj sine ideja i isproba novu kombinaciju znamenki.
Nula, devetnaest, nula, šest, nula, sedamdeset i pet.
Polako je okrenula tipku do nule. Čuo se jasan klik.
Henke je odabrao njezin rođendan za šifru!
Kutija je imala dvostruko dno podijeljeno na dva pretinca. U gornjem je pronašla
nekoliko svežnjeva novčanica dolara. Pored novca bio je i stog malih bilježnica,
svezanih snažnom smeđom gumicom. Kad ih je podigla, gumica je pukla i sve je

46
 -exponto-

palo po podu. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati što su zapravo te bilježnice
u raznim bojama.
Strane putovnice, i to poprilično stare, s obzirom da ih nije odmah prepoznala.
Otvorila je jednu od njih i zabuljila se u zrnatu sliku svjetlokosog muškarca s
brkovima i tamnim naočalama. Podsjećao ju je na Henkea. Blago ćelav, s tamnim
krugovima oko očiju i pomalo koščatim licem.
John Earnest, rođen 1938. u Bloemfonteinu, Južna Afrika, pisalo je u tekstu u
putovnici.
No to nije mogla biti istina. Unatoč boji kose, naočalama i brkovima, bila je posve
sigurna. Muškarac na slici je njezin otac.
*
Trebala mu je gotovo cijela minuta da se uopće usudi dotaknuti mobitel. Ruke su
mu se toliko tresle da je jedva uspio uhvatiti metalni predmet.
Prešao je prstima preko brojeva, nije ni trebao okrenuti mobitel da ih pogleda.
1
2
8
Dakako, ništa drugo i nije dolazilo u obzir...
Oprezno je odložio mobitel na stolić i napravio krug oko kauča. Zatim još jedan..
Knjiga je i dalje bila na podu. Zajedno s njom na pod je sletilo i nekoliko kuglica
prašine, no baš kao i mobitel, bila je posve čista, što može značiti samo jedno. Oba
predmeta postavljena su tu nedavno.
Pronašao je primjerak protokola zaplijene u kuhinji. Četiri zgužvane A4 stranice
na kojima su navedeni svi predmeti koje su murjaci skupili iz stana. Po sredini treće
stranice pronašao je što je tražio.
103. Knjiga, jedan komad, "Lovac u žitu", J. D. Salinger Poruka je bila posve
jasna. Netko je skupio knjigu iz policijskog inventara i vratio mu je u stan zajedno s
mobitelom. Baš kao što mu je Erman rekao, Igra je posvuda, a ta knjiga na njegovom
stoliću u dnevnom boravku potvrđuje da ni Sapo nije iznimka.
Prokletstvo!
Bacio se na kauč te zureći u mobitel prolazio prstima kroz kosu.
Jednom, pa još nekoliko puta, sve jače. Počeo je čupati kosu koja mu se petljala
medu prstima, no nije to ni primijetio. Ovo mora biti kopija mobitela.
Svog je ostavio kod Mangea prije dvije godine, a nakon toga ga je preuzela Becca
i ostavila na odjelu izgubljenih stvari u policiji. Potom je saznao da je vlasnik
telefona Acme Teleusluge, a sudeći prema ovome, dobili su ga natrag.
ACME Teleusluge d.d., ponosna članica PayTag grupe...
Prestao se čupati, uklonio je dlake između prstiju te posegnuo za mobitelom.
Površina mu je bila hladnjikava, podigao ga je prema svjetlu te okretao dok nije
pronašao što je tražio. Nekoliko ogrebotina u jednom kutu staklenog zaslona, od
događaja u Birkastanu kad ga je onaj tetovirani gorila kojemu je posprejao vrata
pokušao ubiti.

47
 -exponto-

Kopija, my ass!
Znao je čim ga je vidio na podu. To je njegov mobitel.
I prije nego što je otvorila donji pretinac, slutila je što će u njemu pronaći.
Reagirala je na miris. Oštri, uljasti miris koji je dobro poznavala.
Polako je otvorila poklopac. U donjem pretincu bio je crni revolver s malim,
smeđim kundakom, a puls joj je naglo počeo divljati.
Othrvala se porivu da uzme oružje i umjesto toga pomno ga promotrila. Za
razliku od mnogih svojih kolega, nju oružje nije zanimalo. Službeni policijski pištolj i
automatska puška bili su oružja iz kojih je pucala. No u usporedbi s pištoljem ili
automatskom puškom, revolver je daleko jednostavnije oružje. Na sredini ima
rotirajući bubanj sa šest komora.
Kundak, cijev, okidač i velik, vidljivi otponac koji se može napeti palcem, i to je
sve.
Zbog široke, kratke cijevi izgledao je opako, poput buldogovog nosa.
Oprezno je izmjerila cijev malim prstom. Promjer mu je bio otprilike kao i kod
njezinog službenog pištolja. Devet milimetara, ili blizu toga, no uzela je u obzir da se
kalibar revolvera uobičajeno mjeri inčima. Pokušala je izmjeriti to nekako u glavi, no
ubrzo se pogubila.
Na stoliću je bila mala radna svjetiljka, upalila ju je i podigla kako bi osvijetlila
metalnu kutiju.
Točno ispod bubnja ugledala je ugravirani tekst.
Cal .38 i još jedan duži broj koji vjerojatno označava serijski broj oružja. Trebala
bi ga zapisati. Uzela je blok i kemijsku iz torbe. Dvaput ga je provjerila dok je
zapisivala znamenke i podebljala ih kako bi ih bolje zapamtila. Da joj se mozak
nečim pozabavi.
Ali taj predah bio je samo privremen.
Što je ovo pobogu pronašla?
Raširila je putovnice po stolu i pregledala ih.
Njih pet izdano je kasnih sedamdesetih, a na njihovim slikama je njezin tata.
Na nekima je imao naočale, brkove ili bradu, a na nekima boju kose drukčiju od
prirodne. Zajedničko svim putovnicama jest da nijedna nije bila na njegovo pravo
ime. Pogledala je metalnu kutiju i još jednom se otrhvala porivu da uzme revolver.
No njezina policijska izobrazba pobijedila je i u ovoj bitci.
Oružje je bezopasno kad miruje, a rukovanje njime bez rukavica može značiti da
bi ga mogla kontaminirati svojim otiscima. No može ga malo pomaknuti.
Stavila je kemijsku u cijev, podigla ga i okrenula. Pomaknula je bubanj nekoliko
centimetara, a onda ga je još malo okrenula da ga bolje promotri. Šest komora, kao
što je i mislila, a učinilo joj se da unutra vidi mesingane diskove. Oružje je dakle
napunjeno.
Dva metka imala su rupice od okidača, što znači da se iz njega sigurno pucalo, a
ostala četiri bila su netaknuta.
Odjednom joj sine ideja. Trebala se toga odmah sjetiti, a ne piskarati po bilježnici.

48
 -exponto-

Odložila je revolver na stol i izvadila svoj mobitel.

Dolje sigurno nema signala, ali to joj nije bitno. Označila je ikonicu za kameru i
okinula nekoliko brzinskih fotografija revolvera iz raznih kutova. Zatim ga je
oprezno vratila na dno kutije.
Pogledala je na sat, krajnje je vrijeme da ode na posao. Mora donijeti odluku.
Skupila je sve putovnice i ubacila ih u torbu. Nakon kratkog razmišljanja, isto je
učinila i s novcem, no s oružjem je oklijevala — nije se osjećala ugodno uz njega. Nije
ga ni mogla ostaviti Stigssonu i ekipi, to ne dolazi u obzir. No nije ga nipošto htjela
ponijeti na posao ili kući Mickeu. Postoji li neka druga opcija?
Oklijevala je, a zatim zatvorila poklopac i okrenula šifriranu bravu. Uzela je
kutiju u ruku, stavila torbu preko ramena i krenula prema vratima.
Nekoliko sekunda samo je stajala s rukom na kvaki i osluškivala trezor. Zatim je
otvorila vrata odjeljka, pogledala prema najbližoj kameri i mirno se vratila prema
pretincu. Vratila je kuriju na mjesto, okrenula ključ bez oklijevanja da ga zaključa i
zatim otišla iz trezora.
»Zanima me mogu li dobiti kopiju ugovora o sefu?« upita čovjeka za pultom.
»Htjela bih napraviti novi, samo na moje ime. Potpuno novi, dakle...«
Odložio je mobitel, digao knjigu s poda i prelistao je.
Stockholmska gradska knjižnica Bagarmossen pisalo je na prvoj stranici, a nakon
pobližeg promatranja otkrio je i godinu tiska — 1986.
No od poruke na prvoj stranici počele su mu se tresti ruke Kićeni, starinski
rukopis koji ga je podsjećao na očev.
Vrijeme je da s e odlučiš Henriče
Da
ili
Ne?

49
 -exponto-

Sedam | Samo zato što si paranoičan...

Premjestio je čašu na drugo mjesto na zidu i prislonio uho na njezino dno.

Poboljšanje je bilo samo djelomično. I dalje se uglavnom čulo samo prigušeno
mumljanje više glasova, a nije se moglo razabrati što govore.
Sranje!
Osluškivao je u hodniku već nekoliko dana, čekao hoće li netko ući ili izići.
Nekoliko puta je i pozvonio na vrata, čak je kupio i vražju bombonijeru kao pristojan
poklon dobrodošlice...
Iako je bio siguran da je netko u stanu, novi mu susjed nije otvorio vrata. Tko
god bio unutra, on ili ona pod svaku cijenu želi izbjeći susret s njime, što mu samo
potvrđuje sumnje.
Igra ga drži na oku, znaju čak i kad ulazi i izlazi iz stana. A za to im treba dobra
promatračnica, i to vraški mudro postavljena. Kad je to shvatio, ostalo nije bilo teško
dokučiti. Može ih točno zamisliti unutra u susjednom stanu, gomilu bezličnih Stasi
agenata u odijelima, s velikim slušalicama na ušima koji pomiču mikrofone po
zidovima ili buše male rupe u njima kako bi postavili minijaturne kamere.
I sve to dok mumljajući raspravljaju o sljedećem koraku operacije...
Odložio je čašu i napravio brzinski krug po stanu.
Trebao bi, dakako, kidnuti. Pobjeći što dalje i skriti se u neku špilju. No ni to ne
bi pomoglo, Igra bi ga prije ili poslije i tamo pronašla. Dok god je u stanu, zna gdje
su oni. Za sada Voditelj Igre ne zna da im je prokužio tajnu nadzornu centralu.
Dakle, u prednosti je...
Maloj, ali svejedno!
A ako želi zadržati tu prednost, mora poduzeti određene mjere opreza...
Ljepljiva traka. Treba mu još ljepljive trake. Sve utičnice su sigurne, a isto vrijedi i
za najveće pukotine i spojeve, no svejedno treba biti siguran. Zidovi su stari i puni
neravnina i izbočina koje lako mogu skrivati mikroskopski objektiv kamere.
Ali da bi nabavio još trake, mora izaći, ostaviti stan bez nadzora i otići sve do
specijalizirane trgovine gore u ulici Horn.
Nije bio vani gotovo tjedan dana, živio je na konzervama sardine, cigaretama i
vodi iz slavine pa je počeo podrigivati na aluminij. No nije imao izbora.
Prva postaja — dućan: kruh, kavijar, jela iz konzerve, nekoliko gotovih jela i
toliko cigareta da je debela ženska za blagajnom ustuknula kad ih je naručio.
Brzo je sve potrpao u vrećicu i izašao na ulicu.
Prikovao je pogled uz pločnik i napeo vratne mišiće što je više mogao kako bi se
otrhvao porivu da okrene glavu. No koliko god se borio protiv toga, nije mogao
odolijeti da se ne osvrne.
Gotovo odmah ih je spazio. Par u tridesetima koji je promatrao izlog. Široke
hlače, ravne, crne cipele, strogi pogledi usmjereni na okolinu, a ne jedno prema
drugome. Murjaci, u to je siguran.
No jednako tako mogu i raditi za Igru. Ili oboje...
50
 -exponto-

Naglo je skrenuo desno, a njihovi pogledi žarili su ga po vratu.

Još kojih stotinu metara do specijalizirane trgovine gdje će uzeti nekoliko koluta
ljepljive trake, a onda se vraća kući.
Kad učini stan sigurnim, možda će napokon dobiti šansu da razmisli malo o
svemu.
Reklamni plakati uz put opet su prikazivali vjenčanje. Odjeću, meni, popis
gostiju...
Baš kao što je i mislio, njegovo uhićenje već je zaboravljeno. Sada je sva pažnja
bila usmjerena na to da se novi princ suočava s »teškim izborom«, vjerojatno za koju
će dobrotovornu organizaciju glumiti da radi sada kad će ga uzdržavati porezni
obveznici...
Pljunuo je u odvod i brzinski se ogledao preko ramena. Pratitelja mu više nije
bilo, što samo može značiti da ih ima vjerojatno više od dvoje koji ga nadziru.
Majica mu se prilijepila uz tijelo od znoja i zastao je pred trgovinom da je odlijepi
od prsiju. Oštri dašak tjelesnih mirisa zapljusnuo ga je iz ovratnika, na što je frkno
nosom. Kvragu, što smrdi!
Pogledao se u izlogu. Vlažna majica bila je više žuta nego bijela, a poderane
traperice bile su mu pune mrlja. Zajedno s bradom, masnom kosom, tamnim
krugovima oko očiju i ping-pong pogledom, dijagnoza je bila kristalno jasna. Nije ni
čudo što ga ljudi izbjegavaju na pločniku. Izgleda kao psihički slučaj.
Trznuo se na nagli zvuk iz prometne gužve, što mu je ubrzalo puls za još
dvadesetak Beats Per Minute. No to su samo bile kočnice autobusa br. 43 s druge
strane ceste i već je maknuo pogled s njega kad je shvatio. Treće sjedalo od kraja,
dečko uz prozor...
Prokletstvo!!!
Istrčao je na cestu. Trube su urlale, kočnice škripale, a gume se pržile o asfalt. No
ništa od toga nije ga natjeralo da skine pogled s busa.
Za dlaku je izbjegao da ga pregazi neki Saab, no Volvo u pokrajnjem traku malo
je prekasno zakočio i udario ga u visini koljena.
Pao je na asfalt, a sadržaj njegove vrećice razletio se po cijeloj cesti, no nije ni
pokušao spasiti svoju robu. Umjesto toga pomogao se branikom Volva kako bi što
prije ustao.
Status check: prodorna bol, no nema ni krvi ni slomljenih kostiju...
Zateturao je nekoliko puta. Bol je bila podnošljiva. Vozač je izašao iz auta, crven
u licu poput rajčice.
» Kojegvragaizvodišbudalojedna...!« No HP nije imao vremena za raspravu.
Autobus je već otišao sa stajališta i upravo se spremao ubrzati duž ulice Horn.
Pokrenuo je noge, lijeva, desna, pa opet lijeva. Sve brže i brže. Izbjegao je još
jedan auto i dospio iza busa.
Ubrzao je, sada već gotovo punom brzinom — no autobus mu je svejedno
izmicao. Crveno svjetlo na sljedećem križanju moglo bi spasiti stvar.
No vozač autobusa nije pokazao namjeru za usporavanjem, štoviše, čini se da je
još jače stisnuo gas.
51
 -exponto-

HP je ugledao svjetlo na semaforu — zeleno.

Fuck!
Bio je zasigurno sedamdeset i pet metara iza autobusa, a automobili su jurili
pokraj njega te su mu svi vozači trubili.
Noge su ga boljele od udarca, a pluća se žarila od naglog naprezanja, no nije
namjeravao odustati, barem ne dok god mu je autobus na vidiku.
Pretrčao je preko traka i dalje nastavio pločnikom.
Čini se da je autobus napokon zastao dolje kod Mariatorgeta.
Yes!
Još je malo ubrzao prelazeći ulicu Torkela Knutssona, približavajući se silueti
autobusa.
Pedeset metara.
Četrdeset.
Trideset.
*
»Bok, Nina Brandt je!«
»Bok, Nina, samo malo pričekaj...«
Odložila je telefon, ustala od stola i zatvorila vrata ureda.
»Tako, sada mogu pričati.« »Je li sve u redu, Becca?«
»Sasvim u redu«, slaže ona. »Možda malo previše posla za pohvatati...«
»Znači li to da žališ za starim poslom?« Istisnula je nekakav smiješak.
»Neee, ipak ne... Jesi li saznala išta?« doda ona brzo prije nego što je Nina stigla
nastaviti. »Zapravo i ne...« Rebecca nečujno izdahne.
»Revolver uopće nije registriran u sustavu. Nije prijavljen kao ukraden, niti ga se
povezuje s ikakvim zločinom.«
»U redu, dobro.«
»No moj kontakt gore na tehničkom odjelu rado bi ga htio isprobati.«
»U redu, zašto?«
»Zato što se takav kalibar prestao proizvoditi 1986...« »Što...?«
»Rebecca, pa taj revolver teoretski može biti OOP...«
»Ne pratim te, Nina...«
»Oružje kojim je ubijen Olof Palme«
Nekoliko je trenutaka vladala tišina dok je Rebecca pokušavala upiti informacije.
»No ubojica je koristio Magnum 357? Tako je Holmer 9 izvijestio na TV-u...?«
Vidjela je taj prizor valjda sto puta tijekom godina. Konferencija za medije na
kojoj načelnik policije maše dvama moćnim revolverima.

9 Voditelj istrage ubojstva Olofa Palmea

52
 -exponto-

»Ne, Holmer je nažalost uspio većinu toga krivo protumačiti, uključujući i

oružje. Ovako, Rebecca: 38-ica i 357-ica imaju iste dimenzije metaka, razlikuje ih
samo dužina komora. Neke verzije 38-ice čak se mogu koristiti streljivom za 357-icu,
zato balističari očajnički žele isprobati sva oružja koja odgovaraju OOP profilu. Moj
prijatelj ga može zaprimiti sljedeći tjedan...«
»U redu, može... Morat ću te nazvati poslije, Nina, netko me pokušava dobiti....
Puno ti hvala na pomoći«, doda ona. »Javim se sljedeći tjedan, pa ćemo na ručak...«
Prekinula je razgovor, odložila mobitel na stol i polako se zavalila u stolac.
Nakon nekoliko sekunda otvorila je ladicu i izvadila neke papire. Ni nakon posjeta
trezoru još uvijek nije mogla posložiti sve djeliće slagalice.
Sve dok se nije pojavila kopija ugovora o bankovnom sefu.
Bila je posve sigurna da je sef Henkeov. No bila je u krivu. Sef je otvoren 1986., a
njezino i Henkeovo ime navedeni su u donjem redu kao ostale osobe s pravom
pristupa vrijednosnom pretincu.
Drugim riječima, Henke o sefu zna jednako malo kao i ona.
Oboje su zaboravili na nekakav ugovor iz prošlosti, no razlika je u tome što je
njegova pošta vjerojatno zaplijenjena prije nego što ju je uspio pročitati. Tajne sefa
nisu Henkeove, već od osobe čije je ime navedeno pod vlasnik. Osobe od koje je
Henke naslijedio snop ključeva.
Erland Wilhelm Pettersson.
Njihov tata.
*
Kad mu se približio na dvadeset metara, autobusu su se upalili žmigavci.
Dao je sve od sebe.
Autobus je otišao sa stajališta.
Još deset metara.
Osam.
Pet.
Udaljenost je bila sve manja i manja.
A onda je opet počela rasti kako je autobus ubrzavao prema Slussenu. Kvragu!
Osjetio je kako mu se želudac skvrčio i pokušao progutati slinu da ne povrati.
Prisiljavao je noge da nastave...
Četverokutna silueta autobusa bivala je sve manja i manja. Opet mu se digao
želudac, ovaj put sve do usta. Autobus mu je nestao iz vida. Ali ne može samo tako
odustati.
Po treći put nije mogao suspregnuti poriv pa je povratio i zateturao ne bi li
izbjegao da mu padne po tenisicama.
Prošlo je manje od minute otkako je autobus došao do Slussplana, što znači da će
svakako zakasniti. Autobus će zatim nastaviti preko Skeppsbrona i dalje prema
centru grada.
Mora barem pokušati.

53
 -exponto-

Prvi put je ugledao Ermanovog look-a-likea kod podzemne na T-centralenu,

možda i sad ide tamo?
Uz malo sreće, uhvatit će ga upravo kod ulaza u podzemnu.
Treba samo nekoliko sekunda bliskog susreta...
Skrenuo je udesno prema Götgatsbackenu i zatim prisilio svoje umorne noge da
zaokrenu kod Gradskog muzeja.
Trbuh mu je signalirao da je spreman za još jednu rundu, no u tom trenutku je
ugledao Ryssgården pred sobom i zastao. Hraknuo je izbacivši kiseli ispljuvak iz
grla. Pluća su mu se žarila, srce mu je toliko lupalo da se nesvjesno grčio od boli, no
nije skidao pogled s trga. Negdje medu svim tim ljudima je i on.
Barem bi trebao biti.
Ili...
Ne...
Kvragu!
Puls mu se počeo smanjivati, pa su se i grčevi u želucu smirili. Napravio je još
nekoliko koraka prema trgu. Još uvijek nije bilo ni traga tom tipu. Vjerojatno je ili već
ušao u podzemnu, ili nastavio dalje autobusom.
Tipično njegova sreća!
Nalet adrenalina je popustio, pa se odjednom počeo osjećati slabo. Stavio je ruke
na koljena i opet hraknuo na kameni pod.
»Propalico jedna«, frkne netko desno od njega, no nije se obazirao na to.
Popločana cesta pod njim kao da se polako počela okretati u smjeru kazaljke na
satu, znoj mu je tekao niz leda i močio ga sve do gaća, a s majice je nestala i
posljednja suha točkica.
Nagnuo je glavu još malo prema koljenima ne bi li poboljšao protok krvi do
mozga. Stajao je tako nekoliko minuta da dođe k sebi.
Kad se tlo prestalo vrtjeti, uspravio se, duboko udahnuo i okrenuo.
U tom trenutku ga je spazio. U staklenom dizalu, samo osamdeset metara dalje.
Bijela košulja, hlače odijela i svijetli sako nonšalantno naslonjen na rame.
Usprkos posve drukčijoj odjeći i činjenici da je ovaj čovjek glatko obrijan, mnogo
mršaviji i izgleda normalno, bio je vraški sličan Ermanu.
Nevjerojatno sličan, štoviše.
Mora mu prići još bliže da bude posve siguran.
HP posrćući krene prema naprijed, a u tom trenutku se dizalo počne spuštati.
Ubrzao je, prisiljavajući noge da ga slušaju.
Čovjekova stopala nestala su pod zemljom, zatim i noge, pa torzo, i baš kad mu
je i glava počela nestajati, pogled mu se susreo s HP-ovim.
Prokletstvo...
*
Zašto je, pobogu, tata imao tajni sef pun lažnih putovnica, tisuća dolara i onaj
širokokalibarski revolver?

54
 -exponto-

Da su u špijunskom romanu, odgovor bi bio jasan, ali, kvragu, riječ je o njezinom

ocu. Prosječnom čovjeku s prosječnim poslom, stanom na Bagarmossenu, ženom i
dvoje djece.
Ukupno je bilo pet putovnica i sve ih je posložila na stol pred sobom.
Osim južnoafričke, imao je švicarsku, kanadsku, belgijsku i jugoslavensku
putovnicu. Sve su imale strane pečate, uglavnom iz SAD-a, no i iz drugih zemalja.
Na zadnjoj stranici kanadske putovnice pronašla je staru crno-bijelu fotografiju koja
se gotovo slijepila između stranica. Prikazivala je tridesetak mlađih muškaraca u
uniformama koji su pozirali oko tenka na čijem je topu velikim bijelim slovima
pisalo UN.
Plave beretke, Cipar 1964. Pisalo je na poleđini starinskim krasopisom koji ju je
podsjećao na očev toliko da joj je srce počelo preskakivati.
Fotografija baš i nije bila oštra pa je bilo teško razabrati većinu lica. No jedan od
muškaraca koji je čučao u donjem redu imao je vrlo poznat nos i oči. Zar joj je otac
bio UN-ov vojnik? Zašto to nikad nije spomenuo?
Znala je da je bio rezervist kad je bio mlad, tako je i upoznao striku Tagea, i
susreti s tim kolegama bili su jedna od rijetkih stvari koje su ga veselile. No zvuči joj
nemoguće da je otac služio negdje izvan zemlje, a da to nije ni spomenuo. Nije baš
bio pričljiv tip, ali svejedno, barem bi imao neku zastavu, diplomu ili suvenir
kakvima UN-ovi časnici uvijek krase svoje urede.
U glavi je pretresla cijeli dom iz djetinjstva, no nije se mogla sjetiti nijednoga
takvog predmeta. Mamina zbirka španjolskih toreadorskih lutki i tanjura bili su
jedini ukrasi koje su imali kod kuće, a ono malo očevih stvari koje je ostavio za
sobom nije ukazivalo ni na kakve tragove. Osim njegovih košulja i odijela, nekoliko
teških komada namještaja i izlizane pisaće mašine, cijela njegova ostavština mogla se
strpati u običnu vrećicu iz dućana.
Odbacila je ideju da je onaj revolver očevo staro oružje. Rezervisti u pedesetima i
šezdesetima nosili su pištolje, a ne revolvere, ako se ne vara. Osim toga, Obrana bi
im se već javila da im nedostaje njegovo službeno oružje. Ništa od toga što je
pronašla u sefu nije imalo smisla, a postoji samo jedna osoba koja joj može pomoći
razjasniti situaciju.
Uzela je tipkovnicu, ulogirala se na svoj hotmail i otvorila novu poruku.
Prima: tage.sammer@hotmail.com
Šalje: rebecca.normen@hotmail.com
Predmet: Služba u UN-u
Dragi striko Tage, nadam se da si dobro.
Nedavno sam došla do nekih stvari koje je tata pohranio u bankovnom sefu.
Među njima je i fotografija s UN-ove misije na Cipru 1964. Nisam znala da je tata bio
UN-ov vojnik i nadam se da bi mi mogao ispričati nešto o tome?
Slobodno me nazovi!
Srdačan pozdrav, Rebecca
*

55
 -exponto-

Potrčao je prema dizalu, vidio da ide prema Gradskom muzeju te krenuo prema
velikom kamenom stubištu nekoliko metara dalje.
Preskakao je stepenice dvije po dvije i jedva izbjegao sudar s nekoliko roditelja s
malom djecom dok je trčao prema ulazu. Malo je zapeo, no od dizala do muzeja
vodio je dugi, stakleni hodnik. Nema šanse da tip stigne tamo prije njega.
Automatska vrata jedva su se otvorila, a on je već uskočio.
Baš kao što je i mislio, stigao je prvi.
Duboko je udahnuo i krenuo hodnikom prema vratima dizala. Boljela ga je
čeljust i osjećao je kako mu krv navire u oči. Svaki tren otvorit će se vrata i naći će se
licem u lice s Ermanom.
Jer to jest bio Erman!
Glatko obrijan, uređen i mršaviji nekoliko kilograma. No nesumnjivo on.
Dečko očito nije izgorio tamo u onoj kolibici kod Fjärdhundre, a čini se da bogme
više ne pati od alergije na struju koja ga je otjerala u lowtech svijet.
Što znači da...?
To će ga pitati čim se otvore ta vražja vrata. I silom ako bude potrebno...
Širio je nosnice i osjećao okus adrenalina na jeziku.
Prošlo je deset sekunda.
Dvadeset.
Trideset.
Dizalo je očito ono sporije, za hendikepirane, no svejedno. Trebalo je već stići.
Pritisnuo je gumb za pozivanje, pogledao oko sebe i na trenutak promišljao o
tome da otrči natrag na trg.
No dizalo se odjednom oglasi, na što je umalo iskočio iz cipela.
Srce mu je divljački lupalo u prsima, podigao je šake i pripremio se.
Vrata su se polako otvorila.

56
 -exponto-

Osam | ... ne znači da te zaista i progone

Da, halo.«
»Dobar dan, dragi prijatelju, ili bolje rečeno, dobro jutro.«
»Da, ovdje je zapravo jutro. Dobro da ste nazvali, je li sve sređeno?«
»Manje-više...«
»Kako mislite? Zar nije...«
»Ništa se ti ne brini, svi djelići će se uskoro posložiti.« »Nadam se, neuspjeh nije
opcija.« »Shvaćam to...«
»Draga moja Rebecca, tako mi je drago što te vidim!« »Bok, striko Tage,
također...«
Uranila je deset minuta na njihov susret, no on je već bio tamo.
»Mislila sam da si izvan zemlje, kad si se vratio?« Nagnula se preko stolića i
poljubila starca u obraz. Miris mu je i dalje bio isti. Sapun, aftershave, cigara i još
nešto poznato. Nešto što joj se sviđa...
»Ah, još prije nekoliko tjedana. Hoćeš popiti nešto? Kavu, čaj? Ne, kako sam
blesav... Gospodo!«
Mahnuo je konobarici.
»Jedan cappuccino, i to s mlijekom bez laktoze ako je moguće?«
Nasmijao se Rebecci, a ona mu je uzvratila tek nakon nekoliko sekunda.
Čini se da je primijetio njezinu reakciju.
»Oprosti što se nisam prije javio, draga Rebecca, no otkako sam se vratio kući
kalendar mi je jednostavno prepunjen... Vremena su užurbana, što sigurno znaš i
sama.«
Nasmijao se i otpio malo kave.
»Jasno«, promrmlja ona. »Tako je«, doda malo jasnijim glasom.
Konobarica se vratila s njezinim cappuccinom i odmah je otpila veliki gutljaj.
»I kako je na novom poslu, Rebecca? Pretpostavljam da je drugačije od onog u
Säpou...«
»Dobro je, hvala na pitanju. Imala sam poteškoća s nekim stvarima, no sada je
sve na mjestu. Oprema, osoblje, razne licence i još koješta. Rješavanje papirologije
trajalo je duže nego što sam očekivala.«
»Mlinovi švedske birokracije polako melju...«
»Moglo bi se tako reći!« Ovaj put joj je bilo lakše odgovoriti na njegov osmijeh.
»Onda pretpostavljam da ste zatražili dozvolu za nošenje oružja u službi. To i
nije tako lako dobiti kad si u privatnom sektoru. Država čvrsto drži svoj monopol u
tome...«
Zaustila je reći nešto, no ipak je odustala i umjesto toga samo kimnula. Ne bi
trebala biti iznenađena. Striko Tage uvijek je točno znao što radi i dok je radila u
Säpou, a to se očito nije promijenilo ni sada na novom poslu. Pomisao na to da se
brine za nju potpuno je zamijenila razočaranje od prije.
57
 -exponto-

»Možda ti mogu pomoći oko toga. Kao što znaš, imam dobre kontakte...?«
»Rado, hvala!«
Dobro se sjećala koliko su joj njegovi kontakti pomogli zimus. Kako ju je uspio
osloboditi optužbe za povredu radne dužnosti i spasio je od otkaza. Ne bi ga trebala
iskorištavati svaki put kad joj negdje zapne, ali kao prvo, sam se ponudio, a kao
drugo, već dva puta su joj odbili zahtjev za dozvolom za oružje.
Tim joj je počeo sve glasnije gunđati zbog toga i bilo je samo pitanje vremena kad
će to doći do uprave. A takvo nešto joj zaista ne treba...
»Ako nije veliki problem...?« doda ona.
»Nije uopće, obavit ću nekoliko razgovora u ponedjeljak. Ne mogu ti ništa
obećati, ali dat ću sve od sebe. Čemu prijatelji služe, ako ne tome da si pomažu...«
»Puno ti hvala, zaista to cijenim, striko Tage.«
Odložio je šalicu i zatim je pažljivo odmaknuo u stranu.
»A sad prijeđimo na tvoje pitanje. Nisam htio o tome preko maila. Neke stvari je
bolje ostaviti za susret licem u lice...«
Kimnula je.
»Rado ću ti ispričati sve o zajedničkoj prošlosti tvog oca i mene, ali prvo moram
ja tebe zamoliti jednu malu uslugu, Rebecca...«
»Što god treba, striko Tage, znaš to...« »Dobro.«
Snizio je ton i nagnuo se preko stola.
»Napisala si mi nešto o tatinom bankovnom sefu i nekim starim fotografijama?«
»Da, tako je.«
»Htio bih da mi kažeš što si točno pronašla, Rebecca. Važno je da ništa ne
izostaviš!«
Nagla oštrina u njegovom tonu iznenadila ju je, pa se malo odmaknula.
»Neke papire«, odgovori ona prelazeći prstom po šalici.
»Kakve papire, Rebecca?« Pogled kao da mu je prolazio ravno kroz nju, pa je
otpila veliki gutljaj samo kako bi imala razlog maknuti pogled. Tage Sammer jedan
je od očevih najstarijih prijatelja, netko u kog se može pouzdati. No svejedno je
počela oklijevati.
»Razumijem da ti je čudno s obzirom da je riječ o tvom tati.«
Glas mu je postao mekši, ulijevao je više povjerenja.
»Dopusti da ti pomognem malo oko toga, draga Rebecca...«
Bacio je pogled na stol do njihovog i opet utišao glas.
»Jesu li ti papiri možda strane putovnice s fotografijom tvog tate?«
Oklijevala je još nekoliko trenutaka, a zatim mu polako kimnula.
»Razumijem...«, reče on opet, a ovaj put zvučao je gotovo tužno.
Sjedili su u tišini nekoliko sekunda, a činilo se kao da on nešto razmišlja.
»Bankovni sef je poput nekakvog mjehurića, jesi razmišljala o tome, Rebecca?
Život izvan njega ide dalje, stvari se mijenjaju, a za sve što je unutar njega vrijeme je
stalo. Tako je to u životu. Sami stvaramo svoju zbilju, male sfere u kojima mislimo da

58
 -exponto-

kontroliramo sve što se zbiva. A zapravo je taj osjećaj kontrole samo iluzija, a sfera
obični mjehurić. A svi mjehurići prije ili poslije moraju puknuti, zar ne?«
Mahao je glavom.
»Ovo što ću ti sada ispričati moraš zadržati za sebe, obećaj mi to, Rebecca!«
nastavi on zatim. Kimnula je.
»Ne smiješ to nikome reći, čak ni bratu. Henrik nije sposoban sačuvati tajnu kao
nas dvoje, a ako se ovo što ću ti reći proširi, moglo bi biti jako ozbiljnih posljedica.
Razumiješ li?«
»Jasno, striko Tage, možeš se pouzdati u mene.«
»Znam, Rebecca. Slična si svom tati mnogo više nego što misliš...«
Osmjehnuo se nekako podlo, na što joj je srce poskočilo.
»Sve je počelo 1964. u malom mjestu na sjeveru Cipra. Ja sam bio glavni
zapovjednik, a tvoj tata jedan od mojih četvero zapovjednika voda. Poznavali smo se
još s vojne akademije i dobro smo se slagali. Erland možda po prirodi nije bio voda,
no kompenzirao je time što je uvijek bio minicuozno pripremljen za sve moguće
scenarije. Osim toga, bio je pouzdan i odan, osobine koje je danas sve teže pronaći...«
Oprezno je okrenuo šalicu kave.
»Jednom prilikom poslali su nas da branimo neko tursko-ciparsko selo koje su
stalno bombardirale nadmoćne i znatno bolje oružane grčko-ciparske grupe. Naša
prisutnost, nažalost, nije zaustavila napade, pa smo morali gledati kako se to tursko-
ciparsko selo potpuno razara. Tvom tati i još nekoliko njih bilo je teško prihvatiti
činjenicu da nismo dobili odobrenje da se umiješamo kako bismo obranili slabije.
Erland je bio vrlo principijelan čovjek...«
Kimnula je.
»Uglavnom, u toj svojoj frustraciji odlučili su premjestiti nekoliko naših tenkova
s oznakama UN-a i nekoliko kutija streljiva na tursko-ciparsku stranu. Ideja im je
bila samo da izjednače snage, ništa drugo. Nije to bio neki politički čin, a čak i da su
uspjeli u naumu, mislim da to ne bi učinilo neku veliku razliku...«
Polako je odmahivao glavom.
»U svakom slučaju, na putu su ih presrele grčko-ciparske snage i onda je sve
pošlo k vragu... Pokrenila se velika istraga, tvoj otac i kolege odmah su smijenjeni, a
cijeli švedski UN-ov kontingent odmah je premješten na južni dio otoka. Erlandu je
sve to teško palo. On je na to gledao kao pomoć slabijoj strani, kao što nam je bio
zadatak. Ne mogu reći da ga ne razumijem, ali pravila su bila kristalno jasna, a ne
samo da ih je prekršio, već je i narušio ugled UN-ovih jedinica i povjerenje ljudi u
njih.«
»I što se onda dogodilo?«
Slegnuo je ramenima.
»Dobio je otpust iz UN-a i Obrambenih snaga. Ja, kao njegov zapovjednik, bio
sam prisiljen potpisati te papire. Bio je to tužan dan, jako tužan...«
Zastao je na nekoliko sekunda, i dalje prelazeći prstom po praznoj šalici.

59
 -exponto-

»Vidiš, Rebecca, tvoj tata je zaista volio biti časnik, biti dio veće zajednice,
okružen sličnima sebi. Radovao se dugoj karijeri unutar vojske. Kad su mu to
odjednom samo oduzeli, postao je...«
»Ogorčen...«
Dignuo je pogled.
»Ja sam mislio reći drukčiji, ali u pravu si. Erland više nikad nije bio onaj stari...«
*
Prazno!
Vražje dizalo je prazno! Nije mu bilo jasno kako se to dogodilo.
Nije u dizalu, ni u hodniku, ni kod ulaza. Gdje je onda nestao taj tip? Nije valjda
samo ispario poput mađioničara?
No, znao je što je posrijedi. Prokletnici su ga jebali u mozak! Nije im dovoljno što
nadziru svaki njegov korak i prisluškuju ga kroz zidove, sad ga žele i potpuno
izluditi. Uvukli su mu se u stan dok ga nije bilo, ostavili mobitel i tu poruku zbog
čega je na kraju lovio duha preko pola Södermalma.
Ali neće ga slomiti tako lako! Počeo je stavljati namještaj pred vrata preko noći.
Kad god bi izašao, što je bilo rijetko, zalijepio bi vlas kose preko vrata da zna jesu li
ulazili. No uglavnom se suzdržavao od izlaženja.
Cijeli pod dnevnog boravka bio mu je prekrivenim kartonskim kutijama za pizzu
i raznim novinama. Ispraznio je sve police u kiosku uzevši sve što se može čitati, a
znakove nije teško protumačiti. Čudnovatih događaja bilo je na bacanje: računalni
sustavi koji padaju bez objašnjenja, recepti u ljekarni se ne mogu ispisati; popuštaju
brane u tunelima prema jugu ili se gase svjetla na pisti na Arlandi. Ljudi odu po
cigarete i nikad se više ne vrate kući. Stvari samo nestaju — poput one zastave na
Kastellholmenu koja je podignuta za vrijeme mira. Jučer je samo nestala, a svi
stockholmski umirovljenici nazvali su policiju da to prijave. Novinama se to očito
sviđalo. Malo bezazlenih šala pred princezino vjenčanje...
No baš kao i inače, Šveđani nisu ništa shvaćali.
Ako nema zastave — nema ni mira.
Dakle, bit će rata!
Ako žele rat, i dobit će ga!
BIG TIME!!
Ustao je s poda, počešao se po bradi i odmarširao do hladnjaka. Vrijeme je da
obnovi zalihe: ima četiri piva, šest gotovih jela i pola tube kavijara.
Prva polica kuhinjskog ormarića malo je popravila dojam s tri kriške kruha i
konzerviranim kobasicama. Druga je bila puna srebrne ljepljive vrpce. Točnije, njih
šesnaest. Na brzinu je izbrojao na prste. Još barem tri, možda četiri dana, a onda će
morati izaći.
Dobro!
Ima mnogo posla, things to do ...
»A kako se putovnice uklapaju u priču?«
Duboko je udahnuo i polako ispustio dah.

60
 -exponto-

»Ovo što sam ti do sada ispričao i nije neka tajna. Mogla bi sve to pronaći na
internetu i u raznim knjigama o povijesti UN-a. No ovo što ću ti sada reći, strogo je
povjerljivo, razumiješ li?«
Kimnula je.
»Nakon zadatka na Cipru ja sam nastavio svoju vojnu karijeru. Našli smo se
usred hladnog rata, kad su Obrambene snage bile mnogo veći i važniji akter nego
danas. Erland i ja ostali smo u kontaktu, najviše na moju inicijativu jer sam se osjećao
djelomično krivim za ono što se dogodilo. Bio sam mu prijatelj i nadređeni, a
svejedno mu nisam uspio pomoći. U nastavku svoje karijere shvatio sam da su
odani, odlučni ljudi poput Erlanda uvijek potrebni. Počeo sam mu povjeravati neke
manje... konzultantske zadatke, nazovimo ih tako. Nego, želiš li još nešto popiti?
Možda malo mineralne vode?«
Mahnuo je konobarici i naručio dvije mineralne koje su odmah stigle.
»Što su uključivale te konzultantske usluge?« upita Rebecca nakon što je otpila
nekoliko gutljaja.
»Nažalost, ne mogu o tome u detalje...« »Želiš li reći da je bio nekakav špijun?«
»Ne, ne, nikako.« Podigao je ruke pred sebe.
»Ništa takvo, radilo se uglavnom o kurirskim zadatcima. Razmjeni određenih
usluga i informacija, no nažalost ne smijem ti reći ništa više od toga... Pravilo tajnosti
i dalje vrijedi.«
»No trebale su mu lažne putovnice...«
»Shvaćam da to zvuči malo neobično, no moraš shvatiti da su to bila neka druga
vremena. Hladni rat je bio u punom zamahu, a Švedska se nalazila točno između
velesila. Sigurno se sjećaš švedske DC-3 koju je Sovjetski Savez srušio nad Baltikom
te aviona Catalina koji je tragao za preživjelima nakon toga. Neprijatelji su mogli i
najnevinije zadatke krivo protumačiti, zbog čega je bilo važno zaštititi se što bolje,
pogotovo nakon što je Erland već i osnovao obitelj...«
»A-ali tata je već imao posao, radio je kao prodavač u...u...«
Pokušala se sjetiti imena tvrtke — nešto na T, u to je bilo gotovo sigurna... Dao joj
je nekoliko sekunda da promisli.
»Iznenadilo bi me da je netko od vas znao nešto više o Erlandovom poslu... Ako
vam je ikad i rekao nešto, to su bile samo općenite stvari, bez detalja. Nešto što bi
objasnilo njegovu odsutnost i duga putovanja u inozemstvo...«
Podigla je bocu da napuni čašu vodom, no desna ruka joj se zatresla, zbog čega je
prolila vodu po stolu. Diskretno je posušila stol salvetama.
Da joj je netko prije nekoliko dana rekao da joj otac nije bio samo obični porezni
obveznik, gotovo bi mu se nasmijala u lice. No, nakon što mu je otvorila bankovni
sef, više nije tako...
»Jasno mi je da ti ovo sve mora zvučati u najmanju ruku nestvarno, Rebecca.«
Nagnuo se preko stola i položio svoju ruku na njezinu.
»Vjeruj mi, ja ti zaista nisam htio ovo ispričati...«
Promatrala ga je tražeći neki znak da nije bilo tako kako kaže. No činio se posve
iskrenim.

61
 -exponto-

»I-i što ćemo sada...?« reče ona. »Sa stvarima u sefu?« pojasni i stavi desnu ruku
na koljeno kako bi se prestala tresti.
»Daj ih meni. Ja ću se pobrinuti da sve nestane. Putovnice, sef, svi dokumenti
koji povezuju tvog tatu s time. Samo mi daj sve ključeve, šifre i sve što je potrebno, i
sve tvoje brige će nestati.«
Odjednom se ukočila.
»Pobrinut ću se da se uspomena na tvog oca ni na koji način ne zasjeni...«
Srdačno se nasmijao, a ona je pričekala trenutak da promisli.
»Nisam baš sigurna da želim to, striko Tage«, reče ona zatim. »Da sve to samo
nestane...«
Namrštio je čelo i uputio joj dug pogled.
Zatim je polako povukao ruku i uspravio se u stolcu.
»A zašto ne bi htjela to, Rebecca?«
Izraz lica mu se promijenio, postao je stroži.
Nastavio ju je promatrati neko vrijeme, oči su mu se polako sužavale, a usta
razvukla u crtu.
»Još je nešto bilo u tom sefu, zar ne? Osim putovnica i fotografije...«
Nije se ni pomaknula, no on je polako kimao kao da je mu je potvrdno
odgovorila.
»Pronašla si još nešto, nešto što te mnogo više zabrinulo...«
Ruka joj se i dalje tresla na koljenu, osjetila je kako joj srce sve jače lupa i silno se
trudila ne odati to ni najmanjim pokretom ili izrazom lica.
Tage je i dalje samo zurio u nju, no ovaj put nije ga izbjegavala već je samo malo
pognula bradu i zadržala očni kontakt.
Pet sekunda.
Deset...
»U redu«, uzdahne on i podigne ruke. »Priča ima još jedan dio. Nešto što sam se
nadao da ti neću morati ispričati... Radili smo na jednom posebnom... projektu,
nazovimo to tako«, nastavi on. »Vrlo kontroverznom štoviše, što je značilo da smo
morali biti ekstremno oprezni. Zato nismo koristili vlastito osoblje već vanjske
suradnike poput tvog tate. Ljude koji formalno nemaju nikakvih veza s projektom,
no koji su ipak nesumnjivo odani...«
»I kojih bi se lako riješili da je nešto pošlo po zlu...?«
»To zvuči možda malo precinično...«
»Ali tako je bilo, zar ne?«
Slegnuo je ramenima.
»Tvoj otac bio je dobro upoznat s pravilima igre. Znao je o čemu se radi. Projekt
nam je dugo godina bio visoko prioritetan, imali smo gotovo neograničena sredstva.
A onda se odjednom sve promijenilo, politička podrška je jenjala, a budžet se
drastično smanjio. No mi smo nastavili sa svojim poslom, samo na malo diskretniji
način. Svi koji smo radili na projektu bili smo uvjereni da je ključan za sigurnost
zemlje. Osim toga, i dalje smo dobivali potporu nekih starih pokrovitelja, zbog čega

62
 -exponto-

smo mogli nastaviti s njim i U osamdesetima. Naposlijetku su nas razočarali i

najstariji prijatelji, najviše jedan koji nas je prije podržavao. Naša mala jedinica
zauvijek je ukinuta, ugasili su nam radna mjesta, a preostalo osoblje premjestili. U
skladu s time odlučio sam zauvijek napustiti Obrambene snage. Od tada radim u
privatnom sektoru...«
»A tata, što je bilo s njim?«
»Tvoj tata nikad službeno i nije bio zaposlen, nije imao ugovor niti kakve
obveze...«
Odmahivao je glavom.
»To nije bilo u redu, ne s obzirom koliko nam je vjerno služio... Dakako, bilo je
još ljudi poput njega, ljudi koji su izbačeni na cestu, a da im se nisu niti zahvalili. No
bojim se da je Erland to najteže doživio. To je bio već drugi put da je odbijen, izbačen
iz zajednice...«
Zastao je kako bi popio ostatak mineralne vode.
»Kad je to bilo, koje godine?«
»Krajem osamdesetih, ti si imala nekih jedanaest, dvanaest godina...«
Duboko je udahnuo te potom polako ispustio dah.
Desna ruka napokon joj se smirila, pa se usudila vratiti je na stol.
»Sjećaš li se tih vremena, Rebecca?«
»Pa i ne baš«, grlo joj se stegnulo pa se nakašljala. »Ne baš, zapravo.«
No to nije bila istina. Nekih stvari se itekako sjećala. I to predobro.
Probudio se tek navečer, što i nije bilo tako neobično. Legao je tek oko četiri.
Sjedio je prislonjen uz prokleti zid i osluškivao, pokušavajući uhvatiti najsitnije
detalje razgovora koji se vodio s druge strane. Sat za satom čuo je samo nerazumljivo
mumljanje i uspio je razabrati samo nekoliko riječi.
Ispisao je cijeli blok riječima koje je mislio da je čuo, no to ga nije učinilo ništa
pametnijim.
Riječi vidra, labirint i učitelj pojavile su se nekoliko puta, no baš kao i sve ostale,
nije ih mogao povezati.
Uspravio se u sjedeći položaj, počešao po bradi, ispod ruku i po jajima. Zatim je
izvadio jedan od dužih opušaka iz pepeljare i posegnuo za upaljačem. Cijela situacija
kao da mu je klizila kroz prste. Nije imao plan, nikakve sigurnosti, murjaci su mu
dahtali za vratom, a osim toga bio je pod minucioznim nadzorom.
S Beccom se već tjednima nije čuo, možda čak i mjesecima, što je zapravo i dobro.
Dok god se drži dalje od nje, trebala bi biti na sigurnom. Problem je što se osjeća tako
prokleto usamljeno!
Pokušao je doći do Mangea, no taj mali gad grli tepihe i ne javlja se na telefon, a
dućan mu se zimus opet zatvorio nakon što su njegovi mladi pomoćnici završili u
zatvoru. Trebao bi otići do Farste i pokucati Mangeu na vrata, no to mu se ipak činilo
kao prevelik zadatak. Osim što ne želi napuštati stan, ne želi ni naletjeti na
Mangeovu zakonitu polovicu, onu vješticu Betul...

63
 -exponto-

Pronašao je paketić starih šibica u ladici u kuhinji i nakon malo premišljanja

zapalio opušak.
No čak ga ni cigareta nije oraspoložila.
Trebao bi biti gladan kao svinja, prošlo je dosta sati otkad je pojeo zadnje gotovo
jelo iz mikrovalne. Ali uopće nije imao teka.
Zavalio se na kauč, a u tom trenutku počeo mu je zvoniti telefon u spavaćoj sobi.
Kratko je razmišljao o tome da se ne javi.
No tko god bio s druge strane žice, uporan je da ga dobije jer telefon nije
prestajao zvoniti.
Pretpostavio je da je Becca, i odjednom se oraspoložio. Odlučio je odbaciti
principe i javiti joj se ovaj put, samo kratak razgovor da joj čuje glas. To ne može
nanijeti veliku štetu.
Na jedvite jade ustao je s kauča i doteturao do sobe. Negdje na pola puta shvatio
je da nešto ne štima. Melodija je bila prava, no problem je u tome što je isključio
svoju Nokiu čim su ga murjaci pustili, spremio je u ladicu i izvadio bateriju.
Dakle, to ne zvoni mobitel.
Ubrzao je i ušao u spavaću sobu.
I dalje je zvonilo, melodija se promijenila u glasniji, oštriji zvuk. Poput britve o
bubnjiće. Trebalo mu je nekoliko sekunda da locira izvor. Gomila novina na noćnom
ormariću, samo nekoliko centimetara od pepeljare u kojoj je maločas ugasio opušak.
Bacio je sve na pod. Ugledao je srebrni mobitel kako klizi preko parketa pod krevet.
Na trenutak mu se učinilo da mu je srce stalo.
Ali taj mobitel je mrtav, isključen — bio je posve siguran u to!
Čak ga je pokušavao uključiti nekoliko puta kako bi se uvjerio u to. Zašto ga,
pobogu, nije uništio, razbio čekićem i bacio dijelove u smeće?
Zaslon je svijetlio, a od jačine vibracije mobitel se micao poput živog bića koje
vreba pod krevetom.
HP-u su se nakostriješile dlake na vratu. Mobitel se već gotovo zavrtio oko svoje
osi, a on je samo zurio u njega.
Dakako, ne bi se smio javiti, postoji barem tisuću logičnih razloga da ga samo
pusti na miru.
KRIVO, deset tisuća!
Svejedno je kleknuo i pružio ruku pod krevet, uzaludno se nadajući da će se
prestati tresti. Prsti su dotakli površinu, polako se stisnuli oko četverokutnog
metalnog tijela...
»Halo«, zakrešti on.
Ništa se nije čulo i na trenutak je pomislio da je osoba s druge strane poklopila.
No onda je čuo glazbu. Melodija je bila prigušena pa je pritisnuo slušalicu o uho
ne bi li bolje čuo. Zvučalo je poput orgulja u nekoj crkvi.
Trebalo mu je još malo da shvati što to sluša.
Svadbenu glazbu.

64
 -exponto-

Devet | Pištolji, stražari i dveri..

Još uvijek nije znala što da misli. Cijela priča strike Tagea zvučala joj je potpuno
nevjerojatno i odmah bi je odbacila kao obično baljezganje da je došla od bilo koga
drugog.
Za sada je njegova priča jedino objašnjenje koje ima. I na mnogo načina savršeno
funkcionira. Objašnjava i fotografiju i lažne putovnice, čak osvjetljava i neke druge
aspekte, uključujući ogorčenost koja je očigledno izjedala tatu i postupno ga
mijenjala u drugu osobu, koju je bilo sve teže i teže voljeti. A zaista se trudila. Davala
je sve od sebe da ga udobrovolji, nadajući se i najmanjem znaku odobravanja.
Žudjela je za tim...
No priča još uvijek ima mnogo nelogičnosti. Prema Tageu, tata je otpušten
sredinom osamdesetih. No ona zna da je nastavio raditi, to jest putovati poslom još
gotovo deset godina, sve dok se nije vratio iz Španjolske u lijesu.
Nije ga ništa pitala o tome, niti je spominjala ikakve detalje oko tatine smrti, a
unatoč njegovim napomenama, nije ni otkrila da je pronašla revolver u sefu.
Što je više razmišljala o tome, sve je uvjerenija bila da on ionako već zna za to.
Možda upravo do tog oružja najviše i želi doći.
Zato je htjela pričekati s novim pitanjima, barem dok ne provjeri njegovu priču.
Dok se malo ne osigura.
Vjerojatno je na njezino oklijevanje imalo utjecaja i to što se bojala odgovora.
Ili to što joj je mozak već bio prebukiran drugim, važnijim stvarima. Poput
cijelog spleta okolnosti oko Henkeovog uhićenja i skorašnjeg posjeta Marka Blacka,
što je za samo četiri dana.
Osim toga, još uvijek je muči onaj kombi koji ih je pratio. Upravo je dobila
odgovor od Autokluba na mail. Leasing vozilo registrirano na novonastalo dioničko
društvo u Västerortu. Kamen Temeljac d.d. — standardni naziv koji se koristi kad
tvrtkino ime nije registrirano. Adresa se odnosila na poštanski pretinac, kao i za
tisuće drugih tvrtki. Sve u svemu, informacije koje je dobila nisu joj baš pomogle, ni
pojačale, ni umanjile sumnje.
Kombi se više nikad nije pojavio, što je naravno nekakvo olakšanje.
No ono što ju je počelo sve više zabrinjavati je što joj se tresu ruke, pogotovo
desna. Otkako joj je gotovo ispala boca vode u kafiću, napadaji treskavice ponovili
su se još nekoliko puta. Vjerojatno zbog neispavanosti, barem joj je tako tvrdio
liječnik. Druga opcija je da ima privremene nuspojave zbog novih tableta.
Tijelu treba nekoliko tjedana da se privikne, Rebecca, moral biti strpljiva...
Mickeu nije ništa spominjala, a ni kome drugome. Doza koju dobiva je blaga, no
svejedno, nije baš za hvaliti se da piješ antidepresive.
Slijedila je hodnik prema svom uredu i na putu do njega prošla pored
Mickeovog.
Vrata su bila zatvorena, a kroz mali stakleni prozor mogla je nazrijeti njegova
leđa.

65
 -exponto-

Baš kao i svih drugih dana, probudio se rano ujutro i došao na posao prije nego
što je ona ustala iz kreveta.
Vrlo malo su se viđali, i toga je itekako bila svjesna, no ovaj put nije ona kriva za
to. Pristala je na posao u Sentryju kako bi ga pokušala udobrovoljiti nakon afere s
Tobbeom Lundhom. Kako bi provodili više vremena zajedno.
Ideja je bila dobra...
No njoj bi zapravo više odgovaralo da su se posvađali. Da ju je nazivao raznim
pogrdnim imenima, od kojih je neka i zaslužila. Da joj je zalupio vratima i nje javljao
se tjednima, sve dok ga ne bi došla preklinjati za oprost. A možda ni tada...
Njegov način bio je naravno mnogo zreliji.
Pogriješila je, a on joj je oprostio, točka.
Mnogo razumnije i smirenije od bacanja optužbi i lupanja vratima. No
istovremeno i tako neprirodno...
Zatvorila je vrata ureda za sobom i upalila računalo.
Dok se pokretao, uhvatila se kako potajno gleda ladicu stola.
Nekoliko minuta sigurno neće škoditi, a računalo ionako ažurira neke
programe...
Otvorila je ladicu i oprezno izvadila fotografiju. Upalila je radnu svjetiljku,
usmjerila snop svjetla i izvadila nedavno kupljeno povećalo iz torbice.
Osvjetljenje nije baš bilo najbolje, a pedesetak godina otkako je fotografija nastala
nisu baš pomagale kvaliteti slike.
Muškarac u sredini u prednjem redu, koji se za razliku od ostalih samo blago
smiješio ne pokazujući zube, neporecivo je nalikovao na tatu.
Pomno ga je promatrala kroz povećalo. Isti šiljati nos poput njezinog, iste
markantne crte lica i tamne oči. No bilo je nemoguće biti posve siguran. Beretka koju
je nosio bila mu je nabijena na čelo, zbog čega su mu proporcije lica izgledale nekako
stisnuto. Osim toga, kapa mu je pokrivala kosu, što je dodatno otežavalo
identifikaciju.
Počela je promatrati i ostale muškarce oko tenka.
Bilo ih je šezdeset i devet, svi su bili u dvadesetima, odjeveni u kaki uniforme i s
beretkama. Jedan od njih, u zadnjem redu, izgledao joj je pomalo poznato.
Lice su mu pokrivali ovi ispred njega i zato je bilo teško razabrati ikakve detalje.
No to bi mogao biti striko Tage...
Računalo je zapištalo, pa je odložila povećalo i ukucala korisničko ime i lozinku.
Za nekoliko sekunda otvorilo se polje za pretraživanje, u koje je upisala nekoliko
riječi.
Krijumčarenje oružja, UN, Cipar Više od 50 000 rezultata...
Prvi je bio iz švedskoga vojnopovijesnog arhiva, i nakon kratkog pretraživanja
pronašla je što je tražila:
U prosincu 1963. izbili su sukobi između grčkih i turskih stanovnika Cipra, zbog
čega je UN odlučio poslati oslobodilačke snage na otok. Pod pritiskom UN-a,
Švedska je regrutirala bataljun od 955 ljudi, koji su u proljeće 1964. poslani u službu

66
 -exponto-

na opasnom području zapadnog Cipra. Bataljun je bio dužan nadgledati veliko

područje s 35 stražarskih mjesta, u kombinaciji s patrolnim oklopnim vozilima
(tenkovima). Sukobi su se krajem ljeta zaoštrili, a švedske snage našle su se između
sukobljenih strana te su bile prisiljene evakuirati tursko civilno stanovništvo. Tom
prilikom, grčko-ciparski vojnici utvrdili su da su pojedini Šveđani krijumčarili oružje
na tursku stranu. Odgovorni za to su kažnjeni, neki nadređeni su smijenjeni,
disciplina se pooštrila, a švedski bataljun regrupirao se u područje Famaguste.
Zavalila se u stolac, duboko udahnula i ispreplela prste na vratu. Za sada je
Tageova priča istinita. Ali kako može saznati još detalja?
Pokušala je s još nekoliko rezultata tražilice, no nijedan nije pomogao.
Malo je modificirala pojam u tražilici, no rezultati su bili isti.
Zatim je pronašla veći broj knjiga o UN-ovim misijama i odlučila je naručiti neke
od njih. Baš kad je završila s tim, netko joj je pokucao na vrata.
»Naprijed!«
Kjellgren je provirio u sobu.
»Dobro jutro, šefice, je li sve u redu?«
»Mmmm, o čemu je riječ?«
»Sanna mi je rekla da želite pričati sa mnom o rasporedu za sljedeći tjedan...«
»Dakako, izvoli sjesti...«
Kimnula je prema stolcu te maknula fotografiju i povećalo sa stola u ladicu.
Vrijeme je da posloži listu prioriteta.
*
Držao je mobitel u ruci. Osjetio je njegovu glatku površinu na dlanu i zanjihao ga
nekoliko puta da mu osjeti težinu. Zatim je po tisućiti put prešao prstima preko
otisnutih znamenki na poleđini. 1-2-8
Bio je First runner up, the Ayatollah of Fuckenrolla i najkul tip u Igri. I dalje mu
se blago dizao na samu pomisao na to. Kvragu, kakvo vražje selektivno pamćenje
ima!
Sve ostalo — kako su ga navukli, natjerali da prijeđe sve granice i zatim samo
odbacili poput smeća — to je gotovo zaboravio. Možda čak i oprostio... Osjećao se
poput staraca koji pričaju kako im je zabavno bilo u vojsci i kako je onaj zli narednik
zapravo na kraju bio sasvim dobar...
No Igra nije bila nikakva vježba, nikakav lažni rat s ćorcima i planiranom
pauzom za ručak od graška i svinjetine. To je bilo sto posto for real!
Nije mogao poricati da je bilo lijepo držati opet taj mobitel. Barem na kratko se
opet osjetio dijelom nečega većeg, nečeg čemu se jedan prosječni Šveđanin nikad ne
bi ni približio.
No, unatoč tome, nije mogao izvršiti zadatak, nije bio takva osoba.
Ono što se dogodilo na Bagarmossenu bilo je nešto posve drugo. Djelovanje u
nuždi, moglo bi se reći... Dag ili Becca. Nije baš bio težak izbor...
Ono što Voditelj Igre traži od njega nešto je potpuno drukčije. Kristalno jasno i
direktno. No on to ne može učiniti.

67
 -exponto-

Nije ubojica.
Ne na taj način...
Pokušali su ga izmanipulirati, to mu je bilo jasno. Murjaci, poruka na računalu,
prisluškivanje, članci u novinama. Telefonski razgovor, svadbena glazba.
Sve je to bio jedan veliki mindfuck, s ciljem da mu isperu mozak. Da im se
pokori. Da napravi ono što je Voditelj Igre zatražio.
Mora preuzeti inicijativu i pribaviti the upper hand... Oprezno je odložio mobitel
i pokrio ga novinama. Zatim je uzeo malu polugu.
*
»U redu, ako nemate pitanja, onda smo gotovi. Okupit ćemo se u ponedjeljak u
06:00 da još jednom prođemo kroz sve prije polaska. Kao što svi znate, mnogo će
pogleda biti upereno u nas na ovom zadatku, što znači da imamo dobru priliku
pokazati što možemo ponuditi i ostalim djelatnostima.«
Složno kimanje glavom cijelog tima, čini se da nitko nema ništa za dodati.
»Dobro.« Ustala je i sakupila papire, što je bio znak ostalima da i oni mogu ustati.
Ruke su joj se savršeno ponašale, nije bilo ni najmanje naznake treskavice.
Vjerojatno je bilo samo nešto privremeno, baš kao što je doktor i rekao.
Uzela je mobitel i promijenila postavke zvuka s bešumnog na normalno. Zaslon
je zasvijetlio nekoliko puta i zatim se zaplavio. Zagunđala je sebi u bradu i pritisnula
gumb za isključivanje. Već treći put ovog tjedna, zaista bi ga trebala odnijeti na
popravak prije nego što dođe Black, no ako ga samo ostavi na miru i ne prčka po
njemu, možda i bude radio. Osim toga, ionako im se sva komunikacija vodi preko
radija.
Kad se vratila u ured, na stolu joj je bilo pismo. Odmah je shvatila o čemu je riječ
i razderala omotnicu.
Odluka o dozvoli za oružje za Sentry Security.
Gomila službenog teksta i zatim veliki pečat u donjem desnom kutu. Odobreno
Yes!
To znači da napokon imaju pravo nositi oružje u službi, baš kao i u Sapou, i sada
mogu ponijeti sa sobom one pištolje s vježbanja dolje u streljani.
Jedna briga manje, i to velika, tolika da joj je pao kamen sa srca.
Naoružanje je bitno, bez njega su zaštitari samo mrvicu iznad onih gorila koje
prolaze kroz gomilu fanova i štite poznate ličnosti i pop zvijezde. S oružjem su
profesionalci, specijalci koji mogu zaštititi i sebe i štićenika u najgorem scenariju.
U odluci nije pisalo zašto su promijenili mišljenje, no to ni nije bilo bitno. Ona je
ionako znala zašto.
Mobitel joj se deblokirao pa je prolistala kroz imenik dok nije pronašla pravo
ime.
Hvala na pomoći! napisala je i pritisnula tipku pošalji. Odgovor je stigao nakon
nekoliko minuta.
Nema na čemu, drago mi je da sam mogao pomoći!
Jesi li razmislila malo o mojoj ponudi vezano za tvoje otkriće?

68
 -exponto-

Pozdrav, S.T.
Započela je pisati odgovor, no na pola puta se predomislila. Svakako bi bilo
najbolje prepustiti sve striki Tageu. Doimao se sposobnim preuzeti stvar u svoje
ruke, a priča s revolverom uznemiravala ju je mnogo više nego što je htjela priznati.
Istovremeno je osjećala da nije u redu odreći se stvari koje su je mogle naučiti nešto o
tatinoj prošlosti.
Izbrisala je odgovor i zamijenila ga samo jednom rečenicom. Treba mi još
vremena!
Zatim se prebacila na računalo da proslijedi svima dobre vijesti.
Oprezno je provirio kroz otvor između roleta. Trebao bi pričekati večer, no
švedski ljetni mrak neće stići prije jedanaest. Toliko dugo definitivno ne može čekati!
Pažljivo je otvorio škripeća vrata i osluhnuo mračno stubište. Negdje odozdo čuo
se prigušeni zvuk TV-a, no to je bilo sve.
U čarapama i na vršcima prstiju oprezno je došao do susjedovih vrata i prislonio
uho na njih. Bilo je tiho kao u grobu.
Prvi put u nekoliko dana činilo se da je stan prazan.
Izgleda da čak i špijuni Stasija imaju obitelji koje ih čekaju kod kuće.
Čučnuo je i oprezno pogledao kroz otvor za pisma. Bilo je mračno, mnogo
mračnije nego na stubištu, što znači da su prozori prekriveni. Miris je bio isti kao i
prije kad je provjeravao. Miris piljevine. Mora da su dobro preuređivali unutra...
Uspravio se, napravio nekoliko koraka i za svaki slučaj još jednom provjerio
stubište.
Zatim je zavukao ruku pod majicu i izvadio malo polugu.
Išlo je poprilično lako. Zabio ju je između vrata i brave, udario dlanom da je
dobro namjesti, zatim jedan snažni trzaj i pop goes the weasel!
To zapravo i nije tako čudno. Za razliku od njegovih, ova vrata bila su od starog
drva. U pedeset-šezdeset godina drvena građa poprilično se sasušila, pa je prostora
između vrata i okvira bilo i više nego dovoljno.
Čulo se blago škripanje popraćeno tupim udarcem kad je brava iskočila.
Sezame, otvori se!
Gotovo nije ostalo nikakvih tragova na vratima.
HP je na trenutak zastao i samo osluškivao. Osim onog TV-a nije bilo nikakvog
zvuka, ni sa stubišta, ni iz stana. Oprezno je s poda podigao nekoliko komadića ivera
i pritisnuo ih o zid, kako ne bi baš ostali tako vidljivi na kamenom podu. Zatim je
izvadio malu džepnu svjetiljku, ušao u stan i pažljivo zatvorio vrata za sobom.
Miris piljevine unutra je bio još jači i nekoliko sekunda samo je mahao
svjetiljkom.
Odjednom mu se u glavi stvorila slika njega i Becce pred vatrom, odnosno
kaminom.
Iskre su frcale po podu od opeke... On ih je lovio, pokušavao ih uhvatiti prije
nego što se ugase. Ona se smijala...

69
 -exponto-

Trznuo se na zvuk džepne svjetiljke. Dečko, usredotoči se, kvragu. Memory lane
može pričekati.
Prelazio je svjetiljkom po mračnom, malom hodniku. Stan ga je podsjećao na
njegov, raspored je bio gotovo isti.
Bio je u ovom stanu barem sto puta dok je Koza živio tu. Ali sada mu se stan
činio neobično nepoznatim pa je pažljivo hodao na prstima osvjetljavajući put po
praznim prostorijama.
Nije bilo ni jedne stvarčice u stanu, čak ni običnog stolca ili ostavljene kartonske
kutije. Cijeli stan doimao se napuštenim, no svejedno je osjetio kako mu srce malo
jače lupa. Čučnuo je i osvijetlio pod, baš kao i ekipa iz CSI-a.
U prašini su se vidjeli jasni tragovi stopala. Nasred sobe bio je puteljak, gotovo
pravilan. Okrenuo se i osluhnuo u svim smjerovima. Trag je vodio od ulaznih vrata,
kroz hodnik, dalje kroz dnevni boravak i sve do spavaće sobe. Mogao je razabrati
barem tri različita otiska cipela, dva od nekakvih tenisica, a treći se činio kao od
ravnih, finih cipela.
Spavaća soba očito je bila cilj svim posjetiteljima, što mu je bilo čudno s obzirom
da je ta soba bila najdalje od njegovog stana. Vjerojatno su tamo imali neke radove
jer unatoč mirisu do sada nije ugledao ni jednu jedinu ivericu.
Kad se približio, ugledao je blagi snop svjetla pod vratima. Ukočio se i pripremio
na brzo povlačenje. No onda je shvatio da je svjedo preslabo da bi dolazilo od obične
svjetiljke. Osim toga bilo je crvenkasto, pa je pretpostavio da dolazi od nekakvog
zaslona ili elektroničke naprave.
Napravio je nekoliko opreznih koraka i prislonio uho na vrata sobe.
Tišina.
Miris piljevine bio je toliko jak da ga je gotovo pekao za nos. Negdje ispod tog
slatkastog mirisa drva osjećao je neki još oštriji miris koji nije prepoznavao.
Pričekao je nekoliko sekunda.
Pet.
Deset.
A onda je stavio ruku na kvaku, duboko udahnuo i pažljivo otvorio vrata.

70
 -exponto-

Deset | Zmijske oči

Šest pištolja ispalilo je u tako malom razmaku da su se pucnjevi gotovo stopili.

Dvostruki hitci sa samo nekoliko milisekunda razmaka. Mete su se okrenule
ispuštajući kratki, pištavi zvuk.
Stropot praznih okvira za streljivo koji su pali na pod praćen kratkim
zveckanjem metala kad su ih strijelci brzo zamijenili novima.
Mete su se opet pokazale.
Ovaj put samo jedan hitac, potom su sva oružja gotovo istodobno opalila. No
nitko od šestero zaštitara nije se doimao ni najmanje iznenađenim. Uslijed brzih
pokreta prilikom repetiranja zeleni ćorci koje je Rebecca umetnula u njihove
rezervne okvire otkotrljali su se na pod.
Nakon toga novi hitci prije nego se oglasila štoperica i mete se okrenule.
»Stanite, zaustavite vatru, izvadite ćorke«, naređivala je Rebecca dok je stavljala
slušalice.
Ovaj skupi ventilacijski sustav odlično radi, ustvrdila je. Premda je u posljednjoj
minuti u streljani ispaljeno šezdeset hitaca, miris baruta gotovo je nemoguće osjetiti.
Pritisnula je gumb na daljinskom upravljaču, a mete su se ponovno pokazale.
Šest silueta čitave figure od smeđeg kartona, u realnoj veličini.
No umjesto da sadržavaju crtež prijetećeg napadača, mete su imale samo krug
veličine tanjurića koji je bio nacrtan na prednjoj strani. Nasred prsa — srce, pluća,
kralježnica.
Pogodak u taj krug bi za nezaštićeno tijelo najvjerojatnije bio smrtonosan, a dva
takva sasvim sigurno.
Nije ni trebala otići do meta kako bi provjerila rezultate.
Nitko od njezinih zaštitara neće trebati ponavljati pokusno strijeljanje.
Svih deset hitaca ispaljeno je unutar krugova, direktni pogotci u smrtonosno
područje, a strijelci nisu izgubili koncentraciju čak ni kada je pred kraj izbila vatra.
»Svi ste dobro pucali!« kratko je rekla dok je bilježila rezultat u svoj zapisnik.
»Vježbom se stječe vještina, šefice«, podsmjehnuo joj se Mrsic. »Super što ovo nije
bilo bačeno vrijeme...«
Ignorirala je komentar. Zapravo bi trebala biti zadovoljna. Ona je sama osmislila
čitav prostor. Sve, od grafičke opreme na streljani pa do zahtjeva svakoga pojedinog
strijelca.
Do sada je za tu razonodu potrošeno više od dva milijuna, a da nije dobila
dozvolu za oružje, to bi u principu bio bačen novac. No striko Tage ponovno ju je
spasio.
»Želiš li ti pucati, Rebecca? Ja ću se pobrinuti za mete«, Kjellgren je pružio ruku
prema daljinskom upravljaču.
»Ne, hvala«, rekla je malo prebrzo.

71
 -exponto-

»Već je kasno, napravit ću to sutra rano ujutro«, dodala je, kao pogledavajući u
svoj ručni sat.
»No, ipak hvala, Kjellgren«. Nevoljko se nasmiješila.
»Dakle«, brzo se okrenula prema preostaloj petorici zaštitara:
»Svi ste prošli, uspješno odrađeno!« Demonstrativno je stavila kvačicu na
marginu zapisnika istovremeno podešavajući ploču za pisanje tako da nitko ne vidi
podrhtavanje njezine desne ruke.
Trebalo mu je nekoliko sekunda kako bi shvatio otkuda dolazi miris.
Terariji.
Veliki terariji koji su stajali na stalcima za piljenje duž zidova zajedno s grijaćim
lampama koje su se njihale iznad njih. U sobi je bilo ukupno pet lampi, jedna iznad
svake staklene posude. Samo je jedna bila upaljena te je mogao osjetiti njezinu
toplinu nekoliko metara dalje.
Nasred sobe stajao je radni stol natrpan raznim predmetima.
Oprezno je prelazio po sobi svjedom džepne svjetiljke, a zatim je napravio
nekoliko opreznih koraka naprijed. Vrata iza njega nečujno su se zatvorila, ali on to
gotovo da i nije primijetio.
Pitam se koje se vrste životinja tiskaju unutar tih staklenih okvira?
Usmjerio je svjetlo džepne svjetiljke prema terarijima, no činilo se da su sve
staklene posude prazne. Divota!
Iznenadno šuštanje s desne strane, trznuo se i ispustio džepnu svjetilljku na pod.
Kvragu!
Brzo se sagnuo da je pokupi, a kada se uspravio, našao se oči u oči s tako jebeno
velikim štakorom da mu se naježila koža na rukama.
Štakor je bio samo koji metar dalje, zatvoren u mali, uski metalni kavez koji je
visio sa strane jednog od terarija te je mogao vidjeti pomicanje njegovih brkova kada
ga je životinja nanjušila.
Mrzio je štakore. Odvratna mala okupljališta bakterija žutih zubi i ogoljenih
repova...
Ovaj ovdje očito nije bio obični, odvratni kanalizacijski primjerak već onakav
crno-bijeli kakve ljudi kupuju u petshopu kako bi ga imali za kućnog ljubimca.
Jebote!
No kog je vraga taj štakor radio ovdje?
A terariji?
Nije bilo ni traga nekom mikrofonu ili magnetofonu, jedini tehnički predmet koji
se nalazio u blizini bila je konzerva na kraju velikoga radnog stola koja je nalikovala
na maleni radioaparat.
Zaslon je svijetlio, a kad je iz čiste znatiželje dotaknuo jedan od gumba, čuo je
glasove koji su međusobno mrmljali na jeziku koji nije razumio. Vjerojatno jedan
običan radioaparat namješten na AM-frekvenciju... Napravio je još nekoliko krugova
po sobi džepnom svjetiljkom, no i dalje nije nalazio ni najmanji trag centrali za
prisluškivanje, kako je očekivao.

72
 -exponto-

Čudno...
Visoki škljocaj plastike te zatim lagano zujanje zbog čega se opet stresao, no ovaj
put je čvrsto držao džepnu svjetiljku. Na trenutak je vidio kretanje kod kaveza sa
štakorom te je usmjerio svjetlost tamo. Jedna strana kaveza sa štakorom je
nedostajala, umjesto nje stavljena je drvena ploča koja je ujedno služila i kao zid do
terarija. Malena rupa između kaveza i terarija polako se širila tako da je vjerojatno
postojao električni motor koji je time upravljao. Sagnuo se ispod terarija i stvarno je
pronašao malenu crnu kutiju prikopčanu na tajmer.
Rupa je uskoro bila sasvim otvorena i štakor, koji mora da je bio izmoren od
tiskanja u uskom kavezu, već se pripremao istražiti taj otvor kako bi došao do
prostranog terarija.
Nekoliko je trenutaka oklijevao, brkovi su mu zadrhtali, ali očito je unutra nešto
jako dobro mirisalo budući da se zatim oduševljeno počeo penjati unutra.
HP se nagnuo naprijed kako bi bolje vidio. Grijaća lampa je doduše bila upaljena,
ali terarij se činio praznim. Grana za penjanje u jednom kutu, posuda s vodom i
debeo sloj piljevine bili su jedino što se vidjelo. Štakor je napravio nekoliko opreznih
koraka po piljevini, visoko podigao glavu i njuškao novi prostor. Iza njega motor je
opet počeo zujati i zatvorio je vrata, no niti štakor niti HP nisu na to obraćali
pozornost. Životinja je napravila oprezan korak naprijed, zatim još jedan. Maleni
ružičasti nos je zadrhtao...
Zmija je došla niotkuda. Iskočila je iz piljevine kao čelična opruga i zagrizla
štakorova leda takvom silinom da su obje životinje tresnule o staklo desetak
centimetara od HP-ova lica.
Pao je natraške na pod, džepna svjetiljka se otkotrljala dok mu je srce bubnjalo u
prsima.
No umjesto da slijedi svoj instinkt i uspaničen odjuri otamo, ostao je sjediti
gotovo paraliziran ispred terarija.
Zmija je potpuno nepomično ležala sa zubima duboko zarivenim u leda štakora
koji se koprcao. Njezine mrtve reptilske oči kao da su zurile ravno u njega kroz
stakleni zid.
HP je zadržao dah...
Štakorova borba bila je kratka, koprcanje je prestalo, a zamijenilo ga je slabo
cviljenje koje je ubrzo utihnulo. Zatim nekoliko kratkih trzaja u nogama i ogoljenom
repu. Nakon toga štakor je postao potpuno nepomičan.
Zmija je još nekoliko trenutaka ležala dok nije popustila stisak. Zatim se
okrenula, polako progutala štakorovu glavu te ga počela na mahove gutati.
HP je drhtao.
Jebote, kako odvratno i koji jebeni bolesni mozak je izmislio tu vremenski
tempiranu napravu. Živa hrana... Koji vrag fali konzervi Whiskasa?.
Teško se podigao s poda, pronašao džepnu svjetiljku i brzo osvijetlio druge
staklene terarije. No svi su se činili prazni. U njima nije bilo svježih rajčica, lampe
ugašene, a rupe na terarijima bile su u otvorenom položaju. Vjerojatno su čekale
nove stanare.

73
 -exponto-

Vratio se radnom stolu i nakon malo prtljanja našao je gumb stare ručne svjetiljke
pričvršćen za rub stola. Na stolu su ležali različiti alati: maleni odvijači, neobična
kliješta kakva nikad prije nije vidio te različiti elektronički predmeti i kablovi. Na
trenutak je povjerovao da je unatoč svemu imao pravo. Sve ovo bilo je u vezi s
nadzorom njegova vlastita stana, a svi ovi maleni mjerni instrumenti i prepreke,
zapravo su bili mikrofoni i kamere. No nakon što je pogledao crteže koji su ležali na
hrpi s jedne strane, shvatio je da krivo razmišlja.
Jebeno krivo...
Ono što se ovdje gradilo bilo je nešto mnogo ozbiljnije od toga.
*
Ruke sa strane.
Duboki udisaji.
Uuuudah
liiizdah
Usredotoči se, Normen! Uuuudah
Meta se treskom okrenula. Ruke su se pomicale munjevitom brzinom. Odgrnula
je sako i zgrabila pištolj. Meta se okrenula. Otpustila je okidač, spustila oružje u
visinu struka i napravila korak naprijed.
Potom još jedan.
Meta se iznova okrenula. Podigla je oružje, ispalila dva brza hitca. Zatim je
spustila oružje, otpustila okidač i izvukla čahure.
Meta je nastavila slijediti programiranu stazu, no nije se potrudila da završi s
hitcima. Već je znala rezultat.
Već prva dva hitca činila su se nestabilna, a dva druga s otpuštenim okidačem i
jačim pritiskom vjerojatno nisu ni pogodila ploču, a još manje smrtonosnu zonu u
sredini prsa.
Sranje!
Sreća da je u svakom slučaju bila dovoljno razumna da pošalje kući ostale
zaštitare.
Streljaštvo je bila njezina specijalnost, nešto u čemu je gotovo uvijek bila najbolja
u klasi. Još od policijske akademije kada je pobijedila strah od oružja, nabavila si
lažni pištolj i vježbala toliko da su je prsti boljeli.
No sada nije položila ispit. Dijelom je to naravno bila njezina vlastita pogreška.
Ona je sama oblikovala ispit, napravila ga težim od onih u Säpou.
I sada je pala na vlastitom ispitu...
Tako ironično...
Podigla je oružje ispred sebe, stavila obje ruke oko drška revolvera. Desna ruka
ispružena ravno naprijed, lijeva lagano savijena jer je približavala oružje tijelu. Inače
bi pištolj stajao posve mirno dok je ciljala metu. No sada joj je cijev revolvera
poskakivala tako da se dobrano namučila da nišan, okvir nišana, i cilj budu na istoj
liniji duže od pola sekunde.
Više vježbe, pokušavala se uvjeriti.

74
 -exponto-

Previše je sjedila za pisaćim stolom, malo više sati u streljani sigurno bi riješilo
problem. No i sama je mogla čuti kako je lažno zvučala ta isprika. Njezine drhtave
ruke nisu imale nikakve veze s manjkom vježbe.
Apsolutno nikakve.
Bomba.
Bio je posve siguran. Daleko od toga da je razumio sve te čudne znakove i
simbole na nacrtima, no to ni nije bilo potrebno. Vlasnik ovog radnog stola, alata i
zmija radio je na sastavljanju bombe, i to velike. Iz nekog razloga, koji nije shvaćao,
trebala bi biti okrugla. Jedan savršen krug, širine 1106,1 mm, a debljine 224,3 mm s
crnom rešetkom s donje strane. Sudeći prema svim elektronskim napravicama koje
su se nalazile u sredini kruga to povrh svega nije neka obična bomba, ako je takvo
što sada uopće postojalo. Nigdje nije bilo fitilja ili mobitela kao daljinskog aktivatora
bombe, kao kod one koju je sam postavio u Kisti.
Baterije, procesor i maleni tvrdi disk za koje je mislio da su na nacrtima mogli su
značiti samo jednu stvar. Taj lupež htio je imati vlastitu umjetnu inteligenciju,
vjerojatno sposobnu za donošenje vlastitih odluka ovisno o okolnostima. Bomba s
mozgom...
U jednom kutu nacrta nalazio se uzorak. Ružičaste trodimenzionalne kutijice s
plavim rubovima krivudale su u pravocrtnim figurama.
Labirint Luttern načrčkao je netko u jednom kutu.
Dakle, gotovo je dobro čuo kroza zid. Luttern., ne uttern.
No što je to jebote značilo i tko je dovraga bio Timariteljt
To je mogao biti pseudonim za konstruktora bombe koji je imao fetiš na zmije i
boravio ovdje...
Ponovno zveketanje iza njega zbog kojeg je nehotice zadrtao, iako je sada već
znao što se događa. Zmija mora da je umirala od gladi jer je već gotovo progutala
štakora i polako se svijala naprijed i natrag kako bi ostatak potisnula u sebe.
Usto, jesu li zmije imale vrat?
Ili je zapravo to sve što su imale?
Nije mogao zaustaviti smijuljenje.
Shit, kako je samo bio uzrujan...
Zmija je nastavila zuriti u njega mrtvim očima pa joj je pokazao srednji prst prije
nego se vratio nacrtima. Bomba ga je fascinirala. Timaritelj ili tko već koji se bavio
njenim sastavljanjem nije bio tupoglavac...
Prelistavao je papire s nacrtima, nagnuo se naprijed da bolje vidi. Jednom je
nogom dotakao nešto ispod stola. Debeo izdužen predmet te je pomislio da se radi o
debelom užetu.
Čegrtanje ga je navelo na promjenu mišljenja...
Oprezno se nagnuo natrag i zavirio pod stol.
Zmija je bila velika, tijelo s trokutastim linijama na koži zasigurno je na svom
najdebljem mjestu bilo debelo gotovo deset centimetara. Ležala je sklupčana sasvim
uz njegovo desno stopalo samo u čarapi. Šiljasta glava bila je povišena i životinja je

75
 -exponto-

bijesno palucala jezikom dok se zvuk njezine čegrtaljke na vrhu repa sve više
pojačavao.
Dlačice na HP-ovu vratu su se naježile, srce mu je lupalo i u jednom se trenutku
zamalo upišao. No uspio je iskontrolirati zdjelične mišiće.
Run, you fool!
No vražja zmija bila mu je na putu. Ležala je između njega i izlaza, a on nikako
nije želio povlačiti se još dublje u sobu.
Mislio je da su četiri otvorena terarija s ugašenim svjetlima prazna, no zapravo
njihovi su stanari možda bili vani u sobi, tiskali se u mraku ispod terarija, tamo gdje
svjetlo nije dopiralo. Oprezno je pokušao pomaknuti desno stopalo unatrag.
Čegrtanje je postalo još snažnije.
Prokletstvo!!!
Koja je bila jačina otrova čegrtuše?
Vjerojatno dovoljna jer si je osigurala svoju vražju zvučnu signalizaciju
upozorenja.
Ne približavaj se jer si mrtvaaa!!!
Trebao je nešto, bilo što da posluži kao oružje. No radni stol nije imao mnogo za
ponuditi. Niti jedan jedini alat nije bio veći od njegove pišljive malene džepne
svjetiljke. Trebalo mu je nešto solidno, npr. čekić ili zašto ne poluga koju je ostavio
kod ulaznih vrata ...
A u kurac!
No točno ispod ploče stola nalazila se ladica.
Oprezno je pomaknuo ruku prema njoj. Centimetar po centimetar. Čegrtanje se
nastavilo nesmanjenom snagom dok je zmija zurila u njegovu prljavu usku čarapu.
Dobra zmija.
Mirna i draaaga ...
Prstima je dotakao ladicu, uhvatio ručku. Činilo se da je zmija i dalje
usredotočena na njegovo stopalo ...
Oprezno je izvukao ladicu za nekoliko centimetara.
Zatim još nekoliko ...
Trebalo mu je da shvati u što bulji. Nadao se nekoj vrsti oružja. Ali ovo je bilo
bolje. MNOGO bolje!
Zavukao je ruku u ladicu, oprezno prstima obuhvatio ručku te osjetio mrežu pod
rukom. Morao se kontrolirati kako ne bi ruku odmah povukao k sebi.
Mirna i draaaga ...
Zmija je nastavila čegrtati, izgleda da se još nije odlučila. Krišom je skrenuo
pogled prema njoj i vidio kako je još malo podigla glavu. Njegovo desno stopalo bilo
je samo petnaest-dvadeset centimetara udaljeno od njezinih usta. Pomicala je jezik
van pa unutra, sada brže.
HP je oprezno okrenuo ruku i polako je podigao prema sebi. Čegrtanje je postalo
sve jače, zmija je uspravila glavu. Pripremala se...

76
 -exponto-

Polako je prebacio težinu na lijevu nogu, još je malo okrenuo tijelo. Još pet
sekunda, pet vražjih sekunda bilo je sve što je trebao ...
Iznenada se glava zmije pomaknula naprijed.
HP je povukao stopalo, izvukao ruku iz ladice i opalio... Prasak je bio toliko jak
da nije ništa čuo, instinktivno je zažmirio, okrenuo glavu i vrištao od straha. No
nastavio je potezati okidač revolvera.
Jednom.
Dvaput.
Krhotine i prašina digli su se s poda, bijesno odskakujući oko njega. Zatim suh
prigušen zvuk drva koje se lomi i iznenada se cijeli teški radni stol razvalio. Vrtlog
prašine i dima baruta pogodili su ga u lice i napravio je nekoliko koraka unatrag te
nekoliko puta progutao kako bi mu prestalo zujati u ušima.
Srce mu je zbog adrenalina brzo kucalo, ošit je toliko jako širio pluća da su mu
pucketala rebra.
Fucking hell...
Oprezno je virnuo prema mjestu gdje je ležala zmija. Stol koji se urušio prekrio je
veći dio poda, ali su se krv i crna ljepljiva zmijina utroba jasno vidjeli medu
krhotinama. Komadić repa bio je odsječen i ležao sam za sebe nasred poda. I dalje se
grčevito trzao, no zvuk više nije bio onako prijeteći već je više sličio zvuku
pucketanja zvečki za rumbu.
YES!
Jedi govna i crkni vražja zmijo!!!
EAT SHIT AND FUCKING DIE!!!
Vjerojatno ju je barem jednom direktno pogodio, a za ostalo se pobrinula ploča
stola koja se srušila. No je li ga sir Siktavi uspio ugristi?
U idućem trenutku bol se kroz navalu adrenalina probila u njegovu glavu te je
preplašeno virnuo dolje.
Dvije male crvene mrlje točno na pregibu između stopala i potkoljenice jasno su
se vidjele na njegovoj desnoj čarapi.
*
Došavši kući, našla je knjigu o Cipru na otiraču u paketu, bez podataka o
pošiljatelju. Već ju je uspjela prelistati, a zapravo nije saznala ništa novo.
Krijumčarska priča bila je sažeto prikazana kao malen i nesretan incident u nečijem
vrlo uspješnom ulogu. Pojedinosti su uglavnom bile probrane. Baš kao što je striko
Tage ispričao, činilo se da nekolicina mladih švedskih časnika nije više mogla samo
pasivno promatrati dok nadmoćne snage s jedne strane razbijaju opkoljenu i loše
opremljenu grupu s druge strane.
Činilo se da je to bio iznenadan događaj prije nego politička odluka i vjerojatno
ono malo oružja što su pokušali prokrijumčariti nije napravilo nikakvu razliku osim
u savjesti Šveđana. No posljedice te zamisli bile su dramatične. Oba časnika smjesta
su dobila otkaz i poslani su prvim avionom kući dok je ostatak postrojbe brzo
pregrupiran u južni Cipar, dalje od vrućeg zraka. Nije mogla naći podatke o
imenima časnika, što iskreno nije ni očekivala.

77
 -exponto-

Nešto je ipak pronašla, nešto uznemirujuće.

Bio je to portret mladog časnika oštra izgleda i u uniformi punoj četverokutnih
odličja. Pukovnik Andre Pellas pisalo je ispod. No bila je posve sigurna da je slika
prikazivala strica Tagea.
Neće stići do bolnice.
Jest da bolnica u centru nije bila daleko, no udaljenost nije bila najveći problem.
Nije imao nikakav telefon, ništa što bi diglo uzbunu.
Pucnjevi su doduše bili jaki, no vrata sobe u kojoj su se nalazile zmije bila su
debela, osim toga on je sam sebi bio najbliži susjed... Sve je upućivalo na to da ga
nitko nije čuo.
Sve mu je govorilo da ode kući. Odjuri u stan i zalupi vrata za sobom. No ako
ode unutra, nikad odatle neće izaći živ.
Već se osjećao jako loše, stopalo mu je počelo trnuti i s poteškoćama se izvukao u
dnevni boravak.
Mora smisliti nešto, sada, odmah. Čak i da otetura van na stubište, zove u pomoć
i lupa po vratima kao luđak, sumnjao je da bi se itko od malih usranih vlasnika
usudio otvoriti.
U najboljem slučaju pozvali bi murjake, a kada bi se stric Plavko udostojao
pojaviti, on bi već imao ukočen spoj s Rigorom Mortisom...
I čak ako bi se suprotno očekivanjima živ dovukao do bolnice, vrlo je mala
vjerojatnost da tamo imaju odgovarajući serum. Obična švedska riđovka bila je jedna
stvar, no ugriz čegrtuše bilo je nešto što se na području Stockholma ne viđa baš
često.
Što god napravio, bio je gotov!
Progutao je knedlu u grlu.
Kvragu, kvragu, kvraaaagu!
Morao je smiriti puls, njegovo srce sada nije bilo ništa drugo nego pumpa koja je
širila otrov po tijelu. Ako ne stavi paniku pod kontrolu, uskoro će ležati na prljavom
podu kao neko uvenulo povrće.
Sklupčao se, pogledao preko ramena kako bi bio siguran da su vrata sobe u kojoj
su se nalazile zmije bila zatvorena i nekoliko puta duboko udahnuo.
Stopalo ga je boljelo, mučnina se polako pojačavala, no činilo se da se srce u
svakom slučaju malo smirilo. Koliko vremena ima prije nego što se onesvijesti?
Možda pet-sedam minuta, teško više od toga...
Podigao je glavu, pogledao preko prašnjavog poda.
Kako je prije utvrdio, tragovi stopala protezali su se od ulaznih vrata ravno
preko poda sve do sobe u kojoj su se nalazile zmije, u principu samo s dvije iznimke.
Zahod i hladnjak. Ako se Timaritelju sviđalo imati zmije otrovnice puštene u svojoj
sobi, no istovremeno je bio i tip koji je proizvodio napredne bombe koje su
zahtijevale strpljenje, nije li u tom slučaju bilo za očekivati da je imao pojačanje?
Nekoliko injekcija sa serumom za svaki slučaj... A gdje se drži serum, Einsteine?

78
 -exponto-

Podigao se i nakratko zanjihao. Desna noga već je postala znatno ukočenija.

Hladnjak je definitivno bio uključen, mogao je čuti kako zuji kad je prišao bliže.
Kad je stavio ruku na ručku hladnjaka, primijetio je bravu s lokotom.
A u kurac!
Nije niti pokušao povući vrata hladnjaka. Umjesto toga lagano šepajući otišao je
po polugu koju je ranije naslonio na zid hodnika.
Otrov mora da je počeo djelovati na njegove mišiće jer se poluga činila
neočekivano teškom i morao ju je dobro uhvatiti samo da je podigne s poda.
Desna noga više i nije pratila njegovu volju, a osim toga bilo mu je i sve teže
disati.
Napravio je kratku stanku, prikupljao snagu. Zatim je pokušao ugurati vrh
poluge između lima i vrata hladnjaka. Nije uspio i alat mu je zamalo ispao. Iznenada
je osjetio da mu je grlo nateklo, vjeđe su žarile i sve mu se teže bilo usredotočiti.
Jedan dubok neujednačen udisaj.
Zatim još jedan...
Ovaj je put vrh poluge dobio uporište, lim s brave je odletio, no od napora je
istovremeno izgubio ravnotežu i srušio se na pod. Na trenutak je zaželio ostati ležati,
da se odmori — samo nakratko.
No vrata su se polako otvorila, a oštro svjetlo hladnjaka potaknulo je druge misli.
Podigao se na koljena te uspravio gornji dio tijela uz pomoć vrata hladnjaka.
Hladnjak je bio prazan.
U svakom slučaju gotovo prazan. Na sredini najviše police stajao je lijep malen
stalak s pet napunjenih injekcija.
Mukom se podigao na noge, srušio jednu od staklenih polica, pa još jednu.
Ispružio se do mjesta gdje su stajale injekcije, prstima uhvatio za prohladnu
površinu.
Onda se sve zacrnilo...

79
 -exponto-

Jedanaest | Električne ovce

Crni avion sletio je dvije minute prije predviđenog vremena, no Rebecca je bila
toliko zadubljena u misli da to gotovo nije ni primijetila.
»Global Express, nije loše!«
»Š-što?«
»Blackov avion, November six Bravo.«
Kjellgren je pokazao prema sletnoj stazi.
»Može letjeti na liniji New York — Tokyo bez međuslijetanja. Netko u firmi
rekao je da avion nije njegov vlastiti, nije u vlasništvu tvrtke. Jedan Global Express
može prevesti dvadeset putnika, no Black zacijelo više voli putovati sam...«
»Mmm«, mrmljala je i žmirkala kako bi bolje vidjela.
Kjellgren je nastavio mljeti o različitim tipovima zrakoplova, no ona ga je samo
napola slušala. Bilo je čudno vidjeti avion sasvim obojen u crno. Većina aviona je
inače bijela ili siva, no ona je nagađala da je boja bila neka vrsta statementa. Avion je
skrenuo na jednu od staza za taksije i polako se približavao mjestu gdje će se
zaustaviti.
Otvorila je vrata auta i zakoračila van. Iz nekog razloga osjećala se pomalo
nervozno.
Black joj se gotovo odmah svidio.
Drugo nije ni bilo moguće. Za razliku od većine VIP-osoba s kojima je radila, on
je bio izravan, uzeo je za ruku i predstavio se — kao da je to bilo potrebno...
Osim toga zamolio ju je da opiše organizaciju osiguranja, štoviše pitao je što ona
želi da on učini kako bi olakšao njezin i posao drugih zaštitara...
U stvarnosti je bio viši nego što je izgledao na CNN-u, i mladi.
Možda je to bilo zato što se smijao više nego što je to činio na TV-u. Blistavo bijel
zarazan osmijeh.
Black nije mogao imati mnogo više od četrdeset godina. Bio je visok barem metar
i devedeset, no unatoč nezgrapnom tijelu odijelo na dvostruko kopčanje stajalo mu je
kao saliveno. Kosa mu je na zatiljku bila kratko ošišana, no prosijede šiške
neposlušno su mu padale te je bio prisiljen tu i tamo provući prste kroz njih kako bi
ih namjestio. Na neki je način ta gesta činila njegove oči još življima i intenzivnijima.
Za nekog tko je letio deset sati, Black se činio gotovo napadno svjež. Ni košulja ni
kaput nisu bili ni najmanje zgužvani tako da se sigurno preodjenuo, možda i
otuširao?
Sudeći po izvještajima kolege Blackov privatni avion imao je sve pogodnosti. No
i Kjellgren i njezin fascikl s informacijama koje je unaprijed dobila pogriješili su u
jednoj točki. Black nije putovao sam. Snažan, kratko ošišan muškarac širokog vrata u
mokasinkama i ležernom odijelu koje mu nije dobro pristajalo također je bio u
avionu.
Na trenutak je pomislila da je stjuard. No nakon što je susrela njegov pogled,
predomislila se. Taj čovjek širokog vrata sigurno je bio njezine struke.
80
 -exponto-

Muškarac se držao u pozadini, no mogla je vidjeti da je pažljivo slušao njihov

razgovor.
Kada je smjestila prdjagu na stražnje sjedalo i dvaput provjerila da je sve na
mjestu, muškarac ju je diskretno povukao u stranu.
»Thomas«, kratko je rekao, a ona zapravo nije razumjela je li to njegovo ime ili
prezime. » Chief Security Officer at PayTag«, nastavio je. »Pleased to meet you,
Rebecca. I've heard a lot about you...«
Kratko je kimnula dok su se rukovali. Nažalost ja ne mogu reći isto, mislila je.
Nitko te uopće nije spomenuo.
*
Trčao je.
Koliko god je mogao, ravno prema izlazu sasvim dolje u hodniku.
No, iako se naprezao iz petnih žila i iako su se vrata ureda tako brzo zanjihala da
ih je jedva primijetio, činilo se da nije došao bliže svom cilju. Osjećao je kako su ga
progonitelji sustizali...
Sivi linoleum pod njegovim stopalima popuštao je, postajao je sve mekši sa
svakim njegovim korakom.
Gotovo kao...
Pijesak.
Nastavio je trčati.
Znao je da ga još progone. Čuo je njihovo disanje u tišini pustinjske noći.
Zmije su se pojavile niotkuda. Izmilile su iz svojih skrovišta širom otvorenih usta
i ogoljenih zuba. Na desetke njih, možda i na stotine. Pokušao ih je izbjeći, bježao je
lijevo-desno preko pješčanih dina kako bi ga teže pronašle.
No to je bilo nemoguće.
Osjetio je kako se zubi zarivaju u njegovo bedro. Jednom, dvaput, triput... Još
nekoliko puta...
Zatim su zmije odjednom nestale.
Bacio je brz pogled preko ramena i vidio ih kako se približavaju. Na stotine
muškaraca u odijelima koji su ubrzanim tempom trčali preko pijeska. Polucilindri na
njihovim glavama bili su spušteni gotovo sve do obrva, no na mjestu gdje se trebao
nalaziti njihov nos i usta bila je samo jedna velika zelena jabuka.
Muškarci su ga dostizali, pijesak je letio oko njihovih dobro očišćenih cipela.
Njegova prsa samo što se nisu raspukla, noge su se odjednom činile teške kao olovo,
no prisilio ih je da ga slušaju.
Nastavite naprijed!
Gore.
Prema vrhu.
Mogao je vidjeti kako se pred njim otvara ponor i pokušao je promijeniti smjer.
No njegove ga noge više nisu slušale. One su umjesto toga nastavile ravno naprijed
prema strmom rubu nečega što više nije bila pješčana dina — već jedan krov.

81
 -exponto-

Mogao je vidjeti ptice koje su čekale tamo dolje. Na tisuće pustinjskih gavrana
glatkog perja s kljunovima poput sablji.
Ilije krivo vidio?
Je li to zapravo bilo oštro nauljeno kamenje? Padao je. Isprva polako. Onda sve
brže. Tlo se približavalo.
Znao je da će to boljeti. Više od svega što je doživio u cijelom svom životu. A u
istom trenutku kada se bol brzo širila kroz njegovo tijelo i njegovi se udovi skupili u
silovitom grču čuo je njihove glasove.
»Jesi li za igru, Henriče Petterssone?!«
Wanna play a...
GAME?
Riječ je i dalje odzvanjala u njegovoj glavi kad se probudio.
Trebalo mu je vremena da se sjeti tko je on i što se dogodilo. Onda je nastupila
panika. Otvorio je oči i pokušao sjesti, no tijelo ga nije slušalo.
Osim toga, sve je bilo mračno. Mrak kao u rogu. Dakle, paraliziran je. Blind.
Soon to be dead...
Znači ovako će završiti, na prljavom kuhinjskom podu u napuštenom stanu.
Suze su mu počele lijevati iz očiju, a on ih je treptanjem pokušao zaustaviti.
No iznenada je primijetio neku nijansu u gustom mraku. Svijetlosivi tračak
svjetla postajao je sve jači, sve dok nije počeo razlikovati detalje. Strop, lampa. Pa
prozor prekriven roletom, nagnuta komoda od borovine u jednom kutu. Osjet se
polako vratio u njegove udove i odjednom je shvatio da nije ležao na tvrdom
kuhinjskom podu. Umjesto toga činilo se da je kod kuće, u svojoj spavaćoj sobi.
Kako dovraga...?
Ponovno je pokušao sjesti i ovaj put je išlo bolje.
Zaista, bio je u pravu. Nalazio se u svom vražjem krevetu zajedno s osjećajem
najvećeg mamurluka ikad. Bolio ga je baš svaki djelić tijela, od vrhova prstiju do
tjemena. Glavobolja je bila tako jaka da mu je bubnjalo u očnim jabučicama i zbog
toga gotovo da je treptao u ritmu. Osjetio je kako pritisak raste, podigao se na noge i
odteturao do toaleta.
Nažalost, nije dospio točno do njega, no uspio je uhvatiti većinu bljuvotine u
rukama. Mukotrpno se uspeo u kadu, otvorio slavine i podigao glavu prema
divnom, oslobađajućem mlazu vode.
Sjedio je u kadi više od sat vremena i pustio da voda teče preko njegova tijela.
Pomaknuo se samo da povrati u odvod nekoliko puta i ostao tako sve dok mu se
koža nije smežurala. Živnuo je toliko da svuče odjeću sa sebe i pregleda u kakvom je
stanju.
Tijelo se treslo kao ludo, groznica i drhtavica svako malo, no unatoč svemu —
ostao je živ...
Gležanj je izgledao kao američka nogometna lopta, a dvije rupice od zmijskoga
ugriza jasno su se vidjele. Pa zašto onda nije umro?
Odgovor je pronašao na desnom bedru.

82
 -exponto-

Nekoliko modrica veličine kovanice od pet kruna i nekoliko kapi zgrušane krvi.
Mora da je unatoč svemu uspio ubrizgati protuotrov. Vjerojatno je uspio uštrcati u
sebe svih pet, a onda je otpuzao natrag u svoj stan. Spasio je sam sebe u posljednjoj
prokletoj sekundi!!! Odlično obavljeno, HP!
Još ga je jednom prošla jeza i zacvokotao je zubima te povećao temperaturu
vode. Voda mu je pekla kožu, no on se i dalje nije mogao prestati tresti.
Zatvorio je vodu, zamotao se u nekoliko starih ručnika za ruke, ukočenih nogu
odteturao je do hodnika i zamalo se spotaknuo o polugu koja je ležala na podu. Dalje
na tepihu u hodniku primijetio je džepnu svjetiljku. Očito je uspio dovući sa sobom
sve iz stana sa zmijom kako ne bi ostavio tragove.
To je dobro!
Potom je ugledao revolver koji je ležao sasvim uz vrata. Oprezno ga je podigao.
Oružje se činilo značajno teže nego što se sjećao. Oštar miris baruta i dalje se jasno
osjećao.
Virnuo je kroz špijunku na vratima na stubište, no sve je izgledalo mirno.
Vrata susjednog stana također su bila zatvorena — dobro!
I u najgorem stanju imao je dovoljno pameti da te vražje zmije zatvori unutra...
U principu je spasio život svojim usranim susjedima.
Udruga za upravljanje zgradom Formen 6 želi obavijestiti sve članove da je čini
se jedna ili više zmija otrovnica, nažalost, negdje na slobodi u zgradi...
Pokušao se nasmijati, no sve što je izašlo iz njegovih usta bilo je otužno kreštanje
koje je prouzrokovalo sudar njegovog mozga s čeonom kosti te je zbog toga gotovo
smjesta prestao. Odvukao se u kuhinju i ulio u sebe četiri velike čaše vode iz slavine.
Revolver je ostavio u sudoperu.
Black je nastavio čavrljati s njom gotovo cijelim putem do grada. Ispitivao ju je o
Švedskoj i švedskoj kulturi, a ona mu je uspjela ispričati i o porodiljnom dopustu i
neobičnim običajima proslave Ivanja prije nego što su stigli do hotela Grand.
Thomas nije rekao ni riječi, sjeo je na stražnje sjedalo pored Blacka i tijekom puta
većinom se bavio svojim Blackberryjem. No primijetila je da je unatoč tome pomno
pratio što se zbivalo u autu.
Desetak izvjestitelja stajalo je kod ulaza u hotel i ugledala ih je još iz daljine.
»Mediji su ovdje«, rekla je. »Možemo koristiti stražnji ulaz ako ih želite izbjeći...«
Thomas je izgledao kao da bi nešto rekao, no Black je bio brži.
»Ne, ne, idemo na glavni ulaz. Pretpostavljam da smo u sigurnim rukama,
gospođice Normen...«
»Idemo na glavni ulaz«, rekla je u mikrofon na ruci, a iz auta koji ih je pratio
dobila je kratak odgovor »primljeno«.
Stali su uz rub pločnika te je prije nego što je otvorila vrata auta dala nekoliko
sekunda vremena dvojici u autu koji ih je pratio kako bi mogli stati i doći na mjesto.
Ondje je bilo deset-dvanaest ljudi. Nitko nije djelovao pretjerano entuzijastično ili
agresivno. Dok su čekali, držali su se na primjerenoj udaljenosti.

83
 -exponto-

Mrsic iz auta koji ih je pratio smjestio se na stubama. Ogledao se oko sebe i

potom joj kratko kimnuo. Otvorila je vrata Blacku, a kamere su počele bljeskati. No
to nisu bile neke velike novine, najviše ih je ovdje bilo po dužnosti, nagađala je da je
većina fotografa bila tamo da uhvati uzvanike na vjenčanju, a ne njezine štićenike.
Išla je naprijed s oba muškarca koji metar iza nje.
Trebali su biti unutra za deset sekunda, no Black je iznenada ugledao TV-
kameru.
»Gospođice Johansson«, rekao je ponešto previsoko i zatim pozdravio
reporterku.
»Naravno da imam vremena«, čula ga je kako govori. Rebecca se brzo
pregrupirala i smjestila ukoso iza Blacka. Thomas je međutim nastavio prema ulazu i
vidjela je kako mu Mrsic pridržava vrata.
Dvije osobe odjevene u nešto slično bijelim radnim kombinezonima iznenada su
se pojavile na rubu skupine ljudi sasvim uza zid hotela te je primijetila kako nešto
skupljaju u torbu koju su nosili. Vjerojatno su to bili majstori, ali zbog nečega je
njihova prisutnost bila nekako uznemiravajuća.
Podigla je ruku s mikrofonom prema ustima i pripremala se. Plava TV-
reporterka koju je donekle prepoznala iz jedne od ekonomskih redakcija nekog od
TV-kanala očito je rekla nešto smiješno jer se Black glasno smijao. Ljudi u
kombinezonima, muškarac i žena, oboje dvadesetih godina, nastavili su skupljati
stvari u svoju torbu. Rebecca se okrenula kako bi dozvala Mrsica, no na vratima nije
bilo nikoga. Mora da je nastavio u predvorje zajedno s Tho-masom te nije primijetio
da su oni stali...
»Vidite, gospođice Johansson, PayTag postoji iz jednoga jedinog razloga«, čula je
kako Black govori. »Zato što mi želimo napraviti nešto drukčije. Želimo pomoći
našim klijentima i ovdje u Švedskoj i u cijelom svijetu da pohrane svoje osjetljive
informacije na stopostotno siguran način. Uspostaviti sveobuhvatnu kontrolu nad
rizicima koji postoje pri skladištenju informacija. Jasno da nas ne zanimaju podaci
klijenata...«
Pokreti onih dvoje u kombinezonima postali su sve neujednačeniji, užurbaniji. I
dalje nije vidjela Mrsica. Pritisnula je gumb na dojavljivaču. Desna ruka joj se
iznenada počela tresti.
»Kjellgrene, dvije osobe u bijelim kombinezonima sasvim uza zid hotela koji
nešto skupljaju, vidiš li ih?« »Vidim ih, krećem!«
Krajičkom je oka vidjela kako se otvaraju vrata auta. Kjellgren je bio na pola puta
na pločniku kada su obje osobe u kombinezonima zaokružile auto.
Naravno da je trebao pobjeći iz grada.
Otići daleko, vraški daleko gdje ga ni vrag ne bi pronašao.
Timaritelj ili kako se već sada zvao vratit će se bilo kad s odmora i otkriti da je
netko napravio složenac od jedne od njegovih zmija ljubimica, maznuo njegov
revolver i povrh toga još potrošio sav serum iz hladnjaka.
Doduše, vjerojatno nije ostavio otiske prstiju, a krv se, kako se nadao, zaustavila
u čarapi, tako da murjaci neće imati dokaze protiv njega. No to nije bilo bitno, već je

84
 -exponto-

znao da Timaritelj nikada neće umiješati murju. Umjesto toga on će sam potražiti
najbližeg osumnjičenog, s naglaskom na najbližeg... A tada se njegov posjet neće
svesti samo na posudbu šalice šećera.
No postojala su dva razloga zbog kojih nije mogao putovati. Prvo, murja mu je
uzela putovnicu i zabranila mu putovanja. To i nije bio neki problem, i dalje se
mogao slobodno kretati u svim zemljama potpisnicama Schengenskog sporazuma.
Osim toga uvijek se mogla iskemijati lažna putovnica za onog koji je imao novca.
Ipak, pomisao da je za tobom raspisana međunarodna tjeralica nije bila baš jako
privlačna...
Razlog broj dva je bio mnogo važniji. Jednostavno je bio u jako lošem stanju da bi
putovao. Zmijski otrov u kombinaciji s koktelom seruma koji je ubrizgao u sebe
postarali su ga za šezdeset godina te ga je samo kratko pomicanje s kreveta na sofu
sasvim izmorilo.
Dakle, nije imao drugog izbora nego da se nastavi tiskati u stanu poput Anne
Frank.
Trgnuo se zbog iznenadnog šuštanja na ulaznim vratima. Struganje po metalu,
kao da je netko pokušavao otvoriti otvor za poštu na vratima.
Iskobeljao se iz sofe te teturajući otišao prema hodniku.
Nije bilo žurbe. Popravio je otvor za poštu odmah nakon što je murja razvalila
vrata.
Vijcima je zatvorio rupu tako da se mogla otvoriti samo nekoliko milimetara.
Premalo da bi se moglo ubaciti nešto zapaljivo, barem je tako mislio.
Također je bio siguran i od ulaska zmije... Barem je tako vjerovao.
Vidio je samo rub pisma kako viri te ga je nakon nekoliko sekunda premišljanja
povukao unutra. Kuverta s prozorčićem i službenim pečatom.
Otvorio ju je dok se s naporom vraćao na sofu.
Poziv na saslušanje
Henrik Pettersson ovime se poziva na saslušanje u predmetu K-345456-12...
Zgužvao je papir i bacio ga prema zidu. Ako murja želi razgovarati, neka se
pojavi ovdje i pokupi ga.
Zavalio se dublje u sofu, uzeo daljinski upravljač i polako mijenjao programe
dok nije našao vijesti.
»Erik af Cederskjöld, prijašnji komunikacijski strateg švedske Stranke umjerene
koalicije i novoizabrani glasnogovornik Dvora: Kako gledate na rekordno nisku
popularnost kraljevske kuće? Nije li to utišalo buku oko priprema za vjenčanje...«
Nastavio je mijenjati programe prije nego što je ljigavac u odijelcu stigao
odgovoriti na pitanje.
Reklame za deterdžente...
Vjerujte ružičastoj...!
DALJE
Kući u vrt.
DALJE

85
 -exponto-

Novi program, još jedan tužan intervju i ponovno je pritisnuo gumb. No

sekundu prije nego je TV promijenio program uspio je pročitati tekst uz sliku.
Gotovo je poletio s kauča. Lupao je po daljinskom toliko da je plastika pucketala.
Mark Black, generalni direktor PayTag grupe. Povisio je ton sve dok crvena crtica na
TV-u nije došla do gornje granice. Ipak mu je bilo teško čuti što se govori. Bilo je kao
da je oglušio od buke, a sve što je mogao čuti bilo je slabašno mumljanje stranih
glasova. Odlomci nepovezanih rečenica.
Jedini cilj PayTaga je pomoći...
Dostavlja samo ono što zahtijeva tržište...
Sigurniji svijet...
Spriječiti teroristička djela...
Ne razumije kritiku...
Krajnje vrijeme da Švedska dobije moderno zakonodavstvo prilagođeno
stvarnosti...
Otpuzao je do TV-a, tako blizu da je mogao dodirnuti ekran. Buljio je u njega s
istom fascinacijom kao da proučava zmiju dok se časti štakorom. I odjednom je
shvatio da su zmija i Black zapravo bili stvorenja iste vrste.
Zvijer nepomičnih ledenih očiju koja se upravo spremala progutati plijen koji nije
ništa slutio.
Buljio je u Blacka, u njegovo savršeno odijelo, dobro izglačanu košulju i užasan
reptilski osmijeh na njegovim usnama. No najviše je buljio u ženu koja ga je držala
za ruku.
*
PayTag kills internet freedom stajalo je na transparentu koji su muškarac i žena
rastvorili između sebe. Nijedno od njih nije ništa reklo, stajali su tihi, sasvim
sakriveni iza jezivih Guy Fawkes-maski koje su navukli na sebe. Kjellgren je gotovo
došao do njih, no već je mogla vidjeti kako je oklijevao. Nijedno od prosvjednika nije
se pomaklo s mjesta.
Black joj se napola okrenuo i dobacio joj pogled zbog kojeg je odmah popustila
stisak kojim je dotad držala njegovu nadlakticu.
»Možda je vrijeme da uđemo?« promrmljala je, no on ju je ignorirao.
»Sorry, gospođice Johansson.« Okrenuo se prema TV-reporterki. »Možete li biti
tako ljubazni i ponoviti posljednje pitanje?«
»Ono više nikada nemojte ponoviti, gospođice Normen«, kratko je rekao kada su
nekoliko minuta kasnije ulazili u predvorje.
*
Četiri paracetamola. Tri čaše vode. Dvije cigarete. Jedan revolver.
Bio je spreman. Ovo će mu biti posljednji zadatak, to je već znao. No nije imao
izbora.
Black je bio zmija otrovnica, čudovište koje je stvorio Voditelj Igre. Poslano da
proždre cijeli svijet.
A počet će s Beccom...

86
 -exponto-

Dobro poznat prizor. Njezin dlan na njegovoj ruci, njezin nemiran pogled.
Becca i njihov stari. Becca i Dag. Becca i Black.
Naravno da je iza svega stajao Voditelj Igre. On koji je smjestio Rebeccu u
Blackove pandže. Identično kao i s onom svinjom od Daga koji ju je zlostavljao
postojao je samo jedan način da je se spasi. Razlika je bila u tome što je ovaj put imao
pravo oružje i nije se trebao oslanjati na sabotiranu balkonsku ogradu.
Navukao je jaknu na sebe, onaj isti stari vojnički kaput koji je iskopao za svoj
drugi zadatak. Činilo se kao da je otad prošlo sto godina.
On sam osjećao se kao da ima više od sto godina. Spremniji za bolničku njegu
nego za a man on a mission.
Revolver je savršeno sjeo u jedan od dubokih džepova sa strane.
Napravio je nekoliko probnih grimasa pred ogledalom. No osjećaj Taxidrivera
baš se i nije pojavio.
Možda to i nije tako čudno. Nije imao pravu energiju. I jebote kako je izgledao.
Brada je visjela sa svih strana, oči su mu upale, a obrazi su bili dvije velike jame.
Zubi na donjoj čeljusti virili su na čudan način, kao da mu se usnica odvojila od
zubnog mesa.
Povukao je šiltericu sasvim na čelo, a ostatak lica prekrio je prevelikim
neprozirnim naočalama. Nitko ga neće moći prepoznati, čak ni Becca. Gotovo da
sam sebe nije prepoznavao...
Revolver se činio težak, bilo ga je teško držati ravno. Napeo je okidač, morao ga
je dobro povući kako bi ga namjestio. Sada je samo trebalo malo pritisnuti, lagano
obuhvatiti kažiprstom. I sve bi bilo gotovo...
I za Blacka i za njega samog.
Nema šanse da bi mu Voditelj Igre dozvolio da preživi takvu pogrešku.
No nije imao izbora.
Morao je zmiji odsjeći glavu.

87
 -exponto-

Dvanaest | Smrtna borba

Probudilo ju je kucanje i trebalo joj je nešto vremena da shvati gdje se nalazi.

U hotelskoj sobi u Grandu, četiri sobe od Blackovog apartmana. Uspravila se i
pogledala na sat — 02:12.
Mozak joj je bio poput kaše, pun nekakve viskozne tvari, i morala je prodjati oči
kako bi došla k svijesti.
Kucanje se ponovdo. Izašla je iz kreveta i na brzinu odjenula hlače i košulju te
otvorila vrata.
Bio je to Thomas.
»Sorry for waking you, Rebecca«, promrmlja on i krene prema naprijed, tako da
nije imala drugog izbora nego pustiti ga unutra.
Mahao je svojim Blackberryjem koji je držao u ruci.
»Mr. Black je dobio prijetnju, čini se vjerodostojnu...«
»Aha...«
Nije znala što bi trebala reći na to.
»Nazvao nas je stari prijatelj iz Tajne službe. Dobio je informaciju da teroristička
organizacija planira atentat na nas prilikom posjeta Stockholmu.«
»Dobro...« Borila se s donjim gumbima i pokušavala pokrenuti uspavani mozak.
»Koja organizacija?«
»Nemaju neko ime, što zvuči malo neobično. Teroristi se inače vole hvalisati. No
ove već dovoljno dugo promatramo i zaključili smo da ih se unatoč tome što se ne
eksponiraju ne treba podcjenjivati.«
»A njihov motiv bi bio...?«
Slegnuo je ramenima.
»Teroristi ne trebaju uvijek neki poseban razlog, miss Normen. Fanatici imaju
svoju, posebnu logiku, no vjerojatno je povezano s nedavnim prosvjedima i onim
natpisima od sinoć...«
Kimnula je i okrenula se kako bi otkopčala hlače i namjestila košulju.
Istovremeno je spremila kutijicu lijekova s noćnog ormarića u džep.
Okrenula se i posramljeno nasmiješila Thomasu, no njegov izraz lica nije odavao
da je primijetio pilule.
»U redu, što onda točno znamo?« nastavi ona.
»Ne baš mnogo, no mog prijatelja je dovoljno uznemirilo da me nazove usred
noći. Nije mi mogao mnogo toga reći, što znači da informacije dolaze od tajnog
izvora.«
»Nekog insajdera?«
Kimnuo je i uhvatio se za pomalo predugačak rukav sakoa. »No unatoč tome ne
znamo kako se organizacija zove?« »Imaju razna imena, ovisno o tome koga pitaš.
Cirkus, Događaj, Predstava...«
Mahala je glavom. »Nikad čula za njih...«
88
 -exponto-

»Da, nisam ni ja. Poprilično su anonimni. Korištenje raznih imena je dobar način
za održati se ispod radara. No otprije znamo da su sposobni za gotovo bilo što...«
Nastavio je vući rukav, kao da ga pokušava učiniti još dužim.
»U redu, za početak ću postaviti stroži nadzor pred sobom Mr. Blacka...«
Razmišljala je nekoliko sekunda.
»Osim toga, predlažem da ujutro odemo helikopterom umjesto autom.«
»Odlično, no možete li to riješiti u tako kratkom roku?« Kimnula je. »Nema
problema.«
Podigla je futrolu za pištolj s ormarića, vezala ga o pojas i navukla sako.
»Trebam li još što znati, Mr. Thomas ?«
»Trenutačno ne, no obećano mi je da ću dobiti još informacija ujutro, pa ćemo
tada još jednom proći kroza sve.«
»U redu.«
Krenula je za njim kroz hodnik i zastala pred Blackovim vratima.
»Je li on..?«
»On je dobro, pričao sam s njim maloprije.« »Dobro.«
»Onda laku noć, Rebecca, i pošalji mi mail kad riješiš sve s prijevozom...«
»Dakako.«
Oklijevala je na sekundu. Misao se samo pojavila niodkuda, no bila je prisiljena
da i to riješi.
»Samo još jedno pitanje. Ta organizacija...« »Da?«
»Jesu li se ikada nazivali...«
Igra!
To je bilo sve o čemu je mogao razmišljati. Unatoč svim tabletama, glava mu je
pucala pod temperaturom toliko da je mislio da će mu oči iskočiti.
»Ne izgledaš baš dobro, prijatelju...«, promrmljao mu je vozač taksija.
No shit, Sherlock...
»Gripa«, odgovori on kratko i zagrize nezapaljenu cigaretu. »Gadno je dobiti je
usred ljeta...« Vozač frkne.
»Itekako! Ja se cijepim svake jeseni da je izbjegnem. Znaš, zbog toliko ljudi s
kojima se susrećem u ovom poslu, i sve viruse i sranja koja udu u auto...«
Zastao je, pogledao oko sebe i zatim se polukružno okrenuo preko pune crte.
»No jasno, nakon svinjske gripe i toliko ljudi koji su se razboljeli od cjepiva, ipak
ti nije svejedno...«
»Mmm«, progunđa HP Vozač ga je podsjećao na nekog, no nije mogao odrediti
na koga.
»Ponekad se zapitaš je li ta svinjska gripa i sve to namjerno nastalo kako bi se
ljudima mogla podmetnuti netestirana cjepiva...«, nastavi vozač.
Da samo znaš, prijatelju!!
Htio se upustiti u raspravu s njim, no bojao se otvoriti usta da se ne ispovraća.

89
 -exponto-

Bili su na već na Skeppsbronu, još samo tri-četiri minute, pa bolje da samo stisne
zube i izdrži.
Pritisnuo je gumb za otvaranje prozora da pusti malo jutarnjeg zraka.
»... gomila drugih stvari kojima nas vlasti varaju. Kao ono da će pohranjivati sav
internetski i telefonski promet, jesi čuo za to? To je kao da nam pošta otvori sva
pisma i pakete prije nego što ih dostavi. Prokleta EU-izmišljotina koju javnost guta
jer su svi zauzeti vražjim plemenitašima koji dolaze u grad... Baš kao u Istočnoj
Njemačkoj, ako se mene pita...«
HP odsutno kimne.
Odjednom je shvatio na koga ga vozač podsjeća. Na Mangea...
Kvragu, što mu nedostaje Mange. Nije čuo ni glasa od njega još od zime. Ne
javlja se na telefon, ni na mobitel, ni kod kuće. Kao da ga izbjegava...
»Evo, na Kungsträdgårdenu smo. Plaćate karticom ili gotovinom?«
HP promrmlja nešto nečujno i izvadi zgužvanu stoticu iz džepa hlača.
»Koliko je sati?«
»Petnaest do šest ujutro, prijatelju, gadno vrijeme za biti budan...«
HP otvori vrata auta, izađe na pločnik i izvadi upaljač.
Ruke su mu se toliko tresle da je umalo zapalio nos dok je pokušavao pripaliti
cigaretu.
Počeo je drhtati od jutarnjeg mraza, pa je uvukao nekoliko dimova da se zagrije.
Sto metara dalje nalazila se osvijetljena fasada Granda. Stavio je ruku u džep i
prstima obuhvatio kućište revolvera.
Još malo pa je tamo.
Još malo pa će doma...
*
Protegnula se i kratko prošetala hodnikom. Nakon gotovo četiri sata u tom stolcu
leđa su joj odrvenjela.
Zijevnula je i pogledala na sat. Kreću za nekoliko minuta.
Posluga u sobu stigla je prije nekih pola sata, što znači da je Black sada naspavan,
otuširan i najeden.
Za razliku od nje...
Još je jednom zijevnula pa podigla desnu ruku u zrak. Samo se blago, gotovo
neprimjetno tresla.
Utjecaj tableta za spavanje još nije posve popustio. Pilule joj baš i nisu pomagale
oko nesanice, a iako joj je liječnik rekao da može povećati dozu, često bi više padala
u neki mutni drijemež, nego u duboki san kakav je trebala. Kutijice su se nazirale
kroz tkaninu hlača.
Jedne pilule za dan, druge za noć...
Misli su joj se i dalje rojile u glavi. Sef, putovnice, revolver, Tage Sammer — ili
ako se zapravo zove Andre Pellas — i dakako Henke.

90
 -exponto-

Sinoć ga je zvala četiri puta, a i poslala mu je SMS. Sramotno kršenje

Stigssonovih uputa. No kao i uvijek, dobila je samo bezlični pretinac govorne pošte.
Moguće da je to sve samo slučajnost, vjerojatno i jest tako. Teroristička grupa o
kojoj ne znaju mnogo i koja se ponekad naziva Igra ne mora imati nikakve veze s
igrom u koju je Henke uvučen.
Navikla je na raznorazne prijetnje, u Sapou su bile gotovo svakodnevne. No nije
mogla biti sigurna dok ne razgovara s Henkeom, dok mu ne čuje glas i ne uvjeri se
da je dobro. Da nema nikakve veze s ovim što se događa s PayTagom i Blackom.
Bubica u uhu joj je zapucketala.
»Na položaju smo pred glavnim ulazom, šefice«, reče Kjellgren. »Tu je desetak
osoba, novinari i ranoranioci koji samo žele vidjeti poznatu osobu. Ni traga
nekakvim prosvjednicima, prijem!«
»U redu, neka dvojica budu na pločniku. Mi krećemo za nekoliko minuta,
prijem!«
»Primljeno na znanje!«
Otvorila su se vrata malo niže u hodniku i iz sobe je izašao Thomas.
Bio je u istom odijelu, no promijenio je košulju. I na novoj košulji ovratnik se
borio s Thomasovim širokim vratom, a čvor kravate već ga je poprilično stezao.
»Dobro jutro, Rebecca. Jesmo li spremni?«
»Sve je gotovo, vraćamo se na aerodrom Bromma i otamo polijećemo. U
helikopter nas stane četvero, pa neće biti gužve.«
»A tamo je također sve pripremljeno?«
»Dočekat će nas dva auta, naručila sam ih noćas odmah nakon našeg razgovora.«
»Odlično, Rebecca, zadivljujuće učinkovito, moram reći...«
Kimnula je i sklonila pogled.
»Upravo sam dobio poruku Mr. Blacka«, nastavi Thomas. »Bit će spreman za pet
minuta.«
»Hvala, obavijestit ću ostale.«
U trenutku kad je pritisnula gumb pošalji, ugledala je blagi, gotovo jedva vidljivi
nabor na sakou na Thomasovom desnom bedru. To bi mogao biti njegov Blackberry,
većina Amerikanaca je pretjerano oduševljena futrolama za mobitel. Agent 007' s
dozvolom za mejlanje...
No odjednom je postala uvjerena da je taj nabor nešto posve drugo.
Nešto mnogo opasnije...
Zaustila je reći nešto, no Kjellgrenov glas u uhu ju je prekinuo.
»Šefice, mislim da imamo mali problem...«
*
Držao se malo dalje i promatrao gomilu ljudi pred crvenom baršunastom
vrpcom. Za početak je bilo mirno. Nekoliko starijih gospoda i umornih fotografa.
Dva crna auta parkirala su se točno pred ulazom, a do njih su bila dvojica
pripadajućih gorila u odijelima. Mirisalo je na murjake cijelim putem, pa se držao na

91
 -exponto-

sigurnoj udaljenosti. No prije nekoliko minuta nastala je prava strka. Nekoliko

minibuseva zaustavili su se malo niže uz dok i iz njih je izašlo mnoštvo ljudi.
Dvadeset-trideset, možda i više, svi u svijetlim jaknama i s bijelim plastičnim
maskama, tako da su praktički izgledali identično. U samo nekoliko sekunda
preplavili su cijeli pločnik, a kad im se oprezno približio, vidio je da su počeli mahati
transparentima.
PAYTAG = STASI ZAUSTAVIMO ZAKON O POHRANI PODATAKA!!!
BEWARE THE CORPORATE INVASION OF PRIVATE MEMORY! 2006/24 =
1984
Murjaci u odijelima vidljivo su se uznemirili, vidio je kako jedan od njih govori
nešto u mikrofon na zapešću.
Brzim korakom približio im se još više, no onda je ipak morao usporiti. Što ako
se Blackovi regrupiraju i odu nekim drugim putem u zadnji čas? Postoji li i neki
stražnji izlaz?
Neće stići na vrijeme do tamo...
Pa jebemu!
Vukao se po doku i pratio što se događa s druge strane ulice. Došla je TV-ekipa,
zbog čega su se umorni fotografi razbudili i počeli naguravati. Metež je postajao sve
veći i primijetio je kako se sve više znatiželjnika pridružuje.
Došao je bijeli kombi zatamnjenih stakala i nakratko mu sakrio pogled te zatim
zastao malo dalje.
Prosvjednici su došli sve do vrpce. Izgledali su jezivo u svojim bijelim jaknama i
s maskama. Nitko od njih nije pustio ni glasa, jedini zvuk dolazio je od fotografa i
TV-ekipe koji su se borili za prostor.
Onaj murjak u odijelu i dalje je govorio u mikrofon na zapešću. Nije bio
zadovoljan situacijom.
Odjednom se iz smjera Skeppsholma pojavi jedan jedini policijski auto, a onaj
drugi murjak izađe na ulicu i pozove ga rukom.
HP se ugura među parkirane minibuse. Ona kratka šetnja od Kungsträdgårdena
potpuno ga je izmorila i morao se nasloniti na jedno od vozila da uhvati daha.
Bijeli kombi bio je svega nekoliko metara dalje. Zapljusnuo ga je ustajali nalet
vrućeg asfalta i dizelskih ispušnih plinova, no bio je preumoran da mari za to.
Pridružilo se još znatiželjnika, i sada se barem pedeset-šezdeset ljudi naguravalo oko
ulaza.
Policajci su parkirali svoje vozilo i popeli se na pločnik.
Razgovarali su s onima u odijelima, a HP je iskoristio priliku da prijeđe cestu.
Nokia mu je bila u džepiću na prsima i trebalo mu je nekoliko minuta da je
iskopa.
Srce mu je divljački lupalo, a mučninu je jedva držao pod kontrolom.
*
»Dobro jutro, miss Normen.«
»Dobro jutro, Mr. Black«, odgovori ona i uzvrati pogled.

92
 -exponto-

Nije bilo ni traga jučerašnjem neslaganju. Fino!

»Danas je prosvjed mnogo veći«, reče ona. »Trenutačno ima četrdeset do pedeset
sudionika, a broj čini se stalno raste. Moj prijedlog je da krenemo alternativnim
evakuacijskim putem...«
Pogledala je Thomasa.
»Kakvo je stanje trenutačno?« upita on kratko. »Mirno, ali poprilično napeto.
Dvojica su nam na pločniku, a uz njih su i još dvojica uniformiranih policajaca.«
»Mediji?« Ovaj put se oglasio Black.
»Otprilike kao i jučer, možda malo više. Nekoliko fotografa i barem jedna TV-
ekipa.«
Black i Thomas izmijenili su poglede.
Blagi trzaj prošao joj je kroz desnu ruku, zbog čega su joj se prsti raširili.
Kvragu, ne sad!
»Ne želimo ispasti tipovi koji se šuljaju kroz stražnji izlaz, Rebecca«, reče
Thomas. »Pogotovo ne ako su mediji tamo. To bi se moglo protumačiti kao da
imamo nešto za skrivati. Otvorenost je važan dio PayTagovog zaštitnog znaka...«
Kimnula je i oprezno stavila desnu ruku iza leda kako bi je umirila.
»Razumijem...«
Telefon joj je počeo vibrirati u džepu, no ignorirala ga je. »Kjellgren, krećemo
dolje«, reče ona u mikrofon na zapešću.
*
»Ja sam«, rekao je kad se uključila govorna pošta. Zatim nije znao kako nastaviti.
»Ja... dakle...«
Murjaci u odijelima odjednom su se pokrenuli. Jedan je otvorio vrata prednjeg
auta, a drugi je krenuo prema vrpci i gomili ljudi.
Oba uniformirana policajca držala su se za pojas i izgledala kao da ne znaju što
da rade.
Kao na znak, prosvjednici su počeli skandirati:
Don't be evil!
Don't be evil!
Prekinuo je razgovor i slobodnu ruku stavio u džep jakne. Prsti su mu obuhvatili
kućište revolvera. Negdje iza sebe čuo je kako se zatvaraju teška vrata auta. Trznuo
se na taj zvuk.
*
U dizalu je svirala lagana glazba. Verzija na flauti pjesme "The winner takes it
all". Očito je nepisano pravilo švedskih hotela da u dizalima puštaju ABBU...
Oprezno je zakopčala sako i dodirnula bok desnom podlakticom da osjeti jesu li
pištolj i pendrek na razvlačenje na mjestu. Trebala je nositi pancirku. No unatoč
svojim principima suzdržala se od toga, najviše zato što nije htjela biti sva uspuhana
i znojna pred Blackom.
Pogreška, i to velika, uvidjela je to sada.

93
 -exponto-

Kvragu, mora se pribrati i dovesti u red...

Usta su joj bila suha, a srce joj je lupalo jače nego što je očekivala. Desna ruka
toliko joj se tresla da ju je morala staviti u džep hlača.
Bila je na mnogo riskantnijim zadatcima od ovoga, ne bi smjela biti toliko
nervozna.
Telefon joj je zavibrirao u džepu. Već treći put sada, tko god je zove, zaista je
silno želi dobiti. No jednostavno će morati pričekati. Zadatak je na prvom mjestu.
Dizalo se zaustavilo u prizemlju i vrata su se polako počela otvarati. Duboko je
udahnula.
*
Skandiranje ljudi bivalo je sve glasnije.
Netko je stao na mesingane stupove pa se vrpca zanjihala. Tip u odijelu pokraj
vrpce počeo se derati. »Natrag, natrag!«
Dvojica uniformiranih murjaka oklijevajući su zakoračila prema naprijed.
HP-ovi prsti stiskali su kućište revolvera. Sad više nema povratka.
Ulazna vrata su se otvorila, a uzvici su se pretvorili u vrisku. No njegove uši kao
da su sve to samo isključile.
Buka oko njega pretvorila se u tupo mumljanje i sve što je čuo bili su njegovi
vlastiti teški uzdasi.
Unutraaaaa
Vaaaaan...
Vidno polje mu se suzilo i pretvorilo u mutni tunel, pa je na trenutak mislio da će
pasti u nesvijest. Još jače je stisnuo revolver, zbog čega su mu u dlanu ostali otisci.
Stotine malih iglica podsjetile su ga gdje se nalazi.
Da mora izvršiti zadatak.
Svoj posljednji...
I onda ga je odjednom ugledao.
Zmiju.
Marka Blacka...
*
Vriska je nastala čim su otvorili ulazna vrata. Ljudi su se počeli naguravati, a ona
je uspjela razabrati samo maske, bijele jakne i Kjellgrenov zabrinuti pogled. Zatim
nagle pokrete dvojice policajaca u uniformama koji su izvadili pendreke na
razvlačenje.
Pogreška je što su pošli ovim putem, i to velika.
»Natrag, moramo natrag«, viknula je u Thomasov široki vrat.
No on kao da ju nije ni čuo već je samo nastavio prema autu s Blackom za
petama.
Jedan od stupića s vrpcom je pao, i sa sobom povukao i ostale.
U sljedećem trenutku prosvjednici su se počeli probijati.

94
 -exponto-

Thomas je odmah udario prvog čovjeka laktom u lice. Zvučalo je kao da mu je

maska pukla, a mlaz krvi i sline prsnuo je po bijeloj jakni. Thomasa kao da nije bilo
briga za to, samo je gurnuo teturajuće tijelo da si napravi prostora. Zadao je udarac
još dvojici ljudi.
A onda je vidjela kako stavlja ruku pod sako na njoj vrlo poznat način.
Zgrabila je Blacka za ruku i povukla ga k sebi. Posegnula je za pendrekom u
pojasu... Ruka joj se toliko tresla da ga je jedva pogodila. U sljedećem trenutku čula je
Thomasa kako viče.
*
Izgledao je baš kao na TV-u.
Visoko čelo, šiljast nos i zalizana prosijeda kosa. Izbliza je još više nalikovao na
nekakva reptila. Činilo mu se kao da mu medu tim tankim usnama može nazrijeti
račvasti jezik. Kao da snima situaciju i priprema se za napad.
Ljudi su vikali i naguravali se kroz kordon. HP je išao za njima. Znoj mu je klizio
niz leda.
Začuo se nekakav lom, a onda je jedna od osoba u bijelom pala pred njim na leda
i stvorila prolaz.
Maska je odletjela i ukazala žensko blijedo, krvavo lice. Krv joj je šikljala iz nosa i
poprskala bijelu jaknu.
A onda je spazio Beccu. Stajala je odmah iza Blacka i držala mu ruku na ramenu.
Preblizu...
Polako je počeo vaditi ruku iz džepa...
*
»PIŠTOOOLJ!!!« viknuo je Thomas, a ona ga je ugledala kako vadi oružje. Usred
gomile ljudi u bijelom isticala se mračna figura. Bejzbolska kapa, sunčane naočale,
neuredna brada...
Ruke su je grabile za odjeću i pokušavale zgrabiti Blacka...
*
Vikanje je dolazilo slijeva.
Nerazumno mumljanje koje je jedva razumio. No nije okrenuo glavu. Samo je
nastavio dizati ruku. Fokusirao je pogled na Blacka.
*
Sve se odvijalo kao u slow motionu. Primijetila je svaki detalj scenarija oko sebe.
Bijelo odjevene prosvjednike koje je Thomas mlatio oko sebe, krv koja im je prljala
jakne.
Zatim Thomasov veliki, srebrni revolver koji je polako vadio iz opasača.
Prosvjednici pred njim podigli su ruke u obranu. Jasno je vidjela sumnjivca u
gomili ljudi. Kapu, sunčane naočale, tamnu vojničku jaku. Ruku koja je bila na pola
puta iz džepa...
Gledala ga je tako nekoliko sekunda. Ruka joj je dodirnula kućište pištolja i
stisnula ga.

95
 -exponto-

Treskavica nikako nije popuštala. Alarmi za upozorenje zvonili su joj u glavi,

nadglašavali joj misli. Nešto u cijeloj ovoj situaciji ne štima... Ruke su je i dalje vukle i
pokušavale odvući Blacka iz njenog stiska.
Thomasovo oružje bilo je u zraku, cijev usmjerena prema muškarcu u vojničkoj
jakni. No čini se da su mu prosvjednici sklanjali pogled. Pomaknuo se u stranu
tražeći čisti prolaz.
Alarmi su joj i dalje urlali.
KRIVOKRIVOKRIVOOO!
Odjednom se stvori prolaz medu prosvjednicima. Muškarac u vojničkoj jakni
nepomično je stajao samo pet metara dalje. Zurio je u ravno u Blacka, ravno u nju.
Ruka mu se polako izvlačila iz džepa. Pojavio se tamni predmet.
Proradio joj je instinkt. Brzi, uvježbani pokreti. Pomicanje sakoa, vađenje...
pucanj!
*
Pucanj je došao sprijeda.
Dovoljno blizu da je osjetio udarac u licu.
Želudac mu se skvrčio. U sljedećem trenutku izvilo mu se koljeno. Vika i panično
urlanje svuda oko njega.
Netko ga je zgrabio za vrat i udario po potiljku.
Zarcnjelo mu se pred očima.
Ljudi su panično vikali i bacali se na pod.
Vidjela je Thomasa kako okreće glavu i zuri u nju, dok ga je okruživalo sve više
ljudi u bijelom.
Brzinski je vratila oružje u opasač, zgrabila Blacka za ruku i najbrže što je mogla
počela ga gurati prema rubu pločnika i autima koji su ih čekali.
Kjellgren je jedva stigao i pomogao joj da smjesti Blacka. Zatim je brzo ušao u
auto.
»Vozi«, vikne ona Kjellgrenu. »A onaj drugi?«
Thomas je ostao na pločniku s revolverom u ruci te gledao gomilu ljudi preko
cijevi kao da traži nekog.
Jedan od policajaca u uniformi viknuo je nešto što nije čula i zatim pokazao
oružjem prema Thomasu. »Morat će se sam snaći, vozi, vozi!«
Kjellgren je pritisnuo papučicu za gas i uz škripanje guma napustili su pločnik.
»Što se, pobogu, upravo dogodilo?« zasiktala je kad su izašli na Strömbron.
Ljuljanje i nagibi kakve je dobro poznavao.
Bio je na stražnjem sjedalu kombija koji je brzo vozio. Jako brzo.
Pri naglom skretanju odletio je u jedan kraj, na što se sav zgrčio od boli.
»Budan je«, čuo je ženski glas negdje iza glave.
Pokušao se okrenuti, no od tog naprezanja opet mu se zacrnjelo pred očima.
»Ne, opet se onesvijestio...«, bilo je zadnje što je čuo.

96
 -exponto-

Trinaest | Team Fortres10

Ne voli se voziti u helikopteru. Neskladni pokreti stroja činili su joj se

neprirodnima. Nije letio glatko kao avion na zračnim strujama. Kad bi avionu motori
odjednom zastali, ništa se zapravo ne bi dogodilo. Pilot bi spustio nos i klizio neko
vrijeme dok ne riješi problem.
No ako bi helikopteru otkazao motor, imali bi samo nekoliko sekunda za borbu
protiv gravitacije.
Stresla je ramena kako bi se riješila osjećaja nelagode i pogledala na sat.
»Još deset minuta.«
Black digne pogled sa svog Blackberryja.
»U redu, hvala...«
»Jeste li se čuli s Thomasom?«
»Da, rekao je da je riješio sve s policijom i da će nam se pridružiti tijekom dana.«
»Dobro...« Duboko je udahnula. »Kako se osjećate?« upita ga zatim.
»Dobro«, odgovori on pomalo prebrzo. »Štoviše, odlično«, doda. »Oprosti mi,
Rebecca, trebao bih ti se zahvaliti na svemu što si učinila tamo. Što se zapravo uopće
dogodilo?«
Iako je pokušao zvučati mirno, vrlo lako je uočila blago drhtanje njegovoga glasa.
Osim toga, izgleda da ju je počeo zvati Rebecca umjesto miss Normen.
»Zaista nisam sigurna. Prosvjednici su se razišli, a sve je ostalo nekako nejasno.
Nadala sam se da će me Thomas nazvati i pobliže mi objasniti...?«
»Bio je zauzet s policijom...«
»Da, razumijem. Zakoni o oružju u Švedskoj su strogi, objasnila bih mu to da je
pitao. No nije mi ni rekao da je naoružan...«
»Da, to baš nije bilo mudro. Thomas je inače vrlo odgovorna osoba. Želi sve
najbolje meni i tvrtci.«
Samo mu je kimnula za odgovor.
Black se uspravi i prekriži noge.
»No nije zapucao ni u jednom trenutku, to bi mu ipak trebala biti olakotna
okolnost, zar ne?«
»Tako je«, odgovori ona kratko. »Ja sam pucala.« »Hoće li to biti nekakav
problem tebi ili nama?«
»Još ne znam. Imamo dozvolu za nošenje oružja i nazvala sam glavnoga
odgovornog u Stockholmu za ta pitanja, objasnila mu što se dogodilo i gdje me
policija može naći. Pa ćemo vidjeti...«
Ovo posljednje je bila laž.

10Naziv jedne videoigrice

97
 -exponto-

Proći će pravu muku dok se opravda, i to je već znala. Bez obzira na dozvolu,
nije bilo dobro što je pucala, pogotovo ne usred grada. Pucanj upozorenja
predstavljao je isto što i pravi. Trenutačnu opasnost i prijetnju za život ili zdravlje.
A takve je i bdo.
Čovjek u jakni imao je oružje, baš kao što ih je Thomas i upozorio, i očigledno se
fokusirao na Blacka.
No svejedno je samo okinula pucanj upozorenja...
Postupila je instinktivno i sada nakon svega teško joj je objasniti zašto je to
napravila.
Da izbjegnem katastrofalnu situaciju, uvjeravala je samu sebe.
Sve se činilo tako krivo. Thomas nije imao dobar vidik, pa nije imao prilike
reagirati. Oružje, počinitelj, sve skupa bilo je kao iz udžbenika o djelovanju u
samoobrani. Imala je sve preduvjete za otvaranje vatre.
No u gužvi je bilo nemoguće upucati počinitelja a ne riskirati i ozljedu nevinih.
Tako je i bilo.
Pogledala je ruke i stisnula ih oko koljena kako bi ih pokušala umiriti.
Odjednom shvati da je Black gleda. Promatrao joj je lice na način koji joj se nije
sviđao te spustio pogled na njezine drhteće ruke.
»Adrenalin«, reče ona. »Brzo će proći...« Na trenutak joj se učinilo da gleda ravno
kroz nju. »Dvije minute do slijetanja«, čulo se iz zvučnika. »Tako dakle...«, reče ona i
nasmije se Blacku. No on joj nije uzvratio.
Stalno je dolazio k sebi, pa opet padao u nesvijest. Više je puta čuo glasove,
nekakav razgovor. »U vraški je lošem stanju...« »Koliko je dobio?« »Trostruku dozu,
više od toga mu se ne usuđujem dati...« »Jesi se čuo s Izvorom?« »Mmm...« »I?«
»Kaže da ga moramo natjerati da živne. Nema druge opcije...«
»OK... Što da napravimo?«
»Čekat ćemo...«
»Znamo li nešto više o mjestu?«
Negdje slijeva čuo je šuškanje papira.
Bio je budan već pet minuta, no i dalje je imao sklopljene oči. Negdje kod lijevog
uha čuo je ritmičko odjekivanje i pretpostavio je da je to nekakav uređaj koji mu
nadgleda rad srca. Bolje da se smiri i diše duboko i polako.
U sobi je bilo dvoje ljudi, muškarac i žena. Ležao je na nosilima ili stolu nekoliko
metara dalje.
Blago prodornu bol u desnoj ruci vjerojatno je prouzročila igla za infuziju, no
osim toga tijelo mu je bilo u iznenađujuće dobrom stanju.
Prostorija je neobično mirisala, na nešto slatkasto, mošusno, nešto što nije mogao
točno odrediti.
»Za početak, veliko je, mnogo veće nego što smo mislili. Pogledaj ovo!«
Opet ženski glas, zatim šuškanje papira, za koje je HP pretpostavio da su
nekakvi nacrti.

98
 -exponto-

»Mmm, a ovi crveni znakovi, jesu to...?« Muški glas zvučao mu je poznato, no
nije ga mogao nikamo smjestiti.
»Crveno su stražari, plavo su kamere, a žuto razne vrste alarma...«
»U redu... I sve dolazi od Izvora?« »Yes.«
»Pouzdaš li se ti u njega?«
»Nikad mi nije dao razloga za sumnju. Sve što nam je do sada dao, bilo je sto
posto ispravno, pogledaj samo ovog jadnika...«
HP-u je trebalo nekoliko sekunda da shvati da žena govori o njemu.
»Ja i dalje oklijevam. I oko njega i oko svega skupa.« Opet muški glas, pomalo
neugodan na strašno poznat mu način. Borio se s porivom da otvori oči i okrene
glavu.
Odjednom shvati da se pištanje uređaja pojačalo. Kvragu, mora se umiriti.
Diši duboko, smireno i lijeeeepo.
Htio je čuti još malo, pokušati shvatiti što se događa.
»Dakle ima šest katova«, nastavi žena.
»Trideset metara niz brdo, svaki kat je poput glavčine kotača s pet tunela koji su
dugi pedeset metara. Pet puta pedeset je dvjesto pedeset, puta šest katova...«
»Jedan i pol kilometar. To je vraški mnogo prostora...«
»Svaki tunel je širok deset metara, što znači da možda imaju više redova
serverskih polica u sebi. Recimo da su u svakom po dva prolaza za osoblje i da je
jedan red što, metar ili malo više dubok? To je onda...«
»Najmanje pet kilometara, možda i više. Pola milje servera — shit, koji je to
vraški kapacitet!«
Muški je glas zvučao uzbuđeno.
»Dovoljno da pokrije...«
»... u principu potrebe cijele Europe za sigurnom pohranom.«
Voditelj pogona zaustavio se dovoljno dugo da taj podatak svima dobro sjedne.
Nešto više od stotinu posjetitelja doimalo se zadivljenima. Ona je pak samo napola
slušala taj osvrt za medije.
Razni podaci o kapacitetu izmjenjivali su se na velikom filmskom platnu, uz
pokoju varijaciju s fotografijama izgradnje. Oprezno se protegnula i uzela mobitel da
provjeri poruke. No inbox joj je bio prazan, a onaj poziv koji je propustila u dizalu
Granda čini se nije ostao zabilježen. Čudno.
Za razliku od ljetne vrućine vani, zrak unutra bio je svjež i unatoč tome što su se
nalazili iznad površine zemlje, kao da je osjećala blagi, vlažni miris zemlje, kao u
tunelu podzemne željeznice. No to i nije nešto neobično...
Prije je tu bio podzemni kontrolni centar iz dana Hladnog rata, to je pročitala u
novinama. Baš kao što je Kjellgren rekao, postrojenje je imalo dugi tunel koji je služio
kao izlaz u slučaju opasnosti, ali i za sve komunikacijske kablove prema bunkerima s
topništvom pri obali nekoliko kilometara dalje.
A sada je tim istim tunelom prolazila hladna voda iz Baltika do sustava za
klimatizaciju u sobi u podnožju brežuljka. To, u kombinaciji sa svježom švedskom

99
 -exponto-

klimom, neograničenim i sigurnim pristupom struji i dobro izgrađenom mrežom

podataka, očito su glavni razlozi zašto se takvo postrojenje sagradilo baš u Švedskoj,
blablabla...
Trebala bi se više zanimati za to, ipak se radi o njezinom poslodavcu. No bilo joj
je teško fokusirati se na detalje u obilasku. Taj nagrizajući osjećaj da je nešto opako
krivo nije ju puštao. Možda bi trebala pokušati nazvati Thomasa još jednom.
Black je na sigurnom unutra. Svi posjetitelji su unaprijed prijavljeni i pretraženi,
a morali su proći i sigurnosnu kontrolu mnogo rigorozniju od one na aerodromima.
Sve elektroničke naprave osim kamera novinara bile su pod ključem kod stražara.
Ona je, dakako, bila iznimka u pravilima sigurnosti i sa sobom je imala i radio i
mobitel.
Imala je osjećaj da je poziv zbog kojeg se premišljala nepotreban. Baš kao i prije,
Thomas joj se ne bi javio. A osim toga, doći će tu za nekoliko sati.
Kjellgren ga je vozio, a prema SMS-u koji je dobila prije nekoliko minuta, prošli
su Uppsalu. Nije se baš radovala tom susretu.
No zapravo nije ona ta koja je pogriješila, nije ona izvukla nezakonito oružje...
»Naše postrojenje funkcionira po istom principu kao i starinski bankovni
trezori...«, nastavio je voditelj postrojenja, dok je videoprojektor zgodno prešao na
sliku koju je prepoznala.
Bankovni trezor na platnu gotovo je do u detalj nalikovao onom kojeg je posjetila
prije nekoliko dana. Debeli betonski zidovi, polirani mramorni pod i mali mesingani
pretinci u dugim redovima... Je li moguće da je to isti trezor?
Rebecca se nesvjesno uspravi u stolcu. Pokušala je prestati razmišljati o
bankovnom sefu i priči Tagea Sammera. Ostaviti sve to sa strane na nekoliko dana
dok Blackov posjet ne završi.
»Veliki oklop koji štiti od napada izvana«, nastavio je voditelj postrojenja. Zatim
odvojeni pretinci iznutra, razdvojeni jedan od drugog tako da samo vlasnik može
doći do njihovog sadržaja. No kod nas svaki pretinac može varirati u veličini uz
samo nekoliko jednostavnih poteza iz kontrolne sobe. Drugim riječima, možemo se u
sekundi prilagoditi potrebama naših klijenata. Pretinci se pretvaraju u mjehuriće čija
veličina svaki put varira.
Deset, sto ili tisuću puta više potrebog prostora za pohranu nije nikakav
problem, sve promjene se mogu napraviti u sekundi. Koja serverska soba se može
mjeriti s ovakvim tipom kapaciteta?«
Napravio je još jednu značajnu pauzu i pustio da retoričko pitanje ostane visjeti u
zraku nekoliko sekunda. Projektor je prešao s bankovnog trezora na prozračnu
prostoriju u stijeni s brojnim redovima identičnih serverskih ormarića.
»Sve na jednom mjestu. Praktično, povoljno i, najvažnije od svega — sigurno«,
nastavio je voditelj postrojenja.
Projektor je prikazao novu sliku preko stare. Gotovo identična prostorija, zatim
još jedna, i još jedna... Redovi sjajnih serverskih ormarića, toliko da ih nije mogla ni
prebrojati. Tisuće, milijuni tajni sabranih na jednome mjestu.

100
 -exponto-

Odjednom osjeti mučninu. Vjerojatno ju je opet progonio adrenalin. S druge

strane, ruke su joj se prestale tresti.
Voditelj postrojenja nastavio je sa svojim predavanjem, dok se broj pretinaca
množio na platnu, no ona ga više nije ni čula.
Poput malih, sjajnih mjehurića, unaprijed određenih da prije ili poslije puknu...
*
»Jesi li budan, HP?«
Na trenutak je razmišljao bi li nastavio fejkati nesvijest, pokušati izvući što više o
tome što se događa. No zbog nečeg u njezinom glasu otvorio je oči prije nego što je
uspio odlučiti.
Gotovo odmah ju je prepoznao.
Platinasto plava kosa sada je bila tamna, no pirsing na nosu i pretjerano sjenilo
na očima bili su isti.
To je bila ona emo ženska koju je vidio u podzemnoj.
»Dobro«, kimne mu ona. »Kako se osjećaš?«
Pokušao je nešto reći, no iz usta mu je izašao samo suhi kašalj.
»Evo ti.« Pružila mu je bocu vode, a on se podbočio na lakat. Svježi, slatki
gudjaji...
»Temperatura ti se snizila«, reče ona kratko gledajući na ekran pored njega. »No
trebat će nekoliko dana da infekcija potpuno prođe. Dobio si konjsku dozu
penicilina, doslovce.«
Nije ni pokušao odgovoriti već je samo kimnuo glavom i oprezno pogledao oko
sebe. Izgledalo je kao bolnica, s jedinom razlikom što je ovdje sve bilo veće. Ležaj na
kojem je bio, svjetiljke u stropu...
Trebalo mu je neko vrijeme da shvati.
»Veterinarska ordinacija?« zagrakće on.
»Yepp«, odgovori ona. »Ipak nisi skroz otišao. Ja se zovem Nora. Kenta tamo već
poznaješ...«
HP se mukotrpno uspravi i pogleda prema kutu u kojem je sjedio muškarac.
I on je pogledao u njega.
»Pozdrav, HP«, reče on.
»Ili bi radije da te zovem 128?«
Trebalo mu je još nekoliko sekunda da mu mozak posloži sve djeliće slagalice.
»Hasselqvist s >qv<...«, promrmlja on, a da ni sam nije shvaćao što govori.
»A.K.A. igrač pedeset i osam«, naceri se muškarac. »Nismo se vidjeli otkad si me
posprejao suzavcem tamo na Kymlingelänkenu. Dobio sam alergijsku reakciju i
ležao tri dana na hitnoj, samo da znaš...«
Ustao je iz stolca i brzim korakom došao do HP-a.
»Smiri se, Kenta...«, reče emo cura i stane između njih.
Bila je gotovo deset centimetara viša od Hasselqvista, a prema držanju tijela očito
i mnogo mišićavija.

101
 -exponto-

»Nemamo vremena za povrijeđeni ego...«

Hasselqvist s »qv« je ljutito zurio u njega, a onda je slegnuo ramenima.
»Sve je u redu...«, promrmlja on i napravi korak unatrag. »Dakle, zapravo ti se
moram zahvaliti«, naceri se on HP-u. »Da se nisi umiješao, sada sam ja mogao biti na
tvom mjestu.«
Kimnuo je prema golemom ležaju na kojem je HP sjedio.
HP ga je ignorirao.
»Gdje smo mi ovo?« promrmlja on emo curi koja se očito zove Nora.
»Veterinarska klinika na Livgardetu. Štale glavne straže... Imam ključ ograde, pa
ćemo ući kroz stražnji ulaz.«
»U redu...«
Ispraznio je bocu vode i pokušao sabrati misli. No to je bilo nemoguće.
Glava ga je boljela, a iako se osjećao bolje nego prošlih dana, tijelo mu je i dalje
bdo kao da ga je netko provukao kroz stroj za glačanje.
»,I tko će mi od vas objasniti kog vraga ja radim ovdje?«
»Ovako, HP«, reče Nora i pruži mu šalicu kavu iz velike termosice na stolu.
»Pokušali smo te i ranije kontaktirati, ali si malo glumio neuhvatljivog...«
»Papirići na vratima...«, doda ona jer se činilo da ne shvaća.
»Kenta, ja i Jeff, kojeg ćeš uskoro upoznati, svi smo bili u Igri. Baš kao i ti, radili
smo stvari o kojima nismo mogli ni sanjati...«
»No onda su nas izbacili«, uskoči Hasselqvist. »Ili zamijenili nekim drugim,
prikladnijim. Novim favoritom...« Ljutito je pogledao HP-a.
»Nešto u tom smislu...«, kimne Nora. »U svakom slučaju, kad smo se oporavili
od svega i prošli kroz najgoru apstinencijsku krizu za Igrom, počeli smo shvaćati da
ne samo da smo bili dio nečeg lošeg, već i da su nas izmanipulirali. Da smo samo bili
marionete...«
HP otpije kratak gutljaj. Kava je bila neočekivano vruća i opekla mu je jezik, no
prisilio se da je proguta.
»Svatko za sebe pokušali smo saznati što više o Igri i Voditelju Igre, no kao što
sam znaš, opasno je prekršiti...«
»Pravilo broj jedan...«, promrmlja HP. »Tako je... Svi smo bili upozoreni, neki
više od drugih. No prije nekoliko mjeseci povezala nas je jedna osoba...« Bacila je
pogled na Hasselqvista.
»Radio je za Igru«, uskoči on. »Nismo sigurni, ali mislimo da je on...«
»Neovisno o tome što mislimo...«, prekine ga Nora i značajno ga pogleda, »... ta
osoba nas je povezala.«
»I sada se želite osvetiti, pružiti Voditelju Igre mali payback za sva govna koja
vas je natjerao da progutate. Želite mu podmetnuti nogu da biste mogli malo bolje
spavati...?«
HP odmahne glavom i isprazni šalicu.

102
 -exponto-

»Been there, done that... Hvala na kavi, ali imam značajno većih problema od
ovoga...«
»Sjedi dolje, HP«, rekla je Nora prije nego što je i uspio ustati.
Na vlastito iznenađenje, smjesta ju je poslušao.
»Nismo mi neki luzeri koji trče naokolo bez plana. Imamo izvor, insajdera.
Nekog tko zaista zna kako sve to funkcionira, možda i što će se sljedeće dogoditi. I
još važnije — zašto!«
Pogledala ga je i pričekala da mu te riječi dobro sjednu.
»Uz pomoć Izvora možemo zaustaviti sve ovo. Ne samo pojedine zadatke nego
sve, njihov cijeli prokleti Gameplan, kužiš li?« Prije nego što je uspio odgovoriti,
netko je pokucao na vrata. »To je Jeff, ja ću mu otvoriti.« Hasselqvist pride vratima
sitnim koracima: »Tko je?«
Oprezno je provirio kroz špijuku, no osoba s druge strane zgrabila je kvaku tako
da je Hasselqvist zamalo pao.
»Smiri se, Kenta, nije ovo neki špijunski roman...«, zareži čovjek koji je ušao u
sobu.
Nosio je traperice i usku majicu koja se jedva navukla preko njegovih nabreklih
mišića.
»Znači Trnoružica nam se probudila.« Kratko je kimnuo HP-u i skinuo sunčane
naočale.
»Uspjela si ga popraviti, bravo doktorice!«
Čovjek koji se izgleda zvao Jeff blijedo se nasmijao i namignuo Nori, no na HP-
ovo zadovoljstvo, ona ga je potpuno ignorirala. To Mišić-Jeffa baš i nije pogodilo.
Privukao je stolac nasuprot HP-u i prekoračio ga te nekoliko puta počešao svoju
kratku bradu i otkrio veliku tribal tetovažu na podlaktici.
»Ima li kave?«
»Napravit ću je, Jeffe!«
Hasselqvist počne petljati po termosici.
»I, što znamo?« upita Nora.
Jeff slegne ramenima.
»Riješio sam se revolvera i njegovog telefona.« Kimne u HP-ovom smjeru.
»Black je smješten gore u Utvrdi. Vrlo vjerojatno će svaki čas prerezati vrpcu za
svečano otvaranje. Grad je i dalje preplavljen murjacima koji ni ne znaju baš što
točno traže...«
Hassselqvist mu pruži šalicu kave.
»Trebao bi biti vraški sretan što sam te se dočepao, dečko.« Jeff ispruži kažiprst
prema HP-u. »Da nije bilo nas, bio bi mrtav. Onaj nabildani čuvar držao te na
nišanu, dvije sekunde kasnije bilo bi BUM!«
Spustio je palac prema kažiprstu i pokazao u zraku na što misli.
»Nego, odakle ti uopće ideja da ubiješ Blacka? To ne bi ništa riješilo...«
Odmahivao je glavom uz cerek.

103
 -exponto-

HP promrmlja nešto nečujno u svoju šalicu. Nažalost, brdo mišića nasuprot

njemu bilo u pravu. Pod utjecajem konjskih lijekova koji su djelovali, polako je počeo
vraćati kontrolu nad svojim mozgom. No unatoč tome što je stalno vrtio snimku u
glavi, nije mogao točno objasniti što se dogodilo. Sve se činilo tako daleko.
Kao da se ništa od ovoga što je doživio zadnjih dana nije zaista i dogodilo, već je
bilo san. Correction — noćna mora...
»Jesmo li saznali još što od Izvora?« zagrakće Jeff.
»Dobili smo sve nacrte...«, započne Hasselqvist, no Nora ga prekine.
»Ne sada. Prvo moramo saznati hoće li surađivati s nama.« Kimne prema HP-u.
»Znaš, nisam ja komad namještaja«, promrmlja on. »Dakle, zahvalan sam vam na
pomoći, no iskreno govoreći, dosta mi je i mojih osobnih prob...«
»Misliš na svoju sestru?« prekine ga Nora. »Onu koja radi u Sentryju...«
»Što? Ne, ne, ona radi u Säp... eeeh, što?«
Primijetio je kako su razmijenili poglede i to mu nije bilo drago.
»Tvoja sestra je od zime na neplaćenom dopustu u Säpou«, reče Nora zatim i
približi mu se malo. »Počela je raditi u Sentry Security gdje joj partner Micke već
otprije radi. Tamo je osnovala grupu osobnih zaštitara koji čuvaju razne poslovne
velike zvjerke.
Sentry je prošle godine kupila tvrtka koja se zove PayTag. O njima sigurno znaš
mnogo s obzirom da si im upravo pokušao ubiti glavnog direktora...«
HP je zaustio reći nešto, no Nora mu nije dala priliku.
»Dobro, onda znaš da PayTag planira izgradnju više velikih serverskih farmi
diljem svijeta. Ili serverskih hotela, to je možda bolji opis. Ovdje u Švedskoj izgradili
su veliko postrojenje u jednom od starih državnih skloništa u stijeni izvan Uppsale.
Mjesto se naziva Utvrda i uskoro će početi pohranjivati podatke svih tvrtki i tijela
uprave u sjevernoj Europi...?«
HP opet kimne, ovaj put malo jače, i jedva se uspije suzdržati od osmijeha.
Becca je Blackova tjelohraniteljica. Pa tako je!
Indirektno radi za Igru, a sve ono bile su loše vijesti. No u svom sjebanom stanju
sve je krivo povezao. Mislio je da je Becca s Blackom.
Epic Fail!
Kvragu, što ponekad može biti glup...
Odmahivao je glavom dok mu je olakšanje kružilo tijelom.
Odjednom primijeti kako ga ostali promatraju.
»Onda, što kažeš?«
»Š-što?«
Jeff se nagne preko stolca, na što su mu plastična leda zaškripala. HP odjednom
shvati da mu je nešto na njegovom licu poznato. Kao da su se već sreli...
»Hoćeš li nam pomoći?«
»S čim?«

104
 -exponto-

Novi pogledi, ovaj put s više oklijevanja. Naposlijetku je Nora otvorila usta.
»Uništiti Utvrdu!«

105
 -exponto-

Četrnaest | Abandonware11

Halo?«
»Dobra večer, dragi prijatelju.«
»Ah, vi ste, dobro. Je li linija sigurna?« »Apsolutno.«
»U redu, onda bih volio objašnjenje što se dogodilo.« »Razumijem...«
»Ne volim kad se dogovori ne poštuju. Ono što se dogodilo...«
»Koristit će nam na duge staze, vjerujte mi!«
»Kako?«
»Svakako...«
»Slušajte me, ne volim ovakve igrice. Možete se nazivati Voditeljem Igre koliko
god želite, ali ne zaboravite tko plaća vaše pothvate.«
»Interesi mojih kupaca uvijek su najviše na listi mojih prioriteta, dragi prijatelju.«
»Nadam se! Ako na trenutak zaboravimo na onaj incident... Kako stoje stvari sa
svim ostalim planovima?«
»Odlično. Upravo započinjemo sa svim. Nećete biti razočarani, Mr. Black.«
*
Dizalo ih je odvelo do razine vidikovca u staklu, ukopanom pedeset metara u
brdo. A ako je dobro shvatila, postoji još mnogo takvih katova ispod njih.
Kontrolna soba u koju su zavirili kroz velike prozore nasuprot dizalu bila je
neporecivo zadivljujuća.
Bila je u nekoliko takvih skloništa u stijeni dok je radila za Sapo. SOS Alarms
dolje ispod crkve sv. Johanne bio je najfascinantniji. Ali u usporedbi s ovim je ništa.
Više od trideset radnih mjesta grupirano u tri reda oblika polumjeseca jedan
iznad drugog, tako da svi imaju pogled na gigantske zaslone u sredini.
Svako radno mjesto imalo je tri velika spojena zaslona s mišom i tipkovnicom, i
uredno obješenim beadsetom sa strane. Sve ju je podsjećalo na policijsku
komunikacijsku centralu, no dakako mnogo modernije i zasigurno beskrajno skuplje.
Kontrolna je soba bila prazna, a svi zasloni u njoj izgašeni.
»U punom kapacitetu imat ćemo trideset operatera koji će raditi u tri smjene. Svi
su stručnjaci za IT-sigurnost. Po potrebi ih možemo pojačati s još deset
zaposlenika...«, brbljao je voditelj pogona i izgledao kao da će svaki čas prsnuti od
ponosa.
Što i ne bi bilo tako čudno...

11 U doslovnom prijevodu „napuštena roba", predstavlja proizvode koji se više ne

proizvode, za koje više ne postoji proizvođačka podrška ili za koje autorska prava nisu
najjasnija zbog raznih razloga. Abandonware može biti softver ili neki uređaj koji su
kompjuterizirani na neki način, kao što su računalne igre, uredski paketi, pomoćni programi
ili mobiteli.

106
 -exponto-

Pozvani novinari, lokalni političari i članovi opozicije doimali su se zadivljenima

postrojenjem, baš kao i ona. Netko od njih postavio je pitanje koje nije čula, no očito
je bilo zabavno jer su svi prasnuli u smijeh.
Black je stajao sa strane, u društvu dviju osoba iz vodstva postrojenja te
tamnokose žene u ranim četrdesetima koju je Rebecca srela nekoliko puta u tvrtki,
jedne od novih inozemnih šefica, Antheae Ravel. Nije baš bila simpatična, govorila je
onim suhoparnim, snobovskim engleskim zbog kojeg se osjećala poput obične
sluškinje. Osim toga, zbog plastičnog liftinga lice joj je bilo toliko zategnuto da je
izgledalo uvijek isto.
Neki u tvrtki zvali su je Ledena Kraljica, što joj zaista dobro odgovara.
»Dobro pitanje. Zaštitu postrojenja shvaćamo vrlo ozbiljno«, reče voditelj
postrojenja.
»Zatražili smo da nam se dodijeli poseban stupanj zaštite, što uključuje povećane
ovlasti za naše sigurnosno osoblje. Osim toga, uskoro planiramo veliku vježbu s
Unutarnjim snagama. Sigurnost nam je na prvom mjestu...«
Black odjednom okrene glavu i pogled mu se susretne s Rebeccinim. Zatim se
nagne u stranu i reče nešto Ledenoj Kraljici, zbog čega je i ona pogledala u
Rebeccinom smjeru. Uhvatila je Blacka za nadlakticu i nagnula se prema naprijed.
Nešto mu je šapnula, toliko blizu da su joj usne dodirivale Blackovo uho. Nastavila
je šaputati nekoliko sekunda, a zatim se polako povukla natrag. Što god da mu je
Ledena Kraljica rekla, činilo se da ih je oboje zabavljalo, a Rebecca se nije mogla oteti
dojmu da razgovaraju o njoj.
Prisilila se ignorirati ih i prebacila fokus na voditelja pogona.
»Došlo je vrijeme za veliki trenutak«, reče on odjednom na engleskom. »Zamolio
bih direktora Marka Blacka da priđe i pritisne gumb.«
Publika je napravila prolaz i propustila Blacka do prozora vidikovca.
Jedan od suradnika pružio mu je kutijicu s crvenim gumbom, a on je nekoliko
minuta pozirao s tim pretjeranim simbolom dok su kamere bljeskale.
»Ovim svečano proglašavam ovo postrojenje otvorenim«, reče on zatim.
Pritisnuo je gumb, a dolje u kontrolnoj sobi svi su zasloni zaživjeli.
*
Trebao je odmah ustati, zahvaliti se na pomoći i pokupiti se doma. No umjesto
toga pustio je da mu pokažu nacrte, ispričaju o električnoj ogradi, kamerama i
čuvarima koji patroliraju područjem. Slušao ih je samo napola. No jednu je stvar
itekako primijetio.
Nitko od njih nije ni pisnuo o planu kako misle izvesti sve to, za što mogu biti
dva razloga:
Ili mu nisu posve vjerovali pa su htjeli još malo izvidjeti kakav je prije nego što
ga uključe u svoj genijalni plan.
Ili još vjerojatnije: Amateri su i nemaju nikakav plan...
Prije dvije godine i sam je provalio u slično postrojenje, no bilo je znatno manje,
lošije nadgledano i pomogao mu je Rehyman, koji mu je bio vodič kroz sve prepreke.
»Onda, što kažeš?«
107
 -exponto-

Primijetio je njihove poglede pune iščekivanja pa je promislio da bi možda malo

trebao uljepšati odgovor i soften the blow. No nema smisla. Ovi bedaci moraju čuti
istinu i samo istinu.
»Iskreno? Niste normalni!« Slegnuo je ramenima. »Zar vi zaista mislite da
možete upasti unutra?« Pokazao je prstom na kontrolnu sobu. »A čak i kad bi se
nekim čudom uspjeli uvući, što ćete napraviti tamo, ili još važnije — kako ćete,
pobogu, izaći?«
»Ne brini se za to«, zareži Mišić Jeff na način zbog kojeg su HP-ovi alarmi za
upozorenje zazvonili još jače. Negdje ga je već morao vidjeti, ali gdje?
»Samo nam pomozi da uđemo, a mi ćemo se pobrinuti za ostalo«, uskoči Nora.
»Izvor nam je rekao da ćeš ti to srediti, da si radio to i prije«, nastavi Hasselqvist.
»Nekakav si stručnjak u tom području...«
HP kimne.
»Moguće...« Pogledao je sve to nakratko. Dakako, zvučalo je primamljivo i
čudesno poznato. No kao prvo, imao je dovoljno i svojih problema, a kao drugo, nije
se baš pouzdavao u njih kao oni u njega.
Veterinarka se još i činila OK, no Hasselqvist je bio zeznut lik, a od ove gorile mu
je bilo mučno na više načina.
No, s druge strane, imali su nešto što bi mu itekako koristilo, što bi mu možda
pomoglo da shvati svoju vlastitu situaciju.
Duboko je udahuo.
»OK, ako vam odlučim pomoći, prvo želim nešto zauzvrat...«
»Misliš osim toga što smo ti spasili život...«, reče Nora prije nego što je itko drugi
uspio zaustiti.
HP slegne ramenima. Mišićavom je iskočila žila na čelu. Međusobno su se svi
pogledali.
»Taj Izvor...« HP napravi znak navodnika u zraku.
»Želim razgovarati direktno s njim...«
»Nitko ne razgovara direktno s Izvorom«, odbrusi mu Hasselqvist. »Sreli smo ga
samo jednom, a sva komunikacija odvija se preko...«
Nora podigne ruku, a on odmah zašuti.
»Kako on izgleda?« HP se trudio ne zvučati preznatiželjno.
Šutjeli su, a onda je Nora slegnula ramenima.
»Obično...«, reče ona i opet podigne ruku, ovaj put kako bi spriječila druge u
bunjenju. »Kratka kosa, prosječna visina, naočale, nešto ispod četrdeset godina.
Tipičan čovjek u odijelu, rekla bih...«
HP kimne.
»Znate li koja je njegova uloga u Igri?« »Ne točno, ali Kent i Jeff imaju teoriju...«
Okrenula se prema Hasselqvistu.
»Dakle... to je samo osjećaj. Zbog nekih izraza koje koristi. Mislim da je zadužen
za tehnički dio. Komunikacija, serveri ili tako nešto. Nacrti sadrže gomilu tehničkih
detalja, zar ne, Jeffe?«

108
 -exponto-

Od brda odvaljeni oklijevao je nekoliko sekunda, a zatim polako kimnuo.

»Iste ovakve nacrte koristimo na poslu u IT-projektiranju. Da je to netko tko radi
na očuvanju zdanja, na nacrtima bismo vidjeli klimatizacijski sustav, cijevi i takve
stvari, a na ovom nacrtu se to uopće ne vidi. Samo detaljna IT-infrastruktura...«
»Znači, mislite da je Izvor nekakav IT-guru. Netko tko je radio na postavljanju
svega toga?« HP-u su trbuhom proširili trnci.
Obojica muškaraca kimnu.
»A kako znate da se zaista možete pouzdati u njega?«
»Nismo budale, HP...«, odgovori Nora.
»Naravno da smo i mi oklijevali u početku, no do sada se Izvor iskazao u više
navrata. Spojio nas je, pribavio nam nacrte i informacije o Sentryju i PayTagu,
pomogao nam da te nađemo i spriječimo prije nego što napraviš nešto jako glupo.
Riskira mnogo zbog nas, a i ne doima se poput lažljivca. Uzevši sve to u obzir,
odlučili smo mu vjerovati, iako smo i dalje oprezni. No baš kao što je Kent rekao,
sreli smo ga samo jednom, i to u samom početku. Ne možemo te odvesti njemu čak i
da hoćemo...«
»Aha...« HP spusti pogled i pokuša složiti pokerface. Mora izgledati malo
razočarano, kao da je popustio. »Moram razmisliti malo«, reče on. »Samo nekoliko
dana. Kako ću vas kontaktirati?« »Evo ti!«
Jeff izvadi mobitel i stavi ga na stol.
»Kartica je na bonove, ne može se locirati. Nazovi broj zapisan pod Kemijska
čistionica u imeniku i ostavi poruku...«
»Dobro.«
HP uzme mobitel, ustane i krene prema vratima. »Čekaj«, vikne Hasselqvist i on
stane. »Nemoj zaboraviti svoj lijek.«
Bacio je HP-u plastičnu bočicu.
»Bravo, Kent«, reče Nora. »Umalo sam zaboravila na to. Uzimaj dvije dnevno još
pet dana, HP.«
»U redu, hvala.« Mahnuo je s kutijicom za pozdrav i pokušao zadržati neutralan
izraz lica. »Javit ću vam se!«
*
Sjedila je pred sobom za sastanke u glavnoj zgradi i vrtjela bocu vode u rukama.
Mediji su otišli kući, ostali su samo političari i razni šefovi, što iz Utvrde, što iz
Sentryja.
U ovom trenutku su na ručku malo niže niz hodnik, a maloprije su Black i
Ledena Kraljica napustili društvo kako bi održali konferencijski razgovor u maloj
sobi iza nje.
Pogledala je na sat. Thomas i Kjellgren trebali bi doći svakog trena.
Već treći put u zadnjih pet minuta uzela je mobitel.
Nema novih poruka, ni od Kjellgrena, ni od Mickea.
Pritisnula je tipku za poziv, no baš kao i ranije, poziv je direktno prešao u
Mickeovu govornu poštu. Ništa neobično, zapravo...

109
 -exponto-

Samo nekoliko riječi progovorila je s njim u tjedan dana, ako ne i više.

Uglavnom su oboje kasno dolazili kući, a onda bi se samo bacili na kauč.
Nije mu spomenula susret sa strikom Tageom, a o sefu je ispričala samo dio
priče. Rekla mu je da je u njemu pronašla neke stare papire: vjenčani list, krsni list i
neke bezvrijedne dionice. Srećom nije dalje ispitivao. U zadnje vrijeme je gotovo
nikad nije pitao što radi i što joj se događa. Valjda je htio pokazati da joj vjeruje. A
ona mu se na tome zahvaljivala tako što mu je opet lagala...
Pogledala je na sat, izvukla kutijicu pilula iz torbe, provjerila da je uzela prave i
progutala jednu tabletu. Nekoliko puta se ogledala oko sebe prije nego ju je zalila
vodom.
Ne trebaš se sramiti što koristiš antidepresive za pomoć, Rebecca... — Yeah right!
Ta izjava možda vrijedi u svijetu na koji je njezin liječnik navikao. No u njezinom
ne smiješ pokazati ni najmanji znak slabosti.
Škakljiv odnos između njih ovaj put nije bio njezina pogreška.
Promijenila je posao zbog Mickea i trudila se shvatiti što on radi, no nije joj bilo
lako pohvatati sve konce oko tehničkih stvari. Gomila tvrtki i tijela uprave imali su
probleme s različitim vrstama ciljanih hakerskih napada, koliko je shvatila.
DDoS — Distributed Denial of Service bilo joj je poznato jer je jednom i policijska
web stranica bila hakerski napadnuta. Jedna ili više osoba uspjeli su postići da
istvoremeno stotine, možda čak i tisuće računala narede serveru da izvrši razne
naloge, toliko njih da bi na kraju prestao raditi.
Viruse je razumijela.
No ovdje je bila i gomila drugih prijetnji za sigurnost.
DDoS napadi su iste vrste kao i DD-ovi, trojanci, crvi, Spyware i još gomila njih
čija je imena i funkcije zaboravila.
Hakerskih je napada bilo oduvijek, no prema Mickeu, sada su se znatno
povećali. Većina tvrtki boji se virusa i drugih napada koji utječu na njihovu
djelatnost. No ono čega se zaista užasavaju, zbog čega dolaze Sentryju po pomoć, je
rizik da netko izvan tvrtke dobije pristup povjerljivim podacima o njihovim
klijentima: datum rođenja, broj kreditne kartice, bolnički karton, životno osiguranje,
obrazac kupnje, dosje, informacije o bankovnom računu. Popis informacija
spremljenih u manje ili više sigurnim bazama podataka može biti još i duži. A ako
netko izvan tvrtke dođe do takvih informacija, tvrtka ili tijelo uprave pretrpjeli bi
golemu štetu i izgubili povjerenje svojih klijenata.
Jednoj velikoj banci tako je procurilo nekoliko stotina tisuća brojeva kreditnih
kartica, a na jednoj stranici s igricama hakeri su objavili i mnoštvo dodatnih
podataka, kao e-mailove i chat adrese.
Postrojenja poput Utvrde trebala bi biti rješenje za takvu vrstu problema. Sve
informacije na jednom mjestu, zaštićene najnovijim tehnologijama i trideset
stručnjaka za IT-sigurnost nadgleda ih svakodnevno. Koja tvrtka ili tijelo uprave se
uopće može usporediti s time?
Čula je kako se vrata niže u hodniku zatvaraju, a potom ugledala Thomasa i
Kjellgrena kako dolaze prema njoj.

110
 -exponto-

Thomas baš nije izgledao sretno.

*
Javit ću vam se! — Not fucking even!
Već je znao tko je Izvor, ili barem gdje se skriva.
A on je mislio da je ugledao duha, skrenuo s uma. No sada se svi djelići slagalice
polako slažu.
Samo jedna osoba odgovara tom opisu, što fizički, što po znanju i vještinama.
Kralj servera, tip za računala, šumski luđak, outkast — čovjek, mit, legenda:
Fucking vražji Erman!
Dečko dakle jest preživio požar u onoj šumi. Pribavio je novi identitet, a zatim se
polako vratio u civilizaciju i smišljao svoj plan.
Prvo je pronašao skrovište i počeo pribavljati informacije.
Dvije godine su mnogo vremena. Erman je definitivno bio malo maknut onda
kad su se upoznali, no tip je neporecivo pamentan. Nešto poput računalnoga genija,
barem prema njegovim kriterijima. Kad se Erman sredi u glavi i smjesti pred
tipkovnicu, zasigurno može iskopati gomilu stvari. Izvršene zadatke, neuspjele
igrače...
Kvragu, on mu je i dao ideju da uništi serversku farmu u Kisti.
A PayTagova utvrda je stoput veća. Nova, poboljšana Zvijezda smrti...
Izvor je rekao da si ti ovo već radio. Nekakav si stručnjak... Ha!
Dokazi su očiti. Izvor je Erman!
Ili bolje rečeno, nova, poboljšana verzija Ermana.
U dobroj formi, obrijan, ošišan i znatno manje alergičan na struju od svoje prošle
verzije. Idioti u veterinarskoj stanici misle da on i dalje radi za Igru. A možda je to
samo dio njegovog plana da im se čini vjerodostojnim. Istina o njegovoj pravoj
pozadini, živčanom slomu i vremenu provedenom u šumskoj kolibi ne ulijeva baš
povjerenje. Bolje je glumiti da je i dalje u Igri.
Sad samo mora pronaći prokletnikovo skrovište, problem za koji vjeruje da ga je
već riješio. Zapravo je vrlo jednostavno. Tip mu je to sam rekao tamo u kolibi dok je
pričao o Igri. Najbolje skrovište je tamo gdje te nitko ne bi tražio.
A koje je najvidljivije, najopisivanije i najnapučenije mjesto u Stockholmu?
Slussen, dakako. A što se nalazi usred Slussena, okruženo granitnim i staklenim
zidovima kako bi se uklopilo u okolinu? Dizalo.
Nevino vražje dizalo za invalidska i dječja kolica te ljude na štakama, pola kata
niže do Gradskog muzeja.
Ne zna zašto to nije primijetio prošli put kad je zavirio u dizalo, no sada mu je
sve jasno kao dan.
Vjerojatno je bio preumoran pa mu mozak nije mogao upiti sve detalje.
U dizalu su bile četiri tipke, no samo dvije označene brojem kata.
Trg Södermalm na razini ulice i ulaz u Gradski muzej kat ispod.

111
 -exponto-

Druge dvije tipke nisu zasvijetlile kad ih je pritisnuo, pa je mislio da nisu ni

spojene. Blesavo, no s druge strane tada nije bilo razloga za sumnju. No sad je na
miru provjerio dizalo i vidio je nešto drugo.
Pored ploče s tipkama bio je mali, bijeli čitač kartice. Čitači su služili za
ograničavanje pristupa — vratima, ogradama, ulazima, no čemu služi jedan takav u
dizalu, Einsteine?
Za odlazak do posebnog kata, dakako!
Erman 2.0 dakle nije ispario u zrak već je samo provukao karticu, oživio ugasle
tipke i odvezao se dizalom niže u zemlju do kata koji nije naznačen. Tajnog kata
kojemu jedan tehnički genij poput njega lako može pribaviti pristup. Mrtvac koji se
skriva na katu koji ne postoji...
Treba mu skinuti kapu...
Sad samo mora pričekati da se Erman 2.0 opet pojavi na Slussenu i onda
organizirati mali sastanak. Izvući će iz toga gada sve što zna o Igri i Sammeru, koliko
je Rebecca uvučena u sve to, a zatim smisliti kako da je izvuče.
Oboje ih izvuče.
Jednom za svagda.
No prvo mora obaviti neke pripreme...
Ugledao je policijski auto čim je skrenuo u svoju ulicu.
Crni, neutralni kombi s ljestvama na krovu, koji se ni po čemu ne bi isticao da
nije bilo male, stršeće antene...
Tip je nosio majicu od flisa, cargo hlače, čizme i mali, jedva vidljivi mikrofon u
uhu te je razgovarao s vozačem kroz prozor.
HP se smjesta okrene i vrati istim putem kojim je došao.
Borio se s porivom da potrči.
»Bok«, reče ona i ustane.
Thomas joj nije odgovorio.
»Je li Mr. Black unutra?« Pokazao je prema vratima. »Da, ali...«
Progurao se pored nje i pokucao. Nije ni pričekao odgovor, već je ušao u sobu i
zalupio vrata za sobom.
»Koji je njemu vrag?« reče ona Kjellgrenu.
»Bijesan je kao ris. Policija ga je gadno pretukla...«
»Ništa čudno, zar ne...?«
Nasmijala se, no Kjellgren kao da joj je izbjegavao pogled. A onda su se vrata
opet otvorila. »Možeš ući«, reče joj Thomas kratko. »U redu...«
Black i Ledena Kraljica sjedili su s iste strane konferencijskog stola. Kimnula im
je, no nisu joj uzvratili pozdrav. Nisu joj ni ponudili da sjedne.
»Miss Normen, više nam neće trebati vaše usluge«, reče Black kratko.
»Oprostite?«

112
 -exponto-

»Otpušteni ste«, uskoči Ledena Kraljica. »Kolega Kjellgren preuzet će vaš posao.
Vratit ćete se njegovim autom do Stockholma i isprazniti svoj ured. Propusnica Vam
prestaje vrijediti u 17 h, pa predlažem da smjesta odete tamo.«
»A-ali, ne razumijem. Je li to zbog onoga pred Grand Hotelom?«
Rebecca pogleda Thomasa, pa Blacka. On se nije ni pomaknuo.
»Pucali ste u zrak«, zareži Thomas, »... umjesto da djelujete protiv napadača,
namjerno ste stvorili metež kako ga ja ne bih mogao ozlijediti. Isprva nismo shvaćali
vaš postupak, no sada su nam novopribavljene informacije sve razjasnile.«
Rebecca nije shvaćala što govore. Misle li zaista da je ona pogriješila. Da je
pokušala zaštititi...
»Henrik Pettersson«, reče Thomas. »Tako se zove počinitelj, koji je ujedno i
osumnjičeni terorist, i vaš mladi brat, zar nije tako?«

113
 -exponto-

Petnaest | Dvostruka igra

Kazaljka na brzinomjeru pokazivala je malo ispod sto dvadeset punih sat

vremena. Više nam neće trebati vaše usluge... Ti prokletnici su je otpustili!
Nakon svega što je učinila, stotine sati koje je provela kako bi pokrenula cijeli
posao. Razradila strategiju, napisala priručnike, regrutirala prave suradnike — a da
ne spominje sve one besane noći.
To im očito ništa nije značilo.
Da je riječ o nekom drugom radnom mjestu, već bi sigurno kontaktirala sindikat.
Uzvratila im udarac. No koga da sad nazove?
Bila je samo na neplaćenom dopustu, a nije se uopće potrudila promijeniti
sindikalnu podružnicu. Policijski sindikat ne može pomoći zaposlenima u
privatnom sektoru. Preostaje joj samo nabaviti dobrog odvjetnika.
Ali čemu? Ne može ih prisiliti da je vrate na posao, a čak i kad bi uspjela, nema
nikakvu želju raditi s nekim poput Thomasa.
Izdao ju je, to je jasno. Pustio je da ona primi metak umjesto njega.
Da je muškarac u vojničkoj jakni bio Henke, potpuno je apsurdna tvrdnja.
Netko mu je vjerojatno rekao za Henkea, prije ili tijekom policijskog saslušanja.
Možda su mu i pokazali sliku? Sve što je Thomas trebao učiniti bilo je reći »da, to je
bio on«, i riješena stvar.
Henke je već bio pod istragom zbog sumnje na teroristički zločin, a ako ga
Thomas prozove kao počinitelja, njegova reakcija tamo pred Grandom samo će biti
pohvaljena.
Možda je počinio prekršaj oružjem, no ipak je pokušavao savladati terorista.
A u tome bi zasigurno i uspio da se nije umiješala počiniteljeva sestra...
I tako je ona postala žrtveni jarac!
S kime je onda Thomas pričao u pritvoru?
Ako je u pravu, onda postoji samo jedan mogući kandidat.
Stavila je handsfree slušalicu u uho, pritisnula tipku za brzo biranje i pričekala.
»Pritvor Norrmalm, Myhren.«
»Pozdrav, Myran, Rebecca Normen je«, reče ona pretjerano srdačno.
»Bok, Normen, dugo se nismo čuli. Kako mi obični policajci možemo pomoći
Sapou?« podsmjehne se muškarac s druge strane slušalice. Očito nije čuo da više ne
radi tamo, što joj je savršeno odgovaralo.
»Samo kratko pitanje, Myran...«, počne ona. » Shoot!«
»Skupili ste jednog tipa pred Grand Hotelom jutros. Stranca optuženog za
prekršaj oružjem...?« »Mmmm.«
U pozadini je čula kako vadi neke papire. »Tko ga je ispitivao, znaš li možda?«
»Pričekaj!«
Još šuškanja papira, a onda se vratio.

114
 -exponto-

»Ovaaako, Normen. Došao je u patrolnom vozilu i trebao ga je ispitati Bengtsson

na odjelu. No inzistirao je da razgovara s jednim drugim kolegom. Jednim od tvojih,
točnije rečeno...«
»Znaš li s kim?«
Nesvjesno je zadržala dah.
»Da, piše ovdje. Sam se potpisao u zapisnik. Inspektor Eskil Stigsson.«
*
Nije mu bilo lako doći do tamo.
Prvo je morao kružiti naokolo gomilom uličica. Zatim se popeti preko nekoliko
ograda i zidova da bi došao do pravog dvorišta.
A sada plaća za te napore. Tijelo ga je boljelo, majica mu je bila promočena od
znoja, a iako je mirno sjedio neko vrijeme, puls mu se još uvijek nije vratio u
normalu.
Pitao se je li vrijeme da uzme jednu od konjskih tableta koje mu je dala doktorica
Nora. No glup kakav jest, nije ponio sa sobom ništa da bi je mogao popiti, a ovoliku
tabletinu popiti na suho nije dolazilo u obzir. Morat će pričekati...
Pogled mu je s ovog mjesta bio savršen. Sjedio je na vrhu stepenica u kući
nasuprot svojoj, odakle je imao pun pogled na sve što se događalo na ulici.
Murjački kombi i dalje je bio tamo, no ni vozača ni murjaka u civilu više nije bilo.
Vjerojatno su sjedili unutra.
Nisu bili obični izviđači, to je već shvatio. Tip sa slušalicom u uhu izgledao je
prepandurski, a isto je vrijedilo i za crni kombi. Prije će biti da su uniformirane gorile
koje su navukle civilnu odjeću.
A to može značiti samo jednu stvar.
U tom trenutku pridružio im se još jedan isti takav kombi s ulice Horn. I on je
zastao pred njegovim vratima. Muškarac na suvozačkom mjestu podigao je
mikrofon do usta. Sekundu poslije ulicu su preplavili murjaci.
Razvalili su ulazna vrata i grupa najjačih orkova uletjela je unutra. Neki od njih
izgledali su kao od stijene odvaljeni.
Neće im trebati puno da razbiju njegova ionako već uništena vrata.
Ionako su već jednom uspjeli. Još jedan čudni deja vu...
Mjehur mu je bio toliko pun da nije mogao mirno sjediti, no svejedno nije mogao
maknuti pogled s ovog scenarija. Ovaj put nisu bili jednako ambiciozni s
barikadama.
Patrolno vozilo s rotirkom blokiralo je ulicu malo niže i vidio je kako se ljudi već
okupljaju pred vrpcom. Vidio je kako se rolete na njegovom prozoru pomiču. Sreća
što nije počistio stan...
A kog vraga murjaci ponovno traže tamo?
Trebalo mu je dosta vremena dok nije shvatio...
Pa njega, dakako!
*
Stigsson neka ode kvragu.
115
 -exponto-

Ući će u trag Henkeu makar mu morala srušiti vrata stana. Mora se uvjeriti da je
dobro, da je Thomasova priča samo budalaština. I da se drži daleko od Igre,
Događaja, Cirkusa, ili kako god se već zovu...
Prebacila se u drugi trak, stisnula gas i pretekla tri auta te se zatim brzo vratila
natrag u desni trak i nastavila prema izlazu.
Auto iza nje bljeskao joj je svjedima, a ona mu je odgovorila srednjim prstom
preko ramena.
Skrenula je u ulicu Horn, prešla preko pune crte i naletjela na ležećeg policajca.
U tom trenutku ugledala je rotirku i usporila.
Patrolno vozilo stajalo je nasred raskrižja, a dvojica uniformiranih kolega
razvlačili su vrpcu za barikade preko ulaza na Maria Trappgränd.
Krišom se provezla pored i pokušala vidjeti o čemu se radi. No samo je vidjela
otvorena vrata Henkeove zgrade. Mučnina koju je osjećala tijekom dana odjednom
se vratila, pa je brzo potražila slobodno parkirno mjesto.
Na svu sreću jedan od policajaca uz barikadu ju je prepoznao i bez pitanja samo
podigao vrpcu i pustio je da prođe.
Susrela se s timom na stubištu. Šestero ljudi, svi u civilu, no jednako tako mogli
su biti i u uniformama. Opasači oko nogu i pancirke iznad odjeće nisu baš ostavljali
diskretan dojam...
Nekoliko policajaca joj je kimnulo, a tek kad je došla gore do stana shvatila je o
kojem se timu radi. Stajala je u hodniku leđima okrenuta vratima, što joj je
omogućilo da se nakratko pribere.
»Bok, Tobbe«, reče ona što je pribranije mogla.
Trznuo se i okrenuo.
»Oooh, b-bok, Becca...«, reče on, a činilo se kao da ne zna gdje bi gledao. »Baš
sam mislio bi li ti se javio...«
»A je li, kako to?« Pažljivo je prekoračila ostatke razrušenih vrata.
Hodnik je bio tako uzak da se morala stisnuti o zid da bi prošla.
Od te blizine kao da je postao još nervozniji.
»Stan. Tu smo se...«
»... nalazili«, nadopuni ona.
Osvrnula se i pogledala ga. I dalje je bio poprilično zgodan, i na trenutak je
gotovo opet osjetila fizičku privlačnost. No samo na trenutak...
Sa stepenica su se čuli koraci, zvučalo je kao da dolazi više ljudi.
»Da sam na tvom mjestu, Tobbe, ne bih nikome ni zucnula o tome«, reče ona
tiho.
Nekoliko policijskih tehničara u jaknama i s velikim torbama s opremom stajalo
je na vratima.
»Imamo li zeleno svjetlo?« upita jedan od njih.
»Dakako, uđite.« Tobbe Lundh kimne prema stanu.

116
 -exponto-

Dva muškarca probila su se prema naprijed i za sekundu počele su im zujati

kamere.
»Koja je poanta svega ovoga?« reče ona i nagne se tako da je tehničari ne čuju.
Tobbe se osvrnuo preko ramena.
»Brat ti je osumnjičen za pokušaj ubojstva.«
»Što!?«
Kimnuo joj je i opet se osvrnuo.
»Ne znam ništa više od toga, Sapo vodi istragu, mi samo pomažemo. Doći će
svaki čas. Možda bi trebala otići...?« Odmahnula je glavom.
Ne, neće ona nikamo. Riješit će ovo jednom za svagda. Henke možda jest idiot,
lakovjerni kreten s pretjeranim egom i nimalo kontrole nagona. No nije ubojica, čak
ni neuspjeli.
Ili...?
Cisto teoretski možda i jest, no Dag je druga priča. Posve druga priča...
Zakoračila je u stan. Pobogu, na što je sličio. Stan mu je uvijek bio neuredan, no
taj pojam poprimio je sasvim novu dimenziju. Gomila novina svuda naokolo,
uključujući hodnik i kuhinju, a smrad cigareta i smeća bio je toliko jak da je pekao za
oči.
Rolete su bile spuštene na svim prozorima, a jedino svjetlo dolazilo je od žarulje
na stropu.
Zid je izgledao čudno, prugasto, i trebalo joj je nekoliko sekunda da shvati što su
ta tamna polja. Ljepljiva vrpca. Izgleda da je njome oblijepio sve spojeve i utičnice.
Nastavila je dalje prema dnevnoj sobi. Ista stvar, gomile novina, prepunjena
improvizirana pepeljara i svi spojevi i utičnice uredno oblijepljeni.
»Sigurno je iskoristio deset vrpci, najmanje«, zaključi jedan od tehničara i okine
nekoliko fotografija svojim aparatom.
»Mora da se bojao zračenja, jadnik...«
Zumirao je na jednu od oblijepljenih utičnica i zaredao nekoliko fotografija.
»Ili to, ili su ga prisluškivali izvanzemaljci«, podsmjehne se drugi, kopajući po
opremi.
»Ja ću preuzeti spavaću sobu«, reče zatim kolegi i ude u sobu.
Čula je glasove iz hodnika, neki od njih bili su joj poznati. Duboko je udahnula.
Stigsson je ušao, a iza njega naziralo se Runebergovo golemo tijelo.
»Znači, već si tu...«, reče Stigsson kratko. Nije uopće zvučao iznenađeno.
»Jesi li dirala što ovdje, Normen?« »Ne, naravno da ne...«
»Dobro, no svejedno ćemo morati inzistirati da isprazniš džepove na odlasku.
Runeberg, hoćeš se ti pobrinuti za to?«
»Može, nema problema«, promrmlja njezin bivši šef i zakorači prema naprijed.
»Pričao si s Thomasom u pritvoru«, reče ona i uputi murjački pogled prema
Stigssonu. Nije ni trepnuo.
»Tako je.«

117
 -exponto-

»Jesi li mu ti predložio da je to možda bio Henke kod Granda? Jesi li mu ga

servirao kao prikladnog počinitelja kako bi mogao nastaviti mučiti mog brata...?«
Stigsson odmahne glavom.
»Nisam trebao. TV ekipa koja je bila tamo ljubazno je uručila svoje snimke.
Počinitelj se jasno vidio. To je bio tvoj brat, bez ikakve sumnje. Upravo se spremao
izvaditi nešto iz džepa, za što gospodin Thomas odlučno tvrdi da je bilo oružje.
Možda je u krivu, no, kao što znaš, nastao je pravi metež zbog tvog pucnja
upozorenja, tako da se nije moglo vidjeti što se dogodilo nakon toga. Thomas je
poprilično vjerodostojan svjedok, a zbog prethodnih optužbi protiv tvog brata, ne
smijemo riskirati. S obzirom na princezino vjenčanje, najsigurnije bi bilo da ga
zatvorimo...«
Zašutio je na nekoliko sekunda, kao da očekuje da će mu reći nešto.
»Ako te više ništa ne zanima, Normen, imamo posla ovdje...« Zaustila je reći
nešto, no u tom trenutku tehničar se vratio u sobu.
»Morate vidjeti ovo...«, reče on.
*
Popisao se iza bicikla u vrtu, a zatim pronašao slavinu i uspio popiti konjsku
tabletu. Želudac mu je kruljio, zaista bi trebao pojesti nešto, odjebati sve ovo i
pritajiti se nekoliko dana dok cijela priča ne završi u novinama pa će pročitati koji
vrag se događa. Osim toga, ima plan kojeg se mora držati. Mora pronaći Ermana i
izvući iz njega sve što zna o Igri.
No ne može baš otići tako lako odavde, barem ne još.
Bdo je neporecivo primamljivo za promjenu biti korak ispred.
Loviti lovce.
Stan su mu murjaci ispraznili već pri prvom posjetu, tako da očito traže njega.
Njega osobno. Glupi prokletnici su očito mislili da je kod kuće.
A da je pandurija došla samo malo kasnije, bili bi u pravu i opet bi završio u
ćuzi.
Nešto mu je govorilo da se ovaj put ne bi tako lako izvukao...
Kad se opet instalirao na prozorsko okno, pred njegovom zgradom bila je velika,
tamna Volvo limuzina s malih držačima zastava s obje strane haube. To baš i nije
izviđački auto... Vozač je ostao u autu, no putnici su čini se već ušli.
Auto je imao crne tablice sa žutim znamenkama i trebalo mu je malo dok nije
shvatio što to znači. Pripadao je vojsci.
Postajalo je sve čudnije i čudnije...
*
Jedan je zid sobe bio gotovo posve prekriven izrescima iz novina zalijepljenima
toliko gusto da su se na mjestima preklapali. U sredini su bile slike Blacka iz raznih
novina te njegovo lice zaokruženo crnim markerom tako da je podsjećalo na nišan
kroz snajper.
Iznad toga bio je zalijepljen naslov s tekstom HE IS THE ONE!
Stigsson joj uputi brzinski pogled sa strane.

118
 -exponto-

»Vjeruješ li i dalje da ti je brat nevin?«

Nije mu odgovorila. Usta su joj se sasušila, a želudac stisnuo. Bio on atentator ili
ne, ono kod Granda je očito bio Henke, a ona ga uopće nije prepoznala. Ili zapravo
jest?
Da je bila oklijevala još nekoliko sekunda, sada bi vjerojatno bio mrtav. Thomas
bi ga upucao.
Ili netko od zaštitara. Možda čak i ona sama...
Tlo joj se vrtjelo pod nogama i mislila je da će morati sjesti na krevet.
Osim šalice kave i tosta tamo u Utvrdi, nije se pošteno najela cijeli dan. A po
pitanju sna bila je u još gorem stanju.
No sad se ne smije slomiti. Henke nije dobro, to je očito. Treba mu pomoć, i to
odmah, prije nego još više skrene s uma.
Duboko je udahnula i okrenula se prema Stigssonu da mu kaže nešto.
U tom trenutku u sobu udu dva muškarca u odijelima.
Jedan je bio u ranim tridesetima, mršav, kratke kose i s tamnim okvirima
naočala. Drugi je bio Tage Sammer.
»Pukovniče Pellas, dobro da ste došli«, reče Stigsson i rukuje se s njim.
»Već ste mi upoznali kolegu, načelnika Runeberga, a ovo je...«
»Rebecca Normen, sestra osumnjičenog«, reče Sammer kratko i pruži joj ruku.
»Drago mi je, ja sam Andre Pellas, radim u dvorskoj sigurnosnoj organizaciji.«
Promrmljala je nešto i stisnula mu ruku, zureći u njega, no on joj nije uzvratio
pogled.
»Da vam predstavim Edlera, mog pobočnika.« Stapom je pokazao na čovjeka s
naočalama, a on je kratko kimnuo u pozdrav.
»Onda, Eskile, što znamo...?« Sammer se okrene prema Stigssonu.
»Osumnjičeni se, nažalost, ne nalazi gdje smo očekivali, no uspjeli smo potvrditi
da je bio fokusiran na Blacka...« Pokazao je na zid s novinskim isječcima.
Sammer kratko kimne Edleru, a ovaj priđe zidu i počne pregledavati isječke.
»Jeste li pronašli ikakve znakove interesa za kraljevski dvor?«
»Ne od one snimke...«, odgovori Stigsson.
»No za Petterssonom se traga od jutros, osim stana nema baš gdje biti, a Normen
će dakako potpuno surađivati s nama.«
Kimnuo je prema Rebecci.
Zaustila je, no brzo je shvatda da nije znala što bi rekla. Misli su joj svrdlale
glavom bez ikakve strukture.
Grand Hotel, događaji u Utvrdi, stan pa Sammer koji se odjednom pojavljuje kao
lutka koja iskače iz kutije, i čini se poznaje Stigssona i Runeberga...
»Pukovniče Pellas, morate vidjeti ovo.«
Pobočnik Edler skine nekoliko isječaka sa zida. Iza njih bile su druge slike s isto
tako markerom zaokruženim licima. Podigao je još nekoliko isječaka. Rezultat je bio
isti.

119
 -exponto-

Svugdje pod isječcima bile su fotografije kraljevske obitelji.

*
Vidio ih je kako izlaze iz zgrade.
Prvo onaj veliki gorila koji je izgledao poput posterboya s Policijske akademije.
Odmah iza njega bili su niski sijedi tipovi u odijelima koji su čini se vodili ozbiljnu
raspravu. Nižeg od njih nije poznavao, no Sammera je identificirao čim mu je
ugledao štap.
Srce mu je počelo lupati sve jače i jače.
Voditelj Igre i murjaci — ruku pod ruku, baš kao što je i mislio.
Kad je Becca izašla, raspoloženje mu je palo za barem dvije razine.
Sammer, murjaci i Becca nisu baš bili dobra kombinacija ni u kojem smislu.
No zbog posljednjeg člana u društvu zaista se trznuo.
Kvragu...
Jebote...
Sranje...

120
 -exponto-

Šesnaest | Odustani dok si u prednosti

Dobrodošli u kemijsku čistionicu Kroken. Molimo vas, ostavite poruku.

Bio je toliko uzbuđen da nije ni pričekao signal.
»Otkrio sam vas«, viknuo je u slušalicu trčeći prema parku Skinnarvik.
»Izvor, onaj koji vas je regrutirao... Radi za Voditelja Igre. Upravo sam ih vidio
zajedno...«
Grlo mu se odjednom stisnulo pa je zakašljao nekoliko puta da ga pročisti.
»Ako on radi za Voditelja Igre, onda radite i vi... Idite kvragu i više me nikad
nemojte kontaktirati. Nikad, je li vam jasno...!?«
Na pola ulice opet ga je uhvatio napadaj kašlja, toliko da se morao prignuti.
Auto je prošišao opasno blizu, a vozač mu je počeo trubiti. Nije mu imao snage
niti gestikulirati.
Erman, svinja mala, nije se vratio iz mrtvih s planom za osvetom. Umjesto toga
pribavio je oprost grijeha od Voditelja Igre... Što je zapravo i poprilično logično.
Ermanov jedini zločin bio je taj što je htio sudjelovati u svemu. Nastaviti se baviti
svojim voljenim serverima. Jedan je od najboljih na svijetu u svom poslu, što mu je
sigurno išlo na ruku. PayTagu su zasigurno trebali stručnjaci za servere za novi
veliki projekt.
Zbog običnog pitanja ponude i potražnje Ermanu se odjednom sve oprostilo i
vratio se u igru. Kapitalizam je zakon!
Ali zašto je, pobogu, išao okupljati ove luzere? I zašto ih huška da provale u Igrin
krunski dijamant? Sigurno postoji nekakav plan iza svega toga, plan koji uključuje
njega i Beccu.
No baš kao i u slučaju svega ostalog što mu se izdogadalo posljednjih dana, više
nije mogao slagati djeliće slagalice. Mozak mu se pregrijavao, od trčanja mu je puls
skočio na opasnu razinu, pa je potražio najbližu klupu u parku.
Kako je sjebano što više ne može kontrolirati sve to. Povraćalo mu se na samu
pomisao da je nekoć sanjao da se vrati u ovaj psihocirkus. Igra ga očito traži, a isto
vrijedi i za murjake...
Sad je htio samo pobjeći što dalje i zabiti se u neku rupu dok sve ne završi.
No Rebecca je još uvijek usred tog sranja, doslovno na uzici Voditelja Igre,
zajedno s Ermanom, tim izdajicom.
Nije to nikakva greška, ništa što Voditelj Igre radi nije greška. Spustio je glavu u
ruke, boreći se s još jednim napadajem kašlja.
Koža mu je bila topla, ne samo zbog trčanja, već zato što vjerojatno opet ima
temperaturu. Samo mu je još to trebalo...
Treba mu hrane i nešto love da si osigura mirno mjesto gdje može doći k sebi i
pokušati popraviti cijelu ovu zbrku.
Ako je to uopće moguće...
*

121
 -exponto-

»Kao što sam rekao, bilo mi je drago, Rebecca«, reče pukovnik Pellas i stisne joj
ruku na odlasku.
»Čujete li se s bratom ili dobijete i najmanju naznaku gdje se nalazi, bili bismo
Vam neizmjerno zahvalni da nam smjesta javite.«
Pružio joj je vizitku koju je mehanički prihvatila.
»Bit ćemo u kontaktu, Eskile«, reče on zatim Stigssonu te ude na stražnje sjedalo
velikog, tamnog Volva.
Vrata su se zalupila, vozač je ubacio u brzinu i u trenutku kad su odlazili, uputio
joj je brzinski pogled kroz bočni prozor. Prisilno mu se nasmiješila, prateći hoće li joj
uzvratiti, no nije ni trepnuo.
Auto je skrenuo iza ugla i nestao uz klapajući zvuk prelaska preko kameno
popločane ceste.
»Ovako, Normen...«, reče Stigsson, baš kad je bila na odlasku. »Pronašli smo
bankovni sef kojim je tvoj brat raspolagao...«
Oprezno je zastao da vidi hoće li upasti u zamku. No ona se u posljednji trenutak
ugrizla za jezik.
»Znaš li išta o tome...?«, nastavi kad ona nije ništa odgovorila.
Odmahnula je glavom.
»Henke i ja nismo baš u kontaktu u zadnje vrijeme...«
»Da, rekla si to gore u Sapou, no svejedno si se pojavila u njegovom stanu baš
kad smo započinjali s premetačinom...«
Opet je odlučila ne odgovoriti. Dok god ništa ne kaže, ne može je optužiti da
laže.
Ta taktika čini se nije iritirala Stigssona kako se nadala.
»Ti si navedena kao suvlasnik, Normen, pa pretpostavljam da znaš što se nalazi
unutra?«
Odmahnula je glavom.
»Ništa, Normen. Sef je bio prazan.«
»Aha...« Pokušavala je izgledati što smirenije.
»Srećom, banka ima napredni sigurnosni sustav...«
Osjetila je kako joj je puls počeo rasti.
»Gomilu kamera, otprilike kao u policijskoj postaji...«
Opet je zastao, pokušao ju je navesti da kaže nešto, no ona je samo gledala u
kameni pod. Kad je ono bila u trezoru? Razmišljala je o kamerama i prebrojavala ih u
sebi. Sedam, osam, devet...
»Želiš li mi nešto reći, Normen?« Glas mu je odjednom zazvučao mnogo
ljubaznije. »Prema Runebergu ti si jako dobra zaštitarka, najbolja na odjelu, ako se ne
varam, to je rekao za tebe...«
Podigla je pogled i susrela se s njegovim. Stigsson je nagnuo glavu u stranu.
»Dakako, branit ćemo svoje ljude. Pomagati kolegama u nevolji...«
Još jedna pauza.

122
 -exponto-

Zaustda je reći nešto, oklijevajući. »Daa...«, reče on pozivajući je da nastavi.

»Sedam«, reče ona.
»Š-što?« Njegov kontrolirani izraz lica odjednom je zadrhtao.
»Sedam dana, toliko banke čuvaju snimljeni materijal, zar ne? Barem je tako bilo
kad sam ja bila pod istragom...«
Usta su mu se razjapila. Ono ljupko lice od maloprije posve je nestalo. No to i
nije imalo nikakve veze. Blef mu je otkriven, to su oboje znali. Nema nikakvih
snimki, nitko je ne može povezati s trezorom. Sve je izbrisano prije nekoliko dana.
»Jesi li još nešto htio?«
Stigsson joj nije odgovorio, pa je mahnula Runebergu koji je stajao malo dalje i
okrenula se prema izlazu.
»Zatražili smo od banke popis propusnica...«, reče Stigsson kad se već udaljila
nekoliko metara. »Trebat će nam nekoliko dana da ga dobijemo, pa pretpostavljam
da se uskoro opet čujemo, Normen...«
*
HP se probudio jer mu se cijelo tijelo treslo kao bušilica.
Iako je bila sredina ljeta, noćna vožnja brodom na palubi nije mu bila najmudriji
potez.
Trebao se negdje ugrijati, i to smjesta. No tijelo ga nije htjelo slušati. Glava mu je
pucala, usta su mu bila suha, a ruke i noge kao prekuhani špageti. Kad se pokušao
protrljati po trbuhu, opazio je vlažnu kvrgu u gaćama.
Isprva je pomislio da je to svežanj novčanica koji je iskopao iz zakopane limenke
nekoliko metara dalje u šumi. No sjetio se da je nju stavio u prednji džep traperica. A
onda je shvatio.
Pa jebemu!
Pokušao je napipati ogradu da se uhvati za nju i tako stane na noge. Smrad hlača
pekao ga je za nos, a trbuh mu se sav zgrčio. Bio mu je veliki napor samo ustati.
Paluba pod njim se ljuljala, zbog čega mu je koljeno opet zaklecalo.
Pao je licem o pod, udario bradom u jednu od klupa i ostao ležati koliko je dug i
širok.
Trovanje hranom, kako jebeno ironično. Nije se pošteno najeo tjednima, živio je
na sardinama iz konzerve i pecivima. No čim je napokon smazao kebab, naravno da
je bio prava stafilokokna bomba s ekstra bijelog umaka...
Želudac mu se toliko grčio da se sav skupio u sebe.
Kvragukvragukvraaagu!
Pokušao je ustati, no bilo je beznadno. Nije imao mrvu snage u sebi, a ni trzaji od
hladnoće nisu popuštali. No mora smjesta otići, prije nego što Nisse ili kako se već
zove tip koji posjeduje ovu vražju brodicu ne pronađe njegov smrznuti leš.
Bilo je kasno navečer, a dio Pålsundeta gdje je stari brod bio usidren nije baš bio
posjećivan ni preko dana.
Pad mu je iscrpio svu snagu, no ako ne želi završiti smrznut kao Ledeni čovjek
Ötzi, mora nekako otići otamo.

123
 -exponto-

Trbuh mu se opet zgrčio, zbog čega je još jednom privukao koljena ušima.
Hladna kvrga u gaćama pomaknula se prema leđima.
Prokletstvo...
Pričekao je da grč prođe, a onda je skupio svu snagu koju je imao i podigao se na
koljena. Most je samo pola metra dalje.
Stavio je jedno stopalo na pod, napeo bedrene mišiće i ustao. Noge su mu
klecale, no ipak je uspio stajati. Napravio je dva koraka. Podigao je jednu nogu i
pokušao prijeći na most.
No potporna noga odjednom mu je klecnula, pa je pao na leda u tamnu vodu.
Divljački je mahao rukama i progutao litre vode pokušavajući se vratiti. Na
trenutak se vratio na onaj ležaj u zatvoru u Dubaiju gdje su murjaci pokušavali
izvući priznanje iz njega utapanjem. No onda su mu nožni prsti dotakli dno, pa je
panika malo popustila.
Teškom mukom dočepao se obale, dopuzao u sjedeći položaj i naslonio leđima o
neko stablo. Pokušavao je doći do zraka te je povratio slap zelene vode Mälarena u
nekoliko navrata dok mu želudac nije bio gotov. A time i on sam... Jebemuisve...
Začudo se ubrzo počeo osjećati bolje. Kao da su mu plivanje i neželjeno
ispumpavanje želuca obnovili tijelo.
Osim toga došao je na ideju. Prenoćište na Långholmenu. Kako se toga nije prije
sjetio...
Pomogao se deblom da ustane na noge, a zatim mehanički posegnuo za
cigaretom u džepove. Pronašao je promočeni opušak koji nije imalo smisla ni
pokušati zapaliti.
S nezapaljenom cigaretom među usnama oprezno je oteturao prema puteljku koji
je vodio do starog zatvora.
*
Vrata ureda bila su mu zatvorena, no nije se zamarala kucanjem.
»Dobila sam otkaz«, rekla mu je prije nego što se uspio okrenuti.
»Eh, da... Čuo sam.«
Ustao je, no nije pokazao nikakvu namjeru da joj se približi.
»Aha, znači vijest se već proširila. Što si saznao?«
»Ne mnogo, imali smo konferencijski razgovor s Antheom maloprije...«
»I?«
Slegnuo je ramenima i izgledao kao da promatra mrlju na zidu iza nje.
»Samo je rekla da si dobila otkaz koji smjesta stupa na snagu.«
Pogledao ju je, a onda ubrzo opet skrenuo pogled.
»Nešto o lošoj prosudbi koja je dovela trvrtku u opasnost. Iznevjerila si njihovo
povjerenje...«
»Nisu ti valjda uspjeli prodati tu priču?« Razrogačila je oči.
»Ne, naravno da ne...«
»Ne zvučiš mi baš uvjerljivo...«

124
 -exponto-

»Dosta, Becca, branio sam te. Ispričao sam koliko ti je teško bilo posljednjih
mjeseci. Rekao sam im za tablete za spavanje i to...«
»Rekao si im ŠTO?«
Podigao je ruke pred sebe.
»Ništa, samo sam rekao da si imala problema s nesanicom, što je i istina.
Nedostatak sna može utjecati na prosudbu...«
»Ne vjerujem svojim ušima...« Prekrila je lice rukama.
»Samo sam ti htio pomoći...«, promrmlja on.
Duboko je udahnula i zaustavila se da ne kaže prve dvije rečenice koje su joj pale
na pamet.
»Moram odmah isprazniti stol«, reče najsmirenije što je mogla. »A onda ću
nazvati odvjetnika. Neće se samo tako izvući.« Pogledala je na sat.
»Pričat ćemo o ovome kod kuće...« »Eeeh?«
Odjednom je krenuo odlučnije.
»Dakle, Becca, ja zaista volim ovu tvrtku. Jako puno. Tu sam od samog početka,
a sad kad nas je PayTag nakrcao novcem...«
Pogledao ju je. Nekoliko sekunda nisu ništa govorili.
»Iskreno govoreći, Becca, nas dvoje već neko vrijeme ne funkcioniramo. Ne
otkad...«
Zaustila je reći nešto kako bi mu odbrusila nekom oštrom replikom. No umjesto
toga samo je zašutjela.
»Sada ili za dva mjeseca, rezultat bi bio isti, pa zašto da to dalje razvlačimo...«
Slegnuo je ramenima.
Ledena kvrga koju je osjećala u prsima cijelo jutro sada se udvostručila. Htjela se
pobuniti, viknuti da je u krivu, da je idiot. Da se sve to može riješiti...
No umjesto toga samo se polako okrenula i umorno ga pogledala preko ramena.
Zatim je napustila sobu i pažljivo zatvorila vrata za sobom.
Stvari su joj stale u plastičnu vrećicu.
Nekoliko fascikla s potvrdama o plaći, ugovorom o zaposlenju i još nešto
papirologije. Njezina stara policijska kapa koju je objesila na zid zajedno s nekoliko
uokvirenih slika s policijske akademije. Lončanicu koju joj je Micke poklonio za
useljenje bacila je u smeće, no onda se pokajala i vratila je na prozor.
Svi njezini zaštitari bili su vani na zadatcima, a osoblje iz ureda odavno je otišlo
kući. Uzela je vrećicu i krenula dolje stepenicama.
Prvo je otišla do trezora vratiti oružje, a zatim je ispraznila svoj ormarić. Trebala
je još samo ostaviti ključeve i propusnicu u poštanskom pretincu odjela. No umjesto
da se vrati na kat iznad, izašla je na ulicu i krenula prema podzemnoj.
Potražila je pokaz po džepovima i pronašla ga u jednom od unutarnjih. No
zajedno s njim izvukla je i posjetnicu strike Tagea koju joj je dao pred stanom. Debeli
bijeli papir s velikim državnim grbom u zlatu, s malo crvene i plave na jednoj strani.
PUKOVNIK ANDRE PELLAS

125
 -exponto-

Kraljevski maršal Kraljevski Dvor

Ispod je pisao fiksni broj i mail adresa, no začudo nije bilo mobitela.
Njega je pronašla na poleđini, napisanog plavim nalivperom.
070 - 430506
/ Striko T.
Iz nekog razloga, zbog te se kratke poruke osjećala malo bolje.
*
Slijedio je cigleni zid dok nije pronašao otvor.
Iako ovo nije zatvor već više od trideset godina, stare zgrade izgledale su
poprilično strašno, pogotovo ovako usred noći. Ostavljale su dojam Arkham
Asyluma kojeg se bilo teško osloboditi. Velika, zidom ograđena šljunčana površina
nekoć je bila zatvorsko unutarnje dvorište. Negdje u daljini čula se glazba
pomiješana sa zvukom prometa s Västerbrona iznad njega.
Nekolicini umornih uličnih svjetiljki pridružio se par prozorskih svjetiljki u
niskim zgradama ravno pred njim odakle je čini se dolazila glazba.
No svi prozori velike zgrade njemu sdesna bili su zatamnjeni, a kad je prišao
jednim vratima, shvatio je i zašto. Prenoćište je zatvoreno zbog preuređenja. Vidimo
se na jesen!
Pa sranje! A baš se ponadao tušu i spavanju u pravom krevetu.
No ipak je imao malo sreće. Primijetio je građevinski kontejner i nekoliko šupa s
alatom na samom kraju zgrade, a kad ju je zaokružio, pronašao je improvizirana
vrata od šperploče.
Dvije ručke i obični lokot bili su sve što je zadržavalo nepoželjnike vani, a
jednostavno ih je razbio uz pomoć cigle.
Iza vrata nalazio se mračni hodnik koji je zaudarao na prašinu od gradnje, no
njegov vjerni upaljač udijelio mu je makar malo svjetla.
Nakon nekoliko metara došao je u veliki blok ćelija. Izgledalo je baš kao što je i
zamišljao.
Blago svjetlo ljetnje noći dolazdo je odnekud sa stropa. Bio je sigurno dvadeset
metara visok. Između je bilo nekoliko otvorenih katova i dugih nizova ćelija.
Sdesna su mu bile čelične stepenice, i na trenutak je razmišljao popeti se gore i
pronaći neki krevet. No shvatio je da se prvo mora sanirati.
Trbuh mu se još uvijek grčio, a unatoč neželjenom kupanju i dalje je osjećao
smrad govana iz gaćica. Tuš mu je dakle prioritet.
Nastavio je hodati prizemljem, držeći upaljač visoko da dobije bolji pregled
mjesta.
Ovo je sada prenoćište. No zatvorski osjećaj se zadržao, pogotovo ovako u
mrklom mraku. Stotine, tisuće jadnika ovdje je treslo rešetke godinama. Doslovno
rečeno.
Uske ćelije, debeli kameni zidovi, čelične rešetke na prozorima. Kazneni posao
šest dana u tjednu, na ukusnoj prehrani od kruha i vode.

126
 -exponto-

Kvragu, ovo je zaista daleko od njegovoga zatvorskog iskustva, koliko god

kratko trajalo...
Trznuo se na neočekivani zvuk. Metalni prasak negdje iz mraka njemu sdesna.
Pričekao je nekoliko sekunda i potom pomaknuo upaljač da bolje vidi. No
prostor je bio prevelik, a trepereće malo svjetlo brzo je progutao mrak.
Progutao je slinu i svojski se potrudio da se ne počne tresti. Što i ne bi bilo čudno,
ovo je vraški creepy, a još je sav mokar i usran.
Zvuk je vjerojatno došao od neke razvodne kutije ili nečeg sličnog.
Za svaki je slučaj pričekao još minutu. No sve je bilo tiho. Vrijeme je da pronađe
taj tuš...
Nekoliko metara dalje raspoznao je obrise metalne ploče koja je stršala iz jednog
od debelih zidova. Podigao je upaljač i pročitao što piše:
Praonica
Yes!
*
Spustila je vrećice pred vratima i ušla u dnevni boravak ne upalivši svjetlo.
Zaudaralo je na ustajali zrak.
Zimus su razgovarali o tome da bi mogla prodati svoj stan. Mickeov je dvaput
veći i bliže centru, a uz plaću koju su trebali imati mogli su kupiti i stan do njegovog
i srušiti zid.
No ona je oklijevala i izbjegavala raspravu dovoljno dugo da se susjedni stan
proda. Možda je već tada znala da neće uspjeti, da joj treba backup plan.
Otvorila je prozor i pustila malo svježeg zraka. Zatim je na krevet izbacila sve
stvari koje je pokupila.
Propala veza svedena je na četkicu za zube, nešto zgužvane odjeće, nekoliko
džepnih knjiga i raznih drugih stvarčica.
Dobda je nogu i otkaz u isti dan. Ma bravo, Normen...
Začudo ju je ovo s poslom više zaboljelo. Dobiti otkaz joj je na neki način najgori
neuspjeh. Ona i Micke već su dugo bili na tankom ledu, zaista je bio u pravu. Uzrok
tome je činjenica da je njoj bilo draže ono vrijeme kad su samo bili u neobaveznom
odnosu, a i to što mu se iza leda nalazila s Tobbeom Lundhom. Ta sigurnost i
predvidljivost za kojom većina ljudi teži u vezi nju je prestravljivala i držala budnom
noćima.
A ni pilule za sreću nisu baš pomogle.
Posljednjih mjeseci pokušavala je pronaći nove metode rješavanja problema
nemira. Više treninga, odlazaka u streljanu i prije svega više posla. Gomila posla.
No sve te metode samo su odgađale neizbježno. Jednostavno više nije bila
zaljubljena u Mickea, možda nikad nije ni bila. Ne zapravo...
Šteta, jer zaista je dobar dečko, jako dobar.
No kad bolje promisli, dobri dečki nikad nisu bili njezin stil. Po svim običajima,
sada bi se trebala zatvoriti u stan u kućnom ogrtaču i jesti sladoled direktno iz
ambalaže te odgledati svih deset sezona nekog američkog sitcoma u komadu.

127
 -exponto-

No njezina tuga sastojala se najviše od umora i razočaranja pomiješanih s malo

olakšanja. A i nije imala vremena za samosažaljevanje.
Bankovni sef, Black, Stigsson, striko Tage/Andre Pellas i ono što je vidjela u
Henkeovom stanu — sve je vjerojatno povezano na neki način, a ona mora otkriti
kako.
Otvorila je ormarić u kupaonici, uzela pravu kutijicu i popila večernji lijek.
Zatim je izvadila vizitku iz džepa i uzela telefon.
*
Kutija tableta, promočene cigarete, upaljač, ključevi od stana, mokri smotuljak
novčanica iz tajne zalihe...
Smjestio je sve stvari u prozorsko okno velike sobe s tuševima. Keramičke
pločice na zidovima odražavale su malo svjetla izvana, dovoljno da se može snaći
bez upaljača. U jednom džepu pronašao je jeftini mobitel za kontakt koji mu je dala
ekipa u veterinarskoj klinici.
Shit, mislio je da ga se riješio još tamo u parku. Svejedno, ionako se smočio
prilikom pada u vodu i zasigurno je posve uništen.
Upalio je tuš, na svoje iznenađenje otkrio da ima tople vode i nakon što je dobro
oprao sebe, prešao je na odjeću.
Gaćice su mu gotove, nema smisla da ih uopće pokušava spasiti. Traperice je
trljao o pločice sve dok nije isprao većinu govana.
S majicom i jaknom je išlo lakše te ih je objesio na nekoliko kuka u jednom kutu.
Zatim je sjeo na pod dok je voda i dalje tekla po njemu.
Naslonio se na zid i sklopio oči. Misli koje su mu svrdlale glavom polako su se
smirivale. Vrtjele su se sve sporije i sporijeeeee...
»Nije te bilo lako naći...« Glas je došao niotkuda.
Trznuo se i udario glavom o pločice tako jako da je vidio zvjezdice pred očima.
Zatim je teturajući pokušao ustati dok mu je srce lupalo, a mozak pokušavao
shvatiti gdje je i tko mu se ovo ušuljao dok je drijemao.
»Nije baš nešto posebno, zar ne?«
Opet muški glas, čini se da je razgovarao s još jednom osobom.
HP je žmirio prema vratima s kojih je dolazio zvuk.
Instinktivno je spustio ruke da zaštiti paket. Taj grubi glas zvučao mu je poznato.
Dvije tamne figure počele su se nazirati u mraku, a on je zakoračio unatrag.
»Evo, donijeli smo ti čistu odjeću...«
Taj je glas definitivno poznavao.
Bila je to Nora, veterinarka. Spustila je sportsku torbu na pod do njega.
U jednom užasnutom trenutku pomislio je da je to ona prugasta, s ručnim vezom
i ušivenim telefonskim brojem. No kad ju je dodirnuo, s olakšanjem je vidio da je to
samo obična najlonska vrećica.
»H-hvala«, promuca on.

128
 -exponto-

»Navuci to na brzinu, moramo ići!« promrmlja muškarac, a sada ga je HP bez

problema prepoznao. Buffalo Bull s veterine, Jeff, ili kako se već zove.
»Kog vraga vi radite ovdje...?« upita on, no nitko mu nije odgovorio. »Kako ste
me uspjeli...«
Zatim prekine sam sebe.
»Mobitel, zar ne?«
»Bravo, Einsteine!« naruga mu se Jeff.
»Moramo smjesta ići, HP«, reče Nora. »Svi murjaci u zemlji te traže. Ako netko u
glavnoj zgradi shvati da ovdje ima ljudi...«
»Dobro, dobro.« Na brzinu je navukao bokserice, hlače, majicu i jaknu s
kapuljačom. Sve mu je savršeno odgovaralo, uključujući i tenisice. Kao da su znali
njegovu veličinu.
»I dalje izgledaš grozno, uzimaš li lijek?« upita ga Nora.
»Mmmm«, promrmlja on. »Ali izgleda da sam nešto krivo pojeo jer sam dobio
gaaadnu crijevnu virozu.«
Otišla je do prozorskog okna i uzela njegovu kutiju s lijekovima.
»OK, napunit ću je novim tabletama za slučaj da si povratio one prije...«
Strpao je ostatak stvari u džepove i bacio oproštajni pogled na svoju odjeću.
»U redu, gotov sam. Hvala na pomoći!«
»Onda idemo.« Jeff pokaže prema vratima.
»Sorry, ne znam jeste li preslušali glasovnu poštu, no nisam zainteresiran za
suradnju s vama. Nije mi napeto...«
Nitko od njih nije se ni pomaknuo.
»Slušaj, mali«, reče Jeff nimalo ljubaznim tonom. »To nije bilo pitanje...«
Snažno je stisnuo HP-a oko desnog bicepsa i signalirao Nori da krene. Pričekao je
da odmakne malo od njih.
»Učini mi uslugu«, zasikće on HP-u i pojača stisak. »Nas dvoje imamo malo
nedovršenog posla, pa ti je bolje da se ne buniš.«
»O čemu ti, pobogu, pričaš?«
»Birkagatan 32, zvuči poznato? Završio sam na hitnoj jer su mi oči bile pune
crvenog spreja. Bio sam na bolovanju tjedan dana, a cura mi se nije više usudila
vratiti kući nakon tvoje male poruke na vratima...«
A odatle mu je poznat ovaj mišičavac!
To je bilo prije dvije godine i tada mu je vidio samo dio crvenog lica i tetoviranu
ruku, no sada mu je sve kristalno jasno.
Remember rule number one
Fanovi su voljeli gledati kad netko nastrada...
»Krtica...« Izletjelo je iz njega kao da ima Tourettov sindrom i primijetio je kako
se Jeff trznuo. Stisak oko ruke još se pojačao pa je na sekundu pomislio da će ga Jeff
ubiti.
»Idete li vi, ili?« reče Nora.

129
 -exponto-

Nekoliko sekunda vladala je tišina.

»Jasno, dolazimo«, promrmlja Jeff i gurne HP-a pred sebe.
Auto im je bio odmah izvan zidina.
»Ulazi!« Jeff mu otvori stražnja vrata.
»Ne dok mi ne kažete kamo idemo!«
»Ulazi, rekao sam.« Jeff mu se približi i stisne šake.
»Ne pada mi na pamet.« Osvrnuo se preko ramena, tražeći put za bijeg. No,
nažalost, nalazio se na otoku, a osim toga čisto sumnja da bi imao snage opet
potrčati.
»Smirite se, obojica.«
Opet Nora. Stavila je Jeffu ruku na rame, a zbog te intimne geste HP je još više
zamrzio tog mamlaza.
No očito je upalilo jer je Jeff spustio ruke.
»Idemo na sastanak«, reče ona kratko. »Nije daleko, a nakon toga ćemo te
ostaviti gdje god želiš.«
Nije se ni pomaknuo.
»Hajde, HP, ne bi se trebao bojati običnog sastanka...« Namignula mu je, i
odjednom mu je postalo teško suspregnuti osmijeh. Pretvarao se da razmišlja što će.
No zapravo je bio preumoran za razmišljanje.
»Dobro«, reče on i slegne ramenima. »Vozite...«
Tamni Volvo pojavio se pred njezinom zgradom.
Vozač nije stigao ni parkirati, a ona je već bila na pločniku.
Čekala je na mračnom stubištu više od petnaest minuta, što nije pridonijelo
njezinom raspoloženju.
Uskočila je na stražnje sjedalo i snažno zalupila vratima za sobom.
»Koji vrag se događa?« vikne ona.
»Smiri se, sve ću ti objasniti. Samo mi, molim te, daj priliku.«
Tage Sammer podigao je ruke pred sebe nekako pretjerano, pa joj je bilo teško
zadržati bijes.
»Dobro«, reče ona i duboko udahne. »Slušam...«
»Kao što već znaš, bavio sam se raznim oblicima sigurnosti i zaštite, otkako sam
završio svoju službu u Obrambenim snagama. Dvor, ili točnije rečeno kraljevski
maršal, jedan je od mojih klijenata.«
»Da, da, to sam shvatila«, odbrusi ona. »Ali zašto si glumio da se ne poznajemo, i
zašto se zoveš Andre Pellas, a ne Tage Sammer? I kako se moj brat uklapa u tu
priču...?«
Položio joj je ruku na rame kao da je želi utišati.
»Možemo krenuti, Jonssone«, reče on vozaču pretjerano glasno.
»U redu, pukovniče.« Vozač ubaci u brzinu i odveze se s pločnika.
Tage Sammer nagne joj se malo bliže.

130
 -exponto-

»Vidi, Rebecca...«, reče on. »Baš kao i tvoj otac, ponekad moram koristiti različita
imena. Andre Pellas je ime koje sam koristio u ranijoj karijeri.«
»Vojna obavještajna služba, zar ne...?«
Na stražnjem sjedalu bilo je tamno, no primijetila je blagi trzaj na njegovom licu.
»Pronašla sam tvoju staru sliku u jednoj knjizi o Cipru«, doda ona.
»Tako dakle...«
Nekoliko sekunda vladala je tišina.
»Moram priznati da sam te podcijenio, Rebecca«, nastavi on uz kiseli osmijeh. »I
tata ti je bio temeljit u svom poslu, pripremao se do najsitnijeg detalja, nikad ništa
nije prepustio slučaju...«
Duboko je udahnuo.
»Ovako je bilo: Nakon atentata u Kungsträdgårdenu prije dvije godine, Dvor je
uvidio da treba pribaviti nekog kompetentnijeg za osiguranje i špijunažu. Kraljevski
maršal i ja stari smo prijatelji, pa me je kontaktirao. Kao što znaš, Njegovo
Veličanstvo imalo je dosta...«
Pauzirao je kao da traži prave riječi.
»... PR neuspjeha, nazovimo to tako.«
»Misliš na onu skandaloznu knjigu koja govori da su mu prijatelji gangsteri,
glasine o...«
»Nećemo ići u detalje...«, prekine je on. »No poljuljano povjerenje uvijek ide ruku
pod ruku s povećanom opasnošću od prijetnji, a pri događaju kao što je princezino
vjenčanje svi su posebno nervozni.«
»Razumijem, ali Sapo drži sve pod kontrolom...«
»Da, tako je. No incident kod Kungsträdgårdena ove godine ukazao je na očite
propuste u procjeni opasnosti i komunikaciji između Dvora i Sigurnosne policije.
Moja zadaća je biti posrednik. Premostiti eventualne razlike u mišljenju, ako shvaćaš
što govorim?«
Stisnuo je vrške prstiju kako bi dočarao što je rekao, a ona se na to nasmijala. Ta
gesta bila je tako očita, i tako poznata.
»Osim toga, pridonosim svojim iskustvom i mrežom kontakata koju sam razvio
u više od trideset godina rada u međunarodnom osiguranju«, nastavi on. »Nudim
drugo mišljenje, recimo to tako...«
Auto je poskočio preko nagiba na Västerbronu i nastavio dalje prema
Hornstullu. S desne strane nazirao se stari, mračni zatvorski kompleks na
Långholmenu.
»Vjerujemo da je atentat na Kungsträdgårdenu izvršila posebna internetska
skupina koja se naziva Cirkus, Događaj, a ponekad i...«
»Igra«, uskoči ona.
»Tako je! Pretpostavljam da ti ih je Henrik spomenuo?« Kimnula je.
»Isprva sam mislila da priča gluposti. Da je to jedna od njegovih tipičnih priča...«
»No postajala si sve sigurnija?«
»Da, pogotovo nakon što sam razgovarala s...«
131
 -exponto-

Ugrizla se za usnu.
»... Magnusom Sandströmom?« nadopuni Sammer, »ili Farukom Al-Hassanom,
kako se sada zove.«
Nije odgovorila.
»Ne brini, Rebecca, dobro poznajemo gospodina Sandströma. Držimo ga na oku
već dugo vremena. Znamo da mu je jedna od zadaća regrutiranje novih ljudi koje
Igra može iskoristiti.«
»Misliš ljudi poput Henkea?«
»Tako je, tvoj brat je dobar primjer aktivnog sudionika. No Sandström i njemu
slični regrutiraju i druge, mnogo... pasivnije pomagače...«
»Poput?«
Nagnuo joj se još bliže i utišao toliko da je umalo počeo šaptati.
»Tebe, na primjer...«

132
 -exponto-

Sedamnaest | Promjena igre

Parkirali su se u garaži kod postaje Söder. »Evo ti.«

Nora mu pruži jeftine sunčane naočale.
»Navuci i kapuljaču.«
Nije shvaćao zašto dok nisu prošli pokraj kioska gdje je ugledao svoju vlastitu
sliku na zidu.
NAJTRAŽENIJI ČOVJEK U ŠVEDSKOJ vrištalo je s naslovnica, toliko glasno da
je umalo morao začepiti uši.
»Jesi dobro?« reče Nora tiho.
»Jesam...«, promrmlja on nimalo uvjerljivo.
»Jesmo li blizu?«
Kimnula mu je.
»Moramo proći kroz Fatbursparken, a onda smo tamo.«
Skrenuli su iza nekih radionica i zatim pratili ogradu.
Glazba i žamor s terasa na Medborgarplatsenu čuli su se do ovamo.
Jeff zastane na trenutak i ogleda se.
»Unutra«, reče zatim i pokaže na otvor u ogradi.
Slijedili su mali asfaltirani puteljak koji je krivudao prema dolje u polukrug. Na
dijelu gdje je razina zemlje nestajala iz vida, asfalt se pretvorio u šljunak, a nakon
toga ušli su u malu udolinu sa strmim zidovima s obje strane. Čudno, mislio je da
poznaje Södermalm kao svoj džep, no ovo nikad nije ni vidio.
Mostom za pješake nekih sedam-osam metara iznad njih prolazio je tisuću puta,
a nikad se nije ni zapitao što je ispod. Vjerojatno zbog zelenila koje se penjalo uz
zidove i stvaralo zaštitini krov koji je zaklanjao pogled.
Udolina je završavala pred velikom stijenom usred koje su bila velika željezna
vrata, a kad su im se približili, zapuhnuo ih je svjež, vlažan zrak.
Jeff se još jednom osvrne preko ramena, a zatim baci pogled gore na zgrade u
prizemlju.
»U redu?« reče Nora.
Jeff kimne.
Izvadila je veliki ključ iz džepa jakne i otključala ogradu. Nakon što su ušli, opet
ju je zaključala.
Jeff izvadi džepnu svjetiljku i osvijetli prostoriju.
Desetak metara niže bila su vrata.
Nora požuri do njih i počne petljati po bravi, a HP se nije ni pomaknuo. Bio je
umoran, iscrpljen i više nije mogao ni metra dalje, barem ne dok mu ne kažu kamo
idu.
»Hajde.« Jeff ga povuče za ruku.

133
 -exponto-

Htio ga je poslati kvragu, no u tom trenutku upalio se red svjetiljki s druge

strane vrata, ukazujući na dugi tunel koji vodi u brdo.
Oklijevao je, a zatim mu je prevladala znatiželja.
Tunel je bio velik, sudeći po širini i dužini vjerojatno se koristio za željeznički
promet. Strop je bio kamen, a svakih petnaest metara s njega su visjele stare
fluorescentne svjetiljke koje su isijavale prilično dobro led-svjetlo. Strane su mu
većinom bile od grube stijene, no tu i tamo voda je ispolirala nešto glađu površinu.
Tunel je skretao ulijevo, a teren se blago naginjao prema dolje, na čemu su HP-
ove umorne noge bile zahvalne. Koraci su im odzvanjali o zidove, a nakon pedesetak
metara preklopna vrata nestala su im iz vida.
»I kamo mi to idemo?« zasikće on prema Nori. No odgovorio je Jeff.
»Rekli smo ti to još na Långholmenu. Idemo na sastanak...« »Da, ali mislio
sam...« Nije dovršio rečenicu. Što je zapravo mislio?
Ni sam nije znao. Cijeli sustav mu je bio rebootan, no mozak mu se nije htio
pokrenuti.
Ušli su gore kod Fatbursparkena, tunel je skretao prema dolje i ulijevo. U ovom
trenutku prošli su nekih dvjesto metara, što znači da se nalaze točno ispod...
*
Ulica Sankt Paul.
Vozač je zastao na slobodnom parkirnom mjestu. Zatim je, bez da mu je Sammer
išta rekao, izašao na pločnik i zatvorio vrata za sobom.
»Vjerojatno imaš hrpu pitanja, Rebecca, i vjeruj mi — bio bih najsretniji kad bih ti
na sva mogao odgovoriti. No, kao što sigurno znaš, to je nemoguće...«
Pogledao ju je tako da je odmah samo potvrdno kimnula.
»No s obzirom da imam povjerenja u tebe, pokušat ću ti izaći u susret i ispričati
sve što trebaš znati da popuniš praznine...«
Zaustila je reći nešto, no odustala je.
Činjenica da Sammer radi za Dvor i Sapo objašnjavala je dosta toga. No imala je
još mnogo, mnogo više pitanja koja sada mora nekako formulirati.
»Bankovni sef...«, počne ona. »Znao si da je u njemu bilo oružje...«
Na trenutak je oklijevao, a onda je polako kimnuo.
»Bolje rečeno, sumnjao sam. Kao što sam rekao, tata ti je djelovao na svoju ruku i
donio je nekoliko nesretnih odluka. Bilo bi zaista loše da se to oružje poveže s...«
Napravio je gestu prema prozoru.
»... događajima iz prošlosti.«
Utihnuo je na nekoliko sekunda i pogledao je.
»Bankovni je sef poput nekakvog mjehurića, Rebecca. Mjesto na kojem je vrijeme
stalo i za koji ne vrijede uobičajena pravila. No, kao što znaš, svi mjehurići imaju
nešto zajedničko...«
»Prije ili poslije puknu«, dopuni ga ona.
Kimnuo je.

134
 -exponto-

»A putovnice?«
»S njima je rizik nešto manji, no svejedno bih cijenio kad bi mi ih predala zajedno
s oružjem. Ako ništa da zaštitimo uspomenu na tvog tatu...«
Nije odgovorila već je pokušala spojiti sva pitanja u neku smislenu priču.
»Papir koji si dao Henkeu tamo na groblju. Rekao si da si mu htio dati nekakvu
poruku, da si zbog toga morao stupiti u kontakt s njim...«
Sammer nije odgovorio, izgledao je kao da čeka da formulira rečenicu do kraja.
»Ne shvaćam kako se to uklapa u cijelu priču...«, reče ona.
Duboko je udahnuo i zadržao dah nekoliko sekunda prije nego što ga je ispustio.
»Obećao sam vašem ocu da ću se brinuti za vas. I tebe i Henrika. Kad su nam
počeli pristizati podaci da je Henrik uključen u Igru, odlučio sam prekršiti pravila...«
»Kaknäs, nešto se tamo dogodilo...?« reče on.
Bacio je brzi pogled kroz prozor.
»Odabrao sam ponešto neortodoksnu taktiku, mogli bismo reći...«
»Kako to? Radi se o mom bratu. Moraš mi reći, striko Tage...!«
Snizio je glas i nagnuo se prema naprijed.
»Henrik me ne voli, zar ne? Nije mu drago što smo nas dvoje u kontaktu?«
»Eeh, što?« Pitanje ju je iznenadilo. »Ma ne, ili možda ipak da. Ali to nije zbog
tebe.«
»Ne, Rebecca, nažalost jest...«
Duboko je udahnuo i nekoliko sekunda činilo se kao da razmišlja.
»Ovako ti je to. Većinu sudionika u Igri kad-tad zahvati teška paranoja. Postane
im teško razlikovati zbilju od mašte i počnu vidjeti urote iza svakog ugla...«
Zastao je nakratko, a ona je kimnula.
»Baš kao što sam se bojao, to se dogodilo i Henriku. Odavno je već prešao
granicu zdravog razuma...«
Nastavila je kimati, ovaj put malo jače. »Jedini način da ga se spasi jest da se igra
prema njegovim pravilima. Nisam ponosan na to, Rebecca, nadam se da shvaćaš...«
»Ali što si napravio?«
»Uvjerio sam Henrika da sam ja zapravo Voditelj Igre.« »Š-što?«
Podigao je ruku da je utiša.
»Razumijem što misliš, Rebecca, i kao što sam rekao, nisam baš ponosan na to.
No mislim da je moja laž bila jedini način da ga se spasi. Vidiš, dao sam mu jedan
zadatak. Zadatak koji je toliko nezamisliv da ga ni sam Henrik ne bi pomislio
pokušati izvršiti, već bi se pokušao izvući iz Igrinih šaka. Vratiti se u zbilju i opet biti
dostupan, možda i...«
»Spreman na suradnju!« prekine ga ona. »Htio si da otkuca Igru i bude vam
izvor informacija. Jesu li ga zato odveli u Säpo?«
Sammer polako kimne.
»No Eskil je pretjerao. Henrik nije bio potpuno spreman, a kad se pojavio
odvjetnik...«

135
 -exponto-

»... Stigsson se uznemirio i dopustio da vam Henke izmakne.«

Duboko je udahnula.
»Znači, plan je bio pritisnuti Henkea toliko da pobjegne. No umjesto toga gurnuli
ste ga preko ruba, a on je onda iz nekog razloga pokušao napasti Blacka. A sad vas je
strah da će sve to procuriti. Zato ste ga se htjeli dočepati prije nego što vas
razotkrije...«
»Ne, ne, nipošto, krivo si shvatila...«
Podigao je obje ruke kao da je želi spriječiti da dovrši rečenicu.
»Draga Rebecca, moraš mi vjerovati kad ti kažem da vam zaista želim samo
najbolje. I tebi i Henriku. Erland mi je bio prijatelj, vjerni kolega koji je uvijek bio
odan meni i našem poslu. Jedna od najvećih tuga u životu mi je što nisam bio tamo
kad je nastradao i spasio ga. Te sile koje su zarile svoje kandže u Henkea usko su
povezane s Erlandovom sudbinom, i zato sam pribjegao drastičnim metodama...«
Srce joj je počelo jače lupati.
»Želiš reći da je i tatu iskoristila Igra?«
Sammer napravi grimasu.
»Ne smiješ mi reći to, zar ne?« reče ona.
Bacio je brzi pogled kroz prozor.
Vozač je i dalje stajao na pločniku malo dalje, a sudeći po pokretima, počeo se
smrzavati na noćnom zraku.
»Nemamo mnogo vremena, Rebecca«, nastavi Sammer.
»Kakav je to zadatak bio?«
»Koji?«
»Zadatak koji si dao Henkeu na groblju, to nešto što je toliko nezamislivo da si
mislio da će odustati. Što je to točno bilo...?«
Vidjela je kako je pogledao kroz prozor. Vozač je krenuo natrag prema
automobilu. Baš kad je otvorio vrata, Sammer se nagnuo prema njoj, toliko blizu da
je osjetila miris njegove vodice za brijanje.
»Trebao bi izvršiti atentat na kraljevskom vjenčanju.«
Nastavili su još otprilike dvjesto metara, a staza je već bila poprilično strma.
Čuli su se neki zvukovi, tiho zujanje klimatizacijskog sustava. Velika rešetka s
desne strane tunela odjednom se spustila stvorivši dašak vjetra, a potom se čulo
zveketanje podzemne željeznice s druge strane.
U daljini je čuo razglas s perona.
Dublje u tunelu ugledao je nešto nalik na vojne barake. Po jednu za svake strane
tunela. I odjednom je shvatio kamo idu.
Prokletstvo!
Zastao je i osvrnuo se preko ramena. Nora je zaključala ogradu iza njih, a ključ joj
je bio u džepu. Osim toga, ne bi imao snage potrčati ni do tamo.
»Ideš li ti, ili?« Jeff zakorači prema njemu.
HP se nagne prema naprijed i stavi ruke na koljena.

136
 -exponto-

»Čekajte malo«, promrmlja i pokuša zvučati iscrpljeno, što i nije bilo teško. Puls
mu je divljao već duže vremena, a ovaj ustajali zrak bilo je sve teže udisati.
Trebao si je kupiti malo vremena, samo nekoliko sekunda da razmisli.
Cijelo vrijeme skretali su ulijevo, a zatim prema dolje, što znači da bi ova postaja
podzemne trebala biti Slussen.
A onda dolaze do baraka dolje ispod...
»Nalazimo se s Izvorom, zar ne?« reče on i pogleda ih.
Nitko od njih nije baš imao pokeraški izraz lica.
»Hajde sad«, reče Jeff i još mu se malo približi.
HP se nije ni pomaknuo.
»Vaš izvor se zove Erman. Upoznao sam ga još davno dok je živio u šumi i
tvrdio da je izbačen iz Igre.«
Ispljunuo je kuglicu viška sline na tunelski pod.
»Erman radi za Voditelja Igre. Vidio sam ih zajedno prije nekoliko sati, u pratnji
murjaka. Prije toga vidio sam ga kako se spušta dizalom koje ide do tamo.«
Pokazao je prema barakama.
Jeff je pokušao reći nešto, no HP ga je ignorirao. Umjesto toga zurio je u Noru,
tražio joj pogled.
»Sve ovo je zamka, Nora...«, reče on najpribranije što je mogao.
»U najboljem slučaju vas je Izvor nasanjkao i postigao da i dalje izvršavate
zadatke za Igru...«
Nije mu odgovorila, no pri korijenu nosa pojavila joj se mala bora.
»... ili ste cijelo vrijeme radili za Voditelja Igre.«
Norin izraz lica nije bilo lako protumačiti, no svejedno je bio uvjeren da je
jednako iznenađena kao što je i on bio. No to nije ni važno.
»Neovisno o tome, Voditelj Igre mi je za petama i želi me se dočepati pod svaku
cijenu. A vi ćete me sada izručiti, shvaćate li?« Zastao je da dođe do zraka.
»Gluposti«, zareži Jeff. »Znači tvrdiš nam da si upoznao Izvora i Voditelja Igre?«
Podsmjehnuo se i napravio gestu glavom prema Nori. »Koji je ovo luđak...«
»Kako izgleda?«
HP-u je trebalo malo vremena kako bi shvatio da se Nora njemu obraća.
»Š-što? Tko?«
»Voditelj Igre, naravno, nego tko?«
»Aha, pa... oko sedamdeset godina, fino odjeven, ima štap... Tipični djedica...«
Polako se uspravio.
»Zove se Tage Sammer.«
»I ti si ga upoznao?«
HP kimne. Njezin ton i izraz lica potvrđivali su mu teoriju, nema šanse da je
svjesno radila za Igru.

137
 -exponto-

»Pili smo kavu na groblju za kućne ljubimce kod Kaknäsa. Imao je kariranu
termosicu u starinskoj kutijici, tipično starački...«
»I mi bismo ti to trebali povjerovati?« Opet se ubacio Jeff, no HP ga je ignorirao.
Nora je ta koju mora uvjeriti, i to ne samo zato što ne želi da ga izruče Ermanu i
Voditelju Igre. Htio je da mu vjeruje. Zaista.
»I, što kažeš?«
Udario je rukama o noge i složio najšarmantniji osmijeh.
»U pravu si«, reče ona i primijeti kako se Jeff prepao. »Izvor se želi naći s tobom.
Čeka tamo...«
Napravila je gestu preko ramena u smjeru baraka.
»Inače je nepovjerljiv i oprezan, no čim smo mu rekli da se povlačiš, htio se naći s
tobom. To mora značiti nešto...«
»To znači da me želi ščepati...!«
Bez upozorenja Jeff odjednom zgrabi HP-a za desnu ruku kao da pokušava
glumiti policajca.
No HP je bio spreman. Opirao mu se pola sekunde da pronađe uporište, a onda
bacio udesno.
Trenutak prije nego što su se sudarili podigao je lijevu nogu i koljenom udario
Jeffa ravno u obiteljske dragulje.
Tip se srušio kao kula od karata i umalo povukao HP-a sa sobom. No u
posljednjem trenutku uspio se osloboditi.
Malo je zateturao, a onda je uspostavio ravnotežu i počeo trčati prema barakama.
Nora je raširila ruke pokušavajući ga zaustaviti, no tunel je bio dovoljno širok da
joj izmakne bez problema.
Pedeset metara do baraka i dizala.
Srce mu je lupalo u prsima.
Trčati u smjeru opasnosti nije baš savršena opcija, no nije imao druge.
Uz malo sreće Erman se zabio u jednu od svojih baraka i nije gledao van.
Trideset metara od cilja čuo je korake iza sebe. To mora biti Nora, Jeff baš nije u
stanju trčati. »Stani, HP!« viknula je, a on se borio protiv refleksa da okrene glavu.
Još dvadeset metara. Petnaest.
Grlo mu je gorjelo, pretvorilo se u slamčicu. Koraci su se približavali. Još deset
metara.
Tunel se suzio u prolaz između baraka, a malo dalje nazirao se svijetli
četverokut, vjerojatno vrata dizala. Bila su otvorena! »Stani, HP!«
Glas joj je bio oštriji, a ovaj put se nije uspio othrvati porivu da se okrene.
Bila je šest-sedam metara iza njega, blizu, no ipak dalje nego što je mislio.
Mogao bi uspjeti... Uspjet će!
U sljedećem trenutku krajem oka spazio je nekakav okret. Počeo je okretati glavu
prema naprijed i shvatio je da se vrata pred njim zatvaraju.
Nakon toga sve se smračilo.

138
 -exponto-

»Je li dobro?«
»Jest, dolazi k sebi...«
Osjećao je nešto mokro i hladno po očima i čelu. Glava ga je boljela, a nos mu je
bio začepljen, pa je bio prisiljen disati na usta.
Dugi, hroptajući udisaji. »Čuješ li me, Henke?«
Predmet na očima je nestao i žmirkao je prema svjetlu.
Norino je lice lebdjelo nad njim, a na trenutak ga je preplavio osjećaj sigurnosti.
Nazvala ga je Henke, baš kao i njegova sestra...
A onda se odjednom sjetio gdje je.
I zašto!
Mora da su ga uvukli u jednu od baraka...
Pokušao je sjesti, povući noge pod tijelo i stati na njih.
»Polako...«
Držala ga je i pokušavala zaustaviti. »Izvor...«, dahtao je. »Erman, moram...« A
onda ga je ugledao.
Stajao je naslonjen preko stolca nekoliko metara dalje. Vitak, guste kose i s
tamnim naočalama, baš kao što su ga opisali.
Pogledi su im se susreli i na trenutak je HP-ov mozak pokušao pohvatati što je
vidio. Što to znači.
No bilo je nemoguće.
Potpuno.
Jebeno.
Nemoguće.
»Pozdrav, HP. Drago mi je što si navratio...«, nasmije se Mange.

139
 -exponto-

Osamnaest | Nemoguće stvari prije doručka

KOG... VRAGA... TI...

RADIŠ... OVDJE...?!!!«
Sjeo je Mangeu na prsa i stisnuo mu prste oko vrata te mu lupao glavom o
linoleumski pod.
»Pustiiii... HrrP... Kvrrraguu!!!« grgljao je Mange i divljački se borio rukama. No
HP se nije ni obazirao na to.
Netko ga je povukao za ramena i zgrabio za ruke. Nora mu je viknula nešto na
uho, no nije ju slušao. Ubit će toga malog lažljivoga gada...
Odjednom ga je za vrat zgrabila nečija snažna ruka, toliko jako da mu je na
trenutak prestao dotok krvi u mozak.
Zacrnjelo mu se pred očima i počeo se grčiti i trzati, pa je oslobodio Mangea iz
stiska. U sljedećem trenutku podigao se na noge. Stisak oko vrata je malo popustio,
dovoljno da mu se vrati vid.
Vidio je Noru nagnutu nad Mangeom.
»Dečko, smiri živce malo!« zasikće mu Jeff u uho. »Inače ću ti vrlo rado slomiti
vrat...«
HP je pokušao pružiti otpor, mahao je rukama ne bi li zgrabio Jeffa negdje gdje
bi ga boljelo. No nije imalo smisla. Stisak je bio toliko čvrst, a njegovi patetični
pokušaji opiranja postigli su samo to da ga Jeff odigne od poda tako da su mu ga
prsti jedva doticali.
Sva je snaga iscurila iz njega. Ruke i noge su mu otežale, nije više imao snage
podignuti ih, jedva se držao uspravno.
Jeff ga je odvukao nekoliko metara i bacio na mali kauč. Jedva je skupio snagu i
uspravio se.
Mange je ustao, uhvatio se za vrat pa popio čašu vode koju mu je Nora donijela
odnekud.
I HP-u bi dobro došlo piće, grlo mu je bilo posve suho, a žeđ jedini osjećaj kojeg
je bio svjestan i za koji se mogao držati.
Mange je Izvor.
Mange
Je
Izvor
Što znači... ŠTO ZNAČI???
Sklopio je oči i stavio ruku na čelo. Suze su ga pekle u očima i stisnuo ih je najjače
što je mogao da ih ne pusti.
Fuck.
Fuck!
FUCK!!!
Mange je ustao sa stolca u kojem je sjedio i smjestio se do HP-a.
140
 -exponto-

»Evo ti!«
Pružio mu je napola punu čašu vode. HP je samo zurio u njega.
»Hajde, HP! Ne moraš se bojati, među prijateljima si...« HP nagne čašu i cijelu je
ispije. Voda je bila ledeno hladna i pekla ga je za grlo.
»Koliko dugo?« promrmlja on.
»Što?«
»Koliko dugo si umiješan u Igru, Mange, ili Faruče, ili kako se već zoveš ovaj
tjedan...«
Mange slegne ramenima.
»Već dosta dugo, zapravo...«
HP odloži čašu, nagne se prema naprijed i protrlja sljepoočice. Pokušao je
natjerati mozak da sve poveže. No to je bilo nemoguće. »Š-što, zašto... ovaj... eeh.«
Nastavio se trljati po licu, sve jače i jače. Pritiskao je prstima sve dok ga koža nije
zapekla.
»Još od početka?« promrmlja sebi u bradu.
»Jesi li umiješan od samog početka?« reče nešto jasnijim glasom i ispravi se.
Mange duboko udahne.
»Umiješan sam duže od tebe, znatno duže štoviše...« »Znači ti si me uvukao...?«
Mange odmahne glavom.
»Ne, zapravo ne. Nisam ni znao da si upleten dok se nisi pojavio u dućanu onaj
dan i izvadio mobitel. A čak ni tada, prvo sam pomislio da si ga slučajno našao, da je
ispao nekom drugom Igraču. Kad sam shvatio da si umiješan...«
Slegnuo je ramenima.
»A-ali ne shva...«, HP se nakašlje i pokuša opet.
Krajem oka vidio je kako ga Nora promatra.
»K-kako si počeo s tim? Što radiš? Jesi li Igrač ili Mrav? Moraš mi ispri...«
»To ćemo morati ostaviti za poslije, HP, sad nemamo vremena. Cijeli grad je u
potrazi za tobom, murjaci, Mravi, svi...«
Mange se okrene prema Jeffu.
»Možeš li čuvati stražu u tunelu?«
»Naravno.«
»Sve što ti za sad mogu reći je da sam ti pokušao pomoći...«, nastavi Mange kad
su se vrata za Jeffom zalupila.
»Pomoći!« HP je osjetio navalu krvi u glavu. »Onda si mi mogao reći da si
umiješan, objasniti da je to sve životno opasno. Reći mi da odustanem! Kvragu,
trebao si mi biti najbolji prijatelj!«
»Yeah right, kao da bi to upalilo...«
Mange odmahne glavom.
»Osim toga znaš što se dogodi kad prekršiš Pravilo broj jedan... Nisi jedini koji je
dobio pucanj upozorenja.«
Nora im je donijela još vode, ovaj put svakome po čašu.
141
 -exponto-

»Pokušaj požara u dućanu, remember?« doda Mange kad je vidio da HP baš i ne

shvaća. »To je bdo usmjereno protiv mene, ne protiv tebe. Mali podsjetnik Voditelja
Igre na to što će se dogoditi ako se ne držim pravila igre. Vjerojatno nije ni trebalo
doći do samog požara. Poruka je jasnija ako vidim koji su ulozi.«
Nori se jedna čaša zatresla pa je prolila malo vode po HP-ovim hlačama, no on to
nije ni primijetio.
Mozak mu je pokušavao pronaći uporište.
»I-i koliko toga je onda uopće bdo stvarno?« zamuca on.
»Kako misliš?«
»Kako mislim... A što misliš?! Sve što sam doživio, požar u mom stanu, bomba
na E4-orci, serverska farma u Kisti koju sam raznio, bijeg, svo ono sranje u Dubaiju i
sve što se dogodilo s ArgosEyeom. Koliko toga je uopće bilo stvarno, zaista
stvarno?«
»Sve, naravno...«
Mange popije još jedan gutljaj vode.
»No možda ne onako kako si ti mislio...«, doda on i uzvrpolji se malo.
»Moglo bi se reći da nikada zapravo nisi napustio Igru... Cijelo vrijeme radiš za
njih. To jest... Za nas...«
HP odloži čašu na pod i prekrije lice rukama.
Mange je nastavio pričati, no glas mu je odjednom postao tanji i udaljeniji, kao da
dolazi iz druge prostorije.
Cijela je situacija bila nestvarna, kao u snu, do tog stupnja da se morao uštipnuti
za ruku. Da radi za njih...
Mozak mu se naprezao, očajnički pokušavao posložiti djeliće slagalice, no nije
imao ni najmanju šansu da uspije. Raznio im je serversku farmu, izvukao se iz
pokušaja da mu smjeste ubojstvo i uništio poslovne planove s ArgosEyeom.
Ili je možda u krivu?
Da nije cijelo vrijeme možda...
Radio za njih?
Zurio je u Mangea. Dosadnog, pouzdanog, proćelavog strašljivka Mangelita.
Njegov stari prijatelj, BFF. Cijeli svijet mu se prevrnuo.
Na trenutak se vratio na stari kauč pred TV-om iz osamdesetih s grickalicama u
rukama i razrogačenih očiju. Na ekranu su se upravo otvorila vrata tuš kabine i iz
nje je izvirio Bobby Ewing. 12
Radiš za... Nas...
»Kog vraga ja radim ovdje, Mange?« šapne mu on.
»Daj nam još nekoliko minuta, Jonssone, hvala!«
Vozač je zatvorio vrata bez pogovora.
»Shvaćaš li zašto bih se rado dočepao tog oružja?« nastavi Tage Sammer tiho.
Kimnula je.

12 Lik iz sapunice Dallas.

142
 -exponto-

»Barem mislim da shvaćam.«

»Dobro, zaista bih cijenio da što prije isprazniš tatin sef i predaš mi njegov
sadržaj. Mogu li te to zamoliti, Rebecca? Dajem ti riječ da će oružje nestati i da ni ono
ni putovnice nikad neće isplivati negdje gdje bi ih se moglo zloupotrijebiti.«
Malo je razmislila. »Oružje više nije u sefu...« »Što?«
»Premjestila sam ga odmah onaj dan, otvorila sam sef na svoje ime.«
»Aaah, razumijem. Odlična ideja, Rebecca!«
»Putovnice su mi kod kuće, a u banku ću otići odmah ujutro i nazvati te kad
sredim sve.«
»Dobro, Rebecca, nikad me nisi razočarala! Kad bi bar svi moji suradnici bdi
poput tebe!«
Potapšao ju je po koljenu, a taj joj je lagani dodir odgovarao.
»Nema problema, striko Tage«, promrmlja ona.
»Natrag u Fredhäll, Jonssone, hvala«, reče on i potapša vozača po ramenu.
»Gospođica Normen mora na počinak, imala je blago rečeno gadan dan...«
*
»Ovako ti je to, HP«, počne Mange.
»Razlog zašto si ovdje Nora ti je već otkrila. Uništit ćemo Utvrdu i spriječiti
PayTag i Voditelja Igre u gradnji monopola nad ljudskim prošlostima.«
»Eeh, čekaj malo...«
Mange je podigao ruku i prekinuo ga.
»Znam da imaš gomilu pitanja, HP...« Pogledao je na sat.
»No vrijeme nam teče. Bio sam prisiljen pronaći mjesto za susret na koje nikad ne
bi mogli posumnjati.«
Napravio je kratku gestu rukom prema stropu.
»Ovo je jedno od mjesta koje Igra koristi kao mjesto za susrete i zato ovdje nema
očiju ni ušiju koje špijuniraju. Ali ne možemo se dugo zadržati. Nismo računali na to
da ćeš se onesvijestiti...«
Bacio je još jedan pogled na sat.
»Pridružio sam im se još davno. Neki prijatelji su mi već sudjelovali u Igri, i
manje-više su me pozvali da im pripomognem. Baš kao i tebi, počelo je nevino, kao
nešto kul. S vremenom sam se više upleo u to, navukao na osjećaj da sam dio nečeg
velikog za što samo malo ljudi zna.«
HP nevoljko kimne.
»Slušam.«
»Kroz Igru se zaista može utjecati na stvari, činiti razliku. Izvući ono što drugi
žele skriti. Tajne koje razni moćnici pokušavaju zataškati. Istrage koje se pokapaju,
izvješća koja nestaju ili se utišaju. Mali zadatci koji se zajedno slažu i zatim
dojavljuju medijima ili objavljuju na raznim whistleblow siteovima. Radili smo
mnogo takvih stvari u početku...«
»Ali?«

143
 -exponto-

Mange pogleda Noru.

»Ja i moji prijatelji vidjeli smo samo djelić onog što se događa. Tako je oduvijek
bilo. Cijela je Igra podijeljena na male stanice, a Voditelj Igre jedini je koji zapravo
ima uvid u cijelu priču. S vremenom je postajalo sve jasnije da polako skreće s kursa.
Igra je postajala sve upravljanija, mogućnosti izbora za Igrače sve manje, a zadatci
sve mutniji. Svi smo polako izgubili svoj utjecaj, sve je išlo preko Voditelja Igre.
Postalo je očito da iskorištava Igru za svoj osobni probitak. A kad je PayTag...«
»Kako se ja uklapam u tu sliku?!« prekine ga HP.
Mangea kao da je neočekivano pitanje uznemirilo, jer mu je trebalo nekoliko
sekunda dok se snašao.
»Ako ćemo odmah prijeći na stvar, moglo bi se reći da je sve što si napravio bilo
u okvirima Igre. Ispunjavao si cdj Voditelja Igre, recimo to tako...«
Mange se nesigurno nasmije HP-u kao da čeka njegovu reakciju.
»A-ali raznio sam im serversku farmu, zadao im samo takav udarac. Poremetio
sam im rad na nekoliko mjeseci, ispraznio kasu, uništio ArgosEye... Jesam li?« doda
on kad je vidio da Mange ne odgovara.
Primijetio je kako mu glas zvuči šuplje.
»Kao što sam rekao, pokušao sam ti pomoći, pokušao sam te izbaviti«,
promrmlja Mange.
»No nakon požara...« Izmijenio je kratki pogled s Norom. »Nakon požara sam i
dalje htio pomoći. Voditelj Igre mi je obećao da će te pustiti kad sve završi.«
Oborio je pogled.
»Ispraznili su zgradu u Kisti dan nakon što ste ti i Rehyman bili tamo i preselili
sve na novo, sigurnije mjesto. Ono što si ti raznio bila je samo napuštena zgrada.
Tisuću puta sam ti sve to htio reći, no dok god su tebe i Beccu držali na oku, to je bilo
nemoguće...«
HP duboko udahne.
»Znači, sve je to bilo planirano, pustili su me da pobjegnem s njihovom lovom?
Ali zašto?«
»Igri je trebao atentat, eksplozija za vrijeme sastanka čelnika EU koja neće
ostaviti tragova. Lova ti je bila plaća što si završio svoju End Game i baš kao što su i
računali, zdipio si lovu i kidnuo. Bez svjedoka, bez tragova...«
Polako je odmahivao glavom.
»Bilo je baš kao što je Voditelj Igre obećao. I ti i Becca ste izašli iz Igre.«
»A ono što se dogodilo poslije, Dubai, ArgosEye... ?« Mange je napravio grimasu.
»Trebao sam znati da je Voditelj Igre taj koji određuje pravila. On određuje kad
će Igra početi i završiti. Očito si im bio prevrijedan da te samo puste. Ja sam
otputovao i preko raznih kanala saznao da su te opet uvukli, a onda više nisam
mogao ništa učiniti. Zamolio sam prijatelja da te drži na oku i izvještava me o svemu
što se događa...«
»Koga to?«

144
 -exponto-

»Zar je bitno...? U svakom slučaju, nedugo zatim si mi se javio, ispričao sve o

ArgosEyeu i zamolio me za pomoć oko Trojanca kojim bi ih zeznuo. To me zaista
stavilo u težak položaj. Direktno ti pomoći, ili prvo provjeriti s Voditeljem Igre?«
Mange je okretao ruke na koljenima.
»Nazvao si Voditelja Igre...«
HP je nekoliko sekunda razmišljao.
»Znači zato nisu isplivale nikakve informacije o Igri. Dizajnirao si špijunski
program koji će pustiti samo ono što im odgovara.«
Mange odmahne glavom.
»Predložio sam to Voditelju Igre, no on je rekao da nije potrebno. Da ti
pomognem koliko god mogu. Trebalo mi je malo dok nisam shvatio...«
HP zausti reći nešto, no jedva je pronalazio prave riječi.
»Čekaj malo. Z-želiš reći da ArgosEye...«
»... nikad nije skrivao Igrine tajne...«, nadopuni ga Mange.
»A-ali oni su Igrini partneri? PayTag ih je trebao kupiti i...«
Mange odmahne glavom.
»Razmisli malo, HP. Tko ti je uopće spomenuo PayTag? Pretpostavljam da to nije
bio Phdip Argos ili netko od zaposlenika tvrtke, zar ne?«
Misli su mu slobodno plovile i trebalo mu je vremena da ih posloži.
»Eeeh, ne. Bila je to Monika, sestra Anne Argos, ispričala mi je to na Lidingöu.
Rekla je da se Anna protivila prodaji i da su je zato ostali dali ubiti...«
»Dobro«, kimne Mange. »Ovako je bilo...«
Izmijenio je još jedan pogled s Norom, pogledao ručni sat i nagnuo se prema HP-
u.
»PayTag nikad nije bio zainteresiran za ArgosEye. Već su kupili jednu drugu
tvrtku u sličnoj branši za veliki iznos i radili su na tome da okupe kompetentno
vodstvo. Ono što je Phdip Argos planirao za svoju tvrtku bila je obična inicijalna
javna ponuda na burzi. Da je dobro prošla, PayTag bi dobio neželjenu
konkurenciju...«
HP se trzne.
»Želiš reći da mi je sestra Anne Argos lagala? Glumila je da je riječ o kupnji
tvrtke? Zašto bi, pobogu, to napravila?«
»Iz dva jednostavna razloga, zapravo... Prije svega, motivira te da pripomogneš.
Mrziš Igru, Voditelja Igre i PayTag, a ona ti je ponudila direktnu priliku da im
osujetiš planove...«
HP umorno kimne.
»A drugi razlog bi bio...?«
»Kome bi odgovaralo da Philip Argos isprazni kasu u tvoj džep kako bi kupio
Annine dionice? I tako praktički potopi vlastiti brod, s obzirom da su sekundu
kasnije zbog Trojanca iscurile sve informacije o njihovim mutnim metodama i time
spustile interes za njihove dionice na nulu. Prazna kasa, okaljan ugled i bez
financijera...«
145
 -exponto-

Mange pogleda HP-a kao da čeka direktni odgovor. No HP-ov mozak je bio jako,
jako spor.
»Razmisli, HP...«, reče Mange nešto sporije.
»Tko Philipa Argosa mrzi toliko da je smislio ovako vještu osvetu?«
Izvadio je svoj mobitel. Sjajnu metalnu stvarčicu sa staklenim zaslonom zbog
koje se HP nehoteći trznuo.
Na zaslonu je bila tamnokosa žena, s paž frizurom i sjedila je za stolom u
restoranu. U ruci je držala čašu vina i činilo se da nazdravlja s muškarcem koji je bio
leđima okrenuti kameri.
Žena mu je izgledala strašno poznato, no nije ju nikamo mogao smjestiti.
»Zažmiri malo i zanemari boju kose«, reče Mange.
HP je poslušao. I odjednom mu se učinilo da vidi nešto. Držanje, način na koji
gleda muškarca nasuprost. No to je bilo nezamislivo. Nemoguće!
»Zaboravi Moniku«, nastavi Mange. »Govorimo o zaista hladnokrvnoj osobi.
Nekome tko doslovno može gaziti preko leševa. Možda čak i vlastitog...?«
Promijenio je sliku na telefonu, a ovaj put se čovjek bolje vidio. Bio je to Mark
Black. No HP-ov mozak je i dalje odbijao suradnju.
»Sada se zove Anthea Ravel«, nastavi Mange. »Ima šefovsku poziciju unutar
PayTag grupe i radi na pokretanju njihove nove tvrtke. Prikladno prezime iz raznih
aspekata. Ravel je kontronim ...? Poput pozajmice, koju možeš i primiti i dati.«
»Pobogupričajšvedski...«, gunđao je HP ne skidajući pogled sa zaslona.
»Kontronim je riječ koja može imati dva sasvim suprotna značenja. Dobila je ime
po Janusu, rimskom bogu s dva lica...«
Mange približi mobitel HP-u do nosa.
»Dva lica, shvaćaš li?«
»Anna Argos«, promrmlja HP, ne vjerujući svom vlastitom glasu.
*
»Moraš biti oprezna, Rebecca, obećaj mi to«, reče Tage Sammer kad se auto
zaustavio na pločniku, a vozač izašao da joj otvori vrata.
»Ne samo kad budeš u banci. Igra ima oči i uši posvuda, a Magnus Sandström je
vrlo opasna osoba. Ne smiješ povjerovati ništa što ti kaže. Vrlo vjerojatno vas je oboje
nasanjkao. Prodao vam priču, organizirao susret...«
Odmahnula je glavom.
»Jednostavno to ne mogu vjerovati. Poznajemo se odmalena. Mange je zaista
dobar dečko.«
»Da, shvaćam da je teško prihvatiti. Ali Sandström već dugo, jako dugo radi za
Igru. Sad već ima visoku poziciju, možda među najvišima. Henrik nam je već
izmakao iz ruku, pa me strah da bi ga Sandström mogao iskoristiti kao oružje protiv
nas. Moramo ih oboje pronaći prije vjenčanja, prije nego što se povijest ponovi...«
Vrata automobila su se otvorila, a on je odmah zašutio.

146
 -exponto-

»Obećaj da ćeš paziti na sebe, draga Rebecca. Ako se čuješ s bratom, smjesta mi
se javi. Pokušat ću mu pomoći koliko god mogu, no prije nego što Henrik bude na
sigurnom, ne smijemo imati direktnog kontakta.«
Kimnula je.
»Razumijem...«
»U redu, i kao što sam rekao, žao mi je što je sve ispalo ovako, Rebecca, iz dubine
srca. Za dio toga sam i ja odgovoran, i toga sam svjestan. Ne bih nikome poželio
ovakvo opterećenje, a kamoli tebi. Nadam se da ćeš mi moći oprostiti.«
Nije mu odgovorila već se samo nagnula prema naprijed i nježno ga poljubila u
obraz.
Vrata auta zalupila su se za njom i nekoliko sekunda poslije ostala je sama u
svojoj ulici.
*
»Bingo!« nasmije se Mange. »Nije loš paket, zar ne? Anna Argos dobije svoju
osvetu, PayTag se riješi konkurenta, a Voditelj Igre dobije novac. Za provedbu plana
samo im je nedostajao prikladan Igrač i način da ga motiviraju za povratak u osinje
gnijezdo. I tako je odjednom završila tvoja prijevremena mirovina...«
HP je odmahivao glavom u nevjerici. Ovo što Mange govori zvuči potpuno ludo.
Kapa od folije veličine Extra Large...
No granice logike su toliko iza njega da nije naodmet osvrnuti se preko ramena.
Anna Argos živa...
Ta je kučka postigla da ga zatoče, izmuče i deportiraju pod sumnjom da ju je
ubio, sve kako bi postao osvetoljubiv. A za to vrijeme živjela je luksuznim životom
na nekoj obali pod novim imenom dok su joj zarastali ožiljci od plastičnih operacija.
»Znači sve ono s ArgosEyeom bilo je besmisleno...«, promrmlja on.
»Ne, ne, nikako!«
Mange naglašeno odmahne glavom.
»Phdip Argos možda nije ubojica, ali je svakako profesionalni prevarant.
Promisli samo što su ti napravili. A i poslovi u tvrtci su im poprdično sumnjivi...«
»Ali sada PayTag i Anna Argos rade istu stvar, samo pod drugim imenom...«
»Nažalost, čini se da je tako, što me vraća na ono o kompasu Voditelja Igre koji se
sve više kvari...« Mange napravi grimasu.
»A kako se zove ta nova PayTagova tvrtka?«
»Sentry Security...«
Ovaj put mozak mu je gotovo smjesta pospojio sve sinapse. »Sentry? Kvragu,
tamo...«
»... radi Rebecca, tako je. Shvaćaš li sada kako je sve povezano?«
Pogledao je na sat zasigurno već deseti put.
»Sorry, ali moramo odmah ići. Kenta nam je sredio mjesto gdje se možeš pritajiti
dok ne budemo spremni krenuti. Moraš...«

147
 -exponto-

»Slušaj, ja sam nadomak prsnuću mozga zato mi nemoj govoriti što moram
raditi. Kao što možeš pretpostaviti, povjerenje u tebe trenutačno mi nije baš visoko.
Daj mi jedan dobar razlog zašto ne bih samo pobjegao odavde i skrio se u neku rupu
dok sve ovo ne završi.«
»Jer te trebamo, HP!«
Mange podigne ruke.
»Da, razumijem da si skeptičan. Zaista sam ti radio iza leda i to priznajem. Neću
lagati! Ali sve sam to radio da pomognem tebi i Becci, to ti se kunem!«
Otvorila su se vrata i Jeff je provirio u prostoriju.
»Netko je upravo provukao propusnicu gore«, šapne on. »Dizalo je na putu pa
moramo smjesta kidnuti!«
Mange i Nora ustali su gotovo istovremeno. No HP je ostao sjediti.
»Hajde, HP, moramo ići! Objasnit ću ti sve putem. Nadu li nas ovdje, gotovi
smo!«
»Ne dok mi ne kažeš tko su to oni...«
»Čuvari podzemne, murjaci — svejedno«, odbrusi mu Jeff. »Kreni ili ću te ja
odvući...«
Mange podigne ruku, a Jeff smjesta zašuti.
»Poslije ću ti više reći, HP, obećajem. Ali sad moramo ići. Znam da mnogo
tražim, ali moraš mi vjerovati. Ako te se murjaci dohvate, gotovo je...«
HP je detaljno promatrao Mangeovo lice, a onda je nevoljko ustao.
Trčali su kroz tunel. Prvo Nora, zatim on i na kraju Mange i Jeff.
HP se povremeno osvrtao preko ramena.
Pokušavao je nešto reći Mangeu, postaviti još pitanja, no tempo i uspon previše
su zaokupili njegova umorna pluća.
Barake su nestale nakon što je tunel počeo skretati i nakon nekoliko metara Nora
je usporila.
»Ne mogu povezati sve to«, reče HP Mangeu dašćući. »Igra posjeduje PayTag.
Black radi za Voditelja Igre...«
Jedva je dolazio do zraka.
»Ne, nikako«, odgovori Mange. »PayTag posjeduje neka tajna zaklada. Imamo
nekoliko teorija tko stoji iza njih, no sve su to nagađanja. PayTag su u početku bili
Igrini naručitelji. Jedni od mnogih. No zadnjih nekoliko godina praktički su ostali
jedini...«
Nora zastane, pa su i oni morali učiniti isto.
Podigla je ruku. Udaljeno brujanje ventilatora i HP-ovo uzdisanje bili su jedini
zvukovi.
A onda se čulo ritmičko struganje negdje ispred njih. Zvuk je bilo lako
prepoznati. Koraci, vjerojatno više osoba.
Svi su se trznuli na zvonjavu koja je odjeknula kamenim zidovima.
»Radio, to su sigurno čuvari iz podzemne!« vikne Jeff

148
 -exponto-

»Natrag«, reče Nora kratko i počne trčati u smjeru iz kojeg su došli.

»Ali onda idemo ravno u zagrljaj onoga tko je...«, pobuni se Jeff.
»Tiho!« odbrusi mu ona. »Samo idi...« Opet su počeli trčati.
»Znači ti i tvoji prijatelji planirate pobunu. Malu dvorsku revoluciju...«, šapne
HR
»Nešto u tom smislu«, odgovori Mange. »Igru se i dalje može iskoristiti za dobre
stvari. Ali moramo odsjeći sve veze s PayTagom i smijeniti trenutačnog Voditelja
Igre.«
»Starog Sammera?«
Mange se trzne i umalo zastane.
»Znači upoznao si ga?«
»Zimus, na groblju za kućne ljubimce kod Kaknäsa... Becca misli da je on jedan
od tatinih starih kolega. Je li?«
»Tamo!« Nora zastane i pokaže prema tunelskom zidu.
Između dvije debele cijevi bila su mala, zahrđala metalna vrata.
Jeff se probio i iz opasača izvadio francuski ključ. Otvorio je vrata i osvijetlio
mračni hodnik.
Zapuhnuo ih je ustajali, tunelski zrak.
Nora nije oklijevala ni sekunde već se provukla između cijevi i ušla.
»Moraš ići za njom«, reče Mange i pokaže u njezinom smjeru.
»Nora će se pobrinuti za tebe. Jeff i ja ćemo ostati i zatvoriti vrata za sobom. Ima
jedan izlaz do podzemne na Slussenu, uz malo sreće stići ćemo do tamo...«
»A-ali.... eeeh, čekaj malo«, pobuni se HP.
»Kreni više«, frkne Jeff. »Doći će svakog časa.« HP ljutico pogleda Mangea. »Ti i
ja još moramo pričati...«
»Hoćemo, HP, obećajem. Sve ćemo riješiti, ali do tada mi moraš vjerovati na riječ.
Bježi sada jebemu!«
HP je oklijevao još neko vrijeme. Zvuk iz tunela sada se još bolje čuo. Teški
koraci u čizmama. Glasovi su odzvanjali kroz mrak, u kombinaciji s pucketanjem
radija. HP duboko udahne i zađe u tamu.

149
 -exponto-

Devetnaest | Važno je zvati se Ernest

Trebala bi spavati.
Noć je, dan joj je bio najblaže rečeno zbunjujući, a i već je prošlo sat vremena
otkad je popila tablete za spavanje.
No unatoč tome nije mogla oka sklopiti.
Laptop se na malom kuhinjskom stolu tiskao s tanjurom ostataka jela iz
mikrovalne koje se prisiljavala pojesti za večeru. Misli su joj svrdlale glavom. Više
nije znala što da misli i kome da vjeruje.
Priča strike Tagea vjerojatno je neistinita, no istovremeno nije ni toliko daleko od
nemogućeg. Kad bi postavili dokaze jedne uz druge i dopunili ih raznim događajima
i indicijama, čak bi i držala vodu.
Tvrdnja broj jedan: Tata i Andre Pellas/Tage Sammer zajedno su obnašali službu
na Cipru.
Fotografija iz bankovnog sefa i knjiga koju je pronašla zaista potvrđuju tu teoriju.
Tvrdnja broj dva: Tata i ostali pokušali su prokrijumčariti oružje kako bi zaštitili
potćinjene strane od masakra.
Događaji poput takvog bili su stvarni, a uzevši u obzir da je tata zaista služio na
Cipru, moglo bi i proći.
Ali što nakon toga?
Ono da je tata nastavio raditi za njih kao neki pomoćni plaćenik... Glasnik koji je
zbog svojih osjetljivih zadataka trebao imati lažne putovnice?
Nije bilo toliko nezamislivo, kao što je isprva mislila. Hladni je rat današnjim
ljudima iznimno dalek, nešto što se gleda na filmu ili u TV-dokumentarcima.
No onda, šezdesetih i sedamdesetih bio je itekako stvaran.
Poratno doba počelo ju je fascinirati više nego što je htjela priznati. Nekoliko sati
na Wikipediji bilo joj je dovoljno da dobije bolji uvid u cijelu priču. Švedsko
zrakoplovstvo bilo je jedno od najvećih na svijetu i gradilo je gigantske podzemne
zrakoplovne baze poput one u Tullingeu.
Nitko nije sumnjao u to da su na Istoku neprijatelji, a na Zapadu prijatelji, ni
onda ni danas. Švedska je glumila neutralnost, no istovremeno je prisluškivala
sovjetske radijske veze i prenosila informacije NATO-u. Ništa novo, no to nije nešto
o čemu se priča na kavi, osim možda činjenice da su lani pronašli olupinu jedne od
špijunskih letjelica koju su Rusi oborili nad Baltikom.
No ono što je nju najviše fasciniralo, bilo je nešto posve drugo, nešto o čemu nije
imala pojma do prije nekoliko tjedana. Da nije bilo isječaka na zidu Henkeove
spavaće sobe, ne bi ni povezala sve to.
Švedska je nedavno SAD-u predala tri kilograma plutonija. Prema službenoj
izjavi, taj se plutonij koristio šezdesetih i sedamdesetih u istraživačkom projektu, a
od tada je bio pohranjen u vojnom skloništu, vjerojatno na nekakvom mjestu poput
Utvrde.

150
 -exponto-

Švedski vojni projekt istraživanja nuklearnog oružja koji je zahtijevao nekoliko

kilograma životno opasnog plutonija zvuči potpuno nevjerojatno. Sigurno je riječ o
nekoj strogo čuvanoj tajni!
No, osim svježih članaka o predaji, Wikipedia je, na njezino iznenađenje, nudila
još mnogo informacija o toj temi.
Postojala su dva smjera istraživanja.
S-program koji je trebao služiti za obranu od nuklearnih napada. S obzirom na
tadašnju situaciju, zvučalo je potpuno logično. Gledala je crno-bijele američke
dokumentarce o kubanskoj krizi na Discoveryju. Školarce koji su se skrivali pod
klupama.
Duck and cover!
Kao da će to pomoći...
Znatno tajniji L-program, čiji je cilj bio stvaranje vlastitoga nuklearnog oružja za
Švedsku, nešto je posve drukčije. Da informacije nisu toliko raširene, pomislila bi da
je sve izmišljotina. Poput onog pseudodokumentarca o tome da svjetsko prvenstvo u
nogometu 1958. uopće nije bdo u Švedskoj, ili teorije da je Ned Armstrong zapravo
šetao po pijeskom napunjenom hollywoodskom studiju, a ne po površini Mjeseca.
Ostaci prvoga probnog reaktora nalaze se u skloništu pod Kraljevskim tehničkim
fakultetom, usred grada. To je i potvrđeno na fakultetskim stranicama.
Vjeruje se da je postojao još jedan reaktor u Älti koji je služio za proizvodnju
prvoklasnog plutonija. Isti kao onaj koji su Iranci pokušali proizvesti sada, pedeset
godina poslije.
No to se pokazalo težim nego što se mislilo. Umjesto toga, počeli su nabavljati
plutonij iz drugih izvora. A tek sad Wikipedia postaje zaista zanimljiva:
Dana 6. travnja 1960. Vijeće sigurnosti SAD-a donijelo je odluku da neće podržati
Švedsku ni u posjedu ni u proizvodnji nuklearnog oružja jer smatra da je za obranu
Zapada protiv Sovjetskog Saveza važnije da Švedska ulaže u uobičajene oružane
snage nego u skupi nuklearni program.
Amerikanci su, dakle, formalno dali košaricu L-programu. Nisu ni na koji način
pomagali oko nuklearnog oružja. No zbog sljedećih rečenica nakostriješile su joj se
dlake na rukama.
No unatoč stavovima iz 1960-ih, američka Obrana ipak je švedskim
predstavnicima pružila uvid u tajne informacije s kraja 60-ih, što u taktiku
nuklearnog oružja, što u podatke o nuklearnoj fizici.
Između ostalog, švedski su predstavnici promatrali oružani sustav MGR-1
Honest John, opremljen nuklearnim bojnim glavama W7 och W31. Za artiljerijsku je
svrhu SAD koristio projektil W48 za 155-milimetarsku artiljeriju s efektom od 0,072
čvorova. Planovi za švedsku proizvodnju sličnog oružja nisu pronađeni.
Honest John.
Earnest John. John Earnest...
John Earnest iz Bloemfonteina, Južna Afrika, s gomilom američkih pečata u
putovnici. A fotografija u putovnici prikazivala je njezinog oca.
To ne može biti slučajnost.

151
 -exponto-

*
Puzali su po mraku već sigurno četrdeset i pet minuta.
Tunelski je pod bio grbav, a koljena i dlanovi sve glasnije su mu se bundi. S lijeve
strane bile su mu neke široke cijevi, a barem jedna od njih bila je vruća kao vrag.
Već je deserak puta opekao lijevu ruku, a znoj mu je curio niz leđa i lice. Odavno
mu je trebala pauza, no nije htio ispasti slabić pred Norom. Ako ona može izdržati,
kvragu, onda može i on!
Držao se što bliže njoj, osluškivao njezine pokrete tijela i uzdisaje dok je puzala
pred njim.
Osjetio je pokret na ruci pa je na sekundu pomislio da joj se opet previše
približio. No shvatio je da predmet koji ga je dotakao nije kožna čizma nego nešto
vlažno i dlakavo.
Pokret se ponovio, pa se trznuo i zamahnuo rukom, te opet opržio ruku o cijev.
»Jebemu«, izleti mu.
»Jesi dobro?«
Blago, plavkasto svjedo upalilo se pred njim i usmjerilo prema njemu. Koristila je
mobitel kao svjetiljku.
»Prokleti štakor«, promrmlja on. »Mrzim štakore...« »Možemo malo zastati ako
želiš?«
»Ne, ne, u redu je. Idemo.«
No Nora je čini se primijetila koliko je umoran. Okrenula se i zaustavila, podigla
noge i prislonila čizme o vruću cijev. Iz džepa je izvadila kutijicu za burmut i, ne
pokazavši ni najmanju namjeru da mu ga ponudi, stavila doziranu vrećicu pod
usnu.
»Vjerojatno nema još mnogo...« Vratila je kutijicu u džep.
»Do čega, podzemne na Slussenu, ili?«
Ispravio je svoje ukočene udove i pokušao sjesti kao ona.
»Isprva sam tako mislila, no prolaz skreće u krivom smjeru. Idemo prema jugu.
Mislim da se približavamo Medborgarplatsenu...«
»OK... A kad izađemo na Medisu, kamo ćemo onda? Gdje je taj stan koji je
Mange spominjao?« »Vidjet ćeš...«
Pokušao ju je malo bolje promotriti, no mobitel je bio usmjeren prema njemu pa
joj je lice bilo u sjeni. Skroz cool ženska. Očigledno najpametnija u grupi.
Kent Hasselqvist bio je obična kukavica željna priznanja, a brojler Jeff potvrđivao
mu je sve predrasude o kratkoošišanim, tetoviranom bilderima. No Nora je drukčija.
»I, koja je tvoja uloga u Igri?« reče on pokušavajući zvučati opušteno i nimalo
zainteresirano.
»Mislim, jesi li Igrač ili Mrav?« doda on nešto nesigurnije nakon što nije
odgovorila. »Ili si nekakav Dužnosnik poput Mangelita?«
I dalje nije bilo odgovora.
»U redu, Greta Garbo. Oprosti što sam pitao...«, promrmlja on i vrati se u položaj
za puzanje.
152
 -exponto-

»Hoćemo li...?« Kimnuo je prema tunelu.

Ostala je sjediti još nekoliko sekunda.
A onda se okrenula i ugasila mobitel.
»Igrač, baš kao i ti«, reče ona i počne puzati.
Rebecca je skrolala po stranici. Većina informacija dolazila je iz Kraljevske
knjižnice, pa se odlazak tamo činio kao logičan sljedeći korak.
Godine 1968., četiri nakon što joj je tata dobio otkaz i prema Sammeru/Pellasu
počeo raditi kao konzultant, Švedska je potpisala Ugovor o neširenju nuklearnog
oružja i započela s ukidanjem programa za nuklearno oružje, koji je službeno u
potpunosti ukinut 1972. No već u sljedećem odjeljku, Wikipedia kao da sama sebi
skače u usta.
Djelatnost vezana za nuklearno naoružanje nastavljena je u istraživačkom
postrojenju i nakon što je program ukinut 1972., no u znatno manjem obujmu.
(Resursi 1972. bili su otprilike triput manji nego 1964.-1965.) Štoviše, nastavljeno je
samo istraživanje o zaštiti od nuklearnog oružja, ali ne i proizvodnji ili korištenju.
Sve to savršeno se uklapalo u priču strike Tagea. Veliki, tajni istraživački projekt
koji je zahtijevao tajne kontakte s inozemstvom. Projekt koji je poslije ukinut, no
svejedno nastavio djelovati u znatno manjem obujmu, još tajnije nego u početku. Koji
se skrivao ispod površine uz vladino tiho odobravanje.
Godine 1985. Palmeova vlada odjednom se zbog zapaženoga novinskog članka
ustrtarila. Pokrenuta je istraga koja nakon dvije godine nije ništa pronašla jer nije
imala što pronaći s obzirom da su sva istraživanja oko nuklearnog oružja, baš kao
što je vlada naredila, ukinuta 1972.
Dvije godine bile su dovoljno vremena da se sve ugasi, riješe se svih kontakata i
zauvijek zatru sve tragove. Rješenje koje je odgovaralo svim stranama. Ili barem
gotovo svim...
Ako je u pravu, ako su L-program i njegov još tajniji nasljednik zaista bio
Sammerov i tatin projekt, to bi značilo da su obojica bili konačno razdvojeni 1985. ili
1986.
Ugovor o bankovnom sefu potpisan je 1986., a u tom razdoblju tata se počeo
mijenjati. Postajao je sve ogorčeniji, ljući — znatno nasilniji.
Je li tada nabavio revolver di ga je imao još otprije, možda mu ga je Tage dao za
zaštitu?
Projekt nuklearnog oružja izvorno je spadao pod zrakoplovstvo, a za razliku od
oružanih snaga, njihovo je osoblje bilo naoružano upravo takvim 38-kalibarskim
revolverima.
To bi objasnilo zašto striko Tage toliko silno želi doći do oružja, osim što ga želi
držati podalje od Henkea.
Želi ga se riješiti jednom za svagda.
Prije nego što ga se poveže s događajima iz prošlosti...
Tko zna što je mislio pod time ?
Znači to su bili njegovi zagonetni komentari na rastanku koje nije ni zamijetila
prije nego je izašla iz auta. Nešto o tome da se povijest ne smije ponoviti.
153
 -exponto-

Zažmirila je, položila glavu u ruke i protrljala sljepoočice vršcima prstiju.

Koja vražja priča!
*
»Jesi li došla visoko na ljestvici?« dahtao joj je u nogu. »Ja sam bio first runner
up, igrač broj 128. Neko vrijeme sam bio najbolji, no to već sigurno sve znaš...«
Nije bilo odgovora.
Stvarno je gadno kad glumi neuhvatljivu...
Bez upozorenja Nora je odjednom zastala, a on je umalo udario glavom o njezinu
stražnjicu. Nije da bi mu to bilo neko neugodno iskustvo.
Upravo se spremao reći nešto mudro kad mu je odbrusila.
»Sšššš!«
Ugledao je blago svjetlo malo dalje. Padalo je s tunelskog stropa, vjerojatno kroz
nekakve rešetke ili nešto slično. U daljini se čuo žamor.
»Koliko je sati?« šapne on.
»Pola šest.«
Isprva je pomislio da misli pola šest navečer. Da su puzali tu u mraku cijeli dan.
No dakako da nije bilo tako. Skupili su ga na Långholmenu usred noći i zatim se
povlačili kroz veliki tunel dovoljno dugo da otprate zadnji noćni vlak.
Zajedno s nekoliko sati razgovora i puzanja, uskoro je stiglo vrijeme za doručak.
Nora oprezno nastavi prema naprijed i zastane ispred rešetke. Čučnula je,
oprezno ustala i pružda ruke prema svjetlu. Glava joj je nestala iz vidokruga i na
trenutak ga je, iako joj je mogao vidjeti ostatak tijela, uhvatila panika.
A onda se vratila.
»Dođi!«
»Brzo, brzo!« doda ona uz mahanje kad nije reagirao dovoljno brzo.
Dopuzao je do nje i čučnuo, toliko blizu da je osjećao njezin dah na licu.
»Ovo je podzemna na Medisu.« Pokazala je prema gore.
»Peron je prazan, ali vjerojatno ga uskoro otvaraju jer čujem glasove. Moramo
izaći prije nego što krene jutarnja navala...«
»Inače će izgledati u najmanju ruku čudno, zar ne?« doda ona budući da nije
shvatio. »Dvije zamazane osobe koje izlaze iz rupe u podu...«
»Da, jasno«, promrmlja on.
Kvragu, što je spor!
Ustala je i petljala po rešetkama te ih zatim podigla.
Onda je skočda i izvukla se van.
»Primi!«
Pružila mu je ruku.
Na sekundu ju je pomislio ignorirati, može se izvući iz ove vražje rupe bez ičije
pomoći. No tijelo mu je bilo posve iscrpljeno i nije htio zapeti na pola puta,
bespomoćno poput kakva geeka na spravi na tjelesnom. Umjesto toga zgrabio joj je
ruku, ukopao se u pod i skočio prema rubu. Bez problema izvukla ga je na peron.
154
 -exponto-

»Dođi! Počet će puštati ljude, čujem zveckanje ključeva...«

Nije mu ni pustila ruku već ga je podigla na noge i zatim povukla prema sredini
perona.
Sa stubišta malo dalje čulo se metalno zveckanje koje se sve više približavalo. No
i dalje nije bilo jutarnjih putnika.
U vidokrug su im upala dva para nogu u tamnoplavom. Zatim opasač s oružjem
na kojem su zveckale lisice i plave uniforme, te dvije glave s kapama.
Murjaci — žena i muškarac.
Idu ravno prema njima!
Prokletstvo!
Na sekundu je instinktivno želio pobjeći. No Nora ga je i dalje držala za ruku i
natjerala da se smiri.
»Navuci kapuljaču«, šapnula mu je i polako krenula prema najbližem izlazu.
Žamor glasova čini se da je dolazio odozgo.
Poslušao ju je i polako navukao kapuljaču trenirke preko glave.
»Kasnimo, jebemu, požuri!« gunđao je netko gore.
Vjerojatno čuvar koji mora otvoriti vrata podzemne.
HP se oprezno osvrne preko ramena. Murjaci su im se približavali, pratili ih u
korak. Kao da su im za leđima.
Odjednom shvati koliko mu je usrana jakna. Puna je blatnih mrlja i smeđih
zagorenih tragova na jednom rukavu. Nora je bila otprilike jednako čista. Nije ni
čudo što su zaintrigirali murjake, izgledaju kao dva beskućnika.
Nora mu stisne ruku, a on joj uzvrati. Stepenice su još deset metara dalje, a
murjaci znatno bliže.
Neće stići. Ako ne potrče...
Napeo je tijelo, pokušavajući osloboditi ruku i pripremiti se na bijeg.
No ona ga nije puštala.
U trenutku kad su ih murjaci sustigli, ona ga je privukla k sebi, prislonila usne uz
njegove i snažno ga poljubila.
Poljubac ga je potpuno smeo, no nakon nekoliko sekunda došao je k sebi i
uzvratio. Usne i jezik bili su joj mekani baš kao što je i mislio, no iznenadio ga je
blagi, ali nimalo neugodni okus burmuta.
Položio joj je ruku oko struka i privinuo je k sebi. Kosa joj je zalepršala zbog
naleta vjetra iz tunela i zaškakljala ga po obrazu.
No nije to ni primijetio.
»Nabavite sobu...«, podsmjehne se policajka u prolazu.
Za sekundu je vlak dotutnjao na peron.
Ljudi su počeli trčati niz stepenice i gurati se, iako se vrata vlaka još uvijek nisu
ni otvorila.
Nora se povukla natrag, pustila mu ruku i glavu.
»Evo ti«, reče ona i izvadi zgužvanu omotnicu iz džepa hlača.

155
 -exponto-

»Otiđi do Šumovitoga groblja, Kent ti je tamo sredio stan. Ključ i adresa su u

omotnici, javit ćemo ti se za nekoliko dana.«
»Eeeh, dobro«, promrmlja on, ne znajući što bi trebao reći ili učiniti.
»To je tvoj vlak...«, nasmije se ona i pokaže prema vagonu nekoliko metara dalje.
»Ahaaa, u redu.«
Drugi put u nizu, kvragu, što je vješt s riječima. Pravi ladies-man...
Šumovito groblje od svih mjesta, tamo je kao kod kuće. Fensterov mali podrum
iz kojeg je financirao cijeli svoj odrasli život. Ušao je u vagon i okrenuo se. Nakratko
su stajali jedno nasuprot drugom.
»Požare«, reče ona kad se oglasilo upozorenje za zatvaranje vrata.
»Što?«
»Pitao si za što sam zadužena u Igri.« »Daaa...«
Vrata su se polako počela zatvarati. »Podmetala sam požare...«

Dvadeset | Prijatelj

Šal oko glave, velike, crne sunčane naočale, duga haljina i rukavice. Kao da je
ispala iz nekog časopisa iz pedesetih, i stila koji nikako nije njezin. No to je i bila
poenta cijele maskerade.
Pozdravila je stražara na recepciji i pružila svoju propusnicu. Nije bio isti čovjek
kao prošli put, barem je mislda tako.
»Izvolite«, reče on nakon što je provukao njezinu karticu kroz čitač.
»Hvala.«
Nastavila je dalje prema ulazu u trezor. Velika torba za plažu koju je nosila preko
ramena bila joj je teška, no morala je stisnuti zube. Provukla je svoju karticu i
pokušala ne gledati u kameru na stropu.
Plan je bio jednostavan: otvoriti novi sef, strpati cijelu veliku, zelenu metalnu
kutiju u torbu i zatim zbrisati kroz vrata i više se nikad ne vratiti. Ne smije gubiti
vrijeme. Prije ili poslije Stigsson i njegovi pomoćnici dobit će uvid u promet
propusnica i povezati sve detalje. Ne može im dopustiti da pronađu revolver,
odmah bi ga povezali s događajem kod Granda i iskoristili kao čvrst dokaz da je
Henke zaista namjeravao upucati Blacka. Najjednostavnije bi bilo prepustiti oružje
striki Tageu, kao što je manje-više i obećala. No sada joj ta ideja nije više bila jednako
privlačna kao tijekom razgovora u autu. No dobro, može odlučiti i kasnije, sada je
samo bitno ukloniti revolver odavde.
Vrata su se otvorila i ušla je u trezor.
Izgledao je jednako kao i zadnji put, no za svaki slučaj ostala je malo uz vrata
osluškivati dolaze li drugi posjetitelji.
Sve je bilo tiho pa je krenula hodnikom.

156
 -exponto-

Isprva polako, no potom je ubrzala tempo, kao da što prije želi doći do tamo.
Zvuk njezinih potpetica odzvanjao je i stvarao neobičnu jeku u malim bočnim
sobicama duž prolaza.
Kad je prošla rešetkasta vrata sobe u kojoj je bio stari sef, nije mogla odolijeti da
ne baci pogled. Rupa u mesinganom pretincu gdje je nekoć bila brava jasno se
vidjela.
Morala je odoljeti iznenadnom porivu da zastane i bolje ga promotri. Nastavila je
dalje i prošla još dvoja vrata s rešetkama dok nije došla do onih čija je svjetiljka
svijetlila zeleno. Srce joj je počelo sve jače lupati i zastala je na nakratko da se ogleda.
Jedna od tamnih kamera bila joj je točno iznad glave i morala se suzdržati da ne
pogleda u nju.
Čim je ušla u sobicu i pronašla svoj pretinac, odmah joj je bilo lakše. Sve je u
redu, brava je netaknuta i nema ni najmanjeg znaka da ju je netko pokušao nasilno
otvoriti.
Stavila je ključ u bravu i za svaki slučaj se osvrnula preko ramena. Zatim ga je
okrenula.
Trebalo joj je nekoliko sekunda da shvati što gleda.
Metalne kutijice nije bilo, set je bio gotovo prazan. Osim malog, okruglog
predmeta u sredini. Mala staklena kugla, široka možda pet centimetara.
Pažljivo ju je podigla iz sefa i uhvatila između palca i kažiprsta. Desna ruka
odjednom joj se počela tresti i na trenutak joj je kugla umalo ispala.
Brzo je promijenila ruku i podigla kuglu prema svjetlu te je pomno proučila, dok
joj je mozak pokušavao upiti cijelu situaciju. Sve se činilo tako nestvarno, gotovo
poput sna. Kroz kuglu se moglo vidjeti i oprezno ju je okretala između palca i
kažiprsta.
U sredini je lebdio mali mjehur.
Stan zasigurno nije imao više od 25 kvadrata.
Minimalistička kuhinja koja zaudara na zagoreno, soba s raspadajućim
linoleumskim podom, komplet s IKEA-inim krevetom na razvlačenje i rola papira za
drkanje. Nije baš kao u Hiltonu. Osim toga bilo je vruće kao u paklu.
Jutarnje sunce prodiralo je kroz prozore, a rolete iznutra prije su skupljale
vrućinu nego je odbijale.
Podigao je malu, prozirnu kutijicu tableta i protresao je. Pet velikih tableta
poskočilo je unutra. Već sigurno deseti put u zadnjih pet minuta otvorio je poklopac
i izvadio jednu od njih.
Trebao bi se zavaliti na krevet, napuniti čašu polumutne vode iz zahrđale slavine
i popiti tu spodobu.
Krajnje je vrijeme, odspavao je pola dana, tako da je najblaže rečeno u zaostatku s
lijekovima. Glava mu je pucala, a unatoč vrućini nekoliko je puta protrnuo.
No svejedno je oklijevao.
Sigurno mu je uvalila kutijicu tableta u džep dok su se ljubili. To je jedino
objašnjenje koje mu je padalo na pamet.

157
 -exponto-

Vratio je tabletu u kutijicu, izvadio kutiju Maribora koju je kupio na automatu u

podzemnoj i zapalio cigaretu.
Podmetala sam požare...
Divna djevojka...
Zaista jako divna...
Bilo je više požara u ponudi. Ermanova koliba. Mangeov dućan. A da ne
spominje svoj vlastiti stan... Može slobodno birati...
Zadnji put kad je pojeo jednu od ovih konjskih tableta dobio je crijevnu virozu.
Trovanje hranom već je prije iskusio, no ovo je bilo drukčije, to je sada shvaćao.
Osim toga, nakon slučajnog ispumpavanja želuca na Pålsundetu odmah se bolje
osjećao, što se nikad nije dogodilo nakon predoziranja kebabom.
Da se nije tako gadno razbolio, već bi daleko odmakao. Pobjegao bi negdje u
prirodu i zakopao se u tako duboku jamu da bi mu i Saddam Hussein pozavidio.
Umjesto toga završio je sav jadan na Långholmu, gdje je došao na ideju da
prespava u brodu.
A nakon toga bilo je lako doći do njega.
I sada je tu u njihovom stanu. Baš gdje su ga htjeli.
I sve to zahvaljujući Mangeu.
Prokleti jebeni Mange, koji ga je kraljevski zajebao, ne, carski!
No sad samo očekuje da zaboravi sve što se dogodilo i popije njegovu priču da je
cijelo ovo vrijeme zapravo obavljao zadatke za Igru...
FUCK!!
Bacio je kutiju tableta u strop gdje je napravila udubinu u gipsenoj ploči i zatim
završila kod ulaznih vrata.
Da bar ima računalo, mogao mi malo proguglati i provjeriti svo sranje koje mu je
Mange pokušao prodati.
No umjesto toga je ležao, bez interneta, telefona, čak i jebenog TV-a.
Poput neke verzije pustinjaka Ermana iz predgrađa. Erman, da...
Kompić Voditelja Igre koji je očito bio jedan od tih koji koriste tunelske urede po
potrebi. Outcast koji se vratio iz mrtvih i izborio si mjesto za stolom.
To jest, ako ga je uopće ikad izgubio.
Mange ga je i spojio s Ermanom. Mange, kojeg je mislio da poznaje. Isti onaj
Mange čijeg je prvog Commodora 64 riješio iza ugla kod Fenstera tako što ga je
zamijenio za tri ukradena stereo aparata za auto.
Mange koji mu je uvijek pomagao, koliko god mu se on rugao, uvijek...
Pa kvragu...!
Ustao je iz kreveta i očajnički pokušao pronaći nešto što bi mu skrenulo
pozornost, no nije uspio pa je počeo hodati gore-dolje po izlizanom podu. Glavobolja
je svakim pokretom postajala sve jača.
Odlučiti.
Jednostavno mora odlučiti.

158
 -exponto-

Progutati tabletu i popiti Mangeovu priču da su on, Nora, Hasselqvist i brojler

Jeff pozitivci. Osnivači grupe za otpor i smjenjivanje Voditelja Igre.
Ili je neće popiti...
Vrijeme je da se odlučite, gospodine Pettersson.
Crvena ili Crna?
*
Revolver je samo nestao. Netko joj je provalio u sef bez ikakvog traga i uzeo
oružje i metalnu kutiju. Osim nje, samo je jedna osoba znala za oružje. Očito nije htio
čekati, di još gore. Nije joj vjerovao.
Svim mjehurima suđeno je da prije ili poslije prsnu...
Izvadila je mobitel iz torbe i počela tražiti broj u imeniku.
»Bok, Rebecca je«, reče ona kad se s druge strane javila govorna pošta. »Znam da
bih ovaj broj trebala zvati samo u krajnjoj nuždi.«
Zastala je na sekundu i duboko udahnula.
»Ali mislim da je Henke loše. Zaista loše, i učinila bih bilo što da mu pomognem.
Zaista bilo što...«
Skočio je iz kreveta čim je zazvonilo. Bilo mu je teško orijentirati se, a kad je
shvatio gdje se nalazi i zašto, pokušao je identificirati izvor zvuka.
Zvuk je dolazio iz hodnika, točnije zvona ulaznih vrata.
Oprezno je zakoračio prema vratima, no prije nego što je došao do njih, netko mu
je otvorio otvor za pisma.
Nesvjesno se trznuo i vratio natrag u dnevni boravak.
Stan je bio na trećem katu, previsoko da skoči. A ako počne gorjeti, gotov je.
»Ja sam...«, šapne glas kroz otvor. »Kenta.«
HP odahne. Vratio se u hodnik i otključao vrata.
Hasselqvist s »qv« ušao je i provukao se kraj njega. Oštri smrad znojne najlonske
majice zapržio je HP-ove nosnice.
»U redu je«, reče prije nego što je HP uspio zaustiti. »Nitko me nije pratio, izveo
sam sve trikove iz priručnika.«
Ušao je u kuhinju i napunio čašu vode te je brzinski slistio.
Zatim još jednu.
»Evo ti«, reče zatim i stavi vrećicu iz supermarketa na sudoper. »Pomislio sam
da bi ti se zalihe uskoro mogle istrošiti.« HP otvori vrećicu.
Mlijeko, bijeli grah, polugotova jela, razno povrće i YES! Cigarete, kako dobro!
Došlo mu je da poljubi Hasselqvista. No umjesto toga otvorio je kutijicu i izvadio
jedan Marlboro.
»I, što sada?« Uvukao je nekoliko dubokih dimova.
Hasselqvist mu nije odgovorio već ga je samo mrko pogledao.
»Ako već moraš pušiti, onda barem stani ispod ventilatora...«
»U redu...«
HP slegne ramenima i pomakne se malo bliže štednjaku.
159
 -exponto-

»Ostali su na putu«, reče Hasselqvist. »Bit će tu za nekih sat vremena, a onda ćeš
saznati nešto više. Jeff ima plan kako ćemo ući u Utvrdu.«
»OK, znači još uvijek niste odustali od tog projekta...«
»A zašto bismo? Ako uništimo Utvrdu, sve će biti gotovo...«
»Mmm valjda...«
HP uvuče još jedan dim. »Š-što, kako misliš?«
»Ništa Kenta, o tome ćemo poslije. Mislio sam podgrijati neko jelo, hoćeš mi se
pridružiti?«
»Ne, hvala, smazao sam kobasicu na putu ovamo.« »OK, your loss...«
HP ubaci polusmrznuti hamburger u mikrovalnu i stavi je na najjače.
»Nego, slušaj, ne zamjeram ti.« »Što?« HP se okrene.
»Za ono na E4. Suzavac i sve to«, pojasni Hasselqvist. »Aha, dobro...«
»Nisi ti kriv... Samo sam htio da to znaš.« »OK.« HP nije znao što bi trebao reći.
»Nije bdo ništa osobno, zar ne?«
»Naravno da ne...« HP ispuhne oblak dima ravno u ventilator.
Nekoliko sekunda samo su šutjeli.
HP se migoljio. Posprejao je Hasselqvista suzavcem, udario ga nogom u jaja dok
je ležao na podu i prijetio mu da će mu razbiti glavu. Tad je bio Igrač 58, njegov
najveći konkurent kojeg je optuživao za sve i svašta. No sad potpuno drukčije gleda
na njega. Trebao bi mu se.... Dakle...
»Slušaj, Kenta...«, počne on.
No pištanje mikrovalne ga je prekinulo.
*
Prozorčić s razgovorom iskočio je nakon što je upalila računalo. Prvo je pomislila
da je riječ o nekakvoj automatskoj softverskoj nadogradnji, pa je pritisnula križić u
desnom gornjem kutu da ga ugasi.
No prozorčić je ostao otvoren.
Pokušala je još jednom, a kad ni to nije upalilo, pokušala je ugasiti cijeli program.
No prozorčić nije slušao. Čuo se kratki zvuk, a nakon toga pojavila se poruka:
Faruk: Bok, Becca, Mange je. Čuo sam tvoju poruku, no nisam te mogao nazvati.
Što se dogodilo?
Na trenutak nije znala što bi napravila. Prozorčić nije bio od uobičajenog
programa za chatanje, u to je bila sigurna, što znači da ga je nekako daljinski
instalirao na njezino računalo. Ali kako je došao do njezine IP-adrese?
Iskočila je nova poruka:
Faruk: Ne brini se, ovaj program je kriptiran i nitko nam ne može prisluškivati
razgovor...
Faruk: Reci mi, što je to bilo s HP-om?
Pomaknula je kursor i kliknula na malo polje za tekst u kojem se odjednom
pojavilo njezino ime.
Becca: Koliko si umiješan u Igru?

160
 -exponto-

Prošlo je nekoliko minuta prije nego što je odgovorio.

Faruk: S kim si razgovarala? Becca: S jednim starim prijateljem. Faruk: Mislio
sam da sam ti ja stari prijatelj. Becca: I ja sam to mislila, Mange...
Još jedna pauza, ovaj put malo kraća.
Faruk: OK, zaslužio sam to. Imaš pravo, Becca, nisam bio posve iskren ni s
tobom ni s HP-om. Bio sam u Igri puno prije nego što se on uključio. Ali sve što sam
napravio bilo je s namjerom da pomognem njemu i tebi. Moraš mi vjerovati!
Faruk: Razgovarala si sa Sammerom, zar ne?
Sada je bio red na njoj da pauzira. Mange je očito informiran bolje nego što je
očekivala. To ju je malo iznenadilo. No ako se uzme u ozbir što je striko Tage rekao o
njemu...
Becca: Tako je.
Faruk: OK, onda shvaćam zašto si uznemirena. Rekao ti je svašta, zar ne? Da
stojim iza Igre i da je HP u velikoj opasnosti?
Becca: Je li?
Faruk: Neću ti lagati, Becca. HP-u se loše piše. No ti i ja možemo mu pomoći.
Samo moramo surađivati.
Becca: Lagao si mi i glumio da ne znaš za Igru. Zašto bih ti sada trebala
vjerovati?
Faruk: Jer ti je druga opcija da vjeruješ Sammeru. Becca: A to je loše jer...?
Faruk: On nije onaj za kojeg se predstavlja, Becca. Becca: Za razliku od tebe?
Opet pauza, ovaj put gotovo dvije minute.
Faruk: Sorry, moram ići, uskoro ću ti se javiti. Moraš biti oprezna, Becca. Jako
oprezna!!!
Došli su u razmaku od nekoliko minuta, zbog čega je pomislio da su se zapravo
zajedno dovezli. Valjda je Nora pričekala neko vrijeme na stubištu kako ne bi shvatio
da su zajedno.
Dobio je poriv da razotkrije njihovu malu predstavu. Pitao se kako bi Jeff
reagirao kad bi saznao da ga je njegova cura zažvalila u podzemnoj na Medisu?
»U redu, svi smo tu pa možemo početi«, reče Nora i objesi jaknu. »Idemo u
kuhinju.«
»A Mange?« promrmlja HP.
»On neće doći ovamo, preopasno je«, reče ona izbjegavajući njegov pogled. »Ali
svejedno će sudjelovati...«
Izvadila je crni smartphone iz džepa, malo prčkala po njemu i zatim ga postavda
u prozorsko okno sa zaslonom okrenutim prema njima.
»Još dvije minute. Jesi li ponio nacrte, Jeff?«
Mišićavko izvadi bunt papira iz svoje torbe za bicikl i postavi ih na kuhinjski
stol. HP je vidio pečat na naslovnoj stranici.
Označeno kao tajno
»Evo, online je«, reče Hasselqvist.

161
 -exponto-

Svima su se pogledi prebacili na mali zaslon smartphonea gdje se odjednom

pojavilo Mangeovo lice.
»U redu, tu sam. Vidite li me dobro, čujete li me?« reče on gotovo šapčući.
»Čujemo te«, reče Nora.
»Dobro! HP, izgledaš kao da ti je bolje, drago mi je.«
HP nije odgovorio, i na svoje zadovoljstvo primijetio je da je to Mangea malo
omelo.
»Dakle, kao što smo već raspravljali, cilj nam je Utvrda«, ubrzo nastavi Mange.
»Tvrtka poput PayTaga ne može si priuštiti gubitak povjerenja svojih klijenata,
čak i najmanja naznaka provale u sustav bila bi dovoljna da ih se sasječe u korijenu
jednom za svagda. Stoga im u sustav trebamo postaviti Trojanca koji sam nazvao
Bamsen 13. Taj program će im izbrisati i pretrpati informacije u serverima. Stvoriti što
više nereda u što manje vremena, ako shvaćate?«
Trojica urotnika u sobi kimnu, no HP se nije ni pomaknuo.
»Bamsena je nemoguće postaviti izvana«, nastavi Mange. »Stoga moramo ući
unutra. Jeff, ti si proučio razne opcije...?«
Mišičavko se rastegne.
»Da, Kenta i ja zajedno smo prošli kroz sve. Proučili smo sve ulaze, vrata i
kamere. Naš je zaključak da je mjesto pod vraški dobrim nadzorom...«
No shit, Sherlock. Stvarno su bila potrebna dva vrhunska uma da se dođe do tog
zaključka... Bilo je dovoljno samo pogledati nacrte. Oznaka čuvani objekt —
potrebna prijava u jednom kutu trebala im je dati trag. Ova dvojica bedaka su zaista
dobri samo za poziranje za poster u kampanji za ženidbu unutar obitelji...
»HP, izgledaš kao da bi htio reći nešto?« uskoči Mange.
»Ne, ne, nije ništa«, promrmlja on.
Mišičavko ljutito pogleda HP-a prije nego nastavi.
»Zaključili smo da je jedini mogući ulaz kroz podzemni tunel. Prije je to bio
cjevovod koji je vodio do topništva pri obali, no sada su ga produžili sve do Baltika.«
»Utvrda ga koristi za dotok hladne vode...«, dopuni ga Hasselqvist i izvuče
nekoliko papira s dna hrpe.
»A evo i slika...«
Vidjelo se samo nekoliko crnih stijena i mnogo nemirne morske vode.
»Cijev je dolje ispod, oko pet metara ispod površine vode. Vjerojatno je na ulazu
nekakva rešetka, no Jeff se sigurno može snaći oko toga...«
»Vojni rok sam služio kao vatrogasac«, doda mišičavko zadovoljnim tonom koji
je HP-ovo ionako loše raspoloženje smjesta spustio na novu razinu.
»Odvarit ću rešetku, a onda ćemo uplivati u tunel i doći do ovoga malog
rezervoara hladne vode.«
Pokazao je na kartu.

13 Popularna švedska plišana igračka u obliku svinje.

162
 -exponto-

»Otamo se moramo popeti četiri-pet metara do ruba i zatim raznijeti vrata kako
bismo...«
»Čekaj malo...!«
Obećao si je da će držati gubicu zatvorenu, no više nije mogao izdržati.
»Ispričavam se što prekidam Batmana i Robina, ali varenje pod vodom, ronjenje,
penjanje i dizanje u zrak — vi to ozbiljno?«
Zavalio se u stolac, prekrižio ruke i mahao glavom.
»Netko je gledao previše filmova...«
Podsmjehnuo se Jeffu, na što mu je ovaj uzvratio ubojitim pogledom.
»HP...«, počne Mange.
»Ne, ne, čekaj malo. Htio bih čuti kako Jason vatrogasac Bourne misli da bismo
se trebali provući pokraj iskri i otplivati, koliko, dva, dva i pol kilometra kroz jebeni
tunel?«
»Dvazareztri«, doda Hasselqvist, na što ga Jeff ljutito pogleda.
»Hvala, Kenta. Dakle, dvije tisuće i tristo metara podvodnog plivanja,
pretpostavljam u mrklom mraku. Osim našeg Jasona, je li još tko ima diplomu s
tečaja ronjenja na Tajlandu?«
Nije bilo odgovora.
»Nisam ni mislio. Znači, ako se nekim čudom ne utopimo poput mačaka u tom
tunelu, završit ćemo našu turu plivanja s malo penjanja po stijenama, popraćeno s
dizanjem vrata u zrak.«
Nacerio se i mahnuo glavom.
»Vi stvarno niste normalni, jebote...«
Jeff napola ustane iz stolca i otvori usta, no Nora ga pretekne.
»Kako bi ti to napravio, HP? Zanima me kakav ćeš ti briljantan prijedlog
iznijeti...«
»Može, samo mi dajte vremena da promislim. Ne može nikako biti gori od
ovog.«
»Dobro, ti promisli, HP. Neće nam škoditi rezervni plan. A osim toga,
djelomično se i slažem s tobom. Podvodno plivanje i nije najbolja opcija. Jesmo li
uopće sigurni da je tunel u potpunosti ispunjen vodom?«
Okrenula se prema Jeffu.
»Eeh, ovaj, pa to je podvodni tunel. Tako piše na nacrtu...«
»Da, vidim, no sudeći po ovim oznakama visine...«, pokaže na rub nacrta, »...
tunelski strop je cijelim putem iznad površine mora. Ili ja krivo vidim?«
Pogledala je Hasselqvista koji se odmah udubio u nacrte.
»Ne, u pravu si Nora. Dovodna cijev s mora je ispod površine, no pola tunela je
iznad nje. To znači da možemo plivati, umjesto da ronimo.«
»Gumeni čamac«, promrmlja Jeff.
»Možemo uroniti kroz otvor i napuhati ga u tunelu. Tako možemo izbjeći
plivanje...«

163
 -exponto-

»Dobro«, kaže Nora. »To se već može izvesti. Imaš li što za dodati, HP?«
Polako je odmahnuo glavom.
»U redu, onda je riješeno, pokupit ćemo te prekosutra...« »Može, može.«
HP je Hasselqvista gotovo morao izbaciti iz stana. Ono dvoje otišli su u dvije
minute razmaka. Jeff nije ni pisnuo nakon što se pobunio zbog njegovoga idiotskog
plana. No to je zaista bilo u najboljoj namjeri. Osim njega, u ovoj ekipi svi su obični
amateri. Ako žele i najmanju šansu za uspjeh, plan im mora biti što jednostavniji.
HP se divio Nori, ne samo zato što je bila dovoljno pametna da se složi s njim.
Samo je nakratko bacila pogled na nacrte i to joj je bilo dovoljno da otkrije nešto što
ova dvojica budala nisu ni primijetili. Čudno što ona i Jeff nisu to raspravili prije
susreta, no vjerojatno nisu imali vremena.
A i bilo joj je vraški pametno što mu je bunjenje pretvorila u zadaću. Tako nije
stala Jeffu na žulj, barem ne još. No to će se promijeniti kad čuje alternativni plan koji
on mora početi smišljati. Sve što mu treba su jedan ili dva izlaska i posjet
Fensterovom podrumu. Ima dva dana, to bi trebalo biti dovoljno.
Pomno je zaključao vrata i navukao sigurnosni lanac.
Trznuo se na iznenadni zvuk u stanu. Dva tona, kao zvuk pristigle poruke. Ušao
je u kuhinju. Norin smartphone ostao je na prozoru. Mala ikonica za novopristiglu
poruku svijetlila je na zaslonu.
Podigao je mobitel i držao ga u ruci neko vrijeme razmišljajući što da napravi.
Nora ga je očito zaboravila, što znači da će se vratiti za nekoliko minuta. Iz nekog
razloga ta mu je pomisao odgovarala. No, s druge strane, postoji mogućnost da se
pojavi zajedno s dečkom Jeffom. Ako uopće jesu zajedno...
Postoji jednostavan način da riješi to. Prešao je prstom preko zaslona i otvorio
inbox. Poruka je bila kratka, samo tri riječi.
Moraš se čuvati!!! / E.V.
OK, nije baš to očekivao.
Nije bilo onog gdj si? ili vidimo se na Medborgarplatsenu.
E.V. — tko je sad to? Nije znao kako se Jeff preziva, no ime mu nikako nije
odgovaralo ovim inicijalima. Možda koriste druga imena u ljubavnim razgovorima...
Telefon je opet zasvirao, i na trenutak mu je umalo ispao: Jesi tu?
Na trenutak je razmišljao, a onda pritisnuo ikonicu Odgovori. Pojavdo se prazno
polje za poruku. Oklijevao je još neko vrijeme.
Tu sam, napiše i pritisne pošalji.
Odgovor je došao gotovo odmah:
Počinjem sumnjati da netko od njih igra dvostruku igru...
Shvatio je da drži dah, no nije mogao odložiti mobitel. Ovo nije u redu. Zašto je,
pobogu, odgovorio... No poruka ga je fascinirala.
Pošiljatelj mora misliti na nekog iz njihove grupice, ništa drugo nema smisla. Pa
na koga se to onda odnosi? Hasselqvista, Mangea, njega...?
U Norin inbox stigla je još jedna poruka:
Obećaj mi da ćeš paziti. Mnogo toga ovisi o vama, to sigurno shvaćaš!

164
 -exponto-

Kvragu, što sad? Ako ne odgovori, E.V., tko god da bio, mogao bi posumnjati
nešto.
Oklijevao je, a onda odgovorio: Obećajem!
Odgovor je smjesta došao. Dobro!
Izdahnuo je. U daljini je čuo kako se otvaraju vanjska vrata. Vjerojatno Nora na
putu prema gore.
Gumb za meni, a onda Izbriši razgovor. Savršeno!
Gotovo je već došao do hodnika kad je mobitel opet zasvirao. U tom trenutku
netko je zazvonio na vrata.
Najbolje da ni ne pogleda nego samo otvori vrata i pruži ga Nori kao da se ništa
nije dogodilo.
Glumiti kao da ništa ne kuži, biti cool.
No s druge strane, ne može škoditi da pročita poruku...
Čim je vidio tekst, pokajao se.
Sretno, HP!
Srce mu je počelo toliko jako lupati da je osjećao kako udara o prsni koš.
Kojivrag...
Tko si ti?, napisao je ni ne promislivši. Netko je opet pozvonio, a zatim i
pokucao. »Ja sam, otvori«, čuo je Noru kako govori. Tko si ti?!!???, utipkao je tako
snažno da su mu palčevi pobijeljeli.
No nije dobio odgovor.

165
 -exponto-

Dvadeset i jedan | Mjehurići vremena

Halo, Rebecca je...« »Halo, Rebecca, ovdje striko Tage.«

»O, bok...« Nije ni pokušala skriti svoje razočaranje.
»Čekao sam tvoju poruku jučer no nisi mi se javila. Je li sve dobro prošlo u
banci?«
»To ćeš ti znati bolje od mene, striko Tage...« Tišina, na nekoliko sekunda.
»Ne razumijem, Rebecca...« Iznenađenje u njegovom glasu zvučalo je stvarno pa
na trenutak više nije bila sigurna. Uostalom rekao je da bi trebali izbjegavati direktni
kontakt. Zašto je riskirao da je nazove?
Osim ako nije...
»Zar nije kod tebe...? Mislim, revolver?«
»Oprosti?!« Iznenađenje mu se i dalje doimalo iskreno.
Kvragu!
Duboko je udahnula prije nego što je nastavila.
»Bila sam jučer u banci kako smo se dogovorili, no netko je stigao tamo prije
mene. Sef je bio prazan, a u njemu je bila samo mala staklena kugla s mjehurićem...
Mislila sam da si to možda bio ti...?«
Neko vrijeme nije bilo odgovora.
»Draga Rebecca, mislim da si malo precijenila moje mogućnosti«, reče on
ozbiljno. »Osim toga, ne bih ti nikad napravio nešto takvo.«
Odmahnula je glavom.
»Da, shvaćam to sada, oprosti mi striko Tage.« »Znači oružje je negdje vani, a mi
nemamo pojma kod koga...?«
»Da, ali nečeg sam se sjetila na odlasku«, reče ona. »Sef mora da je ispražnjen
prije nekoliko dana. Stigsson i njegovi suradnici nedavno su bili tamo i prikupili sav
snimljeni materijal s kamera. Misliš li da bi mogao...«
Činilo se da razmišlja.
»Vidjet ću što mogu napraviti, Rebecca...«
*
Popis potrebnoga bio je umalo gotov.
Baš kao što se nadao, Fenster je i dalje bio aktivan u svom posliću. Sad se samo
trebao dobro prerušiti i prijeći nekoliko četvrti da opet bude među prijateljima.
Posložio je sve stvari na pod.
Bijeli kombinezoni — check
Ruksaci od tvrde plastike — check
Gasmaske — check
Električni pištolj — oh yes!!
Sweet!

166
 -exponto-

Igrao se oružjem koje je nalikovalo na veliki daljinski upravljač s dva metalna

šdjka sprijeda. Samo je trebao pritisnuti gumb i malo plavo svjetlo počelo bi plesati
između šiljaka.
BZZZZT!
Pedeset tisuća vražjih volta, i polijećeš ravno u Nigdjezemsku! Boli vraaaaaški
gadno, to je znao iz vlastitog iskustva jer su ga ispržili pomoćnici Philipa Argosa.
Ali ovaj put on je taj koji drži uređaj.
BZZZT! BZZZT! BZZT!
Stalno je ponavljao taj manevar.
Miris elektriciteta osjećao se u cijelom stanu.
Bolje da ga stavi puniti...
Izvadio je veliku torbu za hokejsku opremu i pažljivo počeo pakirati opremu u
nju.
Nedostajala mu je još posljednja, ali i najvažnija stvar, i onda je njegov backup
plan kompletan.
Samo se nada da će mu Fenster uspjeti nabaviti to.
Protegnuo se. Tijelo mu je i dalje bilo izmoreno, a ovo bježanje mu nije pomoglo.
Najbolje bi bilo da proguta tabletu i malo zakunja.
Sigurnosna provjera ju je iznenadila.
Nisu dopuštali torbice ni fascikle, a sve ostale predmete moralo se odložiti u
prozirnu plastičnu vrećicu prije ulaska.
Dok je čekala u redu, gledala je gdje su kamere. Dok nije došao red na nju, već ih
je ugledala tri. Tamne kugle na stropu ili nekom od debelih kamenih zidova.
Potpuno identične onima u policijskoj postaji i bankovnom trezoru.
»Legitimaciju«, reče žena na ulazu.
»Što?«
»Moram Vam skenirati legitimaciju«, reče žena.
»To je nova sigurnosna mjera Kraljevske knjižnice. Sigurno ste čuli za krade...«
Rebecca nešto promrmlja i izvadi vozačku dozvolu.
Žena ju je položila na staklenu površinu za pultom. Nakratko je zasvijetlio
skener i čulo se pištanje.
»Izvolite!«
Rebecca spremi vozačku.
»Nego«, reče ona kad se žena okrenula prema ostalim posjetiteljima, »što radite s
tim podacima?« »Oprostite?«
»Podaci s moje vozačke. Što će se dogoditi s njima?« »Tamo možete pročitati
naše pravdo o zadržavanju podataka.« Žena pokaže na oglasnu ploču i okrene se.
Svi podaci o posjetiteljima iz sigurnosnih razloga zadržat će se trideset dana, a
zatim će se izbrisati njihovi osobni podatci. Obrisani podatci koriste se kao temelj za
statistiku o broju posjetitelja i organizaciju. Kraljevska knjižnica ne predaje podatke
trećim stranama.

167
 -exponto-

Nije mogla odoljeti da ne pogleda u kameru na stropu. Na trenutak joj se učinilo

da je ugledala nekakav pokret kroz tamno staklo. Od naglog uzbuđenja je protrnula.
Sredi se, Normen!
Otresla je osjećaj nelagode i nastavila dalje do čitaonice.
Trebalo joj je nešto više od deset minuta da pronađe tražene knjige. Nekoliko
sasušenih državnih izvještaja o istrazi i debeli udžbenik.
Na povratku do svog mjesta zastala je kod automata za kavu. »Program
nuklearnog oružja, to mnoge zanima! Vjerojatno zbog afere s plutonijem...« Trznula
se na nečiji glas.
Iza nje stajao je stariji čovjek u bijeloj košulji s kravatom i u pletenom kardiganu.
Očito je kradomice gledao knjige pod njezinom rukom.
»Oprostite, nisam vas htio prestrašiti...«
»U redu je«, promrmlja ona i uzme šalicu kave.
»Thore Sjögren«, reče on. »No neću Vam pružiti ruku.« Podigao je ruke na
kojima su bile navučene bijele pamučne rukavice.
»Čini se da ste već pronašli što ste tražili, no samo recite ako Vam treba pomoć.«
Činio joj se malo prestar da radi tu, možda je jedan od redovitih posjetitelja.
Usamljeni jadničak koji žudi za malo kontakta. No nije imala vremena za takve
smetnje.
»U redu, hvala, Thore.« Prisilila se na srdačan osmijeh i krenula natrag prema
svom mjestu.
»To su bila uzbudljiva vremena«, reče on i ubaci kovanicu u automat. »Dok nas
nisu ukinuli, je l'...«
Spustila je šalicu kave i okrenula se. Podosta se zadržao kod automata i pažljivo
nosio šalicu da ne uprlja bijele rukavice.
»Radili ste na nuklearnom programu?«
Kratko je kimnuo i pažljivo puhnuo u kavu.
»Biste li mi malo pričali o tome?«
»Dakako.« Pogledao je oko sebe. »Imam i neke fotografije ako vas zanima.«
Provukao je svoju propusnicu kroz čitač i otvorio joj vrata. Očito ipak radi ovdje.
»Idemo tamo do dizala.«
Iskoristio je propusnicu za otvaranje dizala i pritisnuo gumb.
»Idemo na razinu minus tri«, reče on. »No ukupno ima pet katova. Pet
naslaganih zgrada knjižnice, plus ona koja je iznad zemlje. Sve što je u Švedskoj
tiskano od 1661. nalazi se ovdje. Čim nešto izađe u tisak: novine, časopis, knjiga,
danas čak i audioknjiga, mora se poslati ovamo, to je regulirano zakonom.
Fantastično, zar ne? Često razmišljam o njima kao o milijunskim vremenskim
mjehurićima koji svi u sebi nose neku pričicu iz prošlosti. Mi Šveđani volimo
vremenske mjehuriće, jeste li razmišljali ikad o tome?«
Rebecca odmahne glavom. Trznula se na riječ mjehurić, no shvatila je da su
mjehurići o kojima pričaju Thore Sjogren i striko Tage dvije potpuno različite stvari.

168
 -exponto-

»Usred svih promjena i moderne tehnike koju volimo prisvajati, ipak nam je
drago da se neke stvari nikad ne mijenjaju: tradicija gledanja Paška Patka na
Badnjak, Natjecanje za pjesmu Eurovizije, predstava Allsång på Skansen. A da ne
spominjem kraljevsku kuću. Pogledaj samo koliko su svi angažirani oko princezinog
vjenčanja. Potrebno je dakako mnogo mjesta za pohranu, peti kat je cijelih četrdeset
metara pod zemljom...«, nastavi Thore Sjogren.
Rebecca ga je samo napola slušala. Sve je to zanimljivo, no ona je razmišljala
samo o jednome. Zašto samo ne prijeđe na stvar?
Mali čovjek čini se nije primijetio nedostatak njezinog interesa pa je nastavio o
dimenzijama polica i količini tekstova. Nije zastao niti da otpije malo kave.
Naposlijetku je dizalo stalo i izašli su u dugačak, jako osvijetljen hodnik.
Tamne kamere na stropu jasno su se vidjele.
Treća podzemna prostorija u tri tjedna, pomisli ona. Neobična podudarnost...
»Idemo skroz dolje. Tamo je moj mali kutak«, reče Thore i mahne svojom
slobodnom rukom prema drugom kraju hodnika.
Krenuo je prema dolje, a ona za njim.
Bio je pravi mali veseljak, mnogo niži od nje. Tanka, prosijeda kosa uredno je bda
začešljana u stranu. Naočale za čitanje na vrpci oko vrata. Kardigan, bijela košulja i
kravata, iako je vani gotovo trideset stupnjeva, i te bijele rukavice.
Odjeća mu je pojačavala dojam finoga staroga gospodina. No onda je primijetila
da mu je košulja iznošena i izlizana, a da je ulaštenim cipelama odavno trebalo
promijeniti pete.
Osjećaj polaganog, ali neizbježnog propadanja blago ju je deprimirao.
Vidjela je to već jednom, izbliza.
Kod tate. Sve je čini se počinjalo i završavalo s tatom.
Thore Sjogren pokaže na dvostruka vrata malo dalje s desne strane.
»Tamo je jedan stan...«, šapne on. »Što?«
Zastao je i okrenuo se.
»Stan. Stan Nelly Sachs, ostao je netaknut nakon njezine smrti. Svaka stvarčica je
ostala na mjestu. Ultimativni vremenski mjehur, fascinatno, zar ne?«
Nasmijala se i pokušala ostaviti dojam kao da shvaća o čemu priča, no očito joj
nije baš pošlo za rukom.
»Znaš li tko je bila Nelly Sachs?«
»Ehh... pa i ne baš.«
Duboko je uzdahnuo.
»Nelly Sachs, njemačka spisateljica židovskog podrijeda, rođena 10. prosinca
1891. u Schönenbergu. Uglavnom je pisala poeziju, a ranija djela su joj uništena u
nacističkom spaljivanju knjiga 1933. Selma Lagerlöf pomogla joj je da prebjegne u
Švedsku 1940., a 1952. postala je državljanka Švedske. Ostala je tu sve do svoje smrti
1970...«
Zastao je da uhvati dah.

169
 -exponto-

»Nelly Sachs dobila je Nobelovu nagradu za književnost 1966., koja joj je

dodijeljena na rođendan. Oporučno je svu svoju imovinu ostavila Kraljevskoj
knjižnici: papire, knjige, čak i sav namještaj u stanu. Sve je sačuvano unutra...«
Opet je pokazao prema dvostrukim vratima.
»... baš kao i prije njezine smrti.«
Rebecca kimne ne znajući što bi rekla. No ovaj put čini se da je primijetio njezinu
hladnu reakciju.
»Malo sam skrenuo s puta, oprostite. Nemam tako često posjete, a ponekad
budem zaista usamljen...«
Na trenutak joj se učinilo da se čovječuljak zacrvenio.
»Ali priča o Nelly Sachs zapravo ima veze s onim što vas zanima.«
Zastao je kod malih vrata, izvadio ključ i otključao ih. »Izvolite ući, Nelly...«
»Ne, ne, mislim dakako Rebecca...«, ispravi se on brzo.
Ušla je unutra. Soba nije mogla imati više od deset kvadrata, a taj klaustrofobični
osjećaj odmah ju je posjetio na sobu za ispitivanje u Kronobergu.
Radni stol pun papira, nekoliko prepunjenih polica duž zida i dva stolca ispunila
su gotovo svaku slobodnu površinu.
Čovječuljak zalupi vratima iza nje. Debeli betonski zidovi kao da su upijali
zvukove, jer je zazvučalo kao negdje u daljini.
»Da, kao što sam rekao«, nastavi Thore. »Nelly Sachs postala je državljanka
Švedske 1952., iste godine kad smo započeli s gradnjom nuklearnog reaktora u
postrojenju ispod Kraljevskog tehničkog fakulteta. Izvolite, sjednite...«
Pokazao je na stolac.
»Kad je 1966. dobila Nobelovu nagradu, Švedska je potpisala Ugovor o neširenju
nuklearnog oružja, pa smo morali obećati da ćemo obustaviti radove na stvaranju
vlastite atomske bombe, a u trenutku njezine smrti 1970. ugovor je u potpunosti
stupio na snagu. Dvije godine poslije sve je u principu bilo ugašeno...«
»Ali ne baš sve...«, brzo doda Rebecca. Uputio joj je dugi pogled i prvi put
gucnuo malo kave. »Da, u pravu ste. Jedan dio projekta se nastavio. Nazivali su ga
sigurnosnim istraživanjem...«
»No u samoj srži je to bilo nešto posve drugo?« dopuni ona. Polako je odmahnuo
glavom.
»Ne smijete vjerovati svemu što pročitate na internetu...« Podignuo je zaslon
starijeg modela laptopa koji je bio nasred stola.
»Program nuklearnog oružja u cijelosti je ukinut sedamdesetih, a reaktor u
Ågesti zatvoren 1973. Neki manji dijelovi programa su nastavljeni, no područje
djelovanja bilo im je toliko ograničeno da se svelo isključivo na istraživanje o zaštiti
od nuklearnog oružja.«
»Aha, a koja je bila vaša uloga, Thore?« Pogledala je na ručni sat.
»Ja sam bio istraživački asistent na L-projektu. Radio sam uglavnom u Agesti u
takozvanom Reaktoru 3. Pokušali smo stvoriti vlastiti plutonij, no to nam, nažalost,
nije uspjelo. Kad su nas Erlander i Palme ukinuli, dobio sam otkaz. Sad kad

170
 -exponto-

razmišljam, možda je i bolje da je tako. U staroj dobi nitko ne želi imati na savjesti da
je razvio atomsku bombu.«
Odjednom je ustao.
»Oprosti, draga moja, kako sam nepristojan. Ja sam se tu razbrbljao a nisam ti ni
donio kavu. Mogu li ti ponuditi još nešto? Možda malo mineralne?«
Sagnuo se i otvorio mali hladnjak na jednoj od polica te izvadio bocu mineralne i
čašu. Otvorila je bocu otvaračem, napunila čašu i ispda je u tišini. Dok su je gazirani
mjehurići pekli za jezik, počela je shvaćati da trati dragocjeno vrijeme.
»Da vidimo... Otkako smo se preselili iz kuće, većina mojih papira je tu. Maj-Britt
nije htjela da su svi kod kuće. Planirao sam napisati knjigu...«
Prebirao je po gomilama papira na stolu kao da traži nešto. Krajnje je vrijeme da
prijeđe na stvar, prije nego što počne s novim izlaganjem:
»Thore, jeste li ikada radili s čovjekom koji se zvao Erland Pettersson?«
Nije bilo reakcije, nije niti podigao pogled, i na neki način to joj je bdo drago. No
ne i neobično.
»A s Tageom Sammerom?«
I dalje ni pokreta.
»Neee, nažalost, ta mi imena ne zvuče poznato...«, promrmlja on, ustane i ode do
fascikla na drugoj polici.
Umalo je zapsovala od istovremenog olakšanja i razočaranja.
No onda se sjetila još jednog imena.
»A Andre Pellas?«
Ustao je.
»Poznajete li njega?« Primijetila je koliko gorljivo zvuči.
»Da poznajem li ga... Pukovnik Pellas bio je voditelj jednog od odjela unutar
programa.«
»Kojeg to, kojeg odjela?« Izgledalo je kao da želi iskočiti iz stolca.
»Zvali su se I-grupa. Držali su se postrance, moglo bi se reći. Informacije i
obavještajna služba, mislim da su se tako zvali, no nisam posve siguran. Sjećanje mi,
nažalost, nije više kao nekoć...« Odmahivao je glavom.
»A koja je bila njihova uloga u projektu?«
»Ne znam točno. No imali smo mjesečne izvještaje u kojima smo bilježili sve
probleme na koje smo nailazili. Kad bismo baš gadno zapeli na nečem, to bismo
označdi velikim »I«. Potrajalo bi nekih tjedan dana, a onda bismo dobili detaljan opis
kako riješiti problem. Izvještaji su bdi na švedskom, no tu i tamo bi se moglo
primijetiti da su prevođeni s engleskog. Najviše po osjećaju, zbog nekih izraza i
tako...«
»I znači ti izvještaji su dolazili od I-grupe? Znači da su kontaktirali nekog izvan
projekta?«
Slegnuo je ramenima.
»Bdi smo uvjereni da je tako, ali nikad nismo dobili čvrste dokaze...«

171
 -exponto-

»Amerikanci?«
»To je najvjerojatnije. Iako se političari to trude opovrgnuti, između Švedske i
SAD-a postoji snažna vojna veza još od rata. Američka organizacija OSS koja je bila
prethodnik CIA-e, između ostalog financirala je i druge tajne vojne projekte uz
sjeverni dio norveške granice. Primarni cilj nije bio pobijediti naciste već pripremiti
trupe nakon što se Nijemci već povuku, kako bi spriječili eventualni sovjetski napad
na Norvešku«, objasni on. »Operacija nikad ne bi bila moguća bez pomoći švedske
vojske i obavještajne službe...«
Zastao je u pola rečenice i nasmijao se kao da se ispričava. »Opet sam skrenuo s
teme, draga moja, no poenta je da su švedska i američka vojska neslužbeno
surađivale mnogo prije nego što je naš projekt započeo...«
Kimnula je.
»Znate li što se dogodilo s I-grupom, nakon 1972.?« Zastao je malo da otpije
kavu.
»Kao što sam rekao, cijeli projekt je ukinut, vojnicima su dodijeljene druge
dužnosti, a mi civili potražili smo nove poslodavce. Bilo je to tužno, da nas je toliko
dobilo otkaz, nakon toliko uloženog truda. Sve je bilo ni za što...«
Uzdahnuo je.
»Ja sam se preselio u Västerås i zaposlio u ABB-u kao inženjer automatizacije.
Tamo sam ostao sve do mirovine. Bilo je to divno radno okruženje, tako da se može
reći da je sve ispalo dobro na kraju. Vidiš, razvdi smo procese za...«
Nastavio je nadugo i naširoko, no ona ga više nije slušala.
Imala je pravo. Striko Tage radio je na projektu nuklearnog oružja, vodio je
razmjenu informacija s Amerikancima.
»Da vidimo...«
Thore Sjogren otvori omotnicu i raširi njezin sadržaj po cijelom stolu. Fotografije,
većinom crno-bijele, no bilo je nekih i u boji. Izblijedjele slike davno zaboravljenih
godišnjih odmora, izleta i drugih važnih događaja. Sudeći po frizurama i odjeći,
većina ih je nastala šezdesetih i sedamdesetih.
»Moja supruga Maj-Britt«, promrmlja on i izvuče fotografiju nasmijane žene s
opeklinama od sunca u ljetnoj haljinici, za restoranskim stolom.
»Preminula je prije tri godine...«
»Moja sućut...«
Nastavio je prebirati po slikama. »Evo!«
Izvukao je nekoliko crno-bijelih fotografija. Tipične grupne slike koje su mogle
nastati u bilo kojem poduzeću. Gomila ozbiljnih ljudi u odijelima, neki u bijelim
kutama. Otprilike šezdeset-sedamdeset njih u tri reda na velikom stubištu.
»Slika je nastala '66. Ili '67., ja mislim... Ovo sam ja.« Pokazao je na zalizanog
mladića u srednjem redu. Sličnost je bila očita.
»Mlad i zgodan«, nasmije se on. »Sada sam samo ono i...« Prešao je prstom preko
redova s licima. »Evo ga«, reče on, no ona je već gledala u njega. Zadnji red, treći
slijeva. Odjednom je osjetila mučninu. »Pukovnik Pellas«, reče on i pokaže prstom,
no ona se fokusirala na jedno posve drugo lice.
172
 -exponto-

Lice svog tate.

173
 -exponto-

Dvadeset i dva | I oni koje smo ostavili iza sebe

Stajali su na proplanku između stabala, lako je bilo mračno i isprva je bio dosta
daleko, prepoznao ih je bez ikakvih problema. Star, visok čovjek sa štapom.
Pored njega Mangeova nešto pogrbljenija silueta. Dim se pušio iz njihovih šalica
s kavom.
Kad im se približio kroza snijeg, ugledao je još nekoliko ljudi tamo medu
stablima. Desetke, možda i stotine tihih silueta koje su ga promatrale. Osjećao je
snijeg kako mu škripi od nogama, no začudo nije čuo nikakav zvuk. Muškarcima na
proplanku netko se pridružio. Još četiri figure, svi u bijelim Guy Fawkes maskama s
obojanim brkovima i kozjom bradicom.
»Dobrodošao, Henriče«, reče Voditelj Igre kad je stigao do proplanka.
»Želiš li malo kave?« Mange mu pruži plastičnu šalicu, a on je bez riječi uzme.
»Tko su oni tamo?« Kimnuo je prema četirima maskiranim osobama.
»Zar ne znaš?« nasmije se Voditelj Igre.
»Dvoje od njih posve su nezanimljivi, no drugo dvoje mogu biti od životne
važnosti.«
Prvi od njih zakorači prema naprijed i pruži ruku. Unatoč debeloj zimskoj odjeći,
moglo se razabrati njegovo četverokutno, mišićavo tijelo. Rukovali su se.
»Prijatelj?« upita HP, no nije dobio odgovor.
Priđe mu i sljedeća osoba.
»Neprijatelj?« upita on.
I dalje nije bilo odgovora.
Treća osoba bila je žena, u to je posve siguran.
»Prijatelj?« upita on opet.
Na trenutak mu se učinilo da je slegnula ramenima.
Pružio je ruku prema četvrtoj osobi, no umjesto rukovanja, osoba se nagnula
prema naprijed i šapnula mu nešto na uho. Glas je bio toliko poznat i toliko tužan da
ga je zaboljelo.
»Labirint Luttern«, šapne ona. »Moraš nas spasiti. Timaritelju...«
U daljini je zagraktao gavran. Dvaput, tako zloguko da su mu se nakostriješile
dlake na vratu. Sjenovite figure medu stablima odjednom se počnu kretati, teturajući
prema proplanku poput nekih zombija u tamnoj odjeći. I tad shvati tko su oni...
»Još«, siktali su.
»JOOOŠ!!!«
Tada počne trčati. Snijeg mu je letio oko nogu, a srce lupalo u prsima.
Ugledao je svjetlo s ceste malo dalje prema horizontu. »Vidimo se u labirintu
Luttern, broju 128...«, vikne Voditelj Igre za njim. Ili je to zapravo bio Mangeov glas...
*
Rebecca izađe na stubište i duboko udahne.

174
 -exponto-

Svježi zrak odagnao je mučninu i nakon nekoliko minuta osjećala se mnogo

bolje.
Jedan po jedan, komadići slagalice dolazili su na mjesto. UN-ova misija, program
nuklearnog oružja. Tata i striko Tage. Putovnice, tajni kurirski zadatci. Zatim
Palmeova vlada koja je iznevjerila narod. Tatin nasilni bijes. Bankovni sef na
Sveavägenu, otvoren
1986. Širokokalibarski revolver s dva ispucana metka od kojeg je striki Tageu
muka. Kojem se ne smije ući u trag...
Događaji iz prošlosti...
Sveavägen
1986.
Tatin bijes
Revolver je OOP, oružje Olofa Palmea.
Izvadila je mobitel iz torbe. Prsti je nisu slušali i tek je iz drugog pokušaja
ukucala točan pin.
Mail strike Tagea došao je gotovo odmah, no za sliku u prilogu trebalo je još
nekoliko minuta. Crno-bijela drhteća snimka od trideset i dvije sekunde iz
bankovnog sefa, po svoj prilici s neke od kamera u hodniku.
Muškarac koji je prolazio kroz hodnik i skrenuo u prostoriju s njezinim sefom
imao je sunčane naočale i bejzbolsku kapu navučenu na čelo.
No svejedno ga je prepoznala bez problema.
Bio je to Mange.
Kvragu, koje je gadne noćne more imao. Prošli je put to bilo zbog zmijskog
otrova, a sad vjerojatno zbog lijekova. Pilule su ipak bile namijenjene konjima, ne
ljudima, i to objašnjava mnogo toga.
Čekanje u stanu ga je izluđivalo. Bez Xboxa, playstationa ili bilo koje igrače
konzole da ubije vrijeme, a nije više mogao podnijeti nijednu epizodu Mog vrta ili
Naših najboljih godina. Osim toga, već je dvaput drkao iz tjeskobe, a treći put to bi
mu zasigurno ostavilo žuljeve na joysticku. Na svu sreću barem je imao dovoljnu
zalihu cigareta.
Zapalio je još jedan Marlboro i iznova krenuo u šetnjicu stanom. Dnevni
boravak, kuhinja, hodnik — pa natrag.
Nekoliko sekunda odgode da stigne malo razmisliti.
Netko u ekipi mogao bi biti izdajica, barem tako misli mistični E.V. koji mu je
poslao poruku — preko Norinog smartphonea.
E.V.
En Vän? 14
Nitko osim njihove grupice nije znao da je Norin mobitel u njegovom
posuđenom stanu. Znači, čisto logično, E.V. bi trebao biti netko iz grupe.
Prijatelj.

14 En Vän na švedskom znači »prijatelj«

175
 -exponto-

Neprijatelj.
Problem je što jedno ne isključuje drugo.
Jeff ga mrzi još od onog događaja u ulici Birka, a odnos im posljednjih dana nije
postao ništa bolji.
Hasselqvist s »qv« je tvrdio da su bygones bygones, ali to može biti i laž. Ipak ga
je dobrano pretukao tamo na E4. Posprejao ga suzavcem, ponizio i uništio njegovu
End Game.
Takvu nepravdu nije lako progutati, čak ni mlakonji poput Kenta.
Noru mu je bilo malo teže shvatiti. No očito je ona podmetnula požare,
vjerojatno i onaj koji ga je umalo koštao života, kao i onaj u Mangeovom dućanu.
Nije se mogao oteti dojmu da ga pokušava otrovati onim tabletama.
Posljednje ime na popisu je njegov stari prijatelj Faruk Al-Hassan, a.k.a. Magnus
Sandström.
Isti onaj lažljivac Mange koji ga je uz blagoslov Voditelja Igre hranio lažima
toliko dugo da više ne može procijeniti što je od svega što je proživio u zadnje dvije
godine bilo stvarno.
Sve u svemu, neloša zbirka osumnjičenih — sretno s ovim slučajem, Columbo!
I zašto onda jednostavno ne ostane kod kuće? Zašto da se izlaže riziku zbog
ovoga ludog projekta? Ma vidi — još nekoliko dobrih pitanja kojima nedostaje
smislen odgovor...
Peter Falk će bogme raditi prekovremeno.
Rebecca se spustila niz stepenice baš kad je upozorenje već počelo svirati i jedva
je stigla uskočiti u prekrcani vagon podzemne prije nego što su se vrata zatvorila.
Znojni turisti, većina njih s torbicama oko struka, kapama i bocama vode, što
znači da su vjerojatno Amerikanci. Stajala je usred gomile ljudi i nije se mogla
uhvatiti ni za što.
Netko se naguravao prema njoj odostraga, pa se pokušala maknuti u stranu što je
više mogla.
Čini se da je klima ipak radila jer je zujanje u kombinaciji sa zvukom vlaka
stvaralo toliku buku da je bilo nemoguće čuti što netko govori.
Osoba iza nje opet se gurala i upravo se htjela okrenuti i objasniti da se nema
kamo pomaknuti, kad je čula poznati glas u uhu. »Ne okreći se!« »Mange, koji vr...!«
Krajem oka primijetila je bejzbolsku kapu i sunčane naočale. »Ne, ne, pobogu,
nemoj se okrenuti...« Stavio joj je ruku na leđa.
»Dobro«, nastavi ona zuriti u suprotnom smjeru.
Ovo uopće nije bilo zabavno, a da nije zvučao tako uznemireno, sigurno bi
zanemarila njegove upute.
»Poslao sam ti nešto«, šapne on. »Pročitaj pa ćeš shvatiti kako je sve povezano...«
»Ali, Mange, ja sam...« Okrenula je glavu.
»Ne, ne, ne smiješ se okrenuti. Drže te na oku, on te drži na oku!«
»Tko to, Mange? Tko me drži na oku?«

176
 -exponto-

»Sammer, dakako!« Zvučao je ustrašeno.

»A zašto bi on to radio, Mange? Koliko znam, zaokupljen je potragom za tobom.
Bdo bi mu jako drago da vas spojim...«
Vlak je zakočio i na trenutak je pomislila da će pasti, no natiskana tijela pomogla
su joj da održi ravnotežu.
»Ne šali se s tim, Becca«, šapne on.
»Ne šalim se, Mange. Henke me je već pokušao uvjeriti da je striko Tage Voditelj
Igre, a sad je red na tebi. No za razliku od vas dvoje, Tage Sammer mi je pomogao i
nekoliko puta me spasio...«
Razglas je najavio postaju čije ime nije čula, a vlak je počeo usporavati.
»Osim toga, imaš nešto što je moje, Mange...«, reče ona. »Š-što?«
»Ne pravi se blesav. Trezor na Sveavägenu. Ukrao si iz moga bankovnog sefa
metalnu kutiju koja je pripadala mom tati. Vidjela sam te na snimci...«
»Ne znam o čemu pričaš, Becca«, reče on malo prebrzo.
»Ovako...« Nagnuo se bliže njezinom uhu. »Igra je poput Rorschachovog testa, s
onim crnim mrljama, znaš na što mislim. Mozak ih protumači kako mu odgovara i
sam popuni sve praznine. Ljudi vide ono što žele vidjeti, Rebecca...«
Vlak je došao na peron i naglo zakočio, pa je opet umalo pala.
Otvorila su se vrata i ljudi su se počeli gurati iz svih smjerova.
Kad je povratila ravnotežu i okrenula se, on je već otišao. Tek nakon nekoliko
minuta primijetila je da joj je u džep kradomice ubacio mobitel. Sjajnu, srebrnu
stvarčicu sa staklenim zaslonom na dodir.

177
 -exponto-

Dvadeset i tri | Sfere zbilje

Gotovo pa je složila cijelu slagalicu.

Barem je tako mislila. Njezin otac, Andre Pellas, program nuklearnog oružja,
bankovni sef, Tage Sammer... Sve se uklapalo, čak i ako se uključi ono nezamislivo:
revolver, Sveavägen i Olof Palme...
Sve do sada pokušavala je obuzdati svoju podivljalu maštu. No sada će za
promjenu nastaviti graditi cijelu priču, kao što je započela prije nekoliko dana:
Tata i Andre/Tage zajedno su služili u UN-u.
Tata je nepravedno otpušten zbog prijestupa koji je smatrao ispravnim.
Striko Tage ponovno ga zapošljava u tajnom nuklearnom programu. Šalje ga na
tajne misije u SAD da razmjenjuje informacije s Amerikancima. Radi to još mnogo
godina nakon što je projekt službeno ukinut. Sve dok ih sredinom osamdesetih nisu
razotkrile one novine. Onda ih je uhvatila panika i projekt je ukinut jednom za
svagda, otac je još jednom izbačen na ulicu bez upozorenja, a sve na čemu su on i
striko Tage godinama radili, samo je bačeno u smeće.
I to sve zbog Palmeove vlade...
Mučnina koja ju je uhvatila još u Thoreovoj klaustrofobičnoj sobici nije
popuštala. Ustala je s kauča, otišla do prozora i otvorila ga. Ulica pod prozorom bila
je mračna i pusta. Zbog krošnji na sredini nije mogla vidjeti dalje od desetak metara
parka. Na trenutak joj se učinilo da netko stoji tamo u sjeni, netko tko je promatra.
Znala je da samo umišlja, no svejedno je navukla zavjese prije nego što se vratila
kauču i laptopu.
Pronašla je opis počinitelja na Wikipediji za samo nekoliko minuta:
Samostalni počinitelj, osoba s poremećajem ličnosti koju potiče mržnja prema
Palmeu. Vjerojatno je čitav život imao poteškoća u odnosima, pogotovo s raznim
vrstama autoriteta. Introvertiran je, usamljen i poremećen, ali ne i psihotičan. Stanje
mu je usko povezano s »neuspjesima« u životu. Životne prepreke deprimiraju ga, a
ta depresija mu prerasta u paranoju. Takve osobe u pravilu počinju sa zločinima u
dobi od 35-45 godina...
Tata je 1986. imao 45 godina. Bio je motiviran, razočaran, neuspješan i
paranoičan. Usto i tip osobe koji ne oprašta nepravdu, bila ona umišljena ili stvarna.
Nikada..
Samo mu je trebalo oružje, OOP. I malo pomoći...
Jer što ako nije bio sam? Što ako ga je netko kome vjeruje oprezno gurnuo u
pravom smjeru? Jedan poziv, vrijeme i mjesto. To je sve što je bdo potebno. Možda je
tata mislio da je dobio novu priliku? Opet će biti dio veće zajednice gdje su njegove
usluge još uvijek cijenjene. I dalje će biti netko i nešto.
Natrag u igri.
Povijest se ponavlja...
No nešto se nije uklapalo, jedan djelić slagalice malo je iskakako. Problem je što
nije znala koji.

178
 -exponto-

Bijeli kombi popeo se uz obronak brda i skrenuo u malo, kameno, popločano

dvorište pred urušenom zgradom farme s tlocrtom u obliku slova L.
»Stigli smo.«
Nora oprezno položi ruku na HP-ovo rame, no on se već probudio čim je kombi
skrenuo s asfalta na šljunčani puteljak.
Vrata sjenika bila su otvorena i Hasselqvist se parkirao u rikverc milimetarskom
preciznošću. Mangeov mali, crveni Polo već je čekao unutra.
Jeff iskoči i zatvori vrata za njima. Njemu je trebalo nešto više da se izvuče sa
sjedala. Dvaput je provjerio lokot na hokejaškoj torbi na podu, a zatim se rastegnuo i
udahnuo opori miris krava i stare slame.
Trebalo mu je malo vremena da mu se oči priviknu na mrak.
U jednom kutu ugledao je velike, bijele, plastične vrećice, a pored njih stare
gume, nekoliko bačvi za naftu i raznu starudiju.
Malo dalje bio je nekakav ruzinavi traktor. Mjesto je napušteno već sigurno
deset-petnaest godina. Možda i duže. »Pozdrav i dobrodošli!«
»Bok«, promrmlja on, izbjegavajući Mangeov pogled. »Pođite za mnom...«
Mange prođe između par torova i dođe do vrata na drugom kraju sjenika. Ostali
su ga slijedili, a HP je bio posljednji u redu.
»Samo hodajte oprezno, pod baš nije u najboljem stanju.«
Mange otvori vrata i prođu kroz kratki hodnik do male kuhinje.
Mirisala je po vlazi i svježe mljevenoj kavi.
HP smjesta dobije flashback na Ermanovu kolibicu u šumi. No ona je bila u
mnogo boljem stanju.
Stare umrljane zidne tapete, na nekoliko mjesta u požutjelom stropu probila je
voda, a tu i tamo stare, drvene podne grede su se odignule i ukazale na trule
šupljine. Stol i pet stolaca na rasklapanje bili su postavljeni nasred sobe.
»Znači ovdje visiš«, promumlja HP i pokaže prema vreći za spavanje i krevetu na
rasklapanje u kutu.
»Betul te izbacila, ili?« Mange slegne ramenima.
»Trenutačno je ovako najsigurnije...«, reče on. »Ima kave ako netko želi...«
Uzeo je papirnatu šalicu i napunio je kavom iz termosice koja je stajala nasred
stola. Dok su i ostali slijedili njegov primjer, Mange je sjeo. Izvadio je mali laptop,
upalio ga i okrenuo tako da svi vide zaslon.
»U redu, sve je riješeno. Operacija bušenje počinje za točno...«
Pogledao je na ručni sat.
»... devet sati, dvadeset i sedam minuta i jedanaest sekunda...«
Svi osim HP-a prilagodili su satove.
»Ići ćemo kombijem, moj auto ostaje ovdje.«
»Ne, trebaju nam oba vozila...«, prekine ga Jeff odlučno.

179
 -exponto-

»Prekjučer sam bio gore provjeriti sve. Posljednji dio puta je mekani, šumski
puteljak u kojem će kombi zapeti. Ako ne želimo tegliti sve stvari petsto metara,
moramo ukrcati sve u Polo. Lakši je, a i ima prednji pogon pa neće biti problema.«
»Ali, eeeh...« Mange je zvučao kao da se želi pobuniti, no onda se predomislio.
»U redu, tako ćemo. Mudro promišljeno!«
Kimnuo je Jeffu koji se zadovoljno nasmiješio.
»Prođimo još jednom kroza sve«, nastavi Mange. »A onda predlažem da se
presvučemo i ukrcamo stvari pola sata prije polaska. Imamo sat i pedeset tri minute
vožnje odavde, zatim dvadeset minuta za iskrcavanje, što znači da imamo nekoliko
sati slobodno. Ako netko želi prošetati, otraga je jezero. Hrana i piće su Vam u
pokretnom hladnjaku tamo...«
Pokazao je prema jednom kutu.
»Zahod nije u funkciji, ali ima jedan stari vanjski zahod vani iza sjenika.«
»Ahaa, kenjanje old school...«, nasmije se HP, no nije dobio odgovor.
Debili bez smisla za humor!
No koga briga. Ima sedam sati da sazna tko mu je od njih prijatelj, a tko
neprijatelj. Bolje da odmah počne.
*
Našla je pismo na tepihu u hodniku zajedno s jutarnjim novinama.
Omotnica s prozorčićem na njezino ime, pa je isprva pomislila da je neki račun.
Zato je pričekala s otvaranjem dok nije popila kavu i zavalila se na kauč. Uzevši
omotnicu, shvatila je da pismo sadržava nešto posve drugo.
A4 papir s njezinim imenom na vrhu imao je samo dva reda. Prvi je bda adresa
jedne web stranice, a u drugom su bda dva tužna smajlija.
Mange, nema tko drugi.
Uzela je papir i sjela za računalo, ukucala adresu i pritisnula enter.
Otvorio se prozorčić za logiranje s redom za korisničko ime i lozinku. Nakon
popriličnog oklijevanja ukucala je svoje puno ime u gornji red. Ali nije imala pojma
što bi trebala biti lozinka. Prevrnula je cijelu omotnicu u potrazi za nekim tragom, no
nije ga bilo.
Upisala je Mange i stisnula enter.
Pogrešna lozinka, poručila joj je stranica.
Kvragu!
Opet je pokušala, ovaj put s riječju Henke. Pogrešna lozinka, preostaje jedan
pokušaj. Još samo jedan pokušaj.
Izašla je u hodnik provjeriti ima li još kakvo pismo s podacima za logiranje, no
nije ga pronašla.
Za svaki slučaj iznova je pročitala pismo, podigla zajedno s omotnicom prema
svjedu da vidi ima li kakvih skrivenih poruka.
No jedino je primijetila da je pošiljatelj krivo napisao njezino ime sa -ck- umjesto
-cc-.

180
 -exponto-

Od svih ljudi, Mange bi sigurno znao točno napisati njezino ime. Osim ako...
Upisala je riječ Rebecka u polje za lozinku i pritisnula enter. Prozorčić je
promijenio boju i odjednom je ušla na stranicu.
Izgledala je poput Wikipedije, toliko slično da je bilo teško vidjeti razliku.
No sigurna je da se do ove stranice ne može slobodno doći na internetu.
Igra poznata i kao Cirkus, Događaj ili Priredba - naziv je tajnoga vojnog projekta
koji je započeo u SAD-u, vjerojatno pedesetih godina.
Izvorno je Igra bila sporedni projekt takozvanog MK-ULTRA projekta koji je
istraživao razne oblike ispiranja mozga i kontrole uma (potražiti i pojam
Manđurijski kandidat).
Za razliku od MK-ULTRE koji su raznim drogama i snažnim opijatima
prisiljavali svoje objekte na izvršavanje radnji, Igrini istraživači djelovali su iz
suprotnog kuta.
Korištenjem raznih vrsta snažnih pozitivnih stimulansa poput priznavanja,
divljenja i idoliziranja, uspjeli su natjerati mnoge ispitanike da izvrše radnje kakve
na početku eksperimenta nisu bili spremni počiniti.
U Igri se ispitanici, koji svi imaju neka narcisoidna obilježja, postavljaju u
različite scenarije kakvi odgovaraju njihovoj psihi.
Neki od njih dobiju osjećaj da su na sportskom događaju, neki se nađu unutar
filma ili važnog političkog događaja. Svim objektima zajedničko je to da ih se tretira
kao zvijezde i manipulira tako da pomisle da postoji velika količina ljudi koja im se
divi i prati svaki njihov korak.
Time što im se na razne načine pojačava slika o samom sebi i pretvara ih se u
glavne likove u širem kontekstu, mnoge od njih uspjelo se jako brzo natjerati da
dobrovoljno pomaknu svoje granice i učine razne drastične poteze.
Neki članovi vojnog osoblja vezanog uz projekt počeli su se kladiti dokle su
ispitanici spremni ići, pa odatle naziv Igra.
MK-ULTRA i njihov sporedni projekt ukinuti su u sedamdesetima, no prema
raznim podacima, Igra se izdvojila i nastavila postojati na svoju ruku.
Zadatci se svode na to da Igra, koju vodi osoba zvana Voditelj Igre, koristeći
razne oblike napredne psihičke manipulacije, tjera obične ljude na izvršavanje
nerazjašnjivih i ponekad drastičnih pothvata.
Igra je za neke zadatke pribavila mrežu raznih pomagača, tzv. Mravi, koji
pribavljaju informacije i izvršavaju jednostavnije zadatke. Oni pripremaju put
aktivnijim sudionicima, Igračima.
Mnogo poznatih događaja pripisuje se Igri, poput ubojstava, podmetnutih
požara, sabotaža ili većih krađa, no kao i kod većine teorija zavjere, nema nikakvih
čvrstih dokaza...
Manjak informacija pripisuje se upravo tome što Igra koristi dio svojih snaga da
bi ostala u tajnosti, a time nedostatak dokaza paradoksalno u nekim krugovima
upravo ukazuje na to da Igra zaista postoji.
Rebecca je pročitala stranicu barem tri puta, a zatim napravila nekoliko
fotografija zaslona i ispisala ih na svom printeru.

181
 -exponto-

Sve se savršeno poklapalo s Henkeovim djelomičnim pričama, njezinim

proučavanjem i informacijama koje joj je povjerio striko Tage.
Zaista postoji Igra koja izmanipulira ljude za razne postupke. U stanju je
nagovoriti ljude na najluđe stvari.
Samoživi jadnici koji misle da svijet ne cijeni dovoljno njihove jedinstvene
osobine i veličinu, pa su spremni na bilo što samo da dobiju priznanje.
Ljudi poput Henkea.
I njezinog oca...
Ali čija je verzija priče prava?
Striko Tage joj je pomogao oko onog u Darfuru kad su je optužili za povredu
radne dužnosti, ali i s dozvolom za oružje, te najnovije sa snimkama iz trezora.
Ispričao joj je sve o očevoj mračnoj prošlosti i, iako je morala izvlačiti dio
informacija iz njega, naposlijetku joj je povjerio više tajni no što je smio.
S druge strane, Mangea poznaje čitav život i sama pomisao da je on zločinački
mastermind čini joj se nestvarna. No Mange joj zaista jest lagao, to je i sam priznao.
Samo joj je dao informacije s neke web stranice, koje baš i ne dokazuju nešto.
I čija je verzija onda istinita?
Kome vjerovati?
Koji od njih dvojice joj može pomoći spasiti Henkea? Zavalila se natrag na kauč i
iznova prošla kroz sve što se dogodilo zadnjih dana, no osjećaj da je nešto propustila
nije ju napuštao.
Iako je bila sredina ljeta, drvena daska mu je bda hladna za dupe.
Daske vanjskog zahoda imale su procjepe i propuštale su dovoljno svjetla da je
mogao vidjeti žohare koji su gmizali po pragu.
Jeff i Hasselqvist sastavili su opremu odmah nakon okupljanja. Nadao se da će
imati šansu za neometani razgovor s Norom, no njoj je očito bilo draže družiti se s
Mangeom u kuhinji, pa se umjesto toga okrenuo majci prirodi koja je uživala u
njegovoj nepodijeljenoj pažnji.
Baš slatko što su se odlučili družiti u zelenilu usred ljeta. Papira u zahodu
dakako nije bilo, no poslužit će i snop požutjelih starih novina. Osim toga, riješit će i
njegovu gotovo opsesivnu naviku da čita dok kenja.
Uppsala Nya Tidning.
Ma da, stvarno su nove, iz 1986.
33-godišnjak pušten iz pritvora Policija ne odaje detalje
Taj 33-godišnjak je vjerojatno bio prvi osumnjičenik za Palmeovo ubojstvo. Na
kraju je emigrirao u SAD, ako se ne vara... A kad smo kod SAD-a, oni iz PayTaga su
bogme pravi gadovi. Oni i Voditelj Igre sredili su ga već nekoliko puta, mučili ga
dolje u Dubaiju i zatim iskoristili kao oruđe za uništenje ArgosEyea te pretvaranje
vesele udovice Anne u svoju novu superzvijezdu...
A što je on dobio za to?
Nekoliko milijuna kao zavoj na ranu, iznos koji je vjerojatno samo jedan zarez u
knjigovodstvu PayTaga. Usrana pogreška u zaokruživanju!!!

182
 -exponto-

Osim toga, posljednjih nekoliko tjedana su ga pokušali slomiti, u čemu su umalo

i uspjeli. I sad cijela švedska policija traga za njim...
I zašto je onda on toliko glup da pristane staviti glavu na panj?
Pa... Osveta je, dakako, jedan od poticaja, i to vraški snažan.
Sama pomisao na izraz lica jebenog Voditelja Igre kad mu glavni sponzori stave
ključ u bravu bila je vrijedna rizika. On, Black i Anna Argos u sobi gdje svi viču jedni
na druge. Tako prokleto sweet?
Ali ima još nekoliko čimbenika.
Uzbuđenje.
Lov.
A i morao je riješiti dosta misterija, nevezanih samo uz ovu ekipu.
Tko je Timaritelj? Gdje je labirint Luttern gdje će vjerojatno biti postavljena
bomba? Protiv koga je usmjerena?
I možda najvažnije — kako se Rebecca uklapa u tu jednadžbu?
Sjedi na suvozačkom mjestu.
Tata vozi, a mama i Henke sjede otraga.
Probijaju se kroz male uličice i tek kad ugleda veliku crkvu na brijegu slijeva,
shvati gdje se nalaze.
Ulica Döbeln, a pored nje Crkva sv. Ivana na putu prema Brunkebergsdsenu.
Henke nema više od 6-7godina i kuka na stražnjem sjedalu. Mama ga pokušava
utišati i objasniti mu da nema još mnogo do tamo. Tata ne govori ništa, no ona vidi
kako mu se čeljust stišće.
»Hoćemo li uskoro?« kuka Henke, a ona se okreće kako bi pomogla mami.
I tada ga ugleda.
Stoji malo dalje na mračnom groblju i čini se kao da ih promatra dok auto polako
prolazi. U jednoj ruci drži opušak cigare, a u drugoj štap.
Ne znajući zašto, podiže ruku da mu mahne.
»Poznaješ li Johna Earnesta, Rebecca?« upita je mama tiho.
»Tišina!« vikne odjednom tata, na što Henke odmah počne plakati.
»Utišajga, kvragu!«
Vidi kako su mu se prsti zabijeljeli od stiskanja volana. Mama mu viče nešto što
ona ne čuje.
Podiže ruke i stavlja ih na uši. No glas joj i dalje šapuće u glavi. Poznaješ li Johna
Earnesta, Rebecca?
Auto nastavlja kliziti kroz bljuzgavicu, i ona odjednom shvati kamo idu.
Na dijelu gdje ulica Dobeln prelazi u ulicu Malmskillnad, scenarij se naglo
mijenja.
Sada je ona u odrasloj dobi za volanom.
I dalje čuje Henkeov plač sa stražnjeg sjedala, no kad pogleda u retrovizor,
umjesto njega vidi lice Tagea Sammera.

183
 -exponto-

»Naprijed, Rebecca, ne natrag. Moraš gledati naprijed«, reče on toliko tužnim

tonom da ju je zaboljelo srce.
I u trenutku kad se okrene, on se odjednom nađe pred haubom. Muškarac u
tamnoj jakni s kragnom dignutom preko lica.
Mora da je došao preko stepenica sdesna, koje vode do ulice Tunnel gdje leži
premijer na samrti.
Naglo koči, gume škripe, no auto i dalje vozi kroz bljuzgavicu.
Ravno prema čovjeku.
Henkeov plač prerasta u vrisak.
Pušta kočnicu i opet je stišće.
Pokušava naći uporište.
No uzaludno je.
Čovjek okreće glavu i podiže ruku kao da se brani. A onda mu u drugoj ruci
spazi revolver.
»Tata, neeeee!!!« vikne Henke.
Ili je to bila ona?
Zatim čuje još nečiji glas u daljini.
Viče njezino ime.
Rebecca, Rebecca.
I u trenutku kad se probudila, shvatila je što je krivo. Ime.
Mirno je ležala na kauču nekoliko minuta razmišljajući i uklapajući nove
informacije u sve što se dogodilo posljednjih dana.
Zatim je ustala, uzela mobitel i nazvala.
»Ja sam«, reče ona čim se muškarac s druge strane javio. »Mislim da znam kako
se sve uklapa. Tata, Henke, Igra, sve zajedno. Reci mi što želiš da napravim!«

184
 -exponto-

Dvadeset i četiri | Korporacijska invazija na osobnu memoriju

Upravo je povukao prvi dim tog jutra i vraćao se prema sjeniku, kad je čuo
njihove glasove i naglo zastao.
»Ne možemo mu vjerovati, zar ti to nije jasno?« siktao je Jeff. »Previše je
umiješan, previše toga je napravio...«
»Misliš kao i ja?«
Norin glas, nekoliko metara dalje.
HP se nasloni o zid i načuli uši.
»Nije ista stvar. Ovaj dečko nema nikakvih skrupula.«
Aha, znači ni ljubavni par se ne pouzdaje u Mangea, barem jedno od njih. Možda
bi trebao malo popustiti Jeffu, očito nije tako glup kako izgleda.
»Svi zaslužuju drugu šansu, Jeffe. Osim toga, trebamo ga.«
»Nemam ja problema s davanjem druge šanse, Nora, ali da bi je dobio, čovjek se
prvo mora pokajati. Pokazati da se promijenio. A on i dalje misli samo na sebe,
nemoj mi reći da nisi to primijetila?«
HP se podsmjehnuo na ljubavnu svađicu usred divljine...
»Samo si ljut jer ti je posprejao vrata...«
HP-u se odjednom makne osmijeh s lica.
»Sjedio sam na hitnoj sedam sati zbog toga, zar se ne sjećaš?«
»Da, znam, i zaista cijenim što radiš ovo za mene, Jeffe...«
HP se ljutito naceri. Nije dovoljno to što pričaju o njemu, nego mu se Nora još
obraća tim nježnim tonom.
»Vječno sam ti zahvalna što si mi pomogao. Bez tebe bih i dalje bila u Igri...«,
nastavi ona.
Zavladala je tišina, pa je na trenutak HP pomislio da su otkrili da ih prisluškuje.
No onda je nastavda.
»Znaš da je ovo važno. Ne samo za mene, nego i za sve koje su iskoristili i dalje
iskorištavaju. Ako uspijemo u ovome, sve će biti gotovo...«
Jeff promrmlja nešto nečujno.
»Daj mu šansu, Jeffe, to je sve što tražim...«
Kvragu!
Dogorjela cigareta opekla mu je prste, pa ju je morao baciti u travu i zgaziti da je
ugasi.
Kad je pogledao iza ugla, Jeff i Nora su otišli. Ipak je malo pametniji.
Jeff očito nije njegov obožavatelj, ako je to uopće mogao ikada i pomisliti, što
znači da brojlerskog kralja može prekrižiti kao E.V.-a. Osim toga, Biffalo Bull i dalje
može biti izdajica, ukoliko ta izdaja ne utječe na Noru.
Skrenuo je iza ugla i krenuo prema sjeniku. Hasselqvist je nešto petljao straga po
kombiju.

185
 -exponto-

»Bok, Kenta«, pozdravi ga HP kroz otvorena vrata.

Hasselqvist poskoči i ispadne mu nešto iz ruke. Okrugli predmet sličan
hokejskom paku proklizao je po podu prema vratima. Hasselqvist se bacio za njim,
no HP je bio brži.
»Što to imamo ovdje?« reče on veselo i podigne pak u zrak.
Hasselqvist mu ga izbije iz ruke.
»Što te briga!« frkne on, a HP nesvjesno zakorači prema natrag.
»Sorry «, promumlja on.
No Hasselqvist mu zalupi vrata pred nosom. Nema veze, stigao je pročitati što je
pisalo sa strane na malom paku. Elite GPS 512 Zanimljivo. Jako zanimljivo...
Nastavio je dalje kroz sjenik do kolibice. Mange je sjedio za računalom, no digao
je pogled čim je HP ušao u kuhinju. »Bok«, reče malo preglasno. HP mu samo kimne
u odgovor. »Gledaj, znam da si bijesan na mene, HP...« »No shit...«
»... i imaš svako pravo biti. Lagao sam ti, i to više puta ravno u lice. Zaista ti se
ispričavam za to...« Nesigurno se nasmijao.
»Ali kao što sam rekao, samo sam ti pokušavao pomoći. Čuvati ti leda... I tebi i
Becci...« »Što znaš o Becci?!« Mange napravi grimasu.
»Ne onoliko koliko bih htio znati. Imam izvor blizak Sammeru pa znam da su se
on i Becca našli nekoliko puta. Sammer se izgleda jako zanima za nju, to je sigurno,
no još uvijek ne znam kako se ona uklapa u sliku. Kao što sam rekao, Voditelj Igre ne
odaje lako informacije. Trenutačno nije ni u kakvoj neposrednoj opasnosti, toliko
znam. Sammer je potpuno fokusiran na tebe...«
»U redu, dobro...« HP duboko udahne. »Što je labirint Luttern i tko je Timaritelj?
Kako se oni uklapaju u sliku?«
»Š-što?«
»Hajde, Mange, ne pravi se blesav. Stan pored mog, oprema, zmije...?«
Zabuljio se u Mangea tražeći najmanji znak slabosti. No nije ništa pronašao, čak
ni neželjeni trzaj oka ili nekog mišića na licu. »Iskreno, HP, nemam pojma o čemu
pričaš...«
»I očekuješ da ja samo povjerujem u to? Vjerodostojnost ti i nije najjača strana,
Mange...«
»Daj, HP, pa ispričao sam ti se već...« Čak mu je i glas položio test. Nije ni
zadrhtao...
»Zaista ne znam sve što se događa, kao što sam rekao, Voditelj Igre nikome ne
dopušta da zna cijelu priču. Znam samo djeliće, ali slobodno mi ispričaj više o tom
stanu. Sve je povezano na neki način...«
HP je zurio u Mangea i razmišljao.
Da, Mange je lažljivac, no s dobrim namjerama. Ipak su stari prijatelji, correction
— najbolji prijatelji.
Uvijek je mislio da je Mange kukavica, računalni geek, a poslije i pravi papučar u
kandžama zmaja od svoje žene. No, Mange nije kukavica, već dečko koji se pokazao
veoma sposobnim za svakojake stvari.

186
 -exponto-

Kad zapravo bolje promisli, sumnjao je na Mangea od prvog dana, štoviše od

prve sekunde čim je pronašao onaj vražji telefon u vlaku. Tako da ga zapravo i nije
posve nasamario. Ipak je predosjetio nešto.
No neke je stvari ipak bolje zadržati za sebe. Ne škodi zadržati prednost.
»To može pričekati«, reče on zatim. »Umjesto toga, podsjeti me zašto bih točno
trebao pristati na ovaj idiotski plan?«
»U redu, nema problema.« Razočaranje u Mangeovom glasu bilo je očito.
»Sad ćeš vidjeti.«
Mange sjedne za stol i okrene laptop tako da HP može vidjeti zaslon.
»Napravio sam popis kupaca koji su već počeli pohranjivati svoje podatke u ono
postrojenje. Sjedni!«
Mange je pokazao prema stolcu. Otvorio je tablicu u Excelu i počeo scrollati kroz
popis.
»Registar vozila, Porezna uprava, Carina, tri različite biobanke, svaka s više od
500 000 DNA-testova u svom registru. Stomatološka skrb, Državni registar osoba i
adresa, Izborna tijela i još mnogo manjih tijela uprave. U principu svi tele- i internet-
operateri potpisali u ugovor i prije nego što je EU-smjernica stupda na snagu, što
znači da je sav telefonski i SMS-promet, zajedno sa svim IP-adresama već pohranjen
u Utvrdi.«
»Dobro, tako sam i mislio...«, promumlja HP.
»Što?«
»Već nekoliko tjedana snimali su moj računalni promet i sve SMS-ove upućene
tebi i Becci. To je bilo malo upozorenje da me drže na oku. Nisam shvaćao kako su
mogli sve to dobiti tako brzo, iz toliko raznih izvora. No sad mi je jasno. Samo su
trebali pritisnuti nekoliko gumba...«
Mange kimne.
»Nastavi...« HP mahne rukom.
»U redu, shvatio si već ono najvažnije, no uskoro će im se pridružiti i neki od
najvećih lanaca supermarketa, a zatim i sve ostale tvrtke s raznim članskim
klubovima. Svi se oni boje da će im informacije procuriti i njihovi klijenti izgubiti
povjerenje u njih. No možda je najzanimljivije ono što se nalazi skroz dolje u
zemlji...«
*
»Bok, Ludde, Rebecca je, sorry što zovem ovako rano...« »Eeeh, ma nema
problema. Ionako sam već budan...« Znala je da laže i dala mu nekoliko sekunda da
dođe k sebi.
»Kako ti mogu pomoći, Normen?« reče on nešto manje pospanim glasom.
»Želim se vratiti na posao.«
»Oh, OK. To ne bi trebao biti problem. Samo nazovi kadrovski odjel iza devet i
oni će ti pomoći. Potrajat će možda dva-tri tjedna...«
»Ne, ne, nemam toliko vremena. Želim se vratiti sad, smjesta. Vjenčanje je sutra,
a i sam si rekao da vam trebaju svi raspoloživi zaštitari.«

187
 -exponto-

»Tako je, tako je. Ali valjda ti je jasno da...« Nakašljao se.
»Dakle, dok god se odvija cijela ova priča s tvojim bratom, ne mogu te primiti
natrag, koliko god ja to htio. Stigsson bi poludio da mu iti predložim to...«
»Pitaj ga!«
»Što?«
»Nazovi ga i pitaj!«
»Ne pratim te baš, Normen...«
»Molim te, nazovi Stigssona i pitaj ga bi li bilo u redu da se vratim na dužnosti.
Bi li, molim te, učinio to, i to odmah?« Nekoliko sekunda je bila tišina.
»Može«, promrmlja on zatim. »Ali već znam njegov odgovor.«
I ja, promisli ona.
*
»Najniži je kat namijenjen posebnom klijentu. Sve je strogo čuvana tajna...«
Mange se osvrne preko ramena kao da se brine da ih netko prisluškuje.
»Osobno smatram da nije riječ o običnom klijentu. Možda su taj podrumski kat
unajmdi upravo oni tajnoviti ljudi koji stoje iza PayTag grupe. No umjesto da
riskiraju svoj vlastiti dragocijeni zaštitni znak, koriste PayTag kao frontu, vjetrobran
o koji udaraju insekti, dok pravi moćnici udobno sjede s druge strane na prednjem
sjedalu bez ikakvog rizika.«
»A tko bi to mogao biti?«
Mange slegne ramenima.
»Što ti misliš? Koje su tvrtke najjače unutar branše pohranjivanja informacija?
Tko stalno osmišljava nove načine da nas privuče da odamo što radimo, gdje se
nalazimo, koje stvari najčešće tražimo u tražilicama, pa čak i — što mislimo?«
HP nakratko razmisli.
»Ima mnogo kandidata. Pretraživački motori, društvene mreže...«
»Na dobrom si putu, mladi Padawane...« Mange opet otvori laptop.
»Google, Facebook, Twitter i još neki shvatili su ono za što smo mi drugi bdi
preglupi da shvatimo.« »A to je...?«
»Informacije su nova valuta. Ako pribaviš dovoljno informacija, svi će s tobom
poslovati. Pogledaj samo kolika je burzovna vrijednost Facebooka. Dobro, manja je
nego što su se nadali, no svejedno vrijede kao tri-četiri Ericssona. A znaš li koja su
njihova sredstva, HP? Pogodi, što misliš? Ni telefonski sustav, ni godine istraživanja,
ni tisuće patenata. Ono što Facebook posjeduje, a što je vrijedno milijarde, njihova
najveća sredstva su...«
»Korisnici«, promrmlja HP.
»Točno! Ili još preciznije, informacije koje korisnici sami unose. Sve to se
pohranjuje u sustav, komentari, dijeljenja, slike, igre, lajkovi...«
Mange se počeo crvenjeti u licu.

188
 -exponto-

»Kako predvidjeti budućnost, HP? Tako da se pogleda unatrag u prošlost, to je

osnova za postavljanje bilo kakve prognoze. Što više podataka o prošlosti, to je
sigurnija prognoza za budućnost. Ali zamisli ovo...«
Mange zastane na trenutak da uhvati daha.
»Zamisli da CJELOKUPNA prošlost postoji pohranjena na samo jednom mjestu?
Državni i liječnički registri, uzorci konzumacije, preference s društvenih mreža i
pretraživača. Sve zajedno u jednoj golemoj bazi podataka? Samo treba prikupiti sve
informacije. A onda samo ukucaš riječ u tražilicu i pratiš uzorak. Koliko je ljudi
dobilo rak u određenoj dobi, koliko ljudi preferira bijele automobile nad plavima, u
kojoj dobi su ljudi najskloniji zločinu, koja je marka najtraženija, tko je najaktivniji na
Twitteru, gdje žive, što slušaju, čitaju i što kupuju na tržnici srijedom prije plaće...«
Opet je zastao da uhvati dah.
» Tko vlada prošlošću, vlada budućnošću«, napisao je Orwell u knjizi 1984. i
neporecivo je bio u pravu. Iako mislim da je PayTa-gov projekt ipak malo detaljnije
proučio sve to...«
Opet je zastao, a HP se nagnuo prema naprijed.
»Tko vlada budućnošću, HP, nesumnjivo vlada... štoviše posjeduje prošlost. To je
cijela poenta PayTagovog projekta!«
HP zapali cigaretu. Svjesno si je uzeo dosta vremena za razmišljanje.
Sve je ovo u najmanju ruku teško probavljivo. Osim toga, naslušao se dovoljno
teorija zavjere. Prošli je put to bio Erman s Igrom, a sad Mange s PayTagom.
No ako je išta naučio u zadnje dvije godine, to je da nijednu teoriju, koliko god se
nemogućom činila, ne treba u potpunosti odbaciti. Gdje ima dima, ima i vatre,
pogotovo kad je riječ o Igri.
Sve što mu je Mange ispričao lijepo se uklapa u njegovo malo istraživanje koje je
proveo na knjižničkim računalima. A možda još i bolje, slaže se s malim backup
planom koji je polako počeo kovati. Štoviše, čini ga još boljim...
Duboko je udahnuo i polako ispuhnuo dim.
»Dobro, Mange, shvaćam što želiš reći, no iskreno govoreći uopće me nije briga
čime se PayTag bavi. Ja samo želim zavrnuti jajima Voditelju Igre, Anni Argos i
Blacku. A tu nam se srećom interesi poklapaju. Ipak imamo zajedničkog
neprijatelja...«
Povukao je još jedan dim i zatim ugasio opušak u starom, puknutom tanjuriću
od šalice za kavu na kuhinjskom stolu.
»Ovako, Mange. Ako želiš moju pomoć, trebaš mi učiniti jednu uslugu. Moram
doći do Rehymana, i to smjesta. Moram razgovarati s njim gdje nas nitko neće
slušati...«
Mange podigne pogled sa zaslona.
»Š-što, zašto?«
»Ne bih sad o tome. Zamolio si me da ti vjerujem, sad ja tebe molim isto... No
možemo to nazvati mojom nagradom za sudjelovanje u svemu ovome...«
Mahnuo je rukom prema požutjelom stropu.

189
 -exponto-

Mange mu uputi dugi pogled dok je razmišljao.

»U redu, to je sasvim pošteno...«, promumlja on.
Ugasio je računalo, zatim izvadio olovku i papir i zapisao mu broj.
»Evo, online je pa ga možeš odmah nazvati. U ladici imaš nekoliko mobitela s
karticom na bonove. Kad završiš, razbij SIM-karticu i razbacaj djeliće po šumi,
može?«
»U redu, nema problema...«
Mange mu uputi još jedan dugi pogled.
»Shvaćaš li u što se upuštaš, HP? Ovo nije igra, ako pode po zlu...«
»Znam, ne brini, sve držim pod kontrolom. Nije mi ovo prvi put da se
obračunavam s Voditeljem Igre...«
»Istina, ali je prvi put da radiš nešto protivno Igrinom planu...«
»Srećom nisam sam u tome«, nasmije se HP. »Ode li sve kvragu, svi smo
najebali!«

190
 -exponto-

Dvadeset i pet | Zadatci

Evo ti.«
Pružio joj je ključ njezinog ormarića s oružjem. »Tamo su ti policijska značka i
propusnica, zar ne?« Kimnula je.
»Dobro, pokupi ih i otiđi ravno u streljanu. Moraš proći test za oružje prije nego
što te opet vratimo u službu. Vještina se lako izgubi ako se ne vježba...«
»To neće biti nikakav problem, Ludde.«
»Tim bolje.«
»Još nešto?«
Kimnuo je.
»Prije nego odeš, Normen, moram te pitati ovo. Kako si uspjela nagovoriti
Stigssona da te vrati u službu?«
»Ah, recimo da mi je u tome pomogao zajednički prijatelj.«
Nasmijala se i uputda mu dugi pogled.
»Ima li nešto što bi podijelila sa svojim šefom?«
Duboko je udahnula.
»Ne još, Ludde. Možda poslije...«
»OK...«
Nastavio ju je sumnjičavo gledati.
»Znaš li u što se upuštaš, Becca?« reče zatim tiho.
»Ne brini se, Ludde, htio si me natrag i tu sam. Zadovolji se tim do daljnjeg«,
nasmije se ona.
Ploča s metom okrenula se kad joj je ostalo još deset metara i prije nego što je
svjesni dio njezinog mozga to uspio registrirati, počela se kretati.
Medvjeda kandža o sako, obje ruke na opasač.
Oružje van, lijeva ruka oko ogrtača. Zatim stisak naprijed i prema gore da metak
sjedne na mjesto. Potporna ruka pridružila se drugoj oko kundaka. Mušica nišana,
ciljnik, meta.
Dva kratka pucnja.
Ploča s metom se okrenula.
Otpustila je okidač tako što je podigla desni palac. Nastavila se kretati prema
naprijed. Iskočila je nova meta, ovaj put skroz nadesno. Pucala je ni ne razmišljajući
o rezultatu. Brzo je otpustila okidač i nastavila dalje prema naprijed. Dvije ploče
iskočile su istovremeno, a prvu je propucala i prije nego što se zaustavila.
Nakon toga joj je pištolj zatajio.
Lupila je lijevom rukom po dnu okvira za streljivo pa je repetirala pištolj, a to je
izbacilo metak na pod.
Tri kratka pucnja.
Ploče su se okrenule.

191
 -exponto-

»Prekid paljbe, patrona van!« vikne instruktor streljane. »Patrona van!«

promrmlja ona.
Izvadda je ispražnjeni okvir za streljivo, zgrabila novi šaržer spreman za pucanje.
Zatim je povukla osigurač, stavila pištolj u futrolu i skinula štitnike za uši.
Sve ploče su se vratile uz pištanje, no ona nije ni pogledala rezultate.
Instruktor je prošao pored nje, brzinski pregledao ploče i vratio se. Čula je kako
fućka.
»Bogme, Normen, dobro si ovo izvela, što kažeš?«
»Yepp«, reče ona.
»Nisam ti mjerio vrijeme, ali da jesam, mislim da bi ovo bilo blizu rekorda.
Nazvat ću Luddea i reći mu da ti je pucanje... položeno. Molim te, potpiši mi se...«
Pružio joj je paketić malih, crnih papirića.
»Naravno.«
Okrenuo joj je leda i krenuo prema vratima.
Istrgla je četiri papirića veličine markice i odložda paketić.
Na putu do ploča izvadda je malu, zelenu patronu koju joj je instruktor
kradomice postavio u okvir za streljivo i koja je uzrokovala prekid paljbe.
Nekoliko pucnjeva bilo je u pogibeljnim zonama. Tri rupe bile su toliko blizu
jedna drugoj da su se preklapale, a ostale dvije imale su samo milimetarski razmak
između sebe.
*
»Dobro, onda se javi. Unaprijed hvala na pomoći...«
Prekinuo je razgovor, otvorio utor za bateriju na mobitelu i izvadio SIM-karticu.
Baš kad ju je prepolovio napola, Hasselqvist je došao iza ugla.
»Eh, bok, HP. Slušaj, samo sam ti htio objasniti nešto...«
»Dobro.«
Okrenuo je leđa Hasselqvistu i bacio polovicu SIM-kartice u najbliži grm.
»Ona stvar u autu...«
»Misliš GPS-kutijica.«
Drugu polovicu bacio je u granje.
»Da, tako je... Gledaj, pronašao sam je baš u trenutku kad si se pojavio.
Istovarivao sam opremu i ugledao je vezanu pod sjedalom. Kad sam je izvadio, GPS-
odašiljač se upalio. I baš tad si ti otvorio vrata...«
»OK...«
»Je li tvoja?« »Š-što?« HP se okrene. »GPS kutijica, je li...?« »Shvatio sam Kenta.
Ne, nije moja...« » OK, samo sam htio provjeriti. Sjedio si otraga pa sam pomislio...«
HP odmahne glavom.
»Nope, nije moje. Možda je od kombija?«
»Sumnjam...«

192
 -exponto-

»U svakom slučaju predlažem da je se smjesta riješiš.« »Svakako, samo moram

prvo provjeriti s Jeffom, za slučaj da je njegova. Kombi je bio kod njega nekoliko
dana..« »OK, učini tako.« »Vidimo se uskoro onda...«
Hasselqvist ode, a HP pričeka još nekoliko minuta i izvadi drugu SIM-karticu iz
džepa. Stavio ju je u mobitel koji mu je dao Mange i ukucao pin kod.
Poruka je stigla gotovo odmah.
Riješeno!
Skriveni broj, no svejedno zna od koga je. Vražji Rehyman, što je brz.
Presvukli su se u tišini. Crna, uska odijela za ronjenje, gumene cipele,
neoprenske gas-maske pod kojima je bilo nepodnošljivo vruće i koju je HP odmah
strgnuo sa sebe. Koji prokleti idioti!
»Sve je na mjestu«, čuo je Mangea kako govori iz prtljažnika
Pola.
»Svejedno bih još jednom provjerio«, odgovori Jeff. »Ali vrijeme...«
»Stignemo...«, prekine ga Jeff. »Uvijek ima vremena za provjeru opreme...«
Mange je očito odustao jer kad je HP došao do auta, prtljažnik je već bio otvoren.
»Oprema za ronjenje, gumeni brod, zavarivač, eksploziv...«, nabrajao je Jeff sebi
u bradu i prelazio rukom po raznim crnim vrećama u prtljažniku.
Na riječ eksploziv HP se trznuo i odjednom dobio flashback na cestu E4 prije
dvije godine kad je uključio svoj mobitel u jednu sličnu torbu. Torbu napunjenu s
toliko eksploziva da je mogla dignuti u zrak cijelu kuću.
Gotovo je dvije godine bio uvjeren da je uništio Igru za sva vremena. No sad mu
Mange tvrdi da je to sve bila samo duzija, i to vrlo vješta duzija koju mu je Voditelj
Igre posadio u glavu.
Prava Zvijezda smrti nije bila u nekoj staroj zgradi u Kisti već duboko pod
zemljom dva sata vožnje odavde.
No ako je sve što je doživio bio samo pomno promišljen mindgame, tko mu jamči
da i ovo što sad proživljava nije izmišljeno?
Taj ga problem muči već nekoliko dana.
Čak i kad bi odlučio vjerovati Mangeu, nemam nikakvog jamstva.
Čini se kao da Mange govori istinu, koliko može procijeniti, zaista vjeruje u svoju
priču. No što ako ta priča nije njegova?
Što ako netko igra mindgame s Mangeom, baš kao i s njim? Ako je ono što se
spremaju napraviti samo još jedan dio pomno promišljenog plana?
To je problem s teorijama zavjere. Ako počneš prihvaćati njihovo postojanje,
nemoguće je odrediti gdje završavaju.
Just because you're paranoid, doesn't mean they aren't after you...
»Tiho!« reče Jeff odjednom i izviri glavom iz prtljažnika.
»Jeste čuli to?«
Nitko nije ništa rekao.
»Što to, Jeffe?« zakrekeće Hasselqvist nakon nekoliko sekunda.

193
 -exponto-

»Tamo!«
Tupi, pulsirajući zvuk približavao im se s istoka. HP je odmah shvatio što je to.
Brzim korakom je došao do rolo-vrata i spustio ih.
»Ma koji vrag...«, vikne Jeff. HP ga je ignorirao.
Zvuk je bio sve jači, prodoran kao čekić o bubnjiće.
Vrata su bila gotovo zatvorena, još samo nekoliko metara, i HP je visio svom
svojom težinom na ručki. No vrata su usporila, zapela i zastala uz glasno škripanje.
Pulsirajući zvuk odzvanjao je među zgradama i pojačavao se sve dok nisu već
počeli osjećati vibracije u prsima, a tada su čini se i drugi shvatili o čemu je riječ.
Helikopter, i leti toliko vraški nisko da će se svaki tren pojaviti nad krošnjama.
HP opet pokuša zatvoriti vrata. No zupčanik je čini se iskočio iz utora i vrata su
stajala čvrsto poput stijene.
Savinuo je koljena i svom težinom se objesio na ručku. Odjednom i bez ikakvog
upozorenja, vrata se oslobode i počnu mu padati ravno prema prsima. Uspio se
odgurnuti u stranu i jedva je izbjegao da mu ne prignječe glavu.
»Sorry!« vikne Jeff koji je i dalje držao vrata na drugom kraju.
U sljedećem je trenutku helikopter zatutnjao preko dvorišta, a pulsirajuće elise
HP-u su probijale uši.
I on i Jeff instinktivno su čučnuli pokušavajući nazrijeti helikopter kroz napukli
krov.
Čindo se kao da nadlijeće samo nekoliko metara nad sjenikom.
HP baci brzi pogled na ostale. Jeff se potpuno fokusirao na helikopter, kao i
Nora. Hasselqvist je naprotiv brzo uletio u kombi. »Moramo ići, odmah!« vikne i
popenje se na prednje sjedalo.
»A-ali nismo gotovi...«, vikne Nora.
Helikopter je i dalje letio iznad njih, a od vrdoga zraka koji je stvarao, daske na
krovu počele su se odizati. Isprva polako, no onda sve jače.
Iver i cigle padale su svuda po sjeniku.
»Kenta je u pravu!« vikne Jeff. »Još nekoliko minuta i cijeli krov će se urušiti...«
Veći komad cigle pao je na krov kombija uz zvuk lomljave.
»Ja ću vam otvoriti vrata, a vi odmah izađite... Samo vozite i nemojte me čekati«,
viknuo je Jeff HP-u u uho.
HP kimne i čučeći pokuša doći do kombija.
Mali komad cigle pogodio ga je u glavu i instinktivno je podigao ruku da se
zaštiti.
Čuo se snažan udarac, a zatim još jedan.
Vjerojatno je pilot donjim dijelom helikoptera udario po krovu.
»Hajde, Nora«, vikne on kad je došao do vrata kombija. No ona kao da je
oklijevala.
Jeff joj je viknuo nešto što HP nije čuo i mahnuo prema kombiju.
Još jedan udarac, ovaj put jači.

194
 -exponto-

Velika krovna daska pala je na pod pored kombija i rasprsnula se u svim

smjerovima.
Hasselqvist pokrene motor.
»Moramo ići, hajde!« vikne on opet.
Nora pogleda u njegovom smjeru, zatim opet u Jeffa. No on je okrenuo leda i
podupro se o pod da pridrži vrata.
Desetak dasaka palo je na pod i raspršilo komade iverice svuda po kombiju.
HP digne ruku pred oči. Kad je pogledao, Nora je ležala na podu.
Kvragu!
Iskočio je iz vozila, no ona je već ustala kad je došao do nje.
»U auto HP, hajde!«
Gurala ga je pred sobom. Još jedan udar, a onda se čuo tresak. Nekoliko krovnih
greda raspalo se i sa sobom povuklo veći dio krova.
Nora je bda blijeda u licu, krv joj je tekla niz čelo iz krvave mrlje na kapi. Ugurao
ju je na jedno od sjedala.
»Jeff...«, zajeca ona.
»Pusti dečka sad, moramo ići...«, vikne on. Kroz prozor je vidio da se vrata
polako dižu. Hasselqvist je upalio motor. »Brata...«, zastenje ona. »Što?«
»On mi je brat, idiote!«
Jeff je gotovo do kraja podigao teška vrata. Leđni i vratni mišići nabrekli su mu
kroz majicu, kao da će prsnuti. Kombi je polako krenuo prema naprijed. Njezin
brat...
Uhvatio se za naslon najbližeg sjedala i izbacio glavu kroz vrata.
»JEFFEEEE!« vikne on. Mišičavko se okrene i pogleda ga.
Stražnje gume kombija borile su se s neravnim betonskim podom tražeći
uporište...
HP se istegnuo koliko je mogao i ispružio ruku. Jeff potrči prema njemu.
Krov se nastavio raspadati, grede su padale u sve većim dijelovima i raspršavale
se u ivericu koja je udarala o kombi.
Krhotina veličine dlana prošla je nekoliko centimetara od HP-ovog nosa, no on je
nije ni primijetio.
Ispružio se još nekoliko centimetara. Jeff se bacio prema naprijed...
Gume su se napokon učvrstile i kombi je izletio iz sjenika poput strijele.
U sljedećem trenutku cijeli krov se urušio.
*
Kad se vratila kući, pred vratima ju je čekao tamni auto. Kad mu se približila,
vozač je otvorio vrata i izašao. Nije bio isti kao zadnji put, ovaj je bio znatno mladi i
trebalo joj je nekoliko sekunda da ga smjesti na pravo mjesto.
»Bok, Rebecca, ja sam Edler, pobočnik pukovnika Pellasa...«
Pružio joj je ruku.
»Upoznali smo se na brzinu u stanu na Maria Trappgrändu...«
195
 -exponto-

»Bok«, promrmlja ona i stisne mu ruku.

Otvorio joj je vrata stražnjeg sjedala:
»Dobra večer, draga Rebecca«, reče Tage Sammer.
»Ispričavam se što dolazimo nenajavljeni, ali imam dobre vijesti...«
Oklijevala je i pogledala Edlera.
Sammer kao da joj je pročitao misli.
»Možemo slobodno pričati, nemam nikakvih tajni pred Edlerom...«
»Dobro...«
»A da odemo za promjenu gore u moj stan?« doda ona nakon malo razmišljanja.
»Ugodnije je nego u autu...«
»Hvala na pozivu«, nasmije se on. »Ali to ćemo neki drugi put, sada bih radije
ostao u autu. U stanu nikad ne znaš tko sluša...«
Pokazao je rukom na sjedalo pored svog, a Rebecca nije imala izbora nego sjesti.
Edler je uskočio na vozačko mjesto, upalio auto i lagano ih odvezao na
Rålambsvägen.
»Jeste li pronašli Henkea?« upita ona prije nego što je uopće uspio zaustiti.
»Ne još, ali mislimo da znamo gdje se on i Sandström nalaze. Nadamo se da
ćemo ih uskoro uhvatiti.«
»U redu, dobro. Ili možda dobro nije prava riječ...«
»Znam što želiš reći, Rebecca. Sve ovo je za Henrikovo dobro i jako smo ti
zahvalni što nam pomažeš. Moramo ga uhvatiti prije nego što napravi nešto glupo.
Shvaćaš da se ne radi samo o revolveru...«
Bacio je pogled na Edlerova leda. »Spominje se i neka bomba...« »Što? Onda
morate otkazati princezino vjenčanje...« »Ne, ne, to ne dolazi u obzir. Dvor je
iznimno odlučan po tom pitanju.«
»Ali rizik?«
Duboko je udahnuo i slegnuo ramenima.
»Rizik je definiran kao prihvatljiv.«
»Ma kako je to moguće, zar ozbiljno? Bomba...«
»To su za sada nepotvrđene informacije. Imamo premalo detalja da bismo se
usudili predložiti tako drastičnu mjeru poput otkazivanja vjenčanja. Prijetnje
bombom su česte, a moji poslodavci...«
Uzdahnuo je.
»Mnogo toga je u igri, Rebecca, više nego što možeš zamisliti. Podrška naroda
kraljevskoj kući prepolovila se u posljednjih petnaest godina, vlada je puna
republikanaca koji čekaju svoje vrijeme dok se te brojke i dalje smanjuju...«
Zastao je i slegnuo ramenima.
»Dakako, na ovakve faktore se ne računa kad se radi analiza mogućnosti
prijetnje, no znaš kako to ide. Sve velike organizacije su slične. Uvijek negdje postoji
netko tko se boji da će izgubiti posao i zato oklijeva donijeti neugodnu, no potrebnu
odluku.«

196
 -exponto-

Udario je rukama.
»Gotovo ništa ne podiže potporu kraljevskoj kući kao vjenčanje, to su moji
poslodavci naučili još prije nekoliko godina. No, nažalost, sva ona piskaranja, koliko
god neistinita bda, spriječda su cijeli uspon.«
»A krštenje? To je bilo nedavno?«
Odmahnuo je glavom.
»Krštenje je uvijek mirnije i nije toliko blještavo. Danas, nažalost, postoje samo
dvije svari koje mogu dići popularnost kraljevskoj kući — vjenčanje ili nacionalna
kriza. Stoga bi se samo u ekstremnim situacijama slavlje ograničilo, a još teže
potpuno otkazalo. A osim toga, imamo premalo detalja oko te bombe.«
»A što znate, smiješ li mi reći?«
»Zapravo ne, Rebecca...«
Oklijevao je i izmijenio pogled u retrovizoru s Edlerom prije nego je nastavio.
»Prije nekoliko sati dobili smo dojavu o nekom stanu. Pretresli smo ga i pronašli
indikacije da se unutra možda izrađivala bomba...«
»A kakve veze to ima s Henkeom?«
Sammer duboko udahne.
»Stan se nalazi na Maria Trappgrändu, dijeli zid s Henrikovim...«
Srce joj je sve jače lupalo u prsima, no trudda se sakriti to.
»Ali čekaj malo, želiš reći da je Henke...? Ne, ne, to možete zaboraviti. On nije u
stanju sastaviti ni policu, a kamoli bombu...«
»Slažem se s tobom, draga Rebecca...«
Nježno ju je potapšao po koljenu.
»Ni mi ne vjerujemo da je Henrik sam napravio bombu. No ne može biti
slučajnost što ju je netko izradio u stanu pored njegovog. Osim toga, pronašli smo
Henrikove otiske prstiju unutra...«
Rebecca odmahne glavom protiveći se.
»Kao što sam rekao, Henrik je u opasnom društvu. Jako opasnom društvu.
Osobe u njegovoj blizini stručnjaci su u manipuliranju ljudima, i učinili su to mnogo
puta. A Henrik je, nažalost, kao što znaš, jako...«
»Povodljiv.«
»Tako je.«
Auto je zastao na crvenom kod Lindhagensplana, nakratko je nastupila tišina.
Samo nekoliko stotina metara dalje ona i Kruse doživjeli su sudar nakon što je
Henke bacio stijenu na njih s mosta iznad. Henke, dakako, nije znao da je ona u autu,
ali nebitno. Netko ga je izmanipulirao da baci stijenu i potpuno izignorira očiti ishod,
da će njegov postupak ozlijediti nekog. Može li se to opet dogoditi ?
U pravim oklonostima — apsolutno.
»Što onda želiš da napravim, striko Tage?« reče ona kad se auto približio mostu.
Glas mu je zvučao tužno:

197
 -exponto-

»Na kocki su životi mnogih, Rebecca. Ako ne uspijemo uhvatiti Henrika na

vrijeme, moramo biti spremni poduzeti bilo što da ga zaustavimo. Bilo što, razumiješ
li?«
Zastao je nekoliko sekunda.
»No, dakako, ne moraš sudjelovati u ovome. Nitko ti ne bi zamjerio. Mogu
razgovarati s Eskilom Stigssonom...«
Prošli su ispod mosta i uhvatila se kako gleda gore prema ogradi na mostu. Na
trenutak joj se učinilo da netko stoji gore. Lik odjeven u tamno, s kapuljačom.
»Ne!« reče ona malo preglasno i primijeti Edlerov pogled u retrovizoru. »Ne,
striko Tage, nije potrebno«, reče ona što je sabranije mogla.
»Kao što si rekao, mnogo toga je na kocki. Zahvalna sam ti na svemu što si već
učinio za mene...«
»Nema na čemu. Trebaju nam pravi ljudi na pravom mjestu.
Ljudi u koje se možemo pouzdati, u to smo uvjereni ja, Stiggson i moji
nadređeni.«
Opet ju je potapšao po koljenu.
»Ti si slika i prilika svog tate, Rebecca, jesam li ti to već rekao? Vjerna poslu,
odana i pouzdana, neovisno o situaciji. Takve osobine, nažalost, sve je teže i teže naći
u današnjem egoističnom društvu...«
Trudila se ne zarumenjeti.
Kad bi malo zažmirila u mraku stražnjeg sjedala, striko Tage bi je uvelike
podsjećao na tatu. Držanje, starinski način izražavanja, čak je i miris bio isti.
Cigarete, kolonjska voda i još nešto. Nešto zbog čega joj se stvorio grč u želucu.
Bio je prikliješten na podu, a Jeff je nepomično ležao na njemu. Kombi je
poskakivao po šljunčanom puteljku, zbog čega mu se pojas s jednog od sjedala
urezao u nogu. Začudo nije čuo nikakav zvuk osim tutnjanja u glavi. Učvrstio se
nogama i pokušao osloboditi.
Odjednom primijeti kako se Jeff trznuo i u sljedećem trenutku otkotrljao je
njegovo teško tijelo. Istovremeno mu se vratio sluh. »Što se kvragu dogodilo!?«
viknuo je. »Sjenik!« vikne Nora. »Š-što?« Pokušao je ustati.
»Sjenik je eksplodirao«, vikne ona odgurujući se o prozorsko staklo.
»Krov se urušio, a onda je sve samo otišlo u zrak... Digao se oblak dima i više
nismo vidjeli helikopter. Ne shvaćam što se dogodilo!«
»Eksploziv...«, zahripće Jeff.
»Eksploziv i detonatori bili su u Polu, pokraj zavarivača. Prtljažnik je bio
otvoren. A i bilo je svakakvih čudesa u onim bijelim vrećama u kutu...«
HP se uz teškoće uspravi u sjedalu pored Jeffa.
Oči tog snažnog čovjeka bile su sklopljene, no HP je vidio kako mu se moćna
prsa nadimaju i spuštaju pod promočenom majicom.
Auto prijeđe preko izbočine, pa HP opet padne na pod.
Tupi udarac, pa naglo skretanje ulijevo, i odjednom se promijenio zvuk auta.

198
 -exponto-

»Dobro voziš, Kenta!« vikne Nora prema prednjem sjedalu i dobije neko
mumljanje za odgovor.
»Sad smo na normalnoj cesti«, reče ona i pomogne HP-u da ustane.
»Kako je...« Kimnuo je prema njezinom krvavom licu.
Stavila je ruku na glavu i odmah je pocrvenjela.
»Shit!« reče ona. »Nisam ni primijetila, vjerojatno zbog adrenalina. Tamo mi je
kutijica prve pomoći...«
Progurala se pored njega i bacila prema prednjem sjedalu.
Nagnuo se da je upita treba li joj pomoć, no onda ga je nečija ruka povukla
natrag.
Jeff je otvorio oči.
»Hvala«, reče kratko.
»Nema problema«, promumlja HP.
Jeff kimne i opet sklopi oči.
»Tamo je benzinska postaja, skreni!« reče Nora Hasselqvistu.
HP se nagnuo prema prozoru. Iznad krošnji vidio se oblak dima, no helikopteru
nije bilo ni traga.
»Imaju i odmorište otraga, pa možemo pričekati tamo dok ne padne mrak«,
nastavi Nora.
Hasselqvist zaokruži zgradu i ukliže na odmorište, gdje su na jednom zidu bili
metalna kutija s usisavačem i kante za pranje. Neki penzioner čistio je vjetrobran
svoga starog SAAB-a, a osim njega nije bilo nikog.
Hasselqvist zaustavi auto i svi su samo ostali sjediti u tišini nekoliko minuta.
Nora je koristila ogledalce u autu da previje ranu.
»Kvr...«, mumljala je i pincetom izvadila komadić iverice koji je stršao iz rane.
»Možeš li pritisnuti ovdje, HP?«
»Naravno.«
Nagnuo se nad njezinu glavu. »Uzmi gazu i stisni ovdje, i to jako.«
Učinio je kako mu je rekla, trudeći se zaustaviti adrenalinsko podrhtavanje ruku.
»Gotovo je«, zajeca Hasselqvist odjednom. »Znaju gdje smo, što vozimo.
Nemamo nikakve šanse...«
Zavladala je tišina.
»Jer ne misli valjda itko da se onaj helikopter slučajno pojavio?« Hasselqvistov
glas sad je bio postojaniji. »Ako odmah krenemo, možemo se vratiti do grada prije
ponoći. A onda možemo skovati neki novi plan, pronaći način da...«
»Ne postoji drugi način, Kenta«, frkne Nora. »I to itekako znaš! Ako odustanemo
sada, možemo odustati zauvijek. I onda će Igra pobijediti, želiš li to?«
Hasselqvist nije odgovorio.
»Nemamo ništa opreme, Nora, sva je odletjela u zrak«, promrmlja Jeff. »Bez toga
nemamo nikave šanse za ulazak u Utvrdu...«
U kombiju se nije čuo ni glas.
199
 -exponto-

»Imamo«, reče HP zatim, no kao da su svi bili preizmučeni da ga dožive.

»Zamoldi ste me da smislim backup plan, remember?«
Pogledao je Noru i napokon dobio nekakvu reakciju.
»Znam kako možemo ući, ali onda morate napraviti kako kažem...«
Pogledao je Noru i napokon dobio nekakvu reakciju.
U daljini se odjednom začuo zvuk sirena koje su se približavale.
Činilo se da ih je nekoliko. »Moramo zbrisati odavde«, zakuka Hasselqvist.
»Čekaj«, reče HP. »Murjaci uvijek izgase sirene kad se približe cdju...«
»Da ne otjeraju počinitelje...«, doda nakon što nitko izgleda nije shvatio što misli.
»Dok god im sirene rade, nisu stigli, shvaćate li?« Sirene su bile sve bliže, tri
komada, možda više. Nora pogleda HP-a. Hasselqvist stavi ruku na ključ. HP mu
položi ruku na rame.
»Samo mirno, Kenta. To su vatrogasci, obećajem«, promumlja on.
Sirene su bde toliko blizu da je zvuk odzvanjao u kombiju, a penzić digao pogled
sa svog vjetrobrana punog insekata.
A onda su se čuli sve tiše i tiše, dok za pola minute nisu posve utihnule.
»Sad možeš krenuti, Kenta«, reče HP i potapša ga po ramenu.
»Kreni prema sjeveru...« Zavalio se u sjedalo i pokušao sabrati misli. »Jedna stvar
nam je promakla...«, doda on kad su izašli na cestu.
»Je li itko vidio Mangea kako izlazi?«

200
 -exponto-

Dvadeset i šest | Promjena igre

U novom kombiju mirisalo je na Wunderbaum. Jasmin, ili je to možda bio miris

novog auta...
Trebalo mu je desetak minuta da ga zdipi s parkinga, što znači da se polako
vraćao u formu. Za svaki slučaj skinuo je tablice s drugog auta, za slučaj da vlasnik
kombija brzo prijavi kradu.
Nekih sat vremena pritajili su se u starom industrijskom postrojenju kako bi se
presvukli i sredili novi auto. Bijeli kombinezoni i gasmaske koje je uzeo iz hokejaških
torbi, zajedno s parom velikih odbojnika. Dva identična ruksaka od čvrste plastike s
vezanjem preko prsiju na četiri mjesta, zbog čega su izgledali poput svemiraca, jedan
njemu i jedan Jeffu. Sve to zahvaljujući Fensterovoj trgovinskoj djelatnosti.
Šumski puteljak na kojem su se sad nalazili bio je gotovo točno nasuprot ulazu u
Utvrdu. Nekoliko stotina metara dalje kroz gustu šumu nazirala su se svjetla s
čelične ograde.
Sve je bilo spremno, samo moraju krenuti...
»OK, onda idemo. Držite fige da uspije.«
Tri klimanja glavom, dva kristalno jasna, Norin i njezinog brata, te jedno
nesigurnije, Hasselqvistovo.
»I svi ste sve pripremili? Pločice s imenom su na mjestu?«
Nova klimanja.
»Kako ti je glava, Nora?«
»Dobro je, čini se da će zavoj držati.«
»Dobro.«
HP duboko udahne.
»OK, onda idemo...«
Hasselqvist je čini se nakratko oklijevao, no onda je upalio kombi i ubacio u
brzinu.
»Šteta za Mangea«, reče Nora kad su krenuli. »Činio se kao dobar dečko.«
»Jest«, promumlja HP.
»Jesi li stvarno siguran da se nije izvukao?« reče Hasselqvist. »Nema šanse. Kad
je puklo, bio je zatvoren iza nas...«, reče Nora.
HP proguta knedlu.
»Osim toga, nazvali smo ga dvadesetak puta na mobitel i nije se javio.«
Izašli su na svježe postavljenu asfaltnu cestu i nastavili polako prema ogradi,
moćnoj stvarčici s obje strane učvršćenoj lijevanim betonskim stupovima. A kao da
to nije bilo dovoljno, u asfaltu je bila i nataknuta nazubljena rešetka široka poput
cijele ceste. Na stupovima su bila dva reda reflektora, a ispod njih jasno vidljive
kamere od aluminija. Pokušati srušiti ogradu s ičim manjim od tenka bilo bi posve
bezumno.

201
 -exponto-

Veliki, žuti znak upozorenja nalazio se na zabatu kuće do betonskog bunkerića

koji je vjerojatno bio stražarnica. Natpis je djelomično bio prekriven crnom
plastikom, no vjetar ju je malo otpuhao pa su bez problema pročitali tekst.
STOP Čuvani objekt Zabrana ulaza, fotografiranja, snimanja, opisivanja ili
mjerenja objekta bez dozvole
Hasselqvist parkira auto kod jasno iscrtane linije zaustavljanja, dva metra od
nazubljene rešetke.
HP otvori vrata, iskoči i krene prema staklenom prozorčiću stražarnice.
Uniformirana žena oštrog izraza lica zurila je u njega kroz dvostruko neprobojno
staklo. Oprezno je ispravio lažne naočale i nasmijao joj se najsrdačnije što je mogao.
»Stražarka, kako vam mogu pomoći?«
Glas joj je bio iznenađujuće melodičan, pa ga je umalo izbacio iz ravnoteže. Shit,
trebala bi raditi na radiju, a ne sjediti u ovoj kabinici.
»Ehh... E-Erik, Erik Andersson...«, počne on. U kurac, zbog toga mekog
radijskoga glasa zaboravio je svoje lažno ime.
»Iz Sanacija Andersson«, doda on brzo. »Imali ste neke probleme sa začepljenim
filterima. Rekli su da je hitno...« »Jeste li najavljeni?«
»Nadam se...«, kimne on i složi nešto što je trebalo biti nedužan osmijeh te
pokuša ne gledati prema kamerama u staklu lijevo od nje.
»Samo trenutak.«
Vidio je kako se okreće ulijevo i nešto tipka po tipkovnici. »Imate li isprave,
Eriče?«
Opet je kimnuo, izvadio svoju falsificiranu osobnu iz plastičnog omota u džepiću
kombinezona te je stavio u metalnu ladicu ispod stakla.
Čulo se zujanje, a onda se ladica vratila unutra.
Kucanje po tipkovnici.
Brzinski se osvrnuo preko ramena.
Kombi je izgledao skroz dobro, i bolje nego što je mislio.
Naljepnice s natpisom Sanacije Andersson možda su mogle biti malo ravnije, ali
kvragu, što sad... Nisu imali vremena za ulickavanje, a osim toga jedva se i primijeti
kad su vrata otvorena.
Jeff je sjedio odmah do ulaza, a Nora se nazirala iza njega.
Motor je i dalje bio upaljen.
Još kucanja po tipkovnici.
Hajdejebemu Rainman. Show us your magic!
»Biste li, molim Vas, pogledali u kameru, Eriče?«
»Jasno.«
Ispravio je naočale i pokušao izgledati opušteno. Sudeći po odrazu u
neprobojnom staklu, uspijevalo mu je...
Što ako imaju nekakav program koji prepoznaje lica? Kvragu, to mu uopće nije
palo na pamet!

202
 -exponto-

Lažne naočale su bile dovoljne da ne izgleda kao na tjeralicama, ali no way da

mogu zavarati program...
Još se jednom osvrnuo preko ramena i pogledao u kameru.
Kaplja znoja potekla mu je s vrata medu ramena. Zatim još jedna. A potom su se
srodne kapljice počele pojavljivati i na čelu...
Stražarka je digla pogled.
»Dakle, Eriče...«
Opet se nasmijao, nervozno i usrano od straha, ovaj put nije morao provjeriti u
staklu da zna da tako izgleda.
»Tu su vam pločice. U mailu piše da će vas ukupno biti petero. Momci na
pogonskom odjelu su zaduženi da vas puste unutra i van, i nemojte ni slučajno
pokušati sami ući, jasno?«
»Apsolutno«, kimne on.
»Dobro, nastavite dalje nizbrdo i pratite natpise do pogonskog odjela. Bit će vam
zdesna, no to ćete i sami vidjeti. Ne zaboravite ostaviti pločice na izlasku...«
»O-OK, hvala!«
Uzeo je osobnu i pet pločica s natpisom »Posjetitelj« te se okrenuo i vratio prema
kombiju.
Poskočio je na zvuk glasnog škljocanja, no to se samo počela otvarati ograda.
Čim je ušao u auto, podigla se do kraja.
Hasselqvist ubaci u brzinu i polako se počnu spuštati niz padinu. Puteljak je bio
dosta strm i uskoro već nisu vidjeli rub šume.
»'Bemti, stvarno je upalilo...« Hasselqvist je zvučao nešto sretnije.
»Da, Kenta, moj prika Rain... mislim Rehyman je vraški dobar po pitanju
sigurnosti. Trebalo mu je samo deset minuta da im pronađe slabu točku u sustavu.
Običan nekriptirani mail između Utvrde i stražara. Rehyman je samo saznao adresu
i stvorio klonirani račun da izgleda kao da je mail došao od Utvrde...«
»I u tren oka smo najavljeni, shvatili smo čim si rekao. No još uvijek nismo na
sigurnom. Najteži dio tek dolazi...«
HP zausti da odbrusi Cangrizoqvistu, no u posljedni tren se predomisli. I dalje je
držao Mangeovu pločicu u ruci. Nakon što ju je promotrio nekoliko sekunda, polako
ju je spremio u džepić na prsima.
»Eno natpisa.«
Nora pokaže nadesno.
»Shit, kakvo mjesto...«
Došli su do dna padine i izašli na veliki šljunčani teren. Ravno pred njima bila je
zgrada na dva kata i nekakva garaža. Iza i iznad zgrada pružali su se obronci
brežuljka barem trideset metara u vis.
»Postoji samo jedan izlaz...«, promrmlja Hasselqvist i pogleda u retrovizor.
Parkirali su se s desne strane zgrade, pored vrata s odgovarajućim natpisom.
Jedna garažna vrata u zgradi nasupot bila su odškrinuta, a HP-u se učinilo da
vidi nekakav tamni minibus unutra. Srce mu je lupalo sve jače.
203
 -exponto-

Negdje je zalajao pas, a zvuk laveža odzvanjao je malom dolinom prije nego što
je nestao u tami ljetne noći.
Kvragu, HP, mirno i drži se plana...
Duboko je udahnuo, posegnuo u džep i dotaknuo držak električnog pištolja.
»Objesi masku za kisik oko vrata. Sve mora izgledati vjerodostojno«, reče Nora.
»Jeffe, jesi spreman?«
»Da, spreman sam«, promrmlja njezin brat.
»U redu, onda krenimo. Ovaj put priču prepustite meni...«
Kratko je pogledala HP-a. Zatim je otvorila vrata.
»Dakle, kao što svi znate, sutra je veliki dan. Bogovi vremena su čini se na strani
mladenaca, bit će suho, što znači da se držimo plana A: otvorena kočija umjesto
zatvorene kako smo izvorno planirali. Dvorski PR-odjel želi da mladenci budu blizu
građana, a ne iza stakla i okvira...«
Runeberg slegne ramenima.
»S druge strane, provest će ostatak svog života iza stakla i okvira, pa bolje da još
jednom osjete taj dašak slobode...«
Pritisnuo je daljinski i promijenio sliku.
»Imat ćemo trkače kao i kod prošlog princezinog vjenčanja. Šest komada, po tri
sa svake strane vozila. Dva tima koja trče po pola dionice puta.«
Pokazao je sliku na kojoj je šest stražara u odijelima joggiralo uz kraljevsku
kočiju.
»Kao što vidite, s godinama sam samo sve zgodniji.«
Prešao je kursorom po lako prepoznatljivoj figuri naprijed zdesna. Sobom se
proširio smijeh. Runeberg je očito upravo pričao u radio jer je na slici imao primjetnu
grimasu.
»Iza jahače povorke bit će tri prateća vozila. Dva kao backup za slučaj evakuacije
i kombi za trkače, baš kao i zadnji put. Ima li pitanja?«
Nitko od trideset zaštitara u sobi nije ni zucnuo.
»U redu, onda bih prepustio riječ glavnom odgovornom za sigurnost na Dvoru.
Ima vam nekoliko stvari za reći, pa preporučujem da ga dobro poslušate.«
Runeberg napravi gestu prema Tageu Sammeru koji je sjedio u stolcu malo dalje.
Rebecca ga je vidjela čim su ušli u dvoranu za sastanke, no svejedno joj je srce
počelo jače lupati kad je ustao i zakopčao sako.
*
Muškarac s druge strane pulta prebirao je po papirima.
»Promjena filtera«, reče on u svoj mali prijemnik, »jesi li čuo što o tome?«
Radio je zapucketao.
»Ne«, odgovori glas s drugog kraja.
»Jesi li provjerio u dnevnom izvještaju, prijem?«
»Yepp, nema ničeg. Nema ni upozorenja u sustavu, prijem.«
Tišina je trajala nekoliko sekunda.

204
 -exponto-

Muškarac je slegnuo ramenima i nasmijao se Nori.

»Žao mi je, no ne mogu vas pustiti bez potvrđenog odobrenja šefa...«
»Razumijem«, reče ona. »Možemo se mi samo okrenuti i vratiti kući, ali zvučalo
je hitno kad nas je dečko nazvao...« Odglumila je da gleda na sat. »A mi već
kasnimo. Pregrije li vam se sustav...« Muškarac se opet nasmije.
HP-u se nije svidio čim su došli do njega: mišićav, uredno zalizane kose,
očaravajući osmijeh, izražene kosti lica. Malo je prezgodan za ovakvo mjesto...
Napravio je nekoliko opreznih koraka prema njima kako bi mogao proviriti
preko malog pulta.
Tamnoplavi rebrasti džemper, odgovarajuće hlače s džepovima i crne, ispolirane
čizme. Na stolu iza njega bila je gomila žutih zaštitnih kaciga, a iznad stalka za radio
visjeli su razni komadi odjeće u neonskim bojama. Sve u svemu, takvo nešto se i
moglo očekivati na pogonskom odjelu.
Svejedno mu nešto nije davalo mira...
Radio je opet zapucketao: »Slušaj, ne mogu dobiti Jacobssona na telefon. Ali
ovako ćemo... Nek' ekipa gore pričeka, a ti se zaleti dolje do ventilacijske sobe i
provjeri situaciju, prijem.«
»Može li se pridružiti netko od nas?« uskoči Nora prije nego što je muškarac
uspio odgovoriti. »Tako ipak možemo reći da smo pregledali filter, pa mogu skinuti
šefa s vrata. Znate kako to ide...« Nasmijala mu se i nagnula glavu. Sudeći po
njegovom glupom smiješku, trik je upalio.
»Slušaj, pitaju mogu li poslati jednog od svojih zbog poslovnih propisa, prijem?«
»Dakako, može, prijem.«
»Prijem i kraj.«
Muškarac odloži radio i namigne Nori.
»Tako, dakle, idemo onda nas dvoje dolje...«
»Zvuči zabavno, ali nažalost je jedino Jonas ovlašten za takvu vrstu inspekcije...«
Nora položi ruku na Jeffovo rame.
»Aha...« Njegovo razočaranje bilo je očito, no HP to gotovo nije ni primijetio.
Osjećaj da nešto nije u redu bivao mu je sve jači.
Zauzeti sa svim drugim stvarima...
»Ne zaboravite mene, ako je riječ o UV-filteru, onda nas dvoje mora
pregledati...«, reče HP.
Nora ga brzo pogleda, a on zadrži kontakt očima sve dok nije blago kimnula.
Činilo se da razmišlja.
»Tako je«, reče ona zatim. »To sam zamalo zaboravila. Moraju biti dvojica da
podignu okvir.«
»To mogu i ja napraviti...«, pobuni se tehničar.
»Ne sumnjam, ali ako se poskliznete, možete izgubiti nekoliko prstiju. Sjećate li
se što je bilo s Kalleom K.?« Okrenula se prema ostalima...
»Misliš na troprstog Kallea iz ABB-a?« brzo uskoči Hasselqvist. »Aj, aj, a nije mu
čak ni vrijedilo osiguranje...«

205
 -exponto-

Tehničarov osmijeh odmah je problijedio.

»U redu, možeš i ti doći«, pokaže na HP-a. »Vi ostali pričekajte ovdje, tamo vam
je automat za kavu...«
Ustao je, zaokrenuo iza pulta i krenuo prema velikim metalnim vratima u zidu.
Tamo je izvadio propusnicu iz pojasa i provukao je kroz čitač te im pridržao
vrata.
»Samo naprijed, moja gospodo...«
Kratkoošišani čuvar s uredno održavanom crvenom kozjom bradicom sjedio je u
čuvarskoj kabinici između vrata dizala. Kad su se približili, na brzinu ih je pogledao,
no onda je opet nastavio zuriti u zaslone pred sobom.
»Vodim dvije osobe sa sobom do ventilacijske sobe«, reče tehničar.
»Dobro.« Čuvar pritisne gumb ni ne pogledavši ih, a vrata dizala se otvore.
Ušli su u dizalo, a tehničar je opet provukao propusnicu kroz novi čitač prije
nego što je pritisnuo gumb. Vrata su se zatvorila i dizalo se pokrenulo.
Nitko nije ništa govorio. HP je oprezno gledao oko sebe. Zrcalo u stropu
zasigurno je skrivalo kamere, no to nije bilo najzanimljivije.
Kontrolna ploča pokazivala je šest katova ispod prizemlja.
Kat na koji oni idu zvao se minus jedan i imao je malu pločicu s natpisom
tehnička soba. Uz gumb za minus dva pisalo je: kontrolna soba.
Katovi ispod toga više nisu imali natpise.
Dizalo je tako naglo zakočilo da je HP-u želudac napravio mali skok. Krajem oka
primijetio je kako Jeff počinje kopati po džepu kombinezona...
»Evo nas«, reče tehničar.
»Ne izlazimo ovdje«, reče Jeff mehanički.
»Što?«
Jeff izvadi revolver i uperi mu ga u glavu.
HP ga je smjesta prepoznao, bilo je to isto ono oružje koje je imao kod Granda. I
imao je osjećaj da se štemer poput Jeffa neće samo tako riješiti potpuno ispravnog
oružja...
»Kontrolna soba, odmah«, naredi Jeff.
Tehničar se nije ni pomaknuo.
Alikvragu...
HP se nagne prema naprijed i polako spusti Jeffovu ruku s revolverom. Zatim
izvadi propusnicu iz tehničarevog pojasa, provuče je kroz čitač te pritisne gumb
minus dva.
»Samo mirno...« Pročitao je ime ispod slike na tehničarevoj propusnici.
»...Jochen, i sve će biti u redu.«
Tehničar je izgledao kao da želi reći nešto, no u posljednji tren se predomislio i
zatvorio usta.
HP pogleda u zrcalo na stropu dizala.
Pitanje je vremena kad će čuvar gore shvatiti da nešto nije u redu.

206
 -exponto-

Iako, ako je bio u pravu, čuvari su se fokusirali na nešto posve drugo.

Polako je skinuo lažne naočale i stavio ih u džep. Gotovo je s maskeradom, ili
barem za sada...
Dizalo zastane na minus dva i otvore se vrata. Predvorje pred dizalom bilo je
prazno, a kroz goleme prozore sa strana vidjeli su se dugi, osvijetljeni tuneli s
redovima serverskih polica.
No prozor kontrolne sobe HP-a je najviše zanimao.
Tridesetak radnih mjesta bilo je posloženo u nekakav poluamfiteatar, s velikim
zaslonima sprijeda gdje bi trebala biti pozornica. Vidio je leda barem osmorice ljudi
unutra.
Jeff gurne tehničara Jochena pred sobom.
»Vrata.«
Ovaj se put nije bunio. Provukao je karticu kroz čitač pored krupnih metalnih
vrata i odmaknuo se u stranu.
HP otvori vrata i pokaže im obojici da udu. Usta su mu se odjednom potpuno
sasušila.
»Da se nitko nije pomaknuo«, vikne Jeff i podigne revolver u zrak.
Lights, camera, action!

207
 -exponto-

Dvadeset i sedam | Prineville15

Dobro jutro svima. Ja sam pukovnik Andre Pellas i nažalost moram podijeliti
neke uznemirujuće informacije s vama. Čini se da postoje vrlo napredni planovi za
ometanje svadbe. Sumnjamo da je više osoba umiješano na razne načine.«
Kimnuo je Runebergu koji je promijenio sliku.
Na platnu projektora pojavila se fotografija, a ona se nesvjesno ugrizla za usnu.
»Henrik Pettersson, alias HP ili 128-ica. Pettersson je otprije poznat policiji,
između ostalog zbog umorstva iz nehaja. Sumnja se da on stoji iza napada u
Kungsträdgårdenu prije dvije godine, i kao što možda već znate, tražen je zbog
sumnje na neuspjeli atentat kod hotela Grand prije nekoliko tjedana.«
Vidjela je kako policajci oko nje kimaju i trudila se ne izgledati uznemireno.
»Drugi nije toliko poznat.« Runeberg promijeni sliku.
»Magnus Sandström, u nekim krugovima poznat i kao Faruk Al-Hassan.
Sandstrom je vjerojatno mozak u pozadini autonomne grupe koja se naziva Igra.
Hiperinteligentan je, jako manipulativan, a time i jako opasan. Intenzivno tragamo
za obojicom gospode i vjerujemo da stišćemo obruč oko njih. Zbog toga imamo
dobre šanse da ih uhvatimo prije sutrašnjeg vjenčanja, no ako iz nekog razloga ne
uspijemo, svi ćete dobiti njihove fotografije.«
Pogledao je Runeberga.
»Fotografije su u mapama ispred vas, zajedno s planovima, planom vožnje i svim
brojevima za kontakt, uključujući i broj mobitela pukovnika Pellasa«, pridruži se
Runeberg.
»Hvala na tome, inspektore. Svima vam želim sreću sutra i dodajem da sam, baš
kao i kraljevski maršal i Njegovo Veličanstvo Kralj, jako zahvalan na vašem
doprinosu. Nadajmo se da nas čeka miran i tih dan...«
*
Razrogačene oči, razjapljena usta, blijeda lica.
Jeff pogurne tehničara i odlučno zakorači niz malo stubište koje je vodilo do dna
prostorije. Revolver je i dalje bio uperen u strop.
»Tko je glavni ovdje?«
»Ja.« Visoki čovjek u bijeloj košulji kratkih rukava, s etuijem za kemijsku u džepu
na prsima ustao je sa svoga uredskog stolca. »Sjedni!« Jeff uperi revolver u čovjeka.
Oklijevao je nakratko, no onda ga je poslušao.
Jeff nastavi dalje niz stepenice dok nije došao do njegovoga radnog mjesta. HP ih
je polako pratio dok je zvjerkao naokolo. Ovdje nije bilo kamera, baš kao što je i
mislio...
Sindikati nisu odobravali snimanje ljudi za radnim mjestom...
Nekoliko operatera razmijenilo je poglede, a zatim nervozne osmijehe...

Facebook je otvorio svoj prvi energetski učinkoviti podatkovni centar u Prinevillu,

15

Oregon, u travnju 2010.

208
 -exponto-

Jeff je zastao kod voditeljevog računala. HP se držao malo iza, dok je Jeff polako
otvorio čičak jednog džepića na kombinezonu.
»Evo ti.«
Izvadio je debeli USB-stick i stavio ga na stol uz voditelja smjene.
»Uštekaj ga i pokreni datoteku pod nazivom Bamse.exe. Nakon toga ćeš dobiti
nove upute...« »OM.«
Voditelj smjene preklopi USB i polako ga povuče k sebi. HP se brzinski osvrne
preko ramena. Primijetio je poglede ostalih operatera.
Strah?
Da, ali taj osjećaj nije dominirao. Prije... Iščekivanje...!?
Voditelj smjene se nagne prema USB-portovima sa strane jednog od zaslona.
Jeffov grkljan vozio se vlakom nizbrdo i uzbrdo. Ruka koja je držala revolver
zabrinjavajuće se tresla.
Krajem oka HP je primijetio kako se tehničar Jochen oprezno sve više približava.
Voditelj smjene okrenuo je stick na pravu stranu i ugurao ga u USB-port. Kad je
ustao, rukav košulje mu se podigao i otkrio donji dio tetovaže.
Kapljica znoja pala mu je s jednog od zalisaka i počela teći niz obraz.
»STANI!« vikne HP odjednom.
Voditelj smjene se trgne i stick mu ispadne na stol.
»Š-što?« Jeff se okrene prema njemu.
»NE stavljaj stick, jasno?« sikne HP na voditelja smjene koji ga je podigao sa
stola.
»A-ali čekaj. Bamsen...«, počne Jeff.
»Zar zaista misliš da je samo tako izvedivo uštekati stick s virusom?«
HP krene prema naprijed i otrgne USB-memoriju iz ruke voditelja smjene.
»Reci što će se dogoditi...«, reče mu. »Š-što?!«
HP izvadi električni pištolj iz džepa i pritisne okidač do pola, na što plavi bljesak
počne plesuckati između metalnih šiljaka.
»Reci mi što će se dogoditi ako uključiš ovaj stick u sustav, ili ću ti zabiti pedeset
tisuća volti ravno u debelo dupe...!« »Ooh, ali, ma čekaj...«, bunio se čovjek.
HP mu stavi šiljke na prsa i on se smjesta počne divljački grčiti.
»AAAAAGGGHHHHHH!!«
HP povuče električni pištolj i pusti čovjeka da padne na pod. Tijelo mu se grčilo
još nekoliko sekunda, a zatim umirilo. Blagi miris paljevine proširio se prostorijom.
HP se polako okrene i zaprijeti pištoljem tehničaru, na što se ovaj odmah povuče.
»KojegvragaizvodišHP?!« Jeff je sav problijedio, no HP ga je ignorirao.
Atmosfera u prostoriji naglo se promijenila i sad se strah mogao rezati nožem.
Zakoračio je prema najbližem operateru i podigao električni pištolj.
»Što bi se dogodilo kad bismo uključili stick?« »Sustav bi se odmah ugasio...«,
odgovori čovjek smjesta. »Odlično, i što još...?«

209
 -exponto-

»Eeh, svjetla bi se izgasila, nestalo bi struje i zastala bi dizala. Oglasili bi se

alarmi, došli bi čuvari...«
Čovjek proguta slinu nekoliko puta, no HP je i dalje upozoravajuće mahao
pištoljem da nastavi.
»Čuvari, murjaci, vojska... Ma svi!«
HP okrene glavu prema Jeffu. No mišićavko kao da nije pratio. »Ovo je zamka,
Jeffe. Znali su da ćemo doći, zar ne?« Premjestio je električni pištolj još bliže
operaterevom licu i opet pustio plavičasto svjetlo da zapucketa medu šiljcima.
»Ne ovako...« Čovjek podigne ruke i odmakne se što je dalje mogao u stolcu.
»T-tunel, trebali ste doći kroz tunel... Sve je bilo...«
»Što je bilo...!?« Jeffu se izgleda vratila sposobnost govora. »T-test, neka vrsta
vježbe. Tako su nam rekli. Ne...« Operater pogleda prema stolu voditelja smjene koji
se zgrčio u fetalni položaj. »O-ovako...«
»KVRAGU! KVRAGU! KVRAGU!!« Jeff kao da nije znao gdje bi. HP mu je dao
nekoliko sekunda da se smiri. »Sve je gotovo! Ako ne možemo uključiti virus,
možemo jednostavno...«
Jeff polako odmahne glavom. Spustio je ruku s revolverom, a HP je vidio kako se
tehničar Jochen oprezno približava.
»Samo se smiri, Jeffersone«, promumlja HP. »Utrka još nije gotova. Samo drži
našeg junaka na oku.«
Spremio je električni pištolj, okrenuo leđa Jeffu i počeo kopati po prevelikom
ruksaku.
Jeff pogleda u Jochena, shvati da mu se približio i brzo podigne revolver.
»Natrag«, vikne on.
Jochen podigne ruke pred sebe:
»Mirno, momci, nemate nikakve šanse«, reče on grubljim i znatno manje veselim
tonom nego prije. »Uspjeli ste uči against all odds, bravo. Ali oružane snage su već
na mjestu gore. Do sada se alarm već oglasio...«
Zakoračio je prema naprijed.
»Jeff, je li se tako zoveš? Slušaj, Jeffe. Nećete uspjeti sabotirati sustav. To je vraški
sigurno, sustav se gasi i na najmanji pokušaj ubacivanja nečeg. Osim toga, nemate
kamo pobjeći...«
Još se približio.
»Najbolje što možete napraviti sada jest da se predate!« Jeffova ruka s
revolverom drhtala je još jače nego prije. »Oružane snage sigurno se već spuštaju
ovamo. Svaki čas će uletjeti, a da sam na tvom mjestu, ne bih volio imati oružje u
ruci pritom, kužiš...?«
Jochen je pokušavao uhvatiti Jeffov pogled i još mu se malo približio.
Ispružio je ruku prema cijevi revolvera...
»Hajde, Jeffe, obećavam da ću ti pomoći. Sve ćemo riješ... GLGRRGRRLRRRR!!!«
Od udara struje počeo se tresti kao bušilica. Usta su mu se otvarala i zatvarala, a
oči okrenule tako da su mu se vidjele samo bjeloočice.

210
 -exponto-

HP je držao električni pištolj na Jochenovoj ruci barem pet sekunda prije nego što
ga je pustio.
Svi mišići odmah su mu popustili i tijelo mu je palo na pod. Smrad urina brzo se
proširio prostorijom.
»To ti nije bilo pametno!« reče HP ljutito nesvjesnom tehničaru i lupne ga
cipelom.
»Vjerojatno je vojnik, ili je bio nekoć...«, reče zatim Jeffu, no ovaj je izgleda bio
prešokiran da reagira. »Nikad nisam vidio tehničara s tako čistim rukama. Nema
nikakvih sranja pod noktima, ni sasušenih mrlja od ulja. Imao je savršenu disciplinu
i osim toga, govorio je vojničkim stilom. I moj je otac tako zvučao. Zeleno svjetlo,
osigurati i moja gospodo, tko tako priča? Očito je idiot morao glumiti junaka...«
Jeff i dalje nije odgovarao. HP slegne ramenima i stavi ruksak na stol. Nakon
nekoliko pokušaja uspio je otključati zamršenu bravu na ruksaku i skinuti lokot.
»Evo!«
Izvadio je bocu vode i pružio je Jeffu. On ju je primio, ali kao da nije znao što bi s
njom. A onda mu se mozak vratio u pogon, pa je otvorio čep zubima i ispio nekoliko
velikih gutljaja.
»Dečko je u pravu«, reče HP i pogleda na sat na zidu. »Oružane snage sigurno su
već na putu, vjerojatno imamo manje od deset minuta.«
Izvadio je gumeni prenosivi hard disk iz ruksaka, zajedno s lisicama.
»Predložio bih ti da spremiš oružje, Jeffe, dečki su ionako shvatdi da mislimo
ozbdjno — zar ne?«
Nitko od operatera nije ni zucnuo, no njihovi prestravljeni pogledi bili su
odgovor sam za sebe.
HP odloži hard disk na stol pred najbližeg operatera.
»Molim te, uključi mi ovo...«
Operater posegne za četverokutnim hard diskom. Ruke su mu se toliko tresle da
je jedva uspio dohvatiti žicu koja je stršala iz njegovog stražnjeg dijela.
»Č-čekaj!« Jeffu se izgleda vratila moć govora. Spremio je revolver u džep
kombinezona i krenuo prema HP-u.
»Ne možemo ništa ubaciti. I sam si to sad rekao. Alarm...«
HP kimne operateru i zamahne električnim pištoljem kako bi potvrdio naredbu.
Čovjek se nagne prema naprijed i uključi kabel. Zaslon računala na stolu pred njim
zatreperio je. Činilo se kao da svi u prostoriji drže dah. Kazaljka na satu otkucala je
jednu sekundu.
Dvije.
Više njih...
»Drago nam je što si se vratila, Normen«, nasmije se Runeberg dok su šetali
hodnikom. »Ali još uvijek mi nije sve jasno. Dakle, Henrik Pettersson je...«, zastao je
na trenutak dok nisu prošli neki drugi stražari, »... tvoj brat. Zašto onda želiš...?«

211
 -exponto-

»Zapravo je jako jednostavno, Ludde. Nitko ne poznaje Henkea bolje od mene,

nitko drugi ne zna kako funkcionira...« »Da, ima neke logike, ali što ako se dogodi
da...«
Prošli su pokraj otvorenih vrata i ugledali Stigssona i Sammera unutra, zajedno s
nekim trećim čovjekom koji im je bio poznat s TV-a.
»Spremna sam učiniti sve što je potrebno da zaustavimo Henkea i one koji su iza
njega«, reče ona pomalo preglasno. »Ali, nažalost, moram te zamoliti još jednu
uslugu, Ludde«, doda ona kad su prošli vrata. »I to poprilično veliku...«
Ništa se nije dogodilo.
»Otvori Excelov dokument pod nazivom R-day. Zatim ćeš mi pretražiti osobne
brojeve koji su navedeni tamo«, reče HP što je pribranije mogao.
Srce mu je toliko jako lupalo u prsima da je mislio da mu kombinezion
poskakuje.
»Koristi se bazom podataka s najnižeg kata. Registar zločina, rezultate
pretraživača, parkirne kazne, SMS-ove, telefoniju, mail, Facebook, liječničke kartone,
njihove jebene konzum kartice, sve želim!«
Operater zausti reći nešto, no HP ga prekine.
»Da sam na tvom mjestu, manje bih se bunio, a više radio...«
Pustio je električni pištolj da zapucketa nekoliko centimetara od čovjekovog lica.
Operater je kratko razmišljao, a zatim stisnuo usne i kimnuo. Ukucao je nekoliko
naredbi na tipkovnici.
»Vidiš, Jeffe, nećemo mi ništa ubaciti. To je ono što i očekuju«, nastavi HP i prisili
se zvučati mirnijim no što je zapravo bio. »No umjesto da se držimo izvornog plana i
pokušamo uništiti nešto što se ne može uništiti te nakon toga dignemo ruke u zrak
— učinit ćemo nešto posve drugo. Odnijet ćemo sa sobom nešto, nešto vraški
vrijedno. Nešto čime ovo mjesto obiluje, shvaćaš li...?«
HP namršti obrve u izazovnu grimasu.
»Podatke«, promrmlja Jeff. »Ali kako će nam to pomoći? Kako će ukradeni
podaci uništiti PayTag?«
»Ovaj, na popisu je gotovo petsto imena«, prekine ih operater.
»Gotovo točno, dobri moj čovječe«, nasmije se HP.
»U prvoj tablici je sto imena. Glavni urednici svih novina u Švedskoj te šefovi
svih mogućih TV i radiopostaja, zaključno sa skupinom koja se preziva Bonnier ili
Wallenberg.«
»A ostali?« Jeff se odjednom oraspoložio. »Drugi popis ima 349 imena. Točno 349
— počinješ li sad shvaćati?«

212
 -exponto-

Dvadeset i osam | Nindže

Jesi li spreman za posljednji čin?« Jeff kimne.

»Dobro, onda idemo. Drži fige!«
Spremio je hard disk u ruksak, zaključao lokot i privezao metalnu kopču na
prsima. Propusnica s fotografijom tehničara visjela je s jednog od remena. Plava
majica bila mu je dva broja prevelika, a hlače mokre od pišaline, no poslužit će.
»Momci, najbolje što možete napraviti je da mirno legnete pod stolove na desetak
minuta i pokušate disati kroz nos«, vikne on ljudima u prostoriji.
Navukao je zaštitnu masku preko glave, izvadio dimnu granatu, otrgnuo
osigurač i zapalio je. Za samo trideset sekunda prostorija se ispunila debelim,
ljepljivim dimom.
Otvorio je metalna vrata, zapalio još jednu granatu i bacio je u hodnik prema
dizalima.
Pričekali su malo. U daljini je počeo svirati alarm.
»Sad.«
Izašli su u zadimljeni hodnik. Jedva su vidjeli prst pred sobom, a zaštitne maske
nisu pomagale.
Jeff je hodao na prstima i kundakom revolvera smrskao kamere na stropu. Zatim
su napipavajući došli do kuta hodnika i sjeli na pod leđima uza zid.
Pored njih bila su metalna vrata sa simbolom za stubište i zelenim natpisom izlaz
u nuždi.
Čuli su buku s druge strane vrata, lupanje čizama i pucketanje radioaparata.
»Kad god želiš«, sikne HP. Izvadio je lisice iz džepa. »Fire at will, Jeffe!«
Jeff podigne revolver prema stropu i ispuca nekoliko hitaca.
Kameno popločane površine u sobi samo su pojačavale zvuk i činile ga još
prodornijim.
»Paljba«, viknuo je netko s druge strane metalnih vrata. »Pripremite se za
upad!!«
Jeff odgurne oružje po podu i stavi ruke na leđa.
HP mu brzo stavi lisice, no ostavi ključ u bravici. U sljedećem trenutku vrata su
im se otvorila gotovo ravno u lice i stjerala ih u kut.
Kroz procjep u vratima HP je vidio nekoliko naoružanih, tamno odjevenih
muškaraca sa zaštitnim maskama i kacigama.
On i Jeff nastavili su se gurati o zid i pokušali biti što nevidljiviji.
Muškarci su nestali u dimu, a s druge strane pokraj kontrolne sobe čula se
naredba.
»GO«, viknuo je netko. Čuo se tresak kad su srušili vrata kontrolne sobe i u tom
je trenutku HP ustao i povukao Jeffa te kroz vrata pobjegao prema stepenicama.
Preskakali su ih dvije po dvije.
»Imamo maksimalno dvije minute prije nego što shvate«, sikne HP kroz masku.
213
 -exponto-

Vrata prema prizemlju bila su otvorena, a odozgo su čuli uznemirene glasove i

pucketanje radioaparata.
Zastali su nekoliko sekunda na sljedećem katu da dođu do daha.
HP skine masku Jeffu.
»Posljednji trzaj, jesi spreman?«
» Yepp, ali moramo zbrisati prije nego što nađu golog Jochena...«
Kimnuo je prema HP-ovoj prevelikoj uniformi i izgledao kao da želi reći nešto,
no HP ga je već počeo vući po stepenicama uz snažni stisak oko lisica.
Trojica u crnom okružila su vrata. Čim su se HP i Jeff približili, podigli su
automatske puške.
»Jedan je uhvaćen«, vikne HP najglasnije što je mogao kroz masku.
»Drugi je i dalje u bijegu. Čuvajte vrata da se ne bi provukao!«
Muškarac je zurio u HP-a, premiještao pogled s njegove odjeće na osobnu
iskaznicu na prsima i Jeffove ruke u lisicama.
Zatim su se pomakli u stranu i pustili HP-a da prođe.
Kad su prošli, jedan od ljudi u crnom potapšao ga je po leđima.
»Odvedi ga ispred kod ostalih...«
HP nastavi hodati kroz predvorje gurajući Jeffa pred sobom kao da je štit.
Prošli su pokraj nekoliko vatrogasaca, bolničara i još cijelog jata ljudi koji su
pričali ili na radio di na mobitel.
Krenuo je prema glavnom ulazu i već je mogao nazrijeti svjetla reflektora s
dvorišta kroz staklena vrata.
Odjednom ga netko zgrabi odostraga. Snažni, četverokutni tip obrijane glave, u
odijelu i mokasinkama.
»Je li to jedan od njih?« vikne čovjek na engleskom.
»Yes«, vikne HP i pokuša nastaviti dalje, no čovjek ga nije puštao.
»Dobro učinjen posao, dečko. Kako se zoveš?«
»Anderson«, vikne HP kroz masku i pokuša se izvući iz njegovog stiska.
»Ja sam Thomas, šef osiguranja za cijeli PayTag. Potraži me kad zatvoriš ovog jer
bih htio čuti nešto više. Takve poput tebe baš trebamo u našoj tvrtci!«
»Naravno!«, vikne HP.
Čovjek pusti stisak, a HP i Jeff nestanu kroz ulazna vrata.
Dvorište je bilo puno vozila. Policijska vozila, vatrogasna, vozila hitne pomoći i
nekoliko crnih minibuseva sa zatamnjenim staklima.
Svijetlilo je sa svih strana, reflektori sa zgrada, auti. Ljudi su hodali naokolo s
džepnim svjetiljkama, iako ljetne noći i nisu baš mračne.
Nekoliko crno odjevenih policajaca u punoj opremi stajali su U krugu i pričali,
no čim su ga spazili, prestali su.
»Još jedan je uhvaćen«, vikne HP. »Gdje su ostali?«
»Tamo u busu«, reče jedan od njih i kimne prema vozilu malo dalje. »Ali mi
ćemo se pobrinuti za njega. Bravo!«
214
 -exponto-

Dva krupna policajca im priđu i zgrabe Jeffa za ruke.

U tom trenutku HP okrene ključ i skine mu lisice.
Jeff je pobjegao poput rakete. Srušio je dvojicu policajaca pred sobom i nastavio
trčati preko dvorišta.
Noge su mu radile kao lude i dizale šljunak u kovitlace oko stopala.
»Bježi, bježi«, vikne HP, i baš kao što se nadao, policajci smjesta krenu u lov.
»Uhvatite ga kvraguuu!«
»Stani, stani, jebemu...«
Jeff je nastavio trčati puteljkom s barem deset policajaca za petama!
HP pričeka, a onda potrči prema kombiju koji je policajac pokazao, velikom,
tamnom s dvostrukim vratima, poput onih koji su mu bili pred kućom.
Stavio je ruke na stražnji prozor i provirio kroz rešetke.
Nora i Hasselqvist sjedili su unutra jedno nasuprot drugom, oboje s rukama na
leđima. Koja sreća što je sačuvao ključ od lisica... Odolio je iskušenju da razbije staklo
i umjesto toga otrčao do vozačeve strane.
Murjak na prednjem sjedalu već je napola bio vani kad mu je zabio električni
pištolj u trbuh. Za razliku od one dvojice dolje, policajac je samo iznenađeno
uzdahnuo prije nego što je pao. Vjerojatno se pištolj već malo ispraznio...
HP ga odvuče između dva vozila i uskoči na vozačevo sjedalo.
Nema smisla da sprema električni pištolj i muči se s ruksakom.
Posegnuo je za prekidačem paljenja. Kvragu, ključevi nisu ni tu ni u pretincu!
Murjak ih je vjerojatno držao kod sebe, kako se toga prije nije sjetio? Nije se
usuđivao izaći i kopati mu po džepovima.
Spustio se ispod volana i istrgnuo plastični poklopac tražeći pravu žicu, dok mu
je puls udarao u bubnjićima.
Ovo mu je već drugi kombi koji je zdipio danas, vježbom do savršenstva.
Negdje u daljini, u mraku, iza svjetla reflektora čuo se vrisak, popraćen s još
nekoliko.
Vjerojatno su murjaci sustigli Jeffa i pokušali ga oboriti. Sretno im s tim...
Ruke su mu se tresle pod naletom adrenalina, no prisilio ih je da ga slušaju.
Pronašao je prave živce, upleo ih i spojio s plavom koja je već visjela sa strane. Mali
bljesak, a zatim se motor pokrenuo. Pritisnuo je papučicu gasa, jednom. Dvaput.
Kad je podigao pogled, vidio je kako četverokutni šef osiguranja trči prema
kombiju. Za njim je dolazio i cijeli čopor murjaka u crnom.
HP pokrene motor i pogleda oko sebe tražeći najbrži izlaz.
Slijeva su ga blokirala dva vatrogasna vozila, a zdesna još jedan murjački kombi.
Jedini izlaz za bijeg mu je bio ispred. Ravno prema čoporu.
Srce mu je umalo iskočilo iz prsiju. Here goes!
Ubacio je u brzinu i stisnuo gas. Četverokutni se zaustavio i ostao mirno stajati
nasred puta HP-u.
Motor kombija je urlao, a udaljenost se smanjivala brzinom munje.

215
 -exponto-

Dvadeset metara.
Deset.
Čovjek se nije micao.
HP je zagrlio volan i tragao za nekim drugim izlazom, no nije ga uspijevao naći.
Digao je lijevu nogu na kočnicu.
Četverokutni nije pokazao ni najmanju namjeru da se pomakne.
Kvraguuuuu!!!
U trenutku kad je HP pustio papučicu gasa, dvojica murjaka bacila su se na
četverokutnog i odvukla ga. Put mu se odjednom oslobodio.
»Chicken!!!« vikne HP i stisne papučicu gasa. Osjetio je kako mu je počelo
ključati u prsima, a okus adrenalina pekao ga je za jezik. Mogao bih uspjeti! Mogao
bih uspjeti jebote!!!
Kombi prođe kroz rampu i nastavi dalje prema ogradi.
Gomila u crno odjevenih murjaka bila je negdje na pola puta iza njih, no čini se
da su bili previše zaokupljeni hvatanjem Jeffa da bi primijetili kombi kad je prošao
pored njih.
HP je petljao po regulacijskom uređaju i ugledao nekoliko tipki na ploči s
instrumentima koje su izgledale obećavajuće te ih je pritisnuo nekoliko, najviše što je
mogao.
Rotirka se upalila i počela svijetliti, a za sekundu pridružila joj se i sirena.
Ograda se počela dizati i prije nego što im je ušla u vidno polje.
Ključanje u prsima počelo se dizati kroz jednjak, stiglo je do usta, a u trenutku
kad je vozilo prošlo kroz ogradu, puknuo je u histeričan smijeh koji mu je umalo
probušio bubnjiće.
Elvis has left the fucking building!

216
 -exponto-

Dvadeset i devet | Informacija je moć

Halo?« »Dobra večer, dragi prijatelju, ili bolje rečeno dobro jutro. No mislim da
ga baš i ne smatrate dobrim. Mogu misliti koliko ste uznemireni...«
»Uznemireni nije prava riječ!«
»Razumijem, i iznimno mije žao što stvari nisu išle po planu.« »Žao vam je...?«
»Dakako, jednako me pogodilo kao i vas, no istovremeno vas želim uvjeriti da
radimo sve što možemo kako bismo vratili ukradene informacije.«
»Vaša uvjeravanja trenutačno ne vrijede mnogo. Čim vratimo kontrolu nad
situacijom, Vi ćete nam biti najveći prioritet. Da sam na Vašem mjestu, odmah bih
ostavio sve što radim i sakrio se negdje jako daleko. Kad završimo...«
»Nemojmo se zalijetati, mr. Black. Sada ste ljuti, što je posve razumljivo. No nije
Vam pametno pretvarati prijatelja u neprijatelja. Vidite, ne možete znati u čije će
ruke na kraju pasti taj hard disk...«
»Mislite ako ga se Vi uspijete prvi dočepati?«
»Ako scenarij bude takav, mogu vas odmah umiriti, mr. Black. Dakako da ću
osobno jamčiti da će informacije ostati zaštićene, na sigurnom. Da ni Vi ni PayTag
nećete biti ni u kakvom riziku...«
»Aha, sad mi je jasno... A to vaše jamstvo dakako ima cijenu... Upozoravam
vas...«
»Hvala vam, mr. Black. Da sam na Vašem mjestu, oprezno bih birao riječi. No,
što ste htjeli reći?«
»... ništa.«
»Dobro, znači, razumijemo se. Uskoro ću Vam se opet javiti, nadam se s malo
boljim vijestima. Pozdrav do tada.«
»Kako si, pobogu, mogao znati...?« Hasselqvist protrlja zapešća, »... mislim, da
nas čekaju?«
Polako se počelo razdanjivati, a ptice u šumi oko njih već su pripremile svoj
pjev...
HP protegne ramena, navuče jaknu s kapuljačom i pljune u koprivu.
»Imao sam osjećaj. Činilo mi se kao da je netko stalno bio korak ispred nas. Prvo
ono u tunelu, zatim helikopter. Kao da su cijelo vrijeme znali gdje smo, držali nas na
oku. Osim toga, dobio sam dojavu...«
»Od koga to?«
»Ah, recimo od jednog prijatelja...«
Smotao je tehničarevu upisanu uniformu, stavio je pod sjedalo te izvadio
cigaretu. Divlji adrenalinski rush zbog kojeg su mu se posljednjih sat vremena ruke
tresle kao da ima Parkinsonovu, napokon je popustio.
Hasselqvist čini se i dalje nije bio zadovoljan.
»Ali gdje si nabavio sve ono, električni pištolj, hard disk s osobnim brojevima...?
Kad si to uspio srediti?«

217
 -exponto-

»Imam starog prijatelja koji živi u blizini Šumskoga groblja...«

HP rukama zakloni cigaretu da je pripali.
»On ti može nabaviti gotovo sve, samo ako mu možeš platiti«, promrmlja on
kroz kut usana boreći se s upaljačem. »Samo sam trebao svratiti, pozvoniti i lijepo
zamoliti. Tražili ste da smislim backup plan...«
Cigareta se napokon upalila, pa je povukao dim i ispuhao ga prema krošnjama.
Sweet!
»Što će se dogoditi s Jeffom?« Ovaj put je to bila Nora.
»Ne brini se, snaći će se on. Nezakonita prijetnja, ometanje posjeda, malo
nasilnog opiranja u kombinaciji s nasiljem prema službeniku. Ako ranije nije bio
osuđivan, izvući će se uz novčanu kaznu. Maksimalno nekoliko mjeseci u zatvoru. U
otvorenom zatvoru...«, doda on kad je vidio da joj nije laknulo kako se nadao.
Zašto nikako ne može naučiti začepiti gubicu!?
»Ali ne shvaćam zašto...«, zakuka Hasselqvist. »Zašto nas nisu uhvatili ranije.
Zašto su nas pustili da uopće uđemo u Utvrdu?«
»Pa, kvragu, razmisli malo, Kent«, otrese se Nora na njega.
»Postoji li bolji PR za PayTag od grupe internetskih terorista uhvaćenih na djelu?
Samo bi pokazali svijetu i klijentima koliko je učinkovit njihov sigurnosni sustav te
koliko smo istovremeno mi, njihovi suparnici, očajni i zli? Ako niste na našoj strani,
onda ste na strani terorista, ta dosjetka je i prije palila. Kvragu, da nisam to i prije
shvatila...«
Podigla je štapić i potegla nekoliko ljutitih crta u šljunku.
»EU-smjernica o pohranjivanju podataka sigurno bi projurila kroz europski
parlament jednako kao i zakoni o terorizmu nakon jedanaestog rujna. A onda bi
PayTag samo to unovčio. Voditelj Igre servirao im je traženog terorista, zajedno s još
nekoliko pogodnih žrtvenih jaraca. Ljudi koje su već istrošili...«
Nacrtala je i poprečne crte te ih pretvorila u križeve.
Četiri komada...
Nitko nije ništa rekao neko vrijeme. A onda je Hasselqvist opet zaustio, no Nora
je bila brža.
»To je morao biti on, to vam je jasno?!« HP nije odgovorio.
»T-tko, ne razumijem?« zakuka Hasselqvist.
»Izvor, Mange. On nas je vjerojatno namamio u zamku.«
»To nije posve sigurno«, promumlja HP.
»Naravno da je...«, Hasselqvistu kao da se smračilo pred očima: »Sve je bila
njegova ideja! On nas je i okupio, mene, Noru, Jeffa...«
»I tebe, HP«, promrmlja Nora i nastavi potezati crte u šljunku.
»Možda ima i neko drugo objašnjenje. Možda su i njega nasamarili, Voditelj Igre
može biti...«
»Ti kao da ne želiš shvatiti«, frkne Nora i baci štapić u gustiš.

218
 -exponto-

»Prevario nas je, i to baš fino, netko tko je stručnjak u takvim mind gamesima.
Koliko znamo, Mange je možda radio direktno za Voditelja Igre, možda čak i...«
Zaustavila se.
»Što, što si htjela reći, Nora?« odbrusi joj HP. »Možemo li čuti tvoj briljantni
zaključak?«
»Znam da ti je Mange prijatelj, ali možda bi trebao razmotriti mogućnost da on
zapravo JEST Voditelj Igre...«
»Nemoguće!«
»Zašto ne?« Hasselqvist je čini se zauzeo Norinu stranu.
»Jer sam upoznao Voditelja Igre, to sam vam već rekao. Zove se Tage Sammer i
ima sedamdesetak godina...«
»Kako znaš da je on Voditelj Igre, je li ti to rekao?« Opet Nora, čini se da rade u
paru.
»Daa, dobro, ne baš točno...«
Primijetio je koliko nesigurno zvuči.
»Ovako... Upoznao sam ga usred šume. Dao mi je zadatak, i to posve ludi kakav
nikad ne bih izvršio. Htio je da napadnem kraljevsku obitelj, shvaćate li?«
Nitko nije ništa rekao, činilo se kao da čekaju da nastavi.
»Od tada me love i pokušavaju izludjeti..«
»Jesi li zato odlučio upucati Blacka?« reče Nora.
»Eehhh... da, di ne. Dakle, nisam baš bio sav svoj...«
»Ali što bi Igra dobda od toga da te uhite? Mislim, ako su htjeli da izvršiš taj
zadatak...«
Nije imao odgovor na to pitanje. Činjenica je da mu i je dalje nedostajalo
nekoliko komadića slagalice.
»Mange je mrtav«, odbrusi on. »To bi trebalo dokazati nešto...«
»Znamo li mi to sigurno?« Hasselqvist je očito bio zagrijan. »Dakle, Nora je
vidjela samo kako sjenik leti u zrak. Što ako se Mange izvukao...?«
»Ne, tu se moram složiti s HP-om«, reče Nora. »Nitko nije mogao preživjeti onaj
udar, to je sigurno!«
Tišina je bila trajala dok je Hasselqvist razmišljao.
»Ali zamisli ovo. Helikopter je možda bio tamo kako bi dao Mangeu priliku za
bijeg. Da stvori pomutnju tako da odemo bez njega. No nisu računali na to da će
eksploziv puknuti, trebao je biti u kombiju. Zar se ne sjećate kako se Mange bunio
kad je Jeff rekao da moramo prekrcati stvari?«
Hasselqvist je zvučao sve ushićenije.
»Mora da je tako bdo. Helikopter mu je dao šansu da kidne, tako da sami odemo
do tunela. U skladu je i s onim GPS-odašiljačem koji sam pronašao u kombiju.
Morali su nas nekako držati na oku nakon što smo nastavili dalje bez Mangea...«
Nora je izgledala kao da želi reći nešto, no Hasselqvist je bio brži.

219
 -exponto-

»Dakle, kad smo promijenili vozilo, izgubili su nam trag. Čekali su nas u tunelu
dok smo mi ulazili na glavni ulaz. Sve se slaže...«
HP nije odgovorio, samo je ustao i krenuo prema šumi. »Kamo ćeš ti?« vikne
Nora za njim. »Pišati«, promrmlja on sebi u bradu.
Nije imao volje nastaviti ovu raspravu. Mange je mrtav, a Sammer je Voditelj
Igre. Ako je Mange i bio nekako umiješan, onda su tog očalinka vjerojatno nasamarili
kao i njega samog i ono dvoje blesana kod auta.
Zastao je, izvadio joystick i popišao se na mravinjak. Netko ih je izdao, to je
jasno. No ako nije bio Mange, tko jest...? Još jedno pitanje na koje nema odgovor...
»I što ćemo sad?« reče Nora kad se vratio do kombija s novom cigaretom u
ustima.
»Vraćamo se u civilizaciju, tražimo računalo s dobrom vezom i šaljemo sadržaj
hard diska svim mogućim novinskim redakcijama i, dakako, članovima vlade na
osobne e-mail adrese.«
Duboko je povukao dim.
»Nakon toga bi trebali malo promisliti o izglasavanju EU-smjernice. To će biti
dosta šokantno iskustvo«, nastavi on, »da ti netko tako baci u lice sve tvoje
elektroničke tragove. A i novine će dobiti svoje. Zamisli samo koje poslastice se
nalaze u toj kutiji.«
Kimne prema ruksaku.
»Nevjere, utaje poreza, neprikladni kontakti svih mogućih vrsta. You name it!«
Nasmijao se i odmahnuo glavom.
»Možda čak završi s ponovnim izborima... U tom slučaju...« »... su PayTag, Black
i Igra gotovi!« dopuni Nora. Sad joj je glas zvučao malo sretnije.
»Nema šanse da se oporave nakon toga. Ne samo zato što ih je nasamario
najtraženiji čovjek u Švedskoj i uspio provaliti u njihovo supersigurno sklonište...«
HP promrmlja nešto, dovrši cigaretu i zgnječi opušak o šljunak.
»... nego još važnije, hard disk pokazuje da zaista jesu razvili oruđe za
prikupljanje informacija o klijentima. Mogu izdvojiti ono što ih najviše zanima, a
zatim ponuditi tako filtrirane informacije na prodaju. Baš kao što smo i sumnjali
cijelo ovo jebeno vrijeme!!! Nema šanse da bi im itko više vjerovao nakon toga...«
»I onda bi bio kraj...«, uzdahne Hasselqvist. »Mi pobjeđujemo, oni gube. Game
over!«
HP mu je mislio odgovoriti, no umjesto toga se zaustavio i podigao ruku. U
daljini su se čule sirene.
A onda je odjednom utihnulo.
»U auto, brzo«, vikne on.
Cisto, plavo nebo, gotovo bez oblačka. Kuhinjski prozor bio je odškrinut i
propuštao je blagi ljetni povjetarac. Savršeno vrijeme za vjenčanje, mladencima samo
treba čestitati.

220
 -exponto-

Probudda se i prije nego što je budilica zazvonila, jedna pjesma Kenta zapela joj
je u glavi cijelu noć i, iako joj se mozak trudio razmišljati o nečem drugom, stihovi su
joj se i dalje ponavljali na repeat u ušima. Stalno iznova...
Ti ne znaš ništa o meni. Ja ne znam ništa o tebi.
Ubacila je dozu kave u aparat za espresso i strpljivo čekala da se žuto-smeđi
štakorski repić iscijedi do kraja te je privukla šalicu k sebi.
Kavu je popila bez problema, no s hranom je išlo teže. Od nervoze joj se želudac
zgrčio i nije baš ostalo mnogo slobodnog mjesta.
Zažmirila je i duboko udahnula, odložila šalicu kave i ispružila ruke pred
sobom. Pjesma joj se i dalje vrtjela po glavi.
Ti ne znaš ništa o meni.
Ja ne znam ništa o tebi...
Još samo nekoliko sati, a još nije donijela odluku. Ili već odavno jest...
Kako se sada osjećaš? Osjećaš li išta?
Pjevao je Jocke Berg u njezinoj glavi.
Dobro pitanje!
Vraški dobro pitanje, štoviše.
Začudo se prvi put nakon dugo vremena osjećala iznenađujuće pribrano. Prošla
je kroz cijeli plan u glavi, pokušala predočiti sebi put kretanja. Svako skretanje,
svaku novu ulicu. Predočiti si zvukove, mirise, dojmove. Pancirku oko tijela, zvuk
radija u uhu — pištolj o bedru.
Na trenutak je pomoglo, no onda se uskoro opet vratila glazba.
Ja ne znam ništa o tebi...
Otvorila je kuhinjski ormarić i automatski posegnula za kutijicom tableta.
Izvagala ju je u jednoj ruci i čula tabletice kako zveckaju unutra.
Vrijeme je da se odluči. Kako će to izvesti?
Crna ili crvena?
Otvorila je poklopac.
Ti ne znaš ništa o meni...
*
»Kako su nas uspjeli tako brzo pronaći?«
»Ne znam«, zareži HP pokušavajući se učvrstiti u sjedalu. Veliki policijski kombi
ljuljao se naprijed-natrag po šljunčanom putu.
»Možda mogu pratiti kombi, nisam mislio da su murjaci tako daleko dogurali u
svom razvoju...«
Prešli su preko izbočine i na sekundu je kombi poletio iznad zemlje. Pri slijetanju
je HP udario glavom o staklo.
»Kvragu!«
Pokušao je kroz prozor vidjeti policijsku potjeru, no samo je vidio kovitlace
šljunka iza kombija.
»Koliko ih je?« vikne on Hasselqvistu.

221
 -exponto-

»Barem dva. Sigurno će ih biti još!«

»Čekaj, kvragu, trebali smo se ranije sjetiti toga...« Nora otkopča pojas i prebaci
se na prednje sjedalo. Nešto je prčkala po policijskom radiju i za trenutak su čuli
uzbuđene glasove kroz zvučnik.
9150, idu prema vama, prijem.
Primljeno na znanje!
Hasselqvist naglo zakoči, okrene volan i polukružno skrene na sporednu cestu.
Reci što hoćeš, ali dečko zna voziti...
Sedamdeset, 9127, skrenuli su ulijevo, sad idu na sjever...
Primljeno na znanje, 9127, sva vozila sa sedamdesetice krenite na sjever, smjer
Nybygget...
Radiooperater u centrali zvučao je znatno manje uzbuđeno od policajaca koji su
sudjelovali u lovu.
Motor kombija je urlao, a makadam ispred njih pretvorio se u crticu. No
Hasselqvist kao da se nije pretjerano brinuo oko toga.
»Za dvjesto metara naglo ću skrenuti ulijevo, pa se držite...«, upozori on.
»Kakosiuspio...«, HP promumlja držeći se što je čvršće mogao.
»Vozio sam rally ovuda prije nekoliko godina...«, odgovori Hasselqvist.
Zakočio je i napravio još jedan vješti poluokret. Sedamdeset, 9127, skrenuli su
negdje, izgub... čekaj. HP je držao dah.
Ne, opet imamo kontakt, idu prema zapadu. Primljeno na znanje, 9127, poslat
ćemo helikopter tamo. »Dobije li helikopter kontakt, gotovi smo«, procijedi
Hasselqvist kroza zube.
Skrenuo je na još jedan sporedni puteljak.
»Imamo samo jednu opciju«, reče zatim preko ramena.
»Morate iskočiti.«
»Što?!«
»MORATE ISKOČITI«, vikne Hasselqvist ne mičući pogled s puta.
»Zastat ću i pustiti vas, a onda nastaviti. Imam još pola tanka goriva i mogu im
bježati još možda pola sata, četrdeset minuta. Ako ne shvate gdje ste iskočili, neće
vas nikad pronaći...«
»A-ali usred šume smo...«, počne Nora. »Željeznička pruga je tamo.« Hasselqvist
mahne rukom prema njezinom prozoru. »Nađite je i idite prema jugu. Imate
nekoliko sati šetnje do najbliže postaje. A onda samo uzmite vlak do grada.« »Ali ne
možemo te samo ostaviti...«
»Kenta je u pravu. Nemamo drugog izbora«, prekine je HP.
»Ako ostanemo u autu, hard disk će doći u ruke Voditelja Igre unutar sat
vremena, a onda je sve gotovo i sve je bdo uzalud...«
Nora se ugrize za usnu.
»OK«, reče zatim.
»Reci što želiš da napravimo, Kenta.«

222
 -exponto-

»Treba nam mali predah, diverzija kako bih uspio stati...«

Svim vozilima Sedamdesetice, helikopter je na mjestu za otprilike pet minuta.
Trenutačno se kreću prema zapadu. Čini se da nas slušaju, pa ćemo se prebaciti na
rezervni kanal. Od sada samo rezervni kanal, prijem i gotovo!
Radio je zapištao, i nakon toga potpuno utihnuo.
»Aparat za gašenje požara...« Nora se okrene prema HP-u i kimne prema podu.
Trebalo mu je malo da shvati što misli.
Otkopčao je pojas, učvrstio se nogama i sagnuo.
Na podu uz vrata nalazio se aparat za gašenje požara. Brzo ga je izvadio iz
gumenog postolja.
Nora se istovremeno prebacda natrag na stražnje sjedalo.
»Otvori vrata«, vikne ona, a on smjesta posluša.
*
Teška klizna vrata odmah su mu kliznula iz stiska i širom se otvorila.
Zurio je kroz otvorena vrata u stabla koja su jurila pored njih svega nekoliko
metara dalje.
»U redu je«, vikne ona. »Držim te!«
Ali oklijevao je.
»Helikopter se približava«, vikne Hasselqvist s prednjeg sjedala.
HP sklopi oči. Sada ili nikada.
Zgrabio je cijev aparata i uklonio osigurač. Zatim je ustao.
Nora ga je odmah uhvatila za pojas. »Držite se, usporit ću da se malo približe...«
Hasselqvist otpusti gas i odjednom čuju sirene policijskih auta iza sebe.
»Sad!« vikne Hasselqvist.
HP stavi nogu na stepenicu. Zatim se napola nagne iz vozila.
Pojas mu se urezao u lijevi bubreg i osjećao je kako se Norin stisak oko bedra
pojačava.
Prvi auto bio je desetak metara iza njih.
Podigao je cijev aparata, naciljao...
Odjednom kombi naleti na rupu, vozilo poskoči, a on udari glavom o krov auta.
Izgubio je ravnotežu i na nekoliko bestežinskih milisekunda slobodno visio. No
onda ga je Nora zgrabila za rame i povukla unutra.
Kvragu, to je bilo blizu!!
»Sad, sad, SAD!!!« vikne Hasselqvist s prednjeg sjedala. HP opet ustane, gurne
tijelo kroz vrata i učvrsti se o stepenicu.
Podigao je cijev i pritisnuo ručku.
Oblak praha izletio je iz cijevi ravno na vjetrobransko staklo policijskog auta,
poput velikog, bijelog pokrivača.
Vozač je odmah zakočio, no HP je nastavio sprejati prah sve dok auto nije nestao
iza njih u oblaku dima. Zatim je bacio aparat i pustio da ga Nora uvuče natrag u
kombi.
223
 -exponto-

Hasselqvist udari po gasu.

»Za stotinjak metara naići ćemo na sporedni puteljak«, vikne on.
»Skočit ćete kad usporim pri skretanju. A onda se pritajite dok ne prođu...«
»Primljeno na znanje!« HP se opet privuče vratima.
»Sretno, Kenta. Vraški si dobar vozač!« vikne on Hasselqvistu koji mu je na to
samo kratko mahnuo.
»Ne zaboravi ruksak«, reče mu Nora na uho.
Pobogu da!
Zamisli da je zaboravio hard disk, koji bi to Epic Fail bio!
Privukao je ruksak s poda i izvadio plastičnu kutiju.
»I kopču!« Nora mu pokaže prema prsima.
Promrmljao je nešto sebi u bradu, no poslušao ju je i zakopčao metalnu kopču
između remenja.
Auto je usporio i zatim naglo skrenuo udesno.
»SAAAD!« vikne Hasselqvist.

224
 -exponto-

Trideset | Pod krošnjom kestena...

Polako je vozila bicikl duž Rålambsvägena. Skrenula je dolje prema parku,

slijedeći puteljak preko travnjaka.
Galebovi i vrane svađali su se, kao i inače, oko noćnih ostataka smeća i hrane, no
Gradska čistoća već je bila na mjestu da počisti nered.
Treba grad prikazati u najboljem svjetlu sad kad će pogledi barem nekih dijelova
svijeta biti uprti ovamo.
Osim njih, jedini ljudi koje se moglo vidjeti bili su pokoji vlasnik psa i nadobudni
joggeri.
Usporila je kako bi savladala strmu uzbrdicu do mosta preko sjevernog
Mälarstranda. Prazni gradski bus s plavožutim zastavama na krovu prošao je ispod
nje.
Nastavila je prema Fridhemsplanu, prošla kroz crveno svjetlo i zastala kod
čuvarske kabinice.
Osjećaj pri vađenju policijske značke iz džepa za legitimaciju bio je neočekivano
ugodan.
»Dobro jutro«, pozdravi je čuvar pretjerano radosno, mahne joj i propusti je.
Čim je prošla ogradu i počela se spuštati u tunel ispod Kronoberga, zapištao joj je
mobitel.
Pročitala je poruku nakon što je parkirala bicikl u garaži.
Sretno danas, Rebecca. Tata bi bio jako ponosan na tebe! Kad sve ovo završi,
obećavam da ću ti ispričati sve o njemu. Striko Tage
Morala se nasmijati. No onda je shvatila da ima još jednu poruku u inboxu.
Samo tri riječi, s nepoznatog broja.
Ne vjeruj nikome!
Odmah ju je izbrisala.
Pri izlasku iz svlačionice naletjela je na Runeberga.
»Jesi li išta čuo?« reče ona ni ne pozdravivši ga.
»Jutros je bila policijska potjera sjeverno od Uppsale. Najmanje deset patrolnih
vozda, helikopter, blokada na cestama, ma sve. Trajalo je sat vremena...«
»I...?« Zadržala je dah. Runeberg odmahne glavom.
»Izvukli su se. Vjerojatno se još uvijek nalaze tamo negdje u...«
*
»... šumi«, završila je rečenicu, no samo ju je djelomično slušao.
Trebalo im je nešto više od pola sata da pronađu željezničku prugu, zatim dva
sata šetnje duž tračnica. Unatoč debelim, podstavljenim naramenicama ruksak mu se
urezao u vrat i ramena. Noge su mu bile teške i već je nekoliko puta pao koliko je
dug i širok preko nekoga korijena di kamena kad bi potrčali prema stablima da se
sakriju od nadolazećeg vlaka.

225
 -exponto-

Ipak je on dijete asfalta, ne nekakav šumski vilenjak, a sad kad je adrenalin

popustio, stvari su se polako počele vraćati na mjesto. Stvari o kojima prije nije
razmišljao...
U početku su čavrljali, najviše o tome kuda će ići, no jednom je za promjenu bio
slab na riječima pa je razgovor polako zamro.
No sad je očito htjela nanovo pokušati.
»Što si rekla?« promumlja on.
»Kažem, uskoro bismo trebali izići iz šume. Mislim da sam čula crkvena
zvona...«
»Mmm.«
Okrenula se i brzinski ga pogledala.
»Izgledaš iscrpljeno, kad si se zadnji put pošteno naspavao?« Nije odgovorio.
Nekoliko sekunda bila je tišina. »Zao mi je zbog Mangea«, reče ona zatim. »Š-
što?« Podigao je pogled i zastao. »Izvor, Mange. Zao mi je što se ono dogodilo...« »U
sjeniku...«, doda ona nakon što je samo isprazno buljio u nju.
»Aha, OK... To si već rekla.« Maknuo je pogled.
»Ljut si na njega, zar ne?«
Nije odgovorio, no to ju nije spriječilo da nastavi.
»Jasno ti je, zar ne? Mange nas je prevario na neki način...«
»Ne želim pričati o tome...«
»Ali moguće je i da je, kao što si rekao, Mange također bio prevaren. Da ga je
Voditelj Igre nasamario, baš kao i nas, i učinio da misli da zaista radi nešto dobro...«
»Prije nekoliko sati bila si manje-više uvjerena da je on Voditelj Igre...« HP
nogom udari kamen na putu, zatim još jedan.
»Znam, i ispričavam se zbog toga. Čovjek svašta kaže kad je pod stresom.
Mangea su prevarili baš kao i nas dvoje«, reče ona, »barem tako biram tumačiti ovo.«
Nastavio je gurati kamenčiće sa željezničkog nasipa u grmlje.
»Mange nije tip koji bi izdao prijatelja...«, promrmlja on, ne zvučeći uvjerljivo
koliko je trebao. »Ili nije bio«, ispravi se on potiho.
Kvragu, Mange, kako je uspjelo ovoliko poći po zlu!
Uza sve što se dogodilo nije ni stigao razmisliti o onoj eksploziji. Umjesto toga
iskoristio je svoju dobro uvježbanu mogućnost puštanja mozga da preskoči sve s
čime mu se preneugodno nositi.
No sada su mu te supersnage popustile.
Krajne je vrijeme da promijeni temu.
Krenuo je, a ona se okrenula i pričekala ga tako da su hodali jedno uz drugo.
»Samo jedna stvar...«, reče zatim. »Htio sam te to pitati još od onoga na
Medisu...«
»Želiš znati zašto sam ti zapalila stan?«
Ostao je zatečen i prije nego što je uspio odgovoriti, ubrzala je prema naprijed.
»Eno, vidiš li? Željeznička postaja.«

226
 -exponto-

»U redu, gospodo moja!«

Policajci u sobi za sastanke odmah su ušutjeli kad je Runeberg ušao.
»Posljednji sastanak prije nego što krenemo. Ceremonija u crkvi gotova je u
13:30, a odmah nakon toga kreće povorka. Vozit ćemo preko Slottsbackena, zatim na
Norrbro, pa desno prema Kungstradgardenu i onda u Kungsträdgårdsgatan...«
Kratko je zastao, a nekoliko zaštitara izmijenilo je poglede.
»Postavili smo i dodamo osoblje u civilu duž Kungsträdgårdena kako bismo
izbjegli rizik da netko pokuša biti copycat...«, nastavi Runeberg.
»Zatim skrećemo nalijevo u Hamngatan, preko trga Sergei i Sveavägena, prema
Koncertnoj dvorani... Ima li pitanja?«
»Ima li vijesti o osumnjičenicima?« upita netko od zaštitara sprijeda, vjerojatno
jedan od novih.
»Pettersson i Al-Hassan, dakle«, doda on ozbdjnim glasom.
»Došao bih i do toga, ali kad već pitate...«, promumlja Runeberg, vidno uzrujan
što mora mijenjati temu.
»Svašta se dogoddo sinoć i noćas. Faruk Al-Hassan di, kako se ponekad zove,
Magnus Sandstrom, vrlo vjerojatno je poginuo. Auto mu je pronađen kod sjenika
koji je eksplodirao sjeverno od Uppsale, zajedno s ostatcima za koje su tehničari
uvjereni da su njegovi. Među ostatcima je bilo i tragova eksploziva i umjetnoga
gnojiva, pa je možda riječ o bombi iz kućne radinosti koja je prerano okinula. Uskoro
ćemo dobiti više informacija.«
Runeberg kratko kimne Tageu Sammeru koji je sjedio na stolcu najbliže vratima.
Stigsson je sjedio pored njega, a kad je Runeberg nastavio, nagnuo se i šapnuo nešto
Sammeru u uho.
Rebecca je osjetila kako joj se knedla penje u grlu i morala je nekoliko puta
progutati da je otjera.
»Što se tiče ostalih, uhvatili smo još jednu osobu u ukradenom policijskom
vozilu. No dvojica počinitelja još uvijek su na slobodi, pješice, a među njima i glavni
osumnjičeni.«
Runeberg pogleda u njezinom smjeru.
»Mislim na Henrika Petterssona, zvanog HP.«
Imali su sreće. Sljedeći vlak za Stockholm dolazio je već za deset minuta, što je
Nori dalo dovoljno vremena da kupi karte i nešto za pojesti na automatu.
HP se krio iza stupova na peronu i osvrtao za progoniteljima.
Smazao je dva Snickersa s nogu i uspio zaliti te delikatese s pola boce kole prije
nego što je vlak stigao na peron.
Kad su pronašli dva slobodna mjesta, bio je toliko umoran da je zaboravio
skinuti ruksak prije nego se zavalio na sjedalo uz prozor.
Nabio se na metalnu kopču i opsovao toliko glasno da je nekolicina putnika
ljutito pogledala u njihovom smjeru.
»Čekaj, ja ću ti to srediti.« Nora klizne preko prolaza i nagne se nad njega.
»Treba je prvo odignuti, a onda razdvojiti ploče.«

227
 -exponto-

Glava joj je bila toliko blizu njegovom licu, osjećao je njezine prste na prsima i na
trenutak mu se učinilo da njuši miris njenog šampona. Čudesno kako ga je sintetički
miris cvijeća uspio tako oraspoložiti.
»Eto ga!« Nora otpusti kopču, a naramenice mu kliznu s ramena. Skinuo je
ruksak i stavio ga na pod. Za svaki slučaj namjestio ga je uz noge, da može osjetiti
ako ga netko takne. A onda se zavalio, izmasirao svoja odrvenjela ramena i trudio se
odoljeti porivu da zaspe.
Vlak je postigao brzinu, a tom nježnom, kloparajućem kretanju bilo je gotovo
nemoguće otrhvati se. No svejedno je pokušao.
Okrenuo se prema Nori. Pripremala je dozu burmuta, pa je pristojno pričekao da
je smjesti pod usnu.
»U gradu smo za manje od dva sata«, reče on tiho. »Sve što nam treba da
dovršimo ovo je dobro računalo i dobra internetska veza. Ima jedan internet-kafić na
Hötorgetu, koristio sam ga više puta...«
Kimnula je, namještajući vrećicu burmuta jezikom.
Taj pokret ga je toliko fascinirao da je umalo izgubio nit.
»Zvuči dobro, HP, tako ćemo. Jesi li razmišljao što ćemo nakon toga?«
Odmahnuo je glavom.
»Što se mene tiče, svejedno mi je. Kad podaci izađu u javnost, PayTag će
potonuti poput stijene i sa sobom povući Voditelja Igre, a možda i cijelu Igru. Bit će
previše zaokupljeni spašavanjem svojih glava...«
»I misliš da će samo tako zaboraviti na nas?«
»To ćemo još vidjeti...«
Slegnuo je ramenima.
»A što kažeš na to da mi ispričaš kako si se ti uplela u sve ovo?« reče on, ni ne
znajući zašto.
Zaklopila je kutijicu s burmutom i polako je spremila te se činilo kao da
razmišlja.
»To je zaista duga priča...«, reče ona.
»Nemam što raditi sljedećih barem sat vremena«, odgovori on i pokuša se što
šarmantnije nasmijati.
»OK, ali dobit ćeš kraću verziju. Oboje se trebamo odmoriti malo... Ovako je to
bilo. Profesionalno sam igrala rukomet. Išlo mi je dobro, čak sam bila izabrana u
reprezentaciju. Trenirala sam gotovo svaki dan...«
Kimnuo je kako bi pokazao interes, što je bdo lakše nego što je očekivao.
»Živjela sam za sport, zajedništvo u ekipi, natjecanje. No onda sam se ozlijedila.«
»Ajoj.«
Najradije bi se udario. Pokušava pokazati suosjećanje, a sve što je uspio reći je
Ajoj... No Nora se nije brinula zbog toga.
»Ligamenti u koljenu su mi popucali i liječnik mi je objasnio da moje tijelo
jednostavno ne može više podnijeti tako stroge treninge. Vraški sam se namučila za
comeback, prošla cijeli rehab paket, no stvari više nikad nisu bile iste. Ako imaš

228
 -exponto-

problema s ligamentima, nikad se više ne vratiš na staro. Bila sam medu najboljima,
a onda sam naglo pala medu prosječne. Tada sam počela još jače trenirati, što je bila
potpuna idiotarija.«
Odmahnula je glavom. ' »Samo sam navukla još nekoliko ozljeda, a vrijeme na
klupi postajalo je sve duže i duže. Na kraju sam odlučila odustati prije nego što me
potpuno izbace... Nisam htjela to dopustiti, bilo je bolje otići prije nego me ponize,
barem sam tada tako razmišljala. Sad znam da to i nije bdo pretjerano mudro...
Možeš li zamisliti tu apstinencijsku krizu?«
Kimnuo je. Kapci su mu odjednom postali teški, no htio je čuti ostatak. Imao je
osjećaj da zna kako će se priča razvijati.
»Odlučila sam završiti faks, dobila diplomu i počela raditi kao veterinarka. No
sport mi je vraški nedostajao. Ništa to nije moglo zamijeniti. A onda me kontaktirao
Voditelj Igre i ponudio mi novu zajednicu, novi plan igre...«
Slegnula je ramenima.
»Kako je to išlo? Mislim, kako je došao do tebe? Voditelj Igre...«
»Počelo je jednostavnim mailom, pozivom...«
»... na jedinstveni doživljaj drukčiji od ičeg što ste prije iskusili... «
»Tako nešto, da.« Nasmijala se. »Tek sam kasnije shvatila da su me proučavali.
Znali su tko sam, što radim. Kako funkcioniram, koje gumbe trebaju pritiskati...«
Kimnuo je.
»Zvuči poznato...«
HP-u je glava postajala sve teža i morao se prisiliti držati oči otvorene.
»Nego, što se tiče požara u tvom stanu...«, reče ona zatim. »Ne moramo sada o
tome...«, promrmlja on.
»Ne, ali želim. Imaš pravo, to sam bila ja. No nije mi bila namjera ozlijediti te,
pozvala sam vatrogasce i prije nego što sam ga podmetnula. Htjela sam biti sigurna
da su na putu... No to dakako ne ispravlja ništa, jedina isprika mi je da nisam
razmišljala čiste glave. Samo sam se htjela penjati na ljestvici, doseći vrh...«
Zamahnuo je rukom.
»Ne moraš objašnjavati...«
»Ne, moram. Ne želim da misliš da...«
»I ne mislim, smiri se. Trust me, mene je Igra natjerala i na mnogo gore stvari...«
Vrata vagona se otvore i uđe muškarac u tamnoj jakni. Tražio je slobodno mjesto,
pa se HP spustio i skrio iza naslona pred sobom.
Vrata su se opet otvorila i sada mu se pridružila i neka žena. Činilo se da neko
vrijeme raspravljaju, a onda su se vratili u vagon iz kojeg su došli.
»Lažna uzbuna«, reče Nora. »Samo su tražili slobodna mjesta... Nego, slušaj. Zao
mi je zbog požara«, nastavi ona. »Moraš mi vjerovati da nisam razmišljala svojom
glavom...«
»U redu je, Nora.«
Odjednom se počeo osjećati kao da mu se mozak pretvorio u kašu i jedva je
glavu držao uspravno.

229
 -exponto-

»Slušaj, ja sam gotov, što kažeš da se odmorimo malo?« promumlja on.

»Možemo kasnije razmijeniti još pokoju ratnu priču...«
»Naravno«, kimne ona. »Nema problema.«
Zabacio je glavu unatrag, a i ubrzo je i ona učinila isto.
Nakon nekoliko minuta oprezno je otvorila oči. Slušala je njegovo teško disanje,
nagnula se prema naprijed i oprezno uzela ruksak s poda.
Zatim je tiho ustala i napustila vagon.
»Dobro da sam Vas uhvatio, gđice Normen.«
Bio je to Sammer, u pratnji Stigssona i odnekud joj poznatog čovjeka kojeg je i
jučer vidjela na poslu.
»I ja i inspektor Stigsson krajnje smo Vam zahvalni na suradnji. Duboko smo
zadivljeni snagom Vaše volje i odanosti poslu.«
Nesigurno se nasmijala, dijelom zato što joj je bilo teško održavati cijelu tu
šaradu, a dijelom zato što nije bila sigurna kako se nositi s neočekivanom pohvalom.
»H-hvala«, odgovori ona.
Treći muškarac u društvu pruži joj ruku.
»Erik af Cederskjöld, dvorski glasnogovornik. Drago mi je. Pukovnik Pellas mi je
rekao mnogo lijepih stvari o vama«, nasmije se.
Stisak mu je bio vlažan, osmijeh mu je stao na pola puta do očiju i bez problema
je progledala kroz njegove lažne pristojne izraze.
»Drago mi je«, promumlja ona. »Nažalost, moram ići, na odlasku smo.«
»Tako je«, reče Sammer/Pellas. »Samo smo Vam htjeli zaželjeti sreću, gdice
Normen...«
Pogledi su im se susreli i, baš kad su se druga dvojica okrenuli, kratko joj je
namignuo.
*
Nalazio se u labirintu, to je odmah shvatio. Ružičasti zidovi oko njega nisu sezali
do krova te su stoga počinjali i završavali bez ikakve logike.
Nije imao pojma kako je došao tu, ni kako zna tko ga progoni. Put pred njim i iza
njega bio je slobodan, nije se čuo nikakav zvuk. Svejedno je znao da su tamo,
približavaju mu se iz svih smjerova kroz labirinit.
Naramenice ruksaka toliko su mu se urezale u ramena i boljele ga da mu je došlo
plakati — no svejedno je išao dalje. Negdje u labirintu nalazi se rješenje za sve, u to je
uvjeren.
Samo da stigne prvi, i sve će se riješiti.
Kad je došao iza ugla, ona je samo stajala tamo. Mala djevojčica s crvenom
trakom za kosu i odmah je znao tko je ona. Držala je ruke na licu, no kad joj se
približio, pogledala ga je.
»Je li ovo labirint Luttern?« reče ona, a glas joj je bio točno onakav kakvog se
sjećao.
»Jest«, čuo je sebe kako odgovara. »Možeš ići sa mnom ako želiš?«

230
 -exponto-

Pružio joj je ruku, no ona je nije prihvatila.

»Ne usuđujem se«, reče ona. »On kaže da si opasan...«
»Tko to, Timaritelj?«
»Ne, njega ne poznajem.«
U sljedećem trenutku čuo je korake kako mu se približavaju. Zvuk je dolazio iz
svih smjerova. Ulaštene crne cipele koje udaraju o asfalt. I znao je kome pripadaju.
Dlake na vratu su mu se nakostriješile.
»Dođi«, reče on djevojčici. »Moraš sa mnom...« Odmahula je glavom.
»Ako odem s tobom, oboje ćemo umrijeti.«
»Ali moraš, Timaritelj...«, glas mu je odjednom zazvučao cendravo, poput
dječjeg.
Ustala je i odjednom su se oboje promijenili i zamijenili uloge. Nagnula se nad
njega, pomilovala ga po kosi i poljubila u obraz.
»Zaboravi Timaritelja. U labirint Luttern se dolazi iz samo jednog razloga, mali
Henke«, šapne ona. »Ovdje se dolazi umrijeti...«
*
Sjedio je dva vagona dalje i čim ju je vidio, široko se osmjehnuo. »Bravo, Nora,
znao sam da čete uspjeti.« »Hvala.«
Sjela je na prazno mjesto pored njega i pružda ruksak. Stavio ga je na pod ne
pokazavši i najmanju namjeru da ga otvori.
»Jesi dobro?« upita je zatim.
»Jesam«, promumlja ona.
»A on?«
Nije bdo odgovora.
»Nemamo drugog izbora, znaš to, Nora...« »Da, znam... Kako je Jeff?«
»Ne brini se za njega, on je na sigurnom tamo. Koliko vremena imamo?«
»Pola sata ili malo više. Stavila sam mu pola Rohypnola u Coca-Colu, a u
kombinaciji s izmorenošću...« Slegnula je ramenima.
»Dobro, to je dovoljno. Tamo je.«
Napravio je gestu prema polici iznad njih.
»A što je bilo s njegovom sestrom?« reče Nora. »Ona je točno tamo gdje treba
biti...« Pogledao ju je.
»Sviđa ti se, zar ne?« reče zatim. »HP, je 1...« Nora nije odgovorila.
Umjesto toga je ustala, uzela predmet s police i objesila ga preko ramena.
»Misli da su te izmanipulirali«, reče ona kratko. »Da si imao najbolje namjere, ali
da si i ti prevaren. To mu je glavna opcija, Mange...«

231
 -exponto-

Trideset i jedan | Točka s koje nema povratka

Razmjestili su se pred crkvom Storkyrkan. Šestero ljudi oko kočije. Runeberg

naprijed zdesna, a ona na istom položaju slijeva.
Dvije jahačke trupe s vojnicima u svečanim uniformama razmjestile su se oko
obeliska. Konji su nemirno stupali po kamenim pločama, a zvuk njihovih kopita
odzvanjao je medu kućama.
Već sigurno deseti put zaredom provjerila je opremu. Pendrek, radio, pištolj. Sve
joj je bilo vezano o pojasu pod sakoom.
Radijski kabel išao joj je preko leda i završavao malom, kovrčavom telefonskom
žicom iznad kragne te je dodirivao zvučnik u njezinom lijevom uhu.
U drugom uhu bio joj je zvučnik prispojen na mobitel u džepu.
Napravila je nekoliko probnih trčećih koraka pred dvorcem. Nema problema,
sve je kako treba biti. Pogledala je na sat. Još četrdeset minuta.
»Probudi se, HP!« Oprezno mu je protresla rame.
Nevoljko je otvorio oči i trebalo mu je par sekunda da shvati gdje se nalazi.
»Još malo pa smo tu«, reče ona.
»OK.« Uspravio se, protrljao oči i pogledao u pod tražeći ruksak.
Nije ga bilo!
U panici se toliko sagnuo ispod sjedala da je udario glavom u njega. No onda je
shvatio da mu je ruksak samo skliznuo malo ispod sjedala.
»Pričao si u snu«, reče Nora.
»Aha.« Uspravio se i protljao glavu.
»Stalno si ponavljao iste riječi.«
»Koje to?«
»Labirint Luttern, što to znači?« Slegnuo je ramenima.
» You tell me. Pokušavam to dokučiti već tjednima. Luttern je pokrajina u
sjevernoj Njemačkoj, točnije Westfalenu. To je sve što sam uspio otkriti.«
»OK, to objašnjava ime ulice...« »Što?«
»Westfalen je nekoć bio švedski, zato su nazvali jednu ulicu po tom području.«
»Ma čekaj, što ti govoriš? Ne postoji ulica Luttern u Stockholmu...«
»Ne, ne više. Nestala je kad se sagradila Kraljeva ulica. I ona i Hötorgsgränd ...«
Razglas ju je prekinuo.
Stižemo na Stockholm Central. Iskrcavanje će se odvijati s lijeve strane u smjeru
vožnje.
Švedske željeznice žele vam dobrodošlicu u Stockholm, i još jednom se
ispričavamo na kašnjenju... Nora ustane iz sjedala. »Moramo ići...«
Rastegnuo se i pogledao kroz prozor.
»I kuda je prolazila ta ulica Luttern?«

232
 -exponto-

»Otprilike gdje se križaju ulica Malmskillnad i Kraljeva ulica. Na fakultetu mi je

Arhitektura Stockholma nosila 15 bodova, ako se pitaš...«, doda ona. »Jedini razlog
zašto se sjećam te ulice je što smo se jedan dan spustili dolje i slikali natpis...«
Vlak je usporio i vagon se zanjihao.
»Natpis?« Privukao je ruksak.
»Ispod mosta Malmskillnad nalazi se natpis...« Pomogla mu je s naramenicama.
»Za uspomenu na probijanje grebena Brunkeberg i spajanje gradskih dijelova, tako
nešto. To mi je bilo u ispitu...«
Vlak je još malo usporio.
Prikopčala mu je metalnu kopču na prsima i izvukla kapuljaču. Putnici su se
polako počeli kretati prema izlazima, no Nora ga je primila za ruku i probila se
prema vratima. Vlak je zastao na peronu.
Odmah su ih spazili. Dvoje ljudi u tamnim odijelima i sa sunčanim naočalama na
kraju perona. Zatim još dvoje u sredini. Radioprijemnici u ušima bili su vidljivi.
Nora mu stisne ruku.
»Spreman?«
Kimnuo je.
Okrenula se i namjestila debelu tkaninu iznad kopče te je još nekoliko puta
popravila prije nego što je bila zadovoljna.
Na prsima mu je nekako bila neravna, kao da je narastao dok je spavao.
»Tako, sad te neće žuljati dok trčiš.«
Vlak je napravio posljednji mali trzaj.
»Ako se razdvojimo, nemoj me čekati«, reče ona.
»Zadatak moramo izvršiti, tako da što god se dogodilo, otiđi do tog internet-
kafića, ok?«
Kimnuo joj je.
»Dobro.«
U trenutku kad se oglasio znak za otvaranje vrata, stavila mu je ruku oko vrata i
poljubila ga.
*
»Još trideset minuta, jesi spreman?«
Kimnula je Runebergu koji je odlučnim korakom prelazio preko kamenih ploča,
no nije odgovorio.
»Okupljanje.«
Četiri druga zaštitara pridružila su im se.
»Upravo su stigle nove informacije. Dva počinitelja su možda uspjela nekako
doći iz uppsalske šume do Stockholma.«
»Hoćemo li otkazati?« upita jedan od zaštitara.
Runeberg odmahne glavom. »Prijetnja očito nije dovoljno ozbiljna...«
Uputio je Rebecci kratki pogled.
»Netko zaista želi da se ova povorka održi. I to pod svaku cijenu, čini se...«
233
 -exponto-

*
Propustila je nekoliko živčanih putnika i povukla ga sa sobom na peron.
Vlak iz suprotnog smjera vjerojatno je isto tek došao na peron i ubrzo su ga
ispunili ljudi koji su putovali u raznim smjerovima.
Oprezno su se probijali naprijed i pokušavali držati glave dolje.
Izlaz je bio sve bliže i bliže.
Okrenuli su se kad su čuli povik iza sebe.
Dva muškarca u odijelima išla su prema njima.
»Dođi.«
Nora ga povuče k sebi i počne se probijati sve brže i brže. Ispred njih druga
dvojica muškaraca laktarila su se kroz struju putnika. Nora je počela trčati i gurnula
je par ljudi prema njima. Jedan od putnika pao im je ravno pred noge.
Ali Nora nije stala. Još jače mu je stisnula ruku, pojačala tempo i pronašla prolaz
uz rub perona.
Izlaz je bio sve bliže.
A onda spazi čovjeka iz Utvrde. Četverokutnu mrgu nemoguće je ne primijetiti.
Šefa osiguranja kojeg je umalo pregazio...
Stajao je mirno i čekao kod izlaza. Samo je zurio u njih. Koljena su mu bila blago
savinuta, a ruke je držao pred sobom kao igrač američkog nogometa.
HP stisne Nori ruku i osvrne se preko ramena. Progonitelji su bili svega nekoliko
metara iza njih.
Nema šanse da se okrenu, put im je potpuno zapriječen...
Do čovjeka je bilo desetak metara, a HP-u se učinilo da se smije. Gnusan, zmijski
osmijeh od kojeg se HP naježio.
No Nora je nastavila prema naprijed kao da nije bila svjesna opasnosti.
Čovjek se skupio i izbacio ramena... U sljedećem trenutku Nora mu je pustila
ruku. Njezine duge noge napinjale su se o asfalt, ubrzavala je.
Skočila je...
U sljedećem trenutku bacila se ravno na čovjeka. Tijela su im se sudarila uz tupi
udarac.
Čuo je Noru kako nešto viče i vidio kako joj se ruke podižu i spuštaju kad ga je
napadala, a HP-a je preplavio poriv da joj ode pomoći.
No onda je shvatio da ne viče čovjeku.
Nego njemu.
»Nastavi, nastavi, nast...«
Čovjek ju je zgrabio snažnom rukom za vrat, podigao s poda i ugušio joj vrisak.
HP je pokušao gledati ravno i tražiti izlaz, no nije se mogao ne osvrnuti. Nora se
divljački trzala, pokušavala se izvući iz njegovog stiska, no četverokutni ju je stisnuo
svom snagom.
HP se prisilio gledati pred sebe da ne bi udario o vrata.

234
 -exponto-

Kad je ušao u dvoranu, još jednom se okrenuo i ugledao kako četverokutni trese
Norino beživotno tijelo poput krpene lutke.
Osjećaj ga je iznenadio. Došao je niodkuda, a trebalo mu je nekoliko milisekunda
da ga identificira. Mržnja.
Divlja, goruća mržnja!!!
Progonitelji su mu i dalje bili za petama. HP projuri kroz veliku
dvoranu i progura se do glavnog ulaza. No baš kad je htio skrenuti ulijevo kroz
staklena vrata prema Centralplanu, ugledao je vani policijski auto i umjesto toga
nastavio ravno dalje. Netko je vikao za njim, no nije se obazirao na to.
Kvragu, trebao je otrčati do podzemne, a ne se gurati do prvoga najbližeg izlaza
poput vražjeg štakora...
Južni dio dvorane brzo mu se približavao, a svi izlazi bili su iza njega. Ovdje su
samo restorani, nema nikakvog puta za bijeg.
Brzinski se osvrnuo.
Dva čovjeka u odijelima bila su deset metara iza njega, a ekipa s četverokutnim
na čelu malo iza njih.
Ulaz u restoran bivao je sve bliže, no on nije usporavao. Umjesto toga projurio je
kroz njega do drugog kraja.
Otvorila su se kuhinjska vrata slijeva i izašao je konobar noseći dva tanjura. HP
ga je zaobišao gotovo ga ni ne dotakavši i ušao u kuhinju.
Dva muškarca u kuharskoj uniformi iznenađeno su ga pogledala.
»Izlaz?«
Jedan od njih pokaže mu nožem za odreske. »Hvala«, reče i nastavi trčati.
Metalna kolica za serviranje stajala su uz jedan zid i gurnuo ih je iza sebe prema
progoniteljima. Nije ni razmišljao o rezultatu.
Umjesto toga nasrnuo je na vanjska vrata svom snagom, zgrabio kvaku i izletio
na ograđeno dvorište.
Pred njim, s druge strane ograde, bili su deset metara visoki cementni stupovi
koji su se protezali sve do kolnika Klarastrandsleden.
Refleksno je potrčao nadesno, a nakon nekoliko sekunda shvatio je da je izlaz u
suprotnom smjeru.
Kvragu!
Progonitelji su se probili kroz vrata, no on je upravo pronašao izlaz. Kraća strana
postaje u izgradnji bila je prekrivena skelama, a gotovo ravno pred njim bile su
ljestve.
Uzverao se na njih poput napaljene čimpanze, došao do prvog kata i u trenutku
kad je prvi tip u odijelu položio ruku na ljestve, gurnuo ih je nogom što je jače
mogao.
Ljestve su pale i razbile se, čuo je psovke odozdo, no nije namjeravao pričekati da
vidi je li itko pogođen.
Umjesto toga jurnuo je preko dasaka dok nije došao do stepenica i popeo se na
sljedeći kat.

235
 -exponto-

Ograda prema cesti sada mu je bila vidljivija.

Još jedan kat, sad je već mogao osjetiti kako se konstrukcija trese dok su
progonitelji trčali ispod njega.
Treći kat, bio je u razini ograde. Jedini problem je što ima dva metra između nje i
skela... Posljednje uspinjanje, i došao je do najvišega kata.
Bemu što je visoko!
Netko je viknuo nešto na engleskom. Konstrukcija se opako tresla, pretpostavljao
je da ih nekoliko trči uza stepenice.
Most autoceste bio je nešto više od metra pod njim, no razmak je bio sigurno više
od dva. Teško, ali ne i nemoguće. Barem se tako nadao...
No ipak ima ruksak na leđima.
Činio mu se još teži nego prije, što vjerojatno znači da je on oslabio.
Konstrukcija se sve više tresla.
Udario je nogom zaštitnu rešetku, zakoračio unatrag i oslonio se o zid kuće.
U trenutku kad je prvi progonitelj stigao na njegov kat, on se svom snagom
odgurnuo i skočio u zrak...
»I tako je, gospodo moja, ceremonija gotova«, reče joj Luddeov glas u uho.
»Imate deset minuta dok se mladenka osvježi, a onda krećemo. Odmah ćemo
prebaciti kočiju u vanjsko dvorište...«
Stajao je deset metara dalje, usred gomile kolega u uniformama s mnogo zlata na
ramenima. Pokušala mu je uhvatiti pogled, no nije uspjela. Srce joj je počelo divljački
lupati u prsima i osjetila je kako joj se usta suše.
A onda joj je zazvonio telefon.
Pritisnula je gumb za handsfree razgovor.
»Da«, odgovori kratko.
»Samo sam htio čuti kako ide...«
»Bez problema.«
»Dobro...«
»A tebi?« reče ona.
»Sasvim dobro, imali smo malu nezgodu, ali ništa strašno...« »Kakvu nezgodu?«
upita ona. No već je poklopio.
*
Preskočio je ogradu mosta umalo je dotaknuviši i sletio na pločnik.
Zbog snage udarca nastavio se kotrljati sve do kolnika, no u posljednji trenutak
izbjegao je da ga pregazi trubeći bus koji ga je promašio za svega nekoliko
centimetara.
Doteturao je natrag na pločnik i vidio progonitelje na skelama. Nitko od njih nije
se činio raspoložen za ponavljanje njegovog skoka, i nije mogao odolijeti da im ne
mahne. No onda je vidio červerokutnog kako se probija prema naprijed:
» You there, don't fuckin move!« vikne čovjek.
HP mu odgovori srednjim prstom.

236
 -exponto-

»Upucaj ga«, naredi on najbližem tipu u odijelu.

»No way«, odgovori taj. »Nije naoružan...«
»Na čijoj si ti strani, dečko? On je jebeni terorist, upucaj ga. Its an order!«
Tipovi u kostimima su ustuknuli.
»Nisi nam ti šef...«, promumlja jedan. »A osim toga, ovo je Švedska...«
Četverokutni glasno zapsuje, zatim baci brzi pogled na HP-a, gurne ove o stranu
i učvrsti se o zid.
Kvragu! Taj prokleti luđak očito namjerava skočiti.
HP se okrene na petama, prijeđe cestu i počne trčati.
Kad je bio na pola puta, shvatio je da je trebao izabrati drugi smjer. Ovaj je vodio
prema Söderledenu, a promet je bio usmjeren prema njemu.
Auti su navirali prema njemu, više njih mu je divljački trubilo, i glasno je psovao
zbog idiotskoga odabira puta. No sad je bilo prekasno za promjenu.
Umjesto toga, držao se što bliže ogradi mosta.
Virnuo je preko nje u uskomešanu vodu.
Nema šanse da skoči, plivanje mu ionako nije najjača strana i vjerojatno bi
završio kao natečeni leš nasukan negdje na obali kod Zgrade vlade. A da ne
spominje nesretnu kombinaciju vode i hard diska...
Bolje da nastavi trčati.
Bio je na pola autoceste kad se usudio okrenuti. Četverokutni je bio nekih
petnaest, dvadeset metara iza njega. Bio je crven u licu, a kratke, mišićave noge
naprezale su mu se o cestu.
Unatoč tome što je bio u odijelu i mokasinkama, a on u odjeći mnogo pogodnijoj
za trčanje, činilo se da ga ipak sustiže.
Ruksak, dakako.
On ga je usporavao, a u kombinaciji sa svim tegobama posljednjih nekoliko
tjedana, nije ni čudo što nema toliko snage za trčanje. Strömsborg mu je bio jedina
nada.
No čim je došao do malog otoka, shvatio je da to otpada. Iako udaljenost nije bila
toliko velika, zbog ograde nije mogao uhvatiti zalet. Hard disk se jednostavno ne
smije smočiti.
Umjesto toga nastavio je trčati.
Četverokutni mu se opasno približavao.
Najbliži otok bio mu je Riddarholmen, ali onda bi bio prisiljen prijeći preko cijele
autoceste, željezničkih tračnica i naposlijetku se mučiti sa strmom uzbrdicom. No
nije imao izbora.
Propustio je nekoliko auta i istrčao na cestu.
Jedan Passat umalo ga je udario, no u posljednji čas vozač je skrenuo i izbjegao
HP-a za pola metra.
Preskočio je betonsku barijeru između trakova i prešao na stranu koja vodi
prema jugu.

237
 -exponto-

Pluća su mu gorjela u prsima, a grlo mu se pretvorilo u slamku.

Nastavio je trčati duž ceste, no ovaj put u smjeru prometa. Palača od opeke na
Riddarholmenu bacala je dugu sjenu nad tracima.
»Sad si moj, prokletniče«, vikao je četverokutni iza njega.
»U redu, krećemo!«
Opet Runebergov radioglas, a onda su novopečeni mladenci izašli kroz zapadni
lučni portal.
Nisu izgledali toliko sretni kako je očekivala. Prije su se doimali malo nervozni.
To možda i nije toliko čudno, s obzirom na navalu medija.
Direktan prijenos na TV-u, u Švedskoj i brojnim drugim zemljama koje fascinira
monarhija.
Osim toga, mladenci moraju proći kroz povorku i dugu, formalnu večeru prije
nego što dan završi. Neće im ostati mnogo od prve bračne noći...
Muškarac u fraku držao je vrata kočije, a jedan drugi je pomogao mladenki
namjestiti haljinu prije nego je sjela.
Mladoženja je pričekao, letimice pogledao Rebeccu i nesigurno joj se nasmiješio.
Ona mu je uzvratila lamanjem glave.
HP je utrčao u sjenoviti predio i nastavio trčati duž ceste.
Uzbrdica je bila pored nje, a četverokutni mu je bio preblizu, toliko da bi ga
mogao uhvatiti prije nego što dođe do nje.
Srce kao da će mu prsnuti u prsima, osjećao je okus krvi u ustima, a prva
bljuvotina nije daleko.
Zastao je i okrenuo se. Savinuo je koljena i pripremio se za borbu.
Četverokutni uspori, zastane nekoliko metara od njega i naceri se HP-u.
»Misliš da me možeš savladati, dečko?!« vikao mu je na engleskom.
HP nije odgovorio već je zurio u promet koji je šiktao iza leda četverokutnom.
Auti su prolazili s obje strane oko njih, a vozači su legli na trube, no on kao da
nije ni mario za to.
HP oprezno zakorači unatrag, a sunce mu odmah zaprži vrat, pa je napravio još
nekoliko koraka dok sunce nije nestalo.
Veliki kamion približavao se iza leđa četverokutnog.
I odjednom mu sine nešto nalik na ideju...
» Come on, boy, let's do this the easy way...«, vikne četverokutni kako bi
nadglasao promet.
HP-u se pogled susretne s njegovim, zakorači još malo unatrag, onda zastane i
pokaže mu srednji prst.
Četverokutni se zgrčio i pripremio na skok. Usne su mu se razvukle u nekakav
grabežljivi osmijeh. »Any last words?« zareži on. »Yipiikayee, motherfucker!« vikne
HP. Zatim se baci dolje na cestu i stavi ruke preko glave. Kamion je svom snagom
udario u četverokutnog sleđa.
Bilo je kao na filmu. U jednom trenutku je bio tu — u sljedećem više nije.

238
 -exponto-

Kamion je produžio uz škripanje kočnica i vozač je uspio zaustaviti vozilo tek

nakon pedesetak metara.
Prvo što je HP vidio kad je oprezno digao glavu bila je prazna mokasinka.

239
 -exponto-

Trideset i dva | Beznačajni nositelj

Skočio je na krov podzemne postaje, objesio se o jednu od čvrstih greda i viseći s

nje skočio na peron.
Slijetanje je bilo nježnije nego što je očekivao, a osim toga na peronu nije bilo
gotovo nikog.
Čuo je sirene sa Söderledena, i to više njih, no uskoro ih je nadjačala buka
dolazećeg vlaka.
Nakon što se ukrcao, zavalio se u najbliže slobodno sjedalo. Ruksak mu je
smetao na leđima, no nakon malo petljanja po kopči odustao je od skidanja.
Nalet adrenalina je bio gadan, tijelo mu se treslo poput pneumatske bušilice i
osjećao je mučninu. Nagnuo se prema naprijed i pokušao držati glavu što niže.
Kvraguuu!!!
Nikad prije nije vidio nekog kako umire. Barem ne na taj način. Ili ipak jest...
Baš kao s Dagom i ogradom balkona, i ovo je prethodno isplanirao. Otkrio je
točku u kojoj će sunce na trenutak zaslijepiti vozača i namamio progonitelja na pravo
mjesto...
I baš kao s Dagom, nije imao izbora. Tada je trebao spasiti Rebeccu, a ovaj put
samog sebe.
Krivo...
Spasiti i sebe, i nju.
Sve što sad treba je poslati sadržaj hard diska novinama, i Igra i PayTag će biti
history.
On, Becca, Nora i ostali bit će slobodni.
A što se tiče Nore...
Žrtvovala se za njega, skočila je na progonitelja iako je morala znati da nema
nikakve šanse. Primila je udarac za ekipu.
Nitko prije nije učinio nešto takvo za njega. Kad sve ovo završi, lijepo će joj se
zahvaliti. Ako je još uvijek živa...
Vlak je dotutnjao do postaje T-centralen, a on se instinktivno sav zgrčio u sjedalu.
No baš kao na Gamla Stanu, peron je bio gotovo prazan.
Pravi grad duhova.
Neobično...
Gdje su svi ljudi?
*
Pred dvorcem je bilo mnoštvo ljudi, a još više ih je čekalo nakon što su skrenuli
lijevo prema Logården. Televizijske kamere, fotoaparati, stotine mobitela.
Na kraju dana završit će na tisućama fotografija i snimaka, htjela to ili ne.
Tempo oko dvorca bio je lagan, no kad se povorka spustila dolje, jahači su iz
lagane šetnje prešli u kaskanje. Zaprežni konji učinili su isto, a Rebecca i petero
ostalih zaštitara oko kočije morali su potrčati kako bi održali korak.
240
 -exponto-

Ugledala je prvu masku već kod Norrbroa.

*
HP otvori vrata internetskog kafića i odmah dođe do pulta.
»Trebam računalo s najbržom vezom, na dva sata ili više...«, reče on dečku na
recepciji, no ovaj jedva da je digao pogled s TV-zaslona iznad pulta.
»Sorry, stari, ali internet ne radi...«
»Što? Čak ni mobilni...?«
»Yep«, recepcionist se napola okrene prema njemu. Širokopojasni, ADSL,
mobilni, tutti. Sve je crklo noćas. Misle da je riječ o gadnoj softverskoj grešci. Ja
mislim da je to zbog vjenčanja...«
»Zbog čega?«
»Vjenčanja, stari!« Napravio je gestu prema TV-u gdje se vidjela kočija s mnogo
konja. »Veliki brat ne želi nikakve prosvjede pa su izgasili net, baš kao što su
napravili i u Egiptu, shvaćaš?«
»OK«, promumlja HP odsutno.
Nešto na TV-u privuklo mu je pozornost. Jedna od osoba u odijelima oko kočije
izgledala mu je poznato. Kamera je zumirala...
HP se odjednom ukoči.
»Kamo idu?« sikne on i zgrabi čovjeka za ispranu majicu. »Natrag u dvorac,
kamo bi išli. Smiri se...«
»Ne, idiote, mislim na rutu. Ovo izgleda kao Kungsträdgården... Kamo idu
nakon toga?«
»Sergelov trg, pa ovamo na Sveavägen i onda zapadno prema... «
Kungsgatan!!
Kvragu i sve!!!
*
Druga i treća maska bile su u ulici Ström kod Opere. Bijele Guy Fawkes maske s
crnom kozjom bradicom i brkovima zafrknutim prema gore, baš kao kod Grand
Hotela prije nekoliko dana.
Osobe u bijelom iza maski nisu se ni pomaknule, stajale su posve mirno, što je
ostavljalo još jeziviji dojam.
»Ludde, jesi li ih vidio, prijem«, reče ona u mikrofon na zapešću.
»Yes«, odgovori on kratko. »Sada puna pažnja, gospodo, dolazimo na
Kungsträdgårdsgatan...«, reče zatim.
Povorka je blago skrenula ulijevo.
*
HP je izjurio iz kafića, skrenuo iza ugla i potrčao prema Hötorgetu. Činilo mu se
da u daljini čuje ljude kako kliču.
Četiri nove maske duž ulice Kungsträdgård, pet duž ulice Hamn, no ni najmanje
naznake nemiru.

241
 -exponto-

To možda i nije tako čudno. Osim raznih vojnika i dobrovoljnih organizacija koje
su tvorile živi zid duž povorke, vidjela je barem dvadeset kolega u uniformi i još
nekoliko u civilu. No maski je bilo sve više i više.
Jedna više u svakoj novoj ulici. To ne može biti slučajnost. Nešto se očito događa.
Skrenuli su na Sergelov trg, zaobišli stakleni obelisk, a klicanje je bilo toliko
glasno da je jedva čula radio.
*
Hötorget je bio prepun ljudi i morao se laktariti da prođe. Što se više približavao
Sveavägenu, to je gužva postajala veća, i shvatio je da mu treba drugi plan.
Podzemna, dakako!
Okrenuo se i požurio natrag prema ulici Sergei, skrenuo između dvije visoke
kuće i pokušao ne pogledati gore.
Preskočio je ogradu, grabio tri po tri stepenice te potrčao duž perona prema
sjevernom kraju postaje.
Na putu je izvadio telefon iz džepa.
»Obavijest svim zaštitarima. Osoba koja odgovara opisu osumnjičenog upravo je
viđena kod Hötorgeta.«
Radioglas pripadao je Stigssonu, u to je bila gotovo sasvim sigurna.
Usta su joj se sasušila i nekoliko puta je progutala ne bi li ih namočila. No to je
bilo nemoguće.
»Normen, je li sve u redu, prijem?« »Sve je zeleno, Ludde...«
»Dobro, budite na oprezu svi zajedno. Oni s maskama me zabrinjavaju...«
Sad su došli na Sveavägen i maski je bilo sedam. Još jedna kad su prošli
paralelno sa Sergelovim trgom.
Prednji dio povorke počeo je skretati u Kungsgatan. Zazvonio joj je mobitel, no
ignorirala ga je.
Ne javlja se, kvragu!
Došao je na sjevernu stranu, probio se do izlaza te izašao na pločnik.
Ulicu su ogradili ljudi u uniformama, no izgledalo je kao da su tamo više zbog
ukrasa.
Most Malmskillnad bio je pedesetak metara nadesno.
Navukao je kapuljaču, nabio sunčane naočale i krenuo prema tamo.
U daljini je čuo topot konjskih kopita.
Ugledala je maske čim je kočija počela skretati. Ovaj put su stajale jedna pored
druge. Osam komada, no onda još više.
Mnogo više...
»Ne sviđa mi se ovo«, promrmlja Runeberg. U desnom uhu i dalje je čula
zvonjavu mobitela.
*
Bio je udaljen petnaestak metara kad je pod mostom spazio uzorak.
Trodimenzionalni ružičasti geometrijski oblici s plavim rubovima zavrtali su se

242
 -exponto-

prema gore u hipnotički pravilnom uzorku. Baš kao na nacrtu, uzorak je podsjećao
na labirint.
Labirint Luttern!
Pronašao ga je!
Topot kopita bio je sve jači, odzvanjao je medu kućama, pomiješan s klicanjem
publike.
U tom je trenutku spazio velike crne cijevi za dovod zraka na oba kraja mosta.
Pet metara nad pločnikom, tvoreći pravi kut prema cesti.
Dvije okrugle, crne rešetke kao u opisu na Timariteljevom nacrtu, oko metar u
promjeru. Ili točnije, 1016,1 milimetara. DOVRAGA!!!
Prvi konji iz trupe već su došli do mosta. Spremio je mobitel, progurao se medu
ljude pred sobom, probio do ceste i počeo trčati prema povorci.
Ruksak mu se i dalje gegao na leđima. Činio mu se teži nego ikad prije...
*
Vidjela ga je izdaleka.
Tamna odjeća, neuredna brada, sunčane naočale i kapuljača preko glave.
Svijetlosive naramenice ruksaka jasno su mu se vidjele preko prsiju.
Trčao je prema kočiji, ravno prema njoj.
Mahao je rukama i vikao nešto.
Ruke su joj odmah posegnule za pojas. Zgrabila je pištolj za dršku.
Povukla je osigurač i naciljala.
»BOMBA!« vikao je. »TAMO JE BOMBA!!!«
No čini se da ga nije čula. Vidio je kako, zajedno s ostalim zaštitarima, usmjerava
pištolj prema njemu. Kao da je on neka prijetnja.
A onda je primijetio maske. Duž cijele ulice, pedeset, sto, možda i više. Kao da
čekaju nekog. I onda je odjednom shvatio...
Cijeli svijet prebacio se u slowmotion dok su mu se djelići slagalice kovitlali u
glavi, raskidali stari uzorak i počeli tvoriti novu sliku.
Mnogo strasniju.
Tunel, bomba, eksplozija u sjeniku. Snažne ruke koje ga iznose iz stana sa
zmijama i ubrizgavaju mu serum. Netko stoji pred njegovim vratima kod Šumskoga
groblja i šalje poruku. Upozorava ga na izdajicu.
Eksplozija, Rehyman, bijeg.
Nora mu brižno privezuje teški ruksak. Daje mu mjesta, ključni dio slagalice.
Poljubac smrti...
Zastao je i podignuo ruke. Glasovi su mu odzvanjali u glavi i preklapali se.
Neki nejasni, neki malo jasniji.
Ovo je tvoj posljednji zadatak, Henriče!
Crna ili crvena?

243
 -exponto-

Moras" izvršiti atentat na kraljevskom vjenčanju... Wanna play a geim, Henriče

Petterssone? Luttern, ne Uttern. Timaritelj, njega ne poznajem... Jesi li zaista siguran?
Ne Timaritelj...
Polako se povukao i pokušao skinuti ruksak. No kopča se nije dala.
»MIČITE SE!« vikao je što je glasnije mogao. U Labirint Luttern dolazi se
umrijeti!, šaptao je glas u njegovoj glavi.
Ne.
Timaritelj.
Nego...?
Nositelj!
»IMAM BOMBU U RUKSAKU!« viknuo je.
*
Naciljala mu je prsa, ravno tamo gdje se naramenice ruksaka križaju iznad srca.
»BOMBA«, viknuo joj je netko u prijemnik u uhu, a na sekundu joj se učinilo da
je to glas Tagea Sammera.
No upozorenje je bilo nepotrebno.
Već je držala prst na okidaču.
Udahnula je...
*
Poput udarca šakom u prsa — otprilike takav je bio osjećaj. Udarac kao da je na
neki način dodatno usporio vrijeme. Primijetio je svaki detalj oko sebe.
Oružje upereno u prsa, panično vrištanje gomile. Tijela koja se kreću u
slowmotionu. Kao da pokušavaju pobjeći što dalje od njega.
No unatoč dokazima, unatoč mirisu baruta koji mu je pekao nos i udarcu koji mu
je odzvanjao u ušima, mozak mu je odbijao prihvatiti što se upravo dogodilo. Kao da
se branio od onoga nemogućeg, nezamislivog, neviđenog...
Ovo se nije smjelo dogoditi.
Ne sada!
Nikada!
Upucala ga je...
UPUCALA
GA
JE!!!
Pištolj mu je i dalje bio usmjeren u prsa. Njezin pogled iznad cijevi ledeno
hladan, lišen svih osjećaja. Kao da pripada nekoj drugoj osobi. Nekom strancu.
Pokušao je dignuti ruku prema njoj, otvoriti usta da kaže nešto. No jedini zvuk
koji je izlazio bilo je blago cviljenje. Odjednom i bez ikakvog upozorenja, vrijeme se
vrati u normalnu brzinu. Bol iz njegovih prsa proširila se poput vala cijelim tijelom i
zanjihala asfalt pod njim. Koljena su mu klonula, i nekoliko je puta zateturao
pokušavajući zadržati ravnotežu.
U sljedećem trenutku peta mu je dotakla rub pločnika.

244
 -exponto-

Sekunda bestežinskog stanja dok se borio protiv gravitacije.

A onda sanjivi osjećaj slobodnog pada.
I time je za njega Igra završila.

245
 -exponto-

Trideset i tri | Mastermind

Eksplozija je bila toliko snažna da ju je osjetila u prsnom košu. Odjeknula je

medu kućama, a ubrzo su je pratile druga i treća.
Snopovi svjetla zabljesnuli su na noćnom nebu, bijeli, crveni, plavi. Nakon toga
su uslijedili i novi vatrometi.
U daljini kod dvorca čulo se klicanje gomile.
»Spektakularno, zar ne?«
»Jest.«
Popela se stepenicama do platforme i stala pokraj njega uz ogradu.
Nekoliko metara iznad njihovih glava kružio je veliki neonski znak, a zeleni NK-
logo pretvorio se u crveni sat.
»Draga Rebecca, zaista mi je žao iz dubine srca...« Okrenuo se prema njoj i
udario rukama o bedra. »Odgovornost je dakako i na meni.«
Prišla mu je i položila ruke oko vrata.
»Hvala, striko Tage...«, reče mu.
»Mogu li učiniti nešto, draga moja?« Nagnuo se prema natrag i nježno je primio
za nadlaktice. »Ne, barem ne sada.«
Pogledala je prema dvorcu gdje su se pojavili novi vatrometi. »Izgubiti brata, na
takav način. Morati sama to učiniti...« Odmahivao je glavom.
Nije mu odgovorila već je samo pokušala progutati knedlu u grlu.
»Draga Rebecca, ne mogu ni zamisliti kako se osjećaš...«
Njegov tužni glas probadao ju je poput noža i na trenutak je umalo pustila da je
osjećaji preplave. No brzo se sabrala.
»Moj plan je potpuno propao, i to strašno, a unatoč svim našim pokušajima
Henriku nažalost nije bilo spasa«, nastavi on. »Henrik je imao bombu i samo
zahvaljujući tvojoj razboritoj reakciji nije ju uspio detonirati. Znao je to, čak je i vikao
da je ima...«
Tage Sammer zamahne rukama i zakorači unatrag.
»Henrik je donio svoju odluku, a ti si bila prisiljena učiniti isto. Spasila si mnogo
života danas, nadam se da si svjesna toga. Ponekad se dobro većine mora staviti
ispred dobra pojedinca...«
Jedva je progutala slinu i polako kimnula. Suze su je pekle za oči, no trudila se
svom silom zadržati ih. Održati kontrolu...
Novi vatromet odjeknuo je noćnim nebom.
»Bilo je hrabro što su nastavili sa slavljem«, promrmlja ona. »I dobar je govor
održao...«
»Daa, Njegovo Veličanstvo prelako se podcjenjuje. U ovakvim vremenima ljudi
pokazuju svoje pravo lice. TV-govor pravi je dokaz toga.«
»Mmmm...«, reče ona.

246
 -exponto-

»Naciji treba ujedinjena snaga«, nastavi on, »netko tko nam pomaže suprotstaviti
se svim poteškoćama koje dođu. Njegovo Veličanstvo to razumije...«
»Ili barem njegov PR-odjel...«
»Kako misliš?«
»Ma ništa«, promumlja ona. »Sve mi se to doimalo pripremljeno, kao da...«
»Kao da što, Rebecca... ?«
Nagnuo je glavu i oprezno je pogledao.
»Ništa...«, promrmlja ona. »Oprosti, nisam baš sva svoja, striko Tage.«
»Razumijem, draga Rebecca, i ne moraš se ispričavati ni za što...«
Okrenula se prema ogradi i stajali su u tišini jedno pored drugog neko vrijeme.
»I što će se sad dogoditi, mislim s istragom?« reče ona zatim.
Slegnuo je ramenima.
»Magnusa Sandströma i tvog brata više nema, a ostalo troje je iza rešetki. Iako
neki detalji nedostaju, slučaj je u principu riješen. Igra je uništena, a krivci će dobiti
svoju kaznu...«
»Ne može biti tako jednostavno, striko Tage...«
»Kako misliš?«
»Mora još nešto biti u pozadini, mora biti više ljudi umiješano. Na primjer, tko je
sastavio bombu u Henkeovom ruksaku, i tko su oni ljudi s maskama?«
»Pa, koliko znamo bilo tko od njih je mogao sastaviti bombu. Sandstrom je
najvjerojatniji kandidat..., a prosvjedi s maskama mogu biti čista slučajnost. Ponekad
su teorije zavjere samo jednostavan način kako bi se izbjeglo suočavanje s teškom
stvarnošću...«
»A tata?«
»Što s njim?«
»Radio je za tebe, učinio sve što si tražio. Skoro kao i ja...«
Trbuh joj se zgrčio i morala se zaustaviti.
»To stoji, Erland je bio zaista odan suradnik. Za takve uvijek ima mjesta u većini
organizacija, Rebecca.«
Pričekao je da joj riječi sjednu.
»N-nudiš li ti to meni posao, striko Tage?«
Mirno se nasmijao.
»Kad bih ti ga ponudio, bi li ga prihvatda, Rebecca? Mislim da bismo bdi odličan
tim. Osoba s tvojom odlučnošću i samokontrolom, koja ne oklijeva učiniti ono što je
potrebno, koliko god neugodno bilo. Za takve ljude ima mjesta u svakoj
organizaciji...«
Duboko je udahnula.
»Već imam posao, znaš to. Kad se sve ovo smiri, želim se vratiti ovamo. Pokušati
pomoći u otkrivanju što se zaista dogodilo dolje...« Napravila je gestu glavom prema
Kungstornenu.
Sammer polako kimne.

247
 -exponto-

»Nisam ni očekivao drukčiji odgovor, Rebecca...«

Sagnuo se i podignuo kariranu termosicu naslonjenu na ogradu.
»Mogu li ti barem ponuditi šalicu kave prije nego što se rastanemo?«
»Rado, hvala...«
Izvadio je dvije šalice i napunio ih.
»Jesam li ti ikad ispričao zašto sam toliko vezan za ovo mjesto?«
Odmahnula je glavom i oprezno puhnula u vruću kavu.
»Otac mi je radio u ASEA-i. Sudjelovao je u montaži sata 1939. No onda je bio na
telefonskom tornju na Brunkebergstorgu.«
Pokazao je preko krovova.
»Tata bi me znao odvesti tamo i pokazivati mi ga. Pričao mi je kako su ga
postavljali. Toranj je bio visok četrdeset i pet metara, shvaćaš, to je za ono vrijeme
bila vrtoglava visina...«
Kimnula je i polako prinijela šalicu ustima.
»Bio sam zaista ponosan na svog oca, ponekad bih se čak hvalio svojim
prijateljima da ga je postavio sam samcat...«, nasmijao se on.
»Uglavnom, 1953. telefonski toranj je izgorio, sat je razmon-tiran i spremljen u
neko skladište. Otac mi je umro nekoliko godina nakon toga...«
Potajice mu je promatrala profil. Zmijoliki nos, zategnutu kožu na obrazima,
tamne oči koje su je toliko podsjećale na tatine.
»Na svu sreću, uspio sam uz pomoć raznih kontakata postaviti ovaj stup. I tako
se sat mog tate vratio na svoje izvorno mjesto...«
Sammer se okrene i nasmije joj se.
I dalje je držao šalicu u ruci, no čini se da kavu nije ni taknuo.
»Hvala na priči, striko Tage, ali zapravo sam htjela da mi...«
»Da ti pričam o tvom tati, jasno, razumijem. Zato i jesi tu. Brineš se oko toga što
je Erland napravio s onim revolverom. U što se upleo. Toliko se brineš da ne možeš
ni spavati, zar ne?«
Teško mu je kimnula, glava joj se polako micala, kao da je vrat ne sluša.
»Jadna Rebecca.« Nasmijao se. »Zadnjih nekoliko godina nije ti bilo lako, zar ne?
Uza sve što se dogodilo, sudar na Lindhagensplanu, atentat na ministricu vanjskih
poslova SAD-a. Pored svega, Henrik je vozio kombi s bombom, no to si vjerojatno
već pogodda...«
Otvorila je usta i pokušala reći nešto.
»Sšššš, nema straha.« Stavio joj je prst u rukavici preko usta. »To ostaje između
nas. Osim toga, Henrik je bacio šok-granatu na kraljevsku povorku u
Kungsträdgårdenu, no i to sigurno već znaš, vidjela si snimku u Säpou.«
Nasmijao se i napravio malu grimasu.
»Henrik je bio nešto posebno, zaista će mi nedostajati«, podsmjehne se on.
»Mislim da će nam svima nedostajati... No, draga Rebecca, što ti je...?«
Plastična šalica ispala joj je iz ruke i udarila o pod s rešetkom.

248
 -exponto-

»Možda bi trebala sjesti...«

Pokazao je prema stepenicama.
Poslušala je njegov savjet, sjela na najvišu stepenicu i zabacila glavu prema
ogradi. Osjećala je vlažni, hladni metal na čelu.
»Jadna Rebecca«, reče on i polako joj se približi. »Osumnjičena si za povredu
radne dužnosti u Darfuru, zatim si dobila otkaz i partner te ostavio. A danas si
povrh svega morala upucati vlastitog brata. To je tako strašno tragično...«
Nježno ju je pomilovao po čelu.
Zelena slova na natpisu iznad njihovih glava pretvorila su se u sat i bacila crveno
svjetlo na njegovo lice. Nagnuo se i počeo joj otkopčavati sako.
»Žao mi je što mora ovako završiti, draga moja, no u mojoj branši ne smije se
riskirati s ostavljanjem ikakvih tragova. Zapravo sam iznenađen što su ti kolege
nakon svega što se dogodilo dopustili da i dalje nosiš oružje.«
Posegnuo je za njezinim remenom i izvukao službeni pištolj.
Nije ga ni pokušala zaustaviti.
»Nikad ne znamo kamo nas put vodi, draga Rebecca.«
Okrenuo je oružje i na brzinu ga proučio.
Suza joj je potekla iz jednog oka, a nakon toga još jedna.
»Osim toga, možda bi bilo i lijepo da napokon sve završi? Jadna izbezumljena
policajka koja je ubila vlastitog brata. Mediji će biti nemilosrdni. Tako da bi se moglo
reći da ti radim uslugu.«
Pogledala ga je i pokušala otvoriti usta.
»K-kava...«, reče ona naposlijetku.
»Ah, ma ništa strašno. Isti sastav kao u tabletama koje već koristiš. Samo malo
jače. Pogledaj, čak i piše tvoje ime na etiketi...«
Izvadio je kutijicu tableta i protresao je među palcem i kažiprstom. Zatim ju je
spremio u njezin džep.
»Bojim se da je vrijeme za pozdrav...«
Podigao je oružje i repetirao.
Zatim joj je uperio pištolj u čelo i stisnuo okidač.

249
 -exponto-

Trideset i četiri | Crveni Kralj

Pištolj je zapeo.
Okrenuo ga je prema sebi, još jednom usmjerio i okinuo.
No opet je zapeo.
Sammer je zurio u pištolj ne shvaćajući što se događa.
Rebecca podigne glavu i uhvati mu pogled. Zatim stavi ruku na cijev pištolja,
ustane i uzme mu ga iz ruke.
Zateturao je unatrag. Prvi put otkako ga poznaje popustio mu je kontrolirani
izraz lica, i na sekundu je čak izgledao uplašeno. No to je trajalo samo na trenutak, a
onda se opet sabrao.
Zgrabila je pištolj objema rukama, nategnula obarač i zatim to ponovila.
Izletjele su dvije male, zelene patrone, udarile o rešetku i otkotrljale se prema
krovu dvadesetak metara ispod njih.
Spustila je pištolj na razinu struka, i dalje ga držeći uperenog u njega.
»Bojeva municija...«, reče ona i kimne prema oružju. »Ako se pitaš. A osim toga,
odvikla sam se od tableta i kave...«, doda ona. »Netko mi je rekao da mi ne čine
dobro...«
Usta su mu se razvukla u crtu. »Razumijem...«
Gledao ju je nekoliko sekunda.
»Kako si znala...?«
»Ah, mali detalj. Nebitna sitnica za koju mi je trebalo nekoliko dana da je
shvatim...«
Nije ništa odgovorio već ju je i dalje samo promatrao.
»Bankovni sef, tvoja priča, fotografije, sve se savršeno uklapalo. Svaki komadić
savršeno je sjedao na mjesto, a priča Thorea Sjögrena u Kraljevskoj knjižnici
povezala je i zadnje djeliće. Sve se činilo savršeno...«
»Ali?«
»Sve osim imena...«
»Ne shvaćam baš...« Nagnuo je glavu.
»Thore je malo skrenuo s teme i nazvao me krivim imenom, da bi se ubrzo zatim
ispravio. Nevina pogreškica, i to je sve. No postoji jedan problem... Nikad mu nisam
rekla kako se zovem, što znači da je to već znao. Znao je kako izgledam, da ću se
pojaviti u knjižnici i interesirati se o programu nuklearnog oružja. A jedini koji je još
znao za to si ti.«
»I to je bilo dovoljno da posumnjaš...?«
»To, zajedno s činjenicom da sam postajala sve uvjerenija da me netko prati
pomoću telefona. Zna gdje sam i koga kontaktiram. Naposlijetku sam potražila
pomoć starog prijatelja...«
»Aahh...«

250
 -exponto-

Šutio je neko vrijeme kao da razmišlja. »Sandström, zar ne?« »Sad se zove Al-
Hassan.« »Naravno...«
»Zar nećeš pitati je li živ, striko Tage? Ne, dakako, ekplozija u sjeniku je ionako
bila dio tvog plana. Način da ga ukloniš iz provale u Utvrdu. Mange je zamijenio
hard disk s bombom, baš kao što je i dogovoreno, no za svaki slučaj pobrinuo se da
se uređaj u ruksaku ne aktivira.«
Pogledala je prema velikom satu.
»Prije tri minute poslao je podatke s hard diska svim medijima...«
Sammer polako kimne.
»Čovjek na mom položaju mora biti spreman na izdaju. Uvijek postoji netko
mladi, netko gladan svoje prilike. Sve do sada uspješno sam se borio protiv takvih
prevrata. No Sandstrom mi nije bio na popisu. Činio mi se previše plašljiv za takvu
vrstu igre moći. Preosjetljiv...«
Slegnula je ramenima. »Strah može biti velika pokretačka snaga...«
»Dakako, ali ovakav plan zahtijeva nešto znatno jače, nešto što Sandströmu
nedostaje...«
Uputio joj je dugi pogled.
»No očito je pronašao to. Znala si što se događa, Rebecca, a svejedno si
surađivala. Pustila me da povlačim konce i vratim te na posao. Da te smjestim na
čelo povorke kako bi...«
Odmahnuo je glavom.
»Upucala si vlastitog brata kako bi došla do mene...« Ton mu je zvučao gotovo
zadivljeno. »Očito sam podcijenio tvoju odanost cilju, Rebecca. I tata ti je...«
»Ne pričaj o mom tati!« frkne ona i uperi mu pištolj u lice. »Manipulirao si
mnome, iskoristio moje sjećanje na tatu kako bih ti vjerovala. Kako bi mi se svidio...«
Stavila je prst na okidač.
»Ne postoji nikakav striko Tage, ni Andre Pellas, John Earnest ili tajni zadatci za
Obrambene snage...« Puls joj je lupao u bubnjićima. »Ne postoje nikakve urote, ni
oružje Olofa Palmea, nikakve lažne putovnice u davno zaboravljenom sefu. Postojiš
samo ti. Starac i gomila laži. Striko Tage... Čak ti je i samo ime poruga, gotovo kao da
mi se smiješ. Tage Sammer - Game Master.«
Te je zadnje riječi izbacila brzinom munje.
»Sve što se dogodilo, bilo je dio tvog plana. Henke, ja i svi ostali samo smo
pijuni. Dva različita naručitelja očajnički su trebala pomoć. Black oko smjernice za
pohranu podataka, Kraljevska kuća oko svoje popularnosti. Možda je i više onih koji
žele strože zakone, više resursa, veće mogućnosti nadgledanja...«
Polako je spustila oružje. U daljini su se čule sirene.
»Grand Hotel je bio samo predstava, reklama kojom si htio pokazati što si
sposoban postići, koliku moć imaš. A kad su već zagrizli udicu, dobro si ih izigrao.
Pustio si Henkea da ukrade informacije iz Utvrde, kako bi ih se sam mogao dočepati,
i time držati u šaci PayTag, Blacka, njihove tajne vlasnike, a bogme i cijelu Vladu...
Informacije su nova valuta.«

251
 -exponto-

Duboko je udahnula prije nego je nastavila.

»A da im se iskupiš, kao zavoj na ranu, predao bi im ono što im je svima na vrhu
popisa želja, zbog čega bi unatoč svemu prešli preko tvoga malog prijestupa.
Traženog terorista koji je htio napasti ono najšvedskije i kojeg je prikladno upucala
vlastita sestra prije nego što je uspio ispričati svoju nevjerojatnu priču. Nakon toga
svi bi se okupili oko kraljevske kuće, a Vlada bi bila u stanju donijeti bilo kakav
zakon. Nitko se ne bi bunio, nitko ne bi ni doveo u pitanje tvoju moć. Savršena
igra...«
Zastala je i duboko udahnula.
»Reci mi — jesam li možda u krivu?«
Nekoliko sekunda stajao je mirno, a onda je slegnuo ramenima.
»Draga Rebecca, sad si me malo razočarala. Ne očekuješ valjda ozbiljno da ću
komentirati takvu tvrdnju?«
Pretjerano je uzdahnuo:
»Prevarant bi na kraju trebao priznati da publika dobije odgovore, film bi trebao
završiti sretno pa svi mogu otići kući mirni i zadovoljni. Možda čak imaš na sebi
nešto tako banalno poput skrivenog magnetofona?«
Odmahnula je glavom.
»Moj odgovor je da ti i svi ostali možete slobodno misliti što god želite... Ja,
naravno, neću ništa komentirati...«
Sirene su bile sve bliže, barem četiri, pet auta. Možda i više.
»Onda, koji ti je plan, Rebecca? Odvući me u postaju s lisicama? Pokazati cijelom
svijetu kako si pametna?«
»Neovisno o tome, imam dovoljno materijala na snimci da te uhitim za pokušaj
ubojstva.« Potapšala se po džepu.
»Tvoj položaj na Dvoru, suradnja s Eskilom Stigssonom i spin-doktorom af
Cederskjöldom, sve će se to istražiti do najsitnijeg detalja. Najkasnije do kraja tjedna,
tvoj dobri prijatelj Black i njegova tvrtka izdahnut će. Isto vrijedi i za smjernicu o
pohrani podataka, rekla bih, ako se uopće održi toliko dugo...«
»Razumijem...« Glas mu je bio suh, no svejedno se mogla razabrati ogorčenost.
»A čak ako ni to ne bude dovoljno, imamo svjedoke. Mange, ja i njih troje koji su
bili u Utvrdi.«
Zastala je na trenutak.
»I, dakako, najznačajniji od njih, koji zaista može ispričati sve o zadatku koji si
mu dao...«
Trebalo mu je nekoliko sekunda dok nije shvatio. A onda je lagano odmahnuo
glavom.
»Tvoj brat — dakako, mogao sam i misliti«, nasmije se on. »Pretpostavljam da si
natjerala Runeberga da ti pomogne oko male šarade na Kungsgatanu. Dobri
inspektor će napraviti baš sve što ga zamoliš, zar ne?«
Duboko je udahnuo i udario rukama o tijelo.
»Čestitam, Rebecca, dobro si to odigrala. Priznajem poraz...«

252
 -exponto-

Okrenuo se i nagnuo prema ogradi.

Nekoliko sekunda stajao je posve mirno, a onda se okrenuo prema njoj i
pogledao u rotirajući natpis iznad njih.
»Ponosan sam na svoje djelo, Rebecca. Postigao sam stvari o kojima drugi ljudi
mogu samo sanjati...«
Crveni sat pretvorio se u novi natpis i licu mu dao zeleni odsjaj.
»Ali nikad nisam prekršio pravila Igre. Znaš li uopće koja su to?«
Odmahnula je glavom.
Sirene su sad već bile posvuda, odjekivale su medu zgradama i krovovima oko
njih. Plava svjetla reflektirala su se o prozore i zgrade oko njih.
»Prvo i najvažnije je: Nikome ne govori o Igri. Drugo: Voditelj Igre ima svu moć,
on odlučuje kad i kako će Igra završiti. I to je sve što se treba znati...«
Bacio je zadnji pogled na rotirajući natpis, zatim digao nogu i popeo se na
ogradu.
Nije ga ni pokušala spriječiti.
Na trenutak je stajao na rubu ograde i balansirao ispruženih ruku.
U trenutku kad je sat napravio puni krug i prebacio svjetlo sa zelenog na crveno,
polako je pao u mrak.
Tijelo mu je razbilo stakleni krov, propalo dalje do atrija robne kuće NK i uz teški
udarac palo na mramorni pod pedeset metara ispod nje.

253
 -exponto-

Trideset i pet | Još samo nešto..

Rebecca vrati pištolj o pojas, podigne termosicu i šalice te krene prema spiralnim
stepenicama.
Kad je došla do podnožja stupa, uzela je svoj mobitel. Sjajnu, srebrnu stvarčicu sa
staklenim zaslonom na dodir.
Javio se čim je zazvonilo.
»Je li gotovo?«
»Da...«
»I?«
»Otprilike kako smo i mislili.« »Jesi li ti dobro, Becca, mislim s obzirom na...«
»Dobro sam, Mange, iznenađujuće dobro, štoviše... Nisam se dugo ovako dobro
osjećala.«
»U redu, drago mi je čuti to.« »Kako je on?«
»Bijesan kao ris i s modricama na prsima, ali preživjet će. Takvi poput HP-a
uvijek prežive. Sad je kod Nore. Još uvijek ne shvaćam kako si se usudila pucati,
mislim kopča i naramenice su veličine dlana...«
U daljini su se čuli glasovi, pucketanje radioaparata i zveckanje ključeva.
Skočila je na sljedeći krov, otvorila mala vrata i ušla u mračno stubište.
»I što ćemo sad?«
»Ti možeš što god želiš, Becca. Vrati svoj stari život, stvori si novi, napravi djecu
i doživi stotu...«
»Osim ako ne želiš nešto posve drukčije...«, doda on. »Nešto zaista značajno.
Tvoja je odluka... Crna ili crvena?«
»Ništa više neće biti isto, zar ne?« reče ona.
»Zar je to tako loše, Becca?«
»Možda i nije...«
Duboko je udahnula.
»Nego, Mange... ili možda bolje rečeno, Faruče... Kako se sada zoveš?«
U daljini ga je čula kako se smije. »Što kažeš na... Voditelj Igre?«

254